Milan Mesaric Civilizacija Danas I Sutra Knjiga I

POHVALE KNJIZI
Rukopis dr. Milana Mesarića smatram jedinstvenim i pionirskim pothvatom

u prikazivanju suvremenog stanja društva pa i znanosti.
Mesarićev rukopis predstavlja, po mom dubokom uvjerenju, jedinstveni

pokušaj da se u jednoj publikaciji objasni gotovo cjelovita problematika suvremenih
sumnji u dosadašnje gledanje svijeta i njegovih zakona. Čak se usuđujem ustvrditi
da se vjerojatno i u svjetskoj literaturi ne može naći jedan tako - s jedne strane sažet,
a s druge strane detaljan - prikaz cjelokupne suvremene filozofske i znanstvene
krize suvremenog čovječanstva.
Radi se o djelu, koje - za razliku od standardnih rukopisa na slične teme -

predstavlja sveobuhvatne filozofsko-ekonomsko-sociološko-psihološke pristupe
problematici, koja danas postupno zaokuplja sve veći broj filozofa, istraživača, so-
cijologa, socijalnih psihologa, i drugih stručnjaka, i to - što je značajno - ne samo
pretežno humanističkih, već i prirodnih znanosti. No ono, što u rukopisu M. Me-
sarića najviše iznenađuje, to je činjenica da je on svakom od tih pristupa pristupio
tako uspješno, kao istinski stručnjak u tom području.
Prof. dr. sc. Boris Petz
Sva četiri dijela rukopisa maksimalno su interesantna i vrijedna, ipak moramo

izdvojiti i posebno pohvaliti prvi i četvrti dio. Rijetko kada sam imao prilike čitati
tako briljantnu ekonomsku, sociološku i filozofsku analizu suvremenog društva
kao što je to učinio autor u prvom dijelu rukopisa s bezbroj logičkih i uvjerljivih
argumenata. U četvrtom dijelu rukopisa u kojem raspravlja o zdravlju, svim proble-
mima zdravstva u suvremenom društvu, pogreškama, ograničenjima i zabludama
suvremene medicine kao i alternativnim oblicima liječenja, autor je demonstrirao
izvanredno poznavanje problema koje je iznio na maksimalno jednostavan i či-
tatelju blizak način.
Rukopis ne možemo usporediti s drugim tekstovima na hrvatskom jeziku, jer

je toliko specifičan, široko zamišljen i obogaćen tolikim informacijama, da možemo
ustvrditi da sličan tekst ili udžbenik ne postoji na hrvatskom jeziku, što je sigurno
njegova velika prednost.
Djelo Milana Mesarića "Civilizacija danas i sutra" (Obrisi alternativnih

svjetonazora) prema mome mišljenju predstavlja vrlo vrijedan i vrlo uspješan
pokušaj da se na jednom mjestu prikažu svi temeljni civilizacijski problemi i
alternativna gledanja na njihova moguća rješenja.
Prof. dr. sc. Josip Obradović

Profesor dr. Milan Mesarić - bibliografski podaci
Milan Mesarić doktor je ekonomskih znanosti. Bio je predsjednik Dru-

štva ekonomista Hrvatske (1950-1954), direktor Zavoda za planiranje S.R.
Hrvatske (1951-1954 i 1961-1963), član Komiteta pri Ekonomskoj komisiji
UN za razvoj Južne Europe (1954-1956). Od 1956. do 1960. je ekonomski
savjetnik vlade Etiopije i voditelj grupe međunarodnih stručnjaka za izradu
plana razvoja. Nakon povratka u zemlju radi kao redovni profesor Visoke
privredne škole, Zagreb, Visoke škole za vanjsku trgovinu, Zagreb i kao
honorarni redovni profesor na Ekonomskom fakultetu, Zagreb. Od 1965. do
1970. znanstveni je savjetnik i zamjenik direktora Ekonomskog instituta,
Zagreb. Bio je visiting profesor na University of California, Berkley (1968/
69). Od 1970. do 1982. radi kao ekonomski savjetnik i voditelj projekta UN
za planiranje razvoja u Sri Lanki, Sierra Leone im Libiji. Objavio je 8 knjiga
s područja ekonomskog razvoja, planiranja i tehničkog napretka od kojih su
najznačajnije: Uvjeti i metode razvoja nedovoljno razvijenih zemalja,
(Informator, Zagreb, 1965), Planiranje privrednog razvoja, (Informator,
Zagreb, 1967), Uvod u analizu tehničkog napretka, (Ekonomski institut,
Zagreb, 1970) i Suvremena znanstveno-tehnička revolucija, Ekonomski
institut, Zagreb, 1971). Kao voditelj grupe međunarodnih eksperata rukovo-
dio je izradom i pripremio metodološku i koncepcijsku osnovu razvojnih planova
za Etiopiju, Sri Lanku, Sierra Leone i Libiju.
Prof. dr. Milan Mesarić
CIVILIZACIJA, DANAS I SUTRA
ITP ŠKORPION
B i b l i o t e k a PITANJA ???
knjiga 1
Urednici: Vladimir Jakolić, prof. i Nada Jakolić, prof.
ITP ŠKORPION, Babonićeva 44, 10000 Zagreb
tel./faks: 01/4635-341, 01/4635-342

e-pošta: itp-skorpion@zg.htnet.hr.
Za nakladnika: Ratko Ostojić
Korektorica: Iva Jakolić

Idejno-likovno rješenje naslovnice: Vladimir Jakolić
Računalna izvedba naslovnice: Zdeslav Ostojić
Grafička priprema: Zdeslav Ostojić
Tisak: Grafocentar, Sesvete
C I P - Katalogizacija u publikaciji
N a c i o n a l n a i sveučilišna k n j i ž n i c a - Z a g r e b
UDK 008"19/20"
008(4 : 5)"19/20"
M E S A R I Ć , Milan
Civilizacija, d a n a s i sutra: obrisi alternativnih
s v j e t o n a z o r a / Milan Mesarić. - Z a g r e b : Škorpion, 2004.
(Biblioteka Pitanja)
Bibliografija.
I S B N 9 5 3 - 6 4 0 5 - 6 4 - 4 (cjelina)
K n j . 1. I S B N 9 5 3 - 6 4 0 5 - 6 5 - 2
I. Civilizacija — N e k o n v e n c i o n a l n e teorije -- 20. - 21. st.

II. Č o v j e k - Holistički pristup III. Z a p a d n a civilizacija -
O r i j e n t a l n a mistika — U t j e c a j
441004059
ISBN 953-6405-64-4 (cjelina)

ISBN 953-6405-65-2 (knjiga I.)
Obrisi alternativnih svjetonazora
Knjiga I.
Prvi i drugi dio
ITP ŠKORPION
ZAGREB
Naslov izvornika:
- Obrisi alternativnih svjetonazora
Copyright © 2004., prof. dr. Milan Mesarić
Sva prava pridržana
All rights reserved
SADRŽAJ
PRVI DIO:
GLAVNA OBILJEŽJA, IDEJNI KORIJENI I DRUŠTVENI UZROCI

SUVREMENIH ALTERNATIVNIH (NEKONVENCIONALNIH)
DOKTRINA I POKRETA
Predgovor 15
Uvod 21
Kriza aktualnog modela zapadne civilizacije 27
Geneza i glavna obilježja velikih svjetskih religija 34
Moralna načela i poruke velikih religija 46
Idealistička, transcendentalna filozofija
- metafizički okvir nekonvencionalnih učenja 57
Moderna fizika i nova svjetonazorna paradigma 76
Geneza, obilježja i učinci neoliberalnog,
globaliziranog kapitalizma 84
Glavne ideje suvremenih nekonvencionalnih učenja 102
Misticizam i mistici 121
Alternativni, holistički i energetski pristup čovjekovom zdravlju,
bolesti i liječenju (komplementarna, odnosno
integrativna medicina) 139
Uspjesi, granice i zablude materijalističke
i pozitivističke znanosti 148
Paranormalne (nadnaravne) pojave:
obmana ili stvarnost 160
Drevna učenja i suvremene hipoteze o
tajanstvenoj kozmičkoj životnoj energiji 179
Literatura naznačena u tekstu 188
Ostala literatura 194
DRUGI DIO:
SUVREMENI AUTORI NEKONVENCIONALNIH

POGLEDA I DOKTRINA
Fritjof Capra: holističko poimanje prirode,

čovjeka i društva 203
Uvod 203
Suvremena fizika i promjene u poimanju
prirode i Univerzuma 205
Paralele između suvremenih znanstvenih dostignuća
i drevnih istočnjačkih učenja 215
Sistemski pristup proučavanju prirode 226
Prijelaz od parcijalne prema holističkoj paradigmi 240
Suvremena kriza percepcije stvarnosti 245
Wilberovo učenje o biološkoj, socijalnoj

i duhovnoj evoluciji 252
Bilješka o Ken Wilberu 252
Obrasci evolucije Kozmosa 255
Evolucija ljudske svijesti 265
Zablude prosvjetiteljstva i modernizma 273
Ken Wilber o raznim spiritualnim temama 285
Bede Griffits: Nova stvarnost - pokušaj sinteze

istočnjačke mistike, kršćanske religije
i moderne znanosti 293
Uvod 293
Hinduistički pogled na Univerzum 295
Hinduizam: putovanje do najviše transcendentalne svijesti 299
Kršćanska vizija svijeta 305
Spoznaja Boga u judejsko-kršćanskoj tradiciji 313
Utjecaj najnovijih fizikalnih i bioloških otkrića
na shvaćanje evolucije materijalnog univerzuma 318
Nova psihologija i evolucija svijesti 323
Razmišljanje o novoj slici svijeta, o novoj stvarnosti 327
Bela Hamvas: Sveta nauka (Scientia sacra) 336

Život i djelo Bele Hamvasa 336
Zlatno doba 341
Vede - autentični izvor iskonske objave 348
H e r m e t i k a - objava i inicijacija 355
Fragmenti iz drugih drevnih predaja 363
Hamvasovo tumačenje helenizma 369
Drveće - simbol mira, harmonije i kozmičke energije 371
Mitologija prirodnih znanosti 374
Dr. Scott Peck: putovi duhovnog razvoja 378

Bilješka o autoru 378
Stupnjevi duhovnog razvoja 379
Svjesni i nesvjesni dio ljudskog bića 383
Fenomen ljubavi i duhovni razvoj 388
Bol, patnja i bolest 395
Fenomen smrti 403
Duhovno sazrijevanje i religija 407
Humanizam Ivana Supeka 414

Uvodna bilješka o I. Supeku 414
Filozofski pogledi I. Supeka 419
Kvantna revolucija 427
Supekovo viđenje kršćanstva 430
Kriza suvremene civilizacije 437
Humanizam - putokaz za izlaz iz suvremene
civilizacijske krize 443
Etička suština humanizma 447
TREĆI DIO:
ORIJENTALNA MISTIKA I NJEN UTJECAJ NA ZAPADU
Učenje i duhovna iskustva triju velikih

indijskih jogija i duhovnih učitelja
- Ramakrišne, Vivekanande i Joganande 9
Sri Ramakrišna, veliki indijski duhovni učitelj i mistik 9
Svami Vivekananda: nauk vedante 19
Filozofija vedante 21
Nedualistička škola vedante: advaita 24
Priroda čovjeka 26
Pojam maje 28
Karma joga (put djelovanja) 30
Đnana joga (put spoznaje) 32
Bhakti joga (put odanosti) 34
Rađa joga (put meditacije) 36
Paramhansa Jogananda veliki hinduski jogi i učitelj 38
Učenje Sai Babe, duhovnog učitelja i čudotvorca 57

Život i djelo Sri Satja Sai Babe 57
Iskustvo američkog psihijatra Samuela Sandweissa 62
Čudotvorne moći Sai Babe 66
Glavne misli Sai Babinog učenja 73
Pravila ispravnog načina življenja 83
Ulomci iz Sai Babinih predavanja 87
M. Baigent i R. Leigh: hermetika i njena uloga u

razvoju europske kulture 96
Uvod 96
Hermetika 98
Ezoterično učenje u ranom srednjem vijeku 103
Ezoterično učenje u kasnom srednjem vijeku 106
Hermetičko učenje i renesansa 109
Ezoterija i europska umjetnost 117
Pojava i prevlast nove paradigme:
racionalizma i pozitivizma 124
Ponovno otkrivanje hermetičkog učenja:
povratak jedinstvu 130
H. B. Blavatsky i C. W. Leadbeater: teozofija - tajna

nauka o kozmogenezi i antropogenezi
(nevidljive razine stvarnosti) 139
Uvodne napomene 139
Teozofija i okultizam 144
Nevidljivi aspekti čovjeka 152
Okultni utjecaji nevidljivih bića i sila 164
Okultni utjecaj čovjeka na sebe samoga i na druge ljude 169
Okultni aspekt vjerskih rituala 173
Antropozofija - duhovna nauka Rudolfa Steinera 177

Bilješka o životu i djelu Rudolfa Steinera 177
Čovjekova suština 179
Razvoj svijeta i čovjeka 182
Čovjek i duhovni svijet 193
Čovjekov odnos prema fizičkom, duševnom i
duhovnom svijetu 199
Reinkarnacija i karma 200
Socijalno pitanje 203
Waldorfska pedagogija: odgoj za slobodu 206
ČETVRTI DIO:
HOLISTIČKI I BIOENERGETSKI PRISTUP ČOVJEKU

I NJEGOVOM ZDRAVLJU
Dr. William Collinge i John Davidson: suvremeni

pogled na fenomen suptilne energije 223
Energetska anatomija čovjeka 223
Suptilne energije u prirodi 234
Suptilne energije u odnosima među ljudima 239
Disanje kao izvor životne energije 245
Održavanje i jačanje životne energije 250
Vitalna energija u meditaciji, molitvi i liječenju 256
Terapija putem energetskog polariteta 263
Barbara Ann Brennan: holografski i bioenergetski

pristup čovjeku, zdravlju i liječenju 265
Uvodne napomene 265
Iscjeliteljski dar 267
Četiri dimenzije čovjekove kreativne energije 270
Novi pogled na liječenje - holografsko iskustvo 276
Sistem balansiranja i nove metode liječenja 280
Liječenje bioenergijom 284
Energija Zemlje kao temelj života 288
Liječenje pomoću ljubavi 292
Važnost odnosa s drugim osobama za
čovjekovo zdravlje 294
Neki aspekti auričnih interakcija tijekom
međusobnih odnosa 300
Integriranje viših spiritualnih aspekata u
plan iscjeljenja 305
Hara dimenzija i esencijalna jezgra 310
Joga i meditacija - drevne metode mentalnog i tjelesnog
opuštanja, unapređenja zdravlja i postizavanja
višeg stanja svijesti 314
Joga 314
Meditacija 339
Dr. Deepak Chopra: kvantna medicina, sinteza

drevne indijske medicine, ayurvede
Bilješka o Deepeku Chopri 363
Pojam »savršenog zdravlja« 364
Tri doše, odnosno tri osnovna tjelesna tipa:
vata, pita i kapha 369
Kvantno tijelo 378
Živjeti u skladu s prirodom 386
Proces starenja 393
Kako pobijediti entropiju 404
Kako postići dugovječnost 410
Dr. Andrew Weil i drugi autori: moć samoiscjeljenja 418

Napomena o dr. Andrewu Weilu 418
Općenito o zdravlju i iscjeljenju 422
Djelovanje iscjeljućeg sustava 425
Štetni utjecaji na iscjeljujući sustav 431
Održavanje i jačanje iscjeljućeg sustava 435
Um: glavni čimbenik zdravlja 441
Alternativne metode liječenja 446
Put do optimalnog zdravlja 455
Drugi autori o čovjekovoj unutarnjoj moći ozdravljenja 461
Predgovor
Glavni motiv za pisanje ove knjige bilo je uvjerenje autora da zapadna

civilizacija u svom sadašnjem obliku tone u sve dublju krizu koja se mani-
festira na ekonomskoj, socijalnoj, političkoj, kulturnoj, ekološkoj, a prven-
stveno na moralnoj razini. Kao što je poznato, obilježja te civilizacije su
racionalizam, materijalizam, individualizam, utilitarizam i konzumerizam. Za-
hvaljujući idejama prosvjetiteljstva kojima su položeni filozofski temelji
razvoja prirodnih znanosti i na njima zasnovanoj tehnološkoj i industrijskoj
revoluciji, došlo je u 19. i 20. stoljeću do velikog porasta proizvodnosti ljud-
skog rada i do golemog povećanja materijalnog bogatstva zapadnih društa-
va. Međutim, taj eksplozivni razvoj znanosti, tehnologije, proizvodnih snaga i
materijalnog bogatstva nije pratio odgovarajući moralni i duhovni napredak
ljudskog bića. Čovjek je došao u posjed takvih potencijalnih sila, koje su,
kako izgleda, prerasle njegovu sposobnost razumne, humane i etičke
upotrebe.
Vladajuća ideologija zapadnog svijeta posljednjih desetljeća je ide-

ologija neoliberalnog (ili točnije ultraliberalnog) globalnog kapitalizma, kojem
je vrhovno načelo postizavanje maksimalnog ekonomskog učinka, bez obzira
na humane, socijalne i ekološke posljedice. Ta je ideologija dovela do produb-
ljivanja jaza između bogatih i siromašnih društvenih slojeva i naroda, do
ugrožavanja prirodne ravnoteže, do smanjenja međuljudske solidarnosti, do
kulturne i moralne dekadencije. Vlasnici financijskog i industrijskog kapitala
stekli su, u mnogo slučajeva, dominantnu moć u suvremenom društvu i
odlučujući utjecaj na državnu politiku, na većinu medija, a velikim dijelom i
na znanstvene i istraživačke institucije.
Sve to ograničava stvarnu slobodu i prava čovjeka i njegovu mogućnost

da utječe na društvena zbivanja i na svoju sudbinu. Također je dovedena u
pitanje demokratičnost i učinkovitost parlamentarne demokracije kao vlada-
jućeg političkog ustroja zapadnih država. Filozofija ultraliberalnog kapita-
lizma koja podređuje sve ostale vrijednosti kao što su društvena pravda,
ljudska solidarnost, očuvanje prirode maksimalnom oplođivanju kapitala i koja
promiče bezobzirni individualizam, pohlepu i bogaćenje pod svaku cijenu,
glavni je uzrok duboke moralne krize zapadne civilizacije.
Postaje sve očiglednije da su se pozitivni impulsi koje su ljudskom

napretku dale ideje prosvjetiteljstva i modernizma iscrpili i da su potrebne
nove zamisli, novi pristupi i novi poticaji da bi se prevladala sve dublja civi-
lizacijska kriza i stvorili sigurniji, pravedniji i humaniji životni uvjeti za sve
ljude.
Prirodna posljedica civilizacijske krize je pojava novih svjetonazorskih

doktrina, novih nekonvencionalnih pogleda na svijet, prirodu i čovjeka. Pre-
ma tom novom svjetonazoru znanstveni, tehnološki i ekonomski razvoj ne
mogu se smatrati krajnjim ciljem i najvišom vrijednošću. Ljudska solidarnost,
sućut, tolerancija i ljubav imaju središnje mjesto u novoj svjetonazorskoj para-
digmi. Umjesto "ovladavanja" prirodom i njenim potčinjavanjem kratkoročnim
i sebičnim interesima, potrebno je ustanoviti novi savez između čovjeka i
prirode. Postaje sve jasnije da su sve pojave u Kozmosu, prirodi i čovjeku
povezane u nerazdvojnu cjelinu i da je jedino ispravan holistički, cjeloviti,
interdisciplinarni pristup, za razliku od još uvijek vladajuće fragmentacije
znanstvenih disciplina i podvojenosti znanosti, umjetnosti, filozofije i religije.
Također se pokazala neodrživom mehanicistička percepcija Kozmosa i čovje-
ka kao stroja. Nova paradigma promatra čovjeka holistički, t.j. kao jedin-
stvenu cjelinu koja uključuje njegove biološke, psihičke i spiritualne
dimenzije.
Nova paradigma, međutim, ne zahtijeva odbacivanje pozitivnih

elemenata sadašnje zapadne civilizacije, već njihovo dopunjavanje i prila-
gođavanje novim spoznajama i potrebama postmodernog doba. Racional-
nost i učinkovitost industrijske epohe ne treba odbaciti, ali ih treba obogatiti i
oplemeniti većom senzibilnošću, altruizmom i humanošću. To podrazumije-
va, kako kaže Hans Kung, prijelaz od etički slobodne na etički odgovornu
znanost, od tehnologije koja vlada čovjekom na tehnologiju koja služi čovjeku,
od industrije koja razara prirodu na industriju koja je u skladu s prirodom.
Nova paradigma, također, podrazumijeva prijelaz od formalne k istinskoj
demokraciji, kao i novo shvaćanje ljudske slobode i ljudskih prava, što znači
da formalnu slobodu i prava treba dopuniti ekonomskim, socijalnim i kul-
turnim pravima, t.j. pravom na rad, na socijalnu i zdravstvenu zaštitu i
besplatno obrazovanje.
Epohalna otkrića kvantne fizike dala su snažan poticaj novom poimanju

svijeta. Kvantna je teorija svojim osporavanjem klasičnog pojma materije
označila ne samo revoluciju u prirodnim znanostima, nego je dovela u pitanje
i materijalistički svjetonazor. To je navelo neke fizičare na zaključak da je
otkrićima kvantne teorije izbrisana razlika između fizike i metafizike, odnos-
no, da materija transcendira na subatomskoj razini svoju materijalnu struktu-
ru i prelazi u sferu metafizike. Nuklearni fizičar i filozof Fritjof Capra otišao
je korak dalje otkrivši sličnosti između novih ideja kvantne fizike i drevne
indijske i kineske filozofije. Time je Capra pokazao da neke misli i spoznaje
orijentalnih učenja imaju univerzalnu vrijednost i da ih zajedno s najvišim
vrijednostima ostalih duhovnih tradicija, filozofija i religija, treba ugraditi u
model nove duhovno i moralno naprednije civilizacije.
Nova paradigma od koje se očekuje da obilježi novu epohu ljudske

civilizacije nadilazi materijalistički, individualistički i utilitaristički svjetonazor,
koji je svoju kulminaciju doživio u ultraliberalnoj ideologiji globalnog kapitali-
zma. Međutim, taj novi svjetonazor ne podrazumijeva uniformnu interpretaciju
svijeta, odnosno, jedinstvenu teoriju ili model političke, gospodarske i soci-
jalne organizacije ljudskog društva. Naprotiv, ideološki, politički, kulturni i
vjerski pluralizam i tolerancija predstavljaju jedno od njegovih bitnih obilježja.
Ali ono, na čemu novi svjetonazor inzistira su određena temeljna univerzalna
humana i etička načela, koja uključuju potpunu afirmaciju ljudske slobode i
ravnopravnosti, društvenu pravdu i toleranciju.
Namjera autora ove knjige bila je objasniti zainteresiranom čitatelju

filozofske, religijske, znanstvene i društvene korijene nekonvencionalnih
(alternativnih) pogleda, doktrina i pokreta, koji predstavljaju idejni okvir nove
svjetonazorske paradigme (Prvi dio), potom, što potpunije prikazati njihov
sadržaj i ideje počevši od holističke doktrine Fritjofa Capre do humanističke
vizije Ivana Supeka (Drugi dio), od indijske mistike do antropozofije Rudolfa
Steinera (Treći dio) i na kraju, od holističkog i bioenergetskog poimanja čovje-
ka do raznih oblika tzv. komplementarne, integrativne medicine (Četvrti dio).
Koliko god sve te nekonvencionalne doktrine, pogledi i pokreti bili

raznoliki, povezuju ih ova zajednička obilježja:
a) oni se u temeljnim svjetonazorskim stavovima bitno razlikuju od

vladajuće materijalističke i utilitarističke paradigme;
b) oni ne prihvaćaju stajalište da se svijet i čovjek mogu reducirati na
svoj materijalni, fizički aspekt, već smatraju da oni imaju i svoju nevidljivu,
transcendentnu dimenziju;
c) oni smatraju da u novoj hijerarhiji vrijednosti najviše mjesta zauzi-
ma ljubav, potom sućut, sloboda, pravda, mir i tolerancija;
d) svi oni zastupaju načelo o jedinstvu čovjeka, prirode i Kozmosa, i
na kraju;
e) svi oni teže uspostavi jednog novog modela ljudske civilizacije
zasnovane na zajedničkom, univerzalnom etičkom kodeksu, kojeg će
obilježavati ljudska solidarnost, altruizam i tolerancija.
Sve se, u knjizi opisane nekonvencionalne ili alternativne teorije i prakse,

mogu smatrati fragmentima jednog novog svjetonazorskog mozaika, odnos-
no, prilozima jednoj novoj civilizacijskoj paradigmi, koja je različita, a u nekim
aspektima i sasvim suprotna vladajućoj ultraliberalnoj ideologiji globalizira-
nog kapitalizma, ili kako ga naziva Joseph Stiglitz, ideologiji tržišnog funda-
mentalizma, koji danas obilježava zapadnu civilizaciju i koja se pokušava
nametnuti čitavom svijetu.
Ako ova knjiga navede ponekog čitatelja na drukčije promišljanje čovje-

ka i svijeta koji ga okružuje, izvan okvira konvencionalnog svjetonazora, i
ako mu u tome pruži neke elemente za lakšu orijentaciju, onda je ona posti-
gla svoju svrhu.
Autor
PRVI DIO
GLAVNA OBILJEŽJA, IDEJNI KORIJENI I DRUŠTVENI
UZROCI SUVREMENIH ALTERNATIVNIH
(NEKONVENCIONALNIH) DOKTRINA I POKRETA

»Sve što kažem, ne bi trebalo shvatiti
kao afirmaciju, već kao postavljanje
pitanja.«
Niels Bohr (1885-1962),

jedan od osnivača moderne
fizike i kvantne teorije.
Uvod
Newsweek od 23. studenoga 1998. piše da je u 1997. godini prema

izvještaju American Medical Association oko 83 milijuna Amerikanaca,
odnosno oko 40% odraslih osoba koristilo usluge liječnika ili iscjelitelja tzv.
nekonvencionalne ili alternativne medicine (akupunktura, kiropraktika, ho-
meopatija, herbalna medicina, bioenergetska medicina, joga, meditacija itd.).
Broj korisnika te tzv. nekonvencionalne ili alternativne medicine bio je veći
od broja posjeta liječnicima primarne zdravstvene zaštite u ustanovama tzv.
školske ili službene medicine, a na te je usluge 1997. godine potrošeno 27
milijardi US dolara. Iste godine istraživači s Harvardskog sveučilišta obja-
vljuju u Journal of American Medical Association od 10. listopada 1998.
godine, da se tzv. alternativna medicina počela širiti u SAD 1970-tih godina
i da je u 1990-tim godinama došlo do njenog eksplozivnog rasta: za to vri-
j e m e korištenje tih metoda poraslo je u SAD za oko 50%. I dok New Eng-
land Journal of Medicine prigovara da boom alternativne medicine znači
povratak iracionalnim metodama medicinske prakse, Journal of American
Medical Association prihvaća herbalnu (biljnu) medicinu, jogu, akupunktu-
ru i neke druge nekonvencionalne metode kao legitimne i korisne. Posljed-
njih se godina u SAD i Zapadnoj Europi naročito brzo širi prakticiranje joge
i meditacije. Kako piše Newsweek (22. 4. 2002.) broj joga klubova, teča-
jeva i centara se u SAD u posljednjih pet godina udvostručio. O postepenom
mijenjanju ranijeg izrazito negativnog stava službene medicine prema ne-
konvencionalnim metodama svjedoči osnivanje Odjela za komplementarnu
medicinu na Sveučilištu u Marylandu 1997. godine (značajan je naziv »kom-
plementarna medicina«, dakle ne alternativna ili nekonvencionalna). S tim u
vezi također je značajno sve šire prihvaćanje nove psihološke škole, tzv.
transpersonalne psihologije, koja se bavi višim stanjima svijesti, odnosno trans-
cendentalnom, duhovnom dimenzijom ljudskog iskustva, uvodeći tako u
psihologiju holistički pristup, obuhvaćajući sva tri aspekta ljudskog bića: fizi-
čki, psihički i duhovni. Britansko i Američko psihološko društvo službeno je
priznalo taj novi smjer u psihološkoj znanosti, koji se od nedavno predaje na
mnogim američkim i europskim sveučilištima.
Razmatrajući uzroke naglog porasta zanimanja za alternativnu, ne-

konvencionalnu ili komplementarnu medicinu posljednjih 10-20 godina, ne
izgleda sasvim uvjerljiva pretpostavka da te uzroke treba tražiti uglavnom u
sve većem nezadovoljstvu uslugama tzv. školske medicine. Ima dosta indi-
cija koje upućuju na zaključak da bi taj trend na Zapadu mogao biti jedan od
mnogih, možda ne najvažnijih, ali svakako najvidljivijih znakova dubljih
društvenih, svjetonazorskih, filozofskih i moralnih previranja, koja obilježavaju
zapadna postindustrijska društva krajem prošlog i početkom novog milenija.
Ima dosta razloga za vjerovanje da se nova previranja i strujanja
javljaju kao reakcija na sve očiglednije negativne posljedice vlada-
jućeg materijalističkog, mehanističkog, utilitarističkog i fragmenti-
ranog poimanja svijeta, prirode, čovjeka i društva. Izgleda da nema
spora o tome da u postojećem dominantnom sustavu vrijednosti i u prak-
tičnom individualnom i kolektivnom ponašanju prevladava utilitarizam i
egoizam nad solidarnošću i altruizmom, da su materijalni interesi potisnuli
moralne, duhovne i humanističke vrijednosti, da se zbog načela maksimiza-
cije profita sve više zanemaruju općedruštveni interesi, socijalna pravda, pa
i opstanak planete Zemlje kao mjesta pogodnog za život. Te su pojave (kao
odraz one druge, loše strane ljudskog bića) obilježavale čitavu ljudsku povi-
jest, ali su sada s obzirom na visok stupanj znanosti i tehnologije postale
opasne za sam opstanak čovječanstva. Naime, suvremeni znanstveni i teh-
nološki napredak sadrži golemi potencijal kako pozitivnih tako i negativnih
učinaka, koji mogu usrećiti, ali i upropastiti ljudski rod. Izgleda da je čovjek
dobio u svoje ruke takve moći, kojima, kako se čini, još nije mentalno, moral-
no i duhovno sposoban sigurno upravljati na trajnu dobrobit i napredak čita-
vog čovječanstva. Jednostavno rečeno, izgleda da je tehnološki i materijalni
razvoj nadišao čovjekovo mentalno, moralno i duhovno sazrijevanje. Upravo
je golemi znanstveni i tehnološki napredak stvorio mogućnost da navedene
suprotnosti dovedu do katastrofalnih, gotovo kataklizmičkih posljedica za ljud-
ski rod. Ako se tome doda prevladavajući duh današnjeg vremena, koji
obilježava erozija moralnih i duhovnih vrijednosti, onda nije pretjerano zaklju-
čiti da nastavak postojećih trendova vodi ljudsku civilizaciju u regresiju
ugrožavajući sam njen opstanak.
Sve očiglednije slabosti i nedostaci zapadnog civilizacijskog modela
stvaraju kod sve većeg broja ljudi osjećaj sve dublje idejne, duhovne,
moralne i egzistencijalne krize suvremenog svijeta. Taj osjećaj proizvodi s
jedne strane zbunjenost, dezorijentaciju, apatiju i rezignaciju, ali s druge strane
potiče traženje novih ideja, novih putova i pristupa kako bi se pronašao izlaz
iz aktualne civilizacijske krize i osigurala bolja, sigurnija i pravednija budućnost
čovječanstva. To bi moglo biti i jedno od objašnjenja za pojavu i naglo širenje
tijekom posljednjih desetljeća tzv. alternativnih društvenih, filozofskih, duhovnih
i drugih struja i pokreta kao što su New Age, razni ekološki, feministički,
mirovni i antiglobalistički pokreti, alternativne metode liječenja, naglo širenje
joge i meditacije, oživljeni interes za drevna orijentalna učenja, za mistiku i
ezoteriju. Svi ti pokreti izražavaju pobunu protiv raznih aspekata suvremene
civilizacije, zahtijevajući više ili manje radikalne promjene postojećeg stanja
stvari. Neki od tih pokreta crpili su inspiraciju iz drevnih filozofsko-teoloških
učenja, a poticaj za nove pristupe u promišljanju svijeta, prirode i čovjeka
pružila su i nova znanstvena otkrića, posebno teorija relativnosti i kvantna
mehanika, koje sadrže dalekosežne filozofske implikacije. Moguća je nara-
vno i drukčija, pozitivnija i optimističkija percepcija stanja suvremene civi-
lizacije, ali nažalost za takvu percepciju, osim interesnih i ideoloških, izgleda
da nema dovoljno empirijskih argumenata. O rastućoj plimi novih društvenih
i duhovnih struja svjedoči poplava literature o tim temama, u kojoj osim vri-
jednih i ozbiljnih djela ima i znatan broj površnih tekstova nastalih na valu
velikog zanimanja za tu vrstu literature. Iako postoje poprilične idejne i druge
razlike među navedenim strujama i pokretima i iako metafizički i ezoterični
aspekti nekih od tih pokreta mogu mnogima izgledati kontroverznim i nepri-
hvatljivim, većinu njih obilježava težnja za prevladavanjem sadašnje pretežno
materijalističke, ego i etnocentrične, utilitarističke, takmičarske i hedoni-
stičke orijentacije zapadne civilizacije.
Među najpoznatije suvremene alternativne pokrete svakako spada

New Age, duhovni i društveni pokret koji nema čvrsto određena stajališta ni
programe, nema ni posebnu, jedinstvenu organizaciju ni vodstvo, ali njegove
sljedbenike povezuje protivljenje vladajućem materijalističkom i utilitarističkom
svjetonazoru i dogmatskim religijskim shvaćanjima. Izdavačke kuće, speci-
jalizirane za objavljivanje New Age literature, koja je veoma bogata, glavna
su središta tog pokreta, a njegovi sljedbenici djeluju preko neformalnih grupa,
povremenih seminara, konvencija i New Age knjižara, objavljivanjem člana-
ka i knjiga, a u posljednje vrijeme komuniciraju putem interneta. Taj pokret
obuhvaća mnoga područja, kao što su religija, filozofija, misticizam i okulti-
zam, medicina, psihologija (i parapsihologija) i ekologija. Mnoge ideje koje
zastupa New Age zapravo nisu nove: one se velikim dijelom oslanjaju i crpe
inspiraciju iz drevnih istočnjačkih filozofija/religija, iz hermetike, a također iz
transcendentalne zapadne filozofije. Jedan od najboljih prikaza ideja New
Agea je knjiga Davida Spanglera The New Age (Novo doba) (Morning-
town Press, Issaquah, 1988). Pokret New Age postao je popularan tijekom
1980-tih i to, kako kažu njegovi protagonisti, kao reakcija na sve veću društve-
nu i moralnu krizu suvremene zapadne civilizacije i neuspjeh instituciona-
liziranih religija i sekularnog humanizma da se uspješno suprotstave toj krizi.
Iako New Age pokret nema neku jasno definiranu i koherentnu filozofiju,
iako njegovi sljedbenici mogu pripadati raznim kršćanskim i drugim religija-
ma ili se mogu smatrati agnosticima, većinu njih ipak povezuju više ili manje
zajednički svjetonazorni stavovi (ili neki od tih stavova), koji se mogu ovako
opisati:
a) vjerovanje da je izvor svega postojanja neka kozmička, inteligentna

i kreativna božanska energija, koju nije moguće jasno definirati ni opisati;
b) božanska iskra postoji, iako veoma različitog intenziteta, u svim
bićima i stvarima;
c) sva se čovjekova dobra i loša djela nagrađuju odnosno kažnjavaju
tijekom sljedećih životnih ciklusa (reinkarnacija) ili u drugom višem, duhovnom
svijetu;
d) temelj čovjekovih fizičkih i mentalnih funkcija je suptilna energija,
nevidljiva većini ljudi, koja zrači oko ljudskog tijela i o kojoj ovisi čovjekovo
tjelesno i duševno zdravlje;
e) vjerovanje u personalnu evoluciju i transformaciju, t.j. u mogućnost
da čovjek određenim metodama postigne više stanje svijesti, u kojem se
aktivira njegov viši spoznajni i spiritualni potencijal s novim spoznajnim moći-
ma i mogućnošću uvida u drugu višu dimenziju postojanja;
f) holističko shvaćanje čovjekovog zdravlja i bolesti, t.j. vjerovanje da
zdravlje u krajnjoj liniji ovisi o ravnoteži tijela, uma i duha, da je poremećaj te
ravnoteže uzrok bolesti i da stoga treba težiti njenom očuvanju;
g) nužnost očuvanja ekološke ravnoteže i zdravlja planete Zemlje, na
koju se gleda kao na živi organizam (koncept Geje *);
h) vjerovanje da sve religije predstavljaju različite putove koji vode
istom cilju, zbog čega se predviđa stvaranje u budućnosti jedne univerzalne
religije;
*
Geja-u starogrčkoj mitologiji boginja Zemlje - prim.ur.
i) vjerovanje da će u nastupajućoj eri Vodenjaka (Aquarius) doći do
novog svjetskog poretka (New Age), koji će obilježavati odsustvo ratova,
siromaštva, gladi, rasne, religiozne, spolne i svake druge diskriminacije.
Iako ideja o dolasku savršenog Novog doba može izgledati kao nere-
alna i naivna iluzija, ipak vjera u mogućnost čovjekova moralnog i duhovnog
usavršavanja i mogućnost stvaranja boljeg, pravednijeg i humanijeg društva,
koju gaje i za čije se ostvarenje zalažu sljedbenici New Agea, zaslužuje pažnju
i uvažavanje. Međutim, zbog odbacivanja mnogih aspekata zapadne civiliza-
cije i zagovaranja nekih ideja suprotnih duhovnoj tradiciji Zapada, mnogi
autori smatraju New Agea kontroverznim i štetnim pokretom. Najdalje u
kritici New Agea otišao je C. E. Cumbey u svojoj knjizi The Hidden Dan-
gers of Rainbow: The New Age Movement and Our Coming Age of
Barbarism (Huntington House, Los Angeles, 1983), optužujući ga za
ugrožavanje kršćanstva i temelja zapadne civilizacije.
Naziv »alternativan« ili »nekonvencionalan« traži objašnjenje: pod tim

se nazivom u ovom tekstu podrazumijevaju takve ideje, pokreti i djelovanja,
koja izlaze iz okvira vladajućih ideja i stavova koje zastupaju znanstvene,
političke i društvene elite, a i pretežni dio javnosti u zapadnim zemljama.
Iako se postepeno probijaju na površinu, alternativne odnosno nekonven-
cionalne ideje i pokreti još su uvijek na marginama intelektualnih, kulturnih i
društvenih zbivanja, često ignorirani, osporavani ili a priori odbacivani kao
iracionalni ili irelevantni. Ali bez obzira što se dakle radi o nekoj vrsti disi-
dentskih intelektualnih, duhovnih i društvenih strujanja, smatramo da ona
zaslužuju da ih se pažljivo prouči i vidi u čemu se sastoji njihova filozofska,
metafizička, ontološka, moralna i društvena suština.
Suvremeni protagonisti nekonvencionalnih intelektualnih i duhovnih

struja, koji smatraju da je svijetu potrebna nova svjetonazorna paradigma,
temelje svoja razmišljanja uglavnom na ovim pretpostavkama:
a) Suvremena zapadna civilizacija nalazi se u sveopćoj krizi, prven-

stveno zbog materijalističkog, utilitarističkog i hedonističkog poimanja svijeta
i života (utilitarizam je etičko učenje koje drži da je korist odnosno dobitak
osnova morala, a hedonizam je filozofski smjer koji smatra ugodnosti i uživanje
najvećim dobrom i idealom);
b) Izlaz iz suvremene civilizacijske krize treba među ostalim tražiti u
reafirmaciji moralnih načela i duhovnih vrijednosti drevnih religijskih
učenja;
c) Mnoge hipoteze »transcendentalnih« antičkih helenističkih filozofa
kao Heraklita, Sokrata, Platona, Plotina i novovjekih »idealističkih« filozofa
kao na pr. Spinoze, Kanta, Goethea i Schellinga postaju ponovno aktualne;
d) Otkrića teorije relativnosti i kvantne teorije dovela su u pitanje temelje
vladajućeg materijalističkog, mehanističkog i determinističkog svjetonazora.
Fritjof Capra, nuklearni fizičar i filozof, smatra da dostignuća su-

vremene fizike zahtijevaju radikalnu reviziju temeljnih shvaćanja o prirodi i
čovjeku. Kako on ističe, kvantna je fizika pokazala da se »čvrste« materi-
jalne čestice klasične fizike na subatomskoj razini pretvaraju u valovite
obrasce vjerojatnosti, što dovodi u pitanje klasično shvaćanje materije. Capra
naglašava da kvantna teorija upućuje na promatranje Svemira kao zamršene
mreže odnosa između različitih dijelova jedinstvene cjeline, u kojoj se nijedna
čestica ne može smatrati izdvojenom jedinkom, već jedino dijelom integralne
cjeline. On je također došao do zaključka da novi pojmovi u fizici pokazuju
iznenađujuću sličnost s idejama istočnjačkih religija. Nasuprot materijali-
stičkom, mehanističkom i fragmentističkom gledanju na prirodu, svijet i čovje-
ka, kakvo prevladava u zapadnoj civilizaciji, istočnjačko poimanje svijeta je
oduvijek bilo holističko i organsko, polazeći od stanovišta da su sve stvari i
događaji međusobno povezani i da su vidljive pojave samo manifestacija
jedne više, konačne Stvarnosti. Pored toga Capra ukazuje i na jednu drugu
bitnu razliku između zapadnog i orijentalnog mišljenja: dok na Zapadu tije-
kom posljednja tri stoljeća prevladava racionalan i empirijski način spoznaje
utemeljen na iskustvu i razumu, na Istoku se prednost daje izravnoj spoznaji
stvarnosti, koja nadilazi intelektualno mišljenje i osjetilno iskustvo.
Kriza aktualnog modela zapadne civilizacije
Simptomi krize zapadne civilizacije sve su brojniji. Znanstveni i tehno-

loški napredak doveo je doduše do bitnog povećanja materijalnog standarda
u gospodarski i tehnološki razvijenim zemljama, ali je produbio jaz između
bogatih i siromašnih slojeva i zemalja, opasno je ugrozio prirodnu ravnotežu
i prvi put u povijesti otvorio mogućnost samodestrukcije ljudskog roda.
Posljednjih su desetljeća izgubile vjerodostojnost vodeće ideologije 19. i 20.
stoljeća: totalitarni model socijalizma, liberalizam i konzervativizam (da se ne
spominje fašizam i nacizam). Socijalistička se ideja u svojoj totalitarnoj ver-
ziji kompromitirala zbog gušenja ljudskih sloboda i demokracije, kao i zbog
ekonomske neučinkovitosti, a liberalizam u svojoj neoliberalnoj odnosno
ultraliberalnoj verziji zbog podređivanja društvene pravde i solidarnosti
interesima kapitala. Mnogi autori smatraju također da su i konzervativne
ideje, koje stavljaju težište na naciju i nacionalnu državu, zastarjele i u ne-
skladu s aktualnim trendom globalizacije. Čini se da političke i druge institu-
cije suvremenog društva sve više gube kredibilitet, što zajedno s erozijom
vodećih ideologija vodi sve većoj dezorijentaciji i rezignaciji velikog dijela
stanovništva, ali s druge strane stvara pogodno tlo za pojavu novih ideja i
pokreta. (Prema anketi koju je 2002. godine proveo Gallup International u
47 zemalja po narudžbi Svjetskog ekonomskog foruma, većina anketiranih
građana nema povjerenje u svoje vlade, parlamente, političke stranke,
medije ni u vjerske institucije). Aktualni, kako izgleda nezaustavljivi proces
globalizacije izaziva mnoge nedoumice i sumnje u pogledu njenih motiva,
sadržaja i učinaka. Izgleda da nije sporno, usprkos kompleksnosti uzroka,
prirode i posljedica globalizacije, da je njen glavni pokretač i korisnik među-
narodni financijski kapital i transnacionalne megakorporacije.
Najznačajnije tendencije zapadne civilizacije, koje obilježavaju kraj 20.

i početak 21. stoljeća, mogle bi se u sažetom obliku ovako opisati:
- Kolaps totalitarnog, etatističkog socijalističkog modela u idejnom i
praktičnom pogledu. Taj model nije se mogao dugoročno održati ni na
političkom niti na ekonomskom planu. Politički je na dugi rok bio neodrživ
zbog potiskivanja političkih sloboda, zbog svoje autokratske i totalitarne pri-
rode, a u ekonomskom pogledu nije bio u stanju držati korak s tehnološkim i
ekonomskim razvojem zemalja s tržišnim gospodarstvom. Taj model je bio
osuđen na propast pored ostalog i zbog sve većeg zaostajanja životnog stan-
darda stanovnika. Nagli kolaps autokratskog, etatističkog socijalističkog mode-
la izazvao je previranje u zapadno-europskom socijal-demokratskom pokre-
tu. Neko je vrijeme izgledalo da je Tony Blair našao uspješnu formulu su-
vremene socijal-demokracije u modelu tzv. trećeg puta. Međutim grčki filo-
zof Panajotis Kondylitis (1943-1998) ocjenjuje taj model samo kao blažu
verziju reganizma i tačerizma, odnosno kao priklanjanje socijal-demokracije
neoliberalnoj doktrini, toj pobjedničkoj ideologiji nakon završetka hladnog rata,
odnosno nakon poraza socijalističkog projekta 1) . Prema Kondylitisu europ-
ska se ljevica bitno promijenila, prilagodivši se u uvjetima globalizacije domi-
naciji amerikanizma i tako se odrekla svoje marksističke baštine.
- Sve veća upitnost dugoročne održivosti kapitalističkog i liberali-

stičkog modela u njegovoj suvremenoj neoliberalnoj, odnosno ultraliberalnoj
ili »globalističkoj« varijanti. Taj model služi prvenstveno interesima među-
narodnog financijskog kapitala i transnacionalnih korporacija, kojima je sve
drugo podređeno. Očigledno je da u neoliberalnom ekonomskom modelu
vlada darvinističko načelo preživljavanja najjačeg, bez previše obzira za one
slabije. Spomenuti filozof P. Kondylitis smatra da neoliberalizam, kao danas
dominantna ideologija u zapadnim društvima, znači potpuno napuštanje suš-
tine liberalizma, te vodeće ideologije Zapada u dvadesetom stoljeću, koju je
obilježavala otvorenost društva, jednake šanse, blagostanje i socijalna prava
za sve građane. Suvremeni neoliberalizam zaboravio je te izvorne vrijedno-
sti liberalizma, dajući apsolutnu prednost ekonomskoj efikasnosti i maksi-
malizaciji profita. Kondylitis označava suvremenu globalizaciju kao trijumf
neoliberalne ideologije. No on vjeruje da će pobjeda načela neoliberalizma
dovesti na kraju do propasti zapadne civilizacije. Sličnu skepsu u pogledu
sadašnjeg civilizacijskog modela izražava i Miroslav Radman, jedan od
vodećih svjetskih molekularnih biologa i član Francuske akademije znanosti,
koji kaže: »Vidim veliku opasnost, no možda to i nije opasnost, možda je to i
poželjno, da sistem kakav je sada kolabira«. Pod tim sistemom on podrazu-
mijeva današnje »stanje hegemonije kapitalizma američkog stila«, u kojem
»postoje dvije društvene kaste: šljakeri, kreativci materijalnih i duhovnih do-
bara i kasta upravljača, menedžera, parazita, koji svojim radom ne stvaraju
ništa«. (Globus, 8. studenog 2002.).
- Ubrzani proces globalizacije (u 90-im godinama prošlog stoljeća

opseg međunarodne trgovine se udvostručio, a opseg međunarodnih novčanih
transakcija učetverostručio), vodeći sve većoj internacionalizaciji trgovine,
privređivanja, financijskih tokova i komunikacija, kao i globalnoj kulturnoj
homogenizaciji s anglo-američkim akcentom (80% filmova prikazanih u
Europi u 1999. godini bili su američki filmovi, dok je svega 1% filmova prika-
zivanih u SAD bilo europskog porijekla). Ne izgleda pretjerana tvrdnja kritičara
suvremene globalizacije, da tim procesom upravljaju uglavnom interesi jedi-
ne preostale svjetske supersile, SAD, koja sa svega 5% udjela u svjetskom
stanovništvu učestvuje sa 43% u ukupnoj svjetskoj proizvodnji dobara i uslu-
ga, s 50% u ukupnim svjetskim rashodima za istraživanje i razvoj a njeni
vojni rashodi su jednaki zbroju takvih rashoda svih ostalih država zajedno.
Ekonomska i politička moć se s nacionalnih država prenosi na udaljene cen-
tre moći u obliku uprava transnacionalnih korporacija i birokracije raznih
međunarodnih institucija koje su izvan utjecaja javnosti i građana. Joseph
Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju u 2001. godini uvjerljivo je
pokazao kako Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, dvije najutjecaj-
nije institucije u globalnim ekonomskim kretanjima, naročito u odnosu na
»nerazvijene« i »tranzicijske« zemlje, stavljaju interese međunarodnog fi-
nancijskog kapitala ispred interesa siromašnih zemalja. 2 )
- Tendencija privatizacije i komercijalizacije gotovo svih materijalnih i

intelektualnih resursa i područja ljudske djelatnosti u skladu s neoliberalnom
ekonomskom doktrinom, koja daje apsolutnu prednost načelu ekonomske
efikasnosti i maksimizacije profita pred načelom socijalne pravde, ljudske
solidarnosti i očuvanja prirode, odnosno apsolutnu prednost individualnom,
privatnom interesu pred zajedničkim, društvenim interesom. Kako je daleko
otišla u S A D dominacija privatnih, komercijalnih interesa nad sferama koje
su se do nedavno smatrale općim, javnim dobrom pokazao je u svojoj ne-
davno objavljenoj knjizi David Bollier. 3) On navodi slučaj Interneta, koji je
privatizirala korporacija Microsoft, iako je čitav sistem razvijen u američkim
sveučilištima uz pomoć federalnog budžeta. Sličan je slučaj s lijekom protiv
raka, Taxolom, koji je također razvijen zahvaljujući državnom financiranju,
ali goleme profite proizvodnjom tog lijeka zarađuje privatna korporacija Bristol
Meyers. I najnoviji slučaj: privatne korporacije pokušavaju privatizirati, komer-
cijalizirati i proizvoditi velike profite korištenjem nedavno otkrivenih podata-
ka o ljudskom genomu, iako je izvan svake sumnje da bi genetski kod trebao
ostati javno dobro.
- Rastući jaz između bogatih i siromašnih društvenih slojeva i zemalja

usprkos eksplozivnom napretku znanosti i tehnologije (ili možda upravo zato,
jer daleko najveće koristi od tog napretka imaju bogati slojevi i bogate zem-
lje). O rastućem jazu između bogatih i siromašnih zemalja svjedoči podatak
da se taj jaz mjeren visinom per capita dohotka od 1960. do 1999. godine u
prosjeku povećao za oko četiri puta, a u pojedinim slučajevima on je golem:
u SAD je per capita dohodak na pr. 1999. godine iznosio 33 900 $, a u
Ruandi 720 $, dakle gotovo 50 puta manje). A što se sve dubljeg jaza između
bogatih i siromašnih slojeva u tzv. razvijenim zemljama tiče, američki eko-
nomist Lester Thurrow iznosi podatak, da je raspon u prihodima između
najbogatijih pet posto Amerikanaca i onih pet posto na dnu dohodovne ljestvice
1999. godine bio za 50% veći u odnosu na 1970. godinu. 4) Najnoviju poraznu
sliku rastućeg ponora koji dijeli bogate od siromašnih zemalja pruža pub-
likacija Ujedinjenih naroda Izvještaj o najmanje razvijenima 2002.: bi-
jeg iz siromaštva. Prema tom izvještaju broj ljudi koje žive s manje od jed-
nog dolara na dan u posljednjih se 30 godina udvostručio. Danas 1,2 mili-
jarde ljudi u ovom svijetu neviđenog tehnološkog razvoja životari s manje od
jednog dolara na dan, a daljnjih 2,8 milijarda ljudi s manje od dva dolara na
dan, što zajedno čini gotovo polovicu svjetskog stanovništva. S druge strane,
manje od 10% svjetskog stanovništva živi s dnevnim dohotkom od 80-100
dolara na dan. To je dovelo do apsurdne situacije: dok je u siromašnim zem-
ljama velik problem pothranjenost znatnog dijela stanovništva (naročito djece),
a često i glad, u bogatim zemljama je problem suprotan, tu se naime procje-
njuje da je oko 40% ljudi gojazno, što uzrokuje velike zdravstvene probleme.
- Rastuća opasnost za goli opstanak ljudskog roda na ovoj planeti

zbog goleme razorne moći nuklearnog oružja. Atomske bombe bačene 6.
kolovoza 1945. godine na Hirošimu i tri dana kasnije na Nagasaki bile su
stravično upozorenje čovječanstvu o gotovo neograničenom destruktivnom
potencijalu demonskih sila koje je oslobodio znanstveni i tehnološki napredak.
Ti su gradovi sa 542 000 odnosno 260 000 stanovnika u hipu potpuno unište-
ni, a njihovo stanovništvo ubijeno, osakaćeno ili oboljelo od posljedica radi-
jacije. Usprkos međunarodnim sporazumima o zabrani pokusa nuklearnim
oružjem i ograničavanju nuklearnog arsenala, činjenica da postoje takve
zalihe nuklearnog oružja koje su više nego dovoljne za uništenje života na
Zemlji i da takvo oružje posjeduje sve veći broj zemalja u uvjetima nepresta-
nih globalnih, regionalnih i lokalnih konflikata, predstavlja stalnu opasnost
apokaliptičkih razmjera.
- Devastacija prirode i narušavanje ekološke ravnoteže dobilo je posljed-

njih desetljeća zabrinjavajuće, gotovo alarmantne razmjere. Cijena koja se
plaća za eksplozivni tehnološki i ekonomski rast i za naglo povećanje mate-
rijalnog životnog standarda (što je privilegija tzv. razvijenog svijeta, dok
posljedice trpe svi) u pogledu iscrpljivanja prirodnih resursa i degradacije
ekosustava je veoma visoka. Da je prijetnja globalnog zatopljenja zbog »efekta
staklenika« uzrokovanog emisijom tzv. stakleničkih plinova realna, usprkos
stanovitih stručnih sporenja, pokazuje slučaj Maldiva, koraljnih otoka u Indij-
skom oceanu. Ti otoci s nadmorskom visinom od prosječno jednog metra
tonu na očigled svojih stanovnika zbog porasta razine oceana, tako da se
razmatra mogućnost iseljavanja stanovništva u Australiju (Newsweek, 25.
2. 2002.). Ekolozi upozoravaju na dugoročne posljedice globalnog zatopljava-
nja, koje će najteže pogoditi siromašne zemlje oko ekvatora. Ipak, vlada
SAD-a odbila je pod pritiskom energetskog lobija ratificirati protokol iz Kyo-
ta, koji predviđa smanjenje emisije tzv. stakleničkih plinova (uglavnom
ugljičnog dioksida koji nastaje spaljivanjem ugljena i naftnih derivata). Zbog
zaštite interesa tzv. Big Oil korporacija smanjenje emisije ugljičnog dioksida
prepušteno je dobrovoljnim mjerama samih tih korporacija. Posljedica takve
politike bit će prema procjeni američkog Centra za klimatske promjene (Cen-
ter for Climate Change) povećanje emisije ugljičnog dioksida u SAD za
30% u odnosu na 1990. godinu. Količina ugljičnog dioksida što se ispušta u
atmosferu i koji stvara »staklenički štit« uzrokujući prijeteće klimatske
promjene, porasla je posljednjih desetljeća za gotovo četiri puta. Život na
zemlji ugrožava također proces brze deforestacije, naročito brzog uništa-
vanja prašuma, koje su pluća naše planete. Ubrzan je i proces dezertifika-
cije: procjenjuje se da se u svijetu godišnje više od 13 milijuna jutara zemlje
pretvara u pustinju. Zagađuje se zrak, voda i tlo, smanjuje se i raznolikost
biljnih i životinjskih vrsta. Više nema spora o globalnom zagrijavanju kao što
to potvrđuju najnovija istraživanja klimatologa, biologa i geologa (vidi ča-
sopis Science od svibnja 2002.). Tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća
zabilježeno je da u Engleskoj mnoge biljke cvatu mnogo ranije nego prethod-
nih godina, a također je primijećeno da ledenjaci Grenlanda ubrzano kližu u
ocean. Nije stoga pretjerano upozorenje da našoj planeti, ako se nastave
aktualni trendovi, prijeti ekološka katastrofa.
- Opsjednutost materijalnim, kvantitativnim, vanjskim aspektima i vri-

jednostima individualnog i društvenog života na račun kvalitativnih, kulturnih,
moralnih i humanih vrijednosti. Ta se opsesija na individualnoj razini mani-
festira prvenstveno u jednostranoj usmjerenosti na stjecanje i gomilanje
materijalnih dobara, a na društvenoj razini u usredotočenosti na neprestano
povećanje proizvodnje, trgovine i profita, često bez obzira na ekološke, soci-
jalne i psihološke posljedice. I dok je takvo nastojanje razumljivo u zemljama
koje imaju per capita dohodak deset ili pedeset puta niži od najbogatijih ze-
malja, nema puno opravdanja za daljnje povećanje dohotka u zemljama s
30 000 ili više dolara per capita dohotka, pogotovo ako je to praćeno daljnjim
iscrpljivanjem ograničenih prirodnih resursa i upropaštavanjem okoliša. No
usprkos golemom materijalnom napretku, upitno je li to silno materijalno bogat-
stvo učinilo stanovnike ekonomski najrazvijenijih zemalja mnogo sretnijima,
barem sudeći po podacima Svjetske zdravstvene organizacije. Naime pre-
ma tim podacima mentalna su oboljenja, naročito depresija (koja se može
uzeti kao jedan od indikatora osjećaja sigurnosti, mira, životnog zadovoljstva
i sreće) posljednjih je godina u naglom porastu u zapadnim zemljama tako da
je u 2000. godini izbila na čelo liste najčešćih bolesti. To naročito vrijedi za
SAD, gdje prema navedenim podacima gotovo polovica građana u dobi
između 15 i 55 godina pati od nekog mentalnog poremećaja, a oko 30 miliju-
na ljudi redovito uzima najnoviji, čuveni antidepresiv Prozac.
- Informatička, genetička i općenito znanstvena revolucija otvaraju

sasvim nove perspektive za napredak čovječanstva, ali isto tako velike prob-
leme i opasnosti. Ta je opasnost naročito aktualna u slučaju genetike i bio-
tehnologije, koje posljednjih godina doživljavaju spektakularni razvoj. Taj razvoj
svakako otvara velike nove mogućnosti u sprečavanju bolesti i njihovog li-
ječenja, ali i velike opasnosti zloupotrebe s mogućim kobnim i dalekosežnim
posljedicama za ljudski rod. Da bi prevladali pozitivni učinci skokovitog
znanstvenog i tehnološkog napretka, bile bi potrebne bitne promjene u vlada-
jućem sustavu vrijednosti u smislu uspostavljanja ravnoteže između individu-
alnih i kolektivnih interesa i ciljeva; ravnoteže između ekonomske efikasno-
sti (odnosno profita) s jedne strane i socijalne pravde i očuvanja prirode s
druge strane; ravnoteže između materijalnih, kulturnih i duhovnih vrijednosti;
ravnoteže između kratkoročnih i dugoročnih interesa i ciljeva. Ukoliko ne bi
došlo do navedenih promjena u sustavu vrijednosti, t.j. ukoliko bi se nastavila
dominacija individualnog i partikularnog interesa nad zajedničkim dobrom i
ako bi nadalje vladala opsesija materijalnim aspektima života i konzumeri-
zam, onda bi aktualni eksplozivni rast znanosti i tehnologije mogao odvesti
čovječanstvo na put još veće dehumanizacije, a možda i do kolapsa posto-
jećeg modela civilizacije.
Genezo i glavno obilježja velikih svjetskih religija
Protagonisti i sljedbenici nekonvencionalnih učenja smatraju da na

Zapadu posljednja tri stoljeća prevladava materijalistički monizam * , na
kojem se temelji i suvremena znanost, dok budućnost prema njima pripada
transcendentalnom monizmu. Filozofski, metafizički, spiritualni, a pogo-
tovo ezoterički i mistički aspekti nekonvencionalnih doktrina mogu naravno
biti predmet rasprave i sporenja (jer ni za jednu svjetonazornu odnosno
metafizičku paradigmu nema neosporivih racionalnih ili empirijskih dokaza),
no ono što nije sporno to je njihov moralni i humanistički sadržaj i poruka.
Opredjeljenje za ovaj ili onaj svjetonazor ovisi o osobnim mentalnim, duhov-
nim i intelektualnim predispozicijama i sklonostima kao i o vanjskim okolno-
stima i utjecajima (tradicija, obitelj, škola, društvena okolina, literatura itd.) i
stoga su u tom pogledu pluralizam i tolerancija prirodni i neizbježni. Izgleda
da definitivni odgovori na pitanja o krajnjem porijeklu, prirodi i smislu Koz-
mosa i čovjeka ostaju izvan domašaja ljudskog razuma: Ignoramus et ig-
norabimus (ne znamo i nećemo znati) rekao je francuski fizičar 19. stoljeća,
Du Bois-Reymond. Mnogi ljudi stoga odgovore na ta pitanja nastoje pronaći
na spiritualnoj razini, pomoću vjere, intuicije (ili po nekima pomoću »intellect
superieure«) ili pomoću direktnog spiritualnog saznanja odnosno »prosvjet-
ljenja«.
Pored istih ili sličnih moralnih načela, mislioce i protagoniste nekon-

vencionalnih učenja i pokreta povezuju također isti ili slični filozofsko-metafi-
zički pogledi na svijet, prirodu i čovjeka, koji se oslanjaju uglavnom na tri
izvora:
a) drevna orijentalna spiritualna tradicija;

b) klasični grčki filozofi idealističke odnosno transcendentalne orijent-
acije (Heraklit, Platon, Plotin, Pitagora); i
' Monizam, filozofsko učenje koje za temelj svih pojava u svijetu priznaje j e d n o načelo: ili
materija ili duh. - (B.Klaić: Rječnik stranih riječi, N Z M H 2001. god.)
c) europski filozofi i mislioci slične orijentacije (Spinoza, Schelling,
Kant, Goethe, Kierkegaard, K. Jung).
Za autore čije se misli izlažu u ovom tekstu moglo bi se reći da poka-

zuju ove spiritualne afinitete: Belu Hamvasa, mađarskog filozofa i književnika
nadahnjuje učenje gotovo svih drevnih duhovnih tradicija; Fritjof Capra,
američki fizičar i filozof nalazi u svojim razmišljanjima mnoge dodirne točke
sa hinduizmom i taoizmom; Ken Wilber, američki svestrani znanstvenik i.
filozof deklarirani je budist; Bede Griffits, engleski teolog, filozof i mistik
temelji svoj svjetonazor na kršćanstvu i hinduizmu; a Scott Pecka, ame-
ričkog psihologa najprije je privukao budizam, da bi se kasnije priklonio iz-
vornom kršćanskom učenju.
Za bolje razumijevanje »nove svjetonazorne paradigme«, kako svoje

poglede nazivaju mislioci nekonvencionalnih doktrina, bit će stoga korisno
izložiti ukratko glavne ideje njihovih misaonih uzora. Ono što se može ne-
dvojbeno razabrati iz tekstova autora »nove paradigme« je da oni ne teže
reafirmaciji institucionalnih, formalnih, mitoloških i ritualnih elemenata ve-
likih svjetskih religija, nego njihovih najplemenitijih moralnih i najviših duhovnih
vrijednosti. Od spiritualnih izvora »nove paradigme« ovdje ću sažeto opisati
bitne elemente šest svjetskih religija: hinduizma, budizma, taoizma, judaizma,
kršćanstva i islama.
Hindusi smatraju da Vede, najstariji sveti spisi, nastali oko 1500 godi-
na pr. Kr., predstavljaju objavu Brahmana, najvišeg izvora svega postojećeg,
koju su prihvatili mudraci zvani ršiji. Brahman se u početku shvaćao kao
personalizirani bog, dok je kasnije prevladala njegova percepcija kao neod-
ređene i bezlične stvaralačke sile, koja je uzrok, početak i temelj svakog
postojanja. Glavna su svojstva Brahmana određena sanskrtskim riječima
sat, ćit i ananda, koje se obično prevode kao bitak, svijest (um) i blaženstvo
(radost). Prema tome, Brahman se shvaća kao Čisti Bitak, Čisti Um i Čisto
Blaženstvo. Vede naučavaju da u svakom čovjeku boravi božansko Ja, koje
se naziva atman. Postoje četiri puta spoznaje i spajanja s Brahmanom:
a) đnana joga, koja znači put znanja o višoj Stvarnosti, o Brahmanu i

to u pravilu uz pomoć duhovnog učitelja, gurua;
b) bhakti joga je put pobožnosti i odanosti određenom bogu (najčešće
Višni ili Šivi);
c) rađa joga, u kojoj se čovjek uzdiže iznad osjetilnog svijeta i doživljava
nadsvjesno stanje u kojem spoznaje istinu o svojoj božanskoj prirodi, o
atmanu i o svom jedinstvu s Brahmanom; i
d) karma joga, t.j. put nesebičnog djelovanja i činjenja dobrih djela.
Svaki čovjek može odabrati jedan od navedena četiri puta prema svo-
jim sklonostima i mogućnostima. Sva četiri puta podrazumijevaju potiskiva-
nje želja i oslobođenje od tjelesnih poriva i strasti. Prvobitni oblik iskonskog
postojanja bila je kozmička misao, odnosno kozmički um, koji je izvor ne-
prestane kozmičke stvaralačke aktivnosti. Pojedinačne duše dio su nepromje-
nljive i vječne Jednote, a ono što spaja sve pojedinačne duše u jednu jedin-
stvenu kozmičku Dušu je ljubav. Jedno od bitnih obilježja hinduizma je zakon
karme, prema kojem svaka čovjekova misao, riječ i djelo uzrokuje posljedice,
dobre ili loše, koje se manifestiraju u idućem utjelovljenju duše u fizičko
tijelo, u idućoj reinkarnaciji. Sebična i zla djela uzrokuju nagomilavanje loše
karme, dok dobra djela i dobrovoljna patnja raspršuju lošu karmu prido-
noseći čišćenju duše. Nakon više ciklusa reinkarnacije, kad se duša potpuno
očisti od loše karme i oslobodi vezanosti uz tjelesne, materijalne užitke, ona
se uzdiže u duhovni svijet, u vječno blaženstvo.
Osnivač budizma, Siddharta Gautama, poznat kao Buddha (što znači

»probuđen« ili »prosvijetljen«) rođenje oko 650. godine pr. Kr. kao sin boga-
tog radže. Mlade je dane proveo u bogatstvu i raskoši, dok se nije na svojim
putovanjima suočio s patnjama običnih ljudi. To ga je toliko potreslo da je
napustio očev dvorac, raskošan život i porodicu smatrajući da su životni užici
neprihvatljivi dok na svijetu postoji toliko patnje i nepravde. Posvetio se jogi
i meditaciji, dok nije pod drvetom nazvanim bodhi doživio prosvjetljenje i
spoznaju četiri istine: spoznaju patnje, izvor patnje, mogućnost oslobođenja
od patnje i put koji vodi do oslobođenje od svake patnje.
Nakon prosvjetljenja Gautama je četrdeset godina putovao sa svojim

sljedbenicima Indijom živeći kao redovnik-prosjak i učitelj. Budističko uče-
nje nije usredotočeno na štovanje božanstva; ni Buddha nije sam sebe smat-
rao bogom, ni božanskim posrednikom ili poslanikom. On se smatrao obi-
čnim ljudskim bićem, koje se probudilo iz tame neznanja i zabluda, da bi
živjelo životom slobodnim od sebičnosti, neznanja i pohlepe. Srž budizma su
»četiri plemenite istine«, koje je Buddha otkrio meditirajući pod drvetom
bodhi. Prva je istina spoznaja patnje: po Buddhinim riječima »rođenje je pat-
nja, starost je patnja, bolest je patnja, briga, bijeda, nevolja i očaj su patnje; ne
postići ono za čim težimo također je patnja«. Druga se istina bavi nastankom
patnje, koja prema Buddhinom učenju ima svoj izvor u želji, žudnji osjetila i u
neznanju. Treća se istina bavi oslobođenjem od patnje, što je glavni cilj sljed-
benika budizma. Konačno oslobođenje od patnje, a to je četvrta istina, znači
prestanak ciklusa ponovnog rođenja i ulazak u blagoslovljeno stanje nirvane.
Do tog stanja vodi osmerostruki put, koji se sastoji u ispravnoj spoznaji,
ispravnom mišljenju, ispravnom govoru, ispravnom djelovanju, ispravnom
načinu života, ispravnom zalaganju, ispravnim namjerama i ispravnoj medi-
tativnoj sabranosti. Osmerostruki put je u biti usmjeren na tri stvari: moral-
nost, duhovnu disciplinu i znanje. Prema Buddhinom učenju svaki je dio
Svemira, uključujući i čovjeka, podložan neprekidnim promjenama i na kraju
propasti. Svemir i priroda sastoje se od bezbroj pojedinačnih elemenata, koji
su u stanju neprestanog protjecanja, međusobnog spajanja i razdvajanja. U
moralnom pogledu u budizmu vrijedi, kao i u hinduizmu, zakon karme, prema
kojem dobra djela izazivaju dobro ponovno rođenje, a zla djela lošu reinkar-
naciju. Kroz reinkarnaciju sva ljudska bića snose dakle posljedice svojih rani-
jih djela. Cilj ljudskog života je postići nirvanu, koja se shvaća kao preobraženi,
viši oblik svijesti i postojanja bitno drukčijeg od materijalnog svijeta. U nirva-
ni se doživljava potpuno oslobođenje od svih želja i svake patnje; to je poslje-
dnje, blagoslovljeno čovjekovo utočište.
Prema velikoj kineskoj filozofiji i religiji, taoizmu cilj je života doživjeti

slobodu, besmrtnost i jedinstvo s Taom. Tao je metafizički pojam, univer-
zalno načelo koje upravlja Svemirom; on je kreativna sila, početak i kraj
svega postojećeg, potpuna i sveobuhvatna kozmička Cjelina. Tao se može
doživjeti jedino u mističnoj ekstazi. Živjeti u skladu s Taom znači živjeti smireno,
uravnoteženo, radosno i jednostavno u svojim zahtjevima, potrebama i na-
vikama, s poštovanjem prema drugim ljudima. Tao se manifestira u svim
stvarima i bićima u obliku koji se naziva Te. Osoba u kojoj se Te nalazi u
obilnoj mjeri živi u savršenoj harmoniji sa svojom izvornom prirodom, s Taom.
Metode pomoću kojih se može postići potpuna sloboda, besmrtnost i jedin-
stvo s Taom uključuju posebnu dijetu, kontrolu disanja, meditaciju, seksualnu
disciplinu, alkemiju i upotrebu magijskih talismana. Taoistički mudrac i
pjesnik Li Čing kaže: »Da bi spoznao Tao, meditiraj i smiri um. Spoznaja
dolazi s ustrajnošću. Kad dosegneš prosvjetljenje, ne pričaj mnogo o tome.
Živi na svoj način, uz poniznost i dubinu i nagrada prirodno slijedi«. Jednota
je temeljno načelo taoizma i uzorak za ljudsko ponašanje. Glavni izvor taoist-
ičkog učenja su djela najpoznatijeg taoističkog mislioca i učitelja Lao Cea,
koji je živio u 6. stoljeću pr. Kr., u kojima se ističe iracionalnost zbivanja u
prirodi i čovjeku, iz čega proizlazi i nemogućnost racionalne spoznaje tih
zbivanja. Lao Ce kaže: »Putovi ljudi su uvjetovani putovima Neba, putovi
Neba putovima Taoa, a Tao je nastao sam«. Tao se shvaća kao zbir svih
stvari koje postoje i koje se neprestano mijenjaju. Neprekidno mijenjanje
svega bitno je obilježje taoističkog učenja, što izražavaju ove riječi taoist-
ičkog mudraca Čeng Jia: »Sve se stvari izmjenjuju i mijenjaju, ni trenutak ne
prestajući, obrćući se, jureći i prolazeći, odnesene daleko i vraćajući se kao
mutacije cikada«. 5) Život se odvija u neprekidnim valovima stvaralačke spon-
tanosti, a čovjek koji teži slobodi i besmrtnosti treba naučiti živjeti u skladu s
Taom na način kako to preporuča taoistički mislilac i pjesnik Tao Čeng (427-
365 godina pr. Kr.): »Samo se predaj ciklusu stvari. Predaj se valovima, niti
sretan, niti uplašen. A kad dođe vrijeme za odlazak, tada jednostavno idi, bez
ikakve nepotrebne buke«. Taoistička tradicija naglašava individualnu slo-
bodu i spontanost življenja, što je u suprotnosti s konfucijanskim učenjem,
koje je isticalo načelo individualnih moralnih dužnosti, strogosti, discipline i
lojalnosti vladarima. Tijek zbivanja u Svemiru, prirodi i čovjeku uspoređuje
se u taoizmu s tokovima planinskih bujica, koje se slobodno i neobuzdano
slijevaju niz padine, da bi se na kraju smirile u moru. Jedno od temeljnih
koncepata taoizma je pojam jina i janga, što doslovno znači »tamna strana«
i »sunčana strana« brežuljka, jin i jang su dva komplementarna i međusobno
ovisna pojma odnosno faze u neprekidnom kretanju i mijenjanju, smjenjujući
se u prostoru i vremenu. Oni simboliziraju međusobnu igru svih parova su-
protnosti u Univerzumu. Prema taoističkom mitu topli dah janga stvorio je
vatru od koje je nastalo Sunce, dok je hladni dah jina oblikovao Mjesec. Jang
simbolizira mušku energiju, a jin žensku poniznost i prilagodljivost. Cilj je
čovjeka postići ravnotežu janga i jina, svjetla i tame, neba i zemlje, života i
smrti, jer se na taj način čovjek spaja s Taom, postaje slobodno biće, slobo-
dan od materijalnih stvari i želja kao i potrebe za bilo kakvom moći.
Judaizam uči da postoji samo jedan Bog, koji je transcendentalan i
vječan, koji sve vidi i sve zna, koji je stvoritelj i vladar čitavog svijeta. Bog,
Jahve objavio je pred oko tri tisuće godina svoj zakon, Toru, židovskom naro-
du i izabrao ga da bude uzor i svjetlo čitavom čovječanstvu. Tora sadrži
detaljne propise za sva područja svakodnevnog života, kojih se ortodoksni
Židovi striktno pridržavaju. Važno obilježje židovske religije je savez između
Boga i njegovog naroda. Judaizam se kao religija utemeljena na Bibliji utvr-
dio u šestom stoljeću pr. Kr., kad je perzijska vojska Kira II. osvojila Babilon
i dozvolila Židovima da se vrate iz babilonskog izgnanstva i da ponovno sa-
grade hram u Jeruzalemu. Prema legendi prvi je takav savez bio sklopljen
između Boga i Noe, kojim je Bog sačuvao Nou i njegovu obitelj u doba
velikog potopa. Slijedi zatim savez između Boga i velikog izraelskog patri-
jarha Abrahama, kojim je Bog obećao da će učiniti Abrahama praocem veli-
kog naroda i na temelju kojega je Abraham izveo židovski narod iz Ura
Kaldejskog u obećanu zemlju. Nakon šesto godina taj je savez potvrđen na
gori Sinaju, poslije Božjeg izbavljenja Židova iz egipatskog ropstva. Drugo
bitno obilježje judaizma je da se Bog s vremena na vrijeme objavljuje svome
narodu, a najvažniji oblik Božje objave su sveti spisi, t.j. Tora. Bog također
objavljuje svoju riječ preko proroka, među kojima je najistaknutiji Mojsije.
Glavna svrha Tore (što znači Božja poruka) je objava Božje volje i propisa
za ponašanje u svakodnevnom životu kako bi on bio u skladu s Božjom vo-
ljom. U 4. i 7. stoljeću poslije Kr. nastala je druga sveta knjiga zvana Talmud,
koja sadrži zbirku zapisa o učenju čuvenih rabina (u 4. stoljeću napisan je
tzv. palestinski, a u 7. stoljeću babilonski Talmud). Radi se o raspravama o
filozofskim, teološkim i etičkim pitanjima, uz zapise o narodnim legendama,
pričama i anegdotama, kao i o znanstvenim spoznajama tog vremena.
Zanimljivo je da je židovska teologija i filozofija doživjela svoj procvat za
vrijeme arapske vladavine od 9. do 12. stoljeća. U to vrijeme su se u arap-
skim kulturnim središtima prikupljali spisi i knjige iz Grčke, Perzije, Egipta,
Indije i Kine i prevodili na arapski. To je dalo poticaj razvoju židovske teolo-
gije i filozofije, naročito u Španjolskoj, gdje su živjeli veliki židovski filozofi
kao Solomon ibn Gebirola, Juda Ha Levi, Ibn Daud, rabin Moše ben Maj-
mon, poznat kao Majmonides. Majmonides je sastavio trinaest glavnih nače-
la judaizma i to: vjerovanje u postojanje Stvoritelja i njegovu Providnost, vje-
rovanje da je Mojsije bio najveći prorok, vjerovanje u Božju objavu Tore
Mojsiju na brdu Sinaj, u nepromjenljivost objavljenog Zakona, vjerovanje da
je Bog svemoguć, vjerovanje u naknadu u ovom ili na drugom svijetu, zatim
u dolazak Mesije i u uskrsnuće mrtvih. Važan aspekt judaizma je misticizam,
t.j. vjerovanje u izravan doživljaj Božjih riječi, bez oslonca na osjetilno iskustvo
i razum, dakle putem mističnog iskustva i spoznaje. Židovska je mistika pod
nazivom kabala, koja se razvila uglavnom u Španjolskoj, bila pod znatnim
utjecajem neoplatonizma. Najvažnije djelo kabale je Zohar, napisano u 13.
stoljeću u Španjolskoj. Srž kabale je traženje skrivenih, tajnih značenja Tore
putem mističnih uvida, uključujući i astrologiju.
Judaizam je bitno utjecao na zapadnu civilizaciju, posebno u pogledu

religije i etike. Dok je grčka kultura dala suvremenoj zapadnoj civilizaciji
bitan doprinos na području filozofije i umjetnosti, a Rim na području prava i
politike, judaizam je ugradio u tu civilizaciju putem Biblije svoje shvaćanje
jedinog Boga i objavu njegove volje čovječanstvu. Iz judaizma se rodilo
kršćanstvo, a kasnije i islam. Kršćanstvo je preuzelo od judaizma, uz stano-
vite modifikacije, shvaćanje Boga, njegovog odnosa s ljudima i pravila među-
ljudskih odnosa. Islam također sadrži mnoge elemente što proizlaze iz Bibli-
je: strogi monoteizam, svakodnevnu molitvu, redoviti post, izbjegavanje svi-
njetine, svetkovanje jednog dana u tjednu itd. Mnoge vrijednosti judaizma
trajno su utkane u suvremenu zapadnu civilizaciju, kao na pr. načelo praved-
nosti, milosrđa, suosjećanja i dobrote, ljubavi prema bližnjemu, poštovanje
ljudskog života, poštovanje ljudskog rada. Kršćanstvo se temelji na štovanju
Isusa Krista, čiji se život, djelovanje i učenje opisuje u Evanđeljima i to kao
čovjeka i kao Sina Božjega. O Isusovom djetinjstvu i životu do njegove tride-
sete godine u Evanđeljima nema puno podataka, a njegova trogodišnja javna
duhovna djelatnost opisuje se kao propovijedanje, naučavanje i iscjeljivanje.
Isus je ubrzo okupio skupinu odanih sljedbenika, a dvanaest najbližih učenika
stalno ga je pratilo u obilasku gradova i sela Galileje. U svojim propovijedi-
ma, koje su privlačile mnoštvo ljudi, govorio je o svom poslanju da spasi Božji
narod, pozivajući ljude da žive kao njegovi podanici i da tako uđu u kraljevstvo
Božje. On je u svojim propovijedima upozoravao na sklonost ljudi da previše
pažnje posvećuju materijalnim stvarima i stjecanju imovine, ne skrivajući
svoj prezir prema bogatstvu. Nije prihvatio društvene podjele među ljudima,
posvećujući posebnu pažnju siromašnima, bolesnima i nemoćnima: »Prvi će
biti posljednji, a posljednji prvi«. Dok je svojim propovijedima, izlječenjima i
svojim nadnaravnim moćima stekao veliku popularnost među običnim ljudi-
ma, koji su ga smatrali dugo očekivanim Spasiteljem, izazivao je sve veće
protivljenje i sukobe sa saducejima, vladajućim svećeničkim slojem. Naroči-
to se zamjerio vjerskim vlastima svojim tumačenjem Zakona, tvrdeći da je
važnije živjeti u skladu s moralnim zakonima, nego se formalno pridržavati
starozavjetnih pravila, odnosno da je važnija »čistoća srca« od obrednog
čišćenja. Isusovo učenje bilo je prvenstveno namijenjeno židovskom narodu,
ali je govorio da će Bog pozvati i druge narode da budu njegov narod, a
nakon uskrsnuća poslao je svoje učenike da pozovu sve narode u Božje
kraljevstvo. Kako je zabilježeno u Evanđeljima, židovske su vođe uhitile
Isusa i osudile ga na smrt, jer je za sebe tvrdio da je Mesija i Sin Božji. Za tu
osudu bila je međutim potrebna potvrda rimskog upravitelja, pa su vjerski
vođe optužili Isusa za spremanje pobune protiv Rima. Osuđen je na smrt
raspećem, kaznom koju je rimska vlast primjenjivala samo za robove i pobu-
njenike. Prema Evanđeljima u Isusovom raspeću, njegovim mukama i smrti
izvor je spasenja ljudskog roda, a križ je postao simbolom kršćanstva. Kad
su dva dana nakon Isusovog raspeća njegovi učenici našli prazan njegov
grob i kad im se potom ukazao nekoliko puta kao živ i stvaran, počeli su
propovijedati o Isusovom uskrsnuću, o njegovoj pobjedi nad smrću i njemu
kao Spasitelju čovječanstva. Isusovo je uskrsnuće postalo tako središnje
mjesto kršćanskog naučavanja. Isusovi su učenici poslušali njegovu želju da
šire njegovo učenje u svim zemljama i da sve ljude učine Isusovim sljedbe-
nicima, tako da se kršćanska vjera do kraja trećeg stoljeća proširila po svim
dijelovima Rimskog carstva. Rimski car Konstantin obratio se 312. godine
na kršćanstvo i proglasio kršćanstvo državnom religijom. On je bio pokro-
vitelj povijesnog koncila u Niceji 325. godine, na kojem su položeni temelji
kršćanske Crkve u dogmatskom i kanonskom smislu. Na tom je koncilu
osuđen arijevski nauk (aleksandrijski prezbiter Arije nijekao je Kristovo
božanstvo) i usvojena je dogma da je Isus Božji Sin, u biti jednak Bogu Ocu.
Kršćanska je religija proizašla iz judaizma zadržavši neka njegova

bitna obilježja, kao što je vjerovanje u jednog Boga, Stvoritelja i Gospodara
svemira i vjerovanje da je Bog pravedan sudac, dobrostiv i milosrdan. Od
judaizma je kršćanstvo također preuzelo Deset zapovijedi, koje je Jahve
objavio Mojsiju na brdu Sinaj, kao najviši moralni kodeks kršćanstva. Bitna
promjena u odnosu na judaizam sastoji se u shvaćanju božanske prirode
Isusa, koji je za kršćane Mesija, kako je to najavljeno u Starom zavjetu i
vjerovanje da je Isusova smrt bila način pomirenja Boga i čovjeka. Isusovo
uskrsnuće i uzašašće je za kršćane potvrda da je on Božji Sin, koji je sišao u
svijet u ljudskom obliku i poslije uskrsnuća ponovno se uzdigao u nebo da bi
bio s Bogom Ocem. Kršćani vjeruju u Duha Svetog, koji se shvaća kao
božansko biće na isti način kao Otac i Sin, tako da se kršćanski koncept
Boga sastoji u priznavanju Svetog Trojstva, t.j. u shvaćanju Boga kao jednog
bića koje se sastoji od tri osobe. Takvo shvaćanje Boga kao Trojstva je
specifičnost kršćanstva, koja ga izdvaja od druge dvije monoteističke religi-
je, judaizma i islama. Sveta knjiga kršćanstva je Biblija, koja predstavlja zbirku
spisa napisanih u razdoblju duljem od tisuću godina. Biblija se sastoji od dva
dijela, od kojih prvi, veći dio, Stari zavjet, napisan na hebrejskom i arame-
jskom jeziku, sadrži povijest i vjeru židovskog naroda do dolaska Isusa. Dru-
gi dio Biblije, Novi zavjet, pisan na grčkom jeziku, sastoji se od četiri Evan-
đelja u kojima se opisuje Isusov život, djelovanje i učenje. Tu su zatim Djela
apostolska i poslanice apostola Pavía i drugih ranokršćanskih duhovnih vođa.
Spise Starog i Novog zavjeta kršćani smatraju cjelinom i objavom Božje
riječi, mjerodavnim temeljem svoga vjerovanja i djelovanja.
Utemeljitelju islama, proroku Muhamedu (570-632) za vrijeme borav-

ka na planini Hira 610. godine, kako to bilježi njegov biograf Muhamed ibn
Izak, ukazao se anđeo Džebrail (Gabriel) i objavio mu da je on, Muhamed,
božji glasnik i da će preko njega Bog, Alah saopćavati svoje poruke ljudima.
Te su poruke sakupljene u svetoj knjizi Kuran, koju muslimani smatraju sa-
vršenom Božjom objavom. U Kuranu se ističe da postoji samo jedan Bog
(Alah), da je Bog svemoćan i milostiv, da će suditi svim ljudima prema nji-
hovim djelima i poslati ih u nebo ili pakao. Tu se također spominju staroza-
vjetni proroci, a spominje se i Isus kao prorok i Mesija, ali se niječe da je
Božji Sin. Muhamed je ubrzo stekao u Meki brojne sljedbenike, ali je naišao
i na žestok otpor bogatih trgovaca, koji su štovali stare poganske bogove.
Kad više nije mogao zbog progona svojih sljedbenika obavljati vjersku djelat-
nost, Muhamed je sa svojim najvjernijim pristašama 622. godine napustio
Meku i otišao u Medinu. Tu je pridobio još više sljedbenika i kad je dovoljno
ojačao, osvojio je 630. godine Meku, koja je otada postala središte naglog
širenja islama. Tada su mu se pridružila, prešavši na islam, mnoga plemena
iz cijele Arabije, tako da je ubrzo postao ne samo vjerski nego i državni
poglavar arapskog naroda. Država koju je Muhamed ostavio iza svoje smrti
632. godine bila je u početku savez plemena na čijem je čelu bio kalif, kao
Muhamedov nasljednik. Arapska su plemena pod vodstvom kalifa u vojnim
pohodima, nazvanim »sveti rat« ili »džihat«, tijekom dvanaest godina poslije
Muhamedove smrti osvojila okolne zemlje: Egipat, Siriju i Irak. Domaćem su
stanovništvu, ukoliko su bili pripadnici »naroda knjige«, t.j. ako su vjerovali u
jednog Boga (na pr. Židovi, kršćani, pripadnici zoroastrizma), priznali položaj
»zaštićene manjine«, s pravom na samoupravu s tim da plaćaju porez mus-
limanskom vladaru. Velika se muslimanska ekspanzija nastavila slijedećih
stotinu godina: na zapadu osvojena je čitava sjeverna Afrika, zauzeta je za
svega nekoliko godina Španjolska, a na istoku muslimanska je vojska osvoji-
la Perziju i Afganistan, a kasnije je prodrla i u Indiju. Većini stanovnika tih
zemalja priznato je pravo »zaštićenih manjina«, ali je tokom vremena sve
veći broj prelazio na islam, tako da je tu islam postao glavnom religijom
(osim Španjolske i Indije).
Poslije razdoblja velikih osvajanja, počela je konsolidacija državne

uprave i razrada islamskog zakona šerijata * . Došlo je također do velikog
napretka i poleta kulture i znanosti, a veliki je procvat doživjela književnost,
umjetnost i arhitektura. Muslimanski filozofi i prirodoslovci su između 9. i
14. stoljeća dali veliki doprinos zapadnoj civilizaciji. Bagdadski kalif El-Ma-
mun (vladao između 813. i 833. godine) dao je sagraditi »kuću mudrosti«, u
čijoj su knjižnici bile sakupljene sve važne knjige tadašnjeg svijeta do kojih se
moglo doći. Arapi su razvili algebru, proučavali astrologiju, izrađivali ge-
ografske karte, unaprijedili medicinu (njihov se medicinski priručnik pod na-
zivom Avicena koristio na europskim sveučilištima sve do 17. stoljeća).
Predanost i štovanje Boga glavno je obilježje islamske religije. To se odnosi
na sve aspekte života, koji mora biti u skladu s Božjom zapovijedi, jer kako
poručuje Bog u Kuranu: »Stvorio sam .... ljudski rod da bi me štovao«. Sama
arapska riječ islam prevodi se kao »spokoj« i »kao predanost«, tako da bi se
značenje riječi islam moglo tumačiti kao spokoj čovjeka koji se potpuno predao
Bogu. Svaki je pojedinac »abd«, što znači štovalac i službenik Božji, a riječ
musliman znači: onaj koji živi prema Božjoj volji. Islamska pravila ponašanja
temelje se na očitovanju vjere, »na šehadetu«. Srž »šehadeta« izražavaju
ove riječi Kurana: »Svjedočim da nema drugog Boga osim Alaha, svjedočim
da je Muhamed Alahov poslanik«. Redovita molitva koju svi muslimani moraju
obavljati pet puta dnevno u određene sate najvažniji je oblik bogoslužja. Molitva
je usko povezana s vjerskim doprinosom (zekat) namijenjenom siromašnima,
bijednima, zatvorenicima i putnicima. Glavna svrha zekata je »pročišćavanje
duše«, t.j. oblik pokajanja za grijehe učinjene zbog egocentričnosti i sebičnog
' Šerijat - skup muslimanskih vjerskih, krivičnih i građanskih zakona, osnovanih na Kuranu.
- prim.ur.
korištenja imovine. Post je također bitan dio muslimanskog vjerskog života:
za vrijeme ramazana, svetog mjeseca posta, traži se potpuno suzdržavanje
od jela i pića od izlaska do zalaska sunca. Još jedna od osnovnih dužnosti
vjernika je hodočašće (hadž) u Meku, gdje se nalaze najsvetiji simboli isla-
ma, koje treba obaviti, ako je ikako moguće, barem jednom u životu.
Osnovni islamski zakon je šerijat, koji se shvaća kao skup zapovijedi
utemeljenih na Božjoj objavi i kojih se svaki musliman mora strogo pridržavati.
Međutim od sredine 19. stoljeća u mnoge muslimanske zemlje postepeno
prodire utjecaj zapadne civilizacije i europskog prava, tako da u novije vri-
jeme u većini muslimanskih zemalja vrijede svjetovni zakoni, osim u
obiteljskom pravu.
Ovaj sažeti prikaz bitnih elemenata velikih svjetskih religija, iako su

mnogima poznati, bio je potreban stoga što autori nekonvencionalnih učenja
odnosno »nove svjetonazorne paradigme«, čiji se pogledi izlažu u ovom tek-
stu (Bela Hamvas, Fritjof Capra, Ken Wilber, Bede Griffits, Scott Peck i
Ivan Supek) pridaju veliku važnost reafirmaciji ne samo moralnih, nego i
spiritualnih, duhovnih vrijednosti. Ti autori naime smatraju da se današnji
svijet, sudeći po očiglednim pojavama i tendencijama, nalazi na sudbonosnoj.
povijesnoj prekretnici. Jedan put vodi prema promjeni vladajućeg vrijednos-
nog sustava i svjetonazora, koja podrazumijeva promjenu postojećih obrazaca
individualnog i društvenog života i ponašanja, koje obilježavaju materijali-
zam, bezobzirni egocentrizam, konzumerizam i hedonizam, opsjednutost
materijalnim aspektima života, gomilanje profita i bogatstva kao vrhovni ciljevi
i kriteriji ljudskog života. Drugi je izbor nastaviti sadašnjim putem, koji vodi u
sve dublju moralnu, socijalnu, ekološku i opću egzistencijalnu krizu, sve do
mogućnosti samouništenja. Kod toga je važno imati na umu bitnu razliku
između mogućih posljedica loših postupaka i djelovanja danas u odnosu na
ranija vremena. Danas naime čovjek raspolaže s tako zastrašujuće moćnim
destruktivnim silama, da se naša planeta i ljudski rod mogu uništiti postepeno
(uništenjem prirodne ravnoteže) ili u jednom trenutku (nuklearnim ratom).
Najvažniji zajednički svjetonazorski, metafizički i spiritualni pogledi

velikih svjetskih religija, iako među njima u tom pogledu postoje razlike
(naročito razlike između panteističkih i monoteističkih religija u poimanju
Apsoluta odnosno Boga), mogli bi se na veoma općenit način ovako označiti:
a) Vjerovanje da osim vidljivog, materijalnog svijeta postoji i drugi,

nevidljiv, nematerijalan, duhovni svijet;
b) Vjerovanje da svijet, priroda i čovjek nisu nastali i razvijali se slučaj-
no ili samo pod utjecajem tzv. prirodnih zakona, t.j. zakona materijalne pri-
rode, kao i da ne funkcioniraju jedino na temelju tih zakona;
c) Vjerovanje da postoji neka viša, transcendentalna kreativna koz-
mička sila (ili biće), koju razne religije shvaćaju na različite načine, koja je
izvorište nastanka, evolucije i funkcioniranja svijeta, prirode i čovjeka;
d) Vjerovanje da su sve stvari i pojave, kako u makro tako i u mikrokoz-
mosu međuzavisne i povezane u jedinstvenu cjelinu, usprkos beskrajne razno-
likosti;
e) Vjerovanje da je viša stvaralačka sila (ili biće) sveprisutna, svemo-
guća i sveznajuća, da je istovremeno pravedna, te da stoga zaslužuje štova-
nje i ljubav;
f) Vjerovanje da čovjek nije samo fizička, materijalna jedinka, podložna
raspadanju i umiranju, već da posjeduje i drugu, višu, neprolaznu, spiritualnu
komponentu, koja je zapravo srž ljudskog bića i koja je dio višeg, nematerijal-
nog, spiritualnog svijeta;
g) Vjerovanje da u svijetu vlada kozmički zakon ljubavi, zbog kojeg
ljudi trebaju ljubiti jedni druge i sva ostala živa bića, kao i kozmički zakon
pravde, zbog kojeg svaki čovjek snosi, na ovaj ili onaj način, posljedice svojih
dobrih i loših djela. Ljubav i pravednost su po religijskom shvaćanju svojstvo
i emanacija vrhovne kozmičke kreativne sile (ili bića);
h) Vjerovanje da čovjek mora naučiti svladavati i kontrolirati svoje
nagone, strasti i želje, koje su izraz materijalne, fizičke komponente njegovog
bića, i činiti dobra djela, biti samilostan, milosrdan, dobrostiv, skroman, isti-
noljubiv, pravedan i tolerantan, kako bi svojoj duši poslije fizičke smrti osi-
gurao sretan boravak u duhovnom svijetu.
Moralno načelo i poruke velikih religija
Dok u pogledu filozofskih (a i teoloških) objašnjenja suštinskih pitanja

svijeta, prirode i čovjeka postoje velike, gotovo nepremostive razlike, pa su
tu neizbježni pluralizam i tolerancija, u pogledu temeljnih moralnih i humanis-
tičkih načela ne bi smjelo biti razlika ni sporova. Njihovo univerzalno prih-
vaćanje i provođenje uvjet je za opstanak i napredak čovječanstva, jer kao
što kaže fizičar, filozof i književnik Ivan Supek »svijet će postati pravedan ili
ga neće biti«. Jako mnogi smatraju da je pitanje morala usko povezano s
religijskim uvjerenjem, ima i onih koji drže da za sreću i budućnost čovječan-
stva nije toliko presudno je li čovjek monoteist, politeist, panteist, ateist ili
agnostik, koliko je li moralist, t.j. pridržava li se u svom ponašanju dosljedno
manje ili više općeprihvaćenih moralnih načela. Ako se prelistaju najvažniji
mitološko-religijski tekstovi drevnih, uglavnom orijentalnih religija, shvatit će
se zašto su ti tekstovi bili i jesu izvor inspiracije mislilaca, učitelja i sljedbeni-
ka većine nekonvencionalnih doktrina i pokreta, ne samo u metafizičkom i
duhovnom pogledu, nego prvenstveno u smislu njihovih dubokih, univerzal-
nih etičkih vrijednosti i načela. Upravo je ta etička suština zajedničko obilježje
autentičnog učenja svih filozofsko-religijskih tradicija, dok u metafizičkom i
teološkom pogledu postoje manje ili veće razlike. Zbog toga je važno pos-
vetiti posebnu pažnju moralnom sadržaju velikih svjetskih religija.
U Bhagavadgiti, jednom od najpoznatijih svetih hinduskih spisa napisa-

nom oko 300 godina pr. Kr., koji se smatra biblijom hinduizma, Kršna, po
legendi utjelovljenje boga Višnua, podučava svog vjernog učenika i sljedbe-
nika Ardžunu, naglašavajući da su znanje, djelovanje i pobožnost putovi čovje-
kovog spasenja. Višnu kaže. 6)
Samo onaj čiji razum
Nikakva ne dira želja,
Tko je sebe nadvladao
I sve želje istrijebio,
Kroči putem odricanja
Vrhovnom savršenstvu
Napustivši sve užitke
Što dolaze kroz ćutila,
Te svladavši svoje strasti,
Sve sklonosti i svu zlobu,
Živeći tek u samoći,
U svemu skroman i umjeren,
Svladavši i podčinivši
Govor, tijelo i mišljenje,
Stalno sabran, ustaljen
U jogi i razmatranju,
Oslobođen svake strasti,
Napustivši sebičnost,
Žestinu i silovitost,
Osornost i preuzetnost,
Oholost i naduvenost,
Blud, požudu i lakomost.
Eto, samo takav čovjek,

Nesebičan, pun spokoja,
Taj je zrio za besmrtnost.
Odreci se sebičnosti,
Odreci se svih plodova
Koje djela sobom nose,
A ujedno vodi strogi
Nadzor nad samim sobom.
Onaj koji u svom srcu
Nema zlobe ni spram kojeg
Bića na svem ovom svijetu,
Prema svima prijazan je,
Prema svima milosrdan,
Srcem punim praštanja,
Bez ikakve sebičnosti,
I jednak potpunoma
U radosti i u bolu.
Onaj koji nema želje
Da povrijedi bilo koga,
A niti se sam ikada
Ne osjeća povrijeđenim,
Koji se uzdigao
Iznad tuge i radosti,

Koji nema u svom srcu
Straha, srdžbe i zavisti,
Slobodan je, tog ja volim.
Moralnu poruku taoizma sadrže ovi stihovi Lao Cea, legendarnog tao-
ističkog učitelja, rođenog otprilike 571. godine pr. Kr.7)
Imam tri blaga
Koja čuvam i držim:
Jedno je milost,
Drugo je umjerenost,
Treće što ne pretpostavljam
Da sam vladar svijeta.
Milosrdan čovjek može biti hrabar.
Skroman čovjek
Može biti širokogrudan.
Ne pretpostavljajući da je
Vladar svijeta,
Čovjekov potencijal može biti trajan.
Ako je čovjek hrabar,
Ali bez milosti,
Ako je širokogrudan,
Ali ne i skroman,
Ako napreduje
Bez smjernosti,
Čovjek će umrijeti.
Djeluj milostivo u ratu
I pobijedit ćeš. Koristi milost za obranu,
I bit ćeš siguran.
Moralne stavove budizma odražavaju ove Buddhine riječi: »Sve što

jesmo posljedica je što onog smo mislili, temelji se na našem mišljenju, naprav-
ljeno je od naših misli. Ako čovjek zbori i postupa od zle namisli, bol će ga u
stopu slijediti kao što kotač slijedi vola koji vuče kola... Ako čovjek zbori i
postupa od čiste namisli, sreća će ga u stopu slijediti poput sjene koja se od
njega ne odvaja... On mi je zlo učinio, on me je tukao, on me prevario, on me
orobio. U onima koji gaje takve misli, mržnji nema kraja. Jer nikada mržnja
ne prestaje mržnjom; mržnja prestaje ljubavlju, to je staro pravilo... Ljudi koji
ništa ne posjeduju, koji se prehranjuju isprošenom hranom, čije su se gladi
stišale, koje nisu zarobile naslade ovoga svijeta, koji su postigli ničim uvjetovanu
slobodu, nirvanu, njihov je put teško razabrati, kao i put ptice u zraku. Čak i
bogovi zavide onima čija su osjetila zauzdana kao konji pod čvrstom rukom
vozarovom. Onaj koji nema gordosti ni gladi ni za čim, takav čovjek koji
dužnost svoju obavlja i strpljiv je kao zemlja ili kao prag kućni, on je nalik
jezeru bez mulja, njemu više ne predstoje nova rođenja. Njegova je misao
spokojna, spokojna mu je riječ i djelo. Slobodu je stekao istinskim znanjem i
na taj način postao spokojan čovjek.« 8)
Judaizam je najstarija od tri velike monoteističke religije i duhovni je

izvor kršćanstva i islama. Jahve, Bog Stvoritelj i vladar čitavog svijeta objav-
io je svoj Zakon, Toru, koja sadrži Božju objavu na brdu Sinaj prije otprilike
tisuću godina pr. Kr. U svojih 613 propisa Tora objavljuje detaljne upute za
ponašanje u svakodnevnom životu Židova. Božja objava je najsažetije izražena
u deset zapovijedi Božjih, koje se mogu označiti kao moralni kodeks judaiz-
ma i koje su postale temelj mnogih kasnijih svjetovnih zakonika. Te zapovije-
di glase: 9)
Onda Bog izgovori ove riječi:
»Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće
ropstva...
Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti
da Jahve, Bog tvoj.
Ne ubij!
Ne učini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svog; ni

sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njego-
va, niti išta što je bližnjega tvoga!«
U »Zakonu svetosti« Jahve daje dodatne moralne upute, kao što su

ove: »Ne lijegaj sa ženom bližnjega svoga, od nje bi postao nečist«... »Ne
lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila grozota«... »Nemojte
krasti, nemojte lagati, i varati bližnjega svoga«... »Ne počinjajte nepravde u
osudama! Ne budi pristran prema neznatnome, niti popuštaj pred velikim; po
pravdi sudi svom bližnjemu. Ne raznosi klevete među svojim narodom, ne
izvrgavaj pogibli krv svoga bližnjega«... »Ne mrzi svoga brata u svom srcu«...
»Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega
svoga kao samoga sebe«... »Ustani pred sijedom glavom, poštuj lice starca«...
»Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji
s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak, ljubite ga kao sebe samoga.
Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji«.
Isusova propovijed na gori predstavlja srž njegovog moralnog učenja.

Ona glasi: l0) »Kad Isus vidje veliko mnoštvo naroda, uspe se na goru. Kada
sjede, približiše mu se njegovi učenici. Zatim otvori usta svoja i poče ih ova-
ko učiti:
»Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!
Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!

Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju!
Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!
Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!
Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati!
Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!
Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo

nebesko!« (Matej; 5; 1-6)
U svom govoru o ljubavi prema neprijatelju Isus kaže: »Čuli ste što je
rečeno: Oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem: ne opirite se zlotvoru!
Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! Tko bi te htio
tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da
ideš s njim jednu milju, hajde dvije! Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu
pozajmiš, ne odbij ga! Čuli ste da je rečeno: ljubi bližnjega i mrzi svog nep-
rijatelja! A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas
progone, kako biste postali sinovi Oca svoga nebeskoga, koji čini da njegovo
sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine
isto? Ako jedino svoju braću pozdravljate, što izvanredno činite? Zar i pogani
ne čine isto? Dakle budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
(Matej, 5;38-48). Za ilustraciju Isusove etike mogu se navesti još ovi izvaci
iz Evanđelja po Mateju: »Čuli ste je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije bit će
odgovoran sudu. A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svog brata bit će
odgovoran sudu... Čuli ste što je rečeno starima: Ne čini preljuba! A ja vam
kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već - u svom srcu - s njom
učinio preljub. Ako te tvoje desno oko navodi na grijeh, iščupaj ga i baci od
sebe, jer je bolje da ti propadne jedan od udova, nego da ti tijelo bude bačeno
u pakao... Pazite da ne vršite svoju pravednost pred ljudima da vas oni vide!
Inače nećete imati plaće kod svog Oca nebeskoga... Ne sabirajte sebi blago
na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa. Nego sabirajte sebi blago na nebu. Jer
gdje ti je blago, tu će ti biti i srce... Nitko ne može služiti dvojici gospodara,
jer će ili jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga
prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu! Zato vam velim: ne brinite se
tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti, niti za svoje tijelo, u što ćete se
obući! Zar nije život vredniji od hrane, a tijelo od odijela? Nemojte suditi, da
ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, tako će se i vama suditi; kako
budete mjerili, tako će se i vama mjeriti. Što imaš gledati trn u oku brata
svoga, a brvna u svom oku ne zapažaš!... Tada mu pristupi Petar i zapita ga:
Ako brat moj pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam
puta? Isus mu odgovori: Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset
sedam puta«. Kao što se vidi, Isusov moralni nauk sadrži izuzetno visok
stupanj suosjećanja, milosrđa, praštanja i ljubavi. Isus propovijeda jednakost
svih ljudi bez obzira na rasu, vjeru, spol i društveni položaj. On iskazuje prezir
prema bogatstvu i zahtijeva ljubav ne samo prema bližnjemu svome, nego i
prema neprijatelju. Može se zaključiti da je Isusova etika dostigla dotada
nedosegnuti nivo: ona je veoma zahtjevna, humana i duboka.
Sveta knjiga islama, Kuran sadrži, kao i Tora, potanke upute za sva-
kodnevno ponašanje obuhvaćajući sva područja čovjekovog života. Moralna
načela islama, objavljena u Kuranu, mogu se sažeti u nekoliko odabranih
izreka iz Kurana: 11) »Oni koji budu zlo činili i grijesi njihovi ih budu sa svih
strana stizali, oni će stanovnici džehennema biti i u njemu će vječno ostati...
Čestiti su oni koji vjeruju u Alaha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u
vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima i siročadi, i
siromasima i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji
obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u
neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom... Pitaju te o vinu i kocki. Reci: Oni
donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je štete veća od koristi... O
vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što čine
oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Alaha ni
u onaj svijet... Lijepo je kad dajete milostinju, ali je bolje za vas ako je dajete
siromasima kad niko ne vidi... Oni koji udjeljuju svoja imanja noću i danju,
tajno i javno, dobiće nagradu od Gospodina svoga; i ničega se oni neće bojati
i ni za čim oni neće tugovati... Oni koji se lihvarenjem bave, dići će se kao
što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio zato što su govorili:
Lihvarstvo je isto zlo kao i trgovina. A Alah je dozvolio trgovinu, a zabranio
lihvarstvo... One koji vjeruju i čine dobra djela i molitvu obavljaju i zekat
daju, čeka nagrada kod Gospodina njihova; i ničega se oni neće bojati i ni za
čim neće tugovati... Ljudima se čini da je lijepo samo ne za čim žude: žene,
sinovi, gomila zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u
životu na ovome svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Alaha... A roditelji-
ma dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama
bližnjim i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima namjernicima, i onima
koji su u vašem posjedu. Alah zaista ne voli one koji se ohole i hvališu se, one
koji škrtare i traže od drugih da budu škrti.«
Iako u pogledu važnosti pojedinih moralnih načela, a pogotovo u po-

gledu pravila odnosno uputa o ispravnom ponašanju u svakodnevnom životu
postoje, kao što se može razabrati iz navedenog prikaza, stanovite razlike
između hinduizma, budizma, taoizma, judaizma, kršćanstva i islama, ipak
postoje i mnogi bitni zajednički elementi, koji bi se mogli ovako opisati:
a) Poštivanje ljudskog života kao najveće vrijednosti, zatim čovjekove

časti, dostojanstva, slobode i imovine bilo da se radi o pripadniku vlastite ili
tuđe vjerske odnosno etničke zajednice;
b) Ne činiti bližnjemu svome ono što ne bi sam sebi činio;
c) Svoga bližnjega treba ljubiti kao samog sebe, što naglašava Bhaga-
vadita i Tora, a Isus to načelo podiže na još višu razinu zahtijevajući da treba
ljubiti i svog neprijatelja;
d) Treba nadzirati i vladati svojim nagonima, strastima i željama, sve
do odricanja osjetilnih užitaka, što se posebno naglašava u hinduizmu i
budizmu;
e) Svaka će se dobra misao, riječ i djelo nagraditi bilo u idućim život-
ima odnosno reinkarnacijama (hinduizam i budizam), bilo u drugom, duhovnom
svijetu (judaizam, kršćanstvo, islam), a svaka loša misao, riječ i djelo imat će
loše posljedice u idućem životu (karma u hinduizmu i budizmu), odnosno
kaznit će se u drugom, duhovnom svijetu. Doduše kršćanska doktrina kaže
da se iskrenim pokajanjem čovjek može iskupiti od počinjenog grijeha, dok
se u hinduizmu i budizmu duša može očistiti od loših djela u idućoj reinkar-
naciji;
f) Materijalna bogatstva i užici su prolazni i od drugorazredne važnosti
(a ponekad i štetni), pa prednost treba dati moralnim i duhovnim vrije-
dnostima.
Odbojnost, a ponekad i prezir prema gomilanju materijalnih dobara i

bogatstvu pokazuju naročito hinduizam, budizam, kao i izvorno kršćanstvo
(Isusove riječi: »Zaista vam kažem, mučno će bogataš ući u kraljevstvo
nebesko. Također vam kažem: lakše je devi proći kroz iglene ušice, nego
bogatašu ući u kraljevstvo nebesko.«)
g) Treba izbjegavati sebičnost, osornost, silovitost, žestinu, oholost,

zavist, lakomost i škrtost. Treba iskazivati prijaznost, snošljivost, sućut i
milosrđe prema drugim ljudima. Treba biti širokogrudan, milostiv, skroman i
hrabar;
h) Na zle riječi i djela drugih ne treba odgovarati mržnjom, jer mržnja
samo rađa daljnju mržnju; lanac mržnje može se prekinuti jedino ljubavlju.
Međutim, usprkos tim visokim moralnim i humanističkim načelima,

koja predstavljaju suštinsko obilježje drevnih svetih knjiga i učenja svih ve-
likih svjetskih religija, u povijesti čovječanstva su mnoga nedjela, sukobi i
krvoprolića počinjena upravo u ime religije. Razlog toj paradoksalnoj pojavi
leži u nerijetkom shvaćanju da jedino određena religija ima monopol na
ispravno tumačenje Božje objave, da je jedino »njen« Bog »pravi« Bog, da je
jedino njena vjera prava vjera, što naravno vodi u isključivost, a ponekad i do
pokušaja nametanja svoje religije drugima, pa i do vjerskog fanatizma i fun-
damentalizma često s tragičnim posljedicama. Značajan početni korak u
pravcu prevladavanja međuvjerskih nesporazuma, suprotnosti i sukoba učinjen
je na sastanku predstavnika svjetskih religija, kršćana, hinduista, budista,
muslimana i Židova u Pragu u srpnju 2002. godine, gdje je dogovoreno da je
neophodno utvrditi zajednički »moralni minimum«, koji bi prihvatile sve svjetske
religije. Kao temeljne moralne vrijednosti navode se: ljubav, mir, suosjećanje,
tolerancija i samodisciplina.
Moralna načela i poruke mogu nastati i izvan religijskog konteksta,

što svjedoče mnogi filozofi, počevši od klasičnih grčkih, pa helenističko-rim-
skih i zapadnih filozofa 19. i 20. stoljeća. Dovoljno je s tim u vezi podsjetiti se
Sokrata (469-399 pr. Kr.), pored Platona i Aristotela najčuvenijeg grčkog
filozofa, prema kojem čovjek ne treba tražiti pravu sreću u materijalnim
dobrima i blagostanju, već u kreposnom životu. Sokrat označava krepost
najvišim i jedinim dobrom, a od svih kreposti najviše je cijenio krepost sa-
mosvladavanja, čega se držao i u vlastitom životu. Pravi kreposni život, smatra
Sokrat, ne temelji se na autoritetu ili društvenim navikama, već na samostal-
noj, svjesnoj čovjekovoj odluci, na njegovom vlastitom uvidu i znanju. Samo
ako čovjek ima ispravan uvid u svijet oko sebe, može biti siguran u ispravnost
i moralnost svog djelovanja. Stoga su prema Sokratu znanje, t.j. poznavanje
stvari na koje se odnosi čovjekovo djelovanje, zatim poznavanje samog sebe,
t.j. samopoznavanje i na kraju spoznaja dobra, uvjeti kreposnog života. On je
smatrao da se istinski smisao života sastoji u tome, da čovjek trajno čini ono
što je dobro i ispravno i da neprekidno nastoji da bude što bolji. Učio je da je
bolje nepravdu trpjeti, nego je nanositi drugome. Glavni cilj Sokratove filozo-
fije bio je da umnim zaključivanjem pokaže da se do trajne sreće može doći
jedino pridržavanjem moralnih načela, da je za to potrebno znanje, čime je
moraliziranje podigao na znanstvenu razinu (smatrao je čak da bi glavni pred-
met znanosti trebala biti etika). Sokratov moralni pristup filozofiji preuzeo je
i njegov učenik, Platon.
Dva su razloga za poseban značaj koji se u ovom predgovoru daje

moralnim načelima i porukama sadržanim u svim velikim religijama. Prvi
razlog leži u činjenici, da su ta načela inspirirala i da su utkana na ovaj ili onaj
način u nekonvencionalna učenja i pokrete kojima se bavi ovaj tekst. Drugi
je razlog uvjerenje, da jedino reafirmacija univerzalnih humanističkih i mo-
ralnih vrijednosti i njihovo provođenje u svakodnevnom životu i ponašanju
pojedinca i društvenih zajednica može spasiti čovječanstvo od duhovne,
moralne, kulturne, socijalne, ekološke i općenito egzistencijalne degradacije
(pa čak i mogućeg samouništenja) i omogućiti mu mirniji, pravedniji, huma-
niji, skladniji, sigurniji, jednom riječju sretniji život. Za bolju budućnost
čovječanstva nije prema tome toliko presudan daljnji znanstveni,
tehnološki i gospodarski razvoj, koliko njegov duhovni, moralni i
kulturni napredak. Mišljenje je autora ovog teksta, bez pretenzije da je to
stanovište jedino ispravno, da za unutarnji mir, za sreću kako pojedinca tako
i ljudske zajednice, nije bitno vjeruje li netko ili ne vjeruje u višu, duhovnu
dimenziju stvarnosti i u neku nadnaravnu stvaralačku kozmičku silu, zvala se
ona Brahman, Tao, Jahve, Bog ili Alah, nego je od presudne važnosti prih-
vaća li iskreno i dosljedno sprovodi temeljne univerzalne moralne vrijednosti
i načela, koja su uglavnom zajednička svim velikim religijama i svim huma-
nističkim učenjima i pokretima.
Idealistička, transcendentalna filozofija - metafizički
okvir nekonvencionalnih učenja
Kao što je ranije spomenuto, pored moralnih načela i metafizičkih

pogleda velikih svjetskih religija, mislioci i autori nekonvencionalnih učenja
bili su pod neposrednim ili posrednim utjecajem idealističkih odnosno trans-
cendentalnih filozofa grčke klasike, posebno Heraklita, Platona i kasnije Plo-
tina, kao i europskih filozofa i mislilaca slične orijentacije, prvenstveno Barucha
Spinoze, Immanuela Kanta, Wolfganga Goethea i Friedricha Schellinga. Ovaj
kratak podsjetnik o idejama filozofskih uzora nekonvencionalnih autora
potreban je kako bi se bolje razumjeli korijeni i sadržaj njihovog razmišljanja.
Većina filozofa priznaje da nema gotovih odgovora na pitanje o suštini posto-
janja, ali za razliku od mistika i teologa, koji se oslanjaju uglavnom na metafi-
zičke objave i spiritualna saznanja i iskustva, oni pokušavaju tražiti te odgo-
vore pomoću razuma, osjetilnog iskustva, razmišljanja i logike. Razne filo-
zofske škole nudile su različita objašnjenja o porijeklu i suštini svijeta i čovje-
ka, ali nijedna škola, bili to idealisti, materijalisti, racionalisti, empiristi, pozi-
tivisti, egzistencijalisti itd., nije uspjela dati dovoljno uvjerljive i opće prih-
vatljive odgovore. Izgleda prema tome da će ta pitanja i dalje ostati otvorena
i da će se odgovori na njih i dalje tražiti ne samo u sferi znanosti i filozofije,
nego i sferi teologije i mistike. Nije bez razloga Goethe rekao: »Tko ne zna
crpiti iz izvora dubokog tri tisuće godina, živi od danas do sutra«.
Mitološku sliku svijeta pokušali su prvi puta zamijeniti razmišljanjem

utemeljenom na razumu i iskustvu grčki filozofi. Neprestane promjene koje
su se primjećivale u prirodi navele su grčke filozofe, kao što su Ksenofan,
Tales i Anaksimen u šestom stoljeću pr. Kr. na ideju da mora postojati nešto
što je trajan temelj tih promjena. To »nešto« nazvali su prapočelom odnosno
kozmičkom supstancom, koja nije podložna promjenama, iz koje nastaju sve
pojedinačne stvari i u koju se sve pojedinačne stvari ponovno vraćaju. U toj
ideji o prapočelu odnosno pratvari, koja je izvor svega postojećeg, sadržana
je implicitna pretpostavka o povezanosti i jedinstvu svijeta. Tales je smatrao
da je to prapočelo, pratvar voda, a Anaksimen je držao da je to zrak, jer je
zrak beskonačan, što je trebalo biti bitno obilježje te iskonske kozmičke prasup-
stance (pored neprolaznosti i neuništivosti). Heraklit (536-470 pr. Kr.) je
međutim bio mišljenja, da ono vječno, beskonačno i sveobuhvatno nije nikakva
supstancija, odnosno pratvar, nego da je to promjena kao takva. On kozmos
shvaća kao proces neprekidnog, vječnog mijenjanja i previranja: sve teče i
ništa nije stalno. Iako su od Heraklitovih spisa sačuvani samo neki odlomci,
on je ostavio dubok trag u razvoju filozofske misli. Bio je aktivan u javnom
životu i nastojeći da suzbije anarhiju koja je u njegovo vrijeme prijetila grčkom
društvu propovijedao je da zakon reda, kao što vlada u prirodi, treba vladati
i u društvenom životu ljudi. Bitno obilježje njegove filozofije je teza da u
prirodi i svijetu ništa nije stalno: kako pojedinačne stvari, tako i čitav Svemir
nalaze se u neprekidnom, vječnom kretanju i previranju. Stvari zapravo ne
postoje: one samo nastaju i nestaju u procesu vječnih promjena, u igri koz-
mičkog kretanja. Ono što je stalno, to nije stvar ni tvar nego neprestano
kretanje i previranje. Ove promjene se događaju prema određenom ritmu
odnosno obrascu i taj fenomen Heraklit naziva kozmičkim poretkom odno-
sno kozmičkim umom (taj se fenomen kasnije nazivao prirodnim zakonima).
Obrazac tih kozmičkih procesa ima dva bitna obilježja: usklađivanje odnosno
harmonija suprotnosti i kružni tok. Heraklit smatra da se sve mijenja u svoju
suprotnost, tako da se sva kozmička događanja mogu promatrati kao ne-
prestana borba suprotnosti. Sve što čovjeku izgleda da postoji proizvod je
djelovanja suprotnih sila, koje u tom djelovanju održavaju dinamičku ravnotežu.
Prema Heraklitu bit svijeta je u stalnom nastajanju i nestajanju, u stalnim
promjenama, koje su posljedica sukobljavanja suprotnosti, ali i harmonije u
kojoj te suprotnosti iščezavaju. Nastajanje je dakle izraz jedinstva suprotno-
sti i kozmičke tendencije prema uspostavljanju ravnoteže i harmonije. Una-
toč stalnim promjenama, suprotnostima i raznolikostima, Heraklit je vjero-
vao da je sve objedinjeno i uravnoteženo u jedinstvenoj Jednoti ili Cjelini,
koju je zvao »logosom«. U pogledu procesa spoznaje Heraklit upozorava na
mogućnost da osjetilno opažanje obmane čovjeka, da ga navede na pogrešne
predodžbe i zaključke.
Sljedeći grčki filozof, Empedoklo (oko 494-434 pr. Kr.) je mislio da se

priroda sastoji od četiri praelementa: zemlja, zrak, vatra i voda i da miješanje
tih elemenata uzrokuje sve promjene u prirodi. Pored toga on je smatrao da
u prirodi djeluju dvije sile: »ljubav« koja spaja stvari i »mržnja« koja ih razara.
Empedoklo je dakle prvi počeo razlikovati »tvar« (četiri praelementa) od sile
(»ljubav« i »mržnja«). Korak dalje od Empedokla otišao je Anaksagora (500-
428 pr. Kr.); on je postavio tezu da je priroda u krajnjoj liniji sagrađena od
mnoštva sićušnih i nevidljivih dijelova i da u tim najsitnijim dijelovima, koje je
nazvao »sjemenkama« ili »klicama«, postoji slika cjeline. I on je zamišljao da
neka kozmička sila, koju je nazvao kozmičkim »duhom« ili »razumom«,
upravlja prirodom. Ideje svojih prethodnika, tzv. filozofa prirode, razvio je
dalje Demokrit (470-370 pr. Kr.), koji je male nevidljive »opeke«, koje sači-
njavaju cjelokupnu prirodu i za koje je smatrao da su nedjeljive, nevidljive i
nepromjenljive, nazvao atomima. Demokrit nije vjerovao da neka kozmička
»sila« ili »duh« upravlja prirodnim procesima: jedino što postoji su atomi i
prazan prostor, pa se on s pravom smatra prvim materijalističkim filozofom.
On je čak zamišljao da se duša sastoji od posebnih »duševnih atoma«.
Četiri najveća grčka filozofa, Pitagora, Sokrat, Platon i Aristotel uti-

snuli su pečat europskoj filozofiji i civilizaciji. Sokrat je bio racionalist, jer je
vjerovao u sposobnost ljudskog razuma, kao temelja spoznaje, da traga za
istinom, iako je na kraju priznao »da ništa ne zna«. Ali on je prvenstveno bio
moralist, koji je tražio opće definicije dobra i zla i koji je smatrao da samo
onaj tko čini dobro postaje »pravednim čovjekom«. Sokratovog učenika Pla-
tona (427-347. pr. Kr.) »filozofa prirode« više je zaokupljao čovjek, društvo,
ljudski moral, društveni ideali i vrline. On smatra za razliku od Demokrita da
ono što je nepromjenljivo i vječno nije neka materijalna pratvar, već da su to
nepromjenljive i vječne umne, apstraktne »praslike«, odnosno ideje, po koji-
ma su stvorene sve stvari i pojave. Stoga je zaključio da se iza osjetilnog
svijeta skriva neka druga stvarnost, svijet ideja. Shodno tome i čovjek je
dvostruko biće: on ima materijalno, prolazno tijelo i nevidljivu, besmrtnu dušu,
koja je postojala i prije nego što je ušla u tijelo, boraveći prije toga u onom
drugom svijetu, svijetu ideja. Aristotel (384-322. pr. Kr.), koji je dvadeset
godina bio učenik na Platonovoj Akademiji, krenuo je drugim, obrnutim putem,
smatrajući da je Platon okrenuo stvari naglavačke. Po njemu praslike odnosno
ideje ne postoje same po sebi, već su one samo odraz prirodnih pojava koje
čovjek doživljava putem svojih osjetila. Sve misli i ideje dolaze u čovjekovu
svijest posredstvom onoga što vidi i čuje, t.j. putem osjetila. I Aristotel je
smatrao da »nešto« upravlja Svemirom, a to »nešto« nazvao je »prvim pokre-
tačem«, odnosno Bogom. Također je držao da čovjek nosi u sebi iskru
božanskog razuma.
Budući da je Platon bio Sokratov učenik, polazna točka njegovog filo-
zofskog sustava je sokratovski pojam kreposti, tj. moralne čistoće. Njegova
je filozofija bila dakle motivirana prvenstveno moralnim razlozima. Kao Sokrat,
i on je smatrao da se potpuna krepost može postići jedino pravim znanjem,
t.j. spoznajom istinskog bitka, a ta se spoznaja ne može steći osjetilnim
zapažanjem, već samo djelovanjem čovjekovog uma, t.j. mišljenjem. Spoznaja
nepromjenljivog, trajnog bitka ima kao konačni cilj postizavanje kreposti,
moralne čistoće. Etika je dakle polazna točka i suština Platonove filozofije.
Platon je od Sokrata također preuzeo shvaćanje da se pravo znanje sastoji
od općih pojmova, ideja, koje se bitno razlikuju od fizičkog, osjetilnog svijeta.
Prava, viša zbilja je netjelesna; ona se spoznaje mišljenjem, dok se tjelesni,
fizički svijet spoznaje osjetilnim zapažanjem.
Prava, trajna bit stvari nalazi se u višem, nematerijalnom, nadosjetil-

nom svijetu. Taj nematerijalni svijet sastoji se od ideja, koje su bitak, suština
stvari i svijeta, nešto što je nepromjenljivo, vječno i jednostruko, za razliku od
materijalnog svijeta koji je promjenljiv, prolazan i mnogostruk. Tim svojim
razmišljanjem Platon je postavio temelje idealističkoj filozofiji nasuprot
Demokritovoj materijalističkoj filozofiji. Osjetilna zapažanja su samo potica-
ji pomoću kojih se duša prisjeća ideja, spoznaja stečenih prije zemaljskog
života, za vrijeme boravka u nematerijalnom, duhovnom svijetu. Čovjek da-
kle prema Platonu dolazi do spoznaje putem intuicije, t.j. prisjećanjem ranije
stečenih ideja. Platon smatra da je najviša ideja, ideja dobra, koja je najviši,
apsolutni smisao cjelokupne zbilje. Sve ostale ideje podređene su ovoj najvi-
šoj ideji, ideji dobra. Ideju dobra, kao najvišu, apsolutnu ideju, Platon je kva-
lificirao kao svjetski um, kao božanstvo, koje je stvoritelj svijeta, demiurg.
Oslanjajući se na pitagorejsku nauku o brojevima, on je ideju dobra označio
kao jedinicu (Jedno), koja je najviša, apsolutna stvarnost, pravi bitak. Ostali
slojevi stvarnosti, kako se u nizu brojeva udaljuju od broja jedan, dakle od
apsolutne stvarnosti, postaju sve manje prava, istinska zbilja, da bi se na
kraju, na najnižem sloju zbilja pretvorila u materiju, u materijalni, tjelesni
svijet. Platon smatra da čovjekova duša ima dvojaki karakter: s jedne strane
ona je pokretač tijela i života i u tom vidu ona je, zbog tjelesnih poriva i
požuda, povezana s nižim, materijalnim svijetom. No istovremeno pomoću
spoznaje istinskog svijeta, t.j. trajnog bitka, ona postaje dio višeg, duhovnog
svijeta, iz čega proizlazi njena besmrtnost. Sklonost mnogih ljudi da se pretje-
rano vežu uz tjelesne požude Platon vidi u njihovim ranijim zemaljskim živo-
tima, dok sudbina ljudske duše u kasnijim egzistencijama ovisi o tome u kojoj
se mjeri u sadašnjem životu uspije uzdignuti na višu razinu, na razinu spozna-
je bitka, t.j. svijeta ideja. Krajnji je cilj čovjekove duše potpuno oslobođenje
od osjetilnih želja i poduhovljenje života. Prema Platonu postoje četiri glavne
kreposti: mudrost, snaga volje, samosvladavanje i pravednost. Etički ideal
platonske filozofije nije sreća pojedinca, nego moralno usavršavanje čovječan-
stva. Budući da se ljudi ujedinjuju u zajednice zvane država, Platon povezuje
pojam individualne sreće s pojmom idealne države, kojom upravljaju obra-
zovani, učeni i kreposni ljudi. Pored Sokrata na Platonovu filozofiju je utjeca-
lo i učenje Pitagore, a i egipatske duhovne tradicije (za vrijeme boravka u
Egiptu bio je u skladu s tamošnjim okultnim običajem iniciran u egipatske
misterije u podzemnoj dvorani Velike piramide). Platon je pod utjecajem Pita-
gore držao, da je glavna zadaća ljudskih bića, nakon što su se odvojili od
Boga (Monade), da rade na svom pročišćenju kako bi se pripremili za po-
vratak svom ishodištu, Bogu.
Od grčkih filozofa najveći utjecaj na suvremene nekonvencionalne

doktrine i pokrete imaju bez sumnje Pitagora, Heraklit, Platon i Plotin. Sma-
tra se da je Pitagora, koji je živio u 6. stoljeću pr. Kr., prva osoba koja je sebe
nazvala filozofom. On je dao veliki doprinos ne samo filozofiji, nego i razvoju
matematike, astronomije i glazbene teorije. Na svojim putovanjima po čita-
vom tada poznatom svijetu (Babilonija, Kaldeja, Egipat, Italija, Indija) upo-
znao se s religijama i mitologijama drevnih kultura. U Južnoj Italiji u mjestu
Kroton okupio je oko sebe svoje odabrane, inicirane sljedbenike, organizirane
u Pitagorin red, i prenosio im svoje bogato i raznoliko znanje. Pitagora je
shvaćao Kozmos kao živo biće, koje je prožeto inteligencijom, a koje pokreće
Veliki Duh (Vrhovni Um), koji je nazvao Monada. Čovjek je iskra Monade,
utamničena u fizičkom, smrtnom tijelu. Stoga je glavna zadaća ljudskog bića
da se pročisti i tako pripremi za povratak svom izvorištu, Monadi. Kozmos je
za Pitagoru bio matematički uređena Cjelina. Sve je u Kozmosu i prirodi
podijeljeno s brojem tri. Sam se Kozmos sastoji od tri svijeta:
a) najviši, vrhovni svijet, koji je dom Monade;

b) viši, superiorni svijet, koji je postojbina besmrtnih duša i duhovnih
bića;
c) donji, inferiorni svijet, gdje borave ljudi, životinje, biljke, materijalne
stvari i demoni.
Čovjek također ima trostruku prirodu: fizičko tijelo, dušu (koju je Pita-
gora poistovjetio s umom) i duh. Pitagora je vjerovao u besmrtnost duše, u
njenu sposobnost da se odvoji od fizičkog tijela i da se reinkarnira. Brojevi su
za Pitagoru imali skriveno, ezoterično značenje. Svaki broj simbolizira neko
načelo i posjeduje neku specifičnu kozmičku moć. Posebno su važna prva
četiri broja, jer sadrže temeljna načela Univerzuma i jer se njihovim zbraja-
njem i množenjem dobivaju svi ostali brojevi. Također posebno značenje
imaju i brojevi sedam i deset. Broj sedam, koji je zbroj brojeva tri i četiri,
označava jedinstvo čovjeka i Monade, te je stoga broj adepta i iniciranih. A
broj deset je savršen broj (1+2+3+4); on predstavlja sva načela Monade.
Svojim tumačenjem skrivenog značenja brojeva Pitagora je udario temelje
numerologije. Pitagora je međutim najpoznatiji po temeljnom geometrijskom
teoremu, pitagorinom poučku, koji kaže da je u svakom pravokutnom trokutu
kvadrat hipotenuze jednak zbroju kvadrata obiju kateta. Značajan je Pitago-
rin doprinos teoriji akustike, a pored toga on se bavio i herbalnom (biljnom)
medicinom. (Ward Rutheford Phytagoras: Lover of Wisdom, Samuel Weis-
er, York Beach, 1984).
Platonovo učenje o ideji kao prvobitnom izvorištu svega postojećeg

dalo je kasnije poticaj za pojavu filozofske struje nazvane neoplatonizam.
Glavni filozof te struje bio je Plotin (205-270), koji je bio ne samo pod utjeca-
jem Platonove filozofije nego i orijentalne mistike. Prema Plotinovom miš-
ljenju najviša spoznaja stvarnosti može se postići pomoću spiritualne eks-
taze, koju je i on sam navodno nekoliko puta doživio. Sve što postoji proizlazi
iz emanacije iskonskog, metafizičkog načela, koje on naziva »Božanstvo«,
»Jedno«, »Dobro« ili »Prvobitno« i koje Plotin uspoređuje s izvorom koz-
mičkog, božanskog svjetla koje zrači u okolnu tminu. Intenzitet tog koz-
mičkog svjetla slabi kako se ono udaljava od svog izvora, dok na kraju sas-
vim ne iščezne i ne pretvori se u tamu, odnosno u materiju, koja je suprotnost
svjetlu, odnosno Božanstvu. Najbliže tom iskonskom božanskom svjetlu je
Duh, pomoću kojeg se »Jedno« razdvaja na dvojstvo svijesti odnosno ideja i
predmeta odnosno pojavnosti. Ideje nisu samo misli i praslike, nego i pokre-
tačka snaga niže, materijalne stvarnosti. »Jedno« odnosno Božanstvo je trans-
cendentalno biće, koje s onu stranu duhovnog i materijalnog svijeta, koje je
uzrok svega bitka i svega mišljenja. To Božanstvo iz sebe emanira Duh, čija
je funkcija stvaranje svijeta, a prvi proizvod stvaralačke aktivnosti Duha je
duša, koja oblikuje materiju prema idejama odnosno praslikama Duha. Kao
što zrake svjetlosti prodiru u tminu, kako se i bit duše sastoji u tome da
svojim sjajem, koji potječe od »Jednoga« odnosno od Duha, osvijetli materi-
ju. Ovo vrijedi kako za opću, svjetsku dušu, tako i za pojedinačne duše, koje
su proizašle iz opće duše, dakle i za ljudske duše. Materija je za Plotina
apsolutna negativnost, potpuna odsutnost Duha, apsolutni nebitak. Ona je
prazni, mračni prostor; ona se odnosi prema »Jednomu« kao tama prema
svjetlu, kao praznina prema punini. Materija nije samo negacija »Jednoga«,
negacija bitka, ona je također negacija dobra. Dok je materija pravo zlo,
tjelesni, osjetilni svijet je sekundarno zlo, jer je proizašao iz materije. Što se
tiče duše, ona je zla samo utoliko, ukoliko se predaje materiji. Kod toga je
važno, kaže Plotin, da ulaženje u materiju spada među najvažnije funkcije
duše, jer preko nje zračenje Božanstva prelazi u materiju i stoga je njeno
sudjelovanje u zlu prirodno. Budući da Božanstvo odnosno »Jedno«, ta iskonska
prasila, preko Duha i duše djeluje na materiju, a sve ono što u osjetilnom
svijetu doista postoji je spiritualna suština toga svijeta, a to je Božanstvo
odnosno »Jedno«, a zatim Duh i duša.
Spiritualizacija tjelesnog svijeta je bitno obilježje Plotinovog shvaćanja

prirode: prava bit materije je duhovna, a tijelo je samo slika ideje. Čovjekova
je duša nastala iz opće duše, puštena je u fizičko, osjetilno tijelo i zbog toga je
sklona zlu. Njena je zadaća da se oslobodi dominacije osjetilnog tijela, da se
»očisti«, kako bi se mogla vratiti svom izvoru, Božanstvu, odakle je proiste-
kla. Spas i blaženstvo čovjeka leži u njegovom vraćanju svom izvoru, u spa-
janju sa svjetskim Duhom i s Božanstvom, što se može postići uzdizanjem na
više stanje svijesti, u nadsvjesno stanje, u stanje spiritualne ekstaze. Čovje-
kova je duša neugasiva iskra božanske svjetlosti i zahvaljujući njoj čovjek se
može približiti Bogu i pomoću spiritualne ekstaze spoznati njega i tajne svi-
jeta. Plotin je tvrdio da je transcendentalno »Jedno« odnosno Bog, iz čije
vječne kreativne aktivnosti proistječe stvarnost svijeta, izvan domašaja ljud-
skog uma, jer čovjek uobičajenim načinom mišljenja nije u stanju shvatiti
Boga, niti najvišu stvarnost. Svijet koji je stvorio Bog je usprkos neograničene
raznolikosti oblika jedinstvena i harmonična cjelina, a ono što drži zajedno
sve njegove bezbrojne i raznolike dijelove je njihova međusobna privlačnost,
odnosno univerzalna ljubav. U toj kozmičkoj harmoniji zlo i patnju treba
shvatiti kao neizbježne elemente kozmičkog, božanskog obrasca. Čovjek se
može na višu spiritualnu razinu uzdignuti velikim intelektualnim i moralnim
naporom, oslobađanjem od robovanja tjelesnim porivima i željama, ili može
ostati i na nižoj razini svoje tjelesne prirode. Krajnji je cilj čovjekovog života
prema Plotinovoj filozofiji povratak Bogu, ali za razliku od dogmatskog
kršćanstva, on ne pridaje važnost vjerskim ritualima i ceremonijama: za njega
je jedini put do Boga kombinacija moralnog pročišćenja i duhovnog pro-
svjetljenja. Kao što se može vidjeti, Plotinova je filozofija u velikoj mjeri
izjednačena s religijom, ali ta se pojava susreće kod mnogih filozofa trans-
cendentalne orijentacije, a prisutna je u većoj ili manjoj mjeri i u mnogim
religijama, gdje se u različitim omjerima isprepliću teologija, filozofija i
mistika.
Tisućgodišnje doba srednjeg vijeka u Zapadnoj je Europi obilježeno

vladajućim utjecajem kršćanske crkve u svim područjima kulture, obrazovanja
i znanosti. Vodeći teolog i filozof tog vremena bio je sveti Augustin (Aurelius
Augustinus, 354-430), koji je kao filozof u središte svog proučavanja stavio
čovjekovo duševno stanje i iskustvo. Naglašavao je ključnu ulogu volje u
razumskom mišljenju i u procesu spoznaje, jer svrhu i smjer mišljenja određuje
volja. Volja je najvažniji element duše; ona je njena bitna, najdublja jezgra. U
Augustinovim teološkim istraživanjima središnje mjesto zauzima uloga
kršćanske crkve, čijim posredstvom ljudi mogu steći iskupljenje od istočnog
grijeha. Naime, zloupotrijebivši slobodnu volju prvi čovjek, Adam, počinio je
istočni grijeh, kojeg su naslijedili njegovi potomci, čitavo čovječanstvo. Spas
i iskupljenje od tog pragrijeha može se postići jedino milošću Božjom i to
posredstvom crkve. Prema svetom Augustinu prihvaćanje Božjih istina nije
toliko posljedica svjesne spoznaje, koliko vjerovanja bez prethodnog intelek-
tualnog promišljanja. Vjera je uvjerenje stvoreno činom volje, a tek potom
vjera potiče racionalno poimanje Boga. Prema mišljenju svetog Augustina
svijet je podijeljen na dvije sfere: carstvo Boga, kojem pripadaju anđeli i ljudi
koji su stekli milost Božju, i carstvo đavola u kojem se nalaze zli demoni i
ljudi koje je Bog ostavio u stanju grijeha i krivnje. Kasni srednji vijek obilježen
je utjecajem orijentalne kulture, koja je prodirala u Europu preko Španjolske
(tada pod vlašću Maura) kao i preko križarskih ratova i koja je europskim
narodima otvorila nove vidike duhovnog života. Bagdad i Kordoba su u to
vrijeme bila življa i plodnija kulturna i znanstvena središta nego samostani
Zapada. Tu su se skupljali, prevodili i proučavali svi značajni grčki, egipatski,
židovski i indijski filozofski, teološki i znanstveni spisi. Preko arapskog utjecaja
Zapad se upoznao s djelima grčkih filozofa, pa je došlo do prožimanja heleni-
stičke kulture i kršćanske religije. Posebno je bio utjecajan novoplatonizam,
zbog čega su se proširili panteizam i mistika. U razdoblju križarskih ratova
došlo je do dodira triju monoteističkih religija: kršćanske, islamske i židovske,
pa je bilo pokušaja da se u njima pronađu zajednički elementi, što je dovelo
do ideje o stvaranju univerzalne religije. Najpoznatiji kršćanski mislilac tog
vremena bio je sveti Toma Akvinski (1225-1274), koji je smatrao da država
treba biti podređena Crkvi, jer čovjek preko države ostvaruje svoje potrebe
kao zemaljsko biće, dok je cilj njegovog života spasenje, koje mu može pružiti
jedino Crkva.
Nova duhovna i filozofska, često podzemna strujanja kasnog srednjeg

vijeka dovela su do jačanja svjetovne kulture, neovisne od Crkve, što je bilo
uvod u novo doba, doba Renesanse. U to vrijeme znanost se sve više oslobađa
srednjevjekovnih religijskih nazora, a filozofija se postepeno odvaja od religi-
je. Pronalaskom tiskanja naglo se proširila literarna i izdavačka djelatnost, a
također su se razvila mnoga nova središta kulturnog i znanstvenog stvara-
laštva (Beč, Oxford, Heidelberg, Prag, pored već ranijih središta, Firence,
Rima i Pariza). Oživjelo je zanimanje za grčku filozofiju, a time i potreba za
istraživanjem istine neovisno od crkvenih dogmi. Nova duhovna strujanja
obilježavala je raznovrsnost mišljenja: pored platonizma kao glavne struje,
veliki su utjecaj imala i učenja Aristotela, Pitagore, Demokrita i Epikura.
Glavno središte platonizma i novoplatonizma bila je Akademija u Firenci,
koju je osnovao Cosimo Medici. Širenje neoplatonizma je zbog njegovog
panteističkog obilježja Crkva oštro osporavala i osuđivala. Ipak Rimska
crkva nije uspjela suzbiti sve te nove misaone struje, iako ih je nastojala
onemogućiti svim raspoloživim sredstvima. Pored neoplatonizma pojavila se
za Rimsku crkvu u 16. vijeku nova opasnost: reformacija i protestantizam:
Luther i Calvin odbacili su skolastiku i tražili povratak na izvorno kršćanstvo.
Jedno od obilježja filozofije renesanse bilo je, pod utjecajem neoplatonizma,
shvaćanje Kozmosa kao božanske Jednote. Giordano Bruno je zamišljao
božanstvo, poput Plotina, kao sveobuhvatnu i sveoživljujuću prasvjetlost, a
Jacob Boehme je usporedio Kozmos s drvom koje raste, grana se, lista i
cvjeta iz sjemena, koje je simbol božanstva, »prauzroka« nastanka svijeta.
Kopernikovo učenje o okretanju zemlje oko Sunca sredinom 16. stoljeća
značilo je poraz geocentrične i antropocentrične predodžbe svijeta, koja je
vladala više od tisuću i po godina. Taj heliocentrični pogled na svijet dao je
poticaj za stvaranje potpuno novog svjetonazora, koji će obilježavati rene-
sansnu znanost i i filozofiju. U doba renesanse oživjelo je također zanimanje
za magiju, što je bilo povezano s neoplatonističkim shvaćanjem prirode, ko-
jom vladaju tajnovite sile koje se mogu upoznati i kontrolirati.
U to vrijeme počinje doba moderne filozofije zahvaljujući prvenstveno

razvoju prirodnih znanosti, koju su označili prije svih Johann Kepler, Galileo
Galilei i Isaac Newton. Filozofima 17. stoljeća zajedničko je suprotstavljanje
crkvenoj skolastici i uvođenje novih metoda spoznaje i istraživanja. Francis
Bacon (1561-1626) je krenuo putem empirizma smatrajući da se slučajna
zapažanja trebaju dopuniti sustavnim promatranjem i provjeravati eksperi-
mentima. Prema njemu indukcija (t.j. zaključivanje od pojedinačnih slučaje-
va do općih stavova) je jedina ispravna metoda u istraživanju činjenica. Tako-
đer je držao da je glavni zadatak znanosti, da čovjek spozna prirodne zakone
kako bi mogao iskoristiti prirodu za svoje potrebe. S druge strane, Rene
Descartes (Renatus Cartesius), (1596-1650) je bio mišljenja, da se spozna-
ja može temeljiti jedino na sposobnosti čovjekovog uma, koji u proučavanje
stvari unosi red, što omogućava pravilno zaključivanje. Njegova spoznajna
metoda zahtijeva, prvo, da se proučavanju problema pristupa kritički, tj. da
se kao istinito uzme samo ono što se pokaže kao jasno i razgovijetno (clare
et distincte), i drugo, da se pristupi analitički, t.j. da se problem podijeli na
više dijelova. Descartov je racionalizam ishodište novovjekovne filozofije,
na kojoj je utemeljen veliki znanstveni napredak kasnijih stoljeća. Budući da
nova znanost nije vidjela u prirodnim procesima ništa drugo do kretanja fizi-
čkih elemenata koja se nalaze u međusobnom odnosu kauzaliteta, neopla-
tonizam je sa svojim shvaćanjem duhovne biti prirodnih pojava i sa svojom
magijom, astrologijom i alkemijom bio odbačen i proglašen prevladanom za-
bludom. U 17. stoljeću je dakle pobijedila, nakon dvije tisuće godina, Demokri-
tova filozofija prirode. Bacon je smatrao da je jedino fizika prava znanost, a
ona se bavila spoznajom isključivo mehaničkih uzroka prirodnih pojava. Pre-
vladalo je dakle dualističko poimanje svijeta, ideja o potpunoj odvojenosti i
različitosti unutarnjeg, duhovnog i vanjskog, materijalnog svijeta. Stoga se
istraživanje prirode u 17. stoljeću potpuno odvojilo od religije i metafizike.
Kulturni život Europe u 18. stoljeću obilježio je pokret nazvan prosvjetiteljstvo,
koji se temeljio na filozofiji »zdravog ljudskog razuma« i na prirodno-znan-
stvenom, mehaničkom poimanju svijeta. Tom se svjetonazora suprotstavila
njemačka idealistička filozofija, koja je zastupala stanovište da su sve pojave
i zakonitosti, koje je otkrila prirodna znanost samo pojavni oblik jednog dru-
gog višeg svijeta. Kao reakcija na idealizam njemačke filozofije javlja se u
19. stoljeću jaka struja materijalističkog pogleda na svijet, a s njom i nasto-
janje da se kultura, povijest, sociologija i psihologija tumače sa prirodno-
znanstvenog stanovišta. Tako su se dva suprotna svjetonazora, idealistički i
materijalistički, koja su ustanovili Platon i Demokrit pred oko dvije i pol
tisuće godina, nastavila sukobljavati. Međutim, u 19. stoljeću je na kraju
pobijedila jasnoća, egzaktnost, utilitarnost i opipljivi uspjesi prirodno-znan-
stvenog, materijalističkog, empirijskog i mehaničkog poimanja svijeta, pri-
rode i čovjeka. Metode i pretpostavke prirodnih znanosti, posebno fizike,
počele su se primjenjivati na sva ostala područja i na stvarnost u cjelini.
Kauzalni determinizam postao je opće prihvaćeno načelo, koje vrijedi kako
za prirodne pojave, tako i za čovjeka i njegovu povijest. U dilemi treba li i
duševni život čovjeka biti predmetom prirodno-znanstvenog načina spozna-
je, t.j. treba li se i psihologija služiti empirijskim metodama istraživanja, prevagu
je odnio empirijski pristup, čime se psihologija odvojila od filozofije. Pitanja
smisla, vrijednosti života, kulture, etike i estetike, ukoliko se ne mogu prouča-
vati činjenično i metodom kauzalnih odnosa, nemaju više mjesto u znan-
stvenom nazoru na svijet. Sve što je složeno može se objasniti rastavljanjem
na sastavne dijelove, tako da analiza postaje temeljna istraživačka metoda.
Prema tom pristupu, sve kvalitativne raznovrsnosti trebaju se reducirati na
kvantitativne razlike i odnose. Ljudska svijest odnosno duh je samo najviša
stepenica u evoluciji anorganske i organske materije, koja se temelji na nače-
lima održanja, prilagođavanja i selekcije.
Autori suvremenih nekonvencionalnih doktrina odbacuju materijali-

stički, pozitivistički, empirijski i mehanički pogled na svijet. Oni priznaju da je
taj pogled bitno pridonio spektakularnom razvoju prirodnih znanosti, tehnologije,
proizvodnje i materijalnog standarda, ali da je istovremeno doveo čovječan-
stvo na rub ekološke katastrofe i nuklearnog samouništenja. Glavni duhovni
i filozofski uzori tih autora su pored drevnih orijentalnih učenja i grčkih idea-
lističkih filozofa također novovjeki europski filozofi i mislioci transcenden-
talne orijentacije (ili bliski toj orijentaciji), posebno Baruch Spinoza, Immanuel
Kant, Johann Wolfgang Goethe, Wilhelm Schelling i Karl Jung.
Baruch Spinoza (1632-1677) već je kao mladić proučavao Bibliju i

Talmud. Svojim je kritičkim, a često i heretičkim stavovima izazvao osudu
židovskih vjerskih poglavara u svom rodnom Amsterdamu, a uskoro je kažnjen
anatemom i izbačen iz svoje židovske općine. Spinoza je proučavajući Bibliju
otkrio niz proturječnosti između pojedinih spisa. On je smatrao da je Isus bio
Božji glasnogovornik i da je njegovo naviještanje značilo oslobađanje juda-
izma od krutih dogmi i propisa, dajući novi smisao religiji s težištem ne samo
na ljubavi prema Bogu, nego i na međusobnoj ljubavi svih ljudi. No prema
mišljenju Spinoze kršćanstvo se s vremenom udaljilo od suštine Isusovog
učenja naglašavajući pretjerano važnost dogmi i vjerskih obreda. U svom
kapitalnom djelu »Etika geometrijskim redom izložena« Spinoza pokušava
svoju filozofiju izvesti iz nekoliko samorazumljivih, neospornih premisa, aksi-
oma. Osnovna je njegova premisa, da se sve što postoji može reducirati
samo na jednu bezvremenu i beskrajnu supstanciju, koju on ponekad naziva
»priroda«, a ponekad Bog, a postojanje te supstancije proizlazi iz nje same,
što znači da je ona uzrok same sebe (causa sui). Ta iskonska supstancija,
»priroda« ili Bog, nije izvan ili iznad stvari i živih bića, već se nalazi u njima:
sve su materijalne stvari i živa bića dakle manifestacije primordijalne »pri-
rode« odnosno Boga. Prema Spinozi Bog nije stvorio svijet kao nešto odvo-
jeno od njega: Bog je u svijetu i svijet je u Bogu. On je kao dosljedan panteist
vidio Boga u svemu što postoji, a sve postojeće vidio je u Bogu. Postoji samo
jedan Bog, jedna »priroda«, jedna iskonska supstancija, jer je sve postojeće
Jedno. Spinoza smatra da postoje tri oblika spoznaje. Prvi se oblik temelji na
osjećajima, na radosti, žalosti, požudi i sl. i on je izvor »neadekvatne spozna-
je«. Čovjekov razum, kojim se mogu prevladati afekti, omogućava drugi, viši
stupanj spoznaje. Treći stupanj spoznaje, koji Spinoza zove intuicijom, pred-
stavlja najvišu manifestaciju ljudskog duha, pomoću koje se može doprijeti
do same biti stvari, do spoznaje Boga odnosno »prirode« i uzdići se do
«intelektualne ljubavi» prema Bogu (amor Dei intellectualis). To je stanje
u kojem čovjek nalazi apsolutni mir i nepomućenost duše. Spinozina je filo-
zofija imala veliki utjecaj na mnoge filozofe, kao na pr. na Lessinga, Herd-
era, Goethea, Fichtea, Schellinga, Hegela i druge.
Immanuel Kant (1724-1804) se rodio i odrastao u pobožnoj kršćan-

skoj obitelji, tako da je kršćansko uvjerenje imalo veliki utjecaj na njegovu
filozofiju. Vjerovao je u Boga i život poslije smrti kao i u besmrtnost duše.
Smatrao je da su svijet, priroda i čovjek djelo nadnaravnog stvaraoca, Boga,
koga čovjek ne može spoznati svojim razumom, odnosno »čistim umom«.
Spoznaja Boga može prema Kantu biti samo stvar vjerovanja, ili kako on
kaže »praktičnog uma« (njegove najpoznatije knjige su »Kritika čistog uma«
i »Kritika praktičnog uma«). Kant je sebe zvao »transcendentalnim ideali-
stom«. On je priznao ulogu osjetilnih iskustava u procesu spoznaje, ali je
naglasio da čovjekova percepcija vanjskog svijeta ovisi u velikoj mjeri o
spoznajnoj moći njegovog uma i njegove svijesti: čovjek doživljava vanjski
svijet velikim dijelom onako kako mu sugerira njegova svijest. Prvobitni
izvor spoznaje je osjetilno iskustvo, ali osjetilne dojmove čovjekov razum i
svijest ne primaju pasivno ili neutralno, već se ti dojmovi prilagođuju stanju
čovjekove svijesti. Sirovi podaci osjetilnog »inputa« predstavljaju samo ma-
nji dio ljudske spoznaje; najveći dio toga znanja je plod čovjekovog uma i
njegove svijesti. Bit umne djelatnosti je sinteza, t.j. sjedinjavanje različitosti,
a povezivanje i sinteza iskustvenih sudova u metafizičke spoznaje događa se
uz pomoć općih načela, koje Kant zove idejama. U procesu spoznaje on daje
dakle prvenstvo čovjekovom umu pred neposrednim osjetilnim dojmovima:
umjesto da se um prilagođava vanjskom svijetu, veoma često se percepcija
tog svijeta prilagođava ljudskoj senzibilnosti i racionalnosti. Kant naziva taj
svoj stav »kopernikanskim obratom« u filozofiji, uspoređujući ga s prividom,
utemeljenom na osjetilnom zapažanju, da se Sunce okreće oko Zemlje, dok
je čovjekov um došao do spoznaje da se Zemlja okreće oko sunca. Kant je
dakle smatrao da na ljudsku spoznaju utječu dvije vrste okolnosti: vanjske
okolnosti, koje doživljavamo putem osjetila (što je nazvao sadržajem naše
spoznaje), i unutarnje okolnosti, koje se nalaze u samom čovjeku i njegovom
umu odnosno svijesti (koje on naziva oblikom spoznaje). Iako je u spozna-
jnom procesu prvenstvo dao umu pred osjetilnim iskustvom, ipak je bio
svjestan ograničenosti čovjekovog uma. Zbog toga je smatrao da čovjek o
»stvarima po sebi«, t.j. o velikim filozofskim pitanjima kao što je postojanje
Boga, besmrtnost duše i duhovni svijet uopće, ne može ništa znati sa
sigurnošću. Stoga Kant i zove svoju filozofiju »transcendentalnim idealiz-
mom«, jer se »stvari po sebi«, t.j. stvari koje postoje izvan vremena i prosto-
ra, za koje ne vrijedi zakon kauzaliteta, nalaze izvan dometa čovjekovog
»čistog uma«, t.j. njegove racionalne spoznaje, jer one transcendiraju čovje-
kovo empirijsko iskustvo. Stoga »stvari po sebi« mogu jedino biti predmetom
vjerovanja, dakle »praktičnog uma«. Moglo bi se dakle zaključiti da Kant na
stanoviti način objedinjuje racionalizam Descartesa, empirizam Lockea i
Humea s transcendentalnim idealizmom, ali točno definirajući ulogu i
ograničenja svakog od ta tri pristupa u spoznajnom procesu. Zanimljiva je
Kantova filozofija etike, u kojoj on ističe dva čimbenika: slobodu čovjekove
volje s jedne strane i odgovornost koju čovjek kao razumno biće mora snositi
za svoje postupke s druge strane. Kantova filozofija etike ima prilično dodirnih
točaka s drevnim orijentalnim religijama i s učenjem Isusa Krista kao i sa
suvremenim nekonvencionalnim pogledima. Kant povezuje pitanja morala s
platonovskim učenjem o dva svijeta, osjetilnom i nadosjetilnom. Dok se do
poznavanja osjetilnog svijeta dolazi iskustvom i razumom, spoznaja nadosjetil-
nog svijeta je stvar vjerovanja. Dok je osjetilni svijet carstvo nužnosti, na-
dosjetilni je svijet carstvo slobode. S osjetilnim je svijetom povezan pojam
zadovoljstva i sreće, a s nadosjetilnim svijetom pojam morala i kreposti. Kako
čovjek pripada istovremeno osjetilnom i nadosjetilnom svijetu, on mora težiti
pomirenju i sjedinjenju zadovoljstva i kreposti, a tu sintezu Kant naziva
»najvišim dobrom«.
U svojoj filozofiji etike Kant stavlja težište na slobodni izbor, na dobru

volju, na osjećaj dužnosti. On kaže: »Ništa se na svijetu ne može bez
ograničenja nazvati dobrim, nego tek dobra volja sama«. Moralna djela su
ona koja se čine slobodnom voljom zbog njih samih, a ne zbog religijskih ili
društvenih normi. Samoodređenje umne volje je po Kantu najviši uvjet i za-
htjev moralnog ponašanja. Kant dakle smatra da pravo moralno ponašanje
nije ono koje se temelji na vjerskim ili zakonskim propisima, nego ono koje je
rezultat vlastite savjesti odnosno vlastite slobodne odluke. Njegov moralni
imperativ glasi: čovjek se u svom ponašanju i djelovanju treba rukovoditi
načelom da to ponašanje i djelovanje bude primjer za ponašanje drugih, t.j.
da ono može postati univerzalnim moralnim zakonom. Dualizam prirode i
morala ogleda se kod Kanta najjasnije u njegovoj filozofiji religije. On smatra
da u religiji može a priori važiti samo ono što je zasnovano na moralu. Po
njemu religija počiva na moralnim zakonima, kao božanskoj objavi. Kant
izvodi religiozni značaj moraliteta iz dvostruke prirode čovjeka: osjetilne i
moralne, zbog čega se u čovjeku sukobljavaju osjetilni porivi s moralnim
načelima. Osjetilne bi potrebe trebale biti podređene moralnim zahtjevima,
ali u stvarnosti odnos je najčešće obrnut. A budući da su osjetilni nagoni po
svojoj naravi neosjetljivi na moral, pa i zli, u čovjeku postoji latentna, prirodna
sklonost zlu. Zbog toga je čovjeku potrebna vjera u božansku objavu, u božanski
moralni zakon; ta vjera mu pomaže da lakše podredi svoje osjetilne nagone
moralnim načelima. Za Kanta je Crkva u suštini moralna zajednica ljudi,
moralno carstvo Božje, a institucionalni, »statutarni« oblik Crkve je opravdan
jedino ukoliko Crkva svoje djelovanje stavi u službu moralnog života.
Immanuela Kanta mnogi smatraju jednim od najvećih filozofa svih vremena,
s velikim utjecajem na daljnji razvoj filozofije, posebno na njemačku idealist-
ičku filozofiju.
Johann Wolfgang Goethe (1749-1832) nije bio samo gigant svjet-

ske literature (njegov Faust priznat je kao jedno od najvećih svjetskih literar-
nih dostignuća), već i plodan znanstvenik i filozof. On je bio ne samo veliki
pjesnik i dramski pisac, nego i slikar, znanstvenik, filozof, novinar, kritičar i
državnik. Dugi oporavak od teške bolesti potaknuo je njegovo zanimanje za
religiozni misticizam, okultnu filozofiju, astrologiju i alkemiju. U svom čuve-
nom djelu »Ifigenija na Tauridi« pokušao je sintetizirati klasične grčke i kršćan-
ske vrijednosti. Njegov doprinos u svestranom znanstvenom djelovanju (bota-
nika, biologija, teorija boja, povijest znanosti) nije bio toliko u novim znan-
stvenim otkrićima koliko u novim pogledima na metode znanstvenih
istraživanja. On je naime zastupao ideju o jedinstvu prirode i shodno tome
ideju o jedinstvu svih znanstvenih disciplina, i drugo, smatrao je da mentalne
predrasude, predispozicije i sklonosti istraživača utječu u znatnoj mjeri na
njegovu percepciju činjenica koje proučava i na njegove zaključke. Stoga je
preporučio znanstvenicima da »znanje o sebi« razvijaju paralelno sa zna-
njem o prirodi. Također je, ne zanemarujući analitički pristup, naglašavao
prvenstvenu važnost sinteze. Smatrao je da suprotnosti u percepciji stvar-
nosti treba prihvatiti, jer u većini slučajeva one nisu međusobno isključive
već komplementarne. On se također zalagao za holistički pristup u intelekt-
ualnom djelovanju, predlažući da se znanstveno istraživanje dopuni humani-
stičkim pristupom, odnosno da se znanost poveže s umjetnošću i religijom.
Pledirao je dakle za povezivanje istraživanja istine s estetikom i etikom.
Zamjerao je prirodnoj znanosti što pretendira na monopol u tumačenju pri-
rode i kozmosa. Goethe je prihvatio Spinozin panteizam, t.j. ideju da se
božanska supstancija nalazi u svemu postojećem i da je božanstvo istovre-
meno imanentno i transcendentno. Iako mu nije bila prihvatljiva ideja o per-
sonalnom Bogu, koji je stvorio i koji upravlja svijetom, cijenio je kršćansku
duhovnu tradiciju i njene moralne vrijednosti, ali i sve druge religije. Goethe
je bio skeptik, ali skeptik s nadom. On je bio zadivljen avanturom i uspjesima
znanstvenih istraživanja, ali je istovremeno bio pun strahopoštovanja, čuđe-
nja i divljenja prema misteriju univerzuma, prirode i čovjeka.
Friedrich Wilhelm Schelling (1775-1854), najpoznatiji predstavnik

njemačke idealističke filozofije zastupao je tezu o jedinstvu prirodnog i duhov-
nog svijeta. Prema njegovom shvaćanju ne postoji suštinska razlika između
materije i duha: materija odnosno priroda, uključujući čovjeka, njegovo tijelo
i dušu, manifestacija je »svjetskog duha«. Materija odnosno priroda nije da-
kle mrtva tvar, nego živi organizam, izraz »svjetskog stvaralačkog duha«.
Posvuda u prirodi, u svim njenim bezbrojnim oblicima postoji i djeluje taj
»svjetski stvaralački duh« koji se u materiji nalazi kao »drijemajuća inteligen-
cija«, a u čovjeku kao aktivna i kreativna ljudska svijest. »Svjetski stva-
ralački duh« ili Apsolut, koji je »bit stvari i stvar po sebi« izvorište je svega
postojećeg, kako prirodnog tako i duhovnog svijeta. Osjetilni, vanjski svijet je
prema Schellingovoj filozofiji prirode (»Ideen zu einer Philosophie der Natur«)
dedukcija »svjetskog duha«, koji on ponekad zove i »svijest uopće«. Slično
Spinozi i Goetheu, Schelling je gledao na prirodu, uključujući i čovjeka, kao
na manifestaciju božanskog načela, a umjesto kvantitativnog, mehaničkog i
matematičkog promatranja prirode, on je u njoj vidio živi svrhoviti organi-
zam. U skladu s takvim shvaćanjem, Schelling je smatrao da nije toliko bitno
da priroda i njene pojave budu točno opisane, izmjerene i kauzalno obja-
šnjene, koliko da se prouči i shvati dublji smisao i značenje tih pojava u
svrhovitom sustavu kozmičke cjeline. Ono što je značajno u Schellingovoj
filozofiji prirode je njeno suprotstavljanje vladavini demokritsko- galilejevskog
čisto mehaničkog tumačenja prirode.
Spor oko shvaćanja prirode, koji traje od Demokrita i Platona nije ni

do danas definitivno riješen. Izgleda da se redukciji prirode na čisto materi-
jalne, mehaničke, kvantitativne odnose stalno suprotstavlja čovjekova potreba
da iza fizičkih, vidljivih i mjerljivih pojava traži dublji smisao. Wilhelm Wind-
elband, njemački povjesničar filozofije objašnjava Schellingovu filozofiju pri-
rode tadašnjom relativno niskom razinom prirodnih znanosti, zbog čega se
filozofi nisu ustručavali da praznine u tim znanostima ispune svojim aprior-
nim teleološkim konstrukcijama. 1 2 ) Međutim, ni danas situacija u tom
pogledu ne izgleda bitno drukčija, usprkos golemom napretku prirodnih zna-
nosti u 20. stoljeću, naročito na području fizike elementarnih čestica i mole-
kularne genetike. Naime i dalje mnoga bitna pitanja o onom što Kant i Schelling
zovu »stvari po sebi«, dakle pitanja o porijeklu, suštini i svrsi svijeta, prirode
i čovjeka ostaju u domeni filozofskih hipoteza i religijskih »božjih objava« i
vjerovanja ili mističnih nadahnuća i »prosvjetljenja«. Misterija o suštini i svrsi
svijeta, prirode i čovjeka ostaje i dalje otvorena, usprkos spektakularnim pro-
dorima nauke, koji su međutim još veoma daleko od odgovora na pitanja o
suštini postojanja. Kao što će pokazati sljedeće poglavlje, po mišljenju Fritjo-
fa Capre, jednog od istaknutih predstavnika »nove paradigme«, upravo otkrića
moderne fizike osporavaju mehaničku sliku svijeta koja vlada zapadnom zna-
nošću od vremena Bacona, Descartesa i Newtona, pružajući elemente za
jedno novo cjelovito, organsko, sistemsko i dinamičko poimanje svijeta, pri-
rode i čovjeka i koja, što će za mnoge biti iznenađujuće, ima mnogo dodirnih
točaka s drevnim orijentalnim učenjima.
Carl Gustav Jung. Ideje švicarskog psihologa, psihijatra i metafizi-
čara Carla Gustava Junga (1875-1961) inspirirale su mnoge autore nove
svjetonazorske i civilizacijske paradigme. C. Jung je već kao dječak poka-
zivao sklonost meditiranju o suštinskim pitanjima života, a često je imao
potresne snove i fantazije. U svojoj autobiografiji piše kako je čitavo njegovo
djetinjstvo bilo u znaku sumnji i pokušaja da nađe odgovore na tajne života.
Od 1898. godine Jung se počeo ozbiljno zanimati za okultne fenomene i
mitologiju. Za vrijeme studija medicine čitao je, pored filozofskih djela, spiri-
tističku i drugu okultnu literaturu, pa je i njegova dizertacija imala naslov »O
psihologiji i patologiji tzv. okultnih fenomena«. Po završetku studija postao je
asistent, pa docent, a kasnije profesor na psihijatrijskom odjelu sveučilišta u
Zürichu. Njegova znanstvena afirmacija i akademska karijera bili su veoma
uspješni: 1909. godine primio je počasni doktorat na Clark University, Worces-
ter, SAD, a istu je titulu dobio 1936. godine na sveučilištima u Harvardu,
1938. godine u Oxfordu i 1945. godine u Ženevi. Pored toga, čitavog života
se bavio i praktičnim psihijatrijskim poslom, najprije na sveučilišnoj psihija-
trijskoj klinici, a zatim i u svojoj privatnoj ordinaciji. 1911. godine izabran je za
predsjednika Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja. Na njegove poglede
znatno su utjecala putovanja u Indiju, gdje je proučavao hinduizam i budi-
zam. Prvi put se susreo sa Sigmundom Freudom 1907. godine u Beču i on
ga je veoma impresionirao, pa uskoro postaje njegov najbliži suradnik. Ali
već nakon nekoliko godina došle su između njih do izražaja velike razlike u
načinu razmišljanja i u svjetonazoru. Na kraju dogodio se 1913. godine pot-
puni raskid suradnje. C. Jung je naročito osporavao odlučujuću ulogu koju je
S. Freud pridavao seksualnim motivacijama u razvoju ličnosti i nastanku
neuroze. Pojam libida C. Jung nije shvaćao poput S. Freuda isključivo u
seksualnom smislu, već u širem smislu, kao obliku opće psihičke energije. U
sljedećih pedeset godina C. Jung je išao svojim putem, razvijajući svoju školu
analitičke, integrativne psihologije, koristeći svoje bogato znanje iz raznih
područja: kulture, povijesti, religije, mitologije i ezoterije. Posebno su ga
zanimale astrologija, koju je smatrao »sjajnom metodom koja može voditi
dubljem samopoznavanju i osobnom razvoju«, i alkemija, na koju je gledao
kao na »odraz univerzalnog fenomena transformacije svega postojećeg«. C.
Jung je uveo u psihologiju neke nove, značajne pojmove, kao što su pojam
kolektivne podsvijesti, podjela na introvertne i ekstrovertne tipove, pojam
arhetipova i individuacije. On je razlikovao individualnu podsvijest, koja obu-
hvaća nataložene osjećaje i misli nastale u toku života pojedinca, od kolek-
tivne podsvijesti, koja se sastoji od naslijeđenih osjećaja, misli, iskustava,
predodžaba i instinkta širih ljudskih zajednica. Dakle, kolektivna podsvijest je
pojam koji obuhvaća genetski naslijeđene i ukorijenjene pretpostavke, koje
odražavaju opće kolektivno iskustvo i koje bitno utječu na ponašanje poje-
dinca.
S pojmom kolektivne podsvijesti povezan je Jungov koncept arhetipo-

va, koje on definira kao inherentne, instinktivne i primordijalne predodžbe i
simbole, koji se nalaze u podsvijesti (ali i u svijesti) i koji dolaze do izražaja u
religiji, umjetnosti, mitologiji, bajkama, legendama, astrologiji, alkemiji itd. C.
Jung nije prihvatio Freudovu teoriju, prema kojoj je razvoj ljudske ličnosti
uglavnom dovršen otprilike u šestoj godini života, već je zastupao stanovište
da taj razvoj traje koliko i ljudski život. On je smatrao da negdje oko sredine
životnog vijeka čovjek dostiže stupanj integracije svog identiteta, svog samo-
potvrđivanja, a taj proces osobnog sazrijevanja on zove individuacija. Me-
đutim, proces integracije čovjekovog jastva je u stvari trajan proces i on
nikad ne dostigne stupanj savršenstva. Tijekom procesa individuacije, koji je
u pravilu bremenit problemima i konfliktima, dolazi do sinteze svjesnog i
podsvjesnog dijela čovjekove ličnosti. Budući da osobnost čovjeka sačinjava
ne samo njegovo tijelo nego i njegov duh, odnosno da čovjek nije samo tje-
lesno nego i duhovno biće, C. Jung posvećuje u svojim istraživanjima veliku
pozornost odnosu čovjeka prema duhovnoj stvarnosti. On naglašava potre-
bu integracije čovjekove ličnosti u smislu uspostavljanja ravnoteže između
raznih aspekata njegovog bića. S tim u vezi isticao je da je svjesni dio ličnosti
samo mali dio cjeline njegovog bića. Središnji pojam čovjekove ličnosti je
»jastvo« (ili »sebstvo«), koje predstavlja cjelinu čovjekovog bića, obuhvaća-
jući svjesni i podsvjesni dio. C. Jung je nastojao povezati psihologiju s drugim
disciplinama: s religijom, umjetnošću, filozofijom, antropologijom, poviješću,
mitologijom itd. Čitavo vrijeme svog znanstvenog rada Jung je pokazivao
veliko zanimanje za okultne fenomene, posebno za alkemiju (o čemu piše u
svojim knjigama Religious Ideas in Alchemy, 1936 i Psychology and Al-
chemy, 1944), za gnosticizam, za simbolizam mandale (mandala je kružni
geometrijski oblik, koji u hinduizmu, budhizmu i taoizmu simbolizira mistično
kretanje svijesti prema točki, koja predstavlja konačno spajanje s Apsolu-
tom), te za reinkarnaciju. Usprkos svog velikog znanstvenog opusa (njegova
sabrana djela broje 20 knjiga) i značajnog doprinosa razvoju psihologije, Jung-
ovo se djelo u nekim akademskim krugovima osporava ili ignorira, i to
vjerojatno stoga što je on izašao iz okvira materijalističke i mehanističke
paradigme, koja još uvijek predstavlja neosporivu dogmu u tim krugovima. S
druge strane za Jungove ideje vlada u posljednje vrijeme sve veće zanimanje
kod mladih istraživača i znanstvenika. A njegov veliki utjecaj, neposredan ili
posredan, na većinu autora nekonvencionalnih doktrina je neosporan i oči-
gledan.
Moderno fizika i nova svjetonazorna paradigma
Poticaj novim, suvremenim nekonvencionalnim filozofskim, duhov-

nim i društvenim strujanjima dala su i znanstvena otkrića prve polovice 20.
stoljeća, naročito na području strukture atoma i kvantne teorije, što je dovelo
u pitanje mnoge pretpostavke klasične fizike s dalekosežnim znanstvenim i
filozofskim implikacijama. Najprije je 1905. godine Albert Einstein izazvao
potres u znanstvenim krugovima svojom teorijom relativnosti, dokazujući da
masa odnosno materija nije ništa drugo doli oblik energije. Dok je u klasičnoj
fizici vladalo načelo determinizma, kvantna teorija počiva na načelu neiz-
vjesnosti, jer se valovi materije javljaju kao »valovi vjerojatnosti«. Kvantna
teorija dovela je također u pitanje i sam tradicionalni pojam materije, jer se
pokazalo da se elektron u jednim pokusima javlja kao čestica (u korpusku-
larnom obliku), a u drugim kao val (u ondularnom obliku). Prema tome kvantna
je teorija poljuljala same temelje na kojima je počivala ne samo klasična
fizika, nego i ostale prirodne znanosti, pa i prevladavajuće determinističko i
materijalističko poimanje svijeta i prirode. Kvantna je teorija izazvala radikalnu
promjenu u shvaćanju svijeta time što je osporila načelo kauzaliteta i klasični
pojam materije, a time i poimanje »objektivne stvarnosti«. Ivan Supek s tim
u vezi kaže: »Kvantna teorija transcendira makroskopsku stvarnost s njezi-
nim klasičnim predodžbama i zakonima. Hoćemo li taj matematički izražen
mikrokozmos zvati materijom - ostaje dvojba.« 13)
S obzirom da se subatomske jedinke, odnosno elementarne čestice

javljaju čas kao materijalne čestice, čas kao valovi, smatra se da materija na
toj subatomskoj razini ne postoji sa sigurnošću, već kako to kaže američki
atomski fizičar i filozof Fritjof Capra »samo pokazuje tendenciju da posto-
ji«. 14) Na subatomskoj se razini krute materijalne čestice klasične fizike pret-
varaju dakle na matematičke modele vjerojatnosti, a ti modeli po mišljenju F.
Capre nisu vjerojatnosti stvari, nego prije vjerojatnosti međuveza. Tako se
sada priroda i svemir, zaključuje Capra, pokazuju kao zamršena mreža odnosa
između različitih, bezbrojnih dijelova cjeline, odnosno kao dinamička i ne-
razdvojno povezana cjelina. F. Capra u svojoj knjizi »Tao of Physics«,
objavljenoj 1975. godine, opisuje suštinu otkrića moderne fizike i istražuje
paralele između tih otkrića i istočnjačkog misticizma. Sedam godina kasnije,
1982. godine objavljena je druga njegova knjiga pod nazivom The Turning
Point, u kojoj ispituje utjecaj znanstvenih otkrića na području fizike u prva tri
desetljeća 20-og stoljeća na percepciju materije, prirode i svijeta uopće.
Caprine knjige, prevedene na sve svjetske jezike * , izazvale su žestoke i
kontroverzne reakcije i polemike, jer su ponudile, interpretirajući znanstvena
otkrića prošlog stoljeća, jednu novu svjetonazornu paradigmu. Prema F. Capri
nove spoznaje o prirodi materije dovode u pitanje mehanističku i determini-
stičku sliku svijeta kakva vlada zapadnom znanošću i civilizacijom od vre-
mena Descarta i Newtona. On također smatra da nove spoznaje moderne
fizike imaju mnoge dodirne točke s drevnim orijentalnim učenjima. Klasična
se fizika temelji na Newtonovoj ideji o atomima kao čvrstim, postojanim i
nepromjenljivim »građevnim elementima« materije.
Veliki uspjesi njutnovske fizike i kartezijanske vjere u nepogrešivost

znanstvene spoznaje doveli su do ključnog položaja egzaktnih znanosti i teh-
nologije u razvoju zapadne civilizacije. Učvršćenjem materijalističkog, meha-
nističkog i determinističkog svjetonazora u 18. stoljeću fizika je postala temelj
svih prirodnih znanosti. U toku 19. stoljeća znanstvenici su primjenjivali
mehanistički model u fizici, kemiji, biologiji, psihologiji, pa čak i društvenim
znanostima. Nova otkrića i nove metode istraživanja proširivale su granice
njutnovskog modela i pripremale put za revolucionarna znanstvena dostignuća,
koja su obilježila 19. i 20. stoljeće. Jedno od tih revolucionarnih dostignuća
bilo je otkriće električnih i magnetskih fenomena. Tu se radilo o novoj vrsti
sile, koja se nije mogla objasniti pomoću materijalističkog i mehanističkog
modela. Michael Faraday i Clark Maxwell su naime pokazali da taj novi,
tajnoviti oblik sile, elektromagnetsko polje, postoji neovisno od materijalnih
tijela i da je svjetlo zapravo brzo alternirajuće elektromagnetsko polje, koje
se u obliku valova širi u prostoru. S druge strane, Darwinova teorija evolu-
cije je navela znanstvenike da napuste kartezijansko shvaćanje svemira kao
mehaničkog sistema, fiksnog i dovršenog onako kako je stvorio Bog. Umjesto
toga sada je prihvaćena predodžba svemira kao sustava koji se stalno mije-
nja i razvija, u kome se iz jednostavnijih neprestano izgrađuju sve složenije
O b j e su Caprine knjige prevedene i na hrvatski - prim.ur.

strukture. Pred kraj 19. stoljeća njutnovska je mehanika očigledno izgubila
ulogu obrasca pomoću kojeg su se mogle objašnjavati sve prirodne pojave.
Maxwellova elektrodinamika i Darwinova teorija evolucije su pokazale da je
Univerzum daleko kompleksniji sustav, nego što su to zamišljali Newton i
Descartes.
Ipak ideje njutnovske fizike bile su tako duboko ukorijenjene u znan-

stvenim krugovima, da su trebala proći tri prva desetljeća 20. stoljeća da bi
se definitvno napustili glavni pojmovi kartezijanskog svjetonazora i njutnovske
mehanike. Teorija relativnosti i kvantna teorija osporile su tri stoljeća vlada-
juće predodžbe o apsolutnom prostoru i apsolutnom vremenu, o čvrstim ele-
mentarnim česticama, o fundamentalnoj materijalnoj supstanciji, o striktno
kauzalnoj prirodi fizikalnih procesa i o nepogrešivoj objektivnosti i točnosti
znanstvene spoznaje prirode.
Eksperimentalno istraživanje atoma početkom 20. stoljeća dalo je

neočekivane, senzacionalne rezultate: pokazalo se da atomi nisu čvrste i
postojane čestice materije, nego da su oni zapravo golem prazan prostor u
kojem oko njegovog središta, jezgre atoma jure ekstremno velikom brzinom
sićušne čestice, elektroni. Nekoliko godina kasnije kvantna je teorija otkrila
da te sićušne subatomske čestice, elektroni, kao i protoni i neutroni koji se
nalaze unutar atomske jezgre, ustvari nisu čvrste tvari u smislu klasične
fizike, već da su te subatomske čestice tvorevine s dvostrukom prirodom:
one se jednom javljaju kao tvari, a drugi put kao valovi. Tu dvostruku prirodu
pokazuje i svjetlo, koje se javlja u obliku elektromagnetskih vibracija i u
obliku materijalnih čestica, koje je Einstein nazvao »kvanti« (odatle naziv
»kvantna teorija«), a kasnije su ih nazvali fotoni. Najveća zasluga za nasta-
nak moderne fizike pripisuje se s pravom Albertu Einsteinu, odnosno njego-
voj specijalnoj teoriji relativnosti, objavljenoj 1905. godine i deset godina kas-
nije objavljenoj općoj teoriji relativnosti, kojom je proširio okvire specijalne
teorije mijenjajući klasične predodžbe prostora i vremena. Kvantnu teoriju
(ili mehaniku) formulirala je tijekom prva tri desetljeća međunarodna grupa
čuvenih fizičara, koju su sačinjavali Max Planck, Albert Einstein, Niels Bohr,
Werner Heisenberg, Louis de Brogli, Ervin Schroedinger, Wolgang Pauli i
Paul Dirac. Rezultat njihovog rada bila je tzv. nova fizika, koja je sadržavala
dalekosežne promjene temeljnih pojmova fizike, kao što su prostor, vrijeme,
bit materije, načelo kauzaliteta i dr. Te su promjene imale tako fundamen-
talne reperkusije na promišljanje prirode i svijeta, da su izazvale nevjericu i
šok kod mnogih znanstvenika, na što ukazuju ove riječi W. Heisenberga:
»Žestoka reakcija na najnoviji razvoj moderne fizike može se razumjeti, ako
se uzme u obzir da su tim razvojem dovedeni u pitanje temelji fizike i možda
prirodnih znanosti općenito i da je to izazvalo kod znanstvenika osjećaj kao
da im ispod nogu izmiče tlo.«15) Izgleda međutim da još ni danas mnogi
intelektualci i znanstvenici nisu spremni shvatiti odnosno prihvatiti sve filo-
zofske i znanstvene konzekvence otkrića moderne fizike. Kao što ističe F.
Capra, novi svjetonazor koji proistječe iz moderne fizike može se označiti, u
opreci prema kartezijanskom mehanističkom svjetonazoru, kao organski,
integralni (holistički), sistemski, dinamički i ekološki. Na univerzum se ne
gleda više kao na stroj, koji se sastoji od mnoštva mehaničkih komponenata,
nego kao na organsku, dinamičku i nedjeljivu cjelinu, u kojoj se svi dijelovi
nalaze u stanju međusobne ovisnosti i interakcije i koji se mogu razumjeti
samo kao sastavni elementi procesa kozmičkih dimenzija.
Otkriće dvostruke prirode materije, kao krute tvari i valova kao i bitne
uloge načela vjerojatnosti (umjesto determiniranosti) razbila je klasičnu
predodžbu o čvrstim objektima: na subatomskoj razini rastvaraju se čvrsti
materijalni objekti klasične fizike na valovite strukture vjerojatnosti. Osim
toga kvantna je fizika pokazala da subatomske čestice same za sebe nisu ni
od kakvog značaja, već da se mogu razumjeti samo kao korelacije različitih
opažanja ili mjerenja. To stanovište proizlazi iz ovih riječi Nielsa Bohra: »Izo-
lirane materijalne čestice su apstrakcije, jer se njihova svojstva mogu uočiti
i definirati jedino promatranjem njihovog međusobnog djelovanja«. Prema
tome, napominje F. Capra, subatomske čestice nisu »stvari«, nego veze s
drugim »stvarima«, a ove druge »stvari« veze s trećim »stvarima« itd. Na taj
način, zaključuje F. Capra, moderna fizika upućuje na opću međupovezanost
i temeljno jedinstvo čitavog Svemira: Svemir i priroda ne mogu se raščlaniti
na međusobno neovisne najmanje sastavne elemente. Istraživanje subatom-
ske stvarnosti nije otkrilo izolirane temeljne »građevne elemente« materije,
već je ustanovilo da se radi o složenoj mreži odnosa između neizmjernog
mnoštva dijelova jedinstvene cjeline. Tu je ideju izrazio W. Heisenberg ovim
riječima: »Svijet se tako javlja kao komplicirana mreža procesa, u kojem se
smjenjuju, suprotstavljaju i poklapaju vrlo različite povezanosti određujući na
taj način strukturu cjelokupne mreže«. Subatomske se čestice dakle ne mogu
razumjeti kao izolirane jedinke, već jedino u kontekstu njihovih međusobnih
veza i interakcija. Stoga se težište istraživanja subatomskog svijeta premje-
šta sa samih objekata na međuovisnosti među njima, što ima dalekosežne
implikacije za sve prirodne, a i druge znanstvene discipline. Naime, po tom
novom pristupu nijedna se stvar ili pojava ne može definirati sama po sebi,
već jedino u kontekstu međuovisnosti s drugim stvarima odnosno pojavama.
Tako u kvantnoj teoriji vrijedi pravilo da se atomske pojave proučavaju
utvrđivanjem njihovih odnosa sa cjelinom, uzevši također u obzir ulogu načela
vjerojatnosti.
Prema kvantnoj teoriji na atomske pojave utječu ne samo tzv. »lokalne«,

bliske međuovisnosti, nego i drugi »nelokalni«, udaljeni utjecaji, koji se ne
mogu predvidjeti matematskom preciznošću, a koji su bitni za kvantnu stvar-
nost. Na toj kvantnoj razini svaki događaj je dakle pod utjecajem i tih
»nelokalnih«, udaljenih utjecaja, t.j. utjecaja čitavog univerzuma, zbog čega
su ti događaji nepredvidivi, odnosno podložni načelu vjerojatnosti. To
naravno dovodi u pitanje zakon kauzaliteta i determinističku predodžbu uni-
verzuma. U kvantnoj teoriji pojedini događaji nemaju točno utvrđeni uzrok:
događa se na pr. da neki elektron spontano skrene iz svoje uobičajene kružne
putanje ili da se neka subatomska čestica neočekivano i neobjašnjivo ras-
padne. Te se atomske pojave ne mogu točno predvidjeti; može se samo
odrediti njihova veća ili manja vjerojatnost. Ipak nepredvidivost događaja na
kvantnoj razini ne znači da su svi ti događaji sasvim slučajni; oni su nepred-
vidivi stoga što na njih ne utječu samo »lokalni«, bliski uzroci, nego i
»nelokalne« povezanosti sa cjelinom univerzuma. A budući da ti »nelokalni«,
udaljeni utjecaji nisu poznati, trebalo je uski klasični pojam uzroka i posljedi-
ca zamijeniti širim pojmom statističkog kauzaliteta. Stoga su zakoni atomske
fizike statistički zakoni, prema kojima se vjerojatnost atomskih procesa utvr-
đuje pomoću dinamike čitavog sustava. Dok u klasičnoj mehanici svojstva i
ponašanje dijelova određuju cjelinu, taj je odnos u kvantnoj mehanici obrnut:
cjelina određuje ponašanje sustava.
Teza o »nelokalnim«, udaljenim međuovisnostima i o statističkoj kau-

zalnosti pokazuje, po mišljenju F. Capre, da materija nema mehaničku struk-
turu, zbog čega je i sam naziv »kvantna mehanika«, smatra F. Capra, pogre-
šan. S tim u vezi on spominje Davida Bohma, koji je još 1951. godine u svojoj
knjizi Quantum Theory (New York, 1951) usporedio kvantne procese s
procesima mišljenja napisavši: »Danas postoji u velikoj mjeri suglasnost da
se struja naših saznanja kreće u pravcu jedne nemehaničke stvarnosti. Svemir
počinje izgledati više kao velika misao nego kao veliki stroj«. Prema tom
stanovištu struktura materije je dakle slična strukturi mišljenja odnosno uma.
Druga važna konzekvenca kvantne teorije je spoznaja da stanje čovjekove
svijesti igra odlučujuću ulogu u procesu promišljanja i zaključivanja, utječući
tako na zaključke o svojstvima promatranih pojava. To znači da uočena
svojstva elektrona ovise u velikoj mjeri o svijesti promatrača, iz čega F. Capra
izvodi zaključak da u atomskoj fizici nema oštrog odvajanja promatrača odno-
sno njegove svijesti od promatranog objekta, pa prema tome više nije održiva
stroga kartezijanska podjela između duha i materije. Stoga je nemoguće govo-
riti o prirodi izvan konteksta čovjekove svijesti, odnosno o materiji izvan kon-
teksta duha. Time što je moderna fizika transcendirala kartezijansku podjelu
na duh i materiju, ona je također odbacila i klasični ideal o objektivnoj spoznaji
prirode, kao i mit o znanosti oslobođenoj vrijednosnih stavova. Budući da
obilježja promatrane strukture prirode ovise u velikoj mjeri o strukturi svijesti
istraživača, o njegovim predodžbama, predrasudama i vrijednostima, rezul-
tati znanstvenih istraživanja kao i njihova tehnološka primjena bit će također
uvjetovana stanjem svijesti istraživača i njihovog svjetonazora. Znanstvenici
ne mogu djelovati u vrijednosnom vakuumu; njihov rad se uvijek obavlja,
čega oni možda nisu svjesni, u okviru određenog sustava vrijednosti, u okviru
određene svjetonazorne paradigme, zbog čega su znanstvenici, smatra F.
Capra, ne samo intelektualno nego i moralno odgovorni za rezultate svojih
istraživanja.
Moderna je fizika dala povoda za razmišljanja o Svemiru kao o gusto

isprepletenoj mreži interaktivno i dinamički povezanih bezbrojnih dijelova.
Dinamički aspekt svemira očituje se u kvantnoj teoriji kao posljedica valne
prirode subatomskih čestica. Taj dinamički aspekt materije ima veliko znače-
nje u teoriji relativnosti, koja je pokazala da se postojanje materije ne može
odvojiti od njene aktivnosti. Svojstva temeljne strukture materije, t.j. njenih
subatomskih čestica, mogu se spoznati samo u dinamičkom kontekstu, t.j.
promatranjem njihovog kretanja i uzajamnog djelovanja. Tipična karakteri-
stika subatomskog svijeta, koja se naziva »kvantni efekt«, sastoji se u sli-
jedećem fenomenu: čim je neka subatomska čestica ograničena na uži pros-
tor, tim se brže kreće. Budući da je većina materijalnih čestica vezana uz
prostorno ograničene molekularne, atomske i nuklearne strukture, one
posjeduju inherentnu tendenciju veoma brzog kretanja. Prema kvantnoj
teoriji materija je uvijek u pokretu; ona nikad nije statična, inertna. Iako
makroskopski promatrano materijalni predmeti su kruti, nepokretni, statični i
pasivni, na mikroskopskoj razini oni su u neprestanom kretanju. Makroskop-
sku materiju sačinjavaju molekule, koje se sastoje od atoma koji neprestano
vibriraju, a unutar vibrirajućih atoma oko njihove jezgre jure vrtoglavom
brzinom elektroni privučeni električnom silom. I konačno, unutar atomske
jezgre nalaze se protoni i neutroni, koji privučeni snažnom nuklearnom silom
na sićušnom prostoru pomahnitalo kruže uokolo nepojmljivom brzinom.
Moderna fizika gleda prema tome na materiju kao na stalno vibrirajuću,
dinamičku strukturu, obuzetu neprestanim, neumornim, strahovito brzim kre-
tanjem.
Einsteinovo otkriće da je masa zapravo oblik energije izazvala je duboke

promjene u poimanju materije, tako da se u modernoj fizici masa više ne
povezuje isključivo s materijalnom supstancijom, već je ona istovremeno i
snop energije. A budući da je energiji inherentna aktivnost, materija, a posebno
subatomske čestice, po svojoj su prirodi dinamičke strukture. U svom pro-
stornom aspektu subatomske se čestice javljaju kao predmeti s određenom
masom, a u vremenskom aspektu kao procesi. Stoga se postojanje materije,
kako naglašava F. Capra, ne može odvojiti od njenog aktiviteta. Dok je
kvantna teorija pokazala da subatomske čestice nisu u svojoj suštini zrnca
materije, već strukture vjerojatnosti povezane u nedjeljivo kozmičko tkanje,
teorija relativnosti je otkrila dinamički karakter tog tkanja dokazujući da je
njeno glavno svojstvo aktivitet. Na taj je način moderna fizika preobrazila
sliku univerzuma: za razliku od ranije vizije univerzuma kao stroja, sad se na
univerzum gleda kao nedjeljivu, organski povezanu, dinamičku cjelinu, čiji su
svi dijelovi međusobno, interaktivno ovisni. Moglo bi se stoga reći da je Za-
pad došao znanstvenim putem do istih ili sličnih pogleda na univerzum i pri-
rodu kao što je došao Istok pred više tisuća godina kontemplativnim putem.
Glavne reperkusije moderne fizike na stvaranje novih pogleda na pri-

rodu i svijet, bitno različitih od do sada predominantnog materijalističkog,
mehanističkog i determinističkog svjetonazora mogle bi se prema stavovima
autora nekonvencionalnih doktrina rezimirati u nekoliko slijedećih točaka:
- Svijet nije zbir stvari, nije nalik stroju, već je jedinstvena, organski
povezana cjelina, u kojoj su svi dijelovi međusobno ovisni, tvoreći zamršeno
tkivo uzajamnih odnosa.
- Einsteinovo otkriće da je masa zapravo oblik energije izazvala je

radikalnu promjenu u poimanju materije, koju je zatim potvrdila kvantna teo-
rija. Ona je naime pokazala da subatomske čestice nisu materijalne prirode
u klasičnom smislu, već da su one u suštini strukture vjerojatnosti povezane
u jedinstvenu kozmičku cjelinu. Kako smatra F. Capra, kvantna je teorija
pokazala da materija na subatomskoj razini ne postoji sa sigurnošću, već
»samo pokazuje tendenciju da postoji«, čime je srušena klasična predodžba
materije kao krute, postojane i neuništive supstancije. Na subatomskoj razi-
ni, kao što to pokazuju eksperimenti s razbijanjem elementarnih čestica u
akceleratorima, materija odnosno elementarne čestice žive kraće od milijun-
tog dijela sekunde: one se mogu u hipu pretvoriti u neke druge čestice ili u
energiju.
- Događaji u atomskom i subatomskom svijetu su pod utjecajem ne

samo bliskih, »lokalnih« međuovisnosti, nego i »nelokalnih«, udaljenih, koz-
mičkih veza, koje se ne mogu predvidjeti sa sigurnošću, već jedino statis-
tičkom metodom vjerojatnosti. Taj fenomen dovodi u pitanje klasični zakon
uzroka i posljedica, t.j. zakon kauzaliteta, a time i determinističko shvaćanje
prirodnih pojava.
- U procesu promatranja i spoznaje svojstava prirodnih pojava veliku

ulogu ima stanje svijesti promatrača, njegove predodžbe, predrasude i uvje-
renja. To znači da se čovjekova percepcija prirode ne može odvojiti od njegove
svijesti odnosno duha, čime je nadiđena kartezijanska podjela svijeta na
duhovnu i materijalnu sferu. Time je također osporen klasični ideal objek-
tivne spoznaje prirode kao i mit o znanosti slobodnoj od vrijednosnih stavova.
- Teorija relativnosti i kvantna teorija pokazale su da se postojanje

materije ne može odvojiti od njene aktivnosti, da je neprestano kretanje ima-
nentno svojstvo materije odnosno njenih subatomskih čestica i da se struktu-
ra materije i subatomskih čestica može spoznati jedino u tom dinamičkom
kontekstu. Materija je dakle u permanentnom pokretu, nikad statična ni
inertna, ali ipak stalno u stanju dinamičke ravnoteže.
Geneza, obilježja i učinci neoliberalnog,
globaliziranog kapitalizma
Iako su u jednom ranijem odjeljku u glavnim crtama opisane značajke

suvremenog neoliberalnog, globalnog kapitalističkog modela, zbog uvjerenja
velikog dijela političke, ekonomske i akademske elite Zapada, naročito u
SAD, da je taj model najbolji i u suvremenim uvjetima neizbježan oblik
gospodarskog i društvenog uređenja, potrebna su dodatna objašnjenja o
njegovoj evoluciji, prirodi i posljedicama. To je potrebno i stoga što je kritika
tog vladajućeg ultraliberalnog, globalnog kapitalizma zajednička crta svih
nekonvencionalnih doktrina, a pobuna protiv njegovih sve očiglednijih nega-
tivnih socijalnih i ekoloških učinaka postaje glavni motiv mnogih alternativnih
društvenih struja i pokreta. Najnoviji primjer sve šireg otpora aktualnom modelu
globalizacije i njegovih posljedica bio je skup pokreta zvanog World Social
Forum u siječnju 2003. godine u Porto Alegre, u Brazilu, u isto vrijeme kad
se održavao skup svjetske poslovne i političke elite, tzv. World Economic
Forum u Davosu, Švicarska. Antiglobalizacijski skup u Porto Alegreu oku-
pio je oko 30 000 učesnika iz 121 zemlje, pripadnika raznih antiglobalizacij-
skih, ekoloških i mirotvornih pokreta. Taj je skup zamišljen kao svojevrsni
odgovor protivnika globalnog kapitalizma okupljanju njegovih predstavnika u
Davosu. Iako se radi o strujama bez jedinstvenog i koherentnog idejnog i
akcionog programa, masovnost i naglo širenje antiglobalizacijskog pokreta
upozoravaju da njegov utjecaj na globalna zbivanja ne treba podcjenjivati.
Klasični, industrijski oblik kapitalizma počeo se mijenjati ubrzo nakon

2. svjetskog rata i to u pravcu državnog intervencionizma, da bi posljednjih
desetljeća 20. stoljeća došlo do stvaranja postindustrijskog, informatičkog i
globaliziranog modela kapitalizma. Paralelno je tekao proces transformacije
»obiteljskog« u menedžerski i korporativni kapitalizam, da bi na kraju tog
procesa korporacije dobile globalne razmjere pretvorivši se u gigantske mega-
korporacije, tako da su u sprezi s financijskim kapitalom postale dominantna
sila suvremenog globaliziranog svijeta.
Zlatno doba ekonomskog liberalizma bilo je između 1846. i 1929. go-

dine. To je bilo doba brze industrijalizacije Velike Britanije i drugih zapadno-
europskih zemalja. Ukidanje tzv. Corn Laws 1846. godine, kojim je ukinuta
zabrana uvoza kukuruza u Veliku Britaniju, obično se uzima kao početak
slobodne međunarodne trgovine, ere ekonomskog liberalizma i intenzivne
industrijalizacije. Doktrina slobodne trgovine prihvaćena je u trećoj četvrtini
19. stoljeća i u ostalim europskim zemljama. Vrhunac ekspanzije klasičnog,
industrijskog kapitalizma na Zapadu bilo je uvođenje tekuće trake i masovne
industrijske proizvodnje. Čuveni engleski ekonomist John Maynard Keynes
opisao je to doba kao razdoblje velikog ekonomskog prosperiteta, koji je
međutim bio krajnje nejednako raspoređen na pojedine društvene slojeve.
Visoki prihodi i bogatstvo bili su ograničeni na uski sloj vlasnika industrijskih
i trgovačkih poduzeća i banaka, dok su radničke nadnice bile veoma niske,
na granici egzistencije. Međutim takva ekonomska i socijalna polarizacija
omogućila je brzu akumulaciju kapitala, velike investicije i rapidnu industri-
jalizaciju.
Velika ekonomska kriza 1929-1933. godine najavila je kraj vladavine

nesputanog ekonomskog liberalizma i laissez-fairea. Nastupilo je doba
državnog intervencionizma, koje je trajalo sve do 80-tih godina prošlog stoljeća.
John Maynard Keynes već je prije izbijanja dramatične ekonomske krize u
SAD 1929. godine, koja je tu zemlju dovela na rub ekonomske i socijalne
katastrofe, izrazio sumnju u nepogrešivu djelotvornost tržišnog mehanizma.
On je predsjedniku SAD Franklinu Rooseweltu predložio povećanje državnih
investicija i aktivnu ulogu države, kao jedini djelotvoran lijek za rješavanje
problema masovne nezaposlenosti i za spašavanje američkog gospodarstva
od kolapsa. Glavna poruka Keynesove doktrine bila je da treba odbaciti
iluziju da u kapitalizmu postoji mehanizam koji automatski osigurava punu
zaposlenost ljudskih i materijalnih resursa. Relativno brzi oporavak ame-
ričkog gospodarstva putem opsežnog programa državnih investicija i drugih
mjera, poznat kao New Deal, bio je prva uspješna provjera ispravnosti Key-
nesove doktrine: u nekoliko godina proizvodnja je povećana za oko 50% uz
bitno smanjenje nezaposlenosti. Taj uspjeh imao je ključan utjecaj na daljnju
evoluciju kapitalističkog modela u SAD i Zapadnoj Europi: općenito je
prihvaćena aktivna uloga države u reguliranju ekonomskih procesa i u soci-
jalnoj politici. Povećane su državne investicije, uslijedila je značajna ekspan-
zija javnog sektora gospodarstva, država je svojom fiskalnom politikom
sprovodila opsežnu redistribuciju nacionalnog dohotka i preuzela odgovor-
nost za održavanje pune zaposlenosti i za socijalnu sigurnost svojih građana.
Prihvaćena je ideja američkog ekonomiste Kennetha Galbraitha izložena u
knjizi Affluent Society (Društvo obilja) da je ekonomski rast samo onda
svrsishodan, ako se njime povećava blagostanje svih građana. U skladu s
takvim opredjeljenjem američki je Kongres 1965. godine izglasao Great
Society Program (Veliki društveni program) i War on Poverty Program
(Program rata protiv siromaštva). Ti su programi sadržavali velik broj razvo-
jnih i socijalnih projekata sa ciljem uklanjanja siromaštva i poboljšanja općeg
standarda američkih građana. Slične ciljeve sadržavao je i program pred-
sjednika L. Johnsona Great Society (Veliko društvo). Ostvarenje tzv. Wel-
fare State (države blagostanja) postao je u to vrijeme glavnim ciljem vlade
SAD i zapadno-europskih vlada.
Doba državnog intervencionizma trajalo je približno do sredine 1970-

ih godina. Tada je došlo do velikih ekonomskih poremećaja u SAD i zapad-
noj Europi zbog drastičnog povećanja cijena nafti i s tim povezanom infla-
cijom, padom proizvodnje i zaposlenosti. Pristaše neoliberalne ekonomske
doktrine su kao lijek protiv nastupajuće krize predlagali ograničavanje državne
intervencije, dakle deregulaciju, liberalizaciju i privatizaciju. Američka je vla-
da prihvatila to stanovište i tada počinje doba neoliberalizma, koje traje do
danas. Tadašnji predsjednik SAD-a R. Reagan i britanska premijerka M.
Thatcher odlučno su zastupali i sprovodili ideje neoliberalne doktrine. R.
Reagan je 1983. godine počeo ublažavati i ukidati propise koji su ograniča-
vali stvaranje monopola. Stroge propise protiv monopola (Sherman Anti-
trust Bill) donio je američki Kongres 1960-ih kako bi suzbio stvaranje i domi-
naciju monopola i oligopola u vrijeme kad je nekoliko najvećih korporacija
prijetilo da u potpunosti zavlada proizvodnjom, tržištem i cijenama u čeličnoj,
aluminijskoj, kemijskoj i automobilskoj industriji. Reaganova je administra-
cija također bitno ograničila djelovanje državne agencije Federal Trade Com-
mission, koja je bila nadležna otkrivati i kažnjavati antikompetitivno pona-
šanje na tržištu. Sve je to rađeno uz obrazloženje da je američkim korpora-
cijama potrebna veća poslovna fleksibilnost, kako bi mogle uspješno konku-
rirati sve većoj ekspanziji japanskog izvoza na svjetskom tržištu. U Reaga-
novo vrijeme dogodilo se deset najvećih korporacijskih spajanja (mergers) u
američkoj povijesti. Istovremeno Reaganova je administracija bitno reduci-
rala redistributivni karakter državnog budžeta smanjujući postepeno najvišu
stopu poreza na dohodak sa 75% na 33%. Ukidanje barijera stvaranju mo-
nopola dovelo je u SAD do prave manije spajanja firmi u industriji, bankar-
stvu i filmskoj proizvodnji. Tada je u poslovnom svijetu u SAD postalo po-
pularno načelo tzv. korporativne sinergije, prema kojem se ujedinjavanjem
istovrsnih ili komplementarnih firmi odnosno djelatnosti bitno povećava nji-
hov zajednički učinak. Doduše pojedine firme su se i ranije tajno dogovarale
o zajedničkom određivanju cijena, iako su hinile da međusobno konkuriraju i
da cijene određuje tržište.
Pobjednički hod neoliberalizma, koji su predvodile SAD, obilježavale

su još neke inovacije kapitalističkog modela. Smatralo se da su burze pogod-
niji mehanizam za slobodno kretanje kapitala, za brže i fleksibilnije finan-
ciranje korporacija, od banaka, čiji se udio u financiranju američkog gospo-
darstva smanjio od 80% u 1970. godini na svega 20% u 1990. godini. Pre-
vlast burzi u financiranju poslovanja otvorila je nove neslućene mogućnosti
za financijske spekulacije i za brzo bogaćenje. Druga »inovacija« odnosi se
na ukidanje mnogih mjera socijalne zaštite i sigurnosti, što je značilo poste-
peno ukidanje »države blagostanja« (Welfare State), kakva se u SAD etab-
lirala za vrijeme Roosewelta, Kennedyja i Johnsona. Opravdanje za takvu
politiku bila je neoliberalna teza da velika socijalna sigurnost potiče lijenost i
neodgovornost. Daljnja karakteristika neoliberalnog modela je bitno povećanje
razlike u plaćama temeljeno na pretpostavci da se time stimulira učinkovi-
tost menedžera i drugog tehničkog i upravljačkog osoblja (prihodi menedžera
su u SAD dostigli astronomsku razinu). Zatim, neoliberalizam potiče svim
raspoloživim sredstvima potrošnju stanovništva na račun štednje: u toku 80-
tih godina prošlog stoljeća štednja američkih domaćinstava pala je sa 13%
na 3%. I na kraju, u nastojanju da se stvori što slobodniji prostor za kretanje
i djelovanje kapitala, ukidanje propisa kojima se regulira poslovanje gospo-
darskih subjekata, tzv. deregulacija, postalo je jedno od ključnih dogmi
neoliberalizma.
Razmjere koncentracije ekonomske moći u rukama suvremenih trans-

nacionalnih megakorporacija, iz čega slijedi i njihova golema društvena i politi-
čka moć, ilustriraju ovi podaci: korporacija McDonald's zapošljava u 118
zemalja 150 000 ljudi, a godišnji promet iznosi 57 milijardi dolara; Coca-Cola
s godišnjim prometom od 161 milijarde dolara zapošljava 29 000 osoba;
Microsoft ima godišnji promet 552 milijardi dolara, a zapošljava 40 000 ljudi;
Exxon Mobile s godišnjim prometom od 296 milijardi dolara ima na platnoj
listi 121 000 zaposlenika; General Motors ima godišnji promet 52 milijarde
dolara sa 388 000 zaposlenih; bankarski koncern City-group s podružnicama
u stotinu zemalja, sa 49 milijuna deponenata i sa 170 000 zaposlenih ostva-
ruje godišnji promet od 220 milijardi dolara. Takvih megakorporacija, čiji je
ekonomski potencijal veći od znatnog broja zemalja tzv. Trećeg svijeta (a i
nekih europskih država), ima nekoliko stotina i one su glavni akteri na svjet-
skoj ekonomskoj pozornici s velikim utjecajem i na politička zbivanja.
Velika moć korporacija i njihova dominacija na mnogim tržištima re-

ducirala je djelovanje tržišnog mehanizma kakvo je zamišljeno u udžbenicima
klasične liberalne i neoliberalne ekonomske doktrine. Ipak, na mnogim sveuči-
lištima u SAD i Velikoj Britaniji i dalje dominira ta doktrina. Tako na pr.
jedan od najeminentnijih profesora ekonomije u SAD, nobelovac Paul A.
Samuelson piše u svom udžbeniku ekonomije: »Potrošač je, kako se kaže
bog i batina... Svaki je potrošač zapravo birač koji upotrebljava svoj novac
kao glasački listić i tako postiže da se čini ono što on želi da se čini.« 16)
Međutim, jedan drugi eminentni američki profesor ekonomije, Kenneth
Galbraith, odgovara Samuelsonu da je njegova teza o čuvenoj »suverenosti
potrošača« običan mit. Po njegovom mišljenju, korporacije naime kontrolira-
ju tržišta i ponašaju se kao oligopolisti dirigirajući cijene. One također
usmjeravaju ukus i preferencije potrošača, tako da od glasovite suverenosti
potrošača nije ostalo gotovo ništa. K. Galbraith kaže: »Reklama kojom se to
postiže vlada našim životima, zasljepljuje nam oči, para nam uši.« l7)
U razdoblju poslije 2. svjetskog rata počeo je proces dubinskih promjena

u ekonomskoj i socijalnoj strukturi zapadnih zemalja: počela je transforma-
cija tih zemalja iz industrijskih u postindustrijska društva. Na tu je tendenciju
prvi upozorio profesor sociologije na Harvard University, Daniel Bell u svo-
joj knjizi The Coming of Postindustrial Society (Dolazak postindustrijskog
društva), (Heinemann Ltd., London, 1974). Na temelju trendova koji su se
pojavili u SAD u prva dva-tri poslijeratna desetljeća, D. Bell je 1974. godine
prognozirao da će se u sljedećih 30-50 godina ostvariti prijelaz razvijenih
industrijskih zemalja u postindustrijsku fazu razvoja, kad će pretežni udio u
gospodarskoj strukturi i u zaposlenosti imati uslužne, tzv. tercijarne djelat-
nosti. To su postindustrijsko društvo obilježavale ove karakteristike:
a) prijelaz od pretežne proizvodnje materijalnih dobara prema pretežnoj
proizvodnji usluga;
b) promjena u strukturi zaposlenih u korist profesionalnog i tehničkog
osoblja; i
c) ključna uloga teoretskog znanja kao izvora tehnoloških inovacija i
gospodarskog razvoja.
Početkom 1970-tih godina je u SAD sektor usluga (tzv. tercijarni sek-

tor) imao bitno veći udio u društvenom bruto proizvodu i ukupnoj zaposlen-
osti od sektora materijalne proizvodnje (tzv. primarni i sekundarni sektor).
Tada je u SAD udio zaposlenih u industriji iznosio 34%, a u uslužnom sektoru
66%, dok su ti udjeli bili u Njemačkoj 48% prema 41%, u Francuskoj 41%
prema 42%, a u Velikoj Britaniji 47% prema 50%. U postindustrijskom se
društvu bitno mijenja struktura uslužnog sektora: težište se premješta od
personalnih usluga na transportne, komunikacione, zdravstvene, obrazovne,
a naročito na upravljačke i istraživačke usluge. Sveučilišta i istraživački
instituti postaju ključne institucije društvenog napretka, a upravljanje poduzeći-
ma i drugim gospodarskim i društvenim institucijama ne temelji se više na
iskustvu i intuiciji, nego na znanstvenim metodama upravljanja i rješavanja
problema. Umjesto industrijskih radnika, t.j. umjesto klasične radničke kla-
se, dominantan udio i ulogu dobiva sada klasa profesionalaca i tehničara.
Međutim, najmarkantniji aspekt nove strukture zaposlenih u postindustri-
jskom društvu je dramatično povećanje njihove obrazovne razine: u SAD je
u razdoblju intenzivnog prijelaza od industrijskog u postindustrijsko društvo,
t.j. u razdoblju 1968-1980 godine udio zaposlenih s najmanje 4 razreda sred-
nje škole porastao od 6% na 70% (D. Bell, op. cit. str. 143).
Potkraj prošlog stoljeća dolazi u razvoju tržišno-poduzetničkog kapi-

talističkog modela do najnovije faze koja traje i sada i koju obilježava infor-
matička revolucija, daljnje jačanje uloge i moći transnacionalnih mcgakorpo-
racija i međunarodnog financijskog kapitala kao i sve veća, globalna libera-
lizacija kretanja informacija, kapitala i roba. Drastično smanjenje cijena komp-
juterskih čipova (od 1990. do 2000. godine njihova je cijena pala za oko šest
puta) dovela je masovne upotrebe poluvodiča i kompjutora u svim sferama
života. Taj vrtoglavi tehnološki razvoj, nazvan je informatičkom revolucijom,
a u njenom je središtu sve veća i jeftinija proizvodnja sve manjih i učinkovi-
tijih čipova. Drugi snažan poticaj informatičkoj revoluciji i globalizaciji dao je
internet i povezivanje kompjutora, softwarea i interneta u jedinstveni sustav,
tzv. World Wide Web. To je otvorilo sasvim nove mogućnosti u komuniciranju,
trgovanju, financijskom poslovanju i u mnogim drugim djelatnostima. Mnogi
autori smatraju da pojava interneta predstavlja najveći tehnološki i civiliza-
cijski napredak poslije Gutenbergovog tiskarskog stroja. Dodatni impuls
informatičkoj revoluciji dalo je otkriće bežične mobilne telefonije, a od 1998.
godine i eksplozivni rast bežičnih mobilnih internet terminala, čija je svjetska
prodaja već 1999. godine bila dvostruko veća od prodaje osobnih računala.
Informatička revolucija, a posebno internet, kao i dominantna uloga

transnacionalnih megakorporacija na svjetskoj ekonomskoj sceni doveli su
do fenomena nazvanog globalizacija, t.j. do integracije nacionalnih tržišta
roba, kapitala i radne snage u jednu usko povezanu cjelinu. Globalizacija ima
ova glavna obilježja:
a) Težište se premješta s proizvodnje za nacionalno tržište na proiz-

vodnju za svjetsko tržište, što znači internacionalizaciju proizvodnje i prome-
ta (opseg međunarodne trgovine porastao je u razdoblju 1990-1999 za 60%);
b) Proizvodnja se bez zapreka i ograničenja locira na onim dijelovima
globusa gdje su troškovi najniži, a prodaje se tamo gdje se mogu postići
najviše tržišne cijene i zarade. Mercedes Benz je na pr. otvorio pogone u
Alabami, a BMW u Južnoj Karolini, jer su u tim američkim državama porezi
i cijena radne snage niži nego u Njemačkoj. Ili primjer s druge strane svijeta:
najveći svjetski proizvođač satova, indijska tvrtka Ajanta Quartz donijela je
krajem 2000. godine odluku da preseli svoje pogone iz indijske države
Gujarat u kinesku pokrajinu Shenshan i to zbog nižih poreza, jeftinije radne
snage i nižih cijena električne energije;
c) Internacionalizacija financijskog sustava;
d) Stvaranje jedinstvene, globalne komunikacione mreže, zahvaljujući
bežičnoj mobilnoj telefoniji i internetu, što omogućava trenutačni protok
informacija; i
e) Tendencija prema globalnoj kulturnoj homogenizaciji, t.j. stvaranja
globalne kulture s anglo-američkim akcentom. U tom pogledu posebnu ulogu
ima internet, ali i dominacija američkih filmova, kompjuterskog softwarea,
CNN-a, američke industrije zabave. Najočigledniji znak tog fenomena je
izrastanje engleskog jezika u globalni jezik suvremenog komuniciranja. Još
jedan podatak ukazuje na razmjere američke »kulturne invazije«: 80% fil-
mova prikazivanih u Europi 1999. godine bili su američki filmovi, dok je sve-
ga 1% prikazivanih u SAD bilo europskog porijekla. Opće je dakle obilježje
globalizacije sve slobodnija i brža globalna cirkulacija roba, kapitala, ljudi,
informacija i ideja, koju je omogućilo svladavanje ranijih zapreka u obliku
državnih granica i prostorne udaljenosti.
Manija globalizacije obuzela je poslovni svijet Zapada naročito poslije

pada Berlinskog zida 1989. godine. Tada su vlade, financijske institucije i
poslovne korporacije zapadnih zemalja smatrale da su srušene sve barijere
globalnom kretanju kapitala i globalnom tržištu. Taj se događaj shvaćao kao
svjetski trijumf modela slobodnog tržišta i neoliberalnog kapitalizma. Poslov-
ni svijet Zapada je zahvatila euforija globalizacije: svaka je važnija korpora-
cija krenula u planetarni pohod za jeftinom radnom snagom, jeftinim prirod-
nim resursima, novim tržištima za profitabilan plasman kapitala i roba. Glo-
balizacija je postala opsesija poslovnog svijeta Zapada: broj multinacionalnih
korporacija, t.j. korporacija koje imaju poslovne jedinice izvan matične države,
porastao je od 7000 u 1975. godini na 60 000 u 2002. godini. Globalizacija je
posljednjih godina izbila na sam vrh medijske pažnje, a i znanstvenih
istraživanja: 2000. godine je u novinama i časopisima koji izlaze na eng-
leskom jeziku objavljeno 17 638 članaka o globalizaciji (od toga 2822 znan-
stvena rada) i 589 knjiga. 18) Među svjetskom poslovnom, političkom, a i
akademskom elitom prevladalo je uvjerenje da je globalizacija, za neke možda
kontroverzan, ali neizbježan, nezaustavljiv i ireverzibilan proces.
S informatičkom revolucijom i globalizacijom nastajao je novi model

kapitalizma, kojeg obilježavaju ne samo nove tehnologije, nego i nove ekonom-
ske i socijalne strukture, novi način života. Opće prihvaćen naziv tog mo-
dela je globalni kapitalizam. On se temelji na novoj mikroelektronskoj teh-
nologiji, koja je omogućila stvaranje globalne informacijske i komunikacijske
mreže i stvaranje novog globaliziranog i informatiziranog svjetskog gospo-
darstva. Taj novi globalizirani, veoma dinamičan ali i veoma ranjiv model
kapitalizma, razlikuje se od ranijeg industrijskog kapitalizma po tome što su
glavni izvori njegove dinamičnosti znanost i tehnološke inovacije, zatim što je
sfera njegovog djelovanja globalna i što je njegova glavna strukturirajuća sila
međunarodni financijski kapital. Zahvaljujući novim informatičkim i komu-
nikacijskim tehnologijama financijski kapital se može nesmetano kretati
nevjerojatnom brzinom po čitavoj planeti u potrazi za većim profitima. Kod
toga, i to je bitna novost u odnosu na industrijski model kapitalizma, više se
ne radi toliko o realnim profitima, ostvarenim u proizvodnji i uslužnim djelat-
nostima, koliko o profitima stečenim podizanjem burzovnih kotacija dionica
i drugih vrijednosnih papira, kao i drugim financijskim operacijama. Taj novi
fenomen doveo je do toga da se u tom modelu kapital može brže »oploditi«
putem financijskih transakcija, manipulacija i špekulacija, nego putem veće i
ekonomičnije proizvodnje. U novom modelu ekonomije, koji je nastao
uglavnom kao posljedica informatičke revolucije i koji se naziva i »New
Economy«, korporacije se odlikuju velikom fleksibilnošću, inovativnošću,
brzom prilagođavanju i spremnošću za preuzimanje poslovnog rizika.
Međutim, inherentna sklonost tržišnih privreda cikličkom kretanju i
neravnotežama ne samo da postoji i u slučaju »nove ekonomije«, nego je
izražena u još većoj mjeri nego ranije. To se pokazalo u nedavnoj dubokoj
krizi kompjutorske industrije u SAD: u 2000. godini domaće tržište osobnim
računalima dostiglo je točku saturacije, što je uzrokovalo nagli pad prodaje i
proizvodnje i strmoglavi pad vrijednosti dionica tehnoloških tvrtki, čiji je in-
deks tijekom nekoliko mjeseci pao za oko 60%, dovodeći čitavo gospodarstvo
u stanje recesije. Fenomen povećane nestabilnosti informatičkog gospodar-
stva izrazio je Abby Smith, predsjednik Council on Information Resour-
ces, SAD, ovim riječima: »Što smo tehnološki napredniji, to smo ekonomski
nestabilniji«. (Newsweek, 26. 6. 2000.).
Budući da se financijski kapital kreće velikom brzinom i nepredvidi-

vim tokovima, međunarodno financijsko tržište je nepredvidivo, veoma nesta-
bilno i turbulentno, uzrokujući povećanu labilnost kako nacionalnih gospo-
darstava tako i ukupnog svjetskog gospodarstva. Na tu inherentnu i opasnu
nestabilnost globalne financijske mreže uvjerljivo je ukazao Manuel Castells,
profesor sociologije na University of California, Berkeley, u svojoj knjizi
The Information Age: The Rise of Network Society (Maiden, Mass., 1996),
u kojoj daje analizu procesa koji su doveli do globalizacije i svjetskog gospo-
darstva. Pored navedene knjige M. Castellsa posljednjih su godina obja-
vljene još tri knjige od kapitalnog značaja za razumijevanje suštine najnovijih
globalnih tendencija. To su The Case Against the Global Economy (ured-
nici J. Mander i E. Goldsmith, San Francisco, 1996), koja sadrži zbir eseja
četrdesetak autora, aktivista pokreta »bazična demokracija«, zatim knjiga
američkog fizičara i filozofa F. Capre Hidden Connections (Random House
Inc., New York, 2002) i knjiga profesora na Columbia University, New York
i nobelovca J. Stiglitza Globalization and Its Discontents, W.W. Norton &
Co., New York, 2002). Te knjige sadrže temeljitu znanstvenu analizu proce-
sa globalizacije i stvaranja umrežene, informatizirane svjetske ekonomije
razotkrivajući drugu stranu medalje tog procesa i pružajući teoretsku pod-
logu za sve širi međunarodni pokret protiv vladajuće neoliberalne ekonom-
ske doktrine i rastuće moći i hegemonije financijskog kapitala i transnacio-
nalnih korporacija.
Globalna financijska nestabilnost posebno je opasna za ekonomski

nerazvijene ili slabije razvijene zemlje (ili kako ih sada nazivaju »tržišta u
nastajanju«), koje su posljednjih godina postale metom financijskog kapitala,
u koje se masivno investira (prema podacima MMF-a investicije privatnog
kapitala u nova tržišta iznosile su samo u 1997. godini 215 milijardi dolara),
ali isto tako iz njih brzo bježi kod prvih znakova ekonomskih poremećaja (što
potvrđuju slučajevi Tajlanda, Južne Koreje, Indonezije, Argentine i nekih drugih
zemalja). To je navelo Roberta Kuttnera, izdavača časopisa The American
Project da napiše slijedeće: »Suviše toga je u igri da bi se odlučivanje o
sudbini nacionalnih ekonomija moglo prepustiti spekulativnom kapitalu i kole-
banjima burzovnih tečajeva.« On istovremeno pledira za hitno donošenje
mjera i mehanizama, kojima bi se osigurala kontrola i relativna stabilnost
svjetskih financijskih tokova. 19)
U informatiziranom, umreženom, globaliziranom društvu bitno se mi-

jenjaju odnosi rada i kapitala: ekonomska moć koncentrirana je, kako ističe
M. Castells, u rukama međunarodnog financijskog kapitala, a uloga tradi-
cionalnih sindikata veoma je smanjena ili sasvim uklonjena (na pr. u SAD),
tako da sudbina radnika ovisi potpuno o odlukama financijskih i korporacij-
skih upravljača. Dok je u neoliberalnom, globaliziranom kapitalizmu kapital
postao globalan, rad je ostao lokaliziran i fragmentiran i zbog toga gotovo
bespomoćan. Borba zaposlenika stoga se u većini slučajeva ne vodi toliko za
povećanje plaća i poboljšanje radnih uvjeta, koliko za očuvanje radnih mje-
sta. Kako ističu gore navedeni autori u novom modelu kapitalizma došlo je
velikog socijalnog raslojavanja, do erozije tradicionalne srednje klase i do
nastajanja jedne veoma bogate elite korporacijskih i financijskih menadžera.
Pod pritiskom međunarodnog financijskog kapitala dolazi postepeno do nestan-
ka elemenata socijalne države, države blagostanja (naročito u SAD), koji su
bili rezultat povijesnog kompromisa između rada i kapitala i koji su obilježavali
zemlje zapadne demokracije tijekom čitave druge polovice 20. stoljeća.
Oslabljeni sindikati više nemaju moć da vrše pritisak na multinacionalne kor-
poracije i da se uspješno bore za poboljšanje radnih uvjeta i plaća, što rezul-
tira sve većom polarizacijom u raspodjeli dohodaka i socijalnim raslojava-
njem. U SAD je na pr. 1970. godine pet posto domaćinstava na vrhu
dohodovne ljestvice imalo prihode deset puta veće od pet posto domaćinsta-
va koja su bila na dnu te ljestvice, dok su 1999. godine prihodi pet posto
najbogatijih bili petnaest puta veći. U naročito su se teškom položaju našli
nekvalificirani radnici, čije su nadnice u SAD pale tijekom posljednjih 20
godina za oko 30%.
Srednja klasa koja je bila temelj i nositelj razvitka kapitalističkog društva

sve se više raslojava: veći njen dio pada sve niže u statusnoj i dohodovnoj
ljestvici, a manji dio se izdvaja u financijsku, gospodarsku i društvenu elitu.
Goleme razmjere postojeće koncentracije bogatstva pokazuju podaci UN,
prema kojima je imovina troje najbogatijih osoba svijeta veća od ukupnog
društvenog bruto proizvoda najmanje razvijenih zemalja s ukupno 600 miliju-
na stanovnika. 20) S druge strane jačanje moći globalnog kapitalizma i promi-
jenjeni odnosi između rada i kapitala doveli su do porasta siromaštva čak i u
tako bogatoj zemlji kao što su SAD, gdje se 15% stanovništva nalazi ispod
granice siromaštva. (M. Castells Information Technology and Global
Capitalism). M. Castells zaključuje na osnovi analize relevantnih statističkih
podataka, da globalni kapitalizam odnosno neoliberalna ekonomska politika
ne uklanja siromaštvo, kako tvrde zagovornici te politike, nego suprotno tome
produbljuje jaz između bogatih i siromašnih. Suprotno obećanjima protago-
nista neoliberalne doktrine da će slobodna globalna cirkulacija kapitala i roba
potaknuti opći gospodarski napredak i smanjiti siromaštvo i nezaposlenost,
statistički podaci nedvosmisleno pokazuju, tvrdi M. Castells, da problemi
nezaposlenosti i siromaštva kao i problemi polarizacije na bogate i siromašne
kako na nacionalnoj tako i globalnoj razini postaju sve akutniji. Golemi jaz
između tehnološki i ekonomski najrazvijenijih zemalja i onih najsiromašnijih
ilustrira podatak da je per capita dohodak u SAD 1999. godine iznosio 33
900 dolara, dok je u isto vrijeme u Ruandi bio na nivou od 720 dolara, dakle
gotovo pedeset puta niži nego u SAD. A na produbljivanje jaza između bogatih
i siromašnih slojeva stanovništva unutar nerazvijenih zemalja ukazuje poda-
tak da sada u Bombaju u sirotinjskom dijelu grada (slum conditions) živi oko
50% ukupnog stanovništva, dok ih je pred 30 godina tamo živjelo svega
10%.
Druga prijeteća posljedica globaliziranog kapitalizma je ubrzano
razaranje prirodne ravnoteže i raznovrsnosti biljnog i životinjskog svijeta.
Većina se ekoloških stručnjaka slaže da će neograničena i ekološki bezob-
zirna ekonomska ekspanzija u uvjetima ograničenih prirodnih resursa naše
planete, ako se nastavi, neizbježno za nekoliko desetljeća prouzročiti eko-
lošku katastrofu i dovesti u pitanje mogućnost života na planeti Zemlji. Nas-
tavak narušavanja prirodne ravnoteže dosadašnjim tempom vodio bi sasvim
sigurno fatalnom epilogu zbog toga što je većina ekoloških šteta ireverzibil-
nog karaktera. Problem je u tome što konvencionalna ekonomska znanost, a
naročito neoliberalna doktrina, u kalkuliranju troškova proizvodnje ne prizna-
je ekološke troškove, t.j. naknadu za zaštitu prirode odnosno za saniranje
ekološke štete, prebacujući te troškove na državni budžet odnosno na poreske
obveznike. Uzalud je Al Gore, američki demokratski senator 1992. godine,
upozoravao: »Mi moramo spašavanje prirodnog okoliša učiniti centralnim
zadatkom naše civilizacije.« 21) , jer je jedna od prvih stvari koju je 2001. go-
dine učinio novoizabrani predsjednik SAD George W. Bush bila da odbije
potpisati protokol iz Kyota, koji je sadržavao obećavajući program mjera za
očuvanje prirode. Najviše štete od klimatskih promjena i razgradnje ozon-
skog štita trpe ekonomski slabije razvijene zemlje južne hemisfere, koje su
još uvijek pretežno ovisne o poljoprivredi, zbog čega i male klimatske promjene
mogu za njih imati katastrofalne posljedice. Osim toga, multinacionalne kom-
panije ubrzano premještaju ekološki štetne i opasne industrije, kao i one koje
se temelje na intenzivnoj eksploataciji prirodnih resursa, u zemlje Trećeg
svijeta. Na taj način, kao što upozorava ekologinja Vandana Shiva: »Koristi
od prirodnih bogatstava premještaju se od siromašnih bogatima, a štete od
upropaštavanja prirode sele se od bogatih siromašnima«. 22) Stoga F. Capra
s pravom tvrdi da razaranje prirodnog okoliša nije samo popratna
štetna posljedica, nego inherentno svojstvo globalnog kapitalizma. 23)
Jedna od neizbježnih posljedica globalizacije je smanjenje uloge i moći

nacionalnih država u reguliranju i usmjeravanju gospodarskih tokova s jedne
strane, a jačanje uloge i moći multinacionalnih korporacija i međunarodnih
organizacija i institucija s druge strane. Globalizacija otežava nastojanja
nacionalnih država (naročito manjih i ekonomski slabije razvijenih) u usmje-
ravanju svoga društveno-ekonomskog razvoja u pravcima poželjnim s gle-
dišta nacionalnih preferencija i interesa, jer je država izgubila mnoge poluge
kojima je ranije mogla utjecati na gospodarska kretanja. Na bitno smanjenu
moć nacionalnih država da usmjeravaju svoj ekonomsko-društveni razvoj
ukazuje jedan od kritičara aktualnog modela globalizacije, Edward Goldsmith
ovim riječima: »Nijedna vlada ne može kontrolirati multinacionalne kompa-
nije. Ako zakon otežava njihovu ekspanziju, one prijete da će napustiti zemlju
u kojoj se nalaze. To će i učiniti, jer imaju mogućnost tražiti najjeftiniju radnu
snagu, prirodni okoliš koji je najmanje zaštićen i najveće fiskalne pogodno-
sti.« Nacionalna gospodarstva u sve većoj mjeri gube atribut »nacionalna«:
ona sve više urastaju na razne načine, preko raznih međunarodnih instituci-
ja, regionalnih asocijacija, multinacionalnih korporacija, financijskih institu-
cija, preko mnoštva međunarodnih ugovora i propisa u globalno, svjetsko
gospodarstvo. Takav razvoj pogoduje narastanju moći međunarodne
birokracije kao i uprava multinacionalnih korporacija i međunarodnog finan-
cijskog kapitala, ne samo na račun suverenosti nacionalnih država, nego i na
račun demokratskih prava građana u smislu mogućnosti njihovog utjecaja
na donošenje odluka koje se tiču njihovog života i njihove budućnosti. Erozija
ekonomske i financijske moći nacionalnih država ima dalekosežne, ne samo
ekonomske nego i političke posljedice. Premještanje stvarne moći s nacio-
nalnih država, koje su bile pod kakvom takvom demokratskom kontrolom
građana, na udaljene centre moći u obliku birokracije međunarodnih tijela i
uprava multinacionalnih korporacija, stvara kod građana sve veći osjećaj
gubljenja kontrole nad svojom sudbinom, rezignaciju i povlačenje iz političkog
života.
Argumentirani prikaz posljedica postojećeg modela globalizacije dao

je nobelovac Joseph Stiglitz u već spomenutoj knjizi Globalization and Its
Discontents, objavljenoj 2002. godine. On smatra da je postojeći model
globalizacije neprihvatljiv i dugoročno neodrživ stoga što pogoršava
položaj siromašnih z e m a l j a i siromašnih društvenih slojeva, što
ugrožava ravnotežu eko-sustava i što narušava stabilnost svjetskog
gospodarstva. Razloge za takav pogrešan tijek globalizacije J. Stiglitz nala-
zi prvenstveno u tome što vodeće globalne ekonomske institucije, Međuna-
rodni monetarni fond (IMF), Svjetska banka i Međunarodna trgovinska
organizacija (WTO), koje daju smjer globalizaciji, vode politiku uglavnom u
interesu razvijenih zemalja i središta ekonomske i financijske moći, zane-
marujući interese industrijski slabije razvijenih zemalja kao i dugoročne glo-
balne interese. Budući da se generalni trend globalizacije, t.j. internaciona-
lizacija trgovačkih, financijskih, komunikacijskih, kulturnih, političkih i drugih
tokova ne može zaustaviti, rješenje problema, po mišljenju J. Stiglitza, nije u
suprotstavljanju tom općem trendu, nego u mijenjanju ciljeva i oblika
globalizacije i to prvenstveno putem transformacije vodećih međunarodnih
institucija. Politiku IMF-a u bitnim pitanjima određuju interesi međunarodnih
financijskih krugova, a komercijalni interesi ekonomski razvijenih zemalja
diktiraju politiku WTO-a. Kod toga bitnu ulogu ima sustav glasovanja u
upravljačkim tijelima IMF-a i WTO-a, koji u odlučivanju osigurava vodeću
ulogu SAD-a i drugih najbogatijih zemalja. Opravdanje za takvu pristranu
politiku IMF-a i WTO-a je teza, da globalna liberalizacija vanjske trgovine i
financijskih tokova koristi ne samo razvijenim, nego i siromašnim zemljama.
Ili rečeno na drugi način, teza da je ono što je u interesu međunarodnog
financijskog kapitala i transnacionalnih korporacija, to je također u interesu
svih.
Da bi se promijenili ciljevi i priroda globalizacije, bilo bi prema tome

potrebno, smatra J. Stiglitz, ukinuti dominaciju SAD-a i drugih ekonomski
najrazvijenijih zemalja u upravljanju IMF-om, Svjetskom bankom i WTO-
om, kako bi manje razvijene zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike dobile
veći utjecaj na utvrđivanje politike i donošenje odluka tih institucija. Ali J.
Stiglitz odmah upozorava da će to biti veoma teško ostvariti, jer će SAD i
druge razvijene zemlje inzistirati na tome da glasačka i upravljačka prava
ostanu srazmjerna financijskom doprinosu pojedinih država tim međunaro-
dnim organizacijama. Istovremeno J. Stiglitz ukazuje na hipokriziju razvi-
jenih zemalja i WTO-a: dok manje razvijene zemlje prisiljavaju na otvaranje
njihovih tržišta, oni svoja tržišta zatvaraju za uvoz iz nerazvijenih zemalja,
naročito u slučaju poljoprivrednih i tekstilnih proizvoda. Dok zahtijevaju da
ekonomski nerazvijene zemlje ukinu subvencije svojoj industrijskoj proizvod-
nji, razvijene zemlje istovremeno troše milijarde dolara na subvencioniranje
svojih poljoprivrednika, čime poljoprivredne proizvode nerazvijenih zemalja
čine izvozno nekonkurentnim. Dok objašnjavaju prednosti slobodnog i
konkurentskog tržišta, razvijene zemlje bez kolebanja stvaraju međunarodne
kartele (na pr. u industriji čelika i aluminija), kad je potrebno zaštititi vlastite
prozvođače od konkurencije.
Po mišljenju J. Stiglitza u mnogim je nedovoljno razvijenim zemljama

globalizacija zamijenila vladavinu starih nacionalnih elita ne doduše formal-
nom, ali stvarnom vladavinom međunarodnog kapitala. Vladama tih zemalja
govori se da će u slučaju odbijanja uvjeta MMF-a, koji često ograničavaju
njihov suverenitet, ostati bez stranih zajmova i pomoći. Na taj su način te
zemlje prisiljene odreći se dijela svog suvereniteta i prepustiti svoju sudbinu
centrima financijskog kapitala, neizvjesnostima i nepredvidivim oscilacija-
ma međunarodnog financijskog tržišta i hirovima burzovnih špekulanata. Za
mnoge ljude globalizacija znači gubitak zaposlenja, manju egzistencijalnu sigur-
nost i lošije životne uvjete. Stoga nije iznenađujuće da se otpor protiv posto-
jećeg modela globalizacije brzo širi po čitavom svijetu. Značajno je, na-
pominje J. Stiglitz, da su negativne posljedice globalizacije uspjele
neutralizirati, pa čak i od nje imati i neke koristi, jedino one zemlje
koje su svoju sudbinu uzele u svoje ruke i koje su spoznale važnu
ulogu države u promicanju gospodarskog razvoja ne prepuštajući se
iluziji da će tržište samo za sebe pokrenuti razvoj i riješiti sve pro-
bleme. Zanimljiva je i ova opća ocjena J. Stiglitza o stanju i perspektivi
suvremene civilizacije: on smatra da jedino afirmacija triju načela: ponizno-
sti, slobode i samopomoći, uz revitalizaciju zajedničkih, javnih institucija može
zaštititi i očuvati dostojanstvo čovjeka u uvjetima eksplozivnog znanstvenog
i tehnološkog razvoja.
Ugledni američki ekonomist Lester Thurrow, profesor na Massachu-

ssets Institut of Technology (čuveni M.I.T.) u svojoj opsežnoj studiji o stanju
i budućnosti svjetskog kapitalizma također upozorava na »urođene« pogreške
kapitalističkog modela i na mnoge negativne trendove koji mogu, ako se
nastave, dovesti do sloma tog modela. 24) On ističe da ljudske zajednice
mogu na dugi rok biti uspješne samo ako uspostave ravnotežu izme-
đu individualnih i zajedničkih potreba. Sličnog je mišljenja i poznati ame-
rički financijski magnat i filantrop George Soros, koji smatra, prilično apoka-
liptički, da će zbog rastuće nestabilnosti globalnog financijskog tržišta doći
do kolapsa ukupnog svjetskog tržišta s posljedicama koje se ne mogu pred-
vidjeti, ako se ne poduzmu radikalne protumjere. 25) Najnoviju kritiku anglo-
američkog neoliberalnog modela objavio je 2001. godine Will Hutton, engle-
ski publicist, bivši urednik Sunday Observera. 26) On obrazlaže tezu da je
aktuelni američki ekonomski i socijalni model doživio neuspjeh, da su SAD
»društvo s najvećim nejednakostima na Zapadu« i da je opsesija kratkoroč-
nim profitom suzila vremenski horizont poslovne politike i tako onemogućila
optimalnu poslovnu strategiju na dugi rok. Zanimljiv je slučaj današnjeg Japa-
na, koji se, kako izgleda, odriče daljnje trke u povećanju dohotka i bogatstva
i orijentira na poboljšanje kvalitete življenja. Kako se može zaključiti iz ja-
panskog bestsellera u 2001. godini »The Lion Cannot Get to Sleep« (pseu-
donim autora je Samuel Ryder), Japanci odbacuju ambiciju da budu globalna
supersila. Autor predstavlja aktualnu japansku dilemu kao izbor između
»smrti«, odnosno nastavka gomilanja materijalnog bogatstva i »mirovine«,
t.j. opuštanja i uživanja na postojećoj razini dohotka (što si Japanci s oko 34
000 dolara per capita mogu lako priuštiti). No, u svakom slučaju Japanci su
izgleda odlučili, kako piše autor, »otići u mirovinu i igrati golf«. I dok na
Zapadu s tobožnjom zabrinutošću, a ponekad i zluradošću pišu o propasti
japanskog ekonomskog čuda i o ekonomskoj stagnaciji (prosječna stopa ras-
ta društvenog proizvoda je 90-tih godina bila ispod jedan posto godišnje),
Japanci se zbog toga nimalo ne uzbuđuju: oni predviđaju i nadalje, do 2015.
godine, godišnji ekonomski rast od nule do jedan posto. Japan je očigledno
odbacio američke sugestije da provede reforme po neoliberalnom modelu,
t.j. jednostranu orijentaciju na ekonomsku efikasnost, maksimizaciju profita i
ekonomskog rasta pod svaku cijenu i odlučio da ide, kao uostalom i do sada,
svojim vlastitim putem.
Iz ovog kratkog prikaza stavova kritičara neoliberalne ekonomske

doktrine, tržišnog fundamentalizma i globalnog kapitalizma može se uočiti da
njihovi autori ne shvaćaju ekonomsku znanost kao moralno neutralnu i u
sebe zatvorenu znanstvenu disciplinu. Nasuprot tome oni se zauzimaju za
holistički pristup ekonomici, prema kojem bi ona trebala obuhvatiti ne samo
striktno ekonomističke, nego i etičke, socijalne, ekološke, psihološke i druge
aspekte. Stavovi tih kritičara mogli bi sažeti u ovih nekoliko točaka:
- Teza o slobodnom i nesputanom tržištu kao idealnom i nepogre-

šivom regulatoru ekonomskih procesa je običan mit, zbog više razloga, medu
kojima se posebno ističu:
a) pogrešna pretpostavka o homo economicusu, t.j. o čovjeku kao

racionalnom biću, koji donosi uvijek racionalne i ekonomski ispravne odluke;
b) pretpostavka o potpunoj informiranosti i jednakom položaju pro-
davača i kupca; i
c) pretpostavka o perfektnoj konkurenciji, koja u uvjetima dominacije
oligopola i megakorporacija ne postoji.
- Tržište prepušteno samo sebi teži stvaranju cikličkih ekonomskih

kriza, društvenoj polarizaciji, socijalnom darvinizmu i bezobzirnom iskorišta-
vanju prirodnih resursa. U slučaju nedovoljno razvijenih privreda, kao i u
situaciji ekonomskih kriza, tržište u pravilu nije u stanju samo, bez aktivne
ekonomske odnosno razvojne politike države, pokrenuti gospodarstvo i stag-
nacije odnosno recesije. Nedostaci i slabosti slobodnog tržišta su naročito
oštro izraženi kad se tržišna logika sprovodi u svojoj ekstremnoj varijanti, t.j.
u obliku tzv. tržišnog fundamentalizma, u skladu s neoliberalnom ekonom-
skom doktrinom. Ta doktrina traži povlačenje države iz aktivnog angažmana
u ekonomskoj sferi, traži ukidanje gotovo svih ograničenja slobodnom djelo-
vanju tržišnog mehanizma (deregulacija), potpunu privatizaciju državnog vlas-
ništva i bitno smanjenje preraspodjele nacionalnog dohotka preko budžeta,
smanjujući tako javna sredstva za općedruštvene potrebe (školstvo, zdravstvo,
znanost, socijalna skrb i sl.) i pogoršavajući položaj zaposlenika i siromašnijih
slojeva.
- Globalni, informatizirani model kapitalizma, koji se ubrzano razvija

poslije pada Berlinskog zida 1989. godine i kolapsa totalitarnih socijalističkih
ekonomija i država, doveo je do još jačeg izražaja sve slabosti i nedostatke
ekonomskog ultraliberalizma i tržišnog fundamentalizma, kao što su:
a) nepredvidivost, labilnost i fragilnost svjetskog gospodarstva;

b) dominacija međunarodnog financijskog kapitala i transnacionalnih
megakorporacija ne samo u ekonomskoj, nego često i u političkoj sferi;
c) sve dublji jaz između bogatih i siromašnih slojeva i zemalja;
d) bezobzirno narušavanje prirodne ravnoteže s realnom prijetnjom
ekološke katastrofe; i
e) erozija ekonomske i političke moći nacionalnih država u korist
udaljenih centara moći, t.j. sjedišta međunarodnih institucija i uprava trans-
nacionalnih korporacija, i s tim povezano sve manja mogućnost građana da
utječu na bitne odluke o kojima ovisi njihova sudbina.
Najsažetije rečeno sadašnje stanje zapadne civilizacije po ocjeni pro-

tagonista nekonvencionalnih učenja i pokreta obilježava dominantni utjecaj
materijalističkog i utilitarističkog svjetonazora, vladavina potrošačkog men-
taliteta, bezobzirni egocentrizam, sve izraženija dominacija međunarodnog
financijskog kapitala i transnacionalnih megakorporacija nad svjetskom gos-
podarskom, pa i političkom scenom, eksplozivno širenje informatizacije u
sve sfere ljudske djelatnosti i života, kao i globalizacija ekonomskih, finan-
cijskih, komunikacijskih, kulturnih i svih drugih tokova, a sve to pod kontro-
lom i prvenstveno u interesu vladajućih financijskih i ekonomskih elita. I dok
se vladajuća neoliberalna doktrina koncentrira isključivo na kratkoročnu
ekonomsku učinkovitost, makar i na račun narušavanja ekološke ravnoteže
i socijalne solidarnosti i pravde, nekonvencionalne doktrine naglašavaju
prioritetnu potrebu za očuvanjem prirode, potrebu za uklanjanjem ili barem
smanjenjem jaza između bogatih i siromašnih zemalja i slojeva, za ravnotežom
između individualnih i kolektivnih interesa, za većom tolerancijom između
raznih kultura i religija, za reafirmacijom moralnih i duhovnih vrijednosti.
Kad se navedenim kritičnim nedostacima i slabostima današnje glo-

balne društvene scene doda stalno prisutna prijetnja upotrebom nuklearnog
oružja i realna opasnost nuklearne kataklizme, kao i sve očitija nesposobnost
etabliranih ideologija i političkih stranaka da ukažu na rješenja gorućih pro-
blema, onda nije iznenađujuće da se javljaju razni alternativni pokreti i dok-
trine koji pokušavaju pronaći odgovore na ključna pitanja današnjeg svijeta
polazeći od jedne drukčije, nekonvencionalne perspektive, izvan ustaljenih i
dominantnih svjetonazorskih, ideoloških, akademskih i političkih okvira.
Glavne ideje suvremenih nekonvencionalnih učenja
Svrha prikaza bitnih elemenata velikih svjetskih religija, pa glavnih

misli najvažnijih predstavnika idealističke i transcendentalne filozofije, zatim
društvenih i filozofskih implikacija najnovijih znanstvenih otkrića, i na kraju
stanja i tendencija suvremene zapadne civilizacije obilježene prvenstveno
tzv. globalizacijom, bila je objasniti metafizičku i empirijsku pozadinu suvre-
menih nekonvencionalnih intelektualnih i duhovnih strujanja i tako olakšati
njihovo bolje razumijevanje. Iako medu nekonvencionalnim misliocima po-
stoje stanovite razlike, oni se slažu u većini bitnih pitanja, prvenstveno u
pogledu nužnosti da se sadašnje materijalističko, mehaničko, fragmentarno i
utilitarističko poimanje svijeta, prirode i čovjeka zamijeni holističkim i organ-
skim pristupom, kao i da moralne, humanističke i duhovne vrijednosti trebaju
dobiti primarnu važnost u individualnom i društvenom životu.
Po mišljenju američkog filozofa Ken Wilbera empirijska je znanost od

prosvjetiteljstva pa nadalje potiskivala sfere duha i morala, uvjerena da se
sveukupna stvarnost može proučiti i spoznati racionalnim i empirijskim putem
i da se spoznaja i znanje svode na refleksiju materijalne stvarnosti. U takvom
svjetonazoru sve se vrijednosti i vrline doživljavaju kao čisto subjektivni feno-
meni, koji nemaju korijena u supstancijalnoj stvarnosti. Ne priznaje se da je
svijest/duh bitno svojstvo Kozmosa, a kad se Kozmos »očisti« od svijesti/
duha, od vrednota i vrlina, onda i ljudski život, ističe K. Wilber, postaje ne-
svrhovit i isprazan, kao što je često danas slučaj. Temeljni cilj »novog doba«
koje dolazi, treba po Wilberovom shvaćanju biti integracija svijesti/duha, kul-
ture, etike i estetike, prihvaćanje jedinstva Dobra, Istine i Ljepote. Wilber je
čvrsto uvjeren da poslije razdoblja prosvjetiteljstva, racionalizma, materija-
lizma i modernizma dolazi doba transpersonalnog, transnacionalnog i spiritu-
alnog razvoja čovjeka.
Kao što je već spomenuto, pojam alternativan ili nekonvencionalan,
koji se upotrebljava u ovom tekstu, obuhvaća ona mišljenja, učenja, doktrine
i pokrete, koji ne prihvaćaju materijalistički, mehanistički i utilitaristički svjeto-
nazor (u smislu kako su utilitarizam shvaćali Bentham i J.S. Mill, t.j. u smislu
da je »korist« ili »dobitak« osnova morala), koji prevladava u suvremenom
društvu, u znanosti, politici, medijima i dijelu kulture, kao i u ponašanju poje-
dinaca i društva u cjelini. Nasuprot tom vladajućem svjetonazoru, alternativ-
ni, nekonvencionalni pokreti nastoje definirati novu svjetonazornu paradi-
gmu, koja zapravo i nije sasvim nova, jer se velikim dijelom oslanja na dre-
vna filozofsko-religijska učenja, zatim na klasične grčke filozofe idealističke
orijentacije, kao i na novovjeke »transcendentalne« filozofe i mislioce.
Dodatni impuls nekonvencionalnim intelektualnim i duhovnim strujanjima dala
su otkrića teorije relativnosti i kvantne fizike, kao i sve dublja, po mišljenju
protagonista nove paradigme, moralna, društvena i ekološka kriza suvreme-
nog svijeta.
U ovom se tekstu prikazuju ideje i stavovi šestorice istaknutih misli-

laca nove paradigme: američkog fizičara i filozofa Fritjofa Capre, ame-
ričkog znanstvenika i filozofa Ken Wilbera, engleskog teologa i mistika Bede
Griffitsa, mađarskog književnika i filozofa Bele Hamvasa, američkog psi-
hologa i publiciste Scott Pecka te hrvatskog filozofa i znanstvenika Ivana
Supeka. Svim navedenim autorima zajedničko je uvjerenje, da se suvreme-
na civilizacija nalazi u krizi izazvanoj vladajućim materijalističkim, mehani-
stičkim i utilitarističkim svjetonazorom, koji treba zamijeniti novim pogledima
na svijet, prirodu i čovjeka. Postojeća paradigma promatra univerzum kao
mehanički sistem, koji se sastoji od materijalnih »građevinskih čestica«, ljud-
sko se tijelo uspoređuje sa strojem, život čovjeka i društva se shvaća kao
stalna takmičarska borba za opstanak, društveni razvoj se svodi na stalno i
neograničeno gomilanje materijalnih dobara putem napretka znanosti i teh-
nologije, a muška dominacija u bitnim sferama društvenog života se uzima
kao izraz prirodnog zakona.
Prema novoj svjetonazorskoj paradigmi na svijet i prirodu se ne gleda

kao na zbir odvojenih stvari i pojava, nego kao na mrežu fenomena koji su
međusobno ovisni i povezani u jedinstvenu Cjelinu. Prema takvom holi-
stičkom shvaćanju stvarnosti, čovjek je dio te Cjeline, povezan sa svim nje-
nim dijelovima. On je stoga organski dio prirode koja ga okružuje. Fritjof
Capra takvo poimanje odnosa čovjeka i prirode naziva »dubinskom
ekologijom« za razliku od »plitke ekologije«, koja je antropocentrična i koja
vidi čovjeka kao izvorište svih vrijednosti i stoga izvan ili iznad prirode. 27)
»Dubinska ekologija« priznaje unutrašnju vrijednost svakom živom biću i
gleda na čovjeka kao na samo jednu nit u bogatom i raznovrsnom tkivu
prirode. Jedna od glavnih obilježja nove paradigme je dakle holistički ili sis-
temski pristup u proučavanju prirode, čovjeka i društva. To znači da se sva-
ka stvar i pojava promatra kao integralni dio neke veće cjeline, s tim da je
istovremeno svaka stvar i pojava i sama za sebe cjelina, sastavljena od svo-
jih sastavnih elemenata. Međutim cjelina je po tom holističkom odnosno sis-
temskom pristupu uvijek nešto drugo i nešto više od običnog zbira svojih
dijelova; njena se svojstva ne mogu svesti na svojstva sastavnih dijelova, ona
sadrži novu kvalitetu, koja nadilazi svojstva njenih dijelova. Stoga sistemska
teorija, umjesto da se usredotoči na proučavanje sastavnih elemenata, sta-
vlja težište na otkrivanje temeljnih načela organizacije sistema, njegove struk-
ture i međusobnih odnosa njegovih dijelova.
Postojeći vladajući svjetonazor, na kome se temelji suvremena zapad-

na civilizacija, izgradio se u svojim glavnim konturama tijekom 16. i 17. stoljeća.
U Europi se između 1500. i 1700. godine bitno promijenio način promišljanja
i predodžbe o svijetu, prirodi i čovjeku. Tada su stvoreni idejni temelji svjet-
onazorske paradigme koja je vladala zapadnim svijetom posljednja tri stoljeća
i koju sada po mišljenju pobornika nove paradigme treba mijenjati. Kako
naglašava F. Capra, predodžbu o cjelovitom, organskom i živom univerzumu
je u toku 16. i 17. stoljeća zamijenila slika svijeta kao stroja i to je mehaničko
shvaćanje univerzuma postalo vladajuća metafora moderne ere. Do te kor-
jenite promjene pogleda na svijet došlo je pod utjecajem revolucionarnog
razvoja fizike i astronomije, za koji su najzaslužniji Kopernik, Kepler, Galilei
i Newton. Znanost 17. stoljeća zahvaljuje svoj napredak novoj analitičkoj,
empirijskoj i eksperimentalnoj metodi, koju su uveli Francis Bacon i Rene
Descartes, a koja je zahtijevala kvantificiranje svih prirodnih pojava i njihovo
matematičko opisivanje. Taj novi pristup istraživanju prirode omogućio je
pravu znanstvenu revoluciju, koju je pokrenuo Nikola Kopernik rušenjem
biblijske, geocentrične slike svijeta, koja je na Zapadu bila prihvaćena kao
neosporna dogma preko tisuću godina. Tim »kopernikanskim obratom« čovjek
je izgubio svoju ulogu središnje figure Božjeg stvaralačkog čina. Drastična
promjena u poimanju prirode kao živog organizma i njeno poistovjećivanje sa
strojem utjecalo je na odnos ljudi prema prirodi: kartezijanski pogled na uni-
verzum pružio je znanstveno opravdanje za manipulaciju i iskorištavanje
prirode, koje je postalo jedno od bitnih obilježja zapadne civilizacije. Des-
cartes je prihvatio stanovište Bacona da je cilj znanosti ovladavanje i kontro-
la prirode.
Nuklearni fizičar i filozof Fritjof Capra se jednakim žarom bavio

istraživanjem nuklearne fizike kao i orijentalnih filozofija i religija. Prouča-
vanje taoizma ga je navelo na prihvaćanje ideje o cikličkom obrascu po ko-
jem se odvija svaki razvoj, fizički, psihički i socijalni. Taj se ciklički obrazac u
taoizmu prikazuje kao kretanje između dviju suprotnosti, jin i janga, koji
predstavljaju dva suprotna pola stalnih cikličkih promjena. Kad jin dosegne
svoj vrhunac, povlači se u korist janga i obratno. Poredak u prirodi temelji se
na dinamičkoj ravnoteži jin i janga. Jin je označen kao »žensko« načelo:
njegovo je obilježje intuitivna spoznaja, sklonost sintezi, kontaktibilnost, po-
pustljivost, dok jang kao »muško« načelo karakterizira racionalno i ana-
litičko m i š l j e n j e , e k s p a n z i v n o s t i agresivnost. F. Capra se u svom
istraživačkom radu pridržavao tog principa dinamičkog polariteta, smatra-
jući da su racionalne i intuitivne metode spoznaje komplementarne, da se
one nadopunjuju a ne isključuju, odnosno da je intuitivno znanje jednako vri-
jedno kao i racionalno mišljenje. Glavno obilježje njegovog intelektualnog
stvaralaštva je nastojanje da se prevlada kartezijanska podjela duha i mate-
rije i da se svijet shvati kao cjelovit, dinamičan, samoorganizirajući i kreati-
van sustav, u kojem su svi dijelovi povezani u jedinstvenu cjelinu.
Istraživanja na području nuklearne fizike dovela su F. Capru do

zaključka da postoje mnoge dodirne točke između moderne fizike i orijental-
nog misticizma, odnosno da otkrića moderne fizike otvaraju jedan novi
pogled na svijet, koji je sličan drevnoj mudrosti Istoka. 28) Po mišljenju F.
Capre teorija relativnosti i kvantna teorija pokazale su da postojeći misaoni i
jezični aparat i klasična logika nisu više pogodni za objašnjavanje i opis
atomske i subatomske stvarnosti. S druge strane u istočnjačkom se mistici-
zmu podrazumijeva da spoznaja istinske stvarnosti nadilazi mogućnosti
uobičajenog logičnog, racionalnog mišljenja. Na Zapadu prevladava racio-
nalan način spoznaje, koji se temelji prvo na iskustvu, koje se stiče proma-
tranjem stvari i događaja, i drugo na razumu, koji uočene stvari i događaje
svrstava, mjeri i uspoređuje i na osnovu toga stvara zaključke. Nasuprot
tome u tradiciji je Istoka da se znanje o »pravoj« stvarnosti temelji na
intuiciji, na neposrednoj spoznaji, koja nadilazi ne samo racionalno mišljenje,
nego i osjetilno zapažanje. Takvo znanje je rezultat neposrednog doživljaja
stvarnosti, što se događa u mističnom stanju svijesti. Kad se racionalni, ne-
mirni um tijekom meditacije stiša, svijest se uzdigne od racionalne na intui-
tivnu razinu, što prema filozofsko-religijskoj tradiciji Istoka, kao i prema većini
klasičnih i novovjekih filozofa idealističke, transcendentalne orijentacije,
bitno proširuje čovjekove mogućnosti percepcije stvarnosti.
Najvažnije obilježje orijentalnog pogleda na svijet je stanovište o pove-

zanosti i jedinstvu svih stvari i događaja, koji su neodvojivi dijelovi jedin-
stvene kozmičke cjeline i različite manifestacije iste konačne Stvarnosti. Ovo
temeljno jedinstvo Svemira, što je središnja ideja svih istočnjačkih filozofija,
postalo je po mišljenju F. Capre jedno od najvećih otkrića suvremene fizike.
Jedinstvo svih stvari i događaja postalo je očigledno na atomskoj, a naročito
na subatomskoj razini. Pokazalo se da su svi sastavni dijelovi materije uzaja-
mno povezani i međuzavisni u toj mjeri, da ih se može razumjeti samo ako se
promatraju kao integralni dijelovi jedinstvene, nedjeljive cjeline. F. Capra s
tim u vezi citira Nielsa Bohra, koji kaže: »Izolirane materijalne čestice jesu
apstrakcija, jer se njihova svojstva mogu odrediti i promatrati jedino kroz
njihovo međudjelovanje s drugim sustavima.« Kvantna teorija upućuje dakle
na shvaćanje Svemira ne kao zbira fizičkih objekata, nego kao zamršene
mreže odnosa između različitih dijelova jedinstvene cjeline. Takva slika
Svemira kao »kozmičkog tkanja«, koja izranja iz suvremene fizike, u isto-
čnjačkim učenjima postoji već tisućama godina i ona je središnja točka tih
učenja.
Drugo važno obilježje istočnjačkog misticizma, na koje upozorava F.

Capra, je stanovište da svaka stvar i pojava sadrži u sebi i svoju suprotnost.
Te su suprotnosti dvije strane jedne te iste stvarnosti objedinjene unutar sve-
obuhvatnog Jedinstva. Svjetlo i tama, pobjeda i poraz, dobro i zlo, ugoda i bol,
život i smrt samo su različiti vidovi iste jedinstvene Stvarnosti. Odnos dviju
suprotnosti je odnos dinamičke ravnoteže, nikad nije statičan; to je uvijek
dinamička igra dviju krajnosti. Ista pojava proturječnih pojmova otkrivena je
i u subatomskom svijetu: subatomske čestice javljaju se kao tvar i kao val,
one su istovremeno uništive i neuništive, materija je kontinuirana i diskon-
tinuirana, a materija i sila su različiti oblici iste pojave. Čestice i valovi,
materija i sila, kretanje i mirovanje, postojanje i nepostojanje, to su neki od
parova suprotnosti moderne fizike, koje je Niels Bohr objasnio pojmom
komplementarnosti (contraria sunt complementa). Daljnju sličnost između
moderne fizike i istočnjačkog misticizma F. Capra vidi u dinamičkom
shvaćanju prirode i Svemira. Krajnja Stvarnost, koju hindusi zovu Brahman,
budisti Dharmakaja, a taoisti Tao manifestira se u bezbrojnim oblicima, koji
se neprestano mijenjaju, nastaju i nestaju. Prema kvantnoj teoriji materija
nikad ne miruje; svojstva subatomskih čestica mogu se razumjeti samo u
dinamičkom kontekstu. Dinamička priroda materije očituje se ne samo na
razini atoma i njihove jezgre, nego i na razini zvijezda i galaksija.
Veliki doprinos dao je F. Capra uvođenju sistemskog, holističkog pri-

stupa u proučavanje prirode, čovjeka i društva. Prema tom pristupu svi su
fenomeni, fizički, biološki, psihički, društveni, kulturni itd. povezani i međusobno
ovisni. Sistemski pristup promatra svijet kao međusobno povezanu i
integriranu cjelinu. Umjesto da se usredotoči na proučavanje sastavnih kom-
ponenata, sistemska metodologija posvećuje prvenstvenu pažnju funk-
cioniranju cjeline. U tom pogledu treba imati na umu da postoje bitne razlike
između organskih i neorganskih sistema. Organski, živi sistemi, za razliku od
neorganskih, posjeduju svojstvo samoorganiziranja. Oni su također otvoreni
sistemi, koji razmjenjuju energiju i materiju sa svojom okolinom, a osim toga
skloni su međusobno kooperirati i živjeti u zajednici. Nadalje, živi sistemi
pokazuju tendenciju stvaranja višeslojnih struktura, sa različitim stupnjevima
kompleksnosti. Najvažnije je međutim svojstvo živih sistema sposobnost
»samotransformacije« i »samotranscendencije«, t.j. sposobnost da prerastu
sami sebe stvarajući nove oblike i strukture. F. Capra smatra da je ta inova-
tivna, kreativna sposobnost temeljna karakteristika Kozmosa, za koju pri-
rodne znanosti nisu našle prihvatljivo objašnjenje, tako da je kreativni razvoj
živih organizama i stotinu godina nakon Darwina ostao nerješivom
zagonetkom.
Sistemski pristup primjenjuje F. Capra i u slučaju svijesti odnosno duha

i dolazi do zaključka da taj pristup omogućava objedinjavanje znanstvenog i
mističnog poimanja svijesti. Prema konvencionalnom znanstvenom stano-
vištu svijest je manifestacija veoma kompleksnih materijalnih, organskih struk-
tura. F. Capra međutim smatra da je razvoj tih veoma kompleksnih struktura
posljedica njihove »samotransformacije« i »samotranscendencije«, dakle
njihove kreativnosti, a to je fenomen koji je nematerijalne, spiritualne naravi.
Kad se takvo razmišljanje proširi na čitavu stvarnost, može se doći do
zaključka da su u krajnjoj instanci sve strukture, od subatomskih čestica do
galaksija, od bakterija do čovjeka, samo manifestacije samoorganizirajuće
dinamike Kozmosa. A ta se samoorganizirajuća, kreativna moć može
shvatiti kao kozmički Duh.
F. Capra je uvjeren da se suvremena civilizacija nalazi na pragu

dalekosežnih promjena u svjetonazoru i vrijednosnom sustavu. Vodeća ideja
sadašnjeg svjetonazora, koja je po mišljenju F. Capre na izmaku, je predodžba
o univerzumu kao mehaničkom sistemu, sastavljenom od materijalnih ele-
menata. U tom svjetonazoru vlada predodžba o ljudskom tijelu kao stroju, o
društvenom životu kao stalnoj takmičarskoj borbi za opstanak, vjeruje se u
neograničeni materijalni napredak putem tehnološkog i ekonomskog razvo-
ja, smatra se da je podređeni položaj žene u skladu s prirodnim zakonima.
Posljednjih desetljeća 20. stoljeća pojavili su se, međutim, prvi znakovi poste-
penog napuštanja mehanističkog, materijalističkog i redukcionističkog
pogleda na stvarnost i širenja holističkog, organskog, sistemskog i ekološkog
mišljenja. F. Capra smatra da čovječanstvo nema budućnosti ako ne prihvati
novi svjetonazor i u skladu s njim nove stavove o organizaciji društva, gos-
podarstva, kulture, znanstvene politike i tehnološkog napretka, očuvanja
prirode i međunarodnih odnosa.
Ken Wilber, jedan od najsvestranijih i najplodnijih mislilaca današnjice

također nastoji povezati drevnu istočnjačku mudrost sa zapadnom moder-
nom znanošću. U svojim mnogobrojnim knjigama (do svoje je pedesete go-
dine života objavio 16 knjiga) on razmatra gotovo sva područja ljudskog znanja:
fiziku, kozmologiju, antropologiju, ekologiju, teoriju evolucije, psihologiju,
sociologiju, umjetnost, religiju. Najobuhvatniji prikaz svojih pogleda na mnoge
teme svog golemog istraživačkog opusa dao je u dvije knjige: Sex, Ecology,
Spirituality: The Spirit of Evolution (Shambala Publications, Boston, 1995)
i Brief History of Everything (Shambala Publications, Boston, 1996). K.
Wilber je jedan od osnivača nove psihološke škole, transpersonalne psihologije,
koja se bavi višim stanjima svijesti, t.j. duhovnom, transcendentalnom di-
menzijom ljudskog iskustva. Iako je bio sklon hinduističkoj duhovnoj tradiciji
i učenju izvornog kršćanstva, priklonio se budizmu i postao deklarirani
budist.
Originalni doprinos K. Wilbera ljudskom znanju odnosi se prvenstveno

na područje kozmologije, t.j. znanosti o evoluciji Kozmosa i na područje
psihologije, konkretno evolucije čovjekove svijesti. Prema njegovom shvaća-
nju stvarnost se sastoji od specifičnih elemenata, koje on zove »holoni«, koji
su istovremeno i dio i cjelina (whole/parts). Ti holoni zbog svoje dualne pri-
rode (dio/cjelina) sadrže u sebi dvije tendencije: očuvanje svoje autonomije,
svog identiteta s jedne strane i prilagođavanja svojoj okolini, jer su, s druge
strane, dio veće cjeline. Ta svojstva holona Wilber zove horizontalnim sposo-
bnostima holona. Ako zakaže u jednom od ta dva zahtjeva, holon propada.
Osim tih horizontalnih obilježja, holoni posjeduju i tzv. vertikalne sposobnosti,
koje se sastoje u njihovoj sposobnosti »samotranscendencije« i sposobnosti
»samoraspadanja« (self-dissolution). Upravo zahvaljujući sklonosti »samo-
transcendencije« stvaraju se kvalitetno novi holoni, nove cjeline i tako se u
kvantnim skokovima kreativnog stvaranja razvija čitav Kozmos. Kreativnost
i »samotranscendencija« holona je najvažnije obilježje evolucije. Daljnje svoj-
stvo holona sastoji se u načelu holarhije, što znači da se oni javljaju u hije-
rarhijskom poretku. U skladu s tim načelom svi se razvojni procesi događaju
prema holarhijskom obrascu i kad neki holon pokuša da »zloupotrebi« svoj
položaj, na pr. da zavlada cjelinom čiji je dio, tada dolazi do patološke holar-
hije. To se događa kad na pr. kancerozna stanica zagospodari tijelom ili kad
neki diktator nametne svoju vlast čitavom društvu.
K. Wilber odbacuje materijalističku filozofiju, koja smatra da se sva

stvarnost sastoji od materijalnih čestica, jer bi to značilo da je život, svijest i
duša derivacija tih materijalnih čestica, a to je za Wilbera neprihvatljivo. U
teoriji evolucije on ne prihvaća darvinističko načelo prirodne selekcije, već
smatra da je pokretačka sila evolucije kozmička kreativnost odnosno koz-
mička inteligencija, koja ima metafizičko, spiritualno značenje. Ta se koz-
mička kreativnost (inteligencija), koja se može nazvati i kozmičkim Duhom,
ne može definirati raspoloživim pojmovima i riječima, a razne religije i filo-
zofije su je predočavale na razne načina. Ljudi su proizvod i dio te kozmičke
kreativnosti (inteligencije), odnosno kozmičkog Duha. Sve drevne spiritu-
alne tradicije govore tu istu priču u različitim varijacijama i prema mišljenju
K. Wilbera ona je uvjerljivija od priče zastupnika znanstvenog materijalizma.
Dok su do prosvjetiteljstva religija, umjetnost i znanost bile nerazdvoj-

no povezane, njihova je diferencijacija u 18. stoljeću pokrenula kvantni skok
u razvoju ljudske civilizacije, jer je omogućila spektakularan razvoj empirij-
skih znanosti, posebno fizike, biologije i medicine. Ali istovremeno, smatra-
jući da se sva Stvarnost može spoznati empirijskim putem i reducirajući tako
Stvarnost na materijalnu, osjetilnu prirodu, znanstveni je materijalizam zane-
mario ili čak ignorirao sfere svijesti, duha i morala. Prema tom svjetonazoru
jedino je priroda, koja se mogla percipirati osjetilima realna stvarnost, a ljud-
sko je znanje samo obična refleksija te stvarnosti. Modernizam ne vidi i ne
priznaje da su Dobro, Istina i Ljepota bitna svojstva kozmičkog Duha, ne vidi
tu višu, duhovnu Stvarnost koja prožima sve postojeće. A kad se percepcija
Stvarnosti »očisti« od višeg smisla, od vrednota i vrlina, smatra K. Wilber,
onda se i sam čovjekov život počinje doimati ispraznim i nesvrhovitim.
Zahvaljujući Johnu Lockeu, glavnom filozofu prosvjetiteljstva, univer-

zum i stvarnost posmatrali su se isključivo s empirijskog stanovišta, ignorira-
jući spiritualna iskustva i transpersonalni razvoj. K. Wilber ističe, da je od
tada znanstveni interes bio sveden na empirijsku vanjštinu, na objektivne
stvari i pojave, ostavljajući svijest, smisao, svrhu, dobrotu i ljepotu izvan svog
domašaja. Prosvjetiteljska vizija svijeta temeljila se na koncepciji prirode
kao velikog, međusobno povezanog sistema empirijskih procesa, koji pred-
stavljaju fundamentalnu i konačnu stvarnost. Došlo je do marginalizacije ili
čak do negiranja spiritualne i transpersonalne dimenzije, što i danas obilježava
zapadnu civilizaciju. Samoostvarenje čovjeka i njegova sreća se prema toj
materijalističkoj paradigmi i s njim povezanog industrijalizma i konzumeri-
zma, može postići jedino na ovoj Zemlji, u materijalnim oblicima. Empirijska
znanost se pretvorila u scijentizam, negirajući bilo koje druge istine izvan nje.
Prema scijentističkoj paradigmi jedino što postoji je empirijska priroda, koja
je jedina realna stvarnost. K. Wilber napominje da se taj stav primijenio i na
psihologiju: da se spozna nečija svijest, dovoljno je modernim instrumentima
pregledati mozak, koji je zajedno s čovjekom dio prirode, a budući da je
realna jedino materijalna priroda, svijest se može otkriti empirijskim
istraživanjem mozga.
K. Wilber je proučavajući evoluciju čovjekove svijesti došao do zak-

ljučka da ta evolucija počinje sa stanjem podsvijesti, koje se kasnije razvilo u
stanje samosvijesti, da bi se na kraju dostigao najviši spiritualni, transperso-
nalni stupanj, stupanj nadsvijesti. Na tom stupnju svijest postaje transperso-
nalna, transegoistična i transnacionalna, ona postaje nadsvijest. U tom sta-
nju, koje se može postići upornim duhovnim razvojem, gubi se osjećaj sub-
jektiviteta, čovjekova svijest više nije podijeljena na subjekt i objekt, ona
prestaje biti dualna, čovjek se počinje osjećati integralnim dijelom Kozmosa.
Evoluciju svijesti prati dakle kontinuirano opadanje egocentrizma, koji
postepeno prelazi u etnocentrizam, da bi se na kraju dostigao stupanj univer-
zalne, globalne, pluralističke svijesti. Bitno obilježje koje označava višu razinu
svijesti je da svijest prestaje biti ograničena na individualni ego; svijest se
spaja s Kozmosom, s kozmičkim Duhom, malo individualno »ja« transformi-
ra se u veliko transpersonalno, univerzalno »Ja«. Da bi se dosegnuo taj stupanj
univerzalne svijesti, čovjek se treba uzdići iznad prirodnih bioloških nagona
(preživljavanje, reprodukcija), iznad egocentričnih želja i etnocentričnih sklo-
nosti i usvojiti svjetocentrični, univerzalni stav moralne svjesnosti i suosjećanja.
To stanje svijesti se prema budističkom učenju zove svabhavikakaja, a njega
označava nestajanje osjećaja subjektiviteta, svijest postaje nedualna, gubi se
podjela na subjekt i objekt.
Pobuna protiv ideja prosvjetiteljstva počela je na Zapadu s Emmanue-

lom Kantom (1724-1804) u 18. stoljeću, koji je u zapadnoj filozofiji pokrenuo
struju transcendentalnog idealizma. Međutim odlučujuću ulogu u ospora-
vanju materijalističke paradigme K. Wilber daje njemačkom filozofu F. Wil-
helmu Schellingu (1775-1854), čija je glavna teza bila da materijalna priroda
nije jedina realnost. Jedina istinita, konačna realnost je prema Schellingu
kozmički Duh, koji je stvorio vidljivi svijet, t.j. prirodu, koja je samo mani-
festacija, oblik i izraz Duha, objektivizirani Duh. Priroda je u biti spiritualna,
pa su prema tome i prirodni procesi u svojoj suštini spiritualne naravi. K.
Wilber smatra da se poslije 2. svjetskog rata može na Zapadu primijetiti
postepeno kretanje od racionalnog, egocentričnog, etnocentričnog, industri-
jskog, modernog društva prema vizualno-logičnom, informatičkom, post-
industrijskom, globalnom, postmodernom društvu, što u sebi nosi potencijal
duboke svjetonazorske promjene. Od prosvjetiteljstva naovamo dominirao
je samozadovoljni Ego, koji je jedini posjedovao autonomnu unutrašnju vri-
jednost, a sve drugo (priroda, ekonomija, kultura), imalo je samo izvanjsku i
instrumentalnu vrijednost. Nova postmoderna transformacija trebala bi
integrirati svijest, kulturu i prirodu, objediniti Dobro, Istinito i Lijepo, otvoriti
prostor za afirmaciju osobnih vrlina, za unapređenje moralnih vrijednosti,
kao i za razvoj umjetnosti i znanosti. K. Wilber drži da se jedino na taj način
može golemi tehnički potencijal informatike staviti u službu društva, u službu
mudrosti i samilosti, u cilju globalne konvergencije i stvaranja svjetske
federacije naroda.
Bede Griffits, jedan od značajnih mislilaca nekonvencionalne orijen-
tacije, posvetio je svoj život komparativnom proučavanju istočnjačkih duhovnih
tradicija, kršćanskog učenja i suvremene znanosti. On je bio benektinski
redovnik, koji je proveo niz godina u Indiji gdje je postao svami (hinduski
redovnik) i guru (duhovni učitelj). U svojoj knjizi Die Neue Wirklichkeit:
Westliche Wissenschaft, Oestliche Mystik und Christliche Glaube
(Aquamarin Verlag, 1990, prijevod s engleskoga), on nastoji izraditi neku
vrstu sinteze istočnjačke mistike, izvornog kršćanstva i moderne znanosti.
Njegovo temeljno filozofsko polazište je teza da se »eksplicitni«, fizički svemir
razvio iz »implicitnog« nematerijalnog, duhovnog svemira. On temeljito prouča-
va Vede, Upanišade i druge svete hinduske spise prema kojima je ishodište
i najviša sila svemira, Brahman, pojam koji je nemoguće opisati, jer se nalazi
izvan dometa »normalne« ljudske spoznaje. Brahman prožima svu stvar-
nost, on se nalazi u svim stvarima, bićima i naravno u ljudima. Istinska bit
čovjeka, njegova skrivena esencija, njegovo pravo Jastvo je sam Brahman.
Čovjek može putem svog duhovnog razvoja, koristeći se među ostalim medi-
tacijom i jogom, dostići više stanje svijesti i spoznati u sebi tu božansku
jezgru, atmana.
B. Griffits podsjeća da je hebrejsko shvaćanje Univerzuma slično sli-

ci svijeta tipičnoj za sve velike drevne civilizacije, prema kojoj postoje dva
aspekta stvarnosti: vidljivi i nevidljivi, fizički i spiritualni, koji su međusobno
povezani i čine jedinstvenu cjelinu. Suština judaizma je vjerovanje da postoji
samo jedan Bog, koji je stvoritelj i vladar čitavog svijeta, koji je transcenden-
talan i vječan, koji sve vidi i sve zna. Ali za razliku od hinduske duhovne
tradicije, gdje se spiritualnost očituje u univerzalnom, kozmičkom kontekstu,
spiritualnost se u judaizmu javlja u kontekstu povijesti izraelskog naroda.
Druga razlika između hinduskog i hebrejskog poimanja božanstva, po miš-
ljenju B. Griffitsa, sastoji se u tome što je u hinduizmu prisutna tendencija
identifikacije Boga s Kozmosom, s prirodom i čovjekom, dok je u judaizmu
Bog odvojen od Svemira, od materijalne stvarnosti i od čovjeka. Ta je odvo-
jenost čovjeka od Boga naglašena i pojmom grijeha: čovjek je odvojen od
Boga ne samo time što je dio materijalnog svijeta, nego i time što je sklon
grijehu. Prema Griffitsovom mišljenju Isus je propovijedao novo shvaćanje
Boga i njegovog odnosa prema ljudima: Bog je beskrajno pravedan i milo-
srdan, On je postao dostupan i blizak ljudima, svi su ljudi djeca Božja. Ali dok
se u hinduizmu čovjekovo individualno Jastvo identificira s Apsolutom, Brah-
manom, u kršćanstvu se čovjekov duh, iako može spoznati Boga, nikad ne
poistovjećuje s Bogom. Da bi obranili svoju religiju i svoj identitet, stalno
ugrožen od drugih većih i moćnijih naroda, Izraelci su se striktno pridržavali
pravila propisanih Torom, svoje tradicije i vjerskih običaja. Tu vjekovnu tradiciju
nastojao je, navodi B. Griffits, promijeniti Isus govoreći da se Izraelci trebaju
osloboditi okova vjerskih zakona u ime jedinstva ljudskog roda i jedne uni-
verzalne religije: »Više nema Židova i Grka, robova i slobodnjaka, muškara-
ca i žena, jer su svi jednaki u Isusu Kristu«. U tom univerzalizmu i najvišoj
mogućoj etici B. Griffits vidi suštinu izvornog kršćanstva.
B. Griffits, kao i F. Capra, K. Wilber i B. Hamvas, smatra da je nakon

što je od postanka čovječanstva, tisućama godina, vladalo shvaćanje da je
materijalni svijet dio transcendentalne stvarnosti, u 17. stoljeću u Europi počela
vladavina materijalističke filozofije, t.j. poimanje Svemira kao fizičkog,
mehaničkog sustava. Percepcija stvarnosti kao transcendentalnog fenome-
na, poznata kao »univerzalna mudrost« (philosophia perennis) je duhovna
baština čitavog čovječanstva. Međutim, materijalističko, mehaničko i empi-
rijsko poimanje svijeta, koje je na Zapadu prevladalo počevši od 17. stoljeća,
položilo je filozofske temelje za razvoj moderne znanosti, tehnologije i indu-
strijske civilizacije. Taj svjetonazor i njegove dobre i loše implikacije doživjele
su svoj vrhunac u 20. stoljeću, kad su se zahvaljujući među ostalim moder-
nim znanstvenim otkrićima (teorija relativnosti i kvantna teorija) pojavile ten-
dencije, koje idu u prilog ponovnog oživljavanja »univerzalne filozofije«.
Moderna je fizika došla do saznanja da je materijalni svemir u principu ener-
getsko polje, u kojem se pojedini dijelovi mogu razumjeti samo u svojoj pove-
zanosti s cjelinom, kao i da je ta integralna cjelina prisutna u svakom svom
dijelu. B. Griffits se s tim u vezi poziva na tezu biologa Ruperta Sheldrakea,
prema kojoj se postanak i evolucija univerzuma ne mogu objasniti samo
pojmom energetskog polja, odnosno pomoću kemije, fizike i biologije. Shel-
drake smatra da je za evoluciju potrebna neka formativna, oblikujuća sila,
koju on zove »sila kreiranja oblika«, koja posjeduje pamćenje, inteligenciju i
kreativnost, koja je dakle transcendentalne naravi. B. Griffits tu morfogenet-
sku silu, tu kozmičku inteligentnu, organizirajuću silu naziva kozmičkim Duhom
(isto kao F. Capra i K. Wilber), koji neprestano stvara strukturu iz kaosa, red
iz nereda, ravnotežu i neravnoteže, i koji je nazočan u svim oblicima mate-
rije, u biljkama i životinjama, a naravno i u čovjeku.
B. Griffits je uvjeren da se epoha materijalističke paradigme, koja je

počela pred oko tri stoljeća i koja je obilježila razvoj zapadnjačke civilizacije
bliži svome kraju. Ta je paradigma, koja je sve reducirala na materijalni
aspekt, dala izvanredne rezultate u znanosti i tehnologiji, ali je s druge strane
uzrokovala iscrpljivanje prirodnih resursa, zagađivanje okoliša, gomilanje oružja
goleme razorne moći i na kraju je dovela do prijetnje uništenja ljudske civi-
lizacije i naše planete putem nuklearnog oružja. B. Griffits predviđa neizbježnu
propast sadašnje materijalističke i kulture zbog sve većeg zaoštravanja eko-
loške, ekonomske, socijalne, političke, a nadasve zbog sve dublje moralne
krize i rađanja jedne nove civilizacije.
U drugoj polovici 20. stoljeća sve veći broj ljudi počinje uočavati kobne
posljedice materijalističkog i mehanističkog poimanja univerzuma i shvaćati
nužnost njegove zamjene novim svjetonazorom, koji daje primarnu važnost
moralnim i duhovnim vrijednostima. B. Griffits pokušava naznačiti neke ele-
mente te »nove stvarnosti«. U prvom redu, holističko shvaćanje prirode i
organske povezanosti čovjeka i prirode urodit će novim odnosom čovjeka
prema prirodi i prestankom njenog neprimjerenog iskorištavanja i uništava-
nja. Razvit će se i nova tehnologija, koja će prvenstveno uzimati u obzir
očuvanje prirodne ravnoteže kao i potrebe siromašnih i nerazvijenih zemalja.
Prostorna disperzija gospodarskih i drugih djelatnosti kao i stanovništva bit
će jedna od glavnih obilježja »novog doba«, što će omogućiti ljudima da žive
u skladu s prirodom i svojom okolinom. Svaki oblik korištenja nuklearne
energije bit će isključen. Obrazovanje će biti usmjereno prema razvoju
integrirane ljudske ličnosti, maksimalno razvijajući osobne sklonosti i talente.
U medicini će umjesto isključivog usmjerenja na alopatske metode, veću
ulogu dobiti razne provjereno uspješne alternativne metode liječenja (homeo-
patija, akupunktura, ayurveda, herbalna medicina, kiropraktika, terapeutski
dodir, aromaterapija, masaža itd.), koje obilježava holistički pristup, t.j. treti-
ranje čovjeka kao jedinstvene cjeline, u kojoj je fizičko tijelo nerazdvojno
povezano sa psihom. Jedna od značajki nadolazeće nove epohe bit će prema
B. Griffitsu i njen pretežno feministički karakter, nakon tri tisućljeća vlada-
vine patrijarhalne kulture i njenog agresivnog, takmičarskog, racionalnog i
analitičkog karaktera. B. Griffits vidi glavni uzrok sve dublje krize suvremene
civilizacije u raspadu vladajućeg vrijednosnog sustava, u moralnoj i duhovnoj
degradaciji, zbog čega on jedini spas vidi u povratku temeljnim moralnim i
duhovnim vrijednostima, koje su sadržane u izvornim učenjima velikih svjet-
skih religija.
Bela Hamvas (1897-1968), mađarski književnik i filozof može se u
mnogim aspektima smatrati pretečom suvremenih autora nekonvencional-
nih doktrina, iako je sve do nedavno bio potpuno nepoznat ne samo svjetskoj
javnosti, nego i u svojoj domovini. Bio je usprkos veoma teških životnih uvjeta
(od 1947. godine, kad je dobio otkaz kao knjižničar Gradske knjižnice u
Budimpešti, sve do mirovine 1964. godine radi kao fizički radnik, skladištar i
ekonom na gradilištima elektrana), veoma plodan pisac beletrističkih i filo-
zofskih knjiga i eseja. Međutim, već poslije prve knjige objavljene 1947.
godine (Revolucija i umjetnost), bilo mu je zabranjeno izdavanje knjiga i
članaka, tako da mu je prva iduća knjiga (Svjetska kriza) objavljena tek
1983. godine, t.j. nakon 36 godina. Bela Hamvas bio je čovjek svestranog
obrazovanja: diplomirao je filozofiju i književnost, bio je poliglot, čitav je život
intenzivno čitao i proučavao klasičnu i novovjeku filozofiju i prirodne znano-
sti, drevne filozofsko-religijske spise, pisao romane, eseje, znanstvene
rasprave. Začuđujuće je kako je mogao u iznimno teškim životnim uvjetima
pronaći u sebi inspiracije, energije i vremena za toliko golem intelektualni
opus. Mnogi ga drže, iako je još uvijek nedovoljno prevođen na svjetske
jezike i prema tome nedovoljno poznat i valoriziran u svjetskim intelektual-
nim krugovima, jednim od najvećih mislilaca 20. stoljeća. On je od mladih
dana težio za spoznajom suštine svijeta i ljudske egzistencije i to ga je nasto-
janje dovelo do usvajanja spiritualnog pravca europske kulture, t.j. do teo-
centrične slike svijeta, koju najcjelovitije izlaže u svom opsežnom djelu Sci-
entia Sacra, I-VI, (Ceres, Zagreb, 1995).
Čitanje filozofa Sørena Kierkegaarda i njegove kritike zapadne civili-

zacije potaklo je B. Hamvasa da počne istraživati uzroke moralne i duhovne
krize suvremenog društva. U tom traganju za dubljim korijenima silazne
putanje zapadne civilizacije Bela Hamvas je počeo temeljito proučavati
duhovno naslijeđe čovječanstva počevši od hinduizma, budizma, taoizma,
zaratrustrizma, pa judaizma, helenizma, hermetike, kršćanstva, renesanse i
prosvjetiteljstva. Naučio je sanskrt i hebrejski, što mu je pored poznavanja
latinskog i grčkog omogućilo da velik dio literature o duhovnoj tradiciji čovječan-
stva proučava na originalnim tekstovima. Pronašavši u tim drevnim učenji-
ma sličnosti u bitnim idejama, postavio je tezu da su sve te duhovne tradicije
nastale u pretpovijesno vrijeme iz iste iskonske duhovne objave. Ta se duhovna
objava, koja je predstavlja, u v j e r e n j e B. Hamvas, autentično znanje o svi-
jetu, prirodi i čovjeku, prenosila iz generacije u generaciju putem predaje. B.
Hamvas smatra, poput ostalih kasnijih nekonvencionalnih mislioca, da je u
17. stojeću došlo do napuštanja tog vjekovnog svjetonazora, što je tri stoljeća
kasnije izazvalo krizu zapadne civilizacije. On je prihvatio stanovište drevnih
orijentalnih učenja, da je glavno obilježje vidljivog, osjetilnog svijeta nepre-
stana promjena, transfiguracija i da je u tim neprestanim metamorfozama
svaki objekt vidljive stvarnosti zapravo opsjena ili, kako bi hindusi rekli, maja.
Prema tome čovjek živi u svijetu opsjena, koji mu izgleda kao zbilja. Tek ako
se uspije uzdignuti na višu razinu svijesti, bit će u stanju razlučiti opsjenu od
prave zbilje i spoznati da je prava zbilja duhovne naravi. Do te više razine
svijesti čovjek može doći čistim, moralnim i svrhovitim životom, samopri-
jegornim radom i duhovnim razvojem, što će mu na kraju omogućiti da postigne
»prosvjetljenje« i da na taj način uspostavi vezu sa svojom božanskom jez-
grom, sa svojim božanskim Ja.
B. Hamvas vjeruje, u skladu s orijentalnim mitologijama, da je u pret-

povijesno, arhajsko doba čovječanstvo živjelo u miru, skladu i ljubavi, zbog
čega on to doba naziva zlatnim dobom. Tada su po tom vjerovanju materijal-
ni i duhovni svijet bili povezani i duhovne snage su prožimale čovjeka i ljud-
sku zajednicu. U prilog tom vjerovanju B. Hamvas navodi hinduske, taois-
tičke i perzijske i druge drevne spise. U to doba ljudsko je znanje obilježavala
univerzalna metafizika, koja se ogleda u filozofiji hinduizma, taoizma, budi-
zma, zoroastrizma i hermetike. Ljudi zlatnog doba posjedovali su sposobnost
mistične intuicije, t.j. sposobnost nadrazumske spoznaje (u hinduizmu bud-
dhi, a u zapadnoj terminologiji intellect superieur), kojom su se mogli uzdići
na višu razinu svijesti, iznad osjetilne stvarnosti, u duhovni svijet. Raskidom
zajedništva materijalnog i duhovnog svijeta čovjekov se život uglavnom sveo
na materijalnu, osjetilnu sferu i čovječanstvo, kako kaže Hamvas, pada u
mrak neznanja, patnje i zla. Čovjek ne vidi ništa drugo osim materijalne pri-
rode, on negira nadnaravni svijet, a takozvana »vjera« se najčešće pretvorila
u praznovjerje ili u vjeru u svoje »ja«, u taštinu i samoljublje. Smisao života
postaje promicanje individualnog »ja«, za razliku od univerzalnog, božanskog
»Ja«, koje je obilježavalo zlatno doba. Arhajska metafizika sačuvana je djelo-
mično u drevnim svetim knjigama, kao što su Vede, Upanishade, svete knjige
taoizma, tibetanski Bardo Thödol, perzijski Zend Avesta, spisi Hermesa Tris-
megistosa, Kabala, Biblija, Kuran. Ta univerzalna metafizika je izvorište svih
religija, s tim da je ona prilagođena u pojedinim religijama specifičnim pri-
likama i potrebama pojedinih naroda i određenom vremenu. Propašću zlat-
nog doba i univerzalne metafizike pretpovijesnog razdoblja zavladala je indi-
vidualistička filozofija povijesnog doba, u čijem je središtu pojedinačno »ja«.
Jedini čuvar metafizičkog duha u povijesno doba u Europi ostala je, prema
mišljenju B. Hamvasa, mistika, prvenstveno astrologija i alkemija, čiji je geni-
jalni predstavnik bio Paracelsus.
B. Hamvas ističe da prema svim drevnim predajama prvobitna priro-

da nije bila materijalna, već duhovna. I prvi čovjek bio je duhovno biće, ali on
prema legendi nije odolio iskušenju zlih sila, zbog čega je pao u materijalni
svijet: od duhovnog bića Adama Kadmona postao je zemaljski Adam.
Međutim zemaljski Adam nije prekinuo svaku vezu s iskonskim, nebeskim
čovjekom, Adamom Kadmonom. Zemaljski čovjek posjeduje dvostruku pri-
rodu: u njemu je ostala jezgra duhovnog, božanskog porijekla, ali je on
istovremeno i biće materijalne prirode. Hamvas s tim u vezi podsjeća na
učenje Veda, koje sadrže prvobitnu objavu univerzalnog znanja o suštini svi-
jeta, prirode i čovjeka, prema kojoj je ta božanska iskra u čovjeku njegova
duša, atman, koja je besmrtna i koja je jedina istinita, suštinska zbilja. Prema
Vedama sve pojedinačne duše sačinjavaju vječno i nepromjenljivo Jedno, a
spona koja ih veže zajedno je ljubav.
Veoma je značajno Hamvasovo tumačenje suštine klasične grčke

kulture, koja je u velikoj mjeri obilježila razvoj zapadne civilizacije. Hamvas
smatra da helenizam duguje svoje univerzalno, tisućgodišnje značenje prven-
stveno svom načinu promišljanja stvarnosti, koje je obilježavalo spajanje
racionalnog i iracionalnog, logičnog i intuitivnog. Središnje obilježje grčke
filozofije i kulture je sklad i sinteza naizgled nepomirljivih suprotnosti: mate-
rija - svijest/duh, vanjsko - unutarnje, tijelo - duša, suština - oblik. B. Ham-
vas drži da je iracionalno mišljenje starije i elementarnije od racionalnog,
logičnog. Kod intuitivnog mišljenja, koje se može smatrati i mističnim miš-
ljenjem, nema uzročno-posljedične povezanosti (kauzalnosti), nema ni analogije
ni kontinuiteta. Prednost intuitivnog, mističnog mišljenja sastoji se mogućnosti
da pomoću njega čovjek stekne viši oblik svijesti, kozmičku svijest, koja mu
otvara nove vidike u višu, duhovnu dimenziju stvarnosti. U helenizmu se
racionalna/logična i intuitivna/mistična svijest nisu isključivale, već su se napro-
tiv dopunjavale, zbog čega je ta svijest bila, po mišljenju B. Hamvasa, supe-
riornija suvremenoj, isključivo racionalnoj svijesti.
B. Hamvas ukazuje na zabludu empirijske znanosti, koja pretendira

da proučavanjem materije stekne konačno znanje o prirodi, kozmosu i čovjeku.
Spoznaja istinske stvarnosti traži da se zaviri iza vidljivih stvari i pojava, a to
dublje poniranje u suštinu stvari pokazalo bi, u v j e r e n j e B. Hamvas; da je u
materiji skrivena neka nevidljiva, inteligentna sila koja stvara i razara svijet i
život. B. Hamvas s podozrenjem gleda na munjeviti suvremeni tehnološki
napredak, jer smatra da se njime oslobađaju kozmičke demonske sile, koje
čovjek nije u stanju kontrolirati. On je također kritičan prema znanosti uko-
liko ona nastoji da uspostavi kontrolu nad prirodom, a skeptičan ukoliko zna-
nost pretendira da može otkriti zakone postanka i funkcioniranja svijeta,
prirode i čovjeka, ukoliko smatra da može riješiti sve probleme čovječan-
stva, ukoliko potiskuje ili isključuje iz djelokruga osjećaje, etiku i spiritualnost
i ukoliko teži da ostvari dominaciju nad ljudima i društvom.
Psihijatar Scott Peck razvio je svoje nekonvencionalne ideje o

duhovnom razvoju čovjeka na temelju svoje psihijatarske prakse, kao i na
temelju budističkog učenja, koje je prihvatio kao mlad čovjek i ostao mu
vjeran dvadeset godina. Tek je u četrdesetoj godini nakon čitanja Biblije,
impresioniran likom, životom i učenjem Isusa Krista, njegovim porukama
ljubavi i milosrđa, prihvatio kršćanstvo kao religiju najbližu prirodi čovjeka.
Najniži stupanj duhovnog razvoja čovjeka S. Peck zove kaotično-asocijal-
nim stupnjem, a njega obilježava egocentrizam i odsustvo etičnosti, principi-
jelnosti i spiritualnosti. Drugi je stupanj formalno-institucionalni; na ponaša-
nje osoba na tom stupnju djeluje u najvećoj mjeri pripadnost nekoj instituciji,
na pr. crkvi, političkoj stranci, korporaciji, vojsci, pa čak i zatvoru. Na trećem,
racionalno-socijalnom stupnju duhovnog sazrijevanja nalaze se osobe koje
su sklone traganju za istinom i socijalnom angažmanu. Najviši stupanj S.
Peck zove mistično-spiritualnim, na kojem čovjek stiče cjelovitu sliku stvar-
nosti. Tada on spozna međupovezanost svih stvari i pojava, kako onih vidljivih
tako i nevidljivih. Duhovno sazrijevanje S. Peck definira kao evoluciju
svijesti, t.j. kao razvoj čovjekovog svjesnog uma i njegovo sinhroniziranje sa
nesvjesnim, koji sačinjava najveći dio uma i koji zna mnogo više od svjesnog
dijela. Tezu da nesvjesni dio čovjekovog uma posjeduje golemu količinu znanja,
koje čovjek nije svjesno naučio, S. Peck objašnjava intuicijom, koja povezuje
čovjeka s višom silom, s Bogom. Prema tom shvaćanju čovjekovo intuitivno,
nesvjesno znanje je božanskog porijekla, što znači da se Bog nalazi u čovjeku,
da je čovjek dio Boga. Konačni cilj duhovnog razvoja čovjeka je da on spo-
zna Boga u sebi i da se s njim sjedini. Pošto je nesvjesni dio čovjeka označen
kao sam Bog, suštinu duhovnog sazrijevanja S. Peck definira kao spoznaju
božanskog od strane svjesnog dijela čovjekovog bića.
U toku svoje psihijatarske prakse S. Peck je primijetio da u liječenju
nekih pacijenata djeluje, kako kaže, neka sila za koju nije mogao naći medicin-
sko ili psihološko objašnjenje. Zahvaljujući toj sili, čija priroda i mehanizam
djelovanja nisu poznati, neki su ljudi, smatra S. Peck, otporni na najteže život-
ne traume, imuni na zarazne bolesti, pošteđeni u najopasnijim životnim situa-
cijama. Te pojave su manifestacija neke više sile, čije je postojanje i djelovanje
izvan domašaja ljudske svijesti. Većina ljudi na Zapadu, pridržavajući se
znanstvenog materijalizma, pati od »tunelske vizije« svijeta i ignorira tu trans-
cendentalnu silu, jer se ona ne uklapa u materijalistički koncept prirodnih
zakona. Po mišljenju S. Pecka čovjek se ne može nadati potpunom razumi-
jevanju Kozmosa i svog mjesta u njemu, ako nije spreman priznati fenomen
više, transcendentalne kozmičke sile i izmijeniti uski, materijalistički i empi-
rijski pogled na stvarnost. Proces evolucije materije, života i čovjeka nemo-
guće je objasniti bez djelovanja te kozmičke sile, jer evolucija znači neprestano
povećanje kompleksnosti i sofisticiranosti, što je suprotno elementarnom
prirodnom zakonu - entropiji * .
Ono što podstiče čovjeka da duhovno sazrijeva je ljubav, koju S. Peck

definira kao proširenje granica vlastitog ega. Čovjek duhovno napreduje i
uzdiže se kroz ljubav. Ljubav je čudesna sila evolucije, koja se suprotstavlja
prirodnom zakonu entropije. Drugi bitan uvjet duhovnog sazrijevanja je stal-
no proširivanje i obogaćivanje znanja i neprekidno preispitivanje već usvo-
jenih stavova. Staza duhovnog razvoja vodi kroz dovođenje u pitanje svega
postojećeg i napuštanje ranijih stavova i vizija u skladu s novim iskustvima i
saznanjima. Moguće je da staza duhovnog sazrijevanja krene od dogmat-
skog vjerovanja u Boga, pa zatim skrene u agnosticizam ili ateizam, da bi na
kraju dovela čovjeka, kako kaže S. Peck, do prave spoznaje Boga, t.j. Boga
kao više kozmičke Sile, kao apsolutne Istine i apsolutne Ljubavi.
S. Peck smatra da ateizam, kao logična, krajnja posljedica materijali-

stičkog svjetonazora, nije najviši nivo razumijevanja svijeta i života. Znan-
stveni materijalizam često dovodi do »tunelskog« pogleda na svijet, t.j. do
ignoriranja duhovne sfere stvarnosti. Jedan od razloga za takvu percepciju
stvarnosti je znanstvena metodologija, koja insistira na iskustvu i opservaciji
s naglaskom na mjerenju i kvantifikaciji svih pojava. Međutim, najnovija
znanstvena dostignuća otvorila su mogućnost ponovnog povezivanja
znanosti i religije, ponovne integracije materijalne i duhovne sfere, nara-
vno na novim temeljima. Prema mišljenju S. Pecka upravo je mogućnost
entropija (grč.) - onaj dio energije koji se više ne može pretvoriti u rad.
objedinjavanja znanosti i religije jedan od najuzbudljivijih izazova 21. stoljeća.
Ljudi 21. stoljeća će nastojati prevladati jaz između materijalističke znanosti
i rigidne, doktrinarne religije. Kolikogod je odvajanje materijalne od duhovne
sfere, koje je počelo u 17. stoljeću, imalo pozitivne učinke za znanost, teh-
nologiju i materijalni razvoj društva, s vremenom su sve više dolazile do
izražaja ograničenja, slabosti i opasnosti tog jednostranog pristupa stvarnosti
i životu. Istovremeno se sve češće javlja potreba i zahtjev za cjelovitim,
holističkim pristupom u shvaćanju svijeta, prirode i čovjeka. S. Peck smatra,
poput ostalih protagonista nove paradigme, da će u budućnosti doći do re-
afirmacije temeljnih, izvornih moralnih i duhovnih vrijednosti svjetskih religi-
ja, usprkos netoleranciji, isključivosti, hipokrizije kao i zloupotreba, koje su u
većoj ili manjoj mjeri obilježavale povijest gotovo svih religija. To se stano-
vište zasniva na uvjerenju da je usprkos navedenih devijacija u temeljima
svih velikih svjetskih religija ugrađena ideja ljubavi i etike kao i nastojanje da
svoje sljedbenike učine boljim ljudskim bićima. Ta je temeljna vrijednost,
uvjeren je S. Peck, zajednička hinduizmu, budizmu, taoizmu, judaizmu,
kršćanstvu i islamu.
Misticizam i mistici
S obzirom da se u trećem dijelu ovog teksta opisuju duhovni pokreti i

ličnosti kod kojih misticizam igra bitnu ulogu, kao što su hinduski jogiji, duhovni
učitelji i mistici Ramakrišna, Vivekananda, Jogananda i Sai Baba, zatim duhovni
pokreti na Zapadu, kao što su teozofija i antropozofija, i s obzirom na utjecaj
koji je misticizam imao na neke nekonvencionalne doktrine, bit će korisno
dati kratak osvrt na fenomen misticizma. Mistična iskustva obilježavaju sve
kulture i religije; ona su u stvari bitna sastavnica svih religija. Ta su iskustva
izgleda i sada raširenija nego što se obično misli: prema istraživanju koje
1987. godine izvršio The National Opinion Research Center u Chicagu,
43% odraslih Amerikanaca je izjavilo da je imalo neki oblik mističnog
doživljaja. U najširem smislu riječi misticizam ili mističan često se upotre-
bljavaju za označavanje nečeg nerazumljivog, tajnovitog, nečeg što nema
oslonca u vidljivim činjenicama ni u logici. A naziv mistik obično se primje-
njuje na osobu koja doživljava nadnaravno stanje svijesti, u kojem se prema
svjedočenju velikog broja mistika, dobiva uvid u stvari koje su nedostižne
običnoj intelektualnoj spoznaji. Iako se to nadnaravno mistično stanje svijesti
može postići određenim namjernim postupcima, na pr. dubokom meditaci-
jom, kad se to stanje postigne, mistik ima osjećaj da je njegova volja isključe-
na i da se nalazi pod utjecajem neke više sile, da se nalazi u stanju transa i
preobrazbe u neku drugu ličnost. U tom stanju mistične svijesti mistik
doživljava neku novu, drugu stvarnost, ponekad prima objave i poruke od
neke više sile, a ponekad stiče sposobnost da proriče budućnost kao i druge
nadnaravne moći.
Prema mišljenju američkog psihologa Williama Jamesa (1842-1910),

koga smatraju jednim od osnivača američke psihologije kao zasebne
discipline, uobičajena racionalna čovjekova svijest je poseban oblik svijesti;
pored nje postoji potencijalno sasvim drukčiji oblik svijesti.29) Taj potencijalni,
latentni, drukčiji oblik svijesti postoji u većem ili manjem obimu u svakom
čovjeku. Kod nekih ljudi se taj oblik svijesti aktivira spontano, kod drugih je
za njegovo buđenje potreban neki unutarnji ili vanjski stimulans, a kod velike
većine ljudi on ostaje pritajen čitavog života. W. James smatra da mistično
stanje svijesti obilježavaju ova svojstva:
a) sadržaj te svijesti se ne može vjerno opisati raspoloživim pojmovi-

ma i riječima, pa se stoga i ne može u točno doživljenom obliku saopćiti
drugim ljudima;
b) mistično stanje svijesti je više nalik stanju osjećaja, nego stanju
intelekta;
c) ipak, iako je bliže osjećajima nego intelektu, mistično je stanje za
one koji ga doživljavaju stanje spoznaje. To je stanje poniranja i uvida u
dublje slojeve stvarnosti i istina skrivenih običnom, lutajućem i ograničenom
čovjekovom umu, stanje prosvjetljenja, otkrovenja i objava bremenitih važnim
značenjima i porukama, iako često nedovoljno jasnih i artikuliranih;
d) mistična stanja svijesti su kratkotrajna, traju najdulje pola sata, a u
rijetkim slučajevima sat ili dva;
e) Iako postizavanje mističnog stanja svijesti može biti potaknuto pre-
thodnim voljnim postupcima (kontemplacija, meditacija, yoga, molitva i sl.),
jednom kad svijest pređe u mistično stanje, mistik ima utisak da je njegova
volja isključena, da se našao u vlasti neke nadmoćne, više sile. Stoga se
ponekad mistično stanje povezuje s fenomenom sekundarne ili alternativne
ličnosti, što se očituje u proročkom govoru ili u ulozi spiritualnog medija.
Psiholozi skloni materijalističko-mehanističkom svjetonazoru ne priznaju

postojanje neke više svijesti, nadsvijesti, odnosno transcendentalne, mistične
ili »kozmičke« svijesti. Oni drže da su neobična, »nenormalna« stanja svijesti
zapravo stanja halucinacije, koja mogu biti izazvana halucinogenim tvarima
ili autohipnozom, pomoću duboke koncentracije odnosno fiksacije pažnje na
neki određeni predmet, riječ ili misao, što može dovesti do mentalne disoci-
jacije od okoline i do hipnotičkog transa. W. James međutim smatra da su
svjedočanstva mistika koji su doživjeli više stanje svijesti toliko brojna i uvjer-
ljiva, da se njihova iskustva ne mogu ignorirati, da se stanja mistične svijesti
kao ni mistični uvidi u drugu, višu stvarnost ne mogu olako odbaciti. On
ističe da korijeni svih religija potječu od mističnih iskustava ljudi izuzetnih
duhovnih potencijala i da je misticizam u raznim oblicima prisutan u svakoj
religiji. S tim u vezi treba spomenuti da je psihologija religije jedno od podru-
čja kojem je W. James posvetio veliku pažnju u svom opsežnom i raznovrsnom
istraživačkom radu. On je zastupao pluralistički pogled na religiju, s velikim
razumijevanjem i tolerancijom prema svim oblicima religioznog vjerovanja i
izražavanja. Također je smatrao da individualno religiozno uvjerenje i pona-
šanje, a ne pravila organiziranih religija, predstavljaju okosnicu istinskog
religioznog iskustva i života.
W. James navodi mnoga zabilježena svjedočanstva mistika o njihovim

transcendentalnim iskustvima, koja pokazuju upadljive sličnosti u doživljajima
višeg stanja svijesti i u stečenim uvidima i saznanjima. Među ostalim on
ovako opisuje doživljaj mistika Amiela (prema zapisima u njegovom Journal
Intime): ležeći noću ispod drveta i gledajući zvjezdano nebo, odjednom je
osjetio kako gubi svijest i osjećaj svoje osobnosti, kako prelazi u neki drugi
oblik postojanja, identificirajući se s Univerzumom i kako u tom stanju
ekstaze vidi neke nove svjetove, neku novu stvarnost. Drugo zanimljivo
svjedočanstvo potiče od nekog Malwilde von Meysenberyja koji ovako opi-
suje svoj mistični doživljaj: šećući morskom obalom osjetio je potrebu da
klekne i da se moli. Molitva ga je dovela u stanje u kojem je osjećao kako
izlazi iz osamljenosti individualnog postojanja i kako doživljava jedinstvo s
okolnom prirodom i čitavim Univerzumom. Sve što postoji nalazilo se u
savršenoj harmoniji, što ga je ispunjavalo neizmjernim mirom i srećom. Od
mnogih drugih primjera koje navodi W. James spomenut ćemo samo još
jedan iz autobiografije J. Trevora. 30) On je šećući šumom odjednom doživio
neobično intenzivan osjećaj unutrašnjeg mira i radosti. Istovremeno se
našao usred snopa žarkog svjetla osjećajući da mu svijest napušta tijelo i da
se stapa s cjelinom Svemira. U trenucima kulminacije tog mističnog doživljaja
imao je osjećaj istinskog Božjeg prisustva ili kako piše »postao je svjestan da
je uronjen u beskrajni ocean Boga«. W. James zaključuje na temelju
istraživanja velikog broja zapisanih mističnih iskustava, da nije sporno da je
stanje mistične svijesti sasvim drukčije kvalitete od stanja »normalne«
svijesti i da mistično iskustvo ostavlja dubok i trajan utisak na one koji ga
dožive. On ističe da se glavna razlika između »nenormalnih« stanja svijesti
uzrokovanih halucinogenim tvarima, narkoticima, alkoholom ili patološkim
psihičkim pojavama i autentičnih mističnih stanja svijesti sastoji u tome, što
doživljaji i spoznaje stečene tijekom tih mističnih stanja ostaju duboko
usađene u memoriju mistika, bitno i trajno djelujući na njihovo shvaćanje
svijeta i života. Svjesnost o doživljaju iluminacije (prosvjetljenja) je prema W.
Jamesu glavna oznaka mistika, po kojoj se razlikuju od drugih »nenormalnih«
psihičkih iskustava.
Kanadski psihijatar dr. R. M. Bucke dao je stanju mistične svijesti

naziv »kozmička svijest«. On drži da »kozmička svijest« nije jednostavno
proširenje čovjekovog samosvjesnog uma kakav nam je svima poznat, nego
da predstavlja novu kvalitetu svijesti i da je razlika između čovjekove samo-
svijesti i »kozmičke svijesti« jednaka razlici između čovjekovog uma i uma
viših životinjskih vrsta. Dr. Bucke s tim u vezi piše: »Najvažnija karakteristi-
ka kozmičke svijesti je svjesnost o kozmosu, t.j. o poretku i životu Univerzu-
ma. Usporedo sa svjesnošću o prirodi i suštini kozmosa dolazi do intelektual-
nog prosvjetljenja, koje samo po sebi postavlja čovjeka na novu razinu
egzistencije, čineći ga na neki način pripadnikom neke nove vrste bića. Tome
treba dodati stanje egzaltacije, neopisiv osjećaj ushita i radosti i golemo pove-
ćanje moralnog senzibiliteta, koje je čak važnije od proširenja intelektualne
moći. Zajedno s time javlja se osjećaj besmrtnosti, ne kao uvjerenje da će se
to postići u budućnosti, nego kao svijest da se vječni život već postigao.« 31)
Na istraživanje fenomena »kozmičke svijesti« dr. Buckea potaklo je njegovo
vlastito iskustvo, koje je toliko zanimljivo za temu ovog teksta da ga je kori-
sno u cijelosti citirati: »Večer sam proveo u gradu s dva prijatelja čitajući i
raspravljajući o poeziji i filozofiji. Rastali smo se u ponoć. Dugo sam se vozio
kočijom do svoje kuće. Moj um, duboko pod utjecajem ideja, predodžbi i
emocija izazvanih prethodnim čitanjem i razgovorom, bio je miran i spoko-
jan. Nalazio sam se u stanju smirenog, pasivnog zadovoljstva, ne razmiš-
ljajući posebno ni o čemu, puštajući misli, predodžbe i osjećaje da teku u
mojem umu same od sebe. Odjednom, bez ikakve najave, našao sam se u
oblaku boje vatre. Na trenutak sam pomislio da je buknuo golemi požar u
blizini grada, ali sam ubrzo spoznao da se radi o vatri u meni samome.
Neposredno nakon toga, obuzeo me osjećaj radosti i neopisive sreće praćen
intelektualnim prosvjetljenjem, koje je nemoguće opisati. Između ostalog, ja
sam ne samo vjerovao, nego sam uistinu vidio da Univerzum nije sastavljen
od mrtvih stvari, nego da je on naprotiv živo Postojanje. Također sam postao
svjestan vječnog života u sebi. To nije bilo uvjerenje da ću postići vječni
život, nego svijest da sam već sad besmrtan kao i da su svi ljudi besmrtni.
Vidio sam da je Kozmos tako uređen, da su svi njegovi dijelovi povezani i da
svi ono što, rade zajedno za dobrobit svih, da je temeljno načelo svijeta ono
što zovemo ljubav i da je sreća na dugi rok osigurana svima i svakome. Ta je
vizija trajala nekoliko sekundi i potom je nestala, ali je sjećanje na nju i saznanje
o drugoj, višoj Stvarnosti koje sam tada stekao ostalo živo do kraja mog
života. Znao sam da je ta Stvarnost, koju sam u viziji spoznao, bila istinita.«
U mističnom stanju svijesti, prema mnogim svjedočanstvima, čovjek

doživljava osjećaj radosti, optimizma i sreće. Istovremeno fiziološke funkci-
je, disanje, puls, cirkulacija, moždani valovi i dr. značajno se usporavaju.
Prema hinduskom vjerovanju u tom stanju dolazi do buđenja i snažnog po-
rasta kundalini energije, koja preplavljuje sve ćakre (yogic kundalini awak-
ening). Česta pojava u mističnim stanjima svijesti je također doživljaj jarkog
svjetla, što se često opisuje kao intenzivna iluminacija ili radijacija. S tim u
vezi navodi se slučaj sv. Pavla, koji je na putu za Damask, prema legendi,
doživio duboko mistično iskustvo koje je stubokom promijenilo njegov duhovni
život: obasjalo ga je zasljepljujuće svjetlo koje je trajalo tri dana, i kad mu se
povratio vid, usvojio je kršćansku vjeru, prestao progoniti kršćane i posvetio
svoj život širenju kršćanstva.
Kao što je spomenuto, mistika je sastavni dio svih velikih svjetskih

religija. U hinduizmu je pripremanje za mistična stanja svijesti poznato od
najstarijih vremena pod imenom joga. U izvornom značenju joga znači spa-
janje s božanskim. Primjena joge sastoji se u posebnoj dijeti, moralnoj disci-
plini, određenim tjelesnim pokretima i položajima i mentalnoj koncentraciji.
Paranormalne moći, na pr. sposobnost levitacije, vidovitost, materijalizacija
itd. nazivaju se u hinduskoj tradiciji »siddhis«, što prevedeno sa sanskrta
znači »savršene (ili čudotvorne) moći«. Ali te moći nisu same sebi cilj, već
samo izraz dostignute visoke razine spiritualnog razvoja, na putu prema naj-
višoj razini, samadhi, koja znači spajanje s Apsolutom. Poznati hinduski jogi i
duhovni učitelj Vivekananda ovako opisuje suštinu joge: »Hinduski jogi ili
učenik koji je pomoću joge uspio prevladati ograničenja i obmane svoje »niže
prirode«, ulazi u stanje zvano »samadhi«, spoznajući da se njegova svijest
nalazi u višem stanju postojanja, izvan granica običnog uma, u nadsvjesnom
stanju... Krajnji je cilj svih postupaka joge da čovjeka dovedu do tog nad-
svjesnog stanja, do samadhija... Kao što je podsvjesno stanje svijesti ispod
razine svjesnog, tako je nadsvjesno stanje iznad razine svjesnog stanja. A
značajka tog nadsvjesnog stanja svijesti je da nestaje osjećaj egoizma...
Međutim, iako se gubi osjećaj »ja«, svijest je ipak aktivna, ali slobodna od
žudnji, nemira i osjećaja tjelesnosti... Tada nas istina ispunjava u svom pu-
nom sjaju i mi spoznajemo sami sebe. U samadhiju mi spoznajemo tko smo
zapravo, saznajemo da smo besmrtni i identični s Atmanom, s univerzalnim
Duhom.« 32) Prema hinduskom učenju vedanti, kad čovjek izađe iz stanja
samadhijae, on ostaje trajno »prosvijetljen«, njegov se karakter i način života
mijenjaju, on postaje mudrac i prorok. I budizam poznaje stanje samadhija,
samo što se ono naziva »dhjana«, koja se događa u četiri stupnja. Prvi stupanj
se sastoji u koncentraciji uma na jednu točku, čime se isključuju želje, ali ne
i zapažanje i prosuđivanje; u toj je dakle fazi intelekt još uvijek aktivan. U
drugoj se fazi meditacije gube intelektualne funkcije, a u trećoj nestaje sjećanje
i osjećaj jastva, da bi se na kraju, u četvrtom stupnju potpuno izgubila per-
cepcija materijalne stvarnosti, potpuno iščezli osjećaji i misli i ostala samo
posvemašnja praznina, nirvana.
U kršćanstvu je također oduvijek bio prisutan misticizam kao i mistici,

iako je Crkva na mnoge od njih gledala sa sumnjom. Mistična teologija sadrži
upute kako se putem molitve, kontemplacije odnosno meditacije čovjekov
duh može uzdići i približiti Bogu. W. James spominje priručnik sv. Ignacija
kojim se preporuča učenicima duhovnih vježbi da odvoje um od osjetila putem
imaginacije svetih prizora, tako da na kraju dožive iluziju kako imaginarni lik
Isusa potpuno ispunjava njihovu svijest. U svojoj knjizi W. James također
navodi iskustvo svete Terezije, koja ovako opisuje svoj doživljaj tijekom
»molitve sjedinjenja«: »U »molitvi sjedinjenja« duša je potpuno svjesna Božjeg
postojanja. Čovjek je tada sasvim isključen od ovozemaljskih stvari i od samoga
sebe. Za kratko vrijeme, koliko sjedinjenje traje, bila sam lišena svakog
osjećaja i misli... Ukratko, bila sam potpuno mrtva za stvari ovoga svijeta,
postojala sam samo u Bogu... Na taj način Bog, kad uzdigne dušu da se
sjedini s njim, liši čovjeka svih njegovih prirodnih sposobnosti: on ništa ne
vidi, ne čuje i ne misli, sve dok je sjedinjen s Bogom.« 33)
U islamu sufizam (mistična struja islama) i razne sekte derviša održavaju

tradiciju islamskog misticizma. Neki autori smatraju da je sufizam nastao
pod hinduskim utjecajem. Kao što piše Al-Ghazzali, jedan od najvećih islam-
skih filozofa i teologa, koji je živio u 11. stoljeću u Perziji, učenje sufizma traži
da se iz srca izbaci sve što nije Bog i da se čovjek potpuno posveti meditaciji
o Bogu. Metode sufista se sastoje u posvemašnjoj transformaciji svijesti, u
potpunoj ekstazi, u vođenju pobožnog života, u usavršavanju karaktera i
duhovne čistoće, kako bi se mistik mogao potpuno usredotočiti na meditaciju
o Bogu. Kad dostigne stanje potpune ekstaze, sufistički mistik doživljava
vizije, koje se prema Al-Ghazzaliju ne mogu adekvatno opisati ni izreći.
Onima koji ne vjeruju u »prosvjetljenje« i mistične doživljaje u tom višem
stanju svijesti Al-Ghazzali poručuje: »Slijepac ne može razumjeti ništa o bo-
jama, osim što je čuo od drugih.« 34)
Očigledno je da u svim prikazanim mističnim tradicijama, hinduis-

tičkoj, budističkoj, kršćanskoj i islamskoj postoji jedna zajednička crta, a to je
težnja da se prevladaju sve barijere između čovjeka i Apsoluta odnosno Boga,
da se čovjek sjedini s Apsolutom, odnosno da se približi Bogu, kao i da posta-
ne svjestan tog jedinstva odnosno bliskosti. Filozof W. T. Stace je prouča-
vanjem misticizma u raznim kulturama došao je do zaključka da u svima
njima postoje neke zajedničke karakteristike, koje je on ovako opisao:
a) vizija jedinstva svih stvari i pojava u Kozmosu, spojenih u Jedno;

b) percepcija jedne druge, više Stvarnosti;
c) religiozni osjećaj svetosti;
d) osjećaj radosti, zadovoljstva i sreće. 35)
A Evelyn Underhill u svojoj klasičnoj studiji o misticizmu (»Mysti-

cism«, New American Library, New York, 1974) objašnjava pet stupnjeva
mističnog iskustva:
a) čišćenje Jastva putem odricanja od tjelesnih poriva (faza purgacije);

b) buđenje svjesnosti Jastva o višoj, duhovnoj Stvarnosti;
c) doživljavanje božanske prisutnosti, do čega se dolazi kontemplaci-
jom i meditacijom (faza iluminacije);
d) pročišćenje Jastva putem potpune predaje svog Jastva, svog osob-
nog identiteta Apsolutu (faza purifikacije); i
e) sjedinjenje s Apsolutom (Božanstvom), kad se mistik uzdiže na
transcendentalnu razinu Stvarnosti.
Za mistika su njegova iskustva apsolutno vjerodostojna, on u njih čvrsto

vjeruje i ona bitno utječu na njegov život, ponašanje i djelovanje. Ako je moć
mističnih doživljaja tako velika i ako su saznanja i poruke primljene u toku
mističnog stanja svijesti za onog koji ih doživljava tako neupitne i vjerodo-
stojne, racionalna znanost, prema mišljenju W. Jamesa, nema opravdanja za
nijekanje ili ignoriranje tih fenomena. W. James je uvjeren da su dokazi za
uobičajenu, racionalnu spoznaju jednako vrijedni kao i dokazi koje navode
mistici u prilog svojih vjerovanja. Čovjek dolazi do racionalnih spoznaja o
činjenicama posredno, putem svojih osjetila, dok mistično saznanje proizlazi
iz neposredne percepcije činjenica odnosno stvarnosti, što je doduše
ograničeno samo na one osobe koje posjeduju sposobnost takve neposredne
percepcije. Stoga nema razloga da racionalisti i empiristi odnosno znanstvenici,
smatra W. James, podcjenjuju ili ignoriraju postojanje i značaj mističnih isku-
stava. Ali s druge strane ni mistici nemaju pravo tražiti od ostalih da prihvate
njihova mistična saznanja i objave kao neosporne istine. Najviše što mogu
zahtijevati je da se njihove objave prihvate kao moguće ili vjerojatne istine.
Mistici se mogu doduše pozvati na činjenicu da su uvidi i saznanja velikog
broja mistika iz raznih dijelova svijeta u suštini istovrsna ili slična. Ali pozivanje
na brojnost ili sličnost nema uvjerljivu snagu dokaza. Ukoliko mnogi ljudi
prihvaćaju te uvide i saznanja, to se događa više zbog njihove sugestivne
snage ili privlačnosti spiritualnog, nego li zbog racionalnih razloga ili logične
uvjerljivosti. Međutim, ni racionalističke kritike niti apsolutno negiranje trans-
cendentalnih i mističnih pojava i iskustava nisu prema mišljenju W. Jamesa
utemeljeni, jer se ne može dokazati nepostojanje viših stanja svijesti ni trans-
cendentalnih, mističnih fenomena. Pitanje jesu li mistična stanja svijesti
autentična, istinita ili čak superiorna u odnosu na racionalističke, znanstvene
istine trebalo bi stoga, kako smatra W. James, ostati otvoreno. Mistični uvidi
i objave ne mogu pretendirati na vjerodostojnost samo zbog toga što prois-
tječu iz mističnog stanja svijesti. Međutim, ti uvidi i spoznaje nude hipoteze,
koje se mogu nijekati ili ignorirati, ali se ne može osporavati njihova spiritu-
alna i moralna snaga, koja privlači mnoge ljude, jer zadovoljava njihove
duhovne i moralne potrebe, njihovu unutrašnju težnju za nečim višim, boljim
i trajnijim od ovozemaljske prolazne, nesigurne i često gorke stvarnosti.
O indijskom mistiku i duhovnom učitelju Ramakrišni (1836-1885)

napisano je na Zapadu desetak knjiga; o njemu su pisali francuski pisac
Romain Rolland, alzaški liječnik i filozof Albert Schweitzer, engleski književnik
Aldous Huxley i drugi. Za mnoge autore Ramakrišna je svojom sklonošću
za spiritualnost i misticizam, svojom vjerskom tolerancijom, poniznošću i
suosjećanjem predstavljao vrhunac duhovnog iskustva indijske kulture.
Ramakrišna je bio uvjeren da među ljudima i religijama ne trebaju postojati
nikakve barijere i da su svi ljudi bez obzira na rasu, spol i etničku pripadnost
jednakopravni. Smatrao je, da je čovjek koji robuje tjelesnim požudama
duhovno nezreo i da se tek oslobađanjem od tjelesnih užitaka, bogatstva,
moći i slave čovjek može uzdići na višu duhovnu razinu i približiti Apsolutu.
Prema njegovom učenju mnogobrojni hinduski bogovi su samo pojavni oblici
apsolutnog Duha; oni su bogovi - simboli i samo posrednici između čovjeka
i apsolutnog Duha. Ramakrišna smatra da čovjek koji je opsjednut svojim
egom i zemaljskim požudama može shvatiti Boga samo u raznim pojavnim,
personaliziranim oblicima. Tek kad dostigne višu razinu duhovnog razvoja,
čovjek shvati da je jedino pravo božanstvo bezoblični, nepersonalni, trans-
cendentalni, apsolutni Duh. Tada čovjek teži da otkrije Boga s onu stranu
vjerskih rituala, da ga spozna kao najvišeg univerzalnog Duha, da mu se
približi i da se s njim sjedini. U svojim čestim i dubokim spiritualnim ekstaza-
ma, on je spoznao da su bogovi koje štuju razne religije samo različiti vidovi
jednog te istog Apsoluta i da sve religije vode svoje sljedbenike jednom te
istom Bogu. Ramakrišna je stoga proučavao i uživljavao se u duhovno iskustvo
kršćanstva i islama. Poruka velikog mistika nije bila da sve religije treba
ujediniti u jednu univerzalnu religiju, već da treba težiti boljem razumijevanju
i uvažavanju različitih duhovnih iskustava.
Najbliži učenik Ramakrišne bio je Vivekananda (1863-1902), koji je

za razliku od svog učitelja studirao zapadnu filozofiju i druge znanstvene
discipline. On se posvetio širenju nauka vedante, hinduskog učenja koje se
temelji na Vedama, hinduskim svetim spisima nastalim pred više tisuća godi-
na. U skladu s učenjem vedante, Vivekananda je naučavao da je ljudska
duša besmrtna; ona se poslije tjelesne smrti poslije nekog vremena ponovno
vraća u tjelesni oblik. Ljubav i suosjećanje predstavljaju temelj vedantske
etike. Izvor svega postojećeg je »Jedno«, koje se shvaćalo kao svemoćno,
sveznajuće i milostivo Biće bez obličja. Čovjek potječe od tog univerzalnog
Bića, on je dio Kozmosa i stoga je bezvremen i beskrajan kao Kozmos. Cilj
je duhovnog razvoja da se stekne svijest o svojoj bezvremenosti i beskra-
jnosti, o svom jedinstvu s Kozmosom, s univerzalnim Bićem. Vivekananda je
više godina proveo u SAD šireći nauk vedante. Njegovu je misiju na Zapadu
nastavio veliki hinduski jogi i duhovni učitelj Jogananda (1893-1952).
On je trideset godina boravio u SAD održavajući predavanja i tečajeve o
filozofiji vedante i krija joge, nauke o samospoznaji putem posebnih oblika
meditacije. Njegova knjiga Autobiography of a Yogi postala je klasično
djelo hinduizma. Jogananda je uz pomoć svog gurua i upornih vježbi joge i
meditacije često doživljavao stanje samadhija, t.j. ekstatičnog sjedinjenja s
Bogom, što on potanko opisuje u svojoj autobiografiji.
Najpoznatiji živući indijski mistik i duhovni učitelj je Sri Satja Sai Baba,
koji je po vjerovanju njegovih sljedbenika i poštovalaca avatar, t.j. inkarna-
cija božanskog Bića. Prema hinduskoj tradiciji Višnu, biće božanskog
trojstva u iznimnim prilikama uzima čovječji lik, koji se naziva avatar. Avatar
je iznimno biće, utjelovljenje božanstva u ljudskom liku, rođeno za dobrobit
čovječanstva. On se razlikuje od čovjeka smrtnika po tome što posjeduje
nadnaravne moći, uključujući sveznanje, sveprisutnost i svemoć, kao i ne-
ograničenu ljubav i suosjećanje prema svim živim bićima. Avatar se razlikuje
od duhovno razvijenih osoba, koje mogu pomoću duhovnih vježbi dostići više
razine samospoznaje i razviti okultne i jogijske moći (sidhi) prvenstveno po
tome što je on rođen kao božansko biće. Sljedbenici Sai Babe vjeruju da je
njegova misija da oživi duhovne i moralne vrijednosti i da tako izbavi svijet iz
današnje moralne dekadencije koja vodi čovječanstvo u propast. Sam Sai
Baba kaže da je njegov cilj uspostavljanje »dharme«, t.j. pravde, morala i
duhovne čistoće i vraćanje vjere u postojanje više Stvarnosti. On od svojih
sljedbenika traži da se odreknu svjetovnih užitaka, da krenu putem ljubavi,
istine i duhovnog napretka i da svladavanjem osjetilnih želja i meditacijom
sagledaju božanstvo, atmana, koje se nalazi u njima samima.
U mnogim svojim knjigama i predavanjima Sai Baba je izložio svoje

učenje, koje se temelji na svetim indijskim spisima, Vedama, Upanišadima
i Šastrama, a posebno na Bhagavadgiti, toj »pjesmi nad pjesmama«, koju
mnogi drže srži indijske duhovnosti. Bhagavadgita uči da Bog prožima sav
svijet, kako materijalni (fizički) tako i mentalni (suptilni). Pored materijalnog
i mentalnog postoji još jedan mnogo širi aspekt svijeta, kauzalni svijet, a iznad
tih triju svjetova nalazi se sveprožimajući Duh, koji se zove Brahman. Bhaga-
vadgita ukazuje da atman postoji u svakom čovjeku, u svim ljudskim bićima
i svim drugim stvorenjima. Budući da Bog boravi u svakom ljudskom biću,
svi su ljudi braća bez obzira na boju kože i vjeru. Sai Baba podsjeća da je
učenje o univerzalnom bratstvu svih ljudi zapisano u svetim spisima Indije
već pred pet tisuća godina. Srž učenja Bhagavadgite sastoji se u pojmu
Jednote, u učenju da svi dijelovi vidljivog i nevidljivog svijeta sačinjavaju
jedinstvenu cjelinu, Jednotu, koja je manifestacija božanskog Bića, Brahma-
na. Prema Bhagavadgiti najviše duhovno znanje sastoji se u samospoznaji, u
spoznaji svoga Jastva, t.j. svoje božanske jezgre, atmana i u spoznaji Jed-
note, u kojoj je sjedinjeno sve što postoji. Prema mnogim svjedočanstvima
Sai Baba posjeduje čudotvorne moći, kao što su materijalizacija (stvaranje
raznih predmeta ni iz čega), stvaranje čudotvornog pepela vibutija, iscjeljivanje
bolesnih, levitacija itd. Gotovo u svim zemljama svijeta postoje »Sathya Sai«
organizacije s milijunskim članstvom, koje promiču učenje Sai Babe, a prven-
stveno ljubav prema bližnjima i služenje zajednici u skladu s ovom njegovom
porukom: »Njegujte ljubav, živite u ljubavi, to je duhovna vježba kojom se
postiže najviše dobrobiti«. Središte svjetskog duhovnog pokreta Sai Babe
nalazi se u indijskom mjestu Prašanti Nilajamu (»obitavalište vječnog mira«),
gdje se na prostoru nekadašnjeg skromnog ašrama (neke vrste hinduskog
samostana) razvilo veliko i moderno gradsko područje na kojem se nalaze
škole, sveučilište, hoteli, bolnica, sakralni objekti i u koje dolaze milijuni ljudi
iz čitavog svijeta da vide i čuju Sai Babu.
Mistično učenje nazvano hermetika imalo je, kako smatraju neki

autori, značajan utjecaj na razvoj europske kulture, naročito u vrijeme rene-
sanse. 36) Hermetika je nastala u 1. stoljeću pr. Kr. u Aleksandriji, tada svjet-
skom kulturnom središtu, gdje su se stjecale i ispreplitale razne religije i
filozofije, i to na temelju spisa koji se pripisuju Hermesu Trismegistosu. Ti
spisi sadrže filozofsko-teološke rasprave, ali i takve ezoterijske teme kao što
su magija, astrologija i alkemija. Hermes Trismegistos je mitska ličnost; on je
prema legendi bio najveći egipatski filozof, svećenik i kralj, t.j. trostruko
velik. Hermes se smatrao prvobitnim izvorom proročke mudrosti i prvim
učiteljem znanosti i filozofije. Hermetički se spisi u vrijeme procvata arap-
ske kulture, poslije 8. stoljeća, prevode na arapski (jedan arapski autor spominje
22 djela Hermesa Trismegistosa). Bitno je obilježje hermetike promatranje
svih aspekata stvarnosti kao jedinstvene cjeline, sveobuhvatnog totaliteta, u
kojem je sve povezano u harmoničnu Jednotu. Druga važna značajka her-
metike je poimanje čovjeka kao bića božanskog porijekla, a refleksija tog
porijekla je čovjekova inteligencija, koju ne sačinjava samo razum, nego i viši
oblik inteligencije, intuicija. Hermetika ističe dvostruku prirodu čovjeka: njegovo
prolazno fizičko tijelo i bezvremenu, vječnu dušu. Odnos Boga, duha i duše
hermetika ovako definira: Bog je u prisutan u duhu, duh u duši, a duša u
materiji (tijelu). Čovjekova se evolucija tumači kao postepeno uzdizanje
njegove svijesti prema višim razinama, na kojima se postepeno stiče potpuna
sloboda, savršeno znanje, mir i blaženstvo. Vidljivo je da su osnovna načela
hermetike veoma bliska drevnoj indijskoj i kineskoj duhovnoj tradiciji, a prisu-
tan je također i utjecaj ezoteričnog učenja judaizma.
Hermetički spisi počeli su stizati u Europu potkraj 10. stoljeća i to

najprije u Španjolsku posredstvom Maura, koji su tada vladali Španjolskom,
a kasnije putem križarskih ratova i u ostale zemlje zapadne Europe. U Bi-
zantskom carstvu su neki filozofski i mistični elementi hermetike postali dije-
lom bizantske kulture. Smatra se da je najpoznatiju zbirku hermetičkih spisa
poznatu u Europi pod nazivom Corpus Hermeticum preveo na grčki Michael
Psellos, bizantski filozof, povjesničar i teolog. Nakon pada Carigrada 1454.
godine u turske ruke, velik broj bizantskih učenjaka i teologa pobjegao je u
Italiju donijevši sa sobom brojna djela grčkih filozofa i druge važne filozof-
ske i teološke spise, među ostalim i hermetičke spise. Marsilio Ficino, rene-
sansni sljedbenik platonizma i osnivač Platonove akademije u Firenci, pre-
veo je na latinski, pored Platonovih djela i Corpus Hermeticum (1471.
godine). Platonova akademija u Firenci imala je veliki utjecaj na talijanske
renesansne umjetnike popularizirajući tako hermetičko učenje, pa neki
autori smatraju da ideje renesanse imaju svoje korijene ne samo u grčkoj
filozofiji i kulturi, nego i u hermetici. To se posebno odnosi na ideju jedinstva
znanosti, religije, umjetnosti i politike, na filozofiju individualizma i univerzal-
ističkog humanizma, na ideju o neposrednoj povezanosti čovjeka i Svemira,
na potrebu oplemenjivanja čovjeka i ljudske zajednice. Hermetičko se uče-
nje tijekom 16. stoljeća proširilo u Zapadnoj Europi: u Heidelbergu je osno-
vana hermetička akademija, a habsburški car Rudolf II. sakupio je u svojoj
biblioteci u Pragu veliku zbirku hermetičkih spisa. Najpoznatije djelo o her-
metici i okultizmu tog doba je De occulta philosophia, koje je enciklope-
dijski kompendijum ezoteričnih učenja, posebno hermetike, a koje je napisao
Agrippa (1489-1535). Ideje slične hermetičkom učenju zastupa čuveni
renesansni liječnik i ezoterik Paracelsus (1493-1541), kao i jedna od naj-
poznatijih ličnosti renesanse, Giordano Bruno (1548-1600), koga je inkvizi-
cija proglasila heretikom i spalila na lomači. Dok su Ficino i njegovi sljedbe-
nici nastojali povezati hermetičko i kršćansko učenje, G. Bruno je smatrao
da su glavne ideje hermetike, kao na pr. ideja da je u svim bićima prisutna
božanska jezgra i ideja o povezanosti svih stvari i bića u jedinstvenu i
sveobuhvatnu Jednotu, nespojive s kršćanskim shvaćanjima.
Krajem 17. stoljeća su međutim elementi hermetičkog učenja gotovo

sasvim iščezli iz glavnih struja religioznog i kulturnog života u Europi. Nastu-
pilo je doba prosvjetiteljstva, koje je bilo obilježeno, zahvaljujući ponajviše
engleskom filozofu Francisu Baconu (1561-1626) i francuskom filozofu Rene
Descartesu (1596-1650), empirizmom, racionalizmom i utilitarizmom. Her-
metičko načelo o jedinstvu svega postojećeg i o povezanosti čovjeka s priro-
dom i Kozmosom napušteno je u korist znanstvenog racionalizma, a rene-
sansni koncept enciklopedijskog znanja zamijenjen je velikim brojem zaseb-
nih, specijaliziranih disciplina. Integracija je zamijenjena fragmentacijom, sin-
teza analizom, a načelo organskog pristupa mehaničkim promatranjem stvari
i pojava. Misticizam i okultizam, a naročito astrologija i alkemija, potpuno su
ignorirani i odbačeni (uz rijetke iznimke kao u slučaju J. W. Goethea, W.
Jamesa, C. Junga) kao irelevantni i nedostojni ozbiljnog intelektualnog inte-
resa i znanstvenog istraživanja. Ipak, iako su od vremena prosvjetiteljstva,
t.j. od »doba razuma«, pa sve do danas mistika i hermetika potisnute na
sporedni kolosijek europske misli, ostaci hermetičkog mišljenja su preživjeli i
njihovi se tragovi mogu primijetiti kod na pr. latinsko-američkih književnika
pripadnika struje nazvane »magični realizam« (Louis Borges, Gabriel Gar-
cia Marquez, Paulo Coelho i dr.), a neke ideje slične drevnim orijentalnim
učenjima i hermetici mogu se naći i kod tako slavnih znanstvenika kao što su
Nikola Tesla, Thomas Edison, Max Planck, Niels Bohr i dr.
Iako su dakle na Zapadu u akademskim krugovima, a i u velikom

dijelu javnosti riječi misticizam, a pogotovo okultizam dobile pežorativno
značenje, ipak su se elementi tih učenja održali, pored navedene literarne
struje, u okviru nekih spiritualnih i ezoteričnih učenja, struja i udruženja, a
posebno u teozofskom i antropozofskom pokretu. Teozofsko društvo osno-
vala je 1875. godine Helena Petrovna Blavatsky (1831-1891), koja je više
godina boravila u Indiji i Tibetu proučavajući hinduističku i budističku filozof-
iju i religiju. Korijeni teozofske doktrine mogu se stoga naći u drevnim orijen-
talnim filozofsko-religioznim tradicijama, ali su znatan utjecaj imali i grčki
filozofi Pitagora i Platon, neoplatonski filozof Plotin, kao i gnosticizam i her-
metika. H. P. Blavatsky je objavila više knjiga u kojima izlaže teozofsku
doktrinu, a najpoznatije je njeno djelo The Secret Doctrine (Theosophical
University Press, Pasadena, 1988). Najplodniji teozofski autor je C.W.
Leadbeater (1847-1934), koji je također boravio u Indiji, gdje je ovladao
meditacijom, jogom i drugim spiritualnim i okultnim znanjima i vještinama.
On je objavio velik broj rasprava i knjiga o teozofiji i okultizmu, među kojima
su najpoznatije The Hidden Side of Things (The Theosophical Publishing
House, Madras) i A Textbook of Theosophy (The Theosophical Pubishing
House, Madras).
Prema teozofskoj doktrini, kao u svim duhovnim tradicijama, pored

vidljive, manifestne, fizičke realnosti, postoji i nevidljiva, spiritualna realnost,
koju čovjek može spoznati putem duboke meditacije, »prosvjetljenja« ili ne-
kog drugog duhovnog stanja koje transcendira normalnu ljudsku svijest. Da
bi se to postiglo potreban je veliki napor, ustrajnost i visok stupanj samokon-
trole. Nevidljiva spiritualna realnost ima više razina, od koji je najbliža fizi-
čkom svijetu astralna razina. Zatim dolazi mentalna razina, pa buddhička,
nirvanička, paranirvanička i na kraju mahapara nirvanička razina. Sve te
razine postoje u Kozmosu, ali isto tako i u čovjeku. Dok astralna razina kod
čovjeka upravlja osjećajima i strastima, mentalna razina utječe na djelovanje
ljudskog razuma, intelekta. Razina nazvana buddhi povezana je s višim
intelektom, višom intuicijom, a nirvanička razina označava najviše duhovno
dostignuće, stanje potpunog mira i blaženstva. Potankosti o preostale dvije
razine spiritualne stvarnosti, paranirvaničke i mahapara-nirvaničke ostale su
nedostupne i najvišem stupnju ljudske spoznaje. O njima se zna samo to da
je mahapara-nirvanička razina jednaka Apsolutu, odnosno Vrhovnom Biću,
koje se na paranirvaničkom nivou manifestira kao Sunčevo Božanstvo ili
Solarni Logos, koji obilježava svemoćnost, sveprisutnost, sveznanje i ljubav.
Solarni se Logos spušta na niže razine (to se u teozofiji naziva involucijom) i
kad val božanske energije dospije do najniže točke, do fizičke razine, on
uranja u nju i ispunjava je svojom energijom. Božanski je duh u čovjeka, za
razliku od životinja, individualiziran. Čovjekova je duša besmrtna, a kroz cik-
lus reinkarnacija ona evoluira prema sve višim nivoima. Nivo nirvane se
dostigne kad se čovjek oslobodi svih požuda i želja; tada se njegova duša
više ne reinkarnira, već nastavlja svoju evoluciju na višim spiritualnim
nivoima.
Prema teozofskom učenju sve stvari i sva bića (zvijezde, planete, zem-
lja, more, kamenje, biljke, životinje, ljudi) stalno emitiraju suptilne vibracije, s
tim da svaka stvar i biće ima svoj poseban tip vibracije. Međutim čovjekova
osjetila mogu registrirati samo neke od tih vibracija. Iz Sunca, koje je fizička
manifestacija Sunčevog Božanstva, zrači sunčeva životna energija, u Indiji
nazvana prana, koju apsorbiraju svi živi organizmi i koja je izvor njihove
vitalnosti. Čovjekove misli i osjećaji također stvaraju određene vibracije,
koje utječu na druge ljude, bilo pozitivno ili negativno. Misli se zapravo pre-
ma teozofskoj doktrini javljaju kao vibracije čovjekovog mentalnog tijela.
One utječu na mentalno tijelo drugih ljudi, a često izazivaju vibracije i na
astralnom nivou, t.j. na nivou emocija. Stoga svaka čovjekova misao,
riječ i čin vrše određeni utjecaj na ljude oko njega ne samo svojim
vidljivim djelovanjem, nego i preko svojih nevidljivih, suptilnih
vibracija, koje proizvode misli i osjećaji. Ostale važnije ideje teozofske
doktrine mogle bi se na sažet način ovako izložiti:
a) svijetom vladaju kozmički zakoni Ljubavi i Pravde;

b) čovječanstvo se sada nalazi na pola puta svoje evolucije, pa su
sada čovjekova osjetila, njegova svijest i intelekt tek napola razvijeni;
c) međutim, pojedine osobe mogu upornim nastojanjem svoja osjetila
i svoju svijest razviti do stupnja, koji će čitavo čovječanstvo dostići tek u
dalekoj budućnosti;
d) ljudi su najčešće nesretni zato što stalno žude za nečim što nemaju:
bogatstvom, slavom, moći, višim društvenim statusom sl., iz čega slijedi da
se čovjek, da bi bio istinski sretan, treba osloboditi robovanja željama i
požudama;
e) da bi čovjek postigao i očuvao unutarnji mir i ravnotežu mora naučiti
kontrolirati svoj um putem misaone koncentracije.
Ogranci teozofskog pokreta, koji teži promicanju univerzalnog brat-

stva među ljudima i širenju znanja o nevidljivim, višim dimenzijama stvarno-
sti, kao i o skrivenim, latentnim čovjekovim potencijalima, postoje i djeluju u
mnogim zemljama Europe, Amerike i Azije.
Iz krila teozofije nastao je jedan sličan duhovni pokret pod nazivom

antropozofija, koji je 1912. godine osnovao Rudolf Steiner (1861-1925),
znanstvenik, filozof, umjetnik i mistik. On je već kao dječak, kako piše u
svojoj autobiografiji (Mein Lebensgang) imao nadosjetilna iskustva, što ga
je uvjerilo u postojanje više, duhovne stvarnosti. Budući da je studirao
matematiku i fiziku, a pored toga je proučavao filozofiju, povijest i književnost
i tako stekao svestrano obrazovanje, nastojao je u svom istraživačkom i javnom
djelovanju povezati spiritualnu tradiciju i znanstvenu metodologiju. Taj pri-
stup primijenio je već u svojoj doktorskoj dizertaciji, koja je kasnije objavljena
kao knjiga s naslovom Wahrheit und Wissenschaft: Vorspiel einer Philo-
sophie der Freiheit (Istina i znanost: uvod u filozofiju slobode). R.
Steiner se rano uključio u teozofski pokret, ali se od njega nakon deset godi-
na odvojio i osnovao Antropozofsko društvo. Temeljna ideja antropozofske
filozofije bilo je vjerovanje da postoji nematerijalni, spiritualni svijet, koji je
pristupačan čovjekovom umu jedino preko najviših potencijala mentalne
spoznaje, bez posredovanja osjetila. Steiner je bio veoma svestrana i izuzet-
no aktivna ličnost: objavio je oko dvadeset knjiga, držao je predavanja i teča-
jeve iz raznih područja, bavio se slikarstvom, pisao drame, izdavao časopis
Magazin für Freiheit, osnovao waldorfsku pedagogiju itd. Nova koncep-
cija obrazovanja, nazvana waldorfska pedagogija, koju je osmislio R. Stein-
er, veoma je značajna, jer je ona prvi put istakla tezu da cilj obrazovanja nije
gomilanje znanja u glavama učenika, već razvijanje individualnih nadarenosti
i stvaranje slobodnih i kreativnih ličnosti (to je stanovište danas manje više
općenito prihvaćeno, barem u teoriji, ako ne u praksi). A to je moguće jedino
u ozračju slobode, jer je sloboda temeljni preduvjet duhovnog razvoja i stva-
ralačkog intelekta.
U Dornachu, blizu Basela, Švicarska, R. Steiner je 1913. godine

izgradio sjedište svog pokreta, Goetheanum, gdje je pored ostalog djelovala
Slobodna visoka škola za duhovne nauke. Prvi njegov intelektualni uzor
bio je Goethe, jer je u njegovim djelima vidio nastojanje da se u prirodnim
pojavama otkrije njihova skrivena, duhovna strana. Od 1889. do 1896. godi-
ne sakupljao je i objavljivao Goetheove prirodno-znanstvene spise. (Goethes
Naturwissenschaftliche Schrifte). Za to vrijeme napisao je i svoje poznato
djelo Die Philosophie der Freiheit. On je vjerovao u spiritualnu percepciju
stvarnosti neovisnu o čovjekovim osjetilima. Smatrao je da je čovjek u davno
pretpovijesno doba bio na višem duhovnom nivou i da je bio usko povezan sa
spiritualnim životom svijeta, ali su kasnije njegovi spiritualni potencijali bitno
smanjeni, zbog toga što je postao pretjerano vezan uz materijalni svijet i
tjelesne porive. Obnova sposobnosti percepcije spiritualnog svijeta sada
zahtijeva uporno vježbanje čovjekove svijesti, kako bi se ona uzdigla iznad
podložnosti materijalnim stvarima i porivima, a ta sposobnost postoji latentno
u svakom čovjeku. Antropozofski pokret i danas je raširen u mnogim
zemljama, u kojima djeluju antropozofska udruženja i više od 600 Waldorf-
skih škola.
U svom glavnom djelu Die Geheimwissenschaft in Umriss R. Stein-

er ukazuje na višedimenzionalnost ljudskog bića, koje pored vidljivog, fizi-
čkog tijela sačinjavaju i nevidljive, nematerijalne sastavnice. Čovjek po svom
fizičkom tijelu pripada mineralnom svijetu, podložnom djelovanju fizičkih i
kemijskih zakona, a ono što tom tijelu daje život, što sprečava njegovo ras-
padanje, je nevidljiv, skriven dio čovjeka, koji R. Steiner zove »eterskim« ili
»životnim« tijelom, koje prožima i održava fizičko tijelo. No pored eterskog
odnosno životnog tijela postoji i treća, još viša sastavnica čovjekovog bića,
tzv. astralno tijelo, pomoću kojeg čovjek reagira na vanjske utjecaje osjeća-
jući bol, strah, veselje, žalost i druge emocije. Ali te emocije kao i čovjekove
misli i volja potječu, prema učenju antropozofije, iz jedne još više razine, više
sastavnice ljudskog bića, iz njegovog Jastva, koje R. Steiner zove »dušom
svijesti«. U tom suštinskom dijelu čovjekovog bića nalazi se njegova praiskon-
ska jezgra, proistekla iz božanskog izvora. Duhovni razvoj čovjeka ima za
cilj da njegova »duša svijesti«, njegovo Jastvo postane gospodarom njego-
vog astralnog tijela, koje je nositelj emocija i misli, kao i eterskog tijela, koje
nositelj vitalnih funkcija fizičkog tijela.
U bitnim stavovima o suštini svijeta i čovjeka nema većih razlika

između antropozofije i teozofije, jer je duhovni i filozofski temelj obiju doktri-
na isti: drevna orijentalna religijsko-filozofska tradicija kao i helenska i
europska idealistička odnosno transcendentalna filozofija. Kao što sam na-
ziv »antropozofija« (anthropos = čovjek, sophia = mudrost) kaže, R. Steiner
polazi od Pitagorine postavke da je čovjek mjerilo svih stvari (Omnium re-
rum mensura homo), pa stavlja čovjeka u središte svojih istraživanja i svoje
doktrine. Prema Steineru čovjek je prvenstveno duhovno biće, koje posjedu-
je latentnu sposobnost da putem »više svjesnosti« dođe do spoznaje na-
dosjetilnog duhovnog svijeta. Nadosjetilnom se spoznajom, koju R. Steiner
zove »tajnom znanošću« ili »duhovnom znanošću«, doznaje da se iza stvari i
događaja osjetilno-fizičkog svijeta nalazi duhovni svijet i da iza materijalnih
fenomena djeluju nematerijalne, spiritualne sile. Na prapočetku postojao je
samo duhovni svijet, a materijalna se stvarnost rađa i razvija iz duhovne
sfere. Taj se duhovni svijet može spoznati jedino u višim stanjima svijesti,
koja se može postići razvojem »produhovljene sposobnosti ljubavi«. Da bi se
čovjek uzdigao na razinu takvog višeg oblika ljubavi, on se mora, pored
ovladavanja svojim umom posredstvom koncentracije i meditacije, potpuno
odreći samoljublja, tako da voli svako biće jednako kao što voli samog sebe.
Tada čovjek doživljava sebe kao čisto duhovno biće, t.j. kako kaže R. Stein-
er »biće koje zrači ljubav, koje postoji samo kao biće ljubavi u sveopćoj
svemirskoj ljubavi«. Dok u duhovnom svijetu vlada istinska produhovljena
ljubav, u materijalnom svijetu prevladava osjetilna ljubav.
Prvi korak na putu u vanosjetilno stanje svijesti je, kao što je već
spomenuto, koncentracija i meditacija, koje čovjeka oslobađaju od utjecaja
vanjskog, fizičkog svijeta i tako ga uvode u »imaginarno znanje« (znanje
utemeljeno na osjetilnom zapažanju R. Steiner zove »predmetno znanje«), U
višem stanju svijesti čovjek osjeća da se uzdiže iz svog »ja«, koje je vezano
uz tjelesna osjetila, u više, duhovno »Ja«, osjeća dakle da se uzdiže iz fizi-
čkog svijeta u viši duhovni svijet koji doživljava u obliku simboličnih slika,
imaginacija. Daljnjim duhovnim napretkom, koje uključuje potpuno oslobođe-
nje od tjelesnih poriva, žudnji i egocentrizma, kao i potpunu kontrolu misli,
osjećaja i volje, čovjek postiže »inspirativno stanje svijesti«, koje mu pruža
dublji uvid u duhovni svijet, t.j. ne samo zapažanje nego i razumijevanje tog
svijeta. Najviši stupanj nadosjetilne svijesti R. Steiner zove »intuitivnim stanjem
svijesti«, koje omogućava čovjeku da spozna suštinu duhovnog svijeta i suš-
tinu svoga bića, da shvati svoju neraskidivu povezanost sa Svemirom i da
doživi svoje srastanje sa Svemirom ne gubeći svoju individualnost, svoje vlas-
tito biće. To stanje svijesti R. Steiner zove »stanje produhovljene ljubavi«, jer
je ono potpuno slobodno od egocentričnog samoljublja.
Alternativni, holistički i energetski pristup čovjekovom
zdravlju, bolesti i liječenju (komplementarno odnosno
integrativna medicina)
Za razliku od materijalističkog i mehaničkog shvaćanja čovjeka, koje

zastupa pretežni dio oficijelne, akademske medicine i koje svodi ljudsko biće
na njegov fizički aspekt, a njegove biološke (pa čak i psihološke) funkcije
reducira u krajnjoj liniji na fiziku i kemiju, nekonvencionalne doktrine pro-
matraju čovjeka kao višedimenzionalnu, integralnu cjelinu sastavljenu od fizi-
čkog tijela, psihe i duše. Zbog toga se pogledi na čovjekovo zdravlje, bolest i
liječenje u ova dva pristupa veoma razlikuju, iako posljednjih godina ima
znakova približavanja. Jedno od glavnih obilježja nekonvencionalnog, alter-
nativnog, ili kako se sada sve češće naziva komplementarnog pristupa, je
stanovište da u čovjeku i oko njega postoje znanosti još nedovoljno poznate i
neistražene energije, koje bitno utječu na čovjekovo zdravlje, bolest i izlječenje,
a koje se u suvremenoj alternativnoj literaturi najčešće nazivaju bioenergi-
jom, vitalnom (životnom) energijom ili suptilnom energijom. Tu je vitalnu
energiju poznata američka fizičarka i iscjeliteljica Barbara Ann Brennan
nazvala »ljudskim energetskim poljem« (»human energy field«), koje je pove-
zano s »univerzalnim energetskim poljem«, koje okružuje i prožima sve što
postoji. 37) U hinduskoj mitologiji taj je oblik energije poznat pod imenom »kun-
dalini« odnosno »prana«, koja se smatra vrhovnom kozmičkom energijom,
koja stvara, prožima i pokreće sve stvari i sva živa bića. U taoizmu se koz-
mička energija, koja je izvor života, zdravlja i vitalnosti zove »ći«, a njeni se
tokovi mogu stimulirati putem akupunkture, meditacije i drugim metodama.
Prema hinduskoj tradiciji »prana« je najsuptilniji oblik vitalne energije, pri-
sutna u svakoj stvari i svakoj fizičkoj i mentalnoj pojavi i događaju. Što čovjek
posjeduje više »prane«, to su njegovi tjelesni i mentalni procesi vitalniji.
Uravnotežena »prana« dovodi do mentalne živahnosti, do uravnoteženih
bioloških ritmova i jakog imunitetnog sustava. I na Zapadu se u posljednje
vrijeme sve više primjenjuje liječenje putem vitalne energije (energy-based
healing), koje se temelji na pretpostavci da se u jačanju i uravnoteženju čovje-
kovog energetskog polja nalazi ključ njegovog zdravlja.
Drugo bitno obilježje holističkog pogleda na čovjeka i njegovo zdravlje

je stanovište da korijeni bolesti leže ne samo u čovjekovom tijelu, nego prven-
stveno u njegovom umu odnosno psihi. Sve se više i u konvencionalnoj, škol-
skoj medicini prihvaća stanovište o interakciji mentalnog (psihičkog) i fizi-
čkog (tjelesnog) faktora, kako u nastanku bolesti tako i u njenom izlječenju.
Utvrđeno je pomoću elektroencefalograma da se meditacijom mozak dovo-
di u tzv. alfa stanje, kad se broj moždanih valova smanjuje od 40-50 u sekun-
di, koliko ih ima u aktivnom, tzv. beta stanju, na dva do deset ciklusa u sekun-
di, što ima veoma povoljne učinke na fizičko i mentalno zdravlje. Posljednjih
se godina pojavio i brzo proširio novi pristup medicini nazvan »mind-body
medicine« ili integrativna medicina, koja se temelji na stanovištu da čovjek
može svojom sviješću i umom, svojim pozitivnim razmišljanjem i osjećajima
smanjiti i izliječiti mnoge neravnoteže u svom mentalno-tjelesnom sustavu.
Čovjekova svijest po tom shvaćanju sadrži veliku potencijalnu moć, koja se
može ojačati raznim tehnikama relaksacije, koncentracije, meditacije, joge,
vizualizacije i sl. i koja se može koristiti za iscjeljenje mnogih bolesti. Bolest
je prema tom pristupu najčešće posljedica nesposobnosti čovjeka da postigne
i održi skladno jedinstvo tijela i uma (psihe). Tek kad se fizička i mentalna
dimenzija čovjeka dovede u sklad i ravnotežu, čovjek stiče osjećaj smireno-
sti, duševne ravnoteže i sigurnosti i na taj način čuva i unapređuje svoje
zdravlje. U većini alternativnih metoda liječenja prevladava stanovište da je
najvažniji čimbenik čovjekovog zdravlja stanje njegove svijesti, t.j. priroda
njegovih misli i osjećaja, volje i intencija. Smatra se na pr. da je jedan od
oblika pozitivnog djelovanja uma (svijesti) na iscjeljenje osoba oboljelih od
neke kronične bolesti prihvaćanje postojećeg stanja, što dovodi do duševnog
mira i opuštenosti, a to je važan uvjet uspješnog izlječenja. Većina fizičkih
zdravstvenih problema su samo fizičke manifestacije prave bolesti, čiji se
korijeni nalaze u čovjekovoj svijesti odnosno psihi. Međutim, u konvencio-
nalnoj, školskoj medicini izgleda da još uvijek prevladava stav, da su čovje-
kov um i njegova svijest proizvod mozgovnih strujnih krugova i biokemije, da
su prema tome mentalni, misaoni i emocionalni procesi uvjetovani fizičkim i
biokemijskim procesima i da stoga čovjekova svijest, njegova volja, mišlje-
nje, emocije i intencije nemaju bitni autonomni utjecaj na zdravlje, bolest i
izlječenje. Doduše to se stanovište postupno mijenja i danas se sve veći broj
bolesti svrstava u kategoriju psihosomatskih bolesti, kod kojih osnovni uzroci
leže u mentalno-psihičkoj sferi.
Ann Brennan povezuje holističko poimanje čovjeka i njegovog zdra-

vlja s tzv. holografskom koncepcijom, ali ne u njenom uskom, tehničkom
smislu, nego u široj, filozofskoj interpretaciji kakvu su joj dali dr. Karl Pri-
bram i dr. David Bohm. Suština holograma je, najjednostavnije i najkraće
rečeno (koliko je to uopće moguće s obzirom na matematičku i tehničku
složenost tog fenomena) u tome, da se u prostor projicira trodimenzionalna
slika nekog predmeta pomoću laserske zrake, nakon što je taj predmet snim-
ljen na fotografskoj ploči. Pa čak ako se laserskom zrakom osvijetli samo
dio holograma, dobije se čitava trodimenzionalna slika snimljenog predmeta,
što se uzima kao dokaz teze da svaki dio sadrži cjelinu. Mađarski fizičar
Denis Gabor je 1947. godine prvi izradio jednadžbe pomoću kojih je opisao
stvaranje trodimenzionalne fotografije i taj je postupak nazvao holografijom,
a prvi je hologram konstruirao 1965. godine Emmete Leigh. Dr. Karl Pri-
bram, profesor fiziologije na Stanford University, Kalifornija, je primijenio
hologram u tumačenju procesa u mozgu, a dr. David Bohm je 1971. godine
pokušao pomoću holografije objasniti organizaciju Svemira. Smatra se da
prema tom širem, kozmološkom shvaćanju holografija potvrđuje transcen-
dentalno tumačenje stvarnosti, prema kojem je prvobitni, primarni element
od kojeg je nastao materijalni univerzum, nematerijalne, spiritualne prirode.
Tako shvaćen holografski koncept sadrži dakle premisu da se iskonska, istin-
ska stvarnost sastoji od nekog nama nepoznatog oblika kozmičke energije,
koja je spiritualnog porijekla i koja bitno djeluje na čovjeka, njegov postanak
i život. Dr. K. Pribram vjeruje da čovjekov mozak djeluje kao hologram, t.j.
da projicira istinsku, primarnu realnost suptilnih energetskih struja pretvara-
jući ih u sekundarnu realnost, u percepciju materijalnih objekata. Iz te se
pretpostavke izvodi zaključak da je istinska stvarnost spiritualna, da ju do
čovjekovih osjetila i mozga prenose struje suptilne energije i da je čovjek
potom doživljava kao materijalnu stvarnost (slično kao što je u hologramu
laserska zraka po tumačenju dr. K. Pribrama i dr. D. Bohma nosilac trodi-
menzionalne slike nekog predmeta, t.j. nositelj virtualne stvarnosti). 38) Ann
Brennan nalazi u holografskom konceptu potvrdu temeljne teze alternativne
medicine, naime da čovjeka i njegovo zdravlje treba promatrati holistički, t.j.
uzimati u obzir ne samo njegovu fizičku (tjelesnu), nego i mentalnu (psi-
hičku) kao i spiritualnu k o m p o n e n t u , s tim da je važnost pojedinih
komponenti čovjekovog bića obrnuta navedenom redoslijedu.
Druga premisa holografskog koncepta je da su sve stvari, svi doga-
đaji i sve pojave međusobno povezane i da svaki dijelić te povezane Cjeline
sadrži u sebi otisak, obrazac Cjeline. Primijenjene na čovjekovo zdravlje,
premise holografskog koncepta znače, s obzirom da čovjekova svijest stvara
njegovu predodžbu o realnosti, da čovjek sam stvara ne samo predodžbu o
svome zdravlju odnosno bolesti, nego i da svojom sviješću bitno utječe na
svoje zdravlje odnosno bolest. To potvrđuje temeljnu tezu alternativne medi-
cine, da je čovjekova svijest odnosno psiha najvažniji čimbenik njegovog
zdravlja. Bolest je dakle prema tom shvaćanju primarno posljedica pore-
mećaja u čovjekovoj svijesti (psihi), koji blokiraju energetske struje i na kraju
dovode do zdravstvenih problema. Zbog toga iscjelitelja koji primjenjuje neku
holističku odnosno holografsku metodu liječenja, zanimaju ne samo vanjski
simptomi bolesti i njeni biološki uzroci, nego prvenstveno neravnoteže u paci-
jentovom energetskom sustavu, a zatim, što je još važnije, stanje njegove
svijesti (psihe). Iscjelitelj dakle ne liječi samo pacijentovo fizičko tijelo, nego
istovremeno, ili čak primarno, emocionalne, mentalne, pa eventualno i spiri-
tualne aspekte njegove ličnosti. Ali da bi to mogao, iscjelitelj mora vladati,
kako ističe Ann Brennan, »višim osjetilom percepcije« kako bi pomoću njega
mogao u pacijentovom energetskom polju pronaći točke iscrpljenosti i
neravnoteže i otkriti psihološke probleme koji su pridonijeli razvoju bolesti.
Pored toga, i to je novi moment u holografskom pristupu, važnu ulogu u
iscjeljenju ima moralna i duhovna evolucija pacijenta, koja se postiže putem
samospoznaje, prihvaćanja samog sebe (self-acceptance), nadilaženja ego-
ističnih poriva, razvijanja suosjećanja i kreativnosti.
Većina alternativnih metoda liječenja počiva na pretpostavci, da

izlječenje ovisi u velikoj mjeri o samom čovjeku, t.j. da je proces izlječenja
velikim dijelom proces samoizlječenja. Prema toj pretpostavci svaki čovjek
posjeduje urođeni samoiscjeljujući sustav, koji djeluje spontano, t.j. automat-
ski. Američki liječnik i pobornik ideje o ključnoj ulozi čovjekovog samoiscje-
ljujućeg sustava, dr. Andrew Weil, ističe da je zapadna medicina usmjerena
pretežno na liječenje bolesti, dok su indijska i kineska medicina od pradavnih
vremena orijentirane prvenstveno na jačanje obrambenog mehanizma čovje-
kovog tijela, vjerujući da se tijelo, pogotovo ako se njegove obrambene funk-
cije ojačaju zdravim načinom života i eventualno odgovarajućim prirodnim
lijekovima, može samo othrvati nastanku bolesti, a ako do njih ipak dođe,
svladati ih. Dr. A. Weil drži da biomedicinski model na kojem se temelji
zapadna medicinska teorija i praksa i koji je usmjeren prvenstveno na bolest
i njeno liječenje, a ne na održavanje i unapređenje zdravlja, zanemaruje i
podcjenjuje iscjeljujući potencijal ljudskog organizma. Pored toga, taj model
ne uzima dovoljno u obzir utjecaj uma (psihe) na pojavu zdravstvenih pore-
mećaja, usredotočujući svu ili pretežnu pažnju na čisto tjelesne uzroke bole-
sti. Nasuprot tome, u tradicionalnoj medicini Istoka prednost se daje meto-
dama kojima se jača obrambena snaga organizma. Tako se na pr. u Kini
lijekovi dijele na inferiorne, koji su namijenjeni liječenju određenih bolesti, i
superiorne lijekove, koji potiču obrambene funkcije tijela. Dr. A. Weil pravi
razliku između liječenja i iscjeljenja: dok liječenje potječe izvana, iscjeljenje
dolazi iznutra. Te se dvije metode međutim ne isključuju, nego često nadopu-
njuju. Ipak, po mišljenju dr. A. Weila, i u slučaju liječenja, t.j. primjene lijek-
ova i drugih vanjskih tretmana, krajnji čimbenik izlječenja većine bolesti je
čovjekov imunitetni sustav, odnosno njegov prirođeni iscjeljujući mehanizam.
No razne nepovoljne okolnosti mogu nadmašiti sposobnost iscjeljujućeg sus-
tava da tijelu vrati energetsku i biološku ravnotežu. Tada treba intervenirati
i pomoći samoiscjeljujućem mehanizmu bilo lijekovima konvencionalne med-
icine, bilo raznim provjerenim alternativnim metodama i sredstvima, kao na
pr. biljnom terapijom, aroma terapijom, terapijom dodira, meditacijom, jogom,
akupunkturom, odgovarajućom dijetom itd.
Kao što se može zaključiti iz prethodnih objašnjenja, alternativna,

holistička medicina temelji mnoga svoja načela i postupke na filozofskim i
duhovnim tradicijama Istoka, prvenstveno na pretpostavci o primatu nema-
terijalne, spiritualne dimenzije stvarnosti nad materijalnom dimenzijom, zatim
na ideji o interaktivnoj povezanosti svih stvari i pojava u jedinstvenu Cjelinu,
kao i na vjerovanju u postojanje neke iskonske inteligentne, kreativne, stva-
ralačke sile (koju neki zovu kozmički Duh, neki Apsolut, a neki Bog), koja je
izvorište, stvaratelj i pokretač svega postojećeg i koja prožima sve. To je
najkraće rečeno metafizički okvir većine alternativnih metoda liječenja. Pored
toga, manje više zajedničkog svjetonazorskog okvira, alternativna medicina
prihvaća iscjeliteljsko iskustvo mnogih drevnih civilizacija, koje se stvaralo,
akumuliralo i empirijski provjeravalo i obogaćivalo tisućama godina, iako
najvećim dijelom nije objašnjeno ni verificirano znanstvenim metodama.
Posljednjih godina ima međutim sve više pokušaja približavanja alternativnih,
tradicionalnih iscjeliteljskih metoda i znanstveno utemeljene medicine, kao i
sve više nastojanja da se pojedine alternativne metode znanstveno istraže,
objasne i testiraju.
Jedan od poznatijih pokušaja sinteze drevne orijentalne i suvremene
znanstvene medicine je tzv. kvantna medicina. Njen je osnivač indijsko-ame-
rički liječnik i istraživač, dr. Deepak Chopra, koji je sljedbenik ajurvede, tradi-
cionalnog učenja o čovjeku, zdravlju i bolesti, nastalog u Indiji pred više od
pet tisuća godina, a istovremeno je i diplomirani liječnik zapadne medicine.
Temeljno načelo ajurvede je da čovjekova svijest vrši bitno utječe na njegovo
tijelo i da zdravlje ovisi prvenstveno o harmoniji i ravnoteži svijesti odnosno
duha, koja se prenosi na tijelo i njegove funkcije. Prema učenju ajurvede
stanje uravnotežene svijesti (duha) osigurava čovjeka od bolesti više nego
njegov fizički imunitet. Sve što čovjek misli, govori, gleda, radi, jede i pije
utječe na opće stanje njegove ravnoteže, pa ajurveda daje detaljna uputstva
o ispravnom načinu života, kako bi se uspostavila, održala i unaprijedila duhov-
na, mentalna, a na taj način i tjelesna ravnoteža i tako očuvalo zdravlje.
Ajurveda smatra da tijelo nije samo odgovarajuće strukturirana kolekcija
stanica, tkiva, kostiju, živaca i organa, već da ga sačinjavaju nevidljivi tokovi
suptilne energije, koji upravljaju čovjekovim mentalnim i tjelesnim funkcija-
ma, a na taj način i njegovim zdravljem (što implicira da se radi ne samo o
suptilnoj, spiritualnoj, nego i o inteligentnoj, kreativnoj energiji).
D. Chopra se poziva na modernu fiziku, koja kaže da su temeljni

elementi materije i energije kvanti, koji su nevidljive, nematerijalne vibracije,
ili kako ih D. Chopra zove »duhovi materije«, koji čekaju da dobiju materijal-
ni oblik. 39) U toj postavci kvantne fizike D. Chopra nalazi dodirnu točku
između moderne fizike i ajurvede. Naime, prema ajurvedi, kao što je rečeno,
ljudskim tijelom upravljaju nevidljive suptilne energetske vibracije, koje okružuju
i prožimaju fizičko tijelo i koje D. Chopra naziva »kvantnim tijelom«, što bi
sada po njegovom mišljenju dobilo i znanstveno objašnjenje. Čovjekovo kvant-
no tijelo, koje se u hinduskoj duhovnoj tradiciji naziva aurom, posjeduje pre-
ma učenju ajurvede veliku potencijalnu energiju, a i svojevrsnu inteligenciju,
koju ono putem određenih vibracija odnosno signala ili poruka šalje fizičkom
tijelu. D. Chopra definira kvantno tijelo kao mrežu suptilnih vibracija, koje
prožimaju čovjeka, njegov mozak, živčani sustav, sve stanice i organe, koji
trenutačno reagiraju na sve misli i emocije, utječući na čovjekove mentalne
i fiziološke procese. Vibracije kvantnog tijela, koje nisu samo energetske
naravi, nego prema učenju ajurvede posjeduju i inteligenciju t.j. sposobnost
zaključivanja i odlučivanja, mogu se kontrolirati raznim metodama (kao što
su koncentracija, meditacija, joga, aroma terapija, glazbena terapija, herbal-
na terapija, panćakarma, odnosno pročišćenje, odgovarajuća ishrana i
tjelovježba) i usmjeriti na izlječenje raznih bolesti i usporenje procesa sta-
renja.
Posljednjih deset-petnaest godina došlo je na Zapadu, naročito u SAD,

do značajnog preokreta u odnosu na alternativnu medicinu, ne samo kod
stanovništva, nego, iako u manjoj mjeri, i u slučaju medicinske profesije. U
SAD se na pr. sada više od polovice od oko 600 milijuna godišnjih liječničkih
posjeta odnosi na usluge alternativne i komplementarne medicine, CAM
(complementary and alternative medicine). Umjesto ranijeg osporavanja ili
ignoriranja, medicinski establišment u mnogim zapadnim zemljama, a naročito
u SAD, sve se više orijentira na sustavno istraživanje postupaka i učinaka
alternativnih metoda. U mnogim američkim bolnicama i istraživačkim insti-
tutima timovi liječnika i znanstvenika proučavaju akupunkturu, herbalnu ter-
apiju, tai ći, liječenje bioenergijom itd. Aroma terapija, koja je jedna od naj-
starijih prirodnih oblika liječenja postala je posljednjih godina veoma popu-
larna: uspješno se primjenjuje u mnogim zemljama Amerike i Europe u tera-
piji infektivnih bolesti, glavobolje, nesanice, anksioznosti, depresije, a vrše se
i intenzivna znanstvena istraživanja njene primjene i učinkovitosti. Cilj tog
pozitivnijeg gledanja na alternativnu medicinu je proširivanje granica rigoro-
zne znanstvene medicine, koje bi mogle voditi stvaranju novog tipa medicine,
tzv. integrativne medicine. Do osjetne promjene u odnosu konvencionalne,
školske medicine prema alternativnoj medicini došlo je u SAD 1993. godine,
kad je dr. David Eisenberg, profesor na Harvard Medical School, objavio
studiju, u kojoj je iznio podatak da je 1990. godine 34% svih odraslih građana
SAD barem jednom godišnje koristilo alternativne metode liječenja (taj je
postotak povećan 1997. godine na 59 %). Alarmiran tim podatkom dr. D.
Eisenberg uputio je sa skupinom svojih kolega javni apel tražeći da odgo-
varajući državni organi, znanstvene institucije i poslovne korporacije zauzmu
pozitivan i proaktivan stav prema komplementarnoj i alternativnoj medicini.
To je neočekivano brzo urodilo plodom: 1998. godine osnovana je državna
agencija National Center for Complementary and Alternative Medicine
s godišnjim budžetom od 100 milijuna dolara, čime su se financirali i sponzo-
rirali istraživački projekti alternativnih terapija, kao na pr. akupunktura, her-
balna medicina i dr. Neka od vodećih američkih sveučilišta kao na pr. Co-
lumbia, Duke, Harvard, University of California, osnovali su centre za inte-
grativnu medicinu; u oko dvije trećine medicinskih fakulteta održavaju se
tečajevi komplementarne i alternativne medicine, a u sve većem broju bolni-
ca se nude razne alternativne terapije.
Jedna od bitnih razlika između konvencionalne, alopatske i komple-
mentarne, holističke medicine jest u pristupu pacijentu. Dok se liječnici kon-
vencionalne medicine u postupku dijagnoze pretežno oslanjaju na laborato-
rijske nalaze i sve sofisticiranije aparate, a u terapiji na sintetske lijekove,
liječnici i iscjeljitelji alternativne medicine pridaju u dijagnozi veliku važnost
razgovoru s pacijentom o njegovim tegobama, životnim navikama i proble-
mima, a u liječenju je bitan neposredan odnos liječnika i pacijenta kao i kori-
štenje prirodnih lijekova i metoda, koji jačaju i aktiviraju obrambene i
iscjeliteljske snage samog organizma. S tim u vezi zanimljivo je svjedočenje
dr. Mitchela Gaynora, direktora Weil-Cornell Center for Integrative Medi-
cine, New York, koji opisuje svoj pristup pacijentima koji boluju od raka. Za
razliku od većine liječnika konvencionalne medicine koji liječenje raka
ograničavaju na kirurške zahvate, radio i kemoterapiju, u Centru dr. M.
Gaynora se pored standardnih medicinskih postupaka, velika pažnja posve-
ćuje razgovoru s pacijentima kako bi se oni potakli na pozitivan i aktivan
način suočavanja sa svojom bolešću i njenim liječenjem, kao i sudjelovanju
pacijenata u skupnim vježbama meditacije. Prema izjavama pacijenata, koje
navodi dr. Gaynor, oni su se nakon samo nekoliko mjeseci redovnih vježbi
meditacije osjećali mnogo bolje, veoma su dobro podnijeli radiološku i ke-
moterapiju i rezultati liječenja su bili višestruko bolji od prvobitnih prognoza.
Izgleda da potreba promjene u odnosu liječnik-pacijent, kao i pozitivniji stav
prema alternativnoj odnosno integrativnoj medicini nailazi na sve veće razu-
mijevanje medicinskog establišmenta. Dr. Ralph Snyderman, dekan Duke
Medical School, SAD, organizirao je 2002. godine anketu među 200
liječnika, od kojih je polovica izjavila spremnost da surađuju s prevoditeljima
alternativnih metoda, a trećina je anketiranih liječnika izrazila želju da se
upišu na tečajeve integrativne medicine. To je navelo dr. R. Snydermanna
da izjavi kako vjeruje da je počela transformacija medicinske prakse, koja je
od isto tako epohalnog značaja kao što je bila pojava znanstvene medicine
pred stotinjak godina. (Newsweek, 2. 12. 2002.).
Posljednjih je godina u zapadnim zemljama, naročito u SAD, veoma

poraslo zanimanje za tradicionalnu kinesku medicinu, što je potvrdila među-
narodna konferencija o toj medicini održana u rujnu 2002. godine u Pekingu
s 1500 prisutnih liječnika i znanstvenika iz 28 zemalja. Pokazalo se da je
kineska medicina najuspješnija na području gdje je zapadna, konvencionalna
medicina najslabija: na području kroničnih bolesti. U oko tisuću stručnih refe-
rata pruženo je dovoljno dokaza da se tradicionalnim kineskim metodama
uspješno liječe takve bolesti kao što su artritis, migrena, alergije, kronične
probavne smetnje, astma i sl. Kineska se tradicionalna medicina ne oslanja
na patologiju i biokemiju, nego se koncentrira na ravnotežu i harmoniju izme-
đu jina i janga, tih temeljnih pojmova kineskog taoizma. Jin i jang predsta-
vljaju dva suprotna pola, koji postavljaju granice neprestanih cikličkih promje-
na: oni označavaju dinamičku dijalektiku suprotnosti, koje postoje u prirodi, u
društvu i čovjeku. Kao što poredak u prirodi, tako se i čovjekovo zdravlje
temelji na dinamičkoj ravnoteži jin i janga. Pored toga, za dobro zdravlje
važno je da vitalna energija, koju Kinezi zovu »ći«, struji bez zastoja i smetnji
kroz 14 tjelesnih kanala, »meridijana«. Pomoću akupunkture ili određenih
biljnih pripravaka može se deblokirati stagnirajuća vitalna energija »ći«. Jed-
na od često isticanih prednosti kineske herbalne terapije je da ona ima manje
sporednih štetnih učinaka, nego farmaceutski proizvodi (iako ni ona nije sas-
vim bez rizika).
Akupunktura i herbalna medicina se posljednjih godina sve više

istražuju i primjenjuju u SAD i Europi: procjenjuje se da je u posljednjih 15
godina oko 20 000 američkih i europskih liječnika i istraživača studiralo i
proučavalo tradicionalnu kinesku medicinu na kineskim medicinskim fakulteti-
ma i zdravstvenim ustanovama, a vrijednost godišnjeg izvoza kineskih ljeko-
vitih biljnih pripravaka dosegla je 2001. godine 500 milijuna dolara. (News-
week, 2.12.2002.). Sve veća afirmacija alternativnih metoda liječenja na
Zapadu je dakle očigledna i veoma je vjerojatno da će se taj trend i dalje
nastaviti. Međutim, s tim u vezi postavlja se pitanje, hoće li se sve šira primjena
alternativne (nekonvencionalne, integrativne, komplementarne) medicine, koja
se zasniva ne samo na iskustvu koje je čovječanstvo stjecalo tisućama godi-
na, nego i na shvaćanju svijeta, prirode i čovjeka bitno drukčijem od svjeto-
nazora koje danas prevladava na Zapadu, ograničiti samo na izvanjski, teh-
nički aspekt te medicine, ili će ona potaknuti postepeno prihvaćanje i filozof-
skih i svjetonazorskih pogleda na kojima ona počiva. Autori alternativnih
(nekonvencionalnih) orijentacija upozoravaju da nije moguće očekivati pot-
pune odnosno optimalne učinke alternativnih metoda liječenja ukoliko se
istovremeno ne prihvati i njihov metafizički kontekst, što u pogledu zdravlja,
bolesti i liječenja znači bez prihvaćanja holističkog poimanja čovjeka, koje
obuhvaća ne samo fizičku (materijalnu), nego i psihičku (mentalnu), pa i
spiritualnu (duhovnu) komponentu čovjekovog bića, kao i neraskidivu pove-
zanost čovjeka s prirodom i Svemirom.
Uspjesi, granice i zablude materijalističke i
pozitivističke znanosti
Većina autora, mislilaca i pristaša alternativne svjetonazorske para-

digme, kao i mnogobrojne alternativne struje i pokreti (New Age pokret,
zatim razni ekološki, antiglobalistički, antiratni i drugi pokreti) imaju rezervi-
ran, skeptičan, a ponekad i negativan odnos prema euforičnom znanstve-
nom optimizmu, t.j. vjerovanju da napredak čovječanstva i budućnost ljud-
ske civilizacije ovisi prvenstveno o daljnjem razvoju znanosti, kojoj prema
tome, kao i njenim protagonistima t.j. znanstvenicima, pripada vodeće mje-
sto u hijerarhiji ljudskih djelatnosti, pa i privilegirano mjesto u društvu. Takvi
se kritični stavovi odnose naravno na znanost kakva se razvila na Zapadu
nakon 17. stoljeća na temelju materijalističkog, mehanističkog, pozitivističkog
i redukcionističkog poimanja Stvarnosti. Jedan od najznačajnijih intelektu-
alaca nove nekonvencionalne paradigme, Fritjof Capra je među prvima uka-
zao na revolucionarno značenje kvantne fizike, ne samo za područje priro-
dnih znanosti, nego i za cjelokupno shvaćanje materije i kozmosa, značenje
koje nadilazi kartezijanski rascjep duha i materije i koji otkriva mnoge dodirne
točke s drevnim orijetalnim učenjima. Drugi poznati filozof nove nekonven-
cionalne orijentacije, Ken Wilber, osporava pretenziju suvremene znanosti
da spozna sveukupnu Stvarnost racionalnim i empirijskim putem, smatrajući
da je krajnja pokretačka sila evolucije i Kozmosa transcendentalne prirode,
i da je stoga nemoguće tu Stvarnost dokraja dokučiti isključivo racionalnim
putem. On pledira za ponovnu integraciju znanosti, umjetnosti, etike i religije,
ili, kako on kaže, za sjedinjavanje Istinitog, Lijepog i Dobrog. Slične poglede
podržava i Bede Griffits, koji je uvjeren da se doba materijalističke para-
digme približava svome kraju i da nailazi vrijeme ponovnog oživljavanja »uni-
verzalne filozofije« (philosophia perennis), koja vidi pravu, istinitu Stvar-
nost kao transcendentalni fenomen. Možda najkritičniji stav prema suvre-
menoj znanosti izražava Bela Hamvas, koji sa skepsom gleda na munjeviti
razvoj znanosti i tehnologije u 20. stoljeću, smatrajući da se time oslobađaju
neke kozmičke demonske sile, koje čovjek na sadašnjem stupnju svog duhov-
nog i moralnog razvoja nije u stanju držati pod kontrolom, odnosno spriječiti
njihovu zloupotrebu s možebitnim katastrofalnim posljedicama. Kritičkim sta-
vovima prema nekim aspektima moderne znanosti pridružuje se i Scott Peck,
koji također ističe da se do cjelovite slike Stvarnosti ne može doći isključivo
racionalnim i empirijskim putem, već jedino uz pomoć nesvjesnog, intuitiv-
nog dijela uma. Jedino na taj način čovjek može spoznati povezanost svih
vidljivih i nevidljivih stvari i pojava u Kozmosu. Na taj se način može istovre-
meno postići ponovna sinteza materijalne i duhovne sfere i integracija sveuku-
pnih intelektualnih, znanstvenih, umjetničkih, duhovnih i društvenih aktiv-
nosti.
Američki sociolog Francis Fukuyama, iako ne pripada intelektualci-

ma nekonvencionalne orijentacije, također veoma uvjerljivo upozorava na
neka ograničenja i zablude redukcionističke metode, na kojima su utemeljene
suvremene prirodne znanosti (iako prvenstveno tim metodama treba pripi-
sati procvat prirodnih znanosti na Zapadu u 19. i 20. stoljeću). 40) Fukuyama
ukazuje na činjenicu da su se te metode pokazale neprikladnim za prouča-
vanje veoma kompleksnih bioloških i socioloških sustava, gdje odnosi izme-
đu dijelova i cjeline nisu linearni. To pogotovo vrijedi za čovjeka, koji pred-
stavlja vrhunac kompleksnosti nekog sustava, zbog čega redukcionistička
znanost nije u stanju objasniti cjelovitost i složenost ljudskog bića, naročito
fenomen ljudske svijesti. Zbog toga ljudska svijest, smatra Fukuyama, t.j.
dinamika čovjekovih emocija, raspoloženja, predrasuda, misaonih obrazaca i
kreativnosti ostaje i dalje tajanstvena, kao što je uvijek i bila. S tim u vezi F.
Fukuyama upozorava na pogrešno tumačenje fenomena čovjekove svijesti,
koje proizlazi iz materijalističkog i mehanističkog pristupa, a koje zastupa
znatan broj psihologa i biologa. Prema njihovom tumačenju čovjekov um i
njegova svijest se svodi na aktivnosti mozga, t.j. na biokemijske i fizikalne
procese u ljudskom mozgu, tako da se mozak uspoređuje s veoma složenim
organskim računalom. Kad bi se prihvatilo takvo tumačenje, to bi značilo da
čovjek nije ništa više od veoma sofisticiranog stroja, koji se sastoji od ugljika
i neurona, ali koji bi se mogao napraviti i od silicija i tranzistora. Kod toga se
međutim potpuno ignorira ono što predstavlja suštinu čovjekovog bića: njegovi
osjećaji, želje, ciljevi, strahovi i što je najvažnije njegova volja i sposobnost
moralnog izbora. O tome kako je došlo do kvalitativnog skoka, kojim se
tijekom evolucije nesvjesna životinja transformirala u svjesno biće, čovjeka,
postoje razna tumačenja, koja se mogu podijeliti u dvije glavne skupine. U
prvu skupini mogu se svrstati teorije prema kojima je čovjekova svijest poslje-
dica biološke evolucije. Druga škola mišljenja zastupa transcendentalno
objašnjenje čovjeka i njegove svijesti. Tu spadaju sva drevna orijentalna učenja
i sve velike svjetske religije, kao i suvremene nekonvencionalne doktrine.
Često se pokušava pomiriti Darwinova teorija evolucije s transcendentalnim
objašnjenjem čovjekove geneze. S tim u vezi F. Fukuyama navodi najnovije
stanovište katoličke Crkve, koja je potkraj 20. stoljeća prihvatila Darwinovu
teoriju evolucije, prema kojoj je čovjek potekao od životinje, ali se prema
njenom tumačenju u određenoj fazi te evolucije dogodio »ontološki skok«,
time što je Bog udahnuo dušu u čovjekovo tijelo. Druga primjedba Fuku-
yame na račun suvremene znanosti sastoji se u tome što uvjerenje koje
vlada u javnosti, a koje potstiče znanstvena zajednica, da je jedini cilj znano-
sti traganje za istinom i da je to njeno inherentno obilježje, nažalost nije točno.
Prema njegovom mišljenju gotovo svako znanstveno otkriće ima pored pozi-
tivnih učinaka i potencijalno štetne, a ponekad i veoma opasne posljedice.
Najočigledniji primjeri za tu ambivalentnost znanstvenog napretka su
moguće, pa i stvarne zloupotrebe nuklearne energije i molekularne genetike.
Stoga bez oslonca na filozofiju, etiku, teologiju, pa i politiku (jer se neke
posebno opasne zloupotrebe znanstvenih dostignuća mogu spriječiti jedino
odgovarajućim državnim ili međunarodnim propisima) nije vjerojatno da će
daljnji eksplozivni rast znanstvenih otkrića povećati blagostanje, sigurnost,
mir i sreću ljudskog roda.
Britanski biolog Rupert Sheldrake pridružio se kritičarima materijali-

stičkog i mehanističkog shvaćanja stvarnosti svojom analizom jednog od
aksioma tradicionalne znanosti, koji kaže da se sve prirodne pojave događa-
ju u skladu s nepromjenljivim prirodnim zakonima i vječnim fizikalnim kon-
stantama, kao što su brzina svjetlosti, univerzalna gravitaciona konstanta,
masa elektrona, masa protona itd. 4l) Te temeljne, numerički izražene kon-
stante trebale bi odražavati neke bazične univerzalne zakonitosti prema koji-
ma se događaju prirodne pojave. Problem se međutim sastoji u tome, kako
ističe R. Sheldrake, što su se fizikalne konstante u toku posljednjih 200 godi-
na više puta mijenjale. Jedan od razloga tih promjena bile su promjene u
vrijednosti mjernih jedinica u kojima se fizikalne konstante izražavaju. Brzi-
na svjetlosti određena je na pr. brojem metara koji svjetlost prođe u jednoj
sekundi, ali dužina tog metra se nekoliko puta korigirala, počevši od 1790.
godine, zatim 1799., pa ponovno 1960., da bi konačno 1983. godine dobila
sadašnju vrijednost. Međutim na proračune brzine svjetlosti utjecale su prven-
stveno različite metode mjerenja, a možda i stvarne fluktuacije brzine svjet-
losti. Dok su proračuni brzine svjetlosti u razdoblju 1927-45. godine bili niži
od ranijih vrijednosti za 20 km na sekundu, poslije su se procjene ponovno
vratile na vrijednosti iz 1927. godine.
R. Sheldrake spominje isti problem s gravitacionom konstantom, koja

se prvi put pojavila u Newtonovoj jednadžbi gravitacije. Ta je konstanta naj-
prije izračunata 1798. godine, i od tada je više puta korigirana. Nesigurnost u
pogledu točne vrijednosti gravitacione konstante dala je povoda za istraživanje
neke sile, kojom bi se mogle objasniti promjene u sili gravitacije. S obzirom
na činjenicu da su se posljednjih 50 godina mijenjale vrijednosti i drugih fizikal-
nih konstanti, R. Sheldrake zaključuje da su te konstante tijekom 15 milijardi
godina, koliko se pretpostavlja da je star Svemir, mogle i znatnije varirati. A
to bi dovelo u pitanje jedan od temeljnih aksioma fizike: aksiom o nepromje-
njivosti fizikalnih konstanti, a time i samih fizikalnih zakona. Drugi fizičari,
kao na pr. Arthur Eddington i Paul Dirac priznaju da su fizikalne konstante
doduše podložne promjenama, ali ne smatraju da to dovodi u pitanje aksiom
o nepromjenljivosti univerzalnih prirodnih zakona. Ideja o vječnim i konstant-
nim prirodnim zakonima, koji osiguravaju matematski odredivu i predvidivu
kozmičku strukturu i dinamiku, ostala je tako i dalje, smatra R. Sheldrake,
posljednji bastion klasične fizike.
Izgleda međutim, kako ističe R. Sheldrake, da je teorija kaosa zadala

posljednji udarac ideji kauzalnosti, determiniranosti i predvidivosti prirodnih
procesa. Mnogi autori smatraju da teorija kaosa predstavlja dosada najznača-
jnije dostignuće teoretske fizike. Stoljećima se naime fizika temeljila na načelu
linearnosti, prema kojem se prirodne pojave mogu objasniti linearnim funk-
cijama, što je stvorilo iluziju o predvidivosti budućeg toka događaja. Pokaza-
lo se međutim da kompleksni i dinamički sustavi ne funkcioniraju po načelu
linearnosti, već da je njihovo ponašanje obilježeno slučajnošću i nepredvidi-
vošću. 42) Teorija kaosa se razvila iz te temeljne premise o nelinearnosti,
neodređenosti i nepredvidivosti svijeta u kojem živimo. Najpoznatije načelo
koje na jednostavan način opisuje suštinu teorije kaosa nazvano je »efekt
leptira« (The Butterfly Effect) i ono glasi: male varijacije u početnim uvjeti-
ma rezultiraju u golemim, dinamičkim transformacijama događaja koji
slijede. To je načelo nazvano »efektom leptira«, jer se njegovo djelovanje na
popularan način usporedilo s primjerom leptira, koji zamahnuvši krilima na
pr. u Brazilu, izaziva uragan u Indiji. Prvi koji je matematički izrazio taj
fenomen bio je Edward Lorenz, koji je i praktički provjerio svoj matematski
model pomoću eksperimenta s vodenim kolom (»Lorenzovo vodeno kolo«).
On je pustio vodu na vodeno kolo, koje se tjerano ravnomjernim mlazom
vode okretalo konstantnom brzinom. Međutim, kad je povećana brzina do-
toka vode, vodeno se kolo počelo okretati promjenljivom brzinom, t.j.
nepredvidivo i kaotično.
Kolikogod »efekt leptira« i »Lorenzovo vodeno kolo« izgledali kao

jednostavni, gotovo banalni fenomeni, njihov je učinak na promjene u poimanju
prirode i sveukupne stvarnosti gotovo revolucionaran. Od Newtonovog vre-
mena pa sve do danas, klasična, konvencionalna se fizika se temelji na ideji
da se sve u univerzumu i prirodi događa u skladu s fiksnim prirodnim zakoni-
ma. Ako su poznati ti zakoni i ako je poznato stanje u nekom sustavu u
danom trenutku, onda se može predvidjeti stanje tog sustava u bilo kojem
budućem vremenu. Zbog toga se takvo poimanje svemira i stvarnosti i zove
mehanističko i determinističko. Takvo je shvaćanje korjenito promijenila
kvantna fizika i teorija dinamičkih sustava, odnosno teorija kaosa. Kvantna
je teorija pokazala da se stvari na subatomskom nivou ne odvijaju na pred-
vidiv način. Na toj se razini ne može sa sigurnošću predvidjeti nijedan doga-
đaj, već se može samo procijeniti stupanj vjerojatnosti nekog događaja, čime
se negira načelo determiniranosti, imanentno klasičnoj, konvencionalnoj fizi-
ci. S druge strane, prema teoriji dinamičkih sustava male početne promjene
nekog sustava izazivaju nepredvidive i velike promjene tog sustava. Među-
tim, iako je glavno obilježje kvantne fizike i teorije dinamičkih sustava načelo
indeterminizma, to ne znači da neodređenost, nepredvidivost i slučajnost
ponašanja tih sustava vodi u apsolutni kaos, odnosno da je to ponašanje
potpuno kaotično. Promjene se doduše događaju slučajno i nepredvidivo u
pojedinostima, ali u njihovom se kretanju ipak nazire neki opći obrazac (mo-
glo bi se na jednostavan način reći: i u tom neredu ima sustava). To znači da
su detalji promjena slučajni i nepredvidivi, ali da se te promjene događaju u
stanovitim predvidivim općim okvirima. 43) Novo shvaćanje stvarnosti zasno-
vano na kvantnoj teoriji i teoriji dinamičkih sustava od posebne je važnosti za
biološke i društvene sustave, kojima upravlja mnogo fleksibilnija vrsta logike,
nego što je slučaj s mehaničkim sustavima. 44)
U javnosti prevladava uvjerenje o neupitnoj istinitosti, vjerodostojnosti
i objektivnosti znanstvenih dostignuća (naročito u slučaju prirodnih znanosti),
prvo zbog toga što se teoretske postavke i hipoteze u pravilu verificiraju
putem eksperimenata i drugih rigoroznih metoda, a drugo, što su znanstve-
nici nepristrani i u svom se radu, kako se vjeruje, rukovode isključivo otkri-
vanjem istine. To bespogovorno vjerovanje u nepogrešivost i objektivnost
znanstvenog rada poprimilo je po mišljenju R. Sheldrakea, obilježje dogme,
pretvarajući znanost u svojevrsnu religiju suvremene zapadne civilizacije.
Kod toga se međutim zaboravlja, da većina znanstvenika na Zapadu (naročito
u SAD) radi za militarističke, korporacijske i državne interese i da je često
glavni motiv njihovog rada profesionalna ambicija i karijera. Pored toga većina
je znanstvenika, kao i ostali ljudi, pod utjecajem određenih predrasuda i raznih
svjetonazora, što ne može ostati bez odraza na interpretaciju istraživačkih
rezultata, dovodeći tako u pitanje njihovu potpunu nepristranost i objektivnost.
Tako će na pr. konzervativni znanstvenici u sporu utječe li na čovjeka više
njegovo gensko nasljeđe ili okolina, dati prednost genetici i na tome temeljiti
svoje stanovište o superiornosti određenih rasa ili društvenih slojeva. S druge
strane, liberalno i lijevo orijentirani znanstvenici će smatrati da na razvoj i
položaj čovjeka u društvu odlučujući utjecaj imaju vanjske okolnosti i da su
prema tome nejednakosti među ljudima uvjetovane pretežno društvenim i
ekonomskim prilikama. Znanstvenici nisu često samo žrtve ideoloških i dru-
gih predrasuda, nego i tipičnih ljudskih slabosti, kao što su častohleplje, taš-
tina, isključivost, zavist, oholost i sl. Stoga se često događa da je neko novo
znanstveno otkriće ili teorija podložno preuveličavanju njegove originalnosti i
značaja, generaliziranju i apsolutiziranju. Tako je bilo, kako podsjeća R. Shel-
drake, s psihoanalizom S. Freuda, kad se gotovo svaka pojava, ne samo u
psihologiji, nego i u sociologiji, povijesti i politici, pokušavala objasniti psiho-
analitičkim pojmovima. Slično se danas događa s molekularnom genetikom:
smatra se da su sklonost raznim bolestima, debljini, homoseksualnosti, kri-
minalnom ponašanju, pa i čovjekov temperament i karakterne osobine
zapisane u njegovoj molekuli DNK. U svojoj ekstremnoj interpretaciji to bi
stanovište značilo da su ljudska bića unaprijed programirane jedinke, iako
cjelokupno ljudsko iskustvo govori da su ljudi nešto više od svojih gena, od
svoje biokemije.
Povjesničari znanosti W. Broad i V. Wade također dovode u pitanje

neupitnu točnost rezultata znanstvenih istraživanja. Oni ukazuju na tenden-
ciju nekih istraživača da prilagođuju podatke eksperimenata svojim
teoretskim hipotezama. 45) Od takvih sklonosti nisu bili imuni ni takvi velikani
prirodnih znanosti kao Galilei i Isaac Newton, za koga njegov biograf Rich-
ard Westfall navodi da je podešavao proračune u vezi teorije gravitacije
kako bi pogreška bila manja od jednog promila. A za Galileja navedeni autori
pišu da je svoje teorije potkrijepio nekim eksperimentima, čije pojedinosti nije
nikad objavio. R. Sheldrake spominje još jedan oblik manipuliranja rezultati-
ma istraživanja, kako bi se lakše dokazale određene hipoteze: radi se o sele-
ktivnom korištenju i objavljivanju podataka. Istinoljubivost, nepristranost i
objektivnost su bez sumnje ideali znanstvenog rada, kojima se rukovode mnogi
znanstvenici, ali znanost u cjelini, po mišljenju R. Sheldrakea, ne zaslužuje
aureolu nepogrešivosti i uzvišenosti, na koju kako izgleda pretendira znan-
stvena zajednica.
R. Sheldrake navodi u prilog tom svom stanovištu još jedan fenomen,

koji on zove »efektom eksperimentatora« ili »efektom očekivanja«, a koji se
sastoji u pojavi da stavovi i očekivanja istraživača često utječu na predmet,
pa time i na rezultate istraživanja. Prve naznake o takvom utjecaju pružilo je
istraživanje o utjecaju rasporeda i dužine odmora na proizvodnost rada
izvršeno 1927-29. u jednoj tvornici u mjestu Hawthorne, SAD. Na iznenađenje
istraživača, studenata socijalne psihologije, ispostavilo se da se proizvodnost
rada već u toku istraživanja povećala za 30%. Istraživači su zaključili da je
do tako bitne promjene u proizvodnosti rada došlo prvenstveno zbog razgo-
vora i pažnje koju su oni tijekom istraživanja posvetili radnicima. Taj je fenomen
poznat kao »Hawthorne efekt« dao povoda za tezu da istraživač može, svje-
sno ili nesvjesno, utjecati na objekt svog istraživanja u smislu svojih očekivanja.
Ali dok je većina znanstvenika priznala djelovanje »efekta eksperimentato-
ra« u medicinskim i psihološkim istraživanjima, dakle kad je objekt bio čovjek,
R. Sheldrake je uvjeren da se stavovi, predrasude i očekivanja istraživača
odražavaju na predmetu i rezultatima istraživanja i u drugim područjima.
Povezanost istraživača i predmeta istraživanja ispitivao je također J. B. Hartel
i došao je do istog zaključka kao i R. Sheldrake. On je tu pojavu tumačio kao
paranormalni fenomen. 46)
R. Sheldrake je poznat po svojoj teoriji »morfogenetskih polja«, koja

po njegovom mišljenju upravljaju, oblikuju i organiziraju sve prirodne susta-
ve, počevši od atoma pa do živih organizama. Ta su »morfogenetska polja«
sasvim nova vrsta polja, nepoznata fizici. Ona su na višoj razini od poznatih
energetskih polja, jer posjeduju sposobnost pamćenja i akumuliranja memo-
rije o evoluciji prirode i Svemira, kao i prenošenja informacija iz te memorije
na fizikalne, biološke i društvene sustave. Iako nisu materijalne prirode, ta su
polja isto tako stvarna kao elektromagnetska ili gravitaciona polja. Razni
sustavi primaju informacije iz kolektivne memorije »morfogenetskog polja«,
ali istovremeno i sami ugrađuju svoja iskustva u tu kolektivnu memoriju u
procesu, koji R. Sheldrake zove »morfogenetska rezonanca«. 47) Morfogenet-
ska polja također upravljaju obrascima društvene organizacije, socijalnog,
ekonomskog i kulturnog života (to polje R. Sheldrake zove socijalnim morfo-
genetskim poljem). I čovjekovo je ponašanje pod utjecajem tzv. mentalnog
morfogenetskog polja. Čovjekovo Jastvo je također posljedica djelovanja
mentalnog morfogenetskog polja, koje organizira um (svijest), kao višu
dimenziju čovjekovog bića. Prema Sheldrakovom mišljenju sva su morfo-
genetska polja proistekla iz prvobitnog univerzalnog morfogenetskog polja.
Svojom teorijom morfogenetskih polja i idejom da je čitav Svemir jedinstveni
i živi organizam, R. Sheldrake je dao značajan doprinos kritici materijali-
stičkog i mehanističkog svjetonazora, koji još uvijek dominira većim dijelom
suvremene znanosti.
Robin Baker, biolog sa Sveučilišta u Manchesteru u svojoj knjizi Fra-

gile Science: Reality Behind the Headlines (McMillan Publishers Ltd.,
London, 2001) iznosi više primjera na osnovi kojih zaključuje, da su u zna-
nosti moguće pogreške i zablude, da znanstvene teorije nisu uvijek točne i
istinite i da stoga znanost ne zaslužuje da ju se uzdiže na pijedestal nepogre-
šivosti i superiornosti u odnosu na druge ljudske djelatnosti. On podsjeća da
povijest znanosti bilježi mnoge primjere vremenski ograničene valjanosti, a
time samo relativne točnosti i istinitosti znanstvenih saznanja i teorija. Te
teorije predstavljaju momentalno znanje o nekoj pojavi, najtočnije što se u
danom vremenu moglo postići, ali su one relevantne samo dok ih slijedeća
istraživanja i saznanja ne korigiraju, dopune ili potpuno ne zamijene. Pored
toga znanstvenici su, ističe R. Baker kao i R. Sheldrake, samo ljudi, pa su
stoga i oni podložni raznim ljudskim slabostima, a posebno oportunizmu, ka-
rijerizmu i utilitarizmu. Zbog toga se često događa da oni prenaglašavaju
neupitnost i važnost svojih istraživačkih rezultata i da prilagođavaju te rezul-
tate zahtjevima financijera (države ili korporacija). R. Baker opisuje više
slučajeva spornih znanstvenih teza i teorija, pa i obmana. Jedan od takvih
slučajeva je po njegovom mišljenju upotreba sredstava za zaštitu od ultravio-
letnog zračenja. Reklamna kampanja korporacija koje proizvode ta sredstva
temelji se na navodnim rezultatima istraživanja o efikasnosti kemijskih
zaštitnih sredstava. Međutim usprkos širokoj i rastućoj upotrebi tih sredsta-
va broj oboljelih od raka kože u posljednje se vrijeme udvostručuje svakih
deset godina. Stoga R. Baker sumnja u učinkovitost tih sredstava, pa čak
postavlja pitanje o eventualnoj njihovoj povezanosti s naglim širenjem te
opasne, često fatalne kožne bolesti. On ne isključuje mogućnost da kemijske
supstancije, koje se nalaze u sredstvima za zaštitu uzrokuju da rast tumor-
skih stanica izmakne kontroli, tako da ih tjelesni obrambeni mehanizam više
ne može zaustaviti. R. Baker smatra, na osnovi jednog istraživanja provede-
nog 1999. godine u Cambridgu, da nije dokazana povezanost između nastan-
ka melanoma, tog najopasnijeg oblika raka kože, i ultravioletonih zraka.
Naime, to istraživanje je pokazalo da je uzrok melanoma u 70% slučajeva
bilo mutiranje gena zvanog BRAF, ali nije ustanovljena povezanost tog mu-
tiranja s UV zrakama (to doduše ne znači da takva mogućnost ne postoji,
jer je za razvoj melanoma potrebno 20 i više godina).
Drugi primjer problematičnosti nekih znanstvenih stavova, koje navo-

di R. Blake, a koje mnogi istraživači smatraju neupitnima, je odnos kardio-
vaskularnih bolesti i razine kolesterola u arterijama. Tijekom 20. stoljeća
koronarne su bolesti poput novovjeke kuge harale zapadnom hemisferom (u
SAD oko 6 milijuna boluje od raznih kardiovaskularnih poremećaja, a njih
1,5 milijun godišnje doživljava srčani infarkt). Glavnim uzročnikom te pošasti
proglašenje kolesterol, koje se taloži u arterijama zbog pretjeranog konzumi-
ranja zasićenih masnoća. Stoga je u SAD 1960-tih godina National Chole-
sterol Program pokrenuo intenzivnu kampanju za smanjenje potrošnje živo-
tinjskih masnoća. R. Baker je međutim nakon proučavanja svih raspoloživih
rezultata relevantnih istraživanja došao do slijedećeg zaključka: prvo, dokazi
o povezanosti vrste ishrane i razine kolesterola nisu uvjerljivi; drugo, razina
kolesterola nije jedini ni glavni uzročnik srčanih oboljenja. U prilog tog svog
stanovišta R. Baker navodi pored ostalog podatak, da je u nekim društvima
uobičajena velika, natprosječna potrošnja životinjskih masnoća, a da pri tom
nije zabilježena povećana razina kolesterola. Tako je na pr. u plemenu Ma-
ssai u Keniji prosječna dnevna potrošnja mlijeka po stanovniku oko 2 litre, a
razina kolesterola je 135 mg/dl, dok je taj prosjek u SAD 220 mg/dl kod
znatno niže potrošnje životinjskih masnoća. I laboratorijska su istraživanja
pokazala slabu korelaciju između vrste ishrane i razine kolesterola. Taj feno-
men treba pripisati djelovanju čovjekovog tjelesnog regulacionog mehaniz-
ma, koji u normalnim okolnostima održava razinu kolesterola u dozvoljenim
granicama (identificirano je 20 gena koji sudjeluju u toj regulaciji), zbog čega
R. Baker zaključuje da na razinu kolesterola utječu neki drugi čimbenici i to
možda u većoj mjeri od načina prehrane. A što se tiče povezanosti razine
kolesterola i srčanih oboljenja, R. Baker spominje jedno kanadsko istraživanje
na uzorku od 800 veterana 2. svjetskog rata, koje nije ustanovilo korelaciju
između te dvije pojave. Jedno drugo istraživanje pokazalo je da je u Švicar-
skoj između 1930. i 1970. udio masnoća u prehrani povećan za oko 20%, a
u isto je vrijeme mortalitet je zbog kardiovaskularnih bolesti, suprotno
očekivanjima, osjetno pao. S druge je strane u Velikoj Britaniji u istom razdob-
lju udio masnoća u prehrani ostao uglavnom isti, ali je mortalitet zbog srčanih
bolesti povećan za oko deset puta. Rezultate navedenih istraživanja R. Bak-
er uzima kao potvrdu svoje teze, da u nastanku kardiovaskularnih poremećaja
učestvuje više čimbenika, kao što su gojaznost, dijabetes, sjedeći način živo-
ta visoki krvni tlak, stres, nervoza, gubitak zaposlenja, smetnje u spavanju
itd. Većina spomenutih uzroka srčanih tegoba povezano je, zaključuje R.
Baker, s »neprirodnim« načinom života u visoko industrijaliziranim i urba-
niziranim društvima, koji obilježavaju nedovoljna fizička aktivnost, povećana
nervna napetost i preobilna i nezdrava prehrana. Iako dakle teorija koja u
kolesterolu i zasićenim masnoćama vidi glavnog uzročnika kardiovaskularnih
bolesti počiva na klimavim temeljima, znatan dio znanstvene i medicinske
zajednice, kao i farmaceutska industrija, ostali su i dalje privrženi toj teoriji.
Daljnji primjer raskoraka između stvarnog stanja i proklamiranog znanja

o nekom problemu R. Baker nalazi u dijagnozi i liječenju depresije, bolesti
koja je u 20. stoljeću u zapadnim zemljama poprimila masovne razmjere.
Svjetska zdravstvena organizacija prognozira da će depresija u industrijskim
zemljama do 2020. godine postati glavni zdravstveni problem. S druge strane
pandemija depresije dala je poticaj za pronalazak i proizvodnju sve šireg
spektra antidepresiva (ima ih sada oko tridesetak). Naročito je posljednjih
godina porasla upotreba »prozaka«, koja je u SAD postala toliko raširena, da
se govori o Americi kao »prozak-naciji«, a o sadašnjem vremenu kao o »pro-
zak-stoljeću«. R. Baker postavlja pitanje koliko su zapravo poznati uzroci
depresije i na toj osnovi točno utvrđene mogućnosti i mjere za njeno preve-
niranje i liječenje. Njegov odgovor na to pitanje je: veoma malo. U znan-
stvenim se časopisima navodi više mogućih uzroka depresije: genetska pre-
dispozicija, gomilanje negativnih životnih iskustava i stresa, potrošnja namir-
nica i lijekova koji negativno utječu na kemijsku ravnotežu mozga, teške i
kronične bolesti. Procjenjuje se da oko 30% ljudi ima genetsku predispozi-
ciju za depresiju (pretpostavlja se da 11-14 gena sudjeluje u nastanku
depresije). Ne zna se međutim dovoljno o povezanosti strukture mozga,
njegovog kemizma i obrazaca čovjekovog mišljenja, osjećaja i ponašanja.
Neka su istraživanja pokazala da je udio depresivnih osoba osjetno veći među
piscima i umjetnicima, nego kod ostalog stanovništva, što daje razloge za
pretpostavku da se radi o specifičnoj strukturi i kemizmu mozga, koja pot-
stiče kreativnost, imaginaciju, sklonost introspekciji, ali i veću senzibilnost i
sklonost depresiji. Taj bi fenomen mogao značiti, zaključuje R. Baker, da
mozak osoba sklonih depresiji posjeduje veći kreativni potencijal, odnosno
da predispozicija za depresiju ima i pozitivne aspekte. Procjena da svega
oko 50% osoba s nasljednom sklonošću depresiji od nje doista i obolijeva
tumači se kao dokaz da nepovoljne životne okolnosti također igraju bitnu
ulogu u nastanku depresije. Ustanovljeno je također da određene kemikalije
mogu uzrokovati simptome kliničke depresije (s tim uvezi navodi se slučaj
američkih vojnika iz Zaljevskog rata 1991. godine izloženih prekomjernom
djelovanju insekticida i slučaj poljoprivrednika koji su bili u doticaju s velikim
dozama pesticida).
Kao što se nastanak depresije pripisuje različitim uzrocima, a da se

točno ne zna mehanizam njihovog djelovanja, tako se luta i u pogledu pre-
poruka za njezinu prevenciju i liječenje. Prema nekim autorima najbolje je
rješenje ne poduzimati ništa i čekati da depresija nestane sama od sebe (u
mnogo slučajeva ona doista prestaje nakon šest mjeseci). Drugi preporučuju
psihoterapiju; no najčešće se depresija liječi antidepresivima, za koje se pret-
postavlja da povećavaju koncentraciju neurotransmitera u sinapsama izme-
đu neurona mozga. Najviše je posljednjih godina u upotrebi prozak, iako se o
njegovim eventualnim dugoročnim štetnim posljedicama ništa ne zna (što
vrijedi i za ostale antidepresive). Sve u svemu, R. Baker naglašava kako se
o uzrocima i terapiji depresije ne zna dovoljno i kako se postojeće znanje
svodi na teorijski i empirijski nedokazane hipoteze. On s tim u vezi podsjeća
na slučaj čira na želucu, koji se desetljećima pripisivao stresu, pretjeranom
uživanju alkohola ili određenih namirnica, da bi se početkom 1990-tih godina
ustanovilo da oko 95% želučanih čireva uzrokuje bakterija Heliobacter pyl-
ori. Zbog nedovoljnih ili spornih znanstvenih spoznaja o nastanku i prevenciji
raka kože, o ulozi kolesterola u kardiovaskularnim bolestima i o depresiji i
njenom liječenju (a i drugih primjera koje navodi u svojoj knjizi), R. Baker je
skeptičan u pogledu pouzdanosti i točnosti i drugih znanstvenih teorija, uko-
liko se ne zasnivaju na neospornim teoretskim temeljima i na pouzdanoj
verifikaciji u laboratoriju ili u praksi. Njegovo je stanovište da znanstvena
dostignuća ne treba glorificirati i apsolutizirati, već ih shvatiti kao postepeno
i mukotrpno otkrivanje istine, obilježeno čestim lutanjima i zabludama.
Smatramo da ovdje opisanom ukazivanju R. Sheldrakea, W. Broada,

N. Wadea i R. Bakera na ograničenja, nedoumice i zablude znanstvenog
djelovanja, nije svrha poricanje ili umanjivanje značaja znanstvenog napret-
ka za razvoj ljudske civilizacije u posljednja dva stoljeća, a naročito posljed-
njih desetljeća. Pažljivim čitanjem njihovih tekstova stječe se utisak, da se
kod njih ne radi o antiscijentizmu, t.j. o općem negativnom stavu prema zna-
nosti, nego o upozorenjima da je znanstvena kao i svaka druga ljudska djelat-
nost podložna ograničenjima, pogreškama i zabludama. Pored toga, oni
objašnjavaju da za to postoje dva glavna uzroka: prvo, materijalističko i
mehanističko shvaćanje prirodnih pojava i stvarnosti općenito, i drugo,
ograničena kognitivna moć racionalnog uma.
Paranormalne (nadnaravne) pojave:
obmana ili stvarnost
Fenomen paranormalnih ili natprirodnih pojava prati čovječanstvo od

samih njegovih početaka. Najprije se javlja u obliku magije, animizma i šaman-
izma. Pojava se magije najčešće objašnjava kao pokušaj primitivnog čovje-
ka da se obrani od prirodnih nedaća i sila, kao što su bolesti, poplave, suše i
sl., prema kojima se osjećao nemoćan. Magija u suštini predstavlja prvo
nastojanje čovjeka da spozna tajne zakone prirode i da njima barem djelo-
mično ovlada i iskoristi za vlastite potrebe. Ona se stoga na najopćenitiji
način obično definira kao prizivanje tajnih prirodnih sila i manipuliranje tim
silama. U užem, konkretnijem značenju, pojam magije se najčešće upotre-
bljava za označavanje aktivnosti kojima se određenim postupcima (na pr.
ritualima), posebnim verbalnim izrazima ili upotrebom određenih predmeta
(na pr. amajlije) nastoji utjecati na vanjske mistične sile i tako djelovati na tok
događaja. Kao što pokazuju opisi magije iz Polinezije, Australije, Indonezije i
Afrike, magijski su rituali obično povezani sa prizivanjem vanjskih tajan-
stvenih sila, odnosno duhova prirode (koje u Polineziji zovu »mana«). S druge
strane izraz okultizam se shvaća kao poznavanje skrivenih, tajnih pojava,
sila, bića i zakona (occultus na latinskom znači skriven), koji vladaju Uni-
verzumom, ali bez nastojanja da se to znanje koristi u praksi. 48)
Primitivni su ljudi pridavali prirodnim pojavama i silama skrivena,

magična svojstva vjerujući da priroda i njeni živi i neživi dijelovi sadrže u sebi
neku tajnovitu silu, na koju se stanovitim postupcima može utjecati. Magija
je dakle nastala kao oblik nesvjesne (ili podsvjesne) samoobrane ljudi od
nepredvidivih i neshvatljivih sila koje su upravljale njihovim životima. Vje-
rovanje u duhovni karakter prirode i prirodnih pojava, kojima vladaju tajan-
stvene, magične sile, koje su čovjeku sklone ali i nesklone, i koje stoga treba
na razne načine udobrovoljiti, naziva se animizam. Budući da takvo mišljenje
prekoračuje granice osjetilnog zapažanja i iskustva, animizam se smatra
najstarijim načinom transcendentnog mišljenja.
Šamanizmom se obično naziva sustav u kojem osobe, za koje se smatra

da poznaju djelovanje magičnih, okultnih sila, u promijenjenom stanju svijesti
iscjeljuju bolesne, komuniciraju s dušama umrlih i čine druge nadnaravne
stvari. Riječ šaman se shodno tome odnosi na iscjelitelje, mistike i čarobnja-
ke, a njeno se porijeklo pripisuje tunguskoj riječi »saman«, koja se susreće u
Sibiru i Centralnoj Aziji ili identičnoj hinduskoj riječi »saman«, koja znači
pjesma. Šamanizam je jedna od najstarijih profesija: arheološki nalazi uka-
zuju da su razne šamanske tehnike postojale pred više od 20 000 godina. 49)
Šamani su bili prvi iscjelitelji, magičari i svećenici, koji su između ostalog
objašnjavali povezanost čovjeka s prirodom i kozmosom. Glavno obilježje
njihovog djelovanja je ekstatični trans: oni gotovo sve svoje funkcije obav-
ljaju u stanju promijenjene svijesti, t.j. u nekoj vrsti transa. Šamanom se
postaje nasljedstvom ili izborom na osnovi iskazanih paranormalnih sklonosti
i inicijacijom, putem koje on postaje nova osoba s novim imenom. Šaman
ostaje lucidan i kad uđe u promijenjeno stanje svijesti (šamansko stanje svi-
jesti), kad postane svjestan druge, nadzemaljske stvarnosti i dolazi do infor-
macija nedostupnih u »normalnoj« stvarnosti. 50) U to »šamansko stanje svi-
jesti« ulazi se pomoću raznih tehnika i rituala, na pr. bubnjanjem, pjevanjem,
plesanjem, postom, zurenjem u plamen, a katkad i psihodeličnim drogama.
Glavna funkcija šamana je iscjeljivanje, no on se bavi i predviđanjem budućih
događaja, tumačenjem snova, zaštitom pojedinaca i zajednice od zlih duhova
i sila. Vjeruje se također da šaman dolazi u kontakt s duhovima i dušama
umrlih i da s njima komunicira.
Neki autori smatraju da se iz magične svijesti odnosno iz magičnog

poimanja svijeta tijekom vremena razvila religiozna svijest odnosno religiozni
pogled na svijet. Tako Emil Durkheim drži da su ljudi uvidjeli da ne mogu
magijom potpuno ovladati prirodnim silama odnosno spriječiti poplave, požare,
bolesti i sl., pa su došli na pomisao da postoji neka vrhovna sila ili biće, koje
je apsolutni gospodar prirode i čovjeka. 51) Engleski antropolog Edward Evans
Pritchard (1920-73) međutim smatra da religija nije zamijenila magiju, već
da je ona ostala integralni dio svih kultura i religija. 52) On to stanovište temelji
na proučavanju plemena Azunde, na jugu Sudana, koje je zadržalo magiju i
čarobnjaštvo i nakon što je kod njih prevladao religiozni pogled na svijet.
Ipak postoje bitne razlike između magije i religije. U prvom redu suština
magije sastoji se, kao što je navedeno, u pokušajima čovjeka da ovlada pri-
rodnim i natprirodnim silama i pojavama, dok prema religijskom shvaća-nju
kontrolu nad prirodom i čovjekom može imati jedino »vrhovna« kozmi-čka
sila ili biće, kozmički duh, Apsolut, Bog. Dok u slučaju magije čovjek pokušava
uzeti u svoje ruke, barem djelomično, kontrolu nad prirodnim silama, religija
tu moć priznaje jedino »vrhovnoj«, kozmičkoj, transcendentnoj, božanskoj
sili. Druga se bitna razlika između magije i religije sastoji u tome što je mag-
ija uglavnom individualni čin, dok religija obuhvaća manje ili veće skupine
ljudi, koje povezuje vjera u isti obrazac duhovnog svijeta i života (ona je
dakle u pravilu kolektivni čin).
O magiji u srednjevjekovnoj Europi postoji obilje zapisa, pogotovo o

čarobnjaštvu u gradovima Italije i Španjolske od 14. stoljeća pa nadalje. Crk-
va je magiju proglasila herezom, t.j. suradnjom s đavlom i zlim duhovima.
Papinom bulom 1320. godine magija je i formalno proglašena herezom. U
zapisima inkvizicije spominju se »subota vještica« i »crna misa« kao oblici
magije i čarobnjaštva. Nasuprot tim oblicima crne magije, koji su proglašeni
herezom, na »bijelu magiju«, koja se oslanjala uglavnom na hermetičku tradiciju,
gledalo se pozitivno ili se barem tolerirala. Tu se u prvom redu misli na
alkemiju, koja se sastojala u vjerovanju da postoji supstanca, koja ima misti-
čna, čudotvorna svojstva (kamen mudraca, veliki eliksir), pomoću koje se
može promijeniti sastav materije, na pr. običan metal pretvoriti u zlato ili
bolest pretvoriti u zdravlje. Ključni pojam alkemije je dakle transmutacija,
koja se može odnositi na kemijski sastav materije (pretvaranje običnih meta-
la u zlato), na fiziološke promjene (iscjeljenje, vječna mladost) ili imati spiri-
tualni karakter (prijelaz iz zemaljske u duhovnu egzistenciju).
Alkemija koja se razvila na Zapadu temelji se na učenju hermetike,

gnosticizma i kabale, dok se korijeni istočnjačke alkemije nalaze u ajurvedi
(hinduskoj »mudrosti života«) i taoističkoj filozofiji. Alkemija je u Indiji bila
poznata pred više od 1000 godina pr. Kr., a u Kini je klasičan alkemijski tekst
»Nen Pien« napisan 320 godina pr. Kr. Nekoliko stoljeća pr. Kr. Egipćani su
ustanovili jedno od temeljnih načela alkemije: načelo da je svijet stvorila
božanska moć iz kaotične mase, nazvane prima materia (prvobitna
materija). Shodno tom načelu suština alkemije se sastoji u reduciranju svih
tvari na tu »prvobitnu materiju« i to putem postupka »solve et coagula«
(rastvori i spoji), koji omogućava transmutaciju neke tvari u željenu supstan-
ciju. Alkemija se proširila u Europi u 12. stoljeću i to preko Španjolske, kamo
su je donijeli Arapi. Nastojanje alkemičara je bilo usmjereno na pronalaženje
»kamena mudrosti«, misteriozne supstancije za koju se vjerovalo da može
transmutirati običan metal u srebro ili zlato, a također služiti kao »životni
eliksir« u cilju postizavanja besmrtnosti. Međutim, nema vjerodostojnih
svjedočanstava o uspješnoj transmutaciji metala putem alkemijskih postupa-
ka. Postoji samo zapis da je veliki alkemičar 14. stoljeća Nicholas Thamel
navodno uspio u tri navrata pretvoriti živu u zlato. Ipak djelatnost alkemičara
nije bila uzaludna: oni su zaslužni za mnoga otkrića koja su pridonijela razvo-
ju metalurgije, kemije i medicine. Jedan od najvećih alkemičara i hermetičkih
filozofa, Paracelsus (1493-1541) uveo je u medicinu kemoterapiju (opijum-
ske derivate i sumpor). On je vjerovao u holistički pristup liječenju, a bio je
također začetnik homeopatije. U 13. stoljeću i kasnije alkemijom su se bavili
mnogi europski prirodoslovci, liječnici i filozofi, što je doprinijelo boljem pozna-
vanju prirode i materije i na kraju nastanku, u 18. stoljeću, moderne kemij-
ske znanosti. Proučavanje i bavljenje alkemijom bilo je u Europi veoma raši-
reno sve do 18. stoljeća, kad su se počele primjenjivati empirijske i znan-
stvene metode proučavanja prirodnih fenomena i kad je kemija zamijenila
alkemiju. No još u 16. i 17. stoljeću alkemija je uživala veliki ugled: habsbur-
ški car Rudolf II. (1576-1612) bio je pokrovitelj i domaćin vodećih europskih
alkemičara. On je njemačkog alkemičara Michaela Maiera proglasio gro-
fom i imenovao ga svojim privatnim tajnikom. Ali s druge strane bilo je u to
vrijeme i slučajeva progona alkemičara, kao što to pokazuje primjer uhićenja
i mučenja škotskog alkemičara Alexandera Setona dok je putovao Europom
i izvodio alkemijske transmutacije. U 18. stoljeću se težište alkemije premješta
na spiritualne aspekte, tako da »ezoterijska« alkemija potpuno potiskuje tzv.
»egzoterijsku« alkemiju (pokušaj transmutacije materije). U 20. stoljeću
interes za alkemiju oživio je psihijatar Carl G. Jung, koji je bio uvjeren da
alkemija ima ne samo fizikalnu, nego još važniju spiritualnu dimenziju.
Proučavajući opsežnu literaturu o alkemiji Jung je došao do zaključka da se
suština alkemije zapravo sastoji u transmutaciji samog alkemičara, koji tije-
kom alkemijskog procesa transmutira vlastitu svijest podižući je na višu
razinu. 53)
Drugi veoma star i raširen oblik magije je astrologija, koja se temelji

na pretpostavci da energija zvijezda i planeta djeluje na ljude i događaje i da
se iz kretanja i položaja nebeskih tijela može pretkazati sudbina ljudi i budući
događaji. Da bi otkrili zakonitosti koje povezuju ljudski život sa zvijezdama,
astrolozi su stoljećima proučavali njihovo kretanje i tako bitno pridonijeli
razvoju astronomije. Astrologija se razvila prije oko 3000 godina u Kaldeji
(današnji Irak), gdje su ustanovili pojas u nebeskom svodu kroz koji prividno
prolaze staze Mjeseca i ostalih velikih planeta (zodijak), a koji je obilježen s
12 zvijezda. Kaldejci su proučavali odnos položaja planeta u trenutku rođe-
nja neke osobe i kasnijeg života te osobe i na osnovi tih zapažanja počeli su
izrađivati horoskope (najstariji horoskop pronađen u Mezopotamiji potječe iz
410. godine pr. Kr.). U Kini se već od 2000. godine pr. Kr. prakticirala
astrologija, kao i u Indiji, Tibetu, Egiptu, a bila je poznata i u civilizaciji Maja.
Astrologiju su kasnije preuzeli i usavršili Grci: Pitagora, Platon i Aristotel
priznavali su utjecaj zvijezda na život i događaje na Zemlji. Rimljani su preuzeli
astrologiju od Grka; poznato je da je rimski car August koristio savjete
astrologa. Međutim, car Konstantin, koji je prešao na kršćanstvo, osudio je
333. godine astrologiju kao »demonsku djelatnost«. Početkom 12. stoljeća
Arapi su donijeli astrologiju u Španjolsku, odakle se proširila po čitavoj Europi,
gdje je postala veoma popularna: mnogi su vladari imali svoje dvorske astro-
loge, koji su ih savjetovali pri donošenju važnih odluka. Za vrijeme renesanse
gotovo su svi znanstvenici, fizičari i filozofi prihvatili i proučavali astrologiju
stvarajući tako temelje za razvoj astronomije kao moderne znanosti o svemiru.
Astrologija se učila na sveučilištima, a Crkva ju je tolerirala. S razvitkom
znanosti u 17. stoljeću astrologija je u Europi potisnuta u sferu praznovjerja i
okultizma, ali nije izgubila popularnost u javnosti. Carl G. Jung je smatrao da
drevni i ustrajan interes za astrologiju potječe iz kolektivne podsvijesti. On je
povezao astrologiju s načelom sinkroniteta, prema kojem vrijeme nastanka
neke stvari i bića utječe na njene osobine i na njenu sudbinu. Suvremena
znanost ne priznaje astrologiju, no francuski je psiholog Michel Gauquelin u
želji da ispita eventualnu povezanost kretanja planeta i ljudskih sudbina, pre-
gledavao horoskope više tisuća ljudi. Ustanovio je da je većina atletičara i
vojničkih vođa rođena pod znakom Marsa (taj su fenomen potvrdili i drugi
istraživači i nazvali je »Marsovim efektom«), S druge strane, većina glu-
maca, novinara i političara bilo je rođeno pod znakom Jupitera, dok je Saturn
imao najveći utjecaj na liječnike i znanstvenike. 54) Dok je većina znanstvenika
odbacila Gauquelinove nalaze, engleski je astrofizičar dr. Percy Seymour
pod utjecajem Gauquelinovih otkrića nastavio istraživati utjecaj planeta na
život na Zemlji. Rezultate svojih istraživanja objavio je 1986. godini u knjizi
Cosmic Magnetism iznenadivši akademsku zajednicu svojom hipotezom, da
astrologija nije mistični fenomen, nego posljedica magnetskih struja, koje
emitira magnetsko polje Sunčeva sustava (ali i galaktičkih čestica koje
nastaju u eksplozijama supernova). Prema Seymourovom tumačenju speci-
fične magnetske frekvencije pojedinih planeta djeluju na genetski zapis fetu-
sa u majčinoj utrobi, koji tako postaje predodređen da reagira samo na određe-
ni planetarni signal. Na taj način svaki pojedinac genetski korespondira s
određenom planetom i taj odnos ostaje aktivan tijekom čitavog njego-
vog života. Seymour je smatrao da je time dao znanstveno objašnjenje
astrologije.
U antičkom je svijetu postojanje paranormalnih pojava bilo prihvaćeno

kao nešto samo po sebi razumljivo. Tada se velika važnost pridavala pro-
ročanskim snovima, kojima su se predviđali budući događaji. Babilonci,
Egipćani, Grci i Rimljani vjerovali su u pretskazivanje budućih događaja u
snovima. Poznat je slučaj Cezarove treće žene, koja je sanjala o njegovom
umorstvu i uzalud ga zaklinjala da ne ide taj dan u Senat.
Religiozna literatura judejske i kršćanske tradicije obiluje opisima osoba

koje su raspolagale čudotvornim moćima. Mojsije je zahvaljujući Božjoj
pomoći pretvorio štap u zmiju, razdvojio vode Crvenog mora itd. Isus Krist
je, kako je to opisano u Evanđeljima, činio mnoga nadnaravna djela: hodanje
po vodi, iscjeljivanje bolesnih, oživljavanje mrtvih, pretvaranje vode u vino
itd., da bi na kraju uskrsnuo od mrtvih, što je za kršćane bila definitivna
potvrda njegove božanske prirode. Mnogi kršćanski sveci bili su čudotvorci,
što se najviše odnosilo na njihovu moć iscjeljivanja. Jedan od takvih svetaca
bila je Paola Frassinetti (1809-1882), kanonizirana 1984. godine, koja je bila
čuvena po mnogim čudotvornim iscjeljenjima. A sveti Josip Cupertino,
zaštitnik pilota i astronauta, koji je živio u 17. stoljeću, bio je poznat po svojim
čestim levitacijama. U svim tim slučajevima nadnaravnih sposobnosti i čina
kršćanskih svetaca vjeruje se da su oni izraz Božje volje i moći. S druge
strane, nadnaravne pojave tzv. crne magije pripisivale su se demonskim sila-
ma odnosno sotoni i Crkva ih je osuđivala, a njihove protagoniste sve do
pred približno dva stoljeća nemilosrdno progonila (posljednje spaljivanje vještica
zabilježeno je 1782. godine u Švicarskoj).
Poznati su mnogi primjeri nadnaravnih sposobnosti indijskih jogija.

Čuveni hinduski jogi i mistik Paramhansa Jogananda opisuje u svojoj
biografiji susrete s mnogim jogijima, koji su posjedovali nadnaravne moći,
kao na pr. materijalizaciju, levitaciju, iscjeljivanje, itd. Zanimljivo je
Joganandino objašnjenje tih pojava: on smatra da se ne radi o čudima odno-
sno o nadnaravnim fenomenima, nego o poznavanju i korištenju tajnih ili
suptilnih kozmičkih zakona. Po njegovom shvaćanju sve se materijalne stvari
i procesi svode u krajnjoj liniji na energetske vibracije, kojima upravlja »pra-
na«, temeljna kozmička energija. Jogi može postići tako visok stupanj duhov-
nog razvoja i spiritualnog, tajnog znanja, da je u stanju koristiti »pranu« u cilju
manipuliranja energetskim vibracijama i tako postići materijalizaciju, odno-
sno preoblikovanje materijalnih predmeta ili stvaranje takvih predmeta naiz-
gled ni iz čega. Najpoznatiji suvremeni mistik i čudotvorac je hinduski duhovni
učitelj i avatar Sri Satja Sai Baba, o čijim nadnaravnim sposobnostima posto-
je mnoga svjedočanstva i opsežna literatura. Prema tim svjedočanstvima
Sai Baba je sposoban izliječiti beznadno bolesne ljude, kontrolirati prirodne
sile (na pr. zaustaviti oluju), poznavati misli, prošlost i budućnost drugih ljudi,
pojaviti se istovremeno na više mjesta, materijalizirati razne predmete ni iz
čega itd. On svoje čudotvorne moći pripisuje djelovanju bezgranične Božje
moći i volje (sankalpa).
U 19. stoljeću pojavio se u SAD jedan novi oblik magije, spiritizam,

koji se temeljio na vjerovanju da posebno nadarene osobe, spiritistički
mediji, mogu u stanju transa komunicirati s dušama umrlih i pomoću njih
vršiti utjecaj na druge ljude i događaje. Spiritistički pokret započele su sre-
dinom 19. stoljeća u Rochesteru (blizu New Yorka) sestre Margarette i Cathe-
rine Fox. One su navodno došle u kontakt s dušama poznatih umrlih osoba,
što se ubrzo pročulo, pa se praksa spiritističkih seansa proširila u SAD, a
malo kasnije i u Europi (govori se da je i predsjednik SAD Abraham Lincoln
sudjelovao u nekoliko spiritističkih seansi). 1882. godine osnovano je u Eng-
leskoj Society for Psychical Research s ciljem da sustavno proučava feno-
men spiritizma. Jedan od najpoznatijih spiritističkih medija bio je Daniel Douglas
Home, koji je zahvaljujući moći duša umrlih osoba bio navodno u stanju
izvoditi razne nadnaravne radnje, kao što su levitacija, materijalizacija, ne-
osjetljivost na vatru itd.55)
Kao što se vidi paranormalne, nadnaravne pojave prisutne su u raz-

nim oblicima u svim kulturama i religijama, a njihovo je tumačenje ovisilo o
vladajućem svjetonazoru određene sredine. Arhaične su kulture objašnjava-
le te pojave djelovanjem mističnih prirodnih sila ili bića (duhova prirode), ili
utjecajem duša umrlih. Kršćanski teolozi su kritizirali magiju, a i sada imaju
negativan stav prema parapsihologiji, jer gledaju na te djelatnosti kao na
pokušaje zadiranja u sferu božanske moći upravljanja svijetom i čovjekom.
Znanstveno istraživanje paranormalnih pojava počelo je krajem 19.

stoljeća, kada je uveden naziv parapsihologija. Izraz parapsihologija prvi je
upotrijebio filozof Max Dessoir 1889. godine, a službeno je u znanosti prih-
vaćen 1953. godine na međunarodnom kongresu psihologa u Utrechtu,
Nizozemska. Cilj te nove znanstvene (ili po nekima paraznanstvene) disci-
pline bio je izučavanje pojava koje se nalaze izvan sfere djelovanja čovje-
kovih pet osjetila i koje su se samo djelomično mogle objasniti raspoloživim
znanstvenim saznanjima. Čak što više mnoge od tih pojava su proturječile
poznatim i dominantnim znanstvenim načelima i prirodnim zakonima. Para-
psihologija se bavi proučavanjem neposredne interakcije uma (svijesti) jed-
nog čovjeka i uma (svijesti) drugih ljudi kao i fizičke okoline. Tu je dakle riječ
o ekstrasenzornoj percepciji (ili kako se posljednje vrijeme sve više naziva
proširenoj percepciji (extended perception), odnosno o protoku informacija
koje izlaze i ulaze u čovjekov um (svijest) izvanosjetilnim putem. Najčešći
oblik ekstrasenzorne percepcije je telepatija, koja se sastoji u neposrednoj
komunikaciji između dva uma (svijesti); ona je dakle »mentalni« razgovor
dviju osoba, koje mogu biti međusobno prostorno veoma udaljene. Drugi
čest oblik psi-kognitivnih fenomena je vidovitost (clairvoyance), t.j. sposob-
nosti primanja informacija o udaljenim osobama, događajima i stvarima bez
pomoći »normalnih« tjelesnih osjetila (remote perception). Tu također spada
prekognicija, t.j. sposobnost predviđanja budućih događaja.
Parapsiholozi su u pogledu tumačenja paranormalnih pojava podijelje-

ni: dok jedni smatraju da te pojave nastaju pod utjecajem spiritualnih sila,
drugi ih tumače kao manifestaciju još neotkrivenih i nepoznatih prirodnih
zakona (ruska parapsihološka škola). Među znanstvenicima koji su krajem
19. stoljeća istraživali paranormalne pojave ističu se fizičari i nobelovci Willi-
am Crookes i Charles Richet. Najznačajnija institucija koja se i danas bavi
istraživanjem parapsiholoških fenomena je spomenuti Society for Psychi-
cal Research (u Engleskoj je naziv «psihičko istraživanje» sinonim za para-
psihološko istraživanje). Suradnici tog Društva bili su mnogi poznati znan-
stvenici, kao na pr. astronom Camille Flammarion, psiholog William McDou-
gall, fizičar Sir Oliver Lodge, fizičar Henry Sidgwick, poljski fizičar Julian
Ochorowicz, američki psiholog i filozof William James (Sigmund Freud bio
je dopisni član Društva). Posljednjih desetljeća 19. i prvih desetljeća 20.
stoljeća Društvo je bilo veoma aktivno; rezultati istraživanja su objavljivani u
publikaciji Proceedings. Parapsiholozi navode kao najveću poteškoću u
istraživanju paranormalnih pojava nedovoljan broj takvih pojava prikladnih
za eksperimentalno provjeravanje. Osim toga dodatni problem, po njihovom
mišljenju, predstavlja okolnost da apriorno negativan stav eksperimentatora
prema tim pojavama vrši loš ezoterični utjecaj na tok i rezultate eksperi-
menta. Ipak većina parapsihologa smatra da nije opravdano neku paranor-
malnu pojavu ignorirati ili kategorično negirati zato što za nju nema dovoljno
čvrstih i eksperimentalno verificiranih dokaza ili znanstvenih objašnjenja. 56)
Proučavanje parapsiholoških pojava je u 20. stoljeću postepeno stje-

calo pravo građanstva u okviru akademske zajednice. Kao početak prih-
vaćanja parapsihologije kao predmeta znanstvenih istraživanja i nastave na
američkim i europskim sveučilištima obično se uzima 1927. godina, kad je
psiholog William McDouglas pozvan da na odjelu psihologije, Duke Univer-
sity, Sjeverna Karolina, SAD, predaje parapsihologiju. Uskoro nakon toga
katedre za parapsihologiju osnovane su na dva sveučilišta u Njemačkoj (u
Utrechtu i Freiburgu). U velikoj Britaniji parapsihologijom se bavi Odjel za
psihologiju sveučilišta u Edinburghu. Katedre za parapsihologiju postoje tako-
đer na Sveučilištu u Petrogradu, u Argentini, Paragvaju, Indiji i Japanu. U
Brazilu je 1966. godine osnovan Latinsko-američki centar za parapsi-
hologiju kao i poseban fakultet za parapsihologiju. U SAD su osim spome-
nutog odjela za parapsihologiju na Duke University osnovani takvi odjeli i na
više drugih sveučilišta. American Association for the Advancement of
Science (AAAS) primilo je 1969. godine u svoje članstvo Parapsychologi-
cal Association, što je u američkim akademskim krugovima shvaćeno kao
konačno prihvaćanje parapsihologije kao znanstvene discipline.
Paranormalne odnosno parapsihološke pojave obično se dijele u dvije

skupine:
a) psi-kognitivne, koje se odnose na spoznaju tih fenomena i njihovo

korištenje u intelektualnoj, mentalnoj i spiritualnoj sferi; i
b) psi-kinetičke pojave, koje obuhvaćaju djelovanje parapsiholoških
moći na materijalne objekte.
Među najpoznatije psi-kognitivne fenomene spada telepatija, koja se

obično definira kao komuniciranje izvanosjetilnim putem između dviju
međusobno udaljenih osoba. Naziv telepatija uveo je u upotrebu 1882. godi-
ne britanski parapsiholog W. H. Meyers, osnivač Society for Psychical
Research. Osnivanjem tog Društva 1884. godine, kao i godinu dana poslije
American Society for Psychical Research, telepatija je postala prva para-
normalna pojava koja se počela sustavno proučavati. Pokusi su se obično
obavljali tako, da je pošiljatelj koji se nalazio u jednoj prostoriji, slao telepat-
ske poruke u obliku nekog broja, riječi ili slike, primatelju u drugoj prostoriji.
Istraživanjem telepatije sustavno se bavio 20-tih godina prošlog stoljeća
Leonid Vasilliev, profesor fiziologije sa Instituta za istraživanje mozga pri
lenjingradskom sveučilištu. Njegova su ga istraživanja dovela do zaključka
da je izvanosjetilni daljinski prijenos misli moguć i da se može eksperimental-
no demonstrirati i dokazati. 57) I drugi parapsiholozi nemaju nikakvih dvojbi o
latentnoj sposobnosti ljudi da telepatskim putem međusobno svjesno, a
najčešće podsvjesno komuniciraju.
Profesor Joseph Banks Rhine s Duke University, North Caroline,

SAD, provodio je 1929. godine ispitivanja raznih oblika izvanosjetilnih feno-
mena, posebno telepatije, vidovitosti i prekognicije. Njegov je zaključak bio
da te pojave treba uzeti kao stvarne, s tim da izvanosjetilne sposobnosti
postoje latentno u svakom čovjeku. A biolog Alister Hardy gleda na telepati-
ju kao na elementarno biološko načelo, što znači da među svim jedinkama
žive materije postoji neki oblik razmjene informacija i da je to uvjet njihovog
opstanka i evolucije. Kod biljaka i životinja ta se razmjena informacija vrši
nesvjesno, instinktivno, a kod ljudi funkciju vanosjetilnog komuniciranja i
saznanja, prema A. Hardyju, obavlja njihova podsvijest. Na taj način nastaju
»neobjašnjivi« fenomeni kao što su intuicija, vidovitost i prekognicija. Ameri-
čki je astronaut Edgar D. Mitchel 1971. godine na svemirskom brodu Apollo
14 vršio telepatski eksperiment sa četiri primatelja na Zemlji, udaljenim oko
150 000 milja. On je primateljima slao telepatske poruke u obliku 200 nizova
slučajno odabranih brojeva. Dva primatelja točno su pogodila 51 niz brojeva,
što se smatralo umjereno uspješnim rezultatom testa. 59)
Parapsiholozi pridaju veliku važnost snovima, iako mnogi osporavaju

snovima transcendentalno, odnosno spiritualno značenje. Engleska psiholo-
ginja dr. Ann Faraday se međutim posvetila izučavanju snova, jer je na
osnovi vlastitog iskustva došla do zaključka da čovjek može u snu doživjeti
transcendentalno stanje svijesti. Ona taj svoj doživljaj ovako opisuje: iznena-
da je u snu osjetila strujanje neke neobično snažne energije, koja je prožela
cijelo njeno biće, tako da je doživjela potpunu promjenu svijesti našavši se u
nekom potpuno drukčijem svijetu. Na osnovi analize vlastitih snova kao i
snova većeg broja drugih osoba, Ann Faraday je došla do zaključka da se
tijekom sna može razviti jedan drugi, viši oblik svijesti, koji obilježava drukčiji
i veći spoznajni potencijal i mogućnost interpersonalnog izvanosjetilnog komu-
niciranja. 59) Stanje dubokog, transcendentalnog sna, kad se u čovjeku aktivi-
raju parapsihološke sposobnosti, američki psiholog Charles Tart nazvao je
»high dream«. On smatra da se u takvoj vrsti sna putem telepatskog prenošenja
misli mogu primiti informacije iz različitih vanjskih izvora. Daljnja istraživanja
navela su neke autore na zaključak, da ključ koji otvara paranormalnu
dimenziju stvarnosti leži u čovjekovim snovima.60) Američki znanstvenici Mon-
tagne Ullman i Allan Vaugham, članovi National Institute for Mental Health,
provodili su opsežna istraživanja o djelovanju telepatije u toku sna. Ispitiva-
nja su pokazala da su poruke koje su osobe »odašiljači«, koji su se prije sna
usredotočili na određenu misao i zatim u toku sna telepatskim putem poslali
tu misao osobama »primateljima«, bile točne u 65% slučajeva. Oni su na
temelju tih eksperimenata zaključili da san, naročito u REM fazi stvara po-
voljne uvjete za telepatski prijenos misli.61)
Do prekretnice u znanstvenom ispitivanju snova došlo je 1953. godi-

ne, kad je profesor Nathaniel Kleitman s odjela psihologije na sveučilištu u
Chicagou otkrio REM fazu sna (Rapid Eye Movement). Tada se ustanovilo
da su snovi većinom fragmentarni refleksi čovjekovih doživljaja pohranjeni u
sjećanju, koji se javljaju u REM fazi ciklusa sna. Dok snovi predstavljaju
dakle uglavnom u podsvijesti sačuvane i prerađene reflekse dnevnih doživljaja,
sadržaj snova utječe istovremeno i na čovjekovo buduće ponašanje. Oni se
dakle mogu javljati kao nevidljiva sila koja utječe na buduće događaje. Znan-
stvenici koji su proučavali REM fazu spavanja ustanovili su da se tada često
bude čovjekove kreativne snage. U čovjeku se u podsvijesti tada stvaraju
novi misaoni obrasci, nove ideje koje služe racionalnom umu kao inspiracija.
S tim u vezi spominje se slučaj čuvenog fizičara Nieisa Bohra, koji je, kako
se navodi, inspiraciju za nove poglede na strukturu atomske jezgre i sub-
atomske stvarnost dobio za vrijeme jednog neobičnog sna.
Tijekom posljednjih sedamdeset godina otkako se fenomen paranor-

malnih pojava sustavno proučava iskristalizirala su se uglavnom dva tumače-
nja: prema jednom tumačenju uzroci tih pojava su fizikalnog porijekla, dok
drugi vide njihove uzroke u psihičkoj odnosno spiritualnoj sferi. Među zas-
tupnike fizikalnog objašnjenja spada talijanski neuropsihijatar Ferdinando
Cazzanelli. On tvrdi, na osnovi svojih eksperimenata sa specijalnim aparati-
ma, da ljudski mozak u posebnom psihičkom stanju emitira elektromagnet-
ske valove, koji omogućavaju telepatsko prenošenje informacija. Međutim
psihijatar A. Berger, koji je 1929. godine otkrio moždane alfa valove, osporio
je tezu F. Cazzanellija, dokazujući da se moždani elektromagnetski valovi ne
mogu širiti u prostoru izvan čovjekovog mozga. A. Berger je ipak vjerovao u
telepatiju, ali ju je pripisivao nekom nepoznatom transmiteru, čije postojanje
i prirodu znanost do sada nije uspjela otkriti. Elektromagnetskom objašnjenju
paranormalnih pojava također se suprotstavio već spomenuti profesor na
lenjingradskom sveučilištu, Leonid Vasilliev, koji je dvadesetih godina prošlog
stoljeća vršio istraživanja telepatije. Rezultati tih istraživanja objavljeni 1965.
godine potvrdili su tezu da moždani elektromagnetski valovi ne utječu ne
fenomen telepatije. Do istih zaključaka, t.j. o nefizikalnom porijeklu telepat-
skih pojava, došao je i profesor J. B. Rhine, voditelj laboratorija za parapsi-
hologiju na Duke University, SAD. On je postavio hipotezu o postojanju
neke nefizikalne odnosno spiritualne energije, koja u određenim uvjetima
može imati isto djelovanje kao fizikalna energija. A engleski psiholozi R. H.
Thouless i H. R Wiesner su tu spiritualnu energiju nazvali psi-energijom,
koja po njihovom mišljenju ima dva oblika:
a) psi-gamma, koja je povezana s telepatijom, vidovitošću i prekogni-

cijom; i psi-kappa, koja omogućava psihokinezu, t.j. utjecaj na materiju. Slično
razmišlja i talijanski parapsiholog A. Pavese, koji drži da u čovjeku postoji
neki znanstveno neobjašnjen faktor, koji on zove »omega«. Taj misteriozni
faktor omogućava, kako tvrdi A. Pavese, da se psihička energija u danim
uvjetima pretvori u fizikalnu energiju, dakle da dođe do psihokinetičkih
pojava.
Kao što se iz navedenih primjera može zaključiti, većina psihologa
koji se bave paranormalnim pojavama smatra da te pojave treba pripisati
skrivenim, znanstveno neutvrđenim sposobnostima ljudskog uma/svijesti
odnosno psihe, nekoj vrsti psi-energije ili spiritualne energije, koja prema tom
stanovištu latentno postoji u većoj ili manjoj mjeri u svakom čovjeku, a koja
se budi i aktivira u posebnim uvjetima, odnosno posebnim stanjima svijesti.
Talijanski psiholog (i parapsiholog) A. Pavese kategoričan je u zaključku da
su istraživanja paranormalnih pojava pokazala da se čovjekov um/svijest i
psiha ne mogu reducirati na fizičke, kemijske i biološke procese u mozgu. 62)
Istog je mišljenja i njemački psiholog Hans Bender, koji kaže: »Psiha, koja u
određenim uvjetima može nadvladati ograničenja prostora i vremena, u većoj
je mjeri neovisna o čovjekovom tijelu od psihe shvaćene prema materijali-
stičko-mehanističkom modelu«. 63) Čovjekov se um/svijest obično definira
kao sposobnost mišljenja, shvaćanja, zaključivanja, osjećaja i volje. Um je
sjedište čovjekovog intelekta i njegove svjesnosti odnosno samosvijesti. No
pored svjesnog dijela čovjekovog uma, koji obilježava svjesnost o vlastitim
mislima i osjećajima, postoji i nesvjesni (podsvjesni) dio uma, koji se odnosi
na osjećaje, uspomene, želje i sl., kojih čovjek nije svjestan, ali koji utječu,
ponekad bitno, na njegov misaoni i emocionalni život, na njegovo ponašanje
i djelovanje. Psiholozi materijalističke orijentacije smatraju da je um/svijest
nusproizvod mozga, t.j. fizičkih i kemijskih procesa u mozgu, dok drugi, koji
su skloni transcendentalnom svjetonazoru, gledaju na um kao entitet, koji je
doduše usko povezan s mozgom, ali ima i svoju zasebnu, autonomnu, nema-
terijalnu egzistenciju. Prema tom shvaćanju svjesni i nesvjesni dio uma sači-
njavaju čovjekovu psihu, koja nadživljuje čovjekovo fizičko postojanje, koja
dakle ima transcendentalnu suštinu. Ken Wilber smatra da se u evoluciji
uma/svijesti javlja i treći aspekt: nadsvijest ili transpersonalna, transcenden-
talna svijest, koja omogućava komuniciranje s duhovnom dimenzijom stvar-
nosti, što je ustvari izvorna ideja orijentalnih religija. Prema hinduskoj duhovnoj
tradiciji čovjek na toj višoj razini svijesti stiče sposobnost spoznaje duhovnog
svijeta, svijeta kozmičkih sila i kozmičkih bića, a prvenstveno sposobnost
spoznaje suštine svog vlastitog Jastva.
Psi-kinetičke fenomene je mnogo teže objasniti od psi-kognitivnih.

Većina znanstvenika na Zapadu osporava psihokinezu, t.j. utjecaj uma
(svijesti, psihe) na materiju s obrazloženjem da ne postoje dovoljno uvjerljivi
i eksperimentalno verificirani dokazi, kao ni znanstveno objašnjenje tih
pojava. Odgovor parapsihologa na taj stav je slijedeći: pomanjkanje dokaza
ili znanstvenog obrazloženja za postojanje neke pojave ne može se uzeti kao
argument za nemogućnost postojanja te pojave; to može biti samo dokaz da
postojanje date pojave nije do sada znanstveno utvrđeno kao i da se takva
pojava ne može objasniti sada poznatim znanstvenim teorijama. Pored toga,
ističu parapsiholozi, mnogi aspekti ljudskog uma, svijesti i psihe nisu znan-
stveno dovoljno istraženi i poznati, pa ipak danas nitko ne osporava utjecaj
uma (svijesti, psihe) na čovjekovo tijelo, na pojavu bolesti i ozdravljenje.
Stoga parapsiholozi postavljaju pitanje: zašto um ne bi mogao djelovati i na
materiju izvan čovjekovog tijela, ako je neosporan njegov utjecaj na fizičke,
kemijske i biološke procese u samom tijelu.
Kao primjer paranormalnih pojava, čije se postojanje ne može ospori-

ti, a za njih nema opće prihvaćenog i verificiranog znanstvenog objašnjenja,
često se navodi hipnoza. Hipnozom se smatra promijenjeno stanje svijesti u
kojem hipnotizirana osoba postaje pasivna i izrazito podložna utjecaju uma
druge osobe, t.j. sugestiji. To promijenjeno stanje svijesti postiže se raznim
metodama, kao na pr. fiksnim gledanjem u jednu točku, monotonim ritmom
nekog pokreta, zvuka ili riječi i sl. Postoje razni stupnjevi hipnoze od lagane
hipnoze u kojoj hipnotizirana osoba ostaje svjesna zbivanja oko sebe, pa do
dubokog hipnotičnog transa, u kojem hipnotizer može potpuno manipulirati
danom osobom, koja može doživjeti halucinacije i razne parapsihološke
pojave. Procjenjuje se da je čak 90% osoba podložno hipnozi, iako samo
mali broj može doživjeti dubok hipnotički trans. Fenomen hipnoze poznat je
iz pradavnih vremena, a na Zapadu je prvi na nju skrenuo pažnju austrijski
liječnik F. Mesmer (1734-1815). On je objašnjavao hipnozu djelovanjem neke
tajanstvene sile, »fluida« što zrači iz hipnotizera na hipnotiziranu osobu. Tu je
Mesmerovu teoriju, nazvanu teorijom »animalnog magnetizma«, zapadna
znanost odbacila, ali nije pronađena neka druga uvjerljiva znanstvena teori-
ja. Ozbiljna istraživanja hipnoze obnovljena su potkraj 19. stoljeća, kad je
hipnoza priznata kao korisna terapeutska metoda u psihijatriji i medicini općeni-
to. Ustanovilo se da se putem hipnoze može povećati sposobnost pamćenja
i učenja. Također je potvrđena njena korisnost u tretmanu raznih psiholoških
i fizičkih oboljenja. Postoji više objašnjenja hipnoze: prema jednom stanovi-
štu hipnoza se tumači kao stanje histerične disocijacije svijesti (psiholog J.
Janet). Druga teorija objašnjava fenomen hipnoze tzv. uvjetovanim refleksi-
ma (ruski fiziolog P. Pavlov). Međutim nijedno dosad poznato objašnjenje
nije dovoljno uvjerljivo ni općenito prihvaćeno. Iako dakle znanstvena objaš-
njenja hipnoze nisu odmakla dalje od različitih nedokazanih hipoteza, nitko ne
osporava postojanje tog fenomena; dapače hipnoza se često i uspješno primje-
njuje, naročito u medicini i kriminalistici (1970-tih je godina engleska policija
počela koristiti hipnozu u ispitivanju svjedoka, naročito u pogledu opisa poči-
nitelja kriminalnih radnji i detalja zločina).
Najpoznatiji oblici psiho-kineze su levitacija, bilokacija, teleportacija

(telekineza), materijalizacija (i dematerijalizacija), preoblikovanje predmeta
(na pr. savijanje metalnih predmeta), djelovanje na energetske sustave i ure-
đaje. Levitacija je lebdenje neke osobe ili predmeta; bilokacija je pojavljiva-
nje neke osobe istovremeno na dva (ili više) mjesta; teleportacija (telekine-
za) je pomicanje predmeta bez upotrebe fizičke sile; a materijalizacija je
stvaranje predmeta ni iz čega. Sustavno proučavanje tih fenomena počela je
1930-tih godina profesorica Louise Ella Rhine na Duke University, SAD
(supruga ranije spomenutog dr. Josepha Banksa Rhinea). Telekineza bi, uko-
liko se prihvati njeno postojanje, bila dokaz o nadmoćnosti čovjekovog uma
(svijesti, psihe) nad materijom, jer se ona temelji na moći uma da kontrolira
materijalni svijet. Lloyd Auerbach, profesor na John F. Kennedy Universi-
ty, Kalifornija i savjetnik American Society for Psychical Research, New
York, zastupa tezu da u svakom čovjeku postoji latentna »paranormalna«
moć, kojom se, ako se aktivira, može djelovati na okolne ljude i predmete. 64)
U San Francisku djeluje Office for Paranormal Investigation (OPI),

koji, kao što se vidi iz naziva, istražuje paranormalne pojave. Gore spome-
nuti Lloyd Auerbach je suradnik te institucije, gdje je proučavao uvjete pos-
tizavanja iznimnih športskih uspjeha. Ustanovio je da je presudni faktor kod
toga bila mentalna priprema i psihološko stanje njihovih protagonista i to je
sada na Zapadu općenito prihvaćeno. Međutim u Kini, Japanu i Indiji tzv.
borilačke vještine već tisućama godina demonstriraju čudesnu čovjekovu
mentalnu odnosno psihičku moć, koja svojim učincima daleko prelazi
»uobičajene« mogućnosti ljudskog tijela. Nevjerojatni podvizi borilačkih vješti-
na Istoka pripisuju se u skladu s njihovim drevnim učenjem o suptilnoj
energiji zvanoj ći ili ki, koja prema istočnjačkoj tradiciji dokazuje premoć
uma, odnosno spiritualnih sila nad materijom.
Posljednjih se godina na Zapadu razvila nova grana psihologije, šport-

ska psihologija, koja se bavi mentalnom pripremom športaša za vrhunska
dostignuća. To je bila posljedica spoznaje, da je mentalno i psihološko stanje
natjecatelja isto tako važno, a nekad i važnije od fizičke snage, izdržljivosti i
vještine za postizavanje najviših učinaka. Prekretnicu u tom pogledu označi-
la je knjiga Michaela Murphyja i Rhea Whitea objavljena 1978. godine: The
Psychic Side of Sports (Addison-Wesley Publishing Co.). 1995. godine
izašlo je novo, dopunjeno izdanje te knjige pod nazivom In the Zone: Tran-
scendental Experience in Sports (Penguin /Arkana). M. Murphy je osno-
vao Esalen Institute, koji se bavi istraživanjima odnosa i interakcije psiha/
tijelo. Drugi koautor spomenutih knjiga, R. White je direktor Parapsycholog-
ical Center u Long Islandu, SAD i bavi se parapsihološkim istraživanjima.
Izraz »Zone«, koji stoji u naslovu gore navedene knjige, označava takvo
mentalno i fizičko stanje športaša, u kojem su oni u stanju postizavati vrhun-
ske rezultate. To stanje uključuje potpuno uvjerenje u uspjeh, t.j. apsolutno
samopouzdanje i odsutnost svake sumnje u vlastite mogućnosti, zatim sposob-
nost totalne koncentracije i na kraju nepokolebljivu volju, ustrajnost i
izdržljivost. Sada je općenito prihvaćeno stanovište, da je odgovarajuće men-
talno/psihološko stanje športaša preduvjet za potpuno aktiviranje njihovih
latentnih fizioloških rezervi u smislu mišićne snage, brzine, vještine i izdržljivosti
kako bi se mogli postići izvanredni, »normalno« nedostižni rezultati.
Mentalna, psihička energija je bitan čimbenik u istočnjačkim borilačkim

vještinama kao što su kung-fu u Kini, judo i karate u Japanu, thai boks u
Tajvanu i tae-kwon-do u Koreji. Prema legendi kung-fu potječe iz Indije
(gdje i sada postoje slične borilačke vještine pod nazivom kalaripajat), odak-
le ju je budistički monah imenom Bodhidharma oko 520. godine pr. Kr. pre-
nio u Kinu, u samostan Shaolin. Tu je Bodhidharma zatekao monahe u veo-
ma lošem zdravstvenom stanju, pa ih je učio vježbama kojima su ojačali tijelo
i duh. Također im je prenio učenje budizma, što je prema legendi bilo zame-
tak razvoja zen budizma. Učenje zen budizma preporučivalo je dugo mediti-
ranje kao i određene fizičke vježbe, kako bi se održala ravnoteža duha i
tijela. Te su vježbe uz posebne tehnike disanja dovele do razvoja borilačke
vještine kung-fu, kojom se demonstrira izvanredna, neobjašnjiva snaga i
umješnost, daleko nadmašujući sve »uobičajene« potencijale ljudskog tije-
la.65) Prema poznavaocima tih vještina tajna njihovih učinaka, neobjašnjivih
poznatim prirodnim zakonima leži u korištenju životne, kozmičke energije ći
(u Indiji zvane prana), koja omogućava da se na pr. udarcem ruke (ili čak
jednim prstom) razbije drvena ili betonska ploča, da se energija projicira na
daljinu i ozlijedi udaljeni protivnik ili razbije odnosno pomakne neki udaljeni
predmet. Tajna čudesnih učinaka kung fua nije u fizičkoj snazi ili vještini,
nego u izvježbanosti uma da pokrene, kontrolira i koristi životnu energiju ći,
koja, kako se tvrdi i kako se to evidentno demonstrira, posjeduje golemi
potencijal. Snaga uma i korištenje te misteriozne energije, ći, osposobljava
majstore kung-fua za nevjerojatne podvige: njihova koža može postati tako
tvrda i neprobojna (»iron skin«), da ju ne može probiti bodež ili koplje, a
»željezni dlan« (»iron palm«) je u stanju jednim udarcem usmrtiti protivnika.
Ili majstor kung-fua može spojiti svoju energiju sa zemljinom ći, tako da
postane nepomičan (njegovo se tijelo ne može vanjskom silom pomaknuti s
mjesta). Važno je s tim u vezi istaknuti napomenu poznavatelja kung-fua, da
je postizavanje navedenih vrhunskih učinaka uvjetovano sa spiritualnim mo-
mentom, tako da je tu uključena ne samo mentalna nego i spiritualna
komponenta. 6 6 ) Japanski instruktor borilačkih vještina Morihei Ueshiba
utemeljio je 1922. godine modernu borilačku vještinu zvanu aikido, kojoj je
glavni cilj bio postići jedinstvo tijela, uma i vitalne energije (ći) i na taj način
ostvariti harmoniju i ljubav u cjelokupnom ponašanju i djelovanju. Ueshiba je
naglašavao spiritualnu suštinu borilačkih vještina, zvanu »budo«. Smatrao je
da je izvor budoa Božja ljubav prema svim živim bićima i da se shodno tome
učenje budoa sastoji u asimilaciji te ljubavi u svom tijelu i umu i njenom
korištenju. Ueshiba opisuje niz nevjerojatnih, »normalno« neobjašnjivih pot-
hvata koje je bio u stanju izvesti zahvaljujući čudesnoj moći budoa. 67)
Hodanje po žeravici je možda najrašireniji oblik demonstracije moći

uma nad prirodnim silama, koji ima tisućljetnu tradiciju u Indiji, Sri Lanki,
Japanu i na otocima Južnog Pacifika. Usprkos temperaturi užarenog ugljena
od oko 700 stupnjeva Celsiusa i više, hodači preko vatre prijeđu udaljenost
od deset do dvadeset metara bez osjećaja boli i bez opekotina. Oni se
pripremaju za izvođenje svoje vještine meditiranjem, pjevanjem ili molitvom,
što ih dovodi do stanja sličnog transu ili čvrstog uvjerenja da im se ništa neće
dogoditi. Hodanje po žeravici postalo je popularno u SAD, pretežno u Kali-
forniji, u toku 1980-tih godina, ponajviše kao sredstvo prevladavanja straha i
povećanja psihičkih moći, odnosno demonstracije premoći uma nad mate-
rijom. Znanost nije uspjela objasniti kako čovjek može hodati po užarenom
ugljenu bez posljedica, jer se zna da na koži izloženoj temperaturi od 700
stupnjeva Celsiusa nastaju opekotine trećeg stupnja. Američka znanstveni-
ca dr. Myrne Reid Coe pokušala je objasniti taj fenomen pretpostavkom da
pojačano znojenje tabana hodača po žeravici stvara protektivni sloj zraka,
koji štiti tabane od opekotina (tzv. Leidenfrost efekt). Međutim, tu teoriju
demantira činjenica, da nepripremljene osobe dožive teške opekotine čim
stupe na užareni ugljen. Prema drugoj teoriji u pitanju je elektrostatičko hlađe-
nje: hodači po žeravici u promijenjenom stanju svijesti proizvode elektrostatičko
polje oko svojih stopala, koje rashlađuje užareni ugljen po kojem hodaju.
Treća teorija objašnjava tu natprirodnu pojavu supremacijom uma nad
materijom: nepokolebiva vjera neke osobe da može bez posljedica hodati po
užarenom ugljenu uzrokuje u mozgu pojačano izlučivanje neuropeptida, koji
štite kožu od opekotina. U studiji koju je 1985. godine objavila Julienne Blake
na temelju istraživanja 98 hodača po vatri, ona navodi da je većina njih pripi-
sivala taj fenomen intenzivnoj vizualizaciji uspješnog toka vježbe. Oni su u
opisivanju svog stanja najčešće upotrebljavali izraz »doživljaj drukčije stvar-
nosti« ili »stanje slično hipnotičkom transu«. 68) U Kaliforniji djeluje The Fire-
walking Institut for Research and Education, koji istražuje taj fenomen i
održava tečajeve za instruktore hodanja po žeravici. Na temelju opsežnih
istraživanja ustanovljeno je da izvježbani hodači po vatri ne osjećaju ni vrućinu
ni bol i da njihova stopala ostaju neozlijeđena usprkos veoma visokoj tem-
peraturi usijanog ugljena. Iako je utvrđeno da postoje neki »protektivni« fak-
tori, na pr. spomenuti Leidenfrost efekt (vlaga na stopalima koja ih donekle
štiti od opekotina), zatim velika brzina hodanja (kojom se bitno smanjuje
kontakt sa žeravicom), kao i da se ponekad upotrebljavaju razne zaštitne
supstancije, zaključak je Instituta da je glavni faktor bezbolnog hodanja po
žeravici mentalna kontrola tjelesnih procesa kojom se mogu spriječiti nor-
malne tjelesne reakcije odnosno posljedice i to snagom volje. 69) Instruktori
Firewalking Instituta kažu da bitnu ulogu u osposobljavanju budućih hoda-
ča po vatri ima mentalna motivacija i psihološka pripremljenost, koja se stječe
određenim postupcima i koja rezultira u visokom stupnju koncentracije,
samopouzdanja i mentalne kontrole tjelesnih funkcija. Izgleda da istočnjačke
borilačke vještine i hodanje po vatri pružaju uvjerljive dokaze da čovjekov
um, ako je adekvatno motiviran i izvježban, može nadvladati »normalne«
fizičke barijere i postići naizgled nedostižne i neobjašnjive učinke.
U traženju odgovora na pitanje da li se u slučaju paranormalnih

pojava radi o obmani ili o realnim, iako postojećim znanstvenim spoznajama
neobjašnjivim fenomenima, bit će korisno razmotriti slučaj akupunkture. Aku-
punktura je drevna kineska terapijska tehnika, stara preko 5000 godina.
Prema tradicionalnom kineskom učenju akupunktura omogućava nesmetan
protok životne energije, ći, (opet taj famozni ći) uzduž 14 glavnih energetskih
kanala, tzv. meridijana. Prema tom tumačenju bol odnosno bolest je najčešće
posljedica blokiranog protoka životne energije, ći, kroz jedan ili više meridija-
na. Važno je s tim u vezi napomenuti, da zapadna, tzv. školska medicina ne
poznaje postojanje takvih »tajanstvenih« energetskih kanala. Međutim ta
ista medicina sve glasnije priznaje učinkovitost akupunkture i sve je šire
primjenjuje. Iako se posljednjih godina vrše mnogobrojna istraživanja djelo-
vanja akupunkture, do sada nije predložena nijedna uvjerljiva teorija, utemelje-
na na poznatim znanstvenim načelima. Utvrđeno je doduše da akupunktura
pospješuje izlučivanje endorfina i drugih kemikalija koje suzbijaju bol, ali
zašto i kako dolazi do toga, ostalo je nepoznato. Ipak to nije spriječilo gotovo
bezrezervno i ubrzano prihvaćanje akupunkture posljednjih godina u medicin-
skoj praksi na Zapadu. Državna društva zdravstvenog osiguranja (a također
i mnoga privatna osiguravajuća društva) priznaju troškove akupunkture, a
sve veći broj liječnika primjenjuje tu alternativnu, ali veoma učinkovitu tera-
pijsku tehniku. U Francuskoj prema najnovijim podacima djeluje više od 2000
liječnika, licenciranih specijalista akupunkture. 70) Većina bolnica u Njemačkoj
primjenjuje akupunkturu kao standardnu terapiju u liječenju bolova u leđima,
artritisa i migrene, a u sveučilišnoj kardiološkoj klinici u Münchenu počeli su
koristiti akupunkturu umjesto uobičajene anestezije kod operacija srca. Odnos
prema akupunkturi na Zapadu možda je najbolje izrazio dr. Peter Tassani,
anesteziolog pri spomenutoj klinici u Münchenu ovim riječima: »Akupunktu-
ra nije u skladu ni sa čime što sam učio na sveučilištu, ali sve što o njoj znam
je da je djelotvorna«. 71)
Kao što je vidljivo iz prethodnog opisa i objašnjenja paranormalnih

pojava, među najpoznatije, najviše istraživane i najčešće demonstrirane takve
pojave spadaju hipnoza, telepatija, orijentalne borilačke vještine, hodanje po
vatri i akupunktura. Malo tko može danas osporavati stvarnost i autentičnost
navedenih paranormalnih fenomena, iako dosadašnja istraživanja nisu
uspjela pružiti zadovoljavajuće znanstveno objašnjenje njihovog djelovanja,
t.j. objašnjenje utemeljeno na poznatim prirodnim zakonima. Slučaj tih para-
normalnih pojava pokazuje da je moderna znanost, sklona materijalističkom
tumačenju svijeta i čovjeka, usprkos spektakularnom napretku posljednjih
desetljeća naročito u oblasti kvantne fizike i genetike, daleko od toga da
objasni suštinu i otkrije sve tajne postojanja svijeta, prirode i čovjeka. Zbog
toga ne izgleda opravdano olako odbacivanje hipoteze o višim stanjima svi-
jesti, u kojima se mogu bitno povećati čovjekove kognitivne i druge sposob-
nosti, pa u određenoj mjeri kontrolirati i fizički procesi, kao i hipoteza o pos-
tojanju neke, znanosti nepoznate energije, koju čovjek može u određenim
uvjetima aktivirati i pomoću nje izazvati razne paranormalne, ponekad nevje-
rojatne i bizarne učinke.
Drevna učenja i suvremene hipoteze o tajanstvenoj
kozmičkoj životnoj energiji
Vjerovanje u neki oblik kozmičke životne energije svojstveno je svim

starim civilizacijama: indijskoj, kineskoj, tibetanskoj, babilonskoj, egipatskoj,
grčkoj itd. Pod pojmom te misteriozne energije podrazumijevala se energija
koja transcendira vrijeme i prostor, koja prožima sve stvari i bića u Univer-
zumu i o kojoj ovisi opstanak, život i zdravlje ljudi. Drevni filozofsko-religijski
spisi kao što su Vede, spisi hermetike, Kabala, Biblija, Kuran i sva ezoterij-
ska literatura spominju kozmičku vitalnu energiju pod raznim imenima. Hin-
dusi je zovu kundalini i prana, Kinezi ći, u Polineziji i na Havajima se naziva
mana. Hipokrat ju je zvao Vis Medicatris Naturae, a Galen pneuma, dok
se u spisima koji se pripisuju Hermesu Trismegistosu naziva Telezma. U
Kabali se univerzalna životna energija spominje kao astralno svjetlo.
Liječnik Franz Anton Mesmer ju je nazivao magnetskim fluidom, a psihi-
jatar Wilhelm Reich orgonskom energijom. U današnje vrijeme najčešće
se upotrebljava termin suptilna energija i bioenergija. No bez obzira na
različite nazive, poimanje kozmičke životne energije je posvuda slično: ona je
krajnji izvor života i zdravlja i čovjek je pod određenim uvjetima može kori-
stiti za poboljšanje svog zdravlja, za liječenje bolesti, kao i za postizavanje
raznih paranormalnih, nadnaravnih učinaka.
Najstariji zabilježeni spomen životne energije je vjerojatno sanskrtska

riječ kundalini, koji datira od prije 3000 godina. Kundalini znači »zmija« ili
»zmijska snaga«; vjerovalo se naime da ta energija leži sklupčana kao zmija
ispod ćakre koja se nalazi na donjem kraju kralježnice. Vjerovalo se također
da je kundalini spiritualna energija goleme potencijalne moći, koja počiva u
spavajućem, latentnom stanju u svakom čovjeku. Ta se energija može
probuditi i pokrenuti rigoroznom spiritualnom disciplinom i duhovnim
prosvjetljenjem, t.j. posebnim stanjem svijesti. Joga je u Indiji bio najčešći
način aktiviranja kundalini energije. Indijski jogi koji teži buđenju kundalini
energije počinje s meditacijom, a prvi znak pokretanja te energije je osjećaj
vrućine na dnu kralježnice. Nakon toga, kako to iskustvo opisuju iskusni
jogiji, osjeća se kretanje energije uzduž kralježnice. Kundalini u svom stru-
janju prema gore pokreće ćakre na koje naiđe dodatno pojačavajući ener-
getski potencijal. Iskusni jogiji ističu da se tijelo dugotrajnim vježbanjem mora
pripremiti za buđenje kundalini energije, koja je tako snažna da njeno aktivi-
ranje kod nedovoljno pripremljenih osoba može izazvati ozbiljne zdravstvene
probleme, a ponekad i smrt. Na Zapadu je do 1970-ih godina kundalini
energija bila gotovo nepoznata. Tada su počela istraživanja tog fenomena,
ali rezultati nisu bili dovoljno uvjerljivi za akademsku znanost, koja je ostala
najvećim dijelom veoma skeptična u pogledu priznavanja te misteriozne
pojave. 72)
Za razliku od kundalini energije, koja latentno počiva u čovjeku i koja

je stoga u stanovitom smislu personalna i endogena, drugi hinduski pojam
životne energije pod imenom prana je egzogenog karaktera: ona ulazi u
čovjeka iz Kozmosa. Prana je prema hinduskoj tradiciji božanskog porijekla:
njeno je ishodište akaša, t.j. sveobuhvatni i bezgranični prostor Univerzuma.
Prema hinduskom učenju sam je Univerzum stvoren iz akaše i to zahvalju-
jući energiji prane. Prije svakog postojanja bilo je nepostojanje, ali to nepo-
stojanje nije bilo prazno, bezsadržajno, već ispunjeno pranom, koja se
shvaćala kao čimbenik svakog stvaranja i kretanja i kao suština svakog obli-
ka energije. Prana se manifestira u kretanju nebeskih tijela, u sili gravitacije,
u elektricitetu, magnetizmu i u nuklearnoj sili. Ona prožima sve oblike mate-
rije i izvor je svih oblika života, od protoplazme do najkompleksnijih živih
bića. Tjelesna prana može se povećati ispravnim, t.j. dubokim i ritmičkim
disanjem, pranajamom, i tako unaprijediti zdravlje i vitalnost. Prana ima ključnu
ulogu u hinduskoj magiji; njom se jača koncentracija, volja, imaginacija i psi-
hička moć (siddhiji), što omogućava izvođenje raznih »nadnaravnih« čina.
Kad neka materijalna supstancija ili neki živi organizam dostigne kraj svog
životnog ciklusa, on se raspadne natrag u pranu, od koje je i nastao.
Čovjek upija univerzalnu pranu u svoj organizam preko ćakri, koje ju

transformiraju u tjelesni energetski sustav. Stoga ćakre (što prevedeno sa
sanskrta znači kotač) prema hinduskom vjerovanju igraju ključnu ulogu u
fizičkom i mentalnom zdravlju i spiritualnom razvoju čovjeka. 73) Iako nema
znanstvenih dokaza o postojanju ćakri (doduše Japanac Hiroshi Motoyama
tvrdi da je pomoću posebnog aparata uspio identificirati ćakre), one se i na
Zapadu, slično meridijanima u akupunkturi, sve više uvažavaju i primjenjuju
u raznim alternativnim metodama liječenja. Sedam glavnih ćakri povezano
je posebnim energetskim kanalima zvanim nadiji (slično meridijanima u aku-
punkturi). Ako su ćakre blokirane, otežan je protok živome energije, što nega-
tivno utječe na tjelesne funkcije i može uzrokovati bolest.
S pojmom prane povezan je fenomen aure, poznat u svim drevnim

filozofsko-duhovnim tradicijama, kao neka vrsta energetsko-spiritualnog
omotača oko čovjekovog fizičkog tijela. Aura nije vidljiva običnim vidom, a
vidovnjaci, t.j. osobe s nadosjetilnom sposobnošću zapažanja, je vide kao
kolut raznobojnog svjetla koji obavija čovjekovo tijelo, nalik aureoli, koji blije-
di na svojim rubovima i koji ponekad isijava nešto nalik iskrama i svjetlonos-
nim zrakama. Vidovnjaci vide auru kako okružuje ne samo ljudsko tijelo,
nego i životinje, biljke i minerale. Prema svjedočenjima osoba s »astralnim
vidom« i prema ezoteričnoj literaturi, oblik i boje aure se mijenjaju u ovisnosti
o zdravlju, emocijama i mislima čovjeka. Iako se opisi aure u različitim
izvorima donekle razlikuju, najčešće se navodi pet omotača (sloja, razine ili
tijela) aure: eterično, astralno, mentalno, kauzalno i spiritualno. Najbliže fizi-
čkom tijelu je eterično tijelo, koje neposredno utječe na sve fiziološke funk-
cije utječući tako na stanje čovjekovog zdravlja. Kroz eterično tijelo, koje je
povezano s tjelesnim ćakrama, u čovjekovo fizičko tijelo ulazi vitalna ener-
gija. Astralno je tijelo sjedište emocija, a mentalno je tijelo izvorište čovjeko-
vih misli i intelekta. Kauzalno je tijelo najbliže čovjekovom višem Jastvu, dok
spiritualno tijelo povezuje čovjeka s Apsolutom, t.j. s duhovnom razinom
postojanja.
Dok se u emanaciju životne energije iz svih stvari i organizama i u

auru vjerovalo u svim drevnim civilizacijama o čemu postoje mnogi zapisi iz
Indije, Kine, Egipta, Grčke i Rima, na Zapadu se toj pojavi počela posveći-
vati pažnja tek pred nekoliko stoljeća. Među prvim europskim istraživačima
životne kozmičke energije i aure bio je čuveni švicarski liječnik, f i l o z o f i
mistik Paracelsus, koji je u 16. stoljeću pisao o »Arheusu«, živoj sili koja
pokreće svijet i o auri, koju je usporedio s užarenom kuglom koja obavija
čovjekovo tijelo. U 18. stoljeću je Emanuel Swedenborg u svojem spisu
Duhovni dnevnik govorio o energetsko-spiritualnom omotaču koje okružuje
ljudsko tijelo. Sustavnije istraživanje aure na Zapadu počelo je krajem 18.
stoljeća, kad je austrijski liječnik Franz Anton Mesmer objavio teoriju o
animalnom magnetizmu, koji je on shvaćao kao neku vrstu elektro-mag-
netske sile, koja se može prenositi s jedne osobe na drugu i koristiti za
liječenje. Nešto kasnije njemački je kemičar Karl von Reichenberg objavio
otkriće životne sile, koju je nazvao Od, koju je on svojim »šestim čulom«
vidio kako u obliku energije emanira iz ljudi, životinja, biljaka i kristala.
Neposredno pred II. svjetski rat engleski je liječnik dr. Walter J. Kilner izu-
mio aparat, koji je sadržavao kemikaliju zvanu dicyanin, koja je učinila vidljivim
ultraljubičaste zrake, što je navodno omogućilo da se vidi ljudska aura. Kil-
ner je zapazio da izgled aure odražava stanje čovjekovog zdravlja, pa je čak
formulirao dijagnostičku metodu utemeljenu na promatranju aure (aurska
dijagnoza). On je također primijetio da slaba, iscrpljena aura neke osobe
usisava aursku energiju iz zdravih, snažnih aura u njenoj blizini. 74)
Daljnji korak u istraživanju aure učinio je ruski inženjer Semjon Davi-

dovič Kirlian koji je konstruirao fotografski aparat za koji je tvrdio da može
snimiti višebojnu energetsku emanaciju iz čovjekovog tijela, koju je on
nazvao čovjekovo bio-polje. To je njegovo otkriće izazvalo kontroverzne
reakcije: neki su vjerovali da se radi o fizičkom obliku neke nepoznate psi-
hičke energije, drugi su držali da Kirlianove fotografije pokazuju eterički
omotač aure, t.j. onaj njen dio koji je najbliže fizičkom tijelu, dok je većina
znanstvenika smatrala da te fotografije bilježe normalno elektro-magnetsko
zračenje ljudskog tijela. Kirlianove su fotografije privukle pažnju nekih
istraživača u SAD; na sveučilištu Alma Ata biofizičar Viktor Adamenko je
proučavajući te fotografije postavio tezu, da čovjekovo biološko-energetsko
polje sačinjava emisija elektrona i da oblik tog polja pruža dragocjene infor-
macije o životnim procesima. Ta su istraživanja nastavili Thelma Moss i
Kendall Johnson 1970-tih godina na University of California. Oni su
ustanovili da promjene u čovjekovom energetskom polju, t.j. auri odražavaju
pored fizičkih i emocionalne promjene. Oni su također vršili eksperimente
na biljkama, pa su primijetili da se isijavanje energije neke biljke mijenja kad
joj se približi ljudska ruka i da se svjetlonosni sloj bioenergije, koji obavija dio
biljke zadržava i kad se taj dio otkine. 75)
U Kini se univerzalna vitalna energija naziva »ći«, što doslovno znači

»dah«, a drevni su je kineski filozofi, kao Lao Ce (604-531 pr. Kr.), tumačili
kao metafizičko načelo, koje je izvor života, harmonije i kreativnosti. Ta je
iskonska energija prema kineskom shvaćanju dualističke naravi: nju sači-
njavaju dva komplementarna aspekta, jin i jang. Jang je aktivni, svijetli, muški
aspekt, dok jin simbolizira pasivnost i mekoću; on je tamni, ženski aspekt
životne energije. Jang struji u tijelo odozgo, iz Kozmosa, a jin dolazi u tijelo
odozdo, iz zemlje. Oba oblika energije sastaju se na točki koja se zove »hara«,
koja se nalazi oko 5-6 cm ispod pupka u unutrašnjosti trbuha. Ći teče tijelom
putem 12 meridijana, koji su povezani s unutarnjim tjelesnim organima. Stru-
janje ćia može se pojačati manipulacijom oko tisuću točaka na meridijanima
(tsuboi). Prvi opis životne energije ći potječe iz vremena dinastije Han (oko
206. godine pr. Kr.) u tekstu s naslovom Klasična interna medicina Žutog
Cara. Tu se navodi kako sva živa bića i biljke međusobno razmjenjuju ći i
kako bolest nastaje kad dođe do iscrpljenosti ili neravnoteže te životne
energije. Čovjek prima ći hranom, disanjem i općenito iz svoje prirodne oko-
line. Tijelo dobro snabdjeveno ćiom je snažno, otporno na bolesti i doživjet će
vjerojatno duboku starost. Sposobnost apsorpcije ćia opada s godinama.
Na H a v a j i m a j o š uvijek postoji drevna ezoterična tradicija pod

imenom huna, koja je pokrštavanjem lokalnog stanovništva u 18. stoljeću
gotovo nestala, ali je ipak ponovno oživjela u 20. stoljeću. Huna ima svoje
duhovne učitelje zvane kahune, koji svoj status stječu bilo nasljedstvom ili
inicijacijom, a koji su istovremeno svećenici, iscjelitelji i čarobnjaci (krajem
prošlog stoljeća bilo je na Havajima oko 2500 kahuna). 76) Prema toj ezo-
teričnoj tradiciji bazična životna energija zvana »mana« izvorište je cjelokup-
nog materijalnog svijeta i svih živih bića; ona upravlja Kozmosom kao i čovje-
kovim fizičkim, emocionalnim i duhovnim životom. Mana struji čovjekovim
tijelom od solarnog pleksusa prema dolje uzduž jedne noge, pa se vraća gore
i to prema suprotnom ramenu, a potom opet silazi dolje na suprotnu stranu,
oblikujući tako obrazac kretanja sličan broju osam. Prema vjerovanju sljed-
benika hune mana je izvor vitalnosti i zdravlja; ona se koristi u liječenju, a
posjeduje i paranormalne moći.
Na Zapadu se posljednjih 150 godina više istraživača bavilo feno-

menom kozmičke vitalne energije i objavljivalo svoja stanovišta i hipoteze.
Među prvima je bio njemački kemičar i mističar Karl von Reichenbach (1788-
1869), koji izašao s hipotezom da zvijezde, planete i sve ostale stvari u
Kozmosu i prirodi (a naročito kristali) emitiraju neku suptilnu energiju, koju
je nazvao Od ili odična energija. Tu radijaciju, koju zrače svi predmeti,
biljke, životinje i ljudi, zapažaju osobe s »astralnim vidom« (u koje je spadao
i on) kao svjetleću aureolu raznih boja, koja stalno fluktuira i koja okružuje
neki predmet odnosno čovjeka. Reichenbach je ispitivao tu pojavu s neko-
liko desetina posebno senzitivnih osoba, koje su razvile »astralni vid«, te je
1845. godine objavio rezultate tih istraživanja u knjizi Researches on Mag-
netism, Electricity, Heat and Light in their Relation to Vital Forces. Nakon
više od sto godina ta je knjiga objavljena u SAD s izmjenjenim naslovom. 77)
Reichenbachove je nalaze odbacila akademska znanost, no Society for Psy-
chical Research, London je istraživajući 1882. godine tzv. Reichenbachov
fenomen potvrdilo mnoge elemente Reichenbachove hipoteze. 78)
Austrijski psihijatar Wilhelm Reich (1897-1957) je živomu silu, koju je

on definirao kao kozmičku primordijalnu energiju, nazvao »orgone«. On se
složio s Reichenbachovom hipotezom, da ta energija prožima sve stvari i
bića i da djeluje kao biološka energija, t.j. kao krajnji pokretač svih bioloških
i fizioloških procesa. Reich je posebno naglašavao ulogu orgonske energije u
seksualnom životu i neurozama. 79) Smatrajući da se orgonska energija može
akumulirati, on je konstruirao aparat nazvan »orgone akumulator«, koji je
koristio u terapeutske svrhe, posebno u liječenju raka. Međutim Food and
Drug Administration je zabranila proizvodnju i upotrebu tog aparata, a kad
je Reich odbio provesti zabranu, bio je osuđen na globu i zatvor, gdje je 1957.
godine i umro.
U istočnoj je Europi za životnu energiju bio u upotrebi naziv bioener-

gija. Ljudi koji su proučavali taj fenomen vjerovali su da bioenergija povezuje
sve stvari i bića u kozmosu i da iz svih njih zrači ta misteriozna energija.
Bioenergija zrači prema tome i iz čovjeka, ali su mišljenja o tome da li ona
potječe iz samog tijela ili struji u tijelo izvana bila podijeljena. Naročito su
intenzivna istraživanja bioenergije bila u bivšoj Čehoslovačkoj i bivšem Sovjet-
skom Savezu, gdje su navodno uspjeli spremiti tu energiju u posebnim gene-
ratorima. U vezi s tim istraživanjima razvila se disciplina nazvana psiho-
tronika, koja se bavila proučavanjem interakcije materije, energije i svijesti.
Termin psihotronika stvorili su češki istraživači, koji su svoju teoriju prvi put
prezentirali 1968. godine na parapsihološkoj konferenciji u Moskvi. Pod
psihotroničkom energijom se zapravo podrazumijevala kozmička životna
energija. Kasnih 1960-tih godina češki izumitelj Robert Pavlita konstruirao
je aparat, koji je nazvan psihotronički generator, na što je, kako je izjavio,
potrošio 30 godina istraživanja. Taj je aparat bio navodno u stanju usisavati i
akumulirati živomu energiju iz svih bioloških izvora, a način njegovog djelovanja
čuvan je kao tajna. Bioenergija akumulirana u psihotroničkom generatoru
upotrebljavala se za pospješenje rasta biljaka, za čišćenje zagađenih voda i
neke druge namjene. Sličan aparat proizveo je u SAD 1970. godine neki
Woodrow Ward nazvavši ga psionic generator, a Psychotronic Associa-
tion osnovano 1975. godine u Chicagu vršilo je eksperimente s tim
aparatom. 80) U okviru psihotronike vršila su se istraživanja primjene bio-
energije u raznim područjima, naročito u medicini, biologiji i psihologiji.
Rezultati tih istraživanja prezentirani su na konferenciji Međunarodnog
udruženja za psihotronička istraživanja održanoj 1975. godini u Pragu.81)
Posljednjih 20-30 godina na Zapadu, a posebno u SAD, poraslo je

zanimanje za fenomen životne energije, koja se sada najčešće naziva suptil-
nom energijom. Opširniji prikaz tih najnovijih istraživanja dat je u posebnom
poglavlju u četvrtom dijelu knjige. Ovdje će se spomenuti samo neki najvažniji
rezultati tih istraživanja, koje je na najcjelovitiji način opisao dr. William Collinge
u svojoj knjizi Subtle Energy: Understanding the Life that Surrounds
Us, (Harper Collins Publishers, New York, 1998). Među pionire tih suvre-
menih istraživanja svakako spadaju znanstvenici s Institute of Hearth Math,
Boulder Creek, Kalifornija, koji su ustanovili da čovjekove emocije emiti-
raju određene frekvencije suptilne energije: eksperimenti su potvrdili da
osjećaj ljubavi upućen prema nekoj osobi utječe na promjenu srčanog elek-
tro-magnetskog polja te osobe, te da puls postaje ravnomjerniji. Nekoliko
godina kasnije dr. Susan Wright objavila je rezultate svojih istraživanja »tera-
pijskog dodira« (therapeutic touch) na većoj skupini pacijenata u Western
Journal of Nursing Research, koji su potvrdili učinkovitost te alternativne
metode liječenja pomoću vitalne energije. I kasnija su istraživanja dokazala
povezanost frekvencije elektro-magnetskih valova srca s mentalnim i emo-
cionalnim stanjem: eksperimenti su pokazali da su energetski valovi onih
ispitanika koji su u trenutku ispitivanja bili prožeti osjećajem ljubavi postali
konzistentniji i uniformniji. 82)
Dr. Dean Rodin i Jannine Rebman s University of Nevada, Las

Vegas ispitivali su 1993. godine utjecaj Mjesečevih faza na ljudsko ponaša-
nje, pa su ustanovili da je za vrijeme punog Mjeseca znatno povećan prijem
u bolnice za mentalno zdravlje, da su udvostručeni pozivi za hitnu pomoć,
kao i da je povećan broj samoubojstava. U jednom drugom istraživanju J.
Grinberg, M. Delaflor i M. Sanches su na osnovu višestrukih eksperimenata
ustanovili da dvije osobe, prostorno odvojene, ukoliko koncentriraju pažnju
jedna na drugu, stvaraju zajedničko »neuralno polje« ili »superpolje«, koje
izgleda da transcendira fizičku dimenziju, što omogućava da te osobe
međusobno uspostave neposrednu, izvanosjetilnu komunikaciju. 83) A dr. Larry
Dossey je otišao korak dalje s postavkom da čovjekov um nije ograničen na
njegovo fizičko tijelo, već da je dio više, »mentalne ili spiritualne domene«,
koja transcendira prostor i vrijeme. 84)
I mnogi drugi eksperimenti potvrdili su, prema iskazima istraživača,

postojanje suptilne energije. Utvrđeno je na pr. da misli, emocije i namjere
neke osobe (koje imaju svoj energetski korelat) mogu utjecati na autonomnu
živčanu aktivnost neke druge osobe. 85) Eksperimentalno je također dokaza-
na moć disanja kao metode povećanja čovjekovog energetskog potencijala i
postizavanja promijenjenog, višeg stanja svijesti. Za modernu teoriju disanja
posebno su zaslužni dr. Stanislav Grof, psihijatar i jedan od osnivača transper-
sonalne psihologije i njegova suradnica Kylea Taylor, koji su istanovili da
odgovarajuće tehnike disanja, koje dovode do hiperventilacije pluća i do pot-
pune tjelesne i mentalne relaksacije i koncentracije, stvaraju uvjete za poja-
vu višeg stanja svijesti, koje su oni nazvali »holotropsko stanje svijesti«. 86)
Već spomenuto liječenje bioenergijom metodom polaganja ruku (thera-

peutic touch) sve se više prihvaća na Zapadu kao legitimna terapija nekih
stanja u mnogim krugovima medicinske profesije, nakon što su izvršena bro-
jna uspješna ispitivanja. U Columbia Presbyterian Medical Center, New
York, na taj se način prije operacije lociraju problemi u energetskom polju
pacijenta. Uspješan način liječenja pomoću suptilne energije razvio je 1980-
tih godina dr. Randolph Stone, koji je svoju metodu nazvao »terapija polari-
teta«. Ta terapija počiva na poznatoj pretpostavci da bolest nastaje zbog
opstrukcije u tokovima tjelesne energije, bilo na elektro-magnetskom ili na
suptilnom nivou. Ta energija struji kroz tijelo pokretana pozitivnim i nega-
tivnim polaritetom čovjekovog energetskog polja (suptilna energija se na fizi-
čkom nivou po mišljenju R. Stonea manifestira kao elektro-magnetska
energija). Stoneova se terapija sastoji u harmoniziranju i balansiranju ener-
getskog polariteta, čime se uklanja bol i uspostavlja zdravlje. 87)
Zaključujući ovaj prikaz raznih učenja, teorija i hipoteza o kozmičkoj

životnoj energiji može se ustvrditi da su drevna vjerovanja u neku iskonsku
energiju, koja je izvor života i zdravlja, a koja nije objašnjiva poznatim prirod-
nim zakonima, pobuđivala zanimanje, imaginaciju i inspiraciju za istraživanje
mnogih ljudi raznih profesija sve do današnjih dana. Interes za taj intrigantni
fenomen kao i za njegovo sustavno istraživanje pojačani su posljednjih 20-30
godina, naročito u SAD, o čemu postoje mnogi izvještaji, više različitih teori-
ja i hipoteza i obilna literatura. Materijalistički i pozitivistički orijentirana zna-
nost uglavnom ne priznaje tu tajanstvenu energiju, ali se ipak postepeno i na
Zapadu prihvaćaju neke terapijske metode koje se temelje na ideji o nekoj
moćnoj, suptilnoj, akademskoj znanosti nepoznatoj i uglavnom nepriznatoj
životnoj energiji.
LITERATURA NAZNAČENA U TEKSTU
1) P. Kondylitis, Planetarische Politik nach dem kalten Krieg
2) Joseph Stiglitz, Globalization and Its Discontents, W.W.

Norton & Co., New York, 2002
3) David Bollier, Silent Theft: The Private Plunder of Our

Public Wealth, Routledge, 2002
4) Lester Thurrow, The Future of Capitalism, Morrow, New

York, 1986
5) The World of Religions, Lion Publishing, 1982
6) Bhagavadgita, V.B.Z., Zagreb, 1995
7) Andrew Harvey, Veliki mističari, V.B.Z., Zagreb, 2001
8) Ibid.
9) Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983
10) Biblija, op. cit.
11) Kuran, Orijentalni institut, Sarajevo, 1977
12) Wilhelm Windelband, Lehrbuch der Geschichte der

Philosophie, J.C.B. Mohr, Tübingen, 1950
13) Ivan Supek, Na prekretnici milenija, Prometej, Zagreb,

2001
14) Fritjof Capra, The Tao of Physics: An Exploration of the

Parallels Between Modern Physics and Eastern Mysticism,
Shambhala Publications, 1975
15) W. Heisenberg, Physics and Philosophy, New York, 1962
16) Paul A. Samuelson, Economics, McGraw-Hill
17) Kenneth Galbraith, The Age of Uncertainty, Houghton

Miflin Co., Boston
18) Newsweek, Special Issue, Dec. 2002
19) Robert Kuttner, The Role of Governments in the Global

Economy, Hutton and Giddens, 2000
20) U n i t e d Nations Development Program, Human

Development Report, 1999, New York, 1999
21) Al Gore, Earth in the Balance, New York, 1992
22) Vandana Shiva, Biopiracy, Boston, 1997
23) Fritjof Capra, Hidden Connections, Random House, New

York, 2002
24) Lester Thurrow, The Future of Capitalism, op. cit.
25) George Soros, Le defi de l argent, Paris, 1996
26) Will Hutton, The World We Are In, Little Brown, London,
2001
27) Fritjof Capra, Web of Life: A New Synthesis of Mind and

Matter, Anchor Books, 1996
28) Fritjof Capra, Tao of Physics, op. cit.
29) William James, The Variety of Religious Experience,

Penguin Books, New York, 1985, (prvo izdanje 1902)
30) J. Trevor, My Quest for God, London, 1897
31) Dr. R. M. Bucke, Cosmos Consciousness: A Study in

the Evolution of the Human Mind, Philadelphia
32) Vivekananda, Raja Yoga, London, 1896
33) William James, The Variety of Religious Experience, op.

cit., str. 409, 410
34) A. Schmoelden, Essai sur les ecoles philosophiques chez

les Arabes, Paris
35) G e o f f r e y Parrinder, Mysticism in the Worlds Religions,
Oxford University press, New York, 1976
36) I. Merkel and A. Debus, Hermeticism and Renaissance,

Cranbury, 1988
37) B. A. Brennan, Light Emerging: The Journey of Personal

Healing, Bantam Books, New York, 1998
38) Michael Talbot, The Holographic Universe, Harper Collins,

New York, 1991
39) Dr. Deepak Chopra, Quantum Healing Bantam Books,

New York
40) Francis Fukuyama, Kraj čovjeka, Izvori, Zagreb, 2003-

10-16
41) Rupert Sheldrake, Seven Experiments That Could Change

The World, Fourth Estate Limited, London, 1994
42) Pikovski, M. Rosenblum and J. Kurths Synchronization:

A Universal Concept of Nonlinear Sciences, Cambridge
University Press, 2001
43) James Gleick, Chaos, Paperback Minerva, 1996
44) Sally J. Goerner, After Clockwork Universe: The

Emerging Science and Culture of Integral Society, Floris
Press, London, 1999
45) William Broad and N. Wade, Betrayers of the Truth and

Deceit in Science, Oxford University Press, 1985
46) J. B. Hartel, Scientists confronting paranormal, Nature,

254, 1975
47) Rupert Sheldrake, The Presence of the Past Morphic

Resonance & the Habits of Nature, 1988
48) James Randi, An Encyclopedia of Claims, Frauds ans

Hoaxis of Occult and Supernatural, St. Martin Press, New
York, 1997
49) R. E. Guiley, Encyclopedia of the Strange, Mystical &

Unexplained, Gromercy Books, New York, 1991
50) Mircea Eliade, Shamanism, Princeton Press, New York,
1964
51) Emil Durkheim, The Elementary Forms of the Religious

Life, 1915
52) Edward Evans Pritchard, Witchcraft, Oracles and Magic

Among Azunde, 1937
53) Carl G. Jung, Psychology and Alchemy, Princenton

University Press, New York, 1968
54) Michel Gauquelin, Birth Times, Hill and Wang, New York,
1983
55) Trevor Hall, The Enigma of Daniel Home: Medium or

Fraud, Buffalo, N.Y., Prometheus Books, 1984
56) A. Pavese, Handbuch der Parapsychologie, Bechter-

muenz Verlag, Augsburg, 1992
57) Leonid Vasiliev, Experiments in Distant Influence,

London, 1976
58) Edgar Mitchel, Psychic Exploration: A Challenge for

Science, Paragon Books, New York, 1974
59) Ann Faraday, Dream Power, London, 1973
60) R. Becker, The Understanding of Dreams, London, 1966
61) M. Ullman and A. Vaugham, Dream Telepathy, London,

1973
62) A. Pavese, Handbuch der Parapsychologie, op.cit.
63) H. Bender, Telepathie, Hellsehen, Psychokinese,

München, 1989
64) Lloyd Auerbach, Mind Over Matter, Kensington Books,

New York, 1996
65) David Chow and Richard Spengler, Kung Fu: History,

Philosophy and Technique, Unique Publications Co., Burbank,
1977
66) Peter Payne, Martial Arts: The Spiritual Dimension,

Thames and Hudson, London, 1981
67) M o r i h e i U e s h i b a , The Spirit of Aikido, Kodansha

International, Tokyo, 1984
68) Julienne Blake, Attribution of Power and Transformation

of Fear: An Empirical Study of Firewalking, Psi Research,
no. 4, June, 1985
69) L. Vilenskaya, J. Steffi Firewalking: A New Look at an

Old Enigma, Falls Village, The Bramble Co., 1991
70) Newsweek, May 19
71) Newsweek, ibid.
72) Lee Sannella, The Kundalini Experience, Integral

Publishing, Lower Lake, Ca., 1987
73) Shafica Karagulla and Dora van Gelder Kunz, The Chakras
and the Human Energy Fields, The Theosophical Publishing
Co., Wheaton, Il., 1989
74) Walter J. Kilner, The Human Aura, University Books, New

York, 1965
75) S. Krippner and D. Rubin, The Kirlian Aura:

Photographing the Galaxies of Life, Anchor Press, Garden
City, N.Y., 1974
76) Enid Hoffman, Huna: A Beginner's Guide, Para Research,

Gloucester, 1976
77) Karl von Reichenbach, The Odic Force: Letters on Od

and Magnetism, University Books, New York, 1968
78) Alfred Douglas, Extrasensory Powers: A Century of

Psychical Research, Victor Gollancz Ltd., London, 1976
79) Wilhelm Reich, The Discovery of Orgone: The Function

of Organism, 1942
80) John Boyle, Psionic Generator Pattern Book, Prentice

Hall, New York, 1975
81) Sheila Ostrander and Lynn Schroeder, Psychic Discoveries

Behind the Iron Curtain, Prentice Hall, New York, 1976
82) McCraty, M. Atkison and G. Rein, Proceedings of the

Third Annual Conference, International Society for the Study
of Subtle Energies and Energy Medicine, Monterey, 1993
83) J. G r i n b e r g , M. D e l a f l o r and M. S a n c h e s , Human

Communications and the Electrophysiological Activity of
the Brain, Subtle Energies, no. 3, 1992
84) Dr. Larry Dossey, Reflections on Consciousness, Healing

and New Paradigma, Subtle Energies, no. 3, 1992
85) M. Schlitz, Intentionality and Intuition and their Clinical

Implications, The Journal of Mind/Body Health, no. 2, 1996
86) Kylea Taylor, The Breathwork Experience: Exploration

on Nonordinary States of Consciousness, Hanford Mead
Publishers, Santa Kruz, 1994
87) Dr. Randolf Stone, The Conscious Art of Living Well,
CRCS, 1985
OSTALA LITERATURA
- Allaby, Michael, Ecology, The Hamlyn Publishers Group,

London, 1975
- Ayer, A.J., The Problem of Knowledge, London, 1958
- Barnett, Lincoln, The Universe and Dr. Einstein, W. Morrow

and Co., New York, 1968
- Barthel, Manfred, Was Wirklich in der Bibel Steht, Econ

Verlag, Dusseldorf, 1987
- Bell, Daniel, The Coming Postindustrial Society, Heinemann

Ltd., London, 1974
- Benson, Herbert, Heilung durch Glauben - Selbstheilung

in der Neuen Medizin, Heyne Verlag, München, 1997
- Bliss, Kathleen, The Future of Religion, Penguin Books,

Middlesex, 1972
- Bohm, D., Quantum Theory, New York, 1951
- Buttlar, Johannes V., Unsichtbare Krafte, Weltbild Verlag,

1991
- Cheatham, Anthony (ed.) Science Against Man, McDonald

& Co., Aylesbury, 1972
- Duerr, Hans Peter, Physik und Transcedenz, Scherz, Bern,

1986
- Fischer, Ernst P., Leonardo, Heisenberg & Co. - Eine kleine

Geschicte der Wissenschaft, Piper, München, 2000
- Fortune, Dion, The Cosmic Doctrine, Thorsons Publishing

Group Ltd., Debate, Norton Robertson & Co., Oxford, 1978
- Freeman, Christopher and Marie Jahoda, World Futures -

The Great
- Hutton, Will and Giddens Anthony, eds., Global Capitalism,

New York, 2000
- Jantsch, Erich, The Self-Organizing Universe, New York,

1980
- Jung, Carl Gustav, Naturerklarung und Psyche, Walter

Verlag AG, Olten, 1970
- Jung, Carl Gustav, Uber psychische Energetik und das

Wesen der Traume, Walter Verlag AG, Freiburg, 1983, Great
Britain, 1988
- Kahn, Herman et Wiener Anthony, L'an 2000, Robert Laffont,

Paris, 1968
- Kant, Immanuel, The Moral Law, Routledge and Harper

Collins Publishers, 1948
- Kuhn, Thomas, The Structure of Scientific Revolution, The

University of Chicago Press, 1996
- Küng, Hans, Christentum und Weltreligionen, München
- Kurts, Friedrich, Handbuch der Mythologie, Phaidon Verlag,

1982
- Kushi, Michio, How to See Your Health: Book of Oriental

Diagnosis, 1980
- Lyons, W. (ed.), Modern Philosophy of Mind, Everyman,

1995
- Marks, Robert W. (ed.), Great Ideas in Modern Science,

Bantam Books, New York, 1967
- Miers, Horst E., Lexicon der Geheimwissens, Der Goldman

Verlag, München, 1993
- Murphy, Joseph, Die Macht Ihres Unterbewusstseins, Ariston

- Naisbitt, John, Mega Trends: Ten Directions Transforming
Our Lives, A. Warner Communications Co., New York, 1982
- Neel, D., Parmi les Mystiques et les Magiciens du Tibet,

Librairie Plon, Paris, 1929
- Nelson, Thomas and Sons Ltd., The Holy Bible - Revised

Standard Version, London, 1961
- Pelletier, Kenneth, Mind as Healer, Mind as Slayer, New

York, 1977
- Popper, Karl, The Logic of Scientific Discovery, Hutchinson,

London, 1959
- Robertson, Roland (ed.), Sociology of Religion, Penguin

Books
- Russel, Bertrand, The Problems of Philosophy, Oxford

University Press, 1912
- Sale, George, The Koran, F. Warne and Co. Ltd., London
- Sallhofer, Hans H., Sackgasse Quantum-physik, Universitas

- Scholem, Gershom, Zur Kabala und Ihrer Symbolik, Rhein

Verlag, 1960
- Smart, J.J. and Williams, Bernard (eds.), Utilitarianism: For

and Against, Cambridge University Press, 1963
- Supek, Ivan, Filozofija, znanost i humanizam, Školska knjiga,

Zagreb, 1995
- Skoob Esoterica Anthology, Skoob Books Publishing Ltd.,

Lower Lake, Ca., 1995
- Suzuki, D., Inventing the Future: Reflections on Science,

Technology and Nature, Adamantin Press, London, 1992
- Toffler, Alvin and Heidi, War and Antiwar Survival at the

Dawn of 21st Century, Econ, Düsseldorf, 1997
- Toffler, Alvin, The Third Wave I,II, 1980
- The Path of Buddhism, The Lanka Baudha, Colombo, Sri

Lanka
- Unesco, Scientific Thought - Some Underlying Concepts,

Methods and Procedures, Unesco, Paris, 1972
- Waldrop, Mitchel, Inseln im Chaos: Die Erforschung

komplexer Systeme, Rowohlt, Reinbek, 1993
- Walshe, M., Buddhism for Today, George Allen & Unwinn

Ltd., Leicester, 1962
DRUGI DIO
POGLEDA I DOKTRINA
DRUGI DIO:

POGLEDA I DOKTRINA
Fritjof Capra: holističko poimanje prirode,

čovjeka i društva 203
Uvod 203
Suvremena fizika i promjene u poimanju
prirode i Univerzuma 205
i drevnih istočnjačkih učenja 215
Sistemski pristup proučavanju prirode 226
Prijelaz od parcijalne prema holističkoj paradigmi 240
Suvremena kriza percepcije stvarnosti 245
Wilberovo učenje o biološkoj, socijalnoj

i duhovnoj evoluciji 252
Bilješka o Ken Wilberu 252
Obrasci evolucije Kozmosa 255
Evolucija ljudske svijesti 265
Zablude prosvjetiteljstva i modernizma 273
Ken Wilber o raznim spiritualnim temama 285
Bede Griffits: Nova stvarnost - pokušaj sinteze

istočnjačke mistike, kršćanske religije
Uvod 293
Hinduistički pogled na Univerzum 295
Hinduizam: putovanje do najviše transcendentalne svijesti 299
Kršćanska vizija svijeta 305
Spoznaja Boga u judejsko- kršćanskoj tradiciji 313
Utjecaj najnovijih fizikalnih i bioloških otkrića
na shvaćanje evolucije materijalnog univerzuma 318
Nova psihologija i evolucija svijesti 323
Razmišljanje o novoj slici svijeta, o novoj stvarnosti 327
Bela Hamvas: Sveta nauka (Scientia sacra) 336

Život i djelo Bele Hamvasa 336
Zlatno doba 341
Vede - autentični izvor iskonske objave 348
Hermetika - objava i inicijacija 355
Fragmenti iz drugih drevnih predaja 363
Hamvasovo tumačenje helenizma 369
Drveće - simbol mira, harmonije i kozmičke energije 371
Mitologija prirodnih znanosti 374
Dr. Scott Peck: putovi duhovnog razvoja 378

Bilješka o autoru 378
Stupnjevi duhovnog razvoja 379
Svjesni i nesvjesni dio ljudskog bića 383
Fenomen ljubavi i duhovni razvoj 388
Bol, patnja i bolest 395
Fenomen smrti 403
Duhovno sazrijevanje i religija 407
Humanizam Ivana Supeka 414

Uvodna bilješka o I. Supeku 414
Filozofski pogledi I. Supeka 419
Kvantna revolucija 427
Supekovo viđenje kršćanstva 430
Kriza suvremene civilizacije 437
Humanizam - putokaz za izlaz iz suvremene
civilizacijske krize 443
Etička suština humanizma 447
FRITJOF CAPRA : HOLISTIČKO POIMANJE PRIRODE,
ČOVJEKA I DRUŠTVA
Uvod
Fritjof Capra, jedan od rijetkih enciklopedista našeg vremena, čuven

je po svojoj pionirskoj, neortodoksnoj sintezi prirodno-znanstvenih istraživanja,
ekološke etike i spiritualnog samosaznanja. On dovodi u pitanje temelje kon-
vencionalne znanosti, politike i gospodarstva i nastoji pronaći putove za jedan
novi, bolji svijet 21. stoljeća. 1) Njegova su nastojanja usmjerena na stvaranje
konceptualnih temelja za novo ekološko gospodarstvo, za holističko shvaćanje
zdravlja, za miroljubivo upravljanje društvom i za tolerantne religiozne si-
steme. Kao student fizike u Berkeleyu, Kaliforniji, pokazivao je zanimanje
za istočnjačka religiozna učenja i već je u svojoj prvoj knjizi The Thao of
Physics (Berkeley, 1975) krenuo putem uspoređivanja i povezivanja zapad-
njačke znanosti i istočnjačkih učenja. U svojoj drugoj knjizi The Turning
Point (New York, 1982) bavi se krizom suvremenog društva i postavlja idej-
ne temelje jedne nove kulture odnosa među ljudima. U devedesetim godina-
ma F. Capra usmjeruje svoju pažnju na granična područja znanja i istražuje
smisao i suštinu života izvan granica mikrosvijeta atoma i genetskih kodova
kao i izvan granica makrosvijeta planeta i kozmosa. Rješenje pronalazi u
novoj paradigmi, koju naziva »dubinskom ekologijom« odnosno holističkim,
sistemskim ili mrežnim pristupom. Te je svoje ideje izložio u knjizi The Web
of Life: New Synthesis of Life and Matter (Anchor Books, 1997).
Najvažniji misaoni obrazac kojim se služi Capra je dinamička dijalek-

tika suprotnosti, odnosno neprestano mijenjanje jina i janga, tih temeljnih
pojmova kineskog taoizma, koje povezuje u mrežu života. U svom članku
Das Gleichgewicht zwischen Yin und Yang, 1985. on ovako izlaže svoje
misli: »Svaki razvoj u prirodi, fizički kao i psihički i socijalni, pokazuje ciklički
obrazac. Kinezi su toj ideji cikličkog obrasca dali konačnu strukturu uvođe-
njem polarnih suprotnosti jina i janga. Oni predstavljaju dva pola, koji posta-
vljaju granice ciklusima promjena. U drevnom kineskom spisu Ging to se
opisuje ovako: »Kad jang dosegne svoj vrhunac, on se povlači u korist jina, a
kad jin dosegne svoj vrhunac, on se povlači u korist janga«. Prema kineskom
shvaćanju sve manifestacije Taoa nastaju iz dinamičkog mijenjanja tih
arhetipskih polova, koji asociraju na mnoge suprotnosti u prirodi i društvu.
Kod toga je bitno shvatiti da te suprotnosti nisu različite kategorije, nego da
su suprotstavljeni polovi jedne te iste cjeline. Poredak u prirodi se u stvari
temelji na dinamičkoj ravnoteži jin i janga. Prema klasičnoj kineskoj termi-
nologiji riječ jin odgovara svemu što je kontraktilno (skupljivo), dok riječ jang
označava ekspanzivnost i agresivnost. Djelovanje jina je usmjereno na oču-
vanje okoline, dok je jang usredotočen navlastiti interes. Polovi jin i janga su
također povezani s dva različita načina saznanja: jin obilježava intuiciju, a
jang racionalno mišljenje. Racionalno mišljenje je linearno i analitičko; ono
pripada području intelekta čija je zadaća da razlikuje, mjeri i kategorizira.
Nasuprot tome intuitivno znanje počiva na neposrednoj, neintelektualnoj
spoznaji stvarnosti, koja se događa u proširenom stanju svijesti. Takva spoznaja
tendira obuhvatnoj sintezi, te je holistička i nelinearna. Capra u svojim
istraživanjima polazi od ovog dinamičkog polariteta primjenjujući ga u raz-
ličitim područjima kao na pr. na području prirode, gospodarstva, sociologije,
filozofije i religije. O n u skladu s dijalektikom jin i janga smatra da su racio-
nalne i intuitivne metode saznanja komplementarne, pa im daje podjednaku
važnost u svojim istraživanjima. Capra smatra da je intuitivno znanje isto
tako vrijedno kao i racionalno mišljenje. On zastupa stanovište da u istraživanju
stvarnosti treba koristiti sve oblike ljudske percepcije, kako racionalne tako
i intuitivne. On uvažava znanost, ali je protiv isključivosti scijentizma. Capra
pledira za novi pristup u upoznavanju prirode i života u kontekstu sveopće
povezanosti svih fenomena i razvijanjem svih potencijala ljudske percepcije.
Glavno obilježje njegovih nastojanja sastoji se u težnji da se prevlada kartezi-
janska podjela duha i materije i da se život shvati kao dinamičan, samo-
organizirajući, kreativan, a u stanovitom smislu i kaotičan sustav. Capra je
1974. godine s jednom grupom istomišljenika u Berkeleyu osnovao istraživački
institut, Elmwood Institute, koji se bavi uglavnom ekološkim problemima,
organiziranjem seminara i konferencija u SAD-u i u drugim zemljama o raznim
ekološkim temama.
Suvremena Fizika i promjene u poimanju
prirode i Univerzuma.
Implikacije dostignuća suvremene fizike po mišljenju F. Capre prelaze

okvire prirodnih znanosti i tehnologije, jer ona nameću radikalnu reviziju ne
samo mnogih temeljnih shvaćanja o prirodi, nego i o čovjekovom mjestu i
ulozi u Univerzumu. Pojmovi klasične fizike o biti materije, o prostoru i vre-
menu, bili su sve do nedavno temelj našeg viđenja svijeta. Međutim pojavom
subatomske fizike ti su se pojmovi korjenito promijenili, što je neizbježno
izazvalo bitne promjene u poimanju prirode i čovjeka. Novi pojmovi u suvre-
menoj fizici po mišljenju Capre ukazuju na iznenađujuću sličnost s idejama
religijskih filozofija Dalekog istoka. Iako su tu sličnost uočili neki veliki fizi-
čari 20. stoljeća, kao na pr. Julius Oppenheimer, Niels Bohr i Werner Heis-
enberg, većina suvremenih znanstvenika to još uvijek nije spremna priznati.
J. Oppenheimer s tim u vezi kaže: »Opće predodžbe što ih rasvijetliše otkrića
u atomskoj fizici nisu sasvim nepoznate ni nove. U budističkoj i hinduističkoj
misli one imaju još značajnije, središnje mjesto.« 2) A Niels Bohr, jedan od
osnivača kvantne teorije o istom problemu piše: »Paralelu lekciji o atomskoj
teoriji, kad pokušavamo uskladiti naše mjesto kao gledatelja i glumaca u
velikoj drami postojanja, moramo potražiti u onoj vrsti epistemoloških proble-
ma s kojima su se suočili mislioci poput Buddhe i Lao Cea«. 3) Slično mišlje-
nje izražava i Werner Heisenberg, čuveni njemački teorijski fizičar, također
jedan od osnivača moderne kvantne teorije ovim riječima: »Veliki znanstve-
ni doprinos teorijskoj fizici što je nakon posljednjeg rata došao iz Japana
mogao bi biti pokazatelj određenog odnosa između ideja dalekoistočnih filo-
zofskih predaja i filozofske biti kvantne teorije«. 4)
Kao istraživač na području atomske fizike i kvantne mehanike, a

izučavajući istovremeno istočnjački misticizam, Fritjof Capra je ubrzo počeo
prepoznavati dodirne točke tog misticizma i moderne fizike. Proučavanje
najnovijih dostignuća moderne fizike kao i istočnjačkih filozofija, koje opisuje
u svojem najpoznatijem djelu The Tao of Physics - An Exploration of the
Parallels Between Modern Physics and Eastern Mysticism, 1975), dove-
lo ga je do zaključka da iz suvremene fizike izranja pogled na svijet koji je
sličan drevnoj mudrosti Istoka, odnosno da istočnjački misticizam pruža pri-
kladan filozofski okvir za najnaprednije teorije o fizičkom svijetu. Pod istoč-
njačkim misticizmom F. Capra podrazumijeva religijske filozofije hinduizma,
budizma i taoizma.
Korijeni fizike pa i cjelokupne zapadnjačke znanosti, kako piše F. Capra,

mogu se naći u prvom razdoblju grčke filozofije u 6. stoljeću pr. Kr. poznatom
kao razdoblje miletske škole. U toj filozofskoj školi znanost, filozofija i reli-
gija još nisu bile razdvojene, a cilj te škole je bio otkriti pravu prirodu stvari,
koju su nazivali »fysis« (iz čega je izveden termin fizika). Pripadnici te škole
nisu vidjeli razlike između žive i nežive materije, niti između duha i materije.
Oni su smatrali da su sve stvari ispunjene bogovima, a na Svemir su gledali
kao na neku vrstu organizma, koji na životu održava pneuma, t.j. kozmički
dah. To organičko i monističko gledanje pripadnika miletske škole bilo je,
kao što se vidi, veoma blisko nazorima drevne indijske i kineske filozofije. Ta
sličnost bila je još izrazitija u filozofiji Heraklita iz Efeza, koji je vjerovao u
svijet neprestane mijene, vječnog nastajanja. On je tumačio kako uzrok svim
promjenama u svijetu potječe iz dinamičke i kružne međuigre suprotnosti, a
svaki par suprotnosti smatrao je jedinstvom. To je jedinstvo, koje sadrži i
nadmašuje sve suprotne sile, nazivao logos. Ali Parmenid iz elejske škole
suprotstavio se Heraklitu i njegovoj ideji i jedinstvu Svemira. On je smatrao
da personalni Bog, koga je nazvao Bićem, upravlja Svemirom. Tako je za-
počeo tijek misli koji je na kraju doveo, po mišljenju F. Capre, do razdvajanja
duha od materije, do dualizma karakterističnog za zapadnjačku filozofiju.
Rođenju moderne znanosti prethodio je razvoj filozofske misli koji je

doveo do dualizma duha i materije, što je najjasnije formulirao francuski
filozof Rene Descartes u 17. stoljeću. On je svoju filozofiju prirode zasnivao
na podjeli na dva neovisna i odvojena područja : spoznajnom (res cogitans)
i materijalnom (res extensa). Ta je kartezijanska podjela navela znanstvenike
da tretiraju materiju kao mrtvu supstancu, te da materijalni svijet promatraju
kao mnoštvo različitih objekata sklopljenih u golemi stroj. Taj je mehanistički
svjetonazor prihvatio i Isaac Newton, koji je svoju mehaniku izgradio na tom
načelu i učinio je temeljem klasične fizike. Od druge polovice 17. do kraja
19. stoljeća mehanistički, njutnovski model svemira vladao je cjelokupnom
znanstvenom mišlju. Nasuprot mehanističkom, zapadnjačkom gledištu,
istočnjačko poimanje svijeta je organsko, t.j. polazi od pretpostavke da su
sve stvari i događaji međusobno povezani i da su svi oni samo vidovi ili
manifestacije iste konačne Stvarnosti. A čovjekova sklonost da opažajni
svijet dijeli na zasebne, odvojene stvari, te da sebe doživljava kao odvojeno,
samotno biće u ovome svijetu tumači se kao obmana. Najviši cilj sljedbenika
hinduizma, budizma i taoizma je postati svjestan jedinstva i uzajamne pove-
zanosti svih stvari i pojava, prekoračiti predodžbu o svom osobnom, izo-
liranom jastvu, te se poistovjetiti s konačnom Stvarnošću. Prema istoč-
njačkom shvaćanju svi dijelovi prirode su međusobno povezani i imaju
promjenljiv, fluidan karakter. Prema tome, istočnjački svjetonazor ima dva
osnovna obilježja: jedinstvo i međusobna povezanost svih pojava, te dinamička
priroda Svemira. Proučavanje dostignuća suvremene fizike navelo je F. Capru
na zaključak, da istočnjačka, mistična misao pruža suvremenoj znanosti rele-
vantan filozofski okvir. Suvremeni je fizičar poput istočnjačkog mistika sve
više prisiljen sagledavati svijet kao sustav povezanih, uzajamno djelujućih i
neprekidno pokretnih elemenata. Iako u zapadnjačkoj kulturi još uvijek prev-
ladava mehanistički i fragmentarni pogled na svijet, sve veći broj ljudi, pre-
ma mišljenju F. Capre, prepoznaje baš u tom svjetonazoru prikriveni uzrok
ekonomske, ekološke, socijalne i moralne krize suvremenog društva.
Kao što je rečeno ljudski um može stjecati znanje na dva načina:

racionalnim i intuitivnim. Na Zapadu prevladava racionalan način spoznaje,
koji se temelji prvo na iskustvu što ga čovjek stiče u dodiru sa stvarima i
događajima u svojoj okolini, i drugo na razumu, koji te stvari i događaje ra-
zlučuje, svrstava, uspoređuje i mjeri. Ključno svojstvo tog racionalnog zna-
nja je apstrakcija i to stoga što je nemoguće uzeti u obzir sva mnogobrojna
obilježja neke stvari ili događaja, pa treba odabrati samo ona najhitnija. Sto-
ga se racionalno znanje svodi na sustav apstraktnih pojmova i simbola, koji
obilježava linearna, sekvencijalna struktura. Međutim realna se stvarnost
odlikuje beskrajnom raznolikošću, kompleksnošću, višedimenzionalnošću i
nelinearnošću, tako da apstraktni sustav percepcije odnosno racionalno znanje
ne može potpuno opisati ni shvatiti stvarnost. S druge strane, na Istoku se
znanje temelji na intuiciji, na izravnom doživljaju stvarnosti, koje nadilazi ne
samo intelektualno mišljenje, nego i osjetilno zapažanje. Istočnjački mistici
ističu da krajnja stvarnost ne može biti predmet racionalnog mišljenja i da se
ona ne može adekvatno opisati riječima, jer ona leži izvan dometa ljudskih
osjetila i uma. Takvo znanje, koje budisti zovu »apsolutnim znanjem«, je nein-
telektualni doživljaj stvarnosti, koji se događa u neuobičajenom, meditativnom,
mističnom stanju svijesti. Mistici dolaze do znanja samopromatranjem u
dubokoj meditaciji, što zahtijeva dugogodišnju obuku pod vodstvom iskusnog
učitelja. Glavna svrha raznih oblika meditacije je umiriti nemirni um koji ne-
prestano misli i pomaknuti svijest od racionalne prema intuitivnoj razini. To
stišavanje racionalnog uma se postiže usredotočivanjem pažnje na jednu stvar,
kao što je na pr. disanje, zvuk mantre, neka vizualna predodžba ili ritmičke
tjelesne kretnje. Kad se racionalni um stiša, intuitivni um proizvodi neobičnu
svjesnost u kojoj se okolina doživljava na neposredan način, bez posredovanja
racionalnog mišljenja. Glavna odlika meditativnog stanja svijesti je doživljaj
jedinstva s neposrednom okolinom, nestajanje svakog oblika rascjepkanosti
i pretapanje svega u nerazlučivo jedinstvo.
Dok se istočnjački misticizam temelji na neposrednom poniranju u

suštinu stvarnosti, fizika se bavi promatranjem prirodnih pojava putem znan-
stvenih pokusa. Tumačenja tih promatranja i pokusa se prezentiraju u obliku
teorija ili modela, u kojima se izdvaja određena skupina »bitnih« pojava, zane-
marujući ostale »sporedne« pojave odnosno »detalje«, tako da nijedna znan-
stvena teorija ili model ne daje cjelovit opis stvarne situacije. F. Capra kao
ilustraciju te teze spominje jedan od najpoznatijih modela u fizici, Newtonovu
klasičnu mehaniku, koja ne uzima u obzir otpor zraka i trenje, jer su oni
najčešće vrlo slabog intenziteta. No otkriće električnih i magnetskih pojava
pokazalo je da je Newtonov model nepotpun i da je primjenljiv samo na
gibanje krutih tijela, odnosno na predmete koji se sastoje od velikog broja
atoma i na brzine koje su male u usporedbi s brzinom svjetlosti. Kad ovi
uvjeti nisu ispunjeni, klasična se mehanika mora zamijeniti kvantnom teori-
jom i teorijom relativnosti. To međutim ne znači da su kvantna teorija i teori-
ja relativnosti apsolutno točne, jer su svi znanstveni modeli aproksimacije
koje vrijede samo za određenu kategoriju pojava. Sličan problem postoji i u
istočnjačkom misticizmu, jer neposredni doživljaj stvarnosti nadilazi mogućnosti
čovjekovog mišljenja i jezika, a budući da je misticizam zasnovan na takvom
neposrednom iskustvu, verbalni opisi tog iskustva mogu biti samo djelomično
točni i potpuni. Stoga indijski misticizam zaogrće svoja očitovanja u mitove,
koristeći se metaforama i alegorijama. Mitski jezik je općenito manje sputan
logikom i zdravim razumom, te stoga mnogo bolje od činjeničnog jezika može
izraziti način na koji mistici doživljavaju stvarnost.
Mišljenje da su znanstveni modeli i teorije aproksimativnog karaktera
i da pored toga njihova verbalna prezentacija nije adekvatna zbog ograničenosti
i nedovoljne preciznosti jezika, znanstvenici su prihvatili već početkom 20.
stoljeća, kad je došlo do eksplozivnog napretka u fizici. Po ocjeni F. Capre
kvantna teorija i teorija relativnosti uvjerile su fizičare kako je postojeći misa-
oni i jezični aparat neprimjeren za opis atomske i subatomske stvarnosti, da
ta stvarnost toliko nadilazi klasičnu logiku, da se ona ne može opisati
raspoloživim jezikom. Ta pojava predstavlja dalekosežnu posljedicu suvremene
fizike, s obzirom na činjenicu da je u filozofskim doktrinama Zapada logika
bila glavna metoda formuliranja filozofskih ideja. Nasuprot tome, u istoč-
njačkom se misticizmu oduvijek shvaćalo da stvarnost nadmašuje mogućnosti
uobičajenog logičnog i jezičnog izražavanja, pa se mudraci Istoka nisu
ustručavali kročiti s onu stranu logike i ustanovljenih pojmova. Stoga F.
Capra smatra da istočnjački modeli stvarnosti pružaju primjereniju filozof-
sku podlogu za suvremenu fiziku nego modeli zapadnjačke filozofije.
Kad suvremeni fizičari priopćavaju svoja saznanja putem uobičajenih

pojmova i riječi, iskazi im često, napominje F. Capra, postaju puni logičkih
proturječnosti i paradoksa. U atomskoj se fizici takvi paradoksi javljaju na
pr. u slučaju dvostruke prirode svjetlosti, odnosno dvostruke prirode elektro-
magnetskog zračenja. S jedne strane to se zračenje sastoji od valova, što
dokazuju pojave interferencije valova koji izlaze iz dva izvora i to na mjesti-
ma gdje se poklope vrhovi ili uleknuća tih valova. Na mjestima gdje se pok-
lope dva vrha valova, svjetlost će biti jača od zbroja njihovih pojedinačnih
veličina, dok će na mjestima gdje se poklope vrh i uleknuće valova, svjetlost
biti slabija od zbroja pojedinačnih veličina. Ovakve pojave interferencije na-
vode na zaključak da se elektromagnetsko zračenje odnosno svjetlost sastoji
od valova. Međutim istovremeno postoje dokazi da se svjetlost odnosno elek-
tromagnetsko zračenje sastoji od pokretnih čestica. Naime, elektromagnet-
sko zračenje proizvodi tzv. fotoelektrični efekt: kad se ultraljubičasta svjet-
lost usmjeri na površinu nekih metala, ona može »izbiti« elektrone s njihove
površine, što se objašnjava srazovima čestica svjetlosti s elektronima meta-
la. Ta dvostruka priroda elektromagnetskog zračenja, t.j. činjenica da se ono
sastoji istovremeno od krutih čestica i od valova koji se šire daleko u prostor
nije se mogla objasniti postojećim misaonim i logičkim aparatom.
S druge strane, istočnjački je misticizam razvio nekoliko načina za

prevladavanje paradoksalnih fenomena stvarnosti. U tom pogledu najzanim-
ljiviji je, po mišljenju F. Capre, primjer zen budizma u kojem se koristi never-
balni način prenošenja učenja sustavom tzv. »koana«. To su brižljivo sastav-
ljene zagonetke čija je namjena da navedu učenike zena da uoče ograniče-
nja logike i racionalnog razmišljanja. Iracionalnost i paradoksalnost sadržaja
ovih zagonetki, »koana«, ne omogućavaju njihovo rješavanje putem logičnog
razmišljanja. Zagonetke su upravo sastavljene tako da zaustave proces miš-
ljenja i pripreme učenika za neposredno doživljavanje stvarnosti. S tim u vezi
nameće se usporedba s paradoksalnim situacijama s kojima su se suočavali
fizičari u početnim fazama razvoja atomske fizike. Kao i u filozofiji zena,
istina je bila skrivena u paradoksima, koji se nisu mogli riješiti logičkim raz-
mišljanjem, već ih je trebalo shvatiti u okviru jedne nove svijesti, svijesti o
atomskoj stvarnosti. Složeni instrumenti suvremene eksperimentalne fizike
omogućavaju dubinsko istraživanje submikroskopskog svijeta atoma i nji-
hove strukture. Ali saznanja tih istraživanja ne izvode se iz neposrednog
osjetilnog iskustva, te stoga predodžbe, pojmovi i riječi proizašli iz tog osjetil-
nog iskustva postaju sve manje prikladni i upotrebljivi za opis promatranih
subatomskih pojava. Prodorom u strukturu atoma znanost je prekoračila gra-
nice čovjekove osjetilne imaginacije i više se nije mogla s punom sigurnošću
oslanjati na logiku i zdrav razum. Slično misticima i fizičari su se sada počeli
baviti neosjetilnim doživljavanjem stvarnosti i suočavati se s paradoksalnim
aspektima tog iskustva. F. Capra smatra da je atomska fizika pružila znan-
stvenicima prvi puta priliku da počnu nazirati bit stvari približavajući istovre-
meno modele i predodžbe suvremene fizike pogledima istočnjačke filozofije.
Nova otkrića suvremene fizike koja su se dogodila početkom i tije-

kom 20. stoljeća zahtijevala su radikalne promjene nekih temeljnih pojmova
kao što su prostor, vrijeme, materija, uzrok i posljedica. Ta su otkrića dovela
i do novih, korjenito drukčijih pogleda na svijet, koji se još uvijek oblikuju.
Klasični, mehanistički i fragmentarni pogled na svijet morao je biti napušten.
Kvantna fizika i teorija relativnosti zahtijevale su holističko i organičko poi-
manje stvarnosti. Stari se svjetonazor temeljio na Newtonovom mehaničkom
modelu svemira, koji je činio čvrst okvir klasične fizike i filozofije prirode
tijekom gotovo tri stoljeća. Pozornica tog njutonovskog svemira, na kojoj su
se zbivale sve fizikalne pojave, bio je trodimenzionalni, apsolutni prostor, koji
je bio nepromjenljiv, t.j. u stalnom mirovanju. Promjene u fizičkom svijetu su
se opisivale uz pomoć posebne dimenzije, nazvane vrijeme, koje je također
bilo apsolutno i koje je protjecalo jednolično od prošlosti preko sadašnjosti u
budućnost. Elementi koji su se kretali u tom apsolutnom prostoru i apsolut-
nom vremenu bile su materijalne čestice, t.j. male, krute i neuništive jedinke
od kojih je sačinjena sva materija. Između tih materijalnih čestica djelovala
je sila, nazvana gravitacijska sila, koja je ovisila o masi čestica i o njihovim
međusobnim udaljenostima. Smatralo se da je materijalne čestice kao i sile
između njih stvorio Bog, pa one nisu bile predmet daljnjeg istraživanja. Svi
fizikalni događaji u njutnovskoj mehanici svode se na gibanje materijalnih
entiteta u prostoru, koje je uzrokovano gravitacionom silom, t.j. njihovim
međusobnim privlačenjem. Newtonove jednadžbe kretanja čine temelj klasi-
čne mehanike; smatrali su ih nepromjenljivim zakonima po kojima se kreću
materijalne čestice. Sve promjene koje se zbivaju u fizičkom svijetu mogu se
objasniti tim zakonima. Takvo shvaćanje prirode bilo je dakle mehanističko,
kauzalno i determinističko: sve što se događa ima točno određen uzrok i
proizvodi točno određen, predvidiv učinak. Filozofsku osnovu tog determi-
nizma činilo je odvajanje čovjekovog jastva od okolnog svijeta, koje je uveo
Descartes, koji je smatrao da se svijet može opisati objektivno ne uzimajući
u obzir ljudskog promatrača.
Opće prihvaćanje njutnovske mehanike navelo je fizičare ranog 19.

stoljeća da povjeruju da je svemir velik mehanički sustav, koji postoji i funk-
cionira u skladu s njutnovskim zakonima gibanja. Ti su zakoni smatrani
osnovnim zakonima prirode, a njutnovska se mehanika prihvatila kao kona-
čna teorija prirodnih pojava. No nakon stotinu godina otkrivena je nova
fizička stvarnost, koja je ukazala na ograničenja njutnovskog modela. Prvi
korak u tom smjeru bilo je otkriće električnih i magnetskih pojava, koje se
nisu mogle primjereno opisati mehanističkim modelom i koje su uključivale
jednu novu silu. Time što je proizveo strujni tok u namotajima bakrene žice
pokrećući pored njih magnet i tako mehaničko gibanje magneta pretvorio u
električnu energiju, Faraday je tehnologiju doveo do velike prekretnice. Taj
je pokus pokrenuo razvoj elektrotehničke tehnologije i stvorio osnovu za stva-
ranje cjelovite teorije elektromagnetizma. Autori te teorije, Faraday i Max-
well zamijenili su pojam sile pojmom polja i tako prvi izašli iz okvira njut-
novske fizike. Umjesto da međudjelovanje pozitivnog i negativnog naboja
tumače kao uzajamno privlačenje ta dva naboja, kao dviju masa u njutnovskoj
mehanici, Faraday i Maxwell smatrali su da je točnije tu pojavu objasniti
stvaranjem određenog »stanja« u prostoru oko svakog električnog naboja,
tako da to »stanje« drugi naboj osjeća kao silu. To »stanje« u prostoru, koje
stvara jedan naboj bez obzira je li drugi naboj doveden do njega kako bi
osjetio njegov učinak, oni su nazvali poljem. Dakle, sada je pojam sile
zamijenjen pojmom polja, koje ima svoju vlastitu egzistenciju i koje se može
proučavati bez povezivanja s materijalnim tijelima. Time je, po mišljenju F.
Capre, izvršena najdublja promjena u poimanju fizičke stvarnosti. Dok su
prema njutnovskom shvaćanju sile bile čvrsto povezane s tijelima na koja su
djelovale, sada energetsko polje postoji kao zasebna stvarnost. Vrhunski doseg
ove nove teorije nazvane elektrodinamikom bila je spoznaja da svjetlost nije
ništa drugo do izmjenično promjenljivo elektromagnetsko polje, koje putuje
prostorom u obliku valova. Isto kao svjetlosni valovi, radio valovi i rentgen-
ske zrake su također elektromagnetski valovi, t.j. oscilirajuća električna i
magnetska polja, koja se razlikuju samo po učestalosti oscilacija.
U prva tri desetljeća 20. stoljeća radikalno su se promijenila osnovna

shvaćanja njutnovskog pogleda na svijet. Albert Einstein je 1905. godine
objavljivanjem dvaju članaka uveo dva nova, revolucionarna smjera mišlje-
nja. Prvi se članak odnosi na njegovu specijalnu teoriju relativnosti, koja je
postavila zajednički okvir za dvije odvojene teorije klasične fizike, t.j. za
mehaniku i elektrodinamiku. Teorija relativnosti je uvela drastične promjene
u tradicionalno poimanje prostora i vremena i time potkopala jedan od teme-
lja njutnovskog pogleda na svijet. Prema teoriji relativnosti prostor nije trodi-
menzionalan, a vrijeme nije nezavisno i apsolutno: prostor i vrijeme su u
stvari blisko povezani i oblikuju četverodimenzionalni kontinuum, »prostor-
vrijeme«. Budući da su pojmovi prostora i vremena bitni za proučavanje
prirodnih pojava, promjena njihovog značenja povukla je za sobom promjenu
čitavog misaonog okvira u istraživanju prirode. Najznačajnija posljedica ove
promjene bila je spoznaja da masa nije ništa drugo doli oblik energije. Odnos
mase i energije pokazuje čuvena jednadžba E=mc 2 , gdje je c brzina svjetlo-
sti. Einstein je potom okvir svoje specijalne teorije proširio uključivši u nju
silu gravitacije i tako došao do opće teorije relativnosti, koju je objavio 1915.
godine. Sila gravitacije prema Einsteinovoj teoriji »zakrivljuje« prostor i vri-
jeme, zbog čega više ne vrijedi euklidovska geometrija.
Početkom 20. stoljeća otkriveno je da atomi imaju složenu unutarnju

strukturu i da nisu tvrde i krute čestice. Prvi nagovještaj o građi atoma došao
je otkrićem rentgenskih zraka koje odašilju atomi. Uskoro nakon tog otkrića
ustanovilo se da postoje i druge vrste zračenja, koje odašilju atomi tzv. radio-
aktivnih tvari. Ernest Rutherford je uočio da su alfa-čestice koje izbijaju iz
radioaktivnih tvari veoma brzi projektili subatomske veličine. Bombardira-
jući atome alfa-česticama on je uočio da atomi nisu tvrde i krute čestice,
nego da se sastoje od golemog prostora u kojem se neobično male čestice,
elektroni kreću oko jezgre, s kojom su povezani električnim silama. Dvade-
setih godina 20. stoljeća međunarodna grupa fizičara predvođena Nielsom
Bohrom istraživala je stvarnost subatomskog svijeta i položila temelje kvantne
teorije. Prema toj teoriji subatomske jedinke predstavljaju apstraktne enti-
tete dvostranih svojstava: ovisno od toga kako ih promatramo, čas se javljaju
kao valovi, a zatim kao čestice, slično kao svjetlost koja također može uzeti
oblik elektromagnetskih valova kao i čestica. To prividno proturječje između
predodžbe čestice i vala riješeno je objašnjenjem, da materija na subatom-
skoj razini ne postoji sa sigurnošću, već samo pokazuje »tendenciju« da po-
stoji. U kvantnoj teoriji ove se tendencije izražavaju kao vjerojatnosti i pove-
zuju se s matematičkim veličinama što uzimaju oblik valova. To je razlog
zašto subatomske čestice mogu istovremeno biti i valovi, koji nisu »stvarni«
valovi, nego »valovi vjerojatnosti«, odnosno apstraktne matematičke veličine
koje označavaju vjerojatnost da će se čestice u određenim vremenima naći
na određenim točkama u prostoru. Prema tome, ne može se sa sigurnošću
predvidjeti nijedan atomski događaj, već se samo može odrediti stupanj vje-
rojatnosti da do njega dođe. Na taj je način kvantna teorija srušila klasične
pojmove krutih tijela i strogo determinističkih zakona prirode. Na subatom-
skoj razini kruti materijalni objekti klasične fizike raspadaju se na modele
vjerojatnoće, a ti modeli ne predstavljaju vjerojatnosti stvari, već prije vjero-
jatnosti međuveza. Tako se priroda pokazuje kao zamršena mreža odnosa
između različitih dijelova cjeline. Na taj je način kvantna teorija otkrila, smatra
F. Capra, temeljno jedinstvo Svemira. Kvantna je teorija pokazala da kruto
obličje atoma i njihova iznimna mehanička stabilnost proizlazi iz valne pri-
rode elektrona. Naime, ustanovljeno je da je krutost materije posljedica tzv.
»kvantnog efekta« povezanog s dvostranim valno-čestičnim obličjem ma-
terije. Elektroni su vezani za jezgru električnim silama, koje ih nastoje privući
što bliže, a oni na to privlačenje reagiraju jureći oko jezgre. I što su uz jezgru
vezani jače, to će im brzina biti veća, tako da ta jurnjava elektrona oko jezgre
dostiže brzinu od vrtoglavih 1000 km u sekundi, zbog čega atom dobiva
izgled krute čestice. Glavna sila iz koje proizlaze sve atomske pojave je sila
privlačenja između pozitivno nabijene atomske jezgre i negativno nabijenih
elektrona.
Da bi se potpunije shvatila priroda materije, trebalo je istražiti atom-

sku jezgru, čime su se fizičari bavili tridesetih godina 20. stoljeća. Ta su
istraživanja strukture atomske jezgre dovela do otkrića neutrona kao drugog
sastojka jezgre (pored protona), čestice čija je masa približno jednaka masi
protona, t.j. oko 2 000 puta veća od mase elektrona, ali koja nema elektri-
čnog naboja. To je otkriće ne samo objasnilo kako su jezgre svih kemijskih
elemenata izgrađene od protona i neutrona, već je i pokazalo da nuklearna
sila koja te čestice drži zajedno u jezgri predstavlja novi oblik energije, koja
ne postoji nigdje izvan atomske jezgre. Kod toga je važno da ta nova sila nije
mogla biti elektromagnetskog porijekla, jer su neutroni električno neutralni.
Tada se smatralo da su otkrićem elektrona, protona i neutrona pronađene
»osnovne opeke«, odnosno elementarne čestice od kojih je izgrađena ma-
terija. Međutim, daljnjim je istraživanjima pomoću usavršenih eksperimen-
talnih uređaja otkrivan sve veći broj novih subatomskih čestica. Do 1935.
godine njihov je broj povećan sa tri na šest, do 1955. godine na osamnaest, a
sada je poznato više od dvije stotine elementarnih čestica.
Teorija relativnosti je pokazala da masa zapravo predstavlja jedan
oblik energije, što znači da se čestica više ne može smatrati statičkim objek-
tom, već je treba shvatiti kao dinamički obrazac, kao proces koji uključuje
energiju, što se očituje kao masa čestice. Stvaranje materijalnih čestica
iz čiste energije je najspektakularniji domet teorije relativnosti. Pri-
je te revolucionarne teorije smatralo se da materiju tvore elementarne čes-
tice koje su neuništive i nepromjenljive. Sad se čestice shvaćaju kao di-
namički modeli ili procesi koji uključuju određenu količinu energije, koja se
prikazuje kao njihova masa. Kad se dvije čestice sudare, njihova se energija
preraspoređuje stvarajući novi model. Eksperimenti s razbijanjem čestica
pomoću veoma visokih energija u akceleratorima otkrivaju dinamičku i
promjenljivu prirodu svijeta subatomskih čestica. Većina čestica stvorenih u
ovim sudarima žive izvanredno kratko, mnogo kraće od milijuntog dijela
sekunde. Materija se u tim eksperimentima pokazuje veoma nepostojanom:
sve se čestice mogu u hipu pretvoriti u druge čestice ili ponovno nestati u
energiji. Time su klasični pojmovi kao »elementarna čestica«, »materijalna
supstancija« ili »izolirani objekt« izgubili svoje značenje. Čitav se Svemir
sada, zaključuje F. Capra, javlja kao dinamična mreža energetskih obrazaca.
Novi teorijski modeli pokazuju da se svojstva neke čestice mogu razumjeti
samo proučavanjem njene aktivnosti, t.j. njenog međudjelovanja sa sredi-
nom koja ju okružuje. Čestica se stoga ne može promatrati kao izdvojena
jedinka, već se mora tretirati kao integralni dio cjeline. Ono što je bitno s
gledišta doktrine F. Capre je njegov zaključak da navedena znanstvena otkrića
ukazuju na to da na čitav Svemir treba gledati kao na dinamičku, povezanu i
nerazdvojnu cjelinu.
i drevnih istočnjačkih učenja
Najznačajnije obilježje istočnjačkog pogleda na svijet je stanovište o

jedinstvu i povezanosti svih stvari i događaja, koji su međuzavisni i neodvo-
jivi dijelovi kozmičke cjeline i različite manifestacije iste konačne Stvarnosti.
Ta konačna, nedjeljiva Stvarnost koja se očituje u svim stvarima i obuhvaća
sve stvari u hinduizmu se zove Brahman, u budizmu Dharmakaja, u taoizmu
Tao. Ovo osnovno jedinstvo Svemira, što je središnja ideja svih istočnjačkih
filozofija, postalo je, kako to zaključuje F. Capra, i jedno od najvažnijih otkrića
suvremene fizike. Jedinstvo svih stvari i događaja postalo je očevidno već
na atomskoj razini, a očitovalo se sve evidentnije kako se dublje prodiralo u
materiju, sve do subatomskih čestica. Razni modeli subatomske fizike dolaze
do istog zaključka: svi sastavni dijelovi materije su uzajamno povezani i među-
zavisni u toj mjeri da ih se može razumjeti samo ako se istražuju kao in-
tegrirani dijelovi jedne jedinstvene, nedjeljive cjeline. F. Capra navodi o tom
bitnom fenomenu suvremene fizike izjave najeminentmjih fizičara 20. stoljeća.
Tako na pr. Niels Bohr kaže: »Izolirane materijalne čestice jesu apstrakcije,
jer se njihova svojstva mogu odrediti i promatrati jedino kroz njihovo među-
djelovanje s drugim sustavima.« (Niels Bohr Atomic Physics and the De-
scription of Nature, University Press, London, 1934). David Bohm o istom
pitanju piše: »Obrnuli smo uobičajenu klasičnu predodžbu po kojoj neovisni
elementarni dijelovi čine fundamentalnu stvarnost. Umjesto toga kažemo
da nerazdvojna kvantna međupovezanost čitavog Svemira čini fundament-
alnu stvarnost, a da su dijelovi koji se ponašaju relativno nezavisno samo
posebni i slučajni oblici unutar te cjeline.« (D. Bohm, B. Hiley On the Intu-
itive Understanding of Nonlocality as Implied by Quantum Theory, Foun-
dation of Physics, vol. 5, 1975).
Kvantna teorija upućuje na promatranje Svemira ne kao zbira fizičkih
objekata, nego kao zamršene mreže odnosa između različitih dijelova jedin-
stvene cjeline, kao što je to jasno izrazio W. Heisenberg ovim riječima: »Svi-
jet se tako javlja kao zamršeno tkivo događaja u kojem se veze različitih
vrsta smjenjuju, preklapaju ili kombiniraju i time određuju tkanje cjeline.«
(W. Heisenberg Physics and Philosophy, Alen and Unwinn, London, 1963).
Slika povezanog svemirskog tkanja, koja izranja iz suvremene atomske fizike,
u istočnjačkim učenjima postoji već tisućama godina i ona je središnja točka
tih učenja. Za Hindusa je Brahman povezujuća nit kozmičkog tkanja, prvo-
bitna osnova svega postojećeg. A u budizmu svijet se opisuje kao savršeno
tkanje uzajamnih odnosa, gdje stvari i događaji međusobno djeluju na bes-
krajno zamršen, a ipak skladan način. Spisi tantra budizma zovu se tantre,
što na sanskrtu znači tkati, što ukazuje na međuzavisnost svih stvari i doga-
đaja kao temeljnu ideju budizma.
Iako istočnjački mistici doživljavaju sve stvari i doživljaje kao očitovanje

jedinstvene i istovjetne Stvarnosti, oni priznaju posebnosti svake pojedine
stvari. Ali oni su svjesni da su sve te posebnosti, razlike pa i suprotnosti
objedinjene unutar sveobuhvatnog Jedinstva. Oni su također svjesni da sva-
ka pojava sadrži u sebi polarni odnos, t.j. da sadrži u sebi i svoju suprotnost.
Te različite odnosno suprotne strane svake pojave ne pripadaju različitim
kategorijama, nego su samo dvije strane jedne te iste stvarnosti. Mišljenje da
su sve suprotnosti polarne i da stoga čine jedinstvo, da su svjetlo i tama,
pobjeda i poraz, dobro i zlo, ugoda i bol, život i smrt, samo različiti vidovi iste
pojave, čini jedno od temeljnih obilježja duhovnih tradicija Istoka. Budući da
su sve suprotnosti međuzavisne, njihov sukob nikada ne dovodi do potpune
pobjede jedne strane, već je uvijek odraz međuprožimanja obiju strana. Odnos
dviju suprotnosti je odnos dinamičke ravnoteže, on nikada nije statičan; to je
uvijek dinamička igra dviju krajnosti.
Kineski mudraci, sljedbenici taoizma izrazili su igru dviju krajnosti sim-

bolizmom suprotnih polova jina i janga. Jedinstvo jina i janga naziva se Tao,
što je zapravo proces kojim se ostvaruje međudjelovanje, dinamičko prepli-
tanje tih dviju polarnih sila. Par jin i jang je misao vodilja koja prožima
kinesku kulturu i određuje tradicionalni kineski način života. »Život je«, kaže
se u taoističkoj knjizi Čuang-cu, »skladno miješanje jina i janga«. Ova dva
prapola suprotnosti prikazuju se kao svjetlo i tamno, kao muško i žensko,
čvrsto i gipko, gornje i donje. Jang se kao muška stvaralačka snaga pove-
zivao s nebom, dok je jin kao taman, prijemljiv, ženski i majčinski element
simbolizirao zemlju. U pogledu mišljenja, jin predstavlja zamršen, intuitivan
ženski razum, a jang jasan i racionalan muški um. Jin je tiho, kontemplativno
mirovanje mudraca, dok je jang snažno, stvaralačko djelovanje vođe. Na
Zapadu se tradicionalno daje prednost jangu pred jinom, dakle muškim oso-
binama kao što su racionalno mišljenje, poduzetnost, natjecanje, agresivnost
i sl. pred ženskim oblicima svijesti, koji su obilježeni intuitivnošću, sklonošću
religioznom i mističnim doživljajima, osjećajnošću. F. Capra je suprotni, a
istovremeno komplementarni karakter jina i janga izrazio na ovaj način (prvi
atribut se odnosi na jin, a drugi na jang): žensko-muško, kontrahirajuće-
ekspanzivno, osjetljivo-agresivno, kooperativno-takmičarsko, intuitivno-
racionalno, mistično-znanstveno, sklono sintezi-analitično, nelinearno-linear-
no, holističko-fragmentarno. U istočnjačkom misticizmu teži se sjedinjava-
nju ovih dviju strana ljudske prirode. Dinamička ravnoteža između muških i
ženskih oblika svijesti jedna je od glavnih ciljeva meditacije.
Istraživanja subatomskog svijeta otkrila su mnogo slučajeva objedi-

njavanja suprotstavljen ih pojmova, na pr. pojavu da su čestice istovremeno
uništive i neuništive, da je materija istovremeno kontinuirana i diskontinuira-
na, da su sila i materija različiti oblici iste pojave. Za opis tih pojava bitna je
teorija relativnosti, jer su u relativističkom okviru klasični pojmovi prevladani
prijelazom na višu dimenziju, na četverodimenzionalni koncept »prostor-vri-
jeme«. Prostor i vrijeme su dva pojma koja su izgledala potpuno različita, ali
su u relativističkoj fizici objedinjena. Kao što mistici doživljavaju jedinstvo
suprotnosti na višoj razini svijesti, tako se i jedinstvo prostora i vremena
zbiva na višoj četverodimenzionalnoj razini. Četverodimenzionalni svijet rel-
ativističke fizike je svijet u kojem su sila i materija objedinjene, gdje se ma-
terija može pojaviti u obliku diskontinuiranih čestica ili u vidu kontinuiranog
polja. Upravo je odnos čestica i valova u atomskoj fizici najpoznatiji primjer
objedinjavanja proturječnih pojmova. U nekim okolnostima materija će se
javiti u obliku čestica, a drugim ona se ponaša slično valovima. To dvojno
obličje materije pokazuje i svjetlost kao i druga elektromagnetska zračenja.
Svjetlost se na pr. emitira i upija u obliku čestica fotona, ali kad te čestice
putuju kroz prostor javljaju se kao titrajuća električna i magnetska polja,
pokazujući karakteristično ponašanje valova. Međutim valovi vezani uz čes-
tice nisu »stvarni« trodimenzionalni valovi, poput vodenih ili zračnih valova,
već su to »valovi vjerojatnosti«, odnosno apstraktne matematičke veličine,
koje iskazuju vjerojatnost da će se čestice naći na određenim mjestima i s
određenim osobinama. Čestice niti ima niti nema na određenom mjestu; ona
ne mijenja svoj položaj, ali ni ne miruje. Ono što se mijenja je model vjero-
jatnosti, pa time i tendencija čestice da postoji na određenim mjestima. Pre-
ma tome stvarnost atomskog fizičara kao i stvarnost istočnjačkog mistika
nadilazi okvire suprotstavljenih pojmova. Sila i materija, čestice i valovi, kre-
tanje i mirovanje, postojanje i nepostojanje, to su neki od oprečnih pojmova
koji se preklapaju u suvremenoj fizici. Od svih njih najintrigantnije je protu-
rječje postojanje-nepostojanje, koje je u središtu rasprava kvantne teorije,
kao što je problem postojanja i nepostojanja jedna od najzagonetnijih tema
istočnjačkog misticizma. Kao i atomski fizičari, istočnjački se mistici tako-
đer bave stvarnošću koja leži s one strane postojanja i nepostojanja.
Matematički oblik odnosa između neodređenosti položaja i momenta

neke čestice poznat je kao Heisenbergova relacija neodređenosti ili princip
neodređenosti. Taj princip kaže da u subatomskom svijetu nikada ne možemo
s velikom točnošću znati položaj i moment neke čestice. Niels Bohr je radi
boljeg razumijevanja odnosa unutar parova suprotnosti uveo pojam komple-
mentarnosti. Predodžbu čestice i predodžbu vala on je smatrao dvama kom-
plementarnim opisima iste stvarnosti, s time da je svaka od ovih predodžaba
samo djelomično ispravna i ima samo ograničeni raspon primjene. Pojam
komplementarnosti koji je postao nezaobilaznim načinom razmišljanja fizi-
čara o prirodi, igrao je bitnu ulogu u drevnoj kineskoj misli, koja se zasnivala
na stanovištu da suprotni pojmovi stoje u polarnom ili komplementarnom
odnosu. Niels Bohr je bio svjestan sličnosti svog pojma komplementarnosti s
kineskom mišlju. Za odgovarajući motiv na svom grbu, koji je dobio kad ga je
danska vlada zbog izvanrednih zasluga u fizici proglasila vitezom, odabrao je
kineski simbol tai-ći, koji označava komplementarni odnos suprotnosti jina i
janga i natpis contraria sunt complementa (suprotnosti se dopunjuju).
F. Capra spominje i treću dodirnu točku između suvremene fizike i

drevnih filozofija Istoka (pored »jedinstva svega postojećeg« i »dinamičkog
sjedinjenja suprotnosti«), a to je spajanje prostora i vremena u novi pojam
»prostor-vrijeme«. Suvremena fizika je naime potvrdila jednu od osnovnih
ideja istočnjačkog misticizma, da pojmovi kojima se služimo za opis prirode,
kao na pr. prostor i vrijeme, nisu autentična obilježja stvarnosti, već proizvodi
ljudskog uma. Klasična fizika se temeljila na shvaćanju apsolutnog trodi-
menzionalnog prostora, te na vremenu kao zasebnoj dimenziji, koje je tako-
đer apsolutno i koje teče ravnomjerno, nezavisno od materijalnog svijeta. To
shvaćanje prostora i vremena ima svoje podrijetlo u grčkoj misli odnosno u
vjerovanju da je geometrija bitan dio prirode. Grci su vjerovali da mate-
matički teoremi izražavaju vječne istine o stvarnom svijetu. Grčka je geo-
metrija imala snažan i dugotrajan utjecaj na zapadnjačku filozofiju i znanost:
više od dvije tisuće godina se smatralo da Euklidova geometrija odražava
pravu prirodu prostora. Tek su Einstein i njegova teorija relativnosti pokazali
da geometrija nije svojstvena prirodi, već da ju je prirodi nametnuo ljudski
um, t.j. da je geometrija proizvod ljudskog intelekta. Za razliku od grčke,
istočnjačka je filozofija oduvijek smatrala da su prostor i vrijeme konstrukc-
ije uma i da su shodno tome, kao i drugi intelektualni pojmovi, relativnog,
ograničenog i nestvarnog značenja. Drevna istočnjačka znanost nije pokušava-
la prirodu ugurati u obrazac s ravnim crtama i savršenim kružnicama.
Istočnjački su mistici bili u stanju postići posebno stanje svijesti u kojem su
spoznali da uobičajena shvaćanja prostora i vremena nisu konačna istina.
Pojmovi o prostoru i vremenu koji su proizašli iz njihovih mističnih iskustava
u m n o g o m e su slični pojmovima suvremene fizike kako ih tumači teorija
relativnosti.
Novi pogled na prostor i vrijeme suvremene fizike temelji se na otkriću

da su sva mjerenja tih pojava relativna. Već je i prije Einsteina bilo poznato
da se položaj nekog objekta u prostoru može odrediti jedino u odnosu na neki
drugi objekt, što se obično radi pomoću triju koordinata, a točka od koje se
ove mjere naziva se položajem »promatrača«. Ako se dvodimenzionalni pros-
tor proširi trećom dimenzijom, postaje jasno da sva prostorna određenja ne-
kog predmeta ovise o položaju promatrača, pa su stoga relativna. Ali što se
tiče vremena, u klasičnoj se fizici smatralo da vremenski redoslijed dvaju
događaja ne ovisi o promatraču, pa prema tome da vremenska određenja
imaju apsolutno značenje neovisno o koordinatnom sustavu. Einstein je
međutim prvi shvatio da su i vremenska određenja relativna i da ovise o
promatraču. Dojam da događaje vidimo u istom trenu kad se zbivaju dobiva
se zbog goleme brzine svjetlosti (oko 300 000 km u sekundi). Taj je dojam
međutim netočan, jer svjetlost ipak treba neko vrijeme da stigne od događa-
ja do promatrača. To je vrijeme doduše toliko kratko, da se stiče dojam da je
dotok svjetla trenutačan. Ali kad se promatrač kreće velikom brzinom u
odnosu na promatranu pojavu, razmak između zbivanja nekog događaja i
njegova uočavanja postaje zamjetan, tako da dva događaja koji jednom pro-
matraču izgledaju istodobni, mogu se za drugog promatrača odigravati u
različitom vremenskom slijedu. Neki događaj koji se za jednog promatrača
zbiva u određenom trenutku, za drugog promatrača može se dakle dogoditi
ranije ili kasnije. U fizici visokih energija, gdje se čestice kreću gotovo brzi-
nom svjetlosti, relativnost vremena je potvrđena bezbrojnim eksperimenti-
ma. Teorija relativnosti je na taj način pokazala kako mjerenja prostora i
vremena gube svoj apsolutni značaj, što je dovelo do napuštanja klasičnih
pojmova apsolutnog prostora i apsolutnog vremena. Sjedinjavanje prostora i
vremena u četverodimenzionalni kontinuum nazvan »prostor-vrijeme« dovelo
je do približavanja pojmova suvremene fizike i istočnjačkih filozofija, prema
kojima se u višim stanjima svijesti može nadići trodimenzionalni svijet sva-
kodnevnog života i doživjeti viša, višedimenzionalna Stvarnost. U tim se filo-
zofijama naglašava da su prostor i vrijeme nerazdvojno povezani, da se
međusobno prožimaju, što je izraženo ovim riječima: »Kada je u pitanju čisto
iskustvo, nema prostora bez vremena, ni vremena bez prostora; oni se
prožimaju.« 7)
Daljnja sličnost suvremene fizike s istočnjačkim misticizmom odnosi

se na dinamičko shvaćanje prirode i Svemira. Zajednička crta raznih istoč-
njačkih filozofija je vjerovanje da su sve pojave u svijetu odraz jedne te iste
krajnje Stvarnosti, koju hindusi zovu Brahman, budisti Dharmakaja, a taoisti
Tao. A ta krajnja Stvarnost, to kozmičko božanstvo prikazuje se u bezbroj-
nim oblicima, koji neprestano nastaju i nestaju, beskonačno se pretvarajući iz
jednog oblika u drugi. U svojim pojavnim oblicima ta krajnja Stvarnost je
prema tome inherentno dinamična i ta njena dinamična priroda je temelj svih
škola istočnjačkog misticizma. Sama riječ Brahman izvedena je iz sanskrt-
ske riječi brih, koja znači rasti. Bog Šiva je savršeno oličenje dinamičkog
Svemira: Šivin ples, uključujući u ritam svog plesa sve stvari i pojave, zorno
oslikava dinamičku prirodu Svemira, u kojem sve teče i sve se mijenja, u
kojem su svi statični oblici samo privid, maja. Nestalnost svih oblika je polaz-
na točka i budističkog učenja. S. Radhakrishna kaže: »Buddha je prije 2600
godina postavio izvrsnu filozofiju dinamizma... Pod dojmom prolaznosti svih
objekata, neprekidne mijene i preoblikovanja svih stvari, Buddha je razvio
f i l o z o f i j u promjene.« (S. Radhakrishna Indian Philosophy, Allen &
Unwinn, London, 1961). Ovaj svijet stalnih promjena budisti zovu »sam-
sara«, što znači »neprestano u kretanju«. Istočnjački mistici vide Svemir kao
nerazdvojivo tkanje, čije su veze dinamičke, a ne statične.
Suvremena fizika također počinje shvaćati Svemir kao tkanje odnosa,

koje je po svojoj prirodi dinamično. Dinamičko svojstvo materije je prema
kvantnoj teoriji posljedica valne prirode subatomskih čestica. Svojstva sub-
atomskih čestica mogu se razumjeti jedino u dinamičkom kontekstu, u ne-
prekidnom kretanju, međudjelovanju i mijeni. Prema kvantnoj teoriji materija
nikad ne miruje; ona je neprestano u pokretu. Iako nam makroskopski gledano
materijalni predmeti izgledaju kao kruti i nepokretni, njihova molekularna
struktura pokazuje da se oni sastoje od atoma, koji neprestano titraju ovisno
o svojoj temperaturi i u skladu s toplinskim titraj ima okoline. A u samim
atomima elektroni se vrte oko atomske jezgre vrtoglavom brzinom. I u samoj
jezgri protoni i neutroni se kovitlaju nepojmljivim brzinama. Dinamička priro-
da Svemira se očituje ne samo na razini atoma i njihove jezgre, nego i na
razini zvijezda i galaksija. Jedno od najznačajnijih otkrića suvremene
astronomije je pojava širenja Svemira. Predodžba Svemira koji se periodički
širi i sažimlje postojala je već u drevnoj indijskoj mitologiji i to u mitu zvanom
»lila«, što je ritmička igra koja teče u beskrajnim ciklusima, gdje Jedno postaje
mnoštvo i gdje se to mnoštvo ponovno vraća u Jedno. Hinduistički mudraci
su ovu božansku igru poistovjetili s evolucijom Svemira, zamišljajući Svemir
u periodičnom širenju i skupljanju.
Teorija relativnosti kaže kako masa nije ništa drugo do jedan oblik
energije, a energija se uvijek vezuje za neki proces ili uz neku aktivnost.
Otkriće da je masa samo oblik energije dovelo je do radikalne promjene u
poimanju čestica: sad se smatra da one nisu sačinjene od nekog osnovnog
»materijala«, nego da se sastoje od snopova energije. A kako je energiji
imanentna neprestana aktivnost, slijedi zaključak da je priroda subatomskih
čestica iskonski dinamična. Subatomske čestice su dakle dinamični modeli,
koji imaju kako prostornu tako i vremensku dimenziju. Njihov prostorni vid
uvjetuje da se pojavljuju kao objekti s određenom masom, a vremenski da se
javljaju kao procesi koji sadrže energiju. Ovi dinamični modeli ili »energetski
snopovi« oblikuju atomske i molekularne strukture, koje grade materiju i daju
joj njeno kruto makroskopsko obličje, stvarajući dojam kao da je sačinjena
od neke čvrste supstance. Teorija relativnosti je razotkrila inherentni dinamički
karakter materije, potvrđujući da je aktivnost materije sama suština njenog
bića: postojanje materije ne može se odvojiti od njene neprestane aktivnosti.
Na isti dinamički način i budisti poimaju stvari, t.j. kao beskonačno promjen-
ljive procese. O tom D.J. Suzuki kaže: »Budisti shvaćaju objekt kao doga-
đaj, a ne kao stvar ili tvar... Budističko poimanje »stvari« kao »samskare«,
t.j. kao »čina« ili »događaja« jasno pokazuje da oni naše iskustvo shvaćaju u
smislu vremena i kretanja.« 8) Kao i suvremeni fizičari, budisti vide sve
objekte kao procese i niječu postojanje bilo kakve materijalne biti. A takvo
mišljenje zastupa i taoizam, koji shvaća sve stvari kao prolazne stupnjeve
neprekidno tekućeg Taoa.
F. Capra nalazi petu paralelu između suvremene fizike i istočnjačkih

učenja u poimanju praznine i oblika. Klasični, mehanistički svjetonazor temeljio
se na predodžbi čvrstih čestica koje se kreću u praznom prostoru. Međutim
suvremena je fizika teorijom polja radikalno promijenila ovu predodžbu, po-
nudivši novo shvaćanje »čestica« i revidirajući klasični pojam praznog pros-
tora. U kvantnim teorijama polja razlučivanje čestica i prostora koji ih okružuje
gubi prvobitnu oštrinu. Materija i prazni prostor bila su dva sasvim zasebna
pojma na kojima se zasniva Demokritov i Newtonov atomizam. Međutim, u
općoj teoriji relativnosti ova se dva pojma više ne mogu razdvajati. Gdjegod
postoji neko tijelo s masom, tu će biti i gravitaciono polje i to će se polje
očitovati kao zakrivljenost prostora oko tog tijela. U Einsteinovoj teoriji ma-
terija se dakle ne može odvojiti od svog gravitacionog polja, ali isto tako
gravitaciono polje se ne može odvojiti od zakrivljenog prostora. Prema tome,
materija i prostor smatraju se nerazdvojnim i međuzavisnim dijelovima jedne
integralne cjeline. Materijalni objekti nisu zasebni entiteti, već su neraskidivo
povezani sa svojom okolinom. To jedinstvo i međupovezanost materijalnog
objekta s njegovom okolinom, što se u makroskopskim razmjerima očituje u
općoj teoriji relativnosti, javlja se u još izrazitijem obliku na subatomskoj razi-
ni. Klasična teorija polja, elektrodinamika ujedinjena je s kvantnom teorijom
u novu teoriju zvanu kvantna elektrodinamika, koja opisuje elektromagnet-
ska djelovanja subatomskih čestica. Novost u kvantnoj elektrodinamici je
kombinacija dvaju pojmova: elektromagnetskog polja i fotona kao čestičnih
manifestacija elektromagnetskih valova. Tako je nastao pojam kvantnog polja,
t.j. polja koje može uzeti oblik kvanata ili čestica. U toj kvantnoj teoriji polja
prevladan je prema tome klasični kontrast između čvrstih čestica i prostora
koji ih okružuje. Kvantno se polje smatra fundamentalnim fizikalnim enti-
tetom, kontinuiranim medijem koji je prisutan svuda u prostoru. A čestice su
tek mjestimična zgusnuća tog polja, odnosno koncentracije energije, koje
nastaju i nestaju i pritom gube svoj individualni karakter i »otapaju« se u
kvantnom polju. S tim u vezi F. Capra citira A. Einsteina koji kaže: »Nema u
ovoj novoj vrsti fizike mjesta i za polje i za materiju, jer je polje jedina stvar-
nost.« 9)
Shvaćanje fizičkih stvari i pojava kao prolaznih manifestacija jednog

fundamentalnog entiteta nije samo osnovna značajka kvantne teorije, nego
je također bitan element istočnjačkog svjetonazora. Prema tom svjetona-
zoru taj se fundamentalni entitet smatra jedinom Stvarnošću, a svi njegovi
pojavni oblici su prolazni i prividni. Taj se fundamentalni entitet, koji je, kao
što je spomenuto, za hinduse Brahman, za budiste Dharmakaja, a za taoiste
Tao, shvaća kao konačno, jedinstveno polje iz kojega potječu ne samo fizi-
čke nego i sve drage pojave. Upanišade tu višu Stvarnost drže prazninom,
ništavilom, ali koja je bit svih oblika, izvor svega života, što se izražava ovim
riječima: »Brahman je život. Brahman je radost. Brahman je ništavilo... Gle,
uistinu, radost je isto što i ništavilo. Ništavilo je uistinu što i radost«. Budisti
također smatraju konačnu Stvarnost ništavilom ili prazninom (»sunjata«),
koja rađa sve oblike pojavnog svijeta. Isto tako i taoisti nazivaju Tao prazni-
nom, pripisujući joj istovremeno neograničenu kreativnost. Dakle, istočnja-
čki mudraci govoreći o Brahmanu, Sunjati ili Taou ne misle na običnu prazninu,
već na takvu koja ima neograničenu stvarateljsku moć. Stoga se praznina
istočnjačkih mistika može usporediti s kvantnim poljem subatomske fizike.
Poput subatomskog svijeta fizike, pojavni svijet istočnjačkih mistika je svijet
»samsare«, svijet neprestanog rađanja i umiranja. Kao ni istočnjačko ni-
štavilo, tako ni »fizički vakum« iz teorije polja, nije stanje pukog »ništa«, nego
sadrži potencijal za stvaranje svih oblika svijeta čestica. Ovi oblici nisu neza-
visni fizički entiteti, već samo prolazni izrazi ništavila, što je sasvim u skladu
s ovom budističkom izrekom: »Oblik je praznina, a praznina je oblik«.
U modernoj fizici pojavila se u novije vrijeme škola mišljenja koja

polazi od pretpostavke da se priroda ne sastoji ni od elementarnih čestica ni
od elementarnih energetskih polja, nego da se ona može objasniti jedino po-
moću načela cjelovitog međusobnog usklađivanja, koje postulira da sve njene
komponente moraju unutar sebe i međusobno biti dosljedno usklađene. Ta
ideja o cjelovitom usklađivanju, poznata kao »Bootstrap« hipoteza ili hipote-
za struna definitivno odbacuje Newtonovo mehanističko shvaćanje univer-
zuma, koji se prema tom shvaćanju sastoji od temeljnih sastavnih čestica
koje je stvorio Bog. 10) U teoriji struna ne samo da ne postoje temeljne čes-
tice od kojih se sastoji priroda, nego ne postoje ni temeljni prirodni zakoni.
Time ta teorija odbacuje jedno od osnovnih načela prirodnih znanosti, t.j.
vjerovanje da postoje fundamentalni prirodni zakoni. To vjerovanje vuče svoje
korijene iz judaističko-kršćanske tradicije, prema kojoj je vrhovni zakonoda-
vac Bog, koji je stvorio svijet i koji upravlja svemirom. U modernoj fizici sve
se više priznaje da su sve teorije o prirodnim pojavama, uključujući
spomenute »zakone« tvorevine ljudskog uma, t.j. našeg shvaćanja stvarnosti
(u granicama našeg uma), a ne stvarnost kao takva. Pojmovna shema stvar-
nosti, koja je proizvod našeg uma, nužno je ograničena i samo približno
točna, što znači da su sve znanstvene teorije samo aproksimacija stvarnog
stanja stvari.
Teorija struna, koja smatra da su svi fenomeni u Univerzumu određe-

ni načelom dosljednog i neprestanog usklađivanja, veoma je bliska istočnja-
čkom svjetonazoru. Načelo nužnosti općeg sklada, koje zastupa teorija stru-
na i stanovište o jedinstvu i povezanosti svih fenomena, koje naglašavaju
istočnjački mistici, različiti su aspekti iste ideje. Neokonfucijanski filozof Ču
Hsi nazvao je temeljno organizaciono načelo univerzuma »Li«. Prema tom
načelu svi dijelovi neke cjeline moraju biti usklađeni međusobno kao i sa
cjelinom koju sačinjavaju. U istočnjačkoj filozofiji kao i u modernoj fizi-
ci vrijedi načelo, da svojstva pojedinog dijela nisu određena prirod-
nim zakonima, nego svojstvima svih drugih dijelova. Univerzum je
međusobno povezana cjelina dijelova, u kojoj nijedan dio nije fundamentalniji
od bilo kojeg drugog dijela, u kojoj su svojstva svakog dijela određena svoj-
stvima svih drugih dijelova i u kojoj je cjelina sadržana u svim dijelovima, a
svaki dio sadržan u cjelini. Dok se fizičari zadovoljavaju s aproksimativnim i
djelomičnim razumijevanjem prirode, istočnjački mudraci su nastojali doći do
neposrednog, intuitivnog, neintelektualnog saznanja o suštini kozmosa, o
jedinstvu svih stvari, o totalitetu postojanja, t.j. do »apsolutnog« znanja. To se
znanje temeljilo na »prosvjetljenju«, odnosno na mističnoj viziji u kojoj su
prevladana ograničenja intelekta, pa su kauzalna o b j a š n j e n j a postala
suvišna.
U modelu struna sve su elementarne čestice ili kako ih Capra naziva

»hadroni« složene i usklađene strukture; istovremeno one su sastavni dije-
lovi drugih »hadrona«, od kojih nijedan nije elementarniji od drugih. Sile koje
spajaju te čestice manifestiraju se kao razmjena čestica, a te razmijenjene
čestice također su »hadroni«. Svaki hadron ima trostruku prirodu:
a) on je složena struktura;
b) on je sastavni dio nekog drugog hadrona, i
c) on može biti razmijenjen s drugim česticama, hadronima i na taj
način postati dijelom sile koja drži sve te strukture zajedno.
Taj veoma kompleksan mehanizam djeluje automatski održavajući

dinamičku ravnotežu među svim hadronima. U Mahajana budizmu susreće
se veoma slično poimanje Univerzuma, što se vidi iz slijedećeg opisa te
temeljne ideje budizma: »Nijedan predmet na ovom svijetu ne postoji sam za
sebe, već je dio nekog drugog predmeta. U svakom zrncu prašine prisutan je
Buddha«. 1 1 ) Naglasak kako u modelu struna tako i u Mahajana budizmu je
na međusobnoj razmjeni, odnosno na međusobnom prožimanju svih čestica.
Ako se smisao hipoteze struna dovede do kraja, ona implicira da je za uskla-
đenost cjeline, tj. Univerzuma potrebno postojanje svijesti, što se podudara s
mističnim tradicijama Istoka, u kojima se na svijest uvijek gledalo kao na
integralni dio Univerzuma. Prema tom shvaćanju inteligencija ljudi, koji su
kao i svi drugi oblici dijelovi nedjeljive Cjeline, dokazuje inteligenciju Cjeline,
odnosno Univerzuma.
Sistemski pristup proučavanju prirode
Novi pogled na Stvarnost počiva na saznanju da su svi fenomeni,

fizički, biološki, psihički, društveni i kulturni povezani i međusobno ovisni. To
novo shvaćanje Stvarnosti nadilazi sadašnje granice pojedinačnih disciplina i
pojmova. Suvremena biologija i medicina svojim se najvećim dijelom još uvi-
jek temelje na mehanističkom svjetonazoru, reducirajući funkcioniranje živih
organizama na određene mehanizme molekula. Biomedicinska se znanost u
skladu s Descartovim učenjem suviše usredotočila na ona svojstva živih
organizama koja su slična stroju, a zanemarila je istraživanje njihove organ-
ske i sistemske prirode. Ipak sve se više prihvaća stanovište, da se bolje
razumijevanje života može postići razvijanjem sistemske biologije, t.j. biolo-
gije koja ne promatra organizme kao strojeve nego žive sustave.
Sistemski pristup promatra svijet kao međusobno povezanu i integriranu

cjelinu. Sistemi su integrirane cjeline, čija se svojstva ne mogu reducirati na
njihove sastavne jedinke. Sistemski se pristup usredotočuje na temeljna
organizaciona načela cjeline umjesto na sastavne komponente. Svaki orga-
nizam, počevši od bakterije, biljke, životinje pa do čovjeka integrirana je cjeli-
na a time i živi sistem. To načelo vrijedi isto tako i za društvene kao i eko
sisteme. Iako se svaki sistem sastoji od manjeg ili većeg broja podsistema,
cjelina nije puki zbir svih svojih sastavnih dijelova, već predstavlja sasvim
novu kvalitetu. Iako i neorganske i organske entitete treba promatrati kao
sisteme, među njima postoji bitna razlika: dok je na pr. stroj statičan predmet,
živi organizam je u neprestanom kretanju, što znači da na organizme treba
gledati ne kao na statične objekte, već kao na procese, kao na dinamičke
tokove. Za razliku od stroja, živi organizmi posjeduju veliki stupanj fleksibil-
nosti: oblici njihovih dijelova mogu u određenim granicama varirati, što im
omogućava prilagođavanje novim okolnostima. Daljnja razlika između stroja
i živog organizma sastoji se u tome što organizmi funkcioniraju na temelju
cikličkog obrasca informacija poznatog kao povratna veza. Takva neline-
arna povezanost živih organizama znači, da su nastojanja konven-
cionalne medicine da poveže bolesti s pojedinačnim uzrocima veo-
ma problematična. Nelinearna povezanost živih organizama ukazuje tako-
đer na upitnost »genetskog determinizma«, t.j. vjerovanja da se fizička i
psihička svojstva određena isključivo ili pretežno nasljeđem. Geni su inte-
gralni dio jedne strukturirane cjeline kojoj se prilagođavaju. Posljednja znan-
stvena istraživanja izmijenila su ranije s h v a ć a n j e o g e n e t s k o m
determinizmu, t.j. o stabilnosti gena i njihovoj neovisnosti o okolini.
Unutrašnja fleksibilnost živih sistema, čije funkcioniranje obilježava

više međusobna dinamička povezanost njihovih dijelova, nego mehanička
strukturiranost, daje im mogućnost samoorganiziranja. Načelo samoorgani-
ziranja koje obilježava sve žive organizme znači, da njihovu strukturu i funk-
cije ne diktira pretežno okolina, nego da ih oni određuju uglavnom sami.
Samoorganizirajući sistemi pokazuju određeni stupanj autonomije, što ne znači
da su oni izolirani od svoje okoline. Suprotno tome, oni su u stalnoj uzajamnoj
vezi s okolinom, ali ta okolina ne određuje dominantno njihovu unutarnju
organizaciju. Jedan od najvažnijih dinamičkih fenomena samoorganizacije
takvih sistema je samoobnavljanje, t.j. sposobnost da svoje komponente stal-
no obnavljaju i tako osiguraju integritet cjelovite strukture. Drugo njihovo
bitno svojstvo je samotranscendencija, t.j. sposobnost da kroz proces uče-
nja, razvoja i evolucije kreativno prerastu vlastite fizičke i duhovne granice.
Samoobnavljanje je bitan aspekt samoorganizirajućih sistema. U stvari glav-
na preokupacija živih organizama je samoobnavljanje: stanice se neprestano
raspadaju i iznova stvaraju. Tkiva i organi stalno u redovitim ciklusima obna-
vljaju svoje stanice: trbušne žlijezde zamjenjuju većinu svojih stanica u toku
24 sata; sluznica želuca obnavlja se svaka tri dana. Ali iako su živi organizmi
u stanju sami se održavati i obnavljati, oni ne mogu funkcionirati vječito. Oni
su podložni procesu starenja i na kraju dolaze u stanje iscrpljenosti i nemo-
gućnosti daljnjeg funkcioniranja.
Relativna autonomija samoorganizirajućih sistema baca novo svjetlo

na prastaro pitanje o slobodnoj volji. Prema sistemskoj znanosti determini-
zam kao i sloboda relativni su pojmovi. Jedan sistem je slobodan u mjeri u
kojoj je autonoman u odnosu na svoju okolinu. Međutim u mjeri u kojoj je
preko mehanizma povratne sprege ovisan o svojoj okolini, njegovo će
funkcioniranje biti ovisno o toj okolini. Autonomija živih organizama raste s
povećanjem njihove unutarnje kompleksnosti; s pojavom čovjeka ona je dostigla
veoma visoku razinu. To relativno shvaćanje slobodne volje izgleda da je u
suglasnosti s učenjem mističnih tradicija, čiji sljedbenici nadilaze stanje izoli-
ranog jastva i postaju svjesni da su nedjeljivi dio Kozmosa. Njihov je cilj
potpuno se osloboditi osjećaj a jastva i sasvim se stopiti s Kozmosom, a kad
se postigne takvo stanje svijesti, pitanje slobodne volje gubi svako značenje.
Kad »Ja« postane čitav Univerzum, jasno je da više ne može biti nikakvih
vanjskih utjecaja i da djelovanje postaje potpuno spontano i slobodno.
Za razliku od strojeva živi organizmi su otvoreni sistemi, što znači da

trajno razmjenjuju energiju i materiju sa svojom okolinom kako bi ostali na
životu. Samoorganizirajućim sistemima je potreban stanoviti stupanj
neravnoteže, koji ih osposobljava da funkcioniraju i u slučaju većih pore-
mećaja ravnoteže. Ipak se može reći da ti sistemi zadržavaju u osnovi svoju
stabilnost, koja je dinamička i nije istovjetna s apsolutnom ravnotežom. Ta se
stabilnost sastoji u sposobnosti samoorganizirajućih sistema da unatoč stal-
nih promjena sastavnih dijelova ipak održavaju istu strukturu cjeline. Kao što
je u fizici subatomskih čestica postala problematična predodžba o neovisnim
fizičkim česticama, tako je i u biologiji s predodžbama o neovisnim organiz-
mima. Cjelokupna je biosfera dinamičko i u najvećoj mjeri integrirano tkivo
sastavljeno od živih i neživih oblika. Iako svi živi organizmi posjeduju
raspoznatljivu individualnost i u svojem su funkcioniranju razmjerno autonomni,
često je teško ustanoviti granice između pojedinih organizama i okoline, što
je slučaj na pr. kod virusa. Virusi se zapravo nalaze na granici između žive i
nežive materije. Oni su samo djelomično samoodržavajući i samo u
ograničenom smislu živi organizmi. Virusi ne mogu funkcionirati niti se
razmnožavati izvan žive stanice; izvan stanica oni ne pokazuju nikakve pre-
poznatljive znakove života.
Izučavanje živih organizama je pokazalo njihovu sklonost da se među-

sobno povežu, da međusobno kooperiraju i da žive zajedno. Također su
istraživanja ekosistema potvrdila da su odnosi među živim organizmima naj-
većim dijelom kooperativne naravi, obilježeni međusobnom ovisnošću i koegzi-
stencijom i da su na razne načine simbiotske prirode. Iako postoji i nad-
metanje, ono se događa u širem okviru uzajamnosti i kooperacije, tako da
veći sistem ostaje u ravnoteži. To stanovište je u suprotnosti s pogledima
socijal-darvinista, koji gledaju na život isključivo kao na bespoštedno
takmičenje, borbu za preživljavanje koja uključuje uništenje slabijih. Njihovo
shvaćanje prirode dovelo je do filozofije koja opravdava prekomjerno isko-
rištavanje prirode i razarajuće djelovanje modernih tehnologija na prirodni
okoliš.
Mnogi aspekti međuovisnosti živih organizama i njihove okoline mogu

se opisati pomoću koncepta višeslojnog poretka. Tendencija živih sistema da
stvaraju višeslojne strukture, čiji su nivoi različitog stupnja kompleksnosti,
susreće se posvuda u prirodi. Ta tendencija predstavlja jedno od temeljnih
načela samoorganizacije. Na svakom nivou višeslojne strukture nalaze se
integrirani sistemi, koji su samoorganizirajuće cjeline koje se sastoje iz ma-
njih dijelova, a istovremeno su oni sami dijelovi većih cjelina. Međuovisnost
tih sistema se često prikazuje kao »sistemsko drvo«. Svaki podsistem je
razmjerno autonomni organizam i istovremeno sastavni dio nekog većeg or-
ganizma. Pojam višeslojnog poretka omogućava ispravno shvaćanje feno-
mena smrti. Samoobnavljanje, t.j. raspadanje i obnavljanje struktura vrši se
u stalnim ciklusima i to je bitno obilježje svih živih sistema. Dijelovi struktura
koji se z a m j e n j u j u su također živi organizmi i s njihovog stanovišta samo-
obnavljanje većeg sistema znači krug njihovog rođenja i smrti. Nastajanje i
nestajanje se prema tome javlja kao središnji aspekt samoorganiziranja, kao
sama suština života. Za svaki organizam koji umire, jedan drugi se rađa.
Smrt stoga nije suprotnost životu, nego bitni aspekt života. Međutim, iako je
smrt suštinski aspekt života, ne umiru svi organizmi. Jednostanični organizmi
kao bakterije i amebe razmnožavaju se podjelom stanice i tako produžavaju
svoj život u svojim potomcima. Današnje su bakterije u suštini one iste koje
su postojale na Zemlji prije više milijardi godina, iako su se razmnožile na
bezbrojne generacije svojih potomaka. Takav način života bez smrti bio je
jedini način života u tijekom dvije milijarde godina. Tada, otprilike prije mili-
jardu godina došlo je do izvanrednog ubrzanja procesa evolucije i do pojave
mnoštva raznih novih oblika organizama. To se moglo dogoditi jedino zah-
valjujući pojavi spolnog rasplođivanja i smrti. Kao što je napisao Leonard
Shlain: »Bez seksa ne bi bilo raznovrsnosti, a bez smrti individualiteta«. Od
tada su počeli viši organizmi starjeti i umirati, udruživati svoje kromosome u
procesu spolnog rasplođivanja, čime se proizvela golema genetska razno-
likost, koja je sa svoje strane bitno ubrzala proces evolucije. S višim oblicima
života razvili su se i višeslojni sistemi, koji su stekli sposobnost da se sami
obnavljaju i tako održavaju neprestano cikluse života i smrti. Kemičar J.
Lovelock i mikrobiologinja Lynn Margulis iznijeli su hipotezu da je naša Zemlja
jedinstven živi organizam, koji su nazvali po grčkoj božici Zemlje Gaia * (J.E.
Lovelock Gaia, New York, 1979). Prema toj hipotezi sva živa i neživa ma-
terija na Zemlji zajedno s oceanima, morima i atmosferom sačinjava jedan
kompleksan sistem, koji ima sva obilježja samoorganiziranja.
Osim komplementarnosti autonomističkih i integrativnih tendencija

prisutnih na svim razinama višeslojnih sistema, susreće se kod živih organi-
zama još jedan par dinamičkih komplementarnih fenomena, koji obilježavaju
bitne aspekte samoorganizacije. Jedan od njih je fenomen »samoodržavanja«,
koji uključuje takve procese kao što su samoobnavljanje, homeostaza
(održavanje ravnoteže) i prilagođavanje. Drugi fenomen je »samotransfor-
macija« i »samotranscendencija«, koja se izražava u procesu učenja, razvo-
ja i evolucije. Živi organizmi imaju urođeni potencijal da prerastu sami sebe
kako bi stvorili nove oblike i strukture. Ta inovativna, kreativna sposobnost
živih organizama izgleda da je temeljna karakteristika Kozmosa, za koju za-
sada nema znanstvenog objašnjenja. Obje spomenute komplementarne ten-
dencije nalaze se u stanju uzajamnog povratnog djelovanja i obje pridonose
fenomenu evolucionog prilagođavanja. Ipak, glavna karakteristika evolucione
dinamike po mišljenju F. Capre nije prilagođavanje nego kreativnost.
Kreativni razvoj živih organizama u sve kompleksnije oblike ostao je i

stotinu godina nakon Darwina neriješenom zagonetkom. Doduše novija
istraživanja dovela su do nekih hipoteza koje pokušavaju objasniti tu neo-
bičnu karakteristiku živih organizama. Jedna od tih hipoteza pretpostavlja da
se suština evolucije sastoji u zajedničkom djelovanju prilagođavanja i krea-
tivnosti, u istovremenom događanju slučaja i nužnosti i uzajamnom suptilnom
djelovanju mikro i makroevolucije. Prikaz te sistemske teorije dao je Erich
Jantsch 1980. godine; on smatra da dinamika evolucije počinje s homeosta-
zom, t.j. sa stanjem dinamičke ravnoteže koja je obilježena mnogostrukim,
uzajamno ovisnim fluktuacijama. 12) U slučaju poremećaja sistem pokazuje
tendenciju da putem mehanizma povratne sprege smanji odstupanje od sta-
nja ravnoteže. Stabilnost sistema je zbog tih fluktuacija stalno na kušnji, tako
da se u određenim okolnostima može dogoditi da sistem iskoči iz ravnoteže
i da se transformira u sasvim novu strukturu, koja će ponovno uspostaviti
ravnotežu. Stabilnost živih sistema prema tome nije nikad apsolutna: ona
traje tako dugo dok fluktuacije ostaju u okviru određenih kritičnih granica.
Sistem je međutim u svakom trenutku spreman da se u slučaju pretjeranih
' Hrvatski: Geja - Rječnik stranih riječi, B.Klaić, N Z M H 2001

fluktuacija promijeni odnosno prilagodi svoju strukturu kao bi nastavio
egzistirati i evoluirati.
Između Jantschove sistemske teorije koja se usredotočuje na dinamiku

samotranscendencije i klasične neodarvinističke teorije postoje velike raz-
like. Prema klasičnoj teoriji evolucija se odvija uz stalno održavanje ravnoteže
i uz sve bolje prilagođavanje organizama svom okolišu. Sistemska teorija
međutim smatra, da evoluciju obilježava često narušavanje ravnoteže i da
ona teče pod naizmjeničnim utjecajem prilagođavanja i kreativnosti. Jackes
Monod smatra da je evolucija posljedica uzajamnog djelovanja slučajnosti i
nužnosti preživljavanja. Jačanje fluktuacija i trenutak kad će sistem dospjeti
do kritične točke su nepredvidivi, ali kad jednom do toga dođe, sistem je
prisiljen razviti novu strukturu. Kod toga se slučaj i nužda mogu dogoditi
istovremeno i djelovati komplementarno. Kad se sistem približi kritičnoj točki,
»odlučuje« on sam koju će novu strukturu izabrati i ta će odluka odrediti
njegovu buduću evoluciju. Proces evolucije nije dakle prema toj teoriji rezul-
tat samo slijepog slučaja, već je povezan s procesom učenja kao i slobodnog
izbora.
Najmanji živi oblici na našoj planeti bili su jednostanični organizmi bez

stanične jezgre slični današnjim bakterijama, koji su nastali pred oko četiri
milijarde godina, pola milijarde godina nakon nastanka naše planete. Ti tzv.
prokarioti živjeli su bez kisika, jer ga tada u atmosferi Zemlje nije ni bilo. Ali
čim su nastali ti mikroorganizmi, oni su počeli mijenjati svoj okoliš i stvarati
makroskopske uvjete za daljnju evoluciju života. U toku sljedeće dvije mili-
jarde godina prokarioti su proizvodili kisik putem fotosinteze, dok se nije
dostigla današnja koncentracija kisika u atmosferi zemlje. Time su stvoreni
uvjeti za pojavu kompleksnijih stanica koje su udisale kisik i koje su bile u
stanju stvarati tkiva i organizme sastavljene od mnogo stanica. Daljnji važan
korak u evoluciji bio je nastanak eukariota, t.j. jednostaničnih organizama sa
staničnom jezgrom, koja je u svojim kromosomima sadržavala genetski ma-
terijal živih organizama. Te su stanice kasnije oblikovale višestanične orga-
nizme. Tijekom daljnje evolucije života dva su koraka izvanredno ubrzala
proces evolucije života i stvorila mnoštvo novih oblika. Prvi korak bio je
razvoj spolnog rasplođivanja, koji je proizveo golemu genetsku raznolikost.
Drugi korak bio je nastanak svijesti, koji je omogućio da se genetski meha-
nizmi evolucije nadopune društvenim mehanizmima utemeljenim na apstrak-
tnom mišljenju i simboličkom jeziku.
Gregory Bateson definirao je pojam duha (svijesti) kao fenomen kom-
pleksnog sistema, koji je karakterističan ne samo za žive organizme, nego i
za ljudske zajednice i ekosisteme. Ali da bi se mogao pojaviti duh u okviru
nekog sistema, taj sistem mora prethodno razviti sposobnost mišljenja, uče-
nja i pamćenja. Prema Batesonu razum, inteligencija i duh (svijest) su
neizbježne posljedice razvoja veoma kompleksnih organizama. To novo shva-
ćanje duha (svijesti) kao obrasca samoorganizacije kompleksnih organiza-
ma slično je opisu materije u modernoj fizici. Duh i materija ne shvaćaju se
više kao dvije sasvim odvojene kategorije, kao što je mislio Descartes, nego
kao dva različita aspekta istog univerzalnog procesa. S gledišta moderne
sistemske perspektive aktivnost duha (svijesti) može se promatrati kao
dinamika samoorganizirajućeg sistema, koja obuhvaća sve njegove funkcije
i prema tome predstavlja »superfunkciju«.
Činjenica da je organski, živi svijet organiziran u višeslojnim struk-

turama, t.j. na više razina, znači da postoji i više duhovnih razina. Iz toga
slijedi da je aktivnost duha (svijesti) prisutna na razini stanica, tkiva, organa,
mozga, a cjelina tih aktivnosti na različitim razinama predstavljala bi ono što
zovemo ljudskim duhom. Takva koncepcija duha susreće se u mnogim
istočnjačkim kulturama, a u novije vrijeme postala je također predmetom
istraživanja i nekih zapadnjačkih psihologa. U višeslojnoj strukturi prirode
individualni ljudski duh je dio obuhvatnijeg duha društvenog i ekološkog sis-
tema; ovi su integrirani u planetarni duhovni sistem, u duh Geje, a ovaj je dio
univerzalnog odnosno kozmičkog duha. Prema tom shvaćanju Bog nije
stvoritelj Univerzuma, već je on Duh Univerzuma. Bog se prema tome ne
manifestira u personalnom obličju, već predstavlja obrazac samoorganizira-
juće dinamike Kozmosa.
Duhovna aktivnost živih organizama, od bakterija do primata, može

se označiti kao obrazac samoorganizacije. Ljudski duh, međutim, posjeduje
pored toga još jedno »više« svojstvo: on je naime u stanju da stvori jedan
unutrašnji svijet, koji doduše odražava vanjsku stvarnost, ali koji posjeduje
vlastitu egzistenciju, što omogućava pojedincu i ljudskoj zajednici da utječe
na vanjski svijet. Kod ljudi taj unutrašnji svijet predstavlja jedno sasvim novo
područje, stvarajući čitav niz fenomena karakterističnih za ljudsku prirodu,
kao što su samosvijest, apstraktno mišljenje, simbolički jezik, moralni osjećaj,
smisao za kulturu i umjetnost itd. Doduše neka od tih svojstava posjeduju i
neke životinje, iako u rudimentarnom obliku. U našoj interakciji s okolinom
stalno se događaju uzajamni utjecaji između našeg unutrašnjeg svijeta i vanj-
skog svijeta. Vanjske strukture koje promatramo oko sebe i način kako ih
doživljavamo zapravo su odraz naših unutrašnjih struktura: strukture materi-
je reflektiraju strukture duha, obojene subjektivnim osjećajima i vrijednosti-
ma. Novija neurološka istraživanja su pokazala da modificiranje osjetilnih
zapažanja putem prošlih saznanja, iskustava, očekivanja i usvojenih ciljeva
nije samo posljedica interpretacije, nego da ono počinje na samom početku,
na »vratima« zapažanja. Mnogobrojni su eksperimenti potvrdili da je regis-
triranje istih podataka preko osjetilnih organa različito za različite osobe još
prije nego što je zapažanje doživljeno. Ta su istraživanja istovremeno poka-
zala da se psihološki aspekti osjetilnog zapažanja ne mogu odvojiti od psiho-
loških aspekata interpretacije. Novo shvaćanje fenomena zapažanja tako-
đer briše konvencionalno razlikovanje između osjetilnog i izvanosjetilnog
zapažanja, smatrajući da je svako zapažanje u određenom stupnju izvan-
osjetilno. Naše reakcije na okolinu nisu određene toliko neposrednim djelo-
vanjem vanjskih podražaja na naš biološki sistem, koliko našim ranijim iskustvi-
ma, našim očekivanjima, usvojenim ciljevima i individualnom simboličkom
interpretacijom naših osjetilnih saznanja. Na taj su način unutarnji i vanjski
svijet stalno međusobno povezani: oni djeluju jedan na drugoga i razvijaju se
zajedno.
Ljudski duh je višeslojan i integriran obrazac procesa, u kojem dolazi

do izražaja dinamika čovjekove samoorganizacije. Svijest je svojstvo duhovne
aktivnosti na svakoj razini razvoja, od jednostaničnih organizama do čovjeka,
iako je njihova moć shvaćanja veoma različita. Samosvijest se međutim
manifestira jedino kod viših životinjskih oblika i dolazi do potpunog razvoja
tek u ljudskom obliku. Cjelina ljudskog duha, sa svjesnim i nesvjesnim as-
pektima, naziva se psihom. Budući da prema sistemskom poimanju duha, on
nije ograničen na individualne organizme, već se nalazi i u društvenim i eko-
loškim sistemima, može se reći da skupine ljudi, ljudske zajednice i različite
kulture posjeduju kolektivni duh i prema tome raspolažu i kolektivnom svi-
ješću. A prema C.G. Jungu, kolektivnom duhu ili kolektivnoj psihi pripada i
kolektivna podsvijest. Kao individue mi smo dio te kolektivne duhovne struk-
ture, koja utječe na nas, a i mi na nju. To shvaćanje može asocirati na pojam
planetarnog i kozmičkog duha i na kozmičke razine svijesti.
Prema dominantnom shvaćanju zapadnjačke znanosti primarna je

materija, a svijest je svojstvo veoma kompleksnih materijalnih struktura koje
se javljaju na visokom stupnju biološkog razvoja. Većina neurologa zastupa
to stanovište. Nasuprot tome postoji drugi pogled na svijest koji se može
označiti kao mističan, prema kojem je svijest primarna stvarnost i temelj
svega što postoji. Svijest je prema mističnom shvaćanju u svojem najčišćem
obliku nematerijalna, bezoblična i bez ikakvog sadržaja i često se naziva
»čistom svijesti« ili »posljednjom zbiljom«. Manifestacija »čiste svijesti« pov-
ezuje se u mnogim spiritualnim tradicijama s pojmom božanstva, sa suštinom
Univerzuma. Svi oblici materije i sva živa bića su dijelovi strukture božanske
svijesti. Taj mistični pogled na svijet temelji na specifičnom saznanju Stvar-
nosti koje se najčešće postiže meditacijom. Prema mnogim osobnim
svjedočanstvima tijekom tih neuobičajenih, transpersonalnih saznanja dolazi
se u dodir s višim razinama Stvarnosti, koje nadilaze znanstveno utemeljene
okvire.
Sistemsko poimanje duha (svijesti) u skladu je, prema mišljenju F.

Capre, kako sa znanstvenim tako i s mističnim poimanjem svijesti i prema
tome pruža idealan okvir za objedinjavanje oba ova shvaćanja. Sistemsko
učenje se podudara s konvencionalnim znanstvenim stanovištem da je svi-
jest manifestacija kompleksnih materijalnih struktura, točnije rečeno živih
sistema visokog stupnja kompleksnosti. S druge strane biološke strukture tih
sistema su izraz njima imanentnih procesa, koji se očituju kao samoorganiza-
cija sistema, što se može definirati kao njihov duh. U tome smislu ne mogu
se materijalne strukture promatrati kao primarna stvarnost. Ako se takvo
razmišljanje proširi na Univerzum, tada više nije neprihvatljiva pretpostavka
da su sve strukture, od subatomskih čestica do galaksija i od bakterija do
ljudi samo manifestacija samoorganizirajuće dinamike Univerzuma, koja se
može poistovjetiti s kozmičkim Duhom. A to je gotovo identično mističnom
shvaćanju. Jedina razlika je u tome, što mistik najveću vrijednost pridaje
neposrednoj spoznaji kozmičke svijesti, što prelazi čisto znanstvene okvire.
Prema općenito prihvaćenim antropološkim istraživanjima anatom-

ska evolucija čovjeka dovršena je pred oko 50 000 godina. Ali dok su od tada
ljudsko tijelo i mozak zadržali uglavnom istu strukturu i obujam, uvjeti života
su se bitno mijenjali, što je zahtijevalo neprestano prilagođavanje i razvijanje
novih sposobnosti ljudske svijesti, u prvom redu apstraktnog mišljenja i sim-
boličnog govora. No dok se sposobnost ljudi za apstraktno razmišljanje raz-
vijala velikom brzinom, izgleda da su ljudi izgubili sposobnost da ritualiziraju i
time izbjegnu fatalne posljedice međusobnih konflikata. Naime u živo-
tinjskom svijetu agresija se rijetko razvije tako daleko da u okviru iste živo-
tinjske vrste jedna životinja ubije svog protivnika. Umjesto toga borba se
obično ritualizira i završava time da gubitnik napušta poprište borbe ne bitno
ozlijeđen. Taj se mudar način rješavanja sukoba izgubio pojavom ljudske
vrste. Izgleda da su ljudi stvaranjem apstraktnog unutrašnjeg svijeta izgubili
dodir sa stvarnošću života i postali jedina stvorenja koja s pripadnicima svoje
vrste doduše surađuju, ali se istovremeno i međusobno ubijaju. Zbog toga
evolucija ljudske svijesti nije omogućila samo izgradnju Keopsove piramide,
Beethovenove simfonije i teoriju relativnosti, nego i spaljivanje vještica,
holokaust i Hiroshimu. Ipak evolucija ljudske svijesti, smatra F. Capra, sadrži
potencijal da se u budućnosti živi u miru i u skladu s prirodom. Naša svijest
nam pruža slobodu izbora: ljudi mogu promijeniti svoj sistem vrijednosti i
povratiti izgubljenu moralnu, spiritualnu i ekološku svijest.
Sistemska je biologija pokazala da su ritmičke fluktuacije od odluču-

jućeg značaja za dinamiku samoorganizirajućih sistema. One su temelj po-
retka u živom svijetu: uređene strukture nastaju iz ritmičkog obrasca. A rit-
mički se obrasci manifestiraju na svim razinama: atomi su obrazac valova
vjerojatnosti, molekule su vibrirajuće strukture, živi organizmi su višedimen-
zionalni, međusobno ovisni obrasci fluktuacija. Biljke, životinje i ljudi podliježu
ciklusima aktivnosti i mirovanja, a njihove fiziološke funkcije osciliraju u rit-
movima različitih frekvencija. Sastavni dijelovi ekosistema su međusobno
povezani cikličkom razmjenom materije i energije. Civilizacije se razvijaju i
propadaju u evolucionim ciklusima, a planeta Zemlja također ima svoj ritam
okretanja oko svoje osi i kruženja oko Sunca. Ritmičke su strukture prema
tome univerzalan fenomen. Može se stoga zaključiti da će ideja ritma u
novom holističkom svjetonazoru igrati bitnu ulogu.
Navedena razmatranja o prirodi živih organizama su pokazala, da je

holistički, sistemski pogled na život u svojoj suštini spiritualan i stoga u sug-
lasnosti s mnogim idejama mistične tradicije. Paralele između prirodnih zna-
nosti i istočnjačkih učenja mogu se naći ne samo u modernoj fizici, već i u
sistemskoj biologiji. Istraživanja žive i nežive materije ukazuju na dvije temeljne
teme, koje se također javljaju u mističnim učenjima: to je prvo, univerzalna
unutrašnja povezanost i međusobna ovisnost svih fenomena i drugo, dinamička
priroda stvarnosti. Ideja o višeslojnom poretku igra u mnogim mističnim
tradicijama izuzetno važnu ulogu. Kao i u prirodnim znanostima i u tim
tradicijama postoji pretpostavka o stvarnosti s više razina, s različitim stup-
njevima kompleksnosti, koje djeluju jedne na druge i međusobno su ovisne.
Među tim razinama stvarnosti posebno mjesto zauzimaju duhovne razine,
koje se definiraju kao manifestacije kozmičke svijesti. Predodžba o procesi-
ma, promjenama i fluktuacijama, koja igra odlučujuću ulogu u sistemskoj
teoriji, ima značajno mjesto i u mističnim učenjima Istoka, posebno u tao-
izmu. Fluktuacija kao temelj svakog poretka, misao koju je u prirodne zna-
nosti uveo I. Prigogin, je temeljna tema svih taoističkih tekstova. 13)
Suvremena se civilizacija sada, po mišljenju F. Capre, nalazi na pragu

dalekosežnih promjena u svjetonazoru i vrijednosnim predodžbama u zna-
nosti i društvu. Stari svjetonazor koji se polako povlači, vladao je kulturom
Zapada više stoljeća i za to je vrijeme bitno utjecao na čitav svijet. On je
sadržavao više vodećih ideja, ideja i pretpostavki, kao na pr. pretpostavku da
je univerzum mehanički sistem koji se sastoji od materijalnih sastavnih ele-
menata; predodžbu o ljudskom tijelu kao stroju; predodžbu o društvenom
životu kao stalnoj takmičarskoj borbi za opstanak; vjerovanje u neograničeni
materijalni napredak putem tehnološkog i gospodarskog razvoja; vjerovanje
da je podređen položaj žena u odnosu na muškarce u skladu s prirodnim
zakonima. Sva ta stanovišta su se tijekom posljednjih desetljeća pokazala
kao veoma ograničena i upitna, pa se pojačavaju zahtjevi za njihovo preispi-
tivanje i preformuliranje.
Naročito se naglašava potreba promjene od mehanističkog prema

holističkom svjetonazoru na području medicine. Usprkos velikom napretku
medicinske znanosti u 20. stoljeću, svjedoci smo, kako smatra F. Capra,
duboke krize zdravstva, koje se ogleda u sve većem javnom nezadovoljstvu
zdravstvenim ustanovama i uslugama. Teoretski temelj moderne znanstvene
medicine je tzv. biomedicinski model, koji je čvrsto usidren u mehanističkom
kartezijanskom mišljenju (kartezijanizam je pravac mišljenja koji je nastao
pod utjecajem R. Descartesa i njegove racionalističke, dualističke i meha-
nističke filozofije; Cartesius je latinizirano ime R. Descartesa). Descartes je
temeljio svoj pogled na prirodu na razlikovanju dvaju zasebnih i nezavisnih
područja: duha i materije. Materijalni je univerzum za njega bio nalik stroju
koji se može potpuno shvatiti ako se rastavi na najmanje dijelove. Descartes
je proširio tu mehanističku predodžbu i na žive organizme, a posebno na
ljudsko tijelo o čemu svjedoče ove njegove riječi: »Za mene je ljudsko tijelo
stroj. U mislima izjednačavam bolesnog čovjeka s loše napravljenim satom«.
U skladu s kartezijanskom metodom znanstvena se medicina usredotočila
na nastojanje da se shvate biološki mehanizmi ljudskog tijela. Ti se meha-
nizmi istražuju sa gledišta stanične i molekularne biologije kod čega se često
zanemaruju nebiološki utjecaji. Iako su biološki aspekti veoma važni, oni
predstavljaju samo manji dio mreže fenomena koji utječu na ljudsko zdravlje.
Zbog takvog uskog horizonta medicinska znanost nije uvijek uspješna u
održavanju i unapređenju zdravlja. To će se stanje izmijeniti tek onda kad
medicinska znanost proširi istraživanje s isključivo bioloških aspekata bolesti
na opće tjelesne i psihičke uvjete ljudskog organizma kao i njegove okoline.
Temeljni problem školske medicine je po mišljenju F. Capre u tome što nije
premjestila težište svog zanimanja s liječenja bolesti na ispitivanje uzroka
bolesti. Umjesto da se pitaju zašto dolazi do neke bolesti i da tada pokušaju
otkloniti uzroke bolesti, medicinski istraživači nastoje prvenstveno shvatiti
biološke mehanizme prema kojima se bolest odvija, kako bi mogli interveni-
rati na odgovarajući način. Zbog nastojanja da se bolest reducira na jasno
utvrđen biološki fenomen, liječnici često zanemaruju promatrati pacijenta
kao cjelovito i kompleksno ljudsko biće. Ako se pojam zdravlja reducira samo
na mehaničke i biološke funkcije, potpuno izlječenje neće biti uvijek moguće.
Budući da su temelji biomedicinskog modela školske medicine duboko uko-
rijenjeni u kulturi Zapada, on u medicinskoj struci uživa status dogme, a
pretežni ga dio javnosti prihvaća kao dio općeg svjetonazora. Stoga će prev-
ladavanje biomedicinskog modela biti moguće tek onda, kad društvo postane
sposobno da usvoji novi, holistički svjetonazor.
Teorija živih sistema koja je nastala u četrdesetim godinama 20.

stoljeća na temelju kibernetike, a razvila se u punoj mjeri posljednjih de-
setljeća, predstavlja idealan okvir za holističko znanstveno promišljanje i prema
tome idealan temelj za holistički pristup zdravstvenoj skrbi. Živi sistemi su
integrirane cjeline čija se svojstva ne mogu reducirati na manje jedinice.
Sistemska se teorija koncentrira na temeljna organizaciona svojstva sistema
umjesto na izučavanje pojedinih sastavnih elemenata imajući u vidu činjenicu
da je svaki organizam, od najmanje bakterije do biljke, od životinje do čovje-
ka, integrirana cjelina. Isto načelo integrirane cjeline vrijedi i za socijalne
sisteme kao na pr. obitelj i šire društvene zajednice, a isto tako i za eko-
sisteme. Svi ti sistemi su integrirane cjeline, čije su specifične strukture proiz-
vod uzajamnih odnosa i interakcije njihovih sastavnih dijelova. Svojstva sis-
tema bila bi uništena, kad bi se on rastavio na izolirane pojedinačne dijelove.
Iako se u svakom sistemu mogu razlučiti pojedinačni dijelovi, cjelina je uvijek
nešto drugo nego običan zbroj njenih dijelova. Daljnje svojstvo živih sistema
je njihova prirođena dinamika. Njihovi oblici nisu krute nego fleksibilne struk-
ture koje izrastaju iz sistemu svojstvenih procesa. Sistemsko promišljanje je
uvijek dinamičko, procesno promišljanje. Svaka se struktura raspoznaje po
svojim specifičnim procesima i obrascu njene unutrašnje organizacije. Mno-
gostruki procesi i fenomeni koji označavaju žive sisteme mogu se protu-
mačiti kao različiti aspekti jednog te istog načela samoorganizacije. Svaki
živi organizam je samoorganizirajući sistem. Drugim riječima, živi samo-
organizirajući sistemi imaju stanovitu autonomiju u odnosu na svoju okolinu,
što ne znači da su izolirani od te okoline. Naprotiv, oni su sa svojom okoli-
nom u procesu stalnog uzajamnog djelovanja, ali to djelovanje ne određuje
suštinski njihovu unutrašnju organizaciju.
Jedna od bitnih oznaka živih samoorganizirajućih sistema je činjenica,

da se njihove strukture stalno mijenjaju, ali zadržavajući kod toga svoj obrazac
organizacije. Primjer tog fenomena je proces samoobnavljanja: stanice se
raspadaju i istovremeno grade nove strukture. Tkiva i organi zamjenjuju svoje
stanice u redovitim ciklusima. Ali usprkos tim neprestanim promjenama
organizam zadržava u bitnome svoje pojavne oblike. Njegovi se dijelovi kon-
tinuirano obnavljaju i recikliraju, ali obrazac organizacije ostaje nepromije-
njen. Usko povezani sa samoobnavljanjem su fenomeni samoizliječenja, re-
generacije i prilagodavanja okolini. Kod svih tih procesa bitnu ulogu imaju
fluktuacije, koje se u pravilu kreću unutar određenih granica. To stanje di-
namičke ravnoteže obilježeno je visokim stupnjem fleksibilnosti. U slučaju
bilo kakvog poremećaja, organizam teži ponovnom uspostavljanju ravnoteže,
kod čega će nastojati da se na razne načine prilagodi promjenama okoline.
To je međutim samo jedna od dviju mogućnosti reakcije živih sistema na
poremećaje. Druga je mogućnost da sistem transcendira sam sebe i da krea-
tivno stvori nove strukture. To se načelo samotranscendencije jasno mani-
festira u procesu evolucije.
Sistemska slika života predstavlja idealnu podlogu za izradu sistem-

ske slike zdravlja. Budući da je sistemsko mišljenje dinamičko, procesno
mišljenje, sistemska je slika zdravlja obilježena stalnom aktivnošću i nepresta-
nim promjenama. Neprekidne promjene u organizmu uzrokovane promjena-
ma okoline neizbježno dovode do prolaznih faza nepotpunog zdravlja, tako je
često nemoguće povući jasnu crtu razgraničenja između zdravlja i bolesti.
Jasno je da je zdravlje višedimenzionalan fenomen s međusobno povezanim
fizičkim, psihičkim i socijalnim aspektima. Uobičajeno shvaćanje zdravlja i
bolesti kao suprotstavljenih točaka jednodimenzionalnog kontinuuma je prilično
pogrešno. Tjelesna bolest može se često kompenzirati pozitivnim psihičkim
stavom i društvenom potporom, tako da se u tom slučaju opće stanje može
ocijeniti kao povoljno. S druge strane emocionalni problemi ili društvena izo-
lacija mogu inače zdravu osobu učiniti bolesnom. Sistemski pristup shvaćan-
ju zdravlja stavlja težište na pojam dinamičke ravnoteže. U tom se smislu
zdravlje može definirati kao stanje kad se osjećamo dobro, što je posljedica
ravnoteže psihičkih i fizičkih aspekata organizma kao i sklada s prirodnom i
društvenom okolinom. Predodžba o zdravlju kao o dinamičkoj ravnoteži nije
samo u skladu s modernim sistemskim shvaćanjem živih organizama, nego i
s tradicionalnim modelima zdravlja i liječenja, kao na pr. s hipokratskom
tradicijom i klasičnom kineskom medicinom. Oba ta modela sadrže pojam
dinamičke ravnoteže, koja pretpostavlja da živi organizmi imaju tendenciju
da se vrate u ravnotežno stanje kad je ono narušeno, što znači da posjeduju
unutrašnju iscjeliteljsku snagu.
Prijelaz od parcijalne prema holističkoj paradigmi
U 20. stoljeću odvijao se proces postepenog napuštanja parcijalnog,

redukcionističkog ili atomističkog pogleda na prirodu i sve šireg prihvaćanja
holističkog, organskog, sistemskog i ekološkog mišljenja. U temeljima takvog
razvoja bio je problem odnosa između dijelova i cjeline. Holistički, sistemski
pristup pojavio se najprije u biologiji dvadesetih godina 20. stoljeća. On je
proizašao kao posljedica neodrživosti tradicionalnog odvajanja supstancije
(materije, strukture, kvantitete) od oblika (obrasca, poretka, kvalitete). Naime,
u biologiji oblik znači više od oblikovnog obrisa, više od nepromjenljive kon-
figuracije komponenti u jednoj cjelini. U živom organizmu stalno su u tijeku
strujanja materije, dok njegov oblik ostaje uglavnom nepromijenjen. Stoga je
razumijevanje bioloških oblika nerazdvojivo povezano s razumijevanjem raz-
mjene materije i razvojnog procesa. Već je Aristotel razlikovao materiju od
forme povezujući ih obje u razvojnom procesu. Suprotno Platonu, on je vje-
rovao da forma ne postoji sama za sebe, nego da je imanentna materiji, ali
isto tako da materija ne može postojati bez forme.
Tijekom 16. i 17. stoljeća srednjevjekovni svjetonazor, koji je počivao

na Aristotelovoj filozofiji i kršćanskoj teologiji doživljavao je sve dublje
promjene. Predodžba o jednom organskom, živom i spiritualnom Univerzu-
mu, zamijenjena je na kraju tog razdoblja predodžbom o svijetu kao stroju,
što je postalo vladajućom metaforom novog vijeka. Do te radikalne promjene
svjetonazora došlo je zahvaljujući novim otkrićima na području fizike, mate-
matike i astronomije, koja su početak znanstvene revolucije. Najistaknutija
imena koja su obilježila to novo doba bila su Kopernik, Galilej, Descartes,
Bacon i Newton. Galileo Galilej je pojam kvalitete izbacio iz znanosti, koja se
trebala po njemu baviti samo onim fenomenima koji su se mogli mjeriti i
kvantificirati. Tim reduciranim pristupom eliminirane su iz znanstvenog
zanimanja takve bitne kategorije kao što su sistem vrijednosti, svjetonazor,
moral, svijest, duh i sl. R. Descartes je razvio metodu analitičkog mišljenja u
kojoj su kompleksni fenomeni podijeljeni na pojedinačne sastavne dijelove,
kako bi se ponašanje cjeline moglo proučavati i razumjeti na temelju svojsta-
va dijelova. Descartova slika prirode počivala je na podjeli na dva neovisna
područja, na područje duha i područje materije. Materijalni univerzum
uključujući i žive organizme Descartesa je nalik stroju, koji se može u potpu-
nosti razumjeti ako se istraže njegovi sastavni dijelovi. Galilejeva i Descarto-
va škola mišljenja, prema kojoj je svijet nalik stroju, doživjela je vrhunac sl.
Newtonom i njutnovom mehanikom, najvećim znanstvenim dostignućem
17. stoljeća. Kartezijanska mehanistička dogma odrazila se i u biologiji, tako
da se smatralo da se svi zakoni biologije u krajnjoj liniji svode na fiziku i
kemiju.
Prvi odlučan otpor mehanističkoj, kartezijanskoj paradigmi dogodio se

potkraj 18. i početkom 19. stoljeća i to od strane romantičarskog pokreta u
umjetnosti, književnosti i filozofiji. Goethe, glavna ličnost tog pokreta, prvi je
upotrijebio pojam »morfologija« u proučavanju bioloških oblika iz dinamičke
razvojne perspektive. On se divio »pokretnom poretku« prirode i vidio je u
»metamorfozi«, »obliku«, »tipu« obrazac odnosa unutar jedne uređene cjeline.
Ta Goetheova predodžba potpuno odgovara suvremenom sistemskom miš-
ljenju. Romantičari su bili zainteresirani poglavito za kvalitativno razumijevanje
tih obrazaca i stoga su nastojali objasniti temeljna svojstva života putem vizu-
aliziranih oblika. Razumijevanje organskih oblika igralo je važnu ulogu u filo-
zofiji Immanuela Kanta, koji je kao idealist razlikovao svijet fenomena od
svijeta »stvari po sebi«. On je smatrao da su živi organizmi za razliku od
strojeva samoostvarujuće, samoregulirajuće cjeline; on je prvi upotrijebio
pojam »samoorganizacije«. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća utjecaj ro-
mantičara bio je tako jak da su se biolozi počeli baviti prvenstveno proble-
mom bioloških oblika zanemarujući pitanje materijalnog sastava živih orga-
nizama (morfološka škola biologije).
Međutim, u drugoj polovici 19. stoljeća klatno se opet vratilo meha-

nističkom shvaćanju prirode, to najviše zbog toga što je usavršeni mikroskop
omogućio veliki napredak biologije. Razvoj citologije, embriologije i mikro-
biologije potaknuo je biologe da ponovno usmjere pažnju na fizičko-kemijska
objašnjenja života. Kad je R. Virchov formulirao modernu teoriju stanica,
interes se biologa premjestio od organizama na stanice. Biološke funkcije
nisu prema mišljenju biologa odražavale organizaciju organizama kao cjeline,
nego su se promatrale kao posljedica uzajamnog djelovanja stanica. L. Pas-
teur je položio temelje biokemije, čiji su rezultati uvjerili biologe da se obilježja
i funkcije organizma u krajnjoj liniji mogu objasniti kemijskim i fizikalnim
zakonima. To je učvrstilo mehanističko shvaćanje života od strane biologa.
Istovremeno dostignuća biologije 19. stoljeća (citologija, embriologija i mikro-
biologija) sadržavale su elemente za pojavu protiv struje, za školu tzv. orga-
nizmičke biologije.
Početkom 20. stoljeća biolozi, protivnici mehanističke škole počeli su

proučavati probleme bioloških oblika, kod čega su preuzeli i razradili mnoge
ideje Aristotela, Goethea i Kanta. Biokemičar L. Henderson je uveo pojam
sistema u opisivanju živih organizama i od tada su se ti organizmi shvaćali
kao integrirana cjelina, čija se bitna obilježja izvode iz međusobnih odnosa
njihovih dijelova. Pod sistemskim se mišljenjem razumijevalo proučavanje
nekog fenomena unutar konteksta neke veće cjeline. Biolog J. Woodger je
bio mišljenja da se živi organizmi mogu opisati na temelju njihovih kemijskih
elemenata, plus faktor unutrašnje organizacije. Woodger i mnogi drugi znan-
stvenici naglašavali su da je jedna od glavnih obilježja organizacije živih
organizama njihova hijerarhijska priroda, t.j. da oni stvaraju višeslojne struk-
ture, odnosno sisteme unutar drugih većih sistema. Svaki takav sistem pred-
stavlja cjelinu s obzirom na svoje dijelove, dok je istovremeno on sam dio
nekog većeg sistema, što znači da je svaki sistem u stvari podsistem nekog
većeg sistema. Na taj se način povezuju stanice gradeći tkiva, tkiva gradeći
organe, organi organizme, a ovi su opet dio većih ekosistema i društvenih
sistema.
Ideje organizmičkih biologa iz prve polovice 20. stoljeća dovele su

dakle do razvoja novog sistemskog načina mišljenja, koje stavlja težište na
proučavanje odnosa, međuzavisnosti i konteksta. Prema sistemskom načinu
mišljenja bitna svojstva nekog organizma ili živog sistema su svojstva cjeline,
koja ne posjeduje nijedan od njihovih sastavnih dijelova. Ta svojstva pro-
izlaze iz odnosa i međudjelovanja sastavnih dijelova cjeline i ona bi bila uniš-
tena kad bi se sistem rastavio na izolirane dijelove. Razvoj sistemskog miš-
ljenja značio je dalekosežnu promjenu u povijesti prirodnih znanosti, jer je to
mišljenje bilo u suprotnosti s kartezijanskom paradigmom, t.j. s Descartovom
metodom analitičkog mišljenja. Stanovište da se sistemi ne mogu objasniti
analitičkom metodom bio je veliki šok za prirodne znanosti 20. stoljeća. Pre-
ma sistemskom pristupu svojstva dijelova nisu svojstva »po sebi«, nego se
mogu shvatiti samo u kontekstu veće cjeline. Time je odnos dijelova i cjeline
bio sasvim obrnut u odnosu na kartezijansku paradigmu. Sistemski pristup
preusmjerava pažnju sa sastavnih dijelova na temeljna načela organizacije
sistema kao cjeline.
Saznanje da su sistemi integrirane cjeline koje se ne mogu razumjeti

koristeći analitičku metodu izazvala je veći šok u fizici nego u biologiji. Od
Newtona pa nadalje fizičari su vjerovali da se svi fizikalni fenomeni mogu
reducirati na svojstva čvrstih materijalnih čestica. Međutim, u dvadesetim
godinama 20. stoljeća kvantna ih je fizika prisilila da prihvate činjenicu, da
se »čvrsti« materijalni predmeti klasične fizike na subatomskoj razini ras-
tvaraju na valovite obrasce vjerojatnosti. Ti obrasci ne predstavljaju vjerojat-
nosti stvari, objekata, nego vjerojatnosti uzajamnih veza. Subatomske čes-
tice nemaju nikakvo značenje kao izolirane jedinke, već se mogu razumjeti
samo kao uzajamne veze ili korelacije između promatranih i mjerljivih proce-
sa. Drugim riječima, subatomske čestice nisu »stvari«, nego međusobne
veze između stvari. Na taj je način kvantna fizika pokazala da se materijalni
svijet ne može rastaviti na međusobno neovisne elementarne jedinke. Novi
sistemski pristup samo je potvrdio ono što je ustanovila kvantna fizika, t.j. da
svijet treba promatrati kao kompleksnu mrežu odnosa između različitih di-
jelova jedinstvene cjeline. Tu je misao izrazio W. Heisenberg ovim riječima:
»Na taj se način svijet javlja kao složeno tkivo procesa, u kojem se raznovr-
sna spajanja izmjenjuju, presijecaju i podudaraju i time konačno određuju
strukturu čitavog tkiva«. (Werner Heisenberg Der Teil und das Ganze,
München, 1973). U formalnom jeziku kvantne teorije te se uzajamne veze
između subatomskih čestica izražavaju u obliku vjerojatnosti, a vjerojatnosti
ovise o dinamici čitavog sistema. Dok u klasičnoj mehanici svojstva i pona-
šanje dijelova određuju svojstva i ponašanje cjeline, u kvantnoj mehanici
događa se upravo obrnuto: cjelina određuje ponašanje dijelova.
Kao što su se organizmički biolozi uvjerili o prednostima holističke,

sistemske metodologije u istraživanju živih organizama, a kvantni fizičari u
istraživanju atomskih fenomena, ekolozi su došli do iste spoznaje u prouča-
vanju životinjskih i biljnih zajednica. U svojoj značajnoj knjizi Animal Ecolo-
gy Ch. Elton je uveo pojmove »prehrambeni lanac« i »prehrambeni ciklus«
smatrajući da je povezanost u prehrambenom lancu unutar bioloških zajedni-
ca glavno organizaciono načelo tih zajednica. Britanski ekolog A. G.
Tansley uveo je u ekološku znanost pojam »ekosistem«, pod kojim je podra-
zumijevao zajednice organizama i njihovu fizičku okolinu, koje uzajamno dje-
luju kao ekološke cjeline. Nova ekološka znanost obogatila je sistemski način
mišljenja uvođenjem dvaju novih pojmova: pojma zajednice i mreže. Ekolo-
ška zajednica je skup organizama koji su svojim uzajamnim sponama pove-
zani u jednu funkcionalnu cjelinu. Danas se zna da većina organizama ne
samo da pripada ekološkim zajednicama, nego da su sami ti organizmi kom-
pleksni ekosistemi, koji sadrže čitav niz manjih organizama. Ti organizmi
posjeduju značajnu autonomiju, a ipak su skladno integrirani u jednu cjelinu.
Kako je pojam mreže dobivao u ekologiji sve veći značaj, počeli su ekolozi
primjenjivati mrežne modele na svim razinama ekosistema, na razini stanica,
organa, organizama i eko zajednica. Kretanje materije i energije u okviru
eko sistema promatrali su kao nastavak razmjene materije i strujanja ener-
gije unutar samih organizama. Stanovište da su živući sistemi mreže otvorilo
je novi pogled na tzv. »hijerarhiju« prirode. Budući da se živući sistemi nalaze
na svim razinama mreže, mreža života može se predočiti kao skup živućih
sistema koji su na mrežni način povezani s ostalim sistemima. Drugim riječi-
ma, mreža života sastoji se od više mreža, a ove od niza drugih mreža. U
drugoj polovici 20. stoljeća je pojam mreže postao ključem bitnog napretka u
razumijevanju ne samo eko sistema, nego i prirode života općenito.
Suvremena kriza percepcije stvarnosti
F. Capra ističe po njegovom mišljenju veoma indikativnu činjenicu da

se većina bitnih pitanja našeg vremena, koja se tiču života i opstanka sada-
šnje, a posebno budućih generacija ne nalazi na listi prioriteta političkih ras-
prava. Među najvažnija takva pitanja mogu se ubrojiti devastacija prirodnog
okoliša, širenje siromaštva i jaza između bogatih i siromašnih i prijetnja nuk-
learnim ratom. Političari su ozbiljno shvatili jedino problem utrke u naoružanju
i prijetnju nuklearnim ratom. Izgleda da političare problemi kao što su rapid-
no uništenje šuma, zagrijavanje površine zemlje, uništavanje ozonskog sloja,
zagađivanje zraka, tla i vode, brz rast svjetskog stanovništva koje živi ispod
granice siromaštva, ne zanimaju dovoljno, da bi tim problemima dali prioritet
koji zaslužuju. Po mišljenju F. Capre razlog takvom stanju treba tražiti s
jedne strane u dominantnom načinu mišljenja, a s druge strane u vladajućem
sistemu vrijednosti, koji utječe na razmišljanje i postupke političkih elita. Radi
se o tome da su svi problemi suvremenog svijeta međusobno pove-
zani i međuovisni. Tako na pr. stabilizacija svjetskog stanovništva bit će
moguća tek kad se ublaži ili prevlada siromaštvo; rapidno uništavanje živo-
tinjskih i biljnih vrsta trećeg svijeta moći će se smanjiti tek kad se smanji
teret njihovih dugova; velika sredstva koja su potrebna da se zaustavi uništa-
vanje zemljine biosfere moći će se osigurati tek kad se bitno smanji svjetska
utrka u naoružanju. Sve to navodi na zaključak da su važni problemi
našeg vremena sistemske prirode, t.j. da su međusobno povezani i
da u stvari predstavljaju različite aspekta jedne opće krize, a to je
kriza percepcije postojeće stvarnosti. Ta je kriza posljedica činjenice
da je većina političara pa i znanstvenika još uvijek pod utjecajem zastarjele
percepcije stvarnosti, koja se sve više pokazuje sasvim neprikladnom za
ispravno shvaćanje problema naše prenapučene, međuzavisne i premrežene
planete.
Istovremeno sve je veći broj istraživača i alternativnih društvenih
pokreta, koji prihvaćaju nove poglede na stvarnost, novu paradigmu, koja
predstavlja idejni temelj za nove buduće tehnologije, za nove gospodarske
sisteme i za nove društvene institucije. F. Capra smatra da čovječanstvo
nema budućnosti ako ne prihvati nove tehnologije i nove socijalne sisteme i
institucije utemeljene na novom shvaćanju svijeta i stvarnosti. Svijet se nala-
zi na početku radikalnih promjena u idejnim temeljima znanosti, kulture i
društvenog uređenja. U suštini radi se o promjeni svjetonazora. Ali sazna-
nje da je nužna duboka promjena u percepciji stvarnosti još nije do-
prlo do svijesti većine političara, privrednika i znanstvenika. Oni su
još uvijek poklonici stare paradigme koja vlada zapadnjačkom kulturom ne-
koliko stoljeća i koja se temelji na uvjerenju da je univerzum mehanički
sistem koji se sastoji od pojedinačnih »građevnih elemenata«. U skladu s
tom paradigmom ljudsko se tijelo shvaća kao stroj, što još uvijek predstavlja
pojmovni temelj teorije i prakse zapadnjačke medicine. A suština društvenog
života svodi se na takmičarsku borbu za opstanak, što je teza socijaldarvini-
zma. Uz to vlada vjerovanje u neograničeni materijalni razvoj, zahvaljujući
znanstvenom i tehnološkom napretku. Ipak posljednjih desetljeća sve više
prodire shvaćanje da su navedene pretpostavke ograničenog dometa, da su
upitne i da je potrebno njihovo temeljito preispitivanje i revizija.
Novu paradigmu označava cjelovit, sistemski pogled na svijet koji stavlja

težište na cjelinu, a ne na dijelove. F. Capra naziva tu novu paradigmu »dubin-
ska ekologija«, koja kaže da ljudi nisu odijeljeni od svoje prirodne okoline, za
razliku od »plitke ekologije« koja je antropocentrična i koja smatra da je
čovjek iznad ili izvan prirode, koja za njega ima samo instrumentalnu vrijed-
nost. »Dubinska ekologija« ne odvaja čovjeka od prirode i ne promatra svijet
kao skup izoliranih objekata, nego kao mrežu međusobno povezanih feno-
mena. Ona priznaje imanentnu vrijednost svim oblicima života i promatra
ljude samo kao određene niti u mreži života. Svijest »dubinske ekologije« u
krajnjoj je liniji spiritualnog karaktera, jer ona smatra da je čovjek nerazdvo-
jivi dio Kozmosa. Zbog toga nije neobično da je nova slika stvarnosti veoma
bliska drevnim spiritualnim tradicijama, kako istočnjačkim tako i spiritual-
nosti kršćanskih mistika i spiritualnoj tradiciji američkih Indijanaca.
Sistemsko mišljenje promatra svijet sa stanovišta njegovih unutrašnjih

odnosa i organizacije. Kao što je spomenuto sistemi su integrirane cjeline,
koje se s obzirom na svoja obilježja ne mogu reducirati na sastavne dijelove.
Sistemsko ili ekološko mišljenje nije ograničeno samo na prirodne znanosti i
filozofiju; ono je veoma značajno i za društveni kao i za svakodnevni život
ljudi. Danas je mehanistički pogled na zdravlje još uvijek dominantan u
medicinskim ustanovama. Taj pogled isto tako još uvijek vlada razmišljanji-
ma o miru većine političara. Medicinski znanstvenici definiraju zdravlje kao
odsustvo bolesti, a bolešću smatraju poremećaje u biološkim mehanizmima.
Uloga je liječnika da intervenira u slučaju bolesti i da ukloni smetnje u funk-
cioniranju specifičnog biološkog mehanizma. Na sličan način politički i vojni
stratezi definiraju mir kao odsustvo rata i pokazuju sklonost da tretiraju prob-
leme mira kao tehničke probleme, zanemarujući socijalne i psihološke
aspekte. U današnjem modelu zdravstva ljudski se organizam tretira
uglavnom odvojeno od prirodnog i socijalnog okoliša. Velika mreža fenome-
na koji utječu na zdravlje reducira se u većini slučajeva na fiziološke i bio-
kemijske aspekte. Sličan se redukcionizam susreće i u razmatranju svjet-
skog mira i sigurnosti, iako postaje sve očiglednije da u današnje atomsko
doba i još uvijek aktualne prijetnje uništenjem života na našoj planeti u sluča-
ju nuklearnog rata, problem nacionalne sigurnosti prerasta u problem glo-
balne sigurnosti. Prema konvencionalnom medicinskom mišljenju liječenje
bolesnika svodi se uglavnom na tehničke zahvate, kod čega se ne uzima u
obzir potencijal samoizliječenja. Na sličan način, prema konvencionalnom
vojnom modelu oružani konflikti se mogu najuspješnije riješiti tehničkom
intervencijom, zanemarujući dublje ekonomske, socijalne, povijesne i psiho-
loške uzroke tih konflikata. Takvi mehanistički pogledi u oblasti medicine i
međunarodne sigurnosti nailaze na podršku ne samo većine političara, gene-
rala i znanstvenika, nego u još većoj mjeri predstavnika farmaceutske i voj-
ne industrije, koji imaju velike materijalne interese u održavanju stare para-
digme.
Ali istovremeno su se u oba područja počele događati promjene od

mehanističkog prema sistemskom shvaćanju, koje postupno prihvaća sve
veći broj znanstvenika i filozofa. Glavno je obilježje sistemskog pogleda na
području medicine predodžba o zdravlju kao dinamičkoj ravnoteži. Zdravlje
je prema tom shvaćanju osjećaj osobne dobrobiti, koji se temelji na dinamičkoj
ravnoteži fizičkih i psihičkih aspekata organizma kao i ravnoteži njegove
interakcije s prirodnim društvenim okolišem. Prirodna ravnoteža živućih
organizama uključuje naročito ravnotežu između tendencije prema samo-
potvrđivanju i tendencije prema integraciji. Da bi bio zdrav, organizam mora
sačuvati svoju individualnu autonomiju, ali istovremeno mora biti u stanju
integrirati se u veći sistem. Na sličan način, zdrava i dinamička ravnoteža
društvenog sistema je neophodan uvjet istinskog i stabilnog mira. Da bi neka
društvena grupa osigurala mir i napredak, ona mora sačuvati svoju autonomiju,
ali biti istovremeno sposobna da se skladno integrira u širu nacionalnu ili
globalnu zajednicu. Neravnoteža živog organizma manifestira se kao stres,
koji je štetan i uzrokuje mnoge bolesti. A društvena neravnoteža manifestira
se kao konflikt koji, ako pređe određene granice, vodi primjeni sile, a možda
i ratu. Sa sistemskog stanovišta učinkovito zdravlje sastoji se u suštini u
pronalaženju načina prevladavanja stresnih situacija. To znači da treba pre-
poznati mrežu međusobno povezanih čimbenika koji narušavaju ravnotežu i
time ugrožavaju zdravlje, kako bi se neutraliziralo njihovo djelovanje i mini-
malizirali stresovi.
Kao što je spomenuto većina temeljnih problema današnjeg vremena

nisu predmet odgovarajućeg zanimanja političara, znanstvenika i gospodar-
ske elite, zato što su ti problemi globalne i sistemske naravi, pa je za njihovo
razumijevanje i rješavanje potreban sistemski pristup. A suvremena elita
nije sposobna za globalno, sistemsko, ekološko mišljenje; ona se
ograničava na uski, parcijalni, fragmentarni pristup problemima, tipi-
čan za staru, mehanističku paradigmu. Uska perspektiva stare para-
digme ne dozvoljava da se sagledaju globalne i dugoročne posljedice parci-
jalnih rješenja za buduće generacije. Jedino holistički, sistemski, eko-
loški pristup omogućava da se pronađu trajna, održiva rješenja.
Riječ »održivost« kao na pr. »održiva poljoprivreda«, »održivi razvoj« postao
je ključni pojam u ekološkom pokretu. On se može definirati na primjeru
gospodarskog razvoja kao takav razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnje
generacije ne smanjujući izglede budućih generacija.
Ali za promjenu stanja nije dovoljna samo promjena percepcije svijeta

i načina mišljenja; za to je potrebna i promjena sistema vrijednosti. Doduše
između promjene mišljenja i promjene sistema vrijednosti postoji značajna
povezanost. Naime, obje promjene pretpostavljaju premještanje težišta sa
samopotvrđivanja na integraciju. Tendencije samopotvrđivanja i integracije
su dva bitna aspekta svih živućih sistema. Nijedan sistem nije po sebi dobar
ili loš. Dobra i zdrava je dinamička ravnoteža, a loša i nezdrava je neravnoteža,
odnosno prenaglašavanje jedne tendencije i zanemarivanje druge. U staroj
paradigmi su pretjerano naglašene vrijednosti samopotvrđivanja, a zanemarene
integrativne vrijednosti. Ono što je poželjno nije zamjena jedne tendencije
drugom, nego nastojanje da se uspostavi što bolja ravnoteža između obje
tendencije.
Kad se govori o promjeni načina mišljenja, misli se na prijelaz od ana-

litičkog prema sintetskom mišljenju, od racionalnog prema intuitivnom, od
redukcionističkog prema holističkom, od linearnog prema nelinearnom miš-
ljenju. A kad je riječ o sistemu vrijednosti, onda se ima u vidu pomicanje
težišta od takmičenja (konkurencije) k suradnji (kooperaciji), od kvantiteta
prema kvaliteti, od dominacije prema partnerstvu. Moć u smislu vladanja
drugima je izraz prekomjernog samopotvrđivanja, a društvene strukture u
kojima se moć može najefikasnije provoditi su hijerarhijske strukture. Veći-
na ljudi koji zauzimaju visoke položaje u hijerarhijskim strukturama navikli su
da u njima vide dio svog identiteta i pomisao na promjenu postojećeg sistema
vrijednosti i na njemu zasnovane hijerarhijske strukture izaziva kod njih egzi-
stencijalni strah. Ali srećom postoji i drugi oblik moći koji odgovara novoj
paradigmi, a to je moć utjecaja na druge ljude snagom ideja i argumenata. A
idealna struktura za provođenje takvog oblika moći nije hijerarhija nego mreža,
koja predstavlja ključnu metaforu sistemskog mišljenja. Stoga će promjena
paradigme značiti prijelaz od hijerarhijske strukture na mrežnu organizaciju
društva.
Problem mira se može ispravno shvatiti jedino u okviru nove para-

digme, t.j. holističkog, sistemskog načina mišljenja i novog svjetonazora. Ta
nova paradigma se može nazvati i ekološkom sviješću, jer ona u svom dub-
ljem smislu smatra da smo svi mi kao pojedinci i kao društvo nerazdvojni dio
sistema i procesa prirode i da su svi fenomeni povezani u mrežu uzajamne
zavisnosti. Takvo je shvaćanje u skladu s većinom spiritualnih i religioznih
učenja, koja smatraju da je čovjek povezan s Kozmosom i da je dio jedne
više Stvarnosti. Problem odnosa mira i rata sa gledišta sistemskog pristupa
može se promatrati na četiri razine. Viđenje tog odnosa na svakoj od tih
razina može se primijeniti na pojedinca, obitelj, društvenu grupu i zajednicu,
na naciju i međunarodnu zajednicu. Na prvoj razini mir se može prvenstveno
shvatiti kao odsustvo nemira, što za pojedinca znači osjećaj unutrašnjeg mira,
koji nije ometan nikakvim duševnim ili emocionalnim uzbuđenjem ili nemirom.
U odnosu na društvo ta definicija mira znači odsustvo nasilnih demonstra-
cija, pobuna ili nekog drugog oblika socijalnih nemira. A u međunarodnom
smislu mir bi na toj prvoj razini njegovog definiranja značio odsustvo rata.
Međutim odsustvo rata ne mora značiti i život u miru, jer i u odsustvu rata
čovjek može živjeti u strahu od mogućeg rata u bližoj ili daljoj budućnosti.
Očigledno je stoga da je za pravi mir pored odsustva rata potrebno i
odsustvo prijetnje ili opasnosti od rata, a takvo gledanje predstavlja drugu
razinu definiranja mira. Takvo shvaćanje mira je posebno aktualno u dana-
šnje vrijeme, kad atomsko oružje još uvijek prijeti totalnim uništenjem. Istin-
sko stanje mira trebalo bi prema tome biti takvo stanje sigurnosti u kojem ne
postoji prijetnja ratom. Ali nažalost takva percepcija mira zasad nije na vidiku
i to u prvom redu zbog toga što većina zemalja gleda na problem sigurnosti
kroz prizmu starog mehanističkog mišljenja t.j. parcijalno, ignorirajući stvarne,
dubinske uzroke međunarodnih sukoba, prvenstveno nejednaku i nepraved-
nu raspodjelu resursa i bogatstava. Da bi se postigla istinska i trajna među-
narodna sigurnost, bilo bi potrebno prevladati koncept nacionalne sigurnosti
i umjesto njega prihvatiti koncept globalne sigurnosti. U vrijeme kad je u igri
preživljavanje čitave naše planete, ne može nijedna zemlja povećati svoju
sigurnost ugrožavajući sigurnost neke druge zemlje. Srećom ideja da danas
istinska sigurnost može biti samo globalna sigurnost ima sve više pristaša.
Međutim tu globalnu sigurnost neće biti moguće postići bez ravnomjernije i
pravednije raspodjele resursa i bogatstava, t.j. bez bitnih promjena u kon-
cepciji i politici gospodarskog i socijalnog razvoja.
Na trećoj razini poimanja mira polazi se od saznanja da se trajno odsus-

tvo rata i odsustvo prijetnje ratom može postići jedino dogovorom. Društvene
grupe, zajednice i nacije trebale bi shvatiti da sila nije prihvatljivo sredstvo za
trajno, održivo rješavanje konflikata. Prema toj trećoj definiciji mir se tumači
kao odsustvo primjene sile i kao rješavanje konflikata dogovorom. Šezde-
setih godina 20. stoljeća Carl Rogers, američki psiholog pokrenuo je školu
humanističke psihologije, koja je postigla značajne uspjehe u rješavanju
obiteljskih konflikata i konflikata unutar različitih društvenih grupa primjenom
metode grupne terapije. F. Capra je mišljenja da bi se metodologija humani-
stičke psihologije mogla primijeniti i u rješavanju međunarodnih konflikata i
da ona sadrži veliki potencijal za mirno rješavanje tih konflikata.
Međutim, dogovori ili ugovori, kao što to obilato pokazuje iskustvo,

vrijede samo toliko dugo koliko ih se strane u pitanju pridržavaju. To je ključ-
na točka: strane koje se dogovore odnosno sklope ugovor o rješavanju kon-
flikta moraju se tog dogovora odnosno ugovora pridržavati, inače on ne vri-
jedi ništa. Time se dolazi do četvrte razine definiranja mira, prema kojoj se
istinski, trajni mir sastoji u izbjegavanju rata odnosno sile u rješavanju konfli-
kata, ali ne samo formalnim dogovorom ili ugovorom, nego prvenstveno shva-
ćanjem i postizanjem mira kao unutrašnjeg, spiritualnog stanja svijesti. To je
takvo stanje svijesti u kojem se ne javlja poriv za nasiljem i nanošenjem štete
drugome, u kojem naprotiv postoji unutrašnji otpor svakom nasilju i nepravdi.
To je stanje svijesti obilježeno suosjećanjem i potrebom za harmonijom ne
samo među ljudima, nego i s prirodom. Ono uključuje i osjećaj povezanosti
sa čitavom ljudskom obitelji kao i sa čitavim živim svijetom. A to je zapravo
i smisao »dubinske ekologije« kako je shvaća F. Capra: uzajamna pove-
zanost spiritualnosti, mira i ekologije. Njegova je poruka jasna: bez unutraš-
njeg mira nikakav drugi mir nije ostvariv, što znači da bez duhovnog mira
nema ni političkog mira. Stoga treba istovremeno raditi na oba plana, na
duhovnom i političkom. Duhovni razvoj podrazumijeva razvijanje tolerancije
i sućuti, potiskivanje samoljublja, postizavanje unutrašnje ravnoteže i mira,
razvijanje osjećaja povezanosti s prirodom i Kozmosom.
WILBEROVO UČENJE O BIOLOŠKOJ, SOCIJALNOJ I
DUHOVNOJ EVOLUCIJI
Bilješka o Ken Wilberu
Ken Wilbera mnogi smatraju jednim od najsvestranijih i najvećih mis-

lilaca današnjeg vremena. Temelje svoje filozofije postavio je već u 24-oj
godini života, kad je 1976. godine objavio svoju prvu knjigu pod nazivom The
Spectrum of Human Concsiousness (Spektar ljudske svijesti), u kojoj izno-
si tezu da se razvoj ljudske svijesti odvija u specifičnim stadijima. Ken Wilber
je dosada objavio 16 knjiga u kojima je razvio cjelovit teoretski sistem, koji
obuhvaća bitne istine i vrijednosti Istoka i Zapada povezujući drevnu istoč-
njačku mudrost i zapadnjačku modernu znanost. Ta sinteza znanja Istoka i
Zapada je glavno obilježje Wilberove znanstvene metodologije, putem koje
on u svojim mnogobrojnim djelima istražuje gotovo sva područja ljudskog
iskustva i misli: teoriju evolucije, fiziku, antropologiju, sociologiju, psihoanali-
zu, religiju, umjetnost, literaturu itd. On je već u svojoj spomenutoj prvoj
knjizi uveo integralni pristup istraživanja ukazujući time na mogućnost da se
psihološke doktrine Zapada mogu integrirati s kontemplativnim tradicijama
Istoka.
U drugoj svojoj knjizi objavljenoj 1979. godine pod nazivom No Bound-

ary: Eastern and Western Aproaches to Personal Growth (Bez granica:
Istočni i Zapadni prilazi osobnom rastu), Ken Wilber daje pregled psiho-
loških i psihoterapeutskih škola Zapada i Istoka, od psihoanalize do zena, od
Gestalt modela do transcendentalne meditacije, od egzistencijalizma do tan-
tre. U idućoj knjizi The Atman Project: A Transpersonal View of Human
Development (Projekt Atman: Transpersonalni pogled na ljudski razvoj),
(1980), on dalje razvija svoj model spajanja istočnih i zapadnih učenja, kon-
templativnih i konvencionalnih, mističnih i ortodoksnih duhovnih tradicija u
integralnu cjelinu, koja obuhvaća poglede Buddhe i Freuda, Shankare i Ge-
stalt metode, Krishnamurtija i Kohlberga, Yogachare i Piageta. Nastavljajući
istraživanje evolucije ljudske svijesti, on pokušava naći odgovor na pitanje
kako se može spojiti teza o tome da čovjek evoluira od nižih prema višim
razinama, sve dok ne dostigne najvišu, božansku razinu, s pojavom takvih
suvremenih zločina kao što su Auschwitz i Hiroshima (Up from Eden: A
Transpersonal View of Human Evolution, 1981). Zanimanje K. Wilbera
se zatim usmjerilo na istraživanje odnosa znanosti i religije, što je predmet
njegovih sljedećih knjiga: The Holographic Paradigm and Other Para-
doxes: Exploring the Leading Edge of Science (1982) i A Sociable God:
Toward a New Understanding of Religion (1983). On smatra da postoje
tri temeljna izvora ljudskog znanja: empirijsko znanje koje se stječe putem
osjetila, racionalno znanje koje se temelji na umu i spiritualno znanje zasno-
vano na kontemplaciji (Eye to Eye: The Quest for the New Paradigm,
1983).
Tragičnu sudbinu svoje supruge, koja se pet godina borila sa svojom

bolešću (rak dojke) s fatalnim ishodom, za koje se vrijeme K. Wilber prestao
baviti istraživačkim radom posvetivši sve svoje vrijeme supruzi, opisao je u
knjizi Grace and Grit: Spirituality and Healing in the Life and Death of
Treya Kilba Wilber (1991). Nakon petogodišnjeg prekida K. Wilber se poja-
vio s monumentalnim djelom na preko 800 stranica, u kojem istražuje tijek
evolucije od materije do života i zatim do svijesti (Sex, Ecology, Spiritual-
ity: The Spirit of Evolution, 1995). On tu analizira pojavu modernizma i
postmodernizma u zapadnjačkoj kulturi i njihov utjecaj na odnose spolova, na
psihoterapiju, ekologiju i razne pokrete oslobođenja. U jednoj od svojih posljed-
njih knjiga K. Wilber se vraća na problem odnosa znanosti i religije (The
Marriage of Sense and Soul: Integrating Science and Religion, 1998).
U toj knjizi on istražuje pitanje integracije znanosti i religije na način da se
objedini ono što je najbolje u drevnim religijskim tradicijama s najnovijim
znanstvenim dostignućima. Iako je K. Wilber osjećao, kako je sam rekao,
veliku sklonost prema hinduističkoj duhovnoj tradiciji i prema kršćanskoj
mistici, on je izabrao put budizma. Razlog tome bio je što budizam po njego-
vom mišljenju najpotpunije i najtemeljitije obuhvaća tri stupnja duhovnog raz-
voja: psihički, suptilni i kauzalni stupanj.
Veliki je doprinos K. Wilbera razvoju nove psihološke škole, tzv.
transpersonalne psihologije, koja se bavi višim stanjima svijesti odnosno
duhovnom, transcendentalnom dimenzijom ljudskog iskustva. Transperso-
nalna psihologija ne ograničava se na fizičku i psihičku razinu čovjekove
egzistencije, nego ide korak dalje istražujući i duhovnu razinu. Na taj način
ona obuhvaća sva tri aspekta ljudskog bića, t.j. tijelo, um i duh uvodeći u
psihologiju holistički pristup, što je jedno od bitnih obilježja Wilberove meto-
dologije. Taj novi smjer u psihološkoj znanosti stiče sve više pristaša, tako da
ga je službeno priznalo Britansko i Američko psihološko društvo, a predaje
se kao zaseban predmet na mnogim američkim i europskim sveučilištima.
Obrasci evolucije Kozmosa
Kozmologiju, t.j. znanost o evoluciji Kozmosa od materije do života i

od života do svijesti prema K. Wilberu obilježava nekoliko temeljnih načela.
Prvo je takvo načelo, da se Stvarnost sastoji od »holona«, t.j. od elemenata
koji su istovremeno i dio i cjelina (whole/parts). Naziv »holon« prvi je uveo
u upotrebu Arthur Koestler, podrazumijevajući pod tim nazivom entitet koji
posjeduje istovremeno svojstva dijela i svojstva cjeline. Na pr. cjelina zvana
atom je dio cjeline zvane molekula, cjelina molekula je dio cjeline stanica, a
cjelina stanica je dio cjeline organizma. Nijedan od tih elemenata nije samo
cjelina niti samo dio, svi su oni cjelina/dio, t.j. holoni. Važno je naglasiti da je
sve što postoji u osnovi holon, ove ili one vrste. Čak i subatomske čestice
sastoje se od sićušnih mjehurića, a ovi također od još sitnijih mjehurića i tako
ad infinitum. Isti fenomen postoji i u makrokozmičkom smislu: cjelina zvana
Kozmos samo je dio neke veće cjeline, i tako do beskonačnosti. Dakle, prvo
načelo Wilberove kozmologije kaže da se Stvarnost ne sastoji ni od stvari niti
od procesa, ni od cjeline niti dijelova, već od cjeline/dijelova, t.j. od holona.
Pogrešno je mišljenje da se Stvarnost u krajnjoj liniji sastoji od subatomskih
čestica, jer bi to reduciralo Stvarnost na materijalni, fizički univerzum. To bi
također značilo da je sve drugo, t.j. život, svijest, duša, derivacija subatom-
skih čestica, a to po dubokom uvjerenju K. Wilbera ne može biti istina.
Drugo načelo evolucije Kozmosa je da svi holoni imaju određena za-

jednička obilježja. Jedno od tih obilježja je da svaki holon sadrži tendenciju da
izrazi kako svoju cjelovitost, tako i svoju djelomičnost i to zbog svoje dualne
prirode: on je cjelina/dio. Zadržavajući svoju cjelovitost on održava svoj identi-
tet, svoju autonomiju, svoje vlastito djelovanje, jer ako ne bi bio u stanju da
sačuva svoj identitet, svoju autonomiju, svoje vlastito djelovanje, on bi prestao
postojati kao zaseban entitet. Zbog toga holon mora sačuvati svoju cjelovi-
tost, unatoč pritiscima okoline koji teže da ga unište. To se odnosi na atome,
molekule, stanice, organizme, ideje. Ali holon nije samo cjelina koja nastoji
održati svoj identitet, on je istovremeno i dio nekog drugog, većeg sistema,
jedne druge veće cjeline, zbog čega mora biti u stanju uklopiti se u tu drugu
veću cjelinu. Prema tome njegovo postojanje ovisi o njegovoj sposobnosti da
se prilagodi svojoj okolini, što vrijedi kako za atome i molekule, tako za životi-
nje i ljude. Stoga svaki holon mora biti u stanju djelovati u dva pravca: s jedne
strane mora očuvati vlastitu autonomiju, a s druge mora održati zajedništvo s
okolinom. Ta svojstva holona K. Wilber naziva njegovim »horizontalnim«
sposobnostima. Ako ne uspije u bilo kojem od ta dva zahtjeva, on je osuđen
na propast.
Pored navedenih »horizontalnih«, svaki holon posjeduje i tzv. »ver-

tikalne« sposobnosti, t.j. sposobnost »samotranscendencije« (self-transcen-
dence) i sposobnost »samoraspadanja« (self-dissolution). Ako neki holon ne
uspije održati svoju autonomiju i istovremeno svoje zajedništvo, on se raspa-
da u podholone: ćelija se raspada na molekule, ova na atome, koji se mogu
dalje beskrajno »razbijati« pod velikim pritiskom. Suprotni proces, t.j. proces
izgradnje novih holona nije do sada znanstveno objašnjen. Ostaje otvoreno
pitanje kako su se nepokretne molekule spojile u žive stanice, a ove razvile u
razne organizme. Gotovo više nitko ne prihvaća neodeterminističko obja-
šnjenje prirodne selekcije, koja je relevantna samo za one transformacije
koje su se već dogodile i to putem mehanizama koje nitko nije kadar obja-
sniti. Tu tvrdnju K. Wilber objašnjava primjerom krila, za koja darvinisti kažu
da su se razvila od prednjih nogu. Da bi se prednje noge transformirale u
krila bilo bi potrebno stotinu mutacija i više stotina tisuća godina. U tijeku te
transformacije životinja bi imala nešto kao polukrila, odnosno kao polunoge s
kojima ne bi mogla ni letjeti ni trčati. Funkcionalno krilo moglo je nastati
jedino ako se tih stotinu mutacija dogodilo odjednom u jednoj životinji i
istovremeno u drugoj životinji suprotnog spola. Jasno je prema tome, smatra
K. Wilber, da slučajne, spontane mutacije ne mogu objasniti proces evolu-
cije. Kad se međutim jednom ova neobjašnjiva transformacija dogodila, pri-
rodna je selekcija doista selekcionirala bolja krila od lošijih i tako omogućila
daljnje usavršavanje i razvoj živih organizama. Zasad je jasno samo to, da
radikalno novi i bitno kompleksniji holoni nastaju u nekoj vrsti kvantnog skoka
(kvantne evolucije), bez intermedijalnih oblika. Kako se taj kvantni skok događa
nema općeprihvaćenog objašnjenja. Erich Jantsch na pr. objašnjava evolu-
ciju kao »samoostvarenje kroz samotranscedenciju« (self-realisation through
self-trancendence). Očigledno je da je evolucija samotranscendentalni proces,
t j . takav proces transcendencije koji uključuje ono što je postojalo i tome
dodaje neke bitno nove komponente. Nagon holona za samotranscenden-
ciju je ugrađen u samu prirodu Kozmosa i on predstavlja treće načelo evolu-
cije, kojim se objašnjava nastanak života iz materije i svijesti iz života.
Zahvaljujući procesu samotranscendencije javljaju se novi holoni, iz

fragmenata stvaraju se nove cjeline i na taj se način razvija čitav Kozmos u
kvantnim skokovima kreativnog stvaranja. Kreativnost se javlja kao bitno, a
vjerojatno i najvažnije obilježje evolucije. Analize koje su napravili Fred Hoy-
le i F. B. Salisbury pokazuju da ni dvanaest milijardi godina ne bi bilo do-
voljno da običan enzim nastane slučajno, što navodi na zaključak da se evo-
lucija ne odvija slučajno, iako tu tezu još uvijek zastupaju tradicionalni znan-
stvenici. Kreativnost, koja je pogonska sila evolucije, ima metafizičko, spiri-
tualno značenje, što ne znači da kreativnost treba izjednačiti s religioznim
Bogom antropomorfnih obilježja. Kozmička kreativnost, ili kozmički Duh ne
može se definirati raspoloživim pojmovima i riječima, a njegovo se stva-
ralaštvo manifestira neprestano u novim kreacijama i oblicima.
Daljnje načelo evolucije je načelo holarhije, što znači da se holoni

pojavljuju holarhično ili običnom rječnikom rečeno hijerarhično. Svi razvojni
procesi, od materije do života i dalje do svijesti, događaju se u skladu s nače-
lom prirodne holarhije. Kada neki holon u prirodnoj holarhiji uzurpira svoj
položaj i pokuša dominirati cjelinom, tada se stvara situacija patološke hije-
rarhije, kao kad na pr. kancerozna stanica zagospodari tijelom ili kad neki
diktator uspostavi apsolutnu kontrolu nad društvom. Dakle, kad neki holon
zloupotrebi svoju poziciju u prirodnoj hijerarhiji, kad pokuša biti jedino cjelina
ignorirajući svoju drugu stranu, t.j. da je istovremeno i dio neke veće cjeline,
tada prirodna ili normalna holarhija degenerira u patološku holarhiju, koja
može imati oblik bolesti odnosno fizičkog, emocionalnog, socijalnog, kultur-
nog ili spiritualnog poremećaja.
Određivanje višeg ili nižeg mjesta u holarhiji, t.j. u strukturnoj organi-

zaciji nije arbitrarno, t.j. nije stvar vrijednosne prosudbe. Ako se raspadne
jedan holon u razvojnoj sekvenci holona, onda će svi holoni koji su iznad
njega također biti uništeni, jer oni ovise o nižim holonima kao svojini kompo-
nentama. Međutim, svi niži holoni ostat će netaknuti. Tako na pr. atomi mogu
postojati bez molekula, ali molekula ne može bez atoma. Kad bi se razorile
sve molekule koje postoje u univerzumu, tada bi svi holoni iznad molekula,
t.j. stanice i organizmi bili također uništeni, dok bi niži holoni, t.j. atomi i
subatomske čestice i dalje postojale. Na taj se način može utvrditi koji su
holoni u datoj holarhiji holona viši odnosno niži. To pravilo vrijedi za sve
razvojne sekvence, za svaku holarhiju: za društvene sisteme, moralni razvoj,
biološki razvoj, kompjuterske programe itd. Biosfera je očigledno viša od
fiziosfere, jer kad bi se uništila biosfera, kozmos i fiziosfera bi i dalje posto-
jali. Ali kad bi se razorila fiziosfera, to bi odmah značilo i kraj biosfere, što
znači da je fiziosfera na nižoj razini strukturne organizacije od biosfere. Isto
je tako očigledno da je ono što K. Wilber zove noosfera, t.j. mentalni ili
duhovni nivo Stvarnosti, viši od biosfere. Biosfera je postojala milijune godi-
na prije nego se pojavila ljudska svijest, a s njom i noosfera. Kad bi došlo do
propasti biosfere, nestala bi i ljudska svijest a time i noosfera.
Na najvišoj razini evolucije dolazi do pojave Duha. Kod povoljnih uvjeta

materija transcendira u živu stanicu, ova kod povoljnih uvjeta transcendira u
svijest, a svijest kod povoljnih okolnosti transcendira u Duh. Evolucija ima
tendenciju da se kreće u pravcu sve veće kompleksnosti, sve veće diferen-
cijacije i integracije, sve složenije organizacije i strukturacije i sve veće rela-
tivne autonomije. Evolucija krivuda, ali na dulji rok ima jasno određen smjer.
K. Wilber smatra da se život razvio u krilu beskrajne inteligencije, koju je
najprikladnije nazvati kozmički Duh. Ljudi su dio te beskrajne inteligencije,
tog kozmičkog Duha. Svi drevni mudraci i mistici govorili su tu istu priču u
raznim varijacijama, a njihova je priča prema mišljenju K. Wilbera uvjerlji-
vija od priče zastupnika znanstvenog materijalizma. K. Wilber smatra da
drevni mudraci i mistici izražavaju tajni impuls evolucije, da su oni predvod-
nici pokreta prema samotranscendenciji, da oni utjelovljuju nagon Kozmosa
prema dubljoj, ekspandirajućoj svijesti.
Dominantne poglede na svijet K. Wilber definira kao arhaične, magi-

čne, mitske, racionalne i egzistencijalne. Ti svjetonazori odgovaraju glavnim
epohama tehnološko/ekonomskog razvoja: skupljanje hrane i lov, povrtlarstvo,
ratarstvo, industrijalizam, informatizam. Značajno obilježje tih epoha je veo-
ma različit status i uloga muškaraca i žena u društvenoj zajednici. U prvoj
epohi (skupljanje hrane i lov) uloge muškaraca i žena bile su oštro razgraničene
i odvojene. Muškarci su se bavili lovom, a žene skupljanjem hrane i odgojem
djece. Ljudi su bili organizirani u male rodovske zajednice od oko četrdeset
članova. Ta primordijalna plemena su naši korijeni, naši temelji na kojima se
razvijala cjelokupna evolucija ljudskog društva, na kojima počiva čitava ljud-
ska povijest.
K. Wilber razlikuje dvije vrste poljoprivrede. Hortikulturu, u kojoj se

upotrebljava motika i štap za kopanje, i ratarstvo, koje se temelji na plugu
koji vuče stoka. Iako navedena razlika na prvi pogled ne izgleda bitna, ona
ima dalekosežni utjecaj na položaj žene u proizvodnji. Naime, raditi s mo--
tikom i štapom za kopanje mogle su i žene, što je i bio slučaj u hortikulturnoj
organizaciji (otprilike deset tisuća godina prije naše ere), u kojoj su žene
proizvodile oko 80% namirnica, dok su se muškarci bavili lovom. Nije stoga
neobično da su u velikom broju hortikulturnih zajednica bogovi bili ženskog
roda, a u nekima muškog i ženskog roda, i da je status žena bio podjednak
statusu muškaraca. Prijelaz s motike na plug imao je dalekosežne kulturne
posljedice: dok je s motikom mogla raditi i trudna žena, rad s plugom bio je
tipično muški posao. Sada su gotovo svu hranu proizvodili muškarci, što je
uzrokovalo veliku spolnu polarizaciju agrarnih društava, veću od bilo kojeg
poznatog tipa društva. Logična posljedica toga bio je prijelaz od ženskih pre-
ma gotovo isključivo muškim božanstvima u agrarnim društvima. Tamo gdje
u poljima rade žene s motikom, Bog je ženskog roda, a tamo gdje muškarac
obrađuje oranicu s plugom, Bog je muškog roda i takvo je društvo nužno
patrijarhalno. Agrarna su se društva pojavila 4000 - 2000 godina pr. Kr. i
trajala su sve do industrijske revolucije. Druga dalekosežna posljedica
uvođenja pluga u obradi zemlje bila je stvaranje znatnih viškova hrane, što je
oslobodilo velik broj muškaraca od potrebe proizvodnje hrane, koji su se sad
mogli posvetiti drugim zanimanjima. Tome treba zahvaliti pojavu pisma,
matematike, astronomije, metalurgije itd. To je također omogućilo stvaranje
velikih vojnih carstava diljem svijeta (Aleksandar Veliki, Cezar, itd.). U agrar-
nim su se društvima pojavili i prvi mislioci, mudraci koji su se bavili kontem-
placijom, t.j. nastojanjem da se shvati i objasni egzistencija Kozmosa i čovje-
ka ( B u d d h a , Lao Ce, Parmenid, Sokrat, Platon, Konfucije itd.).
Industrijalizacija je bez obzira na svoje mučne nuspojave omogućila

da se zahvaljujući razvijenoj tehnologiji proizvode sredstva za život ne po-
moću ljudskih mišića nego pomoću strojeva. To je stvorilo uvjete da se na-
kon približno stotinu godina industrijalizacije status žene podigne na najviši
nivo u ljudskoj povijesti (uključujući i hortikulturnu epohu). Kao što je saku-
pljačku i lovačku epohu ljudske povijesti karakterizirao arhaični pogled na
svijet, hortikulturnu epohu magični, a agrarnu epohu mitska percepcija svi-
jeta, tako je za industrijsku epohu tipičan racionalizam. Ali kao i prijašnji
duhovni sistemi, tako se i racionalizam odnosno modernizam s pojavom post-
industrijskog, informatičkog društva nužno zamjenjuje novom interpretaci-
jom svijeta i života, s postmodernizmom. Racionalizam industrijskog doba
otvorio je prostor mnogim dalekosežnim pozitivnim procesima, kao što su na
pr. razvoj demokracije, ukidanje kmetstva, pojava liberalnog feminizma, dife-
rencijacija znanosti od religije, umjetnosti i etike, pojava i razvoj empirijskih
znanosti, povećanje prosječne životne dobi, pomak od etnocentrične prema
svjetocentričnom (worldcentric) stanovištu.
Proces biološke, socijalne, ekonomske, kulturne i spiritualne evolucije

K. Wilber objašnjava pomoću koncepta četiri kvadranta. Proučavajući razne
tipove »holarhičnih mapa« odnosno metafizičkih sistema kojima se pokuša-
vala objasniti Stvarnost, počevši od brahmanizma, budizma, konfucionizma,
judaizma, kršćanstva pa sve do marksizma, modernizma i postmodernizma,
on je uočio da postoje četiri različita tipa holarhije odnosno holističkih nizova,
koje je on nazvao kvadrantima. Ta četiri kvandranta se odnose:
a) na unutrašnjost holona,
b) na njihovu vanjštinu,
c) na njihov individualni karakter, i
d) na njihov kolektivni karakter.
Unutrašnjost i vanjština, singular i plural, ta četiri jednostavna obilježja

svakog holona, predstavljaju Wilberova četiri kvadranta. Četiri kvadranta
odražavaju prema tome unutrašnji i vanjski, individualni i kolektivni aspekt
holona. Kao što pokazuje priloženi prikaz četiri kvadranta, na desnoj se stra-
ni nalazi tipična holarhija biološke evolucije. Svaki nivo transcendira i uk-
ljučuje svog prethodnika, tj. uključuje temeljne elemente prethodnog nivoa i
potom dodaje svoje posebne karakteristike. Po mišljenju K. Wilbera u sva se
četiri kvadranta manifestira kozmički Duh. Svaki od četiri kvadranta sadrži
drugačiji tip istine, različiti oblik znanja, jer su te istine i znanja utemeljena na
različitoj realnosti četiriju aspekata odnosno kvadranata svakog holona.
ČETIRI KVADRANTA
Sve što se nalazi na desnoj strani sheme četiri kvadranta može se

opisati kao »To«, sve u gornjem lijevom kvadrantu kao »Ja«, a sve u donjem
lijevom kvadrantu kao »Mi«. Jezik koji se upotrebljava u kvadrantima »To«
je neutralan, objektivan, bez vrijednosnih elemenata. To je standardni jezik
empirijskih, analitičkih i sistemskih znanosti od fizike, kemije, biologije, ekologi-
je, kibernetike do pozitivističke sociologije, bihejviorizma i sistemske teorije.
Taj je jezik monologičan: on opisuje objektivnu vanjštinu i njihovu interpretaciju,
vidljive obrasce koji se mogu opažati osjetilima ili njihovim instrumentskim
proširenjima. S druge strane, jezikom koji se upotrebljava u gornjem lijevom
kvadrantu, dakle u »Ja« kvadrantu, opisuje se čovjekovo postojanje, njegovo
ponašanje, svijest, njegova unutrašnja subjektivnost. Razumljivo je da »Ja«,
odnosno subjektivna svijest postaje veća s većom dubinom u sekvenciji holona
(subjektivna svijest je na pr. veća kod majmuna nego kod crva). Treći tip
jezika, koji se upotrebljava u donjem lijevom »Mi« kvadrantu ima kulturnu tj.
intersubjektivnu dimenziju. S obzirom na navedena tri tipa jezika, »To«, »Ja«
i »Mi«, četiri kvadranta se mogu svesti na »Veliko Tri« (»To«, »Ja« i »Mi«).
Veliki broj moralnih, znanstvenih i umjetničkih pojmova može se povezati s
navedenim »Veliko Tri«. Tako je »Ja« povezano s pojmovima svijest, subje-
ktvnost samousavršavanje što uključuje umjetnost, estetiku, istinoljubivost,
iskrenost i sl. Donji lijevi, »Mi« kvadrant obuhvaća pojmove kao što su mo-
ral, kultura, svjetonazor, pravednost, međusobno razumijevanje i sl., dok se
dva »To« kvadranta na desnoj strani odnose na objektivnu prirodu, znanost,
tehnologiju, t.j. na empirijske oblike Stvarnosti. Empirijska znanost bavi se
objektima, empirijskim obrascima, t.j. sa »To«, dok interes etike predstav-
ljaju interpersonalni odnosi, t.j. »Mi«, a predmet umjetnosti je ljepota koju
doživljava pojedinac, t.j. »Ja«. Fundamentalna paradigma prosvjetiteljstva
svela je »Ja« i »Mi« na »To«, t.j. ona je reducirala sve dimenzije lijevih
kvadranata na njihove korelate u desna dva, »To« kvadranta, ili drugim
riječima ona je odbacila svijest i moral na račun znanosti. To je loša strana
prosvjetiteljstva, ali kao svaki stadij evolucije tako je i prosvjetiteljstvo imalo
i pozitivnih doprinosa. Kao što su naglasili Weber i Habermas, jedno od
najvažnijih dostignuća prosvjetiteljstva i modernizma je bilo da je prvi puta u
povijesti došlo do potpune diferencijacije »Velika Tri«, t.j. umjetnosti, morala
i znanosti, odnosno jastva, kulture i prirode. Treba se podsjetiti da su u rani-
jem mitološkom svjetonazoru umjetnost, znanost i religiozni moral bili ne-
razdvojno povezani. Njihova diferencijacija je značila kvantni skok u razvoju
ljudske civilizacije. Ona je otvorila vrata napretku u mnogim područjima.
Diferencijacija jastva (»Ja«) i kulture (»Mi«) potakla je razvoj liberalne
demokracije u kojoj svaki pojedinac (»Ja«) ima pravo glasa i nije podređen
državi ili crkvi, a diferencijacija kulture (»Mi«) i prirode (»To«) doprinijela je
razvoju empirijskih znanosti, posebno fizike, biologije i medicine, jer istina
više nije bila podređena crkvenoj i državnoj mitologiji.
Ali prosvjetiteljstvo i modernizam nisu se zaustavili samo na diferen-

cijaciji »Velika Tri«; oni su imali tendenciju da ih sasvim razdvoje. Zbog
potpunog razdvajanja »Velikog Tri« došlo je nagle ekspanzije područja »To«,
odnosno do spektakularnog napretka empirijskih i tehničkih znanosti, što je
sasvim zasjenilo područja »Ja« i »Mi«. Znanost je počela potiskivati sfere
svijesti, duha i morala. Veliki napredak empirijskih znanosti počevši od pros-
vjetiteljstva, stvorio je uvjerenje da se sva Stvarnost može opisati mono-
loškim »To« jezikom, t.j. objektivnim, znanstvenim terminima. I obratno,
smatralo se, ako se nešto ne može proučiti i opisati na objektivan, empirijski
način, tada to i nije zaista stvarno. »Veliko Tri« bilo je reducirano na »Veliko
Jedno«, t.j. na »Veliko To« znanstvenog materijalizma, na znanstvenu vanj-
štinu, na objekte i sisteme bez subjekata, bez svjesnosti, bez »jastva«, bez
morala, bez vrednota, bez unutrašnjosti, bez dubine. U takvom svjetonazoru
priroda se smatrala savršeno harmoničnim sistemom. Budući da je prema
tom svjetonazoru jedino priroda, koja se mogla percipirati osjetilima, bila re-
alna, cjelokupno znanje bilo je obična refleksija takve stvarnosti. U takvoj se
situaciji sve vrijednosti i vrline posmatraju kao čisto subjektivni fenomeni,
koji nemaju korijena u supstancijalnoj stvarnosti. Modernizam ne vidi i ne
priznaje da je svijest bitno svojstvo Kozmosa. A kad se jednom Koz-
mos »očisti« od svijesti, od vrednota i vrlina, ne treba se čuditi da i
ljudski život počinje izgledati šupalj i isprazan. Pozitivna strana pros-
vjetiteljstva i modernizma je prema tome diferencijacija, a negativna disoci-
jacija. Ako je modernizmu uspjelo izdiferencirati »Veliko Tri«, na postmod-
ernizmu je zadatak da ih integrira. Autentične struje postmodernizma
pokušavaju uspostaviti ravnotežu sva tri područja »Velikog Tri« uvažavajući
podjednako znanost, moral i estetiku. Temeljni cilj postmodernizma trebao
bi biti integracija svijesti, kulture i prirode, što drugim riječima znači
poštivanje Duha u sva četiri kvadranta, t.j. priznavanje četiri lica
Duha i na taj način prihvaćanje Dobra, Istine i Ljepote.
A taj se cilj podudara s temeljnim pojmovima budizma: Buddha, Dhar-

ma i Sangha. Buddha je bio veliki spiritualni učitelj, Dharma je istina koju je
ostvario, a Sangha je zajednica onih koji to pokušavaju provesti u djelo.
Poslije prosvjetiteljstva, racionalizma i modernizma, dolazi prema mišljenju
K. Wilbera doba transnacionalnog, transpersonalnog, spiritualnog razvoja,
koji se događa u sva četiri kvadranta, u domeni »Ja«, »Mi« i »To«. U smislu
budizma konačno »Ja« je Buddha, konačno »Mi« je Sangha, a konačno »To«
je Dharma. Individualno »Ja« u tijekom svog razvoja spoznaje više stanje
svijesti do točke kad otkriva svoj identitet s Duhom, s primordijalnom Prazni-
nom, s Buddhom. Konačna, objektivna Istina je, da je sve što postoji mani-
festacija Duha odnosno Praznine, da smo svi mi manifestacija Duha ili Praz-
nine, da smo svi konačna Istina.
DETALJI ČETIRI KVADRANTA

Evolucija ljudske svijesti
Evolucija svijesti počela je od podsvijesti, pa se razvila u samosvijest i

na kraju je dospjela do najviših spiritualnih ili transpersonalnih stanja odnos-
no do nadsvijesti. Taj visoki stupanj svijesti razvili su rijetki nadareni pojedin-
ci u raznim civilizacijama: šamani, jogiji, vidovnjaci, mudraci, proroci, sveci.
Detaljnije raščlanjivanje evolucije svijesti pokazuje da može razlikovati
devet faza:
1) senzorno-fizička faza (osjetila i percepcija);

2) fantazmičko-emocionalna (impulsi i slike);
3) reprezentaciona svijest (simboli i koncepti);
4) upravljačko-operaciona svijest (konkretna pravila ponašanja);
5) formalno-refleksivna svijest;
6) vizualno-logična svijest;
7) psihička svijest;
8) suptilna svijest i
9) uzročna (kauzalna) svijest.
Posljednje tri faze smatraju se višim fazama svijesti.
U ranijim, nižim stadijima tzv. predkonvencionalnim stadijima duhov-

nog, odnosno moralnog razvoja ljudi su egocentrični, narcisoidni, orijentirani
samo na sebe. Oni su skloni impulzivnosti i hedonizmu. Srednji stadij razvoja
K. Wilber naziva konvencionalnim ili konformističkim, a idući stadij postkon-
vencionalnim. Taj stadij naglašava univerzalnost, pluralizam i individualna
prava. Još viši stadij je spiritualni ili transpersonalni stadij duhovnog odnosno
moralnog razvoja. Treba naglasiti da duhovni odnosno moralni razvoj nije
povezan s intelektualnim razvojem; neka osoba može biti izuzetno napredna
u intelektualnom pogledu, a u moralnom ostati na najnižem stupnju.
Dijete je nakon rođenja pretežno senzo-motorički organizam; ono ne
posjeduje sposobnost govora ni logičnog razmišljanja. Ono doduše nije svede-
no isključivo na fizičku dimenziju, ali je orijentirano pretežno na senzo-mo-
toričke funkcije. Djetetovo fizičko »ja« i fizički svijet su stopljeni, oni još nisu
izdiferencirani. Ta rana faza fuzije »ja« sa senzo-motoričkim svijetom nazi-
va se »primarna matrica« i to zbog toga što je to temeljna matrica koja će se
izdiferencirati u kasnijem razvoju. Ta primarna faza fuzije ne transcendira
subjekt i objekt; ona ih jednostavno ne razlikuje. To je stanje primarnog nar-
cizma, kad autističko »ja« proguta fizički svijet; čitavo je dijete nalik ustima,
a čitav okolni svijet hrani. Dijete je zatvoreno u svoju egocentričnu orbitu,
ono ne osjeća ni ljubav ni sućut. Na taj je način faza fuzije potpuna antiteza
spiritualne svjesnosti, sućuti i ljubavi. Međutim oko četvrtog mjeseca života
dijete počinje razlikovati fizičke senzacije u svom tijelu od onih u svojoj oko-
lini. Kad ugrize svoj prst to boli, a zagrize li pokrivač, ne boli, i tako dijete
nauči razlikovati prst od pokrivača. Dijete je tako ustanovilo granice svog
fizičkog »ja«, ali još ne granice svog emocionalnog »ja«. Njegovo emociona-
lno »ja« je još izjednačeno i stopljeno s emocionalnom okolinom, naročito s
majkom. Ta faza u razvoju djeteta odlikuje se dakle krajnjom egocentričnošću
i narcisoidnošću, što je normalna a ne patološka pojava. Između 15. i 24.
mjeseca života počinju se diferencirati emocije »ja« od emocija okoline, što
neki psiholozi nazivaju psihološkim rođenjem djeteta. A kako je vanjski svijet
često otuđen i brutalan, dijete kad postane toga svjesno, pati. U suočavanju
sa svijetom patnje i boli postoje dva izbora: povlačenje u raniju fazu fuzije
emocionalnog »ja« s emocionalnom okolinom, što će spriječiti osjećaj otuđenja
ili drugo, pozitivno rješenje: razvijati se dalje usprkos teškoća sve dok se ne
transcendira osjećaj otuđenosti. Prvo rješenje, u kojem ne postoje emocio-
nalne granice, »ja« zadržava narcistički sindrom: »ja« tretira okolni svijet
kao proširenje sebe ili se osjeća neprestano ugrožen i mučen od vanjskog
svijeta.
Ako se stvari razvijaju povoljno, djetetovo »ja« se prestaje identifici-

rati s emocionalnom razinom. Ono počinje transcendirati tu razinu i identi-
ficirati se s mentalnim i konceptualnim »ja«. To se stanje naziva reprezenta-
cionom sviješću, koja se sastoji od slika, simbola i koncepata. Koncepti do-
miniraju djetetovom sviješću od četvrte do sedme godine; tada djetetovo
»ja« nije samo skup senzacija, impulsa i emocija, nego također skup simbola
i koncepata. Djetetovo »ja« je tako prešlo najprije iz fiziosfere u biosferu i
sad počinje ulaziti u noosferu, tj, u spiritualnu sferu. Ono sada može razmi-
sijati o prošlosti i tako osjećati žaljenje, kajanje i krivicu; može anticipirati
budućnost i tako osjećati zabrinutost i zebnju. U normalnim uvjetima noos-
fera uključuje i biosferu, ali može doći i do potiskivanja i negiranja biosfere,
što je podloga neuroze. Mentalno-konceptualni »ja« u tom slučaju potiskuje
svoje tjelesne porive i impulse, obično seksualne i agresivne, koji se onda
javljaju u prerušenim oblicima kao neurotski simptomi.
Naš svjetonazor ovisi o tome s koje razine svijesti doživljavamo Koz-

mos. Ako se naša svijest temelji samo na senzacijama i impulsima, naš će
pogled na svijet biti arhaičan. Ako se našoj svijesti dodaju doživljaji slike i
simboli, Kozmos će nam izgledati magičan. Ako se tome dodaju još mental-
na pravila i uloge, dobit ćemo mitsku sliku Kozmosa. I na kraju, kad svijest
stekne i formalno operativna svojstva, naš svjetonazor postat će racionalan.
Evolucija ljudske svijesti prolazeći kroz sve navedene faze pokazuje kon-
tinuiranu redukciju egocentrizma. To je opće pravilo kozmičke evolucije: holoni
se udružuju u sve veće i veće cjeline, molekula prevladava egocentrizam
atoma, stanica prevladava egocentrizam molekule, a taj trend je najočigled-
niji u razvoju čovjeka. Evolucija je u stvari kontinuirano opadanje ego-
centrizma. To kontinuirano smanjivanje egocentrizma, narcizma može se
prikazati kao prijelaz od fiziocentrizma k biocentrizmu, a ovoga k egocentri-
zmu, s tim da su sva ta tri fenomena u općem smislu egocentrična, ali u sve
m a n j e m opsegu. A čitava ta egocentrična perspektiva doživljava radikalan
zaokret s pojavom sposobnosti da se čovjek poistovjeti s drugim čovjekom.
Tada se egocentrizam preobražava u etnocentrizam. U toj fazi postaje bitno
ne kako se poistovjećujemo s našim osobnim impulsima, nego u kojoj se
mjeri identificiramo sa svojom grupom, zajednicom, zemljom, državom. To
predstavlja daljnji stupanj decentriranja, diferenciranja i transcendencije: naš
ego nije jedini ego u Univerzumu. Dakle čovjekov osjećaj identiteta skreće
od egocentričnosti prema sociocentričnosti, što znači da njegov ego više nije
orijentiran jedino ili pretežno na svoje tijelo i njegove impulse, nego se oti-
snuo u svijet pravila i uloga kojih se treba pridržavati. Taj novi, sociocentri-
čni stav označava dalekosežnu transformaciju, bitnu paradigmatsku promjenu
u odnosu na ranije egocentrične stavove. Ne treba međutim zanemariti okol-
nost, da su u tom sociocentričkom ili etnocentričkom stavu naša povezanost
i odanost ograničeni samo na moju grupu, moje pleme, moj narod, moju mi-
tologiju, moju religiju, moju ideologiju. U toj fazi čovjek još nije u stanju pre-
koračiti granicu sociocentrizma odnosno etnocentrizma na putu prema
svjetocentrizmu, k univerzalnoj, globalnoj, postkonvencionalnoj svijesti, ali
se kreće u tom pravcu.
U dobi od 11-te do 15-te godine života javlja se sposobnost tzv. for-

malne, operativne svjesnosti, koja omogućava promišljanje raznih hipotetičnih
mogućnosti i situacija, kritičko razmišljanje o važećim pravilima i ulogama,
propitivanje samog sebe t.j. autorefleksiju, ukratko svijest tada postaje ima-
ginativna, kritična i refleksivna. Svijest tada prelazi prag konvencionalnog i
stupa u postkonvencionalnu fazu, što znači da se čovjek može složiti i prih-
vatiti postojeće kulturne i socijalne norme, ali ih isto tako može negirati i
odbiti. Naglasak je u tome, da se čovjek više ne identificira automatski s
važećim društvenim normama, već da ih može kritički preispitivati, od njih se
distancirati pa i djelomično transcendirati. Ovdje se zapravo radi o prijelazu
od sociocentrične ili etnocentrične svijesti prema svjetocentričnoj, univerzal-
noj svijesti, što naravno rezultira u daljnjoj redukciji egocentrizma, narcizma.
Čovjeka na tom višem nivou svijesti ne zanima samo što je dobro za njega
osobno i za njegovu užu zajednicu, nego što je dobro za sve ljude, za čitavo
čovječanstvo. Po prvi puta u evoluciji svijesti čovjek se uzdiže na razinu
svjetocentrične, globalne, univerzalne perspektive. Sve daljnje i više faze
razvoja svijesti oslanjat će se na tu svjetocentričnu platformu i to je ireverzi-
bilni proces. Prijelaz od etnocentrične prema svjetocentričnoj svijesti usko je
povezan s pitanjem moralnog stava. Naime, svjetocentrična, univerzalna,
postkonvencionalna svijest je u načelu multikulturalna svijest, što znači da
ona priznaje svakom pojedincu iste mogućnosti i ista prava bez obzira na
rasu, spol, etničku pripadnost, kulturu i vjeru. To je tako u načelu, ali u praksi
postkonvencionalna, pluralistička svijest još je rijetko dostignuće: prema jed-
noj anketi na pr. u SAD taj visoki nivo razvoja dostiglo je svega 4% ukupnog
stanovništva.
Sljedeća faza u evoluciji svijesti je vizualna ili mrežna logika, koja

povezuje dijelove i promatra ih kao mrežu interakcija. Kad se vizualna ili
mrežna logika primijeni na dva desna kvadranta, dobiva se objektivna teorija
sistema. A kad ona služi kao sredstvo za unutrašnju transformaciju, tada ona
podstiče razvoj integralnog personaliteta, t.j. integraciju svijesti i tijela, noo-
sfere i biosfere u relativno autonomno »ja«, što ne znači atomistički ili ego-
centrični »ja«, nego »ja« integriran u svoju mrežu odgovornosti i službe. Ego
je na tom stupnju svjestan kako svoje svijesti tako i svog tijela, on je njih
svjestan kao objekata i na taj način stiče sposobnost da transcendira i svoju
svijest i tijelo. Na toj razini razvoja nestaju posljednji ostaci egocentrizma i
etnocentrizma i ulazi se u duboko svjetocentrični, univerzalni prostor svijesti.
Glavno obilježje tog, kako ga K. Wilber naziva egzistencijalnog nivoa svijesti
je da on j o š nije transpersonalan, ali nije više sasvim usidren u personalnoj
sferi. Na tom egzistencijalnom nivou svijesti »ja« počinje transcendirati svi-
jest, on počinje bivati transmentalan, transracionalan, transegoističan ili
transpersonalan: »ja« se počinje transformirati u »Ja«. Time se ulazi u nared-
nu, višu fazu razvoja svijesti, fazu nadsvijesti (superconsciousness). U toj
fazi »Ja« otkriva svoj vlastiti izvor, a to je kozmički Duh, kozmička Praznina.
Čovjekov »Ja« se susreće i stapa s kozmičkim »Ja«. Najveći mudraci i mis-
tici svijeta govorili su, da na najvišem nivou svijesti čovjek postiže sposob-
nost da komunicira i da se spoji s kozmičkim Duhom, s Bogom, tako da to
konačno »Ja« postaje Buddha ili Krist. Samo mali broj ljudi posebno darovitih ljudi
uspjelo je postići tu najvišu razinu svijesti. Oni su ispred svog vremena i u
sukobu s prosječnim, normalnim shvaćanjima razvili su paradigme i pos-
tupke pomoću kojih su otkrili nove, više prostore postojanja. K. Wilber je
proučavajući i uspoređujući razna kontemplativna učenja Istoka i Zapada,
Sjevera i Juga nastojao stvoriti opći obrazac, odnosno sveobuhvatnu mapu
raznih viših razina svijesti, pristupačnih svim ljudima, odnosno prisutnih u
svim ljudima, ali koje se mogu postići jedino osobnim duhovnim razvojem.
U transpersonalnom razvoju mogu se razlikovati četiri stadija:
a) psihički,
b) suptilni,
c) kauzalni i
d) nedualni.
Svakom od ta četiri stadija pripadaju različiti svjetonazori i to:
a) misticizam prirode,
b) misticizam božanstva,
c) bezoblični misticizam i
d) nedualni misticizam.
Iako netko može ubrzati razvoj kroz navedene stadije, nijedan stadij
se ne može preskočiti ili zaobići. Psihički stadij transpersonalnog razvoja je u
stvari prelazni stadij od senzo-motoričke, racionalne i egzistencijalne stvar-
nosti u transpersonalnu domenu. Bitno obilježje koje definira tu psihičku razinu
je da svijest više nije ograničena na individualni ego. Na psihičkoj razini
svijesti čovjek se može odvojiti od osjećaja svoga ega i identificirati se s
materijalnim svijetom, s prirodom i taj se fenomen naziva misticizam prirode.
Na toj razini svijesti priroda se doživljava kao dio nas samih, kao unutrašnji
dio našeg bića. Logično je zbog toga da se na toj razini spontano javlja nova
ekološka etika: priroda se sada doživljava na sasvim drugi način, prema njoj
se čovjek odnosi s istim poštovanjem kao prema samom sebi. Kao što je
spomenuto psihička razina svijesti je prelaznog karaktera: osobe na toj razini
su jednom nogom još uvijek u personalnoj, a drugom nogom u transpersonal-
noj domeni. Ipak, važno je da ta razina označava početak transcendencije
fizičke stvarnosti, transcendencije uobičajene konvencionalne kulture. Ti
početni transcendentalni fenomeni uključuju preliminarna meditativna sta-
nja, osjećanje suptilnih energetskih vibracija, doživljavanje spontanog spiritu-
alnog zanosa, identificiranje s raznim aspektima prirode (biljkama, životinja-
ma), identificiranje s čitavom prirodom (misticizam prirode).
Sljedeći stadij u transpersonalnom razvoju svijesti je suptilni stadij, koji

obilježavaju fenomeni suptilniji od uobičajenih, »normalnih« fenomena, kao
na pr. doživljaj unutrašnjeg svjetla ili zvukova, prototipskih oblika i obrazaca,
suptilni osjećaji spoznaje i sreće, intenzivni osjećaji ljubavi i sućuti. Navedene
oblike svijesti K. Wilber naziva misticizmom božanstva, jer oni involviraju
spajanje s božanskim. To nije misticizam prirode, odnosno spajanje s priro-
dom, što se u budizmu zove nirmanakaja. To stanje transcendira i uključuje
prirodnu domenu, ali nije ograničeno na nju; to je spajanje s Brahmanom
(savikalpa samadhi). Ti fenomeni su ontološki stvarni događaji, oni doista
postoje. Za njih postoje vjerodostojna svjedočanstva, iako ona ne pripadaju
senzo-motoričkom, racionalnom, egzistencijalnom svijetu. Ta svjedočanstva
pripadaju suptilnom svijetu i za njih ima mnoštvo dokaza. U dubokim stanji-
ma kontemplativne svijesti počinje se shvaćati da je čitav Kozmos nastao
neposredno iz primordijalne Praznine i da su prvi oblici nastali iz te Praznine
temeljni oblici, kojima svi niži oblici duguju svoje postojanje. Ti temeljni oblici
su arhetipovi, dakle »izvorni obrasci« ili »prvobitni kalupi«. Postoji prvobitno
Svjetlo iz kojeg izviru sva ostala svjetla, koja su blijeda sjena u usporedbi sa
svojim izvorom. Postoji prvobitno Blaženstvo i sve manje radosti su njegove
anemične kopije. Postoji prvobitna Svijest i sva niža znanja su njegova puka
refleksija. Postoji primordijalni Zvuk i svi manji zvukovi su njegovi slabi odje-
ci. Ti arhetipovi se ne mogu razumjeti bez meditativnog iskustva; oni nisu
koncepti koji postoje u nekom racionalnom svijetu, oni su meditativni feno-
meni koji postoje u suptilnom svijetu. Ispravna interpretacija tih fenomena je
da oni predstavljaju osnovne oblike i temelje vidljivog svijeta. Većina suvre-
menih znanstvenika odbacuje navedena gledišta kao čistu metafiziku, jer
nisu eksperimentalno dokazana. K. Wilber međutim poziva sve skeptike da
na sebi samima izvrše eksperiment, t.j. da provedu meditativne vježbe, da
sami dožive spiritualna iskustva i da onda donose sudove.
Spomenuti suptilni, arhetipski oblici potječu neposredno iz prvobitne

Praznine, iz kauzalnog stanja svijesti, što je idući stadij transpersonalne evo-
lucije. Kad se posebnim načinom meditacije promatra svoj »Ja« na putu od
njegovog izvora u Praznini, tada iz svijesti nestaju svi objekti i nastaje poseb-
no stanje svijesti zvano nirvana (nirvikalpa samadhi). To je kauzalno stanje
svijesti, koje se može usporediti s dubokim snom bez snova, ali za razliku od
praznine sna, nirvana je ispunjena spiritualnim doživljajima spajanja s koz-
mičkom Sviješću. U tom stanju svijesti naš se »Ja« prestaje identificirati s
uobičajenim »ja«. Mi nismo više otac, majka, suprug, supruga, prijatelj,
službenik, pravnik, liječnik, učitelj itd. Naš subjektivitet poprima novu, transper-
sonalnu dimenziju. Naše transpersonalno »Ja« ne ovisi više o vremenu, pros-
toru, rođenju i smrti. Sve su to prolazna iskustva i objekti, dok je naše pravo
»Ja« bezvremeno i bezprostorno, ono je dio Praznine kroz koju protječe vri-
jeme i prostor. Budući da u tom stanju nestaju svi objekti, pa i Bog kao
zamišljeni objekt, misticizam božanstva tipičan za prethodni suptilni stadij
ustupa mjesto bezobličnom misticizmu. Transpersonalno »Ja« nije više stvar,
ni proces, ni kvaliteta, ni kvantiteta, ni jedinka, ono se ne može definirati ni
opisati poznatim riječima i pojmovima, ono je u konačnici čista Praznina. Taj
se stadij zove kauzalni stoga što je on uzrok, podloga ili kreativni temelj za
sve iz njega proizašle dimenzije. Kreativnost je temeljno načelo Univerzu-
ma. Na neki čudesan način iz te kreativne Praznine, koju neki nazivaju Brah-
man, neki Bog, neki Tao, Dharmakaja ili Li niče beskrajan niz holona koji
postaju sve složeniji i složeniji.
Prema mnogim kontemplativnim tradicijama kauzalni, bezoblični mis-

ticizam je krajnja točka evolucije svijesti, konačno stanje, potpuno prosvjetlje-
nje, čista nirvana. Ipak prema nedualnoj tradiciji to nije kraj priče: kauzalno
prelazi u daljnjem razvoju u nedualno, bezoblični misticizam u nedualni mis-
ticizam. Prema budističkom učenju taj posljednji stadij transpersonalne evo-
lucije nije nirmanakaja (misticizam prirode), ni sambhagakaja (kauzalni ili
bezoblični misticizam). Taj stadij je svabhavikakaja, t.j. integracija svih pret-
hodnih stadija, koja obuhvaća čitav spektar svijesti, transcendira sve i
uključuje sve. U tom stadiju evolucije svijesti sasvim se gubi osjećaj bilo
kakvog subjektiviteta, jer svijest više nije podijeljena na subjekt i objekt: svi-
jest postaje nedualna. Čovjek više nije u Kozmosu, Kozmos je sada u čovjeku,
čovjek je dio Kozmosa. Čovjekova svijest, njegova duša proširila se po čita-
vom Univerzumu, čovjek je postao Kozmos, što ga ispunjava beskrajnim
ushitom. Jaz između subjekta i objekta, između svijesti i tijela je nestao, čovjek
je prešao u nedualno stanje. Krishnamurti je rekao da je jaz između čovjeka
kao subjekta (svijesti) i čovjeka kao objekta (tijelo) glavni izvor svih nevolja
čovječanstva.
Filozofi William James i Bertrand Russel su također smatrali da u

primarnoj, neposrednoj svijesti ne postoji dualnost subjekta i objekta. William
James je prvi upotrijebio pojam nedualnosti u svom eseju Does Conscious
Exist? Njegov je odgovor bio da »conscious« ne postoji, čime je mislio da
svijest kao separatni subjektivni entitet nije nešto odvojeno od objekta, od
iskustva, što je izričito i rekao: »Ne vjerujem da iskustvo ima takav unutraš-
nji duplicitet«. Prema tome, dvostrukost iskustva je primordijalna neistina,
početak neznanja i obmane. B. Russel navodi kako je podjela na subjekt i
objekt jedno od temeljnih načela vladajuće filozofske misli. Prema stanoviš-
tu većine suvremenih filozofa u procesu saznanja postoje dva entiteta: sub-
jekt koji saznaje (svijest) i objekt koji je predmet saznanja (materijalni objekt,
svijest nekog drugog). Russel je sam zastupao to načelo sve dok ga esej W.
Jamesa nije uvjerio u suprotno i dok se nije uvjerio da su subjekt i objekt
samo derivati primordijalne svijesti koja je nedualna.
Zablude prosvjetiteljstva i modernizma
Na Zapadu se spiritualna iskustva i transpersonalni razvoj uglavnom

negiraju. S tim u vezi važno je imati u vidu činjenicu, da je u povijesti svih
civilizacija Istoka i Zapada, sve do prosvjetiteljstva u 18. stoljeću na Zapadu,
bila općeprihvaćena ideja o evoluciji od materije, tijela, svijesti, do duše i
duha. Grčki filozof Plotin (3. stoljeće pr. Kr.) razlikuje slijedeće faze evolu-
cije svijesti:
1) materija,
2) vegetativne životne funkcije,
3) senzacije (osjeti),
4) percepcija (shvaćanje),
5) emocije (radost, bol itd.),
6) slike,
7) koncepti i mišljenje,
8) kreativni um,
9) duša,
10) intuitivni um i
11) apsolutna svijest (Bog).
Paradigma prosvjetiteljstva je bila utemeljena na empirijskoj i mono-

loškoj metodologiji. Unutrašnja dubina stvari i pojava se izgubila iz vida; ona
je uskoro proglašena nepostojećom, iluzornom, derivativnom. Čitava se Stvar-
nost svela na »To«, t.j. na desna dva kvadranta i to je bila loša strana
modernizma. A dobra, pozitivna strana modernizma bila je diferencijacija
znanosti, umjetnosti i morala. Međutim, ta diferencijacija je po mišljenju K.
Wilbera otišla predaleko, tako da je došlo do njihovog potpunog razdvajanja,
što je doduše potaklo eksplozivni razvoj znanosti, ali je i dovelo do dominacije
znanosti nad »Ja« i »Mi« domenom. Sve je znanje bilo reducirano na empiri-
jsku vanjštinu izostavljajući svijest, dobrotu i ljepotu izvan okvira znanstvenog
interesa. Slijedeći Johna Lockea, učitelja prosvjetiteljstva, čitav Kozmos i
njegovi dijelovi promatrali su se isključivo s empirijskog stanovišta. I nakon
više od stotinu godina redukcije čitavog Kozmosa na objektivno, empirijsko
»To«, došlo se do razočaravajućeg otkrića, da živimo u jednom nepriklad-
nom, nepodnošljivom Kozmosu, potpuno lišenom smisla, vrijednosti i kvali-
tete. Baveći se izvanjskim korelatima Kozmosa zanemarila se i ignorirala
njegova unutrašnja suština. Došlo je do konfuzije, a poslije i do postmoder-
nističke, postempirijske pobune.
U procesu kozmičke evolucije mogu načelno postojati dva pravca

kretanja:
a) »uzlazni«, od materije do duha,

b) »silazni«, od duha do materije.
»Uzlazni« pravac je transcendentalan, a »silazni« imanentan. Iako

mnogi smatraju da je Platon bio pristalica »uzlazne« linije, on je također
uvažavao mogućnost »silazne« putanje evolucionog procesa, u kojem je sav
vidljivi svijet samo blijeda kopija vječnih oblika drugog Svijeta, samo mani-
festacija jedinstvenog Apsoluta, Duha, Boga. Obje navedene struje, »uzlaz-
na«, transcendentalna i »silazna«, imanentna bile su objedinjene i integrirane
u Platonovoj filozofiji. To je stanovište prihvatio i Plotin, prema kojemu koz-
mički Duh neprestano kreira nove oblike, tako da su vidljivi svijet i njegovi
stanovnici samo emanacija odnosno manifestacija tog Duha. Ali istovre-
meno vidljivi se svijet stalno vraća svom izvoru, Duhu, tako da je materijalni
svijet potpuno prožet tim Duhom; on je u svojoj srži spiritualan. »Uzlazni«
put je put mudrosti, koja vidi da iza svih raznovrsnih oblika i fenomena postoji
kozmička Kreativnost, apsolutno Dobro, neodrediva Praznina, kozmički Duh,
u usporedbi s kojim svi oblici izgledaju iluzorni, privremeni, prolazni. S druge
strane, »silazni« put je put samilosti, jer prema tom shvaćanju kozmički Duh
stalno kreira nove oblike koji su svi Njegova manifestacija, pa ih prema tome
treba sve tretirati s istom pažnjom, suosjećajem i milosti. Središnja točka u
svemu tome je, prema mišljenju K. Wilbera, balansiranje i integracija »uzlazne«
(transcendentalne) i »silazne« (imanentne) koncepcije u svim nedualnim sis-
temima, počevši od Platona i Plotina na Zapadu do Nagarđune na Istoku,
što predstavlja temelj svake prave spiritualnosti.
Međutim, jedinstvo »uzlaznog« i »silaznog« shvaćanja evolucije na

Zapadu je razbijeno i pristaše ova dva shvaćanja nalaze se u nepomirljivom
sukobu, koji je počevši od Sv. Augustina do danas središnji filozofski, duhov-
ni sukob Zapadne civilizacije. Bog sljedbenika »uzlazne« linije je puritanske,
asketske naravi: za njega su tijelo i seks simboli grijeha. On je transcenden-
talan i pesimističan u pogledu postignuća sreće u ovom svijetu. Bog sljedbe-
nika »silaznog« puta je dijametralno suprotan: On slavi tijelo, osjetilni život i
seksualnost. On uživa u kreativnoj spiritualnosti, koja vidi u svakom izlasku i
zalasku sunca božanske fenomene. Na Zapadu je tijekom jednog tisućljeća,
između Sv. Augustina i Kopernika vladala gotovo isključivo ideja »uzlaz-
nog« puta. U skladu s tom idejom istinsko oslobođenje, istinsko spasenje nije
se moglo naći na ovom svijetu, u ovozemaljskom životu. Tijelo i seks su bili
grešni, a prauzrok svih grijehova je žena, Eva. Zapadna je civilizacija do
pred stotinu godina imala pretežno agrarnu strukturu, koja je po svojoj prirodi
bila »muški« orijentirana. U svim agrarnim društvima postoji tendencija
osuđivanja ovozemaljskog života, tijela, osjetila, seksualnosti. Ta se tenden-
cija može naći u ranom judaizmu, ranom budizmu i većini oblika kršćanstva
i islama. A to je svakako bio slučaj sa Zapadom od Sv. Augustina do Ko-
pernika.
Takvo stanje duha se dramatično promijenilo s prosvjetiteljstvom i

pojavom moderniteta, kad dominira »silazna« ideja uz odbacivanje »uzlazne«
paradigme, a s njom i transpersonalne dimenzije. Tako je počela margina-
lizacija ili čak negiranje spiritualne i transpersonalne dimenzije, što karakte-
rizira modernu zapadnjačku civilizaciju. Spasenje se u modernom svijetu,
prema tumačenju suvremene znanosti i s njom povezanog industrijalizma,
konzumerizma, znanstvenog materijalizma, marksizma, ekologizma itd. može
postići jedino na ovoj zemlji, u materijalnim oblicima i fenomenima. Ne pos-
toji nikakva viša Istina, ne postoji ništa transcendentalno. Međutim, posljed-
njih desetljeća slava moderniteta je počela kliziti u katastrofu moderniteta, a
u tom se stanju moderni i postmoderni svijet i danas nalazi. To je fragmen-
tarni život u kojem su »ja« (ego), moral i znanost u stalnom međusobnom
konfliktu, boreći se ne za integraciju već za dominaciju, svaki nastojeći da
zaliječi fragmentaciju negiranjem drugih kvadranata. Tako se dogodilo da se
veliki evolucioni skok naprijed pretvori, po mišljenju K. Wilbera, u veliku
duhovnu katastrofu.
Ne treba ipak zanemariti pozitivna dostignuća modernizma, naročito

pokrete za oslobođenje robova, kmetova i žena, za jednakost svih ljudi bez
obzira na rasu, spol, društveni položaj i vjeru. Ropstvo i kmetstvo je u stogo-
dišnjem periodu od 1788. do 1888. godine ukinuto u svim industrijskim društvi-
ma. Doba prosvjetiteljstva bilo je usmjereno protiv religioznih i etničkih mito-
va propovijedajući toleranciju i pluralizam. Takvi su nazori omogućili da se
empirijska znanost oslobodi okova mitskog dogmatizma i da krene u ubrzani
razvoj proučavanjem empirijskih činjenica putem hipotetsko-deduktivnog
postupka. Ali već krajem 18. stoljeća brzi razvoj znanosti počeo je izbacivati
čitav sistem iz ravnoteže. Dostignuća u »To« domeni počela su prvo margi-
nalizirati, a zatim i negirati »Ja« i »Mi« domenu. »Veliko Tri« počelo se sro-
zavati u »Veliko Jedno«: empirijska znanost, i jedino ona bila je ovlaštena
donositi sudove o Stvarnosti. Znanost se pretvorila u scijentizam, što znači
da se ona nije bavila samo svojim istinama, nego je agresivno negirala posto-
janje bilo kakvih drugih istina izvan nje. I tako su u 18. stoljeću lijevi kvadran-
ti i sve unutrašnje dimenzije Stvarnosti bile reducirane na empirijske korelate
desnih kvadranata. Prema scijentističkoj paradigmi ne postoji svijet za sebe,
ne postoji Duh za sebe; jedino što postoji je empirijska priroda. »Velika hol-
arhija« se srušila kao kula od karata.
Izvanredan napredak znanosti pratile su duboke ekonomske i soci-

jalne transformacije uzrokovane industrijalizacijom. Te dvije »To« domene
(empirijske znanosti i industrijalizacija) hranile su jedna drugu stvarajući
zlokoban krug, koji je gurnuo u stranu sve druge interese. Tehno-ekonomska
osnova društva stvorila je konkretne oblike unutar kojih se kretala i jedino
mogla kretati kultura. Iako tehno-ekonomska baza ne određuje kulturnu su-
perstrukturu u striktnom marksističkom smislu, ona određuje njene granice i
okvire. Industrijska baza, golema proizvodna snaga strojeva, bila je temelj
stalno rastuće instrumentalne produktivnosti, a povezano s time i stalno ras-
tućeg instrumentalnog mentaliteta. »To« domena je rasla kao rak, istiskujući
»Ja« i »Mi« domene. Smatralo se da znanost može riješiti sve probleme.
Moralne odluke i kultura prepuštene su znanosti i tehničkim rješenjima. Kako
je znanost proglasila da je njena misija jedina relevantna misija, bilo je logično
da ona istovremeno proglasi da je »To«, t.j. materijalna domena jedina rele-
vantna domena. Prema tom stanovištu empirijska priroda bila je jedini realni
svijet. Ljudi su neodvojivi dio te prirode, tako da se i ljudi mogu spoznati
jedino na empirijski, objektivan način. Da se spozna nečija svijest, ne treba s
njim razgovarati, dovoljno je modernim instrumentima pregledati njegov
mozak. Mozak je dio prirode, a budući da je realna jedino priroda, svijest se
može otkriti empirijskim proučavanjem mozga. U stvarnosti, međutim,
mozak je dio prirode, ali svijest nije dio mozga; ona je unutrašnja dimenzija, a
mozak je njen vanjski korelat. Mozak kao i sve drugo u empirijskoj prirodi
može se spoznati empirijsko-analitičkim istraživanjem, dok se svijest može
spoznati jedino introspekcijom, komunikacijom i interpretacijom.
Svi značajniji kritičari modernizma kao na pr. W. F. Hegel, Max We-

ber, Jurgen Habermas, Edward Taylor i Leon Foucault slažu se u ocjeni
glavnih značajki modernizma, koje su:
a) znanje se sastoji u empirijskoj i objektivnoj spoznaji materijalnog

svijeta;
b) subjektivne i intersubjektivne sfere su svedene na empirijsko prou-
čavanje;
c) ljudska bića su na taj način postala predmetom objektivnih infor-
macija, a nikad subjektivnih komunikacija.
Ta je redukcija »Veliko Tri« proizvela dehumanizirani humanizam i
ograničen i jednostran Univerzum, koji teži da dominira modernim, pa čak i
postmodernim svijetom. Na taj smo način dobili nakon tisućljetne dominacije
ideala »uzlazne« linije dominaciju »silazne« ideje. Prema tom shvaćanju ne
postoji translogični »Duh«; postoji samo svijet osjetilnih i materijalnih oblika,
koji je jedini realan. Racionalizam koji je oslobodio čovječanstvo na putuje,
smatra K. Wilber, da ga dehumanizira, i čak da ga uništi. Glavni posao svi-
jesti u modernizmu i postmodernizmu je negirati uporno i agresivno svoju
vlastitu egzistenciju. Iako racionalizam posjeduje veću unutrašnju dubinu i
potencijalno više istinske spiritualnosti od magične i mitske paradigme, ipak
mislioci mitskih religija, kad promatraju racionalistički modernitet, vide u njemu
samo površnost i plitkost.
Racionalizam je uspio izdifirencirati »Veliko Tri«, ali ih je industrija-

lizacija reducirala na »Veliko Jedno«, na empirijsku prirodu, na materijalni
svijet. Ta ideja o mononaturalnom, materijalnom svijetu postala je ontologi-
jom industrijskog društva. Nikad u povijesti ljudske misli do pojave raciona-
lizma i modernizma nije empirijska priroda bila izjednačena s konačnom Stvar-
nošću. Platon i Plotin smatrali su da je priroda izraz, manifestacija Duha.
Slično je i u budizmu: Dharmakaja (Duh) stvara Sambhogakaju (svijest), a
ona Nirmanakaju (prirodu, oblike, tijelo). Jedino u uvjetima »silazne« ideje
industrijske ontologije mogle su se pojaviti doktrine Feuerbacha, Marxa i
Comtea ili Geja religija, t.j. obožavanje prirode. Bitna posljedica »silazne«
paradigme bila je uništenje sve tri komponente »Velikog Tri« t.j. svijesti,
kulture i prirode time što ta paradigma ovjekovječuje njihovo razdvajanje
pretvarajući ih u odvojene fragmente osuđene na propast. Na taj način je i
ekološka kriza, t.j. propadanje prirode posljedica kontinuirane disocijacije
»Velikog Tri«. Jedini put spasenja, kako naglašava K. Wilber, leži u integra-
ciji »Velikog Tri«, t.j. prirode, kulture i svijesti, a ne u privilegiranoj poziciji
bilo koje od tih triju domena.
Pobuna protiv ideje prosvjetiteljstva i modernizma počela je već u 18.

stoljeću. Duboka proturječja temeljne prosvjetiteljske paradigme su uskoro
potakla burne reakcije, suprotstavljajući pozitivne rezultate modernizma
njegovim ružnim stranama. Zasluge modernizma sukobile su se s njegovim
zabludama, a taj se sukob svodio uglavnom na sukob Ega s Ekom. U tom
sukobu između racionalnog prosvjetiteljstva (Ego struja) i romantizma pri-
rode (Eko struja), obje su struje usprkos određenim razlikama pripadale
»silaznoj« paradigmi. Racionalna Ego struja, koja je bila temeljna struja pro-
svjetiteljstva od Descartesa do Lockea i Fichtea, težila je mjerenju, kontroli
pa i podjarmljivanju prirode. Eko-romantici su to smatrali neprihvatljivim, jer
je takav stav doveo do raskola između Ega i prirode. Međutim, kako pro-
svjetiteljska tako i romantičarska vizija prirode temeljila se na istoj moder-
nističkoj koncepciji prirode kao velikog međusobno povezanog sistema
empirijskih procesa, koji predstavlja fundamentalnu i konačnu Stvarnost. Raz-
log zašto se Ego struja, pogotovo kad se počela udaljavati od empirizma i
priklanjati Kantu i Fichteu, nastojala odvojiti od prirode, ležao je u činjenici
što u prirodi nema svjesnih moralnih vrijednosti. To ne znači da je priroda
antimoralna, ona je jednostavno amoralna, t.j. bez svjesnih moralnih stavo-
va. Racionalna Ego struja zastupala je ideju postkonvencionalne i svjetocen-
trične moralnosti, odnosno ideju univerzalnog pluralizma i u tome leže zas-
luge pokreta demokratizacije za vrijeme prosvjetiteljstva. Predstavnici te struje
bili su u pravu kad su tvrdili da svjetocentrična moralnost ne postoji u prirodi,
u kojoj doduše ima altruizma, ali koji postoji samo kao nesvjesna, funkcional-
na i genetski uvjetovana manifestacija. Svjesni svjetocentrični stav može se
naći jedino kod ljudi i to samo kod relativno malog broja ljudi, koji su postigli
visok stupanj svijesti. Da bi se dosegnuo taj stupanj univerzalne svijesti, treba
se uzdići iznad prirodnih biocentričnih impulsa (seks i preživljavanje), iznad
egocentričnih želja i etnocentričnih sklonosti i usvojiti umjesto toga svjeto-
centrični stav moralne svjesnosti, koja insistira na univerzalnom suosjećanju.
Ostvariti više osobne aspiracije i svoje pravo »Ja« moguće je jedino otvara-
njem široke svjetocentrične perspektive. Jedino na tragu »uzlazne« linije,
transcendiranjem nižih stupnjeva, moguće je uzdići se iznad nižih, prirodnih
instikata i zauzeti tolerantan i univerzalan stav. S Kantom započelo je doba
moderne struje transcendentalne svijesti i »uzlazne« paradigme, nasuprot
»silaznoj« paradigmi empirijske prirode u kojoj nije bilo mjesta za svjesni
moral. Kantov transcendentalni idealizam izvršio je znatan utjecaj na veliki
broj modernih filozofa kao što su Fichte, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche,
Heidegger itd. E. Kant pokušao je premostiti jaz između znanja i morala kao
i znanja i prirode i to putem estetike. On je dakle pokušao integrirati znanost,
moral i prirodu, t.j. ponovno uspostaviti »Veliko Tri«, ali u tome nije nažalost
uspio.
Romantičarska struja uočila je taj jaz između morala i prirode, odnos-

no svijesti i prirode ili svijesti i tijela i držala je taj jaz nepodnošljivim, pa je
tražila načine uspostavljanja cjelovitosti i jedinstva. Dok su Kant i Fichte
govorili o autonomiji ega u odnosu na prirodu i niže prirodne instinkte, ro-
mantičari su govorili o spajanju ega s prirodom u neku vrstu vitalnog jedin-
stva, u neki oblik jedinstvene struje Života i Ljubavi. Najvrednija ideja ro-
mantičara bila je da je Priroda (s velikim P) u stvari Duh, jer sveobuhvatni
Duh transcendira i uključuje kulturu i prirodu. Ali budući da su romantičari
bili vjerni »silaznoj« paradigmi, oni su poistovjetili Prirodu (Duh) s prirodom,
t.j. s materijalnom prirodom. Za njih je jedina stvarna realnost bila empirij-
ska priroda, koja je istovremeno bila i konačna spiritualna realnost. I tako
umjesto kretanja naprijed u procesu evolucije prema Duhu koji bi objedinio
razdvojenu svijest i prirodu, oni su objavili poruku »natrag u prirodu«. Ne
naprijed prema Prirodi, nego natrag u prirodu. I tako je ta regresivna ideja
postala veoma utjecajna u modernom i postmodernom svijetu. Propustivši
da uvide da je diferencijacija »Veliko Tri« bila nužni preludij za njihovu ponovnu
integraciju, romantičarsko rješenje je stvari odvelo natrag u diferencijaciju.
Konvencionalna kultura ne odlikuje se istinskom spiritualnošću, ali lijek za
takvo stanje nije povratak u predkonvencionalnu prošlost, nego kretanje pre-
ma postkonvencionalnoj razini, t.j. na razinu Duha. Duh transcendira i
uključuje kako kulturu tako i prirodu, integrirajući i ujedinjujući tako oboje.
Dvije tisuće godina star spor između pristaša »uzlazne« i »silazne«

linije se u modernom vremenu manifestira kao sukob Ego i Eko struje. Ego
nastoji podrediti sebi Eko, dok se Eko želi riješiti Ega. Problem je po
mišljenju K. Wilbera u slijedećem: treba li transcendirati prirodu da bi se
pronašla moralna sloboda i osobna autonomija, ili se treba sjediniti s priro-
dom i tako uspostaviti jedinstvo i cjelovitost. To je tisućljetno rivalstvo dobilo
svoje šampione u Fichteu i Spinozi. Fichte je pokušao riješiti rascjep između
Ega i Eka apsolutizirajući Ego, t.j. »uzlaznu« liniju. Prema njemu oslobođen-
je treba tražiti u čistom »Ja«, u čistom transcendentalnom »Jastvu«. I čim je
više čistog Ega a manje Eka, tim bolje za sve. Eko romantičari zastupali
sasvim suprotno mišljenje: oni su težili prevladavanju raskola između Ega i
Eka apsolutizirajući Eko, t.j. apsolutizirajući »silazni« put. Njihov šampion
bio je Spinoza. Za njih se sloboda sastojala u potpunom uronjavanju u veliki
sistem prirode, u Eko: čim više Eka a manje Ega, tim bolje za sve.
I usred tog sukoba pojavio se čovjek koji je izgleda riješio dvije tisuće
godina staru dilemu: njemački filozof Friedrich Wilhelm Schelling (1775-1854).
On je rekao da je prosvjetiteljstvo uspjelo u diferencijaciji svijesti i prirode
odnosno noosfere i biosfere, ali je istovremeno zaboravilo transcendentalni i
objedinjujući temelj tih dviju sfera razdvajajući tako svijest od prirode, što je
dovelo do sloma modernizma. Stvoren je tako rascjep između prirode kao
izvanjskog objekta i »Ja« kao subjekta koji reflektira tu prirodu. Taj je ras-
cjep učinio ljude također objektima, stvarajući tako podlogu za pojavu dehu-
maniziranog humanizma. Iako je Schelling bio jedan od osnivača romantiz-
ma, on je otišao dalje od njegovih prevladavajućih ideja, odbijajući regresiju
prema prirodi. On je shvatio da se problem disocijacije svijesti i prirode ne
može riješiti povratkom na Eko-prirodu, već da treba ići naprijed preko granica
razuma, kako bi se otkrilo da su svijest i priroda samo različite manifestacije
jednog apsolutnog Duha. Glavna Schellingova teza bila je da priroda nije
jedina realnost, kao što ni svijest nije jedina realnost. Jedina realnost je Duh,
koji je stvorio vidljivi svijet. Vidljivi svijet t.j. priroda je manifestacija Duha,
ona je oblik ili izraz Duha, ona je objektivizirani Duh. Priroda nije, kako je to
smatrala Eko struja, statični ili deterministički sistem, nego samoorganizirani
dinamički sistem, objektivna manifestacija Duha. Prirodni procesi su u suš-
tini spiritualni procesi, oni streme spiritualnom osvješćenju, jer su oni objekti-
vizirani Duh koji teži samoaktualizaciji. Priroda je u srži spiritualna. Dok je
priroda objektivni Duh koji teži samoaktualizaciji, svijest je subjektivni Duh.
Za razliku od radikalnih sljedbenika Ego struje koji su htjeli supremaciju svi-
jesti i za razliku od pristaša Eko struje koji su težili supremaciji prirode, Schelling
je gledao na svijest i na prirodu kao na potrebne ali parcijalne momente na
putu prema jedinstvenom Duhu, koji će transcendirati i uključiti njih oboje.
Prema Schellingu Ego i Eko su sintetizirani u Duhu, koji je transcendencija
kako svijesti tako i prirode, ostvarujući na taj način njihovo sjedinjenje. Ta
nedualna sinteza je također izraz identiteta subjekta i objekta. Radi se dakle
o integraciji Ega i Eka, »uzlazne« i »silazne« linije, transcendencije i imanen-
cije, o integraciji Duha koji »silazi« na najnižu razinu i Duha koji »uzlazi«
natrag sam sebi, ali s Duhom prisutnim na svakom stupnju procesa svoje
vlastite samorealizacije. Riječ je dakle o božanskom djelovanju Duha u sva-
kom pojedinom pokretu Kozmosa. Čisti romantičari ne bi nikad priznali da
svijest i Duh transcendiraju prirodu, jer po njima ništa ne može transcendirati
prirodu. Prema njihovom shvaćanju postoji samo priroda, a svijest i Duh su
na neki način istovjetni s prirodom ili zbir te prirode.
»Silazna« je paradigma, smatra K. Wilber, uništila idealizam i proizve-

la Geja-centričnu ideju o spasenju. Riječ Geja je u antici označavala Zemlju
i to kao božicu. Taj je izraz preuzeo James Lovelock, koji je izradio novu
teoriju o Zemlji kao jedinstvenom samoregulirajućem sistemu, čiji su dijelovi
t.j. stijene, šume, zrak, životinje, ljudi itd. međusobno povezani u jedinstvenu
cjelinu. Mnogi su znanstvenici kritizirali ili negirali tu teoriju kao znanstveno
neutemeljenu, iako ona u posljednje vrijeme postaje sve popularnija. Sa slo-
mom idealizma potpuno je zavladala »silazna« paradigma, kao glavna ideja
modernizma. Zahvaljujući Feuerbachu, Marxu i Engelsu veliki utjecaj na
zapadnjačku civilizaciju imala je materijalistička i »naturalistička« koncepci-
ja. Feuerbach je proglasio svaku vrstu spiritualnosti imaginacijom; jedino je
priroda realna, sve drugo je imaginacija. Engels je pisao: »Osim prirode i
ljudskih bića ne postoji ništa drugo. Viša bića koja je stvorila naša religiozna
fantazija su samo fantastična refleksija naše vlastite suštine.« Čitav moderni
i postmoderni svijet prihvatio je u većini Feuerbachovo materijalističko
shvaćanje svijeta.
Međutim, većina velikih svjetskih duhovnih tradicija bila je suprotna

idejama modernizma. Na modernizam se često gleda kao na antireligiozni
pokret, koji je »ubio« Boga, točnije mitskog Boga. No razum ima veću dubi-
nu od mitologije i njegovo središnje mjesto u modernizmu omogućilo je stoga
daljnji razvoj potencijala samog Duha. Pokret modernizma značio je pove-
ćanu slobodu Duha, što su pokazali veliki oslobodilački pokreti, koji su bili srž
modernizma. Razum oslobađa svjetlo zarobljeno u mitologiji, osvjetljavajući
svijest oslobođenih koji se oslobađaju svojih okova na zemlji ne čekajući
spasenje u nekom obećanom raju. Većina religioznih učenja je protiv mo-
dernizma; mnogi tradicionalni religiozni mislioci preporučuju da se ide dalje
od modernističke svijesti, da se ona transcendira. Izgleda međutim da ti
mislioci nisu shvatili smisao modernizma, a još manje postmodernizma.
Svaka velika epoha ljudske evolucije ima jednu središnju ideju koja
dominira čitavom epohom i koja odražava pristup te epohe Kozmosu i Duhu.
Svaka ta ideja nadovezuje se na prethodnu epohu odnosno ideju. Civilizacija
lova i skupljanja plodova bila je usko vezana uz Zemlju. Središnja ideja te
epohe bila je da su svi ljudi djeca Zemlje odnosno prirode, kroz koju struji
Duh. U epohi hortikulture javlja se fenomen žrtve. Čovjek mora nešto poduzeti
da bi udobrovoljio Duha: mora mu prinijeti žrtvu. U mitskim agrarnim društvi-
ma dominantna je ideja Veliki Lanac Postojanja, t.j. ideja da postoje stup-
njevi na putu do ostvarenja pune spiritualne svjesnosti. U epohi modernizma
koncept evolucije nalazi se u pozadini svih misaonih pokreta; evolucija je
Bog modernizma. Ali činjenica da je Duh izostavljen iz jednadžbe moderniz-
ma proizvela je, po mišljenju K. Wilbera, njegov idejni slom. S druge strane,
glavna je ideja postmodernizma da ništa nije unaprijed dato i da svijet nije
samo stvar percepcije nego i interpretacije.
Antimodernistički religiozni mislioci uhvaćeni su, smatra K. Wilber, u

zamku agrarnog svjetonazora. Oni nisu uvidjeli da je evolucija način stva-
ralaštva Duha, nisu shvatili da se suština modernizma sastoji u diferencijaciji
»Velikog Tri«, t.j. svijesti, kulture i prirode, što je omogućilo stvaranje mod-
ernih oslobodilačkih pokreta (ukidanje ropstva i kmetstva, ravnopravnost žena,
razvoj liberalnih demokracija). Oni drže da zbog toga što je modernizam
doveo i do nekih negativnih pojava treba odbaciti i samu ideju evolucije.
Agrarnoj svijesti sve je unaprijed dano i statično. Čitav svijet je unaprijed
određen od strane mitskog Boga, a spasenje ovisi o potpunom prihvaćanju
tog unaprijed danog svijeta. Takav svjetonazor je etnocentričan, rasistički,
seksistički, patrijarhalan i militantan. I budući da su religiozni autoriteti usid-
reni u agrarnom svjetonazoru, oni preziru evoluciju, preziru proces koji potko-
pava njihov autoritet. Iako religiozni mislioci traže da se prijeđu granice
modernizma, oni u stvari vraćaju svijest natrag u mitsko, agrarno doba.
Poslije 2. svjetskog rata može se primijetiti sporo kretanje od racion-

alnog, industrijskog društva prema vizualno-logičnom, informatičkom društ-
vu. Iako to nije prava New Age transformacija, ipak se radi o veoma dubokoj
promjeni. Ta je transformacija potaknuta novom tehno-ekonomskom bazom
t.j. informatikom, koja donosi sa sobom novi svjetonazor s novim obrascima
intencija i ponašanja. Sporo se javlja novo središte socio-kulturne gravitaci-
je, t.j. vizualno-logična, informatička društvena jezgra s egzistencijalnim svjeto-
nazorom, utemeljenim na novoj tehno-ekonomskoj osnovi. Javlja se novi tip
Ega, koji mora integrirati materiju, tijelo i svijest, t.j. fiziosferu, biosferu i
noosferu kako bi njegovo ponašanje funkcionalno odgovaralo novom poimanju
svijeta. Ta nova transformacija bit će po procjeni K. Wilbera veoma zahtjev-
na i teška. Problem je u tome što svaki čovjek bez obzira na novi, viši nivo
općeg poimanja svijeta mora započeti svoj osobni razvitak od nulte točke,
mora proći kroz sve niže stadije kako bi dostigao novi, viši nivo svijesti. Svaki
pojedinac iako rođen u velikoj globalnoj vizualno-logičnoj kulturi, mora početi
svoj razvoj na fiziocentričnom, zatim na biocentričnom, egocentričnom nivou,
pa onda krenuti prema sociocentričnom i na kraju prema postkonvencional-
nom i svjetocentričnom nivou. Kako se sve više pojedinaca kreće prema od
egocentričnog prema sociocentričnom i svjetocentričnom nivou (ili još višim
nivoima), za društvo postaje sve veći problem kako vertikalno integrirati sve
te pojedince na različitim razinama razvoja, t.j. kako premostiti taj kulturni
odnosno vrijednosni jaz. Taj jaz može unutar društva stvarati velike, potenci-
jalno razorne unutrašnje napetosti. Ako je modernizam izdiferencirao »Ve-
likoTri«, postmodernizam mora naći načina da ih integrira. Ako se ne bi
dogodila ta integracija, došlo bi do kaotičnih napetosti, koje bi mogle dovesti
do samorazaranja. Po mišljenju K. Wilbera mogu se naslutiti simptomi koji
ukazuju, da bi spomenuti kulturni i vrijednosni jaz mogao dovesti do kultur-
nog kolapsa suvremenog postmodernog društva.
Egocentrici kao i etnocentrici se uopće ne brinu o općem, globalnom

dobru, osim kad su u pitanju njihovi vlastiti narcistički interesi. Jedino je glo-
balni postkonvencionalni, svjetocentrični stav u stanju uočiti stvarne dimen-
zije ekološke krize i, što je još važnije, imati moralnu viziju i odlučnost da
rješava taj problem na globalnom nivou. Kulturni jaz i ekološka kriza su dva
najznačajnija problema usko povezana s modernizmom, s materijalističkim
poimanjem svijeta. Veliki problem modernističke paradigme u njezinoj Ego
kao i Eko verziji sastoji se u tome, da su pojmovi prava i odgovornosti gotovo
sasvim iščezli. U Ego verziji prosvjetiteljstva postoji nezainteresirani i auto-
nomni Ego, koji je dodijelio autonomiju samo sebi. Drugim riječima, racional-
ni Ego je samodovoljna cjelina tako da on jedini ima unutrašnju vrijednost i
prava. Svi drugi holoni imaju samo izvanjsku, instrumentalnu vrijednost i sto-
ga nemaju nikakva prava. S druge strane, u verziji Eko-romantičara priroda
je jedina temeljna Stvarnost i ona jedina, a ne Ego, posjeduje autonomnu,
unutrašnju vrijednost. Svi ostali holoni, uključujući i čovjeka, posjeduju samo
vanjsku, instrumentalnu vrijednost. K. Wilber nasuprot Ego i Eko struji zas-
tupa takvu ekološku etiku, koja poštuje sve holone, t.j. one iz fiziosfere kao i
one iz biosfere kao manifestacije Duha, ali iz pragmatičkih razloga pravi
među njima razliku s obzirom na stupanj njihovog razvoja.
Kao što je već rečeno, prema mišljenju K. Wilbera, disocijacija »Ve-

likog Tri« je otvorena rana u ljudskoj svijesti, stvorena pogreškama moderni-
zma. Nova postmoderna transformacija bi trebala integrirati te odvojene
fragmente, što znači da bi novi oblik društva trebao integrirati moral, kulturu
i prirodu i tako otvoriti dovoljno prostora za razvoj umjetnosti, morala i zna-
nosti, za podizanje osobnih vrijednosti, kolektivne mudrosti i tehničkog zna-
nja na viši nivo. Jedino odbacujući zablude modernizma mogu se objediniti
Dobro, Istinito i Lijepo. Jedino integrirajući fiziosferu, biosferu i noosferu
može se postići istinska ekološka etika i premostiti razarajući kulturni jaz.
Jedino na taj se način može tehnička baza informatike staviti u službu druš-
tva, umjesto da vodi čovječanstvo u digitalnu anarhiju. Jedino na taj način
može internet nagovijestiti početak globalne konvergencije, a ne globalne
fragmentacije. Jedino na taj se način može stvoriti Svjetska Federacija kao
Obitelj Naroda posvećena zaštiti slobode i morala. Središnji je problem u
uravnoteženju i integraciji, nakon dvije tisuće godina, »uzlazne« i »silazne«
struje mišljenja u neku vrstu harmonije i jedinstva, tako da se mudrost i sami-
lost spoje u traženju Duha, koji transcendira i uključuje ovaj svijet sa svim
njegovim bićima.
Ken Wilber o raznim spiritualnim temama
a) Vječna filozofija (philosophia perennis), taj naziv koji je skovao

Leibnitz, a učinio ga poznatim Huxley, odnosi se na životni pogled koji je
prihvatila većina značajnih svjetskih spiritualnih učitelja, filozofa i mislioca.
Naziva se vječnom ili univerzalnom filozofijom, jer je prisutna u svim kultu-
rama svijeta i svim vremenima ljudske povijesti: u Indiji, Kini, Japanu, Mez-
opotamiji, Egiptu, Tibetu, Meksiku, Grčkoj itd. Ona bez obzira na sredinu i
vrijeme ima ista ili slična bitna obilježja; ona izražava univerzalni filozofski
konsenzus i uči suštinski istu duhovnu doktrinu. Vječna, perenijalna filozofija
je prema tome svjedočanstvo o univerzalnom iskustvu ljudskog roda, koje
ukazuje na neke duboke istine o uvjetima ljudskog života i njegove pove-
zanosti s božanskim. K. Wilber navodi sedam bitnih obilježja perenijalne filo-
zofije:
a) Osim materije postoji i Duh;

b) Duh se nalazi u nama samima;
c) Većina ljudi nije toga svjesno, jer ljudi žive u svijetu gdje vlada
podvojenost, dualnost;
d) Postoji put koji može čovjeka izvesti iz tog svijeta iluzija i grijeha,
put oslobođenja;
e) Ako čovjek dosljedno slijedi taj put, doživjet će prosvjetljenje odnosno
neposredni doživljaj Duha u sebi, a time i konačno oslobođenje;
f) To će čovjeka osloboditi patnji i grijeha;
g) To će istovremeno potaknuti čovjeka na djela samilosti i milosrđa
prema svim živim bićima.
Perenijalna filozofija je transcendentalna suština svih velikih religija,

koja se sastoji u pojmu »advaita«, t.j. nedualnosti, što znači da viša, istinita
Stvarnost nije ni jedina niti mnogo njih, ni permanentna ni dinamična, ni
jedinstvena niti pluralistička. Ona je potpuno i suštinski iznad i ispred svih
ovih konceptualnih obrazaca, ona se ne može kvalificirati. Viša Stvarnost u
svojoj biti uključuje paradokse: točno je da je ona jedna, ali je isto tako točno
da ih je mnogo; ona je transcendentalna, ali istovremeno i imanentna; ona je
prethodila ovom svijetu, ali je također i ovaj svijet.
b) Razine svijesti. Sve duhovne tradicije vječne, perenijalne filozofije

shvaćaju svijest kao višeslojnu, hijerarhijsku strukturu, koja se sastoji od šest
razina, počevši od najniže i najfragmentarnije do najviše, najsuptilnije i naj-
jedinstvenije razine. U hinduizmu najniža razina svijesti naziva se »annama-
jakoša« i ona obuhvaća fizičko tijelo i materijalni kozmos. Dakle taj prvi,
fizički nivo svijesti svodi se na neživu materiju i energiju. Druga razina svi-
jesti je »pranamajakoša«, a odnosi se na biološke funkcije, bioenergiju i
emocije. Treća razina je prema hinduizmu »manomajakoša«; ona obuhvaća
psihološke funkcije: intelekt, um, ego, logiku, mišljenje. Sljedeću, četvrtu razinu
svijesti Hindusi nazivaju »nanamajakoša«; ona predstavlja veoma visoki, sup-
tilni oblik svijesti, koji prelazi okvire običnog uma i ega prerastajući u trans-
cendentalnu sferu i uključujući duboke uvide i vizije, ekstatičnu intuiciju, ne-
običnu jasnoću znanja. Iza suptilne razine dolazi područje kauzalne svijesti
(u hinduizmu »anandamajakoša«), t.j. potpune transcendencije, tako savršene
da ona nadilazi shvaćanja, iskustva i imaginaciju običnog čovjeka. To je pod-
ručje bezobličnog sjaja i blještavila, potpunog, panoramskog uvida u sve ob-
like Stvarnosti, ukidanja svih granica, područje savršenog znanja i mudrosti.
Izlazeći iz suptilne razine, svijest ulazi u područje Apsolutnog i Konačnog,
gdje postoji samo »Svijest kao Takva«, kao izvor svih ostalih razina. Na toj
se razini sve ostale razine sagledavaju samo kao manifestacije jedne prvo-
bitne apsolutne Stvarnosti. Prema tradicijama perenijalne filozofi-je svaka
od navedenih razina ima svoje posebno područje istraživanja. Kod prve ra-
zine to je fizika i kemija, t.j. istraživanje neživih stvari. Drugoj razini pripada
područje biologije odnosno životnih procesa, dok je trećoj razini svojstvena
psihologija i filozofija. Četvrta, suptilna razina je područje »svetačkih« religi-
ja koje teže vizionarskim uvidima, anđeoskoj ili arhetipskoj intuiciji i sl. Peta,
kauzalna razina je područje »religije mudraca«, koju obilježava ne toliko težnja
k »višim« iskustvima i spoznajama koliko disolucija individualne svijesti i pot-
puna transcendencija u apsolutnu Stvarnost.
c) Tri stupnja duhovnog prosvjetljenja u budizmu, psihički stupanj,

suptilni i kauzalni. Budizam sadrži također stupnjevani sustav vježbi odnosno
postupaka koji praktikanta vode korak po korak kroz svaki stupanj duhovnog
sazrijevanja. Tibetanski budizam dijeli čitav spiritualni razvoj na tri glavna
stupnja: hinajana, mahajana i vađnajana. Na početku hinajana stupnja glav-
na je vježba »vipasana« odnosno meditacija, koja se sastoji u usmjeravanju
pažnje na neki predmet ili pojam. Cilj te vježbe je da čovjek uvidi da njegov
separatni ego nije realan i supstancijalan entitet, već samo niz prolaznih i
nepostojanih senzacija. I kad čovjek shvati da je njegov ego zapravo »pra-
zan«, prestane se s njim identificirati i brinuti se za njega čime se oslobađa
kronične patnje koja proizlazi iz njegove identifikacije s nečim što suštinski
ne postoji. Ali kolikogod praksa »vipasane« odnosno meditacije bila uspješ-
na, ona je još daleko od potpunog spiritualnog sazrijevanja, jer je ograničena
na prosvjetljenje samog sebe zanemarujući prosvjetljenje drugih. Ona dakle
još uvijek zadržava tragove ega. I dok hinajana učenje naglašava individual-
no prosvjetljenje, mahajana učenje koje se primjenjuje na drugom stupnju
spiritualnog razvoja, ide korak dalje stavljajući težište na prosvjetljenje svih
bića. Put mahajane stoga zahtijeva prije svega razvijanje intenzivnog osjeća-
ja sućuti i sažaljenja, što se postiže posebnim vježbama zvanim »tonglen«.
Mahajana put sličan je Kristovom putu, t.j. spremnosti da se žrtvuje samog
sebe za spas drugoga, odnosno za spas čovječanstva. Tonglen se sastoji u
meditaciji u kojoj se vizualizira neka osoba koju poznamo i volimo, a koja pati
zbog bolesti, depresije, straha, anksioznosti ili nečeg drugog. Kod udisaja se
zamišlja patnja te osobe i to u obliku crnog i teškog oblaka, koji ulazi u nos-
nice i silazi u srce. Zatim, kod izdisaja treba sakupiti sav mir, slobodu, zdrav-
lje, dobrotu i krijepost koju se posjeduje i poslati ih drugoj osobi u obliku
iscjeljujućeg, oslobađajućeg svjetla. Dok se na prvom stupnju, u hinajani,
prilikom meditacije čovjek usredotočuje na svoje vlastito prosvjetljenje, na
smanjivanje svoje vlastite patnje, svrha mahajane prakticirajući »tonglen« je
slabljenje egoistične brige i obrane samog sebe i umjesto toga fokusiranje
sve svoje duhovne energije na pomoć drugoj osobi. Taj postupak vodi slab-
ljenju i ukidanju dualizma subjekt/objekt i na taj način individualno, separat-
no, malo »ja« ustupa mjesto istinskom, jedinstvenom, velikom »Ja«. To je
veoma pozitivna strana »tonglena«, jer razvija svijest o jednoti s drugim
ljudima, slabeći čovjekovu taštinu, aroganciju i ponos i potstiče ga da se
veseli uspjehu i sreći drugih ljudi i da suosjeća s njihovom patnjom. Kad je
završen mahajana stupanj, t.j. stupanj samilosti, kad je ostvarena zamje-
njivost sebe s drugima, čovjek je spreman za treći stupanj, stupanj vađra-
jane. Kako čovjek uspijeva da postepeno ukine podvojenost između sebe i
drugoga, kako uspijeva da ukine dualnost subjekt/objekt, postaje mu sve
jasnije da su sva bića i sve stvari samo manifestacije apsolutnog Duha.
Tako se čovjek na kraju mahajana puta pretače u čistu, nepojavnu Prazninu,
Nirvanu, postaje jedno s apsolutnim Duhom.
d) Nedualna vizija. Misticizam i transcendentalizam ne znače negi-

ranje vidljivog fizičkog svijeta, već shvaćanje koje su izrazili svi veliki nedu-
alni mistici kao što su Plotin i Eckard na Zapadu i Nagarđuna i Thsogjal na
Istoku, da relativni osjetilni svijet s jedne strane i apsolutna Stvarnost s druge
nisu dvije odvojene stvari, kao što ni predmet i njegova refleksija u ogledalu
nisu odvojeni. Dakle, ni onaj »drugi svijet« Duha ni ovaj svijet separatnih
fenomena nisu zasebne pojave, što znači da svijet u biti nije dualne naravi,
iako se nama tako čini. Spoznaja te suštinske nedualnosti svijeta događa se
u stanju meditacije, iako bi to trebala biti normalna, svakodnevna percepcija.
Svaka stvar koju promatramo je odsjaj Duha, tako da se Duh ne bi trebao
doživljavati odvojeno od te stvari. Razlog zašto čovjek ne vidi da je Duh
prisutan svuda, u svakom trenutku, na svakom mjestu, u svakom biću i sva-
kom predmetu, K. Wilber nalazi u činjenici da je naša svijest zamagljena
nekom vrsti izbjegavanja. Mi ne želimo da sagledamo pravo stanje stvari, mi
želimo da od tog stanja pobjegnemo ili da ga promijenimo. Mi činimo sve,
osim da prihvatimo postojanje nedualne, apsolutne Stvarnosti i da se u njoj
smirimo. Međutim, u meditaciji dolazi do opuštanja uznemirenog osjećaja
separatnog sebstva; tada se to sebstvo rasplinjuje u golemom prostranstvu
Svemira. Na toj točki postaje očigledno da čovjek nije više separatni pro-
matrač koji gleda Svemir, koji se nalazi izvan njega, jer se tada dualnost
čovjeka i Svemira jednostavno urušila u čisto Postojanje, u primordijalnu
Svjetlost. Taj fenomen uronuća odvojenog sebstva u čisto Postojanje, u pri-
mordijalnu Svjetlost, u višu Stvarnost, u jedinstvo sa čitavim Kozmosom, s
apsolutnim Duhom, s apsolutnom Prazninom, to stanje koje se u budizmu
zove »sahaj samadhi«, je fenomen poznat u raznim varijantama od najstarijih
vremena u gotovo svim kulturama.
e) Stalna »viša svjesnost«. K. Wilber je počeo istraživati i praktici-

rati stalnu »višu svjesnost« kad je pročitao misao čuvenog jogija Sri Ramana
Maharšija, da konačna Stvarnost ili apsolutni Duh ne može biti nešto što se
čovjeku načas pojavi pa zatim iščezne. Prema Maharišiju i drugim velikim
spiritualnim učiteljima identifikacija s konačnom Stvarnošću odnosno s
apsolutnim Duhom postaje s vremenom u čovjeku permanentno prisutna: on
postiže stanje stalne »više svjesnosti«. K.Wilber je postigao to stanje stalne
»više svjesnosti« i on opisuje svoje osobno iskustvo s tim u vezi. On kaže da
kad čovjek ostvari stanje stalne nedualne svjesnosti, on doživljava novi identitet,
svoj pravi, istinski identitet otkrivajući u sebi višu Stvarnost, apsolutnog Duha,
svog vlastitog Atmana i tako se oslobađa nevolja i patnji koje neizbježno
nastaju kad se poistovjeti sa svojim malim egom. U tom stanju stalne ne-
dualne, više svjesnosti sve stvari, uključujući čovjekovo tijelo i njegov um,
njegove misli i osjećaji uranjaju u beskrajnu Prazninu, u apsolutnu Slobodu.
Iako je stanje permanentne više svjesnosti nalik nekoj vrsti božanske šizo-
frenije odnosno raspolućene svijesti, jer je čovjek istovremeno svjestan svo-
je istovjetnosti s višom Stvarnošću i svoga separatnog ega, radi se u stvari o
cjelovitoj nedualnoj svijesti, budući da su čovjekov ego i sve druge pojavne
stvari samo manifestacije apsolutnog Duha; one su samo privid, iluzija. Čovjek
shvaća da je njegov uobičajeni, svakodnevni život samo san, igra, film.
f) Potpuni Veliki Lanac spiritualne evolucije. Svi veliki umovi, sljed-

benici perenijalne filozofije slažu se da je suština te škole ideja o Velikom
Lancu bivstvovanja odnosno evolucije, koji se sastoji od pet karika: materija,
tijelo, um, duša i duh. Mnoge spiritualne tradicije dijele dušu na psihičku i
suptilnu razinu, a duh na kauzalnu i nedualnu razinu. K. Wilber nadopunjuje
tu shemu uvodeći u razmatranje svoju metodu četiri kvadranta Stvarnosti.
Naime, on smatra da je nedostatak tradicionalne interpretacije Velikog Lan-
ca evolucije, što se sve njegove sastavnice odnose na gornji lijevi kvadrant,
t.j. na spektar unutarnje svjesnosti. Zbog toga on naglašava da svaku ver-
tikalnu razinu Velikog Lanca treba izdiferencirati na četiri horizontalne di-
menzije, t.j. na četiri kvadranta. Na taj se način subjektivnom spektru svjes-
nosti dodaju njegovi objektivni korelati (gornji desni kvadrant), intersubjekti-
vna kulturna podloga (donji lijevi kvadrant) i kolektivni društveni sustav (donji
desni kvadrant). Druga dopuna tradicionalnog pristupa koju predlaže K. Wilber
sastoji se u potpodjeli svake razine svijesti u svjetlu njenog ranog razvoja.
Uzimajući u obzir navedene dopune K. Wilber je sastavio potpuniji Veliki
Lanac evolucije, koji uključuje deset faza i to:
1) Senzo-motorička faza koja obuhvaća fizičko tijelo, materijalnu razinu

i fiziosferu.
2) Emocionalno-seksualna faza koju obilježavaju biološki nagoni,
osjeti, percepcija, osjećaji, životna energija, libido.
3) Magična faza koju karakteriziraju egocentrizam, animizam,
antropocentrizam i sklonost magiji. U toj su fazi subjekt i objekt slabo izdifere-
ncirani. Narcistički ego je uvjeren da može putem magije promijeniti svijet.
Budući da subjekt i objekt nisu jasno razlučeni, magični ego tretira svijet kao
proširenje samog sebe i nameće mu svoje vlastite egoistične karakteristike
4) Mistična faza je intermedijalna razina svijesti, u kojoj je magična
moć pomaknuta od ega k mnoštvu mitskih bogova i božica. Ego postaje
svjestan da ne može promijeniti svijet i stoga moć promjene pripisuje bogovi-
ma. U magičnoj fazi ego, koji smatra da posjeduje čudotvornu moć, služi se
ritualima da je demonstrira, dok u mitskoj fazi nastoji molitvom nagovoriti
Boga da učini čudo. Mitska faza predstavlja početak shvaćanja da ego ne
može putem magije mijenjati svijet, pa time označava slabljenje egocentriz-
ma i narcizma.
5) Racionalna faza, kad visoko diferencirana funkcija uma odbacuje
mitove i kad umjesto toga čovjek nastoji zadovoljiti svoje potrebe putem
promatranja, proučavanja i razumijevanja pojava. Sad se shvaća da ni ego-
centrična magija ni mitski bogovi neće intervenirati u tijek kozmičkih dog-
ađaja kako bi udovoljili našim egoističkim željama. Ako čovjek želi nešto od
Kozmosa, on mora poznavati njegovu strukturu i njegove zakone. Takvim
pristupom ta faza označava početak znanstvene metode u proučavanju svi-
jeta kao i daljnje smanjenje narcizma.
6) Vizualno-logična faza, koju obilježava najviša funkcija uma: sin-
tetizirajući, objedinjavajući način spoznaje. Vizualno-logični um ne postiže
jedinstvo ignorirajući razlike, već obuhvaćajući i integrirajući ih. On teži sin-
tezi i integraciji, traženju univerzalnog pluralizma i pronalaženju jedinstva u
različitostima.
7) Psihička faza je početak transpersonalnog, spiritualnog područja
svijesti. Ona je često obilježena intenzivnim mističnim jedinstvom sa senzo-
motoričkom sferom, s pojmom Zemlje kao živim organizmom, Gejom. To je
područje naturalnog misticizma.
8) Suptilna faza razvoja svijesti, kad je čovjekov um usmjeren na
spoznaju svog vlastitog višeg »Ja«, t.j. na spoznaju božanskog u sebi samom.
Ona je područje božanskog misticizma.
9) Faza kauzalne razine svijesti, koju označava pojava bezoblične,
nemanifestne, čiste Praznine. Ona je prostor bezobličnog misticizma.
10) Faza nedualne razine svijesti: to je najviši cilj i sveprisutni temelj
svih stupnjeva evolucije. Ona je domena integralnog ili nedualnog misti-
cizma.
g) Holoni hijerarhija. Termin hijerarhija prvi je uveo u upotrebu
kršćanski mistik 6. stoljeća sveti Dionizije označavajući time nebeski poredak
sa serafimima i kerubinima na vrhu i arhanđelima i anđelima na dnu. Stup-
njevi u toj nebeskoj hijerarhiji su značili da je svaki viši stupanj inkluzivniji,
obuhvatniji i stoga »viši«. Taj je hijerarhijski poredak istovremeno označavao
oblik vladanja svijetom putem spiritualnih sila. Međutim, tijekom povijesti
katoličke crkve taj se nebeski spiritualni poredak transformirao u politički
poredak moći na čijem je vrhu bio papa, zatim nadbiskupi i biskupi i na kraju
svećenici. U smislu suvremene sistemske teorije hijerarhija znači rangiranje
niza događaja prema njihovom holističkom kapacitetu. U svakoj razvojnoj
sekvenci sve što je cjelina na jednom stupnju, postaje dio veće cjeline na
sljedećem stupnju. Arthur Koestler je iskovao riječ holon kako bi tim termi-
nom označio fenomen da je nešto cjelina u jednom kontekstu i da je to nešto
istovremeno i dio u drugom kontekstu. Hijerarhija je dakle u smislu teorije
sistema poredak sve većih, obuhvatnijih holona, demonstrirajući na taj način
njihovu rastuću obuhvatnost, kompleksnost i integrativni kapacitet (atomi,
molekule, ćelije, tkiva, organi itd.). Pojava da nešto postaje dio veće cjeline
znači da postoji neko integrativno načelo, neka sila ili neko »ljepilo«, koje
omogućava da se odvojeni dijelovi povežu i spoje u veću cjelinu. Hijerarhija
dakle pretvara gomilu separatnih dijelova u cjelinu, odvojene fragmente u
mrežu uzajamnih interakcija. Stoga dolazi do pojave da je cjelina veća od
pukog zbroja njenih dijelova, da svaki sljedeći stupanj hijerarhije sadrži zbir
vrijednosti svojih dijelova plus neku dodatnu vrijednost i u tom smislu se on
naziva »višim« stupnjem. Međutim, pojam stupnjeva ili razina u hijerarhiji ne
smije se poistovjetiti s obrascem kakav postoji u slučaju geoloških slojeva ili
letvica u ljestvama. Metaforu »razine« ili »stupnjevi« u hijerarhijskom obras-
cu ne treba shvaćati u strogom linearnom smislu, jer su njihovi međuodnosi
veoma kompleksni, zbog čega se često hijerarhija prikazuje u obliku koncen-
tričnih krugova.
h) O fizičarima i misticima. K. Wilber ukazuje na zanimljivu pojavu,
da su gotovo svi veliki pioniri moderne fizike, kao na pr. Einstein, Schroed-
inger, Max Planck, Niels Bohr i Heisenberg bili svojevrsni mistici koji su
zastupali spiritualan odnosno mističan pogled na svijet. Suština misticizma
sastoji se u shvaćanju, da su čovjek i sve što postoji dio jedne veće Cjeline,
dio više Stvarnosti, dio kozmičkog Duha. K. Wilber s tim u vezi navodi ove
Einsteinove misli: »Ljudsko biće dio je cjeline koju zovemo Univerzum, dio
ograničen prostorno i vremenski. Čovjek doživljava sebe, svoje misli i
osjećaje kao nešto što je odvojeno od cjeline, ali to je neki oblik optičke
obmane njegove svijesti. Mi smo u neku ruku zarobljenici te obmane, koja
ograničava naše želje i našu ljubav na nekoliko nama najbližih osoba. Naša
je zadaća da se oslobodimo tih okova, te obmane.« Mistici nastoje da nadi-
đu, transcendiraju osjećaj zasebnog, odvojenog sebstva, tj. svog ograniče-
nog ega, da spoznaju i dožive jedinstvo s beskrajnom, sveprožimajućom
vječnom, nepromjenljivom, apsolutnom Stvarnošću, s univerzalnim Duhom.
Cilj je meditacije i kontemplacije bilo na Istoku ili na Zapadu, bilo u hindu-
ističkoj, budističkoj, kršćanskoj ili muslimanskoj verziji, osloboditi se »op-
tičke obmane« da smo zasebni, separatni egoi odvojeni jedni od drugih, oslo-
boditi se iz zatvora svoje individualnosti i spojiti se s vječnim, univerzalnim
Duhom. To je zajedničko iskustvo mistika iz svih dijelova svijeta, kako je to
izjavio nobelovac Ervin Schroedinger, jedan od utemeljitelja kvantne meha-
nike: »Mistici su tijekom mnogih stoljeća, neovisno jedan od drugog, a ipak u
savršenom međusobnom skladu, opisali svoje jedinstveno životno iskustvo,
koje se može sažeti u rečenici Deus factum sum (Ja sam postao Bog)«. K.
Wilber je proučavao djela većeg broja čuvenih fizičara, kako bi ustanovio
njihov odnos prema misticizmu i u svojoj knjizi Grace and Grit on navodi
ove značajne izreke nekih eminentnih fizičara: »Najljepše emocije koje
možemo iskusiti su mistične« (Einstein). »Sinteza koja obuhvaća kako ra-
cionalno razumijevanje, tako i mistično iskustvo Jednote je mit našeg vreme-
na« (Wolfgang Pauli). »Najvažniji od svih odnosa je odnos ljudske duše i
božanskog Duha« (Eddington). Sklonost velikog broja istaknutih modernih
fizičara misticizmu ne znači po mišljenju K. Wilbera (za razliku od F. Capre),
da su dostignuća suvremene fizike slična idejama istočnjačkog misticizma.
K. Wilber smatra da to nije slučaj zbog toga što se fizika bavi veoma
ograničenim aspektom Stvarnosti. Ona ne obuhvaća biološke, psihološke,
ekonomske, sociološke, povijesne i druge činjenice, dok se misticizam bavi
svim aspektima Stvarnosti povezujući ih u cjelinu. Navedeni fizičari bili su
skloni misticizmu stoga što su htjeli izaći iz uskih okvira fizike, da transcendira-
ju svijet pojavnih oblika i da otkriju istinsku, suštinsku Stvarnost. Oni su težili
misticizmu kao meta-fizici, nečem što je »s one strane fizike«.
BEDE GRIFFITS : NOVA STVARNOST - POKUŠAJ SINTEZE
ISTOČNJAČKE MISTIKE, KRŠĆANSKE RELIGIJE I
MODERNE ZNANOSTI
Uvod
Bede Griffits, benediktinski redovnik, najveći je dio svog života pos-

vetio istraživanju spiritualnih korijena krize suvremenog čovječanstva i u
tom je cilju proučavao sve velike svjetske religije kao i suvremene tendenci-
je u znanosti i društvu općenito. U nastojanju da stekne dublji uvid u indijsku
duhovnu tradiciju uključio se 1955. godine u jedan ašram (hinduski samostan)
u Indiji, u kojem je proveo više godina, naučio sanskrt i postao svami (zare-
đeni hinduski redovnik) i guru (duhovni učitelj). On u svojoj knjizi Die Neue
Wirklichkeit: Westliche Wissenschaft, Oestliche Mystik und Christliche
Glaube, (Aquamarin Verlag, 1990; njemački prijevod s engleskog originala)
analizira bitna obilježja i dodirne točke istočnjačke mistike, kršćanskog učenja
i suvremene znanosti i pokušava na temelju toga izraditi neku vrstu sinteze
pod nazivom »nova stvarnost«, kao putokaza za izlaz iz suvremene društvene,
duhovne i moralne krize. On prihvaća tezu engleskog fizičara Davida Doh-
ma prema kojem je ono što mi zapažamo svojim osjetilima eksplicitni, fizički
svemir. Međutim, taj se fizički svemir prema Bohmu razvio iz implicitnog,
nematerijalnog Svemira. »Ekspliciranje« materijalnog, fizičkog svemira tra-
jalo je milijardama godina, dok se na jednoj točki tog razvoja nije pojavio
život, zatim čovjek i njegova svijest. Moderna fizika promatra Svemir kao
energetsko polje, koje posjeduje svojstva organizirane, strukturirane sile. To
se energetsko polje često opisuje kao dinamičko i kompleksno tkivo u kojem
su svi sastavni elementi međusobno ovisni. Cjelina Univerzuma, t.j. koz-
mičkog energetskog polja ne može se shvatiti putem opisa njegovih dijelova,
niti se dijelovi mogu razumjeti odvojeno od cjeline. Prema toj novoj paradig-
mi utemeljenoj na najnovijim znanstvenim otkrićima, Univerzum treba shva-
titi kao integralnu cjelinu, koja sadrži kako fizički tako i spiritualni aspekt.
Suvremena psihologija istražuje kompleksnost čovjekove svijesti i pod-

svijesti i sve više prihvaća stanovište, da je čovjekova racionalna svijest
pomoću koje spoznaje Univerzum samo jedna stepenica u razvoju njegove
svijesti. Danas se sve više prihvaća stanovište, da se ispod razine »nor-
malne«, racionalne svijesti nalazi više razina podsvijesti, kao i da iznad te
»normalne« svijesti postoji razina »nadsvijesti«. Američki filozof Ken Wilber
piše o čitavom spektru svijesti, počevši od »prasvijesti« do »nadsvijesti«, kao
najvišem, savršenom obliku svijesti.
B. Griffits smatra da je u pradavna vremena čovječanstvo posjedovalo

jednu vrstu iskonske, univerzalne mudrosti, koja je ostala zapisana u drevnim
spisima Indije, Kine, Egipta, Perzije, Izraela, arapskog svijeta i kršćanstva.
U Indiji se pred više od tri tisućljeća došlo do spoznaje »apsolutne stvarno-
sti«, nazvane Brahman, koja se nalazi s one strane osjetilnog, materijalnog
svijeta. Također se vjerovalo da se ta »apsolutna stvarnost«, Brahman, nalazi
u svijesti svakog čovjeka pod nazivom Atman. Takvo shvaćanje stvarnosti
značilo je bitno proširenje područja ljudske svijesti, jer je impliciralo trans-
cendiranje osjetilnog i mentalnog svijeta.
U vrijeme prosvjetiteljstva, a naročito pojavom moderne znanosti, došlo

je u zapadnom svijetu do zanemarivanja i odbacivanja tih pradavnih učenja,
koja su bila izraz dubokih spiritualnih iskustava naših davnih predaka. Ta
racionalistička i materijalistička orijentacija dovela je na kraju, po mišljenju
B. Griffitsa, do duboke moralne, socijalne, političke, ekonomske i ekološke
krize suvremenog svijeta. B. Griffits smatra da se dominacija materijalis-
tičkog i mehanističkog pogleda na stvarnost, koja je vladala zapadnjačkom
civilizacijom tri posljednja stoljeća približava svome kraju, da će ona propasti
pod teretom sve dublje sveopće krize i da će prvo stoljeće trećeg milenija
biti početak nove epohe utemeljene na novom cjelovitom shvaćanju Univer-
zuma, prirode i čovjeka.
Hinduistički pogled na Univerzum
Najstariji sveti spisi u Indiji su Vede, nastali oko 1500. godine pr. Kr.,
u kojima se razlikuju tri aspekta svijeta: fizički, psihički i spiritualni. Sva se ta
tri aspekta shvaćaju kao jedinstvena cjelina, kao Jednota, koja se manifesti-
ra na tri različite ali međusobno povezane razine. Zbog takvog poimanja
stvarnosti nije se smatralo da su stvari od kojih se sastoji fizički svijet isklju-
čivo materijalne naravi. Za razliku od takvog shvaćanja svijeta, glavna zna-
čajka suvremene zapadnjačke znanosti je odvajanje materijalnog, psihičkog
i spiritualnog aspekte stvarnosti. Materijalni su fenomeni izdvojeni i proučavaju
se odvojeno od psihe, što je omogućilo znanosti da se usredotoči na čisto
kvantitativne aspekte stvarnosti. Međutim taj je pristup suzio pogled znan-
stvenika na jedno ograničeno područje stvarnosti. To se usko područje počelo
uskoro shvaćati kao ukupna, jedina stvarnost, čime se upalo, po mišljenju B.
Griffitsa u veliku zabludu.
U indijskim se svetim spisima brahmanama, koji su dio Veda, nastalim

oko 1200 godina pr. Kr., najviša, transcendentalna stvarnost, koja u sebi
sadrži cjelokupan Univerzum, naziva se Brahman. U to vrijeme u hinduskoj
religiji veliku su ulogu imali rituali žrtve, koji su bili magijskog značenja. Prekret-
nicu ne samo u indijskoj nego i u općoj duhovnoj povijesti označili su spisi
zvani aranjake (šumski spisi), nastali oko 800 godina pr. Kr., jer s njima
počinje prijelaz od ritualne i mitološke religije k otkrivanju vlastitog unutra-
šnjeg Jastva. Tada su se vidoviti ljudi, mudraci (ršiji) povlačili u osamu, u
šume da umjesto žrtve t.j. vanjske vatre, potaknu i razviju unutrašnju vatru i
da svoje grijehe, strahove i želje prinesu kao žrtve toj unutrašnjoj vatri. U to
vrijeme nastali su i čuveni sveti spisi Upanišadi, u kojima su vidoviti ljudi,
mudraci naučavali da se najviša Stvarnost, najviša sila Univerzuma, Brah-
man, koja je stvorila i koja održava svijet, nalazi u svakom čovjeku. Brahman
se nalazi svuda u Univerzumu, na nebu, na zemlji, u ljudima. Istovremeno se
naučavalo da je Brahman, t.j. apsolutna Stvarnost identičan s unutarnjom
čovjekovom sviješću, čime se prvi puta javlja pojam unutarnjeg čovjekovog
Jastva. Prije toga čovjek je živio u vanjskom Univerzumu i saznavao je Brah-
mana, apsolutnu, najvišu Stvarnost u tom vanjskom Univerzumu, ali ne u
samome sebi. Sad je čovjek otkrio suštinu samog sebe, atmana. A to
novootkriveno Jastvo, atman, ta istinska bit čovjekova je sam Brahman. Dakle
u svim ljudima i u svim stvorenjima i stvarima postoji skrivena esencija, naj-
viša Stvarnost, Brahman.
U posljednjem dijelu Veda, nastalom u 6. stoljeću pr. Kr., koji se zove

vedanta, označava se Brahman kao ishodište, podrijetlo Univerzuma, kao
apsolutna Stvarnost koju je nemoguće opisati, jer se nalazi s onu stranu ljud-
skih misli i riječi. U Ćandagoja Upanišadi ljudsko tijelo je opisano kao Brah-
manov dom u kojem boravi Brahman, što znači da se u čovjeku nalazi
cjelokupan Univerzum. Čovjek može spoznati svoju unutrašnju stvarnost, taj
Univerzum u sebi, ako zakorači preko granica fizičkog, vanjskog svijeta koji
zapaža svojim osjetilima. U jednoj kasnijoj Upanišadi poznatoj kao Katha
Upanišad opisuje se hijerarhija Jastva: na najnižoj su razini tjelesna osjetila,
iznad ovih je duh (manas), iznad duha je intelekt (buddhi), iznad intelekta je
veliko Jastvo, iznad velikog Jastva su bogovi i anđeli, a iznad njih je kozmički
Apsolut, Brahman iz kojeg sve proizlazi. Slijedeća Upanišad, Švetašvatara
Upanišad, nastala oko 300. godine pr. Kr. premješta važnost s Brahmana
kao najviše Stvarnosti na personificiranog Boga, Šivu, koji je manifestacija
Brahmana, t.j. apsolutne Stvarnosti i izvorište svih stvari. U početku se Šiva
javlja kao »strašno« božanstvo, ali je kasnije dobio atribute »prijateljskog« i
bio shvaćen kao Bog ljubavi i milosrđa. Šiva je kao najviši Bog stvorio iz
kaosa Univerzum i potom je sam uzeo obličje Univerzuma i ušao u sve stvari
od kojih se Univerzum sastoji, tako da se on nalazi u biljkama, životinjama, u
ljudima, u svemu što postoji. On prožima sve stvari i sva bića, on transcendira
sve postojeće, on je gospodar Kozmosa.
Približno u isto vrijeme kad je nastala Švetašvatara Upanišad napisa-

no je jedno drugo važno djelo hinduske duhovnosti, Bhagavadgita (Pjesma
uzvišenoga), koje zbog popularnosti ponekad zovu »biblijom hinduizma«. Dok
je u Švetašvatara Upanišadi najviši Bog Šiva, u Bhagavadgiti apsolutna Stvar-
nost je Višnu, koji se manifestira u nizu inkarnacija, u avatarima, medu koji-
ma je najvažniji bio Kršna. Bhagavadgita je napisana u pohvalu Kršne,
koji se tu otkriva kao najviši Stvaratelj, koji je stvorio Univerzum, ili ga trans-
cendira, tako da on predstavlja apsolutno transcendentalnog Boga. U 10.
knjizi Bhagavadgite Kršna govori svom učeniku i sljedbeniku Arđuni kako je
on najviši Bog u kojem je sadržan čitav Univerzum, kako je on početak i kraj
svega postojećeg, kako je on Jastvo koje boravi u srcima svih stvorenja.
Kršna je sveobuhvatni Bog, izvorište svega i cilj kojem sve stremi. On je ne
samo imanentan, t.j. sadržan u esenciji svega što postoji, nego istovremeno i
transcendentalan, t.j. s one strane svega postojećeg.
Oko 300. godine pr. Kr. javio se u Indiji novi religiozni pokret nazvan
tantra, u kojem su veliku ulogu imali mitovi i magija. U glavnoj struji hinduiz-
ma postojala je težnja da se čovjek uzdigne iznad fizičke stvarnosti u »višu
stvarnost«, da se zanemare tijelo i osjetila kako bi se čovjek mogao sjediniti
s Brahmanom. To je neizbježno vodilo asketskom načinu života. Kao reak-
cija na takvu filozofiju nastala je tantra, u kojoj se naglašavala vrijednost
prirode, tijela i seksa. Sve što je do tada bilo potisnuto oživljava u tantrizmu
prema kojem požude i strasti čovjeku mogu poslužiti da se pomoću njih
ispravi i duhovno uzdigne, isto tako kao što ga mogu povući u duhovni pad.
Tantra uči da je kozmička energija, Šakti ženskog roda i izvorište Univerzu-
ma i Majka Svemira (Devi). Dok su sve druge religije uglavnom patrijar-
halne, tantra uvodi štovanje ženske energije personificirane u Šakti, božici
Majci. Bog Šiva se shvaća kao duh, čija je energija Šakti. Na slikama se
Šiva prikazuje kako meditira, dok njegova družica Šakti upravlja kretanjem
Univerzuma. Tantra je uvela novo shvaćanje Univerzuma kao oblika energi-
je. Od posebnog je značaja u tantri pojam bindu, koji predstavlja točku u
kojoj je koncentrirana cjelokupna energija Univerzuma. Od te koncentrirane
točke ekspandirala je energija i stvorila Univerzum, što podsjeća na suvre-
menu teoriju Velikog Praska. Tu energiju koja izbija iz jedne točke, bindu,
tantra opisuje putem geometrijskih oblika, trokuta i kvadrata smatrajući da
se Univerzum strukturira po matematičkim pravilima. Iz te početne energet-
ske točke, u kojoj je koncentrirana cjelokupna energija i čijom je eksplozijom
stvoren Svemir, nastalo je istovremeno mnoštvo manjih energetskih centara
zvanih ćakre. Takvi energetski centri, ćakre postoje i u ljudskom tijelu. Ta se
ideja dalje razvila u kundalini jogi, u kojoj se energija, kundalini prikazuje
kao snaga zmije, koja je oduvijek bila simbol zemljinih sila. Te su sile, koje su
smatrane izvorom svih psihičkih energija, lokalizirane u donjem dijelu
kralježnice, uvijene poput zmije. Kundalini energija se uzdiže preko sedam
ćakri do vrha glave. Uzdizanje kundalini energije kroz tijelo podstiče u čovjeku
pozitivne fizičke i psihičke promjene i njegovu spiritualnu evoluciju sve do
njegovog spajanja sa cjelinom Univerzuma.
Hinduizam: putovi do najviše, transcendentalne svijesti
B. Griffits smatra da je u 6. stoljeću pr. Kr. učinjen, zahvaljujući Upa-

nišadima i budizmu, bitan pomak u razvoju ljudske svijesti, pomak koji je
označio prodor preko granica ljudskih osjetila i razuma u apsolutnu, trans-
cendentalnu Stvarnost. Iako je u tom pogledu značajna budistička duhovna
tradicija, posebno mahajana budizam i tibetanski vađrajana budizam, B.
Griffits se bavi pretežno hinduističkim učenjem, koje počinje otkrićem Brah-
mana, t.j. Stvarnosti koja postoji izvan svih vidljivih fenomena. Poslije se
došlo do spoznaje da je ta Stvarnost, t.j. Brahman istovjetna sa Stvarnošću
koja postoji u ljudskoj svijesti, s Jastvom, s atmanom. To je vodilo nastojanju
da se duhovni razvoj čovjeka usmjeri prema spoznaji svog Jastva, svoje unu-
tarnje Stvarnosti. Jedan od načina za postizanje tog cilja, t.j. istraživanja i
otkrivanja najviše Stvarnosti, za otkrivanje svog Jastva i čitavog Kozmosa u
nutrini svoga bića, bilo je prakticiranje joge. Prvo ukazivanje na tu mogućnost
nalazi se u Katha Upanišadi, koja je nastala oko 500 godina pr.Kr., gdje se
ovako opisuje struktura Univerzuma i ljudske svijesti: »Iznad osjetila (indr-
jas) nalazi se razum (manas); iznad razuma postoji intelekt, viša inteligencija
(buddhi), iznad ovog je kozmička svijest, odnosno veliko Jastvo (mahat);
iznad njega je nemanifestni, implicitni svijet (avjakta); a iznad njega je prvot-
no kozmičko božanstvo (Puruša). Područja svijesti koja se nalaze iznad osje-
tila (indrjas), te iznad razuma (manas) i intelekta (buddhi) su za tipičnog
zapadnjačkog čovjeka terra incognita. To se odnosi na kozmičku svijest
(mahat), a pogotovo na nemanifestni svijet (avjakta) i kozmičko božanstvo
(Puruša). Kozmička svijest proizlazi iz saznanja da je svijet osjetila, fizički
svijet jedna cjelina u kojoj su svi dijelovi nerazdvojno povezani. Čovjek je
također dio te mreže uzajamne povezanosti, isto tako kao što je i njegova
individualna svijest dio veće, kozmičke svijesti. Toj višoj, kozmičkoj svijesti
pripadaju sva viša duhovna bića, t.j. anđeli, bogovi kao i kozmičke sile.
S one strane kozmičke svijesti (mahat) nalazi se dakle nemanifestni
svijet (avjakta). Prije nego bilo što postane manifestno, t.j. dostupno zapažanju
ljudskih osjetila, ono se nalazi u nemanifestnom, izvanosjetilnom stanju, sli-
kovito rečeno u sjemenki (mulaprakriti), u takvom kozmičkom stanju u kome
je sadržano sve. Mulaprakriti znači da je sve kondenzirano u Jednom, kao u
sjemenki iz koje proizlazi čitav Univerzum. S one strane nemanifestnog svi-
jeta (avjakta) postoji prvotno, vrhovno kozmičko božanstvo, Puruša, koje je
krajnji cilj, posljednja točka iza koje ne postoji ništa. Katha Upanišad ukazuje
na suštinu puta do tog najvišeg cilja na ovaj sažet način: »Tko je mudar,
obuzdava svoj govor i svoj um«. Čovjek putem govora izražava svoje misli i
komunicira s ostalim ljudima. Međutim kad meditira on mora smiriti svoj um
(manas) i odreći se govora, kako bi se mogao povući u svoju unutrašnjost i
uzdići se na višu razinu svijesti, na razinu intelekta (buddhi). Dok je um
(manas) diskurzivan, brzo prelazeći s jednog predmeta na drugi, intelekt (bud-
dhi) je usmjeren i koncentriran na jedan predmet. Intelekt je razina tišine,
razina s koje se otvara put u transcendentalno. Kao što je rečeno, prema
hinduističkoj tradiciji iznad razuma (manas) nalazi se intelekt (buddhi), a iznad
ovoga je kozmička svijest, veliko Jastvo (mahat). Dok je u zapadnjačkoj
tradiciji razvoj intelekta krajnji cilj duhovnog razvoja, istočnjačka učenja smat-
raju da je razina intelekta tek početak, prva stepenica koja vodi iz »grubog«,
fizičkog svijeta u suptilni, transcendentalni svijet. Intelekt (buddhi) je put koji
vodi u taj svijet, ali najviše stanje svijesti je s one strane razuma i intelekta:
ono je transcendentalno. U Katha Upanišadi se ukazuje na jogu kao na
sredstvo za ovladavanje osjetilima i umom: kad čovjekov duh prestane lutati
i kad se usredotoči na sebe, tada počinje put joge. Joga znači spajanje i
ujedinjavanje; ona dovodi do objedinjavanja svih bitnih elemenata ljudskog
bića, do potpune čovjekove integracije i na kraju do potpunog doživljavanja
svog Jastva, svog atmana.
Daljnji razvoj hinduističkog učenja opisuje se u Mandukja Upanišadi,

u kojoj se spominju četiri stanja svijesti: budno stanje, stanje snova, stanje
dubokog sna i transcendentalno stanje (turja). U budnom stanju čovjek se
nalazi u svijetu osjetila i razuma, na najnižoj razini svijesti. U snovima on
boravi s one strane osjetilnog, vanjskog svijeta i počinje doživljavati unutra-
šnji svijet. Kod toga se ne misli na obične snove, nego na duboko doživljeno
iskustvo čovjekovog unutrašnjeg svijeta. Treći stupanj svijesti je stanje dubokog
sna, u kojem čovjek potpuno prekoračuje područje tjelesnih osjetila i razuma
i dolazi u središte svog unutrašnjeg bića. Četvrto, transcendentalno stanje
svijesti se postiže, kad se pri punoj svijesti dopre do središta svog bića (što se
u stanju dubokog sna doživljava nesvjesno). Cilj je joge i meditacije dostići to
transcendentalno stanje svijesti (turja), koje je najviše stanje svijesti, s one
strane osjetila i mišljenja. Dostići to stanje, koje je cilj i kraj evolucije svijesti,
znači spoznati u sebi atmana i sjediniti se s Apsolutom. U tom stanju svijesti
vlada apsolutni mir i ljubav.
U Švetašvatara Upanišadi, nastaloj oko 300 pr. Kr., nalazi se iscrpni

opis joge. Tu piše: »Mudar čovjek drži tri dijela svoga tijela, trup, vrat i glavu
uspravno i svjesno usmjerava svoja osjetila na srce«. Srce naime simbolizira
čovjekov unutrašnji svijet. U tom položaju tijela zvanom lotos, čovjek izlazi iz
vanjskog svijeta nemira i konflikata u unutrašnji svijet mira i harmonije, u
svijet Šanta Atmana. Dalje se opisuje kako ovladati disanjem i mišljenjem i u
zaključku se kaže: »Ako netko pomoću svog istinskog Jastva, kao svjetla,
promatra pravu bit Brahmana, oslobodit će se svih okova, jer je spoznao
vječnog Boga, koji je s one strane svih svojstava.« U Švetašvatara Upana-
šadi spominje se novi aspekt onostrane Stvarnosti, koja nije samo Brahman,
transcendentalna Stvarnost, nego personalno biće, personificirani Bog. Dakle,
transcendentalna Stvarnost nije samo transcendentalna svijest, nego je tako-
đer osobnost ili kako piše u Švetašvatara Upanišadi: »Ta je osoba Puruša,
koja boravi u srcu čovjeka.« Ta osoba, Puruša je nedimenzionalna, izvan-
prostorna, ona ne pripada ni prostoru ni vremenu. Smisao se ovih riječi, po
tumačenju B. Griffitsa, sastoji u objašnjavanju mogućnosti spoznaje svog
Jastva, svoje prave osobnosti, atmana odnosno Boga, koji postoji u čovjeku i
to onog časa kad se dostigne najviši stupanj razvoja ljudske svijesti.
Bhavadgita razvija dalje ideju joge razlikujući četiri njena oblika: đna-
na, bhakti, karma i hatha joga. Prije se smatralo da razvoj svijesti traži da se
čovjek suzdrži od svake aktivnosti, kako bi se mogao potpuno posvetiti medi-
tiranju. To je bio put asketizma (sannjasi), koji se priznaje i u Bhagavadgiti,
ali se istovremeno ukazuje i na drugi put, koji je bliži običnom čovjeku i
njegovom svakodnevnom životu. Dok je u đnana jogi težište u meditiranju i
spoznaji unutrašnje apsolutne Stvarnosti, bhakti joga se sastoji u predanosti
personalnom Bogu, a karma joga je put rada i služenja. Prakticiranje joge se
u Bhagavadgiti opisuje ovim riječima: »Iz dana u dan jogi vježba u samoći
postižući harmoniju svoje duše, ovladavajući svojim mislima, ne nadajući se
ničemu i ne tražeći ništa... Tijelo, glava i vrat moraju biti nepokretni, pogled
mora biti upravljen prema unutra na točku između obrva i ne smije odlutati
prema van... U miru svoje duše i lišen svakog straha, jogi smiruje svoje misli
u harmoniji i svoju dušu u Meni, svome najvišem Bogu... Jogi, gospodar
svojih misli, u toj harmoniji duše postiže mir nirvane, koja se nalazi u Meni.«
Nirvana je pojam koji je nastao u budizmu, a označava transcendentalnu
Stvarnost. U Bhagavadgiti se personalizirani Bog javlja u obliku Kršne, gos-
podara Univerzuma, koji utjelovljuje ne samo znanje, nego i ljubav. Kršna
kaže svom učeniku Arđuni: »Sva svoja djela posveti meni. Pusti da tvoje
misli počivaju u meni. Oslobodi se svojih taštih nada i sebičnih misli i rješavaj
svoje probleme s unutrašnjim mirom.«
U četvrtom obliku joge, u hatha jogi bitnu ulogu igra ovladavanje tije-
lom putem vježbanja određenih položaja i pokreta (asane) kao i kontrole
disanja, putem kojih se postiže vlast nad mislima. Sva pažnja u vježbama
hatha joge mora biti usredotočena na položaje i pokrete tijela kao i na disa-
nje. Discipliniranjem tijela postiže se discipliniranje misli što omogućuje uzdi-
zanje na više stanje svijesti. Bitno obilježje hatha j o g e je ravnoteža i sklad,
harmoniziranje svih mišića, osjetila i čitavog tijela. Kontrola disanja (prana-
j a m a ) je veoma važan aspekt hatha joge, jer se putem ispravnog disanja
postiže kontrola mišljenja i i ostvaruje harmonija duha i tijela, ovladava se
osjetilima i unutrašnjim silama. Hatha jogom se osjetila koncentriraju na čovje-
kovu unutrašnjost, umjesto da se rasplinjuju na izvanjske stvari, što pogoduje
r a z v o j u u n u t r a š n j i h sila (siddhija). Na taj se način stiče sposobnost
doživljavanja vizija i objava raznih vrsta. Pomoću unutrašnjih sila može se
ovladati materijom, što je potvrđeno, kako navodi B. Griffits, mnogobrojnim
primjerima. Najpoznatiji suvremeni primjer ovladavanja unutarnjim silama,
što se očituje među ostalim fenomenom materijalizacije, t.j. stvaranjem ma-
terije »iz ničega«, je Satja Sai Baba, indijski mistik i čudotvorac.
Kao što je već spomenuto, u 5. i 6. stoljeću pr. Kr. nastala je i proširila

se u Indiji nova spiritualna struja, tantra, koja uči da se do najviše Stvarnosti
može doći i preko tijela i osjetila, umjesto da se oni potiskuju i nadvladaju.
Učenje tantre je važno zbog toga što ono na neki način ispravlja jednostranu
orijentaciju na duhovnu sferu i potpunog negiranja materijalne sfere čovjek-
ova života. Cilj je tantre da se najviše duhovno stanje postigne putem svih
razina ljudskog bića, a posebno putem najelementarnije razine, energije, koju
simbolizira božica Šakti. Ta kozmička, božanska energija, koja je oličena u
Majci Svemira, božici Šakti prožima i održava Univerzum, ona prožima sve
stvari, čitavu prirodu, sva živa bića i naravno čovjeka. Ona je u čovjeku
ukorijenjena na dnu kralježnice, sklupčana kao zmija, zbog čega se zove
kundalini, odnosno zmijska energija. Kundalini se tijekom prakticiranja tan-
tre penje uzduž tijela kroz sedam ćakri, sedam razina svijesti, da bi na kraju
dostigla najvišu, onostranu razinu svijesti. Ta najviša, čista svijest je Šiva.
Tijekom tog procesa dolazi do spajanja Šive i Šakti, što dovodi do potpune
preobrazbe ljudskog bića. To predstavlja suštinu filozofije tantre.
Postoji sedam ćakri od kojih se prva nalazi na dnu kralježnice i zove

se muladhara. Ona povezuje čovjeka s fizičkim univerzumom i kozmičkom
energijom. Prema učenju tantre čitav Univerzum, od atoma do zvijezda, je
mreža uzajamno isprepletenih i povezanih energija; i naše fizičko tijelo je dio
te energetske mreže. Što je ćakra muladhara otvorenija, to će čovjek primati
više kozmičke energije. Druga se ćakra zove svadishara, a locirana je u
predjelu pubične kosti. To je ćakra životne odnosno spolne snage, pa je dio
tantričkih vježbi posvećen razvijanju seksualne energije kao jednog od nači-
na postizavanja više razine svijesti. Pristup trećoj razini energije postiže se
otvaranjem ćakre zvane manipurea, koja predstavlja emocionalnu energiju,
a nalazi se u predjelu solarnog pleksusa. Kad je ta ćakra otvorena, čovjek je
sposoban kontrolirati svoje emocije. S tim u vezi treba spomenuti da cilj
tantričkih vježbi nije potiskivanje ili eliminiranje emocija, nego njihova kon-
trola. Četvrta se ćakra zove anahata; to je srčana ćakra, koja je središte
volje, mišljenja i razuma. Slijedi visudha, grlena ćakra kojoj pripadaju riječi,
govor, glazba, poezija. Zatim dolazi ćakra zvana adna, koja se nalazi između
obrva (treće oko). Ona je središte intelekta (buddhi), u kojem se događa
prosvjetljenje i otvaranje transcendenciji. Sedma i posljednja ćakra je saha-
srara, a nalazi se na tjemenu glave. Kad se kundalini energija uzdigne do te
ćakre, ona se otvara i put prema potpunoj transcendenciji je slobodan. Tada
čovjekova svijest prelazi granice ega, izlazi iz sfere fizičkog svijeta, svijeta
osjetila i ulazi u suptilni, transpersonalni svijet.
Hinduistička duhovna tradicija govori o tjelesnim »omotačima« (koše)

koji obavijaju ljudsko tijelo. Prvi slojevi tih omotača su fizičke naravi, dok su
ostali suptilni. Prvi omotač se zove anamajajakoša, a to je zapravo čovjek-
ovo fizičko tijelo. Slijedi pranamajakoša, koja sadrži životnu energiju, pa
manomajakoša, koja je čovjekova mentalna energija. Iznad nje je viđna-
namajakoša, koja sadrži intelekt (buddhi). Na kraju se dolazi do omotača
zvanog anandamajakoša, koji predstavlja najviši nivo svijesti, kozmičku
svijest, koja omogućava uvid u kozmički svijet, svijet bogova i anđela. B.
Griffits navodi da postoje mnogobrojna vjerodostojna svjedočanstva, koja
potvrđuju da s one strane materijalnog, osjetilnog svijeta postoj i jedna suptil-
na, duhovna sfera, nedostupna čovjekovim osjetilima. Osim drevnih isto-
čnjačkih duhovnih učenja i autori Starog i Novog Zavjeta bili su uvjereni u
postojanje tog duhovnog svijeta, kao što su u to vjerovali i drugi antički
narodi.
Kršćanska vizija svijeta
Budući da kršćanstvo ima svoje korijene u judaizmu, B. Griffits raz-

matra glavne ideje te velike monoteističke religije, koja je bila duhovni izvor
kršćanstva i islama. Suština je judaizma vjerovanje da postoji samo jedan
Bog koji je stvoritelj i vladar čitavog svijeta. Bog je transcendentalan i vječan,
on sve vidi i sve zna. Objavio je svoj zakon, Toru židovskom narodu i izabrao
ga da bude svjetlo i uzor čitavom čovječanstvu. B. Griffits podsjeća da je
hebrejsko shvaćanje Univerzuma bilo slično slici svijeta tipičnoj za sve ve-
like drevne civilizacije. Prema tom drevnom shvaćanju postojala su dva svi-
jeta: vidljivi i nevidljivi, fizički i spiritualni, koji su međusobno povezani i čine
jedinstvenu cjelinu. Ljudi su od pradavnih vremena zapažali fizički svijet oko
sebe kao i svoje fizičko tijelo, ali su vjerovali da pored tog fizičkog svijeta
postoji i spiritualni svijet koji se sastoji od duhovnih bića i nevidljivih sila.
Kasnije su ljudi smatrali da su duhovna bića i nevidljive sile manifestacije
jedne Više Sile, odnosno Višeg Duha. Prva riječ u Bibliji koja je označavala
spiritualni i sakralni svijet bila je Elohim, a naziv za najvišeg svemogućeg
Boga bio je El Eljon. U vrijeme Mojsija uvedeno je ime Jahve, kao ime Boga
naroda izraelskog. Oko 10. stoljeća pr. Kr., u doba proroka, shvaćanje Jahve
kao mitskog Boga gromovnika i plemenskog Boga evoluiralo je u pravcu
transcendentalnog Boga, Boga Stvaraoca. Dok je u početku Jahve bio jedan
od mnogih bogova, iako najviši, kasnije ga se smatralo jedinim Bogom, dok
su ostali bogovi označeni kao demoni, odnosno sile neprijateljske pravom
Bogu. Jahve se shvaćao kao Stvaratelj Univerzuma, kao svemogući i sve-
prisutni Apsolut, kao apsolutna Istina i apsolutna Stvarnost. Postepeni razvoj
ideje o Bogu bio je dakle, po sudu B. Griffitsa, sličan evoluciji božanske ideje
u Vedama, Upanišadima i Bhagavadgiti. Biblijska priča o rajskom vrtu Edenu
svjedoči o prvobitnom shvaćanju jedinstva Univerzuma: u Edenu su ljudi
živjeli u potpunom skladu s prirodom, u skladu sa samim sobom i s Bogom
Ali tu su harmoniju pokvarile sile zla u obliku zmije, koja je bila simbol koz-
mičkog zla i koja je navela Adama na grijeh i tako uzrokovala njegov izgon iz
Edena, a time i pad čitavog ljudskog roda. Glavna tema Biblije je otada
povratak ljudskog roda u izvornu harmoniju s prirodom i Bogom.
Prema hebrejskoj tradiciji ponovno uspostavljanje prvobitnog jedin-

stva svijeta počelo je time što je Bog pozvao praoca Židova Abrahama (oko
16. stoljeća pr. Kr.) da sa svojim narodom napusti zemlju Kaldeju, gdje su
do tada živjeli i da ode u zemlju koju će mu on pokazati. Prema Bibliji Bog se
tada očitovao Abrahamu i rekao: »Idi iz zemlje svoje... u zemlju koju ću ti ja
pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te... sva plemena na
zemlji tobom će te blagoslivljati«, (svi navodi i citati iz Biblije su uzeti odnos-
no prevedeni iz knjige B. Griffitsa Die Neue Wirklichkeit). U tom su pozivu
bila sadržana tri momenta: prvo, Abraham je morao slijediti Božju zapovijed
i odvesti svoj narod u nepoznato; drugo, Izrael je trebao postati veliki narod
i postići blagostanje za sve ljude; i treće, Abrahamu je Bog obećao zemlju u
koju će naseliti svoj narod. Ta tri aspekta Božje poruke mogu se, po mišljenju
B. Griffitsa, shvatiti kao poziv čovječanstvu da se vrati svom početnom stanju,
t.j. izmirenju s prirodom, sa svijetom i s Bogom. Te tri teme, t.j. pomirenje
ljudi s Bogom, kao najvišim Stvaraocem putem vjere u Božje obećanje, za-
tim pomirenje ljudi između sebe, i na kraju pomirenje ljudi sa Zemljom, odnosno
sa cjelokupnom prirodom putem naseljavanja u Kanaan, Obećanu Zemlju
(današnju Palestinu), provlače se kroz čitavu Bibliju. Najvažnija stvar u judaiz-
mu je striktno poštivanje Zakona i pokornosti tom Zakonu u svakodnevnom
životu. Taj je Zakon sadržan u prvih pet knjiga Biblije (Pentateuh ili Tora),
koje sadrže Božju objavu Mojsiju na brdu Sinaju oko tisućite godine pr. Kr.
Tora sadrži preko 600 propisa koji pokrivaju sva područja svakidašnjeg živo-
ta. Te su upute sažete na najjezgrovitiji način u čuvenih deset zapovijedi koje
su postale temelj svih kasnijih velikih zakonika. Prema Tori Jahve je strog ali
pravedan Bog, on je ljubomoran i osvetoljubiv (»Kažnjavam grijeh otaca
onih koji me mrze na djeci do trećeg i četvrtog koljena«), on je isključiv
(»Nemoj imati drugih bogova osim mene«), on traži da ga se ljubi (»Zato
ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom
snagom svojom«). Ali zato je Jahve izabrao židovski narod kao svoj narod,
obećao da će Abrahama učiniti praocem velikog naroda i da će njemu i
njegovim potomcima dati »obećanu zemlju«, Kanaan. U temeljima židovske
religije je savez između Boga i njegovog naroda, koji je potvrđen povijesnim
izbavljenjem iz Egipta i objavom Mojsiju na brdu Sinaju.
U Novom Zavjetu predodžba o Obećanoj Zemlji korjenito se promije-

nila: ona je sad postala simbolom nečeg uzvišenijeg, iznad fizičkog svijeta.
Krajnji cilj ljudskih težnji nije više bilo blagostanje na ovoj zemlji, nego život
na »Nebeskoj Zemlji«, u »Kraljevstvu Nebeskom«. To je »Novi Svijet« o
kojem govori sveti Pavao: »Ali mi očekujemo prema Njegovom obećanju
nebo i novu zemlju u kojoj vlada pravednost«. Taj »Novi Svijet« postaje sada
cilj čovječanstva. B. Griffits prihvaćajući to stanovište smatra da je pogre-
šno shvaćanje, da je na ovoj zemlji moguće postići potpuno oslobođenje čovje-
ka, potpuni mir i blagostanje, što potvrđuju mnogi pokreti i revolucije, koje su
pokušale ostvariti novi, pravedniji, idealni poredak, a završile u neuspjehu i
frustraciji. Po njegovom mišljenju problem je u tome što u fizičkom univerzu-
mu, u kojem živimo, vlada zakon entropije, koji na dugi rok remeti svaku
harmoniju i uništava svaku strukturu i poredak. Vizija Novog Zavjeta je mnogo
dublja: ona se temelji na spoznaji, da se postojeći univerzum mora podvrći
dubokoj transformaciji, u kojem će vremensko-prostorni okviri nestati i biti
objavljena jedna Nova Zemlja i jedno Novo Nebo. Prema tom shvaćanju
konačno oslobođenje čovjeka nije moguće na ovom svijetu: da bi čovjek
postigao svoje ispunjenje i svrhu svog postojanja mora prevladati okvire ovog
privremenog, fizičkog svijeta.
Kao što Biblija počinje Genezom, t.j. stvaranjem neba i zemlje, a

završava »Novim Svijetom«, tako isto ona počinje s Adamom, a završava s
Kristom. Krist je drugi Adam, novi čovjek. Prema Bibliji Bog je stvorio čovjeka
i udahnuo mu životni dah. Sveti Pavao je u skladu s tim opisao čovjeka kao
biće koje se sastoji od tijela, psihe i duše (Soma, Psyche i Pneuma). U vrtu
Edenu živjeli su ljudi u potpunom skladu i jedinstvu s prirodom i božanskim
Duhom. U tom prvobitnom stanju bili su čovjekovo tijelo, njegova psiha i duh
u međusobnoj harmoniji, ali kako se počela razvijati čovjekova individualna
svijest, ljudi su se počeli odvajati od prirode i od Boga. Oni su se također
počeli odvajati od svog duha i koncentrirati se na svoje tijelo i psihu. Istočni
grijeh ljudi sastojao se prema Bibliji upravo u zatvaranju ljudi u svoj ego, u
svoju psihu, u svoje individualno, izolirano Ja, čime su se odvojili od Boga. To
se u Bibliji simbolički opisuje tako što je Adam otkinuo jabuku s drva spozna-
je i time prekršio Božju zapovijed. Čovjek nije dozvolio da ga vodi njegov
duh, nego udovoljio porivima svog ega. Time je počela tragedija čovječan-
stva: čovjek je postao zatvoren u svoje individualno ja, odvojen od prirode,
Univerzuma i od Boga. Nesreća je bila u tome što se taj rascjep produbljivao
sve više kako su se ljudska svijest i njegov intelekt razvijali. B. Griffits sma-
tra da se danas vjerojatno dostigla krajnja točka u tom rascjepu između
čovjeka i prirode, čovjeka i Univerzuma, kao i između čovjeka i Boga. Me-
đutim, one iste snage koje su dovele do odvajanja, a to su svijest i intelekt
mogu čovjeka ponovno dovesti u jedinstvo s Univerzumom i Bogom.
Posljedica istočnog grijeha bila je prema Genezi protjerivanje Adama

iz Edena, na čijem je ulazu postavljen anđeo s plamenim mačem da spriječi
prilaz drvu života. Izgon iz raja značio je za čovjeka život obilježen patnjom i
boli. I ne samo to: gubitak raja kao kazne za počinjeni grijeh doveo je do
raskida čovječanstva od prirode i do rascjepa unutar samog čovječanstva,
do pada iz stanja jedinstva u kojem je čovječanstvo živjelo u harmoniji s
prirodom i Bogom u stanje odvojenosti i dualiteta. To je bio pad iz jedin-
stvenog, nedualističkog stanja u dualističko stanje svijesti kakvo i danas pre-
vladava. Ljudski um misli na dualistički način, dijeli stvari na subjekt i objekt,
na duh i materiju, na istinu i neistinu. Suvremena znanost, filozofija i teologija
su odraz našeg dualističkog duha. Ipak u čovjeku postoji nešto što čezne za
izgubljenom harmonijom i jedinstvom, za izgubljenim rajem. Međutim povra-
tak u Jednotu i Sklad neće biti jednostavan, jer postoje sile u čovjekovoj
podsvijesti koje su se ispriječile na tom putu.
Svaka je religija sklona smatrati svoje učenje superiornim drugim reli-

gijama ili čak jedino ispravnim. Ta je tendencija naglašenija ukoliko se neka
religija smatra ugroženom, što je bio slučaj s judaizmom odnosno s Izraelom,
koji je u svojoj dugoj povijesti bio često podjarmljen od drugih većih naroda,
prvo od Babilonaca, pa Perzijanaca, Egipćana, Grka i na kraju od Rimljana.
Da bi obranili svoju religiju i svoj identitet, Izraelci su se striktno pridržavali
pravila propisanih Torom, tradicije i svojih vjerskih običaja. Osim toga, već
od Abrahamovog vremena izraelski se narod smatrao izabranim, »božjim
narodom«. Isus nije osporavao Mojsijeve zakone ni službu Božju u hramu ili
sinagogi, ali se protivio ideji o »izabranom narodu«, zbog koje se izraelski
narod strogo odvajao od svih inovjernika, t.j. nežidova. U jeruzalemskom je
hramu prostor u kojem su se molili Židovi bio zidom odijeljen od prostora u
koji su imali pristup nežidovi. Taj je zid bio simbol razdvajanja Židova od
ostalih ljudi, simbol razdvajanja »svetog, božjeg naroda« od inovjernika, greš-
nika. Isus je došao, kako je rekao sveti Pavao da ukloni taj zid podjele i da
stvori temelje za razvoj »novog čovjeka«. Svaka religija teži stvaranju zida,
koji bi je odijelio od ostalog čovječanstva. To vrijedi za kršćanstvo, za islam,
kao i za hinduizam i budizam, iako su ove dvije posljednje religije tolerantnije
prema drugim religijama. B. Griffits uočava i podržava suvremenu tenden-
ciju da različite religije sačuvaju svoje specifične spiritualne i moralne vrijed-
nosti i rituale otvarajući se istovremeno vrijednostima drugih religija. Kod
toga on naglašava da će se taj cilj moći potpuno ostvariti tek onda kad se
dublje spoznaju vrijednosti drugih religija, njihovih učenja, dogmi i rituala.
Svaka je religija proizašla iz svog posebnog duhovnog iskustva, svaka ima
svoje svete spise i svoje vjerske običaje, ali iza svih tih različitih vanjskih
oblika krije se ista ili slična prvobitna duhovna inspiracija. Otkrivanje te za-
jedničke, prvobitne duhovne inspiracije omogućit će uspostavljanje toleran-
cije i suradnje između raznih religija.
Isus je došao da oslobodi Izrael okova vjerskih zakona i da ga vrati

njegovim religioznim korijenima i izvorištu svih religija. Sveti Pavao je sma-
trao da izraelski vjerski zakoni i rituali, iako su sveti i dati od Boga, imaju
samo relativnu vrijednost i da se zbog toga mogu prilagođavati u ime jedin-
stva ljudskog roda. On je rekao: »Više nema Židova i Grka, robova i slobod-
njaka, muškaraca i žena, jer ste svi vi jednaki u Isusu Kristu«. Ipak, kršćan-
skaje crkva, kako ističe B. Griffits, tijekom vremena izgradila svoje vlastite
dogme, institucije i rituale, koji su je odvojili od ostalog čovječanstva, a to
vrijedi i za islam, hinduizam i budizam. Kao što se Izrael izolirao i tražio
spasenje u svom ograničenom okviru, tako su se, po mišljenju B. Griffitsa i
kršćanske crkve zatvorile same u sebe i odvojile od ostalih religija, iako se
naučava da je Isus umro za čitavo čovječanstvo i da je on svojom žrtvom
donio spasenje svim ljudima. U knjizi Geneze Adam predstavlja čitavo
čovječanstvo i zbog njegovog istočnog grijeha dolazi do pada čitavog ljud-
skog roda. Isus Krist se po kršćanskom učenju pojavio kao novi Adam, kao
novi zastupnik čitavog čovječanstva, koji je svojim uskrsnućem iskupio ljud-
ski rod od istočnog grijeha.
Adam, prvobitni čovjek posrnuo je zbog svog neposluha, jer nije sli-
jedio Božju zapovijed, nije odolio prohtjevima svog ega dovevši tako ljudski
rod u sukob s prirodom i Bogom. Isus, novi Adam potpuno se predao Bogu
Ocu i time prevladao odvojenost čovječanstva i Boga Oca. To je označilo, u
interpretaciji B. Griffitsa, rađanje novog čovječanstva, početak nove etape
u evoluciji ljudskog roda. Isus je bio »novi čovjek«, rođen od Boga Oca,
Božji sin, koji je preobratio neposlušnog i grešnog Adama u »novog
čovjeka«, čovjeka duha (anthropos pneumatikos). Isus je žrtvovao sebe i
tako pobijedio smrt. Pad čovjeka je tom žrtvom na križu ispravljen, što je
istovremeno značilo njegovu reintegraciju, t.j. ponovno uspostavljanje jedin-
stva tijela, psihe i duha.
Za B. Griffitsa Isusova propovijed na gori u evanđelju po Mateju

sadrži suštinu kršćanskog učenja, u kojem etička dimenzija ima primarno
značenje. Ta Isusova propovijed objavljuje novi Zakon, koji se nadovezuje
na starozavjetni Mojsijev Zakon objavljen na brdu Sinaj, ali ga nadilazi i na-
dopunjuje zahtijevajući jednu dublju i zahtjevniju etiku. Ta etika traži jedan
viši stupanj suosjećanja, milosrđa i ljubavi među ljudima, jednakost svih ljudi
bez obzira na rasu, vjeru i društveni položaj, prezir prema bogatstvu, čak i
ljubav prema svojim progoniteljima i neprijateljima. U tom svom govoru na
gori Isus kaže: »Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!
Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju! Blago žednima i gladnima praved-
nosti, jer će ga se nasititi! Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe! Blago
onima koji su čista srca, jer će Boga gledati! Blago mirotvorcima, jer će se
zvati sinovi Božji! Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo
kraljevstvo nebesko!« Zahtjev za međuljudskom ljubavi u Isusovom učenju
nema granica, jer on traži da se ljubi i vlastiti progonitelj i neprijatelj, što
izražava ovim riječima: »Čuli ste da je rečeno: ljubi svoga bližnjega i mrzi
svoga neprijatelja. A ja vam kažem: ljubite svoje neprijatelje i molite za one
koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da
njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i ne-
pravednima.«
Kršćanska teologija smatra da je Isus bio Bog; Božje uzimanje ljud-

skog lika u Isusovoj osobi glavno je obilježje kršćanske doktrine. Međutim,
radi se o relativno kasnom teološkom shvaćanju, koje je usvojeno tek 325.
godine na Nicejskom koncilu i ono se po mišljenju B. Griffitsa razlikuje od
načina na koji je Isus predstavljen u Novom Zavjetu. Tu se Isus, smatra B.
Griffiits, prikazuje ne kao Bog, nego kao čovjek. Isus nikad ne govori o sebi
kao Bogu. Nakon uskrsnuća njegovi su ga učenici nazivali sukladno njego-
vom životu i učenju kao i u svjetlu židovske tradicije prorokom, svećenikom,
kraljem, mesijom, gospodinom ili Božjim sinom. Sveti Pavao je također pravio
razliku između »Boga Oca« i »Gospodina Isusa Krista«. On govori o »Bogu
i Ocu gospodina našeg Isusa Krista«, koji je Isusa uskrsnuo od mrtvih i
postavio ga na nebu sa svoje desne strane. Prema tome, Isus je smatran
čovjekom, nebeskim čovjekom, koji se nakon svoje zemaljske misije vratio
Bogu, svome duhovnom Ocu, izvorištu svega postojećeg. U Ivanovu evan-
đelju se također po Griffitsovom mišljenju pravi razlika između Isusa i Boga.
Tu se navode ove Isusove riječi: »Ja ne mogu ništa učiniti svojom vlastitom
moći... ja ne provodim svoju volju, nego volju Oca svoga, koji me je poslao«.
U prilog svojoj tezi B. Griffits navodi Isusove riječi koje se spominju na kraju
Ivanovog evanđelja: »Ja se uspinjem Ocu mojem i Ocu vašem, Bogu mojem
i Bogu vašem«. Prema mišljenju B. Griffitsa Isus se identificirao s dva lika.
Prvo, on se smatrao čovjekom, ali se istovremeno poistovjetio s patničkim
slugom Jakovom iz knjige proroka Izaije, poznatim likom iz Starog Zavjeta.
Isus je u skladu s predodžbom o tom starozavjetnom liku, patničkim slugom
Jakovom, podnosio patnje i išao u susret smrti na križu znajući da je volja
njegovog Oca bila spasenje čovječanstva. Ali Isus se nije smatrao običnim
čovjekom; on se poistovjetio sa svim ljudima, on je sve ljude smatrao svojom
braćom, on je sebe držao reprezentativnim čovjekom, čovjekom koji pred-
stavlja čitavo čovječanstvo i koji teži spasenju čitavog čovječanstva.
Ideja o prvobitnom, nebeskom, kozmičkom, arhetipskom čovjeku, koji

je postojao prije stvaranja materijalnog univerzuma, bila je poznata u perzij-
skoj, izraelskoj i egipatskoj duhovnoj tradiciji. Ta je ideja također prisutna u
hinduizmu, budizmu i islamu, tako da ona ima univerzalni značaj. Iako se ne
zna je li Isusu bila poznata ta tradicija, moguće je, po mišljenju B. Griffitsa,
da se on u svojim razmišljanjima smatrao takvim prvobitnim, kozmičkim čovje-
kom. Veliki židovski filozof Filon Aleksandrijski zastupao je teoriju o dva
Adama: jedan je bio prvobitan, nebeski čovjek, stvoren prema slici Božjoj, a
drugi je bio stvoren od zemaljskog praha, koji je posrnuo i unio u čovječan-
stvo grijeh. Gnostici (sekta koja je težila sintezi kršćanstva, judaizma i orijen-
talne filozofije) preuzeli su ideju o nebeskom čovjeku, ali su joj dali vlastitu
interpretaciju. Oni su smatrali da je biblijski Adam bio savršen, arhetipski
čovjek, ali da se čovječanstvo od njega odmetnulo. Stoga se spasenje
čovječanstva sastoji u nastojanju da se ono vrati svom prvobitnom stanju, t.j.
nebeskom čovjeku, Adamu. U Novom Zavjetu se Isus promatra kao slika i
prilika Božja, ali po mišljenju B. Griffitsa izraz »slika i prilika Božja« ne znači
da je Isus bio Bog, nego da je bio prvobitni, nebeski, kozmički čovjek, koji je
bio podudaran slici Božjoj. Isus je prihvatio patnju i smrt kako bi spasio
čovječanstvo i zbog toga ga je Bog uzdigao na nebo i postavio sa svoje
desne strane. Predodžba o Isusu kao kozmičkom čovjeku, koji je u očima
kršćana bio manifestacija Boga, sin Božji, predstavlja prema mišljenju B.
Griffitsa ključ za razumijevanje odnosa Isusa i Boga, kako je ono predočeno
u Novom Zavjetu. Isus je doživljavao svoj odnos prema Bogu kao prema
svome Ocu upotrebljavajući za njega izraz abba, t.j. dragi otac. Prema tome,
ispravno tumačenje Novog Zavjeta, kako smatra B. Griffits, navodi na zak-
ljučak da Isus nije Bog u doslovnom i potpunom smislu, nego Božja riječ,
Božja slika, Božja samoobjava i samomanifestacija. Isus kao Božji sin izvire
iz svog Oca kao njegova manifestacija: on je Bog u čovjeku i čovjek u Bogu.
Takvo se shvaćanje, smatra B. Griffits, može povezati s drugim percepcija-
ma prvobitnog, univerzalnog čovjeka, kakve se mogu naći u duhovnim tradi-
cijama hinduizma, budizma i islama.
Spoznaja Boga u judejsko-kršćanskoj tradiciji
Za razliku od hinduske tradicije gdje se spiritualnost očituje u univer-

zalnom, kozmičkom kontekstu, u obliku jedinstva apsolutne Stvarnosti, Brah-
mana i čovjeka odnosno čovjekove suštinske jezgre, atmana, spiritualnost se
u judaizmu javlja u kontekstu povijesti izraelskog naroda. Bog je u svojoj
objavi ponudio Abrahamu obećanu zemlju, obećao da će od njega i njegovih
potomaka nastati veliki narod, koji će on blagosloviti. Božja se objava dakle
sastoji u obećanju stvaranja velikog naroda pod Božjom zaštitom i ta pove-
zanost Božje objave s povijesnom sudbinom izraelskog naroda provlači se
kroz čitav Stari Zavjet. Kao i drugim religijama spoznaja Boga u judaizmu
ima obilježje mističnog iskustva, što pokazuje objava Boga Mojsiju na brdu
Sinaj, koja je opisana u Starom Zavjetu ovim riječima: »Mojsije je vodio
svoje stado iz pustinje i anđeo Gospodnji mu se ukaže u gorućem plamenu iz
grma. I on je vidio kako grm gori, ali ne izgara. Kad je Bog vidio da on odlazi,
zovne ga iz grma: Mojsije, Mojsije!« On odgovara: »Tu sam«. Tada Bog
reče: »Ne prilazi; skini obuću, jer je tlo na kojem stojiš sveto«. (Kao što je
već spomenuto svi citati iz Biblije uzeti su iz Griffitsove knjige Die Neue
Wirklichkeit). U čitavom Egzodusu javljaju se slični nadnaravni fenomeni:
gorući grmovi, vatreni stupovi, stupovi oblaka, voda iz stijene i sl. Kao i ranija
objava Abrahamu tako je i ova objava Mojsiju povezana s povijesnom situ-
acijom izraelskog naroda: Bog kaže da je vidio nevolju svog naroda, čuo
njegov vapaj i on traži od Mojsija da izvede svoj narod iz Egipta u obećanu
zemlju.
Dok se do Mojsija Bog uvijek objavljivao u vezi sa sudbinom izrael-

skog naroda, u 5. knjizi Mojsijevoj, javlja se daljnji stupanj objave, koji
izražavaju ove Božje riječi: »Gledaj, nebo i zemlja i sve što je na njoj, sve to
pripada Gospodinu Bogu tvome«. Ovdje se prvi put Bog očituje kao
Stvaratelj Svemira i kao Gospodar svega postojećeg. Tu predodžbu Boga
kao najvišeg Stvaraoca i Gospodara dalje su razvijali kasniji izraelski proro-
ci. Oni su doživljavali Boga u transcendentalnom smislu, kao Boga Stvara-
oca i Gospodara Univerzuma pa i ljudi i svih živih bića u njemu, koji je sve-
moguć, pravedan i milostiv. Veliki izraelski proroci kao što su Izaija, Jeremi-
ja i Ezekiel naglašavali su etičke atribute Boga: pravičnost, ljubav i milosrd-
nost. Ta se božja svojstva mogu usporediti s dharmom u hinduizmu: Kršna je
u Bhagavadgiti opisan kao gospodar dharme, koja označava pravdu, moral i
duhovnu čistoću. Prorok Izaija je nagovijestio Jahvu, Boga Izraela kao jedi-
nog Boga. Božja objava koju on priopćuje predstavlja dotada najjasniji izraz
monoteizma, a izrečena je ovako: »Ja sam Gospodar i nema drugog Boga
osim mene«. To temeljno načelo monoteizma preuzelo je kršćanstvo i kasni-
je islam. Dok je Bog za Izaiju oličenje pravičnosti, on je za Jeremiju prven-
stveno Bog ljubavi, što proizlazi iz ovih Božjih riječi: »Ja sam te volio i zato
sam te iz čiste dobrote privukao sebi«.
U židovskoj je tradiciji pojam dualiteta duboko ukorijenjen: Bog je odvo-

jen od Svemira i čovječanstva. Dok je u hinduizmu prisutna tendencija pante-
ističkog poimanja Stvarnosti, t.j. tendencija identifikacije Boga s Kozmosom,
s prirodom i čovjekom, židovska je tradicija usmjerena u potpuno suprotnom
pravcu naglašavajući potpunu transcendentalnost Boga. Fenomen dualizma
je u judaizmu dodatno pojačan pojmom grijeha: čovjek je odvojen od Boga
ne samo stoga što je on dio fizičkog svijeta, nego i zbog toga što je sklon
grijehu. Polazna točka židovske tradicije je striktno pridržavanje moralnih i
vjerskih načela i pravila: od čovjeka se traži vjera, pravednost i poniznost.
Bog je nepogrešiv i svet, za razliku od čovjeka, grešnika. Bog je strog, ali
istovremeno pravedan i milostiv. Daljnje obilježje židovske duhovne tradicije
je da se Bog, usprkos transcendentalnosti, doživljava kao biće s ljudskim
obilježjima: on je ljubomoran, osvetoljubiv, ljutit, on se kaje, on voli, mrzi, ali i
oprašta.
Transcendentalno poimanje Boga, t.j. njegovo potpuno odvajanje od

materijalne stvarnosti i od ljudi postalo je naročito naglašeno pod kraj staro-
zavjetnog doba. U to vrijeme pojavio se Isus, koji je donio novo shvaćanje
Boga i njegovog odnosa prema ljudima. Isus je, kako to kaže B. Griffits,
»spustio Boga na zemlju«, jer ga je doživljavao kao Oca i to tako blisko, da
ga je zvao »Abba«, što je izraz velike prisnosti. S pojavom Isusa Bog bes-
krajne pravičnosti i milosrđa postao je dostupan i blizak ljudima. Isus je došao
da objavi Božju prisutnost u sebi, kao njegov sin izrazivši to ovim riječima:
»Nitko ne poznaje sina bolje od oca i nitko ne poznaje oca bolje od sina«;
(prema citatu preuzetom iz Griffitsove knjige). On se smatrao Božjim sinom,
ali on u tu sinovsku vezu uključuje svoju braću i sestre, svoje učenike i sve
ljude proširujući tako taj novi odnos srodstva s Bogom na čitavo čovječan-
stvo: svi su ljudi djeca Božja. Taj stav je Isus izrazio ovom molitvom za svoje
učenike: »Neka svi oni budu jedno i kao što si ti Oče u meni, tako neka i oni
budu jedno u nama«; (citat preveden iz Griffitsove knjige). Ta Isusova težnja
da svoj poseban odnos s Bogom podijeli sa svojim učenicima i svim ljudima
je prema mišljenju B. Griffitsa središnja točka kršćanske objave.
B. Griffits naglašava kako Isus nije rekao »Ja sam Otac«, nego »Ja i
Otac smo jedno«, što označava, kako smatra Griffits, jedinstvo u različitosti.
Ta ideja o uzajamnom prožimanju jedinstva i različitosti obilježava kršćansku
mistiku i predstavlja jedan od temeljnih elemenata kršćanske spoznaje Boga.
Po tome spoznaja Boga u kršćanstvu bitno se razlikuje od hinduizma. Hin-
dus doživljava Boga neposredno, u identitetu svog Jastva, što je izraženo
riječima »Ja sam Brahman«, dok kršćanin spoznaje Boga i doživljava ujedi-
njenje svog Jastva s Bogom posredstvom ljubavi prema Bogu. Isus je došao
da objavi život u Bogu, da saopći ljudima da su i oni djeca Božja. Isus dijeli sa
svojim učenicima mistični doživljaj svog odnosa s Bogom Ocem. Mistično
iskustvo kršćana je osobno, ali uvijek povezano sa zajedništvom, dok je mis-
tično iskustvo u hinduizmu isključivo individualno. B. Griffits s tim u vezi
ističe ovu Isusovu poruku svojim učenicima: »Prodajte svu svoju imovinu i
podijelite svima, svakom prema njegovoj potrebi«. Dakle kod prvih kršćana
naglašava se uloga zajednice u kojoj se sve dijeli, pa i materijalna dobra. Tu
zajednicu obilježava i međusobna ljubav, što naglašava apostol Ivan ovim
riječima: »Onaj tko kaže: ja ljubim Boga, a istovremeno mrzi svog brata, je
lažac. Jer onaj tko ne ljubi svog brata, koga vidi, kako može ljubiti Boga,
koga ne vidi«; (citat prema Griffitsovoj knjizi). Dakle ljubav prema Bogu
iskazuje se preko ljubavi prema svome bližnjemu. Kad se taj fenomen
usporedi s pojmom ljubavi prema Bogu u hinduizmu, vidi se da je ta ljubav,
bhakti, uvijek posve osobni odnos s Bogom, koji nije ni u kakvoj vezi s odno-
som prema drugim ljudima.
Sveti Pavao razvio je učenje o duhu, koji kod njega po mišljenju B.

Griffitsa zauzima središnje mjesto. U svome pismu Korinćanima on obja-
šnjava odnos čovjeka i duha na ovaj način: »Bog nam se objavio preko svog
duha. Jer duh promiče sve stvari, pa i dubinu Božanstva... Putem Isusa
posebno preko Isusove smrti i uskrsnuća objavljenje i duh i sada se taj duh
nalazi u nama«; (citat prema Griffitsovoj knjizi). U čovjeku postoji dakle duh
preko koga čovjek spoznaje sebe i preko koga može spoznati i Boga. Dok se
u hinduizmu čovjekovo individualno Jastvo identificira s najvišim Jastvom
(»Ja sam Brahman«), što označava identičnost čovjeka s Apsolutom, u kršćan-
stvu se čovječji duh nikad ne identificira s Bogom. Čovjekov duh omogućuje
otvaranje prema Bogu, na što ukazuje sveti Pavao ovim riječima: »Bog je
poslao duh svoga sina u vaša srca«; (citat prema Griffitsu). Dakle, ljudi se u
svom srcu, t.j. u svom duhu sjedinjuju s Isusom, oni su duhu jedno s Božjim
sinom i preko sina mogu spoznati Oca. U pismu Rimljanima sveti Pavao
ponovno naglašava tu ideju: »Kad kažemo: Abba, dragi Oče, njegov Duh
svjedoči našem duhu da smo djeca Božja«; (citat prema Griffitsu). U hin-
duizmu čovjek spoznaje u svojoj unutrašnjosti duha, atmana i usporedo s tom
spoznajom dolazi do transcendiranja nižeg Jastva, ega u više Jastvo, koje se
očituje kao vrhovno kozmičko Biće, Apsolut. Tu dakle čovjek doživljava trans-
cendiranje svog individualnog Jastva i spoznaju Božanstva kao vlastitog
unutrašnjeg Jastva. Mistična spoznaja Boga kod kršćana je drukčija utoliko
što se ne doživljava identifikacija s Bogom: čovjek se nikad ne poistovjećuje
s Bogom.
Svi drevni spisi o »Višoj Stvarnosti«, Apsolutu, Bogu kao što su Vede,
Upanišadi, Bhagavadgita, Biblija, Kuran i drugi pisani su simboličkim jezi-
kom služeći se parabolama, alegorijama i analogijama. Duhovni, nadnaravni
se fenomeni očigledno nisu mogli na razumljiv način opisati uobičajenim
rječnikom ograničenom na ovozemaljske stvari. Transcendentalni, duhovni
svijet mogao se približiti ljudskom poimanju jedino putem simboličkih opisa.
Kad se međutim razvila sposobnost apstraktnog i logičnog mišljenja, mogla
se koristiti racionalna metoda za istraživanje i analizu točnog značenja sim-
boličkog jezika svetih spisa. U kršćanstvu je taj proces počeo kad se evan-
gelizam proširio na grčko-rimski kulturni prostor. U suprotnosti sa židovskom
tradicijom, način mišljenja u antičkoj Grčkoj bio je u osnovi analitičan i ra-
cionalan. Grci su bili ti koji su uveli racionalno, analitičko mišljenje na Zapad.
Postoje međutim indicije da je na grčki način mišljenja imala utjecaj i indijska
duhovna tradicija, jer je Pitagora u 6. stoljeću pr. Kr. boravio u Indiji. Za
Pitagoru se navodi da je vjerovao u reinkarnaciju, da je bio je vegetarijanac
i da je podučavao neku vrstu meditacije. Platon je bio pod utjecajem Pita-
gore: njegova su djela pisana analitičkim i racionalnim jezikom, ali u pozadini
njegovih misli može se istovremeno naslutiti mistična tradicija. Grčki filozof
Heraklit razvio je pojam Logosa, božjeg uma, koji upravlja Univerzumom
prema njemu čovjekov um osposobljava čovjeka da spozna kozmički um,
Logos. Kršćanski autori prvih stoljeća poslije Kr. preuzeli su neke od tih
ideja i počeli su objašnjavati kršćansku religiju pod utjecajem grčke filozofi-
je. Jedan od najpoznatijih kršćanskih mislilaca toga vremena bio je Klement
Aleksandrijski, koji je smatrao da se Logos, kozmička mudrost, koja prema
shvaćanju Heraklita, Sokrata i stoika upravlja svijetom, manifestirala u Isusu
Kristu.
Klementov nasljednik u čuvenoj aleksandrijskoj teološkoj školi bio je

Origen, veliki kršćanski mislilac, koji je shvaćao Boga kao transcendentalnu,
apsolutnu Jednotu, s one strane razuma i mišljenja. Po njemu je Bog Otac
bio apsolutno Božanstvo, dok je njegov sin Isus bio emanacija tog Boga.
Origen je vjerovao da je u prapočetku postojao spiritualni svijet, u kojem su
se nalazili zajedno anđeli i ljudska bića. Ljudi su po njemu kasnije izgubili
svoju duhovnu prirodu i primili fizičko obličje, pa su potom morali ostvarivati
svoju životnu sudbinu kroz svoje fizičko tijelo. Po njegovom mišljenju, pošto
su ljudi pali iz duhovne u materijalnu sferu, oni moraju svoje oslobođenje
izboriti u tom materijalnom svijetu tako da se postepeno ponovno uzdignu
prema svom duhovnom porijeklu i da se tako vrate svom Ocu. Origen je
gledao na Univerzum kao na živo, duhovno biće, što se vidi iz ovih njegovih
riječi: »Sunce, Mjesec i druga nebeska tijela su živa bića«. To mišljenje je
slično stavovima Davida Bohma, prema kojem se materijalni svijet svodi na
energetsko polje koje je prožeto sviješću, odnosno inteligencijom. Origen
smatra da ne postoji beživotna materija. Sve što je materijalno ima dvo-
struku narav: prvo, fizičku narav, koja podliježe mehaničkim zakonima, i dru-
go, spiritualnu narav, koja se kod ljudi očituje kao njihova psiha, a kod drugih
oblika materije kao neki oblik latentne svijesti. Za Origena je bilo potpuno
jasno da su posvuda u Kozmosu prisutna viša duhovna bića, anđeli, koji
njime upravljaju. Ali pored anđela u Kozmosu postoje i demoni i dok su
anđeli simboli dobra, demoni su simboli zla. Postojanje anđela i demona je
izraz vječite kozmičke borbe između dobra i zla.
Utjecaj najnovijih fizikalnih i bioloških otkrića na shvaćanje
evolucije materijalnog univerzuma
B. Griffits temelji svoja razmatranja o »novoj stvarnosti« velikim dije-

lom na radovima američkog autora Fritjofa Capre, prvenstveno na njegovoj
knjizi Thao of Physics, koja analizira domete suvremene znanosti. Isto tako
on uzima u obzir i radove jednog drugog poznatog američkog autora Kena
Wilbera, posebno njegovo istraživanje evolucije svijesti u svjetlu drevnih
istočnjačkih filozofija. B. Griffits naglašava da se po njegovom mišljenju
svijet nalazi na pragu nove civilizacijske epohe. Tijekom približno tri stoljeća
na Zapadu je materijalistička filozofija prožimala sve sfere društvenog i kul-
turnog života. Ta je filozofija bila ili eksplicitna, kao u marksističkom dijale-
ktičkom materijalizmu, ili implicitna kao u većini zapadnjačkih znanstvenih
teorija. Ona se temeljila na shvaćanju univerzuma kao mehaničkog modela.
Međutim u posljednjih stotinu, a naročito posljednjih pedeset godina najnoviji
razvoj fizike i biologije doveo je po mišljenu B. Griffitsa u pitanje materijali-
stičko shvaćanje univerzuma i stvarnosti općenito, tako da se danas može
ustvrditi da se rađa nova paradigma, novo poimanje svijeta. Suvremena psi-
hologija također pokazuje sve veće odstupanje od materijalističke paradigme,
koju je uveo Freud, a prvi ju je doveo u pitanje C.G. Jung uvođenjem spiritu-
alnih aspekata u psihološku analizu. Uvođenjem pojmova transcendentalne
psihologije i istraživanjem onih slojeva svijesti koje prelaze granice »nor-
malne« mentalne svijesti, za što je najviše zaslužan K. Wilber, psihologija
Zapada približila se istočnjačkoj filozofiji i psihologiji.
Od početka 5. pa do 17. stoljeća poslije Kr. na Zapadu je prevlada-

vala tzv. univerzalna mudrost, philosophia perennis, koja se temeljila na
uvjerenju da je materijalni svijet dio transcendentalne stvarnosti, iz koje je taj
materijalni svijet i nastao. Percepcija stvarnosti kao transcendentalnog feno-
mena postojala je pred više tisuća godina u Kini pod imenom Tao, u hinduiz-
mu kao Brahman, u budizmu kao Praznina, u islamu kao Al Haqq (Stvar-
nost), a u kršćanstvu se ona shvaća kao Bog. Radi se dakle o univerzalnoj
filozofiji, koja predstavlja duhovnu baštinu čitavog čovječanstva. Međutim u
17. stoljeću se u Europi ta filozofija zbog više razloga počela postepeno
napuštati i ustupati mjesto materijalističkom shvaćanju svijeta. Taj je proces
doživio svoj vrhunac u 19. stoljeću, tako da su znanstvena i kulturna djelat-
nost, životni pogledi, pa i način života postali velikim dijelom određeni pre-
vladavajućom materijalističkom paradigmom. Dvadeseto stoljeće označilo
je međutim početak velikog obrata u tom pogledu. Nova dostignuća u fizici
i drugim znanstvenim područjima otvorila su nove poglede na stvarnost, otkrivši
mnoge dodirne točke s drevnom orijentalnom mudrošću. Počela se rađati
nova paradigma, koja po mišljenju B. Griffitsa utječe i na kršćansko poima-
nje svijeta.
Moderna materijalistička filozofija počela je s R. Decartesom (Rena-

tus Cartesius, 1596-1650), koji je prvi zastupao ideju potpunog odvajanja
duha od materije. On je smatrao da se pomoću matematike mogu spoznati
tajne svemira, jer je promatrao svemir kao mehanizam kojim vladaju mate-
matički zakoni i kad se otkriju ti zakoni, saznat će se porijeklo, evolucija i
struktura svemira. U okviru tog sustava mišljenja svaka individualna osoba
postoji kao odvojena jedinka, misleća stvarnost, res cogitans, nasuprot
materijalnoj stvarnosti, res extensa. Ta kartezijanska paradigma, koja je dala
pečat modernoj znanosti i filozofiji, razlikuje dakle dvije odvojene stvarnosti,
duh i materiju. Engleski filozof iste materijalističke, racionalističke i anali-
tičke orijentacije kao i Descartes, Francis Bacon (1561-1626), smatrao je da
je cilj znanosti ne samo upoznavanje prirode i univerzuma, nego i njihova
kontrola, t.j. korištenje znanosti u mijenjanju prirode i strukture materije u
skladu s ljudskim potrebama. To je shvaćanje položilo filozofski temelj za
razvoj moderne tehnologije i industrijske civilizacije. Talijanski fizičar i
astronom Galileo Galilei (1564-1642) razvio je poimanje univerzuma kao sa-
vršenog mehanizma, što implicira mogućnost njegove kontrole i korištenja
kad se jednom spoznaju zakoni njegovog djelovanja. On je također smatrao
da se svemir i materija trebaju istraživati samo u svojim kvantitativnim, mjer-
ljivim aspektima. Masa i kretanje su dva glavna obilježja materije i oni se
mogu kvantitativno mjeriti i istraživati. Isaac Newton (1642-1727), engleski
fizičar, matematičar, astronom i filozof dalje je razvio i razradio model
univerzuma kao mehaničkog sistema i to tako cjelovito i uvjerljivo da je taj
model bio prihvaćen od svih znanstvenika i ostao neupitan sve do 20. stoljeća
Za Descartesa je materija fizičkog univerzuma supstanca bez duha, dok
čovjek posjeduje dušu, koja potječe od Boga, koji je najviša Stvarnost. New-
ton, koji je bio veliki matematičar i filozof, također je vjerovao da je Bog
stvorio univerzum i da On njime upravlja. Može se dakle zaključiti, da Des-
cartes, Bacon i Newton zapravo nisu bili materijalisti, jer su vjerovali u Boga
kao najvišu Stvarnost. Međutim u 18. se stoljeću zaboravio taj aspekt nji-
hove filozofije; ostalo je samo njihovo mehanističko shvaćanje univerzuma.
A u 19. je stoljeću isključivi materijalizam zajedno s mehanističkim načinom
mišljenja postao dominantna filozofija. Ta se filozofija proširila s područja
fizike i astronomije i na biologiju, u kojoj se pokušavalo objasniti sve životne
procese isključivo putem fizičkih i kemijskih zakona.
Kao što se kozmologiji i prirodnim znanostima isključilo postojanje

Boga, tako je u psihologiji ignorirano postojanje duše. Ljudska psiha pokušavala
se objasniti putem mehanističkog kauzaliteta, a pionir u tom pravcu bio je
Sigmund Freud (1856-1939), čija prvobitna zamisao (koju je kasnije doduše
odbacio) kao neurologa bila da psihologiju čovjeka protumači pomoću kemiz-
ma nervnog sustava. Freud je prvi istraživao fenomen podsvijesti, kojom po
njegovom mišljenju upravljaju »fundamentalne sile«. Kao što u prirodi posto-
je sile koje pokreću materijalne objekte, tako i čovjekom upravljaju određene
sile u obliku instinkta, impulsa, želja i požuda. Freud je smatrao da je velik dio
mentalnih sila posljedica potiskivanja požuda, a naročito potisnutih seksual-
nih želja od strane svjesnog dijela psihe, čime se te požude pretvaraju u
podsvjesne sile. Sve čovjekove misli, emocije i ponašanje mogu se prema
Freudu objasniti silama njegove podsvijesti. Freudov učenik C. Jung se na
toj tezi razišao s Freudom, jer je smatrao da je podsvijest ne samo rezultat
potisnutih požuda, već da sadrži i kreativni potencijal.
Usprkos vladavini materijalističke filozofije B. Griffits smatra da su se

u novije vrijeme u znanosti pojavile tendencije, koje idu u prilog univerzalne
filozofije ( p h i l o s o p h i a perennis). U fizici se na pr. otkrilo da je materijalni
svemir u principu energetsko polje, u kojem se pojedini dijelovi mogu ra-
zumjeti samo u svojoj povezanosti sa cjelinom. U suvremenoj se fizici sve
više prihvaća ideja, da je cjelina na ovaj ili onaj način prisutna u svakom
dijelu i da je svaki dio cjeline povezan sa svakim drugim dijelom. Ta »nova
fizika« shvaća materijalni svijet kao energetsko polje i kao integralnu cjelinu,
s tim da je ta integralna cjelina prisutna u svakom svojem dijelu. Fizičar
David Bohm je svojom teorijom o »implicitnoj stvarnosti« otišao korak dalje,
smatrajući da je stvarnost koju doživljava čovjek svojim osjetilima »ekspli-
citna stvarnost«, ali da se iza te stvarnosti nalazi »implicitna stvarnost«, ne-
dostupna čovjekovim osjetilima, iz koje je nastao materijalni, »eksplicitni«
svijet.
Na području biologije B. Griffits daje veliki značaj tezi biologa Ruper-

ta Sheldrakea, prema kojoj nije moguće objasniti život samo pomoću fizike,
kemije i molekularne biologije. To pogotovo, po mišljenju Sheldrakea, vrijedi
za proces morfogeneze, t.j. za razvoj novih životnih oblika, za njihovu regu-
laciju i regeneraciju. Sheldrake je razvio teoriju o »sili kreiranja oblika«, koja
se temelji na hipotezi o morfogenetskim poljima. On zastupa stanovište da
se postanak i evolucija univerzuma ne mogu objasniti samo pojmom ener-
getskog polja i da je za to potrebna neka formativna, oblikujuća sila, koja
postoji kao ne-fizičko, ne-energetsko polje, koje Sheldrake zove »sila krei-
ranja oblika« ili »morfogenetsko polje«. Prema toj teoriji materija se organi-
zira putem stvaranja oblika, t.j. putem morfogenetskih polja i to tako da sva-
ka organska i anorganska stvar razvija svoj posebni oblik, na pr. kao kristal,
kao organ, biljka ili životinja, zbog toga što se nalazi unutar određenog, poseb-
nog morfogenetskog polja, koje tu stvar strukturira i daje joj određeni oblik.
Sve vrste materije oblikuju se prema svom posebnom morfogenetskom polju
i u toku evolucije ti različiti oblici materije razvijaju sve složenije strukture.
Takva uloga morfogenetskih polja u evoluciji materije znači da ta polja po-
sjeduju inherentno pamćenje. Za Griffitsovo istraživanje veliku važnost ima
teza dobitnika Nobelove nagrade, fizičara i kemičara Ilje Prigoginea o pos-
tojanju samoorganizirajuće sile unutar određenih kemijskih struktura, pomoću
koje te strukture održavaju i razvijaju svoj poredak. Po Prigogineu takva
samoorganizirajuća sila postoji i u živim organizmima. Kad u tim organizmi-
ma dođe do neravnoteže, samoorganizirajuća sila, koja se nalazi u njima,
nastoji ponovno uspostaviti ravnotežu.
»Sila kreiranja oblika« unutar posebnih morfogenetskih polja, kako to

zamišlja Sheldrake, djeluje na sve stvari u kozmosu od atoma, molekule,
stanice, organa, organizma, biljke, životinje, sve do čovjeka. Međutim, s po-
javom čovjeka počinje ta unutarnja organizirajuća snaga postajati svjesna
sama sebe. Čovjek predstavlja oblik materije koji je dostigao veoma visok
stupanj kompleksnosti i koji je postao tako visoko organiziran oblik materije,
da postaje svjestan sebe. Svaki je čovjek putem stanica svoga tijela, odnos-
no sastavnih elementarnih čestica tih stanica, povezan s izvornom materijom
Univerzuma, jer čitav Univerzum i sve što se u njemu nalazi predstavlja
jednu integralnu cjelinu. Svi su ljudi povezani s prvobitnim stanicama, koje su
nekad davno nastale na ovoj Zemlji i koje su tijekom evolucije, pred približno
4 milijarde godina, dostigle razvojni stupanj na kojem je mogao nastati život.
Dakle svi ljudi nose u sebi temeljne strukture fizičkog univerzuma i prvobit-
nog života, kao i prvobitnog buđenja svijesti. Kad se ta svijest dovoljno raz-
vila, čovjek je postao svjestan sebe i svijeta oko sebe. Prema drevnim duhov-
nim tradicijama Istoka duh postoji i na nižim razinama organizirane materije,
u životinjama, biljkama, mineralima, iako na predsvjesnoj razini, dok se u
čovjeku taj predsvjesni duh razvio u svijest.
Nova psihologija i evolucija svijesti
Tijekom evolucije materije i duha »sila kreiranja oblika« neprestano je

oblikovala materiju/energiju razvijajući sve složenije strukture, dok se na kraju
tog procesa nije pojavio oblik materije veoma visoke kompleksnosti koja je
dobila svijest: čovjek. Međutim, prema stanovištu »nove psihologije« ispod
razine svijesti postoj i više slojeva podsvijesti. Čovjek oblikuje slike svijeta
oko sebe više podsvjesno nego svjesno. U svojoj podsvijesti čovjek nosi
tragove postanka i evolucije materije i života od njegovih prapočetaka. Eks-
plozija materije u univerzumu koja se dogodila pred približno 15 milijardi
godina još je uvijek prema tom stanovištu prisutna, iako duboko sakrivena u
podsvijesti ljudi. Svaki je čovjek preko svoje podsvijesti povezan s tom pra-
eksplozijom, t.j. s postankom fizičkog univerzuma i s materijom nastalom u
toku tog procesa. U tom smislu univerzum je prisutan u svim ljudima.
Neurolog Karl Pribram razvio je teoriju prema kojoj ljudski mozak

funkcionira kao hologram. Hologram je fotografski proces u kojem se film,
na kojem je snimljen neki objekt pomoću posebnog postupka bez leće, izreže
na više dijelova. Sad dolazi do fascinantne pojave: na svakom se djeliću
fotografije, kad se osvijetli nekim koherentnim svjetlom, na pr. laserskom
zrakom, pojavi cjelovita trodimenzionalna slika fotografiranog objekta. Taj
fenomen predstavlja za B. Griffitsa uvjerljiv dokaz teze da je cjelina sadržana
u svim svojim dijelovima. Pribram je zajedno s Bohmom izradio tzv. holo-
grafsku teoriju stvarnosti, prema kojoj u čovjekov mozak dolaze vibracije
svjetla, zvuka i materije, koje se u njegovoj svijesti projiciraju, slično hologra-
mu, u trodimenzionalnu stvarnost. Po tom shvaćanju svijet je zapravo pro-
jekcija čovjekovog duha; svijet u stvari ne postoji onakav kakvim ga čovjek
doživljava. Svijet, odnosno energija i oblici materije naravno postoje, ali način
na koji ih čovjek spoznaje i doživljava ovisi o čovjekovoj svijesti, odnosno o
razini na kojoj se ta svijest nalazi. Čovjek je mali univerzum, mikrokozmos, u
kojem se nalazi, kao u hologramu, čitav makrokozmos.
Kao što je već spomenuto u zapadnjačkoj psihologiji fenomen podsvi-

jesti prvi je otkrio Sigmund Freud, a znanje o tom fenomenu produbio je Karl
Jung uvodeći pojam kolektivne podsvijesti. Bitan doprinos proučavanju pod-
ručja podsvjesnog aspekta ljudskog bića dao je američki filozof enciklope-
dijske širine i znanja, Ken Wilber, koji je posebno proučavao evoluciju svije-
sti. On razlikuje šest stupnjeva odnosno razina svijesti. Prvi stupanj Wilber
naziva uroborskom ili oceanskom sviješću; to je pradavna svijest koja je
postojala kad je čovjek bio potpuno integriran u prirodu (uroboros je prema
grčkoj mitologiji zmija, koja grize vlastiti rep i tako se vrti kao kolut simboli-
zirajući vječnost). To stanje odgovara predodžbi o Edenu, zemaljskom raju u
kojem su prema legendi muškarac i žena živjeli u stanju blaženstva i u jedin-
stvu s prirodom. Ali dok Ken Wilber smatra da su u to pradavno doba, na
prapočetku povijesti ljudskog roda, ljudi bili na niskoj razini svijesti, B. Griff-
its vjeruje da se već tada u ljudima nalazio božji duh, atman. U svakom
slučaju na tom stupnju čovjek nije bio razdvojena ličnost, rascijepljeni ego.
Tada je kod ljudi postojao osjećaj ili uvjerenje, u tome se slažu K. Wilber i B.
Griffits, o njihovoj integriranosti u kozmičku cjelinu, u kojoj su materijalni
svijet i svijet ljudi povezani s božanskim Duhom, koji obuhvaća i prožima sve
postojeće. Sljedeću, drugu razinu svijesti K. Wilber naziva tifoničkom svi-
ješću. Tifon je također biće iz starogrčke mitologije, koje je Zeus ubio kad se
pobunilo protiv njega i bacio ga u Tartar, pakao. Tifon iz svog novog boravi-
šta bljuje vatru iz stotinu zmajevih glava, te je tako postao simbolom vulkana
i oluja. Na tom se stupnju čovjek nalazio u stanju nalik snu: on je doživljavao
svijet kao san u kojem nije postojala jasna granica između vanjskog i unutar-
njeg svijeta. To je bilo doba magije, čiji se smisao sastojao u nastojanju da se
preko unutarnjeg svijeta utječe na vanjski svijet. Na tifoničkoj razini svijesti
još nije prisutan pojam vremena. Ne postoji svijest o prošlosti i budućnosti;
sve se odvija u sadašnjosti i čovjekova svijest je ograničena na sadašnjost.
Tada se još nije razvio govor ni logično mišljenje.
Razvoj govora, koji se pojavio po procjenama nekih autora približno

50 000 godina pr. Kr., obilježava treći stupanj razvoja svijesti, koji Wilber
zove stupnjem jezične zajednice. Jezik je čovjeka oslobodio vezanosti za
konkretan svijet i uz sadašnjost, jer je riječ simbol koji omogućuje mentalnu
prisutnost nekog objekta, a da sam objekt ne mora biti konkretno prisutan.
To je stvorilo mogućnost da ljudski duh premosti ograničenja prostora i vre-
mena. Novostečeni osjećaj protoka vremena najavio je mogućnost življenja
u proširenom vremenu, t.j. sjećanja na prošlost i promišljanja budućnosti.
Nešto kasnije došlo je do prijelaza od lova na poljodjelstvo. U vrijeme kad su
ljudi bili lovci, živjeli su u malim zajednicama i bili su zaokupljeni samo sadaš-
njošću. Obrada zemlje ih je međutim prisilila da misle i o budućnosti, da
unaprijed planiraju i pripremaju sjetvu i žetvu. Poljodjelstvo, koje je počelo
vjerojatno oko 10 000 godina pr. Kr., označava veliki preokret u povijesti
čovječanstva. Tada čovjek prvi put uočava mogućnost i potrebu da utječe
na prirodu i da je iskorištava za svoje potrebe, što je dovelo do njegovog
odvajanja od prirodne okoline za razliku od prva dva stupnja, kad je čovjek
bio integriran u svijet prirode smatrajući se njenim nerazdvojnim dijelom.
Slijedeći, četvrti stupanj Wilber naziva stupnjem mitova. Kad se raz-

vio govor, svijet koga je čovjek vidio ili zamišljao mogao se apstraktno pre-
dočavati putem simbola. Tako su nastali mitovi, t.j. simbolične priče koje su
odražavale svijet onako kako ga je tadašnji čovjek doživljavao. Iz mitova se
vidi da su svi stari narodi vjerovali da oko njih žive razna duhovna bića,
duhovi, vile i bogovi. Prirodu i svijet su ljudi u to doba objašnjavali putem
mitova, koji su kasnije postali jedno od bitnih obilježja religiozne svijesti. Dok
je svijet mitova bio svijet imaginacija, na ranijem tifoničkom stupnju svijesti
prevladavale su emocije. Na stupnjevima govora i mitova dominirala je de-
sna strana mozga, koja je povezana s intuicijom, imaginacijom, simboličkim i
sintetičkim mišljenjem, dok kod današnjeg čovjeka prevagu ima lijeva strana
mozga, koja upravlja racionalnim, analitičkim i logičkim mišljenjem.
Peti stupanj razvoja čovjekove svijesti omogućilo je stvaranje zaliha

hrane, što je bilo posljedica povećanja proizvodnosti u poljodjelstvu i pojave
viška živežnih namirnica. Taj je višak dao podstrek razmjeni dobara, pojavi
novca i razvoju većih ljudskih zajednica. To je bilo vrijeme izgradnje velikih
agrikulturnih projekata i nastanka velikih civilizacija u dolinama Nila, Eufra-
ta, Gangesa i Jang-cea. Višak namirnica omogućio je nastanak posebnog
sloja ljudi, koji su imali dovoljno slobodnog vremena da se bave kulturnim i
drugim duhovnim djelatnostima. To doba stoga obilježava razvoj pisma,
astronomije i kalendara. Na tom stupnju se razvila religija, a posebno kult
Velike Majke, koji je bio duhovni temelj mnogih drevnih civilizacija. Na psi-
hološkom planu peti stupanj evolucije karakterizira daljnje odvajanje čovjeka
od prirode i razvoj ego mentaliteta.
Upotreba govora dovela je do logičnog mišljenja, što je značilo veliku
prekretnicu u povijesti ljudske civilizacije. Tada počinje šesti stupanj, stupanj
racionalnog, logičnog mišljenja. Ranije simbolično mišljenje ustupilo je mje-
sto pretežno racionalnom mišljenju. Istovremeno s daljnjim jačanjem ego-
svijesti i samosvijesti, čovjek otkriva mogućnost kontrole ne samo prirodne
okoline, nego i samog sebe. Dok je na ranijim razinama razvoja prevladavao
ciklički koncept vremena, što je bila posljedica uske povezanosti čovjeka s
prirodom gdje se sve odvija u cikličkim ritmovima, na stupnju racionalnog
mišljenja prevladava linearno shvaćanje vremena, prema kojem prošlost
nepovratno prelazi u sadašnjost, a ova u budućnost. Takvo linearno shvaćanje
vremena stvorilo je temelj za povijesno promišljanje događaja. Šesti stupanj,
na kojem se ljudska civilizacija i danas nalazi, označava dakle prevlast ega i
racionalne svijesti. To je doba kad se znanost i tehnologija promatraju kao
najviša čovjekova dostignuća, čemu je bitno doprinijela zapadnjačka materi-
jalistička filozofija.
Na Istoku su se međutim stvari razvijale u drugom smjeru. U Indiji je,

posebno s pojavom hinduizma, došlo do razvoja transegoistične i transmen-
talne svijesti. Između mentalne i transmentalne svijesti nalazi se duhovno
stanje koje se naziva psihičkim ili suptilnim svijetom. U indijskoj se duhovnoj
tradiciji razlikuje fizički, »grubi« svijet, koji se spoznaje »grubim«, tjelesnim
osjetilima, od suptilnog, »finog« svijeta, koji se nalazi izvan dometa tjelesnih
osjetila. U tom suptilnom svijetu djeluju suptilna osjetila, kao na pr. vidovi-
tost. Tu se radi o stanovitim transmentalnim, psihičkim sposobnostima, koje
su se u davno doba smatrale normalnim. Te su sposobnosti ljudi na Zapadu
uglavnom zaboravili i izgubili, ali u Indiji znatan broj ljudi još uvijek živi u
suptilnom, psihičkom stanju svijesti. B. Griffits smatra da se i na Zapadu u
novije vrijeme počinje sve više otkrivati svijet suptilnog, psihičkog iskustva.
Telepatija i parapsihologija postaju na Zapadu postepeno priznati predmet
znanstvenih istraživanja. U Indiji i drugdje na Istoku priznaju se i prakticiraju
i drugi fenomeni suptilnog svijeta, kao na pr. materijalizacija, t.j. kontrola
materije putem duhovne moći (sidhiji). Takve su nadnaravne sposobnosti
bile poznate u ranijim epohama ljudske civilizacije gotovo u svim dijelovima
svijeta.
Razmišljanje o novoj slici svijeta, o novoj stvarnosti
B. Griffits polazi u promišljanju budućnosti svijeta od pretpostavke da

su materijalne strukture i oblici koji su nastali i razvili se u toku petnaest
milijardi godina, t.j. nakon praeksplozije materije, tzv. Velikog Praska, impli-
citno postojali već u trenutku, a i prije te praeksplozije, ali da su postali eks-
plicitni, manifestni tek postepeno tijekom milijardi godina evolucije materije.
To stanovište pretpostavlja da je već kod nastanka Univerzuma bila prisutna
kozmička svijest, odnosno kozmički duh, u smislu samoorganizirajuće, for-
mativne sile. B. Griffits s tim u vezi ističe da je kod proučavanja evolucije
veoma važno razlikovanje pojmova materije i forme. Materija kao takva je
neoblikovana, nestrukturirana energija, koja je temelj čitavog Univerzuma. S
druge strane, pojam forme je povezan s načelom strukturiranja, s načelom
poretka. Materija i forma su dva temeljna načela Univerzuma. Materiju treba
shvatiti kao neodređeno, nepredvidivo i neobjašnjivo strujanje energije bez
oblika; ona predstavlja načelo nastajanja, promjenljivosti, neodređenosti, otvo-
renih mogućnosti. Nasuprot tome, forma označava načelo reda strukture,
razumljivosti, stvarnog postojanja. Materija sama po sebi i ne postoji kao
stvarnost; ona je samo potencijal koji će se pretvoriti i oblikovati u stvarno
postojanje posredstvom forme, formativnim procesom, ili kako to smatra
Rupert Sheldrake pod utjecajem »morfogenetskih polja«. Čitav Univerzum
razvija se u uzajamnom djelovanju tih dvaju načela: materije i forme. Materi-
ja stalno teži rastvaranju, rasipanju, rasulu, neredu: sadašnji je Svemir stvoren
eksplozijom energije, koja se u Velikom Prasku raspršila na sve strane. Feno-
men eksplozije materije još je uvijek na djelu: galaksije se stalno šire. Ali dok
materija teži širenju i rastvaranju, u igru ulazi druga sila, sila forme koja
počinje materiju strukturirati i oblikovati. Pretpostavlja se da su prvobitno
postojali fotoni, elektroni i druge subatomske čestice, koje su se postepeno
strukturirale u razne oblike. Na taj su način nastali najjednostavniji atomi
vodik i helij. U toku milijarda godina odvijao se dvojaki proces: materija se
raspadala i ekspandirala, dok je sila forme (»sila kreiranja oblika« po Shel-
drakeu) djelovala u pravcu njene koncentracije, strukturiranja i oblikovanja
Tako su po tom shvaćanju, koje prihvaća B. Griffits, nastale zvijezde, plane-
te, galaksije i čitav kozmos.
Važno je imati na umu, podsjeća B. Griffits, da se materija stalno

nalazi u procesu razgrađivanja postojeće strukture i istovremeno, pod utjeca-
jem »morfogenetskih sila«, u procesu izgrađivanja nove strukture. I taj feno-
men predstavlja suštinu procesa evolucije. To je svojstvo materije Ilja Pri-
gogin nazvao »disipativnim strukturiranjem«. U toku evolucije atomi su se
razvili u molekule, molekule u stanice, ove u organizme, biljke i životinje i na
kraju tog procesa stvoreno je najkompleksnije živo biće, čovjek. Rupert Shel-
drake pridaje u procesu evolucije veliku važnost sili navike, koja se sastoji u
tendenciji ponavljanja jednom uspostavljenog obrasca organizacije. Ali
istovremeno pored sile navike, odnosno tendencije ponavljanja, inercije, na
djelu je stalna sklonost materije slučajnim promjenama. Materija i forma,
razgrađivanje i strukturiranje, slučajnost i red, te dvije suprotno djelujuće
kozmičke sile stalno su u igri i u tom međudjelovanju nastaju sve kompleks-
niji oblici materije. To je obilježje evolucije Teilhard de Chardin nazvao nače-
lom rastuće kompleksnosti. Djelovanje načela materije, načela forme i načela
rastuće kompleksnosti može se jasno uočiti u evoluciji čovjeka, kod kojega
se učinak organizirajuće sile ili »morfogenetske sile« ogleda u razvitku svi-
jesti. B. Griffits tu kozmičku organizirajuću silu, koja po njemu predstavlja
obrazac samouređujućih dinamičkih odnosa, naziva Duhom. U tom smislu
može se reći, smatra B. Griffits, da Duh postoji u materiji od samog pra-
početka. Kozmički Duh je inteligentna sila, jer ona neprestano stvara struk-
turu iz kaosa, red iz nereda, ravnotežu iz neravnoteže. Tako shvaćen Duh
nazočan je u svim oblicima materije, u biljkama i životinjama. On naravno
postoji i u čovjeku, a za razliku od manje kompleksnih oblika materije, odnos-
no manje kompleksnih živih bića, čovjek je postao svjestan, barem potenci-
jalno, tog duha u sebi.
Mnogi ljudi ostaju čitav život na nižim razinama svijesti, dok neki
istražuju i razvijaju sve udaljenija i viša područja svijesti. S razvojem svoje
svijesti čovjek postaje sve svjesniji sebe i svog Jastva. Dok mnogi ljudi
ograničavaju svoje misli uglavnom na izvanjske stvari, ljude i događaje,
rijetko razmišljajući o sebi samima, postoje osobe koje su razvile sposobnost
i naviku samopromatranja, introspekcije. Kako čovjek pomoću samorefle-
ksije sve dublje upoznaje svoje osjećaje, misli, saznanja, iskustva i predodžbe,
postaje sve svjesniji da je on, čovjek, neodvojivi dio Univerzuma i da se
istovremeno čitav Univerzum nalazi u njemu. Kao što je struktura čitavog
čovjekovog organizma zastupljena u svakoj njegovoj stanici, tako je i čitav
Univerzum prisutan u čovjeku. Nijedan čovjek nije neovisna stvarnost: svaki
je čovjek dio integralne cjeline, koja je, kao i sam čovjek, kako fizičke tako i
duhovne naravi. Čovjekovo fizičko tijelo je organski dio fizičkog Univerzu-
ma, a njegova psihička komponenta je povezana s psihičkim aspektom Uni-
verzuma. Svi su ljudi dijelovi jedne cjeline povezani krajnje kompleksnom
mrežom uzajamnih odnosa i utjecaja.
Kad čovjek nadiđe »normalnu« razinu svijesti i kad uzdigne svoju svi-
jest na transcendentalnu, transpersonalnu razinu, on izlazi iz materijalnog
svijeta u duhovni, suptilni svijet, koji obilježavaju suptilna osjetila, suptilno
mišljenje, suptilne sposobnosti i moći. U tom stanju svijesti čovjek stiče sposob-
nost spoznaje duhovnog, suptilnog svijeta, svijeta kozmičkih bića i kozmičkih
sila. Ta viša, transcendentalna, transpersonalna svijest bila je poznata ljudi-
ma od najranijeg vremena postojanja ljudskog roda. Najdalje se dospjelo u
istraživanju i prakticiranju stanja transcendencije na Istoku, u Indiji a naroči-
to na Tibetu. Doživljaj transcendentalnog, suptilnog svijeta ne može se postići
racionalnim aspektom ljudskog uma. Glavnu ulogu u otvaranju vrata u taj
svijet igra intuicija. Sve velike duhovne objave i poruke sadržane u drevnim
svetim spisima, u Vedama, Upanišadama, Bibliji, Kuranu i drugim, poruke su
iz transcendentalnog svijeta.
U svim velikim religijama vjerovalo se da se sve kozmičke sile i bića

nalaze pod kontrolom jednog najvišeg, vrhovnog kozmičkog Bića, koje vlada
čitavim Univerzumom. U kršćanskoj religiji to vrhovno Biće, gospodar Uni-
verzuma je Bog Otac, koji je stvorio svijet i sve što u njemu postoji. Prema
kršćanskom vjerovanju u Kozmosu kao i u ljudskoj duši postoje suprotstav-
ljene sile, koje u prirodi prouzrokuju poremećaje, a povremeno i katastrofe, a
kod ljudi grešna djela, patnju i bolesti. Zbog istočnog grijeha čovjek je istje-
ran iz Edena, a čovječanstvo je palo u stanje sukoba, zla i patnje. Ali s druge
strane sile Svetog Duha djeluju na iskupljenju čovječanstva i na njegovom
ponovnom uzdizanju u stanje jedinstva, ljubavi i istine. Isus se pojavio kako bi
svojim mukama i svojom smrću oslobodio čovječanstvo od sila zla i tako
omogućio djelovanje iskupljujuće sile Svetog Duha. Isusovim uskrsnućem
prevladana je moć smrti i raspadanja: Isusovo fizičko tijelo pretvoreno je u
univerzalno duhovno tijelo. Iskupljujuća prisutnost Svetog Duha usredotoče-
na je u pojavi Isusa i njegove zajednice, tako da se Isus po kršćanskom
vjerovanju nalazi u središtu regeneracije čovječanstva. Zahvaljujući Isusu
oslobođena je iskupljujuća moć Svetog Duha, svladane su sile zla, omo-
gućen je povratak čovjeka svom arhetipskom porijeklu, t.j. Božjoj slici i prili-
ci, kao i ujedinjenje svih ljudi u ljubavi prema Bogu Ocu. Time će se istovre-
meno po tumačenju B. Griffitsa Univerzum i čovječanstvo ponovno spojiti u
božansko jedinstvo: svaka osoba, svako živo biće i svaka stvar bit će ponovno
objedinjeni u totalnu Jednotu, čiju prirodu nije moguće shvatiti današnjim
čovjekovim mentalnim sposobnostima. Ta nova stvarnost neće poznavati
ograničenja vremena i prostora, ona će biti vječna i beskrajna stvarnost.
B. Griffits smatra da se svijet nalazi na kraju jedne epohe, koja je

počela pred oko tri stoljeća otkrićima Galileja i Newtona, što je dovelo do
pojave a kasnije i do prevlasti materijalističke filozofije, koja je presudno
utjecala na razvoj zapadnjačke civilizacije. Današnji industrijski odnosno
postindustrijski model društvenog uređenja i veoma brz tehnološki napredak
neposredan su rezultat tog materijalističkog i mehanističkog pogleda na svi-
jet. Taj pogled vlada cjelokupnim socijalnim, političkim i ekonomskim susta-
vom zapadnog svijeta; umjetnost, moral i religija također su pod dominant-
nim utjecajem te materijalističke, mehanističke, utilitarističke i egocentrične
paradigme. Po mišljenju B. Griffitsa materijalistička filozofija doživjela je
svoju kulminaciju u marksizmu, čija je glavna značajka redukcionizam: sve je
reducirano na materijalne elemente društvenog razvoja. Međutim isto takav
redukcionizam prisutan je i u znanosti: u fizici se na pr. svi fenomeni nastoje
objasniti reduciranjem na najmanje djeliće materije, na subatomske čestice,
za koje se pretpostavlja da se ponašaju u skladu s mehaničkim zakonima,
koji se mogu izraziti matematičkim modelima. Na sličan način u biologiji se
pokušava cjelokupan život protumačiti pomoću fizičkih i kemijskih zakona
vjerujući da su živi organizmi samo malo složeniji mehanizmi. Tako se na pr.
u modernoj medicini uglavnom gleda na ljudsko tijelo kao na mehanički sus-
tav, kojim upravljaju fizički i kemijski zakoni, zanemarujući promatranje ljud-
ske osobe kao cjelovitog i kompleksnog bića u kojem psiha igra bitnu ulogu.
Iako je psihologija po svojoj prirodi manje pogodna za redukcionistički

pristup, i tu prevladavaju po mišljenju B. Griffitsa redukcionističke metode.
To je naročito prisutno u bihejviorističkoj školi, u kojoj se nastoji ljudsku psihu
reducirati na status mehanizma time što se proučavanje psihe ograničava na
čovjekovo ponašanje, t.j. na vanjske manifestacije njegove psihe. Drugi primjer
redukcionizma u psihologiji B. Griffits vidi u Freudovoj psihoanalizi, koja
pokušava cjelokupnu čovjekovu osobnost objasniti u svjetlu podsvjesnog, koje
ona shvaća kao potisnute instinkte i požude. Freudova psihologija objašnjava
fenomene više razine čovjekove svijesti, kao što su ljubav, suosjećanje, mo-
ralnost i religioznost pomoću podsvjesnog, što predstavlja, kako kaže B. Grif-
fits, apsurdan pokušaj da se viši aspekti čovjeka reduciraju na niže. Ni socio-
logija nije imuna na redukcionizam: tu je prisutan pokušaj da se ljudsko društvo
reducira na skup pojedinačnih osoba, koje djeluju samostalno rukovodeći se
vlastitim probicima, ili pak njihovo djelovanje organizira država. Iz takvog
shvaćanja društva proizašli su kapitalistički i komunistički modeli društvenog
uređenja. Dok se u kapitalizmu sve podređuje najčešće usko i kratkoročno
shvaćenom individualnom interesu i sve se vrednuje novcem odnosno
ostvarenim profitom, u marksizmu su društveni procesi i odnosi svedeni
isključivo ili pretežno na ekonomske čimbenike, koji određuju sve ostalo. Taj
pristup, koji sve reducira na materijalnu razinu, dao je izvanredne rezultate u
znanosti i tehnologiji, ali je s druge strane doveo do rapidnog iscrpljivanja
prirodnih resursa, zagađivanja okoliša, gomilanja naoružanja i na kraju do
prijetnje uništenja ljudske civilizacije i planete zemlje putem nuklearnog oružja.
Sve je to, smatra B. Griffits, posljedica vladavine materijalističkog pogleda
na svijet, koji je doživio kulminaciju u 20. stoljeću.
U drugoj polovici 20. stoljeća počeo je sve veći broj ljudi uočavati što
se zapravo događa i kuda takav razvoj vodi. Pojavljuje se veći broj znan-
stvenih radova, književnih djela i društvenih pokreta koji teže istom cilju:
zamijeniti materijalističko i mehanističko shvaćanje Univerzuma
holističkim i organskim pristupom, uvažavati u većoj mjeri tradi-
cionalne mudrosti i vrijednosti prema kojima su ljudi živjeli tisuća-
ma godina, dati primarnu važnost moralnim i duhovnim vrijednosti-
ma u individualnom i društvenom životu. Prema pradavnim tradicional-
nim učenjima Univerzum se shvaćao kao dvočlani fenomen: on je imao na
samo fizičku, nego i spiritualnu dimenziju. Ta dva aspekta Univerzuma nalaze
se u neraskidivoj međusobnoj povezanosti i uzajamnoj ovisnosti. No društveni
oblici nove epohe koja je na pomolu bit će pod utjecajem ne samo drevnih
učenja i tradicionalnih spiritualnih iskustava, nego i u znaku pozitivnih dome-
ta suvremene znanosti. Prije svega, smatra B. Griffits, novo društvo trebalo
bi uspostaviti drukčiji odnos prema prirodi kakav proizlazi iz holističkog i
organskog shvaćanja prirode. Ljudi će shvatiti da su dio prirode, razvit će
osjećaj za kozmičku povezanost i cjelinu, naviknut će se promatrati prirodu
oko sebe kao živi organizam koji nas održava i hrani i za koji smo svi mi
odgovorni. To će rezultirati novim odnosom prema prirodnom okolišu i
prestankom njegovog neprimjerenog iskorištavanja i uništavanja. Taj novi
senzibilitet prema okolišu i ekologiji potaknut će razvoj nove tehnologije, koja
će prvenstveno uzeti u obzir očuvanje prirodne ravnoteže. Pored toga ta
nova tehnologija morat će uzeti u obzir i potrebe većine ljudi koji žive u Africi
i najvećem dijelu Azije i Južne Amerike. B. Griffits zagovara također razvoj
tehnologije prilagođene potrebama seoskog gospodarstva, t.j. zemljoradnji,
vrtlarstvu, voćarstvu, stočarstvu, malim obrtničkim i industrijskim radionica-
ma. Decentralizacija i disperzija stanovništva i proizvodnje praćena sma-
njenom koncentracijom stanovništva i ljudskih djelatnosti u golemim aglo-
meracijama bit će jedna od glavnih značajki novog doba. Takav novi model
društvene organizacije omogućit će ljudima da žive u skladu s prirodom i
svojim okolišem. U tom novom društvu glavni izvor energije bit će Sunce,
vjetar i voda. Svaki oblik korištenja nuklearne energije bit će isključen, jer je
ta energija, smatra B. Griffits, najekstremniji primjer dosadašnjeg mehani-
stičkog, materijalističkog i utilitarističkog poimanja svijeta i njegov najrazor-
niji simbol.
Obrazovanje će u novom društvu biti usmjereno u razvoj integrirane

ljudske ličnosti, podstičući u mladim ljudima zdrav odnos prema svijetu i
maksimalno razvijajući osobne talente. B. Griffits prihvaća Waldorfsku peda-
gogiju Rudolfa Steinera kao najprimjereniju novom dobu. Prema toj peda-
gogiji se u prvih sedam godina dječjeg života odgoj treba temeljiti na razvoju
osjećajnih, emocionalnih osobina. U sljedećih sedam godina težište treba
biti na razvoju imaginacije, pa će se odgoj usredotočiti na glazbu, umjetnost,
ples i poeziju. Od petnaeste godine naglasak se stavlja na razvoj racional-
nog, logičnog mišljenja. Rezultat takvog pristupa obrazovanju i odgoju bit će
formiranje cjelovite ličnosti s usklađenim razvojem emocionalne, imagina-
tivne i racionalne komponente. Taj pristup je suprotan sadašnjem sustavu
obrazovanja, koje je usredotočeno već od šeste godine života na razvoj ra-
cionalnog, logičnog mišljenja, zanemarujući ostale bitne aspekte čovjekove
ličnosti. U medicini umjesto isključivog usmjerenja na moderne alopatske
metode, veću ulogu će dobiti razne alternativne metode kao homeopatija,
akupunktura, ajurveda, kiropraktika, meditacija, naturopatija, herbalna
medicina, terapeutski dodir, masaža itd. Zajedničko obilježje svih tih metoda
je njihov holistički pristup, tretiranje čovjeka kao jedinstvene cjeline, u kojoj
je fizičko tijelo nerazdvojno povezano sa psihom. B. Griffits podsjeća s tim u
vezi na sve veću primjenu tih metoda u zapadnom svijetu, tako da se procjen-
juje da se njima danas služi 20-50 % stanovništva Europe.
B. Griffits razmatra i ulogu religije, a posebno kršćanstva u novom

dobu. S tim u vezi on podsjeća da su se velike religije, hinduska, budistička,
taoistička, konfucijanska, židovska, kršćanska i islamska razvijale u različi-
tim povijesnim okolnostima, ali da sve one uključuju, iako svaka na svoj pose-
ban način, spoznaju više Stvarnosti i cjelovitost Univerzuma. Zbog toga što
su se razvijale uglavnom neovisno jedna od druge, u različitim uvjetima, sva-
ka od njih pretendirala je na monopol ispravnog tumačenja Univerzuma i
Boga. To naročito vrijedi za semitske religije, judaizam, kršćanstvo i islam,
koje su često težile isključivosti uzrokujući time mnoge povijesne konflikte.
B. Griffits podsjeća da je kršćanstvo nastalo u okviru semitske kulture na
antičkom Srednjem Istoku, Palestini odakle se proširilo preko Grčke i Rima
na prostor čitavog Rimskog carstva, bez dodira s najvećim dijelovima Azije,
Afrike i Amerike. Kršćanska crkva počela je svoj život kao židovska sekta,
a razvila je svoju strukturu počevši od 2. stoljeća poslije Kr. u kontekstu
grčko-rimske kulture, proširujući svoj utjecaj na Siriju, Egipat i Etiopiju.
Crkveno učenje temeljilo se na izraelskim korijenima i grčkoj filozofiji, dok je
njena struktura poprimila oblike rimske organizacije. U 5. stoljeću poslije Kr.
odvojile su se azijska i afrička crkva od glavne kršćanske crkve sa sjedištem
u Rimu, a u 11. stoljeću odvojila se od Rima i crkva istočne Europe sa sjedi-
štem u Carigradu. I na kraju tijekom reformacije od Rima se odcijepila i
sjeverna Europa.
Zadaća novog doba bit će po mišljenju B. Griffitsa pomirenje podi-

jeljenih kršćanskih crkava, kod čega svaka crkva treba priznati drugu kao
poseban legitiman izraz kršćanske vjere i života. U tom procesu pomirenja i
objedinjavanja funkcija Rima bi se mogla, smatra B. Griffits, preobraziti od
središta moći i vladanja u središte kršćanskog duhovnog jedinstva. Kad
kršćanska crkva postigne na taj način univerzalniji karakter, bit će lakše
otvaranje prema kulturama Azije i Afrike i potrebama ljudi Trećeg Svijeta.
Istovremeno bi se tom procesu otvaranja mogla prilagoditi i teologija, čemu
bi pridonijelo bolje upoznavanje s religioznom tradicijom Azije i Afrike. Sa-
dašnja se kršćanska teologija temelji na Božjim objavama kako su zabilježene
u Svetom Pismu, koje su kasnije interpretirane u duhu grčke filozofije. Do
sada u razvoju kršćanske teologije nisu uzete u obzir religijske tradicije Azije
i Afrike. Kao što je kršćanstvo u prvim stoljećima svog postojanja preuzelo
mnoge elemente grčke i rimske kulture, a u srednjem vijeku i elemente »bar-
barske« kulture drugih europskih naroda, tako bi po mišljenju B. Griffitsa
približavanje azijskim i afričkim kulturama proširilo univerzalni karakter kršćan-
stva. On naglašava da bi takav razvoj bio u skladu s učenjem i misijom Isusa
Krista, koji se pojavio kao Spasitelj čitavog čovječanstva.
B. Griffits predviđa neizbježnu propast sadašnje materijalističke i

mehanističke kulture zbog sve većeg zaoštravanja moralne, ekološke, soci-
jalne, ekonomske i političke krize suvremenog društva, što će rezultirati rađa-
njem jedne nove svjetske kulture. Jedna od značajki te nove kulture bit će po
mišljenju B. Griffitsa njen pretežno feministički karakter. Tri tisućljeća svijet
je bio pod utjecajem patrijarhalne kulture, koja je potisnula pradavni matri-
jarhat. Danas je čovječanstvo stiglo do krajnjih granica »muške« kulture i
njenog agresivnog, takmičarskog, racionalnog i analitičkog karaktera. Novo
doba će u velikoj mjeri obilježavati žensko načelo, jin, kao suprotnost muškom
načelu, jang. Prema drevnom kineskom učenju kad jang, muško načelo udari
u svoje granice, počinje se povlačiti u korist jina, ženskog načela, koje
obilježava intuicija, kooperativnost, suosjećanje, cjeloviti pogled. Te značaj-
ke ženskog načela, koje će doći do punog izražaja u novom dobu, bitno će
utjecati na promjene u društvenim odnosima, politici, gospodarstvu i reli-
gioznom životu. U kršćanskoj se religiji u skladu s vladajućim patrijarhalnim
načelom izgradila predodžba o Bogu kao Ocu, o Isusu kao Božjem Sinu,
dakle »muška« predodžba Boga. Doduše u katolicizmu je žensko načelo
prisutno u obliku štovanja Djevice Marije, kao Božje Majke. U svakom slučaju
u kulturi novog doba doći će do pomirenja i ravnoteže muškog i ženskog
načela s odgovarajućim reperkusijama na svim područjima društvenog i duhov-
nog života.
Po Griffitsovom mišljenju postoji mogućnost da se prijelaz iz sadaš-

njeg mehanističkog u buduće organsko društvo dogodi bez dubljih potresa i
sukoba. Međutim on drži vjerojatnijim pesimistički scenarij, prema kojem će
slom sadašnjih društvenih, gospodarskih i političkih struktura imati katastro-
falne razmjere. On vjeruje da konflikti današnjeg svijeta nisu uzrokovani
samo ljudskim pogreškama odnosno pogrešnom unutarnjom i međunarod-
nom politikom, pogrešnom socijalnom, gospodarskom, obrazovnom, znan-
stvenom i tehnološkom politikom. Po njegovom mišljenju glavni uzrok sve
dublje krize suvremenog čovječanstva treba tražiti u raspadu vri-
jednosnog sustava, u moralnoj i duhovnoj degradaciji. Ranije moralne
i duhovne vrijednosti odbačene su u korist materijalističkog, mehanističkog i
utilitarističkog shvaćanja svijeta i čovjeka. Ako dođe do nuklearnog rata, to
će se dogoditi, smatra B. Griffits, ne zato što neko želi propast svijeta, nego
zato što su ljudi vođeni podsvjesnim destruktivnim silama suptilnog svijeta,
koje djeluju mimo njihove volje, putem podsvjesnih poriva nad kojima nemaju
kontrolu. Ako se ignorira ili negira transcendentalna istina o svijetu, čovjeku
i životu, otvara se mogućnost slobodnog djelovanja destruktivnih sila suptil-
nog svijeta, koje djeluju preko podsvijesti. Zapadna se Europa po ocjeni B.
Griffitsa počevši od prosvjetiteljstva, t.j. od 18. stoljeća sve više priklanjala
materijalističkom pogledu na svijet, odbacujući temeljne duhovne i ljudske
vrijednosti, čime su pokrenute destruktivne suptilne sile koje djeluju u Uni-
verzumu. Jedini put spasa B. Griffits vidi u povratku temeljnim duhovnim i
moralnim vrijednostima koje su sadržane u svim velikim svjetskim religija-
ma. Međutim, budući da su te religije tijekom vremena postale »okamenjene
i okoštale«, one zahtijevaju obnavljanje, koje će voditi, kako smatra B. Griff-
its, stvaranju jedne univerzalne religije u kojoj će biti očuvane autentične
kršćanske duhovne i moralne vrijednosti u povezanosti s drugim religioznim
tradicijama.
Život i djelo Bele Hamvasa
Bela Hamvas, mađarski filozof, književnik, esejist i prevoditelj, autor

mnogih knjiga (nekih i neobjavljenih), prevođenih na mnoge svjetske jezike,
rođen je 1897. godine u Eperješu (danas Prešov) kod Bratislave, Slovačka.
Po završetku I. svjetskog rata porodica mu se seli u Budimpeštu, gdje studira
filozofiju, književnost, mađarski i njemački jezik, te glazbu. Neumorno čita
svjetsku književnost, filozofiju i mistiku. 1927. godine dobiva mjesto biblio-
tekara u budimpeštanskoj Gradskoj knjižnici. U raznim časopisima objavljuje
oko 250 tekstova, a 1943. godine mu izlazi prva knjiga eseja »Nevidljiva
priča«. 1937. godine stupa u brak s Katalin Kemeny, s kojom 1947. godine
objavljuje knjigu Revolucija i umjetnost. K.Kemeny je i danas čuvar i tu-
mač njegovih neobjavljenih rukopisa. Knjiga Revolucija i umjetnost naišla
je na žestoku kritiku. Dok su ga prije 1945. godine kritizirali konzervativni i
klerikalni krugovi, sad su ga oštro napali marksistički dogmatici. Glavni auto-
ritet u kulturnoj politici poslijeratne Mađarske, Gyorgy Lukacz zabranjuje
izdavanje Hamvasevih knjiga, a pored toga on dobiva otkaz na mjestu
knjižničara u Gradskoj knjižnici.
Tada nastupa veoma teško, ali plodno razdoblje u Hamvasevom živo-

tu. On nastavlja s intenzivnim čitanjem i pisanjem u veoma teškim okolnosti-
ma, živeći jednu godinu osamljen u nekoj šumskoj kućici, zatim radeći kao
fizički radnik, skladištar i ekonom na gradilištima elektrana. Za to vrijeme, u
ranim jutarnjim i večernjim satima, prije i poslije posla, on čita, piše i stvara
najznačajnija djela svog velikog životnog opusa. Sa 67 godina odlazi u mi-
rovinu, vraća se u Budimpeštu, bavi se svojim omiljenim vrtlarskim poslom i
nastavlja pisati romane i eseje. Umro je 1968. godine. Od 1948. godine u
Mađarskoj je bilo zabranjeno izdavanje njegovih knjiga i članaka. Tek 1983.
godine objavljena je njegova knjižica Svjetska kriza, koja sadrži tri njegove
studije, a 1985. godine objavljen je njegov roman Karneval I i II i opsežna
studija Fragmenti o teoriji romana. Povodom devedesetogodišnjice rođenja
izašla je zbirka njegovih eseja Duh i egzistencija.
Hamvas je bio čovjek širokog, svestranog i temeljitog obrazovanja,

rijetke intelektualne dubine i neiscrpne duhovne snage. S dvadeset godina
čitao je Kierkegaardovu studiju Kritika života u kojoj je naišao na porazno
mišljenje autora o suvremenoj zapadnoj civilizaciji, o tome kako u toj civiliza-
ciji nema prave poezije, ni prave filozofije, ni prave religije, kako je u njoj sve
lažno, konfuzno i pokvareno. Hamvas je prihvatio to stanovište, što ga je
navelo da počne istraživati uzroke krize suvremene civilizacije. On je
pokušavao pronaći prvu mračnu točku, ili kako on kaže iskonsku laž, od koje
je počeo duhovni i moralni pad čovječanstva. U tom traganju za prvobitnom,
iskonskom laži proučavao je cjelokupno duhovno nasljeđe čovječanstva,
počevši od kršćanstva, pa idući unatrag: prosvjetiteljstvo, racionalizam, re-
nesansu, humanizam, helenizam, judaizam, hermetiku, zaratustrizam, budi-
zam, hinduizam. Na kraju je došao do zaključka da je jednog trenutka u
pradavnoj prošlosti razvoj čovječanstva krenuo silaznom putanjom. A prije
tog trenutka postojao je po njegovom mišljenju poredak, koji je on nazvao
»zlatno doba«, u kojem su određene osobe u ime cijelog naroda bile u dotica-
ju s višim silama. Te su osobe bili posrednici između bogova i ljudi. Ta bića,
na koja su u to pretpovijesno, arhajsko doba djelovale više sile, zvala su se
»sacer«, a to su bili kraljevi, prvosvećenici i vojskovođe. A danas ulogu posred-
nika između viših sila i ljudi, po mišljenju Hamvasa, vrše pjesnici (poeta
sacer), koji su čuvari odbačenog čovjekovog dostojanstva. Pjesnici snagom
riječi, logosa obnavljaju i održavaju vezu s božanskim bićem i stoga oni po-
sjeduju božanske prerogative.
Hamvas je od mladih dana težio za spoznajom suštine stvari, za spozna-

jom bitka. Shvativši da mu je za to potreban, kao i u postupku inicijacije,
duhovni učitelj, guru, on je tražio osobe za koje je mislio da poznaju esenci-
jalne istine, ili barem dijelove te istine, kako bi ih učinio svojim guruima.
Našao ih je u likovima Dostojevskog, Tolstoja, Joycea, Nietzchea, Kierke-
gaarda na Zapadu, Shankare, brahmana Jađnavalkje i Buddhe na Istoku,
Heraklita, Platona i Pitagore u klasičnoj Grčkoj, a iznad svih u ličnosti J.
Boehmea. Jacob Boehme (1575-1624) bio je njemački filozof pod velikim
utjecajem Paracelsusa, koji je nastojao pomiriti mistiku s prirodnim znanosti-
ma. Ipak među zapadnim misliocima nije našao nijednog učitelja, koji bi ga
sasvim zadovoljio. Pišući studiju o krizi zapadne civilizacije došao je do uvjere-
nja, da ideje njegovih europskih uzora nisu bile dovoljne za objašnjenje te
krize. Stoga je počeo proučavati svete hinduske spise Vede, zatim taoizam
budizam, sufizam, judaizam i ostale drevne duhovne tradicije i s tim u vezi
naučio je sanskrt i hebrejski. Ta drevna učenja opisao je u svom kapitalnom
djelu Scientia Sacra, gdje je iznio briljantnu interpretaciju svega znanja o
primordijalnom bitku, koje sadrže hinduski, tibetski, perzijski, kaldejski, egi-
patski, sufijski i južno-američki izvori. On tu zastupa tezu, da sličnost svih tih
drevnih duhovnih tradicija potječe od činjenice, da su svi narodi u pretpo-
vijesno vrijeme crpili znanje iz istog izvora, iste iskonske duhovne objave, što
je bio temelj istovjetne ili veoma slične metafizike svih drevnih civilizacija.
Ta se iskonska objava prenosila iz generacije u generaciju putem predaje,
koja je tako bila čuvarom duha čovječanstva, čuvarom logosa i smisla bitka.
Jedino predaja predstavlja autentično znanje o svijetu, prirodi i čovjeku, i ako
se duhovnost udalji od predaje, kao što se to dogodilo po Hamvasevom miš-
ljenju od 17. stoljeća sa znanošću u Europi, ona nije u stanju objasniti suštinu
postojanja svijeta i čovjeka.
Bela Hamvas je smatrao da je završetkom II. svjetskog rata kriza

zapadnjačke civilizacije postala očigledna, da se ona sve više produbljuje i da
čak nastupa doba apokalipse (kako piše Katalin Kemeny u pogovoru knjige
B. Hamvasa Jasmin i maslina, Ceres, Zagreb, 1999). Međutim, glavni cilj
Hamvasovog životnog djela po mišljenju njegove supruge i suradnice K.
Kemeny nije bio otkrivanje pojedinih konkretnih aspekata aktualne krize
Zapada, nego istraživanje rascjepa do kojeg je došlo između bitka i života.
Njega u tom istraživanju nije zadovoljila kršćanska teologija, pa se okreće
iskonskoj duhovnoj tradiciji, da bi se kasnije vratio onom kršćanstvu koje je
postojalo u klici prije osnivanja institucionalne kršćanske crkve. Svoje miš-
ljenje o kršćanstvu Hamvas izražava ovim riječima: »Što je kršćanstvo? Ono
je otvaranje prema cjelini postojanja, što je temeljni stav svake predaje...
Evanđelja traže da se ostvari život ljubavi. Ljubav nije emocija, nije izuzetno
stanje, nije svetost, nije nadmoć. Ljubav je prvobitno, normalno stanje posto-
janja.« (K.Kemeny, op. cit.).
Belu Hamvasa mnogi smatraju jednim od najvećih mislilaca 20.

stoljeća. On je bio predstavnik spiritualnog pravca europske kulture, točnije
sljedbenik teocentrične slike svijeta. Od mladih je dana težio za spoznajom
suštine svijeta i čovjekove egzistencije. Svoj intelektualni i duhovni preobražaj
i suštinu svojih razmišljanja pregnantno je opisao u knjizi Jasmin i maslina
(Ceres, Zagreb, 1999). On je prihvatio tezu drevnih orijentalnih učenja, da je
glavno obilježje vidljivog, osjetilnog svijeta neprestana promjena, metamor-
foza, transfiguracija i da je u tim stalnim preobražajima svaki objekt vidljive
stvarnosti zapravo opsjena. Sve se vrti na kotaču bitka. Svaki objekt je op-
sjena ili kako kažu Hindusi maja. Opsjena u kojoj čovjek i ne sluteći živi,
izgleda kao zbilja. Skup predmeta koje vidimo samo je projekcija opsjene
postojanosti našeg bića. Tek ako se uspije izvući iz svijeta opsjena, ako se
uspije uzdignuti na višu razinu svijesti, čovjek može razlučiti opsjenu od prave
zbilje, tek onda može spoznati da je jedina zbilja Bog. Hamvas, koji je to
spiritualno iskustvo sam doživio, ovako opisuje svoj vlastiti preobražaj: »Jedi-
na zbilja je Bog... Tom sam spoznajom stigao do čvrste točke; na najvažnijem
mjestu, na mjestu zbilje našao sam uporišnu točku... Sad sam saznao da
zbilju ne trebam tražiti ni u predmetnom, materijalnom svijetu, ni u prirodi, ni
u logici ili matematici. Sve je to drugo ili trećerazredno... Moj se život stabi-
lizirao u roku kraćem od jedne minute... Moje se pitanje sada modificiralo:
budući da je Bog jedina zbilja, kako krenuti da bih mogao dokučiti svoju
zbiljsku životnu temu?... Odgovor je sada postao lakši: osobni kontakt s Bo-
gom, upoznavanje Boga, takva životna praksa koja omogućuje približavanje
Njemu: moralnost, čist život, samoprijegoran rad, duhovna orijentacija...
Nisam religiozan, ali nemoguće je čisto živjeti u drukčijoj životnoj praksi... A
jer je Bog jedina zbilja, moram postati njemu sličan... Život služi tome da
čovjek napravi od njega nešto veliko, inače nema smisla... Prije sam mislio
da je stvaranje književnih djela moja zbiljska životna tema. Međutim, postoji
samo jedna zbiljsko životno djelo: spasenje. Spasiti zemlju i trešnju i papriku
i kosa i susjedovog psa i susjeda.« Hamvas je dakle stavio u središte svog
života ostvarenje vjerodostojnog, svrhovitog i djelotvornog postojanja, pos-
tojanja usklađenog sa svojim mislima i vjerovanjima. U svojem traganju za
konačnom istinom on se držao načela da sva pitanja treba držati otvorenim.
Dakle ne zauzeti konačni stav, ne zaustaviti, ne zatvoriti proces mišljenja,
nego ostaviti vrata otvorena. Pitanja ne treba definitivno riješiti, nego ostaviti
mogućnost raznih rješenja, zadržati slobodnu djelatnost duha.
Proučavajući kršćansku teologiju, helensku i europsku filozofiju kao i

drevne religijsko-filozofske predaje, Hamvas je došao do zaključka da je
izvor svih tih duhovnih struja jedan: prvobitna objava. A ta objava govori o
prvobitnom bitku, o padu čovjeka i o mogućnosti njegovog spasenja. Izvori
Hamvasovog intelektualnog i duhovnog nadahnuća bili su autentični tekstovi
objave. Njegova ga je univerzalna orijentacija okrenula prema Istoku, koji je
u svojim svetim knjigama sačuvao objavu u izvornijem, čišćem obliku od
Zapada. On je tako sagradio most između duhovnosti između Istoka i Zapa-
da. Jedan od glavnih Hamvasovih pojmova je budnost odnosno prosvjetlje-
nje, što označava takvo stanje svijesti u kojem čovjek uspostavlja vezu sa
svojom božanskom jezgrom, svojim božanskim Ja. Taj pojam budnosti Ham-
vas je preuzeo od svetih hinduskih spisa Veda, prema kojima je najviše nače-
lo Brahman, t.j. budno postojanje. Veličina Bele Hamvasa ogleda se prven-
stveno u tome što je on živio u skladu sa svojim intelektualnim, duhovnim i
moralnim uvjerenjima, u skladu sa svojim literarnim i filozofskim opusom, što
se vidi iz ovih njegovih riječi: »Dok svoje postojanje ne učinim savršenim, za
mene nema mira i ne mogu se odmarati ni u čemu i nigdje«. (prema K.
Kemeny, op. cit.).
Zlatno doba
Hamvas smatra da je u davnoj prošlosti, u pretpovijesno, arhajsko

doba čovječanstvo živjelo u stanju u kojem je vladao mir, sklad, ljepota i
ljubav, kad je vidljivi materijalni svijet bio povezan s nevidljivim, duhovnim
svijetom, kad su duhovne i božanske snage nesmetano strujale u materijalni
svijet i prožimale prirodu, čovjeka i ljudsku zajednicu. Takvo stanje činilo je
čovjekov život cjelovitim, potpunim i jedinstvenim, ili kako kaže Hamvas to
je čovjekov život činilo bitkom. U to arhajsko doba život je dakle bio u sva-
kom pogledu otvoreniji i sretniji od današnjeg, povijesnog doba. Tada su snage
univerzalnog bitka sasvim prožimale čovjeka. Ljudi i bogovi, kako govore
mitovi, živjeli su zajedno. Ljudi su bili svjesni da je materijalna priroda u kojoj
su živjeli samo sićušni dio univerzalnog bitka. Stari taoistički spisi nazivaju to
doba vremenom Velike Zajednice, koje kineski mudrac Kung Ce ovako opi-
suje: »Dok je Tao bio na zemlji, svijet je pripadao svima. Za vođu su birali
najprikladnijeg. Govorili su istinu i njegovali slogu. Nisu poznavali laž i pri-
jevaru; nije bilo lopova ni razbojnika. Kuće nisu imale vrata, ali nitko se ne bi
ušuljao. To je bilo vrijeme Velike Zajednice.« 15) Drugi opis zlatnog doba koji
navodi B. Hamvas uzet je iz drevne svete perzijske knjige Zend Avesta i
glasi: »I među blaženim stanovnicima carstva Ver nije bilo vladara koji bi
donosio stroge zakone. Nije bilo prosjaka, ni varalica, ni neprijatelja koji bi se
šuljali u mraku, nije bilo nasilnika koji bi napadali ljude.« Takav pravedan
vladar kao u carstvu Ver poznat je u predaji svih drevnih civilizacija: u Kini je
to bio Huang Ti, u Indiji Manu, u Egiptu Menes, a u Grčkoj Mines. B. Ham-
vas smatra da su likovi tih idealnih vladara zapravo simboli iskonskog, prvo-
bitnog čovjeka, koga hebrejska tradicija zove Adam. Idealno carstvo Ver,
carstvo mira, ljepote i sklada se u hebrejskoj tradiciji naziva Eden, a u grčkoj
tradiciji zlatno doba.
Posljednji veliki ljudi, izuzetne duhovne dubine, univerzalnog znanja i
gotovo nadljudskih sposobnosti, koje Hamvas zove majstorima života, kao
što su Lao Ce i Kung Ce u Kini, Buddha u Indiji, Zaratustra u Perziji, Herak-
lit i Pitagora u Grčkoj i Toth u Egiptu, živjeli su oko šestote godine pr. Kr. Ti
su ljudi vladali znanjima iz raznih područja kao što su geometrija, astrono-
mija, metafizika, religija, medicina, poezija, upravljanje državom. Grci su te
izuzetne ljude zvali iskonskim teolozima, jer su smatrali da preko njih govori
božanska riječ (theos logos), a Hamvas drži da su oni zbog svojih univerzal-
nih i nadčovječanskih svojstava bili sakralne, svete osobe. Pojava takvih
svetih, sakralnih osoba u iskonsko, zlatno doba bila je česta i uobičajena. Te
svete, sakralne osobe bile su majstori života, jer su bile u stanju dozvati
bogove, jer se u njima očitovao iskonski, kvintesencijalni bitak, jer su u svoj-
im osobama sačuvale božansku sakralnost iskonskog bitka. U sakralnim
osobama nalazile su se božanske moći, a sadržaj njihove osobnosti i života
nije bilo individualno, malo ja, nego veliko, univerzalno, spiritualno ja.
U zlatno doba, kad su prema perzijskoj legendi u carstvu Ver Zemlja

i Nebo bili povezani s devet mostova, svijet je bio potpuna i jedinstvena
cjelina, cjelina vidljive i nevidljive stvarnosti, cjelina duhovnog i materijalnog,
cjelina Neba i Zemlje, cjelina Boga i čovjeka. To je bila Velika Zajednica što
je bilo i prirodno, jer su gore navedena dva aspekta postojanja bila neraz-
dvojno povezana, oni su pripadali jedan drugome, oni su tek u zajednici pred-
stavljali bitak. Nestankom zlatnog doba, kad je prema perzijskoj legendi u
carstvu Ver srušeno osam mostova i ostao samo jedan, kojim duše odlaze sa
Zemlje i vraćaju se u nevidljivi, duhovni svijet, dolazi do odvajanja, kako kaže
Hamvas, bitka i života. Zajedništvo materijalnog i duhovnog svijeta činilo je
život cjelovitim i potpunim, činilo je život otvorenim prema bitku, činilo je
život bitkom. Prekidanjem zajedništva materijalnog i duhovnog čovjekov se
život sveo samo na materijalno, na zemaljsko, na razlomljeni bitak, na zatvo-
reni život. Ta dva pojma, bitak i život označavaju bitnu razliku između zlat-
nog doba i doba pada čovječanstva u mrak neznanja, patnje i zla. Prestankom
zlatnog doba pada zastor između otvorenog bitka i zatvorenog života. Tada
nestaje bitak, a čovječanstvo tone u zatvoren život. Iako Hamvas ne daje
eksplicitno svoju definiciju bitka, može se pretpostaviti da on shvaća bitak u
Platonovom smislu, t.j. kao kategoriju koja označava cjelovito biće, kao
cjelokupnost svih njegovih duhovnih i materijalnih komponenata. Kao takav,
bitak je vječna i nepromjenljiva kategorija, nasuprot promjenljivosti i prolaznosti
materijalnog, osjetilnog i prividnog svijeta.
Dok bitak karakterizira otvorenost, život bez bitka je zatvoren. A
otvorenost bitka je četverostruka: prvo, on je otvoren prema nadnaravnom
svijetu, koji je iznad prirode; drugo, otvorenje prema životu nakon tjelesne
smrti; treće, otvorenje prema misterijama duše; i četvrto, otvorenje prema
svim živim bićima, a prvenstveno prema drugim ljudima. Prva otvorenost je
znak metafizičkog karaktera bitka, druga označava povezanost sa svijetom
mrtvih, treća je odraz njegove bliskosti s misterijima, a četvrta označava
prisnost u međuljudskim odnosima. Za razliku od otvorenosti bitka, život je
zatvoren: on ne vidi ništa drugo osim osjetilne prirode. Stoga on negira nad-
naravni svijet i nije u stanju otkriti pravu zbilju. Život dakle ne vidi dalje od
osjetilne prirode i ne priznaje metafiziku. Čovječanstvo se zatvorilo prema
nadnaravnom. U tom »zatvorenom životu« veza s nadzemaljskim svijetom
svela se po riječima B. Hamvasa na »nejasnu takozvanu vjeru, koja je naj-
češće, osobito u takozvanog prosvijećenog čovjeka, primitivno praznovjerje.
Vjera zapravo postaje vjera u svoje ja, t.j. ona se pretvara u taštinu i
samoljublje.« Zatvorenost prema misterijima ogleda se u pokušaju da se
svijet duše reducira na djelatnost materije. I konačno, »zatvorenost života« u
vremenu koje je nastupilo poslije zlatnog doba imala je za posljedicu i zat-
vorenost prema drugim živim bićima, prvenstveno prema drugim ljudima, što
se manifestiralo u odsustvu prisnosti i neposrednosti u međuljudskim odnosi-
ma. Težište života stavljeno je tada na individualno ja. Za razliku od univer-
zalnog, vječnog i božanskog ja, koje je obilježavalo zlatno doba kako to kažu
sva drevna učenja od Veda do Platona, individualno ja, budući da je nastalo
u materijalnoj prirodi, nije ni besmrtno ni božansko.
U otvorenom bitku, u zlatno doba, ljudi su živjeli u životnoj zajednici u

kojoj nije bilo vlasništva, zakona, sebičnosti, taštine i častoljublja. Kako je
život postajao sve zatvoreniji, osamljenost ljudi bivala je sve veća, a nagon
sebičnosti, taštine, častoljublja i vlasništva sve jači. Ljudska je zajednica po-
stala, kako to kaže Hamvas »kaotično kretanje heterogenih elemenata«.
Nestalo je pravog prijateljstva, suosjećanja, neposrednosti, ljubavi. To je »sta-
nje kad čovjek uroni u slike materijalnog svijeta i degradira se na privid, kad
su mu ciljevi, želje, strasti i žudnje svedene samo na materijalne stvari, kad
vidi samo granicu materijalnog svijeta i kad ga nakon života bez duše čeka
uništenje. To stanje Vede zovu »abhimana«, što znači luda pomutnja«. (Sci-
entia Sacra, str. 51). U povijesno doba koje slijedi iza zlatnog doba, nasljed-
nik sakralnih osoba postao je, kako smatra Hamvas, genijalni čovjek t.j. čovjek
s izuzetnim intelektualnim i duhovnim sposobnostima, ali on se ipak bitno
razlikuje od sakralne osobe zlatnog doba. Najvažnija razlika je u tome što
genijalnog čovjeka povijesnog doba ne obilježava univerzalni bitak, što on ne
živi u životnoj zajednici nego je osamljen. Odnos sakralnog čovjeka zlatnog
doba i genijalnog čovjeka povijesnog doba sličan je odnosu iskonskog, uni-
verzalnog i cjelovitog znanja prema novovjekoj fragmentiranoj znanosti
Genijalni čovjek povijesnog doba je najčešće pjesnik, umjetnik ili mistik, a
samo iznimno filozof ili znanstvenik. U povijesno doba ulogu sakralnog sub-
jekta, velikog Meštra života preuzima knjiga, ulogu arhajske sinteze preuzi-
ma znanost, a ulogu mistične intuicije scijentistički razum. Poslije univerzal-
nog iskonskog doba nastupilo je individualističko povijesno doba. Za razliku
od iskonskog pjesništva, Mahabharate i Ramajane, Ilijade i Odiseje, pjes-
ništvo u povijesno doba postaje individualističko; u njegovom središtu nije
univerzalni, božanski bitak, nego ljudsko individualno ja.
U iskonsko, zlatno doba, ljudsko znanje je imalo obilježje univerzalne

metafizike, odnosno arhajske sinteze, a u središtu te arhajske univerzalne
cjeline bio je logos, koji se može označiti kao stvaralačka supstancija koja
oblikuje život. Primjeri te arhajske univerzalne metafizike su hinduizam, tao-
izam, budizam, zoroastrizam, hermetika. Ta drevna, iskonska učenja bila su
dio univerzalne cjeline; ona su bila odraz tada vladajućeg univerzalnog bit-
ka. U povijesno doba i metafizika, poput pjesništva gubi svoj univerzalni
karakter postajući individualistička, što znači fragmentarna, svojevoljna i plitka.
Dok je u središtu iskonske cjeline bio logos, koji Hamvas definira kao spiritu-
alnu stvaralačku aktivnost, sadržaj individualističke filozofije povijesnog doba
je pojedinačno ja. Iskonska cjelina, odnosno arhajska sinteza obuhvaćala je i
objedinjavala u skladu s univerzalnim karakterom logosa sva područja ljud-
skog znanja: matematiku, astronomiju, etiku, mistiku, liječništvo, sociologiju,
politiku. Pojedinačni dijelovi tog arhajskog univerzalnog znanja odvojeni od
cjeline ne bi mogli postojati niti bi imali smisla; oni bi, razdvojeni i zatvoreni u
sebe postali osakaćeni, krnji i irelevantni. S nestankom arhajske univerzalne
cjeline izgubio se i logos, što znači da se izgubio i stvaralački duh, koji metafi-
zički utječe na život i razvoj čovječanstva.
Čuvar metafizičkog duha u povijesno doba postala je mistika, koja je

opstala u Europi sve do danas usprkos zabranama i progonima. U srednjem
vijeku astrologija i alkemija imale su u Europi mnogo sljedbenika, ali je njihov
utjecaj kasnije znatno oslabio. Mistika je posvuda bila očitovanje metafi-
zičkog, univerzalnog duha, pa je to bila i u Europi. Genijalni predstavnik
europske mistike bio je Paracelsus, koji je pokušao iz elemenata astrologije,
alkemije i mistike izgraditi temelje cjelovitog, sintetičkog učenja. Sposobnost
mistične intuicije posjedovali su svi ljudi zlatnog doba, a s njom su raspola-
gale i genijalne osobe povijesnog doba. Ona čak latentno i sada živi u sva-
kom čovjeku, kolikogod on bio duhovno degradiran u odnosu na čovjeka
zlatnog doba. Mistička intuicija je nadrazumska, metafizička sposobnost, koju
Indijci zovu »buddhi«, a na Zapadu su je neki filozofi nazvali »intellect super-
ieur«. To je najviša čovjekova duhovna sposobnost, koju ni individualni život
povijesnog čovjeka ne može ukinuti, pa stoga svaki čovjek može zahvaljujući
toj sposobnosti nadići individualno, malo ja i uzdignuti se na višu egzistenci-
jalnu razinu, na razinu bitka. Mistička intuicija može dakle čovjeka istrgnuti
iz kruga zatvorenosti individualnog Ja i prenijeti ga u stanje nadahnuća,
ekstaze, u bitak, iznad osjetilne stvarnosti u duhovni svijet, u svijet bogova. U
takvom stanju čovjek stupa iz osjetilnog svijeta opsjena u nadvremensku
stvarnost univerzalnog svijeta čime jedinstvo čovjeka i svijeta postaje
neposredna realnost. Takvo stanje čovjek može postići na razne načine:
meditacijom ili spontanim nadahnućem, a najčešće u času smrti, kad njego-
va duša postaje veoma osjetljiva, kad se oslobodi svijesti i razuma, kad pos-
tane potpuno otvorena i budna. Mistička intuicija nije umna sposobnost, nije
obična inteligencija, već pripada nadnaravnim silama, buddhiju, superior-
nom intelektu.
B. Hamvas naglašava važnu činjenicu da su sve drevne civilizacije

imale slična shvaćanja svijeta i života, slične običaje, slične građevine i sli-
čna umjetnička djela. On posebno ukazuje na srodnost egipatske, peruanske
i astečke keramike i graditeljstva. Bilo je tumačenja da sličnost egipatskih i
srednje-američkih građevina potječe od visoko razvijene civilizacije nesta-
log kontinenta Atlantide, o kojem je pisao Platon. Hamvas međutim smatra
da se sličnosti u religijama, životnim običajima, graditeljstvu i umjetnosti kod
prostorno veoma udaljenih drevnih civilizacija, kao što su indijska, kineska,
perzijska, tibetanska, keltska, grčka, astečka i peruanska ne mogu pripisati
postojanju davne zajedničke pracivilizacije i prareligije koja je navodno pos-
tojala na Atlantidi, nego tome što su svi narodi svijeta crpili svoja znanja iz
zajedničkog iskonskog izvora bitka, iz istovjetne metafizike, iz iste duhovne
objave. A ta se ista duhovna objava iz generacije u generaciju prenosila
predajom, koja je bila »čuvar duha čovječanstva, smisla postojanja, znanja,
budnosti«. Hamvas dalje kaže: »Predaja objave iskonskog Duha je jedino
autentično znanje. Postoji jedna jedina objava i arhajske sinteze su inačice te
jedne jedine objave. Filozofije povijesnog doba su ostaci koji su izgubili svoju
istinsku metafiziku i koji ne donose budno znanje, nego izmišljaju omamljena
snoviđenja.« Hamvas navodi francuskog autora Guenona koji kaže da indij-
ske Vede sadrže iskonsku objavu, koja je izvorište svih predaja. U zlatno
doba svi su ljudi, kako kaže indijska predaja, posjedovali znanje Veda, svi su
bili upoznati s iskonskom objavom. Tada su ljudi živjeli u životnoj zajednici i
bili su u neposrednoj vezi s iskonskom stvarnošću, a nebo i zemlja stapali su
se u jedno. To iskonsko doba bilo je doba metafizike, čiji je instrument bila
mistička intuicija (buddhi, intuition intellectuelle), nadnaravna sposobnost
spoznaje, koja je nadindividualna i koja je otvorena prema univerzalnoj, nad-
osjetilnoj stvarnosti. Mistička intuicija otkriva iskonsku, metafizičku stvar-
nost, koja se ne može opisati riječima ili slikama, već samo simbolima čije je
»dešifriranje« moguće jedino uz pomoć mističke intuicije.
Pri kraju iskonskog, metafizičkog, zlatnog doba neposred-

nom objavom više nisu raspolagali svi ljudi, već samo pripadnici odabrane
duhovne kaste, a na prijelazu u povijesno doba značaj metafizike razumije-
vale su, kao što je već spomenuto, samo pojedine iznimne osobe, sakralni
subjekti. U povijesno pak doba neposredna objava živi samo u potencijalnoj
ljudskoj sposobnosti, u mističkoj intuiciji. Dijelovi arhajske predaje žive tako-
đer u drevnim svetim knjigama kao što su Vede, Upanišadi, svete knjige
taoizma, tibetanski Bardo Thödol, perzijski Zend Avesta, spisi Hermesa Tris-
megistosa, Talmud, Kabala, Biblija, Kuran. Kao što je spomenuto, Guenon
smatra da su svi navedeni drevni spisi varijante jedne te iste iskonske objave
koju sadrže indijske Vede, koje dakle treba smatrati autentičnim tekstom
iskonske metafizike. Iako je većina tih spisa i učenja povezana s religijom,
metafizika Veda je predreligijska i nadreligijska. Vede i iz njih izvedene predaje
bile su očitovanje univerzalnog Duha, univerzalne metafizike, koja je bila
iznad rasnih, nacionalnih, jezičnih, religijskih, klasnih i vremenskih ograničenja,
dok su religije bile vezane uz određene narode, određene rase i određeno
vrijeme. Prilagođavajući univerzalnu metafiziku duhu pojedinih naroda, rasa
i vremena, religije su postale partikularne tvorevine, iako je njihov korijen u
univerzalnoj objavi. Zbog toga što je univerzalna metafizika izvorište svih
religija, bilo je pokušaja da se stvori jedna univerzalna religija. Hamvas me-
đutim smatra da je mnoštvo različitih religija povijesna nužnost, jer se Jedno-
ta u smislu duhovne objave iskonskog doba u povijesno doba javlja kao mnoš-
tvo, t.j. kao mnogo mitova, mnogo religija i mnogo bogova. Univerzalna
metafizika koja je obilježavala iskonsko doba ne znači da je tada postojala
jedna religija, nego je ona bila znak nadreligijskog stanja tadašnjeg čovječan-
stva. Zadatak koji stoji pred čovječanstvom danas nije prema tome stvara-
nje jedne univerzalne religije, nego uspostava tolerancije i sklada među
različitim religijama.
Vede - autentični izvor iskonske objave
Mnogi poznavaoci orijentalnih učenja smatraju da svete indijske knji-

ge Vede sadrže prvobitnu objavu univerzalnog znanja o suštini svijeta, pri-
rode i čovjeka, o njihovom porijeklu, razvoju, sadržaju i smislu. Naziv Vede
potječe od sanskrtske riječi »vidja«, koja znači gledati, vidjeti. Pravo znače-
nje tog naziva indijskih svetih spisa je međutim »znanje«, što sugerira da
Vede sadrže znanje o svim bitnim pitanjima svijeta. Hamvas smatra da su
Vede čuvari duha predpovijesnog, iskonskog doba i da je njihova osnovna
uloga da probude ljude iz sna, iz privida materijalnog svijeta, kako bi spoznali
autentični smisao svijeta. Poticanje i održavanje budnosti je dakle pre-
ma H a m v a s u glavna zadaća Veda. Zbog središnje važnosti pojma bud-
nosti u filozofiji Veda, Hamvas potanko analizira njegov sadržaj i značenje.
Budnost u kontekstu duhovne nauke nije istoznačno budnosti u uobičajenom
smislu: ona ne znači stanje u kojem je čovjek svjestan, u kojem su njegova
osjetila djelatna. Budnost u metafizičkom smislu označava stanje nadnarav-
nog senzibiliteta, odnosno sposobnost da se vidi i spozna ono što je nedostižno
čovjekovim osjetilima. Ona je, kako kaže Hamvas »apsolutna svjetlost duše
i najviši intenzitet bitka«. Budan je onaj čovjek koji vidi i saznaje stvari i
pojave izvan osjetilnih i racionalnih okvira. Budnost dakle pretpostavlja buđenje
iz osjetilnog, materijalnog svijeta, što omogućava saznanje da je osjetilni svi-
jet opsjena, fantazmagorija, uz istovremenu spoznaju istinskog, izvanosjetil-
nog svijeta.
Hamvas smatra da suštinu vedskog učenja izražavaju slijedeće misli

sadržane u jednom poglavlju Veda koje se zove Iša Upanišad:
a) Svijet i sve što živi uronjeni su u božanski bitak;

b) Čovjek ne smije postati rob zemaljskih želja, jer one sadrže demon-
ske snage;
c) Čovjek koji se odnosi prema svim živim bićima kao dijelovima svog
ja, a sebe vidi u svemu što živi, taj se više ne boji smrti ni bilo čega;
d) Onaj u kome svako živo biće postaje dio njegovog ja, taj se pro-
budio;
e) Ako si sposoban vidjeti Jedno, nestaje tuga i brige;
f) Neznalice tumaraju u slijepom mraku, ali u još gušćem mraku kreću
se oni koji gomilaju znanje na znanje;
g) Onaj tko zna da je nedovoljno i znanje i neznanje, prekoračuje smrt
i postaje besmrtan;
h) Onaj tko vjeruje da postaje ništa, ulazi u gustu noć; ali u još gušću
noć ulazi onaj tko vjeruje da postaje nešto. Onaj tko zna da ne postaje nešto
niti da ne postaje ništa i s tom spoznajom prekoračuje smrt, samo taj postaje
besmrtan.
Većina ljudskih duša spava, kažu Vede, u čarobnim opsjenama svojih
snova, u maji. One vjeruju da su njihovi osjeti, misli, želje, strasti, mašta i
volja zbiljski, realni fenomeni. To stanje duha Vede zovu »avidja«, a ono je
posljedica neznanja, duhovne pospanosti, degradacije i sljepila, kad je čovje-
kovo ja opčinjeno osjetilima i materijom. Čovjek u stanju »avidje« uzima
osjetilni, materijalni svijet kao zbilju, vjeruje da je opsjena materijalnog svijeta
realnost, ne sluti da iznad materijalne prirode postoji drugi, nevidljivi, istinski
svijet. Čovjek zarobljen u toj opsjeni, maji počinje vjerovati da je zaseban
individuum, odvojen od drugih živih bića, odvojen od prirode i svijeta, da je
zasebno ja sa svojom posebnom sudbinom, svojim posebnim interesima, ciljevi-
ma, mislima i željama. I ukoliko je samosvjesniji, sebičniji, uobraženiji i oholiji,
utoliko je neukiji, sljeplji, duhovno pospaniji, zaostaliji i nestvarniji. Kad se u
Iša Upanišadima govori o znanju, o tome da su u još gušćem mraku oni koji
»gomilaju znanje na znanje«, misli se racionalno znanje, ograničeno na feno-
mene materijalnog svijeta, koje ne otkriva istinu o suštini svijeta, prirode i
čovjeka, zbog čega se takvo znanje smatra beskorisnim, pa čak i opasnim s
gledišta duhovnog napretka čovjeka i sudbine čovječanstva. Za razliku od
materijalnog, racionalnog znanja (vijna) koje se stiče osjetilnim zapažanjem
materijalnih stvari i pojava i njihovom razumskom interpretacijom, istinsko
se znanje (vidja) može postići jedino pomoću mističke intuicije, buddhija,
pomoću intuition intellectuelle.
Prvi je preduvjet za stjecanje znanja o drugoj, istinskoj razini postoja-

nja duhovno stanje koje se u Vedama naziva budnost. Budnost je stanje
oprečno stanju duhovne snenosti, omame, u kojem se nalazi čovjek koji je
opčinjen iluzijom osjetilnog, materijalnog svijeta. Budnost obilježava senzi-
bilitet duše za više razine spoznaje. Ona uključuje čovjekova osjetila, inte-
lekt, nagone i njegovu dušu. Međutim, najviši oblik budnosti, božanska bud-
nost, je više od toga: ona nije osjetilna, ni intelektualna, ni duhovna, ona je
ljubav. Hamvas kaže: »Najviši stupanj sličnosti s Bogom u čovjeka nije bud-
nost duha, nego budnost srca, t.j. ljubav«. Prvi znak budnosti je sumnja da
osjetilni, materijalni svijet nije jedini svijet, da on zapravo nije istinit, pravi
svijet, da postoji nešto iznad prirode, nešto nadosjetilno. Drugi korak u pravcu
budnosti je kad čovjek počinje uviđati povezanost i istovjetnost svih bića i
svih stvari, kad shvati da je iskustveno mnoštvo i raznovrsnost živih bića i
stvari samo privid, da je sve postojeće sjedinjeno u Jednoti, da je svijet Jed-
no. Tada se čovjek prestaje osjećati kao izdvojena jedinka, kao individuali-
zirano ja i postaje svjestan univerzalnosti svoga bića. S tim u vezi Hamvas
navodi ove Heraklitove riječi: »Pospani imaju svoje posebne, individualne
svjetove, dok budni imaju jedan jedini, zajednički svijet«. Budan čovjek ne
odvaja sebe od drugih bića; on u sebi vidi sva bića ovoga svijeta, ali i u
svakom biću vidi sebe. On postaje svjestan da su sva bića, svi ljudi, sve
životinje, ptice, insekti, drveće, biljke, zemlja i kamenje, da su svi oni dio
jedne Cjeline, a time i dio njegovog ja.
Posljednji korak u postizavanju stanja budnosti je spoznaja atmana,

što je temeljni pojam Veda. Atman je univerzalna, božanska, vječna duša
koja živi u svakom čovjeku; ona je svenazočna i sveznajuća, ona je bitak-
duša koja nadvladava vrijeme i prostor, koja se ne rađa i ne umire. Vede
razlikuju atmana i jivu. Jiva je pojedinačno, individualizirano ja, koje izražava
mnoštvenost materijalnog, osjetilnog svijeta a time i iluzornost tog svijeta,
dok je atman besmrtno biće, istinska stvarnost odražavajući tako jedinstvo i
univerzalnost svega postojećeg, Jednotu. Da bi čovjek spoznao u sebi tu
božansku iskru, atmana, mora se opustiti i uzdignuti iznad osjetilnog svijeta.
Stanje duboke meditacije u kojem čovjek sasvim isključuje svoja osjetila i
svoju svijest i tako daje duši priliku da se odvoji od svijeta opsjena, zove se u
indijskoj tradiciji samadhi. U tom nadsvjesnom stanju čovjek spoznaje istinu
o vlastitoj zbilji, koja je besmrtna, vječna i beskrajna. U stanju samadhija,
ekstaze čovjek doživljava potpuni mir, osjećaj nepomućene sreće i blaženstva
i trajno spasenje. Čovjekova duša u stanju samadhija naziva se u Vedama
arhant. Duša tada postiže oslobođenje skidajući sa sebe sve što nije duhovno,
što nije istinita zbilja, što je opsjena, maja. Ona tada dostiže stanje čistog
bitka, telezmu, kvintesencijalni život, sreću. Ona tada živi u potpunoj Jednoti
bitka. Kad se čovjek izdigne na još viši stupanj prosvijetljenosti i ekstaze,
tako visok da se više ne može vratiti u materijalnu prirodu, da ga intenzivno
spiritualno iskustvo potpuno prenese preko granica materijalnog svijeta, on
doživljava stanje koje se zove nirvikalpasamadhi, čime se završava proces
inicijacije. Za to stanje hermetički spis Tabula Smaragdina piše da se tada
u čovjeku budi solarna i lunama probuđenost i da njegovo tijelo postaje
isključivo duhovno tijelo. On tada više nema osobnih želja ni nagona, strasti
ni predrasuda, on se uzdigao u Jednotu bitka i postao univerzalno biće. Takvo
učenje zajedničko je svim drevnim predajama: Vedama, hermetici, Kabali,
Zaratustri i Pitagori.
Čovjekova duša je nematerijalna, ona je besmrtna, ona se nije rodila

niti će umrijeti, ona se ne mijenja, ona je jedina istinita zbilja. Kolikogod
mnogo ima pojedinačnih duša, one sačinjavaju neodvojivo, nepromjenljivo i
vječno Jedno. A ono što sjedinjuje sve duše, koje su opsjenom postale mno-
štvo, je ljubav. Ljubav je ta spona koja čini mnoštvo pojedinačnih duša jed-
nom dušom. Jedina stvarna zbilja je duša, koja je Jedno, a opsjena duše je
svijet, što onda stvara Dva (duša i svijet). Prvi korak u kreaciji bila je ideja,
kojom je Stvoritelj stvorio iskonski, nematerijalni Svemir. Iako je taj iskonski
Svemir bio nematerijalan, on je ipak bio izvan duše, bio je opsjena duše, što
znači da već tada nije bilo više Jedno, nego Dva. To dalje znači da je nastao
takav svijet u kojem je sve udvojeno: noć i dan, svjetlost i tama, muško i
žensko, ja i ti, život i smrt, san i budnost, da i ne. Taj novi, udvojeni svijet
(Dva) bitno se razlikuje od prethodnog jedinstvenog svijeta (Jedno): više ne
postoji vječni mir nego je sve u neprekidnom kretanju, više ne vlada harmo-
nija nego napetost, umjesto ljubavi postoji privlačnost, umjesto homogenosti
postoji heterogenost, umjesto istinite zbilje postoji opsjena. Pored jedine isti-
nite zbilje, što je bila duša, stvoren je svijet kao opsjena duše. Dok je duša
bila neaktivna i nepomična, iskonska je priroda bila pokretna, plodna i stvara-
lačka. Prvo očitovanje iskonske prirode bila je misao, um, inteligencija, koju
Vede zovu buddhi a Grci logos, koja je izvor neprestane stvaralačke
aktivnosti iskonske prirode. Sada se dakle pojavio i treći pojam: misao, bud-
dhi, logos, pored prvobitne duše i iskonske prirode. Dok je postojala samo
duša bilo je Jedno, stvaranjem iskonske prirode nastalo je Dva, a pojavom
misli nastalo je Tri. Nakon misli (buddhija, logosa) dolazi i do četvrtog stup-
nja, do pojave ja, do individualizacije. Iskonska priroda i misao su univerzalni,
ne poznaju granice ni različitosti oblika: oni nisu individualizirani, nemaju ja.
To što je od univerzalnog učinilo individualno, Vede nazivaju »ahamkara«
činiteljem ja. Nakon pojave individualnog ja dolazi peti stupanj, okretanje ja
prema unutra, prema sebi, što Vede zovu »manas«, što označava unutarnje
osjete: osjećaje, pažnju, iskustvo, budnost. Nakon toga dolazi šesti stupanj
vanjski osjeti, »indrja«, koji se dijele na opažanje (vid, sluh, dodir, miris, okus)
i djelatne (hod, hvatanje, govor, oplođivanje, pražnjenje).
Iskonska, nematerijalna priroda, zatim misao (buddhi), pa činitelj ja

(ahamkara), unutarnji osjeti (manas), i vanjski osjeti (indrja) su nematerijal-
ni i nevidljivi. Oni nisu u sferi života nego u sferi bitka, ali svi su oni aktivni,
plodni i stvaralački. Oni su manifestacija nepromjenljive, nepokretne i ne-
djelatne duše. Prema Vedama te manifestacije duše okružene su sa pet
opni, vela ili pokrivača koje se zovu koša, s tim da svakoj pojedinoj mani-
festaciji odgovara po jedna opna (veo, pokrivač, koša). Pokrivač iskonske
prirode zove se anandamaja-koša, a drugi pokrivač, koji dolazi poslije anan-
damaja-koše je viđhana-koša, koji odgovara umu i znanju (buddhi). Treći
pokrivač odgovara unutarnjim osjetima (manas), a zove se manomaja-koša.
Sljedeći pokrivač okružuje materijalno tijelo, koje raspolaže s vanjskim
osjetima (indrja), t.j. koje vidi, čuje, dodiruje, hoda i govori. Taj pokrivač, koji
pokriva samo mali dio bitka, materiju, Vede zovu annamaja-koša.
Čovjek živeći u materijalnoj prirodi koju doživljava svojim osjetilima i

obitavajući u svom fizičkom tijelu vjeruje da se čitav svijet sastoji od materi-
je. On stoga vjeruje da su njegovi osjećaji i misli odraz stanja, iskustva i
potreba njegovog fizičkog tijela. Međutim, prema Vedama to je obmana, što
više to je suprotno istinskoj stvarnosti, do čega dolazi zbog opsjene pokrivača
(opni, velova, koša). Dolazi dakle do inverzije stvarnog stanja: čovjek
obmanu doživljava kao stvarnost, a stvarnost smatra obmanom. Takva pogre-
šna percepcija posljedica je krivo »podešene« svijesti, koja se može ispraviti
meditacijom, mističkom intuicijom i ekstazom. Čovjek koji duboko meditira,
koji doživljava mističku intuiciju i ekstazu kao da se budi iz sna, kao da se
osvještava i prosvjetljuje. On tada počinje shvaćati da materijalna priroda
nije istinska stvarnost nego obmana.
Indijska tradicija razlikuje iskonsku objavu (šruti), što su Vede, od

predaje (smrti). Od bitne je važnosti iskonska objava (šruti), dok je uloga
predaje (smrti) samo objašnjavanje i nadopunjavanje. Ako se ta objašnjenja
i nadopune razlikuju od iskonske objave, treba ih odbaciti. Objava se u svim
tradicijama držala u tajnosti. Hamvas s tim u vezi navodi ove riječi iz svete
knjige Mišna: »Potpuna se povijest Postanja smije ispričati u jednom nara-
štaju samo dvojici, a Merkabu pak samo jednom i to onom koji je dovoljno
oštrog uma, da je na temelju uputa i aluzija sam odgonetne«. Tajnost iskon-
ske objave objašnjava se time što čovjek koji živi u obmani materijalne pri-
rode nije pripremljen da primi punu istinu o višem, potpuno drukčijem svijetu.
Spoznaja tog višeg svijeta oslobađa goleme kozmičke snage, koje mogu slo-
miti nepripremljenog, neprosvjetljenjenog, neiniciranog čovjeka. Za upozna-
vanje svih tajni iskonske objave potrebna je dakle sustavna spiritualna
priprema, učenje i vježbanje uz pomoć duhovnog učitelja, gurua.
U učenju Veda važno mjesto zauzimaju pojmovi duše i arhajskog čovje-

ka. Prema tom učenju, koje su preuzele sve predaje od iskonskog doba do
Platona, pravo biće arhajskog čovjeka je duša. Tu dušu skriva opna, pokrivač
(koša); dok je duša vječna, opna koja ju skriva je prolazna. Takvo shvaćanje
arhajskog čovjeka je zajedničko svim predajama: indijskoj, kineskoj, perzij-
skoj, egipatskoj, tibetanskoj, grčkoj. U svim tim predajama čovjek je posljed-
nje djelo Stvaranja, on je slika i prilika stvaralačke Duše, jedino biće koje je
neposredno povezano sa Stvoriteljem, koje u sebi ujedinjuje sve elemente
kreacije, Kozmosa i kozmičkih moći. Prema svim drevnim učenjima odnos-
no predajama prvobitna priroda nije bila materijalna, već duhovna, a iskonski
prvi čovjek, Adam Kadmon bio je gospodar tog duhovnog svijeta. Među
kozmičkim moćima bilo je i Zlo, ali ono je bilo izvan Stvoritelja, izvan njegove
kreacije, izvan Prirode. Iskonski čovjek, Adam Kadmon, prvi, božanski čovjek,
koga su Indijci zvali Manu a Kinezi Wang, koji je bio slika i prilika Stvoritelja,
nije odolio iskušenju zlih moći, zbog čega je potonuo u materijalni svijet, indi-
vidualizirao se i postao mnoštvo. Tu katastrofu arhajskog, iskonskog čovjeka
duhovne predaje zovu padom čovječanstva u grijeh. Pažnja tog palog čovje-
ka nije više bila usmjerena prema božanskom Stvoritelju, nego prema vlasti-
tom ja. Čovjek koji je bio gospodar Prirode, koja je u svom iskonskom, izvor-
nom obliku bila nematerijalna, duhovna, povukao je sa sobom u materijalnu
sferu i Prirodu. Od duhovnog bića, Adama Kadmona postao je prirodni,
zemaljski Adam. Ta legenda ukazuje na dvostruku prirodu čovjeka: on je
božanskog porijekla, potomak Adama Kadmona, koji posjeduje stvaralačku
inteligenciju, ali je istovremeno i biće materijalne prirode, koje je podložno
djelovanju zlih moći, kao što su: nestajanje (grčki Phthora), smrt (Thanatos),
razdor (Eris), oskudica (Penia), taština (Hibris), pobuna (Hamartia). U tom
su čovjeku poreci duše i fizičkog tijela prisutni svi ranije spomenuti pokrivači
(koše): anandamaja-koša, viđnama-koša, manomaja-koša i annamaja-koša
Zemaljski čovjek, Adam nije prekinuo svaku vezu s iskonskim, nebeskim
čovjekom, Adamom Kadmonom. Oni su ostali Jedno, samo što se svijest o
tom Jedinstvu kod većine ljudi izgubila. U mnogim se predajama spominje
primarni čovjek, koji se razlikuje od primitivnog čovjeka. Primarni se čovjek
shvaćao kao sakralna osoba, kao duhovno biće odnosno kao božanski čovjek
što su u povijesti čovječanstva bili proroci, visoki svećenici i kraljevi, dok se
primitivni čovjek nalazio na bitno nižoj duhovnoj razini.
Hermetika - objava i inicijacija
Izvor hermetičkog učenja je grčki prijevod staroegipatskog inicijacij-

skog teksta, koji potječe iz pradavnog doba, oko četvrtog tisućljeća pr. Kr.
Grčki je prijevod nastao početkom našeg računanja vremena u Aleksandriji,
gdje je veliki broj učenih ljudi prikupljao arhajske tekstove iz Indije, Kine,
Tibeta, Perzije i Kavkaza za čuvenu aleksandrijsku biblioteku i prevodio ih
na grčki. Kao autora staroegipatskog inicijacijskog spisa grčki prevoditelji
navode Hermesa Trismegistosa, što je grčki naziv za egipatsko božanstvo,
Totha. Toth je u stvari bilo ime vrhovnog egipatskog svećenika, kao što je u
Tibetu bio Dalaj Lama ili u Perziji Zaratustra. Vrhovni svećenik, Toth bio je
istovremeno i filozof, a smatralo se da on u čovječanstvu zastupa duh
božanstva. Za Hermesa Trismegistosa legenda kaže da je potjecao od Seto-
va roda, a Šet je po predaji bio treći sin Adama i Eve. Prvi sin je bio Kain,
zemaljski čovjek, simbol iskvarene spiritualnosti zemaljskog, materijalnog
čovjeka. Abel, drugi sin Adama i Eve je nasuprot tome bio nebeski čovjek,
simbol duhovnog, božanskog porijekla čovjeka. Kainovo ubojstvo Abela sim-
bolizira pobjedu materijalnog čovjeka nad nebeskim čovjekom. Treći sin, Šet
je prema legendi pravi čovjek, ni anđeo, ni đavao, već biće doduše sastav-
ljeno od materije, ali u kojem živi uspomena na njegovo duhovno porijeklo, na
veliki misterij duhovnog svijeta. Šetovi potomci su bili proroci, vrhovni svećenici,
patrijarsi, zakonodavci, učitelji i prosvjetitelji čovječanstva. Hamvas smatra
da se pod imenima Kaina, Abela, Šeta kao i Totha i Hermesa u Egiptu,
Manua, Buddhe i Bodhisatve u Indiji i Zaratustre u Perziji ne smiju podrazu-
mijevati povijesne osobe, nego da su to spiritualni pojmovi, koje su ljudi per-
sonificirali. Prema drevnoj egipatskoj legendi Hermes je kao potomak Šeta
prenio znanje prvobitne objave poslije velike kozmičke katastrofe odnosno
potopa u Egipat.
Hamvas smatra da je grčki prijevod spisa Hermesa Trismegistosa
odnosno vrhovnog staroegipatskog svećenika Totha vjerodostojan i to zbog
tri razloga. Prvo, stoga što se u tom prijevodu upotrebljavaju metafizički
simboli, na pr. logos, termin s mnogostrukim značenjem, kao što je riječ
smisao, božanska providnost, božanska stvaralačka moć. Logos je očigled-
no metafizički pojam s tajnovitim i nadnaravnim značenjem. Prema drevnim
spiritualnim tradicijama suština inicijacije se sastojala u tome da učitelj, maj-
stor uvede učenika u misterij logosa. Drugi razlog vjerodostojnosti grčkog
prijevoda Hamvas vidi u shvaćanju bogova. Za razliku od novovjeke teolo-
gije koja nastoji objasniti Boga razumom, u arhajsko doba bogovi su se
doživljavali putem mističke intuicije, spiritualnog viđenja, teurgije. Treći dokaz
vjerodostojnosti su opisi događaja pomoću mitskih slika, koje izazivaju duhovno
buđenje, preobrazbu, katarzu i pročišćenje. Budući da se u dijalozima Hennesa
Trismegistosa mogu naći sva tri navedena obilježja, t.j. metafizički simboli
(logos), mističko shvaćanje božanstva i mitsko prikazivanje događaja, Ham-
vas smatra da grčki prijevod predstavlja autentično tumačenje Hermesovog
učenja.
Prema egipatskoj predaji Hermes Trismegistos je bio na takvom stup-

nju prosvjetljenosti, da je doživio objavu kao unutarnji glas, slično kao što je u
Indiji prema legendi objavu doživjelo sedam ršija (mudraca), a u Kini veliki
Žuti car. Objava, koja sadrži znanje o porijeklu svijeta, o njegovoj svrsi i
smislu, nastala je kad i sam svijet. Biće koje je stvorilo svijet, Stvaralačka
Duša, sačuvala je znanje o cilju, smislu, načinu stvaranja svijeta i čovjeka i
objavom je saopćila odabranim osobama. Tako je objavom sačuvano sjećanje
na misterij stvaranja svijeta, na zakone njegovog postojanja, na fenomene
bitka. To je sjećanje međutim u latentnom stanju prisutno u svakom čovjeku
i ono se može određenim načinom probuditi, tako da čovjek sazna objavu
koju njegova duša nosi u sebi. Čovjek doživljava svijet pomoću svojih pet
osjetila, tako da su njegove spoznajne mogućnosti ograničene na materijalni
svijet. Međutim putem inicijacije, koja je u iskonsko doba bila najvažnija
institucija čovječanstva, čovjek je mogao uz pomoć duhovnog učitelja, maj-
stora odnosno gurua postići »prosvjetljenje« i visoku duhovnu razinu.
Prvi uvjet za »prosvjetljenje«je da je čovjek moralno čist. S tim u vezi

Hamvas citira Porfirija (233-304. godine poslije Kr.), novoplatonističkog filo-
zofa, učenika Plotina (filozofa koji je obnovio Platonovu filozofiju i koji je u
religioznoj ekstazi vidio najvišu ljudsku spoznajnu mogućnost), koji kaže:
»Bogovi se ne pojavljuju dok god duša nije čista, dok god čovjek nije izagnao
demone«. Moralna čistoća, nevinost i askeza služe tome da čovjek olabavi
vezu s materijalnom prirodom i da tako stekne senzibilitet za nadnaravno
iskustvo. Taj zaokret prema unutra predstavlja bitan moment, najveći korak,
odlučujući prag u postupku inicijacije, jer se tada budi osjetljivost za nadna-
ravno što omogućuje doživljaj Jednote, odnosno spoznaju istinite, nepromjen-
ljive i vječne Stvarnosti. Tada čovjeku postaje jasno da je osjetilna, materijal-
na stvarnost, to mnoštvo oblika viđenih tjelesnim očima puka čarolija, maja
ili kako kaže Hamvas: »Učenik je tek sada probio zatvoreni život i ušao u
otvoreni bitak«. Kod toga je važno da učenik svu svoju pažnju usredotoči na
neku točku izvan osjetilnog svijeta, kako bi se u trenutku odvajanja od mate-
rijalnog svijeta imao za što uhvatiti, jer ga iz tog svijeta može istrgnuti samo
nešto što je potpuno izvan domašaja osjetila. Za to je potrebna posvemašnja
koncentracija na neku izvanzemaljsku točku, koja će mu poslužiti kao »pojas
za spasavanje« kad se odvoji od materijalnog svijeta i tako izgubi tlo pod
nogama. Kad čovjek prijeđe prag osjetilnog svijeta i uđe u duhovni svijet,
kad izađe iz materijalne, prividne, polimorfne stvarnosti i zakorači u istinitu,
jedinstvenu Stvarnost, u Jednotu, on tada stječe sposobnost spoznaje istine o
porijeklu Svemira, prirode i čovjeka. Znanje stečeno tom spoznajom je sveto
znanje, sveta znanost (Scientia Sacra). Postići to znanje je cilj i smisao
inicijacije. Samoprijegor, disciplina, post, asketske vježbe, molitva i medita-
cija su neophodni kao priprema za inicijaciju.
Kad se pomoću koncentracije na točku izvan osjetilnog svijeta čovje-

kova duša odvoji od materijalne prirode, od osjetilnog svijeta, koji je do tada
držala jedinom stvarnošću, u njegovoj svijesti nastaje vakuum, što je najteži
trenutak inicijacijc. Čovjekova je duša tada izašla iz materijalnog svijeta
ostavši tako bez svog osjetilnog iskustva, što izaziva prekid u kontinuitetu
njegove svijesti. I sada se u tom vakuumu javlja nadsvjesno Ja. Naime izvan
svijesti, koja pripada materijalnom svijetu odnosno iskustvenom, individual-
nom ja, postoji nešto što je ispod i nešto što je iznad svijesti. To što je ispod
te individualne svijesti, individualnog ja, je podsvjesno ja, što priznaje i mo-
derna psihologija. A ono što je iznad svijesti odnosno iznad individualnog ja je
nadsvijest, što moderna psihologija ne priznaje. Dakle u trenutku kad
nastupa vakuum u svijesti inicirane osobe, ne javlja se njegovo podsvjesno,
nego njegovo nadsvjesno, univerzalno Ja. Cilj je inicijacije osloboditi čovje-
kovu dušu okova materijalne prirode i otvoriti je univerzalnom bitku, stopiti je
s Jednotom univerzuma. Putem koncentracije na točku izvan osjetilnog svi-
jeta čovjekovo se ja oslobađa materijalne prirode, krene prema toj točki
smiri se u njoj i doživljava jasan uvid u istinitu Stvarnost, u univerzalni bitak
To međutim može postići samo nadsvjesno Ja, koje je nositelj univerzalnog
Duha. Kad spisi Hermesa Trismegistosa govore o čovjeku, ne govore o
individualnom ja, nego se uvijek spominjući čovjeka misli na univerzalnog
vječnog čovjeka (homo aeternus). Kad u procesu inicijacije čovjek otkrije u
sebi nadsvjesno, univerzalno Ja, u njemu sviće kozmička svijest, koja ga
podiže na viši nivo postojanja izvlačeći ga iz materijalne prirode i uzdižući ga
u duhovni svijet. To dovodi do bitne promjene u prirodi čovjeka: dok živi u
materijalnom svijetu čovjek je egocentričan, a nakon inicijacije prešavši u
duhovni svijet on postaje theocentričan, on postaje theonom, vječni čovjek.
Hermetička tradicija poznaje tri stupnja inicijacije: prvi stupanj je učenje;

drugi stupanj je doživljavanje vizije univerzalnog, vječnog čovjeka; i treći
stupanj je stapanje (mysterion mega), kad se individualno ja stapa s vječnim,
božanskim čovjekom. Iako se prvi stupanj zove učenje, to nije učenje u
uobičajenom smislu, koje je ograničeno na fenomene materijalnog svijeta.
Znanje u smislu inicijacije se ne može crpiti iz knjiga. Ono se sastoji u duhovnom
prosvjetljenju, koje se može postići samo određenim upornim, samozatajnim
i asketskim vježbama, samodisciplinom, samosvladavanjem i duhovnim sazri-
jevanjem uz pomoć i pod vodstvom duhovnog učitelja, gurua. Prolazeći kroz
prvi stupanj inicijacije učenik mora izabrati između puta zemaljskih užitaka i
svetog puta, i ako izabere sveti put mora se odreći zemaljskih užitaka i živjeti
u samoprijegoru i askezi. To omogućuje da mu se otvori sveti put, da se
»odlijepi« od materijalne prirode i da tako otpočne svoj novi duhovni život, da
doživi viziju univerzalnog, vječnog čovjeka. U tom stanju više svijesti čovjek
kao da sanja, jer je za njega materijalna stvarnost nestala, ali on ne sanja, jer
vidi. To se stanje naziva spiritualnom ekstazom, a u hinduskoj tradiciji zvalo
se samadhi. Na trećem stupnju inicijacije čovjek doživljava najveću misteri-
ju: potpuno stapanje s vječnim, božanskim čovjekom (mysteria mega). Tada
inicirana osoba postaje član posebne, univerzalne ljudske zajednice, koju
hermetička predaja zove logos rasom. Pripadnici te kozmičke, univerzalne
ljudske zajednice su posvećeni u misterij logosa, povezani nitima vječnosti i
zajedništvom u božanskom duhu. Za razliku od zemaljskih ljudskih zajednica,
koje se razlikuju po rasi, jeziku i naciji i koje su podložne propadanju i nestanku,
zajednica logos rase je jedinstvena i vječna.
Hinduska duhovna tradicija također razlikuje tri stupnja inicijacije: tri
gune koje spominju Vede (gune se smatraju temeljnim svojstvima imanent-
nim svakoj materiji), mogu se shvatiti kao tri stupnja inicijacije. Guna zvana
tamas označava mračnu, gustu materiju u kojoj se nalazi čovjek živeći u
materijalnoj stvarnosti, koja ga vuče u duhovnu letargiju i neznanje. Guna
zvana rađas obilježava sklonost duhovnoj dinamici i napretku, a treća guna,
satva predstavlja stanje potpune duhovne čistoće i uravnoteženosti, stanje u
kojem se nalazi čovjek koji je upoznao najveće duhovne misterije. Pitagora
spominje četiri stupnja duhovne evolucije: prvi stupanj je produhovljeno miš-
ljenje; drugi je pročišćenje, moralna disciplina, askeza; treći stupanj je pros-
vjetljenje, a četvrti ostvarenje božanskih moći (teofanija). U zbirci hermetičkih
spisa Corpus Hermeticum navodi se dvanaest prepreka na putu inicijacije:
neznanje, klonulost, neumjerenost, putenost, nepravednost, pohota, prijevara,
zavist, podmuklost, ljutnja, brzopletost i zloća. Podulja lista prepreka govori o
iznimno velikom stupnju upornosti, samoprijegora i duhovne discipline koju
zahtijeva njihovo savladavanje.
Kao što je spomenuto za postupak inicijacije neophodna je uloga duhov-

nog učitelja, vodiča, gurua koga učenik doživljava kao očitovanje univerzal-
nog duha. Guru je duhovni otac svog učenika, jer se smatra da se učenik
ponovno rodi kad pređe prag najvećeg misterija (mysteria mega), t.j. kad se
uzdigne na treći stupanj inicijacije. Tada on dobiva i novo ime, jer se putem
novog imena inicirana osoba spajajući se sa univerzalnim duhom odriče svog
prijašnjeg života i svog individualnog ja.
Krajnji je cilj inicijacije ponovno uspostavljanje jednote bitka, koju je

vječni čovjek (homo aeternus) izgubio kad je zamijenio svoje pravo duhovno
biće s materijalnim ja poistovjetivši se s njime. Postupkom inicijacije čovjek
se osvješćuje i spoznaje da je njegovo pojedinačno, materijalno ja samo
opsjena, kao što je i čitava materijalna priroda sa svim svojim bezbrojnim
stvarima i oblicima, biljkama i životinjama samo obmana, maja. U istinskoj
Stvarnosti postoji samo besmrtno ljudsko biće, vječni čovjek, božansko biće,
duša, ono što Hindusi zovu atman. U toku postupka inicijacije učenik stječe
uz pomoć učitelja, gurua znanje o smislu i cilju života i o tome kako da čovjek
koristi svoje pojedinačno, materijalno ja kao sredstvo za povratak u izgubljeno
iskonsko stanje, za stjecanje svijesti o sebi kao besmrtnom, božanskom biću,
za ponovno uspostavljanje jednote bitka. Sve predaje navode dva načina za
postizavanje tog cilja: zajedničkom ili pojedinačnom metodom. Zajednička
metoda uspostavljanja jednote bitka sastoji se u prinošenju žrtve, metoda
koja je poznata u gotovo svim duhovnim tradicijama. Misterij žrtve odnosno
spiritualni smisao prinošenja žrtve sastoji se u vjerovanju da se duša životi-
nje, s kojom je po tom vjerovanju povezana njezina krv, prilikom žrtvovanja
uzdiže i da ona tada pokreće i ljudsku, također s krvlju povezanu dušu. Na
taj se dakle način duša, koja se nalazi u ljudskoj krvi, budi i otvara prema
univerzalnom bitku. Tokom obavljanja žrtvenog misterija oslobađaju se čovje-
kove spiritualne sile, odvajajući se od materije i pripremajući se za povratak
u jednotu bitka. Te se spiritualne sile oslobađaju i prilikom drugih misterija,
na pr. tokom vjerskih obreda, molitvama, zajedničkim pjevanjem sakralnih
pjesama i drugim spiritualnim ritualima. Spiritualne sile u helenističkoj Grčkoj
zvali su telezma, a u hermetičkim spisima se kaže: »Otac svih stvari je telez-
ma«. S druge strane, pojedinačne se metode prosvjetljenja i reintegracije s
Jednotom bitka sastoje od meditacije, askeze, samoprijegora, ispravnog živo-
ta i djelovanja.
Stupnjevi u procesu inicijacije nisu stepenice na putu usavršavanja

individualnog ja, već stepenice na putu uzdizanja na više razine bitka. U
središtu tog procesa nije dakle individualno ja, nije individualni nego univer-
zalni čovjek. Egzistencija čovjeka koji živi u materijalnoj prirodi i čiji je život
ispunjen brigom za zdravlje, obitelj, posao i tjelesnim uživanjima ne zahtijeva
duhovno prosvjetljenje i inicijaciju. Ali ako čovjek traži neki viši cilj i svrhu
svog života, ako traži od života nešto više od zadovoljavanja animalnih za-
htjeva materijalne prirode, on se mora osloboditi okvira te prirode, mora
napustiti materijalnu razinu stvarnosti i uzdići se na višu razinu stvarnosti, na
više razinu bitka. (Hamvas shvaća bitak kao kvintesencijalni život, kao spiri-
tualno ja). A to stupanje na višu razinu bitka moguće je postići samo pro-
svjetljenjem odnosno inicijacijom. Stepenice inicijacije su magijske stepenice
koje čovjeka vode u svijet iznad materijalne prirode. Čovjek koji želi postići
najvišu duhovnu razinu i ostvariti u sebi apsolutni, božanski duh, mora prijeći
sve stepenice inicijacije, jer se jedino na taj način može potpuno odvojiti od
materijalne prirode. Na putu izlaska iz materijalne prirode od velike je važnosti
doživljaj praga, koji označava prekid koji ljudska duša doživljava kad izlazi iz
jednog i ulazi u drugi svijet. Taj prekid znači tako duboku, suštinsku promjenu,
da čovjek doživljava šok, koji uzdrma čitavo njegovo biće, tako da on pada u
neku vrstu nesvjestice. Međutim, u čovjeku ostaje svjetla i nepomućena
jedna mala točka, sjemenka njegove duše, koja počinje zračiti svjetlost i
razvijati se u univerzalni bitak. Čovjekova svijest, kao organ individualnog ja,
se ne vraća, ona se gubi, a umjesto nje počinje se razvijati univerzalni, apso-
lutni bitak. Tada se događa, kako uči hermetika, prelazak iz ljudskog, ze-
maljskog postojanja u univerzalni bitak.
Taj doživljaj praga kroz koji čovjek prolazi na putu inicijacije sličan je
doživljaju smrti stoga što mistični prag inicijacije, slično fizičkoj smrti, znači
prestanak materijalne egzistencije čovjeka i njegov prelazak u višu, duhovnu
sferu. Ako se čovjek već za života priprema za taj prelazak tako da savlada
pojedine stupnjeve inicijacije, onda će njegova fizička smrt biti posljednja
stepenica magijske inicijacije, što znači da će on tada biti spreman da pređe
na viši, univerzalni stupanj bitka. U povijesno doba prelazak praga, t.j. uzdi-
zanje na višu razinu bitka za vrijeme zemaljskog života događa se veoma
rijetko i to uglavnom svecima i misticima, a iznimno, smatra Hamvas, pjes-
nicima i umjetnicima. Sličnost prelaska praga inicijacije i smrti proizlazi iz
pojave što u oba slučaja čovjekova duša prepoznaje opsjenarski karakter
materijalnog svijeta i uviđa da je jedina istinita stvarnost duhovne naravi,
odnosno čovjekovo spiritualno, univerzalno Ja. Dok u postupku inicijacije
čovjek namjerno i metodički nastoji postići to stanje, u času smrti to se doga-
đa mimo njegove volje, sudbinski. Na mističnom pragu inicijacije kao i u
smrti dolazi dakle do ukidanja individualnog ja i ustupanja njegovog mjesta
univerzalnom, vječnom Ja, atmanu.
Kao što je ranije spomenuto, inicijacija nije moguća bez duhovnog

učitelja, gurua odnosno majstora koji znanje dobiveno od svog prethodnika
prenosi na učenika. Prema drevnoj predaji to istinsko znanje potječe iz vre-
mena prije velikog potopa, a prenijeli su ga prema legendi Manu u Indiju,
Toth u Egipat, Šet, treći sin Adama i Eve u Izrael. Duhovni učitelj je u po-
stupku inicijacije neophodan prvenstveno zbog toga što učenika treba pripremiti
za prelazak praga, kad nestaje čovjekova svijest, a s njom i doživljaj materi-
jalne prirode. Taj prekid svijesti i prestanak iskustva materijalne prirode je za
nepripremljenog čovjeka dramatičan, a često i toliko traumatičan doživljaj,
da može završiti smrću. U svakom slučaju, prelazak preko praga inicijacije
je veoma delikatan i sudbonosan događaj, za koji učenika može pripremiti
jedino iskusan duhovni učitelj, koji poznaje misterije svijeta i čovjeka. Ham-
vas smatra da je inicijacija religijski proces, jer se obavlja u ime bogova i pod
njihovom zaštitom. Kad pređe prag inicijacije čovjek shvaća, da se
pod imenom bogova podrazumijevaju najviše kozmičke sile kao i
sposobnosti njegove vlastite duše. Čovjek tada stiže u nadreligijsko stanje,
u Jednotu bitka. Dok se duhovno pročišćavao i prosvjećivao njega su vodile
slike bogova, slike ljepote, veličine, moći i svjetlosti, ali sada će se u Jednoti
bitka uspostaviti da su i te slike bogova bile čarolija vječne i besmrtne duše i
da postoji samo jedna istinska zbilja: duša ili kako kaže Hermes Trismegis-
tos: »Ja sam vječna duša koja je stvorila bogove«.
Prema iskonskim predajama čovjek koji dostigne najviši stupanj inici-

jacije može steći znanje o tome kako stupiti u kontakt sa svijetom mrtvih.
Prema tim predajama svijet mrtvih je nadopuna života provedenog u materi-
jalnom svijetu i bitak je samo onda otvoren i potpun, ako se održava veza
između ta dva svijeta. Iako je vezu s drugim svijetom, sa svijetom mrtvih
sposoban održavati jedino čovjek iniciran u to tajno znanje, ljudi su od pam-
tivijeka izražavali poštovanje prema mrtvima, a kult mrtvih njegovao se u
svim kulturama. Smisao kulta mrtvih izgleda da je kod svih naroda bio isti, a
to je želja da se ne prekinu veze između živih i mrtvih, između roditelja i
djece, između predaka i potomaka, kako bi duhovne snage mogle slobodno
strujati između dva svijeta, duhovnog i materijalnog, kako se život ne bi za-
tvorio. Jer prema iskonskim predajama jedino održavanjem veze s duhovima
mrtvih život na zemlji može sačuvati otvorenost prema duhovnoj sferi
postojanja.
Fragmenti iz drugih drevnih predaja
Budistički nauk o arhajskom čovjeku
Budistička knjiga Puggale Pannatie sadrži antropološko učenje

arhajskog doba. S tim u vezi Hamvas ukazuje na bitnu razliku između antro-
pologije iskonskog doba i suvremene antropološke doktrine. Dok se antro-
pologija iskonskog doba temeljila na metafizici odnosno na poznavanju čovje-
kove duše, jer je smatrala da se čovjek može upoznati jedino istraživanjem
njegove duše i dostignutog stupnja njegovog duhovnog razvoja, moderna
znanstvena antropologija se bavi vanjskim, površinskim aspektima čovjeka.
Dok dakle arhajska antropologija osvjetljava čovjekov duhovni put, njegovu
duhovnu evoluciju, moderna antropologija proučava čovjekova fizička obilježja
i elemente njegovog karaktera. Polazište arhajske antropologije je pretpostav-
ka o primarnoj važnosti bitka, jer se smatralo da je čovjek odraz bitka i da
njegove osobine, njegov temperament, njegov mentalni i emocionalni profil
ovise o njegovom odnosu prema bitku. Hamvas stoga smatra da moderna,
znanstvena antropologija pokušava iz sekundarnog, t.j. iz čovjekovih fizičkih
i karakternih obilježja izvesti primarno, t.j. čovjekovu bit. Ona tako izvrće
smisao prvobitnih veza: ona pomoću razuma nastoji shvatiti mističku intuici-
ju, odnosno pomoću vanjskog iskustva spoznati metafiziku, pomoću sekundar-
ne stvarnosti dokučiti primarnu stvarnost.
Dvije misli zauzimaju središnje mjesto u budističkom učenju: kružno

kretanje (sangsara) i oslobođenje (nirvana). Sangsara je povezana sa stra-
hom i patnjom, koje proizlaze iz obamrlosti, letargije čovjekove duše, iz po-
istovjećivanja čovjeka s ne-dušom, s njegovim fizičkim tijelom. Buddha uči
kako se čovjek može osloboditi duhovne letargije, kako se može probuditi, a
time osloboditi straha i patnje. Oslobođenje se prema budističkom učenju
može postići, i to je ono po čemu se budizam razlikuje od hinduizma, ne samo
inicijacijom odnosno prosvjetljenjem, nego i putem moralnih misli, riječi, dje-
la. Ta mogućnost da se duša oslobodi obamrlosti i sljepoće u svetoj knjizi
budizma Puggale Pannatie se ovako opisuje: »Taj čovjek eto izroni, jer ima
zdrav osjećaj, ima povjerenje, osjećaj stida, moralan je, djelatan i vitalan
Povjerenje u njemu ne nestaje i ne raste, ostaje isto. Osjećaj stida u njemu
moral, uviđavnost i aktivnost ne smanjuju se i ne rastu, ostaju isti. Takav
čovjek izranja i ostaje gore.«
Budistička antropologija i karakterologija u skladu sa svojim metafizi-

čkim shvaćanjem čovjekove biti, po kojem je temeljni kriterij stupanj koji je
čovjek dostigao na putu svoga duhovnog razvoja, razlikuje pet tipova ljudi:
a) »Sin svijeta« je čovjek koji nije skinuo nijedan od triju okova koji ga
sputavaju, koji nije učinio čak ni prvi korak na putu koji vodi prema oslo-
bođenju od tih okova. Prvi od tih okova je slijepa vjera u čovjekovo
zemaljsko ja, drugi je vječna sumnja čovjekovog uma, a treći okov je ve-
zanost uz vladajuće društvene norme i običaje. Taj je dakle čovjek čvrsto
vezan uz zemaljski svijet. On se doduše ponekad uzdigne iznad tog materi-
jalnog svijeta, da bi ubrzo ponovno u njega potonuo.
b) »Čovjek prikladan za razvoj« koga na putu duhovnog razvoja ne
sprečavaju ni posljedice ranijih loših djela, ni pokvarenost, ni zločestoća, koji
je razuman i djelatan, koji ima vjere, koji se zna usavršavati u dobroti, dakle
koji može pronaći pravi put i njime krenuti.
c) »Čovjek sklon ponovnom padu«, koji svoje duhovne sposobnosti ne
koristi sa zadovoljstvom već uz naprezanje i zamor. Zbog toga on može
izgubiti dio tih sposobnosti i postati sklon ponovnom padu.
d) »Čovjek osiguran protiv ponovnog pada«, koji sa zadovoljstvom i
bez napora izvršava svoje dužnosti i koji ne može zbog nemara izgubiti dio
svojih sposobnosti. Naime, nemar i lijenost su nespojivi sa duhovnim
n a p r e t k o m i p r o s v j e t l j e n j e m : n e m a r a n i lijen č o v j e k je sklon
ponovnom padu u duhovnu letargiju, dok »onome koji provodi svoju
svakodnevnicu u poniznosti i izvršava svoje obaveze, Bog otvara svoje carstvo
i pokazuje mu svoje tajne«.
e) »Savršeno probuđeni čovjek«, koji razumije stvari za koje nije nikad
čuo, koji prepoznaje istine koje nije nikad učio i koji na taj način postiže
sveznanje i postaje majstor kozmičkih sila. On postaje gospodar tih sila i
moći, koje se latentno nalaze u njemu. Takav čovjek zna da te sile i sposob-
nosti nisu dio njegovog zemaljskog ja. On je svjestan da je njegovo pravo Ja
besmrtna, neuhvatljiva i bezlična duša, koja je jedina i apsolutna zbilja.
Vidljivo je da je karakterologija iskonskog doba hijerarhijska. Na najnižoj

točki nalazi se »sin svijeta«, koji je nemoralan, zao, zlonamjeran, podmukao,
licemjeran, pokvaren, koji je ukratko izgubljen slučaj. Na suprotnoj strani, na
vrhu evolucijskog puta, na najvišoj točki hijerarhije nalazi se »savršeno
probuđeni čovjek«, koji je, kako kaže Hamvas, »na putu da se otarasi svih
svojih želja vezanih za materijalni svijet, da se oslobodi samoljublja i duhov-
nog sljepila«.
Asha - mistički pojam zoroastrizma
Perzijska riječ asha spada u kategoriju velikih p o j m o v a koji su

obilježavali iskonske predaje, kao što su hinduistički atman, kineski tao ili
grčki logos. Riječ asha stara je više tisuća godina, a često je koristi Zaratus-
tra oko šestote godine pr. Kr. Asha se ne može prevesti običnim jezičnim
izrazom, jer ima specifično metafizičko, mističko značenje. Ashu je prema
legendi stvorio perzijski bog stvoritelj Ahuramazda. Ona je označavala koz-
mičke sile koje su osiguravale sklad i ljepotu svijeta, plodnost zemlje, mir i
sreću obiteljskog života, čistoću ljubavi, toplinu ljudskih odnosa, društveno
blagostanje. Ukratko, Ahuramazda stvorio je ashu kako bi svijet učinio ljep-
šim, čišćim, plodnijim i bogatijim. To je riječ koja u čovjeku budi svijest o
potrebi da živi sa ciljem da zemlju učini rajem. Asha je metafizička, mistička
supstancija koja se povećava svakom pozitivnom mišlju, svakom istinitom
riječju, svakim dobrim djelom, svakom nesebičnom ljubavi, svakom iskrenom
molitvom. S druge strane, sve sebične, podmukle i zle misli i djela smanjuju
ashu, što znači da je održavanje i povećanje ashe važnije za postojanje i
sreću svijeta i čovjeka od hrane i sunčeva svjetla. Stoga bi temeljni cilj ljud-
skog života trebao biti stvaranje i povećanje ashe. Svaka kap ashe čini čovjeka
boljim, pravednijim i bogatijim, a svijet skladnijim, ljepšim i sretnijim. Svojim
ispravnim i plemenitim mislima, riječima i postupcima, svojim asha-životom
čovjek se produhovljuje, uzdiže i pridonosi vraćanju čovječanstva u prvobit-
no, iskonsko stanje, u stanje edenskog vrta. Radi se o tome da sva vidljiva
djela čovjeka imaju nevidljive, metafizičke, kozmičke posljedice: dobra djela
povećavaju sreću čitavog svijeta, a zla djela njegovu zlu kob. Zato bi svaki
čovjek trebao težiti da svojim mislima, riječima i djelima skuplja i povećava
ashu, kako bi dao svoj osobni prilog dobrobiti i sreći čitavog čovječanstva.
Loše čovjekove misli, riječi i djela čine život težim, izazivajući patnju, tjesko-
bu, bolesti, glad i rat, dok dobre asha-misli, asha-riječi i asha-djela usrećuju
svijet i čine život lakšim i ljepšim. Svaka misao, riječ i djelo bilo kojeg čovjeka
ima univerzalne učinke, čije posljedice osjećaju svi sadašnji i budući ljudi
životinje i biljke.
U arhajsko, iskonsko doba asha je imala oblik kulta, čiji je smisao bio
pretvoriti čitav svijet u ashu. Voditelj kulta ashe nije bio svećenik, već glava
obitelji, koji je bio čuvar i skupljač ashe, no asha nije pripadala samo njemu
nego čitavoj obitelji, ali ne samo njegovoj obitelji, već čitavom njegovom
plemenu odnosno narodu, pa i čitavom čovječanstvu. Kult ashe se sastojao
u očinskoj ljubavi, u radosti života i u službi prirodi. Cilj službe prirodi bilo je
nastojanje da se priroda vrati u prvobitno produhovljeno stanje, da ponovno
postane »nebeska priroda«, da zemlja ponovno postane »nebeska zemlja«.
Cilj života iskonskog čovjeka nije bilo uživanje u materijalnim dobrima, već
produhovljen život ispunjen ljubavlju, mirom i ljepotom. Čovjekov zemaljski
život imao je smisao jedino ako se shvatio kao služba, kao kult i kao žrtva sa
ciljem produhovljavanja čovjeka i materije i njihovog povratka u prvobitno
stanje, ali ne radi sebe, već zbog dobrobiti i duhovnog napretka svih ljudi,
svih živih bića i čitave prirode. Ako čovjek djeluje isključivo u vlastitom
interesu, onda njegova djelatnost gubi smisao kulta, a njegov rad postaje
mukotrpan i s višeg, duhovnog stanovišta besmislen i uzaludan, dok priroda
postaje sve siromašnija, a čovječanstvo sve zaostalije. Čovjek mora shvatiti
da priroda ni njeni plodovi, kao ni druga materijalna dobra nisu njegovo vlas-
ništvo. Priroda, zemlja i sva materijalna bogatstva vlasništvo su svog Stvoritelja
isto tako kao i čovjekova sposobnost da stvara materijalna dobra. Stoga
čovjek u svojoj djelatnosti treba isključiti vlastitu korist i biti svjestan da
čovječanstvo i priroda mogu napredovati samo ako su ispunjeni ljubavlju,
istinom, umom, ljepotom i mirom. To je bio osnovni smisao arhajske kulture.
Međutim, u doba posljednjeg Zaratustre, oko šestote godine pr. Kr.

(smatra se da je prvi Zaratustra živio oko 1500. godine pr. Kr.), počeli su se
javljati znaci zlokobnih promjena, koji se spominju u Zaratustrinim govorima
i pjesmama kao širenje haoma-kulta. Haoma je bilo zagonetno piće, piće
života, nektar bogova koje je prema predaji dijelio vrhovni svećenik u poseb-
nim prilikama kralju, upravljačima, vojnicima i učiteljima. Čovjek koji je uživao
haomu doživio bi ekstazu i stanje čistog bitka, stanje koje hindusi zovu sama-
dhi. S vremenom je međutim došlo do zloupotrebe haoma-kulta. Legenda
kaže da je umjesto vrhovnog svećenika, koji je haoma-kult obavljao samo u
iznimnim prilikama i samo za odabrane osobe, uživanje haome sada postalo
sve rašireniji osobni kult. Sve je veći broj ljudi počeo uživati haomu kako bi
doživjeli ekstazu i osjećaj sreće. Zaratustra je smatrao da takvo širenje hao-
ma-kulta vodi raspadu ljudske zajednice, pa je osudio pojedinačno uživanje
haome proglasivši ga djelom Ahrimana, boga zla i tame i zahtijevajući od
svojih sljedbenika poštivanje asha-kulta. On je naučavao da svaka čovjeko-
va misao, svaka njegova riječ i djelo i čitav njegov život ne smiju biti u službi
njegovog osobnog ja, nego za dobrobit čitavog čovječanstva. Na taj način,
t.j. zajedničkim asha-kultom svih ljudi, u opreci s individualnim haoma-kul-
tom, čovjek će prema učenju Zaratustre pridonijeti vraćanju čovječanstva u
iskonsko zlatno doba.
Peruanski zlatni vrt
Iza glavnog hrama u Peruu nalazio se u doba carstva Inka (12. do 16.
stoljeće) zlatni vrt ograđen visokim zidom, u kojem je sve bilo od zlata, drveće,
trava, životinje, ptice, kuće i svi drugi predmeti. Taj zlatni, sveti vrt bio je po
mišljenju Hamvasa slika iskonskog svijeta kakvog ga je Bog stvorio i kakvog
bi čovjek trebao ponovno izgraditi. On je bio uspomena na izgubljeno zlatno
doba čovječanstva. Svijet izvan tog zlatnog vrta bio je kao i drugdje prolazan,
mukotrpan, rascjepkan privatnim vlasništvom, sklon grijehu i zlu. Taj zlatni
vrt trebao je podsjećati ljude na to davno doba, kad su svi ljudi živjeli u miru
i sreći, kako bi ispravnim životom, služenjem istini, ljubavlju i radom ponovno
učinili zemlju rajskim vrtom.
Učenje kabale: čovjekova skrivena težnja da služi spasenju svijeta
Prema kabali na početku vremena raskinulo se jedinstvo Boga i svi-

jeta; raspala se prvobitna Jednota. Jedan dio božanskog bića (elohut) spustio
se u živa stvorenja, dok njegov drugi dio, božja slava (šekinah) obitava u
stvarima. Čovjek međutim posjeduje skrivenu sposobnost da ponovno spoji
elohut i šekinah, t.j. duh i materiju, bitak i stvar, subjekt i objekt i da na taj
način doprinese svom spasenju i spasenju svijeta. Ta se sposobnost u kabali
zove kavana. Hamvas skreće pažnju na bitno obilježje kavane, naime da
nema pojedinačnog spasenja; ono se može postići jedino za čitavo čovječan-
stvo i čitavu prirodu, ono dakle može biti samo skupno, univerzalno. Spajanje
elohuta (božanstva koje obitava u ljudima) i šekinaha (božje slave potonule u
stvari) je zadaća svakog čovjeka, ali tek kad se cijelo božansko biće (elohut)
spoji sa cijelom božanskom slavom (šekinah), završava se djelo spasenja.
Kabala uči da čovjek treba ustrajno svim svojim snagama i sposob-

nostima kultivirati zemlju, brinuti se za obitelj i svoje bližnje, za svoj narod, i to
mislima, riječima i djelima. Na taj će način raditi na održavanju veza s
božanskim bićem, što znači na svom i općem spasenju. Ako se lošim misli-
ma, riječima i djelima prekine veza s božanskim bićem i ako takvo ponašanje
dobije šire razmjere, božanska slava u stvarima, u materiji (šekinah) počinje
slabiti i nestajati zbog čega može doći do velikih prirodnih nepogoda i katastro-
fa i do pojave općeg siromaštva, bijede i bolesti. Čovjek kao slika i prilika
Božja treba nastaviti Božju djelatnost: palog čovjeka opet podignuti, izgublje-
nog opet naći, pobunjenog smiriti, a zlog prosvjetliti. Takvim svojim djelova-
njem, koje je u službi Boga a ne u službi svoga ja, dakle takvim svojim sakral-
nim a ne profanim djelovanjem, čovjek pridonosi ponovnom pretvaranju
materijalnog svijeta u duhovni svijet.
Tibetanska knjiga mrtvih: borba titana i bogova
Prema tibetanskoj knjizi mrtvih, Bardo Thödol, toj velikoj knjizi mis-
tičkih analogija, prva, elementarna boja koja je postojala u Kozmosu bila je
zelena boja. Ta zelena, neukrotiva i divlja boja bila je povezana s Prvom
dušom iz koje nastao Prvi život, a iz ovoga je nastalo zajedno s mahovinom i
algama Zeleno biće, To biće nije znalo za emocije, želje, ljubav i misli; ono je
posjedovalo jedino neukrotiv vladalački instinkt, svoje ja. To zeleno biće bilo
je titan, a zelena boja bila je titanska boja. Prema mitu tibetanske knjige
mrtvih titani su bili prva bića koja su nastanila zemlju. Međutim, iz Prve duše
nastala je i druga vrsta duša, bogovi. Tada je došlo do rata između titana i
bogova, jer titanske duše nisu mogle pored sebe trpjeti bogove, pa su ih htjeli
poraziti i uništiti. Međutim, u toj borbi bogovi su nadvladali Zelena bića, ti-
tane, okovali su te zle divove i otjerali ih u zarobljeništvo ispod zemlje. Ali
ljudi, kako kaže tibetanski mit, i danas nose u sebi sebični vladalački instinkt
naslijeđen od prvih zemaljskih stanovnika, titana, koji je skriven u dubini sva-
kog ljudskog bića. Hermetičko učenje također spominje titansko biće i njegovu
zelenu boju pod nazivom Zeleni lav, koji nije ništa drugo nego Zeleno biće iz
tibetanske knjige mrtvih.
Hamvasovo tumačenje helenizma
Grčka je kultura ostavila dubok trag u europskoj civilizaciji, što je naroči-

to došlo do izražaja u vrijeme renesanse. Ali ni prije renesanse, u srednjem
vijeku nije nestala svijest o dubini grčkih filozofa i kreativnoj moći grčke
kulture, ni tada nije prestalo čitanje grčkih filozofa i pjesnika. Renesansa i
humanizam su samo potvrdili i proširili svijest o snazi, univerzalnosti i konti-
nuitetu ideja i stvaralaštva helenizma. To svoje univerzalno značenje i tisuć-
godišnji kontinuitet helenizam duguje dubini svojih ideja i snazi svog stvara-
laštva. Središnje obilježje grčkog načina mišljenja je bila sposobnost da se
usklade i pomire naizgled nepomirljive suprotnosti, kao što su sila-materija,
vanjsko-unutrašnje, tijelo-duša, suština- oblik, da se postigne sklad i sinteza
tih suprotnosti. Te se suprotnosti u helenizmu ne promatraju kao uzroci su-
koba i raspada, već kao bogatstvo postojanja. Hamvas s tim u vezi piše:
»Grčko mišljenje izgleda polazi od točke gdje se susreću zrake suprotnosti.
Stvari se promatraju u njihovoj mnogostrukosti, ali se sama stvar zbog toga
ne raspada. Otuda se u grčkoj stvarnosti ujedinjuje ono što do tada nitko nije
uspio sjediniti: dvije velike strane svijeta, racionalno i iracionalno, logički i
intuitivni svijet.« (B. Hamvas Šestoval, Matica Srpska, Novi Sad, 1994,
str. 48).
Time je Hamvas ukazao i na drugo bitno obilježje grčkog načina miš-

ljenja: na spoj racionalnog, logičnog i iracionalnog, intuitivnog mišljenja. Logično
mišljenje označavaju tri načela: analogija, kauzalitet i kontinuitet. Mišljenje
koje se služi analogijom oslanja se na sličnost koja se zapaža između dviju ili
više stvari odnosno pojava, na osnovi čega se stvaraju određeni zaključci.
Načelo kauzaliteta, t.j. uzročno-posljedične povezanosti znači da se određe-
na stvar ili pojava promatra kao posljedica neke druge stvari odnosno po-
jave, a pomoću načela kontinuiteta objašnjavaju se stvari i pojave kao
neprekinut slijed događaja. Hamvas smatra da je iracionalno, intuitivno, magij-
sko mišljenje starije i elementarnije od logičnog, a od njega i sasvim različito.
Tamo gdje logično, racionalno mišljenje vidi analogne slučajeve, intuitivno,
iracionalno mišljenje će primijetiti različitosti, a gdje logičan, racionalan pris-
tup uočava uzročno-posljedičnu povezanost, intuitivan, iracionalan p r i s t u p
zaključuje da tu ne postoji nikakva kauzalnost. Posredstvom intuitivnog,
magijskog saznanja čovjek dobiva uvid u nešto što se zove kozmička svijest.
A kozmička svijest kaže da čovjeku svojoj osobi oličava cjelokupno čovječan-
stvo, da svaka njegova misao, riječ i djelo vrše utjecaj na čitavo čovječan-
stvo. Kod intuitivnog, magijskog mišljenja nema analogije, nema uzročno-
posljedične povezanosti, nema kontinuiteta. Ali u helenizmu logična i magij-
ska svijest ne isključuju jedna drugu, one se međusobno ne poništavaju, već
se nasuprot tome nadopunjuju. Racionalno i iracionalno mišljenje nalaze se u
suprotnosti, ali se ne sukobljavaju; ta dva pristupa su različita, ali i komple-
mentarna. Takvo stanovište odražava stanje koje vlada u stvarnom svijetu
koji je istovremeno razuman i nerazuman, logičan i magijski, racionalan i
iracionalan, stalno jednak pa ipak podložan stalnim promjenama. U stvar-
nom svijetu postoji analogija ali i raznovrsnost, postoji kauzalna ali i nekau-
zalna povezanost, postoji kontinuitet ali i diskontinuitet.
Hamvas smatra da su Grci u antičko doba znali više o bitnim stvarima

svijeta i života nego što se danas zna i da su stoga ispravnije prosuđivali i
ispravnije živjeli. A to je proizlazilo iz njihovog superiornijeg načina mišljenja,
iz spoja logičnog i intuitivnog mišljenja. To je među ostalim imalo za posljedicu
i njihovo drukčije shvaćanje vremena. Prema grčkom doživljavanju stvar-
nosti u svijetu sve postoji jednom, što znači da se vrijeme ne mijenja, ne teče,
ali istovremeno svaki se naredni trenutak potpuno razlikuje od prethodnog.
Svaki čovjek i svaki trenutak razlikuju se međusobno, ali svijet je ipak stalno
istovjetan. Svaki se čovjek razlikuje od drugog, pa ipak svaki čovjek simboli-
zira čitavo čovječanstvo, svaki čovjek nosi u sebi duh svijeta što znači da je
svaka individua jedinstvena, pa ipak univerzalna i vječna. Takvo shvaćanje
svijeta i čovjeka objašnjava specifično grčko poimanje vremena. Prema tom
shvaćanju svaki tren u tijeku vremena je prolazan, jedinstven i različit, a u
isto vrijeme konstantan, nepromjenljiv, istovjetan i vječit. Čovjek je jedin-
stven i prolazan, a istovremeno je simbol čitavog čovječanstva i neprolazan.
Hamvas kaže: »Grčko je vrijeme vječno u trenu i tren u vječnosti«. (Ses-
toval, str. 53). U grčkom vremenu stapaju se dakle tren i vječnost, dok je u
današnje doba doživljaj vremena potpuno odvojen od vječnosti. Stoga doživljaj
vremena stvara kod današnjeg čovjeka osjećaj nepovratne prolaznosti. Dok
je kod Grka osjećaj vremena bio usklađen s kozmičkim vremenom, koz-
mičkim satom, kod suvremenog čovjeka svijest o vremenu pokazuje se kao
odstupanje njegovog životnog vremena od kozmičkog vremena, kao rastući
jaz između čovjekove sudbine i kozmičkog poretka. Za Grka vrijeme ne
prolazi, ono postoji. On je imao osjećaj besmrtnosti, jer je bio svjestan da je
tren vječan i da je vječnost u trenu, da je prolaznost neprolazna i n e p r o l a z n o s t
prolazna. Čovjek je u helenizmu bio shvaćen kao jedinstvena individua, ali
istovremeno i kao čuvar beskonačnog i bezgraničnog duha: čovjek je u svo-
joj individualnoj jedinstvenosti bio simbol duha svijeta. S tim u vezi Hamvas
kaže: »Grk je besmrtan čovjek načinom na koji živi u svojoj jedinstvenosti i
prolaznosti. Zato nije umro i neće nikada umrijeti. Tko svoj život živi punom
životnošću, nikada ne mora prekoračiti prag smrti. Tren ne nestaje, jer pos-
toji; tijelo se ne raspada, jer postoji; život ne propada, jer postoji; sav svijet
postoji i sav život postoji - vječan, besmrtan, božanski.« (Šestoval, str. 55).
Iz grčkog poimanja vremena iznjedrila se jedna još dublja misao: iz okolnosti
da je tren zapravo vječan slijedi zaključak da je ljudski život lice besmrtnosti,
a ljudsko tijelo lice božanstva.
Homerova Ilijada pruža jasnu sliku shvaćanja svijeta u helenizmu: od

najmanjeg borca do Agamemnona, Ahila, Odiseja, pa do sirena, divova i
bogova, svi su oni sinovi Kozmosa, svako je u neposrednom dodiru sa
Svemirom, svako biće je sin Kozmosa. Prema helenističkom shvaćanju svi-
jet je beskrajna stvarnost u kojoj sva bića i stvari žive u velikoj zajednici: bog,
polubog, heroj, čovjek, životinja, biljka, mineral, kamen, zemlja, more, zrak. I
znanje je zajedničko dobro svih. Čovjek nije odvojen od bogova, oni žive
zajedno u svijetu koji nisu stvorili ni čovjek ni bog, nego on postoji odvajkada.
Grčki bog nije biće koje vlada, nego je i on sin Kozmosa, kao svaka biljka,
životinja, čovjek ili kamen. Nema grčke religije, kao što nema ni grčke crkve
ni grčkih svećenika. Svako živo biće živi u zajednici s ostalim bićima, svijet je
zajednički, a život je najviše dobro. Suštinu helenističkog shvaćanja svijeta
na sažet način izražavaju misli velikana grčke antike koje citira Hamvas:
Homera, Sofokla i Heraklita. Prema Homeru sva bića podjednako raspolažu
uzvišenošću i čarom. Sofoklo kaže da je svako bivstvovanje istovremeno
tragično i idilično, a prema Heraklitu sve se mijenja i sve je istovremeno
nepromjenljiva jednota. Hamvas drži da besmrtna kreativna snaga heleniz-
ma proizlazi prvenstveno iz shvaćanja da je čovjek sin Kozmosa i da živi u
velikoj zajednici sa svim drugim bićima i bogovima.
Drveće - simbol mira, harmonije i kozmičke energije
Bela Hamvas je obožavao prirodu a posebno drveće i biljke, koje je

promatrao kao živa bića, koja na svoj način misle i osjećaju. Drveću je pos-
vetio i zbirku eseja Jasmin i maslina (Ceres, Zagreb, 1999). Hamvas uoča-
va melankoliju i tugu u visokoj jeli u Alsotatrafuredu, iako za to nema nikakvih
vanjskih ni unutarnjih razloga. Ona raste na dobroj zemlji, njena tamno-
zelena boja pokazuje »da je zdrave krvi i dobrih živaca«, a ipak je tužna i to
toliko tužna da više i ne pati. Čak je i okolni stanovnici zovu tužna jela. Njena
je tuga egzistencijalna, ona kao da ne vidi svrhu svog postojanja, kao da je
svjesna »da je svaka radost plod u kojem se baš tamo gdje se očekuje na-
jslađi ukus, tamo u sredini, javlja gorčina«. 16) Breza koju je Hamvas posma-
trao u dolini Hodoseva za njega je oličenje nevinosti, nježnosti, djevičanstva
a u krošnji smokve na Korčuli s njezine tri grane koje su se raširile odmah
iznad tla, on vidi zaštitnički, majčinski nagon »da uzme u zaštitu prostor oko
sebe i svakog tko stupi na travu ispod nje«. Ona mu je nalik »velikoj kvočki
pod čija se krila može sakriti tkogod želi«.
U eseju »Drveće« Hamvas opisuje svoje doživljavanje drveća, koje

svoj rast i bujanje zahvaljuje tome što je sraslo sa zemljom, izvorom svoje
hrane i svog opstanka. Drvo siše zemlju, svojim korijenjem prodire sve dub-
lje u nju, ali ono nije parazit, ono ne uništava zemlju, veza između drveta i
zemlje je uzajamna, žile prodiru u zemlju kako bi dobivale, a zemlja uvlači žile
u sebe kako bi davala. A to davanje je temelj svakog odnosa, jer samo posto-
janje bez davanja ne znači ništa, ono dobiva značenje tek davanjem. Smireno
biće drveta proizlazi upravo iz te neprekinute i intimne zajednice sa zemljom,
iz čega slijedi drugo, još bitnije svojstvo, dvospolnost drveta. Ali dvospolnost
drveta nije usporediva s dvospolnošću hermafrodita, koji sjedinjuje u sebi
muškarca i ženu i koji zbog toga doživljava dvostruko uzbuđenje i dvostruki
nemir. U drvetu nema dvostrukog uzbuđenja, nego nasuprot tome u njemu
vlada dvostruka smirenost. U drvetu žive smireno dva spola, njegovi su spolovi
u neprestanom zagrljaju, isto onako kao što je ono u stalnom zagrljaju sa
zemljom. U drvetu ne postoji mogućnost da spolovi žive nezavisnim životom:
»Njihovo je spajanje smireno utapanje, utonuće u drugo biće, upijanje i utonuće
kao što se rijeke ulijevaju i nestaju jedna u drugoj«. U tome se krije dublja
egzistencijalna istina, jer postojanje nekog bića i njegova sudbina vezani su
za postojanje i sudbinu drugog bića: čovjek može biti potpun i sretan
samo onda ako je potpun i sretan onaj s kime živi u zajednici Taj opći
egzistencijalni zakon od naročitog je značenja u odnosima među spolovima.
U odnosima između drveta i zemlje, koje obilježava predano i nježno

davanje i uzimanje, Hamvas vidi dublji kozmički zakon, prema kojem »tvrdo
i snažno pripada smrti, a meko i slabo pripada životu«, ili kako kaže drevni
kineski filozof, osnivač taoizma, Lao Ce (citirano prema B. Hamvas
Hiperionski eseji, str. 10):
Slabo savlađuje snažno,
meko savlađuje tvrdo,
svi na zemlji to znaju,
nitko po tome ne živi.
Hamvas toj misli Lao Cea dodaje: nitko po tom ne živi, osim drveta u
kojem su spolovi vječito blagi i nježni znajući da ne pobjeđuje onaj koji ostaje
tvrd, nego onaj koji omekša i popusti, znajući da predavanje nije znak slabo-
sti, nego znak snage. Drvo zna da pobjeda pripada onome koji više voli, koji
je blag i nježan. Hamvas kaže: »Uvijek pobjeđuje onaj koji umije da preda
svoje ja«. Drvo je jedino živo biće čija egzistencija počiva na predavanju i
zagrljaju; u njemu su u neprekidnom zagrljaju i stapanju nalaze dva spola i
otuda potiče njegova smirenost, njegova nježnost i njegova snaga.
Hamvas golemu snagu drveta opisuje na primjeru jedne lipe, koja je

rasla između dvije stijene i kad je toliko narasla da se više nije mogla širiti,
razmaknula je stijene napravivši si prostor za daljnji rast. Zatim se na nju
srušila i slomila je stijena velika poput kuće, ali je iz njenog korijenja izraslo
novo stablo, koje je počelo stijenu gurati prema gore, rasprsnulo je i probilo
se u vis. Hamvas naziva tu lipu herojskim drvetom, jer je svojom veličan-
stvenom životnom snagom, usprkos stijenama i kamenju koje ju je gnječilo i
gušilo, izložena naletima kiše i udarima vjetra »mrvila kamenje ispod sebe na
taj način što ga je žilama zagrlila i stezala poput divovske zmije, dok ga nije
zadavila odnosno razbila u smrtnom zagrljaju na komade«, (op. cit. str. 11).
Od biljaka Hamvasa najviše nadahnjuje jasmin, čiji je cvijet, smatra

on, sačuvao nešto od mirisa raja. Kad je prvi čovjek zgriješio i bio istjeran iz
raja, s njim su prema legendi i biljke pale na zemlju. Ali biljke su od svih bića
sačuvale najviše od svojeg prvotnog bića. Cvijet biljke je najdublja tajna stvore-
nog svijeta. Hamvas u cvijetu vidi misterij, nešto transcendentalno, nešto što
nadilazi razum i logiku i zato ga on zove čudom. Ali on zna da i ono što je
nadnaravno ima svoju logiku i zato smatra da je u cvijetu spojena logika i
magija, razum i vizija. Jasminov cvijet je najviše toga spasio iz rajskog vrta,
on je »ljepota rajske djevice«, on je sačuvao za čovjeka nešto od rajskih
mirisa. Vrijeme cvata jasmina je očitovanje kozmičke logike i magije, kad
postaje transparentno izgubljeno rajsko postojanje, »kad čovjek shvaća da je
tijelo zgusnuti duh, a logika zgusnuta magija, tvar zgusnuta netvar, sadržaj
zgusnuta forma i čudo zgusnuta zbilja«. 17)
Mitologija prirodnih znanosti
Hamvas smatra da su osporavanjem Euklidove geometrije i New-

tonove fizike dovedene u pitanje prirodne znanosti u klasičnom smislu riječi
i da su, slavni fizičar, autor teorije relativnosti Albert Einstein (1879-1955)
zatim njemački fizičar i jedan od utemeljitelja moderne kvantne teorije Werner
Karl Heisenberg (1901-1976) i austrijski liječnik i psihijatar, utemeljitelj psi-
hoanalize Sigmund Freud (1856-1939) i ostali predstavnici moderne zna-
nosti otvorili novu eru u istraživanju i poimanju stvarnosti. Više od tri stoljeća
smatralo se da prirodne znanosti mogu otkriti zakone postanka i funkcioniranja
svijeta, prirode i čovjeka i riješiti sve ili gotovo sve probleme čovječanstva.
Podloga tom gotovo neograničenom znanstvenom optimizmu bila su blistava
znanstvena i tehnološka otkrića posljednjih stoljeća, koja su korjenito promi-
jenila život ljudi. Znanstvenici su zaneseni tim uspjesima vjerovali da je pro-
gres znanosti nezaustavljiv i da su njihove istine i zakoni egzaktni i neupitni.
Prirodne znanosti postale su sjaj i ponos čovječanstva. Znanstvene
istine i teorije postale su d o g m e , a z n a n o s t se pretvorila, smatra
H a m v a s , u s v o j e v r s n u m i t o l o g i j u . Z n a n o s t je iz svog djelokruga
uklonila maštu, osjećaje i duh. Nije se htjela baviti istraživanjem suštine
svijeta i smisla života, t.j. metafizikom i filozofijom. Međutim jedna genera-
cija znanstvenika i filozofa, kao što su pored navedenih Einsteina, Heisen-
berga i Freuda njemački filozof Friedrich Nietzsche (1844-1900), francuski
matematičar i filozof Jules Henri Poincare (1854-1912), njemački fizičar
Max Planck (1858-1947) i engleski f i l o z o f i matematičar Bertrand Russel
(1872-1970), počela je razmišljati na drukčiji način i zahvaljujući njima zna-
nost je krenula u istraživanje dubljih slojeva stvarnosti. Napokon se shvatilo
da se bez imaginacije, bez osjećaja, bez duha ne može doprijeti do »više
stvarnosti«. Ranije je prevladavalo mehaničko shvaćanje prirode i čovjeka,
kozmos i čovjek su se poistovjećivali sa strojem (self-made and self-repair-
ing machine), a stroj je postao simbolom prirodnih znanosti. Sada je sve više
pristaša dobivao organski pristup proučavanju stvarnosti, na koju se gledalo
kao na skup međusobno povezanih pojava, kao na živi organski proces. (Hi-
perionski eseji, str. 69).
Prirodna je znanost vjerovala da se proučavanjem materije može steći

konačno znanje o prirodi, kozmosu i čovjeku. Isto tako ona je vjerovala da je
znanstveno saznanje neovisno od prostora, vremena i od osobe istraživača.
Međutim, kako su otkrili gore navedeni znanstvenici, znanstvena spoznaja
nije neovisna od prostora i vremena, pa ni od subjekta istraživanja, istraživača.
S druge strane, ako je znanstveno istraživanje traganje za istinom, treba
imati u vidu da je prava istina bezvremena i neovisna od prostora, kao i da
prava istina leži ne samo u stvarima, nego i iza njih i iznad njih. Stvari odnos-
no stvarnost nastaje i nestaje, dok istina ne nestaje, ona je nadstvarna i vje-
čna. Znanost je vjerovala da utvrđuje činjenice, ali »nema činjenica, postoji
samo interpretacija«. Ona je htjela otkriti istinu vjerujući da je istina - stvar-
nost. Ali pravi, istinski svijet po mišljenju Hamvasa nije stvarni svijet, svijet
stvari; spoznaja tog pravog, istinskog svijeta traži da se zaviri iza vidljivih
stvari i vidljivih pojava. Jer ako bi znanstvenik htio da se pozabavi suštinom
stvari, onda bi došao do zaključka, smatra Hamvas, da je u materiji skrivena
neka demonsko-dinamička potencija koja stvara i razara svijet i život. Stoga
se na svijet znanstvenih otkrića može gledati kao na polidemonski svijet mi-
tova, u kojem se mogu naći sve priče ranijih mitologija.
U toj se novoj mitologiji pojedine znanstvene discipline mogu promat-

rati kao krugovi predaje. Tako fizički krug predaje objašnjava svijet kao fizi-
čku pojavu, a fizika je samo jedna vrsta očitovanja božanstva. Pojedini di-
jelovi fizike, kao na pr. statika, mehanika, akustika, atomska fizika itd. bave
se tajnama fizičkih demona. Mit o kruženju atoma je pokušaj da se putem
fizike riješi tajna bogova. Čovjek je samo trenutno jedinstvo atoma, ili kako
kaže B. Russel »an accidental collocation of atoms«. On umire, raspada se,
a jedino je materija besmrtna. Svećenici mitologije znanosti su po Hamvasu
znanstvenici, oni su »mystics«, posvećeni. Pravi svećenik je ortodoksan, pra-
vovjerni znalac, stručnjak, specijalist, koji je u pravilu uzak, kratkovidan, pozna-
valac samo svog malenog svijeta. Novatori su revolucionari i reformatori,
koji uznemiruju tihi kult ortodoksnog svećenika, ali ako se prihvate njihove
nove »istine«, onda će biti proglašeni za svece. U toj znanstvenoj mitologiji
postoje i heretici, koji objavljuju sasvim nova stanovišta, suprotna znanstve-
noj tradiciji. Neka od tih stanovišta mogu biti prihvaćena i proglašena novim
dogmama, kao što je bio slučaj s Darvinovom doktrinom o porijeklu vrsta, s
Freudovom psihoanalizom ili Planckovom kvantnom teorijom. Sveto mjesto
znanosti, katedrala bogova znanosti je laboratorij. Svećenici znanstvene mi-
tologije školuju se na sveučilištu; znanstveni kongresi i simpoziji su sinodi na
kojima se utvrđuju presudne vjerske teze; akademije su panteoni znanstvenih
bogova; biblioteke su zbirke mitova; a enciklopedije su sveto pismo znanosti,
koje sadrže egzaktnu objavu bogova znanosti. Ako se mitologija definira kao
takva interpretacija stvarnosti koja sve pojave svodi na zajednički nazivnik,
onda je zajednički nazivnik znanstvenih mitova istina. Međutim, danas veliki
dio tih znanstvenih mitova gubi tlo pod nogama, jer im ljudi više ne vjeruju
bezuvjetno, počeli su sumnjati u njihovu nepogrešivost. Poljuljano je povje-
renje u egzaktnost prirodnih nauka, jer su Planck i Heisenberg objavili da
ono što se nazivalo »zakonom« nema egzaktnu, isključivu i trajnu vrijednost
Znanstvenici sve više prihvaćaju stanovište filozofa i metafizičara, da je ra-
zumijevanje svijeta mnogo teže i složenije nego što je to prirodna znanost
pretpostavljala.
Hamvas gleda sa skepsom na munjeviti i kako izgleda nezaustavljivi

suvremeni tehnološki napredak. On smatra da se tehničkim pronalascima
oslobađaju kozmičke sile i da se ljudi zavaravaju misleći da su ovladali odnosno
pripitomili te sile, jer kako kaže: »Ovakav način razmišljanja odbacuje
suštinu demona: titan je uvijek neukrotiv, zato je titan... Tko je pobijedio:
čovjek koji je navodno obuzdao titana ili titan, koji je na Zemlji zaveo nevi-
đenu vladavinu svojim stalnim prisustvom u mašinama?« (Hiperionski ese-
ji, str.71). Hamvas smatra da su Kinezi, Hindusi, Babilonci i Grci pred neko-
liko tisuća godina dostigli takvu duhovnu i intelektualnu razinu da su mogli
stvoriti sofisticiranu tehniku, ali da nisu htjeli putem takve tehnike osloboditi
demonske sile koje ne bi mogli kontrolirati. Grci su Prometeja, titana, pro-
nalazača, kradljivca vatre vezali lancima. Za srednjevjekovne kršćane pro-
nalazaštvo je bilo čarobnjaštvo, đavolje djelo. Ljudi su tada slutili da je ono
što sofisticirana tehnika oslobađa neprijatelj ljudskog života, jer su titani ravno-
dušni prema ljudskim vrijednostima, jer su moralno i duhovno indiferentni.
Zato su Grci u antičko doba držali titane u podzemlju pod vlašću Zeusa.
Na kritički stav Bele Hamvasa prema znanosti veliki je utjecaj imao

Friedrich Nietzsche, koji je bio radikalan kritičar znanosti smatrajući da je
znanost potisnula slobodu misli isto onoliko koliko i religija u srednjem vijeku.
Iako je znanost nastupila u ime slobode misli i traženja istine, postala je po
Nietzscheovom mišljenju isto tako dogmatična skolastika i zbog toga isto
takav neprijatelj slobodnog mišljenja kao i religija. Stvari su se smjele
shvaćati samo na određen način u skladu s vladajućim doktrinama, obilježenim
cehovskim znakom, što je vodilo gušenju slobodne misli. Neki prominentni
kritičari znanosti, kao što su njemački filozof i psihijatar Karl Jaspers i fran-
cuski matematičar i filozof Jules Henri Poincare, smatrali su da se u znanos-
ti krije demonski instinkt vlasti, da je osnovna motivacija znanstvenih
istraživanja utilitarizam i želja za vladavinom nad prirodom. Hamvas prih-
vaća Nietzscheovu, Jaspersovu i Poincareovu kritiku akademske znanosti
tvrdeći da je znanost pokušala biti surogat religije i da je kao i religija imala
za cilj da izgradi takav kategorijalni sustav koji bi joj osigurao duhovnu i
drugu dominaciju nad čovječanstvom. S tim u vezi kaže: »Znanost okame-
njena u ideologiji demonskog instinkta moći ostala je bez tla pod nogama i
zuri u prazninu. Znanstveno učenje nije ništa drugo nego akt vlasti, što je
uzrokovalo entropiju duha.«18) Hamvas navodi četiri glavna negativna obilježja
znanosti:
a) nastojanje da se postigne potpuna kontrola nad prirodom;

b) potiskivanje svakog duhovno-kontemplativnog izražavanja;
c) ostvarivanje dominacije nad ljudima i društvom; i
d) sklonost oholosti, prepotentnim a ponekad i omnipotentnim stavo-
vima (hybris scietifica).
Pretpostavljamo da Hamvas kod toga nije mislio na osobne motive

znanstvenika, nego na znanstvene institucije i one koji planiraju i financiraju
istraživačke projekte. Hamvas se poziva na Jaspersovo mišljenje prema kojem
racionalizam novog doba nije ništa drugo do pokušaj da se stvori, po uzoru
na srednjevjekovnu skolastiku, još učinkovitija racionalna skolastika za nove
ciljeve vladavine.
Dr. MORGAN SCOTT PECK:
PUTOVI DUHOVNOG RAZVOJA
Bilješka o autoru
Dr. Scott Peck je po obrazovanju psihijatar pa ideje koje iznosi u svo-

jim knjigama velikim dijelom proistječu iz njegovog svakodnevnog kliničkog
rada s pacijentima, koji su se trudili, kako on kaže, da izbjegnu ili dostignu
više nivoe duhovne zrelosti. On ne pripada ni jednoj određenoj školi psihija-
trije ili psihoterapije; nije freudovac, ni jungovac, adlerovac ili bihejviorist.
On priznaje da neki oblici psihoterapije mogu pomoći, ali naglašava da je
njeno djelovanje ograničeno i površno. Stoga daje prednost duhovnom sazri-
jevanju čovjeka, za koje kaže da je dug i težak put. Njegove ideje o duhovnom
razvoju čovjeka su toliko nekonvencionalne, da se mogu smatrati originalnim
alternativnim pristupom mnogim problemima ljudske egzistencije i ljudskih
odnosa. Veliki utjecaj na njegovo promišljanje duhovnog razvoja čovjeka imalo
je budističko učenje, koje je prihvatio kao mlad čovjek i ostao mu vjeran
dvadeset godina. Tek je sa četrdeset godina čitao Bibliju i zadivljen likom i
učenjem Isusa Krista prihvatio je kršćanstvo kao religiju koja je, kako kaže,
najbliža prirodi čovjeka. Ipak njegova se stanovišta u mnogim elementima
razlikuju od službenih stavova kršćanskih religija. Njegovo zanimanje nadila-
zi područje ljudske egzistencije, duhovnog razvoja i religije. Tako se na pr. u
knjizi A World Waiting to be Borne (Svijet koji čeka da bude rođen) bavi
problemima ljudskog društva, poslovnih organizacija, politike itd., dovodeći u
pitanje mnoge vrijednosti zapadnjačkog društva.
Stupnjevi duhovnog razvoja
S. Peck smatra da postoje četiri stupnja duhovnog sazrijevanja, od

kojih je najniži kaotično-asocijalni stupanj. Na tom se stupnju nalazi po
njegovoj procjeni oko 20 posto ljudi, koje obilježava odsustvo bilo kakve spiri-
tualnosti, moralnosti i principijelnosti. Oni su antisocijalni, jer u njihovim odno-
sima s drugim ljudima prevladava sebičnost i težnja manipuliranju. Oni nisu
sposobni za pravu, iskrenu i nesebičnu ljubav. Taj se stupanj duhovnog raz-
voja naziva kaotičnim, jer se ljudi koji mu pripadaju u svom djelovanju ne
rukovode nikakvim načelima, osim hirovima svoje volje i svojim interesima,
koji se mijenjaju iz dana u dan, koji su nepredvidivi i kaotični. Stoga će se
takvi ljudi često naći u nevoljama, a nerijetko i u zatvoru, bolnici ili na ulici.
Ali neki od nj ih mogu biti veoma ambiciozni, uporni i disciplinirani i ponekad
postići i zavidne poslovne ili političke karijere. Neke osobe koje se nalaze na
toj najnižoj duhovnoj razini mogu postati svjesne kaotičnosti svog unutraš-
njeg bića, što može biti veoma bolno iskustvo, a ponekad i razlog neobjaš-
njivih samoubojstava. Postoji, međutim, i druga mogućnost: unutrašnje krize
mogu kod nekih osoba dovesti do katarze, do njihovog duhovnog preobražaja
i prijelaza na drugi stupanj duhovnog sazrijevanja.
Taj drugi stupanj S. Peck zove formalno-institucionalni, jer su oso-

be na tom stupnju ovisne u svom ponašanju i djelovanju o nekoj instituciji.
Takva institucija može biti na pr. zatvor, u kojem ima zatvorenika s uzornim
ponašanjem, koji su se savršeno prilagodili zatvorskim uvjetima života i koji
često zbog toga budu pušteni iz zatvora prije odsluženja punog roka kazne.
No ubrzo nakon puštanja iz zatvora oni se ponovno vraćaju svom kriminal-
nom ponašanju, budu ponovno zatvoreni, a u zatvoru opet postaju uzorni
zatvorenici i građani. Za druge ljude takva institucija u kojoj oni savršeno
funkcioniraju može biti vojska. Ti ljudi bi bez paternalističke vojne strukture
vodili kaotičan život. Dobro organizirana poslovna korporacija može također
za neke ljude biti veoma pogodna institucija koja će upravljati njihovim pona-
šanjem. No za većinu ljudi to je Crkva. Većina vjernika pripada tom drugom
formalno-institucionalnom stupnju duhovnog razvoja. Njihovo ponašanje
određuje institucija, t.j. Crkva, a formalno obilježje ogleda se u tome što su
oni uglavnom vezani uz formalne aspekte religije. Zbog toga su te osobe
osjetljive na bilo kakve promjene u formalnim manifestacijama svoje religije
jer njihovo oslobođenje od unutarnjeg kaosa ovisi u velikoj mjeri upravo o
tim formama. Religiozno ponašanje ljudi na tom stupnju razvoja obilježava
također vizija Boga kao eksternog bića. Oni zamišljaju Boga kao nešto što je
izvan čovjeka, a ne kao nešto božansko što postoji u njemu samom. Oni
također imaju predodžbu o Bogu kao dobroćudnom nebeskom policajcu, koji
čovjeka voli, ali ga i kažnjava kad zgriješi. Djeca u obiteljima s takvim reli-
gioznim načelima usvojit će ta shvaćanja s majčinim mlijekom, ali kad odra-
stu često počnu kritički razmišljati o mitovima i predrasudama svojih rodite-
lja i na njihovu žalost postaju skeptični agnostici ili ateisti. U tom trenutku oni
prelaze na treći stupanj, koji S. Peck naziva skeptično-individualistički.
Osobe koje se nalaze na tom trećem stupnju duhovne zrelosti u spiri-

tualnom pogledu su iznad onih na drugom stupnju, iako nisu religiozne u
običnom smislu te riječi. One su duboko involvirane u život i probleme
društvene zajednice i često su aktivno uključene u razne društvene pokrete,
kao na pr. ekološke, feminističke ili mirotvorne. One su u pravilu brižni i
odgovorni roditelji. Često odabiru znanstvenu karijeru, a bez iznimke su u
svojem svjetonazoru znanstveno orijentirani. Takve osobe uvijek tragaju za
istinom i ako su u tome dovoljno uporne, one s vremenom prikupe dovoljno
fragmenata istine za stvaranje slike ukupne stvarnosti, koja začudo u mnogim
aspektima nalikuje primitivnim mitovima i sujevjerju njihovih djedova i baka.
Na toj točki te se osobe nalaze već na prijelazu u četvrti stupanj, mistično-
spiritualni.
S. Peck upotrebljava za taj stupanj naziv mističan, iako je svjestan da

je smisao te riječi teško definirati. Pored toga u zapadnjačkoj kulturi često joj
se pridaje pežorativno značenje. Ipak u svim su kulturama postojali ljudi koje
su s pravom nazivali misticima, jer su bili u stanju zapažati stvari izvan nji-
hove vidljive površine i jer su mogli uočiti vezu između ljudi koji žive na
Zemlji i duhovnih bića koja borave u drugom, nevidljivom svijetu. Mistici su
u svim kulturama i religijama imali sposobnost spoznati međupovezanost
svih pojava na vidljivoj površini i onih ispod (ili iznad nje), tako da su svi oni
govorili u smislu jedinstva, integracije i zajedništva. Osobe na mistično-spiri-
tualnom stupnju osjećaju se sasvim ugodno u svijetu misterija, dok su osobe
na drugom, formalno-institucionalnom stupnju veoma nesretne kad stvari
nisu kristalno jasne i precizno definirane. Zanimljivo je da se učenja svih
velikih religija mogu interpretirati dvojako, t.j. tako da mogu zadovoljiti duhovne
potrebe kako osoba na drugom, tako i onih koji se nalaze na četvrtom stup-
nju razvoja. S. Peck spominje kao primjer izreku omiljenu medu kršćanima:
»Isus je moj Spasitelj«, koju ljudi na drugom, formalno-institucionalnom stup-
nju tumače kao da je Isus dobročinitelj, koji će im priteći u pomoć kadgod se
nađu u nevolji i zamole ga za pomoć. S druge strane, za ljude na četvrtom,
mistično-spiritualnom stupnju ta izreka znači da je Isus svojim životom i svo-
jom smrću pokazao put kojim treba ići da bi se došlo do spasenja. To obilježje
dvostruke interpretacije vrijedi za sve velike religije kao što su kršćanstvo,
judaizam, budizam, hinduizam, taoizam i islam. To ostavlja dovoljno prostora
za vjernike kako drugog tako i četvrtog stupnja i to je ono što te religije čini
velikim.
Najveći problem u vezi s različitim stupnjevima duhovne zrelosti je

osjećaj ugroženosti ljudi koji se nalaze na različitim točkama spiritualnog
putovanja. Ljudi koji su prešli u viši stupanj zrelosti osjećaju se ugroženi od
onih na nižem stupnju, koji su upravo napustili, jer se još ne osjećaju dovoljno
sigurni u svom novom identitetu. Ali u većini slučajeva prijetnja se osjeća od
ljudi koji se nalaze na višem stupnju. Ljudi na prvom, kaotično-asocijalnom
stupnju na prvi pogled izgledaju hladnokrvni i sigurni, ali ispod hladne fasade
krije se strah od svega i svačega. Osobe drugog, formalno-institucionalnog
stupnja ne osjećaju se posebno ugrožene od pripadnika prvog stupnja, koje
često smatraju grešnicima. One u stvari vole grešnike smatrajući ih obje-
ktom svoje sućuti i pomaganja. Međutim, te su osobe sklone osjećaju
ugroženosti od skeptičnih individualista trećeg stupnja, koji na izgled vjeruju
u iste stvari kao i oni, ali za razliku od njih u tom vjerovanju izražavaju toliko
slobode, da je to za formalno-institucionalne tipove neprihvatljivo, čak i
zastrašujuće. Ljudi trećeg stupnja, t.j. skeptici ne osjećaju se ugroženi od
neprincipijelnih ljudi prvog stupnja, a ni od ljudi drugog stupnja, koje oni sma-
traju sujevjernim idiotima. Ali se zato smatraju ugroženi od ljudi četvrtog,
mistično-spiritualnog stupnja, koji su slično njima samima znanstveno ori-
jentirani, ali ipak vjeruju u postojanje duhovne dimenzije stvarnosti. Postoji
razlika u načinu tranzicije ili konverzije s jednog na idući stupanj. Dok je
tranzicija s prvog na drugi stupanj obično veoma nagla i dramatična, prijelaz
iz drugog na treći stupanj je obično postupan. U dijagnosticiranju stupnja
duhovnog rasta na kojem se nalaze pojedini ljudi treba biti veoma oprezan
jer vanjski znakovi mogu biti varljivi. Ima na pr. ljudi koji redovito odlaze u
crkvu i koji se površno gledajući nalaze na drugom stupnju, iako su nezado-
voljni s nekim aspektima svoje religije, te su zapravo skeptični i skloni znan-
stvenom pogledu na svijet. Ali ni svi znanstvenici ne pripadaju trećem stup-
nju. Interes nekih od njih ograničen je samo na njihovo usko područje
istraživanja, na kojem se osjećaju kompetentni i sigurni ignorirajući cjelinu
stvarnosti i misteriju života i svijeta. Takvi se znanstvenici nalaze zapravo na
drugom, formalno-institucionalnom stupnju duhovne zrelosti.
Stupnjevi duhovnog sazrijevanja uglavnom se podudaraju s tijekom

normalnog čovjekovog razvoja, od djetinjstva do starosti. Dijete do otprilike
pete godine života veoma je slično osobama na prvom, kaotično-asocijal-
nom stupnju. Ono još nije naučilo razlikovati dobro od zla, sklono je lažima,
krađi, sitnim prijevarama i manipulacijama. Nije čudo što neka djeca i odra-
stu kao lažljivci, kradljivci i manipulatori. Teže je zapravo objasniti kako toliki
od njih odrastu kao istinoljubivi, pošteni i pristojni ljudi. Od pete do dvanaeste
godine djeca su uglavnom nalik na osobe na drugom, formalno-institucional-
nom stupnju. Ona mogu biti ponekad zločesta, ali u pravilu nisu neposlušna i
buntovna. U tom razdoblju djeca uglavnom slijede i oponašaju primjer svojih
roditelja i drugih odraslih osoba. Ali s dolaskom adolescencije sve se mijenja:
sve što govore roditelji i što se prije shvaćalo kao Božja riječ postaje pred-
met sumnje, osporavanja i odbijanja. To je vrijeme individualističkog propiti-
vanja i skepticizma, koje uglavnom odgovara trećem, skeptično-individuali-
stičkom stupnju. Četvrti, mistično-spiritualni stupanj ne može početi prije
nego što se ižive težnje i porivi adolescentne faze. Tijekom duhovnog razvo-
ja ne može se preskočiti nijedan stupanj, ali brzina prijelaza iz jedne u drugu
fazu može se znatno razlikovati. Dok neke osobe mogu dostići četvrti stupanj
u dvadesetoj godini, druge ostaju do kraja života u prvoj fazi.
Svjesni i nesvjesni dio ljudskog bića
S. Peck je tijekom svoje psihijatarske prakse ustanovio, da mu je u

liječenju nekih pacijenata pomagala neka sila za koju nije mogao naći logično
objašnjenje, pa ju je nazvao čudom. Prema njegovom stanovištu nešto se
može označiti čudom, kad se ne događa na uobičajen način, kad nije pred-
vidivo i kad nije u skladu s poznatim prirodnim zakonima. Čuda se događaju
svuda, u našem tijelu, u prirodi, u kozmosu. Činjenica da se neobični doga-
đaji, za koje se ne može naći objašnjenje u okviru poznatih prirodnih zakona
događaju često, postala je poznata kao načelo sinkronosti. Međutim, načelo
sinkronosti ne objašnjava kako i zašto se to događa. To načelo samo kon-
statira da se takve nevjerojatne povezanosti događaja događaju i to češće
nego što bi se to očekivalo. Načelo sinkronosti samo objašnjava da su čuda
stvar vremenskog usklađivanja i da se događaju često. S. Peck smatra da je
frekvencija nevjerojatnih događaja koji imaju blagotvorni učinak daleko veća
od onih sa štetnim posljedicama. Da bi spoznao čuda čovjek ne treba biti
religiozan. Spoznaja čuda je subjektivna suština samospoznaje, korijen iz kojeg
izrastaju najplemenitije ljudske osobine i iskustva. Poznato je zašto neki ljudi
postaju mentalno bolesni, ali nije jasno kako mnogi ljudi tako dobro
preživljavaju životne traume. Sve što se može reći je da postoji neka sila čiji
se mehanizam ne razumije i koja rutinski djeluje kod većine ljudi štiteći
njihovo mentalno zdravlje čak i u najtežim okolnostima. Nije sasvim jasno
zašto imunosni sistem kod nekih ljudi najednom oslabi i ne uspijeva odoljeti
invaziji na pr. meningokoka, koje se nalaze u grlu 90 posto ljudi. Za one koji
obole i umru od meningokoknog meningitisa najviše što će liječnici moći
kazati je, da su snage koje obično štite naše živote prestale djelovati. Prem-
da se koncept otpornosti najčešće primjenjuje na zarazne bolesti kao što je
meningitis, on se odnosi na gotovo sve fizičke bolesti. Međutim kod bolesti
koje nisu zarazne ne zna se kako funkcionira sistem otpornosti. Može se
samo reći da osobe izvjesnih karakternih osobina imaju velike probleme s
nekom bolešću od koje je većina drugih ljudi pošteđena. Prema tome logično
je pretpostaviti da postoji neka sila čiji mehanizam nije poznat i koja djeluje
kod većine ljudi štiteći i podstičući njihovo zdravlje čak i u najtežim okolno-
stima. Ima ljudi koji su skloni nesrećama iz nejasnih razloga. Drugi opet
posjeduju izuzetnu otpornost na nesreće, kod čega njihovo ponašanje nema
nikakvog udjela. Neki smatraju da je ta pojava samo manifestacija instinkta
samoodržanja, ali razumijevanje tog instinkta je neznatno. Mnogi slučajevi
sretnog ishoda nesreća nagovještavaju, da je tendencija preživljavanja nešto
drugo i to mnogo čudesnije od instinkta samoodržanja, koji je sam po sebi
čudesan.
Nesvjesni dio našeg uma sačinjava 95 posto mozga, a tek pet posto je
naš svjesni um. Jedan od načina da saznamo za postojanje nesvjesnog, tog
ogromnog i skrivenog dijela našeg uma i da naslutimo bogatstvo koje ono
skriva je saznanje preko snova. Zbog toga psihoterapeuti smatraju analizu
snova značajnim dijelom svoga rada. San je često izvor informacija o nama
samima, koje nam nedostaju u svijesti. San nam može pomoći da nađemo
pravac kad smo izgubljeni. On često pokazuje put kojim treba krenuti kad se
nađemo u bespuću. Za razliku od S. Freuda, koji je smatrao da su mentalne
bolesti ukorijenjene u nesvjesnom, S. Peck je došao do suprotnog zaključka,
t.j. da te bolesti nisu proizvod nesvjesnog dijela ljudskog uma. Po njemu
mentalna je bolest fenomen svijesti ili poremećenog odnosa svjesnog i ne-
svjesnog. Freud je kod mnogih svojih pacijenata otkrio seksualne želje ili
agresivne osjećaje kojih nisu bili svjesni i koji su navodno bili uzrok njihove
bolesti. Ali Freud nije postavio pitanje zbog čega su želje i osjećaji tih ljudi
ostali skriveni u nesvjesnom dijelu njihovog uma. S. Peck daje objašnjenje:
oni su potisnuti u nesvjesni dio uma stoga što te osobe nisu voljne i spremne
da se suoče s tim osjećajima i da podnesu napor i muku njihovog razrješe-
nja, nego su ih »gurnule pod tepih«. Freud shvaća nesvjesno kao neprijatelja
koji nas pokušava prevariti, a ne kao dobru vilu koja ulaže mnogo napora da
nam pomogne i učini nas časnim ljudima. Naš svjesni koncept o nama sami-
ma uvijek se više ili manje razlikuje od onog što mi stvarno jesmo. Gotovo
smo uvijek manje kompetentni i moralni nego što sami o sebi mislimo. Me-
đutim, nesvjesno mi uvijek znamo kakvi smo. Najveći, bitni zadatak duhov-
nog razvijanja je po mišljenju S. Pecka, stalni rad na usklađivanju svjesnog
mišljenja o sebi i stvarnog stanja, kod čega treba znati da je naše nesvjesno
mudriji dio našeg uma.
Neobični događaji koje se ne mogu objasniti poznatim prirodnim za-
konima, koje S. Peck naziva čudima, su po njegovom mišljenju manifestacija
neke više sile, čije je postojanje i djelovanje izvan ljudske svijesti. Ta sila
pomaže u duhovnom sazrijevanju ljudi, a ljudi su je tisućama godina smatrali
milošću. Danas većina ljudi na Zapadu, koji se pridržavaju znanstvenih načela
i koji pate od »tunelske vizije« ignorira tu silu, jer se ne uklapa u znanstveni
koncept prirodnih zakona. Međutim taj je stav po mišljenju S. Pecka pogre-
šan, jer se mi ne možemo nadati potpunom razumijevanju Kozmosa i našeg
mjesta u njemu, ako ne uključimo fenomen više sile u naš okvirni idejni kon-
cept. Mi ne možemo locirati ni identificirati tu višu silu. Znamo samo da ona
ne postoji u ljudskoj svijesti, a neki fenomeni nagovještavaju da se ona nalazi
u nesvjesnom dijelu ljudskog bića. Vjernici pripisuju djelovanje te više sile
odnosno milosti Bogu, vjerujući da je ona izraz Božje ljubavi, ali i oni imaju
poteškoće u definiranju Boga. U teologiji postoje u tom pogledu dvije supro-
tne doktrine. Prva se od njih zove doktrina emanacije; ona smatra da se
milost spušta od Boga na ljude. Druga doktrina, doktrina imanencije drži da
se Božja milost nalazi u samom središtu ljudskog bića. Ovaj problem je
rezultat naše želje da sve stvari lociramo, da shvaćamo svijet kao skup
zasebnih entiteta i da sve stvari svrstamo u zasebne kategorije, u definirane
entitete. Međutim, hinduski i budistički mislioci vjeruju da je zapadnjačko
viđenje Kozmosa kao skupa posebnih entiteta iluzija ili maja. Moderni fizi-
čari koji se bave teorijom relativnosti, fenomenima valnih molekula, elektro-
magnetizmom i sl. sve više postaju svjesni ograničenja postojećeg konceptu-
alnog pristupa. Tendencija da se razmišlja u terminima entiteta prisiljava da
se identificiraju i lociraju čak i takvi fenomeni kao što su Bog, što predstavlja
ozbiljnu smetnju u razumijevanju suštine tih fenomena.
U svakom slučaju fenomen čuda pokazuje, smatra S. Peck, da čovje-

kov razvoj potpomaže neka sila izvan njegove svjesne volje. Za bolje razu-
mijevanje fenomena čuda korisno je podsjetiti se procesa razvoja života, t.j.
evolucije. Ukoliko bismo se pridržavali vladajućeg shvaćanja Univerzuma,
evolucije, kako drži S. Peck, ne bi moglo biti. Naime, jedan od temeljnih
prirodnih zakona je drugi zakon termodinamike, koji kaže da energija priro-
dno ide od stanja više organizacije u stanje niže organizacije, od stanja
visoke izdiferenciranosti u stanje manje izdiferenciranosti. Drugim riječima,
u Univerzumu je u toku proces pojednostavljivanja, neizdiferenciranosti,
dezorganizacije, t.j. entropije. Entropija je prirodni tok energije, a proces evo-
lucije je suprotan sili entropije: taj proces znači razvoj organizama s nižih na
više razine kompleksnosti, izdiferenciranosti i organizacije. Dok virus ima
izuzetno jednostavnu strukturu, malo složeniju od molekule, bakterija je već
kompleksnija i izdiferenciranija; ona na pr. posjeduje metabolizam. Insekti i
ribe imaju nervni sistem, složeni sistem kretanja, čak i društvenu organiza-
ciju. Što se više ide prema gornjem dijelu skale evolucije, to se više poveća-
va kompleksnost organizacije i izdiferenciranost, a vrhunac tog procesa je
čovjek, koji posjeduje strahovito kompleksan i moćan mozak i izuzetno složene
strukture ponašanja. S. Peck smatra da je proces evolucije čudo, jer je to
proces neprestanog povećanja organiziranosti i kompleksnosti, koji se odvija
suprotno elementarnom prirodnom zakonu, sili entropije.
Isto to vrijedi i za proces psihičke evolucije, t.j. za proces duhovnog

sazrijevanja, jer se i on suprotstavlja sili entropije, u ovom slučaju prirodnoj
sklonosti da stvari ostanu onakve kakve jesu, dakle suprotstavlja se izboru
najlakšeg puta. S. Peck smatra da se čovječanstvo nalazi na putu duhovnog
uspona, iako to ne izgleda uvjerljivo današnjoj generaciji, koja je svjedok
okrutnih ratova, rastuće korupcije i uništavanja prirodnog okoliša. Ipak či-
njenice ukazuju da, gledajući na dugi rok, ljudska rasa duhovno napreduje.
Ljudsko ponašanje koje se danas općenito smatra okrutnim i odvratnim i
koje danas društvo organizirano suzbija, nekad se prihvaćalo kao manje više
normalna stvar. Iako je i danas kvaliteta brige za djecu nedovoljna, ona je
neusporedivo bolja u usporedbi sa stanjem samo nekoliko generacija una-
trag, da se ne spominje rimski zakon koji je ocu davao apsolutnu vlast nad
djetetom, koje je mogao prodati ili osuditi na smrt. Ovaj koncept apsolutnog
prava nad djetetom ušao je i u engleski zakon, koji je bio na snazi sve do 14.
stoljeća bez značajnih izmjena. Tek tada se počinje gledati na dijete kao na
biće vrijedno pažnje i ljubavi, koje zaslužuje i društvenu zaštitu. Ono što
čovjeka podstiče da duhovno i moralno napreduje protiv prirodnog otpora,
protiv urođene letargije je ljubav. Ljubav kao proširenje sebe čudesna je
evolutivna sila, koja se suprotstavlja prirodnom zakonu entropije. Najveća
zapreka na putu duhovnog sazrijevanja je urođena čovjekova lijenost,
letargija. Ako čovjek savlada lijenost, sve ostale zapreke bit će lakše
uklonjene. Lijenost je zapravo sila entropije prisutna u svim živim
bićima. Ona je suprotna ljubavi. Neki su manje lijeni, neki više, ali svi su
ljudi lijeni do određenog stupnja. Lijenost je općeprisutna sila entropije koja
gura čovjeka prema dolje i usporava njegov duhovni razvoj. Čovjekov pro-
pust da uspostavi stalnu unutrašnju debatu o dobru i zlu uzrok je svih njego-
vih zlih postupaka, a taj se propust najčešće događa zbog lijenosti. Naime ta
unutrašnja debata traži vrijeme i energiju, a pored toga ona je često muko-
trpna i bolna. Prepoznavanje i priznanje vlastite lijenosti početak je borbe
protiv nje. Osobe koje se nalaze na višim duhovnim razinama su osobe koje
su najsvjesnije svoje lijenosti.
Duhovno sazrijevanje se može definirati kao evolucija svijesti, t.j. raz-

voj čovjekovog svjesnog uma, njegovog znanja, usporedo s razvojem njegovog
nesvjesnog uma. To je proces u kojem se čovjekov svjesni um sinkronizira s
nesvjesnim. Kod toga je važna činjenica da nesvjesni dio čovjekovog uma
zna mnogo više od svjesnog dijela. Svijest je izvršni dio čovjekovog totalnog
bića, koji odlučuje i odluke sprovodi u život. Nema znanstvenog odgovora na
pitanje kako to da nesvjesni dio našeg uma posjeduje tako veliko znanje, koje
nismo svjesno naučili. S. Peck smatra da je najprihvatljivija hipoteza da je
Viša Sila, odnosno Bog toliko intimno povezan sa čovjekom, da se On zapra-
vo nalazi u čovjeku. To bi značilo da je veza između čovjeka i Boga, barem
djelomično, veza između svjesnog i nesvjesnog, t.j. da je čovjekovo nesvje-
sno Bog, da je čovjek dio Boga. Taj je koncept po mišljenju S. Pecka u biti
kršćanski koncept svetog Duha, koji se nalazi u svakom čovjeku. Kolek-
tivno nesvjesno je Bog, svijest je čovjek kao individua, a osobno nesvjesno je
između njih. Pošto se nalazi između čovjekove svijesti kao individue i Boga,
neizbježno je da individualno nesvjesno bude poprištem stalne borbe između
Božje volje i volje individue. Konačni cilj duhovnog razvoja čovjeka je da
spozna Boga i da se s njim sjedini. Pošto je nesvjesni dio čovjeka označen
kao sam Bog, duhovno sazrijevanje se može definirati kao postignuće
božanskog od strane svjesnog dijela čovjekovog bića. Stanovište je S. Pecka
da je čovjek rođen kako bi kao svjesna individua postao novi životni oblik
Boga.
Fenomen ljubavi i duhovni razvoj
Ono što nas kao individue podstiče da sazrijevamo nasuprot prirod-

nog otpora, odnosno letargije je ljubav, koja se može definirati kao volja da
proširimo granice svoga ega, kako bismo potakli svoje i tuđe duhovno sazri-
jevanje. Ako čovjek duhovno sazrijeva, to se događa zato što on na tome
radi, a on to radi jer voli sebe. To znači da se čovjek uzdiže kroz ljubav.
Ljubav kao proširenje sebe je činjenica evolucije. Evolutivna sila koja je
prisutna u svemu živom manifestira se u čovječanstvu kroz ljudsku ljubav.
Ljubav je čudesna sila koja se suprotstavlja prirodnom zakonu entropije.
Priroda ljubavi je misteriozna: još nitko nije uspio definirati ljubav na

zadovoljavajući način. Postoje dimenzije ljubavi koje je veoma teško razumjeti
razumom. Stoga izgleda da o suštini fenomena ljubavi više znaju poznavaoci
misterija i teolozi nego psiholozi i filozofi. S. Peck shvaća ljubav, kako je
spomenuto, kao nastojanje čovjeka da proširi sebe, tj. granice svog ega, da
bi na taj način potpomogao svoj vlastiti duhovni razvoj kao i razvoj drugih
voljenih osoba. Kao što se vidi, ova definicija ljubavi uključuje ljubav prema
sebi samome kao i ljubav prema drugome. Prema tom stanovištu čovjek ne
može voljeti drugoga, ako ne voli samog sebe. Ljubav prema sebi i ljubav
prema drugome ne samo da idu ruku pod ruku, nego su u krajnjoj liniji i
nerazlučivi. Želja za iskazivanjem ljubavi nije isto što i ljubav. Da bi se želja
pretočila u akciju, potrebna je dovoljno čvrsta volja. Dakle ljubav mora biti
aktivna, djelatna, jer prava ljubav nije samo izraz želje, nego i volje pretvo-
rene u akciju: ona je istovremeno namjera i akcija.
Zabluda je vjerovati da je »zaljubljenost« jednaka ljubavi. Iskustvo

»zaljubljenosti« je specifično erotsko iskustvo, vezano za seksualni nagon.
Čovjek se zaljubljuje samo kad je svjesno ili nesvjesno seksualno motiviran,
zbog čega je » z a l j u b l j e n o s t « privremene naravi. Suština fenomena
»zaljubljenosti« sastoji se u iznenadnom rušenju jednog dijela granica čovje-
kovog ega, što mu dozvoljava da svoj identitet stopi s identitetom druge
osobe. Ali realnost prije ili kasnije razara jedinstvo zaljubljenog para: suočen
sa svakodnevnim problemima čovjek se vraća samom sebi. Postepeno ili
iznenada zaljubljeni par će se »odljubiti«. Kad dođe do te točke, oni će početi
svoj odnos razgrađivati ili će započeti rad na izgradnji prave ljubavi. Prava
ljubav za razliku od »zaljubljenosti« nema korijen u osjećaju erotske ljubavi.
Ona je trajno iskustvo uvećanja vlastite čovjekove ličnosti na način da se on
posveti vlastitom i tuđem duhovnom razvoju.
Mentalne bolesti su često uzrokovane nedostatkom ili neadekvatnošću

ljubavi. Stoga je ljubav bitan element uspješne psihoterapije. Neophodno je,
smatra S. Peck, da psihoterapeut osjeća ljubav prema svom pacijentu. Ako
psihoterapeut ne može iskreno voljeti pacijenta, onda će izostati i pravo izlječe-
nje, jer je ljubav esencijalni preduvjet za uspjeh psihoterapije. Stoga i laici
bez stručnog obrazovanja mogu, po mišljenju S. Pecka, uspješno prakticirati
psihoterapiju, ukoliko su u stanju iskreno i duboko voljeti drugo ljudsko biće.
Kako bi čovjeka uspješno uvela u zamku braka, zaljubljenost implicira

iluziju da će trajati zauvijek. Tu iluziju u zapadnoj kulturi podgrijava mit o
romantičnoj ljubavi, što je zapravo zabluda. S. Peck naglašava da je jedi-
no zadržavanje vlastite individualnosti i samostalnosti trajni temelj
zdravog braka, na kojem se može razviti prava ljubav. Zaljubljenost je
neka vrsta iluzije koja ni na koji način nije prava ljubav. Iskustvo prave lju-
bavi je povezano s granicama ega: kad čovjek proširi granice svoga ega
kroz ljubav, on se pruža prema voljenoj osobi u želji da joj pomogne u duhovnom
sazrijevanju. Da bi u tome uspio, čovjek mora tu osobu najprije zavoljeti, t.j.
ona ga mora nečim privući, kako bi mogao nadići vlastite granice. Dugogo-
dišnjom ljubavlju čovjek postepeno ali progresivno uvećava svoje vlastito
biće, poistovjećuje svoj unutrašnji svijet s vanjskim svijetom i širi granice
svoga ega. Granice između pojedinca i svijeta se postepeno brišu i na kraju
se on identificira sa cijelim svijetom. Što se više šire granice čovjekovog
ega, to se on više približava mističnom sjedinjenju sa čitavim svijetom, kod
čega se može doživjeti ekstaza slična onoj koja se doživljava prilikom »za-
ljubljivanja«. Hinduističko i budističko učenje kaže, da se prava realnost može
spoznati samo kroz iskustvo jednote Univerzuma, što se može postići jedino
potiskivanjem ega. Ali granice ega moraju najprije očvrsnuti, kako bi poslije
toga mogle omekšati. Prvo se mora izgraditi vlastiti identitet, da bi se kasnije
on mogao potisnuti i poistovjetiti sa cjelinom Univerzuma. Na taj se način
može postići trajno »prosvjetljenje«, odnosno istinska duhovna zrelost i na
kraju »nirvana«. A da bi se postigao taj cilj, potrebno je osposobiti se za
pravu ljubav.
Česta je zabluda da se suština ljubavi sastoji u međusobnoj ovisnosti

Dvoje se ljudi vole u istinskom smislu kad su sposobni živjeti jedno bez dru-
gog, ali su izabrali da žive zajedno. Ovisnost je u stvari nesposobnost
doživljavanja i djelovanja bez oslonca na neku drugu osobu i bez sigurnosti
tuđe ljubavi. Takva ovisnost kod fizički zdravih osoba može biti patološke
naravi i često je manifestacija mentalnog poremećaja (dijagnostički naziv:
poremećaj pasivno ovisne ličnosti). Osobe s ovakvim poremećajem su pa-
sivne i ovisne i toliko obuzete potrebom za tuđom ljubavi, da nemaju dovoljno
energije da sami nekoga vole. One veoma teško podnose usamljenost. Za
pasivno ovisne ljude mogućnost gubitka osobe o kojoj ovise (na pr. supružnika)
predstavlja tako zastrašujuću situaciju da nisu u stanju da se za nju pripreme,
t.j. da započnu proces kojim bi se smanjila njihova ovisnost ili povećala slo-
boda. Pasivno ovisni brakovi mogu biti čvrsti, ali se ne mogu smatrati zdravim
i utemeljenim na pravoj ljubavi, jer je sigurnost ostvarena na račun slobode.
Pored toga ovisnost otežava ili čak onemogućuje duhovno sazrijevanje osoba
u pitanju. Dobar, zdrav i stabilan brak može se ostvariti jedino između dvoje
snažnih i nezavisnih partnera. Pasivna ovisnost vuče svoju genezu zapravo
iz nedostatka ljubavi. Osjećaj unutrašnje praznine od koje pate pasivno ovisne
osobe neposredna je posljedica neispunjenih emocionalnih želja i očekivanja
u vrijeme djetinjstva. Djeca koja odrastaju u atmosferi nedostatka ljubavi
neće ući u zrelo doba s osjećajem unutrašnje sigurnosti. Pretjerana ovisnost
je jedna od osnovnih manifestacija poremećaja ličnosti. Jedan od vidova
takve ovisnosti je nezainteresiranost za duhovni razvoj; ovisne ljude zanima
samo ispunjenje njihovih potreba i želja.
Glavni cilj prave, istinske ljubavi je obostrana duhovna evolucija i sazri-

jevanje. Ljubav se ne sastoji samo u udovoljavanju svake želje onog dru-
goga. Ona se iskazuje ne samo opravdanim pohvalama, nego i promišljenim
kritikama. Ona podrazumijeva promišljeno raspravljanje, suočavanje, ispra-
vljanje kao i istovremeno pružanje podrške, utjehe i sigurnosti. Ljubav se
može iskazivati kroz konfrontaciju podjednako kao i kroz prihvaćanje. Lju-
bav je zapravo volja da se prošire granice vlastitog bića, da bi se potaknuo
vlastiti i tuđi duhovni razvoj. Stoga je istinska ljubav više voljni nego emotivni
fenomen. Osoba koja stvarno voli čini to zbog svjesne odluke da voli bez
obzira je li prisutan spontani osjećaj ljubavi. Definicija ljubavi implicira pažnju,
jer kad nekog istinski volimo, poklanjamo mu svu svoju pažnju i posvećujemo
se njegovoj dobrobiti, što znači njegovom duhovnom razvoju. Pažnja zahtije-
va da se učini stanoviti napor, da se zaborave vlastite preokupacije i da se
svoja svijest aktivno usmjeri na drugoga. Pažnja je čin volje i rada protiv
inertnosti svoje svijesti. Najuobičajeniji i najvažniji način da se uvježba pažnja
je slušanje. Dobro slušanje je u stvari vježbanje pažnje, a to je često veoma
teško i naporno, jer pravo slušanje bez obzira na trajanje zahtijeva veliku
koncentraciju. Ako čovjek nije spreman za to vrijeme zaboraviti svoje brige
i preokupacije, onda nije spreman stvarno slušati drugoga. Pravo slušanje i
potpuna koncentracija na drugu osobu uvijek su manifestacija ljubavi, jer
ono podrazumijeva privremeni zaborav vlastitih želja i briga, kako bi se što
intenzivnije doživio svijet onoga koji nam priča. Pošto je slušanje aktivni izraz
ljubavi, ono je naročito potrebno u braku, iako većina parova izgleda da nije
spremna da se pažljivo i dokraja međusobno sasluša.
Čin ljubavi, čija je esencija duhovno obogaćivanje samog sebe i dru-

gog, traži prvo, savladavanje lijenosti t.j. rad, i drugo, prevladavanje straha
t.j. hrabrost. Kod toga treba znati da hrabrost nije odsustvo straha,
nego poduzimanje akcije usprkos strahu. Hrabrost je dakle svjesno
suprotstavljanje strahu. Ljubav je stoga oblik rada i oblik hrabrosti, odnosno
rad plus hrabrost usmjereni prema vlastitom i tuđem razvoju. Ljubav pored
toga traži ulaganje emotivne energije, a kod toga uvijek postoji rizik gubitka
ili odbacivanja. Ako se emotivno vežemo uz neku osobu, uvijek postoji rizik
da će nas ona napustiti. Stoga je cijena ulaganja emotivne energije bol. Ali
ne treba zaboraviti, podsjeća nas S. Peck, da je čitav život pun rizika, samo
kad je život ispunjen ljubavi, izložen je još većem riziku. Vjerojatno se naj-
veći rizik ljubavi krije u sučeljavanju različitih mišljenja i stavova. Istinska se
ljubav prepoznaje po poštovanju mišljenja, interesa, sklonosti, slabosti, ukratko
osobnog identiteta druge osobe. Osoba koja istinski voli neku drugu osobu
teško podnosi kritiziranje, negiranje, podcjenjivanje i druge oblike arogant-
nog ponašanja od strane te osobe. Neopravdano, nepromišljeno i grubo kri-
tiziranje osobe koju volimo znači zauzimanje pozicije moralne ili intelektualne
superiornosti, što je nespojivo s istinskom ljubavi. Ali tu se često javlja dilema
između ljubavi i obzira prema osobi koju volimo s jedne strane i odgovornosti
prema toj osobi s druge strane. Radi se o tome da ponekad druga osoba
može objektivnije i ispravnije procijeniti situaciju od osobe koja se u njoj
našla. Ta se dilema može riješiti jedino ovakvim preispitivanjem: shvaćam li
ja doista osobu koju volim; je li moguće da je stanovište ili ponašanje osobe
koju volim ispravno; jesam li siguran da je moje shvaćanje mudro; nisam li
prepotentan u svojoj namjeri da voljenu osobu preusmjerim u drugom pravcu
Pretpostavka ovog mukotrpnog samoispitivanja je poniznost. Postoje dva
načina kritiziranja voljene osobe. Prvi način se sastoji u instiktivnom i spon-
tanom izražavanju kritike, a drugi u promišljenoj kritici do koje smo došli
skrupuloznim samopreispitivanjem. Prvi je način izraz nepromišljenosti i aro-
gancije i on je veoma čest kod roditelja, supružnika, nastavnika, a i ostalih
ljudi u njihovim svakodnevnim odnosima. Taj je način obično neuspješan, jer
izaziva češće otpor nego prihvaćanje. Drugi put je put razuma i poniznosti.
Taj put nije čest, jer zahtijeva stanoviti stupanj duhovne zrelosti, ali je u pravi-
lu uspješan i nikad nije destruktivan. Ali treba s druge strane imati u vidu, da
izbjegavanje suprotstavljanja i kritiziranja voljene osobe kad je stvarno po-
trebno znači isto takvu nesposobnost za pravu ljubav kao i brzopleta kritika
i neopravdano ili sitničavo predbacivanje. Ako istinski vole svoju djecu, roditelji
ih moraju s vremena na vrijeme kritizirati. I bračni partneri koje povezuje
prava ljubav ne smiju izbjegavati sučeljavanje i suprotstavljanje, kad je to
potrebno. Nijedan se brak ne može smatrati uspješnim, ako oba partnera
nisu uzajamno dobronamjerni kritičari. Isto pravilo vrijedi i za prijateljstva.
Postoje međutim mnogi drugi, često uspješniji načini utjecaja na ponašanje
voljene osobe od kritike, a najuspješniji od njih je vlastiti primjer.
Jedno od obilježja prave ljubavi je da se poštuju različitosti između

voljenih osoba. Nepoštivanje tih različitosti, što se često događa, može biti
uzrokom nepotrebnih nesporazuma i patnji, a ponekad i mentalnih bolesti.
Nemogućnost da se shvati različitost i posebnost druge osobe zove se narci-
soidnost. Narcisoidna osoba nije u stanju shvatiti svog supružnika, svoje di-
jete ili svog prijatelja kao odvojenu, različitu osobu na emocionalnom nivou.
Pošto ne mogu shvatiti druge ljude kao drukčije, različite ličnosti, nego samo
kao produžetak ili projekciju vlastite ličnosti, narcisoidnim osobama je strana
empatija, t.j. sposobnost da razumiju osjećaje drugih. Većina roditelja, iako
nisu narcisoidni, ne prepoznaje u dovoljnoj mjeri ili nedovoljno cijeni jedin-
stvenu individualnost odnosno različitost svoje djece te ih promatraju kao
svoje kopije, iako su genetske kombinacije takve da su djeca najčešće raz-
ličita od svojih roditelja. Prava ljubav ne samo da poštuje individualnost dru-
gog, nego je i podstiče čak i pod cijenu razdvajanja i gubitka.
Od kritične je važnosti da čovjek u prosuđivanju samog sebe bude
realističan, da nastoji upoznati sebe onakvim kakav stvarno jest, da prizna
svoje kako dobre tako i loše strane. S tim u vezi S. Peck pravi razliku između
samoljublja, odnosno samopoštovanja i samozaljubljenosti odnosno samo-
precjenjivanja. Dok je po njegovom mišljenju samoljublje, odnosno samopo-
štovanje normalan, zdrav i potreban osjećaj, samozaljubljenost, samoprecje-
njivanje, odnosno egocentričnost su upitne pojave s duhovnog i moralnog
gledišta. Poniznost je odraz istinskog poznavanja samog sebe. Ona ne znači
podcjenjivanje samog sebe; to bi bila pseudoponiznost. Prava poniznost uvi-
jek pretpostavlja realističnost u prosudbi samog sebe. Kad je S. Peck bio
zaposlen kao psihijatar u vojsci SAD-a, radio je studiju o tome koji su čimbe-
nici najvažniji u uspješnosti karijere pojedinih osoba. Odabran je uzorak od
dvanaest posebno uspješnih časnika, koji su na upitniku trebali pored ostalog
navesti redom prioriteta tri najvažnije stvari u njihovom životu. Sva dvana-
estorica navela su kao prvu najvažniju stvar »ja«, ne »obitelj«, ne »ljubav«,
ne »Bog«, nego »ja«. To po mišljenju S. Pecka predstavlja izraz zrelog
samoljublja, koje uključuje brigu, poštovanje, odgovornost i poznavanje samog
sebe, što je preduvjet uspjeha u životu. Da bismo voljeli druge, moramo
najprije voljeti sami sebe. Ali ne treba brkati samoljublje s narcizmom, t.j. sa
samozaljubljenošću, koje obilježava usredotočenost isključivo na samog sebe.
Samoljublje, odnosno samopoštovanje znači voljeti i cijeniti samog sebe,
smatrati se vrijednim i važnim, ali ne stavljati sebe uvijek u prvi plan. S druge
strane osobe koje obilježava narcizam, t.j. samozaljubljenost neće prezati ni
od čega kako bi sačuvale superiorni osjećaj o sebi u odnosu na druge. Ako
postoje dokazi o njihovim nedostacima i nesavršenosti, oni će učiniti sve da
uklone te dokaze umjesto da ih iskoriste za ispravljanje svojih slabosti. I tu
počinje njihovo loše ponašanje. U njihovom samoprecjenjivanju leži korijen
njihove samodegradacije, njihove duhovne regresije. Dobro razumijevanje
razlike između samoljublja i samozaljubljenosti je prema tome od ključnog
značenja za upoznavanje nas samih, za naš duhovni i moralni napredak.
Sredstvo koje nam pomaže da se ne osjećamo dobro kad griješimo i

kad je potrebno samoispravljanje zove se osjećaj egzistencijalne krivnje.
Čovjeku je potrebna određena doza osjećaja egzistencijalne krivnje i poka-
janja, jer ako je stalno uvjeren da je savršen, besprijekoran i bezgrešan, neće
biti u stanju ispraviti svoje nedostatke i pogreške. Trenuci krivnje i pokajanja,
trenuci kad je na kušnji čovjekov osjećaj samopoštovanja od bitnog su značenja
za njegov duhovni razvoj. Ali i u tim trenucima čovjek treba sebe cijeniti i
voljeti. Ništa ne šteti čovjekovom duhovnom i tjelesnom zdravlju i ništa ne
koči njegov duhovni razvoj toliko koliko podcjenjivanje samog sebe, kao
osjećaj da nije vrijedan, važan, voljen i poželjan.
Bol, patnja i bolest
Jedna od najvažnijih životnih istina je da je život težak, ali kad se ta

istina shvati i prihvati, onda on postaje manje težak ili čak prestaje biti težak.
Ono što život čini teškim jest činjenica da njega neizbježno i neprestano
prate problemi i da je suočavanje s problemima i njihovo rješavanje često
težak i bolan proces. Ipak život poprima puni smisao tek u suočavanju s
problemima i u njihovom rješavanju, jer to podstiče u čovjeku hrabrost i
mudrost. Rješavajući probleme čovjek duhovno i mentalno sazrijeva, što je
Benjamin Franklin izrazio ovim riječima: »Stvari koje su bolne, poučne su«.
Sklonost da se izbjegavaju problemi i s njima povezan intelektualni napor i
emotivna patnja, uzrok su mnogih mentalnih bolesti, kao što je to naglasio
Carl Jung: »Neuroza je uvijek zamjena za legitimnu patnju«. Jedna od mjera
nečije veličine, možda najbolja, je njegova sposobnost da pati. Čovjek ko-
jemu je cilj da izbjegne bol i da pobjegne od patnje, ne može dosegnuti više
razine svijesti i duhovne evolucije. Svaka supstitucija za patnju postaje u
krajnjoj liniji uvijek bolnija od patnje, koja se nastojala izbjeći. Stoga
čovjek mora sebe i svoju djecu naučiti nužnosti suočavanja s pro-
blemima i s iskustvom bola. Osnovno oruđe u rješavanju životnih
problema je disciplina, koju u suštini sačinjavaju sredstva za kon-
struktivno doživljavanje boli. Postoje četiri takva sredstva:
a) odlaganje zadovoljenja neke želje;

b) prihvaćanje odgovornosti;
c) posvećenost istini; i
d) balansiranje.
Odlaganje zadovoljenja sastoji se u planiranju patnje i zadovoljstva i to

tako da se prvo suočimo s neprijatnošću odgode nekog užitka, da bi nakon
tog samosvladavanja povećali kasnije intenzitet zadovoljstva. Većina djece
nauči razviti sposobnost odlaganja zadovoljstva, dok značajna manjina u tome
ne uspije do kraja života. Mnogo znakova upućuje na roditeljski utjecaj kao
na glavnog uzročnika tog neuspjeha. Roditelji takve djece često imaju ne-
sređen i kaotičan život. Za sazrijevanje djece od primjera roditelja važnija je
samo njihova ljubav prema djeci. Iskreno voljena djeca osjećaju se vrijedni-
ma, a osjećaj vlastite vrijednosti je od bitnog značenja za mentalno zdravlje
i razvoj samodiscipline. Kada dijete kroz roditeljsku ljubav nauči da se osje-
ća vrijednim, gotovo je isključeno da će nedaće zrelog doba uništiti njegov
duh. Osjećaj osobne vrijednosti je temelj discipline, jer kad se čovjek osjeća
vrijednim vodit će računa o svojim postupcima u svakoj prilici. Samodiscipli-
na je dokaz da čovjek vodi računa o sebi. Da bi djeca razvila sposobnost
odlaganja zadovoljenja, neophodno je da imaju samodisciplinirane roditelje,
osjećaj vlastite vrijednosti kao i vjeru u sigurnost svoje egzistencije.
Svatko tko nije mentalno defektan može riješiti svaki pro-

blem, ako je voljan posvetiti mu dovoljno vremena i pažnje. Poteškoća
je u tome što mnogi ljudi ne posvećuju dovoljno vremena rješavanju životnih,
intelektualnih, duhovnih ili društvenih problema, što su nestrpljivi, što ih nas-
toje riješiti na brzinu očekujući njihovo trenutno rješenje. Ali postoji još jedna
opća pogreška u pristupu rješavanja problema, koja je destruktivnija od
nestrpljivosti, površnosti i brzine, a to je nada da će se problem riješiti sam od
sebe. To je međutim samoobmanjivanje, obično problemi ne nestaju sami
od sebe. Oni se moraju rješavati, jer inače postaju u pravilu sve
složeniji i teži za rješavanje uzrokujući sve više briga i napetosti i
postajući prepreka duhovnom razvoju. Problemi se mogu riješiti samo
ako se preuzme odgovornost za njihovo rješavanje. Mnogi su ljudi skloni da
odgovornost za probleme prebacuju na druge ili na društvene okolnosti.
Neuroze ili poremećaji ličnosti su u stvari poremećaji odgovornosti.
Kod toga će neurotičar preuzeti na sebe pretjeranu odgovornost, a osoba s
poremećajem ličnosti premalu. Kad neurotičar dođe u sukob s okolinom, on
automatski zaključuje da je to njegova krivica, a kad se to dogodi osobi s
poremećajem ličnosti, ona za to u pravilu krivi druge. U izvjesnom smislu
mnoga djeca imaju poremećaj ličnosti, jer je njihov prirodni poriv da negiraju
odgovornost za svoje pogreške i sukobe. Druga su pak djeca sklona neurozi,
pa će instinktivno preuzeti na sebe odgovornost za konfliktne situacije u
kojima se nadu. Jedna od važnih spoznaja u razvoju ličnosti je sposobnost
razlikovanja onog za što smo krivi od onog za što ne snosimo nikakvu odgo-
vornost. Razvijanje te sposobnosti podrazumijeva neprestano preispitivanje
samog sebe, spremnost da čovjek sam sebe podvrgne psihoanalizi. Nasto-
jeći da izbjegnu odgovornost za svoje postupke, mnogi ljudi tu odgovornost
prebacuju na nekog drugog. Većinu pacijenata koji se obraćaju za pomoć
psihijatru obilježava osjećaj bespomoćnosti u rješavanju životnih problema.
A jedan od uzroka tog osjećaja nemoći je želja da se izbjegne razočaranje i
bol koju donosi eventualni neuspjeh u rješavanju problema, što se svodi na
odbijanje odgovornosti za svoje probleme i za svoj život.
Treći način za rješavanje životnih problema, odnosno za kon-

struktivno doživljavanje boli je posvećenost istini. Ono što je lažno, ujedno je
i nerealno. Što jasnije i točnije uočavamo realnost svijeta, bolje smo osposoblje-
ni da se ispravno odnosimo prema njemu. S druge strane, što nejasnije i
nerealnije sagledavamo svijet, što nam je svijest opterećenija pogrešnim
procjenama, zabludama, iluzijama i lažima, to ćemo biti manje sposobni da
odredimo ispravne pravce svog djelovanja i da donosimo mudre odluke. Svi-
jet se neprestano mijenja, zbog čega moramo stalno preispitivati i modificira-
ti svoju sliku svijeta i stvarnosti koja nas okružuje, što često iziskuje muko-
trpan i stalan napor. Zbog toga relativno mali broj ljudi nastavlja do smrti
istraživati misteriju stvarnosti, poboljšavajući i redefinirajući tako svoje razu-
mijevanje svijeta i istine. Uporno zadržavanje zastarjelog pogleda na stvar-
nost je temelj mnogih mentalnih oboljenja, koje psihijatri nazivaju »prijeno-
som«. »Prijenos« je način spoznavanja i reagiranja na svijet koji stječemo u
djetinjstvu, koji je primjeren toj dobi, ali koji se krajnje neprikladno prenosi i
primjenjuje na svijet odraslih. Djetetu roditelji znače sve, oni mu predsta-
vljaju čitav svijet, dijete vjeruje jedino njima, nepovjerljivo je prema drugim
ljudima. Mnoge osobe zadržavaju takav stav i kad odrastu, prenoseći »mape
svijeta« iz djetinjstva. Pacijenti često dolaze na psihoterapiju zato što su nji-
hove »mape« zastarjele, više ne funkcioniraju pa ih treba revidirati. Neki
ljudi izbjegavaju istinu i stvarnost ako su bolne, ali zastarjele »mape« mogu
se prepraviti jedino ako je čovjek toliko discipliniran da je u stanju nadići bol.
Da bi se stekla takva disciplina, potrebna je posvećenost istini, a to opet
pretpostavlja neprekidno i nepopustljivo samoispitivanje.
Potpuna iskrenost je još jedan uvjet za život posvećen istini, ali iskrenost
ne dolazi bezbolno. Ljudi često lažu da bi izbjegli bol koju donosi suočavanje
s istinom. Mi ne lažemo samo drugima, nego često obmanjujemo sami sebe.
Laži se prema S. Pecku mogu podijeliti na crne i bijele laži. Crna laž je
izjava za koju znamo da je neistinita, dok bijela laž nije sama po sebi neisti-
nita, ali izostavlja značajan dio istine. Ipak bijela laž nije ništa manje neistinita
ili nemoralna od crne laži i ona može biti isto tako destruktivna kao crna laž
Upravo zato što djeluje manje nepošteno, prešućivanje bitne informacije je
najčešći oblik laganja. Taj oblik laganja, bijela laž štetniji je od crne laži uto-
liko što ga je teže otkriti i raskrinkati. Prešućivanje istine je uvijek potencijal-
na laž i stoga je ono uvijek važna moralna odluka. Ta odluka ne smije biti
zasnovana na osobnim interesima, već se mora temeljiti na potrebama čovje-
ka ili ljudi od kojih se nešto taji. Sve je to teško provedivo, zbog čega se
većina ljudi odlučuje za život ograničene otvorenosti i iskrenosti. Ipak, na-
grada za težak život u iskrenosti i posvećenosti istini je mnogostruka. U
prvom redu otvoreni, iskreni i istinoljubivi ljudi se neprestano duhovno razvi-
jaju. Oni mogu efektivnije uspostavljati prisne odnose s drugim ljudima. Oni
nisu opterećeni potrebom za skrivanjem. Oni ne moraju izmišljati nove laži
kako bi sakrili stare. Oni ne moraju gubiti energiju na prikrivanju tragova i u
prerušavanju. No glavna prednost istinoljubivosti je u tome što ona omo-
gućava duhovni razvoj, a razvoj ljudskog duha je glavni cilj ljudskog
postojanja.
Četvrto sredstvo za konstruktivno doživljavanje boli je balansiranje,

kojim se postiže fleksibilnost čovjekovog mišljenja i ponašanja. Fleksibil-
nost je neophodna kako bi čovjek uspješno savladao razne pro-
bleme i poteškoće u svakodnevnom životu. Jedna od najčešćih poslje-
dica tih svakodnevnih problema i poteškoća je osjećaj gnjeva. Gnjev je emo-
cija stečena tijekom evolucije koja potpomaže opstanak. Kad je čovjekova
geografska ili psihološka teritorija ugrožena, on spontano osjeća gnjev. Da
nema gnjeva, čovjeka bi neprestano gazili i konačno uništili. Iako se dakle
preživjeti može jedino zahvaljujući gnjevu, ipak je ponekad, kad vidimo da
nas netko ugrožava, bolje savladati gnjev i reagirati fleksibilno. Važno je
također razviti sposobnost da se gnjev izražava na različite načine u skladu
s danom situacijom: nekad odmah i spontano, nekad tek nakon razmišljanja,
nekad hladno i mirno, a ponekad glasno i nesputano. Međutim, većina ljudi
pati u većoj ili manjoj mjeri od slabe fleksibilnosti reagiranja. S druge
strane, stabilno mentalno zdravlje zahtijeva sposobnost uspješnog balansiranja
između konfliktnih ciljeva, odgovornosti, obzira, dužnosti, želja i sl.
Suština discipline odricanja sastoji se u tome da u zamjenu za

ono čega se odreknemo dobivamo mnogo više. Osjećaj povezan s odri-
canjem od nečega što volimo ili nečega što je dio nas stvara depresiju, a
pošto je odricanje dio procesa mentalnog i duhovnog razvoja, depresija je po
mišljenju S. Pecka normalna i u suštini zdrava pojava. Najveći stupanj odri-
canja je odricanje od samog sebe, što omogućava da čovjek doživi ekstatičnu
i trajnu životnu radost.
S. Peck ističe potrebu razlikovanja između konstruktivne od nekon-

struktivne patnje. Dok se nekonstruktivne patnje i boli treba osloboditi na
prikladan način što prije (tako da se na pr. u slučaju glavobolje popije aspi-
rin), konstruktivnu patnju treba naučiti podnositi i izdržati. Postoji također
razlika između »neurotske« i »egzistencijalne« patnje. Normalan, čak i nužan
stupanj osjećaja krivice, koji je potreban da bi se egzistiralo u društvu, S.
Peck zove »egzistencijalnom patnjom«. Ali preveliki osjećaj krivice više šteti
nego što unapređuje čovjekovu egzistenciju. Takav osjećaj hipertrofirane
krivice S. Peck naziva »neurotskom patnjom«. Čovjek mora biti spreman
prihvatiti i »otrpjeti« »egzistencijalnu« patnju, a da bi to mogao mora pro-
mijeniti svoj stav prema boli. Najbrži način da se to postigne je shvaćanje
svega što se čovjeku događa, pa tako i boli, kao nečega što pridonosi njego-
vom duhovnom razvoju. Sve doživljaje, ugodne i neugodne treba doživljavati
kao pouke na putu duhovnog sazrijevanja. Kod toga je često problem što
takvo shvaćanje zahtijeva promjenu stava prema svjesnosti, jer je svjesnost
pravi uzrok boli: kad čovjek ne bi bio svjestan, ne bi ni osjećao bol. Iz toga
slijedi zaključak: kako čovjek u procesu svog duhovnog razvoja postaje sve
svjesniji, on u sebi nosi sve više boli.
Ali ako je svjesnost uzrok boli, ona je također izvor čovjekovog spase-
nja, jer se spasenje sastoji u procesu stalnog povećanja svjesnosti. A spase-
nje je sa svoje strane proces iscjeljenja i proces postajanja cjelovitim bićem.
Sigmund Freud je priznao povezanost između liječenja i svjesnosti izjavivši
kako je svrha psihoterapije da nesvjesno pretvori u svjesno. Carl Jung je
dalje razvio razumijevanje nesvjesnog pripisujući zlo našem odbijanju da se
suočimo s našom sjenom, s onom stranom naše ličnosti o kojoj ne želimo
razmišljati, koje ne želimo biti svjesni i koju stalno guramo pod tepih, preferi-
rajući na taj način nesvjesnost na račun svjesnosti. C. Jung nije dakle pripi-
sao zlo toj tamnoj strani naše ličnosti, nego našem odbijanju da se s njom
suočimo. Zli ljudi nisu pasivno nesvjesni ili neuki; oni će sve poduzeti da
ostanu neinformirani i nesvjesni kao bi mogli »mirne savjesti« činiti zla djela.
Stoga se zlo može definirati kao »militantna ignorancija« ili »militantna ne-
svjesnost«. S. Peck navodi kao eklatantan primjer takve »militantne
ignorancije« Vijetnamski rat. Kad je 1963. a pogotovo 1964. godine postalo
jasno da je ratna kampanja SAD-a u Indokini pogrešna i neuspješna, odgo-
vor vlade SAD-a bio je negiranje pogrešaka i neuspjeha sve do konačnog
sloma te politike. Svjesnost donosi više boli, ali istovremeno i više radosti
Kad hoćemo nekom tko duhovno pati pomoći, bit će bolje da mu se pridružimo
i da s njim podijelimo bol, nego da nastojimo da ga oslobodimo boli. Čovjek
mora naučiti saslušati tuđe muke i sudjelovati u njima, što će pridonijeti pove-
ćanju njegove vlastite svjesnosti i njegovom duhovnom spasenju.
Bol i bolest su rijetko identični i nepoznavanje te činjenice, t.j. nepo-

znavanje prave prirode bolesti je često uzrok same bolesti. S. Peck navodi
primjer obične posjekotine na koju tijelo spontano odgovara (putem meha-
nizma koji još uvijek nije potpuno poznat) širenjem malih krvnih žila, kapilara
u blizini ozljede i time uzrokovanog povećanog priliva krvi, zbog čega okolna
koža pocrveni. Kapilare ne samo da se prošire, nego njihove stjenke postaju
porozne omogućavajući tako krvnoj plazmi da prodre iz kapilara u okolno
tkivo, zbog čega dolazi do oticanja. Poroznost kapilara također omogućava
selektivno izlučivanje bijelih krvnih stanica (ali ne i pasivnih crvenih stanica),
koje odlaze do ozlijeđenog mjesta i »gutaju« mrtve stanice i bakterije, »probav-
ljaju« ih i zatim se vraćaju u krvne žile. Ovdje se dakle radi o začuđujuće
učinkovitom mikroskopskom sistemu skupljanja i prerade smeća. Krvna pla-
zma okružujući i pritišćući sićušne nervne završetke na koži čini ih veoma
osjetljivima i bolnima sa ciljem da se spriječi nepotrebno pritiskanje tog mje-
sta koje bi moglo usporiti izlječenje. Konačno, zbog dramatski povećanog
priliva krvi na ozlijeđeno mjesto ubrzava se snabdijevanje kisikom i ostalim
hranjivim tvarima bitnim za brži rast novih stanica. Kad je otpadni materijal
uklonjen i oštećenje popravljeno, prestaje dilatacija kapilara, priliv krvi postaje
normalan, nestaje crvenilo odnosno upala kože, jer je rana izliječena.
Navedeni primjer je opširnije opisan, jer je višestruko poučan. Prva

pouka koja se nameće je da je zdravlje proces. Čovjek je neprestano izložen
sitnim ozljedama, ogrebotinama, prištevima, ujedima insekata, najezdama
virusa i bakterija. Neki dio našeg tijela stalno se nalazi u procesu liječenja.
Prema tome, zdravlje nije statično, stabilno odnosno savršeno stanje našeg
organizma. Ono je u stvari proces neprestane reparature, stalnog iscjeljivanja
i vraćanja organizma u stanje relativne ravnoteže. Kao objašnjenje te ideje
S. Peek spominje »scanner theory« kojom se tumači pojava raka. Prema toj
teoriji neke stanice u zdravom tijelu rutinski postaju kancerozne, ali tijelo
ostaje zdravo stoga što u njemu postoje neki, dosada ne još sasvim identi-
ficirani mehanizam, koji skenira tijelo u potrazi za malignim stanicama, pro-
nalazi ih i uništava prije nego što se počnu razmnožavati u rastući tumor.
Ono što uzrokuje rak prema toj teoriji nije kancerozna stanica, nego neus-
pjeh našeg tjelesnog »scannera« da ju otkrije i uništi. To je dalo povoda
novom pogledu na prirodu bolesti, prema kojem se većina bolesti može definirati
kao posljedica slabosti odnosno neučinkovitosti imunosnog sistema, t.j. spon-
tanog procesa iscjeljenja. Imunosni sistem se sastoji u krajnje kompleksnom,
dobro orkestriranom djelovanju raznih krvnih stanica i mehanizama koji proiz-
vode antitijela (antibody producing mechanisms), kojemu je cilj suzbijanje
bolesti. Shvaćanje da zdravlje nije toliko odsustvo bolesti koliko postojanje
optimalnog iscjeliteljskog sistema je od ključne važnosti za razumijevanje
ljudskog života. Ključno je stoga što to načelo vrijedi ne samo za fizičko
nego i za mentalno zdravlje čovjeka, pa čak i za zdravlje ljudskih zajednica,
organizacija i institucija. Zdrava organizacija, bilo da se radi o obitelji, poslovnoj
korporaciji, državi ili crkvi, nije ona koja je bez problema, nego ona koja je
sposobna da pravovremeno, aktivno i uspješno rješava odnosno liječi svoje
probleme.
Bol je signal bolesti, ona sama po sebi nije bolest. Ona je prvenstveno
mehanizam za prevenciju bolesti; bez osjećaja boli čovjek bi brzo postao
bogalj i žrtva raznih bolesti. Prema tome mi moramo iskusiti bol da bismo
mogli sačuvati zdravlje odnosno izliječiti se. S obzirom na činjenicu da je
fizička bol mehanizam za prevenciju bolesti ili dio iscjeliteljskog procesa,
bolest se ne može definirati kao prisustvo boli, niti zdravlje kao njeno odsu-
stvo. Najprikladnija definicija zdravlja, kako to predlaže S. Peck, bila bi da je
zdravlje kontinuirani, često bolni proces kako bi se organizam održao u
najboljem mogućem stanju. A bolest bi se po istom načelu mogla definirati
kao bilo što, nekad bolno a često bezbolno, što ometa proces održavanja
zdravlja. S. Peck upotrebljava u navedenim definicijama riječ organizam
zbog toga što se takvo shvaćanje zdravlja i bolesti ne odnosi samo na živa
bića nego i na društvene organizacije, koje također mogu biti zdrave ili bolesne.
Potrebno je razlikovati »nepotrebnu bol« od boli koja je od bitne važnosti

za proces izlječenja, t.j. od »potrebne boli«. Mnoge bolesti nastaju kao poslje-
dica nastojanja da se izbjegne »potrebna bol« i takve se bolesti nazivaju
skupnom oznakom: neurozama. Mnogi brakovi bi se mogli spasiti kad bi se
supružnici nakon nekoliko godina romantične ljubavi bili u stanju suočiti sa
psihospiritualnom boli, koju donosi gotovo neizbježno nestajanje početne ro-
mantične ljubavi i idiličnog sklada. Na sličan način mnoga poduzeća mogla
bi osigurati preživljavanje u kriznim vremenima, ako bi na vrijeme prihvatila
bolan proces redukcije poslovanja i zaposlenosti, t.j. prilagođavanja novoj
situaciji. U oba slučaja radi se o »potrebnoj boli«, koju treba prihvatiti i pod-
nijeti u cilju izlječenja.
Fenomen smrti
S. Peck smatra da je smrt suprotno od onoga što mi obično o njoj

mislimo: mi s njom ne gubimo, nego naprotiv dobivamo. Prihvaćanje smrti
kao pozitivnog fenomena daje čovjeku osjećaj svrsishodnosti života. Najbolji
način da se čovjek oslobodi osjećaja besmislenosti života je razmišljanje o
kraju svoje ovozemaljske egzistencije. Mnogi su pisci i mislioci bili fascinira-
ni fenomenom smrti. Albert Schweitzer je pisao da ako hoćemo da odrastemo
kao doista zreli i dobri ljudi, moramo se priviknuti na misao o smrti. O njoj ne
treba misliti svaki dan, ali razmišljanje o smrti budi i povećava ljubav prema
životu. Kad smo svjesni smrti, prihvaćamo svaki dan, svaki tjedan
kao dar. Kao što je ljubav tako je i smrt obavijena misterijom. Pokušavajući
razriješiti misteriju smrti, mi ćemo otkriti smisao života. Čovjek ne može
živjeti s punim samoupozdanjem i hrabrošću ukoliko nije uspostavio odnos sa
svojom smrću. S. Peck je ustanovio da se približno pola njegovih pacijenata
nije moglo suočiti s realnošću smrti i to odbijanje je bilo jedan od uzroka
njihove bolesti. Ukoliko u toku psihoterapije nije uspio razbiti to samo-
ograničenje njihove svjesnosti, nije se moglo postići potpuno ozdravljenje. Ali
je činjenica da mi živimo u civilizaciji koja se boji i odbija smrt, u kojoj se na
smrt gleda kao na nesreću nad kojom nemamo nikakvu kontrolu i koja nas
pogađa bez najave i bez razloga. Zbog toga što smo toliko prestrašeni
smrću, mi se bojimo da joj se u mislima približimo dovoljno blizu kako bismo
mogli uvidjeti da nema razloga za strah.
Vizija smrti u zapadnjačkoj kulturi kao nesreće koja čovjeka pogađa

neočekivano je pogrešna, jer većina ljudi po mišljenju S. Pecka zapravo sama
izabire, kolikogod to zvučalo šokantno, kada će, gdje i kako umrijeti, za što
postoji dovoljno dokaza. Prije otprilike tridesetak godina, kad su se počele
raditi operacije na otvorenom srcu, objavljeno je istraživanje u kojem su
psihijatri intervjuirali pacijente prije operacije. Na osnovu njihovih odgovora
podijelili su ih u visoko, srednje i nisko rizične skupine. U nisko rizičnu skupinu
svrstali su pacijente koji su bili optimistično raspoloženi, koji su vjerovali da
će se nakon nekoliko mjeseci oporaviti. U visoko rizičnoj skupini bili su paci-
jenti koji su sumnjali u dobar ishod operacije. Nakon operacije pokazalo se
da je iz nisko rizične grupe umrlo svega 2 posto pacijenata, dok iz visoko
rizične skupine njih 40 posto nije preživjelo operaciju. Jedna druga studija
također je ukazala na bitnu ulogu psihičkog stanja i čovjekove volje odnosno
njegovog izbora na dužinu života. Dr. David Siegel, psihijatar sa Stanford
University vršio je istraživanja s dvije skupine žena bolesnih od raka u fazi
metastaze. Prva se skupina liječila standardnom terapijom, a druga grupa je
pored toga pristala i na psihoterapiju. Pacijentice iz druge skupine su se
manje žalile na anksioznost, depresiju i bolove, a ono što je najvažnije, živjele
su dvostruko dulje od pacijentica iz prve skupine. Poznati su, doduše vrlo
rijetki, slučajevi remisije raka. Bilo je slučajeva kad su liječnici odustali od
operacije, dajući pacijentu svega nekoliko mjeseci života, a taj je pacijent
ozdravio i živio nakon toga deset i više godina bez ikakvih tragova bolesti.
Iako sistematska istraživanja o tim pojavama nisu dovršena, dosadašnji re-
zultati ukazuju na vjerojatnost, da se radi o osobama koje su čvrsto vjerovale
u svoje ozdravljenje i bile spremne da u tom cilju radikalno promijene način
svog života. Postoji dovoljno indikacija koje upućuju na zaključak, da
su zapravo sve bolesti psiho-spiritualno-socijalno-somatskog pori-
jekla. Ima naravno iznimaka, ali i u takvim slučajevima volja za životom
može bitno produžiti njegovo trajanje i poboljšati njegovu kvalitetu.
Posljednjih se godina na Zapadu sve intenzivnije istražuje fenomen

smrti. Prekretnicu u tom pogledu označila je knjiga dr. Elisabeth Kübler-
Ross On Death and Dying (O smrti i umiranju). Poslije je objavljeno više
knjiga o toj temi, a među njima se ističu Life After Life (Raymond Moody)
i At the Hour of Death (Karlis Osis & Erlendur Haraldsson). Zanimljiva je
neočekivana podudarnost u zaključcima većine autora i istraživača fenome-
na smrti. Raymond Moody, psihijatar i istraživač, koji je ispitivao doživljaj
umiranja navodi da je u većini slučajeva slijed događaja bio ovaj: ispitanici se
sjećaju da je prvo što su doživjeli bio osjećaj kao da su se odvojili od svojih
tijela i kao da gledaju odozgo, sa stropa, svoje tijelo kako leži na krevetu i
promatraju što rade liječnici i medicinske sestre. Zatim dolazi najvažniji doga-
đaj u doživljaju umiranja, a to je prolaženje kroz neku vrstu tamnog tunela na
čijem se kraju nailazi na jarko svjetlo, koje neki percipiraju kao Biće Svjetla
ili Boga. To Biće Svjetla traži od njih da daju osvrt na svoj život, kod čega oni
obično shvate da im je život bio kontroverzan i zbrkan, ali Biće Svjetla je
veoma blago i milostivo. Zatim Biće Svjetla traži od njih da se vrate kroz
tunel natrag, što oni čine nevoljko, iz poslušnosti prema Biću. Prema Moodyju
osobe koje su bile na umoru i doživjele navedeno iskustvo a ostale na životu,
postale su bez iznimke spiritualno orijentirane, vjerovale su u život poslije
smrti i prestale su je se bojati. Elisabeth Kübler Ross u svojoj spomenutoj
knjizi navodi da ljudi koji umiru obično prolaze kroz pet faza: odbijanje, srdžba,
pogađanje, depresija i prihvaćanje. U prvoj fazi, odbijanju, osobe koje znaju
da se nalaze pred smrću jednostavno se ne mogu s tim pomiriti, one odbijaju
pomisao da će umrijeti, da se to događa upravo njima. Zatim postaju ljute na
liječnike, na medicinske sestre, na bolnicu, na svoje rođake, na Boga. Ali
kad uvide da ih ljutnja ne vodi nikuda, počinju se pogađati u stilu: »Ići ću opet
u crkvu, molit ću se Bogu i moj će se rak izliječiti«. Kad ni to ne daje rezul-
tate, počinju prihvaćati neizbježnost smrti i padaju u depresiju. Ako izdrže
fazu depresije, ulaze u petu fazu t.j. prihvaćanje smrti, u kojoj doživljavaju
smirenje i potpuni unutrašnji mir. Ali mnogi ljudi ne umiru u tom lijepom
stanju unutarnjeg mira i spokoja; oni umiru odbijajući smrt, ljuti i deprimirani.
To je stoga što je proživljavanje i svladavanje depresije teško i mukotrpno, pa
se mnogi ljudi vraćaju u stanje negiranja, srdžbe i pogađanja. Važno je stoga
da se već tijekom života čovjek privikava na ideju smrti, da pokuša prodrijeti
u njenu misteriju i da je pokuša shvatiti kao sastavni dio ljudske egzistencije,
kao saveznika i prijatelja. U istočnjačkim civilizacijama, kao na pr. u hindu-
izmu i budizmu smrt se shvaća pozitivno, kao jedna točka u neprestanom
ciklusu reinkarnacije.
Glavni razlog pretjeranog straha od smrti S. Peck vidi u narcizmu, koji

je izvanredno kompleksan fenomen. U stanovitoj mjeri narcizam je potreban
kao uvjet preživljavanja, ali u najvećem dijelu je samorazarajući. Nesputani
narcizam je glavna preteča psiho-spiritualnih bolesti. Zdrav spiritualni razvoj
sastoji se zapravo u progresivnom svladavanju narcizma. Neuspjeh u ograniča-
vanju i svladavanju narcizma je međutim veoma čest i veoma destruktivan.
Psihijatri nazivaju povrede ponosa, koje se stalno doživljavaju u svakodnevnom
životu, narcističkim povredama. Posljedice tih svakodnevnih narcističkih
povreda mogu biti dvojake: čovjek zbog njih može postati kronično ogorčen,
ali s druge strane one mogu potaknuti i duhovno odrastanje. Smrt je najveća
narcistička povreda, jer ništa ne ugrožava tako snažno našu zaljubljenost u
nas same kao smrt. Stoga je razumljivo da se većina ljudi, a posebno onih
zaljubljenih u sebe, boje smrti. Postoje dva načina kako se čovjek može
pokušati osloboditi straha od smrti. Uobičajeni je način da pokuša uopće ne
misliti na smrt, što uspijeva dok je čovjek mlad. Ali kako godine odmiču, sve
nas više stvari podsjeća na smrt: bolest ili smrt nekog rođaka ili prijatelja
naša vlastita bolest i sl. U stvari što se dulje i više odgađa razmišljanje i
suočavanje s neizbježnošću smrti, tim će starost biti teža. Drugi, pametniji
odnos prema fenomenu smrti je da se ne odbija razmišljanje o njoj i da se
čovjek što prije suoči s njenom neizbježnošću. U tom će se slučaju ustanovi-
ti, da ukoliko se uspije prevladati narcizam, iako to vjerojatno neće biti nikad
moguće postići u potpunosti, da se može prevladati i strah od smrti. Za
osobe koje to postignu, očekivanje smrti postat će veliki poticaj za psihološki
i spiritualni razvoj. Kako napredujemo u ograničavanju svojeg narcizma, usre-
dotočenosti na samog sebe, pretjeranog osjećaja o vlastitoj važnosti, osjećat
ćemo sve manji strah o smrti kao i sve manji strah od života. Budući da više
nećemo biti opterećeni potrebom da mislimo samo na sebe, počet ćemo
suosjećati s drugim ljudima i voljeti ih. To će u nama izazvati osjećaj sreće i
pridonijet će našem duhovnom razvoju. Glavna je poruka svih religija da
čovjek treba naučiti i pripremiti se da dočeka smrt miran i spokojan i da kao
glavnu prepreku tom cilju treba suzbiti svoj narcizam. Hinduizam i budizam
govore o potrebi distanciranja od samog sebe, o samoodvajanju i samoodri-
canju. Isus je govorio na sličan način: »Tko bude spašavao svoj život (dru-
gim riječima, tko se bude ponašao narcisoidno), izgubit će ga. A tko bude
izgubio svoj život zbog mene, naći će ga.«
Duhovno sazrijevanje i religija
Nasuprot nekim uskim definicijama religije, S. Peck smatra da religija

ne mora nužno uključiti neku ritualnu praksu, ili članstvo u nekoj zajednici
vjernika, pa čak ni vjeru u Boga. Ateista može imati razvijeniji osjećaj za
moralnost od nekog katolika koji rutinski prisustvuje misi. Pošto svi ljudi ima-
ju neki pogled na svijet, bez obzira koliko taj pogled bio možda ograničen,
primitivan ili netočan, svatko ima neko svoje shvaćanje religije. Svi mi ima-
mo eksplicitno ili implicitno neku ideju ili vjerovanje o tome što je esencijalna
priroda svijeta, a te se ideje mogu podijeliti u četiri skupine:
a) Univerzum je kaotičan, bez nekog reda i pravila;

b) to je mjesto gdje jači proždire slabijeg i gdje je nemilosrdnost najbit-
niji uvjet opstanka;
c) svijet je sigurno i prijatno mjesto u kojem ne treba strepiti za svoju
budućnost, i
d) Univerzumom vladaju kruti zakoni prema kojima se kažnjavaju svi
oni koji skrenu s pravog puta.
Najbitniji čimbenik za razvoj pogleda na svijet, odnosno za razvoj reli-

gioznosti za većinu ljudi je kultura u kojoj odrastaju i žive. Ljudi su skloni
vjerovati u ono što drugi ljudi oko njih vjeruju i prihvatiti tumačenje sebi
bliskih ljudi. A tu je najvažnija uloga porodice i kod toga nije bitno ono što
roditelji govore svojoj djeci o Bogu i prirodi stvari, nego što oni rade, kako se
ponašaju jedan prema drugom, prema svojim rođacima i prijateljima, a iznad
svega prema svojoj djeci. Ono što čovjek uči o prirodi svijeta dok raste,
determinirano je njegovim iskustvom u mikrokozmosu porodice. U svačijem
djetinjstvu roditelji su figure nalik na bogove i način na koji se oni ponašaju je
prema dječjem shvaćanju tipičan za čitav Univerzum. Naša prva shvaćanja
o božjoj prirodi su jednostavna ekstrapolacija shvaćanja naših roditelja.
Duhovno sazrijevanje je putovanje iz mikrokozmosa porodice u sve
veći makrokozmos. Da bismo se oslobodili mikrokozmosa svojih ranih isku-
stava, neophodno je učenje, t.j. stalno povećavanje područja znanja i vizija
putem asimilacije novih informacija. Učenje nečeg novog znači napuštanje
prevladanog znanja; da bismo mogli prihvatiti novu viziju, moramo najprije
odbaciti raniju suženu, a možda i zastarjelu viziju. Na tom putu često se
događa da se odbacuje religija odnosno svjetonazor roditelja, jer je njihov
pogled na svijet uži od onog za koji su sposobna njihova djeca. Staza duhov-
nog sazrijevanja navodi na dovođenje u pitanje svega postojećeg. S. Peck
smatra da je za mentalno zdravlje i duhovno sazrijevanje potrebno da mladi
čovjek razvije svoju osobnu religiju ne oslanjajući se na religiju svojih rodite-
lja. Ta nova religija koju prihvaćaju mnogi mladi ljudi, danas je religija zna-
nosti, a znanost je religija skepticizma. Znanstveni pogled na svijet je superi-
oran u mnogim aspektima ranijim svjetonazorima. U svakom slučaju znan-
stveni pogled na svijet je bolji od onog utemeljenog na slijepoj vjeri, sujevjerju
ili dogmatizmu koji ništa ne dovodi u pitanje. Povijest mnogih religija pokazu-
je da je u njima često prevladavao dogmatizam, praznovjerje, neznanje, krutost,
netolerancija i hipokrizija. Prema tome vjerovanje u Boga je često dogmat-
sko (a ponekad i destruktivno), ali ta pojava proizlazi iz ljudske prirode, koja
je sklona dogmatizmu i netoleranciji. U prilog tom mišljenju govori činjenica
da i ateisti također mogu biti dogmatični i netolerantni kao i vjernici.
Bitno je za naše duhovno sazrijevanje da postanemo skeptični u odno-

su na naše ranije stavove. Moguće je da se u procesu sazrijevanja izgubi
vjera u Boga, ali je moguć i obrnut slučaj. Skeptični ateizam ili agnosticizam
nije najviši nivo razumijevanja svijeta za koji su sposobna ljudska bića. Napro-
tiv, ima razloga za vjerovanje, smatra S. Peck, da se iza ponekad iskrivljenih
ideja i pogrešnih koncepata o Bogu nalazi istinita Stvarnost, koja je u stvari
Bog. Moguće je da staza duhovnog sazrijevanja ide od dogmatskog vjero-
vanja ili sujevjerja do agnosticizma, a onda od agnosticizma (ili ateizma)
prema točnoj spoznaji Boga, odnosno do pravog vjerovanja u Boga. Znan-
stveni skepticizam često dovodi do tzv. »tunelskog« pogleda na svijet, do
ignoriranja duhovne sfere stvarnosti. Jedan od razloga za to je znanstvena
metodologija, koja insistira na iskustvu, točnoj opservaciji i provjerljivosti
informacija s naglaskom na mjerenju, kvantifikaciji svih pojava. Izmjeriti neku
pojavu ili stvar znači doživjeti je odnosno zapaziti u točno određenoj dimen-
ziji, što omogućava i drugima da ponove istu opservaciju. Primjena mjerenja
omogućila je znanstvenicima da postignu epohalne prodore u razumijevanje
materijalnog univerzuma. A pošto su doživjele fenomenalni uspjeh, kvanti-
fikacije su postale znanstveni idol s posljedicom da su mnogi znanstvenici
postali ne samo skeptični, nego i odbojni prema svemu što se ne može
izmjeriti. Prema njima ono što se ne može izmjeriti, ne može se ni znati, što
znači da ono što nije mjerljivo ne zavređuje znanstveno istraživanje. S druge
strane činjenica je da se sfera mjerljivih fenomena, pa prema tome i sfera
znanstvenih istraživanja neprestano širi. Korištenjem moderne tehničke
opreme (elektronski mikroskopi, spektrofotometri, računala itd.) i suvremenih
statističkih metoda znanstvenici su u mogućnosti izmjeriti sve veći broj feno-
mena, koji su prije nekoliko desetljeća bili nemjerljivi. Drugi napredak koji
omogućava izlazak iz »tunelske« vizije je nedavno otkriće znanosti o stvar-
nosti paradoksa. Istražujući fenomene kao što je priroda svjetlosti, elektro-
magnetizam, teorija relativnosti itd. fizika je dosegla novi stupanj razvoja i
počela prihvaćati stanovište da je stvarnost na izvjesnom stupnju paradoks-
alna. Kad se na pr. tvrdi da je svjetlost istovremeno i val i čestica ili kad se
kaže da je čovjek istovremeno i smrtan i vječan, onda se govori jezikom
paradoksa.
Najnovija znanstvena dostignuća otvaraju mogućnost ponovnog pove-

zivanja, prema mišljenju S. Pecka, znanosti i religije, ponovne integracije
materijalne i duhovne sfere, naravno na novim temeljima. On smatra da je
mogućnost objedinjavanja znanosti i religije najvažniji i najuzbudljiviji doga-
đaj na kraju 20. stoljeća. Ipak zasada, i znanost i religija ostaju najvećim
dijelom odvojeni u samonametnutim uskim okvirima, svaka graničena skuče-
nim pogledima zbog »tunelske vizije«. Pošto su bili veoma uspješni u otkrivanju
novih prirodnih zakona, znanstvenici su od njih učinili idole, kao što su to
ranije uradili s mjerenjem. Rezultat toga je stanovište, da se sve što se ne
može objasniti prirodnim zakonima smatra nestvarnim, nepostojećim. Crkva
je imala drukčiji pristup pojavama koje se nisu mogle objasniti prirodnim
zakonima: objašnjavala ih je kao čuda, koja su Božje djelo. Religiozni ljudi
nisu željeli da njihovu religiju uzdrma znanost, kao što ni znanstvenici ne žele
da religija dovede u pitanje znanost.
Usprkos netolerancije, isključivosti i hipokrizije kao i zloupotreba koje

su u većoj ili manjoj mjeri obilježavale povijest gotovo svih religija, S. Peck
smatra da se sve velike svjetske religije temelje na ideji ljubavi, da sve imaju
isti cilj da pomognu ljudima putem raznih oblika spiritualne prakse i da učine
svoje sljedbenika boljim ljudskim bićima. Osnivači velikih religija kao Kršna,
Buddha, Konfucije, Mojsije, Isus i Muhamed, svi su oni naučavali ljubav
prema bližnjima. Ta temeljna vrijednost zajednička je hinduizmu, budizmu
taoizmu, judaizmu, kršćanstvu i islamu. Zbog toga S. Peck drži da je u skladu
s ljudskom prirodom i njenom bogatom raznolikošću da postoje različiti put-
ovi približavanja ljudi »Višoj Sili« odnosno Bogu i s tim vezi on citira Gandhi-
ja: »Religije predstavljaju različite putove koji streme jednoj točki. Ima li
ikakvu važnost kojim ćemo putem krenuti ukoliko stižemo na isti cilj?« Sam
S. Peck je dvadeset godina bio sljedbenik zen budizma i tek je u 43. godini
života prihvatio kršćanstvo kao svoju religiju. Jedan od razloga zbog kojeg se
S. Peck na kraju priklonio kršćanstvu bilo je njegovo uvjerenje da kršćanska
doktrina nudi najispravnije tumačenje prirode grijeha. To tumačenje je multi-
dimenzionalno i paradoksalno. Prema njemu svi su ljudi grešnici, ljudi ne
mogu a da ne griješe, ne mogu postati savršeni. Bez obzira koliko su dobri i
pošteni, oni ponekad postanu neoprezni, umorni ili suviše samouvjereni, pa
izgube kontrolu nad svojim mislima ili postupcima i počine grijeh. Kršćanska
doktrina uvažava tu činjenicu: jedan od preduvjeta da bi čovjek bio pravi
kršćanin je da se smatra grešnikom. Međutim, druga strana fenomena grije-
ha prema kršćanskoj doktrini sastoji se u stavu da ako priznate svoj grijeh i
pokajete se, on će biti oprošten i zaboravljen. Ispravno shvaćanje pojma
pokajanja je veoma važno, jer ono mora podrazumijevati iskreni osjećaj
krivnje i patnje zbog učinjenog grijeha. Tek u tom slučaju grijeh se oprašta
kao da nije učinjen.
Čitajući prvi put Bibliju kad je imao 40 godina S. Pecka je fascinirala

s jedne strane Isusova moralna čistoća i duhovna uzvišenost, a s druge strane
njegova »ljudskost«. On je naime kroz biblijske opise doživio Isusa kao oso-
bu često žalosnu, frustriranu, ponekad u depresiji, često zdvojnu i preplašenu,
osobu veoma usamljenu, a ipak željnu samoće. Isus prema Bibliji nije imao
duševnog mira, što je po nekima najbolje čuvana tajna kršćanstva. S obzi-
rom na drukčiju predodžbu koju mnogi kršćani imaju o Isusovoj osobi, izgle-
da da većina njih nije pažljivo čitala Bibliju i da većina svećenika ne naučava
pravu istinu kakvu sadrži Biblija. Primjer Isusove duhovne veličine S. Peck
nalazi u njegovom odgovoru na pitanje nekog slušatelja koji ga je molio da
mu u dvije rečenice objasni suštinu svog učenja. Isus mu je odgovorio: »Lju-
bite vašeg Gospodina Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i
svom svojom snagom. I ljubite vašeg bližnjega kao samoga sebe.« Po mi-
šljenju S. Pecka ta izjava otkriva moralnu i spiritualnu superiornost Isusovog
učenja i definira suštinu kršćanske doktrine ili ono što bi ona trebala biti.
Ljubiti Boga svim svojim srcem, dušom i snagom znači prepustiti sebe Njemu,
što je dug i težak proces. S. Peck piše kako šesnaest godina nakon što je
prihvatio Isusovo učenje još uvijek uči i pokušava da što potpunije živi u
skladu s navedenom Isusovom porukom. Nažalost institucionalizirane kršćan-
ske religije često ne sprovode u praksi Isusove poruke i sklone su hipokriziji.
Iako S. Peck smatra da je originalna kršćanska doktrina najbliža ispravnom
shvaćanju Boga, ljudske prirode i stvarnosti općenito, on drži da se mnogo
toga može naučiti od drugih religija i da bi stoga trebala biti dužnost svakog
obrazovanog kršćanina da obogati svoje duhovno znanje mudrostima drugih
religijskih tradicija. Međutim, jedan od najvećih nedostataka kršćanske crkve
je jedna vrsta arogancije ili narcizma, jer ona smatra da ima monopol na
čitavu istinu i da se pripadnici drugih religija ne mogu nadati spasenju. Druga
slabost kršćanske crkve je antisemitizam, koji je obilježavao njenu povijest
stoljećima. Zbog svojih često kritičkih stavova prema službenim crkvenim
tumačenjima i postupcima, konzervativni kršćani ponekad nazivaju S. Pecka
Antikristom. Njegov odmak od službenih institucionaliziranih religija pokazu-
je i njegova sklonost da riječ »religioznost« zamijeni riječju »spiritualnost«, a
riječ Bog riječju »Viša Sila« ili »Više Biće«. Ali s druge strane učenje S.
Pecka ne podudara se u mnogo čemu ni sa filozofijom New Age pokreta, čiji
ga sljedbenici smatraju suviše konzervativnim.
Iako je dvadeset godina bio sljedbenik zen budizma, S. Peck kaže da

je u slučaju reinkarnacije agnostik, t.j. da ne može reći ni da u nju vjeruje niti
da ne vjeruje. Ali on ipak uvažava mišljenje psihijatra dr. Iana Stevensona,
koji je godinama istraživao fenomen reinkarnacije i otkrio sedam slučajeva
koji su se mogli objasniti jedino konceptom reinkarnacije. Čuveni američki
psiholog William James u knjizi Varieties of Religious Experience također
priznaje reinkarnaciju pozivajući se na više slučajeva ljudi iz svoje prakse
koji su bili svjesni svojih prijašnjih života. S. Peck, iako ne negira mogućnost
reinkarnacije, ipak je skloniji kršćanskoj ideji života poslije smrti, uključujući
pojmove neba, pakla i čistilišta, ali s drukčijim tumačenjem njihovog sadržaja,
smisla i oblika. On na pr. kao psihijatar zamišlja čistilište kao modernu psihi-
jatarsku bolnicu s najsuvremenijim metodama za bezbolno poučavanje pod
božanskim nadzorom. S druge strane, on odbija tradicionalnu kršćansku ide-
ju o uskrsnuću tijela, jer gleda na ljudsko tijelo više kao na ograničavajuću
sastavnicu ljudskog bića nego kao njegovu prednost ili vrlinu. On smatra da
duša može postojati nezavisno od tijela i da se može čak razvijati nezavisno
od njega. Što se tiče tradicionalnog kršćanskog poimanja pakla, S. Peck ne
prihvaća ideju o paklu u kojem Bog kažnjava ljude bez ikakve nade u spasenje
On prihvaća mišljenje jednog od najvećih kršćanskih pisaca 20. stoljeća
C.S. Lewisa, koji u svom romanu The Great Divorce (Veliki razvod) opisu-
je pakao kao otvoreno mjesto iz kojeg duše mogu slobodno izlaziti i ulaziti
One duše koje u njemu borave ostaju tu, jer su same tako izabrale. S. Peck
ne može vjerovati da bi Bog uložio toliko energije da stvori i razvije ljudske
duše, da bi ih na kraju tako okrutno kažnjavao.
Posljednjih desetljeća 20. stoljeća Carl Jung postao je u Americi
veoma popularan i to vjerojatno stoga što su ljudi postajali sve nezadovoljniji
odgovorima koja su o bitnim pitanjima života mogli ponuditi materijalizam i
pozitivistička znanost. C. Jung je postao toliko privlačan, jer je pokušao pove-
zati psihologiju sa spiritualnošću i religiju sa znanošću. Ljudima je bio naroči-
to nejasan odnos između znanosti i religije. Oni su sve teže shvaćali rastući
jaz između materijalističke znanosti i rigidne, doktrinarne teologije. Dok su
dvije do tri tisuće godina znanost i religija bili integrirani pod zajedničkim
nazivnikom filozofije, u 17. stoljeću došlo je do njihovog rascjepa. Klasični
filozofi kao Platon i Aristotel i kasnije Toma Akvinski služili su se u osnovi
znanstvenom metodologijom, što znači da su ispitivali premise u svjetlu dokaza,
ali su isto tako bili uvjereni u postojanje Boga. Prijelomna točka u tom zajed-
ništvu znanosti i religije dogodila se 1633. godine, kad je inkvizicija zatražila
da se Galileo odrekne svoje vjere u Kopernikovu teoriju, t.j da se Zemlja
okreće oko Sunca. Kad je to odbio, bio je osuđen na kućni zatvor do kraja
života. Pri kraju 17. stoljeća došlo je do nepisanog dogovora između Crkve i
znanosti o podjeli njihovih sfera djelatnosti, prema kojem Crkva neće ometa-
ti razvoj znanosti, ukoliko znanstvenici neće u svojim istraživanjima zadirati u
vjerska pitanja. Crkva i država će prema tom nepisanom dogovoru dozvoliti
i pomagati unapređenje prirodnih znanosti, dok »natprirodno znanje ostaje
isključivo u domeni Crkve«. Ta podjela između materijalne i duhovne sfere,
između znanosti i religije imala je dalekosežne pozitivne posljedice. Znanost
je brzo napredovala utirući put tehnološkoj revoluciji. Osim toga stvoreni su
uvjeti za razvoj demokracije, ukinuto je kmetstvo, prestalo je spaljivanje vje-
štica. Međutim u drugoj polovici 20. stoljeća taj je pozitivan razvoj došao do
točke kad nepisani društveni dogovor o podjeli sfera na materijalni i duhovni
aspekt čovjeka, društva i svijeta više nije mogao funkcionirati. Ta podjela
odnosno kompartmentalizacija postajala je sve štetnija s negativnim poslje-
dicama u svim sferama ljudske djelatnosti, u znanosti, gospodarstvu, politici,
medicini, psihologiji itd. Kolikogod je odvajanje materijalne i duhovne sfere u
početku imalo pozitivne učinke, s vremenom su se sve više isticala ograničenja
i defekti takvog parcijalnog pristupa životu i stvarnosti. Istovremeno se sve
češće javljala neodoljiva potreba za integracijom, za holističkim pristupom u
shvaćanju svijeta, prirode i čovjeka.
S. Peck smatra da tzv. »sekularni humanizam« prema kojem su svi

ljudi jednakopravna i dragocjena bića, kolikogod bio dobronamjeran i poziti-
van, nije sasvim učinkovit ako nema spiritualni odnosno religijski sadržaj.
Takav humanizam ne može biti dovoljan, jer nije povezan s duhovnom sfe-
rom, s nevidljivom stranom Stvarnosti. Već spomenuti američki psiholog Willi-
am James definira religiju kao pokušaj da se uspostavi harmonija s nevi-
dljivim poretkom stvari ili drugim riječima kao pokušaj da čovjek uspostavi
vezu sa spiritualnim Univerzumom, kao protutežu svojoj vezi s materijalnim
univerzumom (William James The Varieties of Religious Experience, Ran-
dom House, New York, 1978, prvi put objavljeno 1902. godine). Pojam pove-
zanosti sa spiritualnim Univerzumom je veoma bitan za određivanje svjeto-
nazora ljudi. On omogućuje razlikovanje materijalističke od spiritualne ori-
jentacije pojedinih ljudi. Ljudi s materijalističkim, sekularnim mentalitetom
smatraju da je čovjek u središtu univerzuma, ali često trpe od osjećaja bes-
ciljnosti i ispraznosti. S druge strane, osobe sa spiritualnim mentalitetom
smatraju da se središte Univerzuma nalazi negdje drugdje, izvan njih. Me-
đutim, one se u pravilu ne osjećaju izgubljene i beznačajne, jer im životni
smisao i važnost daje upravo ta povezanost sa središtem Univerzuma, s
Višom Silom, koja je izvan njih. Stoga S. Peck ne vjeruje bez rezerve u
»sekularnu« etiku, t.j. etiku bez spiritualnosti, bez religije. On s tim u vezi
navodi Glen Tindera, koji smatra da se suština kršćanske religije sastoji u
obostranoj ljubavi Boga i ljudi i međusobnoj ljubavi svih ljudi i da ta sveopća
i sveprožimajuća ljubav predstavlja jedini pravi ideološki temelj za ljudsku
etiku (Glen Tinder Can We Be God Without God, The Atlantic Monthly,
December, 1989). S. Peck se slaže s tim stanovištem, dodajući da se suština
etičkog ponašanja pored ljubavi sastoji i u pokoravanju Višoj Sili. On doduše
priznaje i sekularnu etičnost, ali ona po njemu vrijedi samo u normalnim
životnim uvjetima, dok u teškim iskušenjima čovjek može ostati vjeran mo-
ralnim načelima jedino ako vjeruje u postojanje više, duhovne razine, u Ne-
što što je iznad (ili izvan) vidljive stvarnosti, kao i u opravdanost našeg po-
dređivanja tom višem poretku stvari, tom višem fenomenu, zvali to Apso-
lutna Ljubav, Apsolutna Istina, Viša Sila ili Bog. Ima međutim mnogo ljudi
koji vjeruju u Boga, ali nisu spremni podvrgnuti svoju volju nečem što je
iznad njih samih.
HUMANIZAM IVANA SUPEKA
Uvodna bilješka o I. Supeku
Ivan Supek rođenje 1915. godine u Zagrebu gdje završio gimnaziju, a

studirao je na sveučilištima u Zürichu, Leipzigu, Parizu i Cambridgeu. Dok-
torat je obranio u Leipzigu 1940. godine, gdje je nastavio raditi s čuvenim
fizičarom, jednim od osnivača kvantne fizike, Wernerom Heisenbergom. U
ožujku 1941. godine uhitio ga je Gestapo zbog antifašističke djelatnosti, ali je
pušten iz zatvora na intervenciju njegovih njemačkih profesora. Potom se
1943. godine pridružuje Narodno-oslobodilačkoj borbi i u lipnju 1944. godine
drži svoj poznati govor u Topuskom na Kongresu intelektualaca, učesnika
NOB-a, u kojem upozorava na katastrofu koja prijeti čovječanstvu od upotrebe
atomske bombe. Otada njegov život i rad obilježava zalaganje za opće
razoružanje, za mir, za suradnju i bratstvo svih naroda i za pravedno, demokrat-
sko i humanističko uređenje društva i međunarodne zajednice. Njegova hu-
manistička orijentacija proizlazi iz uvjerenja da je prihvaćanje i ostvarenje
humanističkih načela, t.j. slobode ljudskog mišljenja, djelovanja i stvarala-
štva, društvene pravde, solidarnosti i tolerancije jedini mogući izlaz iz duboke
krize suvremene civilizacije.
Supek je od rijetkih suvremenih intelektualaca enciklopedijskog znanja,

velikog raspona intelektualnog i društvenog angažmana i intelektualne rene-
sansne širine i integriteta. On je teorijski fizičar, filozof, književnik i društveni
aktivist. Kod njega su sve te komponente djelovanja i stvaralaštva povezane
u jedinstvenu cjelinu, a spaja ih težnja za istinom, ljepotom i pravdom.
Sklonost prema književnosti pokazao je veoma rano: već kao gimnazijalac
objavljuje prve pjesme, a kasnije piše drame i romane. Na području teorijske
fizike značajna su bila njegova istraživanja materije na niskim temperatura-
ma. Presudan utjecaj na njegove znanstvene i filozofske poglede kao i
društveno djelovanje imala je, kako sam kaže, tradicionalna filozofija, zatim
kvantna teorija kao i spoznaja o mogućnosti nuklearne katastrofe.
I. Supek se odmah nakon II. svjetskog rata uključio u međunarodni

pokret za mir i zabranu nuklearnog oružja. Bio je jedan od dvanaest svjetskih
znanstvenika (među kojima si bili nobelovci Linus Pauling i Bertrand Ru-
ssel), koji su donijeli deklaraciju podržavajući svjetski kozmopolitski pokret
Citoyens du monde. Mnogo je godina bio član Stalnog komiteta Pagvaške
konferencije, koju su osnovali Albert Einstein i Bertrand Russel, a 1962.
godine sudjelovao je na Pagvaškoj konferenciji u Cambridgeu, koja je pri-
hvatila program općeg i potpunog razoružanja. Te je godine I. Supek osno-
vao Jugoslavensko pagvaško društvo i bio njegov dugogodišnji predsjednik.
Bio je također jedan od autora Dubrovačko-philadelphijske deklaracije, koja
poziva na opće i potpuno razoružanje i na stvaranje svjetske ekonomije uskl-
ađene sa socijalnom pravdom, ljudskim pravima i ekologijom. Ta je dekla-
racija prihvaćena na Kongresu svjetskog jedinstva u Philadelphiji 1976. go-
dine. Supekova načela humanizma uključena su u tu deklaraciju i postala su
programsko polazište za Međunarodno društvo humanista. Na svojim mnogim
funkcijama u zemlji (profesor teorijske fizike na Zagrebačkom sveučilištu,
direktor Instituta teorijske fizike, osnivač i direktor Instituta Ruđer Boško-
vić, rektor Zagrebačkog sveučilišta, predsjednik Hrvatske akademije zna-
nosti i umjetnosti) zalagao se ne samo za unapređenje znanosti nego i za
afirmaciju i ostvarenje svojih humanističkih načela.
Jedno od važnih obilježja filozofije humanizma koju zastupa I. Supek

sastoji se u nastojanju da se premosti jaz između egzaktnih i humanističkih
znanosti, između znanosti i filozofije, te znanosti i umjetnosti kao i znanosti i
etike, jaz koji je nastao u 17. stoljeću, te da se uspostavi jedinstvo kakvo je
postojalo u vrijeme Pitagore, Platona i Aristotela. I. Supek ističe da čovje-
kova misao izvire iz prajedinstva čovjeka i svijeta, zbog čega je ljudsku bit
nemoguće spoznati odvojeno od prirode i svijeta. Za razumijevanje čovjeka
i prirode nije dovoljna samo znanost: da bi se shvatila suština čovjeka, pri-
rode i svijeta potrebna je pomoć filozofije, etike i umjetnosti. Važno obilježje
humanističke vizije je prihvaćanje pluralizma mišljenja, vjerovanja i običaja.
Znanstveni, kulturni i religijski pluralizam su neizbježnost svakog
demokratskog i humanističkog društva, zbog čega je tolerancija bit-
ni uvjet opstanka i prosperiteta čovječanstva. U svom govoru na
međunarodnom simpoziju u Zagrebu 1995. godine I. Supek je ovako obrazložio
svoje poglede o humanizmu, moralu i pluralizmu: »Raznolikost svijeta ne
može se prevladati u bilo kojem političkom sustavu: Tkogod je to pokušao
učiniti samo je stvorio tiraniju i bijedu. Bogatstvo pluralnosti i različitosti samo
će se povećati u budućnosti. Međutim u toj mnogostrukosti moraju biti prisu-
tni opća moralnost i pravda. Sve europske i svjetske organizacije nisu do-
voljne i ne mogu biti učinkovite ako ih ne nadahnjuje univerzalni duh i svijest
što ih njeguje znanost i umjetnost.« 19) (The Cultural Dimension of Scien-
tific and Technological Development, Zagreb, 1995).
Svoje misli i stanovišta o znanosti, filozofiji, kulturi, umjetnosti, moralu,

religiji i suvremenoj civilizaciji I. Supek je iscrpno obrazložio (pored mnogo-
brojnih članaka i predavanja, a posredno i u svojim dramama i romanima) u
ove četiri knjige: Spoznaja (Mladost, Zagreb, 1971); Filozofija, znanost i
umjetnost (Školska knjiga, Zagreb, 1995); Na prekretnici milenija (Prome-
tej, Zagreb, 2001); i Religija i filozofija (Školska knjiga, Zagreb, 2003).
Najsažetiji prikaz njegovog svjetonazora može se naći u članku Founda-
tion of Justice (Grazer Philosophische Studien, 1981), gdje piše: »Bitno je
da ljudska sloboda i univerzalnost ostaju sačuvane u bilo kojoj namjeri...
Načela pravednog svijeta su:
1) Poštivanje prošlosti i očuvanje ljudskog života;

2) Potvrđivanje ljudske jednakosti;
3) Proširenje solidarnosti na sve ljude;
4) Oslobađanje i potvrđivanje ljudske osobnosti;
5) Traganje za istinom;
6) Postignuće ljudske dobrote; i
7) Uvođenje moralnih načela u svakidašnji život i u zakonske norme.
Usporedo sa znanstvenim radom i društvenim angažmanom I. Supek

je veoma plodan pisac drama i romana: objavio je 17 drama i 11 romana.
Njegove drame i romani odražavaju njegova životna iskustva, osobne dileme,
tjeskobe i čežnje, ali uvijek u širem društvenom, a često i povijesnom konte-
kstu. Njegovo je književno stvaralaštvo nerazdvojni dio njegovih filozofskih,
humanističkih i moralnih preokupacija.
Iako I. Supek nije sklon idealističkom, transcendentalnom svjetona-

zoru (ali ni materijalističkom i pozitivističkom), ipak ga s nekonvencionalnim
misliocima i doktrinama povezuje ono što je našem mišljenju bitno, a to su
univerzalna moralna načela kao temelj svakog ljudskog promišlja-
nja i djelovanja. On je uvjeren da je kvantna teorija izazvala revolucionarni
obrat ne samo u prirodnim znanostima nego i u filozofiji, jer je otkrila da se u
mikrosvijetu, u svijetu elementarnih čestica gubi klasični pojam materije kao
i pojam kauzalnosti i determinizma. Kvantna je teorija pokazala da na toj
razini dolazi do transcendencije materijalne stvarnosti, što je dovelo do kor-
jenitih promjena u poimanju prirode, svijeta i čovjeka, do premošćivanja
opreke između materijalizma i idealizma, između objekta i subjekta, između
tijela i psihe. Prema Supeku materijalizam, a isto tako idealizam jednostrani
su pristupi spoznaji svijeta. Doduše ni kvantna teorija nije otkrila posljednje
istine o porijeklu i suštini svijeta i čovjeka; te posljednje istine ostaju i dalje
obavijene velom tajne i kako izgleda izvan dosega znanstvene, racionalne
spoznaje. Stoga su one predmet religijskih objava, ezoterije i djelomično filo-
zofije. Iako Supek nije sklon priznavanju kognitivne moći koja se postiže u
nekom višem stanju svijesti i koja omogućuje neposrednu, transracionalnu
spoznaju nevidljive, transcendentalne stvarnosti, on ipak pridaje važnu ulogu
mašti, imaginaciji i intuiciji u spoznajnom i stvaralačkom procesu. Umjesto
pojma transcendentalnosti, dakle postojanja neke druge, transcendentalne,
duhovne stvarnosti I. Supek uvodi pojam transcendentnosti. Na tu ideju vje-
rojatno ga je navelo otkriće kvantne teorije prema kojem elektron, foton, ili
bilo koja elementarna čestica ima svojstvo da transcendira svoju supstanci-
jalnu, korpuskularnu, tvarnu bit i da poprimi ondularni, valni, nematerijalni
oblik postojanja. Drugi primjer transcendencije koji spominje I. Supek je pret-
varanje fizičko-kemijskih procesa u mozgu u misli, osjećaje, maštu, volju i
intencije (i obratno), što također izmiče znanstvenom, racionalnom objašnje-
nju. I na kraju, najvažniji primjer transcendencije u Supekovoj hu-
manističkoj filozofiji je sposobnost čovjeka da transcendira svoj ego
spajajući se putem solidarnosti, sućuti i ljubavi ne samo s drugim
ljudima, s čitavim čovječanstvom, nego i sa cjelokupnom prirodom,
svijetom, odnosno kozmosom, tvoreći s njima nerazdvojnu, jedin-
stvenu cjelinu.
Time se dolazi do dvije bitne dodirne točke humanističke filozofije I.

Supeka i nekonvencionalnih doktrina. Prva je dodirna točka pojam cjeline ili
jednote čovjeka, čovječanstva, prirode i kozmosa. To je povezano s holis-
tičkim odnosno integralnim pristupom u posmatranju i proučavanju bilo kojeg
aspekta prirode, čovjeka i društva. U tom pogledu postoji gotovo potpuna
p o d u d a r n o s t S u p e k o v o g razmišljanja i doktrine Ken W i l b e r a o
sveobuhvatnoj, integralnoj viziji svijeta, o jedinstvu Istinitog, Lijepog
i Dobrog. Drugo zajedničko obilježje Supekovog i nekonvencionalnog
(uglavnom transcendentalnog) svjetonazora je, kao što je već spomenuto
stanovište da univerzalni moral i njegova suština, ljubav, kao nadilaženje ega
i sebičnosti, treba prožimati svaku ljudsku misao i čin, uključujući znanost i
umjetnost. Supekovo shvaćanje etike ne razlikuje se od teozofske, dakle
jedne ezoteričke doktrine. Po tumačenju Helene Blavatsky, osnivačice teo-
zofskog pokreta, etika teozofije je sinteza etičkih načela koja se naučavali
veliki duhovni učitelji i filozofi Konfucije, Zaratustra, Lao Ce, Kršna,
Buddha, Pitagora, Platon, Isus. Cilj te etike, kao i Supekove humanističke
etike, je oslobođenje čovjeka od patnje bilo fizičke ili psihičke i univerzalno
bratstvo svih ljudi u kojem će osjećaj zajedništva i solidarnosti nadvladati u
sebe zatvoreni individualizam i sebičnost.
Filozofski pogledi I. Supeka
Premda svoje filozofske nazore nije izložio u obliku cjelovitog,

zaokruženog, i koherentnog sustava, obrisi Supekovog svjetonazora mogu
se razabrati iz njegovih mnogobrojnih članaka, predavanja i knjiga kao i iz
njegovog javnog djelovanja. Njegova se filozofija jasno ocrtava iz iscrpnih
prikaza i komentara svih važnih filozofa i filozofskih škola počevši od Par-
menida, Heraklita i Platona do Hegela, Sartrea i Habermasa. Od klasičnih
filozofa I. Supek najviše pažnje posvećuje Platonu i Aristotelu. On ističe
kako Platonova idealistička filozofija ima religijsko porijeklo, temeljeći se
posebno na hinduskom mitu o predživotu duše, koja prije rođenja čovjeka
boravi u nadzemaljskom carstvu idealnih bića. Supek međutim nije kate-
goričan u kritici Platonovog idealističkog pristupa ljudskoj spoznaji, jer kaže:
»Prepustimo da historija odgovori Platonu što je bilo prije: predmet ili idejni
uzor«, (ibid. str. 53).
Idealističko poimanje stvarnosti zastupa i Platonov učenik Aristotel,

koji tumači razvitak svijeta čežnjom materije za Bogom, dok su prirodne
pojave određene svrhama, telosom. Aristotel se dakle protivi mehanističko-
kauzalnom načinu mišljenja, koje obilježava materijalističku filozofiju, pri-
hvaćajući nasuprot njoj teleološko, idealističko tumačenje postanka prirode i
svijeta. Supek međutim upozorava na važnu razliku između Platonovog i
Aristotelovog idealizma: dok Platon smatra da su jedino ideje prava, vječna
i savršena stvarnost, prema Aristotelu materija ima primordijalno obilježje i
to kao čista potencijalnost, koja biva ostvarena u pojavi supstancije kao
aktualizirana materija i forma.
S posebnom pažnjom analizira Supek filozofiju Immanuela Kanta (1724-

1804), tog »najeminentnijeg protagonistu racionalnog apriorizma, koji se izdiže
iznad iskustva i protivnik je empirijskog istraživanja«. Suprotstavljajući se
rastućem utjecaju empirizma, prema kojem se ljudska spoznaja izvodi iz
opažanja vanjskih objekata, I. Kant predlaže obrnut pristup: predmeti se ravna-
ju prema našoj spoznaji. Dakle za razliku od empirista, koji zastupaju tezu da
ljudska spoznaja predstavlja samo vjeran otisak ili korelat vanjskih stvari I
Kant preokreće odnos između objekta i subjekta postulatom da »um uviđa
samo ono što sam iznosi prema svojem nacrtu«. Te umne metafizičke kate-
gorije, ta »stvar po sebi«, koje nadilaze materijalnu stvarnost, su krajnje iz-
vorište svih pojava i ukupne stvarnosti, zbog čega se i Kanta smatra mo-
dernim utemeljiteljem transcendentalne realnosti. Uporedo s tom nevidljivom
i neopipljivom transcendentalnom realnošću postoji i materijalna realnost. Ta
je materijalna realnost podudarna s onim što se danas naziva makroskopska
stvarnost, iza koje se krije nevidljivi subatomski svijet elementarnih čestica ili
polja. Tako je kvantna fizika, napominje Supek, pokazala svu dubinu Kant-
ovog shvaćanja svijeta i prirode, pa zaključuje: »Prirodne pojave koje zamjeću-
jemo našim osjetilima nisu ono posljednje ili prvobitno što postoji.«
Drugi veliki mislilac koji je inspirirao Supekova filozofska istraživanja

je Johann Wolfgang Goethe, filozof, znanstvenik i umjetnik. Goethe se nije
pomirio s tada vladajućim raskolom između prirodnih znanosti i umjetnosti,
već je težio njihovom spajanju, što je po Supekovom mišljenju ideal moder-
nog humanizma. Prema Goetheu fizika se bavi samo vanjskom stranom po-
java, dok joj unutarnja strana ostaje sakrivena. On je skeptičan prema uvjere-
nju fizičara da mogu mjerenjem i instrumentima otkriti iskonsku prirodu po-
java. Umjesto bogatstva fenomena fizičar ograničava svoja istraživanja na
nekoliko pojmova, a svojim instrumentima mjeri samo vanjske pojave. Fizi-
čari međutim nisu slijedili Goetheova razmišljanja: primjena aparata postala
je sve šira a uređaji sve sofisticiraniji. Rascjep između prirodnih znanosti i
umjetnosti bivao je sve dublji. Ali upravo zahvaljujući tim složenim aparatima
i primjeni matematike došlo je otkrića atomskog i subatomskog svijeta. Ta
novootkrivena subatomska, transosjetilna stvarnost pronađena je dakle, kako
ističe Supek, na putu suprotnom od Goetheovih preporuka. No po Supeko-
vom mišljenju Goetheovo transcendentalno, metafizičko poimanje prirode
nije posve suprotno otkrićima moderne fizike, jer »Svojim mjerenjima i poj-
movima fizičari su isto tako »unutra« kao »vani«, ujedno jezgra i ljuska«.
Supek smatra da je Goetheovu kritiku materijalističke i mehanističke orijen-
tacije klasične znanosti i njegovo insistiranje na jedinstvu objekta i subjekta
opravdala suvremena kvantna teorija. (I. Supek Goethe und die Natur,
Verlag Peter Lang, Frankfurt, 1986). 2 0 )
Za Goethea priroda nije mrtva, bezlična tvar; ona je manifestacija
univerzalnog Duha. Za njega je priroda skup fenomena koji su međusobno
nerazdvojno povezani i koji sačinjavaju mnogostruku ali jedinstvenu cjelinu.
Jedan fenomen sam za sebe ne znači ništa; on je samo članak velikog lanca
koji vrijedi samo kao cjelina. Goethe naglašava važnost sintetskog, integral-
nog pristupa izučavanju prirode i čovjeka; on nastoji stvoriti totalnu viziju
svijeta, povezati pojedinačne stvari i pojave u harmoničnu cjelinu, postići
sklad između dijelova i cjeline. Tu Goetheovu viziju Supek ovako komentira:
»U današnje vrijeme, kad je specijalizacija uzela toliko maha, njegov sintet-
ski pothvat stoji kao putokaz na raskršću... Bez gutljaja cjelina, svaka se
pojedina djelatnost gubi u besmislenosti i ravnodušju«. (I. Supek Filozofija,
znanost i humanizam, str. 267). Kao i I. Kant, J. W. Goethe protivi se
utilitarističkom pristupu zalažući se za univerzalna načela koja nadmašuju
načelo korisnosti i koja daju viši smisao cjelokupnom ljudskom djelovanju i
životu. Čitava njegova filozofija kao i umjetničko i znanstveno stvaralaštvo
prožeto je moralnim dilemama i traženjem smisla ljudskog postojanja. Za-
ključujući svoju raspravu o Goetheu Supek piše: »U današnjoj totalnoj
ugroženosti potrebni su više nego ikad moralni apel i cjelovita vizija humanog
svijeta, a takvoj misiji znanosti i umjetnosti prednjači Goetheovo djelo«, (ibid.
str. 268).
Kao dijametralnu suprotnost Kantovoj i Goetheovoj idealističkoj filo-

zofiji I. Supek istražuje materijalističku koncepciju austrijskog fizičara Lud-
wiga Boltzmana (1844-1906). Na temelju zakona mehanike i Darwinove
teorije o porijeklu vrsta Boltzman je izgradio svoj materijalistički pogled ne
samo na fizičke i biološke, nego i na psihološke pojave. Prema njegovom
shvaćanju čovjekove emocije, misli i volja nisu izvan materijalne sfere; one
su posljedica složenog djelovanja čestica materije, koje tijekom evolucije
postaje sve savršenije. Čovjekove predodžbe, njegova volja i samosvijest
samo su najviši stupnjevi razvitka fizičko-kemijskih sila materije. Boltzman
smatra da su Kantovi apriorni sudovi kao i logički potencijal uma koji čovje-
ka osposobljava da donosi ispravne zaključke, nastali evolucijom i tisućljet-
nim iskustvom ljudske vrste. Prema materijalističkom svjetonazoru, koji
dosljedno zastupa Boltzman, psihički procesi su samo odraz materijalnih pro-
cesa u čovjekovom mozgu. I drugi filozofi, fizičari, neurolozi i psihijatri ma-
terijalističke orijentacije drže da se svi mentalni procesi, pa i sama čovjekova
svijest, mogu u krajnjoj liniji objasniti fizičkim zakonima; svaka čovjekova
emocija i misao je prema njihovom shvaćanju posljedica veoma složenih
fizikalno-kemijskih procesa u mozgu i nervnom sustavu. Tako na primjer
nobelovac Linus Pauling reducira čovjekovu svijest na elektromagnetske
valove u mozgu.
Takvim je stajalištem, kako ističe Supek, potpuno izbrisana autono-

mija psihičkih pojava, jer su one determinirane fizičkim i kemijskim zakoni-
ma koje vrijede za neživi, materijalni kozmos. Ne slažući se s takvim pristu-
pom Supek kaže: »Ti su procesi u mozgu suviše složeni da bi imali jedno-
stavno kemijsko tumačenje«, (ibid. str. 226). Čuveni francuski fiziolog Du
Bois Reymond oštro se usprotivio materijalističkom poimanju svijeta i čovje-
ka; za njega je bilo neobjašnjivo kako bi iz djelovanja atoma mogao proizaći
život, a pogotovo čovjekova svijest. Sličnu misao iznosi i Supek ovim riječi-
ma: »Ne prekoračuje li se prag istraživanja kad se iz fizikalnih zakona želi
izvesti svijest«. (I. Supek Na prekretnici milenija, Prometej, Zagreb, 2001,
str. 46). 21) Materijalistička i mehanistička paradigma je primjenjujući načelo
kauzalnosti i zakone klasične mehanike na evoluciju organskog svijeta i na
psihički, emotivni i misaoni život čovjeka naišla na velike poteškoće, čija je
žrtva postao sam Boltzman, što Supek ovako opisuje: »Polazeći od mehani-
ke veliki se znanstvenik mučio da nađe smisao i sreću u jednom praznom,
mehaničkom svijetu i njegova razmišljanja otkrivaju stranputicu koja ga je
odvela u koban svršetak.« (ibid. str. 71).
Moderna je fizika napuštajući načelo kauzaliteta i determinizma otvo-

rila nove prostore u istraživanju odnosa fizičkog i psihičkog. Kvantna je
teorija otkrila novi svijet mikrokozmosa, gdje vladaju drukčiji zakoni od onih
u makrokozmosu. Elementarne čestice nisu po mišljenju Wernera Heisen-
berga, jednog od osnivača kvantne fizike, materija u uobičajenom smislu,
već »praslike, ideje materije«. Stoga je, kako smatra Heisenberg, kvantna
teorija bliža Platonovom idealizmu, nego Demokritovom materijalizmu. Naime,
prema kvantnoj teoriji pojam je tjelesnog ograničen na makroskopske oblike,
koji se razlažu u mikroskopske strukture, a budući da su osnovni životni i
mentalni procesi mikroskopske finoće, za njih ne vrijedi tradicionalni deter-
minizam. Procesi u mozgu i nervnom sustavu nošeni atomima, elektronima i
fotonima su procesi mikroskopske prirode, koji se ne mogu, kako naglašava
Supek, objašnjavati fizičko-kemijskim zakonima u klasičnom smislu. Čovje-
kov mozak i nervni sustav nisu samo makroskopske prirode: njihova se tje-
lesnost gubi u djelovanju nevidljivih elektronskih procesa. Na čovjekove
osjećaje i mišljenje bez sumnje bitno utječe vanjsko iskustvo koje se stiče
posredstvom osjetila, ali važnu ulogu imaju također i nevidljivi, nepoznati
mikroskopski procesi u mozgu. Bez te dvojakosti, t.j. makroskopske i
mikroskopske prirode emocionalnih i misaonih procesa ne bi bilo moguće,
kako ističe Supek, shvatiti svu kompleksnost ljudske psihe. Stoga je čovjek
izuzetno složeno biće s dvojakom opstojnošću: on se s jedne strane ponaša
kao makroskopsko tijelo, a s druge strane čovjekovi osjećaji i mišljenje pro-
izlaze iz mikroskopske strukture drugačije opstojnosti. Ipak, ne radi se o
odvojenim ili paralelnim sljedovima događaja, fizičko-kemijskim i psihičkim.
Strogo razlikovanje između fizičkog i psihičkog ne može se održati,
smatra Supek, kolikogod ono bilo opravdano na makroskopskoj razi-
ni i to zbog toga što su »fizički pojmovi i zakoni također pojmovi i
zakoni ljudskog iskustva ili interakcije ljudi i Kozmosa«, (ibid. str.
211). Stoga on smatra da je razvitak čovjekovih osjećaja, misli i predodžbi
bio doduše velikim dijelom uvjetovan makroskopskim činiocima, ali ne sas-
vim: »Naše mišljenje i osjećanje razvijalo se iz samih sebe i ljudskog saživljenja
ili u dopuni (projekciji) makroskoposkog djelovanja.« (ibid. str. 258). To se
stajalište podudara s mišljenjem Nielsa Bohra prema kojem su fizički i psi-
hički aspekti stvarnosti komplemetarni. Iako su misli i osjećaji povezani s
fizičko-kemijskim procesima u mozgu i nervnom sustavu, ostaje nepoznato
kako se ti makroprocesi pretvaraju u misli i osjećaje, dakle kako prelaze na
mikroskoskopsku razinu (ili obrnuto). Veoma je bitan ovaj Supekov iskaz:
»Tijelo je makroskopski predmet koji se sve više gubi kad dublje ulazimo u
mikroskopsku strukturu...« (ibid. str. 172). Stoga on zaključuje da emotivni i
misaoni procesi imaju neku dublju, nevidljivu podlogu, što znači da je čovje-
kov mentalni život i njegova psiha krajnje kompleksan evolucijski fenomen,
obilježen dualizmom makroskopske i nevidljive, mikroskopske zbilje. Za Su-
peka nema dvojbe da je pogrešna teza onih fiziologa i psihologa koji smatraju
da se čovjekovi emotivni i misaoni procesi mogu reducirati na makroskop-
sku stvarnost.
Iako dakle I. Supek odbija materijalistički monizam koji sve mentalne

i psihičke funkcije svodi na djelovanje fizičkih i kemijskih zakona, on nije
sklon ni idealističkom monizmu. On doduše ne prihvaća redukciju psihičkih
pojava na fiziku i kemiju, ali pošto su duševni procesi vezani uz tijelo, oni se
ne mogu u potpunosti objasniti bez fizike i kemije. Oslanjajući se na Dar-
winovu teoriju evolucije za Supeka je neosporno da su čovjekovi duševni
procesi vezani za razvoj nervnog sustava i mozga. Iz te tvrdnje proizlazi
zaključak da je čovjekova psiha nerazdvojno povezana s tijelom, što dovodi u
pitanje vjerovanje u besmrtnost duše. Supek ne prihvaća, kao što je već
spomenuto, idealistički monizam koji smatra da su ideje odnosno apriorne i
apsolutne kategorije ili sudovi, neovisni o ljudskom iskustvu, ishodište svega
postojećeg. On drži da se čovjekove emocije i intelekt, pa ni njegova psiha
ne mogu posmatrati odvojeno od iskustva, t.j. od njegove interakcije s okoli-
nom. Fizički zakoni su također zakoni ljudskog iskustva, odnosno interakcije
čovjeka i kozmosa, što znači da se razlika između fizičkog i psihičkog ne
može smatrati potpunom i apsolutnom. Zaključak je da tradicionalna opre-
ka između tjelesnog i psihičkog, objektivnog i subjektivnog nije
održiva. Taj Supekov zaključak potvrđuju otkrića kvantne teorije
koja su dala fizici u stanovitom smislu transcendentalni karakter.
Supek upozorava na bitne razlike u naravi čovjekovih emocija, miš-

ljenja, pamćenja, refleksa i ostalih mentalnih procesa ovisno o tome kako se
gleda na strukturu i funkcije mozga. Ako se mozak posmatra kao složen
makroskopski sistem, tada bi procesi koji se u njemu odvijaju bili determinirani
zakonima klasične fizike. Ako se međutim prihvati pretpostavka da se
osnovni mozgovni procesi događaju na mikroskopskoj, subatomskoj razini,
na njih se ne bi mogao primijeniti deterministički obrazac. Za Supeka nije
sporno da su psihičke pojave višega reda mikroskopske finoće. On međutim
naglašava da to stajalište ne znači prihvaćanje idealističke paradigme, nego
da samo ukazuje na mikroskopsku podlogu duševnih funkcija. Složenost i
nepredvidivost ljudske psihe i sastoji se u tome što se njeno ponašanje temelji
kako na vanjskom iskustvu koje se stiče putem osjetila (makroskopska razi-
na), tako i na unutarnjim misaonim i emotivnim predodžbama i asocijacijama
(mikroskopska razina). Prema tome za potpuno razumijevanje ljudske psihe
potrebno je dijalektično povezivanje fiziologije i introspekcije. Ipak, u toj
interakciji fiziologiji ne pripada odlučujuća uloga: kolikogod bili važni vanjski
utjecaji i fizičko-kemijski procesi u ljudskom mozgu, ipak čovjek o svojim
postupcima odlučuje u krajnjoj liniji sam svojom prosudbom i svojom voljom.
Ako bi se čovjekove mentalne funkcije objašnjavale isključivo ili pretežno
fizikalno-kemijskim procesima, ostalo bi veoma malo ili nimalo od njegove
slobodne volje i njega kao svjesnog i odgovornog bića.
Za Supeka su podjednako neprihvatljivi transcendentalni idea-

lizam i empirijski materijalizam, kao i racionalizam, pozitivizam i
determinizam kao isključive odnosno jedino ispravne filozofske para-
digme. On ne prihvaća Descartovo shvaćanje ljudskog tijela kao stroja koji
funkcionira po zakonima mehanike i duše kao zasebne supstancije odvojene
od tijela. Descartov dualizam, njegovo insistiranje na dvjema zasebnim sup-
stancijama, materiji i duhu i na dvjema odvojenim sferama stvarnosti i čovje-
ka, fizičkoj i duhovnoj i iz toga proizašloj podvojenosti između prirodnih i
duhovnih znanosti, koji je bio dominantan u 19. stoljeću, ne samo da danas
nije održiv nego ima sve kobnije posljedice za razvoj suvremene civilizacije.
Suvremena neurofiziologija, podsjeća Supek, definitivno je oborila taj Des-
cartov dualizam, t.j. odvojenost fizičkih i duševnih procesa. Pozitivizam i
empirizam, koji reduciraju znanstvene teorije isključivo na nalaze empirijskih
istraživanja, nisu prihvatljivi iz razloga koji Supek ovako objašnjava: »Govori-
ti o čistim empirijama bez ljudskih pojmova nema nikakvog smisla... Uloga
mašte ili fantazije bila bi zanemarena u takvim teorijama spoznaje; znanost
bi bila samo promatranje svijeta.« 22) (I. Supek Epistomology and Philoso-
phy of Science, Wien, 1983). Supekova kritika pozitivizma i empirizma po-
lazi od stanovišta da se ne mogu strogo razlučiti faktografski od vrijednosnih
iskaza. On ne samo da stvaralačkoj mašti odnosno imaginaciji daje prvo-
razrednu ulogu u znanstvenim istraživanjima, nego drži da ona »najjače afirmira
ljudsku slobodu«. Na drugom mjestu on kaže: »Čistih činjenica nema, kao ni
čiste teorije. Filozofski empirizam i racionalizam jednostrani su pristupi svi-
jetu.« (I. Supek Religija i filozofija, str. 43). Dok su protagonisti determini-
zma uvjereni da se sve u prirodi, svijetu i čovjeku događa u skladu s načelom
kauzaliteta, t.j. da je sve što se događa nužno i neizbježno, što je u suprotno-
sti s pojmom ljudske slobode, kvantna teorija je pokazala da se u prirodi
mnogi procesi odvijaju nepredvidivo i slučajno. Dalekosežno filozofsko
značenje kvantne teorije sastoji se baš u tome što je načelo kauzalnosti i
determiniranosti zamijenjeno otkrićem nepredvidivosti, slučajnosti i paradoks-
alnosti tih procesa. Supek s tim u vezi citira Nieisa Bohra koji je rekao »nitko
tko se ne zapanji pred misterijom prirode odnosno subatomske stvarnosti,
neće shvatiti suštinu kvantne teorije«. Misterij prirode uviđao je i Albert
Einstein, koji je porijeklo prirodnih zakona pripisivao Bogu (iako je Boga
shvaćao u panteističkom smislu).
Zanimljivo je Supekovo razmišljanje o dubrovačkom fizičaru i filozofu

Ruđeru Boškoviću (1711-1787), koji nije prihvaćao materijalističko poima-
nje prirode kao ni Descartov dualizam duha i materije. Supek drži da se
Ruđera Boškovića, koji je pojam aktualnosti upotpunio pojmom potenci-
jalnosti, može smatrati prethodnikom kvantne teorije. 23) (I. Supek Ruđer
Bošković, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnost, Zagreb, 1989).
Zahvaljujući kvantnoj teoriji koja je otkrila komplementarnost korpuskularne
i ondularne prirode elektrona, može se prema Supekovom mišljenju prevla-
dati vjekovna opreka materijalističkog i idealističkog poimanja svijeta, pri-
rode i čovjeka. On ističe »kako su nove spoznaje prekoračile tradicionalni
pojam bitka, apsolutizam i determinizam, a time tisućljetni sukob između idea-
lizma i materijalizma, pa se također otupljuje oštrica dvoboja između teizma
i ateizma«. 24) (I. Supek Religija i filozofija, Školska knjiga, Zagreb, Za-
greb, 2003). Supekov početni skeptičan stav prema transcendentalnom i
apriornom, odnosno prema primatu ideja i apriornih istina kasnije je ublažen,
pa je pojam transcendentalnosti zamijenio pojmom transcendentnosti. On to
ovako objašnjava: »Odustajući od teološke i idealističke transcendentalnosti,
humanistička etika pomiruje vječnost i promjenljivost u prihvaćanju trans-
cendentnosti, što dopušta prilagodbu i razvoj morala s novim kušnjama... No
ta se ideja transcendentnosti može uskladiti s humanizmom kad se univer-
zalnost shvati ljudski, kao što se iskazuje u znanosti i umjetnosti.« (ibid. str.
209, 211). Pojam transcendentnosti prema Supeku znači mogućnost da čovjek
nadiđe osobnu samoću, »osamljenost i ograničenost svoje egzistencije«, t.j.
zatvorenost u svoj ego i transcendira u cjelinu života i Svemira. A jedini
način transcendiranja osamljenosti i svoga ega je dobrota, ljubav i sućut pre-
ma drugim ljudima: »Dobrota spašava iz ograničenosti i osamljenosti
ljudske egzistencije«, (ibid. str. 211). Ta misao je ugaoni kamen Supekov-
og svjetonazora, njegove humanističke filozofije.
Kvantno revolucija
Opisujući genezu i razvoj kvantne teorije Supek navodi kako je raskid

s klasičnom fizikom počeo 1900. godine objavljivanjem Planckove kvantne
hipoteze koja pobija tradicionalno načelo kontinuiranosti fizičkih procesa (pre-
ma Leibnitzovoj izreci: Natura non facit saltus). Ta je Planckova hipoteza
izazvala oštre kritike većine tadašnjih fizičara i dugo je vremena važila kao
kuriozitet. Potom su slijedila istraživanja Ernesta Rutheforda 1911. godine, a
naročito njegovog studenta i suradnika Nielsa Bohra 1912. godine, kojima je
započeo epohalan prodor u strukturu atoma, izazvavši krizu klasične fizike.
Ta su istraživanja bila ishodište Bohrovim predodžbama o kvantnim skokovi-
ma. I. Supek međutim smatra najvećim Bohrovim otkrićem njegovo načelo
korespodencije, kojim je očuvana povezanost makroskopskih i mikroskop-
skih procesa, odnosno klasične mehanike i kvantne teorije. (I. Supek Filoz-
ofija, znanost i humanizam). Prema tom Bohrovom načelu atomski zakoni
djeluju doduše diskontinuirano (Planckova hipoteza), ali u određenom mo-
mentu oni prelaze u zakone klasične fizike. (ibid. str. 181). To je proturječje,
t.j. miješanje klasične fizike (mehaničke staze) i kvantne teorije (kvantni
skokovi) zbunjivalo tadašnje fizičare sve dok Werner Heisenberg nije 1925.
godine riješio taj problem. Njegovo se rješenje sastojalo u otkriću matrične
sheme atomskog sustava, koja na nov način objašnjava kvantne skokove.
Prema toj shemi atomski se sustav javlja kao kompleks mogućeg, a ne kao
materijalni proces u određenom vremenu i prostoru. Naime, pojedini ele-
menti matrice pokazuju samo vjerojatnost prijelaza između dva stacionarna
stanja, tako da se ta matrica može zamisliti, kako kaže Supek, kao virtualni
orkestar. Epohalno značenje tog Heisenbergovog otkrića Supek ovako opisu-
je: »Kao što je Boškovićeva Teorija nadgradila fiziku metafizikom, tako i
Heisenberg uvodi uz ono fizičko ili stvarno nešto posve novo, virtualno ili
potencijalno... Zacijelo je stari materijalizam, koji su pregnantno izrazili
Boltzman i Hertz, pa Engels i Lenjin, bio ljeta 1925. pokopan«, (ibid. str.
182). Drugo epohalno Heisenbergovo otkriće je načelo simetrije koje vlada
na subatomskoj razini materije.
Daljnji veliki doprinos kvantnoj teoriji dao je Albert Einstein, otac teo-
rije relativnosti, kad je svoju korpuskularnu teoriju svjetlosti dopunio valnom
hipotezom, pretpostavljajući da se radi istovremeno o česticama i valovima.
U tom Einsteinovom otkriću sadržan je dualizam materije, jer ona sadrži
istovremeno korpuskularna svojstva (energija i impuls) kao i ondularna svoj-
stva (frekvencija i valna dužina). Zatim je Max Born obogatio kvantnu teori-
ju svojom statističkom interpretacijom valne mehanike, postulirajući da val
materije predstavlja vjerojatnost da nađemo atomsku česticu na nekom
određenom mjestu. On je dakle interpretirao valove materije kao valove
vjerojatnosti.
Prema Supeku, koji slijedi razmišljanja N. Bohra i W. Heisenberga,

ne može se osporiti postojanje objektivne, makroskopske stvarnosti, ali kad
se prodre iza te stvarnosti u tajanstveni svijet mikrostruktura, gubi se tradi-
cionalni pojam materije i prestaju važiti pojmovi i zakoni klasične fizike. U
tom mikro svijetu ne vlada determinizam makrostruktura, već se javlja jedan
novi svijet obilježen beskrajnim bogatstvom potencijalnih mogućnosti. Supek
ne prihvaća filozofiju koja se temelji na metafizičkom konceptu materije i
koja promatra ljudsku misao kao nešto potpuno odvojeno od iskustva. Po
njegovom mišljenju pojava čovjeka mislioca posljedica je veoma duge evo-
lucije tijekom koje je tijelo postizavalo sve složeniju organizaciju, a njegove
osjetilne, nervne i mentalne funkcije postajale sve savršenije, da bi se na
kraju pojavio homo sapiens. Stvarnost je složenija nego što to proizlazi iz
jednostavnog i isključivog bilo materijalističkog ili idealističkog kuta gledanja.
Otkrićem mikrosvijeta izgubila se tradicionalna slika stvarnosti, jer se prisus-
tvo elektrona, koji se više ne može izravno uočiti, primjećuje tek iz njegovih
makroskopskih tragova u aparatima, a time su naravno prestali važiti zakoni
klasične fizike. Tradicionalni determinizam se u mikroprocesima pokazao
neodrživim: sigurno predviđanje ustupilo je mjesto prognoziranju mogućeg.
Istraživanje mikrosvijeta otkrilo je j o š jedan novi fenomen od

dalekosežnog značenja: jedinstvo istraživača i eksperimenta. U svakom
istraživačkom eksperimentu postoje dva čimbenika: s jedne strane istraživač
sa svojim instrumentima i pojmovima, a s druge strane priroda. Dobiveni su
rezultati proizvod interakcije između istraživača i prirode, što ukazuje na
iskonsko jedinstvo čovjeka i prirode (»U interakciji ljudi i prirode postoji jed-
na i druga strana, ali one čine nerazdvojnu cjelinu«). Međutim to jedinstvo
ne proizlazi po mišljenju I. Supeka iz nekog mističnog načela, već se temelji
na dugoj i kompleksnoj evoluciji svijeta i čovjeka. Ipak, fundamentalne istine
o svijetu i čovjeku ostaju i dalje izvan dosega čovjekove racionalne spoznaje,
što Supek ovako iskazuje: »Svakako, prijelaz od klasične fizike na kvantnu
teoriju bio je najveći podvig ljudskog duha, a kamo vodi? - krije se u u para-
doksnim zagonetkama i mraku«. (I. Supek Na prekretnici milenija, str.
79). Tome bi se moglo dodati da je stoga razumljivo da su ta temeljna pitanja
o suštini postojanja ostala u domeni mistike i religije.
Jedna od najdalekosežnijih filozofskih posljedica kvantne teorije sa-

stoji se u tome, kao što je već više puta spomenuto, što se u njoj gubi klasični
pojam materije kao supstancije koja se proteže u prostoru, kako ju je defini-
rao Descartes. Time je kvantna teorija transcendirala makroskopsku stvar-
nost nadilazeći milenijsku opreku između materijalističke i idealističke para-
digme, pa, po Supekovom mišljenju, i tradicionalno proturječje između tijela i
duše. Nadilazeći klasični pojam materije, kvantna teorija ne prihvaća ideali-
stički transcendentalizam, prvenstveno stoga što on osporava iskonsko, au-
tentično postojanje prirode. Iščezavanje načela kauzalnosti i determinizma
otvara prostor pluralizmu, jer »ako nema determinizma, nema ni apsolutnih
istina niti dogme«, (to je misao Henrija Poincarea, koju navodi Supek).
Istovremeno nestanak determinizma stvara uvjete za potpuno izražavanje
čovjekove slobodne volje i za nesputano djelovanje njegove kreativne mašte,
a time i za prevladavanje jaza između prirodnih i društvenih znanosti, kao i
jaza između znanosti, filozofije i umjetnosti, (ibid. str. 92).
Supekovo viđenje kršćanstvo
Presudan utjecaj koji je imalo kršćanstvo na povijest Zapada i na raz-

voj zapadne civilizacije potaknulo je Supeka da u svojoj knjizi Religija i
filozofija istraži povijest kršćanstva i izloži svoje poglede na pojedine as-
pekte te vladajuće religije zapadnog svijeta. Ovdje ću u glavnim crtama
opisati glavne momente iz duge povijesti kršćanstva kako ih vidi i tumači
Supek, što će otkriti Supekovo viđenje kršćanstva u cjelini. Korijeni kršćan-
stva, kao što je opće poznato, nalaze se u judaizmu, toj prvoj monoteističkoj
religiji, u kojoj je postojao samo jedan Bog, Jahve, stvoritelj i upravitelj svi-
jeta. On se javio Abrahamu prije oko 4000 godina i zapovijedio mu da krene
putem kojim će ga On voditi. Dok Biblija tu monoteističku religiju objašnjava
Božjom objavom, historiografija smatra, kako navodi Supek, da njeno pori-
jeklo treba tražiti u prijašnjem mnogoboštvu, koje je bilo uobičajeno u pretežno
plemenski strukturiranom izraelskom narodu, gdje je svako pleme imalo svoga
boga. Sjedinjavanjem izraelskih plemena u jedan narod javila se potreba za
jednim zajedničkim Bogom, Jahvom, koji ga je u svojoj objavi Abrahamu
proglasio svojim »izabranim narodom«. Da su tragovi mnogoboštva ostali
još dugo vremena prisutni potvrđuje Mojsijev poziv svom narodu da se ne
klanjaju tuđim bogovima. Jahve se shvaćao kao apsolutni i neograničeni
gospodar, čije zapovijedi vjernici trebaju slušati i provoditi bez pogovora i bez
vlastite moralne prosudbe, što po Supekovom sudu smanjuje čovjekovu slo-
bodu i odgovornost.
Moralna poruka Isusa Krista, kako naglašava Supek, znatno se ra-

zlikuje od judaizma time što Isus stavlja težište svog učenja na sućut i
praštanje. Supek ističe da je Isus prvenstveno moralni učitelj, po čemu se
on razlikuje kako od židovskih proroka, kod kojih su dosta prisutni politički
motivi, (ibid. str. 69). Isus propovijeda da mržnju treba zamijeniti ljubav.
osvetu praštanje, a upotrebu sile mir. Svojim Govorom na Gori Isus je navi-
jestio »kraljevstvo nebesko«, koje čovjek može postići moralnim životom.
Dok je judaizam obećavao Židovima Božju državu u Palestini, kršćanstvo je
spiritualiziralo kraljevstvo nebesko u koje dolaze zaslužne duše nakon Božjeg
suda. Dok je judaizam proglasio jedino Židove »božjim, izabranim narodom«,
Isus je obećao »nebesko kraljevstvo« svim moralnim ljudima bez obzira na
plemensku i rasnu pripadnost; za njega su svi ljudi bili »djeca Božja«. On je
također stao na stranu svih potlačenih, poniženih i siromašnih ljudi. Ideja
jednakosti i pravde naišla je na plodno tlo kod podložnih i obespravljenih
naroda Rimskog carstva, pa se usprkos surovim progonima kršćanska reli-
gija počela širiti u zemljama tog Carstva. Supek s tim u vezi piše: »Budući da
su prvi kršćani zagovarali vrline siromaštva i jednakosti, a približavali su se i
idealu komunizma ili zajedništva bez privatnog vlasništva, izazivali su čuvare
rimskog poretka koji su ih često okrutno kažnjavali«, (ibid. str. 71).
Međutim već je među prvim Isusovim sljedbenicima došlo do podjele

u pogledu tumačenja njegovog učenja na dvije struje. Dok je jedna struja sa
sjedištem u Aleksandriji bila sklona slobodnijem, alegorijskom objašnjavanju
Biblije, druga struja u sirijskoj prijestolnici Antiohiji tumačila je biblijske tekst-
ove doslovce. Aleksandrija je u to vrijeme bila stjecište svih tadašnjih religij-
skih i filozofskih učenja, koja su se međusobno ne samo tolerirala, nego
često i prožimala. Takvo ozračje dovelo je do toga da su se prvi i najumniji
kršćanski mislioci pojavili u Aleksandriji i da su bili pod znatnim utjecajem
grčke filozofije. S druge strane u Antiohiji je duhovni učitelj tamošnje kršćan-
ske zajednice, sv. Pavao pod utjecajem judaizma zastupao doslovno i dog-
matsko tumačenje Biblije. On je od judaizma preuzeo i doktrinu grešnosti,
prema kojoj je prvi čovjek Adam počinio iskonski grijeh pojevši na nagovor
Eve jabuku sa stabla spoznaje i zbog čega je bio izagnan iz raja.
Do prijelomne točke u povijesnom širenju kršćanstva u Rimskom car-

stvu dolazi za vrijeme cara Konstantina. Dok je njegov prethodnik Diokleci-
jan surovo progonio kršćane, Konstantin je 313. godine priznao uz pogan-
stvo i kršćanstvo kao legalnu religiju. Pored toga on je sazvao i prvi ekumen-
ski sabor kako bi se usuglasile različite interpretacije Isusove objave. Naj-
veće sporove izazvalo je učenje aleksandrijskog svećenika Arija koji je
naučavao da je Isus čovjek, doduše poslan od Boga kao spasitelj i tako
diviniziran, ali da on sam nije Bog. Taj spor je riješen 381. godine na koncilu
u Konstantinopolu, gdje je presuđeno protiv Arija i dogmatizirano Sveto
Trojstvo Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Istovremeno je car Teodozije pro-
glasio kršćanstvo državnom vjerom zabranivši poganske obrede i hramove,
čime je počela era pokrštavanja pogana i udareni temelji zajedničke euro-
pske civilizacije.
Proglašenje arijanizma herezom imalo je dalekosežno povijesno

značenje, što Supek ovako opisuje: »Zacijelo bi povijest Crkve i svijeta tekla
posve drukčije da je car Teodozije ustoličio arijanizam za državnu religiju. A
i danas bi Krist bio mnogima prihvatljiviji kao mirotvorac i moralni učitelj,
negoli kao dio nepojmljivog triniteta.« (ibid. str. 72). Još je jedna Teodozijeva
odluka bila sudbonosna za razvoj kršćanstva: on je 395. godine razdijelio
Rimsko carstvo na Zapadno i Istočno, što je utrlo put sasvim različitim toko-
vima povijesti i kršćanstva u ova dva odvojena carstva. Dok će Zapadno-
rimsko carstvo biti izloženo napadima Huna i Germana i podleći tim napadi-
ma, Bizant će preživjeti još tisuću godina. S druge strane kršćanstvo na
području bivšeg Zapadno-rimskog carstva prihvatilo je dogmatsko tumače-
nje Evanđelja, dok su kršćanski teolozi u Bizantu bili bliži helenizmu i
antičkoj kulturi i stoga skloni slobodnijem tumačenju svetih spisa. Do povrat-
ka helenizmu na Zapadu došlo je tek zahvaljujući velikim dijelom arapskim
piscima u 15. stoljeću. Trajnu granicu s Bizantom uspostavio je rimsko-ger-
manski car Karlo Veliki (742-814) Aachenskim mirom 812. godine, koji se
proglasio i poglavarom katoličke Crkve. U Istočno-rimskom carstvu sa sje-
dištem u Konstantinopolu prevladavao je grčki jezik, pa je i utjecaj helenske
kulture i filozofije bio znatan. Iako teološke i liturgijske razlike nisu bile velike
(osim celibata i drukčijeg tumačenja istočnog grijeha), došlo je do raskola
između rimsko-katoličke i i bizantske Crkve, koja se smatrala čuvarom iskon-
skog, ortodoksnog kršćanstva. Međutim rimska je Crkva proglasila pravo-
slavlje herezom, a papa je 1054. godine izopćio carigradskog patrijarha uči-
nivši tako raskol između dviju Crkava konačnim.
Biblija se tijekom vremena često prevodila, prepisivala i dopisivala,

što je pored nerijetko nejasnih i protivrječnih mitova, alegorija i iskaza omo-
gućilo različite interpretacije. Crkva je zahvaljujući sv. Pavlu i sv. Augustinu
kanonizirala, kako kaže Supek, »nehumanu verziju« istočnog grijeha, prema
kojoj se neposluh Adama prenosi kao iskonski grijeh na sve njegove potom-
ke, na čitavo čovječanstvo, (ibid. str. 69). U skladu s takvim tumačenjem
Biblije sve se tjelesno smatralo grešnim. Isus je svojom žrtvom na Golgoti
iskupio čovječanstvo od istočnog grijeha, ali ne sasvim: spasenje se može
postići jedino milošću Božjom. U srednjem je vijeku zbog Evina grijeha žena
bila izložena ponižavanju, pa, kako navodi Supek, Toma Akvinski zagovara
da dijete više voli oca nego majku. Spolni se odnos u početku smatrao gre-
šnim, osim u monogamnom braku. Neravnopravni položaj žene ispravljen je
kanoniziranjem vjenčanja kao jednog od sedam sakramenata i priznanjem
ravnopravnosti muža i žene.
Katolička je Crkva u srednjem vijeku iskazivala jako izraženu težnju

ne samo za duhovnom nego i za svjetovnom vlašću. Supremaciju rimskog
pape nad svjetovnom vlašću ustanovio je 1073. godine papa Grgur VII. pro-
glasivši sebe Božjim namjesnikom i vrhovnim poglavarom na zemlji i zahti-
jevajući podložnost europskih vladara. On je također sproveo centralizaciju
crkvenog ustrojstva podčinjavajući svećenike i redovnike apsolutnoj papin-
skoj vlasti. Grgur VII. poznat je i po tome što je u skladu asketskom doktri-
nom koja je tada prevladavala ozakonio celibat za svećenike i redovnike.
U to je vrijeme iz prednje Azije prodrla u Europu vjerska struja nazva-

na katari, koja je bila mješavina arijevskog kršćanstva, manihejskog duali-
zma dobra i zla i hinduizma. Ta se vjera proširila i učvrstila naročito u kul-
turno i privredno najrazvijenijoj francuskoj pokrajini Languedoc na jugu Fran-
cuske. Privlačnost te nove vjere opisao je sv. Bernard u svom izvještaju
nakon boravka u Languedocu ovim riječima (prema citatu navedenom u
knjizi I. Supeka): »Nijedna propovijed nije kršćanskija od njihovih, a krepost
im je besprijekorna«, (ibid. str. 95). S obzirom da su katari u toj pokrajini
imali veliku podršku naroda i plemstva i da je prijetila opasnost da se hereza
proširi i na druga područja, Crkva je reagirala veoma oštro. Papa Inocent
III. je 1208. godine naredio uništenje katara i veliki je križarski pohod u
sljedećim godinama nemilosrdno u krvi ugušio katarsku herezu.
Jedanaesto i dvanaesto stoljeće obilježeno je u povijesti kršćanstva i

svijeta križarskim ratovima, koje je 1095. godine pokrenuo papa Urban II.
Budući da je Jeruzalem, gdje su se nalazila sveta mjesta Isusove muke i
njegov grob, bio u vlasti Arapa pa je tako bio onemogućen kršćanskim ho-
dočasnicima pristup tim mjestima, već je dugo vremena na kršćanskom Za-
padu sazrijevala ideja o osvajanju Svete zemlje. U prvom križarskom po-
hodu koji su obilježile velike okrutnosti i pljačke osvojen je Jeruzalem, gdje je
utemeljeno kršćansko kraljevstvo. To je kraljevstvo trajalo oko stotinu godi-
na, sve do 1192. godine, kad je sklopljen mir sa sultanom Saladinom. Tada je
izgubljena vlast nad Jeruzalemom, ali je dozvoljen slobodan pristup kršćan-
skim hodočasnicima. Ocjenjujući posljedice križarskih ratova Supek ističe
dva momenta: prvo, te su vojne ojačale vlast pape i feudalnih vladara; i
drugo, u muslimanskim su zemljama kršćani zapamćeni kao okrutni i
grabežljivi osvajači, što će produbiti jaz između dviju monoteističkih religija,
kršćanske i islamske, (ibid. str. 93).
Katoličku Crkvu i europsku civilizaciju srednjeg vijeka obilježila je

nemilosrdna borba protiv heretika. Lateranski je koncil 1215. godine odredio
stroga pravila koja je inkvizicija trebala primjenjivati protiv heretika, a koncil
u Toulouseu je dalje pooštrio ta pravila: prokazivanje krivovjernika postaje
obveza svakog kršćanina čije se neizvršavanje strogo kažnjava. Heretici su
bili spaljivani na lomači, što se objašnjavalo time da kršćani prema Novom
zavjetu ne smiju prolijevati krv. Papa Grgur IX. povjerio je 1232. godine
Svetu inkviziciju dominikanskom redu. Dominikanci su bili poznati po svom
dogmatskom tumačenju Biblije, a osnivač njihovog reda sv. Dominik istakao
se u zatiranju katara svojom okrutnošću. Inkvizicija se služila u progonu
heretika veoma okrutnim sredstvima: crkveni je koncil 1252. godine ozako-
nio torturu kao dopušten način istražnog postupka. I inkvizija se obilato služila
torturom za iznuđivanje priznanja i tu svrhu koristila razne sprave za muče-
nje (kotači za rastezanje tijela, preše, »španjolske čizme«, tzv. željezne djevice
i dr.). Stotine tisuća vještica spaljeno je na lomači, a ta je sudbina zadesila i
mnoge druge heretike. Kao što naglašava Supek, heretika je bilo mnogo, jer
je dogmatsko i kanonizirano tumačenje Biblije i sve veće razlike između
prvobitnih kršćanskih ideala, sućuti, poniznosti i siromaštva i stvarnog pona-
šanja mnogih crkvenih prelata udaljavale mnoge slobodno misleće kršćane
od svoje Crkve.
Do drugog velikog raskola u kršćanstvu poslije odvajanja pravoslavlja

došlo je 1520. godine papinom bulom kojom je ekskomuniciran Martin Luther,
osnivač nove kršćanske struje, protestantizma. Lutherovih 95 teza koje je
objavio 1517. godine bilo je izraz rastućeg nezadovoljstva zbog sve veće
moći rimskog pape, zbog bogaćenja i raskošnog života mnogih crkvenih
prelata, a naročito zbog prakse prodavanja oprosta od grijeha. Luther je
osporavao stanovište da je rimski papa Isusov namjesnik na zemlji; on je
zagovarao izravan odnos vjernika prema Bogu temeljen na Bibliji. Što se
tiče oprosta od grijeha smatrao je da je to stvar iskrenog pokajanja vjernika,
koje se ne može zamijeniti oprostom dobivenim od svećenika, a još manje
plaćanjem. Budući da Evanđelje ne propisuje celibat (gotovo su svi apostoli
živjeli u braku), Luther dozvoljava svojim sljedbenicima svećenicima ženi-
dbu, a i sam se ženi. Luther ukida latinski jezik u liturgiji i uvodeći njemački
jezik unio je u prvobitno univerzalno kršćanstvo nacionalno obilježje. Inače
je osnivač protestantizma, koji se naglo proširio njemačkim zemljama, bio,
kako naglašava Supek, teološki i socijalno konzervativan: zastupao je dogmu
o istočnom grijehu, a osudio je veliku seljačku bunu 1524. godine.
Još prije pojave protestantizma teolog i rektor Praškog sveučilišta Jan

Hus u svojim je predavanjima pledirao za povratak Evanđeljima i učenju
prvobitnog kršćanstva. On se također protivio prodaji oprosta od grijeha, a
najveći gnjev katoličkog klera izazvao je zahtjevom da se golema crkvena
imanja u Češkoj djelomično razdijele seljacima. Njegov spis De Ecclesia
ukazuje na Evanđenja kao jedini izvor vjere odbacujući skolastična tumačenja
i dopune. Udaljavanje kršćanstva od vjerskog učenja i načina života prvobit-
nih kršćanskih zajednica počelo je još proglašenjem kršćanstva državnom
religijom od strane cara Konstantina, a taj je proces dalje ojačao u feudali-
zmu, kad je rimokatolička Crkva postala država sa svojim teritorijem, pore-
zima i velikim bogatstvima i kad je crkvena hijerarhija srasla s aristokrat-
skim i feudalnim vladarima, (ibid. str. 111). Crkva je 1410. godine ekskomu-
nicirala Jana Husa, a 1415. godine ga je koncil u Konstanci osudio kao
krivovjernika na smrt na lomači. I u Italiji su se javljali sve glasniji zahtjevi za
povratak biblijskom učenju i skromnom životu prvih kršćanskih zajednica. Ti
su zahtjevi bili potaknuti pored ostalog raskošnim životom mnogih crkvenih
dostojanstvenika. Pravu pobunu protiv papinstva podigao je 1482. godine
dominikanac Girolamo Savonarola, koji je u svojim govorima propovijedao
slobodu naroda kao Božje pravo, te ukazivao na pokvarenost svijeta i papin-
stva zahtijevajući radikalnu reformu Crkve. On je čak zakratko sa svojim
sljedbenicima osvojio vlast u Firenci, ali ga je papinska vojska uskoro pobi-
jedila i uhvatila, da bi 1498. godine bio kao heretik spaljen na lomači.
Papinska je država početkom 19. stoljeća pooštrila mjere protiv kritičkog

i slobodoumnog pisanja i djelovanja. Na već ranije uvedenom popisu za-
branjenih knjiga (Index Librorum Prohibitorum) našle su se knjige Bal-
saca, Flauberta, Hugoa, Zole, Stendhala i drugih velikih pisaca. Ti su se pisci
pridružili ranijoj listi »krivovjernih« filozofa i humanista na kojoj su bili Des-
cartes, Giordano Bruno, Spinoza, Thomas Moore, Erazmo Rotterdamski,
Montaigne, Locke, Mill, Rousseau i dr. Razmjere progona svake slobodo-
umne misli Supek ilustrira podatkom da je samo u dva desetljeća više od 200
000 ljudi bilo osuđeno na progonstvo, konfiskaciju imetka, doživotnu robiju i
gubilište. (ibid. str. 154). Međutim, u revolucionarnoj 1848. godini Garibaldi
je zaposjeo Rim navijestivši kraj papinske države, ali je francuska vojska
slomila Garibaldijev otpor. Potom je papa Pio IX. objavio 1864. godine
encikliku u kojoj se sve slobodoumno pisanje žigoše kao grijeh i napad na
Svetu Crkvu, a katoličanstvo se proglašava jedinom pravom vjerom. Još
prije te enciklike isti je papa proglasio dogmu da je Djevica Marija bezgrešno
začela po Duhu Svetomu (Supek se pita znači li to da druge žene griješe ako
ostanu trudne). Papa Pio IX. poduzeo je također radikalan korak u cilju
jačanja papinskog autoriteta i moći: 1869. godine sazvao je koncil na kojem
je na insistiranje papinih privrženika usprkos snažnom otporu, u kojem je
prednjačio biskup Strossmayer, proglašena dogma o nepogrešivosti pape.
Ipak, papinska se država u novim povijesnim okolnostima nije mogla dugo
održati: nakon što je pruska vojska 1871. godine pobijedila Francusku, tali-
janske su trupe ušle u Rim, koji je postao prijestolnicom nove talijanske kralje-
vine. Međutim, ukidanje papinske države nijedan papa nije priznao. Na kraju
je između Svete Stolice i vlade Benita Mussolinija sklopljen 1929. godine
sporazum kojim je obnovljena papinska država doduše na veoma malom
teritoriju, ali sa svim državnim obilježjima. Supek smatra da svjetovna vlast
nije primjerena, a ni potrebna rimokatoličkoj Crkvi kao i da teokratski karak-
ter papinske države nije u skladu s demokratskim tekovinama današnjeg
vremena.
Za suvremeni razvoj katoličanstva veliki značaj trebao je imati Drugi

vatikanski koncil održan 1962. godine. Taj je koncil sazvao papa Ivan XXIII.
koji je zastupao radikalan zaokret u odnosu na konzervativizam i dogmati-
zam ranijih papa. Drugi vatikanski koncil je pokrenuo nadu za bržu prilago-
dbu Crkve novom vremenu i za njenu modernizaciju u smislu veće toleran-
cije i demokratičnosti. Na kraju su, kako procjenjuje Supek, konzervativne
struje ipak prevladale, tako da nije došlo do bitnih promjena u pogledu ustroja
Crkve, a ni odstupanja od dogmatskih stavova, (ibid. str. 160).
Kriza suvremene civilizacije
I. Supek je veoma kritičan u ocjeni sadašnjeg stanja zapadne civiliza-

cije, koja se sve više putem tzv. globalizacije nameće čitavom svijetu, a tako-
đer je skeptičan u pogledu njene budućnosti. Presudnu ulogu na stanje te
civilizacije imali su prijelomni događaji koji su obilježili 20. stoljeće: vrtoglav
napredak prirodnih znanosti, tehnologije, industrijalizacije i urbanizacije, a
potkraj stoljeća kompjuterizacije, internetizacije i razmah neoliberalnog kapi-
talizma i globalizacije. O tom stoljeću najvećeg materijalnog napretka, a
istovremeno i najvećih krvoprolića i apokaliptičnih opasnosti po sam opsta-
nak ljudskog roda Supek kaže: »Nikad nije čovjek dosegao toliku moć, gotovo
se nadmeće s kozmičkim silama, a nikada nije bio tako nemoćan nasuprot
društvenim silama koje su tjerale u rat, bijedu i ludilo«. (I. Supek Na prekret-
nici milenija, Prometej, Zagreb, 2001, str. 7). Dramatičnosti aktualnog stanja
ljudske civilizacije Supek je bio svjestan već pred više od trideset godina
iskazavši svoje strepnje ovim riječima: »Svjetska povijest dovela nas je na
svojem klimaksu do pitanja gole ljudske opstojnosti«. (I. Supek Spoznaja,
Mladost, Zagreb, 1971, str. 10). On podsjeća na Goethea koji je u pjesmi
Čarobnjakov šegrt naslutio da bi igra s prirodnim silama mogla izazvati
katastrofu. Dvadeseto stoljeće, kad se čovječanstvo u znanstvenom i tehno-
loškom pogledu uzdiglo na neslućene vrhove napretka, a istovremeno se
našlo pred rubom ponora, bilo je logična i neizbježna posljedica kulturnog
prevrata koji se dogodio u Europi za vrijeme renesanse (XIV - XVI stoljeće),
koji je pored ostalog obilježilo sjedinjavanje matematike, fizike i eksperimen-
ta. Temelj razvoja prirodnih znanosti i njihovog epohalnog poleta postavio je,
podsjeća Supek, 1687. godine Isaac Newton svojom mehanikom, što je
omogućilo neprekidan niz novih otkrića: elektromagnetsko polje Faradaya i
Maxwella, Lavoisierovo otkriće nepromjenljivosti mase pri kemijskim pretvor-
bama, Mendeljejeva tablica elemenata, Thomsonovo otkriće elektrona,
Rutherfordovo objašnjenje strukture atoma, Einsteinova teorija relativnosti,
kvantna teorija Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga.
Izum i upotreba parnog stroja pokrenuli su industrijsku revoluciju u

19. stoljeću, a otkriće elektriciteta i dinamo stroja još je više ubrzalo industri-
jalizaciju i urbanizaciju u 20. stoljeću, korjenito mijenjajući način života, soci-
jalnu strukturu i cjelokupan civilizacijski model. Tim radikalnim promjenama
bitno je pridonijela elektronika: radio i televizija pored stanovitih pozitivnih
učinaka u širenju prosvjete i umjetnosti, najčešće su postale sredstvo političke
propagande i masovne zabave. Tu ulogu elektronskih medija Supek ovako
opisuje: »I tako umjesto da širenjem istine i istinske umjetnosti unapređuju
demokraciju, antene i tisak, negdje više negdje manje, lansiraju u svijet polu-
istine, opsjene i kič«. (I. Supek Na prekretnici milenija, str. 13). Na drugom
mjestu Supek dodatno objašnjava svoje kritičko stajalište o ulozi suvremenih
medija: »Kako najviše vremena na televiziji i drugim masovnim medijima
dobivaju političari, športaši i zabavljači, to nije samo simptom kulturne degra-
dacije, nego također služi pranju mozga, da ljudi ne bi razmišljali o gorućim
problemima, pa tako svu brigu ili nehaj za budućnost prepustili političkim
strankama i vladama«. (I. Supek Religija i filozofija, str. 44). Supeka to
podsjeća na stari rimski obrazac za odvraćanje siromašnog plebsa od po-
bune: panem et circenses (kruha i igara). Televizija je po njegovom mišlje-
nju pridonijela da se »amaterski šport pretvori u korumpiranu profesiju« i da
se »glazba izopači u prosti kič«. Smisao i narav športa su se posve
promijenili:umjesto rekreacije, unapređenja zdravlja i tjelesnih sposobnosti,
zdravog natjecanja i etičkih normi, šport se profesionalizirao, komercijali-
zirao i politizirao. Takvo stanje navodi Supeka da postavi ova dramatična
pitanja: »Hoće li to ludilo biti svršetak i ove civilizacije? Kopa li taj globali-
zam uz urlanje stadiona i masovnu zabavu, pod komandom financijskog ka-
pitala i lakoumne političke profesije, sebi grob?« (ibid. str. 45).
Vladajući neoliberalni model, prema kojem se sve podređuje slobod-

nom tržištu, ekonomskoj efikasnosti i profitu, ima dalekosežne negativne
učinke na funkcioniranje demokracije i politike:
a) uspostavlja se uska sprega političkih stranaka i financijskog

kapitala;
b) državom vlada partitokracija odvojena od naroda, nesposobna da
rješava bitne društvene probleme;
c) stvara se profesija političara koja sve više poprima parazitski
karakter;
d) budući da građani ne mogu bitno utjecati na prilike u društvu, a
političke stranke postaju sve korumpiranije, opada zanimanje za politiku i sve
manje birača izlazi na izbore.
Ipak, parlamentarna je demokracija po uvjerenju I. Supeka još uvijek

najbolji mogući politički sustav, ali pod uvjetom da u njoj građani mogu utjecati
na odlučivanje o svim bitnim pitanjima. Zaključujući raspravu o krizi demokra-
cije u suvremenom društvu Supek kaže: »Krucijalni je ispit našeg vremena
hoćemo li partitokraciju zamijeniti istinskom demokracijom u kojoj će odluči-
vati glas razuma i poštenja. Politika mora postati briga svega građanstva za
opće dobro, što će isključiti iz javnih službi vlastohlepnike, hohštaplere, sre-
broljupce, varalice i lopove.« (ibid. str. 54).
Slobodno tržište i profit, kao vrhovna načela neoliberalnog poretka

dovode do toga »da su državnici velesila i njihovi trabanti u manjim državama
pupčano vezani s ekspanzijom financijskog kapitala i multinacionalnih kom-
panija«. A bezobzirna trka za maksimalnim profitima uzrokuje iscrpljivanje
prirodnih izvora i propadanje prirodnog okoliša, što kako izgleda nije moguće
zaustaviti (što svjedoči odbijanje Bushove vlade da potpiše sporazum o za-
štiti okoliša iz Kyota). Neoliberalni model potiče neodoljivu težnju za proši-
renjem tržišta i uspostavu svoje dominacije nad čitavim svijetom, što se
ostvaruje putem tzv. globalizacije. U svojoj kritici globalizacije u režiji svjet-
skog financijskog kapitala Supek ističe ove njene pogubne učinke:
a) dovođenje Zemlje na rub ekološke katastrofe;

b) produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih;
c) poticanje lokalnih ratova prodajom oružja;
d) uništavanje privrede malih i tehnološki zaostalih zemalja i poveća-
nje nezaposlenosti;
e) zataškavanje bijede naroda i kulturne zaostalosti masovnom zaba-
vom i političkom propagandom; i
f) poticanje potrošačke manije. (I. Supek Na prekretnici milenija,
str. 223).
Moć financijskog kapitala i najbogatijih država podržavaju i jačaju
međunarodne institucije kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska
banka i Svjetska trgovinska organizacija, koje provode neoliberalnu politiku
u interesu financijskog kapitala i industrijskih imperija.
Supek podsjeća da je znanstveno-tehnička revolucija udesetostručila
produktivnost rada, što je najrazvijenijim zemljama (SAD, Japan, Europska
Unija) dalo golemu prednost u ovladavanju svjetskim tržištem, na štetu ma-
nje razvijenih zemalja. Posljedice takve neoliberalne politike stvaraju doduše
za njene protagoniste velike probitke na kratki rok, ali dovode, kako naglaša-
va Supek, do klizanja prema općoj ekonomskoj, civilizacijskoj i egzistencijal-
noj krizi. On kaže: »Pred našim se očima pomalja stravična budućnost u
kojoj nekoliko privrednih divova namiruje cijelo svjetsko tržište, pa industrija
i poljoprivreda malih zemalja postaju suvišne... Globalna zahuktalost kapi-
talističke proizvodnje približava se asimptotski stanju u kojem nema više tko
robu kupiti, dok narodi na svim kontinentima ostaju gladni, nezaposleni i u
krajnjoj bijedi.« (I. Supek, Na prekretnici milenija, str. 224). Beskrajna i
nezasitna trka za profitom, što je vrhovna dogma neoliberalnog kapitalizma,
kojoj je podređena društvena pravda, dostojanstvo i sloboda pojedinca, suve-
renost naroda i država i zaštita prirodnog okoliša, vode po Supekovom uvje-
renju svijet u neizbježnu globalnu katastrofu.
Ipak, najveću neposrednu opasnost za opstanak čovječanstva pred-

stavlja mogućnost nuklearne katastrofe, jer se život na Zemlji zahvaljujući
interkontinentalnim raketama i hidrogenskim glavama može uništiti za jedan
sat. Do sada se doduše uspjelo spriječiti globalni nuklearni sukob, ali trgovi-
na nuklearnom tehnologijom omogućuje sve većem broju država, pa i poje-
dinim terorističkim organizacijama da se domognu nuklearnog oružja. Mi-
rotvorni pokreti već desetljećima zvone na uzbunu, ali samo s djelomičnim
uspjehom. Albert Einstein je zajedno s Bertrandom Russellom objavio 1955.
godine memorandum upozoravajući na samoubilačko stanje svijeta. Nakon
toga je u Pugwashu, Kanada osnovan Pagvaški mirotvorni pokret, a 1962.
godine je u Cambridgeu na Pagvaškoj konferenciji pedesetak uglednih
znanstvenika iz čitavog svijeta (među kojima je bio i I. Supek) izradilo plan
općeg i potpunog razoružanja. Taj je plan poslužio kao podloga za rad Komiteta
UN za razoružanje u Ženevi, koji nije urodio plodom zbog nepomirljivih inte-
resa velikih sila. Ipak je u Moskvi 1963. godine potpisan sporazum o zabrani
nuklearnih pokusa u zraku i vodi, čemu je pridonio i Pagvaški mirotvorni
pokret. No to je bio premalen i nedovoljan korak u sprečavanju nuklearne
katastrofe. I. Supek je bio 60-tih godina i kasnije član Komiteta koji vodio
Pagvaški pokret, pa je tako bio neposrednim svjedokom uzaludnih nastoja-
nja da se spriječi širenje nuklearnog oružja i postigne opće razoružanje. On
vidi jedini spas čovječanstva u općem i potpunom razoružanju pod kontrolom
Ujedinjenih naroda i u zalaganju za opću demokratizaciju i dosljedno provođe-
nje Deklaracije UN o ljudskim pravima. On se također zalaže za zamjenu
postojećeg modela globalnog kapitalizma novim svjetskim gospodarskim po-
retkom, koji bi očuvao tržišnu utakmicu i poduzetništvo, ali bi ih uskladio »s
univerzalnom solidarnošću, socijalnom pravdom i kulturnim potrebama«, (ibid.
str. 231). Radi se dakle o potrebi korjenitog zaokreta u vrijednosnom susta-
vu, o općem prihvaćanju humanističkih načela na kojima se treba temeljiti
cjeloviti preustroj današnje civilizacije. To svoje stajalište Supek izražava
pregnantno ovim riječima: »Humanizam ne postaje samo zajedničko osnovno
načelo svih naroda, već i Noeva barka iz općeg potopa«, (ibid. str. 232).
Suvremenu civilizaciju obilježava krajnja fragmentacija, razmrvljenost

svekolike ljudske djelatnosti, društvene, kulturne i znanstvene, što se odražava
na rascjepkanost, deformaciju i dehumanizaciju ljudskog duha. Iako je znan-
stveno istraživanje po slobodi stvaralaštva i bitnoj ulozi mašte srodno s umje-
tnošću, te dvije najkreativnije ljudske djelatnosti su potpuno odvojene. A u
okviru znanosti, prirodne znanosti, koje su s jedne strane tijekom posljednja
dva stoljeća strahovito povećale proizvodnost ljudskog rada, ali s druge strane
dovele čovječanstvo na rub ponora, sasvim su se razdvojile i potisnule hu-
manističke znanosti. I. Supek tu pojavu ovako opisuje: »Za istaknutim
istraživačima širokog horizonta vuku se armije specijalista, pretežno bez hu-
manističke naobrazbe, ušarafljene u posebne operacije, nepismene i gluhe.
Na univerzitetima već je nastupio gotovo potpuni raskol: na ezoteričnim hu-
manističkim katedrama se jedva još čuje o egzaktnim znanostima a »u mjeri
za mjeru« studenti prirode više ne taknu »lijepu knjigu.« (I. Supek Filozofi-
ja, znanost i humanizam, str. 318). Znanstvena su istraživanja velikim dije-
lom u službi vojno-političkih interesa, a mnogi su znanstvenici i istraživači
postali uski specijalisti i najamnici bez interesa za šire društvene posljedice
svog djelovanja, pa čak i bez moralne odgovornosti. Stoga se nameće impe-
rativna potreba da u znanstvenim i tehnološkim istraživanjima umjesto mili-
tarističkih i komercijalnih interesa dobiju prioritet drugi, humani ciljevi, t.j.
unapređenje uvjeta ljudskog života. Umjesto negiranja ili podcjenjivanja uloge
znanosti u općem napretku čovječanstva, kao što to promiče antiscijentizam,
treba znanosti dati još veću važnost, ali je osloboditi podređenosti političkim,
vojnim i komercijalnim interesima i dati joj nove humanističke ciljeve. Jer
kako kaže Supek: »Mi nemamo drugog puta da istražujemo svijet, nego kako
su to poduzele matematika, fizika, astronomija, kemija, biologija, psihologija i
historija u milenijskom naporu«, (ibid. str. 318).
Budući da se po Supekovoj ocjeni radi o totalnoj krizi aktualnog civi-
lizacijskog modela, ta opća dekadencija nije mogla mimoići ni kulturu. Apso-
lutna dominacija interesa nezasitnog krupnog kapitala i parazitskih političkih
elita stvorila je, smatra Supek, osjećaj nemoći i uzaludnosti u umjetničkom,
prvenstveno literarnom stvaralaštvu, »koje se povuklo u svoj mračni ugao,
ispunjeno apsurdom svoje egzistencije, prividno daleko od gorućih proble-
ma«. (ibid. str. 313). Književnici su se povukli od poprišta društvenih zbiva-
nja i izgubivši perspektivu, zahvaćeni paralizom i moralnom alergijom veli-
kim dijelom jure za osobnim uspjehom. Suvremeni su pisci izgleda napustili
iluziju da mogu promijeniti hod povijesti. Kriza suvremene umjetnosti ogleda
se prvenstveno u »osamljenosti umjetničkog djela prema njegovom gluhoni-
jemom svijetu«. Literatura tjeskobe i apsurda kao i literatura motivirana mis-
ticizmom i spekulativnom metafizikom su neke od reakcija na opći osjećaj
nemoći i mučnine. Mjesto autentične umjetnosti zauzela je velikim dijelom
tzv. masovna umjetnost, koja pretvara ljude u pasivne promatrače i parali-
zira izvore stvaralaštva. Izlaz iz civilizacijske krize, a kriza umjetnosti i litera-
ture je samo odraz te opće krize, Supek vidi u buđenju latentnih moralnih
snaga društva, u aktiviranju apatičnih masa, kod čega kultura ne bi smjela
pasivno čekati taj moralni, duhovni i društveni preokret, nego bi trebala biti
jedan od njegovih predvodnika. Supek poručuje: »Da će znanstvena univer-
zalnost i vatrena poetska riječ probiti ledeni pokrov šutnje i oholosti jedna je
od posljednjih nada. Inače bi čovjek zašutio, zauvijek«, (ibid. str. 321).
Humanizam - putokaz za izlaz iz sadašnje
civilizacijske krize
Nakon filozofskog i umjetničkog procvata u antičkoj Grčkoj, humani-

zam je doživio svoju renesansu u Europi potkraj srednjeg vijeka sukobljava-
jući se s papinskom i dogmatskom Crkvom. Filozofija humanizma, koja se
počela razvijati zalažući se za načelo tolerancije nasuprot katoličkoj isk-
ljučivosti i dogmatičnosti, danas nastoji premostiti jaz između racionalnog i
metafizičkog, između razuma i osjećaja. Humanizam teži da univerzalne
ljudske vrijednosti stavi iznad vjere, crkve i ideologije. (I. Supek
Spoznaja, str. 8). Kolikogod znanstvena istraživanja proširuju horizonte
spoznaje, fundamentalna pitanja o smislu čovjekovog postojanja i pitanja
morala ostaju izvan dosega empirijskih znanosti. A to su pitanja na koja odgo-
vore daje, po Supekovom uvjerenju, humanistička filozofija koja povezujući
znanost, umjetnost i etiku u središte svog zanimanja stavlja pitanje čovjeko-
ve egzistencije. Humanistička filozofija ne prihvaća jednoznačno tumačenje
prirode, a posebno ne čovjeka i njegove psihe, koje se temelji na jednom
načelu, bilo da je to materija ili ideja odnosno duh, već oslanjajući se na
kvantnu teoriju ukazuje na dvojakost prirodnih i mentalnih (psihičkih) proce-
sa. Ta filozofija uzima u obzir empirijske činjenice i znanstveno utvrđene
istine, ali ide dalje od njih: ona sadrži i univerzalna moralna načela odnosno
opće važeće naputke za ponašanje.
Polazeći od humanističke tradicije prosvjetiteljstva, univer-

zalnih etičkih načela i deklaracija o ljudskim pravima Supek formulira ovih
devet temeljnih humanističkih načela koja bi trebala biti temelj i mjerilo indi-
vidualnog i kolektivnog ponašanja: (I. Supek Na prekretnici milenija, str.
236-253).
a) Očuvanje i unapređenje života i prirode. Za humanizam naj-
veća vrijednost je čovjek, njegova sloboda, dostojanstvo i oplemenjivanje
njegove egzistencije. Ali to načelo treba primijeniti i na životinje i čitavu
prirodu.
b) Afirmacija jednakosti među ljudima. Bez obzira na različito

genetsko nasljeđe i različite odgojne i životne okolnosti, u svakom se čovjeku
kriju veći ili manji umni i kreativni potencijali. Iako se ljudi ne rađaju jednaki,
društvo treba svima osigurati jednake šanse da razviju svoje mogućnosti u
najvećoj mogućoj mjeri. Iako su genetski naslijeđene fizičke i mentalne pre-
dispozicije različite, svakom čovjeku treba omogućiti da maksimalno razvije
svoj latentni kreativni potencijal. Stoga se u socijalnim demokracijama moraju
stvoriti povoljni uvjeti za odgoj i obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i druge
životne uvjete za sve ljude bez obzira na njihov socijalni i imovinski položaj.
Jedino primjenjujući načelo jednakosti može se zadovoljiti društvena pravda
a istovremeno i društveni interes, jer se na taj način u punoj mjeri razvijaju
individualne sposobnosti ljudi i uvećava kreativni potencijal čitavog društva.
c) Osiguranje čovjekove slobode, koja se ne iscrpljuje slobodnim

odlučivanjem o raznim političkim opcijama ispred glasačkih kutija, slobodnim
izborom vjeroispovijesti, slobodom govora i slobodnim izborom zanimanja.
Humanizam shvaća slobodu mnogo šire od filozofskog i političkog liberaliz-
ma; potpuna se sloboda u humanističkom smislu može postići jedino stvara-
njem uvjeta za puni razmah čovjekovog stvaralaštva, jer kako kaže Supek:
»Sloboda se potvrđuje najsnažnije u stvaralaštvu«. Filozofsko i znanstveno
opravdanje za novo, šire poimanje i afirmaciju čovjekove slobode dala je,
kako ističe Supek, kvantna teorija time što je ukinula načelo kauzaliteta i
determinizma, na kojima je počivala klasična fizika i filozofija.
d) Ostvarenje međuljudske solidarnosti. Prirođeni egoizam, ako

preraste u bezobzirni egocentrizam, izvor je većine individualnih zala i
društvenih nepravdi. Humano, slobodno i pravedno društvo nije moguće zami-
sliti i ostvariti bez pune afirmacije načela međuljudske solidarnosti. To je
načelo naročito aktualno u suvremenim uvjetima neoliberalnog kapitalizma,
koji uzrokuje sve veću polarizaciju ljudi i naroda na bogatu manjinu i siro-
mašnu većinu. U okviru jedne države načelo solidarnosti trebalo bi provesti
odgovarajućim mjerama poreske, prosvjetne, zdravstvene i socijalne poli-
tike, a na međunarodnom planu raznim mjerama pomoći tehnološki i ekonom-
ski nerazvijenim zemljama.
e) Promicanje istine i tolerancije. Iako se znanstvene teorije, a ni
osobne spoznaje o pojedinim događajima ne mogu smatrati apsolutnim i nepo-
grešivim istinama, jer ih nove činjenice ili nove okolnosti mogu dovesti u
sumnju i djelomično ili potpuno zanijekati, traganje za istinom i njeno promi-
canje mora biti cilj svakog moralnog čovjeka i svakog humanog, demokrat-
skog društva. A s obzirom da je stvarnost, a stoga i istina mnogo zamršenija
nego što se često misli, različitost i pluralizam pristupa omogućit će potpuniju
spoznaju. Kompleksnost pojma istine kao i poštivanje ljudske slobode nameće
nužnost tolerancije prema tuđim mišljenjima, jer svaki čovjek ima svoj vla-
stiti sud i vlastitu istinu.
f) Njegovanje ljepote i unapređivanje umjetnosti. Humanistička

filozofija ne smatra da je etika utemeljena samo na čistom razumu ili na
čistom osjećaju, već ukazuje na jedinstvo racionalnog i emocionalnog i na
povezanost etičkog i estetskog. A književnost i umjetnost oduvijek su razvi-
jale cjelinu misli i osjećaja. Sam um ili racionalnost ne daje čovjeku dovoljnu
snagu da izdrži najveća moralna iskušenja, a umjetnost razvija kod čovjeka
osjećajnost i plemenitost. Supek kaže: »Ništa tako ne profinjuje i ne obogaćuje
ljudsku osjećajnost kao glazba«. Stoga je puna sloboda stvaralaštva i neovi-
snost umjetnika bitna za uspostavu humanističke demokracije.
g) Ostvarenje pravde. Moderna demokracija treba težiti što pot-

punijem ostvarenju socijalne pravde i solidarnosti, slobode i dostojanstva
čovjeka. Jednakost pred zakonom ne jamči pravdu; da bi se ona postigla
treba dati određene povlastice svima onima koji su bez svoje krivnje u nepo-
voljnijem položaju. Važna je neovisnost sudstva od političke vlasti, ali tako-
đer da oni koji presuđuju budu privrženi ne samo zakonima, koji ne mogu
pokriti sve slučajeve, nego također moralnim i humanističkim načelima. Su-
pek zaključuje: »Svijet će biti pravedan ili ga neće biti«.
h) Promicanje svjetskog jedinstva. Globalizaciju, koja je logična

posljedica znanstveno-tehničke revolucije i njom izazvanom globalnom
ekspanzijom industrije, međunarodne trgovine, prometa i komunikacija, nemo-
guće je zaustaviti. Potrebno je i moguće neutralizirati negativne strane glo-
balizacije odgovarajućim reformama međunarodnog poretka utemeljenim na
načelima humanizma i socijalne demokracije. U tome vodeću ulogu trebaju
imati Ujedinjeni narodi, koji bi se postepeno trebali pretvoriti u svjetsku kon-
federaciju država odnosno naroda. Postaje sve očiglednije da se bitni pro-
blemi suvremenog svijeta mogu riješiti samo na globalnoj razini, pa rješenje
treba tražiti u njegovanju svega što afirmira univerzalnost, a u tome posebnu
važnost imaju prosvjeta, znanost i kultura.
i) Poticanje dobrote i ljubavi. S obzirom na neraskidivu međuovi-

snost ljudi, zatvaranje čovjeka u skučene okvire vlastitog ega, u svoje misli,
osjećaje i interese suprotno je načelu i nužnosti zajedničke ljudske egzisten-
cije. Uzajamna ovisnost i poistovjećivanje pojedinca s drugim osobama isho-
dište je etike, jer na taj način čovjek transcendira svoj ego i postaje društveno
biće. Čovjek se ne može shvatiti kao individua s isključivom, u sebe za-
tvorenom subjektivnošću, već samo u povezanosti s drugim ljudima kao i u
povezanosti s prirodom i kozmosom. Nasuprot uspješnom čovjeku, koji efi-
kasno posluje i penje se na društvenoj ljestvici prestiža, moći i bogatstva, što
je ideal suvremene civilizacije, humanistički je ideal obrazovan, sposoban i
odgovoran, ali u prvom redu dobar čovjek. »Biti dobar - najviše je što pojedi-
nac može postići u traženju sreće i sklada sa svojom savješću«, kaže Supek.
Etičko suština humanizma
Iako porijeklo morala prema nekim autorima ukazuje da se on prvo-

bitno temeljio na uobičajenim pravilima ponašanja u određenoj društvenoj
zajednici, koja su postala obvezna i imala dakle karakter prinude, prema
humanističkom shvaćanju istinska moralna odgovornost pretpostavlja čovje-
kovu slobodu i njegov vlastiti izbor. To znači da moralnom sudu podliježu
samo ona djela koja su učinjena pri punoj svijesti, svojom vlastitom voljom.
(I. Supek Filozofija, znanost i humanizam, str. 329). S obzirom da kršenje
vjerskih, zakonskih i običajnih pravila ponašanja izaziva kod većine ljudi ne-
lagodu ili strah, ta su pravila i zabrane više ili manje bila učinkovito sredstvo
za navikavanje odnosno prisiljavanje ljudi na moralno ponašanje. Stoga se
sve drevne vjerske predaje i Božje zapovijedi temelje na određenim pravili-
ma i zabranama. Humanistička etika međutim smatra da je moralnost nekog
čina veoma složen fenomen, da moralna odgovornost ovisi o motivima i
posljedicama tog čina, o kontekstu u kojem se dogodio i da je povezana sa
slobodom odlučivanja. Stoga se nameće potreba da se utvrde i definiraju
neka temeljna moralna načela koja bi pomogla pojedincu da vlastitom pro-
sudbom razlikuje dobro od zla i svojom slobodnom voljom, po svojoj savjesti
donosi odluke o svojim postupcima.
U traganju za humanističkom definicijom morala Supek kritički anal-

izira razna, često oprečna tumačenja suštine morala. Platon je na pr. smat-
rao da vrline, kao što su pojam dobrog i lijepog spadaju u svijet apriornih
kategorija, u svijet ideja koje su unaprijed date, koje su univerzalne, vječne,
nepromjenljive i objektivne, t.j. neovisne od ljudskog iskustva. Supek drži da
Platonovo transcendentalno carstvo ideja i vrednota, kao izvora morala ne
može izdržati povijesnu i psihološku kritiku, ali ne prihvaća ni naturalističku i
historističku doktrinu o moralu kao skupu običaja i pravila ponašanja, koja su
se iskustveno razvila u l j u d s k i m z a j e d n i c a m a , j e r su j e d i n o na taj
način one mogle opstati i razvijati se. Naturalizam je pokušao ljudsko pona-
šanje, dakle i moralne norme, izvesti iz bioloških i psiholoških zakona, koji se
svode na zakon samoodržanja. Slično je stanovište zastupao i Thomas Hobb-
es, prema kojem je čovjek da bi opstao morao biti egoist i nasilnik (homo
hotnini lupus). Da bi se izbjegao rat svih protiv svih, pojedinci ugovorom
stvaraju državu koja propisuje zakone i pravila ponašanja. Hobbes reducira
dakle čovjeka na biološke funkcije, potpuno zanemarujući njegovo mišljenje,
osjećaj pravde, sućuti i ljubavi. Iako je točno da su moralni iskazi dati u
obliku savjeta, pravila ili zapovijedi, njihovo provođenje ima tek onda moral-
no značenje, ako je učinjeno slobodnim, svjesnim izborom, u punoj slobodi
savjesti. Moralne norme nastale u ljudskim zajednicama tijekom duge evolu-
cije bile su uvjetovane ne samo potrebama opstanka tih zajednica, nego i kao
plod čovjekovih misli, mašte, osjećaja i težnji, da bi s vremenom dobile uni-
verzalno značenje. Teško bi bilo shvatiti moralno ponašanje, napominje Su-
pek, kad u njemu ne bi učestvovale i čovjekove emocije, prvenstveno sućut,
ljubav i osjećaj pravde, koje su se postepeno tijekom evolucije uzdigle do
moralne svijesti. On podsjeća na Mojsijeve zapovijedi koje su bile norma-
tivne i restriktivne, da bi kršćanstvo u središte svoje etike stavilo načelo
ljubavi i praštanja. Ljubav je prema humanističkoj etici temelj morala, a ona
proizlazi iz težnje i spoznaje da čovjek ne postoji sam za sebe, već je od
rođenja do smrti nerazrješivo vezan sa svojom zajednicom, i više od toga, s
cjelokupnom prirodom i kozmosom, (ibid. str. 344). Izdvojenost i samoživost
individua, što zastupa utilitarizam liberalne epohe, je fikcija, a njena je logi-
čna konsekvencija da se tu onda gubi autentična moralnost.
Utilitarističko tumačenje morala svodi se na pojmove ugode ili koristi:

jedan čin je moralan ako proizvodi više koristi nego štete. Tu se dakle moral-
nost nekog čina odnosno ponašanja mjeri njihovim posljedicama, t.j. empirij-
ski mjerljivim učincima. Kod toga se prosuđuje konačni učinak određenog
čina, t.j. njegova ukupna korist ili šteta, s tim da se svaki čovjek, na koga taj
čin ima bilo kakav utjecaj, mjeri kao jedan. Problem je s utilitarističkim
shvaćanjem morala što pojam koristi ili štete može imati različito značenje za
različite ljude, i drugo što je vrlo teško ili nemoguće utvrditi pojedinačne
učinke nekog čina u okviru veće skupine ljudi. Međutim, važniji je prigovor
tom tumačenju morala što se u postupku utvrđivanja moralnosti nekog čina
uopće ne primjenjuju moralni kriteriji odnosno neka opće prihvaćana moral-
na načela. Osim toga, Supek prigovora utilitarističkom modelu morala što on
potpuno zanemaruje ulogu motivacije. On smatra da se cjeloviti moralni sud
o nekom činu može donijeti jedino ako se uzmu u obzir oba čimbenika: njegove
posljedice i motivacija, podrazumijevajući da je odluka donijeta slobodnim
izborom. Sasvim suprotno stajalište zastupa teleološka doktrina, prema kojoj
je svaki čin koji ima moralni cilj samim tim i moralan. Po tom shvaćanju neki
čin je samo sredstvo za postizavanjem željenog cilja, pa prema tome i nema
sam za se nikakvu moralnu vrijednost, on je dakle moralno irelevantan. Takav
stav je očigledno neprihvatljiv s humanističkog stajališta, jer bi u tom slučaju
bilo opravdano korištenje nemoralnih sredstava ukoliko ona služe postiza-
vanju moralnog cilja.
Pojam morala je višedimenzionalan: moral je povezan s društvenim

običajima i pravilima ponašanja nastalim i razvijenim tijekom tisućljetne evo-
lucije ljudskih zajednica, ali je istovremeno izraz subjektivnih osjećaja, mi-
šljenja i stavova. Moralna načela nastala u okviru ljudske zajednice srasla su
s kulturom i životom te zajednice, ali i sa psihom pojedinih članova te zajed-
nice. Nijedan čovjek nije neovisan i izdvojen od okolnog svijeta, već je srastao
u složeno društveno tkivo. Iako je svaki čovjek svjestan svoje individualnosti
i svoje egzistencije, njegov je život isprepleten bezbrojnim nitima s drugim
ljudima i s okolnom prirodom, tako da je on istovremeno samosvjestan indi-
viduum, ali i nerazdvojni dio cjelokupne ljudske zajednice, prirode i kozmosa.
Stoga su i čovjekovi osjećaji i misli odraz univerzalnog iskustva. Tek kad se
shvati povezanost čovjeka i Kozmosa, kad se oni shvate kao neraskidiva
cjelina, tumačenje morala dobiva autentičnu osnovu. Odluku o svom pona-
šanju donosi pojedinac, ali mu u tom odlučivanju pomažu opće prihvaćena
načela, običaji i pravila. Međutim, životne situacije su često veoma zamršene
i konfliktne stvarajući moralne dileme, tako da na kraju čovjek ostaje pre-
pušten svom vlastitom sudu, svojoj savjesti. Suštinu moralnog čina Supek
ovako opisuje: »Čist moralan čin je onaj gdje su ispunjena stanovita moralna
načela i postignuto kakvo dobro za ljude; čist nemoralan čin je onaj gdje su
prekršena moralna načela, a korist pripada samo prekršitelju; dok će u živo-
tu biti mnogo problematičnih ili »miješanih« činova gdje su načela i posljedice
u sukobu.« (ibid. str. 349). Genetsko nasljeđe doduše u velikoj, a možda i u
pretežnoj mjeri utječe na biološku i mentalnu konstituciju čovjeka, ali se ipak
njegova psiha oblikuje u složenoj interakciji nasljednih, kulturnih i socijalnih
čimbenika. Ljudska se dobrota, pravednost, istinoljubivost kao ni egocentri-
zam, bahatost i taština ne mogu, po mišljenju I. Supeka, izvoditi samo iz
genetike, već su posljedica životnih i društvenih okolnosti. Stoga bi humano
društvo trebalo svakom djetetu pružiti jednako dobar odgoj i obrazovanje, a
svakom odraslom čovjeku jednake uvjete za zaposlenje.
Orijentacija znanosti na objektivno, racionalno i empirijsko istraživanje

prirode i svijeta, što se često svelo na faktografiju, t.j. na opisivanje činjenica
i prirodnih procesa posredstvom teorijskih modela, dovela je do odvajanja
znanstvenih faktografskih iskaza od moralnog vrednovanja. Tako je došlo do
moralne indiferentnosti mnogih znanstvenika za šire društvene učinke nji-
hovih istraživanja. Ograničavajući se na faktografske iskaze koji se vrednu-
ju jedino po tome jesu li istiniti ili pogrešni, znanost se odvojila od etike.
Međutim, prema humanističkom shvaćanju, kako to objašnjava Supek, zna-
nost se ne može svesti samo na objektivno tumačenje činjenica; ona se ne
može izdvojiti iz šireg konteksta u kojem djeluje, iz konteksta ljudske opstoj-
nosti. Istine kojima teži znanstveno istraživanje nisu čisto objektivne ni čisto
subjektivne: znanstveno istraživanje i moralno ponašanje moraju se proma-
trati u kontekstu cjeline čovjeka, njegovog čina i Kozmosa. Ako se na zna-
nost gleda u takvoj perspektivi, u povezanosti sa cjelinom, onda ona ne može
ostati u moralnom vakuumu. Osim toga znanost i moral povezuju neka za-
jednička obilježja, kao što su istinoljubivost, kritičnost i univerzalnost. Kvantna
je teorija pokazala, podsjeća Supek, da fizički zakoni nisu zakoni jedne
unaprijed date prirode, nego su ovisni o interakciji ljudi i njihovog okoliša.
Danas kad se čovječanstvo našlo pred opasnošću samodestrukcije, zahva-
ljujući među ostalim i epohalnim znanstvenim otkrićima, moralna odgovor-
nost znanstvenika je velika. Oni ne mogu biti ravnodušni u pitanju da li se
njihova otkrića i na njima zasnovana tehnologija koriste na dobrobit čovječan-
stva ili na njegovu štetu.
I. Supek je pred više od tri desetljeća postao svjestan da pitanje mora-

la postaje sudbonosno za suvremeni svijet, koji se našao na ivici ponora
suočen s apokaliptičnim prijetnjama i kad, kako se čini, religije i crkve gube
svoj utjecaj na savjest ljudi u traženju putova prema dobru i sreći. Stoga je
afirmacija humanizma, univerzalnosti i morala postala danas sudbonosno pita-
nje čovjekove egzistencije. A to su ideali o kojima su, podsjeća Supek, »snat-
rili i Buddha i Krist i Rousseau i Dostojevski. Bitna Kristova poruka nije bila
toliko u obećanju zagrobnog nebeskog carstva, koliko u jednostavnim riječi-
ma »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.« (I. Supek Spoznaja, str. 233,
234).
LlTERATURA OZNAČENA U TEKSTU
1) Fritjof Capra, Die Capra Synthese, Scherz Verlag , Bern,

1998
2) J. R. Oppenheimer, Science and the Common

Understanding, Oxford University Press, London, 1954
3) Niels Bohr, Atomic Physics and Human Knowledge, John

Willen & Sons; New York, 1958
4) Werner Heisenberg, Physics and Philosophy, Allen &

Unwinn, London, 1963
5) Niels Bohr, Atomic Physics and the Description of Nature,

University Press, London, 1934
6) David Bohm, B. Hiley On the Intuitive Understanding of

Nonlocality as Implied by Quantum Theory, Foundation of
Physics, vol. 5, 1975
7) D. T. Suzuki, Mahayama Buddhism, Allen & Unwinn,

London, 1959
8) D. T. Suzuki, On Indian Mahayana Buddhism, Harper &

Row, New York, 1968
9) M. Capek, The Philosophycal Impact of Contemporary

Physics, Princeton, New Jersey, 1961
10) G. F. Chew, Bootstrap: A Scientific Idea, 1968
11) E. Wigner, Symetrics and Reflections: Scientific Essays,

Cambridge, 1970
12) Erich Jantsch, The Self-Organizing Universe, New York,
1980
13) Illya Prigogin, From Being to Becoming, San Francisco,

1980
14) Werner Heisenberg, Der Teil und das Ganze, München,

1973
15) Bela Hamvas, Scientia Sacra, I i II, Ceres, Zagreb, 1995
16) Bela Hamvas, Hiperionski eseji: mitologija, estetika,

metafizika, Novi Sad, 1992
17) Bela Hamvas, Jasmin i maslina, Ceres, Zagreb, 1999
18) Bela Hamvas, Šestoval, Novi Sad, 1994
19) Ivan Supek, The Cultural Dimension of Scientific and

Tehnological Development, Zagreb, 1995
20) Ivan Supek, Goethe und die Natur, Verlag Peter Lang,
Frankfurt, 1986
21) Ivan Supek, Na prekretnici milenija, Prometej, Zagreb,

2001, str. 46
22) Ivan Supek, Epistemology and Philosophy, Wien 1983
23) Ivan Supek, Ruder Bošković, Jugoslavenska akademija

znanosti i umjetnosti, Zagreb 1989
24) Ivan Supek, Religija i filozofija, Školska knjiga, Zagreb,

2003
OSTALA LITERATURA
- Fritjof Capra, The Tao of Physics: An Exploration of the

Parallels Between Modern Physics and Eastern Mysticism,
Shambhala Publications, 25th ed., 1991 (u prijevodu Tao fizike,
Jakić d.o.o. Zagreb, 1998)
- Fritjof Capra, The Turning Point, New York, 1982
- Fritjof Capra, Web of Life: A New Synthesis of Mind and

Matter, Anchor Books, 1996
- Ken Wilber, The Spectrum of Consciousness, Wheaton,

Illinois, 1997
- Ken Wilber, Eastern and Western Approaches to Personal

Growth, Shambhala Publications, Boston, 1979
- Ken Wilber, The Atman Project: A Transpersonal View of

Human Development, Wheaton, Illinois, 1980
- Ken Wilber, A Sociable God: Toward a New Understanding

of Religion, Shambhala Publications, Boston, 1983
- Ken Wilber, Quantum Questions: Mystical Writings of

Worlds Great Physicists, Shambhala Publications, Boston, 1986
- Ken Wilber, Transformation of Consciousness: Conve-

ntional and Contemplative Perspective of Development,
Shambhala Publications, Boston, 1986
- Ken Wilber, Sex, Ecology, Spirituality: The Spirit of

Evolution, Shambhala Publications, Boston, 1995
- Ken Wilber, Brief History of Everything, Shambhala

Publications, Boston, 1996
- Bela Hamvas, Naime, Orbis, Beograd, 1994
- M. Scott Peck, The Road Less Travelled, Simon & Schuster

Inc., New York, 1978
- M. Scott Peck, A World Waiting to be Born, Random House

Ltd., London, 1993
- M. Scott Peck, Further Along the Road Less Travelled,

Simon & Schuster Ltd., New York, 1993

Milan Mesaric Civilizacija Danas I Sutra Knjiga I

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Milan Mesaric Civilizacija Danas I Sutra Knjiga I

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

POHVALE KNJIZI

Rukopis dr. Milana Mesarića smatram jedinstvenim i pionirskim pothvatom

Mesarićev rukopis predstavlja, po mom dubokom uvjerenju, jedinstveni

Radi se o djelu, koje - za razliku od standardnih rukopisa na slične teme -

Prof. dr. sc. Boris Petz

Sva četiri dijela rukopisa maksimalno su interesantna i vrijedna, ipak moramo

Rukopis ne možemo usporediti s drugim tekstovima na hrvatskom jeziku, jer

Djelo Milana Mesarića "Civilizacija danas i sutra" (Obrisi alternativnih

Prof. dr. sc. Josip Obradović

Milan Mesarić doktor je ekonomskih znanosti. Bio je predsjednik Dru-

CIVILIZACIJA, DANAS I SUTRA

Urednici: Vladimir Jakolić, prof. i Nada Jakolić, prof.

Prof. dr. Milan Mesarić

CIVILIZACIJA, DANAS I SUTRA

ITP ŠKORPION, Babonićeva 44, 10000 Zagreb

tel./faks: 01/4635-341, 01/4635-342

Za nakladnika: Ratko Ostojić

Korektorica: Iva Jakolić

I. Civilizacija — N e k o n v e n c i o n a l n e teorije -- 20. - 21. st.

ISBN 953-6405-64-4 (cjelina)

CIVILIZACIJA, DANAS I SUTRA

Obrisi alternativnih svjetonazora

GLAVNA OBILJEŽJA, IDEJNI KORIJENI I DRUŠTVENI UZROCI

SUVREMENI AUTORI NEKONVENCIONALNIH

Fritjof Capra: holističko poimanje prirode,

Wilberovo učenje o biološkoj, socijalnoj

Bede Griffits: Nova stvarnost - pokušaj sinteze

Bela Hamvas: Sveta nauka (Scientia sacra) 336

Dr. Scott Peck: putovi duhovnog razvoja 378

Humanizam Ivana Supeka 414

ORIJENTALNA MISTIKA I NJEN UTJECAJ NA ZAPADU

Učenje i duhovna iskustva triju velikih

Učenje Sai Babe, duhovnog učitelja i čudotvorca 57

M. Baigent i R. Leigh: hermetika i njena uloga u

H. B. Blavatsky i C. W. Leadbeater: teozofija - tajna

Antropozofija - duhovna nauka Rudolfa Steinera 177

HOLISTIČKI I BIOENERGETSKI PRISTUP ČOVJEKU

Dr. William Collinge i John Davidson: suvremeni

Barbara Ann Brennan: holografski i bioenergetski

Dr. Deepak Chopra: kvantna medicina, sinteza

Dr. Andrew Weil i drugi autori: moć samoiscjeljenja 418

Glavni motiv za pisanje ove knjige bilo je uvjerenje autora da zapadna

Vladajuća ideologija zapadnog svijeta posljednjih desetljeća je ide-

Sve to ograničava stvarnu slobodu i prava čovjeka i njegovu mogućnost

Postaje sve očiglednije da su se pozitivni impulsi koje su ljudskom

Prirodna posljedica civilizacijske krize je pojava novih svjetonazorskih

Nova paradigma, međutim, ne zahtijeva odbacivanje pozitivnih

Epohalna otkrića kvantne fizike dala su snažan poticaj novom poimanju

Nova paradigma od koje se očekuje da obilježi novu epohu ljudske

Namjera autora ove knjige bila je objasniti zainteresiranom čitatelju

Koliko god sve te nekonvencionalne doktrine, pogledi i pokreti bili

a) oni se u temeljnim svjetonazorskim stavovima bitno razlikuju od

Sve se, u knjizi opisane nekonvencionalne ili alternativne teorije i prakse,

Ako ova knjiga navede ponekog čitatelja na drukčije promišljanje čovje-

GLAVNA OBILJEŽJA, IDEJNI KORIJENI I DRUŠTVENI

UZROCI SUVREMENIH ALTERNATIVNIH

(NEKONVENCIONALNIH) DOKTRINA I POKRETA

Niels Bohr (1885-1962),

Newsweek od 23. studenoga 1998. piše da je u 1997. godini prema

Razmatrajući uzroke naglog porasta zanimanja za alternativnu, ne-

Među najpoznatije suvremene alternativne pokrete svakako spada

a) vjerovanje da je izvor svega postojanja neka kozmička, inteligentna

Naziv »alternativan« ili »nekonvencionalan« traži objašnjenje: pod tim