MITOVI, PREDAJE I LEGENDE

GRČKI PANTEON

Zamršeno rodoslovlje, Geja zemlja, Kaos otvoreni bezdan, Tartar pusti ponor. Zeus je vrhovni
bog, oličenje snage i hrabrosti, munjeviti gromovnik, dobri bog koji daje kišu. Hera mu je ženai
sestra, vrhovna boginja, boginja braka. Atena mu je kći, boginja mudrosti, snage i pravednog
rata, žene je naučila tkati, a muškarce lončarenju. Apolon je bog muške ljepote, proroštva,
medicine, glazbe i sunca. Zeusov i Letin sin, a smatralo se da tjera zlo i bolest. Afrodita je
božica ljepote, požude ispolnosti. Zeusova i Talasina kćer. Artemida je Apolonova sestra
blizanka koja je zaštitnica djevojaka. Božica mjeeca, poroda i svadbe. Ares je najstariji sin Here
i Zeusa, bog rata, snažan i silnik je bio koji se radovao smrti junaka. Hestija je živjela u
Zeusovom srcu, božica ognjišta. Hefest ima simbol čekić i kliješta, bio ružan i hrom, zaštitnik
obrtnika. Hermes je glasnik bogova, zaštitnik putnika, lopova i pastira. Demetraje Zeusova
sestra, boginja zemlje i ratarstva. Posejdon je Zeusov brat, bog mora i zemljotresa. Had je bog
podzemnog svijeta koji mora držati ravnotežu.

KADMEJ, HARMONIJA I ILIRIOS

Legende nastaju kako bi se naglasila važnost bogova i heroja i nastaju u Rimu, Ateni i Tebi.
Harmonija je Grčka božica, a njena udaja za Kadmaja u vezi je s osnutkom Tebe. Kadmej ubija
vodenog zmaja i od zubiju zmaja nastaje rasa boraca koji su ime bili Aresovi potomci
(Kadmejev otac bio je Agenon njegov praotac je,-Harmonijin otac) Da bi se sve dovelo u
normalu, on se ženi Harmonijom i osniva se Tebu. Uz njih dvoje veže se još jedna legenda u
vezi s ilirskim pokrajinama. Smatra se da su bili protjerani iz Tebe, došli u ilirsko podneblje i
po njihovoj volovskoj zaprezi ime je dobila Budva. 3. legenda kaže da njih dvoje dobivaju sina
Iliriosa kojeg odmah po rođenju je obavila zmija i prenijela mu magičnu snagu pa će on postati
ilirski rodonačelnik.

ENEJA I OSNIVANJE RIMA

Eneja je junak čija lutanja opisuje Vergilije nakon Trojanskog rata, a on s Trojancima odlazi.
Majka mu je Venera koja mu pomaže a Junona mu šalje oluju. Dolaze u Kartagu gdje se Didona
zaljubila u njega i moli ga da ne ode. Bog Apolon mu govori kako mora naći mjesta za osnivanje
grada, zabunom misli da je to Kreta odakle ih protjera kuga. Dalje idu na Siciliju pa u Italiju-
Lacija. Eneja osniva grad Lacij, A prethodno se borio s Turnom i pobijedio. Jupiter Eneju
pretvori u besmrtnog boga. Njegov sin Askonij osnovao je grad Alba Longu a njegovi su kasniji
potomci Romul i Rem koje je rodila Rea Silvija + Mars iako su ih htjeli ubiti oni se spase te ih
othrani Vučica. Romul vraća vlast svom djedu. Odlučio osnovati novi grad, Romul ga je
osnovao Rem preskoči zid i uđe u bratov nesagrađeni grad te ga Romul ubije grad je završen
21. 4. 753.

KRALJ TOMISLAV

Smatra se da je bio proglašen kraljem 925. godine, o njemu se slabo zna. Krunio ga je Grgur
Ninski zlatnom krunom. Legenda o njegovoj kruni: vladar ugarsko-hrvatskog prijestolja kruniti
s dvi krune, jedna od njih je i kruna kralja Tomislava. Lađe koje su išle za Napulj nosile su
znakovlje kraljevske vlasti i bile su napadnute, lađa s krunom se skrila u Raškom zaljevu te se
smatra da su u uvali Blaz sakriveni hrvatski kraljevski simboli te im se od onda gubi trag. Kruna
je 300 godina nakon nađena u jednom selu kad se domaćin opio i stavio na glavu pa ju opet
sakrio.

DOLAZAK HRVATA

Legenda kaže da su došla 5 braća i dvije sestre. Oni predstavljaju 7 starih plamena, a ime Hrvati
dobiva se po najstarijem bratu. Dolaze u 7. stoljeću. Dolaze iz njihove pradomovine u ilirsku
zemlju sve do obale Jadranskog mora. Njihova imena su Hrvat, Klukas, Kosenjec, Muhlo i
Lobel te sestre Tuga i Buga. Slavenska predaja kaže da su Hrvati samo integrirani dio opće
slavenske mase iz područja gornje Visle i Dnjestra te osnivaju dvije pokrajine. Gotska predaja
smatra da Slaveni nisu mogli samo stvoriti državu već uz pomoć drugih naroda pa su stoga
Hrvati bili slavenizirani Goti koji su vladali Slavenima. Iranska predaja dvije ploče otkrivaju
ime Hrvat u zagrade iransko pleme / radi Huna moraju iz Irana, a potvrda je u staroj vjeri

ČEH, MEH, LEH(RUS)

Trojica braće koji se smatraju utemeljiteljima Poljske, Češke, Rutenije (dio Rajna, Ukrajina i
Bjelorusija (Poljska: 3 brata idu na različite strane istok, zapadn i sjever. Leh je vidio orla
nasuprot crvenom zalasku sunca i odlučio se tu naseliti i na poljski grb stavlja se bijeli orao.
Češka: Ček i Leh odlaze s istoka u srednju Europu Čehse uspeo na brdo, a Leh u nizinu. Oni su
stvarno postojali te se njihova imena stvarno pojavljuju. Lončić za piti vino-3 dijela.
KRALJICA TEUTA

Posljednja je ilirska kraljica s onih prostora, a nazivali su je i gusarskom kraljicom te da je bila

mudra i hrabra. Na vlasti je bila poslije smrti Argona. Kada se ilirska država prostirala od
Neretve do Epira i sve otoke osim Visa. Gusarila je na štetu Grka i Rimljana. Zbog prijetnje
Rimljana, Teuta šalje da ga ubiju sjekirom tog rimskog poslanik Demetrije koji joj zabranjuje
ratovanje i ubija sve dalmatinske prvake. Pokušala je osvojiti Vis. Postoji legenda o
izgubljenom blagu. Možda ga je utopila u gusarenju, A spominje se da je imala tvornicu novca
Stijena. Kraljica Teuta iznad Rima postoji stijena za koju se vjeruje da se s nje sunovratila
kraljica Teuta kako ne bi pala u ruke Rimljana. Teutina suza-Boka kotorska-vrelo koje se
naziva? Imala je dvor i ljetnikovac u Dolu.

DIOKLECIJAN –

Slavljem kao reformator, a za pamćenje kao progonitelj kršćana. Dobrovoljno se odrekao

prijestolja Almira između 313 i 316. imaju kćer valeriju optuženi je bio za ubojstvo svetog
Dujma, bio je ujak Sv. Kaja. Smatra se da je Solin izgrađen kamenjima iz ruke u ruku. Duž puta
od 20 km (katakombe: tuneli u palači puni su zamki. Supruga Serena (kršćanska mučenica; ime
druge žene mu je Priska) bila je kršćanka pa je dao pogubiti. Htio je ubiti 500 djece našto se
usprotivila kćer Valerija a on njoj kaže đavo te odnio na što se digne vjetar i nju kočija odveze,
legenda kaže da dva puta godišnje Kočija obiđe solim. Ona tako traže da neko spasi

ODISEJ

Jedan je od najpoznatijih grčkih junaka, proveo je 10 godina u Trojanskom ratu u kojem se

isticao svojom hrabrošću i mudrošću. Prema njegovom planu izgradili su Trojanskog drvenog
konja pomoću kojeg su pobijedili u ratu. 10 godina lutao je morem progonjen od strane boga
Posejdona jer je Odisej osljepio njegovog sina kiklopa Polifema. Odisej je proživio mnoštvo
avantura kao što je susret s čarobnicom Kirkom, boravak na otoku sirena, susret i živots nimfom
Kalipso. Nakon 20 godina vraća se na Itaku prerušen u prosjaka da ga nitko ne prepozna.
Uspjeva pobijediti na natjecanju prosaca. Naime jedino je on uspio lukom poslati sve strijele
kroza sve sjekire. Lik Odisejsa je jedan od najrazrađenijih likova u književnosti te postaje
simbolom čovjeka avanturista
MENTOR

U Homerovoj Odiseji on je stanovnik Itake i Odisejev prijatelj kojem je Odisej povjerio svoj
dom i svoga sina. Mentor je bio odan te je izvršio sve ono što je od njega Odisej zatražio. Božica
Atena često je uzimala lik Mentora kako bi davala savjete Telemahu te kako bi ga pratila u
potrazi za ocem. Značenje mentora znači osobu koja prati nekog te ga savjetuje i bdije nad njim.
Atena se u liku Mentora obratila Telemahu kako osjeća da će mu se otac brzo vratiti te ga je
ohrabrivala i poticala da ne odustaje jer je bio mlad i nesiguran

TELEMAH

Prema grčkom mitu on je Odisejev i Penelopin sin. On je sa svojom majkom čekao oca te se
jednom obratio kralju Menelaju koji mu je rekao da je Odisej zaroblje na otoku. Nakon
Odisejevog povratka, Atena Telemahu otkriva kako ga prosci žele ubiti no u tome ne uspijevaju.
Na kraju, Penelope prepozna Odiseja kada je riješio zadatak o njihovom bračnom krevetu
izgrađenom od debla masline.

DMITAR ZVONIMIR

Pripadao je dinastiji Svetoslavića. Prvi put se spominje kao ban u slavonskom dukatu šezdesetih
godina 11. stoljeća. naslijedio je kralja Petra Krešimira IV. Papinski legat Gebizon okrunio ga
je kraljevskom krunom u bazilici Svetoga Petra u Solinu. Ime kralja Zvonimira zabilježeno je
na Baščanskoj ploči. U XIV. st. zapisana je predaja o silovitom umorstvu najboljega hrvatskog
kralja Dmitra Zvonimira. Frane Bulić zabilježio je u rujnu 1886., između Drniša i Muća, predaju
o umorstvu kralja Zvonimira i poslao je povjesničaru Ferdi Šišiću Prema predaji umoren je od
svojih podanika na Saboru u Kninu, na lokalitetu Pet crkava, sredinom 1089. godine.

ZVONIMIROVA KLETVA

Prema predaji zadnje su Zvonimirove riječi upućene Hrvatima: nigdar ne imali gospodina od
svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili. Po drugoj verziji Zvomirova je kletva glasila:
Dabogda nad vama tisuću godina vladao tuđi jezik. Po nekim izvorima ta je kletva trebala trajati
devet stotina godina do 1989. godine, što se, dakle i ostvarilo.
PAD BOSNE

Turski car Mehmed domogao se bosanskoga kraljevstva i kraljevskih riznica, “Tada su silovane
čiste gospođe, obeščašćene djevice, poklani časni starci, nevina djeca nogama pogažena,
oskvrnjene bogoštovne zgrade, vatrom nagrđeni oltari, posvećeni muževi ili mačem pobijeni ili

osramoćeni. Bezbrojni ljudski plijen odveli su u barbarske krajeve – Trakiju i Aziju – da odsele
rađa Turke.” Velik broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine spasio se bježeći u kršćanske zemlje
Hrvatsku, Italiju i Ugarsku. Neki su ponijeli sa sobom veliki drveni kip, posvećen štovanju
Blažene Djevice Marije, u Trsat. Od Osmanlija je pobjeglo 400 000 Hrvata a od toga ih je 200
000 izginulo i pomrlo bježeći u Hrvatsku, Italiju (Molisse), Austriju (Gradišće), Rumunjsku i
drugdje.

POSLJEDNJA BOSANSKA KRALJICA, KATARINA KOSAČA

Posljednja bosanska kraljica Katarina prešla je s bogumilstva na katoličanstvo i postala

franjevkom Trećega reda. Doživjela je tužnu i tragičnu sudbinu i umrla u izgnanstvu, daleko od
domovine i svoje djece koju su Turci odveli u ropstvo u Carigrad. Grob kraljice Katarine u
Crkvi Araceli u Rimu Hrvati obilaze više od pet stoljeća. „U gradu Bobovcu živila kraljica
Katarina. Ona je bila Kosača. Ona je naše žene odavde podučavala vest, plesti – sve
domaćinske radove koji su se obavljali u kući.U znak poštovanja prema kraljici i zbog žalosti,
one i dan-danas nose crne marame na glavi.” Te žene nazivaju se Katarinke. U sutješkome
samostanu su sačuvani plašt, stola, svileni ubrus, kvadratična svilena vrećica, uškrobljeni rubac
za misu i jedan dio misnice. Trajna predaja tvrdi da je te stvari izradila blažena Katarina, kraljica
bosanska.

IVO SENJANIN

Ivo Senjanin bio je uskočki vojvoda koji je kao kapetan ratovao po Albaniji, Bosni i
Hercegovini i Hrvatskoj. Istaknuo se u borbama za Klis i Petrinju u Dugom ratu (1593.-1606.).
Optužen za krađu žita i pogubljen. Uzalud je senjski kapetan svjedočio da mu je dao žito za
njegove vojnike. Pomilovan je nakon pogubljenja.
MIJAT TOMIĆ

Od svih narodnih junaka Mijat (Mijovil) Tomić najomiljeniji je kod naroda, koji i danas o njemu
pjeva i priča. Bio je najglasovitiji junak u osamnaestom vijeku. Rođen u Duvnu, odbio se u
hajduke od turskog zuluma, Mihat zakloni ženu u Primorje, pa se podigao na Turke, kad su oni
najokrutnije bjesnili po Bosni i po Hercegovini; i on je najveće narodu omilio, jer je bio od onih

hajduka, koji ne imadu ništa hajdučkoga, do svoje junačke slobode. Smrt Mihatova drugi nam
je izgled, čega se ima najviše bojati posramljeni narod: lakomosti za blagom i za gospodstvom.
Mijata Tomića nalazimo i u Erlangenskom rukopisu kao i u Cvitu razgovora naroda i jezika
iliričkoga aliti rvackoga od fra Filipa Grabovca. Grabovac piše ovo: “Samo ovo oću spomenuti:
kako posli Tomića Mijata iz Duvna nije bilo već pravoga ajduka niti će već ni biti.“ Rečeni
poginu oko prvi(h) godina mira od Kandije. Izdade ga Bobovac Ilija od Doljana; njegov bi kum,
sapelo ga. Pogibe malo prije žetve.

Martić-Jukićeva pjesma Mijat Tomić i kadija tešanjski spominje kako je Mijat Tomić po raznim
stranama Bosne i Hercegovine gradio česme za putnike i prolaznike.

Druga predaja dovodi odmetnuće Mijata Tomića u hajduke u svezu s njegovim gospodarom
begom Kopčićem. Po toj predaji Mijat čuva begove ovce do svoje dvadesete godine, ide
umjesto svoga gospodara na mejdan zulumćaru Arapu, koji je ucijenio bio sve Duvno, i zatim,
kad mu se gospodar ženi iz kasabe (Duvna ili Županjca) nosi barjak u njegovim svatovima. To
je krivo Turcima svatovima i jedan od njih natjera konja na Mijata, ali ga ovaj ubije i, kad su
doveli djevojku u begovu kulu, pobjegne noću u planinu i postane hajduk Mijat Tomić spada
među one plemenite hajduke koje je u planinu otjerao turski zulum.

Postoji 28 pjesama koje govore o smrti Mijata Tomića. U 19 pjesama se govori da je Mijata
izdao njegov kum Ilija Bobovac, a ubio ga neki Arapin. Mijatov sestrić Marijan je ranjenoga
Mijata pokušao odnijeti u Vran, ali je Mijat izdahnuo pod Sovićkim vratima. Tu se, na njivi
Pošćeci, kažu, nalazi grob hajduka Mijata Tomića. Predaje i pjesme kazuju zatim da je mali
Marijan uspio osvetiti Mijata ubivši “Arapina” u duvanjskoj župi u mjestu Jankovac.
MILA GOJSALIĆ

Hrvatska heroina Mila Gojsalić 27. ožujka 1648. g. zavela je Topal-pašu te zapalila barutanu
žrtvujući svoj život za slobodu Poljica.

„Kad su Turci osvojili Kostanje, taj glavni Turčin je vidija Milu i kako je bila puno lipa,
naredija je da mu je dovedu. Ona je ušla u njegov šator u

kojem je bila i njihova sva municija i taj glavni Turčin. Mile je uzela baklju i zapalila sve, i
šator i Turke i municiju, ali i sebe je žrtvovala za Poljica. Kako se Turci nisu imali više s čim
borit, morali su pobić ća.“

Trideset je žena 1657. g. od Osmanlija herojski obranilo Marinu kod Trogira.

STOJAN JANKOVIĆ

Godine 1666. zarobljen je i odveden u Carigrad odakle nakon 14 mjeseci bježi. Mletačka ga je
vlast odlikovala naslovom “kavaliera” i dodijelila mu u feud imanje u Ravnim Kotarima.
Godine 1685. protjerao je Turke iz Gračaca, oslobodio Kotare od Turaka (1688.), prodro u
Liku do Ribnika i osvojio kulu u Lapcu. Sudjelovao je i u oslobađanju Sinja (1686. godine).
Opjevan je u mnogim narodnim pjesmama. Pjesmom Ženidba Janković Stojana koristio se
francuski pjesnik Lamartine u svojemu spjevu La Chute d’ un Ange. Predaja o tome uskoku
govori kako “je poslao nekog Grgu Antunića s vojskom na Gabelu, da je spali i da onda dođe
k Mostaru gdje će se ujediniti. Spalivši Antunić Gabelu, krenuo je prema Mostaru, ali ga na
putu dočekaše katolici Blaževići i Arapovići, te mu vojsku razbiše tako da se morao vratiti. U
ljeto 1686. Stojan Janković je izvršio poznati pohod na Mostar. Tada je Mate kapetan pozvao
u Sinj Stojana Jankovića iz Kotara, Matu Daničića iz Primorja i Pavla Mandušića iz Otoke.
Svaki je od njih skupio po tristo momaka te su, okupivši se u Sinju, krenuli prema Rami. Tako
su od turske sablje spašeni ramski franjevci sa svojim pukom koji su bili prisiljeni napustiti
stoljetna ognjišta naselivši se u Trilju, Sinju, i Ravnim Kotarima. Sa sobom su ponijeli
čudotvornu Gospinu sliku koja se od tada nalazi u Sinju (Čudotvorna Sinjska Gospa).

POGIBIJA STOJANA JANKOVIĆA

Stojan Janković je, u pohodu za oslobađanje ramskoga naroda, poginuo 23. kolovoza 1687.
godine. Pjesma o tome četovanju i pogibiji Stojana Jankovića pjeva o tome kako je Stojan
poginuo upravo na Duvnu. Pogibiju Stojana Jankovića opisao je Ivan Aralica u romanu Put bez
sna.

Došavši u Gorance, htjede Stojan malo otpočinuti, i dok je on počivao, dotle mu je momak
timario konja. Dok ga je timario, kaže legenda, ispade iz grive zmijičak, a momak ga ubije, pa
kada se Stojan probudio, reče mu što se dogodilo. Čuvši Stojan da je zmijičak ubijen, reče
vojsci: “Ja ću poginuti, nu čuvajte me dobro na konju, kao da sam živ, jer inače ne ćete živi
kroz Livno proći.

Kako Stojan reče, tako i bi, kaže mitska predaja. Na Lipi, kod Duvna, dočeka ga Turčin te ga
iz puške ubije, a drugovi mu privezavši ga na konja i pokrivši ga crvenom kabanicom, prođoše
sretno kroz Livno, jer nitko ne smjede na vojsku udariti bojeći se Stojana.

ČUDESNO OSLOBAĐANJE SINJA

ramski samostan najpoznatiji po slici Gospe od Milosti, sliku donio sveti Jakov Markijskim za
vrijeme turske okupacije crkva, samostan i fratri na Šćitu nastradali četiri puta, 15. listopada
1682.crkvu zapalili pravoslavci, ali slika neoštećena, 1687. Ramljani bježe, bijeg organizirao
fra Pavao Vučković. fratri natovarili konje crkvenim ruhom, fra Stjepan Matić vraća se zapaliti
samostan , spjevana epska pjesma „iz usta” nastanjuju se u staroj benediktinskoj opatiji, boje
se da im se slika ne ukrade, slika skrivena u kući Jure Bubičića, iz Splita prelaze u Sinj 1696.
g., nalažu fra Anti Pletikosiću da donese Gospinu sliku u Sinj; on stiže do Radošića, u procesiji
stižu do Gospine slike, redovnici 1699. grade novu crkvu pod Kamičkom, napad Turaka na Sinj
započeo 8. kolovoza gori Gospina crkva pod Kamičkom i crkva svetoga Franje, četiri dana
topovskih napada, treći dan umire don Ivan Grčić, narod se moli pred Gospinom slikom.
Turcima vlada žeđ, dizenterija i strah, vojska se povlači

ZNAMENITOST GOSPE SINJSKE:

osobitost u mijenjanju lica za vrijeme misa s nakanom, rumeno lice-uslišana molitva, blijedo
lice-milost nije uslišana, godinama se hodočasti Gospi Sinjskoj na zavjet.
TURSKI ZULUMI

PRVA BRAČNA NOĆ

“ Kad su se naši momci ženili, morala je mlada ići prvo spavati s tim njiovim starišinom, valjda se
zvao aga, a tek onda svome mladoženji. Čak je i to jedno vrijeme bilo dok se naši nisu snašli pa se

jedan đuvegija (mladoženja) obuko u ženske aljine i nije dao svoju ženu. Jedan je tako lego s agom
i probo ga je nožom. Tako su se naši ljudi snašli.” Mnogo je Hrvatica tako ostajalo trudno te su tu
djecu rađale u braku sa svojim mužem. “

DIVA GRABOVČEVA

“Živila u Varvari lipa cura, Diva se zvala. Zagledo ti se u nju i turski beg i oće da je ženi. A
imo ti Luka, tako je bilo ime Divinom ćaći, nekog kuma Turčina. On ti se zvao Arslanaga. Je
bio Turčin, ali pošten čovik. Nego, kaže ti on našem Luki da on njemu dadne svoju Divu, pa će
je on sakrit. Tako Luka i uradi, a ovaj ti je popadne i odvede u Vran. Čuvala ti Diva gori ovce
kumove i mislila da je pobigla begu. Ali vidili ti Divu drugi seljaci i tako ti je beg znao di je
sada Diva, i put pod noge pa u Vran, na Kedžaru. Našo je kako čuva ovce. Jadna Diva kad ga
ugleda biž, ali beg brži. Stigne je ufatit, a jadno dite se brani, ali džaba. Mlati Diva i rukama i
nogama da se ubrani ali beg izvadi nož i s njim u Divu. Kad je vidio šta je uradio, beg put pod
noge. Kad je stigo kum Arslanaga, već je bilo kasno. Diva umrla. Prosvitli ga Bog da zna kako
je zlo zlo, pa ko god ga napravio, Turčin ili Vlah. I krene ti kum za begom i ufati ga, fala Bogu.
Probode kum njega baš ko on jadno dite.”

KAMENI SVATOVI U BAREVU

„Za vrijeme Turaka, iz susjednog sela u selo Barevu, vraćali su se svatovi. Turci su tražili svoj
danak za bega na pravo prve bračne noći po njihovom zakonu. Vidjevši šta se sprema, glavni
svat je izvukao sablju i osjeko begu glavu. Došlo je do sukoba svatova i begovih podanika u
kojem se stradali mlada i mladoženja i kumovi.”

DJEVOJAČKA SUZA

“To je bilo za vrime turske vlasti. Turci su vazda vodili hrvatske

djevojke na Hum i tamo ih silovali i maltretirali. Bila je jedna djevojka,
koja nije dala na se pa je pobjegla. Bježuć i trčuć pala je priko jednog
kamena i upala u provaliju gdje je poginula. Od tada do danas s tojeg
kamena teče voda, kap po kap. Taj se kamen zove Djevojačka suza, a
provalija u kojoj je poginula zove se Djevojačka draga.”

PREDAJE: Vrsta priče koja se temelji na vjerovanju u istinitost njezina sadržaja

Žanrovska podjela predaja: 1. Povijesne predaje

2. Etiološke predaje

3. Eshatološke predaje

4.Mitske (mitološke) predaje

5. Demonske (demonološke) predaje

6. Pričanja iz života

ETIOLOŠKE PREDAJE

Nastaju iz potrebe za objašnjenjem podrijetla i nastanka imena mjesta, lokaliteta, prirodnih

pojava itd. Etiološke predaje nastaju na povijesnoj, mitskoj, eshatološkoj, demonološkoj,
legendnoj razini. Neke su etiološke predaje nastale na temelju pričanja iz života. U tim su
predajama sačuvana sjećanja na znamenite ljude i događaje iz najstarije povijesti. Uspomene
na znamenite osobe i sudbonosne događaje čuvaju i mnogobrojni toponim.

Memoari

Često su me judi pitali kako je naš otok dobia ime. Meni je moj dida kaza da kad se dilia Split
i Trogir, osta je jedino naš otok. Nisu znali kome ćedu pripast pa su judi jedni druge pitali: “A
čije je ovo?” Tako su onda nazvali naš otok Čiovo ili kako naši susidi Trogirani kažiju Ciovo.

Žrnovnica je postala po Žrnjevim. U njoj nije bilo mlinova već samo žrnjeva. Žrnjevi su veliki
kameni koji bi se vrtili rukom, pod njih bi stavili žitiju i tu bi ispadalo brašno. Prije je u
Žrnovnici bilo puno žrnjeva.
Ljudi kazuju u Stupniku, da na mjestu, gdje je sada Zagreb, nije bilo nigdje vode ni zdenca.
Jednog dana je onuda prošao neki biskup sa jednim svećenikom i slugom. Kad je putem
ožednio, ne našav nigdje vode, dođe do mjesta, gdje je sada Jelačićev trg. Tu stane i udari
biskupskim štapom po zemlji, i najedanput proključa voda. Tada reče svome slugi: zagrabi. Od
toga doba zove se ono mjesto Zagreb. Onaj zdenac se zove Manduševac.

ESHATOLOŠKE PREDAJE

Eshatološke predaje pripovijedaju o potresnom pojavljivanju ubijene tek rođene vanbračne

djece, umrle nekrštene djece i ubijenih odraslih osoba. Ubijena i umrla nekrštena djeca
pojavljivala su se noću, kriveći se u bijelim haljinicama sa svijećom u ruci. U zapadnoj
Hercegovini tu djecu nazivaju krivljavcima, u istočnoj Hercegovini drekavcima, u
dubrovačkom kraju tintilinićima ili tintama. U nekim mjestima u Dalmaciji i na otocima ta se
djeca nazivaju macićima, a to dovodi do zabune jer se mačićima nazivaju demonska bića –
đavao pretvoren u mačku koji noću sve do prvih pijetlova čini strašna zlodjela ljudima koje
sretne na putu. Eshatološke predaje govore i o pokojnicima koji su se ustajali iz groba jer nisu
ispovjedili sve grijehe. Te bi se osobe prikazivale samo svojim ukućanima i čim bi kazale
neispovjeđeni grijeh, zauvijek bi nestajale. Te se predaje kazuju kao memorati.

MÁŠKA U KAMPANEL - U Postirama se pripovijeda o djevojci koja je prije dvije stotine

godina u ljubavi zatrudnjela. Uz pomoć prijateljice rodila je, te prestrašena za svoju sudbinu,
stavila dijete u košaru i odnijela ga u zvonik crkve. Od tada se ta predaja veže za Sutivanjane,
a preoblikovana je i u izreku: “Máška van je u kampanel!”

TINTILINIĆ POD CRVENOM KAPICOM - Pričala mi moja baba kako je jednom kad je bila
u paši ugledala za ovcama jednog tintilinića, mali je bio pod crvenom kapicom. Ona je prišla,
a tintilinić je vikao: – Daj mi vode, ni iz neba ni iz zemlje! Tako je išao dugo za njom, ali ona
se pripala i pobjegla je ispred ovaca. Kad se približili selu, tintilinić je pobjego. (Ponikve na
Pelješcu)

MITSKE PREDAJE

Pripovijedaju o vilama i povijesnim osobama s pripisanim nadnaravnim moćima i

sposobnostima, pomagale su junacima i dolazile samo noću, zavodile mladiće u snovima,
VILE - narodu su percipirane kao ljepotice, u dugim haljinama, zlatne kose i zelenih očiju.
Ako je netko izdao njihovu tajnu o magarećoj ili konjskoj nozi, osvetile bi mu se prema
slavenskom mitu, stvorio ih je Svarog.

VILE JEZERKINJE - Nekad davno, u staro doba, u brzacima pored vodenica kupale su se vile
jezerkinje. Kao i sve vile bile su lijepe i mlade. U jednu takvu, lijepu i mladu, zaljubio se jedan
mlinar. Želeći stalno biti s njom, baci se on u brzace pod vodenicama. Nikad se više nije vratio
niti su ga našli. Svi su znali koliko je mladi mlinar volio vilu, tako da nitko nije plakao niti je
pisao osmrtnicu. Svi su znali da je otišao sastati se sa svojom dragom i da su sad sretni.

VIDOVSKA KRALJICA Ima put Neuma jezero Kuti. Kažu da je govorila vidovska krajica: –
Moji Kuti, moji zlatni skuti. Tako san ja čuja. U trupici danas kad se čovik vozi po tom jezeru
Kuti, vidu se porušeni zidovi u dubini od nekadašnjeg grada. Od Kuti do Vida sve je bija grad.
I ta krajica kad je išla kočijom od Vida do Kuti, zato bi ona rekla: – Jest Vid Vid, ali moji Kuti
moji zlatni skuti. To sam čuja kad sam bija dite.

DEMONOLOŠKE PREDAJE

Govore o susretu s demonološkim bićem i upozoravaju ljude na opasnost od njih. Najčešći

demoni u toj vrsti naših predaja su: vještice, stuhe, irudice, kuga, kučibabe, vukodlaci (kodlaci,
kudlaci, kozlaci), čaratani, đavao (vrag-crni ovan, crni pas), orko, mačić; zloguke ptice (gavran,
kukviža), te razna plašila, prikaze, utvare.

VJEŠTICE - Po narodnom vjerovanju vještice su stupile u savez s đavolom pogodbom koja se

potpisivala krvlju. Konkretna ženska osoba bi đavlu prodala dušu, a đavao bi njoj dao
nadprirodne moći. Zamišljane su kako jašu na metli s grbom na leđima i dugim nosom. Ulazile
su kroz ključanice, spolno bludničile s đavolom, jele djecu, držale tajne sastanke, spremale
masti za ljubavne napitke, izazivale razne bolesti i ludilo, gušile pri spavanju itd. Prva je vještica
spaljena 1275. g. u Tuluzi, a zadnja 1793. g. u Posanu. Neki misle da je u tom razdoblju spaljeno
do milijun vještica. U Hrvatskoj je spaljivanje vještica zabranila Marija Terezija 1758. g.
Vjerovalo se da ima i lijepih vještica jer i đavao voli što je lijepo. Razlikuju se vještice u
bajkama i demonološkim predajama. Vještica u bajci je bezimena i zla, a u predaji je to stvarna
osoba koja nanosi zlo. Vještice se još nazivaju: more, štrige (štringe) coprnice, babe. More su
po narodnom vjerovanju djevojke koje su se povještičile.
KUGA Kuga se, po narodnom vjerovanju, pokazivala kao kostur djevojčure u bijelim
haljinama, a nestajala je u obliku vatre. Svojim dodirom je izazivala smrt. U srednjem je vijeku
od kuge u Europi umrla trećina pučanstva. U Bosni i Hercegovini mnogo je kužnih grebova i
grebalja.

VUKODLACI demonske predaje o vukodlacima pripovijedaju o mrtvacima koji su se zbog

teških grijeha četrdeset dana nakon smrti ustajali iz groba. Ako su za života bili pijanice,
pojavljivali su se kao mješina puna vina, a ako nisu bili pijanice, pojavljivali su se u obliku
mješine pune vodom. Nestajali bi kada bi bili probodeni glogovim kocem (ili sa sedam glogovih
kolaca). U nekim krajevima (primjerice Hrvatskomu Zagorju) vjerovalo se da će se pokojnik
povukodlačiti ako preko njega prijeđe mačka.

Kudlaci su zli i uvijek nastoje naškoditi čovjeku, a često uzimaju različite životinjske oblike.
Prema pričama oni se okupljaju na raskrižjima putova od dvadeset tri do dvadeset i četiri sata.
Za čovjeka nije dobro da se u to doba zatekne na putu jer bi mu se moglo dogoditi svakakvo
zlo. Zbog toga se na raskrižjima putova postavljalo raspelo kao obrana od zlih sila, ali i pomoć
u rasuđivanju pravih smjerova putovanja.

ĐAVAO se po narodnom vjerovanju pretvarao u: magarca (orko, maminjorga, pakleni

magarac), mačku (mačić), crnoga ovna, psa i ljudima činio zlo. U Istri se orko naziva mrak. U
nekim krajevima Dalmacije narod pod pojmom mačić (macić) podrazumijeva i ubijenu djecu
koja su se noću pojavljivala. Orko, maminjorga, pakleni magarac, mačić po narodnom pričanju
pojavljivali bi se pred ljudima noću, podvlačili im se pod noge te kada bi ih ljudi bili prisiljeni
uzjašiti, nosali su ih po selima, planinama, bespućima, najčešće sve do prvih pijetlova.

MAČIĆ se pojavljivao na seoskim putevima u noći i ako bi sreo čovjeka, nastojao bi da mu se

podvuče pod noge tako da bi ga taj čovjek morao uzjahati. Tada bi mačić počeo rasti, a čovjek
bi na njemu nemoćno jahao i podizao se u visine. Kada bi dosegao kuće, mačić bi ga zbacio na
krov i pobjegao. Čovjek bi cijelu noć ostao tu dok netko po danu ne bi naišao i izbavio ga.

ZMAJEVI žive u škujinama (jamama, pećinama) u blizini naselja gdje su čekali žrtvu koju će
pojesti. Iz usta su rigali vatru i pustošili ljudima polja te ih tjerali da im povremeno za hranu
dovode lijepe djevojke. Mrka gušterica po narodnom vjerovanju ima posebnu moć. Ako se
čovjeku dogodi da na putu sretne kušćericu (guštericu), ne treba je ubijati, a ponajmanje onu
koja ispod vrata ima čajevno (crveno) jer bi mogla prokleti toga čovjeka. Takav čovjek, po
narodnom vjerovanju, više nikada ne bi imao sreće.

MASMALIĆ (malik) je, u narodnom vjerovanju, malen, vrlo lijep čovjek. Odjeven je u
blavitene (plavkaste) bagešice (hlačice) i ima crvenu kapicu. Dobrodošao je i rado će pomoći
čovjeku u nevolji. Živi u škujinama (rupama) pod zemljom. U takvim rupama odzvanja kada
se u njih baca kamenje. Tu masmalić čuva veliko bogatstvo. Ako mu netko baca kamenčiće u
njegovu kuću, onda se zna ljutiti i čovjeka navesti na krivi put. Na Cresu se običajilo govoriti
za nekoga tko se obogati da ima masmalića na čufitu (u potkrovlju). U šumi pokraj Belog ima
nekoliko panjeva oko bijele stijene. Narod vjeruje da je to stol kojim se služe masmalići.

“GAD ZES ČAVJENU ROŽU” je zmija koja se glasa poput pijetla. Najradije prebiva u gustoj
šumi. Zna lijepo pjevati i oponašati glasove. Ispod jezika skriva vrlo lijep i velik dijamant koji
ima takvu moć da čovjeku, koji bi ga imao, može sve želje ostvariti. Gad skida taj dijamant
samo onda kada se ide napiti vode u lokvu da ga slučajno ne bi progutao. Tada je prilika da mu
ga se ukrade, ali samoga gada ne smije se ubijati jer bi dijamant izgubio moć. Takvih stvorenja
više nema. Pojavit će se jedino ako peteh (pijetao) snese jaje iz kojeg bi se izlegao zmaj. Jaje
pak valja odmah razbiti kako na svijetu ne bi bilo nesreća.

ZLOGUKE ptice kukviža (sova ušara) i gavran po narodnom vjerovanju predskazuju tragediju
ili smrt.

PRITVARA (utvara, prikaza, sablast, strašilo, avet, mindice) je po pučkom vjerovanju rugobno
čudovište koje se čovjeku priviđa noću u obliku nakazne životinje: crnoga ovna, crnoga (ali i
žutoga) psa, zeca, mačke i sl.

Demonske predaje plaše i upozoravaju slušatelje i čitatelje, ali i objašnjavaju uzrok

pojavljivanja demona. Po narodnom vjerovanju demonska su se bića pojavljivala u gluho doba
noći između ponoći i tri – tri i po sata poslije ponoći. Kada se, oko tri i pol sata poslije ponoći
oglase prvi pijevci, nestaju sva demonska bića.

PRIČANJA IZ ŽIVOTA

Pričanja iz života su najčešće kratke i podrugljive predaje u kojima se ismijavaju stanovnici

pojedinih krajeva i sela, pripadnici određenih društvenih slojeva (seljaci, malograđani) i
zanimanja (činovnici, policajci). Isprepleću se novelama, anegdotama, šalama i vicevima.
NI GOL NI OBUČEN - Književnost karakteriziraju didaktičnost i edukativnost. Neki bogataš
nije htio udati svoju kćerku. Obećao ju je udati za onoga tko dođe u njegovu kuću ni gol ni
obučen misleći da se takav nikada ne će pojaviti. Međutim, jednoga je dana u njegovu kuću
došao ribar, a na sebi je imao samo ribarsku mrežu. Bogataš je tako kćerku udao za ribara koji
se domogao velikoga bogatstva. Zahtjev bogataša da će udati kćerku za onoga tko u njegovu
kuću dođe ni gol ni obučen ima elemente bajke.

UBIJANJE STARACA Sinovi ponesu starog oca u šumu da ga ubiju. On ih zamoli da ga nose
što dalje jer je on svog oca donio na ono mjesto gdje su njega donijeli. Sinovi ga vrate kući. Za
vrime turske vlasti došlo je naređenje od sultana da se ubiju svi ljudi stariji od pedeset godina.
Jednom je sinu žao bilo ubit svog oca pa ga je sakrio u vinsku bačvu. Kada su svi stari ljudi bili
ubijeni, sultan je naredio da tri čovika uđu u najdublju dragu i obećo da će onome koji prvi
ugleda izlazak Sunca poklonit svoje kraljevstvo. I sad se misle kako i šta, ko će prije ugledat!
Ovi što je oca sakrio u bačvu, pito ga je kako da prvi ugleda Sunce. A otac mu odgovori: “Sine,
kad uđete u veliku dragu, ti se okreni i tamo i vamo i istok i zapad, ali pretežno gledaj na zapad
da ostali ne primjete. I kad Sunce baci zrake na najvišu planinu na zapadu, ti ćeš ga prvi ugledat,
jer će svi ostali gledat na istok.” Oni svi gledaju istok, a ovi se okreće i na istok i na zapad. Kad
je Sunce bacilo zrake na najvišu planinu, on ga je prvi ugledo. Sultan ga pito otkud je znao za
to, a ovaj mu reče da je svog oca sakrio u bačvu, jer mu ga je žao bilo ubit, te da mu je otac to
reko. Od tada sultan nije ubijo stare ljude, jer godine donose mudrost.

LEGENDE

Legenda je vrsta priče koja ima vjerski karakter. U njezin se sadržaj vjeruje. U legendama su
sudionici Isus Krist, sveci, svetice, crkveni dostojanstvenici, mučenice i mučenici. Legenda se
dugo poimala kao pripovijest iz života svetaca, te o Božjim i svetačkim čudesima. Legende su
fakturom bliske predaji i katkad su teško odvojive od njih, ali je ipak element čuda njihov genus
specificum što ih donekle izdvaja. Legende unose red i harmoniju u život. Božja i svetačka čuda
ispravljaju nepravde, nagrađujući dobro, a kažnjavajući zlo.

Najpoznatija zbirka legendi – „Zlatna legenda“ Jakova Varaginskog iz 13. st.

LEGENDA O GAVANOVIM DVORIMA Hrvatske legende o propasti Gavanovih dvora

biblijske su provenijencije. Njihovo je izvorište u biblijskoj priči o propasti Sodome i Gomore
koje su stradale zbog opačina svojih žitelja. Dva su anđela išla u Sodomu provjeriti ljudsku
pobožnost i milosrđe. Dočekalo ih je jedino Lotovo gostoprimstvo, dok su se ostali stanovnici
htjeli iživljavati na njima. Anđeli su se zato Lotu odužili: “Onda ona dvojica upitaju Lota: ‘Koga
još ovdje imaš: sinove i kćeri, sve koje imaš u gradu, iz mjesta izvedi! Jer ćemo mi zatrti ovo
mjesto: vika je na njih pred Jahvom postala tolika da nas Jahve posla da ga uništimo.’” (Post
19, 12-13) “Kad ih izvedoše u polje, jedan progovori: ‘Bježi da život spasiš! Ne obaziri se niti
se igdje u ravnici ne zaustavljaj! Bježi u brdo da ne budeš zatrt!’ Jahve zapljušti s neba na
Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem, i uništi one gradove, i svu onu ravnicu, sve žitelje
gradske i sve raslinstvo na zemlji. A Lotova se žena obazre i pretvori se u stup soli.” (Post 19,
24-26). Još u XIV. st. zapisana je ova priča u glasovitom Fiore de virtu. Bitan utjecaj na ove
legende ima Isusova priča o siromašnome Lazaru. Lajtmotiv legende je Gavanova škrtost,
oholost i nemilosrdnost. Uz te Gavanove osobine uvijek je vezana propast njegovih dvora.

SVETI VALENTIN Valentin je povijesna osoba o kojoj nema detaljnijih podataka. Prema
legendi bio je svećenik. Mučen je (269/70) za vrijeme cara Klaudija II. Ozdravio je padavičavu
djecu, te mu je atribut padavičar. Zaštitnikom je očiju. Njegov je blagdan 14. veljače.325
Mnogobrojna su mjesta kojima narod hodočasti tražeći u njima utjehe u svojoj tjelesnoj i
duševnoj boli. Na Pagu se pripovijeda o jednoj ženi koja se u crkvi molila sv. Valentinu za
ozdravljenje djeteta. Crkva se najednom napunila jakom svjetlošću, a kada je žena došla kući,
našla je zdravo dijete.ž

SVETA KATARINA – o njoj ima jako malo poznatih podataka, iz obitelji je visokog roda (otac
ciparski kralj), rođena je oko 282. O njoj govore brojne pjesme, molitve i versificirane legende.
Na njezin se blagdan u pojedinim krajevima koledalo. Tijelo joj je preneseno na Sinaj. Slavi se
25. studenog – početak zime/adventa. Zaštitnica: filozofa, teologa, prosvjednih djelatnika,
studenata, izdavača, knjižnica, djevojaka, žena… Za vrijeme turske okupacije na njezin su se
blagdan održavala masovna vjenčanja (negdje se održalo sve do 1960-ih) Isusova nebeska
zaručnica, pogubljena oko 307. odrubljivanjem glave za vrijeme cara Maksimilijana.

SVETA BARBARA – predaja kaže da je rođena krajem osamdesetih godina 3. stoljeća u

Nikomediji i Maloj Aziji. Otac joj je bio bogati trgovac. Prema legendi je zatočena u tornju s
tri prozora i križem jer ocu priznaje da je kršćanka i tad započinje progon. Različite inačice
bijega od oca -Djevica Marija je prenosi u planinu, zidovi se otvaraju i bježi u šumu, pred njom
se otvara stijena u koju se skrije, ali je oda zločesti pastir koji je pretvoren u kamen. Otac je
dovodi pred sudca Marcijana i traži najgore muke, nudi joj da prenese žrtve bogovima i da bude
spašena. Odbacila je njegovu ponudu i prezrela idole kojima se klanja. Mučenje: bičevanje i sol
na ranu (preko noći od Isusa bi dobila ohrabrenje i rane bi zacijelile), vezana za dva drveta i
udarana maljem o glavu, gola provedena ulicama trga (magla), osuđena na smrt odsijecanjem
glave. Tijelo joj je pokopao Valentin, Mučena i pogubljena oko 305. g. za vrijeme cara
Maksimilijana. Jedna je od 14 svetih pomoćnika. Zaštitnica: od nagle i neispravne smrti, od
groma, od požara, od groznice, radnika koji rade opasne poslove, rudara, vojnika…

SVETI NIKOLA – vjerojatno rođen 268. g. u Patari, Mala Azija. Umro 6. 12. 343. g. Dijete
bogatih kršćana koji dugo nisu imali djece. Nakon njihove smrti imanje podijelio potrebitima.
Zaredio ga je stric koji je bio biskup u Myri i kojega je on trebao naslijediti. Odlazi u Palestinu
i povlači se u osamu. Sudionik Nicejskog sabora 325. ostatci 1087. preneseni u Bari. Zaštitnik
djece, pomoraca, neudanih djevojaka, siromaha, studenata, zidara, trgovaca… Legende: miraz
za tri kćeri nekoć bogatog čovjeka, spasitelj djece koju je ugostitelj ubijao, zaustavio oluju na
putu u Svetu Zemlju, sveto ulje.

SOLINSKI MUČENICI:

SV. DUJAM – 3. stoljeće, ali predaja ga stavlja u prvo, prema predaji je podrijetlom iz Sirije i
učenik svetog Petra, a poslan je u Salonu da pripovijeda kršćanstvo. Podnio mučeničku smrt
10. travnja 304. godine, a slavi se 7. svibnja. Biskup Ivan Ravenjanin prenio je njegove moći u
Split. Zaštitnik je splitske nadbiskupije.

SV. ARNIR – mučenik i suzaštitnik splitske nadbiskupije, rođen u Romagni, a bio je biskup u
Cagliju. Od 1175. splitski nadbiskup. Bio je u sukobu s Kačićima zbog posjeda, a kamenovan
je u Dubravi 4.10.1180. Sudbina ubojica – kuga, vješanje, nasilna smrt. Kačiće zatrpao odron
stijena.

SV. ANASTAZIJE (STAŠ) – rođen u Akvileji, za vrijeme progona kršćana odlazi u Salonu, tu
je uhvaćen i ubačen u more zajedno s kamenom oko vrata. Pokopan je u obiteljskoj grobnici
jedne aristokratkinje koja je u njegovu čast dala izgraditi spomen kapelu u čast njega i njenog
muža.

ČUDOTVORNA SLIKA GOSPE SINJSKE

Vjeruje se da je sliku Gospe od Milosti u crkvu na Šćitu u Rami donio sv. Jakov Markijski
tridesetih godina 15. stoljeća. Za vrijeme turske okupacije crkva, samostan i fratri na Šćitu
stradali su 1557., 1653., 1662., 1667., a 15. listopada 1682. godine crkvu su zapalili pravoslavci
s Vukovskoga i Ravnoga kod Kupresa. Međutim čudotvorna je slika Gospe od Milosti svaki
put ostajala neoštećena.

Nakon turske odmazde zbog poraza pod Bečom 1683. godine Ramljaci su predvođeni fra
Pavlom Vučkovićem 1687. godine bili prisiljeni napustiti stoljetna ognjišta, a sa sobom su
ponijeli čudotvornu Gospinu sliku. Po milosti Gospe Sinjske, Sinj je 1715. godine čudesno
obranjen od najezde 60 000 turskih vojnika.

Milošću Gospe Sinjske, na blagdan Gospina uznesenja na nebo 1715. godine, Sinj je čudesno
obranjen od napada 60 000 turskih vojnika. U znak sjećanja na tu obranu trči se Sinjska alka.

Za vrijeme velike najezde Turaka u cilju širenja njihovog carstva, skupila se šačica hrabrih
Sinjana da obrani svoj grad i u tome im je pomogla draga Gospa koju svi danas štujemo. Sinj
je bio u plamenu, ljudi na izmaku snaga. Turčin je nadirao sve žešće, kad se odjednom na
zidinama grada pojavi lik žene s kudiljom u ruci. To ti je bila Gospa, Velika Gospa koja je na
Turke poslala kugu i protjerala ih iz Sinja preko Cetine na istok. Mnogo se Turaka ugušilo u
Cetini, mnogo ih je pomrlo od kuge, a dok su bježali otet im je konj glavnog sultanskog
vojskovođe koji se zvao Edek. Preživjeli turski vojnici pripovijedali su da su svake noći za
vrijeme opsade Sinja, vidjeli ženu u jakoj svjetlosti kako hoda po zidinama grada.

Među onima kojima je ukazana Gospina milost je i Stana Vučkova, pravoslavka iz Čitluka kod
Vrlike, kojoj je bijesan pas ujeo kćer Stanu, a zmija ljutica ujela je njezina sina Mihu. Djeca su
izliječena po Gospinoj milosti. Marku Bradariću se, dok je čuvao goveda, zmija ljutica uvukla
u gaće, te ga tri puta ujela. U velikoj muci preporučio se Bogu i zavjetovao Gospi Sinjskoj te je
odmah osjetio olakšanje.

SLAVENSKA MITOLOGIJA

SVAROG: dobio ime Svarog ili Svarun, po imenu staroindijskog Svarga ili Varuna; • tvorac
neba i zemlje; • praotac svih drugih bogova; • sinovi: Svarožić (bog ognja, mladog sunca) i
Dabog (sunca); • Dabog se svakog jutra ponovno radao i vozio preko neba na svojoj dijamantnoj
kočiji koju je vuklo dvanaest vatrenih konja dok uvečer ne bi postao starac; • bog pravde i
vrhovni sudac koji sve vidi i zna (prirodne nepogode kazna).

PERUN • U slavenskoj mitologiji bog gromovnik, ali i bog ognja i kiše, zaštitnik ribara i
krotilac oluje moru, zaštitnik doma i ljudi. • Praslavenska riječ za grom. • Dao je ljudima oganj
i svjetlo, trešnjom prosipa kišu i daje plodnost. • Sjedište u gospodskom/zlatnom dvoru na gori
- svetišta na dominantnim uzvisinama vodom. • Prikazivan kao stariji muškarac zlatnog brka, a
srebrne glave. • Atributi Peruna su: kremen, strijele, gromoder i žezlo. • Posvećen mu je bio
četvrtak. • Substituti: sv. Ilija, sv. Vid, sv. Mihovil. • Perun iznad rijeke Žrnovnice, a kraj nje
se nalazi Zmij kamik.• Perunu pripada dub/hrast svjetsko drvo kojem na vrhu sjedi on sam kao
orao i gleda u daljinu. • Čudesno stablo spaja tri prostranstva: gornje – nebeski svod (zlatni
vrh), srednje podnebesni svijet (pčele, golubovi, ostale ptice) i donje zemlja i podzemlje (voda,
kamen, zmaj).

VELES/VOLOS Bog stoke i svega blaga, pastira i ratara koji udjeljuje bogatstvo; gospodar
podzemnog svijeta. • Volosovo je boravište na vlažnome, dol i blato, panj i klada, bilje što raste
na niskom i mokrom zemljištu. • Glavni protivnik mu je Perun (gora dol; vrh drveta – korijenje;
suho mokro). Volos je zatvorio vode i krao stoku Perunu, koji mu se tada ispriječio u dvoboju;
Izjednačavan is đavlom jer je Božji protivnik. • Zmaj, zvijer (medvjed). • Prikazivan kao starac
duge brade s ovcom ili govedom u naručju.

MOKOŠ • Perunova žena, a Velesova ljubavnica izvor sukoba. • Mokra majka zemlja koja daje
život. • Zaštitnica žena

JARILO - Bog rodnosti i vegetacijskoga ciklusa. • Sin Peruna i Mokoši. • Proljetne obredne
svečanosti u slavu obnovljene prirode i klijanja usjeva, ali u lipnjui sa žetvom. • Sv. Juraj i sv.
Ivan. • Prikazivan odjeven u bijelo/zlatno na bijelom/zlatnom konju. Ubija zmije. • Kao malen
otišao Velesu (otet) i kod njega rastao, a vraća se kao mladoženja (Morana). Svojim dolaskom
Jarilo donosi rodnost poljima i stoci.

MORANA • Božica vegetacijskog ciklusa, osvete i smrti. • Personifikacija zime. • Perunova

kći. • Svadba s Jarilom osigurava plodnost polja, stoke i rađanje djece. • Kada je Jarilo iznevjeri,
ona traži od braće da ga ubiju. • Početkom rodnog razdoblja ona je djevojka, a prema kraju
godine postaje osvetnica i krajem godine smrt. • Ritualno spaljivanje Morane ili bacanje u vodu.