Tradicije uzgoja lipicanaca

Lipicanci su poznata pasmina konja. Nalaze se na popisu Nematerijalne

kulturne baštine Hrvatske zaštićene od UNESC-a. Naziv lipicanci došao
je od ergele Lipici, koja se nalazi u Republici Sloveniji (tada je to bila
Habsburška Monarhija). Austrijski vojvoda Karlo II 1580. godine
osnovao tu ergelu kako bi mogao uzgajati vojne i jahačke konje za
potrebe Bečkog Dvora. Lipicanci se i danas najviše uzgajaju na mjestu
njihova početka, na području Habsburške Monarhije. U Hrvatskoj
najviše ih ima u Slavoniji, Baranji i Srijemu.

Državna ergela Đakovo, Ivandvor, 2018. © Dražen Bota

Danas se u Hrvatskoj lipicanci uzgajaju na dva načina: u državnim

ergelama i tradicijski uzgoj u seoskim gospodarstvima. Njihov uzgoj
imao je veliku ulogu u Hrvatskoj povijesti, u kulturi plemićkog,
veleposjedničkog i vojnog sloja te u narodnom životu. Vojnokrajiška
uprava doprinijela je razvoju konjogojstva i širenju lipicanaca. Davala je
seljacima rasplodne pastuhe, otkupljivala pomlatke…
Jedan od prvi ljudi koji je uzgajao lipicance na području Hrvatske bio je
grof Andrija Janković . On je u svojoj ergeli oko 1700. godine njih
uzgajao, ergela se nalazila kod Virovitice. Na toj je ergeli oko 1800.
godine nastala linija Tulipan. Službeno je uvrštena u jednu od osam
priznatih linija pastuha lipicanske pasmine i jedina je porijeklom iz
Republike Hrvatske. Danas se ergelski uzgoj lipicanaca u Hrvatskoj
provodi u Državnoj ergeli Đakovo i Lipik koja spada među najstarije
ergele u Europi.
Važno je znati da su lipicanci postali dio narodnog uzgoja tradicijske
kulture. Najviše se njihov uzgoj uvriježio u istočnoj Đakovštini,
vinkovačkom, županjskom i brodskom kraju.
Budući da su lipicanci jako dobro prihvaćeni u narodu, posebno su
utjecali zadnja dva stoljeća na sveukupno hrvatsko konjogojstvo.
Starosjedilačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji i u Srijemu poznato po
etniku Šokci, posebno je povezano s konjima, koji su im služili u
obavljanju poljoprivrednih poslova i službi čuvanja granice u vrijeme
Vojne krajine. Oni također imaju poseban status i ulogu u raznim
običajima; svatovskim, božićnim, pokladnim, jurjevskim, te u folklornim
tvorbama: književnost, dramski izraz, glazba, ples, likovno stvaranje.

Oblik tijela lipicanca je položeni

četverokut, a glava mu je izrazito
suha sa lijepom linijom i lijepo
savijenim i visoko nasađenim
vratom. Leđa su mu duga, vrlo
široka i jaka. Visokom hodu
pogoduje duga lopatica i kratka
podlaktica. Noge su mu koščate i
jake, a zglobovi vrlo razvijeni i
široki s čvrstim tetivama i kopitima.
Lipicanci se ždrijebe sa sivom
bojom dlake koja u dobi od 8 do
10 godina postane potpuno bijela.
Nadareni su za španjolski korak.

Petra Cerjak, 1. sr. A