FRANCUSKA REVOLUCIJA

Francuska građanska (buržoaska) revolucija započela je 1789. godine, a trajala do 1795., po nekima i
1799. godine. Najveće je dostignuće toga procesa ukidanje feudalnih odnosa u Francuskoj i u velikom
broju ostalih europskih zemalja. Sve prijašnje revolucije imale su drukčije osobine. Riječ je o vrlo
radikalnoj revoulciji koja označava početak epohe slobode od feudalnog pritiska i nepravednosti,
ukidanja oblikā ovisnosti i osobne neslobode ljudi.

Uzroci i pokušaji reformi

Luj XVI.

Uzroci Francuske revolucije bili su gospodarski (loši životni uvjeti) te ideološki uzroci (prosvjetiteljske
ideje). Pri tome je važna bila struktura francuskoga društva:

Kralj - najviši vladar ispod kojega su bili staleži:

stalež – plemstvo

stalež – svećenstvo

stalež – građanstvo i seljaštvo, 98% stanovništva

Francuska u to doba ima oko 26 milijuna stanovnika,[1] a treći stalež je bio politički obespravljen. Javne i
državne službe obavljali su samo plemići i svećenici koji su također bili oslobođeni plaćanja poreza te su
dodatno, kao vladajući stalež, od kralja dobivali državne naknade (penzije). To je anomalija, jer je
Francuska bila gotovo potpuno jedinstvena po pitanju jezika, a svi su se smatrali podanicima francuskoga
kralja.

1. i 2. stalež

U 1. staležu postojale su razlike: postojalo je staro plemstvo (plemstvo po rođenju) i upravno plemstvo
koje se stvaralo u novom vijeku, plemićke titule dobivale su se za zasluge. Postoje i razlike između višeg i
nižeg plemstva. Neki plemići su imali pristup dvoru, a neki nisu. Neki plemići su bili vrlo bogati, a neki
siromašni. Pripadnika 2. staleža je bilo oko 400 000 ljudi. Plemstvo nije plaćalo poreze već je kralju služilo
svojim vojnim, upravnim, sudskim i drugim uslugama. Svećenstvo je služilo kralju i narodu svojim
duhovnim uslugama, ali obavljali su i neke vrste socijalne skrbi, sudske poslove, imali su ulogu u
obrazovanju i slično. Porez nisu plaćali, ali su ponekad svojevoljno davali kralju doprinose. Plemstvo i
svećenstvo činili su 2% ukupnog stanovništva, a posjedovali su 30% zemlje.

3. stalež

U 3. staležu razlike su bile veoma složene, glavnina njih je živjela na selu (sveukupno 90% stanovništva
Francuske živi na selu). Pravni status kmetova, njihove obaveze i prava činile su službeni sustav.
Kmetstvo na početku revolucije više nije postojalo u klasičnom smislu, osim u nekim pokrajinama, gdje
se i dalje ne mogu seliti, sklopiti brak bez dopuštenja feudalca. Ipak, već tada su postojale i osobne
slobode, sloboda sklapanja brakova. Obaveze seljaka bile su: plaćanje zakupa nad zemljištem, državnih
poreza i obaveze Crkvi, te crkvene desetine. Nisu imali prava na lov. Građanstvo se još više razlikovalo.
Odlučujuću ulogu u stratifikaciji građanstva činio je novac. Postojao je i dio bogate buržoazije. Veliko se
bogatstvo nalazilo se i u industriji manufakture, počeci industrijalizacije. Treću grupu čine bankari; od
krupnih bankara do sitnih lihvara. Brojnu grupu činili su radnici – počeci manufakturnog radništva, koje
su činili siromašni stanovnici gradova. Taj je stalež bio podijeljen između sebe. Siromašna buržoazija bila
je uglavnom za revoluciju. Jedino je taj treći stalež plaćao poreze. Seljak je plaćao šest vrsta poreza, od
kojih su najteži bili: "taille" (neposredni porez), "capitation" (vrsta glavarine), "vingtieme" (porez na
prihod), crkveni porez, kao i razna davanja gospodaru u obliku novca, rada, plodina. Tako je oko 70 %
svojih prihoda seljak morao davati bilo gospodaru zemlje, bilo crkvi ili državi. Uz to, mnogi su seljaci
dužni izvršavati radnu obvezu koja se sastojala od teškog rada 30-ak dana godišnje na izgradnji puteva i
sličnih javnih radova.[2]