DOGAĐANJA U NAŠOJ ZAJEDNICI

Ako bi trebali samo jednom riječju opisati život u zajednici Školskih sestara franjevki kroz
prethodno razdoblje, onda bi to bila riječ susret s drugima i s Bogom.
U siječnju svaka sestra susrela se osobno sa provincijskom predstojnicom s. Katom
Karadžom tijekom službene kanonske vizitacije kada smo imale priliku razgovarati s njom o
našem osobnom i zajedničkom življenju redovničkog načina života. Na kraju svih tih osobnih
susreta s. Kata se osvrnula na život naše zajednice te pozivajući se na „Lice milosrđa“, bulu
proglašenja izvanrednog jubileja milosrđa, sve nas potaknula na činjenje tjelesnih i duhovnih
djela milosrđa u skladu s našim mogućnostima.
Brojne sestre naše zajednice imale su priliku i za intenzivniji susret sa samima sobom,
točnije sa svojom nutrinom u kojoj se najbolje susreće i sa samim Bogom. Ti susreti su se
odvili u sklopu šestodnevnih duhovnih vježbi koje su pod vodstvom fra Gordana Propadala
održane u našoj zajednici od 21. do 27. veljače.
Kroz korizmeno vrijeme u našem samostanu su se održavali i susreti za djecu i mlade.
Cilj tih susreta koji su se odvijali u subotnjim poslijepodnevnim satima bio je kroz druženje i
različite radionice promišljati o našem življenju korizmenog vremena. Uvijek, a posebice u
korizmenom vremenu, kršćani su pozvani iskazivati milosrđe drugima. Stoga smo nastojali
ponajprije otkriti što je to milosrđe i na koji konkretan način ga mi možemo realizirati u našoj
svakodnevici u skladu s našom dobi.
Mnoge sestre se svakog dana susreću i s mnogo drugih ljudi laika izvan našeg
samostana, bili na radnom mjestu, tijekom misa i pučkih pobožnosti ili pak tamo gdje ih put
služenja odvede. U nadi da svi ti susreti budu drugima i nama samima korisni i plodonosni, u
ime Školskih sestara franjevki želim svim čitateljima ovog župnog lista puno radosnih susreta
s drugima kao i sa uskrsnulim Gospodinom.

Susret
U susretu s Isusom gubavac započinje novi život.
U susretu s gubavcem Franjo započinje novi život.
U susret s Franjom mi smo započele novi život.
U susretu s nama neka, Gospodine, i drugi započnu novi život.
U susretu s drugima neka i ova zemlja započne živjeti prožeta novim duhom, tvojim Duhom,
Gospodine.
s. Maja Ivković
CVJETNICA: Pogrešni poklici židovskom Kralju

Uoči Pashe u Jeruzalemu je prilično živahno. Okupi se mnoštvo pobožnih Židova sa svih
strana zemlje jer se u vrijeme ovog najvećeg židovskog blagdana hodočasti u Hram gdje se
prinose brojne žrtve Jahvi. Jednog dana taj već uobičajeni žamor zamijeniše neki neobični
kliktaji. Približih se gradskim vratima odakle dopiraše ta buka i ugledah nesvakidašnji prizor.
Gradskim vratima približavao se neki čovjek jašući na magarcu. Jedni razastriješe po putu
svoje ogrtače, a drugi zelene grane maslina i palmi i klicahu iz sveg glasa: „Hosana! Hosana
Sinu Davidovu!“ Upitah jednog čovjeka tko je taj kome se toliko raduju, a oni mi odgovori:
“To je onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Znaš, predugo je trajao ovaj jaram naše nevolje pod
rimskom vlašću. Hosana u visini! Konačno ćemo biti oslobođeni od ropstva!“ I ode sav
radostan te se pridruži razdraganom mnoštvu i ne pomišljajući da taj kralj što uđe u
Jeruzalem zapravo želi ući u život svakog čovjeka kako bi mogao skinuti jaram s otežalih srca
i osloboditi sve od ropstva grijeha. „Žao mi je, nisi razumio što je Isus htio reći ovakvim
ulaskom u grad!“, povikah za njim u nadi da će shvatiti, a onda spazih i u svojim rukama
jednu grančicu masline i stručak cvijeća kojim sam i ja htjela mahnuti Isusu kad prođe pokraj
mene ni ne pomišljajući da mu ove Cvjetnice poželim dobrodošlicu u mojem životu, u mojem
srcu. A On, otišao je drugim putem pa ga niti dočekah niti pozdravih.

Ali za tebe, koji ovo čitaš, još nije kasno. Neka te stoga zelene grane i cvijeće koje si na
Cvjetnicu blagoslovio podsjećaju da je Isus, ponizni i milosrdni kralj koji želi uspostaviti
kraljevstvo u tvojem srcu. Ne boj se zato širom otvoriti vrata svojeg života Onome koji uistinu
dolazi u ime Gospodnje!

VELIKI ČETVRTAK: Neslućena Posljednja večera

Znao je Isus da se bliži kraj njegovog ovozemaljskog života. Znao je vrijeme, mjesto i način. I
baš zato je večer uoči svoje muke želio provesti s onim najbližima, sa svojim prijateljima, s
onima koje je ljubio iznad svega. Promatrala sam iz prikrajka tu gozbu ljubavi. Nisu učenici
znali da im je to posljednja večera s njihovim Učiteljem. Već su dvije Pashe s njim proslavili u
Jeruzalemu i nisu slutili da provode posljednje trenutke na zemlji s onim koji je zbog nas
došao s neba. A tko je mogao zamisliti u to vrijeme da je ta Posljednja večera zapravo prva
misa? Stoga su se učenici začudili kad je Isus uzevši kruh izgovarao njima dotad nepoznate
riječi: „Uzmite i jedite! To je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite na moj spomen.“ A
isto tako su se čudno osjećali i kad je uzeo kalež i rekao: „Pijte iz njega svi, je to je moja krv,
krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha.“ Nisu se usudili ništa pitati te
večeri. Možda su mislili da će im Isus to uskoro objasniti nekom prispodobom kako je to
obično činio kad im nešto nije bilo jasno. Ali više nije bilo ni vremena, a niti potrebe jer su u
trenutku Isusove smrti shvatili što je Njihov učitelj učinio na Posljednjoj večeri: ostavio im je
sama sebe kako se nikad ne bi osjećali sami, napušteni, obeshrabreni. Ostao je s njima pod
jednostavnim prilikama kruha i vina kako bi im uvijek bio blizu.
Taj isti Isus je i s nama danas. Prilikom svake svete mise po svećenikovim riječima koje je sam
Isus izgovorio na Posljednoj večeri, kruh i vino postaju Tijelo i Krv Njegova. Isus nam daje
samog sebe, našoj iscrpljenoj duši daje okrjepu. Stoga, pristupi tome stolu Gospodnjemu
poput njegovih učenika. Nemoj hraniti svoju dušu ispraznom hranom ovog svijeta nego
Tijelom Kristovim koje s neba dolazi i k nebu te vodi.

VELIKI PETAK: Vjera, ljubav i nada podno Isusovog križa

Evo me opet u mnoštvu. Prepoznajem neke ljude. Vidjela sam ih neki dan kad su u rukama
držali palmine grane i mahali oduševljeno Isusu. I sad su nečim oduševljeni. Baš me zanima
što je sad privuklo njihovu pozornost. Neki dan su s gradskih vrata dolazili prema središnjem
trgu, sada pak idu izvan gradskih zidina. I zaustaviše se na vrhu jednog brda te oštrim čavlima
prikovaše na križ čovjeka kojem jučer dobrodošlicu izražavahu svečanim hvalopojkama. Sada
pak odjekivaše čitavim krajem krik vapaja i boli, a oni samouvjereno mišljahu da su pravedno
učinili jer smrtnom kaznom treba kazniti svakog tko sebe smatra Sinom Božjim. I uvjereni da
su spasili Božji ugled, vratiše se u grad slaviti Pashu i sjećati se slavnog izlaska izraelskog
naroda iz egipatskog ropstva. Nisu ni slutili da u to isto vrijeme po Isusovom križu je započelo
otkupljenje svega čovječanstva iz ropstva grijeha. Podno Isusova križa ostala je samo njegova
majka Marija i ljubljeni mu učenik Ivan. Ostala je ona po čijoj je vjeri Božji Sin ušao u našu
povijest i onaj koji je ljubio svojeg Učitelja i od njeg bio ljubljen. Ostale su pod križem vjera i
ljubav, ali i nada da će ta tama Velikog petka postati nagovještaj nekog novog svjetla koji će
obasjati novu stvarnost ljudskog roda. A ta nada se obistinila. Doduše ne onako kako smo mi
očekivali, a niti onog trenutka kad smo mi priželjkivali. Bilo je potrebno doživjeti u potpunosti
dramatičnost Velikog petka kako bi zarče zasjala pobjeda s križa.

I ti imaš svoj križ. Samo je tebi poznata njegova težina i bol koju osjećaš dok ga nosiš svaki
dan. Možda si već na rubu snaga i očaja. Ali pogledaj danas u Isusov križ. Tko je mogao
zamisliti u ono vrijeme da će taj križ na Golgoti biti na spasenje svima?! Ni ti trenutno možda
ne vidiš smisao svoje patnje i trpljenja. Ne odustaj jer će i tebi tvoj križ ucijepljen u onaj Isusov
donijeti oslobođenje i spasenje.

VELIKA SUBOTA: S onu stranu kamena

Jedna je subota prije dvije tisuće godina zasigurno bila najneizvjesniji dan u cijeloj povijesti
ljudskog roda. Bila je to ona subota koju mi danas nazivamo Velikom. Dan tišine i smiraja.
Dan stajanja pred zatvorenim grobom. Ženama je teško prihvatiti kraj, pa tako je bilo i ovog
puta. Promatrala sam ih kako hite prema grobu s mirisnim pomastima. Žene do zadnjeg
trenutka ostaju vjerne tradiciji i ljudima. Odvažno su koračale prema grobu, ali nisu očekivale
tako veliki kamen navaljen na grob. I što sad? Razgovarale su dugo pred grobom. Vjerojatno
su se prisjećale svih lijepih trenutaka koje su doživjele s Isusom. On koji im je vratio ugled u
društvu, sada je sam podlegao krivim osudama. On koji ih je spasio od smrti kamenovanjem
sada leži mrtav iza jednog velikog kamena. Ali žene predosjećaju da je ljubav vječna i da
pronalazi načine nama neshvatljive da pobijedi sve prepreke. I baš zato što su vjerovale da
ljubav nema kraj, odlaze s groba, ali samo da bi se sutra rano opet vratile.

O koliko puta smo svi mi stajali s one strane nečijeg groba. Možda smo proveli dane i sate
čekajući pred zatvorenim vratima nečijeg srca. Možda smo još uvijek tamo. Ali ne gubimo
nadu ni u Božju, a ni u ljudsku ljubav i milosrđe. Možda jednostavno još nije vrijeme da se
odvali kamen. Još uvijek u nekim aspektima našeg života traje Velika subota i treba strpljivo
čekati zoru Uskrsnog jutra. Neka ti žene bude uzor u strpljenju i iščekivanju. Vjeruj da će
ljubav naći put do tebe.

s. Maja Ivković