IX

Polukonsonanti
 Palatalni /j/ i velarni /w/.
 Ne artikuliraju se samostalno, nego uz njih dolazi vokal s kojim čine dvoglas.
 Dvoglasi s polukonsonantom /j/: ia (iato, piazza); ie (jettatore, aie, fieno), io (Ionio,
corridoio, pioggia), iu (aiuto, schiuma).
 Dvoglasi s polukonsonantom /w/: ua (quasi, lingua), ue (questo, sangue), ui (quindici,
anguilla), uo (cuore, liquore).

Poluvokali
 Riječ je o fonovima /i/ i /u/ kada dolaze iza vokala (naglašenih ili nenaglašenih).
 Dvoglasi formirani s poluvokalom /i/: ai (farai, caimano), ei (lei, deiscente), oi (poi,
coibente), ui (altrui, suicidio).
 Dvoglasi formirani s poluvokalom /u/: au (causa, laureato), eu (reuma, neurologia).

Fonosintaktičko udvostručenje
 Događa se u sljedećim slučajevima: (1) poslije jednosložnih riječi, svih naglašenih (è, già,
dà, può itd) i ne svih nenaglašenih: a, che, chi, da, fra, ma, me so, su, te itd; (2) iza oksitona: sanità,
caffè, virtù itd. Izuzetak: Gesù Cristo; (3) iza come, dove, qualche, sopra.

Dvoglas i hijat
 Dvoglasi mogu biti uzlazni i silazni. Uzlazni su onda kad sonornost raste prelazeći od
jednog do drugog segmenta tj. kad dvoglas čine polukonsonant + vokal: piede, fuori. Silazne imamo
kada sonornost pada prelazeći od jednog do drugog segmenta, tj. kad imamo vokal + semivokal:
andrei, noi.
 U talijanskom jeziku postoje i troglasi: /j/ + vokal + poluvokal: miei, trebbiai; /w/ + vokal +
poluvokal: suoi, guai; /j/ + /w/ +vokal: aiuola, fumaiuolo.
 Niz /jwɔ/ bio je dosta prisutan u talijanskom književnom jeziku, a u suvremenom se
izbjegava, kao i u slučajevima kada ispred dvoglasa /wɔ/ dolazi palatal [ʎʎ]: figliuolo/figliolo i [ɲɲ]:
spagnuolo/spagnolo.
 Kada imamo dva vokala jedan do drugoga koja se ne izgovaraju kao dvoglas, riječ je o hijatu
(lat hiātus = separazione, apertura).
 To se događa (1) ako u tom spoju nemamo vokale i ili u: maestro, reato, leone; (2) ako je
jedan od tih vokala naglašeni i ili u a drugi je a, e, o: Maria, faina, cigolio, paura, due, suo i (3) u
prefiksalnim riječima u kojima se i na fonetskoj razini jos može razlikovati osnova od prefiksa:
rieccolo, diarchia, suesposto, suaccennato, triennio.

NAJVAŽNIJI ALOFONI TALIJANSKIH FONEMA

 Fonem je apstraktna jedinica, naša predodžba o glasovima vlastitoga jezika u okviru koje
ne razlikujemo pojedine konkretne fonetske jedinice tj. fonove. Među fonovima hrvatskog
književnog jezika nalazimo glasove [dz] i [η]. Isti fonovi dolaze u talijanskom i u engleskom jeziku,
tj. talijanski fon(em) [dz] nalazimo u primjeru Lovac bi uhvatio zeca, ali zec ga je prevario; engleski
fon(em) [η] nalazimo u engleskoj riječi sing [siη]. U talijanskom jeziku fizička razlika između
fonova [c] i [dz] i u engleskome između fonova [n] i [η] ima razlikovnu funkciju u jeziku, a u
hrvatskom nema, što znači da ti fonovi u hrv. imaju status alofona, a u spomenutim jezicima,
naprotiv, imaju status fonema.
 Fonovi koji predstavljaju u određenom idiomu isti fonem i time mu na neki način
pripadaju, zovu se alofonima (ili inačicama) toga fonema. Postoje dva temeljna pitanja u vezi toga:
(1) što određuje odnose fonema prema fonemu? i (2) što određuje odnose fonema prema fonovima
koji su njegovim alofonima?

 Alofoni vokalskih fonema

 Dva osnovna alofona: dugi i kratki. Prvi se susreće samo u naglašenom nefinalnom slogu.
Drugi je moguć i u naglašenom i u nenaglašenom slogu. Vokalska kvantiteta (dužina) ovisi o tipu
sloga i zato nije fonološka.
 Naglašeni je vokal u zatvorenom slogu uvijek kratak; naglašeni vokal jednosložnih riječi i
oksitona je također uvijek kratak; naglašeni vokal u otvorenom slogu paroksitona, proparoksitona
itd. uvijek je dug.
 Američki lingvist Hall smatra da vokali mogu imati nazalizirane alofone kada se nalaze
ispred nazalnog suglasnika, npr. barone.

 Alofoni glotala
 Fonem /j/ ima obično samo jedan alofon: aia, piove, ieri. U nekim dijelovima Italije postoji
veoma kratko [j] koje je zadnji član grupe. Ostali članovi grupe su jednostavni ili udvojeni fonemi
/č/, /ğ/, /š/, /ʎ/, /ɲ/. Taj je alofon obično prvi segment sufiksa -iere, -iero i glagolskih nastavaka -
iamo, -iate.
 U regionalnim govorima ga nalazimo u riječima: arciere, coscienza, cosciente, usciere itd. U
standardu sličan alofon je zadnji član trofonemskih i četverofonemskih grupa, npr. u destriere,
sciacquiamo, adacquiamo, tj. kad je /j/ prvi dio dvoglasa ili drugi dio troglasa.
 /w/ je manje jačine iza niskih difuznih fonema. U tzv. fiorentino corrente taj fonem ne
postoji više kao prvi dio diftonga: bono, core.

 Alofoni likvidnih fonema

 Likvidni fonemi imaju sljedeće alofone: uvularni /r/ i vibrantni /r/ (r moscia). Po nekima /l/
i /r/ kad se nalaze na kraju sloga izgovaraju se produženo: scalzo, sarto.

 Alofoni oralnih konsonantskih fonema

 Oralni konsonantski fonemi /p/, /t/, /k/, /b/, /d/, /g/, /f/, /v/, /c/ /dz/ imaju samo jedan važni
alofon. Fonemi /s/ i /z/: bezvučan / zvučan (Muljačić str. 240).
 U toskanskoj varijanti /č/ i/ğ/ imaju dva alofona: [š] i [č]. Primjeri: pece, faccia, vince, agio,
punge …

 Alofoni nazalnih suglasničkih fonema

 Labijalni [m] i labiodentalni [ɱ]
 Dentalni glas [n] i alveolarni [n]; velarni [ɳ]