David Hume Seminarski Rad - Gotovo

Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Fakultet ekonomije i turizma
„Dr. Mijo Mirković“
Petra Korent
Empirizam Davida Humea

Seminarski rad
Pula, 2023.
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Fakultet ekonomije i turizma
„Dr. Mijo Mirković“
Empirizam Davida Humea

Seminarski rad
Petra Korent
JMBAG: 0303041974 izvanredan student
Studijski smjer: Ekonomija
Kolegij: Ekonomska filozofija
Mentor: Tomić
Pula, rujan 2023.

SADRŽAJ
1 UVOD..................................................................................................................................4
2 POJAM EMPIRIZMA.........................................................................................................5
2.1 Život i djela Davida Humea.........................................................................................5
3 RAZVOJ EMPIRIZMA....................................................................................................10
3.1 Drevna i Srednjovjekovna filozofija..........................................................................10
3.2 Renesansna filozofija.................................................................................................11
3.3 Moderna filozofija......................................................................................................12
3.4 Suvremena filozofija..................................................................................................14
4 Humeova teorija saznanja..................................................................................................16
4.1 Porijeklo ideja............................................................................................................16
4.2 Impresija i ideje refleksije..........................................................................................19
4.3 Načelo udruživanja ideja............................................................................................21
5 Humeova teorija uzročnosti...............................................................................................23
5.1 Kauzalni redukcionizam.............................................................................................24
5.2 Kauzalni skepticizam.................................................................................................26
5.3 Kauzalni realizam.......................................................................................................27
6 Problem indukcije..............................................................................................................30
7 Zaključak...........................................................................................................................39
9 Kritike na Humeove teorije...............................................................................................41
10 Literatura........................................................................................................................45
1 UVOD
Empirizam je filozofska škola mišljenja koja stavlja naglasak na iskustvo kao osnovni izvor
znanja. Kroz povijest, mnogi mislioci razmatrali su i proširivali osnovne principe empirizma,
ali rijetko koji filozof je ostavio tako dubok otisak na ovu tradiciju kao David Hume.
U ovom radu, fokusiraćemo se na proučavanje empirizma kroz optiku Humeove filozofije.
Pored toga, pružit ćemo historijski kontekst razvoja empirizma, počevši od drevnih
filozofskih tradicija, preko renesansnih promišljanja, pa sve do modernih i suvremenih
razmatranja ovog pojma.Naročiti naglasak bit će stavljen na Humeovu teoriju saznanja, koja
nam pomaže razumjeti kako ljudski um formira i organizira ideje. Kroz ovu teoriju, istražit
ćemo Humeov pristup impresijama, idejama refleksije i njegovo načelo udruživanja ideja.
Pored toga, dublje ćemo se posvetiti njegovoj teoriji uzročnosti, koja je postavila temelj za
moderno razumijevanje kauzalnih veza.Kroz rad, istražit ćemo i problem indukcije koji je
centralno mjesto zauzimao u Humeovom filozofskom razmišljanju i koji je izazvao mnoge
kasnije debate u filozofiji. Završetak rada bit će posvećen kritikama Humeovih teorija, koje
nam pomažu sagledati njegov doprinos iz različitih perspektiva i razumjeti njegovo mjesto u
širem kontekstu povijesti filozofije.Neka nas ovo putovanje kroz misli Davida Humea i razvoj
empirizma uvede u svijet dubokih filozofskih istraživanja i razmatranja.
2 POJAM EMPIRIZMA
Empirizam je filozofska struja koja naglašava osjetilno iskustvo kao temelj za stjecanje
znanja. Ova škola misli proizlazi iz grčke riječi "empeiria", što znači iskustvo i smatra da se
um rađa kao "tabula rasa", prazna ploča koja se oblikuje interakcijom s vanjskim svijetom. 1 U
ranom modernom razdoblju, posebice u Britaniji, empirizam je postao dominantan pristup
razumijevanju svijeta. Filozofi poput Johna Locke-a, Georgea Berkeleya i Davida Hume-a
predstavljali su ovu tradiciju.2 Locke je, na primjer, uvodio koncepte primarnih i sekundarnih
kvaliteta, dok je David Hume dalje proširio empirijsku tradiciju razlikujući "ideje" i
"impresije".3 Unatoč svom naglasku na osjetilnom iskustvu, empiristi su kritizirali
racionaliste, tvrdeći da pojmovi poput "savršenstva" nisu urođeni u ljudskom umu. No,
empirizam se suočavao i s kritikama tj. argumentima da osjetilno iskustvo nije dovoljno za
stjecanje svih znanja. Ipak, ova struja je duboko utjecala na razvoj znanstvene metode.4
David Hume je posebno zanimljiv u kontekstu empirizma. Može se opisati kao prvi post-
skeptički filozof ranog modernog doba.5 Za razliku od svojih prethodnika, poput
Kartezijanaca koji su pokušali opovrgnuti filozofsku skeptičnost, Hume je bio samoproglašeni
skeptik. Dok je njegov pristup bio skeptičan u smislu kritike tradicionalnih temelja znanja,
također je bio konstruktivan, težio je prema novoj znanosti o ljudskoj prirodi. 6 Njegov rad,
iako često kritiziran zbog njegovog religijskog skepticizma, doživljavao je renesansu u
suvremenom vremenu, s mnogim komentatorima koji prepoznaju i rekonstruiraju njegove
pozitivne filozofske pozicije.
2.1 Život i djela Davida Humea
David Hume rođen je 1711. godine u umjereno imućnoj obitelji iz Berwickshirea u Škotskoj,
blizu Edinburgha. Njegova je pozadina bila politički orijentirana prema Whigima, a religiozno
1
The living Philosophy, What is Empiricism? The Philosophy of Locke, Berkeley and Hume
https://www.thelivingphilosophy.com/what-is-empiricism/ (pristupljeno 20.08.2023)
2
Encyclopedia of Early Modern Philosphy, D. Jalobeanu, Charles T. Wolfe
https://link.springer.com/referenceworkentry/10.1007/978-3-319-20791-9_588-1 (pristupljeno 20.08.2023)
3
Britannica, https://www.britannica.com/topic/epistemology/John-Locke (pristupljeno 18.08.2023)
4
Markie, Peter and M. Folescu, „Rationalism vs. Empiricism“, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Sping
2023 Edition), Edward N. Zalta & Uri Nodelman; https://plato.stanford.edu/entries/rationalism-empiricism/
(pristupljeno 18.08.2023)
5
Maruice Cranston, Thomas Edmund Jessop, History & Society, David Hume, Britannica;
https://www.britannica.com/biography/David-Hume (pristupljeno 19.08.2023)
6
J. Christina Laursen, The Politics of Skepticism in the Ancients, Montaigne, Hume and Kant; chapter six:
Hume`s Philosophy of custom, str. 145-168; https://brill.com/display/book/9789004246843/B9789004246843-
s008.xml (pristupljeno 20.08.2023)
kalvinistička. Kao dijete redovito je pohađao lokalnu Škotsku crkvu kojom je upravljao
njegov ujak. Hume je bio obrazovan od strane svoje udovice majke sve dok nije otišao na
Sveučilište u Edinburghu sa jedanaest godina. Njegova pisma opisuju kako je kao mladi
student ozbiljno shvaćao religiju i poslušno slijedio popis moralnih smjernica preuzetih iz
djela "The Whole Duty of Man", popularne kalvinističke pobožnosti.
Nakon što je napustio Sveučilište u Edinburghu oko petnaeste godine kako bi nastavio svoje
obrazovanje privatno, potaknut je da razmisli o karijeri u pravu, ali su mu se brzo interesi
okrenuli prema filozofiji. Tijekom ovih godina privatnog proučavanja počeo je postavljati
ozbiljna pitanja o religiji, kako opisuje u sljedećem pismu:
"Nedavno sam spalio staru rukopisnu knjigu, napisanu prije nego što sam napunio dvadeset
godina; koja je sadržavala, stranu za stranom, postupan napredak mojih misli o toj temi [tj.
vjeri]. Počelo je s tjeskobnom potragom za argumentima kako bi se potvrdilo uobičajeno
mišljenje: sumnje su se pojavile, razagnale, vratile, ponovno su se razagnale, ponovno
vratile." (Gilbert Elliot of Minto, 1751).
Iako je njegova knjiga rukopisa uništena, nekoliko stranica njegovih bilješki sačuvano je iz
njegovih ranijih dvadesetih godina. One pokazuju njegovu zauzetost dokazima za postojanje
Boga, ali i ateizmom, posebno dok je proučavao ove teme u klasičnim grčkim i latinskim
tekstovima te u skeptičnom "Historical and Critical Dictionary" Pierra Baylea. Tijekom ovih
godina privatnog proučavanja, neka od kojih su proveli u Francuskoj, napisao je svoje
trodjelno djelo "Treatise of Human Nature", koje je objavljeno anonimno u dvije cjeline prije
nego što je napunio trideset godina (1739., 1740.). Ovo djelo istražuje nekoliko filozofskih
tema kao što su prostor, vrijeme, uzročnost, vanjski objekti, strasti, slobodna volja i
moralnost, nudeći originalne i često skeptične procjene ovih pojmova. Prva knjiga Treatisa
loše je recenzirana u "History of the Works of the Learned" uz niz sarkastičnih komentara.
Iako je danas priznat kao filozofski remek-djelo, Hume je bio razočaran minimalnim
interesom koji je njegova knjiga izazvala i rekao je da je "beživotno rođena iz tiska, ne
postigavši takve razlike da bi čak izazvala mrmljanje među fanatiziranim osobama" (My Own
Life).
Godine 1741. i 1742. Hume je objavio svoja dva eseja pod naslovom "Essays, Moral and
Political", napisanih popularnim stilom, koji su bili uspješniji od Treatisa. Godine 1744-1745.
bio je kandidat za katedru za moralnu filozofiju na Sveučilištu u Edinburghu. Gradsko vijeće
Edinburga bilo je odgovorno za izbor zamjene, a kritičari su se protivili Humeu osuđujući
njegove antireligijske spise. Glavni među kritičarima bio je svećenik William Wishart
(preminuo 1752.), rektor Sveučilišta u Edinburghu. Kružile su liste navodno opasnih tvrdnji iz
Humeovog Treatisa, vjerojatno napisane od strane samog Wisharta. Pred jakim otporom,
Gradsko vijeće Edinburga konzultiralo je edinburške svećenike. U nadi da će osvojiti
svećenstvo, Hume je sastavio odgovor točku po točku na kružeće liste opasnih tvrdnji, koji je
objavljen kao "Pismo od gospodina svom prijatelju u Edinburghu". Svećenstvo nije bilo
uvjereno, 12 od 15 svećenika glasalo je protiv Humea i brzo je povukao svoju kandidaturu.
Godine 1745. Hume je prihvatio poziv generala St. Claira da ga prati kao tajnika. Nosio je
uniformu časnika i pratio generala u ekspediciju protiv Kanade (koja je završila napadom na
obalu Francuske) i na diplomatskoj dužnosti u dvorovima Beča i Torina.
Zahvaljujući uspjehu njegovih eseja, Hume je bio uvjeren da je loša recenzija njegovog
Treatisa uzrokovana stilom, a ne sadržajem. Godine 1748. objavio je svoj "Upit o ljudskom
razumijevanju", popularniju verziju dijelova Prve knjige Treatisa. Upit također sadrži dvije
sekcije koje se ne nalaze u Treatisu: "O čudesima" i dijalog naslovljen "O posebnoj
providnosti i budućem stanju". Svaka sekcija sadrži izravne napade na vjersko vjerovanje.
Godine 1751. objavio je "Upit o načelima morala", koji preoblikuje dijelove Treće knjige
Treatisa na vrlo različit način. Rad uspostavlja sustav moralnosti temeljen na korisnosti i
ljudskim osjećajima samima, a bez apela na božje moralne zapovijedi. Do kraja stoljeća
Hume je prepoznat kao osnivač moralne teorije korisnosti, a utilitaristički politički teoretičar
Jeremy Bentham priznao je Humeov izravan utjecaj na njega. Iste godine Hume je također
objavio svoje "Političke rasprave", koje su naišle na neposrednu pohvalu i utjecale na
ekonomske mislioce poput Adama Smitha, Williama Godwina i Thomasa Malthusa.
Godine 1751.-1752. Hume je tražio katedru za filozofiju na Sveučilištu u Glasgowu, ali

ponovno nije uspio. Godine 1752. njegovo novo zaposlenje kao bibliotekara u "Advocate’s
Library" u Edinburghu omogućilo mu je resurse da se posveti svojem interesu za povijest.
Ondje je napisao veći dio svog iznimno uspješnog šestosveščanog "Povijesti Engleske"
(objavljene od 1754. do 1762.). Prva knjiga loše je primljena, djelomično zbog njenog
branjenja Karla I. i djelomično zbog dviju sekcija koje napadaju kršćanstvo. U jednom dijelu
Hume napominje da su prvi protestantski reformatori bili fanatični ili "razbuktani najvećim
zanosom" u svom protivljenju dominaciji Rimokatoličke crkve. U drugom dijelu označava
rimokatoličanstvo kao sujeverje koje "kao i sve druge vrste sujeverja ... budi prazne strahove
nesretnih smrtnika". Najglasniji napad na Humeovu povijest došao je od Daniela MacQueena
u njegovim 300-straničnim "Pismima o Humeovoj povijesti". MacQueen je temeljito istražio
prvu knjigu Humeovog djela, izloživši sve navodno "labave i irreligijske podsmjehe" koje
Hume upućuje kršćanstvu. Na kraju je ovaj negativan odgovor nagnao Humea da izbriše dvije
kontroverzne dionice iz budućih izdanja Povijesti.
U to je vrijeme Hume također napisao svoja dva najznačajnija djela o religiji: "Dialogues
Concerning Natural Religion" i "The Natural History of Religion". "Natural History" se
pojavio 1757., ali na savjet prijatelja koji su željeli skrenuti Humea od religijske kontroverze,
"Dialogues" nisu objavljeni sve do 1779., tri godine nakon njegove smrti. "Natural History" je
izazvao kontroverzu čak i prije nego što je postao javan. Godine 1756. tiskan je i spreman za
distribuciju zbornik Humeovih eseja pod naslovom "Five Dissertations". Eseji su uključivali
(1) "Natural History of Religion"; (2) "Of the Passions"; (3) "Of Tragedy"; (4) "Of Suicide"; i
(5) "Of the Immortality of the Soul". Zadnja dva eseja izravno su napadala uobičajene vjerske
doktrine braneći moralno pravo osobe da počini samoubojstvo i kritizirajući ideju života
nakon smrti. Rani primjerci kružili su, a Humeov izdavač prijetio je tužbom ako bi knjiga bila
distribuirana onakva kakva je bila. Tiskani primjerci "Five Dissertations" zatim su fizički
izmijenjeni tako da su uklonjeni eseji o samoubojstvu i besmrtnosti te je umetnut novi esej
"Of the Standard of Taste" na njihovo mjesto. Hume je također iskoristio ovu priliku da
izmijeni dva posebno sporna odlomka u "Natural History". Eseji su zatim bili vezani s novim
naslovom "Four Dissertations" i distribuirani u siječnju 1757.
U godinama koje su uslijedile nakon "Four Dissertations", Hume je završio svoje posljednje
veliko književno djelo, "Povijest Engleske", koje mu je donijelo reputaciju historičara koja je
jednaka, ako ne i nadmašila, njegovu reputaciju filozofa. Godine 1763., u dobi od 50 godina,
pozvan je da prati grofa od Hertforda u parišku ambasadu, s izgledima da postane njegov
tajnik. Konačno je prihvatio i primio pohvale za doček koji je dobio u Parizu "od ljudi i žena
svih slojeva i stanova". Vratio se u Edinburgh 1766. godine i nastavio razvijati odnose s
najvećim umovima svog vremena. Među njima je bio i Jean Jacques Rousseau koji je 1766.
godine bio protjeran iz Švicarske od strane vlade u Bernu. Hume je ponudio Rousseauu
utočište u Engleskoj i osigurao mu vladinu mirovinu. U Engleskoj je Rousseau postao
sumnjičav prema spletkama i javno je optužio Humea da zavjerava kako bi uništio njegov
karakter, pod izgledom da mu pomaže. Hume je objavio pamflet kojim brani svoje postupke i
oslobođen je od optužbi. Još jedan tajnički angažman odveo ga je od 1767. do 1768. Povratak
u Edinburgh proveo je revidirajući i usavršavajući svoja objavljena djela, te družeći se s
prijateljima u intelektualnim krugovima Edinburgha. Godine 1770. škotski pisac James
Beattie objavio je jedan od najžešćih napada na Humeovu filozofiju ikada objavljenih,
naslovljen "Essay on the Nature and Immutability of Truth in Opposition to Sophistry and
Scepticism". Hume je bio uzrujan zbog Beattieovih neumornih verbalnih napada na njega u
tom djelu, ali knjiga je učinila Beattieja slavnim i kralj George III, koji je bio impresioniran,
dodijelio mu je mirovinu od 200 funti godišnje.
Godine 1776., u dobi od šezdeset pet godina, Hume je umro od unutarnjeg poremećaja koji ga
je mučio mnogo mjeseci. Nakon njegove smrti, njegovo ime je dobilo novi značaj kada su se
počela pojavljivati njegova ranije neobjavljena djela. Prvi je bio kratak autobiografski tekst
"My Own Life", ali i ovaj skromni rad izazvao je kontroverzu. Kako su njegovi prijatelji
Adam Smith i S.J. Pratt objavili nakloni eulogiji opisujući kako je umro bez brige za
posliježivot, religijski kritičari odgovorili su osuđujući ovu neopravdanu divljenju Humeovoj
nevjernosti. Dvije godine kasnije, 1779. godine, pojavili su se "Dialogues Concerning Natural
Religion" Davida Humea. Ponovno je odgovor bio mješovit. Poklonici Humea smatrali su ga
majstorski napisanim djelom, dok su religijski kritičari označili ga kao opasno za religiju.
Naposljetku, 1782. godine objavljena su i Humeova dva potisnuta eseja o samoubojstvu i
besmrtnosti. Njihov je prijem bio gotovo jednoglasno negativan.
3 RAZVOJ EMPIRIZMA
Filozofija, kao kontinuirano putovanje prema razumijevanju dubokih pitanja o svijetu i
spoznaji, ima svoje struje i mijene koje su oblikovale našu percepciju stvarnosti. 7 Empirizam,
jedan od ključnih filozofskih pristupa, prožima ovu putanju kroz vjekove - od antičke Grčke
do suvremenih razmatranja. Kroz taj razvoj, različiti mislioci i škole utkali su svoje ideje i
poglede na odnos između iskustva, spoznaje i svijeta oko nas.
3.1 Drevna i Srednjovjekovna filozofija

U povijesti filozofije, od drevnih vremena pa sve do srednjeg vijeka, empirizam je često
predstavljao suprotnost i alternativu racionalizmu. Dok racionalizam daje prednost razumu
kao izvoru znanja, empirizam se usredotočuje na osjetila i iskustvo. No, povijest empirizma
nije jednostavna; evoluirao je i adaptirao se kroz vremena kulture.
U drevnoj Grčkoj, osnovne ideje empirizma kristalizirale su se kroz djelo Aristotela. Za

razliku od svog prethodnika Platona, koji je vjerovao u transcendentne ideje dostupne samo
razumu, Aristotel je naglasio važnost proučavanja fizičkog svijeta. 8 Njegova tvrdnja da „ništa
nije u umu što prije nije bilo u osjetima“ jasno artikulira osnovno načelo empirizma.
Aristotelova opsežna istraživanja u biologiji i fizici rezultat su njegovih opažanja i analiza. 9
Rimsko doba donijelo je praktične primjene empirijskih metoda, osobito u medicini. Liječnici
poput Galena oslonili su se na pažljivo osjetilno proučavanje tijela kako bi razumjeli i liječili
bolesti, često uz pomoć disekcija i eksperimenata.10
Dok je srednjovjekovna Europa često prikazana kao mjesto gdje je teološki dogma zasjenio
slobodno istraživanje, empirizam je nastavio cvjetati, često u neobičnim kontekstima.
Skolastički filozofi, kao što je bio Toma Akvinski11, tražili su načine kako spojiti Aristotelov
empirizam s kršćanskim naukom. U tome su vidjeli svijet kao knjigu koju je Bog napisao i
koju ljudi mogu čitati kroz osjetilna iskustva.
7
Little, Daniel, „Philosophy of History“, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2020, Edition),
Edward N. Zalta; https://plato.stanford.edu/entries/history/ (pristupljeno 21.08.2023)
8
Dawes, Gregory w., „Ancient and Medieval Empiricism“, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer
2023, Edition), Edward N. Zalta & Uri Nodelman, https://plato.stanford.edu/entries/empiricism-ancient-
medieval/ (pristupljeno 21.08.2023)
9
Ibidem
10
William M. Webb, Rationalism, Empiricism, and Evidence- Based Medicine: A Call for a New Galenic
Synthesis, https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6023440/ (pristupljeno 21.08.2023)
11
Brian Morley, Internet Encyclopedia of Philosophy, Western Concepts of God, https://iep.utm.edu/god-west/
U međuvremenu, islamski svijet srednjeg vijeka postao je bastion empirijskog istraživanja.
Filozofi i znanstvenici poput Avicene i Alhazena oslonili su se na opažanja i eksperimente
kako bi došli do zaključaka o prirodnom svijetu, pridonoseći disciplinama kao što su optika,
medicina i astronomija.12
Uspostavljajući most između drevne i srednjovjekovne filozofije i suvremenog doba,

empirizam je postavio temelje za razvoj moderne znanstvene metode. Princip da se znanje
može i treba stjecati proučavanjem svijeta, a ne samo razmišljanjem o njemu, ključan je za
razumijevanje svijeta u kojem živimo danas.
3.2 Renesansna filozofija

Renesansa, razdoblje koje se proteže od 14. do 17. stoljeća, bilo je vrijeme velikih promjena i
preporoda u Europi, kako u umjetnosti, tako i u filozofiji. Promatrano kroz prizmu filozofije,
renesansa predstavlja razdoblje kada su se europski mislioci okrenuli od srednjovjekovnih
shvaćanja svijeta prema novim metodama razumijevanja čovječanstva i svemira. Ključna
karakteristika ovog preporoda bila je naglasak na empirizmu. Veći dio srednjeg vijeka bio je
dominiran teološkim diskurzom gdje su Božja riječ i crkveni dogmi često imali primat nad
svjetovnim iskustvom i razmišljanjem. Skolastički mislioci, iako su uložili velike napore da
sintetiziraju kršćanske doktrine s grčkom filozofijom, pridavali su veći značaj apstrktnim
argumentima nego osjetilnim iskustvima.13
Međutim, s dolaskom renesanse počelo je novo razdoblje u kojem su mislioci, inspirirani

klasičnim djelima antičke Grčke i Rima, počeli istraživati svijet oko sebe s novim očima. 14
Ovdje dolazi empirizam, filozofska doktrina koja naglašava ulogu osjetilnog iskustva u
stjecanju znanja, postao je ključna sastavnica renesansnog mišljenja. Jedan od razloga za ovu
promjenu bio je sve veći broj otkrića koja su potaknula potrebu za metodama koje bi mogle
objasniti i kvantificirati ono što se promatra. Bilo je to doba velikih geografskih otkrića,
astronomskih promišljanja i razvoja prirodnih znanosti.
Nicolaus Copernicus, koji je predložio heliocentrični model svemira, temeljio je svoje tvrdnje
na pažljivim promatranjima neba, a ne samo na teološkim ili filozofskim spekulacijama.
Slično tome, Galileo Galilei, sa svojim teleskopom, promatrao je nebesa i donio značajna
12
Sajjad H. Rizvi, Internet Encyclopedia of Philosophy, Avicenna, https://iep.utm.edu/avicenna-ibn-sina/
13
Lorenzo Casini, Internet Encyclopedia of Philosophy, Renaissance Philosophy, https://iep.utm.edu/renaissa/
14
Ibidem
otkrića poput mjesečevih kratera i Jupiterovih satelita. 15 Kada je suočio crkvu s tim otkrićima,
njegov naglasak bio je na činjenicama koje je mogao pokazati, a ne na dogmatskim
tvrdnjama.
Mislioci poput Leonarda da Vincija, koji je bio jednako umjetnik kao i znanstvenik,
utjelovljuju duh empirizma renesanse. Njegove detaljne studije ljudsko tijela, biljaka i vode
bile su utemeljene na pažljivim posmatranjima i eksperimentima.
S obzirom na empirizam, posebno je važno napomenuti rad Francisa Bacona. Bacon je

zagovarao metodu induktivnog rezoniranja, koja je počivala na prikupljanju podataka kroz
opažanje i eksperimentiranje.16 Njegovo djelo „Novum Organum“ postavio je temelje za
modernu znanstvenu metodu, s naglaskom na empirijskom pristupu istraživanja. Za Bacona,
knjige i tradicionalno učenje imale su svoju vrijednost, ali pravo znanje dolazilo je izravno iz
prirode.17 Empirizam u renesansi nije bio samo pitanje znanstvenog istraživanja. Također je
utjecao na filozofsku i etičku misao. Montaigneov „Eseji“ oslanja se na osobna iskustva i
osmatranja ljudske prirode kako bi razmotrio etička i epistemološka pitanja. John Locke, koji
je došao nešto kasnije, ali je bio duboko ukorijenjen u empirijskoj tradiciji, tvrdio je da je um
pri rođenju tabula rasa (prazna ploča) i da se sve ideje razvijaju iz osjetilnog iskustva. 18
3.3 Moderna filozofija

Renesansni filozof Francis Bacon često se smatra pretečom empirizma. On je tvrdio da bi se
znanje trebalo temeljiti na opažljivim činjenicama i eksperimentima, a ne na spekulacijama ili
19
tradiciji. Nakon Bacona, John Locke, engleski filozof 17. stoljeća, formalizirao je
empirijski pogled u svom djelu “Esej o ljudskom razumijevanju”. Locke je tvrdio da um pri
rođenju funkcionira kao “tabula rasa” (prazna ploča) i da sve ideje i znanja dolaze iz iskustva.
On je razlikovao između “jednostanih ideja”, koje izravno dolaze iz osjeta, i „složenih ideja”,
koje se formiraju kombinacijom jednostavnih ideja.20
15
Robert M. Hazen, Ph.D, George Mason University, The Heliocentric Theory: Nicolaus Copernicus and Galileo
Galilei ,https://www.wondriumdaily.com/the-heliocentric-theory-nicolaus-copernicus-and-galileo-galilei/
16
Francis Bacon`s Theory of Knowledge, https://philonotes.com/2023/06/francis-bacons-theory-of-knowledge
17
Britannica, Baconian method, science and philosophy, https://www.britannica.com/science/Baconian-method
18
Brita Rang, An Unidentified Source of John Locke`s Some Thoughts Concerning Education, str. 249.,250.
https://www.tandfonline.com/doi/pdf/10.1080/14681360100200118 (pristupljeno 23.08.2023)
19
https://www.khanacademy.org.humanities/renaissance-reformation/baroque-art1/beginners-guide-baroque1
20
Locke, John, https://www.encyclopedia.com/people/philosophy-and-religion/philosophy-biographies/john-
locke (pristupljeno 23.08.2023).
Iako su Lockeove ideje bile revolucionarne, možda je najutjecajniji empirista 18. stoljeća bio
škotski filozof David Hume. David Hume preuzeo je Lockeov empirizam i doveo ga do
njegovih logičkih krajnosti, posebno u svojim dijelima “Istraživanje o ljudskom razumu” i
“Dijalogi o prirodnoj religiji”.21 Hume je argumentirao da su sva naša znanja, čak i ona koja
se čine očiglednima, kao što je vjerovanje o uzročnost, zasnovana isključivo na navikama i
iskustvu, a ne na bilo kakvom inherentnom razumijevanju svijeta. Njegov skepticizam
postavio je temelje za mnoge buduće filozofske debate i prirodi znanja i percepcije. 22
U isto vrijeme kada je empirizam cvjetao u Britaniji, kontinenatlna Europa bila je domaćin
snažnoj racionalističkoj tradiciji predstavljenoj filozofima poput Descartesa, Spinoze i
Leibniza.23 Unatoč suprotnim pristupima, empirijski i racionalistički tokovi često su se
ispreplitali. George Berkeley, irski biskup i filozof, predstavljao je jedinstveni oblik
empirizma. Dok je prihvatio većinu Lockeovih i Humeovih stavova o znanju, tvrdio je da
materijalna stvarnost ne postoji neovisno o percepcji. Po njemu, „biti je biti opažen”. 24
Kraj 18. Stoljeća obilježio je rad njemačkog filozofa Immanuela Kanta. Iako nije bio
čistokrvni empirist, Kant je pokušao pomiriti empirijske i racionalističke tradicije. Tvrdio je
da, dok sve informacije dolaze kroz osjetila, um također ima unaprijed postavljene kategorije
koje strukturirjau to iskustvo.25
U 19. Stoljeću, empirizam je donio novi zamah radom Johna Stuarta Milla, koji je pokušao
reformulirati Humeov skepticizam u pozitivniju teoriju znanja. To je donijelo novu
reinkarnaciju empirizma u obliku logičkog empirizma ili logičkog pozitivizma. 26 Grupa
filozofa, uključujući Rudolfa Carnapa i Alfreda Northa Whiteheada, tvrdila je da bi se znanje
trebalo temeljiti isključivo na logičkoj analizi jezika i empirijskom iskustvu. 27
U americi, William James i pragmatički pokret predstavili su još jedan oblik empirizma,
naglašavajući praktičnu korist ideja kao ključnu komponentu njihove istinistosti.28
21
Poček Matea, Humeov empirizam, https://zir.nsk.hr/en/islandora/object/ffos%3A4820/datastream/PDF/view
22
James Fieser, Internet Encyclopedia of Philosophy, David Hume https://iep.utm.edu/hume/
23
https://iep.utm.edu/continental-rationalism/ (pristupljeno 24.08.2023)
24
Loc.cit
25
Wayne P.Pomerleau, Internet Encyclopedia of Philosophy, Immanuel Kant: Philosophy of Religion,
https://iep.utm.edu/kant-rel/, (pristupljeno 24.08.2023)
26
Britannica, Logical positivism and logical empiricism, https://www.britannica.com/topic/positivism/Logical-
positivism-and-logical-empiricism (pristupljeno 24.08.2023)
27
David Boersema, Internet Encyclopedia of Philosophy, American Philosophy, https://iep.utm.edu/american-
philosophy/#H (pristupljeno 24.08.2023)
28
Ibidem
3.4 Suvremena filozofija
Empirizam u suvremenoj filozofiji, obuhvaćajući razdoblje od početka 20. stoljeća pa sve do
danas, predstavlja bogat i složen mozaik različitih misaonih tokova. Početak 20. stoljeća
obilježen je pojavom logičkog pozitivizma, filozofske škole koja je kombinirala empirijske
stavove s rigoroznom logičkom analizom. Grupa filozofa poznata kao Bečki krug, uključujući
Ludwiga Wittgensteina, Rudolfa Carnapa i Moritza Schlicka, zastupala je stav da je značenje
izjave direktno povezano s načinom na koji je možemo provjeriti. Drugim riječima, tvrdili su
da su samo empirijski provjerljive ili logički koherentne izjave smislene. 29 I dok je logički
pozitivizam dominirao angloameričkom filozofijom, na europskom kontinentu, posebno u
Njemačkoj i Francuskoj, fenomenologija je postala ključna filozofska struja. Osnovana radom
Edmunda Husserla, fenomenologija se bavila izravnim iskustvom svijeta, pokušavajući
identificirati univerzalne strukture svijesti. Iako fenomenologija nije bila striktno empiristička,
njezin naglasak na izravnom iskustvu često se preplitala s empirističkim tendencijama.
Sredinom 20. stoljeća, analitička filozofija postala je dominantna u angloameričkom svijetu.
Filozofi poput Bertranda Russella, Willarda Van Ormana Quinea i Gilberta Rylea primijenili
su rigorozne metode analize na filozofske probleme.30 Dok je Russell bio zainteresiran za
matematičke osnove znanja, Ryle i Quine pokušali su razgraničiti prirodu empirijskog znanja.
U drugoj polovici 20. stoljeća, filozofija uma postala je središnjim poljem u analitičkoj
filozofiji. Pitanja o prirodi svijesti, percepciji i mentalnom zastupanju postala su ključna.
Empirističke tendencije vidljive su u radu filozofa poput Daniel Dennetta, koji je zagovarao
empirijski pristup problemima uma, ističući važnost neuroznanstvenih i kognitivnih
istraživanja.31 Dok je empirizam imao snažan utjecaj na analitičku filozofiju,
postmodernistički pokret izazvao je mnoge osnovne pretpostavke empirističkog stava.
Filozofi poput Jacquesa Derridaa i Michel Foucaulta kritizirali su ideju objektivne stvarnosti i
istaknuli važnost jezika, moći i društvene konstrukcije u oblikovanju našeg iskustva. 32 S
dolaskom 21. stoljeća, empirizam se nastavlja mijenjati i razvijati u svjetlu novih znanstvenih
otkrića i filozofskih debata. Interdisciplinarni pristupi, koji kombiniraju filozofiju,
neuroznanost, kognitivnu znanost i umjetnu inteligenciju, postaju sve češći. Filozofi poput
29
Creath Richard, „Logical Empiricism“, The Stanford Enyclopedia of Philosophy (Winter 2022 Edition),
Edward N. Zalta & Uri Nodelman, https://plato.stanford.edu/entries/logical-empiricism/ , (pristupljeno
24.08.2023)
30
Aaron Preston, Internet Encyclopedia of Philosophy, Analytic Philosophy, https://iep.utm.edu/analytic-
philosophy/ (pristupljeno 24.08.2023)
31
L. Laplane, P.Mantovani, R.Adolphs, Why science needs philosophy,
https://www.pnas.org/doi/10.1073/pnas.1900357116 (pristupljeno 24.08.2023)
32
A.Perera, Postmodernism in Sociology: Characteristics, & Examples,, 2023,
https://simplysociology.com/postmodernism.html (pristupljeno 24.08.2023)
Patricia Churchlanda i Thomasa Metzingera koriste empirijska istraživanja kako bi bolje
razumjeli prirodu uma, svijesti i znanja. 33 Empirizam, kao središnji tok suvremene filozofije,
nastavlja oblikovati naše razumijevanje svijeta. I dok se suvremeni empirizam razlikuje od
svojih povijesnih korijena, njegov naglasak na iskustvu, osjetima i empirijskoj provjeri ostaje
ključan za filozofsku misao. U kontekstu 21. stoljeća, empirizam pruža važne alate za
suočavanje s izazovima i pitanjima koji nas čekaju, od tehnološke revolucije do dubokih
misterija ljudske svijesti.
33
Nova Akropola, Za boljeg čovjeka i bolji svijet, 2022,
https://www.researchgate.net/publication/14022954_Recent_Work_on_Consciousness_Philosophical_Theoretic
al_and_Empirical, (pristupljeno 24.08.2023)
4 Humeova teorija saznanja
David Hume, istaknuti škotski filozof 18. stoljeća, donio je revolucionarne promjene u
tradicionalnom razumijevanju ljudskog saznanja. Njegova teorija, naglašava kako su naša
znanja i uvjerenja osnovani na osjetilnim iskustvima. Tako „dojmovi i ideje“ čine temelj
njegove epistemologije. Dojmovi, kako Hume definira, su primarni i intenzivni osjetilni
podražaji, bilo da su oni osjeti poput topline, hladnoće, svjetla ili osjećaji poput boli ili užitka.
Kada ti osjetilni dojmovi izblijede iz trenutne svijesti, pretvaraju se u ideje. Ideje su prema
tome, samo oslabljene kopije dojmova, manje živopisne i intenzivne. Više o samim idejama
možemo vidjeti u idućem odlomku.
4.1 Porijeklo ideja

Teoriju ideja razvili su John Locke i George Berkeley na čijim se teorijama temeljila
Humeova teorija ideja.
Svatko će lako priznati da postoji značajna razlika između doživljaja uma kada čovjek osjeti
bol od prevelike vrućine ili užitak umjerene topline, i kada kasnije ponovno doziva tu
senzaciju u sjećanje ili je anticipira svojom maštom. 34 Ove sposobnosti mogu imitirati ili
kopirati opažaje osjetila, ali nikada ne mogu potpuno dosegnuti snagu i živost originalnog
osjećaja. Najviše što možemo reći za njih, čak i kada djeluju s najvećom snagom, jest da
predstavljaju svoj objekt na tako živahan način da bismo gotovo mogli reći da ga osjećamo ili
vidimo35. No, osim ako um nije poremećen bolešću ili ludilom, nikada ne mogu doseći takav
vrhunac živosti da bi ovi doživljaji bili potpuno neodvojivi. Sve boje poezije, ma koliko sjajne
bile, nikada ne mogu naslikati prirodne objekte na način koji bi opis mogao biti shvaćen kao
stvarni krajolik. Najživlja misao uvijek je inferiorna čak i najdosadnijem osjetilu. Možemo
primijetiti sličnu razliku koja prolazi kroz sve ostale percepcije uma. Čovjek u napadu ljutnje
djeluje na vrlo različit način od onoga tko samo razmišlja o toj emociji. Kada razmišljamo o
svojim prošlim osjećajima i afekcijama, naša misao je vjerni zrcalo i istinito kopira svoje
objekte; ali boje koje koristi su blijede i dosadne u usporedbi s onima kojima su bili odjeveni
naši originalni doživljaji. Nije potrebna nikakva suptilna prosudba ili metafizička razboritost
da bi se označila razlika između njih.Stoga ovdje možemo podijeliti sve percepcije uma na
dvije klase ili vrste, koje se razlikuju prema njihovim različitim stupnjevima snage i živosti.
Manje snažne i živahne obično se nazivaju “misli” ili “ideje”, dok bi se druga vrsta svrstala
34
Adapted from An Enquiry Concerning Human Understanding, https://edurev.in/question/3586954/Adapted-
fromAn-Enquiry-Concerning-Human-Understandingby-David-Hume-1748-Everyone-will-readily-allow-
(pristupljeno, 24.08.2023)
35
D.Hume, An Enquiry concerning Human Understanding, section 2, of the origin of Ideas, E 2.1., SBN 17
pod opći pojam te se one nazivaju „dojmovima”. Pojam „dojam”, podrazumijeva sve naše
življe percepcije, kada čujemo, vidimo, osjećamo, volimo, mrzimo, želimo ili hoćemo. I
dojmovi se razlikuju od ideja, koje su manje žive percepcije, svjesni smo ih kad razmišljamo
o bilo kojim od tih senzacija ili pokreta navedenih gore. Ništa na prvi pogled možda se ne čini
beskrajnijim od ljudske misli, koja ne samo da izmiče svakoj ljudskoj moći i autoritetu, već
nije čak ograničena ni unutar granica prirode i stvarnosti. Stvaranje čudovišta i spajanje
nespojivih oblika i pojava mašti ne predstavlja veći napor nego zamisliti najprirodnije i
najpoznatije objekte. I dok je tijelo ograničeno na jednu planetu, po kojoj se kreće s mukom i
teškoćama, misao nas može u trenu prenijeti u najudaljenije regije svemira, ili čak izvan
svemira, u beskrajni kaos gdje se pretpostavlja da priroda leži u potpunoj zbrki. Ono što
nikada nije viđeno može ipak biti zamislivo; nema ničega što je izvan dosega misli, osim
onoga što implicira apsolutnu protuslovnost.36 No, iako se na prvi pogled čini da naša misao
posjeduje tu neograničenu slobodu, shvatit ćemo, nakon bližeg promatranja, da je zapravo
ograničena vrlo uskim granicama i da sva ta kreativna moć uma ne znači ništa više od
sposobnosti kombiniranja, premještanja, povećavanja ili smanjivanja materijala koje nam
pružaju osjetila i iskustvo. Kao primjer navodi zlatnu planinu, gdje je potrebno zamisliti
“zlatno” i “planinu”, iako ona u prirodi ne postoji i ne možemo se s njome susresti,
kombinacijom dvije otprije poznate ideje zlatnoga i planine, možemo zamisliti zlatnu planinu.
Koristeći se istim principom možemo objasniti i ideju jednoroga. Dakle, ta ideja je složena
ideja koja neama njoj pripadajući dojam već je sastavljena od jednostavne ideje konja i
jednostavne ideje roga. Ukratko, svi materijali razmišljanja dolaze ili iz naših vanjskih ili
unutarnjih osjećaja: Miješanje i kombinacija tih materijala isključivo pripada umu i volji.
Drugim riječima, sve naše ideje ili slabije percepcije su kopije naših dojma ili življih
percepcija. Da bismo to dokazali, bit će dovoljna sljedeća dva argumenta. Prvo, kada
analiziramo svoje misli ili ideje, ma koliko bile složene ili uzvišene, uvijek otkrivamo da se
razlažu u jednostavne ideje koje su kopirane iz prethodnog osjećaja ili dojma. Čak i one ideje
koje na prvi pogled izgledaju najdalje od tog podrijetla, pri bližem ispitivanju pokazuju da su
izvedene iz njega.37 Ideja Boga, koja označava beskonačno inteligentno, mudro i dobro Biće,
nastaje reflektiranjem na operacije vlastitog uma i neograničenim povećavanjem tih kvaliteta
dobročinstva i mudrosti. Možemo produžiti ovaj upit koliko god želimo; gdje ćemo uvijek
otkriti da je svaka ideja koju proučavamo kopija sličnog dojma. Oni koji tvrde da ova tvrdnja
nije univerzalno istinita niti bez iznimke, imaju samo jedan, i to jednostavan način da je
36
D.Hume, An Enquiry concerning Human Understanding, section II,, of the origin of Ideas, E 2.4.
37
Ibidem
pobiju; tako da iznesu tu ideju koja, po njihovom mišljenju, nije izvedena iz ovog izvora.
Tada će biti na nama, ako želimo održati našu doktrinu, iznijeti dojam ili življu percepciju
koja mu odgovara.38 Drugo. Ako se dogodi da čovjek iz nedostatka organa nije osjetljiv na
bilo koju vrstu senzacije, uvijek ćemo otkriti da nije ni osjetljiv na odgovarajuće ideje. Slijepa
osoba ne može stvoriti nikakvu predodžbu o bojama; gluh čovjek o zvukovima. Vratite mu taj
osjet u kojem osjeća nedostatak; otvaranjem ovog novog ulaza za njegove senzacije, otvorit
ćete i ulaz za ideje; i neće imati teškoća u koncipiranju tih objekata. Ista je stvar i ako objekt
koji je prikladan za poticanje bilo koje senzacije nikada nije primijenjen na organ.
Laplanđanin ili crnac nemaju pojma o okusu vina. I iako je rijetko ili gotovo da nema
slučajeva takvog nedostatka u umu, gdje osoba nikada nije osjetila ili je potpuno nesposobna
za osjećaj ili strast koja pripada njezinoj vrsti; ipak nalazimo isto promatranje koje se događa
u manjoj mjeri. Čovjek blage naravi ne može zamisliti inveteratnu osvetu ili okrutnost; niti se
sebično srce lako može zamisliti visine prijateljstva i velikodušnosti. Lako se priznaje da
druga bića mogu posjedovati mnoge osjećaje o kojima mi ne možemo imati predstavu; jer
ideje o njima nikada nam nisu bile predstavljene na jedini način, putem stvarnog osjećaja i
senzacije.39 Postoji, međutim, jedan proturječni fenomen koji može dokazati da nije potpuno
nemoguće da se ideje pojave neovisno o njihovim odgovarajućim dojmovima. Vjerujem da će
se lako priznati da su različite odvojene ideje boje, koje ulaze putem oka, ili one zvuka, koje
su prenesene uho, zaista različite jedna od druge; iako, istovremeno, slične. Ako je ovo
istinito za različite boje, onda to ne smije biti manje istinito i za različite nijanse iste boje; i
svaka nijansa proizvodi posebnu ideju, neovisno o ostalima. Jer ako bi se to trebalo osporiti,
moguće je, neprestanom postupnom promjenom nijansi, postupno prelaziti boju u ono što je
od nje najudaljenije; i ako nećete dopustiti da bilo koji od sredstava bude različit, ne možete,
bez apsurdnosti, poreći da su krajnosti iste. Pretpostavimo, stoga, da je osoba uživala svoj vid
trideset godina i da je potpuno upoznata s bojama svih vrsta, osim jednog posebnog tonaliteta
plave, na primjer, koji joj nikada nije imao sreće susresti. Sve različite nijanse te boje, osim te
jedine, postavljene su ispred njega, postupno se spuštajući od najdublje do najsvjetlije; jasno
je da će primijetiti prazninu gdje nedostaje ta nijansa i osjećati da postoji veća udaljenost na
tom mjestu između susjednih boja nego bilo gdje drugdje. Sada pitam, je li moguće za njega,
prema vlastitoj mašti, nadopuniti ovaj nedostatak i stvoriti sebi ideju te posebne nijanse, iako
mu nikada nije prenesena osjetilima? Vjerujem da je malo onih koji neće biti mišljenja da to
može učiniti: I to može poslužiti kao dokaz da se jednostavne ideje ne uvijek, u svakom
38
D.Hume, An Enquiry concerning Human Understanding, section II,, of the origin of Ideas, E 2.6.
39
D.Hume, An Enquiry concerning Human Understanding, section II, of the origin of Ideas, E 2.7.
slučaju, izvode iz odgovarajućih dojmova; iako je ovaj primjer tako jedinstven da jedva
vrijedi našeg opažanja i ne zaslužuje da se zbog toga sami mijenjamo našu opću maksimu.
Stoga, ovdje je tvrdnja koja se ne čini samo jednostavnom i razumljivom sama po sebi; ali,
ako bi se pravilno koristila, mogla bi učiniti svaku raspravu jednako razumljivom i istisnuti
sav taj žargon koji je tako dugo zavladao metafizičkim raspravama i na njih bacio sramotu.
Sve ideje, posebno apstraktne, prirodno su slabe i nejasne: Um ih samo slabo zadržava: Skloni
su se miješati s drugim sličnim idejama; i kada smo često koristili bilo koji izraz, iako bez
jasnog značenja, skloni smo zamisliti da ima određenu ideju povezanu s njim. S druge strane,
svi dojmovi, tj. svi osjećaji, bilo izvana ili iznutra, jaki su i živahni: Granice između njih su
točnije određene: Nije lako upasti u bilo kakvu pogrešku ili zabludu u vezi s njima. 40 Kada
stoga imamo sumnju da se filozofski izraz koristi bez ikakvog značenja ili ideje (kako je to
prečesto), potrebno je samo pitati, od kojeg dojma se navodna ideja izvodi? Ako nije moguće
pridružiti joj ništa, to će poslužiti da potvrdi našu sumnju. Dovodeći ideje u tako jasno svjetlo,
razumno je očekivati da ćemo ukloniti sve sporove koji se mogu pojaviti u vezi s njihovim
rođenjem.
4.2 Impresija i ideje refleksije

David Hume čini razliku između impresija senzacije i impresija refleksije. Navodi da su
impresije refleksije "uglavnom derivirane iz naših ideja". 41 Prema njemu, prvo doživljavamo
impresije senzacije kao što su "toplina ili hladnoća, žeđ ili glad, užitak ili bol". Ovi osjećaji
kasnije postaju ideje u našem umu, a kada se prisjetimo tih ideja, proizvode nove impresije
poput želje i odbojnosti, nade i straha. Hume ih opisuje kao "impresije refleksije" jer su
rezultat refleksije o prethodnim iskustvima.42
Zanimljivo je da Hume prvobitno svrstava "strasti, želje i emocije" pod impresije refleksije.
No, kako se njegova misao razvija, on počinje klasificirati želju i odbojnost kao izravne
strasti, a ne kao impresije refleksije. Na nekim mjestima Hume koristi pojmove "emocija" i
"senzacija" kako bi se odnosio na reakcije koje proizlaze iz impresija.43
Hume pristupa svojoj klasifikaciji, zamjenjujući svoju prvotnu razliku s točnijim

razlikovanjem između izvornih i sekundarnih impresija. Diskutira o ograničenostima pojma
"impresije senzacije" i predstavlja koncept izvornih impresija kao onih koje se javljaju u duši
40
D.Hume, An Enquiry concerning Human Understanding, section II, of the origin of Ideas, E 2.9.
41
D.Hume, A Treatise of Human Nature, 1.1.2
42
Ibidem
43
Ibidem
"bez prethodne percepcije".44 Ove izvorne impresije uključuju osjećaje poput topline i
hladnoće, ali i fizičke boli i užitke.
Sekundarne impresije, s druge strane, proizlaze iz izvornih impresija ili ideja koje potječu iz
tih izvornih impresija. Hume navodi primjer tjelesne boli uzrokovane gihtom, koja može
potaknuti niz strasti poput tuge, nade i straha, bilo zbog trenutne boli ili sjećanja ili očekivanja
buduće boli.45
Humeova rasprava o strastima produbljuje se kroz njegovo razlikovanje između izravnih i

neizravnih strasti. On opisuje izravne strasti kao one koje izravno proizlaze iz impresija ili
ideja boli ili užitka.46 Ključna značajka Humeove filozofije je njegovo razumijevanje da "um
po izvornom nagonu teži da se sjedini s dobrim i izbjegne zlo" 47 Uzimajući u obzir percepciju
užitka i boli, postoje strasti koje nastaju iz "prirodnih impulsa ili instinkta", koje su nejasne.
Strasti vođene instinktom obuhvaćaju želje poput kažnjavanja neprijatelja, radosti
prijateljima, gladi, požude i drugih tjelesnih potreba. One nisu potaknute predviđanjem užitka
ili boli. Umjesto toga, te strasti često uzrokuju takve osjećaje, primjerice kada jedemo zbog
gladi. Iako su ove izravne strasti ključne za ljudsku motivaciju, Hume ne pridaje previše
pažnje većini njih, osim nadi i strahu. 48 Hume je više fokusiran na neizravne strasti. Ove
neizravne strasti, uključujući ponos, poniznost, ljubav i mržnju, predstavljaju tehnički
sofisticiran dio njegove teorije ljudske prirode.49
Tri ključna aspekta neizravnih strasti su:
1. jednostavne impresije koje ne možemo definirati riječima50

2. specifični osjećaji; ljubav i ponos koje donose ugodu, dok mržnja i poniznost donose
bol.
3. Azličiti uzroci i objekti.
Primjerice, objekt ponosa je "ja", dok je objekt ljubavi uvijek netko drugi.51
44
D.Hume, A Treatise of Human Nature, 1.1.2.1-2, str. 275-6
45
D.Hume, A Treatise of Human Nature, 1.1.2, str. 276
46
Op.cit, str. 277
47
D.Hume, A Tretise of Human Nature, 2.3.9.1-2,7; str. 438-9
48
D.Hume, A Tretise of Human Nature 2.3.9.8-9, str. 439
49
D.Hume, A Tretise of Human Nature 2.1.1.4, str 276-7
50
D.Hume, A Tretise of Human Nature 2.1.2.1, str 277.
51
D.Hume, A Tretise of Human Nature T 2.1.2.2, 2.2.1.2; str. 277, 329
Da bi pobliže objasnili ključne aspekte neizravnih strasti, korisit ćemo se primjerom lijepe
kuće- „ako sam ponosan na svoju prekrasnu kuću, uzrok mog ponosa je upravo ta prekrasna
kuća. Kvaliteta uzroka u ovom slučaju je ljepota, a subiekt je moja kuća- kuća koja je
povezana samnom putem posjedovanja. Ja sam subiekt u ovom primjeru. Nema ničega u
samoj strasti što bi predstavljalo. Idjea „moja prekrasna kuća” može izazvati strast ponosa, no
namjerni sadržaj pripada upravo toj ideji. Moj ponos usmjeren je prem ameni, čineći ga
namjernim stanjem, no sama strast nema namjerni sadržaj. Ponos ne predstavlja ljepotu, kuću
ili bilo koju kombinaciju navedenog. Strasti zahtijevaju povezanost ideja, čime dobivaju svoj
namjerni sadržaj.
4.3 Načelo udruživanja ideja

Načelo udruživanja ideja, koje je centralni dio Huemove filozofije, ističe kako ljudski um
prirodno povezuje i organizira ideje na temelju određenih veza između njih. Ova veza nije
samo slučajna; ona je ključna za razumijevanje nacina na koji formiramo znanje, stvaramo
zaključke i donosimo prosudbe o svijetu oko nas.52 Kroz tri osnovne vrste asocijacija koje su
sličnost, kontigviteti i uzročno-posljedična povezanost, Hume e nastojao objasniti kako um
funkiconira u procesu stvaranja spoznaje:
1) Sličnost: Asocijacija sličnosti temelji se na prepoznavanju zajedničkih karakteristika

između različitih ideja ili predmeta. Na primjer, kada vidimo jabuku, možemo se sjetiti
drugih voćki koje su također okrugle i imaju sličnu boju. Ovaj tip asocijacije
omogućuje nam da stvaramo kategorije i usporedbe.
2. Kontigvitet- asocijacija kontigvitetom odnosi se na povezivanje ideja koje su se

dogodile ili pojavile zajedno u prostoru i vremenu. Ako smo nešto doživjeli ili vidjeli u
određenom okruženju, to može potaknuti asocijaciju na druge stvari koje su bile pristune u
istom trenutku ili mjestu.
3. Uzročno- posljedična povezanost ideje o uzroku i posljedici često su povezane jer

ljudski um prirodno traži uročne veze među događajima. Ako smo svjedočili kako jedan
događaj uzrokuje drugi, asocijacija se stvara između tih dviju ideja.53
52
D.Hume, An Enquiry concerning Human, Understanding, Of the Association of Ideas, E 3.1, SBN 23
53
Op.cit., SBN 24
Hume je smatrao da su ove asocijacije ključne za način na koji formiramo spoznaje i
donosimo zaključke. Um nije pasivan, već aktivno povezuje ideje prema ovim principima,
tvoreći tako složene mreže povezanosti među različitim konceptima. Ovakav pristup znači
da su spoznaje o svijetu nisu unaprijed određene ili utemeljene na apriornim istinama, već
su rezultat obrade osjetilnog iskustva i formiranja asocijacija.
Humove kritika prema pojmu sustava proizlazi iz ovog razumijevanja načela udruživanja
ideja. On je tvrdio da mnoge filozofske teorije koje se temelje na apriornim načelima ili
apstraktnim konceptima nisu u ksladu s prirodom ljudskog razmišljanja prema ovim
asocijacijama. Umjesto toga, Hume je naglasio važnost osjetilnog iskustva i empirijske
utemeljenosti u stvaranju valjanih spoznaja i razumijevanja.
5 Humeova teorija uzročnosti
David Hume, u svom "Traktatu" i "Ispitu", bifurkira objekte znanja na odnose ideja i
činjenice. Osnovna razlika između njih je da poricanje istinite veze ideja rezultira
kontradikcijom, dok činjenice se mogu koherentno poricati i ovise o iskustvu.54
Jedna od Humeovih ključnih tvrdnji jest da je naša percepcija uzročnosti rezultat iskustva, a
ne inherentnog razumijevanja svijeta. Na primjer, naša predviđanja o tome što će se dogoditi
kada biljarska kugla udari drugu temelje se na prethodnim iskustvima, a ne na nekom
urođenom razumijevanju uzročnosti. Hume tvrdi da ne možemo intuitivno znati rezultate
događaja bez prethodnog iskustva.55
Iako možemo koristiti analogije i sličnosti da predvidimo rezultate, i dalje se oslanjamo na

prošla iskustva. Dakle, dijete koje se jednom opeklo na plamen može se bojati plamena
ponovno zbog svojih prethodnih iskustava, ne zbog nekog urođenog razumijevanja da će
plamen izazvati bol.56U Humeovom razmišljanju, uzročnost je, u osnovi, prepoznavanje
konstantne konjunkcije između dvaju događaja. Ali uzročnost je više od samo prepoznavanja
ovog obrasca; također podrazumijeva osjećaj nužnosti ili neizbježnosti veze između uzroka i
učinka.No, odakle dolazi ovaj osjećaj nužnosti? Hume tvrdi da to nije rezultat nekog
inherentnog razumijevanja svijeta, već je više psihološka reakcija na ponovljene iskustvene
konjunkcije. Kad vidimo isti uzorak događaja koji se ponavljaju mnogo puta, naš um počinje
očekivati da će se taj uzorak nastaviti, čime se razvija osjećaj nužnosti.Hume vidi nužnost kao
osjećaj sigurnosti, proizvod umne navike formirane ponavljanjem. Dakle, kad kažemo da je
nešto uzročno povezano s nečim drugim, zapravo izražavamo svoje iskustveno uvjerenje u tu
vezu, a ne neko objektivno stanje svijeta. 57 Sve u svemu, Hume pristupa uzročnosti iz
psihološke perspektive, tvrdeći da naše razumijevanje uzročnih veza proizlazi iz navike i
iskustva, a ne iz neke duboke, objektivne strukture svijeta. Nakon proučavanja Humeovog
pogleda na uzročnost, susrećemo se s dvije njegove definicije uzročnosti iz Treatise. U
Enquiry, on nudi slične, ali ne identične definicije. Definira "uzrok" ovako:
54
Analytical Necessity, Hume`s Fork, The Self, Hume Enquiry, Section VII, Part 1,
https://www.lancaster.ac.uk/users/philosophy/courses/211/Sh15%20Hume3.htm (pristupljeno 07.09.2023)
55
Introduction to Philosophy, Causality
https://www.lancaster.ac.uk/users/philosophy/courses/100/100determinism4.htm (pristupljeno 07.09.2023)
56
C. Flowler, Hume`s Impressions and Ideas: The Representative Account, 12-2013, str. 18.
57
M.W.Edward, C.R. Brown, „David Hume“, The Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2022.,
https://plato.stanford.edu/entries/hume/ (pristupljeno 08.09.2023)
(D1) Objekt koji je prethodnik i susjed drugom, i gdje svi slični objekti prate istu sekvencu.
(D2) Objekt blizu i prije drugog, gdje ideja jednog vodi um prema ideji drugog.58
Postoji mnogo rasprava o tome jesu li ove dvije definicije istovjetne. J.A. Robinson tvrdi da
nisu, sugerirajući da postoji razlika u značenju. Dva objekta mogu biti povezana, ali to ne
znači da jedan nužno uzrokuje drugi59 . Don Garrett predlaže da su ekvivalentne ako se
gledaju iz iste perspektive (objektivno ili subjektivno) 60. Neki sugeriraju da definicije imaju
različite svrhe. Harold Noonan vidi D1 kao opis onoga što se događa u svijetu, a D2 kao opis
percepcije promatrača61Simon Blackburn nudi sličnu interpretaciju, gdje jedna definicija gleda
62
izvan, a druga unutar. Walter Ott sugerira da D1 opisuje filozofski odnos, dok D2 opisuje
prirodni odnos63 No, problem je što u Enquiry Hume ne razlikuje ove odnose, ali koristi slične
definicije. Sve u svemu, ove definicije možda ne moraju biti iste, ali Hume ih koristi da
razjasni različite aspekte uzročnosti.
5.1 Kauzalni redukcionizam

Nakon što je opisao dvije važne komponente svog pogleda na uzročnost, možemo razmotriti
kauzalni redukcionizam. Humeove ideje o uzročnosti često se interpretiraju kroz prizmu
redukcionizma, gdje neki vjeruju da je uzročnost jednostavno redovitost ili stalna konjunkcija
događaja. Dva ključna koncepta iz Humeovih definija nužnosti su D1 (stalna konjunkcija) i
D2 (mentalna projekcija). Dok se D1 često naglašava u redukcionističkom čitanju, D2 se
ponekad zapostavlja, Robinson, na primjer, smatra D2 više kao psihološko pojašnjenje nego
kao stvarnu definiciju uročnosti.64
Ovaj naglasak na D1 smatra se duboko problematičnim od strane nekih Humeovih stručnjaka

(Francis Dauer, H.O. Mounce i Fred Wilson, na primjer) jer se čini kao nepotpun prikaz
Humeove rasprave o nužnoj povezanosti navedenom gore. Reduktivni naglasak na D1 kao
konačnoj zanemaruje ne samo D2 kao definiciju već i ignorira cijelu raspravu koja je
prethodila. To je zanemarivanje rasprave kroz koju Hume objašnjava nužnost uzročnosti,
58
Hume, David. A Treatise of Human Nature. Clarendon Press, Oxford, U.K., 2007, edited by David Fate
Norton and Mary J. Norton., T 1.3.14.31; SBN 170
59
Robinson, J. A. “Hume’s Two Definitions of ‘Cause’”. The Philosophical Quarterly, Volume 12, 1962.
60
Garrett, Don. Cognition and Commitment in Hume’s Philosophy. Oxford University Press. New York, New
York, 1997.
61
Noonan, Harold W. Routledge Philosophy Guidebook to Hume on Knowledge. Routledge, London, U.K.,
1999. (Noonan 1999: 150-151)
62
Blackburn, Simon. “Hume and Thick Connexions”, as reprinted in Read, Rupert and Richman, Kenneth A.
(Editors). The New Hume Debate (Revised Edition). Routledge, New York, New York, 2007, pages 100-1, str.
107
63
Ott, Walter. Causation and Laws of Nature in Early Modern Philosophy. Oxford University Press, Oxford,
U.K., 2009., str. 239.
64
Loc.cit.
komponentu koju opisuje kao "od mnogo veće važnosti" od blizine i slijeda D1.65 Ukratko,
redukcija na D1 zanemaruje mentalnu komponentu odlučivanja. Međutim, ovakva praksa
možda nije tako neosjetljiva kako se čini, jer mnogi stručnjaci smatraju da je prva definicija
jedina komponenta njegova poimanja relevantna za metafiziku. Na primjer, D.M. Armstrong,
nakon opisivanja obiju komponenata, jednostavno izražava namjeru da zanemari mentalnu
komponentu kao nevažnu za metafiziku uzročnosti.66 J.L. Mackie slično naglašava da, "O
uzročnosti koliko znamo o objektima, Hume ima najčvršće i najpotpunije argumentirane
poglede",67 i zbog toga se fokusira na D1.
Međutim, ne svi se slažu da se D2 može ili treba tako lako izostaviti iz Humeovog sustava.
Pored računovodstva o nužnosti uzročnosti navedenog gore, sjetimo se da Hume često
upućuje na obje definicije kao točne ili pravedne, i u jednom trenutku čak navodi D2 kao
osnovu uzročnosti. Stoga, bez obzira je li projekcija D2 zapravo relevantna za metafiziku
uzročnosti, može se tvrditi da Hume smatra da jest, i stoga točna povijesna interpretacija treba
uključivati D2 kako bi se shvatile Humeove namjere. (U nastavku će se pretpostavka da
Hume uopće prakticira metafiziku također dovoditi u pitanje.) Tada uobičajenija Humeova
redukcija dodaje projekcionistički obrat smanjujući uzročnost na stalnu konjunkciju plus
unutarnji dojam nužnosti. Naravno, dok se ovaj drugi tip redukcionista slaže da se
projekcionistička komponenta treba uključiti, manje se slažu o tome kako bi se točno trebala
uklopiti u Humeovu ukupnu sliku uzročnosti. Upravo iz tog razloga imamo mnoštvo
redukcionističkih interpretacija umjesto jedne verzije. Ujedinjujuća nit redukcionističkih
interpretacija je da uzročnost, kako postoji u objektu, čini pravilnost.68
No, s obzirom na Humeovu raspravu o uzročnosti navedenu gore, nije teško vidjeti kako
Humeovi spisi dovode do takvih redukcionističkih stajališta. Napokon, i D1 i D2 čine se
redukcionistički po prirodi. Ako, kako je često slučaj, definicije shvaćamo kao nužne i
dovoljne uvjete definiendum-a, obje definicije su redukcionističke predodžbe uzročnosti. D1
smanjuje uzročnost na blizinu, kontinuitet i stalnu konjunkciju, a D2 slično smanjuje
65
Hume, David. A Treatise of Human Nature. Clarendon Press, Oxford, U.K., 2007, edited by David Fate
Norton and Mary J. Norton., T 1.3.2.11; SBN 77
66
Armstrong, D. M. What is a Law of Nature? Cambridge University Press, New York, New York, 1983., str. 86
67
Mackie, J. L. The Cement of the Universe- A Study of Causation. Oxford University Press Clarendon, New
York, New York, 1980., str. 54
68
C.M. Lorkowski, David Hume, Caustaion, https://iep.utm.edu/hume-causation/ (priostupljeno 07.09.2023)
uzročnost na blizinu, kontinuitet i unutarnju mentalnu determinaciju koja premješta prvi
objekt ili ideju na drugi. Čak i razmatrajući Humeovu alternativnu definiciju, gdje je definicija
popis sastavnih ideja definiendum-a, to ne mijenja redukcionističku prirodu dviju definicija. S
obzirom na to da Humeove rasprave o uzročnosti završavaju s ovim dvjema definicijama,
zajedno s činjenicom da se poimanje uzročnosti koje pružaju koristi u Humeovim kasnijim
filozofskim argumentima o Treatise-u, definicije igraju ključnu ulogu u razumijevanju
njegove rasprave o uzročnosti. Stoga, različiti oblici kauzalnog redukcionizma mogu
predstavljati razumne interpretacije Humea. Stavljajući dvije definicije u središte pozornosti,
Hume se može uvjerljivo čitati naglašavajući da je naša jedina predodžba o uzročnosti stalna
konjunkcija s uvjerenjem da će se nastaviti.69
5.2 Kauzalni skepticizam

Jedan način tumačenja Humeovog skepticizma prema uzročnosti jest davanje sličnog značaja
pasusima koje naglašavaju redukcionisti, ali tumačeći tvrdnje epistemološki umjesto
ontološki. Umjesto da Humeove spoznaje o nesigurnosti naše ideje o uzročnosti tumače kao
ontološko smanjenje onoga što uzročnost jest, skepticizam prema uzročnosti može se shvatiti
kao Humeovo jasno postavljanje granica našeg znanja u ovom području. Ako je Humeov
pristup namijenjen epistemološki, tada se Problem indukcije može shvatiti kao radikalni
zaključak o našim dojmovima o nužnosti. Ako je sve što znamo o uzročnosti stalna
konjunkcija, onda gubimo svaku tvrdnju o snažnoj metafizičkoj nužnosti.70
Na ovaj način, tumačenje kauzalnog skepticizma ozbiljno i konačno uzima "tradicionalno

tumačenje" Problema indukcije, tvrdeći da ga Hume nikada nije riješio. Budući da nikada
izravno ne iskusimo moć, svi uzročni zahtjevi izgledaju podložni Problemu indukcije.
Podupiratelji Humeovog kauzalnog skepticizma tada ga vide kao onoga koji zaključuje da
nemamo znanje o takvim uzročnim tvrdnjama. D.M. Armstrong čita Humea na ovaj način,
vjerujući da njegov redukcionistički pristup nužnosti vodi skepticizmu.71
Međutim, postoje poteškoće s ovim tumačenjem. Prvo, oslanja se na "tradicionalno

tumačenje" Problema indukcije, iako, kao što je ranije rečeno, to nije jedino moguće
tumačenje. Također, teško je pomiriti zaključak Problema indukcije s ostatkom Humeovih
69
M.W.Edward, C.R.Brown, „David Hume“, The Stanford Encyclopedia of Philosophy,
https://plato.stanford.edu/entries/hume/ (pristupljeno 07.09.202)
70
David Hume: Are Cause and Effect Always Linked?, https://www.thecollector.com/david-hume-cause-effect-
necessary-connection/ (pristupljeno 07.09.2023.)
71
Armstrong, D. M. What is a Law of Nature? Cambridge University Press, New York, New York, 1983., str. 86
djela. Na primjer, Hume često se oslanja na induktivno zaključivanje, što bi se činilo da
podriva njegov vlastiti skepticizam prema uzročnosti.
Ozbiljniji izazov za skeptično tumačenje Humea je što zanemaruje nastavak Enquiryja, gdje
Hume nudi što on naziva "rješenje" Problema indukcije. Hume tvrdi da, iako nisu podržani
razumom, uzročni zaključci su "nužni za opstanak svih stvorenja". Čini se da Hume smatra da
instinkt, a ne razum, podržava uzročni zaključak. Iako će kauzalni skeptik ovo interpretirati
kao opisno, a ne normativno, drugi nisu tako sigurni. Stoga se može tumačiti da Hume smatra
da možemo biti opravdani u donošenju uzročnih zaključaka. Međutim, to nas ne opravdava
razlog, već instinkt. Ovo će se detaljnije raspravljati u nastavku.
5.3 Kauzalni realizam

Nasuprot stajalištima kauzalnog redukcionizma i kauzalnog skepticizma nalazi se Nova
Humeova tradicija. Počela je s Normanom Kemp Smithovom knjigom Filozofija Davida
Humea i brani stajalište da je Hume kauzalni realist, što podrazumijeva odbijanje i kauzalnog
redukcionizma i kauzalnog skepticizma tvrdeći da istinitost kauzalnih izjava nije reducibilna
na nekauzalna stanja i da su one, u načelu, spoznajne. 72 Slučaj za Humeov kauzalni realizam
je najmanje intuitivan, s obzirom na prethodne objašnjenja, i stoga će zahtijevati najviše
objašnjenja. Međutim, stajalište se može učiniti vjerojatnijim uz uvođenje tri interpretativna
alata čija se ispravna upotreba čini potrebnom za uvjerljivu realističku interpretaciju. Od ovih
su dva razlikovanja koja realističke interpretacije tvrde da Hume od ključne važnosti poštuje,
ali koje nerealističke interpretacije često poriču. Posljednje je mehanizam kojim treba
prevladati skeptičke izazove koje je sam Hume postavio.73
Prva distinkcija je između ontoloških i epistemičkih kauzalnih tvrdnji. Strawson ističe da

možemo razlikovati:
(O) Kauzalnost kakva jest u objektima i

(E) Kauzalnost koliko o njoj znamo u objektima.
72
Tooley, Michael. Causation–A Realist Approach. Clarendon Press, Oxford, U.K., 1987., str. 215-236.
73
K.Jaegwon, Essays in the Metaphysics of Mind,
https://academic.oup.com/book/11998/chapter-abstract/161258211?redirectedFrom=fulltext (pristupljeno
07.09.2023.)
On tvrdi: „…Humeova teorija regularnosti kauzalnosti je samo teorija o (E), a ne o (O).“ 74
Bez obzira slažemo li se da Hume ograničava svoju teoriju na ovo drugo, distinkcija sama po
sebi nije teška za shvatiti. Jednostavno odvaja što možemo znati od onoga što jest slučaj.
Realistička interpretacija onda primjenjuje ovo na Humeovu teoriju nužne veze, tvrdeći da
Hume ne govori što je kauzalnost, već samo što o njoj možemo znati. Humeova teorija je
onda samo epistemička i nije namijenjena da ima odlučujuće ontološke implikacije. To
potkopava redukcionističku interpretaciju. Samo zato što Hume kaže da je to ono što o
kauzalnosti možemo znati, ne slijedi da Hume stoga vjeruje da je to sve što kauzalnost
predstavlja. Zapravo, takva interpretacija možda bolje objašnjava Humeovo nezadovoljstvo
definicijama. Da je Hume redukcionist, tada bi definicije trebale biti ispravne ili potpune i ne
bi bilo rezervacija koje smo prethodno raspravljali.75
Dalje, s obzirom na Humeov skeptički stav prema spekulativnoj metafizici, čini se malo
vjerojatnim da bi počinio Epistemičku pogrešku i dopustio zaključak od „x je sve što o y
možemo znati“ do „x čini stvarnu, neovisnu o umu esenciju y“, kao što neki (iako ne svi)
redukcionistički računi zahtijevaju. Zapravo, Hume mora odbiti ovu inferenciju, budući da ne
vjeruje da se teza o sličnosti između percepcija i vanjskih objekata može filozofski utvrditi.
On to poricanje čini eksplicitnim u XII. dijelu Ispitivanja.76
Epistemička interpretacija distinkcije O/E pruža sredstva kojima možemo odbaciti

redukcionističke interpretacije, ali to ne čini ništa kako bi osporila skepticizam. Međutim,
realistička interpretacija upotrebljava drugu distinkciju da odbaci skeptičku interpretaciju, a to
je distinkcija između kauzalnih tvrdnji koje opisuju kauzalnost i kauzalnih tvrdnji koje se
oslanjaju na kauzalnost.77
74
Strawson, Galen. The Secret Connexion- Causation, Realism, and David Hume. Oxford University Press
Clarendon, New York, New York, 1989., str. 8., 9.
75
G.Pierris, Philosophy and Phenomenological Researcj, vol.64, No.3,May 2002, str. 499-545.
76
T.E.Tahko, The Epistemology of Essence Themes from the Metaphysics of E.J Lowe,2016., str. 4
77
C.M.Lorkowski, David Hume; Causation, https://iep.utm.edu/hume-causation/ (pristupljeno 08.09.2023.)
6 Problem indukcije
David Humeov (1739; 1748) problem indukcije prvotno je izložen u Djelu o ljudskoj prirodi,
a zatim ponovno u Istraživanje o ljudskom razumu. Hume govori o postojanju dvije vrste
argumenata, demonstrativnih i vjerojatnih. Postoji mnogo interpretacija što je Hume mislio
tim razlikama, zajedno s mnogo interpretacija što je Hume mislio svojim cjelokupnim
argumentom78 Stoga, možemo započeti od demonstrativnih argumenata interpretiranih kao
valjano deduktivno zaključivanje i vjerojatnih argumentata kao induktivno zaključivanje čiji
pregled možemo vidjeti na slici 1. Međutim, postoje i različite interpretacije što je induktivno
zaključivanje, gdje se može tumačiti u širem ili užem smislu. 79 Široki smisao obuhvaća sve
argumente koji nisu deduktivni, uključujući abdukciju i zaključivanje prema najboljem
objašnjenju. Dok se uži smisao odnosi uglavnom na induktivne predikcije (tj. promatranja
prenesena na buduće primjere) i induktivne generalizacije (tj. promatranja prenesena na sve
moguće primjere). u ovom radu koristit će se pojam induktivnog zaključivanja u užem (ili
ponekad nazvanom Humeovom) smislu tog pojma.
"…jer se znanost temelji na induktivnom zaključivanju, Humeov problem indukcije

predstavlja značajan izazov, budući da se čini da znanost prikazuje kao vjerovanje umjesto
kao znanje."80 Humeov problem indukcije bavi se time kako možemo opravdati induktivno
zaključivanje. Gdje deduktivno zaključivanje jamči istinitost zaključka (pod pretpostavkom
78
Henderson, L. (2020). The problem of induction. In E. N. Zalta, (Ed.) The Stanford Encyclopedia of Philosophy
(Spring 2020 Edition). https://plato.stanford.edu/archives/spr2020/entries/induction-problem
79
Schurz, G. (2008). The meta‐inductivist’s winning strategy in the prediction game: A new approach to Hume’s
problem. Philosophy of Science, 75(3), 278–305. https://doi.org/10.1086/592550
80
Hume, D. (1739). A treatise of human nature. Oxford University Press.
da su premisi istiniti i argument valjan), induktivno zaključivanje izvlači zaključke iz onoga
što je promatrano kako bi se napravile predikcije ili generalizacije o nenapromatranom. 81 No,
pri tome pretpostavlja da je prirodni svijet oko nas jednoličan i da će se ponašati slično u
budućnosti kao što je to činio u prošlosti. Nažalost, pokušaji opravdanja indukcije i ove
pretpostavke jednoličnosti dovode do argumenata koji su ili nevaljani ili kružni na način da
zaključak pretpostavlja premisu što se može vidjeti na drugoj slici. To rezultira time da i
pretpostavka jednoličnosti prirode i induktivno zaključivanje nemaju racionalno opravdanje.
A budući da se znanost temelji na induktivnom zaključivanju, Humeov problem indukcije
predstavlja značajan izazov, jer se čini da znanost prikazuje kao vjerovanje umjesto kao
znanje. Bertrand Russell je napisao da ako nema rješenja za Humeov problem, onda "ne
postoji intelektualna razlika između zdravog razuma i ludila" 82. Zbog toga se smatra jednim
od najvećih problema u filozofiji, te su mnogi filozofi pokušali stvoriti rješenja za taj
problem.83 Postoje četiri najpoznatija odgovora na Humeov problem indukcije:
Reichenbachov84 odgovor zasnovan na vjerojatnosti, odgovor temeljen na falsifikaciji 85 i
Schurzov odgovor metaindukcije.86
81
Salmon, W. C. (1966). The foundations of scientific inference. University of Pittsburgh Press.
82
Russell, B. (1946). A history of western philosophy. George Allen and Unwin Ltd.
83
84
Reichenbach, H. (1938). Experience and prediction: An analysis of the foundations and structure of
knowledge. University of California Press.
85
Popper, K. (1935). Logic der forschung. Verlag von Julius Springer.
86
Schurz, G. (2019). Hume’s problem solved: The optimality of meta-induction. The MIT Press
Ovaj argument ističe induktivno zaključivanje i pretpostavku uniformnosti prirode kao
najrazumniju opciju među dostupnim alternativama."87 Hans Reichenbach (1938; 1949)
smatra Humeov problem indukcije nespoznatljivim, ali je ponudio slabiji oblik opravdanja za
indukciju tvrdeći da imamo pragmatične osnove za uključivanje u induktivno zaključivanje.
Reichenbach koristi primjer ribara koji ide pecati na nepoznatom dijelu mora gdje nije
poznato hoće li uloviti ribu ili ne. Prema Humeovom problemu indukcije, baciti mrežu tamo
bilo bi neopravdano jer bi se temeljilo na induktivnom zaključivanju. Ipak, Reichenbach tvrdi
da bi ribar trebao baciti mrežu jer je "poželjno pokušati čak i u nesigurnosti nego ne
pokušavati i biti siguran da nećemo ništa dobiti". Također, Wesley Salmon stvorio je
rekonstrukciju Reichenbachovog argumenta koju možemo vidjeti na slici 3. On prikazuje
dvije moguće države i dvije moguće metode predviđanja budućnosti (induktivno
zaključivanje ili nagađanje). Ako se ispostavi da priroda nije uniformna, tada bez obzira je li
predviđanje temeljeno na jednostavnom nagađanju ili induktivnom zaključivanju, vjerojatno
neće uspjeti. Međutim, ako se ispostavi da je priroda doista uniformna, tada predviđanja
temeljena na nagađanju mogu donijeti uspjeh ili neuspjeh, ali predviđanja temeljena na
87
Reichenbach, H. (1949). The theory of probability: An inquiry into the logical and mathematical foundations of
the calculus of probability. University of California Press.
induktivnom zaključivanju vjerojatno će biti uspješna. Ovaj argument ističe induktivno
zaključivanje i pretpostavku uniformnosti prirode kao najrazumniju opciju među dostupnim
alternativama.88
Međutim, identificirano je nekoliko mana u Reichenbachovom argumentu. 89 Najznačajnija od

njih je ona koju je istaknuo Gerhard Schurz, ukazujući na to da ljudi vjeruju u mnoge druge
metode koje nisu induktivne, osim jednostavnog nagađanja, kao što su intuicija i različite
nadnaravne sposobnosti. Schurz tvrdi da je moguće zamisliti i druge moguće svjetove koji
nisu uniformni, gdje su te druge metode uspješnije od induktivnog zaključivanja (to je što
"[?]" na Slici 3 označava)90. Još jedna primjetna mana, koju je identificirao Marc Lange
(2011), jest da pragmatičko opravdanje pretpostavlja da nema troškova povezanih s
djelovanjem koje proizlazi iz induktivnog zaključivanja, i ako ih ima, više nije jasno bi li
takvo djelovanje bilo najrazumnije.91
Prema navedenome možemo reći da su znanstvenici često suočeni s mnogim mogućim

hipotezama i akcijama koje mogu poduzeti, i unatoč Reichenbachovom argumentu da je
induktivno zaključivanje pragmatično za korištenje, to ne pomaže znanstvenicima da odaberu
između mnogih dostupnih opcija. Unatoč tim ograničenjima, Reichenbach nam je dao
uvjerljiv argument koji predstavlja kako su induktivni zaključci i znanstvene prakse koje se
temelje na njima razumne i pragmatične za primjenu.
S druge strane, odgovor temeljen na Vjerojatnosti " budući da su induktivni zaključci samo
vjerojatni, teorija vjerojatnosti čini se kao plauzibilan način reagiranja na nesigurnost s kojom
88
Salmon, W. C. (1963). On vindicating induction. Philosophy of Science, 30(3), 252–
261. https://doi.org/10.1086/287939
89
90
Schurz, G. (2019). Hume’s problem solved: The optimality of meta-induction. The MIT Press.
91
Lange, M. (2011). Hume and the problem of induction. In D. M. Gabbay, S. Hartmann, J. Woods
(Eds.), Handbook of the history of logic (Vol. 10): Inductive Logic (pp. 43–91). North-
Holland. https://doi.org/10.1016/B978-0-444-52936-7.50002-1
se suočavaju vjerojatne situacije." Mnogi veliki filozofi, uključujući Rudolfa Carnapa i Hansa
Reichenbacha, pokušali su riješiti Humeov problem indukcije koristeći teoriju vjerojatnosti. 92
Budući da su induktivni zaključci samo vjerojatni, teorija vjerojatnosti čini se kao plauzibilan
način reagiranja na nesigurnost s kojom se suočavaju vjerojatne situacije. S druge strane,
Thomas Bayes je stvorio jedno od prvih i najvažnijih sredstava za suočavanje s problemom
indukcije pomoću vjerojatnosti, što je možda bila izravna reakcija na Humea. 93 Bayes razvio
je ono što danas znamo kao Bayesov teorem, koji se i danas koristi. 94 Pierre-Simon Laplace
proširio je Bayesov rad i stvorio čuveno "pravilo nasljeđivanja". 95 Njihov rad zajedno čini ono
što je danas poznato kao Bayesov-Laplaceov argument. 96 Ovisi o upotrebi Bayesovog teorema
za invertiranje distribucije vjerojatnosti kako bi se išlo od distribucije uzorkovanja do
distribucije populacije. Unatoč tome, ova metoda se temelji na nekoliko pretpostavki i bila je
podložna mnogim kritikama. Sličan pristup, nazvan kombinatorički pristup, prvobitno je
predložio Donald Williams, a kasnije ga je razvio David Stove. Tvrdi da se zaključivanje iz
distribucije uzorkovanja na distribuciju populacije može temeljiti na statističkom silogizmu.
To znači da ako određeni postotak opažanja (unutar klasifikacije stavki) ima određeni atribut
u uzorku, tada se može zaključiti da će taj atribut odgovarati njihovim populacijama s
određenim postotkom vjerojatnosti. I Williams i Stove tvrdili su da su pružili rješenje
Humeovog problema indukcije, a njihov rad danas je poznat kao Williams-Stoveov
argument.97 Međutim, i ta metoda se temelji na pretpostavkama i podložna je mnogim
kritikama.
92
Ladyman, J. (2002). Understanding philosophy of science. Routledge.
93
94
Bayes, T. (1764). An essay towards solving a problem in the doctrine of chances. Philosophical Transactions of
the Royal Society of London, 53, 370–418. https://doi.org/10.1098/rstl.1763.0044
95
Laplace, P.-S. (1814). Essai philosophique sur les probabilités (A. I. Dale, Trans.). In G. J. Toomer (Ed.,
1995). Pierre-Simon Laplace: Philosophical essay on probabilities (1st ed.). Springer.
96
97
Znanstvenici danas koriste statističke metode koje su temeljene na kombinaciji mnogih
razvoja vjerojatnosti.98 Sve te metode temelje se na pretpostavkama i suočavaju se s raznim
manjim problemima99, ali postoje dva glavna problema s kojima se suočavaju sve teorije
vjerojatnosti u kontekstu Humeovog problema indukcije. Prvo, oslanjaju se na osnovnu
pretpostavku uniformnosti prirode100, a drugo, u slučajevima induktivne generalizacije,
indukcija se projicira na beskonačno mnogo mogućih slučajeva, i kada se podijeli s bilo
koliko dokaza koji podržavaju tu indukciju, vjerojatnost postaje nula. 101 Taj drugi problem
znači da se upotreba vjerojatnosti uglavnom odnosi samo na kontekst induktivnih predviđanja
ili kad postoje jasno definirani parametri populacije. Drugim riječima, manje su relevantni
kada je riječ o induktivnoj generalizaciji, gdje se opažanja generaliziraju na sve moguće
primjere. Stoga znanstvenici jednostavno trebaju biti dobro poznavati statistiku, prepoznati
ograničenja teorije vjerojatnosti i biti svjesni da ona nije potpuno rješenje Humeovog
problema. A prvi problem postaje manje problematičan ako se teorija vjerojatnosti kombinira
s Reichenbachovim argumentom da imamo pragmatičke temelje kako za pretpostavku
uniformnosti prirode tako i za bavljenje induktivnim zaključivanjem. "…Thomas Youngov
eksperiment pruža dokaze da na onome što može biti na najfundamentalnijoj razini stvarnosti,
98
Dale, A. I. (1999). A history of inverse probability: From Thomas Bayes to Karl Pearson (2nd ed.). Springer.
99
100
Schurz, G. (2019). Hume’s problem solved: The optimality of meta-induction. The MIT Press
101
Chalmers, A. (2013). What is this thing called science? (4th ed.). University of Queensland Press.
priroda nije niti uniformna niti neuniformna, već je vjerojatna." Također je moguće da je
Humeov vlastiti argument koji prikazuje prirodu kao ili uniformnu ili neuniformnu lažna
dihotomija, jer postoji mnogo načina na koje ne očekujemo da će budućnost sličiti prošlosti.
Ako možemo pretpostaviti da postoji kontinuitet između razina stvarnosti (npr. kvantna
razina, atomska razina, stanična razina itd.), tada eksperiment dvostrukog proreza Thomasa
Younga (prikazan na Slici 5) - zajedno s mnogim suvremenim modifikacijama u kvantnoj
fizici - pruža dokaze da na onom što može biti najfundamentalnijoj razini stvarnosti, priroda
nije niti uniformna niti neuniformna, već je vjerojatna. Iako, naravno, i to je samo po sebi
induktivna tvrdnja koja se temelji na budućnosti koja i dalje sliči prošlosti.
Kao još jedan odgovor, Popper je predložio svoju teoriju falsifikacije kao način za
zaobilaženje problema indukcije, gdje je tvrdio da se opravdanje hipoteze može postići
isključivo dedukcijom. Karl Popper također je vjerovao da je Humeov problem indukcije
nerješiv, ali je tvrdio da to nije bitno jer znanost ne mora koristiti induktivna zaključivanja.
Popper je predložio svoju teoriju falsifikacije kao način za zaobilaženje problema indukcije,
gdje je tvrdio da se opravdanje hipoteze može postići isključivo dedukcijom. Da bi to postigli,
potrebno je predložiti hipotezu s testiranjem predviđanja, provesti opažanja, a zatim usporediti
ta predviđanja s stvarnim opažanjima. Ako postoji kontradikcija između njih, Popper je
vjerovao da je hipoteza falsificirana. Ako nema kontradikcije, tada je Popper vjerovao da je
hipoteza potvrđena. Popperova ideja o potvrđivanju temelji se na tome da se buduće radnje i
daljnja predviđanja temelje na prošlom uspjehu hipoteza koje nisu još bile falsificirane. 102
Međutim, Peter Singer tvrdi da je Popper jednostavno zamaglio ulogu koju indukcija igra u
znanosti tako što ju je sakrio s falsifikacijom. Uistinu, postoje mnogi problemi i ograničenja
Popperova rješenja, gdje se ne može primijeniti na oblike znanosti koji koriste statističke
hipoteze.103 No, najveći problem je to što, unatoč Popperovu tvrdnjom da ne uključuje
indukciju, korak potvrđivanja je oblik induktivnog zaključivanja. To je zato što je čin
favoriziranja jedne teorije u odnosu na drugu temeljen na njenom prošlom uspjehu ono što
Alan Musgrave naziva epistemičkom indukcijom, a što Gerhard Schurz naziva meta-
indukcijom. Unatoč tim ograničenjima, Popperova teorija falsifikacije pružila je
znanstvenicima vrijedan alat da - barem djelomično - zaobiđu Humeov problem indukcije 104,
pružajući deduktivnu metodu za eliminaciju hipoteza. 105 Preostali problem je pronalaženje
racionalno opravdanog načina za prihvaćanje hipoteze.
Odgovor temeljen na meta-indukciji "…jer je uspješno opravdanje na razini meta-indukcije,

omogućuje odabir najuspješnije metode predviđanja i zatim njenu primjenu na razini objekt-
indukcije. Tako pruža racionalno opravdan način prihvaćanja oblika indukcije na temelju
njegove optimalnosti." Naslov knjige Gerharda Schurza postavlja smjelo tvrdnju da je riješio
Humeov problem indukcije. Iako se u tekstu pojašnjava da to znači u slabom smislu, gdje je
pružio necirkularno opravdanje optimalnosti indukcije. To se suprotstavlja pouzdanoj
opravdanosti indukcije, koja bi bila opravdanje indukcije u jakom smislu, ako bi bilo moguće.
Optimalnost se definira kao imanje većeg predviđajućeg uspjeha od drugih natjecateljskih
metoda. Također pojašnjava da je njegovo opravdanje primjenjivo samo na razini meta-
indukcije, a ne na razini objekt-indukcije. Objekt-indukcija se definira kao na razini događaja
koji su opaženi. Dok se meta-indukcija definira kao na razini agregacije natjecateljskih
metoda predviđanja. Schurz tvrdi da je Reichenbachov najbolji alternativni odgovor bio
opravdanje optimalnosti indukcije na razini objekt-indukcije i zato nije uspio. Dok je njegovo
opravdanje optimalnosti indukcije na razini meta-indukcije, zbog čega je uspješno. Nadalje,
jer je uspješno opravdanje na razini meta-indukcije, omogućuje odabir najuspješnije metode
102
Popper, K. (1979). Objective knowledge: An evolutionary approach (2nd ed.). Clarendon Press.
103
Schurz, G. (2019). Hume’s problem solved: The optimality of meta-induction. The MIT Press.
104
Musgrave, A. (2002). Karl Poppers kritischer rationalismus. In J. M. Böhm, H. Holweg, & C. Hoock
(Eds.), Karl Poppers kritischer rationalismus heute (pp. 25–42). Mohr Siebeck.
105
Schurz, G. (2008). The meta‐inductivist’s winning strategy in the prediction game: A new approach to Hume’s
problem. Philosophy of Science, 75(3), 278–305. https://doi.org/10.1086/592550
predviđanja i tada je koristi na razini objekt-indukcije. Tako pruža racionalno opravdan način
prihvaćanja oblika indukcije na temelju njegove optimalnosti.106
Schurzov pristup varijacija je strategije učenja temeljene na žaljenju Nicolòa Cesa-Bianchija i

Gábora Lugosija, koju naziva atraktivno-ponderirana meta-indukcija (wMI). Ova metoda
predviđa ponderiranu prosječnu vrijednost predviđanja drugih metoda koje nisu meta-
induktivne, koristeći njihove atraktivnosti kao ponderiranje. Atraktivnost metode koja nije
meta-induktivna je razlika između stope uspjeha te metode i stope uspjeha wMI. Schurz tvrdi
da je metoda wMI optimalna na dugi rok (tj. na kratki rok može patiti) za sve moguće
svjetove (tj. ne pretpostavlja se uniformnost prirode) i s konačnim skupom metoda
predviđanja. Međutim, Arnold Eckhart tvrdi da je taj konačan (umjesto beskonačan) skup
metoda predviđanja ograničenje Schurzove metode i stoga nije potpuno rješenje Humeovog
problema.107 Schurz priznaje Eckhartovu točku, ali tvrdi da je to dovoljno opravdanje za sve
praktičke svrhe. Schurz zatim objašnjava da se njegovo rješenje wMI može primijeniti na
kognitivnu znanost, društvenu epistemologiju, kulturnu evoluciju i bilo koji drugi epistemički
problem gdje su ispunjeni određeni uvjeti. Ti uvjeti uključuju jasno definirane ciljeve i
povratne informacije o okolini o mjeri u kojoj su ciljevi ostvareni. Tvrdi se da ti uvjeti
predstavljaju ograničenje Schurzova rješenja, budući da ograničavaju njegovu primjenjivost.
Unatoč tome, to je i dalje uvjerljiva metoda za suočavanje s Humeovim problemom indukcije
koju znanstvenici mogu koristiti (unutar odgovarajućih uvjeta) kako bi ga dodatno zaobišla.
106
https://jarrennylund.medium.com/humes-problem-of-induction-is-probably-not-all-that-problematic-
a14cbf7a99d5
107
Eckhart, A. (2010). Can the best-alternative justification solve Hume’s problem? On the limits of a promising
approach. Philosophy of Science, 77(4), 584–593. https://doi.org/10.1086/656010
7 Zaključak
U potrazi za razumijevanjem svijeta oko nas, filozofija se tijekom vremena razvijala kroz
različite faze, s empirizmom kao ključnim pristupom. Ovaj pristup, koji naglašava važnost
osjetilnog iskustva u stjecanju znanja, ima korijene još u doba Aristotela i proteže se kroz
povijest s doprinosima mislilaca poput Toma Akvinskog, Avicene, Copernicusa, Galileja,
Bacona, Lockea, Humea i Kanta. Posebno, David Hume, filozof 18. stoljeća, stavlja naglasak
na ulogu osjetilnog iskustva u stvaranju znanja. On smatra da se sve ideje temelje na
osjetilnim dojmovima i da um kombinira te dojmove na različite načine. Kroz sofisticiranu
klasifikaciju osjećaja i ideja, Hume se bavi pitanjima svijesti, strasti i udruživanja ideja.
Međutim, njegovo razmatranje uzročnosti i skepticizam prema indukciji postavljaju temeljna
pitanja o prirodi znanja i znanstvenog razumijevanja. Humeovo razmatranje uzročnosti
ukazuje na to da naše razumijevanje svijeta često dolazi iz naših iskustava i navika, a ne
nužno iz objektivne stvarnosti. Uz to, njegov problem indukcije izaziva osnovne premise
našeg razumijevanja i metode zaključivanja u znanosti. Kroz vremena, mnogi mislioci su se
bavili ovim izazovima, nudeći različite perspektive, ali Humeov doprinos i dalje stoji kao
ključni moment u filozofskom diskursu o prirodi znanja.
8
9 Kritike na Humeove teorije (Esej)
David Hume, škotski filozof 18. stoljeća, jedan je od ključnih figura u povijesti filozofije koji
je postavio temelje mnogim suvremenim razmišljanjima u empirijskoj filozofiji. Njegove
radikalne teorije o uzročnosti, idejama i indukciji često su predmetom kontroverznih rasprava
i kritika. Dok njegovi argumenti i dalje privlače pažnju filozofa i znanstvenika, također
postoji mnogo izazova koji se odnose na njegove postavke. Da bismo duboko razumjeli
Humeov doprinos, potrebno je razmotriti njegove teorije i analizirati njihove kritike.
Humeova teorija uzročnosti sugerira da naša percepcija uzročnih veza proizlazi iz navike i
iskustva, a ne iz logičke nužnosti ili inherentne osobine svijeta. Smatrao je da kad percipiramo
dva događaja koji se konzistentno pojavljuju zajedno, razvijamo osjećaj uzročne povezanosti.
Međutim, mnogi filozofi kritizirali su ovaj pristup, tvrdeći da uzročne veze moraju biti
temeljenije nego što Hume sugerira. Pitanje je mogu li se uzročne veze doista svesti na običnu
naviku ili postoji neka dublja, objektivna stvarnost koja objašnjava njihovu prirodu.
S druge strane, Humeova teorija ideja temelji se na shvaćanju da sve naše ideje proizlaze iz
izravnih osjetilnih iskustava ili "utisaka". Prema njemu, ne možemo imati ideju o nečemu bez
prethodnog osjetilnog iskustva tog objekta ili koncepta. Ovo gledište izazvalo je mnoge
kontroverze, posebno u vezi s apriornim znanjem i univerzalnim idejama koje ne izgledaju da
proizlaze izravno iz osjetilnog iskustva.
Induktivno zaključivanje, kako ga Hume vidi, također je problematično jer se oslanja na

pretpostavku o uniformnosti prirode. To znači da očekujemo da će budući događaji slijediti
iste uzorke kao i prošli događaji. Hume smatra da nemamo stvarnog razloga vjerovati u tu
uniformnost, što postavlja problem za znanstveno istraživanje i svakodnevno iskustvo.
Kada govorimo o uzročnosti, moramo uzeti u obzir i druge filozofske perspektive koje
izazivaju Humeov pristup. Na primjer, neki filozofi argumentiraju da postoji inherentna
uzročna veza u svijetu koja nije samo produkt naše percepcije ili navike. Oni tvrde da svijet
ima objektivnu strukturu i da naša percepcija uzročnosti odražava tu objektivnu stvarnost.
U kontekstu ideja, Humeova tvrdnja da sve ideje proizlaze iz osjetilnih utisaka također se
može osporiti. Što je s matematičkim i logičkim istinama koje ne izgledaju da proizlaze iz
osjetilnog iskustva? Kako objasniti abstraktne ideje poput pravde, slobode ili jednakosti koje
nemaju izravan osjetilni ekvivalent? Mnogi filozofi smatraju da Humeov empirizam ne može
adekvatno rješavati ova pitanja.
Osim toga, problem induktivnog zaključivanja je centralno pitanje u filozofiji znanosti. Mnogi
znanstvenici oslanjaju se na indukciju kako bi formulirali zakone i teorije, ali ako prihvatimo
Humeov skepticizam, to postavlja problem za pouzdanost znanstvenog znanja. Neki filozofi
pokušali su razviti alternative induktivnom zaključivanju, dok drugi traže razloge za
opravdanje vjere u uniformnost prirode.
Kroz sve ove rasprave i kritike, vidimo koliko je Humeova filozofija bila utjecajna i kako je
oblikovala suvremenu filozofsku misao. Njegove teorije izazvale su mnoge odgovore i
kontranapade, što je dovelo do bogatog korpusa literature i misli o uzročnosti, idejama i
indukciji.
Nadalje, kritike Humeove filozofije nisu samo ograničene na akademske krugove. One imaju
duboke implikacije za naše shvaćanje svijeta, znanosti, religije i etike. Na primjer, ako
prihvatimo Humeov skepticizam o uzročnosti, kako to utječe na naše shvaćanje znanstvenih
zakona, božanskog djelovanja ili slobodne volje?
Jedan od ključnih izazova Humeovoj teoriji uzročnosti dolazi iz kvantne fizike. U svijetu
kvantne mehanike, uzročne veze nisu uvijek tako jasne kao u klasičnoj fizici. Ovo postavlja
pitanje da li Humeova teorija uzročnosti može biti primjenjiva u takvom kontekstu ili je
potrebna nova filozofska paradigma.
Osim toga, pitanja umjetne inteligencije i kognitivne znanosti također izazivaju Humeovu
teoriju ideja. Ako mašine mogu "misliti" i formirati "ideje", kako se to uklapa u Humeov
okvir koji tvrdi da sve ideje proizlaze iz osjetilnih utisaka?
Kada je riječ o indukciji, Humeov skepticizam dovodi do dubokih epistemoloških problema.

Kako možemo biti sigurni u naše znanstvene teorije ako se oslanjaju na induktivno
zaključivanje? Postoji li alternativna metoda zaključivanja koja može pružiti čvršći temelj za
znanstveno znanje?
U konačnici, dok Humeove teorije pružaju duboki uvid u prirodu znanja, percepcije i
realnosti, one također postavljaju mnoga neodgovorena pitanja. Kritike koje su se javljale
tijekom vremena istražuju granice Humeovog razmišljanja i potiču nas da preispitamo neke
od naših najdubljih pretpostavki o svijetu.
Uzimajući sve ovo u obzir, postaje jasno da Humeova filozofija, unatoč svojoj radikalnosti i
kontroverznosti, pruža neophodan okvir za razumijevanje mnogih ključnih pitanja u filozofiji
i znanosti. Bez obzira slažemo li se s njim ili ne, njegove teorije i kritike koje su uslijedile
oblikuju način na koji razmišljamo o svijetu i našem mjestu u njemu.Dok se filozofske
rasprave nastavljaju i tehnologija i znanost napreduju, Humeovo nasljeđe i dalje će biti
relevantno. Njegovo pionirsko razmišljanje potiče nas da postavljamo teška pitanja,
izazivamo pretpostavke i neprestano preispitujemo naše razumijevanje svijeta. Kroz analizu i
kritiku, možemo težiti dubljem i bogatijem razumijevanju kompleksnosti ljudskog iskustva i
tajni svemira.
10 Literatura

David Hume Seminarski Rad - Gotovo

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

David Hume Seminarski Rad - Gotovo

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

Fakultet ekonomije i turizma

„Dr. Mijo Mirković“

Empirizam Davida Humea

Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

Fakultet ekonomije i turizma

„Dr. Mijo Mirković“

Empirizam Davida Humea

JMBAG: 0303041974 izvanredan student

Studijski smjer: Ekonomija

Kolegij: Ekonomska filozofija

Pula, rujan 2023.

2.1 Život i djela Davida Humea

Godine 1751.-1752. Hume je tražio katedru za filozofiju na Sveučilištu u Glasgowu, ali

3.1 Drevna i Srednjovjekovna filozofija

U drevnoj Grčkoj, osnovne ideje empirizma kristalizirale su se kroz djelo Aristotela. Za

Uspostavljajući most između drevne i srednjovjekovne filozofije i suvremenog doba,

3.2 Renesansna filozofija

Međutim, s dolaskom renesanse počelo je novo razdoblje u kojem su mislioci, inspirirani

S obzirom na empirizam, posebno je važno napomenuti rad Francisa Bacona. Bacon je

3.3 Moderna filozofija

4.1 Porijeklo ideja

4.2 Impresija i ideje refleksije

Hume pristupa svojoj klasifikaciji, zamjenjujući svoju prvotnu razliku s točnijim

Humeova rasprava o strastima produbljuje se kroz njegovo razlikovanje između izravnih i

Tri ključna aspekta neizravnih strasti su:

1. jednostavne impresije koje ne možemo definirati riječima50

4.3 Načelo udruživanja ideja

1) Sličnost: Asocijacija sličnosti temelji se na prepoznavanju zajedničkih karakteristika

2. Kontigvitet- asocijacija kontigvitetom odnosi se na povezivanje ideja koje su se

3. Uzročno- posljedična povezanost ideje o uzroku i posljedici često su povezane jer

Iako možemo koristiti analogije i sličnosti da predvidimo rezultate, i dalje se oslanjamo na

5.1 Kauzalni redukcionizam

Ovaj naglasak na D1 smatra se duboko problematičnim od strane nekih Humeovih stručnjaka

5.2 Kauzalni skepticizam

Na ovaj način, tumačenje kauzalnog skepticizma ozbiljno i konačno uzima "tradicionalno

Međutim, postoje poteškoće s ovim tumačenjem. Prvo, oslanja se na "tradicionalno

5.3 Kauzalni realizam

Prva distinkcija je između ontoloških i epistemičkih kauzalnih tvrdnji. Strawson ističe da

(O) Kauzalnost kakva jest u objektima i

Epistemička interpretacija distinkcije O/E pruža sredstva kojima možemo odbaciti

"…jer se znanost temelji na induktivnom zaključivanju, Humeov problem indukcije

Međutim, identificirano je nekoliko mana u Reichenbachovom argumentu. 89 Najznačajnija od

Prema navedenome možemo reći da su znanstvenici često suočeni s mnogim mogućim

Odgovor temeljen na meta-indukciji "…jer je uspješno opravdanje na razini meta-indukcije,

Schurzov pristup varijacija je strategije učenja temeljene na žaljenju Nicolòa Cesa-Bianchija i

Induktivno zaključivanje, kako ga Hume vidi, također je problematično jer se oslanja na

Kada je riječ o indukciji, Humeov skepticizam dovodi do dubokih epistemoloških problema.

You might also like