BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova
Federalno ministarstvo unutarnjih poslova
POLICIJSKA AKADEMIJA
SARAJEVO

POLAZNIK: ANDREA KRIŠTO

ZAVRŠNI RAD

NASTAVNI PREDMET:POSLOVI POLICIJE

TEMA: ZAŠTITA ŽRTAVA KAZNENIH DJELA I DRUGIH OSOBA

PREDMETNI NASTAVNIK: Prof. Tahirbegović

DATUM: 11.04.2023. godine

SADRŽAJ

UVOD....................................................................................................................................................1
1. ULOGA ŽRTVE U KAZNENIM POSTUPCIMA........................................................................2
2. IZGRADNJA KAZNENOPRAVNIH SUSTAVA ORIJENTIRANIH NA ŽRTVU......................2
3. POJAM ŽRTVE I OŠTEĆENOG U KRIVIČNOM POSTUPKU..................................................4
4. OSNOVNA PRAVA ŽRTVA U KAZNENOM POSTUPKU.......................................................6
4.1. Prava oštećenog i žrtve u istrazi..............................................................................................7
4.2. Prava oštećenog i žrtve u postupku optuživanja.....................................................................8
4.3. Prava oštećenog na glavnom pretresu.....................................................................................9
4.4. Oštećeni i žrtva u svojstvu svjedoka.....................................................................................11
5. NASILJE, ŽRTVA I NJENA ZAŠTITA......................................................................................13
5.1. Vrste zaštitnih mjera.................................................................................................................13
ZAKLJUČAK......................................................................................................................................16
LITERATURA.....................................................................................................................................17
UVOD

Razvoj svijesti o ljudskim pravima važan je dio procesa demokratizacije, a vidljiv je i

u području kaznenog prava. I dok zaštita prava okrivljenika već dugo vremena okupira
kaznenopravnu misao, ideja o potrebi zaštite žrtava i njihovih prava u okviru kaznenog
postupka došla je u fokus relativno kasno. Povećanje svijesti o potrebi zaštite žrtve u
najrepresivnijem pravnom području značilo je ujedno i promjenu paradigme, koja je
ostvarivanje pravičnosti gradila s fokusom na pravima okrivljenika, dok je žrtva dugo
vremena bila posve marginalizirana kako u praktičnom tako i u znanstvenom smislu. Na tom
tragu posljednjih 30-ak godina u okviru Vijeća Europe, a kasnije i Europske unije, doneseni
su brojni pravni instrumenti iz područja zaštite žrtava u kaznenom postupku, a osnovan je i
nemali broj tijela i organizacija koje se bave tim pitanjem.

Progresivna i opsežna normativna podloga samo je prvi korak prema poštivanju žrtve
te još uvijek ne znači dostatnu sigurnost da će one u postupku ta prava moći učinkovito i
potpuno ostvariti. Za potpuno uvažavanje žrtve bilo je potrebno stvoriti i strukturne i
institucionalne preduvjete, koji će i u praktičnom smislu zaokružiti reorijentaciju
kaznenopravnog fokusa s počinitelja na žrtvu. U tom smislu važni su odjeli za podršku
žrtvama i svjedocima i organizacije civilnog društva koje predstavljaju institucionalni kostur
za neometano ostvarivanje prava koja žrtve u postupku imaju.

Žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela fizičke i duševne posljedice,
imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda koja su izravna posljedica
kaznenog djela. Osim neposredne žrtve, žrtvom kaznenog djela smatraju se i bračni i
izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te potomak, a ako njih nema,
predak, brat i sestra one osobe čija je smrt izravno prouzročena kaznenim djelom te osoba
koju je ona na temelju zakona bila dužna uzdržavati.

1
 1. ULOGA ŽRTVE U KAZNENIM POSTUPCIMA

Premda je kažnjavanje, pa i kazneni postupak, kroz povijest mijenjalo svoje naličje u

sadržajnom, teleološkom i funkcionalnom smislu, od nastanka kaznenog prava žrtva je bila
apodiktični element svakog kaznenog djela. Unatoč tome što je od svojih početaka
razumijevanje koncepta kaznenog djela uključivalo s jedne strane počinitelja, a s druge strane
žrtvu, stoljećima se teorija kaznenog prava razvijala bez obraćanja previše pozornosti žrtvi i
njezinim pravima u okviru kaznenog postupka. Počinitelj je dugo vremena bio centralna
figura koja je okupirala kaznenopravnu misao. Ipak, u novije vrijeme taj se pristup počinje
polako, ali sigurno mijenjati te sredinom 20. st. dolazi do demarginalizacije žrtve na području
kaznenog prava. Ne samo što žrtva dobiva aktivnu ulogu u kaznenom postupku već i
kaznenopravni diskurs usmjerava svoj fokus na zaštitu njezinih prava. Viktimološke spoznaje
o štetnim posljedicama sekundarne viktimizacije pružile su takvoj promjeni paradigme
uvjerljivu znanstvenu podlogu te su natjerale zakonodavce da kazneni postupak izgrade
vodeći računa ne samo o pravima počinitelja nego i o zaštiti žrtve u okviru kaznenog
postupka. Za izgradnju kaznenopravnih sustava orijentiranih na žrtvu trebalo je proći još
nekoliko desetljeća te je tek krajem 20. st. “renesansa žrtve kaznenog djela u državnom
kaznenom postupku’’ postala jedna od važnih značajki suvremenog kaznenog procesnog
prava.1

1
Burić, Z.: Novi položaj žrtve u kaznenom postupku – u povodu obveze transponiranja odredaba Direktive
2012/29/EU u hrvatski kaznenopravni sustav, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu,2015, str. 383-410.

2
 2. IZGRADNJA KAZNENOPRAVNIH SUSTAVA ORIJENTIRANIH
NA ŽRTVU

Razvoj spoznaje o potrebi zaštite žrtve i njezinih prava u kaznenom postupku stavio je
pred kreatore politike izazovan zadatak. Tzv. kaznenopravni sustavi orijentirani na žrtvu jesu
sustavi u kojima se učinkovito skrbi o pravima žrtve u okviru kaznenog postupka (od davanja
novčanih potpora, pružanja besplatne pravne pomoći, emotivne i psihološke podrške, zaštite
žrtve svjedoka od sekundarne viktimizacije do obazrivog postupanja svih sudionika) i zaštita
njezinih prava pažljivo je izbalansirana s pravima okrivljenika u postupku. Ishodišna točka u
izgradnji takvih sustava u drugoj polovici 20. stoljeća bilo je kreiranje državnih
kompenzacijskih programa u velikom broju razvijenih zemalja u svijetu. Prvi takav program
imao je Novi Zeland 1963., a od kontinentalnih sustava Njemačka 1976.
(Opferentschädigungsgesetz). Na području Europske unije prvi takav normativni akt bila je
Rezolucija o kompenzaciji žrtvama kaznenih djela iz 1977., a uskoro i obvezujuća Europska
konvencija o kompenzaciji žrtvama nasilnih kaznenih djela iz 1983. Paralelno s pojavom
novčanih potpora žrtvama kaznenih djela tekla je i izgradnja normativnog okvira za pružanje
žrtvama psihološke i emotivne podrške. Vrlo brzo je u okviru Ujedinjenih naroda (1985.)
usvojena Deklaracija o temeljnim pravima žrtava kaznenih djela i zlouporabe moći, koja
uređuje pristup pravosuđu, restituciju, naknadu i pomoć žrtvi te je i danas svojevrsna magna
carta za žrtve. Važnu ulogu u tom dijelu odigrali su i međunarodni kazneni sudovi, koji su
kroz vlastitu praksu omogućili uvid u nedostatke postupka u kojem žrtva nije dovoljno
zaštićena. Europski kontinentalni pravni sustavi od 80-ih godina 20. stoljeća pa sve do danas
doživjeli su normativnu ‘eksploziju’ na području zaštite žrtava te je u okviru Vijeća Europe
do danas usvojen cijeli niz pravnih instrumenata koji se bave pitanjem položaja i prava žrtava.
Posljednjih godina Europska unija doista ima ključnu ulogu u izgradnji kaznenopravnih
sustava orijentiranih na žrtvu na europskom kontinentu. Prvi opipljivi rezultat djelovanja EU-
a na području promicanja prava žrtava kaznenih djela bila je Okvirna odluka Vijeća
2001/220/PUP od 15. ožujka 2001. o položaju žrtava u kaznenom postupku (u daljnjem
tekstu: Okvirna odluka).

Okvirna odluka označila je istinsku prekretnicu u pristupu pravima žrtve u kaznenom

postupku. Države članice bile su dužne implementirati odredbe Okvirne odluke s posebnom
pažnjom, međutim izvješće Europske komisije nakon proteka implementacijskog roka
pokazalo je da je harmonizacijski efekt na području zaštite prava žrtava, a zbog prevelikih

3
razlika među zakonodavstvima država članica, u jednom dijelu ipak izostao. Pokazalo se da
okvirne odluke nisu najučinkovitiji instrument u procesu harmonizacije i koordinacije
nacionalnih zakonodavstava, već da je daleko snažnije pravno sredstvo u tom procesu
direktiva zbog svog izravnog učinka. S obzirom na to da je potreba da se na području zaštite
žrtava poduzmu određene promjene identificirana kao strateški prioritet od strane Europske
komisije u planu implementacije tzv. Stockholmskog programa Europskog vijeća, vrlo brzo
počeli su pregovori o nacrtu direktive. Države su bile složne u pogledu potrebe da se na razini
Europske unije žrtvama omoguće barem minimalna jamstva u okviru kaznenog postupka,
međutim zbog različitosti kaznenopravnih sustava i pregovori su bili obilježeni ponekim
teškoćama, koje su naposljetku uspješno prevladane. Konačno, 2012. godine odredbe Okvirne
odluke zamijenjene su odredbama Direktive. Direktiva je predvidjela i dodatne standarde
zaštite žrtve kaznenog djela u odnosu na Okvirnu odluku te je postavila temelje za zajedničke
standarde zaštite žrtve u okviru Europske unije i konačno je omogućila reintegraciju žrtve u
kazneni postupak s čitavim nizom prava. Ovaj primjer slijede i mnoge države koje nisu dio
Europske unije. 2

3. POJAM ŽRTVE I OŠTEĆENOG U KRIVIČNOM POSTUPKU

2
Burić, Z.: Novi položaj žrtve u kaznenom postupku – u povodu obveze transponiranja odredaba Direktive
2012/29/EU u hrvatski kaznenopravni sustav, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu,2015, str. 383-410.

4
 Pojam žrtve je višeznačan i kompleksan, u okviru kojega se najčešće govori o žrtvama
kriminala, rata, zlih navika, prometnih nesreća i drugih događaja. Žrtva je osoba koja trpi od
nekog zla, ili neke sile. Ona može biti povrijeđena životno, tjelesno, moralno, ili imovinski
oštećena. Ona je u svemu tome pasivni subjekt. U našem pozitivnom kaznenom
zakonodavstvu ne spominje se pojam „žrtve“, već samo pojam „oštećenog“. Žrtva kaznenog
djela, sa viktimološkog aspekta, može se odrediti u užem i širem smislu. Žrtva kaznenog djela
u širem smislu je „svaka ona osoba, pravna ili fizička, kojoj je neposredno ili posredno neko
dobro ili pravo kaznenim djelom ugroženo, povrijeđeno ili uništeno“.

Žrtva kaznenog djela u užem (pravnom) smislu je „svaka ona fizička osoba, kojoj je neko
dobro ili pravo kaznenim djelom izravno ugroženo, povrijeđeno ili uništeno.“ Pojam
oštećenog sa aspekta kaznenoprocesnog zakonodavstva označava osobu čije je kakvo osobno
ili imovinsko pravo povrijeđeno ili ugroženo kaznenim djelom. Prema ovoj zakonskoj
definiciji oštećeni postoji kako u slučaju povrede prava, tako i u slučaju ugrožavanja prava
učinjenim kaznenim djelom. Pravo koje može biti povrijeđeno ili ugroženo kaznenim djelom
je osobno ili imovinsko. Osobna prava podrazumijevaju obranu od svake vrste napada na
njegovo ljudsko dostojanstvo. Ovdje se, prije svega, misli na pravo na život, na nepovredivost
fizičkog i psihičkog integriteta osobnosti, kao što su čast, ugled, dostojanstvo, obiteljski
odnosi, kao i pravo na slobodu i sigurnost svakog člana društvene zajednice. Pod imovinskim
pravom podrazumijeva se prije svega građansko pravo (stvarno, obligacijsko i nasljedno) i
privredno pravo. Irelevantno je da li je povrijeđeno ili ugroženo osobno ili imovinsko pravo
oštećenog. Međutim, u svakom konkretnom slučaju potrebno je odrediti kategoriju osobnih i
imovinskih prava kako bi se njihova povreda ili ugrožavanje uzelo kao kvalifikacijski element
pri utvrđivanju postojanja ovog kaznenoprocesnog subjekta. Naše kazneno zakonodavstvo
poznaje pojam oštećenog kao sporednog kaznenoprocesnog subjekta, dok pojam žrtve
kaznenog djela nije određen našim pozitivnim propisima. Pojam žrtve određen je posebnom
znanstvenom disciplinom viktimologijom koja označava proces nastajanja žrtve, u okviru
kojeg razlikujemo primarnu viktimizaciju koja se odnosi na postajanje žrtvom izvršenja
kaznenog djela, dok sekundarna viktimizacija predstavlja pooštravanje primarne
viktimizacije kroz negativnu reakciju socijalne sredine i organa kaznenog gonjenja.

Međutim, određivanje pojma oštećenog nije jednako riješeno u svim kaznenim

zakonodavstvima, pa je zbog toga potrebno definirati pojam i ulogu oštećenog i žrtve
kaznenog djela na međunarodnom nivou kroz međunarodne dokumente. Pojmovi žrtva i
oštećeni u pozitivnom pravu i pravnoj literaturi u bitnim crtama imaju isto značenje, ali je

5
pritom potrebno naglasiti da pojam žrtva ima više materijalnopravni i kriminološki karakter,
dok je pojam oštećeni više procesnopravne prirode. Ovi pojmovi mogli bi se koristiti
ravnopravno kao sinonimi samo ukoliko bi upotreba tih termina bila uređena
kaznenoprocesnim zakonodavstvom. Pojam žrtve je mnogoznačan i širok. Ovdje se govori o
osobama koje trpe od nekog zla čije je dobro povrijeđeno ili ugroženo. Međutim, nas ovdje
zanimaju samo one žrtve koje su posljedica nečijeg kriminalnog ponašanja, odnosno žrtve
kaznenog djela. Pojam oštećenog u procesnom smislu se razlikuje od pojma žrtve u
kaznenopravnom smislu koji se obično naziva pasivnim subjektom kaznenog djela. Ipak, u
kaznenom postupku susrećemo oštećene koji nisu istovremeno i pasivni subjekti kaznenog
djela. S druge strane, postoje i pasivni subjekti koji su oštećeni u kaznenopravnom smislu ali
se ne pojavljuju u kaznenom postupku (npr. kod kaznenog djela ubojstva).

Razlikujemo žrtvu u užem i širem smislu. U užem smislu to je svaka ona fizička osoba,
kojoj je neko dobro ili pravo kaznenim djelom neposredno povrijeđeno ili uništeno, dok je u
širem smislu to svaka ona osoba pravna ili fizička, kojoj je neposredno ili posredno neko
dobro ili pravo kaznenim djelom ugroženo, povrijeđeno ili uništeno. Pod žrtvom treba
podrazumijevati osobe koje su ugrožene, oštećene ili uništene činom ili propustom nekog
drugog. Taj „neko drugi“ može da bude čovjek, neka organizacija ili institucija. Žrtve mogu
nastati uslijed izvršenja kaznenog djela, prekršaja, privrednog prestupa ili uslijed neke nesreće
na radu, u saobraćaju ili domaćinstvu. Iz kruga navedenih osoba za kaznenopravni pojam
žrtve bitna su samo one osobe koja se to postale u stradanjima koja su nastala u odnosima
među ljudima ili ljudi prema stvarima, jer se na njih može uticati i kod njih može da se
proučava mehanizam stradanja.3

Međutim, u slučajevima eliminacije pasivnog subjekta kaznenog djela moguće je da se u

postupku kao oštećeni pojavi njegov najbliži srodnik (npr. bračni partner, osoba s kojim živi u
vanbračnoj ili nekoj trajnoj zajednici, djeca, roditelji, usvojenici, usvojitelji, braća i sestre
oštećenog). Kazneno pravo poznaje pojam oštećenog kao žrtvu kaznenog djela. Žrtve mogu
biti pojedinačne i kolektivne. Svaki pojedinac može biti potencijalna pojedinačna žrtva.
Kolektivne žrtve mogu biti društvene grupe, etničke, vjerske, rasne, nacionalne manjine i
slične grupe. U pravnoj teoriji mišljenje je da pojam oštećenog nije sporan i da je on određen
sa tri elementa i to: pravom kao objektom povrede ili ugrožavanja, zatim zakonskim
obilježjima kaznenog djela i konkretnim počinjenjem kaznenog djela. Svojstvo oštećenog
3
H. Sijerčić-Čolić, Krivično procesno pravo pravo, knjiga II, Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2008.

6
može dobiti fizičku ili pravnu osobnost. Odgovor na pitanje koja osoba ima legitimaciju
oštećenog nekad se nalazi u samom kaznenom zakonu jer se pojam oštećenog poklapa sa
gramatičkim objektom kaznenog djela, (npr. oštećeni su okrivljeni, svjedok ili vještak kod
kaznenog djela iznuđivanja iskaza iz člana 181 KZ FBiH, fotografirana osoba kod
neovlaštenog optičkog snimanja iz člana 189 KZ FBiH itd.). Međutim, u nekim slučajevima
pojam oštećenog se ne može svesti na objekt kaznenog djela. Kod kaznenog djela ubojstva
oštećeni su osobe koje su izdržavale ili redovno pomagale i koje su po zakonu imale pravo da
zahtijevaju izdržavanje od poginulog (bračni partner, djeca, roditelji, braća i sestre) koji su
trpjeli duševne boli.4

4. OSNOVNA PRAVA ŽRTVA U KAZNENOM POSTUPKU

Oštećeni u kaznenom postupku ima određena prava i dužnosti. Prava oštećenog vežu se uz
njegovo svojstvo, kao i činjenicu da je oštećeni najčešće žrtva kaznenog djela. Međutim, ova

4
Burić, Z.: Novi položaj žrtve u kaznenom postupku – u povodu obveze transponiranja odredaba Direktive
2012/29/EU u hrvatski kaznenopravni sustav, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu,2015, str. 383-410.

7
prava koja su ionako nedovoljna moraju se prikupljati pažljivim pregledom zakonskog teksta.
Na ovaj način se ukazuje na skromni položaj žrtve koji ona ima u strukturi zakona. Pored i
ovako lošeg položaja žrtve u kaznenom postupku koji je određen zakonom, pravosudna
praksa još više marginalizira položaj žrtve u kaznenom postupku. U našem pravnom sustavu
ne može se govoriti o oštećenom kao ovlaštenom tužitelju, sa aspekta njegovog prava na
privatnu tužbu za kaznena djela koja se gone po privatnoj tužbi ili oštećenom kao
supsidijarnom tužitelju sa aspekta kaznenih djela koja se gone po službenoj dužnosti. U cilju
da se lakše i preglednije osvrće na prava oštećenog i žrtve, dat ćemo prikaz osnovnih prava
oštećenog i žrtve kroz četiri glavne faze postupka: istragu, postupak optuživanja, glavni
pretres i postupka po pravnim lijekovima. Oštećeni i žrtve svoja prava u kaznenom postupku
može ostvariti sam i uz pomoć zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika. 5

4.1. Prava oštećenog i žrtve u istrazi

Istraga predstavlja prvi procesni stadij u okviru redovnog kraznenog postupka. Cijeli tok
istrage povjeren je tužitelju i on njome rukovodi, nadzire je, te upravlja aktivnostima
ovlaštenih službenih osoba u vezi sa pronalaženjem osumnjičenog i prikupljanja izjava i
dokaza. Oštećeni kao i žrtva u ovakvoj strukturi kaznenog procesnog prava s aspekta
pokretanja kaznenog postupka ima samo pravo na prijavljivanje kaznenog djela. Ovo pravo je
deklarativne prirode i osim što građaninu daje zakonsku osnovu za prijavljivanje kaznenog
djela, ono ipak predstavlja apel na moral i svijest građana. Ovo pravo nije isključivo pravo
samo oštećenog i žrtve nego je ovo pravo svakog građanina. Prijava se podnosi tužitelju,
usmeno ili pismeno. Ako je prijava podnesena usmeno, osoba koja prijavljuje djelo upozorit
će se o posljedicama lažnog prijavljivanja. O usmenoj prijavi sastavit će se zapisnik, a ukoliko
je prijava saopćena telefonom, sačinit će se službena zabilješka. Nakon prijave kaznenog
djela, zakonodavac nije predvidio obavezu onoga kome se prijava podnosi da prijavitelju
pruži informacije o proceduri koja će uslijediti nakon podnošenja prijave. Ova obaveza trebala
bi da se odnosi na obavijesti o ulozi osobe u toj proceduri, o ulozi javnih organa i službama
koje joj stoje na raspolaganju radi pružanja neophodne pomoći kao i o službama za pomoć
žrtvama, o pravu žrtve na pravnu pomoć, o pravu da traži obeštećenje od počinitelja u okviru
kaznenog postupka, o mjerama zaštite koje joj mogu biti pružene ako je njena sigurnost ili
sigurnost njoj bliskih osoba u opasnosti. Imajući u vidu nedostatak jedne takve odredbe kojom

5
Tomašević, M. Pajčić, Subjekti u kaznenom postupku: pravni položaj žrtve i oštećenika u novom hrvatskom
kaznenom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2008.

8
bi se u ovoj fazi postupka oštećenom dale navedene informacije i pouke, neophodno je u
Zakonu o kaznenom postupku BiH unijeti jednu takvu odredbu kako bi izričito obavezale sve
organe kojima se prijavljuje kazneno djelo da pruže navedene informacije i pouke. Nakon
prijave kaznenog djela tužitelj donosi naredbu o provođenju ili ne provođenju istrage. 6

Ukoliko tužitelj donese odluku o neprovođenju istrage, ZKP BiH propisuje obavezu
tužitelja da o tome obavijesti oštećenog ili žrtvu u roku od tri dana, a nakon čega oštećeni kao
i podnositelj prijave imaju pravo podnijeti pritužbu uredu tužitelja u roku od osam dana.
Pored odluke o neprovođenju istrage tužitelj može, također, donijeti odluku o obustavi istrage
kada je obavezan o tome obavijestiti oštećenog i žrtvu, koji ima ista prava kao i u slučaju
neprovođenja istrage. Oštećeni ima pravo također, da bude obaviješten da je tužilac povukao
optužnicu i da je obustavljen kazneni postupak, ali nema pravo uložiti pritužbu uredu tužitelja,
nego se njegovo pravo svodi samo na obavještenje o povlačenju optužnice. Obustavljanje
kaznenog postupka donosi se u formi rješenja od strane suda, a nakon čega odmah
obavještava i oštećenog odnosno žrtvu. 7

4.2. Prava oštećenog i žrtve u postupku optuživanja

Postupak optuživanja predstavlja jednu veoma važnu vezu između istrage i glavnog
pretresa koji završava donošenjem presude. Međutim, u okviru ovog stadija kaznenog
postupka moguće je da sud na pretresu za izricanje kaznenopravne sankcije donese presudu i
tako raspravi konkretno kazneno djelo prije glavnog pretresa. Postupak optuživanja obuhvata
sljedeće procesne aktivnosti: podizanje optužnice, sudsko odlučivanje o optužnici, prethodni
prigovori optuženog i njegovog branitelja, izjašnjavanje o krivnji, pregovaranje o krivnji i
povlačenje optužnice. Prava žrtve i oštećenog koja se vežu za ovaj stadij kaznenog postupka
odnose samo na pregovaranje o krivnji i povlačenje optužnice. Pregovaranje o krivnji je jedan
novi institut koji je kod nas preuzet iz anglo-američkog prava i koji podrazumijeva procesnu
ustanovu dogovorenog priznanja, a predmet dogovora su sam predmet optuženja i
krivičnopravna sankcija. O predmetu dogovora sporazumijevaju se stranke koje svoj prijedlog
o krivičnoj sankciji dostavljaju sudu koji može odbiti ili prihvatiti prijedlog stranaka. Oštećeni

6
Lj. Filipović, Položaj oštećenog u krivičnom postupku, Pravo i pravda, godina VIII, Udruženje sudija/sudaca u
Federaciji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009.
7
Ivičević Karas, E., Burić, Z. i Filipović, H.: Prva iskustva policijskih službenika u provođenju pojedinačne
procjene žrtava kaznenih djela, Policija i sigurnost, 2019, str. 468-489.

9
u ovom slučaju ima pravo da bude obaviješten od strane suda o činjenici da je sporazum o
priznanju krivice prihvaćen i pod kojim uslovima, odnosno da je sporazum odbačen.
Međutim, obavještavanje oštećenog od strane suda o rezultatima pregovaranja može uslijediti
tek onda kada mu bude dostavljen sporazum o priznanju krivnje, što znači da zakonodavac
ustvari obavezuje sud da oštećenog obavijesti o prihvaćanju ili odbacivanju sporazuma o
priznanju krivnje kao konačnom rezultatu pregovaranja. Zakon o kaznenom postupku BiH
nije predvidio obavezu tužitelja da o samom postupku pregovaranja obavijesti oštećenog i
žrtvu, kao ni njegovu obavezu da o tome zatraži izjašnjenje oštećenog. Ovo izjašnjenje ne bi
trebalo bez suglasnosti oštećenog za sporazum, nego samo mogućnost oštećenog da iznese
svoje poglede u smislu pregovaranja o krivnji, a što bi trebalo poslužiti tužitelju kao
informacija da li je do tog trenutka osumnjičeni odnosno optuženi učinio određene korake u
pravcu obeštećenja oštećenog. Korak naprijed u pogledu učešća oštećenog u postupku
pregovaranja o krivnji učinjen je posljednjim izmjenama i dopunama, gdje zakonodavac
obavezu suda da prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivnje provjerava, između
ostalog, i da li je oštećenom i žrtvi pružena mogućnost da se pred tužiteljem izjasni o
imovinskopravnom zahtjevu. Ova zakonska odredba zasigurno ima za cilj poboljšanje zaštite
interesa žrtve u kaznenom postupku, koja obavezuje tužitelja da se prije zaključenja
sporazuma oštećeni izjasni o imovinskopravnom zahtjevu. Iz ovoga proizlazi da će, u slučaju
kada ovaj uslov nije ispunjen, sud odbaciti sporazum. Međutim, u slučaju odbacivanja
sporazuma zakazuje se glavni pretres, pa je iz tih razloga bolje zakonom predvidjeti da, kada
sud utvrdi da nije ispunjen ovaj uvjet, podneseni sporazum o krivnji sud vrati tužitelju radi
ispunjenja navedene dužnosti prema oštećenom, jer u slučaju ovog zakonskog rješenja kojim
se prolongira okončanje kaznenog postupka ne ide u prilog žrtvi ili oštećenom, jer je i interes
oštećenog što prije okončanje kaznenog postupka.8

4.3. Prava oštećenog na glavnom pretresu

Glavni pretres je faza kaznenog postupka u kojoj dolazi do potpunog i svestranog

raspravljanja o kaznenoj stvari. Raspravljene na glavnom pretresu obuhvata raspravu kako o
optužnom aktu tako i raspravu o svim dokazima na kojima će se zasnivati sudska odluka, ali i
8
Hamer Vidmar, N. i Bajto, M.: Potrebe žrtava i zadovoljstvo pruženom podrškom od strane odjela za podršku
žrtvama i svjedocima, Kriminologija i socijalna integracija, 2018, str. 43-60.

10
raspravu o svim pravnim pitanjima koja se pojave prilikom suđenja u konkretnom slučaju.
Sudska odluka koja je donesena u kaznenom predmetu može biti zasnovana samo na
činjenicama koje su utvrđene dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Upravo iz ovih
razloga jako je bitna uloga žrtve i oštećenog na glavnom pretresu. Međutim, ovakav stav
zakonodavac nije u punoj mjeri prihvatio, tako da samo dostavljanje informacija oštećenom o
toku postupka uglavnom nije zakonom izričito regulirano, pa se ovakva obaveza suda da o
toku postupka obavještava oštećenog mora zaključivati posredno. U Zakonu o kaznenom
postupku BiH ne postoji zakonska odredba koja obavezuje sud da o glavnom pretresu (a ni o
pretresu za izricanje kaznenopravne sankcije) obavijesti oštećenog. Oštećeni će biti pozvan na
glavni pretres samo u svojstvu svjedoka, ali moguće je da oštećeni nema svojstvo svjedoka.
Međutim, pravo oštećenog da prisustvuje glavnom pretresu može se zaključiti posredno iz
zakonskih odredbi. Tako je npr. obaveza sudca odnosno predsjednika vijeća da prije početka
glavnog pretresa pouči oštećenom i žrtvi koji još nisu podnijeli imovinskopravni zahtjev da
ga može podnijeti do završetka glavnog pretresa ili o pravu oštećenog da prijedlog za
ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva može podnijeti do završetka glavnog pretresa,
odnosno pretresa za izricanje kaznenopravne sankcije pred sudom. O potrebi žrtve i oštećenog
da bude obaviješten o glavnom pretresu može se zaključiti i na osnovu odredbe koja
oštećenom daje pravo na završnu riječ, kao i o obavezi sudca odnosno predsjednika vijeća da
po objavljivanju presude pouči ne samo optuženog nego i oštećenog kao i žrtvu o pravu na
žalbu. Imajući u vidu prethodno spomenuta prava žrtve i oštećenog i obaveze suda, kao i s
obzirom na prirodnu zainteresiranost žrtve i oštećenog za ishod sudskog postupka povodom
kaznenog djela kojim je povrijeđeno ili ugroženo neko njihovo osobno ili imovinsko pravo,
zakonodavac bi trebao izričito propisati obavezu suda da na glavni pretres pozove i žrtvu
odnosno oštećenog ili da ga barem obavijesti o glavnom pretresu. Na ovaj način bi se
osigurale pretpostavke za ostvarenje prava žrtve na predlaganje dokaza, na kojem pravu
insistira Okvirna odluka Vijeća Evropske unije od 15. marta 2001. o položaju žrtava u
kaznenom postupcima. Zastupanje oštećenog u kaznenom postupku preko zakonskog
zastupnika ili punomoćnika nije izričito predviđeno zakonskom odredbom, nego i ovo pravo
oštećenog možemo zaključiti posredno. 9

Poboljšanje u pogledu prava oštećenog daje Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i
ugroženih svjedoka koji propisuje da svjedok pod prijetnjom i ugroženi svjedok ima pravo na
9
Lj. Filipović, Položaj oštećenog u krivičnom postupku, Pravo i pravda, godina VIII, Udruženje sudija/sudaca u
Federaciji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009.

11
pravnu pomoć i pomoć i podršku organa za socijalno staranje, u skladu sa Zakonom. Potrebno
je napomenuti da se ova zakonska odredba može primijeniti na žrtve, ali samo ako imaju
svojstvo ugroženog svjedoka ili svjedoka pod prijetnjom. U ovakvoj zakonskoj formulaciji,
koja ipak ima izvjesne nedostatke, moglo bi se postaviti pitanje tko može pružati pravnu
pomoć ugroženim svjedocima i svjedocima pod prijetnjom, da li se ona odnosi samo na
postupak saslušanja odnosno ispitivanja ili i na ostale aspekte zaštite i zastupanja prava
ugroženih svjedoka i svjedoka pod prijetnjom, ili pak i na njihovo zastupanje u pogledu
postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku. Također, postavlja se pitanje
da li se pravna pomoć koja se dodjeljuje ugroženom svjedoku daje po službenoj dužnosti ili
samo na zahtjev ugroženih svjedoka ili svjedoka pod prijetnjom i na čiji teret padaju troškovi
koji se odnose na pruženu pravnu pomoć. Isto tako kada je riječ o pouci o pravu žrtve u
smislu čl. 12. ZKP BiH koju bi tijela kaznenog postupka trebala dati žrtvi odnosno
oštećenom, svakako bi trebala i sadržavati i pouku o tome tko snosi troškove zastupanja
oštećenog po punomoćniku. Kada su u pitanju troškovi koji je oštećeni kao i njegov zakonski
zastupnik imao, značajno je napomenuti da u slučaju obustave postupka, oslobađajuće ili
odbijajuće presude, nužni izdaci oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika, te nagrada i
nužni izdaci njegovog punomoćnika, ne padaju na teret budžetskih sredstava bez obzira na
razloge zbog kojih su odluke bile donesene, nego padaju na teret oštećenog. U budućim
zakonskim izmjenama i dopunama potrebno bi bilo preciznije riješiti ulogu i položaj
punomoćnika oštećenog. Pored toga, neophodno potrebno bi bilo propisati slučajeve kada bi
određene kategorije žrtava (na primjer, žrtve – djeca i maloljetnici i žrtve tzv. seksualnih
delikata) tokom kaznenog postupka obavezno imale osiguranu pravnu pomoć na taj način što
bi im se, ukoliko ga one same odnosno njihovi zakonski zastupnici ne uzmu, dodijelio
punomoćnik na teret budžetskih sredstava. Zaštita osobnog ili privatnog života žrtava
odnosno oštećenih na glavnom pretresu od neprimjerenog publiciteta predviđena je članom
235 ZKP BiH koji propisuje da se radi zaštite osobnog ili intimnog života oštećenog može
isključiti javnost za cio glavni pretres ili jedan njegov dio. Ovakvu odluku donosi sudac
odnosno vijeće, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka ili branitelja, ali uvijek po
njihovom saslušanju. Međutim, zakon ne propisuje pravo oštećenog ili žrtve da podnese takav
prijedlog niti obavezu suda da o eventualnom isključenju javnosti sasluša žrtvu i oštećenog,
pa čak ni onda kada bi se javnost isključivala s obrazloženjem da se to čini radi zaštite
osobnog ili intimnog života oštećenog i žrtve. Ipak nedostatak jedne takve odredbe ne bi

12
trebao sprječavati sud da o tome sasluša oštećenog, ali odsustvo oštećenog sa glavnog pretresa
u svakom slučaju predstavlja i odsustvo jedne takve obaveze za sud. 10

4.4. Oštećeni i žrtva u svojstvu svjedoka

Oštećeni ili žrtva u svojstvu svjedoka je dragocjen izvor saznanja o kaznenom djelu i
izvršitelju, jer uzimajući u obzir okolnost da je on najčešće i osoba prema kome je kazneno
djelo počinjeno i da je pored okrivljenog najbolje upoznat sa objektivnim tokom izvršenja
kaznenog djela. Međutim, oštećeni ili žrtva nije uvijek u mogućnosti da se pojavi kao svjedok,
jer ne poznaje određene činjenice koje se odnose na kazneno djelo i izvršitelja što, prije svega,
ovisi o kriteriju povrede ili ugrožavanja nekog osobnog ili materijalnog dobra. Za saslušanje
oštećenog kao svjedoka vrijede opća pravila o saslušanju svjedoka, ali sa stanovišta sudske
psihologije potrebno je voditi računa o samom izvođenju dokaza, a posebno njegovog
ocjenjivanja jer oštećeni ili žrtva nastupaju u kaznenom postupku kao zainteresirana stranka,
kao i činjenicom da je njegova percepcija činjenica pod utjecajem te posebne situacije (strah,
uzbuđenje, pretrpljena bol i sl.), a to bi u svakom slučaju moglo imati utjecaja i na
rasuđivanje. Također je potrebno voditi računa o tome kada se kao svjedoci saslušavaju
specifične kategorije oštećenih ili žrtava. Tu se prije svega misli na saslušanje maloljetnih
osoba, a posebno ako su one oštećene kaznenim djelom. U tom slučaju postupa se obazrivo,
kako saslušanje ne bi negativno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika, a ako je potrebno,
saslušanje maloljetne osobe izvršit će se uz pomoć pedagoga ili druge stručne osobe.
Ovakvom zakonskom odredbom kojom se obavezuju organi kaznenog postupka na obazrivo
postupanje prilikom saslušanja maloljetnog oštećenog nameće se za njih obaveza da osim
činjenice da se radi o žrtvi kaznenog djela, imaju u vidu i njegovu dob, stupanj duševne,
emocionalne i socijalne zrelosti, obrazovni nivo, prilike i sredinu u kojoj živi. Ovom bi se
odredbom, također, omogućilo organima kaznenog postupka da saslušanje maloljetnog
oštećenog obave u nazočnosti njegovog roditelja ili staratelja, ali isto tako potrebno je voditi
računa o tome da nazočnost roditelja neće biti primjenjivo u svim slučajevima, jer moguće je
da se nazočnost roditelja negativno odrazi na spremnost maloljetnog oštećenog da govori ili
da govori istinu. Ipak u slučajevima kada roditelji zahtijevaju nazočnost saslušanju maloljetne
žrtve ili oštećenog treba biti posebno obazriv i za takvo postupanje pribaviti mišljenje

10
Tomašević, M. Pajčić, Subjekti u kaznenom postupku: pravni položaj žrtve i oštećenika u novom hrvatskom
kaznenom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2008.

13
psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe ili druge dokaze koji upućuju koji bi na takvu
potrebu. Pod obazrivim postupanjem organa kaznenog postupka može se podrazumijevati i
obaveza izbjegavanja višekratnog saslušanja maloljetnog oštećenog. Prema čl. 86. stav 5.
ZKP BiH oštećenog i žrtvu nije dozvoljeno pitati o njegovom ranijem seksualnom životu prije
izvršenog kaznenog djela, a ukoliko bi se to desilo na takvom iskazu ne bi bilo moguće
zasnivati sudsku odluku. Ovom zakonskom odredbom zakonodavac je predvidio i procesnu
posljedicu u slučaju nepostupanja u skladu sa zakonom i na taj način zaštitio osobni integritet
žrtava navedenih kategorija. Pored spomenutih specifičnih kategorija saslušanja oštećenih kao
svjedoka u zakonu su predviđene još tri specifične situacije. Ako je životna dob, tjelesno i
duševno stanje u takvom stanju ili ako postoje drugi opravdani interesi, svjedok se može
saslušati putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka tako da mu stranke i branilac mogu
postavljati pitanja i bez toga da su fizički prisutni u prostoriji gdje se svjedok nalazi. U ovom
slučaju za potrebe ovakvog ispitivanja može se odrediti stručna osoba.11

Izuzev navedenih odredbi koje se odnose na maloljetne oštećene i na žrtve tzv. seksualnih
delikata, Zakon o kaznenom postupku BiH ne sadrži posebne odredbe o drugim kategorijama
posebno osjetljivih žrtava kaznenih djela. Međutim, interes oštećenih izražen je kroz Zakon o
zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, ali samo ako istovremeno imaju i
svojstvo svjedoka. Prema članu 3. stava 2. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i
ugroženih svjedoka BiH, ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički
traumatiziran okolnostima pod kojima je izvršeno kazneno djelo ili koji pati od ozbiljnih
psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete i maloljetnik. Svojstvo
ugroženog svjedoka, utvrđuje sud rješenjem i, na taj način, uživa poseban tretman. Mjere
zaštite ugroženih svjedoka predviđene su, također, Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom
i ugroženih svjedoka, a mogu se primijenit samo uz suglasnost svjedoka. Ove mjere se odnose
na osiguranje psihološke, socijalne i stručne pomoći uključujući i nazočnost odgovarajućih
stručnih osoba prilikom ispitivanja ili saslušanja, ali pod uvjetom da postoji suglasnost
svjedoka i bez objavljivanja bilo kakvih osobnih podataka o svjedoku.12

11
H. Sijerčić-Čolić, Krivično procesno pravo pravo, knjiga II, Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2008.

12
Lj. Filipović, Položaj oštećenog u krivičnom postupku, Pravo i pravda, godina VIII, Udruženje
sudija/sudaca u Federaciji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009.

14
 5. NASILJE, ŽRTVA I NJENA ZAŠTITA

U obitelji je zabranjeno nasilničko ponašanje bračnog partnera i bilo kojeg drugog člana
obitelji. Pod nasilničkim ponašanjem podrazumijeva se svako narušavanje fizičkog ili
psihičkog integriteta u smislu članka 4. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i
Hercegovini. Za pružanje stručne pomoći i zaštite žrtve, njenog prava i interesa kao i interesa
djeteta i ostalih članova obitelji, za rješavanje sporova između članova obitelji, kao i u svim

15
slučajevima poremećenih obiteljskih odnosa mjerodavan je centar za socijalni rad, kao organ
skrbništva, sud i osoba ovlaštena za posredovanje.

U kantonima i općinama u kojima nije osnovan centar za socijalni rad, spomenute poslove
kao i poslove skrbništva određene ovim zakonom vrši općinska služba kojoj je povjereno
vršenje tih poslova. U slučaju da se osim povrede prava radi i o kršenju ljudskih prava i
temeljnih sloboda članova obitelji i posebno najboljih interesa djeteta, pravne i fizičke osobe
prijavit će to Instituciji ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine i zatražiti njezino
sudjelovanje u postupku ukoliko se kršenje uobičajenom procedurom ne može riješiti.13

5.1. Vrste zaštitnih mjera

Počiniteljima nasilja u obitelji mogu se izreći sljedeće zaštitne mjere koje se ujedno
smatraju načinom zaštite žrtve ove vrste kaznenog djela:

- udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan,
kuću ili neki drugi stambeni prostor,
- zabrana približavanja žrtvi nasilja,
- osiguranje zaštite osobe izložene nasilju,
- zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju,
- obveza psihosocijalnog tretmana,
- obvezno liječenje od ovisnosti.

Svrha zaštitnih mjera je sprečavanje i suzbijanje nasilja u obitelji, otklanjanje posljedica

počinjenog nasilja i poduzimanje učinkovitih mjera preodgoja nasilnika i otklanjanje
okolnosti koje pogoduju ili potiču počinjenje novih prekršaja nasilja u obitelji. Zaštitna mjera
udaljenja iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću
ili neki drugi stambeni prostor može se izreći osobi koja je počinila nasilje prema članu
obitelji s kojime živi u stanu, kući ili nekom drugom stambenom prostoru, ako sud za
prekršaje ocijeni postojanje opasnosti kako bi bez provođenja ove mjere počinitelj mogao
ponovno počiniti nasilje. Osoba kojoj je izrečena mjera iz stavka 1. ovoga članka dužna je
odmah napustiti stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, po potrebi, uz nazočnost

13
Lj. Filipović, Položaj oštećenog u krivičnom postupku, Pravo i pravda, godina VIII, Udruženje sudija/sudaca u
Federaciji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009.

16
policijskoga službenika. Mjera iz stavka 1. ovoga članka određuje se u trajanju koje ne može
biti kraće od jednog mjeseca niti dulje od šest mjeseci.14

Zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji može se izreći osobi koja je
počinila nasilje u obitelji ako postoji opasnost da bi ponovno mogla počiniti nasilje u obitelji.
U rješenju kojim sud izriče mjeru zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji, sud će odrediti
mjesta ili područja te udaljenost ispod koje se počinitelj ne smije približiti žrtvi nasilja u
obitelji. Mjera iz stavka 1. ovoga članka određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od
jednog mjeseca niti dulje od jedne godine.

Zaštitna mjera osiguranja zaštite osobe izložene nasilju kojoj je život u pogibelji može se
izreći osobi koja je izložena nasilju radi njezine tjelesne zaštite i osiguranja, kako bi mogla
ostvariti svoja prava ili interese bez straha i pogibelji po ugrožavanje svoga života. Zaštitnom
mjerom iz stavka 1. ovoga članka osobi izloženoj nasilju osigurava se:

- privremeni smještaj i zbrinjavanje u socijalnim ili drugim centrima (kućama spasa) ili
kod drugih obitelji, odnosno na drugim pogodnim mjestima,
- pravo na privremeno uzdržavanje iz alimentacijskog fonda.

Pri izricanju ove mjere sud za prekršaje izdat će nalog odgovarajućoj ustanovi ili centru da
na privremeni smještaj i zbrinjavanje primi žrtvu nasilja do provedbe mjere iz članka 11.
ovoga Zakona.

Zaštitna mjera zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja može se izreći osobi koja
nasilje čini uznemiravanjem ili uhođenjem, a postoji opasnost da bi ponovno mogla
uznemiravati ili uhoditi osobe iz stavka 1. članka 5. ovoga Zakona.

Zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana može se izreći počinitelju nasilja u

obitelji radi otklanjanja njegova nasilničkog ponašanja ili ako postoji opasnost njegova
ponavljanja. Zaštitnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti sud za prekršaje izreći će nasilnoj
osobi koja je nasilje počinila pod utjecajem ovisnosti od alkohola, opojnih droga ili drugih
psihotropnih supstanci, ako postoji opasnost da se nasilje ponovi.

14
H. Sijerčić-Čolić, Krivično procesno pravo pravo, knjiga II, Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2008.

17
 Zaštitne mjere izriče sud za prekršaje prema mjestu prebivališta žrtve nasilja u vrijeme
podnošenja prijedloga za izricanje mjere, odnosno zahtjeva za pokretanje prekršajnog
postupka. Zaštitne mjere mogu se izreći na zahtjev osobe izložene nasilju, odnosno njezinog
opunomoćenika, ili na zahtjev policije, tužiteljstva, tijela skrbništva, vladinih i nevladinih
organizacija ili po službenoj dužnosti. Zaštitna mjera iz članka 12. ovoga Zakona izriče se po
službenoj dužnosti.

Pri izricanju zaštitne mjere sud za prekršaje vodit će računa o svrsi i težini izrečene mjere,
njezinoj učinkovitosti, a, po potrebi, tu mjeru može zamijeniti drugom zaštitnom mjerom.
Tijelo skrbništva dužno je voditi evidenciju o izrečenim zaštitnim mjerama, sukladno Zakonu
o jednakopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, pratiti izvršenje, izvješćivati sud za
prekršaje o izvršenju mjere, predložiti prekid ili produljenje ili zamjenu mjere drugom
mjerom. Tijelo skrbništva dužno je sudu dostaviti izvješće o izvršenju zaštitne mjere
najkasnije u roku od šest mjeseci, a, na zahtjev suda i po potrebi, i ranije. Ako ocijeni prijeko
potrebnim žrtvu nasilja u obitelji bez odgode zaštititi, sud za prekršaje može izreći
odgovarajuću zaštitnu mjeru kao samostalnu prekršajnu sankciju po saslušanju počinitelja
nasilja, ne čekajući okončanje prekršajnog ili kaznenog postupka. Protiv izrečene zaštitne
mjere iz stavka 1. ovoga članka dozvoljena je žalba u roku od tri dana od dana primitka
rješenja, a žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Rješenjem o prekršaju utvrđuje se trajanje
zaštitne mjere koja je izrečena nasilnoj osobi i čije trajanje počinje teći od dana
pravomoćnosti rješenja, s tim što se u trajanje mjere ubraja vrijeme trajanja mjere koja je
istekla, ako je mjera bila izrečena po žurnom postupku.15

ZAKLJUČAK

Razvoj područja zaštite žrtava u okviru kaznenog postupka intenziviran je posljednjih

desetljeća. Žrtva, koja je dugo bila marginalizirani subjekt, u suvremenim kaznenopravnim
sustavima dolazi u fokus znanosti, ali i prakse. Poduprta istraživanjima iz područja
viktimologije, ali i širim pokretom za ljudska prava, kaznenopravna misao 21. stoljeća
15
H. Sijerčić-Čolić, Krivično procesno pravo pravo, knjiga II, Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2008.

18
usmjerena je na osiguranje prava, podrške, zaštite i dostojanstva žrtve u kaznenom postupku.
U okviru Europske unije do danas je donesen čitav niz pravnih instrumenata koji su u
normativnom smislu pružili podlogu za izgradnju kaznenopravnih sustava orijentiranih na
žrtvu, sustava koji će biti osjetljivi na potrebe žrtve i u kojima će država na sebe preuzeti
odgovornost njezine zaštite.

Nadalje, velik broj zaposlenih pravnika u odnosu na mali broj zaposlenih socijalnih radnika
može upućivati na nedovoljnu osjetljivost prema žrtvi, kojoj primarno treba osoba koja
posjeduje stručna znanja i vještine za pristup i način komunikacije s ranjivim članovima
društva.

Zaključno, zakonska dostatnost na području prava žrtava nije dovoljna garancija

adekvatne provedbe u praksi. Praktični problemi u ovom području postoje, ali nisu nerješivi,
stoga je važno da se odjeli i organizacije uključe kao aktivni sudionici u izradu zakonodavstva
na ovom području te se predlaže uspostavljanje javne baze podataka koja bi omogućila uvid u
učinkovitost provedbe sustava podrške žrtvama. Pohvalno je što je žrtva dobila normativnu
prepoznatljivost kakvu zaslužuje, no za potpun i učinkovit sustav podrške bit će potrebna
stanovita poboljšanja u praksi, praćena preciznijim zakonskim tekstom.

LITERATURA

- Burić, Z.: Novi položaj žrtve u kaznenom postupku – u povodu obveze transponiranja
odredaba Direktive 2012/29/EU u hrvatski kaznenopravni sustav, Hrvatski ljetopis za kazneno
pravo i praksu,2015, str. 383-410.

19
 - Hamer Vidmar, N. i Bajto, M.: Potrebe žrtava i zadovoljstvo pruženom podrškom od strane
odjela za podršku žrtvama i svjedocima, Kriminologija i socijalna integracija, 2018, str. 43-60.
- Ivičević Karas, E., Burić, Z. i Filipović, H.: Prva iskustva policijskih službenika u provođenju
pojedinačne procjene žrtava kaznenih djela, Policija i sigurnost, 2019, str. 468-489.
- Tomašević, M. Pajčić, Subjekti u kaznenom postupku: pravni položaj žrtve i oštećenika u
novom hrvatskom kaznenom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2008.
- H. Sijerčić-Čolić, Krivično procesno pravo pravo, knjiga II, Pravni fakultet Sarajevo,
Sarajevo, 2008.
- Lj. Filipović, Položaj oštećenog u krivičnom postupku, Pravo i pravda, godina VIII, Udruženje
sudija/sudaca u Federaciji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2009.

ZAPISNIK O ZAVRŠNOM ISPITU

ZAVRŠNI RAD NA TEMU: _______________________________________________

________________________________________________________________________

20
iz predmeta: ____________________________________________________________

polaznik: _______________________________________________________________

PISMENI DIO RADA-ocijenjen ocjenom_______________________( )

OBRAZLOŽONJE OCJENE RADA:_______________________________________

___________________________________________________________________________
___________________________________________________________________________

PITANJA NA USMENOM DJELU ISPITA:

1. __________________________________________________________________

2. __________________________________________________________________

3. __________________________________________________________________

4. __________________________________________________________________

(dopunsko pitanje)

Polaznik je usmeni dio završnog ispita položio ocjenom______________( )

Konačna ocjena završnog ispita je: ____________( )

ISPITNA KOMISIJA:

1. Predsjednik komisije_________________________

2. Ispitivač _________________________

3. Član _________________________

Sarajevo, ___________ 2023.godine

21