Raymond Chandler - DUGI

OPROŠTAJ
 1
Kad sam prvi put ugledao Terryja Lennoxa sjedio je pijan u Rolls Royceu
najnovijeg tipa „Srebrni duh”, pred terasom The Dancers. Čuvar parkirališta
koji mu je dovezao automobil držao je vrata otvorena, jer je lijeva noga
Terryja Lennoxa još visila vani kao da je zaboravio na nju. Lice mu je bilo
mladoliko, ali kosa bijela kao bjelokost. Vidjelo mu se po očima da je mrtav
pijan, inače je po svemu ostalome izgledao kao svaki drugi mladić u
večernjem odijelu, kao mladić koji je spiskao hrpu para u barovima koji
postoje upravo zbog toga i ni zbog čega drugoga.
Kraj njega je bila djevojka. Kosa joj je imala čaroban tamnocrveni odsjaj,
na usnama lebdio odsutan osmijeh, a ramena su joj bila zaogrnuta takvim
krznom plave lisice da je kraj njega Rolls Royce izgledao gotovo kao sasvim
običan automobil. Gotovo, ne baš sasvim. Ništa ga ne može sasvim zasjeniti.
Čuvar parkirališta je bio uobičajen drugorazredni snagator u bijelom
kaputiću na čijoj je prednjoj strani crvenim slovima izvezen naziv lokala. Već
mu je bilo svega dosta.
– Hej, vi – reče nabrušeno – da li biste skroz uvukli nogu u auto, pa da
napokon zatvorim vrata? Ili hoćete da ih sasvim otvorim, pa da ispadnete van?
Djevojka ga prostrijeli pogledom koji je trebao proći kroz njega i izviriti
bar desetak centimetara iza njegovih leđa. Nije ni trznuo. U The Dancersu
nailazite na tipove koji vam sasvim unište iluziju da hrpa novaca može od vas
učiniti ličnost.
Nizak sportski automobil otvorenog krova dovezao se na parkiralište, iz
njega je izišao muškarac koji je na sebi imao karirani pulover, žute hlače i
jahaće čizme. Upaljačem s komandne ploče pripalio je dugačku cigaretu i
prošao otpuhujući oblake dima i ne osvrnuvši se na Rolls Royce. Vjerojatno ga
je smatrao bezveznim. Na podnožju stepenica za terasu zastao je da natakne na
oko monokl.
Djevojka reče očaravajućim tonom: – Imam izvrsnu ideju, dragi. Zašto ne
bismo jednostavno otišli taksijem do tvog stana i uzeli tamo tvoj sportski
automobil? Ovakve su noći divne za vožnju uz more do Montecita. Znam tamo
neke ljude koji priređuju ples kraj bazena.
Bjelokost uljudno odgovori: – Vrlo mi je žao, ali nemam ga više. Bio sam
prisiljen da ga prodam. – Po njegovu glasu i izgovoru ne bi se reklo da je
popio išta jače od narančina soka.
– Prodao, dragi? Kako to misliš? – odmakla se od njega na sjedalu, a njen
se glas odmakao još dalje.
– Morao sam, tako mislim –– Odgovori on. – Za hranu.
– Aha, shvaćam – rekla je. (Bila je ledena tako da se ni kuglica sladoleda ne
bi otopila na njoj).
Čuvar parkirališta je svrstao bjelokosog tamo gdje mu je bio lakše dostižan
– u niži platni razred: – Slušaj ti – rekao je – moram maknuti onaj auto odavde.
Dakle, vidimo se drugi put, ha?
Pustio je vrata da se otvore. Pijanac smjesta kliznu sa sjedala i prizemlji se
na pozadinu svojih hlača. Tada sam se ja umiješao. Najlakše nadrapaš kad se
miješaš s pijancima. Čak i kad te vole i poznaju, uvijek su spremni da se zalete
i razbiju ti zube. Uhvatio sam ga ispod pazuha i uspravio na noge.
– Najljepša vam hvala – reče on uljudno.
Djevojka kliznu za upravljač: – Uvijek se kad je natreskan ponaša tako
prokleto engleski – reče glasom od čistog čelika.
– Hvala što se ga prihvatili.
– Stavit ću ga otraga na sjedalo – rekoh.
– Strašno mi je žao. Već kasnim na jedan sastanak. – Pokrenula je motor i
rolls royce počne kliziti. – On je izgubljen slučaj, pas lutalica – dodala je s
ledenim osmijehom. – Možda mu vi možete naći dom. Bez krova je – moglo bi
se reći.
Rolls tada jurnu po prilaznom putu za Bulevar sumraka, zavije nadesno i
nestade. Još sam gledao za njim kad se vratio čuvar parkirališta. I još sam
držao na nogama čovjeka koji je sad čvrsto spavao.
– Dakle, to je način – rekoh bijelom kaputiću.
– Naravno – reče on cinično. – Zašto da se gnjavi s pijancem? I to po svim
onim zavojima?
– Poznajete li ga?
– Čuo sam da ga dama zove Terry. Nisam ga viđao u svojoj rupi. Istina,
ovdje sam tek dva tjedna.
– Hoćete li mi dovesti auto? – rekoh i dadoh mu listić.
Kad je dovezao moj olds, već sam imao osjećaj da držim vreću olova.
Bijeli kaputić mi pomogne da ga smjestim na prednje sjedalo. Mušterija otvori
jedno oko, zahvali nam i opet zaspi.
– Ovo je najuljudniji pijanac kojeg sam ikad sreo – rekoh bijelom kaputiću.
– Ima ih svakakvih veličina i oblika, i svih vrsta ponašanja – reče. – I svi su
protuhe. Čini se da je ovaj nekad imao plastičnu operaciju.
– Aha – rekoh, dadoh mu dolar i on mi zahvali. Imao je pravo što se tiče
plastične operacije. Moj novi prijatelj imao je desnu stranu lica ukočenu i
bjeličastu, izbrazdanu tankim, finim ožiljcima. Duž brazgotina, koža se sjajila.
Bilo je to od plastične operacije, i to prilično drastične.
– Što ćete s njim?
– Odvest ću ga k sebi i otrijezniti dovoljno da mi može reći gdje stanuje.
Bijeli kaputić mi se naceri. – Kako hoćete, naivčino. Na vašem mjestu,
jednostavno bih ga ostavio u jarku i nastavio put. Takve ispičuture čovjeku
priušte puno neprilika, a malo zabave. Ja vam o tome imam svoju filozofiju. U
današnjoj situaciji vam je u ringu takva konkurencija da čovjek mora čuvati
snagu da bi se mogao izvući iz klinča.
Vidim da ste to odlično uspijevali – rekoh. Isprva je izgledao zbunjen, a
onda se počeo ljutiti, ali za to sam vrijeme ja već bio u automobilu i kretao.
Donekle je bio u pravu, naravno, Terry Lennox mi je priuštio mnogo neprilika.
No to je uostalom moj posao.
Te sam godine živio u kući na Yucca Aveniji u predjelu Laure–kanjona.
Kuća je bila mala, na brdu u slijepoj ulici i do njenih su se ulaznih vrata
uspinjale dugačke stepenice od crvenog drveta, a preko puta su bujala
eukaliptusova stabla. Bila je namještena i pripadala je ženi koja je otišla na
neko vrijeme u Idaho da tamo živi sa svojom obudovjelom kćeri. Stanarina
niska, djelomično zato što je vlasnica htjela ostaviti mogućnost da se nakratko
vrati, a djelomično i zbog stepenica. Vlasnica je bila već prestara da bi se
svaki put kad dođe kući mogla suočiti s tim stepenicama.
Nekako sam dovukao pijanca gore po njima. Srčano mi je htio u tome
pomoći, samo što su mu noge bile kao od gume i što bi zaspao u najtežim
momentima. Otključao sam vrata, dovukao ga unutra, položio na kauč, prekrio
pokrivačem i pustio da utone u san. Čitav je sat hrkao kao puh. Onda se
odjednom probudio i htio u kupaonicu. Kad se vratio, zagledao se u mene
trepćući očima, i želio je znati gdje se to, k vragu, nalazi. Kazao sam mu. Tada
je rekao da se zove Terry Lennox i da stanuje u Westwoodu i da ga nitko ne
čeka. Glas mu je bio sasvim jasan i govorio je razgovijetno.
Reče da bi mu prijala šalica kave. Kad sam mu je donio, pažljivo je srkao,
držeći tanjurić ispod šalice.
– Kako sam dospio ovamo? – upita, ogledavajući se.
– Otkačili ste se kod Dancersa u Rolls Royce. Vaša djevojka vas je
odbacila.
– Da – reče – nema sumnje da je bila u pravu.
– Vi ste Englez?
 – Živio sam u Engleskoj. Nisam se tamo rodio. Ako mogu, pozvao bih taksi
i otišao odavde.
– Već vas jedan čeka. Moj.
Niz stepenice se spustio sam. Putem do Westwooda nije mnogo govorio,
osim što je rekao da sam bio vrlo ljubazan i da mu je žao što mi je bio na
smetnji. Vjerojatno je to već govorio vrlo često i mnogim ljudima tako da je
bilo gotovo automatski.
Njegov je stan bio malen, zagušljiv i bezličan. Kao da se tog popodneva
uselio. Na niskom stoliću ispred tvrdog zelenog kauča stajala je poluprazna
boca scotcha, otopljen led u zdjelici, tri prazne boce soda-vode, dvije čaše i
staklena pepeljara puna opušaka s tragovima ruža i bez njih. U stanu nije bilo
ni jedne fotografije ili bilo kakva osobnog predmeta. Tako izgleda hotelska
soba iznajmljena za sastanak ili oproštaj, za nekoliko pića i razgovor, za
valjanje na brzinu. (Stan nije bio ni po čemu nalik na mjesto gdje netko živi)
Ponudio mi je piće, rekoh mu: Ne, hvala. Nisam sjeo. (Kad sam odlazio,
opet mi je zahvalio, ali ne tako kao da sam se zbog njega uspeo na planinu, niti
tako kao da nisam učinio ništa. Izgledao je nesiguran i kao da mu je nelagodno,
ali je bio prokleto uljudan) Stajao je na otvorenim vratima sve dok dizalo nije
stiglo i dok nisam kročio u nj. Ako i nije imao ništa drugo, imao je manire.
Djevojku nije više ni spomenuo. Isto tako nije spomenuo da je bez posla i
bez perspektive i da su mu posljednji dolari otišli s čekom kojim je platio
kratkotrajni sjaj visokog društva kod Dancersa, koji ga nije mogao zaštititi od
toga da mu poslije momci iz patrolnih kola ne razbiju zube ili da ga ne prijeđe
neki gadni taksist i ostavi uz rub ceste.
Dok sam se spuštao dizalom, osjetih želju da se vratim i oduzmem mu onu
bocu scotcha. No to nije bila moja stvar, a ionako nikad ne vrijedi. Oni uvijek
nađu načina da ga se dokopaju, ako ne mogu bez njega.
Vozio sam kući grizući usnu. (Držim da sam tvrd, ali nešto me dirnulo kod
tog momka. Nisam znao što, osim ako je to bila bijela kosa, lice s ožiljcima,
jasan glas i uljudnost. Možda je i to dovoljno. Nije bilo nikakva razloga zbog
kojeg bih ga ikad ponovno sreo. On je bio zaista izgubljen pas, kao što reče
djevojka)
 2
Vidio sam ga ponovno tjedan dana poslije Dana zahvalnosti. Trgovine
Hollywood Boulevarda već su se punile skupim božičnim tričarijama, a
dnevne su novine nadale dreku oko toga kako će biti strašno ako božičnu
kupnju ne obavite na vrijeme. U svakom će slučaju biti strašno, uvijek je tako.
Neka tri bloka od moje kancelarije vidjeh parkirana policijska kola i unutra
dva pajkana kako zure u nešto na pločniku kraj izloga. To nešto je bio Terry
Lennox – ili, bolje rečeno, ono malo što je ostalo od njega – i to nešto nije bilo
nimalo privlačno. Bio je naslonjen na izlog. Morao se na nešto nasloniti.
Košulja mu je bila prljava i raskopčana, i virila je ispod kaputića. Nije se
brijao četiri ili pet dana. Čini se da je dobio po nosu. Lice mu je bilo tako
blijedo da su se dugi, tanki ožiljci jedva nazirali. Oči su mu bile kao rupe u
snijegu.
Bilo je sasvim očito da su momci u patrolnim kolima spremni da ga ščepaju,
zato sam brzo prišao i uhvatio ga za ruku.
– Digni se i hodaj! – namjerno sam to rekao oštro. Uz to sam mu namignuo.
– Možeš li? Jesi li pun?
Ljutiutno me pogledao, a onda se osmjehnuo onim svojim smiješkom napola
lica – Bio sam – dahnuo je. – Sada mi se čini da sam malo prazan.
– U redu, ali miči noge. Već si napola u ćeliji za pijance.
Napregnuo se i hodao puštajući da ga odvedem između znatiželjnika do ruba
pločnika gdje je bilo stajalište taksija. Naglo otvorih vrata na jednome.
– On ide prvi – reče taksist pokazujući prstom na taksi ispred sebe. Okrenuo
se i pogledao Terryja. – Ako bi to uopće moglo – dodao je.
– Hitno je. Moj prijatelj je bolestan.
– Ahaaa – reče taksist. – Bolje bi bilo da se razboli negdje drugdje.
– Pet dolara – rekoh – i hajde nek' se vidi vaš lijepi osmijeh.
– Pa, dobro – reče i zatakne časopis s marsovcem na naslovnoj stranici za
retrovizor. Prišao sam bliže, držeći otvorena vrata. Uvukao sam Terryja
Lennoxa unutra, patrolna su kola već zasjenila stražnje staklo. Sivokos
policajac iziđe iz kola i krene prema nama. Obišao sam taksi pošavši mu u
susret.
– Samo trenutak, drugar. Tko je to tamo? Da li je prljavo obučeni gospodin
uistinu vaš bliski prijatelj?
– Dovoljno blizak da znam kad mu treba prijatelj. Nije pijan.
– Sigurno samo iz financijskih razloga – reče pajkan. Pružio je ruku i ja mu
u nju stavih svoju dozvolu. Pogledao je i vratio mi je.
– Oho-ho! – reče. – Privatni detektiv skuplja svoje klijente. – Glas mu se
promijeni i postade oštar. – Ovo mi je reklo nešto malo o vama, gospodine
Marlowe. A što je s njim?
– Zove se Terry Lennox. Radi na filmu.
– Krasno – sarkastično reče pajkan. Nagnuo se u taksi i zabuljio u Terryja
otraga u kutu.
– Rekao bih da u posljednje vrijeme ne radi nigdje. Rekao bih da i ne spava
pod krovom u posljednje vrijeme. Čak bih rekao da je skitnica i da bi ga
možda morali privesti.
– Valjda vaš nivo hapšenja nije tako nizak – rekoh. – Bar ne u Hollywoobu.
Još je gledao u Terryja. – Čuj, momak, kako se zove tvoj prijatelj?
– Philip Marlowe – reče polako Terry. – Stanuje na Yucca Aveniji u Laurel-
kanjonu.
Policajac izvuče glavu iz prozora. Okrene se i odmahne rukom. – Mogli ste
mu to baš upravo reći.
– Mogao sam, ali nisam.
Zurio je u mene sekundu, dvije. – Popušit ću to ovaj put – reče. – Ali
maknite ga s ceste – dodao je i ušao u policijska kola i ona se udalje.
Sjedoh u taksi koji nas odveze ta tri bloka do parkirališta da tamo prijeđemo
u moj automobil. Pružih vozaču pet dolara. Ružno me pogledavši, on odmahne
glavom.
– Dajte samo koliko je na taksimetru, jedino ako vam je drago možete
zaokružiti na dolar. I ja sam bio na dnu i izvan sebe. U Friscu. Nitko me nije
pokupio ni spremio u neki taksi. To vam je grad kamena srca.
– San Francisco – rekoh automatski.
– Ja ga zovem Frisco – odgovori. – K vragu s tim umanjenicama. Hvala. –
Uzeo je dolar i otišao.
Odvezli smo se pred lokal gdje ljudi u automobilima jedu hamburgere takva
okusa da ih ni pas s maslom ne bi pojeo. Nahranio sam Terryja Lennoxa s
nekoliko hamburgera i bocom pive, i odvezao ga kući. Stepenice su mu još
zadavale teškoće, ali se on nacerio, zapuhao i ipak se popeo. Sat kasnije bio je
obrijan i okupan, i opet je izgledao ljudski. Sjedili smo uz nekoliko sasvim
blagih pića.
– Imate sreću što ste se sjetili mojeg imena – rekoh.
– Potrudio sam se da ga zapamtim – odgovori. – I tražio sam vas u imeniku.
Zar sam mogao učiniti manje od toga?
 – Zašto mi niste telefonirali? Cijelo vrijeme sam tu. Imam i kancelariju.
– Zašto da vas opterećujem?
– Čini se da nekoga morate opteretiti. I čini se da baš nemate puno
prijatelja?
– Oh, imam – reče on. – Neku vrstu prijatelja. – Okretao je svoju čašu na
stoliću. – Nije lako tražiti pomoć, pogotovu ako si za sve sam kriv. – Pogledao
me s umornim smiješkorn – Možda bih ovih dana mogao sasvim prestati s
pićem. Svi to kažu.
– Za to trebaju gotovo tri godine.
– Tri godine! – izusti zaprepašteno.
– Obično je tako. (To je drukčiji svijet. Treba se naviknuti na bljeđe boje,
na tiše zvukove. Treba biti spreman na ponovne padove. Svi ljudi koje dobro
poznaješ pomalo su čudni. Većina ti se više uopće ne sviđa, a ti se njima isto
tako više ne sviđaš?)
– To neće biti velika promjena – reče. Okrenuo se i pogledao na sat. – Imam
kovčeg vrijedan dvije stotine, pohranjen je na holivudskoj autobusnoj stanici.
Kad bih ga mogao dignuti, kupio bih neki jeftiniji, a ovaj bih založio da
dobijem dovoljno novaca za autobus do Las Vegasa. Tamo mogu dobiti posao.
Ništa nisam odgovorio. Samo sam kimnuo i sjedio pijuckajući svoje piće.
– Vjerojatno mislite da mi je to i prije trebalo pasti na pamet – rekao je
mirno.
– Mislim da se iza svega toga krije nešto što me se ne tiče. Je li taj posao
siguran, ili je to samo nada?
– Siguran je. Momak kojeg sam u vojsci dobro upoznao, tamo vodi veliki
klub – Terrapin Club. On je s jedne strane gangster, naravno kao i svi, ali je s
druge strane dobar momak.
– Mogu skupiti za vaš autobus i nešto više. Ali radije bih da imate nešto što
će potrajati. Bolje telefonirajte tom momku.
– Hvala, ali nije potrebno. Randy Starr me neće ostaviti na cjedilu. Nikad
nije. A kovčeg mogu založiti za pedeset dolara. Znam to već iz iskustva.
– Čujte – rekoh – kažem da imam koliko trebate. Nisam ja baš meka srca,
zato uzmite što vam se nudi i budite dobri. Želim vas se riješiti, jer imam zlu
slutnju.
– Zaista? – reče i pogleda dolje u svoju čašu. Piće je samo srkao. – Samo
smo se dvaput sreli i oba ste puta bili sa mnom više nego dobri. Što to slutite?
– Osjećam da ću vas sljedeći put zateći u još gorim neprilikama i da vas
neću moći izvući iz njih. Ne znam zašto imam takav osjećaj, ali ga imam.
 Dodirnuo je desnu stranu svog lica lagano vrhovima prstiju.
– Vjerojatno zbog ovog izgledam malo čudno. No to je časna rana, zapravo
posljedica takve rane.
– Nije to. To me uopće ne smeta. Ja sam privatno njuškalo, a vi ste problem
koji ne moram rješavati. Ali osjećam problem. Možete to nazvati i slutnjom.
Ako želite biti naročito uglađeni, recite da je to moj osjećaj za karaktere.
Možda vas ni ona djevojka ispred Dancersa nije ostavila samo zbog toga što
ste bili pijani. Možda i ona ima slutnju.
Osmjehnuo se lagano i rekao: – Bio sam oženjen njome. Zove se Sylvia
Lennox. Oženio sam se radi novca.
Ustao sam mršteći se. – Pripremit ću vam kajganu. Trebate jesti.
– Čekajte malo, Marlowe. Čudite se što nisam od Sylvije, koja je puna
novaca, tražio koju paru kad sam bio na dnu i sasvim na rubu. Jeste li ikad čuli
za ponos?
– Zlo mi je od vas, Lennox.
– Stvarno? (Moj ponos je drukčiji. To je ponos čovjeka koji ništa drugo i
nema. Žao mi je što vas gnjavim.
Otišao sam u kuhinju i priredio kajganu sa slaninom, kavu i toast. Jeli smo u
kuhinjskom kutu za jelo. Kuća je bila iz onog doba kad su to svuda imali.
Rekoh mu da moram u ured i da ću na povratku podignuti njegov kovčeg.
Dao mi je listić. Nešto se boje vratilo u njegovo lice i oči mu nisu bile više
onako upale.
Prije nego što sam otišao stavio sam bocu viskija na stolić pred kaučem.
– Na ovome iskušajte svoj ponos – rekoh. – I telefonirajte u Las Vegas,
makar zbog mene.
(Samo se osmjehnuo i slegnuo ramenima. Silazeći niz stepenice još sam bio
bijesan. Nisam znao zbog čega, kao što nisam znao ni zašto bi netko radije
crkavao i potucao se po cesti nego da založi svoj kovčeg. Kakva god bila
njegova pravila, on ih se dosljedno držao)
Kovčeg je oio najčudnija stvar koju sam ikada vidio. Od izbijeljene
svinjske kože, kad je bio nov, zacijelo je bio nježne žućkaste boje. Kopče su
bile zlatne. Engleski proizvod, i kad biste ga ovdje uopće mogli kupiti stajao
bi najmanje osam, a ne dvije stotine.
Spustio sam ga pred njega. Pogledao sam bocu na stoliću. Nije je ni
dotakao. Bio je trijezan kao ja. Pušio je, ali mu nije baš prijalo.
– Telefonirao sam Randyju – reče. – Bio je ljut što mu se prije nisam javio.
– Stranac vam je trebao pomoći – rekoh. – Sylvijin poklon? – upitah
pokazavši na kovčeg.
Zagledao se kroz prozor. – Ne. Dobio sam ga u Engleskoj, davno prije nego
što sam je sreo. Doista, vrlo davno. Rado bih ga ostavio kod vas ako mi
možete posuditi neki stari.
Izvadio sam pet dvadesetica iz lisnice i bacio ih pred njega.
– Ja ne trebam zalog.
– Nisam uopće tako mislio. Znam da ne vodite zalagaonicu. Jedino ga ne
želim sa sobom u Vegas. Osim toga ne trebam toliko novaca.
– U redu. Vi držite novac, a ja ću kovčeg. Ali u ovu je kuću lako provaliti.
– Nema veze – reče ravnodušno. – To mi ne bi bilo važno. Presvukao se i
oko šest smo jeli kod Mussoa. Nismo pili.
Uhvatio je autobus koji vozi u Cahuengu, a ja sam se odvezao kući
razmišljajući o svemu i svačemu. Njegov je kovčeg bio na krevetu, zatvoren
kao što ga je ostavio kad je premjestio svoje stvari u moj laganiji kovčeg. U
jednoj je bravi bio zlatni ključ. Zaključao sam prazan kovčeg, zavezao ključ za
držak i stavio ga na najgornju policu plakara. Kao da kovčeg nije bio sasvim
prazan, ali to nije bila moja stvar.
Noć je bila mirna i kuća mi se činila praznijom nego inače. Postavio sam
šah i odigrao francusku obranu protiv Steinitza. Tukao me u četrdesetak poteza,
ali sam i ja njega na momente oznojio.
U devet i pol zazvoni telefon, glas koji sam čuo učinio mi se poznatim.
– Je li to gospodin Philip Marlowe?
– Da, ovdje Marlowe.
– Ovdje Sylvia Lennox, gospodine Marlowe. Prošlog mjeseca smo se samo
na trenutak sreli kod The Dancersa. Kasnije sam čula da ste bili tako ljubazni
da otpremite Terryja kući.
– Da, jesam.
– Pretpostavljam da znate kako nisam više udata za nj, ali ipak sam malo
zabrinuta zbog njega. Napustio je stan u Westwoodu i čini se da nitko ne zna
gdje je.
– Primijetio sam koliko se brinete za njega, još onu večer kad smo se sreli.
– Čujte, Marlowe! bila sam udata za tog čovjeka. Pijanci mi se baš ne
sviđaju? Možda sam tada bila malo bezosjećajna, a možda sam imala važnijeg
posla. Vi ste privatni detektiv pa na to gledajte poslovno, ako vam se tako više
sviđa.
– To više nije potrebno nikako gledati, gospođo Lennox. On je u autobusu
koji vozi u Las Vegas. Ima tamo prijatelja koji će mu dati posao.
 Odjednom se obradovala. – Oh, u Las Vegas? Kako je to romantično od
njega. Tamo smo se vjenčali.
– Vjerojatno je na to zaboravio – rekoh – inače bi otišao nekamo drugamo.
Ulmjesto da spusti slušalicu, ona se nasmija. Bio je to dražestan smijeh? –
Jeste li uvijek tako grubi sa svojim klijentima?
– Vi niste klijent, gospođo Lennox.
– Možda ću biti jednog dana, tko zna? Onda, recimo, jeste li takvi sa svojim
prijateljicama?
– Isti odgovor. Momak je bio sasvim izgubljen, izbačen iz kolosijeka,
gladan, prljav i bez prebijene pare. Mogli ste ga potražiti da ste to smatrali
vrijednim svog vremena. Nije tada htio ništa od vas, kao što ni sada od vas ne
želi ništa.
– O tome – reče hladno – vi uopće ništa ne možete znati. Laku noć. – I
spustila je slušalicu.
Bila je do daske u pravu, naravno, i ja sam isto tako bio do daske u krivu.
Ali nisam osjećao da griješim. Samo sam bio bijesan. Da je zvala pol sata
ranije bio bih dovoljno bijesan da slistim tog Steinitza – jedino što je bio
mrtav već pedeset godina i što je ta partija već zapisana u knjizi.
 3
Tri dana prije Božića primio sam ček na sto dolara naslovljen na banku u
Las Vegasu. Uz njega je bila i poruka napisana na hotelskom papiru za pisma.
Zahvaljuje mi, želi sretan Božić i svu sreću i nada se da ćemo se uskoro opet
vidjeti. Iznenađenje je bilo u post scriptumu: „Sylvia i ja imamo drugi medeni
mjesec. (Ona kaže da joj ne trebate zamjeriti što želi još jednom pokušati)
Ostalo sam saznao iz jedne od onih snobovskih vijesti u društvenoj kronici
nekih novina. Ne čitam ih često, samo kad mi uzmanjkaju druge stvari koje isto
tako ne volim.
„Dragi moji, vaš dopisnik sav treperi zbog vijesti da su se Terry i Sylvia
Lennox opet pomirili i nalaze se u Las Vegasu. Sylvia je mlađa kći
multimilijunaša Harlana Pottera iz San Francisca i, naravno, Pebble Beach.
Sada je unajmila Marcela i Jeanne Duhaux da joj cijeli dvorac u Encinu
nanovo opreme i dekoriraju, od podruma do krova, prema najnovijem modnom
kriku. Možda se, dragi moji, još sjećate da joj je Curt Westerheym, njen
predzadnji muž, dao za vjenčani dar kućicu od osamnaest soba. I, što je sad s
Curtom, pitate? Doista pitate? U St. Tropezu je. I to, kako sam čuo, zauvijek. S
nekom vrlo, vrlo plavokrvnom francuskom groficom i dvoje ljupke dječice. A
što Harlan Potter misli o ponovnom vjenčanju svoje kćeri, želite znati?
Možemo samo nagađati. Mr. Potter je jedan od onih koji nikada ne daju
intervjue. Vidite li, dragi moji, kako čovjek može biti ekskluzivan?”
Bacio sam novine u kut i uključio televizor. Poslije bljuvotina iz društvene
kronike čak i rvači izgledaju dobro. Ali činjenice su vjerojatno točne, tako bi
trebalo biti u društvenoj kronici.
Mogao sam zamisliti osamnaestosobnu „kućicu” sasvim u skladu s
Potterovim milijunima, da i ne spominjem Duhauxovo uređenje u
najmodernijem stilu supfalusnog simbolizma. Ali nisam mogao zamisliti
Terryja Lennoxa kako u bermudama dangubi oko jednog od bazena i radio-
vezom naređuje lakeju da doda još leda u šampanjac i, da malo jače prepeče
jarebice. Zašto bih ga uopće zamišljao? (Ako želi da bude nekome igračka, što
se mene tiče, neka bude. Samo ga više nisam želio vidjeti. Ipak, znao sam da
ću ga još vidjeti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog tog njegova prokletog
kovčega od svinjske kože sa zlatnim kopčama)
Jednog kišnog ožujskog popodneva, u pet sati, kročio je u moju otrcanu
poslovnicu za rasprodaju pameti. Promijenio se. (Nekako stariji, sasvim
trijezan, ozbiljan i fantastično smiren. Izgledao je kao čovjek koji je naučio
izbjegavati udarcima. Bio je u sivkastom kišnom ogrtaču i rukavicama, bez
šešira, a bijela kosa mu je bila svilenkasta kao paperje.
– Hajde idemo u neki miran bar da popijemo štogod – rekao je kao da je bio
odsutan desetak minuta: – Ako imate vremena, naravno.
Nismo se rukovali. Nikada se nismo rukovali. Englezi se ne rukuju toliko
kao Amerikanci a on je, iako nije bio Englez, imao podosta njihovih manira.
Rekao sam: – Idemo k meni da pokupimo onaj famozan kovčeg. Dojadio mi
je.
Odmahnuo je glavom. – Bilo bi ljubazno od vas ako biste ga još zadržali.
– Zašto?
– Tek tako. Smeta li vam? On me veže s vremenom kad još nisam bio
beskorisna uš.
– Do đavola s tim – rekao sam. – Uostalom, vaša stvar.
– Ako se bojite da bi mogao biti ukraden...
– I to je vaša stvar. Hajdemo nešto popiti.
Otišli smo k „Victoru”. Odvezao me „Jowett Jupiterom” smeđe boje s
tankim platnenim krovom pod kojim je bilo mjesta upravo za nas dvojicu. Imao
je svijetle kožne presvlake, a metalni su se dijelovi činili srebrnima. Ne marim
baš za automobile, ali n ovu stvarčicu su mi malo narasle zazubice. Rekao je
da ide st na sat u drugoj. Mjenjač brzina nalazio se nisko, dosezao mi je tek do
koljena.
– Četiri brzine – rekao je. – Nisu još smislili automatski mjenjač za ovakve.
Zapravo, i nije potreban. Može krenuti i vući u trećoj skroz uzbrdo, a u
normalnoj vožnji uopće i ne treba mijenjati.
– Vjenčani dar?
– Samo jedan od onih poklona kad se kaže onako usput „Vidio sam slučajno
takvu stvarčicu u izlogu.” Vrlo sam pazen i mažen.
– Lijepo – rekoh. – Ako nema i cijena za to. Pogledao me je brzo, a onda
opet svrnuo pogled na mokru cestu. Dvostruki brisači su brzo klizili tamo-amo
po prednjem staklu. – Cijena? Uvijek ide uz to, stari. Možda mislite da nisam
sretan?
– Oprostite. Krivo sam se izrazio.
– Bogat sam. Tko do đavola hoće da bude i sretan? – U glasu sam mu začuo
gorčinu koju nisam poznavao otprije.
– A kako je s pićem?
– Sve je u najboljem redu, stari moj. Zbog nekog neobično razloga mogu se
suzdržati na vrijeme. Ali čovjek nikad ne zn, zar ne.
 – Možda niste nikad ni bili pravi pijanac. Sjeli smo u kut i naručili dva
gimleta.
– Ovdje ne znaju raditi gimlet – reče on. – Ono što ovde nazivaju gimlet
samo je mješavina soka od limuna, ili limuna gina s malo šećera i gorkog
likera. Pravi gimlet – to je naprosto pola gina i pol soka od limete. Pravi
gimlet je bolji od martinija.
– Nikad se nisam baš zanimao za pića. Što je bilo s Radyjem Starrom? On
je od onih koje u mojem dvorištu naziva razbijačima.
On se zamišljeno nasloni na naslon stolice.
– Mislim da on to i jest. I mislim da su to svi. Ali na njemu se to ne
zamjećuje. Mogao bih imenovati nekoliko momaka koji se u Hollywoodu bave
istim poslom. To Randyju ne smeta. Nje u Las Vegasu smatraju legalnim
poslovnim čovjekom. Potražite ga drugi put kada odete tamo. Mogli biste se
zbližiti.
– Ne vjerujem baš. Ne sviđaju mi se gangsteri.
– To je prazna riječ, Marlowe. Takav nam je ovaj svijt, dobili smo ga nakon
dva rata i držimo ga takva kakav jest. Rat i ja i još neki momak smo se jednom
našli u nekoj gužvi. Zbog toga smo se nekako zbližili.
– Pa zašto niste njega zamolili za pomoć sada kad ste bili u gužvi?
On isprazni čašu i da znak konobaru.
– Jer on to ne bi mogao odbiti.
Konobar donese pune čaše, a ja rekoh: – Ne razumijem te priče. Ako vam
taj momak nešto duguje, znate kako mu je. Sada bi vam rado vratio dug.
On polako odmahne glavom. – Znam da ste u pravu. Ja sam ga, jasno,
zamolio za posao. Ali sam stvarno radio, dok sam morao. Kad bi to bila usluga
ili milostinja... ne, to neću.
– Ali primit ćete od stranca.
Pjogledao me ravno u oći. – Stranac može nastaviti svojim putem kao da
ništa nije čuo.
Popili smo tri gimleta, ne dvostrukih, i njemu to nije uopće naškodilo. Pravi
bi pijanac tek ožednio nakon treće čaše. Pomislih da se možda ipak izvukao.
Odvezao me natrag u ured.
– Imamo večeru u osam i petnaest – reče. – To si samo milijunaši mogu
priuštiti. A to danas zagovaraju samo sluge milijunaša. Doći će mnogo zgodnih
ljudi.
Od tada je, čini se, navikao da oko pet sati dolazi k meni. Nismo uvijek išli
u isti bar, ali najčešće smo odlazili k „Victoru”. Možda ga je nešto o čemu
nisam ništa znao vezalo uz to mjesto. Nikad nije previše pio, i on se tome
čudio.
– Ovo je nešto poput groznice – reče on. – Teško tebi kada te dograbi. A
kada prođe, kao da je nikada nisi ni imao.
– Ne razumijem zašto momak koji ima sve želi piti s jednim otrcanim
privatnim detektivom.
– Jeste li vi to skromni?
– Ne, samo sam začuđen. Ja sam normalno druželjubiv, ali nas dvojica ne
pripadamo istom svijetu. Ne znam ni gdje obično provodite vrijeme, osim u
Encinu. A mogao bih pretpostaviti da imate obiteljski život koji vam odgovara.
– Nemam ja obiteljskog života.
Opet smo pili gimlet. Bar je bio gotovo prazan. Kao i obično, nekoliko
pijanaca na visokim stolicama ispred bara, onih što za prvom čašom posežu
vrlo oprezno, gledajući si u ruke i trudeći se da ništa ne proliju.
– To ne razumijem. A zar bih uopće trebao razumjeti?
– Velika produkcija, a nigdje filma, kao što kažu ljudi od filma. Ja mislim da
je Sylvia sretna, iako ne baš sa mnom. U našem krugu to i nije naročito važno.
Uvijek se možeš zabaviti nečim kad ne moraš raditi ili misliti o tome koliko ta
zabava stoji. Nisu to prave stvari, ali to bogataši i ne znaju. Oni se nikada i ne
zabave pošteno. Oni nikada ni za čim ne čeznu, osim možda za nečijom tuđom
ženom, ali i to je samo željica u usporedbi sa strasnom željom supruge nekog
vodoinstalatera za novim zavjesama za dnevnu sobu.
Nisam ništa rekao. Pustio sam ga da i dalje vodi loptu.
– Uglavnom ubijam vrijeme – reče – a ono se ne da. Malo tenisa, malo
golfa, malo plivanja i jahanja, i iznimno zadovoljstvo u promatranju Sylvijinih
prijatelja dok se trude da dočekaju ručak a da prije toga ne počnu zalijevati
dosadu.
– One noći kada ste išli u Las Vegas rekla je da ne voli pijance.
(Nacerio se i lice mu se iskrivilo. Toliko sam bio navikao na njegovo lice s
ožiljcima da sam to primjećivao jedino kad bi promjena izraza istakla
ukočenost polovice lica)
– Mislila je na one bez para. Za pijance koji imaju novac i ne kažu da su
pijanci, oni samo piju. Pa ako i povrate, tu je sobar da to sredi.
– Niste trebali ući u to.
Ispio je piće jednim gutljajem i ustao.
– Moram ići, Marlowe. A usput, i dosađujem vam, a samo bog zna koliko
sam tek sam sebi dosadan.
 – Ne dosađujete mi. Ja sam izvježbani slušač. Prije ili poslije shvatit ću
zašto volite da vas drže kao pudlicu.
Prstom je lagano dodirnuo svoj ožiljak. Nasmiješio se odsutno.
– Trebali biste se čuditi što me ona želi u blizini, a ne što ja želim biti tamo
čekajući strpljivo na svilenom jastuku da me pogladi po glavi.
– Vi volite satenske jastuke – rekao sam krećući s njim. – Volite svilene
plahte, zvonce i slugu koji se pojavljuje sa svojim smjernim osmijehom.
– Može biti. Odrastao sam u sirotištu u Salt Lake Cityju.
Izašli smo u tmurnu večer i on reče da se želi prošetati. Do bara smo došli
mojim autom, a jednom sam bio i dovoljno brz da ja platim račun. Gledao sam
ga dok je odlazio. Nestajao je u laganoj izmaglici: svjetlo nekog izloga na
trenutak je obasjalo njegovu bijelu kosu.
Više mi se sviđao pijan, ili poražen, gladan, pretučen i ponosan. Zar zaista?
Možda naprosto volim biti nadmoćan? Način kako je on gledao na život nije
bilo lako razumjeti. U mome poslu postoji vrijeme za postavljanje pitanja, a
postoji i vrijeme kada čovjeka moraš pustiti da se sam polako kuha, sve dok ne
bude gotov! To zna svaki dobar pajkan. To je slično kao u šahu ili boksu. Sa
nekim se ljudima moraš boriti gurajući ih iz ravnoteže. Neke trebaš samo
udariti, a oni će se sami dotuć.
Da sam htio, ispripovijedio bi mi povijest svog života. Ali nikada ga nisam
pitao ni to kako je zaradio one ožiljke na licu. Da sam ga pitao, i da mi je on
ispričao možda bi to sačuvalo nekoliko života. Možda.
 4
Posljednji put smo bili u baru u svibnju, i to nešto ranije nego inače, oko
četiri sata. Činio mi se umornim i mršavijim, ali je gledao naokolo sa
zadovoljnim osmijehom.
– Volim barove kad se tek otvore predvečer. Dok je još zrak u njima čist,
dok još sve sjaji i dok barmen posljednji put u ogledalu ispituje jesu li mu
kravata i kosa u redu. Volim uredno poredane boce iza šanka, svjetlucanje čaša
i iščekivanje. Volim promatrati čovjeka dok miješa prvo piće, dok stavlja čašu
na podložak i polaže uz to lijepo složen ubrus. Volim polako pijuckati to prvo
piće. Prvo mirno piće u mirnome baru predvečer, to je divno.
Složio sam se s njim.
– Ali piće je poput ljubavi – reče on. – Prvi poljubac je čaroban, drugi
prisan, treći rutinski. Poslije toga svlačiš djevojku?
– Zar je to loše? – upitao sam.
– Vrlo uzbudljivo, ali kao osjećaj prljavo – prljavo u estetskom smislu.
Nemam ništa protiv tjelesne ljubavi. Potrebna je i ne mora biti ružna. Ali
moraš njome uvijek upravljati. Čitava jedna industrija što vrijedi milijarde
ima zadatak da je učini zamamnom, i ona poslije vrati svaku uloženu paru.
Pogledao je naokolo i zijevnuo.
– Nisam dobro spavao. Ugodno je ovdje. Ali uskoro će se ispuniti, i svi će
glasno govoriti i smijati se, i žene će mahati rukama, kreveljiti se i zveckati
narukvicama trudeći se da šarmiraju, sve dok, poslije, ne osjetiš lagan, ali
neizbježan vonj znoja.
– Smirite se – rekoh. – Ljudi su to, znoje se, prljaju se, moraju na zahod. Što
ste vi očekivali – zlaćane leptire što lepršaju u ružičastoj izmaglici?
(Ispio je čašu, okrenuo je i zagledao se u kapljicu koja se kotrljala do ruba
čaše a onda zadrhtala i pala)
– Ja nju žalim – reče polagano – Ona je apsolutna kučka. Možda je nekako
neodređeno i volim. Jednog će me dana trebati i ja ću biti jedini čovjek koji je
neće iznevjeriti. Onda ću, vjerojatno, biti izbačen.
Ja sam ga samo gledao.
– Prodajući sebe, pravite dobar posao – rekoh nakon nekog vremena.
– Da, znam. Ja sam slab karakter, nedostaje mi odlučnosti ili ambicije.
Dograbio sam prsten od bakra i užasnuo se što nije zlatan. Čovjek poput mene
ima u životu jedan veliki trenutak, jedan savršeni zamah na visokom trapezu. A
poslije ostatak života provodi pazeći da se s pločnika ne oklizne u slivnik.
 – O čemu je riječ? – upitao sam, izvadio lulu i počeo je puniti.
– Ne znam. Ona se boji. Ona se užasno boji.
– Čega?
– Ne znam. Mi više ne razgovaramo mnogo. Možda se boji svog oca. Harlan
Potter je bešćutni kujin sin. Izvana pun viktorijanskog dostojanstva. Iznutra
nemilosrdan kao gestapovac. Sylvia je gad. (On to zna i on to mrzi, a ne može
spriječiti.) Ali on čeka i pazi i ako Sylvia upadne u neki prljavi skandal, on će
je raščetvoriti i svaki dio zakopati tisuću milja daleko od drugih komada.
– Vi ste njen muž.
On podigne praznu čašu i spusti je čvrsto na rub stola. Čaša se razbila uz
glasni zveket. Barmen se zagleda u njega ali ne reče ništa.
– Ovako, prijatelju. Ovako. Oh, svakako ja sam njen muž. To piše u
dokumentima. One tri bijele stepenice i velika zelena ulazna vrata – to sam ja.
I mjedena alka kojom treba udariti jedanput dugo i dvaput kratko, a služavka
vas uvodi u stodolarsku javnu kuću.
Ustao sam i bacio novac na stol.
– Govorite prokleto previše – rekoh – i osim toga prokleto mnogo o sebi.
Doviđenja.
Ozišao sam ostavivši ga iznenađenog i blijedog, koliko sam mogao vidjeti
pri onom svjetlu. Nešto je doviknuo za mnom, ali nisam se zaustavio.
Deset minuta potom bilo mi je žao. Ali deset minuta potom bio sam na
drugome mjestu. On nije više dolazio u moj ured. Nikad više. Pogodio sam ga
u ranjivo mjesto.
Nisam ga vidio mjesec dana. Ponovno sam ga vidio u ranu zoru, u pet sati
ujutro.
Uporna zvonjava na vratima natjerala me je da ustanem iz kreveta. Oteturao
sam kroz dnevnu sobu i hodnik i otvorio. On je stajao pred vratima. Izgledao je
kao da tjedan dana nije spavao. Na sebi je imao tanak ogrtač s podignutim
ovratnikom i činilo se da dršće. Tamni pusteni šešir nabio je na oči. U ruci je
držao pištolj.
 5
Pištolj nije uperio u mene. Samo ga je držao u ruci. Bio je to automatski
pištolj, srednjega kalibra, strane proizvodnje, očito ni colt, ni savage. Onako
blijed, s ožiljcima na licu i podignuta ovratnika, a šeširom nabijenim na oči i s
pištoljem – Lennox kao da je sišao s nekog staromodnoga gangsterskog filma.
– Odvezite me u Tijuanu da uhvatim avion u deset i petnaest – reče. – Imam
pasoš i vizu, i sve je sređeno osim prijevoza. Imam razloge što ne mogu
otputovati ni vlakom ni autobusom, ni avionom iz Los Angelesa. Je li pet stotki
razumna cijena za to?
Stajao sam na pragu. Nisam se pomaknuo da ga propustim unutra. – Pet
stotina i pištolj ? – upitao sam.
On nekako odsutno pogleda u pištolj. Onda ga spremi u džep.
– Mogao bi poslužiti vama kao zaštita – reče. – Ne meni.
– Onda uđite.
Pomakao sam se u stranu, a on brzo uđe i spusti se u naslonjač. U sobi je
bilo mračno, jer je vlasnik stana pustio da mu se pod prozorom pretjerano
razraste grmlje. Upalio Sam svjetiljku i uzeo cigaretu. Zapalio sam. Stajao sam
zagledan odozgo u njega. Rukom sam raščupao ionako nesređenu kosu. (Onda
sam nabacio poznati umoran smiješak)
– Pa što mi je, do đavola, da spavam u ovako krasno jutro? Deset i petnaest,
ha? Pa ima još puno vremena. Hajdemo u kuhinju da nam skuham kavu.
– U priličnoj sam neprilici, njuškalo ...
To je bilo prvi put da me tako nazvao. Ali bilo je to posve u skladu s
njegovim nastupom, odjećom, pištoljem i ostalim.
– Dan će biti divan. Lagani povjetarac. Možeš čuti stare eukaliptuse kako se
došaptavaju preko ulice. Pričaju o dobrim starim vremenima u Australiji dok
su im ispod grana skakutali klokani a koale nosile jedne druge na leđima. Da, i
meni se čini da ste u neprilici. Ali o tom ćemo razgovarati tek kad popijemo
nekoliko šalica kave. Uvijek sam malo smućen kad se probudim. Da mi
najprije porazgovaramo s gospodinom Hugginsom i Youngom.
– Čekajte, Marlowe, nije sada vrijeme ...
– Ne bojte se, momče. Gospoda su sjajna. Oni za mene proizvode „Huggins
& Young Coffee”. To je njihov životni zadatak, njihova radost i njihov ponos.
Morat ću se ovih dana pobrinuti da dobiju priznanje koje zaslužuju. Do sada i
nisu radili drugo nego zgrtali novac, a ne možeš očekivati da će ih samo to
zadovoljiti.
 Ostaviti ga u sobi i odoh u kuhinju.
Pustio sam toplu vodu da teče i uzeo s police posudu za kuhanje kave.
Izmjerio sam kave koliko treba i stavio je na filtar. Donju polovicu posude
ispunio sam toplom vodom i kafetijeru stavio na plamenik. Gornji sam dio
zavrnuo da bi sve bilo u redu.
Uskoro je došao za mnom. Naslonio se na dovratnik, a onda pošao k stoliću
u kutu i polagano sjeo na stolicu. Još je drhtao. Uzeo sam s police bocu viskija
i natočio mu veliku čašu. Znao sam da mu treba velika čaša. Prihvatio ju je
objema rukama i prineo usnama. Iskapio je sadržaj čaše, spustio je bučno na
stol i umorno se naslonio na naslon stolice.
– Gotovo sam se onesvijestio – promuca. – Kao da sam cijeli tjedan bio na
nogama. Prošlu noć uopće nisam spavao.
Kava tek što nije provrela. Smanjio sam plamen i gledao vodu kako se
uzdiže. Zastala je na staklenom dijelu. Otvorio sam plamen dovoljno da se
voda uzdigne do ruba, a onda opet brzo smanjio. Umiješao sam kavu i pokrio
posudu. Naravnao sam sat da zvoni za tri minute. Vrlo metodičan tip, taj
Marlowe. Ništa mu ne smije omesti tehniku kuhanja kave. Ništa, pa ni pištolj u
rukama očajnika.
Natočih mu još gutljaj pića. – Samo sjedite – rekoh. – Ne govorite ništa.
Samo sjedite.
Ovaj puta je prinesao čašu ustima jednom rukom. Otišao sam u kupaonicu i
na brzinu se umio. Baš kad sam se vratio u kuhinju, sat je zvonjavom označio
da je kava skuhana.
Ugasio sam plin i položio posudu s kavom na slamnati podmetač na stolu.
Zašto zalazim u takve detalje? Zato što je u napetoj atmosferi svaka, i najmanja
riječ značajna, svaka kretnja tako važna. Bio je to jedan od onih trenuteka
preosjetljivosti, kad za svaki pokret, čak i za one koje čovjek već automatski
obavlja tko zna otkada i koji su postali navikom – odjednom treba poseban
napor volje. Ništa se tada ne podrazumijeva samo po sebi, ništa.
Kava se spustila, zrak je pištao kao i obično, kava je zagrgoljila pa se
umirila. Otklopio sam je i poklopac stavio na sudoper, okrenut otvorom
nadolje.
Natočio sam kavu u šalice. U njegovu sam dodao rakije.
– Vama crna, Terry – rekao sam mu i u svoju šalicu dodao kocku šećera i
malo slatkoga tučenog vrhnja. To mi sada pada na pamet. Nisam bio svjestan
dok sam otvarao hladionik i vadio vrhnje.
Sjeo sam nasuprot njemu. On se nije ni pomaknuo. Sjedio je u kutu,
naslonjen na zid, nepomičan. Onda iznenada spusti glavu na stol. Zajecao je.
Kad sam preko stola posegao u njegov džep i izvukao pištolj, kao da nije to
ni zamijetio. Bio je to vrlo lijep mauser 7,65. Pomirisao sam ga. Nije bio
upotrebljavan. Otvorio sam magazin. Bio je pun. Ni u cijevi nije bilo ničega.
On podigne glavu, ugleda kavu i polagano srkne, ne pogledavši prema meni.
– Nisam pucao ni u koga – reče.
– Tako je, barem niste nedavno. A mogli ste pištolj i očistiti. Ipak, teško da
ste koga ovim ubili.
– Sve ću vani kazati – reče.
– Samo trenutak – zaustavih ga, iskapih kavu brzo, koliko mi je dopuštala
njezina vrelina i ponovno napunih šalicu. – Evo, radi se o ovome – rekoh. –
Budite oprezni pričajući. Ako doista hoćete da vas odvezem u Tijuanu, ne
smijete mi reći dvije stvari. Prvo ... slušate me?
Jedva kimne glavom. Zurio je u zid nad mojom glavom. Tog su jutra njegovi
ožiljci bili gotovo sivi. Koža mu je bila mrtvački blijeda, ali ožiljci su se ipak
isticali.
– Prvo – ponovih polagano – ako ste učinili zločin, ili išta što zakon naziva
zločinom, ne smijete mi reći. Drugo, ne smijete mi reći ni to da znate da je
učinjen neki zločin. A sve to, naravno, ako hoćete da vas odvezem u Tijuanu.
Jasno?
On me pogleda. Njegove su me oči gledale, ali su bile kao mrtve. Ispio je
kavu. Bio je blijed ali miran. Natočih mu još kave i on je ispi.
– Rekao sam vam da sam u neprilici.
– Čuo sam. Ne zanima me kakva je to neprilika. Ja imam posao od kojeg
živim. Moram štititi svoju radnu dozvolu.
–– Mogao bih vas prisiliti pištoljem.
Ja se nacerih i gurnuh pištolj preko stola. Pogledao ga je, ali ga nije
dodirnuo.
– Ne biste mogli držati pištolj uperen u mene sve do Tijuane, Terry. Ni
prelazeći granicu, kao ni dok se uspinjete stepenicama u svoj avion. Ja sam
čovjek koji ponekad ima posla s pištoljima. Zaboravimo to s pištoljem. Baš bi
bilo veselo kad bih ja rekao policiji kako sam se uplašio toliko da sam vas
morao slušati. Pretpostavivši, naravno, da postoji išta što bih trebao reći
pajkanima.
– Čujte – reče on – bit će podne, ili još kasnije, kad će netko zakucati na
vrata. Kad ona spava, posluga je ne smije uznemirivati. Ali oko podne, njena
će služavka pokucati i ući. A ona neće biti u svojoj sobi.
 Šutke sam otpio gutljaj kave.
– Služavka će vidjeti da je njen krevet nedirnut – nastavio je. – A onda će je
potražiti. Podalje, iza glavne zgrade nalazi se velika kuća za goste koja ima
posebnu garažu, posebni prilazni put i sve ostalo. Sylvia je tamo provela noć.
Služavka će je tražiti i na kraju će je naći tamo.
Namrštio sam se. – Moram vam oprezno postavljati pitanja, Terry. A nije li
ona mogla provesti noć izvan kuće?
– Odjeća joj je razbacana po cijeloj sobi. Ona je nikad ne pospremi.
Služavka će tako znati da je ona samo navukla neki ogrtač preko pidžame i
tako izišla. Prema tome može biti jedino u gostinskoj kući.
– Ne mora baš tako biti – rekao sam.
– Jedino u gostinskoj kući! Do đavola, zar vi mislite da oni ne znaju što se
događa u gostinskoj kući? To zna sva posluga.
– Pustimo sad to – rekoh.
Prstom je toliko snažno pritisnuo po zdravom dijelu lica da je povukao
crvenu crtu. – I u kući za goste – polako je nastavio govoriti – služavka će
naći...
– Sylviju mrtvu pijanu, naroljanu, ukočenu, drvenu – rekao sam muklo.
– Oh – zamislio se. Dobro se zamislio. – Svakako – dodao je, – tako je.
Sylvia nije pijanica. Kada se nalije, onda je to do daske.
– I to je kraj priče – rekoh. – Ili tome slično. Ja ću sad malo improvizirati.
Posljednji put kad smo zajedno pili, bio sam malo grub prema vama, ako se
sjećate? Zdušno ste mi išli na živce. Razmišljajući o tome poslije, zaključio
sam da ste se samo pokušavali oteti svojoj slutnji kraja. Kažete da već imate
pasoš i vizu. Da bi se dobila viza za Meksiko treba vremena. Ne puštaju
svakog unutra. Prema tome, vi se već neko vrijeme spremate za bijeg. I baš me
je zanimalo koliko ćete izdržati.
– Vjerojatno sam imao neki nejasan osjećaj odgovornosti, kao da moram
biti u njezinoj blizini jer bi se moglo dogoditi da me zatreba nekako drukčije, a
ne samo kao paravan koji je skriva od njuškanja njenog oca... Da, još usred
noći sam vas telefonski zvao.
– Tvrdo spavam. Nisam čuo.
– Onda sam otišao u saunu. Ostao sam tamo koji sat, priuštio si parno
kupanje, plivanje, tuš, masažu i nekoliko telefonskih razgovora. Auto sam
ostavio kod La Breia i Fountaina. Odatle sam došao pješice. Nitko nije vidio
da sam skrenuo u vašu ulicu.
– Ti telefonski razgovori, jesu li imali veze sa mnom?
 – Nazvao sam Harlana Pottera. Stari je jučer odletio u Pasadenu, službeno.
Nije bio kod kuće. Jedva sam ga dobio. Na kraju smo ipak razgovarali. Rekao
sam mu da mi je žao, ali odlazim. – Izgovorivši to, pogledao je malo u stranu
prema prozoru iznad sudopera i prema ukrasnom grmu što je tamo rastao.
– Kako je to primio?
– Bilo mu je žao. Zaželio mi je sreću. Pitao me trebam li para – promuklo se
nasmijao. – Pare. To su prva četiri slova njegove abecede. Rekao sam mu da
ih imam, koliko ih god želim. Zatim sam nazvao Sylvijinu sestru. Opet ista
priča. To je bilo to.
– Nešto bih vas pitao – rekoh. – Jeste li je u gostinskoj kući ikad ulovili s
nekim muškarcem?
Odmahnuo je. – Nisam nikad pokušao. Ne bi bilo teško. Uopće ne bi bilo
teško.
– Kava će se ohladiti.
– Ne bih više. _
– Muškarci, dakle? Ali ipak ste se vratili i opet se oženili. Razumijem, ona
je krasan komad, ali ipak.
– Rekao sam vam da sam beskičmenjak. Do đavola, zašto sam je ostavio
prvi put? Zašto me je uvijek tresnulo kad bih je poslije vidio? Zašto sam se
radije valjao po blatu nego da nju molim novaca? Bila je udata pet puta, ne
računajući mene. I svaki od njih bi se vratio, kad bi samo maknula prstom. I to
ne samo zbog milijuna.
– Krasan komad – rekoh. Pogledao sam na sat. – Zašto morate baš u deset i
petnaest biti u Tijuani?
– U tom avionu uvijek ima mjesta. Nitko iz Los Angelesa neće sa DC–3 ići
kroz planine, kad može letjeti s „connie” i stići u sedam sati u Mexico City. Ali
„connie” se ne zaustavlja tamo kamo ja želim stići.
Ustao sam i naslonio se na sudoper.
– Sad ćemo sve zbrojiti i nemojte me prekidati. Jutros ste došli k meni vrlo
uzbuđeni i htjeli ste da vas odvezem u Tijuanu kako biste stigli na jutarnji
avion. U džepu ste imali pištolj, ali ga niste pokazivali. Rekli ste mi da ste sve
podnosili dokle ste mogli, ali da je sinoć puknulo. Zatekli ste ženu mrtvu
pijanu i uz nju nekog muškarca. Otišli ste u saunu da biste prekratili vrijeme do
jutra, telefonirali ste dvjema osobama koje su joj najbliži rod i njima ispričali
što namjeravate. Mene se ne tiče kamo ćete. Imate sve dokumente potrebne za
Mexico. Kako ćete ići, to također nije moja stvar. Mi smo prijatelji i ja sam
vas, ne razmišljajući mnogo, poslušao. Zašto ne? Ništa mi niste trebali platiti.
Imate svoj auto, ali ste previše uzbuđeni da biste vozili. I to je vaša stvar.
Osjetljiv ste čovjek, a u ratu ste bili teško ranjeni. Mislim da bih trebao
pokupiti vaš auto i spremiti ga u neku garažu.
Posegao je rukom u džep i gurnuo preko stola kožni etui za ključeve.
– Kako to zvuči?
– Ovisi o tome tko sluša. Nisam još završio. Niste uzeli ništa sa sobom osim
odjeće na sebi i nešto novaca koje vam je dao tast? Ostavili ste sve što vam je
ona dala, uključujući i dražestan automobilčić, koji ste parkirali kod La Breia i
Fountaina. Htjeli ste otići čist koliko je moguće. U redu. Jasno. Idem se
obrijati i obući.
– Zašto to činite, Marlowe?
– Popijte to dok se brijem.
Izašao sam ostavivši ga zgurenog u kutu kuhinjske garniture. Još je imao na
sebi šešir i lagani ogrtač. Ali izgledao je mnogo življe.
Otišao sam u kupaonicu i obrijao se. Vratio sam se u spavaću sobu i upravo
si vezao kravatu kad je prišao i stao u dovratnik.
– Za svaki slučaj oprao sam šalice – reče. – O svemu sam promislio. Možda
bi bilo bolje da pozovete policiju.
– Pozovite sami. Ja im nemam što reći.
– Zar me doista želite još trpjeti, nakon svega?
Naglo sam se okrenuo i oštro ga pogledao. – Prokletstvo! – Gotovo sam
zaurlao na njega. – Zar ne možete, za ime božje, pustiti to na miru?
– Oprostite, žao mi je.
– Svakako, takvim je tipovima uvijek žao, i to uvijek kad je prekasno.
Obukao sam se i zaključao stražnja vrata. (Kad sam došao u dnevnu sobu,
on je spavao u naslonjaču, glava mu je klonula na jednu stranu, lice blijedo, a
tijelo omlitavjelo od iscrpljenosti. Sažalio mi se. Kad sam ga uhvatio za rame,
budio se polako, kao da prelazi neizmjerne daljine između mjesta gdje je bio i
ovoga gdje sam ja)
Kad me je pogledao, rekoh: – A kovčeg? Još imam taj bijeli kožnati kovčeg
na polici u ormaru.
– Prazan je – reče ravnodušno. – I previše je upadljiv.
– Bit ćete još upadljiviji bez prtljage.
Otišao sam natrag u spavaonicu, popeo se na ljestve i s gornje police
izvukao bijeli kovčeg. Ravno nad glavom su mi bila zaklopna tavanska
vratašca na stropu, gurnuo sam ih, pružio ruku koliko god sam mogao i odbacio
njegov kožni etui za ključeve iza prazne grede, ili što je već tamo bilo.
 Spustio sam se s kovčegom, obrisao s njega prašinu i strpao u nj neke stvari:
dvije pidžame, još nenošene, pastu za zube, rezervnu četkicu za zube, nekoliko
jeftinih ručnika, zamotak pamučnih rupčića, tubu kreme za brijanje po petnaest
centi i brijaći aparat kakav dobijete besplatno uz kutijicu žileta. Ništa
rabljeno, ništa označeno, ništa upadljivo. Uz to sam dodao polalitarsku bocu
burbona, još zavijenu u papir. Zaključao sam kovčeg, ostavio ključ u bravi i
ponio ga. On je opet spavao. Otvorio sam vrata ne probudivši ga, odnio
kovčeg u garažu i stavio ga u automobil, iza prednjeg sjedala. Izvezao sam
auto, zaključao garažu i vratio se gore da ga probudim. Sve sam pozaključao i
krenuli smo.
Vozio sam brzo, ali ne toliko da navučem pratnju. Putem smo jedva
progovorili koju riječ. Nismo se nigdje zaustavljali da jedemo. Nije bilo
vremena.
Na granici nam nisu rekli ništa. Na vjetrovitoj ravnici gdje se nalazi
uzletište Tijuana zaustavio sam auto pred upravnom zgradom i sjedio u njima
dok je Terry kupovao kartu. Propeleri DC–3 su se okretali polako, tek toliko
da se zagriju. Dugajlija u sivoj pilotskoj uniformi brbljao je nedaleko od
aviona s grupicom od četvoro ljudi. Jedan od njih je bio visok oko metar i
osamdeset i imao je futrolu za revolver za pojasom. Kraj njega je bila
djevojka u hlačama, pa omanji muškarac srednjih godina i sjedokosa žena,
tako ogromna da je tip uz nju djelovao kao pilence. Tu su još stajala tri ili
četiri obavezna Meksikanca. To bi bili putnici. Stepenice su bile već uz vrata,
ali se nikome nije žurilo unutra. Zatim je na stepenice došao meksički stjuard i
pričekao. Zvučnika nije bilo. Meksikanci su ušli u avion, a pilot je i dalje
brbljao s Amerikancima.
Nedaleko od mene bio je parkiran veliki „packard”. Izišao sam i bacio
pogled na vozačku dozvolu. Možda će me jednom nešto naučiti da gledam
samo svoja posla i ne zabadam nos u tuđa. Kad sam izvukao glavu iz
„packarda” zamijetio sam kako ona visoka žena zuri prema meni.
Zatim je po prašnom tlu prišao Terry.
– Sređeno – reče. – Ovdje ćemo se oprostiti.
Pružio je ruku. Stresao sam je. Sad je izgledao kao da je dobro, samo
umoran kao pas.
Podigao sam kožnati kovčeg iz auta i spustio ga na pjeskovito tlo. On ga
ljutite pogleda.
– Rekao sam vam da ga neću – obrecnuo se.
– Terry, unutra je prikladna bočica pića. I neke pidžame i drugo. Sve
neoznačeno. Ako ga ne želite, dajte ga u garderobu. Ili ga bacite.
– Imam razloga – tvrdoglavo reče.
– Ja također.
Odjednom se osmjehnuo. Podigao je kovčeg i slobodnom rukom stisnuo
moju. – U redu, drugar. Vi naređujete. I zapamtite, ako pođe po zlu, vi ste čisti.
Ništa mi ne dugujete. Zajedno smo nešto popili i sprijateljili se, i previše
razgovarali o meni. Ostavio sam pet stotki u vašoj posudi za kavu. Ne ljutite
se.
– Bilo bi mi draže da niste.
– Nikad neću potrošiti ni pola od onoga što imam.
– Sretno, Terry!
Amerikanci su se popeli stepenicama u avion. Zdepast muškarac, široka
tamnog lica iziđe iz poslovnice, mahne rukom i pokaže na Terryja.
– Hajde u avion! – rekoh. – Znam da je vi niste ubili. Zato sam ovdje.
Trgnuo se. Cijelo tijelo mu se napelo. Polako je krenuo, a onda pogledao
unatrag prema meni.
– Žao mi je – reče mirno. – Možda ste u zabuni. Sada ću polako krenuti
prema avionu. Imat ćete dovoljno vremena da me zaustavite.
Otišao je. Gledao sam za njim. Muškarac na pragu aerodromske zgrade je
čekao, ne baš nestrpljivo. Meksikanci su rijetko kad nestrpljivi. Pogladio je
kožnati kovčeg i nacerio se Terryju. Zatim se odmaknuo i Terry je ušao. Nakon
nekog je vremena izišao kroz vrata na drugoj strani, tamo gdje su obično
carinici kad se ulazi unutra. Još je hodao polako prašnim tlom prema
stepenicama. (Tamo se zaustavio i pogledao prema meni. Nije mahnuo. Nisam
ni ja njemu) Onda je ušao u avion i stepenice su maknuli.
Sjeo sam u „olds”, pokrenuo ga, pošao unatrag, zaokrenuo i odvezao se
preko parkirališta. Ona velika ženska i malešni muškarac još su stajali na
uzletištu. Žena je mahala maramom. Avion se kotrljao prema kraju uzletišta,
uzdižući prašinu. Na drugom se kraju okrenuo i motori su zagrmjeli zaglušnom
tutnjavom. Jurnuo je naprijed povećavajući brzinu.
Za njim su se Uzdizali oblaci prašine. A onda se avion uzdigao u zrak.
Gledao sam kako polako leti vjetrovitim zrakom i nestaje na otvorenom
plavetnilu neba prema jugozapadu.
Krenuo sam natrag. Na granici me nitko nije ni pogledao, kao da im moje
lice ne znači ništa više od kazaljki na satu.
 6
Put iz Tijuane se vuče, to je jedna od najdužih vožnji u državi. Tijuana nije
ništa, tamo te samo muzu. Klinac koji ti se zalijepi za auto, gleda te velikim
molećivim očima i kaže: „Gospodine, molim, boga radi”, taj će ti u nastavku
pokušati prodati svoju sestru. Tijuana nije Meksiko. Nijedno pogranično
mjesto nije ništa drugo doli pogranično mjesto, kao što luka nije ništa drugo
nego luka. San Diego? Jedna od najljepših luka na svijetu, a u njemu nema
ništa osim mornarice i nekoliko ribarskih brodica.
Put na sjever je jednoličan kao svirka vergla. Voziš se kroz mjesto, nizbrdo,
uz plažu, kroz mjesto, nizbrdo, uz plažu...
Oko dva sam stigao kući, čekali su me u tamnom „sedanu” bez policijskih
oznaka, bez signalne svjetiljke, samo sa dvostrukom antenom koju nemaju
samo policijski automobili. Stigao sam do polovice stepenica kad su izišli iz
automobila i zazvali me, uobičajena dvojica u uobičajenim odijelima i s
uobičajenom hladnom sporošću, kao da cijeli svijet tiho i ponizno čeka da
kažu što žele.
– Marlowe? Htjeli bismo govoriti s vama.
Zabljesnuo je značkom. Koliko sam uspio vidjeti, mogao je biti i iz ekipe za
deratizaciju. Bio je sivoplav i ljigav. Njegov je kolega bio visok, zgodan,
uredan, u njemu se osjećala proračunata zloća, tip školovanoga gada. Dakvi
imaju strpljive i pažljive oči, hladne i prezirne oči policajca. Dobiju ih na
paradama u policijskoj školi.
– Narednik Green, Odjel za umorstva. Ovo je detektiv Dayton. Pošao sam
dalje uza stepenice i otključao vrata. Policijskim beštijama ne pružaš ruku. To
bi bilo previše intimno.
Sjeli su u dnevnoj sobi. Otvorih prozore, zapirka vjetrić. Green je počeo.
– Terry Lennox. Poznajete li ga?
– Ponekad smo zajedno nešto popili. Živi u Encinu, oženio se novcem.
Nikad nisam bio tamo gdje živi.
– Ponekad – reče Green. – Koliko puta je to bilo?
– Ponekad, to nije točno određeno. Tako i mislim. Možda jedanput na tjedan,
a možda jedanput u dva mjeseca.
– Poznajete li mu ženu?
– Vidio sam je jednom, na brzinu, prije no što su se vjenčali.
– Kad i gdje ste ga posljednji put vidjeli?
Uzeo sam sa stolića lulu i punio je. Green se nagnuo sasvim prema meni.
Visoki je tip sjedio podalje, držeći kemijsku olovku nad notesom s crvenim
rubom.
– Sad bih ja trebao reći: „Zbog čega to?”, a vas dvojica odvratiti: „Mi smo
tu da pitamo.”
– Odgovarajte dakle.
Pripalio sam lulu. Duhan je bio previše vlažan. Potrošio sam tri šibice da ga
zapalim kako treba.
– Imam ja vremena – reče Green – ali sam ga već prilično potrošio čekajući
vas. Zato ubrzajte. Znamo tko ste. I vi znate da nismo amo došli da se češkamo
po tabanima.
– Samo razmišljam – rekoh. – Najčešće smo bili kod „Victora”, a bili smo
nešto rjeđe i u „Zelenoj svjetiljki” i u „Biku i medvjedu”. To je onaj lokal na
kraju ulice koji se trudi da bude nalik na nekakvu englesku gostionicu ...
– Ne zavlači.
– Tko je mrtav? – upitah.
Tada je progovorio detektiv Dayton. Glas mu je bio snažan i pun, glas koji
ne dopušta izmotavanja.– Samo vi odgovarajte, Marlowe. Istražujemo po
službenoj dužnosti. To je sve što smijete znati.
(Možda sam bio umoran i zasićen. Možda sam se osjećao malo naknvo. Tog
bih tipa mogao zamrziti na prvi pogled. Dovoljno bi bilo da ga vidim u drugom
kutu nekog lokala pa da mu poželim razbiti zube.
– Ne kenjaj, pričalo! – rekoh. – Čuvaj te zvizdarije za maloljetnike. A i njih
bi nasmijala ta priča za konjoslave.
Green se zacerekao. Daytonovo je lice ostalo nepromijenjeno, ali je ipak
djelovao deset godina stariji i dvadeset godina ružniji. Dah mu je postao
piskutav dok je udisao kroz nos.
– Položio je sudački ispit – reče Green. – S Daytonom se ne možeš zezati.
Polako sam ustao i prišao polici s knjigama. Uzeo sam uvezani primjerak
Kalifornijskoga kaznenog zakona. Pružih ga Daytonu.
– Budite ljubazni pa mi nađite član u kojem piše da ja moram odgovarati na
pitanja.
Džao se napeto. On će me udariti, to smo obojica znali. Čeka pravi trenutak.
To znači da ne očekuje da će mu Green priskočiti u pomoć ako krene po zlu.
On reče: – Svaki građanin mora surađivati s policijom. Na sve načine, pa i
fizičkom akcijom, i tako da odgovarala pitanja koja policija smatra potrebnima
da ih postavlja. – Dok je to govorio, glas mu je bio snažan, jasan i gladak!
– U pravu ne postoje takve dužnosti. Nitko ne treba ništa govoriti policiji,
nikada i nigdje.
– Začepite već jednom! – reče Green nestrpljivo. – Hvatate krivine, to znate
i sami. Sjednite! Lennoxovu su ženu našli umorenu. U nekoj gostinskoj kući,
tamo kod njih u Encinu. Lennox je zbrisao. Nigdje ga ne možemo naći. Tražimo
sumnjivca. Jeste li sad zadovoljni?
Bacio sam knjigu na stolicu i otišao do kauča nasuprot Greenu koji je sjedio
za stolom.
– I zašto ste onda došli k meni? – upitah. – Ja nisam nikad bio ni blizu te
kuće. Već sam vam to rekao.
Green mi se mirno cerio. Dayton se i ne pomakne na stolici. Proždirao me
očima.
– Zato što je u posljednja dvadeset i četiri sata zapisao u notes vaš
telefonski broj – reče Green. – Iz rokovnika je istrgnut list s jučerašnjim
datumom, ali se na današnjem vidi otisak. Ne znamo kad vam je telefonirao.
Ne znamo kamo je otišao, zašto i kada. I zato vas moramo pitati, jasno?
– Zašto baš u gostinskoj kući? – upitao sam i ne očekujući odgovor.
Ipak je odgovorio. Rekao je, pocrvenjevši: – Čini se da je često bila tamo.
Noću. Imala je posjetioce. Posluga je vidjela kroz krošnje kad bi se
pojavljivalo svjetlo. Automobili su dolazili i odlazili, nekad kasno, nekad vrlo
kasno. Što je previše, previše je. Ne zavaravajmo se. Lennox je taj, pravi.
Otišao je tamo oko ponoći. Sluga ga je slučajno vidio. Vratio se sam, za
dvadesetak minuta. Zatim nije bilo ništa. Svjetla su ostala upaljena. Ujutro
Lennoxa nema. Sluga odlazi u gostinsku kuću. Dama leži na krevetu, gola kao
morska vila i da znate, on joj nije prepoznao lice. Zapravo, lica nije više ni
imala. Bilo je smrskano u komadiće brončanim kipom majmuna.
– To Terry Lennox ne bi učinio – rekoh. – Svakako, varala ga je. Stara priča.
Oduvijek ga je varala. Rastali su se pa opet vjenčali. Sigurno se nije usrećio,
ali zašto bi sad odjednom podivljao zbog toga?
– Tko bi znao! – strpljivo reče Green. – Stalno se događaju takve stvari. I
muškarcima i ženama. Jednom progutaš, drugi put progutaš i uvijek gutaš. A
onda, odjednom, više ne možeš. Vjerojatno i ne znaš zašto i zbog čega,
podivljaš baš u tom trenutku. Ali podivljaš i netko je mrtav. Zato mi imamo
posla. Zato ispitujemo. I zato se prestanite zezati, inače vas vodimo sa sobom.
– Neće on ništa reći, naredniče – otrovno reče Dayton. – Proučava
pravničku knjigu. Kao i većina takvih koji prelistaju neku knjigu sa zakonima,
misli da je u njoj pravo.
– Samo vi bilježite – reče mu Green. – I ne pametujte. Ako ste za nešto,
pokažite to u policiji.
– Idite do đavola, narednice, ako smijem tako reći s obzirom na poštovanje
vašeg čina.
– Hajde pomlatite se – rekoh Greenu. – Prihvatit ću ga kad padne.
Dayton pažljivo odloži notes i olovku, ustade, sjajnih očiju. Priđe i stane
preda mene.
– Diži se, pametnjakoviću! Zbog toga što sam studirao, ipak ne moram baš
trpjeti zvizdarije takva šmokljana.
Htio sam ustati. Nisam još čvrsto stajao kad me je odalamio. Zahvatio me
glatkim udarcem ljevice i onesposobio me. Zazvonilo je, ali su zvona bila u
mojoj glavi. Sjeo sam, srušivši se i zatresao glavom. Dayton je još stajao
preda mnom. Sada se osmjehivao.
– Pokušajmo još jedanput – reče. – Niste bili spremni. Baš nije bilo fer.
Pogledah Greena. Promatrao je svoj prst kao da mu je oštećena kožica. Ni
sam se maknuo ni otvarao usta, čekao sam da se osvrne da bih ustao, Dayton bi
me još jedanput odalamio. I ovako me može odalamiti. Ali ako bih ustao i on
me udario, bilo bi svašta, jer sam vidio po udarcima da on zna samo boksati.
Ciljao je na prava mjesta, ali bi morao mnogo ciljati da mene baci na tlo.
Green reče gotovo odsutno: – Dobro je, drugar. Dobio je što je htio.
Zatim je pogledao gore i ljubazno rekao: – Pokušajmo još jedanput,
Marlowe. Kad ste posljednji put vidjeli Terryja Lennoxa, gdje i zašto, o čemu
ste razgovarali, i odakle ste sada došli. Može ... ili ne može?
Dayton je stajao raskoračenih nogu u očima mu svijetlio blag i nježan sjaj.
– A što je s drugim? – upitah ne osvrćući se na njega.
– Kojim drugim?
– U gostinskoj kući, dragi moj. Bila je gola. Ne tvrdite valjda da je tamo
mazila samu sebe.
– On će doći na red poslije... kad uhvatimo muža.
– Odlično. Ako vam se bude dalo kad ćete već imati krivca.
– Ako ne progovorite, idete s nama, Marlowe.
– Kao materijalni svjedok?
– Do đavola s materijalnim svjedokom! Kao suučesnik. Osumnjičen za
pomaganje bijega nakon umorstva. Mislim da ste vi odvezli momka nekamo. I
to mi je dovoljno. Šef je ovih dana nabrušen. On zna pravila, ali je rastresen.
To bi za vas loše završilo. Ovako ili onako, dobit ćemo vašu izjavu. Što ćemo
je teže dobiti, više ćemo se potruditi da je dobijemo.
– Sve je to za njega trla baba lan... – reče Dayton. – On čita pravne knjige.
 – Uvijek je to trla baba lan – reče Green mirno. – Ali uvijek djeluje. Hajde,
Marlowe! Nemojte da trošim riječi.
– U redu – rekoh. – Uzalud vam je. Terry Lennox mi je bio prijatelj. Držim
do njega prilično. Toliko da ne bih htio uprljati prijateljstvo samo zato što mi
pajkan kaže neka ga izdam. Imate dokaze protiv njega, možda ih imate i više
nego što ste mi rekli. Motiv, mogućnosti i činjenicu da je zbrisao. Motiv je
stara stvar, već davno neutralizirana, gotovo dio njihove pogodbe. Ne volim
baš takve pogodbe, ali momak je onako – pomalo slab i vrlo osjetljiv. Sve
ostalo ne znači ništa, osim da ju je vidio mrtvu i da je zaključio kako će on za
vas biti prava lovina. Na raspravi, ako me pozovu, morat ću odgovarati na
pitanja. Vama ne moram. Vidim da ste vi, Green, ljubazan momak. A vidim i to
da je vaš kolega opet jedan od onih prokletih iskompleksiranih snagatora sa
značkom. Ako me uistinu želite uvaliti u gužvu, dopustite mu da me odalami.
Razbit ću ga.
Green je ustao i pogledao me zamišljeno. Dayton se ne pomakne. Jedanput
mu je bilo dovoljno. Sad će se neko vrijeme napuhavati s tim.
– Telefonirat ću – reče Green. – I znam što ću čuti. Vi ste pekmezasta
budala, Marlowe. Obična raspekmežena budala. Do đavola, maknite mi se s
puta! – posljednje je riječi uputio Daytonu. Dayton se okrene i uzme bilježnicu
sa stola.
Green priđe telefonu i polako podigne slušalicu, ružno mu se lice namrštilo.
Tako je to s policajcima. Upravo stigneš do toga da ih sasvim zamrziš, a onda
naletiš na jednoga koji je sasvim čovječan.
Šef je rekao da me dovedu, i to brzo.
Namakli su mi lisice. Nisu pretražili stan, i to mi se činilo nemarnošću,
propustom. Vjerojatno su pomislili da sam preiskusan da bih išta opasno držao
u stanu. Pogriješili su. Detaljna premetačina bi otkrila ključeve automobila. A
kad bi našli automobil bilo bi im prije ili poslije jasno da smo Lennox i ja bili
zajedno.
Zapravo, ispalo je tako da to uopće nije bilo važno. Naime, auto nisu našli
nikad. Netko ga je noću ukrao i najvjerojatnije odvezao u El Paso, opremio
novim ključevima, sredio papire i sigurno prodao u Mexico Cityju. Uobičajen
postupak. Lova se obično vraća natrag u obliku heroina. Lupeži tako njeguju
dobrosusjedske odnose.
 7
Te je godine šef Odjela za umorstvo bio kapetan Gregorius, jedan od onih
policajaca kakvih je sve manje, ali čija vrsta nikako da izumre, takvi rješavaju
zločine zasljepljujućim svjetlom, gumenim pendrekom, nogom u bubrege,
koljenom u prepone, šakama u pleksus i udarcima po križima. Šest mjeseci
poslije slučaja Terryja Lennoxa bio je pred velikom porotom optužen zbog
krivokletstva u nekoj istrazi, otpustili su ga bez istraživanja, a poslije ga je na
njegovu rancu u Wyomingu do smrti izgazio jedan veliki ždrijebac.
Sada sam mu ja upao u ralje. Sjedio je za svojim pisaćim stolom, bez sakoa
i rukava košulje zavrnutih gotovo do ramena. Bio je ćelav kao jaje, s
naslagama sala oko struka kao i u svih mišićavih tipova kad zađu u srednje
godine. Oči je imao riblje, vodenastosive. Veliki mu je nos bio išaran crvenim
žilicama. Ispijao je kavu nimalo tiho. Kratke, snažne ruke obrasle su mu sivim
dlakama. Iz ušiju mu je stršao čitav žbun sivih dlačica. Prekopavao je nešto po
stolu gledajući u Greena.
Green reče: – Od njega smo izvukli samo to da neće ništa reći. Onaj
telefonski broj nas je uputio k njemu. Dovezao se odnekale s autom, ali ne kaže
odakle. Prilično dobro poznaje Lennoxa ali neće reći kad ga je posljednji put
vidio.
– Misli da je strašna fora – reče Gregorius ravnodušno. – Sredit ćemo to –
rekao je kao da mu je to sasvim svejedno. Vjerojatno je i bilo tako. Nitko za
njega nije bio strašna fora. – Radi se o tome da tužilac već njuši novinske
naslove. Nimalo čudno kad uzmemo u obzir tko je stari te ženske. Najbolje će
biti da mu dovedemo tog tipa.
Pogledao je u mene kao da sam opušak cigarete ili prazna stolica. Samo
nešto što se nalazi u smjeru njegova pogleda, nešto što ga uopće ne zanima.
Dayton reče: – Sasvim je jasno da je pokušao stvoriti situaciju u kojoj
poslije može odbiti da odgovara. Citirao nam je zakone i provocirao me da ga
udesim.
Gregorius ga je gledao hladno. – Tko mu je skinuo lisice?
Green reče da je on to učinio.
– Stavite mu ih opet – reče Gregorius. – Čvrsto. Neka se uspravi.
Green mi počne stavljati lisice kad je Gregorius zarežao: – Na leđima. –
Green mi ukrsti ruke na leđima. Stolica na kojoj sam sjedio bila je tvrda.
– Stisni ih jače – reče Gregorius. – Neka mu se zarezu u meso.
Green ih stegne jače. Ruke su mi počele obamirati.
 Gregorius me napokon pogleda. – A sada govori. Samo brzo.
Nisam mu odgovorio. Naslonio se unazad i nacerio. Rukom je polako
dohvatio šalicu od kave. Malo se nagnuo naprijed. Šalica je jurnula da me
udari, ali sam se izmakao odskočivši sa stolice. Pao sam na rame, prevrnuo se
i polako ustao. Ruke su mi sad već sasvim utrnule. Nisam ih uopće osjećao.
Samo me je iznad lisica počelo boljeti.
Green mi pomože natrag do stolice. Mokra mrlja od kave širila se po
naslonu i po stolici, ali je najviše umrljala pod.
– Ne voli kavu – reče Gregorius. – Hitar kao zec. Brzo reagira. Dobri
refleksi.
Nitko ne reče ništa. Gregorius me promatrao ribljim očima.
– Ovdje, moj gospodine, detektivska dozvola ne znači ništa više od
posjetnice. Zini, da čujemo izjavu, najprije usmenu. Poslije ćemo sve to
zapisati. I to lijepo po redu. Sve o tvojem kretanju od, recimo, deset navečer
pa do sada. Najozbiljnije mislim, baš sve. Ovaj odjel istražuje umorstvo, a
glavni osumnjičeni nedostaje. Ti si povezan s njim. Tip je ulovio ženu u
prijevari, zdrobio joj glavu sve do kaše od mesa, kostiju i krvave kose. I to
brončanim kipom, kako je to uobičajeno. Nije baš originalan način, ali
pouzdan. Ako misliš da će meni svaki prokleti privatni detektiv govoriti što je
zakon, na gadan si se put uputio, kolega. Nikakva policija ne može kod nas
djelovati po zakonima. Ti nešto znaš, a ja bih to htio znati. Možeš reći da ne
znaš, ali neću u to povjerovati. Nisi ni rekao da ne znaš. Ne možeš ti meni ništa
sakriti, druškane. Ne bi ti to vrijedilo ni pišljiva boba. Hajde sad, pričaj!
– Hoćete li mi skinuti lisice, šefe? – upitah. – Mislim, ako dam izjavu.
– Možda. Ne zavlači.
– Kad bih vam rekao da u posljednja dvadeset i četiri sata nisam Lennoxa
vidio, nisam govorio s njim i nemam pojma gdje bi on mogao biti – da li biste
time bili zadovoljni, šefe?
– Možda – kad bih u to vjerovao.
– A kad bih vam rekao da ga jesam vidio, i to i gdje i kada, ali da nisam
imao pojma da li je on nekoga ubio, niti da je uopće učinjen ikakav zločin, i da
osim toga nemam pojma gdje bi on sada mogao biti – vi ne biste bili
zadovoljni, zar ne?
– Ako bi pričao detaljnije, možda bih saslušao. Recimo o tome gdje, kada,
kakav je bio, o čemu ste govorili, kamo se uputio. To bi možda već moglo u
nešto narasti.
– Na vaš način – rekoh – to bi naraslo u to da sam ja sukrivac.
 Zategli su mu se čeljusni mišići, a oči su mu poprimile boju prljavog leda.
– Dakle?
– Ne znam – rekoh. – Trebam pravni savjet. Rado bih s vama surađivao.
Kako bi bilo da netko iz Okružnog tužilaštva prisustvuje ovome?
(Nasmijao se kratkim i promuklim smijehom. Naglo je umuknuo!) Ustao je
polako i obišao stol. Nagnuo se prema meni, opirući se velikom rukom o stol i
osmjehnuo se. Zatim me je, ne mijenjajući izraz lica, odalamio šakom sa strane
po vratu, kao komadom željeza.
Zamah udarca nije bio veći od dvadesetak centimetara. Gotovo mi je
otkinuo glavu. U usta mi se popela žuč. Osjetio sam da je pomiješana s krvlju.
Oglušio sam, samo su mi zvona tutnjala u glavi. Nagnuo se nad mene, još
nasmiješen i lijevom rukom oslonjen na stol. Glas mu je dolazio odnekud iz
daljine.
– Ponekad sam bio surov, ali sada već starim. Dobit ćeš ti i bolje, ali ne od
mene. Imamo mi u mjesnim zatvorima momke koji bi trebali raditi sa stokom.
Možda ih ne bismo trebali imati, jer to nisu ljubazni, uglađeni i napudrani
boksači kao ovaj tu Dayton. Nemaju ni četvoro djece ni vrt s ružama kao
Green. Drukčije se zabavljaju. Svaki na svoj način. Imaš li još takvih
smiješnih ideja i što bi još htio reći, ako ti je uopće još stalo do toga da nešto
kažeš?
– Ne dok imam lisice, šefe. – Boljela me je svaka riječ koju sam izgovorio.
Još se jače nagnuo nada me, osjetio sam njegov znoj i smrad po
pokvarenosti. Onda se uspravio, vratio za stol i spustio u naslonjač svoju
nabijenu stražnjicu. U ruku je uzeo trokut i prešao prstom po jednom njegovu
bridu, oprezno kao da je nož. Pogledao je Greena.
– Što čekate, narednice?
– Nalog. – Green je tu riječ procijedio kao da mu se gadi i sam njezin zvuk.
– Zar vam mora sve biti rečeno? Vi ste iskusan čovjek, tako barem piše u
kartoteci. Zahtijevam potanku izjavu o svemu što je radio posljednja dvadeset
i četiri sata. Možda i dulje, ali za sada neka bude toliko. I to, za svaku minutu
želim znati što je bilo. Izjavu neka potpiše pred svjedocima. Želim je imati u
roku od dva sata. Onda ga dovedite ovamo, čistog, urednog i bez ikakvih
tragova. I još nešto, narednice ...
Zastao je i pogledao Greena pogledom od kojeg bi se smrznuo i tek pečeni
krumpir.
– ... ako budem još kada pristojno ispitivao nekog sumnjivca, nemojte tu
stajati i gledati me kao da sam mu otkinuo uho.
 – Razumijem – reče Green i okrenu se k meni. – Hajdemo! – obrecnu se
osorno.
Gregorius iskesi zube na mene. Doista bi ih trebao očistiti.
– Hajde odlazi druškane!
– Razumijem – rekoh pristojno. – Vjerojatno to niste namjeravali, ali učinili
ste mi uslugu. Uz astistenciju detektiva Daytona. Riješili ste mi problem, nitko
ne izdaje rado prijatelja, ali vama u ruke ne bih predao ni neprijatelja. Vi niste
samo gorila, vi ste potpuni nesposobnjaković. Ne znate voditi ni
najjednostavniju istragu. Kolebao sam se na oštrici noža i dašak bi me otpuhao
na koju stranu hoćete. Ali vi ste me morali zlostavljati, bacati na me kavu i
dijeliti svoje udarce, onda kad ne mogu ništa drugo do primiti ih. Od sada
nadalje neću vam reći ni koliko je sati.
Ne znam zašto je mirno sjedio i pustio me da govorim. Onda zareži – Ti si
samo mali pajkanomrzac, druškane. To je sve što si ti, njuškalo, običan mali
pajkanomrzac.
– Ima mjesta na kojima ne mrze pajkane, šefe. Ali na takvim mjestima vi ne
biste bili policajac.
I to je progutao. Možda bi progutao i više. Tada je zazvonio telefon na
njegovu stolu. Pogledao je u njega i dao znak. Dayton je brzo obišao oko stola
i podigao slušalicu.
Slušao je, mršteći lijepe obrve. Tiho je rekao: – Samo trenutak, molim.
Pružio je slušalicu Gregoriusu – Komesar Allbright, gospodine.
Gregorius se namršti. – Da? Što hoće taj gnusni kopilan? – Uzeo je
slušalicu, pričekao malo, ugladivši izraz lica. – Ovdje Gregorius, komesare.
Slušao je. – Da, on je ovdje u mojoj sobi, komesare. Postavio sam mu
nekoliko pitanja. Ne surađuje. Uopće ne želi surađivati... Kako sad to? –
Odjednom se namrgodio, lice mu se izbrazdalo tamnim borama. Čelo mu se
zacrveni od navale krvi. Ali glas mu se ni za dlaku nije izmijenio. – Ako je to
nalog, trebao bih ga primiti preko šefa detektiva, komesare... Jasno, držat ću ga
se dok ne bude potvrđen. Jasno ... Ma, ne. Nitko ga nije ni dirnuo ...
Razumijem. U redu.
Spustio je slušalicu na telefon. (Mislim da mu je ruka malo podrhtavala)
Prešao je očima preko mog lica, a onda pogleda Greena. –Skini te lisice –
reče bezbojnim glasom.
Green otključa lisice. Protrljao sam ruke, očekujući žmarce od
uspostavljanja cirkulacije.
– Odvedite ga u okružni zatvor – reče Gregorius polako. – Pod sumnjom za
umorstvo. Tužilac nam je oduzeo slučaj. Baš krasan sistem imamo ovdje!
Nitko se ne makne. Green je stajao ispred mene, glasno dišući. Gregorius
pogleda Daytona.
– Što još čekaš, žgoljo? Čekaš sladoled, možda? Dayton se zagrcnuo. –
Ništa mi niste naredili, gazda.
– Reci mi gospodine, prokletstvo! Gazda sam za narednike i one više od
njih. Ne za tebe, gnjido. Za tebe sam gospodin. Van!
– Razumijem, gospodine. – Dayton hitro kliznu kroz vrata. Gregorius ustade,
priđe prozoru i okrenu leđa sobi.
– Hajde kreći! – promrmlja mi Green u uho.
– Odvedite ga odavde dok mu nisam razbio njušku – reče Gregorius
prozoru.
Green ode vratima i otvori ih. Krenuo sam van. Odjednom Gregorius zalaje:
– Čekaj! Zatvori vrata!
Green ih zatvori i nasloni se na njih leđima.
–– Ti, dođi ovamo! – zalajao je Gregorius na mene. Nisam se ni pomaknuo.
Stajao sam i gledao ga. Ni Green se nije pomaknuo. Stanka je bila mučna.
Onda je Gregorius sasvim polako prešao sobu i postavio se preda me. Gurnuo
je svoje velike, snažne ruke u džepove i zanjihao se na petama.
Nitko ga neće ni dirnuti – reče ispod glasa, kao da govori sam sa sobom.
Oči su mu bile bezizražajne. Usta su mu se grčevito trzala?
Onda mi je pljunuo u lice.
Odkoračio je i rekao: – To bi bilo sve, hvala.
Okrenuo se i otišao natrag prozoru. Green opet otvori vrata.
Izišao sam tražeći svoju maramicu.
 8
Čelija broj tri u Odjelu za ubojstva ima dva uska ležaja, baš kao u vlaku, ali
kako odjel nije bio sasvim popunjen imao sam cijelu ćeliju samo za sebe. Na
Odjelu za ubojstva s čovjekom sasvim dobro postupaju. Dobiješ dva
pokrivača, ni prljava ni čista, kvrgavu strunjaču debelu nekoliko centimetara
koju staviš na ukrštene metalne prečke. Tu imaš engleski zahod, umivaonik,
papirne ručnike i sivi pješčani sapun. Čelija je čista i ne zaudara na
dezinficijense. Poslove obavljaju zatvorenici. Snabdjevanje novim
zatvorenicima je stalno i zadovoljavajuće.
Zatvorski službenici te osmotre, a oni imaju znalačke oči. Ako nisi psihopat
ili pijanac i ako se ne ponašaš na svoju ruku, možeš zadržati cigarete i šibice.
Dok nisi zaprimljen, nosiš svoju odjeću, a poslije toga oblačiš zatvoreničko
grubo platno, bez kravate, bez pojasa, bez vezica na cipelama. Sjediš na ležaju
i čekaš. Tamo i nemaš nikakva drugog posla.
U Odjelu za pijance nije tako dobro. Nema ležaja, nema stolica, nema
pokrivača, ničega nema. Ležiš na golom betonu. Sjediš na zahodu i povraćaš u
vlastito krilo. To je najdublja bijeda. Upoznao sam i to.
Iako je još bio dan, na stropu su gorjela svjetla. S unutarnje strane čeličnih
vrata ćelije nalazi se čelična mreža koja prekriva izdajnički prozorčić.
Svjetlima upravljaju s one strane metalnih vrata. Gase ih u deset uvečer. Nitko
ne dođe unutra, nitko ti ništa ne kaže. Možeš biti usred riječi dok čitaš članak u
časopisu, bez ikakva zvuka, ikakva škljocanja, bez upozorenja – odjednom
mrak. A onda do ljetnog svitanja nemaš što raditi osim da spavaš ako možeš,
da pušiš ako imaš što, i da razmišljaš, ako imaš o čemu, a da se zbog toga ne
osjećaš gore nego kad ne misliš uopće.
U zatvoru čovjek nema ličnosti. On je samo neznatan kotačić u dnevnom
redu i nekoliko bilježaka u kartoteci. Nitko ne mari za to da li ga tko voli ili
mrzi, kakav je, što je učinio od svojeg života. Nitko se ne kači za njega osim
ako sam ne stvara neprilike.
Nitko ga ne zlostavlja. Od njega traže jedino da mirno ode u pravu ćeliju i
da tamo bude miran. Nema se zbog čega ljutiti ili tući. Čuvari su mirni ljudi,
bez mržnje i bez sadizma. Sve one gluparije u kojima čitate o zatvorenicima
koji viču i zavijaju, udaraju o rešetke i žlicom vuku po njima, a čuvari onda
nahrupe unutra s pendrecima – sve se to odnosi na popravne zavode. Dobar
zatvor je jedno od najmirnijih mjesta na svijetu. Mogli biste se noću prošetati
nekim zatvorom, pogledati kroz rešetke i vidjeli biste hrpu smeđe odjeće ili
obraslu glavu, ili par očiju kako zuri u prazno. Možda biste čuli hrkanje.
Ponekad, ali rijetko mogli biste čuti i nečiju noćnu moru. U zatvoru život
zastaje, nema cilja ni svrhe. U nekoj biste drugoj ćeliji mogli vidjeti čovjeka
koji ne može spavati, a to i ne pokušava. Sjedi na rubu ležaja ništa ne radeći.
Gleda te, ili ne gleda. Gledaš ti njega. Ništa ti ne kaže, ni ti njemu ništa ne
kažeš. Nema se o čemu govoriti.
U kutu, iza bloka ćelija još su jedna željezna vrata koja vode u prostoriju za
prepoznavanje. Tu je umjesto jednog od zidova žičana mreža obojena crno. Na
stražnjem su zidu označene crte za visinu. Na stropu svjetla. Tamo, u pravilu,
ideš jutrom, nešto prije nego što šefu noćne smjene završava radno vrijeme.
Staneš pred oznake visine, svjetla su uperena u tebe, a tamo iza žičane mreže
nema svjetla. Ali je zato tamo mnogo ljudi, pajkani, detektivi, građani koji su
opljačkani, ili napadnuti, ili revolverom istjerani iz auta, ili im je oduzeta sva
ušteđevina. Ne vidiš ih i ne čuješ. Čuješ samo glas šefa noćne smjene. I to
jasno i glasno. Naređuje ti svaki korak kao da si dresirano pseto. On je
umoran, ciničan i nadležan. Režiser je predstave koja igra najdulje u povijesti,
ali njega već odavno ne zanima.
– U redu, ti. Stani uspravno. Uvuci trbuh. Bradu unutra. Ispravi ramena.
Glavu drži ravno. Gledaj ravno naprijed. Okreni se nalijevo. Nadesno. Opet
ravno i ispruži ruke. Dlanove gore. Dlanove dolje. Zavrni rukave. Nema
vidljivih ožiljaka. Kosa tamnosmeđa, malo siva. Oči smeđe. Visina metar
osamdeset i četiri. Težina oko sedamdeset i pet. Ime Philip Marlowe.
Zanimanje, privatni detektiv. Vidi, vidi, Marlowe, drago mi je. To je sve.
Sljedeći!
Drago je i meni, kapetane. Zahvaljujem na svemu. Zaboravio si narediti da
otvorim usta. Imam nekoliko lijepih plombi i prvorazrednu porculansku krunu.
I u nos si mi zaboravio pogledati. Imam tu unutra dosta ožiljaka za tebe.
Operacija nosne pregrade, kakav li je mesar bio taj tip! Tada su mu za to
trebala dva sata. Čuo sam da to sada operiraju za dvadesetak minuta. A to sam
zaradio u nogometu, kapetane. Krivo sam procijenio trenutak zaustavljanja
lopte, za dlaku. I blokirao sam tipu nogu – nakon što je već udario loptu.
Jedanaesterac, a sutradan su mi poslije operacije izvlačili iz nosa gotovo
toliko, jedanaest metara gaze skorjele od krvi, centimetar po centimetar. Ne
pretjerujem, kapetane. Samo vam kažem. Takve male stvari nešto i vrijede.
Trećeg dana usred prijepodneva čuvar je otključao vrata moje ćelije.
– Tu vam je odvjetnik. Ugasite čik – ne na podu.
Odbacih čik u zahod. Odveo me u sobu za posjete. Tamo je, gledajući kroz
prozor, stajao visok blijed, tamnokos čovjek. Na stolu se nalazila debela
smeđa torba za spise. Okrenuo se. Stajao je čekajući da se zatvore vrata. Onda
je sjeo blizu aktovke, s onu stranu hrastova stola, koji – onako prekriven
rezotinama – mora da je dospio iz Nojeve arke. I Noa ga je nabavio već
rabljenog. Odvjetnik otvori srebrnu dozu za cigarete, položi je pred sebe i
pogleda me.
– Sjedite, Marlowe. Želite li cigaretu? Zovem se Endicott. Sewell Endicott.
Naloženo mi je da vas zastupam, ali to vas neće ništa stajati. Pretpostavljam
da biste rado izišli odavde, je li tako?
Sjeo sam i uzeo cigaretu. On mi je pripali upaljačem.
– Drago mi je da vas vidim opet, Endicott. Sreli smo se već prije, dok ste
bili državni tužilac.
Kimnuo je. – Ne sjećam se, ali je sasvim moguće. – Osmjehnuo se sasvim
malo. – Taj mi položaj nije baš odgovarao. Vjerojatno nemam osobine tigra
koje trebaju za to.
– Tko vas je uputio?
– Nisam ovlašten da vam to kažem. Ako me uzmete za svog branitelja,
honorar će mi isplatiti.
– Pretpostavljam da to znači da su ga ulovili.
Samo je zurio u mene. Povukao sam dim. Bila je to jedna od onih cigareta s
filtrom. Imala je okus guste magle procijeđene kroz pamuk.
– Ako mislite Lennoxa – reče on – a zasigurno njega mislite, ne, nisu ga
ulovili.
– Čemu ta tajanstvenost, gospodine Endicott, oko toga tko vas šalje?
– Moj nalogodavac želi ostati anoniman. To je njegova privilegija. Primate
li me?
– Ne znam – rekoh. – Ako Lennoxa nisu ulovili, zašto me onda drže? Nitko
me nije ništa pitao, nitko mi nije ni prišao.
Namrštio se i pogledao u svoje fine, duge, bijele prste. – Slučaj je preuzeo
osobno državni tužilac Springer. Vjerojatno je previše zaposlen da bi vas
ispitivao. Ali vi imate pravo na saslušanje. Mogu vas izvući odavde s
jamčevinom i pozivanjem na Habeas corpus. Vjerojatno znate te zakone.
– Strpali su me pod sumnjom na ubojstvo.
Nestrpljivo je slegnuo ramenima. – To je samo koš za sve. Mogli su vas
strpati zbog džeparenja ili zbog bilo koje od tuceta drugih optužaba. Vjerojatno
smjeraju da vas optuže za pomaganje poslije djela. Vi ste nekamo odvezli
Lennoxa, zar ne?
 Nisam odgovorio. Bacio sam na pod bljutavu cigaretu i zgazio je. Endicott
ponovno slegnu ramenima i namršti se.
– Računajmo da jeste, tako da lakše možemo razgovarati. Da bi vam
dokazali suučesništvo, moraju dokazati namjeru. U ovom bi slučaju to značilo
vaše znanje o tome da je zločin učinjen i da je Lennox u bijegu. U svakom je
slučaju suučesništva moguće puštanje uz jamčevinu. Vi ste svakako materijalni
svjedok. U ovoj državi čovjek ne može biti u zatvoru kao materijalni svjedok,
osim ako to ne zahtijeva sud. Iako stručnjaci za paragrafe uvijek mogu naći
zakonski način da učine ono što žele.
– Aha – rekoh. – Detektiv po imenu Dayton me je mlatnuo. Šef Odjela za
umorstva po imenu Gregorius tresnuo je u mene šalicu kave i odalamio me po
vratu dovoljno jako da mi zdrobi arteriju – možete vidjeti da je još otečeno – a
kad ga je telefonski poziv komesara Allbrighta spriječio da me spremi na
otpad, pljunuo mi je u lice. Sasvim ste u pravu, gospodine Endicott. Stručnjaci
za paragrafe uvijek naprave što žele.
Napadno je pogledao na sat. – Želite li van uz jamčevinu, ili ne želite?
– Hvala. Ne želim. Kad nekoga puste uz jamčevinu, uvijek u očima javnosti
djeluje napola kriv. Ako se poslije izvuče, znači da ima bistrog odvjetnika.
– To je glupo – reče on nestrpljivo.
– U redu, glupo je. Ja sam glup. Inače ne bih bio ovdje. Ako ste u kontaktu s
Lennoxom, recite mu da se ne brine za mene.
Nisam zbog njega ovdje. Ovdje sam zbog sebe. Ne žalim se. To je dio
posla. Posao mi je takav da mi ljudi dolaze s neprilikama, S velikim ili malim,
ali uvijek s neprilikama koje ne žele dijeliti s policijom. Kud bi oni dospjeli
ako bi me svaki snagator s policijskim štitom mogao baciti na tlo i izvrnuti mi
crijeva?
– Vidim kud smjerate – reče polako. – Ali dopustite da vas malo ispravim.
Nisam u vezi s Lennoxom. Jedva ga i poznajem. Kad bih znao gdje je Lennox,
ne bih taj podatak mogao zatajiti pred javnim tužiocem. Najviše što bih mogao
učiniti bilo bi da ga predam u dogovoreno vrijeme i na određenom mjestu,
nakon razgovora s njim.
– Nikome drugome ne bi palo na pamet da vas pošalje ovamo da mi
pomognete.
– Želite li reći da lažem?
– Ako se ne varam, vi ste iz Virginije, Endicott. U ovoj zemlji imamo neku
vrstu povijesne fiksne ideje o Virginijcima. Smatramo ih cvijetom južnjačkog
viteštva i časti.
 Osmjehnuo se. – Lijepo ste to rekli. Želio bih da je istina. Ali gubimo
vrijeme. Da imate imalo razuma, rekli biste policiji da cijelog tjedna niste
vidjeli Lennoxa. To ne treba biti istina. Poslije, pod zakletvom uvijek možete
ispričati cijelu istinu. Nema zakona po kojem se ne smije lagati policiji. Oni to
ionako očekuju. Draže im je ako im lažeš nego kad odbijaš odgovarati. To je
direktan izazov njihovu autoritetu. Što mislite da ćete time postići?
Nisam odgovorio. Nisam ni znao odgovor. Ustao je, posegnuo za šeširom,
zatvorio dozu za cigarete i spremio je u džep.
– Morali ste izvoditi veliku igru – reče ledeno. – Zakačiti se za svoja prava,
pričati o zakonima. Koliko čovjek može biti naivan, Marlowe? Čovjek kao što
ste vi, koji bi trebao znati kako se sa zakonima operira. Zakoni nisu pravda.
Oni su vrlo nesavršen mehanizam. Ako pritisneš točno na pravo dugme i ako
još imaš i sreće, možda ti se pokaže odgovarajuća pravda. Zakoni su uvijek
bili mehanizam i ništa drugo. Sigurni se da ne želite da vam se pomogne.
Dakle, odlazim. Možete me pozvati ako se predomislite.
– Izdrzat ću još dan ili dva. Ako ulove Terryja neće im biti važno kako je
pobjegao. Bit će im važan samo cirkus koji mogu napraviti od procesa.
Ubojstvo kćeri Harlana Pottera je udarni materijal za novine širom zemlje.
Javni dupolizac kao što je Springer može pomoću toga dokliziti do mjesta
državnog tužioca, odatle onda do guvernerova fotelja, a odatle... – zašutio sam
ostavivši da nedorečeno lebdi u zraku.
Endicott se naceri polaganim, podrugljivim smiješkom. – Čini se da ne znate
dovoljno o Harlanu Potteru – reče.
– A ako ne ulove Lennoxa, onda pogotovu neće htjeti da znaju kako je
pobjegao, gospodine Endicott. Htjeti će jedino da to sve što prije zaborave.
– Sve ste lijepo zamislili, zar ne, Marlowe?
– Imao sam vremena. O Harlanu Potteru znam samo to da je težak barem sto
milijuna dolara i da je vlasnik devet ili deset časopisa i novina. Što je s
publicitetom?
– Publicitetom? – glas mu se smrznuo izgovarajući to.
– Aha. Nitko me nije intervjuirao. Očekivao sam da ću ovime dići veliku
buku po novinama. Dobro za posao. Privatni detektiv odlazi radije u zatvor
nego da izda prijatelja.
Došao je do vrata i okrenuo se držeći rukom kvaku. – – Nasmijavate me,
Marlowe. Na neki ste način djetinjasti. Istina, sa sto milijuna može se kupiti
velik dio publiciteta. Ali se isto tako može, ako su dobro uloženi, kupiti još
veći dio šutnje. Otvorio je vrata i izišao. Onda je došao čuvar i odveo me
natrag u ćeliju br. 3 u Odjelu za umorstva.
– Čini mi se da nećeš dugo ostati tu kad imaš Endicotta – prijazno je rekao
zaključavajući me. Odgovorih mu da se nadam da je u pravu.
 9
U prvoj noćnoj smjeni čuvar je bio krupan, plavokos, širokih ramena i
prijazna osmijeha. Bio je srednjih godina i već je odavno prebolio oboje i
samilost i srdžbu. Želio je jedino osam sati mira i što se njega tiče, uvijek je i
bilo mirno. Otključao je vrata.
– Dobio si društvo. Momak iz tužilaštva. Nema spavanja, ha?
– Još je rano za mene. Koliko je sati?
– Deset i četrnaest – odgovorio je. Stajao je na pragu gledajući po ćeliji.
Jedan je pokrivač bio rasprostrt na donjem ležaju, a drugi složen kao jastuk. U
košu za otpatke bilo je nekoliko upotrijebljenih papirnih ručnika, a na rubu
umivaonika mali snop toaletnog papira. Zadovoljno je kimnuo.
– Imaš li ovdje nešto osobno?
– Samo sebe.
Vrata ćelije je ostavio otvorena. Išli smo tihim hodnikom do dizala i spustili
se u prijemnu kancelariju. Tamo je stajao debeljko u sivom odijelu, oslonjen o
stol pušio je lulu od kukuruzovine. Nokti su mu bili prljavi i smrdio je.
– Ja sam Spranklin, iz tužilaštva – reče tvrdim glasom. – Treba te gospodin
Grenz. – Posegnuo je rukom i iza svog boka izvukao lisice. – Hajde da te
izmjerim.
Čuvar i službenik prijemne kancelarije slatko se nasmiješe. – Što je Sprank?
Bojiš se da te ne tresne u dizalu?
– Ne želim nikakvih neprilika – zareži on. – Jednom mi je jedan pobjegao.
Namrtvo su me zezali zbog toga. Hajdemo, momče!
Službenik gurne pred njega formular i on potpiše širokim zamahom ruke. –
Nikad ne dajem nepotrebne šanse – reče. – Čovjek nikada ne zna što se sve
može dogoditi u ovom gradu.
Jedan je pajkan iz policijskih kola dovodio pijanca krvavih ušiju. Krenuli
smo do dizala.
– U gužvi si, momče – reče mi Spranklin kad smo ušli u dizalo. – U velikoj
gužvi. – Kao da se tome zbog nečega radovao. – U ovom se gradu lako nađeš u
grdnoj gužvi.
Liftboj je okrenuo glavu i promotrio me. Osmjehnuo sam se.
– Ne pokušavaj ništa, momče – reče mi Spranklin strogo, – Jednom sam u
jednoga pucao. Pokušao je pobjeći. Zezali su me namrtvo zbog toga.
– Uvijek dobijete zbog nečeg, zar ne?
Razmislio je. – Da – reče. – Ovako ili onako, uvijek te zezaju. Zeznuti grad,
to je. Nema poštovanja.
Izišli smo, i kroz dvostruka vrata ušli u tužilaštvo. Signalna je ploča bila
mrtva, uključene su bile samo noćne linije. Na stolicama u čekaonici nije bilo
nikoga. U samo nekoliko soba gorjelo je svjetlo. Spranklin otvori vrata male
osvijetljene sobe u kojoj se nalazio pisaći stol, kartoteka, jedna ili dvije
drvene stolice i zdepast čovjek snažne brade i glupih očiju. Lice mu je bilo
crveno i upravo je nešto gurao u ladicu svog pisaćeg stola.
– Mogli biste pokucati – obrecnuo se na Spranklina.
– Oprostite, gospodine Grenz – promumlja Spranklin. – Bavio sam se
zatvorenikom.
Gurnu me u sobu. – Mogu li mu skinuti lisice, gospodine Grenz?
– Ne znam koga ste mu ih đavola uopće stavili – reče Grenz kiselo. Gledao
je kako mi Spranklin otključava lisice. Imao je snop ključeva veličine
grapefruita i namučio se dok je našao pravu
– O kay, sad nestanite – reče Grenz. – Pričekajte vani da ga odvedete natrag.
– Upravo mi završava smjena, gospodine Grenz.
– Posao ti završava kada ja kažem da završava! Spranklin se zacrveni i
provuče svoju debelu stražnjicu kroz vrata. Grenz je gledao za njim divljim
pogledom, kad se vrata zatvoriše uperio je taj isti pogled u mene. Privukao
sam stolicu i sjeo.
– Nisam vam rekao da sjednete – zarežao je. Uzeo sam iz džepa cigaretu i
stavio je u usta.
– I nisam rekao da možete pušiti – zalajao je Grenz.
– U ćeliji mogu slobodno pušiti. Zašto ovdje ne bih smio?
– Zato jer je ovo moj ured. Ovdje ja određujem. – Oštar miris viskija
dopirao je preko stola.
– Trgnite brzo još jednu – rekoh. – Smirit će vas. Baš smo vas prekinuli kad
smo došli.
Leđa su mu se svom snagom uprla o naslon stolice. Lice mu je postalo
tamnocrveno. Zapalio sam šibicu i pripalio cigaretu.
Poslije duge šutnje Grenz reče mirno: – U redu, pametnjakoviću. Prava si
junačina, zar ne? Znaš li što? Ovamo dolaze tipovi svih veličina i svih oblika,
ali odavde izlaze svi jednake veličine – vrlo maleni. I samo jednog oblika –
svi pognuti.
– Zašto ste htjeli da me vidite, Grenz? I ne dajte se od mene smetati, samo vi
trgnite iz te boce, ako vam treba i ja poželim gutljaj kad sam umoran, nervozan
ili napet.
 – Uopće ne izgledate zabrinuti što ste u škripcu.
– I ne mislim da sam u škripcu.
– Mislit ćete, još i kako. Ali u međuvremenu mi dajte podrobnu izjavu.
Pružio je prst prema magnetofonu pokraj pisaćeg stola. – Sad ćemo snimiti,
a ujutro zapisati. Ako tužilac bude zadovoljan izjavom, možda vas pusti,
obećate li da nećete napustiti grad. Hajdemo!
Uključio je magnetofon. Glas mu je bio hladan, odlučan i najgadniji što je
mogao. Ali njegova je desna ruka stalno težila prema ladici pisaćeg stola. Još
je bio premlad da bi imao žilice na nosu, ali ih je ipak već imao, a i
bjeloočnice njegovih očiju bile su gadne boje.
– Već sam umoran od toga – rekoh.
– Od čega? – prasnuo je.
– Od tvrdih malih ljudi u tvrdim malim kancelarijama koji govore tvrde
male riječi koje baš ništa ne znače. Već sam pedeset i šest sati u ćeliji za
zločince. Nitko me nije izudarao, nitko nije na meni dokazivao kakav je
glavonja. To im ne treba. To oni drže na ledu dok im ne zatreba. A zbog čega
sam tamo? Zatvoren sam zbog sumnje. Kakav je to prokleti pravni sistem koji
dopušta da čovjeka strpaju u ćeliju za zločince zbog toga što jedan pajkan nije
dobio odgovor na svoje pitanje? Kakve je dokaze imao? Telefonski broj u
notesu. I što je htio dokazati time što me je zatvorio? Baš ništa, samo to da je
dovoljno moćan da me zatvori. I vi ste sasvim jednaki – želite me natjerati da
osjetim kakvu vi strahovitu moć imate u ovoj kutiji za cigarete koju nazivate
svojom kancelarijom. Šaljete onu prestrašenu babicu po mene usred noći.
Mislite li da mi se zato što sam pedeset i šest sati sjedio sam sa svojim
mislima u onoj ćeliji mozak sasvim zgrušao? Mislite li da ću vam se rasplakati
u naručju i moliti vas da me pomilujete, jer sam tako užasno sam u toj velikoj
strašnoj ćeliji? Ma, dajte, Grenz. Popijte to svoje piće i postanite čovjek, rado
ću povjerovati da samo obavljate svoj posao. Ali najprije maknite te boksače.
Ako ste dovoljno veliki ne trebate ih, ako ih trebate niste dovoljno veliki da
mene sredite.
Sjedio je tamo, slušao me i gledao. Onda se kiselo osmjehnio. – Krasan
govor – reče. – Sad ste ispustili paru i olakšali se, hajde da čujemo izjavu.
Želite li odgovarati na pitanja, ili da pričate sve po redu?
– Govorio sam zidu – rekoh. – Stvarao vjetar. Neću dati nikakvu izjavu. Vi
ste pravnik i znate da i ne moram.
– To je točno – reče on hladno. – Poznajem zakone. Poznajem i policijski
posao. Pružam vam mogućnost da se operete.
 Ako ne želite, baš me briga. Mogu vas sutra ujutro u deset pozvati na
propisno saslušanje. Možda vas puste uz kauciju, iako ću se boriti protiv,
dakle to će vam teško poći za rukom. Koštat će vas sve to, mnogo koštati. To je
jedan od načina da vas sredim.
– Pod kojom optužbom? – upitao sam ga.
– Paragraf trideset i dva. Suučesništvo poslije zločina. Gadno. To donosi
pet godina u Ouentinu.
– Bolje da prije ulovite Lennoxa – rekoh oprezno. (Crenz već ima nešto,
osjećao sam po njegovu ponašanju. Nisam znao koliko, ali nešto je bilo.)
Naslonio se unazad, uzeo olovku i polako je protrljao među dlanovima.
Onda se osmjehnuo. Bio je zadovoljan sam sa sobom.
– Lennox je čovjek koji se teško može sakriti, Marlowe. Za većinu drugih
ljudi potrebna nam je fotografija, i to dobra fotografija. Ali za takva tipa s
brazgotinom preko cijele jedne strane lica, ne treba nam. Da i ne spominjem
kosu koja je sijeda, a još nije prošao trideset petu. Imamo već četiri
svjedočenja, a možda i više.
– Svjedočenja o čemu? – Osjetih u ustima okus gorčine, kao od žuči onda
kad me je Gregorius udesio. To me podsjeti na vrat koji mi je još bio natečen i
bolan. Lagano sam ga dodirnuo?
–– Ne budite glupan, Marlowe. Sudac vrhovnog suda u San Diegu i njegova
žena slučajno su pratili sina i snahu na taj avion. Sve četvero su vidjeli
Lennoxa, a sučeva žena je zamijetila i kojim se autom dovezao i tko je bio s
njim. Zar još ne počinjete moliti krunicu?
– Lijepo – rekoh. – Kako ste ih našli?
– Specijalna obavijest preko radija i televizije. Sve što je trebalo bio je
samo podroban opis. Sudac se javio.
– Lijepo – prosudio sam. – Ali trebalo bi nešto malo više od toga, Grenz.
Trebate ga uhvatiti i dokazati da je učinio umorstvo. A zatim meni dokazati da
sam znao za to.
Zabubnjao je prstom po poleđini brzojava. – Mislim da ću ipak popiti
gutljaj – reče. – Previše radini noću.
Otvorio je ladicu i postavio bocu i čašu na stol. Natočio je do ruba i strusio
to u jednom gutljaju. – Sad je već bolje – reče. – Mnogo bolje. Oprostite, vas
ne mogu ponuditi dok ste zatvorenik. – Začepio je bocu i odgurnuo je, ali ne
predaleko od sebe. – Oh, da, trebamo dokazati, kao što kažete. No, a što biste
rekli na to da već imamo priznanje? Gadno, ha?
Po hrptenjači mi je puzao mali, ali vrlo hladan prst, kao neki ledeni kukac.
 – Što će vam onda moja izjava?
Nacerio se. – Volimo kad je sve čisto. Lennox će biti doveden i saslušan.
Trebamo sve što možemo dobiti. Od vas i ne tražimo mnogo da bismo vas
pustili – ako ćete surađivati.
Zurio sam u njega. Prelistavao je neke papire. Okrenuo se na stolici,
pogledao bocu i upotrijebio svu volju da je ne zgrabi. – Želite li cijeli libreto?
– reče odjednom zlobnim glasom. – U redu, pametnjakoviću, neka bude, da
vidite kako se ne zezam.
Nagnuo sam se k stolu i on pomisli da smjeram prema njegovoj boci.
Zgrabio ju je i spremio natrag u ladicu. Htio sam samo baciti čik u njegovu
pepeljaru. Opet sam se naslonio i pripalio još jednu. Stao je brzo govoriti.
– Lennox se iskrcao iz aviona u Mazatlanu, mjestu od približno trideset i pet
tisuća stanovnika. Nestao je na dva-tri sata, zatim se u Torreonu prijavio visok
muškarac tamne puti, crne kose i s ožiljcima, vjerojatno od noža, i to pod
imenom Silvano Rodriguez. Njegov je španjolski zvučao dobro, ali ne
dovoljno dobro za čovjeka s takvim imenom. Bio je previsok za Meksikanca
tako tamne kože. Pilot je javio o njemu. Policajci u Torreonu su bili prespori.
Meksički policajci nisu baš blistavi. Jedino znaju dobro pucati u ljude. Dok su
se snašli, onaj je tip iznajmio avion i odletio u planinsko mjestance Otatoclan,
ne baš poznato ljetovalište pri jezeru. Pilot iznajmljenog aviona je učio
pilotiranje u Texasu. Govorio je dobro engleski. Lennox se pravio da ne
razumije što mu ovaj govori.
– Ako je uistinu bio Lennox – upao sam.
– Polako, druškane. Bio je to Lennox, jasno. Dakle, iskrcao se u Otatoclanu
i prijavio se u tamošnjem hotelu kao Mario de Cerva. Uza se je imao pištolj,
mauser 7,65, što u Meksiku, naravno, ne znači baš mnogo. Ali pilotu se učinilo
da momak nije baš ispravan i prijavio ga je mjesnoj policiji. Oni su ga stali
nadzirati. Provjerili su stvar u Mexico Cityju i pokrenuli se.
Grenz uze u ruke ravnalo zagledavajuć ga. Besmislen pokret, osim ako nije
htio izbjeći da gleda u mene.
Rekao sam: – Aha. Pametan dečko, taj vaš pilot, i vrlo ljubazan sa
strankama. Priča smrdi.
Odjednom me pogleda. – Jedino želimo – reče suho – hitan postupak. Nalog
drugog stupnja, da ga lakše dobijemo. Ima tu nekih stvari u koje je bolje ne
upuštati se. Osim toga, obitelj je prilično utjecajna.
– Mislite na Harlana Pottera?
Brzo je kimnuo. – Što se mene tiče, stvar je bila zrela. Springer bi mogao
trljati ruke. Tu ima svega. Seks, skandal, novac, lijepa nevjerna žena, muž
ranjeni ratni heroj – vjerojatno je u ratu zaradio ožiljke – do đavola, to bi
tjedne i tjedne bilo na naslovnim stranicama. Rastrubilo bi se po cijeloj
zemlji. I brzo bi sve bilo sređeno. – Slegnuo je ramenima. – Ali u redu, ako šef
želi da bude ovako, neka bude. Hoću li dobiti tu izjavu? Okrenuo se
magnetofonu koji je cijelo vrijeme tiho brujao dok mu je sprijeda svjetlila
žaruljica.
– Isključite ga – rekoh.
Obrnuo se i dobacio mi bijesan pogled. – Zar vam se tako sviđa u zatvoru?
– Nije loše. Ne srećeš baš najbolje ljude, ali tko ih, do đavola, uopće želi?
Budite pametni, Grenz. Zar hoćete da budem potkazivač? Možda sam
tvrdoglav ili čak sentimentalan, ali sam isto tako i praktičan. Recimo, da vama
zatreba privatni detektiv – da, da, znam koliko bi vam to bilo mrsko – ali ipak,
pretpostavimo da bi to bilo za vas jedini izlaz. Biste li htjeli nekoga tko izdaje
prijatelje?
Pogledao me s mržnjom.
– Još nešto. Nije vam sinulo da je Lennoxova taktika bijega malo previše
prozirna? Da je htio da ga uhvate, ne bi si natovario sve te gnjavaže. A ako
nije htio da ga uhvate, dovoljno je bistar da se u Meksiku ne izdaje za
Meksikanca.
– I što to znači? – sada je Grenz već režao na mene.
– Znači to da me filate gluparijama koje ste sami izmislili i da nema nikakva
Rodrigueza obojene kose i nije bilo nikakvog Maria de Cerva u Otatoclanu i vi
ne znate gdje je Terry Lennox ništa više nego gdje je Crni gusar zakopao svoje
blago.
Opet je izvadio bocu. Natočio je i ispio u jednom gutljaju, brzo kao i prije.
Polako se opuštao. Obrnuo se na stolici i ugasio magnetofon.
– Rado bih te natjerao na saslušanje – reče reskim glasom. – Pripadaš u one
pametnjakoviće koje rado obrađujem. Ta će ti optužba dugo visiti nad glavom,
dragoviću moj. Hodat ćeš s njom, jesti s njom, spavati s njom. I kad sljedeći
put skreneš s tračnica, dokrajčit ćemo te zbog toga. A sada moram napraviti
nešto od čega mi se okreće želudac.
Zarovao je po ladici, izvukao list papira, okrenuo ga na drugu stranu i
potpisao. Odmah se vidi kad se neko potpisuje. To je poseban pokret rukom.
Zatim je ustao, obišao stol, otvorio vrata svoje sobice i zaderao se na
Spranklina.
Debeljko je sa sobom unio svoj smrad. Grenz mu dade papir.
 – Upravo sam potpisao vašu otpusnicu – reče. –– Ja sam javni činovnik i
ponekad imam neugodne dužnosti. Želite li znati zašto sam je potpisao?
Ustao sam.
– Ako mi želite reći.
– Lennoxov je slučaj završen, gospodine. Nema više Lennoxova slučaja.
Napisao je priznanje ovog popodneva u svojoj hotelskoj sobi i ustrijelio se. U
Otatoclanu, baš kao što sam rekao.
Stajao sam, zureći u prazno. Kutom očiju vidio sam Grenza kako se polako
odmiče kao da misli da ću ga udariti. Mora da sam tog trenutka izgledao
užasno. Onda se Grenz vratio za svoj pisaći stol, a Spranklin me zgrabio za
ruku.
– Hajde idemo – gotovo je zacvilio. – Čovjek napokon ipak želi biti noću
kod kuće.
Izišao sam za njim i zatvorio vrata. Zatvorio sam ih tiho kao da je u sobi
upravo netko umro?
 10
Izvukao sam kopiju popisa mojih stvari, odmaknuo je i potpisao original.
Potrpao sam sve natrag u džepove. Jedan je čovjek stajao naslonjen na kraj
pulta u prijemnoj kancelariji, kad sam se okrenuo, on se ispravi i oslovi me.
Bio je visok gotovo metar i devedeset i mršav kao motka.
– Trebate li vožnju do kuće?
Pri mutnom svjetlu izgledao je starmalo, umoran i ciničan, ali ne kao
varalica. – Koliko?
– Besplatno. Ja sam Lonnie Morgan iz „Journala”. Upravo sam gotov s
poslom.
– Aha, crna kronika – rekoh.
– Samo ovog tjedna. Obično imam gradsku vijećnicu. Izišli smo iz zgrade i
potražili auto na parkiralištu. Pogledao sam na nebo. Zvijezde su bile tamo, ali
bilo je previše blistavo. Noć je bila svježa, ugodna? Udahnuo sam duboko.
Zatim sam ušao u automobil i on me odvezao odatle.
– Stanujem tamo u Laurel Canvonu – rekoh. – Iskrcajte me tu negdje.
– Oni te dovezu unutra – reče – a kako ćeš doći kući nije ih briga. Ovaj me
slučaj zanima, zbog njegove odvratnosti.
– Čini se da nema više nikakva slučaja – rekoh. – Terry Lennox se popodne
ustrijelio. Tako kažu. Tako barem kažu.
– Vrlo zgodno – reče Lonnie Morgan zureći kroz prednje staklo. Auto je
klizio tihim ulicama. – To će im pomoći da učvrste zid.
– Kakav zid?
– Netko ograđuje zidom Lennoxov slučaj, Marlowe. Dovoljno ste bistri da
to vidite, zar ne? Nije dobio publicitet koji zaslužuje. Tužilac je večeras otišao
u Washington. Radi nekog sastanka. Okrenuo se od najslađega komadića slave
koji mu je dopao posljednjih godina. Zašto?
– Nema smisla da pitate mene. Ja sam bio u hladovini.
– Jer je tako naredio netko koga se isplati slušati, zbog toga. Ne mislim tu
direktno na pare. Netko mu je obećao nešto značajno, a samo jedna osoba ima
mogućnosti za to. Djevojčin otac.
Pomaknuo sam glavu u kut automobila i naslonio se. – Zvuči malo
nevjerojatno – rekoh. – A što je s novinama? Harlan Potter je vlasnik nekoliko
novina, ali što je s konkurencijom?
Pogledao me brzo veselim pogledom, pa se opet posvetio vožnji. – Jeste li
radili kada za novine?
 – Ne, nisam.
– Novinama vladaju i izdaju ih bogataši. A bogataši su svi članovi istoga
kluba. Naravno, postoji konkurencija, tvrda, oštra konkurencija za nakladu, za
prvu vijest, za ekskluzivne reportaže. Samo dotle dok to ne zadire u prestiž,
privilegije i poziciju vlasnika. Ako njima šteti, pada zavjesa. Zavjesa je, dragi
moj, pala i na Lennoxov slučaj. Taj bi slučaj, prijatelju, ako bi se u njega
dobro zahvatilo, prodao vrašku hrpu novina. Ima tu svega. Proces bi privukao
reportere iz svih krajeva. Ali kako je krenulo, procesa neće biti. Riješili su se
Lennoxa prije nego što je počeo. Kao što sam rekao, to je vrlo zgodno za
Harlana Potter a i njegovu obitelj.
Uspravio sam se i zagledao u njega.
– Mislite da je sve to namješteno? Podrugljivo je iskrivio usta.
– Sasvim je moguće da je Lennoxu netko pomogao da izvrši samoubojstvo.
Mali otpor pri hapšenju, možda. Meksički policajci imaju vrlo nervozne prste.
Da se kladimo u to da nitko nije prebrojio rupe od metaka.
– Mislim da niste u pravu – rekoh. – Poznavao sam Lennoxa prilično dobro.
On je sebe već odavno otpisao. Da su ga vratili ovamo živog, on bi im
prepustio da rade što žele. Natovarili bi mu ubojstvo bez predumišljaja.
Lonnie Morgan odmahne glavom. Znao sam što će reći, i rekao je: – Nikako.
Da ju je samo ustrijelio ili joj samo razbio lubanju, možda. Ali ovako je tu
bilo previše brutalnosti. Lice joj je bilo pretvoreno u kašu. Najmanje što bi
mogao dobiti bilo bi ubojstvo drugog stupnja, a i to bi još zaudaralo.
Rekoh: – Možda ste u pravu.
Opet me pogledao.
– Kažete da ste poznavali tog momka. Kako vam to sve ide uz njega?
– Umoran sam. Ne mogu misliti večeras.
Nastala je duga stanka. Onda je Lonnie Morgan tiho rekao: – Da sam neki
pametan momak, umjesto što sam samo običan novinar, vjerojatno bih
pomislio da je on uopće nije ubio.
– Prava pomisao.
Stavio je cigaretu u usta i zapalio je povukavši šibicom po komandnoj ploči.
Pusio je šutke, namrštena čela. Stigli smo u Laurel Canyon, rekao sam mu gdje
treba skrenuti s bulevara i gdje treba zaokrenuti u moju ulicu. Auto se teško
uspinjao uzbrdo i zaustavio se u podnožju drvenih stepenica.
Izišao sam.
– Hvala na vožnji, Morgan. Hoćete li popiti nešto?
– Drugi put. Vjerujem da biste danas radije bili sami. – Imam dovoljno
vremena za samoću. Prokleto mnogo.
– Morate se oprostiti od prijatelja – reče. – Zasigurno vam je bio prijatelj
kad ste se zbog njega dali strpati u bajbok.
– Tko kaže da sam se dao?
Osmjehnuo se lagano. – To što ne smijem pisati o tome ne znači da ne znam,
prijatelju. Do viđenja. Vidjet ćemo se.
Zatvorih vrata, a on okrene auto i odveze se nizbrdo. Kad su njegova zadnja
svjetla nestala iza ugla, popeo sam se uza stepenice, pokupio novine i
zakoračio u praznu kuću. Upalio sam sva svjetla i otvorio sve prozore. Unutra
je bilo zagušljivo.
Skuhao sam kavu, popio je i uzeo pet stotki iz kutije za kavu. Bile su čvrsto
zamotane i sa strane ugurane u kavu. Hodao sam gore-dolje sa šalicom kave u
ruci, uključio televizor, isključio ga, sjeo, ustao, pa opet sjeo. Prelistao sam
novine što su se nagomilale na stepenici pred kućom. Lennoxov je slučaj prvog
dana počeo naveliko, ali jutros je već nestao s prvih stranica. Objavili su
Sylvijinu sliku, ali Terryjevu nisu. Bila je tu i moja fotografija, neka za koju
nisam ni znao. „Privatni detektiv iz Los Angelesa, zadržan na saslušanju.” I
veliki snimak Lennoxove kuće u Encinu. U pseudoengleskom stilu, s velikim
šiljastim krovom, s toliko prozora da bi njihovo pranje stajalo sto komada.
Uzdizala se na brežuljku od dva jutra, što je za područje Los Angelesa prilično
zemljište. Uz to je bila i fotografija kuće za goste, minijature glavne zgrade.
Okružena drvećem. Obje fotografije su očito snimljene iz daljine, a onda
povećane i dotjerane. Nije bilo nijedne fotografije prostorije koju su novine
nazivale „mrtvačnicom”.
Sve sam to već vidio prije, u zatvoru, ali sam sada i čitao i gledao drugim
očima. Nisam doznao ništa, osim da je ubijena bogata i lijepa djevojka i da je
štampa lijepo isključena. Dakle, pritisak je vrlo brzo počeo djelovati. Dečki iz
Odjela za ubojstva mora da su nabrusili zube, ali uzalud. Poklapalo se. Ako je
Terry, te noći kad je ubijena, govorio s njenim ocem u Pasadeni, bilo je
najmanje tucet stražara već tamo na posjedu, prije nego što je uopće javljeno
policiji.
Nešto se ipak nije poklapalo – način kako je bila ubijena. Neka mi nitko ne
kaže da je to mogao učiniti Terry.
Ugasio sam svjetlo i sjeo do otvorenog prozora. Vani u grmlju kos je
zapjevao nekoliko trilera i sam sebe zadivio, a onda se spremio na spavanje.
Vrat me bolio, zato sam se obrijao, otuširao i otišao u krevet i tamo, ležeći
na leđima, osluškivao kao da ću izdaleka, iz tame, čuti glas, miran i strpljiv
glas, koji će mi sve objasniti. Nisam ga čuo i znao sam da ga i neću čuti. Nitko
mi neće razjasniti Lennoxov slučaj. Objašnjenje nije više potrebno. Ubojica je
priznao i sad je mrtav. Neće biti nikakve istrage.
Kao što je rekao Lonnie Morgan iz „Journala” – vrlo zgodno. Ako je Terry
Lennox ubio svoju ženu, sve je ispalo zgodno. Ne treba ga preslušavati i
izvlačiti na svjetlo dana sve nezgodne pojedinosti. Ako je nije ubio, isto je
zgodno. Mrtav čovjek je najbolje žrtveno janje na svijetu. Mrtvac nikada ne
govori
 11
Ujutro sam se, kao i uvijek, obrijao, obukao i odvezao uobičajenim putem u
grad, parkirao na uobičajenom mjestu, i ako je čuvar parkirališta nekim
slučajem znao da sam znamenita ličnost, on je to uspješno prikrio. Popeo sam
se gore, prošao hodnikom i izvadio ključeve da otključam vrata. Jedan zalizani
tamnoputan tip gledao je u mene.
– Vi ste Marlowe?
– Što onda?
– Ostanite gdje jeste – reče on. – Netko vas želi vidjeti. Odlijepio je leđa
od zida i lijeno se udaljio.
Ušao sam u kancelariju i pokupio poštu. Najviše omotnica bilo je na stolu,
gdje ih je stavila noćna čistačica. Otvorio sam omotnice nakon što sam otvorio
prozore, a kad sam odložio u stranu sve što me nije zanimalo gotovo ništa nije
ni ostalo. Uključio sam zvono na drugim vratima, napunio lulu, pripalio je i
onda samo sjedio tamo čekajući da netko pozove u pomoć.
Moje su misli o Terryju Lennoxu bile nekako udaljene. Nestajao je u
daljinama, bijela kosa, lice s ožiljkom, nježan šarm i neobična vrsta ponosa.
Nisam mu sudio, niti ga analizirao, kao što ga nikad nisam pitao kako je dobio
ožiljke ili kako se uopće moglo dogoditi da se oženi nekim kao što je Sylvia.
Bio je kao čovjek kojeg sretneš na brodu i zbližiš se s njim kao da ga odavno
dobro poznaješ, ali ga nikad stvarno ne upoznaš. Nestao je kao čovjek koji ti u
luci kaže do viđenja, daj piši, stari, a ti znaš da nećeš i da on neće. I uskoro ga
nikad više nećeš vidjeti. Ako ga i vidiš, bit će sasvim drukčiji, tek jedan od
kolega u klupskom automobilu. Kako posao? Oh, nije loše. Dobro izgledaš. Ti
također. Nabacio sam koji kilogram previše. Pa svi smo takvi, zar ne? Sjećaš
li se one plovidbe Franconiom ili kako se ono zvao brod? Oh, naravno, divna
plovidba, zar ne?
Vraga divna! Davež od dosade. S tim tipom si razgovarao samo zato jer nije
bilo ničeg drugog što bi te zanimalo. Možda je tako bilo i s Terryjem
Lennoxom i sa mnom. Ne, ne baš tako. U meni je dio njega. U njega sam uložio
novac, vrijeme i tri dana bajboka, da i ne spominjem to što sam dobio preko
čeljusti i po vratu, tako da i danas to osjećam čim zinem. Sada je mrtav i ne
mogu mu vratiti tih petsto papira. To me ozlovoljilo. Uvijek te ozlovolje
sitnarije.
Zvono na vratima i telefon su se oglasili istovremeno. Najprije sam
odgovorio na telefon, jer je zvono na vratima značilo samo to da je netko ušao
u moju tijesnu čekaonicu.
– Je li tamo gospodin Marlowe? Zove vas gospodin Endicott. Samo
trenutak, molim.
Oglasio se na liniji: – Ovdje Sewell Endicott – reče kao da nema pojma da
mi je ona šmizla od tajnice već rekla njegovo ime.
– Dobro jutro, gospodine Endicott.
– Drago mi je što su vas pustili. Vjerojatno ste došli k pameti i niste se
odupirali.
– Nisam došao k pameti. Stvar je bila samo u tvrdoglavosti.
– Vjerujem da vas time više neće uznemiravati. Ako slučajno ipak budu, i
ako zatrebate pomoć, samo me pozovite.
– Zašto bi? Čovjek je mrtav. Trebali bi se đavolski nagnjaviti da mi dokažu
kako smo bili zajedno. Zatim bi mi morali dokazati da sam znao o čemu se
radi. A osim toga moraju dokazati da je učinio zločin i onda pobjegao.
Pročistio je grlo. – Vjerojatno – reče oprezno – vam nisu rekli da je
potpisao priznanje.
– Rekli su mi, gospodine Endicott. Ali sada govorim s odvjetnikom. Da li bi
zvučalo jako neprikladno ako sugeriram da najprije moraju dokazati porijeklo
i vjerodostojnost tog priznanja?
– Bojim se da nemam vremena za pravničke razgovore – reče on oštro. –
Odlazim u Meksiko da obavim jednu žalosnu dužnost. Vjerojatno možete
pogoditi o čemu se radi.
– Oh. Ovisi o tome koga zastupate. Niste mi rekli, sjećate se?
– Vrlo se dobro sjećam. Dakle, do viđenja, Marlowe. Moja ponuda za
pomoć još vrijedi. Ali dopustite da vam dam i jedan mali savjet. Nemojte biti
previše sigurni da ste čisti. U velikom ste škripcu.
Zaklopio je. Oprezno sam položio slušalicu. Neko sam vrijeme sjedio
držeći ruku na njoj. Onda sam se prestao mrštiti, ustao sam i otvorio vrata
čekaonice.
Čovjek je sjedio kod prozora i listao časopis. Bio je odjeven u
modrikastosivo odijelo s jedva vidljivim svijetloplavim kvadratićima. Na
prekriženim je nogama imao crne cipele slične mokasinama, koje su isto tako
udobne, a ne trgaju nogavice nakon nekoliko koraka. Njegov bijeli rupčić bio
je uredno složen u džepiću sakoa, i iza njega su virile sunčane naočale. Imao je
gustu i tamnu kosu. I put mu je bila vrlo tamna. Podigao je svoje sjajne oči i
tanki mu se brčići rastegnuše u osmijeh. Kravatu je imao tamnosmeđu,
zavezanu u tanki čvor, na blistavo bijeloj košulji.
 Odložio je časopis. – Kakve nam bljuvotine serviraju ti idioti – reče. –
Čitao sam članak o Costedu. Da, oni znaju baš sve o Costedu. Baš kao što ja
znam sve o Heleni iz Troje.
– Što mogu učiniti za vas?
Na brzinu me odmjerio pogledom.
– Tarzan na velikom crvenom romobilu – reče.
– Što?
– Vi, Marlowe. Tarzan na velikom crvenom romobilu. Da li vas tambaju
mnogo?
– Tu i tamo. Što se to vas tiče?
– I nakon toga što je Allbright govorio s Gregoriusom?
– Ne. Nakon toga više ne.
On kratko kimnu. – Imali ste petlje da napujdate Allbrighta na tog kenjca.
– Pitao sam što se to vas tiče. Slučajno ne poznajem komesara Allbrighta i
ništa od njega nisam ni tražio. Zašto bi on bilo što učinio za mene?
Pogledao me kiselo. Polako je ustao, gipko kao pantera. Prošao je sobom i
pogledao u kancelariju. Dao mi je znak glavom i ušao. Tipovi takve vrste su
svuda, gdje se god zateknu, kao kod kuće. Ušao sam za njim i zatvorio vrata.
Stao je kod stola, ogledao se oko sebe, zabavljajući se.
– Bijedno! – reče. – Baš bijedno! Zašao sam za pisaći stol i čekao.
– Koliko zarađujete na mjesec, Marlowe? Nisam se dao smetati, zapalio
sam lulu i šutio.
– Zacijelo ne više od sedamdeset i pet – reče on. Spustio sam zapaljenu
šibicu u pepeljaru i otpuhnuo dim.
– Niskoristi, to ste vi, Marlowe. Sitna riba. Tako sitna da mi treba povećalo
da vas vidim.
Opet ništa ne rekoh.
– Vaši su osjećaji jeftini. Skroz ste jeftini. Družite se s nekim, popijete po
koje piće s tim tipom, ispričate koju šalu, gurnete mu koji dolar kad je potpuno
suh i već ste mu se prodali. Kao kakav školarac koji je pročitao Franka
Merriwella. Nemate ni volje, ni mozga, ni veza, ni znanja, samo se pravite i
očekujete da će se neko rasplakati nad vama. Tarzan na romobilu – ponovi i
nasmiješi se umorno. – Po mojem računu, vi ne vrijedite ni pišljiva boba.
Sagnuo se preko stola i udario me nadlanicom preko lica, učinio je to
nekako usput i kao da mu nije stalo, bez namjere da me povrijedi, a na licu mu
je još bio onaj umorni osmijeh. Onda je, kad se na to nisam ni pomaknuo,
polako sjeo, nalaktio se jedpom rukom na stol i naslonio svoju smeđu bradu na
smeđu ruku. Njegove oči blistave kao u ptice netremice su me promatrale, a u
njima nije bilo ničeg osim sjaja.
– Znate li tko sam, niskoristi?
– Ime vam je Menendez. Dečki vas zovu Mendy. Djelujete na Stripu, zar ne?
– Tako? A kako sam postao velika zvjerka?
– Ne znam. Vjerojatno ste počeli kao svodnik u nekom meksičkom hotelu.
Izvadio je iz džepa zlatnu dozu i zlatnim upaljačem pripalio smeđu cigaretu.
Otpuhnuo je oštar dim i kimnuo. Položio je zlatnu dozu za cigarete na stol i
pogladio je prstima.
– Ja sam veliki lupež, Marlowe. Mnogo zarađujem. Moram mnogo
zarađivati da bih mogao cijediti one tipove koje moram cijediti da bih mnogo
zarađivao i da bih mogao cijediti tipove koje moram. Imam kuću u Bel-Airu
koja stoji devedeset hiljki, a da bih je uredio potrošio sam i više od toga.
Imam dražesnu platinastu plavušu za ženu i dvoje djece u privatnim školama na
istoku. Moja žena ima sto i pedeset hiljki u draguljima i još sedamdeset i pet u
krznima i odjeći. Imam šefa posluge, dvije služavke, kuhara, šofera, ne
računajući gorilu koji me svuda prati. Svuda me rado dočekuju. Najbolje od
svega, najbolja hrana, najbolja odjeća, najbolji hotelski apartmani. Imam kuću
na Floridi i jahtu sa pet članova posade. Imam „bentley”, dva „cadillaca”,
„chrysler–karavan” i MG za svog sina. Za koju godinu i moja će curica dobiti
jednog. A što vi imate?
– Ne mnogo – rekoh. – Ove godine raspolažem kućom u kojoj stanujem
samo ja.
– Žena?
– Sam sam. Osim ovoga što tu vidite imam još tisuću i dvije stotine dolara u
banci i nekoliko tisuća u obveznicama. Zadovoljni odgovorom?
– Koliko ste najviše zaradili na jednom poslu?
– Osamsto i pedeset.
– Gospode, kako čovjek može biti tako jeftin?
– Prestanite izvoditi i recite što hoćete.
Ugasio je napola popušenu cigaretu i odmah pripalio drugu. Zavalio se na
naslon od stolice. Napućio je usne prema meni.
– Bili smo trojica u rovu – reče. – Paklenski je bilo hladno, svuda naokolo
snijeg. Jeli smo konzerve. Ledenu hranu. Padalo je nešto granata, ali više
topovske vatre. Bili smo modri od hladnoće, doslovno mislim modri. Randy
Starr, ja i taj Terry Lennox. Među nas tresne topovska granata i zbog nečeg ne
eksplodira. Mnogo štosova imaju te Švabe. Čudan smisao za humor. Ponekad
misliš da neće eksplodirati, a za tri sekunde ona se rasprsne. Terry ju je
zgrabio i izjurio iz rupe prije nego što smo se Randy i ja stigli pomaknuti. To
je bila brzina, momče, zaista. Kao vrstan nogometaš. Bacio se na tlo i odbacio
granatu od sebe, a ona se rasprsnula u zraku. Veći dio se razletio iznad njega, a
jedan ga je komad pogodio postrance u lice. Upravo su tada Švabe navalile i
kad smo se opet snašli nismo više bili tamo.
Menendez zašuti i zagleda se u mene sjajnim i mirnim pogledom svojih
tamnih očiju.
– Hvala što ste mi to ispričali – rekoh.
– Dobar ste slušalac, Marlowe. U redu ste. Randy i ja smo razgovarali o
tome i zaključili da je to što se dogodilo Terryju Lennoxu dovoljno da čovjeku
raznese mozak. Dugo smo mislili da je mrtav, ali nije bio. Švabe su ga
pokupile. Sređivali su ga godinu i pol. Dobro su ga skrpali, ali je rana bila
teška. Mnogo nas je stajalo da to saznamo, mnogo nas je stajalo da ga nađemo.
Ali mi smo mnogo i zaradili na crnoj burzi poslije rata. Mogli smo si to
priuštiti. Sve što je Terry imao od toga što je nama spasio život, bilo je pol
novog lica, bijela kosa i klupko slabih živaca. Vrativši se ovamo, prihvatio se
boce, tu i tamo bi ga strpali u zatvor, propadao je. Nešto ga je mučilo, a mi
nikad nismo saznali što je to? Onda smo saznali da se oženio onom
bogatašicom i da se visoko popeo. Zatim se on rastaje od nje, opet je na dnu,
pa se opet oženi njome, a zatim ona umire. Randy i ja nismo mogli ništa za
njega učiniti. Nije nam dopuštao, ako ne računam onaj poslić u Vegasu. A kad
je zapao u pravi škripac, nije došao k nama, došao je jednom niskoristi kao što
ste vi, jeftinom tipu s kojim se policajci poigravaju kako žele. A onda je on
umro, bez oproštaja od nas i ne dajući nam šansu da mu uzvratimo. Imam u
Meksiku znance koji bi ga mogli zauvijek sakriti. Izveo bih ga iz zemlje za
kraće vrijeme nego što dobrom kartašu treba da izmiješa karte. Ali on je
plačući došao k vama. Bijesnim zbog toga. K jeftinom niškoristi s kojim se
policajci poigravaju kako žele.
– Policajci se mogu sa svakim poigravati. Što želite da učinim u vezi s tim?
– Samo prestanite – reče Menendez tvrdo.
– Što da prestanem?
– Prestanite pokušavati izmusti novac ili slavu iz Lennoxova slučaja.
Gotovo je, svršeno. Terry je mrtav i mi ne želimo da ga itko dalje uznemirava.
Momak se već previše napatio.
– Razbojnik meka srca – rekoh. – Razdire me to.
– Začepi gubicu, niškoristi. Bolje začepi. Mendy Menendez ne raspravlja.
Samo naređuje. Pronađi neki drugi način da nagrabiš para. Jasno?
Ustao je. Razgovor je bio završen. Uzeo je rukavice. Od snježnobijele
svinjske kože. Nije izgledalo da su ikad prije bile nošene. Elegantna osoba, taj
Menendez. Ali uza sve to i vrlo neotesan.
– Ne tražim ja nikakvu slavu – rekoh. – Nitko mi nije ponudio ni pare. Zbog
čega i bi?
– Ne zezaj me, Marlowe. Nisi ostao tri dana u ledani samo zbog dobrog
srca. Platili su ti. Ništa ne kažem tko, ali naslućujem. A družba koju imam na
pameti ima toga i previše. Lennoxov je slučaj završen i mora ostati završen, pa
makar... – Naglo je zašutio i udario rukavicama o rub stola.
– Pa makar je on nije ubio – rekoh.
Njegovo je iznenađenje bilo prozirno kao pozlata na prstenu za hitno
vjenčanje. – Rado bih to pročešljao s tobom, niškoristi. Ali nema smisla. Kad
bi i imalo smisla – Terry je htio da bude ovako – zato neka tako i ostane.
Ne rekoh ništa. Nakon nekog se vremena polako nacerio.
– Tarzan na velikom crvenom romobilu – naglasio je. – – Pametnjaković.
Dopušta mi da dođem ovamo i gazim po njemu. Tip koji se iznajmljuje za
sitniž i dopušta svakome da se poigrava s njim. Bez love, bez obitelji, bez
moći, bez svega. Do viđenja, niškoristi!
Sjedio sam mirno, stisnuvši čeljust i zureći u bljesak njegove zlatne doze za
cigarete na rubu stola. Osjećao sam se starim i umornim. Polako sam ustao i
posegnuo za dozom.
– Zaboravili ste ovo – rekoh obišavši stol.
– Imam takvih pola tuceta – podrugujući se reče on. Kad sam mu prišao
dovoljnoblizu i pružio mu je, uzeo ju je u ruku kao usput.
– A što mislite o pola tuceta ovoga? – upitao sam i svom snagom ga udario
usred trbuha.
Previo se i zacvilio. Doza za cigarete mu pade na pod. Naslonio se na zid,
grčevito stišćući ruke. S mukom je hvatao zrak. Čelo mu je oblio znoj. Sasvim
polako i s velikim naporom on se uspravi tako da smo opet stajali oči u oči.
Prešao sam mu prstom po rubu čeljusti. Nije ni trepnuo. Napokon je uspio da
na svoje smeđe lice navuče smiješak.
– Nisam mislio da ima u tebi takvog nečeg – reče.
– Drugi put ponesi revolver – ili me ne zovi niškoristi.
– Imam ja tko mi nosi revolver.
– Povedi tog tipa sa sobom. Trebat će ti.
– Niste baš partner za svađu, Marlowe.
 Nogom sam pomaknuo zlatnu dozu prema sebi, sagnuo se, dohvatio je i dao
njemu. Spremio ju je u džep.
– Još nisam načistu s tobom – rekoh. – Ne znam zašto si gubio vrijeme
dolazeći k meni i natežući se sa mnom. To već mora da je dosadno. Sve su
velike zvjerke živa dosada. Kao kad kartaš, a u špilu imaš same asove. Imaš
sve, a nemaš nisla. Samo sjediš i diviš se sam sebi. Nije uopće čudno što
Terry Lennox nije od tebe zatražio pomoć. Bilo bi to isto kao da traži
pozajmicu od neke droce.
On si prstima nježno pritisne želudac.
– Žao mi je što si to rekao, niškoristi. Možda si dopuštaš previše.
Prišao je vratima i otvorio ih. Tjelohranitelj koji je bio tamo odmaknuo se
od zida i okrenuo se. Menendez mu je dao znak glavom. Tjelohranitelj uđe u
kancelariju, stade preda me gledajući me bezizražajno.
– Dobro ga pogledaj, Chick – reče mu Menendez. – Za svaki ga slučaj
dobro upamti. Lako moguće da ćete uskoro vas dvojica imati posla.
– Već sam ga vidio šefe – reče zalizani tamnoputan tip stisnutih usana i
stisnuta glasa kakav uvijek imaju takvi tipovi. – Ne brine me ni najmanje.
– Pazi da te ne tresne u crijeva – reče Menendez kiselo se osmjehujući. – S
njegovom se desnicom ne valja šaliti.
Tjelohranitelj se podrugljivo naceri prema meni. – Neće mi se moći toliko
približiti.
– Dakle, do viđenja, niškoristi – reče mi Menendez i iziđe.
– Vidjet ćemo se još – reče mi hladno tjelohranitelj. – Ja sam Chick
Agostino. Sad me poznaješ.
– Kao odbačenu novinsku stranicu – rekoh mu. – Upozori me da ti ne bih
stao na glavu.
Mišići čeljusti su mu se napeli. A onda se odjednom okrenuo i otišao za
gazdom.
Vrata s pneumatičnim zatvaračem su se polako zatvorila. Osluškivao sam,
ali nisam čuo njihove korake po stepenicama. Hodali su mekano kao mačke.
Samo da bih se uvjerio, nakon nekog sam vremena otvorio vrata i pogledao
van. Ali hodnik je bio potpuno prazan.
Otišao sam natrag do pisaćeg stola, sjedio neko vrijeme razmišljajući zašto
je tako znamenitom ovdašnjem gangsteru kao što je Menendez bilo vrijedno
truda da dođe osobno u moj ured i upozori me neka prestanem u to zabadati
nos. I to jedva minutu nakon što sam isto, samo drukčije izraženo, upozorenje
primio od Sewella Endicotta.
 Ništa nisam zaključio, pa se dosjetih zgodnom potezu. Podigao sam
slušalicu i naručio razgovor s Terrapin dubom u Las Vegasu, osobno Philip
Marlowe zove osobno Randyja Starra. Ništa. Gospodin Starr nije u gradu,
želim li razgovarati s bilo kim drugim? Ne, ne želim. Zapravo nisam baš ni
izgarao od želje da razgovaram s Randyjem Starrom. Samo mi je palo na
pamet. Predaleko je da bi me tresnuo.
Poslije toga se tri dana nije događalo ništa. Nitko me nije izmlatio, nitko
pucao na mene, nije mi nitko telefonirao, niti me upozoravao da ne zabadam
nos kamo ne treba. Nitko me nije unajmio da potražim zabludjelu kćer,
odbjeglu ženu, izgubljenu bisernu ogrlicu ili skrivenu oporuku. Samo sam
sjedio i buljio u zid. Lennoxov je slučaj umro gotovo isto tako naglo kao što se
i rodio. Bila je samo kratka procedura na koju me nisu ni pozvali. Održali su
to u neuobičajeno vrijeme, bez najave i bez porote. Sudac istražitelj je izjavio
da je smrt Sylvije Potter Westerheym di Georgio Lennox izazvana ubilačkom
namjerom njenog muža, Terencea Williama Lennoxa koji je nakon toga umro
izvan nadležnosti dotičnog istražnog suda. Vjerojatno su priznanje pročitali u
zapisnik. I vjerojatno je to priznanje bilo dovoljno vjerodostojno da zadovolji
suca.
Nakon toga su tijelo mogli pokopati. Nisu ga dovezli i lijes položili u
obiteljsku grobnicu. Nisu zvali novinare. Nitko nije dao intervju, pogotovu ne
Harlan Potter, koji nikada ne daje intervjue. Do njega je teško doći kao do
Dalaj Lame. Glavonje s hrpom milijuna žive neobičnim životom, iza zavjese
poslužitelja, tjelohranitelja, tajnica, odvjetnika i pokornih službenika.
Vjerojatno i oni jedu, spavaju, šišaju se i odijevaju. Ne možeš biti sasvim
siguran u to. Sve što čuješ ili čitaš o njima, servira ti klapa za odnose s
javnošću koja dobiva hrpu para kako bi stvorila i održavala naslikanu ličnost,
nešto jednostavno, čisto i oštro kao sterilna igla. To ne treba biti istina. Treba
samo odgovarati poznatim činjenicama, a poznate činjenice možeš nabrojiti na
prste jedne ruke.
Kasno popodne trećeg dana zazvonio je telefon i razgovarao sam s
čovjekom koji se predstavio kao Howard Spencer, predstavnik izdavačkog
poduzeća iz New Vorka koji je na kratkom poslovnom putovanju ovdje u
Kaliforniji, želio bi o nečemu razgovarati sa mnom, ako se možemo naći sutra
u jedanaest prije podne u baru hotela „Ritz-Beverly”.
Upitah ga o čemu se radi.
– O nečem vrlo delikatnom – reče – ali sasvim etičnom. Ako se ne budemo
sporazumjeli, platit ću vam za izgubljeno vrijeme, naravno.
 – Hvala, gospodine Spencer, ali nije potrebno. Je li me vama preporučio
netko koga poznajem?
– Netko tko zna prilično o vama – uključujući vaš nedavni sukob sa
zakonom, gospodine Marlowe. Mogu reći da je i mene to zainteresiralo. Moj
posao nije ni u kakvoj vezi s tim tragičnim slučajem. Samo što ... hajde da
porazgovaramo o tome uz piće, bolje nego preko telefona.
– Sigurni ste da želite imati posla s tipom koji je bio u bajboku?
Nasmijao se. I smijeh i glas bili su mu ugodni. Govorio je kao što su ljudi iz
New Yorka govorili nekad, prije nego što su počeli geački zavlačiti.
– Što se mene tiče, gospodine Marlowe, to je preporuka. Ne, da točnije
kažem, sama činjenica da ste bili, kao što vi kažete u bajboku, nego činjenica,
da tako kažem, što ste nevjerojatno šutljivi, pa i kad ste pod pritiskom.
Bio je od onih ljudi čiji je govor pun zareza, kao u teškim romanima. Čak i
preko telefona.
– U redu, gospodine Spencer. Bit ću tamo ujutro.
Zahvalio je i spustio slušalicu. Zapitao sam se tko me je uvukao u to.
Misleći da bi to mogao biti Sewell Endicott, telefonirao sam mu da saznam.
Ali nije ga bilo, cijelog je tjedna bio izvan grada i još nije došao. Zapravo,
nije ni važno. Čak se i u mojem poslu dogodi da postoji neki zadovoljan
klijent. A posao sam trebao, jer sam trebao novaca – barem sam tako mislio
dok nisam te večeri došao kući i zatekao pismo, a u njemu Madisonovu sliku.
 12
Pismo je bilo u crveno-bijeloj ptičjoj kućici za poštu u podnožju mojih
stepenica. Djetlić, koji se nalazio na vrhu kućice pričvršćen za pomično
kazalo, bio je uzdignut, ali čak ni to me ne bi navelo da pogledam u sandučić,
zato što nikad ne dobivani poštu na kućnu adresu. Ali djetlić je izgubio vršak
kljuna. Drvo je bilo svježe odlomljeno. Neki je bistar klinac opet gađao
atomskom puškom.
Na pismu je bila oznaka Correo Aereo i cijeli niz meksičkih maraka i
natpisa koje možda ne bih prepoznao da mi Meksiko nije bio stalno na pameti.
Žig nisam mogao razaznati. Bio je otisnut rukom i crnilo je gotovo nestalo.
Pismo je bilo debelo. Uspeo sam se stepenicama i sjeo u dnevnu sobu da ga
pročitam. Večer je bila vrlo tiha. Možda pismo od mrtvog čovjeka donosi sa
sobom svoju tišinu.
Počinjalo je bez datuma i uvoda.
Sjedim uz prozor na drugom katu, u sobi ne baš čistog hotela u mjestu
zvanom Otatoclan, planinskom mjestu uz jezero. Točno pod prozorom je
poštanski sandučić i kad dođe mozo s kavom koju sam naručio, dat ću mu
pismo da ga baci u sandučić, i to tako da mogu vidjeti kako ga drži u ruci i
kako ga ubacuje u otvor na sandučiću. Kad to učini, dobit će novčanicu od sto
pezosa, što je za njega vraški mnogo novaca.
Zašto ta petijancija? Vani stoji crni tip sa šiljastim cipelama i prljavom
košuljom i pazi na vrata. On nešto čeka, ne znam što, ali ne pušta me van. Nije
ni važno, samo da pošaljem pismo. Htio bih da dobijete taj novac, jer ga ja ne
trebam i jer bi ga sigurno ukrala ovdašnja žandarmerija. Primite ga kao ispriku
za sve neprilike koje ste samnom imali i kao znak poštovanja prema jednom
poštenjaku. Kao i obično, sve sam napravio pogrešno, ali još imam pištolj.
Naslućujem da ste s nečim već načistu. Mogao sam je ubiti, možda i jesam, ali
nikad ne bih mogao učiniti ono drugo. Takva mi brutalnost nije svojstvena.
Dakle, tu nešto smrdi. Ali nije važno, na kraju krajeva. Sada je važno da se
spriječi nepotreban i beskoristan skandal. Njezin otac i sestra nisu mi nikad
učinili nikakvo zlo. Neka mirno žive dalje svoj život, a meni se moj smučio.
Sylvia nije od mene učinila bijednika, ja sam to već bio. Ne znam točan
odgovor na pitanje zašto se Sylvia udala za mene. Vjerojatno je to bio samo
njezin hir. Barem je umrla mlada i lijepa. Kažu da pohota čini muškarca
starijim, a ženu održava mladom. Govore same gluposti. Kažu da su bogataši
od svega zaštićeni i da je u njihovu svijetu vječno proljeće. Živio sam među
njima, i oni se dosađuju i osamljeni su.
Napisao sam priznanje. Osjećam se ponešto slab i nešto više uplašen. U
knjigama čitaš o takvim situacijama, ali tamo ne piše istina. Kad se to tebi
dogodi, kad ne ostane ništa osim pištolja u džepu, kad si ulovljen u malom
prljavom hotelu u tuđoj zemlji i ostaje ti samo jedan put napolje – vjerujte mi,
prijatelju, nema u tome ništa uzvišeno ni dramatično. Samo sasvim očita gadost
i prljavština i sivilo i tuga.
No zaboravite na to i na mene. Ali prije toga popijte kod „Victora” gimlet i
za mene. A kad drugi put skuhate kavu, natočite šalicu za mene, dolijte malo
bourbona, pripalite mi cigaretu i položite je kraj šalice. A onda zaboravite sve.
S Terryjem Lennoxom je gotovo i točka. Ovo je oproštaj.
Netko kuca na vrata. Mislim da je to mozo s kavom. Ako nije, bit će
pucnjave. Volim, u pravilu, Meksikance, ali ne volim njihove zatvore.
Opraštam se. Terry.
To je bilo sve. Složio sam pismo i spremio ga natrag u omotnicu. Zacijelo je
bio mozo s kavom. Inače ne bih dobio ovo pismo. Pogotovu ne Madisonovu
sliku u njemu. Madisonova slika nalazi se na novčanici od pet tisuća dolara.
Položio sam pred sebe na stol zelenu i šuštavu novčanicu. Nisam nikad prije
vidio ni jednu. Ni većina ljudi koji rade u bankama nije ju vidjela. Vrlo
vjerojatno da ih tipovi kao što su Randy Starr i Menendez nose u svojoj
lisnici. Kad biste otišli u banku i zatražili jednu, oni je ne bi imali. Morali bi
je zatražiti iz savezne rezerve. To bi potrajalo danima. Nema više od tisuću
takvih u opticaju po cijelim Sjedinjenim Državama. Moja je sjajno izgledala.
Stvarala je nekakve vlastite sunčeve zrake.
Sjedio sam i dugo je gledao. Naposljetku sam je spremio u mapu za pisma i
otišao u kuhinju skuhati tu kavu. Učinio sam što je tražio od mene, pa bilo to
sentimentalno ili ne bilo. Natočio sam dvije šalice, dolio u njegovu malo
bourbona i postavio je na onu stranu stola za kojom je sjedio onog jutra prije
nego što sam ga odvezao na aerodrom. Zapalio sam mu cigaretu i položio je u
pepeljaru kraj šalice. Promatrao sam paru što se pušila iz šalice i tanku nit
dima što se uzdizao od cigarete. Vani u grmlju oglasila se ptica, tiho cvrkućući
nešto sama sebi i od vremena do vremena kratko zamahujući krilima.
Onda se iz kave nije više pušilo, iz cigarete se prestalo dimiti, ostao je
samo ugašeni opušak na rubu pepeljare. Bacio sam ga u smeće ispod sudopera.
Izlio sam kavu iz šalice, oprao je i spremio.
To je sve. Nije mi se činilo dovoljnim za pet tisuća dolara.
Poslije sam otišao u noćni kinematograf. Bez veze. Jedva da sam znao o
čemu se radi. Samo buka i velike glave. Kad sam se vratio kući, stavio sam
vrlo otupljujućeg Ruya Lopeza, ali ni to nije ništa promijenilo. Onda sam išao
u krevet.
Ali nisam spavao. U tri noću šetao sam tamo-amo i slušao Ha–čaturjana
kako radi u tvornici traktora. On to zove violinskim koncertom. Ja bih to
nazvao raštimanim ventilatorom, do đavola s njim.
Bijele su noći kod mene rijetka stvar kao debeli poštar. Da ne moram sutra
biti s Howardom Spencerom u „Ritz-Beverleyu”, dokrajčio bih bocu i namrtvo
se napio. A ako još kada vidim nekog finog momka u „Rolls-Royceu” zvanom
„Srebrni duh”, brzo ću odmagliti kud me noge nose. Nijedna zamka nije toliko
smrtonosna kao ona koju si sam namjestiš)
 13
U jedanaest sam u baru hotela „Ritz-Beverly” sjedio u separeu, trećem
zdesna kad se dolazi iz predvorja. Okrenut leđima zidu, mogao sam vidjeti
svakoga tko ulazi ili izlazi. Bilo je to kristalno jasno jutro, nikakva smoga ni
izmaglice, sunce je blistalo na površini bazena koji je počinjao s druge strane
staklenog zida bara i protezao se do kraja blagovaonice. Djevojka u bijelom
kupaćem kostimu blistavom kao koža, na sočnom tijelu, penje se na
skakaonicu. Gledao sam u traku bijele puti koja se vidjela između preplanulih
bedara i kupaćega kostima. Pohotno sam gledao. Onda mi nestade s vidokruga,
skrivena niskom strehom. Idućeg sam je trenutka opet vidio kako, okrenuvši se
u saltu, pada u vodu. Voda je prsnula tako visoko da su ulovljene sunčane zrake
tvorile dugu koja je bila gotovo jednako tako lijepa kao djevojka. Zatim se po
ljestvicama uspela iz vode, skinula bijelu kapu i raspustila svoju izbijeljenu
kosu. Odleluljala je svoju oblu pozadinu do bijelog stolića i sjela pokraj
manekenskog tipa u bijelim gimnastičkim hlačicama, sunčanim naočalama i sa
takvom ravnomjernom preplanulošću da nije mogao biti ništa drugo nego
unajmljenik koji pazi na bazen. Nagnuo se k njoj i potapšao je po bedru.
Razjapila je usta i nasmijala se. Tad je nestalo i mojeg zanimanja za nju.
Nisam čuo smijeh, ali taj otvor koji je nastao na njezinu licu kad je otklopila
zube, to mi je bilo dovoljno.
Bar je bio gotovo prazan. Tri separea dalje, dva su bezveznjaka prodavala
jedan drugome komadiće Twenty Century Foxa, služeći se gestama ruku i
laktovima umjesto novaca. Kraj sebe su na stolu imali telefon i svake su dvije-
tri minute izvodili igru oko toga koji će od njih nazvati Zanucka i saopćiti mu
bolju, vruću ideju. Bili su mladi, tamnoputni, oduševljeni i kipjeli su od
energije. U telefonski su razgovor unosili onoliko mišićne aktivnosti koliko bi
meni bilo dovoljno da donesem velikog debeljka stepenicama na četvrti kat.
Na barskoj je stolici sjedio tužan čovo razgovarajući s barmenom koji je
brisao čašu i slušao ga, s plastičnim smiješkom kakav si ljudi prilijepe na lice
da ne bi zavrištali. Čovo je bio srednjih godina, lijepo odjeven, i pijan. Htio je
pričati i ne bi se mogao zaustaviti, čak i da nije toliko želio govoriti. Bio je
uljudan i prijazan, i dok sam ga tako slušao činilo se da govori sasvim
razgovijetno, ali bilo je očito da je posegao za bocom još ujutro i da je neće
ispustiti dok ne zaspi. Tako će to s njim biti ostatak života, to i jest njegov
život. Zašto je takav postao ne možeš nikada saznati, jer i kad bi ti pričao o
tome ne bi uopće čuo istinu. U najboljem slučaju to bi bilo samo iskrivljeno
sjećanje na istinu koju je nekad znao. Takva tužnog čovu možeš naći u svakom
mirnom baru na svijetu.
Pogledah na sat, onaj je ugledni izdavač kasnio već dvadeset minuta.
Pričekat ću pol sata, pa idem. Ne valja kad ti stranka nametne uvjete. Ako
pomisli da se može poigravati s tobom, vjeruje da to mogu i drugi, pa te zbog
toga neće angažirati. A sada mi posao nije baš tako nužan da bih dopustio da
me vuče za uzde nekakav glavonja s Istoka, neka važna ličnost koja ima na
osamdeset petom katu uredske prostorije optočene drvom, s hrpom tastera,
internim telefonom i tajnicom koja nosi Hattie Carnegie odjeću prikladnu za
poslovne djevojke i uz to dva velika oka s pogledom koji obećava. Takav tip
vas naruči za točno devet sati, a kada on uplovi tek dva sata kasnije, onda
dobiva napadaj uvrijeđenosti ako ga ne čekate sjedeći s umilnim smiješkom, i
tako pobijesni zbog uvrede njegovih organizacijskih sposobnosti, da ga samo
pet nedjelja na rivijeri Acapulca može vratiti u staru formu.
Stari je konobar protapkao kraj mene, odmjerivši usput moj viski s vodom.
Odmahnuh, a on kimnu sijedom glavom. Upravo u tom trenutku u bar je kročilo
Snoviđenje. Učinilo mi se da je odjednom utihnuo svaki zvuk, da su lajavci
prestali lajati, da je onaj brbljavi pijanac prestao brbljati i da je sve u tom
trenutku zastalo kao kad dirigent udari palicom o dirigentski pult i onda zastane
uzdignutih ruku.
Bila je vitka i prilično visoka, u bijelom lanenom kostimu, sa crno-bijelim
točkastim šalom oko vrata. Imala je svijetlozlaćanu kosu, kao što je imaju
princeze iz bajke. Ta se kosa boje blijedog zlata ugnijezdila pod njenim malim
šeširićem kao ptice u gnijezdu. Oči plave poput različka, rijetko lijepe boje, a
trepavice dugačke i možda malo presvijetle. Prišla je stolu preko puta, skinula
duge bijele rukavice, a stari joj konobar primakne stolicu onako kako je meni
nikada nijedan konobar neće primaći. Sjela je, gurnula rukavice u torbicu, pa
mu zahvalila blagim osmijehom tako blistave čistoće da je stari gotovo ostao
paraliziran. Nešto mu reče tihim glasom. On jurnu, lagano naklonjen. Izgledao
je usrećen kao da je dobio životnu narudžbu sam u nju. Uhvatila me kako
zurim. Samo je malo podigla pogled – i mene više nije bilo. No, ma gdje da
sam tad bio, još sam zadržavao dah.
Postoje plavuše i plavuše, i ta riječ danas ima već pomalo podrugljiv
prizvuk. Svaka je plavojka nešto posebno od drugih, osim možda onih metalnih
plavuša koje su plave kao pobijeljeni Zulu i za svakog upotrebljive poput
pločnika. Postoje male, slatke plavojke koje cvrkuću i trepere, a postoje
monumentalne plavuše koje te zgrabe jednim treptajem ledeno plavog oka.
Postoje plavuše koje te pogledavaju ispod oka, mirišu ljupko i dražesno,
objese ti se o ruku i uvijek su vrlo, vrlo umorne kad ih dopratiš kući. Takve
čine one bespomoćne kretnje i imaju prokleto beznadne glavobolje zbog kojih
bi im čovjek odalamio jednu preko lica, ali većinom nema sreće da za
glavobolju sazna prije no što u takvu plavušu investira svoj novac, svoje
vrijeme i svoje nade. Jer glavobolje su uvijek tu, spremne kao oružje koje ne
možeš ničim onesposobiti, smrtonosno poput bodeža ili Lukrecijinih otrova.
Zatim postoji mekana, podatljiva i alkoholizirana plavuša, kojoj je svejedno
što odjeva, samo neka je to kunino krzno, i svejedno joj je kuda ide samo da to
bude Starlight Roof i da tamo teče čisti šampanjac. Postoji i malecka, odlučna
plavuša, koja je pravi drugar, sama podmiruje svoj dio računa, puna je sunca i
zdravog razuma, temeljito poznaje džudo i može prevrnuti šofera kamiona
preko ramena, a da pritom ne ispusti više od jednog retka iz Saturday Review.
Ima i bljedolika, bledunjava plavuša, s anemijom koja nije fatalna ali je
neizlječiva. Vrlo je mlaka i vrlo malaksala, a govori tiho kao da joj glas
dopire tko zna odakle, i ne možeš je ni prstom dotaknuti, prvo zato što nećeš, a
drugo zato što čita „Pustu zemlju” ili Dantea u originalu, ili Kafku ili
Kierkegaarda, ili pak uči provansalski. Obožava muziku i kad Njujorška
filharmonija svira Hindemitha može ti reći koja od šest basističkih viola kasni
za četvrtinu takta. Čuo sam da to može i Toscanini. Dakle, ima ih bar dvoje.
I na kraju, ima i blistava plavuša, bujne vrste koja će preživjeti tri
gangsterska šefa i zatim se udati za nekoliko milijunaša, milijun po svakoj
glavi, i završit će u svijetloružičastoj vili na Cap d'Antibesu, s limuzinom „alfa
romeo”, zajedno sa šoferom i njegovim pomoćnikom i s hrpom ofucanih
aristokrata, a svime će upravljati s onom odsutnom ljubaznošću kojom neki
stari vojvoda kaže laku noć svojem starom batleru.
Snoviđenje koje je sjedilo preko puta nije pripadalo nijednoj toj vrsti,
nikakvoj na ovom svijetu. Ona se nije mogla svrstati u ladicu, bila je udaljena
i čista kao gorski potok, neodredljiva kao njegova boja još sam je gledao kad
mi glas kraj lakta reče.
– Užasno kasnim. Ispričavam se. Zadržalo me ovo – reče potapšavši
aktovku. – Ja sam Howard Spencer. Vi ste sigurno Marlowe.
Okrenuh glavu i pogledah ga. Bio je srednjih godina, prilično okruglast,
odjeven kao da mu do toga uopće nije bilo stalo, ali zato glatko izbrijan i
rijetke kose brižljivo začešljane uz glavu koja se poprilično širila od uha do
uha. Na sebi je imao upadljiv sako s dvostrukom dugmadi, kakav se ne viđa u
Kaliforniji, osim kad neki Bostonac dođe ovamo malo u obilazak. Imao je
naočale bez okvira i tapšao je po otrcanoj nabrekloj aktovki u kojoj je očito
bilo ovo o kojem je govorio.
– Tri sasvim svježa rukopisa. Romani. Bilo bi grozno da ih izgubim prije
nego što ih odbacimo.
Dao je znak starom konobaru koji je upravo odstupio, stavivši neko zeleno
piće na stol za kojim je sjedio moj san od plavuše.
– Sklon sam ginu s narančom. Glupo piće. Hoćete i vi? Dobro. Kimnuh i
stari konobar otplovi dalje. Pokazah na torbu i rekoh: – Kako znate da ćete ih
odbaciti?
– Da jesu nečemu, ne bi mi ih autori osobno donosili u hotel. Već bi ih imala
neka agencija u New Vorku.
– Zašto ste ih onda ipak uzeli?
– Djelomično zato da ih ne ražalostim. A djelomično zbog tisuću i jedne
vjerojatnosti, za koju žive svi izdavači. Najviše ipak zbog zabava na kojima ti
predstavljaju sve moguće ljude od kojih su neki već napisali roman, a ti si
upravo toliko natreskan da si dobronamjeran i pun ljubavi prema ljudskoj rasi,
pa im kažeš kako bi silno volio vidjeti rukopis. Onda ti ga donesu u hotel s
tako isforsiranom žurbom, da ga moraš i pročitati. Ipak, uvjeren sam da vas
baš ne zanimaju izdavački problemi.
Konobar donese piće. Spencer zgrabi svoje i otpije pozamašan gutljaj. Nije
zamijetio zlatno djevojče preko puta. Samo sam ga ja zanimao. Izvrstan je za
kontakte sa strankama.
– Kad pripada u posao – rekoh – i ja ponekad pročitam poneku knjigu.
– Jedan od naših najuglednijih pisaca je odavde – reče on kao usput. –
Možda ste čitali nešto njegovo. Roger Wade.
– Uh!
– Znam što hoćete reći – osmjehnuo se žalosno. – Ne marite za povijesne
romane. Ali oni se bijesno prodaju.
– Ništa nisam htio reći, gospodine Spencer. Jednom sam pročitao njegovu
knjigu. Za mene je to sranje. Ne bih smio tako govoriti, zar ne?
Nacerio se. – Ma, ne. Mnogi bi se ljudi složili s vama. Ipak, činjenica je da
su sada ti romani automatski bestseler. Svaki izdavač pri današnjim cijenama
nužno treba nekoliko takvih.
Pogledah zlatno djevojče. Popila je limunadu, ili što je to već bilo, i
pogledala na minijaturni ručni sat. Bar se polako punio, ali nije još bio bučan.
Ona dva bezveznjaka su još mahala rukama, a solo-trinker na barskom stolcu
imao je oko sebe još nekoliko kolega. Pogledah opet Howarda Spencera.
 – Ima li to veze s vašim problemom? – upitah ga. – Mislim, taj momak
Wade?
Kimnuo je. Odmjerio me pažljivo. – Recite mi nešto o sebi, Marlowe. Osim
ako vam se ta molba ne čini neumjesnom.
– A što to? Imam dozvolu privatnog detektiva i već neko vrijeme radim taj
posao. Ja sam vuk samotnjak, neoženjen, zašao sam u srednje godine, nisam
bogat. Nekoliko sam puta bio u zatvoru i ne bavim se razvodima. Volim piće i
žene i šah i još ponešto. Policajci me baš ne vole, ali ih poznajem nekoliko s
kojima to ipak nekako ide. Iz ove sam zemlje, rođen u Santa Rosi, oboje
roditelja mrtvi, nemam braće ni sestara. Ako me zatuku u mračnoj ulici, što se
događa u mojem poslu, a u ovo se vrijeme može dogoditi svakome u bilo
kojem poslu, pa i onima bez posla, dakle, ako se to dogodi nikome se neće
činiti da je njen, ili njegov, život ostao bez smisla.
– Jasno mi je – reče. – Ali sve to nije ono što bih htio znati.
Popio sam gin s narančom. Nije mi prijao. Nacerih mu se. – Nešto sam
propustio, gospodine Spencer. U džepu imam Madisonovu sliku.
– Madisonovu sliku? Bojim se da ne...
– Novčanica od pet tisuća dolara – rekoh. – Uvijek je imam uza se. Donosi
mi sreću.
– Bože moj! – reče prigušeno. – Zar to nije strašno opasno?
– Tko je ono rekao da se u jednoj točki sve opasnosti izjednačuju?
– Čini mi se Walter Bagehot. Mislio je na krovopokrivače tornjeva. – Opet
se nacerio. – Oprostite, ipak sam ja neki izdavač. Imate pravo, Marlowe.
Pokušat ću s vama. Ako ne, poslali bi me k vragu, zar ne?
I ja se njemu nacerih. Pozvao je konobara i naručio još jednu turu.
– Radi se o ovome – počeo je oprezno. – U gadnim smo neprilikama zbog
Rogera Wadea. Ne može završiti knjigu. Nema snage, nešto ga grize. Propada.
Divljački napadaji pijanstva i bijesa. Ponekad nestane na nekoliko dana.
Nedavno je gurnuo ženu niza stepenice i otpremio je u bolnicu sa pet
slomljenih rebara.
Među njima inače nema problema u uobičajenom smislu, uopće ih nema. On
jednostavno podivlja kad se napije.
Naslonio se unatrag snuždeno me gledajući. – Moramo dobiti tu knjigu. Jako
je trebamo. Donekle i moj posao ovisi o njoj. Gadno nam treba. Osim toga
rado bismo pomogli uspješnom piscu koji je sposoban za mnoge dobre stvari,
bolje od onih koje je već napisao. Nešto je tu nakrivo. Ovaj me put uopće ne
želi primiti. Čini mi se da to poprilično miriše na nešto gdje bi psihijatri imali
posla. Ali, gospođa Wade se ne slaže sa mnom. Uvjerena je da je on potpuno
zdrav, samo što ga nešto nasmrt ždere. Možda ga ucjenjuju. Wadeovi su u
braku pet godina. Možda ga nešto iz prošlosti muči. Možda je – sad samo
nagađam – to kakav bijeg poslije nesreće, za koju netko zna. Mi ne znamo što
bi to moglo biti. Ako se ispostavi da je to nešto za liječnika, u redu, to je
drugo... Ako nije, moramo znati. I voljni smo dobro platiti da to sredimo. Osim
toga moramo neodgodivo zaštititi gospođu Wade. Idući je put može ubiti.
Nikad se ne zna.
Stigla je druga runda pića. Ne dotičući svoje piće, promatrao sam ga kako u
jednom gutljaju sređuje svoju čašu. Pripalivši cigaretu, samo sam ga gledao.
– Vama ne treba detektiv – rekoh mu. – Vi trebate čarobnjaka. Kog đavola
mogu ja učiniti? Ako bih se našao tamo upravo u pravom trenutku, i ako nije
previše težak za mene, mogao bih ga strpati u krevet. Ali morao bih biti tamo u
pravom trenutku. Mogućnost za to je sto naprama jedan. Znate i sami.
– Vaše je građe – reče Spencer – ali nije u takvoj formi. I mogli biste biti
tamo sve vrijeme.
– Teško. Svi su pijanci otkačeni. Sigurno bi izabrao baš onaj trenutak kad
me nema. Nisam na iznajmljivanje, kao bolničar.
– Bolničar ne bi bio od koristi. Roger Wade je takav čovjek da ga ne bi htio.
On je vrlo talentiran momak koji je izgubio samokontrolu. Previše je novaca
nakupio pišući gluparije za bedake. Ali za pisca je jedini spas u pisanju. Ako
ima u njemu nešto, to će izići na vidjelo.
– U redu, oduševljava me – rekoh umorno. – Izvanredan je. Ali uz to i
prokleto opasan. Neka tajna ga proganja, pokušava to utopiti u alkoholu.
Gospodine Spencer, ne bavim se takvim problemima.
– Jasno mi je – pogledao je na sat i tako zabrinuto namrštio čelo da mu se
lice stisnulo te je izgledalo manje i starije. – No, nemojte mi zamjeriti što sam
pokušao.
Pružio je ruku prema nabrekloj aktovki. Pogledah u zlatno djevojče.
Spremala se da krene. Sjedokosi konobar je lebdio oko nje s računom. Dala
mu je novac i ljubazan smiješak od kojeg je sav zasjao kao da ga je dotakla
vilinska ruka. Navukla je rukavice, a konobar povuče stol da bi lakše mogla
izići.
Bacih pogled prema Spenceru. Mrštio se u praznu čašu na rubu stola. Torba
mu je bila na koljenima.
– Čujte – rekoh. – Ići ću da ga pogledam i pokušat ću prosuditi o njemu, ako
hoćete. Razgovarat ću sa ženom. Iako imam osjećaj da će me on izbaciti iz
kuće.
Glas koji nije bio Spencerov reče: – Ne, gospodine Marlowe, mislim da
neće to učiniti. Dapače, mislim da ćete mu se zasigurno svidjeti.
Žagledah se u par ljubičastomodrih očiju. Stajala je kraj stola. Nezgodno
sam zapeo za zid ustajući, drukčije se nisam mogao izvući.
– Molim, nemojte se dizati – reče ona glasom koji je bio satkan od iste tvari
kao i zlaćani ljetni oblaci. – Znam da vam dugujem ispriku, ali mislila sam
kako treba da vas malo osmotrim prije nego što vam se predstavim. Ja sam
Eileen Wade.
Spencer turobno reče: – Nije zainteresiran, Eileen.
Malo se osmjehnula. – Ne bih se složila s vama.
Uspravio sam se. Dotle sam stajao pognut, dišući otvorenim ustima kao
ushićena maturantica. Kakav komad! Ovako izbliza bila je doista nešto što te
ukoči na mjestu.
– Nisam rekao da nisam zainteresiran, gospođo Wade. Rekao sam, ili sam
htio reći, da mislim kako ništa ne mogu napraviti i da bih gadno pogriješio da
uopće pokušam. Mogao bih sve pokvariti.
Sad se sasvim uozbiljila. Smiješak nestade – Odlučujete previše brzo. Ljude
ne možete prosuđivati po tome što rade. Kad ih već prosuđujete, onda neka to
bude po tome kakvi su.
Lagano kimnuh. Jer to je bilo upravo ono što sam mislio o Terryju Lennoxu.
Gledajući činjenice, nije vrijedio ni pišljiva boba, osim onog bljeska
herojstva tamo u rovu – ako je Menendez pričao istinu – ali činjenice ne
pokazuju sve. Bio je čovjek kojeg moraš voljeli. Koliko ljudi čovjek u životu
sretne za koje bi to mogao reći?
– Zbog toga morate nekoga poznavati – dodala je ljubazno. – Do viđenja,
gospodine Marlowe! Ako se slučajno predomislite ... – rekla je, brzo otvorila
torbicu i dala mi posjetnicu. – I hvala vam što ste došli!
Kimunla je Spenceru i otišla. Gledao sam za njom niz bar i kroz zastakljeni
prolaz u blagovaonicu. Divno je nosila samu sebe. Gledao sam kako je
skrenula u prilazne arkade i vidio posljednji bljesak bijelog platna kad je
zamakla za ugao. Onda se spustih natrag na klupu i zgrabih gin s narančom.
Spencer me promatranju njegovim je očima bilo nečeg tvrdog.
– Dobro obavljeno – rekoh – ali ipak ste trebali ponekad pogledati prema
njoj. Takvo snoviđenje ne može nekome sjediti nasuprot dvadesetak minuta a
da ga ni ne opazi.
– Glupo od mene, zar ne? – pokušao se osmjehnuti, ali nije to iskreno želio.
Nije mu se sviđalo kako sam je gledao. – Ljudi svašta misle o privatnim
detektivima. Kad pomislim kako bi bilo da imam jednoga kod kuće...
– Nemojte uopće pomišljati na to da biste tako nešto imali kod kuće – rekoh.
– Radije zamišljajte nešto drugo. I bolje je da pokušate s nečim drugim nego
da mi servirate nevjerojatne priče o tome da bi bilo tko – bio pijan ili trijezan
– gurnuo takvu čaroliju niza stepenice i slomio joj pet rebara.
Zacrvenio se. Ruke mu grčevito stisnuše torbu. – Mislite da lažem?
– Što to mijenja? Odigrali ste svoje. Možda ste i vi malo zagrijani za nju.
Odjednom je ustao. – Ne sviđa mi se vaš ton – reče. – Nisam siguran da li
mi se vi uopće sviđate. Učinite mi uslugu i zaboravite na sve ovo. Mislim da
trebate biti plaćeni za izgubljeno vrijeme.
Spustio je na stol dvadeset dolara i još nešto sitno za konobara. Neko je
vrijeme stajao zureći u mene. Oči su mu sjale, a lice još bilo crveno. –
Oženjen sam i imam četvoro djece – reče iznenada.
– Čestitam!
Protisnuo je nešto nerazgovijetno, okrenuo se i otišao. Vrlo je brzo otišao.
Gledao sam za njim neko vrijeme. Popio sam ostatak svojeg pića, izvadio
kutiju cigareta, izvukao jednu, nataknuo je u usta i pripalio. Stari konobar priđe
gledajući u novac.
– Želite li da vam doneseni još nešto, molim lijepo?
– Ništa. Ostatak je sav za vas.
Hitro je pokupio novac. – Ovdje ima dvadeset dolara, gospodine. Mora da
se gospodin zabunio.
– Zna čitati. Ostatak je vaš, rekao sam vam.
– Uistinu sam vrlo zahvalan, gospodine. Ako ste sigurni...
– Sasvim siguran.
Odlazio je, zabrinuto kimajući.
Bar se punio. Ušle su dvije bujne poludjevice čavrljajući i mašući.
Poznavale su ona dva tipa u separeu. Zrakom su počele zvrjati pusice i
grimiznocrveni nokti.
Popušio sam pol cigarete, zurio u prazno i onda odlučio da krenem. Okrenuo
sam se da pokupim cigarete, kad me nešto otraga snažno udari. Samo mi je još
to trebalo. Osvrnuo sam se i ugledao nacereno lice pozamašnog snagatora. Tip
je imao na sebi flanelsko odijelo koje bi prikladnije pristajalo trokrilnom
ormaru. Ruku je držao kao junak iz crtica, napinjući mišiće i cereći se
osmijehom nepobjedivog, tipa koji nikad ne odustaje.
Zgrabio sam ga za ispruženu ruku i svinuo mu je. – Glavni si, zar ne? Prolazi
nisu dovoljno široki za tebe?
Otresao je ruku i napeo se. – Ne napuhavaj se, mali. Mogao bih ti naravnati
čeljust.
– Ha, ha! Mogao bi ti igrati centarfora za Yankeeje i bobi-štapićem srediti
utakmicu.
Stisnuo je golemu pesnicu.
– Dušo, misli na svoje lijepe nokte – rekoh mu. Ovladao je sobom. – Idi do
đavola, mamlazu jedan! – nacerio se. – Vidjet ćeš drugi put kad sasvim
izgubim pamet.
– Zar imaš što izgubiti?
– Daj, skini mi se! – zarežao je. – Još jedan štos i zatrebat će ti nova
proteza.
Nacerih mu se. – Telefoniraj mi, glavonjo! Ali smisli neki bolji dijalog.
Izraz lica mu se promijeni. Nasmije se. – Ti si s filma, drugar, zar ne?
– Ne, samo s plakata.
– Vidjet ćemo se u policijskoj kartoteci, stari – reče i ode i dalje se
smješkajući.
Bilo je to vrlo glupo, ali bar sam malo ispuhao osjećaj. Otišao sam Kroz
prolaz i kroz predvorje hotela do glavnog izlaza. Zastao sam i nataknuo
sunčane naočale. Tek kad sam sjeo u automobil, sjetio sam se da pogledam
posjetnicu koju mi je dala Eileen Wade. Utisnutim slovima bila je ispisana
samo adresa i broj telefona. Gospodin i gospođa Roger Stearns Wade, 1247
Idle Valley Road. Telefon 5–6324.
Prilično sam dobro poznavao Idle Valley, znao sam da se dosta toga
promijenilo od vremena kad su tamo imali vratare, privatnu policijsku službu,
kockarnicu na jezeru i cure po pedeset dolara. Čiste pare su preuzele parcelu
uz jezero kad je zatvorena kockarnica. Čiste pare ostvaruju snove dioničara.
Sad jezero i sve oko njega pripada istom klubu i ako te nisu primili u klub nisi
mogao uživati ni u jezeru. Bilo je to ekskluzivno mjesto, ne samo po skupoći.
Pripadao sam u Idle Valley, baš kao luk u voćni kup.
Predvečer mi je telefonirao Howard Spencer. Prošao ga je bijes i htio se
ispričati ako se nije dobro ponašao htio je znati jesam li se predomislio?
– Ići ću da ga vidim ako me on pozove. Inače ne.
– Jasno mi je. Uz dobar honorar...
– Gledajte, Spencer! – rekoh nestrpljivo. – Ne možete unajmiti sudbinu. Ako
ga se gospođa Wade boji, neka se odseli. Nitko je ne može dvadeset i četiri
sata na dan štititi od vlastitog muža. Nema na svijetu mogućnosti za to. Ali to
nije sve što vi želite. Htjeli biste saznati zašto, kada i kako je momak
zabrazdio, i srediti stvar da to ne učini opet, barem ne dok ne završi tu knjigu.
A to ovisi samo o njemu. Ako želi tu prokletu knjigu napisati kako treba,
ostavit će bocu dok je ne napiše. Vi želite prokleto previše.
– Sve to ide zajedno – reče. – Sve je to jedan te isti problem. Ali čini mi se
da razumijem. Malo je to previše profinjeno za vaš način rada. Dakle, do
viđenja! Večeras letim natrag u New York.
– Sretan vam put!
Zahvalio mi je i zaklopio slušalicu. Zaboravio sam mu reći da sam dvadeset
dolara dao konobaru. Prernišljao sam da li da mu telefoniram i to mu kažem,
ali pomislih da je i ovako dovoljno nesretan.
Zatvorih svoj ured i uputih se „Victoru” da popijem gimlet kao što me Terry
zamolio u pismu. Onda sam se predomislio. Nisam se osjećao dovoljno
sentimentalnim za to. Radije odoh k „Lawryju” gdje sam popio martini i pojeo
rebra sa žgancima.
Kad sam se vratio kući, uključio sam televizor i gledao boks. Ništa naročito,
sami plesači koji bi više voljeli raditi za Arthura Murraya. Samo su se muvali
i poskakivali gore-dolje praveći se da jedan drugog izbacuju iz ravnoteže. Ni
jedan od njih ne bi znao svojim udarcem čak ni probuditi bakicu koja drijema.
Publika je negodovala, sudac je stalno pljeskao rukama neka već jednom
počnu, ali oni su i dalje skakutali i muvali se pipkajući se ljevicama. Okrenuo
sam drugi kanal i gledao krimić. Radnja je tekla u garderobi, lica su bila
umorna, previše poznata i nimalo lijepa. Dijalozi napuhani, takve ni
„Monogram” ne bi upotrijebio. Detektiv je imao crnog poslužitelja koji mu je
trebao služiti za komične scene. Ali ga nije trebao, jer je i sam bio previše
komičan. Od reklama bi proplakala i koza uzgojena na bodljikavoj žici, a
pivske boce bi se raspuknule.
Isključio sam ga i popušio dugu, pravu, dobro smotanu cigaretu. Ugodno me
draškala. Bila je od finog duhana. Zaboravio sam pogledati koje je marke. Već
sam se spremio u krevet kad je telefonirao detektiv Green iz Odjela za
umorstva.
– Mislio sam da biste rado znali to da su vašeg prijatelja Lennoxa prije
nekoliko dana pokopali u onom meksičkom gradiću u kojemu je umro. Obitelj
je na pogrebu zastupao odvjetnik. Ovaj put ste imali sreće, Marlowe. Drugi put
prije razmislite nego što pomognete drugaru da zbriše iz zemlje.
– Koliko je imao rupa od metaka?
– Čemu to? – zarežao je. Neko je vrijeme potrajala tišina. Onda je rekao
vrlo, vrlo oprezno: – Jednu, barem mislim tako.
Obično je i to dovoljno da momku odnese glavu. Odvjetnik će donijeti
natrag pisma koja je imao u džepu. Želite li još nešto znati?
– Da, ali mi ne možete odgovoriti. Htio bih znati tko je ubio Lennoxovu
ženu.
– K vragu, zar vam Grenz nije rekao da je napisao priznanje. Bilo je i u
novinama. Zar više ne čitate novine?
– Hvala što ste me zvali, narednice. Bilo je to ljubazno od vas.
– Čujte, Marlowe! – reče on hrapavim glasom. – Ako imate neke glupe ideje
u vezi s ovim slučajem, mogli biste si natovariti hrpu neprilika, govoreći o
tome. Slučaj je završen, spakiran i spremljen u naftalin. To je za vas paklenska
sreća. Saučesništvo poslije ubojstva povlači pet godina u ovoj državi. I još
nešto ću vam reći. Već dugo sam pajkan i jedno sam dobro naučio, a to je da
čovjeka u bajbok ne trpa samo ono što je učinio. Prije će ga strpati način kako
to prikažu na sudu. Laku noć!
Tresnuo je slušalicom da mi je sve u uhu zazvonilo. Spustio sam svoju,
misleći o tome kako je pošten pajkan s lošom vijesti ipak gadna stvar. Jednako
kao i nepošten pajkan. Isto kao i bilo tko, uključivši i mene.
 14
Sutradan ujutro, upravo dok sam brisao pastu za brijanje iz uha, zazvoni na
vratima. Kad sam ih otvorio, ugledao sam par ljubičastomodrih očiju. Ovaj je
put bila u smeđoj platnenoj haljini, sa šalom u boji pimenta, ali bez naušnica i
šešira, izgledala je malo blijeda, ali ne tako kao da ju je netko gurnuo niza
stepenici, neodlučno mi se nasmiješla.
– Znam da vas nisam ovdje smjela smetati, gospodine Marlowe. Vjerojatno
još niste ni doručkovali. Ali nisam htjela doći u vaš ured, a telefonom nerado
razgovaram o osobnim stvarima.
– Naravno. Uđite, gospođo Wade! Jeste li za šalicu kave? Ušla je u dnevnu
sobu i sjela na kauč, uopće ne pogledavši oko sebe. Torbicu je držala na
koljenima i sjedila je stisnutih nogu. Djelovala je pomalo usiljeno. Otvorio
sam prozore, povukao rolete i odnio pepeljaru sa stolića pred nju.
– Hvala! Crnu kavu, molim. Bez šećera.
Otišao sam u kuhinju i zeleni metalni poslužavnik prekrio papirnatim
ubrusom. Sada je poslužavnik izgledao elegantan poput kakva visokog
celuloidnog ovratnika. Zgužvao sam ubrus i stavio na poslužavnik podmetač s
resicama, jednu od onih stvari koje sam dobio uz kuću kao i većinu namještaja.
Priredio sam dvije porculanske šalice, natočio kavu i odnio poslužavnik u
dnevnu sobu.
Srknula je.
– Baš je dobro – reče. – Kuhate finu kavu.
– Posljednji sam put s nekim pio kavu prije nego što sam otišao u zatvor –
rekoh. – Nadam se da znate da sam bio na ledu, gospođo Wade.
Kimnula je. – Naravno. Sumnjičili su vas da ste mu pomogli da pobjegne, je
li tako?
– Nisu to rekli. Našli su moj telefonski broj u notesu u njegovoj sobi.
Ispitivali su me, ja nisam odgovarao – uglavnom zbog načina kako su me
pitali. Ali vas to, mislim, ne zanima previše.
Pažljivo je položila šalicu na stol, naklonila se unazad i osmjehnula.
Ponudih je cigaretom.
– Hvala, ne pušim. Naravno, zanima me. Naš susjed je poznavao
Lennoxove, mora da je poludio. Nikad ne bih rekla da je takav.
Napunio sam široku lulu i zapalio je.
– Vjerojatno nije bio takav – rekoh. – U ratu je bio teško ranjen. Sad je
mrtav i svemu je kraj. Mislim da niste došli ovamo da bismo razgovarali o
tome.
Polako je odmahnula glavom.
– Bio je vaš prijatelj, gospodine Marlowe. Sigurno imate svoje mišljenje o
njemu. I čini mi se da ste odlučan čovjek.
Utisnuo sam duhan u lulu i još je jednom pripalio. Nikamo mi se nije žurilo
dok sam je tako gledao preko luke.
– Gledajte, gospođo Wade – rekao sam napokon – moje mišljenje ništa ne
mijenja. Svakog se dana događaju takve stvari.
Ljudi za koje to nikada ne biste povjerovali čine nevjerojatne zločine.
Ljubazne staričice truju cijele obitelji. Dobra djeca napadaju i pucaju.
Direktori banaka s besprijekornim karakteristikama za dvadeset godina službe,
pretvaraju se u pronevjeritelje. I uspješni i popularni, i po vanjskom izgledu
sretni pisci, opijaju se i otpremaju žene u bolnicu. QLnamo vraški malo čak i o
svojim najboljim prijateljima.
Mislio sam da će planuti zbog toga, ali ona samo stisnu usne i malo spusti
kapke.
– Howard Spencer vam to nije smio reći. Sama sam kriva. Nisam se znala
maknuti pred njim. Poslije sam spoznala da ne valja čovjeka sprečavati da
pije. To vi sigurno bolje znate od mene.
– To se i ne može, pogotovu ne riječima – rekoh. – Ako ste dovoljno sretni
ili ako ste dovoljno snažni, ponekad možete sačuvati čovjeka od toga da
ozlijedi sebe ili nekog drugog. I za to treba imati sreće.
Mirno je uzela šalicu i tanjurić. Ruke su joj bile ljupke, kao i sve ostalo.
– Je li vam Howard rekao da ovaj put nije vidio mojeg muža?
– Da.
Popila je kavu i položila šalicu pažljivo natrag na poslužavnik. Nekoliko
sekundi se još igrala žličicom. Onda je progovorila, ne gledajući me.
– Nije vam rekao zašto ga nije vidio, jer nije znao. Howard mi je vrlo drag,
ali on je od onih ljudi koji sve sređuju i sve žele sami napraviti. Misli da je
vrlo efikasan.
Čekao sam, ne govoreći ništa. Opet nastade tišina. Dobacila mi je brz
pogled, a onda se opet zagledala u stranu. Vrlo je tiho rekla – Mog muža nema
već tri dana. Ne znam gdje je. Došla sam vas zamoliti da ga potražite i
dovedete kući. Oh, već se to znalo dogoditi. Jednom se odvezao čak do
Portlanda i tamo mu je u hotelu pozlilo, morali su pozvati liječnika da mu
pomogne da se otrijezni. Pravo je čudo da je dospio tako daleko bez ikakvih
neprilika. Tri dana nije ništa jeo. Drugi put je bio u sauni na Long Beachu, u
jednoj od onih švedskih sauna, gdje priređuju klistir. Posljednji je put bio u
nekakvom malom privatnom sanatoriju, vjerojatno ne baš ugodnom. To se
dogodilo prije manje od tri tjedna. Nije mi htio reći o kojem se sanatoriju radi,
niti gdje je, samo je rekao da se liječio i da je sad u redu. Ali bio je mrtvački
blijed i vrlo slab. Letimice sam vidjela čovjeka koji ga je dovezao kući. Neki
visok muškarac u kaubojskoj odjeći kakvu možeš vidjeti samo na sceni ili u
muzičkim filmovima u boji. Rogera je dovezao na prilazni put, onda se
odvezao natrag i tako otišao.
– Možda je to bio turistički ranč – rekoh. – Neki od onih pitomih kauboja
koji troše svaku paru na odjeću, jer to izluđuje žene.
Otvorila je torbicu i izvadila presavijen papir. – Donijela sam vam ček na
pet stotina dolara, gospodine Marlowe. Primate li ga kao predujam?
Položila je ček na stol. Pogledao sam, ne dotaknuvši ga. – Zašto? – upitao
sam je. – Kažete da ga nema tri dana. Tri ili četiri dana treba da čovjeka
otrijezniš i utrpaš u njega nešto hrane. Zar mislite da se ovaj put neće vratiti,
kao što se do sada vraćao? Je li ovaj put nešto drukčije?
– On to više ne može podnositi, gospodine Marlowe. Uništit će ga to.
Razmaci su sve kraći, strašno sam zabrinuta. I više nego zabrinuta, strah me je.
Nije dobro. Pet smo godina u braku. Roger je uvijek pio, ali nije bio
psihopatski pijanac. Nešto je krenulo po zlu. Htjela bih da ga nađete. Noćas
nisam oka stisnula.
– Naslućujete li zbog čega pije?
Ljubičaste su me oči netremice gledale. Danas je izgledala nekako krhka, ali
uopće ne slaba. Grizla je donju usnu i odmahivala glavom. – Jedino ako je to
zbog mene – reče naposljetku gotovo šapćući. – Muškarci se zasite žene.
– Ja sam samo amater u psihologiji, gospođo Wade. U mojem poslu čovjek
mora biti i malo psiholog. Rekao bih da je vjerojatnije kako se on zasitio
gluparija koje piše.
– Lako moguće – rekla je mirno. – Mislim da svi pisci imaju takve
napadaje. Istina je da on nikako ne može završiti knjigu koju piše. Ali to nije
zato što je mora završiti da bi dobio novac. Ne, ne mislim da je to pravi
razlog.
– Kakav je kad je trijezan?
Osmjehnula se. – Ja sam sigurno pristrana. Mislim da je sjajan.
– A kada je pijan?
– Užasan. Težak i okrutan, misli da je duhovit, a zapravo je gadan?
– Ispustili ste to da je i nasilan.
 Podigla je svijetle obrve. – Samo jednom, gospodine Marlowe. I to je bilo
previše napuhano. Ja nisam o tome nikad pričala Howardu Spenceru. Roger
mu je to sam rekao.
Ustao sam i hodao po sobi. Dan će biti vruć. Već je sad vruće. Spustio sam
roletu na jednom prozoru da ne bi sunce grijalo unutra. Onda sam joj se
obratio posve izravno.
– Potražio sam ga u Tko je tko jučer popodne. Četrdeset su mu i dvije
godine, brak jedino s vama, nema djece. Rodom je iz New Englanda, studirao
je na Andoveru i Princetonu. Bio je u ratu i dobro se pokazao. Napisao je
dvanaest romana i svi su bili na listi bestsellera. Mora da je nakupio hrpu
para. Čini mi se da je on tip koji bi, kad bi se zasitio žene, to rekao i razveo
se. Da se on vodao s nekom drugom ženom, vi biste to vjerojatno znali, a
sigurno je da se tada ne bi trebao opijati zato da pokaže kako mu je loše. Ako
ste u braku pet godina, znači da mu je bilo trideset i sedam kad ste se vjenčali.
Bekao bih da je tada već znao većinu stvari koje bi o ženama trebalo znati.
Kažem većinu, jer nitko nikada ne zna sve.
Rastao sam i pogledao je, nasmiješila mi se. Nisam štedio njene osjećaje.
Nastavio sam.
– Howard Spencer sugerira – ne znam odakle mu to – da se sve to s
Rogerom Wadeom zbiva zbog nečeg što se dogodilo davno prije vašeg braka i
da ga je to sad ulovilo i muči ga više nego što može podnijeti. Spencer misli
na ucjenu. Gospođo Wade, što znate o tome?
Polagano je odmahnula glavom. – Ako pitate da li Roger nekome plaća
velike sume – ne, to ja ne bih znala. Ne pačam se u njegovo knjigovodstvo.
Mogao bi davati mnogo novaca a da ja za to ne znam.
– U redu. Budući da ne poznajem gospodina Wadea, nemam pojma kako bi
reagirao na ucjenu. Ako je naprasit, mogao bi nekome razbiti gubicu. Ako bi
mu tajna, bez obzira kakva, mogla uništiti društveni ili profesionalni ugled, ili
pak, da odem u krajnost, nahuškala na njega pravnike i sud, onda bi možda
plaćao – barem neko vrijeme. Ali sve nas to nikud ne vodi. Želite ga naći,
zabrinjava vas to, vrlo vas zabrinjava. Dakle, potrudit ću se da ga nađem.
Neću vaš novac, gospođo Wade. Barem ne sada.
Opet je posegla u torbicu i izvadila nekoliko listova žutog papira. Izgledali
su kao već upotrijebljen papir, presavijeni, a jedan list čak i izgužvan.
Izravnala ih je i pružila mi.
– Jedan sam našla na njegovu stolu – reče. – Bilo je vrlo kasno, zapravo već
je bilo jutro. Znala sam da je pio i da nije došao gore. Oko dva sam sišla da
vidim da li je s njim sve u redu, ili makar donekle u redu, možda leži svaljen
na pod ili kauč, ili tako nešto. Nije ga bilo. Otišao je. Taj drugi papir je bio u
košu za smeće, ili točnije zakačen za rub, tako da nije pao unutra.
Pogledao sam najprije papir koji nije bio izgužvan. Na njemu je bio samo
kratak pasus otipkan pisaćim strojem i ništa drugo. Čitao sam „Ne marim više
što sam zaljubljen u sebe, a nema više nikog u koga bih mogao biti zaljubljen)
Potpis: Roger (F. Scott Fitzgerald) Wade. P.S. Zbog toga neću nikad završiti
Posljednjeg silnika.
– Znači li vam to išta gospođo Wade?
– Samo poza. Uvijek je bio veliki obožavalac Scotta Fitzgeralda. Govorio
je da je Fitzgerald najveći pijani pisac poslije Coleridgea, koji se drogirao.
Pogledajte kako je tipkano, gospodine Marlowe. Čisto, uredno i bez pogreške.
– Opazio sam. Većina ne može napisati ni svoje ime pravilno kad se
naljoska. – Otvorio sam zgužvani papir. Opet tipkano na pisaćem stroju, opet
čisto i bez pogrešaka. Pisalo je: „Ne volim vas dr V. Ali sada ste jedini čovjek
kojeg trebam.”
Progovorila je dok sam još gledao u papir.
– Nemam pojma tko je dr V. Ne poznajem nijednog liječnika čije ime tako
počinje. Pretpostavljam da taj ima sanatorij" u kojem je Roger bio posljednji
put.
– Onda kad ga je dovezao onaj kauboj? Je li tada vaš muž spominjao kakva
imena – ili mjesta?
Odmahnula je glavom. – Ništa. Pregledala sam imenik. Ima na tucete
doktora čija prezimena počinju sa V. Osim toga nije rečeno da je to baš
prezime.
– Sasvim je moguće da to nije ni liječnik – rekoh. – Tu se javlja i pitanje
gotovine. Pravi doktor bi uzeo ček, ali lažni doktor ne bi. Mogao bi ga
prokazati. I takvi tipovi nisu jeftini. Soba i hrana u njegovoj kući prilično su
skupi. Da ne spominjem iglu.
Djelovala je iznenađeno. – Iglu?
– Svi nadriliječnici daju opojna sredstva klijentima. Tako najlakše
upravljaju njima. Mirni su deset ili dvanaest sati, a kad se probude onda su
dobri dečki. Ali upotreba narkotika bez dozvole može mu priuštiti sobu i hranu
na državni trošak. Zato je to vrlo skupo.
– Shvaćani. Roger je vjerojatno imao nekoliko stotina dolara. Uvijek toliko
ima u ladici. Ne znam zbog čega. Vjerojatno je to samo hir. Sada tamo nema ni
pare.
 – U redu – rekoh. – Pokušat ću naći dr V. Ne znam baš točno kako, ali trudit
ću se koliko najbolje mogu. Uzmite svoj ček, gospođo Wade.
– Zašto? Zar niste ovlašteni...
– Poslije, hvala! I radije bih ga dobio od gospodina Wadea. Neće mu se
sviđati to što namjeravam, nikako mu se to neće sviđati.
– Ali ako je bolestan i bespomoćan ...
– Mogao je pozvati svog liječnika ili vas. Ali nije. To znači da nije htio.
Stavila je ček natrag u torbicu i ustala. (Činilo se da je vrlo izgubljena. –
Naš liječnik je odbio da ga liječi – rekla je gorko.
– Ima na stotine liječnika, gospođo Wade. Svaki od njih bi ga primio. Većina
njih bi i ostala s njim neko vrijeme. Danas u medicini vlada prilično
suparnički duh.
– Da. Vjerojatno ste u pravu – reče. Polako je prišla vratima, pratio sam je.
Otvorio sam vrata.
–– Mogli ste i sami pozvati nekog doktora. Zašto niste? Zagledala se ravno
u mene. Oči su joj se sjajile. Možda je u njima bilo i nešto suza. Krasan stvor,
nema šta.
– Zato što volim svoga muža, gospodine Marlowe. Sve na svijetu bih učinila
da mu pomognem. Ali znam i to kakav je on čovjek. Kad bih uvijek, kad se god
napije, zvala doktora ne bi mi dugo bio muž. Ne može se postupati s odraslim
čovjekom kao s djetetom.
– Može, ako je pijan. Ponekad ništa drugo ne preostaje. Stajala je tik kraj
mene. Osjećao sam njen parfem. Ili sam mislio da osjećam. Nije upotrijebila
sprej, bio je to fini parfem. A možda je to bilo samo od ljetnog dana.
– Pa i ako jest bilo nečeg sramnog u njegovoj prošlosti – jedva je istiskivala
riječi kao da su gorke poput pelina. – Pa makar i nešto kriminalno, meni bi
bilo svejedno. Ali ne bih htjela pomoći da to iziđe na danje svjetlo.
– Ali ste mislili da je u redu ako Howard Spencer unajmi mene da to
izvučem?
Sasvim polako se osmjehnula. – Zar uistinu mislite da sam očekivala od vas
da ćete Howardu odgovoriti išta drugo, osim onog što ste odgovorili – od vas,
čovjeka koji je radije išao u zatvor nego da izda prijatelja?
– Hvala na komplimentu, ali nisu me zbog toga zatvorili. Poslije trenutka
tišine ona kimne, reče zbogom i ode niz drvene stepenice. Odvezla se do kraja
ulice i tamo zaokrenula. Mahnula mi je rukom dok se vozila mimo.
Automobilčić je zaokrenuo za ugao i nestao.
Pred kućom je stajao crveni grm oleandra. Iz njega sam začuo lepršanje, a
onda je mladunče kosa počelo nesretno cijukati. Promatrao sam kako se drži za
gornju granu i maše krilima kao da nikako ne može održati ravnotežu. Iz
ciprova drveta na uglu začuo se rezak, oštar zvižduk. Cijukanje je odjednom
prestalo i malo okruglo ptice je utihnulo.
Ušao sam unutra i zatvorio vrata ostavivši ga na miru za vrijeme lekcije o
letenju. I ptice moraju učiti.
 15
Bez obzira na to koliko mislio da si bistar, uvijek moraš od nečeg početi:
ime, naziv, okolina, atmosfera ili neki znak. Ja sam imao samo rečenicu
otipkanu na žutom zgužvanom papiru: „Ne volim vas dr V. Ali sada ste jedini
čovjek kojeg trebam.” Š ovim bih mogao cijeli mjesec listati po popisima
članova liječničkih udruženja i opet bi završilo velikom okruglom 0. U našem
se mjestu nadriliječnici kote kao morski praščići. Na kilometre od Gradske
vijećnice u osam kotara koji je okružuju, u svakom naselju i svakome mjestu
postoje liječnici, neki su pravi, a neki su mesari nastali dopisnom metodom,
ovlašteni da režu kurje oči ili da opipavaju kičmu. Među pravim liječnicima
ima onih kojima dobro ide, a ima i bijednika. Ima ih sklonih etici, a ima i onih
koji nisu sigurni da si to mogu dopustiti. Malo uvrnuti pacijent s početnim
delirijumom tremens može biti zlatna koka za većinu tih starih mahera koji su
zaostali u svojoj trgovini vitaminima i antibioticima. Ali za svaki početak
treba neki trag. Nisam ga imao, a nije ga imala ni Eileen Wade, ili barem nije
znala da ga ima. I kad bih našao čovjeka koji bi odgovarao onome što znam i
čije bi ime počinjalo tim slovom, moglo bi se pokazati da je sve to
izmišljotina Rogera Wadea. Da je to pjesmica koja mu je jednostavno projurila
mozgom kad se natreskao. Kao što bi aluvija na Scotta Fitzgeralda mogla
glatko biti neobičan način oproštaja od nekoga.
U takvoj se situaciji mali čovjek pokuša služiti mozgom velikoga. Zato sam
telefonirao znancu iz organizacije Carne, bestidne agencije s Beverley Hillsa
koja se specijalizirala za zaštitu transporta – zaštitu koja je podrazumijevala
sve na rubu zakona. Zvao se George Peters i rekao je da mi može žrtvovati
deset minuta ako budem kratak.
Zauzimali su pola kata u jednoj od onih četverokatnica slatkasto ružičastih u
kojima se vrata dizala otvaraju sama od sebe pomoću električnog oka, gdje su
hodnici hladni i tihi, a na svakom mjestu na parkiralištu stoji ime, a apotekar u
svom dućanu u velikom predvorju ima zglob iščašen od punjenja bočica
pilulama za spavanje.
Vrata su bila maslinastozelena s izbočenim metalnim slovima, blistavim i
oštrim kao novi nož. ORGANIZACIJA CARNE, INC. GERALD C. CARNE,
PREDSJEDNIK. Nešto ispod toga i manje: ULAZ. Kao da je to kakav
investicijski trust. Iznutra je bila čekaonica, omanja i ružna, no ta je ružnoća
bila smišljena i skupa. Namještaj je bio crvene i zelene boje, zidovi obojeni
zeleno, a slike su bile u okvirima za tri nijanse tamnijima od boje zida. Na
slikama krupni momci u crvenim kaputima, na velikim konjima ludim od želje
za preskakivanjem visokih prepona. Bila su tu i dva ogledala osjenjena tek
primjetnom, ali odvratnom nijansom ružičaste boje. Na poliranim su stolovima
stajali najnoviji brojevi niza časopisa, svaki zasebno uložen u prozirni omot
od plastike. Tip koji je dekorirao tu prostoriju nije bio od onih što se plaše
boje. Taj vjerojatno nosi krvavocrvene košulje, hlače boje duda, zebraste
cipele, a gaće u boji cinobera s monogranaom u mandarinski narančastoj boji.
Sve je to bila samo kulisa. Klijenti Organizacije Carne plaćaju najmanje sto
dolara na dan i očekuju da budu usluženi u svojim domovima. Takvi ne sjede
po čekaonicama.
Carne je nekad bio pukovnik vojne policije, velik ružičast i bijel momak,
tvrd kao čelik. Jednom mi je ponudio da radim za njega, ali nisam bio u tako
očajnom stanju da bih to prihvatio. Postoji sto i devedeset načina da postaneš
gad, i Carne ih je znao sve odreda.
Stakleni zid se pomakao u stranu i djevojka na recepciji me odmjeri. Imala
je čelični osmijeh i pogled sposoban da ti prebroji novac iz lisnice u stražnjem
džepu.
– Dobro jutro, izvolite!
– Georgea Petersa, molim. Zovem se Marlowe. Stavila je pred sebe knjigu
uvezanu u zelenu kožu.
– Da li vas on očekuje, gospodine Marlowe? Ne vidim vaše ime na listi za
sastanke.
– Dolazim privatno. Upravo sam razgovarao s njim telefonski.
– Ah, tako. Kako vam se piše prezime, gospodine Marlowe? I vaše ime,
molim.
Rekao sam joj. Upisala je ime i prezime na uzak dugački formular i upisala
vrijeme posjeta.
– Koga bi to trebalo impresionirati? – upitao sam je.
– Mi ovdje pazimo na detalje – reče ona hladno. – Pukovnik kaže da se
nikada ne zna kada najtrivijalnija činjenica može postati vitalna.
– Ili obratno – rekoh, ali ona ne prihvati. Kada je završila svoje knjiženje,
pogledala me i kazala:
– Najavit ću vas gospodinu Petersu.
Rekoh da će me to učiniti sretnim. Trenutak kasnije otvorila su se vrata i
Peters me poveo niz sivi hodnik koji je izgledao kao prolaz u ratnom brodu i s
čije su dvije strane bile radne sobe nalik na ćelije. Njegova je radna soba
imala strop koji prigušuje zvukove, sivi metalni stol i još dvije upravo takve
stolice, siv magnetofon na sivom postolju, telefon i pribor za pisanje u istoj
sivoj boji zida i tla. Na zidovima je bilo nekoliko uokvirenih fotografija, jedna
je pokazivala Carnea u uniformi, druga Carnea u civilu kako, tajanstvenog
izgleda, sjedi za stolom. Isto tako uokvireno na zidu je visilo i poučno geslo s
metalnim slovima na sivoj podlozi. Pisalo je:
Carneov službenik se odijeva, govori i ponaša kao gentleman, u svako
vrijeme i na svakom mjestu. Nema iznimaka od ovog pravila.
Peters George je u dva koraka prešao sobu i odmakao jednu od slika. Na
sivom zidu iza nje nalazio se sivi mikrofon. Izvukao ga je, iščupao žicu i
strpao ga na staro mjesto. Zatim je opet namjestio sliku.
– Upravo sada sam izvan svakog posla – reče. – Osim što taj kujin sin
negdje sređuje stvar oko vožnje u pijanom stanju za nekog glumca. Sve sklopke
mikrofona su u njegovoj sobi. Sve sobe su isprepletene žicama. Posljednji put
sam mu predložio da instalira mikrofilmsku kameru s infracrvenim svjetlom
iza ogledala u prijemnoj prostoriji. Nije mu se to baš svidjelo. Možda zbog
toga što nije njegova ideja.
Sjeo je na jednu od tvrdih, sivih stolica. Gledao sam ga. Bio je trapav,
dugonog čovjek koščata lica i rijetke kose. Sudeći po boji kože, bio je jedan
od onih koji mnogo vremena provode napolju, bez obzira na vremenske
prilike. Imao je upale oči i gornju usnu izbočenu koliko i nos. Kad bi se
nacerio, donji dio lica naprosto je nestajao u dvije ogromne bore koje su išle
od nosnica do njegovih širokih usta.
– Kako to podnosiš? – upitah ga.
– Sjedni, kolega! Diši tiho i ne diži glas, vodi računa o tome da je za
Carneova službenika takvo njuškalo kao što si ti isto što bi za Toscaninija bio
majmun koji vrti vergl. – Zastao je i nacerio se. – Podnosim jer me ništa ne
stoji. Novac je novac. Ali zato ću, onog trenutka kada Carne počne misliti da
se ja nalazim u onom maksimalno sigurnom zatvoru, u kojem je on bio glavni
za vrijeme rata u Engleskoj, odmah pokupiti svoju knjižicu i zbrisati. A kako
tvoji problemi? Čuo sam da si nedavno imao neku gužvu?
– Nije loše. Htio bih pogledati tvoju kartoteku tipova koji imaju prozore s
rešetkama. Znam da to imaš. Eddie Dowst mi je to rekao kad je napustio
službu kod vas.
Kimnuo je. – Eddie je bio nešto preosjetljiv za Organizaciju Carne.
Kartoteka koju spominješ stroga je tajna. Ni u kakvu slučaju ne smijem izdati
nikome ni najmanji podatak iz nje, Odmah ću je donijeti.
Izišao je. Gledao sam sivi koš za smeće i sivi linoleum i sive kožne uglove
bugačice na stolu. Peters se vratio noseći u rukama sivu mapu. Položio je na
stol i otvorio je.
– Za ime božje, zar tu nemaš ništa što nije sivo?
– Školske boje, momče. Duh organizacije. Imam ja nešto što nije sivo.
Otvorio je ladicu stola, posegnuo u nju i izvadio cigaru dugačku dvadesetak
centimetara.
– Poklon od jednog staroga gospodina iz Engleske koji je četrdeset godina
proživio u Kaliforniji, a još radio naziva „radio-prijemnikom”. Taj dok je
trijezan ima još nešto izvještačenog šarma, što mi se sviđa, jer danas većina
ljudi nema nikakva šarma, uključujući i Carnea. Taj je šarmantan poput donjeg
rublja. Ali ovaj stari kada nije trijezan, ima čudnu naviku da izdaje čekove za
banke koje nikada nisu ni čule za njega. Za sada dobro prolazi i uz moju
svesrdnu pomoć uspijeva ostati izvan buturnice, On mi je to dao. Da je
popušimo zajedno kao dvojica indijanskih poglavica dok planiraju pokolj?
– Ne pušim cigare.
Peters žalosno pogleda u veličanstvenu cigaru. – Ni ja. Mislio sam je dati
Carneu. Ali to nije cigara za samo jednog čovjeka pa ni kad je taj jedan Carne.
– Namrštio se. – Znaš li što? Previše govorim o Carneu. Mora da sam već
gnjusan. – Spustio je cigaru natrag u ladicu i pogledao u otvorenu kartoteku. –
Dakle, što ti treba odavde?
– Tražim bogatog alkoholičara razmaženih prohtjeva i s dovoljno novaca da
ih zadovolji. Do sada nije prekoračio račun. Ne vjerujem da će prekoračiti.
Sklon je nasilju, njegova žena se brine za njega. Ona misli da se zabio u neko
lječilište za pijance, ali nije sigurna. Jedini trag koji imamo jest papir na
kojem se spominje dr V. Samo inicijal. Čovjeka nema već tri dana.
Peters me zamišljeno pogleda.
– To nije baš dugo – reče. – Što te zabrinjava u tome?
– Ako ga nađem prvi, platit će mi.
Još me jednom pogledao, vrteći glavom. – Ne shvaćam, ali neka bude. Da
pogledamo. – Počne okretati listove kartoteke. – Neće biti lako. Te ptičice
dolaze i odlaze. Samo jedno slovo neće te daleko odvesti.
Izvukao je jedan list iz mape, okrenuo nekoliko stranica, pa izvukao još
jedan i na kraju još i treći. – Imam tri – reče. – Dr Ames Verley, neki osteopat.
Veliki prostor u Altadeni. Za pedeset komada ide u noćne posjete, ili je barem
išao. Dvije bolničarke. Prije nekoliko godina sukob s državnim uredom za
narkotike, vratio je knjigu recepata. Ta informacija nije baš najsvježija.
Zapisao sam ime i adresu u Altadeni.
 – Zatim imamo dra Lestera Vukanicha. Uho, nos i grlo, Stockwell Building
na Hollywood Boulevardu. Taj je mustra. Većinom radi ambulantno i
specijalizirao se za neke kronične sinusne infekcije. Jednostavno funkcionira.
Dođeš, žališ se na sinusnu glavobolju i on ti ispere nos. Prije toga, jasno, mora
ti dati injekciju s novokainom. Ali ako mu se dopadaš, ne mora biti baš
novokain. Bistro?
– Naravno – zapisao sam to.
– Taj je baš zgodan – nastavi Peters čitajući dalje. – Ima probleme sa
zalihama. Zbog toga taj dr Vukanich ribari u Ensenadi i često je dolje sa
svojim avionom.
– Ne čini mi se da može dugo sam prevoziti drogu. Peters promisli i
odmahne glavom.
– Ne slažem se. Mogao bi dugo izdržati ako ne bude pohlepan. Za njega je
opasna jedino nezadovoljna stranka – oprosti, mislim pacijent – ali on
vjerojatno zna kako s njim treba. Već petnaest godina ima istu ambulantu.
– Odakle, do đavola, svi ti podaci? – upitah ga.
– Mi smo organizacija, momče. Ne vuk samotnjak kao što si ti. Nešto
saznamo od samih stranaka, nešto iznutra. Carne ne žali novaca. Vrlo je
društven kad hoće.
– Bilo bi mu drago da to čuje.
– Pusti njega! Naša posljednja današnja ponuda je čovjek po imenu
Verringer. Čovjek koji ga je zapisao nije više tu. Kaže da je neka pjesnikinja
počinila samoubojstvo na Verringerovu ranču u Sepulyeda Canyonu. Vodi neku
umjetničku koloniju za pisce i one koji žele samoću i drugarsku atmosferu. U
skladu s tim su cijene. Vjerojatno legalno. Naziva se doktorom, ali ne
prakticira medicinu. Možda ima doktorat. Ne znam, zapravo, zašto je ovdje.
Jedino ako nije nešto u vezi sa samoubojstvom. – Uzeo je izrezak iz časopisa,
prilijepljen na prazan list. – Da, prevelika doza morfija. Nema dokaza da je
Verringer imao nešto s tim.
– Taj Verringer mi paše – rekoh. – Baš paše.
Peters zatvori mapu i potapša po njoj. – Ovo nisi ni vidio – reče. Ustao je i
izišao iz sobe. Kad se vratio, već sam ustao i spremao se ići. Stadoh mu
zahvaljivati, ali me prekine.
– Znaš – reče – ima na stotine mjesta gdje može biti taj tvoj tip.
Rekoh da znam.
– Usput, čuo sam nešto o tvom prijatelju Lennoxu što bi te moglo zanimati.
Jedan od naših je prije pet, šest godina u New Yorku viđao tipa koji sasvim
odgovara njegovu opisu. Ali se onda nije zvao Lennox, kaže on. Nego
Marston. Naravno, možda se zabunio. Tip je cijelo vrijeme bio pijan, pa nije
sigurno.
– Sumnjam da je to isti čovjek. Zbog čega bi promijenio ime? Imao je vojne
podatke koji se lako mogu provjeriti.
– Nisam to znao. Naš čovjek je sada u Seattleu. Možeš govoriti s njim kad
se vrati, ako misliš da je važno. Zove se Asherfelt.
– Hvala za sve George. Bilo je mnogo više od deset minuta.
– Možda ću jednom ja trebati tvoju pomoć.
– Organizacija Carne – rekoh – nikad ni od koga ništa ne treba.
Učinio je nepristojnu gestu prstom. Ostavio sam ga u njegovoj metalno sivoj
ćeliji i otišao kroz čekaonicu. Sada mi se činila sasvim finom. Divljačke su
boje imale smisla poslije onog bloka ćelija.
 16
Kod auto-ceste, tamo na početku Sepulyeda Canyona, nalazio se dovratak sa
žutim četverouglastim stupovima. Vrata su bila otvorena. Iznad ulaza je na žici
visjelo upozorenje: PRIVATAN PUT, ZABRANJEN ULAZ. Zrak je bio topao i
miran i pun slatkastog mirisa eukaliptusa.
Skrenuo sam unutra i vozio se pošljunčanim putem u sunčanu dolinu. U
dolini je bilo vruće, deset ili petnaest stupnjeva toplije nego na auto-cesti.
Vidio sam da put završava zavijutkom koji je okruživao travnjak obzidan
kamenjem. S lijeve strane mi je bio prazan bazen, nema stvari na svijetu koja
može biti tako prazna kao prazan bazen. Bazen je bio s tri strane okružen
ostacima travnjaka po kojem su bile razasute ofucane drvene ležaljke
izblijedjelih presvlaka. S četvrte strane se nalazila visoka mreža teniskog
igrališta. Nad praznim bazenom uzdizala se daska za skakanje, djelujući
umorno onako krivih nogu. Presvlaka od gume bila je u dronjcima, a metalni
okovi prekriveni rđom.
Došao sam do okretališta i zaustavio pred drvenom zgradom raspucanog
krova i sa širokim trijemom. Odavde su staze vodile među zimzelene i uvijek
pršsne kalifornijske hrastove između kojih su bile razbacane drvene kolibice,
neke sasvim zakrivene. Vrata su im bila zatvorena, na prozore navučene
zavjese od debelog sukna ili nečega sličnog. Gotovo se osjećala debela
naslaga prašine na prozorskim daskama.
Ugasio sam motor i osluškivao sjedeći s rukama na volanu. Ništa nisam čuo.
Mjesto je bilo mrtvo kao faraonova grobnica, jedino su dvokrilna vrata na
glavnoj kući bila otvorena i nešto se micalo u tami prostorije. Onda sam začuo
tiho, jasno zviždukanje i na vratima se pojavio muški lik. Sišao je niz
stepenice. Vrijedilo ga je vidjeti.
Na glavi je imao plosnati crni gaučerski šešir s pletenom vrpcom ispod
brade. Bio je odjeven u bijelu svilenu košulju besprijekorno čistu, otvorenog
ovratnika, pripijenu uz pleća i sa širokim rukavima zakopčanima na zapešćima.
Oko vrata je imao crnu maramu s resama, vezanu tako da mu je jedan kraj bio
kratak, a drugi dopirao do pojasa. Nosio je širok crni pojas i crne hlače, crne
poput ugljena, tijesno pripijene uz bokove i sa strane ukrašene zlatnim
opšivima sve do mjesta gdje su se zvonasto širile i gdje su bile ukrašene
zlatnom dugmadi. Na nogama je imao lakirane plesne cipele.
Zastao je na podnožju stepenica i pogledao me i dalje zviždučući. Bio je
gibak kao jegulja vj'od dugim je trepavicama imao najveće i najpraznije
zamagljene oči koje sam ikada vidio. Crte su mu bile profinjene, ali ne
ženstvene. Nos mu je bio ravan i gotovo uzak, usne lijepo oblikovane, na bradi
jamica, a uši su mu graciozno prianjale uz glavu. Koža mu je bila
mliječnobijela, kakvu sunce nikad ne dodirne.
Namjestio se u pozu, s lijevom rukom na boku, a desnom elegantno
zamahnuvši po zraku.
– Dobro došli! – reče. – Krasan dan, zar ne?
– Previše vruće za mene.
– Ja volim vrućinu. – Stav je bio jasan i konačan, nema više diskusije o
tome. Što ja volim, nije ga se ticalo. Sjeo je na stepenicu i odnekud izvukavši
dugačku turpijicu stao turpijati nokte. – Iz banke ste? – upitao je ne podižući
pogled s nokata.
– Tražim dra Verringera.
Prestade uređivati nokte i zagleda se u tople daljine. – Tko je taj ? – upita
bez imalo zanimanja.
– Vlasnik ovoga. Baš ste sažeti, zar ne? Kao da to ne znate. Vrati se noktima.
– Krivo su vam rekli, dušo. Banka je vlasnik ovoga. Preko hipoteke ili
posrednika, ili tako nešto. Zaboravio sam točne detalje.
Pogledao me kao čovjek kojem detalji ne znače ništa. Izišao sam iz auta,
naslonio se na vruća vrata, a onda se odmaknuo da dobijem više zraka.
– A koja bi to banka bila?
– Ne znaš, nisi odavde. Nisi odavde, pa nemaš ovdje nikakva posla. Sijevaj
odavde, dušo. Brzo, briši.
– Moram naći dra Verringera.
– Zatvoreno, dušo. Baš kao što piše: privatni put. Neki bezveznjak je
zaboravio zatvoriti vrata.
– Vi ste upravnik?
– Neke vrste. I ne pitaj više, dušo. Razdražljiv sam po prirodi.
– I što radiš kad se razbjesniš? Zaplešeš tango s vjevericom?
Odjednom je vrlo elegantno ustao. Nekoliko trenutaka se smješkao praznim
smiješkom – Čini se da te moram strpati natrag u tvoj stari automobilčić –
reče.
– Kasnije. Gdje mogu sada naći dra Verringera?
Spremio je turpijicu u džep košulje i sad se nešto drugo pojavilo u njegovoj
desnoj ruci. Munjevit pokret i u desnoj mu pesnici zabljesne mjedeni bokser.
Koža na licu mu se napela, duboko u njegovim velikim zasjenjenim očima
pojavio se plamen.
 Primakao mi se. Odstupio sam natrag da bih imao više prostora. Opet je
zviždao, ali sad je to bilo visoko i prodorno zviždukanje.
– Ne trebamo se tući – rekoh mu. – Nemamo zbog čega. Mogle bi ti puknuti
te krasne uske hlače.
Bio je brz kao munja. U gipkom se skoku našao uz mene, lijevu je ruku
ispružio hitro kao zmija. Čekao sam ugriz i maknuo glavu, ali on je htio da me
uhvati za desno zapešće, što je i učinio. Imao je zahvat, nema šta. Izbacio me iz
ravnoteže i zamahnuo prema mojoj glavi. Takav udarac bokserom otraga po
mojoj glavi, i neće me više biti. Ako se izmaknem, zahvatit će me sa strane u
lice ili laktom pod pazuho. Biti će gotovo s mojim licem ili pak s ramenom,
kako god da me zahvati. U takvoj situaciji preostaje samo jedno.
Zamahnuo sam. Odostraga sam ga sapleo lijevom nogom, zgrabivši ga za
košulju i čuo kako se trga svila. Nešto me zahvatilo otraga za vrat, ali nije bio
metal. Zavrtio sam se nalijevo, a on odleti na stranu, dočeka se kao mačka i
opet je bio na nogama. Cerio se. Svemu se tome veselio. Volio je takve stvari.
Odjednom je opet bio uz mene.
Snažan, bikovski glas začuo se odnekud: – Earl! Smjesta prestani! Smjesta,
čuješ li?!
Gaučo zastane. Na licu mu se pojavi bolan osmijeh. Brzom kretnjom bokser
je nestao za širok pojas na hlačama.
Okrenuo sam se i zagledao u zdepastog čvrstog muškarca u havajskoj
košulji, koji je trčao putem prema nama i mahao rukama. Prišao je sav zadihan.
– Jesi li lud, Earl?
– Nikad to nemoj reći, Doc – tiho reče Earl. Onda se osmjehnu, okrene se i
sjedne na stepenice pred kućom. Skinuo je nizak, ukrašen šešir, odnekud
stvorio češalj i stao odsutno češljati gustu tamnu kosu. Za trenutak je opet
počeo tiho zviždukati.
Debeljko u kričavoj košulji stajao je i gledao me. Ja sam stajao i gledao
njega.
– Što se zbiva? – progunđao je. – Tko ste vi?
– Zovem se Marlowe. Tražim dra Verringera. Momak kojeg zovete Earl htio
se malo poigrati. Vjerojatno mu je vrućina udarila u glavu.
– Ja sam dr Verringer – reče on dostojanstveno. Okrenuo je glavu. – Idi u
kuću, Earl.
Earl polako ustane. Zagledao se u Verringera zamišljeno i proučavajući, ali
bez izraza u tamnim zamagljenim očima. Zatim je otišao gore stepenicama i
otvorio vrata. Oblak muha je bijesno zazujao i spustio se natrag na dovratak
kad je zatvorio vrata.
– Marlowe? – upita dr Verringer obrativši mi se. – I što mogu učiniti za vas,
gospodine Marlowe?
– Earl je rekao da je ovdje zatvoreno.
– To je točno. Čekam još samo na pravne formalnosti, onda se selim. Tu sam
sam s Earlom.
– Razočaran sam – rekoh, gledajući razočarano. – Mislio sam da imate
ovdje čovjeka koji se zove Wade.
Odjednom je uzdigao obrve i bio bi izvrstan kao reklama za četku. – Wade?
Možda poznajem nekog Wadea – to je prilično često ime – ali zašto bi on bio
tu?
– Na liječenju.
Namrštio se. Kad neko ima takve obrve, vrlo se lako može krasno mrštiti. –
Liječnik sam, ali sam prekinuo praksu. Kakvo liječenje imate na pameti?
– Tip je kroničnjak. Ponekad se izgubi sasvim i nestane negdje. Ponekad se
vrati kući sam od sebe, nekad ga dovedu, a nekad su potrebna druga sredstva –
Izvadio sam iz džepa svoju dozvolu i pokazao mu je.
Nije je pogledao nimalo prijazno.
– Što je Earlu? – upitah ga. – Zamišlja da je Valentine, ili tako nešto?
Opet je trznuo obrvama. Fascinirale su me. Same od sebe su se izvinule
gotovo tri centimetra prema gore. Slegnuo je snažnim ramenima. .
– Earl je sasvim bezopasan, gospodine Marlowe. On samo ponekad kao da
sanjari. Živi u svijetu snova, tako bi se moglo reći, zar ne?
– Moglo bi, doc. Ali što se mene tiče, prije u svijetu more.
– No, no, Marlowe. Pretjerujete. Earl voli da se dotjeruje. U tom pogledu je
vrlo djetinjast.
– Hoćete reći da je ćaknut – rekoh. – Ovo je neka vrsta sanatorija, zar ne?
Ili je to nekad bio?
– Ne, nipošto. Dok je još bilo otvoreno, bila je to umjetnička kolonija.
Brinuo sam se za hranu, prostorije, naprave za gimnastiku i zabavu, a prije
svega za mir i osamljenost. Po umjerenim cijenama. Umjetnici, kao što
vjerojatno znate, ne ubrajaju se u bogataše. Među umjetnike naravno
uključujem pisce, muzičare i tako dalje. Bilo je to za mene dobro zanimanje –
dok je trajalo. To rekavši, tužno je gledao. Obrve su me su objesile na strane,
tako da su se izravnale s ustima. Da još malo izrastu dosegle bi ravno do usta.
– Znam to – rekoh. – Piše u kartoteci. Tamo je i samoubojstvo koje se nekad
ovdje dogodilo. Droge, je li tako?
 Prestao ih je opuštati i nakostriješio se. – Kakva kartoteka? – upitao je
oštro.
– Imamo kartoteku o tipovima koji drže ovakva mjesta, zovemo ih momci s
rešetkama na prozorima. To su mjesta iz kojih se ne možeš iščupati ako
dospiješ unutra. Mali privatni sanatorij, ili što već imate, u kojem liječite
alkoholičare i narkomane i razne oblike manija.
– Takva mjesta moraju imati dozvolu – reče dr Verringer hrapavim glasom.
– Da. Teoretski svakako. Ponekad se na to malo zaboravi. Uspravio se,
ukrutivši se. Tip ima nekog dostojanstva, nema što.
– Vaša sugestija je uvredljiva, Marlowe. Nemam pojma zašto bi moje ime
bilo na popisu koji spominjete. Moram vas zamoliti da odete.
– Hajde da se vratimo na Wadea. Bi li on mogao biti tu pod nekim drugim
imenom?
– Ovdje nema nikog osim Earla i mene. Sasvim smo sami. A sada, ako
dopuštate ...
– Volio bih malo pogledati uokolo.
Ponekad ih možeš nekom besmislicom izbaciti iz kolotečine. Ali ne i dra
Verringera. Dostojanstveno je krenuo. Njegove su obrve išle sve vrijeme s
njim. Pogledah prema kući. Iznutra je dolazila muzika, plesna muzika. I sasvim
razgovijetno pucketanje prstima.
– Kladim se da pleše – rekoh. – Tango. Možemo se kladiti da pleše sasvim
sam. Derište!
– Odlazite, zar ne, Marlowe? Ili ću morati zvati Earla da mi pomogne
izbaciti vas s mojeg vlasništva.
– Dobro, odlazim. Ne zamjerite, doktore. Bila su samo tri imena koja
počinju na V, i vi ste mi se činili najprikladnijim. Jedini pravi trag kojeg
imamo je taj dr V. Napisao ga je na komadiću papira prije nego što je otišao.
Doktor V.
– Ima ih na tucete – reče dr Verringer mirno.
– Naravno. Ali nema ih toliko u našoj kartoteci momaka s rešetkama na
prozorima. Hvala, doktore. Earl me malo živcira.
Okrenuo sam se, otišao u auto i sjeo. Dok sam zatvorio vrata, doktor
Verringer je bio kraj mene. S prijaznim izrazom se nagnuo unutra.
– Nema smisla da se prepiremo, Marlowe. Uviđam da u vašem poslu čovjek
mora biti malo nasilan. Što vas smeta kod Earla?
– Očito izvodi. Kad vidiš jednog kako izvodi, očekuješ da ih ima još. Dečko
ima manijačno-depresivna stanja, zar ne? Upravo ga sad drži.
 Šutke se zagledao u mene. Izgledao je ozbiljan i uljudan. – Mnogo je
zanimljivih i talentiranih ljudi bilo ovdje kod mene, Marlowe. Nisu baš svi
među njima bili pri zdravoj pameti kao što ste možda vi. Talentirani su ljudi
često neurotici. Ali ja nemam mogućnosti da se brinem za zdravlje luđaka i
alkoholičara, čak i kad bih to htio i imao dozvolu. Ovdje nema nikakva osoblja
osim Earla, a on teško da bi se mogao brinuti o bolesnicima, nije čovjek za to.
– A za što je takav tip čovjeka, što kažete doktore? Za ples s balonima i
takve gluparije?
Oslonio se na vrata. Glas mu postade dubok i povjerljiv. – Earlovi su
roditelji bili moji dobri prijatelji, Marlowe. Netko mora paziti na njega, a njih
više nema. Earl treba živjeti mirnim životom, daleko od buke i iskušenja
grada. Labilan je, iako u biti sasvim bezopasan. Kao što vidite mogu ga s
lakoćom držati pod kontrolom.
– Vrlo ste odvažni – rekoh.
Uzdahnuo je. Obrve su mu lagano zatreperile kao ticala nekog
nepovjerljivog insekta. – Žrtvujem se – reče. – Gadno je to žrtvovanje. Mislio
sam da će mi Earl ovdje pomagati. Krasno igra tenis, pliva i skače kao
šampion, može proplesati cijelu noć. Gotovo uvijek je bio čista druželjubivost.
Ali tu i tamo je dolazilo do incidenata – široko odmahnu rukom, kao da
odguruje neugodne uspomene. – Napokon je došlo do toga da ili napustim
Earla ili ovo mjesto.
Podigao je obje ruke, raširio ih, zaokružio njima uokolo i pustio da mu
padnu niz bokove. Oči mu zasjaše od neprolivenih suza!
– Prodao sam – reče. – Ova mirna dolinica postat će veliko gradilište.
Pločnici i ulične svjetiljke i djeca na romobilima i bučni radio-aparati.
Sigurno čak i... – nesretno je uzdahnuo. –... televizija – odmahnuo je rukom. –
Nadam se da će ostaviti drveće. Ali vjerojatnije je da neće. Po obroncima će
se umjesto njih uzdizati televizijske antene. No, Earl i ja ćemo tada već biti
daleko odavde, nadam se.
– Zbogom, doktore! Srce mi zbog vas krvari. Pružio je ruku. Bila je vlažna,
ali puna snage.
– Zahvaljujem vam na suosjećanju i razumijevanju, Marlowe. I žao mi je što
vam ne mogu ništa pomoći u pogledu gospodina Sladea.
– Wadea – rekoh.
– Oprostite, Wadea, naravno. Do viđenja i sretno! Potjerao sam auto i
odvezao se putem kojim sam došao. Bio sam tužan, ali ipak ne toliko koliko je
to priželjkivao dr Verringer.
 Izišao sam i odvezao se dovoljno daleko iza zavoja da me s ulaza ne mogu
vidjeti. Pješke sam se vratio rubom ceste do mjesta s kojeg sam mogao vidjeti
ulaz na privatni put kroz ogradu od bodljikave žice. Stajao sam pod
eukaliptusom i čekao.
Prošlo je pet minuta. Tada se po privatnom putu dovezao auto, uzdižući
pijesak. Zašao sam u stranu da me ne bi vidio. Povukoh se još dublje u grmlje.
Čuo sam škripu, a zatim zvuk teškog lokota i zveketanje lanca. Zatim zvuk
automobila koji se vraća po putu.
Kad je zamro zvuk automobila, odoh do Oldsa i okrenuh prema gradu. Dok
sam se vozio mimo ulaza na privatan put doktora Verringera vidio sam da su
vrata zaključana lokotom i lancem. Za danas je gotovo s posjetima, hvala.
 17
Odvezao sam se dobrih dvadesetak milja natrag do grada i ručao. Dok sam
jeo sve sam više bio svjestan gluposti svega toga. Nemoguće je naći bilo koga
načinom na koji sam počeo. Tako mogu sresti zanimljive tipove kao što su Earl
i dr Verringer, ali neću sresti čovjeka kojeg tražim. Da i ne spominjemo gume,
benzin i živce utrošene u igri bez dobitka. Kao kad na crno 28 staviš
četverostruki ulog. Imam iste šanse da pomoću ta tri imena koja počinju
slovom V naletim na pravog čovjeka, kao kad bih htio u kocki pobijediti
samog crnog đavola, glavom i repom.
U svakom slučaju prvi je pokušaj kao i obično bio pogrešan, slijepa ulica,
mogućnost koja ti se bezglasno pred samim nosom raspline ni u šta. Ipak nije
trebao reći Slade umjesto Wade. On je inteligentan čovjek. Nije to mogao tako
brzo zaboraviti, a ako je zaboravljiv, zaboravio bi sve, ne samo to.
Možda. A možda i ne. Nismo se dovoljno poznavali. Nad kavom sam
premišljao o dru Vukanichu i dru Varleyu. Da ili ne? To bi mi oduzelo cijelo
popodne. Tada mogu nazvati i čuti da se kućedomaćin vratio kući i da je sve u
najboljem redu.
Za doktora Vukanicha će biti lako. Stanovao je samo nekih šest blokova
dalje. Ali Varley je bio bogu ispred nogu, tamo u brdima Altadene, dug, vruć i
dosadan put.
Konačni odgovor je bio – da. Iz tri dobra razloga. Jedan je bio to da nikada
nije suvišno saznati nešto o mračnoj strani i ljudima koji tapkaju u njoj. Drugi,
taj da se sa svakim podatkom prikladnim za kartoteku koju mi je Peters
pokazao, zahvaljujem za njegovu dobru volju. A treći je razlog bio taj da
ionako nisam imao drugog posla.
Platih račun, ostavih auto gdje je bio i krenuh pješke do Stockwell
Buildinga. Zgrada je bila starinskog izgleda s prodavaonicom cigareta na ulazu
i s dizalom na ručno upravljanje. Na petom je katu hodnik bio uzak, a na
vratima su bili prozorčići od mliječnog stakla. Bila je to manja i prljavija
zgrada od one u kojoj imam ured. Puna doktora, zubara, vjerskih iscjelitelja
kojima ne ide baš dobro, odvjetnika one vrste koju priželjkuješ da zastupa
tvojeg protivnika. Doktori i zubari koji se jedva provlače. Ni previše iskusni,
ni sposobni, niti previše čisti, za tri dolara koja, molim, platite sestri. Umorni
ogorčenici koji precizno znaju tko su, kakve pacijente mogu imati i koliko para
mogu iz njih istisnuti. Čast svakome, veresiju nikome. Doktor je tu. Doktora
nema. Taj kutnjak vam se prilično ljulja, gospođo Kazinski. Ako hoćete novu
akrilsku plombu, dobra je kao zlatna, mogu vam je napraviti za samo četrnaest
dolara. Za novokain još dva dolara priđe, ako ga želite. Doktor je tu, otvoreno.
Doktora nema, zatvoreno. To stoji tri dolara. Molim, platite sestri.
U takvim zgradama uvijek ima tipova koji dobro zarađuju iako tako ne
izgledaju. Oni pripadaju toj otrcanoj okolini, jer im ona daje mimikrijsku
zaštitnu boju. Nadriodvjetnici koji su partneri pri izvlačenju s kaucijom, usput
ponešto zarade (za svaku kauciju pokupe samo dva posto). Stručnjaci za
abortuse koji se maskiraju bilo kojim poslom samo ako taj može opravdati
opremu koju upotrebljavaju. Trgovci injekcijama droge koji se predstavljaju
kao urolozi, dermatolozi ili nešto drugo iz medicine u čemu je terapija brza, a
redovna upotreba lokalnih anestetika normalna.
Dr Lester Vukanich je imao malu i ružnu čekaonicu u kojoj je bilo tuce ljudi,
a svi su se očito nelagodno osjećali. Ljudi kao i svi drugi. Bez ikakvih
posebnih znakova. Vrlo je teško razlikovati narkomana od knjigovođe
vegetarijanca. Čekao sam tričetvrt sata. Pacijenti su ulazili kroz dvoja vrata.
Hitar liječnik za uho, nos i grlo može srediti tri patnika odjednom, ako ima
dovoljno mjesta.
Napokon sam ušao. Morao sam sjesti na smeđu kožnu stolicu kraj stola
pokrivenog bijelim ubrusom na kojem je stajao komplet instrumenata. Kraj
zida je grgoljio sterilizator. Dr Vukanich žustro uđe, bio je u bijeloj kuti i na
čelu mu je bilo pričvršćeno ogledalce. Sjedne pred mene na stolčić.
– Sinusna glavobolja, je l' tako? Gadno, a? – pogleda u karton koji mu je
dala sestra.
Rekoh da je užasno. Uništavajuće. Posebno ujutro kad ustanem TTVIudro je
kimao)
– Karakteristično – reče i navije stakleni produžetak na nešto što je
izgledalo kao nalivpero.
Gurnuo mi je to u usta. – Stisnite usne, ali ne zube, molim. – Rekavši to,
ugasio je svjetlo. Nije bilo prozora. Negdje je šumio ventilator.
Dr Vukanich izvuče van staklenu cjevčicu i opet upali svjetlo. Odmjerio me
pogledom.
– Uopće nije začepljeno, gospodine. Ako vas muči glavobolja, to nije od
sinusa. Usuđujem se tvrditi da niste nikad u životu imali problema sa sinusima.
Vidim da ste nekad imali operaciju nosa.
– Da, doktore. Dobio sam nogom u njega igrajući nogomet. Kimnuo je.
– Možda bi trebalo odstraniti još jednu koščicu. Ali teško da vam to smeta
pri disanju.
 Naslonio se na naslon stolice i obujmio si koljeno. – Dakle, što zapravo
želite da učinim za vas? Imao je usko lice, blijedo i bezizražajno Izgledao je
kao tuberkulozni bijeli štakor.
– Htio bih s vama popričati o svojem prijatelju. Sasvim je skršen. On je
pisac. Mnogo novaca, malo živaca. Treba pomoć. Opija se od jutra do mraka.
Onaj mali dodatak mu treba. A njegov liječnik ne želi više surađivati.
– Što zapravo mislite pod tim, surađivati? – upita dr Vukanich.
– Momku tu i tamo treba injekcija da bi se smirio. Mislio sam da možda
znate neki način. Bio bi to čist novac, gotovina.
– Žao mi je. Te me stvari ne zanimaju – ustao je. – Priča je previše
naštimana, ako smijem reći. Ako želi, vaš prijatelj može doći da se savjetuje
sa mnom. Ipak, bilo bi bolje da ima nešto što treba liječiti. Za ovo plaćate
deset dolara, gospodine.
– Ma hajde, doktore. Zapisani ste u kartoteci.
Dr Vukanich se nasloni na zid i pripali cigaretu. Ostavio me da čekam.
Otpuhivao je dimove i gledao u njih. Pružih mu svoju posjetnicu neka umjesto
toga gleda u nju.
– A kakva bi to bila kartoteka? – upitao je.
– O momcima s rešetkama na prozorima. Pretpostavljam da već poznajete
mog prijatelja. Zove se Wade. Pretpostavljam i to da ga držite u nekoj maloj
bijeloj sobici. Momak je nestao iz kuće.
– Vi ste pravi magarac – reče mi dr Vukanich. – Ja se ne gnjavim s takvim
petparačkim alkoholičarskim kurama. Te i ne pomažu. Nemam nikakve bijele
sobice i ne poznajem toga vašeg prijatelja, ako uopće postoji. Ovo stoji deset
dolara, i to u gotovini, smjesta. Ili biste radije da pozovem policiju i prijavim
da ste me vrbovali za davanje droge?
– To bi bio štos! – rekoh. – Hajde!
– Napolje odavde, stjenico jedna. Ustadoh sa stolice.
– Vjerojatno sam pogriješio, doktore. Kad je momak posljednji put nestao
skrivao se kod doktora čije ime počinje slovom V. Sasvim ilegalno liječenje.
Pokupili su ga usred noći i upravo tako ga i dovezli natrag. Nisu čekali ni da
uđe u kuću. Pa kad je opet iščeznuo i nema ga već neko vrijeme, jasno da
tražimo po kartoteci gdje bi mogao biti. Pronašli smo tri doktora čije ime
počinje slovom V.
– Interesantno – reče mrko se smješkajući. – A na temelju čega stvarate
kartoteku?
Zabuljio sam se u njega. Desnom rukom se lagano gladio gore-dolje po
unutarnjoj strani lijevog lakta. Na licu su mu se pojavile sitne kapljice znoja.
– Žao mi je, doktore. Način rada je povjerljiv.
– Oprostite na trenutak. Imam drugog pacijenta koji... Izišao je ostavivši
ostatak rečenice da visi u zraku. Dok ga nije bilo sestra proviri na vrata, na
brzinu me odmjeri i povuče glavu.
Tada se dr Vukanich opet pojavi s veselom žustrinom. Opušteno se
smješkao. Oči su mu blistale.
– Što? Zar ste još ovdje? – rekao je vrlo iznenađeno ili se pravio da je
iznenađen. – Mislio sam da ste svoj kratki posjet završili.
– Odlazim. Bio sam uvjeren da želite da vas pričekam. Zahihotao se.
– Znate što, Marlowe? Živimo u čudesno vrijeme. Za pukih pet stotina
dolara mogao bih vas otpremiti u bolnicu s polomljenim kostima. Baš
komično, zar ne?
– Urnebesno – rekoh. – Piknuli ste se u venu, zar ne doktore? Kako vas je to
sjajno diglo, momče!
Krenuo sam van.
– Hasta luego, amigo – zacvrkutao je. – Ne zaboravi na deset dolara. Plati
sestri.
Prišao je interfonu i govorio u nj dok sam izlazio. U čekaonici je s istom
nelagodnošću sjedilo opet onih dvanaest ljudi, ili dvanaest istih onakvih.
Sestra je bila sva u svom poslu.
– To je deset dolara, molim. Ovdje se plaća u gotovini, gospodine Marlowe.
Prošao sam između nagruvanih nogu do vrata. Skočila je sa stolice i jurnula
oko stola. Držao sam otvorena vrata.
– Što se događa ako ih ne dobijete? – upitah je.
– Vidjet ćete vi što se događa – reče bijesno.
– Sigurno. Vi samo radite svoj posao. I ja isto tako. Bacite pogled na
posjetnicu koju sam vam ostavio pa ćete vidjeti što je moj posao.
Izišao sam. Pacijenti u čekaonici su me gledali s neodobravanjem. Ne
postupa se tako s doktorom.
 18
Dr Amos Varley je sasvim drukčije poslovao. Imao je veliku staru kuću u
velikom starom vrtu zasjenjenom krošnjama velikih starih hrastova. Ta
masivna zgrada sa stupovima bila je ukrašena čipkastim rezbarijama nad
verandom čija se ograda uvijala i izvijala kao noge starinskoga klavira. U
ležaljkama na verandi bilo je pod pokrivače dobro ututkano nekoliko starčeka.
Ulazna su vrata bila dvokrilna, s obojenim staklom. Predvorje prostrano i
hladno, izglačanog parketa i bez ikakva prostirača. Ljeti je Altadena vruće
mjesto. Prikliještena je leđima uz brdo i vjetar joj ne pomaže. Prije
osamdesetak godina znali su graditi kuće za tu klimu.
Sestra u uštirkanoj bjelini uzela je moju posjetnicu i nakon što sam neko
vrijeme čekao, dr Amos me je ipak izvolio primiti. Bio je to visok, ćelav
čovjek sa šarmirajućim osmijehom. Imao je dugu bijelu i besprijekorno čistu
kutu i kretao se nečujno na gumenim potplatima.
– Izvolite, gospodine Marlowe, što želite? – glas mu je bio zvučan i
baršunast, stvoren da blaži patnju i smiruje bolno srce. Doktor je ovdje, ne
brinite ništa, sve će biti dobro. Imao je savršene manire, spakirane u zaslađene
doze koje najbolje djeluju uz nečije uzglavlje, bio je čudesan – a iza toga tvrd
kao mramor.
– Doktore, tražim čovjeka koji se zove Wade, dobro stojećeg alkoholičara
koji je iščezao iz kuće. S obzirom na prijašnje postupke najvjerojatnije je
skriven na nekom osamljenom mjestu gdje ga mogu podvrgnuti liječenju. Jedini
trag koji imam je spominjanje slova V. Vi ste mi već treći dr V. i već pomalo
gubim nadu.
Osmjehnuo se dobronamjerno.
– Tek treći, gospodine Marlowe? Mora da ima na stotine liječnika u krugu
Los Angelesa čije ime tako počinje.
– Sigurno, ali mnogi nemaju prozore s rešetkama. Zapazio sam nekoliko
takvih prozora ovdje, s druge strane kuće.
– Starci – reče dr Varley žalosno, ali bila je to zvučna i bogata žalost. –
Osamljeni starci, utučeni i nesretni stari ljudi, gospodine Marlowe. Ponekad...
– on rječitim pokretom ruke zaokruži u stranu, zastane, a onda je polagano
spusti kao kad suhi list pada na tlo. – Ovdje ne liječim alkoholičare –
precizirao je. – A sada, ako dopuštate...
– Oprostite, doktore. Slučajno vas imamo u kartoteci. Vjerojatno je greška.
Možda zbog onog sukoba s Odjelom za narkotike prije nekoliko godina.
 – Dakle tako? – izgledao je zbunjen, a onda mu se razbistrilo. – Ah, da, to je
bilo zbog onog pomoćnika kojeg sam neoprezno zaposlio. Bio je to samo
kratko vrijeme. Gadno je zloupotrijebio moje povjerenje. Da, tako je.
– To nije ono što sam čuo – rekoh. – Mora da sam pogrešno čuo.
– A što ste to vi čuli, gospodine Marlowe? – još me uvijek podvrgavao istoj
terapiji svog osmijeha i baršunastog tona.
– Da ste morali vratiti svoje recepte za narkotike.
To ga je malo probušilo. Nije se baš namrštio, ali je oljuštio neke slojeve
šarma sa sebe. U njegovim su plavim očima zasvjetlucali kristali leda – A koji
je izvor tih fantastičnih informacija?
– Velika detektivska agencija koja ima sve mogućnosti da stvara takve
kartoteke.
– Zbirka jeftinih ucjenjivača, bez sumnje.
– Nimalo jeftinih, doktore. Početna im je cijena sto dolara na dan. Vodi je
bivši pukovnik vojne policije. Ne zanima ga sitniž. Cijene su mu vrlo visoke.
– Reći ću ja njemu svoje – reče s ledenom odvratnošću. – Njegovo ime? –
Nije više bilo sunca u manirima dra Varleva, zašlo je. Bit će to hladna večer.
– Strogo povjerljivo, doktore. Ne mislite o tome. Sve je to dio posla. Zar
vam ime Wade ništa ne govori?
– Mislim da znate gdje je izlaz odavde, Marlowe.
Iza njega se otvoriše vrata malog dizala. Bolničarka gurnu van invalidska
kolica. Stolica je sadržavala sve što je ostalo od uništenog starca. Oči su mu
bile zatvorene a koža modrikasta. Bio je dobro uvijen u pokrivač. Bolničarka
ga je tiho odvezla uglačanim parketom van kroz sporedna vrata.
Dr Varley reče prigušeno: – Starci. Bolesni starci. Jadni osamljeni starci.
Ne vraćajte se više, Marlowe. Mogli biste me iznervirati. Kad me netko
iznervira, mogu postati neugodan. Rekao bih čak vrlo neugodan.
– Što se mene tiče, u redu, doktore. Hvala. Imate ovdje baš zgodan i cakani
dom za umiranje.
– Što to znači? – zakoračio je prema meni, izgubivši i posljednje slatke
slojeve šarma. Mekane linije njegova lica stvrdnuše se u oštre bore.
– Što bi bilo? – upitah ga. – Vidim da moj čovjek ne može ni biti ovdje.
Nema ovdje nikoga tko nije suviše slab da bi se opirao. Bolesni starci. Jadni
osamljeni starci. Sami to kažete, doktore. Nepoželjni starci, ali s hrpom para i
pohlepnim potomcima. Većina ovih je vjerojatno već proglašena
neuračunljivima.
– Počinjete me nervirati – reče dr Varley.
 – Laka hrana, laki sedativi, solidna terapija. Stavite ih na sunce, pa ih
stavite natrag u krevet. Nešto rešetaka na prozorima za slučaj ako je ostalo
nešto bodrog duha u njima. Vole vas, doktore, svi po redu. Umiru držeći vas za
ruku i gledajući tugu u vašim očima. Tugu koja je čak i iskrena.
– Sigurno jest – reče s prigušenim rezanjem duboko u grlu. Ruke je stisnuo u
pesnice. Sad mi je već doista išao na živce.
– Naravno – rekoh. – Nitko ne voli izgubiti dobrog platišu. Pogotovu takva
kojem malo treba.
– Netko mora i to raditi – reče. – Netko mora brinuti o tim nesretnim
starcima.
– Netko mora i kanalizaciju čistiti. Kad pravo pomislim, to je sasvim pošten
i čist posao. Do viđenja, gospodine doktore. Kad se god u svom poslu budem
osjećao kao hulja, mislit ću na vas. To će me beskrajno razveseliti.
– Svinjo prokleta – istisne dr Varley između svojih širokih bijelih zuba. –
Trebao bih vam razbiti njušku. Ja časno obavljam posao jedne časne profesije.
– Aha! – pogledah ga umorno. – Znam ja to, znam. Samo što smrdi po smrti.
Nije me odalamio i tako se okrenuh od njega i odoh. Kod dvokrilnih vrata
se osvrnuh prema njemu. Nije se ni pomaknuo. Bio je vrlo zaposlen, morao je
na sebe opet nabaciti sve one sladunjave slojeve.
 19
Odvezao sam se natrag u Hollywood osjećajući se kao komadić
prežvakanoga konca. Bilo je još prerano za večeru i prevruće. U uredu sam
uključio ventilator. Nije uopće hladio zrak, samo ga je malo razgibao. Vani na
bulevaru, bez prekida je brujao promet. Unutra, u mojoj glavi, misli su se
lijepile jedna za drugu kao muhe na muholovku.
Tri gađanja, tri promašaja. Jedino što sam postigao bilo je to da sam vidio
puno doktora.
Telefonirao sam Wadeovoj kući. Javi se glas s meksičkim izgovorom i reče
da gospođa Wade nije kod kuće. Upitah za gospodina Wadea. Glas odgovori
da ni gospodin Wade također nije kod kuće. Ostavio sam svoje ime. Učinilo mi
se da ga je razumio bez teškoća. Reče mi da govorim s kućnim slugom.
Telefonirao sam Georgeu Petersu u poduzeće Carne. Možda poznaje još
nekog doktora. Nije ga bilo tamo. Ostavio sam izmišljeno ime i pravi broj
telefona. Sat je milio kao bolesna buba-švaba. Bio sam zrnce pijeska u pustinji
zaborava. Bio sam kauboj oboružan sa dva revolvera, bez metaka. Tri gađanja,
tri promašaja. Mrzim ih kad dolaze po tri. Nazoveš gospodina A. Ništa.
Nazoveš gospodina B. Ništa. Nazoveš gospodina C. Opet isto. Tjedan dana
kasnije pronađeš da bi zapravo trebao gospodina D. Ali tada još nisi znao da
postoji, a dok dođeš do toga, klijent se predomisli i prekida potragu.
Doktor Vukanich i Varley su otpisani. Varley je previše bogat da bi se
gnjavio s pijancima. Vukanich je bijednik, lutak na koncu koji si uštrcava u žile
u svojoj ambulanti. Pomoćnica sigurno zna. I neki od pacijenata znaju. Jedna
prava glavobolja ili krivi telefonski poziv i on je gotov. Wade mu se ne bi
približio, ni pijan ni trijezan. Možda nije baš najbistriji na svijetu – mnogi su
uspješni ljudi daleko od velikih mozgova – ali nije toliko blesav da se spetlja
s Vukanichem.
U obzir dolazi jedino dr Verringer. Ima i prostor i samoću. A vjerojatno i
strpljenje. Ali daleko je Sepulyeda Canyon od Idle Valleva. Gdje su se našli,
kako su doznali jedan za drugog? I, ako je Verringer stvarno vlasnik toga i ima
kupca, onda je na pola puta da se obogati. To me je na nešto podsjetilo.
Nazvao sam znanca iz poduzeća za promet nekretninama da bih saznao što je s
tim vlasništvom. Bez odgovora. Poduzeće je za taj dan završilo s poslom.
I ja zatvorih za taj dan i odvezoh se do La Cienage u Ruyvjev Bar –ostavivši
ime šefu sale čekao sam na veliki trenutak sjedeći na barskom stolcu s čašom
viskija s limunom pred sobom i s muzikom Mareka Webera u ušima. Kasnije
sam prošao pokraj baršunskih vrpci i pojeo Rudyjev „svjetski poznat”
solisberijski odrezak, zapravo hamburger na komadu izgorenog drveta okružen
zagorjelim pire-krumpirom, prženim kolutićima i s onom vrstom miješane
salate koju muškarci usrdno jedu u restauracijama, a dreknuli bi ako bi ih žena
time poslužila kod kuće.
Poslije toga sam se odvezao kući. Tek što sam otvorio ulazna vrata zazvoni
telefon.
– Ovdje Eileen Wade, mister Marlowe. Rekli ste da vam se javim.
– Samo da čujem ima li kakvih promjena kod vas. Cijeli dan sam obilazio
doktore, ali se nisam sprijateljio ni sa jednim.
– Nema ništa novo, žao mi je. Još se nije pojavio. Vrlo sam zabrinuta, ne
mogu drukčije. Dakle, ni vi mi nemate što reći – glas joj je bio jadan i utučen.
– Ovo je velika, prenapučena zemlja, gospođo Wade.
– Bit će već četiri dana večeras.
– Tako je, ali to nije tako dugo.
– Za mene jest – rekla je. Ušutjela je na trenutak. – Razmišljala sam, mnogo,
pokušala sam se bilo čega sjetiti – nastavila je. – Mora biti barem nešto, neki
znak ili sjećanje. Roger puno priča o svemu.
– Da li vam što znači ime Verringer, gospođo Wade?
– Ne, bojim se ne. A trebalo bi?
– Spomenuli ste da je Wadea jednom dopremio kući visok muškarac u
kaubojskoj opremi. Da li biste prepoznali tog čovjeka da ga vidite?
– Vjerojatno bih – oklijevala je – u istini okolnostima. Ali vidjela sam ga
samo na trenutak. Zove se Verringer?
– Ne, gospođo Wade. Verringer je zdepast, srednjih godina, i vodi, zapravo
vodio je nekakav turistički ranč u Sepulveda Canyonu. Za njega radi neki
šašavo nagizdani momak, zove se Earl. Verringer sebe naziva doktorom.
– To je izvanredno! – reče ona zagrijano. – Zar vam se ne čini da ste na
pravom tragu?
– A možda ću se samo smočiti bacajući prvog mačića u vodu. Javit ću vam
ako nešto saznam. Htio sam samo čuti da li se možda Roger vratio i da li ste se
možda sjetili nečega važnog.
– Bojim se da vam nisam baš pomogla – reče tužno. – Molim vas, zovite me
u bilo koje vrijeme, nije važno ako je kasno.
Rekao sam da hoću i zaklopili smo. Ovaj put sam ponio revolver i
baterijsku svjetiljku sa sobom. Revolver je bio malen, kratkocjevni .32 s
tuponosim mecima. Verringerov momak Earl ima možda još neke druge igračke
osim mjedenog boksera. Ako ih ima, dovoljno je nedozreo da bi se htio
poigrati njima.
Opet sam bio na cesti, vozio sam najbrže što sam smio. Noć je bila bez
mjeseca i bit će još tamnija kad stignem do ulaza na Verringerov posjed.
Trebala mi je tama.
Vrata su još bila zabravljena lancem i lokotom. Provezao sam se kraj njih i
parkirao daleko od auto-ceste. Ispod drveća je bilo još malo svjetla, ali ne
zadugo. Uzverao sam se preko ulaza u posjed i otišao do podnožja brda da
potražim stazu. Učinilo mi se da negdje daleko iz doline čujem prepelicu.
Turobna ptica je pjevala o bijedi života. Nikakve staze nije bilo, ili je nisam
mogao naći, pa sam se vratio na cestu i krenuo pješčanim rubom. Hrastovi su
zamijenili eukaliptuse, počeo sam silaziti s brda i u daljini ugledao svjetla.
Trebalo mi je tričetvrt sata dok nisam, prošavši kraj bazena i teniskog
igrališta, došao do mjesta odakle sam dobro vidio glavnu zgradu na kraju
ceste. Zgrada je bila osvijetljena i čula se muzika. I dalje, među drvećem, iz
jedne je brvnare dopiralo svjetlo.
Tamo, među drvećem, bilo je razbacano još puno malih tamnih brvnara.
Krenuh stazom, a najednom sa stražnje strane zgrade zasvijetli reflektor.
Ukočih se u trenu. Reflektor nije ništa tražio. Bio je uperen dolje i stvarao je
veliki krug svjetla na stražnjoj verandi i na travi oko nje. Zatim su se otvorila
vrata i izišao je Earl. Sad sam znao da sam na pravome mjestu.
Te večeri Earl je bio kauboj, a upravo kauboj je jednom prije dopremio
Wadea kući. Earl je vrtio konopac. Bio je odjeven u tamnu košulju s bijelim
opšivima s točkastom maramom oko vrata. Oko struka imao je širok kožni
pojas optočen srebrom, sa dvije futrole iz kojih su virili dršci revolvera
obloženi bjelokosti. Na sebi je još imao elegantne jahaće hlače i blistave nove
cipele s križolikim ukrasom od bijele kože. Na glavi je, zabačen na potiljak,
imao bijeli sombrero čije su srebrnaste uzice visile niz košulju, krajevi nisu
bili vezani.
Stajao je sam u bijelom svjetlu, igrajući se lasom, vrtio ga oko sebe,
preskakivao ga, glumac bez gledalaca, visok, vitak, prekrasan primjerak
kauboja, koji nastupa samo za sebe i uživa u svakom tom trenutku.
Dvorevolverski Earl, Strah i Trepet Earl, glavni u cijeloj državi. Pripadao je
na neki od onih turističkih rančeva koji su toliko potpuno konjski da čak i
telefonistica radi u jahaćim hlačama.
Odjednom je nešto čuo, ili se samo pretvarao. Laso pade na tlo, obje ruke
mu trgnuše revolvere, a prsti su mu već bili na otponcima kad ih je uperio u
mrak. Ni pomaknuti se nisam usudio. Prokleti su revolveri možda nabijeni. Pa
i onda ako ga je reflektor zasljepljivao i nije vidio ništa. Spustio je revolvere
u futrole, podigao laso, lagano ga namotao i otišao natrag u kuću. Nestade
svjetla, a i mene.
Šuljao sam se među drvećem i stigao do male osvijetljene brvnare na
padini. Nikakav šum nije dopirao iz nje. Primakao sam se prozoru i provirio.
Svjetlo je dopiralo od svjetiljke na noćnom ormariću kraj kreveta. Neko je
ležao na krevetu, na leđima, širom otvorenih očiju i zurio je u strop, tijelo mu
je bilo opušteno, odjeveno u pidžamu i pokriveno do ramena. Izgledao je
velik. Lice mu je bilo u sjeni, ali vidjelo se da je blijed i da se odavno nije
brijao, i to prilično odavno. Rašireni prsti njegovih ruku visili su nepomično
sa strane kreveta. Izgledao je kao da se već sate i sate nije pomakao.
Začuh korake na stazi s druge strane brvnare. Vrata zaškripe i čvrsta se
figura doktora Verringera pojavi na pragu. Nosio je veliku čašu u kojoj je, čini
se, bio sok od rajčice. Upalio je stajaću svjetiljku. Njegova je havajska
košulja zasvijetlila žutim odsjajem. Muškarac na krevetu nije ga ni pogledao.
Dr Verringer spusti čašu na noćni ormarić, privuče stolicu do kreveta i
sjedne. Uhvatio je čovjeka za zapešće i opipao mu puls.
– Kako se sada osjećate, gospodine Wade? – Glas mu je zvučao ljubazno i
zabrinuto.
Čovjek na krevetu nije mu ni odgovorio niti ga je pogledao. I dalje je buljio
u strop.
– Hajde de, gospodine Wade. Ne budimo tako tmurni. Puls vam je samo
malo brži od normale. Inače ste slabi, pa...
– Tejjy – reče najednom onaj na krevetu – reci tom kujinom sinu, ako zna
kako mi je, neka mi više ne dosađuje s ispitivanjem.
Imao je prijatan, jasan glas, ali sa prizvukom gorčine?'
– Tko je Tejjy? – upita doktor Verringer strpljivo.
– Moj zastupnik. Eno je gore, u kutu.
Dr Verringer pogleda gore. – Vidim malenog pauka – reče.
– Prestanite izvoditi, Wade. Sa mnom vam to ne treba.
– Tegenaria domestica, običan pritajeni pauk, pajdašu. Volim pauke. Gotovo
nikad ne nose havajske košulje.
Dr Verringer obliza usne.
– Nemam ja vremena za igrarije, Wade.
– Tejjy nije nikakva igrarija. – Wade polako okrenu glavu kao da mu je vrlo
teška i zagleda se u Verringera s prezirom. – Tejjy je smrtno ozbiljna zaskočit
će vas. Kada ne gledate, ona skoči, tiho i brzo. Uskoro je sasvim blizu. Još
samo jedan skok. Isisa vas, dr Verringer. Isuši vas skroz. Tejjy ne ždere. Ona
samo ispije krv dok ne ostane ništa osim kože. Ako namjeravate i dalje nositi
tu košulju, doktore, rekao bih da bi vam se to ubrzo moglo dogoditi.
Dr Verringer se osloni leđima na naslon stolice.
– Trebam pet tisuća dolara – reče mirno. – Koliko brzo bi to moglo?
– Dobili ste šesto i pedeset zelembaća – reče Wade zlovoljno.
– I sve što je bilo po džepovima. Prokletstvo, koliko stoji ovaj bordel?
– To je sitniž – reče dr Verringer. – Rekoh vam da su skočile cijene.
– Niste rekli da su skočile do vrha Mount Wilsona.
– Ne zezajte se sa mnom, Wade – reče Verringer osorno.
– Niste u položaju da se zezate. Osim toga, iznevjerili ste moje povjerenje.
– Nisam znao da ga uopće imate.
Dr Verringer je polako lupkao po priručju stolice. – Pozvali ste me usred
noći – reče. – Bili ste u očajnom stanju. Rekli ste da ćete se ubiti ako ne
dođem. Nisam to htio i vi znate zbog čega. Nemam dozvolu za liječničku
praksu u ovoj državi. Pokušavam se riješiti ovog posjeda, ali ne tako da ga
izgubim potpuno. Morao sam se brinuti o Earlu, a njega je baš čekao grdan
napadaj. I rekoh vam da će biti skupo. I dalje ste insistirali, pa sam došao.
Hoću pet tisuća dolara.
– Bio sam sasvim otkačen od tolikog pića – reče mu Wade. – Ne možete
takva čovjeka držati za riječ. I ovako ste prokleto previše plaćeni.
– Osim toga – polako izgovori dr Verringer – spomenuli ste moje ime svojoj
ženi. Rekli ste joj da ću doći po vas.
Wade je izgledao iznenađen. – Nisam učinio ništa slično – reče. – Nisam je
uopće vidio. Spavala je.
– Onda je to bilo drugom prilikom. Ovdje je dolazio privatni detektiv da
pita za vas. Nije bilo načina da zna gdje da dođe osim ako mu je netko rekao.
Otarasio sam ga se, ali može opet doći. Morate otići kući, Wade. Ali prije
svega hoću svojih pet tisuća dolara.
– Niste baš bistar tip, zar ne, doktore? Da je moja žena znala gdje sam, zašto
bi trebala detektiva? Mogla je doći sama – ako joj je, pretpostavimo, toliko
stalo. A mogla je povesti i Candvja, našeg kućnog momka. Candy bi vašeg
cakanog dečka usitnio u komadiće prije nego što bi se ovaj odlučio u kojem
filmu danas igra.
– Gadan vam je ton, Wade. I misli su vam gadne.
– A imam i gadnih pet tisuća zelembaća, dokiću moj. Hajde dođite do njih.
 – Napisat ćete mi Ček – odlučno reče dr Verringer. – Sada. Odmah. Onda
ćete se obući i Earl će vas odvesti kući.
– Ček? – gotovo se nasmijao Wade. – Svakako, dat ću vam ček. Krasno. A
kako ćete ga unovčiti?
Dr Verringer se mirno osmjehnu.
– Mislite da ćete spriječiti isplatu čeka, gospodine Wade. Ali vi to nećete.
Uvjeravam vas da nećete.
– Svinjo prokleta! – viknu Wade. Dr Verringer odmahne glavom.
– U nekim stvarima, da. Ali ne u svima. Karakter mi je mješovit, kao i u
većine ljudi. Earl će vas odvesti kući.
– Jok. Od tog mi se momka ježi koža – reče Wade.
Dr Verringer mirno ustane, pruži ruku i potapša muškarca u krevetu po
ramenu.
– Za mene je Earl sasvim neopasan. Znam način da ga držim pod kontrolom.
– Kako to? – reče novi glas i kroz vrata uđe Earl u svojoj kaubojskoj
opremi marke „Roy Rogers”. Dr Verringer se okrenu osmjehujući se.
– Držite tog luđaka dalje od mene! – poviče Wade, prvi put pokazujući
strah.
Earl zatakne ruke za svoj ukrašeni pojas. Lice mu je bilo mrtvačka maska.
Začulo se prigušeno psikanje koje je dopiralo kroz njegove stisnute zube.
Polako je ušao u sobu.
– Niste to smjeli izgovoriti – brzo reče dr Verringer i okrene se prema
Earlu. – U redu je, Earl. Ja ću se pobrinuti za gospodina Wadea. Pomoći ću mu
da se obuče, a ti hajde sada i dovezi auto što bliže kući. Gospodin Wade je još
prilično slab.
– I bit će još puno slabiji – Earl reče psičući. – Skloni se s puta, debeli.
– Slušaj, Earl... – pružio je ruku i zgrabio ljepotana za rame. – Ti ne želiš
natrag u Camarillu, zar ne? Jedna moja riječ je dovoljna da...
To je bilo sve što je uspio reći. Earl ga otrese s ramena a na desnoj mu ruci
zasja metalni bljesak. Pesnica oboružana bokserom tresnu u čeljust doktora
Verringera. Pao je kao da je pogođen u srce. Od njegova se pada potresla
brvnara. Pojurio sam.
Naglo sam odgurnuo vrata. Earl se okrenuo i, pognut naprijed, zagledao se u
mene ne prepoznajući me. Iz njegovih su usta dopirali grgoljavi zvukovi.
Nasrnuo je na mene.
Izvukao sam revolver i pokazao ga. Ništa mu nije značilo. Ili njegovi nisu
bili nabijeni, ili je zaboravio na njih. Mjedeni bokser, to je bilo sve što mu je
trebalo. Primicao mi se.
Pucao sam mimo kreveta prema prozoru. Prasak revolvera odjeknuo je u
maloj prostoriji i jače nego što bi čovjek očekivao. Earl stade u trenu. Polako
je okrenuo glavu i zagledao se u rupu na prozorskom kapku. Okrenuo se opet
meni. Lice mu je polako oživjelo, nacerio se.
– Što to bi? – upitao je živahno.
– Bacaj taj bokser! – rekoh gledajući ga u oči. Iznenađeno je pogledao dolje
u svoju ruku. Skinuo je bokser i mirno ga bacio ravno u kut.
– A sad pojas! – rekoh. – Ne diraj revolvere, samo kopču.
– Nisu nabijeni – reče smijuljeći se. – Bez veze, nisu to uopće pravi, samo
glume revolvere.
– Pojas! Brže!
Zagledao se u kratkocijevni .32. – Taj je pravi? Oh, sigurno jest. Prozor. Da,
prozor.
Muškarac na krevetu više nije bio na krevetu. Stajao je iza Earla. Posegnuo
je i brzo izvukao jedan od njegovih blistavih revolvera. Earlu se to nije
sviđalo. Lice mu je to jasno pokazivalo.
– Pustite ga – rekoh bijesno. – Stavite to natrag gdje ste našli.
– Istina je – reče Wade. – Ovi su na kapsule. – Odmaknuo se natrag i
položio blistavi revolver na stol. – Isuse, osjećam se slabim kao slomljena
ruka.
– Skini pojas! – rekoh treći put. Kad nešto počneš s tipom kao što Earl,
moraš to i završiti. Treba biti dosljedan i ne mijenjati odluke.
Napokon ga je skinuo, mirno i poslušno. Zatim je, držeći pojas u ruci,
došetao do stola, uzeo drugi revolver, stavio ga u futrolu i opet zakopčao pojas
sebi oko struka. Pustio sam mu. Tek je tada ugledao dra Verringera izvaljenog
na podu kod zida. Promrmljao je nešto zabrinutim glasom i brzo prešao sobu,
otišao u kupaonicu i vratio se sa staklenim vrčem vode. Pljusnuo je vodu na
glavu dra Verringera. Verringer je nešto prožlabrao i okrenuo se na drugu
stranu. Onda je zastenjao. Onda se rukom uhvatio za bradu. A onda je počeo
ustajati. Pomogao mu je Earl.
– Oprostite, doktore. Mora da sam zamahnuo i ne gledajući u koga.
– U redu, ništa nije slomljeno – reče mu Verringer, pokazujući mu rukom da
se makne. – Dovezi auto, Earl. I ne zaboravi ključ za onaj lokot dole.
– Auto ovamo, jasno! Odmah! Ključ za lokot. Imam ga. Odmah, doktore!
Izišao je iz sobe zviždučući.
Wade je sjedio na rubu kreveta, očito potresen.
 – Vi ste njuškalo o kojem je govorio? – upita me. – Kako ste me našli?
– Jednostavno pitajući ljude koji znaju o tim stvarima – odgovorih. – Ako
želite kući, obucite se.
Dr Verringer se naslonio na zid masirajući si bradu.
– Ja ću mu pomoći – rekao je promuklo. – Ništa drugo i ne radim nego
pomažem ljudima, a oni me udaraju po zubima.
– Znam ja dobro kako vam je – rekoh mu. Izišao sam ostavljajući ih da
obave što je trebalo.
 20
Kad smo izišli, auto je bio sasvim uz kuću, ali Earla nije više bilo tu.
Zaustavio je auto, ugasio svjetla i odšetao se ne rekavši ništa. Još uvijek je
zviždukao, tragajući za napola zaboravljenom melodijom.
Wade se oprezno uvukao na zadnje sjedalo, a ja kraj njega. Vozio je dr
Verringer. Ako mu je čeljust gadno sijevala i boljela ga glava, nije to ni
pokazao ni spomenuo. Odvezli smo se po padini i dolje do kraja pjeskovite
ceste. Earl je već bio tamo, otključao je vrata i otvorio ih. Rekao sam dru
Verringeru gdje je moj auto i on se dovezao tik uza nj. Wade se uvuče u moj
automobil i sjede šuteći i gledajući u prazno. Verringer iziđe iz auta i zaobiđe
na njegovu stranu.
– Mojih pet tisuća dolara, gospodine Wade. Ček koji ste obećali.
Wade spuznu niže i nasloni glavu na naslon sjedala. – Još ću razmisliti.
– Obećali ste. Trebam ih.
– Prisila, tako se to zove, Verringer, prijetnja. Sad imam zaštitu.
– Hranio sam vas i prao – ustrajao je Verringer. – Usred noći sam dolazio k
vama. Štitio sam vas, liječio vas – sve vrijeme do sada.
– Ne vrijedi to pet tisuća – zareži Wade. – Dosta vam je što ste mi pokupili
iz džepova.
Verringer nije popuštao.
– Imam obećanje u vezi s odlaskom, Wade. Vi ste bogati. Trebali biste
pomoći drugima u gužvi. Moram se brinuti o Earlu. Ako želim iskoristiti te
okolnosti, trebam novaca. Vratit ću vam sve.
Stao sam se meškoljiti. Želio sam zapaliti cigaretu, ali bojao sam se da
Wadeu ne pozli.
– Đavola ćete vratiti – reče umorno Wade. – Nećete dovoljno dugo živjeti.
Jedne noći će vas vaš cakani dečko ubiti na spavanju.
Verringer ustukne. Nisam vidio izraz njegova lica, ali glas mu je bio oštar. –
Postoje i gore vrste smrti – reče. – Mislim da će vas zadesiti jedna od takvih?
Otišao je do svog auta i sjeo. Odvezao se kroz vrata i nestao.
Zavezao sam unatrag, okrenuo auto i uputio se prema gradu. Poslije nekoliko
kilometara Wade je promrmljao: – Zašto bih ja toj svinji dao pet tisuća
dolara?
– Nema razloga.
– A zašto se onda osjećam kao bitanga jer mu ih nisam dao?
– Nema razloga.
 Okrenuo je glavu samo toliko da me može pogledati.
– Njegovao me kao bebu – reče. – Jedva da me je ostavljao samog da ne bi
došao Earl i isprepadao me. I pokupio mi je sav sitniž iz džepova.
– Vjerojatno ste mu tako rekli.
– Na njegovoj ste strani?
– Preskočimo to – rekoh. – Za mene je to samo posao. Opet nekoliko
kilometara tišine. Dovezli smo se do početka predgrađa. Wade opet progovori.
– A možda ću mu ih dati. Dekintiran je. Posjed je pod hipotekom. Ni paru
neće dobiti za njega. Sve to zbog onog šizeka. Zašto je takav?
– Nemam pojma.
– Ja sam pisac – reče Wade. – I trebao bih znati zbog čega neko pošašavi. A
ne znam i ne razumijem ništa ni o kome.
Skrenuo sam na odvojak uzbrdo i kad smo došli gore pred nama su se
rasprostrla beskonačna svjetla doline. Spustili smo se dolje na auto-cestu
prema Venturi. Za neko smo se vrijeme dovezli do Encina. Dok sam čekao
zeleno, pogledao sam gore, na svjetla visoko na brdu, gdje su bile velike kuće.
U jednjo od njih žive Lennoxovi. Krenuli smo.
– Uskoro treba skrenuti – reče Wade. – Možda znate i sami.
– Znam.
– Zapravo, niste mi ni rekli kako se zovete.
– Philip Marlowe.
– Zgodno ime – reče i glas mu se naglo promijeni kad je rekao: – Čekajte
malo. Jeste li vi onaj koji se upleo s Lennoxom?
–Taj.
U mraku unutrašnjosti automobila zurio je u mene. Vozili smo se mimo
posljednjih kuća kraj glavne ceste u Encinu.
– Poznavao sam je – reče Wade. – Slabo. Njega nisam ni vidio. Čudna su to
posla. Odvjetnici su vas baš sredili, zar ne?
Nisam odgovorio.
– Možda ne volite o tome govoriti – reče.
– Možda doista ne volim. Zašto bi to vas zanimalo?
– K vragu, pa ja sam pisac! To bi mogla biti dobra priča.
– Pustite to večeras. Dovoljno se loše osjećate.
– U redu, Marlowe. U redu. Ne sviđam vam se. Jasno mi je. Došli smo do
odvojka i skrenuo sam prema brežuljcima između kojih je ležala dolina Idle
Valley.
– Nit' vas volim, nit' ne volim – rekoh. – Ne poznajem vas. Vaša me je žena
zamolila da vas nađem i dovedem kući. Kad vas iskrcani pred kućom, moj je
posao gotov. Zašto je baš mene izabrala, ne znam. Kao što sam rekao, ovo je
samo posao.
Zaokrenuli smo uz padinu i zavezli po široj, boljoj cesti. Reče da je njihova
kuća s desne strane, milju daleko otprilike. Kazao je broj koji sam već znao.
Za tipa u njegovu stanju bio je vrlo govoriljiv.
– Koliko će vam platiti? – upita.
– Nismo još dogovorili.
– Koliko god bude platila, neće biti dovoljno. Dugujem vam veliku
zahvalnost. Veliku ste stvar sredili, drugar. Nisam ja vrijedan toga.
– To vam se večeras samo tako čini.
Nasmijao se.
– Znate što, Marlowe? Mogli biste mi se svidjeti. Vi ste donekle bitanga –
kao i ja.
Dovezli smo se do kuće. Bila je to jednokatnica prekrivena sindrom, s
malim trijemom sa stupovima i širokom tratinom koja se protezala od ulaza do
gustih grmova uz bijelu ogradu. Na trijemu je gorjelo svjetlo. Dovezao sam se
prilaznim putem do garaže i stao.
– Možete li sami?
– Svakako – reče izišavši iz auta. – Zar nećete ući do popijete nešto?
– Ne sada, hvala. Pričekat ću ovdje dok ne uđete u kuću. Teško je disao.
– U redu – reče kratko.
Okrenuo se i oprezno koračao po šljunkovitoj stazi prema ulaznim vratima.
Na trenutak se pridržao za bijeli stup, a onda pružio ruku prema vratima.
Otvorila su se i ušao je. Vrata su ostala otvorena i svjetlost se razlila po
zelenoj tratini. Najednom su dolepršali glasovi. Povezao sam unatrag po
prilaznom putu. Netko je zazvao.
Pogledao sam i vidio Eileen Wade kako stoji na pragu. Nastavih voziti a ona
potrči. Tako sam morao stati. Utrnuo sam svjetla i iskoračio iz auta. Kad mi je
prišla, rekoh:
– Trebao sam vam telefonirati i javiti vam, ali se nisam usudio da ga
ostavim samog.
– Naravno. Jeste li imali velike neprilike?
– Pa... nešto više nego kad samo pozvoniš na vrata.
– Molim vas dođite unutra i sve mi ispričajte.
– On mora u krevet. Ujutro će biti sasvim u redu.
– Candy će ga spremiti u krevet. Večeras neće piti, ako ste mislili na to.
 – Nije mi ni na pamet palo. Laku noć, gospođo Wade.
– Sigurno ste umorni. Zar ne biste popili nešto?
Zapalio sam cigaretu. Kao da tjednima nisam primirisao duhan. Žudno sam
udahnuo nikotin.
– Mogu li jedan dim?
– Naravno. Mislio sam da ne pušite.
– Ne baš često. – Prišla mi je sasvim blizu i ponudio sam joj cigaretu.
Povukla je i zakašljala se. Vratila mi je natrag smijući se. – Pravi amater, kao
što vidite.
– Dakle, vi ste poznavali Sylviju Lennox – rekoh. – Jeste li zbog toga htjeli
unajmiti baš mene?
– Koga sam poznavala? – reče zbunjeno.
– Sylviju Lennox.
Opet sam imao cigaretu. Zdušno sam je proždirao.
– Oh! – reče trgnuvši se. – Ona djevojka koja... bila je ubijena. Ne nisam je
poznavala. Znala sam tko je. Nisam li vam to već rekla?
– Oprostite, zaboravio sam što ste mi točno rekli.
I dalje je stajala mirno, tik uz mene, vitka, visoka u bijeloj haljini. Svjetlost
se kroz otvorena vrata slijevala niz pramenove njene kose i davala im mekani
sjaj.
– Zašto ste me pitali da li to što sam vas unajmila ima veze s tim slučajem?
Kako nisam odgovorio, dodala je: – Je li vam Roger rekao da ju je on
poznavao?
– Kazao je nešto s tim u vezi kad sam mu rekao kako se zovem. U početku
me nije povezao s tim, a onda jest. Brbljao je toliko mnogo da nisam polovicu
toga zapamtio.
– Tako. Moram unutra, gospodine Marlowe, možda moj muž treba nešto.
Ako ne želite ući...
– Ovo neka uđe s vama – rekoh.
Zgrabih je, privukoh k sebi i pognuh joj glavu unazad. Svom snagom sam je
poljubio u usta. Nije se branila niti mi uzvratila. Šutke se izvukla iz mog
zagrljaja i stajala je tako, gledajući me.
– Niste to trebali učiniti – reče. – To nije bilo pravo. Suviše ste ugodna
osoba za tako nešto.
– Naravno. Nije bilo pravo –– složio sam se. – Ali cijelog sam dana bio
tako ugodan, dobro odgojen, lovački pas, uvukli ste me u jedan od
najzaguljenijih poslova u koje sam se ikada uvalio, i, prokletstvo, sve je ispalo
kao da je netko napisao scenarij za njega. Znate što? Siguran sam da ste cijelo
vrijeme znali gdje je – ili ste barem znali ime doktora Verringera. Samo, htjeli
ste da se, ja u sve to upetljam i zapetljam za vašeg muža tako da se osjetim
dužan brinuti o njemu. Ili sam sasvim lud, što mislite?
– Dabome da ste ludi – reče hladno. – Najluđa bedastoća koju sam ikad
čula. – Okrenula se da ode.
– Čekajte! – rekoh. – Taj poljubac ne ostavlja ožiljke. Vama se samo tako
čini. I ne recite mi da sam jako ugodna osoba. Radije bih bio gad.
Osvrnula se.
– Zašto?
– Da nisam bio ljubazan prema Terryju Lennoxu, on bi bio još živ.
– Da? – reče mirno. – Kako možete biti tako sigurni? Laku noć, Marlowe. I
mnogo vam hvala, za sve što ste učinili, gotovo sve.
Hodala je natrag rubom trave. Gledao sam za njom. Vrata su se zatvorila.
Svjetlo na trijemu se ugasnulo. Mahnuo sam u mrak i odvezao se.
 21
Drugog sam jutra ustao kasnije, na račun onog što sam zaslužio prethodnu
večer. Popio sam šalicu kave više, popušio cigaretu više i pojeo komad
dimljene slanine više nego inače, i tristoti put sam se zakleo da nikada se više
neću brijati električnim brijaćim aparatom. To je sve učinilo dan normalnim. U
ured sam stigao oko deset, pokupio poštu, otvorio omotnice i ostavio ih da leže
na pisaćem stolu. Širom sam otvorio prozor da iziđe zadah prašine i
memljivosti koji se nakupio noću i lebdio u nepomičnom zraku, u kutovima
prostorije i po daščicama venecijanskih roleta. Krepani je moljac ležao
raskrečen na uglu stola. Po prozorskoj dasci je puzala pčela iskrzanih krila i
nekako umorno zujala, kao da uviđa da ništa više nema smisla, da je s njom
gotovo, da je imala previše letova i da se nikada više neće vratiti u svoju
košnicu.
Znao sam da će to biti jedan od onih šašavih dana. Svatko ih ima. Dani koji
se tek tako dokotrljaju, a nedostaje im jedan kotač, kad vjeverice nikako ne
mogu naći svoj lješnjak, a mehaničarima, kako god da sklope stvar, uvijek
ostaje jedan šaraf previše.
Prvi je došao svjetlokosi, veliki sirovi tip imenom Kuissenen ili nešto tako
što zvuči finski. Strpao je svoju pozamašnu stražnjicu u stolicu za klijente,
stavio svoje dvije lopataste žuljevite ruke na stol i rekao da je vozač bagera,
da stanuje u Clyer Cityju i da mu ona prokleta baba što stanuje kraj njega
pokušava otrovati psa. Zato mora svakog jutra, prije nego što pusti psa da se
istrči po vrtu, pretražiti vrt od ograde do ograde da ne bi tamo bila neka
kuglica koju susjeda baca preko međe. Do sada ih je već devet našao, unutra je
bio zelenkasti prah i siguran je da je to arsenik protiv korova.
– Koliko bi došlo da motrite na nju i ulovite je pri tome? – gledao me je ne
trepnuvši, kao riba u akvariju.
– Zašto to ne napravite sami?
– Imam posao od kojeg živim, gospodine. Već sam izgubio četiri
dvadesetpetice na sat dolazeći ovamo da vas pitam.
– Jeste li pokušali s policijom?
– Pokušao sam već. Možda će se i pojaviti za koju godinu. Upravo su sada
svi zaokupljeni oko MGM.
– A da pokušate sa S. P. C. A.? S izvidnicima?
– Što s njima?
Rekoh mu tko su izvidnici. Nisu ga zanimali. Kazah mu i što je S. P. C. A.
Nije bio uopće zainteresiran za njih. Znao je sve o takvim društvima za zaštitu
životinja. Oni tamo u S. P. C. A. bi sve to površno shvatili i samo bi usput
pokušali riješiti stvar. Nisu sposobni da vide išta manje od konja.
– Piše na vratima da ste istražitelj – reče on misleći da mi laska. – Bacite se
na posao i istražujte. Pedeset zelembaća ako je ščepate.
– Žalim – rekoh. – Zauzet sam. Traćenje nekoliko tjedana skrivajući se u
nekoj rupi u vašem vrtu, nije moj stil rada – čak ni za pedeset dolara.
Razočarano je ustao. – Vi ste veliki kit – reče. – Ne trebaju vam pare, ha?
Fućka vam se za život malog peseka. Baš ste odvratan veliki kit.
– Imam i ja problema, gospodine Kuissenen.
– Zavrnut ću joj vratom, ako je ulovim – reče i nisam uopće sumnjao u to da
bi on to stvarno mogao učiniti. Mogao bi on i slonu zavrnuti stražnju nogu. –
Ali radije bih da to netko drugi učini. A sve zbog toga što psić zalaje kad neki
auto prođe kraj kuće. Prokleta stara vještica!
Krenuo je prema vratima.
– Sigurni ste da upravo psa pokušava otrovati? – upitah.
– Dakako da sam siguran – odgovori. Sinulo mu je tek kad je bio blizu vrata.
Tada se naglo okrenuo. – Ponovi to još jednom, gade.
Samo sam odmahnuo glavom. Nisam se s njim htio tući. Mogao bi me
pisaćim stolom lupiti po glavi. Zarežao je i izišao, gotovo odnesavši vrata sa
sobom.
Druga cvećka je bila neka žena, ni stara ni mlada, ni čista, ni suviše prljava,
uobičajeno sirotinjska, ofucana, brbljava i glupa. Cura s kojom dijeli sobu – u
njenom je jeziku cura svaka žena koja radi – uzima joj novac iz torbice.
Jednom dolar, drugi put nešto sitno, pa se nakupi. Računa da joj je zginulo
ukupno dvadesetak dolara. To si više ne može priuštiti. Isto si tako ne može
priuštiti da se preseli. A ni detektiva si ne može priuštiti. Mislila je da sam
možda voljan da malo isprepadam njenu cimericu, barem telefonski, bez
spominjanja imena.
Trebalo joj je dvadesetak minuta da mi to ispriča. Pričajući, stalno je
gnječila torbicu.
– To može učiniti bilo koji vaš znanac – rekoh.
– Aha, al' ste vi detektiv.
– Nemam dozvolu da prijetim ljudima koje uopće ne poznajem.
– Reći ću joj da sam bila kod vas. Kao da ne kužim da je to njezino maslo.
Nek' misli da ste se primili posla oko toga.
– Ja ne bih to rekao na vašemu mjestu. Ako spomenete moje ime, mogla bi
osvanuti ovdje. Ako dođe, reći ću joj cijelu istinu.
Skočila je sa stolice i udarila se oguljenom torbicom u trbuh. – Niste
džentlmen! – vrisnula je.
– Tko kaže da to moram biti? Izišla je mrmljajući nešto.
Poslije ručka me posjetio gospodin Simpson W. Edehyeiss. Imao je
posjetnicu koja je potvrđivala da je to on. Bio je direktor agencije za prodaju
šivaćih strojeva. Mali čovo, umorna izgleda, negdje između četrdeset osam i
pedeset godina, malešnih ruku i nogu, u smeđem odijelu s predugim rukavima,
košulji s tvrdim bijelim ovratnikom i sa žarko crvenom kravatom. Sjedio je na
rubu stolice, nepomičan, zureći u mene tužnim crnim očima, kosa mu je bila
crna, gusta i čvrsta, bez ijedne sive vlasi, koliko sam mogao vidjeti. Imao je
podrezane brkove koji su bili malo crvenkasti. Mogao bi proći kao trideset
petogodišnjak, ali samo dok mu ne vidite nadlanice ruku.
– Zovite me samo Simp – reče. – Svi me tako zovu. Ja sam vam dobio
svoje. Židov sam, oženjen dvadeset četverogodišnjom ljepoticom koja nije
Židovka. Nedavno je odjednom otišla.
Ozvadio je njenu fotografiju i pokazao mi. Možda je za njega bila ljepotica.
Meni je izgledala kao velika troma krava od ženske, s maleckim ustima.
– U čemu je problem, gospodine Edelweiss? Ja se ne bavim razvodima –
rekoh hoteći mu vratiti fotografiju. Odgurnuo je. – Za mene je klijent uvijek
gospodin, sve dok me ne počne filati lažima.
Osmjehnuo se.
– Meni ne trebaju laži. Ovdje se ne radi o razvodu. Jedino želim natrag
svoju Mabel. Ali ona neće doći dok je ne nađem. Možda je to za nju neka vrsta
igre.
Pričao mi je o njoj, strpljivo, bez srdžbe i ne optužujući. Ona pije, skiće se
okolo, po njegovim mjerilima nije baš dobra žena, ali možda je to zato što su
je previše strogo odgajali. Ona ima srce veliko kao kuća, rekao je, i on je voli.
Ne umišlja si da je neki ljepotan, ali marljivo radi, donoseći kući plaću. Imali
su zajednički račun u banci. Pokupila je sve, ali on je bio spreman na to.
Sasvim mu je jasno s kim je zbrisala, i ako je to točno, taj tip će je opljačkati i
ostaviti na cesti.
– Zove se Kerrigan – reče. – Monroe Kerrigan. Ne mislim uopće napadati
katolike. Ima i loših Židova. Taj Kerrigan je brijač, kad radi. Ni brijače ne
napadam. Iako su većinom skitnice, i klade se na konje. Nisu uopće solidni.
– Što možete očekivati od nje, ako se da opljačkati?
– Ona se užasno stidi. Mogla bi si nešto učiniti.
 – To je stvar ureda za nestale osobe, gospodine Edehveiss. To morate njima
prijaviti.
– Ne. Ne napadam ja policiju, ali ne želim ih. To bi ponizilo Mabel.
Svijet je pun ljudi koje gospodin Edehyeiss nikako ne želi napadati. Stavio
je nešto novaca na stol.
– Dvije stotine dolara – reče. – To plaćam. Više mi se sviđa na ovaj način.
– To će se opet dogoditi – rekoh.
– Sigurno – reče.
Slegnuo je ramenima i mirno raširio ruke. – Ali njoj su dvadeset i četiri, a
meni već pedeseta. Zar bi moglo biti drukčije? Smirit će se barem neko
vrijeme. Problem je u tome što nemamo djece. Ona ih ne može imati. Židovi
jako vole obitelj. I to Mabel zna. Zato se osjeća poniženom.
– Vrlo ste skloni opraštanju, gospodine Edehyeiss.
– Čujte, ja nisam kršćanin – reče. – I uopće ne napadam kršćane, da se
razumijemo. Ja tako uistinu mislim. Ne pričam samo. Ja tako i radim. Oh,
gotovo sam zaboravio najvažnije.
Izvadio je iz džepa razglednicu i gurnuo je preko stola. – Poslala je ovo iz
Honolulua. Tamo u Honoluluu se novac brzo topi. Znam to jer je jedan od
mojih stričeva imao tamo draguljarnicu. Sad je u mirovini. Živi u Seattleu.
Opet uzeh fotografiju. – Treba je pronaći – rekoh mu. – I treba mi još jedna
fotografija.
– Mislio sam si da ću to čuti, gospodine Marlowe, još prije nego što sam
došao ovamo. Zato sam već sve priredio.
Izvukao je iz džepa omotnicu u kojoj je bilo još pet slika. – Imam i
Kerrigana, ali samo polaroidne fotografije.
Posegnuo je u drugi džep i dao mi još jednu omotnicu. Pogledah Kerrigana.
Imao je glatko podmuklo lice koje me ničim nije iznenađivalo. Tri kopije
Kerrigana.
Gospodin Simpson W. Edelweiss mi dade još jednu posjetnicu sa svojim
imenom, adresom, telefonskim brojem. Izrazio je nadu da neće koštati mnogo i
veliku spremnost da poveća svotu ako zatreba, kao i želju da brzo čuje nešto
od mene.
– Dvije stotine dolara bi trebalo biti dovoljno ako je još u Honoluluu –
rekoh. – A sad trebam podroban opis njih oboje, da to strpam u brzojav.
Visinu, težinu, godine, boju, vidljive oznake ili ožiljke, u što je bila odjevena i
kakvu je odjeću ponijela sobom, koliko je novaca bilo na računu koji je
ispraznila. Ako se to već događalo, Edelweiss, vi već dobro znate što želim.
 – Imam čudan predosjećaj što se tiče tog Kerrigana. Neugodan.
Potroših još pol sata da izmuzem iz njega podatke i zapišem ih. Onda je
mirno ustao, pružio mi mirno ruku, mirno se naklonio i mimo otišao.
Pokazalo se to jednostavnim, rutinskim poslom. Poslao sam agenciji u
Honoluluu brzojav, a za njim avionsku pošiljku s fotografijama i podacima
koje nisam spomenuo u brzojavu. Pronašli su je, radila je kao čistačica u
jednom luksuznom hotelu, ribala je kade i podove u kupaonicama i tome
slično. Kerrigan je učinio upravo ono što je gospodin Edehveiss i očekivao,
opljačkao ju je dok je spavala, zbrisao i nju ostavio s neplaćenim hotelskim
računom. Zadržala, je prsten koji joj Kerrigan bez sile nije mogao skinuti i za
njega je dobila dovoljno da plati hotel, ali ne dovoljno da bi mogla platiti put
kući. Onda je Edehveiss skoknuo avionom po nju.
Bio je za nju predobar. Poslao sam mu račun na dvadeset dolara i cijenu
dugog brzojava. Dvije stotke je zgrabila agencija iz Honolulua. S
Madisonovom slikom u mom uredskom sefu mogao sam si priuštiti da radim
ispod cijene.
I tako prođe jedan dan u životu privatnog detektiva. Nije bio sasvim tipičan,
ali isto tako nije bio niti netipičan. Nikad ne znaš zbog čega ostaješ u tom
poslu. Nećeš se obogatiti, a nema ni baš neke zabave. Ponekad te u kratko
vrijeme više puta izmlate, ili upucaju, ili te strpaju u bajbok. A jednom u dugo
vrijeme te i ubiju. Svakog drugog mjeseca odlučuješ da ćeš ostaviti sve to i
potražiti neki drugi pametniji posao u kojem nećeš nositi glavu u torbi. Onda
pozvoni na vratima, otvoriš čekaonicu, a tamo čeka novo lice s novim
problemom, veliki komad tuge s malim komadićem para.
– Uđite gospodine Tkogodbio. Što mogu učiniti za vas? Zbog nečeg sam
ipak tu.
Tri dana kasnije, kad se spuštala večer, telefonirala mi je Eileen Wade i
pozvala me da sutradan uvečer dođem k njoj na čašicu pića. Nekoliko
prijatelja će se okupiti na koktelu. Roger bi me htio vidjeti i zahvaliti mi na
svemu. I da li bih, molim, poslao račun?
– Niste mi ništa dužni, gospođo Wade. Ono malo što sam učinio već ste mi
platili.
– Mora da je bilo vrlo glupo što sam se tako viktorijanski ponašala – reče. –
Danas nitko poljubac ne uzima kao nešto ozbiljno. Doći ćete, zar ne?
– Da. Nadam se.
– Roger je već zdrav. Radi.
– Dobro.
 Glas vam je danas vrlo zlovoljan. Mislim da uzimate život previše ozbiljno.
– Tu i tamo. Zašto?
Ona se lagano nasmije, pozdravi i spusti slušalicu. Onda sam se trudio da
mislim na nešto smiješno ne bih li izazvao sebe na veliki veseli smijeh. Nije
nikako išlo, pa uzeh iz sefa pismo kojim se Terry oprostio od mene i pročitah
ga još jednom. Sjetih se da još nisam bio kod „Victora” na gimletu, kao što me
molio. Bilo je baš pravo vrijeme, ono kad je u baru mirno kao što se njemu
sviđalo, da je još ovdje, otišli bismo zajedno. Mislio sam na njega s nejasnom
tugom i oštrom gorčinom.
Kad sam došao „Victoru” već je bilo bolje. Ali ne sasvim. Imao sam
previše njegovih novaca. Uzeo mi je mnogo toga, ali me je zato i dobro platio.
 22
Kod „Victora” je bilo tako mirno da sam gotovo mogao čuti pad temperature
kad sam ušao unutra. Na barskoj je stolici sjedila žena u crnom kostimu od
orlona ili nekog drugog laganog materijala kakav se nosi u ovo vrijeme ljeta.
Bila je sama, pred njom je stajalo neko blijedozeleno piće, pušila je cigaretu u
dugom jantarnom cigarluku. Imala je onaj izražajan napeti pogled koji je
ponekad neurotičan, ponekad pohotan, a ponekad je samo rezultat drastične
dijete.
Sjedoh dvije stolice dalje i barmen mi kimnu, ali bez osmijeha.
– Gimlet! – rekoh. – Bez bitera!
Položio je pred mene mali podmetač i zastao gledajući me.
– Znate što? – reče zadovoljnim glasom. – Čuo sam neku večer što pričate s
prijateljem pa sam nabavio bocu Rose's soka od limete. Onda niste više
dolazili, pa sam je tek večeras otvorio.
– Moj prijatelj nije više tu – rekoh. – Dajte dvostruki, ako hoćete. I hvala
vam na trudu.
Otišao je. Žena u crnom kostimu mi dobaci brzi pogled, pa se opet zagleda u
svoju čašu. – Ovdje to vrlo malo ljudi pije – rekla je tako tiho da isprva nisam
ni znao da govori meni. Onda me opet pogledala. Imala je vrlo tamne oči,
najcrvenije nokte koje sam ikada vidio. Ali nije izgledala kao da baca udicu i
u njenom glasu nije bilo ni traga od nekog poziva. – Mislim na gimlet – dodala
je.
– Prijatelj me naučio da ga zavolim – rekoh.
– Sigurno je Englez.
– Zašto?
– Sok od limete. To je toliko engleski kao i ona kuhana riba u groznom
umaku od sardela koji izgleda kao da je kuhar pustio u njega svoju krv. Zato ih
i zovu limetice, Engleze, a ne ribe.
– Mislio sam da bi to prije moglo biti tropsko piće, za vrućine. Iz Malaje ili
tamo negdje.
– Možda ste u pravu – rekla je i opet se okrenula od mene. Barmen postavi
piće preda me. Sa sokom od limete dobilo je nekakvu blijedu zelenkastožutu
zamagljenu boju. Kušao sam. Bilo je i slatko i oštro. Žena u crnom me je
promatrala. Onda je podigla čašu prema meni. Oboje smo ispili. Sad sam već
znao da ima isto piće.
Sljedeći je korak već bio stvar rutine, zato ga nisam učinio. Samo sam
sjedio.
– Nije bio Englez – rekoh nakon nekog vremena. – Mislim da je bio tamo za
vrijeme rata. Običavali smo dolaziti ovamo ponekad, nešto ranije nego što je
sada. Prije nego što se bar nakrca ljudima.
– Ovo je ugodno doba – reče. – U baru vjerojatno jedino doba kad je
ugodno. – Ispraznila je čašu. – Možda poznajem vašeg prijatelja – reče. –
Kako se zove?
Nisam joj odmah odgovorio. Upalio sam cigaretu i promatrao je kako
izbacuje opušak iz jantarnog cigarluka i kako stavlja novu cigaretu. Pružih se
prema njoj s upaljačem.
– Lennox – rekoh.
Zahvalila mi je na vatri i dobacila mi hitar, istraživački pogled. Onda je
kimnula. – Da, vrlo dobro sam ga poznavala. Možda čak i predobro.
Barmen je doplovio i promotrio čašu. – Još dva – rekoh. – Donesite u
separe.
Sišao sam sa tolice i pričekao je, mogla me je odbiti. Zapravo mi i nije bilo
stalo. Tu i tamo u ovoj seksualno osviještenoj zemlji muškarac i žena treba da
se sretnu i porazgovaraju, bez jurcanja u krevet. Ovo bi moglo biti to, ali ona
je ipak mogla misliti da nešto izvodim. Ako tako misli, neka ide k vragu.
Oklijevala je, ali ne dugo. Pokupila je crne rukavice i crnu torbicu od
antilop-kože sa zlatnim kopčama, krenula u separe u kutu i tamo bez riječi
sjela. Sjeo sam joj nasuprot.
– Zovem se Marlowe.
– A ja Linda Loring – reče mirno. – Pomalo ste sentimentalni, zar ne
Marlowe?
– Zato što sam došao ovamo popiti gimlet? A vi?
– Meni se možda baš prohtjelo to piće.
– Možda i meni. Ali onda bi tu bilo malo previše slučajnosti.
Blijedo mi se osmjehnula. Imala je smaragdne naušnice i smaragdni broš.
Činilo mi se da su smaragdi bili pravi, jer su bili oblikovani na pravilan način
– ravni, iskošenih rubova. Svjetlucali su čak i u mutnoj barskoj rasvjeti.
– Dakle, vi ste taj – reče ona.
Konobar je donio piće i stavio ga na stol. Kad se udaljio, rekoh: – Ja sam
momak koji je poznavao Terryja Lennoxa, koji ga je volio i ponekad popio s
njim poneko piće. Nikad nisam bio u njegovoj kući, nisam mu poznavao ženu.
Samo sam je jednom vidio na parkiralištu.
– A nije li u svemu tome bilo i nešto više nego što ste rekli?
 Uzela je čašu. Na prstu zasvijetli smaragd okružen sitnim dijamantima. Uz
njega je bio i tanak platinasti prsten, koji je obznanjivao da je udata. Smjestio
sam je u drugu polovicu tridesetih, na početak te druge polovice.
– Može biti – rekoh. – Momak me izmučio. Još me muči. A vas?
Nalaktila se pogledavši me bezizražajno.
– Rekla sam da sam ga i predobro poznavala. Predobro, da bi mi se sad
činilo jako važnim to što se s njim dogodilo. Imao je bogatu ženu koja mu je
pružala sav luksuz. Zauzvrat je od njega tražila samo da je pusti na miru.
– Zvuči razumno – rekoh.
– Ne budite sarkastični, Marlowe. Neke žene su takve. One si ne mogu
pomoći. To nije nešto što on nije znao od samog početka. Da je htio biti
ponosan, vrata su bila otvorena. Nije je morao ubiti.
– Slažem se s vama.
Uspravila se, gledajući me tvrdo. Usne joj su iskriviše. – On je, dakle,
pobjegao a vi ste mu u tome pomogli, ako je istina što sam čula. Držim da ste
jako ponosni na to.
– Nisam – podrugnuh se. – Učinio sam to za novac.
– To uopće nije smiješno, gospodine Marlowe. Uopće ne znam zašto ovdje
sjedim i pijem s vama.
– To se lako može promijeniti, gospođo Loring. – Uzeo sam čašu i izlio
sadržaj u grlo. – Mislio sam da mi vi možete ispričati o Terryju nešto što ne
znam. Ne zanimaju me premišljanja o tome zašto bi Terry Lennox smrskao
svojoj ženi lice u kašu od krvi i mesa.
– To ste previše brutalno izrazili – reče ona bijesno.
– Ne sviđaju vam se te riječi? Ni meni. I ne bih ovdje pio gimlet kad bih
vjerovao da je on učinio tako nešto.
Zurila je. Nakon nekog vremena polako je rekla: – Ubio se i ostavio
vlastoručno priznanje. Što biste još htjeli?
– Imao je pištolj. U Meksiku je to već dovoljan razlog da te neki nervozni
pajkan napuni olovom. I američka je policija mnogo puta tako ubijala – kroz
vrata, ako se nisu otvorila onako brzo kako se njima sviđa. A što se tiče
priznanja – nisam ga vidio.
– Sigurno ga je krivotvorila meksička policija – reče podrugljivo.
– Ne bi to znali učiniti, ne u tako malome mjestu kao što je Otatoclan. Ne,
priznanje je čak vjerojatno pravo, ali to ne dokazuje da ju je on ubio. Barem se
meni tako čini. Meni ono dokazuje samo to da nije vidio drugog izlaza. U
takvoj se prilici neki ljudi, možete ih nazvati slabićima ili mekušcima ili
sentimentalcima, ako vam se to sviđa, mogu odlučiti da učine nešto čime će
druge poštedjeti od gadosti publiciteta.
– Fantastično! – reče. – Čovjek se ne ubija niti dopušta da ga ubiju zato da
bi sakrio skandalčić. Sylvia je već bila mrtva. A njena sestra i otac – njih
dvoje se mogu sami vrlo dobro pobrinuti za sebe. Ljudi s hrpom novaca,
Marlowe, uvijek lako sebe zaštite.
– U redu. Griješim što se tiče motiva. Možda griješim i što se tiče svega.
Minutu prije ste se ljutili na mene. Da li sad želite da odem kako biste na miru
popili gimlet?
Odjednom se osmjehnula.
– Oprostite. Počinjem vjerovati da ste iskreniju početku sam mislila da
pokušavate opravdati više sebe nego Terryja. Sad mi se čini da nije tako.
– I nije. Napravio sam glupost i skupo je platio. Ne poričem da je njegovo
priznanje spriječilo još gore zlo za mene. Da su ga doveli natrag i stavili pred
porotu, vjerojatno bi i meni štošta prisili. I najmanje što bih mogao dobiti bilo
bi za mene više nego što si mogu priuštiti.
– Da ne spominjemo dozvolu za rad – reče ona suho.
– Možda. Bilo je nekoć trenutaka kad me je svaki zlovoljan pajkan mogao
srediti. Sad je ipak drukčije. Saslušaju te pred državnim komesarom za radne
dozvole. A ti ljudi baš ne ljube gradsku policiju.
Gutnula je piće i polako rekla: – Kad malo razmislim, zar nije najbolje
ovako? Nema procesa, nema senzacionalnih naslova, ni kopanja po prljavom
vešu da bi se novine bolje prodavale, bez ikakvih obzira prema istini, kao ni
prema poštenju, ni prema osjećajima nedužnih ljudi.
– Zar nisam upravo to i ja rekao? A vi ste rekli da je to fantastično.
Naslonila se, položivši glavu na gornji rub naslonjača.
– Fantastično zvuči to da bi se Terry Lennox ubio samo zbog toga da sve to
spriječi. A nije fantaziranje to što je za sve nas najbolje da nema sudskog
procesa.
– Treba mi još jedno piće – rekoh i dadoh znak konobaru.
– Osjećam kako mi kičmom prolaze žmarci. Imate li vi kakve veze s obitelji
Potter, gospođo Loring?
– Sylvia Lennox je bila moja sestra – reče ona jednostavno.
– Mislila sam da znate.
Konobar doplovi i ja brzo naručih. Ona je odmahnula glavom, rekavši da
neće više. Dok se konobar udaljavao rekoh:
– U tišini kojom je stari Potter, oprostite gospodin Harlan Potter, prekrio
cijelu aferu, slučajna je sreća što sam uopće znao to da je Terryjeva žena imala
neku sestru.
– Baš pretjerujete. Moj otac nije tako strašno moćan, a sigurno nije ni toliko
nemilosrdan. Priznajem da ima prilično staromodne nazore o svojoj
ekskluzivnosti. Nikad ne daje intervjue, čak ni svojini novinama. Nikad ne
dopušta da ga fotografiraju, ne drži govore, većinom putuje automobilom ili
svojim privatnim avionom s vlastitom posadom. Ali je usprkos svemu sasvim
čovječan. Volio je Terryja. Govorio je da je Terry dvadeset i četiri sata na dan
džentlmen, osim onih petnaest minuta između dolaska gostiju i serviranja
prvoga koktela.
– Na kraju se ipak malo okliznuo. Taj Terry.
Konobar je dotapkao s trećim gimletom. Otpio sam gutljaj, a onda pričekao
s prstom na rubu podmetača.
– Terryjeva smrt ga je vrlo pogodila, gospodine Marlowe. A vi opet
postajete sarkastični. Molim, nemojte. Otac je uviđao da je sve što se događa
sasvim prozirno za neke. A on bi mnogo više volio da je Terry samo iščezao.
Da ga je Terry zamolio za pomoć, mislim da bi mu pomogao.
– Oh, ne, gospođo Loring. Ubijena je njegova kći. (Razdraženo se trgla i
pogledala me ledeno!)
– Ovo što ću reći zvučat će prilično surovo, bojim se. Moju sestru je otac
odavno otpisao. Jedva da bi progovorio s njom kad bi se susreli. Kad bi rekao
što misli, ali to on nikad ne radi niti će učiniti, sigurna sam da bi što se tiče
Terryja bio u istoj nedoumici kao vi. Sad kad je Terry mrtav – zar je to uopće
važno? Mogli su se oboje ubiti u avionskoj nesreći ili u požaru ili na auto-
cesti. Ako je već morala umrijeti, onda je to za nju bilo najbolje vrijeme da
umre. Za desetak godina ona bi postala stara flundra opterećena seksom, kao
one grozne babe koje obilaze holi–vudske zabave. Ispljuvak internacionalne
kreme.
Odjednom pobjesnih bez razloga. Ustadoh, zagledajući druge odjeljke. Onaj
uz nas bio je još prazan, a u jednom dalje neki je tip sasvim sam čitao novine.
Svalih se natrag, odgurnuh čašu i nagnuh se nad stol. Imao sam dovoljno
razuma da prigušim glas.
– U vražju mater, gospođo Loring, što mi to pokušavate prodati?! Da je
Harlan Potter prijazan i drag čovjek kojem nije ni na pamet palo da upotrijebi
svoju moć kako bi preko javnog tužioca osakatio istragu o umorstvu, tako da
istrage gotovo i nije bilo? I to da taj milosrdan čovjek sumnja u Terryjevu
krivnju, a niti prstom ne makne da bi saznao tko je pravi ubojica? Uvjeravate
me u to da nije njegovo maslo što je u Meksiko išao samo pišljivi odvjetnik, a
nitko iz tužilaštva, pa čak niti iz gradske policije nije bio tamo da bi provjerio
da li se Terry uistinu upucao u glavu, ili ga je možda ukokao neki ćaknuti
Indijanac? Vaš otac je težak sto milijuna dolara, gospođo Loring. Ne znam
točno kako ih je zaradio, ali i te kako dobro znam da ih ne bi mogao zaraditi da
nije stvorio organizaciju čiji utjecaj daleko seže. Nije on sentimentalan. On je
tvrd i nemilosrdan čovjek. Danas moraš biti takav da bi mogao skupiti na
hrpicu toliko para. Za to treba s kojekakvim tipovima poslovno surađivati,
možda ih osobno ne susreće i ne rukuje se s njima, ali oni su tu, u mraku i idu
uz rubove svakog posla.
– Vi ste ludi – reče bijesno. – Sad mi vas je dosta!
– Sigurno. Ne sviram muziku koju volite čuti. Reći ću vam nešto. Terry je
razgovarao s vašim ocem one noći kad je Sylvia ubijena. O čemu? Što mu je
vaš stari rekao? „Zbriši u Meksiko i upucaj se, dečko! Neka sve ostane u
familiji. Znam da mi je kći drolja i da je svakome od njenih tucet pijanih
kopilana moglo prekipjeli tako da joj smrska ono lijepo pokvareno lice u
krvavu kašu. Ali to nije bitno, dečko. Bit će mu žao kad se otrijezni. Bilo ti je
krasno i sad je vrijeme da platiš za to. Htio bih samo da uznosito ime Potter
ostane čisto kao gorski ljiljan. Udala se za tebe jer je trebala paravan koji će
je zaklanjati. Sad kad je mrtva treba ga i dalje. A to si ti. Ako se možeš izgubiti
i ostati izgubljen, divno. Ali ako te pronađu, oprosti se i upucaj. Do viđenja u
mrtvačnici!”
Zar doista mislite – upita žena u crnom, glasom punim leda – da moj otac
govori tako? Naslonih se i ružno se nasmijah.
– Riječi možemo malko izbrusiti, ako mislite da bi to išta promijenilo.
Skupila je svoje stvari i kliznula prema rubu klupe.
– Htjela bih vas upozoriti – reče polako i vrlo ozbiljno – uistinu upozoriti.
Ako mislite da je moj otac takav i ako te svoje ideje razglasite okolo, kao što
ste ih sad rekli meni, sigurno je da ste zapečatili svoju karijeru u svom poslu
ili u bilo kojem drugom poslu u ovom gradu.
– Perfektno, gospođo Loring! Perfektno! To isto čuo sam od predstavnika
zakona, od gangstera i sad od bogataša. Riječi su možda različite, ali smisao je
isti. Digni ruke. Došao sam ovamo popiti gimlet, jer me čovjek zamolio.
Pogledajte me. Praktički ja sam već sahranjen.
Ustala je i brzo kimnula. – Tri gimleta. Dupla. Možda ste pijani.
Bacivši na stol suviše novaca, stao sam uz nju. – A vi jedan i pol, gospođo
Loring. Zašto toliko? Da li je i vas čovjek zamolio, ili je to bila vaša ideja? I
vama se jezik malo razvezao.
– Tko zna, Marlovre? Tko zna? Tko uopće išta zna? Tamo kraj bara je neki
čovjek koji vas promatra. Poznajete li ga?
Pogledah, iznenađen što je to opazila. Zaglađen tip tamne puti sjedio je blizu
vrata.
– Zove se Chick Agostino – rekoh. – On je revolveraški štit kockara po
imenu Menendez. Hajde da ga zaskočimo i poškakljamo.
– Vi ste zaista pijani – brzo je rekla i krenula. Išao sam za njom. Muškarac
na barskoj stolici se okrene i zagleda pred sebe u šank. Kad sam došao blizu
njega, stao sam mu tik uz leđa i brzo pružio ruke pod njegova pazuha. Možda
sam doista bio malo pijan.
Bijesno se okrenuo i spuznuo sa stolice. – Pazi se, gnjido! – zarežao je.
Krajičkom oka vidio sam kako je ona zastala na vratima osvrnuvši se.
– Nema pištolja, Agostino? Kako neoprezno od tebe. Uskoro će mrak. Što bi
bilo da sretneš kakva gadnog kepeca?
– Briši! – reče divlje.
– Ah, to si pokupio iz pisanije u „New Yorkeru”.
Usta su mu se grčila, inače se nije pomaknuo. Ostavih ga i krenuh za
gospođom Loring kroz vrata van pod platnenu tendu. Sjedokosi šofer je
brbljao s čuvarom parkirališta. Dodirnuo je kapu, otišao i vratio se s
elegantnim cadillacom. Otvorio je vrata i gospođa Loring uđe u auto. Vrata je
zatvorio kao da zatvara poklopac kutije s draguljima. Obišao je limuzinu do
šoferskog sjedala.
Spustila je prozor i pogledala me napola se osmjehnuvši.
– Laku noć, gospodine Marlowe. Bilo je ugodno, nije li tako?
– Dobro smo se zabavljali.
– Hoćete reći da ste se vi zabavljali, i to pretežno sami sa sobom.
– Obično je tako. Laku noć, gospođo Loring! Stanujete tu negdje blizu, je li?
– Ne baš. U Idle Valeyu. S one strane jezera. Muž mi je liječnik.
– Možda poznajete neke Wadeove? Namrštila se.
– Da, poznajem Wadeove. Zašto?
– Zašto pitam? Jer su jedini koje poznajem iz Idle Valleva.
– Shvaćam. Dakle, još jednom laku noć, gospodine Marlowe.
Zavalila se u naslon sjedala i cadillac otmjeno zabruji i klizne u promet duž
Stripa.
Okrenuvši se, umalo se nisam zaletio u Chicka Agostina.
– Tko je ta cura? – zarežao je. – I drugi put kad se praviš važan, da znaš da
je gotovo s tobom.
– Nijedna koja bi se htjela upoznati s tobom – rekoh.
– U redu, pametnjakoviću! Imam broj auta. Mendy voli znati svaku sitnicu.
Otvore se vrata nekog automobila i iz njega iskoči muškarac visok metar i
sto centimetara, širok metar i još nešto, pogleda Agostina, priđe mu dugim
korakom i zgrabi ga jednom rukom za vrat.
– Koliko ti puta moram reći, dripce žgoljavi, da se ne motaš oko mjesta gdje
ja jedem! – zaurla.
Potresao je Agostina i zavitlao ga preko pločnika u zid. Chick se skvrči
napola, kašljući.
– Drugi put – grmio je tipčina – tako mi đavola, raznijet ću te u komadiće, i
vjeruj mi, momče, imat ćeš revolver u rukama kad te skupe na hrpicu.
Chick odmahne glavom, ne govoreći ništa. Tipčina me odmjeri brzim
pogledom i naceri se. – Laku noć! – reče i otplovi u „Victorov” bar.
Promatrao sam kako se Chick pridiže i uspravlja.
– Koji ti je ovo prijatelj? – upitah ga.
– Veliki Willie Magoon – reče promuklo. – Iz Odjela za nemoral. Misli da
je strašna fora.
– A zar ti misliš da nije? – upitah ga uljudno. Pogledao me praznim
pogledom i otišao. Pokupih auto s parkirališta i odvezoh se kući. U
Hollywoodu se svašta događa, baš svašta.
 23
Dugački sportski jaguar me naglo zaobiđe i skrene preda mnom na odvojak
oko brda, a onda uspori da se ne bi okupao u uzvitlanom pijesku dok vozi po
zapuštenom dijelu od pola milje ceste na prilazu Idle Valleyu. Kao da
namjerno ostavljaju cestu takvom zato da bi nedjeljni vozači razmaženi
vožnjom po auto-cesti morali tu smanjiti brzinu. Opazih svijetao šal i sunčane
naočale. Prolazeći mimo, mahnuše mi kao susjed susjedu. Onda se nad cestom
uzdignula prašina dodajući još jedan sloj pobijeljenom grmlju i sparušenoj
travi uz rub ceste. Prešavši vrh brda, put kliznu nadolje, sad već prekriven
asfaltom, i sve je tu bilo glatko i dobro održavano. Nad cestu su se naginjali
hrastovi, kao da su radoznali tko to prolazi, a vrapci frumenih glavica skakutali
su uokolo kljuckajući sve što se samo vrapcima čini vrijednim kljucanja.
Onda dođe nešto jasikinog drveća i nije uopće bilo eukaliptusa. Zatim gusti
red topola koje su zakrivale bijelu kuću. Nakon toga djevojče koje je vodilo
konja za uzdu rubom ceste. Na sebi je imala hlače i košulju kričavih boja i
grickala je grančicu. Konj je izgledao zagrijan, ali ne pokriven pjenom, i
djevojka mu je nešto govorila. S druge strane kamene ograde vrtlar je vozio
kosilicu po golemom travnjaku što se prostirao sve do trijema kolonijalnog
zdanja koje je odisalo veličinom i raskoši. Negdje je netko na klaviru svirao
vježbe za lijevu ruku.
Onda sve to kliznu mimo mene, s vrućim i svijetlim bljeskom ukazalo mi se
jezero, i ja počeh zagledati brojeve na ulazima. Samo sam jednom prije, i to
noću, vidio kuću Wadeovih. Sada mi se nije činila velikom kao onda u mraku.
Na prilazu je bilo mnogo automobila, zato sam parkirao uz rub ceste i krenuo
unutra. Vrata mi je otvorio meksikanski sluga u bijelom kaputiću. Bio je to
vitak, uglađen i pristao Meksikanac koji dobiva pedeseticu na tjedan i ne ubija
se od teškog posla.
Reče mi: – Buenas tardes, senor – i naceri se kao da je bogzna što rekao. –
Su nombre de usted, por favor?
– Marlowe – rekoh. – I koga vi to pokušavate nasamariti, Candy? Već smo
razgovarali telefonski, sjećate li se?
Opet se nacerio i ja kročih unutra. Bila je to uobičajena, odavno poznata
cocktail party, zabava na kojoj svi govore previše glasno, nitko nikog ne sluša,
svi grčevito, po cijenu života drže svoju čašu, oči im blistaju, a lica žare, ili
blijede, prekrivena znojem, već prema tome koliko je tko popio alkohola i
koliko ga može podnijeti.
 Onda se ispred mene stvori Eileen Wade u nečem blijedomodrom, što joj
uopće nije loše pristajalo. U ruci je držala čašu, ali vidjelo se da joj to piće
nije ništa više od rekvizita.
– Jako mi je drago što ste mogli doći – rekla je ozbiljno. – Roger vas čeka u
svojoj radnoj sobi. Mrzi cocktail-zabave. On radi.
– Uza svu ovu galamu?
– Mislim da ga to nikad ne smeta. Candy će vam donijeti piće, osim ako
biste radije pošli do bara...
– Radije bih – rekoh. – Oprostite za onu večer. Osmjehnula se. – Mislim da
ste se već ispričali. Nije to bilo ništa.
– Vraga nije!
Zadržala je smiješak dovoljno dugo da kimne, okrene se i ode. Spazih bar, u
kutu kraj velikih dvokrilnih vrata. Onakvih vrata kakva možeš s lakoćom
gurnuti. Već sam prešao pol puta kroz sobu, pazeći da se u nekoga ne zaletim,
kad začuh glas koji reče:
– Oho, gospodin Marlowe!
Okrenuh se i ugledah Lindu Loring kako sjedi na kauču uz uglađenog tipa
koji je ispod naočala bez okvira imao čuperak koji bi mogao biti kozja
bradica. U ruci je držala piće i izgledala kao netko tko se dosađuje. On je
sjedio ukočeno, prekrštenih ruku i namršten.
Priđoh k njima. Osmjehnula se i pružila mi ruku. – Ovo je moj muž, doktor
Loring. Edward, to je Philip Marlowe.
Tip s kozjom bradicom dobaci mi brz pogled i još brže kininu glavom. Inače
se ne pomakne. Kao da čuva energiju za nešto bolje.
– Edward je vrlo umoran – reče Linda Loring. – Edward je uvijek vrlo
umoran.
– Doktori su to često – rekoh. – Mogu li vam donijeti neko piće, gospođo
Loring? A vama, doktore?
– Njoj je dosta – reče čovjek i ne pogledavši je. – Ja ne pijem. Što više
gledam ljude koji piju, više se radujem što ja ne pijem.
– Vrati se mala Shebo – reče sanjivo Linda Loring.
On se okrenuo i odmjerio je. Ostavio sam ih i krenuo prema baru. Uz muža
je Linda Loring sasvim drukčija osoba. U njenom je glasu bila neka oštrina, a u
izrazu podrugljivost koju nije upotrebljavala u razgovoru sa mnom, pa ni kad
je bila bijesna.
Za barom je bio Candy. Upitao me što ću piti.
– Ništa za sada, hvala. Čeka me gospodin Wade.
 – Es muy occupado, senor. Vrlo zaposlen.
Candy mi se nije baš sviđao. Pogledah ga tako da je dodao:
– Ali idem vidjeti. De pronio, senor.
Pažljivo se progurao kroz gužvu i za trenutak se vratio. – U redu, drugar,
idemo – reče veselo.
Išao sam za njim preko sobe i dugim putem kroz kuću. Uđoh kroz vrata koja
je otvorio i on ih zatvori za mnom, prigušivši buku. Bila je to ugaona soba,
velika, tiha i hladna, sa staklenim vratima ispred kojih su rasle ruže, i s
rashladnim uređajem na jednoj strani prozora. S vrata sam vidio jezero i
Wadea kako leži na dugom kauču prekrivenom svijetlom kožom. Na velikom
svijetlom stolu stajao je pisaći stroj, a uz njega hrpa žutog papira.
– Lijepo od vas što ste došli, Marlowe – izgovori on lijeno.
– Smjestite se. Jeste li već popili koje piće?
– Još nisam – rekoh. Sjeo sam i pogledao ga. Još je bio blijed i izmoren. –
Kako ide posao?
– Fino, osim što se brzo umorim. Šteta što se poslije četverodnevnog
pijanstva tako teško oporavljam. Obično nakon toga napišem najbolje stvari. U
mojem se poslu čovjek lako može previše zatvoriti i postati drven i tvrdo
ukoričen. Iz toga ne može izići ništa dobro. Dobre stvari idu s lakoćom. Sve
što ste čitali ili čuli suprotno tome, to su obične brbljarije.
– Ovisi i o tome tko je pisac, možda – rekoh. – Nije ni Flaubertu išlo s
lakoćom, pa ipak su mu stvari dobre.
– U redu – reče Wade i sjedne. – Dakle, čitali ste Flauberta i to vas čini
intelektualcem, kritičarom i poznavaocem literature. – Protrljao je čelo. –
Uzdržavam se od pića i to mrzim. Mrzim svakog s čašom u ruci. Trebao bih ići
tamo i smješkati se svim onim gnjusovima. Svaki od njih zna prokleto dobro
da sam alkoholičar, pa se domišljaju, od čega li ja to bježim. Zbog nekakva
tamo frojdovskoga gada, to je postala općepoznata stvar. To zna svaki
desetogodišnjak. Da imam desetogodišnjega klinca, kakvog mi Bog nije dao, i
on bi me već pitao: Pred čim ti to, tatice, bježiš kad se napiješ?
– Koliko znam, ne suzdržavate se baš odavno – rekoh.
– Sad je slabo, ali oduvijek sam što se tiče boce bio tvrd momak. Dok si
mlad i u dobroj kondiciji možeš se nalokati kao zvijer i nikome ništa. Ali kad
odvališ četrdesetu, nije se lako poslije vratiti na pravi put.
Naslonih se nauznak i pripalih cigaretu. – Zašto ste me htjeli vidjeti?
– A što vi mislite, od čega bježim?
– Nemam pojma. Nisam dovoljno informiran. Osim toga, svak' od nečega
bježi.
– Ali svatko ne pije. A od čega vi bježite? Od mladosti ili loše savjesti, ili
od saznanja da ste beznačajna osoba u beznačajnom poslu?
– Jasno mi je – rekoh. – Trebate nekog za vrijeđanje. Samo raspalite,
drugar. Kad me počne boljeti, dat ću vam već na znanja.
Nacerio se i razbarušio svoju gustu, kovrčavu kosu. Uperio je prst u svoja
prsa. – Upravo gledate beznačajnu osobu u beznačajnom poslu. Svi pisci su
dripci, a ja sam gori dripac od drugih. Napisao sam dvanaest bestselera i ako
ikad završim tu hrpu bljezgarija tamo na stolu, vjerojatno će ih biti trinaest. I
nijedan od njih ne vrijedi ni proklete šibice koja bi ih pretvorila u pepeo.
Imam dražesnu kuću u elitnom predjelu koji pripada multimilijunašima iz
visokog društva. Imam dražesnu ženu koja me voli, divnog izdavača koji me
voli, a ja sebe volim još najviše od sviju. Ja sam egoističan pasji sin, literarna
prostitutka, ili kurva, izaberite koja vam se riječ više sviđa, i savršen gad.
– I što onda? – Zašto se ne sažalite?
– Nema ničeg za sažaljenje. Samo slušam kako mrzite sami sebe. To je
dosadno, ali ne dira moje osjećaje.
Nasmijao se hrapavo. – Sviđate mi se. Hajde da popijemo nešto.
– Ne ovdje, drugar. Ne sami, vi i ja. Ne dira me ako vas vidim kako ispijate
prvu. Nitko vas ne može zaustaviti i mislim da nitko neće ni pokušati. Ali ja
vam ne trebam baš ni pomoći u tome.
Ustao je. – Ne moramo tu piti. Idemo tamo i pogledajmo onu izabranu vrstu
ljudi koju možeš upoznati tek kad zarađuješ toliko para da možeš živjeti tamo
gdje oni žive.
– Čujte – rekoh, – pustite to. Zanemarite. Nisu oni ništa drukčiji od drugih.
– Aha – reče tvrdoglavo – ali bi morali biti. Ako nisu, čemu onda služe?
Oni su mjesna krema, a nisu ništa bolji od čopora vozača kamiona punih
jeftinog viskija. Ne vrijede ni toliko.
– Pustite to – rekoh opet. – Ako se hoćete otkačiti, samo se otkačite. Ali
nemojte navaljivati na ljude koji to mogu a da zato ne moraju spavati kod dra
Verringera i koji ne gube glavu toliko da bi gurnuli ženu niz stepenice.
– Aha – reče i odjednom postane miran i zamišljen. – Položili ste ispit,
drugar. Kako bi bilo da dođete živjeti ovamo neko vrijeme? Činili bi mi dobro
samim tim što bi bili tu.
– Ne znam kako.
– Znam ja. Samim tim što bi bili ovdje. Zanima li vas hiljadarka na mjesec?
Opasan sam kad sam pijan. Ne želim biti opasan i ne želim biti pijan.
 – Ja vas ne bih mogao spriječiti.
– Pokušajte, na tri mjeseca. Završit ću tu prokletu knjigu za to vrijeme, a
onda ću na neko vrijeme nekamo otići. Zavući ću se u neko mjestance u
švicarskim planinama i nestati.
– Dakle, knjiga? Trebate pare?
– Ne, samo je moram završiti, jer sam je počeo. Inače je gotovo sa mnom.
Molim vas kao prijatelja. Učinili ste mnogo više za Lennoxa.
Ustao sam, prišao mu sasvim blizu i tvrdo ga pogledao.
– Učinio sam to da su ga ubili. Jer ja nisam učinio ništa da ne bude ubijen.
– Fuj. Nemojte se raznježiti preda mnom, Marlowe – rekao je i položio rub
dlana na grlo. – Dovde sam pun onih koji se raznježuju.
– Raznježuju? – upitah. – Ili su samo ljubazni? Zakoračivši unazad,
spotaknuo se o rub kauča, ali nije izgubio ravnotežu.
– Đavo vas odnio – reče mirnije. – Ništa od dogovora. Ne krivim vas,
naravno. Nešto bih htio znati, moram to saznati. Vi ne znate što je to, a nisam
siguran ni da li ja točno znam. Siguran sam samo da ima nešto i da ja to moram
doznati.
– O kome? O svojoj ženi?
Stisnuo je usne. – O meni – rekao je i dodao – barem mislim ... Hajde da
popijemo to piće.
Otišao je do vrata, otvorio ih i izišli smo.
Ako je htio da se osjetim neugodno, postigao je to s odličnim rezultatom.
 24
Kad je otvorio vrata, u lice nam je eksplodirala buka iz salona. Činila mi se
još glasnija nego prije, ako je to uopće moguće. Za dvije čaše glasnija. Wade
je tu i tamo pozdravljao nekog i gosti su izgledali sretni što ga vide. Ali sad bi
vjerojatno bili sretni i da vide Jacka trbosjeka s nožem izrađenim po mjeri.
Život je samo jedna velika vodviljska predstava.
Na putu do bara sreli smo se oči u oči sa drom Loringom i njegovom ženom.
Doktor ustade i stane pred Wadea. lzraz lica bio mu je bolestan od mržnje.
– Drago mi je što vas vidim, doktore – prijazno reče Wade.
– Halo, Linda. Gdje se skrivate u posljednje vrijeme? Ne, to je sigurno
glupo pitanje. Ja ...
– Gospodine Wade – reče Loring glasom koji je podrhtavao – nešto vam
moram reći. Nešto vrlo jednostavno i nadam se sasvim jasno. Držite se dalje
od moje žene.
Wade ga radoznalo pogleda. – Umorni ste, doktore. I nemate ništa da
popijete. Sad ću vam ja donijeti.
– Ja ne pijem, Wade. A to vi vrlo dobro znate. Ovdje sam samo iz jednog
razloga i taj sam vam upravo rekao.
– Držim da sam shvatio – reče Wade još uvijek ljubazno.
– I budući da ste gost u mojoj kući ne mogu reći ništa drugo nego da ste
malo pretjerali.
U blizini nastade muk. Momci i cure se pretvoriše u uši. Velika predstava.
Dr Loring izvadi par rukavica iz džepa, izravna ih, uhvati jednu krajem prstiju
i snažno zamahne njome po Wadeovu licu.
Wade nije trepnuo okom. – Pištolji i kava u zoru? – upitao je mirno.
Pogledao sam Lindu Loring. Zažarila se od bijesa. Polako je ustala i stala
kraj doktora.
– Za boga miloga, kakva amaterska limunada, dragi! Prestani igrati prokletu
budalu, hoćeš li dragi? Ili ćeš radije to izvoditi sve dok neko tebe ne odalami
po licu?
Loring se okrene k njoj, podigavši rukavice. Wade stade pred njega. –
Polako, doktore. Ovdje ne običavamo tući žene pred svima.
– Ako govorite o sebi, dobro sam upoznat s tim – zareži Loring. – I od vas
mi ne trebaju lekcije dobrog ponašanja.
– Uzimam samo učenike koji obećavaju – reče Wade. – Žao mi je što nas
morate tako brzo ostaviti. – Podigao je glas: – Candy! Que el Doctor Loring
salga de aqui en el acto!
Okrenuo se opet Loringu. – U slučaju da ne znate španjolski, doktore, to
znači da su vrata tamo – reče i pokaže na izlaz.
Loring je zurio u njega, ne pomakavši se. – Upozorio sam vas, Wade – reče
ledeno. – I dovoljno me je ljudi čulo. Neću vas više upozoravati.
– I nemojte – odreza Wade. – Ali ako ipak budete, neka to bude na
neutralnom terenu. Dajte mi malo više mogućnosti za slobodu akcije. Žao mi
je, Linda. Ali vi ste udati za njega. – Lagano je protrljao lice tamo gdje ga je
zahvatio kraj rukavice.
Linda Loring se gorko osmjehnu. Slegnula je ramenima.
– Odlazimo – reče Loring. – Dođi, Linda.
Opet je sjela i uzela čašu u ruku. Gledala je u muža s mirnim prezirom. – Ti
odlaziš – reče. – Imaš mnogo poziva da obaviš, ako se sjećaš.
– Ti ideš sa mnom – reče on razbjesnjelo.
Okrenula mu je leđa. On naglo posegne i zgrabi je za ruku. Wade ga uhvati
za rame i natjera ga da se okrene.
– Polako, doktore. Sve ih ipak ne možete pobijediti.
– Miči ruke s mene!
– Ma, jasno, samo se smirite – reče Wade. – Imam dobru ideju, doktore.
Kako bi bilo da odete nekom doktoru?
Netko se glasno nasmije. Loring se napeo kao životinja spremna na skok.
Osjetivši to, Wade se glatko okrene i ode. Dr Loring ostane praznih ruku. Da je
krenuo za Wadeom ispao bi još gluplji. Nije mu preostalo ništa drugo nego da
ode, i on je to učinio. Brzo je koračao gledajući ravno preda se, prema vratima
koja je Candy držao otvorena. Izašao je, a Candy zatvori vrata i bezizražajna
se lica vrati k baru. Odoh tamo i naručih viski.
Nisam znao kamo je Wade otišao. Jednostavno je iščeznuo. Ni Eileen nisam
više vidio. Okrenuh leđa svima u sobi i ostavih ih neka bruje dok ja pijem svoj
scotch.
Maleno djevojče kestenjaste kose s vrpcom oko čela odjednom se stvori uza
me, postavi čašu na šank i nešto promrmlja. Candy kimne i natoči u njenu čašu.
Cura se okrene meni. – Jeste li zaista zainteresirani za komunizam? – upita,
imala je staklaste oči i crvenim je jezikom oblizivala usne kao da traži mrvicu
čokolade – Mislim da bi svi morali biti – nastavila je. – Ali kad ovdje bilo
koga pitaš, svi bi ti najradije odvalili jednu.
Kimnuh i zagledah se kroz čašu u njen prćasti nos i preplanulo lice.
– Nemam ništa protiv, ako to naprave kako treba – reče prihvativši opet
punu čašu. Pokazala mi je sve svoje zube i otpila pol čaše.
– Ne uzdaj se u mene – rekoh.
– Kako ti je ime?
– Marlowe.
– S jednim e, ili bez njega?
– Sa jednim.
– Ah, Marlowe – naglasi ona. – Kako divno tužno ime. Postavila je na šank
svoju već gotovo praznu čašu, zatvorila oči, zabacila glavu a ruke uzdigla tako
da me umalo nije tresnula u oko. Glas joj je treperio od osjećaja dok je
govorila:
Je li to lice otpravilo tisuću lađa, spalilo visoke zidine Troje?
Slatka Helena, poljupcem me besmrtnim učini.
Otvorila je oči, zgrabila čašu i namignula mi. – To ti je bilo dobro, drugar.
Pišeš li u zadnje vrijeme kakvu poeziju?
– Ne baš mnogo.
– Možeš me poljubiti ako želiš – reče ona izvještačeno. Momak u svilenom
kaputiću i košulji otkopčanog ovratnika priđe iza nje i naceri mi se preko njene
glave. Imao je kratku crvenu kosu i lice kao prignječena plućica. Bio je
najružniji muškarac kojeg sam ikad vidio. Potapšao je curu po glavi.
– Dođi, mačkice. Vrijeme je da idemo kući.
Divlje se okrenula k njemu. – Misliš reći da je vrijeme da opet zaliješ one
proklete kretenske begonije? – zatulila je.
– Ma, slušaj, maco ...
– Miči ruke s mene nasilnice uspaljeni! – vrisnula je i pljusnula mu u lice
ono što je ostalo od pića. A nije ostalo više od nekoliko kapljica sa dva
komadića leda.
– Zaboga, mala, ja sam tvoj muž! – uzvratio joj je urlanjem, zgrabivši
maramicu da obriše lice. – Kužiš? Muž sam ti.
Zajecala je divlje i bacila mu se u naručje. Obiđoh ih oboje i odoh odatle.
Sve su cocktail-party iste, čak su i svi dijalozi isti. Kuća je sad ispuštala goste
van, na večernji zrak. Glasovi su zamirali, automobili se pokretali,
pozdravčići skakutati uokolo kao gumene loptice. Odoh kroz staklena vrata na
popločanu terasu. Dolina se spuštala prema jezeru, koje je mirovalo kao
uspavana mačka. Tamo dolje je bio mali drveni mol za koji je bijelim
konopcem privezan čamac. Prema drugoj obali, koja nije bila mnogo udaljena
lijeno je klizila crna vodena kokoš, krivudajući kao neki usporeni klizač na
ledu.
 Ispružih se u tapeciranu ležaljku od aluminija, pripalih lulu. Pušio sam na
miru i razmišljao za kojeg sam đavola uopće ovdje. Roger Wade se čini
dovoljno sposoban da sebe kontrolira, kad to uistinu želi. Dobro je obavio to s
Loringom. Ne bih se uopće iznenadio da je Loringa odalamio po kozjoj
bradici. To bi bilo izvan pravila ponašanja, ali Loring je već grdno od njih
odstupio.
Ako pravila išta određuju onda određuju i to da nećeš u punoj sobi ljudi
prijetiti čovjeku i udariti ga rukavicom preko lica u prisutnosti žene koju
praktički optužuješ za nedopuštene izlete. Za čovjeka koji je još omamljen od
višednevnog teškog pijanstva, Wade se čisto dobro ponio. Više nego dobro.
Naravno, nisam ga vidio kad je pijan. Ne znam kakav bi bio da je pijan. To
uopće ne znam, ali znam da je alkoholičar. Čovjek koji samo u nekim
prilikama malo više popije, uvijek ostaje onaj isti čovjek kao kad je trijezan.
U tome je velika razlika. Jer alkoholičar, pravi alkoholičar nije tada više isti
čovjek. Ne možeš uopće predvidjeti kakav će biti, jedino možeš očekivati da
postane čovjek kojeg nikad prije nisi sreo.
Začuh lagane korake iza sebe i Eileen Wade priđe preko terase pa sjedne uz
mene na rub ležaljke.
– Onda, što mislite? – upita mirno.
– O džentlmenu s izazivačkim rukavicama?
– Ma, ne – namrštila se. Onda se nasmijala. – Mrzim ljude koji priređuju
takve scene. Ne kažem da nije izvrstan liječnik. No, tu je scenu već odigrao s
polovicom muškaraca iz doline. Linda Loring nije drolja. Ne izgleda tako, ne
govori tako i ne ponaša se tako. Ne znam zašto se dr Loring drži kao da to ona
jest.
– Možda je preobraćeni alkoholičar – rekoh. – Većina izliječenih postanu
pravi puritanci.
– Možda – reče i pogleda prema jezeru. – Ovdje je tako mirno. Čovjek bi
pomislio da ovdje pisac može biti sretan, ako pisac može uopće igdje biti
sretan. – Okrenula se prema meni. – Dakle, vas se ne može nagovoriti da
učinite ono što vas moli Roger.
– Nema to smisla, gospođo Wade. Ništa ja ne mogu učiniti. Već sam vam to
rekao. Ne mogu biti siguran da ću se baš u pravom trenutku naći uz njega.
Cijelo bih vrijeme morao biti blizu. To je nemoguće, čak i kad ne bih imao
drugog posla. Ako bi podivljao, na primjer, to bi se dogodilo u jednom
bljesku. A nisam ni vidio neke znakove da on uopće divlja. Čini mi se previše
solidnim.
 Ona se zagleda u svoje ruke. – Kad bi uspio završiti tu knjigu, mislim da bi
stvari stajale mnogo bolje.
– U tome mu ne mogu pomoći.
Podigla je pogled i položila ruke na rub ležaljke kraj sebe. Lagano se
nagnula naprijed. – Vi to možete ako on vjeruje u to da možete. Dođe na isto.
Zar se vama gadi da budete gost u našoj kući i da za to budete plaćeni?
– On treba psihijatra, gospođo Wade. Ako znate nekog koji nije šarlatan.
Bila je zaprepaštena. – Psihijatra? Zašto? Istresao sam pepeo iz lule i držeći
je u ruci čekao da se ohladi da bih je spremio u džep.
– Ako želite amatersko mišljenje, evo vam. On misli da duboko u sebi ima
zakopanu neku tajnu do koje ne može doprijeti. To može biti neka njegova
krivnja, a može biti i tajna krivnja nekog drugog? Misli da pije zbog toga što
ne može doprijeti do te tajne. Možda misli i to da se nešto dogodilo dok je bio
mrtav pijan kao što zna biti. To je stvar za psihijatra. Dotle je jasno. Ako nije,
i ako je to pogrešno, onda pije zato što mu se pije i ne može si pomoći, pa je ta
misao o tajni samo izgovor. Ne može završiti tu knjigu, jer nije sposoban
pisati. Zato pije. Može ispasti i obratno: da ne može više pisati zato što pije.
Može se to na razne načine obrnuti.
– Oh, ne – reče. – Ne. Roger je veliki talent. Sigurna sam da će najbolju
stvar tek napisati.
– Rekoh vam da je to tek amatersko zaključivanje. Onog jutra ste kazali da
se možda zasitio žene, koju više ne voli. I to može biti obratno.
Pogledala je prema kući, a onda se okrenula leđima prema njoj. Pogledah u
istom smjeru. Wade je stajao na vratima gledajući u nas. Dok sam ga
promatrao, on priđe baru i uze bocu,
– Nema svrhe da se miješam – reče ona brzo. – Nikad to ne radim. Nikada.
Mislim da ste u pravu, Marlowe. Trebamo ga pustiti, ne možemo ništa, neka se
sam izvlači iz toga.
Lula se ohladila i spremio sam je. – Kad već kopamo po prljavom rublju,
što je s onim drugim razlogom koji se može obrnuti.
– Volim svog muža – reče jednostavno. – Možda ne ljubavlju kakvu osjeća
sasvim mlada djevojka. Ali ga volim. Žena je samo Jednom djevojče.
Muškarac kojeg sam tada voljela, sad je mirtav. Umro je u ratu. Njegovo ime,
baš je to čudno, ima iste inicijale kao vi. Sada to više nije važno, osim što
ponekad ne mogu vjerovati u to da je doista mrtav. Nikad nisu našli njegovo
tijelo. Ali to se mnogima događalo.
Pogledala me istražujući očima. – Ponekad, naravno ne često, kad uđem u
neki miran bar ili u predvorje nekog dobrog hotela, u vrijeme zatišja, ili onda
kad rano ujutro ili kasno uvečer hodam palubom nekog broda, tada mi se
ponekad čini da ću ugledati njega, kako me čeka u nekom mračnom kutu. –
Zastala je, spustivši pogled. – To je sasvim šašavo. Stidim se toga. Jako smo
se voljeli, bila je to divlja, tajanstvena, čudesna ljubav koja se događa samo
jedanput.
Zašutjela je i ostala tako sjediti, napola u transu, zagledana u daljine iza
jezeny Osvrnuh se prema kući. S čašom u ruci Wade je stajao na otvorenim
staklenim vratima. Pogledah opet u Eileenu. Za nju više nisam postojao. Ustao
sam i vratio se u kuću.
Wade je stajao s pićem u rukama, mora da je to bilo neko vrlo jako piće
pogled mu je bio tvrd.
– Kako napredujete s mojom ženom, Marlowe? – iskrivio je usne.
– Ništa ne namjeravam, ako na to mislite.
– To je upravo ono što mislim. One noći ste je poljubili. I vjerojatno sebe
smatrate brzopoteznim osvajačem, ali samo gubite vrijeme. Čak i ako ste se
toga prihvatili s prave strane.
Pokušao sam proći kraj njega, ali me zaustavio snažnim ramenom. – Ne
žurite, stari. Sviđa nam se što ste ovdje. Tako malo privatnih njuškala imamo u
kući.
– Ja sam upravo onaj jedan koji je suvišan – rekoh.
Podigao je čašu i ispio je. Spustivši je, zabuljio se u me.
– Niste se baš dugo suzdržavali – rekoh mu. – Prazne riječi, ha?
– Tako je, profo. Preodgajatelj karaktera, to ste vi? Gdje vam je pamet da
pokušavate preodgojiti pijanca. Pijanci se ne poučavaju, prijatelju. Oni se
raspadaju. A dio tog procesa je vrlo zabavan. – Opet je otpio i gotovo
ispraznio čašu. – Ali drugi je dio paklenski grozan. I, ako smijem citirati
blistave riječi dobrog doktora Loringa, toga gadnoga gada s malom crnom
torbom, držite se dalje od moje žene, Marlowe. Jasno je da plazite za njom.
Kao i svi. Rado biste spavali s njom. To bi svi. Rado bi dijelili s njom snove i
mirisali ruže njenih uspomena. Možda bih to rado i ja. Ali ne dijele se tu
nikakvi snovi, drugar – nikakvi, nikakvi, nikakvi. Sasvim si sam u mraku?
Ispio je do kraja i okrenuo čašu.
– Prazno kao ovo. Nema ničeg unutra. Ja sam momak koji to dobro zna.
Postavio je čašu na rub šanka i ukočeno otkoračao prema stepenicama.
Popeo se uz dvanaestak stepenica, držeći se za ogradu, a onda zastao i
naslonio se na nju. Pogledao je dolje u mene s kiselim smiješkom.
 – Oprostite zbog ovog tužnog sarkazma, Marlowe. Vi ste krasan momak. Ne
bih želio da vam se nešto dogodi.
– A što to?
– Možda je još opsjednuta čudesnom čarolijom svoje prve ljubavi, s
momkom koji je nestao u Norveškoj. Vi ne biste htjeli nestati, nije li tako,
drugar? Vi ste moj privatni detektiv. Vi ste me našli kad sam bio izgubljen u
divotama Sepulyeda Canyona – reče i napravi kružni pokret dlanom po
uglačanom drvu ograde. – U srce bi me pogodilo kad biste i vi nestali. Kao
onaj tip koji je otplovio engleskim brodom. Nestao je tako da se čovjek
ponekad pita je li uopće postojao. Čini livam se da ga je ona možda izmislila,
kako bi se imala čime igrati?
– Odakle da znam?
Zagledao se u mene. Između očiju je imao duboke bore, a usta je s gorčinom
iskrivio.
– Tko bi to uopće mogao znati? Možda ne zna ni ona sama. Bebica je
umorna. Bebica se predugo igrala strganim igračkama. Bebica hoće ići pa–pa.
Otišao je gore uz stepenice. Još sam stajao tamo kad je došao Candy i počeo
pospremati oko šanka, stavljao je čaše na pladanj, provjeravao da li je ostala
koja boca, i uopće se nije osvrtao na mene. Barem sam tako mislio. A onda je
rekao:
– Senor. Ostalo je dobrog pića. Šteta je to proliti – pokazao je bocu.
– Popijte.
– Gracias, senor, no me gusta. Un vaso de cerveza, no mds. Meni je
dovoljna čaša piva.
– Mudar dečko.
– Jedna pijandura u kući je dovoljna – reče zureći u mene.
– Dobro govorim engleski, zar ne?
– Da, krasno.
– Ali mislim na španjolskom. Ponekad mislim s nožem. Šef je moj momak.
On ne treba nikakvu pomoć, hombre. Ja brinem o njemu, znaš.
– Veliki posao obavljaš, gnjido.
– Hijo de la flauta – procijedi on kroz bijele zube. Uzeo je pladanj s čašama
i postavio ga na kraj ramena, pridržavajući dlanom, sasvim u konobarskom
stilu.
Odoh k vratima i izađoh, razmišljajući kako je to izraz „flautin sin” postao u
španjolskom psovka. Nisam dugo razmišljao o tome. Bilo je toliko drugih
stvari o kojima je trebalo razmisliti. U Wadeovoj obitelji nije problem samo u
alkoholu. Alkohol je samo zamaskirana reakcija na nešto.
Kasnije te večeri, između devet i pol i deset, okrenuh Wadeov broj. Odustao
sam poslije upornog zvonjenja, ali tek što sam spustio slušalicu moj se telefon
oglasi. Bila je to Eileen Wade.
– Upravo je netko telefonirao – reče ona. – Naslućujem da biste to mogli
biti vi. Baš sam se spremala pod tuš.
– Bio sam to ja, ali ni zbog čega važnog, gospođo Wade. Činio mi se malo
razdražen kad sam otišao, govorim o Rogeru. Čini se da sad osjećam neku
malu odgovornost za njega.
– Sasvim je u redu – reče. – Čvrsto spava, u krevetu. Mislim da ga je dr
Loring više iznervirao nego što je pokazao. Sigurno vam je Roger nabrbljao
hrpu besmislica.
– Rekao je da je umoran i da želi ići spavati. To mi nije zvučalo kao
besmislica.
– Da, ako je to sve što je rekao. No, laku noć i hvala što ste zvali, gospodine
Marlowe.
– Nisam rekao da je to sve što je rekao. Samo rekoh da je tako rekao.
Nastala je stanka, a onda: – Svatko ima ponekad fantastične ideje. Ne
uzimajte Rogera suviše ozbiljno, Marlowe. Ionako je njegova mašta previše
bujna. I nije čudo što je tako. Ne bi smio piti tako ubrzo poslije onoga. Molim
vas, nastojte sve to zaboraviti. Pretpostavljam da je bio i grub prema vama.
– Nije bio grub. I sve što je govorio imalo je smisla. Vaš muž je čovjek koji
može u samog sebe zagledati dugim, tvrdim pogledom i vidjeti što je tamo. To
nije uobičajen dar. Većina ljudi ide kroz živo trošeći pola svoje energije na to
da brane dostojanstvo koje nisu nikad ni imali? Laku noć, gospođo Wade.
Spustila je slušalicu a ja izvadih šahovsku ploču. Napunio sam lulu,
razmjestio figure, provjerio da li su vojnički izbrijane i imaju li svu dugmad,
pa odigrao šampionski turnir između Korčnoja i Meninkina, dvadeset i sedam
poteza koji dovode do pata, savršen primjer sukoba nezaustavljive sile s
nepobjedivom obranom, bitka bez oružja, rat bez krvi, najsavršeniji primjer
traćenja ljudske inteligencije, primjer kakav ne možeš naći nigdje drugdje,
osim možda još jedino u reklamnim agencijama.
 25
Tjedan se dana nije događalo ništa, osim što sam se bavio poslovima koji
baš i nisu bili neki poslovi. Jednog mi je prijepodneva telefonirao George
Peters iz organzacije „Carne” i rekao da je slučajno bio u Sepulyeda Canyonu
pa je otišao do imanja dra Verringera, da pogleda malo, tek tako iz
radoznalosti. Ali dr Verringer nije više tamo. Pet-šest geodetskih ekipa sada
premjerava kako će rasparcelirati zemlju. Oni s kojima je govorio nisu nikad
ni čuli za dra Verringera.
– Jadnog su dripca pritegnuli s hipotekom – reče Peters. – Provjerio sam.
Dobio je hiljadarku da se makne, tek za utrošeno vrijeme i troškove, a sad će
netko zaraditi čisti milijunčić godišnje zato što će rascjepati zemlju na
građevne parcele. U tome je razlika između kriminala i biznisa. Za biznis je
potreban kapital. Ponekad mislim da je to jedina razlika.
– Kakav cinizam – rekoh. – Ali i za pravi kriminal trebaju pare.
– A odakle one dolaze, kolega? Sigurno ne od vlasnika gostionica. Zdravo.
Vidjet ćemo se.
Bilo je deset minuta do jedanaest u četvrtak navečer kad mi je telefonirao
Wade. GLas mu je bio hrapav, gotovo krkljanje, ali sam ga ipak prepoznao.
Preko telefona se čulo i kratko, teško, ubrzano disanje?
– Zlo je sa mnom, Marlowe. Vrlo zlo. Izgubio sam sidro. Možete li se brzo
stvoriti ovdje?
– Mogu, samo mi dajte da na trenutak govorim s vašom ženom.
Nije bilo odgovora. Čuo se tresak, zatim mrtva tišina, a onda se neko
vrijeme čula nekakva buka. Nešto sam zaurlao u telefon, ali bez odgovora.
Vrijeme je prolazilo. I onda začuh lagani škljocaj spuštene slušalice i zvuk
slobodne linije.
Za pet minuta sam već bio na putu. Stigao sam tamo za manje od pol sata,
još ni sad ne znam kako.
Projurivši prilazom, doletio sam na Ventura Boulevard ravno pred semafor,
nekako zavio ulijevo i ugurao se pred kamion zasigurno izazivajući
proklinjanje. Kroz Encino sam vozio više od stotke, moja su svjetla jurila uz
parkirane automobile smrzavajući svakoga tko je namjeravao izići iz auta.
imao sam sreću, kakvu možeš imati samo onda kad ti je sasvim svejedno.
Nikakvih pajkana, nikakve sirene ni crvenog svjetla. Samo vizije događaja
koji se možda sad zbivaju u Wadeovoj kući, nimalo ugodne vizije. Sama je u
kući s pijanim manijakom, leži u podnožju stepenica slomljenog vrata, ili se
skriva u zaključanoj sobi a vani netko urla i razvaljuje vrata, trči bosa po cesti
obasjanoj mjesečinom, a za njom golema crnčina s mesarskim nožem.
Uopće nije bilo ništa od toga. Kad sam zaokrenuo autom na njihov prilazni
put, cijela je kuća bila osvijetljena, a ona je stajala na pragu s cigaretom u
ustima. Izišao sam iz auta i krenuo k njoj. Bila je u hlačama i košulji otvorenog
ovratnika. Mirno je gledala u mene. Ako je ovdje bilo ikakva uzbuđenja, onda
je to ono što sam ga ja donio sa sobom.
Prvo što sam rekao je bilo jednako idiotski kao i sve moje ponašanje.
– Mislio sam da ne pušite.
– Što? Ne, obično ne. – Izvukla je cigaretu iz usta, bacila je na tlo i stala na
nju. – Jednom u dugo vremena. On je zvao dra Verringera.
Glas joj je bio odsutan i blag, kao glas koji čuješ noću preko vode. Sasvim
spokojan.
– Nije mogao – rekoh. – Dr Verringer ne živi više tamo. Zvao je mene.
– Oh, doista? Čula sam da nekog zove i moli ga da brzo dođe. Mislila sam
da je to dr Verringer.
– Gdje je sad?
– Pao je – reče ona. – Mora da se nagnuo previše unatrag sa stolicom. Već
mu se to događalo. Udario je glavom u nešto. Bilo je malo krvi, ne baš mnogo.
– To je fino – rekoh. – Puno krvi mi baš i ne želimo. Pitao sam vas gdje je.
Pogledala me uzvišeno. A onda je pokazala. – Tamo negdje vani. Uz rub
ceste, ili u grmlju uz ogradu.
Nagnuo sam se naprijed i unio joj se u lice. – Zaboga, zar niste ni
pogledali?
Sad sam već uviđao da je u šoku. Osvrnuo sam se po travnjaku. Nisam vidio
ništa, jedino je uz ogradu bila tamna sjena.
– Ne, nisam pogledala – reče ona sasvim mirno. – Pronađite ga vi. Ja sam
već učinila sve što sam mogla. Više nego što sam mogla. Vi ga nađite.
Okrenula se i ušla u kuću, ostavivši otvorena vrata. Nije daleko odmakla.
Nekoliko metara od vrata ona se jednostavno sruši na tlo i ostane ležati.
Podigoh je i spustih na jedan od dva velika kauča, koji su stajali nasuprot, s
obje strane dugačkog svijetlog stola. Opipah joj puls. Nije mi se činio ni jako
slab ni nepravilan. Oči su joj bile zatvorene, vjeđe modre. Ostavio sam je
tamo i opet izišao.
Bio je baš tamo gdje je rekla. Ležao je na boku u sjeni hibiskusa. Puls mu je
bio brz i snažan, a disanje neprirodno. Na glavi mu je otraga bilo nešto
ljepljivo. Oslovio sam ga i malo potresao. Nekoliko puta sam ga pljusnuo po
licu. Promrmljao je nešto, ali nije došao k sebi. Povukao sam ga u sjedeći
položaj, podmetnuo rame pod njegovu ruku i okrenuvši mu se leđima uhvatio
ga za nogu, trudeći se da ga podignem. Nije išlo. Bio je težak kao betonski
blok. Obojica smo se svalili na travu. Uhvatio sam nešto zraka i pokušao opet.
Naposljetku sam ga podigao kako to rade vatrogasci i oteturao s njim preko
travnjaka prema otvorenim vratima. Činilo mi se da nisu ništa bliže od
putovanja do Šijama. Dvije stepenice za verandu činile su mi se visokima tri
metra. Dovukao sam se do kauča, kleknuo i svalio ga sa sebe. Kad sam se opet
uspravio, osjećao sam kao da mi je kičma slomljena na tri dijela.
Eileen Wade nije više bila tamo. Nikog u sobi. Za sada sam bio suviše
izubijan da bih mario gdje je tko. Sjedio sam čekajući i gledajući da li diše.
Onda pogledah glavu. Bila mu je umrljana krvlju. Kosa slijepljena od nje. Nije
mi se činilo opasnim, ali kod rane na glavi nikad se ne zna.
Onda se uz mene stvori Eileen, mirno gledajući dolje u njega istini onim
odsutnim izrazon?
– Oprostite što sam se onesvijestila – reče ona. – Ne znam zašto.
– Mislim da je najbolje da pozovemo liječnika.
– Telefonirala sam već doktoru Loringu. On je moj doktor, znate. Nije htio
doći.
– Pokušajte s nekim drugim onda.
– Oh, doći će on – reče. – Nije htio. Ali doći će kad bude mogao.
– Gdje je Candy?
– Ima slobodan dan. Četvrtak. Kuharica i Candv imaju četvrtkom slobodno.
Ovdje je tako uobičajeno. Možete li ga odnijeti u krevet?
– Ne mogu bez nečije pomoći. Bolje donesite neki pokrivač. Noć je topla,
ali u ovakvim slučajevima lako dolazi do upale pluća.
Reče da ide po pokrivač. Pomislih da je to prokleto ljubazno od nje. Ali
nisam baš imao neke pametne misli. Suviše sam se izmučio brinući o njemu.
Pokrili smo ga dekom, a onda je kroz petnaestak minuta stigao i dr Loring u
punoj opremi s uškrobljenim ovratnikom i naočalama bez okvira i s izrazom
čovjeka koji je zamoljen da očisti bljuvotine bolesnog psa.
Pogledao je Wadeovu glavu. – Površinska rana od udarca – reče. – Nema
opasnosti od potresa mozga. Rekao bih da njegov dah već očito pokazuje u
kakvu je stanju.
Uzeo je šešir. Pokupio je torbu.
– Držite ga na toplom – reče. – Lagano mu operite glavu i odstranite krv.
Spavat će.
 – Ne mogu ga odnijeti gore, doktore – rekoh.
– Onda ga ostavite tamo gdje jest – rekao je gledajući me bez ikakva
zanimanja. – Laku noć, gospođo Wade. Kao što znate, ne liječim alkoholičare.
Čak i kad bih ih liječio, vaš muž mi ne bi bio pacijent. Siguran sam da to
razumijete.
– Nitko vas i ne moli da ga liječite – rekoh mu. – Tražim od vas samo da mi
pomognete odnijeti ga u krevet kako bih ga mogao skinuti.
– A tko ste uopće vi? – upita me dr Loring ledeno.
– Zovem se Marlowe. Bio sam ovdje prošlog tjedna. Vaša me žena
predstavila.
– Zanimljivo – reče. – A gdje ste upoznali moju ženu?
– Kojeg je đavola to uopće važno? Želim jedino da...
– Ne zanima me što vi želite – prekinuo me je. Okrenuo se Eileeni, brzo
kimnuo i krenuo. Stao sam između njega i vrata, naslonivši se leđima na njih.
– Samo trenutak, doktore. Mora da je mnogo vremena prošlo otkad ste bacili
pogled na prozni sastavak koji nazivaju Hipokratovom zakletvom. Ovaj me
čovjek pozvao telefonski, a ja prilično daleko stanujem. Kad sam čuo da mu je
zlo, prekršio sam sva prometna pravila da bih došao ovamo. Našao sam ga
vani na tlu, donio unutra i, vjerujte, nije baš lagan kao pero. Sad nema sluge u
kući niti ikoga tko bi mi pomogao da Wadea otpremim gore po stepenicama.
Kako vam se sve to čini?
– Mičite mi se s puta! – procijedi on kroz zube. – Ići ću telefonirati šerifu da
pošalje pomoćnika. Kao profesionalac koji...
– Kao profesionalni liječnik vi ste hrpa govna – rekoh i maknuh mu se s
puta.
Zacrvenio se, polako ali vidljivo. Vlastita ga je žuč pridavila. Zatim je
otvorio vrata i izišao. Pažljivo ih je za sobom zatvorio. Zatvarajući ih,
pogledao je u mene. Bio je to gadan pogled kakav još nisam doživio i lice
gada kakvajoš nisam vidio.) Kad sam se okrenuo od vrata, Eileen se
smješkala.
– Što je smiješno? – zarežao sam.
– Vi. Uopće vas nije briga kome šta kažete, je li tako? Znate li tko je dr
Loring?
– Aha. A znam i što je on.
Pogledala je na sat na svojem zapešću. – Candy bi već morao biti kod kuće
– reče. – Idem vidjeti. Soba mu je iza garaže.
Otišla je preko trijema, a ja sam sjedio gledajući Wadea. Glasoviti pisac je
sada hrkao. Lice mu se orosilo znojem, ali sam ipak ostavio prekrivač na
njegovu opuštenom tijelu. Koju minutu kasnije, vratila se Eileen dovodeći sa
sobom Candvja.
 26
Meksikanac je na sebi imao crno–bijelo kariranu košulju, crne hlače oštra
ruba i bez pojasa, dvobojne, crne i bijele kožne cipele, besprijekorno
uglačane. Gusta crna kosa mu je bila zaglađena unatrag, sjajeći nekim uljem za
kosu ili kremom.
– Senor – izgovorivši to, kratko se i sarkastično poklonio.
– Pomozi Marlowu da odnese mog muža gore, Candy. Pao je i malo se
ozlijedio. Oprosti što te uznemirujem večeras.
– De nada, senora – osmjehnu se Candy.
– A sada ću se oprostiti – reče mi ona. – Umorna sam. Candy će vas
poslužiti ako nešto trebate.
Polako se uspela stepenicama. Candy i ja smo gledali za njom.
– Kakva lutkica – reče on povjerljivo. – Ostajete li preko noći?
– Sumnjam.
– Es Idstima. Vrlo je usamljena.
– Prestani s tim pogledom, momče. Hajde smjestimo ga u krevet.
Tužno se zagleda u Wadea koji je hrkao na kauču. – Pobrecito. – promrmlja,
kao da to iskreno misli. – Borracho como una cuba.
– Možda je pijan, ali sigurno nije malešan – rekoh. – Ti ga uhvati za noge.
Nosili smo ga i čak je za nas dvojicu bio težak kao olovni lijes. Došavši na
vrh stepenica prošli smo balkonom kraj nekih zatvorenih vrata. Candy pokaže
bradom prema njima.
– La senora – prošapće. – Sasvim tiho pokucajte, možda će vas pustiti
unutra.
Ne rekoh ništa, jer sam ga još trebao. Išli smo dalje noseći tijelo, skrenuli
kroz druga vrata i spustili ga na krevet. Tada zgrabih Candyja rukom pod
pazuho, tamo gdje najviše boli kad zariješ prste u meso. Zacvilio je na
trenutak, a onda mu lice otvrdne i ukoči se.
– Kako ti je ime, cholo?
– Miči ruke – zarežao je. – I ne govorite mi cholo. Nisam ja izbjeglica.
Zovem se Juan Garcia de Soto y Sotomayor. Ja sam Čileanac.
– U redu, don Juan. Samo pazi kako se ponašaš. Obrisi nos i usta i neka ti
budu čisti kad govoriš o ljudima za koje radiš.
Trgnuo se otresajući moju ruku i zakoračio unatrag, crne oči su mu plamtjele
od bijesa. Ruka mu kliznu pod košulju i pojavi se s dugim tankim nožem.
Poigravao se s oštricom na rubu dlana, jedva ga pogledavši. Onda ga pusti da
se okrene u zraku i uhvati ga za držak. Učinio je to vrlo spretno i na izgled bez
ikakva truda. Tada podigne ruku u visinu ramena i zamahne naprijed, nož
zaplovi zrakom i zahode se u prozorski okvir, a držak mu je podrhtavao.
– Cuidado, senor! – oštro je zarežao. – I k sebi ruke. Ne igrajte se sa mnom.
Gipko je prošao kroz sobu i izvukavši nož iz drva baci ga u zrak, zavrti se
na prstima i uhvati ga rukom iza svojih leđa. Jednim pokretom nož nestade pod
njegovom košuljom.
– Fino – rekoh. – Samo ipak malo vašarski.
Prilazio mi je podrugljivo se smješkajući.
– A mogao bi slomiti lakat – rekoh. – Ovako.
Zgrabivši ga za desno zapešće izbacih ga iz ravnoteže, i pomičući se prema
njegovim leđima podmetnuli mu ruku pod vanjsku stranu lakta. Pritisnuo sam
nadolje, služeći se svojom rukom kao polugom?
– Jedan trzaj – rekoh – i ode ti lakat. To je dovoljno da se iščaši. Nekoliko
mjeseci za odvikavanje od baratanja nožem. Malo jači trzaj i gotovo je s tim
zauvijek. A sad izuj gospodina Wadea.
Pustih ga. Nacerio mi se. – Dobar štos – reče. – Zapamtit ću to.
Okrenuo se prema Wadeu i sagnuo da mu skine cipele, ali zastane, trgnuvši
se. Na jastuku je bila krvava mrlja.
– Tko je ranio šefa?
– Ja nisam, drugar. Pao je i u nešto se udario. Samo površinska rana. Doktor
je bio tu.
Candy polako reče zadržavajući dah: – Vidjeli ste kad je pao?
– Bilo je to prije nego što sam došao. Voliš tog čovjeka, zar ne?
Nije odgovorio. Izuo mu je cipele. Polako smo ga svukli. Candy odnekud
dovuče zelenkasto–srebrnu pidžamu. Strpali smo ga u nju, utrpali u krevet i
ututkali pod pokrivač. Još se znojio i još je hrkao. Candy se tužno zagleda u
njega, polako odmahujući glavom.
– Netko mora paziti na njega – reče. – Idem se presvući.
– Idi na spavanje. Ja ću paziti na njega. Zvat ću te ako mi budeš trebao.
Stao je pred mene. – Ali da ste doista dobro pazili na njega – reče značajno.
– Jako dobro.
Izašao je iz sobe. Odoh u kupaonicu po mokru krpu i ručnik. Malo sam
okrenuo Wadea, raširio ručnik po jastuku i oprao mu krv s glave, lagano da ne
bi opet potekla. Onda pogledah plitku ranu oštrih rubova, ne dužu od pet
centimetara. Ništa loše. Što se toga tiče dr Loring je imao pravo. Nije
izgledalo loše, jedino što je on to trebao zašiti, a možda i nije trebao. Pronašao
sam škare, odrezao kosu tako da sam mu mogao prilijepiti flaster. Onda ga
okrenuh na leđa i umih mu lice. Time sam vjerojatno učinio pogrešku.
Otvorio je oči. Isprva su bile mutne i neusmjerene, a onda mu se razbistriše
i ugledao me je uz krevet. Krenuo je rukom prema glavi i opipao flaster. Nešto
je promrmljao, a onda mu je i glas postao razgovijetan.
– Tko me je udario? Vi? – još je opipavao flaster.
– Nije vas nitko udario. Pali ste.
– Pao? Gdje? Kada?
– Kad ste telefonirali. Zvali ste mene. Čuo sam kako ste pali. Na telefonu
sam čuo.
– Pozvao sam vas? – polako se osmjehnuo. – Uvijek ste mi na raspolaganju,
je li tako, prijatelju? Koliko je sati?
– Prošlo je jedan sat ujutro.
– Gdje je Eileen?
– Otišla je u krevet. Ovo je bilo gadno za nju. Ušutio je i zamislio se. U
očima mu se pojavi bol – Da li sam ... – zastao je zastenjavši.
– Koliko znam, niste je ni dirnuli. Ako na to mislite. Izišli ste i sručili se
kod ograde. Sad nemojte više govoriti. Spavajte.
– Da, spavati – reče on mirno i polako kao dijete koje ponavlja lekciju. –
Samo kako?
– Možda bi vam pomogla pilula. Imate li koju?
– U ladici. U noćnom ormariću.
Otvorivši ladicu, našao sam plastičnu bočicu s crvenim pilulama.
„Seconal”, jedna i pol na dan. Prema receptu dra Loringa za gospođu Wade.
Istresao sam dvije, stavio bočicu na mjesto i natočio čašu vode iz termosice
na noćnom ormariću. On reče da će jedna tableta biti dovoljna. Uzme je,
popije s malo vode, legne i opet se zagleda u strop. Vrijeme je prolazilo.
Sjedio sam na stolici gledajući u njega. Nije uopće djelovao kao da je imalo
pospan. Tada on polako reče:
– Sjetio sam se nečega. Učinite mi uslugu, Marlowe. Napisao sam neke
gluposti i neću da ih Eileen vidi. Tamo su na pisaćem stroju, pod poklopcem.
Maknite ih umjesto mene.
– U redu. To je sve čega ste se sjetili?
– Eileen je dobro? Sigurni ste u to?
– Da. Samo je umorna. Dosta s tim, Wade. Prestanite razmišljati. I ne pitajte
ništa.
– Prestani razmišljati, kako kaže on... – Glas mu je sad zvučao pospano.
Govorio je više samome sebi. – prestani razmišljati, prestani sanjati, prestani
voljeti, prestani mrziti. Laku noć, dragi prinče. Uzet ću još jednu pilulu.
Dadoh mu je uz malo vode. Opet je legao okrenuvši glavu tako da me može
vidjeti. – Čujte, Marlowe, napisao sam nešto što ne bih htio da Eileen ...
– Već ste mi rekli. Pobrinut ću se za to kad zaspite.
– Oh. Hvala. Lijepo da ste tu. Baš lijepo. Opet podulja tišina. Kapci su mu
otežali.
– Jeste li kad nekog ubili, Marlowe?
– Jesam.
– Gadan osjećaj, nije li?
– Nekima se to sviđa.
Oči je sasvim zatvorio. Onda ih opet otvori, ali gledao je mutno. – Kako im
se može sviđati?
Ne odgovorih. Kapci mu se opet spustiše, sasvim polako kao što se polako
spušta zastor u kazalištu. Zahrkao je. Pričekao sam još malo. Onda ugasih
svjetlo u sobi i iziđoh.
 27
Zastao sam pred Eileeninim vratima, osluškujući. Iznutra se nije čuo šum
ikakva kretanja pa nisam pokucao. Ako želi znati kako mu je, to je njezina
stvar. Kad sam sišao, dnevna soba mi se učinila svijetla i vrlo prazna. Pogasih
neka svjetla.
U srednjem dijelu dnevne sobe zidovi su bili viši i vidjeli su se podupirači
za balkon na koji su vodile stepenice iz sobe. Balkon je bio prostran i sa strane
ograđen ogradom koja mi se činila metar visokom. Ograda i stupovi bili su
četverouglastog oblika da bi se uklapali u salon. Blagovaonica je bila pravilan
četverougao zatvoren dvokrilnim vratima. Čini se da su iznad nje bile
služinske sobe. Taj dio kata je bio pregrađen tako da su još jedne stepenice
išle odatle do kuhinjskog dijela kuće. Wadeova soba je bila u kutu iznad radne
sobe. Mogao sam vidjeti svjetlo koje je kroz svjetlarnik iznad vrata radne sobe
obasjavalo visoki strop.
Pogasih sva svjetla osim stojeće svjetiljke i odoh u radnu sobu. Vrata su
bila zatvorena, ali su tamo gorjela dva svjetla, stojeća svjetiljka kraj kožnog
kauča i stolna svjetiljka sa sjenilom. Pisaći stroj se nalazio na čvrstom stolu, a
kraj njega je na pisaćem stolu bila hrpa žutih papira. Sjedoh u naslonjač
proučavajući razmještaj stvari u sobi. Htio sam doznati kako je udario glavom.
Sjeo sam na stolicu, sad mi je telefon bio slijeva. Razmak je bio tijesan. Kad
bih se nagnuo unatrag i prevrnuo, možda bi glavom udario o rub stola.
Ovlaženom maramicom povukoh po drvu. Nikakve krvi, ni traga. Na stolu je
bilo svega i svačega, uključujući knjige naslagane između brončanih slonova i
starinsku četverouglastu staklenu tintarnicu. Prijeđoh maramicom po tim–
stvarima, ali bez uspjeha. Bilo je sasvim bez smisla. I da ga je tko udario, nije
vjerojatno da se to oruđe još nalazi u sobi. Osim toga, tko bi ga uopće udario.
Ustao sam i upalio svjetla na zidu. Osvijetlivši mračne kutove, dođoh do
odgovora, koji je, naravno bio sasvim jednostavan. Četverouglasti metalni koš
za papire ležao je prevrnut na podu uza zid, papiri uokolo razasuti. Tamo nije
mogao dospjeti sam, netko ga je bacio ili tresnuo nogom. Vlažnom maramicom
prijeđoh po oštrim bridovima. Sad sam imao crvenkastosmeđu mrlju na
maramici. Nikakva misterija. Wade se prevrnuo i glavom udario u oštar rub
koša za smeće, a kad je ustao tresnuo je nogom tu prokletu stvar u drugi kraj
sobe. Jasno.
Zatim je brzo popio nešto. Piće je bilo na stoliću kraj kauča. Prazna boca,
još jedna punija od polovice, termosica s vodom i srebrna posuda u kojoj je
sad bila također voda, a prije su bile kocke leda. Uz to je stajala samo jedna
čaša natprosječne veličine.
Kad je malo popio, osjetio se nešto bolje. Nejasno je zamijetio da je
slušalica podignuta i vjerojatno se uopće nije mogao sjetiti što je ono htio s
tim telefonom. Zato je samo prišao i pažljivo spustio slušalicu. Vremenski je to
odgovaralo. Ima nečeg neobičnog u odnosu ljudi prema telefonu. Tehnički
potkovan čovjek našeg vremena ga voli, treba ga i boji ga se, i uvijek postupa
s njim sa strahopoštovanjem, čak i kad je pijan. Telefon je fetiš.
Svaki bi normalan čovjek rekao halo u slušalicu prije nego što je spusti, za
svaki slučaj. Ali to ne mora važiti za čovjeka koji je omamljen pićem i koji je
maloprije pao. To nije uopće ni važno. Možda je to učinila žena, kad je,
začuvši pad ili udarac koša u zid, došla u sobu. Negdje baš u tom trenutku
njemu je posljednje piće udarilo u glavu, oteturao je iz kuće preko travnjaka i
srušio se tamo gdje sam ga ja našao. Već će netko doći po njega. Nije tada
znao tko. Možda dobri dr Verringer.
Dotle je jasno. Ali što je sa ženom? Nije ga mogla dozvati k pameti, a
najvjerojatnije da se nije ni usudila pokušati. Mogla je jedino pozvati nekoga u
pomoć. Posluge nije bilo kod kuće, ali mogla je telefonirati. Ona i jest
telefonirala nekome. Pozvala je dragog doktora Loringa. Ja sam samo mislio
da ga je pozvala nakon što sam došao. Nije ona tako rekla.
Dalje se nije sve tako lijepo uklapalo. Očekivao bih da ga je ona potražila,
našla i pogledala kako mu je. Ništa mu ne bi naškodilo ako za tople ljetne noći
leži neko vrijeme na tlu. Ona ga ne bi mogla pomaknuti. I ja sam se pošteno
namučio. Ali ipak čovjek ne bi očekivao da će ona samo stajati na pragu i
pušiti cigaretu, gotovo i ne znajući gdje je on i što je s njim. Ili je to možda
ipak trebalo očekivati? Nisam znao što je sve prošla s njim, koliko je opasan u
takvu stanju i koliko se boji da mu priđe bliže.
– Učinila sam sve što sam mogla – tako mi je rekla kad sam došao. I još: –
Vi ga pronađite. – A onda je ušla unutra i onesvijestila se!
Još mi nije bilo jasno. Zbunjivalo me i to što nas je ostavila i otišla u svoju
sobu, dok smo Candy i ja nosili Wadea gore u krevet. Rekla je da ga voli. On
je njen muž, pet godina su u braku, kad je trijezan on je divan čovjek – to su
bile njezine riječi. Kad je pijan, onda je nešto drugo, nešto opasno čemu se
treba sklanjati. U redu, neka bude. Ali ipak mi nešto još nije dalo mira. Da je
bila uistinu prestrašena, ne bi stajala tamo u otvorenim vratima i pušila
cigaretu. A da je bila samo ogorčena, zbunjena i zgađena, ne bi se tek tako
onesvijestila.
 Tu je bilo nečeg drugog. Neka druga žena, možda. Tada ju je možda upravo
otkrila. Linda Loring? Možda. Tako misli i dr Loring, kao što je vrlo javno
obznanio pred svima.
Prestadoh s tim razbijati glavu. Skinuo sam poklopac s pisaćeg stroja. Bilo
je tu tih nekoliko žutih otipkanih listova koje bih trebao uništiti zato da ih ne
vidi Eileen. Ponio sam ih do kauča, zaključivši da zaslužujem gutljaj pića prije
nego što ih počnem čitati. U kutu sobe bio je umivaonik. Oplahnuo sam veliku
čašu, natočio piće, sjeo i počeo čitati.
A to što sam čitao bilo je uistinu otkačeno.
Ovako:
 28
„Četiri je dana od punog mjeseca, na zidu je odsjaj mjesečine, gleda me kao
velika slijepa bjeloočnica, kao mliječne oči zida. Šala. Prokleta blesava
usporedba. Pisci. Sve mora biti kao nešto drugo. Glava mi je pahuljasta kao
tučeno vrhnje, ali nije tako slatka. Opet usporedba. Bljuje mi se čim pomislim
na tu idiotsku profesiju. I bez toga mi se bljuje. Vjerojatno ću ionako bljuvati.
Ne tjeraj me. Daj mi vremena. Crvi u mojem pleksusu gmižu li, gmižu li,
gmižu. Bolje bi bilo da sam u krevetu, ali pod krevetom bi bila mračna
životinja i mračna bi životinja gmizala uokolo šušteći i vijugajući i udarajući
odozdo u krevet, onda bih ja kriknuo bez glasa, tako da to ne bi čuo nitko osim
mene. Snoviti krik, krik more. Nemam se čega bojati i ja se ne bojim jer se
nemam čega bojati, ali svejedno sam jednom tako ležao u krevetu i ta je tamna
životinja to ispod radila, udarala je o dno kreveta i imao sam orgazam. To mi
se zgadilo više od svih gadosti koje sam ikada napravio.
Prljav sam. Treba da se obrijem. Ruke mi se tresu. Znojim se. Smrdim sam
sebi. Košulja mi je mokra pod pazuhom i na prsima i po leđima. Mokri su
rukavi na pregibima laktova. Čaša na stolu je prazna. Trebat će mi obje ruke
da opet natočim. Mogao bih potegnuti iz boce, možda bih se tako malo osnažio.
Gadi mi se taj okus. I nikamo me to neće dovesti. Qja kraju neću moći ni
spavati i cijeli će svijet stenjati u stravi izmučenih živaca. Dobra stvar, ha,
Wade? Još.
Sve je u redu prva dva ili tri dana, a onda zlo. Mučiš se pa onda popiješ i
neko vrijeme je bolje, ali cijena je svaki put sve viša i viša, i stalno za nju
dobivaš sve manje i manje, dok ne dođeš dotle da ne dobivaš ništa, samo
mučninu. Onda zoveš Verringera. U redu, Verringer, tu sam. Ali nema više
Verringera. Otišao je na Kubu, ili je Umro. Kraljica, ona ga je ubila. Jadni
stari doktor Verringer, kakva sudbina, umrijeti u krevetu s kraljicom – takvom
vrstom kraljice. Hajde, Wade, ustani i kreni. Kreni nekamo gdje još nismo bili
i odakle se nikad više ne vraćaš, tamo gdje si bio. Ima li ta rečenica smisla?
Ne. U redu, ne tražim pare za nju. A sad kratka stanka za dugu reklamu.
Dakle, uspio sam. Ustao sam. Kakav muškarac! Otišao sam do kauča i
klečao kraj kauča s rukama na njemu i svojim licem u rukama plakao? Onda
sam molio i zgadio se sam sebi zbog toga. Pijanac trečeg stupnja gadi se sam
sebi. Kome se, dođavola, moliš ti, ludo? Kad se moli zdrav čovjek, to je vjera.
Bolestan moli jer je uplašen? Hajde k vragu s molitvama. (Ovo je svijet koji si
sebi stvorio i stvorio si ga sasvim sam, a ono nešto malo pomoći izvana – no,
pa to je također tvoje djelo.) Nemoj moliti, prestani, budalo. Ustani na noge i
ispij to. Suviše je kasno za išta drugo.
Evo, uzeo sam je. Objema rukama. I u čašu sam natočio. Jedva da sam
prolio kapljicu. Ali sad ne znam hoću li moći podnijeti bez bljuvanja. Najbolje
će biti s malo vode. Sada polako digni. Polako, ne suviše brzopleto. Postaje
toplo. Postaje vruće. Kad bih se barem prestao znojiti. Čaša je prazna. Opet je
na stolu.
Izmaglica je preko mjesečine, a ipak sam usprkos tome uspio odložiti čašu
na stol, pažljivo, pažljivo, kao ruže u visoku tanku vazu. Ruže klimaju
orošenim glavama. Možda sam ja ruža. Brate, jesam li se ja orosio. Sada treba
gore po stepenicama. Možda još jednu na brzinu za put? Jok? U redu, kako god
ti kažeš. Ponesi gore, da imam tamo. Da se imam čemu radovati, ako stignem
gore. Ako uspijem doći gore, imam pravo na malu kom–enzaciju. Znak
poštovanja od sebe za sebe. Imam toliko divne ljubavi prema sebi, a u tome je
najslađe to da sam bez suparnika?
Dvostruki prored. Bio sam gore i vratio se dolje. Nije mi se gore svidjelo.
Od visine mi treperi srce. Ali i dalje udaram po tipkama stroja. Kakav je
čarobnjak ta podsvijest. Kad bih barem mogla odraditi puno radno vrijeme. I
gore je mjesečina. Vjerojatno od istog mjeseca. Nema izbora, što se tiče
mjeseca. Dolazi i odlazi kao raznosač mlijeka, i mjesečevo je mlijeko uvijek
jedno te isto. Mjesečevo je mlijeko uvijek – čekaj, drugar. Tapkaš na mjestu.
Nije sad vrijeme da bi se prihvatio cijele mjesečeve povijesti. Imaš dovoljno
storija da napuniš cijelu ovu prokletu dolinu.
Spavala je na boku, nečujno. Savijenih koljena. Učinilo mi se previše tiho.
Uvijek pri spavanju ipak ima nekih zvukova. Možda ne spava, možda samo
pokušava spavati. Kad bih prišao bliže, mogao bih saznati. Mogao bih i pasti.
Jedno joj je oko otvoreno – da li je? Je li me pogledala, ili nije? Nije. Ona bi
tada sjela i rekla, je li ti zlo dragi? Da, zlo mi je, draga. Ali neka te to ne
brine, draga, jer to je moje zlo, a ne tvoje, i ti samo spavaj tiho i lijepo, i
nemoj se sjećati, nema gadosti između tebe i mene, i neće prići blizu tebe ništa
što je gadno i sivo i strašno.
Gnjida si, Wade! Tri pridjeva, ti ušljivi pisće! Zar ne možeš pustiti ni tok
svijesti da teče, a da unutra ne strpaš tri pridjeva, zaboga? Sišao sam niz
stepenice držeći se za ogradu. Utroba mi se prevrtala sa svakim korakom,
smirivao sam je obećanjem. Stigao sam u prizemlje, ušao u radnu sobu, došao
do kauča i čekao da mi se srce smiri. Boca mi je nadohvat ruke. Jedno se može
sa sigurnošću reći: kod Wadeovih je boca uvijek nadohvat ruke. Nitko je ne
sakriva, nitko je ne zaključava. Nitko ne govori: Zar ti se ne čini, dragi, da bi
bilo dosta? Činiš sebi zlo, dragi. Nitko to ne kaže. Samo spava na boku, nježno
kao ruža.
Dao sam Candvju previše para. Pogriješio sam. Trebao sam s njim početi s
vrećicom badema i dogurati do banane. Uvijek samo mala promjena, polako i
lagano, da ga uvijek drži u napetosti. Ako mu na početku daš veliki zalogaj,
vrlo ubrzo te ucjenjuje. Cijeli mjesec možeš živjeti u Meksiku životom
raskošnim i raskalašenim, s onoliko koliko bi ti ovdje trebalo za jedan dan. I
što kad se nagrabi dovoljno para? No, da li je čovjeku ikad dovoljno para, ako
misli da može dobiti još više? Možda je to u redu. Možda bih morao ubiti tog
blistavookog kopilana. Za mene je jednom umro dobar čovjek, zašto ne bi
umro i taj žohar u bijelom kaputiću?
Zaboravi Candyja. Igla se uvijek može nekako otupiti. Onog drugog nikad
neću zaboraviti. Utisnut je zelenim plamenom u moja jetra.
Bolje da telefoniram. Gubim se. Osjećam kako skaču, skaču, skaču, skaču.
Treba brzo pozvati nekoga prije nego što mi te ružičaste gadosti dogmižu na
lice. Treba nazvati, zvati, zvati. Nazvati u Sioux City Sue. Halo, centrala, dajte
mi međugradsku! Halo, međugradska, dajte mi Sioux City, hoću Sue. Koji
broj?
Nemam broja, samo ime. Naći ćete je kako šetka Desetom ulicom,
sjenovitom stranom, pod visokim drvećem, onim drvećem s rasprostrtim
ušima... U redu, centrala, u redu. Otkažite poziv, ali pustite da vam nešto
kažem, zapravo da vas pitam nešto. Tko će platiti sve one blistave zabave koje
Gifford priređuje u Londonu, ako vi otkažete moj međugradski poziv? Aha, vi
mislite da solidno obavljate svoj posao. Mislite vi. Dakle, najbolje je da
direktno govorim s Giffordom. Dajte mi ga na telefon. Posluga ga je upravo
poslužila čajem. Ako on ne može govoriti, poslat ćemo nekoga tko može.
Zašto li sam ovo napisao? O čemu sam pokušavao misliti? Telefonirati.
Treba telefonirati sada. Postaje mi vrlo loše, vrlo, vrlo.”
To je bilo sve. Složio sam listove i strpao ih u unutarnji džep iza lisnice.
Otišao sam do staklenih vrata i širom ih otvorivši izišao na terasu. Mjesečina
se malo zgusnula. Ali bilo je to ljeto u Idle Valleyu, a ljeto nikada ovdje nije
sasvim ukiseljeno. Gledao sam nepomično bezbojno jezero i mislio i
premišljao. Onda sam začuo pucanj.
 29
Na balkonu su sada bila otvorena dvoja osvijetljena vrata. Eileenina i
njegova. Njezina je soba bila prazna. Iz njegove su dopirali zvukovi natezanja
i rvanja pa sam uletio kroz vrata i zatekao je kako se, nagnuvši se nad krevet,
bori s njim. Zrakom bijesnu crni sjaj pištolja, dvije ruke, velika muška i mala
ženska ruka, držale su ga grčevito, nijedna za držak. Roger je sjedio u krevetu,
naginjući se naprijed i odgurujući je od sebe. Ona je bila u blijedomodroj
kućnoj haljini, kose raspuštene niz lice i sad je već držala objema rukama
pištolj. Naglim pokretom ga je otela iz njegove ruke. Iznenadila me njezina
snaga iako je on možda još bio slab od pića. Srušio se na leđa, zureći i
hvatajući zrak, a ona je odskočila zaletjevši se u mene.
Stajala je, naslanjajući se leđima na mene i objema rukama grčevito
pritisnuvši pištolj na svoje grudi tresla se od jecaja. Obujmio sam je i položio
ruku na pištolj.
Naglo se okrenula kao da je tek sad shvatila da sam tu. Oči joj se rašire, a
tijelo se naslonilo na mene, sasvim se opustila. Ispustila je pištolj. Bio je to
težak, nezgrapni dvocijevni webley bez bubnja. Cijev je bila još topla. Držeći
je jednom rukom, spustih pištolj u džep i preko njene glave pogledah u Wadea.
Nitko nije izgovorio ni riječi. Onda on otvori oči i na usnama mu zaigra
umoran smiješak.
– Nitko nije ranjen – promrmljao je. – Samo pucanj u prazno, pogodio je
strop.
Osjetih kako se ukočila. Odmakla se. Oči su joj bile jasne, pogled ukočen.
Pustio sam je.
Roger – izgovori ona glasom koji nije bio više od bolnog šapata – zar se
doista moralo to dogoditi?
Zurio je, oblizavši usne, ali nije rekao ništa. Naslonila se na toaletni stolić.
Mehaničkim pokretom ruke maknula je kosu s lica. Odjednom zadrhta od glave
do pete, odmahujući glavom tamo-amo. – Roger – opet je prošaptala. – Jadni
Roger. Jadni bijedni Roger!
Sad je zurio ravno u strop. – Mučila me mora – reče polako. – Netko s
nožem se naginjao nad krevet. Ne znam tko. Izgledao je kao Candy. Ali to nije
mogao biti Candy.
– Sigurno ne, najdraži – reče ona nježno. Odstupila je od stolića i sjela na
rub kreveta. Pružila je ruku i pomilovala ga po čelu. – Candy je otišao odavno
u krevet. I zašto bi Candy imao nož?
 – Meksikanac je. Oni svi imaju noževe– reče Roger istim odsutnim
bezizražajnim glasom. – Vole noževe. A on mene ne voli.
– Vas nitko ne voli – rekoh grubo.
Brzo je okrenula glavu. – Molim... Molim vas, nemojte tako govoriti. On ne
zna. Sanjao je ...
– Gdje je bio pištolj? – zarežah gledajući u nju i ne osvrćući se uopće na
njega.
– U noćnom ormariću. U ladici. – Okrenuo je glavu i pogledi nam se
susretoše. U ladici nije bio nikakav pištolj i on je znao da ja to znam. Unutra su
bile pilule i neke stvarčice, ali ne i pištolj.
– Ili pod jastukom – dodao je. – Smućen sam. Pucao sam jedanput –
podigavši otežalu ruku, on pokaže. – Tamo gore.
Pogledah gore. Čini se da je na stropu u kutu doista bila rupa. Priđoh bliže
da bolje vidim. Da. Rupa koja bi mogla biti od metka. Iz takva bi pištolja
metak mogao proći skroz. Zakoračio sam natrag i stao tik uz krevet. Upro sam
pogled u njega.
– Izmotavanje. Namjeravali ste se ubiti. Nije vas mučila nikakva mora.
Plivali ste u moru samosažaljenja. Pištolj niste imali u ladici, a ni pod
jastukom. Ustali ste, uzeli ga odnekud i legli u krevet spremni da sredite svu
prljavštinu. Ali niste imali živaca. Pucali ste bez namjere da pogodite u nešto.
I vaša je žena dojurila – a to ste i htjeli. Samosažaljenje i suosjećanje, stari
moj. Ništa drugo. I ono je otimanje bilo pretežno namješteno. Da niste htjeli,
ona vam ne bi mogla oduzeti pištolj.
– Zlo mi je – reče. – Možda ste ipak u pravu. Je li to uopće važno?
– Zbog ovog je važno – rekoh. – Strpat će vas na psihijatriju i vjerujte mi,
oni koji rade na tom odjelu puni su suosjećanja, baš onakvog kojeg su
georgijanski stražari osjećali prema okovanima.
Odjednom Eileen ustade. – Dosta s tim – reče oštro. – Bolestan je, zlo mu je
i vi to dobro znate.
– On želi biti bolestan. Samo ga opominjem kud može tako dospjeti.
– Nije sad vrijeme da mu to govorite.
– Idite natrag u svoju sobu.
Njene modre oči bljesnuše. – Kako se usuđujete ...
– Idite natrag u svoju sobu! Osim ako ne želite da pozovem policiju. Ovakve
stvari bi trebalo njima prijaviti.
On se malo nacerio. – Hajde zovite policiju – reče. – Kao što ste to učinili i
kod Terryja Lennoxa.
 pisani se osvrtao na njega. Još sam zurio u nju. Sad je izgledala iscrpljena,
krhka i vrlo lijepa. Bljesak bijesa je prošao. Pružih ruku i dotakoh joj rame.
– Sad je u redu – rekoh. – Neće to opet učiniti. Vratite se u krevet.
Dugo je gledala u njega prije nego što je izišla iz sobe. Kad je nestala s
otvorenih vrata, sjedoh na rub kreveta, tamo, gdje je ona prije sjedila)
– Još koju pilulu?
– Nije važno da li spavam. Ne, hvala. Osjećam se mnogo bolje.
– Jesam li u pravu što se tiče pucnja? To je bila samo takva gluparija?
– Više ili manje – okrenuo je glavu. – Vjerojatno sam bio bez pameti.
– Nitko vas ne može spriječiti da se ubijete, ako to doista hoćete. To mi je
jasno. I vama je jasno?
– Da. – Još je gledao u stranu. – Jeste li učinili što sam vas molio? S onim u
pisaćem stroju.
– Aha. Iznenađuje me što se sjećate. Vrlo luda pisanija. Čudno, kako je
Čisto otipkano.
– Uvijek to mogu, pijan ili trijezan, uvijek donekle.
– Ne brinite što se tiče Candvja – rekoh. – Niste u pravu ako mislite da vas
ne voli. I ja nisam bio u pravu kad sam rekao da vas nitko ne voli? Htio sam
samo razdražiti Eileen, da pobjesni.
– Zašto?
Večeras se već jednom onesvijestila.
Lagano je odmahnuo glavom. – Ona se nikad ne onesvješćuje.
– Onda se pretvarala. Ni to mu se nije sviđalo?
– Što ste mislili s onim da je dobar čovjek umro za vas? – upitao sam ga.
Namrštio se, razmišljajući o tome. – Obična gluparija. Kazao sam vam da
sam sanjao . . .
– Govorim o glupariji koju ste napisali.
Sad me je pogledao, okrenuvši glavu na jastuku, kao da je strašno teška? –
Isto snovi.
– Pokušat ću još jednom. Što Candy zna o vama?
– Otkačite to, momče – reče i zatvori oči.
Ustadoh i zatvorih vrata. – Ne možete vječno bježati, Wade. Candy bi
mogao biti ucjenjivač, naravno. Lako. Može on izgledati vrlo prijazan, kao što
možete i vi, a da ipak ponekad grabi novac. Zbog čega to? Neka žena?
– Vjerujete onom šašavcu, Loringu – reče zatvorenih očiju.
– Ne baš. A što je sa sestricom, onom koja je mrtva?
Bio je to hitac u prazno, ali slučajno sam pogodio staklo. Oči mu se otvoriše
širom. Na usnama mu se pojavi mjehurić sline?
– Zato ste tu ... jeste li zbog toga ovdje? – upita polako, stegnutim glasom.
– Vi to bolje znate. Pozvan sam. Vi ste me pozvali. (Micao je glavom tamo-
amo po jastuku. Uprkos „seconalu” živci su mu igrali. Lice mu je bilo
prekriveno znojem.
– Nisam prvi zaljubljeni muž koji je prevario ženu. Ostavite me na miru,
prokleti bili! Ostavite me na miru!
Odoh u kupaonicu po ručnik i obrisah mu lice. Zlobno sam mu se cerio. Bio
sam hulja nad huljama. Pričekaj da čovjek bude na tlu, onda udari đonom po
njemu, đonom. Slab je. Ne može se opirati niti ti vratiti nogom.
– Jednog od ovih dana izići ćemo načistac sa svim tim – rekoh.
– Nisam lud – reče on.
– Samo se nadate da niste.
– Živim u paklu.
– Aha, sigurno. Sasvim. Bilo bi interesantno znati zbog čega. Evo, uzmite. –
Uzevši još jedan „seconal” iz ladice, pružih mu ga s čašom vode. Opirući se
na lakat posegao je za čašom i promašio je za dobrih desetak centimetara.
Dadoh mu je u ruku. Uspio je progutati tabletu. Onda se srušio natrag kao
ispuhan, s lica mu je nestao izraz bilo kakvih osjećaja? Nos mu se ušiljio.
Mogao je lako biti mrtvac. Noćas više nikoga neće baciti niza stepenice.
Najvjerojatnije ni jedne druge noći.
Kad su mu otežale vjeđe, iziđoh iz sobe. Težina pištolja mi je pritiskala bok,
vukući džep nadolje. Namjeravao sam sići po stepenicama. Vrata Eileenine
sobe bila su otvorena. Soba je bila u mraku, ali bilo je dovoljno mjesečine da
vidim obrise njenog lika na pragu. Uskliknula je nešto, zvučalo je kao neko
ime, ali ne moje. Priđoh joj.
– Tiše! – rekoh. – Napokon je zaspao.
– Znala sam, uvijek sam znala da ćeš se vratiti – reče ona mekano i blago. –
I nakon deset godina.
Zujio sam u nju. Netko od nas dvoje mora da je skrenuo.
– Zatvori vrata – reče istim nježnim glasom. – Sve ove godine sam se
čuvala za tebe.
Okrenuo sam se i zatvorio vrata. U tom mi se trenutku to činilo
najpametnijim. Kad sam se okrenuo prema njoj, već mi je padala u naručje. I
prihvatio sam je. Morao sam. Čvrsto se privila k meni, kosa joj pomiluje moje
lice. Uzdigla je usne na poljubac. Drhtala je. Usne joj se rastvore, zubi joj se
rastvore i jezik potraži moj. Onda spusti ruke i učini nešto s haljinom koja se
sasvim rastvori, a pod njom se pokaže njeno tijelo, bila je gola kao od majke
rođena, samo puno manje stidljiva.
– Odnesi me u krevet – dahnula je.
I odnio sam je. Obujmio sam je rukama, dodirujući golu kožu, nježnu kožu,
mekano podatno meso. Podigoh je i odnesoh tih nekoliko koraka do kreveta da
je tamo spustim. Ali nije mi dala da se uspravim. Zagrlila me je rukama oko
vrata. Iz grla su joj dopirali zvukovi nalik na jecaje. Onda se počela izvijati,
zazivajući. Bio sam gotov. Lud od želje. Gubio sam razum. Takav zov od takve
žene ne doživljuješ lako?
Candy me spasio. Nešto tiho zaškripi, okrenuh se i vidjeh kako se miče
kvaka. Oslobodio sam se i skočio prema vratima. Otvorivši ih, jurnuh van.
Meksikanac je brzao hodnikom i niz stepenice. Na pola puta je zastao, okrenuo
se i zabuljio u mene.
Otišao sam natrag do vrata i zatvorio ih – ovaj put izvana. Neki su čudni
zvukovi dopirali od žene na krevetu, ali sad su bili samo to. Čudni zvukovi.
Čarolija je bila razbijena.
Brzo sam sišao niz stepenice dolje u radnu sobu, zgrabio bocu viskija i
nagnuo iz nje. Kad nisam mogao više gutati, naslonih se na zid hvatajući zrak i
čekajući da mi piće zamuti mozak.
Dugo je već bilo od večere. Dugo je već bilo od svega normalnog. Viski me
brzo omamio, a ja sam ga i dalje lokao sve dok se soba nije zamaglila i
namještaj zauzeo pogrešna mjesta i dok se svjetlo nije pretvorilo u baklju ili
bljesak ljeta. Onda sam drveno ležao na kožnom kauču, pokušavajući zadržati
bocu na svojim prsima. Vjerojatno je bila prazna. Zanjihala se i pala na tlo.
To je bilo posljednje čega se jasno sjećam.
 30
Sunčani trak me škakljao po gležnju. Otvorih oči i ugledah krošnju drveta
kako se lagano ziba na izblijedjelom modrilu neba. Obrnuh se i usnama
dodirnuh kožu. Pucala mi je glava. Sjeo sam. Bio sam pokriven pokrivačem.
Bacih ga sa sebe i spustih noge na tlo. Stisnuvši oči zagledah se na sat.
Pokazivao je minutu do pola sedam.
Ustao sam, za što je uistinu trebao karakter. Trebala je za to snažna volja.
Trebala mi je uvijek sva snažna volja koju sam imao, gotovo mi ništa nije
ostalo. Gadne, teške godine su me
Odvukoh se u kupaonicu, skinuh kravatu i košulju, zahvalivši ledenu vodu
pljusnuo sam je po licu i glavi. Kad se sa mene sve cijedilo, izbrisao sam se
divlje trljajući. Obukao sam opet košulju, vezao kravatu i posegnuo za sakoom.
Pištolj u džepu bubnu o zid. Izvadih ga, istresoh naboje u ruku i izbrojih pet
punih i jednu pocrnjelu čahuru. Onda sam pomislio kako od toga nema koristi,
sigurno ih negdje ima još. Zato sam ih stavio natrag gdje su bili i odnio pištolj
u radnu sobu spremivši ga tamo u ladicu pisaćeg stola.
Kad sam podigao pogled, na pragu je stajao Candy, besprijekoran od glave
do pete, u bijelom kaputiću, sa sjajnom kosom zalizanom unatrag i crnim očima
blistavim i zlobnim.
– Želite kavu?
– Molim.
– Ja sam ugasio svjetla. Sa šefom je u redu. Spava. Zatvorio sam njegova
vrata. Zašto ste se napili?
– Morao sam.
Nacerio mi se. – Nije išlo, ha? Znogirala te, je li njuškalo?
– Brini svoje brige.
– Nisi baš u formi jutros, njuškalo. Uopće nisi u formi.
– Donesi tu prokletu kavu! – zaurlao sam.
– Hijo de lo. puta!
U jednom skoku sam ga zgrabio za ruku. Nije se ni maknuo. Samo me je
oholo gledao. Nasmijavši se, pustio sam mu ruku.
– U pravu si, Candy. Uopće nisam u formi.
Okrenuo se i otišao. Gotovo istog trenutka se vratio sa srebrnim
poslužavnikom na kojem je bila mala srebrna posuda s kavom i šećer i slatko
tučeno vrhnje i mali besprijekoran trokutasti podmetač. Stavio je to na stolić i
pokupio praznu bocu. Jednu je bocu digao s poda.
 – Svježa. Tek skuhana – rekao je i izišao.
Popio sam dvije šalice kave. Onda sam zapalio cigaretu. Ide. Još uvijek
pripadam ljudskoj vrsti. Candy se opet stvorio u sobi.
– Želite doručak? – upitao je mrzovoljno.
– Ne, hvala.
– U redu, brišite odavde. Mi vas tu više ne želimo.
– Tko to, vi?
Otklopio je kutiju i uzeo cigaretu. Pripalio je i bezobrazno otpuhnuo dim u
mene.
– Ja brinem o šefu – rekao je.
– Za pare?
Namrštio se a onda kimnuo. – Aha, za dobru plaću.
– A koliko još ravno u džep da ne izbrbljaš što znaš? Odvratio je
španjolskom. – No entendido.
– Razumiješ ti dobro. Koliko ga guliš? Kladim se ne više od dvije glave.
– Što je to? Dvije glave?
– Dvjesta dolara.
Nacerio se. – Ti ćeš mi dati dvije glave, njuškalo. Zato da ne kažem šefu
kako si noćas izišao iz njene sobe.
– S tim bih mogao kupiti pun autobus takvih izbjeglica, kao što si ti.
Slegnuo je ramenima. – Šef je gadan kad podivlja. Bolje da platiš, njuškalo.
– Kukuruzna niskost – rekoh prezirno. – Ne znaš za bolje od sitnoga. Mnogo
ljudi izvodi svašta kad izgube pamet. Ali njoj je sve to već poznato. Nemaš
ništa na prodaju.
U očima mu bijesnu. – Ali ne pojavljuj se više ovdje, snagatoru jedan.
– Baš odlazim.
Ustao sam i obišao stol. Jedva da se pomaknuo, još je zurio u mene.
Pogledah mu u ruku, ali danas očito nije imao nož. Kad sam mu prišao blizu
udario sam ga rukom posred lica.
– Ne dopuštam da me sluga naziva kurvinim sinom, i to takav zalizani
masnokožac. Imam ovdje posla i doći ću kad god mi se prohtjedne. Od sada
drži jezik za zubima. Mogao bi dobiti pištoljem. To tvoje krasno lice ne bi
nikad više tako izgledalo.
(Nije reagirao, čak ni na šamar. Ali mora da je sve to, a pogotovu kad sam
ga nazvao zalizanim masnokošcem, bilo za njega smrtna uvreda. Ipak je stajao
nepomično, lica ukočenog kao maska. Onda je bez riječi pokupio poslužavnik i
krenuo.
 – Hvala za kavu – rekoh njegovim leđima.
Hodao je dalje. Kad je otišao popipao sam čekinje na bradi, stresao se i
odlučio da idem. Do grla sam bio sit obitelji Wade.
Dok sam prolazio dnevnom sobom, ugledao sam Eileen, upravo je silazila
niz stepenice. U bijelim hlačama, blijedomodroj bluzi i otvorenim sandalama.
Iznenađeno me pogledala.
– Nisam znala da ste tu, Marlowe – rekla je, kao da me nije vidjela cijeli
tjedan, i to otkad sam samo usput svratio na čaj.
– Pištolj sam spremio u ladicu – rekoh.
– Pištolj? – onda joj sinu. – Ah, da, sinoć je bilo malo burno, zar ne? Ali
mislila sam da ste otišli.
Priđoh joj bliže. Oko vrata je imala tanak zlatni lančić s neobičnim
privjeskom od bijele keramike ukrašene zlatnim i modrim. Modar dio je
izgledao kao krila, ali ne raširena. Kroz njih je prolazio širok bijeli bodež,
obrubljen zlatom. Slova nisam mogao razabrati. Djelovalo je kao vojnički
amblem.
– Napio sam se – rekoh. – Sasvim. Kao zvijer, namjerno. Bio sam osamljen.
– Niste to morali biti – rekla je, a oči su joj bile bistre kao voda. Nije u
njima bilo ni traga dvosmislenosti?
– To je stvar shvaćanja – rekoh. – Sad odlazim i ne znam hoću li ikada opet
doći. Čuli ste što sam rekao o pištolju?
– Spremili ste ga u pisaći stol. Možda bi bilo pametnije da ste ga stavili
nekamo drugamo. Ali nije se uistinu mislio ubiti, zar ne?
– Na to ne mogu odgovoriti. Drugi put možda bude.
Odmahnula je glavom. – Ne mislim tako. Zaista ne vjerujem. Sinoć ste nam
izvanredno pomogli, Marlowe. Ne znam kako da vam zahvalim.
– To ste već divno pokušali.
Zacrvenjela se. Onda se nasmijala. – Noćas sam sanjala vrlo čudan san –
rekla je polako gledajući preko mojeg ramena. – Netko koga sam davno
poznavala bio je ovdje. Neko tko je već odavno mrtav, deset godina.
Posegnula je rukom prema zlatnom keramičkom privjesku.
– Zato danas nosim ovo. On mi je to dao.
– I ja sam sanjao nešto čudno – rekoh. – Ali vam neću ispričati svoj san.
Javite mi kako je s Rogerom i da li vam. mogu još nešto pomoći.
Spustila je pogled i zagledala se u mene. – Rekli ste da nećete više doći.
– Rekao sam da ne znam hoću li. Možda ću morati. Ali se nadam da neću. U
ovoj kući je suviše toga krivo. A samo jednim dijelom je tome uzrok piće.
 Zurila je u mene mršteći čelo. – Što vam to znači?
– Siguran sam da znate o čemu govorim.
Brižljivo se zamislila. Prstima je i dalje lagano dodirivala privjesak.
Polako i strpljivo je uzdahnula. – Uvijek se radi o nekoj drugoj ženi – reče
mirno. – Prije ili poslije. Ali nije to sudbinski određeno. Možda pak govorimo
o sasvim različitim stvarima? Možda uopće ne govorimo misleći na isto.
– Možda – rekao sam. Još je stajala na stepenicama, na trećoj stepenici
odozdo, još je imala prste na privjesku. Još je izgledala kao zlatno snoviđenje
– Pogotovu ako mislite da je ta druga žena Linda Loring – dodao sam.
Spustila je ruku sa privjeska i zakoračila jednu stepenicu niže.
– Dr Loring se, čini se, slaže sa mnom – reče ravnodušno. – Mora da ima
nekakve informacije.
– Rekli ste da je taj prizor već odigrao s polovicom muškaraca u dolini.
– Jesam li? Pa, to se obično govori u takvim trenucima. Sišla je niz još
jednu stepenicu i prišla još bliže.
– Nisam obrijan – rekoh.
Zbunilo ju je to. Onda se nasmijala. – Oh, nisam ni očekivala da legnete sa
mnom.
– A što ste zapravo očekivali od mene, gospođo Wade, onda u početku kad
ste me prvi put nagovorili da krenem u lov? Zašto baš ja? Što ste mislili da
vam ja mogu pružiti?
– Ostali ste vjerni – rekla je mirno. – Kad to uopće nije bilo lako
– Dirnut sam, ali mislim da to nije bio razlog.
Sišla je sa zadnje stepenice i sad je gledala gore u mene. – A što je onda bio
razlog?
– Ili, ako je bilo baš to, onda je to prokleto loš razlog. Vjerojatno najgori
razlog na svijetu.
Lagano je nabrala čelo. – Zašto?
– Zato što ako sam to učinio, ako sam ostao vjeran, ni zadnji luđak ne bi to
učinio dvaput?
– Znate što – reče ona lepršavo – ovaj razgovor postaje vrlo zagonetan.
– Vi sami ste vrlo zagonetna osoba, gospođo Wade. Do viđenja i sretno, i
ako vam je imalo stvarno stalo do Rogera, najbolje će biti da mu nađete
pravog doktora. I to hitno.
Opet se nasmijala. – Oh, ono sinoć nije bilo ništa. Trebali bi ga vidjeti kad
ima stvarno gadan napadaj. Dignut će se, i već ovo poslijepodne prionuti na
posao.
 – Hoće, đavola.
– Vjerujte mi da hoće. Dobro ga poznajem.
Zadao sam joj i posljednji udarac, ravno u zube i zvučalo je vrlo huljski.
– Vi mu zapravo i ne želite pomoći, zar ne? Samo se pravite kao da mu
pokušavate pomoći.
– Ovo – izgovori ona promišljeno – što ste mi sad rekli bila je velika
gadost.
Prošla je kraj mene i otišla kroz vrata u blagovaonicu, a velika je soba
odjednom postala prazna. Krenuo sam prema ulaznim vratima i zakoračio van.
U divno ljetno jutro te prozračne samotne doline. Udaljene od gradskog smoga
i niskim brdima zaštićene od morske vlage. Poslije će biti vruće, ali to će biti
ugodna, fina, ekskluzivna vrućina, ništa brutalno kao što je vrućina u pustinji,
ni ljepljivo i nepodnošljivo kao što je vrućina u gradu. Idle Valley je krasno
mjesto za život. Prekrasno. Divni ljudi u divnim kućama, divni automobili,
divni konji, divni psi, možda i jednako divna djeca.
Ali čovjek po imenu Marlowe jedino je želio otići odatle. I to brzo.
 31
Otišao sam kući, otuširao se, obrijao, promijenio odjeću i počeo se opet
osjećati čistim. Priredio sam si doručak, pojeo ga, oprao suđe, pomeo kuhinju,
napunio si lulu i nazvao telefonsku centralu. Dao sam si voljno. Čemu uopće
ići u ured? Tamo neće biti ničeg, samo još jedan krepani moljac i novi sloj
prašine. A u sefu Madisonova slika. Mogao bih se spustiti i igrati se njome i sa
pet šuštećih stodolarskih novčanica koje još mirišu po kavi. Mogao bih to, ali
mi se nije dalo. Nešto mi od toga nije zapravo pripadalo. Što je uopće time
kupljeno? Koliko je vjernosti potrebno mrtvom čovjeku? Fuj. Gledao sam u
život kroz izmaglicu mamurluka.
Takva jutra izgledaju beskrajna. Bio sam utučen i umoran i prazan i minute
su prolazile uprazno, padajući s laganim zviždukom kao loše usmjerene rakete.
Ptičice su cvrkutale vani u grmlju, automobili su brujali gore i dolje Laurel
Canyonom, neprekidno. Inače ih više i ne čujem. Ali sad sam napet i razdražen
i preosjetljiv. Odlučih da prikoljem mamurluk.
Obično ne pijem ujutro. Klima u južnoj Kaliforniji je za to preblaga. Čovjek
ne probavlja dovoljno brzo. Ali sada sam izmiješao piće u visokoj čaši i sjeo
otkopčanog ovratnika. Prelistao sam časopis i pročitao šašavu priču o momku
koji je imao dva života i dva psihijatra od kojih je jedan bio čovjek a drugi
neka vrsta bube u panju. Momak je išao od jednog do drugog i sve je to bila
vrlo blesava priča, ali i zabavna na jedan otkačeni način. Pažljivo sam pio,
gutljaj po gutljaj, dobro pazeći.
Oko podneva zazvoni telefon i začuh glas koji reče:
– Ovdje Linda Loring. Zvala sam vas u ured, a onda su mi u vašem
telefonskom servisu rekli neka pokušam kod kuće. Htjela bih se vidjeti s vama.
– Zašto?
– Radije bih vam to osobno objasnila. Dolazite od vremena do vremena u
svoj ured, pretpostavljam?
– Da. Tu i tamo. Hoće li od toga biti para?
– Nisam o tome mislila na taj način. Ali nemam ništa protiv, ako želite da
vam platini. Otprilike za jedan sat mogu biti u vašem uredu.
– Možete.
– Što vam je? – oštro je upitala.
– Mamurluk. Ali ne tako jak da ne bih mogao doći tamo. Osim ako ne biste
vi radije došli ovamo.
– Ured mi bolje odgovara.
 – Ovdje imam ugodan kutak. Slijepa ulica, bez bliskih susjeda.
– Ne trzam na dvosmislenosti. Ako sam vas dobro razumjela.
– Nitko mene ne razumije, gospođo Loring. Zagonetan sam. U redu, dovući
ću se do one svoje rupe.
– Najljepše zahvaljujem – rekla je i zaklopila slušalicu. Kasno sam stigao
jer sam usput kupio sendvič. Prozračio sam svoju radnu sobu i uključivši
signalno zvono provirio u čekaonicu da vidim da li je već stigla, a ona je
sjedila na onoj istoj stolici na kojoj je u svoje vrijeme sjedio Menendez i
listala časopis, najvjerovatnije onaj isti. Na sebi je danas imala kostim od
tamnog gabardena i izgledala je vrlo elegantno. Odložila je časopis, ozbiljno
me pogledala i rekla:
– Morate zaliti svoju bostonsku paprat. Vjerojatno bi je trebalo i presaditi.
Ima više slobodnih korijena.
Pridržao sam vrata. Do đavola i bostonska paprat. Kad je ušla i kad sam
zalupio vrata, ponudio sam joj stolicu za stranke, a ona se ogledala okolo
uobičajenim provjeravajućim pogledom. Zašao sam za svoju stranu stola.
– Predstavništvo vam nije baš raskošno – reče ona. – Nemate ni tajnicu?
– Bijedno životarenje, ali već sam navikao.
– I ne čini mi se previše unosno – nastavila je.
– Oh, ne tvrdim. Zavisi. Želite li vidjeti Madisonovu sliku?
– Što to?
– Novčanicu od pet tisuća. Predujam. Držim je u sefu – rekao sam, ustao i
prišao sefu. Okrenuvši dugme, otvorio sam ga i izvukao unutarnju ladicu.
Otvorio sam omotnicu i bacio je pred nju. Zurila je s izrazom na licu nalik na
čuđenje.
– Neka vas moje skromne uredske prostorije ne zbunjuju – rekoh. – Jednom
sam radio za jednog starog koji je navukao oko dvadeset milijuna. Vaš bi ga
stari jedini mogao pozdraviti. Njegova kancelarija nije bila ništa bolja od
moje, osim što je on bio nagluh i što je na stropu imao zvučnu izolaciju. Na
podu samo smeđi linoleum, bez saga.
Uzela je Madisonovu sliku u ruku, protrljala je među prstima i okrenula.
Onda ju je položila natrag.
– Dobili ste je od Terryja, zar ne?
– Vidi, vidi, pa vi sve znate, je li gospođo Loring? Odgurnula je novčanicu
dalje od sebe, mršteći se.
– On je imao jednu. Nosio ju je uza se sve vrijeme otkad su se on i Sylvia
drugi put oženili. Zvao je taj novac svojom dvorskom ludom. Nisu ga našli uz
njegov les.
– Za to može biti mnogo razloga.
– Znam. Ali koliko ljudi nosa takvu novčanicu uokolo uza se? Koliko ih ima
koji si mogu priuštiti da daju vama toliki novac, i to u ovom obliku?
Nije vrijedilo odgovoriti. Samo sam kimnuo. Tjerala je dalje.
– I što biste trebali učiniti za to, Marlowe? Hoćete li mi reći? Za vrijeme
posljednje vožnje u Tijuanu imao je vremena da govori. (One večeri sasvim
ste jasno izjavili kako ne vjerujete u njegovo priznanje. Je li vam dao popis
ženinih ljubavnika zato da možete među njima potražiti ubojicu?
Ni na to ne odvratih ništa, ali iz sasvim drugih razloga.
– I da li je kojim slučajem na tom popisu i ime Rogera Wadea? – pitala je
grubim glasom. – Ako Terry nije ubio svoju ženu, ubojica bi trebao biti neki
divlji i neodgovoran čovjek, luđak ili teška pijanica. Samo bi joj takav čovjek,
da upotrijebim vaše gadosti, mogao smrskati glavu u kašu od krvi i mesa. Jeste
li zbog toga stalno na usluzi Wadeovima? Kao brižna dadilja koju zovnu i ona
dotrči da ga njeguje kad je pijan, da ga traži kad iščezne i da ga dovede kući
kad je bespomoćan.
– Pustite da vas ispravim u nekim točkama, gospođo Loring. Terry mi je
mogao dati, ili ne dati, ovu prekrasnu graviru, nije važno. Ali ni u kojem
slučaju mi nije dao neki popis niti je spomenuo ikakvo ime. Ništa nije tražio
od mene, samo to, u što ste tako sigurni da sam i učinio, da ga odvezem u
Tijuanu. Tome što sam se spetljao s Wadeovima kumovao je njujorški izdavač
koji bi strašno želio da Roger Wade završi knjigu, za što je potrebno da bude
trijezan, a zbog toga bi pak trebalo ustanoviti koji ga problem tjera da pije.
Ako problem postoji i ako ga možemo otkriti, onda bi se sljedeći korak svodio
na pokušaj da problem sredimo. Kažem pokušaj, zbog malih mogućnosti da se
to doista sredi. Ipak uvijek se može pokušati.
– Mogla bih vam ja vrlo kratko i jasno reći zašto pije – rekla je oholo. –
Zbog onog anemičnog plavokosog izložbenog primjerka kojim je oženjen.
– Pa, ne znam – rekoh. – Ja je ne bih nazvao anemičnom.
– Doista? Baš interesantno! – reče, a oči su joj zasjale. Pokupio sam
Madisonovu sliku.
– Ne prežvakavajte to previše, gospođo Loring. Ne spavam s tom damom.
Žalim što sam vas razočarao.
Odoh do sefa i spremih novac u zatvoreni odjeljak. Zatvorivši sef, zavrtio
sam kombinaciju.
– Kad malo promislim – rekla je mojim leđima, – sumnjam da uopće itko
spava s njom.
Vratio sam se i sjeo na rub stola.
– Postajete otrovni, gospođo Loring. Zašto? Jeste li toliko zagrijani za našeg
prijatelja alkoholičara?
– Mrzim takva podmetanja – reče ona oštro. – Mrzim ih. Vjerojatno vas je
ona idiotska scena koju je priredio moj muž navela da mislite kako me možete
vrijeđati. Ne, nisam zagrijana za Rogera Wadea. Nisam nikad ni bila, čak ni
onda kad je još znao biti trijezan i kad se ponašao kako treba. Pogotovu ne
sada kad je takav kakav jest.
Spustih se na stolicu i uzevši šibice zagledah se u nju. Pogledala je na sat.
– Vi, ljudi s hrpom para ste doista nešto posebno – rekao sam. – Mislite da
je sve što kažete, bez obzira na to kakva to bila gadarija, sasvim u redu. Vi
spuštate podrugljivosti o Wadeu i njegovoj ženi, i to pred čovjekom kojeg
jedva poznajete, a kad vam ja nečim sitnim uzvratim, onda je to uvreda. U
redu. Zaigrajmo niskim udarcima. Svaki se pijanac na kraju spetlja s nekom
droljom. Wade je pijanac, ali vi niste drolja. To je samo usputna sugestija
vašeg blagorodnog supruga kojom je htio podići raspoloženje društva. Ne
misli on tako, samo nasmijava društvo. Zato vas isključujemo i tražimo drolju
negdje drugdje. I kako daleko moramo tražiti, gospođo Loring, da bismo našli
neku koja vas uznemirava toliko da ste se došli ovamo natezati sa mnom?
Mora da je ta nešto posebno, nije li tako, inače zašto bi to vas mučilo?
Sjedila je bez ijedne riječi, samo me gledajući. Prošlo je poduljih pol
minute. Kutovi usana su joj pobijeljeli, a rukeie ukočila na svojoj torbici od
gabardena u skladu s kostimom,
– Zapravo, vi ni trenutak niste gubili vrijeme, zar ne? – rekla je napokon. –
Kako zgodno, to što se taj njujorški izdavač baš vas sjetio! Dakle, Terry vam
nije spomenuo nijedno ime? Baš ni jedno jedino. No to uopće nije ni važno,
zar ne, Marlowe? Vaš instinkt je nepogrešiv. Mogu li vas priupitati što sad
namjeravate?
– Ništa.
– Oh, kakvo traćenje talenta! I kako ćete to uskladiti s obavezom prema
vašoj Madisonovoj slici? Sigurno bi nešto trebali učiniti.
– Među nama rečeno – rekoh, – vrlo ste prozirni. Dakle, Wade je poznavao
vašu sestru. Hvala što ste mi to rekli, makar i vrlo posredno. Već sam to i sam
pogodio. I što s tim? On je bio samo jedan od mnogih iz, kako se čini vrlo
bogate zbirke. Ali pustimo sad to. I prihvatimo se onog zbog čega ste me htjeli
vidjeti. To smo negdje usput zaboravili, zar nismo?
 Ustala je. Opet je pogledala na sat. – Dolje mi je auto. Mogu li vas
nagovoriti da se odvezemo mojoj kući na čaj?
– Hajde – rekoh – da vidimo u čemu je stvar.
– Zar vam izgledam tako sumnjiva? Imam jednoga gosta koji bi vas želio
upoznati.
– Vaš stari?
– Ja ga tako ne zovem – reče glatko.
Ustao sam i nagnuo se preko stola. – Slađana, ponekad ste strašno dražesni.
Doista? Smeta li vam ako ponesem revolver?
– Ne bojite se valjda staroga? – napućila je usne prema meni.
– Zašto ne? Kladim se da ga se vi bojite, još i kako. Uzdahnula je. – Da.
Bojim se ga. Uvijek sam ga se bojala. Zna biti uistinu užasan
– Možda bolje da uzmem dva revolvera – rekao sam i odmah požalio.
 32
Bila je to najblesavija kuća koju sam ikad vidio. Četverouglasta siva kutija
na dva kata, s mansardnim krovom, sa strmim okomicama zidova razbijenima
pomoću dvadeset ili trideset dvostrukih ukrasnih linija, između kojih je bilo
nevjerojatno mnogo sladunjavih dekoracija. Na ulazu su se kočila po dva
kamena stupa sa svake strane, a vrhunac svega je bilo vanjsko okruglo stubište
s kamenom ogradom, koje je završavalo tornjem sa kojeg mora da se cijelo
jezero vidjelo kao na dlanu.
Parkiralište je bilo popločeno kamenjem. Toj bi kući trebala kilometarska
aleja s drvoredom topola, pa onda park sa srndaćima, kao i bujni vrt i
trostruka terasa, a pod prozorom knjižnice nekoliko stotina ruža, i uz to sa
svakog prozora pogled na neki predio pun zelenila koji završava dalekom
šumom, tišinom i mirom. Umjesto toga, ona je imala zid koji je okruživao
zgodan komadić zemlje oko nje, poprilično velik za našu prenapučenu
državicu. Prilaz za automobile bio je ograđen čempresima podrezanima
okruglo. Ponegdje je stajala gomilica ukrasnog drveća za koje se ne bi reklo
da je kalifornijskog porijekla. Uvozna roba. Tko god da je izgradio tu kuću,
strašno se trudio da dovuče atlansku obalu preko Stjenovitih planina. Trudio se
strašno, svim snagama, ali nije uspio.
Amos, crni šofer srednjih godina, mekano zaustavi „cadillac” pred ulazom
sa stupovima, iskoči van i zaobiđe da bi gospođi Loring otvorio vrata. Izišao
sam prije i pomogao mu da ih pridrži. Pomogao sam i njoj da iziđe iz auta,
jedva da je sa mnom progovorila riječ otkad smo sjeli u auto. Izgledala je
umorna i nervozna? Može biti da ju je ovaj idiotizam od arhitekture
deprimirao. Ovo bi deprimiralo čak i nasmijanog magarca toliko da bi gugutao
tužnije od samotne golubice.
– Tko je sagradio kuću? – upitah je. – I na koga je pobjesnio?
Napokon se osmjehnula. – Niste je nikad prije vidjeli?
– Nikad nisam bio tako daleko u dolini. Odvela me s prilaza i pokazala
gore.
– Čovjek koji ju je sagradio, skočio je s tornja i pao tu negdje, baš gdje vi
stojite. Bio je to francuski grof, zvao se La Tourelle i suprotno od mnogih
francuskih grofova imao je hrpu novaca. Žena mu je bila Ramona Desborough,
koja je i sama imala prilično toga. U vrijeme nijemog filma dobivala je
trideset tisuća na tjedan. La Tourelle je sagradio ovu kuću za njih dvoje.
Trebala je biti minijatura Chateau de Bloisa, zacijelo ga znate.
 – Kao svoj dlan – rekoh. – Sad sam se toga sjetio. Ona pričica iz ljubavnog
romana. Ostavila ga je i on se ubio. Uz to je bila i neka čudna oporuka, zar ne?
Kimnula je. – Bivšoj ženi je ostavio nešto milijunčića za sitne troškove, a
ostalo je vezao odredbama. Imanje mora ostati kakvo jest. Ništa se ne smije
promijeniti, svake se večeri mora prostrijeti stol u blagovaonici i u kuću ne
smije ulaziti nitko osim posluge i odvjetnika. Srušili su tu oporuku, naravno.
Na kraju su zgradu prilično preuredili i kad sam se udala za dra Loringa otac
mi ju je dao kao vjenčani dar. Mora da ga je došlo dobru svoticu dok ju je
uopće osposobio za stanovanje. Mrzim je. Oduvijek.
– Ne morate biti ovdje, nije li tako?
Nekako umorno je slegnula ramenimp. – Dio vremena ipak moram. Barem
bi jedna od njegovih kćeri trebala pokazati neke znakove stabilnosti. Loringu
se ovdje sviđa.
– Jasno. Svaki tip koji može napraviti scenu kakvu je on izveo tamo kod
Wadeovih, zasigurno nosi podvezice uz pidžamu.
Uzdigla je obrve. – Dakle, hvala vam što pokazujete toliko interesa,
gospodine Marlowe. Ali mislim da smo o toj temi već dovoljno govorili.
Hoćemo li unutra? Moj otac ne voli čekati.
Vratili smo se opet do kolnog prilaza i popeli se kamenim stepenicama, na
što se bešumno otvorilo jedno krilo golemih vrata, a neki tip uzvišenog i
skupocjenog izgleda potrudio se da nas propusti unutra. Predvorje je bilo veće
od cijelog kata kuće u kojoj stanujem. Pod popločan, a na stražnjem zidu
prozori od obojanog stakla i kad bi kroz njih dopiralo išta svjetla možda bih
mogao još nešto vidjeti u daljini. Iz predvorja smo prošli kroz još nekoliko
dvokrilnih izrezbarenih vrata u prostoriju koja nije bila manja od dvadeset
dužnih metara. Tu je u tišini sjedio čovjek i čekao. Hladno nas je pogledao.
– Zar kasnim, oče?– upitala je Linda Loring brzo. – Ovo je gospodin Philip
Marlowe. Gospodin Harlan Potter.
Čovjek me pogledao neznatno kimnuvši.
– Pozvoni za čaj – rekao je. – Sjedite, gospodine Marlowe. Sjeo sam
gledajući ga. On je gledao mene kao što entomolog promatra hrušta. Nitko nije
ništa rekao. Vladala je potpuna tišina dok nisu donijeli čaj. Veličanstveni
srebrni poslužavnik s čajem stvorio se na kineskom stoliću. Linda sjedne uz
stolić da natoči.
– Dvije šalice – reče Harlan Potter. – Ti ćeš popiti čaj u nekoj drugoj sobi,
Linda.
– Da, oče. Kakav čaj volite, gospodine Marlowe?
 – Bilo kakav – odgovorih, a glas mi zazvuči u daljini kao eho i izgubi se,
malen i osamljen.
Pružila je šalicu starom, a onda dala meni. Tada je nečujno ustala i izišla iz
sobe. Gledao sam za njom. Otpio sam gutljaj čaja i izvadio cigaretu.
– Molim, ne pušite. Sklon sam astmi – reče on.
Vratih cigaretu u kutiju. Promatrao sam ga. Ne znam kako se osjeća čovjek
koji ima sto milijuna ili tako nešto, ali ovaj mi nije izgledao baš veselo. Bio je
visok dva metra i odgovarajući tome građen. U ramenima njegova odijela od
sivog tvida nije bilo jastučića. Njegovim ramenima to nije trebalo. Imao je na
sebi bijelu košulju, tamnu kravatu i nikakav rupčić nije virio iz njegova
džepića. U vanjskom prsnom džepu sakoa vidjela se futrola za naočale. Crna,
kao cipele. I kosa mu je bila crna, bez ijedne sijede. Počešljana na stranu uz
lubanju, u stilu MacArthura. I nekako mi se činilo kao da pod kosom nema
ničega, samo gola lubanja. Obrve su mu bile guste i crne. Glas od onih koji
kao da dolaze iz daljine. Pio je čaj kao da mu uopće ne prija.
– Uštedjet ćemo nešto vremena, gospodine Marlowe, ako vam iznesem
svoje stajalište. Čini mi se da se miješate u moje poslove. Ako je tako, želim
to spriječiti.
– Ne znam dovoljno o vašim poslovima da bih se mogao miješati u njih,
gospodine Potter.
– Ne slažem se.
Otpio je još malo čaja i odložio šalicu. Naslonivši leđa na naslon velike
stolice na kojoj je sjedio, gledao je u mene komadajući me svojim tvrdim
sivim pogledom na sitne dijelove.
– Znam tko ste vi, naravno. I čime zarađujete za život, ako uopće zarađujete,
i kako ste se spetljali s Terryjem Lennoxom. Rečeno mi je da ste pomogli
Terryju da ode iz zemlje, da sumnjate u njegovu krivnju i da ste došli u vezu s
čovjekom koji je poznavao moju mrtvu kći. Nisu mi objasnili zašto. Objasnite
vi.
– Ako taj čovjek ima neko ime – rekoh, – imenujte ga. Neznatno se
osmjehnuo, ali ne zato što mu se sviđam.
– Wade, Roger Wade. Neka vrsta pisca, čini mi se. I to pisac, kao što mi je
rečeno, prilično prostačkih knjiga koje ne bih želio čitati. Osim toga čujem da
je taj čovjek opasan alkoholičar. Na temelju toga ste možda svašta pomislili.
– Možda bi ipak bilo bolje da moje misli prepustite meni, gospodine Potter.
Nisu one uopće važne, naravno, ali ja samo takve i imam. Prvo, ne vjerujem u
to da je Terry ubio svoju ženu zbog načina na koji je to učinjeno i zato što
mislim da je on bio čovjek drukčije vrste. Drugo, nisam ja stupio u vezu s
Wadeom. Tražili su od mene da se nastanim u njegovoj kući i učinim što mogu
da ostane trijezan dok ne završi knjigu. Treće, ako je on opasan alkoholičar, ja
nisam našao znakove koji to potvrđuju. Četvrto, do prvoga kontakta je došlo na
zahtjev njegova izdavača iz New Yorka, i u tom trenutku nisam imao pojma da
je Roger Wade uopće poznavao vašu kćer. Peto, odbio sam njegovu ponudu, a
onda me Wadeova žena zamolila da joj pronađem muža koji se negdje
oporavlja. Našao sam ga i odveo kući.
– Vrlo ste metodični – reče on suho.
– Još nisam završio s metodičnošću, gospodine Potter. Šesto, mislim da smo
stigli do šestoga, vi ili netko prema vašim uputama poslao mi je odmetnika
koji se zove Sewell Endicott da me izvuče iz zatvora. Nije mi rekao tko ga
šalje, ali nikog drugog ne mogu zamisliti. Sedmo, kad sam izišao iz zatvora
jedna me bitanga po imenu Menendez isprepadala, upozorivši me da držim nos
dalje od svega. Otpjevao mi je i pjesmicu o tome kako je Terry spasio život
njemu i nekom kockaru iz Las Vegasa koji se zove Randy Starr. Koliko znam,
ta bi pričica mogla biti istinita. Menendez se raspjevao o tome kako je bijesan
što se Terry nije obratio njemu da mu pomogne u Meksiko, nego je radije
zamolio takva nikogovića kao što sam ja. On, Menendez, bi to svojim malim
prstom sredio bolje od mene.
– Sigurno – reče Harlan Potter s mrkim smiješkom – ne mislite da bih ja
takve ljude kao što su Menendez i Randy Starr mogao ubrojiti u svoje znance.
– Ne bih znao, gospodine Potter. Vaš novac ne može se zaraditi na način koji
bih ja mogao razumjeti. Sljedeća osoba koja me je upozorila neka se držim
dalje od svega, bila je vaša kći, gospođa Loring. Slučajno smo se sreli u baru i
upoznali se zato što smo oboje pili gimlet, Terryjevo najdraže piće koje je
ovdje vrlo neuobičajeno. Nisam znao tko je ona dok mi nije rekla. Povjerio
sam joj nešto malo o tome što osjećam za Terryja, a ona me podsjetila na to da
bi moja karijera mogla biti vrlo kratka i nesretna ako vas razbjesnim. Jeste li
bijesni, gospodine Potter?
– Kada budem – hladno je izgovorio – nećete trebati to pitati. Nećete biti u
nedoumici.
– Tako sam i mislio. Na neki sam način očekivao da će na mene krenuti
cijela vojska, ali još je nema ni na vidiku. Čak me ni policija ne gnjavi. Ali
mogla bi. Mogli bi me očekivati gadni trenuci. Mislim da je ova tišina sve što
ste vi htjeli. No, dakle, čime sam vas uznemirio?
On se naceri. Bio je to kiseo smiješak, ali ipak smiješak. Ukrstio je svoje
duge žute prste, prebacio nogu preko noge i udobno se naslonio.
– Vrlo dobar govor, gospodine Marlowe, pustio sam vas da ga održite. A
sad vi poslušajte mene. Sasvim ste u pravu kad pretpostavljate da bih htio
samo tišinu. Moguće je da je vaše poznanstvo s Wadeovima slučajno, usputno i
nenamjerno. Neka tako i bude. Ja sam obiteljski čovjek u vrijeme kad to
gotovo ništa ne znači. Jedna od mojih kćeri se udala za nekakva bostonskog
uobraženka, a druga uletjela u nekoliko blesavih brakova, od kojih je
posljednji bio s tim ljubaznim siromahom koji je dopuštao da živi
bezvrijednim i nemoralnim žvotom sve dok nije odjednom i bez pravog
razloga izgubio vlast nad sobom i ubio je.
Vama to ne ide u glavu zato što je učinjeno tako brutalno. Niste u pravu.
Ustrijelio ju je mauserom, istini onim koji je ponio u Meksiko. Nakon što ju je
ustrijelio, učinio je to što je učinio, zato da bi prikrio ranu od metka. Dopuštam
da je to brutalno, ali nemojte zaboraviti da je on bio u ratu, da je gadno ranjen,
da je teško patio i vidio druge kako pate. Možda je nije namjeravao ubiti.
Možda je nastalo neko natezanje, jer pištolj je bio njezin. Malen, vrlo snažan,
kalibra 7,65 mm, model koji se zove P.P.K. Metak je prošao sasvim kroz glavu
i zabio se u zid iza teške pamučne zavjese. Nisu ga odmah našli i zato taj
podatak nije objavljen. A sada da razmotrimo situaciju – zašutio je zagledavši
se u mene. – Zar vam je tako teško pričekati s cigaretom?
– Oprostite, izvadio sam je automatski. Moć navike. – Nanovo spremih
cigaretu.
– Terry je dakle ubio ženu. Za prilično ograničeno policijsko gledište, imao
je dobar motiv. Ali, imao je i izvrsnu obranu – da je pištolj njezin i da joj ga je
on pokušao oteti, ali nije uspio, pa se ona ustrijelila. Dobar bi odvjetnik
mogao iz toga mnogo izvući. Vjerojatno bi bio oslobođen. Da me je tada
pozvao, ja bih mu pomogao. Ali sve je onemogućio time što je to pretvorio u
krvavu brutalnost zato da bi prikrio tragove metka. Morao je pobjeći i to je
učinio nespretno.
– I jest, gospodine Potter. Ali prije toga vam je telefonirao u Pasadenu, nije
li tako? To mi je rekao.
Visoki muškarac kimnu. – Kazao sam mu da nestane i da ću vidjeti što mogu
učiniti. Nisam htio znati gdje se nalazi. To je bilo najvažnijeg Ne bih mogao
skrivati zločinca.
– Lijepo zvuči, gospodine Potter.
– Jesam li to čuo sarkastičan ton? Nije važno. Kad sam saznao detalje, nije
se više ništa moglo učiniti. Nisam smio dopustiti uobičajeni postupak kojim se
rasvjetljavaju takva ubojstva. Da budem skren, bilo mi je vrlo drago kada sam
čuo da se on u Meksiku ustrijelio i ostavio priznanje.
– Mogu to razumjeti, gospodine Potter.
Uperio je obrve u mene. – Pazite, mladiću. Ne volim ironiju. Ali možete li
sad razumjeti da ne mogu tolerirati nikakve nove istrage ni od koga? I shvaćate
li razloge zbog kojih sam upotrijebio sav svoj utjecaj da postojeća istraga
bude što kraća i sa što manje publiciteta?
– Naravno, ako ste sigurni da ju je on ubio.
– Siguran sam. A zašto ju je ubio, to je već druga stvar. I nije više ni važno.
Nisam javna ličnost i ne želim to ni biti. Prilično me truda uvijek stajalo da
izbjegavam svaki publicitet.
Imam utjecaja, ali ga ne zloupotrebljavam. Javni tužilac Los Angelesa je
ambiciozan čovjek koji ima previše pameti da bi zbog trenutačne slave uništio
sebi karijeru. Vidim bljesak u vašim očima, Marlowe. Pustimo to. Živimo u
takozvanoj demokraciji, u vladavini većine. Divan ideal, kad bi se mogao
ostvariti u praksi. Ljudi biraju, ali stranački strojevi postavljaju kandidate i ti
strojevi moraju trošiti mnogo novaca da bi bili uspješni. Netko im mora dati
taj novac, i taj netko, bio to pojedinac ili grupa financijera ili sindikat, uvijek
očekuje nešto zauzvrat. Ja i ljudi moje vrste očekujemo da zato možemo živjeti
u časnoj izdvojenosti. Posjedujem novine, ali uopće ih ne volim. U njima
vidim stalnu prijetnju ovoj privatnosti koja nam je još preostala. Njihovi stalni
vapaji za slobodom štampe podrazumijevaju, osim časnih iznimaka, slobodu
raspirivanja skandala, pisanja o seksu, kriminalu, senzacionalizam,
nesnošljivost, političko i financijsko manipuliranje propagandom. Novine su
biznis u kojem zarađuješ novac objavljivanjem dohotka. Treba napuhati
nakladu, a zna se o čemu ovisi naklada.
Ustao sam i obišao svoju stolicu. Promatrao me je s hladnom pažljivošću.
Opet sam sjeo. Trebalo bi mi malo sreće. Do đavola, trebam je pun vagon.
U redu, gospodine Potter, i što proizlazi iz toga? Mrštio se nad vlastitim
mislima, novcem se događa nešto čudno – nastavio je. – Kad ga je mnogo,
onda dobiva svoj vlastiti život, sasvim svoj. Tada je vrlo teško kontrolirati
moć novga. Čovjek je oduvijek bio vrlo potkupljiva živina. Rast stanovništva,
golemi vojni izdaci, pritisak raznih dažbina, sve ga to čini vrlo potkupljivim.
Običan prosječan čovjek je umoran i prestrašen, a umoran i prestrašen čovjek
ne može si priuštiti ideale. Mora nečim kupiti hranu za obitelj. U naše smo
doba doživjeli užasan pad i javnog i privatnog morala. Ne možeš očekivati
kvalitetu od ljudi čija egzistencija ovisi upravo o nedostatku kvalitete u svemu.
Kod masovne proizvodnje nema kvalitete. Niti je itko želi jer bi takav
proizvod predugo trajao. Zato umjesto toga izmisle reklamne poruke koje su
svinjarija. Masovna proizvodnja ne može već druge godine više prodavati
svoje proizvode ako ne postigne to da prošlogodišnji proizvodi izgledaju
zastarjeli. Imamo najbolje kuhinje i najblistavije kupaonice na svijetu. Ali u
prekrasnoj kuhinji prosječna američka domaćica ne može skuhati jelo koje će
biti ukusno, a prekrasna blistava kupaonica većinom je samo spremište za
dezodoranse, purgative, uspavljujuća sredstva i proizvode one licemjerne
industrije koja se naziva kozmetičkom. Imamo najljepšu ambalažu za sve na
svijetu, gospodine Marlowe. A unutra je većinom obična trulež.
Izvadio je veliki bijeli rupčić iz džepa i potapkao se njime po
sljepoočicama. Sjedio sam otvorenih usta i razmišljao kako starog mora da je
nešto udesilo. On sve mrjifc
– U ovom je kraju malo previše vruće za mene – reče. – Naviknut sam na
hladniju klimu. Razvezao sam priču kao neki uvodničar koji je zaboravio ono
najhitnije što je htio reći.
– Sasvim sam dobro razumio najhitnije, gospodine Pptter. Ne sviđa vam se
svijet kakav jest i zato upotrebljavate svu moć koju imate da bi se zatvorili u
neki privatan kutić gdje možete živjeti onako kako su po vašem sjećanju živjeli
ljudi nekad, prije masovne proizvodnje. Imate sto milijuna dolara s kojima
kupujete samo glavobolju.
Raširio je rupčić, povukavši ga za ćoškove, onda ga zgužvao i strpao u
džep.
– I onda? – upitao je kratko.
– To je sve, nema ništa drugo. Nije vas briga tko je ubio vašu kći, gospodine
Potter. Već ste je odavno otpisali kao loš posao. Čak i ako je Terry Lennox nije
ubio i ako pravi ubojica još slobodno šetka okolo, nije vas briga. Ne biste
htjeli da ga ulove jer bi to oživilo skandal, tada bi moralo doći do procesa i
njegova bi obrana raznesla vašu privatnu nedodirljivost sve do Empire State
Buildinga. Osim, naravno, ako ne bi i taj bio tako ljubazan da se ubije prije
nego što do procesa uopće dođe. I to po mogućnosti na Tahitiju ili u Guatemali
ili usred saharske pustinje. Bilo gdje, samo da bude tamo gdje je za vladu
preskupo da šalje ovlaštenog čovjeka koji bi provjerio što se doista dogodilo.
On se iznenada osmjehne velikim oholim smiješkom u kojem je bila mala
primjesa naklonosti.
– Što vi želite od mene, Marlowe?
– Ako mislite na novac, onda ništa. Nisam se ovamo sam pozvao. Doveden
sam. Ispričao sam vam istinu o tome kako sam upoznao Rogera Wadea. On je
poznavao vašu kćer, ali nije pokazivao nikakve znakove nasilnosti, barem ih ja
nisam vidio.
Prošle se noći taj momak pokušao ustrijeliti. Ima strahovit kompleks
krivnje. Kad bih htio tražiti prikladne sumnjivce, on bi došao u obzir. Ali
mislim da je on samo jedan od mnogih, iako je slučajno jedini kojeg poznaje.
On ustane, a kad je stajao uistinu je bio velik. I snažan. Došao je bliže i
postavio se nada mnom.
– Jedan telefonski poziv bi vas lišio poslovne dozvole, Marlowe. Nemojte
se sa mnom inatiti. Neću vam to dopustiti.
– Dva telefonska poziva i probudit ću se s ustima punim, zemlje u jarku kraj
ceste. I to bez zadnjeg dijela glave.
Muklo se nasmijao. – Ne radim ja tako. Vjerojatno je za vas zbog vašega
čudnovatog posla normalno da tako mislite. Previše sam vam vremena već
posvetio. Pozvonit ću sluzi da vas isprati.
– Ne treba – rekoh ustajući. – Došao sam ovamo, bio sam tu i čuo vas.
Hvala na vremenu.
Pružio je ruku. – Hvala što ste došli, Marlowe. Držim da ste priličan
poštenjak. Ne pravite se herojem, mladiću. Od toga ne idu nikakvi kamati.
Rukovali smo se. Stisnuo mi je ruku kao kliještima. (Sad mi se dobrohotno
smješkao. Bio je gospodin Veliki, vječni pobjednik koji sve ima pod
kontrolom.
– Možda ću ovih dana imati za vas nekakav posao – reče mi. – I nemojte
otići odavde misleći da ja kupujem političare i predstavnike zakona. Ne
trebam ih kupovati. Do viđenja, gospodine Marlowe. I još jedanput hvala što
ste došli.
Stajao je gledajući za mnom. Upravo sam uhvatio za kvaku ulaznih vrata kad
je odnekud iz tame iznikla Linda Loring.
– Dakle? – zapita me tiho. – Kako je bilo s ocem?
– Fino. Objasnio mi je civilizaciju. Mislim, onako kako je on vidi. Još će je
neko vrijeme pustiti neka bude ovakva. Ali bolje bi joj bilo da pripazi i da se
ne miješa u njegov privatni život. Ako bude, on će začas telefonirati gospodu
Bogu i ukinuti današnji svijet.
– Vi ste beznadan slučaj – reče ona.
– Zar ja? Ja da sam beznadan slučaj? Radije pogledajte svoga staroga. U
usporedbi s njim ja sam plavooka bebica s novom novcatom zvečkom.
Izišao sam. Amos i cadiliac su već čekali. Odvezao me natrag u Hollywood.
Ponudih mu dolar, ali ga nije htio uzeti. Ponudih da mu kupim pjesme T. S.
Eliota. Reče da ih već ima.
 33
Prošao je tjedan dana a da nisam ništa čuo o Wadeovima. Bilo je vrlo vruće,
zagušljivo i ljepljivo, a kiselkasti smrad smoga širio se plazeći na zapad sve
do Beverly Hillsa. Mogao si ga vidjeti s vrha Mulholland–ceste kako prekriva
cijeli grad kao niska magla. Kad si bio u gradu, mogao si okusiti smog i njušiti
ga dok ti je tjerao suze na oči. Svi su pričali samo o njemu. Tamo u Pasadeni
kamo su se hrpimice zavukli milijunaši kojima je filmska gužva ogadila
Beverly Hills, gradski su oci urlali od bijesa. Ako kanarinac nije htio pjevati,
ako je mljekar kasnio, ako je pekinzer dobio buhe, ako je neki stari tupan u
uškrobljenom ovratniku dobio infarkt na putu u crkvu, svemu je bio kriv smog.
Tamo gdje sam stanovao zrak je uvijek jutrom bio čist i gotovo uvijek takav
noću. Ponekad je i cijeli dan bilo čisto, a da nitko nije znao zašto.
Jednog od takvih dana, kad je opet slučajno bio četvrtak, telefonirao mi je
Roger Wade.
– Kako ste? Ovdje Wade – glas mu je zvučao dobro.
– Dobro, kako vi?
– Trijezno, na žalost. Zarađujem novac, teško. Trebali bismo razgovarati.
Osim toga mislim da vam dugujem neki novac.
– Nikako.
– Dakle, što mislite o tome da dođete na ručak? Možete li biti tu oko jedan?
– Pretpostavljam da mogu. Kako je Candy?
– Candy? – glas mu je zvučao zbunjeno. Mora da mu se ona noć sasvim
izbrisala iz pamćenja. – Oh, da. On vam je onda pomogao da me strpate u
krevet.
– Aha, tako je. Vrlo uslužan momčić, ponekad. A gospođa Wade, kako je
ona?
– I ona je dobro. Danas je u kupnji u gradu.
Kad smo spustili slušalice, sjedio sam ljuljajući se u stolici za ljuljanje.
Trebao sam ga pitati kako mu napreduje knjiga. Možda bi uvijek trebalo pitati
pisca kako napreduje s knjigom. A možda je on već prokleto sit takvih pitanja.
Nešto kasnije mi je telefonirao neki nepoznati glas.
– Ovdje Roy Ashterfelt. Rekao mi je George Peters da vam se javim,
gospodine Marlowe.
– Oh da, hvala. Vi ste onaj momak koji je poznavao Terryja Lennoxa, još u
new Yorku. Navodno se onda zvao Marston.
– Tako je. Tada je bio grogi. Ali bio je to isti tip. Njega čovjek ne može
zamijeniti. A jedne sam ga noći vidio u Chasenu, bio je sa ženom. Ja sam bio s
jednim klijentom koji ih je poznavao. Ne mogu vam reći klijentovo ime, žalim.
– Shvaćam. Nije sad ni važno. A kako se on zvao?
– Čekajte malo, sad ću se sjetiti. Oh, da, Paul. Tako je, Paul Marston. I ima
još nešto što bi vas moglo zanimati. Nosio je službeni amblem britanske
vojske. Onu njihovu verziju krilate ptice.
– Jasno mi je. I što je s njim bilo poslije?
– Ne znam. Otišao sam na zapad. Sljedeći put sam ga vidio ovdje,
oženjenog s onom Potterovom divljakušom. Ostalo već vjerojatno znate.
– Sad su oboje mrtvi. Ali hvala što ste mi to ispričali.
– Nema na čemu. Drago mi je ako sam pomogao. Da li vam ti podaci išta
govore?
– Ništa – rekoh slagavši. – Nikad ga ništa nisam ispitivao. Jednom mi je
rekao da je odrastao u sirotištu. Jeste li sigurni da ga niste zamijenili s nekim?
– Zar s tom bijelom kosom i ožiljcima na licu, brajko? Ni govora.Ne mogu
tvrditi da nikad ne zaboravljam lica, ali takvo nipošto ne mogu zaboravili.
– Da li vas je vidio?
– Ako jest, nije uopće pokazao. A možda me se nije ni sjetio. Kao što rekoh,
tamo u New Yorku je bio dobrano natreskan.
Opet mu zahvalih i on odgovori da mu je drago, a onda smo spustili
slušalice.
Neko sam vrijeme razmišljao o tome. Buka prometa vani pred kućom i duž
bulevara, bila je muzička pratnja mojim mislima. Preglasna. Ljeti kad je vruće
sve je preglasno. Ustadoh i zatvorih vanjske prozore, pa onda telefonirah
detektivu Greenu iz Odjela za ubojstva. Bilo je baš lijepo od njega što je bio
tamo kad sam ga zvao.
– Čujte – rekoh nakon uvodnih rečenica – doznao sam nešto o Terryju
Lennoxu što me zbunjuje. Jedan moj znanac ga je u New Yorku poznavao pod
drugim imenom. Jeste li provjerili njegove vojničke podatke?
– Vi momci nikako da naučite – reče promuklo Green – i nikada nećete
naučiti da se držite svoje strane ulice. Slučaj je završen, zapečaćen, opterećen
olovom i bačen na dno najdubljeg mora. Jasno?
– Prošlog sam tjedna proveo popodne s Harlanom Potterom. U kući njegove
kćeri, u Idle Valleyu. Želite to provjeriti?
– I što je bilo? – upita kiselo. – Uzmimo kao da vam vjerujem.
– Popričali smo. On me je pozvao. Sviđam mu se. Usput mi je spomenuo da
je cura ubijena iz mausera kalibra 7,65 mm, model P.P.K. Je li vam to poznato?
 – Nastavite.
– To je bio njezin pištolj, kolega. Možda bi to moglo značiti neku razliku.
Ali nemojte me krivo shvatiti. Ne zavirujem u mračne kutove da bih nešto
našao. Radi se o sasvim osobnoj stvari. Gdje je on zaradio one ožiljke?
Green je šutio. Čuo sam kako su se u pozadini zatvorila neka vrata. Tada je
tiho rekao:
– Vjerojatno u nekoj tučnjavi nožem, južno od granice.
– Prokletstvo, Green, pa imali ste otiske njegovih prstiju. I kao uvijek,
poslali ste ih u Washington. A odande ste dobili izvještaj, isto kao i uvijek.
Pitam vas samo nešto o njegovim vojnim podacima.
– Tko kaže da ih uopće ima?
– Pa, Mendy Menendez kao prvi. On kaže da mu je Lennox spasio život i da
je tada zaradio tu ranu. Nijemci su ga zarobili i sredili mu lice, tamo je dobio
onakvo lice kakvo je poslije imao.
– Menendez, ha? I vi vjerujete tom kopilanu? Ne znam što imate u glavi
umjesto mozga. O Lennoxu nema nikakvih vojnih podataka. Nema o njemu
nikakvih podataka ni pod kojim imenom. Zadovoljni?
– Kad vi tako kažete – odgovorih. – Ipak ne znam zašto bi se Menendez
potrudio ovamo da se o tome raspriča i da me upozori neka se držim dalje od
svega jer je Lennox njegov i Randvja Starra iz Las Vegasa stari prijatelj, i jer
oni ne žele da neko muti vodu. Uostalom, tada je Lennox već bio mrtav.
– Tko zna što izvode takvi pokvarenjaci? – zapita Green ogorčeno. – I zbog
čega? Možda je Lennox bio upetljan u neke njihove poslove prije nego što se
oženio parama i postao poštovana ličnost. On je neko vrijeme bio upravitelj
kod Starra, tamo u Las Vegasu. Tamo je i upoznao tu žensku. Osmijeh, naklon i
večernje odijelo. Potrudi se da usrećiš goste i pazi na igrače. Držim da je bio
klasa u tom poslu.
– Imao je šarma – rekoh. – To je nešto što primjenjuju u policijskom poslu.
Mnogo vam hvala, narednice. Kako je kapetan Gregorius ovih dana?
– Otišao je u penziju. Zar ne čitate novine?
– Ne čitam policijske vijesti, narednice. Ima previše gadarija. Zaustih da ga
pozdravim, ali me on prekine.
– Što je gospodin Parajlija htio od vas?
– Samo smo popili šalicu čaja zajedno. Društveni kontakti. Rekao je da će
možda imati za mene kakav posao. Dao je na znanje, samo natuknuo bez mnogo
riječi, da svakog pajkana koji me pogleda krivim okom, čeka grda sudbina.
– On ne vlada policijom – reče Green.
 – Priznaje on to. Niti ne potkuplja komesare i javne tužioce, rekao je. Oni
mu se sami sklupčaju u krilo i predu dok on drijema.
– Idite do đavola! – reče Green i poklopi mi uho. Teška je to stvar, biti
pajkan. Nikada nisi siguran kad nekome smiješ stati na žulj, a kad moraš sići s
njega.
 34
Odvojak loše ceste od auto-ceste do podnožja brda plesao je u podnevnoj
vrućini, a grmlje koje je nicalo iz isušene zemlje s obje strane puta bilo je već
od prašine sasvim bijelo. Prašan isušeni zrak izazivao je na bljuvanje. Puhao
je oštar, vruć, zamućeni vjetar. Svukao sam sako i zavrnuo rukave na košulji,
ali vrata su bila prevruća da bih držao ruku vani, naslonjenu na njih. Kraj puta
je umorno drijemao konj privezan pod hrastovima. Neki je Meksikanac, sav
smeđ, sjedio na tlu i jeo nešto s novinskog papira. Gruda čička lijeno se
kotrljala po cesti i vjetar ju je nanio na kamenu izbočinu, a gušter koji je tren
prije bio na kamenu, nestade bez ikakva pokreta.
Onda stigoh oko brda na asfalt, u drugu zemlju. Pet minuta kasnije vozio sam
prilaznim putem prema Wadeovoj kući. Parkirao sam i otišao popločanim tlom
do vrata i pozvonio. Otvorio je Wade u kariranoj bijelo–smeđoj košulji kratkih
rukava, u svijetlo-plavim hlačama i kućnim papučama. Izgledao je preplanuo i
zdrav. Na ruci je imao mrlju od crnila, a jedna mu je strana nosa bila uprljana
pepelom od cigarete.
Odveo me je u radnu sobu i smijestio se za pisaći stol. Debela hrpa
ispisanih papira stajala je na stolu. Položivši sako na stolicu, sjedoh na kauč.
– Hvala što ste došli, Marlowe. Jeste li za piće?
Na licu mora da mi je osvanuo izraz koji se pojavljuje kad te pijanac ponudi
pićem. Osjećao sam ga. Wade se naceri.
– Ja ću koka-kolu – reče.
– Brzo se snalazite – rekoh. – Ne znam da li bih išta pio. I ja ću kolu s vama.
Na nešto je pritisnuo nogom i uskoro dođe Candy. Izgledao je mrzovoljan.
Na sebi je imao modru košulju i narančastu maramu, ali nije bilo bijelog
kaputića. Samo dvobojne crno-bijele cipele, visoko skrojene elegantne hlače
od gabardena.
Wade naruči koka-kolu. Candy iziđe mrko me pogledavši.
– Knjiga? – upitah pokazujući na hrpu papira.
– Da. Običan smrad.
– Ne verujem. Dokle ste došli?
– Negdje oko dvije trećine posla, ako to uopće išta vrijedi. Vjerojatno
prokleto malo. Znate li kako pisac postane svjestan da je potonuo?
Nemam pojma o piscima – rekoh puneći lulu.
Kad pisac počne čitati svoje stare stvari da bi dobio nekakvu inspiraciju. To
je apsolutno dno. Ovdje imam pet stotina stranica rukopisa, više od sto tisuća
riječi. Moje knjige su duge. Čitaoci vole debele knjige. Prokleti blesavi
čitaoci misle: kad ima puno stranica, ima unutra i puno zlata. Ne usuđujem se
to pročitati. A ne sjećam se ni polovice onoga što sam napisao. Hvata me užas
od gledanja vlastitog djelaj
– Izgledate sasvim dobro – rekoh. – Nakon one noći ne bih vjerovao. Imate
više petlje nego što mislije.
– Sad mi je potrebno mnogo više od petlje. Nešto što ne dolazi ako želiš.
Vjerovanje u sebe. Razmažen sam pisac koji više ni u što ne vjeruje. Imam
lijep dom, lijepu ženu i lijepo se prodajem. A ja bih se jedino želio napiti i sve
zaboraviti.
Naslonivši bradu na ruku, zurio je u mene preko pisaćeg stola.
– Eileen kaže da sam se htio ustrijeliti – rekao je. – Zar je uistinu bilo tako
gadno?
– Ne sjećate se?
Odmahnuo je glavom. – Ničega, osim da sam pao i udario se u glavu.
Poslije nekog vremena sam se probudio u krevetu. Vi ste bili kraj mene. Je li
vas Eileen pozvala?
– Aha. Nije vam rekla?
– Posljednjeg tjedna baš ne govori mnogo sa mnom. Vjerojatno joj je svega
dosta. Dovle – pokazao je rubom dlana na vrat ispod brade. – Ona scena koju
je dr Loring priredio isto nije baš pomogla.
– Gospođa je rekla da je to bilo bez veze.
– Pa što bi drugo rekla? Slučajno je uistinu bez veze, ali vjerojatno ona nije
vjerovala u to što je rekla. Taj tip je samo abnormalno ljubomoran. Ako s
njegovom ženom popiješ čašicu ili dvije u nekom kutu, malo se nasmiješ i
poljubiš je za rastanak, on već zaključuje da spavaš s njom. Jedan od razloga
je i to što on ne spava s njom.
– Eto zbog čega volim Idle Valley – rekoh – zato što svi žive tako lijepim,
tako normalnim životom.
On se namršti, a onda se otvore vrata i uđe Candy s koka-kolama. Natočivši,
postavio je jednu čašu pred mene uopće me ne gledajući.
– Ručak neka bude za pol sata – reče mu Wade. – Gdje ti je bijeli kaputić?
– Danas imam slobodan dan – reče Candy mrtvački ukočeno. – Ja nisam
kuhar, šefe.
– Hladni narezak ili sendviči s pivom biti će dovoljno – reče Wade. –
Danas i kuharica ima slobodan dan, Candy. A ja imam prijatelja na ručku.
– Mislite li da vam je on prijatelj? – zareži Candy. – Radije pitajte svoju
ženu.
Wade se nasloni i osmjehne mu se.
– Pazi na svoj jezik, malecki. Ovdje ti je dobro. Ne tražim često uslugu od
tebe, je li tako?
Candy se zagleda u pod. Poslije nekog vremena podigne pogled i naceri se.
– U redu, šefe. Obući su bijeli kaputić. Mislim da ću prirediti nešto za jelo.
Mekano se okrenuvši, otišao je. Wade je gledao za njim sve dok nije
zatvorio vrata. Onda slegnuvši ramenima pogleda u mene.
– Nekad smo ih zvali slugama. Sad ih zovemo pomoćnicima kućanstvu.
Zanima me koliko će još trebati da im počnemo donositi doručak u krevet.
Previše plaćam tom momku. Pokvario se.
– Koliko mu dajete još povrh plaće?
– Što to? – zapita on oštro.
Ustao sam i dodao mu nekoliko presavijenih listova žutog papira.
– Radije ovo pročitajte. Očito se ne sjećate da ste me molili da ih maknem.
Bili su u pisaćem stroju, pod poklopcem.
Razvio je žute papire i naslonivši se na stolici, spremio se da ih pročita. U
čaši koka-kole što je stajala pred njim šumili su mjehurići. Mršteći se, čitao je
polako. Kad je pročitao sve, složio je opet listove i prstom prešao rubovima.
– Je li Eileen ovo vidjela? – upitao je oprezno.
– Ne bih znao. Možda.
– Prilično otkačeno, zar ne?
– Meni se svidjelo. Pogotovu ono o dobrom čovjeku koji je umro za vas.
On opet raširi papire i razdraženo iz razdere u dugačke pruge koje onda
strpa u koš.
– Smatram da pijanac svašta priča ili govori ili napravi – kazao je polako. –
I ovo mi se čini totalnom besmislicom. Candy me ne ucjenjuje. On me voli.
– Možda bi bilo bolje da se opet napijete. Tada biste se možda sjetili što ste
mislili s ovim. Možda biste se sjetili mnogo toga. To smo već prošli jednom,
one noći kad je opalio pištolj. Vjerojatno vam je i „seconal” pomutio
pamćenje. Zvučali ste prilično trijezno. A sad tvrdite da se ne sjećate kako ste
napisali to što sam vam dao. Nije čudo što ne možete pisati, Wade. Čudo je što
ste uopće još živi.
Posegnuvši u stranu, on izvuče ladicu pisaćeg stola. Rukom je premetao
nešto, a onda izvadi čekovnu knjižicu. Otvori je i uzme pero.
– Dugujem vam tisuću dolara – reče mirno. Ispunio je ček. Istrgnuvši ga iz
knjižice, obišao je oko stola i spustio ček preda me.
 – Je li ovo u redu? – upita.
Naslonivši se gledao sam ga, ne dodirujući ček i ne odgovarajući. Lice mu
se napelo i izdužilo. Oči duboke i prazne.
– Vjerojatno mislite da sam je ubio i sve to natovario Lennoxu – izgovorio
je polako. – Bila je uistinu prava kurva. Ali ne razbija se nekoj ženi lubanja
samo zato što je kurva. Candy zna da sam ponekad odlazio tamo, pri svemu
tome je smiješno što nisam ni pomislio da bi on to ikome rekao. Možda
griješim, ali još sam uvjeren da ne bi.
– I da kaže, bilo bi svejedno – rekoh. – Prijatelji Harlana Pottera ga ne bi ni
slušali. Osim toga ona nije ubijena brončanim kipom. Ustrijeljena je iz
vlastitog pištolja, u glavu.
– Možda je doista imala pištolj – reče gotovo sneno. – Ali nisam znao da je
ustrijeljena. To nisu objavili.
– Niste znali ili se ne sjećate? – zapitah. – Ne, objavljeno nije.
– Što želite od mene, Marlowe? – glas mu je još zvučao sneno, gotovo
nježno. – Što hoćete da učinim? Da ispričam ženi? Da kažem policiji? Kakvo
bi dobro izašlo iz toga?
– Rekoste da je dobar čovjek umro za vas.
– Mislio sam samo to da bi, da je došlo do prave istrage, i mene označili
kao jednog, ali samo kao jednog od mogućih krivaca. To bi me moglo uništiti
na mnogo načina.
– Nisam došao da vas optužim za umorstvo, Wade vas ždere to što ni sami
niste sigurni. Znate da ste nasrnuli na svoju ženu. Sasvim se izgubite kad ste
pijani i kasnije se ne sjećate. To što vi kažete da se ženi ne razbija glava samo
zbog toga što je kurva, to nije nikakav argument. Jer netko je učinio baš to.
Momak koje je za sve to platio čini mi se mnogo manje od vas sposobnim da
učini tako nešto.
Otišao je do otvorenih staklenih vrata i zagledao se u titranje vrućeg zraka
nad jezerom. Nije mi odgovorio. Niti se pomaknuo i progovorio ni kad je
nešto kasnije lagano zakucavši na vrata Candy dovezao stolić prekriven
uškrobljenim bijelim podmetačem na kojem su bile posrebrene posude, vrč
kave i dvije boce piva.
– Da otvorim pivo, šefe? – upitao je Wadea.
– Donesi mi bocu viskija – reče Wade ne okrenuvši se.
– Oprostite, šefe. Nema viskija.
Wade se naglo okrene i zaurla na njega, ali Candy nije ni trznuo. Gledao je
ček koji je ležao na stolici, i čitajući ga tresao glavom. Tada pogleda u mene
siknuvši nešto kroza zube. Onda pogleda Wadea.
– Idem sad. Danas je moj slobodni dan. Okrenuo se i otišao. Wade se
nasmije.
– Pa, mogu ga i sam donijeti – reče oštro i ode. Podigao sam poklopac i
ugledao skladno složene trokutaste sendviče. Uzeo sam jednog, natočio si pivo
i stojeći pojeo sendvič. Wade se vrati s viskijem i čašom. Sjedne na kauč,
poprilično natoči i ulije to u sebe. Začuo se zvuk automobila koji odlazi,
vjerojatno se to Candy odvezao.
– Sjednite, opustite se – reče Wade. – Imamo pred sobom cijelo popodne. –
Već se zažario. Glas mu je već veselo treperio.
– Ne sviđam vam se, zar ne, Marlowe? – zapita.
– Već ste postavljali to pitanje i već sam vam odgtovorio.
– Znate što? Vi ste prilično okrutan kučkin sin. Učinili biste bilo što da
pronađete što želite. Pa makar vodili ljubav s mojom ženom, dok ja pijan i
bespomoćan ležim u susjednoj sobi.
– Zar vjerujete u sve što vam kaže taj bacač noževa? On natoči još viskija u
čašu i podigne je prema svjetlu.
– Ne baš sve, ne. Lijepu boju ima viski, zar ne? Utopiti se u zlatnoj tvari,
nije to ni baš tako loše. „Da u ponoć nestaneš bez boli...” Kako ide dalje? Oh,
oprostite, vi vjerojatno to ne biste znali. Previše literarno. Vi ste neki detektiv,
nije li tako? Da li biste mi htjeli reći zašto ste ovdje?
Otpivši još malo viskija, cerio se prema meni. Onda opazi ček na stolu.
Uzme ga i pročita preko čaše.
– Čini se da je za nekoga tko se zove Marlowe. Baš se čudim, zbog čega to?
Čini se i da sam ga ja potpisao. Glupo od mene. Lakouman momak, to sam vam
ja.
– Ne izvodite – rekoh grubo. – Gdje vam je žena? Uljudno me pogleda. –
Moja će žena u pravom trenutku doći kući. Nema sumnje da ću ja tada već
nestati u pijanstvu i da ćete se nesmetano moći zabavljati. Kuća će biti vaša.
– Gdje je pištolj? – zapitah odjednom.
Pogledao me prazno. Rekoh mu da sam ga spremio u ladicu njegova pisaćeg
stola.
– Sada nije tamo, siguran sam – reče na to. – Možete potražiti ako vam to
čini zadovoljstvo. Samo mi nemojte zdipiti prezervative.
Priđoh stolu i pretražih ga. Nigdje pištolja. Dakle, krasno. Vjerojatno ga je
Eileen sakrila.
– Čujte, Wade, pitao sam vas gdje vam je žena. Mislim, da bi morala već
doći kući. Ne radi mene, prijatelju radi vas. Netko mora paziti na vas. Proklet
bio ako to budem ja?
Zamagljeno je buljio još držeći ček u ruci. Onda postavi čašu na stol i
razdere ček poprijeko, pa još jedanput, i još jedanput uzduž, i baci komadiće
na pod.
– Očito je svota premala – reče. – Vaša su usluge vrlo skupe. Nije vam
dovoljno tisuću dolara i moja žena. Šteta, ali više ne mogu dati. Osim ovog –
potapšao je bocu.
– Ja odlazim – rekoh.
– Ma zašto? Htjeli ste da se sjetim. Pa, ovdje u boci je moje pamćenje, evo
ga. Budite u blizini, drugar. Kad se dovoljno nalijem, pričat ću vam o svim
ženama koje sam ubio.
– U redu, Wade. Ostajem malo. Ali ne u ovoj sobi. Ako me budete trebali,
samo tresnite stolicu u zid.
Izađoh ostavivši otvorena vrata. Otišao sam kroz veliku dnevnu sobu na
terasu, povukao ležaljku u sjenu nadstrešnice i spustio se na nju. Modra
izmaglica vukla se iznad jezera prema brdima. Morska se vlaga probila
između niskih planina na zapad. Osvježila je zrak i iščistila nešto vrućine. U
Idle Valleyu ljeto je divno. Baš kao da je isplanirano za dioničare korporacije
Raj, strogo ekskluzivno. Sve sami divni ljudi. Apsolutno nikakvih
Srednjeevropljana. Čista krema, vrhuška društvene ljestvice, divni, dragi ljudi.
Kao što su Loringovi i Wadeovi. Čisto zlato.
 35
Ležao sam pola sata pokušavajući stvoriti odluku što da učinim. Jednim
dijelom sam htio da ga pustim neka se pošteno natreska da bih vidio što će iz
toga biti. Nije mi se činilo da bi mu se išta posebno moglo dogoditi u vlastitoj
sobi vlastite kuće. Mogao bi opet pasti, ali ima vremena za to. Momak može
dosta podnijeti. Osim toga, kad pijanac padne nikad se ozbiljno ne udari.
Možda će ga opet uhvatiti osjećaj krivnje. A najsigurnije je da će ovaj ovaj put
jednostavno zaspati.
Drugi je dio mene želio da se maknem i da ostanem po strani, ali to je bio
onaj dio kojeg nikad ne slušam. Da sam ga slušao, ostao bih u rodnom gradu,
radio u željezariji i oženio se gazdinom kćeri, imao petero djece kojima bih
nedjeljom prije podne čitao humorističke priloge novina i odalamio im po koju
ako se ne bi dobro ponašali, raspravljao bih sa ženom koliko im treba
džeparca i što smiju gledati na televiziji. Možda bih se i obogatio, u
malograđanskom smislu: osmerosobna kuća, u garaži dva automobila, svake
nedjelje pečenka i Reader's Digest na stolu u dnevnoj sobi, žena sa hladnom
trajnom, na glavi, a ja s mozgom kao vreća portlandskog cementa. Samo si ti to
sve uzmi, prijatelju. Ja ću radije ovaj veliki, pokvareni, prljavi grad.
Ustao sam i vratio se u radnu sobu. Sjedio je, buljeći u prazno, boca s
viskijem je bila već više od polovice prazna, lice izduženo borama, a u očima
mu je bio mutan sjaj. Zurio je u mene kao konj kroz ogradu.
– Što želite? – zapita.
– Ništa. Je li s vama u redu?
– Ne gnjavite me. Imam tu na ramenu patuljka koji mi priča priče.
Uzeh još jedan sendvič sa stolića i još jednu čašu piva. Žvakao sam sendvič
i pio pivo naslanjajući se na stol.
– Znate što? – zapita on iznenada glasom koji je odjednom bio prilično
razgovijetan. – Nekad sam imao tajnika. Diktirao sam mu. Onda sam ga
otpustio. Smetalo me je što je sjedio i čekao što ću smisliti. Pogriješio sam.
Trebao sam ga zadržati. Pričalo bi se okolo da sam peder. Pametnjakovići koji
pišu književne kritike po novinama jer ne znaju ništa drugo pisati, primili bi se
pera i piskarali bi o meni. Moraju se brinuti sami za sebe, znate. Svi su to
prokleti pederi, svaki od njih. Peder je umjetnički prsuditelj našeg doba,
drugar. Perverznjaci su na vrhu ljestvice.
– Doista? Zar nisu oduvijek bili?
Nije gledao u mene. Samo je govorio. Ali ipak je čuo što sam rekao.
 – Sigurno, tisućama godina. Pogotovu u velikim umjetničkim razdobljima. U
Ateni, Rimu, renesansi, u elizabetinsko doba, u francuskom romantizmu, svuda
ih je bilo na tone. Svuda sami perverznjaci. Jeste li čitali The Golden Bough?
Ne, predugačko je za vas. Možda skraćenu verziju. Morate je pročitati. Shvatit
ćete da su naši seksualni običaji obična konvencija, kao crna kravata uz
večernje odjelo. A ja, ja pišem o seksu, ali sočno i prirodno.
Pogledao me i nacerio se. – Samo, znate što? Ja sam lažljivac. Moji su
junaci visoki dva metra i više, a junakinje imaju žuljeve na stražnjici od
ležanja u krevetu uzdignutih koljena. Čipke i volani, mačevi i kočije,
elegancija i besposlenost, dvoboji i galantne smrti. Same laži. A oni su
umjesto da se peru upotrebljavali parfeme, zubi su im trulili jer ih nisu prali,
nokti su im zaudarali po ustajalim bućkurišima. Francuski plemenitaši su pišali
po zidovima mramornih hodnika Versaillesa, a kada biste skinuli sve one
podsuknje i koještarije s prekrasne markize, prvo biste pomislili kako bi se
morala okupati. To je ono što bih trebao pisati.
– Zašto ne?
Zahihotao je. – Dakako, pa bih onda živio u nekoj kućici u Comptonu, ako
bih uopće imao i toliko sreće.
Potapšao je bocu viskija i rekao: – Kako si sad osamljena, lutkice. Treba ti
društvo.
Ustao je i prilično ravno izišao iz sobe. Čekao sam, ne misleći ni na šta.
Jezerom se približavao bučan motorni čamac. Kad je prišao bliže, vidio sam
da mu je pramac visoko iznad vode i da za sobom vuče dasku sa mišićavim
preplanulim tipom na njoj. Otišao sam do staklenih vrata i gledao kako je
naglo zaokrenuo. Prenaglo, čamac se umalo nije prevrnuo. Momak na dasci,
poskakujući na jednoj nozi, pokušao je održati ravnotežu, a onda je zaronio u
vodu. Čamac se malo-pomalo zaustavio i tip je lijeno doplivao do njega, a
zatim je plivao uz konopac do daske i uspentrao se na nju.
Wade se vratio s novom bocom viskija. Čamac je brujeći nestao u daljini.
Wade postavi novu bocu kraj prijašnje. Sjeo je i mozgao.
– Zaboga, valjda ne namjeravate sve to popiti? – upitah ga. Pogledao me
iskosa. – Briši, šmokljane. Idi kući i meti svoju kuhinju, ili tako nešto.
Zaklanjaš mi svjetlo – reče. Glas mu je bio opet hrapav. Zacijelo je trgnuo
koju i u kuhinji, kao obično.
– Ako me zatrebate, vičite.
– Ne mogu pasti tako nisko da bih tebe trebao.
– Baš vam hvala. Bit ću tu dok ne dođe gospođa Wade. Jeste li ikgd čuli za
čovjeka po imenu Paul Marston?
On polako podigne glavu. Oči mu se umiriše, ali s mukom, i mogao sam
vidjeti kako se trudi da vlada sobom. Uspio je, barem u tom trenutku. Lice mu
postade bezizražajni.
– Nikad – reče oprezno, govoreći vrlo polako. – Tko je taj?
Kad sam ga opet došao pogledati, spavao je otvorenih usta. Kosa mu je bila
vlažna od znoja, smrdio je po viskiju. Usne su mu bile priljubljene uza zube,
zadignute u opuštenoj grimasi, a jezik suh.
Jedna boca viskija je bila prazna. U čaši na stolu bilo je za tri prsta pića, a u
drugoj je boci bilo još tri četvrtine. Praznu bocu stavih na stolić za
posluživanje i odvezoh ga iz sobe. Onda se vratih i zatvorivši staklena vrata
spustih rolete. Motorni bi se čamac mogao vratiti i probuditi ga. Zatvorih za
sobom vrata.
Odvezao sam stolić u kuhinju koja je bila bijela i modra, zračna i prazna.
Još sam bio gladan. Pojeo sam još jedan sendvič i popio ostatak piva, a onda
si nalio šalicu kave i popio i to. Pivo je bilo bljutavo, ali kava je bila još
vruća. Onda se vratih na verandu. Nakon prilično vremena motorni je čamac
opet zaorao jezerom. Bila su gotovo četiri sata kad sam čuo kako udaljeno
brujanje prerasta u zaglušnu buku. Zacijelo postoji neki zakon protiv toga. No
vjerojatno tip u čamcu ne daje za nj ni pišljivog boba. Uživa da nekoga
izaziva, kao i svi drugi s kojima imam posla u posljednje vrijeme. Krenuo sam
prema obali.
Kad sam došao dolje, tip je uspio ostati na dasci. Vozač čamca je zaokrenuo
usporivši koliko je trebalo, a smeđi se momak na daski sasvim nagnuo na
stranu i tako savladao centrifugalnu silu. Daska je gotovo cijela bila izvan
vode, osim jednog ruba, a onda je čamac ubrzao. Tip se zadržao na dasci koja
se izravnala i jurnuli su natrag odakle su došli, i to je bilo sve. Valovi koje je
uzburkao čamac stigli su do obale pod mojim nogama. Snažno su zapljuskivali
stupove malog mola podižući i spuštajući čamac koji je bio uz njega privezan.
Još su se poigravali njime kad sam krenuo prema kući.
Kad sam se vratio na verandu, začuh zvono, čiji zvuk kao da je dopirao iz
kuhinje. Kad je opet pozvonilo, shvatih da je to zvono s ulaznih vrata. Odoh do
njih i otvorih.
Pred vratima je stajala Eileen Wade, okrenuta leđima gledala je na drugu
stranu.
Okrenuvši se, reče: – Oprosti, zaboravila sam ključ.
Tek tada me je pogledala. – Oh, mislila sam da je Roger ili Candy.
 – Candy nije ovdje. Četvrtak je.
Ušla je i ja zatvorih vrata. Položila je torbicu na stol između kauča bila je
mirna i nekako odsutna. Skinula je bijele rukavice od fine kože.
– Nešto nije u redu?
– Pa, popio je nešto malo. Ništa loše. Zaspao je na kauču u svojoj radnoj
sobi.
– On vas je pozvao?
– Da, ali nije zbog toga. Pozvao me na ručak. Ali čini mi se da on nije ništa
jeo.
– Oh! – uzdahnula je i polako sjela na kauč. – Znate, sasvim sam zaboravila
da je danas četvrtak. Nema ni kuharice. Baš glupo.
– Candy je priredio nešto za jelo prije nego što je otišao. Mislim da ću sada
i ja nestati. Nadam se da vam moj auto nije smetao na putu.
Osmjehnula se. – Ne, nije. Bilo je dovoljno mjesta. Želite li malo čaja? Ja
bih rado popila malo čaja.
– Dobro – ne znam zašto sam to rekao. Nisam želio nikakav čaj. Rekao sam
to samo tako.
Skinula je platneni kaputić. Nije imala šešir.
– Samo da vidim da li je s Rogerom sve u redu – reče. Promatrao sam kako
je došla do vrata radne sobe i otvorila ih. Neko je vrijeme stajala tako na
pragu, a onda ih zatvori i vrati se.
– Još spava. Vrlo duboko. Moram na trenutak gore. Začas sam natrag.
Gledao sam za njom, dok se, uzevši kaputić i rukavice, penjala uza
stepenice. Otišla je u svoju sobu i zatvorila vrata.
Ja sam krenuo u radnu sobu zato što mi je palo na pamet da maknem bocu s
pićem. Ako još spava, ne treba mu.
 36
Zbog zatvorenih staklenih vrata soba je bila zagušljiva, a zbog spuštenih
roleta mračno. U zraku je lebdio neki oštar miris, a tišina je bila previše
nepomična. Od vrata do kauča nije bilo više od pet metara, ali nije mi toliko
trebalo da bih shvatio kako na kauču leži mrtav čovjek.
Ležao je na boku, licem okrenutim prema naslonu, jednu je ruku imao
podvijenu pod sebe, a drugu je ispružio sve do očiju. Između njegovih prsa i
naslona bila je mlaka krvi, u kojoj je ležao pištolj webley. Jedna strana lica
pretvorila se u krvavu masku.
Nagnuo sam se nad njega, gledajući široko otvorene oči, golu i omlitavjelu
ruku, a onda ugledah iskrzanu i pocrnjelu rupu u glavi, iz koje je još kapala
krv.
Ostavih ga tako kako je bio. Zapešće mu je još toplo, ali nema sumnje da je
mrtav. Ogledao sam se okolo ne bih li našao neku poruku ili bilješku. Ničeg
nije bilo, samo ona hrpa papira na stolu. Bez poruke. Pisaći stroj nepokriven.
Ničega u njemu. Inače je sve izgledalo normalno. Samoubojice se pripremaju
na svakojake načine, neki s pićem, neki finom večerom i šampanjcem. Neki u
večernjem odijelu, a neki sasvim goli. Ubijaju se na vrhu zida, u jarcima, po
kupaonicama, u vodi, nad vodom, na vodi. Vješaju se u štaglju, guše se u
garaži. Ovo se činilo jednostavnim samoubojstvom. Nisam čuo pucanj, ali
najvjerojatnije je odjeknuo dok sam bio dolje kod jezera i gledao kako momak
na dasci svladava zavoj. Tada je bilo dovoljno bučno. Zašto je Rogeru Wadeu
bilo stalo do buke, ne znam. Možda i nije. Konačni se poticaj možda slučajno
poklopio s bukom motornog čamca. To mi se nije sviđalo, ali nikoga nije briga
da li se meni nešto sviđa ili ne sviđa.
Na podu su još ležali komadići razderanog čeka i ostavio sam ih tamo.
Razderani komadi gluparije koju je napisao one noći bili su u košu za smeće.
Njih nisam ostavio tamo. Pokupio sam ih i strpao u svoj džep. Koš je gotovo
bio prazan, pa sam to izveo utoliko lakše. Više nije imalo smisla da razbijam
glavu time gdje se nalazio pištolj. Ima previše mjesta na kojima je mogao biti.
Mogao je biti na stolici, jednako kao na kauču ili pod jastukom. Ili na tlu, ili
iza knjiga, ili bilo gdje.
Izišao sam iz sobe i zatvorio vrata. Osluhnuo sam. Zvukovi su dopirali iz
kuhinje. Otišao sam tamo. Eileen je imala modru pregaču, a voda je upravo
kipjela. Smanjila je plamen i brzo me, bez nekog posebnog izraza, pogledala.
– Kakav čaj želite? – Kakav bude.
 Naslonivši se na zid, izvadio sam cigaretu da bih imao čime zabaviti prste.
Gužvao sam je i stiskao, i napola je prelomivši, bacio jednu polovicu na pod.
Pratila ju je očima. Sagnuh se i pokupih je. Onda sam obje polovice zgužvao u
kuglicu.
Priredila je čaj. – Uvijek ga pijem sa slatkim tučenim vrhnjem i šećerom.
Čudno, a kavu pijem samo crnu – rekla je preko ramena. – Čaj sam naučila piti
u Engleskoj. Tamo su umjesto šećera upotrebljavali saharin. A za vrijeme rata,
naravno nisu imali vrhnja.
– Živjeli ste u Engleskoj?
– Radila sam tamo. Ostala sam cijelo vrijeme rata. Upoznala sam jednog
čovjeka... ali, već sam vam pričala o tome.
– Gdje ste upoznali Rogera?
– U New Vorku.
– Tamo ste se oženili?
Naglo se okrenula namrštivši čelo. – Ne, nismo se oženili u New Yorku.
Zašto?
– Samo tako pričam dok čaj ne bude gotov.
Pogledala je iznad sudopera kroz prozor. Odatle je vidjela jezero.
Naslonivši se na rub sudopera igrala se prstima s presavijenim čajnim
podmetačem.
– To mora prestati – reče – ali ne znam kako. Možda bi ga trebalo smjestiti u
neki zavod. Ne znam, ja to nekako ne bih mogla. Morala bih nešto potpisati, je
li tako?
Upitavši to, okrenula se.
– Mogao bi on sam – odgovorili. – Htio sam reći, do sada je mogao.
Zvonce je označilo da je čaj gotov. Okrenula se opet sudoperu i prelila čaj
iz jedne posude u drugu. Onda ga je položila na poslužavnik, na kojem je već
priredila šalice. Prišao sam joj, uzeo poslužavnik i odnio ga na stolić između
kauča u dnevnoj sobi. Sjela mi je nasuprot i natočila u šalice. Posegnuh za
svojom i položih je pred sebe na stolić, da se ohladi. Promatrao sam je kako u
svoj čaj dodaje dvije kocke šećera i vrhnje. Kušala ga je.
– Što ste mislili onom posljednjom napomenom? – upita odjednom. – Onim,
da je do sada mogao... Sam sebe smjestiti u zavod, to ste mislili, zar ne?
– Tek tako sam izlanuo. Jeste li sakrili pištolj koji sam vam spominjao?
Znate onda, onog jutra nakon njegova pucanja.
– Sakrila? – ponovila je mršteći se. – Ne, nisam. Nikad ne radim takve
stvari. Ne vjerujem u to. Zbog čega pitate?
 – A danas ste zaboravili ključ od ulaznih vrata?
– Već sam vam rekla da jesam.
– Ali ne i ključ od garaže. A obično su ti ključevi zajedno.
– Ne treba mi ključ za garažu – reče oštro. – Garaža se otvara pritiskom na
dugme. Jedno se dugme nalazi ovdje kod ulaznih vrata, a drugo kod garaže.
Obično je ostavljamo otvorenu. Ili Candy ode van, pa je zatvori.
– Tako.
– Stalno stavljate neke čudne primjedbe – reče ona kiselim glasom. – Kao i
onog jutra.
– Kad stalno doživljavam čudne stvari u ovoj kući. Revolveri pucaju,
pijanci leže tamo na travi, dolaze liječnici koji ne žele liječiti. Ljepotice mi
obavijaju ruke oko vrata i misle da sam netko drugi, meksikanski sluge bacaju
noževe. Šteta za pištolj. Ali vi svog muža ne volite uistinu, je li tako? Mislim
da sam vam i to već rekao.
Polako je ustala. Bila je mirna kao kamen, jedino što njene ljubičaste oči
nisu više bile iste boje, niti su bile blage kao inače. Onda joj zadrhtaše usne.
– Da li... je li nešto... loše tamo? – izgovorila je sasvim polako i gledajući
prema radnoj sobi.
Jedva da sam stigao kimnuti, kad je već jurnula. Munjevito je stigla do
vrata. Otvorila ih je i uletjela u sobu. Ako sam očekivao divlji krik, prevario
sam se. Nisam čuo ništa. Osjećao sam se gadno. Trebao sam je zadržati vani i
pripremiti je onim šupljim uobičajenim načinom kako se saopćavaju loše
vijesti. Morate biti spremni, možda je bolje da sjednete, bojim se da vam
imam reći nešto vrlo žalosno. Bla, bla, bla. I kad to obaviš, nisi nikome ništa
olakšao. Većinom si sve samo otežao.
Odoh za njom u radnu sobu. Klečala je uz kauč i grlila njegovu glavu,
umrljavši se krvlju. Nije davala nikakva glasa od sebe. Oči su joj bile
zatvorene. Ljuljala se naprijed i natrag čvrsto ga držećj. Izišao sam i našao
telefon i imenik. Zvao sam šerifovu ispostavu, onu koja mi se činila najbližom.
Iako to nije ni bilo važno, ionako će poruku predati radio-vezom. Onda odoh u
kuhinju, otvorih slavinu i izvadivši iz džepa komadiće žutog papira, bacih sve
u električni spaljivač otpadaka. Na njih sam istresao i listiće čaja iz druge
posude. Sve nestade u trenutku. Zavrnuh slavinu i isključili motor spaljivača.
Prošavši opet kroz dnevnu sobu, otvorih ulazna vrata i stadoh pred njih.
Mora da je šerifov pomoćnik kružio autom negdje u blizini jer je stigao za
gotovo šest minuta. Kad sam ga doveo u radnu sobu, ona je još klečala kraj
kauča. Odmah joj je prišao.
 – Oprostite, gospođo! Razumijem kako vam je, ali ne biste smjeli ništa
dirati.
Okrenula je glavu, a onda skočila na noge. – To je moj muž. Ustrijeljen je.
Skinuo je kapu i položio je na stol. Posegnuo je prema telefonu.
– Zove se Roger Wade – reče ona visokim napuklim glasom. – On je
znameniti pisac.
– Znam, gospa, tko je on – reče pomoćnik okrećući broj. Ona pogleda niz
svoju košulju. – Mogu li otići gore da se presvučeni?
– Naravno – kimnuvši joj, on nastavi govoriti u slušalicu. Onda je spusti i
okrene se.
– Kažete da je ustrijeljen. Znači li to da ga je netko drugi ustrijelio?
– Mislim da ga je ubio ovaj čovjek – reče i ne pogledavši me, i naglo iziđe
iz sobe.
Šerifov pomoćnik me promotri. Izvadi bilježnicu. Nešto zapiše u nju. –
Najbolje je da mi kažete svoje ime – reče usput. – I adresu. Jeste li vi
telefonirali?
– Da – odgovorih i rekoh mu svoje ime i adresu.
– A sad mirujte dok ne dođe poručnik Ohls.
– Bernie Ohls?
– Aha! Poznajete ga?
– Naravno. Dugo ga već poznajem. Nekad je radio u okružnom tužilaštvu.
– Ne radi više – reče šerifov pomoćnik. – Sada je pomoćnik šefa Odsjeka
za umorstva i radi za ured losandželeskog šerifa. Jeste li im vi obiteljski
prijatelj, gospodine Marlowe?
– Gospođa Wade me uopće nije tako nazvala.
Slegnuvši ramenima, on mi dobaci polusmiješak. – Samo mirno, Marlowe.
Nemate pištolja, jel' tako?
– Ne, danas ga nemam.
– Radije bih se uvjerio – reče. I uvjerio se. Onda pogleda prema kauču. – U
ovakvoj situaciji ne možete od žene očekivati suviše razuma – doda. – Bolje
da pričekamo vani.
 37
Ohls je bio pozamašan čovjek srednjeg rasta, kratko ošišane izblijedjele
svijetle kose i vodenastoplavih očiju. Imao je čupave bijele obrve i u vrijeme
dok je još nosio šešir uvijek bi izazivao malo iznenađenje kad bi ga skinuo –
bio je glavatiji nego što bi netko očekivao. Bio je tvrd, tvrdoglav pajkan
strogih pogleda na život, ali u duši vrlo pošten. Već je odavno, prije mnogo
godina, trebao napredovati. Na ispitima za kapetana bio je šest puta među
trojicom najboljih. Ali niti se on sviđao šerifu, niti se šerif sviđao njemu.
Sišao je niz stepenice trljajući jednu stranu brade. Već su prilično dugo u
radnoj sobi bljeskale bljeskalice. Ljudi su ulazili i izlazili. A ja sam čekao,
sjedeći u dnevnoj sobi s jednim detektivom u civilu.
Ohls sjedne na rub stolice i opusti ruke. Žvakao je nepripaljenu cigaretu.
Gledao me zamišljeno.
– Sjećaš li se onih vremena kad su ovdje u Idle Valleyu još imali vratara i
privatnu policiju?
Kimnuh. – I igračnicu.
– Naravno. To se ne može spriječiti. I sad je ova dolina sva u privatnim
rukama. Kao što je nekad bio Arrowhead, a onda Emerald Bay. Već odavno
nisam imao neki slučaj, a da novinari nisu skakutali okolo. Mora da je netko
nešto šapnuo na uho šerifa Petersona. Nisu objavili preko teleksa.
– Vrlo oprezno od njih – rekoh. – Kako je gospođa?
– Previše mirna. Vjerojatno se nagutala nekih pilula. Ima ih gore tucet raznih
vrsta, čak i „demerol”. Gadna stvarčica. Tvoji prijatelji baš nemaju mnogo
sreće u posljednje vrijeme, zar ne? Samo umiru.
Nisam na to imao što rećj.
– Uvijek su mi zanimljiva samoubojstva pištoljem – reče Ohls opušteno. –
Tako ih je lako krivotvoriti. Žena kaže da si ga ti ubio. Zašto to kaže?
– Ne misli ona doslovno tako.
– Ovdje nije bilo nikoga drugoga. Kaže da si znao gdje je pištolj. Znao si da
će se napiti, znao si da je one noći već pucao i da se ona morala boriti s njim
da mu oduzme pištolj. Bio si tu i one noći. Ne čini se da si im baš mnogo
pomogao.
– Danas popodne sam pretražio pisaći stol. Nigdje pištolja. Bio sam joj
rekao gdje je i neka ga makne. Sada je rekla da ne vjeruje u takve stvari.
– A kada je bilo to „sada”? – upita Ohls osorno.
– Nakon što je došla kući, a prije nego što sam telefonirao u šerifovu
ispostavu.
– Pretražio si pisaći stol. Zašto? – upita digavši ruke i položivši ih na svoja
koljena. Promatrao me je ravnodušno, kao da mu je sasvim svejedno što ću
reći.
– On je pio. Mislio sam da bi ipak bilo bolje da pištolj bude negdje
drugdje. Ali one se noći nije pokušao ubiti. To je bilo samo za publiku.
Ohls kimne. Izvadi iz usta ižvakanu cigaretu, baci je i stavi drugu na njeno
mjesto.
– Prestao sam pušiti – reče. – Tjeralo me previše na kašalj. Ali ta me
prokletinja još pati. Ne osjećam se kako treba ako je nemam u ustima. Ti si
trebao paziti na njega dok je sam?
– Ni govora. Zamolio me da dođem na ručak. Popričali smo, bio je nekako
potišten jer mu pisanje nije baš polazilo za rukom. Odlučio se da nešto popije.
Misliš da sam mu trebao oduzeti bocu?
– Ništa ja još ne mislim. Tek pokušavam stvoriti sliku. Što si ti pio?
– Pivo.
– Tvoja je loša sreća što si bio tu, Marlowe. Zbog čega onaj ček? Onaj koji
je napisao pa poderao?
– Svi su htjeli da dođem ovamo da bih pazio na njega. Svi, to znači on,
njegova žena i njegov izdavač, koji se zove Howard Spencer. Mislim da je u
New Yorku. Možeš ga pitati. Odbio sam. Onda je došla ona k meni rekavši da
joj se muž napio i zginuo, da je zabrinuta i da li bih ga mogao naći i dovesti
kući. Tako sam učinio. Zatim je slijedilo to da sam ga pokupio s travnjaka, i
donio u kuću i smjestio u krevet. Nisam htio ništa od toga, Bernie. Jednostavno
sam uvučen u sve.
– To nema veze s Lennoxovim slučajem, ha?
– Jao, boga mu miloga. Pa, nema nikakva Lennoxovog slučaja.
– Živa istina – suho reče Ohls. Stisnuo je koljena. Tada je neki čovjek došao
na ulazna vrata i rekavši nešto detektivu, pristupio Ohlsu.
– Vani je neki dr Loring, poručnice. Tvrdi da je pozvan. On je gospođin
liječnik.
– Pusti ga amo.
Detektiv ode, a u sobu uđe dr Loring, sa svojom dostojanstvenom crnom
torbom. Prošao je kraj mene ne pogledavši me.
– Gore? – upita Ohlsa.
– Aha, u svojoj sobi. – Ohls ustade. – Zašto joj dajete „demerol”, doktore?
Dr Loring se namršti. – Svojim pacijentima prepisujem ono što smatrani da
je dobro za njih – reče hladno. – Nisam dužan nikome objašnjavati zašto. Tko
kaže da sam gospođi Wade dao „demerol”?
– Ja. Gore je bočica na kojoj je vaše ime. Ima cijelu apoteku u kupaonici.
Možda niste upoznati s tim da dolje u gradu imamo cijelu izložbu pilula.
„Demerol” je gotovo najgori od svih u našoj zbirci. Negdje sam čuo da ih je
Goring gutao. Uzimao ih je osamnaest na dan kad su ga ščepali. Tri mjeseca je
trebalo vojnim liječnicima da bi ga izvadili iz toga.
– Ne razumijem što bi ove riječi trebale značiti – reče dr Loring ledeno.
– Ne razumijete? Šteta. U našoj su zbirci natrijev amital zvan sojka,
nembutal zvan po nekoj isto tako dragoj ptičici, a barbiturat pomiješan s
benzedrinom nazivaju tupo – glavežom. Od svih je najgori „demerol”,
sintetički narkotik koji lako stvara ovisnost. A vi ih tek tako dijelite šakom i
kapom, a? Pati li gospođa od nečeg težeg?
– Muž pijandura može za osjetljivu ženu biti vrlo težak problem – odgovori
dr Loring.
– Njime se niste bavili, ha? Šteta. Gospođa Wade je gore, doktore. Hvala na
pažnji.
– Vi si dopuštate bezobrazluke, gospodine. Žalit ću se.
– Samo dajte – reče Ohls. – Ali, prije nego što me prijavite učinite nešto
drugo. Izbistrite gospođi glavu. Moram joj postaviti neka pitanja.
– Učinit ću ono što smatram najboljim za njeno stanje. Znate li kojim
slučajem tko sam ja? I samo da još nešto razjasnimo, Wade nije bio moj
pacijent. Ne liječim alkoholičare.
– Samo njihove žene, je l'? – zareza Ohls. – Da, znam ja tko ste vi,
doktorčiću. Dobio sam unutarnje krvarenje od straha. Na znanje vam, zovem se
Ohls. Poručnik Ohls.
Dr Loring ode uza stepenice. Ohls opet sjedne i naceri mi se.
– S ovakvim treba diplomatski – reče.
Netko dođe iz radne sobe i pristupi Ohlsu. Suhonjav, ozbiljan čovjek s
naočalama i pametnim čelom.
– Poručnice.
– Recite.
– Rana je izbliza, tipična za samoubojstva, prilično raširena od pritiska
plinova. Oči izbuljene iz istog razloga. Ne znam hoće li na revolveru biti
otisaka. Previše je okrvavljen.
– Da li bi to moglo biti ubojstvo ako je tip spavao ili bio bez svijesti od
pića?
 – Naravno, ali nemam nikakvih indikacija. Pištolj je webley. Za njega je
tipično da ga je teško otkočiti, ali je vrlo lako pucati. Položaj pištolja može se
vrlo lako objasniti povratnim trzajem. Do sad ne vidim ništa protiv
samoubojstva. Očekujem veliki postotak alkohola u krvi. Ako koncentracija
bude uistinu velika – čovjek zastane i značajno slegne ramenima – možda ću
više biti sklon sumnji u samoubojstvo.
– Hvala. Je li tko zvao mrtvozornika?
Čovjek kimne i ode. Ohls zijevnuvši pogleda na sat. Onda pogleda u mene.
– Želio bi ispariti?
– Jasno, ako me puštaš. Mislio sam da sam osumnjičen.
– Možda ćemo te trebati poslije. Budi negdje blizu gdje te možemo naći, to
je sve. Bio si nekad detektiv, pa znaš kako to ide. Ponekad moraš brzo
prionuti, prije nego što dokazi ispare. Ovdje je sasvim obratno. Ako je
ubojstvo, tko je htio da bude mrtav? Njegova žena? Nije bila tu. Fino, bio si
sam u kući, znao si gdje je pištolj. Divno se slaže. Sve osim motiva, a uz to
bismo još mogli dodati i tvoje iskustvo. Čini mi se da bi ti ipak kad bi htio
ubiti nekog tipa, to učinio manje očito.
– Hvala, Bernie. Mislim da bih.
– Sluge nije bilo tu. Svi su negdje vani. No mogao je to učiniti i slučajni
namjernik. Taj netko je morao znati gdje je Wadeov pištolj, morao ga je zateći
kako spava ili dovoljno pijanog da ne bude pri svijesti, morao je pritisnuti
otponac u trenutku kad je buka motornog čamca bila dovoljna da nadjača
pucanj, i još je morao otići prije nego što si se ti vratio u kuću. To mi uz
sadašnje podatke ne ide. Jedini čovjek koji je imao na raspolaganju sva
sredstva i mogućnosti za to jest upravo onaj koji ih ne bi iskoristio. Iz
jednostavnog razloga što ih je upravo on imao.
Spremao sam se da krenem.
– Dobro, Bernie. Bit ću kod kuće cijelu večer.
– Samo još nešto – reče Ohls zamišljeno. – Taj Wade je bio glasoviti pisac.
Puno para, puno slave. Meni baš ne pašu bljezgarije kao što su te njegove. Čak
i u javnoj kući možeš naći bolje ljude. To je stvar ukusa i mene se kao pajkana
ne tiče. Sa svim tim novcem imao je lijepu kuću u jednom od najboljih mjesta
za život u ovoj državi. Imao je lijepu ženu, hrpu prijatelja i nikakvih problema.
Zato bih htio znati što ga je pritisnulo toliko da je on morao pritisnuti okidač?
Sigurno je nešto moralo biti. Ako znaš, bolje je da budeš spreman na to da nam
ispričaš sve po redu. Do viđenja!
Pođoh prema vratima. Tip koji je stajao tamo osvrne se prema Ohlsu koji
mu dade znak da me pusti van. Pokrenuvši automobil, morao sam skrenuti na
travnjak da bih zaobišao sva službena vozila koja su zakrčila prilaz. Na izlazu
me promotrio još jedan pomoćnik, ali ne reče ništa. Nataknuvši sunčane
naočale, vozio sam prema auto-cesti. Sve je bilo mirno, cesta prazna.
Popodnevno sunce je žarilo manikirane travnjake i velike, višesobne skupe
kuće iza njih.
Čovjek, prilično poznat u ovom svijetu, umro je u lokvi krvi, u kući u Idle
Valleyu, a ovaj lijeni mir nije uopće ničim pomućen. Što se tiče novina, to se
lako moglo dogoditi i u Tibetu.
Na zavoju gdje su zidovi dvaju imanja dosezali do ruba ceste ugledah zeleni
šerifov auto. Šerifov pomoćnik iziđe iz njega i podigne ruku. Stao sam. On
priđe prozoru.
– Mogu li vidjeti vašu vozačku dozvolu, molim? Izvadih lisnicu iz džepa,
otvorih je i pružih mu je.
– Samo dozvolu, molim. Nisam ovlašten da diram lisnicu. Izvadio sam je i
pružio mu. – U čemu je problem? Zavirio je u auto i vratio mi dozvolu.
– Nema problema – odgovori. – Samo rutinsko provjeravanje. Oprostite
zbog uznemiravanja.
Mahnuo mi je da idem i vratio se prema svom automobilu. Baš kao pajkan.
Nikad ti ne kažu zašto nešto čine. Tako ne možeš saznati da to oni ni sami ne
znaju.
Odvezavši se kući, kupio sam nešto hladnog pića, izišao na večeru, onda se
vratio, otvorio prozore, otkopčao košulju i čekao da se nešto dogodi... Dugo
sam čekao. Bilo je točno devet kad je telefonirao Bernie i rekao mi da dođem i
neka se usput ne zadržavam branjem cvijeća.
 38
Candyja su držali na stolici u predsoblju šerifovog ureda. Mrzio me je svom
snagom svojih tamnih očiju dok sam prolazio kraj njega prema sobi u kojoj je
uredovao šerif Peterson okružen velikom zbirkom dokaza zahvalnosti kojom je
javnost nagrađivala njegovu dvadesetogodišnju vjernu službu. Zidovi su bili
obloženi fotografijama konja, a šerif Peterson bio je i osobno prisutan na
svakoj fotografiji. Uglovi stola bili su ukrašeni izrezbarenim konjskim
glavama. Okomito postavljeno i uglačano konjsko kopito služilo je kao
tintanica, a drugo isto takvo napunjeno je bijelim pijeskom u koji su utaknuta
pera. Na svakom od njih je zlatna pločica obznanjivala neki datum. Nasred
besprijekorno čiste bugačice ležala je kesica duhana i paketić smeđeg
cigaretnog papira. Peterson ih je sam zavijao. Mogao je zaviti cigaretu jednom
rukom i jašući na konju kao što je to već učinio mnogo puta, pogotovu kad je
vodio paradu na velikom bijelom konju s meksikanskim sedlom ukrašenim
velikim meksičkim srebrnim ukrasima. Jašući konja, nosio je nizak meksički
sombrero. Jahao je lijepo, a njegov je konj točno znao kad treba biti miran, a
kada da se propne tako da ga šerif može ukrotiti jednom rukom i s mirnim,
značajnim smiješkom na licu. Šerif je bio dobar glumac. Imao je lijep orlovski
profil, sada već malo opušten pod bradom, ali je znao držati glavu tako da se
to ne vidi. Vrlo se trudio u pozama za slikanje. Bilo mu je između pedeset i
šezdeset godina, a njegov mu je otac, Danac, ostavio hrpu para. Šerif nije bio
sličan Dancu, jer je imao tamnu kosu i smeđu put i onaj praznopogledni izraz
Indijanca pred prodavaonicom cigareta, kao i tome odgovarajuću pamet. Ali
ga nitko nikada nije nazvao varalicom. U njegovu je odjelu bilo varanja, i
njega su isto tako varali kao i svu javnost, ali se ništa od te muteži nije
prilijepilo za šerifa Petersona. I dalje su ga voljeli a da se on nije posebno za
to trudio, i dalje je jahao bijele konje na čelu parade i preslušavao
osumnjičene pred kamerom. Tako je pisalo u novinama. A zapravo nije nikoga
preslušavao. Ne bi to ni znao. Samo je sjedio za stolom, strogo gledajući u
osumnjičenog i pokazujući kameri svoj profil. Kad reflektor utrne, snimatelji
uljudno zahvale šerifu, sumnjivca odvedu a da nije otvorio usta, a šerif ode
svome domu na ranč u San Fernando Valley. Tamo ga uvijek možeš naći. Ako
baš ne nađeš osobno njega možeš popričati s njegovim konjem.
Od vremena do vremena bi se neki krivovjerni političar upustio u pokušaj
da se dokopa fotelja šerifa Petersona. U vrijeme izbora nazivao ga je raznim
imenima, kao što su Tipčina isklesanog profila i Dimljeni šunkoglavac, ali
nikome ne bi pošlo za rukom da udesi šerifa. Šerif bi opet bio izabran, kao živi
dokaz činjenice da u ovoj zemlji možeš zauvijek zadržati javni položaj bez
ikakvih kvalifikacija za njega, samo ako nikamo ne guraš nos, ako imaš
fotogeničnu facu i ako držiš zatvorena usta. A ako uza sve to još i izgledaš
dobro na konju, onda si nenadmašiv.
Kad smo Ohls i ja ušli unutra, šerif Peterson je stajao za stolom, a
fotoreporteri su upravo ispadali kroz druga vrata. Bijeli šešir stetston dičio se
na šerif ovoj glavi. Zavijao je cigaretu. Baš se spremao kući. Pogledao me
strogo.
– Tko je to? – upita zvučnim baritonom.
– Ime mu je Philip Marlowe, šefe – reče Ohls. – Jedina osoba koja je bila u
kući kad se Wade ustrijelio. Želite li njegovu sliku?
Šerif me osmotri. – Ne, ne bih – reče on i okrene se ljudini umorna izgleda i
čeličnosive kose. – Ako me budete trebali, kapetane Hernandez, bit ću na
rancu.
– Razumijem, gospodine.
Peterson pripali cigaretu. Pripalio ju je povukavši šibicom po noktu palca.
Šerif Peterson ne treba upaljača. On se odlučno drži onog: smotaj-sam-upali-
sam-jednom-rukom.
Zaželio nam je laku noć i otišao. Za, n im ode tip lica ukočenog kao maska i
tvrdih crnih očiju, njegov tjelohranitelj. Vrata se zatvoriše. Hernandez sjedne
za stol na šerifovu golemu stolicu, a stenograf odmakne od zida stolić u kutu da
bi dobio mjesta za laktove. Ohls sjedne na rub stola i zamisli se.
– Dobro, Marlowe – reče Hernandez. – Do počnemo.
– Zar me neće fotografirati?
– Čuo si što kaže šerif.
– Ma da, ali zašto? – cvilio sam.
Ohls se nasmije. – Znaš ti prokleto dobro zašto.
– Da nije možda zato što sam velik, tamnoputan i privlačan, pa bi možda
netko htio gledati?
– Začepite – reče ledeno Hernandez. – Počnimo s vašom izjavom. Od
početka.
Pričao sam im od početka: o razgovoru s Howardom Spencerom, susret s
Eileen Wade, njenoj molbi da nađem Rogera i kako sam ga našao, o tome kako
me je pozvala kući, i kako me je on molio da dođem i budem s njim, zatim o
tome kako sam ga našao onesviještenog pod grmljem, kao i sve ostalo.
Stenograf je bilježio. Nitko mi nije upadao u riječ. Sve što sam kazao bilo je
istinito. Baš sve što sam rekao, čista istina. Ali nisam rekao sve. Moja je stvar
što sam neke stvari ispustio.
– Krasno – reče Hernandez na kraju. – Ali nije potpuno, nije sve.
Hladnokrvan, sposoban i opasan tip, taj Hernandez. Netko u šerifovu uredu
mora biti i takav.
– One noći kad je Wade pucao iz pištolja u svojoj sobi, vi ste otišli u sobu
gospođe Wade i neko vrijeme bili kod nje iza zatvorenih vrata. Što ste radili
tamo? – upita Hernandez.
– Pozvala me je k sebi i pitala kako je s njim.
– Zašto su vrata bila zatvorena?
– Wade je tek napola zaspao i nisam htio da ga razbudi neka buka. Uz to se i
sluga motao okolo, prisluškujući. Osim toga, ona mi je rekla neka zatvorim
vrata. Nisam ni zamišljao da bi to moglo biti važno.
– Koliko ste dugo bili unutra?
– Ne znam. Možda tri minute.
– A ja bih rekao da ste tamo bili nekoliko sati – reče Hernandez hladno. –
Jesam li se izrazio dovoljno jasno?
Pogledah Ohlsa. Ohls nije gledao ni u šta. Žvakao je nepripaljenu cigaretu,
kao obično.
– Informacije su vam krive, kapetane.
– Vidjet ćemo. Kad ste izišli iz njene sobe, otišli ste dolje u radnu sobu i
prespavali noć na kauču. Možda bi bilo bolje reći, da ste ostatak noći
prespavali.
– Bilo je deset minuta do jedanaest kad me je pozvao. Prošla su dva poslije
ponoći kad sam se napokon vratio u radnu sobu.
– Dovedite momka – reče Hernandez.
Ohls iziđe i vrati se s Candyjem. Posjeli su ga na stolicu. Hernandez mu
postavi nekoliko pitanja da ustanovi tko je on i tako dalje. Onda reče:
– U redu, Candy, jednostavnije je da te tako zovemo, reci nam što se
dogodilo nakon što si Marlowu pomogao smjestiti Rogera Wadea u krevet?
Znao sam što sad dolazi, manje ili više znao sam što će reći. Candy je
izgovorio svoju priču prigušenim divljim glasom s jedva primjetnim stranim
naglaskom. Čini se da može mijenjati naglasak kako mu drago. Pričao je kako
se zadržavao dolje u prizemlju ako bude opet potreban, neko je vrijeme bio u
kuhinji, gdje si je priredio nešto da prigrize, neko je vrijeme bio u dnevnoj
sobi. Dok je bio u dnevnoj sobi i sjedio na stolici kod ulaznih vrata, vidio je
gore Eileen Wade kako stoji iza praga svoje sobe i svlači se. Vidio je i to da je
obukla haljinu na golo tijelo, a onda je vidio mene kako ulazim u njenu sobu i
zatvorivši vrata ostajem unutra dugo, nekoliko sati, po njegovu mišljenju.
Popeo se gore i osluhnuo. Čuo je kako škripi krevet. Čuo je šaputanje. Jasno je
dao do znanja što misli o tome. Kad je završio, pogledao me zlobno, usta
iskrivljenih od mržnje.
– Odvedite ga – reče Hernandez.
– Samo trenutak – rekoh. – Htio bih ga nešto pitati.
– Ovdje ja postavljam pitanja – reče oštro Hernandez.
– Ne znate koja, kapetane. Niste bili tamo. On laže i zna to, a i ja znam.
Hernandez se nasloni i uzme u ruku jedno od šerifovih pera. Pritisnuo je
pero, savivši ga prstima. Bilo je dugo i zašiljeno. Kad je pustio vršak,
ispravilo se, odskočivši.
– Može – reče napokon.
Stadoh pred Candyja.
– Gdje si bio kad si vidio gospođu Wade kako se skida?
– Sjedio sam dolje, na stolici kod ulaznih vrata – reče osornim tonom.
– Tamo između ulaznih vrata i onih dvaju nasuprotnih kauča?
– Kao što sam rekao.
– Gdje je bila gospođa?
– U svojoj sobi sasvim kraj vrata. Vrata su bila otvorena.
– Kakvo je svjetlo bilo dolje u dnevnoj sobi?
– Jedna svjetiljka. Ona visoka koju zovu svjetiljkom za bridž.
– Kakvo je svjetlo gorjelo na balkonu?
– Nikakvo. Samo svjetlo u njenoj sobi.
– A kakvo je svjetlo bilo u njenoj sobi?
– Ne veliko. Možda svjetiljka na noćnom ormariću.
– Ne stropna svjetiljka?
– Ne.
– Kad je skinula odjeću, stojeći sasvim kod vrata, kao što si rekao, obukla
je haljinu. Kakvu?
– Plavu. Dugu kao kućna haljina. Zavezala ju je pojasom.
– Dakle, da nisi vidio kako se skinula, ne bi mogao znati ima li što pod
haljinom?
Slegnuo je ramenima. Izgledao je ponešto zabrinut.
– Si. Tako je. Ali vidio sam kako se svlači.
– Lažeš! Nema u dnevnoj sobi mjesta s kojeg bi uopće mogao vidjeti vrata,
a kamoli u sobu. Za tako nešto bi ona morala izići sasvim iz sobe. Da je to
učinila, vidjela bi te.
Samo je zurio u mene. Okrenuh se Ohlsu. – Znaš kuću. Kapetan Hernandez
je nije vidio. Ili možda jest?
Ohls lagano odmahne glavom. Hernandez se samo mrštio ne govoreći ništa.
– Nema u dnevnoj sobi nijednog mjesta, kapetane Hernandez, s kojeg bi on
mogao vidjeti gospođu Wade, čak ni vrh njene glave da je stajao, a pogotovu
ako je sjedio kako kaže, i ako je ona bila s one strane praga svoje sobe. Viši
sam od njega desetak centimetara, a vidio sam samo gornji dio njenih vrata
kada sam stajao kod ulaza u kuću. Morala bi izići na balkon da bi je mogao
vidjeti kao što priča. A zašto bi to učinila? Zašto bi se uopće svlačila na svom
pragu? Nema to nikakva smisla.
Hernandez je samo gledao u mene. Onda pogleda Candyja. – A kako je s
vremenom? – upita tiho, obraćajući se meni.
– Tu je njegova protiv moje riječi. Govorim samo o onom što se može
provjeriti.
Hernandez na španjolskome nešto zalaje Candyju, suviše brzo da bih
razumio. Candy ga je samo nadureno gledao.
– Odvedite ga – reče Hernandez.
Ohls pokaže palcem i otvori vrata. Candy iziđe. Hernandez izvadi kutiju
cigareta, utakne jednu u usta i pripali je zlatnim upaljačem.
Kad se Ohls vratio u sobu, Hernandez reče mirno: – Rekao sam mu da će si
natovariti krivokletvstvo ako bude istrage i ako tamo na sudu ispriča tu svoju
priču, što donosi jednu do tri godine. Nije bio previše impresioniran. Jasno je
što ga ždere. Stara stvar, opet podgrijana. Da je bio tamo i da imamo razloga
pretpostaviti da je to ubojstvo, on bi bio krasna meta. Osim što bi on radije
upotrijebio nož. I što sam već prije naslutio, da se zbog Wadeove smrti osjeća
prilično loše. Želiš li još nešto pitati, Ohls?
Ohls odmahne glavom. Hernandez me pogleda i reče: – Sutra ujutro dođite
potpisati izjavu. Dotle ćemo je pretipkati. A do deset bismo trebali imati
policijski i obdukcijski izvještaj, barem preliminarni. Ima li išta što vam nije
po volji, Mairlowe?
– Hoćete li ponoviti to pitanje? Ovako kako ste ga postavili zvučalo je kao
ima mnogo toga što mi jest po volji.
– Dobro – reče on umorno. – Otkačite mi se. Idem ja kući. Ustao sam.
– Naravno da nisam nimalo vjerovao u petljavinu koju nam je servirao
Candy – reče Hernandez. – Samo sam ga upotrijebio kao vadičep. Niste zbog
toga osjetili bijes, nadam se.
 – Ništa nisam osjetio, kapetane. Baš nikakva osjećaja, uopće. Gledali su za
mnom ne poželjevši mi laku noć. Otišao sam dugim hodnikom prema izlazu na
Hill Street, sjeo tamo u auto i odvezao se kući.
Nikakvih osjećaja, bilo je točno rečeno. Bio sam prazan i rastegnut kao
međuzvjezdani svemirski prostor. Kad sam stigao kući, priredio sam si nešto
jako i ispijao to stojeći kraj otvorenog prozora i slušajući trešnjavu tla od buke
prometa po bulevaru Laurel Canyona i gledajući bijesni odsjaj velikog grada
tamo gdje bulevar siječe brda. Negdje u daljini se sirenski vapaj policijske ili
vatrogasne sirene uzdizao i zamirao, ali tišina nije nikad dugo potrajala.
Dvadeset i četiri sata svaki dan netko bježi i netko ga drugi pokušava uloviti.
Vani, u noći ljudi umiru u tisućama zločina, ranjavaju ih, reže ih razbijeno
staklo, satire ih volan ili teški kotači automobila. Ljudi su gladni, zlo im je,
dosađuju se, utučeni su osamljenošću ili očajem ili sramom, bijesni su, okrutni,
grozničavi, potresaju ih jecaji. Grad. Ništa gori od drugih, bogat i moćan i pun
ponosa, grad izgubljen i utučen i pun praznine.
Sve ovisi o tome gdje sjediš i koliko imaš uspjeha. Ja ga nisam imao. I nije
me bilo briga.
Popio sam svoje piće i otišao u krevet.
 39
Istraga o uzroku smrti bila je bez veze. Mrtvozornik se upleo unutra još prije
no što je bio gotov liječnički izvještaj, bojeći se valjda da će time zamrijeti
publicitet. Ali nije se trebao brinuti. Smrt pisca, pa makar i poznatog, nije
dugo novost dana, a osim toga tog je ljeta bilo suviše drugih stvari. Jedan se
kralj odrekao prijestolja, drugoga su ubili. U jednom su se tjednu srušila tri
velika putnička aviona. Glavonju velike telefonske agencije izrešetali su usred
Chicaga u njegovu automobilu. Dvadeset i četiri osuđenika su izgorjela u
zatvorskom požaru. Mrtvozornik Los Angelesa nije imao sreće. Zeznuo je
dobru stvar svog života.
Odlazeći s mjesta za svjedočenje pogledao sam Candyja jQja licu mu je bio
jasan, zloban smiješak, nemam pojma zbog čega) Kao i obično, bio je odjeven
malo previše dobro, u smeđe gabardensko odijelo, bijelu najlonsku košulju i
kravatu modru kao noć. Na mjestu za svjedočenje držao se mirno i ostavio je
dobar dojam. Da, šef je u posljednje vrijeme često bio vrlo pijan. Da, one noći
kad je pucao, on je pomogao smjestiti šefa u krevet. Da, šef je tražio viski
prije nego što je on, Candy, tog zadnjeg dana otišao, ali mu ga nije htio
donijeti. Ne, on ništa ne zna o književnom poslu gospodina Wadea, osim da je
šef bio obeshrabren. Bacao je papire u koš, pa ih opet vadio iz koša za smeće.
Ne, nije nikad čuo da se gospodin s nekim svađao. I tako dalje. Mrtvozornik ga
je muzao, ali nije ništa poteklo. Netko je Candyja dobro preparirao.
Eileen Wade je bila sva u crnom i bijelom. (Blijeda, govorila je tihim
glasom koji ni mikrofon nije mogao naružiti. Istražitelj je s njom postupao u
baršunastim rukavicama. Obraćao joj se kao da jedva prigušuje jecaje u svom
glavu. Kad je odlazila iz prostora za svjedoke, ustao je i naklonio joj se, ona
mu odgovori laganim osmijehom od kojeg se zagrcnuo, gotovo se zadavivši
vlastitom slinom.
Prolazeći kraj mene, nije me ni pogledala, tek je u posljednjem trenutku na
tren okrenula glavu i neznatno kimnula kao da sam netko koga je nekad davno
poznavala, pa sad nikako ne zna odakle me se sjećaj
Kad je sve završilo, naletio sam vani na stepenicama na Ohlsa. Gledao je
dolje u promet, ili se pravio da gleda.
– Lijep posao – reče ne okrenuvši glavu. – Čestitam.
– Dobro si priredio Candyja.
– Nisam ja, dečko. Okružni tužilac je odlučio da ta seksi-storija nije važna.
– Kakva seksi-storija?
 Tada me pogledao. – Ha, ha, ha – izvede on. – Nisam pri tome mislio na
tebe. – Promijenio je izraz lica, udaljivši se ponešto. – Gledam ih već previše
godina. Dotuže čovjeku. Ova je iz specijalne bočice. Staro, privatno
spremište. Isključivo za visoka društva. Do viđenja, janješce! Telefoniraj mi
kad počneš nositi dvadesetodolarske košulje. Doći ću da ti pridržim kaput.
Ljudi su nas zaobilazili hodajući gore i dolje po stepenicama. Mi smo i
dalje samo stajali. Ohls izvadi cigaretu iz džepa, pogleda je i baci na beton.
Stao je na nju i izmrvio je petom tako da vjetar nije imao šta odnijeti.
– Šteta je – rekoh.
– To je samo cigareta, drugar. Nije živa. Za neko vrijeme možda ćeš se
oženiti tom curom, ha?
– Začepi!
Osmjehnuo se kiselo. – Razgovarao sam s pravim ljudima o krivim stvarima
– reče zajedljivo. – Imaš li što protiv?
– Ništa, poručnice – rekoh i spustih se stepenicama. On nešto reče za mnom,
ali sam nastavio silaziti.
Odoh u neku krčmu u Floweru. Kao stvoreno za mene. Nad ulazom je pisalo,
nimalo uljudno: „Samo muškarci. Ženama i psima nije dopušten ulaz.” Posluga
je unutra bila jednako tako uglađena. Konobar koji je pred mene tresnuo hranu,
trebao bi se obrijati, a napojnicu je uzeo sam, a da mu nije ponuđena. Hrana je
bila jednostavna, ali vrlo dobra, i imali su smeđe švedsko pivo, jako kao
martini.
Kad sam se vratio u ured, zazvoni telefon. Ohls reče: – Dolazim k tebi.
Imam ti nešto reći.
Mora da je bio negdje blizu neke stanice podzemne željeznice jer je za
dvadesetak minuta već bio u uredu. Sjeo je na stolicu za stranke, prebacio nogu
preko noge i zarežao:
– Prešao sam granicu. Oprosti. Zaboravi.
– Zašto da zaboravim? Hajde da pogledamo što ima u toj rani.
– Meni odgovara da pročeprkamo po svemu. Iako je poklopljeno šeširom.
Ima ih podosta kojima nisi po volji. Ali ja nisam nikada doznao da si učinio
išta pokvareno.
– Što ti je značila ona cveba o dvadesetodolarskim košuljama?
– Oh, do đavola, samo sam bio bijesan – odgovori Ohls. – Mislio sam o
starom Potteru. O tome kako je rekao tajniku da kaže odvjetniku neka kaže
tužiocu Springeru da ovaj pak šapne Hernandezu kako si ti njegov osobni
prijatelj.
 – Ne bi se on toliko potrudio.
– Sreli ste se. Dao ti je od svojeg vremena.
– Sreli smo se, onako. Nije mi se sviđao, ali možda sam bio samo zavidan.
Poslao je po mene da mi da nekoliko savjeta. On je velik i moćan i ne znam što
sve još. Ali mi se ne čini da je varalica.
– Nema poštenog načina kojim netko može zaraditi sto milijuna zelembaća –
reče Ohls. – Možda glavonja misli da on ima čiste ruke, ali tamo negdje izvan
svjetla, pritisne netko uvijek nekog momka uza zid, gotovo je s njegovim
poslićem, mora ga prodati za pet suhih šljiva, poštenjaci gube posao, cijene
skaču, zastupnike kupuju za pet para u starom zlatu, a velike odvjetničke tvrtke
su stotisućicama plaćene za to da izigraju zakone koje žele ljudi ali ne i
bogataši, jer bi im se to odrazilo na profit. Veliki novac je velika moć i tu
veliku moć zloupotrebljavaju. To je sistem. Možda je najbolji koji možemo
imati, ali ipak nije moje životno uvjerenje.
– Zvučiš kao crveni – rekoh samo da ga malo upiknem.
– Ne bih znao – reče on uzvišeno. – Još nisam bio pod istragom. Svidio ti se
zaključak da je posrijedi samoubojstvo, zar ne?
– A što bi drugo moglo biti?
– Ništa drugo, pretpostavljam. – Položio je svoje čvrste zdepaste ruke na
stol i zagledao se u velike smeđe pjege na nadlanici. – Starim. Te smeđe pjege
nazivaju keratosis. Ne dobiješ ih prije nego što prijeđeš pedesetu. Ja sam stari
pajkan, a stari pajkani su stari kopilani. Uopće mi se štošta ne sviđa u vezi s
tom Wadeovom smrću.
– Što na primjer? – naslonih se i zagledah u guste boriće od sunca oko
njegovih očiju.
– To ti je kad nanjušiš da je nešto krivo, a ne možeš ništa, baš ništa. Samo
sjediš i pričaš kao sada. Ne sviđa mi se što nema oproštajnog pisma.
– Bio je pijan. Vjerojatno se radilo o iznenadnom impulsu ludosti.
Ohls podigne izblijedjele oči i spusti ruke sa stola. – Pretražio sam cijeli
stol. Pisao je pisma sam sebi. Pisao i pisao i pisao. Bio pijan ili trijezan, on je
lupao po pisaćem stroju. Nešto je od toga divlje, nešto otkačeno, a nešto tužno.
Tip je imao nešto na duši. Vrtio se oko toga, ali nikad nije sasvim dirnuo u to.
Takav bi momak ostavio barem dvije stranice oproštajnog pisma da se upucao
sam.
– Bio je pijan – rekoh opet.
– Kod njega to nije bitno – reče Ohls umorno. – Zatim mi se ne sviđa što je
to učinio u toj sobi gdje bi ga našla žena. Dobro, bio je pijan. Ipak mi se i
dalje ne sviđa. Ni to što je pritisnuo okidač baš u trenutku kad je buka
motornog čamca prikrila pucanj. Zašto bi to njemu bilo važno? Opet
slučajnost, ha? Ima tu još jedna slučajnost, kao to da je njegova žena
zaboravila ključeve od vrata baš kad sluga ima slobodan dan i morala je
zvoniti da uđe u svoju kuću.
– Mogla je ući kroz stražnji ulaz – rekoh.
– Da, znam. Govorim sad o situaciji kakva je bila. Dakle, nema nikoga da
otvori vrata, osim tebe, a ona je u svjedočenju izjavila kako nije znala da si
bio tamo. Wade je ne bi čuo da je bio živ i da je radio u svojoj sobi čija su
vrata zvučno izolirana. Sluge nema. Četvrtak je. To je ona zaboravila. Kao što
je zaboravila i ključeve.
– I ti nešto zaboravljaš, Bernie. Moj je auto bio na prilazu. Po tome je
mogla vidjeti da sam tamo ja, ili netko drugi, još prije nego što je pozvonila.
Nacerio se: – Zaboravljam to, je li? U redu, evo cijele slike. Ti si kod
jezera, motornjak stvara onu tutnjavu, samo da ti usput kažem i to da su ona
dvojica došla iz Lake Arrowheada malo u obilazak, čamac su dovezli na
prikolici, dakle, Wade je u svojoj radnoj sobi obeznanjen ili zaspao, a pištolj
je netko već prije uzeo iz ladice. Ona je znala da je bio tamo jer si joj ti sam
rekao onog dana. Sad pretpostavimo da nije zaboravila ključeve nego je,
vidjevši da si ti kod jezera, ušla u kuću, ustanovila da Wade spava, uzela
pištolj za koji je znala gdje je, pričekala odgovarajući trenutak i upucala ga,
bacila pištolj tamo kraj njega gdje smo ga našli, opet izišla iz kuće i,
pričekavši da se motornjak udalji, pozvonila da bi joj ti otvorio. Imaš li kakvu
primjedbu?
– S kojim motivom?
–– Aha – reče on kiselo – tu je rupa. Da se htjela momka otarasiti, mogla je
lako dobiti razvod. Imala ga je u šaci, kronična pijandura, nasilan, nasrtao na
nju. Bila bi tu velika alimentacija i fin komad imetka. Dakle, nema motiva.
Uostalom sve se to vremenski previše poklapa. Pet minuta prije i ne bi to
mogla učiniti, a da ti ne budeš tamo.
Htjedoh nešto reći, ali on podigne ruku – Polako. Ne otpužujem ja nikoga,
samo razmišljam. Pet minuta kasnije, opet ista stvar. Imala je na raspolaganju
deset minuta da to obavi.
– Deset minuta – rekoh razdraženo – to je nešto što nije mogla točno
predvidjeti, još manje isplanirati.
Naslonio se na naslon stolice i uzdahnuo. – Znam. Te odgovore na svaku
primjedbu poznaješ ti, a znam ih i ja. Ipak mi se to sve i dalje ne sviđa. Što si,
kojeg đavola, uopće imao s tim ljudima? Taj je tip napisao ček na tisuću
dolara, pa ga onda razderao. Razbjesnio se, kažeš. Ionako ga nisi htio i ne bi
ga uzeo, kažeš ti. Može biti. Je li mislio da spavaš s njegovom ženom?
– Pusti to, Bernie.
– Nisam te pitao jesi li, pitao sam te da li je on mislio da je tako.
– Isti odgovor.
– Dobro, a može li sad malo o ovome? Što je Meksikanac imao s njim?
– Ništa što bih ja znao.
– Meksić ima previše para. Više od tisuću i petsto u banci, svakojaka
odjeća, novi „chevrolet”.
– Možda preprodaje drogu – rekoh.
Ohls se podigne sa stolice i namršti se gledajući me mrko.
– Imaš strašnu sreću, Marlowe. Već si dvaput kliznuo ispred najgorih
paragrafa. Previše si povjerljiv. Bio si od velike pomoći ovim ljudima, a nisi
zaradio ni paru. I onome Lennoxu si mnogo pomogao, koliko sam čuo. Pa nisi
ni tada zaradio ni paricu. Što uopće radiš da bi zaradio za život, kolega? Ili
imaš toliko ušteđevine u čarapi da ne moraš više raditi?
Ustao sam, zaobišao stol i stao pred njega.
– Ja sam ti romantičan, Bernie. Začujem vapaj usred noći i odmah idem
pogledati što je. Tako se ništa ne zaradi. Treba zatvoriti prozor i na sav glas
naviti televiziju. Ili nagaziti na gas i odjuriti dalje. Ne miješati se u tuđe
probleme. Od toga nikad ništa, samo se uprljaš. Kad sam posljednji put vidio
Terryja Lennoxa, popili smo kavu koju sam skuhao ja, u svojoj kući, i popušili
smo koju cigaretu. Kad sam saznao da je mrtav, otišao sam u kuhinju, skuhao
kavu i nalio mu je u šalicu i pripalio cigaretu za njega, kad se kava ohladila i
cigareta izgorjela, oprostio sam se od njega rekavši mu laku noć. Tako se ništa
ne zaradi. Ti ne bi to učinio. Zato si ti dobar pajkan, a ja sam privatno
njuškalo. Kad je Eileen Wade bila zabrinuta zbog muža išao sam i pronašao ga
i doveo kući. Drugi put, opet je u neprilici, zove me i ja dolazim da ga
pokupim s travnjaka, strpam u krevet i ne zaradim tako ni pišljivog boba.
Nema kamata od toga. Pišljivo ništa, osim što katkad dobijem po nosu ili
nogom u stražnjicu, ili mi prijeti onakav gangsterski parajlija kao što je Mendy
Menendez. Ali od para ni traga. Imam u sefu novčanicu od pet tisuća dolara,
ali neću od nje potrošiti ni centa. Jer ima nešto naopako u načinu na koji sam je
dobio. U početku sam se malo igrao njome, pa je i sad ponekad izvadim iz sefa
i gledam je malo. Ali to je sve, nemam ni centa za trošak.
– Mora da je krivotvorena – reče Ohls suho – samo što nikad ne krivotvore
tako velike. I što si htio reći cijelom tom serenadom?
– Ništa. Rekao sam ti samo da sam romantik.
– Čuo sam. I da time ne zaradiš ni centa. I to sam čuo.
– Ali ja uvijek mogu reći pajkanu da ide do đavola. Idi do đavola, Bernie!
– Ne bi ti mene slao do đavola da si mi tamo u stražnjoj sobi pred
reflektorima, drugarčino.
– Možda dođemo i do toga jednog dana.
Otišao je do vrata i otvorio ih. – Znaš što, dečko? Misliš da si lukavac, ali ti
si samo budala. Samo prozirna sjena na zidu. Već sam dvadeset godina pajkan
i nitko me nije prešao. Znam kad me netko pravi budalom i znam kad mi taj
netko ne kaže sve. Takav lukavac ne prijeđe nikoga osim sebe. Samo ti mene
slušaj, stari, znam ja to.
Zalupio je vratima. Koraci su mu odzvanjali hodnikom. Još sam ih čuo kad
je zazvonio telefon na stolu. Glas reče jasnim, službenim tonom:
– New York zove Philipa Marlowa.
– Na telefonu.
– Hvala, samo trenutak molim, gospodine Marlowe. Ovdje je stranka za vas.
Drugi glas sam poznavao. – Ovdje Howard Spencer– Saznali smo za
Rogera Wadea. Prilično težak udarac za vas. Ne znamo još sve pojedinosti, ali
čini se da je i vaše ime upetljano u to.
– Bio sam tamo kad se to dogodilo. Napio se i ustrijelio. Gospođa je došla
nešto kasnije. Posluge nije bilo kod kuće, ima četvrtkom slobodan dan.
– Bili ste sami s njim?
– Nisam bio s njim. Bio sam pred kućom, šetkajući i čekajući da mu dođe
žena.
– Jasno mi je. No pretpostavljam da će biti istrage.
– Već je sve gotovo, gospodine Spencer. Samoubojstvo. I gotovo ništa
publiciteta.
– Doista? Baš čudno – nije mi zvučao previše razočarano, više mi se činio
zbunjenim i iznenađenim. – Bio je prilično poznat. Mislio sam... no, nije više
važno što sam mislio. Pretpostavljam da je najbolje ako dođem tamo, samo ne
mogu prije kraja tjedna. Poslat ću brzojav gospođi Wade. Možda joj u čemu
mogu pomoći, a radi se i o knjizi. Držim da je skoro gotova i da bih mogao
naći nekoga da je završi. Čini se da ste vi ipak preuzeli onaj posao.
– Ne. Iako me je i on sam molio. Rekao sam mu jasno i glasno da ga ja ne
mogu spriječiti da pije.
– Očito niste ni pokušali.
 – Slušajte, Spencer, nemate ni najmanjeg pojma o situaciji. Zašto ne
pričekate da nešto saznate prije nego što skačete na zaključke? Iako ne kažem
da se i ja ne osjećam pomalo krivim. Valjda je to neizbježno kad se dogodi
tako nešto dok si u blizini.
– Sigurno – reče. – Oprostite što sam vas obijedio. To je bilo baš nespretno.
Da li Eileen Wade ostaje u toj kući, znate li možda?
– Ne bih znao, gospodine Spencer. Zašto ne biste jednostavno telefonirali
njoj?
– Teško da bi sada htjela i s kim razgovarati – reče on polako.
– Zašto ne? Govorila je već s istražiteljem uzroka smrti, i to ne trepnuvši
okom.
Pročistio je glas. – Ne činite mi se puni suosjećanja.
– Roger Wade je mrtav, Spencer. Bio je s jedne strane gad, a s druge možda
genijalac. Nije na meni da prosuđujem. Bio je egoistična pijandura i mrzio je
sam sebe. Zadao mi je mnogo problema, a na kraju i mnogo jada. Za kojeg bih
đavola onda suosjećao?
– Govorio sam o gospođi Wade – reče on kratko. – I ja.
– Telefonirat ću vam kad stignem tamo – reče odsječno. – Do viđenja.
Spustio je slušalicu. Spustio sam i ja. Neko sam vrijeme još buljio u telefon,
ne pomaknuvši se. Onda uzeh sa stola telefonski imenik i potražih jedan broj.
 40
Telefonirao sam u ured Sewella Endicotta. Rekoše mi da je na sudu i da
neće biti slobodan sve do kasno popodne. Bih li htio ostaviti svoje ime? Ne
bih.
Okrenuo sam broj lokala Mendyja Menendeza u Stripu. Ove se godine lokal
zove „El Tapado”, nije loš naziv. Na američkom engleskom to, među ostalim,
znači i zakopano blago. Nekad je imao i druge nazive, mnogo drugih. Jedne mu
je godine naziv bio samo plavi neonski broj na praznom visokom zidu
okrenutom na jug, prema Stripu, s poleđinom prema brdu, a s jedne je strane
oko njega zavijao prilazni put udaljavajući se od ceste. Vrlo ekskluzivno. O
lokalu nije nitko znao mnogo, osim pajkana iz Odjela za suzbijanje nemorala,
gangstera, i ljudi koji su mogli odvojiti trideset zelembaća za dobru večeru, a u
velikoj mirnoj prostoriji na katu svaki iznos do pedeset hiljadarki.
Javila se ženska koja nije imala pojma ni o čemu. Zatim sam dobio šefa s
meksičkim naglaskom.
– Želite govoriti s misterom Menendezom? Tko zove?
– Bez imena, amigo. Privatna stvar.
– Un momenta, por favor.
Bilo je to podulje čekanje. Onda sam dobio nekog teškog tipa. Zvučalo je
kao da govori iz oklopljenog automobila. A možda je taj oklop bio njegovo
lice.
– Da čujem. Tko ga treba?
– Ime mi je Marlowe.
– Koji Marlowe?
– Je li to Chick Agostino?
– Ne nije Chick. Hajde daj lozinku!
– Frigaj se! Začuo se kikot.
– Ostani na vezi.
Napokon je drugi, poznati glas rekao: – Halo, niškoristi! Što ima novo kod
tebe?
– Sam si?
– Možeš govoriti, zgubidane. Pripremam točku za predstavu.
– Mogao bi si, na primjer, prerezati vrat. – A kako bih onda ponovio točku?
Nasmijao sam se. Nasmijao se. – Jesi li vrijedan? – upitao je.
– Zar nisi čuo? Sprijateljio sam se sa još jednim tipom koji se ubio. Počet
će me zvati „Poljubac smrti”
 – Baš smiješno, ha?
– Ne, nije smiješno. Osim toga bio sam na čaju kod Harlana Pottera.
– Krasno. Ja nikad ne pijem čaj.
– Rekao je za tebe da ćeš biti ljubazan sa mnom.
– Nikad nisam sreo tog tipa i to ne namjeravam.
– Taj baca veliku sjenu. Želim samo malu informaciju, Mendy. Tiče se Paula
Marstona.
– Nikad čuo o njemu.
– Prebrzo si to rekao. Paul Marston je ime kojim se Terry Lennox služio
neko vrijeme u New Yorku prije nego što je došao na zapad.
– I?
– Njegove otiske su provjerili u kartoteci FBI. Nikakvih podataka. To znači
da nije služio vojsku.
– I?
– Moram li ti to nacrtati, dakle, ili je sve što si mi nadrobio o onom jarku
samo mućak, ili se to dogodilo negdje drugdje?
– Nisam rekao gdje se dogodilo, zgubidane. Prihvati ljubazan savjet i
zaboravi sve. Rekao sam ti već da ne diraš u to.
– Oh, jasno! Učinim li nešto što ti se ne sviđa, odmah ću zaplivati prema
Catalini s tramvajem na leđima. Nemoj me pokušavati uplašiti, Mendy. Već
sam bio pred javnim tužilaštvom. Jesi li ikada bio u Engleskoj?
– Budi pažljiv, niškoristi, svašta se događa. Svašta se događa i tako velikim
moćnim momcima kao što je Veliki Willie Magoon. Pogledaj u večernje
novine.
– Hoću, kad ti kažeš. Možda je i moja slika tamo. Što je to bilo s
Magoonom?
– Kao što rekoh, svašta se događa. Znam o tome samo ono što sam pročitao.
Piše da se Magoon sukobio sa četiri momka čiji auto ima tablicu Nevade. Bio
je parkiran baš pred njegovom kućom. Registarska tablica Nevade, ali brojevi
veliki, kakvih tamo nema. Mora da se radilo o nekoj šali. Samo što Magoonu
nije nimalo do smijeha, ima obje ruke u gipsu, čeljust na tri mjesta učvršćenu
žicom i jednu nogu mu istežu utezima. Magoon nije više strah i trepet. Moglo
bi se i tebi dogoditi nešto takvo.
– Nagazio te je, ha? Vidio sam kako je pred „Victorom” tresnuo tvog Chicka
u zid. Da telefoniram prijatelju u šerifovu uredu i to mu ispričam?
– Samo daj, niškoristi – izgovori on vrlo polako. – Samo ti daj, učini to.
– I da mu spomenem kako sam baš tada popio nešto sa kćeri Harlana
Pottera. Poprilično tvrd dokaz, ne čini li ti se? Ili misliš i nju spremiti u gips?
– Slušaj me pažljivo, niškoristi...
– Jesi li bio u Engleskoj, Mendy? Ti i Randy Starr i Paul Marston ili Terry
Lennox, kako se već zvao? Jesi li imao kada neki mutan poslić u Sohou, pa si
onda kad je postalo vruće smislio kako bi vojska bila dobra hladovina dok se
stvar ne slegne?
– Budi na vezi.
Bio sam. Nije se dogodilo ništa osim što sam čekao toliko da mi se već
umorila ruka. Premjestili slušalicu u drugu ruku. Napokon se opet javio.
– Sad me dobro slušaj, Marlowe. Samo ti uskrsavaj Lennoxov slučaj i bit
ćeš gotov. Terry je bio moj drugar, i ja imam nekih osjećaja. Imaš ih i ti. Samo
ću ti neke stvari reći. Ovo. Bila je to četa komandosa. Britanska. Dogodilo se
to u Norveškoj, na jednom od mnogih otoka uz obalu. Ima ih tamo na milijune.
Studeni 1942. godine. I da li bi sada već jedanput legao i pustio taj svoj
izmučeni mozak da se odmara?
– Hvala, Mendy. Učinit ću tako tvoja je tajna sigurna kod mene. Nikome je
neću reći, samo nekim svojim znancima.
– Kupi si novine, niškoristi. Pročitaj i zapamti. Veliki glavonja Willie
Magoon. Napadnut pred vlastitom kućom. Dečko, kako li je on bio iznenađen
kad se probudio iz narkoze!
Zaklopio je slušalicu. Otišao sam dolje i kupio novine u kojima je bilo
upravo ono što je Menendez rekao. Velika slika Velikog Williea Magoona u
bolničkom krevetu. Vidjelo mu se pol lica i jedno oko. Sve je drugo bilo u
zavojima. Ozljede teške, ali ne kritične. Momci su bili vrlo pažljivi. Htjeli su
da ostane živ. Ipak se radi o policajcu, na kraju krajeva. U našem gradu
gangsteri ne ubijaju pajkane. To oni prepuštaju maloljetnicima. A živ policajac
koji je prošao kroz stroj za mljevenje mesa, taj je još bolja reklamna poruka.
Kad se oporavi, on se vrati na posao. Ali od tada pa nadalje nešto nedostaje,
onaj posljednji centimetar palice koji mijenja sve. On je živa pouka da nije
dobro ako previše pritisneš gadove, pogotovu ako si u Odjeljenju za borbu
protiv nemorala, a jedeš u najboljim lokalima i voziš se u „cadillacu”.
Sjedio sam tako neko vrijeme i razmišljao, a onda okrenuh broj organizacije
Carne. Nije bilo Georgea Petersa. Ostavih ime i poruku da je hitno. Vratit će
se oko šest.
Odoh u holiwudsku javnu knjižnicu i potražih u kartoteci ono što trebam, ali
nisam našao. Onda se vratih u svoj „olds” i odvezoh se u glavnu knjižnicu.
Tamo sam to našao u malešnoj crveno uvezanoj knjižici izdanoj u Engleskoj.
Prepisao sam što sam htio iz nje i odvezao se kući. Opet sam telefonirao u
organizaciju Carne. Petersa još nije bilo, pa sam zamolio curu kod telefona, da
mu kaže neka mi telefonira kući.
Raširio sam šahovsku ploču na stoliću za kavu i postavio problem koji
nazivaju „sfinga”. Otisnut je na koricama knjige o šahu od Blackbourna,
engleskog šahovskog čarobnjaka, vjerojatno najdinamičnijeg šahista od svih
koliko ih je bilo, iako ni on ne bi mogao ovladati ni najjednostavnijim
problemom šaha koji sad igraju u hladnom ratu. Šahovski problemi rijetko kad
imaju više od četiri ili pet poteza. Ako ih imaju više, teškoće pri rješavanju
rastu geometrijski. Problem sa jedanaest poteza je prava tortura.
Ponekad, vrlo rijetko, kad se osjećam dovoljno loše, onda ga postavim i
pokušavam doći do rješenja. To je lijep i miran način da pošašaviš. Nikad ne
vrištiš, ali si vrlo blizu toga.
George Peters mi je telefonirao u pet i četrdeset. Izmijenili smo pozdrave i
ljubaznosti.
– Opet si u gužvi, kao što vidim – reče veselo. – Zašto ne bi pokušao s
nekim mirnijim poslom, recimo s balzamiranjem.
– Predugo bi trajalo da naučim. Čujte, htio bih postati klijent vaše agencije,
ako nije preskupo.
– Ovisi o tome što želite da učinimo, stari. I trebali biste govoriti s
Carneom.
– Ne.
– Dobro, recite meni.
– Ima tamo u Londonu puno momaka kao što sam ja, ali ne razlikujem ih
jednog od drugog. Zovu ih istražnim agentima. Organizacija Came ima s njima
zasigurno neke veze. Da sam izaberem nekog, bilo bi to nasumce i mogao bih
se nasanjkati. Trebam neke informacije do kojih je lako doći, ali trebam ih
hitno. Prije kraja tjedna.
– Recite.
– Želim saznati nešto o vojnoj službi Terryja Lennoxa ili Paula Marstona,
već prema tome koje je ime upotrijebio. Bio je tamo u komandosima.
Zarobljen je kad je ranjen pri napadu na neki norveški otok. Htio bih znati koja
ga je komanda tamo poslala i što je poslije bilo s njim. U vojnoj kartoteci
Ministarstva rata zacijelo je sve zapisano. To nisu tajni podaci, barem tako
mislim. Može se reći da se radi o ispitivanju zbog nekog nasljedstva.
– Za to ne treba detektiv. To bi moglo i direktno. Pišite ministarstvu.
– Pustite to, George. Možda bi za tri mjeseca stigao odgovor, ali ja ga
trebam za pet dana.
– Vaša zamisao, drugar. Još nešto?
– Ima još nešto. Tamo imaju sve važne dokumente pohranjene u zgradi koja
se zove Somerset House. Rado bih saznao ima li tamo nešto o njemu,
dokumenti o rođenju, vjenčanju, državljanstvu, bilo što od toga.
– Zašto?
– Što znači taj zašto? Ja plaćam.
– Pretpostavimo da nema ničega.
– Onda sam zabasao. Ali ako ima, želim ovjerenu kopiju svega što vaš
momak izvuče od dokumenata. Koliko ćete me oguliti?
– Moram pitati Carnea. Možda vas nogira. Ne volimo publicitet kao što je
vaš. Ako mi ipak dopusti da preuzmem, i ako obećate da nećete spominjati
nikakve veze, rekao bih da to neće stajati manje od trista zelembaća. Oni
tipovi s one strane mora ne stoje dobro prema dolaru. Mogu nam nabiti deset
gvineja, što je manje od trideset dolarčića. K tome još idu svi izdaci koje će
imati. Recimo, ukupno pedeset dolara. Pa onda još Carne koji ne otvara
kartoteku za manje od dvjesta i pedeset.
– S profesionalnim popustom.
– Ha, ha! Nije on nikad čuo za njega.
– Javite mi, George. Jeste li za večeru?
– Kod Romanoffa?
– U redu – promrmljao sam – ako dobijem stol, u što sumnjam.
– Možemo dobiti Carneov stol. Slučajno znam da će danas večerati drugdje.
On je stalan gost kod Romanoffa. To se plaća iz fonda. Carne je veliki
glavonja u ovom gradu.
– Aha, jasno! Poznajem jednog, osobno ga poznajem, koji bi Carnea mogao
otpuhnuti malim prstom.
– Krasno, dečko. Uvijek sam znao da ćeš se popeti iz jarka. Vidimo se oko
sedam u baru kod Romanoffa. Kaži glavnome da čekaš pukovnika Carnea.
Očistit će oko tebe prostor tako da te nikakva spisateljska ili televizijska
gamad neće gurkati laktovima.
– Do viđenja u sedam! – rekoh.
Spustili smo slušalice i ja se vratih šahovskoj ploči. Ali „sfinga” me nekako
nije više zanimala. Za neko vrijeme Peters mi je opet telefonirao i rekao da
Carne nije protiv posla, ali samo ako ne spominjem ime agencije u vezi s bilo
kojim svojim problemom. Peters mi reče da će odmah noćnom poštom poslati
pismo u London.
 41
Sljedećeg petka ujutro telefonirao mi je Howard Spencer. Nalazio se u
„Ritz-Beverleyu” i predložio da dođem u bar na piće.
– Bit će bolje da se nađemo u vašoj sobi – rekoh.
– Dobro, ako biste radije tako. Soba 828. Upravo sam govorio s Eileen
Wade. Čini mi se nekako rezigniranom. Pročitala je rukopis koji je Roger
ostavio i kaže da joj se čini kako će ga biti lako završiti. Knjiga će biti znatno
kraća nego prijašnje njegove, ali je zato reklama veća. Vjerojatno vam se čini
kako smo bezdušni mi izdavači. Eileen će biti cijelo popodne kod kuće.
Naravno, želi me vidjeti, a i ja nju.
– Bit ću kod vas za pol sata, gospodine Spencer.
Imao je lijep apartman na zapadnoj strani hotela. Salon je bio prostran, s
velikim prozorima koji su se otvarali na uski balkon ograđen željeznom
ogradom. Namještaj je bio udoban, tapeciran čvrstim materijalom, s izbečenim
cvjetnim uzorkom i to je, zajedno sa sagom ukrašenim cvjetnim ornamentima,
stvaralo starinski ugođaj, osim što je sve kamo biste mogli spustiti čašu bilo
prekriveno zaštitnim staklom i što je bilo uokolo razasuto barem devetnaest
pepeljara. Hotelska soba prilično dobro pokazuje ponašanje i manire gostiju.
„Ritz-Beverley” očito nije od svojih gostiju očekivao nikakve manire. Spencer
mi stisnu ruku.
– Sjednite – reče. – Što ćete popiti?
– Bilo šta ili ništa. Ne moram baš nešto piti.
– Ja bih čašu amontilada. Kalifornija je slaba za piće ljeti. U New Yorku
možeš popiti četiri puta više za upola manji mamurluk.
– Ja ću viski od raži.
Otišao je do telefona i naručio. Zatim sjedne na jedan od ukrašenih
naslonjača, skine naočale bez okvira i očisti ih maramicom. Zatim ih opet
natakne, brižljivo namjesti i pogleda me.
– Čini mi se da vas nešto muči. Zato ste htjeli da se nađemo ovdje umjesto u
baru.
– Odvest ću vas u Idle Valley. I ja bih želio vidjeti gospođu Wade.
Izgledao je pomalo uznemiren. – Nisam siguran da ona želi vidjeti vas.
– Znam da ne želi. Unutra mogu ući s vašom ulaznicom.
– To baš ne bi bilo nimalo diplomatski od mene, zar ne?
– Ona vam je rekla da me ne želi vidjeti?
– Ne baš tim riječima – rekao je pročistivši grlo. – Imam dojam da ona vas
krivi za Rogerovu smrt.
– Aha! Upravo je tako i rekla šerifovu pomoćniku koji je došao ono
poslijepodne kad je Roger umro. Vjerojatno je tako rekla i poručniku šorifova
Odjela za umorstva koji je vodio istragu. Mrtvozorniku ipak nije to rekla.
Naslonio se polako prstom češkajući po dlanu. Bio je to samo rad živaca.
– Kakva korist od toga što biste je vidjeli, Marlowe. Za nju je ono bio
užasan događaj. Vjerojatno joj se cijeli život čini u posljednje vrijeme
užasnim. Zašto biste htjeli da to još jednom preživljava?) Namjeravate je
uvjeriti da niste ništa propustili?
– Ona je rekla šerifovu pomoćniku da sam ga ja ubio.
– Vjerojatno to nije doslovno tako mislila. Inače... Zazvoni na vratima.
Ustao je, otišao do njih i otvorio. Sobar unese piće i postavi ga na stol s
gestom kao da je donio večeru od sedam jela. Spencer potpiše ček i da mu
napojnicu. Momak ode. Spencer uze svoju čašu šerija i odmakne se kao da mi
ne želi ponuditi piće. Ostavih svoju čašu gdje je bila.
– Što inače? – upitah ga.
– Inače bi to sigurno rekla mrtvozorniku, zar nije tako? – mrštio se prema
meni. – Mislim da pričamo gluposti. Zašto ste me htjeli vidjeti?
– Vi ste htjeli vidjeti mene.
– Samo zbog toga – reče hladno – što ste onda kad sam s vama razgovarao
iz New Yorka rekli da prebrzo stvaram zaključke. Zbog toga sam mislio da mi
imate nešto objasniti. Pa, što je to?
– Objasnit ću pred gospođom Wade.
– Ne sviđa mi se to. Bolje da sami dogovorite sastanak. Ja vrlo poštujem
gospođu Eileen Wade. Kao poslovan čovjek htio bih spasiti Rogerovo djelo,
ako bude išlo. Ako Eileen osjeća prema vama to što sugerirate, ne bih htio biti
onaj preko kojeg ćete ući u njezinu kuću. Budite toliko razumni.
– To je u redu – rekoh. – Zaboravite. Mogu je vidjeti bez problema. Samo
sam mislio kako bi bilo bolje da razgovoru prisustvuje neki svjedok.
– Zašto svjedok? – upita naglo, gotovo skočivši.
– Čut ćete pred njom ili nećete uopće čuti ništa.
– Onda neću čuti ništa.
Ustao sam. – Vjerojatno ste u pravu, Spencer. Vama je prije svega stalo do
Wadeove knjige, ako je možete upotrijebiti. I stalo vam je do toga da budete
ugodan momak. Sve same pohvalne ambicije. Ja nemani takvih, uopće. Želim
vam sve najbolje. I zbogom!
On odjednom ustade i krene prema meni. – Samo malo, Marlowe. Ne znam
što smjerate, ali mi se čini da ste čvrsto zagrizli. Ima li neke tajne oko smrti
Rogera Wadea?
– Nikakve tajne. Ustrijeljen je u glavu iz webleya. Zar niste vidjeli izvještaj
istrage?
– Naravno da jesam. – Sad je stajao sasvim uz mene i očito je bio
uznemiren.
– Vidio sam sve što je bilo u novinama na istoku – reče – a nekoliko dana
zatim pročitao sam i kompletniji izvještaj iz ovdašnjih novina. Bio je sam u
kući, iako vi niste bili daleko. Nije bilo posluge, ni Candyja ni kuharice.
Eileen je bila u kupnji po gradu i došla je kući ubrzo nakon što se to dogodilo.
U trenutku kad se dogodilo, jaka buka motornog čamca je zaglušila pucanj,
tako da ga vi niste čuli.
– Upravo tako – rekoh. – Zatim je motorni čamac otplovio i ja sam se s
obale jezera vratio u kuću, čuo sam zvono na vratima i otvorio Eileeni Wade
koja je zaboravila ključeve. Roger je već bio mrtav. Zavirila je s praga u
njegovu sobu i misleći da spava na kauču, otišla u kuhinju da priredi čaj.
Uskoro zatim otišao sam i ja u radnu sobu i osjetivši da se ne čuje disanje,
ustanovio zbog čega. Tada sam pozvao policiju.
– Ne vidim nikakve tame – reče Spencer mirno, glasom iz kojeg je nestala
sva oštrina – Pištolj je bio Rogerov i samo tjedan dana prije toga on je iz
njega pucao u spavaćoj sobi. Tada ste zatekli Eileen kako se bori s njim da mu
ga otme iz ruke. Njegovo duševno stanje, ponašanje, utučenost zbog knjige, sve
se to skupilo.
– Rekla vam je da je rukopis dobar. Zašto bi bio utučen?
– To je samo njezino mišljenje, znate. Možda je zapravo vrlo loš. Ili se
njemu činio gorim nego što jest. Nastavite dalje. Nisam budala. Osjećam da
ima još nešto.
– Detektiv Odjela za umorstva, koji je istraživao slučaj, moj je stari
prijatelj. On je buldog i lovački pas i stari mudri pajkan. Neke mu se stvari ne
sviđaju. Zašto Roger nije ostavio nikakvu poruku, a uvijek je manijačno pisao?
Zašto bi se ubio tako da ga nađe žena? Zašto mu je bilo stalo do toga da ja ne
čujem pucanj? Zašto je ona zaboravila ključeve tako da je morala zvoniti?
Zašto ga je ostavila samog na dan kad je posluga bila slobodna? Ne zaboravite
i to da je rekla kako nije znala da sam ja tamo. Ako je znala, brišemo
posljednja dva pitanja.
– Moj bože – zacvili Spencer – zar želite reći da taj prokleti ludi pajkan
sumnjiči Eileen?
 – Mogao bi, kad bi doznao motiv.
– To je smiješno. Zašto ne bi posumnjao u vas? Imali ste cijelo popodne na
raspolaganju. A ona je imala samo nekoliko minuta za vrijeme kojih bi to
mogla učiniti, i još je zaboravila ključeve od kuće.
– Kakav bih ja mogao imati motiv?
Ispružio je ruku, zgrabio moj viski i odjednom ga progutao. Pažljivo je
odložio čašu, izvadio maramicu i obrisao usne i prste, štoje je smočila orošena
čaša. Spremio je natrag maramicu. Zurio je u mene.
– Istraga još traje?
– Ne bih znao reći. Nešto je već gotovo. Sada već znaju da li je popio
dovoljno pića da bude sasvim bez svijesti. Ako je tako, moglo bi biti
problema.
– I vi želite govoriti s njom – reče polagano. – I to u prisutnosti svjedoka?
– Tako je.
– To za mene znači samo jedno od dvoje, Marlowe. Ili ste vi gadno
uplašeni, ili mislite da bi ona morala biti uplašena.
Kimnuo sam.
– Koje od toga? – upita on žalosno.
– Ja nisam uplašen.
Pogledao je na sat i rekao: – Uzdam se u Boga da ste vi ludi.
Šutke smo gledali jedan u drugoga.
 42
U Coldivater Canyonu je postalo vruće. Kad smo došli na vrh i skrenuli
prema dolini San Fernardu sve je bilo zagušljivo i užareno. Bacih pogled
prema Spenceru. Imao je na sebi prsluk, ali ga vrućina nije uopće zabrinjavala.
Nešto mu se drugo sad motalo po glavi i to ga je više mučilo. Gledao je ravno
preda se kroz prednje staklo i nije ništa govorio. U dolini je bio debeo sloj
magle, tik uz thx. Odozgo je izgledala kao sasvim obična maglica, ali kad smo
zaronili u nju Spencer se trgao iz šutnje.
– Zaboga, mislio sam da južna Kalifornija ima neku drugu klimu – reče. –
Što to rade, spaljuju stare automobilske gume?
– U Idle Valleyu će biti sasvim dobro – utješio sam ga.
– Tamo pirka vjetrić s oceana i imaju ugodnu klimu.
– Drago mi je da imaju još nešto osim pijanica – reče.
– Prema onome što sam vidio kod ovdašnjih ljudi u bogatim predgrađima
mislim da je Roger Wade učinio tragičnu pogrešku kad je došao živjeti ovamo.
Pisac treba stimulaciju, ali ne onu kojima pune boce. A ovdje nema ničega,
samo silan mamurluk. Govorim o onima s vrha društvene ljestvice, naravno.
Skrenuo sam i polako vozio prašnim odvojkom do prilaza u Idle Valley, a
kad smo uskoro došli na asfalt već se osjećao morski zrak, pirkao je kroz
razmaknuta brda na drugom kraju jezera.
Visoki raspršivači vode vrtjeli su se nad velikim, pokošenim travnjacima,
voda je šumeći padala na travu. Većina dobro stojećih ljudi sada nije kod
kuće. To se može vidjeti pa izgledu kuća i po tome što je vrtlarov kombi
parkiran usred prilaza.
Onda smo stigli do Wadeove kuće, skrenuo sam i parkirao iza Eileenina
„jaguara”. Spencer iziđe iz auta i ukočeno otkorača po pločicama do stupova
pred kućom. Tek što je pozvonio, vrata su se otvorila. Tamo je stajao Candy u
bijelom kaputiću, lijepa tamnoputnog lica i jetkih crnih očiju. Sve je bilo u
uobičajenom redu.
Spencer stupi unutra. Candy mi dobaci hitar pogled i zatvori mi vrata
upravo pred nosom. Pričekao sam i nije se dogodilo ništa. Onda sam,
naslonivši se na zvono, osluškivao zvonjenje. Vrata se otvoriše širom i Candy
zareži na mene.
– Briši! Nestani. Želiš li da dobiješ nožem u želudac?
– Došao sam da vidim gospođu Wade.
– Nimalo te nije željna.
 – Makni mi se s puta, seljo. Imam posla.
– Candy! – to je odjeknuo njezin glas. Oštar.
Još režeći na mene, on se okrene i ode u kuhinju. Uđoh i zatvomi vrata.
Stajala je kraj jednog od kauča, a Spencer uz nju. Izgedala je kao milijunčić. U
bijelim hlačama s vrlo visokim pojasom i bijeloj sportskoj košulji kratkih
rukava, a ljubičasti rupčić virio joj je iz džepa na lijevoj dojci.
– Candy se u poslednje vrijeme počeo vrlo diktatorski ponašati – reče ona
Spenceru. – Baš mi je drago da vas vidim, Howarde. Lijepo od vas što ste
došli ovamo, iako je daleko. Samo nisam znala da ćete nekoga dovesti sa
sobom.
– Marlowe je dovezao mene – reče Spencer. – I on vas je htio vidjeti.
– Ne mogu zamisliti zbog čega – rekla je hladno. Napokon me ipak
pogledala, ali ne baš tako kao da sam joj nedostajao.
– Dakle? – upitala me.
– To će vam oduzeti nešto vremena – rekoh.
Ona polako sjedne. Sjedoh i ja na drugi kauč, nasuprot njoj. Spencer se
mrštio. Skinuo je naočale i čistio ih. Pri tome se mogao lakše i prirodnije
mrštiti. Onda je sjeo na drugi kraj istoga kauča.
– Bila sam uvjerena da ćete doći na vrijeme za ručak – osmjehnu se ona
Spenceru.
– Ne danas, hvala.
– Ne? Dakle, dobro ako ste previše zaposleni. Sada biste željeli samo
pogledati rukopis, valjda.
– Ako mogu.
– Razumije se. Candy! Oh, već je otišao. Na stolu je u Rogerovoj radnoj
sobi. Idem po njega.
Spencer ustane. – Bih li ga mogao ja sam uzeti? Ne čekajući odgovor, on
krene iz sobe. Kad je bio tri metra iza nje, zastane i uputi mi značajan pogled.
Onda krene dalje. Ja sam sjedio i čekao sve dok ona nije okrenula glavu i
uprla mi u oči hladan, bezličan pogled.
– Zašto ste htjeli da me vidite? – upita odsječno.
– Zbog svega i svačega. Vidim da opet nosite onaj privjesak.
– Često ga nosim. Nekad davno dao mi ga je vrlo drag prijatelj.
– Aha! Već ste mi pričali. To je neki britanski vojnički znak, nije li?
Podigla ga je na kraju tankog lančića. – Ovo je draguljarska reprodukcija.
Manja je od originala, a izrađena od zlata i emajla.
Spencer se vratio u sobu i opet sjeo na isto mjesto, položivši debeo snop
žutog papira pred sebe u kut stolića. Promatrao ga je zamišljeno, a onda
usmjerio pogled u Eileen.
–– Mogu li privjesak detaljnije pogledati? – upitao sam je. Okrenula je
lančić da bi ga mogla otkopčati. Dala mi je privjesak, zapravo spustila mi ga u
ruku. Onda me radoznalo pogledala, prekriživši ruke.
– Zašto vas to tako zanima? – upitala je i dodala: – To je znak teritorijalne
regimente zvane Majstori strijelci. Čovjek koji mi je to dao uskoro je zatim
nestao. Na Andalsnesu u Norveškoj u proljeće one užasne 1940. godine, –
osmjehnula se i brzo odmahnula rukom. – Bio je zaljubljen u mene.
– Eileen je bila u Londonu cijelo vrijeme rata – reče Spencer praznim
glasom. – Nije mogla odande.
Pogledala je dolje, a onda podigla glavu i naši su se pogledi sudarili. – Bilo
je to vrlo davno – reče ona. – I bio je rat. Čudne su se stvari događaje.
– Bilo je tu i nešto važnije od toga, gospođo Wade. Vjerojatno ste zaboravili
koliko ste mi rekli o njemu. „Divlja tajanstvena, čudesna ljubav koja se
događa samo jednom” sad citiram vas. Na neki ste način još i sad zaljubljeni u
njega. Baš je to zgodno što imam iste inicijale. Smatram da je i to djelovalo da
ste odabrali baš mene.
– Njegovo ime nije uopće nalik na vaše – reče ledeno. – I on je mrtav,
mrtav, mrtav.
Pružih privjesak Spenceru. Uzeo ga je nerado, oklijevajući.
– Već sam ga vidio – promrmljao je.
– Provjerite me dok ga opisujem – rekoh: – Širok bodež od bijelog emajla
obrubljen zlatom uperen je nadolje, a oštrica se sprijeda ukrštava s parom
Uzdignutih modrih krila. Iza šiljka bodeža je svitak s natpisom. Na svitku su
riječi: SMJELOST POBJEĐUJE.
– Izgleda tako – reče Spencer. – A zašto bi to bilo važno?
– Ona kaže da je to znak Majstora strijelaca, kopnene jedinice. Kaže da joj
ga je dao netko tko je bio u toj formaciji i nestao u borbi Britanaca u
Norveškoj kod Andalsnesa 1940. godine u proljeće.
Pjižljivo su me slušali. Spencer me napeto gledao. Nisam govorio tek tako,
u vjetar, i on je to znao. I Eileen je to znala. Njene svijetle obrve mrštile su se
od zbunjenosti koja je možda bila i iskrena. Uz to je bila i neprijazna.
– Ovo je znak kojeg su nosili na rukavu – nastavio sam.
– Znak je nastao tek kad su Majstori strijelci dodani ili pridruženi, ili koji je
već pravi izraz, specijalnim zrakoplovnim formacijama. Ali oni su prije toga
bili u teritorijalnoj pješačkoj regimenti. Tako da taj znak nije uopće postojao
sve do 1947. Zato ga nitko nije mogao dati gospođi Wade 1940. godine. Osim
toga, Majstori strijelci nisu se 1940. nalazili na Andalsnesu u Norveškoj.
Tamo su bili Šumari Shenvooda i lajkasterske čete. Oni su bili tamo, da. Ali
nikako Majstori strijelci. Postajem li neugodan?
Spencer položi privjesak na stolić i polako ga gurne, tako da dođe pred
Eileen. Ništa nije rekao.
– Smatrate li da ja ne znam? – upita me Eileen oholo.
– A smatrate li vi da britansko ministarstvo rata ne zna? – upitah je isto tako.
– Očito mora da je neka pogreška – reče Spencer pdrugljivo.
Naglo sam se okrenuo i pogledao ga mrko. – Mogli bismo to i tako nazvati.
– A mogli biste i mene nazvati lažijivicom – ledeno Je rekla Eileen Wade. –
Nisarn nikad poznavala čovjeka po imenu Paul Marston, nikad ga nisam
voljela, ni on mene. Nikad mi nije dao reprodukciju svoje regimentske značke,
nikad nije nestao u akciji, nije uopće nikada ni postojao. Znak sam kupila
sama, u nekoj trgovini u New Vorku koja je specijalizirana za uvoz britanskih
luksuzarija, kao što su kožni predmeti, rukom rađene cipele, vojničke i školske
kravate, kaputići za kriket, drangulije s grbovima i tako dalje. Da li bi vas
ovakvo objašnjenje zadovoljilo, gospodine Marlowe?
– Drugi dio bi. Ali ne i prvi. Bez sumnje vam je netko rekao da je to znak
Majstora strijelaca zaboravivši vam pri tom spomenuti od kada, i sve ostalo o
tome, a možda nije ni znao. Ali vi ste ipak poznavali Paula Marstona i on je
doista služio u toj regimenti i zaista je nestao u akciji u Norveškoj. Samo to
nije bilo godine 1940, gospođo Wade. Dogodilo se to 1942, a, on je tada bio u
komandosima. I to nije bilo u Andalsnesu, nego na jednom otočiću uz obalu,
gdje su se komandosi borili poslije diverzije.
– Ne vidim čemu neprijateljstvo zbog toga – reče Spencer glasom
rukovodioca. Sad se igrao žutim listovima koji su bili pred njim. Nisam znao
da li pokušava smiriti situaciju ili je uistinu bijesan. Uzeo je u ruku hrpu žutog
papira i odvagnuo je.
– Kupujete to na kile? – upitah ga.
Trgnuo se zbunjeno, a onda se s mukom jedva malo nasmiješio.
– Eileen je u Londonu proživljavala prilično teške trenutke – reče. –U
sjećanju čovjek lako može sve pomiješati i ,zabraviti.
Izvadih iz džepa presavijeni list papira.
– Sigurno – rekoh. – Pa, čak i to s kim se vjenčao. Ovo je ovjerena kopija
vjenčanog lista. Original je u Caxton Hallu, u registarskom uredu. Datum
vjenčanja, kolovoz 1942. Vjenčali su se Paul Echvard Marston i Eileen
Victoria Sampsell. U neku ruku ima gospođa Wade pravo. Nije postojao
nikakav Paul Edward Marston. Izmislio je to ime, jer bi za vjenčanje morao
imati vojno odobrenje. Sve je to izmislio. U vojsci je imao drugo ime. Imam
sve njegove vojne podatke, još se čudim što ljudi i ne pomišljaju na to da je
sve moguće saznati samo ako pitaš?
Spencer je sada sasvim utihnuo. Naslonio se unatrag i zurio. Ali ne u mene.
Zurio je u Eileen. Ona mu uzvrati pogled onim neodređenim, napola joltolim,
napola zavodljivim smiješkom u kojem su žene tako vješte.
– Ali on je umro, Howard. Davno prije nego što sam srela Rogera. Što ima
u tome važno? Roger je sve znao. Ja sam uvijek upotrebljavala svoje
djevojačko ime. Morala sam i tada zbog okolnosti. Ono je pisalo i u mojem
pasošu. Onda, kad su ga ubili u akciji... – zastala je, polako uzdahnula i pustila
ruku da joj lagano i mekano padne na koljeno. – Sve je bilo gotovo, sve
uništeno, sve izgubljeno?
– Sigurni ste da je Roger znao? – upita je on polako.
– Nešto je znao – rekoh ja. – Ime Paul Marston mu je nešto značilo. Jednom
kad samga upitao, pojavio mu se čudan sjaj u očima. Ali mi nije rekao zašto.
Ignorirajući me, ona odgovori Spenceru.
– Ali, Howard, sigurno da je Roger znao sve. – Sada se Spenceru smješkala
strpljivo, kao da on malo polaganije shvaća. Poznaju one takve trikove.
–– Čemu onda ta laž o datumima? – upita suho Spencer. – Zašto kažete da je
čovjek nestao 1940. godine, ako je to bilo dvije godine kasnije? Zašto nosite
znak koji vam on nije dao i tvrdite da vam ga je dao?
– Možda sam se izgubila u snovima – reče ona nježno. – Ili u morama, da
budem točnija. Mnogo sam prijatelja izgubila u bombardiranjima. Kad bismo u
ono vrijeme rekli do viđenja, trudili smo se da to ne zvuči kao zbogom. Ali
često je to bio oproštaj. A kad bi se oprostili od vojnika, bilo je još gore.
Uvijek stradaju oni najbolji i najdraži.
Nije rekao ništa. Ni ja nisam ništa rekao. Pogledala je u privjesak koji je
ležao pred njom. Uzela ga je i opet zakvačila na lančić oko vrata, a onda se
smireno naslonila?
– Znam, nemam vas pravo preslušavati, Eileen – reče Spencer polagano. –
Zaboravimo to. Marlowe je napuhao sve oko tog znaka i oko vjenčanog listali
tako dalje. Samo me je na trenutak, čini me se, uspio zaprepastiti.
– Gospodin Marlowe – mirno mu je odgovorila – napuhava svaku muhu u
slona. A kad se radi o nečem uistinu velikom, kao na primjer, da se čovjeku
spasi život, onda je on vani, kraj jezera i promatra neki blesavi motorni čamac.
 – I vi, dakle, nikada više niste vidjeli Paula Marstona – rekoh.
– Kako bih mogla kad je mrtav?
– Niste znali da je umro. Nije bilo nikakve obavijesti o njegovoj smrti od
Crvenoga križa. Mogao je biti i zarobljen.
Odjednom je zadrhtala. – U listopadu 1942 – reče polagano – Hitler je
izdao naredbu da sve zarobljene komandose predaju Gestapu. Mislim da svi
znamo što je to znači. Mučenje i bezimenu smrt u nekoj gestapovskoj tamnici. –
Opet je uzdrhtala. Onda se okomila na mene: – Kakav ste vi grozan čovjek!
Želite da sve to opet proživljavam samo da biste me kaznili zbog beznačajne
laži. Zamislite kako bi vam bilo da su nekog koga volite uhvatili onakvi ljudi i
da ste znali što se događa, što će se sigurno dogoditi s njim, ili s njom? Zar je
uistinu tako čudno što sam pokušala izgraditi u sebi neko drukčije sjećanje, pa
makar bilo lažno?
– Treba mi piće – reče Spencer. – Moram nešto smjesta popiti. Ima li što?
Ona pljesnu rukama i Candy se odnekale stvori, kao i obično. Naklonio se
Spenceru.
– Što želite popiti, senor Spencer?
– Jaki scotch i to dosta – reče Spencer.
Candy ode u kut sobe i tamo izvuče bar iz zida. Uzeo je bocu i natočio piće
u čašu. Donijevši je pred Spencera htio je opet otići.
– Candy! – zaustavi ga Eileen mirnim glasom. – Možda bi i gospodin
Marlowe želio neko piće.
On stane i zagleda se u nju, tamnog i ukočenog pogleda?
– Ne, hvala! – rekoh ja. – Ne želim ništa piti.
S uzdahom nalik na rezanje, Candy se okrene i ode. Opet nastade tišina.
Spencer vrati na stolić čašu napola praznu. Pripalivši cigaretu, obratio mi se,
ali ne gledajući uopće u mene.
– Siguran sam da me gospođa Wade ili Candy mogu odvesti autom natrag u
hotel. Ili mogu naručiti taksi. Mislim da ste rekli što ste imali.
Složio sam kopiju vjenčanog lista i spremio je natrag u džep.
– Sigurni ste da tako želite?
– Svi tako želimo.
– Dobro – rekao sam i ustao. – Vjerojatno sam bio glupan kad sam počeo
takvu igru. Kako ste velik i uspješan izdavač i kako imate pamet koja ide uz to,
ako je za to uopće potrebna, već ste zacijelo zaključili da nisam došao amo da
bih se igrao opakog momka. Nisam oživljavao stare priče i trošio pare na
dobivanje podataka zato da bih to onda nekome objesio oko vrata. Nisam
istraživao što je bilo s Faulom Marstonom zato da saznam da li ga je dotukao
Gestapo, niti zato što gospođa Wade nosi krivi znak na privjesku, jer je
pobrkala datume i jer je sklopila s njim jedan od onih ratnih kratkotrajnih
brakova. Kad sam počeo istraživati, nisam ništa od toga znao. Znao sam jedino
njegovo ime. I što mislite, kako sam ga saznao?
– Bez sumnje vam je netko kazao – osorno odgovori Spencer.
– Upravo tako, Spencer. Netko tko ga je poznavao poslije rata u New Yorku
i tko ga je poslije vidio ovdje u Chasenu kako sjedi sa svojom ženom.
– Marston je prilično često prezime. – Rekavši to, Spencer srkne malo
viskija. Okrenuo je glavu na stranu i desna mu se vjeđa malo opustila. Opet
sam sjeo. On nastavi, – Čak i Paul Marston teško da je samo jedan. U
telefonskom imeniku New Yorka ima na primjer devetnaest Howarda
Spencera.
– Aha! A koliko biste rekli da ima Paula Marstona kojima je pola lica
smrskala granata i koji imaju ožiljke i tragove plastične operacije?
Spencerova se usta otvoriše. Teško i duboko je uzdahnuo. Onda izvadi
rupčić i obrisa sljepoočnice.
– Koliko mislite da ima Paula Marstona koji su tom prilikom spasili život
dvojici opasnih kockara što se zovu Mendy Menendez i Randy Starr? Još su
živi i imaju dobro pamćenje. Oni mogu progovoriti kad im se svidi. Čemu to i
dalje držati pod poklopcem, Spencer? Paul Marston i Terry Lennox su jedan te
isti čovjek. To se bez i najmanje sumnje može dokazati.
Nisam očekivao da će itko skočiti metar u zrak i vrisnuti, a nitko i nije. Ali
bila je to tišina rječita kao vrisak, jača od njega. Osjećao sam je. Osjećao sam
je oko sebe, gustu i tvrdu. Mogao sam čuti kako u kuhinji kaplje voda. Čuo sam
izvana mukli udarac novina o tlo, a onda tiho, sve udaljenije zviždukanje
raznosača novina i štropot njegova bicikla.
Osjetih lagani ubod otraga na vratu. Izmaknuh se i okrenuh glavu. Iza mene
je stajao Candy s nožem u ruci. Tamno mu je lice bilo ukočeno i bezizražajno,
ali nešto je bilo u njegovim očima, nešto što još nisam vidlo.
– Umoran si amigo – reče mekano. – Da priredim jedno piće, ha?
– Burbon s ledom, molim – rekoh.
– De pronto, senor.
On sklopi nož, spusti ga u unutrašnji džep bijelog kaputića i ode mekanim
tihim koracima.
Oda tek pogledah Eileen. Sjedila je nagnuvši se naprijed i čvrsto stisnuvši
ruke. Njena pognuta glava zaklanjala je izraz lica, ako ga je uopće imala? Ni
kad je progovorila, glas joj je odzvanjao prazninom kao onaj mehanički glas
koji ti na telefon kaže točno vrijeme i ako ga slušaš i dalje, što ljudi obično ne
čine jer nemaju za to razloga, onda ti cijelo vrijeme izgovara svaku prolazeću
sekundu bez ikakve promjene u intonaciji.
– Vidjela sam ga jedanput, Howard. Samo jedanput. Nisam uopće
progovorila s njim. Niti on sa mnom. Užasno se promijenio. Kosa mu je bila
bijela, a lice... to nije bilo isto lice. Ipak sam ga, naravno, prepoznala i on je,
naravno prepoznao mene. Gledali smo jedno u drugo. To je bilo sve. Onda je
izišao iz sobe i sutradan je napustio njenu kuću. To se dogodilo kod
Loringovih. Vidjela sam njega... i nju. Jednog popodneva, kasnog. I vi ste bili
tamo, Howard. I Roger je bio. Mislim da ste ga i vi vidjeli.
– Upoznali su nas – reče Spencer. – Znao sam s kim je oženjen.
– Linda Loring mi je rekla da je samo nestao. Bez razloga. Bez svađe. Ubrzo
zatim ta se žena razvela od njega. Poslije sam čula da ga je opet našla. Bio je
sasvim na dnu. Onda su se opet vjenčali. Tko zna zašto. Vjerojatno nije imao
novaca, niti mu ono s nama više nije bilo važno. Znao je da sam udana za
Rogera. Bili smo izgubljeni jedno za drugog
– Zašto? – upita Spencer.
Candy bez riječi postavi piće pred mene. Pogleda u Spencera, koji odmahne
glavom. Candy otklizi dalje. Nitko se nije osvrtao na njega. Bio je kao statist u
kineskoj predstavi, koji pomiče stvari po pozornici, a glumci i gledaoci se
ponašaju kao da ga uopće nema tamo.
– Zašto? – ponovila je. – Pa, ne biste razumjeli. Sve što smo imali bilo je
izgubljeno. To se nikada ne bi moglo popraviti. Gestapo ga ipak nije dobio.
Mora da je tamo bilo ipak neki nacista koji se nisu držali Hitlerove naredbe o
komandosima.
Kako je preživio i vratio se. Govorila sam sama sebi da ću ga opet naći, ali
onakvog kakav je nekad bio: odvažan, mlad i neiskvaren. Ali naći ga
oženjenog onom riđokosom kurvom, to je bilo mučno. Znala sam već sve o njoj
i Rogeru. I ne sumnjam uopće u to da je i Paul to znao. Kao i Linda Loring,
koja je i sama droljica, ali ipak ne sasvim. Svi su oni iz iste zbirke. Pitate me
zašto nisam ostavila Rogera i vratila se Paulu. Nakon što je bio u njenom
zagrljaju, onom istom zagrljaju koji je usluživao i Rogera? Ne, hvala! Treba
mi ipak više od toga. Rogeru se moglo oprostiti. Opijao se, nije znao što radi.
Bio je zabrinut nad svojim radom i mrzio je sam sebe zato što je književni
plaćenik. Bio je slabić, neprilagodljiv, frustriran, ali ga se moglo razumjeti.
On mi je bio samo muž. Paul mi je bio mnogo više, ili nije bio ništa. Na kraju
nije bio ništa.
Otpio sam gutljaj. Spencer je svoje već iskapio. Zaboravio je na kup papira
pred sobom, na nedovršeni roman zauvijek dovršenog znamenitog pisca.
– Ne bih rekao da je bio ništa – rekoh.
Podigla je glavu, pogledala me mutno i opet spustila oči.
– Manje od ništa – rekia je glasom u kojem je zazvučao nov, sarkastičan ton.
– Znao je kakva je, a oženio se njome. A onda, samo zato što je bila ono što je
odavno znao da jest, on ju je ubio. Tada je pobjegao i ustrijelio se.
– Nije je on ubio – rekoh – i vi to dobro znate. Ustala je mekanom kretnjom
i stajala tako zureći u mene.) Spencer izusti nekakav zvuk.
– Roger ju je ubio – rekao sam. – I to isto znate.
– Rekao vam je? – upita ona tiho.
– Nije trebao. Nekoliko puta mi je dao na znanje. Prije ili poslije bi
ispričao meni ili nekom drugom. Žderalo ga je to.
Lagano je odmahnula glavom. – Ne. Marlowe. Nije ga to mučilo. Roger nije
ni znao da ju je ubio. Nije uopće bio pri sebi. Znao je da se dogodilo neko zlo,
pokušavao se sjetiti, ali nije to mogao izvući na površinu. Sok mu je uništio
sjećanje na to. Možda bi ono jednom izronilo u njegovu pamćenju, a možda se
u posljednjem trenutku upravo toga i sjetio. Ali ne prije. Prije ne.
Spencer je mrmljao muklim glasom: – Takve se stvari naprosto ne događaju,
Eileen.
– O, da, događaju se – rekoh. – Znam neke dokazane slučajeve. Jedan je tip
bio notorni pijanac, ubio je ženu koju je pokupio u nekom baru. Zadavio ju je
šalom, njenim vlastitim šalom koji je imao prekrasnu kopču. Otišli su njegovoj
kući i dalje se zna samo to da je umrla, a kad ga je pravda ulovila, tip je nosio
tu istu kopču na kravati i nije imao pojma odakle mu.
– Nikad? – upita Spencer. – Ili samo na trenutke nije znao?
Nikad nije priznao. I nema ga više da bi ga mogli pitati. Umro je u plinskoj
ćeliji. U drugom se slučaju radi o udarcu u glavu. Tip je živio s bogatim
perverznjakom, jednim koji je skupljao prva izdanja knjiga, nije volio kuhati i
imao je vrlo bogatu tajnu knjižnicu u zidnom skrovištu. Jednom su se potukli.
Mlatili su se po cijeloj kući, iz sobe u sobu i sve porazbijali, a onda je onaj
bogati vjerojatno izvukao kraći kraj i izdahnuo. Kad su ubojicu ščepali, bio je
sav izubijan, slomljenoga prsta. Nije znao ništa, jedino je bio siguran u to da
ga boli glava i da nikako ne može naći put kojim bi se vratio u Pasadenu. Vrtio
se u krugu i svaki se čas zaustavljao kod jedne te iste benzinske crpke da pita
za put. Momak na benzinskoj stanici vidio je da je šašav i pozvao je policiju.
Kad je opet obišao krug i vratio se na crpku, čekali su ga.
– Ne mogu tako nešto vjerovati za Rogera – reče Spencer. – Nije bio ništa
luđi od mene.
– Sasvim bi se otkačio kad se napio – rekoh.
– Bila sam tamo. Vidjela sam kad je to učinio – mirno reče Eileen.
Nacerio sam se Spenceru. Činilo je to nešto nalik na osmijeh, vjerojatno
nimalo veseo iako sam osjećao kako mi se mišići lica trude da ga izvedu
najbolje što mogu.
– Ispričat će nam – rekoh mu. – Samo slušajte. Sad će ona to nama ispričati.
Ne može drukčije.
– Da, to je istina – reče ona ozbiljno. – To su stvari koje se ne govore rado
ni o neprijatelju, a kamoli o svojem mužu. I kad bih to morala reći javno,
prostoru za svjedoke, ne bi vam se to, Howard, nimalo sviđalo. Vaš divni,
talentirani, iznad svega popularan i unosan autor ispao bi jad i bijeda. Majstor
za seks, to je bio, zar ne? Ali samo na papiru. I kako je ta jadna luda
pokušavala tako i živjeti! Za njega je svaka žena bila samo trofej. Špijunirala
sam ga. Trebala bih se stidjeti. Ali moram to reći. Ne stidim se ja ničega.
Vidjela sam cijelu tu gnusnu scenu. Kuća za goste koja joj je služila za
provode, slučajno je sasvim zgodna izdvojena kućica sa zasebnom garažom i
posebnim ulazom iz pokrajne slijepe ulice, zaklonjena velikim drvećem. Tada
je došlo vrijeme, kako to već mora biti s ljudima kao što je Roger, kada on nije
više bio dovoljno dobar ljubavnik. Piće je učinilo svoje. On je htio otići, i
tada je ona sasvim gola dotrčala van za njim, vičući i mašući nekakvim malim
kipom. Govorila je užasne stvari, jezikom najgorega dna, prljavim i
pokvarenim, koji ne mogu ni pokušati da ponovim. Hjela ga je udariti onim
kipom. Obojica ste muškarci i znate sigurno da muškarca ništa ne može toliko
šokirati kao kad se žena koju smatra otmjenom posluži jezikom ulice i javnih
zahoda. Bio je pijan, ponekad je već imao divljačke napadaje bijesa, kao što
se dogodilo i tada. Istrgao joj je kip iz ruke. Ostalo možete pretpostaviti.
– Mora da je bilo mnogo krvi – rekoh.
– Krvi? – gorko se nasmijala. – Da ste ga samo vidjeli kad je došao kući.
Kad sam onda jurnula k svojem automobilu da odem odatle, on je još stajao i
gledao. Onda se sagnuo, podigao je na ruke i odnio u kuću za goste. Kao da ga
je šok djelomično otrijeznio. Za otprilike jedan sat došao je kući. Bio je vrlo
tih. Potreslo gaje kad je vidio da ga čekam. Nije bio više pijan. Samo
omamljen. Krvi mu je bilo po licu, na kosi, sprijeda po kaputu. Odvukla sam
ga u toalet kraj radne sobe i skinula ga i sredila toliko da je mogao otići po
stepenicama gore pod tuš. Onda sam ga spremila u krevet. Uzela sam neki stari
kovčeg, sišla i potrpala svu onu krvavu odjeću u njega. Oprala sam umivaonik
i pod, a zatim obrisala i njegov auto mokrim ručnikom. Parkirala sam ga u
garažu i sjela u svoj. Odvezla sam se s kovčegom punim krvave odjeće i
ručnika do rezervoara Chatsvvorth i možete misliti što sam učinila s
kovčegom.
Zastala je. Spencer se češkao po lijevom dlanu. Ona mu dobaci brzi pogled
i nastavi dalje:
– Dok me nije bilo, on je ustao, napio se viskija, sutradan ujutro nije se više
ničega sjećao. Mislim, nije ni jednom riječju, ni bilo čime to spomenuo, niti se
uopće ponašao kao da ga muči išta više od mamurluka. Ni ja nisam ništa rekla.
– Vjerojatno mu je nedostajala odjeća – rekoh. Kimnula je.
– Vjerojatno, ali nije ništa rekao. Nakon toga kao da se sve nekako u isto
vrijeme događalo. Novine su bile pune opisa onoga tamo, a onda je Paul
nestao i na kraju je nađen u Meksiku, mrtav. Kako sam mogla znati da će biti
tako? Roger mi je bio muž. Učinio je nešto užasno, ali i ona je ženturača bila
užasna. I nije ni znao da je to učinio. A onda je odjednom sve utihnulo kao što
je najednom i počelo. Vjerojatno je u tome imao prste Lindin otac. Roger je
naravno, čitao novine i pri tome pomalo komentirao, onako kako bi se moglo
očekivati od nedužnog promatrača koji sasvim slučajno poznaje sudionike
događaja.
– Niste li se bojali? – upita Spencer tiho.
– Bilo mi je zlo od straha, Howard. Mislila sam, ako se sjeti, vjerojatno će
ubiti i mene. Bio je dobar glumac, kao i većina pisaca, možda je, znajući već
sve, samo čekao priliku. Ali nisam bila sigurna. Moguće je, samo moguće, da
je sve to zauvijek zaboravio. A Paul je bio mrtav.
– To što nije nikad spomenuo odjeću koju ste bacili u rezervoar, dokazuje da
je nešto sumnjao – rekoh. – I sjetite se one pisanije koju je ostavio u pisaćem
stroju, one noći kad je pucao gore u sobi i kad sam vas zatekao kako mu
otimate pištolj. Tada je rekao da je dobar čovjek umro za njega.
– Tako je rekao? – oči je raširila baš kako je trebalo.
– Napisao je, pisaćim strojem. Uništio sam to, on me tako zamolio. Mislio
sam da ste to vidjeli.
– Nisam nikad čitala ništa što je napisano u njegovoj radnoj sobi.
– Pročitali ste poruku koju je ostavio kad ga je odveo Verringer. Nešto ste
čak iščeprkali iz koša za smeće.
– To je bilo drugo – reče hladno. – Tražila sam neki znak kamo je mogao
otići.
– Dobro – rekoh naslonivši se. – Još nešto? Odmahnula je glavom polako, s
udbokom žalošću. – Ne, barem tako mislim. Tog popodneva kad se ubio,
vjerojatno se na kraju, ipak sjetio svega. Nikada nećemo znati. I želimo li
uopće saznati?
Spencer se nakašlje pročistivši grlo. – I što je u svemu tome trebalo da učini
Marlowe? Vaša je ideja bila da dođe ovamo. Vi ste me na to nagovorili,
sjećate se.
– Bila sam užasno uplašena. Užasno sam se bojala Rogera, a bojala sam se
njega i bojala sam se za njega. Marlowe je bio Paulov prijatelj, posljednji koji
ga je je vidio živog od onih koji su ga poznavali. Možda mu je Paul nešto
ispričao. Morala sam biti sigurna. Ako predstavlja opasnost, htjela sam da
bude na mojoj strani. Ako je otkrio istinu, možda postoji neki način da spasimo
Rogera.
Odjednom, bez nekog vidljivog razloga, Spencer postade neugodan. Nagnuo
se naprijed izbacivši čeljust.
– Hajde da to raščistimo, Eileen. Radi se o privatnom detektivu koji je već
imao problema s policijom. Držali su ga u zatvoru. Pretpostavljalo se da je on
pomogao Paulu, kojeg zovem tako kao vi, da pobjegne u Meksiko. To je
kažnjivo, dokle god je Paul smatran ubojicom. Dakle, da je otkrio istinu kojom
bi mogao oprati sa sebe svu krivnju, zar bi on samo tako sjedio, ne maknuvši
prstom? Zar ste to mislili?
– Bojala sam se, Howard. Zar to ne možete razumjeti? Živjela sam u kući s
ubojicom koji je mogao biti i manijak. Bila sam sama s njim većinu vremena.
– Razumijem to – reče Spencer, još uvijek tvrdo. – Ali Marlowe se nije toga
prihvatio i vi ste i dalje bili sami s njim. Onda je Roger pucao iz pištolja, i vi
ste i nakon toga bili cijeli tjedan sami. A onda se Roger ubio, i tada je, baš
prikladno, Marlowe bio sam s njim.
– To je istina – reče ona. – I što s tim? Što sam je tu mogla?
– U redu – reče Spencer. – Možda ste mislili da bi Marlowe mogao saznati
istinu i tada, s obzirom na to da je Roger već jednom posegao za pištoljem,
jednostavno mu ga pružiti i reći mu otprilike ovo: Čuj, stari, ti si ubojica i ja to
znam, a to zna i tvoja žena. Ona je fina ženica. Već je dovoljno propatila. Da i
ne spominjemo muža Sylvije Lennox. Zašto ne učiniš kako je pravo i povučeš
okidač, pa će svi misliti da se radi samo o piću. Dakle, idem ja malo odšetati
do jezera i popušiti koju, stari. Sretno i zbogom! Evo, tu je pištolj. Nabijen je i
tebi na upotrebu.
 – Postajete strašni, Howard. Nisam ja mislila ništa takvo.
– Rekli ste šerifovu pomoćniku da je Marlowe ubio Rogera. Sto je to
trebalo značiti?
Brzo i gotovo plašljivo, ona pogleda mene. – Nije bilo u redu što sam to
rekla. Nisam znala što govorim.
– Možda ste uistinu mislili da ga je Marlowe ustrijelio – Spencer joj mirno
nabaci.
Oči joj se suziše. – Oh, ne, Howard! Zašto? Zašto bi on to učinio? To je
odvratna sugestija.
– Zašto? – htio je Spencer znati. – Što je tu odvratno? I policija je tako
pomislila. A Candy im je dao motiv. Rekao je da je Marlowe proveo dva sata
u vašoj sobi, one noći kad je Roger pucao u zrak, i dok je on bio uspavan
pilulama.
Zacrvenjela se do korijena kose. Zurila je nijemo u njega.
– I bili ste sasvim goli – nastavi surovo Spencer. – Tako im je rekao Candy.
– Ali na raspravi... – počela je drhtavim glasom. Spencer je prekine.
– Policija nije vjerovala Candyju. Zato to nije rekao na raspravi.
– Oh. – Bio je to uzdah olakšanja.
– Osim toga – nastavljao je hladno Spencer – policija je posumnjala i u vas.
I još sumnja. Treba joj samo motiv. Sve mi se čini da bi ga sad mogla dodati
na sve ovo.
Skočila je na noge. – Mislim da će biti najbolje da obojica odete iz moje
kuće – reče bijesno. – Što prije, to bolje.
– Dakle jeste li učinili to ili niste? – upita Spencer mirno i ne pomaknuvši
se osim što je posegnuo za čašom i ustanovio da je prazna.
– Jesam li ili nisam, što to? – Ustrijelila Rogera.
Stajala je zureći u njega. Crvenila je nestalo. Sada joj je lice biloblijedo, i
napeto i bijesno.
– Samo vam postavio pitanje koje bi vam postavili i na sudu.
– Bila sam vani. Zaboravila sam ključeve. Morala sam zvoniti da bih ušla u
kuću. Bio je već mrtav, kad sam došla. Sve je to poznato. Što vas je spopalo,
za boga miloga?
Uzeo je rupčić i otro usne. – Eileen, već sam dvadesetak puta bio u ovoj
kući. Nisam nikad vidio da su ulazna vrata bila danju zaključana. Ne kažem da
ste ga ustrijelili. Samo vas pitam. I nemojte govoriti da je to bilo nemoguće.
Kako je ispalo, bilo je to vrlo jednostavno.
– Ubila vlastitog muža? – zapitala je polako i zaprepašteno.
 – Ako uzmemo – reče Spencer istini indiferentnim glasom – da vam je
doista bio muž. Imali ste već jednog kad ste se udali za njega.
– Hvala, Howard. Hvala vam mnogo. Rogerova posljednja knjiga, njegov
labuđi pijev, leži tu pred vama. Uzmite je i idite. I mislim da je najbolje da
odete na policiju i kažete im što mislite.
To će biti divan kraj našeg prijateljstva. Doista divan. Zbogom, Howard!
Vrlo sam umorna i boli me glava. Idem u svoju sobu da se ispružim. Što se tiče
gospodina Marlowea, koji vas je, kako smatram, uputio na sve ovo, mogu mu
reći samo ovo, ako nije ubio Rogera u doslovnom smislu, sigurno je da ga je
natjerao u smrt.
Krenula je. Zaustavio sam je rekavši oštro. – Samo čas, gospođo Wade. Da
svršimo s tim. Nema razloga za gorčinu. Svi mi želimo učiniti što je najbolje.
Onaj kovčeg koji ste bacili u rezervoar, je li bio težak?
Okrenuvši se, zagledala se u mene. – Bio je star, kao što sam već rekla. Da,
bio je vrlo težak.
– Kako ste ga podigli preko visoke žičane ograde oko rezervoara
Chatsworth?
– Što? Preko ograde? – nemoćno je odmahnula rukom. – Vjerojatno čovjek
kad je to nužno ima natprirodnu snagu da učini ono što mora. Tako, ili nekako
drukčije bilo je tada i sa mnom, pa sam to mogla. To je sve.
– Nema tamo nikakve ograde – rekoh.
– Nema ograde? – ponovi ona tupo kao riječi kojima ne zna značenje.
– I na Rogerovoj odjeći nije bilo krvi. I Sylvia Lennox nije ubijena pred
kućom za goste, nego unutra na krevetu. I gotovo uopće nije bilo krvi, jer je
već bila mrtva, ustrijeljena pištoljem, tako da je onaj kip koji joj je smrskao
lice udarao po mrtvoj ženi. A mrtvaci, gospođo Wade, vrlo malo krvare.
S prezirom je napućila usta prema meni.
– Pretpostavljam da ste bili tamo – reče podrugljivo, da dostojanstveno ode.
Pogledali smo za njom. Penjala se uza stepenice polako, kretnje su joj
odisale mirnom elegancijom. Nestala je u svojoj sobi i vrata se tiho, ali čvrsto
zatvoriše za njom. Tišina.
– Što je bilo s tom žičanom ogradom? – upita me Spencer nevoljko.
Nesigurno je tresao glavom. Bio je crven i prekriven znojem. Sve je junački
podnio, ali nije mu bilo lako.
– Samo trik – rekoh. – Nisam još nikad bio tako blizu rezervoara da bih
znao kako izgleda. Možda je okružen ogradom, a možda nije.
– Shvaćam – reče on nesretno. – Ali stvar je u tome da ga ni ona nije nikad
vidjela.
– Sigurno da nije. Ona ih je oboje ubila.
 43
Tada se nešto nečujno pomakne i Candy se stvori kraj kauča, stojeći tamo i
gledajući me. U ruci je držao nož na sklapanje. Pritisnuo je dugme i oštrica
iskoči. Tamne su mu oči sjale mekanim bljeskom.
– Millon de perdones, senor – reče on. – Pogriješio sam prema vama. Ona
je ubila gospodina. Ja ću... – umuknuo je, a oštrica opet zablista!
– Ne! – Ustao sam i pružio ruku. – Daj taj nož, Candy. Ti si baš pristao
meksikanski momak. Natrpat će ti to sa zadovoljstvom. Bit ćeš im takvo
pokriće za sve da će se ceriti od sreće. Ne znaš o čemu pričam. Ali ja dobro
znam. Tako su sve zamutili da istina više ne može isplivati, čak i kad bi željeli.
A i ne žele. Prije nego što im stigneš reći cijelo svoje ime oni će ti iscijediti
priznanje. I najdulje za tri tjedna od utorka ti ćeš se naći kako sjediš na
stražnjici u San Ouentinu, na doživotnoj robiji.
– Rekao sam vam već da nisam Meksikanac. Ja sam Čileanac iz Vine del
Mar blizu Valparaisa.
–– Nož, Candy. Sve ja to znam. Slobodan si. Imaš ušteđenih para.
Vjerojatno imaš osmero braće i sestara tamo kod kuće. Budi pametan i vrati se
odakle si došao. Ovdje je gotovo s tvojim poslom.
– Ima drugih poslova – reče on mirno. Onda pruži ruku i spusti mi nož na
dlan..– Ovo činim radi vas.
Stavio sam nož u džep. On pogleda gore prema balkonu.
– La senora... Što ćemo sada s njom? – upita. – Ništa. Baš ništa. Senora je
vrlo umorna. Živjela je u užasnoj situaciji. Ona sad ne želi da je itko smeta.
– Moramo zvati policiju – protisne Spencer kroza zube.
– Zašto?
– Oh, bože moj, Marlowe! Pa moramo.
– Sutra. Pokupite tu hrpu nedovršenog romana i sad idemo odavde.
– Moramo zvati policiju. To je stvar zakona.
– Ne moramo mi ništa takvo uraditi. Nemamo dovoljno dokaza ni da bismo
njima pritisnuli muhu. Neka predstavnici zakona sami obavljaju svoj prljavi
posao. Neka pravnici rade svoje. Oni pišu zakone za druge pravnike koji mašu
s njima pred drugim pravnicima što ih nazivaju sucima, i to tako da drugi suci
mogu reći kako oni prvi nisu imali pravo, a vrhovni sud može onda reći kako
drugi sud nije imao pravo. Naravno, to je stvar zakona. Do guše smo u njima.
A gotovo se uvijek radi o tome da oni samo stvaraju divne poslove za
pravnike. Što mislite koliko bi dugo mogli djelovati oni strahoviti gangsterski
zločinci, da ih pravnici ne upućuju kako da djeluju?
Spencer reče bijesno: – To sad uopće nije važno. Čovjek je ubijen ovdje.
Slučajno je bio pisac, i to vrlo uspješan i poznat, ali ni to nije važno. Bio je
čovjek, a vi i ja znate tko ga je ubio. Ima još pravde!
– Sutra.
– Pokvareni ste jednako kao ona ako joj dopustite da se izvuče. Počinjem
pomalo razmišljati o vama, Marlowe. Mogli ste mu spasiti život da ste bili
kako treba. Na neki ste joj način dopustili da to učini. I koliko uviđam, ova
predstava danas posljepodne bila je baš samo predstava.
– Tako je. Zamaskirana ljubavna scena. Mogli ste vidjeti da je Eileen luda
za mnom. Kad se sve ovo sredi, možda ćemo, se vjenčati. Mora da je dobro
opskrbljena. Do sada od Wadeovih, nisam izvukao ni dolara. Postajem
nestrpljiv.
Skinuo je naočale i obrisao ih. Obrisao je i znoj ispod očiju, namjestio opet
naočale i zagledao se u pod.
– Oprostite! – reče. – Ovo me je popodne baš uzdrmalo. Bilo je već
dovoljno gadno kad sam saznao da se Roger ubio. A ova me druga verzija
dotukla, već i samo saznanje o njoj, me ponižava. – Pogledao me je. – Mogu li
vam povjerovati?
– Zbog čega?
– Da će biti kako treba, što god bilo.
Nagnuo se i pokupio hrpu žutog papira. Strpao ga je pod pazuho rekavši: –
Ne, ne treba više pričati o tome. Vjerojatno znate što radite. Ja sam vrlo dobar
izdavač i u ovo se ne razumijem, nije to moja stvar. Zacijelo sam samo obično
slamnato strašilo.
Prošao je kraj mene. Candy mu se makne s puta i brzo priskoči ulaznim
vratima da mu otvori. Spencer mu samo kratko kimnu prošavši kraj njega i
iziđe. Pošao sam za njim. Zastao sam pred Candyjem i zagledao se u njegove
tamne blistave oči.
– Nikakvih trikova, atnigo – rekoh.
– Senora je vrlo umorna – reče on tiho. – Otišla je u svoju sobu. Neće biti
uznemiravana. Ja ne znam ništa, senor. No..me acuerdo de nada... a sus
ordenes, senor.
Izvadih nož iz džepa i pružih mu ga. Osmjehnuo se.
– Nitko ne vjeruje, ali ja vjerujem tebi.
– Lo mismo, senor. Muchas gracias.
Spencer je već sjedio u automobilu. Sjeo sam, pripalio cigaretu i odvezao
ga natrag u Beverly Hills. Iskrcao sam ga pred pokrajnim ulazom u hotel.
– Razmišljao sam cijelim puteni – reče kad je izišao. – Ona mora da je malo
ćaknuta. Mislim da je neće osuditi.
– Ne bi to oni ni pokušali – rekoh mu. – Ali ona to negira. Kliznuo mu je kup
žutih papira pod pazuhom. On ih poravna i kimne mi glavom. Gledao sam za
njim dok je otvarao vrata i ulazio. Onda otpustih kočnicu i „olds” krene s
bijelog pločnika. Tada sam posljednji put vidio Howarda Spencera.
Kući sam stigao kasno, umoran i utučen. Bila je to jedna od onih noći kad je
zrak težak, a noćni zvukovi kao da su prigušeni i udaljeni. Mjesec je bio visok,
mutan i ravnodušan. Hodao sam po sobi, stavivši nekoliko ploča i jedva ih
slušajući. Činilo mi se da neprekidno čujem otkucaje, ali nije u kući bilo ničeg
što bi otkucavalo. Otkucavalo je u mojoj glavi. Nekome sam bio sat koji
otkucava smrt.
Mislio sam na to kako sam prvi put vidio Eileen Wade i drugi i treći i
četvrti put. Ali u posljednjim je sjećanjima nešto nedostajalo njenom liku koji
sam zamišljao. Nije mi djelovala stvarno. Ubojica je uvijek nestvaran nakon
što jednom saznaš da je ubojica. Ima ljudi koji ubijaju iz mržnje ili straha ili iz
pohlepe. Ima ih koji sve isplaniraju i nadaju se da će zbrisati. Ima i ubojica iz
bijesa, koji ništa ne misle. A ima i takvih ubojica koji su zaljubljeni u smrt i za
koje je ubojstvo jedna vrsta samoubojstva. U nekom su smislu svi oni ludi, ali
ne u onom na koji je mislio Spencer.
Gotovo se danilo kad sam napokon otišao u krevet. Zvonjava telefona
trgnula me iz crnog ponora. Okrenuh se u krevetu, potražih sat i ustanovili da
nisam spavao više od nekoliko sati. Osjećao sam se kao napola probavljena
hrana pojedena u najgoroj krčmi. Oči slijepljene, u ustima pijesak. Stupio sam
na noge, oteturao do telefona i rekao:
– Budite na vezi.
Odložio sam slušalicu kraj telefona, otišao u kupaonicu i ispljuskao se
hladnom vodpm. Pred prozorom začuo sam nekakve zvukove, snip, snip, snip.
Mutnim očima pogledah van i vidjeh smeđe bezizražajno lice. Bio je to vrtlar,
Japanac koji je dolazio jedanput na tjedan i zvao sam ga Harry Tvrdo Srce.
Obrezivao je grane tacome onako kao što Japanci obrezuju tacome. Četiri puta
ga zoveš i on uvijek isto odgovara: „Drugi tjedan”, a onda dođe u šest ujutro i
škljoca škarama obrezujući grmlje baš pod prozorom kraj kojega spavaš.
Obrisao sam lice i vratio k telefonu.
– Da?
– Ovdje Candy, senor.
 – Dobro jutro, Candy.
– Le senora es muerta.
Mrtva. Kakva hladna, crna, bezvučna riječ na bilo kojem jeziku. Gospođa je
mrtva.
– Ti nisi ništa učinio, nadam se.
– Mislim da se radi o pilulama. Zovu se „demerol”. Mislim da ih je bilo
četrdeset-pedeset u bočici. Sad je prazna. Sinoć nije večerala. Jutros sam se
popeo po ljestvicama i pogledao kroz prozor. Bila je odjevena isto kao jučer
popodne. Razbio sam prozor. La senora es muerta. Fria como agua de nieve.
Hladna kao snježniojl
– Jesi li koga zvao? – upitah.
– Si. El doctor Loring. On je telefonirao pajkanima. Još ih nema.
– Doktora Loringa, ha? Pravog čovjeka koji dolazi uvijek prekasno.
– Nisam mu pokazao pismo.
– Pismo za koga?
– Za senora Spencera.
– Daj ga policiji, Candy. Nemoj da ga dobije dr Loring. Samo policija. I još
nešto, Candy. Nista nemoj tajiti, ništa im nemoj lagati. Bili smo tamo. Reci im
istinu. Ovaj put istinu, i to cijelu istinu.
Nastade kratka stanka. Onda on reče: – Si. Jasno mi je. Hasta la vista,
amigo! – I spusti slušalicu.
Okrenuo sam broj Ritz-Beverlyja i tražio Howarda Spencera.
– Trenutak, molim. Dat ću vam recepciju. Muški glas reče: – Ovdje
recepcija. Izvolite?
– Trebam gospodina Spencera. Znam da je još rano, ali važno je.
– Gospodin Spencer se sinoć odjavio. Odletio je u New York, avionom u
osam.
– Oh, oprostite! Nisam znao.
Otišao sam u kuhinju da priredim kavu – cijelo jezero kave. Bogatu, jaku,
gorku, vruću, štetnu, gadnu. Životnu tekućinu umornih ljudi.
Nekoliko sati potom telefonirao mi je Bernie Ohls.
– O kay, bistroumni momče – reče on. – Spusti se ovamo i pati.
 44
Ovaj put je bio dan i sjedili smo u radnoj sobi kapetana Her–nandeza, a
šerif je bio u Santa Barbari na otvorenju Fieste. U sobi se osim kapetana
Hernandeza nalazio Bernie Ohls, zatim neki čovjek koji se predstavljao kao
mrtvozornik i dr Loring, koji je izgledao kao da su ga ulovili pri pobačaju, i
neki Lawford, zamjenik tužioca, visok, vitak, bezizražajan momak o čijem se
bratu nekad pričalo da je vlasnik igračnica u Centralnoj aveniji.
Na stolu pred Hernandezom bilo je nekoliko listova ispisanih rukom i
zelenom tintom po ružičastom papiru nazupčanih rubova.
– Ovo je neslužbeno – reče Hernandez kad su svi posjedali udobno, koliko
je to bilo moguće, po drvenim stolicama. – Nikakva stenografiranja, nikakvih
magnetofona. Govorite što hoćete. Doktor Weis je mrtvozornik. On će odlučiti
da li je potrebna istraga. Dr Weis?
Taj je bio debeo, živahan i djelovao je autoritativno.
– Mislim da ne treba istraga – reče. – Sve vanjske indikacije govore o
otrovanju narkotikom. Kad su stigla bolnička kola, žena je još jedva disala,
bila je u dubokoj nesvjestici, svi refleksi negativni. U takvu stanju ne spasi se
ni jedan na stotinu. Koža hladna, disanje se moglo čuti samo kad se uho stavi
sasvim blizu i gotovo ga nije bilo. Sluga je mislio da je mrtva. Umrla je
nedugo zatim. Čuo sam da je patila od povremenih grdnih napadaja bronhalne
astme. Demerol joj je propisao dr Loring za slučaj krajne potrebe.
– Ima li podataka ili pretpostavki o količini demerola koju je uzela, dr
Weis?
– Smrtonosna doza – reče on, lagano se osmjehnuvši. – Ne može se
ustanoviti na brzinu, a da se ne poznaje povijest bolesti i prirođena ili stečena
otpornost. Prema onome što je napisala čini se da je uzela dvadeset i tri stotine
miligrama, četverostruku ili peterostruku smrtonosnu dozu za nekoga tko nije
ovisnik. – Upitno je pogledao u dra Loringa.
– Gospođa Wade nije bila narkoman – reče hladno dr Loring. – Propisao
sam joj jednu ili dvije pedesetmiligramske tablete. Dopustio sam najviše četiri
tablete u dvadeset i četiri sata.
– Ali ste joj dali pedeset odjednom – reče kapetan Hernandez. – To je
suviše opasna droga da bi je netko imao kod sebe u tolikim količinama, ne čini
li vam se? Koliko je ozbiljna bila ta njena bronhijalna astma, doktore? Dr
Loring se prezirno nasmiješi.
– Dolazila je na mahove, kao i svaka astma. Nije nikada došlo do onog što
nazivamo status asthmaticus, do teškog i opasnog napadaja kad je pacijent u
opasnosti da se uguši.
– Imate li primjedaba, drWeiss?
– Dakle – reče polako dr Weiss – kad, recimo, ne bi bilo poruke i kad ne
bismo imali nikakvih drugih podataka o tome koliku je dozu uzela, moglo bi se
vjerovati u nesretni slučaj zbog prevelike doze. Raspon bezopasnih doza nije
baš velik. Sutra ćemo sigurno znati. Ali, zaboga, Hernandez, ne mislite valjda
zatajiti oproštajne pismo?
Hernandez se mršteći zagleda u pisaći stol. – Samo razmišljam o svemu.
Nisam znao da su narkotici standardni lijek za astmu. Čovjek svakog dana
nešto nauči.
Dr Loring se zacrvenio.
– Samo za krajnji slučaj, rekao sam, kapetane. Liječnik ne može biti svuda
odjednom. Astmatični napadaj može doći vrlo naglo.
Hernandez ga brzo pogleda i okrene se Lawfordu. – Što bi bilo u vašem
tužilaštvu ako bih ovo pismo predao novinarima? Zamjenik tužioca dobaci
prazan pogled prema meni.
– Što ovaj momak ovdje radi, Hernandez?
– Pozvao sam ga ja.
– Kako znaš da on neće sve izbrbljati nekom reporteru?
– Aha, on je baš veliki brbljavac. To ste već ustanovili onda kad ste ga
zatvorili.
Lawford se naceri, a onda pročisti grlo.
– Pročitao sam njezino priznanje – reče oprezno. – I ne vjerujem ni jedne
riječi. Tu ima svašta: duševna iscrpljenost, osamljenost i tuga, uzimanje droga,
napetost za vrijeme rata i bombardiranja u Engleskoj, tajni brak, povratak tog
čovjeka, i tako dalje. Nesumnjivo ju je svladao osjećaj krivnje i pokušala se
ovako očistiti od njega.
Zastao je i pogledao uokolo, ali je vidio samo lica bez izraza, – Ne mogu
govoriti u ime javnog tužioca, ali mislim da na temelju ovakva priznanja ne bi
tu ženu optužili, čak i da je preživjela.
– Nakon što ste već povjerovali jednom priznanju, ne možete nikako
povjerovati drugome koje pobija ono prvo – reče Hernandez zajedljivo.
– Polako, Hernandez. Svako javno pravosuđe mora misliti na publicitet.
Kad bi novine objavile ove priznanje, imali bismo problema. Sasvim sigurno.
Imamo već dovoljno reformatorskih grupica koje samo čekaju da nam zabodu
nož. Imamo i vrhovni sud koji već živčani zbog posla koji im je natovario
poručnik vašeg odjela za nemoral prošlog tjedna.
Hernandez reče: – O kay, to je vaša bebica. Molim potpis na recept.
Pokupio je ružičaste nazupčane listove i Lawford se sagne da potpiše
formular. Uzeo je ružičaste papire u ruke, složio ih, stavio u džep na prsima i
otišao.
Dr Weiss ustade. Bio je čvrst, dobroćudan, ravnodušan. – Mi smo u
posljednjoj istrazi kod Wadeovih malo prenaglili – reče. – Vjerojatno nam
neće smetati ako druge i ne bude.
Kimnuo je Ohlsu i Hernandezu, službeno stisnuo ruku dru Loringu i otišao.
Dr Loring takođe ustane da ode, a onda zastane.
– Mogu li obavijestiti zainteresiranu stranu kako neće biti dalje istrage? –
upita ukočeno.
– Oprostite što smo vas tako dugo zadržali podalje od vaših pacijenata,
doktore.
– Niste odgovorili na moje pitanje – reče dr Loring oštro. – Moram vas
upozoriti...
– Briši, tipčino! – reče Hernandez.
Dr Loring umalo nije posrnuo koliko se osupnuo. Onda se okrenuo i brzo
otkoračao iz sobe. Vrata se zatvoriše i prođe pol minute prije nego što je itko
progovorio. Hernandez strese ramenima i pripali cigaretu. Onda pogleda u
mene.
– Dakle?
– Što dakle?
– Što još čekate?
– To je kraj, ha? Gotovo sve? Kaput?
– Reci mu ti, Bernie.
– Aha, sigurno da je kraj – reče Ohls. – Ja sam je baš mislio pozvati na
saslušanje. Wade se nije mogao ustrijeliti. Mozak mu je bio previše natopljen
alkoholom. Ali, kao što sam ti rekao, što je s motivom? Njeno je priznanje
možda u nekim detaljima lažno, ali dokazuje da ga je špijunirala. Znala je
raspored kuće za goste u Encinu. Ta Lennoxova fufica joj je uzela njena
obadva muža. Što se dogodilo u kući za goste, možemo samo pretpostavljati.
Zaboravio si nešto priupitati Spencera. Da li je Wade imao „mauser P.P.K.”?
Danas smo telefonirali Spenceru. Aha, imao ga je, mali „mauser automatik”.
Taj se znao do besvijesti opijati. Bio je jadan nesretni bijednik. Nesretan i bez
razmišljanja o tome da li je ubio Sylviju Lennox, i bez toga što je imao mnogo
razloga, da pretpostavi kako je to učinila njegova žena. U svakom bi nam
slučaju on na kraju sve rekao. Jasno, pio je već odavno, jer je bio nesretan
momak oženjen lijepom nulom od žene. Meksikanac je sve to znao. Mali
kopilan zna gotovo sve. Cura je sanjarila. Jednim je malim dijelom bila u
sadašnjosti, ali je veći dio nje stalno bio tamo i nekad. Ako je ikad osjetila
želju, njen muž nije bio taj kojeg je poželjela. Razumiješ o čemu pričam?
Nisam mu odgovorio.
– Prokleto je malo trebalo, pa da je i ti probaš, zar ne? Opet mu odgovorih
ne odgovorivši ništa.
Ohls i Hernandez se obojica kiselo naceriše.
– Nismo ti mi momci sasvim bez pameti. Znali smo da ima nečeg u toj priči
o njenom skidanju. Ti si Meksikanca nadlajao riječima i on je popustio, ali
nečega je tu bilo. Bio je povrijeđen i zbunjen, volio je Wadea i htio se uvjeriti.
Da je bio siguran, zgrabio bi nož. Ali to je bio samo njegov problem. On nije
nikad ništa pričao Wadeu. To je radila njegova žena, prikazujući stvari tako da
ga je sasvim zbunila. Ipak mi se čini da ga se potkraj bojala. Ali nije je on
gurnuo niza stepenice, nikad. Bio je to nesretan slučaj. Spotaknula se i on ju je
htio samo uhvatiti. Candy je i to vidio?
– Ništa od toga ne objašnjava zašto je htjela da budem tamo.
– Mogu pretpostaviti razloge. Jedan je već poznata stara stvar. Svaki se
pajkan stoput sreo s takvim razlogom. Ti si bio čovjek koji je pomogao
Lennoxu da pobjegne, njegov prijatelj i vjerojatno onaj kome se povjeravao.
Što je on znao i što ti je rekao? To je htjela znati. On je uzeo pištolj kojim mu
je žena ubijena i znao je da je pucano iz njega. Možda je pomislila da je on
pobjegao s pištoljem zbog nje. Kad se ubio bila je sigurna u to da je on dobro
znao tko je pucao. Ali što je s tobom? Bio si još uvijek za nju nepoznanica.
Htjela te je pripitomiti, imala je draži kojima je to mogla postići i situaciju u
kojoj je našla izgovor da joj budeš blizu. A da joj je zatrebao momak za žrtvu,
ti bi joj bio baš pri ruci. Treba reći da je ona skupljala kolekciju žrtvenih
momaka.
– Previše joj vještine pripisuješ – rekoh.
Ohls prelomi cigaretu napola i stane žvakati jednu polovicu. Drugu polovicu
si zatakne za uho.
– Drugi bi razlog bio to što je htjela muškarca, velikog snažnog momka koji
bi je mogao zdrobiti u zagrljaju i opet potaknuti njene snove.
– Mrzila me je – rekoh. – U ovaj razlog ne vjerujem.
– Jasno – reče suho Hernandez. – Niste je htjeli. Ali prešla bi ona preko
toga. A onda ste joj tresnuli sve u lice, i to pred Spencerom.
 – Hej, jeste li vas dvojica vidjeli kojeg psihijatra u posljednje vrijeme?
– K vragu! – reče Ohls. – Zar još nisi čuo? Imamo dvojicu ovdje, po cijele
se dane motaju okolo. Ovo više nije policija. Uskoro će postati dio medicinske
službe. Ima ih čitavo mnoštvo, hodaju po zatvorima, sudovima, sobama za
preslušavanje. Pišu izvještaje od petnaest stranica o tome zašto je neki mlađi
maloljetnik opljačkao trgovinu pićem ili silovao učenicu ili preprodao travu
starijem maloljetniku. Za desetak godina će momci kao što smo Marty i ja
izvoditi Rohrschachove testove i asocijacije riječi umjesto sklekova i gađanja
u metu. Kad se prihvatimo nekog slučaja, nosit ćemo male crne torbe s
prijenosnim detektorima laži i bočicama seruma istine. Baš šteta što nismo
ščepali onu četvoricu okorjelih majmuna koji su udesili Velikog Williea
Magoona. Možda bismo ih smjeli popraviti ako dobro proučimo zašto su
neprilagođeni društvu i zašto ne vole svoje mamice.
– Mogu li ispariti?
– Što te tu još ne zadovoljava? – upita me Hernandez natežući gumicu.
– Sve zadovoljava. Sve je jasno, slučaj je završen. Ona je mrtva, svi su
mrtvi. Sve zadovoljava, baš kako treba. Ne preostaje ništa drugo do li otići
kući i sve zaboraviti. To ću baš i napraviti.
Ohls uzme polovicu cigarete iza uha, pogleda je kao da je zapanjen kako je
tamo dospjela, a onda je baci preko ramena.
– Zbog čega cmizdrite? – reče Hernandez. – Da nije skočila pred metu, mi
bismo postigli savršen pogodak.
– Osim toga – doda mračno Ohls – jučer su stalno radili telefoni.
– Oh sigurno – rekoh. – Vi biste se rastrčali i sve što biste izvukli bila bi
samo smotana priča u kojoj bi bile same glupave laži. Danas ste dobili, rekao
bih, potpuno priznanje. Niste mi dali da ga pročitam, ali sigurno ne biste
obavještavali tužioca o tom oproštajnom pismu da je to samo ljubavna izjava.
Da ste se na vrijeme pošteno pozabavili Lennoxovim slučajem, bilo bi
dovoljno da iščeprkate njegove vojne podatke, gdje je ranjen i sve ostalo bi
isplivalo samo. Negdje bi izvirila veza s Wadeovima. Roger Wade je znao tko
je bio Paul Marston. I znao je to i jedan privatni detektiv na kojeg sam
slučajno nabasao.
– Moguće je – prizna Hernandez. – Ali policijske istrage se ne vode tako.
Ne zamajavamo se mi napola završenim slučajem, čak i kad nije tako vruć,
nego ga lijepo zaključimo i zaboravimo. Istraživao sam na stotine ubojstava.
Neka od njih su u jednom komadu, jasna, i u skladu s istragama opisanima u
knjizi. Kod većine istraga nije sve na jednom kupu, ali razlozi prevagnu na
jednu stranu umjesto na drugu. Ali kad već imamo motiv, sredstvo, mogućnost,
bijeg, pa još i pismeno priznanje i uz njega samoubojstvo, prestajemo
istraživati. Nema na svijetu tog policijskog odjela koji ima toliko ljudi i
vremena da bi i dalje istraživao nešto što je očito. Protiv toga da je Lennox
ubojica govorilo je samo to što je netko smatrao kako je on krasan momak koji
to ne bi mogao učiniti i kako ima drugih koji su to isto tako mogli učiniti. Ali ti
drugi nisu zbrisali, nisu priznali, i nisu prosvirali sebi mozak. On jest. A što se
tiče toga da je bio drag momak, zacijelo se šezdeset ili sedamdeset posto onih
ubojica koji završe u plinskoj ćeliji ili na električnoj stolici ili s konopcem
oko vrata, činilo susjedima neopasnima, kao što nisu opasni ni prodavači
četaka po kućama. I jednako su izgledali neopasni, mirni i dobro odgojeni kao
gospođa Wade. Željeli biste pročitati što je ona napisala u pismu? Okay,
pročitajte. Ja moram dolje u dvoranu.
Ustao je, otvorio ladicu i položio omotnicu na stol. – Ovo je pet fotokopija,
Marlowe. Nemjte da vas ulovim kako zavirujete u njih.
Pođe k vratima, a onda se osvrne i reče Ohlsu: – Hoćeš li i ti poći sa mnom
na razgovor s Peshorekom?
Ohls kimne i ode s njim iz sobe. Kad sam ostao sam otvorih omotnicu i
pogledah crno-bijele fotokopije. Onda ih samo prolistah i izbrojih šest
snopova papira. Uzeh jednu i spremih je u džep. Nakon toga sam pročitao
najgornju na preostalom kupu. Zavrnuvši s tim, sjedio sam i čekao. Hernandez
se sam vratio za nekih desetak minuta. Sjeo je za stol, prolistao fotokopije u
omotnici i spremio je natrag u ladicu.
Podigao je oči i zagledao se u mene bez ikakva izražaja.
– Zadovoljan?
– Zna li Lawford da imate kopije?
– Od mene neće saznati. Ni od Berniea. Bernie ih je sam izradio. Zašto?
– Što bi se dogodilo da jedna nestane?
Rastegnuo je usne u neugodan osmijeh. – Neće nestati. Ali ako bi ipak
nestala jedna, ta ne bi bila iz šerifova ureda. I okružno tužilaštvo ima aparat za
kopiranje.
– Baš ne volite okružnog tužioca Springera, je li tako, kapetane?
Bio je preneražen. – Ja? Ja volim svakoga, pa i vas. Odlazite, do đavola,
odavde već jednom. Imam posla.
Ustao sam. On odjednom reče: – Nosite li uza se revolver?
– Ponekad.
– Veliki Willie Magoon je nosi dva. Čudi me da ih nije upotrijebio.
 – Vjerojatno je zamišljao da ga se svi boje.
– Može biti – reče Hernandez kao usput. Uzeo je gumicu i rastegnuo je među
prstima. Rastezao ju je i rastezao. Na kraju je pukla. On se pogladi po prstu na
mjestu gdje ga je udario potrgani kraj.
– Sve se može previše rastegnuti – reče. – Ma koliko izgleda čvrsto. Vidjet
ćemo se još.
Izišao sam iz sobe i brzo otišao iz zgrade. Tko je jedanput žrtva, uvijek je
žrtvovan.
 45
Vrativši se u svoju pasju kućicu na šestom katu zgrade Cahuenga, obavio
sam svoju uobičajenu dvostruku igru s jutarnjom poštom. Iz sandučića na stol,
pa odatle u koš za smeće. Onda sam puhnuvši oprašio dio stola i raširio
fotokopiju. Bio sam je savio tako da se nije zgužvala.
Pročitah je još jedanput. Bilo je to pismo dovoljno razumno i s dovoljno
podataka da bi zadovoljilo svakog pametnog. Eileen Wade je ubila Terryjevu
ženu u nastupu ljubomornog bijesa, a poslije kad je sve pripremila, ubila je
Rogera jer je bila uvjerena da on sve zna. Pucanj u strop, one noći kad je bio u
krevetu, pripadao je isto u pripreme. Zašto je Roger mirno čekao i pustio je da
to učini, to pitanje nije riješeno i zauvijek će ostati bez odgovora. Zacijelo je
znao kako će to završiti. No on je sebe otpisao i nije mu bilo stalo. Riječi su
bile njegov posao, imao je riječi gotovo za sve, ali za ovo nije imao ni jedjou.
Imam još četrdeset i šest tableta koje su mi preostale od posljednjeg recepta
– napisala je. – Sad ih namjeravam uzeti sve i leći u krevet. Vrata su
zaključana. Za vrlo kratko vrijeme neće mi biti spasa. Howard, ovo morate
razumjeti. Pišem u prisutnosti smrti. Svaka je riječ istinita. Ništa ne žalim,
osim možda to, što ih nisam zatekla zajedno i zajedno ih ubila. Ne žalim za
Paulom kojeg, kao što ste čuli, nazivaju Terryjem Lennoxom. Bio je samo
prazna ljuska onog čovjeka kojeg sam voljela i za kojeg sam se udala. Nije mi
više ništa značio. Kad sam ga ono popodne vidjela prvi put poslije njegova
povratka iz rata, nisam ga u prvi mah ni prepoznala. Onda sam tek shvatila da
je to on. On je mene prepoznao odmah. Trebao je umrijeti mlad, tamo u snijegu
u Norveškoj, moj ljubavnik kojeg sam darovala smrti, Vratio se kao prijatelj
kockara, muž bogate drolje, pokvaren i uništen čovjek, a vjerojatno je i sam
neko vrijeme bio protuha. Vrijeme sve nagrdi i otrča i nabora. Tragedija
života, Howard, nije u tome što ljepota umire mlada, nego u tome što ostari.
Meni se to neće dogoditi. Zbogom, Howard!
Spremih fotokopiju u stol i zaključah ga. Bilo je vrijeme ručku, ali mi nije
bilo do jela. Izvadih iz donje ladice bocu za uredske potrebe i natočih si
gutljaj, a onda sam u telefonskom imeniku potražio broj Journala. Okrenuo sam
ga i pitao djevojku za Lonniea Morgana.
– Gospodin Morgan neće doći prije četiri. Pokušajte u Gradskoj vijećnici, u
sobi za novinare.
Pokušao sam i našao ga tamo. Dobro me se sjećao. – Bili ste vrlo zaposleni
u posljednje vrijeme, kako čujem – rekao je.
 – Imam nešto za vas ako to budete htjeli. Ne znam da li ćete htjeti.
– Da? Što to?
– Fotokopiju priznanja dvaju ubojstava.
– Gdje ste?
Rekoh mu. Htio je još nešto saznati. Nisam mu to mogao reći telefonski.
Kazao je da ne radi u crnoj kronici. A ja sam njemu kazao da je ipak nekakav
novinar, i to novinar jedinog nezavisnog lista u gradu. Još se opirao.
– Gdje ste dobili tu stvar, što god bila? Kako znate da je vrijedna pažnje?
– Tužilaštvo ima original. Neće ga objaviti. Otkrivalo bi previše toga što su
oni poklopili i stavili na led.
– Telefonirat ću vam. Moram pitati glavnoga.
Spustili smo slušalice. Otišao sam u drugstore i pojeo sendvič od piletine sa
salatom i popio nešto kave. Kava je bila preslaba i sendvič nije bio nimalo
ukusniji od okrajka stare košulje. Amerikanac može pojesti svašta samo ako je
prepečeno i probodeno čačkalicom i ako još iz toga viri salata, po mogućnosti
uvenula.
Negdje oko tri i pol stigao je Lonnie Morgan. Još je bio onaj isti visoki,
suhonjav, umoran i bezizražajan dugonja koji me je one noći odvezao kući iz
zatvora. Mlitavo mi je stisnuo ruku i pročeprkao po zgužvanoj kutiji cigareta.
– Sherman, naš glavni urednik, kaže da mogu pogledati što to imate.
– Ništa od objavljivanja dok se ne složite s mojim uvjetima.
Otključao sam pisaći stol i pokazao mu fotokopije. On brzo pročita sve
četiri stranice, a onda krene iz početka, polako. Izgledao je vrlo uzbuđen,
gotovo kao vlasnik pogrebnog poduzeća na jeftinom pogrebu.
– Dajte mi telefon.
Gurnuh mu ga preko stola. Okrenuo je broj, pričekao i rekao: – Ovdje
Morgan. Spojite me sa Shermanom. – Opet je čekao.
Pa dobio još jednu curu, a onda napokon glavnoga kojem je rekao neka mu
se javi na moj broj s direktnog telefona.
Ne spustivši slušalicu, sjedio je s rukom na telefonu i cijelo vrijeme držeći
prstom dugme za prekid veze. Zazvonilo je i on pritisne slušalicu na uho.
– Evo što ima, gospodine Sherman.
Čitao je polako i razgovijetno. Onda pričeka malo, slušajući i reče: – Samo
malo, gospodine.
– Htio bi znati kako ste došli do toga – obratio se meni. Pružio sam ruku
preko stola i uzeo mu fotokopije. – Recite mu da je prokleto moja stvar kako
sam to dobio. Ali odakle samo to dobio, to je već drugo. Žig na poleđini
pokazuje ovo drugo.
– Gospodine Sherman, ovo je očito službeni dokument iz ureda šerifa Los
Angelesa – reče on u telefon. – Pretpostavljam da možemo lako ispitati
autentičnost. Uz to još ide cijena.
Opet je slušao, a onda reče: – Da, gospodine. Upravo je tu.
– Gurnuo je telefon prema meni. – Želi govoriti s vama.
Začuo sam oštar autoritativan glas koji reče:
– Marlowe? Kakvi su vaši uvjeti? I mislite pri tom na to da je Journal jedini
list u Los Angelesu koji bi uopće i pomislio da dirne u tu stvar.
– Niste baš mnogo dirali u Lennoxov slučaj, gospodine Sherman.
– Znam. Ali tada se radilo o diranju u skandal samo radi skandala. Nije bilo
u pitanju tko je krivac. Ali to što imamo sada, ako je vaš dokument istinit,
sasvim mijenja stvar. Koji su vaši uvjeti?
– Objavit ćete to u cjelini, kao foto-snimku. Ili nećete uopće objaviti.
– Prije ćemo provjeriti. Shvaćate?
– Ne znam kako, Sherman. Ako pitate tužioca, on će to ili negirati, ili će to
dati svim mjesnim novinama. Mora tako učiniti. Ako pitate u šerifovu uredu,
oni će vas uputiti tužiocu.
– Ne brinite vi za to, Marlowe. Imamo mi načina. Dakle, što je s vašim
uvjetima?
– Upravo sam ih rekao.
– Aha. Ne očekujete da vam platimo?
– Ne novcem.
– Dobro, vi znate što radite, pretpostavljam. Mogu li opet dobili Morgana?
Vratio sam telefon Morganu.
Još je malo razgovarao, a onda spusti slušalicu. – Slaže se – reče. – Uzet ću
ovu fotokopiju i on će provjeriti. Učinit će kako kažete. Ako to snimimo napola
smanjeno, stat će na polovicu prve stranice.
Pružih mu fotokopije. Uzeo ih je i počešao se po svom dugačkom nosu. –
Oprostite što tako govorim, ali vi ste prokleta budala – reče.
– Slažem se s vama.
– Još se možete predomisliti.
– Neću. Sjećate li se kad ste me one večeri vozili iz gradske Bastilje? Rekli
ste da se trebam oprostiti od prijatelja. Ali nikad se nisam uistinu oprostio.
Ako objavite ovu fotokopiju, to će biti zbogom. Dugo je trebalo, ali bit će to
dugi, dugi oproštaj.
– U redu, drugar – nacerio se podlo. – Ali još mislim da ste prokleta budala.
Moram li vam reći zašto?
– Ipak recite.
– Znam o vama više nego što mislite. To je ta gadna strana novinarskog
zvanja. Uvijek znaš toliko stvari koje ne smiješ upotrijebiti. Čovjek tako
postaje cinik. Ako objavimo ovo priznanje u Journalu, mnogi će ljudi
pobjesnjeti. Okružni tužilac, mrtvozornik, šerifova družba, pa onda jedan
utjecajan i moćan građanin po imenu Potter i dva gangstera koji se zovu
Menendez i Starr. Vjerojatno ćete završiti u bolnici ili opet u zatvoru.
– Ne mislim tako.
– Mislite vi što hoćete, drugar. Ja vam govorim ono što ja mislim. Tužilac
će bjesnjeti, jer je poklopio Lennoxov slučaj. Iako ga Lennoxovo
samoubojstvo i priznanje naizgled opravdavaju, naći će se mnogi koji će htjeti
znati zbog čega je taj nedužni čovjek napisao priznanje, kako se ubio i da li je
to zaista bilo samoubojstvo ili mu je netko pomogao, zašto nije bilo nikakve
istrage o okolnostima, i kako to da je cijela ta stvar tako brzo zamrla. Osim
toga ako on ima original ovih fotokopija, pomislit će da su ga ispreskakali
šerifovi ljudi.
– Ne morate objaviti službeni žig na poleđini zadnje stranice.
– I nećemo. Dobri smo sa šerifom. Mislimo da je on pošten momak. I da nije
kriv što ne može srediti takve tipove kao što je Menendez. Nitko ne može
spriječiti kockanje sve dotle dok je na nekim mjestima legalno u svim
oblicima, a na svim mjestima u nekim oblicima. Ovo ste zdipili iz šerifova
ureda. Ne znam kako ste uspjeli. Hoćete li mi ispričati?
– Neću.
– U redu. Dalje, mrtvozornik će pobjesnjeti, jer je zabrljao oko Wadeova
samoubojstva, pri čemu mu je pomogao tužilac. Harlan Potter će bjesnjeti zato
što se opet otkriva nešto što je on poklopio upotrijebivši silnu moć za to.
Menendez i Starr će bjesnjeti iz razloga koje točno ne znam, ali znam da su vas
upozorili. A kad ti momci na nekog pobjesne, tome se loše piše. Zreli ste da na
vama primijene isti tretman kojim su sredili Velikog Williea Magoonu.
– Magoon je možda postao previše skup za svoj posao.
– Zašto? – nastavi Morgan. – Zato što tim momcima moraš biti po volji. Ako
se već potrude i kažu ti da prestaneš, onda prestani. Jer ako ne prestaneš, onda
im svojim neposluhom pokazuješ njihovu slabost. A oni tvrdi šefovi, koji vode
poslove, veliki glavonje, direktorski fotelji, oni ne žele slabiće. Slabići su
opasni. Osim toga nemojte zaboraviti Chrisa Madyja.
– On ima preko sebe cijelu Nevadu, kako sam čuo.
 – Dobro ste čuli, drugar. Mady je drag momak, ali on dobro zna što je dobro
za Nevadu. Bogati lupeži koji operiraju tamo po Renu ili Las Vegasu, vrlo
dobro paze da ne stanu na žulj gospodinu Madyju. Kad bi stali, dažbine bi im
odmah skočile gore jednakom brzinom kao što bi njihova suradnja s policijom
pala. Onda bi glavonje na istoku zaključile kako su nužne neke promjene. Ako
netko ne zna kako treba s Chrisom Madyjem, taj nije ni za što. Maknite takvog
do đavola i postavite nekoga drugoga. Ono maknite ga, podrazumijeva samo
jedan prijevoz, u drvenom lijesu.
– Oni nisu nikad ni čuli za mene – rekoh.
Morgan se namršti i poznatom kretnjom mahnu rukom gore i dolje po zraku,
rekavši: – I ne trebaju. Madyjev teritorij na nevadskoj strani Tahoea nalazi se
tik uz teritorij Harlana Pottera. Možda se katkad vide. Može biti da neki tip
koji je na Madyjevoj platnoj listi sazna od nekog tipa koji na Potterovoj listi
kako dripac po imenu Marlowe preglasno brblja o stvarima koje ga se ne tiču.
Moguće je da ta usputna napomena na kraju stigne do telefona koji će zazvoniti
u nekom stanu ovdje u Los Angelesu, i prenijeti uputu nekom mišićavom
snagatoru neka s još dvojicom ili trojicom prijatelja iziđe malo na tjelovježbu.
Ako netko želi da te izudaraju ili prignječe, ne treba mišićavim snagatorima
uopće reći zašto. Za njih je to uobičajen rutinski posao. Nije to ništa osobno,
oni te uopće ne mrze. Samo ti mirno sjedi, a oni će ti mirno slomiti ruku.
Hoćete li da vam ovo vratim?
Ponudio mi je fotokopiju.
– Znate vi dobro što hoću – rekoh.
Morgan polako ustade i spremi fotokopiju u unutrašnji džep. – Možda nisam
u pravu – reče. – Možda znate više od mene o tome. Ja ne bih znao kako
čovjek kao što je Harlan gleda na stvari.
– Namrgođeno – rekoh. – Već sam ga upoznao. Ali ne služi se
revolveraškim metodama. Nisu u skladu s njegovim životnim uvjerenjem.
– Po mojem računu – reče Morgan oštro – obustavljanje istrage o umorstvu
pomoću telefonskog poziva i obustavljanje pomoću uklanjanja svjedoka, ista je
stvar, razlika je samo u metodi. Obje metode smrde u nosnicama civilizacije.
Vidjet ćemo se ... barem se nadam.
Nestao je iz ureda kao odnesen vjetrom.
 46
Odvezoh se do „Victora” s namjerom da popijem girtvet i da sjedim tamo
dok se na ulicama ne pojavi večernje izdanje jutarnjih novina. Ali bar je bio
krcat i nije uopće bilo ugodno. Kada je konobar, kojeg sam poznavao, došao
do mene, oslovio me je po imenu.
– Volite unutra kapljicu gorkog bittera, zar ne?
– Obično ne. Ali neka večeras budu dvije kapljice.
– U posljednje vrijeme ne viđam vašu prijateljicu. Onu sa zelenim
smaragdima.
– Ni ja.
Otišao je i vratio se s pićem. Pijuckao sam ga da mi dulje potraje jer nisam
htio da mi udari u glavu. Volim se ili pošteno natreskati ili ostati trijezan. Za
neko vrijeme popih još jedno. Upravo je prošlo šest kad je u bar ušao momčić
s novinama. Jedan od konobara poviče mu nek nestane, ali je mali uspio na
brzinu obletjeti mušterije prije nego što ga je konobar zgrabio i isprašio van.
Ja sam bio jedan od mušterija. Otvorih Journal i pogledah prvu stranu.
Objavili su. Sve je tu. Crno na bijelom. Otisnuli su umanjenu kopiju na gornjoj
polovici stranice. Na drugoj je strani bio kratak i zajedljiv uvodnik. A na
stranici dalje još pol stupca s potpisom Lonniea Morgana.
Iskapih do kraja svoje piće i odoh na drugo mjesto na večeru, a poslije toga
kući.
Morganov je članak bio jasan i precizan pregled činjenica i događaja u vezi
s Lennoxovim slučajem i „samoubojstvom” Rogera Wadea, samo onih
činjenica koje su bile objavljene. Nije ništa dodavao, ništa oduzimao i ništa
sugerirao. Samo kratak i iscrpan profesionalni izvještaj. Uvodnik je bio nešto
drugo. Postavljao je pitanja, onako kako novine postavljaju pitanja javnim
ličnostima kad ih ulove s rukom u pekmezu.
Oko devet i pol zazvoni telefon i Bernie Ohls mi javi da će na povratku kući
svratiti k meni.
– Jes' vidio Journal? – upitao je slatko i zaklopio ne pričekavši odgovor.
Kad je stigao, gunđao je nešto o stepenicama i zaželio šalicu kave, ako
imam. Rekoh da ću skuhati. Dok sam je priređivao, šetkao je po kući i ponašao
se sasvim kao kod kuće.
– Živiš vrlo osamljeno za momka koji lako navlači neprijateljstvo – reče –
Što je s onu stranu brda?
–Isto ulica. Zašto?
 – Samo pitam. Morao bi podrezati grmlje.
Donio sam kavu u dnevnu sobu, on sjedne i počne je srkati. Pripalio je jednu
od mojih cigareta i otpuhivao dimove iz nje minutu ili dvije, a onda je izvadio
iz usta.
Ostaju takve da mi nije ni stalo do njih – reče. – Možda, zbog TV-reklama.
Oni ti ogade sve što ti pokušavaju prodati. Bože, oni sigurno misle da su
gledaoci slaboumni. Svaki put kad neki mamlaz u bijeloj kuti sa stetoskopom
obješenim oko vrata pokaže zubnu pastu ili kutiju cigareta ili bocu piva ili
vodicu za usta ili bocu sa šamponom ili kutijicu s nečim od čega debeli rvač
zamiriše kao gorski cvjetić, uvijek se zaklinjem da to neću nikad kupiti.
Prokletstvo, ne bih to kupio čak i kad bi mi se sviđalo. Pročitao si Journal, ha?
– Jedan mi je prijatelj rekao za to. Novinar.
– Ti imaš prijatelje? – čudio se. – Nije ti rekao kako su došli do materijala,
to nije?
– Ne. I u ovoj državi to ne mora ni reći.
– Springer skače kao luđak. Lawford, zamjenik tužioca, onaj, koji je jutros
uzeo to pismo, kune se da ga je odnio ravno šefu, ali momak je izvan sebe od
čuda. Ono što je objavio Journal izgleda, sasvim kao reprodukcija originala.
Srkao sam kavu ne govoreći ništa.
– Nek', pravo mu budi – nastavi Ohls. – Springer nije smio stvar ispuštati iz
ruke. Ja ne mogu zamisliti da je Lawford zabrljao. Ipak je i on političar –
zagledao se netremice u mene.
– Zašto si ovdje, Bernie? Ne voliš me. Nekad smo bili prijatelji, koliko se
može biti prijatelj s jednim tvrdim pajkanonu Ali to se prijateljstvo malo
ukiselilo.
Nagnuo se naprijed i osmjehnuo se, pomalo vučjim osmijehom.
– Nijednom pajkanu nije drago kad se privatni građanin ulovi policijskog
posla njemu iza leđa. Da si me onda kad je umro Wade uputio na vezu Wadea s
Lennoxom, mogao sam uspjeti. Da si upozorio na vezu Eileene Wade s tim
Terryjem Lennoxom, dobio bih je u šake, živu. Da si mi lijepo od početka sve
jasno govorio mogao bi Wade još biti živ. Da ne spominjem Lennoxa. A ti si
cvao zamišljajući kako si lukavi pametnjaković, zar ne?'
– Što želiš da ti kažem?
– Ništa. Prekasno je. Rekao sam ti da takav pametnjaković uvijek prevari
sam sebe. Rekao sam ti to jasno i glasno. Ali badava. Sada bi najpametnije
učinio da odeš iz grada. Nitko te ne voli, a neki od onih koji općenito ne vole
ljude, već su na djelu. Saznao sam od doušnika.
 – Nisam ja tako važan, Bernie. Prestanimo režati jedan na drugoga. Prije
Wadeove smrti ti se nisi ni bavio ovim slučajem. Poslije, to nije bilo važno ni
tebi, ni mrtvozorniku, ni tužiocu, nikome. Možda sam ponešto učinio krivo. Ali
istina je isplivala. Ti kažeš da si tu ženu mogao pritisnuti jučer, samo čime?
– Onim što si nam ti mogao ispričati o njoj.
– Ja? Zar miješajući se u policijski posao tebi iza leđa? On odjednom
ustane. Lice mu je bilo crveno. – U redu, pametnjakoviću. Ona bi još bila živa.
Mogli smo je privesti kao osumnjičenu. Ali ti si htio da ona umre, gade, i
dobro znaš da je tako.
– Htio sam da ona dobro, dugo i mirno pogleda u samu sebe. Što će potom
učiniti, to je njezina stvar. Htio sam skinuti prljavštinu s nedužnog čovjeka.
Bilo mi je prokleto svejedno kako ću to učiniti, i sad mi je svejedno. Ovdje
sam, pa ako se dosjetiš što bi sa mnom, možeš me naćo.
– Već će se tvrdi momci pobrinuti za tebe, mustro. Ne treba da se trude.
Misliš kako nisi dovoljno važan da bi se oni brinuli za tebe. Kao privatno
njuškalo po imenu Marlowe i nisi. Imaš pravo. Ali kao momak kojeg su
opomenuli da se drži dalje od toga, a on im onda zviždi u lice preko novina, to
je već drugo. Vrijeđa im ponos.
– To je strašno – rekoh. – Već od same pomisli na to dobijam unutrašnje
krvarenje, da upotrijebim tvoje riječi.
Prišao je vratima i otvorio ih. Stajao je tamo, gledajući niz drvene stepenice
i niz drveće na obronku i niz cestu koja je nestajala u dubini kanjona.
– Lijepo je i mirno ovdje – reče. – Baš dovoljno mirno. Spusti se niza
stepenice, sjedne u auto i odveze se. Pajkani nikad ne kažu zbogom. Oni se
uvijek nadaju da će te opet vidjeti pri nekom uviđaju.
 47
Neko vrijeme sutradan izgledalo je kao da će sve živnuti. Okružni tužilac
Springer je sazvao konferenciju za novinare još u rano jutro i objavio svoju
izjavu. Bio je to velik, zažaren čovjek, crnih obrva i kose posivjele prije
vremena, kakvi uvijek dobro uspijevaju u politici. Izjavio je:
„Pročitao sam dokument koji bi trebao biti priznanje one nesretne i
sažaljenja dostojne žene, koja je nedavno sebi oduzela život, dokument koji
možda jest, a možda nije pravi ali čak i da jest pravi, on je očito proizvod
poremećene psihe. Spreman sam vjerovati da je Journal objavio taj dokument
u dobroj namjeri usprkos brojnim apsurdnostima i proturječnostima čijim vas
nabrajanjem neću zamarati. Ako je Eileen Wade napisala te riječi, a moji će
suradnici zajedno sa suradnicima mog poštovanog kolege šerifa Petersena
ubrzo ustanoviti da li je to ona napisala ili nije, mogu vam reći da ih sigurno
nije napisala bistre glave ni mirne ruke. Jedva je prošlo nekoliko tjedana otkad
je nesretna gospođa našla svog muža u lokvi krvi koju je prolio vlastitom
rukom. Žamislite taj šok, taj očaj, tu užasnu samoću koju mora da je za nju
značila ta nesreća! I sad je ona pošla za njim u gorčinu smrti. Što bismo mogli
dobiti uznemiravanjem pepela mrtvih? Da li išta drugo, prijatelji moji, osim
bolje prodaje nekoliko brojeva novina koje nužno trebaju povećanje naklade?
Ništa, prijatelji, ništa. Ostavimo neka bude kako jest. Kao Ofelija u onom
velikom dramskom djelu nazvanom Hamlet od besmrtnog Williama
Shakespearea, tako je i gospođa Eileen Wade svoje cvijeće nesreće, svoju
rutvicu, nosila na drukčiji način. Moji politički neprijatelji bi se rado
okoristili tom razlikom, ali moje prijatelje i glasače to neće prevariti. Oni
znaju da ovaj ured već odavno zagovara mudro i zrelo pravosuđe, pravednost
ublaženu suosjećanjem i solidnu, stabilnu i konzervativnu vladu. Ja ne znam što
zagovara Journal i što god to bilo ne marim baš mnogo da saznam. Neka
prosvjetljena javnost sama prosudi.”
Journal je tu papazjaniju objavio u svom jutarnjem izdanju (bio je to
cjelodnevni list), a Henry Sherman, glavni urednik, je uzvratio Springeru
svojim potpisanim komentarom.
„Okružni tužilac Springer bio je u dobroj formi ovog jutra, je čovjek
privlačnog izgleda i zvučnog baritona koji je ugodno slušati. Nije nam
dosađivao činjenicama. Kad god gospodin Springer zaželi dokaze o
autentičnosti spornog dokumenta, Journal će mu ih sa zadovoljstvom pružiti.
Ne očekujemo da će gospodin Springer išta učiniti da se obnove istrage
slučajeva koji su službeno zaključeni s njegovim odobrenjem i prema
njegovim uputama, baš kao što ne očekujemo da će se gospodin Springer
postaviti na glavu na vrhu tornja Gradske vijećnice. Gospodin Springer tako
lijepo kaže: što bismo dobili uznemiravanjem pepela mrtvih? Ali Journal
radije, premda ne tako elegantno, pita:
Što ćemo dobiti ako se otkrije tko je učinio umorstvo, kad je ubojica već
mrtav? Ništa, sigurno. Ništa, osim pravde i istine.
U ime pokojnog Williama Shakespearea Journal želi zahvaliti gospodinu
Springeru za njegovo blagozvučno citiranje Hamleta i za zgodnu, iako ne baš
ispravnu aluziju na Ofeliju. „Vi morate nositi svoju rutvicu s nekom razlikom”
ne odnosi se na Ofeliju, nego je to sama Ofelija rekla, a što je time zapravo
mislila nije našim manje obrazovanim glavama nikad bilo sasvim jasno. Ali,
pustimo to. Lijepo zvuči i pridonosi zbrci. Neka nam bude dopušteno da
citiramo iz istog službeno priznatog dramskog djela poznatog pod nazivom
Hamlet, dobru misao koju je, kako se slučilo, rekao loš čovjek:
'Gdje krivnje ima, sjekira nek' padne.”
Lonnie Morgan mi je telefonirao oko podneva da me pita kako mi se sviđa.
Rekoh kako mi se ne čini da će to išta naškoditi Springeru.
– Samo kod intelektualnih jajoglavaca – reče Lonnie Morgan. –A oni mu
ionako već znaju broj. Mislim, što je s vama?
– Ništa nije sa mnom. Samo sjedim i čekam da me nešto mekano i nježno
pogladi po licu.
– Nisam tako mislio.
– Još sam čitav. Prestanite strahovati za mene. Dobio sam što sam htio. Da
je Lennox još živ, mogao bi otići ravno k Springeru i pljunuti mu u oko.
– Učinili ste to umjesto njega. A sad to već i Springer zna. Imaju oni na
stotine načina da srede momka kojeg ne vole. Nije mi jasno zašto ste se toliko
trudili oko toga, Lennox nije bio vrijedan toga.
– Kakve to ima veze?
Neko je vrijeme vladao muk. Onda je rekao: – Oprostite Marlowe.
Zatvaram svoja velika usta. Sretno! Spustili smo slušalicu uz uobičajeni
zbogom.
Oko dva poslije podne zvala je Linda Loring. – Bez spominjanja imena,
molim – reče. – Upravo sam doletjela s onog velikog jezera gore na sjeveru.
Netko tamo kipi zbog nečeg što je sinoć izišlo u Journalu. Moj gotovo bivši
muž dobio je to ravno među oči. Jadnik je plakao kad sam odlazila? Odjurio je
na raport.
 – Što mislite reći s tim, gotovo bivši muž?
– Ne budite blesavi. Odjednom otac pristaje. Pariz je sjajno mjesto za tihi
razvod. Dakle, uskoro odlazim tamo. A ako vi imate još imalo pameti, bilo bi
vam najbolje da potrošite nešto od one zgodne gravure kojii ste mi pokazali i
da također odete na podulji put.
– Po čemu bi to bilo najbolje?
– Ovo je drugo blesavo pitanje koje postavljate. Nikoga nećete prijeći,
samo sebe. Znate li kako love tigrove?
– Odakle da znam.
– Privežu kozu za kolac i onda se sakriju. Za kozu to grozno završi. Sviđate
mi se. Ne znam zašto, ali tako je. Mrzim pomisao na to da ste vi ta koza. Toliko
ste se trudili da učinite prave stvari, one koje vi smatrate pravima.
– Lijepo od vas – rekoh. – No, ako ispružim vrat i dobijem po njemu, to je
moj vrat.
– Ne izvodite heroja, vi glupane – reče oštro. – Samo zbog toga što je netko
koga smo poznavali odlučio da bude žrtva, ne morate ga imitirati.
– Kupit ću piće za vas, ako još dovoljno dugo budete tu.
– Kupite mi ga u Parizu. Pariz je divan u jesen.
– I ja bih ga volio. Ali čuo sam da je ljepši u proljeće. Nisam nikad bio pa
ne bih znao zašto.
– Ako nastavite tim putem, nikad ni nećete znati.
– Zbogom, Linda! Nadam se da ćete naći ono što želite.
– Zbogom – reče ona hladno. – Uvijek nađem ono što želim. Samo kad
nađem, ne želim to više.
Spustila je slušalicu. Ostatak dana bio je prazan. Večerao sam i ostavio auto
u radionici koja radi preko noći da pregledaju kočnice. Kući sam se odvezao
taksijem. Ulica je bila prazna kao i obično. U drvenom poštanskom sandučiću
je bio samo reklamni kupon za sapun. Polako sam se uspinjao stepenicama.
Bila je to meka noć s laganom izmaglicom u zraku. Krošnje na brdu jedva su se
pomicale. Nigdje povjetarca. Otključavši vrata otvorih ih malo, a onda stadoh.
Vrata su bila dvadesetak centimetara odškrinuta. Unutra je bio mrak, bez
ikakva šuma. Ali imao sam osjećaj da soba nije prazna. Možda je lagano
škripnulo ili sam ulovio odsjaj bijelog sakoa u drugom kraju sobe. Možda u
ovoj toploj tihoj noći soba iza vrata nije bila dovoljno topla, ili je bila suviše
topla. Možda je u zraku lebdio miris čovjeka. A možda su to sve samo živci.
Zakoračio sam u stranu sa verande i priljubio se dolje uz grmlje. Ništa se ne
dogodi. Iznutra ne zasvijetli nikakvo svjetlo, i ništa se ne pomakne. Imao sam
pištolj u futroli za pojasom na lijevoj strani, kratkocijevni policijski kalibra
38. Izvukoh ga, ali nisam se osjećao ništa bolje. I dalje tišina. Zaključih da
sam prokleta budala. Uspravih se i podigoh nogu da stupim gore prema
ulaznim vratima, uto se iza ugla ceste pojavi neki automobil, brzo se uspne po
padini i gotovo bešumno stane podno mojih stepenica. Bio je to velik crn
„cadillac”. Mogao bi biti Lindin da nije bilo dviju stvari: vrata se nisu
otvarala, a prozor okrenut na moju stranu čvrsto je ostao zatvoren. Čekao sam i
osluškivao priljubivši se uz grm, ali nije bilo ničeg što bih čuo i ništa nisam
dočekao. Samo je tamni automobil, zatvorenih prozora i dalje nepomično
stajao pred mojim drvenim stepenicama. Ako je motor još i radio, nisam ga
mogao čuti. Onda odjednom na njemu zasvijetli veliki crveni reflektor i snop
svjetla obasja prostor šest metara dalje od ugla kuća. Zatim veliki auto polako
krene unatrag dok reflektor nije zaplesao po pročelju kuće i po krovu.
Policajci ne vozi „cadillace”. Ovakve „cadillace” s crvenim reflektorom
imaju glavonje, majori i policijski komesari, možda okružni tužioci. Možda
gangsteri.
Reflektor je kružio. Legoh na trbuh, ali me ipak pronašao. Zaustavio se na
meni. Ništa drugo. Vrata automobila se još nisu otvarala, u kući je još vladala
tišina i mrak.
Onda se kratko, na sekundu-dvije oglasi sirena sasvim tiho i umukne. I tada
napokon kuću ispuni svjetlost, a muškarac u bijelom večernjem sakou iziđe na
verandu i pogleda duž zida prema grmlju.
– Uđi unutra, niškoristi! – zahihota Menendez. – Čeka te društvo.
Mogao sam ga ustrijeliti bez problema. Onda on zakorači unatrag i bilo je
prekasno, čak i da sam pokušao. Otvarao se prozor na automobilu dolje iza
mene, mogao sam jasno čuti kako se otvara. Onda se kroz njega kratkim
rafalom oglasi automatska strojnica, pucajući u brdo, deset koraka dalje od
mene.
– Uđi, niškoristi! – ponovi Menendez s praga. – Ne možeš nikud drugud
otići.
I tako se uspravih i pođoh, dok me je reflektor pažljivo slijedio. Spremih
pištolj natrag u futrolu za pojasom. Stupih na usko drveno odmorište, uđoh
unutra i zaustavih se tek s onu stranu vrata. Na drugom kraju sobe sjedio je
muškarac prekriženih nogu, a ruka s pucaljkom odmarala mu se na stegnu. Bio
je to žilavi dugajlija kože isušene kao u ljudi koji žive u podneblju sa žarkim
suncem. Odjeven u tamnosmeđu vjetrovku od gabardena, otkopčanu gotovo do
pojasa. Promatrao me je ne pomaknuvši ni oči ni pucaljku. Bio je miran kao
zid od opeke na mjesečini.
 48
Gledao sam ga previše dugo. Onda kutom oka spazih naglu kretnju,
istovremeno osjetih paralizirajuću bol u ramenu. Ruka mi je cijela, od ramena
do vrhova prstiju obamrla. Okrenuvši se, ugledao sam golemog Meksikanca
opasnog izgleda. Nije se cerio, samo me gadno gledao. Smeđu ruku s velikim
pištoljem, četrdeset i peticom, opustio je niz bok. Imao je brčine, a glava mu
se sjajila od pouljene crne kose začešljane gore i unatrag i ravno i dolje.
Otraga na potiljku imao je zamašćeni sombrero, krajevi odvezane kožne vrpce
visili su sprijeda po izvezenoj košulji koja je smrdjela po znoju. Nema ničeg
gadnijeg od gadnog Meksikanca, kao što nema ničeg finijeg od finog
Meksikanca, niti išta poštenijeg od poštenog Meksikanca, a pogotovu ništa
tužnijeg od tužnog Meksikanca. Ovaj tip je bio od onih opakih. Nema nigdje
opakijih od njih.
Protrljao sam ruku. Bockalo me je malo, ali još je bila bolna i ukočena. Da
pokušam potegnuti pištolj, vjerojatno bi mi ispao iz ruke.
Menendez pruži ruku prema opakom snagatoru. Tip mu dobaci pištolj, uopće
ne gledajući, a Menendez ga ulovi u zraku. Tada stane preda me ozarenog lica.
– Gdje bi najradije dobio, niškoristi? – crne su mu oči plesale.
Samo sam gledao u njega. Nema odgovora na takvo pitanjg.
– Pitao sam te nešto, niškoristi.
Obliznuh usne i odvratih mu pitanjem: – Što se dogodilo s Agostinom?
Mislio sam da je on tvoj nosač revolvera.
– Chick je omekšao – reče on blago.
– Uvijek je bio mekan, kao i njegov gazda. Muškarac koji je sjedio zatrepta
očima. Gotovo, ne baš sasvim, kao da se osmjehnuo. Snagator koji mi je
udesio ruku nije se ni pomaknuo ni progovorio. Osjećao sam da diše. Mogao
sam to nanjušiti.
– Netko ti je udario ručicu, je li, niškoristi?
– Spotaknuo sam se na meksikansku enchiladu.
Nemarno, gotovo i ne gledajući u mene, on me udari pištoljem preko lica.
– Ne zezaj se sa mnom, niškoristi. Već je kasno za to. Bio si upozoren, i to
lijepo upozoren. Kad se ja potrudim da osobno dođem i upozorim tipa da se
drži dalje, on se drži vrlo daleko. Ili ga ja tako udaljim da ga više nema.
Osjećao sam kako mi kapi krvi klize niz lice. U jagodici sam osjećao snažno
pulsiranje boli. Širila se, sve jača dok me nije cijela glava zaboljela. Nije to
bio tvrd udarac, ali je stvar kojom me je udario bila vrlo tvrda. Ipak sam i
dalje mogao govoriti i nitko me nije pokušao zaustaviti.
– Kako to da ti sam udaraš, Mendy? Mislio sam da je to stvar profesionalnih
razbijača, kao što su oni koji su izubijali Velikog Williea Magoona.
– Ovo je osobno raščišćavanje – reče on polako – zbog osobnih razloga na
koje sam te upozorio. Ono s Magoonom bila je sasvim poslovna stvar. Počeo
je zamišljati da se može zezati sa mnom kako hoće, sa mnom koji sam mu
plaćao odjeću i automobile, naslagao hrpu para u njegov bankovni sef, i
otplatio mu hipoteku za kuću. Ti mamlazi iz Odjela za nemoral svi su isti.
Odreda sam mu plaćao školarinu za sve njegove klince. Mislio bi čovjek da će
ta gnjida osjećati neku zahvalnost. A što je on napravio? Došao je u moj
privatni ured i odalamio me pred pomoćnikom.
– Zbog čega? – upitah ga u nejasnoj nadi da će svoj bijes usmjeriti na
nekoga drugoga.
– Zbog toga što je neka nalarfana droljica izjavila da smo upotrebljavali
obilježene kocke. Čini mi se da je ta fifica bila jedna od njegovih cura za
noćna ljubakanja. Trebao sam je izbaciti iz kluba, skupa sa svim parama koje
je donijela.
– Zvuči razumljivo – rekoh. – Magoon bi morao znati da profesionalni
kockari ne obilježavaju kocke. To im nije potrebno. Ali što sam ti pak ja
učinio?
Udario me ponovno, ovaj put zamišljenog izraza na licu. – Učinio si to da
sam ispao slab. U mojem poslu nikad se nikome ne govori dvaput. Ni
najvećem glavonji. Mora se udaljiti i poslušati, ako ne posluša znači da ne
vladaš situacijom. Ako ne vladaš situacijom, ispadaš iz posla.
– Čini mi se da tu ima još nečeg osim toga – rekoh i dodadoh: – Dopuštaš da
izvadim rupčić?
Pištolj je motrio na mene dok sam vadio rupčić i brisao krv s lica.
– Drugorazredno njuškalo – reče Menendez polako – zamišlja si da može
praviti majmuna od Mendyja Menendeza. Da me može ismijati. Da budem
ruglo svima, ja, Menendez. Trebalo bi te nožem, niškoristi. Morao bih te
razderati u komadiće.
– Lennox ti je bio prijatelj – rekoh gledajući ga u oči. – Umro je. Pokopan je
kao pas, nema ni imena nad onim blatom u koje su spustili njegovo tijelo. I ja
sam htio učiniti nešto da dokažem njegovu nedužnost. Zar si zbog toga ti ispao
slab, ha? Spasio ti je život, a izgubio svoj i to tebi ništa ne znači. Tebi nešto
znači samo onda ako možeš igrati velikoga gazdu. Ne bi ti prstom maknuo ni za
koga, samo o sebi misliš. I nisi ti uopće velik, samo su ti usta velika.
 Lice mu se sledilo i on jako zamahne rukom da me svom snagom udari treći
put. Još je zamahivao rukom kad zakoračih naprijed i tresnuh ga u želudac.
Nisam ništa mislio, nisam planirao, nisam izračunao kakve su mi šanse, ako
sam ih uopće imao. Samo mi je bilo dosta njegova razmetanja i boljelo me je i
krv mi je tekla i možda sam tada bio već malo ošamućen.
Preklopio se, hvatajući dah i pištolj mu ispadne iz ruke. Divlje je za njim
posegnuo, a iz dubine grla otimalo mu se muklo stenjanje. Tresnuh ga koljenom
u lice. Vrisnuo je.
Čovjek na stolici se nasmije. Lecnuo sam se. Onda je ustao i pucaljka u
njegovoj ruci ustade s njim.
– Nemojte ga ubiti – reče blago – želimo ga iskoristiti kao živi mamac.
Onda se nešto pomakne u sjeni ulaza i Ohls uđe kroz vrata, praznih očiju,
bez izraza na licu i potpuno miran, pogleda Menendeza. Menendez je klečao s
licem na tlu.
– Mekan – reče Ohls. – Smekšan kao puding.
– Nije mekan – rekoh. – Ranjen je. Svatko može biti ranjen. Je li Veliki
Willie Magoon bio mekan?
Ohls me pogleda. I onaj drugi me pogleda. Opaki Meksikanac je stajao kod
vrata ne dajući glasa od sebe.
– Izvadi već jednom tu prokletu cigaretu iz usta – zarežah na Ohlsa. – Ili je
puši, ili je ostavi na miru. Zlo mi je od gledanja toga. Zlo mi je od tebe. Zlo mi
je od pajkana.
fIzgledao je iznenađeno. Onda se nacerio.
– To je bila stupica, dečko – reče veselo. – Jesi li bubani? Zločesti čovjek
te je lupio po ličeku? No, po mojem računu to si i zaslužio i prokleto je
korisno da si dobio. – Pogledao je Menendeza. Mendy je imao podvijena
koljena. Ustajao je polako, centimetar po centimetar. Hvatao je zrak.
– Kakvu brbljavu jezičinu ima – reče Ohls. – Kad nema uza se tri
advokačića da mu zatvore usta.
Povukao je Menendeza na noge. Tekla mu je krv iz nosa. Izvadio je rupčić iz
bijelog smokinga i pritisnuo ga pod nos. Ne reče ni riječi.
– Nasjeo si, srdašce moje – reče mu pažljivo Ohls. – Nije meni uopće žao
tog Magoona. Pravo mu budi. Ali ipak je on pajkan, a gnjide kao što si ti neka
ne diraju u pajkane, nikada i zauvijek.
Menendez odmakne rupčić i pogleda Ohlsa. Pogleda mene. Pogleda čovjeka
s pucaljkom. Polako se okrene i pogleda opakog Meksikanca kod vrata. Svi su
oni gledali njega bez ikakva izraza na licu. Onda je niotkuda bljesnu nož u
njegovoj ruci i on nasrne na Olusa. Ohls se izmakne i jednom ga rukom uhvati
za vrat, a drugom mu gotovo ravnodušno, s lakoćom, izbije nož iz ruke. Onda
raskreči noge i držeći ga za vrat podigne Mendyja sa tla. Odnese ga preko
sobe i tamo pritisne uza zid. Spustio ga je na noge, ali nije ispuštao njegov
vrat.
– Samo me još prstom dirni i ubit ću te – reče Ohls. – Jednim prstom – doda
i tada ga spusti iz ruke.
Zlobno mu se osmjehnuvši, Mendy pogleda rupčić i presloži ga tako da se
ne vidi krvava mrlja. Opet ga prinese nosu. Pogleda dolje u pištolj kojim me je
prije udarao. Muškarac s pucaljkom nehajno reče: – Nije nabijen, čak i kad bi
ga mogao dohvatiti.
– Dakle, zamka – reče Mendy Ohlsu. – Čuo sam te kad si to prvi put rekao,
ali tek sad shvaćam čija.
– Naručio si tri razbijača – reče Ohls. – A dobio si umjesto toga tri
serifgova pomoćnika iz Nevade. Nekome u Las Vegasu ne sviđa se tvoj način.
Taj netko bi rado popričao s tobom. Možeš tamo otići s ovom trojicom
pomoćnika ili možeš sa mnom dolje u grad da te s lisičinama objesim na vrata
ureda. I dolje ima nekoliko momaka koji bi rado popričali s tobom. Izbliza.
– Bože, pomozi Nevadi – reče Mendy tiho, pogledavši opet prema opakom
Meksikancu kraj vrata. Onda se brzo prekrižio i izišao kroz ulazna vrata.
Opaki Meksikanac pođe za njim. Onaj drugi, isušeni pustinjski dugajlija,
pokupi pištolj i nož, pa i on iziđe. Zatvorio je vrata za sobom. Ohls je
nepomično čekao. Začula se lupa vrata koja su se zatvarala, a onda brujanje
automobila koji odjuri u noć.
– Siguran si da su ovi razbijači pomoćnici šerifa? – zapitah Ohlsa.
Okrenuo se kao da je iznenađen Što me divi ovdje.
– Imali su zvijezde – odgovori kratko.
– Fin posao, Bernie. Vrlo fin. Misliš li da će stići živ u Vegas, ti bešćutni
kujin sine?
Odoh u kupaonicu, otvorih hladnu vodu i pritisnuli mokri ručnik na svoje
izmučeno lice. Pogledah se u ogledalu. Lice mi je bilo otečeno i pomodrjelo i
izranavljeno tamo gdje me pištolj snažno tresnuo u jagodicu. I pod lijevim sam
okom bio išaran plavetnilom. Nekoliko dana neću biti lijep.
Tada se u ogledalu iza mene pojavi Ohlsov lik. Onu prokletu nepripaljenu
cigaretu valjao je po ustima kao kad se mačka igra napola crknutim mišem i
stalno ga pokušava potaknuti na još jedan bijeg.
– Drugi put ne pokušavaj nadmudriti pajkane – reče on promuklo. – Zar
misliš da smo te iz vica pustili da uzmeš onu fotokopiju? Naslutili smo da će
Mendy doći da te sredi. Starru smo sve rekli. I rekli smo mu da iako ne
možemo sasvim ukinuti kockanje na našem teritoriju, ipak možemo stvari tako
otežati da začepimo neke slavine. Nikakav gangster ne smije kod nas izmlatiti
pajkana, čak ni nepoštenog, a da to prođe nekažnjeno. Starr nas je uvjerio da
on nema ništa s tim, da je izvan sebe od bijesa zbog toga i da će se Menendez
loše provesti. Kad je Mendy htio da razbijači koji nisu odavde dođu tebe
srediti, Starr mu je poslao tri svoja znanca u svojem autu i na svoj trošak. Starr
je policijski povjerenik u Las Vegasu.
Okrenuo sam se i pogledao Ohlsa. – Kojoti će noćas tamo u pustinji dobiti
hranu. Čestitam. Policijski je posao čudesan, uzvišen, idealistički rad, Bernie.
Jedino što ne valja u policijskom poslu jesu pajkani koji ga rade.
– Šteta za tebe, heroju – reče on s iznenadnom ledenom surovošću. – Jedva
sam suzdržavao smijeh kad si zakoračio u sobu da primiš svoje batine. Tako je
moralo biti, dečko. Bilo je to ružno, ali je moralo biti ražnoTj–a bi naveo
takva tipa da se izbrblja, morao sam mu omogućiti da se osjeća moćan. No,
eto, nisi grdo ozlijeđen, iako smo morali pustiti da te malo udesi.
– Baš mi je žao – rekoh. – Jako mi je žao što si toliko patio.
Unio mi se u lice, napetog izraza – Mrzim kockare – reče grubo. – Mrzim ih
jednako kao što mrzim prodavače droge. Navode na zlo koje je isto tako gadno
kao korupcija i droga. Zar misliš da one palače u Las Vegasu služe samo
bezazlenoj bogataškoj zabavi? Vraga! One su tamo zbog malog čovjeka koji bi
tako želio dobiti puno za malo, koji dođe u kockarnicu sa svojom platnom
vrećicom i izgubi sav novac za jelo do nove plaće. Bogataš kad kocka izgubi
četrdeset hiljadarki smijući se i vrati se po još. Ali od bogatoga kockara nema
velikih zarada. Velike zarade se sastoje od centi i dolarčića, tek ponekad pet
dolara. Novac u velikim biznisima teče kao voda iz pipe u tvojoj kupaonici i
nikad ne prestaje teći, jer je stalno hranjen kapljicama. Kad god netko želi
ukloniti nekog profesionalnoga kockara, ja sam za to. Volim to. A kad god
vlada uzima pare od kockanja i zove to porezima, ona daje podršku
gangsterima da prošire posao. Brijač ili cura iz kozmetičkog salona daju dva
dolara. To ide sindikatu i to je čista zarada. Ljudi žele poštenu policiju, zar ne?
Zbog čega? Da štiti tipove s dozvolama? Imamo u ovoj zemlji legalne konjske
utrke, stalno ih imamo. Imaju dozvolu, pošteno rade jer država dobiva svoj
dio, a na svaki dolar koji je položen tamo na hipodromu, još ih je pedesetak
položeno preko profesionalnih kladilaca. Ima osam ili devet utrka na listiću i
možeš staviti na svaku od njih koliko hoćeš, a većina se kladi na više od
polovice utrka. Postoji samo jedan način na koji džokej pobjeđuje, a dvadeset
ih ima da izgubi. To je legalna igra na sreću, dugar, čist, častan posao, priznat
od države. Dakle, to je u redu, je li? Nije, po mojem računu, uopće nije. Zato
što je i to kockanje i što stvara nove kockare, i zato što, ako pravo razmisliš,
postoji samo jedno kockanje, nema poštenog i nepoštenog, sve je to isto.
Nepošteno.
– Je li ti sad lakše? – upitah ga stavljajući malo joda na ranu.
– Ja sam star, umoran i utučen pajkan. Osjećam samo bijes.
Okrenuh se i zagledah u njega. – Ti si prokleto dobar pajkan, Bernie, ali
ipak nisi u pravu. Na neki su način svi pajkani isti. Svi okrivljuju pogrešne
stvari. Ako netko izgubi za kockarskim stolom, ukloni kockare. Ako se netko
napije, zabrani alkohol. Ako netko nekog ubije automobilom, obustavi
automobilsku industriju. Ako nekog okrade cura u hotelskoj sobi, zabrani
spolno općenje. Ako netko padne na stepenicama, prestani zidati kuće.
– Oh, začepi!
– Jasno da ću začepiti. Ja sam samo privatni građanin. Pusti to, Bernie.
Nemamo mi gangstere i zločinačke sindikate zato što imamo pokvarene
političare i njihove poltrone u vladi i na sudu. Kriminal nije bolest nego samo
simptom. A policajci su kao liječnici, koji daju aspirin za tumor na mozgu,
samo što bi taj tumor policajci radije sredili pendrekom. Mi smo veliki,
moćni, bogati i divlji ljudi, a zločin je cijena koju plaćamo za to, a
organizirani kriminal je cijena za organiziranost. Organizirani kriminal je samo
prljava strana novca.
– A što je čista strana?
– Nisam je nikad vidio. Možda bi ti Harlan Potter mogao to reći. Hajde da
popijemo nešto.
– Izvrsno si izgledao kad si ulazio kroz vrata – reče Ohls.
– A ti još bolje kad je Mendy nasrnuo nožem na tebe.
– Sav dršćem – reče i ispruži ruku.
Kad smo popili po piće, otišao je do stražnjih vrata koja je provalio da bi
mogao ući. Sa stražnjim je vratima to lako ako se otvaraju prema van i ako su
toliko stara da se drvo osuišilo i izvinulo kao što su moja. Ohls mi pokaže
tragove oštećenja na dovratku, a onda ode niz padinu, jer je u susjednoj ulici
ostavio automobil. Isto je tako lako mogao otvoriti i glavni ulaz, ali bi pri tom
slomio bravu. To bi pak bilo previše vidljivo. Gledao sam za njim dok je s
baterijskom svjetiljkom ispred sebe hodao među drvećem i dok nije nestao za
padinom. Zaiključao sam vrata, smiješao si blago piće, a onda sjeo u dnevnu
sobu. Pogledah na sat. Još je bilo rano. Samo mi se činilo da je prošlo mnogo
vremena otkad sam stigao kući. Priđoh telefonu i okrenuh broj Loringovih.
Sobar je htio saznati tko zove, a onda je otišao pogledati da li je gospođa kod
ikuće. Bila je.
– Doista sam bio koza – rekoh joj. – Ali tigra su uhvatili živog. Malo sam
izubijan.
– Pričat ćete mi jednom o tome – glas joj je bio tako odsutan kao da je već u
Parizu.
– Mogao bih vam ispričati uz čašicu, ako imate toliko vremena.
– Večeras? Oh, baš se pakiram, selim. Bojim se da nije moguće.
– Jasno mi je. Dobro, samo sam pomislio da biste rado čuli o tome. Bilo je
lijepo od vas što ste me opomenuli. Ovo nije imalo veze s vašim starim.
– Sigurni ste?
– Sasvim.
– Oh, samo trenutak. – Nakon nekog vremena se vratila i sad joj je glas
zvučao već bliže. – Možda bih ipak mogla popiti nešto. Gdje?
– Gdje god želite. Danas sam bez auta, pa mogu doći taksijem.
– Bez veze! Ja dolazim po vas, ali to će biti tek za jedan sat ili kasnije.
Recite mi adresu.
Rekoh joj i ona spusti slušalicu. Upalih svjetlo na verandi i ostadoh tako na
otvorenim vratima udišući noć. Prilično je zahladilo.
Vratio sam se unutra i pokušao telefonirati Lonnieu Morganu, ali ga nisam
dobio. Onda sam, tek tako, telefonirao u klub „Terrapin” u Las Vegasu i tražio
Randyja Starra. Vjerojatno ga neću dobiti. Ali ipak jesam. Glas mu je zvučao
mirno, sposobno i poslovno.
– Drago mi je da ste se javili, Marlowe. Svaki Terryjev prijatelj je i moj
prijatelj. Što mogu učiniti za vas?
– Mendy sad putuje.
– Kamo?
– U Las Vegas s trojicom razbijača koje ste poslali u velikom crnom
„cadillacu” sa sirenom i crvenim reflektorom. Vjerojatno vašem?
Nasmijao se. – Ovdje u Las Vegasu upotrebljavam „cadillace” kao kamione,
kao što je to rekao jedan novinar. O čemu se radi?
– Mendy je s nekim razbijačima čekao u mojoj kući. S namjerom da me
udesi, da tako kažem, zbog jednog članka u novinama za koji je bio uvjeren da
je moje maslo.
– Je li bilo vaše?
 – Nisam ja vlasnik nikakvih novina, gospodine Starr.
– A ja nisam vlasnik nikakvih razbijača u „cadillacu”, gospodine Marlowe.
– Možda su to bili šerifovi pomoćnici.
– Ne bih znao. Ima još nešto?
– Udarao me pištoljem. Tresnuo sam ga u želudac i nasadio mu koljeno u
lice. Nije izgledao zadovoljan. Ipak, nadam se da će stići živ u Las Vegas.
– Siguran sam da hoće, ako je krenuo amo. Žao mi je, ali moram sad
prekinuti ovaj razgovor.
– Samo trenutak, Starr. Jeste li i vi upetljani u onu komediju dolje u
Otatoclanu, ili je to Mendy sam obavio?
– Ponovite to.
– Ne izvodite, Starr. Mendy nije pobjesnio na mene zbog onog što je naveo
kao razlog, sigurno ne toliko da priredi zasjedu u mojoj kući i očita mi lekciju
kakvu je već prošao i Veliki Willie Magoon. To nije dovoljan motiv. Upozorio
me je neka prestanem i neka držim nos dalje od Lennoxova slučaja. Ali nisam,
i tako je ispalo da sam bio na dobrom putu. Onda je učinio ono što sam vam
upravo ispričao. Ali za to je sigurno imao jači razlog od povrijeđene taštine.
– Shvaćam – reče on polako i još uvijek blago i mirno. – Mislite li da nije
baš sve čisto oko Terryjeve smrti? Da se, recimo, nije ustrijelio sam, nego je
to učinio netko drugi?
– Smatram da će vam u razmišljanju o tome pomoći neki detalji. Napisao je
priznanje koje je lažno. Napisao je i pismo za mene koje je stiglo poštom.
Konobar ili hotelski momak trebao je to pismo prokrijumčariti van i poslati
umjesto njega. On je bio zatvoren u hotelu i nije mogao izići. U pismu je bio
veliki novac i pismo je završavao baš kad je netko pokucao na vrata. Rado bih
znao tko je ušao u sobu.
– Zašto?
– Da je bio momak ili konobar, Terry bi napisao još koju riječ o tome. Da je
bio policajac, pismo ne bi uopće bilo poslano. Dakle, tko je to bio? I zašto je
Terry napisao priznanje?
– Nemam pojma, Marlowe. Uopće nemam pojma.
– Oprostite što sam vas uznemiravao, gospodine Starr.
– Ništa zato. Dapače, drago mi je da sam vas čuo. Pitat ću Mendyja da li je
on nešto saznao.
– Aha, ako ćete ga ikad više vidjeti, i to živog. Ako nećete, ipak saznajte. Ili
će saznati netko drugi.
– Vi? – glas mu je otvrdnuo, iako je još bio miran.
 – Ne, gospodine Starr. Ne ja. Netko bi vas lako mogao otpuhati iz Las
Vegasa a da uopće ne udahne jako. Vjerujte mi, Starr. Samo vi meni vjerujte
kad to kažem. To je sasvim otvoreno rečeno.
– Vidjet ću Mendvja, i to živog. Ne brinite zbog toga, Marlowe.
– Samo sam zamišljao da sve znate. Laku noć, gospodine Starr!
 49
Kad sam čuo dolazak automobila koji je stao dolje pod stepenicama, izišao
sam van da kažem kako dolazim. Ali crni šofer joj je već otvarao vrata. Onda
je pošao za njom uza stepenice noseći malu crnu putnu torbu. Zato sam samo
čekao.
Stigla je gore i okrenula se šoferu: – Gospodin Marlowe će me odvesti do
hotela, Amos. Hvala, to je sve. Ujutro ću vas pozvati.
– Razumijem, gospođo Loring. Mogu li nešto pitati gospodina Marlowea?
– Naravno, Amos.
Stavio je torbu u sobu na pod kraj vrata, a ona prođe kraj nje i uđe ostavivši
nas same.
– „Starim ... Starim ... Nosit ću hlače zavrnute.” Što to znači, gospodine
Marlowe?
– Baš ništa. Ali lijepo zvuči.
Osmjehnuo se. – To je iz Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka. I još nešto.
„U sobu dolaze žene i idu i pričaju o Mikelanđelu.” Da li vama to nešto
govori, gospodine Marlowe?
– Aha, to mi govori da taj momak nije baš mnogo znao o ženama.
– Upravo sam tako osjetio, gospodine. Mora da je i on bio otuđen. Usprkos
tome, vrlo cijenim T. S. Eliota.
– Jesi li rekao otuđen?
– Da, jesam, gospodine Marlowe. Da nije nepravilno?
– Nije, ali nikad ne govorite tako pred milijunašem. Mogao bi pomisliti da
ga zafrkavate.
Osmjehnuo se tužno. – Ni ne sanjam o tome. Imali ste slučajnu nezgodu,
gospodine?
– Nisam. Bila je isplanirana. Laku noć, Amos!
– Laku noć, gospodine!
Vratio se niza stepenice, a ja sam se vratio u kuću. Linda Loring je stajala
nasred sobe i gledala oko sebe.
– Amos je diplomirao na Howardu – reče. – Ne živite baš na neopasnom
mjestu, za čovjeka tako punog opasnosti, zar ne?
– Nema neopasnih mjesta.
– Jadno vaše lice. Tko je to učinio?
– Mendy Menendez.
– A što ste vi njemu učinili?
 – Ne mnogo. Tresnuo sam ga jedanput ili dvaput. Ulovio se U zamku. Sad je
na putu prema Nevadi, u društvu s trojicom ili četvoricom tvrdih šerifovih
pomoćnika iz Nevade. Zaboravite ga.
Sjela je na kauč.
– Što ćete popiti? – zapitah. Izvadih kutiju cigareta i ponudili je. Reče da
neće pušiti. Reče da joj je svejedno što će piti.
– Mislio sam da biste mogli šampanjca – rekoh. – Nemam nikakve posude s
ledom, ali je ipak hladan. Čuvam ga već godinama. Dvije boce. Cordon
Rouge. Pretpostavljam da je dobar. Ne bih znao prosuditi.
– Čuvali ste ga, za što?
– Za vas.
Osmjehnula se, ali je još uvijek promatrala moje lice. – Sasvim ste
izubijani. – Pružila je prste i lagano mi dodirnula obraz – Čuvali ste ga za
mene? To nije baš vjerojatno. Upoznali smo se tek prije koji mjesec.
– Onda sam ga čuvao za vas otkad smo se upoznali. Idem po njega. –
Podigao sam torbu i uputio se preko sobe.
– Kamo ćete s tim? – upita ona oštro.
– Pa, to je torba s vašim noćnim potrepštinama, zar ne?
– Spustite to tu gdje jeste i dođite ovamo.
Poslušao sam. Oči su joj bile sjajne, ali ipak su izgledale snene.
– Ovo je prava novost – reče ona polako. – Nešto sasvim novo.
– U kojem smislu?
– Nikad me niste ni prstom dodirnuli. Nikakva zavođenja, nikakvih
namigivanja, nikakva dodira, ništa. Mislila sam da ste tvrd, sarkastičan, opak i
hladan.
– Pretpostavljani da jesam takav, ponekad.
– A sada sam tu i vjerojatno me namjeravate bez uvoda, samo dok popijemo
dovoljnu količinu šampanjca, zgrabiti i položiti na krevet. Je li tako?
– Iskreno rečeno – odgovorili – takva mi se ideja motala negdje na dnu
svijesti.
– Polaskana sam time, samo što onda ako mi se uopće ne sviđa taj način?
Sviđate mi se. Jako mi se sviđate. Ali to ne znači da želim s vama u krevet.
Niste li to malo prebrzo zaključili, samo zbog toga što sam donijela torbu sa
sobom?
– Možda sam pogriješio – rekoh. Otišao sam do njene torbe i opet je stavio
kraj vrata. – Idem po šampanjac.
– Nsam namjeravala povrijediti vaše osjećaje. Možda bi bilo bolje da
čuvate šampanjac za neku priliku koja više obećava?
– Imam samo dvije boce – rekoh. – Za priliku koja doista puno obećava
treba ih deset.
– Oh, jasno mi je – reče odjednom se razbjesnivši. – Ja bih trebala biti
samo usput, dok ne naiđe neka ljepša i privlačnija. Baš vam hvala. Sad ste vi
povrijedili moje osjećaje, ali barem znam da sam ovdje na sigurnom. Ako
mislite da će boca šampanjca od, mene učiniti razuzdanu ženu, uvjeravam vas
da grdno griješite.
– Već sam priznao da sam pogriješio.
– To što sam vam rekla da se razvodim od muža i što sam ovamo došla s
torbom ne znači da sam tako laka, kao što mislite – reče još uvijek bijesno.
– Prokleta torba! – zagunđao sam. – Do đavola s tom torbom! Ako još
jednom spomenete tu prokletinju, bacit ću je niza stepenice. Pozvao sam vas na
piće. Idem u kuhinju po to piće. To je sve. Nije mi ni na pamet palo da vas
opijem. Ne želite u krevet sa mnom. Potpuno razumijem. Nema razloga zbog
kojih biste to željeli. Ali usprkos tome, valjda možemo popiti čašu ili dvije
šampanjca, ne mislite li? Ne trebamo raspravljati o tome tko će koga zavesti,
kada i gdje i nakon koliko čaša šampanjca.
– Ne morate bjesnjeti zbog toga – reče ona pocrvenjevši.
– Očekujete uobičajene štosove – zarežao sam. – Znam ih barem pedeset i
sve ih odreda mrzim, sve su to laži i sve imaju nešto licemjerne pohote u sebi.
Oha ustane i priđe mi sasvim blizu, te prstima nježno prijeđe preko modrice
i otekline na licu.
– Oprostite. Ja sam umorna i razočarana žena. Molim vas budite ljubazni sa
mnom. Nikome ne vrijedim.
– Niste umorni i niste ništa više razočarani nego što je to većina ljudi.
Prema svim pravilima vi biste morali biti ista onakva razmažena, plitka i
nastrana djevojčura kao vaša sestra. Ali nekim čudom vi to niste. Pokupili ste
sve poštenje i veći dio čvrstine iz cijele svoje obitelji. Ne treba vama ničija
ljubaznost.
Okrenuh se i odoh kroz predsoblje u kuhinju, tamo izvadih šampanjac iz
frižidera, izvukoh čep i brzo nalih u dvije čaše od kojih jednu odmah iskapih.
Štipalo me je u grlu tako da su mi zasuzile oči, ali ipak sam sve popio. Onda
opet natočih i odnesoh sve zajedno na pladnju u sobu.
Nije je bilo. Ni torbe nije bilo. Odložih pladanj na stolić i otvorih ulazna
vrata. Ništa nisam čuo, nije imala automobila. Nikakva zvuka.
Tada je ona progovorila za mojim leđima. – Budalo, zar si doista mislio da
sam pobjegla?
Zatvorih vrata i okrenuh se prema njoj. Raspustila je kosu, na golim su joj
nogama bile papuče s pufnicom, a na sebi je imala svilenu haljinu boje zalaska
sunca na japanskim crtežima. Polako je išla prema meni s nekim neočekivano
stidljivim osmijehom. Ponudih joj čašu. Ona uzme, otpije nekoliko gutljaja
šampanjca i vrati mi je.
– Vrlo je dobar – reče. Onda se sasvim mirno i bez trunka igre i
izvještačenosti privije k meni, pritisne usne na moje, rastvorivši ih. Vrškom
jezika dodirne moj jezik. Nakon dugo vremena opet odmakne glavu, još me
grleći oko vrata. Oči su joj blistale zvijezdama.
– Cijelo sam vrijeme na to mislila – reče. – A ipak sam morala sve
otežavati. Možda se radi o živcima. Ali u biti ja uistinu nisam laka žena. Je li
to šteta? .
– Da sam mislio da jesi osvojio bih te još prvi put, kad smo se sreli kod
„Victora”.
Polako je odmahnula glavom i osmjehnula se. – Ne bih rekla da si takav.
Zato sam tu.
– Možda ne istu večer – rekoh. – Ta večer je bila posvećena nečem drugom.
– Možda ti nikad ne osvajaš ženske po barovima.
– Ne baš često. Previše je mračno.
– Ali mnogo žena odlazi u bar samo zato da bi ih netko osvojio.
– Mnogo žena i ustaje ujutro samo radi toga.
– Ali piće je afrodizijak, do stanovite mjere.
– Doktori ga preporučuju.
– Tko je spomenuo doktore? Gdje je moj šampanjac? Opet sam je poljubio.
Bio je to nježan, ugodan posao.
– Želim poljubiti tvoje jadno lice – reče ona i učini to. – Kako gori – dodala
je nakon toga.
– Ostatak tijela mi je smrznut.
– Ne, nije. Hoću svoj šampanjac.
– Zašto?
– Postat ću dosadna ako ga ne popijem. Osim toga sviđa mi se okus.
– U redu.
– Da li me jako voliš? Ili ćeš me jako voljeti ako odem u krevet s tobom?
– Možda.
– Ne moraš ići sa mnom u krevet, znaš. Uopće ne insistiram na tome?
– Hvakrti.
– Hoću šampanjca.
– Koliko imaš para?
– Ukupno? Odakle da znam? Oko osam milijuna, tako nešto.
– Odlučio sam da idem u krevet s tobom.
– Najamniće! – reče ona.
– Platio sam šampanjac.
– Do đavola s tim šampanjcem – promrnaljala je.
 50
Sat kasnije ona je ispružila golu ruku, poškakljala me po uhu i rekla:
– Bi li se oženio sa mnom?
– Ne bi potrajalo dulje od šest mjeseci.
– No, dobro – reče. – Možda i ne bi. Ali, zar ne bi vrijedilo? Što ti očekuješ
od života, zar potpuno izbjegavanje svakog rizika?
– Četrdeset i dvije su mi već godine. Nezavisnost me je pokvarila. A tebe je
malo, ne previše, pokvario novac.
– Meni je trideset šest. Nije sramota imati novaca i nije sramota oženiti se
za novac. Većina onih koji ga imaju, ne zaslužuju ga i ne znaju se snaći s njim.
Ali neće dugo tako. Opet će rat i poslije tog rata nitko neće imati novaca –
samo lopovi i varalice. Nama ostalima neće preostati ništa.
Pogladio sam je po kosi i omotao jedan pramen oko prsta. – Možda si u
pravu.
– Mogli bismo otići u Pa.fiz i dobro se provesti, – Uzdigla se na lakat i
pogledala me. Vidio sam sjaj u njenim očima ali nisam mu mogao razabrati
značenje. – Što imaš protiv braka?
– Za dvoje od stotinu brak je divota. Ostali se samo muče. Nakon dvadeset
godina muškarcu ostaje samo radionica u garaži. Američke cure su strašne.
Američke gospođe zauzimaju mnogo, prokleto previše, prostora. Osim toga...
– Želim malo šampanjca.
– Osim toga – rekoh – to bi za tebe bila samo jedna dogodovština. Samo
prvi razvod pogađa. Poslije su svi ostali samo ekonomski problem. Zato za
tebe i nisu problem. Za deset godina ti bi mogla proći kraj mene ulicom i u
čudu se pitati odakle me, k' vragu, poznaješ. Ako bi me uopće zamijetila.
– Ti si samozadovoljan, uobražen, samoživ, nedodirljivi gad. Daj mi moj
šampanjac.
– Tako ćeš me zapamtiti.
– Opet uobraženost. Pun si uobraženosti. Malo povrijeđene u ovom trenutku.
Misliš li da ću te se sjećati? Nije važno za koliko ću se muškaraca udati i s
kolikima ću spavati, ti misliš da ću te zapamtiti? Zašto bih?
– Oprosti. Pretjerao sam. Idem po šampanjac.
– Zar nismo dražesni i pametni? – reče sarkastično. – Ja sam bogata žena,
dragi, i bit ću još mnogo bogatija. Mogla bih ti kupiti cijeli svijet kad bi
vrijedilo. Što sada imaš? Praznu kuću, da ti bude dom, bez mačke ili psa, mali
dosadan ured da sjediš i čekaš. Čak i kad bih se razvela od tebe, ne bih
dopustila da se vratiš u sve to.
– Kako bi me spriječila? Ja nisam Terry Lennox.
– Molim te bez razgovora o njemu. Ni o onoj zlatnoj ledenjaci, Wadeovoj
ženi. Ni o njenom jadnom pijanom, izgubljenom mužu. Je li bi zaista htio biti
jedini muškarac koji me je bacio na tlo? Kakva je to vrsta ponosa? Dala sam ti
najveći kompliment koji ja znam dati. Pitala sam te da li bi se oženio mnome.
– Dala si mi i veći kompliment.
Briznula je u plač. – Ti budalo, potpuna budalo! – Obrazi su joj bili mokri.
Osjećao sam suze na njima.
– Pretpostavimo da bi trajalo šest mjeseci ili godinu ili dvije godine – Što
bi izgubio osim prašine na pisaćem stolu i prljavštine na roletama i
osamijenosti takva života? – upitala je bez suza.
– Želiš li još šampanjca? –– U redu.
Privukao sam je k sebi i ona ponovno zaplače u mom naručju. Nije bila
zaljubljena u mene i oboje smo to znali. Nije plakala zbog mene. Samo joj je
došlo da prolije nešto suza:
Zatim me odgurnula, ustala iz kreveta i otišla u kupaonicu da uredi lice.
Donio sam šampanjac. Kad se vratila, osmjehivala se.
– Oprosti šta sam cmizdrila – rekla je. – Za šest mjeseci ni tvojeg imena se
više neću sjećati. Ponesi to u dnevnu sobu. Želim svjetla.
Učinio sam što je rekla. Sjela je na kauč. Spustio sam šampanjac pred nju.
Pogledala je čašu, ne dotakavši je.
– Da se upoznamo? – rekoh. – Hajde da popijemo koju zajedno.
– Kao sinoć?
– Nikad više neće biti kao sinoć.
Podigla je čašu šampanjca, polako otpila malo, okrenula se na kauču i
pljusnula mi ostatak u lice. Onda je opet zaplakala. Uzeo sam maramicu i
obrisao si lice a onda i njezine obraze.
– Ne znam zašto sam to učinila – reče. – Samo, zaboga, nemoj kazati da sam
žena i da žene nikad ne znaju zašto nešto čine.
Nalio sam još malo šampanjca u njenu čašu i osmjehnuo joj se. Polagano ga
je ispila, zatim se naglo okrenula i sjela mi na koljena.
– Umorna sam – rekla je. – Ovaj put me moraš odnijeti.
Nedugo zatim je zaspala.
Ujutro je još spavala kad sam ustao i skuhao kavu. Umio sam se, obrijao i
obukao. Onda se probudila. Doručkovali smo zajedno. Pozvao sam taksi i
odnio njenu torbu niza stepenice.
 Oprostili smo se. Gledao sam za taksijem dok se nije izgubio iz vida. Vratio
sam se gore u spavaću sobu, razmjestio krevet i pospremio ga. Vlasi duge
tamne kose bile su na jednom jastuku. A u mojem želucu olovna težina.
Francuzi imaju za to izreku. Ti kopilani imaju izreke za sve i uvjek su u
pravu svakom je rastanku malo umiranja
 51
Sewell Endicott je rekao da će do kasna raditi i da mogu doći oko sedam i
trideset navečer.
Imao je ured u kutu zgrade, s modrim tapetama, crvenim stolom od
mahagonija izrezbarenih uglova, vrlo starim i očito vrlo vrijednim, uobičajenu
ustakljenu vitrinu s pravnim knjigama u kričavocrvenim uvezima, a na
zidovima uobičajene karikature glasovitih engleskih sudaca od Spyja i osim
njih veliki portret suca Olivera Wendella Holmesa na južnom zidu.
Endicpttova stolica je bila tapecirana crnom kožom. Kraj njega je bio otvoren
uredski ormar nakrcan papirima. Bila je to prostorija koju nikakav dražestan
dekorater nije imao šanse ukrasiti.
Endicott je bio u košulji i izgledao je umorno, ili je imao takvu vrstu lica.
Pušio je svoje neukusne cigarete. Pepeo s cigarete padao mu je po razvezanoj
kravati. Svuda je uokolo bilo crnih vlasi otpalih iz njegove kose.
Šutke me promatrao nakon što sam sjeo. Onda reče:
– Vi ste najtvrdoglaviji kopilan kojeg sam ikad sreo. Nećete mi valjda reći
da još kopate po istoj prljavštini.
– Još me nešto muči. Da li bi odgovaralo istini, ako kažem da ste zastupali
Harlana Pottera onda kad ste me posjetili u krletki?
Kimnuo je. Lagano sam prstima dodirnuo lice. Sve je zacjelilo i oteklina je
nestala, ali vjerojatno je jedan od udaraca ozlijedio živac. Dio lica mi je još
bio umrtvljen. Nisam ga mogao ostaviti na miru, stalno sam ga dirao. Valjda će
s vremenom biti bolje.
– I da ste tada kad ste išli u Otatoclan bili imenovani privremeno za
izaslanika tužilaštva? – nastavio sam.
– Da, samo ne gnjavite više s tim, Marlowe. To je za mene bila korisna
veza. Možda sam joj ipak pridao previše važnosti.
– Nadam se da je još korisna.
Odmahnuo je. – Ne. Gotovo je. Potter obavlja pravničke poslove preko
odvjetnika u San Francisc, New Yorku i Washingtonu.
– Vjerojatno me mrzi. Kao i samu pomisao na ono što sam iskopao.
Endicptt se osmjehne. – Baš čudno, ali svu je krivnju svalio na zeta dra
Loringa. Čovjek kao što je Harlan Potter mora nekog kriviti. On sam nikad ne
griješi. Sad je uvjeren da se ne bi ništa od svega toga dogodilo da dr Loring
nije hranio tu žensku opasnim drogama.
– Griješi. Jeste li vi uopće vidjeli Terryjevo tijelo u Otatoclanu?
 – Jesam. Otraga u prostoriji iza stolarije. Tamo nemaju prave mrtvačnice.
Radili su lijes za njega. Tijelo mu je bilo hladno kao led. Vidio sam ranu na
sljepoočnici. Nije u pitanju nikakva sumnja u zamjenu identiteta, ako ste na to
mislili.
– Ne, Endicott, nisam, jer to bi u njegovu slučaju bilo nemoguće. Ali, bio je
pomalo prerušen, zar ne?
– Lice i ruke su mu bili tamniji, kosa obojena u crno. Ali ožiljci su i dalje
bili vidljivi. A otisci prstiju su, naravno provjereni i uspoređeni s otiscima na
predmetima koje je upotrebljavao kod kuće.
– Kakva je policija tamo dolje?
– Primitivna. Jefe jedva da zna pisati i čitati. No znao je za otiske prstiju.
Bilo je vruće, znate. Užasno vruće.
Namrštio se izvadivši cigaretu iz usta i odbacio je nevoljko u neku veliku
posudu od crnog bazalta. – Morali su donijeti led iz hotela – nastavio je. –
Mnogo leda. – Opet me pogledao. – Nema tamo balzamiranja. Trebalo je hitno
sve obaviti.
– Znate li španjolski, Endicott?
– Samo poneku riječ. Direktor hotela mi je bio prevodilac – osmjehnuo se.
– Kakav je to bio zalizanko. Izgledao je opako, ali je bio vrlo uljudan i
susretljiv. Začas smo sve obavili.
– Dobio sam pismo od Terryja. Vjerojatno Potter zna za to. Ispričao sam
njegovoj kćeri gospođi Loring. Pokazao sam joj. U pismu je bila Madisonova
slika.
– Što to?
– Novčanica od pet tisuća papira.
Podigao je obrve. – No, dakle, on si je to mogao dopustiti. Žena mu je dala
lijep frtaljček milijuna kad su se drugi put vjenčali. Sve mi se čini da je ionako
namjeravao u Meksiko, bez obzira na to što se zbilo. Ne znam što se dogodilo
s novcem. Tamo ga nije bilo.
– Pismo je ovdje, gospodine Endicott, ako vam je stalo da ga pročitate.
Izvadih pismo iz džepa i pružih mu ga. Brižljivo ga je pročitao kao što
pravnici brižljivo odmjeravaju svaku riječ. Onda ga položi na stol i nagne se
naslonivši se, i zagledavši se u prazno.
– Pomalo literarno, zar ne? – reče mirno. – Zašto je to učinio?
– Ubio se, priznao ili napisao pismo?
– Priznao i ubio se, jasno – odgovori oštro Endicott. – Pismo je
razumljivije. No, vi ste fino dobili, uzvraćeno vam je sve ono što ste prije
učinili za njega, pa i poslije.
– Smeta me taj sandučić za poštu – rekoh. – Onaj dio kad kaže da je
sandučić pod prozorom na cesti i da će momak držati pismo tako da on može
vidjeti kako ga spušta u sandučić.
Nešto se u Endicottovim očima ugasilo. – Zašto? – upita on ravnodušno.
Izvadio je novu cigaretu iz kutije. Pripalih mu svojim upaljačem ispruživši
ruku preko stola.
– U takvim mjestima kao što je Otatoclan nema poštanskih sandučića –
rekoh.
– Nastavite.
– U početku nisam shvaćao. Onda sam proučio mjesto. To je obično selo.
Ima oko tisuću, tisuću i dvjesta stanovnika. Jedna ulica djelomično popločana.
Jefe ima „ford”, model A, kao službeni automobil. Pošta se nalazi na uglu
dućana, uz to je mesni, jedini hotel, nešto krčmi, nikakve ceste, maleno
uzletište. Okolo po brdima su lovišta, radi lovaca i postoji uzletište. Jedini
moguć način da se dođe tamo.
– Dalje. Znam za lovišta.
– Dakle, tamo bi mogao biti poštanski sandučić jednako kao i podiji za
izložbu pasa, isto kao i igralište za golf ili za jai alai ili park s vodoskokom i
glazbenim paviljonom.
– Onda se zabunio – reče ledeno Endicott. – Možda je tamo bilo nešto
slično što mu se činilo kao poštanski sandučić, na primjer koš za smeće.
Ustao sam. Uzeh pismo, složih ga i spremih opet u džep.
– Koš za smeće – rekoh. – Sigurno, baš to. Obojen meksikanskim bojama,
zeleno bijelo, crveno i. ispisan velikim čitljivim slovima: ČUVAJTE
ČISTOĆU GRADA. Naravno na španjolskom. A okolo se izvalilo sedam
šugavih pasa.
– Ne gnjavite, Marlowe.
– Oprostite što sam se predao mašti. Ima još jedna stvarčica o kojoj sam
već pitao Randyja Starra. Kako je to pismo uopće poslano? S obzirom na ono
što piše u njemu, sve je bilo proračunano. Dakle, netko mu je pričao o
poštanskom sandučiću. Dakle, netko je lagao. I još jednom dakle, netko je ipak
poslao pismo s pethiljadarkom. Petljancija, slažete li se?
On otpuhne dim gledajući za njim.
– Kakav je vaš zaključak i zašto ste o tome pitali Randyja Starra?
– Starr i lupež po imenu Menendez, koji je sada otpremljen iz naše sredine,
su bili Terryjevi drugovi u britanskoj vojsci. U nekom pogledu, a mogao bih
reći u gotovo svakom pogledu, oni su tipovi bez karaktera, ali ipak imaju u
sebi još nekih dijelova u kojima ima još prostora za ponos i takve stvari. Tamo
su sve sredili i prikrili iz sasvim razumljivih razloga. Isto je tako postojala
majstorija kojom su prikrili ono u Otatoclanu, samo iz sasvim drukčijih
razloga.
– I koji je vaš zaključak? – opet me upitao, ovaj put prilično oštro.
– A kakav je vaš?
Nije mi odgovorio. Zato sam mu zahvalio i otišao. Ostao je namršten dok
sam izlazio, ali mislio sam da je to namrgođenost od zbunjenosti Ili se možda
pokušava sjetiti kako je tamo pred hotelom i ima li išta nalik na sandučić.
Tako se zavrtio još jedan krug, ništa više. Kolo se vrtjelo dobrih mjesec
dana prije nego što je išta ispalo iz toga.
Onda sam jednog petka ujutro zatekao u svojoj čekaonici nekog stranca. Bio
je to fino odjeven, Meksikanac ili Južnoamerikanac ili tako nešto. Sjedio je uz
otvoren prozor i dimio, smeđu cigaretu snažnog mirisa. Bio je visok, i vrlo
vitak i vrlo elegantan, s urednim crnim brkovima i crnom kosom nešto dužom
nego što je mi nosimo, u smeđoj odjeći od nekog rijetko tkanog materijala.
Imao je i naočale, zelene sunčane naočale. Uljudno je ustao sa stolice.
– Senor Marlowe?
– Izvolite, što želite?
Pružio mi je presavijeni list papira. – Un aviso de parte del senor Starr en
Las Vegas, senor. Habla Ud. espanol?
– Da, ali ne brzo. Bolje da govorimo, engleski.
– Onda engleski – reče. – Meni je svejedno.
Uzeh papir i pročitah ga.
„Predstavljam Vam svog prijatelja Cisca Maioranosa. „Vjerujem da će vam
on reći što ste htjeli znati. S.”
– Uđimo unutra senor Maioranos – rekoh.
Otvorih vrata. Dok je prolazio kraj mene, osjetih miris parfema. I obrve je
imao vraški otmjene. Inače vjerojatno nije bio tako fin, kao što je izgledao, jer
je s obje strane lica imao brazgotine od noža.
 52
Sjeo je u stolicu za stranke i prebacio nogu preko noge. – Koliko znam, vi
želite određene informacije o sefioru Lennoxu.
– Samo o posljednjoj sceni.
– Bio sam tamo u to vrijeme, senor. Radio sam u hotelu – slegnuo je
ramenima. – Ništa značajno i naravno privremeno. Bio sam dnevni poslužitelj.
Govorio je perfektan engleski, ali u španjolskom ritmu. Španjolski, mislim
na američki španjolski, ima intonaciju koja se podiže i spušta, a američkom
uhu se čini kao da to nema nikakve veze sa značenjem riječi. Baš kao plima u
oceanu.
– Ne izgledate mi taj tip – rekoh.
– Čovjek ponekad ima problema.
– Tko je poslao pismo?
Ponudio me cigaretama. – Kušajte jednu.
Odmahnuh glavom. – Prejake su za mene. Volim kolumbijske. Te kubanske
su ubitačne.
Lagano se osmjehnuo, pripalio sebi jednu i otpuhnuo dim. Momak je bio
tako prokleto elegantan da me je to počelo nervirati. – Znam o pismu, senor.
Mozo se bojao ići gore u sobu senora Lennoxa pred kojom je stajala guarda.
Pajkani ili detektivi, kako vi kažete. Pa sam zato ja odnio pismo na correo.
Poslije pucnjave, razumije se.
– Trebali ste pogledati u omotnicu. Veliki novac je bio unutra.
– Pismo je bilo zapečaćeno – reče on ledeno,– El honor no se mueve de
lađo como les čongrejos. Što znači da se čast ne miče unatrag kao rakovica,
senor.
– Moja isprika! Molim vas nastavite.
– Senor Lennox je u lijevoj ruci držao novčanicu od sto pezosa kad sam
ušao unutra, zatvorivši vrata pred nosom guarde. U desnoj je imao pištolj. Na
stolu pred njim bilo je pismo i još jedan papir koji nisam pročitao. Odbio sam
novčanicu.
– Bilo je previše para – rekoh, ali on nije reagirao na sarkazam.
– Inzistirao je, pa sam ipak napokon primio novčanicu i poslije je dao mozu.
Pismo sam iznio van na poslužavniku, prekriveno ubrusom. Detektiv me ružno
odmjerio. Ali ništa nije rekao. Bio sam na polovici stubišta kad sam začuo
pucanj. Brzo sam sakrio pismo i potrčao natrag gore. Detektiv je udarcima
pokušavao otvoriti vrata. Ja sam ih otključao svojim ključem. Senor Lennox je
bio mrtav.
Lagano je prešao prstom po rubu stola i uzdahnuo.
– Ostalo, bez sumnje, već znate – dodao je.
– Je li hotel bio pun?
– Ne, nije bio pun. Bilo je pet-šest gostiju. – Amerikanaca?
– Dvojica Americanos del Norte. Lovci.
– Pravi gringosi ili samo iseljeni Meksikanci?
On polako povuče prstom po smećkastom platnu nad svojim koljenom. –
Mislim da bi jedan od njih mogao lako biti španjolskog porijekla. Govorio je
pogranični španjolski. Nimalo elegantno.
– Jesu li dolazili u blizinu Lennoxove sobe?
Podigao je naglo glavu, ali zelene naočale nisu propuštale moju radoznalost.
– Zašto bi prilazili, senor?
Kimnuh. – Baš lijepo od vas što ste došli i ispričali mi to senor Maioranos.
Recite Randyju da sam mu duboko zahvalan, hoćete li?
– No hay de que, senor. Nema na čemu. – i drugi put, ako bude imao
vremena, neka mi pošalje nekoga tko zna što priča.
– Senor? – glas mu je bio mekan, ali leden. – Sumnjate u moje riječi?
– Vi momci stalno pričate o časti. Čast je vreća u kojoj se skriva lopuža,
ponekad. Ne uzrujavajte se. Sjedite mirno da i ja vama nešto ispričam.
Dostojanstveno se naslonio.
– Dakle, ovo su samo nagađanja. Možda griješim. A možda sam ipak u
pravu. Ta dva Amerikanosa nisu bila slučajno tamo. Stigli su avionom.
Predstavljali su se kao lovci. Jedan od njih je Menendez, kockar. Prijavio se
pod drugim imenom, a možda i nije. To ne znam. Lennox je znao da su tamo.
Znao je i zašto. Napisao mi je pismo, jer ga je grizla savjest. Napravio je od
mene budalu, ali je bio previše pošten da bi nakon, toga imao mira. Stavio je
novac, bila je to petohiljadarka, u pismo, jer je imao mnogo novca i jer je znao
da ga nemam. U pismu mi je dao i mali znak koji sam mogao opaziti, ili mi je
isto tako mogao promaknuti. Bio je od one vrste ljudi koji uvijek žele učiniti
ono što je dobro, ali se na kraju sve okrene obratno. Kažete da ste odnijeli
pismo na correo. Zašto ga niste bacili u sandučić pred hotelom?
– Sandučić, senor?
– Sandučić za poštu. Cajon cartero, tako ga zovete, čini mi se.
On se osmjehne. – Otatoclan nije Mexico City, senor. Vrlo primitivno
mjesto. Poštanski sandučić na ulici u Otatoclanu? Nitko ne bi znao za što služi.
Nitko ne bi pokupio pisma iz njega.
 – Oh, dobro, ostavimo to – rekoh. – Niste vi donijeli nikakav poslužavnik s
kavom u sobu senora Lennoxa, senor Maioranos. Niste vi prošli u sobu kraj
detektiva. Ona dva Amerikanosa su ušla unutra. Detektiv je bio, naravno,
podmićen i još neki ljudi. Jedan od Amerikanosa je straga udario Lennoxa po
glavi. Onda je uzeo „mauser”, izvadio jedan naboj, otvorio ga, izvukavši iz
njega metak, a onda vratio taj naboj u pištolj. Tada je pištolj pritisnuo na
Lennoxovu sljepoočnicu. Čoravi je naboj napravio ružnu ranu, ali ga hitac nije
ubio. Zatim su ga iznijeli na nosilima, pokrivenog i dobro skrivenog. Kad je
stigao američki odvjetnik, Lennoxa su omamili, obložili ledom i stavili ga u
mračan kut carpinterie, gdje mu je stolar izrađivao lijes. Tamo je američki
odvjetnik vidio Lennoxa kao led, ukočenog i s gadnom pocrnjelom ranom na
sljepoočnici. Činilo se da je uistinu mrtav. Sutradan su zakopali lijes pun
kamenja. Američki je odvjetnik odletio kući s otiscima prstiju i nekakvim
priznanjem koje je bilo hrpa laži. Kako vam se to sviđa senor, Maioranos?
Slegnuo je ramenima. – Moglo bi biti moguće, senor. Zahtijevalo bi mnogo
para i utjecaja. Bilo bi moguće, ako bi taj senor Menendez bio blizak s važnim
ljudima u Otatoclanu, s alcaldeom, vlasnikom hotela i tako dalje.
– Dakle i to bi moglo biti. To je dobra ideja. I objašnjava zašto su izabrali
udaljenu selendru kao što je Otatoclan.
On se brzo osmjehnu. – Onda bi senor Lennox trebao još biti živ, zar ne?
– Jasno. Samoubojstvo je bilo samo predigra za vjerodostojnost priznanja.
Moralo je biti izvedeno dovoljno dobro da prevari odvjetnika koji je zastupao
tužilaštvo, ali bi od pravog okružnog tužioca napravilo majmuna čak i da nije
upalilo. Taj Menendez nije toliko gadan kao što misli, ali je bio dovoljno gad
da me odalami pištoljem zato što nisam odustao. Morao je imati razlog za to.
Da je prijevara izišla na vidjelo, Menendez bi se našao u međunarodnom
škripcu. Meksikanci ne vole podmićivanje pajkana ništa manje od nas.
– Sve je to moguće, senor, kao što znam i sam. Ali vi ste mene optužili da
lažem. Rekli ste da nisam ušao u sobu u kojoj je bio senor Lennox i da nisam
uzeo njegovo pismo.
– Nisi ušao jer si već bio u toj sobi prijatelju... i pisao pismo.
On podigne ruku i skine zatamnjene naočale. Nitko ne može promijeniti boju
čovjekovih očiju.
– Vjerojatno je još prerano za gimlet – reče.
 53
Izvrsno su ga sredili u Mexico Cityju. Ali zašto ne bi? Njihovi liječnici,
specijalisti, bolnice, slikari i arhitekti su jednako dobri kao naši. Ponekad i
bolji. Meksički pajkan je izmislio parafinski test za nitrate baruta. Terryjevo
lice nisu mogli potpuno izmijeniti, ah' su si dali mnogo truda. Promijenili su
mu nos, izvadivši dio kosti učinili su ga manje nordijskim i malo zatupili. Nisu
mogli odstraniti sve tragove brazgotina, ali zato su napravili još koju na drugoj
strani lica. Brazgotine od noža nisu ništa neobično u latinskim zemljama.
– Ovdje su svakako napravili transplantaciju živca –– reče on i dodirne onu
stranu lica koja je nekad bila ružnija i ukočena.
– Koliko sam bio blizu istine?
– Vrlo blizu. Neki su detalji pogrešni, ali nisu ni važni. Plan je napravljen
na brzinu i nešto smo morali improvizirati, pa nisam ni sam točno znao što će
ispasti. Rečeno mi je da učinim određene stvari. Mendyju se nije sviđalo što
sam ti pisao, ali nisam odustao od toga. On te je malo potcjenio. Ono o
sandučiću nije uopće opazio.
– Jesi li znao tko je ubio Sylviju?
Nije mi izravno odgovorio. – Grozno je kad žena odgovara za ubojstvo, čak
i da ti nikad nije mnogo značila.
– Ovo je grozan svijet. Je li Harlan Potter upućen u sve ovo? Opet se
osmjehnuo. – Zar bi on ikome dopustio da to sazna?
Ja mislim da nije. Vjerujem da on misli kako sam mrtav. I tko bi mu drukčije
rekao, osim ako nisi ti?
– Ono što sam mu ja rekao možeš staviti na vlat trave. Kako živi Mendy
ovih dana, ako uopće živi ?
– Bit će mu dobro. U Acapulcu. Randy ga je izvukao. Mendy nije tako loš
kao što misliš. Ima on srca.
– I zmija ga ima.
– No, hoćemo li na gimlet?
Ustao sam, ne odgovorivši mu i prišao sefu. Okrenuo sam dugme, otvorio ga
i izvadio omotnicu s Madisonovom slikom i sa pet stotica koje su mirisale po
kavi. Sve to istresoh na stol i pokupih pet stotica.
– Ove ću zadržati. To je za troškove koje sam imao i za istragu. S
Madisonovom slikom sam se rado igrao. Sada je opet tvoja. Raširih novčanicu
na stolu pred njim. On je pogleda, ali je ne dotakne.
– Tvoja je, drži je – reče. – Ja ih imam mnogo. Trebao si sve to ostaviti na
miru.
– Znam. Nakon što je ubila muža i izvukla se iz svega toga, možda bi postala
bolja. Naravno, on nije uopće bio važan. Bio je samo ljudsko biće s krvlju,
mozgom i osjećajima. Znao je i on što se dogodilo i strašno se mučio da živi s
tim saznanjem. Pisao je knjige. Možda si čuo za njega.
– Gledaj, nisam ja tu ničim mogao pomoći – reče on polako. – Ali nisam
htio da itko strada. Ovdje ne bih imao nikakve šanse. Ne može čovjek tako
brzo odmjeriti sve mogućnosti. Bio sam uplašen i bježao sam. Što bih mogao
učiniti?
– Ne znam.
– Imala je napadaje ludila. Ionako bi ga mogla ubiti bilo kada.
– Aha, mogla bi.
– No, hajde da to malo zaboravimo. Idemo popiti nešto na nekom mirnom i
hladnom mjestu.
– Nemam sad vremena, „senor” Maioranos.
Bili smo nekad dobri prijatelji – reče on tužno? Jesmo li? Zaboravio sam.
Čini mi se da su to bila neka druga dvojica. Stalno ste u Meksiku?
– Oh, da. Ovdje nisam legalno. Nikad nisam ni bio. Rekao sam ti da sam se
rodio u Salt Lake Cityju, ali rođen sam u Montrealu. Uskoro ću biti meksički
državljanin. Treba samo da uzmem dobrog odvjetnika. Meksiko mi se uvijek
sviđao. Ne bi bilo previše riskantno da odemo u „Victorov” bar na gimlet.
– Pokupi svoj novac, „sefior” Maioranos. Suviše je krvav.
– Tebi treba. Siromašan si.
– Odakle ti znaš?
Pokupio je novčanicu svojim uskim prstima i nemarno je spustio u džep.
Grizao je usne zubima koji su bili vrlo bijeli, kao što to već mogu biti uz
smeđu kožu?
– Ne mogu ti ništa više reći nego onda kad si me vozio u Tijuanu. Pružio
sam ti priliku da pozoveš zakon i predaš me njemu.
– Ne ljutim se na tebe. Ti si baš takav čovjek. Dugo nisam mogao shvatiti
što je to s tobom imao si fino ponašanje i neke vrline, ali nešto je bilo
naopako. Imao si principe i živio si po njima, ali to su bili samo tvoji principi.
Nemaju nikakve veze s etikom ili skrupulama. Bio si fin momak, jer si takve
prirode. Ali jednako ti je lijepo s lupežima i gangsterima, kao i s
poštenjacima. Pod uvjetom da gangsteri govore dobar engleski i da imaju
dobre manire za stolom. Ti si moralni defetist. Vjerojatno je rat tu imao udjela,
ali ipak mislim da si možda takav i rođen.
 – Ne razumijem – reče on. – Uistinu ne razumijem. Pokušavam ti se odužiti,
a ti mi ne dopuštaš. Nisam ti mogao reći više nego što sam rekao. Ti to ne bi
mogao podnijeti.
– To je najljepše što mi je ikad itko rekao.
– Drago mi je da ti se barem nešto sviđa od mene. Bio sam upao u gadan
škripac. Slučajno sam poznavao onu vrstu ljudi koji znaju kako se možeš
izvući iz takva škripca. Zadužio sam ih nečim što se dogodilo davno za
vrijeme rata. Onda kad sam, vjerojatno jedini put u životu, brzo kao miš učinio
baš ono što je trebalo. A kad su mi bili potrebni, odužili su mi se. Besplatno.
Nisi ti jedini momak na svijetu koji se ne može kupiti, Marlowe.
Nagnuo se preko stola i uzeo jednu od mojih cigareta. Lice mu je
neravnomjerno problijedilo pod tamnim tenom. Brazgotine su se jasno vidjele.
Promatrao sam ga dok je vadio iz džepa elegantan plinski upaljač i pripaljivao
cigaretu. Od njega je dopirao parfem.
– Dosta si toga ti kupio od mene, Terry. JLupio si smiješkom, kretnjom
glave, odmahivanjem ruke, zajedničkim pićem u nekom mirnom baru. Bilo je
lijepo dok je trajalo. Do viđenja, amigo. Ne kažem ti zbogom. To sam ti rekao
kad je to nešto značilo. Rekao sam ti kad je to bio oproštaj, tužan, samotan,
dugi oproštaj.
– Prekasno sam se vratio – reče on. – Plastična operacija zahtijeva
vremena.
– Ne bi ti uopće došao da te nisam istjerao dimom. Odjednom se pojavi
bljesak suza u njegovim očima. Brzo je nataknuo tamne naočale.
– Nisam bio siguran u sve to – reče. – Nisam se mogao odlučiti. Oni nisu
htjeli da ti išta kažem. Nikako se nisam mogao odlučiti.
– Ne brini o tome, Terry. Uvijek se nađe netko tko odlučuje za tebe.
– Bio sam u komandosima, brate. Oni ne uzimaju bilo koga. Gadno sam
ranjen i nisam doživio nimalo ugodne stvari kod onih nacističkih liječnika. To
je učinilo svoje.
– Znam ja to sve, Terry. Ti si vrlo drag momak u mnogo čemu. Ja te ne
osuđujem. Nikada te nisam osuđivao. Samo se radi o tome da tebe više nema.
Već si odavno otišao. Imaš lijepu odjeću i fini parfem i elegantan si kao skupa
drolja.
– To je samo predstava – reče gotovo očajno.
Usta mu se opustiše u kiselom smiješku. Slegnuo je ramenima na izražajan
latinski način.
– Sigurno. Sve je to predstava. Ništa drugo i ništa više. A ovdje – on se
upaljačem udari u prsa – unutra nema ničega.
Imao sam nekad, Marlowe. Nekad davno sam imao. No sad je sve iščezlo.
Ustao je. Ustao sam. Pružio je mršavu ruku. Prihvatio sam je.
– Do viđenja, „senor” Maioranos. Drago mi je da smo se upoznali, pa
makar i nakratko.
Zbogom!
Okrenuo se i otkoračao do vrata. Gledao sam kako ih je zatvorio. Čuo sam
njegove korake kako se udaljavaju hodnikom odzvanjajući na podu od
imitacije mramora. Sve tiši i tiši koraci su odlazili dok nisu sasvim utihnuli.
Ipak sam i dalje osluškivao. Zašto?
Jesam li želio da se odjednom zaustavi, okrene i vrati i da me svojim
riječima izvuče iz onog što sam osjećao? Ali nije to učinio. Tada sam ga
posljednji put vidio.
Nikada više nisam vidio nikog od njih – osim pajkana. Nitko još nije
pronašao način kako bi čovjek njima mogao reći zbogom.
 Table of Contents
Raymond Chandler - DUGI OPROŠTAJ
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50
51
52
53
Садржај
Raymond Chandler - DUGI OPROŠTAJ 2
1 3
2 7
3 13
4 18
5 20
6 29
7 35
8 40
9 46
10 53
11 57
12 66
13 69
14 80
15 87
16 93
17 100
18 104
19 107
20 115
21 120
22 126
23 134
24 139
25 147
26 152
27 156
28 159
29 163
30 168
31 173
32 178
33 187
34 191
35 197
36 201
37 205
38 210
39 216
40 223
41 229
42 233
43 248
44 252
45 259
46 264
47 267
48 272
49 281
50 286
51 289
52 293
53 297