HIJERARHIZACIJA KULTURE

Ta tendencija posebno je prisutna u hijerarhijskom konceptu kulture, koji u središte pažnje stavlja suprotstavljenost
između rafiniranog i neuglađenog načina života kao i obrazovnog mosta između njih

implikacije hijerarhijskog pristupa kulturi na dvije razine: intrakulturnoj i globalnoj.

Na intrakulturnoj razini ovaj pristup manifestira se kroz određivanje kulturnih podijeljenosti (specifičnosti) unutar
određene kulture (društva). U okviru te razine on je prije svega prepoznatljiv u diskusijama o visokoj i niskoj, tj.
elitnoj i narodnoj kulturi. U teorijskim analizama i istraživanjima najčešće se razlikuju tri kulturna obrasca u vidu
visoke (elitne), narodne (tradicijske) i masovne (popularne) kulture. Posebno se želi pokazati koliko je koncept
visoke (elitne) kulture utjecao i koliko utječe na našu percepciju realnosti i svakodnevnog života.

Na globalnoj razini hijerarhijski pristup kulturi izražen je kroz vrijednosna određenja kultura različitih od naše
(euro-američke), što posebno dolazi do izražaja pri upotrebi pojmova primitivan, progres, povijest, kultura,
civilizacija, kao i pri nastojanju da se odrede kulturni stupnjevi tih kultura i društava. Hijerarhijsko-vrijednosna
pozadina navedenih pojmova manifestirala se u hipotezama o inferiornosti kultura naroda koji ne poznaju pismo, a
nekim ekstremnim oblicima ti narodi često su smatrani narodima bez povijesti.

postoji potreba diferenciranja unutar kulture(a) i među kulturama, ono što se trebamo pitati je - ne ograničavamo li
naše razumijevanje kulture pravljenjem takvih strogo hijerarhijskih razlika (koje smo skloni raditi).

2.1. Hijerarhijski koncept kulture i civilizacije

Kultura je bila i ostala predmetom sporenja među onima koji se njom bave. Ova mnogoznačnost ne proizlazi toliko iz
načina na koji se kultura definira, koliko iz inkompatibilnosti mnogobrojnih načina razmišljanja koji su se s
vremenom integrirali u isti izraz.

kultura u društvenim znanostima danas upotrebljava u dva različita konteksta. U jednom kontekstu riječ »kultura«
shvaća se kao bitan atribut ljudske vrste uopće, za stvaranje simbola i određivanje značenja ili jednostavno ljudska
predispozicija za proizvođenje stvari i ideja, koje ne bi postojale kad ne bi postojali ljudi. Zbog toga pojam kulture
koji se javlja u prethodno opisanom kontekstu Bauman označava kao pojam kulture u atributivnom smislu. U
drugom kontekstu, pojam kulture ne označava sve ono što razlikuje ljudsku vrstu od svega što nije ljudsko - nego i
to što jedne ljude razlikuje od drugih. Ovaj pojam kulture označen je kao pojam kulture u distributivnom smislu.
Razlika između kulture u atributivnom i kulture u distributivnom smislu ista je razlici između onog što je opće i onog
što je pojedinačno. Kada je riječ o kulturi, onda nas prvenstveno zanima ono što je zajedničko za sve ljude, a
razmišljajući o kulturama u drugom smislu, naglašavamo ono što dijeli pojedinačne grupe ljudi.

U ovom užem određenju kulture kao područja koje »pokriva nekoliko djelatnosti implicitno je sadržano i daljnje
podvajanje - s obzirom na visoku i nisku kulturu, što će reći da se razlikuje kultura koja se ostvaruje na razini strogo
specijalizirane djelatnosti institucija i pojedinaca (vrhunska kultura) od kulture koja se ostvaruje na razini običnog
života«<, u okvirima odvijanja svakodnevnice i/ili institucija kojima je cilj da ispune dokolicu (kultura svakodnevnog
života). Na osnovi ovakvog određenja kulture dolazi do rangiranja, tj. hijerarhizacije kulture, a spomenuta opreka
često je izražena i u raspravama o tzv. elitnoj i narodnoj kulturi.

tri kulturne razine su: a) varijacija u obradi kulturnog sadržaja, b) sposobnosti za izražavanje tih sadržaja i c)
sposobnosti za prijem kulturnih sadržaja.

Ovakav hijerarhijski pristup kulturi prepoznatljiv je i u poznatoj Lynesovoj tipologiji: highbrow, middlebrow i
lowbrow, tj. kultura visoke, srednje i niske duhovne razine, odnosno ukusa.
Više uvijek označava bolje, bliže savršenom. Zapravo, možemo reći da postoje dva tipa hijerarhizacije kulture (i
civilizacije). Prvim tipom nastoje se odrediti različiti kulturni stupnjevi globalnih društava, a drugim tipom određuju
se kulturne podijeljenosti, tj. specifičnosti unutar globalnih društava.

Prema tome, hijerarhijski koncept kulture u središte pažnje stavlja suprotstavljenost između rafiniranog i
neuglađenog načina života, kao i obrazovnog mosta između njih, što implicira vrednovanje. To vrijednosno,
valorizirajuće stajalište svakodnevnog govora, u izvjesnom smislu dijelile su mnoge, posebne filozofske teorije
kulture, pa su u sastav kulture ulazile jedino suptilne, oplemenjene karakteristike čovjekovog uma i tijela.

Ono što je važno za našu analizu je upotreba termina viši i niži u svrhu kvalifikacije različitih elemenata kulture koji
pripadaju istoj kulturnoj sferi i koji su međusobno razmjenljivi u zadovoljavanju istih potreba.

Ono što je u ovome bitno je to da, ako tvrdnja o superiornosti ima ikakav objektivan smisao, on se mora tražiti ne u
strukturi kulturnih dobara i njihovoj klasifikaciji, i ne čak u kulturi, već u društvenoj osnovi. Svako tvrđenje o
superiornosti može imati prvenstveno sociološki smisao, a u navedenim primjerima to znači: da ljudi koji slušaju
Bacha i upotrebljavaju dvije vilice kada jedu ribu, zauzimaju u društvenoj strukturi viši položaj od onih koji slušaju
Hollidaya i jedu ribu vilicom i nožem

Koncept kulture bi trebao označiti način života određenih grupa (ili naroda), a istraživanje načina života implicira
rekonstrukciju svakodnevnog života u življenoj ravni, tj. podrazumijeva kako način privređivanja, životnu
organizaciju, tako i stil života odnosno vrijednosti, običaje, vjerovanja, institucije i tipove individualnog ponašanja koji
se kombiniraju u okviru njega i čine preduvjet aktivnog uzajamnog prilagođavanja čovjeka i njegove okoline.

CIVILIZACIJA također često implicira vrednovanje i hijerarhiziranje, civilizacija u osnovi kao tehnološki napredak i
kao složenost i obilježje političkog i društvenog života.

Umjesto traženja pojedinog kriterija za identifikaciju civilizacije, bolje je reći da je bilo koje društvo i kultura
civilizirano u opsegu i s obzirom na karakteristike.

Ipak, kada istražujemo što je doista glavna funkcija pojma civilizacije koja zajednička kvaliteta uzrokuje da se ti
različiti ljudski pristupi i aktivnosti opišu kao civilizirani, počet ćemo od vrlo jednostavnog otkrića pojam izražava
samosvijest Zapada. Naime, u njemu je sadržano sve ono zbog čega zapadno društvo u zadnja dva do tri stoljeća
vjeruje da je superiornije od ranijih društava ili tzv. »primitivnih suvremenih društava. Tim terminom ono pokušava
opisati što je to što čini gotovo posebno obilježje i na što je ponosno: razina njegove tehnologije, priroda njegovih
običaja, razvoj njegove znanosti, njegov pogled na svijet. S druge strane, pojam civilizacija izražavao je samo-
predodžbu europske gornje klase u odnosu na druge, tj. označavao je specifične vrste njezina uglađenog ponašanja
(njihove standarde) kroz koje se ta viša klasa osjećala različitom od svih jednostavnijih i primitivnijih ljudi.

Ovakvo hijerarhijsko poimanje civilizacije sadržano je i u klasičnom evolucionističkom razvojnom nizu, u okviru kojeg
ona označava onu historijsku fazu razvoja kulture (društva) koja vremenski slijedi poslije divljaštva i barbarstva i
ujedno predstavlja vrh (kraj) toga niza.

2.2 O progresu i pojmu primitivan

Artikulaciju pojma kontinuiteta kulturne povijesti, uključujući progresivan razvoj od nižih k višim stupnjevima kulture,
stajalište o savršenosti čovjeka u vremenu podrazumijevalo je zavisnost kulturnog progresa od čovjekovih umnih
napora da usavrši sebe i svoje institucije

Vjerovalo se da je vrijeme bitan faktor u razvoju ljudske kulture i da pridonosi progresu, a progres se mjerio
porastom racionalizma u svim fazama kulture.
faze kulturnog progresa mogu biti rekonstruirane pomoću komparativne metode, tom metodom vršena je analiza
svjetskih kultura i ustanovljeni su njihovi međuodnosi i relativni položaji u unaprijed zamišljenoj hijerarhiji.

Izrađen je i redoslijed etapa (divljaštvo, barbarstvo, civilizacija) da bi se pokazalo kakva je logički mogla biti povijest
razvitka, od jednog do drugog kraja ljestvice. Očito ovakve rekonstrukcije ne samo da podrazumijevaju vrijednosne,
odnosno moralne sudove, već uvijek moraju biti i vjerojatne.

Vremenom se pojam progresa sve više identificirao s ekonomskim progresom, analogno širenju kvantitativnih
oblika društva i kulture i ignoriranjem njihovih drugih aspekata. Tako je napredak reduciran na kvantitativni rast, pa
su kvantitativno mjerljivi pokazatelji rasta postali i mjerilom napretka, te se jedan tip ili jedno mjerilo napretka
pretvorilo u prirodni pojam i prirodno stanje. Ova nadmoć ekonomske ideologije i mentaliteta omogućila je
izvjesnu mjeru kontrole stvarnosti. To je stvorilo uvjete za iskrivljenost ideje kulture i ideje progresa, odnosno za
pojednostavljeno gledanje na društveno-kulturnu aktivnost.

Prva tradicija postala je dominantna: priroda je tretirana kao materijal koji treba oblikovati i svladati pomoću
društva. Druga tradicija ostala je na razini društvene podsvijesti, a svoju važnost dobila je samo u skorašnjoj
ekološkoj krizi koja je iznjedrila iznenadnu spoznaju da se priroda ne može prihvatiti kao gotova činjenica.

Ta ambivalentnost dovela je do dvije oprečne ideje progresa: tehnološkog i moralnog. Prema njemu ove suprotnosti
nisu više održive i mora se razviti novi pojam progresa prema kojem će tehnološki i moralni progres biti
nerazdvojivo povezani. Dakle, progres mora biti oslobođen od ideje podvrgavanja prirode i sam pojam se mora
razviti napuštanjem tog podvrgavanja. Stoga, samo kada kritiziramo tehnološki progres, taj posljednji bastion samo
očitog progresa, ideja progresa počet će se oslobađati naturalističkih zabluda. Do iskrivljavanja dolazi onda kada se
uzima samo jedna strana te smislene višeslojnosti, koja teži zahvatiti, regulirati i legitimirati cijeli prostor smisla.

pojam progresa postaje otvoren kulturnim bitkama za definiranjem i redefiniranjem njegova sadržaja, pa tako
dolazimo i do gledišta o progresu kao određujućem rezultatu simboličkih borbi u modernom društvu.

Način otkrivanja povijesne mogućnosti koncepta progresa je analizirati kako suvremene društvene bitke i diskursi
mobiliziraju konkurentske kulturne tradicije proizvodeći konkurentske definicije progresa.

PRIMITIVNO

Kulture se katkad vrednuju i prema upotrebi riječi primitivan. Pokušaj istraživanja njezina sadržaja i njegovih
implikacija ostaju ključnim zadatkom za antropologiju upravo zato što nam je toliko potrebna dublja vizija čovjeka.

postojeće narode izvan tokova europske kulture izjednačavao s prvim ljudskim stanovnicima na Zemlji, koje
možemo s pravom nazvati primitivnim u etimološkom smislu riječi. Međutim, posve je druga stvar nazivati
suvremen narode istim terminom, tj. nema nikakva opravdanja smatrati bilo koju po stojeću ljudsku grupu našim
suvremenim precima. Stav sadržan u ovakvoj upotrebi utječe na mnoge stavove koje donosimo o načinu života onih
naroda i kultura s kojima smo se suočili u ekspanziji Europe i Amerike.

Da bismo shvatili hijerarhijsko značenje pojma primitivan, moramo imati na umu da je ta pojam stvoren u
društvima Zapada i da ga treba analizirati kao oblik ideologije. Naime, primitivan je ključni izraz vremenskog
diskursa; on je kategorija, a ne objekt zapadne misli. U stvari, upravo je koncept progresa omogućio iskustvo drugog
kao primitivnog, drugog kao sila

Progres ozakonjuje transformaciju različitog u primitivno, međutim u osnovi te kategorije nalazi se naturalizirano
vrijeme koje daje značenja rasprostranjenosti čovječanstva u prostoru. Konkretnije: ono što čini primitivca ili
divljaka značajnim prema evolucionističkom vremenu je to da živi u drugom vremenu. Dapače, ovo vremensko
distanciranje predstavlja način oblikovanja objekta i odnosa u okviru antropološkog diskursa.

2.3. Negacija povijesti i njezin kontekst

hijerarhiziranje i implicirano vrednovanje prisutni su i u poimanju povijesti zasnovane na pisanim dokumentima
(historiografiji). U okviru ovakva kriterija povijesnosti (postojanje pisma, dokumenata) implicitno je sadržana
hipoteza o inferiornosti tih naroda i grupa.

Naime, u Europi se kulturna svijest povijesti predstavlja pomoću kronologije i linearnog rasta, što oblikuje poseban
način mišljenja o uzročnosti.

Ideja progresa stvorila distancu između tzv. primitivnih populacija i nas u obliku stroge hijerarhije unutar koje
svjetleća perspektiva iz koje se promatraju primitivni - ostaje zapadni svijet .

Povijest se negira i reducira na jedan vektor koji se giba u jedinstvenom progresivnom obliku od jednostavnog k
složenom.

Naravno, mišlju o povijesti koja je stvorena u Europi dominiraju europski nizovi predodžbi i pojmova. Općenito,
očekujemo da naši povjesničari stvaraju povijest u kojoj se kronološki niz odnosi na uzrok i posljedicu, što
uglavnom zahtijeva pojmove linearnog vremena. Istovremeno, ovi glavni elementi (europske) povijesti - uzrok
posljedica, kronološki niz, linearno vrijeme - ne moraju i ne mogu postojati u svakoj misli o povijesti, zbog toga što
linearna, zacrtana historiografija nije jedini način na koji narod(i) spoznaju povijest, pa stoga misao o prošlosti nije
monopol historiografa ili naroda koji sada razmišljaju o povijesti.

Pojam vremena, nije isti u cijelom svijetu, stoga i povijesti nisu stvorene (iskonstruirane) na isti način.

Društva mogu imati različite vremenske zapise i društveno stvaraju svoje povijesti na različite načine. Stoga je
vizija povijesti kao linearnog rasta koja se javila u Europi s modernom, ostala distinktivno obilježje zapadnog
historiografskog žanra, ali i uvelike iluzorna osnova za komparaciju Europe i naroda bez povijesti.

U istraživanju prošlosti ne može se zanemariti (kao što se to dugo radilo) različite načine na koje različite grupe
predstavljaju ili konstruiraju prošlost. Istovremeno to bi bilo nemoguće razmatrati bez istraživanja kako se
konceptualizira vrijeme, reprezentiraju sjećanja, gdje sjećanja konvergiraju, sažimaju, sukobljavaju i određuju odnose
između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Moramo poznavati povijesne uvjete koji motiviraju našu konceptualizaciju, tj. trebamo povijesnu svjesnost naših
sadašnjih okolnosti.