UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

ODSJEK ________________

NOVUS ORDO SECLORUM: *BIPOLAR WORLD OF CHINA AND THE

UNITED STATES

- magistarski rad –

Kandidat: Mentor:

Broj indeksa:

Sarajevo,
 IME I PREZIME KANDIDATA NOVUS ORDO SECLORUM: *BIPOLAR WORLD OF CHINA AND THE UNITED
STATES
 ODSJEK: _______________

NOVUS ORDO SECLORUM: *BIPOLAR WORLD OF CHINA AND THE

UNITED STATES

- magistarski rad –

Kandidat: Mentor:

Broj indeksa:

Sarajevo,
 Sadržaj

Skraćenice

Slike

Tablice

Uvod

1. Teorijsko-metodološki okvir rada

1.1. Problem istraživanja
1.2. Predmet istraživanja
1.3. Ciljevi istraživanja
1.4. Metode
1.5. Hipoteze
2. Globalizacijski procesi
2.1. Tri vala globalizacije
2.1.1. Prvi val globalizacije 1870–1914
2.1.2. Drugi val globalizacije 1945–80
2.1.3. Novi val globalizacije
3. Koncept bipolarnog svjetskog poretka
4. Geopolitika
4.1. Heartland i Rimland
5. Odnos SAD-a prema Kini od Cartera do Bidena
5.1. Jimmy Carter
5.2. George W. Bush
5.3. Barack Obama
5.4. Donald Trump
5.5. Joe Biden
6. Uspon Kine
6.1. Kineska vanjska politika i globalni utjecaj
6.2. Kina u međunarodnim institucijama
7. SAD i održavanje globalne dominacije
 7.1. Vanjska politika SAD-a
7.2. Promjena odnosa nakon pojave Covid-19
7.2.1. Utjecaj Covid-19 na globalnu politiku i ekonomsku situaciju
8. Predikcije odnosa Kina-SAD
8.1. Brzezinskijeva teorija Velike šahovske ploče
8.2. Teorija o prelasku moći
8.2.1. Dr. Zhuova teorija tranzicije moći
8.3. Tukididova zamka
9. Izazovi bipolarnosti
9.1. Međunarodne institucije
9.2. Pitanje sigurnosti
9.2.1. Vojna (nad)moć
9.3. Klimatske promjene
9.4. Ekonomska ovisnost
9.5. Tržišno natjecanje
9.6. Utjecaj na jugoistočnu Aziju
10. Zaključak
10.1. Analiza postavljenih hipoteza
Skraćenice
Slike

Tablice
 Uvod

Tema ovog magistarskog rada je "Novus Ordo Seclorum: *Bipolar World of China and the
United States*". U okviru rada analizirat ću stvaranje novog bipolarnog svijeta s dvije
dominantne sile - SAD i Kina. U svojoj knjizi pod naslovom “Velika šahovska ploča” Brzezinski
je naglasio mogućnost stvaranja dostojnog protivnika SAD-u na svjetskoj pozornici moći i
snage. Ovaj rad usmjerit će se na analizu dominacije obiju država u datom trenutku, a u obzir ću
uzeti i principe Halforda Mackindera i Nicholasa Spykmana. Nadalje, govorit ću o
repozicioniranju, borbi za resurse, kakav utjecaj obje države imaju na Europu, Euroaziju, ali i
neke ostale države, ali i nekim unutarnjim problemima s kojima se spomenute države suočavaju.
Ono što će biti potrebno adresirati u radu je i promjena pozicija na “šahovskoj ploči” unazad 10
godina, a u obzir se uzima i pandemija Covid 19 koja je uvelike utjecala na promjene. Rad će
pokazati stvarnu promjenu moći i ugleda, ali i buđenje Kine, uz SAD koji budno promatra
događaje. SAD ostat će vodeća svjetska sila i u budućnosti. Proći će desetljeća prije nego što
Kina bude u stanju dostići, a kamoli premašiti SAD. Iako je upitno hoće li Kina postati supersila
iste veličine kao SAD, Kini nije potrebno savršeno izjednačiti moć i utjecaj kako bi imala
dovoljan globalni doseg da se sustav smatra bipolarnim. Kina i SAD izdvojit će se od ostatka
svijeta u nadolazećim desetljećima.

Vremenski okvir koji pokriva rad seže od 1978., s reafirmacijom pozicije SAD-a i predsjednika
Cartera prema Narodnoj Republici Kini, odmah nakon diplomatskog posjeta tadašnjeg savjetnika
za nacionalnu sigurnost Zbigniewa Brzezinskog, sve do 2020. i hladnih odnosa između dviju
velikih sila, tj. kroz različite točke dodira između SAD-a i Kine. Fokus teze bit će na teoriji
Zbigniewa Brzezinskog i stvaranju dostojnog protivnika Sjedinjenih Američkih Država, ali i na
ulozi Kine i SAD-a u sadašnjoj diplomaciji.

Rad je strukturiran u nekoliko ključnih poglavlja koja započinju detaljnim razmatranjem

teorijskih i metodoloških aspekata istraživanja, uključujući definiranje problema istraživanja,
predmeta i ciljeva istraživanja, metoda koje će se koristiti, te postavljenih hipoteza. Slijedi
analiza globalizacijskih procesa s naglaskom na tri vala globalizacije i njihov utjecaj na
međunarodne odnose i globalnu ekonomiju. Rad zatim prelazi na razmatranje bipolarnog
svjetskog poretka i ključnih geopolitičkih koncepta poput Heartlanda i Rimlanda, što postavlja
temelj za dublje razumijevanje trenutnih globalnih napetosti.
Posebna pažnja posvećena je detaljnom pregledu odnosa SAD-a prema Kini kroz administracije
od Jimmyja Cartera do Joea Bidena, analizirajući ključne političke odluke i događaje koji su
oblikovali međusobne odnose. Poglavlje o usponu Kine fokusira se na kinesku vanjsku politiku i
globalni utjecaj, uključujući njezinu ulogu u međunarodnim institucijama.

Rad također razmatra kako SAD nastoje održati globalnu dominaciju usprkos promjenjivim
globalnim dinamikama, posebno u svjetlu Covid-19 pandemije i njenog utjecaja na globalnu
politiku i ekonomiju. Naposljetku, rad donosi predikcije o budućim odnosima između Kine i
SAD-a, koristeći se teorijskim okvirima poput Brzezinskijeve teorije Velike šahovske ploče,
teorije o prelasku moći i Tukididove zamke.

U zaključnom dijelu, rad adresira izazove bipolarnosti, uključujući pitanja međunarodnih

institucija, sigurnosti, vojne moći, klimatskih promjena, ekonomske ovisnosti, tržišnog
natjecanja i utjecaja na jugoistočnu Aziju, te pruža odgovore na postavljene hipoteze, nudeći tako
sveobuhvatan pogled na složenost i dinamiku međunarodnih odnosa u 21. stoljeću.
 1. Teorijsko-metodološki okvir rada

1.1. Problem istraživanja

Problemsko pitanje ovog magistarskog rada glasi: “Kako uspon Kine na poziciju globalne sile
uz Sjedinjene Američke Države redefinira strukturu i dinamiku međunarodnog sustava te koje su
teorijske i praktične implikacije ove nastajuće situacije za globalno upravljanje, međunarodnu
sigurnost i ekonomsku stabilnost?”

Ovaj problem obuhvaća nekoliko ključnih aspekata:

 Teorijske osnove bipolarnog odnosa moći u međunarodnim odnosima,

 Utjecaj uspona Kine na već ustaljeni međunarodni poredak kojim dominiraju Sjedinjene
Američke Države,
 Posljedice bipolarnog ustroja svijeta na strukture globalnog upravljanja,
 Utjecaj na globalnu ekonomsku stabilnost, istražujući kako promjene u moći mogu
utjecati na trgovinske politike, tokove investicija i globalni financijski sustav.

Ovaj istraživački problem nudi mogućnost analize kompleksnosti odnosa između Kine i
Sjedinjenih Američkih Država, pružajući osnovu za razumijevanje kako ovaj prijelaz utječe na
šire teorije i prakse međunarodnih odnosa.

1.2. Predmet istraživanja

Predmet istraživanja, temeljen na navedenom glavnom problemu, je pojava bipolarnog svjetskog

poretka: Analiza dinamike između Kine i Sjedinjenih Američkih Država i njezinih implikacija za
globalno upravljanje, međunarodnu sigurnost i ekonomsku stabilnost.
Rad uključuje analizu strateških, ekonomskih i diplomatskih interakcija između ove dvije sile te
procjenu njihovog utjecaja na globalne strukture i norme.

1.3. Ciljevi istraživanja

Glavni cilj magistarskog rada, utemeljenog na pretpostavci Zbigniewa Brzezinskog o razvoju

novog bipolarnog svjetskog poretka kojim dominiraju Kina i Sjedinjene Američke Države, je
analizirati i razumjeti prijelaz prema novom bipolarnom globalnom poretku, obilježenom
rastućim utjecajem Kine uz uspostavljenu moć Sjedinjenih Američkih Država te procijeniti
implikacije ovog pomaka za globalno upravljanje, međunarodnu sigurnost, ekonomsku stabilnost
i strateški krajolik 21. Stoljeća. Cilj je također doprinijeti dubljem razumijevanju složenosti i
nijansi modernog geopolitičkog krajolika, nudeći uvide u izazove i prilike koje predstavlja
prijelaz prema bipolarnom svjetskom poretku.

1.4. Metode

Kvalitativne znanstveno-istraživačke metode koje će se koristiti u pripremi magistarskog rada su,

prije svega, analiza sadržaja dokumenata, tj. analiza znanstveno-istraživačkih radova, članaka,
knjiga i ostalih različitih publikacija vezanih uz temu, uz komparativnu metodu.

1.5. Hipoteze rada

H1

Pojavom modernog bipolarnog svjetskog poretka, s Kinom i Sjedinjenim Američkim Državama

kao dominantnim silama, značajno se mijenjaju dinamike međunarodnih odnosa, što dovodi do
redefiniranja strukture globalnog upravljanja, promjena u paradigmama međunarodne sigurnosti
i promjena u globalnoj ekonomskoj ravnoteži.

H2
Pojačano rivalstvo između Sjedinjenih Američkih Država i Kine predvodit će novu eru
sigurnosnih dilema, karakteriziranu tehnološkom utrkom u naoružanju, kibernetičkim ratovanjem
i strateškim savezima, što bi moglo dovesti do povećanih globalnih napetosti ili potaknuti
okruženje za suradničke sigurnosne aranžmane kako bi se izbjegao izravan sukob.
 2. Globalizacijski procesi

Većina ekonomskih povjesničara smatra stoljeće prije Prvog svjetskog rata periodom početka
modernog oblika globalizacije. To razdoblje obilježeno je rapidnim rastom trgovine, migracijom
ljudi i kapitalnih tokova. Globalna trgovina je rasla neviđenom brzinom od gotovo 4 posto
godišnje. U isto vrijeme, migracija ljudi između kontinenata je bila na vrhuncu, potaknuta
migracijom europske radničke klase u Amerike. U ovom kontekstu, kapitalni tokovi također su
cvjetali jer je kapital tražio profitabilne projekte izvan domovine. Međutim, tijekom Prvog
svjetskog rata globalizacija je prekinuta. Nakon Drugog svjetskog rata, globalizacija se ponovo
afirmirala. Ponovni val globalizacije temeljio se na stvaranju međunarodnih organizacija
osmišljenih za osiguranje ekonomske suradnje između zemalja. Visoka točka ovog razdoblja bila
je potpisivanje Općeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) 1947. godine što je dovelo do
niza sporazuma koji su smanjili carine i ukinuli druge postojeće restrikcije u trgovini. Od tada su
trgovina i izravna strana ulaganja kontinuirano rasli, kao i međunarodna mobilnost, tehnološka
razmjena i kapitalni tokovi.

2.1. Tri vala globalizacije

Od ranih 1980-ih svjedočimo pojačavanju globalne ekonomske integracije, procesu koji je i prije
bio prisutan, ali danas je prisutan na puno višoj razini. Ovo povezivanje svijeta odvija se kroz
trgovinu, migracije i protok kapitala, gdje trgovina postaje sve veći dio svjetskog dohotka, a
migracije i kapitalni tokovi dobivaju na važnosti, osobito u zemljama u razvoju.

Od 1980-ih, mnoge zemlje u razvoju, poznate kao novi “globalizatori", uspjele su se integrirati u
globalna tržišta proizvoda i usluga. Došlo je do dramatičnog porasta udjela proizvodnje u
njihovom izvozu. Također, značajno je porastao i obujam stranih izravnih investicija (FDI, eng.
Foreign direct investment), što označava važnu prekretnicu u globalnoj ekonomiji. Zemlje s
niskim prihodima sada se izravno natječu s onima s visokim prihodima, za razliku od prijašnjeg
fokusa na primarnu proizvodnju (Frankel, Harpel, 2006:2).

U najnovijem valu globalne integracije, trgovina je naglo porasla, a tržišta robe postala su
integriranija nego ikada prije. Analizirajući valove globalizacije istražujemo ključne procese i
utjecaje, posebno na siromaštvo i nejednakost. Novi “globalizatori” ne samo da su proširili svoje
tržišne niše, već su postali ključni akteri u globalnoj ekonomiji, izazivajući promjene u
tradicionalnim odnosima moći u ekonomiji i politici (World Bank, 2002a:23).

Suočeni s ovim širokim globalnim povezivanjem, vidimo da ekonomska integracija donosi i

prilike i izazove. Rast globalne trgovine i kapitala otvorio je nove prilike za razvoj, ali je isto
tako produbio pitanja vezana uz nejednakost i distribuciju bogatstva. Dok zemlje navigiraju kroz
ovaj novi globalni pejzaž, ključno je fokusirati se na održivi razvoj i ekonomske politike koje
promiču pravedniju raspodjelu dobrobiti globalizacije (World Bank, 2002a:23).

Moderna globalizacija preoblikovala je međunarodne odnose i globalnu ekonomiju. Iako

predstavlja izazove, nudi jedinstvenu priliku za poticanje globalnog razvoja i smanjenje
siromaštva. Bitno je primijeniti pristupe koji osiguravaju široku dostupnost koristi globalizacije,
minimizirajući negativne posljedice za društvenu nejednakost. Na taj način globalizacija može
postati sila koja služi dobrobiti svih, a ne samo dijelu svjetske populacije.

2.1.1. Prvi val globalizacije 1870–1914

Prvi val globalizacije, koji se odvijao od 1870. do 1914. godine, potaknut je kombinacijom
smanjenja troškova prijevoza, poput prijelaza s jedrenjaka na parobrode, i smanjenja tarifnih
barijera, na čelu s anglo-francuskim sporazumom. Jeftiniji prijevoz i ukidanje umjetno stvorenih
barijera omogućili su korištenje obilne zemlje, dok su nove tehnologije poput željeznica stvorile
velike prilike za izvoz roba.. Izvoz kao dio svjetskog dohotka gotovo se udvostručio na oko 8
posto. Proizvodnja primarnih sirovina zahtijevala je radnu snagu što je dovelo do migracije
šezdeset milijuna ljudi iz Europe u Sjevernu Ameriku i Australiju. Zbog obilja zemlje u
novonastanjenim područjima, dohoci su bili visoki i prilično jednaki, dok je odlazak radne snage
iz Europe povećao plaće u Europi. Proizvodnja primarnih sirovina za izvoz zahtijevala je i velike
količine kapitala, a do 1914. strani kapital u zemljama u razvoju porastao je na 32 posto njihovog
dohotka (World Bank, 2002a:25).

Globalno, rast se oštro ubrzao, a per capita dohodak, koji je u prethodnih 50 godina rastao po
stopi od 0,5 posto godišnje, porastao je na prosječnu godišnju stopu od 1,3 posto. SAD ostaje
vodeća sila, ali Kina i Rusija uz niz drugih aktera štite svoje interese. Ovaj novi val globalizacije,
unatoč povećanju svjetske nejednakosti, znatno je smanjio siromaštvo. Međutim, utjecaj
globalizacije, smatrao je Gray (1998) na nejednakost unutar zemalja ovisio je dijelom o
vlasništvu nad zemljom, pri čemu su izvozi iz zemalja u razvoju koristili prvenstveno vlasnicima
zemljišta (Gray 1998).

Prvi val globalizacije bio je razdoblje značajnih promjena koje su oblikovale suvremenu
globalnu ekonomiju, omogućavajući neviđenu razmjenu dobara, kapitala i ljudi. Iako je pridonio
ekonomskom rastu i smanjenju siromaštva, također je doveo do povećane globalne nejednakosti
i postavio temelje za suvremene izazove u globalnom upravljanju, trgovini i migracijama.
Suvremeni val globalizacije mora uzeti u obzir lekcije iz povijesti kako bi promicao pravedniji i
održiviji globalni poredak, koji ravnomjernije raspoređuje koristi globalizacije i adresira njezine
negativne posljedice.

2.1.2. Drugi val globalizacije 1945–80

Drugi val globalizacije, koji se odvijao od 1945. do 1980. godine, bio je potaknut željom za
prevladavanjem nacionalizma i poticanjem međunarodne suradnje. Ovaj period obilježen je
selektivnim smanjenjem trgovinskih barijera, što je omogućilo slobodniju trgovinu između
razvijenih zemalja, dok su se zemlje u razvoju i dalje suočavale s preprekama, posebno u
poljoprivredi i proizvodnji. S druge strane, za bogate zemlje, drugi val globalizacije bio je i više
nego pozitivan, a trgovina se samo dodatno razvijala, kao i prihodi bogatih zemalja. Tijekom
drugog vala globalizacije, većina zemalja u razvoju nije sudjelovala u rastu globalne trgovine
proizvodima i uslugama, ostajući ovisne o primarnim sirovinama (World Bank, 2002a:28).

Drugi val globalizacije podudarao se s rastom politika redistribucije i socijalne zaštite unutar
razvijenih društava, smanjujući nejednakost među zemljama, ali i unutar njih. Za industrijski
svijet često se govori kao o "zlatnom dobu", budući da je brz rast bio praćen većom jednakosti.
Međutim, za zemlje u razvoju ovaj period nije bio "zlatan", s obzirom na to da je rast BDP-a po
stanovniku bio znatno sporiji nego u bogatim ekonomijama, a broj siromašnih nastavio rasti,
iako su neke dimenzije siromaštva, poput očekivanog trajanja života i upisa u škole, pokazale
poboljšanje (World Bank, 2002a:30)..
Prema stajalištu autora ovog rada, drugi val globalizacije doveo je do značajnih promjena u
svjetskoj ekonomiji, pogodujući razvijenim zemljama dok su zemlje u razvoju ostale ovisne o
izvozu primarnih sirovina. Iako je ovaj period smanjio nejednakost unutar razvijenih zemalja,
globalna nejednakost ostala je nepromijenjena, ukazujući na potrebu za drugačijim pristupom
globalizaciji, onim pristupom koji će omogućiti svim zemljama da iskoriste prednosti globalne
trgovine i investicija.

2.1.3. Novi val globalizacije

Nova era globalizacije, koja je započela oko 1980. godine, ističe se po nekoliko ključnih
karakteristika. Prvo, značajna skupina zemalja u razvoju uspjela je probiti se na globalna tržišta,
što je dovelo do dramatične promjene u njihovom izvozu. Drugo, dok su neke zemlje u razvoju
ostvarile uspjeh, druge su sve više marginalizirane u svjetskoj ekonomiji, suočavajući se s padom
dohotka i povećanjem siromaštva. Treće, međunarodne migracije i kapitalni tokovi, koji su
tijekom drugog vala globalizacije bili zanemarivi, ponovno su postali značajniji (World Bank,
2002a:31).

Promjena ekonomske politike i liberalizacija trgovine u mnogim zemljama u razvoju, uz tehnički

napredak u transportu i komunikacijama, omogućili su ovu transformaciju. Novi val
globalizacije uveo je novi tip trgovine, gdje se specijalizacija bogatih zemalja u proizvodnim
nišama pokazala produktivnom zbog ekonomija aglomeracije (World Bank, 2002a:31).

Ipak, tijekom trećeg vala globalizacije, većina zemalja u razvoju nije sudjelovala u rastu globalne
trgovine proizvodima i uslugama, ostajući ovisne o primarnim sirovinama. Međutim, one zemlje
koje su se uspjele probiti na svjetska tržišta, poput Kine i Indije, počele su privlačiti značajne
strane investicije i postale su konkurentne u određenim proizvodnim i uslužnim sektorima
zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi(World Bank, 2002b:32) .

Od 1980. godine, nova globalizacija omogućila je nekim zemljama u razvoju da iskoriste svoje
prednosti i konkurentno se pozicioniraju na globalnom tržištu, dok su druge ostale
marginalizirane. Iako je globalizacija dovela do povećanja međunarodne trgovine i kapitalnih
tokova, također je naglasila potrebu za prilagodbom ekonomske politike, poboljšanjem
investicijske klime i tehnološkim napretkom. Za postizanje održivog razvoja i smanjenja
globalne nejednakosti, potrebno je osigurati uključujuću globalizaciju koja omogućava
sudjelovanje svim zemljama.

No, s globalnom financijskom krizom 2007.-2008. godine ovaj ciklus je dosegao svoj vrhunac.
Od tada, globalna trgovina se značajno smanjila, kao i globalni investicijski tokovi (Garcia-
Herrero, Tan, 2020: 2). Velika recesija imala je značajan utjecaj na percepciju moći SAD-a. Kako
je Martin Wolf (2009) istaknuo tijekom najtežih trenutaka krize, kolaps američkog financijskog
sistema narušio je status Amerike. Nakon ovog razdoblja velike svjetske krize, SAD se
pozicionira na prvo mjesto u trgovinskim poslovima narednih nekoliko godina , ali i Kina je
iskoristila oslabljenu američku moć kako bi pojačala svoje trgovinske tokove. I tako dolazimo do
2010-ih kada završava razdoblje poznato kao Pax Americana, razdoblje američke dominacije i
općenito srdačnih odnosa među glavnim globalnim igračima, a čime je započela nova faza
rivalstva među ključnim svjetskim silama, posebno između Sjedinjenih Američkih Država, Kine
i Rusije. Ovo razdoblje, prethodno obilježeno fokusom SAD-a na promicanje demokratskih
vrijednosti i globalizacije, svjedoči strateškoj promjeni prema jačanju pozicije proširenog
Zapada. Paralelno, jačanje saveza između Rusije i Kine nadilazi jednostavni zaokret prema Aziji
ili odgovor na izolaciju Rusije od Zapada. Ove zemlje dugo su bile nezadovoljne svojim
ulogama unutar struktura međunarodnog upravljanja, težeći jednakom statusu (Sherlock, 2021).

Brzezinski je prepoznao potrebu da Sjedinjene Američke Države vode u prilagođavanju globalne

politike moći kako bi se upravljale nadolazeće promjene bez da se kvari globalni poredak,
ističući složenost trenutačne geopolitičke situacije gdje nijedna nacija ne posjeduje izričitu
globalnu imperijalnu moć (Brzezinski, 2016). S druge strane, ovo bi moglo pomoći smanjivanju
napetosti između Zapada i ostalih, primjećujući međusobno podjednako shvaćanje moći što
olakšava pregovaranje. Ovo novo razdoblje odražava potrebu za pluralističkim pristupom
međunarodnom sustavu gdje SAD mora naučiti voditi raznovrsniji, pluralistički sustav. Ovaj
kontekst signalizira ključni trenutak u međunarodnim odnosima, zahtijevajući nijansirano
razumijevanje dinamike na djelu i strateške prilagodbe potrebne za navigaciju ovim novim
razdobljem globalnog natjecanja (Sherlock, 2021).
 3. Koncept bipolarnog svjetskog poretka

Bipolarnost se može definirati kao sustav svjetskog poretka u kojem većinu globalnog
ekonomskog, vojnog i kulturnog utjecaja drže dvije države. Klasičan primjer bipolarnog svijeta
jest Hladni rat između SAD-a i Sovjetskog Saveza, koji je dominirao drugom polovicom
dvadesetog stoljeća (Gilpin, 1987).

Koncept bipolarnosti ima značajne posljedice za globalni poredak. Prvo, dvije suparničke sile ne
mogu ostati u ravnoteži beskonačno te s vremenom jedna mora nadmašiti drugu, stoga je sukob
neizbježan. Također, sve je važnije pojavljivanje blokova moći, koji nastaju kada manje sile
padnu pod utjecaj jedne ili druge supersile. U tom smislu globalni poredak nije stabilan tijekom
perioda bipolarnosti, već se čini da je ratovanje nužno za rješavanje rivalstva između dviju
supersila. U ovom kontekstu čini se primjerenim opisati bipolarni svijet kao onaj koji je u
"prividnoj ravnoteži", gdje su dvije strane jednake po moći, ali jedna može postići veću moć na
kratko vrijeme prije nego što druga ponovno uspostavi ravnotežu dostižući tu moć (Gilpin,
1987).

Waltz (1959) je s druge strane tvrdio kako bipolarnost ima manje šanse za rat nego multi-
polarnost. Vjerovao je da rat primarno nastaje zbog pogrešne procjene.

Konačno, bipolarnost se temelji na stalnoj napetosti koja može naposljetku dovesti i do rata.
Međunarodna politička ekonomija smatra se glavnim fokusom sila i glavnim načinom na koji se
globalizacija prenosi širom svijeta. Globalizacija je očito mnogostruka pojava koju je nemoguće
pojednostaviti.

U trenutnom podijeljenom svjetskom poretku, ravnoteža moći još uvijek je snažno nagnuta u
korist Washingtona, unatoč svim raspravama o opadanju američkog utjecaja. To je očito na
Bliskom istoku gdje Washington održava mrežu vojnih baza i stacionira oko 40.000 vojnika, dok
Kina ima samo jednu bazu. Kina nema alate za održavanje slobode plovidbe u regiji, iako je
postala najveći uvoznik nafte s Bliskog istoka i najveći trgovinski partner i za Saudijsku Arabiju i
za Iran. Njezino nedavno posredovanje u dogovoru o normalizaciji odnosa između Irana i
Saudijske Arabije bilo je manje diplomatski proboj, a više spretno iskorištavanje lako
pristupačnih prilika koje su povijesni rivali smatrali taktički povoljnima (Avdaliani, 2023).
 4. Geopolitika

Etimološka analiza termina "geopolitika" nas vodi do dviju riječi starogrčkog porijekla: Γαîα,
preciznije γή, što znači zemlja (ne samo kao materija, već prvenstveno kao planet Zemlja;
latinski ekvivalent je terra), odakle potječe prefiks ge-; te pridjeva πολιτικός (izvedenog od
πολιτής - građanski), koji se ovdje interpretira kao izvedena imenica koju je Aristotel koristio -
τα πολιτικά, što u direktnom prijevodu iz starogrčkog označava "pitanja polisa" ili "poslove
polisa". U kontekstu post-antičkog svijeta, posebice od novog vijeka pa nadalje, gdje polis kao
politička entiteta više ne postoji, već dominiraju države (tu se posebno naglašava filozofska
distinkcija gdje polis predstavlja zajednicu, a država društvo), politika se sukladno toj promjeni
danas tumači kao "državni poslovi" ili "državna pitanja". Imajući to u vidu, termin "geopolitika",
kao koncept post-antičkog svijeta, može se interpretirati kao "državni poslovi na zemlji",
"državni poslovi globalnog dosega" ili "državna pitanja globalnog dosega" (Leko-Šimić, 2002).

U antičkoj teoriji, država je shvaćena kao prirodni produkt čovjekove društvenosti, njegove
potrebe za udruživanjem s drugima i međusobne ovisnosti. U novijem shvaćanju, od Hobbesa
nadalje, država ne nastaje prirodno, već kao umjetna tvorevina čovjeka - ugovorom, s ciljem
zajedničkog djelovanja za zajedničke potrebe i ciljeve, te zaštite slobode pojedinca (osim kada
pojedinac krši slobode drugih) od unutarnjih i vanjskih prijetnji (odatle nastaju ustavi i/ili zakoni
za prvo, odnosno vojske za drugo). Ovdje dolazi do razlikovanja unutarnje i vanjske politike,
čime politika doživljava promjenu - njezin subjekt više nije zajednica, već društvo. No, i dalje se
takva vanjska politika, ograničena isključivo na zaštitu vlastitih interesa od drugih država, ne
može nazvati geopolitikom. Naravno, otkako postoje države, postoje i ekspanzionističke države,
ali budući da su se sukobi među državama odvijali na subkontinentalnim ili, u najširim
trenucima, kontinentalnim razmjerima, najširi epitet koji politika mogla dobiti bio je
"međudržavni". Takvo tumačenje bilo je prikladno sve do kraja srednjeg vijeka, no s novim
vijekom, posebice od 18. stoljeća nadalje, dolazi do promjene opsega politike, što izaziva
nejasnoće pri etimološkoj analizi, omogućavajući pojavu geopolitike. Termin se prvi put
pojavljuje krajem 19. stoljeća, a tada, na prijelazu s 19. na 20. stoljeće, geopolitika postaje
znanstvena disciplina. Činjenica da politika danas može postojati kao geopolitika ukazuje na
radikalnu promjenu same politike od antike do danas (Lovrić, 2021).
Sada, kada je pojam geopolitike razjašnjen, te mogućnost postojanja geopolitike objašnjena,
možemo definirati njezino polje interesa. Geopolitika tradicionalno istražuje veze i uzročne
odnose između političke moći i geografskog prostora. Geopolitika se također može proučavati
kao disciplina koja proizlazi iz socijalnog darvinizma, učeći nas da je život beskrajna borba,
stalni prirodni odabir, gdje pobjeda pripada najjačima. Povijest svakako potvrđuje ovu lekciju
geopolitike, s obzirom na to da su pobjednici ti koji pišu povijest. U ovom radu pokušat će se
prikazati trenutna svjetska geopolitička situacija kroz prizmu klasičnog shvaćanja geopolitike
kao odnosa političke moći i geografskog prostora, ističući pritom nastanak novih centara moći i
potencijalno slabljenje starih, te moguće posljedice trenutnih i budućih odnosa koji proizlaze iz
tih promjena (Leko-Šimić, 2002.).

4.1. Heartland i Rimland

Englez Sir Halford John Mackinder u radu The Geographical Pivot of History formulacijom
teorije Heartlanda. Mackinder je svijet podijelio na tri velike geografske cjeline:

1) Svjetski otok,
2) Priobalne otoke i
3) Udaljene otoke.

Svjetski otok, koji čini Europa, Azija i Afrika, predstavlja najveću kopnenu masu na svijetu i dom
je za otprilike 87% svjetske populacije, obuhvaćajući većinu globalnih resursa. Priobalni otoci
uključuju Japan i Britanske otoke, dok su, prema Mackinderovoj teoriji, Udaljeni otoci Sjeverna
i Južna Amerika te Australija. Istočna Europa, koja graniči s takozvanim Heartlandom, prema
Mackinderovoj teoriji zauzima ključnu poziciju zbog svoje sposobnosti da iskoristi resurse
Heartlanda. Mackinder je smatrao da zemlje Priobalnih i Udaljenih otoka stoje u nepovoljnom
položaju kada je riječ o preuzimanju kontrole nad Svjetskim otokom. Prema njemu, Heartland se
teško može osvojiti zbog svoje zaštićenosti planinama s juga i morima s sjevera, a Rusija, zbog
svog položaja koji kontrolira Heartland, igra ključnu ulogu u globalnoj dinamici (Mackinder,
1962: 121).

Teorija koju je Mackinder razvio temelji se na spoju geografskog položaja, političke moći,
strategije ratovanja, demografije i ekonomske snage, ističući vitalnu važnost kontrole nad
Heartlandom. Prema njegovoj teoriji, kontrola nad istočnom Europom otvara put kontroli nad
Heartlandom, što zauzvrat omogućava dominaciju nad Svjetskim otokom, a time i nad cijelim
svijetom. Unatoč kritikama, Mackinderova teorija i danas je predmet analize i primjene u
geopolitičkim strategijama (Mackinder, 1962: 120).

Heartland teorija nalazi svoju primjenu u mnogim aspektima međunarodnih odnosa i

geopolitike. Evo nekoliko ključnih primjera kako se teorija može koristiti:

1) Kao vojna strategija: Kroz povijest, razne nacije koristile su Heartland teoriju za
oblikovanje vojnih strategija. Primjerice, tijekom Hladnog rata, SAD je razvio strategiju
"obuzdavanja" kako bi se spriječilo širenje sovjetskog utjecaja u ključne regije. To je
rezultiralo uspostavom vojnih baza i saveza u Europi i Aziji, kao i razvojem nuklearnog
oružja kao sredstva odvraćanja.
2) Ekonomski razvoj: Shvaćanje strateškog značaja pojedinih regija može biti temelj za
oblikovanje ekonomskih politika i strategija razvoja. Investicije u infrastrukturu i resurse
unutar ključnih područja mogu omogućiti pristup bogatim resursima i tržištima te
osigurati lance opskrbe.
3) Geopolitička analiza: Kao okvir za razumijevanje globalnih odnosa moći i predviđanja
budućih trendova, Heartland teorija pomaže u analizi važnosti određenih regija i
potencijalnog utjecaja geopolitičkih događaja na stabilnost i sigurnost na globalnoj razini.
4) Energetska sigurnost: Bogatstvo prirodnim resursima, posebice naftom i plinom, čini
ključne regije nezamjenjivima za energetsku sigurnost. Ulaganje u istraživanje i razvoj u
tim područjima može pomoći državama da smanje ovisnost o uvozu energije (Scott,
Alcenat, 2008: 5)

U konačnici, Heartland teorija ima širok spektar praktičnih primjena u različitim segmentima
međunarodnih odnosa, pružajući temelj za strateško odlučivanje i formuliranje politika.

Suprotno Mackinderu, Nicholas Spykman 1942. godine razvija teoriju Rimlanda, stavljajući
naglasak na zemlje koje okružuju Europu i Aziju kao ključne za kontrolu nad Heartlandom.
Objavljena tijekom Drugog svjetskog rata, Spykmanova teorija naglašava značaj kombinacije
morske i kopnene sile u Rimlandu za održavanje kontrole nad Sovjetskim savezom. Spykeman
tvrdi da se stvarni potencijal moći Euroazije ne nalazi unutar Heartlanda, već u pojasu država
koje ga okružuju sa zapada, juga i istoka. Ovo područje, koje je Spykeman nazvao Rimland,
smatra se ključnim zbog svoje gustoće populacije i obilja resursa, u suprotnosti s Mackinderovim
"unutarnjim ili marginalnim polumjesecom". Spykeman time ističe Rimland kao značajniju
regiju u geopolitičkim dinamikama, nasuprot manje važnom Heartlandu (Spykman, 1944: 40).

Rimland se prostire od istočne Azije do jugoistočne Azije, Indije, Bliskog Istoka te južne i
zapadne Europe, što ga čini kritičnim za svjetski promet robe. Spykman je smatrao da kontrola
priobalnih područja i mora pruža prednost nad kontrolom kopnenih područja, dok su kritičari
isticali njegovo zanemarivanje važnosti zračne kontrole i nuklearnog ratovanja (Spykman, 1944:
40).

Iako obje teorije, Heartland i Rimland, imaju svoje nedostatke, one i dalje služe kao osnova za
razvoj novih geopolitičkih strategija. Događaji poput Prvog svjetskog rata i sukoba na Balkanu
odražavaju utjecaj ovih teorija na stvarne geopolitičke dinamike. Također, političke borbe za
utjecaj između NATO-a i Rusije na Balkanu pokazuju trajnu relevantnost Mackinderovih i
Spykmanovih teorija u suvremenom geopolitičkom kontekstu. Kao dio te teorije, osnovane su
ključne obrambene organizacije kao što je NATO (Scott, Alcenat, 2008: 15)
 5. Odnos SAD-a prema Kini od Cartera do Bidena

Razvoj novih geopolitičkih strategija od strane Kine potaknuo je SAD na brzu prilagodbu i
reakciju. Ali, kako su se prema tome ponijeli američki predsjednici?

5.1. Jimmy Carter

Carter je inicijalno odgađao zbližavanje s Kinom zbog potencijalnih posljedica na vanjsku i

domaću politiku. Bojao se da bi to moglo ugroziti odnose s Moskvom i trebala mu je
dvostranačka podrška u Senatu za odobrenje Ugovora o Panamskom kanalu. Stoga je morao
odgoditi prekid diplomatskih odnosa s Tajvanom i normalizaciju odnosa s Narodnom
Republikom Kinom (NRK). Iako je prioritizirao detant s Moskvom, bio je odlučan uspostaviti
normalne diplomatske odnose s Kinom. Vjerovao je da bi bolji odnosi s Pekingom osigurali
Americi konkurentniju poziciju u "Trećem svijetu" i ojačali pregovore s Moskvom o ograničenju
nuklearnog naoružanja. Nakon preuzimanja dužnosti, naglasio je važnost ljudskih prava u
formulaciji američke vanjske politike, ali je primijenio različite standarde prema Kini i
Sovjetskom Savezu. Uskoro nakon preuzimanja dužnosti, susreo se s Chai Zeminom, šefom
kineskog ureda za vezu, i izrazio nadu za snažnim pomakom prema normalizaciji odnosa,
naglašavajući zabrinutost zbog povećanja snage Sovjetskog Saveza. Težio je detantu i novom
sporazumu o kontroli naoružanja sa Sovjetskim Savezom kao jednom od svojih najvažnijih
vanjskopolitičkih prioriteta, vjerujući da će suradnički odnosi s Moskvom smanjiti globalne
napetosti. Normalizacija s Pekingom bila je povezana s drugim prioritetima, a očuvanje
suradničkih odnosa s Moskvom smatrao je ključnim za ostvarenje američkih vanjskopolitičkih
ciljeva (Ross, 1994: 126).

Godine 1978., Carter je poslao savjetnika za nacionalnu sigurnost Brzezinskog da posjeti Kinu i
predstavi ideju o normalizaciji. Jedna značajna korist o kojoj su Carter i Brzezinski raspravljali
bila je mogućnost tihog utjecaja na neke zemlje Trećeg svijeta s kojima je bilo vrlo teško
komunicirati...većina revolucionarnih vlada se prirodno nije okretala SAD-u. Normalizacija,
kako su vjerovali, mogla bi osigurati SADU-u konkurentniju poziciju u "Trećem svijetu".
Brzezinski je stigao u Peking 20. svibnja 1978. i prvi ga je dočekao ministar vanjskih poslova
Huang Hua. Brzezinski je izrazio da mu je primarna misija prije svega bude pokazati odlučnost
da nastave s procesom normalizacije. Brzezinski je kineskim dužnosnicima rekao da će
Washington dopustiti Kini da dobije neku američku tehnologiju koja je bila uskraćena
Sovjetskom Savezu. Kasnije se sastao s Dengom. Deng je ponovio tri kineska uvjeta za
normalizaciju: prekid diplomatskih odnosa s Tajvanom, povlačenje američkih snaga s Tajvana i
poništavanje američko-tajvanskog uzajamnog obrambenog ugovora. Brzezinski je u ime
predsjednika prihvatio tri uvjeta. Iako su i dalje imali sporove o tome kako riješiti probleme s
Tajvanom nakon normalizacije, sastanak je stvorio pozitivan zamah i obje strane složile su se da
započnu formalne pregovore što je prije moguće. Prema Carteru, Brzezinskijev posjet bio je vrlo
uspješan jer su Deng i drugi lideri bolje upoznali odlučnost SAD-a i ciljeve njegove
administracije. Carter je vjerovao da je kineski interes za poboljšanje odnosa sa SAD-om rastao i
da su bili spremni finalizirati normalizaciju. 15. prosinca, obje strane objavile su Zajedničko
priopćenje o uspostavi diplomatskih odnosa i službeno uspostavile diplomatske odnose 1.
siječnja 1979. (Carter, 1982).

5.2. George W. Bush

Još tijekom guvernerskog mandata u Teksasu, George W. Bush zagovarao je mišljenje da

"Amerika, svojom definicijom i sudbinom, promiče slobodu" (Bush, 1999). Bush je svoj stav
opisao kao "idealizam bez iluzija i samopouzdanje bez oholosti", odnosno kao militaristički
liberalizam. U svojim ocjenama, Aziju i Europu smatrao je strateškim središtem, dok je Kinu
redovito nazivao suparnikom, a ne partnerom, razlikujući se time od svojeg prethodnika Billa
Clintona, koji je Kinu smatrao partnerom. Stoga je od samog početka jasno bilo kakvu će
politiku prema Kini voditi tijekom svog mandata.

Ipak, na samom početku predsjedničkog mandata, Bush je donekle ublažio svoje stavove,
posebice u javnim nastupima. Naglasio je važnost odnosa između Kine i SAD-a, izjavivši:
"Vjerujem da je to u našem ekonomskom interesu, ali i u interesu promicanja američkih
vrijednosti" (Bush, 2001). Bushova strategija prema Kini temeljila se na logici kapitala, unatoč
tome što je svoj pristup Kini opisivao antagonističkijim u odnosu na Clintonovu. "Otvorena
trgovina je snaga za slobodu u Kini, snaga za stabilnost u Aziji i snaga za prosperitet u SAD-u"
(Bush, 2001).

Nakon terorističkih napada 11. rujna, Bush je Kinu prozvao "saveznikom protiv globalnog
terora" (Bush, 2002). Bush je geopolitiku koristio kao okvir za uređivanje odnosa prema Kini,
nadopunjujući ga logikom kapitala koja je imala za cilj očuvanje međunarodnog sustava u korist
SAD-a.

5.3. Barack Obama

Tijekom predsjedništva Baracka Obame, percepcija Kine se pomaknula prema viđenju zemlje
više kao geopolitičkog igrača nego kao strateškog suradnika za poticanje zapošljavanja u SAD-u.
Ova promjena, popularno nazvana "pivot" ili "rebalans" prema Aziji, naglašena je u članku
Hillary Clinton iz 2011., gdje se ističe Azija kao budući fokus američke vanjske politike
(Clinton, 2011). Unatoč financijskim izazovima nakon krize iz 2008., Obama je prepoznao Kinin
globalni geopolitički utjecaj, ali i ekonomske prilike koje suradnja s Kinom nudi SAD-u.
Njegova administracija težila je jačanju trgovinskih odnosa s Azijom, istovremeno naglašavajući
važnost regionalne stabilnosti i suradnje s Kinom, Južnom Korejom i Japanom. Obama je, kao i
Bush, vidio Kinu kao važnu ekonomsku priliku, ali je u svojim izjavama često iskazivao oprez
prema kineskoj politici, ističući ulogu SAD-a kao pacifičke sile posvećene očuvanju mira i
slobodne trgovine u regiji (Obama, 2011). Inicijative poput Transpacifičkog partnerstva (TPP)
smatrane su sredstvima za promicanje američkih interesa i standarda u trgovini s Kinom i ostalim
zemljama regije (Obama, 2011). Tijekom svoje administracije, Barack Obama naglasio je da su
desetljeća američkog angažmana u Azijsko-pacifičkoj regiji, uključujući saveze i stabilizacijsko
prisustvo, bila ključna za napredak regije, uključujući i značajan ekonomski rast Kine (Obama,
2011). Obama je smatrao da američka prisutnost u regiji osigurava geopolitičku stabilnost nužnu
za ekonomski razvoj. SAD su, prema njemu, imale ključnu ulogu u stvaranju uvjeta koji
omogućavaju ekonomsku korist. U slučaju teritorijalnih sporova, posebno oko otoka između
Kine i drugih azijskih zemalja, SAD su zastupale stav da je zaštita slobode plovidbe ključna i da
se sporovi trebaju rješavati mirnim putem, sukladno međunarodnom pravu. Ta opreznost prema
teritorijalnom ekspanzionizmu Kine i modernizaciji njene vojske ukazuje na Obaminu pozornost
prema regionalnoj sigurnosti i geopolitičkim izazovima.
U svom govoru iz 2016., Obama je istaknuo prioritete SAD-a u očuvanju geopolitičkih normi
koje podupiru ekonomski razvoj, naglašavajući neutralnu poziciju SAD-a u teritorijalnim
sporovima, ali i odlučnost u podržavanju temeljnih načela poput slobode plovidbe i mirnog
rješavanja sporova (Obama, 2016). Geopolitika je dominirala u odnosu SAD-a prema Kini, gdje
je Obama bio odlučan u američkim reakcijama na kineske akcije u regiji. Obama je tvrdio da je
potrebno biti čvrst kad Kina podriva međunarodne interese, ističući uspjeh SAD-a u mobilizaciji
Azije za izolaciju Kine, što je u konačnici jačalo američke saveze (Goldberg, 2016).

Zaključno, Obamina administracija prepoznala je ekonomske mogućnosti suradnje s Kinom, ali

je istovremeno iskazivala oprez kroz geopolitičke odgovore na kineske poteze u Azijsko-
pacifičkoj regiji, balansirajući između suradnje i očuvanja međunarodnih normi.

5.4. Donald Trump

Trumpova odluka o ulasku u „trgovinski rat“ s Kinom predstavlja jednu od značajnijih promjena
u recentnoj američkoj vanjskoj politici. Tijekom svoje predsjedničke kampanje, Trump je često
isticao Kinu, sugerirajući tako da promjene u odnosima s Kinom nisu bile potpuno neočekivane,
iako su iznenadile mnoge zbog svoje radikalnosti. Na početku Trumpovog mandata, carina na
kineski uvoz iznosila je 3,1%, koju je on podigao na 21,2%. Kritike upućuju na štetu koju carine
nanose američkoj ekonomiji, posebice zbog povećanja cijena, što šteti i američkim potrošačima
koji ovise o povoljnim kineskim proizvodima (Gomez, 2017).

Trump, kao biznismen, fokusirao se na geoekonomiju, vjerujući da carine služe kao strategija za
očuvanje globalne dominacije SAD-a. Trgovinski rat, prema njemu, ciljao je na sprječavanje
američkih kompanija da nehotice pridonose usponu Kine. Carine su kratkoročno štetile
američkim potrošačima, ali su dugoročno trebale ograničiti kineski rast i globalnu ekspanziju.
Trump je zabranio poslovanje s kineskim kompanijama poput Huaweija i razmatrao strategije za
ograničavanje izvoza naprednih tehnologija. Odluka o povlačenju američkih tehnoloških
kompanija iz Kine označila je veliki ekonomski udarac za Kinu (Phillips, 2019).

Napuštanjem Transpacifičkog partnerstva (TPP) 2017., Trump je pokazao ozbiljnost svojih

namjera prema Kini. Ovaj potez, iako opravdan domaćim ekonomskim interesima, imao je
značajne vanjskopolitičke posljedice, jačajući geopolitički i geoekonomski utjecaj Kine na štetu
SAD-a. Trumpova administracija jasno je izrazila mišljenje da je Obamin pristup Kini kao
strateškom partneru bio neuspješan, naglašavajući potrebu za konkurencijom za moć među
državama. Trump je Kinu vidio kao izazivača američke moći, sigurnosti i prosperiteta,
definirajući je kao revizionističku silu koja teži preoblikovanju međunarodnog poretka (Gomez,
2017).

5.5. Joe Biden

Administracija predsjednika Bidena promijenila je smjer u odnosu na brojne aspekte vanjske

politike koju je vodila administracija predsjednika Trumpa, ali u suštini zadržava stav da Kina, sa
svojim autoritarnim političkim sustavom i globalnim ambicijama, predstavlja prijetnju interesima
SAD-a. Postoji niz spornih pitanja, uključujući kineske teritorijalne želje u Južnokineskom moru,
prijetnje autonomiji Tajvana, trgovinsku konkurenciju, politiku u području valuta i tehnologije,
nedostatak otvorenosti Pekinga u vezi s COVID-19 i špijunažu te pitanja ljudskih prava.

U svom prvom značajnom govoru o vanjskoj politici nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti,
Biden je naglasio da američko vodstvo mora odgovoriti na ovaj novi val autoritarizma,
uključujući i rastuće težnje Kine da se suprotstavi SAD-u. Zatražio je od Ministarstva obrane da
analizira kako je vojska raspoređena kako bi se mogla suprotstaviti kineskim vojnim ambicijama
u Istočnoj Aziji. U jednom intervjuu Biden je najavio da će Kina snositi "posljedice" zbog svojih
kršenja ljudskih prava, dok je državni tajnik Antony Blinken izjavio da progon etničkih manjina
u regiji Xinjiang od strane Kine predstavlja genocid. Osim toga, administracija je skeptično
pristupila istrazi Svjetske zdravstvene organizacije o izvoru koronavirusa, sugerirajući da Kina
nastavlja ometati napore usmjerene na utvrđivanje činjenica (Biden, 2021).
 6. Uspon Kine

Još od 1993. godine analitičari su primijetili da će značajan ekonomski rast Kine prije ili kasnije
imati posljedice za međunarodni sistem. Ključni trenutak bio je 2012. godine kada je Xi Jinping
postao glavni tajnik Komunističke partije Kine, a godinu dana kasnije i predsjednik Kine. Pod
njegovim vodstvom Kina je pokrenula niz reformi i inicijativa osmišljenih kako bi je gurnule u
budućnost. 2013. godine Kina je pokrenula formalno infrastrukturni projekt s međunarodnim
dosezima, ali u stvarnosti je projekt osmišljen za promicanje nove forme globalizacije. Kao dio
ove inicijative, Kina je uspostavila čvrste veze s nizom zemalja u Europi, Aziji i Africi (Policy
Department for External Relations: 7).

Na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu, 17. siječnja 2017., kineski predsjednik Xi

Jinping predvodio je delegaciju, predstavljajući Kinu kao novog čuvara globalizacije. Bila je to
prekretnica u zapadnom promatranju Kine. U svom govoru, Xi je iznio argument da je težnja
protekcionizmu slična samozaključavanju u tamnu sobu, iz koje su isključeni svjetlost i zrak,
naglasivši kako globalizacija predstavlja univerzalno dobro koje Kina namjerava odlučno braniti.
Osim toga, Xi je izrazio podršku Pariškom klimatskom sporazumu upozoravajući na opasnosti
do kojih bi moglo doći zanemarivanjem istog te je promovirao novi model međunarodnih odnosa
temeljen na ravnopravnosti i multilateralnoj suradnji u rješavanju globalnih izazova poput
klimatskih promjena i terorizma (Trenin, 2016).

Govor u Davosu signalizirao je kinesku spremnost da preuzme vodeću ulogu u globalnim

pitanjima, odmičući se od dugogodišnje politike suzdržanosti. Kina, koja je dugo izbjegavala
preuzimanje odgovornosti za globalno upravljanje, s usponom Xi Jinpinga pokazuje značajnu
promjenu, a spomenuta promjena vodi prema bipolarnom svijetu u kojem će Kina igrati ključnu
ulogu. Ova inicijativa ne samo da označava Kinu kao centralnog igrača u međunarodnom
sustavu, već i naglašava njezinu želju za promicanjem novog modela globalnog poretka koji se
temelji na suradnji, multilateralizmu i uzajamnom poštovanju (Trenin, 2016). Prema toj viziji,
do 2035. godine, Kina bi trebala postati vodeća inovativna nacija, a do 2050. globalno utjecajna
nacija. Ovo je također bila godina kada je Nacionalna sigurnosna strategija SAD-a iz 2017.
nazvala Kinu državom koja teži promjeni međunarodnog poretka kakav poznajemo. Godine
2018. ovo neprijateljstvo se manifestiralo i u ekonomskom smislu, kada je SAD zabranio
kineskim tvrtkama ulazak na svoje tržište i nametnuo carine na kineske proizvode (National
Security Strategy of the United States of America: 23). Iako Europa nije slijedila SAD u
izražavanju neprijateljstva ili poduzimanju sličnih mjera, pokazala je promjenu percepcije prema
Kini. Rastući dojam o Kini kao globalnoj sili s potencijalno sukobljenim namjerama počeo se
razvijati i na razini međunarodnog javnog mnijenja. U Kanadi, na primjer, nepovoljni stavovi
prema Kini porasli su s 40 % u 2017. na 67 % u 2019. godini. U Sjedinjenim Državama,
nepovoljni stavovi porasli su s 36 % u 2011. na 60 % u 2019. godini ((Policy Department for
External Relations: 7).

Zagovaranje multilateralizma i globalne suradnje dolazi u trenutku kada se svijet suočava s

brojnim prekograničnim izazovima koji zahtijevaju zajednička rješenja. Od klimatskih promjena
do upravljanja globalnim sukobima, potreba za koordiniranim međunarodnim djelovanjem
nikada nije bila veća. Kina, s Xi Jinpingom na čelu, pokazuje spremnost da preuzme aktivniju
ulogu u oblikovanju globalnog odgovora na te izazove, istodobno promičući model koji se
razlikuje od tradicionalnog zapadnog pristupa (Trenin, 2016).

Nastup u Davosu Xi Jinpinga i njegovi kasniji govori označavaju prekretnicu u kineskoj vanjskoj
politici i njezinoj ulozi na svjetskoj sceni. Kroz promicanje globalizacije, multilateralizma i
međunarodne suradnje, Kina se pozicionira kao ključni igrač u rješavanju globalnih problema,
otvarajući put prema novom, bipolarnom svjetskom poretku u kojem će imati vodeću ulogu. Ovo
predstavlja priliku za ekonomski rast i stvaranje harmoničnijeg svijeta, podupirući ideju da su
suradnja i dijalog, a ne dominacija i suparništvo, ključni za budućnost globalnog poretka. Pitanje
je koliko je teorija primijenjiva u praksi. (Gills, 2000).

Tijekom Hladnog rata, Sovjetski Savez je uspostavio i održavao sustav saveza kao protutežu
NATO-u. Nakon završetka Hladnog rata, počelo se spekulirati o mogućnosti strateškog
partnerstva između Kine i Rusije u svjetskoj politici, unatoč antagonističkim odnosima tijekom
tog razdoblja. Neki analitičari ističu sličnosti i zajedničke interese ove dvije zemlje, uključujući
protivljenje promjenama režima nametnutim od strane Zapada te odbacivanje modela liberalne
demokracije koji također promiče Zapad. Osim toga, Kina i Rusija surađuju na području
geostrateške sigurnosti i ekonomske politike te zajednički sudjeluju u međunarodnim
inicijativama.

Bliski savez između Kine i Rusije predstavlja veliki izazov za mnoge, a posebno europske
interese i sigurnost. Međutim, takav blizak savez ili savezništvo između Kine i Rusije malo je
vjerojatno. Dvije zemlje trebale bi prevladati duboko ukorijenjene međusobne sumnje da bi
stvorile učinkovito strateško partnerstvo. Kina bi bila dominantna sila u bilo kojem savezu, a
malo je vjerojatno da bi Rusija prihvatila biti na sporednom mjestu. Još manje vjerojatno je da će
zemlje BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) izrasti u ujedinjeni i
moćni geopolitički blok. Iako kolektivno imaju značajnu ekonomsku težinu, BRICS su daleko od
koherentne i kohezivne grupe. U svom članku iz 2006. godine, Julian Cooper (2006: 259) navodi
kako su ekonomisti iz Goldman Sachs instituta 2003. godine predvidjeli da će do 2050. godine
zemlje BRIC-a, koje se odlikuju velikom populacijom i dinamičnom ekonomijom, imati
značajnu ulogu u globalnoj ekonomiji. Procjene su pokazale da bi zajednički bruto domaći
proizvod (BDP) Brazila, Rusije, Indije i Kine mogao nadmašiti ukupni BDP šest vodećih
industrijskih zemalja G6 (Sjedinjene Američke Države, Japan, Francuska, Njemačka, Italija,
Ujedinjeno Kraljevstvo) već do 2040. godine. Među zemljama BRIC-a, Rusija bi do 2050.
godine imala najmanji BDP, no prognoze su da bi od 2028. godine nadalje njezin BDP mogao
biti veći od BDP-a sve četiri europske zemlje članice skupine G6. Šangajske organizacije za
suradnju (SCO, eng. Shanghai Cooperation Organization) pati od sličnih prepreka koje će je
spriječiti da postane kohezivna geopolitička skupina (Maher, 2018: 510). Povelja o osnivanju
Šangajske organizacije za suradnju (SCO) potpisana je tijekom sastanka u Sankt Peterburgu u
lipnju 2002. godine i stupila je na snagu 19. listopada 2003. godine. Njezin osnivački sastanak
održan je 15. lipnja 2001. godine u Šangaju, s Kazahstanom, Kinom, Kirgistanom, Rusijom,
Tadžikistanom i Uzbekistanom kao osnivačima. Prije osnivanja SCO-a postojala je tzv.
Šangajska petorka, osnovana 26. travnja 1996. godine, koja je uključivala sve gore navedene
države osim Uzbekistana. Primarni cilj bio je međunarodna suradnja i zaštita članica, kao i
rješavanje graničnih pitanja duž rusko-kineske granice. Šangajska organizacija za suradnju
osnovana je kao regionalna i trgovinska organizacija. S proširenjem američkog vojnog
angažmana u Afganistanu i na Bliskom istoku, SCO je postao sve izraženiji suparnik NATO-u.
Glavni ciljevi organizacije uključuju jačanje međusobnog povjerenja i dobrosusjedskih odnosa
među članicama, promicanje učinkovite suradnje u politici, trgovini, ekonomiji, znanosti,
tehnologiji, kulturi, obrazovanju, energetici, prometu, turizmu, zaštiti okoliša i mnogim drugim
područjima. Također, organizacija teži zajedničkim naporima za očuvanje mira, sigurnosti i
stabilnosti u regiji, s krajnjim ciljem stvaranja demokratskog, pravednog i racionalnog novog
međunarodnog političkog i ekonomskog poretka. Trenutno, SCO ima osam članica: Indiju,
Kazahstan, Kinu, Kirgistan, Pakistan, Rusiju, Tadžikistan i Uzbekistan. Promatrački status imaju
Afganistan, Bjelorusija, Iran i Mongolija, koje nemaju pravo glasa u odlukama. Postoje i države
nazvane "dijaloški partneri", uključujući Azerbajdžan, Armeniju, Kambodžu, Nepal, Tursku i Šri
Lanku, s kojima se članice SCO-a savjetuju o zajedničkim interesima (The Shanghai
Cooperation Organisation).

Susjedi Kine postali su zabrinuti njenim usponom i pokazali su veći interes za suzbijanje rastuće
Kine jačanjem svojih sigurnosnih partnerstava sa Sjedinjenim Američkim Državama. Kao što su
mnogi primijetili, Kina i dalje ima problem s privlačenjem i zadržavanjem saveznika. U Kini
danas traje rasprava o tome treba li zemlja preuzeti veće globalne odgovornosti kako njezina moć
nastavlja rasti. Deng Xiaoping je tvrdio kako Kina treba zadržati niski profil na svjetskoj sceni i
desetljećima je to bio vodeći princip kineske vanjske politike. Međutim, sve više kineskih
dužnosnika i građana dovodi u pitanje ovu taktiku, vjerujući da bi uzlazak zemlje na status
globalne velesile trebao pratiti i odlučnija vanjska politika, zajedno s većom vodećom ulogom.
Povratak na bipolarni međunarodni sustav imat će veliki utjecaj na dva ključna elementa
globalnog upravljanja i multilateralizma:

1) vodeće uloge i strukture autoriteta unutar glavnih svjetskih ekonomskih i financijskih

institucija,
2) te sposobnost Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Europe i drugih glavnih sila da se
usuglase oko multilateralnih stajališta i pristupa za rješavanje različitih globalnih
problema i izazova s kojima se zajednički suočavaju. Ove su brige bile odsutne ili su se
pojavljivale u benignijem obliku pod američko-sovjetskom bipolarnošću (Maher, 2018:
501).

Kina je odlučna održati svoj ekonomski rast. Konfrontacijska vanjska politika mogla bi
poremetiti taj rast, naštetiti stotinama milijuna Kineza i ugroziti sadašnju vlast. Kinesko vodstvo
djeluje racionalno, promišljeno i svjesno uspona Kine, ali i svjesna njezine stalne slabosti.
Nemoguće je neprimijetiti kako Kina povećava svoju regionalnu ulogu i kako se razvija kineska
sfera utjecaja. Moć SAD-a može se postupno smanjivati u narednim godinama, a neizbježan pad
utjecaja Japana pojačat će osjećaj kineske regionalne premoći (Brzezinski, 1997: 30).
Kina jako teži pojačati svoju prisutnost i izvan Azije. Mnogo kineskih diplomatskih putovanja
potaknuto je potrebom za osiguravanjem stabilnih partnerskih odnosa. Kina sada širi svoj utjecaj
i na Srednju Aziju i Perzijski zaljev, ali i u Afriku i Latinsku Ameriku. Kina je postala mnogo
snažniji igrač u Ujedinjenim narodima, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i drugim
međunarodnim tijelima. Još zanimljivija je činjenica da je Kina postala izrazito svjesna potrebe
za promicanjem svoje kulture u inozemstvu, djelomično jer vjeruje da će to uvelike pomoći u
ublažavanju sumnji o tome kako bi Peking mogao iskoristiti svoju buduću moć. Današnja Kina
je opreznija i po pitanju Tajvana, unatoč oštrim izjavama od strane predsjednika i ostalih čelnika.
Nedavna anketa javnog mišljenja u Pekingu pokazala je da 58 posto ispitanika smatra vojnu
akciju nepotrebnom, dok samo 15 posto podržava vojnu akciju za "oslobođenje" Tajvana.
Međutim, ako Kina doživi unutarnje probleme ili sukobe, sve je upitno. Ako sociopolitičke
napetosti ili društvena nejednakost postanu uzrok unutarnjih problema, vodstvo bi se moglo naći
pred zidom. Kina danas i sama shvaća da bi pokušaji svrgavanja Sjedinjenih Američkih Država
bili uzaludni i da je oprezno širenje kineskog utjecaja najsigurniji put do globalne premoći
(Brzezinski, 1997: 158).

Ova strategija mirnog uspona riječima i djelima vjerojatno će zadovoljiti kineske interese sve
dok ne postane pravi rival SAD-a. U tom trenutku Kina će se suočiti s još jednim strateškim
raskrižjem. Hoće li se voditi čvrstim vjerovanjem u svoju moć ili će se okrenuti prilagodbi kao
budućnosti kineske geopolitičke orijentacije, samo će vrijeme pokazati. Međutim, Washington bi
trebao prepoznati da se može suočiti s nedostatkom saveznika, ako loše upravlja svojim
odnosima s trenutnim ili budućim partnerima. Trenutna kineska velika strategija usmjerena je na
to da taj scenarij postane stvarnost.

I dok Kina nastavlja graditi svoju prisutnost na globalnoj sceni kroz ekonomske, diplomatske i
kulturne inicijative, njezina strategija mirnog uspona mogla bi joj pomoći da umanji
međunarodne sumnje i izgradi povjerenje. SAD i druge svjetske sile morat će pažljivo navigirati
svoje odnose s Kinom, priznavajući potencijalnu promjenu u globalnoj dinamici moći.
(Brzezinski, 1997: 185).

Stajališta sam da se Kina suočava s izazovom balansiranja između održavanja snažnog

ekonomskog rasta i izbjegavanja sukoba koji bi mogli ugroziti taj rast. Njezina strategija
minimalnog odvraćanja i oprezan pristup prema Tajvanu odražavaju želju za stabilnošću. Unatoč
potencijalnim unutarnjim i vanjskim izazovima, Kina teži postupnom, ali sigurnom putu prema
globalnom utjecaju, svjesna da direktni sukob s postojećim globalnim silama nije u njezinom
interesu. Ova strategija može pružiti osnovu za izbjegavanje tradicionalnih zamki koje prate
uspon novih sila, nudeći mogućnost mirnije tranzicije prema multipolarnom svjetskom poretku
(Brzezinski, 2009: 48).

6.1. Kineska vanjska politika i globalni utjecaj

U razdoblju nakon Hladnog rata Kina je sudjelovala u multilateralnoj diplomaciji, ali

prvenstveno kako bi simbolizirala formalni status Narodne Republike Kine kao zemlje koja mora
biti uključena prilikom razmatranja pitanja regionalne ili globalne važnosti. Njezino prilično
nevoljko uključivanje odražavalo je skepticizam prema tome može li multilateralizam služiti
kineskim interesima i zabrinutost da su takvi odnosi, posebno u Aziji i Pacifiku, podložni
manipulaciji od strane SAD-a i Japana kako bi potaknuli druge da se "udruže" protiv Kine. Osim
toga, povećanje broja sudionika vidjelo se kao dodatno kompliciranje već teškog procesa i kao
umanjivanje prednosti moći koju Kina uživa kada može zasebno postupati s mnogim zemljama
regije. Iskustvo je, međutim, ubrzo sugeriralo da je izvorna procjena Pekinga o troškovima
multilateralizma i koristima bilateralizma bila pogrešna. Čak i u svojim odnosima s relativno
malim silama u sporovima u Južnom kineskom moru, bilateralizam nije pružao Pekingu moć
kojoj je nadao. Kada su se sporovi pojačali, regionalni akteri čije jedinstvo Kina nije željela
priznati, ujedinili su se svejedno (China’s Approach to Global Governance).

Do 1996. godine, Kina je očito zaključila da je prihvaćanje ograničenja koja dolaze s radom u
multilateralnim odnosima povoljnije od rizika od izolacije i opkoljavanja te bi moglo pomoći u
stvaranju reputacije za odgovorno međunarodno ponašanje. U svakoj prilici Kina je počela
ponosno isticati svoj kontinuirani rad unutar grupe pet nacija (Kina, Rusija, Kazahstan, Kirgistan
i Tadžikistan), poznatom pod nazivom "Šangajska petorka" koja je u travnju 1996. potpisala prvi
multilateralni ugovor za izgradnju povjerenja u regiji Azije i Pacifika navodeći ga kao kao
snažan odgovor teoriji kineske prijetnje i dokaz da umjesto da bude prijetnja, Kina zapravo igra
konstruktivnu ulogu u očuvanju mira i stabilnosti u svojim perifernim područjima. Ostali
istaknuti koraci za prihvaćanja multilateralizma od strane Pekinga bile su njegova odluka iz
kolovoza 1996. da potpiše CTBT, njegova uloga u olakšavanju pregovora za smanjenje napetosti
na Korejskom poluotoku, njegova podrška režimu nuklearne neproliferacije i njegova povećana
fleksibilnost u rješavanju razlika s državama ASEAN (Savez država Jugoistočne Azije), posebice
prihvaćanje zone slobodne od nuklearnog oružja u jugoistočnoj Aziji i rad na kodeksu ponašanja
u Južnom kineskom moru (Goldstein, 2001).

Multilateralizam je također služio specifičnim strateškim interesima za Peking. Pregovori i

sporazumi među Šangajskom petorkom olakšali bi Kini pristup energetskim resursima Srednje
Azije i pomogli joj da se nosi s rastućom zabrinutošću zbog rizika od strane podrške islamskom
separatizmu u zapadnim pokrajinama. Napor za mir u Koreji pomogao bi zadovoljiti višestruke i
potencijalno sukobljene interese Kine u očuvanju odnosa s njezinim saveznikom na sjeveru,
osiguravanju zdravih i bliskih ekonomskih veza s jugom i smanjenju šanse da se u budućnosti
pomirena Koreja može pretvoriti u neprijateljskog susjeda poduprtog od strane SAD-a ili Japana.
Rad na praktičnim mjerama za rješavanje razlika sa zemljama ASEAN-a olakšao bi Kini pristup
resursima i pomorskim putovima u regiji. Isto bi omogućilo Pekingu da se usredotoči na svoje
hitnije interese - rješavanje pitanja Tajvana i smanjenje potencijalnih opasnosti koje je vidio u
američkim naporima za jačanje bilateralnih vojnih veza sa zemljama u Aziji i Pacifiku (China’s
Approach to Global Governance).

Ukratko, uključivanje Pekinga multilateralnoj diplomaciji predstavlja simboličnu promjenu stila i

služi supstancijalnim svrhama. Peking i dalje smatra vojnu moć kao primarnu garanciju
sveobuhvatne sigurnosti i njezino priključivanje multilateralnoj diplomaciji je djelomičan i
uvjetovan. Stoga, Kina nastavlja odbijati prijedloge da se trenutno aktualni sporovi riješe i
odlučno odbacuje prijedloge da se sporovi o pitanjima koja smatra unutarnjima, posebno Tajvan,
uvrste u dnevni red. Ipak, promjena je stvarna i važna. Iskorištena za služenje velikim strateškim
ciljevima zemlje, multilateralizam je postao jedan od alata dostupnih za suprotstavljanje
neprijateljskim pogledima na Kinu i koristan način za suprotstavljanje rizicima koje Peking vidi
u neograničenoj američkoj dominaciji. Dok zagovara novi sigurnosni koncept, koji osuđuje
politiku moći, i ponavlja temu o pet principa miroljubive koegzistencije, Peking tvrdi da
multilateralna diplomacija treba biti zamjena za jačanje bilateralnih vojnih saveza, posebno
američkih saveza s Japanom i Australijom, ili raspoređivanje naprednijih oružanih sustava u
regiji, posebno proturaketne obrane (Goldstein, 2001).

Drugi element u kineskom pokušaju da transformira reputaciju koju je stekao do 1995.–1996.

kao rastuća i potencijalno opasna sila, bio je njezin odgovor na azijsku financijsku krizu krajem
1997. Dok su valute njezinih susjeda padale na vrijednosti, Peking je odlučio ne smanjivati
vrijednost yuana i, što je važnije, naglasiti da je ta odluka bio skup korak koji je Peking poduzeo
kako bi pomogao stabilizirati međunarodnu situaciju. Iako su neki strani ekonomisti primijetili
da su postojali i vrlo očekivani osobni ekonomski razlozi za tu odluku (primjerice, ekonomski
učinak za Kinu bi bio negativan), ponovljena uvjeravanja Pekinga da neće smanjivati vrijednost
svoje valute kako bi održao konkurentnost kineskog izvoza donijela su značajne međunarodne
političke dividende. One su rasle kako su promatrači povremeno predviđali da će Kina uskoro
smanjiti vrijednost yuna jer opadajući izvoz šteti nacionalnom rastu u razdoblju kada je režim
pokretao bolnu novu rundu domaćih ekonomskih reformi. Što su promatrači više špekulirali,
veća je bila reputacijska korist za Peking jer je ponavljao svoje obećanje i tijekom 1998. Godine.
Valutna politika Pekinga je hvaljena, opravdano ili ne, kao dokaz odgovornog internacionalizma.
Na kraju, Kina se držala svojeg obećanja o valuti sve do 1999. godine nakon čega su se počeli
pojavljivati znakovi regionalnog oporavka (China’s Approach to Global Governance).

Odnos Kine s Japanom, iako se nedavno poboljšao, bio je problematičniji. Japan još uvijek ne
igra međunarodnu političku ili vojnu ulogu koja odgovara njegovim sposobnostima, a Kina je
nervozna zbog neizvjesne mogućnosti da Japan odstupi od svoje nedavne uloge kao ograničenog
i suzdržanog mlađeg saveznika SAD-a. Krajem 1990-ih Peking je još uvijek izražavao
nezadovoljstvo onim što je vidio kao znakove anti-kineske politike u Japanu - uključujući
obnovljenu kontroverzu oko spornih otoka Diaoyu/Senkaku. Unatoč tome, Kina je također
naglašavala vlastiti interes Japana u promicanju boljih bilateralnih odnosa u sve konkurentnijem
globalnom gospodarstvu, posebno nakon što je širenje azijske financijske krize nakon ljeta 1997.
pojačalo izazove s kojima se već suočavala zaustavljena japanska ekonomija. Dok se približavala
20. obljetnica ugovora o miru i prijateljstvu iz 1978., Kina je izrazila očekivanje da dvije strane
izgrade novi okvir odnosa velikih susjednih nacija s orijentacijom prema 21. stoljeću. Glavni
kineski teritorijalni zahtjevi trenutno izvan njezine kontrole u Istočnom i Južnom kineskom moru
(Tajvan, Diaoyui, Spratlyji) ne odražavaju revizionističku, ekspanzionističku agendu, već
odlučnost Pekinga da obnovi ono što smatra de jure statusom quo. Međutim, čak i takve politike
mogu doprinijeti neprijateljskim odnosima Ali ponašanje Kine od sredine 1990-ih sugerira da su
njezini vođe napokon postali svjesniji da njihovo ponašanje može pogoršati sigurnosnu situaciju
(Goldstein, 2001).

6.2. Kina u međunarodnim institucijama

U posljednjih dvadeset godina, Kina se ponovo istaknula kao moćna sila s drugom najvećom
svjetskom ekonomijom i snažnom vojskom. Sada se sve više afirmira te nastoji povratiti svoj
utjecaj u međunarodnom sustavu i nad globalnim upravnim institucijama. Te institucije, većinom
osnovane od strane zapadnih sila nakon Drugog svjetskog rata, uključuju Svjetsku banku, koja
daje zajmove i pomaže zemljama u razvoju; Međunarodni monetarni fond, koji radi na očuvanju
stabilnosti globalnog monetarnog sustava; te Ujedinjene narode.

Kina slijedi višeslojnu strategiju prema globalnom upravljanju. Podržava međunarodne

institucije i sporazume usklađene s njezinim ciljevima i normama, poput Pariškog sporazuma o
klimatskim promjenama. Međutim, u pitanjima u kojima se Peking razilazi od normi trenutnog
sustava, poput ljudskih prava, nastoji stvarati alternativne institucije. U 2010. godini, Kina je
pretekla Japan i postala druga najveća svjetska ekonomija te je zauzela treće mjesto po broju
glasova u Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu. Istovremeno, kineski državljani
su postali visokopozicionirani u međunarodnim organizacijama. Primjerice, godine 2006.
Margaret Chan imenovana je za generalnu direktoricu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO)
gdje je podržavala nekoliko ciljeva Pekinga, uključujući promicanje tradicionalne kineske
medicine (China’s Approach to Global Governance).

Kina je stekla veći utjecaj u međunarodnim organizacijama koje su tradicionalno bile pod
dominacijom zapadnih zemalja. Na primjer, u lipnju 2019. godine, Qu Dongyu, kineski
potpredsjednik za poljoprivredu i ruralna pitanja, pobijedio je kandidata koji je imao podršku
Sjedinjenih Američkih Država i postao generalni direktor Organizacije za hranu i poljoprivredu
Ujedinjenih naroda. Trenutno, kineski dužnosnici vode četiri od petnaest specijaliziranih agencija
Ujedinjenih naroda (China’s Approach to Global Governance).
S obzirom na rast ekonomske i vojne moći Kine, očekuje se daljnje nastojanje da se proširi
kontrola nad sustavom međunarodnih organizacija, uključujući UN, WTO i IMF. Vlasti u
Pekingu će tražiti uvođenje institucionalnih promjena temeljenih na sve većoj podršci zemalja u
razvoju. Reforme imaju za cilj oblikovanje najpovoljnijeg međunarodnog okruženja te izgradnju
slike Kine kao zagovornika multilateralizma, promicatelja globalizacije te privlačne alternative
Sjedinjenim Američkim Državama. Zapadne zemlje trebaju povećati svoje sudjelovanje u
međunarodnim institucijama i proširiti koordinaciju između ključnih aktera poput SAD-a, EU,
Japana i Južne Koreje kako bi osigurale odlučujući glasački utjecaj. Također, potrebno je poticati
suradnju u razvoju i investiranju s zemljama u razvoju kako bi im pružili privlačnu alternativu
ponudama iz Kine. Kina se globalno protivi svjetskom poretku zasnovanom na hegemoniji te
razvija veze s azijskim državama koje dijele slične svjetonazore. Suradnja s Rusijom nikada nije
bila jača, a Kina se zalaže za promicanje multipolarizma u zemljama Trećeg svijeta. Smatra da su
Ujedinjeni narodi jedina legitimna platforma za donošenje ključnih odluka o globalnom poretku i
uporabi sile protiv agresora, među ostalim funkcijama. Stoga, Kina podržava jačanje uloge UN-
a, njegovu reorganizaciju i preuzimanje novih funkcija (Paszak, 2020).

Iako SAD ostaje dominantna u određenim ekonomskim sektorima poput financija, usklađeni
europski sustav pokazao se međunarodno učinkovitijim. Konkurentski pristup SAD-a smanjio je
njezin utjecaj na standardizaciju u mnogim ekonomskim sektorima. To je tijekom godina
natjeralo nekoliko istaknutih predstavnika američke vlade i industrije da razmatraju
centraliziranje pristupa SAD-a, budući da sumnjaju u njegovu daljnju učinkovitost uslijed sve
veće ekonomske konkurencije iz Europe i Azije (Council of the European Union, 2020).
 7. SAD i održavanje globalne dominacije

Sjedinjene Američke Države danas imaju formalne obrambene obveze s desecima zemalja širom
svijeta, većinom sklopljene tijekom Hladnog rata kao ključni dio američkih napora za suzbijanje
sovjetskih prodora u industrijska središta Zapadne Europe i Istočne Azije. Savezi će biti jednako
ključni za SAD u pokušaju suzbijanja rastućih ambicija Kine. Bipolarni svijet SAD-a i Kine
oblikovat će američke savezničke odnose u Europi i Aziji. Bipolarnost može znatno oblikovati
NATO u jednom od dva smjera:

1) kao poticaj za jače transatlantsko partnerstvo,

2) ili kao faktor koji pojačava razlike među članicama NATO-a, potkopavajući
temelje saveza.

Od završetka Hladnog rata mnogi su tvrdili da je NATO sve manje relevantan, a razlike u
strateškim interesima često su izložene kroz operacije izvan područja, poput onih na Balkanu i u
Libiji. Međutim, agresija Rusije u Ukrajini ponovno je “probudila” NATO, iako ne može vratiti
njegovu prethodnu ulogu iz Hladnog rata. SAD se okreće jačanju savezničkih partnerstava s
nekoliko zemalja u Aziji i Tihom oceanu, poput Japana, Filipina, Južne Koreje i Tajlanda, te
razvija sigurnosna partnerstva s državama poput Malezije, Singapura, Tajvana i Vijetnama.
Mnoge od ovih zemalja zabrinute su zbog uspona Kine i njezine sve agresivnije vanjske politike,
posebno u Južnom i Istočnom Kineskom moru, te su željne ojačati sigurnosne i vojne aranžmane
sa Sjedinjenim Američkim Državama (Maher, 2018).

Iako će NATO opstati, postaje institucionalizirana organizacija čija suradnja seže izvan njezinih
uskih granica. Članice NATO-a i dalje dijele osnovne političke vrijednosti i ideale, kao što su
demokracija, ljudska prava i vladavina prava, te imaju zajednički interes u promicanju tih
vrijednosti širom svijeta. Uspon Kine i povratak na bipolarni međunarodni sustav stvorit će
strukturne sile koje će težiti oslabljenju, a ne jačanju saveza, dok oštrija i ratobornija Rusija
osigurava da će savez opstati još neko vrijeme (Maher, 2018).

U bipolarnom sustavu SAD-Kina pitanja poput širenja nuklearnog oružja, propalih država koje
stvaraju humanitarne krize i služe kao utočišta za terorističke skupine, klimatske promjene i
globalizacija zahtijevat će aktivnu i učinkovitu suradnju među glavnim svjetskim silama na
razini koja nije postojala tijekom Hladnog rata. Suradnja će biti otežana ne samo zbog
suparničkih geopolitičkih razmatranja i sukoba, već i zbog ponekad nespojivih interesa i
preferencija u upravljanju ovim izazovima. Međutim, nasuprot aktivnoj i učinkovitoj suradnji je
još opasniji, nestabilniji i nesigurniji svijet, od kojeg se Sjedinjene Američke Države, Kina i
druge države neće moći izolirati ili zaštititi (Maher, 2018).

Mnogi tvrde da su Sjedinjene Američke Države ideološki predane svojem liberalnom

kapitalističkom sustavu. Međutim, ne žele otvoreno priznati da Sjedinjene Američke Države
pokreće i moć, nacionalni interes te svjetsko vodstvo. Mnogi smatraju da u Washingtonu raste
opsesija da se zadrži status solo supersile i strah od gubitka apsolutne moći. Veličina ekonomije,
dominantna pozicija valute, industrijska snaga, tehnologija, vojni proračunski resursi ili veličina
nuklearnog arsenala nikada nisu dodijelili krunu niti jednoj super sili. Kako je Brzezinski (2009)
jednom upozorio, Amerika se ne može povući nazad, ne može napraviti korak unazad i postati
samo jedna država jer je mišljenje to da upravo Amerika može dati smjernice kako se nositi i
postaviti prema jačanju Kine (Yu, 2019).

7.1. Vanjska politika SAD-a

SAD je imao značajnu ulogu u međunarodnim poslovima, a ta uloga je opisana različitim
izrazima, kao što su zagovornik međunarodne politike, globalni angažman ili aktivno
uključivanje u međunarodne odnose. Također je opisan kao zagovornik stvaranja globalnog
javnog dobra, graditelj liberalnog poretka, zagovaratelj liberalnog internacionalizma ili liberalne
hegemonije te aktivist u vanjskoj politici ili zagovornik premoći i svjetske hegemonije
(Congressional Research Service, 2020).

Jedan od ključnih elemenata uloge SAD-a u svijetu nakon Drugog svjetskog rata bio je obrana i
promicanje liberalnog međunarodnog poretka koji je SAD, uz podršku svojih saveznika, izgradio
u godinama nakon rata. Definicije liberalnog međunarodnog poretka mogu varirati, ali ključni
elementi uključuju sljedeće:

1) Poštovanje teritorijalne cjelovitosti zemalja i neslaganje s mijenjanjem međunarodnih

granica silom ili prisilom.
2) Nastojanje rješavanja sporova između zemalja mirnim putem, bez upotrebe ili prijetnje
silom ili prisilom te u skladu s međunarodnim pravom.
3) Poštovanje međunarodnog prava, globalnih pravila i normi, kao i univerzalnih
vrijednosti, uključujući ljudska prava.
4) Podrška snažnim međunarodnim institucijama za provođenje međunarodnog prava,
globalnih pravila i normi, te univerzalnih vrijednosti.
5) Korištenje liberalnih međunarodnih trgovinskih i investicijskih sustava za promicanje
otvorenih, temeljenih ekonomskih odnosa, razvoja, rasta i prosperiteta.
6) Tretiranje međunarodnih voda, međunarodnog zračnog prostora, svemira kao
međunarodna dobra umjesto domena pod nacionalnim suverenitetom (Congressional
Research Service, 2020).

Prema Edwardsu (2011; u Juma, 2017: 17), tijekom godina američka vanjska politika prošla je
kroz oscilacije između suprotstavljenih prioriteta. To nije posljedica nedostatka sposobnosti, već
namjernog i ispravnog bipolarnog pristupa SAD-a prema odnosima s ostatkom svijeta. S jedne
strane, postoje stvarni utjecaji. Realpolitik predstavlja strateški pristup međunarodnim odnosima
u kojem je glavna odgovornost vlade osigurati sigurnost vlastitog naroda. U nekim slučajevima
to zahtijeva uporabu vojne sile protiv jasnih neprijatelja. Međutim, isto tako se može tumačiti
kao potreba za sudjelovanjem, uz korištenje svoje moći, u područjima gdje nestabilnost ili
potencijalna prijetnja dostupnosti važnih prirodnih resursa predstavljaju dugoročnu, ali jednako
ozbiljnu opasnost.

Važno je napomenuti da Sjedinjene Američke Države uvijek oblikuju svoju vanjsku politiku
između moralizma i pragmatizma. Moralizam se koristi kada je akcija usmjerena na unapređenje
građanskog društva, dok pragmatizam nastupa kada akcija ne vrijeđa druge partnere ili
pretpostavlja da je ona dobra bez obzira na daljnje posljedice. Dobar primjer potonjeg može biti
slučaj prodaje oružja od strane SAD-a tijekom ratova zainteresiranim stranama. Stoga se
pragmatizam također može smatrati prihvaćenim akcijama tretiranim s poštenjem i pravilnošću.
Prema Perkinsu (1966; u Juma, 2017: 18) ako jedna nacija pokaže da zna djelovati s pristojnošću
u industrijskim i političkim pitanjima, održava red i izvršava svoje obveze, ne mora se bojati
uplitanja SAD-a.

7.2. Promjene odnosa nakon pojave Covid-19

Prije pandemije COVID-19, gospodarska veza između SAD-a i Kine prošla je kroz značajne
promjene, od komplementarnih i korelativnih odnosa prije 2008. godine do turbulentnih odnosa
nakon tog vremena. Povijesni odnos između dviju zemalja datira iz 1989., razdoblja značajne
premoći u korist SAD-a. To razdoblje obilježeno je povlačenjem Sovjetskog Saveza iz
Afganistana, što je potvrdilo dominaciju američkih snaga. Ubrzo nakon toga, posebice u
studenom 1991., pao je Berlinski zid, označivši kraj komunizma u Istočnoj Europi i gubitak
utjecaja Sovjetskog Saveza. Konačno, u prosincu iste godine, SSSR se raspao, otvarajući put
SAD-u ka vrhuncu svjetske moći. Uklanjanje podjele moći usmjerilo je SAD-ovu pažnju prema
suprotstavljanju drugim prijetnjama svojoj moći, posebno nakon napada 11. rujna. S druge
strane, Kina je tijekom tog vremena radila na rastu postajući druga najveća ekonomija i rastuća
globalna sila između 1978. i 2008. godine. Ovaj odnos karakteriziran je harmonijom u
gospodarskom pogledu, ali također obiluje neslaganjima i sukobima, kao što su sporovi oko
vrijednosti valute i trgovinskog deficita (Walmsley, Rose, i Wei, 2021: 1-51).
Napetosti između Kine i SAD-a dodatno su eskalirale tijekom pandemije COVID-19, što je
dodatno pogoršalo već problematične ekonomske i političke odnose između dviju sila. Donald
Trump je intenzivirao svoju retoriku optužbama usmjerenim ka Kini, što je rezultiralo
zategnutim odnosima. Tokom početnih faza širenja koronavirusa postojale su sumnje o porijeklu
virusa iz kineskog laboratorija te insinuacije da je namjerno pušten kao biološko oružje. Trump
je više puta optužio Kinu za neuspjeh u kontroliranju virusa i za utjecaj na Svjetsku zdravstvenu
organizaciju. Njegove izjave uključivale su prijetnje prekidom odnosa s Kinom te je isticao da
kriza uzrokovana pandemijom predstavlja najgori napad kojem je SAD ikad bio izložen. Čvrsta
retorika izazvala je žustru raspravu između dviju zemalja, pogotovo nakon što je Trump virus
nazvao "kineskim virusom". Kina je izrazila nezadovoljstvo ovom etiketom te je tražila od SAD-
a da prestane koristiti takav naziv i da ispravi svoje pogrešne i neutemeljene optužbe. Trump je,
unatoč kritikama, stajao iza svojih izjava, ističući da virus zaista potječe iz Kine te da je njegovo
nazivanje "kineskim virusom" vrlo precizno. No, takvo opisivanje virusa izazvalo je široku
osudu, smatrajući to rasističkim te potencijalno poticajem na rasizam i incidente nasilja u SAD-
u. Kritike su kulminirale kada je Trump bio pozitivan na koronavirus što ga je primoralo na
povlačenje iz kampanje gotovo mjesec dana prije izbora. Nakon otpuštanja iz bolnice, Trump je
obećao da će pružiti isto liječenje svima, ističući da ga je, prema njegovim riječima, "napad"
virusom pogodio teže nego napadi na Pearl Harbor i 11. rujna. Ovakva retorika se promatra u
kontekstu političke situacije u SAD-u gdje se pojačavala konkurencija između Trumpa i
protukandidata Joea Bidena. Demokrati su optuživali Trumpa za neuspjeh u suzbijanju
pandemije, dok je pandemija podijelila i same građane. Ovakva dinamika čini odnose između
SAD-a i Kine izrazito napetima i iracionalnima, pogotovo s obzirom na duboke veze između
dviju ekonomija te znatne rizike za američku ekonomiju (Herskovitz, 2020).

U ranim fazama pandemije, Kina se isticala svojim pristupom upravljanja odnosima sa SAD-om,
posebno u kontekstu optužbi koje je iznosio tadašnji američki predsjednik Donald Trump.
Kineska vlada je bila uporna u očuvanju međunarodnog ugleda i stabilnosti svoje ekonomije koja
je pretrpjela velike posljedice. U odgovoru na Trumpove izjave o virusu kao "kineskom" i
"Wuhanskom virusu", kineski glasnogovornik za vanjske poslove Geng Shuang naglasio je
potrebu da se SAD fokusira na vlastite izazove prije upiranja prstom u druge zemlje. Ministar
vanjskih poslova Kine, Wang Li, također je istaknuo nedostatak dokaza koji bi potvrdili da je
virus potekao iz Kine te je naglasio da bi pitanje podrijetla virusa trebalo prepustiti
znanstvenicima i medicinskim stručnjacima, umjesto da bude politički iskorišteno ili
stigmatizirano. Ova izjava predstavljala je oštru kritiku američkom predsjedniku i dodatno je
bacila sumnju na pretpostavku da je pandemija proizašla iz Kine. Wang je naglasio da je Kina
prva prijavila prisustvo virusa Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), ali je istaknuo da to
ne implicira da je virus započeo u Kini. Nadalje, sugerirao je mogućnost da se virus pojavio u
različitim dijelovima svijeta i da je možda čak donesen u Kinu. Ove izjave dodatno su produbile
napetosti između Kine i SAD-a u vezi s pandemijom (Herskovitz, 2020).

Kinesko Ministarstvo vanjskih poslova je mudro odgovorilo na Trumpove pozive za prekidom

veza s Kinom putem svojih glasnogovornika Zhao Lijiana i Hua Chunying. Zhao Lijian je
pozvao na zajedničku borbu protiv epidemije i nastavak gospodarske proizvodnje uz apel da se
SAD sastane s Kinom na pola puta te odbaci hladnoratovski mentalitet. S druge strane, Hua
Chunying je naglasila da je novi koronavirus zajednički neprijatelj čovječanstva te da bi SAD
trebao surađivati s Kinom kao saveznik u toj borbi. Dalje, kineska Vlada je odbacila sve optužbe
i navode Trumpove administracije putem svoje web stranice ministarstva vanjskih poslova.
Cjelokupna retorika kineskog Ministarstva vanjskih poslova ukazuje na političku zrelost i
naglašava očuvanje reputacije Kine među nacijama. Njihova strategija, uključujući slanje pomoći
zemljama pogođenim virusom, dio je njihovog plana za promociju reputacije u zemlji i
inozemstvu. Kina se trudi preuzeti odgovornost u borbi protiv širenja virusa, pokazujući se
politički promišljenom i predanom (Walmsley, Rose i Wei, 2021: 1-51).

Možemo zaključiti kako je kinesko Ministarstvo vanjskih poslova pokazalo političku zrelost i
promišljenost kroz svoje odgovore na američke optužbe i kritike. Njihova fokusirana retorika
bila je usmjerena na očuvanje međunarodne reputacije Kine te na promociju vlastitih interesa.
Njihova uloga u globalnoj borbi protiv pandemije ističe njihovu sposobnost preuzimanja
odgovornosti i angažmana u međunarodnoj zajednici.

Pandemija COVID-19 imala je značajan utjecaj na ekonomije SAD-a i Kine. U prvom kvartalu
2020. godine, američki BDP smanjio se za gotovo 5%, dok se kineski BDP smanjio za 6,8% u
istom razdoblju. Veća stopa nezaposlenosti također je značajno pogodila obje zemlje, pri čemu
SAD bilježi skoro 15%, dok Kina prijavljuje 6,2% nezaposlenosti, uzevši u obzir da je stvarna
brojka vjerojatno veća. Obje zemlje poduzele su mjere pomoći svojim ekonomijama, uključujući
američku odluku o ulaganju od 2,4 bilijuna dolara u ključne sektore, uključujući i one koje vlada
do tada nije podržavala. Ovaj potez rezultirao je povećanjem nacionalnog duga. Kada se
procjenjuje utjecaj pandemije na ekonomije, treba uzeti u obzir i sposobnost SAD-a i Kine da se
oporave. Strukturne karakteristike, kao što su fleksibilnost radne snage i sposobnost države da
upravlja ekonomijom, igrat će ključnu ulogu u određivanju konačnih rezultata. Također, brige u
vezi s globalnim lancima opskrbe nakon pandemije mogu povećati lokalnu proizvodnju, smanjiti
izvozna tržišta za kineske proizvode te utjecati na strategije rasta kineske ekonomije (Center for
Strategic Research, 2020: 47-54).

Pandemija je postavila Kinu u strateški epicentar već od samog početka, budući da je tamo prvi
put izbio COVID-19. Ova pozicija donijela je Kini i prednosti i nedostatke. Kao prva zemlja koja
se suočila s pandemijom, Kina je imala priliku proći kroz prvi val virusa prije mnogih drugih
zemalja, omogućujući joj da se pozicionira kao uzor u upravljanju krizom i pruži pomoć drugim
državama. Međutim, istovremeno je to dovelo Kinu u defanzivni položaj i učinilo je ranjivom na
optužbe za lošu komunikaciju sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom te politiziranu reakciju
na širenje virusa. Dodatno, prekidi u lancu snabdijevanja, osobito u vezi s medicinskom
opremom, dodatno su pogoršali već napetu situaciju. Kako bi se nosila s tim izazovima, Kina je
promijenila svoj tradicionalni stil komunikacije te krenula u ofenzivu, zadržavajući istovremeno
svoje šire geopolitičke ciljeve. Jedna od reakcija Kine bila je agresivna kampanja na društvenim
mrežama, usmjerena na skretanje pozornosti s Kine te sijanje sumnje o porijeklu virusa. Ova
kampanja je bila globalna, uključujući i zemlje poput Srbije i Italije, gdje su istraživanja
pokazala da je značajan udio komunikacije na društvenim mrežama bio generiran od strane
botova. Ovi napori su doveli do promjene percepcije u tim zemljama, s povećanom podrškom i
pozitivnom percepcijom Kine za vrijeme pandemije (Policy Department for External Relations,
2020: 6).

7.2.1. Utjecaj Covid-19 na globalnu politiku i ekonomsku situaciju

Pandemija COVID-19 nije samo uzela ogroman ljudski danak, već je također imala dubok
utjecaj na globalnu ekonomiju. Već ranije u lošem stanju, globalna ekonomija je dodatno
pogođena pandemijom, što je rezultiralo projekcijama da će globalni rast u 2020. pasti na -3
posto. Procjene su bile da bi globalna ekonomija mogla pretrpjeti gubitke do 8,8 milijardi USD
zbog pandemije. Uz rastuće stope nezaposlenosti diljem svijeta, javlja se anksioznost,
nesigurnost i patnja. Podaci ukazuju na rastuće nivoe siromaštva i pothranjenosti, što dovodi do
brisanja napretka u smanjenju siromaštva koji je prethodno ostvaren. Prema procjeni Svjetske
banke, gotovo 23 milijuna ljudi sada je u riziku da padne u siromaštvo, posebno u subsaharskoj
Africi i Južnoj Aziji. Istovremeno, zastoj u proizvodnji rezultirao je naglim padom globalne
potražnje za naftom, gurajući svjetsku ekonomiju još dublje u recesiju (Center for Strategic
Research, 2020: 47-54).

Najveća svjetska ekonomija, SAD, bilježila je alarmantne brojke, dok se recesija nadvijala nad
Europom, Japanom i drugim vodećim ekonomijama. Neki ekonomisti čak su prognozirali
depresiju veću od one iz 1920-ih godina. Uz to, geopolitika također postaje sve kompleksnija i
nesigurnija. Na rubu hladnog rata, SAD i Kina oblikuju nove saveze širom svijeta. Primjerice,
SAD produbljuju svoje strateško partnerstvo s Indijom kao protutežu Kini te traže saveznike u
regiji kako bi ograničili kineski utjecaj (Center for Strategic Research, 2020: 47-54).

Pojavom COVID-19, igre okrivljavanja između SAD-a i Kine dodatno su intenzivirale njihovo
rivalsvo, udaljavajući ih od globalizma koji je bio potrebniji no ikad u borbi protiv nove
prijetnje.

8. Predikcije odnosa Kina-SAD

Tijekom proteklog stoljeća, SAD i Kina su prošli kroz izazovnu evoluciju - od rivalstva i sukoba
do uspostavljanja diplomatskih odnosa i suradnje. Trenutačna dinamika njihovih interakcija ima
potencijal za približavanje, ali i za pogoršanje konflikata, što može značajno utjecati na globalnu
ravnotežu moći i geopolitičke odnose. Pitanja trgovine, tehnologije, međunarodnih sankcija,
ljudskih prava i regionalnih sukoba postala su posebno važna u njihovim odnosima. Ta pitanja
također mogu utjecati na socijalno-ekonomski razvoj i stabilnost drugih zemalja i regija.

Odnosi između SAD-a i Kine od iznimne su važnosti za cijeli svijet. Ekonomski utjecaj, globalna
moć i vojni kapaciteti obje zemlje čine ih ključnim sudionicima u učinkovitom rješavanju
različitih pitanja koja su na stolu. Veće uključivanje Kine u ta pitanja, uz korištenje
multilateralnih institucija, predstavlja pozitivnu vijest za stabilnost i sigurnost svijeta. S druge
strane, napetosti i potencijalni sukobi koji proizlaze iz različitih interesa između Kine i SAD-a
predstavljaju prijetnje globalnom poretku i zahtijevaju poboljšano međusobno razumijevanje i
smireni pragmatizam. Dužnosnici i političari iz obje zemlje mogu biti skloni prikazati kineski
uspon kao igru s nultom sumom iz domaćih političkih razloga. Takav pristup može dovesti do
katastrofalnih sukoba ili hladnoratovskog zastoja. Europska unija može odigrati značajnu ulogu u
osiguravanju da ovaj odnos ostane koristan za svijet te u rješavanju izazova koji prate kineski
uspon. S obzirom na to da SAD i EU imaju najveći bilateralni trgovinski odnos na svijetu, a EU
je najveći trgovinski partner Kine u smislu uvoza robe, a Kina je najveći izvor uvoza za EU, ovi
akteri su ključni za globalnu ekonomiju i međusobno su visoko međuovisni. Prema nekim
izvještajima, EU može ojačati svoju ulogu unutar ovog odnosa i pokušati smanjiti napetosti,
istovremeno bolje koristeći multilateralne mehanizme za poticanje trilateralnih veza. Međutim,
EU ne može u potpunosti sudjelovati u sigurnosnim pitanjima u Istočnoj Aziji sve dok ne
uspostavi jasnu poziciju i veće sudjelovanje u regiji. Također, koncept igre s nultom sumom čini
se da se temelji na percepciji da će Kina neizbježno postati supersila, ili čak da je već
ekonomski, geopolitički i vojno jednaka SAD-u. Iako Kina ima faktore koji idu u prilog takvoj
sudbini, suočava se s brojnim izazovima, uključujući unutarnje gospodarske nejednakosti i
rastuće probleme onečišćenja. Uz to, njezin prijelaz na gospodarski model temeljen na potrošnji i
inovacijama pokazao se izazovnim, dok je vojna tehnologija i moć Kine još uvijek daleko od
razine SAD-a (Bendini, 2016: 5-7).

Kina je u relativno kratkom vremenskom razdoblju postala dominantna regionalna sila te se teži
pozicionirati kao globalni igrač, što je rezultiralo novim sukobom između SAD-a i Kine. Ovaj
sukob obilježen je uzajamnim optužbama, trgovinskim ograničenjima te tehnološkom borbom.
Nakon pandemije COVID-19, interesni odnosi između SAD-a i Kine dodatno su zaoštreni u
ekonomskom i trgovinskom području, stjecajući ideološku dimenziju. Iako su postojala
očekivanja da će se odnosi između SAD-a i Kine poboljšati s izborom J. Bidena, to se nije
ostvarilo. Odnosi su ostali napeti, a konkurencija se pojačala u različitim političkim područjima.
Pod vodstvom J. Bidena, SAD je usvojio strožu politiku, uključujući sankcije i ograničenja na
određene kineske građane na temelju njihovih stavova. Kineska perspektiva naglašava da se
promjene u odnosima ne događaju jednostrano te da ih je pokrenula i Kina. Kinesko vodstvo
smatra da zemlja mora djelovati odlučnije kako bi igrala značajniju ulogu u svijetu te se zalaže
za jačanje integracije svoje ključne uloge u globalnoj zajednici. Također, Kina nastoji postići
status globalnog političkog igrača te povećati vojni proračun kako bi ojačala svoju ulogu u
međunarodnom poretku. S obzirom na rastući pritisak SAD-a Kina reagira na specifičan način
kako bi postigla svoju viziju ravnoteže moći u globalnom javnom prostoru i međunarodnom
poretku (Carlson, 2022: 11-41).

Rastuće napetosti mogu dovesti do širenja ideoloških i ekonomskih podjela. Ovo bi moglo
uzrokovati formiranje blokova, s jedne strane SAD-a i njezinih saveznika te rusko-kineskog
saveza s druge strane, što bi ojačalo otpor na različitim frontama u globalnom razvoju nakon
invazije Rusije na Ukrajinu (Carlson, 2022: 11-41).

Budući odnosi između SAD-a i Kine ovise o smjerovima kineske domaće politike i njezinog
razvoja. Postoje brojni složeni problemi koji vrše pritisak na Komunističku partiju Kine, a prošle
socioekonomske politike Kine dovele su do dugoročnog pada ekonomskog rasta. Trenutna
procjena situacije ukazuje na mogući rast Kine od 2-3%, što bi oblikovalo njezinu budućnost na
značajan način. Konkurentnost između Kine i SAD-a također utječe na političke opcije malih
zemalja koje se često nalaze u situaciji biranja između ove dvije supersile. Na retoričkoj razini,
SAD i Kina karakteriziraju svoje akcije kao natjecanje između učinkovitog i lošeg upravljanja (s
kineske strane) te autoritarizma i demokracije (s američke strane). Unatoč određenoj ekonomskoj
odvojenosti, Kina ostaje ovisna o međunarodnoj trgovinskoj mreži, a suočavanje između ovih
sila se intenzivira zbog financijskih faktora i zbog digitalnih transformacija (Friedman, 2022: 2).

8.1. Brzezinskijeva teorija Velike šahovske ploče

Američki politički znanstvenik i bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost američke vlade,

Zbigniew Brzezinski, istaknuo je u svojoj knjizi "The Grand Chess Board: American Primacy
and its Geostrategic Imperatives" koncept Euroazije kao "velike šahovske ploče". Brzezinski je
argumentirao da je Euroazija ključna za globalnu prevlast i održavanje te prevlasti tijekom 21.
stoljeća te da je stoga za Sjedinjene Američke Države ključno zadržati kontrolu nad tim
područjem. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Američke Države su se istaknule kao
jedina globalna sila. Brzezinski je naglasio važnost Euroazije te istaknuo da američka globalna
prevlast direktno ovisi o efikasnoj prisutnosti Sjedinjenih Američkih Država na euroazijskom tlu.
Ključna točka njegove teorije leži u istočnom proširenju Zapada, posebice u novonastalim
postsovjetskim regijama (Brzezinski, 1997).

Brzezinski (1997) je istaknuo značaj geografskog položaja u vanjskopolitičkom odlučivanju bilo

koje države, ukazujući na to da položaj države određuje njezine neposredne prioritete. Smatra
kako su ekonomska, politička i vojna moć bilo koje države izravno proporcionalni njezinom
geopolitičkom utjecaju, interesu i uključenosti u poslove neposrednih i udaljenih susjeda. Tako
je, dijeleći države na temelju dominacije i njihove strateške lokacije, predstavio koncept aktivnih
geostrateških aktera i geostrateških čvorišta. Aktivni geostrateški akteri su države s kapacitetom i
voljom da projektiraju moć ili utjecaj izvan svojih granica kako bi promijenili postojeće
geopolitičko stanje. S druge strane, geostrateška čvorišta su države čija je važnost temeljena na
njihovim lokacijama. Geostrateška čvorišta određena su njihovom geografijom, koja im u nekim
slučajevima daje posebnu ulogu u onemogućavanju pristupa važnim područjima ili u
uskraćivanju resursa značajnom akteru. U nekim slučajevima geostrateško čvorište može
djelovati kao obrambeni štit za ključne države ili čak regiju. Brzezinski (1997: 25) je
identificirao Francusku, Njemačku, Rusiju, Kinu i Indiju kao glavne aktivne geostrateške aktere i
Ukrajinu, Azerbajdžan, Južnu Koreju, Tursku i Iran kao kritično važna geostrateška čvorišta.
Također je napomenuo da ovaj popis nije trajan niti fiksan i može se mijenjati ovisno o situaciji.
Fokusirajući se na rastuću važnost država Srednje Azije, Brzezinski je istaknuo da će Kazahstan i
Uzbekistan postati važna geostrateška čvorišta u budućnosti. Niz događaja, kao što su otkriće
ogromnih rezervi na Kaspijskom moru, napad na blizance u SAD-u 2001., uspon Talibana,
američka vojna prisutnost u Afganistanu, rat protiv terorizma, politička i ekonomska nestabilnost
u regiji, nedostatak nafte, itd., doveli su ovu regiju u glavni fokus aktivnih geostrateških aktera.

Naglašavajući geopolitičku važnost regije u svom djelu, Brzezinski (1997: 31) navodi da je
“Euroazija najveći kontinent na svijetu i geopolitički bi ona sila koja dominira Euroazijom
kontrolirala dvije od najnaprednijih i ekonomski produktivnijih regija svijeta”. Kontrola nad
Euroazijom gotovo automatski bi podrazumijevala podređenost Afrike. To je šahovska ploča na
kojoj se nastavlja borba za globalnu prevlast." Na temelju geostrateškog kapaciteta i geografskog
prostora, Brzezinski (1997: 15) je podijelio Euroaziju na četiri regije:

1) središnji prostor (dominacija Rusije),

2) zapadni prostor (Europa, dominacija Amerike),
3) južni prostor (zemlje Kavkaza i Srednje Azije)
 4) i istočni prostor (Kina, Japan i obje Koreje).

Smatra da je nužno da Amerika bude politički aktivna u ovoj regiji kroz svoje politike,
podržavajući nove neovisne države kako bi ojačale svoju političku i ekonomsku neovisnost od
Rusije. Brzezinski je dao važnost i takozvanom središnjem prostoru u Euroaziji koji pokriva
bivše sovjetske i istočnoeuropske zemlje.

Brzezinskijeva teorija utjecala je na diskurs u akademskim krugovima i uzeta je u obzir od strane

američke vanjske politike prema Euroaziji, posebno Srednjoj Aziji.

8.2. Teorija o prelasku moći

Mjerenje moći predstavlja jedno od najstarijih i najizazovnijih pitanja iz domene proučavanja

međunarodnih odnosa. Teško se složiti o točnom izvoru državne moći, a mogućnost pretvaranja
te moći u konkretna ostvarenja izrazito ovisi o kontekstu. Kako je istaknuo politički znanstvenik
Joseph Nye (1990: 177): "Moć je poput ljubavi; lakše ju je doživjeti nego definirati ili mjeriti."
Mjerenje moći zahtijeva promišljanje o tome potječe li moć iz snage oružja, trebamo li mjeriti
izravne vojne sposobnosti? Može li moć biti stečena bogatstvom, trebamo li uzeti u obzir bruto
domaći proizvod (BDP) ili bruto nacionalni proizvod (BNP)? Ili je moć rezultat ljudskih
sposobnosti i društvenih vrlina? (Cooper i Ashford, 2023: 5)

Zaključno, jasno je da je mjerenje moći složen i višeznačan proces koji zahtijeva

multidisciplinarni pristup te pažljivo razmatranje konteksta i specifičnosti svake situacije kako bi
se što preciznije razumjela i procijenila. Iz istog razloga jako je teško govoriti o tome tko i kada
točno „predaje“ moć nekome drugom. Povijest dokazuje da su razdoblja tranzicije moći skloni
sukobima. Od 16. stoljeća, 12 od 16 tranzicija moći rezultiralo je velikim ratovima. Iako su
ratovi tranzicije moći rijetki, oni su izuzetno značajni i proizvode znatno više sukoba nego
lokalni ili regionalni sukobi. To je zato što se ratovi tranzicije moći događaju između najmoćnijih
država na svijetu, a te države posjeduju resurse za podršku ogromnim, modernim vojskama
tijekom dugih razdoblja. Osim toga, te velike sile također mogu prisiliti druge države na
sudjelovanje u sukobu (Can i Chan, 2022: 12).
Moderne i sveobuhvatne teorije potrebne su za evaluaciju tranzicija moći kako bi se utvrdilo
hoće li rezultirati mirom ili sukobom. Te teorije mogu pružiti dvije koristi. Prva korist je da će
teorija informirati države i međunarodnu zajednicu o tome kreću li se države prema miru ili ratu.
Drugo, država koja najbolje razumije progresiju imat će prednost nad drugom državom te može
poduzeti akcije unutar međunarodne zajednice kako bi pokazala svoju dobronamjernost i vratila
države na miran put ili se može pripremiti za rat prije svog protivnika. Iako nijedna teorija ne
može točno predvidjeti ishod, moderna i sveobuhvatna teorija smanjit će količinu nepoznatih
varijabli i, ako se dosljedno primjenjuje, pružit će poboljšani alat za procjenu tranzicija moći.
Osim toga, iako može doći do nepredviđenih događaja. što više američki lideri razumiju
tranzicije moći, veća je vjerojatnost da će donositi odluke koje su korisne za interese i utjecaj
SAD-a. Američko vodstvo zahtijeva teorije tranzicije moći koje su sposobne uzeti u obzir
jedinstvene varijable koje se pojavljuju samo tijekom tranzicija moći, kao i utjecaje ključnih
državnih i međunarodnih donositelja odluka. Ovaj zadatak nije lagan i zahtijeva modernu,
sveobuhvatnu i provjerenu teoriju tranzicije moći (Can i Chan, 2022: 12).

8.2.1. Dr. Zhuova teorija tranzicije moći

Dr. Zhiqun Zhu (2005) evaluirao je više teorija tranzicije moći kako bi utvrdio jesu li sposobne
predvidjeti sukob u 21. stoljeću. Zhu je vjerovao da teorija temeljena na povijesno-strukturalnom
modelu identificira osnovne temelje potrebne za sukob, ali da je neadekvatna jer umanjuje
važnost vođa s kreatora politike na pasivne čuvare međunarodne strukture umjesto na agente
sposobne utjecati i mijenjati ishod tranzicije moći. Zhu je prepoznao snage i slabosti ranijih
teorija i nastojao je stvoriti teoriju sposobnu preciznije predvidjeti sukob prilikom tranzicije moći
u 21. stoljeću. Godine 2005., Zhu je objavio svoju novu teoriju tranzicije moći. Teorija se
fokusira na donošenje odluka unutar i između društava, politike, vođa i uključenih država.

Zhu (2005: 10) je smatrao ako vlada, javnost i vođe u obje dominirajuće države imaju pozitivne
evaluacije svojih odnosa u međunarodnom sustavu, tranzicija moći završit će u miru.

Društvo, unutarnja politika, državno vodstvo i međunarodna zajednica su glavne brige koje
doprinose mirnoj ili nasilnoj tranziciji moći.
 8.3. Tukididova zamka

Prije otprilike 2.400 godina, Tukidid, grčki povjesničar i autor "Povijesti Peloponeskog rata",
izrazio je gledište koje odjekuje u strateškom razmišljanju sve do danas. Tvrdio je da je pravi
uzrok Peloponeskog rata bio nagli porast moći Atene i strah koji je to probudio u Sparti, koja je
do tada dominirala Grčkom. Autor Graham Allison koristio je ovaj koncept i opisao odnos
između SAD-a i Kine kao primjer Tukididove zamke – ideje da pad dominantne sile i uspon
konkurentne sile čini rat između njih neizbježnim. Tukidid je svoje spise i analize usmjerio na
strukturne napetosti uzrokovane oštrim promjenama u ravnoteži moći između suparnika.
Istaknuo je dva glavna faktora koja doprinose ovoj promjeni:

1) rastuća potreba drugotne sile za pravomoćnost i njezin zahtjev, bio on izričit ili
implicitan, za većim prepoznavanjem i strateškim mjestom u multilateralnim odnosima,
2) te strah i odlučnost trenutne sile da brani status quo (Allison, 2017: 7).

U petom stoljeću prije Krista, Atena se pojavila kao moćna sila koja je u samo nekoliko
desetljeća postala trgovačka pomorska sila, posjedujući financijske resurse i bogatstvo, ali
također je postala vodeća silapostigla u grčkom svijetu na poljima filozofije, povijesti,
književnosti, umjetnosti, arhitekture i šire. To je iritiralo Spartance čija je država bila dominantna
kopnena sila u Grčkoj tijekom prethodnog stoljeća.

Kako je Tukidid tvrdio, ponašanje Atene bilo je razumljivo. S rastućom moći, raslo je i
samopouzdanje, kao i svijest o prošlim nepravdama i odlučnost da ispravi nepravdu koja joj je
nanesena. Jednako prirodno, prema Tukididu, bilo je i ponašanje Sparte, koja je tumačila
ponašanje Atene kao nezahvalno i kao prijetnju sustavu koji je Sparta stvorila i pod kojim je
Atena mogla izrasti u veliku silu. Ova kombinacija faktora rezultirala je napetostima i,
posljedično, ratom koji je opustošio Grčku.

Gen. Martin Dempsey, bivši predsjednik Združenog stožera oružanih snaga SAD-a, izrazio je
zabrinutost i to ne toliko zbog mogućnosti da SAD i Kine završe u ratu, već zbog mogućnosti da
se nađu u situaciji u kojoj bi manji incident mogao eskalirati u sukob zbog nesporazuma ili
pogrešnog tumačenja. Time ističe važnost održavanja otvorenih komunikacijskih linija i
izgradnje međusobnog povjerenja kako bi se izbjegle takve eskalacije (Allison, 2017: 42).

Koncept Tukididove zamke, ili ono što mnogi sada nazivaju "sigurnosnom dilemom", sugerira da
uspon nove sile (Kine) inherentno čini trenutnu silu (SAD) ugroženom što vodi do napetosti koje
bi mogle eskalirati u sukob. Ova dinamika nije neizbježna, ali zahtijeva pažljivo upravljanje i
diplomaciju kako bi se spriječila eskalacija.

U kontekstu odnosa SAD-a i Kine, obje nacije imaju svoje brige. SAD brine o rastućoj
ekonomskoj moći i vojnim sposobnostima Kine, bojeći se da bi to moglo predstavljati izazov
američkoj “superiornosti” i postojećim sigurnosnim strukturama na apadnom Pacifiku i u
Istočnoj Aziji. Kina je, s druge strane, zabrinuta zbog američke prisutnosti u tim regijama,
doživljavajući je kao prepreku legitimnom rastu svoje moći i utjecaja.

Politički znanstvenik Joseph Nye tvrdi da je ključni okidač u Tukididovoj zamci pretjerana
reakcija na strah od gubitka statusa moći. Relativni pad moći SAD-a i brzi uspon Kine
destabilizira njihov odnos i komplicira upravljanje istim. U mnogim radovima se naglašava
važnost izbjegavanja pogrešnog tumačenja koji bi mogao dovesti do sukoba. Trenutna situacija
zahtijeva otvorenu komunikaciju i važnost međusobnog povjerenja kako bi se spriječile bilo
kakvi oblici eskalacije.

Zadatak je osigurati da Sjedinjene Američke Države ne upadnu u Tukididovu zamku. Kao

rezultat polaganog, ali primjetnog slabljenja američke pozicije na zapadnom Pacifiku, vrlo je
zamisliv scenarij u kojem bi SAD mogao biti primoran provesti stratešku kontraofenzivu kao
odgovor na incident u Južnom Kineskom moru ili Istočnom Kineskom moru, pogrešno vjerujući
da ima prednost nad svojim inferiornim suparnikom. To bi pokrenulo modernu Tukididovu
zamku (Bartosiak, 2020).

Duboko čitanje Tukididovog djela otkriva drugu zamku, još složeniju i opasniju od prve. Tukidid
je jasno upozorio da ni Sparta ni Atena nisu željele rat. No, njihovi saveznici i vazalne države
uspjele su ih uvjeriti da je rat neizbježan što je značilo da će obje države morati steći odlučujuću
prednost u ranoj fazi eskalirajućeg sukoba. Stoga su odlučili ući u rat nakon što su ih na to
potaknule njihove vazalne države (Bartosiak, 2020).

Prema istraživanju provedenom 2015. godine od strane tima pod vodstvom Allison Graham na
Harvardu, 12 od 16 povijesnih slučajeva u proteklih 500 godina sličnih onima opisanim gore od
Tukidida završilo je ratom za dominaciju. Kako se Allison prisjeća, osam godina prije izbijanja
Prvog svjetskog rata, britanski kralj Edward VII. pitao je britanskog premijera zašto postoji
neslaganje s njegovim nećakom, njemačkim carom Wilhelmom II, kada je prava prijetnja
Britanskom Carstvu SAD. Premijer je zatražio odgovor od Ministarstva vanjskih poslova, na
čelu s Eyre Crowea. Odgovor je dostavljen kralju na Novu godinu 1907., i bio je, kako Allison
(2017: 142) piše, "dijamant u analima diplomacije." Logika unutar njega bila je doista u skladu s
Tukididovom teorijom. Ključ za razumijevanje njemačke prijetnje bilo je razumijevanje
sposobnosti Njemačke da brzo ne samo rasporedi najjaču vojsku na kontinentu, već i najjaču
flotu, s obzirom na rastuću snagu njemačkog gospodarstva i blizinu Njemačke Britaniji. Dakle,
bez obzira na namjere, Njemačka bi predstavljala egzistencijalnu prijetnju Britaniji, njezinoj
pomorskoj moći i sigurnosti komunikacijskih ruta koje povezuju metropolu s kolonijama koje
predstavljaju kralježnicu carstva.

9. Izazovi bipolarnosti

9.1. Međunarodne institucije

Globalne ekonomske i financijske institucije moraju se prilagoditi novoj eri kako bi ravnomjerno
dijelile moć i ovlasti za donošenje odluka s Kinom i drugim rastućim ekonomijama,
osiguravajući svoju relevantnost u budućnosti. Tradicionalno, SAD i Europa vode Svjetsku
banku i Međunarodni monetarni fond, no rastuće ekonomije traže podijeljeno vodstvo temeljeno
na zaslugama. Stoga je ključno modernizirati strukturu ovlasti tih institucija kako bi se izbjeglo
sukobljavanje.

Izazov također leži u održavanju efikasnosti ovih institucija istovremeno proširujući njihovu
reprezentativnost. U globalnom upravljanju često postoji kompromis između reprezentativnosti i
učinkovitosti. Ključni izazov SAD-a i Kine u bipolarnom globalnom upravljanju će biti
uključivanje rastućih ekonomija u te institucije, koje su povijesno vodili samo neki zapadni i
japanski lideri, uz osiguravanje njihove sposobnosti rješavanja problema.

Kako bi ubrzala reforme globalnih institucija upravljanja, Kina je osnovala vlastite multilateralne
organizacije, poput BRICS banka i Azijske infrastrukturne banke (AIIB). Kina time postavlja
izazov Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu u Aziji, usmjeravajući se na
liderstvo u infrastrukturnom razvoju zemalja u razvoju. Paralelno s tim, Kina je proširila svoju
vojnu prisutnost u inozemstvu kroz značajan doprinos vojnicima u mirovnim misijama
Ujedinjenih naroda i osnivanjem svoje prve prekomorske vojne baze u Džibutiju, istražujući
proaktivniju vanjsku politiku, posebice u Africi i na Bliskom istoku, uključujući Siriju. Ovaj širi
međunarodni angažman sada izlaže Kinu vanjskim pritiscima zbog njezine agresivne uloge na
međunarodnoj sceni. Američki dužnosnici smatraju ove inicijative direktnim konkurentima
institucijama podržanim od strane SAD-a te ih vide kao izazov dominantnoj ulozi SAD-a u
svjetskoj ekonomiji. Ovaj institucionalni natjecateljski odnos ključno je obilježje bipolarnog
odnosa SAD-a i Kine u usporedbi s prethodnim odnosima iz Hladnog rata (Weissmann, 2015:
155).

9.2. Pitanje sigurnosti

U razdoblju od 1945. do 1990. godine, mogućnost regionalnih sukoba da prerastu u globalne

sukobe bila je minimalna jer su Moskva i Washington strogo kontrolirali tu sferu. Ovo je
pridonijelo mitu o stabilnosti tog poretka i povjerenju u stabilnost bilo kojeg bipolarnog
svjetskog poretka. U današnje vrijeme, Kina, iako nema izražene vlastite prirodne resurse, ima
sve vidljiviji pristup globalnim tržištima. Kineske prilike za utjecaj prisutne su posvuda,
uključujući i unutar Amerike. Razina međuovisnosti između suprotstavljenih sila danas je
neusporediva s razdobljem Hladnog rata. Glavni problem nove bipolarnosti leži u tome što se, za
razliku od razdoblja od 1945. do 1990., brzo može pretvoriti u pravi vojni sukob (Maher, 2018:
401).

SAD bi trebao biti spreman prilagoditi svoj odnos s Kinom na temelju postupaka kineske strane
te priznati pozitivne doprinose Kine. Razvijanje optimalnih odnosa između SAD-a i Kine ojačat
će napore za rješavanje globalne recesije, masovne migracije, pitanja okoliša, ruske invazije na
Ukrajinu, sigurnosti hrane te nuklearnih prijetnji koje dolaze iz Sjeverne Koreje. U kratkoročnom
razdoblju, SAD i Kina zadržat će političko i ekonomsko natjecanje, no glavni fokus trebao bi biti
na rješavanju globalnih i domaćih izazova umjesto uključivanja u globalni sukob između dvije
zemlje (Friedman, 2022: 2).

SAD i Kina suočavaju se s dvama značajnim problemima u pogledu smanjenja rizika i

upravljanja krizama:

1) rastući rizik sukoba i nenamjerne eskalacije između vojnih snaga svake zemlje i

2) nedostatak adekvatnih pravila, institucija i mehanizama komunikacije za upravljanje takvim

rizicima.

Stoga je ključni fokus bilateralnih odnosa i ovog memoranduma na to kako upravljati

posljedicama, a ne temeljnim uzrocima pogoršanja odnosa (Doshi, 2020: 73).

Kina je članica Grupe nuklearnih dobavljača, glavnog međunarodnog tijela koje regulira izvoz i
prijevoz nuklearnog materijala. SAD optužuje Kinu da opskrbljuje osjetljivom nuklearnom
tehnologijom zemlje koje smatra opasnima i nestabilnima, poput Pakistana, te zemlje koje
smatraju neprijateljskim i prijetnjom nacionalnoj sigurnosti, poput Irana. Kina također nastoji
usporiti, odgoditi i oslabiti ekonomske sankcije nametnute Iranu zbog njegovih nezakonitih
nuklearnih aktivnosti kako bi zaštitila svoje interese u iranskim energetskim resursima (Maher,
2018: 497-511).

Suradnja će također biti ključna za suzbijanje i rješavanje trajnih slučajeva građanskih sukoba
diljem svijeta. Primjerice, u zemljama poput Afganistana, Libije, Somalije i Jemena, gdje se
suočavaju s problemima propalih ili slabih država koje služe kao utočišta militantnim i
terorističkim grupama. Rješavanje tih sukoba zahtijevat će promjenu i u stilu i u sadržaju kineske
vanjske politike. Kina će morati preuzeti više rizika nego što je dosad bila spremna, kako bi se
nosila s građanskim sukobima i humanitarnim krizama te će također morati promijeniti svoju
vanjsku politiku, koja zasad forsira izbjegavanje miješanja u unutarnje poslove drugih država.

9.2.1. Vojna (nad)moć

Bertrand Russell je rekao "Rat ne odlučuje tko je u pravu - samo tko je preživio“. Vojna moć ne
predstavlja nužno i svjetsku moć, ali je jedna od bitnih odrednica geopolitičke nadmoći. Kao
izvor informacija poslužila je platforma GlobalFirePower (GFP), koja od 2006. godine nudi
detaljan analitički pregled vojnih snaga 138 zemalja. GFP rangiranje temelji se na procjeni ratne
moći svake države na kopnu, moru i u zraku kroz upotrebu konvencionalnih oružanih snaga.
Analiza obuhvaća više od 50 različitih faktora, uključujući vojnu snagu, opremu, prirodne
resurse, financije i geografski položaj, koji zajedno formiraju konačni GFP rang. Prema GFP-u
za 2020. godinu, Sjedinjene Američke Države zauzimaju prvo mjesto kao najmoćnija vojna sila
na svijetu, dok se Narodna Republika Kina nalazi na trećem mjestu, s tendencijom da prestigne
Rusiju koja je trenutno na drugom mjestu. U nastavku je prikazana usporedba vojnih kapaciteta
SAD-a i Kine.

SAD KINA
FINANCIJE (proračun)
831,781,000,000 USD 227,000,000,000 USD

DOSTUPNO LJUDSTVO
149,452,652 USD 763,097,137

AKTIVNO LJUDSTVO
1,328,000 2,035,000

ZRAKOPLOVSTVO (ukupno)
13,209 3,304
 BORBENI ZRAKOPLOVI
1,854 1,207

TENKOVI
4,657 5,000

TOPNIŠTVO
1,595 3,850

Tablica 1. Vojna moć Kine i SAD-a. Izrada autora prema GlobalFirePower

(https://www.globalfirepower.com/countries-comparison-detail.php?country1=united-states-of-
america&country2=china

Povećanje vojnog i obrambenog proračuna Kine godinama je u središtu globalne pozornosti, a

rast investicija potvrđuju i godišnji izvještaji Pentagona koji izazivaju javne rasprave između
SAD-a i Kine. Dok SAD upozorava na sve veće kineske vojne troškove, Kina tvrdi da je njezina
modernizacija isključivo obrambena i usmjerena prema "mirnom rastu". Međutim, Kina nije
demantirala izvještaje o pojačanju svojih vojnih kapaciteta, uključujući nuklearno oružje i razvoj
mornarice te naglašava fokus na svemirsko i cyber ratovanje (Kapila, 2008).

Povećana ulaganja Kine u vojsku izazivaju sumnje u njezine stvarne namjere i zabrinutost ne
samo u SAD-u, već i globalno, posebno u regijama bliskim kineskoj periferiji. Čak i Rusija, kao
strateški partner, oprezno promatra kineske vojne tendencije (Kapila, 2008).

Ključni povijesni događaji koji su potaknuli Kinu na jačanje vojne moći uključuju američku
dominaciju nakon Hladnog rata i tehnološku superiornost, što je potaknulo Kinu na jačanje
svojih vojnih kapaciteta kako bi osigurala svoj položaj i odgovorila na strategijske izazove
(Kapila, 2008).

U okviru kinesko-američkog suparništva, Kina ima jasnu viziju svojeg vojnog razvoja,
usmjerenu na pripremu strategije nuklearnog odvraćanja od mogućih američkih napada te
razvijanje vojnih sposobnosti koje bi potencijalne vojne operacije SAD-a protiv Kine učinile
izuzetno skupima. Glavni fokusi kineskog vojnog razvoja obuhvaćaju:
 1) Svemirsko ratovanje, koje predstavlja ključnu dimenziju modernog vođenja rata.
2) Integrirane vojne operacije i informatizirano ratovanje, usmjereno na koordinaciju
različitih vojnih grana i tehnološku nadmoć.
3) Projekcija moći, koja uključuje ključne komponente poput zračnih napada, amfibijskog
ratovanja i operacija iz zraka.
4) Mehanizirano ratovanje, fokusirano na upotrebu motoriziranih i oklopnih jedinica.
5) Operacije specijalnih snaga, koje uključuju taktike iznenadnog napada i diverzije.
6) Cyber ratovanje, s ciljem napada i obrane u digitalnom prostoru.
7) Raketno ratovanje, koje obuhvaća upotrebu balističkih i krstarećih raketa.

Kina teži smanjenju tehnološke prednosti koju SAD ima u ovim područjima, nastojeći izjednačiti
ili prevladati američke sposobnosti u svim aspektima vođenja rata (Kapila, 2008).

Iako SAD posjeduju resurse za suočavanje s rastućom Kinom, manje države u kineskom
susjedstvu mogu se naći pod njezinim utjecajem. Smatra se malo vjerojatnim da će se Kina do
2050. godine, kada planira postići vrhunac svoje vojne moći, izravno sukobiti sa SAD-om.
Umjesto toga, Kina teži postati vojna supersila sposobna za pobjedu u konvencionalnom i
informatiziranom ratu. Njezin uspon kao ekonomske supersile bio je relativno lakši zadatak, uz
ekonomske i sigurnosne faktore koji su poticali SAD i zapadne zemlje da podrže njezin razvoj
tijekom kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih, u kontekstu tadašnjeg strateškog odnosa usmjerenog
protiv Sovjetskog Saveza.

9.3. Klimatske promjene

Dok klimatske promjene predstavljaju ozbiljnu prijetnju globalnoj ekologiji, postizanje

globalnog sporazuma o njihovom suzbijanju predstavlja izazov. Razlike u pristupu ovoj borbi i
dalje dijele razvijene zemlje i zemlje u razvoju. Zapadne zemlje pozivaju Kinu da se obveže na
smanjenje emisija stakleničkih plinova, ali Kina se protivi obvezujućim mjerama strahujući za
svoju ekonomiju i radna mjesta. Kineski vođe ističu da su zapadne zemlje odgovorne za većinu
emisija stakleničkih plinova u današnjoj atmosferi (Maher, 2018: 497-511).

Jasno je da su klimatske promjene pitanje koje zahtijeva proaktivno i suradničko djelovanje.

Hitnost suočavanja s klimatskim promjenama ne može se dovoljno naglasiti, jer njeni učinci
utječu ne samo na sadašnjost već i na budućnost naše planete i njenih stanovnika.

9.4. Ekonomska ovisnost

SAD, Kina i Europa su suočene s većom međusobnom ekonomskom ovisnošću nego SAD,
Sovjetski Savez i Zapadna Europa za vrijeme Hladnog rata. Ta ovisnost rezultira većom
osjetljivošću na ekonomske prilike jednih kod drugih nego što je to bio slučaj tijekom Hladnog
rata. Na primjer, značajan ekonomski pad u Kini bi imao negativne posljedice na ekonomske
izglede SAD-a i Europe. S druge strane, kao glavna tržišta za kineski izvoz, dugotrajna
ekonomska stagnacija u SAD-u ili Europi bi obuzdala kineski ekonomski rast. Jasno je da su
ekonomske sudbine ovih država međusobno povezane te da nijedna država ne može nanijeti
štetu drugoj, a da pritom ne ugrozi i vlastite interese. Ova povezanost izlaže ove ekonomske sile
većem riziku od globalnih ekonomskih fluktuacija i zahtijeva blisku suradnju i koordinaciju u
upravljanju ekonomskim izazovima. Jedna od ključnih opasnosti bipolariteta između SAD-a i
Kine je podjela globalne ekonomije na konkurirajuće blokove što bi ugrozilo napredak globalne
ekonomije. U tom scenariju, globalna ekonomija unutar bipolariteta između SAD-a i Kine više bi
sličila onoj tijekom Hladnog rata nego globaliziranoj i međuovisnoj ekonomiji u razdoblju nakon
njega (Maher, 2018: 497-511).

9.5. Tržišno natjecanje

Kina je u protekla tri desetljeća doživjela brz ekonomski uspon, što je rezultiralo intenzivnijom
globalnom konkurencijom za izvozna tržišta, energente te sirovine koje su neophodne za
funkcioniranje modernih, industrijskih gospodarstava. Globalna konkurencija za izvozna tržišta i
sirovine takvog opsega nije postojala tijekom Hladnog rata. Dok je Sovjetski Savez uglavnom
trgovao samo s drugim komunističkim zemljama, Kina danas predstavlja globalnu ekonomsku
silu koja razvija trgovačke i investicijske odnose sa cijelim svijetom. Za razliku od Sovjetskog
Saveza, čija industrija nije proizvodila robu koja je bila vrlo poželjna izvan komunističkog bloka,
Kina proizvodi robu koja je rado tražena u zemljama diljem svijeta. Nadalje, Sovjetski Savez je
uglavnom bio samodostatan u pogledu svojih energetskih potreba, dok Kina danas uvozi 50%
nafte i gotovo trećinu prirodnog plina koje koristi. Ova globalna utrka za tržištima i sirovinama
predstavlja još jedan potencijalni izvor sukoba i konkurencije u bipolarnom sustavu SAD-a i
Kine te dodatno komplicira strateško okruženje s kojim će se SAD i njezini saveznici suočiti
(Maher, 2018: 497-511).

Dok Kina i dalje nastoji potaknuti unutarnju potražnju kako bi smanjila svoju ovisnost o izvozu i
učinila svoje gospodarstvo uravnoteženijim, i dalje će ovisiti o izvozu za značajan dio svog
ekonomskog rasta još najmanje sljedeća dva desetljeća. Iako izvoz ne pokreće ekonomski rast
Kine u istoj mjeri kao nekada, i dalje čini više od 20% njenog BDP-a što zahtijeva od Kine da
nastavi osiguravati i održavati pristup tržištima diljem svijeta. Barem u predvidljivoj budućnosti,
stoga, prosperitet Kine - i politička stabilnost koja, prema uvjerenju dužnosnika vlade, ovisi o
kontinuiranom ekonomskom rastu i stalnom povećanju životnog standarda - ovisit će o
održavanju snažnog izvoza i pouzdanom pristupu ne samo tržištima, već i energetskim resursima
i sirovinama potrebnim za održavanje ekonomskog rasta i razvoja (Maher, 2018: 497-511).

Kina je potrošnju energije više nego udvostručila samo tijekom proteklog desetljeća, a 2015.
godine prestigla je SAD postavši najveći svjetski uvoznik sirove nafte. Rast potrošnje nafte u
Kini činio je otprilike 43% rasta svjetske potrošnje nafte u 2014. godini, a do 2040. Kina bi
mogla potrošiti dvostruko više energije godišnje nego SAD. Budući da Kina nema mnogo
neiskorištenih domaćih rezervi, ovisnost o inozemnim dobavljačima vjerojatno će rasti tijekom
idućih desetljeća. Unatoč današnjem višku nafte i prirodnog plina, Kina će biti prisiljena tražiti i
održavati sigurne i pouzdane zalihe od zemalja koje proizvode naftu na Bliskom istoku, u Africi i
srednjoj Aziji. Potražnja Kine za uvozom energenata utjecat će na SAD i Europu na različite
načine. Dok neke projekcije predviđaju da će SAD postati neovisan o energiji do kraja ovog
desetljeća, Europa će i dalje snažno ovisiti o stranim dobavljačima radi zadovoljavanja svojih
energetskih potreba. Europa i dalje uvozi otprilike 53% ukupne potrošnje energije, 90% sirove
nafte i 66% prirodnog plina. Većina te energije dolazi iz Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Rusije,
što direktno stavlja Europu u konkurenciju s Kinom za globalne energetske resurse. Što se tiče
SAD-a, kineska potražnja za energijom može stvoriti novi izvor sukoba i napetosti s Pekingom
oko pristupa i kontrole nad Perzijskim zaljevom (Maher, 2018: 497-511).

Kineska potreba za tržištima, energetskim resursima i sirovinama dovela je do uspostave odnosa

s režimima koje Zapad izbjegava, poput Sudana, Venezuele i Irana, što je izazvalo diplomatske
napetosti između Kine i SAD-a. Ove zemlje opskrbljuju Kinu prirodnim resursima potrebnim za
njen gospodarski razvoj u zamjenu za diplomatsku i političku zaštitu. Potreba za sigurnim
pristupom energiji i sirovinama također dovodi do proširenja njenog pomorskog prisustva u
Indijskom i Tihom oceanu. Bilo kakav poremećaj u opskrbi naftom predstavlja ozbiljnu prijetnju
kineskom gospodarstvu, što pristup pouzdanim izvorima nafte čini ne samo ekonomskim
imperativom, već i ključnim nacionalnim sigurnosnim prioritetom. Trenutno se Kina oslanja na
američku mornaricu za održavanje slobode plovidbe kroz ključne pomorske rute i uske prolaze,
uključujući Indijski ocean, tjesnac Malaki i Južno kinesko more. Međutim, kako strateško
nadmetanje između SAD-a i Kine postaje intenzivnije, Kina će biti manje sklona ovisiti o SAD-u
za održavanje pristupa ovim ključnim i kontroverznim morskim rutama (Yu, 2019: 189-197).

9.6. Utjecaj na jugoistočnu Aziju

Dok se sve veće rivalstvo moćnih sila pojačava u jugoistočnoj Aziji, Kina sve više ostvaruje
svoje strateške ciljeve u regiji putem ekonomske diplomatske inicijative, što se jasno vidi kroz
njezin zapaženi projekt Jedan pojas, jedan put (BRI). Za očekivati je da će zemlje jugoistočne
Azije pokazivati otpor Pekingu, posebice kada je u pitanju teritorijalni integritet. Ovaj projekt je
dio kineskog širenja prema zapadu, što jasno pokazuje sve veće prioritete koje regija postavlja
pred kinesku vanjsku politiku u posljednjim godinama. Peking je iskoristio naziv Putovi svile
kako bi opravdao ovu inicijativu. Prikazivanje BRI projekta kao nastavka Puteva svile ukazuje
na kinesku percepciju vlastitog identiteta i pristupa globalnom upravljanju, temeljenog na
kineskoj imperijalnoj povijesti. Ovo dolazi u vrijeme kada je globalni utjecaj Pekinga postao
izraženiji zbog pomaka Washingtona s globalizacije na nacionalizam, kao što je naznačeno u
obraćanju Donalda Trumpa Općoj skupštini UN-a. Projekt BRI ima značajne političke i
gospodarske implikacije te predstavlja jedan od najvažnijih razvoja u kineskoj vanjskoj politici i
trenutnom međunarodnom poretku. Također, projekt značajno utječe na sam koncept Euroazije,
služeći kao primjer potencijalne dominacije velike azijske sile u Euroaziji, što dovodi u pitanje
tradicionalnu povezanost Euroazije s Rusijom. Ova situacija nije bez presedana i vjerojatno će
dalje utjecati na trenutne predodžbe o Euroaziji, izazivajući ustaljenu ruskocentričnu paradigmu
koja je oblikovala koncept Euroazije tijekom 20. stoljeća. Dok legitimne sigurnosne dileme
ostaju prisutne, SAD će trebati biti svjestan problema koji se nameće. Stoga bi cilj trebao biti ne
samo suprotstaviti se Kineskom projektu i izazvati podjelu regije, već razviti uvjerljive
alternative. Kako bi se na tržištu uspješno suprotstavili Kini i održali američki geopolitički i
ekonomski utjecaj, Washingtonu će biti od presudne važnosti poduzeti konkretne korake za
poboljšanje svog ekonomskog položaja u jugoistočnoj Aziji (Stromseth, 2020: 52).

Slika 1. Projekt Pojas i put (Izvor: https://www.weforum.org/agenda/2016/06/why-china-is-building-a-new-silk-

road/ )

Washington ne smije propustiti priliku za nadmetanje s Kinom, stvaranje koristi za američke

investitore i pokazivanje visokih standarda i najboljih praksi u suradnji s ključnim regionalnim
partnerima. Uspostava regionalnog centra za strateški ekonomski angažman bio bi jedan od
bitnih koraka. U planu je osnovati regionalni centar u Singapuru. Drugi korak za SAD bi bio
povratak u Sveobuhvatni i progresivni sporazum za transpacifičko partnerstvo, poznat i kao
TPP11, budući da je pod vodstvom Trumpa napustila isti savez i praktički prepustila Kini moć
nad tim dijelom. Treći korak koji navodi Stromseth (2020: 53) je da bi Washington trebao
uspostaviti strateška partnerstva. To bi signaliziralo da su odnosi SAD-a rastući u Aziji i moglo
bi olakšati širi razvoj suradnje na kopnu jugoistočne Azije.

U međuvremenu, ekonomska angažiranost Kine dramatično je porasla i premašila je SAD. Kina

je već više od desetljeća najveći trgovinski partner Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN).
Ukupna godišnja bilateralna trgovina ASEAN-a s Kinom iznosi trenutno 642 milijarde dolara,
što je više u odnosu na približno 291 milijardu dolara s SAD-om. Kina se nalazi na trećem
mjestu po godišnjim izravnim stranim ulaganjima u ASEAN, iza SAD-a i Japana. Spomenuti
BRI je najvidljivija platforma Kine za proširenje svog utjecaja i diplomatskih ciljeva u
jugoistočnoj Aziji. Projekti uključuju hidroelektrane, naftovode, plinovode i opsežne željezničke
planove Pekinga za povezivanje jugozapadnog grada Kunminga, ne samo s Laosom, već
konačno i sa Singapurom putem Malezije. Iako su točni podaci teški za utvrditi, Indonezija,
Vijetnam i Malezija redovito se rangiraju kao vodeći primatelji kineskog kapitala za
infrastrukturni razvoj u jugoistočnoj Aziji (Stromseth, 2020: 54).

10. Zaključak

U svjetlu provedenog istraživanja i analize, može se zaključiti da postavljene hipoteze nalaze

značajnu potvrdu u trenutnim globalnim dinamikama i trendovima u međunarodnim odnosima.
Razvoj modernog bipolarnog svjetskog poretka, s Kinom i Sjedinjenim Američkim Državama
kao ključnim akterima, značajno utječe na strukturu globalnog upravljanja, sigurnosne
paradigme i globalnu ekonomsku ravnotežu, potvrđujući prvu hipotezu (H1). Ovaj novi poredak
dovodi do redefiniranja načina na koji države surađuju i natječu se na međunarodnoj sceni,
utječući na sve, od trgovinskih odnosa do sigurnosnih strategija.

Dodatno, pojačano rivalstvo između SAD-a i Kine predstavlja katalizator za sigurnosne dileme
koje obilježavaju suvremenu geopolitičku realnost, potvrđujući drugu hipotezu (H2). Tehnološka
utrka u naoružanju, kibernetičko ratovanje, i formiranje strateških saveza postaju sve izraženiji,
stvarajući potencijal za povećane globalne napetosti. Međutim, isto tako se otvara prostor za
suradničke sigurnosne aranžmane, naglašavajući potrebu za novim pristupima u međunarodnoj
politici koji bi mogli spriječiti izravni sukob.

Analiza uspona Kine, promjena u SAD-ovoj vanjskoj politici, utjecaja Covid-19 pandemije, te
teorijskih okvira poput Brzezinskijeve Velike šahovske ploče i Tukididove zamke, dodatno
naglašava kompleksnost i fluidnost međunarodnih odnosa u 21. stoljeću. Kako bi se navigiralo
kroz ovaj izazovan pejzaž, ključno je razumijevanje i prilagodba na promjene u globalnoj
ekonomiji, sigurnosne strategije i međunarodne institucije.

U konačnici, ovaj rad ističe važnost suradnje, dijaloga i multilateralizma kao sredstava za
rješavanje međunarodnih izazova. Dok rivalstvo između SAD-a i Kine predstavlja izazov za
globalnu stabilnost, također nudi priliku za redefiniranje međunarodnih odnosa na temelju
uzajamnog poštovanja, suradnje i zajedničkih interesa. Za održavanje mira i prosperiteta u
bipolarnom svjetskom poretku, ključno je pronalaženje ravnoteže između natjecanja i suradnje,
uz stalno teženje ka konstruktivnom dijalogu i razumijevanju.

Razumijevanje ključnih motivacija i ciljeva svake strane u odnosima SAD-a i Kine pomoći će pri
određivanju mogućih perspektiva za suradnju ili sukob. Analiza utjecaja njihovog odnosa na
regionalnu stabilnost, ravnotežu moći i interakciju s drugim državama u Aziji i Pacifiku bit će
ključna za sagledavanje cjelokupne geostrateške važnosti njihovog odnosa. Također, razmatranje
trgovinskih veza, tokova investicija i konkurencije u ekonomskoj sferi poboljšat će
razumijevanje utjecaja tih odnosa na globalnu ekonomiju i oblikovanje novih ekonomskih
blokova.

10.1. Analiza postavljenih hipoteza

H1: Moderni bipolarni svjetski poredak

Pojavom modernog bipolarnog svjetskog poretka sa SAD-om i Kinom kao dominantnim silama,
svjedočimo značajnim promjenama u međunarodnim odnosima. Ovaj novi poredak ne samo da
dovodi do redefiniranja strukture globalnog upravljanja već i utječe na sigurnosne paradigme i
globalnu ekonomsku ravnotežu.

1) Redefiniranje globalnog upravljanja: S razvojem dva centra moći, međunarodne

institucije i pravila igre moraju se prilagoditi novim realnostima. To može uključivati
reformu Ujedinjenih naroda, Svjetske trgovinske organizacije i drugih međunarodnih
tijela kako bi se osiguralo učinkovitije globalno upravljanje.
2) Promjene u sigurnosnim paradigmama: Bipolarni poredak dovodi do novih sigurnosnih
izazova, uključujući potrebu za strategijama odvraćanja, razvojem obrambenih saveza i
potencijalnim sukobnim točkama, što zahtijeva inovativne pristupe u očuvanju mira i
stabilnosti.
3) Promjene u globalnoj ekonomskoj ravnoteži: Ekonomski uspon Kine utječe na globalnu
trgovinu, investicije i financijske tokove, izazivajući potrebu za obnavljanje ekonomskih
odnosa i trgovinskih sporazuma, kao i promišljanje o globalnoj ekonomskoj politici i
razvoju.

H2: Pojačano rivalstvo i sigurnosne dileme

Pojačano rivalstvo između SAD-a i Kine predvodit će novu eru sigurnosnih dilema, koja bi
mogla karakterizirati tehnološku utrku u naoružanju, kibernetičko ratovanje i formiranje
strateških saveza.

1) Tehnološka utrka u naoružanju: S obzirom na brzi tehnološki razvoj, SAD i Kina ulažu
značajne resurse u razvoj naprednog oružja i obrambenih sustava, uključujući umjetnu
inteligenciju, hipersonično oružje i svemirske tehnologije, što povećava rizik od
eskalacije i nesporazuma.
 2) Cyber ratovanje: Cyber prostor postaje nova arena suparništva, gdje se obje zemlje
suočavaju s izazovima u zaštiti nacionalne sigurnosti, intelektualnog vlasništva i kritične
infrastrukture, istovremeno istražujući ofenzivne kibernetičke kapacitete.
3) Strateški savezi: Rivalstvo potiče oba aktera na jačanje postojećih saveza i formiranje
novih partnerstava s ciljem proširenja utjecaja i jačanja sigurnosne mreže, što može
dovesti do geopolitičkih blokova s potencijalom za konfrontaciju.

Ove hipoteze odražavaju složenost i fluidnost međunarodnih odnosa u 21. stoljeću, ističući
potrebu za dubokim razumijevanjem i prilagodbom na promjene koje oblikuju globalni poredak.
Razrada ovih hipoteza omogućuje bolje razumijevanje potencijalnih putanja i izazova s kojima
se svijet suočava, te potiče na pronalaženje rješenja koja promiču stabilnost, suradnju i mir.

Literatura:

1. Allison, G. T., 2017, Destined for War: Can America and China Escape Thucydides's
Trap? London, United Kingdom, Scribe Publications
2. Avdaliani, E., 2023, Ukraine War Ushers in a New Bipolar World Led by the US and
China, 15.1.2023., https://www.stimson.org/2023/ukraine-war-ushers-in-a-new-bipolar-
world-led-by-the-us-and-china/
3. Barack Obama, 2011, The President's News Conference With President Hu Jintao of
China, 8.1.2024.,https://thediplomat.com/2018/02/revisiting-the-resurrected-debate-
about-chinese-neocolonialism/
4. Bartosiak, L., 2020, The Thucydides Trap and the Rise and Fall of Great Powers,
Geopolitical futures, 13.1.2024. https://geopoliticalfutures.com/the-thucydides-trap-and-
the-rise-and-fall-of-great-powers/
5. Bendini, R., 2016, United States - China relations: a complex balance between
cooperation and confrontation, Policy Department, Directorate-General for External
Policies, 15.1.2024.
chrome-extension://gphandlahdpffmccakmbngmbjnjiiahp/https://www.europarl.europa.eu
/RegData/etudes/IDAN/2016/570464/EXPO_IDA(2016)570464_EN.pdf
6. Biden, J., 2021, Remarks by President Biden on America’s Place in the World, White
House, 12.1.2024.
https://www.whitehouse.gov/briefing-room/speeches-remarks/2021/02/04/remarks-by-
president-biden-on-americas-place-in-the-world/
7. Brzezinksi, Zbigniew, 1997, THE GRAND CHESSBOARD American Primacy and Its
Geostrategic Imperatives, New York, Basic Books.
8. Brzezinksi, Zbigniew, John J., 2009, Clash of the titans, Foreign policy Foreign policy,
Vol. 146, str. 146-150.
9. Brzezinski, Zbigniew, 2016, Toward a Global Realignment, The American interest, Vol.
11, No. 6. China’s Approach to Global Governance, 12.1.2024.
https://www.cfr.org/china-global-governance/
10. Can, C. M., 2022, Preventive or Revisionist Challenge During Power Transition? The
Case of China–USA Strategic Competition, Journal of Asian Security and International
Affairs, Vol. 9, No. 1.
11. Carlson, B. G., 2022, China-Russia Relations and Asian Security. Strategic
Trends, Center for Security Studies (CSS), 10.1.2024. https://doi.org/10.3929/ethz-
b-000552683
12. Carter, J., 1982, Keeping Faith: Memoirs of a President, Toronto: Bantam Books
13. Center for Strategic Research, 2020, The World after COVID-19:Cooperation or
Competition?, Ankara, SAM Publications, str. 47-54.
14. Congressional Research Service, 2020, U.S. Role in the World: BackgroundandIssues for
Congress, 9.1.2024. https://crsreports.congress.gov
15. Cooper, E., Ashford, E., 2023, Common views about multipolarity and its risks for the
United States are misleading, Grand Strategy, 9.1.2024.
https://www.stimson.org/2023/assumption-testing-multipolarity-is-more-dangerous-than-
bipolarity-for-the-united-states/
16. Cooper, J., 2006., Of BRICs and Brains: Comparing Russia with China, India, and Other
Populous Emerging Economies, Eurasian Geography and Economics, Vol. 47(3), 255-
284
17. Council of the European Union, 2020, THE RISING INFLUENCE OF CHINA IN
INTERGOVERNMENTAL ORGANISATIONS AND STANDARDISATION BODIES,
18.1.2024.,
chrome-extension://gphandlahdpffmccakmbngmbjnjiiahp/https://www.consilium.europa.
eu/media/54626/the-rising-influence-of-china-in-intergovernmental-organisations-and-
standardisation-bodies-17-december-2020.pdf
18. Doshi, R., 2020, Improving risk reduction and crisis management in US-China relations,
u Ryan Hass i Robert D. Williams,: The Future of U.S. Policy Toward
China:Recommendations for the Biden Administration, Washington, US.
19. Frankel, J., Harpel, P., 2006, What do Economists Mean by Globalization?
Implications for Inflation and Monetary Policy, Kennedy School of
Government, Harvard University
20. Friedman, G., 2022, The Future of US-China Relations, Geopolitical Futures,
https://acortar.link/WdW7yU
21. García-Herrero, A i Tan, J., 2023, Deglobalisation in the context of United States-China
decoupling, Policy Contribution , No. 21
22. George W. Bush, 2001, Remarks and a Question-and-Answer Session With the
American Society of Newspaper Editors, 9.1.2024.,
http://www.presidency.ucsb.edu/ws/?pid=45678
23. Gilpin, Robert, 1987, The Political Economy of International Relations, New York:
Princeton Press
24. Goldberg, Penelopi i Reed, Tristan, 2023, Is the Global Economy Deglobalizing? BPEA
Conference Drafts, Brookings Papers on Economic Activity, Brookly.
25. Goldstein, A. 2001, The Diplomatic Face of China's Grand Strategy: A Rising Power's
Emerging Choice, The China Quarterly, No. 168, str. 835-864
26. Goldberg, J., 2016, The Obama Doctrine, The Atlantic, 16.1.2024.,
http://www.theatlantic.com/magazine/archive/2016/04/the-obama-doctrine/471525/
27. Gomez, E., 2017., Withdrawal from TPP: Geopolitical and Geoeconomic Gift for
China?, Cato Institute. 15.1.2024. https://www.cato.org/commentary/us-withdrawal-
tpp-geopolitical-geoeconomic-gift-china
28. Gray, J., 1998, False dawn: The delusions of global capitalism, NewYork: New
Press.
29. Herskovitz, J., 2020, Trump’s ‘Chinese Virus’ Tweet Adds Fuel to Fire With Beijing,
10.1.2024., https://www.bloomberg.com/news/articles/2020-03-17/trump-s-chinese-virus-
tweet-adds-fuel-to-fire-with-beijing
30. Juma, T. O., 2017, From Bipolar to Unipolar: The Constant United States of America
(USA) Global Foreign Policy and Its Implications, IJournals: International Journal of
Social Relevance & Concern, Vol. 5, Br. 1.
31. Lovrić, A., 2021, Rusko-Ukrajinski odnosi: od suživota u totalitarizmu do rata.
Polemos, Vol. 24, No. 49.
32. Mackinder, H. J., 1962, The Geographical Pivot of History in Democratic Ideals and
Reality, Norton and Company. New York
33. Maher, Richard, 2018, Bipolarity and the Future of U.S.-China Relations: U.S.-CHINA
BIPOLARITY, Political Science Quarterly 133(3), str. 497-525
34. Paszak, P., 2020, China’s Growing Influence in International Organizations, 15.1.2024.,
https://warsawinstitute.org/chinas-growing-influence-international-organizations/
35. Phillips, N., 2019, U.S.-China Trade War: Smart Geopolitics , 20.1.2024.
https://www.nationalreview.com/2019/09/us-china-trade-war-smart-geopolitics/
36. Policy Department for External Relations, 2020, The geopolitical implications of the
COVID-19 pandemic, 10.1.2024.
chrome-extension://gphandlahdpffmccakmbngmbjnjiiahp/https://www.europarl.europa.eu
/RegData/etudes/STUD/2020/603511/EXPO_STU(2020)603511_EN.pdf, str. 7
37. Ross, R. S., 1994, Negotiating Cooperation: The United States and China, 1969-
1989, Stanford University Press, str. 126
38. Scott, M., Alcenat, W., 2008, Revisiting the Pivot: The Influence of Heartland Theory in
Great Power Politics, Macalester College, 15.1.2024.
chrome-extension://gphandlahdpffmccakmbngmbjnjiiahp/https://www.creighton.edu/
fileadmin/user/CCAS/departments/PoliticalScience/MVJ/docs/The_Pivot_-
_Alcenat_and_Scott.pdf
39. Sherlock, Thomas, 2021, „Russian public opinion: The question of support for conflict
with the West“, Baltic Rim Economics, Issue. No. 4. str. 97.
40. Spykman, N. J., 1944, THE Geography of the Peace, HARCOURT, BRACE AND
COMPANY, NEW YORK
41. Stromseth, J., 2020, Improving risk reduction and crisis management in US-China
relations, u Ryan Hass i Robert D. Williams: The Future of U.S. Policy Toward China:
Recommendations for the Biden Administration, Washington, US.
42. The Shanghai Cooperation Organisation, 10.1.2024., http://eng.sectsco.org/about_sco/
43. The White House, 2017, National Security Strategy of the United States of America,
10.1.2024.
chrome-extension://gphandlahdpffmccakmbngmbjnjiiahp/https://www.whitehouse.gov/
wp-content/uploads/2022/10/Biden-Harris-Administrations-National-Security-Strategy-
10.2022.pdf, str. 23
44. Trenin, Dmitri, 2016, Why the standoff between the U.S. and Russia is here to stay,
27.1.2024. https://www.rbth.com/opinion/2016/05/25/why-the-standoff-between-the-us-
and-russia-is-here-to-stay_597219
45. Walmsley, T., Rose,A., i Wei, D., 2021, The Impacts of the Coronavirus on the Economy
of the United States. Economics of disasters and climate change, Vol. 5, Br. 1, 1-52.
46. Waltz, Kenneth, 1959, Man, the State and War, New York: Columbia University Press
47. Weissmann, M., 2015, Chinese Foreign Policy in a Global Perspective: A
Responsible Reformer “Striving for Achievement”, Journal of China and
International Relations, Vol 3(1), 151-166
48. Wolf, M., 2009, Seeds of its own destruction, Financial Times, 8.1.2024.
https://www.ft.com/content/c6c5bd36-0c0c-11de-b87d-0000779fd2ac
49. World Bank, 2002a, Globalization, Growth and Poverty. Washington: World Bank.
50. World Bank, 2002b, World Development Report 2003. Washington: World Bank.
51. Yu, P. H., 2019, U.S.-China Relations: The Way Forward, Cato Journal, Vol. 40 No. 1
52. Zhu, Zhiqun, 2005, Power Transition and U.S.-China Relations: Is Was Inevitable,
Journal of International and Area Studies, Vol. 12, No. 1