Professional Documents
Culture Documents
Elizabetansko Kazalište
Elizabetansko Kazalište
Najveća slava toga doba proizlazi iz snažnog kontrasta s razdobljima prije i poslije njega
Kratko razdoblje unutarnjeg mira između parlamenta i britanske monarhije te protestanata i katolika
U umjetnosti
Osim književnosti razvijaju se glazba i poezija ( Edmund Spenser i William Shakespeare, soneti)
Elizabetansko kazališta
Elizabetansko kazalište razvilo se zahvaljujući Shakespeareu i drugima koji pisali dramska djela u kojima
su jasno prekidali tradiciju dotadašnjih mirakula i misterija.
Pod pojmom elizabetanska drama misli se na drame napisane i javno izvedene u Engleskoj za vrijeme
vladavine kraljice Elizabete I (1558-1603). Taj se termin, međutim, može shvatiti i šire te se pod njim
mogu okupiti i književnici koji su stvarali i izvodili svoje predstave u doba njezinih nasljednika, Jamesa I i
Charlesa I, sve do zatvaranja javnih kazališta 1642. i početka Građanskoga rata.
Nastanak i utjecaji
Elizabetanska drama se razvila iz nekoliko izvora. Najvažniji od njih jesu misteriji koji su bili dijelom
religijskih festivala u Engleskoj i drugim europskim zemljama u srednjemu vijeku. Misteriji su se temeljili
na biblijskim pričama, a u početku su se izvodili u crkvama. Snažan utjecaj na tu vrstu drame učinili su i
moraliteti koji su proizašli iz misterija pokušavajući nasljedovati grčku tragediju.
Prva kazališta
Kazališne trupe koje su povremeno izvodile predstave u plemićkim kućama postojale su i prije Elizabetine
vladavine. Trupe sastavljene od tih glumaca izvodile su djela domaćih dramskih stvaratelja, maknuvši s repertoara
misterije i mirakule. Prvo kazalište koje je bilo sagrađeno baš u tu svrhu u Engleskoj bilo je The Theatre
(Kazalište) u Shoreditchu. Sagradio ga je James Burbage godine 1576. Uskoro je bilo sagrađeno i Curtain
Theatre. Do godine 1600. bilo je sagrađeno nekoliko kazališta, svako s povišenom razinom koja je mogla
služiti i kao balkon, na primjer u Shakespeareovoj predstavi Romeo i Julija, ili kao govornica za one koji
se obraćaju masama, na primjer u Juliju Cezaru. Povećanje londonske populacije, bogaćenje Londonaca i
njihova želja za spektaklima i drugim društvenim događajima, pridonijela je stvaranju ogromnoga broja
dramskih djela koji su znatno razlikovali po kvaliteti i veličini. Iako je većina drama napisanih za
elizabetansko kazalište izgubljena, sačuvano je oko 600 drama.
Drama
Što se tiče vrsta drama, u to su se doba pisali i izvodile povijesne drame, tragedije i komedije
Razdoblje je iznjedrilo neke od velikih svjetskih dramatičara, uključujući Christophera Marlowea i
Williama Shakespearea.
Djela su u prvome redu bila namijenjena izvedbi, i zato sastavljena u skladu s njezinim uvjetima, pa su
svoj današnji oblik zadobila tek u kasnijim redakcijama
Kazalište popularnog stila, namijenjeno heterogenoj publici; Ruptura aristotelovskih jedinica vremena,
mjesta i radnje; interferencija različitih kazališnih žanrova u jednoj predstavi; alternativna proza sa
stihom; miješanje plemenitih likova s građanima; sve uloge su igrali muškarci, nepostojanje setova,
važnost gesta i vokalne projekcije.
Pisci
Drame su u to doba također pisali isključivo muškarci. Koliko je do danas poznato, nije bilo ni jedne žene
koja je pisala za pozornicu. Ti spisatelji bili su listom iz skromnijih obitelji, najčešće školovani na Oxfordu
ili Cambridgeu, ali neki nisu imali takve izobrazbe. Poznato je da su obrazovani spisatelji s visoka gledali
na one koji nisu imali dostatne izobrazbe. Iako se za Williama Shakespearea zna da je počeo kao glumac i
scenski radnik, većina autora nije izvodila svoje predstave.
Glumci
Najpoznatiji glumci toga doba bili su William Shakespeare, Edward Alleyn, Robert Armin, Christopher
Beeston i drugi
Najpoznatije kazališne trupe bile su The Admiral’s Men, The King’s Men, The Queen’s Men, Worcester’s
Men.
Glumci su u to doba putovali Francuskom gdje su prihvaćali utjecaje francuske književnosti koja je cvala u
doba Louisa XIV, osobito tragedije.
Puritanski pokret bio je neprijateljski raspoložen prema kazalištu koje su smatrali grješnim. Najčešće
prozivan grijeh kazališta elizabetanskoga doba bilo je upravo to što su ženske uloge igrali muškarci
obučeni u žensku odjeću. Osim toga, kazališta su bila smještena u dijelu grada gdje su bili smješteni i
bordeli i drugi poročni klubovi. Kada je puritanski parlament preuzeo kontrolu nad Londonom na početku
Građanskoga rata, odmah je bilo naloženo zatvaranje kazališta godine 1642. Pozornica je u to doba bila
korištena za političke govornice. Kazališta su se ponovno otvorila obnovom monarhije
Pedeset godina drama je u Engleskoj proživljavala svoj vrhunac, a elizabetanski dramski pisci bili su
cijenjeni diljem Europe, što se potvrđuje čak i u znamenitome djelu Don Quijote i u mnogim drugim
djelima. Nakon puritanskoga zatvaranja kazališta, pa sve do Georga Bernarda Shawa i Oscara Wildea, više
od dva stoljeća nakon toga, engleska drama nije postizala zapaženije rezultate.