Državni udar u Beogradu i Britanci – Vojni puč 27. ožujka 1941.

Prvi faktor „povijesnu i psihološku pozadinu.“

- Britanci imaju sjećanje o Srbima i srpskoj vojsci još iz Prvog svjetskog rata. Smatraju (Britanci,
barem za prosinac 1940. kako piše u tekstu) kako bi se Srbija (izuzimaju Srbiju iz Jugoslavije te
pretežito misle na Srbiju) pokušala snažno oduprijeti svakom osovinskom napadu. Odnosno,
smatraju kako je srpski dio Jugoslavije pouzdan vojni saveznik. Također, Srbi smatraju da bi u nekom
sljedećem sukobu dobili pomoć od Britanaca, a autorica u tekstu smatra kako su i Britanci i Srbi
precijenili sposobnosti jednih drugih.

Drugi faktor

„Drugi važan povijesni faktor bio je srpska tradicija političkog zavjereništva u oružanim snagama i
patriotskih organizacija čvrsto povezanih s njima, kao što su Crna ruka i Narodna odbrana.“

Mini zaključak

„Prema tome, postojali su povijesni i psihološki razlozi zašto su Britanci i Srbi bili skloni da imaju
određene posebne osjećaje prijateljstva i drugarstva jedni za druge, i da precijene te smatraju
pretjerano romantičnim sposobnosti jedni drugih.“

Nakon objave rata Njemačkoj, u rujnu 1939. godine. UK je htjelo spriječiti daljnje njemačko, političko
i ekonomsko širenje na prostor jugoistočne Europe.

Potkraj 1939. Britanci su u Jugoslaviju poslali njihovu tajnu službu/organizaciju MIR (M-I-R). Ona je u
Jugoslaviju širila pro britanski utjecaj. Tu organizaciju MIR je u srpnju zamijenila druga britanska
organizacija, a to je SOE (Special Operatlons Executive — Uprava za specijalne operacije), „koja je
1941. opskrbljivala svoje veze manjim brojem radio-aparata i eksplozivima radi razaranja.“

Britanci su pokušali nagovoriti Sovjete da pruže pomoć i potaknu njemački otpor kod balkanskih
zemalja, ali bezuspješno. Nakon toga, Britanci se odlučuju kako će sami pokušati potaknuti pobunu
kod balkanskih zemalja, protiv potpisivanja Trojnog pakta. Odnosno, zamjenjivanje pronjemačkih
vlada, pro britanskim. Britanci su imali tako imali planove koji nisu uspjeli, gdje bi u Rumunjskoj i
Bugarskoj zamijenili pronjemačke vlade, pro britanskima.

„Ipak, vladina osnovna politika u Jugoslaviji, sve d o druge polovice ožujka 1941, bila je da se podrži
knez namjesnik u nadi da ga se potakne n a odupiranje njemačkim zahtjevima.“

Britanija je od pada Francuske pa sve do vojnog puča bila u kontaktu s različitim strankama, ljudima i
organizacijama. Tako su Britanci bili u kontaktu s prvacima Zemljoradničke stranke. Britanci su
novčano pomagali Zemljoradničkoj stranci. To su vođa Zemljoradničke stranke Milan Gavrilović (koji
1940., nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, odlazi u Moskvu
kao poslanik), te njegov zamjenik Miloš Tupunjanin (postao glavna veza s Britancima jer je
Tupunjanin bio u svima u kontaktu „knezom namjesnikom,
Cvetkovićem, ministrom vanjskih poslova i drugim članovima Cvetkovićeve vlade, jugoslavenskim
generalštabom i, jasno, s patriotskim organizacijama i opozicijskim političkim strankama“)

SOE je imala vezu i sa srpskim nacionalističkim organizacijama, posebice s organizacijom Narodna

odbrana i njihovim čelnikom Ilijom Trifunovićem.

Druga organizacija s kojom je SOE surađivala bio je Srpski kulturni krug.

Autorica navodi kako je Srba postojala zavjerenička tradicija.

„Ove veze s prošlošću, iako same možda ne vrlo značajne, pokazuju zavjereničku tradiciju i
atmosferu koja je vladala u Beogradu 1940—1941— tradiciju I atmosferu koja nije imala nikakve
veze s Britanijom I vrlo malo s probritanskim osjećajima, ali je bila čvrsto vezana za srpsku prošlost i
vrlo osebujno poimanje srpske narodne časti.“

Britanski poslanik, Ronald Campbell je već u srpnju 1940. izvijestio Foreign Office, da postoje
određeni ljudi i grupacije koje žele iskoristiti nezadovoljstvo u narodu zbog provođenja pro osovinske
politike te provesti državni udar i izjaviti solidarnost s UK. Britanci su ozbiljno uzeli u obzir
mogućnost vojnog puča, ali su smatrali kako je preuranjeno da se on tada (1940.) i napravi zbog
nemogućnosti davanja britanske pomoći samim ustanicima te sumnju u uspjeh samog ustanka.

U listopadu Campbell je ponovno izvijestio Foreign Office o mogućnosti smjenjivanja vlade i kneza
Pavla, gdje bi na njihovo mjesto došla jaka vojna vlada. Foregin Office u odgovoru Campbelu javlja
da trenutno to ne odgovora Britancima te da nova vlast(ustanici) neće dobiti pomoć.

Bitan događaj za razumijevanje ovih sukoba je talijanski napad na Grčku, krajem listopada 1940.
godine. Britanci su tek 7. ožujka poslali svoje vojne snage u Grčku (58 tis.) Jugoslavenski su
generali sada imali sigurnost za izvođenje udara te ako dođe do rata s Njemačkom, Britanci će
pomoći u evakuaciji i stvaranju novog Solunskog fronta po uzoru na ww1.

„Ali bar do 18. ožujka to nije, u slučaju Jugoslavije, značilo udar, već prije protunjemačko političko
agitiranje i propagandu čija je namjera bila da zaustavi vladu kneza Pavla a od potpisivanja Trojnog
pakta i ako je moguće da pridobije Jugoslaviju kao aktivnog saveznika.“

Britanci su ponudili jugoslavenskoj vladi da ako uđe u rat da će postići reviziju što se tiče Istre.
Odnosno, da bi nakon završetka sukoba Istra bila vraćena Jugoslaviji. (ožujak 1941.)

„Potkraj veljače Tupanjanin je, poslije sastanka s knezom Pavlom, obavijestio Britance o strateškom
planu koji je Iznio netko opisan kao »W« (šifra u britanskim dokumentima za Dragišu Cvetkovića),
koji je, kako je Tupanjanin razumio, odobrio knez Pavle. Prema tom planu Jugoslavija bi, ako bi
Njemačka upala u Bugarsku da napadne Grčku, djelovala ovako: armija bi se boreći povukla sa
sjevera u Bosnu i utemeljila se na Jadranu gdje bi se očekivalo da će joj britanska mornarica pomoći i
ponovno opskrbiti hranom; armija na jugu odmah bi napala Talijane u Albaniji, dok bi druga armija
Istodobno napala Bugarsku, a armija od 300.000 ljudi bila bi smještena u južnoj Srbiji za obranu
Soluna i prema potrebi povukla se Iz zemlje.“

„Nedostupna su svjedočanstva u kojoj mjeri su Britanci izrazili Tupanjaninu svoj skepticizam ili ga
obavijestili o nemogućnosti da opskrbe jugoslavensku vojsku preko Jadran a ili d a je evakuiraju
preko Soluna; ali svakako izgleda da je to plan koji je Simović Imao na umu za vrijeme udara , očito
neupućen u njegovu neizvedivost.“

Narodna odbrana , vođe opozicijskih stranaka I drugih rodoljubnih društava uputili su 7. ožujka

peticije knezu, uporno tražeći da ostane čvrst. Međutim, u jednom je slučaju peticija zatajila. Na
tekst prvobitne peticije stavljeni su dijelovi koji se tiču unutrašnje uređenja Jugoslavije, što namjesnik
Pavle nije mogao prihvatiti.

U ožujku kako su dani sve više prolazili, sve se pripremalo da Jugoslavija pristupi Trojnom Paktu ili da
sklopi nekakav dogovor s Nijemcima. Britanci, su na to odgovorili (21 ožujak, ali i prije par dana) kako
je krajnje vrijeme da se pokrene državni udar.

22. ožujak Churchill u brzojavu Eden : kako mu je najbitnije da Jugoslavija uđe u rat.
Eden je 22. ožujka, istog dana, poslao brzojav u Beograd Campbellu da uvjeri vojne vođe da će
Britanija vojno pomoći Jugoslaviji, ako uđe u rat, te također da će joj dati Istru.

24. ožujka, Campbell dobiva puno ovlaštenje da sam prosudi i djeluju te da podrži bilo koju novu
vladu koja će se oduprijeti Nijemcima. Zahtijevalo to i trenutni državni udar.

„Campbell je 25 . ožujka poslao daljnja dv a brzojava , naglasivši životnu važnost vojske, ali
izražavajući vrlo malo nade u skori udar.“ Znači sam Campbell koji je u Beogradu, 25 ožujka, 2 dana
prije udara smatra kako su šanse za izvođenje istog vrlo male. Također smatra kako okosnicu
državnog udara treba provesti vojska.

Ilija Trifunović, vođa organizacije Narodna Odbrana, SOE javlja (24 i 25 ožujka) kako pripreme za
vojni udar napreduju te da je siguran kako će uspješno završiti.

U drugoj polovici ožujka već se osjećalo za revoluciji, državni udar. Tako je 17. ožujka turski službenik
napustio Jugoslaviju, zbog moguće revolucije. Sam Simović, otišao je kod kneza Pavla 23. ožujka
rekavši mu kako će doći do prevrata, ako Jugoslavija potpiše Trojni Pakt. Na što mu Pavle, ali i ostali
dijelovi vlade nisu vjerovali. Njemaćki ministar u Beogradu je 26. ožujka poslao brzojav u Berlin (dan
nakon potpisivanja sporazuma te dan prije udara)gdje je rekao kako sadašnja vlada sve drži pod
kontrolom.
Za vojni udar, britanski vojni ataše u Jugoslaviji MacDonald tvrdi kako je glavna osoba za izvođenje
udara bio Borivoje Mirković, zamjenik Dušana Simovića koji je bio na čelu zračnih snaga.

Vojni udar i priprema za njega se provodio detaljno i u velikoj tajnosti.

SOVJETSKA DIPLOMATIJA O DOGAĐAJIMA 26/27. MARTA 1941. U JUGOSLAVIJI

„U članku se na osnovu do sada nepoznatih dokumenata Arhiva spoljne politike Ruske Federacije i
dela objavljenih izvora analizira način na koji je sovjetska diplomatija sagledavala reakcije srpskog
društva i vojne elite na odluku o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, demonstracije u Beogradu i
vojni puč. Rad sadrži prikaz stavova i informacija sovjetske diplomatije o uzrocima vojnog puča,
karakteru demonstracija, sastavu nove vlade, kao i procene o budućim političkim koracima
novoformiranog kabineta Dušana Simovića.“

Službene diplomatske kontakte Jugoslavija i Sovjetski Savez nisu imali do 1940. godine. Sovjeti nisu
utjecali na događaje 27. ožujka, kada se dogodio vojni udar.

Prve pouzdane informacije o događajima koji su se zbili 27. ožujka, sovjetski Narodni komesarijat za
inostrane poslove (NKID) dobio je informacije od svog ambasadora u Ankari Sergeja Vinogradova
koji je bio u kontaktu s jugoslavenskim kolegom u Ankari, Ilija Šumenković. Informacije koje je
dobivao Vinogradov, za Sovjetsku su stranu vrlo bitne, zbog manjka informacija.

Informacije koje je stekao Vinogradov, značajno su poslužile načelniku Bliskoistočnog odjeljenja

NKID-a (narodni komesarijat za strane poslove) Nikolaju Novikovu. On je sastavio elaborat o
događajima od 27 ožujka te ga je dostavio Vjačeslavu Molotovu. Kao glavni uzrok puča, naveo je
nezadovoljstvo koje se nakupilo u Jugoslaviji zbog popustljive politike prema Njemačkoj.
Sovjetsku stranu je zbunjivao sastav nove vlade, gdje je u novoj vladi zadržano čak osam ministara iz
prethodne vlade. U zaključku, Novikov je napisao da je vlada antinjemački raspoložena.

Sovjetski poslanik u Beogradu, Viktor Lebedev je pisao NKID, kako su narodne demonstracije
započele 26. ožujka popodne, gdje su se građani protivili jugoslavenskom pristupanju Trojom Paktu.
Te da su poslije demonstracija, s 26 na 27 ožujak, generali Dušan Simović, Borivoje Mirković i
Bogoljub Ilić napravili vojni udar i na prijestolje doveli Petra II. Narod je podržao ovaj puč.

Sovjetska diplomacija SSSR-a koja se oslanjala na izvore sovjetskih vojnih izaslanika u Sofiji i Berlinu,
dala je netočne informacije što se tiče uzroka samog puča. Sovjetska vojna diplomacija smatrala je i
da će nova jugoslavenska vlada istupiti iz Trojnog pakta, zbog čega će Njemačka napasti Jugoslaviju iz
pravca Austrije, Bugarske i Rumunjske. Također, imali su informaciju kako je jugoslavenska vlada
pokrenula vojnu mobilizaciju.
Novikov je izradio novi elaborat po pitanju puča kojeg je 4 travnja dostavio samom sovjetskom vrhu.
Smatrao je kako je Jugoslavija imala važno mjesto u britansko-francuskim planovima na Balkanu.
Ocijenio je da je pod njemačkim pritiskom, Jugoslavija bila primorana potpisati čitav niz nepovoljnih
ekonomskih sporazuma. Tvrdio je da se njemački pritisak provodio preko snažne njemačke agenture
koja je djelovao u Jugoslaviji: Cincar-Marković (bivši ministar vanjskih poslova), šef beogradske
policije Drinčić. Smatrao je, da je Njemačka krivo procijenila kakva će biti reakcija naroda te da nisu
bili u stanju predvidjeti buduće događaje nakon ulaska Jugoslavije u trojni pakt.

„Za Sovjete je od posebne važnosti bilo to što demonstracije nisu imale samo antivladin i
antinemački karakter, već i izrazito prosovjetsko obeležje.“

„Sovjetska diplomatija je smatrala da će Nemačka pokušati da iskoristi uticajnu grupu hrvatskih

ministara radi raspirivanja srpsko-hrvatskog sukoba.“

Sovjetska diplomacija je smatrala kako će Jugoslavija samo formalno davati ustupke Nijemcima (kako
bi dobila dodatno vrijeme za mobilizaciju), dok će u suštini provoditi antinjemačku politiku. Kao
dokaz za tu tvrdnju koristili su informaciju, gdje je jugoslavenska strana počela skoro pa opću
mobilizaciju, došlo je do smjene pronjemačkih ministara te oficira u jugoslavenskoj vojsci.

Kao dokaz da će njemačka napasti Jugoslaviju, Sovjetska je diplomacija uvidjela u sve većoj i bržoj
koncentraciji njemačke vojske na granici s Jugoslavijom. Te kako su Nijemci prvotno htjeli izazvati
hrvatsko-srpske sukobe, no da su odustali od te ideje te da su odlučili krenuti u rušenju Jugoslavije.

Sovjetska diplomacija je smatrala, da je u trenutnom interesu Sovjetskog Saveza da podrži

Jugoslaviju, u borbi za očuvanje njezine neovisnosti. Potpora bi ojačala utjecaj Sovjeta na Balkanu, a
Jugoslaviji bi dala neku garanciju po pitanju njemačkog napada.
Zbog ovakve sovjetske politike prema Jugoslaviji, s 5 na 6. Travanj u Moskvi došlo je do potpisivanja
sovjetsko-jugoslovenskog pakta o prijateljstvu i suradnji.

Sovjetski otpravnik poslova u Beogradu Lebedev i vojni ataše general Aleksandar Samohin35 na
nešto drugačiji način su vidjeli događaje od 27. marta. „Smatrali su da glavnu zaslugu imaju generali
Simović, Ilić i Mirković i antinemački raspoloženi oficiri, kao i da je sam prevrat odrazio „raspoloženje
širokih narodnih masa, u prvom redu srpskih“ odnosno srpskog naroda koji nije želeo da „bude
zavisan od Nemačke već da sačuva svoju nezavisnost“.“ Sumnjali su u jedinstvo nove vade koja je bila
sastavljena od mnoštva stranaka.