1.

ANTIFAISTIKI POKRET POD VODSTVOM KPJ

Od proglaenja Obznane 1920. godine KPJ je djelovala ilegalno to je umanjilo njezinu
snagu. Razdirali su ju i unutarnje frakcije i borbe.
Odreeno sreivanje stanja u redovima KPJ uslijedilo je nakon dolaska na poloaj
glavnog tajnika (GS) Josipa Broza Tita
KPJ i dalje ostaje na pozicijama klasne borbe kao temeljnje odredinice komunizma,
nastoji iskoristiti nacionalno pitanje i ugraditi ga u vlastiti politiki program.
Poinje istupati kao glavni borac protiv velikosrpske hegemonije
Osnivaju se nacionalne komunistike partije (KPH, KPS) u okviru KPJ s ciljem da se
privue dio pristaa graanskih stranaka koje su bile nositelji nacionalnih tenji i borbe za
nac. ravnopravnost
KPJ je pokuala organizirati Narodnu frontu kao savez komunista s lijevo orijentiranim
graanskim strujama, a s programom borbe za rjeenje nac. pitanja i tekog gospodarskog
stanja
Slom Kraljevine J. KPJ nastoji iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva: preuzimanje vlasti i
uspostavu socijalistikog modela drutveno ekomonskih odnosa na teritoriju cijele
okupirane drave
U programu KPJ u tom je trenutku na prvom mjestu borba za osloboenje od okupatora i
obnova Jugoslavije.
U politikom pogledu: eli zadovoljiti tenje junoslavenskih naroda da se oslobode
velikosrpske hegemonije, zato je i sroiloa parolu bratstvo i jedinstvo
KPJ je bila jedina politika formacija koja je imala dobro organizirane redove na teritoriju
cijele bive Jugoslavije
lanstvo je bilo malo, ali su svi komunisti bili vrsto povezani.
Poetkom svibnja 1941. u Zagrebu je organizirano savjetovanje rukovoditelja KPJ iz svih
djelova bive drave kojima je rukovodio glavni tajnik Tito.
Na savjetovanju su formulirane osnove politikog programa KPJ u uvjetima okupirane i
raskomadane zemlje
Posebna je pozornost posveena pripremama za oruanu borbu utvren je partizanski
rat
Do pokretanja ustanka iri razmjera izvodile su se samo manje diverzantske akcije
Tijekom ljeta 1941. intezivirale su se borbe na prostoru cijele bive Jugoslavije
Partizanskim jedinicama rukovodio je GLAVNI TAB (kasnije Vrhovni) na elu s Titom

Borba protiv okupatora, a za obnovu Jugoslavije nazvana je Narodooslobodilaki pokret

(NOP)
Nazonost faistikih okupacijskih snaga i njihovi postupci izazvali su negodovanje
stanovnitva i jaali antifaistiko raspoloenje.
irenju anitfaizma pridonosili su mnogi intelektualci privreni liberalnim i demokratskim
shvaanjima, jer antifaizam nije bio samo opredjeljenje komunista nego i pokret
pripadnika raznih smjerova
Kako je usporedno s NOP-om poeo djelovati i etniki pokret, na prostoru bive
jugoslavije razvijale su se dvije snage s istim krajnjim ciljem (obnova Jugoslavije), ali s
oprenim programima o politikom i drutvenom ustrojstvu obnovljene drave.
Ipak je Tito pokuao objediniti oba pokreta. Unao dubokim razlikama Tito i Draa
Mihailovi dva su se puta sastali (prvi puta u Strugniku, 19. rujna, a drugi puta u
Brajiima, 27. listopada 1941.), s namjerom da usklade svoje borbene akcije protiv
faistikih okupatora.
Dogovor je postignut samo o meusobnom nenapadanju partizana i etnika i o ustupanju
etnicima odreene koliine puaka i streljiva iz uike tvornice oruja od strane
partizana.
Kada su Nijemci poeli svoju provu ofenzivu na partizansko podruje u Zapadnoj Srbiji,
etnici su im se pridruili i tako zapoeli aktivnu suradnju s Nijemcima, a zatim i s
Talijanima.
Namjera ima je bila da uz pomo okupatora unite Titov NOP.
Razivtak antifaistike borbe je pod vodstvom KPJ do jeseni 1942. poprimio iroke
razmjere te su partizani drali pod svojom kontorlom znatne prostore. Vrh KPJ je odluio
formirati najvie politiko predstavniko tijelo svih jugoslavenski zemalja.
To je izvreno u Bihau potkraj studenoga 1942. godine osnivanjem AVNOJA-a.
Stalni porast NOP-a ogledao se i u vojnikim pobjedama i irenju teritorija pod kontrolom
partizana. To je navelo rukovodstvo NOP-a da potkraj studenoga 1943. u Jajcu sazove
AVNOJ na drugo zasjedanje.
Na tom zasjedanje AVNOJ je proglaen vrhovnim zakonodavnim i predstavnikim tijelom
Jugoslavije.
Donesena je odluka i o izgradnji obnovljene Jugoslavije na federativnoj osnovi.
Izbjeglikoj vladi oduzeta su sva prava zakonite vlade, a kralju Petru II. zabranjen je
povratak u zemlju.
Osnovan je NKOJ koji preuzima ulogu vlade. Od tada se jugoslavenska drava, koja se
obnavljala u antifa. borbi, naziva Demokratska Federativna Jugoslavije (DFJ)

2. ZAOKRET SAVEZNIKA PREMA NOP-u

Za cijelo vrijeme drugog svj. rata Kraljevina Jugoslavija sauvala je svoj formalni
dravopravni kontinuitet, priznavale su ga sve tri velike sile VB, SAD i SSSR i
Jugoslavija je smatrana saveznikom dravom.
Njena obnova uope nije bila upitna i u tome su se sve tri sile slagale. Pitanje je samo bilo
tko e u obnovljeno dravi imati vlas.
I NOP i etnici Drae Mihailovia bili su za uspostavu jugoslavenske drave, ali s
razliitim politikim i drutveno ekonomskim ustrojstvom.
Velike su sile upravo u tom pogledu bile opredjeljene. Obnovu monarhije podravali su
zapadni saveznici (SAD, VB), dok je nopovsku opciju podravau SSSR
KPJ je kao predvodnik NOP-a nastojala jo tijekom rata poraziti u unititi etnike.
Do jeseni 1944. godine, Tito je svojim ratnim operacijama unitivo etnike, no to jo nije
bilo dosta za potpuno pobjedu, jer je trebalo dobiti i meunarodno priznanje za
Jugoslaviju na elu sa snagama NOP-a, a to znai KPJ.
Britanska vlada pruala je podrku etnicima, pa je od njih zahtjevala poduzimanje
snanijih oruanih akcija protiv okupatorskih snaga, kako bi ih vezala za Balkan i
onemoguila njihovo prebacivanje na druge bojinice.
etnici nisu reagirali nego su nastavili suradnju s Talijanima i Nijemcima.
Sovjetska vlada je sve intenzivnije postavljala pitanje etnika Drae Mihailovia. Na
teritorij pod partizanskom kontrolom u proljee 1943. godine Englezi su uputili vojnu
misiju, koja je imala vanu ulogu u utvrivanju stvarnog stanja na jugoslavenskom ratitu.
Saveznici su sve vie dolazili do uvjerenja da je NOP, zapravo jedina snaga na jugo.
prostoru koja se bori protiv faistikih neprijatelja.
Promjena odnosa saveznika prema NOP-u posebno je bila vidljiva na konferenciji u
Teheranu potkraju studenog 1943. na kojoj su Roosevelt, Churchill i Staljin uz ostala
pitanja razmatrali i odnos prema ratovanju u Jugoslaviji.
Zakljueno je da se jugoslavenskim partizanima prui najvea mogua pomo u opremi i
hrani.
NOP je praktiki bio tretiran kao ratni saveznika, to je bio ozbiljan udarac Drai
Mihailoviu, no to NIJE BILO POLITIKO PRIZNANJE.
Zbog odluka u Jajcu V. Britanija je pripremala novu politiku kompromisa u Jugoslaviji.
Inicijativu za novu politiku dao je sam Churchill. On je u prosincu 1943. pozvao u Kairo
generala Fitzroya Macleana, efa britanske misije pri partizanskom Vrhovnom tabu, da
od njega dobije najsvjeije informacije o stanju na jugo. prostoru.

Na temelju tih izvjea stekao je uvjerenje da e NOP biti vaan, a moda i odluujui
imbenik u poslijeratnoj Jugoslaviji.
Churchill je razradio plan kojim je trebalo ostvariti povezivanje izbjeglike vlade i
NOP-a
Za tu politiku britanska je vlada dobila suglasnost i sovjetske vlade, iako ova nije skrivala
svoje sumnje u njeno ostvarenje s obzirom na odnose NKOJ-a s kraljevskom vladom.
Churchill je ubrzo zapoeo svoju novu politiku kompromisa, raunajui da e
ubacivanjem emigrantskih politiara u zemlju smanjiti utjecaj i ulogu komunista i utrti put
drugaijem raspletu na tlu Jugoslavije na kraju rata od onoga kakav su komunisti planirali.
U realizaciji svog plana engleska se politika bila sprema odrei Drae M., ali ne i kralja
Petra II.
Za provoenje nove politike najprije je trebalo raspustiti izbjegliku vladu koja je
podravala Drau Mihailovia (koji je bilo ministar u toj vladi)
Na elu vlade u Londonu tada je bio Boidar Puri, koji je pruao zdunu podrku
etnikom pokretu.
Churchill je taktikom pritiska uspio (potkraj svibnja 1944.) ukloniti Purievu vladu i
privoliti kralja Petra za imenovanje nove vlade koja je trebala stupiti u kontakt s Titom i
NKOJ-em u zemlji.
3. SPORAZUMI TIO UBAI
Churchillov izabranik za provoenje nove britanske politike u Jugoslaviji bio je Ivan
ubai, ban Banovine Hrvatske.
Na zboru hrvatski iseljenika u prosincu 1943. ubai se izjasnio za priznanje odluka
AVNOJ-a, jer je u njima bila sadrana i odluka o federativnom ureenju obnovljene
Jugoslavije.
Ukaz o imenovanju ubaia za predsjednika vlade kralj je potpisao 1. lipnja 1944.
Tito je prihvatio prijedlog za razgovore, raunajui da e tako poboljati odnose sa
saveznicima.
ubai je doao na Vis sredinom lipnja. Razgovori s Titom zavrili su se potpisivanjem
Vikog sporazuma, kojim se ubai obavezao da e sastaviti vladu od noih politiara koji
se nisu kompromitirali djelovanjem protiv NOP-a.
Glavna dunost te vlade bit e organiziranje pomoi partizanskoj vojsci nazvanoj NOV.
Nova izbjeglika vlada objavit e deklaraciju kojom priznaje tekovina NOB-a, posebno
federativno ureenje Jugoslavije, kako je to utvrdio AVNOJ u Jajcu.

Nova ubaieva vlada dat e puno priznanje NOV-u i maralu Titu, pa se time odrie
podrke etnikom pokretu i Drai Mihailoviu.
Tito se pak obavezao da e objaviti izjavu u kojoj e istaknuti da za vrijeme trajanja rata
nee pokretati pitanje konanog ureenja obnovljene Jugoslavije.
Sporazumom Tito ubai Churchill nije bio potpuno zadovoljan. Smatrao je da je
ubai bio previe popustljiv prema Titu.
I skupina politiara iz vodstva HSS-a unato sudjelovanju nekinh njezinih lanova u
ubaievoj vladi (a i sam ubai je bio pripadnik HSS-a) imala rezerve prema vikom
sporazumu.
Na sastanku lanova HSS-a potkraj kolova 1944. Juraj Krnjevi ocijenio je sporazum kao
koncesiju partizanskom pokretu koji ga moe iskoristiti za uvoenje komunistikog
sustava i iskljuiti ostale stranke iz politikog ivota.
Dio vodsta HSS-a koji se nalazio u zemlji izrazio je nezadovoljstvo vikim sporazumom,
pa je osporio ubaiu da u ime HSS-a sklapa bilo kakve ugovore s NOP-om.
Sporazum su odbili i predstavnici Slovesnke narodne stranke u izbjeglitvu (okupljeni oko
Mihe Kreka).
Najotirju osudu sporazuma izrazili su etnici Drae Mihailovia. Oni su ubaievu
vladu nazivali antisrpskom koalocijom hrvatskih i komunistikih elemenata.
Na nagovro britanskog premijera, ubai je sredinom rujna 1944. uputio Titu poruku s
prijedlogom da se izbjeglika vlada i NKOJ odma dogovoro o stvaranju jedinstvene vlade.
Tito i vodstvo NOP-a nisu urili sa stvaranjem jedinstvene vlade. Htjeli su slomiti
etniku Srbiju.
U razgovorima koje su vodili potkraj listopada i poetkom sutdenoga 1944. Tito je
prihvatio ubaiev prijedlog, pa je 2. studenog 1944. potpisan novi sporazum u kojem je
zakljueno osnivanje jedinstvene jugo. vlade.
Tim Beogradskim sporazumom utvreno je i da se kralj Petar II. nee vraati u zemlj
dok narod o tome ne donese odluku.
4. FORMIRANJE KRALJEVSKOG NAMJESNITVA I JEDINSTVENE VLADE
Kraljevsko je namjesnitvo trebao imenovati kralj u sporazumu s predsjednikom
izbjeglike vlade i predsjednikom NKOJ-a
Kraljevsko namjesnitvo sainjavali su : Sran Budisavljevi, Duan Serenec i Ante
Mandi

7. oujka 1945. formirana je jedinstvena jugoslavenska vlada na elu s Josipom

Brozom Titom kao predsjednikom. Ivan ubai u toje vladi je bio ministar vanjskih
poslova.
Odmah nakon formiranja zajednike, jedinstvene jugoslavenske vlade obnovljena je
Jugoslavija dobila meunarodno priznanje od velikih antifaistikih sila, pa je tako bio
otvoren put za uvrivanje komunistiki vlasti.
Kada su u svibnju 1945. Titove jedinice uspostavile potpuni nadzor nad svim
dijelovima predratne Jugoslavije, pozicija KPJ kao vodee snage u obnovljeno dravi
jo je vie uvrena.
5. GRAANSKA OPOZICIJA I KPJ
Tito i KPJ pristali su da u vladu ue nekoliko ministara iz redova graanskih politiara.
Prihvatili su i preporuke velike trojice iz Jalte da prime u AVNOJ (koji se na svom treem
zasjedanju zapoetom 7. kolovoza 1945. u Beogradu preimenovao u Privremenu narodno
skuptinu) skupinu narodnih poslanika izabranih na posljednjim izborima u Kraljevnin
Jugoslaviji 1938.
To nimalo nije ugrozilo partijsku veinu u tom tijelu, ni punu kontrolu KPJ nad vojskom i
svim organima civilne vlasti.
Obeanja da e se u obnovljenoj Jugoslaviji uspostaviti demokratski poredak i odrati
viestranaki izbori te dae se potivati privatno vlasnitvo nisu odrana.
KPJ je vjeto sprijeila obnavljanje i djelovanje nekadanjih graanskih politikih
stranaka.
Jedna strana opozicije bili su demokrati Milan Grol
Drugu opozicijsku skupinu inili su nekadanji prvaci HSS-a
Preostali prvaci i nekadanji funkcioneri u domovini nakon obnavljanja Jugoslavije bili su
takoer podijeljeni: na jednoj strani je bila grupa oko zatvorenog Koutia (u njegovoj
odsutnosti predvodila ju je Marija Radi i njezina ki Mira Kouti), druga se skupina
okupljala oko ubaia i sainjavali su je hasesovci povratnici i emigracije, trea grupa su
bili pripadnici prokomunistikog HRSS-a
Pokrenuta je akcija za sjedinjenje HSS-a i HRSS-a. Predstavnici HRSS-a traili su da oni
odrede tko moe ui u obnovljenju stranke te da se ona odmah ukljui u Narodnu frontu
(svepolitiku organizaciju strogo kontroliranu od KPJ)
To bi objektivno znailo da se obnovljeni HSS stavi pod kontrolu komunista. Zbog toga
pregovorio za sjedinjenje dvije frakcija nisu dali nikakav rezultat.

I inozemne snage poduzimale su odreene akcije, kako bi izazvale promjene u zemlji i

umanjile prevlast komunista. Tako je kralj Petar II. 8. kolovoza 1945. opozvao
namjesnitvo, ali taj in nije imao nikakvih politikih posljedica.
Izbori su se pripremili za 11. studenoga 1945.
U predizbronoj kampanji KPJ je na razne naine onemoguila sudjelovanje graanskih
stranaka.
U rujnu 1945., na poetku izborne kampanje, demokrati su pokuali organizirati udruenu
opoziciju s predstavnicima radikala i drugih stranaka.
Partijski mehanizam, sluei se raznim smicalicama, rabzijao je sve poduzete napore
stranakih aktivista.
KPJ nije zakonski zabranila rad politikih stranaka.
Za izbore narodnih zastupnika u ustavotvornu skuptinu bila je postavljena samo jedna
lista Narodne fronte s nositeljem maralom Titom, za koju je kandidate odredila KPJ.
Osim kutija Narodne fronte na biralitima su bile postavljene i tzv. crne ili orave kutije
bez kandidata.
Izborna komisija slubeno je utvrdila apsulutnu pobjedu Narodne fronte, pa su u
ustavotvornu skuptinu uli zastupnici kojima je dirigirala KPJ.
6. USPOSTAVA PARTIJSKE DRAVE
Ustavotvorna se skuptina sastala 29. studenog 1945. i toga je dana Jugoslavija proglaena
republikom pod nazivom Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ).
U deklaraciji Ustavotvorne skuptine kae se da je FNRJ savezna narodna drava
republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda koji su slobodno izrazili svoju
volju da ostanu ujedinjeni u Jugoslaviji.
Deklaracija je daravala i odluku kojom Ustavotvorna skuptina u ime svih naroda
Jugoslavije ukida monarhiju u Jugoslaviji.
Nova jugo. drava sastojala se od 6 republika i 2 autonomne pokrajine. Njezin e teritorij
u odnosu na predratnu Jugoslaviju biti povean prikljuenjem Istrie i kvarnerskih otoka.
Tijekom ljeta i jeseni 1945. provedeni su i izbori za lokalne organe vlasti, pa je to bila
prilika da se u pripremi za te izbore izvri politiko ienje kadrova.
KPJ je iz lokalnih institucija udaljavala one koji su iskazivali nezadovoljstvo s
uspostavljanjem jednostranakog sustava i pruali otpor revolucionarnim promjenama.
Poto je KPJ osiguravala vojnu i politiku pobjedu, prila je i uvrivanju svoje vlasti i
ostvarivanju svog programa, a taj je bio uspostavljanje socijalizma kao prve etape na putu
prema komunizmu.

Dana 30. sijenja 1946. Ustavotvorna skuptina izglasala je Ustav FNRJ.

Ustavno ustrojavanje Jugoslavije dovreno je donoenjem republikih ustava, i to Crne
Gore, BiH i Makedonije 31. 12. 1946.m Slovenije 16. 01. 1947., Srbije 17. 01. i Hrvatske
18. 01. 1947.
Svi su republiki ustavi napisani po istom obrascu i uspostavljali su potpuno simetrinu
organizaciju vlasti i poretka u svim federalnim jedinicama.
Iako je obnovljena Jugoslavija po ustavu bila frederativna drava, taj je federalizam bio
samo deklarativan.
lanice jugoslavenske frederacije imale su samo formalnu samostalnost, a u praksi je bila
provedena stroga centralizacija vlasti.
Sva je vlast bila koncentrirana u partijskom i dravnom vrhu Jugoslavije, a dravne vlasti
su provodile politiku koju je odreivala Partija, tonije njezin politiki brio Politbrio
Tako je stvorena partijska drava prema sovjetskom modelu
7. OBRAUN S PROTIVNICIMA
Promidbeni aparat KPJ protivnicima novog sustava davao je razliite nazive kao to su
banda, kontrarevolucionari, reakcija...
Protivnici s kojima su se komunisti sueljavali u tijeku ratu bili su najee likvidirani bez
sudskih presuda. No, zbog promidbenog uinka pred sud su se izvodili samo vodei ljudi
elnici grupacija, ministri u organima vlasti, generali ...
U tim su progonima stradavali i mnogi neduni ljudi ili u ratu neutralne osobe za koje je
partijski vrh ocijenio da bi u budunosti mogli prestati opasni za provoenje ciljeva
komunistike politike.
Naroitu neutralnost komunistiki je reim pokazivao prema Katolikoj crkvi. Ona je bila
jedina institucija izvan kontrole komunistike vlasti i donekle je postala utoite onima
koji su bili protiv novog drutvenog ureenja.
Reim je poduzimao niz mjera kojima je nastajao oslabiti utjecaj Crkve na ire slojeve
drutva. Katolikoj crkvi oduzeta su imanja i nekretnine, crkvene su kole izgubile pravo
javnosti, a Bogoslovni fakultet je bio iskljuen iz Sveuilita u Zagrebu 1952.
Pred sud pod neutemeljenom optubom da je za vrijeme rata suraivao s okupatorom i
ustaama doao je i zagrebaki nadbiskpu Alojzije Stepinac. Bio je uhien 18. rujna 1946.
Osuena je na 16. godina zatvora s prisilnim radom u listopadu 1946. godine
U prosincu 1951.puten je i upuen na obvezatni boravak u rodno selo Krai gdje je i
umro 1962. godine.
Uhien je i Draa Mihailovi sredinom oujka 1946. godine.

Izveden je pred sud u Beogradu i optuen za veleizdaju i ratne zloine. Osuen je na smrt
pa je kazna izvrena streljanjem.
8. USTROJAVANJE DRAVNE PRIVREDE
Usporedno s uspostavljanjem jednostranake vlasti i sa suzbijanjem i likvidacijom
politikih protivnika tekao je i proces razvlaicanja imunih graana i seljaka.
Provedena je i agrarna reforma (1945.) kojom su temeljito izmijenjeni vlasniki odnosi
poljoprivrednog zemljita.
Oduzeta je zemlja svim pojedincima iznad povrine vee od 35ha. Ta je zemlja dijelom
pretvorena u dravna poljoprivredna dobra, a dijelom je podijeljena siromanim seljacima.
Provodila se i kolonizacija, pa su brojne obitelji iz tzv. pasivnih krajeva preseljene u
podruja iz kojih su se iselili pripadnici njemake manjine (Vojvodina)
Izvrena je i konfiskacija imovine vlasnika koji su poslovali u ratno doba i koji su
proglaeni ratnim bogataima. Na taj nain dravi su pripala sva industrijska postrojenja,
banke i velike trgovine.
Sljedei zahvat u novoj organizaciji gospodarstva bila je nacionalizacija krupne imovine
graanskog sloja stanovnitva (1946.)
Kada je u proljee 1948. nacionalizirana i sitna trgovina i veina obrtnikih radnji, bilo je
gotovo do kraja likvidirano privatno vlasnitvo.
Svim tim poduzetnim mjerama drava je postala vlasnik cjelokupne privrede, pa je bila u
mogunosti da je organizira prema modelu primijenjenom u Sovjetskom Savezu, tj. da
uvede plansku privredu.
U proljee 1949. uveden je visoki porez na seoska gazdinstva koji seljcai nisu mogli
podmirivati.
To ih je prisiljavalo da stupaju u seljake radne zadrgue, osnivane po uzoru da sovjetske
kolhoze (kolektivna gazdinstva). Tako se provodila prisilna kolektivizacija sela.
Sve to je novi reim poduzimao objanjavao je povijesnom nunou prijelaza u
socijalizam i planskim stvaranjem novog drutva.
Postupno se stvarala visoko centralizirana drava.
Pojedine republike nisu imale nikakve samostalnosti u oblikovanju gospod. sustava, ve
su se provodile direktive odozgo, tj. iz sredita u Beogradu.
Rtna samostalnost federalnih jedinica postupno je dokinuta i republike su vlasti postale
izvritelji politike koju je odreivao savezni vrh.

9. MEUNARODNI POLOAJ I VANJSKA POLITKA DO 1948.

Budui da je u obnovljenoj jugo. dravi svu vlast imala KPJ, ona je odreivala i smjer
vanjske politike. Pri tome je presudnu ulogu imala njena ideolokoa orijentacija.
Naime, KPJ je ideoloko bila tijesno vezana s KP Sovjetskog Saveza, koja je nakon
rasputavnja Komunistike internacionale (Kominterne 1943.) stvarno rukovodila
svjetskim komunistikim pokretom.
Tako su dvije drave uspostavile prijateljske i saveznike odnose.
Jugo. komunistiki reim drao je SSSR svojim zatitnikom i vjernim saveznikom.
Jo za trajanja rata Tito je u Moskvi 11. travnja 1945. potpisao ugovor o prijateljstvu i
uzajamnoj pomoi i suradnju Jugoslavije i SSSR-a.
Nakon zavrteka rata u vanjskopolitikim potezima nove Jugoslavije jasno je dolazio do
izraaja oslonac na SSSR
Pribliavanje Jugoslavije SSSR-u bilo je praeno njenom podrkom prokomunistikim
pokretima u drugim zemljama (Grka) to je izazvalo negodovanje u zapadnih saveznika,
prema kojima je jugoslavenska politika inae bila rezervirana.
Prema komunistikoj ideologiji, VB i SAD bile su imperijalistike sile. Iako su one u rato
pomagale NOV, u porau su prema njima ideoloki razlozi nametali oprez.
Do otre konfontacije sa zapadnim silama dolo je u vezi s razgranienjem Jugosavlije s
Italijom.
Jugoslavija je saveznicima postavila zahtjev za pripojenje Istre, Rijeke, dijela Primorja i
otoka, te Trsta i Gorice, koji su do rata bili u sastavu Italije.
Zatraila je i slovenski dio Koruke koji je bio u granicama predratne Austrije.
Jugoslavenska vlada se pozivala na etniki kriterij.
Saveznici su odluno odbili zahtjev Jugoslavije, pa ih je komunistika promidba estoko
napadala optuujui ih da je njihov stav u prilog Italiji izraz imperijalistike politike.
Zapadne sile su nastojale paralizirati prodor SSSR-a prema zapadu preko Jugoslavije.
Ipak, SSSR se zbog svoje globalne strategije nije tako odluno svrstao na stranu
Jugoslavije i samo je djelomino podrao njene zahtjeve.
Odbio je podrati traanje isptavaka granice Jugoslavije prema Austriji, a u sporu s
Italijom etiri velike sile SAD, VB, SSSR, I FRA dogovorile su kompromisno
rjeenje.
Na temelju preporuke vijea ministara etriju velikih pobjednikih sila potpisan je 10.
veljae 1947. u Parizu ugovor o miru s Italijom.

Tim ugovorom Jugoslavije je proirila svoje granice na vei dio teritorija okruga Gorice,
na okrug Pulu, na itavo podruje Rijeke i Zadra, kao i na dio pokrajine Trsta.
Od sporonog teritorija osnovana je samostalna tampon dravica Slobodni Teritorij Trsta
(STT) koji je privremeno bio podijeljen na dvije zone: na zonu A, koja je ukljuivala Trst i
neposrednu okolicu i imala anglo-ameriku vojnu upravu, i na zonu B s preteno
slovenskim stanovnitvom, a koja je preputena jugoslavenskoj vojnoj upravi.
To privremeno stanje trajalo je do 1954. godine.
Sudar suprutnih interesa otvorio je transku krizu, koja je zaotrila odnose Jugoslavije sa
zapadnim saveznicima, a u toj krizi SSSR se nije drao ba prijateljski, kako se to
oekivalo prema zakljuenom ugovoru.
Komunistiki vrh Jugoslavije teio je zbliavanju sa zemljama tzv. Narodne demokracije
u istonoj i srednjoj Europi, koje su bile pod utjecajem SSSR-a
Tijekom 1946. i 1947. Jugoslavije je zakljuila ugovore o prijateljstvu i uzajamnoj pomoi
s Poljskom, ehoslovakom, Maarskom i Rumunjskom.
Posebno poglavlje jugoslavenske vanjske politike tog razdoblja bili su odnosi s
Bugarskom.
Kada se 1946. u Bugarsku vratio Georgi Dimitrov (nekadanji tajnik Kominterne),
zapoeli su razgovori o jugoslavensko-bugarskoj federaciji na naelima pluralizma
Razgovori Tita i Dimitrova na Bledu (30. i 31. srpnja i 1. kolovoza 1947.) i usvojeni
zakljuci utirali su put stvaranju takve federacije (dogovorena je minimalna razmjena
roba, kulturna suradnja i stvaranje carinske unije)
Ve u studenome 1947. zakljuen je ugovor koji obavezuje Jugoslaviju i Bugarsku da se
meusobno savjetuju o vanim meunarodnim pitanjima te da surauju na vojnom planu.
Povezivanjem sa SSSR-om i dravama narodne demokracije Jugoslavija se svjesno
ukljuila u istoni socijalistiki blok.
Ona je prihvatila strategiju vanjske politike SSSR, koja se vodila po geslom o oslobaanju
naroda od amerikog imperijalizma i kolonijonalne vlasti zapadno-europskih zemalja.
Podravajui tu osnovnu odrednicu sovjetske vanjske politike Jugoslavija je postala
najodaniji saveznik SSSR-a
10. GOSPODARSTVO I PRISILNA INDUSTRIJALIZACIJA
Nova vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj dravi objavila je dva osnovna zadatka: obnovu
razorene zemlje i sreivanje gospodarskog ivota.
Seljatvo koje je opskrbljavalo sve sukobljene vojske bilo je gotovo iscrpljeno. Veliki su
bili i ljudski gubici.

Obnovu je oteavao i nedostatak strunih radnika i tehnike inteligancije. Zato je reim

priao organizaciji masovnog dobrovoljnog rada koji je uistinu najee poivao na prisili.
Obnova s osloncem na tzv. dobrovoljni rad bila je praena promidbom o viziji sretne
budunosti, pogotovo meu mladim ljudima i sudionicima narodnooslobodilakog rata
koje je nosio pobjedniki zanos.
Dio naroda koji se protivio komunistikom reimu ukljuivao se u radne akcije u strahu
od etiketa reakcija i andtidravni element.
Znaajna pomo za stanovnitvo dobivana je od UNNR-e (amerika pomo preko UN-a):
u hrani, odje i obui, to je, zapravo, i najvie pomoglo da se izbjegne glad.
Nakon etape obnove slijedila je etapa industrijalizacije i elektrifikacije po uzoru na
Sovjetski savez.
Prvi jugoslavenski petogodinji plan razvoja privrede (1947. 1951.) proklamirao je
kao cilj ubrzanu industrijalizaciju i centralziranu akumulaciju kao jedinu alternativu za
izvlaenje zemlje iz naslijeene privredne i kulturne zaostalosti.
Plan je odreivao veliko poveanje industrijske proizvodnje, posebno u nerazvijenim
krajevima.
Planirao se razvitak svih grana industrije, kako Jugoslavija ne bi nita uvozila. Planeri su
bili mahom nestrunjaci (borci i revolucionari) opsjednuti sovjetskom industrijalizacijom.
Velika su sredstva bila uloena u teku industriju, energetiku, rudarstvo i vojnu opremu, a
zapostavljen je razvoj lake industrije i infrastrukture.
11. MEUNACIONALNI ODNOSI
Jo za postojanja Kaljevine Jugoslavije KPJ je nacionalnom pitanju pridavala veliko
znaenje, pa je u svom programu najavljivala njegovo rjeenje na temlju pune
ravnopravnosti.
To je tijekom etverogodinjeg rata iskazivala geslom bratistvo i jedinstvo, a u
zakljucima drugog zasjedanja AVNOJ-a istakla je federativno ustrojstvo kao temelj nove
Jugoslavije.
U ustavu iz 1946. jugoslavenska je drava bila definirana kao federativna, pa je vladajua
KP svojim promidbenim aparatom (komunistiki naziv: AGITPROP) objanjavala da
je time konano rijeeno nacionalno pitanje.
U ustav je ak uneseno pravo republika na samoopredjeljenje, ukljuujui i otcjepljenje.
U idolokim postavkama tumailo se da je izgradnjom socijalistikog drutva zapoeo
proces postupnog odumiranja nacionalne svijesti i da e time u budunosti potpuno nestati
bilo kakvog nacionalnog iskazivanja i nacionalnog nadmetanja.

Najjaio otpor federativnom ureenju Jugosalvije, ozakonjenom u ustavu iz 1946. dolazio

je iz Srbije.
Iz pojednihi sredina koje su nastojale obnoviti stare politike stranke (radikali, demokrati),
nije se priznavala makedonska i crnogorska nacija, pa se odbijalo konstituiranje
Makednoije i Crne Gore kao posebnih republika (isto tako Vojvodine i Kosova)
U Hrvatskoj je tekoer bilo rezervi prema dravnom ureenju, ali s drugaijih pozicija
negu u Srbiji.
Dok je izvorite srpskog oponiranja bila velikosrpska ideja, u Hrvatskoj je negodovanje
izazivao nogi jugoslavenski centralzima. Hrvatska je oekivala politiki i ekkonomsku
samostalnost
SUKOB S INFORMBIROOM
12. STALJINOV NAPAD NA KPJ
Na savjetovanju komunistikih partija SSSR-a, Jugoslavije, ehoslovake, Maarske,
Posljske, Rumunjske, Bugarske, Francuske i Italije, odranome u rujnu 1947. u kljaskoj
Porebi u zapadnoj Poljskoj, osnovan je Komunistiki informacijski biro (Kominform ili
Informbiro)
Jugoslavenske komuniste na tom sastanku su predstavljali Edvard Kardelj i Milovan
ilas.
Za razliko od Kominterne, Informbiro je organiziran zbog, razmjene iskustava u radu
partija lanica i za uspostavljanje u sluaju potrebe, koordinacije njihove djelatnosi na
osnovu uzajamne pomoi.
Za sjedite organizacije izabran je Beograd, i to na prijedlog sovjetske delegacije.
Pokrenuto je i glasilo Informbiroa, Za vrsti mir, za narodnu demokraciju. Tiskalo se u
Beogradu, a ureivao ga je Rus Pavel Judin.
Osnivanjem Informbiroa Staljin je elio ostvariti jai politiki i ekonomski utjecaj SSSR-a
na zemlje narodne deomkracije, u kojima su bili uspustavljeni komunistiki reimi, i
staviti pod jau kontrolu zapadne komunistike partije koje su pokazivale znakone
osamostaljivanja od sovjetskog utjecaja.
S obzirom na injenicu da su se ve nekon vrijeme izmeu SSSR i Jugoslavije gomilale
razlike i konfrontacije, sovjetski je vrh raunao da e jaim vezivanjem Jugoslavije za
Informbiro tu dravu jae vezati i za SSSR.
Osnivanjem nekoliko jugoslavensko-sovjetskih drutava jugoslavenski je vrh shvaao kao
pomo SSSR-a industrijalizaciji Jugoslavije, iako su pravi motivi te pomoi bili drugaiji:
Sovjeti su radili na podreivanju jugoslavenske privrede sovjetskim planovima.
Sporovi su uestali poetkom 1948. i tada je uslijedio Staljinov pritisak na Jugoslaviju.

CK KPJ je na sastanku odranom 1. oujka 1948. ustanovio da su odnosi Jugoslavije sa

SSSR-om u posljednje vrijeme u raskoraku.
Odbijen je i sovjetski prijedlog da se odmah uspostavi jugoslavensko-bugarska federacija,
ime je Staljin nastojao oslabiti Jugoslaviju i jae je podrediti svojoj kontroli.
Uslijedilo je opozivanje najprije sovjetskih vojnih strunjaka i instruktora, a zatim i
civilnih strunjaka iz Jugoslavije.
Njihovo povlaenje motivirano je uskraivanjem potrebnih podataka s jugoslavenske
strane.
Najzad su Staljin i Molotov 27. oujka 1948. uputili Titu i ostalim lanovima CK KPJ
pismo, u kojem se jugoslavenski komunistiki vrh optuuje za antisovjestku djelatnost i
pokuaje detroniziranja sovjetskog sustava.
U pismu se navodio i uljuljkivanje u teoriju mirnog urastanja kapitalistikih elemenata u
socijalizam.
Odgovor CK KPJ na pismo Staljina i Molotova odbacivao je sve optube i predloio CK
SKP da se nesporazum rijei u razgovorima predstavnika dviju partija.
Staljin i Molotov uputili su CK KPJ novo pismo (4. svibnja 1948.) u kojem se
jugoslavenski odgovor kvalificira kao zaotravanje konflikta.
U tom se pismu ve spominje antisovjetska pozicija Tita i klevetnika propaganda
rukovodilaca KPJ. Pismo je sadravalo prijedlog da se postojei spor raspravi na sastanku
Informbiroa, to tu jugoslavenski komunisti odbili.
Sastanak Informbiroa odran je sredinom lipnja 1948. u Bukuretu bez sudjelovanja
predstavnika KPJ.
Tada donesena rezolucija ponavljala je optube iz prethodne prepiske, odnosno pisma
Staljina i Molotova.
Predstavnici svih partija okupljenih u Informbirou odobravali su postupak CK SKP, a
vodstvo KPJ optueno je za neprijateljsku politiku prema Sovjetskom savezu,
diskreditiranje svojetske armije i izjednaavanje vanjske politike SSSR-a s vanjskom
politikom imperijalistikih sila.
Uz niz drugih zamjerki rezolucija Informbiroa okarakterrizirala je jugoslavensku partiju
kao sektako birokratsku, koja ne eli priznati svoje anitipartijske pogreke.
Na osnovu svega utvruje se da se KPJ iskljuila iz obitelji bratskih komunistikih partija,
i prema tome i iz redova Informbiroa.
U vrijeme pojaanog napada Staljina na KPJ odrane je u Beogradu njen 5. kongres od 21.
28. srpnja 1948.

Da bi se kongresu da to vei publicitet, organizirano je izravno prenoenje tijeka

sjednica preko radija i oprino izvjetavanje u tisku.
Bio je to prvi javni kongres Partije nakon zabrane njena rada 1920.
Kongres je imao svjedoiti o ispravnosti politike KPJ, pa je svojim zakljucima dao punu
podrku partijskom vrhu u odbijanju rezolucije Informbiroa.
13. ODJECI SUKOBA
U napad na Jugoslaviju bile su ukljuene sve zemlje istonog bloka, a uskoro su se s
napadom solidarizirale i sve ostale komunistike partije svijeta.
Staljin je i dalje ustrajao u svoj stajalitu, pa je na Jugoslaviju usmjerio snaan ekonomski
pritisak. Otkazani su svi ugovori lanica Informbiroa s Jugoslavijom i ono je totalno
ekonomski blokirana.
Staljin je raunao da e izazvati unutarnju pobunu u Jugoslaviji i zbacivanje partijskog
vodstva. Pozvao je jugoslavenske komuniste da odbace svoje tadanje elnike i da
Jugoslaviju vrate u lager socijalistikih zemalja.
Dio lansta KPJ vjerujui u ispravnosti Staljinovih ocjena i ponesen vjerom u SSSR,
opredjeljivao se za Informbiro, a protiv Tita.
Vodstvo KPJ s Titom na elu izvriolo je okrutan obraun s njima. Provedena su
udaljavanja s funkcija i hapenja tzv. informbiroovaca, a znatan dio ih je bilo interniran na
Golom otoku, gdje su bili izloeni neovjenom postupku i muenju.
U jeku sukoba s Informbiroom u Hrvatskoj je dolo do tzv. Srpskog urevdanskog
ustanka i formiranja srpske frakcije u KPH.
Na urevdan (6. svibnja 1950.) izbila je pobuna na Kordunu, Baniji, Lici i Bosanskoj
krajini.
Glavno geslo ustanka bilo je Za kralja i otadbinu.
Veina pobunjenika bili su Srbi. Vojska je pobunu brzo uguila.
SLUAJ ANDRIJE HEBRANGA
Sukob s Informbiroom iskoriten je za obraun s Andrijom Hebrangom, koji se jo za
trajanja NOB-a isticao kao hrvatski komunist s naglaenijim nacionalnim osjeajem.
Zbog zauzimanja za hrvatske interese bio je napoudan centralistikim i velikosrpskim
elementima u vodstvu KPJ i u posljeratnom razdoblju.
Poetkom svibnja 1948. bio je uhien pod optubom da je suraivao s SSSR-om i da je
poinio greeko tijekom rata. Nakon duge istrage slubeno je objavljeno da je Hebrang u
lipnju 1949. izvrio samoubojstvo, iako je bio ubijen.

Napad na KPJ i njeno iskljuenje iz Informbiroa uslijedili su u vrijeme kada su

meunarodni odnosi Jugoslavije sa zapadnim silama postajali sve zaotreniji.
Vlade VB,SAD i Francuske donijele su u Londonu 20. oujka 1948. Triparitnu
deklaraciju, kojom predlau da se cijeli sporni teritorij oko kojega se ne mogu sloiti
FNRJ i Italija prepusti Italiji.
Tako se Jugoslavija nala izmeu dvije vatre, s Istoka i Zapada. Jugoslavenska je vlada
ipak odbila deklaraciju, iskazujui spremnost za obranu spornog dijela Istre i Slovenskog
primorja.
Proboju Jugoslavije iz ekonomske i politike blokade najvie je pridonjela pomo vlade
SAD (1950. u Jugoslaviju je stigla prva besplatna pomo, a u studenom 1951. zakljuen je
sporazum o vojnoj pomoi.
U partijskom vrhu Jugoslavije u to je vrijeme sazrijevala procjena da je sovjetska politika
hegemonistika i agresivna, da takva politika udaljuje SSSR od socijalizma i da ga
pretvara u zemlju terora i despotizma birokracije koja vodi imperijalistiku politiku slinu
politi ruskih careva.
Zbog toga Jugoslavija da ne bi ila istim putem mora odbaciti sovjetski model vlasti,
kojega je 1945. tako zduno prihvatila.
Vodstvo KPJ zakljuilo je da mora traiti drugaji put u izradnji socijalistikog drutva.

RADNIKO SAMOUPRAVLJANJE
14. IDEJA I USPOSTAVLJANJE SAMOUPRAVLJANJA
U razdoblju pritiska istonog bloka na Jugoslaviju stanje u zemlji bilo je teko i postajalo
je sve kritinije.
Ekonomska blokada je zaustavila rast industrijske proizvodnje, a uz to su se otkrivale i sve
ostale slabosti prvog petogodinjeg plana: gradnja bez ekonomske raunice, ulaganja u
irokom rasponu i investicijska pretjerivanja.
Ekonomska pomo zapada, najavljivana potkraj 1949. poela je stizati tek tijekom 1950.
godine.
Trebalo je osmisliti neto to e sauvati vlast Partije i zemlju voditi u socijalizam, ali
smerom razliitim od onoga koji je prakticiran u SS-u u kojem je uspostavljena
birokratska svemo.
Komunistikim prvacima okupljenim u Politbirou KPJ (u njemu su uz Tita najvanije
linosti bile Edvard Kardelj, Aleksandar Rankovi, Milovan ilas i Boris Kidri)
nametnula su se pitanja: o karakteru vlasnita u socijalizmu, a to znai je li ono dravno ili

drutveno, koja je prava uloga drave u rukovoenju privredom, kako treba planirati u
socijalizmu.
U traenju rjeenja polazilo se od kritike staljinistikih pogleda u dravu i privredu.
Zakljuili su da je birokracija slomila socijalizam u Rusiji i da treba napustiti sustav
dravnog upravljanja privredom i oblikovati takav u kojem e se tvornice predati na
upravljanje radnicima.
Ve u prosincu 1949. sastavljena je uputa o osnivanju i radnu radnikih savjeta dravnih
privrednih poduzea, pa su se na trenu takvi savjeti poeli formirati.
Prvi radniki savjet sastavljen od 13 lnanova izabran je 31. prosinca 1949. u Tvornici
cementa u Solinu, a zatim su se takvi savjeti osnivali i u drugim poduzeima ne samo u
Hrvatskoj, nego i u Sloveniji, Srbiji i nekim poduzeima u drugim republikama.
Tada su zapoele i pripreme za izradu nacrta zakona o radnikom upravljanju privredom.
Prilikom njegove izrade Boris Kidri je radniko samoupravljanje oznai kao poetak
kraja birokratizma.
U zemlji je ve bio formirano 520 radnikih savjeta, kada je Naronda skuptina 27. lipnja
1950. usvojila zakon o upravljanju dravnim privrednim poduzeima i viim privrednim
udruenjima od strane radnih kolektiva.
Partijska promidba veliala je ideju samoupravljanja kao veliko dostignue koje e
zemlju a posebno radnike osloboditi birokratske vlasti i upletanja drave.
Ta ideja tumailo se spaava socijalizam i oslobaa inicijative u kulturnom i
umjetnikom stvaralatvu.
15. IRENJE SAMOUPRAVLJANJA
U skladu s idejom samoupravljanja ustanovljni su savjeti kao organi upravljanja ne samo
u tvornicama, nego i u svim radnim organizacijama (kolama, sveuilitima, bolnicama..)
Radniki su savjeti imali od 15 do 20 lanova, ve prema broju zaposlneih. U poduzeima
i ustanovama s manje od 30 zaposlenik cijeli je kolektiv inio radniki savjet.
Administrativno operativna podreenost pouzea dravnihorgna amjenjivana je
sustavom uzajmnih prava i obveza, pri emu je drava i dalje zadrala snaan utjecaj.
Tako je cijeli sustav samoupravljanja zapravo bio fasada iza koje su i dalje sve u rukama
imale komunistike partijske organizacije kojima se dirigiralo iz partijskog sredita.
Razdoblje uvoenja samoupravljanja obiljeeno je i promjenama na selu. Kako su
seljake radne zdruge doivjele potpuni ekonomski slom, bile su rasputene 1953.
Sustav administrativnog upravljanja trajao je samo nekoliko godina i dio je lanova Partije
sada straova od dezorganizacije.

Stoga je CK KPJ u direktiom pismo isticao da nastale promjene u biti predstavljaju oblik
socijalistikog rpavlanja i raijanja socijalistike domokracije.
esti kongres KPJ, odran u Zagrebu od 2. do 7. studenog 1952. bavio se ulogom Partije u
novim uvjetima, a sam Tito odrao je referat pod naslovom Borba komunista za
socijalistiku demokraciju.
Kongres je objavio novu ulogu Partije, pa je to izrazio i promjenom naziva KPJ u Savez
komunista Jugoslavije (SKJ)
Od lanova Partije trailo se da postanu ideoloka avangarda radnike klase i drutva u
cijelini, to je praktiki znailo da se komunisti angairaju u radnikim savjetima kao
njihova pokretaka snaga
U sijenju 1953. donesen je ustavni zakon o osnovama drutvenog i politikog
ureenja FNRJ, a u nekoliko narednih mjeseci doneseni su i ustavni zakoni pojednihi
republika.
Tim su se aktima potvrivale drutveno-ekonomske i politike promjene do kojih je dolo
u razdoblju od 1950. 1952.
Ukinuti su naziv vlada i ministarstva i zamjenjeni izvrnim vijeima i sekretarijatima.
U biti je sve ostalo isto, jer je i dalje Partija strogo bdjela nad svim tim organima.
16. SLUAJ MILOVANA ILASA
Uvoenje samoupravljanja, razvoj u pravcu uvoenja trita i izvjesno smanjenje dravne
vlasti stvarali su dojam da se stanje u Jugoslaviji mijenja.
Sve to se dogaalo poetkom pedesetih godina imalo je obiljeje drutvene reforme pod
komandom Partije.
Bilo je lanova Partije koji su smatrali da nove metode slabe ulogu SKJ i da se partijske
organizacije preputaju stihiji.
Nije im se svialo ni najmanji prijelaz na decentralizaciju, a u samoupravljanju su vidjeli
pogibelj za monolitni karakter Partije.
Stoga se CK SKJ u lipnju 1953. obratio partijskim organizacijama s porukom u kojoj
nagativno ocjenju takve ideje i obiljeava ih kao nesnalaenje i pasivnoast
U samom partijskom vrhvu pojavilo se miljenje da su nune jo radikalnije promjene u
demokratskom smislu.
Radio se o otroj kritici reima, ali u drugom smjeru. Takva shvaanja 1953. zastupa je
Crnogorac Milovan ilas, sekretar CK SKJ zaduen za idoloku i promidbenu djelatnost
(agitprop), koji je kritizirao karakter Partije i moral vladajueg sloja, izjanjavajui se ak
za politiki zaokret prema viestranaju.

U nizu lanaka u partijskom dnevniku Borba i asopisu Nova misao, ilas je iznosio
poglede suprotne onima koje su zastupali Tito i lanovi ueg vodstva SKJ.
ilas je poisao o prevladanoj ulozi Partije, o birokratskoj kasti i degeneriranom moralu
rukovodeeg partijskog kadra koji je postao glavna konica drutvenog razvoja.
Javno miljenje ilasovih teza imalo je odjeka u samom Savezu komunista i izazvalo
polarizaciju oko pitanja treba li nastaviti drutvenu reformu ili ne.
Sasvan je izvanredni plenum CK SKJ (16. i 17. sijenja 1954.), s jednim zadatkom da
razmotri ilasove istupe.
Kardlje je na plenumu okarakterizirao ilasove ideje kao mjeavinu anarhizma i
buroaskog liberalizma, a Tito je istaknuo da one vodu u anarhiju i strahovitu
neizvjesnost.
Tako se i Tito osobno ukljuio u obraun s ilasom, pa je s veinom najvieg partijskog
vodstva, osuujui ilasove ideje, odluio da se reforma prekine i sauva vlast
komunistike partije zapravo komunistika diktatura.
ilas, dotad glavni ideolog Partije i predsjednik Savezne skuptine, bio je iskljuen iz SKJ
i udaljen sa ssvih funkcija.
Pokazalo se da je to vodstvo unato otrom sukobu sa staljiizmom ipak u sebi nosilo
staljinistku svijest
Ono je odluno zaziralo od promjena koje bi vodile u zapadnoeruopski tip drutvenog
ureenja i viestranaje, to bi objektivno dovel i do gubitaka vlasti SKJ
Sauvana je i dalje vrsta pozicija Partije. Sauvana je mo Tita i partijskog vrha.
17. KOMUNALNI SUSTAV
Vlast Partije trebala je uvrstiti jedna nova jednica dravno politikog sustava
komuna.
U partijskom vrhu ona je zamiljanja kao oblik samoupravljanja i trebala se razvijati vie
kao drutveni, nego dravni organ, ali pod kontrolom Partije.
Ona je trebala postati osnova drutvenog samoupravljanja.
Pripreme za uvoenje komunalnog sustava zapoele su potkraj 1954.
Komunalni je sustav poeo funkcionirati u rujnu 1955. pa su tada lokalni organi vlasti
dobili neto vei utjecaj na privredu svog kraja.
Prijelaz na komunalni sustav bio je praen nizom promaaja i negativnih posljedica.

Umnaale su se tzv. politike tvornice kao nerentabilna poduzea koja su podravali

moni pojednici u sredinjoj vlasti podrijetlom iz krajeva u kojima su takva poduzea
nastajala.
Da su te pojave, kao neeljena deformacija sustava uzele maha, potvruje pismo CK SKJ
niim partijskim rukovodstvima, upueno u veljai 1958., u kojem se kritizira nedovoljna
efikasnost i samozadovoljstvo dijela rukovodeeg kadra.
18. OBNOVA ODNOSA S SSSR-om
Tijekom uvoenja samoupravljanja Jugoslaviji je pristizala gospodarska i vojna pomo
SAD-a i zapadnih zemalja.
One su joj pruale i politiku podrku, pa joj je to pomoglo da se odri u sudaru s istonim
blokom.
Nakon smrti Staljina 1953. pritisak istonog bloka je popustio, a poea je slabiti i
ekonomska blokada.
Ta je reforma 1954. prekinuta, a promjene na vrhu SSSR-a dovele su i do promjene u
vanjskoj politici Jugosalvije. Zaustavljen je proces politikog zbliavanja Zapadu, a
otvarao se proces normalizacije odnosa s SSSR-om
Staljinovom smru stvorene su pretpostavke za drugaije odnose Jugo. i SSSR.
Borba za vlast u SSSR-u zavrila se u korist Nikite Hruova, koje je ve u lipnju 1954.
predloio CK SKJ sreivanje odnosa, priznajui da u Jugoslavije postoji socijalizam.
Od 26. svibnja 3. lipnja 1955. u Beogradu je borabila sovjetska delegacija na elu s N.
Hruovom ( u delegaciji su jo bili Nikolaj Bulganjin, Anastas Mikojan, D, epilov te
Andrej Gromiko)
Na kraju posjete potpisan je dokument poznat pod nazivom Beogradska deklaracija. U
deklaraciji su istaknuta naela na kojima e se zansivati odnosi izmeu dvijeu zemalja:
potivanje suverenosti, nezavisnosti, integriteta i ravnopravnosti u meusobnim odnosima.
Sredinom sljedee godine uslijedio je Titov posjet SSSR-u (1. 23. lipanj 1956.), pa je
tom prilikom potpisana Moskovska deklaracija o odnosima izmeu SKJ i KPSS.
U toj je deklaraciji posebno naglaena mogunost razliitih puteva u socijalizam, jer su
kako je navedeno putovi socijalistikog razvoja u raznim zemljama i uvjetima razliiti.
Predstavnici dviju partija dogovorili su se o puno ravnopravnosti i drugarskom karakteru
razmjene miljenja o spornim pitanjima.
Beogradskom i Moskovskom deklaracijom sovjetski komunistikih vrh povukao je svoje
ocjene o Jugoslaviji i priznao da je napad na Staljina na KPJ 1948. bio nepravedan i
tetan.

Istodobno je zaustavljen proces daljeg povezivanja Jugoslavije sa zapadnim zemljama i

zamrznut Balkanski pakt koji je Jugoslavija 1954. zakljuila s Grkom i Turskom.
Zapadne su drave ipak nastavile gosp. pomagati Jugoslaviji. Unato normaliziranju
odnosa sa SSSR-om, jugoslavensko vodstvo je i dalje bilo oprezno i pribojavalo se novog
udara staljinistikih snaga
Za zaokret je bilo i drugih motiva. Valja uoiti da je vanjskopolitiko odvajanje os
Ssnakon napadan Informbiroa i provoenje odrenih reformskih zahvata otvaralo put
blagoj demokratizaciji drutva
Pribliavanje zapadu je u odreenoj mjeri ugroavalo reim
U travnju 1956. bio je rasputen Informbiro.
Tajni referat N. Hruova na XX. kongresu KPSS.a bio je boraun s kultom Staljinove
linosti, a s govornice tog kongresa izreene su i procjene da pored sovjetskog mogu
postojati i drugi oblici socijalizma.
Sve je upuivalo Tita i ue vodstvo Partije na zakljuak da se uspostavljeno i od Partije
kontrolirano samoupravljanje moe nastaviti i nakon obnavljanja dobrih odnosa sa SSSRom
Ipak je odreena sumnjiavost prema SS i dalje ostala, to je utiralo put ideji i politici
nesvrstanosti u razdoblju sve izrazitijeg sueljavanja dvaju sjv. antagonistikih blokova
19. TRANSKA KRIZA I SREIVANJE ONOSA S AUSTRIJOM
Od zavretka II. svj. rata jugoslavensko-talijanski odnosi su stalno bili zategnuti.
Razgranienje dviju drava predstavljalo je teak problem jugoslavenske vanjske politike.
Pitanje SST-a bilo je i dalje nerjeeno. Dolo je do prvih kontakata izmeu jugoslavenske i
talijanske vlade.
U neslubenim razgovorima. voenima 1951. i 1952., jugoslavenska je vlada predlagala
kompromis na osnovi etnikog balansa (podjedankog broja hrvatsko-slovenskih i
talijanskih stanovnika koji ostaju u granicama suprutne strane)
S talijanske strane uslijedio je protuprijedlog o kontinuiranoj etnikoj liniji tj. o granici
koja ni jednog Talijana ne bi ostavila u Jugoslaviji. to se tie STT-a, Talijani su odbili
jugo. prijedlog o stavljanju Trsta pod zajedniku upravu.
Vlade VB i SAD-a pod pritiskom Italije prihvatile su politiku svrenog ina. U listopadu
1953. dnijele su odluku da se grad Trst u uprava u zoni A predaju Italji.
Jugoslavije se tome energino suprostavila i predloila internalizaciju grada Trsta, a
prikljuivanje slovenskog zalea Jugoslaviji.

Kako je Italija poela gomilati svoje vojone postrojbe prema Jugoslaviji, s jugoslavenske
je strane izvrena djelomina mobilizacija (uvojaeno je 50 000 vojnih obveznika i
upueno prema talijanskoj granici)
Jugo. je vlada bila spremna s orujem sprijeiti ulazak talijanske vojske u zonu A.
Unato sueljavanju dviju vojski, do rata ipak nije dolo, ve su zapoeli pregovori
izmeu predstavnika VB, SAD, Italije i Jugosavlije, koji su doveli do sporazuma o
rjeenju transkog pitanja.
Sporazum je potpisan 5. listopada 1954. u Londonu i priznat je kao Memorandum o
suglanosti izmeu vlada Italije, UK, SAD-a i Jugoslavije o STT-u
Bio je to kompromis prema kojem je ukinuta vojna uprava nad STT-om, pa je povuena
nova granica.
Zona B i dio zone A predani su na upravu Jugoslaviji, a preostali dio zone A i grad Trst
pripali su Italji.
Prema teksu Memoranduma, bila su zagarantirana prava manjina, a tekst je sadravao
odredbu o uspostavljanju slobodne luke u Trsteu.
Granice izmeu Jugosavlije i Italije konano su utvrene tek 1975. Osimskim
sporazumima.
Tada je potvrena memorandumska granica iz 1955. i regulirana su sva granina sporna
pitanja.
Odnosi Jugoslavije s Austrijom bili su optereeni pitanjem Koruke.
U sijenju 1951. Narodna skupitna donjela ja odluku o ukidanju ratnog stanja s
Austrijom. Do kraja 1953. bili su amnestirani svi Austrijanci osueni za poinjena
kanjiva djela tijekom rata.
Poslije potpisivanja austrijskog Dravnog ugovora 1955., tom je ugovor pristupila I
jugoslavija.
Za Jugoslaviju je u Dravnom ugovoru bio posebno vaan lanak 7. prema kojemu
austrijski dravljani koji su slovenske i hrvatske nacionalnosti i ine nacionalnu manjinu u
Korukoj, tajerskoj i Gradiu uivaju ista prava pod istim uvjetima kao i ostali
austrijskih dravljani
Pod tim se podrazumijeva i pravo na vlastit organizacije, skupove i tisak na materinskom
jeziku.

20. NOVO ZAHLAENJE SA SSSR-om I NOVA IZOLACIJA

Unato Beogradskoj i Moskovoskoj deklaraciji i u njima utvrenim naelima o
ravnopravnosti i potivanju suvereniteta, sovjetsko se vodstvo u praksi prema Jugoslaviji
esto ondnosilo blokovski, s oitom tenjom da je ukljui u istoni blok.
S druge strane, Tito i jugoslavenski partijski vrh zastupali su stajalita dosljednog
potivanja dravnog identiteta u meunarodnoj zajednici.
Kada je u listopadu 1956. u Maarskoj dolo do pobune protiv staljinistikog reima i do
vojne akcije sovjetskih trupa, jugoslavenska vlada nije odobravala sovjetsku intervenciju.
Davanje azila bivem predsjedniku maarske vlade Imri Nagyu u jugoslavenskoj
ambasadi i Budimpeti zategnulo je ne samo jugoslavesnko-sovjestske odnose nego i
odnose Jugoslavije s ostalim istonim zemljama.
Napetosti i nesporazume izmeu jugoslavenske i sovjetske strane trebao je rijeiti novi
susret Tita i Hruova 1. i 2. kolovoza 1957. u blizini Bukureta.
Poitvrena su naela iskazana u Beoguradu i Moskvi.
U studenom 1957. izbile su nove nesuglasice.
U Moskvi je tada odrano savjetovanje komunistikih partija u povodu 40. obljetnice
Oktovarske revolucije.
Sudjelovali su predstavnici 64 partije iz cijelog svijeta, a meu njima i SKJ (predstavnici
su bili E. Kardelj, A. Rankovi, Vlahovi i Danilovi)
Tom je prilikom donesen tzv. Manifest mira, a istodobno je potpisana i posebna
deklaracija dvanaest komunistikih i radnikih stranaka socijalistikih zemalja.
Tekst je sroen na naelima monolitnosti i opih osnovnih zakonitosti razvoja socijalizma,
koja naela jugoslavenska delegacija nije prihvatila, pa je deklaraciju odbiloa potpisati.
Jugoslavenski su komunisti zbog toga optueni da ne vodu klasnu politiku, ve da
manevriraju izmeu dvaju blokova.
Stajalite jugoslavenske delegacije bilo je povod za novi napad na SKJ koji je proglaen
revizionistiki.
Ideoloko-politiki napadni odrazili su se i na meudravne odnose, pa je svojetska vlada
u svibnju 1958. otkazala investicijske sporazume zakljuene 1956.
Kada je potkraj 1960. u Moskvi ponovno odrano savjetovanje komunistikih i radnikih
stranaka, prihvaena je izjava u kojoj je otro napadnuta jugoslavenska varijanta
meunarodnog oportunizma

21. JUGOSLAVIJA U POKRETU NESVRSTAVNIH

Jugoslavija je u stvaranju pokreta nesvrstanih vidjela priliku za voenje samostalne
vanjske politike.
Vanjksa politika Jugoslavije poslje skuoba sa Staljinom bila je usmjerena prema
neopredjsljenju za blokove.
Boravei u posjetu Indiji i Burmi na kraju 1954. i u sijenju 1955., Tito je govorio o biti i
ciljevima politike miroljubive koegzistencije
Govorei pred indijskim parlamentom, Tito je istaknuo da su nejednakosti meu dravama
i narodima, mijeanje u unutarnji ivot drugih, podjela svijeta na blokove, kao i
kolonijalizam osnovni nositelji nespokojstva ovjeanstva.
Poto se nala u specifinim prilikama u procjepu izmeu istonog i zapadnog bloka,
Jugoslavija se vrlo rano ukljuila u te nove tokove.
Podravajui borbu novih drava Azije i Afrike i njihovo nastojanje da ostanu izvan
blokova, Jugoslavija je od samih poetaka tih drava vidjela u njima znaajne politike
partnere i potencijalne strateke saveznike.
Posebnu ulogu u povezivanju novih drava i njigovu organiziranju imao je upravo Tito,
koji je brojnim osobnim kontaktima s njihovim elnicima stvarao osnove nesvrstavanja.
Jae organizacijsko povezivanje nesvrstanih zemalja zapoelo je konferencijom u
BANDUNGU u travnju 1955., kojoj je prisustvovalo 29 delegacija zemalja Azije i Afrike.
U srpnju 1956. odran je na Brijunima sastanak Tita, indijskog premjera Nehrua i
egipatskog predsjednika Nasera, pa je tom prilikom usvojena deklaracija kojojm se
osuuje podjela svijeta na blokove i predlae postupno uklanjanje uzroka ratova, podrava
borba za razoruavanje u okviru OUN-a i istie potreba o koritenju atomske energije u
miroljbive svrhe. Trai se pomo nerazvijenim zemljama preko OUN
U pokret nesvrstanih mogle su se ukljuiti one zemlje koje nisu pripadale nikakvom
vojnom savezu.
Na beogradskoj konferenciji u rujnu 1961. koja je oznaena kao prva konferencija
nesvrstanih, usvojena je izjava o opasnostima od rata i apel za mir.
22. ZAUSTAVLJANJE DEETATIZACIJE
Nakon uvoenja samoupravljanja u privredni sustav i proizvodne odnose 1952. dolo je
do minimalnih promjena u politici centralizacije.
Drava je utjecala na ulaganja u pojedine privredne grane i kontrolira ostvarenje
drutvenih planova.

Jedno podruje dravnog mehanizma bilo je ipak posve izvan kontrole predstavnikih
institucija, pa i partijskih foruma sluba dravne sigurnosti (slubeni je naziv neko
vijreme bio Uprava dravne bezbednosti, skraeno UDB, odnosno udba, kako su graani
najee imenovali tajnu policiju)
Njeno djelovanje za koje je bio zaduen jedan lan najueg vodstva Partije (bio je to
Aleksandar Rankovi) davalo je poseban biljeg cijelom dravnom ustrojstvu.
Ta je sluba namjetala svoje ljude u privreda poduzea, vanjsku trgovinu, diplomaciju i
preko njih nadzirala njihov rad.
23. GOSPODARSTVO
Forsirala se teka industrija (izgradnja industrije koja gradi industriju)
Poveavala se proizvodnja strojeva za industrijske pogone, a poeli su se proizvoditi i
sloeniji strojevi za poljodjelstvo.
Sporo je rasla i proizvodnja za osobne i drutvene potrebe graana.
Veina stanovnitva ivjela je u prilinom siromatvu.
Orijentacija na proizvodnje iroke potronje koja je uslijedila tijekom 1955. izazvala je
odreenu privrednu ivost.
Kreui se narednih godina u rasponu od 11 do 17% godinje, rast industrijske
proizvodnje iskazivao se kao jedan od najveih na svijetu (zajedno s Japanom)
Privredna ekspanzija bila je praena i poveanjem zaposlenosti, pa se broj zaposlenih u
deset godina udvostruio.
Dolo je do masovnog prijelaza stanovnitva iz sela u gradove, gdje se radna snaga
zapoljavala u industiji
I komunalni sustav uveden 1955. uza sve svoje slabe strane, ipak je dao odreeni prilog
gospodarskom usponu. Iako je dravna vlast imala potpuni nadzor nad investicijama, ipak
su one pristizale u odreenoj mjeri i do manjih gradova, i to upravo prema dravnom
planu.
Komunalni su organi dravnu vlas poticali na ulaganje u manje indusrijske pogone na
svom podruju, a to su obino bile tvornice obue, odjee ....
24. SUDAR DVIJU KONCEPCIJA
Potkraj pedesetih i poetkom ezdetesih godina, deset godina nakon predaje tvornica na
upravljanje radnicima, uloga drave u upravljanju gospodarstvom i drutvom jo uvijek je
bila dominanta.
Tako je 1961. proklamirana privredna reforma, provoenje koje je trebalo rijeiti kljuno
pitanje raspodjele drutvenog proizvoda izmeu gospodarskih subjekata i drave.

Poetkom 1961. najavljena je posljednja bitka s etatizmom. Promjene su ozakonjene u

skuptini 1. oujka 1961.
Decentralizaciju i stvarno samoupravljanje zastupali su preteno komunistiki kadrovi
Slovenije i Hrvatske, videi u tome i ostvarenje stvarnog federalizma i samostalnijeg
odluivanja republike.
Etatizam je uporite imao u saveznim strukturama i te su snage novim promjenama
pruale estok otpor.
Iz tih je sredina u javnost tada lansirana ideja o socijalistikom jugoslavenstvu, uz
naglaavanje da ono nije ni u kakvoj vezi s predratnim jugoslavenstvom i jugoslavenskim
unitarizmom, ve da se zasniva na ekonomskoj i socijalnoj ravnopravnosti svih graana
Jugoslavije.
Poela se propagirati ideja o jugoslavenskoj naciji.
Upravo se tamo vrlo brzo moeu komunistima oblikovala unitaristiko-centralistika stuja
koja se uspostavljala deetatizaciji, a bila je predvoena komunistima iz veinske nacije.
Srbija je uskoro postala najjae uporite te stuje.
Po zavretku rata KP je tamo bila najslabija i najjai otpor federativnom ureenju
obnovljene Jugoslavije dolazio upravo iz redova srbijanske opozicije.
Srpsku su komunisti prihvatili federalizam zato je je on u praksi pod okriljem Parije, bio
jai centralizam od noga u bivoj Jugoslaviji.
Unitaristiko-centralisitki koncept podravali su i Srbi izvan Srbije (u Hrvatskoj, BiH)
Posebno jako uporite unitarizma bila je JNA.
Na opasnost koja prijeti jugoslavenskoj dravi od unitaristiko-centarlistikih snaga prvi
je upozorio Edvard Kardelj.
On je jo 1957. skrenuo panju partijskom vrhu da se u dravnoj strukturi obnavlja
velikosrpski nacionalizam i da se javlja ovinistiko integlrano jugosavenstvo koji
ugroavaju Jugoslaviju