Snježana Mostarkić, O domaćoj zadaći

Nakon niza sati provedenih sjedeći u učionici posljednje što želimo čuti jest da je pred nama dodatni
rad vezan uz školu koji valja odraditi tijekom dragocjenoga vikenda. Iako je poznato da je riječ o
odrednici tradicionalnoga školovanja, domaća zadaća kao tema izaziva brojna neslaganja i rasprave.
Jedni smatraju da je neizostavan dio školovanja, dok drugi vjeruju da bi vrijeme potrebno za pisanje
domaće zadaće moglo biti bolje uloženo.
Brojni su razlozi zašto učenici trebaju pisati domaću zadaću. Jedan je od njih taj što ona potiče
uvježbavanje. Iako može djelovati vremenski nefunkcionalno i dosadno u usporedbi s drugim
aktivnostima, ponavljanje je potrebno kako bi se objasnili neki pojmovi i poboljšale pojedine vještine.
Također, domaća zadaća može biti nešto što će roditelje uključiti u život njihove djece uz uvjet da žive
u zdravom okružju. Roditelj koji djetetu pomaže ispuniti obveze domaće zadaće ujedno sudjeluje u
djetetovu obrazovanju. Pritom se otvara mogućnost povezivanja i zbližavanja roditelja i djece.
Domaća zadaća od mnogo je većega značenja negoli je to vidljivo u činu rješavanja dodijeljenih
zadataka. Može razviti vještine upravljanja vremenom tako što upućuje učenike na planiranje te na
potrebu da se svi zadatci riješe u zadanome roku. Učeći upravljati vremenom, učenici ujedno jačaju
vještine vezane uz rješavanje problema i samostalno razmišljanje. Dobro je i što zadaća stvara vezu
između škole i roditelja. Omogućuje bolje međusobno upoznavanje, a roditelji mogu vidjeti u kojem
dijelu rada i učenja njihovo dijete nailazi na prepreke. Također, roditelji mogu saznati u čemu je dijete
izvanredno. Danas mnoga djeca pred zaslonima provode znatno više vremena negoli bi to bilo
dopustivo. Da ne idu u školu, to bi vrijeme bilo veće. Zadaće potiču učenike na razvijanje dobrih
navika u učenju te pritom reduciraju vrijeme provedeno pred zaslonima. Zadaća se može promatrati i
kao još jedna izvannastavna aktivnost. Mnoge obitelji ulažu mnogo vremena i novca u različite
klubove i tečajeve kako bi ispunile djetetovo slobodno vrijeme, pa se, kao izvannastavna aktivnost,
domaća zadaća može uvrstiti u učenikov dnevni raspored.
Međutim, unatoč mnogim pozitivnim učincima pisanje zadaće ima i negativne učinke. Iako je vrijeme
provedeno u učionici bitno, jednako je bitno i ono provedeno na dječjem igralištu. Ako se djeci
dodjeljuje pretjerana količina zadaće, neće imati dovoljno vremena za igru, što može utjecati na
njihov društveni razvoj i učenje. Istraživanja pokazuju da oni koji imaju više vremena za igru, u školi
dobivaju bolje ocjene te dulje mogu održati pozornost. Djeca na nastavi provode duge sate sjedeći u
učionici, a zadavanje domaće zadaće samo znači produljenje takvih sati. Sjedilački način života može
biti opasan te može prouzročiti zdravstvene poteškoće kakva je primjerice pretilost. Domaća zadaća
djeci oduzima vrijeme potrebno za tjelesnu aktivnost. Iako mnogi ljudi u obiteljskome domu vide
dobro okružje za djecu da nastave s učenjem, nemaju sve obitelji dom koji je ujedno i zdravo okružje.
Postoje roditelji koji ne pružaju ni najosnovniji oblik pomoći svojemu djetetu, a i oni koji bi to željeli,
zbog osobnih barijera katkad ne mogu. Domaća zadaća može produbiti razlike među djecom i
njihovim roditeljima te je to jedan od razloga zašto je zadavanje zadaće loš izbor. Također, škola za
učenike znači mjesto s punim radnim vremenom s obzirom na to da u učionici provedu i šest sati
dnevno. Učenici često imaju i izvannastavne i izvanškolske aktivnosti kao što su sportovi, glazba ili
likovno stvaralaštvo, a koje su jednako potrebne kao i tradicionalna nastava. Dodavati dodatne sate
na sve postojeće zahtjeve može za djecu biti prevelik izazov, a ujedno znači i sprečavanje učenika da
slobodno vrijeme ulože u iskušavanje novih različitih kreativnih aktivnosti. To su ujedno i najveći
nedostatci zadavanja domaćih zadaća. Opći je dogovor da učenici – sukladno razredu koji pohađaju –
ne bi trebali dobiti više od deset minuta zadaće na dan. To znači da u prvom razredu imaju
maksimalno deset minuta posla, u drugom dvadeset i tako dalje. Međutim, većina učenika dobije
znatno veću količinu domaće zadaće od preporučene. Zadavanje prevelike količine zadataka
povećava razinu stresa i vodi u sagorijevanje. S druge strane, kako bi izbjegli pisanje domaće zadaće
kod kuće, mnogi učenici radije varaju te prepisuju jedni od drugih ili preuzimaju ono što su pročitali
na internetu. I jedno i drugo, pak, dovodi do negativnih učinaka kad su u pitanju obrazovna
postignuća.
Argumenti suprotstavljenih strana o pitanju trebaju li učenici imati domaću zadaću uvjerljivi su i
utemeljeni te se čini da nema jednostavnog odgovora na to pitanje. Roditelji i profesori i dalje će
razmjenjivati razmišljanja i stavove, a učenici ostajati usred tih rasprava bez osobitoga prostora da i
sami nešto kažu ili promijene. Bitno je shvatiti prednosti i nedostatke zadavanja domaćih zadaća kako
bi se obje perspektive uzele u obzir i pronašlo najbolje rješenje. U konačnici svima je cilj dobrobit i
uspjeh naših učenika.
Lea Balenović, Neki novi klinci
Nisu svi tinejdžeri pasivni i ne provode svi dane na mobitelu ili igrajući videoigre. Desetine tisuća
tinejdžera diljem svijeta jednom tjedno izlaze na ulice i prosvjeduju protiv klimatskih promjena kako
bi skrenuli pozornost odraslih na ono što oni vide kao najveću krizu koja prijeti njihovoj generaciji.
Trend je pokrenula Greta Thunberg (16) iz Švedske, koja je u kolovozu prošle godine počela izostajati
s nastave kako bi sjedila ispred švedskog parlamenta zahtijevajući da se država počne pridržavati
obveza iz Klimatskog sporazuma u Parizu. Iako je prošlo šest mjeseci, Thunberg i dalje svaki petak
izostaje iz škole i provodi vrijeme na stepenicama koje vode u parlament, a pridružuju joj se stotine
ljudi. „Odrasli često kažu da duguju mladima dati nadu. No, ja ne želim vašu nadu. Želim da paničarite
i da osjećate strah koji ja osjećam svaki dan. Želim da reagirate kao što biste u vrijeme bilo koje krize
jer ovo je najveća kriza koja je zadesila čovječanstvo. Moramo učiniti nešto danas jer bi sutra moglo
biti prekasno”, rekla je mlada Thunberg na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, a video s
njezinim nastupom proširio se svijetom brzinom munje. Greta Thunberg svojim je akcijama inspirirala
mnoge vršnjake i postala dominantno ime u rastućoj kampanji mladih koji pozivaju zakonodavce i
korporacije da smanje emisije ugljikova dioksida te upozoravaju na već poodmaklo globalno
zatopljenje. Zahvaljujući Greti i njezinim sljedbenicima, svijet je uvidio moć mladih ljudi i prihvatio
činjenicu da dolazi njihovo vrijeme. U naslovima svjetskih medija sve su prisutniji tinejdžerski
prosvjedi koji se održavaju u Belgiji, Švedskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu te
SAD-u i Australiji. U prosvjede se dosad uključilo više od 75 000 tinejdžera koji kažu da ne
namjeravaju stati dok vlade ne poduzmu stvarne mjere protiv klimatskih promjena. Također, kad im
tko kaže da bi trebali biti u školi, a ne na ulici, znaju da taj ne vidi širu sliku. Naš se planet raspada i
ako se nešto ne poduzme u sljedećih deset godina, ništa neće biti važno. Oni će završiti srednju školu,
no ovo im je trenutačno najvažnije što mogu raditi. Vrijeđa ih što odrasli smatraju da ne mogu misliti
za sebe jer su još uvijek djeca. To nije izlika da ih se ne sluša. Savršeno su sposobni imati vlastito
mišljenje i zaslužuju da ih se čuje i razumije. Budući da su djeca, ne mogu glasati niti se kandidirati, a
kad njihova generacija napokon bude mogla donositi odluke, bit će prekasno. Zato sad izostaju iz
škole kako bi potaknuli na što hitniju promjenu. Vole školu i vole učiti, no više vole svoje obitelji,
prijatelje i zajednicu i učinit će sve što je u njihovoj moći da svatko od njih sigurno živi. Izostaju iz
škole kako bi osigurali vlastitu budućnost i budućnost onih koje vole i koje će tek voljeti. Škole u
ovome slučaju toj skupini daju okvir tako što joj dopuštaju izostajanje s nastave jednom tjedno ili
omogućuju korištenje komunikacijskih kanala i mreža u školskom sustavu. U Belgiji su neke škole i
nastavnici pretvorili prosvjede u svojevrsnu terensku nastavu umjesto bilježenja neopravdanih
izostanaka, a u mnogim se školama od učenika samo traži dokaz da su izostali s nastave zbog
sudjelovanja u protestima. Ipak, u Hrvatskoj je situacija bitno drukčija. Stručnjaci sociolozi razliku
između tinejdžera iz ranije spomenutih zemalja i naših tinejdžera vide u razlikama u obrazovnim
sustavima. Naš školski sustav, smatraju oni, ne odgaja aktivne i odgovorne građane. U školama se
možda uči o problemu ekološkog zagađenja i klimatskim promjenama, no to znanje uglavnom je
apstraktno, djeca napuštaju školu bez spoznaje o načinima zbrinjavanja otpada u vlastitome gradu ili
znanja o tome što svi kao građani mogu učiniti kako bi utjecali na promjene politika. Ipak, svijest o
klimatskim promjenama u Hrvatskoj raste i među odraslima i među djecom. No, to ne znači da su
hrvatski tinejdžeri spremni za prosvjede po uzoru na europske vršnjake. Tu je problem mnogo dublji,
a to se posebno odnosi na konstantno izbjegavanje kritičkog razmišljanja u školskom sustavu i izvan
njega. Razina svjesnosti o klimatskim promjenama pojavit će se i kod naših tinejdžera kad poraste i
kolektivna svijest građana i građanki u Hrvatskoj. Usto, kako doznajemo od Društva za oblikovanje
održivog razvoja, iako i mladi u Hrvatskoj vide klimatske promjene kao stvaran problem, gospodarski
razvoj i radna mjesta brinu ih mnogo više. Svakako je pohvalno i ohrabrujuće da mladi imaju sve veću
ulogu u donošenju odluka o budućnosti našega planeta. Nadamo se da će se taj trend proširiti i među
mladima u Hrvatskoj.

Nicholas Carr, Računalizacija zdravstva

Kasnoga ljeta 2005. istraživači kalifornijske korporacije RAND objavili su alarmantno predviđanje o
budućnosti američke medicine. Nakon, kako kažu, „najpodrobnije analize koja je ikad provedena o
potencijalnim koristima od elektroničke medicinske dokumentacije”, proglasili su da bi američki
zdravstveni sustav „uštedio više od 81 milijuna dolara godišnje i usto poboljšao kvalitetu usluge” kad
bi bolnice i liječnici digitalizirali kartone svojih pacijenata. Imajući u vidu uštede i druge koristi, koje je
RAND procijenio na temelju računalnih simulacijskih modela, jasno je – rekao je jedan od
najistaknutijih znanstvenika toga intelektualnog kolektiva – „da je došlo vrijeme da države i svi drugi
koji plaćaju zdravstvo počnu agresivno promicati informacijsku tehnologiju u zdravstvu”. Posljednja
rečenica u izvještaju o pojedinostima toga istraživanja naglašava hitnost: „Vrijeme je za akciju.” U
vrijeme kad se pojavila RAND-ova studija uzbuđenje oko računalizacije medicine već je bilo
sveprisutno. Još je početkom 2004. godine George W. Bush donio predsjednički ukaz kojim je
osnovao Inicijativu za uvođenje informacijske tehnologije u zdravstvu, s ciljem da se većina
zdravstvenih kartona u SAD-u digitalizira u roku od deset godina. Krajem 2004. godine savezna je
vlada već dijelila milijune dolara subvencija kojima je poticala liječnike i bolnice da kupuju sustave za
elektroničku medicinsku dokumentaciju (EMR) i uvode e-kartone. U lipnju 2005. godine Ministarstvo
zdravstva SAD-a osnovalo je radnu skupinu državnih dužnosnika i voditelja zdravstvenih djelatnosti,
Američku zajednicu za informiranje o zdravstvu, koja je trebala promicati uvođenje e-kartona. RAND-
ovo istraživanje, koje je očekivanu dobrobit od uvođenja e-kartona pretočilo u konkretne i naizgled
objektivne brojke, raspalilo je i uzbuđenje i potrošnju. Kako će kasnije izvijestiti The New York Times,
to je istraživanje „pridonijelo eksplozivnom rastu djelatnosti povezanih s elektroničkom
zdravstvenom dokumentacijom te je obodrilo saveznu vladu da milijardama dolara financijski
potakne bolnice i liječnike na uvođenje takvih sustava”. Ubrzo nakon što je prisegnuo za predsjednika
2009. godine, Barack Obama pozvao se na RAND-ove brojke najavljujući program ulaganja dodatnih
30 milijardi dolara u subvencije za kupnju EMR sustava. Uslijedila je ulagačka groznica i oko tristo
tisuća liječnika i četiri tisuće bolnica prepustilo se darežljivosti Washingtona. No 2013. godine, netom
nakon što je Obama prisegnuo na drugi predsjednički mandat, RAND je objavio novo, posve drukčije
izvješće o informacijskoj tehnologiji u zdravstvu. Euforije je nestalo; ton teksta sada je krotak i zvuči
kao isprika: „Iako se upotreba IT-a u zdravstvu povećala”, pišu autori, „kvaliteta i učinkovitost skrbi o
pacijentima poboljšali su se tek marginalno. Istraživanje o učinku IT-a u zdravstvu polučilo je
neravnomjerne rezultate. Nadalje, ukupni godišnji izdatci na zdravstvo u Sjedinjenim Državama
narasli su s približno bilijun dolara 2005. godine na oko 2,8 bilijuna.” No najveći je problem taj što su
sustavi za zdravstvenu dokumentaciju koje su liječnici požurili instalirati o trošku poreznih obveznika
stalno upadali u probleme s „interoperabilnosti”. Jedan se sustav jedne tvrtke, naime, nije mogao
sporazumijevati s drugim sustavom koji je razvila druga tvrtka, čime su ključni podatci o pacijentima
ostali zaključani po bolnicama i ordinacijama. Jedno od velikih obećanja IT-a zdravstvu bilo je da će,
kako su primijetili RAND-ovi autori, omogućiti „pacijentu i pružatelju medicinske usluge pristup
zdravstvenim informacijama u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu”. Međutim, budući da svaka
tvrtka koja je pružatelj usluge digitalne medicinske dokumentacije ima vlastite formate i protokole,
bolnice i liječnici „prisiljeni su na vjernost proizvođaču pojedinoga EMR sustava”. RAND još uvijek
polaže mnogo nade u budućnost, no priznaje da se „ružičasti scenarij” prvotnoga izvještaja nije
ostvario. Ne toliko zbog same digitalizacije, već zbog načina njezine provedbe. Budući koraci svakako
bi trebali obuhvaćati ujednačavanje formata i protokola kako bi se omogućila dostupnost i razmjena
zdravstvenih informacija ili pak uvođenje centraliziranog sustava e-kartona pacijenata.