Anton Disclafani

JEDNO LJETO U

INTERNATU

Prevela s engleskoga
Zrinka Pavlić
 1.

Bilo mi je petnaest godina kada su me roditelji poslali u

djevojački jahački kamp Yonahlossee. Nalazio se u mjestu
Blowing Rock u Sjevernoj Karolini, sakriven medu
obroncima planinskog masiva Blue Ridge. Mogli ste se bez
problema provesti pokraj ulaza i uopće ga ne primijetiti.
Valjalo se dobro zagledati. Moj ga je otac četiri puta
promašio prije nego što sam mu napokon pokazala da smo
stigli.
Otac me s Floride dovezao zato što mi roditelji nisu
dovoljno vjerovali kako bi me pustili da putujem sama
vlakom.
Zadnjega smo se dana putovanja uspeli u više planinske
predjele i ondje se vožnja osjetno usporila. Cesta je bila tek
napola dovršena, uska i obrasla raslinjem te je oštro
vijugala.
Otac nije sa mnom mnogo razgovarao tijekom vožnje.
Oduvijek je smatrao da se čovjek mora koncentrirati na
vožnju i cestu. Svoj prvi automobil - Chrysler Roadster -
kupio je prije samo pet godina, 1925-, pa se još nije bio
naviknuo na vožnju. Prve smo noći stali u Atlanti i nakon
što smo uzeli sobe u hotelu, rekao mi je da se lijepo
odjenem. Odabrala sam svilenu haljinu boje lavande sa
spuštenim strukom i izvezenim ukrasima te preko ramena
prebacila majčinu stolu od nerca, koju sam uzela sa sobom,
iako mi je ona to izričito zabranila. Stolu sam kao dijete
nosila u svim posebnim prigodama - na božićne večere i
uskršnje ručkove - pa sam je smatrala svojom, ali taj put,
prvi put što sam je nosila sama, odjednom mi je postala
teret i doimala mi se preotmjenom. I haljina mi se činila
preozbiljnom za mene, premda je zapravo problem bio u
mojem tijelu. Grudi su mi još bile osjetljive, tek izrasle, još
sam se držala poput nezrele djevojčice. Moj otac, pak, nije
izgledao mnogo drugačije nego inače. Odjenuo je sivo
odijelo na pruge koje je taj put nadopunio svijetlozelenim
rupčićem u džepu kaputa. Rupčić nije bio žarke
svijetlozelene boje kakva se danas vida u fluorescentnim
inačicama. Tada nije bilo takvih boja. Bio je boje prave,
zrele limete.
Na ulazu u restoran primila sam ga pod ruku kao što je
to obično činila moja majka, a on me iznenađeno pogledao.
Nasmiješila sam se, svim silama suzbijajući suze. I dalje
sam se nadala da me neće ostaviti u Sjevernoj Karolini i da
ima nekakve druge planove. Oči su mi bile otečene od
dvotjednog plakanja, ali znala sam da mi otac teško podnosi
bilo čije suze.
Moju obitelj tada još nije bila pogodila velika
ekonomska kriza koja je u to doba harala zemljom. Otac mi
je bio liječnik, a ljudi su uvijek bih spremni izdvojiti novac
za liječenje. Imali smo i nešto obiteljskog nasljedstva, u
koje su moji roditelji naposljetku morali zagrabiti jer su s
vremenom očevi pacijenti postali toliko siromašni da mu u
zamjenu za liječenje više nisu mogli plaćati ni povrćem
uzgojenim u vrtu. No to sam sve shvatila tek kada sam se
vratila iz Yonahlosseeja. Dok sam odlazila onamo, depresija
mi je značila nešto sasvim drugo.
Dotad sam rijetko izbivala iz obiteljskog doma. Živjeli
smo u malom gradu u središnjoj Floridi koji je nosio naziv
po mrtvome indijanskom poglavici i u kojemu je ljeti -
posebice zbog toga što tada još nismo imah klimatizacije -
bilo nepodnošljivo vruće, a zimi svježe i ugodno. Rijetko
smo viđali susjede, ali na imanju sam imala sve što mi je
bilo potrebno. Živjeli smo na vlastitih tisuću hektara pa bih
znala ujutro izjahati na svojem poniju Sasi s ručkom u
torbici i vratiti se kući o zalasku sunca, na večeru, a da u
međuvremenu ne bih naišla ni na živu dušu.
Sjetila sam se i svojeg brata blizanca, Sama. On mi je
značio više od svega ostalog.
Otac i ja u hotelskom smo restoranu naručili biftek i
pečenu ciklu. Visoki stakleni prozori bili su glavni ukras
restorana, a kada sam kroz njih pokušala razabrati ulicu,
ugledala sam samo vlastiti odraz - sav u boji lavande i
pomalo ukočen. Bili smo jedini u restoranu i otac mi je
dvaput pohvalio haljinu.
»Lijepo izgledaš, Thea.«
Puno mi je ime Tehodora, ime koje se u našoj obitelji
prenosi s koljena na koljeno. Sam ga je, kažu, skratio na
Thea kada su nam bile dvije godine. Dok sam žvakala
bljutavu i zrnatu ciklu, nastojala sam ne razmišljati što radi
u tom trenutku.
Otac mi je još jedanput ponovio da ću u kampu jahati
svakoga dana osim nedjelje i ja sam mu zahvalila. Sasi je
ostao na Floridi, ali ionako sam ga već bila prerasla i
udarala bih ga u koljena pri uzjahivanju. Ipak, pomisao na
mojeg predivnog ponija u tom mi je trenutku bila izuzetno
bolna. Moja je majka uvijek govorila da je Sasijeva dlaka
nevjerojatno lijepa, ravnomjerno prekrivena crnim i bijelim
mrljama. Sjetila sam se i njegovih očiju - jednoga plavog, a
drugog smeđeg, što je česta pojava u konja. Oko okruženo
bijelom dlakom često je plavo, a ono okruženo crnom -
smeđe.
Moj i očev zadnji zajednički obrok u godinu dana
uglavnom je protekao u tišini. Nikada prije nisam sjela za
stol samo s njim. S majkom jesam, nekoliko puta i sa
Samom, naravno. No nisam znala što bih rekla ocu, a zbog
svih nevolja kod kuće, i bojala sam se bilo što kazati.
 »Začas ćeš opet doći kući«, rekao mi je nad kavom i
desertom. »Čim se raščisti cijela ova neugodna situacija«,
dodao je, a ja sam bila iznenađena njegovim ponašanjem.
Brzo sam otpila gutljaj kave i spržila usnice. Kod kuće su mi
dopuštali samo otpiti malo iz mamine šalice. Moj je otac
rijetko govorio o neugodnostima, bile one osobne ili opće
prirode. Vjerojatno sam zbog toga tako malo znala
oekonomskoj krizi i depresiji.
Nasmiješio mi se svojim ljubaznim, jedva primjetnim
smiješkom iodmah mi je postalo toplije oko srca. Moja se
majka smijala čitavim licem i pokazivala je sve zube, ali
očev je smiješak valjalo znati prepoznati. U tom mi je
trenutku taj smiješak značio da me otac i dalje voli, unatoč
svemu što sam učinila. Htjela sam da mi kaže kako će sve
biti u redu, ali otac mi nikada nije lagao. Više ništa neće biti
u redu, ništa više neće biti kao nekad.
Nikada više u životu nijedno mjesto neću tako voljeti
kao svoj roditeljski dom, dom u kojemu sam rođena i u
kojemu sam živjela do svih nevolja koje su se dogodile.
Mnogi bi rekli da nisam istinski voljela to mjesto, već ljude
koji su na njemu živjeli i bili bi u pravu. Sve sam ih voljela,
ali svoje se obitelji nikako drugačije i ne sjećam nego kao
osoba koje su šetale kroz naše vrtove, koje su čitale na
trjemovima i koje su se odmarale u svojim sobama. Voljela
sam tu kuću, dobro sam je poznavala i ona je poznavala
mene. Jedna smo u drugoj pronalazile utjehu. Znam da
zvuči apsurdno, ali to je mjesto za mene bilo čarobno.
Stoga priznajem da sam bila jednako tužna zbog
napuštanja kuće i zbog odlaska od obitelji. Nikada prije
nisam izvan kuće provela više od nekoliko noći i znala sam,
osjećala sam duboko u sebi, da pri povratku kuća više neće
biti ono što je nekada bila.
I ja ću se promijeniti. Na željezničkoj postaji u Orlandu
pred moje će roditelje nakon mnogo vremena provedenog
izvan doma istupiti jedna sasvim druga osoba.
Iz svojega sam predivnog doma otišla u djevojački
jahački kamp Yonahlossee, enklavu za bogate djevojke koju
su vodile prijašnje, još uvijek neudate polaznice kampa.
U djevojačkom jahačkom kampu Yonahlossee zapravo
sam i odrasla.
U to vrijeme, međutim, nisam još ništa znala o svojoj
novoj školi, osim da je riječ o mjestu na koje me roditelji
šalju zato da me više ne bi morali gledati. Stigli smo u
suton, sjetno doba koje mi je oduvijek bilo mrsko. Dovezli
smo se naizgled beskrajnim šljunčanim prilazom
natkrivenim golemim hrastovima i u tom mi je trenutku
palo na pamet da se još tjednima neću ponovno provesti
onuda.
Otac je čvrsto primio volan i zaškiljio, pomno
dovršavajući svoj vozački zadatak, kao što je to činio sa
svime u životu. Zaustavili smo se na trgu, koji su u školi,
kako ću poslije saznati, doista i nazivali Trgom. Otac je
isključio automobil na prostoru između drvenih koliba, a ja
se osvrnula, ne bih li negdje u blizini spazila još koju
djevojku, no nigdje nije bilo nikoga. Otvorila sam vrata.
»Thea«, zazvao me otac, ali nisam obraćala pozornost na
njega. Istupila sam na glineno tlo, potpuno drugačije od
ljetnom žegom sprženog floridskog tla. Zrak je mirisao na
vlagu, ali ne onu morsku, s oceana. Na Floridi ste uvijek bili
blizu mora, čak i kada ste, kao mi, živjeli na mjestima od
kojih je valjalo satima voziti do obale. Ovdje si sa svih
strana bio zaklonjen planinama.
Zagledala sam se u zgradu pred sobom dok je otac
nešto pedjao po automobilu, kao i uvijek provjeravajući je li
sve dobro isključeno prije no što bi iz njega izašao. Nikada
prije nisam vidjela takvu zgradu, napola ugrađenu u
planinu. Stupovi na kojima je stajala podsjećali su me na
konjske noge - bili su visoki i pomalo nestabilni, a kao takve
nije ih trebalo opterećivati većom težinom. Uvijek sam
imala osjećaj da će se zgrada srušiti, da će se stupovi pod
njom slomiti. Nakon dosta vremena, ravnatelj će mi reći da
je to ustvari najsigurniji način gradnje u planinama. Nisam
mu povjerovala.
Bila je nedjelja, pa su polaznici i osoblje kampa već bili
večerali, no ja to tada još nisam znala i preplavio me
strašan osjećaj strepnje i čežnje. Ovo nije moj dom. Moja je
obitelj negdje drugdje.
Gotovo niotkuda pojavio se jedan muškarac, pružajući
ruku na pozdrav iako su ga od mojega oca dijelila još tri-
četiri metra. Na trenutak me podsjetio na mojega brata.
»Ja sam Henry Holmes«, predstavio se. »Ravnatelj.«
Prvo što mi je palo na pamet bilo je da Henry Holmes
ima neobičnu titulu. Nisam znala da ljetni kampovi imaju
ravnatelje. No tada je prišao mojem ocu i stisnuo mu ruku,
a zatim me primio za vrhove prstiju i lagano se naklonio. I
ja sam kimnula glavom.
»Ovo je Thea«, rekao je moj otac. »Theodora, ali zovite
je Thea.«
Još sam jedanput kimnula glavom i zacrvenila se. Nisam
bila navikla na neznance, a gospodin Holmes bio je zgodan
čovjek tamne, sjajne i poluduge smeđe kose. Rukavi na
košulji bili su mu uredno podignuti, a izbliza sam shvatila
kako ne nalikuje na Sama. Sam je imao veselo, otvoreno
lice s okruglim očima boje lješnjaka, baš poput moje majke.
Uvijek je izgledao smireno i blago. Lice gospodina Holmesa
bilo je pomalo napeto, a usnice zabrinuto stisnute. Bio je i
muškarac, s blago izraslom bradom. Moj je brat bio dječak.
U tom bi mi se trenutku, međutim, Samovo lice ukazalo
u svim ljudima. Sa sobom sam ponijela jedan od njegovih
rupčića s monogramom jer sam u nekoj knjizi pročitala da
se rupčići daju osobama koje voliš, kao uspomena. Sam mi,
naravno, ništa nije dao, rupčić sam uzela sama. Stajao mi je
prilijepljen uz kožu pod haljinom i nitko na svijetu nije znao
da ga nosim uza se. Položila sam ruku na trbuh i pogledala
gospodina Holmesa u oči, točno onako kako me majka
naučila da se trebam ponašati pred neznancima. U tom se
trenutku nisam mogla sjetiti jesam li ikada upoznala ikoga
tko mi nije bio u rodu, premda vjerojatno jesam.
»Drago nam je što si odlučila biti dio ovoga društva«,
rekao je, obraćajući mi se tihim, blagim glasom, kao da je
tonom nastojao izraziti suosjećanje. Odvratila sam mu da je
i meni drago što sam tu. Vjerojatno je pretpostavio zašto
sam se kampu pridružila tako kasno. Stigla sam usred ljeta
i pitala sam se kojim je to izgovorom opravdao moj otac.
Gospodin Holmes nas je strmim stubištem poveo u
Dvorac. Iako sam tek poslije saznala da svi tu građevinu
nazivaju upravo tako, već mi je tada, toliko otmjena i
impozantna, nalikovala tvrđavi. Stubište nije bilo
natkriveno i vjerojatno je nedugo prije našeg dolaska kišilo
jer su drveni gazovi bili skliski, pa sam po njima gacala vrlo
oprezno. Ulaz na vrhu osvjetljavale su dvije plinske
svjetiljke narančastim i crvenim plamenovima. Gospodin
Holmes otvorio je modro obojena i žutim crtama obrubljena
teška vrata od hrastovine - modra i žuta bile su zaštitne
boje kampa - te nas je proveo kroz prednju prostoriju koja
je istodobno služila kao blagovaonica i mjesto za molitvu.
Zastao je uz udubljenje s prozorom.
»Prilično drugačije od Floride«, rekao je moj otac i
nasmiješio se. Vidjela sam da mu nije lako. U zadnjih su mu
se godinu dana na sljepoočnicama pojavile sjedine i u tom
sam trenutku shvatila da mi otac stari.
Gospodin Holmes pokretom nas je ruke pozvao u svoj
ured, pa sam ondje neko vrijeme sjedila na žutome divanu,
dok su moj otac I on obavljali nužne formalnosti. Osjetila
sam da me gospodin Holmes gleda, ali svoj pogled nisam
podizala prema njemu.
Zakašljala sam, pa se otac okrenuo prema meni.
»Pričekaj malo vani, Thea«, rekao mi je, stoga sam
izašla i neko vrijeme lutala po hodniku pred uredom. S
mjesta na kojemu sam stajala vidjela sam stolove već
postavljene za sljedeći obrok - tamo će sutradan ujutro
zacijelo sjediti djevojke. Stotine djevojaka. Žarko sam
poželjela otići na neko drugo mjesto.
Ponovno sam se okrenula prema uredu gospodina
Holmesa te spazila zid prepun fotografija koji mi je nekako
promakao pri prvom prolasku. Konji i na njima jahačice,
mlade djevojke. Približila sam se i stala čitati sitne natpise
pod svakom fotografijom. Doticala sam mjedene obrube,
pod prstima osjećajući svaku ugraviranu riječ. Na
pločicama su stajala imena konja, pa imena jahačica, a
zatim prvo mjesto, proljetno natjecanje, pa godina. Bilo je i
fotografija iz devetnaestog stoljeća. Konji se nisu mnogo
mijenjali, ali djevojke s najstarijih fotografija jahale su
postrance, s objema nogama obješenima u stranu, gdje su
bile posve beskorisne. Protok vremena jasno se vidio po
kvaliteti fotografija, po imenima djevojaka, njihovoj odjeći i
frizurama. Posljednje fotografije frizura i odjeće prikazivale
su kraće varijante. Kamp je pohađala sva sila djevojaka. Na
najnovijoj je fotografiji bila visoka djevojka platinasto plave
kose i plemićkih crta lica, na golemome konju. Uz nju i
konja, neki je čovjek dodjeljivao nagradu - izgledao je kao
patuljak. Leona Keller, pisalo je na pločici, Kings Dominion,
prvo mjesto, proljetna utrka, 1930.
Primijetila sam i omanji mramorni stolić pokraj vrata
ureda gospodina Holmesa, na kojemu su stajale dvije
uredne hrpice s brošurama. Djevojački jahački kamp
Yonablossee, stajalo je na naslovnici prve, ljetni jahački
kamp za mlade dame od 1876. Ispod nakošenih slova
stajala je slika nasmiješenih djevojaka u bijelim bluzama i
suknjama. Svaka je stajala uz po jednog konja. Uši svih
konja naćulile su se unaprijed - očito im je pozornost
privuklo nešto iza fotoaparata.
Isprva sam mislila da su brošure u drugoj hrpici tek
starije verzije. Na njihovim je naslovnicama stajala
fotografija s vjerojatno svim polaznicama, gomilom
djevojaka ozbiljnih izraza lica, poslušno postrojenih u red
radi slikanja. Djevojačka jahačka škola Yonahlossee, stajalo
je iznad fotografije istim nakošenim slovima. Obrazovna
ustanova za mlade dame od 1902. godine.
Za vratima ureda gospodina Holmesa začula sam glas,
pa sam se brzo odmakla prema prozoru. Položila sam dlan
na staklo, palcem prekrivajući polovicu planinskoga lanca.
Prizor je bio predivan. Nikada prije nisam vidjela ništa
slično. Za razliku od vruće floridske ravnice, s prozora uz
koji sam stajala pucao je beskrajan pogled na sivkaste
planinske vrhunce ispresijecane drvećem. Probijali su
oblake koji su se spuštali toliko nisko da sigurno nisu bili
obični oblaci. Oblaci na kakve sam dotad bila navikla plutali
su visoko, visoko na nebu.
Iako uznemirena okolnostima u kojima sam se našla,
nikako nisam mogla zanemariti toliku ljepotu.

***

Smjestili su me u dom Augusta. Sve su kolibe, naime,

nosile nazive po imenima članova obitelji osnivača škole.
Jedna se zvala dom Mary, druga Spivey, treća Minerva i
tako dalje. Gospodin Holmes poveo je oca i mene preko
trga, a ja sam namjerno zaostala zato da ne bih morala
razgovarati s njima. Koraci gospodina Holmesa bili su vrlo
dugački. Bio je vitak i visinom je osjetno nadmašivao
mojega oca, koji je oduvijek bio sitan. Sam, koji je u zadnjih
nekoliko mjeseci izrastao poput korova, već je tada bio viši
od njega. Možda je u tom trenutku upravo večerao, a
možda je večera već bila gotova. Možda je još bio u dnevnoj
odjeći: kratkim hlačama i lanenoj košulji u kojima je lakše
podnosio žegu. Ljeti smo uvijek hodali u odjeći bez rukava,
no u Adanti je ama baš svaki muškarac na kojega sam
naišla, usprkos vrućini, nosio odijelo. I gospodin Holmes je
u tom trenutku nosio odijelo - iz ureda je s mojim ocem
izašao u sakou.
Moj se pak otac svim silama trudio održati korak s
gospodinom Holmesom, hodajući brže nego inače i svako
malo vadeći ruke iz džepova ne bi li povratio ravnotežu.
Pitala sam se bili li mu prepoznala potiljak u gomili.
Samov bih prepoznala bilo gdje, nikada mi ne bi promakla
njegova oštra, gusta kosa koju je majka pokušavala
izravnati svaki put kada bi joj se približio, već mu iz čiste
navike prelazeći dlanom preko glave.
Gospodin Holmes otvorio je vrata doma Augusta i prije
ulaska se okrenuo prema meni, dobacujući mi smiješak.
Djevojkama je objavio da imaju gošću. Kad smo trenutak
nakon toga otac i ja ušli kroz vrata, pet je djevojaka
nepomično stajalo uz krevete na kat s rukama na leđima.
Već se bilo gotovo potpuno smračilo i jedina je svjetlost
dopirala sa zidnog svijećnjaka. Bilo mi je čudno što
gospodin Holmes, odrastao muškarac, samo tako i bez
kucanja upada u djevojačku kolibu, ali djevojke su očito
znale da će doći. Pitala sam se što su još znale.
»Ovo je Theodora Atwell. Dolazi nam s Floride.«
Djevojke su kimnule glavama u tandemu i zbog toga me
obuzela panika. Čine li sve u tandemu? Odakle sam mogla
znati?
 »A ovo su«, počeo mi je predstavljati djevojke s lijeva
na desno, »Elisabeth Gilliam, Gates Weeks, Mary Abbot
McClellan, Victoria Harpen i Eva Louise Crayton.«
»Drago mi je«, rekla sam, a sve su se djevojke lagano
naklonile. Prva se iz ukočenog položaja pomaknula
Elisabeth, djevojka koju mi je ravnatelj prvu predstavio i
bilo mi je neizmjerno drago zbog toga. Shvatila sam da je
riječ o djevojkama baš poput mene. Zataknula je pramen
sivosmeđe kose za uho i vragolasto se nasmiješila. Izgledala
mi je simpatično. Sviđale su mi se njezine plave oči - široko
postavljene, baš kao u konja. Ona će postati moja Sissy.
U kolibi kojom se širio jak miris drveta zapitala sam se
kako je koja od tih djevojaka dospjela onamo. I tko ih je
doveo u ovu školu.
Svakoj je dodijeljena po jedna polovica kreveta na kat,
majušan ormar, stalak s lavorom, pisaći stol i komoda s
ogledalom. Gazdarice su stanovale jedna s drugom u
potpuno odvojenoj kolibi, pa su djevojke stanovale same.
Uhvatila sam očevu ruku i ponadala se da me druge
djevojke zbog toga neće smatrati djetinjastom. Iznenadio
me njegov stisak. Zbog njega sam shvatila da me doista
namjerava ostaviti ondje. Izvukla sam dlan iz njegova i
istupila.
»Drago mi je što sam s vama.«
Otac me poljubio u obraz i privio me u nespretan
zagrljaj. Više se nisam uspijevala ni rastužiti - samo mi je
bilo neugodno pred svim tim djevojkama. Gospodin Holmes
je iz pristojnosti odvratio pogled. Potom su otišli i ostala
sam sama u sobi punoj djevojaka.
Obuzeo me strah, ali ne onakav strah na kakav sam bila
navikla i koji bih osjećala svaki put kada bih na konju
preskakala višu preponu. Taj je strah, naime, dolazio u paru
s ushitom.
 U tom sam trenutku, pak, zutila u nepoznata lica svih
tih djevojaka, u lica koja su gledala mene i osjetila sam
strah kakav nikada prije nisam upoznala. Nisam nikamo
mogla otići, nikome se obratiti za utjehu, osim samu sebe
tješiti. Počela sam svijati ruke na prsima, ali sam se i
nagonski zaustavila. Nisam htjela da primijete moj strah.
»Theodora?« oprezno je upitala ijepuškasta djevojka
punijega stasa za koju mi je rečeno da se zove Eva.
»Thea«, promrmljala sam i pročistila grlo. »Thea. To mi
je nadimak.«
»No da, tako već može«, tekla je Eva i nasmiješila se.
»Theodora je prekomplicirano.«
Zastala sam. Ruga li se to ona mojem imenu? No onda
je potapšala krevet za svojim leđima. »Ovaj je tvoj. Spavaš
poda mnom.«
Sissy se nasmijala. Zvuk smijeha me prvo zapanjio, a
zatim opustio. »Jesi li ikada spavala u krevetima na kat?«
upitala me. »I ja spavam na donjem. Odvratno je, ali zbilja
si kasno došla.«
Prstom sam pokazala na svoj kovčeg koji je stajao uz
dno mojega donjeg kreveta. Pokazivanje prstom nije
pristojno i djevojke će zacijelo pomisliti da sam neodgojena,
ali loše ponašanje bilo mi je draže od objašnjavanja zašto u
školu stižem tako kasno.
»Kovčeg mi je već ovdje«, rekla sam.
»Donio ga je jedan od radnika«, objasnila je Mary
Abbott. Glas joj je zvučao krhko.
»Ali ne onaj zgodan«, dodala je Eva, a Sissy se
nasmijala.
Gates se okrenula od stola za kojim je nešto pisala.
Možda pismo? Upitala sam se kome, a na njezinom licu sam
vidjela da joj zbog Evine napomene nije drago.
»Ma, daj, Gates«, rekla je Eva. »Nemoj sve shvaćati
tako ozbiljno. Samo čavrljamo.« Potom se lijeno, bezbrižno
okrenula prema meni.
»Dva su radnika što obavljaju teške poslove«, rekla je.
»Jedan je jako zgodan, a drugi... vidjet ćeš.«
Osjetila sam navalu krvi u lice, pa sam brzo pristupila
krevetu da druge djevojke ne bi primijetile. Vrlo sam se
lako zarumenjela. Spedjala sam se oko kovčega, a ubrzo
sam shvatila i da se sve djevojke presvlače u spavaćice. I ja
sam se brzo presvukla. Nikada se prije ni pred jednom
djevojkom nisam skinula do gola. Samo pred mamom, a ona
više nije bila djevojka. Dok sam se svlačila, pažljivo sam
skrivala rupčić. Druge bi djevojke vjerojatno pomislile da je
to što čuvam komadić tkanine koji je pripadao mojem bratu
- djetinjasto. Ili još gore - čudno.
Sve smo imale iste spavaćice. I mene je moja dočekala
na krevetu. Široke noćne oprave od mekanog pamuka oko
vrata su bile izrezane u obliku slova V, dosezale su do
polovice listova, a s lijeve strane prsa na njima je bilo
izvezeno YRC. Točno na srcu. Spavaćica koju sam ponijela
sa sobom imala je visoki okovratnik, dosezala mi je do
gležnjeva i na svakome je zglavku imala ukrasne manšete.
Odmah bi me odala. Majka mi je rekla da ću u kampu nositi
odoru i to me tada bilo silno razgnjevilo. Zamisao da će se
prema meni odnositi kao prema bilo kome drugome bila mi
je nezamisliva. No sada mi je bilo drago. Nisam ni znala da
je moja spavaćica sasvim neprikladna.
Djevojke su potom nekamo otišle u parovima: Eva i
Sissy, Gates i Victoria, sve dok u prostoriji nismo ostale
samo Mary Abbott i ja. Nije mi bilo druge nego slijediti
njihov primjer, Nisam željela pitati kamo idemo, ali ipak
jesam.
 »Idemo na zahod«, rekla je Mary Abbott, pa dodala:
»Sigurno se pitaš zašto nemamo zahod u kolibi.«
Konspirativno je spustila glas i objasnila: »Smatraju da je
tako bolje za nas.« Govorila je teškim južnjačkim
naglaskom. Naglasak sam primijetila i u gospodina
Holmesa, ali ga nisam uspijevala točno prepoznati. Govorio
je odrješito, sasvim drugačije od svih ostalih u domu
Augusta. Ja sam pak govorila bez naglaska, barem u
usporedbi s ostalim djevojkama. »No barem imamo vodu u
kolibi«, dodala je Mary Abbott. »Možemo se kupati.«
Kimnula sam glavom jer nisam znala što bih joj rekla.
Odrasla sam u kući u kojoj je oduvijek postojao zahod i
voda.
Eva i Sissy prošle su pokraj nas na povratku u kolibu, a
susrele smo i nekoliko djevojaka iz drugih domova. U
svojim smo bijelim spavaćicama bile poput dubova i u tom
sam trenutku shvatila da mrzim to mjesto i da mrzim sve te
djevojke. Bio je to prvi jasan, lako prepoznatljiv osjećaj koji
me prožeo otkad sam stigla. Čvršće sam se umotala u šal i
osjetila ugriz mržnje prema vlastitoj majci.
Zahodi su bili besprijekorno čisti i zbog toga sam
osjetila olakšanje. Nisam čekala Mary Abbot, nego sam
požurila natrag prema kolibi, odvraćajući pogled od svih
drugih djevojaka koje sam susrela putem. Već sam ležala u
krevetu kada se Mary Abbott vratila. Jedan me dugi
trenutak čeznutljivo promatrala, a to je bilo besmisleno jer
me poznavala samo sat vremena. Potom je u kolibu ušla
osoba premlada da bi bila žena, a prestara da bi bila
djevojka te nas ovlaš okrznula pogledom. »Theodora
Atwell«, rekla je kada me spazila. »Drago mi je što si se već
smjestila«, a zatim je ugasila svjetla.
»Laku noć, djevojke«, doviknula je na odlasku.
»Laku noć, Henny«, jednoglasno su joj odgovorile.
 Potom su djevojke međusobno šapatom jedna drugoj
zaželjele laku noć i kada sam već pomislila da su gotove,
oglasila se Eva.
»Laku noć, Thea«, prošaptala je i sve su se djevojke
povele za njom. Slušajući svoje ime izgovoreno šapatom,
nisam mogla ne osjetiti divljenje nad činjenicom što sam
točno znala koji glas pripada kojoj djevojci. Nevjerojatno,
ali istinito - djevojke su me već bile prihvatile kao dio
grupe.
Zadnja djevojka koju sam upoznala prije njih bila je
Milly, susjeda koja se odselila prije mnogo godina. Uvijek je
uza se nosila lutku i bila mi je dosadna, što je u našoj
obitelji smrtni grijeh. Druge su obitelji mogle biti dosadne,
ali Atwellovi su uvijek bili zanimljivi.
Međutim, Sam je volio Milly. Promatrala ga je dok se
bavio svojim terarijima, zajedno su rezbarili granje i
pozorno bi ga slušala dok bi joj objašnjavao kako golema
krastača koju je uzgajao može štrcnuti otrov iz očiju. Jedino
je Sam mogao podići tu krastaču svojim rukama. Kada bih
je ja uhvatila, napuhnula bi se na dvostruku veličinu. Bio je
oprezan i životinje su mu zbog toga vjerovale. Ljudi
također.
Nije mi se svidjelo što sam nakon jahanja pronalazila
Milly u Samovu društvu - zbog toga sam joj ukrala lutku i
zakopala je iza štale. Nikada nam više nije došla u posjet.
Sam je znao da sam to učinila. Bila sam okrutna, a on je
mrzio okrutnost. Mislim da uopće nije mogao shvatiti
potrebu da naudiš drugome živome biću i zbog toga nikada
nije naučio jahati. Sama pomisao da zabije pete u konjske
slabine ili podigne bič na bespomoćnu životinju bila mu je
nezamisliva.
Stidio se onoga što sam učinila, a i ja sam se stidjela
same sebe. Ipak, brzo smo zaboravili Milly, zakopavši je u
prašinu uspomena iz djetinjstva.
Jedna je djevojka nešto nerazgovjetno promrmljala u
snu.
»Pssst«, siknula je Gates, a mumljanje je odmah
prestalo.
Otac i ja u Atlanti smo spavali u odvojenim sobama.
Nikada prije nismo putovali sami te nisam znala kako to
protumačiti, no u svojoj sam golemoj sobi plakala, a zatim
samu sebe ošamarila zbog takve ludosti. Pokušala sam se
uvjeriti da to nije ništa - potrebna je tek staloženost.
Zaspala sam osluškujući zvuk automobila pod prozorom,
pitajući se čuje li i moj otac iste zvukove u sobi s druge
strane hodnika. Je li uopće budan ili spava kao zaklan?
Zbog automobila pod prozorom osjećala sam se manje
usamljenom, iako je to bilo blesavo - muškarci i žene u tim
automobilima meni su bili nitko i ništa.
Pitala sam se je li Sam u tom trenutku također budan i
sluša li zrikavce. Što je još danas čuo, što je radio? Majka je
sigurno još budna, čita i sluša radio, a pretpostavljam da
otac još vozi po zavojitim gorskim cestama.
Sjetila sam se i bratića Georgieja te umalo zaplakala,
ali sam se suzdržala. Dovoljno sam jecala. Dovoljno za čitav
život. Možda i za dva ili tri života.

***

Sljedećeg me jutra probudilo zvono. Brzo sam se

pridigla i glavom udarila u gornji krevet. Uz mene se
odmah stvorilo Evino lice, koje je visjelo odozgo.
»izgledaš poput šišmiša«, rekla sam, a ona me pospano
pogledala. Imala je prekrasan ten i okrugle obraščiće.
 Protrljala sam tjeme i pričekala da druge djevojke
ustanu, no nekoliko minuta nijedna se nije ni pomakla.
Samo su ležale u krevetima, zijevale i protezale se. Nikada
još nisam provela toliko vremena s ovolikom hrpom
djevojaka. Sam i ja tek smo dva tjedna pohađah školu u
Emathli, nakon čega je majka zaključila da je to ispod naše
razine. Razlika između nas i djece u toj školi, sinova i kćeri
seljaka, bila je i više nego očita. Ovdje nisam bila sigurna
na čemu sam.
Sve su mi djevojke, tada još u krevetima, izgledale
ošamućeno. Eva je bila najviša, Mary Abbott najniža.
Victoria je bila najmršavija, čak i premršava, s ključnim
kostima koje su joj se oštro probijale ispod brade i zbog
kojih je izgledala izgladnjelo. Moja kosa nije bila ni tamna
ni svijetla, nisam bila ni visoka ni niska. Kod kuće se gotovo
nikada nisam susretala s drugom djecom. Otac bi nam
držao nastavu, a kada bismo se Sam i ja susreli s drugim
dječacima i djevojčicama u gradu, ta bi nas djeca u čudu
promatrala jer smo, kao blizanci, bili veoma nalik jedno
drugome. Oboje smo od oca naslijedili jak nos i visoke,
široko postavljene jagodice zbog kojih je majka naša lica
nazivala izražajnima. Tamnu kosu smo pak naslijedili od
majke - kosu jaku i kovrčavu, kestenjastu. Ljudi su nas
primjećivali zbog međusobne sličnosti, a ovdje, bez Sama,
nisam se mnogo razlikovala od ostalih, osim možda po tome
što mi je koža zbog floridskoga sunca bila nešto tamnija.
U sobu je ušla još jedna osoba - zaključila sam po odori
da je spremačica.
»Dobro jutro, Docey«, pozdravila ju je Eva, a Docey joj
se nasmiješila i potom nalila vodu u lavore. Sve su djevojke
na to ustale i prišle običnim, drvenim stalcima u kojima su
stajali živopisno obojeni lavori. Rub mojega lavora bio je
okrhnut. Docey je bila niža od svih nas, sigurno ne mnogo
viša od 150 centimetara, ali ujedno i krupne građe, s mišje
smeđom kosom svijenom u urednu punđu - bila je i pomalo
razroka. U govoru joj se čuo grub i odrješit južnjački
naglasak, mnogo teže razumljiv negoli i u jedne od
djevojaka. Poslije sam saznala da potječe iz najsiromašnijih
predjela Apalačkog gorja.
Oprale smo se i odjenule pa preko Trga otišle do iste
zgrade u koju smo sinoć ušli otac i ja. Spavala sam sa
Samovim rupčićem pod jastukom i najradije bih ga bila opet
sakrila pod odjeću, ali bojala sam se da će ga primijetiti Eva
ili Sissy, djevojke kojima sam se najviše željela svidjeti.
Kada smo istupile van, zapanjila me gomila djevojaka.
Sve su bile odjevene u bijele suknje i bluze s bubi-
okovratnicima i svima su ponad srca stajala izvezena slova
YRC. Otac mi je, u želji da izbjegnem iznenađenja, bio rekao
da će nas biti dvjestotinjak, ali ništa me nije moglo
pripremiti na prizor čitave vojske. Jedino po čemu su se
razlikovale bila je kosa. Jedna je djevojka kovrčave kose
pogledala prema meni i zatim nešto šapnula prijateljici.
Shvatila sam da zurim. Zakoračila sam u gomilu i pokušala
uhvatiti korak s drugim djevojkama. Očiju uprtih prema
dolje, shvatila sam da nijedna na nogama ne nosi čarape.
Od struka nadolje izgledale smo kao djeca.
Ubrzo me dostigla Sissy. Smeđa joj je kosa bila
podšišana u tada vrlo moderan bob pa sam nagonski
dotakla vlastitu kosu, koja je prilično prelazila razinu
ramena. I ja sam se svojedobno htjela ošišati na bob, ali mi
majka to nije dopustila.
»Brzo hodaš«, rekla je.
»Da«, lagano sam usporila.
»Na Floridi je dosta vruće«, rekla je hrapavim glasom,
sasvim suprotnim nježnim crtama njezina lica.
»Odakle si ti?« upitala sam je.
 »Monroeville.«
Ponašala se kao da sigurno znam gdje je to, pa sam se
pretvarala da tako uistinu i jest.
»Što ti je otac po zanimanju?« nastavila je s
ispitivanjem.
»Liječnik je. I ima plantažu naranča.« Ovo s narančama
nije baš bilo sasvim istinito. Naranče su bile vlasništvo
obitelji moje majke, ali učinilo mi se da ću spominjanjem
zemljoposjedništva steći nešto bolji ugled.
»Obožavam naranče«, nestašno se nasmijala, a meni je
njezino oduševljenje bilo zabavno. Nisam naranče smatrala
nikakvom poslasticom. Bile su mi obična, svakodnevna
stvar.
»A što je tvoj otac po zanimanju?« upitala sam.
»Upravlja djedovim poslovima. I jaše konje. Zato me i
poslao ovamo - da naučim jahati, ali bojim se da nisam
najuspješnija u tome.«
»Ne?«
»Previše prljavštine«, odvratila je. Brzo je nastavila:
»Ali nisam razmažena, ne boj se«, pogledala me iskosa,
»samo više volim raditi neke druge stvari.«
Naglas sam se nasmijala i to me iznenadilo. Nisam se
smijala već tjednima.
Ušle smo u blagovaonicu i druge su se djevojke
uzvrzmale oko nas. Okupljale su se za stolovima
prekrivenim oslikanim stolnjacima i čavrljale. Vidjelo se da
uživaju. Osjećale su se kao kod kuće.
Sissy mi je pokazala moj stol za kojim su, između
ostalih, već sjedile Mary Abbott, Victoria i Henny. Mary
Abbot mi se oduševljeno nasmiješila kada me spazila. I ja
sam se nasmiješila njoj, a zatim odabrala stolac što dalje od
njezina.
»Zdravo, Theodora«, obratila mi se Henny. Već sam joj
htjela reći za nadimak kada se ubacila Mary Abbott.
»Svi je zovu Thea.«
Henny je potpuno zanemarila njezinu upadicu te mi
predstavila ostale za stolom: neke mlađe, neke starije
djevojke i jednu učiteljicu, gospođicu Metcalfe, ženu veoma
glatke kože i sitnih, bisernih zubi.
Pred nama su stajali pladnjevi prepuni slasnih pečenih
jaja, slanine, šunke, muffina od malina, griza te svega i
svačega, ali nisam imala teka. Većina ostalih nije obraćala
pozornost na mene i to mi je odgovaralo. Sjetila sam se
Sama - oduševio bi ga ovakav doručak jer je zadnjih mjeseci
jeo kao lud. Točno sam znala što radi u tom trenutku:
njeguje unesrećene životinje, hrani insekte u terariju ili
namješta granu da bi se gušter na njoj mogao bolje sunčati.
Nije uvijek imao unesrećene životinje, ali zadnjih se
nekoliko tjedana brinuo za gnijezdo mladunaca vjeverica
čija je majka nestala.
»Mogu li ti postaviti jedno pitanje?« u pola mi se
doručka obratila Molly. Imala je isturene sjekutiće zbog
kojih je izgledala poput djeteta, a tanka joj je smeđa kosa
dosezala nekoliko centimetara ispod struka - bilo je to već
vrijeme za šišanje.
»Kaže se smijem li...«, ispravila ju je Henny,
debeljuškasta djevojka s podbratkom i madežom nezgodno
smještenim na lijevu sljepoočnicu. Nije bila ružna, ali taj je
madež bio doista problematičan. Nije mi se svidjela, ali mi
je bilo drago što je s nama i da, kao netko gotovo odrastao,
uz gospođicu Metcalfe održava red i disciplinu.
»Zašto si ovamo stigla tako kasno?« nastavila je Molly.
 »Molim?«
»Zašto nisi došla na početku, kao i ostali?«
Očekivala sam da će Henny intervenirati, ali nije. Samo
je šuteći sjedila i zurila u mene, baš kao i svi ostali za
stolom. Alice Hunt Morgan iz Memphisa u Tennesseeju
prstom je prešla preko ruba svoje čaše. Nije voljela da ju se
zove Alice - kada sam to pokušala, ispravila me i rekla da
joj je ime Alice Hunt. I ona je, zajedno sa svima ostalima,
čekala odgovor. Bile su znatiželjne. Nikakvo čudo - među
njima sam se našla kao uljez.
»Zakašnjeli rođendanski poklon«, rekla sam. »Bili smo
na ljetovanju u Europi zato što je ljeti na Floridi tako
vruće.«
Zastala sam, a sve su djevojke čekale, radoznalo
nagnutih glava. Molly se poigravala čuperkom kose.
»Idemo svake godine pa nisam to htjela propustiti, ali je
moj otac htio da dođem i ovamo, stoga je dogovorio kasniji
dolazak«, slegnula sam ramenima kao da želim reći kako je
cijela priča u rukama velikodušne i odgovorne odrasle
osobe.
»A gdje ste bili u Europi?« upitala me Molly, iako su
druge djevojke već izgubile zanimanje za mene i vratile se
međusobnom čavrljanju.
»U Parizu«, rekla sam. »Obožavam Pariz ljeti.«
Molly je kimnula glavom i odvratila pogled, očito
zadovoljna odgovorom. Rukom sam opipala tjeme ne bih li
na njemu pronašla mjesto kojim sam jutros udarila u gornji
krevet, ali više me ništa nije boljelo. Na drugome kraju
prostorije uhvatila sam pogled Sissy. Nasmiješila mi se i ja
sam se nasmiješila njoj.
»Thea«, obratila mi se Henny, koja je očito ipak čula
napomenu Mary Abbott, ali ova nije bila jedna od djevojaka
na koje Henny obraća pozornosr. »Popij to«, kimnula je
prema čaši mlijeka preda mnom. Zagledala sam se u čašu.
Kod kuće smo za doručak pili sok od naranče ili grejpa,
ovisno o godišnjem dobu, ali nikada mlijeko - majka ga nije
voljela, pa bismo ga tek ponekad dodavali u čaj ili bismo ga
Sam i ja pili uz kolače. U Yonahlosseeju se, ubrzo sam
saznala, uz ručak pio slatki ledeni čaj. Stakleni vrč pun
jantarno žućkaste tekućine s komadićima leda dočekao bi
nas na stolu uz Hennyn tanjur i ona bi ga rastočila po
čašama. Čaj je bio gust, gotovo poput sirupa i, moram
priznati, baš izvrstan. Godinama nakon odlaska iz škole
čeznula sam za tim čajem, za njegovim ledenim dodirom na
jeziku, za gorčinom jakoga čaja ublaženom golemim
količinama šećera. Nakon odlaska iz škole saznat ću i da je
čežnja za tim čajem svojevrsna tradicija medu bivšim
polaznicama Yonahlosseeja.
No sve će se to dogoditi tek mnogo kasnije. U tom sam
trenutku zurila u čašu mlijeka i jedva susprezala suze.
»Thea«, još jedanput mi se obratila Henny, ovaj put još
dubljim glasom, ali nisam se usudila pogledati ju jer sam
znala da ću, učinim li to, zaplakati. No onda sam osjetila da
je skrenula pogled s mene i sve su se djevojke za stolom
okrenule na stolcima. Najprije sam pomislila da je to neki
neobičan način ustajanja od stola nakon doručka, ali onda
sam začula muški glas.
»Dobro jutro, djevojke«, oglasio se gospodin Holmes.
»Dobro jutro, gospodine Holmes«, jednoglasno su
odgovorile sve djevojke osim mene i činilo se da je gospodin
Holmes vrlo zadovoljan takvim pozdravom, iako ga je
vjerojatno slušao svakoga jutra.
Uslijedilo je nekoliko obavijesti pa je gospodin Holmes
poveo jutarnju molitvu, a kada je završio, pristupila mi je
jedna žena. Bila je niska, zdepasta i lijepoga lica, mnogo
starija od kućnih nadstojnica.
»Ja sam gospođa Holmes, ravnateljica«, predstavila se,
a zatim rukom pokazala prema stubištu u kutu prostorije.
»Pođi sa mnom.«
Nastojala sam neuspješno sakriti iznenađenje, stoga me
nekoliko sekundi fiksirala prijekornim pogledom, ali bila
sam sigurna da nisam prva koju je iznenadila činjenica da
je riječ o supruzi gospodina Holmesa. Kada sam je spazila
ranije toga jutra, mislila sam da je glavna domaćica ili
pripadnica kampskog osoblja jer mi je izgledala upravo
tako - pokroviteljski i nametljivo. No sada sam na njezinu
licu primijetila nestrpljenje pa sam poslušno krenula za
njom, usporavajući korak da ju ne bih prestigla. Njezin mi
je struk izgledao neprirodno uskim, kao da ga je nečim
utegnula - shvatila sam da vjerojatno nosi korzet. Čak ga ni
moja majka nije nosila, no majka mi je bila toliko mršava da
joj i ne bi bio potreban.
Ured gospođe Holmes nalazio se na trećem katu i do
trenutka kada smo se uspele, ravnateljica se poprilično
uspuhala. Dok je otvarala vrata, iz blizine sam zamijetila da
joj je kosa, čvrsto stegnuta u punđu, počela sijedjeti, što se
nije primijetilo iz daljine.
Ured joj je bio otmjeno namješten, a maleni divan na
koji sam po njezinoj uputi sjela presvučen modernom
kariranom tkaninom.
»Theodora Atwell«, zaustila je. »Sjediš za Hennynim
stolom?«
Nastavila je prije nego što sam uspjela odgovoriti:
»Dobro poznajem Henny, vrlo je sposobna.« Izgovorila je to
kao da je riječ o upozorenju, a zatim se zagledala u papire
na stolu. »Dolaziš nam iz Emathle na Floridi. Volim
vrtlarstvo i oduvijek mi se činilo da bi moj život na Floridi
bio divan jer tamo uspijeva sve što posadiš.«
Moja je majka vrlo često govorila točno istu stvar, ali
nisam u tom trenutku htjela razmišljati o majci.
»Svi me zovu Thea«, rekla sam.
»Ma, znam«, nasmiješila se. Palo mi je na pamet da
vjerojatno s mužem često razgovara o djevojkama iz škole i
da joj je on već rekao za moj nadimak.
»Reci mi, Thea«, nastavila je spuštajući se u sjajnu
drvenu stolicu pred stolom izrađenim od istoga drveta,
uglačanim do visokoga sjaja, »kako ti se zasad sviđa
ovdje?«
»Jako mi se sviđa«, odvratila sam jer sam znala da je to
jedini ispravan odgovor.
»Osnivači Yonahlosseeja bili su veoma napredni ljudi.
Osnovali su ovaj kamp 1876. godine, jedanaest godina
nakon Građanskog rata. Znaš li, Thea, zašto je to bilo važno
razdoblje u povijesti naše zemlje?«
To sam, naravno, znala jer sam mnogo puta čula priču o
svojem djedu, koji je dezertirao iz Građanskog rata.
»Zato što su južnjačke države u to doba bile
nevjerojatno siromašne«, odvratila sam, »i zato što je to
bilo iznimno teško vrijeme za ovaj dio Amerike. Sve se
preko noći promijenilo i nitko nije znao što će biti s
američkim jugom u budućnosti.«
Moj ju je odgovor zadivio. »Tako je«, kimnula je glavom.
Zatim je započela priču o Louisi i Hanesu Bellu, bračnome
paru koji nikada nije imao vlastite djece, ali si je postavio
životni zadatak da stvori ljetni kamp za djevojke u tom
svijetu, koji se - kako sam joj ja maločas rekla - promijenio
preko noći. Mladići i djevojke na sjeveru Amerike već su
pohađali takve kampove, a postojali su i na jugu, za
dječake. No Beilovi su vidjeli da postoji potreba za takvom
ustanovom za djevojke i zato su je osnovali.
»A onda je jednoga dana, kada se stvorila potreba za
tim, ljetni kamp postao škola, internat.« Do tog mi je
trenutka zvučala kao da se zaplela u digresiju, odlutala od
uobičajenoga govora koji je već mnogo puta izrecitirala
pred novim polaznicima, i baš me tada značajno pogledala.
Nisam znala zašto.
»Zato je danas Yonahlossee za neke djevojke ljetni
kamp, a za neke škola, ali je u oba slučaja mjesto na kojemu
mlade žene uče kako postati dame. Jer, Thea, damom se ne
postaje samo tako, nekom čarolijom«, pucnula je prstima i
odmahnula glavom. »Upravo suprotno. Postati damom jest
lekcija koju valja naučiti.«
»U današnjem svijetu prepunom neizvjesnosti«,
zaključila je, »damstvo je možda važnije nego ikada prije.«
Shvatila sam jedino da pod izrazom svijet prepun
neizvjesnosti misli na aktualnu financijsku krizu. Što se
Bellovih tiče, bilo mi ih je žao što nikada nisu uspjeli dobiti
dijete, posebice zbog toga što su posvetili život mladima.
Vjerojatno nešto nije štimalo s Louisinim organima. No sve
ostalo što mi je upravo izgovorila gospođa Holmes bilo mi je
potpuno nejasno, O čemu govori? Zašto je damstvo danas
važnije nego ikada prije?
»A odakle naziv?« upitala sam samo zato što me
gospođa Holmes promatrala kao da to očekuje. »Odakle
naziv Yonahlossee?«
»Ah«, uzdahnula je i blago odmahnula rukom, »staro
indijansko ime. Nema zapravo nikakve veze s kampom. Bilo
je to ime konja gospođe Bell.«
Očekivala sam da će mi nakon toga reći još nešto o
konjičkom sportu u školi, a blago sam se, samo za sebe,
nasmiješila jer je i Sasi, ime mojega konja, potjecalo iz
jezika indijanskog plemena Muskogee. Nadjenula mu ga je
moja majka jer se ja nisam mogla sjetiti ničega drugog, a
značilo je »ovdje je«, kao u rečenici: »Cvijet je ovdje.«
Majka mi je to točno tako objasnila. Njezin mi je glas još
odzvanjao u ušima.
»Nadam se da će ti se svidjeti kod nas«, rekla je
gospođa Holmes, naslanjajući se laktovima na stol i
gledajući me ravno u oči, malenih ruku isprepletenih pred
laktovima.
»Sigurna sam da hoće«, odgovorila sam i u tom sam
trenutku tako i mislila. Svidjela mi se priča o Louisi Bell i
Yonahlossee mi je postao draži čim sam saznala da je dobio
ime po konju. No teško su mi pale uspomene na majku i
Sasija.
»I tvoja me majka uvjeravala da će ti se svidjeti.«
Njezine su me riječi zbunile. Zar mi čita misli?
»Tvoja majka i ja smo prijateljice. Stare prijateljice.«
Nemoguće. Moja majka nije imala starih prijateljica, mi
smo bili sve što joj je bilo potrebno. Bezbroj sam je puta
čula kako govori da su tata i ona u floridskoj divljini
pronašli svoju malu, privatnu utopiju.
»Imaš istu kosu kao majka«, dodala je gospođa Holmes
i zbog toga sam shvatila da je doista poznavala moju majku.
»Zajedno smo pohađale školu za mlade dame u
Raleighu«, nastavila je. »Škola se zvala Miss Petit.«
Oči su mi se zamutile i na trenutak sam pomislila da
imam alergijsku reakciju, kao pacijenti koji su obilazili
mojega oca. Ubola bi ih pčela ili bi pojeli bobicu koju nisu
smjeli.
Zagrizla sam usnicu jer više nisam mogla disati, a onda
sam briznula u plač.
 »Jao, Thea, nisam te htjela uzrujati. Majka ti nije rekla
da se poznajemo?«
Odmahnula sam glavom.
»Da, i znam sve o tebi. Tvoja me majka na neki način
zamolila da se pobrinem za tebe. Neko drugo mjesto možda
ti ne bi odgovaralo.«
»Razumijemo li se, Thea?« ponovno je progovorila
nakon nekoliko trenutaka.
Kimnula sam glavom.
»Pogledaj me, molim te.«
Učinila sam kako je zatražila. Imala je bademaste oči.
Činilo mi se nemogućim da su ikada gledale moju majku.
»I još nešto. Ako primijetiš bilo što neobično, bilo što...
tjelesno, molim te, odmah dodi k meni i reci mi.«
»Tjelesno?« ponovila sam.
»Tjelesno. Pretpostavljam da znaš na što mislim. Ako se
takvo što dogodi.«
Rekla sam joj da znam, iako nisam razumjela.

***

Razmišljala sam o njezinim riječima na putu do

konjušnica, gdje sam trebala proći testove, i pitala samu
sebe je li možda mislila na moj mjesečni ciklus. No već sam
imala menstruaciju i znala sam što mi je činiti.
Bilo mi je drago što nijedna djevojka nije vidjela moje
uplakane, crvene oči i što sam se tijekom šetnje do štala
mogla sabrati. Do razgovora s gospođom Holmes mislila
sam, naime, da sam u Yonahlossee stigla slučajno, zbog
okolnosti.
 Puteljak je vodio uz nužnike, a zatim se toliko suzio da
su njime mogle koračati samo dvije osobe jedna uz drugu, a
uza nj raslo je drveće koje je zaklanjalo sunce pa sam
zadrhtala od hladnoće. Kada sam odjednom izašla na veliku
čistinu okruženu planinama, laknulo mi je.
Ostala sam bez daha. Bila sam samoj sebi obećala da se
neću šokirati svim novostima u Yonahlosseeju, ali nikada
prije nisam vidjela ništa slično. Nisam ni znala da takvo što
postoji. Preda mnom su stajale tri kamene staje - bile su
mnogo, mnogo veće od staje koju smo imah kod kuće,
dovoljno velike da se u njima smjesti čitava vojska konja. U
usporedbi s ovim, shvatila sam, moja staja kod kuće uopće
nije staja. Iz otvora na odjeljcima provirivale su konjske
glave I spazila sam konja rase Appaloosa s pjegavom
glavom o kakvima sam dotad samo čitala, ali ili nikada prije
nisam vidjela.
Uokolo su se vrzmali konjušari. Vodili su konje ili gurali
tačke, a jedan me spazio dok sam zapanjeno zurila pa sam
postiđeno skrenula pogled. Izgledao je kao muška verzija
Docey - sav mršav, žilav i okretan.
Spazila sam i pet jahačkih terena od kojih je jedan imao
prepreke, a sve mi je izgledalo novo i savršeno. Tereni su
bili svježe izgrabljani, ograde savršeno obojene pa sam se
morala zapitati odakle kampu Yonahlossee novac za sve to.
Onih nekoliko gradića kroz koje smo se provezli na putu
ovamo izgledalo mi je strašno siromašno: ruševne zgrade i
prljavi stanovnici, ali znala sam da se nalazimo u apalačkoj
regiji, koja je bila siromašna i prije financijske krize. Otac
mi je spomenuo da je područje zahvatila strašna suša, što je
bilo neobično za njega jer mi nikada prije nije pričao o
nevoljama i neugodnostima, no već sam se tada bila počela
navikavati na niz životnih iznenađenja.
»Čovjek ovo baš i ne očekuje, zar ne?« oglasio se netko
uz mene, pa sam se okrenula i našla pred visokim
muškarcem koji mi je stajao slijeva. Uz njega je stajao već
sputan i osedlan konj.
»Iznenadili ste me«, rekla sam ruke položene preko
srca, kao što sam uvijek činila kad bi me netko iznenadio.
Nadala sam se da me crvene oči ne odaju.
Muškarac se nasmijao. Govorio je njemačkim
naglaskom. Već sam prije bila upoznala Nijemca, gospodina
Bucha, koji je jedanput godišnje posjećivao mojega oca
zbog posla u vezi s plantažom naranča.
»Nijemac ste?«
»Jesam. Ja sam gospodin Albrecht.«
»Ja sam Thea Atwell, drago mi je«, blago sam se
naklonila da bih nadoknadila svoje prijašnje nepristojno
ponašanje. Prepoznala sam gospodina Albrechta sa
fotografija na zidu škole - na njima je uvijek dodjeljivao
nagrade. Bio je strahovito mršav i plosnate brade, što me
iznenadilo jer sam mislila da svi Nijemci imaju četvrtastu
Čeljust. Koža mu je, barem za muškarca, bila iznimno
glatka i imao je ravne zube. Možda nije bio osobito pristao,
ali nije bio ni neugodne vanjštine. Činilo se da je otprilike
dobi mojega oca.
»A ovo je Luther«, rekao je, gladeći Luthera po vratu.
Konj je spustio glavu i pogledao me - bio je ružnjikav,
nezanimljivo smeđe boje, prevelike glave i malih ušiju, ali
su mu oči bile tople i drage.
»Svi koji dođu ovamo prvo jašu njega. Tvoj otac kaže da
si već iskusna jahačica.«
»Jesam.«
»Ne bi onda trebala imati nikakvih problema s
Lutherom. Lupni ga pri skokovima i čvrsto ga drži u kasu.
Preskočit će sve što želiš, ali ponekad zastane ako se jahač
nećka.«
 Gospodin Albrecht pomogao mi je da se uspnem na
sedlo i podesio mi stremene. Srce mi je snažno udaralo,
djelomično od šoka koji sam doživjela kod gospođe Holmes,
a djelomično zbog uzbuđenja što ću jahati pred nepoznatim
čovjekom. Luther je bio golem - viši od šesnaest ruku,
možda čak sedamnaest. Nikada nisam jahala tolikog konja.
No to nije važno, rekla sam sama sebi. Kontrola je kontrola.
Gospodin Albrecht naznačio mi je rutu pa sam ga slijedila
do najdaljeg terena. Dao mi je deset minuta za zagrijavanje
pa sam jahala ukrug, iskušavajući Luthera. Kada bih
povukla lijevu uzdu, on bi je povukao natrag pa bih je
snažno trznula. Gospodin Albrecht stajao je uz ogradu i
promatrao. Izgledao je istodobno opušteno i uštogljeno:
stajao je s rukama u džepovima i nagnute glave, u poput
snijega bijeloj, besprijekornoj košulji i savršeno izglačanim
hlačama.
Nastojala sam zanemariti činjenicu da me promatra, ali
kada mi je rekao da je vrijeme za procjenu, zaustavila sam
Luthera pa ga iz hoda potjerala u lagani galop. Htjela sam
mu izoštriti reflekse. Uz gospodina Albrechta stvorio se još
jedan muškarac. Zaškiljila sam i prepoznala gospodina
Holmesa. Mahnuo mi je, a ja sam mu odvratila naklonom
glave. Čekali su me skokovi od gotovo jednog metra visine,
ali u to se vrijeme ničega nisam bojala. Nisam ni bila
svjesna da se ičega treba bojati.
Prošla sam terenom u svojevrsnom bunilu. Nikada se
nisam sjećala jahačkih nastupa kada bih ih dovršila, uvijek
bi mi netko morao reći jesam li srušila kakvu pregradu ili se
okrenula u pogrešnom smjeru. Kada sam preskočila zadnju
kombinaciju, potjerala sam Luthera u lagani galop u krug
sve dok se oboje nismo malo opustili.
Potom smo polako otišli do gospodina Albrechta.
Gospodin Holmes već je bio otišao.
 Gospodin Albrecht je kimnuo glavom i potapšao
Luthera po vratu.
»Ohladi ga malo. Dobro si jahala.«
U daljini sam razabirala gospodina Holmesa jer još nije
bio zamaknuo za drvećem zaklonjen puteljak. Pitala sam se
kada će Sam izrasti do njegove visine. U tom je trenutku još
bio dijete. Ili barem napola dijete, a napola odrastao, baš
kao i ja.
Popustila sam uzde i dopustila Lutheru da objesi glavu,
a zatim smo polako prošetali terenom. Spoznaja da moji
roditelji nisu slučajno odabrali Yonahlossee prilično me
uznemiravala, ali i potvrdila sumnje da roditelji sa mnom
imaju planove koje nisam razumjela. Moja je majka za mene
odabrala školu koja je, barem kada je o jahanju riječ, bila
pravi mali raj, pa sam barem s time mogla biti zadovoljna,
ali činjenica da je bila prijateljica sa ženom kao što je
gospođa Holmes činila mi se gotovo nevjerojatnom. Ipak,
morala sam vjerovati u to. Majka je posljednjih tjedana
prema meni bila veoma okrutna. Iako sam znala da to
zaslužujem, teško sam podnosila takav odnos. Roditelji me
nisu poslali potpunim strancima, već su me stavili pod
nadzor žene koja je barem dijelom znala moju strašnu
tajnu. No koji joj je dio ispričala moja majka? Sigurno nije
rekla sve.
Gospodin Albrecht nestao je u konjušnici, pa sam
zaustavila Luthera i sjahala. Potom sam učinila nešto doista
djetinjasto. Zaronila sam lice u njegovo vruće, od soli slano
rame i zajecala. Po prvi put u nekoliko tjedana u tome sam
pronašla utjehu.
 2.

Šumski tunel koji se prostirao od konjušnica do Trga

bio je mračan pa sam požurila, iako se nikada nisam bojala
samoće. Sve su druge djevojke bile na nastavi, a ja nisam
znala kakve se divlje životinje kriju po šumama Sjeverne
Karoline ni na kakve bih otrovne biljke mogla nabasati. Sve
mi je to bilo vrlo dobro poznato na Floridi, ali ovdje sam
bila potpuna neznalica.
Nisam još znala da se tu nemam čega bojati, barem ne
što se tiče prirode. Svake bi godine jaka zima desetkovala i
životinjski i biljni svijet, a to se na Floridi nije događalo.
Ništa na Floridi nije umiralo, ništa se nije povlačilo.
Kada ne bi bilo suviše vruće, Sam i ja lutali bismo
krajolikom, prolazeći plantaže naranča i udaljavajući se
miljama daleko od kuće. Jednom, kad nam je bilo jedanaest
godina, povela sam i Sasija jer sam ga htjela izvesti dok još
ne nastupe ljetne žege. I Sasi je tada još bio mlad, moglo ga
se jahati satima i ne bi se umorio. Sam je hodao preda
mnom i tražio kupine, a ja sam polako jahala za njim. Bio je
tek travanj i bilo je prerano za kupine, ali Sam je mislio da
bi nam se moglo posrećiti.
»Je li Sasi umoran?« doviknuo mi je.
»Nije«, odvratila sam, »sviđa mu se ovdje.«
»Sviđa li ti se ovdje, Sasi?« upitao je Sam, tobože
otmjenim britanskim naglaskom i ja sam se zahihotala.
Još smo neko vrijeme hodali, a zatim je Sam nestao u
grmlju.
 »Čak i ako pronađemo kupine, bit će prekisele«, rekla
sam.
On je izašao iz grmlja, nije ništa ubrao.
»Još je prerano«, objasnila sam.
»Shvatio sam i kada si rekla prvi put«, nasmijao se.
Okrenula sam se i posegnula u bisage za čuturicom s
vodom, a onda sam osjetila kako je do pod Sasijevim
kopitima lagano propalo, nakratko sam izgubila ravnotežu,
a zatim začula zujanje. Isprva nisam shvatila odakle taj
zvuk, ali onda sam shvatila da je Sasi ugazio u podzemnu
košnicu šumskih osa.
»Sam!« vrisnula sam i skočila sa Sasija, koji je udarao
kopitima o tlo i sa njega podizao velike oblake prašine.
»Sam!«
»Thea«, oglasio se i mirnoća me njegova glasa
razgnjevila.
»Upomoć!« vikala sam, lupajući se po obrazima.
»Požuri!«
»Thea, slušaj me«, govorio je dok mi je prilazio.
Sumanuto sam odmahivala glavom. Obrazi su mi oticali,
grlo mi se stezalo, a na rukama mi nicali crveni plikovi.
Osjećala sam ubode i na vratu, na jeziku sam osjećala okus
žuči.
»Thea«, govorio je Sam, prilazeći mi i hvatajući me za
podlakticu. »Pogledaj me.«
No nisam ga mogla pogledati. Pogledala sam Sasija,
koji je bijesno grizao vlastitu nogu i ujede na njoj, zagledala
sam se Samu iza leđa, u nepregledne milje grmlja i
hrastova drveća, pogledala sam prema plavome nebu bez
ijednog oblačka i čula sam otkucaje vlastitog srca. Osjećala
sam i vonj vlastitog znoja.
 »Nije cijela košnica«, rekao je Sam, ali zvučao mi je kao
da govori odnekud iz daljine. »Nema ih tako puno, ali ako
se ne smiriš, samo ćeš pogoršati stvar. Razumiješ li, Thea?
Pogledaj«, dodao je, »već su otišle.«
Napokon sam ga pogledala. »A Sasi?« upitala sam.
»Nije mu ništa. On je velik«, rekao je Sam i shvatila
sam da zapravo želi reći kako ja nisam tako velika. Moje
teško disanje, užareno lice koje me svrbjelo - sve je to bio
dokaz toga koliko sam malena.
»Koliko imam uboda?« upitala sam povišenim glasom.
»Ne tako puno.« Znala sam da laže. Nikada mi nije
znao lagati.
»Ahhhh«, panično sam udahnula, osjećajući kako mi se
grlo sve jače steže, »aaaaaahhhhh.« Bili smo miljama
udaljeni od kuće, a znala sam što se događa kada te šumske
ose previše izujedaju. Grlo ti se stegne, prestaneš disati i
sve se to, da stvar bude gora, događa veoma brzo.
Počela sam plakati i noktima grepsti vrat. Znala sam da
ću umrijeti.
»Thea!« ovaj je put gotovo podviknuo Sam. »Prestani,
samo pogoršavaš stvar. Pogledaj me.« Položio mi je hladan
dlan na upaljeni obraz pa mi rukama okrenuo lice prema
svojem, gledao me u oči i nije mi dao da svratim pogled.
Disanje mi se postupno smirilo. Baš si kao krotitelj zmija,
prošaptala sam ispod glasa.
»Samo me slušaj«, rekao je i pomogao mi da uzjašem
Sasija. Vodio ga je za uzde cijelim putem i hodao uz nas,
čitavo vrijeme razgovarajući sa mnom - o ranorodnim
kupinama, novom skoku koji bismo Sasi i ja trebali iskušati,
o mami i tati, Georgieju i zapravo ni o čemu posebnom. Bilo
je samo važno da mu čujem glas.
 Kada smo napokon prilično kasno stigli kući jer smo
hodali polako, majka me ugledala i vrisnula. Lice, usnice i
vjeđe bili su mi strahovito natekli. Sam je podigao dlan da
bi odmaknuo kosu s čela i tek sam tada primijetila da mu
ruka drhti. Shvatila sam da se i on bojao, da sam bila u
opasnosti i da me njegova sabranost spasila. Uvijek je bio
takav - miran u trenucima u kojima bih ja gubila glavu.
Ovdje, međutim, nikada neću odlutati miljama od
kampa. Uvijek će me netko motriti, i to onako kako me
dotad nitko nije nadzirao.
Pokucala sam na vrata prije ulaska u kolibu. Ubrzo sam
se odviknuta od toga. Naša koliba nikada nije bila
zaključana, kao ni većina drugih zgrada u kampu, s
možebitnom iznimkom ravnateljeve kolibe nad Trgom.
Možda je i negdje u Zamku postojao sef s vrijednim
stvarima. Ionako mi je bilo svejedno. Docey ili bilo tko drugi
mogao je mirne duše uzeti što god je htio od mojih stvari,
nisam sa sobom donijela ništa što je mnogo vrijedilo.
»Zdravo«, poviknula sam izuvajući čizme uz vrata, ali
dočekao me samo lagani vihor zrnaca prašine u zraci sunca
koja se probijala kroz kolibu. Sve je bilo u savršenom redu,
očito zahvaljujući Doceynoj ruci. U kampu nisam morala ni
namještati vlastiti krevet.
Izula sam čizme i ostala u tankim soknama natopljenim
znojem -na stopalima i listovima osjetila sam ugodnu
hladnoću. Morat ću u čizme usipati pudera, pomislila sam.
Sigurno ga imaju u konjušnici, ali nisam se sjetila potražiti
takve stvari. Od vremena koje se provodi s konjem, jahanje
je zapravo najmanji dio posla.
Prvo sam otvorila Sissyn ormar, ali ondje sam pronašla
samo odjeću. S polovice vješalica visjele su moderne
svečane haljine od fine, meke svile. Mislila sam da ja imam
mnogo odjeće, ali Sissy je imala triput više. Osim toga,
majka u zadnjih godinu dana nije uopće kupovala novu
odjeću za sebe i mene, tvrdeći da bi to bilo neukusno s
obzirom na to koliko su svi oko nas osiromašili.
U Sissynom sam radnom stolu pronašla nekoliko
olovaka i pismo od majke s nekoliko pravopisnih pogrešaka.
Pismo je bilo kratko, majka joj je samo javila da protekloga
tjedna ni ona ni Sissyn otac nisu radili više-manje ništa. Na
stolu je stajala knjiga naslova Umjetnost prijateljstva s
izvezenim ljiljanom na crvenim koricama -izgledom je bila
sasvim nova. Majka bi takvo što prozvala blentavim. Na
Sissynom toaletnom stoliću stajala je četka za kosu prepuna
njezinih smeđih vlasi, u ladici je držala tri pune bočice
francuskih parfema, tako na njoj nisam namirisala ništa.
Pronašla sam i svinutu baršunastu vrećicu s odjeljcima za
nakit iz koje sam izvukla i svjetlu prinijela dvije naušnice od
rubina. Oba su kamena bila istovjetna, besprijekorna i
tamnoružičaste boje. Imala je i ovalni medaljon s
ugraviranim inicijalima koji nisu bili njezini te s pramenom
kose iza stakla. Netko joj je umro. Ja nisam imala takav lijep
nakit. Majka mi je uvijek govorila da ću jednoga dana dobiti
njezin, ali nisam više bila sigurna u to. Držala ga je u sefu,
kao da bi ga itko, tamo gdje smo živjeli, uopće i mogao
ukrasti.
Stavila sam naušnice u uši i to me zaboljelo. U oba sam
uha naišla na otpor, posebice u lijevom, koje je bilo
izbušeno malo ukoso.
Uši su mi svojedobno izbušile majka i Idella pomoću
vruće igle i malo konca. Stavila sam ih više zbog toga da
bih otvorila rupice negoli da bih vidjela kako mi pristaju, ali
sam svejedno odmah zaključila da mi ne pristaju. Bile su
prevelike i napadne. Majka bi mi vjerojatno rekla da ističu
moju kestenjastu kosu. Iako smo živjeli daleko izvan grada,
uvijek je bila dobro upućena u modu. U dnevnom boravku u
prizemlju držala je časopise, ali čitala je i knjige, iste one
koje je čitao moj otac. No unatoč njezinu praćenju mode,
nisam imala haljine poput Sissy i nikada mi nije dala tako
lijep nakit.
Što je Sissyna majka rekla kada joj je dala naušnice?
Možda joj ih je uručila prije kakve zabave, utisnula joj ih u
dlan i preko njega položila svoj. Dodir iglica zacijelo ju je
malo zabolio, ali osjećaj vjerojatno nije bio sasvim
neugodan. Ja nikada nisam bila na zabavama, samo u
restoranima. Točno sam mogla zamisliti Sissy na plesu, u
plavoj svilenoj haljini iz ormara, s rubinima koji joj sjaje oko
smeđe kose i odražavaju se u njezinoj glatkoj koži, blago
obojenoj ljetnim suncem. Razgovarala je s momcima i
očijukala svojim hrapavim glasom. Obuzela me ljutnja na
roditelje zbog toga što su me u Yonahlossee poslali tako
nepripremljenu. Čitavog su me života držali pod staklenim
zvonom, a zatim me poslali ovamo kao potpunu neznalicu.
Odmah uz Sissyn nalazio se i Evin radni stol, tik pod
prozorom. Na Trgu još nije bilo nikoga. U Evinoj je ladici
bio velik snop fotografija. Otac joj je bio vrlo debeo, a
postajao je sve deblji kako su se fotografije nizale, dok joj je
majka također bila debeljuškasta. Eva će morati pripaziti,
ali to je sigurno već i sama znala. Mogla bi nakon poroda
potpuno izgubiti liniju, kao što se to vjerojatno dogodilo
gospođi Holmes. Nekim se ženama to događa, majka mi je
tako rekla. Slike u Evinoj ladici bile su zavezane vrpcom, ali
ostatak je ladice bio u neredu: listovi papira, nakit, kutije s
kremom i rumenilom. Na nekim su papirima bile ispisane
rečenice na francuskom, a limene kutijice sa šminkom bile
su izdubljene u sredini. Zapitala sam se nije li Eva možda
laka djevojka u svijetu u kojemu se djevojke petljaju s
momcima. Znala sam za lake djevojke iz knjiga.
U ladici koja je pripadala Mary Abbott nije bilo gotovo
ničega. Gotovo da mi se nije dalo baviti njome. Ormar joj je
bio poluprazan, s tek nekoliko bezveznih haljina i školskih
odora. Pisma koja je držala u ladici potjecala su od njezina
oca, s poštanskim žigom Raleigha, koji nije bio daleko od
Yonahlosseeja. Mary Abbot u školi se odijevala isto kao i
sve djevojke, pa se bez zavirivanja u njezin ormar nije
moglo zaključiti da nema tako lijepe stvari kao ostale.
Obitelj joj je očito imala dovoljno novca da bi je poslala u
kamp, pa sam zaključila da je oskudnost njezine garderobe
vjerojatno posljedica vjerske predanosti. Pregledala sam
njezina pisma i doista, u njima se dosta spominjalo Boga.
Sviđalo mi se tako otkrivati pojedinosti o djevojkama.
Vratila sam pisma u ladicu i otvorila malu, okruglu kutijicu
za puder. U njoj je uz ogledalce bila prilijepljena slika bebe.
Odmah sam prepoznala crte lica Mary Abbott: tanke usnice
i razrogačene oči. Nježno sam dodirnula fotografiju i
nasmiješila se. Bila je lijepa beba.
Odjednom me nešto prestrašilo, iako nisam znala što.
Vjerojatno sam krajičkom oka spazila sjenu. Okrenula sam
se i kroz prozor ugledala gospodina Holmesa. I on se
okrenuo i pogledao prema meni. Bio je zgodan, zgodniji od
bilo kojeg filmskog glumca što sam ga vidjela, istaknute
vilice, tamnih očiju, trepavica i obrva. Zurila sam u njega
dobrih deset, možda čak petnaest sekundi dok je prolazio
uz kolibu i izgledao mi je tako lijepo da sam umalo
pomislila: »Da me bar spazi. Neka me uhvati. Sigurno bi
shvatio.« No nije se zaustavio i već mi je sljedećeg trenutka
bilo drago što je sunce prejako udaralo u prozor da bi išta
mogao vidjeti kroz njegova okna. Naravno da ne bi razumio.
Ispala bih kradljivica ili još gore - njuškalo.
Brzo sam zatvorila ladicu stola Mary Abbott i čim sam
to učinila, začula sam korake na ulazu.
»Dobar dan?«
Bila je to Docey s ručnicima. Ništa nije rekla, a ja pak
nisam znala gleda li me ili ne zbog razrokosti.
 »Tražila sam puder«, rekla sam, pristupila krevetu i
podigla čizme. »Htjela bih ga nasuti u čizme.« Lice mi je
gorjelo dok sam uz prsa privijala još tople čizme. Nekoliko
me trenutaka samo promatrala i već sam vidjela kako će
sve završiti. Tužit će me. Djevojke će me odbaciti.
»U redu«, rekla je, ali bio mi je potreban trenutak da
kroz njezin težak naglasak razaberem značenje. Okrenula
mi se leđima te počela otvarati ormare, iz svakoga vadeći
prljavo rublje i u njih umećući čiste ručnike. Na kraju su joj
ruke bile pune rublja. Kada je završila, već sam mislila da
će otići bez riječi. Promatrala sam je - izgledala je kao da je
otprilike moje dobi, ali lice joj je bilo blijedo i na njemu je
bilo teško razabrati godine. Ispod odore joj se nije naziralo
nimalo oblina. Bila je mršava i sitna. Baš sam glupa,
pomislila sam. Kako sam mogla dopustiti da me uhvati ?
Pred mojim je ormarom zastala kao da traži dopuštenje,
pa sam kimnula glavom i dok mi je na policu postavljala
ručnik, progovorila je: »Sad ću te ostaviti da radiš što si već
radila.« Na vratima se nakratko okrenula i jedva zamjetnim
pokretom dotakla vlastito uho. I ja sam dotakla svoje te
shvatila da sam iz njega zaboravila izvaditi Sissyne
naušnice. Tada sam znala. Neće me tužiti.

***

Eva i ja pred kolibom smo u ogrtačima čekale Sissy.

»Uvijek kasni«, promrmljala je Eva, »to joj je jedina
mana.« Napomena mi se učinila neobičnom jer mi se Eva
nije činila kao osoba koja mnogo kritizira druge. No onda se
nestašno nasmiješila. Kada je Sissy konačno došla, pošle
smo zajedno. Sunce je zašlo prije sat vremena i bilo je
hladno, no ogrtač mi je bio debeo i mek.
»Snalaziš li se?« upitala me Sissy.
 Nasmijala sam se. »I gospodin Holmes mi je jučer
postavio isto pitanje.«
»I što si mu rekla?«
»Rekla sam mu da se snalazim. Što sam mu drugo
uopće mogla reći?«
»Eh, da. Gospodin Holmes može te natjerati da kažeš
što god želi«, rekla je, pa mi na uho još došapnula:
»Henry.«
Zahihotala sam.
»Ah, te njegove oči«, sanjivo je rekla, »ali moraš znati
da taj čovjek nikad ne očijuka. Ponaša se kao da nam je
otac.«
»Gospođa Holmes bi te opalila ravnalom po prstima da
čuje što govoriš«, rekla je Eva. »Je li ti već održala govor o
osnivačima? O tome kako bismo sve trebale biti zahvalne
na obrazovanju za žene?«
»Rekla mi je samo da je Yonahlossee dobio naziv po
konju«, odvratila sam. Sviđala mi se ta šetnja u grupici.
Druge su nas djevojke radoznalo i s divljenjem promatrale.
»Stvarno? Ona inače ne voli konje«, rekla je Sissy.
»Zapravo, ne voli ona ništa.«
Voljela je, izgleda, moju majku, ali to pred djevojkama
ne bih bila priznala ni za živu glavu.
»U Yonahlosseeju je isprva teško«, rekla je Eva. »Ja sam
imala problema s buđenjem. Nikako se nisam uspijevala
probuditi kada bi ujutro zazvonilo. Propustila bih doručak,
čak i prvi sat nastave. Kod kuće sam svaki dan spavala do
podneva.«
Nisam mogla zamisliti spavanje do podneva. Sam bi me
svakoga jutra budio prije svitanja, dovoljno bi bilo da me
potapša po ramenu i odmah bih ustala, nestrpljivo
iščekujući još jedan dan. Sama je moje nestrpljenje
zabavljalo. Uvijek bih jahala rano ujutro jer bi poslije bilo
pre vruće, a Sasi se budio s izlaskom sunca. »Zar nisi ništa
trebala raditi kod kuće?« upitala sam.
»Ne. Kod kuće se uistinu nisam imala čime baviti, zato
su me i poslali ovamo. No nije mi to smetalo. Bilo mi je
sasvim u redu da ne radim ništa.« Eva je bila najviša od nas
tri i kretala se sporo. Koža joj je uvijek izgledala pomalo
vlažno, ali na lijep način, kao da se upravo okupala, a
doimala se i lijenom.
»Nisu li te kaznili zbog toga što u početku nisi ustajala
na vrijeme?« upitala sam.
Lijeno je slegnula ramenima. »Ovdje te baš i ne
kažnjavaju, Thea. Gospodin Holmes je razgovarao sa mnom,
pa sam se s vremenom navikla na rano ustajanje.«
»Nije istina da te ne kažnjavaju. I ovdje možeš upasti u
nevolju«, ubacila se Sissy. »Nastoj ne razljutiti gospođu
Holmes.«
»Zbog kakvih te stvari kažnjavaju?« upitala sam.
»Prošli su mjesec Gatesinu sestru i još jednu djevojku
uhvatili da puše, a lani se jedna djevojka u šumi sastajala s
momkom iz Ashevillea. Pušačice su dobile ukor, a onu
drugu djevojku su odmah idućega dana otpremili iz škole.
Nitko nije znao što joj se dogodilo sve dok gospođa Holmes
to nije objavila nakon jutarnje molitve. Kao da je nestala.«
Došli smo do kuće s kupaonicom, koja se sastojala samo
od jedne velike prostorije s kadama, međusobno
razmaknutima oko metar i pol. Docey je hodala od jedne do
druge gole djevojke i svakoj dodavala ručnik.
»Nitko nikoga ne gleda«, prošaptala je Sissy dok smo
ulazile, igrajući se s majušnom dijamantnom potkovom koju
je nosila na ogrlici oko vrata. Nije govorila istinu. Ja sam
gledala. Svi su gledali. Vrijeme za kupanje bilo je poput
vježbe u tome kako da vas ne uhvate da gledate. Mary
Abbot bila je najžgoljavija, izgledala je kao da bi je vjetar
otpuhnuo, laka poput pera. I ja sam bila tanka, ali ruke i
noge bile su mi jake od jahanja. S užitkom sam uronila u
vruću vodu i potopda glavu, trljajući tjeme, pogotovo masnu
točku na vrhu. Prostorijom se širila para iz kupelji, mirisna
od raznih sapuna i losiona.
Dok smo se kupale, sve smo šutjele, pretvarajući se da
smo same u kupaonici, ali onda je uz mene stala Docey s
ručnikom i to je bio znak da je gotovo.
»Hvala«, rekla sam, ali ona je već otišla do druge
djevojke. Primijetila sam da joj nijedna druga djevojka nije
zahvalila. Pokušala sam se uvući u spavaćicu tako da
pritom otkrijem što manje gologa tijela, ali to se ispostavila
nemogućim. U kutu sam spazila djevojku plave, gotovo
bijele kose, a zbog načina na koji joj je glava provirivala
točno iznad vode, sva sam se naježila.
Docey je upravo pomagala Mary Abbot, a Gates i
Victoria jedna su drugu zaklanjale ručnicima dok su se
oblačile, ali su im se obrisi tijela jasno nazirali. Ovo je
bizarno, pomislila sam. Najčudnija stvar koja mi se dogodila
u dosad najčudnijem tjednu koji sam proživjela. Znala sam
da smo na sigurnom, ali ipak se činilo pomalo nesmotrenim
sve nas ovako okupiti u jednu prostoriju, potpuno gole.
Victoria je projurila pokraj nas prema kolibama i Sissy
ju je promatrala dok je odlazila. Victoria je imala vrlo blizu
postavljene oči i dugo, usko lice, no bila je lijepa.
»Victoria«, rekla je Sissy.
»Izgleda kao vrlo lijep, vrlo mršav majmun«, rekla sam.
Sissy je prasnula u smijeh i toliko se smijala da se
morala uhvatiti za drvo kako ne bi pala. Jedina druga osoba
koju sam mogla tako nasmijati bio je Sam. Stajala sam uz
Sissy i nervozno razmišljala što bih trebala reći kada se
prestane smijati. Imale smo još nekoliko minuta do kolibe.
»Ma stvarno tako i izgleda!« napokon je uzviknula
Sissy.
»Ne smijemo se kupati kada to same želimo?« upitala
sam nakon nekoliko trenutaka.
Odmahnula je glavom. »Možda bi se nešto dalo potajno
izvesti«, dodala je, »ali onda bismo bih banditi iz
kupaonice.« Nasmiješila se i stisnula plave oči. I ja sam se
morala nasmiješiti. Bila je tako opuštena.
»Stani i ne miči se«, odjednom je rekla i stala mi za
leđa. Osjetila sam kako mi je podigla kosu s vrata.
»Što je...?« iznenađeno sam zaustila, ali ona ju je samo
zavrnula i iscijedila vodu iz nje. Po drugi put te večeri.
»Evo, sad je bolje«, promrmljala je, i dalje stojeći iza
mene, i dalje me držeći za kosu. »Zašto si tako kasno došla
ovamo, Thea?«
Ručnikom mi je brisala vrat i iznenadila sam se koliko
mi to godi. Majka me jedva zagrlila kada sam odlazila od
kuće, Sam me jedva uspijevao pogledati u oči i bilo je to
prvi put u nekoliko tjedana da me netko dodirnuo, a da
pritom nije bio ljut. Osjećala sam se iznenađujuće voljeno.
Htjela sam zato Sissy nešto ponuditi zauzvrat.
»Poslali su me od kuće«, rekla sam i odmah zažalila.
Zašto sam to rekla? Što sam očekivala? Da će me ova
djevojka utješiti? Pa, jedva je poznajem.
Sissy mi je svila kosu i spustila je na moj vrat. Imala
sam dojam kao da se ne može odlučiti što bi rekla.
»Aha«, napokon je progovorila. »Pa, i mene su poslali
od kuće. Barem na neki način. Poslali su me ovamo da
naučim postati dama.« Zadnje je riječi izgovorila
dramatično produbljenim glasom i sve pretvorila u šalu.
Bila sam joj zahvalna na tome. S obrazima rumenim od pare
iz kupaonice, uz vlažnu kosu na ramenima, nije izgledala
poput djevojke koja u stolu drži sav onaj nakit i parfeme.
Bila je dobra gotovo sa svim djevojkama, uvijek bi joj netko
domahivao, prilazio joj u povjerenju ispričati kakvu novost i
morala sam se zapitati zašto je odabrala baš mene. Nadala
sam se da razlog nije samo taj što sam nova. Činilo mi se da
i nije.
»Otišla sam kao djevojka, a vratila se kao dama«,
nastavila je s pretjeranom i smiješnom teatralnošću sve do
kolibe, gdje sam je u grčevitom smijehu počela preklinjati
da prestane. Osjećala sam se kao da hodam po oblacima i
nisam mogla vjerovati da sam se zabrinjavala zbog
ispunjavanja šetnje između kupaonice i kolibe nekakvim
razgovorom. Sa Sissy se zbilja nisam trebala ni zbog čega
zabrinjavati.
U kuću Augusta ušle smo zajedno. Kreveti su nas već
dočekali spremni za spavanje. Docey ih je pripremila, poput
sobarice u hotelu. Eva nam se bezbrižno nasmiješila, ali na
licu Mary Abbott vidjela sam da joj se ne sviđa što se Sissy i
ja družimo. Stale smo se pripremati za spavanje. Sissy je na
lice nanijela kremu, Victoria je četkala kosu, a Eva mi je uz
lice s gornjeg kreveta lamatala nogama s nalakiranim
noktima. Čitala je knjigu uzetu sa stola Sissy.
Gates je za radnim stolom vježbala krasopis i išlo joj je
teško jer je pisala grozna, jedva čitljiva i okrugla slova.
Gospođica Lee, koja nas je podučavala elokvenciji i
bontonu, toga je dana s neodobravanjem odmahnula
glavom nad njezinim radom. Gates je zastala nad
bilježnicom i teatralno zamahnula rukom. »Ovo je
gnjavaža!« zaviknula je. Pepeljastoplava kosa bila joj je
podrezana u bob koji je iznad svakog uha učvrstila malom
ukosnicom s biserom. Činilo se kako ne voli da joj kosa
pada po licu.
»Čekaj samo da počne nastava«, rekla je Sissy. »Tada
ćemo tek nadrapati.«
Gates je napravila grimasu i svi su se nasmijali, čak i
Mary Abbott.
»Koje će još predmete imati?« upitala sam. »Mislim na
djevojke koje idu u ovu školu.« To sam dodala kada me
Sissy blijedo pogledala. Naš se raspored u kampu, naime,
sastojao od jutarnje nastave lijepog izražavanja, bontona,
francuskog jezika i sviranja instrumenata (ja sam svirala
glasovir). Nakon ručka slijedio je sat odmora, a zatim
jahanje i slobodne aktivnosti poput promatranja ptica,
botanike te slikanja. Nakon slobodnih aktivnosti imale smo
slobodno vrijeme do večere, koje bismo obično provodile u
Sobi u Dvorcu. Soba je bio skraćeni naziv sobe za učenje,
iako nitko tamo nikada nije učio. Promatranje ptica nije mi
išlo osobito dobro. Uspijevala sam ugledati tek sokole i
kolibriće, kojih je bilo napretek.
»Djevojke koje idu u ovu školu?« upitala me Sissy.
Gates je spustila knjigu, pažljivo označivši stranicu na
kojoj je stala srebrnom knjižnom oznakom za koju sam,
zahvaljujući svojem prethodnom njuškanju, znala da na sebi
ima njezin monogram.
»Neke djevojke nakon ljeta odlaze«, polako je počela
objašnjavati, »ali većina nas ostaje.« Glas joj je bio visok,
pomalo uzbuđen i vrlo me prodorno promatrala. Osjetila
sam kako mi se uz vrata penje vrućina - pouzdan znak da ću
se zacrvenjen.
»Znam«, rekla sam.
»Da«, ubacila se Sissy, »ali mi sve ovdje idemo u školu.
Ova je koliba za djevojke koje ovdje borave cijelu godinu.«
Još me trenutak pozorno promatrala, a onda sam se
nasmijala. Očito nije shvaćala da ja nisam ovdje zato da bih
pohađala školu. Očito su me u kabinu za učenice smjestili
zato što drugdje nije bilo mjesta.
Gates se vratila pisanju, toliko snažno pritišćući
olovkom da je u jednom trenutku poderala papir pa je
ponovno zaviknula od nezadovoljstva. Sissy je legla na
jastuk i podigla goblen s lijepom slikom planinskog potoka.
Promatrala sam je kako strpljivo veze plavim koncem i
razmišljala o tome kako se nalazim na vrlo neobičnom
mjestu. Neki dan, desetak nas se našlo vani, za štafelajima i
pred planinama koje su nam naredili slikati. Henny je šetala
iza naših leđa i s odobravanjem mrmljala kada bi vidjela
nešto što bi joj se svidjelo ili nezadovoljno coktala kada bi
spazila nešto loše. I za mojim je leđima, naravno, coknula
jezikom. Nije mi išlo promatranje ptica, vezenje u ravnoj
crti ni slikanje lista koji bi izgledao kao list. Sve su to bile
aktivnosti za koje nisam mogla zamisliti da bih se njima
bavila nakon odlaska iz Yonahlosseeja.
Mjesto na kojem sam se nalazila zvalo se djevojački
jahački kamp Yonahlossee, ali nije bilo ni kamp, niti je bilo
namijenjeno djevojkama. Trebalo nas je pretvoriti u dame i
ja nisam bila sigurna u kakav to položaj stavlja mene. I
dalje sam se smatrala djevojkom, ali bila sam drugačija od
svojih cimerica. Nikada više neću biti takva djevojka.
Jesam li ikada uopće bila takva djevojka? Kod kuće sam
bila jedna od onih što odrastaju među dječacima i
muškarcima. Nije bilo nijedne ljepše, bogatije ili na bilo koji
drugi način bolje djevojke od mene. S vremena na vrijeme,
naravno, zapitala bih se postoji li takva djevojka i znala sam
da vjerojatno postoji, ali brzo bih prestala o tome
razmišljati. Moje je mjesto u mojoj obitelji bilo tako dobro
određeno da se još dugo vremena nisam morala pitati
kakvo će biti u budućnosti.
 Mjerilo ljepote bila mi je majka. Nikada nisam naučila
ništa o svijanju kose u uvojke jer je majka svoju nosila
podignutu. I nikada nije lakirala nokte - sama pomisao na to
bila mi je pomalo smiješna. Oduvijek sam mislila da je
bezvremena, poput žena koje nam je otac na nastavi
pokazivao na slikama. Sada sam, međutim, shvatila da je
bila staromodna, da je pripadala drugome svijetu. Nije bila
ništa manje lijepa od današnjih žena, ali bila je ponešto
neuglednija.
Henny je upala u kolibu, ugasila sva svjetla i zaželjela
nam laku noć.
Gates je upalila svijeću da bi uz nju mogla čitati, a ja
sam dotakla rupčić pod jastukom.
 3.

Pismo od oca stiglo je sedmoga dana mojega boravka u

Yonahlosseeju, s poštanskim žigom Atlante. Prislonila sam
pismo usnicama. Rukopis mu je bio ukošen i kitnjast, poput
ženskoga. Nikada prije nisam primila pismo. Možda tu i
tamo koju razglednicu od Georgieja, kada je u Missouriju
posjećivao obitelj svoje majke. No razglednicu je bilo tko
mogao pročitati, kao što je to i činila moja majka prije nego
što bi mi je predala. Nitko na čitavom svijetu nije znao što
piše u pismu koje sam primila. Osim, naravno, mojega oca i
mene.

Draga Thea,
bilo mi je veoma teško ostaviti te u kampu, iako moram
priznati da je ondje vrlo lijepo i da ćeš sigurno uživati.
Tvoja je majka, prije nego što smo se upoznali, jako voljela
provoditi vrijeme u društvu drugih ljudi, a njezino je
službeno uvođenje u društvo trajalo gotovo godinu dana. Ti
joj veoma nalikuješ.
Svi te jako volimo. Čuvaj se u kampu. Shvati to kao
priliku da još mnogo toga naučiš od drugih (možda čak i
boljih) učitelja. Čini mi se vrijednim da te još jednom
podsjetim kako je tvoja obitelj tvoje pleme. Ovo je samo
jedan mali prekid u našim životima. Kod kuće smo te držali
suviše izoliranom od vanjskoga svijeta, trebali smo te
vjerojatno poslati nekamo još prije. U kampu ćeš se naučiti
družiti s drugom djecom, Thea. Nadam se da ti to nije
previše. Znamo što je najbolje za tebe, iako se ti u ovome
trenutku možda nikako ne slažeš s time. Tako je uvijek s
roditeljima i djecom.
Volim te,
tvoj otac

Yonahlossee je nazvao kampom, ne školom. Ovdje sam,

dakle, samo do kraja ljeta, ne dulje. Vratila sam pismo u
omotnicu i položila ga pod jastuk, tik uz Samov rupčić.
Nisam dijete, pomislila sam. Ovo jest kazna, iako su mi i on
i majka tvrdili drugačije. U pismu je to umalo i priznao, a
sve ostalo ionako je samo bilo ponavljanje onoga što mi je
na odlasku rekla i majka. Ona je uvijek odlučivala što će biti
s nama, djecom.
No, ipak otac mi je silno nedostajao. Kao da sam svaku
riječ iz očeva pisma mogla čuti izgovorenu njegovim tihim
glasom. Gospođica Lee vjerojatno bi mu bila rekla da govori
glasnije.
Moje su cimerice šaputale o vijesti koju nam je
gospodin Holmes objavio za ručkom. Sissy mi je rekla da
imam sreće - tek sam tjedan dana ovdje, a već ću
prisustvovati plesu. Većina je djevojaka mjesecima
iščekivala plesove, jedinu svijetlu točku koja bi duge zimske
mjesece učinila podnošljivijima.
Zatvorila sam oči, iako nijedna od djevojaka nije
spavala tijekom sata odmora. Međutim, bila sam iscrpljena.
Prethodne sam večeri dugo ostala budna, nastojeći
napamet naučiti pjesmu Roberta Frosta Krava u vrijeme
jabuka, koju smo dobili za zadaću na satu lijepog
izražavanja. I prije sam, kod kuće, čitala Frosta, ali
gospođicu Lee samo je zanimalo kako izgovaramo svaku
riječ, kako odmjeravamo glas. Uopće ju nije zanimalo
značenje pjesme.
 Iako mi je Yonahlossee bio neobičan, brzo sam se
navikavala. Isprva mi je pomisao na to da mi dom neće
nedostajati bila potpuno nevjerojatna, ali sada sam shvatila
da je ljudsko srce prevrdjivo i inatljivo.
Rođena sam u kući iz koje su me roditelji poslali u
kamp, a kuću je izgradio moj otac na poklon svojoj
mladenki, mojoj majci. Obitelj moje majke bila je jedna od
‘novih floridskih’ obitelji, kako su u toj državi nazivali one
koji su se doselili nakon Građanskog rata. Prije su živjeli u
Georgiji, ali nakon rata im je tamo postalo neizdrživo. Moj
pradjed, Theodore Fisk, po kojemu sam dobila ime, odlučio
se za Floridu zato što je bila blizu, ali i zato što je čuo da
može besplatno dobiti zemljište, koje se u to doba na Floridi
smatralo bezvrijednim.
On i njegova žena isprva su bili crackeri, kako se na
Jugu nazivaju siromašni bijelci, a poslije su postali bogati
zemljoposjednici. Kada je na Floridi izgrađena željeznica, u
njihovu je kuću kao gost navodno došao Henry Flagler,
bogati industrijalac i vlasnik tvrtke Standard Oil koji je
izgradio željeznicu, i imovina obitelji moje majke se
nemjerljivo povećala. Gospođa Fisk navodno je gospodinu
Flagleru servirala pitu od limete, poslasticu koju taj bogati
sjevernjak nikada dotad nije kušao i od tada su se agrumi -
naranče, limuni, limete, grejp - transportirali željeznicom;
tako je rođena industrija.
Obitelj mojega oca bila je, pak, stara floridska obitelj
španjolskoga podrijetla. Nisu bili tako bogati kao majčina
obitelj. Bavili su se uzgojem stoke na zemlji koja nije
pripadala nikome prije nego što ju je država Florida počela
prodavati, a kada se to dogodilo, vise nisu mogli tjerati
stoku na jug preko svih novouzdignutih ograda i farmi. Prije
bi stoku tjerali do obale, odakle ju se prevozilo na Kubu.
Florida je u to doba bila potpuno drugačije mjesto, pa
su moj otac i njegov stariji brat George zaključili da moraju
 za sebe stvoriti drugačiji život. Moj otac Felix otišao je na
studij medicine u Atlanti, gdje je dobio stipendiju, a George
je otišao na studij prava u Illinois. Obojica su se vratila,
obojica netom oženjena. Moja majka Elizabeth bila je na
drugoj godini studija na koledžu Agnes Scott i od nje se
očekivalo da pronađe muža u Georgiji kada je na
poluformalnom plesu upoznala mojega oca. Bilo joj je
dvadeset godina, a ocu pet godina više. Bili su savršen spoj.
George se sa svojom ženom Carrie naselio u
Gainesvilleu, mjestu tik uz Emathlu. Otac mi je mogao
otvoriti ordinaciju bilo gdje, ali htio je pomoći ljudima pa se
naselio ondje gdje je bio jedini liječnik u krugu od mnogo
milja. Tako su to, naime, oduvijek objašnjavali meni i Samu:
mogli smo živjeti bilo gdje, ali živimo ovdje zbog očeve
dobrote. Majka je isprva mislila da će biti usamljena u
seoskoj osami jer je bila navikla na vrevu grada Miamija, u
kojemu je odrasla. No nas je dom bio čaroban - jednostavno
je poništavao samoću. Svakih nekoliko tjedana sastajala se i
s drugim ljudima. Pila bi čaj sa susjedima, odlazila na
sastanke društva Camellia, ali zbog tih sastanaka i drugih
ljudi samo bi još više voljela svoj dom i svoju obitelj.
Moja su obitelj bili Sam, moja majka i otac, stric George
i strina Carrie te njihov sin, moj bratić Georgie.
To je bila prva priča koju sam naučila o obitelji, priča o
tome kako smo se smjestili u tom malom djeliću raja otetom
divljini Floride. Veliku je ulogu u tome igrala sreća, ali i
ljubav. Majka i otac zaručili su se dva tjedna nakon što su
se upoznali. George, Carrie i Georgie također su bili dio
naše priče. Možda ne baš središnji dio, ali priča bi se bez
njih raspala. Bili su nam potrebni u obližnjem Gainesvilleu
da bi rasvijetlili naše živote.
Zvono je označilo kraj sata odmora i trgnulo me iz sna.
 »Napokon!« uzviknula je Gates. Voljela je jahati gotovo
jednako kao i ja. Svi su već navlačili jahaće hlače i čizme.
Toga sam dana prvi put trebala jahati sa svima ostalima,
zbog čega sam bila nervozna, ali i uzbuđena. Voljela sam taj
osjećaj. Dok sam navlačila čizme, krajičkom sam oka
primijetila da me Sissy promatra, Nasmiješila mi se i ja sam
se nasmiješila njoj. Silno sam joj se htjela svidjeti.
Ugurala sam košulju u jahaće hlače, a one koje smo
nosile bile su bijele - čak je i samt na koljenima bio bijele
boje. Odjeću su nam prale služavke pa nije bilo važno koliko
ćemo se uprljati, ali svejedno mi se činilo glupim da nas
odijevaju samo u bijelo.
Kada sam iz kolibe izašla na sunce i miris borova,
primijetila sam da me Sissy čeka.
»Pismo?«
»Od majke.«
Sjetila sam se da sam, dok sam njuškala po njihovim
stvarima, primijetila da Evi i Sissy nikada ne pišu očevi,
nego samo majke.
»Majka mi piše«, rekla je Sissy, »tri puta tjedno. Ali
pisma su joj tako dosadna. Ponekad mi se javi sestra, iako
vrlo rijetko, samo kada je natjeraju.«
Oko nas su se okupile i druge djevojke, sve potpuno
jednako odjevene. Mahale su Sissy, ali i meni, zato što sam
bila s njom. Smješkala sam im se. Nikada se dotad u životu
nisam nasmiješila tolikim ljudima.
»Mrzim pisati pisma«, rekla sam, »toliko je vremena
potrebno da napišeš ono što bi se moglo reći u upola
kraćem roku.« Trbuhom su mi treperili leptirići i bilo mi je
drago što mi je Sissy razgovorom skretala pozornost.
Još je jedna djevojka prošla uz mene, ovaj put toliko
blizu da mi se okrznula o ruku. Zaustila sam da nešto
kažem, ali onda sam se zaustavila. Bila je to djevojka
gotovo bijele kose koju sam primijetila u kupaonici, a u tom
sam trenutku s blagim zadovoljstvom i iznenađenjem
shvatila da je prepoznajem i s fotografija u Dvorcu. Znala
sam joj ime i prije nego što ga je Sissy izgovorila.
»To je Leona.«
Promatrale smo je dok je nestajala iza zavoja, a zatim
prošle pokraj nužnika i sasvim se približile konjušnicama.
Leona je bila iznimno visoka, koracima je zahvaćala gotovo
dvostruko veću duljinu od mene, bijela joj je kosa bila
zavezana u urednu punđu, a na nogama je nosila
tamnoplave čizme. Jedino njezine čizme nisu bile crne.
»Rodom je iz Forth Wortha«, rekla je Sissy, pri čemu je
Forth Worth izgovorila kao da spominje neko drugo,
nevjerojatno mjesto, poput Konstantinopola ili Portau-
Princea. Glas je utišala do šapata, iako nam je Leona
nestala iz vidokruga. »Otac joj je strahovito uspješan
trgovac naftom, a majka joj je kraljevskog roda. Ima i
vlastitog konja, kojeg su ovamo dopremili vlakom. Trenirala
je s najvećim majstorima, a troškovi dopreme konja bili su
veći od cijene njezina boravka ovdje.« Leona uopće nije
pozdravila Sissy, a ja sam se pitala je li Leonina majka
doista kraljevskog roda ili je to Sissy samo tako rekla.
Nisam baš previše znala o svijetu, ali činilo mi se da Teksas
baš ne vrvi kraljevnama, stoga sam zaključila da vjerojatno
nije kraljevskog roda. »Leona obično ne obraća pozornost
ni na koga«, dodala je Sissy.
Leona iz Forth Wortha, Thea iz Emathle. Od svih mjesta
na svijetu, našla sam se baš u djevojačkom jahačkom
kampu Yonahlossee. Bilo je jedan i trideset poslijepodne i s
desetak sam se djevojaka bila uputila na nastavu jahanja.
Sissy me uhvatila pod ruku i doticala me svojom mekom
kožom, mirišući blago po ružinoj vodici. Kod kuće bi u ovo
doba majka obavljala poslove u vrtu s ručnikom oko vrata
da bi upio znoj i sa starim šeširom na glavi da bi je zaštitio
od jakoga sunca. Otac bi u to vrijeme obično radio.
Četvrtkom bi obilazio pacijente i vjerojatno bio u nečijoj
tuđoj kući, davao injekcije i slušao tegobe bolesnika. A
Sam?
Sam bi vjerojatno hranio vjeverice. Trebalo ih je često
hraniti, mnogo češće nego ljudsku mladunčad, a majka je
često govorila da se Sam svojim životinjama bavi s većom
predanošću nego što se većina roditelja brine za svoju
djecu. Takav je bio moj brat, predan i dobar. To mu nije bilo
prvo leglo vjeverica koje je uzgojio. Rakuni su im često
ubijali majke, a gnijezda su obično bila sakrivena na
mjestima koja je jedino Sam uspijevao pronaći.
Kada sam se pozdravljala i odlazila od kuće, nakon
svega što se dogodilo, Sam je stajao na trijemu i u rukama
držao jednu vjevericu.
»Izrasla joj je dlaka«, rekla sam jer nisam znala što bih
mu drugo rekla. Bilo je rano jutro, ali već je bilo vruće.
Majušna je vjeverica bila nešto ljepša od ružnoga
mladunčeta koje sam zadnji put vidjela tjedan dana prije
toga. Izgledala je tako krhko i nježno. Bilo mi je jasno zašto
je Sam toliko voli.
Bio je u istoj odjeći kao i dan prije, a kosa mu je bila
raščupana. Izgledao je pomalo zastrašujuće. Htjela sam mu
zagladiti čuperke, ali znala sam kako mi je bolje da ga ne
dodirujem. Oči su mu u rubovima bile ružičaste iako su
inače bile boje lješnjaka, a u tom su trenutku bile toliko
tamne da su se gotovo činile tamnosmeđima. Znala sam da
će na suncu ponovno posvijetliti i postati gotovo prozirne.
Imali smo različite oči, Sam i ja. Moje su bile obične smeđe
boje, kao očeve.
»Jesi li spavao?« upitala sam ga, iako sam znala
odgovor. Ni ja nisam spavala, čak sam tijekom noći otišla do
Samove sobe, nadajući se da ću ga pronaći ondje. No u
mraku sam razabrala samo njegov netaknut krevet pa sam
briznula u plač, iako nisam točno znala zašto. Silno me
uzrujao prizor Samova urednog kreveta, koji je prvo
namjestio sam, a zatim ga je još majka poravnala nakon
njega. Električni ventilator bio je okrenut prema mjestu na
kojemu je obično spavao i muklo je brujao, hladeći u
prazno.
Isključila sam ga i prišla prozoru, s kojega je pucao
pogled na naše stražnje dvorište. Ustvari, pogrešno je reći
da je to bilo dvorište. Nije bilo ni ograda ni granica, a
prostiralo se na tisuću hektara. Majčin se vrt nakon nekog
vremena pretvarao u voćnjak s narančama koji nije bio dio
plantaže. Te naranče nisu bile za prodaju, nego za moju
majku, koja ih je obožavala i tvrdila da ne može živjeti bez
njih.
Sam je sjedio u travi pokraj majčina ružičnjaka koji je u
tome trenutku bio u punome cvatu. Do mene nije dopirao
miris ruža, ali znala sam da do Sama dopire. Dugo sam ga
promatrala. Sjedio je nepomično, poput kipa. Oduvijek je to
mogao - mirno sjediti. Ja nisam. Vječito sam se meškoljila.
Nisam mu vidjela lice. Samo uska leđa i mršave ruke.
Glas mu se u posljednje vrijem počeo mijenjati. Znala sam
da se to događa dječacima. Georgie je bio dvije godine
stariji, glas mu se već bio promijenio. Samov glas i sada mi
odzvanja u ušima - onaj dječji, visoki i lijepi glas. Da sam ga
barem mogla snimiti i ponijeti sa sobom.
Da se Sam u tom trenutku okrenuo, vidjela bih da na
oku ima masnicu i iznad nje malu posjekotinu. Manje
ozljede, brzo su zacijelile, otac ih je nazvao površinskim
ozljedama. Tada sam prvi put Sama vidjela ozlijeđenog.
Pokušala sam se sjetiti je li ikada prije imao kakve
ogrebotine ili modrice, no nisam uspjela. Ja sam dvaput
slomila ruku, a modrice više nitko nije ni brojao. Bilo je to
uobičajeno za jahače. No Sam se nije bespotrebno izlagao
opasnosti. To mu nije bilo u naravi.
Odjednom je okrenuo glavu kao da je nešto čuo - i
vjerojatno jest, životinje su stalno šuškale po grmlju. S
prozora sam mu sada mogla razabrati profil osvijetljen
mjesečinom. Oboje smo od oca naslijedili nos - jak, ali lijepo
oblikovan. U jednom sam trenutku pomislila da osjeća moj
pogled s prozora, pa sam položila ruku na okno.
»Sam«, promrmljala sam.
Pognuo je glavu i pogledao u nešto. Odmah sam znala
da u naručju drži jedno od mladunčadi vjeverice. To mi je
samo potvrdilo koliko je potresen i koliko sam ga
povrijedila. Bezbroj mi je puta, naime, rekao da ne smijem
dirati mladunčad divljih životinja jer ako ih dodirnem,
naviknut će se na miris ljudskih bića i kada ih ponovno
pustimo u divljinu, više se neće bojati ljudi. A divlje nas se
životinje moraju bojati da bi preživjele.
»Thea?« zazvala me Sissy. »Kamo si odlutala?«
Pogledala sam je postrance. Ona ne zna te tamne kutke
mojega srca. Sam sigurno na mene misli jednako često kao
što i ja mislim na njega, pomisao na mene vjerojatno ga
proganja i prijeti njegovoj svakodnevnoj ravnoteži i miru.
No koliko god mislio na mene, ne može zamisliti moj život
ovdje, bio on prokletstvo ili blagoslov. Još nisam znala što
će postati.
Ubrzo smo stigle do konjušnica i otišle svaka na svoju
stranu. Duboko sam udahnula. Vonj konjušnice uvijek je bio
isti: sijeno pomiješano s konjskom balegom. Neki su ga
voljeli, a neki nisu. Konjušar - zgodan mladić kojeg je Eva
spomenula prve noći koju sam provela u Yonahlosseeju -
pokazao mi je moga konja. Bila je to Naari, pjegava siva
kobila ružičaste njuške.
 »Hvala«, odvratila sam konjušaru. »Sama ću je
pripremiti,«
Coknula sam jezikom i Naari je podigla glavu sa sijena.
Tijelom joj se prosulo stotinu smeđih pjega - oduvijek su mi
se sviđali takvi konji. Bila sam uzbuđena, ali sam se
nastojala smiriti. Nisam se htjela previše vezati uz Naari jer
sam znala da ću se od nje morati rastati na odlasku.
Kada sam pripremila Naari, stala sam s njom u vrstu,
uz druge djevojke iz svoje grupe. Konji su stajali toliko blizu
jedan iza drugoga da je Naari njuškom gotovo doticala
crvenkasti rep kestenjastoga konja što se nalazio pred
njom. Leona je stajala na čelu vrste, kao neformalna
predvodnica grupe. Konj joj je bio golem, baš kao i ona,
predivan dorat bijelih nogu i s velikom bijelom mrljom na
licu. I njega sam prepoznala sa slika.
Sissy je bila u srednje naprednoj grupi. Spazila sam je
na terenu do našega na mršavome konju. Smeđi su joj
pramenovi lupkali po licu dok je kaskala. Ja sam bila u
naprednoj grupi s još dvadesetak djevojaka, medu kojima
su bile Gates, Leona i djevojka po imenu Jettie, koja je
sjedila za mojim stolom u blagovaonici. Napredna je grupa
bila najmanja i bila je velika čast pripadati joj. Jedino ondje
niste morali dijeliti konja s drugim jahačicama. Djevojke iz
ostalih skupina dijelile su konje s drugima.
Sissy je bila najslabija jahačica u svojoj grupi. Shvatila
sam da ćemo se lakše sprijateljiti zbog toga što sam toliko
bolja jahačica od nje.
Promatrala sam gospodina Albrechta kako izvikuje
naredbe svojim tihim, ali odlučnim glasom. Sviđao mi se.
Majka me, kako su godine prolazile, sve manje podučavala
jahanju, a iako bi mi s vremena na vrijeme dala pokoji
savjet, uglavnom sam trenirala sama. Gospodin Albrecht
bio je konjički majstor koji je trenirao u Njemačkoj, osvojio
je brončanu medalju u pojedinačnoj konkurenciji i srebrnu
u grupnoj na Olimpijskim igrama u Belgiji 1920. godine.
Već sam od njega naučila nešto novo - naučio me kako lakše
i bolje sjesti u sedlo. Svi su konji u Yonahlosseeju bili
čistokrvni, sve je terene projektirao savjetnik za konjički
sport i prijatelj gospodina Albrechta iz Njemačke, a
konjušnice su bile jednako lijepe, ako ne i ljepše od naših
koliba. Svi su hodnici u stajama bili obloženi ciglama, svaki
je odjeljak za konje imao barem dva prozora radi boljeg
provjetravanja, a na svakome su prozoru bili teški, solidni
kapci za zaštitu od hladnoće zimi. Unatoč svim
nastojanjima gospođe Holmes, ostatak našega obrazovanja
uvijek je nekako bio na drugome mjestu nakon jahanja, što
sam saznala već prvoga dana, kada nisam otišla na jutarnju
nastavu radi procjene mojega jahačkog umijeća.
Kod kuće nam je otac držao nastavu od sedam ujutro do
deset, kada bi odlazio u ordinaciju. Idella, naša služavka,
servirala bi nam doručak dok bi nam on objašnjavao ono što
je pisalo u knjigama. Djevojke iz moje kolibe mislile su da je
to što nikada nisam išla u pravu školu vrlo čudno, ali nisu
znale da je moj otac briljantan čovjek i da smo Sam i ja
imali sreće što nas može podučavati. Bio je sigurno
pametniji od seoskog učitelja u Emathli. Svakoga bih
poslijepodneva jahala, Sam bi igrao tenis, odbijajući lopticu
o zid garaže, a brinuo se i za terarije i životinje.
»Napredna grupa!« zazvao je gospodin Albrecht i
pljesnuo rukama. »Hajdemo!«
Leona je zajahala i na trenutak su ona i njezin konj
izgledali poput kentaura: napola konj, napola djevojka.
Potom smo i mi uzjahale na svoje konje. Gates je na konju
izgledala vrlo lijepo, vitke figure i uspravna držanja, a
Jettie, koja je bila niska i pomalo zdepasta, u sedlu je
djelovala snažno.
 Nekoliko smo trenutaka stajale na konjima dok je prva
grupa prolazila pokraj nas. Prsa njihovih konja bila su puna
bijelih mrlja od sline. Bilo je rano ljetno poslijepodne, doba
koje smo u Emathli provodili u kući, izbjegavajući jako
sunce po kojemu je bilo vrlo opasno jahati jer bi to moglo
ubiti konja. Ljeti bih ustajala prije svih i jahala u samu zoru,
prije nastave s ocem, a i tada bih morala uza se nositi stari
rupčić kojim bih brisala Sasijev znoj s uzda. Sam i ja
povremeno bismo pobjegli tijekom poslijepodneva i tada
bismo bili silno uzbuđeni zbog opasnosti. Majka bi poludjela
od bijesa da je znala. Mozak bi nam zakuhao u glavama od
sunca koje je bilo toliko snažno da nas je gotovo
osvjetljavalo iznutra. Penjali bismo se po hrastovima,
izazivala bih Sama da se popne sve više i više, a zatim
bismo satima ležali u hladu visokih grana, zureći prema du
i tražeći bilo kakav znak života. Pokazivah su se samo
gmizavci: debele, crne, bezopasne zmije i žarko zeleni
gušteri kojima vrućina nije smetala.
U kampu sigurno nikada nije bilo tako vruće i ove
djevojke zacijelo ne bi znale kako to preživjeti. Dok sam
razmišljala o tome, pokrenuo se Leonin golemi konj, visok
više od osamnaest ruku, a i Naari se pokrenula poda mnom.
Jedna za drugom neko smo vrijeme jahale u krug
manježom, a zatim su se, kao na zapovijed, konji rastrčali
svaki na svoju stranu. Ja sam se uputila prema udaljenom
dijelu manježa, onom koji je bio najbliži planinama. Bila
sam djevojka s Floride, navikla na mutno nebo i ravnicu,
planine su mi bile poput oblaka - toliko velike i izražajne da
su izgledale kao da ih mogu dohvatiti.
Naari je bila brza i nemirna, znala sam da će mi se
svidjeti. Bila je i vrlo pametna, odmah me počela iskušavati
i okretati se u trku tako da joj težina bude neravnomjerno
raspoređena. Povukla me ulijevo da vidim hoću li to
primijetiti, pa sam je odmah snažno ispravila, povlačeći
lijevu uzdu i zabijajući noge u njezine slabine da bih je
ubrzala i ispravila. Bila je inteligentna, ali ju je bilo lako
uplašiti - te su dvije osobine vrlo često u konja dolazile u
paketu.
Kada je spazila vjevericu koja se popela na jedan od
stupova uz rub manježa, poskočila je u stranu.
Pomislila sam na tjedne koji mi predstoje i u kojima ću
se bolje upoznati s Naari - od uzbuđenja koje me preplavilo
zbog iščekivanja skoro sam iskočila sa sedla. Ponekad je
iščekivanje na mene djelovalo tako jako da sam ga osjećala
u venama. To mi je vjerojatno bila jedna od tipičnih
djevojačkih navada.
Promatrala sam Leonu kako na Kralju jaše na putanji u
obliku broja osam. Cesto bi spuštao rame u dijagonali pa bi
ga ona ispravljala, gledajući ravno pred sebe, kako je i
mene majka uvijek učila. Gledaj onamo kamo želiš ići i Sasi
će slijediti tu putanju. Ja sam se, pak, teško odvikavala od
toga da si gledam u ruke, a nije mi ni uspijevalo uspravno
se držati, baš kao da mi je uz ruke privezana metla. Leona
je još jednom prošla kroz dijagonalu i ovaj je put s Kraljem
sve bilo u redu. Potom ga je naglo okrenula i kratko me
pogledala, a ja sam usporila Naari i zastala, posramljena
zbog toga što me uhvatila u zurenju.
Kada je sat jahanja završio, u vrsti smo se uputile k
izlazu s terena. Leona je i ovaj put predvodila vrstu, ali to
mi nije smetalo. Bila je tehnički vještija od mene, trenirali
su je najveći majstori, ali nije bila bolja. Nisam bila tako
fizički jaka kao Jettie ni tako lijepa kao Gates, ali znala sam
s konjima. Mogla sam ih natjerati da učine sve što poželim.
Osjećala sam se veoma moćno. Bilo mi je tek petnaest
godina, nalazila sam se u planinskoj zabiti okružena
neznancima, no znala sam da će sve biti u redu. Snaći ću se
ovdje.
 ***

Prčkala sam po knjigama dok je gospodin Holmes vodio

jutarnju molitvu i krajičkom oka vidjela da me Henny
promatra. S vremena na vrijeme pogledala bih prema gore i
stala proučavati strop, iako se od mene očekivalo da se
predam molitvi. Nikada prije nisam vidjela takav strop -
izrađen od lima i izrezbaren finim uzorkom cvijeća.
Rododendron, rekla mi je Sissy pa mi poslije pokazala
grmlje s lijepim ružičastim cvijećem koje je raslo uz put do
konjušnice. Pitala sam se tko je izradio taj strop i koliko je
toj osobi bilo potrebno vremena da ga dovrši, i dok sam o
tome razmišljala, glas gospodina Holmesa gubio se u
daljini. Ionako je, koliko sam uspjela čuti, od Boga molio
isto kao i svakog jutra: zdravlje, sreću i napredak. Teško
sam se navikavala na neprestano sjedenje - prvo za
doručkom, pa ovdje, a onda tijekom nastave. Do ručka sam
se već osjećala kao lav u kavezu.
Iako mi je i dalje nedostajao dom, počela sam se
navikavati na novo stanje stvari. Polako sam učila.
Primjerice, saznala sam da Yonahlossee, iako mi se isprva
činio golem, ustvari nije velik čak ni kao naša farma.
Prostirao se na tek tristo hektara, od čega je većina bila u
planinskim predjelima i stoga nenaseljiva.
Gospodin Holmes zašuškao je svežnjem papira na
svojemu pultu i svi smo - ili barem gotovo svi - obratili
pozornost na njega. Gospođa Holmes već me u nekoliko
trenutaka uhvatila kako vrludam mislima i ne koncentriram
se na njegov govor. Sjedila je uz supruga i njihove tri kćeri.
Kada nisam promatrala strop, promatrala sam Holmesove
kćeri, koje su mi bile vrlo zanimljive. Upravo u tom
trenutku Sarabeth je položila ruku na Deccinu, ne bi li je
umirila jer se ova meškoljila. Sarabeth je bilo jedanaest
godina i bila je najstarija te je nalikovala na svoju majku.
Rachel je bila sljedeća - bilo joj je deset godina i često je
bila mrzovoljna, s mračnim oblakom koji bi joj zasjenjivao
lice dok je njezin otac držao govore. Bila sam ljubomorna
na njih jer je razlika između nas i Holmesovih kćeri bila vrlo
jasna: one ovdje nisu bile same.
Decca je bila visoka i crnomanjasta, baš kao i njezin
otac i već se sada, iako joj je bilo tek sedam godina, vidjelo
da će takva i ostati te da će gotovo sigurno postati
ljepotica. Priroda očito nije bila pravedna prema
Holmesovim kćerima jer je svako sljedeće dijete bilo ljepše
od prethodnog. Sarabeth se rodila kao prvi pokušaj, a
Decca je bila savršena.
Decca mi je uhvatila pogled i brzo sam okrenula glavu,
ali uspjela sam primijetiti da se nasmiješila. Pitala sam se
što misli o meni. Misli li da sam lijepa? Misle li druge
djevojke da sam lijepa? Nisam bila sigurna kako kotiram u
tom kontekstu. Znala sam da mi je majka lijepa - vidjela
sam to sama, ali se to ujedno i smatralo neoborivom
činjenicom u našoj obitelji. Neko je vrijeme, prije nego što
je upoznala oca, čak i radila kao model za jednu modisticu.
Ja sam sličila majci, ali sam oduvijek znala da nisam
ljepotica. Naslijedila sam njezinu divlju, valovitu,
kestenjastu kosu, a što se ostatka izgleda tiče - jednom sam
u nekom časopisu vidjela sliku Amelije Earhart pod kojom
je pisalo da je ona »pristala žena«. Taj bi se opis, smatrala
sam, mogao primijeniti i na mene. Bila sam »pristala«.
»I još nešto«, rekao je gospodin Holmes i zastao,
usmjerivši pogled u gomilu pred sobom. Stajao je pred
prozorom s kojega je pucao savršeni pogled na planine i
kada bi nam se ovako obratio, činilo se kao da prostorija
oko njega nestaje i kao da nam se obraća s gorskoga
vrhunca. Alice Hunt naglo se uspravila u stolcu pokraj
mojega, a i ostali su reagirali na ozbiljnost trenutka. »Nešto
vrlo ozbiljno«, dodao je Holmes i sve su se glave podigle
prema njemu. »Svi znate Herberta Hoovera?« upitao je i
prostorijom se proširio hihot. »Naravno, ne osobno«,
nasmiješio se Holmes. Uhvatila sam i vlastiti smiješak
usmjeren k njemu. »Doduše, neki od vas možda ga i jesu
osobno upoznali«, dodao je, a ja sam krajičkom oka
promotrila Leonu, pitajući se je li ona jedna od djevojaka
koja je upoznala američkog predsjednika. »Naš je
predsjednik nedavno govorio o tome da vjeruje kako će se
naša zemlja oporaviti od ove financijske krize«, podigao je
novine, iako smo sve sjedile predaleko da bi iz njih nešto
razabrale. Djevojka preda mnom čak je i zijevnula.
»Naravno, ovo su malo starije novine«, dodao je i zastao,
očekujući smijeh, koji se i prolomio dvoranom. Svi časopisi i
novine u Yonahlosseeju bili su u najboljem slučaju »malo
stariji«, a većinom su bili od prije nekoliko mjeseci. Slale bi
nam ih naše majke i sestre.
»Ovdje naš predsjednik proglašava veliku depresiju
završenom«, lagano je prstom lupnuo po novinama, »i od
nas traži da nastavimo podupirati gospodarstvo.«
Gates, koja je sjedila jedan red ispred mene, podigla je
ruku.
»Izvoli, Gates ?« obratio joj se Holmes i uredno savinuo
novine.
»A kako mi možemo pomoći gospodarstvu?« upitala je.
Pitanje mi se učinilo drskim, ali gospodin Holmes očito ga
nije smatrao takvim.
»Dobro pitanje«, odvratio je, »i na njega će najbolje
odgovoriti vaši očevi. Bit ću otvoren - novac rađa novac.«
Čak se i gospođa Holmes malo zasmijuljila za leđima
svojega supruga. »Potaknite svoje očeve da ulažu novac, da
troše, da vjeruju bankama.«
Isprva nisam shvatila zbog čega su se svi nasmijali
odgovoru gospodina Holmesa, Sissy je hihotala pokraj
mene i dok sam je promatrala kako prstima prekriva usta,
napokon sam shvatila: mi nikako ne možemo pomoći
gospodarstvu. Mi smo samo kćeri muškaraca s novcem i
sama pomisao da bismo svojim očevima mogle ponuditi
financijski savjet bila je smiješna. I ja sam se nasmijala, ali
ne zato što me Holmesova napomena zabavila. Nasmiješila
sam se zato da se ne razlikujem od ostalih djevojaka.
»Pomolimo se za to da, kada odete iz Yonahlosseeja,
uđete u sretniji svijet«, rekao je gospodin Holmes i odstupio
te pustio svoju suprugu prema pultu.
Prezime predsjednika Hoovera nisam čula otkad sam
otišla od kuće i podsjetilo me na strica Georgea, koji je,
kada se zadnji put vratio iz Miamija, rekao da je sve bilo
uzalud i da banka može uzeti sve što želi. Način na koji je
predsjednik Hoover rješavao krizu bila je točka neslaganja
između mojega oca i njegova brata. Moj je otac mislio da
predsjednik postupa ispravno, a stric George da je
potrebno učiniti više, i to odmah.
Ovdje su mi pak svi izgledali kao bogati južnjaci kojima
nevolje vanjskoga svijeta ne mogu ništa, a ja sam medu
njima bila pridošlica koju je majka naučila jahati na poniju
bez rodoslovlja. Nisam nosila srednje ime koje je potjecalo
od nekog važnog člana obitelji, roditelji mi nisu imali pet
kuća diljem države niti smo provodili božićne blagdane u
Veneciji. Živjeli smo dobro zahvaljujući plantaži agruma, ali
otac mi je bio liječnik, a ne naftni magnat ni plantažer
pamuka.
Važni su južnjaci svoje kćeri slali u Yonahlossee. Tek ću
poslije saznati koliko su uistinu bih važni. Godinu dana prije
nego što sam stigla onamo, u toj školi je maturirala
djevojka iz ugledne obitelji Astor, u srodstvu s
Langhorneovima iz Virginije. Jednoj je djevojci neki od
predaka bio južnjački vojskovođa Robert E. Lee, a obitelj joj
je posjedovala tvornicu gume u Maleziji. Postojali su i drugi
djevojački internati, ali Yonahlossee je bio najstariji i moćni
su ga južnjaci smatrali sigurnim mjestom. Nitko u tim
nedostupnim planinama nije mogao ništa njihovim kćerima.
Nitko ih nije mogao dodirnuti. Nakon Drugoga svjetskog
rata, ti će isti muškarci svoje kćeri početi slati u škole na
sjeveru SAD-a, gdje će ih učiti kako da postanu svjetske
žene, no u tom trenutku nitko nije htio da postanemo
svjetske žene.
Jug je tada još bio svijet za sebe, na neki način i svijet
koji je pregazilo vrijeme. U toj sam školi čak upoznala
djevojke koje su odbijale povjerovati da je Sjever pobijedio
u Građanskom ratu.
»Hvala vam, gospodine Holmes«, započela je gospođa
Holmes, a negdje iz zadnjih redova još je odjekivalo
hihotanje. Gospođa Holmes naglo je zastala i poviknula:
»Djevojke!« Hihotanje je odmah prestalo.
»Da se nadovežem, ali možda malo konkretnije«, jedva
se primjetno nasmiješila ravnateljeva supruga, »dopustite
da vam svratim pozornost na to kako možete učiniti nešto
više od same molitve za one koji imaju manje nego što
imate vi.« Izgovor joj je bio savršen. Gospođica Lee bila bi
zadovoljna. »U duhu kršćanskog milosrđa, razmislite o
milodaru Fondu za djevojke iz Milla, koje žive tek nekoliko
sati od nas, a nemaju nijednu pogodnost koju imamo mi.«
Jettie i Henny ustale su i prišle prednjem dijelu
prostorije, noseći kutiju na kojoj je stajao papir s crvenim
natpisom Fond za djevojke iz Milla. Jettie je pokraj kutije
postavila svežanj papirića te čašu s olovkama, pa su
djevojke počele ustajati i pisati brojke na papiriće, zatim ih
savijati i ubacivati u kutiju. Sve mi je to nalikovalo na kutiju
koju bi majka donosila kući iz Crvenog križa, za koji je
volontirala dok smo još bili mali,
 »Unaprijed vam zahvaljujem na darežljivosti«, rekla je
gospođa Holmes. Ja nisam imala ni prebijenog novčića.
Nikada nisam imala novca, barem ne uza se. »U redu,
djevojke«, rekla je Holmesova. Uvijek bi tako označavala da
je nešto gotovo. U školi je sve bilo podložno takvim
rutinama. Gospođa je Holmes bila ljubazna, ali ne
preljubazna. Znala sam da se tako čovjek treba ponašati
ako želi da ga slušaju. I ja sam se tako ponašala dok sam
jahala.
Henny je ustala, što je bio znak da pođemo na nastavu.
Imala sam lijepo izražavanje pa zatim bonton, što su mi bila
dva najdosadnija predmeta u kampu. Mojim roditeljima
nikada nije bilo važno da im kći ima savršen rukopis ni da
zna prepoznati razliku između vilice za masline i vilice za
limun (vilica za masline ima dva šiljka, a ona za limune tri),
no sada mi se činilo da majka više ne mari za to kakvo ču
obrazovanje dobiti. Netko me u tom trenutku uštipnuo za
ruku.
»Jao«, poviknula sam. Bila je to Eva.
»Oprosti«, hihotala je, »ali uvijek mi izgledaš kao da si
izgubljena u vlastitom svijetu. Jao, kako sam se prejela!
Obožavam kada nam za doručak daju prženi ribani
krumpir.« Prešla je rukom preko trbuha.
Nasmiješila sam se. »Ja se za svaki obrok prejedem«,
rekla sam, i to je bila istina. Nakon nekoliko početnih dana,
apetit mi se vratio na velika vrata.
»Eva«, rekla sam joj dok smo se uspinjale stubama do
učionice, »nisam ponijela novac sa sobom.«
Loše sam se osjećala izgovarajući riječ novac, kao da
govorim kakvu prostotu, ali Evi to, čini se, uopće nije
smetalo.
»Ah, to«, rekla je, »pa samo traži od oca.«
 Kimnula sam glavom, ali sam znala da nikada neću
tražiti novac od oca. Time bih priznala da mi je stalo do
ovoga mjesta.
»Moj otac«, nastavila je Eva, »kaže da daje dovoljno u
školarini, a gospođa Holmes svake mu zime dođe osobno na
vrata tražiti donacije za školu. Otac kaže da je vrlo
uvjerljiva.« Nasmijala se, a primijetila sam da je na lice
nanijela puder i na obraze rumenilo, iako vrlo diskretno.
»Vjerojatno će posjetiti i tvoje roditelje. Premda možda i
neće jer si s Floride.« Nakratko je zastala i ugrizla se za
usnicu. »Nisam time mislila ništa...«
»Ma, sve je u redu«, odvratila sam. Došle smo do
učionice i spazila sam široka leđa gospođice Lee dok je
pisala nešto na ploču. »Znam da je Florida...«, započela
sam pa zastala, ali Eva me radoznalo promatrala. »Čudno
mjesto«, dovršila sam. »Nije za svakoga.«
 4.

Na dan kada se održavao ples stiglo mi je još jedno

pismo, ovaj put od majke. Bilo je dugo - više od dvije
stranice majčina debelog papira kremaste boje za pisma s
mirisom ruža i utisnutim inicijalima pri vrhu. EAC, stajalo je
u zaglavlju. Elizabeth Collins Atwell.
Majka mi je imala neobičan rukopis, pomalo neuredan i
okrugao. Draga Thea, započela je i onda mi pisala o vrtu,
povrću i začinskom bilju koje je sadila, o rojevima pčela i
leptira koje je ono privlačilo, da bi tek na kraju napisala:

Sam je dobro, s obzirom na okolnosti, iako nitko ne zna

što nas čeka. Ništa još nismo odlučili i tako će vjerojatno još
neko vrijeme ostati. Ponekad sam silno ljuta na tebe, a
ponekad te žalim. Sve je to tako strašno. Nadam se da će
Bog i njima i nama dati mira.
Svima nam nedostaješ. Osjećaš li se malenom medu
svim tim golemim planinama, Thea?

Osvrnula sam se po sobi i shvatila da me Mary Abbott

netremice promatra. Uzvratila sam joj napadnim pogledom.
Njezine su me oči uznemiravale, tako blijede, gotovo
bezbojne. Svratila je pogled, slegnula ramenima i nečujno
mi dobacila oprosti, iako sam znala da joj nije neugodno
zbog zurenja.
Legla sam na tanak jastuk na svojem krevetu (jastuci na
kojima sam spavala kod kuće bili su debeli i savršeni, stalno
sam priželjkivala da sam barem jedan ponijela sa sobom) i
prstima prešla preko drvenih dasaka na podu, izrezbarenih
bezbrojnim ogrebotinama. Nastale su zbog djevojačkih
koraka u jahaćim čizmama, zbog Doceyna povlačenja
kreveta kada bi ih namještala, zbog ispuštenih knjiga. Kod
kuće nitko nije smio ući u kuću u cipelama, samo gosti, a
ako bi nam nešto ispalo na pod i ako bi majka to čula,
slijedila je kazna.
Sissy se vrtjela po sobi, pjevušeći melodiju u ritmu
valcera. Kada se približila našem krevetu, Eva joj se
poklonila i ispružila ruku pa su počele plesati. Eva je vodila
i glumila dječaka. Obje su bile odjevene u bijele suknje. Eva
je bila viša i krupnija, činilo se da je samo njezina kosa teža
od cijele Sissy. Izgledale su kao majka i kći koje plešu
zajedno. Čak sam i ja znala da je valcer staromodan ples, ali
u Yonahlosseeju su yazz-glazba i plesovi bili zabranjeni.
Mary Abbot mi je objasnila da je to zato što imaju
hipnotički učinak.
I Sissy i Eva dolazile su iz obitelji s bogatim društvenim
životima. Eva je potjecala iz carstva pamuka Sjeverne
Karoline, a Sissy iz Monroevillea - o tome mjestu je govorila
kao da je središte svemira u kojemu je njezin otac radio
nešto neodređeno u obiteljskoj tvrtki, te usput još i obnašao
dužnost gradonačelnika. Sav je nakit dobila od majke, a
pretpostavljala sam da i novac dolazi odande.
Jedino Mary Abbott i ja nismo bile uzbuđene zbog
predstojeće večeri, kada će nam u posjet doći momci iz
internata u Ashevilleu i kada će se od nas očekivati da s
njima plešemo od osam navečer do dugo u noć. Ja sam se
barem pretvarala da me to raduje. Mary Abbott se nije
znala pretvarati.
»Još jedan«, rekla je Mary Abbott kada se na kraju
valcera Eva poklonila, a Sissy klecnula. Sve nas je prenuo
zvuk njezina glasa. Poštivale smo pravila Yonahlosseeja i
iako je bilo malo vjerojatno da će nas tijekom sata odmora
obići nadzornica, znale smo da bi mogla.
 Mary Abbott je ustala i zapljeskala rukama poput
djeteta koje nešto zahtijeva. Oči su joj se caklile. Eva mi je
rekla da je otac Mary Abbott metodistički svećenik, a da joj
je majka umrla dok je još bila beba.
»Pssst«, prosiktala je Victoria s prstom na usnicama.
Eva se podbočila i zabavljeno odmjerila Mary Abbott.
»Vidjet ćeš dosta plesa večeras«, prošaptala je Sissy,
»budi bez brige.«
Mary Abbott je legla na krevet i prekrižila ruke na
prsima. Pitala sam se što misli da propušta sada, kada su
Eva i Sissy prestale plesati. Meni su izgledale tek kao dvije
nevine djevojčice koje se vrte po sobi.

***

Jedina priča koju je moja majka voljela pričati više

negoli onu o tome kako je upoznala oca, bila je ona o
rođenju mene i Sama. Uvijek bi je pričala poput bajke o
majci koja je nosila blizance, a nije to znala. Moj brat i ja
rođeni smo tijekom zimske oluje - padao je snijeg, ptice su
padale s neba, smrznute od nenadane studeni, a sve su se
biljke u majčinu vrtu smežurale te od zelenih postale
hrđave, zagasite boje. Majka i otac očekivali su rođenje
velikog dječaka jer je majka nosila vrlo nisko. Ja sam im bila
iznenađenje. Mene nitko nije očekivao.
U našoj obitelji prije Sama i mene nije bilo blizanaca,
pa nas je cijela obitelj pozorno promatrala kada smo se
rodili, a pogotovo mene. Pretpostavljali su da sam ili ja
snažniji blizanac koji je oslabio Sama, ili obratno - da je
Sam oslabio mene. Mene su smatrali sebičnom ili
beskorisnom djevojčicom iako je moj otac nastojao odagnati
takve priče, tvrdeći da nema dokaza za takve pretpostavke.
No čak je i on bio zabrinut. Djevojčica i dječak rođeni
zajedno - to jednostavno nije bilo uobičajeno.
Bili smo cendrava, zahtjevna novorođenčad. Majka je
nakon poroda još tjednima bila u krevetu, a otac se brinuo
za nju, kao i za svoje ostale pacijente jer je bio jedini
liječnik u Emathli. Za nas se brinula jedna žena iz grada.
Majka je tek bila počela slikati prizore iz Grimmovih bajki
na zidove dječje sobe kada smo se rodili. Slap Matovilkine
kose prostirao se zidovima, ali samo je dio bio obojen u
zlatnu boju. Slika već odavno nije na zidu te sobe, prebojili
su je prije mnogo godina, ali i dalje se sjećam prizora. Silno
sam to voljela.
Ja sam prva progovorila, s devet mjeseci, a Samu je
trebalo još pet, iako je već prije počeo govoriti meni, u
mraku i izjutra, dok su svi drugi još spavali. Moja je prva
riječ bila naranča. Izgovorila sam je iskrivljeno, ali majka i
otac ipak su je prepoznali. Majka je tvrdila kako to znači da
sam s njezine strane naslijedila ljubav prema agrumima. I
Sam i ja kasno smo dobili zube, oboje smo do druge godine
bili ćelavi, oboje smo mrzili spavati te oboje voljeli kruh i
marmeladu od naranči.
No mračni strahovi vezani uz naše prve dane pratili su
nas još mnogo vremena. Naši se roditelji još dugo nisu
otarasili iznenađenja zbog toga što nas je stiglo dvoje, kao
ni trauma zbog majčina dugog oporavka. Bojali su se smrti
u porodu ili smrti od posljedica poroda, što je u to doba bila
neizbježna opasnost. Čak i prije nego što je majka dobila
trudove, postojala je mogućnost da neće dobro podnijeti
porod. Bila je tu i ta zimska oluja, snijeg koji se uhvatio za
do prvi put u više od deset godina, jaki trudovi zbog kojih je
majka pala u krevet... sve je to, mislili su, moralo nešto
značiti. Kako to da su im se djeca rodila baš na taj dan, a ni
na jedan drugi dan, baš kada nije bilo snijega.
 Prvo sam se rodila ja. Djevojčica! uzviknuo je otac da bi
ga majka bolje čula. Svima bi bilo draže da sam bila dječak
jer su željeli prvo muško dijete koje bi sve naslijedilo, ali
dok me otac brisao i rezao pupčanu vrpcu, majka je počela
radari drugo dijete. Pojavila se druga glavica i druga se
beba rodila mnogo brže nego prva. Dječak. Otac ovaj put
nije uzviknuo. Bio je zbunjen i pomalo postiden. Htio je
sina, a dobio kćer, a sada je dobio i sina? Nešto nije bilo u
redu. Bogovi ne ispunjavaju želje samo tako, ili ih ne
ispunjavaju a da pritom nešto ne traže zauzvrat, neku žrtvu
zahvalnicu.
Majka je trpjela prejake bolove da bi nas mogla primiti
kako je trebalo, pa nas je žena iz grada očistila, izgladila
nam čuperke kose s kojima smo se rodili, savila komadiće
vate i očistila nam sluz iz nosa. usta i ušiju. Bili smo sićušni.
Otac nas je jedno za drugim položio na majčina prsa.
Nezainteresirano smo sisali dok se majka svijala od bolova.
Majka je još za trudnoće odlučila da će dojiti svoje dijete,
iako je u to doba bilo uobičajeno unajmiti dojilju. No tko bi
joj iz Emathie odgovarao? Tko bi mogao prehraniti njezino
dijete jednako dobro kao ona sama?
Tratina pred kućom bila je prepuna mrtvih, smrznutih
ptica. Otac ih je kasnije skupio u tačke uz svjetlost
mjesečine te ih spalio zajedno s otpadom, promatrajući
kako u dimu leprša njihovo spaljeno perje plave, grimizne,
smeđe i bijele boje. Gledao je plamen i razmišljao. Bio je
neodređeno optimističan, razdragan mjesečinom i parom
vlastitoga daha, svojom novorođenčadi tako malom i
blijedom, ali koliko je ljudskome oku vidljivo, zdravom.
Majka nam je poslije govorila da su nas voljeli i prije
nego što smo se rodili, ali to baš i nije bila istina. Jedno su
od nas dvoje voljeli, za drugo nisu znali.
Nikada nas nisu namjeravah poslati od kuće. Čula sam
za školu Miss Petit koju je pohađala majka, ali nisu me
namjeravah poslati onamo. Nije bilo potrebe. Trebali su me
u skorijoj budućnosti poslati u školu za mlade djevojke u
Orlando, ali samo na nekoliko tjedana, tek toliko da se
upoznam s djevojkama svoje dobi i vidim kako se ponašaju.
Majka me uvjeravala da ću vrlo brzo naučiti sve što mi je
potrebno. Tamo će me pripremiti za ulazak u društvo, koji
će mi organizirati kada diplomiram i završim fakultet. Već
je bilo odlučeno da ću studirati na Agnes Scott koledžu, a
Sam će ići na Sveučilište Emory. Bilo je važno da dobijemo
dobro obrazovanje. Smatrali su nas pametnima, naš im je
intelekt bio važan, Atwellov intelekt.
Sam je trebao postati liječnik ili odvjetnik. Svejedno. To
bi mu ionako bio posao koji bi obavljao sa strane, dok bi mu
glavno zanimanje bilo upravljanje imanjem. Naš je pravi
imetak dolazio s plantaža agruma koje su se nalazile južnije
od Emathie, a kojima je zasad upravljao majčin brat. Sam i
ja trebali smo ih naslijediti, ali sada je našim dijelom
upravljao on.
Ja sam trebala živjeti s mužem, ali negdje u blizini,
možda u Gainsevilleu. Nisu svi imali sreće da žive na tako
izoliranom mjestu. Nisu svi imah sreće da mogu zarađivati
za život kao moj otac, koji je to činio pod vlastitim uvjetima.
A on je imao takvu sreću zahvaljujući novcu moje majke.
Bio je filantrop, tako ga je barem nazivala moja majka.
Pomagao je ljudima, a mnogi ljudi kojima je pomagao nisu
mu mogli platiti.
Bila je to priča o našoj budućnosti, i tu smo budućnost
uvijek trebali provesti zajedno. Naša je budućnost trebala
biti zajednički poduhvat.
No kada nam je majka pričala o svim tim stvarima,
nismo je doista razumjeli. Nismo razumjeli što točno znači
kada nam je govorila o tome kako će se Sam oženiti, a ja
udati i da ćemo živjeti svaki u svojoj kući. Nikada nismo bili
južnije od Orlanda ni sjevernije od Gainesvillea. Ja nikada
nisam vidjela kako izgleda koledž ili sveučilište. Kada sam
ih pokušavala zamisliti, izgledali su kao naša kuća, samo s
mnogo više ljudi. Tako sam i zamišljala Yonahlossee prije
nego što sam stigla u školu - kao svoj voljeni dom, ali s
nizom djevojaka. Naravno da sam znala da to ne može
doista biti tako. Znala sam to razumom, ali ne i srcem.
A Georgie? I on je trebao živjeti negdje u blizini,
premda njegova budućnost nije bila tako pomno isplanirana
kao naša. On, naime, nije bio dijete moje majke. Mogla bih
reći da mi je Georgie bio kao brat, ali nije tako. Jasnije sam
ga vidjela jer nije bio dio mene.
Ljudi vam mogu svašta ispričati o svojemu djetinjstvu,
izmisliti kojekakve laži, i vi im morate vjerovati, osim ako
niste bili s njima, ako to djetinjstvo niste proveli zajedno.
Ako jeste, onda se poznajete vrlo, vrlo dobro. A kada
nekoga tako dobro poznajete, to je teret. Ponekad i dar, ali
uvijek teret.

***

Moja je haljina boje lavande, ona ista koju sam nosila za

večerom s ocem, na sreću bila dovoljno elegantna.
Drhtala sam. Bilo je gotovo osam sati navečer, ali sunce
je još sjalo. Bacalo je, doduše, nešto drugačiju svjetlost od
one dnevne. Ta je svjetlost bila mekša, plavičasta. Ranije
toga dana je kišilo pa je zrak mirisao po vlazi, a do nam je
pod nogama omekšalo. Oko djevojaka su letjeli rojevi
krijesnica koje su me očaravale jer ih nikada prije nisam
vidjela. Na Floridi je bilo prevruće za njih. Ondje su oko nas
zujali samo komarci i golemi, bučni vilin-konjici.
Nisam znala bih li ogrnula majčinu krznenu stolu jer
sam se bojala da je preotmjena za tu priliku, ali oko mene
su se gotovo sve djevojke šepurile krznom. Alice Hunt
upravo je u tom trenutku prošla pokraj mene s mrtvom
lisicom oko vrata.
Podigla sam ruku da bih joj mahnula, ali nije me htjela
ni pogledati. Bila je jedna od onih djevojaka koje ni na koga
ne obraćaju pozornosr. Obrazi su mi se zažarili. Nikako
nisam uspijevala zapamtiti s kim valja biti ljubazan, a koga
treba nonšalantno ignorirati.
»Alke Hunt«, zazvala ju je Sissy i Alice Hunt je zastala
te se polako okrenula. Sissy nitko nije ignorirao.
»Sissy«, kimnula joj je, a zatim i meni dobacila kratak
pogled. »Thea.«
Potom se okrenula i pošla dalje, ne bi li se pridružila
drugim djevojkama iz Memphisa, koje su se sve ponašale
slično - govorile su tiho, tek nešto glasnije od šapata i
gotovo nikada nikoga nisu gledale u oči. Znale su, doduše,
gledati kroz druge ljude i svi su ih smatrali najsnobovskijom
klikom u školi.
»U Memphisu, čini se, sunce nikad ne zalazi«, ispod
glasa je promrmljala Sissy i ja sam se zahihotala, iako prvi
put kada je izgovorila tu rečenicu nisam imala pojma na što
točno misli1. Uvijek je koristila izraze za koje prvo ne bih
znala što znače. Za gospođu Holmes je, primjerice, govorila
da ima medu u kičmi, a za Leoninu obitelj da je puna perja.
»Misliš, puna nafte?« zbunjeno sam prokomentirala kada je
to prvi put rekla i Sissy je umrla od smijeha.
Oko Sissy i mene okupljale su se djevojke u živopisnim
svilenim haljinama, krznenim pelerinama, sjajnim šalovima
i s dijamantnim ukosnicama u kosi. Spazila sam Katherine
Hayes iz Adante, najveću tračericu u kampu, koja je bila
okružena svojom sljedbom drugih djevojaka, također iz
Adante. Sve su se glasno smijale i svima je, činilo mi se,
ime također bilo Katherine, ali samo su Katherine Hayes
zvali punim imenom. Druge su zvali Kate. Katherine je
imala divlje kovrčavu smeđu kosu i odjenula je tamnoplavu
haljinu bez rukava, haljinu koja je od svih haljina na plesu
nijansom bila najbliža crnoj boji. Znala sam iz časopisa da
zvijezde često nose crno i da je to strahovito šik, ali to je
bilo u Hollywoodu. Južnjaci su crno u to doba nosili samo
na sprovode.
Katherine je imala i crveno nalakirane nokte. Djevojke
iz Atlanta bile su gradske djevojke koje su po kampu hodale
kose ošišane na kratki bob i s nalakiranim noktima (kada bi
ih primijetila, gospođa Holmes naredila bi skidanje tog
laka). Uvijek su napadno gestikulirale i smij ale se kao da ih
netko promatra, a netko ih je, ruku na srce, uvijek i
promatrao, baš kao i sada. Na naredbu gospođe Holmes
uvijek bi doista i skinule lak s noktiju, zatim pustile da
prođe nekoliko dana i da ravnateljeva žena zaboravi na
incident, te ih ponovno nalakirale. Sve su nosile istu boju,
kao jato ptica s egzotičnim kandžama.
Sve smo nosile svilene čarape pa su nam se noge sjajile,
a naše su haljine, uključujući i moju, bile pristojne duljine,
no ako bi Eva sjela na određeni način, diskretno bi otkrila
koljena.
Toliko još toga u životu nismo bile iskusile, većina nas
se nikada nije ni držala za ruku s momkom, iako smo
čeznule za tim da nam učine i mnogo više. Žudjele smo za
tim da nas zagrle svojim jakim rukama i da nam svoje jake,
ali nježne prste zariju u svilenkaste kovrče.
No ništa od toga nismo smjele dopustiti. Ništa se od
toga nije smjelo dogoditi dobrim kćerima bogatih i moćnih
muškaraca koje su nosile važna prezimena, koje su imale
obiteljske veze i obiteljske dužnosti. Naša je budućnost bila
određena - prvo ćemo biti debitantice, zatim supruge. Sve
smo se jednoga dana morale udati, po mogućnosti nakon
osamnaeste, ali prije nego što navršimo dvadeset jednu,
iako je rijetko koja od nas brak povezivala sa strašću.
Vidjele smo svoje roditelje, svoje tete i stričeve, svoje sestre
i njihove muževe. Nismo bile glupe. Shvaćale smo da je
žudnja opasna stvar s kojom valja oprezno postupati, kao s
bočicama majčina skupocjenog parfema koje su se
prenosile najstarijoj kćeri kada bi navršila šesnaest godina.
Ja se, međutim, nisam izlagala tolikoj opasnosti kao
druge djevojke iz Yonahlosseeja. To mi je tek sada postalo
jasno. Moja se obitelj nikada nije pojavljivala u tračerskim
rubrikama u novinama, moje pogreške nisu mogle naštetiti
poslovnim vezama mojega oca. Jedino što sam mogla
ugroziti bili su odnosi unutar moje obitelji.
»Vidim momke«, prošaptala je Sissy.
»Dobro, pa neće nas ugristi«, prošaptala sam i ja.
Već smo gotovo bile pred Dvorcem, a momci su ondje
stajali u vrsti, leđa okrenutih prema prozorima. Svi su bili
odjeveni u svijetla ljetna odijela i leptir-kravate, kao da su
se zaigrali s odjećom svojih očeva. Nisam se mogla sjetiti
kada sam zadnji put vidjela Sama ili Georgieja u odijelu,
iako su moji roditelji Georgieju poklonili odijelu za njegov
zadnji rođendan. Rekli su da će se uskoro prijaviti za
koledž. Tada se takvo što još činilo mogućim.
Sissy se zahihotala. Bila je sva vrckasta večeras i bilo
mi je drago što mi time odvlači pozornost. Lijepo je i što
nemam vremena razmišljati o Georgieju te o odijelu koje još
nije nosio, barem ne preda mnom.
Stubište do Dvorca bilo je usko - uz njega su se u
jednome redu mogle penjati najviše tri djevojke. Na najnižoj
nas je stubi dočekala Mary Abbot, kose podignute u visoku,
staromodnu punđu. Sissy i ja držale smo se ruku pod ruku,
pa sam Lijevu ponudila Mary Abbot. Nije me primila pod
ruku, nego za dlan.
»Ruka ti je hladna«, rekla je, glasa mnogo višeg nego
inače i razrogačenih očiju.
 »Tvoja je vlažna«, odvratila sam. Osjećala sam se kao
da u dlanu držim vlažnu crkotinu.
»Hoćeš li večeras sebi naći udvarača, Mary Abbott?«
zadirkivala ju je Sissy. Sissy je odjenula blijedo zelenu
haljinu četvrtastog izreza obrubljenog srebrnom trakom
koja joj je naglašavala dug, tanak vrat. Toga je
poslijepodneva uvinula kosu, baš kao i ja, ali za razliku od
moje, njezina kosa nikako nije htjela ostati svijena u uvojke.
Eva nam je svima, osim Mary Abbott, napudrala lica, pa se
Sissyjine pjegice više nisu primjećivale, a svima nam je i
namazala usta sjajilom, no vrlo diskretno, tako da gospođa
Holmes ne primijeti. Šminka je u načelu bila zabranjena, ali
to je očito bilo jedno od fleksibilnijih pravila u
Yonahlosseeju jer je većina djevojaka na koje sam naišla te
večeri izgledala nešto živopisnije, istaknutih crta lica.
Gospođa Holmes to je sigurno primjećivala. Nije bila glupa.
Vjerojatno je zaključila da će nam u nekim slučajevima
progledati kroz prste.
Sissy je oko vrata nosila nisku bisera s kopčom od
sjajnoga rubina te prsten s tirkiznim kamenom veličine
kovanice uz koji su stajala dva okrugla dijamanta. Nosila je
i naušnice s rubinima - pristajale su uz ogrlicu. Nikada ni
na kome, čak ni na majci nisam vidjela takav nakit, a Sissy
je još k tome bila toliko mršava da je izgledalo kao da
kitnjast nakit nosi nju. Mnogo joj je bolje pristajala ogrlica
koju je nosila svaki dan - ona s dijamantnim privjeskom u
obliku potkove, no čak i ako večeras nije bila najljepša
djevojka na plesu, Sissy je zračila. Zbog široko je
postavljenih očiju - da su bile imalo razmaknutije, izgledala
bi čudno - djelovala poput nadnaravnog bića sličnog vilama
iz »Sna Ivanjske noći«.
Svojim je, pitanjem, međutim, prenerazila Mary Abbott.
»Ne, neću naći udvarača. Nijedna ga od nas neće naći.
Premlade smo.«
 »A koliko bismo trebale biti stare?« upitala sam je.
»Dovoljno da želimo udvarača«, odgovorila je Mary
Abbott i ispustila moju ruku, prije toga je stisnuvši dovoljno
da sam se namrštila. Zatim je podigla predugu haljinu do
polovice listova i požurila naprijed, preskačući po dvije
stube, sve dok nije zaglavila iza druge tri djevojke koje su
se držale pod ruke. Pogledala sam Sissy.
»Baš je čudna.«
»Ne budi zločesta«, odvratila mi je, »ne pristaje ti.«
Njezin me odgovor iznenadio i htjela sam je pitati što
točno želi reći, ali već smo gotovo došle do vrha stubišta i
bile smo vrlo uzbuđene. Pred vratima su gorjele plinske
svjetiljke, kao i uvijek, danju i noću - premda ih se danju
jedva primjećivalo - a zatim je vrata otvorio gospodin
Holmes, koji nam se smiješio. Otvarao je vrata svakoj
skupini djevojaka koja bi se pojavila pred njima, zatim ih
zatvarao i ponovno otvarao, iako ih je mogao jednostavno
otvoriti i ostaviti tako, kao što se činilo kada smo u Dvorac
dolazile jesti ili na nastavu. No time bi pokvario
iznenađenje. Unaprijed bismo vidjele ono što su nam
pripremili.
Naša se blagovaonica, naime, preobrazila. Izgledala je
kao da je netko ubrao sve cvijeće iz vrtova Yonahlosseeja i
njime ukrasio dvoranu. Cvijeće je bilo posvuda, složeno u
vaze po bojama, od krvavo crvene, tamnonarančaste,
blijedo žute, jarko ružičaste, snježno bijele do pirgavo
kremaste. Od manjih je ruža ispleten debeo vijenac koji je
visio sa stropa, tako visoko da ga ni najviša djevojka nije
mogla dohvatiti, a ja sam se čudila jer nikada nisam vidjela
toliko cvijeća izvan cvjetnjaka. Majka je uvijek govorila da
joj je žao brati cvijeće iz vrta, a kada bi ga i ubrala, nikada
ga nije slagala po bojama. Jaka električna rasvjeta te je
večeri bila isključena, a umjesto nje postavljeni su golemi
svijećnjaci sa svijećama debelim poput moje podlaktice.
Svijećnjaci su bili viši od mene i bili su lijepi na isti način
kao što je lijepo antikno oružje. Držala sam se podalje od
njih, strahujući da bi njihov snažan plamen mogao zahvatiti
moju haljinu.
Na drugom je kraju blagovaonice sjedila skupina
sjedokosih muškaraca, djelomično zaklonjena orijentalnom
pregradom na rasklapanje. Vjerojatno se smatralo
neprimjerenim da gledaju mlade djevojke. Sjedili su na
stolcima i svaki je u rukama držao svoj instrument. Bio je to
orkestar.
Momci su stajali u savršenoj vrsti koja se prostirala s
jednoga kraja blagovaonice do drugog, a razlikovali su se
tek po neposlušnom bljesku kakvog ukrasnog dragog
kamena kada bi ga obasjala svjetlost svijeće. Djevojke su
se, za razliku od njihove savršene vrste, okupile u pomalo
kaotičnoj gomilici nasuprot njima. Pitala sam se skrivaju li
momci u džepovima pljoske, kao što mi je Eva rekla da
često skrivaju, iako sam znala da je gospodin Holmes
izraziti prohibicionist kada je riječ o alkoholu. Smatrao ga
je velikim zlom koje vodi u nemoral. Uz momke je stajala
gospođica Brooks, kao da pazi kako neki od njih ne bi
odlutao na drugu stranu prije nego što za to bude vrijeme.
Gospođica Brooks vodila nas je u botaničke ekspedicije i na
promatranje ptica svakoga poslijepodneva, a tijekom
školske godine predavala je povijest. Bila je malo dosadna,
ali i draga. Sviđala mi se, za razliku od gospođice Lee, koja
nas je sve držala na oku poput sokola.
Docey i druge služavke posluživale su nam punč iz
goleme kristalne zdjele. Kimnula sam glavom prema Docey,
ali nije mi uzvratila. Bila je odjevena u svečanu odoru za
poslužitelje, nalik na onu kakvu nose spremačice u
hotelima, a sastojala se od uštirkane crne kecelje i snježno
bijele bluze.
 »Docey se uredila«, šapnula sam Sissy kada smo obje
dobile čašu punča.
»Pogledaj«, rekla mi je Sissy, a zatim odmah dodala:
»Ne, ne, nemoj gledati, vidjet će nas.«
Bio je to prvi put da primjećujem uznemirenost na Sissy
i prvi put da stojim tako blizu skupini dječaka. Znala sam
što očekuju od nas, a znala sam i što bismo mi trebale
očekivati od njih. Trebali su s nama plesati, vrtjeti nas po
prostoriji pod budnim okom odraslih, a željele smo se
svidjeti nekom zgodnom dječaku i barem za jednu večer
postati dio para. No nakon toga, možda više od svega,
željele smo da odu pa da možemo čeznuti za njima.
Nisam ništa odgovorila Sissy. I ja sam bila uznemirena,
ali iz drugih razloga. Koliko god to glupo zvučalo, nikada
nisam bila u društvu momka koji mi nije bio u rodu. Majka i
otac zacijelo nisu znali da će nam u Yonahlosseeju prirediti
ples s gomilom dječaka.
Henny, Jettie i još jedna maturantica, Martha Ladue,
ušle su u blagovaonicu, i odmah sam primijetila da se na
Henny nešto promijenilo. Isprva nisam uspijevala razabrati
što, ali onda sam shvatila da je puderom prekrila madež.
Martha je pak bila najljepša djevojka u cijelome kampu.
Nalikovala je na Louise Brooks 2, ali je bila još ljepša i
mnogo mirnija.
Sissy me lupnula laktom u rebra jer se na vratima
pojavila Leona, odjevena u tamnosivu svilenu haljinu, s
ogrlicom od dijamanata i bisera obavijenom oko vrata.
Cijela ju je prostorija promatrala jer je bilo nemoguće
skrenuti pogled s nje. Leona je bila tip djevojke što vladala
svakom prostorijom u kojoj bi se našla. Bila je visoka -
nekih 180 centimetara, a gotovo bijela kosa dosezala joj je
do struka, što je bila frizura kakvu su obično nosile mlađe
djevojčice. Pitala sam se je li je ikada uopće i ošišala.
 U tom se trenutku oglasio gospodin Holmes i zatražio
da obratimo pozornost na ono što nam želi kazati. Stao je
pred nas, a uz njega je stala gospođa Holmes s ukrasom od
bijelih i crvenih ruža oko zglavka. Gospodin Holmes uvelike
je nadvisivao svoju suprugu i bio je napadno vitak,
pogotovo u usporedbi s njezinom punačkom figurom. Ona je
pak bila odjevena u istu staromodnu dugu suknju i na
ušima je nosila iste biserne naušnice kao i svakoga dana.
»Neka ples započne«, rekao je gospodin Holmes i
mahnuo prema orkestru, koji je započeo s prvom pjesmom.
Razišle smo se svaka na svoju stranu kako bi nam momci
mogli pristupiti, a da se pritom ne moramo pitati prilaze li
baš nama ili našoj cimerici, djevojci s kojom razgovaramo,
najboljoj prijateljici. Momci su požurili prema nama, a ja
sam nagonski ustuknula, zabijajući se u Leonu.
»Ispričavam se.«
»Isprika prihvaćena«, odvratila je. Istoga sam trenutka
zaboravila na momke i zagledala se u Leonu, koja je gledala
pred sebe, vjerojatno se nadajući da će joj pristupiti kakav
visok momak. Ovako mi je, izbliza, izgledala još viša, a kada
sam pogledala prema dolje, vidjela sam da nosi cipele bez
potpetice, srebrne boje, u potpunom skladu s haljinom.
Većina je ostalih djevojaka uz svečane haljine nosila cipele s
potpeticama, no Leona je očito bila dovoljno bogata da su
joj mogli izraditi bilo kakve cipele po mjeri i u boji koju bi
poželjela.
»Thea«, začula sam i pogledala prema gore, prema
Leoni, iznenađena činjenicom što je izgovorila moje ime.
Mislila sam da i ne zna tko sam. »Netko te treba«, rekla je
nestrpljivo, pa sam se okrenula na drugu stranu. Preda
mnom je stajao mršav, blijed dječak.
»Mogu li zamoliti za ples?« upitao je i ja sam prihvatila
njegovu ruku, shvaćajući dok smo hodali prema podiju da
svira polagana pjesma, što je značilo da ću mu se morati
približiti tijekom plesa. Govorio je nesigurnim glasom, a ja
sam se još jedanput okrenula i pogledala prema Leoni.
Gledala me dok me momak pratio prema podiju i zbog
nekog sam razloga uživala u njezinu pogledu.
»Ja sam Thea, drago mi je«, rekla sam momku, kimajući
glavom jer nisam mogla klecnuti u hodu. Nadala sam se da
ne kršim nijedno od naučenih bontonskih pravila.
»Ja sam Harry, drago mi je«, odvratio je momak.
Nisam se još ni snašla, a već smo plesali u vrtlogu
drugih parova. Prepoznala sam pjesmu koja je svirala čak i
u samo instrumentalnoj verziji. Carolina Moon, bila je to
najdraža pjesma moje majke i u tom sam trenutku pomislila
kako je čudno to što sam dotad samo mislila da je riječ o
lijepoj melodiji, a nikada pjesmu nisam povezala s mjestom
o kojemu govori. No evo me sada ovdje, u državi Karolini,
plešem uz njezinu polaganu, tužnu himnu.
»Odakle si?« upitala sam Harryja.
»Uglavnom odavde«, odvratio je. Nije baš najbolje
plesao. Vodio je, ali jedva, no mirisao je poput Sama i
Georgieja. Već sam bila zaboravila miris dječaka, toliko
oštriji i nametljiviji od mirisa djevojaka.
»A odakle si kada nisi ovdje?«
»Iz Louisiane. Obitelj mi se bavi preradom drveta.« Bilo
je očito da mi se Harry nastoji svidjeti i da je nesiguran. Svi
su mu odgovori zvučali kao pitanja. Uglavnom odavde? Iz
Louisiane? Preradom drveta?
Na plesu je bilo momaka koji su mi se mogli svidjeti -
primjerice, jedan visoki, crnokosi dječak u svjetloplavom
sakou ili zgodan crvenokosi momak s kojim je plesala Sissy.
No Harry nije bio jedan od njih. Molly, učenica prvog
razreda koja je sjedila za mojim stolom u blagovaonici,
upravo se zavrtjela pokraj mene plešući s jednim momkom.
Sissy mi je rekla da su plesovi u Yonahlosseeju sada vrlo
napredni. Prije dolaska Holmesovih, svakoj je djevojci bio
dodijeljen momak s kojim je morala plesati cijelu večer i
koji bi je dopratio do Dvorca, noseći njezine bijele satenske
cipele za ples pod miškom. Brojni su se članovi upravnog
odbora škole - među njima i Sissyn djed - žustro borili
protiv promjena koje su uveli Holmesovi. Smatrali su da bi
plesovi u Yonahlosseeju trebali sličiti starim, predratnim
debitantskim balovima.
Kada je valcer završio, klecnula sam koljenima, a Harry
se naklonio pa sam otišla do stola sa zakuskom i pićima,
gdje mi je Docey dala još jednu čašu punča. Ovaj su nam se
put oči nakratko susrele.
Osjetila sam da me netko prima za lakat i prvo sam
pomislila da je riječ o momku pa sam se zacrvenjela, no
kada sam se okrenula, spazila sam Sissy.
»Već si gotova?« upitala je.
»Malo sam žedna«, podigla sam polupraznu čašu. »A ti?
Ne plešeš?«
»Jesi li vidjela momka s kojim sam plesala?« upitala me
i ja sam kimnula glavom. »Zove se Boone. Sviđa mi se«,
rekla je, a zatim spustila glas, »jako mi se sviđa.«
Osjetila sam neobičan ujed ljubomore. Neko smo
vrijeme samo stajale, opčinjene čarolijom glazbe, i ja sam
proučavala punč u svojoj čaši. Bio je neobične plave boje,
gotovo crn, a površinom su plutale nabubrene kupine koje
su dan prije ubrale mlađe učenice s gospođom Holmes
tijekom sata lijepog izražavanja. Majka je uvijek radila punč
od agruma po starom obiteljskom receptu i taj je punč bio
svjetloružičaste boje, osvježavajućeg okusa, sladak i samo
malo gorkast.
 Sissy je prekinula šutnju. »Vidjela sam da si
razgovarala s Leonom.«
»Ne baš. Samo na sekundu. Zna mi ime.«
»Moram priznati da sam iznenađena. Mislila sam da
zna jedino ime svojega konja.«
»Ne voliš Leonu?«
Sissy je nestrpljivo slegnula ramenima. »To je u
Leoninu slučaju sasvim svejedno. Voljela je ili mrzila, njoj
nije stalo ni do koga osim do konja. Leona je silno bogata,
Thea«, pogledala me Sissy. »Može raditi sve što poželi. Ne
mora se obazirati ni na koga.«
Iako je Sissy tvrdila da su Leona i Martha Ladue
najbogatije djevojke u školi, znala sam da je i sama Sissy
bogata. Svi su to znali. Osim toga, bogatstvo Sissyne
obitelji nije bilo novostečeno, kao Leonino, i s vremenom je
izgubilo prljavi sjaj. Eva mi je rekla da su novi jahački
tereni izgrađeni novcem koji je školi poklonio Sissyn djed, a
majka i teta Sissy također su pohađale Yonahlossee - njezin
otac i djed sjedili su upravnom odboru.
No Sissyno pretvaranje da ne potječe iz bogate obitelji
bilo je zapravo dio društvene igre u Yonahlosseeju. Sissy je
tu igru igrala vrlo graciozno i vješto te se vrlo Iako i
prirodno kretala kroz sve slojeve u školi. Znala je tko je
ovdje na stipendiji (deset djevojaka svake godine, među
kojima je bila i naša cimerica Mary Abbott), koje su
djevojke pametne (rekla mi je da ću upravo ja steći ugled
pametne djevojke, što mi je istodobno laskalo i plašilo me) i
koje su djevojke međusobno u rodu (vrlo mnogo njih). Znala
je koje bi djevojke uskoro mogle otići iz škole zbog
financijskih problema, unatoč uvjeravanjima gospodina
Holmesa da se situacija u zemlji poboljšava (Victoria je
svakog trenutka mogla otići iz Yonahlosseeja), znala je tko
je važan, a tko nije, no usprkos tome, bila je ljubazna i
prema jednima i prema drugima. Djevojke iz Kentuckyja,
primjerice, nisu bile osobito važne, svi su ih smatrali
priprostima, iako nisam shvaćala zašto. Molly mi je
izgledala isto kao i sve druge učenice prvog razreda.
Ustvari, kad bi se zanemarile moderne frizure djevojaka iz
Adante i zlatni medaljoni djevojaka iz Memphisa na kojima
su bili ugravirani njihovi inicijali - sve smo izgledale više-
manje isto.
Sissyne su plave oči bile iskrene, tople i savršeno
okrugle. Bile su to dječje oči. Od svib je djevojaka odabrala
baš mene i bila sam joj zahvalna na tome. Zaključila sam da
ću je sigurno pamtiti i kada odem odavde. Možda ćemo se
čak i posjećivati.
Odjednom mi je postalo jasno da je moja majka u
Emathli vjerojatno bila vrlo usamljena. Jedina joj je
prijateljica bila moja teta. Istodobno, preplavila me ljutnja
zbog toga što mi nikada nije dopustila da imam vlastite
prijateljice. Zbog toga što nikada nikoga nije pustila u naš
svijet.
Jedan za drugim, redali su se valceri. Plesala sam s još
trojicom momaka. Jedan mi je rekao da mu se sviđa moja
bakrena kosa - nazvao ju je upravo tako, bakrenom - a
drugome su ruke bile tako vlažne i ljigave da sam se
osjećala kao da dodirujem zmiju. Kada je pjesma koju sam
otplesala s njim utihnula, ispričala sam se i odlučila da više
te večeri neću plesati. Zbog toga sam se povukla na stolce
koji su postavljeni uz rub dvorane upravo za tu namjenu.
Već sam prije primijetila da momci ne smiju ili ne žele prići
djevojkama koje sjede. Sjela sam i počela čavrljati s Henny,
koja je vedro kritizirala haljine prisutnih djevojaka. Upustila
sam se i u sanjarenje. Zamišljala sam da će se svakoga
trenutka pojaviti moj otac. Nakon ovoga plesa. Prije
sljedećeg. Ne, baš sada, usred ovog dosadnog valcera. Sad
će doći, neće se obazirati na to da nas prekida jer će silno
 željeti doći do mene. Možda će se pojaviti i moj brat, pa će
sve djevojke vidjeti koliko je zgodan, a možda će doći baš
troje njih - majka i otac uz Sama. Svima ću im odmah
oprostiti i cijela će priča s Yonahlosseejem zauvijek završiti.
Mary Abbott stajala je pokraj vrata i nervozno tapkala
iznošenom crnom cipelom o pod, kao da bi najradije
pobjegla. Bilo mi ju je žao, ali znala sam da ću, priđem li joj
i započnem razgovor s njom, ubrzo zažaliti. Bila je to još
jedna kušnja, još jedan pokazatelj toga kakva sam zapravo
osoba, ali duboko u duši znala sam da je svejedno. Nije
uopće važno hoću li ustati i prići Mary Abbott. Već sam
ionako podbacila kod kuće, i to tako da mi nitko nije mogao
oprostiti.
Nada koja me preplavila dok sam zamišljala kako otac
dolazi po mene odjednom je iščeznula. Snuždila sam se
gledajući Mary Abbott i shvaćajući da je moja neodlučnost
oko toga bih li joj prišla i pomogla ili ne zapravo ista stvar
kao i maštanje o tome da otac prekida ples i odvodi me
odavde. Sve su to bile samo fantazije, samo proizvodi moje
iskrivljene mašte.
Pogledala sam još jedanput prema dolje i odmjerila
svoje lijepe cipele - njih sam prije ovoga plesa nosila samo
jedanput, na uskršnjoj večeri tijekom koje sam sjedila
između Georgieja i Sama. Kada sam podigla pogled,
odlučila sam ustati, prijeći na drugi kraj prostorije uz
plesače i sprijateljiti se s Mary Abbott.
No ispalo je da ne moram to činiti. Uz nju je stajao
gospodin Holmes i smiješeći se pokazivao prema plesnom
podiju. Mary Abbott mu je nešto rekla i on ju je pozorno
slušao, tako zgodan s gustim crnim obrvama, kosom i
nosom malo zakrivljenim ulijevo. Pitala sam se nije li ga
možda slomio baveći se sportom.
 Mary Abbott mu se nasmiješila i gospodin Holmes je
pokazao na red stolaca te joj ponudio ruku. Prihvatila ju je i
pošla za njim do stolca, gdje je on prvo pričekao da ona
sjedne, a zatim sjeo do nje. U tom sam trenutku shvatila da
je Holmes dobar čovjek - i on je, baš poput mene, primijetio
da se Mary Abbott osjeća nelagodno, ali je ipak nešto učinio
ne bi li joj olakšao situaciju. Zapitala sam se kako bi
reagirao da je bio na mjestu mojega oca. Bi li se njegova
ljubaznost slomila pod teretom lošeg ponašanja kćeri?
Zbog njegove me ljubaznosti preplavila nostalgija za
domom. Sjetila sam se da su nekoć svi prema meni stalno
bili dobri i dragi. Gledala sam kako gospodin Holmes nešto
govori Mary Abbott i pitala se o čemu razgovaraju. Iz prve
sam ruke znala da Mary Abbott nije baš vješta u čavrljanju i
žarko sam željela biti na njezinu mjestu. Htjela sam da
gospodin Holmes nešto mrmlja meni, a ne njoj.
»Slažeš li se, Thea?«
Nevoljko sam se okrenula prema Henny. »Molim?«
»Misliš li i ti da je ova haljina malo previše za Sissy?
Uvijek to radi - paradira u odjeći koja je prefina za nju.
Izgleda budalasto.« Glas joj je postao hladniji.
Sve izgledamo budalasto, pomislila smo. Pravimo se da
nismo djevojke na plesu u ljetnome kampu, nego dame na
balu. Htjela sam kazati Henny da mi Sissy izgleda prelijepo,
ali riječi su mi zastale u grlu. Henny me pozorno
promatrala, kao da me pokušava procijeniti. Do toga sam
trenutka mislila da je Sissy svima draga, dapače, da je svi
vole. Što Henny ima protiv nje? Upravo u tom trenutku, kao
da smo je zazvali, Sissy se zavrtjela pred nama, i dalje
plešući sa zgodnim crvenokosim momkom. Primijetila je da
ju gledam te mi se široko nasmiješila, poput najsretnije
djevojke na svijetu.
 »Ponaša se kao budala«, promrmljala je Henny i u tom
se trenutku preda mnom pojavio zgodni crnokosi momak,
pa sam se sjetila gdje se nalazim. Henny je bila ljubomorna
na Sissy, to sam shvatila. Tko ne bi bio?
»Thea?« upitao je momak i pružio ruku. Odveo me na
plesni podij i moja je odluka da te večeri više ne plešem
netragom nestala. Odlučno je vodio ples i snažno me držao.
Bilo mi je drago što me odabrao, ali sam se iznenadila.
Prekršio je nepisano pravilo vezano uz stolce. Znači li to da
se sviđam momcima?
»Zovem se David«, predstavio se.
»Ti već znaš kako se ja zovem.«
Nasmiješio se. Ramena su mu bila toliko široka da se
sako nad njima napinjao, a gustu je crnu kosu kremom
zagladio unatrag, kao što je to tada bilo moderno. Kada se
nasmijao, usta su mu bila puna sjajnih, velikih, ravnih i
bijelih zubi. Bio je gotovo prezgodan.
»Koliko imaš godina?« upitala sam. Između mojeg
pitanja i njegova odgovora prošlo je nekoliko sekundi pa
sam se već bila zacrvenjela, misleći da sam postavila
pogrešno pitanje. No onda mi je ipak odgovorio.
»Sedamnaest.«
»I baviš se sportom?«
»Nogometom. I adetikom. Doduše, bolji sam u snazi
nego u brzini. Evo, probaj«, rekao je šaleći se, pa sam
dotaknula mišić koji mi je ponudio.
Glazba se usporila pa me David privio bliže. Blago je
mirisao po kolonjskoj vodi i u drugim bih okolnostima bila
presretna što me odabrao. Osjećala sam da me druge
djevojke promatraju s divljenjem i zavišću, no znala sam i
zašto me David odabrao. Zato što sam izgledala kao da ne
želim da me itko odabere. Pravila igre s momcima bila su
sasvim izvrnuta. Osim toga, uopće nisam željela Davida.
Bilo mi je dosta svega toga. Nisam više željela da me itko
uzima u naručje. Nikad više.
Netko me potapšao po ramenu pa sam otvorila oči i
spazila gospođu Holmes, a zatim i parove za njezinim
leđima. Prestali su plesati, gledali su mene i Davida.
»Preblizu, Thea«, rekla je, iako mi se činilo da ne
plešemo ništa bliže jedno drugome nego drugi parovi. No u
tom mi je trenutku palo na pamet da možda ipak jesmo
plesali bliže, ali ja to nisam primijetila. Pomisao da ne znam
koliko blizu je preblizu istinski me prestravila.
»Žao mi je«, tiho sam rekla. Nisam znala kako bih se
trebala ponašati u takvoj situaciji. Trebam li otići ili ostati i
podnijeti prijekor svih prisutnih? Glazba je i dalje svirala,
ali jedva da je itko još plesao. David je pognuo glavu i to me
podsjetilo na oca. Nije me branio. Htio je da ostanem kod
kuće, znam da je htio, no pobjedu u toj bitki prepustio je
majci. Svijet se ipak nije srušio, iako se u tom trenutku
činilo kao da bi mogao.
Gospođa Holmes netremice me promatrala. Očito se
stvari ipak nisu mnogo promijenile od vremena bijelih
satenskih cipelica koje nisu smjele doći u dodir sa zemljom.
Nije mi naredila da odem, ali ni da ostanem. Stoga sam
kimnula glavom Davidu i samoinicijativno se povukla,
gurajući se uz topla tijela. Kada sam došla do ruba plesnog
podija, shvatila sam da nas ipak nisu svi gledali. Parovi su
opet plesali, a Henny je razgovarala sa skupinom djevojaka,
možda o meni, ali možda i ne. Još se mogu izvući iz ovoga,
pomislila sam. Moram se izvući jer nemam kamo, barem ne
sada.
Nisam bila onakva kakva sam trebala biti. Nitko mi to
nikada nije rekao, ali znala sam. Možda sam doista
neprilično plesala i vjerojatno više nisam znala dobro
procijeniti što se pristoji, a što ne. Što je tebi? pitala me
majka. I doista, što je meni? Čelo mi se zažarilo i na njega
su počeli izbijati grašci znoja. A onda sam se okrenula da
bih pogledala tko me to promatra. Tuđe su mi oči palile
kožu poput baklji.
Gospodin Holmes. Slabašno mi se nasmiješio. Znala
sam da pokušava biti ljubazan, kao ranije prema Mary
Abbott. To mi se prvo smučilo jer nisam željela sažaljenje,
no onda se u meni probudio tračak nade. Gospodin Holmes
ne misli da sam loša osoba. Promatrao me još koji trenutak,
a onda pristojno skrenuo pogled, no znala sam da me ne
gleda kao svi ostali odrasli, kao moji roditelji ili kao
gospođa Holmes. On nije dječak, kao David. Ne privlačim
ga zato što sam ljepuškasta i dostupna djevojka s plesa.
Shvatila sam da mu se sviđam. I on se sviđa meni.
U to sam vrijeme bila više dijete nego odrasla osoba.
Nisam bila čudovište, nego zbunjena djevojka kojoj je
načinjena nepravda. Proći će, međutim, još mnogo godina
prije nego što to napokon shvatim. Zadnja dva tjedna koja
sam provela kod kuće majka je bila ljuta na mene, a otac je
zanijemio, kao da mi nema što kazati. Okrivljavali su me
zbog onoga što se dogodilo i zato sam u Yonahlossee došla
kao osoba koja zaslužuje osudu.
 5.

Dom u kojem sam odrasla uglavnom je bio vrlo miran i

tih, a moje djetinjstvo sretno. Majka bi Sama i mene
jedanput zimi i jedanput ljeti vodila u Orlando, gdje bismo
kupovali, jeli u restoranima, pogledali koji film u kinu te
prespavali u hotelu. Voljela sam te izlete, iako mi nije bilo
drago što propuštam jahanje, ali sve je to bio dio naših
obiteljskih običaja.
Jedanput mjesečno Sam i ja bismo s majkom otišli u
grad te je pratili od trgovine do trgovine, gdje je kupovala i
obavljala poslove. Ljudi su nas poznavali - ona je bila
liječnikova supruga, a mi liječnikova djeca. Majka je bila
vrlo šarmantna i u trgovinama je pričala zanimljive priče ili
se šalila dok bi opipavala tkanine koje nikada ne bi kupila
jer smo svu svoju odjeću kupovali u Orlandu ili putem
kataloga.
Bilo kakvo ogovaranje smatrala je groznim pa nikada
nije rekla da su stanovnici Emathle ispod naše razine, ali
znali smo da to misli. Danas mi je jasno da je položaj moje
majke bio složen. Suprug joj je bio seoski liječnik i nije bilo
druge žene koja je zauzimala isti položaj kao ona. U
Gainesvilleu, gdje je bilo drugih liječnika i odvjetnika, kao
što je bio moj stric, majka bi možda imala prijateljica. No
nikada nisam shvatila što je moja majka doista željela. Čini
mi se, naime, nemogućim da je tako šarmantna i lijepa žena
svu svoju životnu sreću pronašla u samo troje ljudi: meni,
Samu i mojem ocu. Jednom u nekoliko tjedana tu su bili i
moja strina, stric i bratić.
 U to doba, međutim, nisam mnogo razmišljala o sreći
svoje majke. Bila sam dijete. Razmišljala sam samo o tome
kada ćemo napokon izaći iz automobila pa da mogu do
Sasija.
Jahala bih ga barem jedanput dnevno, a ponekad i
dvaput. Nikada ne bih propustila nijedan dan. Jahala sam i
kad bih bila bolesna i kad bi kišilo i svakoga bih dana
provodila sate u štali, od kojih bi tek jedan mali dio otpadao
na samo jahanje. Ostatak sam vremena obavljala teške
poslove vezane uz konja, iako meni nisu bili teški, ne kao
plijevljenje majčina vrta sa Samom ili laštenje srebrnine s
Idellom. Svakoga sam dana čistila uzde, svakoga tjedna
sedlo i četkala Sasija dok mu dlaka ne bi sjajila. Čistila sam
zemlju iz njegovih kopita i štrcala jod na usjek u kopitu da
ne bi dobio upalu. Skupljala sam balegu i donosila mu
svježe sijeno u štalu, mijenjala mu vodu te ga hranila
mješavinom slatke hrane i zobi svakoga jutra u osam, a
lakšom porcijom žitarica u četiri poslijepodne. Sve sam to
činila svakoga dana i uživala sam u tome. Nitko me nije
morao podsjećati.
I majka je jahala kao mlada. Tada su žene još jahale
postrance, za što mi je majka tvrdila da joj nije smetalo. I ja
sam pokušala jedanput ili dvaput, ali bilo mi je grozno. Sasi
ne bi načinio ni koraka bez moje naredbe, a jahanje
postrance, s jednom nogom zakačenom na sedlu, učinilo me
nemoćnom.
I Sam je dosta vremena provodio u štali sa mnom,
posebice poslijepodne. Nije jahao, ali volio je Sasija, a često
nam je i slagao terene s kompliciranim kombinacijama i
točnim razdaljinama između skokova. Sama je samo trebalo
nagovoriti da obavi neki zadatak i kada bih u tome uspjela,
sasvim bi se udubio u posao. Mjerio bi nam vrijeme i u
bilježnicu zapisivao rezultate koje bismo postigli te koliko
smo prepreka porušili pri skokovima. Dopisivao bi i
posebnu ocjenu između jedan i deset, kojom bi označavao
koliko smo sve to dobro učinili.
Ponekad bismo, iako nismo smjeh jer je majka to
smatrala opasnim, otišli nešto dalje od kuće sa Sasijem, pa
bih mu skinula sedlo i posjela Sama sebi iza leđa. Voljela
sam jahati bez sedla. Pomalo je bolno, ali u tome ima i neke
ljepote. Između mene i Sasija tada ne bi bilo ničega - tako
su jahali i Indijanci. Osjetila bib svaki trzaj njegovih mišića,
svako njegovo oklijevanja i svaku navalu zanimanja. Sasi
nije razmišljao - samo je djelovao, a takvo što je potrebno i
da bi se dobro jahalo. Moraš prestati razmišljati, moraš
djelovati prema nagonu, a meni je to oduvijek išlo jako
dobro.
Sam bi se morao vrlo čvrsto uhvatiti za mene da bi
ostao na konju jer bi Sasi, uzbuđen zbog novoga tereta na
leđima, počeo koračati u stranu, izvijati se i galopirati.
Znao je što slijedi - da ću ga pustiti u galop dok se ne
umori. Je li čuo kako mi uplašeni Sam šapuće u kosu i
preklinje me da stanemo? Je li osjetio kako odmahujem
glavom i pravim se da ne čujem brata? I je li na kraju
osjetio kako se Sam opušta i kako, dok naglo skrećemo u
desno da bismo izbjegli granu s drveta, tiho podvikuje od
straha, ali i od užitka?
Konji zbog straha trče brže pa sam se voljela poslužiti
Samovim strahom na Sasijevim leđima. Bilo je to, osim
toga, dobro i za Sama, barem sam ja tako mislila. Strah mu
je s vremena na vrijeme bio potreban da bi osjetio užitak
koji dolazi uz opasnost.
Oca obično ne bi bilo kod kuće do večeri, a majka bi
većinu dana provela brinući se za vrt i kuću.
I Sam i ja uvijek bismo se veoma radovali posjetima
našega bratića i njegove obitelji. Majka i otac u tim bi se
prilikama ponašali mnogo opuštenije, a mi bismo provodili
sate s Georgijem. No bilo bi mi drago i kada bi na kraju
vikenda otišli jer bih tada opet imala svoju obitelj samo za
sebe, a i mogla sam više vremena provoditi u konjušnici,
kamo sam za Georgijevih posjeta odlazila mnogo rjeđe jer
se moj bratić bojao konja.
Otac je svakoga dana primao pacijente, ali zapravo nije
baš jako volio ljude. Naravno, volio ih je utoliko koliko mu
je doista bilo iskreno stalo da ih liječi i da održava njihovo
zdravlje, ali to je bilo to. Atwellovi su na svojih tisuću
hektara bili gotovo otok, često bih se šalila sa Samom. No
to zapravo i nije bila šala, jer smo živjeli kao da nas
okružuje nepregledni ocean.
»Thea?«
Polako sam otvorila oči. Nada mnom je stajao Georgie.
Jučer je stigao u posjet s roditeljima.
»Probudi se, Thea«, prošaptao je.
Sam je tiho hrkao, a mene je bolio trbuh. Bila sam
pospana i nisam se željela probuditi. Spavali smo u mojoj
sobi, Georgie u drugom krevetu koji se nalazio u mojoj sobi,
a Sam na podu. Primijetila sam, međutim, da je majka ovaj
put malo zastala nad takvim rasporedom spavanja.
»Thea«, ponovno je progovorio, »još malo pa će jutro.«
»Da«, složila sam se, »a sad se vrati u krevet.«
»A što ako mi se ne spava?«
Zatvorila sam oči. Nisam ga više htjela slušati.
»Podi sa mnom dolje«, šaptao je, vukući me za ruku,
»molim te.«
»Spava mi se.«
»Daj, ipak dođi.« Crte lica pri slabom su mu svjetlu bile
mekše. Gledao me pogledom prepunim nade i položio je
dlan na moj obraz, neobično nježno. Svidjelo mi se to i srce
mi je odmah brže zakucalo. Zbacila sam pokrivač i htjela
probuditi Sama, ali Georgie je odmahnuo glavom, a Sam i ja
uvijek smo činili ono što bi nam Georgie rekao jer je bio
stariji i snažniji od oboje.
»Hajde, dođi«, rekao je, pa smo prošli kroz uspavanu
kuću kojom je vladala grobna tišina.
»Trebala sam još nešto obući«, rekla sam kada smo
izašli na prohladan zrak. Bila je jesen i bližio se Dan
zahvalnosti, ali na Floridi lišće nije žutjelo, samo bi jednog
dana brzo palo s drveća. Jesen je imala svoje dobre i loše
strane: mogla sam jahati tijekom dana jer su temperature
bile niže, no morala sam se ranije vraćati kući jer je prije
padao mrak.
»Zar ti se ne spava?«
Georgie je odmahnuo glavom. »Ne mogu spavati.
Dođi«, sjeo je na tlo i potapšao mjesto do sebe. »Sjedni.«
Oklijevala sam. »Mogla bih skočiti do Sasija.«
»Nemoj. Vjerojatno spava.«
Nasmijala sam se i sjela do njega, prevlačeći spavaćicu
preko nogu. »Konji spavaju samo sat vremena dnevno.«
»Možda sam onda ja nalik na konja.«
»Spavaju stojeći«, nastavila sam, »tako da mogu
potrčati u svakom trenutku.«
»Govore li konji tako kao ti? U svakom trenutku?«
»Meni da. Sasi meni govori svašta.«
Georgie je kimnuo glavom, ali nije se nasmiješio.
Vidjelo se da je odsutan duhom, da je zamišljen. Primijetila
sam to jer inače nije bio takav. Obično je bio veseo, uvijek
dobro raspoložen.
 »Što misliš, hoćeš li zauvijek živjeti ovdje?« upitao me.
Sjedili smo u stražnjem dvorištu, okrenuti prema kući i
dobro mi poznatom prizoru. Veranda na kojoj ćemo poslije
svi sjediti i na kojoj će odrasli ispijati svoja pića, veliki
francuski prozori koji su se otvarali prema obiteljskom
dnevnom boravku, u kojem smo sjedili kada ne bismo imali
goste.
»Nisam o tome razmišljala«, legla sam na travu, i dalje
pospana, »vjerojatno ću živjeti tamo gdje mi bude živio
muž.« Osjećala sam se čudno izgovarajući te riječi, ali znala
sam da će biti tako. Živjet ću tamo gdje mi bude živio muž.
»Što ako te odvede na Mjesec?« upitao je Georgie i
namignuo mi. To je već bilo više slično njemu.
Nasmijala sam se. »Onda ću povesti tebe i Sama da i vi
vidite kako je na Mjesecu. No prvo ću malo odspavati.«
»Onda ću i ja tako«, rekao je i legao uz mene. »Lijepo
sanjaj«, nastavio je, baš kao što je to uvijek činila strina
Carrie. Primio me za ruku. Iako sam očekivala da će je
pustiti nakon nekoliko trenutaka, kao što je to običavao
činiti, ovaj je put nije pustio.
»Hvala«, promrmljala sam i zatvorila oči. Već sam bila
napola zaspala kada sam osjetila Georgijeve prste na svojoj
ruci kako lagano prelaze njezinom čitavom duljinom.
Pogledala sam ga i on mi se smijesio. Zatvorila sam oči i
nastojala ne zaspari, nego ostati u tom divnome stanju
između sna i jave. Užitak zbog bratićeva dodira bio je
prejak, ali nisam htjela da prestane.
Probudilo me sunce koje nas je pržilo u visini. Bedra su
mi već bila ljepljiva od znoja. Čak i kada je zrak bio svjež,
kao sada, sunce nas je danju uvijek pratilo.
»Georgie«, zazvala sam, tresući ga za beživotno rame,
»zaspali smo.«
 Moj otac i stric sjedili su za stolom na verandi i
premetali neke papire, iako je otac u to doba obično išao u
kućne posjete pacijentima. Spazili smo ih prije nego što su
oni spazili nas - moj je otac bio vitak, s nježnim, liječničkim
rukama, a stric je bio oble figure. Obojica su imala sinove
koji su im nalikovali.
Stric George blijedo me pogledao kada sam mu
pristupila, no ipak sam ga poljubila u obraz.
»Što radiš tu vani?« upitao me otac, iz džepa izvukavši
sat svojega oca koji je uvijek nosio sa sobom. Stric George
zadirkivao ga je zbog toga i govorio mu da je nostalgičan,
što je bila istina jer su gotovo svi drugi muškarci koje sam
vidjela - iako ih nisam vidjela mnogo - nosili ručne satove.
»Još je prerano.«
»Zaspali smo«, rekao je Georgie.
Htjela sam objasniti, ali shvatila sam da moj otac ne
mari za to. Kad bih ga pitala što je stric George dobio od
djeda ako je on dobio džepni sat, samo bi se nasmiješio.
»Hajde, pođite unutra«, rekao je, »još je rano. Nemojte
probuditi majku.«
Otac mi je tog lipnja bio navršio četrdeset godina i kosa
mu je počela sijedjeti, iz smeđe se pretvarajući u boju
papra. Stric George je, pak, počeo ćelavjeti. Obojica su
starjela, ali otac na ljepši način.
Kada sam se popela na kat, shvatila sam da mi je donje
rublje umrljano krvlju. Sjela sam na rub kade i opipala
gaćice rukom. Prste mi je prekrila crvenkastosmeđa
tekućina. Krv, ali drugačija od one na kakvu sam bila
navikla - bila je gusta i zgrušavala se.
Začula sam kako s druge strane vrata škripi pod. Sam
je ustao. Od bratića, koji je ponovno zaspao u krevetu te
brata, koji se upravo probudio, dijelila su me samo vrata, i
na tim vratima nije bilo ključa, zbog čega sam u tom
trenutku gorko žalila. Sam bi uvijek prvo pokucao prije
nego što bi ušao u kupaonicu, ali ipak - ta mi tanka vrata u
tom trenutku nisu bila dovoljna. Uz donje sam rublje
pritisnula stari ručnik. Poslije ću ga spaliti. Poslije ću i reći
majci. Moji su roditelji u nekim stvarima bili napredni pa
sam znala za ovakvo krvarenje, očekivala sam ga. No ipak,
zbog same sam pomisli da bi Georgie ili Sam mogli saznati
htjela propasti u zemlju.

***

Nešto kasnije toga dana, Georgie, Sam i ja pošli smo u

lov na zmiju za jedan od Samovih terarija. Pod odjeću sam
učvrstila majčin posebni pojas za stanje u kakvom sam se
nalazila i iako bih za takvih izleta u prirodu obično jahala,
toga sam dana za doručkom objavila da Sasi šepa. Majka
me začuđeno pogledala jer je znala da je Sasi vrlo zdrav
poni, ali skrenula sam pogled s njezinoga. Navlačenje
jahaćih hlača preko svega što sam učvrstila medu noge
činilo mi se nemogućim. Prije odlaska u kući smo se
pozdravili s majkom i strinom Carrie, koje su nam rekle da
budemo oprezni. Uvijek su nam davale taj isti savjet, čime
god da bismo se bavili, pa nam to zapravo nije značilo ništa.
»Što ste radili sinoć?« upitao je Sam i odmah sam
shvatila da je malo povrijeđen zbog toga što ga nismo
poveli sa sobom.
»Kako to misliš?« šaljivim je tonom odvratio Georgie.
»Probudio sam se i nije bilo ni tebe ni Thee.«
»Georgie nije mogao spavati«, rekla sam, »pa me
probudio! Nisam mu dopustila da probudi i tebe.«
 »Što točno tražimo?« upitao je Georgie, uopće ne
primjećujući Samovo razočaranje, no činilo se da je moj
brat prihvatio objašnjenje koje sam mu ponudila.
»Zmije«, odgovorio je Sam.
»A, onda ću sigurno pronaći barem jednu«, rekao je
Georgie i nestašno se nasmiješio, »znani gdje se skrivaju.«
»Samo upamti«, upozorio ga je Sam, »nemoj je ubiti.«
Georgie je položio ruku na srce: »Časna riječ!«
Sam se nasmijao. Georgie je prošloga mjeseca slučajno
zgnječio jednu od Samovih žaba i uvijek bi na pogrešan
način hvatao guštere, otkidajući im pritom rep. Sam je bio
mnogo nježniji - znao je kako navesti guštera da mu sam
dođe u ruke i kako uštipnuti zmiju za vrat tako da mu se
savije oko zglavka.
»Jadna zmija«, promrmljala sam, »misliš li da doista želi
živjeti s tobom?«
Sam se nasmiješio. »Bolje joj je to nego da je pojede
veća zmija ili neka ptica.«
Georgie je zastao i odvrnuo čep s čuturice te je nagnuo
prema usnicama. Svaki od nas troje imao je po čuturicu na
leđima, pa sam i ja potegnula iz svoje. Godila mi je hladna
voda s blagim okusom metala. Strina Carrie dopuštala je
Georgieju da pušta kosu nešto dulje nego što je moja majka
dopuštala Samu, pa je moj bratić u tom trenutku izgledao
pomalo divlje, s raščupanom smeđom kosom koja je na
mjestima izblijedjela od sunca. Sam je kleknuo na tlo i stao
proučavati zemlju. Dok je stajao pokraj mojega brata,
primijetila sam da se Georgie mijenja. Kada bi podigao
ruku, ispod pazuha su mu se nazirale dlake, a i znoj mu je
mirisao drugačije - zrelo i mošusno. Uz mojega je brata
izgledao gotovo kao muškarac - sav mišićav i jak. Sam je
pak još bio nevjerojatno mršav, kao što to dječaci njegove
dobi znaju biti, a svaki mu se kralježak ocrtavao na koži
kada bi se sagnuo.
»Ako budemo imali sreće«, rekao je ustajući, »naći
ćemo koraljnu zmiju. Prekrasne su. Pronašao sam neke
tragove zmija, ali ne znam o kojoj je vrsti riječ. No blizu
smo vodi.«
Od Sama sam naučila da koraljne zmije žive blizu vode,
iako sam možda to oduvijek znala.
»Nadam se da nam se neće baš tako posrećiti«, rekao
je Georgie, »jer su koraljne zmije smrtonosne.«
Sam i ja samo smo ga odmjerili. Istina, koraljne su
zmije smrtonosne, ali su i silno stidljive. Osim toga, morale
bi te gristi vrlo, vrlo dugo prije nego što bi prenijele imalo
otrova. Znali smo čega se treba bojati u floridskoj divljini,
ali znali smo i pred čim nije potrebno strepiti. Što su
životinje manje, to nas se više boje, a još kada bih jahala
ponija - kako mi je rekao otac - za njih sam bila
zastrašujuća spodoba. Zmije su osjetile naše korake
miljama nadaleko, a medvjedi i pantere namirisali bi nas i
prije nego što bi nas spazili.
Povrh toga, Sam je volio prirodu, ali je bio vrlo oprezan.
U terarije je smještao samo one gmizavce koji nisu bili
otrovni. Samo je htio vidjeti koraljnu zmiju, nije ju htio
smjestiti onamo.
»Baš si pravi gradski dečko«, rekla sam Georgieju,
»veće su ti šanse da ćeš se ugušiti tom vodom negoli da će
te ujesti koraljna zmija.«
»Riskirat ću onda s čuturicom«, rekao je Georgie i
nestašno se nasmiješio, otpivši još jedan gutljaj.
Sam je počeo pričati o ugrizu koraljne zmije,
uspoređujući je s patuljastom čegrtušom, a ja sam pošla
dalje, nadajući se da ću ubrzati našu šetnju. Nisam htjela
predugo ostati vani jer nisam znala koliko će dugo moj
pojas izdržati.
»Tiho«, šapnula sam kada sam spazila lagano gibanje u
travi i pokazala prstom prema mjestu s kojega je potjecalo.
»Možda je gušter«, tiho je napomenuo Sam. Spustio se
na koljena i otpuzao do ruba travnatog busena koji nam je
dosezao do struka.
Georgie i ja nepomično smo ga promatrali. Sam se znao
kretati nečujno poput Indijanaca, što nas dvoje nikada
nismo naučili. Zadržala sam dah, a moj je brat zavukao
ruku u travu te iz nje izvukao dugačku, crnu zmiju s
narančastom prugom oko vrata. Nakratko me obuzeo ponos
- Sam je zbilja bio brz.
»Dobro si to primijetila, Thea«, rekao je i pokazao nam
zmijin trbuh, prekrasne cinober boje. »Dugačka je najmanje
trideset centimetara.«
Promatrali smo je kako se svija u Samovoj mrežici.
»Diadophis p. punctatus«, rekao nam je.
»Eh, Diadophise moj«, kazao je Georgie, »danas baš
nisi imao sreće.«
»Ali ja jesam«, sretno je dodao Sam.
Promatrala sam zmiju u mrežici, koja je sada ležala
nepomično, kao da se pomirila sa sudbinom. Bila je to
odrasla zmija pune veličine i nije bila nigdje ozlijeđena. Ta
je zmija zapravo imala sreće. Sam je neće zauvijek držati u
staklenoj kućici, iako to u ovome trenutku nije mogla znati.

***

Kada sam se vratila kući, u svojoj sam sobi pronašla

majku. Sjedila je na rubu mojega kreveta.
 »Pokrivači su ti zakrvavljeni«, rekla mi je i pogledala
sam na mjesto koje je pokazivala.
»Htjela sam ti reći kasnije danas.«
Ustala je i kada sam već mislila da će otići iz sobe,
prišla mi je i izvukla mi bluzu iz pojasa prije nego što sam
se uspjela snaći.
»Gdje si ovo našla?« upitala je s rukom na pojasu.
Skrenula sam pogled prema prozoru i velikome hrastu koji
se nad našu kuću nadvijao poput brižnoga roditelja. Otac je
uvijek govorio da nas ljeti hladi, a zimi grije.
»Oprosti«, brzo sam rekla, »oprosti.«
Kimnula je glavom i prekrila mi ruku dlanovima, kao da
me preklinje. No bila mi je majka, nije me morala
preklinjati. »Znaš li što to znači?« upitala me.
»Znači da ne mogu jahati.«
Nasmijala se. »Ne. To znači da sada možeš rađati
djecu.«
Prestravila sam se. Majka mi se smješkala, iako bih više
voljela da se naljutila na mene. Sve bi mi bilo draže od ove
nježnosti. Pod normalnim sam okolnostima objeručke
prihvaćala majčine izraze ljubavi, ali taj put nisam htjela
nikakvu dodatnu pozornost posvećenu onome što mi se
dogodilo. Nisam to htjela, nisam to tražila.
»Naravno, ne baš sada«, nastavila je, »ali jednoga dana.
Zar ti nije drago zbog toga, Thea?«
Odmahnula sam glavom, pa me majka privila na grudi.
»Nemoj plakati. Nisam te htjela prestrašiti. Samo ti
želim reći da to nije ništa čega bi se trebala stidjeti.«
Naglo sam joj se izvukla iz zagrljaja.
»Nećeš nikome reći?«
 »Naravno da neću. Ostat će između nas dvije. To su
ženske stvari«, blago se nasmiješila, »ali doista se nemaš
čega stidjeti, Thea. Baš ničega.«
Kimnula sam glavom, zahvalila joj i ona mi je ljubazno
odgovorila: »Nema na čemu«, te otišla iz moje sobe.
Bila sam vrlo vješta u fokusiranju. Tako je to barem
nazivao moj otac. Majka je to nazivala zanemarivanjem
posljedica. Bila sam krvarila već dvaput prije toga, prvi put
prije više od godinu dana, no tajila sam to jer me
zbunjivalo. Nisam shvaćala zašto se toliko stidim zbog
nečega što sam očekivala, ali sam znala da ako ikome
kažem - to će postati stvarnost. Bacila sam se na svoj
namješteni krevet, što mi inače nije bilo dopušteno, zarila
sam lice u jastuk i poželjela čuti bilo čiji glas - Georgijev,
Samov, čak i glas strine Carrie - tek neki znak da se život
nastavlja i bez mene i da moje krvarenje nije nikakav velik
ni uzbudljiv događaj. Bila sam djevojka, jedina djevojka u
tom svijetu. Majka mi je objasnila po čemu se razlikujem od
Georgieja i Sama, ali prvi sam se put u životu osjećala
izdvojenom, kao na oblaku. Kao plutajuća djevojka.
Shvatila sam i odakle jedva primjetan izraz olakšanja na
majčinu licu. Laknulo joj je jer je dobila dokaz da sam
normalna. Već se vjerojatno bila zabrinula jer joj je kći
imala četrnaest, gotovo petnaest godina, a još nije imala
menstruaciju. Samo malo kasnije sazrijeva, sigurno joj je
rekao otac - možda točno tim riječima ili nekim sličnim - i
majka se vjerojatno složila s njime. Ili nije, ali jedno je bilo
sigurno - nakon toga je i dalje bila zabrinuta.

***

Otac je toga dana došao kuća kasnije nego što je

obećao i majka ga je čekala uz ulazna vrata. Bojala sam se
da će mu reći za moju prvu menstruaciju pa sam sjela na
verandu, odakle sam ih mogla čuti kako razgovaraju.
»Čekaju te vani«, rekla je majka i otac je kimnuo
glavom.
»Kako su?« spustio je crnu liječničku torbu koju je
uvijek nosio uza se. »Kako ti se čine?«
»U redu«, rekla je i pomogla mu pri svlačenju bijeloga
ogrtača.
»U redu?«
»Da, u redu, Felixe«, rekla je blago, ali odlučno.
Razgovori odraslih često su mi zvučali kao da su šifrirani,
sasvim nerazumljivi i iako najčešće nisam marila za ono o
čemu bi majka i otac razgovarali, taj sam put shvatila da
govore o mojem stricu i strini, pa samim time i o Georgieju.
A Georgieja sam jako voljela.
Pričekala sam nekoliko trenutaka, a zatim pošla za
njima do stražnje verande, gdje su odrasli obično ispijali
koktele prije večere. I samu me to iznenadilo, ali bila sam
blago razočarana činjenicom da me majka nije ni
spomenula ocu. Na trijemu su svi sjedili na zelenim
metalnim stolcima, a na stolu pred njima stajali su maleni
sendviči, boca šampanjca za dame i bokal viskija za
gospodu. Iako su alkoholna pića u to doba bila izvan
zakona, njihova je nabava odraslima bila poput igre koju su
svi igrali i u kojoj su svi pobjeđivali. Stric George poznavao
je nekoga u Gainsevilleu koji je njemu i našoj obitelji
dobavljao sve što smo poželjeli. Bio je to dio dana kojemu
sam se, za posjeta svojih rođaka, najviše radovala. Odrasli
su, naime, uvijek u to doba bili najsretniji.
Prišla sam ocu s leđa i poljubila ga u tjeme, na što mi se
on nasmiješio. Stric George mi je namignuo, a Georgie i
Sam sjedili su na zemlji podalje od ostalih, promatrajući
zmiju. Sam je napunio terarij zemljom, mahovinom i
kamenjem te tako stvorio minijaturu bivšega zmijina doma.
Sjela sam uz njih.
Strina Carrie me s osmijehom pogledala i upitala: »Je li
ti poni bolje, Thea?«
Prvo sam je blijedo pogledala, a onda sam se sjetila.
»Oh, da«, rekla sam. »Samo mu je potrebno nekoliko dana
odmora.«
»Odlično«, nasmiješila se i izravnala suknju preko
podbuhloga trbuha.
Otac je promatrao majku kako naginje bocu šampanjca
nad svoju čašu i podiže je taman u trenutku kada su
mjehurići zaprijetili da će se preliti preko ruba. Svi smo je
promatrali i u tom sam se trenutku sjetila da mi je ranije
rekla što znači biti žena. To što su je svi gledah činilo mi se
vrlo ženstvenim.
»No dakle«, progovorio je stric George, a onda zastao.
U ruci je držao lulu iz koje se prema nebu izvijao tanak dim.
Sviđao mi se miris toga dima. Idella je iskoračila na trijem s
pladnjem prepunim sitnih keksića s vlascem i Sam je ustao
te zgrabio punu šaku prije nego što ih je uspjela spustiti na
stol.
»Sam«, tiho ga je prekorila majka, ali činilo se da joj
nešto drugo zaokuplja pozornost. Svi su odrasli, činilo se,
bili zaokupljeni nečim drugim.
»Gledajte, jede«, rekao je Sam, potpuno zanemarujući
majčinu primjedbu i pokazujući zmiju u terariju, »nije joj
dugo trebalo. Zadnja nije jela danima.« Zmija je doista jela
kišnu glistu. Naježila sam se od prizora.
»Moraš joj uloviti sve što jede?« upitao ga je Georgie.
»To mi se čini prilično napornim.«
Sam je progutao zadnji keksić. Pokazala sam prstom na
obraz, gdje mu se zadržala jedna mrvica, ali nije primijetio.
Potpuno se izgubio u svijetu zmija. Cesto se poistovjećivao
sa životinjama. I meni se to znalo dogoditi sa Sasijem, ali to
je bilo drugačije. Sasi je toplokrvna životinja, baš kao i ja.
Nježno je podigao zmiju iz terarija i pogladio je po
glavi. Zmija je izgledala smireno, čak raznježeno. Majka je
uvijek govorila da Sam ima dar za umirivanje životinja kojih
se većina ljudi boji. Položio je zmiju na tlo i ona je počela
polako gmizati. »Mora se malo razgibati«, promrmljao je te
stao na rukama i koljenima puzati za njom.
Georgie me pogledao i zakolutao očima, a ja sam se
nasmiješila. Ni ja nisam mogla zamisliti da toliko volim
zmiju.
»On je pravi krotitelj zmija«, rekla sam i Georgie mi je
htio nešto odgovoriti, ali onda smo se oboje okrenuli jer
smo začuli dobro nam poznat zvuk jecaja. Moja strina.
Prošli su me žmarci. Mislim da je nikada prije toga nisam
vidjela uplakanu. Čak sam i vlastitu majku samo jedanput
vidjela da plače, kada su joj morali ubiti konja. Oca nikada
nisam vidjela u suzama.
Okrenula sam se prema Georgieju, ali on je promatrao
svoju majku.
»I sada više nema nikakvu vrijednost?« tiho ju je pitala
moja majka. »Ništa?«
Strina je sklopila oči i pritisnula prste na usnice, a stric
je zurio u lulu, pažljivo je držeći palcem i kažiprstom. Kao
da moju majku nije mogao pogledati u oči. Nitko nije
govorio ništa. Ponovno sam pogledala bratića i spazila da
su mu se na obrazima i čelu stvorile crvene mrlje. Očito je
znao o čemu je riječ.
»Miami«, žalosno je rekla strina Carrie i odmahnula
glavom, »Miami.«
 Stric George već je godinama odlazio u Miami, otkad
sam znala za sebe. Jednom je mjesečno odlazio onamo da bi
se pozabavio tamošnjim imanjem koje je jednoga dana
planirao prodati.
Moj otac nije rekao ništa. Samo je vrlo mirno sjedio s
rukama na koljenima i bezizražajnog lica. Bilo mi je,
međutim, jasno da ta bezizražajnost nešto znači. Otac mi je
bio ljut.
»Reci joj, George«, oglasila se strina Carrie, »reci joj.«
Stric George pogledao je svoju suprugu i ona mu je
kimnula glavom. »Hajde.«
»Kao što sam jutros rekao svojem bratu, situacija je
jasna. Dugujem banci više nego ono što imam vrijedi. Bila
je to od samog početka loša investicija«, napokon je
izgovorio, »ali činilo se kao sigurna stvar. Sam je Bryan to
nazvao ›Božjim Suncem‹. Svi su htjeli sudjelovati,
Elizabeth, mnogi su ljudi htjeli živjeti ondje...« Na trenutak
se izgubio, a zatim dodao: »Činilo se kao sigurna stvar.«
Kada je moj otac napokon progovorio, glas mu je bio
tih, ali vrlo jasan. »Ništa u životu nije sigurno, George.« Na
ogradu trijema u tom je trenutku sletio jarko crveni
kardinal i kratko zacvrkutao. Otac se okrenuo u smjeru
zvuka, letimično promotrio pticu, a zatim ponovno pogledao
svojega brata. »Baš ništa.«
»Posebice mešetarenje sa zemljištem«, nadovezao se
stric i nervozno se nasmijao.
Osjetila sam mučninu u želucu. Zrak je bio gust, odrasli
tako zaokupljeni da uopće nisu obraćali pozornost na mene
i Georgieja, a Sam je još pratio svoju zmiju.
Georgie je ustao i otišao s trijema ne tražeći
dopuštenje. Nekoliko sam trenutaka čekala da ga netko od
odraslih zazove, ali oni su ga samo nijemo promatrali,
namrštenih čela. Obuzela me strahovita srdžba. Bila sam
ljuta na sve - na svojega glupoga brata, svoje glupe
roditelje, svoju glupu strinu i strica.
Potrčala sam za Georgijem. Majka me zazvala: »Thea!«
ali nisam se obazirala.
Primila sam ga za rame kad sam ga dostigla.
»Što hoćeš?« okrenuo se.
Nisam znala što odgovoriti, pa nisam ništa rekla.
Njegova me okrutnost iznenadila. Georgie nikada prije nije
bio takav prema meni.
»Hajdemo do štale«, samo sam tiho predložila. Znala
sam da će poći za mnom. Sasi je zanjištao kada me začuo te
gurnuo glavu kroz otvor pred svojom pregradom. I njemu je
bilo vrijeme za večeru. Potapšala sam ga po čelu i
pričekala. Znala sam da će Georgie progovoriti kada bude
spreman.
Mrmljala sam Sasiju da je dobar dečko i gladila ga,
nadajući se da krvarenje ovaj put neće trajati predugo.
Silno mi je smetalo što ne mogu jahati, mrzila sam činjenicu
što ću opet sa Sasijem morati proći kroz neke pripreme
prije nego što nastavimo tamo gdje smo stali.
»Moj je otac mislio da ćemo se obogatiti«, za leđima mi
je progovorio Georgie, »mislio je da ćemo postati bogati
kao vi.«
Sasi mi je lagano grickao ruku jer je bio gladan.
»Ali mi nismo bogati«, rekla sam.
Georgie se kratko, ali glasno nasmijao. »Imate te
naranče«, rekao je.
Istina. Imali smo naranče.
»Znaš li što znači staviti kuću pod hipoteku, Thea?«
upitao je i približio mi se. Dotaknuo mi je vrh pletenice i ja
sam zadrhtala. »To znači da je moj otac posudio novac iz
banke, a kao zalog dao našu kuću.«
»Zašto?« upitala sam, iako sam jedva disala. Georgie mi
je prstom prelazio preko leđa, igrajući se s mojom kosom.
»Da bi kupio još zemljišta u Miamiju«, odvratio je,
»mislio je da će ga ubrzo dobro prodati.« Glas mu se
spustio do šapata: »Sada je loša situacija u zemlji, vrlo loša,
moj otac ne može vratiti pozajmicu pa je novac zatražio od
tvojega oca.«
Osjećala sam Georgijev dah na svojem vratu. Mogla
sam ga i namirisati: bio je to snažan miris, kao toga dana u
šumi.
Vrlo loša situacija. Bile su to riječi naših roditelja. Otac
je na sličan način opisao situaciju u zemlji prošli tjedan. No
svijet naših roditelja bio je zaseban svijet, nije imao nikakve
veze s našim svijetom. Georgie se nije trebao zabrinjavati
zbog problema koje su imali odrasli. Okrenula sam se i
našla se licem u lice s bratićem čiji je sumoran i tužan izraz
bio sasvim suprotan od onoga na kakav sam bila navikla.
Primila sam ga za ruku.
»Već će oni sve to srediti, vidjet ćeš.«
Vidjela sam da mi Georgie želi vjerovati.
»Vjeruj mi«, dodala sam.
Htjela sam Georgieju pokazati da se ne bojim. Novac mi
u to vrijeme nije značio baš ništa. Ako stric George treba
posuditi novac od mojih roditelja, neka ga posudi. U obitelji
se ionako sve treba dijeliti, a osim toga, novca će uvijek
biti. Uvijek su negdje postojale još jedne svilene zavjese iz
Orlanda, uvijek je postojao još jedan poni, još jedan nož s
drškom od bjelokosti.
»U redu«, napokon je progovorio i vidjela sam da mi se
vratio moj stari Georgie, »u redu, vjerujem ti, Thea.«
 Poljubio me u obraz i zacrvenjela sam se, no bilo mi je
drago što sam oraspoložila bratića, što sam ga razveselila i
pokazala mu da novac nije važan.
Toga sam dana vjerovala u stvari koje sam mu rekla. Svi
i sve što sam voljela bili su mi na dohvat ruke - roditelji,
strina i stric, brat, bratić i poni. Mislila sam da u potpunosti
razumijem cijeli svijet.
 6.

Kiša je lijevala kao iz kabla, a Naari i ja stajale smo na

vrhu manježa pokraj gospodina Albrechta, gledajući Leonu
kako dovršava zadanu rutu. Toga joj dana nije išlo - možda
ju je kiša dekoncentrirala pa je s Kraljem zapela u nekoliko
skokova, a dvije prepreke je potpuno srušila.
»Drži mu glavu!« vikao je gospodin Albrecht, ali glas
mu se gubio u vjetru. Imao je kišobran koji je Naari
sumnjičavo promatrala, a ja sam čekala svoj red za
ocjenjivanje. Danas nas je pojedinačno ocjenjivao i meni je
to bilo prvi put, ali nisam se bojala.
Kada je Leona završila, potjerala sam Naari u kas. Oluja
je i nju dekoncentrirala pa je stalno trzala ušima, stoga sam
je pokušavala umiriti tihim glasom; dvaput sam je udarila i
na trenutak me poslušala. Prošle smo pokraj Leone, koja je
nešto bijesno mrmljala Kralju.
»Koljena, Thea«, doviknuo mi je gospodin Albrecht.
Cesto sam u skokovima povlačila koljena prema gore.
»Imaš jednu minutu.« Gospodin Albrecht mjerio nam je
vrijeme potrebno za čitavu stazu, baš kao što se to čini na
pravim natjecanjima. Povukla sam desnu petu unatrag i
potjerala Naari u lagani galop.
»Kreni«, viknuo je gospodin Albrecht i u tom smo
trenutku bile gotovo u ravnini prvoga skoka, premda ne baš
sasvim. Još sam prije treninga s gospodinom Albrechtom
naučila da moram zaboraviti svoje pogreške u jahanju jer
bih si zbog njihova pamćenja mogla uništiti uspjeh u čitavoj
stazi.
 »Sada«, prosiktala sam Naari nakon što smo jedva
izvele prvi skok. Kiša je još jače zabubnjala po nama,
premda je to možda bilo samo zbog toga što smo se kretale
brže. Vjetar nas je šibao iako nije bilo munja i gromova - u
tom smo se slučaju zbog pravila kampa morali povući s
terena - a čula sam i kako se uokolo lome grane na
hrastovima.
Odjednom su nas zapljusnuli komadići španjolske
mahovine, pa je Naari počela poskakivati. Lupnula sam je
bičem po ramenima i zategnula uzde.
Začula sam da gospodin Albrecht viče: »Ravnoteža!« ali
zvuk se jedva probijao do nas.
»Dva, dva, dva«, ponavljala sam u sebi jer je između
skokova bilo taman mjesta za dva konjska koraka. Ni manje
ni više.
»Tako je, gut!« vikao je gospodin Albrecht, ali jedva
sam ga čula. »Sada«, doviknuo je i skočile smo prvi put.
Jedan, dva - Naari je poletjela u drugi skok. Jedva sam je
osjetila pod sobom, bila je poput opruge medu mojim
nogama.
A onda je došlo vrijeme za zadnji skok. Bile smo skoro
gotove. Vjetar je zapuhao jače i prema nama je poletio
kišobran gospodina Albrechta. Naari je zastranila udesno i
izgubila sam desni stremen, a onda sam začula zlokobno
pucketanje kože. Sedlo mi je kliznulo ulijevo. Pukao mi je
kolan3, pomislila sam u nevjerici i pogledala prema
gospodinu Albrechtu, kao da mu želim reći: »Vidite li vi
ovo?«
No tada je sedlo kliznulo još više ulijevo i u tom sam
trenutku shvatila da me sreća sasvim napustila. Kako da se
sada uspravim, pomaknem sedlo udesno, kada više nemam
desnoga stremena. Takvo što više jednostavno nije bilo
moguće. Zavrtjelo mi se u glavi. Jahala sam nagnuta u
stranu, gotovo paralelno s tlom.
»Skreni u krug«, vikao je gospodin Albrecht, »u krug!«
Bila sam, međutim, toliko dezorijentirana da više nisam
znala koja mi je uzda lijeva, a koja desna. Svom sam
snagom pritisnula desnu nogu uz Naarine slabine jer me
jedino to moglo spriječiti od pada. A znala sam da ako
padnem, neću pasti nimalo nježno. Iz svojega sam položaja
vidjela kako kolan nije do kraja puknuo i da ću pri padu
vjerojatno ostati zapedjana pod Naari, zaglavljena u onom
stremenu koji mi nije ispao.
»Učini nešto!« očajnički je viknuo gospodin Albrecht.
»Bilo što!«
Naari je u tom trenutku već bila u punom galopu. U
prolazu sam spazila Leonu. Gledala je kroz raširene prste u
plavoj rukavici, a niz podlakticu joj se slijevala plava boja.
Nekako sam skupila snage i prebacila ruku preko
Naarina vrata, podižući se napokon u uspravan položaj. Sve
se oko mene vratilo u normalu i uspjela sam okrenuti Naari
u krug sve dok nije usporila.
Gospodin Albrecht nam je prišao ruke ispružene prema
Naari, koja ga je promatrala sa strepnjom. »Dobro je,
dobro«, mrmljao je. Zatim me upitao: »Je li sve u redu,
Thea?«
Kimnula sam glavom. Osjećala sam se neobično dobro.
Znala sam da bih trebala osjećati olakšanje ili strah, ali
nisam osjećala ništa. Čak sam bila opuštena. Upravo sam za
dlaku izbjegla nezgodu, ali nije li tomu uvijek bilo tako,
svaki put kada bih uzjahala konja?
Leona je i dalje stajala na istome mjestu kao i prije.
Promatrala sam je i u tom sam trenutku shvatila da
svjedočim momentu njezine slabosti. Ruku je podigla pred
lice jer nije mogla gledati ono što mi se događalo. Bila je
uplašena.
»Zastrašujuća je«, rekla mi je poslije u štali, dok smo
toplom vodom i spužvom prale svaka svojeg konja i nad
nama se uzdizala para. »Kralj nije takav. Priglup je. Takav
bi konj i trebao biti. Glup i poslušan.«
»Ja volim pametne konje«, nehajno sam dobacila.
»Voliš li i opasno pametne konje?« upitala je. »Pa,
izgubila si stremen, zamalo si pala. Da si pala, bila bi te
vukla po cijelome terenu.«
»Ali nisam pala.«
Naari je bila iscrpljena i stajala je savršeno mirno.
»Da, ali mogla si«, rekla je Leona. Već sam zaustila da
joj proturječim, ali ona je nastavila: »Što je konj gluplji, to
bolje.« Potapšala je Kralja po vratu. »Ljudi pogibaju u
takvim nezgodama, Thea«, rekla je i otkopčala uzde. Naari
je malo ustuknula zbog zvuka metala na betonskome podu.
»Trebala bi tražiti da ti daju drugoga konja.«
»No znam da nećeš«, dodala je odvodeći Kralja. »Nećeš
jer si ponosna. A konj je oružje.«
Zastala sam i odmjerila je, u tom trenutku shvaćajući da
imam nešto što Leona nema. Nisam se bojala, i to je nešto
značilo.
»Pametni konji surađuju s tobom«, rekla sam.
»Surađivat će kada ih pridobiješ. Glupi konji«, značajno
sam pogledala Kralja, »njima nije dovoljno stalo.« Leona je
nekoliko trenutaka zurila u mene, a zatim se naglo
okrenula. Platinasta joj je pletenica presjekla zrak poput
biča. Obje smo znale da sam u pravu.
Baš sam zagladivala udubine od sedla na Naarinim
leđima kada se ponovno pojavila.
 »Nešto bih ti htjela reći«, prozborila je neodređenim
tonom. »Ja potječem iz jahačke obitelji.«
Lupnula sam češagijom o zid i iz nje je ispala gruda
konjske dlake.
»Znam«, odvratila sam Leoni. Svi su to znali.
»Da«, nastavila je, »svi u mojoj obitelji jašu.« Na
trenutak je zastala, a onda dodala: »Moja je sestra tako
hodala za konjem. Preblizu. Udario ju je u glavu. Umrla je.«
Nisam joj ništa odgovorila.
»To je bilo davno. Ja sam se rodila tek poslije. Ali ona je
umrla tri dana nakon što ju je konj udario«, podigla je u
zrak tri prsta. »I nije konj bio kriv za to. Krivnja je bila
njezina. Hodala je tamo gdje nije trebala. Nikada konj nije
kriv, Thea.«
Potom se okrenula i pošla niz hodnik točno odmjerenim
koracima.
»Leona«, zazvala sam je.
»Da?« okrenula se.
»Žao mi je zbog tvoje sestre.« Zakoračila sam prema
njoj, a iako sam od nje bila udaljena više od šest metara, ta
je predivna, golema djevojka ustuknula.
Odmahnula je glavom i rekla: »Bilo je to prije nego što
sam se rodila.«
Dok sam je promatrala kako odlazi, shvatila sam da ono
što mi je otkrila o sebi ne znači nikakvo zbližavanje, kao što
bi značilo da mi je takvo što ispričala Sissy. Unatoč
zapovjedničkom stavu, bez obzira na sve što je o njoj
govorila Sissy, Leona mi je bila draga. Nešto nas je
povezivalo. Bile smo najbolje jahačice u školi.
 ***

Mary Abbott kleknula je uz moj krevet i prošaptala:

»Thea. Thea!«
Otvorila sam oči. Bez svjetla mjesečine u našoj je kolibi
bilo mračno kao u rovu, a od Mary Abbott vidjela sam samo
odsjaj blijede kože. Nešto me stezalo u prsima.
Htjela sam se oglasiti, ali nisam mogla.
»Dišeš čudno«, rekla je. »Probudila si me.«
Prebrzo sam sjela u krevetu i udarila glavom o gornju
pregradu, što nisam učinila od prvoga jutra u kampu. Kosa
mi se zaplela u metalnu mrežu pod Evinim madracem i
tjeme me zapeklo. Ponovno sam nešto pokušala reći, ali
glas mi je zvučao kao kreštanje.
»Ne zvučiš baš najbolje.«
Odmahnula sam glavom i zaplakala. Nisam mogla
govoriti. Jedva sam disala. Kada sam otišla na počinak, bila
sam samo prehlađena. Imala sam blage bolove, ali bila sam
dobro.
Prišla nam je Sissy, koja je odgurnula Mary Abbott,
primila me za ruku i opipala mi Čelo.
»Idi po Henny«, naredila je i Mary Abbott je smjesta
nestala.
Sissy mi je otpedjala kosu iz metalne mreže na gornjem
krevetu i šapatom mi naredila:
»Sada, lezi.«
»Thea?« s gornjeg je kreveta provirila Evina glava.
I opet sam pokušala nešto reći, ali Sissy je odmahnula
glavom.
»Tiho, nemoj govoriti.«
 Nisu dopustili Sissy da ode sa mnom u Dvorac, gdje
sam provela noć u stacionaru bez prozora. Gospođa Holmes
obilazila me svakih sat vremena, a ja sam nemirno spavala,
prvi put u nekoliko mjeseci potpuno sama. Tonula sam u
san tek uz zvuk vjetra koji je šumio medu granama drveća.
Bila sam se već navikla na zvukove drugih djevojaka u
spavaonici. Gates bi tiho hrkala, Sissy povremeno govorila
u snu sve dok je Victoria ne bi potapšala s gornjega
kreveta, a kada bih se probudila i razočarano shvatila da
nisam kod kuće u svojoj sobi, uvijek bi me pomalo umirilo
pravilno i teško disanje drugih uspavanih djevojaka.
Pala sam u bunilo. Gospođa Holmes oprezno mi je,
pazeći da me ne dodiruje, umetnula toplomjer u usta i
vrhom ga prsta držala na mjestu, dok sam ga ja uporno
gurkala jezikom.
»Ne guraj ga, Thea«, upozoravala me, ali i dalje sam ga
gurkala, kao da se opirem.
»Mama«, zazvala sam.
»Nema je tu, Thea«, tiho mi je odvratila.
Kako je noć odmicala, sve sam teže disala i groznica mi
je sve više rasla. Pri svakom buđenju, mislila bih da sam
kod kuće.
Gospođa Holmes ušla je u prostoriju, a za njom i još
netko. Možda sam u tom trenutku već doista bila u bunilu,
ali spazila sam oštar obris visokoga i vitkog muškarca.
»Sam«, zazvala sam brata.
»Tišina«, tiho je rekla gospođa Holmes.
Majka će sigurno doći kada sazna da sam bolesna,
pomislila sam. Sigurno.

***
 Kada sam sljedeći put otvorila oči, nada mnom su
stajali gospođa Holmes i jedan muškarac. Taj sam put
shvatila da je riječ o liječniku.
»Mogu li te pregledati, Thea?« upitao je.
Položila sam ruku preko srca. Bilo mi je neugodno.
Pitala sam se je li mi već podizao spavaćicu da bi mi
poslušao pluća. Iako mi je nos bio začepljen, osjetila sam
njegov ustajali vonj, a nije mi se sviđalo ni to što nije
odjeven u bijeli ogrtač, kao moj otac kada bi posjećivao
pacijente, nego u obično odijelo. Bila je, doduše, nedjelja i
došao je samo zato da bi me pregledao. Bio je nizak i
debeo, i bolje je pristajao uz gospođu Holmes nego njezin
suprug. Njegova je supruga zacijelo bila visoka i vitka.
Takve su kombinacije bile vrlo česte.
Uhvatio me rukom za zglavak i opipao bilo.
»Prošloga je tjedna satima jahala po kiši«, rekla je
gospođa Holmes, »nahladila se do kostiju.«
»Osim toga«, dodala je spuštajući glas, »strašno joj
nedostaje obitelj.«
»Jahačica, znači?« upitao je liječnik.
»Da«, odgovorila sam. Gospođa Holmes pristupila je
ormaru i iz njega izvukla nekoliko čistih ručnika. Dok je
zatvarala vrata, spazila sam svoj odraz u zrcalu. Bila sam
veoma blijeda.
»Sve djevojke jašu«, rekla je gospođa Holmes, kao da
se radi o neizbježnoj, ali uglavnom nepotrebnoj aktivnosti.
Pitala sam se je li ljuta na gospodina Albrechta, onoga
istoga gospodina Albrechta s kojim je inače bila u dobrim
odnosima i koji je uvijek sjedio za glavnim stolom s obitelji
Holmes. Pitala sam se ljuti li se na njega zbog toga što mi je
dopustio jahanje po kiši.
 »Nisam se namjerno razboljela«, rekla sam. Nisam bila
takva.
Gospođa Holmes nije mi na to ništa odgovorila. Do tada
sam već bila naučila tumačiti izraze lica gospodina
Holmesa, a to i nije bilo teško. Na njegovu se licu lako
raspoznavala reakcija na ono što su djevojke govorile ili
činile - zadovoljstvo, očaj, zbunjenost. No gospođa Holmes
bila je nešto sasvim drugo - oličenje sabranosti. Čak sam se
i protiv svoje volje divila toj osobini. Odijevala se silno
staromodno, kao da dolazi iz drugoga vremena: suknja joj je
dosezala pod, a bluzu je zakopčavala brošem koji je
sprečavao pokazivanje i najmanjeg djelića kože. Holmesove
su smatrali naprednima. Ukinuli su jahanje u sedlu
postrance, na čemu sam im bila iskreno zahvalna, a pod
njihovim su se ravnateljstvom brojne polaznice tijekom
zadnje godine prijavljivale na ženske koledže, iako bi se
mnoge udale prije nego što bi dospjele na fakultet -
svejedno, druge su doista i otišle na studij. Sve je to bilo
točno, ali ipak, gospođa je Holmes sjedila pokraj mene u
stacionaru i izgledala mi je poput zaostatka iz prošlih
vremena.
Liječnik mi je opipao vrat. »Bolest je tajanstvena i
ponekad neobjašnjiva stvar, gospođo Holmes«, rekao je.
»Kad bismo znali što je uzrokuje, znali bismo više od Boga,
gospođo Holmes. Znali bismo više od same znanosti.«
Holmesova je nešto promrmljala, ali po njezinu je
mrmljanju bilo teško zaključiti izražava li slaganje ili
negodovanje. Doktor se zasmijuljio i namignuo mi, a zatim
me zamolio da sjednem kako bi me s leđa mogao preslušati
hladnim stetoskopom koji je grijao blagim huktanjem. Na
sebi sam imala samo spavaćicu, bez donjeg rublja.
Bila sam gotovo naga pred tim čovjekom. Prsa su me
boljela i jedva sam disala, ali svejedno sam se stidjela.
 Sklopila sam oči i duboko udahnula svaki put kada bi
mi to naredio. Bilo mi je drago što nisam kod kuće jer bi me
tada pregledavao otac i vidio me bez odjeće. No da sam bila
kod kuće, ne bih se razboljela.
»Ipak je to samo viroza. Vrlo jaka viroza«, napokon je
objavio liječnik. Svidio mi se. Bio je na mojoj strani.

***

Netko je pokucao na vrata, pa sam spustila knjigu.

»Naprijed«, zazvala sam.
Kroz vrata je ušao gospodin Holmes u odijelu. Bila je
srijeda, život u kampu nastavljao se i bez mene, a svi su se
učitelji oblačili vrlo formalno. Gospodin Albrecht je,
primjerice, preko jahaćih hlača nosio crni natjecateljski
kaput, a sve su učiteljice nosile elegantne, iako pomalo
dosadne haljine. Poravnala sam pokrivač na krilu.
Ugurao se u stolac pokraj mojega kreveta, iako je jedva
stao u njega.
»Zdravo«, rekao je i nasmiješio se. Bio je previsok za
jahanje, ne bi mogao održavati ravnotežu. Da je jahao od
djetinjstva, to bi još nekako išlo, ali visoke je odrasle osobe
bilo gotovo nemoguće podučiti jahanju. Znala sam da bih se
nasamo s muškarce koji mi nije u rodu trebala osjećati
čudno, ali osjećala sam se sasvim normalno.
»Zdravo«, rekla sam. »Kako ste danas?«
»Dobro sam. Ali to bih ja trebao pitati tebe. Je li ti
bolje?«
Kimnula sam glavom.
»Što to čitaš?« pokazao je na moju knjigu. »Howards
End.”
 »Voliš čitati?”
»Obožavam knjige.«
Podigao je knjigu i proučio korice. »I ja ih volim.
Forster piše tako dobro, a opet, tako okrutno, No ne želim
ti pokvariti užitak, vidim da si tek na pola knjige.«
»To bi se moglo reći za bilo koju knjigu«, stidljivo sam
napomenula, iako sam znala da sam u pravu. »Barem ako
su likovi u njoj prikazani realistično.«
»Da, moglo bi se.«
Vidjela sam da sam ga ugodno iznenadila. Nekoliko smo
trenutaka samo šutjeli.
»Malo sam zabrinut, Thea«, napokon je rekao.
»Gospođa Holmes misli da patiš za domom...«
Htjela sam mu protusloviti, ali je podigao ruku.
»Ne moraš se toga stidjeti, Thea. Mnogim djevojkama
nedostaju roditelji, To je normalno. No ovdje si već dva
mjeseca.«
Počela sam se igrati pramenom kose. Nisam je oprala
gotovo čitav tjedan i pomislila sam da mu izgledam kao
divljakuša - blijeda i raskuštrana.
»Ali ja ne patim za domom«, rekla sam. »Ionako uskoro
idem kući.«
Nagnuo je glavu i primijetila sam da se trudi ne
pokazati iznenađenje.
»Kada završi ljetni kamp«, dodala sam. »Sljedeći
tjedan.«
Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što mi je napokon
odgovorio.
»Thea«, prozborio je, »nećeš sljedeći tjedan otići iz
Yonahlosseeja.«
 »Ali hoću«, rekla sam. »Vjerojatno je došlo do nekakvog
nesporazuma.«
Moja se majka izrazila upravo tim riječima prošle
godine u Emathli, kada je trgovac naručio pogrešan tonik
za kosu kojim se koristio moj otac. No iako sam protuslovila
gospodinu Holmesu, znala sam da mi ne bi lagao. Prešla
sam prstima preko korica knjige i zapitala: »Koliko dugo
ostajem?«
Sigurno će me pozvati kući za Dan zahvalnosti,
pomislila sam. Sve smo blagdane uvijek provodili zajedno.
»Otac ti je rezervirao mjesto na godinu dana.«
»Godinu dana«, ponovila sam, »godinu dana.« Korice
knjige zamaglile su mi se pred očima. Nisam to nikako
mogla razumjeti. Zašto mi otac nije sam rekao? Zašto je
dopustio da mi to priopći potpuni neznanac? Otac mi je
slabić, shvatila sam. U ovome mi je trenutku to bilo
kristalno jasno.
Gospodin Holmes ponovno se oglasio. »Ljudi te ovdje
vole, Thea. Nisi ovdje po kazni, bez obzira na namjere
tvojih roditelja. Velika je povlastica biti ovdje.« Zastao je, a
s njegovom šutnjom nestalo je i zadovoljstva koje mi je
pričinjao njegov glas. Pogledala sam ga i blago se
nasmiješila, potičući ga da nastavi. »Sama ćeš odlučiti što ti
ova škola znači i što ćeš ovdje naučiti, ali molim te, nemoj
mrziti Yonahlossee. Mislim da bi ga čak mogla zavoljeti.«
Nisam mu ništa odgovorila. Bojala sam se da bi me glas
mogao izdati. Ustao je i spremio se za odlazak. Vjerojatno
je mislio da želim ostati sama, iako to nikako nisam željela.
»Znaju li da sam bolesna?« upitala sam.
Nije mi htio odgovoriti, točno sam vidjela da to ne želi,
ali kimnuo je glavom i stisnuo usnice. Sve mi je bilo jasno.
Mislio je da su mi roditelji loši ljudi. Pomislio je na svoje
kćeri i koliko bi im brzo priskočio da se razbole, a ja sam
mu htjela reći da je u pravu, da su mi roditelji grozni, ali
sam mu htjela reći i da me svejedno vole i da ih ne može
osuđivati jer ne zna što sam ja napravila. Htjela sam mu
reći i da ne zna kako bi se on ponašao pod određenim
okolnostima. Nitko ne zna kako bi se ponašao, pa ni on.
»Zabrinuti su«, rekao je oklijevajući.
Zvuk mojega smijeha nemalo ga je iznenadio, pa me
radoznalo pogledao.
»Zar mislite da sam maloumna?« upitala sam prije nego
što je uspio bilo što kazati. »Da sam glupača?« Kod kuće mi
nikada ne bi dopustili izgovoriti tako priprostu, žargonsku
riječ kao što je glupača.
»Joj, Thea«, rekao je, odmahujući glavom. Bio mi je
toliko blizu da sam vidjela sjenu na mjestu gdje su mu
probijale dlake na bradi. »Nikada, ni u djeliću sekunde ne
bih pomislio da si glupa. Neću se pretvarati da razumijem
pojedinosti tuđeg obiteljskog života«, zastao je i odmahnuo
glavom. »Optosti, bit ću direktan. Ne poznajem tvoje
roditelje, Thea. Ne znam kako tvoja obitelj funkcionira. No
znam da se stvari prije ili kasnije nekako riješe.«
Prije nego što je otišao, rekao mi je još nešto. »Oduvijek
mi je pružalo utjehu to što u bilo kojoj situaciji i na bilo koje
mjesto mogu ponijeti knjigu. Drago mi je da i ti pronalaziš
mir u čitanju.«
Kada je izašao i kada sam ostala sama u prostoriji,
zajecala sam u jastuk. Nisam tako plakala još od odlaska od
kuće. Zar im doista tako malo značim da mi nisu mogli reći
u lice? Prsa su me pekla, borila sam se za dah i jedva sam
stigla do kante za otpatke prije no što sam počela
povraćati. Usta mi je preplavila gorčina. Nisam ništa jela,
ali u želucu je ipak bilo nečega za izbacivanje.
 Otvorila sam vrata ormara s potrepštinama i zagledala
se u svoj odraz u zrcalu. Već sam otprije poružnjela zbog
bolesti - bila sam blijeda, prljava i mršava do samih kosti.
Sada su mi, povrh svega, i oči bile natečene i krvave, a
usnice ispucane - ukratko, izgledala sam poput kakvog
čudovišta. Roditelji me vjerojatno uopće ne bi prepoznali.
Nikada prije nisam provela više od jedne noći izvan
obiteljskog doma, a i tu jednu noć provodila bih samo u
Gainesvilleu, kod Georgijevih.
Jedna se žena u Emathli ubila kada je Samu i meni bilo
deset godina. Bili smo još premali da bi nam se takve stvari
izravno prepričavale, ali i dovoljno razumni da sami
sastavimo djeliće priče koju smo čuli u prolazu. Imala je
dijete, novorođenče, koje je položila na spavanje jedne
hladne noći i pokrila ga poplunom, a ujutro je dijete bilo
mrtvo, lica ugurana u poplun. Htjela ga je zaštititi od
hladnoće, a zapravo ga je ugušila. Mojeg su oca pozvali da
pregleda mrtvo tijelo, a kada je pokopala dijete, kada su
prošle karmine i kada su se izredali svi žalobnici, nesretna
je žena popila bocu amonijaka. Njezina je obitelj i opet
pozvala mojega oca, ali kada je stigao, već je bila mrtva.
Sam i ja čuli smo kada je otac majci rekao da joj je grlo bilo
tako strašno spaljeno da je nitko ne bi mogao spasiti. Rekao
je i da se kaznila načinom kojim se odlučila ubiti.
Sam mi je sve to ispričao u štali, dok sam se bavila
sedlima i ostalom opremom za konja. Ispričao mi je cijelu
priču vrlo uzbuđeno, ni sam ne znajući što bi mislio o
svemu. Ja sam znala. Malo sam se čega bojala, ali to me
užasnulo. Užasnulo me da ljudi mogu sami prema sebi biti
tako okrutni.
Čula sam i druge priče o ljudima koji su si pokušali
oduzeti život, neki uspješno, neki neuspješno. Preda mnom
je stajao pun ormar potrepština za zdravstveni stacionar:
oštre škare, razne tablete, čitav niz bočica s alkoholom i
drugim sredstvima za dezinfekciju. Tko zna zašto gospođa
Holmes nije zaključala ormar. Takva joj nesmotrenost nije
bila svojstvena.
Žena koja je popila amonijak bila je vrlo mlada, tek se
bila udala, vjerojatno joj nije bilo mnogo više od dvadeset
godina. Nije, dakle, bila mnogo starija od mene. Promatrala
sam se u ogledalu i počela zaglađivati kosu. Promatrala
sam i ruku kojom sam to činila, kako se lako steže i otpušta,
pa sve iznova, a onda sam zastala. Dosta je, pomislila sam.
Sada ću zatvoriti vrata tog ormara i vratiti se u krevet.
Vratit ću se u krevet i nastaviti čitati tamo gdje sam stala.
Htjela sam živjeti. Htjela sam nastaviti sa životom.
Nisam bila slabić. Da bih nastavila živjeti, pak, moram se
naviknuti na to da je moj novi dom - ovdje. Stvorit ću si svoj
vlastiti dom. Bez roditelja.

***

Zraka svjetlosti pala mi je na pokrivač i osjetila sam da

se netko nadvija nad moj krevet. Sam, pomislila sam, još
napola u snu. Došao me izvući iz kreveta, kao što je to činio
gotovo svakoga jutra.
»Thea?«
»Sissy«, rekla sam i uspravila se.
»Što si se tako uplašila? Pa nisam duh!«
»Samo si me iznenadila«, odvratila sam, čvršće zatežući
pokrivače. Sissy je, doduše, tako blijeda i gotovo u
potpunom mraku, doista bila poput duha.
»Gospođa Holmes mi je dopustila da te posjetim. Ja sam
joj nova miljenica«, rekla je i rukama uokvirila lice,
nastojeći me nasmijati. Nisam se nasmijala.
 Nekoliko smo trenutaka samo šutjele, a onda sam
škljocnula prekidačem na svjetiljci uz krevet i obje nas
osvijetlila.
»Vjerojatno misli da ćeš dobro utjecati na mene«,
napokon sam progovorila, izbjegavajući njezin upitni
pogled.
»Što ti je, Thea?«
Kratko sam je promotrila. Izgledala je prilično
uznemireno, vrlo zabrinuto za mene.
»Roditelji ne dolaze po mene«, odgovorila sam. To nju,
izgleda, nije iznenadilo.
»Znači, znala si«, zaključila sam.
»Pretpostavljala sam«, rekla je, »i nadala sam se.«
»Hoću kući.« Bilo mi je neugodno zbog tona glasa kojim
sam to izrekla. Hrapavo i napeto. Prekrila sam lice rukama.
»Ali, zašto?« nježno mi je uklonila ruke s lica. »Što ti se
tamo toliko sviđa?«
Pogledala sam je u šoku i nevjerici. »Nedostaje mi«,
rekla sam, »moj brat.«
»Onaj isti brat koji ti otkad si došla ovamo nije napisao
ni jedne jedine riječi?«
»Ali«, promucala sam, »nije on kriv. Ne znaš što sam
učinila, Sissy.«
Nije mogla razumjeti i zbog toga sam ju žalila. Nikada
nije voljela svoju sestru tako kao što ja volim Sama.
»Onda mi reci«, pogledala me odlučno. Nikada još na
njezinu licu nisam vidjela takav izraz.
»Ali ne želim ti ništa govoriti«, očajnički sam odgovorila
i prekrila vrat rukom, »želim ići kući.«
 Nakratko je zastala, a onda progovorila: »Priča se da su
te od kuće poslali zbog nekog momka.«
»Priča se?« ponovila sam.
Kratko se nasmijala.
»Da, pa uvijek se nešto priča. Jedna djevojka poznaje
nekoga tko poznaje nekoga drugoga, a taj neki drugi
poznaje tvoje roditelje. Nešto u tom stilu.«
Nagnula je glavu u stranu. »I onda? Je li to istina?«
»Da«, rekla sam. Riječi koje su istodobno bile istina i
laž vrlo su mi se lako skotrljale s usnica. »Da, poslali su me
od kuće zbog momka.«
»Vjeruj mi, nisi jedina«, uhvatila me za ruku pod
pokrivačem. Iznenadila sam se zbog snage njezina stiska.
»Žao mi je što ne možeš kući, ali pogledaj što sve imaš
ovdje. Mene!«
Morala sam se nasmiješiti.
»Imaš i ljude koji ti šalju bombonijere«, podigla je
kutiju s noćnog ormarića. »Što bi uostalom radila kod kuće?
Ionako bi te odande otpremili za koju godinu, kad bi se
udala.« Počela se igrati s mašnicom na kutiji bombonijere i
odjednom mi je izgledala neodlučno.
»Sissy?«
Podigla je pogled i rekla: »Trebam tvoju pomoć.«
Neke je ljude bilo tako lako prozreti. Što bi bilo da sam
takva, toliko otvorena kao Sissy? Možda bi mi život bio bolji
da nisam bila tako zatvorena, da nisam toliko skrivala
osjećaje.
»Trebaš pomoć u vezi s Booneom?« upitala sam. Sve su
djevojke u kolibi znale da Boone piše Sissy i da mu ona
odgovara. Bila mi je čak pokazala neke dijelove i već sam
znala prepoznati Booneov muški, krupan rukopis.
 »Zaljubljena sam«, rekla mi je ozbiljno, a ja sam skoro
prasnula u smijeh.
»Kako možeš već biti zaljubljena u njega?« upitala sam
je. »Proveli ste zajedno samo jednu večer.« Čim sam to
izgovorila, palo mi je na pamet da to možda i nije točno. »Je
li tako, Sissy?« upitala sam.
Sissy je okrenula glavu i primijetila sam da uz uho ima
sitan ožiljak, vjerojatno od vodenih kozica. Palo mi je na
pamet i pismo koje sam ja dobila od Davida, vrlo kratko i
pristojno, pismo kakvome sam se možda trebala i
obradovati. No znala sam da momci znače nevolju. Ne
znaju se ponašati. Ponijela sam pismo sa sobom u Dvorac i
bacila ga u vatru u trenutku kada me nitko nije mogao
vidjeti. Znala sam - tako su mi barem rekle druge djevojke -
da mi više neće pisati ako mu ne odgovorim. Bilo bi krajnje
neprilično dami poslati još jedno pismo ako ti ne odgovori
na prvo.
Potapšala sam Sissy po ruci. »Sissy?«
»Samo jedanput«, napokon je priznala.
»Sissy«, uzdahnula sam. Čak je i mene iznenadilo
razočaranje koje mi se čulo u glasu.
»Nemoj me prekoravati«, primila me za ruku, »ne mogu
si pomoći.«
»Ali ako te uhvate, poslat će te kući.«
»Ah, to bi mi bio najmanji problem. Puno bi gore bilo to
što bi me djed ubio i udao me za nekog dosadnog tipa iz
Monroevillea u tren oka«, pucnula je prstima, a zatim
zastala. Kada je ponovno progovorila, glas joj je bio mnogo
tiši. »Ne bi uopće oklijevao«, stresla se od nelagode. »Ako
budem oprezna, moći ću sama odlučiti za koga ću se udati.
I neće me uhvatiti na djelu. Neće ako mi pomogneš.«
Stisnula mi je ruku, kao da me preklinje, kao da to hoće li
ona i Boone biti zajedno ovisi samo o meni. Znala sam da je
Sissy dobra osoba, da se nekako naučila snalaziti u ovome
svijetu i pritom voljeti ljude, dopustiti im da i oni vole nju,
vidjela sam i da ne voli prestrastveno, kao ja, ali da se i ne
boji voljeti, kao Leona.
»Naravno«, rekla sam, »naravno da ću ti pomoći.«
Bila joj je potrebna moja pomoć da bi se s Booneom
sastajala noću u šumi, nakon što bi svi u kampu zaspali.
Moj je krevet bio uz prozor na koji je Boone mogao tiho
pokucati i dati joj znak da je stigao, a ja sam se trebala
premjestiti u Sissyn krevet nakon što bi ona otišla jer se
Mary Abbott vrlo lako budila, a njezin je krevet bio okrenut
prema Sissy. Posljednje je bila moja zamisao i Sissy se
složila, čak mi je rekla da sam se toga dobro dosjetila. Ja
sam joj pak još više željela pomoći zato što sam vidjela da
nije sasvim svjesna opasnosti kojoj se izlaže. Bio je dovoljan
samo jedan pogrešan korak i Sissy bi nestala iz
Yonahlosseeja, kao da ondje nikada nije ni bila.
Pitala sam se, međutim, imam li ja neku osobinu koja je
drugim ljudima vidljiva i koja im govori da sam sklona
sudjelovanju u takvim stvarima? Ponašam li se tako? Jesam
li po nečemu, čega nisam sasvim svjesna, vrlo zločesta?
Cijela je ta priča Sissy bila baš zabavna i ja sam joj htjela
pomoći da takva i ostane, jer moje je iskustvo bilo
drugačije.
Sjetila sam se žene iz Emathle koja je prevelikom
brigom ugušila svoje dijete. Sjetila sam se majke koja nas je
držala u potpunoj izolaciji, a onda se okrenula protiv mene,
bacila me vukovima. Znala je da sam bolesna, a nije ni
nazvala. Sjetila sam se i oca, koji je sve vezano uz djecu
potpuno prepustio majci. No zbog toga saznanja i zbog toga
što se otac čak nije mogao prisiliti da mi kaže koliko će me
dugo ostaviti u Yonahlosseeju - boravak u kampu postao mi
je lakši. Zašto bih sada uopće i išla kući? Kakav bi to dom
uopće bio? Bih li ga i dalje doživljavala domom? Dan prije
gospođa Holmes rekla mi je da se mogu poslužiti
telefonom. Sažalila se nada mnom. Nekoliko sam trenutaka
razmišljala o ponudi, o glasovima članova svoje obitelji koje
nikada prije nisam čula putem telefonske linije, samo uživo,
a onda sam odmahnula glavom. Ne, nisam ih htjela nazvati.
Zadržali su Sama jer nije učinio ništa loše. No moj siroti
brat blizanac nije ništa znao o svijetu koji postoji izvan
roditeljskoga doma. Ništa nije znao o drugim ljudima.
 7.

Kada sam nakon tri tjedna izašla iz stacionara na

kojemu nije bilo prozora, odmah sam primijetila drveće.
Bilo je prekriveno čitavom paletom crvenih i narančastih
boja, žarkih i živopisnih, gotovo neopisivih. To su te boje,
pomislila sam. Na Floridi lišće nikada nije mijenjalo boju,
uglavnom nije ni venulo pa se činilo zimzelenim. Čitala sam
o jeseni na drugim mjestima i Eva mi je spomenula boje, ali
pojavile su se tako brzo, a sve to dok mene nije bilo. Čitav
se svijet pretvorio u umjetničku sliku. Od gledanja su me
zamalo zaboljele oči.
Zažmirila sam pred eksplozijom boja. Zašto me toliko
čudilo što sva ta ljepota zapravo znači smrt? Eva mi je
ispričala indijansku legendu o četiri lovca koji su za
medvjedom otišli sve do neba i ondje ga ubili. Grimizna je
krv medvjeda potekla s nebesa i dok je umirao, sve se lišće
od nje zarumenilo.
Prije nego što sam ozdravila neko mi je vrijeme bilo još
gore i gospođa me Holmes držala podalje od ostalih jer nije
htjela ugroziti zdravlje drugih djevojaka. Hvala ti, Bože, na
zdravlju i sreći, svi su govorili, mrmljah, čak i uzvikivali,
ovisno o djevojci koja se zahvaljivala. Svi su mi ponavljali
taj refren prvih dana nakon povratka u život u kampu dok
bih iz svoje kolibe odlazila u Dvorac, oslanjajući se na
Sissyn lakat zbog slabosti, ali i zbog stidljivosti. Djevojke su
se promijenile dok me nije bilo. Henny se zaručila za
momka iz svojega rodnoga grada, stric Katherine Hayes
ubio je vlastitu suprugu pa potom sam sebe ustrijelio u
glavu kada je saznao da mu je posao sa željeznicom propao,
a jednu je učiteljicu ujeo bijesni rakun. Gospodin Holmes
čuo ju je kako vrišti i na vrijeme ustrijelio životinju. Jettie
su pak otkrili kako pije, pri čemu je prava vijest zapravo
bila to što se ispostavilo da pije sama, kao muškarac. Na
tjedan su joj dana zabranili jahanje, što je u Yonahlosseeju
bila još gora kazna od prisilnog vezenja rupčića. Kampom
se širila gomila tračeva, a naša koliba, kuća Augusta,
izgubila je jednu članicu. Victoria je otišla, vratila se u
Jackson u Mississippiju. Trgovine odjećom koje je
posjedovala njezina obitelj propale su sve odjednom, poput
kuće od karata. Krevet iznad Sissyna sada je bio prazan, ali
ona se ipak nije preselila s donjega. Tvrdila je da se boji
pada.
Cijeli se kamp smanjio, i to za trećinu. Djevojke koje su
ovdje provodile ljetne praznike otišle su kući.
Gospođa Holmes svake bi zime na tri tjedna odlazila iz
škole te obilazila bivše učenice diljem Juga. Gospodin
Holmes nije se navodno mogao upuštati u takav pothvat jer
sam nije bio Južnjak, a kao što mi je rekla Sissy, Južnjaci su
novac davali samo drugim Južnjacima, Sissy je od djeda,
koji je sjedio u upravnom odboru Yonahlosseeja, saznala da
će gospođa Holmes ove godine dvostruko dulje obilaziti
donatore, ali to se držalo u tajnosti. Nisu htjeli otkriti da i
Yonahlossee upada u novčane nevolje.
»Zar neće svi primijetiti kada otputuje?« upitala sam.
»Iznenadila bi se koliko stvari ostaje nezapaženo među
djevojkama u školi«, odgovorila mi je Sissy, »a i svima će
biti drago što je nema. Gospodin Holmes je mnogo manje
strog nego ona.«
I meni je bilo drago što odlazi jer je znala sve o meni.
Jahanje mi još nije bilo dopušteno. Mišići na listovima
oslabjeli su mi tijekom bolesti, ruke su mi omlitavjele, a
ramena se pretvorila u koščice. Kada bih jako udahnula,
mogla sam rukama obaviti vlastiti struk. Silno sam
oslabjela, prvi put otkad sam znala za sebe. Zadnji sam put
tako slaba bila kao novorođenče.
Jednog sam se poslijepodneva iskrala do konjušnice dok
su ostale djevojke učile u Dvorcu. Sada smo umjesto
promatranja ptica, botanike i slikanja imale satove
povijesti, književnosti i domaćinstva. Matematika i prirodne
znanosti očito nisu postojale u ovoj gorskoj enklavi. Nisu
nam ni zadavali mnogo domaćeg rada niti smo morale
mnogo vremena provoditi učeći, a meni je, naravno,
najdraži predmet bila književnost. Predavala nam ju je
prilično dosadna učiteljica, gospođica Brooks, koja bi naglo
živnula kada bi počela govoriti o knjigama koje voli.
Promatrala sam je i zaključila da je to uvijek tako - dosadne
djevojke postaju zanimljivije kada ih očara dobra knjiga.
Djevojke su većinu vremena provodile međusobno se
ogovarajući u dnevnom boravku Dvorca ili čitajući časopise.
Naari me nije prepoznala niti mi se obradovala kao što bi to
bio slučaj sa Sasijem. Nije me još dovoljno dobro poznavala.
Ipak, ja sam se obradovala mirisu konja i s užitkom sam je
pomilovala po mekanoj njušci te joj zagladila čuperak grive
nad čelom. Njuška joj je bila glatka poput svile, pomislila
sam, no bila je zapravo još nježnija.
Kada sam za leđima začula korake, isprva sam mislila
da mi se približava konjušar, no kada sam se okrenula,
spazila sam Deccu Holmes. Djevojčica je u ruci nosila
kratak bič i pružala ga prema meni.
»Pronašla sam ovo«, rekla je. Bila je umrljana zemljom
po obrazu, ali inače je bila vrlo lijepo dijete. Od majke je
naslijedila bademaste oči, a na oca je bila crnomanjasta.
Kosa joj je uvijek bila uredno spletena u pletenice, ali sada
su se one djelomično rasplele i pramenovi tamnosmeđe,
gotovo crne kose padali su joj po licu.
 Uzela sam bič iz njezine ruke. »Hvala«, rekla sam, a
onda nisam znala što bih dalje.
»Kako se to zove?« upitala me.
»Bič«, odgovorila sam, a onda mi se učinilo da bih joj
trebala reći još nešto, pa sam slovkala riječ: B-I-Č. No samo
me upitno pogledala.
»Bič«, ponovila je, a zatim ispružila ruku i još jedanput
rekla: »Bič!« Vratila sam joj ga. »Za što se koristi?« upitala
je.
»Za poticanje konja kada je lijen«, rekla sam, a ona me
opet upitno pogledala. »Time ga se udara da ide brže.«
»Kao kad djeca dobiju po guzi?« upitala je Decca.
»Točno tako.«
Zgodni je konjušar ušao u štalu i Naari je na zvuk
njegovih koraka odmah gurnula glavu kroz otvor na
odjeljku. Bilo je vrijeme hranjenja. Decca je poskočila
unatrag i plašljivo odmjerila Naari.
»Ne boj se«, rekla sam, »samo je gladna. Raduje se, kao
što se ti raduješ slatkišima.« Bilo mi je čudno što se
djevojčica koja odrasta uz konje toliko boji tih životinja,
najnježnijih stvorenja na kugli zemaljskoj. No nijednu
Holmesovu kćer nikada nisam vidjela na konju.
»Želiš li joj dati kockicu šećera?« zapitala sam je. Decca
je odmaknula kosu s očiju i kimnula glavom.
Pokazala sam joj kako da ravno ispruži dlan, da je Naari
ne bi slučajno ujela za prst, a kobila je nježno polizala
kockicu s Deccine ruke te je potom pregrizla stražnjim
zubima.
Decca se zahihotala. »Škaklja me.«
Zajedno smo se vratile do Dvorca. Decca je svoju
malenu, ljepljivu ruku ugurala u moju jer me, Čini se, sada
smatrala prijateljicom. Zbog druženja s djevojčicom moja
mi vlastita obitelj nije još više nedostajala, kao što sam
mislila da će biti - uz nju mi je, ustvari, moja obitelj
nedostajala mnogo manje. Podsjećala me na Sama, na
njegovu radoznalost i tihu strast. Sve je primjećivala, dobro
je zapažala, a točno je takav bio i Sam. Takav je i sada. Sve
promatra, svakoga vidi.
Gospođa Holmes iznenadila se kada smo zajedno ušle u
blagovaonicu, ali onda se nasmiješila svojoj najmlađoj kćeri,
koja joj je potrčala u susret. Dok joj je Decca pričala gdje je
bila i što je radila, majka joj je izravnala raspletenu kosu.
Činila je ono što čine sve majke - nije to bilo tek slušanje.
Zaglađivala joj je kosu, popravljala pletenice, ispravljala
njezine izgovorene riječi. Bila je vrlo vješta u tome, baš kao
i moja majka. Djevojčica nije ni primijetila, a za večeru je
sjela sasvim uredna.

***

Sljedećeg sam dana rekla gospodinu Holmesu da bih

htjela razgovarati s njime, pa me poveo do svojega ureda, u
kojemu sam zadnji put bila s ocem. Putem smo prošli pokraj
Jettie, koja mi se nasmiješila. Sviđala mi se Jettie,
doživljavala sam je kao neusiljenu osobu.
Ured gospodina Holmesa bio je pun kože i pokućstva
obloženog mjedi, a ondje je bio i divan presvučen smeđim
baršunom na kojemu sam sjedila one večeri kada sam stigla
ovamo. Ondje su, pretpostavljala sam, sjedile sve dame i
djeca, za leđima svojih supruga i očeva. Pitala sam se je li
moj otac išta od toga primijetio ili je bio suviše zaokupljen
prebacivanjem odgovornosti za vlastitu kćer na potpuno
nepoznatog čovjeka, pa mu prostorija u kojoj se nalazio nije
značila ništa.
 »Oporavljaš li se, Thea?”
»Da, hvala na pitanju.«
Dlanom je podbočio bradu. Izgledao mi je suviše krhko
za čovjeka koji je junački ustrijelio rakuna.
»Imam jednu zamisao«, započela sam, ali onda mi se
takav početak učinio djetinjastim pa sam se ispravila:
»Zapravo, imam prijedlog.«
»Izvoli«, kimnuo je glavom, »samo nastavi.« Činilo se
da ga zabavljam.
»Vaše kćeri. Htjela bih ih podučavati.”
»Čemu bi ih podučavala, Thea?«
U kosi mu nije bilo sijedih vlasi, kao u očevoj, ni na licu
bora. Bilo mu je trideset, možda trideset jedna godina,
nitko u kampu nije bio sasvim siguran, a njegovoj najstarijoj
kćeri, Sarabeth, bilo je jedanaest, što je značilo da je postao
otac u vrlo mladoj dobi, tek nekoliko godina stariji negoli
što sam ja bila u tom trenutku. Djevojke iz kampa govorkale
su o tome da je gospođa Holmes starija od svojega supruga,
ali jedino sam ja znala točan podatak. Imala je otprilike
jednako godina koliko i moja majka - trideset šest. U to je
doba bilo veoma neobično da muškarci stupe u brak sa
ženama starijima od sebe - moj je otac, primjerice, bio pet
godina stariji od moje majke - pa mi se gospodin Holmes još
više svidio zbog toga. Činio mi se velikodušnim. Zbog toga
su vjerojatno i imah djecu čim su se vjenčali. Žene su
starjele brže od muškaraca.
»Podučavala bih djecu jahanju«, rekla sam nešto
hrabrije. Ohrabrilo me nešto u načinu na koji me gledao,
neko nestrpljenje koje sam primijetila na njegovu licu.
Rukom sam pokazala na uokvirenu sliku na njegovom
radnom stolu, na njegove kćeri odjevene u bijelo. »Decca
mi je rekla da ni ona ni njezine sestre ne znaju jahati, a
željele bi to naučiti.«
»Stvarno ti je to rekla?« upitao je.
Kimnula sam glavom. »Naravno, zatražila bih pomoć od
gospodina Albrechta. Ne bih bila sama s njima.«
»Ne brine me to što bi bila sama s njima«, pogledao je
fotografiju. »I doista bi trebale naučiti jahati, i njihova
majka i ja to mislimo. Posebice Sarabeth i Rachel. No Decca
mi se čini premalenom.«
Odmahnula sam glavom i pomakla se prema rubu
stolca. »Ma, nije«, rekla sam, »što mlađa, to bolje. Ako sada
počne učiti, jahanje će joj ubrzo postati najprirodnija stvar
na svijetu.«
Pogledao je neke papire na stolu i nasmijao se, kao da
se sjetio šale koju samo on zna. Čekala sam. Silno sam
željela pozitivan odgovor i nastojala sam iskoristiti
ljubaznost gospodina Holmesa - ili sam, ljepše rečeno,
računala na nju. Ako mi itko dopusti ostvariti zamisao, to će
biti on.
»Molim vas«, rekla sam. »Doista se želim baviti
konjima, a ne smijem jahati dok ne ojačam.« Nadala sam se
da mi glas ne zvuči suviše očajnički, premda je vjerojatno
zvučao upravo tako. Očaj mi je potpuno obuzeo mozak. Ono
što mu nisam rekla jest da se ne želim samo baviti konjima,
nego da se želim družiti s njegovim kćerima. One su obitelj,
a ja na tome mjestu obitelj nisam imala. Nisam mu rekla ni
da se osjećam ugodno u njegovu društvu te mi zbližavanje s
njegovim kćerima znači zbližavanje s njim. Nikada mu to ne
bih priznala.
»U redu, Thea«, rekao je nakon nekoliko trenutaka,
»uvjerila si me. Ja ću pak uvjeriti gospođu Holmes.«
 Je li proniknuo moje dvojake razloge? Konji i djevojčice,
djevojčice i konji? Željela sam se družiti s djecom koja se
druže s konjima. Željela sam promatrati Holmesove kćeri
kako se zaljubljuju u te životinje. I željela sam da njihov
otac promatra mene.
Na satu se povijesti nisam uspijevala koncentrirati i
nisam se mogla sjetiti mjesta na kojemu je Grant doživio
veliki poraz u Građanskom ratu.
»Shiloh«, odgovorila je Leona umjesto mene. Sam bi me
se stidio. Napamet je znao sve datume svih tih bitaka.
Nakon povijesti imali smo francuski, pa je napokon
došlo vrijeme ručka.
»Vidjet ćemo se poslije«, rekla sam Sissy, koja je
čavrljala s Evom i potrčala prema Leoni.
»Nema trčanja«, doviknula mi je nadglednica čiji je glas
zvučao poput Hennyna, ali nisam se okrenula. Usporila sam
i stala zaobilaziti djevojke koje su hodale prema
blagovaonici. Bilo ih je tako mnogo. Već sam bila zaboravila
kolika se masa djevojaka kreće između učionica i
blagovaonice. Malo sam se pregrubo okrznula o Alice Hunt
i ona me prijekorno pogledala, pa sam joj se ispričala.
Leona se nije okrenula, ničime mi nije dala do znanja da
me čula. Ponestajalo mi je daha, boljele su me noge i
osjećala sam da mi se na gornjoj usnici stvaraju kapljice
znoja. Bila sam već pomalo očajna i nije mi bilo dobro.
»Thea«, mirno mi se obratila Leona kada sam je
napokon dostigla.
»Zdravo«, rekla sam i uskladila ritam koraka s
njezinim. »Htjela sam ti zahvaliti na bombonijeri«, dodala
sam, »bila je izvrsna.« Skoro sam rekla predivna. Bila je to
riječ kojom je moja majka izražavala najveću hvalu, a činila
je to iznimno rijetko.
 »Nema na čemu, sitnica«, odvratila je, »rekla sam majci
i ona je to sredila.«
»Poslala je bombonijeru iz Teksasa?«
Leona se nasmijala. »Da, poslala ju je s drugog kraja
zemlje.« Bila sam joj toliko blizu da sam primijetila sitne
platinaste dlačice nad njezinom gornjom usnicom, jedini
znak nesavršenstva na inače besprijekornom licu. Okrenula
se prema meni i pogledala me, a u tom sam trenutku imala
osjećaj kao da me uhvatila u zurenju, pa sam se
zacrvenjela.
»Ne, nije ju poslala iz Teksasa«, rekla je zabavljeno.
»Čokolada bi se rastopila. No bila je švicarska. Jesi li
osjetila razliku u okusu?«
»Naravno da jesam.«
Došle smo do ulaza u blagovaonicu pa je Leona zastala,
primila vrata i rukom mi pokazala da uđem, kao da je
kavalir.
Sjela sam na svoje mjesto za stolom i promotrila hranu:
prženu piletinu, jelo koje je većina djevojaka u kampu
obožavala. Uz nju su nam servirali grašak i pečeni krumpir.
Nisam imala teka, ali ledeni mi je čaj i dalje prijao. Netko je
Henny - sada s golemim zaručničkim rubinom i dijamantom
na debeljuškastom prstu - očito bio rekao da pripazi jedem
li dovoljno, pa mi je njezino neprekidno pogledavanje u
mojem smjeru išlo na živce. Uzela sam najmanji komad
piletine koji sam pronašla - krilo - i nešto više pečenoga
krumpira da bih nadoknadila malu porciju mesa. Od pomisli
na meso sada mi se preokretao želudac. Dok sam boravila u
stacionaru, počela sam zamišljati vlastita pluća kao goleme
komade crvenoga mesa što je na rubovima pocrnjelo. Kada
bih se osjećala lošije, zamišljala sam kako se crnilo širi
prema središtu pluća, a kada mi je bilo bolje, zamišljala
sam kako se povlači.
 Molly je za stolom stalno gnjavila Henny pitanjima o
rakunu, a na drugom sam kraju prostorije vidjela da Sissy
suosjećajno kima glavom i nešto mrmlja vitkoj Katherine
Hayes, koju sam prepoznala po kovrčama. Pitala sam se je
li i njezin stric imao slične kovrče i bilo mi ju je žao, iako
nisam znala je li svojega strica voljela onoliko koliko sam ja
voljela svojeg. Bila sam i malo ljubomorna na nju - za
razliku od mene, ona nije ni za što bila kriva.
Okrenula sam se natrag prema tanjuru. Henny mi je
dobacila pogled i ja sam joj se nasmiješila. Za samo tjedan
dana opet ću postati obična djevojka iz Yonahlosseeja. U
redu, bila sam bolesna, ali sad sam se oporavila. Sve će
opet biti po starom.
 8.

Draga Thea,
javili su nam da si bolje. Planinski je zrak sada zacijelo
pogodniji za tebe negoli zrak ovdje, kao i sve tvoje
prijateljice i sva ta gomila konja. Jesu li ti učitelji dobri?
Nisi nam pisala gotovo mjesec dana. Nadam se da je ta
tišina tek znak da imaš mnogo posla u kampu.
Ništa se bitno nije promijenilo - i dalje držim nastavu
Samu, a tvoja je majka po cijeli dan u vrtu, gdje svoje
ljubljene biljke priprema za zimu. Sjeti se katkad svojih
roditelja, Thea, i pošalji nam koje pismo. Budi milosrdna,
Thea, to je osobina koju je Bog dao jedino ljudima.
Samo je još tjedan dana do tvojeg rođendana. Sretan ti
rođendan! (Isto ću, dakako, zaželjeti i Samu.) Nisi valjda
mislila da ću zaboraviti. Dan kada si se rodila bio je
najsretniji dan u mojem životu, u životu sviju nas.
Volim te,
tvoj otac

Istina, nisam im pisala još od stacionara, otkad sam

saznala da se ne vraćam kući krajem ljeta. Bila sam ljuta -
znali su da sam bolesna, a nisu došli po mene - no srdžba
mi je već bila oslabila. Jednostavno sam shvatila da ću ovdje
lakše živjeti ne budem li razmišljala o njima. Naviknut ću se
da ih nema, naučit ću samu sebe da ne čeznem za njima.
Svoj život u Yonahlosseeju morala sam naučiti živjeti bez
razmišljanja o tome kako ću ga uobličiti u pismu.
 Očevo sam pismo spremila u ladicu toaletnog stolića,
zajedno sa Samovim rupčićem, koji nisam mogla ponijeti u
stacionar. Isprva mi je nedostajao, ali onda sam se navikla.
Da sam bila jača, ne bih bila ni otvarala njihova pisma,
koja su stizala jedanput tjedno. Majka i otac pisali su mi
naizmjence i svako bi me njihovo pismo oneraspoložilo.
Sissy je to primijetila. No nisam ih imala snage ostaviti i ne
pročitati. Kopkalo me ima li u njima kakvih novosti o Samu,
možda čak i o Georgieju.

***

Dan zahvalnosti u Yonahlosseeju nije se posebno slavio,

izgledao je tek kao nešto svečanija varijanta nedjeljne
večere. Sissy je otišla kući na tjedan dana i u Monroevilleu
čeznula za tjednim susretima s Booneom, koji bi je obilazio
svakoga četvrtka. Mary Abbott bila je, osim mene, jedina
djevojka iz kuće Augusta koja nije otišla kući, a atmosfera u
blagovaonici bila je gotovo svečana.
»Thea!« zazvala me Decca kada sam ušla u
blagovaonicu s Mary Abbott. Osvrnula sam se po prostoriji i
shvatila da djevojke ne sjede na svojim mjestima. Bilo mi je
žao Mary Abbott, za koju sam znala da bi jedva dočekala da
pode za mnom, ali nije mogla sjesti za glavni stol bez
poziva, a Decca me uhvatila za ruku potpuno ignorirajući
moju kolegicu, kao što to djeca već znaju činiti.
Odvela me do glavnoga stola, za kojim je sjedilo
nekoliko učitelja i Alice Hunt, koju je očito netko također
pozvao onamo. Gospođica Brooks mi se nasmiješila i ja sam
joj uzvratila, a gospođa i gospodin Holmes sjedili su jedno
nasuprot drugome, svaki na jednome čelu stola, kao da su
domaćini blagdanske večere. Na neki su način to i bili.
Gospodin Albrecht sjedio je do gospođe Holmes i također
mi se nasmiješio. Sissy mi je rekla da su on i gospođa
Holmes bliski prijatelji, ali nitko u tome nije vidio ništa
zanimljivo jer gospodin Albrecht nije bio pristao muškarac,
niti je gospođa Holmes bila lijepa žena.
»Sjedni ovamo«, rekla mi je Decca i pokazala na stolac
pokraj svojega. Nije željela sjesti prije nego što sam se i ja
smjestila, čak je i podigla ubrus s mojega tanjura i
rasprostrla mi ga na krilo. Gospodin Holmes zabavljeno ju
je promatrao.
»Thea«, obratio mi se, »drago mi je što si nam se
pridružila. Velika si zvijezda u našoj kući, a Decca je tvoja
najveća obožavateljica.« Decca je na to ozbiljno kimnula
glavom, Sarabeth mi se veselo nasmiješila, ali Rachel je
izgledala kao da je do maločas plakala. Obrazi su joj bili
natečeni i išarani ružičastim mrljama.
»To mi dosta laska«, rekla sam i govorila sam istinu.
Kao i uvijek, Alice Hunt nije me ni pogledala.
Promatrala sam djevojke koje su ulazile u blagovaonicu i
spazila Leonu, koja je kosu čvrsto svezala u punđu i
pogledala me ravno u oči, kao da je shvatila da razmišljam
o njoj, ali izraz njezina lica nije otkrivao baš ništa. Po školi
se govorkalo da i njezina obitelj pati od financijskih
problema, barem mi je tako rekla Sissy, i upravo takvim
riječima - pate, kao da je nedostatak novca kakva rana ili
bolest. Što je najgore, opis joj je bio točan. Ipak, Sissy nije
vjerovala glasinama, a nisam im vjerovala ni ja. Leona se i
dalje držala kao bogataška kći, izgledala je kao bogataška
kći, ali sada sam se zapitala zašto nije otišla kući za Dan
zahvalnosti.
Gospođa Holmes bluzu je na vratu učvrstila
staromodnim žalobnim brošem iza čijega je stakla bila
ispletena kosa mrtvih. No morali ste ga pogledati izbliza da
biste shvatili kako je riječ o kosi, izdaleka je izgledala kao
komadić hrapave tkanine. Ja sam pak već prije bila čitala o
žalobnom nakitu koji su Viktorijanci jednostavno obožavali.
Bio je to, uz spiritističke seanse, još jedan od njihovih
neuspješnih pokušaja da se povežu s mrtvima. Doduše,
možda ti pokušaji i nisu bili sasvim neuspješni. Moj otac
nije vjerovao u duhove, ali nije nam mogao sa sigurnošću
dokazati da ne postoje.
I moja je majka imala žalobni medaljon, koji je
naslijedila od prabake. Bio je načinjen od čistoga zlata, a
izrađen je u spomen na njezina sina, koji je umro s pet
godina. I moji bi roditelji, što se mene tiče, mogli biti mrtvi,
u glavu mi se ušuljala nepozvana misao koje sam se odmah
postidjela. Još jedna potvrda da sam zla osoba kojoj se
glavom vrzmaju zle misli.
Gospođa Holmes primijetila je moj pogled i nagonski
rukom posegnula prema vratu. Vidjelo se da je nekada bila
lijepa, prije nego što je izgubila liniju.
Pitala sam se koga je izgubila, ali možda pak nosi broš
samo za ukras. Pitala sam se i kako je upoznala gospodina
Holmesa. U kampu se pričalo da je gospodin Holmes
prebjegao sa Sjevera na Jug, a iako nitko nije znao zašto, u
maštovitijim su se pričama spominjali kockarski dugovi i
nesretna ljubav (ne gospođa Holmes).
Mislila sam da će nam za Dan zahvalnosti dopustiti da
se odjenemo u vlastitu odjeću, ali čak su i Holmesove kćeri
bile odjevene u uštirkane bijele suknje. Sarabeth je već bila
dovoljno stara za prvi razred u kampu, ali nekako mi se
činilo da nikada neće živjeti s djevojkama po kolibama.
Zavoljela sam sestre Holmes, posebice Deccu, koja je i
mene silno voljela, ali s vremenom mi se počela sviđati i
Sarabeth - njezinu sam bucmastu figuru počela doživljavati
simpatičnom, čak i lijepom. Rachel je bila tiha i plaha,
svega se bojala, a ja sam se nadala da ću je naučiti
neustrašivosti, barem kada je o konjima riječ. Naposljetku,
tu je bila Decca, dijete čiji je život, činilo se, bio obasjan
sretnom zvijezdom. Bila je najdarovitija jahačica od sve tri
sestre i možda sam je zbog toga najviše voljela.
Bila sam im potrebna i sviđao mi se taj osjećaj - sada
netko treba mene, umjesto da ja stalno trebam nekoga
drugog. Decca je ispružila ruku i na njezinu sam tanašnom
zglavku primijetila narukvicu s dijamantima i smaragdima.
»Prekrasna je«, rekla sam i prstom prešla preko
pravokutnih smaragda i sjajnih, okruglih dijamanata.
Narukvica je bila prefina za djevojčicu Deccine dobi, čak ju
je i Alice Hunt pozorno promotrila.
»Djevojke su se jutros dokopale mojega nakita«,
objasnila je gospođa Holmes, »i Decca si je odabrala
najljepši.« Uzdahnula je, ali dobronamjerno. Blagdan ju je
očito udobrovoljio. S iznenađenjem sam ustanovila da je
gospođa Holmes popustljivija nego moja majka, barem kada
je o nakitu riječ. Moja je majka svoj najljepši nakit držala
zaključan u sefu.
Decca se ponosno nasmiješila, »Ja sam najljepša!«
poviknula je, a Sarabeth joj je preko usnica položila prst.
Prostorijom je zavladala tišina, kao i uvijek u takvim
prilikama, ali nikada prije nisam imala šansu izbliza
promatrati kako funkcionira taj ritual. I prije nego što je
gospodin Holmes do kraja ustao sa stolca, svi su zašutjeli.
»Pruži ruke«, došapnula mi je Decca jer sam, ne znajući
za običaje glavnoga stola, držala ruke presavijene u krilu.
Za glavnim su se stolom tijekom molitve očito držali za
ruke.
Gospodin Holmes pognuo je glavu, ali glas mu je
svejedno odjekivao, dubok i melodiozan. Promatrala sam ga
onoliko pozorno koliko sam mogla svijena vrata. Zahvalio je
Bogu na svemu na čemu je i inače zahvaljivao: na nama, na
zdravlju i sreći, te s obzirom na to da je bio Dan
zahvalnosti, na duhu darežljivosti.
»Nemojte, molim vas, zaboraviti ni one koji nemaju
toliko sreće kao mi. Neka njih, kao i nas, blagoslovi dragi
Bog.« Zastao je i činilo se kao da želi još nešto kazati, no
neko je vrijeme samo šutio. Nekoliko se djevojaka počelo
meškoljiti. Bilo nam je teško na dulje vrijeme održati
pozornost. »Ni mi u zadnje vrijeme nismo ostali otporni na
tragedije. Pomolimo se zato za one djevojke koje su se
morale vratiti kući«, rekao je i odjednom su se svi prestali
meškoljiti. Imao je našu pozornost. Nitko nikada prije, ni on
ni gospođa Holmes, nije rekao da su djevojke koje su otišle
iz škole to morale učiniti zato što im očevi više nisu mogli
plaćati školarinu. Znali smo to, naravno, ali ne službeno.
Gospođa Holmes se na to namrštila, ali nije mi bilo posve
jasno izražava li nezadovoljstvo zato što je njezin muž javno
priznao tu činjenicu ili je pak tužna zbog odlaska tih
djevojaka.
»Amen«, izgovorili smo svi u zboru. Decca je zadržala
ruku u mojoj i nasmiješila mi se. Dva su joj prednja zuba
bila blago razmaknuta, pa iako sam znala da će taj razmak
vjerojatno nestati kada joj ispadnu mliječni zubi, napola
sam se nadala da neće. Povukla me za ruku i bez vidljivog
se razloga nasmijala, a zatim je ispustila. Vječito je
smišljala neke igre, najčešće poznate samo njoj. Djeca su
doista bila nesmotrena i nepredvidljiva, kao što sam se i
bojala, ali bio je to dio njihova šarma.
»Kakav nadjev za pečenku radi tvoja majka?« odjednom
me upitala Sarabeth, dok su nam još servirali hranu.
Skriveno je značenje tog pitanja bilo prilično jasno. Zašto si
ovdje, a ne sa svojom obitelji ? Sarabeth je od majke, čini
se, naslijedila lukavost.
»Ne radi nikakav nadjev«, odvratila sam.
 »Naša majka radi nadjev od kukuruznoga kruha«,
ubacila se Decca, »za naš vlastiti Dan zahvalnosti.«
»Makni laktove sa stola, Decca«, upozorila ju je
gospođa Holmes.
»Vaš vlastiti Dan zahvalnosti?« upitala sam.
»Sutra«, odgovorila mi je gospođa Holmes. »Djevojke
se moraju naučiti kuhati i postavljati stol. Neće ih cijeli
život netko posluživati, barem mislim da neće.« Dok je to
govorila, kutljačom je prelijevala umak po tanjuru, a pogled
joj je lutao od jedne kćeri do druge. Bila bih je najradije
pitala gdje će onda sve ostale djevojke naučiti kuhati i
postavljati stol. Ja sam, primjerice, znala umijesiti ne tako
loše tijesto za pitu i očistiti pile, a ove me godine Idella
trebala naučiti kako pripremiti zimnicu. No kuhanje me nije
zanimalo, baš kao ni ostali kućanski poslovi.
»Jedete U na Floridi zmije?« upitala me Rachel. »I
aligatore?«
Zacrvenjela sam se. Eva mi je rekla da je rumenilo u
obrazima prokletstvo crvenokosih, iako moja kosa nije baš
bila crvena. Eva je odvratila kako je ipak dovoljno crvena.
Gospođa Holmes prijekorno je odmjerila Rachel.
»Rachel«, rekla je, »to nije pristojno pitanje, pogotovo
ne za stolom.« Rachel je kimnula glavom. Nije željela biti
nepristojna, samo joj je ponekad bilo teško procijeniti što
jest, a što nije prikladno trenutku.
»Ne, u redu je«, nasmiješila sam se. »Ne jedemo zmije,
ali jela sam puno raka.«
»Rakova«, ispravio me gospodin Holmes i namignuo
djevojčicama. »Govori kao prava Južnjakinja, zar ne?«
Alice Hunt na tu je napomenu odmah naćulila uši. Bila
bi najradije, pretpostavljam, uzviknula da je ona prava
Južnjakinja.
Ja sam se, pak, samo nasmijala.
»Nisam baš prava Južnjakinja«, odgovorila sam.
Njegove su kćeri, međutim, bile prave male Južnjakinje, sa
žabicama i volančićima na haljinama, južnjačkim naglaskom
i velikim mašnama u kosi.
»Ali dolaziš iz najjužnije američke države. Što bi drugo
bila nego Južnjakinja?«
»Ja sam Floriđanka. A mi, Floriđani, druga smo sorta.«
»Sorta koja prkosi društvenim normama i pravilima
civilizacije? Sorta za sebe?«
Od svih ljudi za stolom, jedino smo on i ja govorili i
zbog toga sam imala osjećaj kao da me netko upravo
postavio na pozornicu. Privukla sam previše pozornosti na
sebe. Alice Hunt vrlo si je nježno tapkala ubrusom po
kutovima usnica.
»Ne mogu govoriti u ime svih stanovnika te države«,
rekla sam nonšalantno, ali glas mi je svejedno zvučao
hladno i ozbiljno, »ali Florida je doista drugačija. Osim
toga, mislim da nismo dovoljno Južnjaci po mjerilima
ostatka Juga.«
Alice Hunt je kimnula glavom. Imala sam osjećaj da je
to prvi i zadnji put da će se u bilo čemu složiti sa mnom.
Gospodin Holmes nekoliko me sekundi pozorno promatrao,
a onda je Rachel, koja do tog trenutka nije pojela ni
zalogaja, počela plakati. Ruke je prekrižila na prsima i
netremice zurila u tanjur. Svi smo je neko vrijeme glupo
promatrali, a onda je gospodin Holmes prekinuo šutnju.
»Joj, Rachel«, promrmljao je.
Gospođa Holmes na to je ustala. »Pođi sa mnom, dušo.«
 Kada su otišle, za stolom je zavladao muk. »Rachel je
imala težak tjedan«, objavio je gospodin Holmes, ali nitko
nije ništa odgovorio. Kimnula sam glavom i činilo se kao da
je zahvalan na tome. »Vrlo je osjetljiva.«
Nakon večere, dok sam polako napuštala blagovaonicu,
pristupila mi je Leona.
»Thea«, obratila mi se i uhvatila me pod ruku.
Zapanjeno sam je pogledala. »Večeras je pun mjesec«, rekla
je dok smo silazile niza stube, pa sam pogledala u vis.
Mjesec je doista bio pun.
Očekivala sam da će reći još nešto - nije li prekrasan,
kad ga gledam, poželim otići kući - bilo što, bilo kakvo
objašnjenje prisnosti koju je ostvarila kada me primila pod
ruku i iščekivanja u tonu njezina glasa koji je gotovo
drhtao, što se s Leonom inače nikada nije događalo. Nju je
krasio čvrsti stoicizam i po tome se uvelike razlikovala od
drugih djevojaka u Yonahlosseeju, koje su često plakale,
hihotale i mahale glavom zbog oduševljenja, histerije ili već
neke druge kombinacije osjećaja.
»Vrijeme je savršeno za jedno noćno jahanje«, rekla je i
pogledala me očima prepunim nade. Shvatila sam kako me
poziva da pođem s njom.
Konjušnica je bila prazna, ali za svaki smo slučaj bile
vrlo tihe. Gospodin Holmes bio bi vrlo nezadovoljan kada bi
saznao da sam se oglušila o liječničke naputke, no bilo je
vrlo malo vjerojatno da će se te večeri spustiti do štale. Bilo
je i uzbudljivo pretvarati se da bi nas netko mogao uhvatiti,
da se izlažemo nekakvoj opasnosti - inače smo se u
Yonahlosseeju rijetko izlagale opasnostima. Mogle smo
pasti na ispitima, pušiti u šumi, bezobrazno se ponašati
prema učiteljima, a zauzvrat bismo dobile samo upozorenje
ili ukor. Jedino je petljanje s momcima moglo ugroziti
položaj učenice u Yonahlosseeju, jedino su joj momci mogli
uništiti ugled. Gospođa Holmes često je govorila o
obrazovanju i o stvaranju mjesta za žene u svijetu, ali prava
je istina bila sljedeća - najgora stvar koju smo u školi mogle
učiniti bila je da se prelako predamo muškarcu.
Leona i ja hodale smo na prstima, ne dopuštajući
tvrdim potplatima naših jahaćih čizama da se preglasno
sastanu s tlom, iako nas osim konja ionako nitko ne bi čuo.
Konji su nas pak začuđeno promatrali, razrogačenih očiju i
ušiju okrenutih unaprijed, svi do jednoga s glavama
izbačenim kroz otvore pregrada. Zauzdala sam Naari i
povela je cijelom dužinom štale, a ona mi je nervozno
dahtala u rame. Umirivala sam je nježnim mrmljanjem. Bila
je puna energije i kada sam je zajahala, poda mnom je
zaplesala poput kakvoga golemog duha, nespretno
udarajući kopitima jedno o drugo. I ona je, kao i ja, ispala iz
forme.
Leona nas je povela stazom koja je bila dovoljno široka
samo za jednoga konja. Naari se to nije sviđalo i stalno je
pokušavala prestići Kralja, ali ja sam je zadržavala,
povlačeći uzde i premještajući težište da bi joj svratila
pozornost.
Nakon kraćega jahanja po stazi izbile smo na veliku
čistinu, gdje smo obje, bez ijedne riječi, potjerale konje u
galop. Ustale smo sa sedla, oslonjene o stremene i pustile
ih da lete pod nama. Jahale smo toliko blizu da su nam se u
trenutku čizme okrznule jedna o drugu, jer tako se konji i
utrkuju - vrat uz vrat. Mjesec je nad nama blistao poput
sjajne kugle i osvjetljavao nam put te se na trenutak učinilo
kao da se pred nama prostire beskrajno prazno polje, dokle
god nam pogled seže. Dopustila sam Naari kontrolu nad
glavom te se prepustila ugrizima hladnoga zraka u ušima,
toplini u listovima koji su se doticali Naarinih slabina te
šibanju kose, koju nisam dospjela isplesti, po obrazima.
Htjela sam tako jahati zauvijek. Što se drugo uopće može
reći o galopu? Osjećaj je to vrlo blizak strahu jer Naari bi
od samo jednog pogrešnog koraka mogla slomiti nogu i ja
bih pala te se razbila na tlu zapanjujućom brzinom.
No dok jašete konja koji galopira, ne želite nikada
prestati. Znala sam da se Leona osjeća kao i ja. Naari se
poda mnom kretala toliko brzo da sam jedva osjećala
njezine pokrete. Otac nam je jednom rekao da je povijest
lekcija, način na koji učimo da nikada ne smijemo
zaboraviti ono što se dogodilo prije nas. Znala sam i iz
vlastitog iskustva da prošlost nikada ne možeš potpuno
ostaviti za sobom. No u galopu u koji sam se dala te noći na
Dan zahvalnosti, prvi Dan zahvalnosti koji sam provela bez
svoje obitelji, ostavljala sam prošlost za sobom, I koliko god
taj osjećaj možda bio varljiv, što smo se brže kretale,
udaljenost se povećavala.
Naari i ja povele smo u utrci - bila je manja i okretnija,
po prirodi brža od Kralja, ali osjetila sam Leonu na njezinu
boku i shvatila da nas pokušava prestići. Do toga sam
trenutka jednostavno puštala Naari da se rastrči, ali u
jednome sam času stisnula noge oko njezinih slabina i
lagano je dodirnula mamuzama. Bilo je to sasvim dovoljno.
Poletjela je pred Kraljem. Za leđima sam čula tek njegovo
bijesno dahtanje.
Poslije smo se Leona i ja vratile preko polja laganim
hodom na svojim umornim konjima. Nikada se prije nisam
utrkivala, jedino sam samostalno galopirala na poniju.
»Brza je«, rekla je Leona i bio je to samo napola
kompliment. Napola mi je htjela reći i da Naarina brzina
nema nikakve veze sa mnom, no ja sam znala da se na
utrkama konji ne natječu bez džokeja.
Zatim je ponovno progovorila. »Druge me djevojke ne
vole«, rekla je i zastala. »Misle da sam hladna.« Znala sam
da govori o Sissy, koja ju je opisala upravo tim riječima. »Ali
baš me briga što misle o meni. Stalo mi je jedino do konja.«
Promatrala sam je dok je govorila - njezin savršeni profil,
savršenu kombinaciju četvrtaste brade i dugačkoga nosa.
Skrenula sam pogled prema svojim rukama, ispucalim i
crvenim od stezanja uzda na hladnoći.
»Znam...«, započela sam i htjela reći još nešto, ali
nisam pronalazila riječi. Glas mi se samo izgubio u noći.
Znala sam što znači voljeti konje, ali znala sam i što znači
voljeti ljude. Znala sam što je želja, što je žudnja, tako jaka
da si zbog nje spreman sve drugo baciti u njezinu vatru.
Postojao je razlog iz kojega taj Dan zahvalnosti nisam
provela kod kuće, ali što je bilo s Leonom? Jesu li
govorkanja istinita? Činilo se da nisu jer se ponašala isto
kao i uvijek. Bila je tiha, jaka, nitko joj ništa nije mogao.

***

Te sam večeri još dugo ležala u krevetu razmišljajući o

majci. Prvi sam put zajahala kao novorođenče, smješteno u
sedlo pred majku, na njezinom starom konju, Chikeeju.
Uginuo je kada mi je bilo sedam godina i majka nakon toga
više nikada nije zajahala. Dugo sam je žalila. Mislila sam da
joj jahanje sigurno nedostaje. Smatrala sam to nedvojbenim
gubitkom.
Ne sjećam se da mi je itko ikada točno rekao zašto je
majka prestala jahati, ali maglovito sam to povezivala s
bolovima od kojih je povremeno trpjela, a koji su bili
posljedica našega rođenja. No nije se nikada žalila.
Majka je Chikeeja dovela sa sobom u brak i bila mu je
gotovo dvadeset jedna godina kada je uginuo, što je vrlo
visoka dob za konja. Pokopan je tamo gdje je pao mrtav, na
pašnjaku. Otac je morao uposliti nekoliko radnika da bi
iskopali dovoljno velik grob. Na slikama mi je uvijek
izgledao lijepo - taman i s nježnim, velikim očima. Majka ga
je voljela. Lako je voljeti konje.
Majka je uvijek govorila da jašem glavom, a ne srcem,
što je dobro u mnogim pogledima, ali je i tvrdila kako mi
neće osigurati Sasijevu trajnu odanost. Tu sam njezinu
tvrdnju smatrala romantičnom zabludom.
Okrenula sam se prema prozoru s kojega se nije vidjelo
ništa - noć je bila toliko tamna. Silno sam željela da je
majka te večeri ovdje sa mnom. Htjela sam joj pokazati
kako sam letjela na konju. Bi li me onda voljela? Bi li se
duboko u duši prisjetila da sam njezina kći, ona koja tako
divno jaše, koja sjedi u sedlu i ne miješa se u kretanje konja
koji trči najbrže što mu vrijeme i prostor dopuštaju? Majko,
osjećala sam se kao da lebdimo. Majko, ako me ne možeš
voljeti srcem, voli me barem glavom.
U tom se trenutku preda mnom pojavilo lice. Na
trenutak sam pomislila da sam uspjela prizvati majku, ali
onda sam shvatila da je preda mnom momak. Uspravila sam
se u krevetu. Srce mi je snažno lupalo, iako sam do tog
trenutka već shvatila da s druge strane prozora stoji Boone.
Požurila sam van, umirena zvukom hrkanja Mary Abbott.
Boone me gledao s iščekivanjem pa sam shvatila da
očito nije dobio Sissyno pismo. »Nije ovdje«, objasnila sam
mu. »U Monroevilleu je.«
Nikada mu još nisam bila ovoliko blizu. Obično bih ga
vidjela samo nakratko prepoznavši njegov čuperak crvene
kose, a zatim bih probudila Sissy.
No sada mi je bio toliko blizu da sam vidjela kako se
snuždio kada sam mu priopćila novosti. Znala sam da je
morao posuditi auto i voziti više od sat vremena da bi došao
ovamo. Stajali smo na rubu šume i on je iz džepa izvukao
tanku kutiju te mi ponudio cigaretu, kao da je siguran da ću
je uzeti. Uzela sam je. Savio je dlanove oko vrha cigarete
dok mi ju je pripaljivao srebrnim upaljačem i u tom sam
trenutku shvatila zašto se Sissy toliko sviđa. Bio je tih,
miran i prilično siguran u sebe.
Naslonio se na stablo i stao me mirno proučavati. Ja
sam pak shvatila da mi se cigareta gasi pa sam pokušala
povući dugi dim, kao što sam vidjela u glumaca na
filmovima. U mojoj obitelji, naime, nitko nije pušio cigarete.
Boone se nasmiješio. »Nikada još nisi pušila?« nježno
me upitao.
Odmahnula sam glavom. Bilo mi je neugodno.
»To ti je isto kao i disanje«, rekao je i pokazao.
»Ali s cigaretom«, odvratila sam i on se nasmijao. Bio je
odjeven lijepo, ali nonšalantno. Košulja mu je bila izglačana,
ali ne i uštirkana; hlače mu je uredno pridržavao remen, ali
nije bio suviše stegnut.
Odjednom mi je palo na pamet kako ovo izgleda kao da
nešto činimo iza Sissynih leđa. Ovo joj se ne bi svidjelo. Ne
bi joj se svidjelo što sam ovdje s njim.
»Moram poći«, rekla sam i bacila cigaretu na tlo. Boone
se nagnuo prema meni i na trenutak sam pomislila da me
želi poljubiti. No on je samo nagazio cipelom na opušak
medu lišćem i ugasio ga, a zatim se povukao. Osjećala sam
se budalasto. Očito sam vidjela znakove tamo gdje ih nije
bilo i umišljala da sam predmet svačije žudnje.
»Thea«, obratio mi se i ja sam se iznenadila što mi zna
ime. »Sissy...«, započeo je, ali onda smo spazili dvije
djevojke koje su prolazile pokraj kuće Augusta. Prepoznala
sam Jettiein glas.
Okrenula sam se natrag prema Booneu, »Što si htio
pitati o Sissy?«
»Je li ti nešto pričala?«
 »Svašta mi je pričala«, rekla sam i Boone se nasmiješio.
Činio se iskrenim.
»Sviđaš joj se«, rekla sam, »a ona tebi?«
Polako je kimnuo glavom. »Želim sve učiniti onako kako
treba«, rekao je.
Nasmiješila sam se. Težio je nemogućem. »Ne bih se
zabrinjavala na tvojem mjestu... Ali sada moraš poći. Netko
bi nas mogao vidjeti.«
Već sam se okrenula, ali on me ponovno zazvao.
Pogledala sam ga.
»David?« upitao me, a zatim dodao: »Prijatelj mi je.«
Nisam nikada mislila da momci o nama razgovaraju kao
što mi razgovaramo o njima. No naravno da su to činili.
Slegnula sam ramenima. »Vidjet ćemo.«
Boone nije bio vrsta dječaka koji bi navaljivali s daljnjim
pitanjima. Činilo se da je vrlo drag i ljubazan. U što god su
se Boone i Sissy upleli - a nitko nije mogao znati kako će to
završiti - barem je našla dobroga momka. Možda neće
zažaliti.

***

Dragi Sam,
pišem ti u mraku, iako nada mnom mjesec sjaji poput
sunca, blistaviji nego što nam se ikada ukazuje na Floridi.
Sve druge djevojke spavaju.
Jesi li za rođendan dobio tortu od naranče? Je li bila sa
svjećicama?
Rado bih ti opisala kako je ovdje, koliko je drugačije od
svijeta kod kuće, ali ne znam odakle da počnem. Ovo je
mjesto potpuna suprotnost našem domu. Oko mene je
gomila djevojaka.
Prošli sam tjedan bila na noćnom jahanju. Bio je to čisti
užitak, Sam. S vremena na vrijeme zaboravljam zašto sam
ovdje, ponekad sve to pada u zaborav.
Nikada ti prije nisam pisala pismo, ali nisam ni dobila
tvoje pismo. Baš nijedno. Prepoznaješ li me po mojim
riječima, Sam? Pitam se bih li ja prepoznala tebe. Možda
čak i ovo ne čitaš. Možda se praviš da ne postojim, da se
više nikada neću vratiti kući i ne mogu reći da te krivim
zbog toga, Sam. Zbilja to ne mogu reći.
Često razmišljam o tebi i pitam se radiš li iste stvari
koje si radio dok sam bila kod kuće. Pitam se imate li ti,
mama i tata neke nove šale i je li Idella počela kuhati kakva
nova jela. Nikada to nećeš iskusiti ako ne odeš od kuće, ali
nemoguće je zamisliti da se život kod vas normalno
nastavlja bez mene. Zvučim li oholo? Nije mi namjera.
Mislim da ćeš razumjeti.
Kada odeš od kuće, vidjet ćeš da na svijetu postoje i
drugi ljudi osim mene, mame i tate. Ovdje je, recimo, baš
puno djevojaka. Stotine djevojaka. Neke nose imena kakva
nikada prije nisam čula: Harper, Roberta, Mary Abbott,
Leona. Sviđaju mi se. Ne sve, ali mnoge. Mislim da me,
kada jednom upoznaš druge ljude, kada vidiš koliko je
različitih ljudi na svijetu, više nećeš toliko mrziti. Znam,
znam - ne mrziš me. Vrlo si mi jasno to rekao. Mrziš ono što
sam učinila. No postoji li doista razlika, Sam?
Podučavam tri djevojčice jahanju. Jedna od njih zapravo
više i nije djevojčica, nego djevojka jer je upravo navršila
dvanaest godina, ali medu njima mi je najdraža Decca, kojoj
je sedam godina. Podsjeća me na tebe - zna sa životinjama,
svi je konji odmah vole. Vrlo je mlada. Ne zna ništa ni o
čemu i postavlja svakojaka neobična pitanja. Jučer me
pitala zašto sam djevojka, a ne momak, kao da sam to sama
odabrala. Ne sjećam se mnogo stvari iz doba dok je tebi i
meni bilo šest godina, ali sjećam se tebe.
Ne možeš ni zamisliti koliko sam ponekad usamljena.
Sada ću završiti pismo, prije nego što se previše
rastužim. No prije nego što završim, pitat ću te još samo
jednu stvar - oporavlja li nam se bratić?
Tvoja sestra,
Thea

Znala sam da će majka vjerojatno pročitati svako pismo

koje pošaljem kući. Možda ga čak i neće predati Samu.
Nadala sam se da hoće, ali nisam mogla biti sigurna.
Oduvijek nam je davala prostora za privatnost i to nazivala
našom autonomijom, kao da smo znali što to znači. Čitala je
knjige o odgoju djece i u njima označavala poglavlja za koja
je htjela da ih pročita i naš otac - smatrala se naprednom.
Jedan od dokaza njezine naprednosti bilo je to što nam je
dopuštala da cijeli dan lutamo uokolo. Time je dokazivala
da želi odgojiti djecu koja samostalno razmišljaju i donose
neovisne odluke.
Majka mi je za rođendan poslala poklone od cijele
obitelji, iako sam sumnjala da je Sam s time imao ikakve
veze, a jedino mi je do njegova javljanja bilo stalo. Poslala
mi je viseće biserne naušnice s dijamantnim ukrasima -
malene, ali lijepe. Pohranila sam ih u ladicu toaletnog
stolića i nisam ih nikome pokazala. Bile su to njezine
naušnice, nosila ih je u posebnim prigodama i nije mi bilo
jasno zbog čega baš njih šalje meni. Je li možda mislila da
ću u kampu imati više prilike da ih nosim? Vjerojatno sam
ih mogla nositi na ples, ali ona nije znala za plesove. Poklon
mi se više činio kao gesta, raskošna gesta, ali sam ga i
prozrela. Bio je to njezin način da se ne mora baviti mnome.
Bile su to samo naušnice. Ionako ih nikada nije nosila.
»Sretan vam vaš dan!« uzviknula bi svake godine za
naš rođendan čim bi nas ugledala za doručkom. Poljubila bi
Sama i mene u sljepoočnicu te rekla: »Sretan rođendan tebi
i tebi.«
Prošle nam je godine Idella ispekla pikantnu tortu s
kremom od naranče. Svake je godine sama spravljala
ekstrakt naranče po receptu moje prabake. Na poklon sam
dobila novu haljinu i dvije knjige od oca. Željela sam parfem
iz Pariza koji sam vidjela u časopisu, ali nisam ga dobila i to
me razočaralo. Ma za koga bi ga uostalom i nosila,
zabavljeno me pitala majka. Za Sasija?
Prošle su godine u ovo doba stvari tek počinjale. Sam je
za rođendan dobio lovačku pušku, a istu su takvu dali i
Georgieju, iako njemu nije bio rođendan. Sam je pak za
rođendan htio opremu za kemijski laboratorij i bio je vrlo
razočaran kada su mu uručili dugačku kutiju u kojoj je očito
stajala puška.
Moji su roditelji uvijek za Samov i moj rođendan
Georgieju davali isti poklon kao i Samu, a moj bratić, strina
i stric uvijek su nas dolazili posjetiti toga dana. I mi smo s
njima slavili Georgiejev rođendan, no te su se proslave
također održavale u našoj kući. I njemu bi Idella pekla
tortu, iako je moja strina Carrie bila sjajna kuharica.
Nikome se to nije činilo čudnim jer su svi, naravno, voljeli
boraviti u našoj kući. Samo postojanje susjeda pokraj kuće
strica Georgea i strine Carrie djelovalo nam je kao
ugrožavanje privatnosti, a kod nas se oko kuće zemlja
prostirala do u nedogled i mogli smo se igrati gdje smo
htjeli.
Ove godine nikome nisam rekla da mi je rođendan, čak
ni Sissy, kojoj je bilo drago što mi je Boone priznao koliko
mu se ona sviđa.
»Vidiš?« rekla je. »Voli me.« Morala sam se složiti. Tako
je doista i izgledalo.
Pitala sam se što je Sam dobio za rođendan i pomislila
da sam mu možda uz pismo trebala poslati knjigu gdje
glavni lik načini pogrešku pa zbog toga trpi posljedice. U to
su se, doduše, ubrajale gotovo sve knjige koje sam voljela -
Portret dame, Kuća veselja i Doba nevinosti. Sam, osim
toga, vjerojatno ne bi pročitao knjigu koju bih mu ja
poslala.
U Yonahlosseeju bi se rođendani slavili poslije večere,
kada bi svaka djevojka dobila krišku goleme torte, no
srećom, moj je rođendan prošao neopaženo. Možda su ga
zaboravili zbog priprema za Dan zahvalnosti, a možda mi
gospođa Holmes nije htjela priuštiti rođendansku proslavu.
Svejedno, bilo mi je drago.
 9.

Posljednjeg sam Dana zahvalnosti čitavo jutro provela u

gostinjskoj sobi strica Georgea i strine Carrie, spavajući i
trčeći na zahod da bih povraćala. Čula sam majku i strinu
Carrie kako kuhaju u kuhinji, Sama i Georgieja kako trče
gore-dolje po stubama - sve sami zvukovi kaotičnih
blagdanskih priprema koje sam inače toliko voljela.
Proklinjala sam bolest što me zadesila i svojega oca, koji me
nije mogao izliječiti iako je liječnik.
Drijemala sam, napola budna i u jednom trenutku
otvorila oči, spazivši Georgieja, koji je sjedio uz mene, na
rubu kreveta.
»Došao si me posjetiti?«
»Jesam«, nestašno se nasmiješio. »Došao sam te
posjetiti.«
Možda je to bilo zato što sam spavala, možda mi se
mozak još nije bio sasvim probudio, možda zbog bolesti
koja je pomalo jenjavala - ne znam točno zbog čega, ali
činjenica da bratić sjedi pokraj mene ispunila me silnim
zadovoljstvom. Osjećala sam se kao da lebdim i rukama su
mi prolazili trnci. Njegov mi je osmjeh izgledao poput puta
u neki drugi svijet.
»Baš mi je drago«, rekla sam i vlastiti mi je glas zvučao
neobično. Položila sam dlan na njegov. »Hvala ti.«
»Sam je također ovdje«, rekao je i tek sam tada shvatila
da moj brat sjedi u kutu sobe. Obojica su me došla
probuditi iz drijemeža, a potom je na vrata pokucao moj
stric George, pozivajući nas da siđemo u prizemlje. Troje
nas je sišlo i znam da sam lunjala uokolo kao u izmaglici, ne
shvaćajući sasvim odakle taj silni užitak zbog Georgiejeve
prisutnosti, ali jednako snažno priželjkujući taj osjećaj,
nikako ne želeći da nestane.

***

Strina Carrie izvrsno je kuhala i moj joj je otac to stalno

ponavljao. Moja majka nije bila takva kuharica. Nije joj
dovoljno bilo stalo do hrane - uvijek bi premetala po tanjuru
i na kraju pojela možda tek polovicu - pa joj zbog toga nije
bilo stalo ni do kuhanja. Bila je mršava, i to je bio dio
njezine ljepote. Oštrim je crtama svoga tijela i lica svugdje
kamo bi pošla privlačila pozornost. Njezina je ljepota bila
fina, krhka - labuđi vrat, visoke jagodice, oči koje su
mijenjale boju od žućkaste do zelene.
Strina Carrie, s druge strane, bila je obična. U mladosti
je, pretpostavljam, bila kršna djevojka sa srednjeg zapada -
kose boje sijena, tamnoplavih očiju i snažne figure. Otkad
sam je ja poznavala, međutim, bila je ono što je moja majka
nazivala zdepastim - stalno u borbi s viškom kilograma i
poslije svega što nas je snašlo, Često sam se pitala što se
dogodilo na tom polju. Je li od tuge prestala jesti i
omršavjela ili se okrenula hrani kao jedinoj vrsti utjehe.
Zato bih je u Yonahlosseeju zamišljala na dva načina - kao
ispijenu sjenu strine Carrie s upalim obrazima ili kao
pretilu, neurednu ženu s nekoliko podbradaka i ruku
otežalih kolutima sala. Činilo mi se nemogućim da izgleda
isto kao kada sam je zadnji put sama vidjela.
Dan poslije Dana zahvalnosti probudila sam se sasvim
odmorena, ne znajući točno koliko je sati, kao što to često
biva kada je čovjek bolestan. Osjećala sam se dobro, kao da
sam se potpuno oporavila. Spavala sam u krevetu, a Sam i
Georgie na podu. Uspravila sam se i vidjela da Georgieja
nema. Sam se sklupčao pod starim plavim poplunom na
podu.
Strina Carrie imala je čudan ukus za uređenje prostora.
Gostinjska bi soba vjerojatno bolje izgledala da ju je uredila
jednostavno, ali bila je prepuna živahnih cvjetnih uzoraka, a
presvlaka za poplun pod kojim sam ležala bila je
tamnocrvena s izvezenim zlatnim medaljonima. Cijela je
soba bila ružna i naizgled zagušljiva, a njome je
prevladavala tamnocrvena boja - na zastorima, stolcima,
orijentalnom sagu. Krevet na kojem sam spavala bio je
izrađen od mahagonija, a djelovao je teško i sumorno.
Majka je u to doba kupovala sve više art deco pokućstva,
koje je bilo u čistim linijama i jednostavnoj geometriji dok je
kuća strine Carrie izgledala poput zaostatka iz prošloga
stoljeća.
Ipak, ta je kuća odisala jedinstvenim šarmom. Ondje su
živjeli članovi moje obitelji.
U tom su se trenutku otvorila vrata, kroz zastore se
probila zraka svjetlosti i osvijetlila lice mojega bratića.
Priželjkivala sam da se pojavi i to se uistinu dogodilo.
Odjednom me obuzeo nemir - promatrala sam ga kako ulazi
u sobu i zatvara vrata možda malo prečvrsto. Bila sam
sigurna da će zbog njihova tupog udarca majka odmah doći
da provjeri kako sam, ali nitko nije došao.
Georgie je u to doba taman bio izgubio svoje dječačke
naslage sala pod kožom i razvio se u sportski građenog
mladića. Odjednom je bio krupan i širok, nimalo šeprtljav.
Ja sam još bila kost i koža.
»Jesi li budna?« upitao je.
»Skoro.«
Podigla sam pokrivač i legao je u krevet uz mene.
»Jeo sam pitu za doručak.«
 »Nisi mogao pričekati da svi ustanu?«
»Jest ću opet sa svima«, odvratio je, »bez brige.«
Okrenuo se na bok prema meni i osjetila sam njegov
pogled. Sklopila sam oči. Poplun se pomaknuo i Georgie je
stavio prst na korijen mojega nosa, povlačeći ga sve do
vrha.
»Tako lijep nosić«, rekao je napola ozbiljno.
Zahihotala sam i povukla poplun preko lica, hvatajući
tako Georgiejevu ruku. Pomaknuo ju je prema mojem vratu
i disanje mi se zbog toga odmah ubrzalo, iako to nije bio
prvi put da smo se Georgie i ja našli u intimnom položaju.
Oduvijek smo bili dosta slobodni jedno uz drugo - bila je to
posljedica zajednički provedenog djetinjstva. No čak sam i
ja znala da je ono što se događa u tom trenutku - drugačije.
Nisam vidjela Georgieja, a njegova me ruka grijala na
vratu. Prsti su mu se lagano pomaknuli i zadrhtala sam.
Okrenula sam se na bok prema njemu te nas oboje prekrila
poplunom. Ruka mu je sada bila pod mojim obrazom, a oči
su mu bile sklopljene. Bili smo toliko blizu da sam osjećala
njegov dah na svojem licu, vlažan i vruć. Čula sam svaki
njegov udisaj. Stavila sam mu ruku na rame, a on se nije
pomaknuo. Promeškoljila sam se i osjetila da su mi se pod
spavaćicom ukrutile bradavice pa sam se izvila u leđima da
bih mu se približila, ali u tom je trenutku netko pokucao na
vrata i u sobu je ušla majka.
»Hajde, ustajte«, zazvala nas je i ja sam se naglo
uspravila u krevetu, otkrivajući usput i Georgieja, koji se
sklupčao uz mene i pravio se da spava.
Majka je zastala pri dnu kreveta i odmjerila najprije
mene pa Georgieja, a ja sam prekrižila ruke na prsima, iako
sam znala da ništa ne vidi kroz spavaćicu.
»Je li ti bolje, Thea?« upitala me, a po izrazu joj lica
nisam mogla ništa zaključiti.
 Georgie i ja mnogo smo puta spavali u istom krevetu,
zadnji put prije mjesec dana. Ni sada nismo učinili ništa
loše.
»Jesam, hvala, bolje sam. Spremna sam za doručak.«
»U redu«, odgovorila je. »Georgie, probudi se i pođi sa
mnom dolje. Mislim da te majka treba.«
Majka mi je oduvijek loše lagala. Glas bi joj se povisio i
sve je rečenice izgovarala kao pitanja.
Kada su otišli, još sam neko vrijeme sjedila na krevetu,
pomalo ošamućena.
»Dobro jutro«, odjednom se oglasio Sam i od zvuka sam
njegova glasa poskočila. Bila sam posve zaboravila da je i
on u sobi. Ležao je na slamnjači podbočen o ruku svijenu u
laktu.
»Budan si?«
»Očito.« Glas mu je bio čudan i nije me htio pogledati u
oči, nego je zurio u neku točku uz vrata. S mjesta na kojem
je ležao pucao je savršen pogled na krevet pa sam se
zapitala koliko je već dugo budan. Zbog tona njegova glasa,
koji je bio zlovoljan i zamišljen, osjećala sam se kao da su
me po drugi put uhvatili na djelu.
Za doručkom sam s olakšanjem primijetila da se
Samovo loše raspoloženje popravlja dok se natjecao tko
može pojesti više palačinki - Georgie ili on. »Sam«, rekla
mu je strina Carrie, »sada je na tebi red da narasteš.«
Majka ju je zbog te napomene iskosa pogledala, ali to je
bila jedina napetost koju sam zamijetila. Nitko nije
izgovorio riječ Miami i bilo mi je iznimno drago zbog toga.
Prije sam o Miamiju razmišljala tek kao o mjestu na kojemu
rastu naše plantaže naranča i na kojemu nikada nisam bila,
ali sada je Miami postao poprište nesmotrenosti mojega
strica Georgea.
 Otac me nagovorio da popijem gudjaj šampanjca iz
njegove čaše, uvjeravajući me da ću se od toga osjećati
bolje i na odlasku sam mahala Georgieju kroz stražnji
prozor automobila. Prestala sam tek kada me Sam povukao
za rukav pa sam sjela uz njega. Osjećala sam se krivom,
iako nisam znala zbog čega; osjećala sam se kao da sam
učinila nešto loše, iako nisam znala što.

***

Dan poslije Dana zahvalnosti majka je s Idellom otišla u

podrum, odakle su donijele naše božićne ukrase: krhke
staklene kuglice koje nam majka nije dopuštala doticati,
četiri ručno izrezbarena drvena jelena koje je naručila iz
kataloga, a bio je tu i visok, vitak Djed Mraz izrađen od
jednog komada drveta te srebrne jaslice koje su se u obitelji
mojega oca prenosile s koljena na koljeno. Ispod svake je
figurice stajalo njezino ime na španjolskom: Jose, Maria,
Jesús.
Kada smo sljedećeg tjedna s ocem sjeli na ostakljeni
trijem, gdje nam je držao nastavu, začuli smo lupanje i
nabijanje. Majka i Idella postavljale su ukrase.
»Misliš da bismo im trebali pomoći?« upitao je Sam,
prstom označavajući mjesto na kojemu je stao u knjizi.
Otac se nije obazirao na njegovo pitanje, nego je
nastavio s čitanjem. Upravo smo se bavili mitologijom -
obožavala sam priče o bogovima na njihovim nebesima.
Nismo smjeli govoriti dok čitamo, bilo je to jedno od pravila
do kojih je otac držao i u vezi s kojima je bio onoliko strog
koliko je po prirodi mogao biti.
Podigla sam pogled i sastala se sa Samovim - gledao me
hladno, nekako bezizražajno. Spustila sam pogled natrag na
knjigu i nastavila čitati priču o Narcisu.
 Na sebi sam toga dana imala majčinu staru pamučnu
haljinu s četvrtastim izrezom. Haljina je na meni visjela.
Bila sam prosječne visine za djevojku mojih godina, ali malo
premršava. Budući da se gotovo nikada nisam susretala s
djevojkama svoje dobi, mogla sam se uspoređivati samo s
majkom i nisam znala da djevojčice u određenoj dobi ne
postanu žene odjednom i preko noći, nego da najprije
prolaze kroz nezgodno prijelazno razdoblje. Možda sam se
zato osjećala sasvim ugodno u vlastitoj koži i možda sam
zbog toga nosila majčine stare haljine - jer sam se tako
osjećala odraslije.
Otac je zatvorio knjigu, dajući nam tako do znanja da je
nastava gotova.
»U redu«, rekao je, »možete se sada posvetiti drugim,
važnijim poslovima, kao što je pomaganje majci.«
Nasmiješio nam se, a Sam i ja smo ustali. Prije odlaska
prišla sam ocu i poljubila ga u čelo, dlanom pridržavajući
izrez na haljini dok sam se naginjala nad njim. Bila sam
napola djevojka, a napola žena.

***

Nešto kasnije pomogla sam majci provući vijenac od

borovih grana kroz rukohvat uza stube na prednjem
trijemu, a zatim smo slične vijence postavile nad prozore.
Sunce je toga dana bilo nemilosrdno, pržilo nam je ravno u
glavu. Čelo i pazuha bili su mi okupani znojem. Majka je
radila naporno i brzo - otac je u mnogo navrata rekao da je
učinkovitija od bilo kojeg muškarca, a u zadnje me vrijeme
sve češće tražila da joj pomažem u takvim poslovima. Kada
bih se požalila, rekla bi mi da moram učiti i da je
održavanje kućanstva prava umjetnost. Moji su prigovori,
naravno, bili zaobilazni. Rijetko smo se izravno
suprotstavljali majci i ocu. Majci se, zapravo, gotovo nikada
nismo suprotstavljali.
Kada smo završile s ukrašavanjem, stale smo pred kuću
da bismo se divile rezultatu svojega rada. Majka je uvijek
uživala u tome. Kada bi, primjerice, postavila blagdansku
trpezu, uvijek bi nekoliko minuta stajala nad stolom i divila
se krhkome porculanu i uštirkanim stolnjacima.
»Izgledaju kao obrve«, rekla sam, misleći na vijenac
iznad prozora. »Debele obrve. Kao da nas kuća promatra.«
Nisam bila dobro raspoložena. Išlo mi je na živce što
moram s majkom obavljati te zamorne poslove dok Sam
radi sve što poželi.
Čekala sam da majka završi sa svojim trenutkom
divljenja vlastitom radu, a onda je ona nešto zaustila, no
nije rekla ništa, kao da je oklijevala. Bilo je to vrlo
neobično. Moja majka nikada nije oklijevala.
»Georgie će neko vrijeme živjeti s nama«, napokon je
izustila.
Nisam joj ništa odgovorila. Georgie je često dolazio u
posjete i ostajao neko vrijeme, no osjetila sam da je ovaj put
drugačije i da joj je nelagodno. Mislila sam da će nešto reći
o novcu, za koji me nije bilo briga, iako sam čula da joj je
otac, kada je mislio da ga nitko ne sluša, rekao: »To mi je
zbilja bilo strahovito blesavo.« No čuli smo ga i Sam i ja.
Bilo ih je veoma lako prisluškivati - nikada nisu shvatili da
vrata njihove spavaće sobe ne prigušuju zvukove - no
najčešće to nismo činili jer nas njihovi večernji razgovori
nisu zanimali.
»Majka strine Carrie se razboljela. Odlazi onamo da bi
se brinula za nju.«
Onamo je značilo da odlazi nekamo u Missouri, u
majušan gradić na američkom srednjem zapadu koji mi je
oduvijek zvučao kao grozna, ravničarska, dosadna zabit.
»Georgie će zbog toga živjeti s nama nekoliko tjedana«,
nastavila je majka, »i ovog će puta spavati u Samovoj sobi.«
»Zašto ne može ostati kod kuće sa stricem Georgeom?«
upitala sam. Iako mi je bilo drago što ću vidjeti Georgieja,
bila sam ljuta. Kako to misli? Zašto će Georgie i Sam
spavati odvojeno od mene? Uvijek smo dotad spavali u istoj
sobi. No nemoj se svađati, rekla sam samoj sebi, drago ti je
što Georgie dolazi.
Majka me nije prekorila zbog svadljivog tona. Izgledala
mi je zamišljeno, a onda se uozbiljila i ja sam se zagledala u
do.
»Stric George mora u Miami.«
To je bilo dovoljno. Sve mi je bilo jasno. Nije mi više
ništa trebala objašnjavati, ali očito je željela to učiniti.
»Stric mora na sastanak u banku pa će Georgie zato
doći ovamo. Ipak šesnaestogodišnji dječak ne može ostati
sam kod kuće čitavih tjedan dana. Ponijet će školske
knjige.«
Podigla sam glavu i susrela se s majčinim strogim
pogledom i licem. Uvijek nas je tako gledala kada je od nas
očekivala da se podčinimo njezinoj volji. Da je Sam bio
ovdje, negodovanje bi izrazio šutiranjem komada zemlje,
slijeganjem ramenima ili zabijanjem ruku u džepove. Ja
sam, međutim, znala izdržati majčin pogled.
Za leđima joj je pucao predivan pogled na redove
golemih hrastova medu kojima su se nizali uredni voćnjaci s
narančama uz milje gustog zelenila. Ništa se nije činilo
predaleko, nigdje nije bilo kraja horizontu. Ta me prividna
blizina svega oduvijek umirivala, još otkad sam bila dijete.
Sve mi se činilo nadohvat ruke, čak i onda kada nije bilo.
 »Zašto ne smijem spavati u istoj sobi s njima?« upitala
sam na rubu suza.
Privukla me k sebi prije nego što sam se stigla
oduprijeti. »Nemoj plakati«, rekla je i pogladila me po kosi.
Znala je da to volim, ali ovaj sam joj se put izmakla.
»Thea«, promrmljala je, »pomalo odrastaš.”
»Ne odrastam.«
»To je normalno. Tako to ide. Shvaćaš li?« Prstima mi je
uhvatila bradu i podigla je prema gore.
»Osjećam se isto kao i prije.«
»Ali nisi ista. I dalje ćete biti bliski - ti, tvoj brat i
Georgie. No neke stvari više ne možete raditi. Razumiješ li
to?« Kimnula sam glavom.
»Reci da razumiješ, molim te«, glas joj je bio ljubazan,
ali odlučan.
»Da.«
»Joj, Thea«, potapšala me po obrazu, »sve će biti u
redu. To je samo preko noći.«
Izvukla sam joj se iz ruke, okrenula se i otišla. »Budi
dobra«, doviknula mi je s leđa. Toliko mi je to puta
doviknula da više ništa nije značilo.

***

Toga sam dana bila okrutna prema Sasiju. Već je

tijekom zagrijavanja bio spor u preskoku križnih prepreka
pa sam isturila nožne prste i mamuzama ga ubola u slabine.
Već smo se nekoliko tjedana borili s tom šeprtljavošću na
križnim preprekama, ali to je bilo uobičajeno u jahanju -
uvijek je postojao neki problem, neka poteškoća, a zbog
toga je i potrebno toliko treniranje, stalna težnja k
poboljšanju. Uspjeh je, međutim, jednako ovisio i o meni i
konju, a na nekoj općenitijoj razini, o našim karakterima.
Mene je otac nazivao opsesivnom - u najmanju sam ruku
bila perfekcionistica, a konji su ipak samo životinje. Nisu
sposobni za iste težnje kao ljudi, no mogu se potruditi da
vam udovolje. Toga dana, međutim, u Sasija nije bilo toga
truda. Ili ga ja barem nisam osjećala.
No onda me prošlo, kao što me ljutnja prema Sasiju
uvijek prošla. Naši su sukobi uvijek bili žestoki i kratki.
Dok sam se okretala u sedlu i proučavala modrice koje
je na Sasijevim slabinama ostavio moj bič, spazila sam
Sama kako sjedi na ogradi, brade položene na podignuto
koljeno. Pitala sam se koliko već dugo sjedi ondje i je li
vidio kako sam okrenula bič u ruci da bih mogla jače
zamahnuti njime. Je li uopće shvaćao da sam bila
preokrutna? Majka bi znala. Natjerala bi me da prestanem,
odmah. Podigla bi glas - ne, ne, ne!
Potjerala sam Sasija naprijed. Pognuo je glavu - bio je
iscrpljen. Brzo će zaboraviti koliko sam ga izmučila, možda
je već i zaboravio. No nikada neće zaboraviti strah i
sjećanje na strah zamijenit će nagonom nepovjerenja. To je
upravo najveći problem s konjima - životinje su, ne koriste
razum, ali nešto pamte i s tim se pamćenjem teško izboriti.
»Sutra dolazi Georgie«, rekao mi je Sam.
»Znam«, odvratila sam i pokušala se nasmiješiti, ali
nisam uspjela. Gledala sam Sama kako sjedi s podignutim
koljenom i razmišljala o tome kako meni nije dopušteno
sjediti na taj način. Nisam to smjela čak ni u jahaćim
hlačama, takav se položaj smatrao strašno nepriličnim za
jednu damu. Iz knjiga koje sam pročitala o blizancima
naučila sam da postoji još jedna vrsta blizanaca -
jednojajčani, identični, i u tom sam se trenutku zapitala
kako bi bilo da smo Sam i ja takvi blizanci. Da je Sam
djevojčica, kao i ja. Prvi put sam takvo što pitala samu sebe.
Tada bismo oboje morali spavati odvojeno od Georgieja.
Oboje bismo dobili menstruaciju.
Sam je nagnuo glavu u stranu i promotrio me kao da mi
želi pročitati misli. Nasmiješila sam se. Sam nikako nije
mogao biti djevojčica. Ja sam jedina djevojčica u našoj
obitelji.
»Moram spavati odvojeno od tebe i Georgieja«, rekla
sam zaustavljajući Sasija.
Sam je kimnuo glavom. »Znam, majka mi je rekla.«
Zatim je zastao i dodao: »No samo ćemo spavati, Thea.«
Ponovno sam pokrenula Sasija u hod da mi Sam ne bi
spazio crvenilo na licu. Bila sam bijesna zbog toga što je
majka rekla Samu. Ipak nismo ista osoba.
»Thea?« zazvao me Sam, ali nisam se obazirala.
Sasi je umorno stajao u opremi za kros i ja sam
spužvom nanosila toplu vodu preko njegovih napetih mišića
te proučavala ožiljke koji su mu na bedrima nastali zbog
mojega biča. Stidjela sam se same sebe. Zagrlila sam ga
oko vrata i Sasi je pognuo glavu. Osjetila sam kako mu u
prsima kuca golemo srce. Moje su bilježnice bile prepune
crteža njegova prekrasnog lica. Oprosti mi, htjela sam mu
prošaptati, ali znala sam da nema nikakvog smisla.
Bilo mi je žao i zbog Sama.
Obično sam u sedlu bila smirena i pravedna prema
konju, čak i kada bih bila ljuta. Obećala sam sama sebi da
se ta epizoda više nikada neće ponoviti. Da više nikada
neću tako lako izgubiti kontrolu. Rekla sam sama sebi da će
sljedeći put sve biti drugačije, ali ta su silna obećanja,
sročena nakon što se bura stišala, bila sasvim beskorisna.
 ***

»Kreni!« rekao je Georgie i isprepletenim prstima

prekrio oči. Sam i ja potrčali smo svaki u svojem smjeru,
trudeći se da budemo vrlo tihi dok nam je svježina šibala
lica pod zrakama sunca koje su se probijale kroz još jedan
savršeni, zimski dan na Floridi.
Na prstima sam ušla u štalu, pazeći da petama ne lupim
po cementnom podu. Igrali smo se već satima i bila sam
umorna, jedva sam čekala večeru, ali nisam htjela biti ta
koja će predložiti da prestanemo.
»Zdravo«, šapnula sam Sasiju, koji je ravnodušno
žvakao slamu. Mjesto koje sam odabrala za skrivanje nije
bilo osobito maštovito i već sam se prije skrivala ondje, no
nadala sam se da je Georgie to zaboravio ili da će, kao i
zadnji put, tek na samom kraju potrage ući u štalu. Gubila
sam u toj igri. Poredak smo računali po vrlo složenom
sustavu, koji je govorio da se više vrijednosti pridaje mjestu
za skrivanje koje je opasnije. Pravila igre nikada nismo
mijenjali, ali smo često dodavali nova, pa je tijekom godina
što smo je igrali čitava poanta postala da nikada nisi na
sigurnom.
Bili smo prestari za tu igru. Georgieju je bilo gotovo
sedamnaest godina, a Sam i ja smo upravo bili navršili
petnaest. No Georgie je predložio igru i Sam se sav ozario.
Cučnula sam u prednji kut odjeljka, pod korito za
hranjenje. Za takvo skrovište nisam mogla dobiti mnogo
bodova, posebice uzme li se u obzir da je Sam vjerojatno na
vrhu hrasta. Promatrala sam Sasijeve vitke, čvoraste noge.
Svaki put kada bi progutao zalogaj, čitav bi mu se vrat
uzbibao poput vala.
U tom se trenutku na otvoru odjeljka pojavio Georgie.
Toliko se tiho šuljao štalom da nisam ni posumnjala u
njegovu blizinu. Leđima sam se prilijepila uza zidove
hladnoga kuta i molila Boga da se Sasi ne pomakne.
»Bok, mali«, rekao je Georgie i usnicama načinio zvuk
sličan poljupcu. Sasi je okrenuo glavu prema njemu.
Georgie je još nekoliko trenutaka stajao na tom mjestu,
a zatim je otišao. Polako sam se izvukla iz odjeljka te se na
prstima vratila istim putem kojim sam i došla. Pri samom
kraju štale, provirila sam kroz vrata umjesto da sam odmah
potrčala prema cilju i to mi je bila taktička pogreška.
Georgie, koji se šuljao uz vanjski zid štale, u tom me
trenutku primijetio i nasmiješio se.
»Znao sam da ćeš se tu sakriti«, rekao je.
Zakoračila sam unatrag, izvan njegova vidokruga.
»Da se nisi usudila«, doviknuo mi je, »ne da mi se
trčati.«
Ipak sam potrčala prema drugom kraju štale, ali iako
smo trčali jednako brzo (bila sam brza za djevojčicu),
Georgie je imao prednost sve dok sam ja bila u štali, a on
vani,
»Rekao sam ti da mi se ne da trčati«, rekao je uletjevši
pred mene na drugome kraju. Okrenula sam se u
suprotnom pravcu, ali bilo je prekasno. Zgrabio me za
haljinu i ja sam se posrćući zaustavila. Mislila sam da će me
odmah pustiti i zatim poći u potragu za Samom, ali i dalje
me držao za haljinu, pribijajući me uza zid.
»Što sam ti rekao?«
Pogledala sam ga. Nismo se tako prije igrali. »Idi po
Sama«, rekla sam.
»Rekao sam - da se nisi usudila to činiti«, kazao je.
Stavio mi je ruke na ramena i još me snažnije pritisnuo
uza zid. Sasi je negdje u prikrajku ritmički žvakao sijeno.
 Opustila sam se pod Georgijevim rukama. Njegovo je
lice bilo sasvim blizu mojemu. Na gornjoj sam mu usnici
vidjela točkice iz kojih su nicale dlake nakon brijanja
brkova. Nisam znala da se počeo brijati.
»Zločesta Thea«, rekao je i nasmiješio se. I ja sam se
nasmiješila. Zatim je otišao pronaći Sama.

***

Bila sam strahovito nemirna. Otišla sam na spavanje u

isto vrijeme kada su to učinili Sam i Georgie, te sam ih još
nekoliko trenutaka kroz vrata slušala kako razgovaraju.
Potom su umuknuli, a ja sam i dalje bila budna. Osjećala
sam svoje zaobljene grudi pod spavaćicom, njihov nabubrio
vršak i glatku, vrlo glatku kožu.
Obično bih ležala u krevetu i čekala da me obuzme san,
ali večeri nisam mogla izdržati. Došla sam pred vrata sobe
u kojoj su spavali momci i osluškivala hrče li itko. Spavaju li
doista?
Dvostruka vrata kroz koja se s odmorišta u prizemlju
ulazilo u dnevni boravak bila su vrlo krhka, načinjena od
staklenih četverokuta i mjedenih okvira, no ja sam ih znala
nečujno otvoriti. Unutra se božićno drvce uzdizalo do
samoga stropa. Morali smo mu podrezati vrh da bismo na
njega smjestili anđela, figuricu bez lica i kose, odjevenu u
blistavu zlatnu halju. Drvce bi nam svake godine nabavio
Idellin rođak. Čvršće sam se umotala u pokrivač i zadrhtala.
V dan-danas, kada vidim božićno drvce urešeno
kojekakvim različitim ukrasima, malo mi je neugodno.
Drvca koja je kitila moja majka bila su predivna, pa je takvo
bilo i ovo. Na njemu su visjele ljubičaste i crvene ručno
izrađene staklene kuglice, koje su zbog te ručne izrade bde
blago nepravilne. Na svakoj se vidjelo mjesto na kojemu je
puhač stakla savinuo vruće staklo i tako zatvorio kuglu.
Ukrasi su bili toliko tanki da se, kada bi se na drvcu
zapalile svijeće, činilo kako se međusobno prelijevaju i
stapaju.
Majka je drvce osvjetljavala desetinama svijeća, od
kojih je svaka stajala u posebnom staklenom držaču. Bio je
to opasan način osvjetljavanja jelke, ali bio je i prelijep. U
to su doba ljudi taman bili počeli koristiti električne
svjetiljke za drvca i bilo je veoma popularno urešavati ih
šarenim lampicama, no majka je to prezirala. Šarene
lampice na božićnoj jelci smatrala je vulgarnima.
Odjednom sam začula da netko hoda po gornjem
odmorištu pa se spušta po stubama. Kada je pod koracima
te osobe zaškripala sedma stuba, znala sam da je riječ o
Georgieju. Svi su je drugi u kući preskakali.
»Pssst«, rekla sam mu kada je prošao kroz vrata, ali već
je bokom zahvatio bravu, Duboko sam i brzo udahnula -
vrata su se bučno zatresla i taj je zvuk vrlo lako mogao
probuditi moju majku. A ako nas nade ovdje, pomislit će da
sam bila nevaljala. Neće mi vjerovati ako joj kažem istinu -
da nisam učinila ništa, da sam samo sišla u prizemlje, a
Georgie je došao za mnom. Sve mi je to bilo potpuno jasno
dok sam promatrala Georgieja kako prolazi pokraj mene
prema ulaznim vratima. Bila sam prestravljena, ali i bijesna
na svojega bratića.
»Stani«, prosiktala sam, ali Georgie je već jednom
nogom bio napolju. Okrenuo se prema meni i mahnuo
rukom, dajući mi znak da pođem za njim. Potrčala sam
prema vratima i prošla kroz njih, otimajući mu kvaku iz
ruke jer sam se bojala da će ih preglasno zatvoriti.
»Što to radiš?« prošaptala sam i za sobom tiho
pritvorila vrata. »Gledam mjesec«, odvratio mi je
normalnim glasom. »Gledaj ga iznutra.«
 Slegnuo je ramenima i okrenuo se prema meni.
»Neću«, odgovorio je pospano. Kada me pogledao, oči su
mu bile mutne i maglovite.
Stala sam pokraj njega i također promatrala mjesec.
Bio je velik i pun.
»Koliko ćeš dugo stajati ovdje?« upitala sam ga.
»Zašto?«
»Hladno mi je.«
»Ti si me probudila«, rekao je. Otkad je došao k nama,
bio je prilično mrzovoljan i provodio je više vremena nego
obično sasvim sam u Samovoj sobi. Govorio je da čita, ali
Georgie inače nikada nije čitao.
»Kako sam te probudila?«
Bila sam se posebno trudila da budem tiha.
»Uvijek znam gdje si, Thea«, rekao je.
»Samo Bog uvijek zna gdje sam«, tiho sam odvratila.
»Gleda li nas i sada?« upitao je, također tiho. Zakoračio
je prema meni, pa onda to učinio još jedanput. Njegovo je
lice sada bilo tek nekoliko centimetara od mojega. Dah mu
je bio mliječno sladak i gust.
»Naravno«, rekla sam, ali već sam bila zaboravila o
čemu smo razgovarali.
Dodirnuo mi je kosu, a zatim dlan spustio na moj vrat.
Proučavali smo jedno drugo. Pokrivač mi je pao s
ramena i stajala sam pred njim samo u spavaćici, dok mi je
golo tijelo pod njom drhtalo od hladnoće. Oči su mi se
razrogačile od iscrpljenosti, a Georgiejevo je lice bilo
natečeno od spavanja, pa je nalikovao na novorođenče.
Dražesno. Izgledao je dražesne U odsutnosti strine Carrie
kosa mu je još više izrasla pa mu je sada padala preko očiju.
Izgledao je kao dripac, ali stidljivi dripac.
Licem se još više primaknuo mojem i zatim me poljubio
u usta. Dlanom mi je dodirnuo obraz pa me poljubio
ponovno, usnicama razmičući moje.
Znala sam da se ljubimo, ali nikada nisam nikoga
vidjela da se tako ljubi. Otac je majku pred nama ljubio u
obraz, likovi u knjigama koje sam čitala stalno su se ljubili,
ali nitko nikada nije opisao ovo. Nitko nije opisao neobičan
osjećaj toploga Geotgiejeva jezika u mojim ustima, nitko
nije opisao koliko je to divno i čudno i koliko je divno
upravo zbog toga što je čudno.
Nisam bila odgojena u kući u kojoj se užitak smatrao
grijehom, a ovo - Georgiejev jezik u mojim ustima poput
nekog živog bića, lice koje sam znala od rođenja tako blizu
mojemu, bliže nego ikada prije - bilo je to čisto blaženstvo.
 10.

Holmesove kćeri čekale su me preci vratima moje

kolibe. »Zdravo«, gotovo su jednoglasno pozdravile i
uhvatile me za ruke. Trebalo im je tjedan dana da se
naviknu na to da mi se ne moraju klanjati. Uz njih je stajao
gospodin Holmes i zadovoljno ih promatrao, ruku zabijenih
u džepove. Nagnuo je glavu u stranu kada sam mu se
nasmiješila. Nismo razgovarali nekoliko tjedana, još od
Dana zahvalnosti.
Primijetila sam da nas druge djevojke pogledavaju. Vidi
- Thea Atwell s Holmesovim kćerima, a s njima je i gospodin
Holmes.
Dok smo prolazili kampom, domahivale su mu brojne
djevojke. S nekima od njih nikada nisam progovorila ni
riječi, kao s Robertom, Laurom Bonnell i Hattie. Gospodin
Holmes svima im je uzvraćao lamanjem glave, ali nije vadio
ruke iz džepova.
U konjušnici sam pripremila Luthera i Brighta pa su ih
djevojčice stale četkati, zastajkujući samo u trenucima kada
je valjalo očistiti češagiju udarcem o zid. Bright je bio stari,
crni poni mudrih očiju. Na njemu su jahala mnoga, mnoga
djeca. Promatrala sam ih i pokazivala im mjesta koja su
zaboravile iščetkati, a gospodin Holmes držao se podalje,
posebice od Luthera. Poželjela sam mu reći da to nema
smisla - poniji su na lošem glasu kao ćudljivi i okrutni, a
konji nisu takvi, oni su dragi i nježni.
Toga su dana svi bili u dobrome raspoloženju. Decca je
podigla Bright ovo kopito i pokazala usjek, pa zatim uputila
oca kako očistiti prljavštinu iz njega. Dio Brightove grive se
zamrsio i Rachel ju je nježno odmrsila.
Kada smo osedlali konje, odveli smo ih do manježa i
ondje smo jahali. Gospodin Holmes stajao je s vanjske
strane ograde i gledao nas iz položaja koji su uz manjež,
čini se, zauzimali sami muškarci: ruke je položio na
najgornju prečku ograde, a stopalo pod savijenim koljenom
oslonio na srednju.
Gospođin Holmes promatrao je Deccu kako uvježbava
svoju rutinu, onu istu koju sam i ja uvježbavala kada me
majka kao djevojčicu učila jahati, i pritom se naslanjao na
ogradu terena kao da je njegova. Kao da se zapravo ne boji
konja.
»Noge su ti tako snažne, Decca«, doviknuo joj je i
Decca je zadovoljno kimnula glavom.
Prijatelj mojega oca, gospodin Buch, koji je bio
Nijemac, jednom mi je rekao da iz profila izgledam kao
Turkinja. To mi se svidjelo - ta ideja da sličim stanovnicima
nekog drugog mjesta. Nisam to, međutim, pokazala jer bi
Sam inače mislio da sam tašta. Od mene se, kao od
djevojke, očekivalo da budem zgodna, da budem lijepa, ali
se isto tako očekivalo da ne držim previše do toga.
Pitala sam se što gospodin Holmes misli o mojem
profilu. Je li ikada vidio Turkinju? Vjerojatno nije.
»Promjena ritma«, doviknula sam Decci, koja je
svladavala držanje na konju. »Dobro je«, dodala sam.
Razvile smo svoj vlastiti jezik ili, točnije rečeno,
djevojčice su naučile moj. Nijedna još nije pala, čak ni došla
u opasnost da padne. Ja sam kao dijete stalno padala s
konja i, srećom, najgora mi je ozljeda bila uganuće gležnja.
No ja sam padala zato što sam bila nestašna i zato što me
nitko nije nadzirao. Sestre Holmes uvijek je netko nadzirao.
 Kada su sjahale s konja, gospodin Holmes ih je
pohvalio. »Baš ste bile dobre, djevojke«, rekao je. Deccino i
Sarabethino lice se na to ozarilo, a Rachel se ugurala
između Decce i oca i primila ga za ruku.
Deccu je to vidljivo razbjesnilo, ali onda je gospodin
Holmes podigao drugu ruku.
»Imam dvije«, rekao je i Decca ga je primila za drugu
ruku, a ja sam pomislila koliko su drugačije nego što smo
bili Sam i ja. One su se međusobno stalno natjecale i stalno
su, barem koliko sam uspjela primijetiti, pokušavale privući
očevu pozornost i nekako se istaknuti od preostale dvije.
Nakon jahanja djevojke su u hodniku s Brighta i
Luthera četkale utiske od sedla, a ja sam stajala u sobi s
opremom, odakle sam ih mogla držati na oku, ali i
istodobno čistiti potrebne stvari.
»Rade li i djevojke to?« upitao me gospodin Holmes.
Poskočila sam. »Molim?«
»Ispričavam se. Prišuljao sam ti se.« Primaknuo se bliže
i proučio ono što sam radila. »Rade li i djevojke ovo što ti
radiš?«
»Naučila sam ih kako i Sarabeth to već zna dobro
raditi, ali Rachel i Decca su još premale.«
»Premale da bi čistile?«
»Nisu još dovoljno spretne.«
Gospodin Holmes kimnuo je glavom i počeo proučavati
ono što radim. Mirisao je na ulje. Oduvijek sam izvrsno
čistila opremu za konje i do visokog bih sjaja uglačala sve
kopče na uzdama. Uzdahnuo je i sjeo na jedan kovčeg dok
sam ja utrljavala mast u uzde i čekala da kaže nešto drugo.
No ni on ni ja nismo progovorili. Promatrala sam ga
krajičkom oka. Činilo se da i on mene pomno promatra pa
sam počela uživati u tišini, koja je bila ugodna, ali ne
sasvim bez napetosti. Bili smo svjesni jedno drugoga.
Majka me naučila kako čistiti opremu za konje, kako
omekšati kožu te produljiti trajanje svemu što je potrebno
za jahanje - oduvijek sam se dobro brinula za opremu,
oduvijek sam bila ponosna na obavljeni posao, a majka je
bila ponosna na mene. Umnogome sam joj bila vrlo slična.
Obje smo voljele red.
Djevojke su ulazile u prostoriju sa svojim sedlima i
izlazile iz nje. Došla je Leona, s podlogom za sedlo mokrom
od Kraljeva znoja prebačenom preko ramena. Kimnula mi je
na pozdrav - nakon našeg zajedničkog noćnog jahanja bila
je nešto ljubaznija prema meni, iako se to jedva
primjećivalo. Češće bi me pozdravljala, uzvraćala mi
poglede, u kupaonici mi je jednom čak nešto promrmljala o
tome kako je noćno jahanje godilo Kralju. Kada su djevojke
završile s čišćenjem konja, a ja s čišćenjem opreme,
gospodin Holmes otpratio nas je natrag do Trga.
»Vidimo se uskoro«, rekao je, a djevojke su me
jednoglasno pozdravile. Počelo je lagano kišiti.
Mahnula sam im.
»Hvala ti na prilici«, rekao je dok sam se okretala, »da
djevojke nauče štošta o konjima.«
»Bilo mi je zadovoljstvo.« Sjetila sam se svojega prvog
dana u kampu s ocem, kada mi je gospodin Holmes još bio
potpuni neznanac.
Nisam bila tako dobra učiteljica jahanja kao što je moja
majka bila meni. Uvijek je unaprijed znala što ću pokušati
učiniti - kako ću se okrenuti u sedlu, kada ću povući uzdu
desno umjesto lijevo i kako će Sasi reagirati. Takva ju je
sposobnost predviđanja činila nevjerojatno dobrom
učiteljicom, što sam shvaćala tek sada. Ja nisam tako dobro
predviđala što se djevojčice spremaju učiniti. Nisam ih
poznavala toliko dobro kao što je majka poznavala mene.
Osim toga, moja je majka predviđala stvari i izvan terena za
jahanje. Znala je kada bi Sam brzopleto napisao zadaću iz
aritmetike i prozrela me kada sam se poslužila novim
ručnikom da bih očistila nešto što sam prolila. Znala je sve.
No nije znala za Georgieja. Sve s Georgiejem dogodilo joj se
pred nosom, a ništa nije znala.
Kod kuće Masters - lijepe kolibe prekrivene pločama od
brezina drveta - pridružila sam se koloni djevojaka koje su
se vraćale s terena za jahanje. Možda me majka djelomično
poslala ovamo i zato što je bila ljuta na sebe jer nije shvatila
što joj se događalo u vlastitoj kući, odnosno nije me
poznavala onoliko dobro koliko je mislila. Možda je bila
ljuta na sebe zato što sve to nije uspjela zaustaviti.
Sissy je dotrčala do mene, jedva čekajući da joj
ispričam kako je prošao trening na kojemu me ravnatelj
gledao kako podučavam njegove kćeri. Nasmijala sam joj se
u gomili djevojaka. Bila sam jedna od njih. Imale smo
dovoljno vremena da odemo do koliba i preodjenemo se, ali
ne dovoljno da sa sebe speremo miris konja.
Na Badnju sam večer bila jedina djevojka iz kuće
Augusta koja je ostala u školi. Čak je i obitelj Mary Abbott
uspjela skucati dovoljno novca da joj plati put kući. Većina
ostalih djevojaka koje nisu otišle kući bile su djevojke koje
su školu pohađale uz pomoć školarine, a bilo je i onih koje
su svoj ostanak u kampu pravdale raznim izgovorima.
Obitelj im je ove godine nekamo otputovala ili je put do
kuće bio predug za tako kratke praznike. Potonjim sam se
izgovorom i sama poslužila, i u mojem je slučaju zvučao
barem donekle uvjerljivo. Emathla i Florida bile su veoma
daleko od djevojačkog jahačkog kampa Yonahlossee.
Noćno se zvono oglasilo prije nekoliko sati, ali ja nikako
nisam mogla zaspati. Ovaj se put prije blagdana čak i nisam
pitala hoće li poslati po mene. Naravno da neće. Naravno
da Božić neću provesti kod kuće. Te smo večeri u Dvorcu
pjevah božićne pjesme, uređivali golemo drvce i nitko me
nije ništa ispitivao o razlozima neodlaska kući, čak ni sestre
Holmes. Sve djevojke koje nisu otišle sjedile su za istim,
velikim stolom s obitelji Holmes, ali su Holmesovi sjedili na
drugome kraju. Decca se, doduše, do kraja večere nekako
uspjela dokopati mojega krila, ali bila je premala da bi je
zanimalo zašto nisam otišla iz kampa.
S druge sam strane prozora začula neki zvuk i u prvi
trenutak pomislila da je to opet Boone i kako ne zna da je
Sissy otišla kući, no naravno da to nije bio on. Vjerojatno je
bio kod kuće sa svojom savršenom obitelji. Vjerojatno su
razmjenjivali savršene poklone.
Netko se nasmijao, ali zvuk je bio jeziv. Povrh toga,
činilo se kao da se netko smije točno uz moj prozor.
Opet sam začula smijeh - isti piskutavi smijeh od čijega
su me zvuka žmarci prošli do kostiju. Vrlo sam oprezno
provirila kroz prozor i spazila djevojačka leđa u bijeloj
spavaćici, bez kaputa. Djevojka se u tom trenutku okrenula
i iz profila sam prepoznala Jettie.
Prebacila sam nešto preko sebe i izjurila van, u ruci
noseći jedan od Sissynih kaputa.
»Jettie«, prošaptala sam, »što radiš ovdje?« Pružila sam
joj kaput, ali odmahnula je glavom. Oči su joj bile staklene i
pred lice je podigla bocu jantarne boje.
»Već mi je toplo«, rekla je, »ne treba mi kaput.«
Prstom preko usta dala sam joj znak da se utiša.
»Zašto?« upitala me još glasnije. »Što bi mi se uopće
moglo dogoditi ?«
Ogrnula sam je Sissynim kaputom i oduzela joj bocu.
Bila je prespora da bi me zaustavila.
 »Ako te vidi gospođa Holmes«, rekla sam joj, »poludjet
će.«
Jettie se nasmiješila. »Onda bih zamolila Henny da me
spasi. Gospođa Holmes je obožava. Iste su. Možeš li mi,
molim te, vratiti moju bocu?«
Sjela sam uz nju. »Može, ali samo ako ostaneš u
kaputu«, rekla sam.
»Dogovoreno.« Potegnula je iz boce kao muškarac.
»Thea Atwell. Bila si glavna vijest kada si stigla. Katherine
Hayes svima je rekla da su te poslali ovamo zbog neke
nevolje s momkom.« Odmjerila me od glave do pete pa sam
se čvršće zavila u kaput. »Ali sada više nikoga nije briga za
tebe. Tako je to na ovome svijetu.«
»Pijana si«, rekla sam.
»Točno«, nasmijala se na svoj neobičan način. »Ja,
dakle, znam zašto ti nisi otišla kući, ali ti ne znaš zašto
nisam ni ja. Reći ću ti«, nastavila je, »ali samo ako znaš
čuvati tajnu.«
»Znam«, oprezno sam rekla. Nisam bila sigurna želim li
uopće saznati Jettiene tajne.
»Moj je otac ostao bez posla i sada se moram udati. A
ne želim se udati.« Kada je to izgovorila, glas joj je postao
bijesan. »To je zadnja stvar na svijetu koju želim! Majka mi
kaže da moram, a Henny da sam sebična. Što ti misliš?«
Unijela mi se u lice pa sam primijetila da na sljepoočnici
ima malen ožujak.
»Momak za kojeg se trebaš udati - je li dobar?«
»Nije on nikakav momak«, rekla je, »nego muškarac.
Star je. Bogat. Obogatio se na duhanu. I nije on loš, dobar
je. Ali ne volim ih. Ne volim muškarce. Sa mnom nešto nije
u redu. Radije sam sama.«
 Izgledala je kao da će zaplakati. Uzela sam joj bocu iz
ruke i nagnula je prema svojim usnicama. Skoro sam
ispljunula tekućinu koja mi je ušla u usta. Bila je
nevjerojatno jaka.
»Još ću ti nešto reći«, rekla je i zaplakala. »Ne želim
otići odavde. Ne želim otići od nje. Mislim, odavde. Ne
razumijem. Nije da gladujemo. Nismo sirotinja iz Apalačkog
gorja.« Pogled joj je odlutao u daljinu. Yonahlossee, oaza
bogatih u moru siromaštva. Sjetila sam se Docey i njezine
obitelji. U školi smo napunili čitavu kutiju božićnih
poslastica za djevojke iz Milla: šunke, pite, krumpiri.
Gospođa Holmes uvjeravala nas je da će im biti isporučena
na vrijeme za božićnu večeru.
»Thea«, promrmljala je Jettie, »život je tako težak kada
odrasteš.«
»A možda je tako i bolje«, napokon sam rekla. »Što?«
»Ne voljeti momke. Muškarce. Samo donose nevolje.«
Nekoliko me trenutaka promatrala, a onda progovorila:
»Ne budi blesava, Thea.«
Nasmiješila sam se, a onda pred njezinim očima izlila
sadržaj boce na tlo. Alkohol bi je samo još više rastužio.
Ustala je i nesigurno pošla prema svojoj kolibi. Izgledala je
kao poni - niska i snažna.
»Zapamti«, doviknula je, »ono je bila tajna.«
Prešla sam prstom preko usnica i odglumila da bacam
ključ.

***

Kada sam se sljedećeg jutra probudila, svijet oko mene

bio je zavijen u bijelo.
 Navukla sam čizme i izašla pred kolibu bez kaputa u
trideset centimetara snijega.
»Zdravo«, doviknuo mi je netko, pa sam spazila
gospodina Holmesa kako hoda preko Trga s francuskim
ključem u rukama.
Mahnula sam mu i prekrižila ruke na prsima. Trebala
sam se odjenuti prije izlaska. Ruke su mi bile ispucale od
hladnoće. Nisam imala rukavice, a nisam htjela ni pisati
majci da mi ih pošalje.
»Sretan Božić«, tekao je. »Prsnula nam je jedna cijev«,
pokazao mi je ključ. »U Dvorcu nema vode, a majstor nam
je otišao kući za blagdane.« Došao je do mene i zastao. Za
njim je ostao uzak trag u snijegu.
»Nikada prije nisam vidjela snijeg«, rekla sam, »barem
ne ovako.«
»Ne?« osvrnuo se i pogledom obuhvatio nepreglednu
bjelinu na krovovima, drveću i planinama. »Obožavam
zimu«, rekao je.
Na sebi je nosio stari kaput bez gornjega gumba. »Zima
vas vjerojatno podsjeća na dom«, rekla sam.
»Ha, sjetila si se«, licem mu je prešao izraz
zadovoljstva. »Da, podsjeća me na Boston.«
»Ja sam dosad uvijek živjela u ljetnim vrućinama«, rekla
sam, »ali ovo... ovo je prelijepo.«
A Sam nije bio sa mnom da bi to vidio.
»Moja je majka često govorila da snijeg pada zato što
se Bog ljuti, ali ja to nikada nisam tako tumačio.«
»Što onda radi kada sniježi? Mislim, ako se ne ljuti.«
Nasmijao se i iz usta mu je izletio bijeli oblačić.
»Razmišlja«, rekao je pa zastao. »Čini mi se da ti se
Yonahlossee počinje sviđati, Thea.«
 Kimnula sam glavom. Bilo mi je sve hladnije, ali nisam
htjela otići. Zaustila sam da nešto kažem, ali sam onda
odustala.
»Što si htjela reći?« upitao me.
Nad usnicom je imao malu posjekotinu od brijanja.
Njegova će obitelj sama proslaviti Božić prije nego što se
svi okupimo na božićnoj večeri u Dvorcu. Silno sam željela
biti s njim na njihovoj proslavi. Htjela sam da me pozove, ta
me želja odjednom sasvim obuzela. Pozovi me, ponavljala
sam u sebi dok me promatrao. Pozovi me.
No naravno da nije to učinio. Nisam pripadala obitelji
Holmes. Razmišljala sam o tome je li ovo moj zadnji Božić
bez obitelji i u tom mi je trenutku postalo jasno da nije.
Pred očima mi se odvrtjelo toliko praznih, usamljenih
Božića u budućnosti. Nisam znala gdje ću ih točno provesti,
ali znala sam da to neće biti s mojim roditeljima.
Gospodin Holmes i dalje je stajao preda mnom i
radoznalo me promatrao.
»Sviđa mi se ovdje«, rekla sam i zastala jer nisam znala
hoće li me glas izdati. »Sviđa mi se, ali mi i nedostaje dom.«
To ga, čini se, nije iznenadilo. »Naravno da ti nedostaje,
Thea«, rekao je. »Naravno.«

***

Božićni poklon koji sam dobila od kuće: tamnocrveni

kaput od kašmira s gumbima obloženim srebrom. Sretno,
sretno, veselo, veselo, pisalo je na priloženoj čestitki.
Rukopis mi je bio nepoznat, ali izraz je bio majčin. U kutu je
stajala oznaka trgovine odjećom u Ashevilleu. Kada sam
kaput prinijela licu i pogledala se u ogledalu, shvatila sam
da dobro pristaje uz moju boju kose. Kao da je još više
sjajila uz tamnocrvenu tkaninu. Rasplela sam pletenicu i
uhvatila kosu šakom. Dosta je izrasla i zgusnula se. Moj je
odraz u zrcalu bio neobičan. Oči su mi bile još natekle od
spavanja, usnice suhe od hladnoće, a poda mnom se
prostirao raskošan kaput. Dotaknula sam zrcalo. Majka
nikada nije vidjela taj kaput. Bio je to skup poklon, nešto
čemu nije bila sklona, nešto čemu ni ja nisam bila sklona.
Vjerojatno se osjećala krivom zbog toga što me nisu pozvali
kući za Božić. Nije znala da ne bih bila otišla čak ni da jesu.
Ugurala sam kaput u jednu od praznih ladica.

***

Prošloga Božića nije bilo poklona pod našom jelkom.

Majka nam je to najavila unaprijed, a iako sam gunđala
zbog toga, podsjetila me da je Georgiejeva obitelj u
nevoljama - točno se tako izrazila, u nevoljama - te da im ne
želimo otežavati situaciju. Osim toga, dodala je, nisu nam
potrebni božićni pokloni, već imamo sve, zar ne? Što sam
drugo mogla nego složiti se, iako su mi bile potrebne nove
uzde i bolji par jahaćih hlača.
Nekoliko dana prije Božića zapalili smo krjesove. Strina
Carrie bila se vratila iz Missourija jer se zdravstveno stanje
njezine majke poboljšalo. Dugo smo stajali vani i promatrali
vatru. Otac mi je nježno prebacio ruku preko ramena, a
majka i Idella iz kuće su nam donijele šalice s kakaom.
»Joj, ne bih smjela«, rekla je strina Carrie, rukom
prelazeći preko nabreklog trbuha.
Promatrala sam svojega bratića, iako sam se svim
silama nastojala pretvarati da ga ne gledam, zapravo da ne
gledam ništa i da me ništa posebno ne zanima. On se pak
držao uz Sama, kao da se više priklonio njemu nego meni.
Inače gotovo nikada nismo pili kakao. Bio je prilično težak,
a tako sam se i ja osjećala dok sam ga pila pa sam nagnula
šalicu i izlila tekućinu u vatru. Osjetila sam majčin pogled
pa sam se usredotočila na vatru, dim i krjesove.
Nitko te večeri nije mnogo govorio i sada dolazim u
napast pomisliti da smo znali kako nam se nešto sprema.
Georgie mi se nije približavao sve dok vatra nije počela
gasnuti, a nitko na ugarke više nije dodavao nove
cjepanice. Bilo mi je vruće pa sam sjela podalje od vatre i
svih ostalih, a on se odvojio od majke i kleknuo uz mene, ali
nije ništa rekao, zbog čega mi je bilo drago. Položila sam
ruke na hladnu travu, a Georgie se nagnuo unatrag i
položio svoj suhi dlan preko moje ruke. Nitko nas nije
mogao vidjeti, pa se gesta ne može nazvati hrabrom i tako
smo sjedili kojih deset, petnaest minuta. Osjećaji koji su se
u meni kovidali - iščekivanje, užitak, neobičan osjećaj
blaženstva - sve mi je to bilo potpuno novo. U tjedan dana,
koliko je prošlo od bratićeva poljupca, pretvorila sam se u
potpuno drugu osobu. Ustvari, možda nisam bila potpuno
drugačija, ali počele su me zanimati posve druge stvari.
Nismo se bili ponovo poljubili nakon one večeri, nismo
o tome ni razgovarali. No Georgie me sada često dodirivao i
držao me za ruku u štali, kao da je to nešto najnormalnije
na svijetu. Stekli smo tu naviku s nevjerojatnom lakoćom i
odjednom sam željela još više.
Sljedećeg sam dana sjedila sama na stubama prednje
verande i gledala prema dvorištu. Georgie je sada u mojim
sanjarenjima zauzeo Sasijevo mjesto i o njemu sam
razmišljala češće nego što sam mislila da je moguće.
Drugim riječima, stalno sam razmišljala o njemu.
Za leđima sam začula škripanje ulaznih vrata, pa sam
se okrenula i u dovratku spazila Georgieja. Bilo je to poput
čarolije - nadala sam se da će me naći i našao me. Uživala
sam u tome kako mi se udvara, kako me uvijek pronalazi, a
kada sam ga spazila u tom trenutku, dogodilo se još nešto.
Kad bi mi se približio, nešto bi mi počelo pulsirati u
medunožju i naglo bih se ovlažila. Nasmiješio mi se s
dovratka, ali zbog kuta pod kojim je nagnuo glavu u stranu
nisam uspijevala razabrati smiješi li se stidljivo ili
samozadovoljno.
Sjeo je uz mene i položio ruku preko moje.
»Ne bismo smjeli«, prošaptala sam.
»Svi su vani, s druge strane«, poljubio me u čelo, a ja
sam se odmaknula. Bila sam zaprepaštena - što mu je?
Zašto me ljubi ovdje, gdje nas bilo tko može vidjeti?
Istodobno sam protrnula od užitka zbog dodira njegovih
usnica na čelu.
»Georgie.«
»Zar ne smijem poljubiti sestričnu u čelo?« upitao je.
Izazivao me. Izgledao mi je tako golem i krupan. Da sam ga
susrela kao neznanca u gradu, mislila bih da je muškarac, a
ne dječak.
Dodirnula sam mu obraz. Sviđalo mi se kako moj dlan
izgleda malen na njegovu licu.
»Jesi li se obrijao jutros?« upitala sam. Činjenica da ga
imam pravo to upitati neobično me ushićivala.
»Jesam«, odgovorio je i zaustavio mi ruku, pritišćući je
uz svoj obraz te me zatim ljubeći u palac. Pitala sam se gdje
li je sve to naučio. Nisam poznavala takvoga Georgieja.
Palcem sam mu prešla preko usnica i on ga je nježno
ugrizao, od čega mi je zastao dah. Skrenula sam pogled jer
mi je sve to odjednom postalo previše privlačno, zavrtjelo
mi se u glavi od užitka. Pred očima mi se mutio veliki grm
bršljana u dvorištu, ali onda se jedna točka na njegovu rubu
polako izoštrila. Moj brat. Naglo sam povukla ruku, obrisala
je o suknju i ustala. Georgie je poskočio, a ja sam mahnula
Samu, koji se uz grm pojavio jer je upravo došao s druge
strane kuće. Kimnuo nam je s rukama u džepovima.
Izvadi jednu ruku iz džepa, pomislila sam. Izvadi jednu
ruku iz džepa, mahni nam i daj nam do znanja da ništa nisi
vidio.
Položila sam dlan preko usta i okrenula se prema
Georgieju.
»Bez brige«, rekao mi je, »nije ništa vidio.« No samo je
nagađao.

***

Na Badnjak sam za večerom sjedila između Georgieja i

Sama.
Odjenula sam zlatnu svilenu haljinu za koju je majka
govorila da ističe crveni odsjaj moje kose. Bio je to i zadnji
put da nosim tu haljinu - gornji mi je dio već tada bio
postao preuzak, a kada sljedeći put dođem u priliku da
odjenem svečanu haljinu, vjerojatno ću biti mnogo šira i
viša. No te sam je večeri htjela odjenuti još jedanput i
zanemarila sam majčinu napomenu da bih možda ipak
trebala odjenuti nešto drugo.
Nosila sam i majčinu krznenu stolu. Posudila mi ju je
kao da sam djevojčica koja se igra presvlačenja u majčinu
odjeću, što je na neki način i bilo tako, ali stola mi se sada
činila više mojom nego njezinom. Za Božić prije toga imala
sam samo četrnaest godina i za večerom su sjedili isti ljudi
kao i toga dana.
Otac je poveo molitvu, a Georgie me pod stolom uhvatio
za ruku i ja sam mu nakratko uzvratila stisak. Svi su, koliko
sam uspjela vidjeti brzim pogledom, i dalje sjedili pognutih
glava. Otac je zaključio molitvu za uspjeh plantaža naranča,
što je često činio, a majka je glasno uzdahnula.
»Amen«, dodao je stric George, »hvala ti, Bože, na
agrumima.«
Otac se zagledao u čašu s vinom i znala sam da
razmišlja kako bi mu odgovorio, da promatranjem čaše
samo kupuje vrijeme. Cesto je to činio. Znao je tisuću malih
trikova pomoću kojih je dobivao na vremenu i razmišljao o
onome što će reći.
»Sališ li se?« upitao je. Izgovorio je to vrlo ukočeno, kao
da čita Shakespearea i odjednom mi je postalo silno
neugodno.
Georgie je pomno promatrao odrasle i nije mi bilo
drago zbog toga. Htjela sam da gleda mene. Dodirnula sam
mu ruku pod stolom.
»Čovjek se može moliti za što god želi, zar ne, Felixe?«
odvratio je stric George.
Stric mi je očito bio napet. Svi su te večeri bili napeti.
Napetost u zraku mogla se rezati nožem. Negdje sam čula
tu frazu i ostala mi je u mozgu.
Georgiejeva ruka odjednom mi se našla na koljenu. Bila
je vruća, osjetila sam to čak i kroz tkaninu.
»Molim vas«, oglasila se majka.
»Istina«, rekao je otac. »Pretpostavljam da je to istina.«
Georgiejevi su se prsti počeli ritmički pomicati uz moje
koljeno i niz njega. Umalo sam zastenjala. Dugo je to činio,
možda tri ili četiri minute, i ja sam za to vrijeme potpuno
zaboravila gdje se nalazim. Podizao je ruku visoko po
mojem bedru, zatim je spuštao niže, zatim previsoko, pa ne
dovoljno visoko...
 Položila sam dlan na njegov i zaustavila ga. Nismo se
mogli tako dodirivati, ne ovdje, ne pred svima, posebice ne
pred mojim bratom. Bedra su mi drhtala. Odrasli su
razgovarali o božićnoj priredbi u Gainesvilleu, o nekom
članku koji je moja majka pročitala o tome i svi su se
ponašali kao da neobavezno čavrljaju, nastojeći se
odmaknuti od napetog raspoloženja. A iako im nije
uspijevalo, iako je strina Carrie i dalje izgledala kao da će
svakoga trenutka briznuti u plač, zahvaljivala sam Bogu što
im je pozornost zaokupilo nešto drugo. Hvala ti, Bože, na
božićnim priredbama, promrmljala sam i Georgie se tiho
nasmijao, ali Sam me čudno pogledao.

***

Nikada nisam obraćala suviše pozornosti na snove. Sam

se znao probuditi iz noćnih mora sav uspuhan i dok bih ga
držala za ruku, pričao bi mi o tome kako je padao s litice i
da se probudio trenutak prije nego što bi udario o tlo.
Uvijek mi se činilo da malo pretjeruje jer nisam mogla
zamisliti da mu se takav osjećaj stvorio samo tako, u glavi,
bez ičega stvarnoga na čemu bi se utemeljio. No nakon
krjesova sam otišla na počinak i sanjala o Georgieju. U snu
me dirao, zavlačio mi ruku u gaćice i zatim u mene gurnuo
jedan, pa dva prsta. Probudila sam se ne znajući gdje sam,
s tako snažnim osjećajem užitka da sam mislila kako još
uvijek sanjam. Bila sam na samome rubu vrhunca - stavila
sam vlastite prste tamo gdje su bili Georgiejevi. Iznenadilo
me koliko sam čvrsta pod dodirom, a onda sam dodirnula
gaćice, tamo gdje me Georgie dirao. Bile su potpuno mokre.
Pred očima su mi zasjale iskre. Nastavila sam se dodirivati -
još, sve više, a onda odjednom nisam osjećala ništa osim
snažnog stezanja i pulsiranja u medunožju. Zgiavkom ruke
protrljala sam čelo. Morala sam oprati ruke.
 Tada taj užitak još nisam smatrala tajnom, kao što će to
poslije postati. Ne, tada je to za mene bilo nešto što prije
uopće nije postojalo, pa uza se nije donosilo nikakav osjećaj
stida.

***

Sam me u božićno jutro probudio nježnim tapkanjem po

ramenu. Isprva sam mislila da je to Georgie.
»Ako želiš jahati«, rekao je, »bolje ti je da to učiniš
sada.«
»U redu«, promrmljala sam.
»Sretan Božić«, dodao je, kao da se tek tada sjetio
blagdana.
»Sretan Božić«, rekla sam. Promatrao me dok sam se
uspravljala u krevetu i trljala oči. Nasmiješila sam se i on se
nasmiješio meni, no osmijeh mu je bio nekako čudan. Kao
da mi je u tom trenutku pročitao misli, kao da je znao za
Georgieja. No onda je nagnuo glavu u stranu i preplavilo
me olakšanje. Naravno da ne zna za Georgieja.
Odmahnula sam glavom i ponovno mu se nasmiješila,
kao da mu želim dati do znanja da je sve u redu - kimnuo je
glavom, ali znala sam da mi ne vjeruje.
Toga sam jutra htjela isprobati preskakanje nove
prepone koju sam izgradila na polju. Na manježu naredbe
koje sam davala konju bile su gotovo nevidljive i tako je
trebalo biti. Trebalo se činiti kao da između konja i jahača
postoji prešutan i bespogovoran dogovor. No vani, na polju,
izvan konjičkog terena, Sasi bi me slušao samo ako bih ga
snažno usmjeravala uzdama i naglo prebacivala vlastitu
težinu, samo kad bih žustro pribijala noge uz njegove
slabine i vikala. Takvo je jahanje izgledalo ružno, ali osjećaj
je bio stvarniji.
Mamuze sam ostavila u štali, a kada sam mu nogama
stisnula slabine, što je bila naredba na koju je inače jedva
obraćao pozornost, Sasi se dao u vrlo složen kas, izvijena
vrata i ušiju usmjerenih unaprijed, potpuno me
zanemarujući.
Upravo sam stoga i izjahala u ovo jutro. Bila mi je
potrebna moć, htjela sam da preskoči najvišu preponu koju
je ikada preskočio. Ne zbog mene, nego zbog toga što je iza
prepone stajalo nepoznato i tajanstveno prostranstvo.
Čim sam se okrenula, shvatila sam da sam mu dala
previše prostora, da smo predugo jahali ravno naprijed, a
on ima previše vremena i razloga da pobjegne i da izgubim
kontrolu nad njim. No osjetila sam kako skuplja noge u
iščekivanju skoka. »Da, da, da«, mrmljala sam u ritmu
njegova lakog galopa. Pletenica mi je udarala po leđima,
vidno polje mi se suzilo i više nisam bila svjesna ničega
drugoga osim karakterističnog zvuka Sasijevih kopita pri
srazu s dom i udaljenosti do prepone, koja se sa svakim
korakom skraćivala. U tom se času sve svodilo samo na
nagon - trenutak prije nego što se konj otisne u zrak nešto
je čemu vas nitko ne može podučiti. »Sada«, rekla sam i
poletjeli smo. Poželjela sam da je Georgie tamo i da nas
gleda. No onda je Sasi spustio lijevo rame i izletjela sam iz
sedla, pala na vlažnu travu, ali i dalje sam držala uzde.
Nisam ih ispustila. »U redu je«, tješila sam ga, »u redu je.«
Povukao me unatrag, uplašen i svjestan prilike. Ako me se
sada riješi, može pobjeći. Negdje duboko u mozgu, neki mu
je nagon govorio da pobjegne pod svaku cijenu.
No ja sam ga i dalje držala. Voljela sam ga. Nikada ga
ne bih pustila da pobjegne. Kada se malo umirio, ponovno
sam ga zajahala i po drugi ga put usmjerila prema preponi.
Sada smo je preskočili savršeno, bez ikakvih pogrešaka,
kao što sam i znala da možemo. Tako sam uvijek
tazmišljala, to je bio razlog što sam se opet hrabro popela
na Sasija u situaciji u kojoj bi drugi odustali. Šanse da još
jedanput padnem, da Sasi opet izgubi ravnotežu, bile su
gotovo nepostojeće. To se nije moglo dogoditi po drugi put
u istome danu. Tu i tamo moraš pasti - to je cijena koju
plaćaš zato što jašeš konja i od njega očekuješ da čini stvari
koje nikada ne bi činio u prirodi. No past ćeš jedanput na
stotinu savršenih skokova.
Tiho sam se popela na kat u kući nakon što sam
ohladila Sasija i nahranila ga jutarnjom porcijom zobi. Stala
sam pred vrata bratove sobe i odškrinula ih.
Sam se vratio u krevet, a Georgie je spavao na
slamnjači na podu. Bila sam iznenađena što spavaju
odvojeno - Samov je krevet bio i više nego dovoljno velik za
obojicu.
Samove su ruke i noge neobično stršale, a kosa mu se
prilijepila uz obraze od znoja. Plavi mu je poplun pao na
pod, a pokrivač mu se sapleo medu noge.
Prvo sam ga pogledala tek letimično. Vidjela sam ga
samo zato što je bio ondje. Zatim sam pogledala Georgieja,
kojemu je Samov poplun pao preko prsa. Nije se znojio -
možda je na podu bilo hladnije i spavao je gotovo ukočeno,
ruku ravno položenih uz tijelo i stopala jedno uz drugo, s
prstima ravno nagore.
Georgie se u tom trenutku pomaknuo i dok je sa sebe
zbacivao Samov poplun, u vidokrug mi je upalo nešto
smeđe. Nešto je promrmljao, gotovo zastenjao, a onda sam
spazila njegov penis kako izvire iz otvora na pidžami u
erekciji. Bio je tamniji od ostatka njegove kože i imao je
blago ljubičasti ton. Nikada prije nisam vidjela gologa
muškarca niti sam bilo s kim razgovarala o anatomiji
muškoga tijela, ali nekako sam znala da je penis mojega
bratića ukrućen.
Okrenula sam se i zatvorila vrata za sobom. Preplavio
me neki teško objašnjiv osjećaj stida. Nije mi to trebao
pokazati, nisam to trebala vidjeti, ali s druge strane -
spavao je. Nije mi se namjerno razotkrio.
No onda me preplavio i jedan drugi osjećaj, potpuno
suprotan stidu. Preplavio me osjećaj moći, otkrivanja neke
tajne. Bio je to trenutak koji je bio samo moj.
 11.

Bone dolazi večeras«, šapnula mi je Sissy. »Hoćeš li

nam pomoći?«
»Naravno.« Opasnost je ionako bila mnogo manja sada,
kada gospode Holmes nije bilo u kampu. Svi su znali da je
ona ta koja uvodi disciplinu medu djevojke, a otišla je
prošle nedjelje nakon molitve. Trebala je izbivati šest
tjedana i vratiti se na proljeće. Proljeće mi je u tom
trenutku bilo nezamislivo. Sve je bilo mrtvo osim
zimzelenog bilja.
Noć je s druge strane prozora bila vrlo mračna. Upravo
smo bili ušli u razdoblje koje je Sissy nazivala mrtvom
sezonom - u veljaču. Sunce bi zašlo već oko pet sati
poslijepodne i na večeru bismo odlazile po potpunom
mraku. Sissy je tvrdila da je to najdosadniji dio godine, dio
godine tijekom kojeg se ništa ne događa. No meni su se
sviđali mir i tišina.
Ponovno sam jahala. Morala sam dobiti četiri kilograma
prije nego što mi je gospoda Holmes to ponovno dopustila.
Možda bih joj se bila snažnije suprotstavljala da već ionako
nisam potajno jahala.
I dalje sam na vlastiti zahtjev podučavala kćeri
Holmesovih, barem zasad, dok se ne pridruže gospodi
Holmes u kući njezine majke u New Orleansu. Gospodin
Holmes rekao nam je da pišemo svojim majkama i kažemo
im da odu na sastanke svojih vrtlarskih klubova I drugih
društava na kojima će govoriti njegova supruga tijekom
svojeg putovanja po Jugu. Pretpostavio je da su svima nama
majke članice tih elitnih ženskih društava, ali moja majka to
nije bila. Pripadala je jedino Društvu Camellia u Emathli, a i
njima se pridružila samo zbog cvijeća.
Promatrajući gospodina Holmesa, zaključila sam da mi
ne izgleda kao da mu supruga osobito nedostaje.
Jedanput ili dvaput tjedno dolazio bi na moje jahačke
satove s njegovim kćerima. Nikada nisam znala kada će se
pojaviti, ali pomalo sam počela iščekivati njegovu pojavu
oslonjenu na ogradu manježa.
Te sam večeri budna ležala u krevetu sve dok nisam
začula kamenčiće koje je na prozor bacio Boone. Bacao ih
je lagano i precizno, a činilo mi se kao da svaki put pogađa
isto mjesto.
Ustala sam nakon trećeg kamenčića.
»Sissy«, šapnula sam i protresla je za mršavo rame.
»Sissy«, ponovila sam i stegnuta joj podlakticu. Spavala je
odjevena.
Polako je otvorila oči i iznenadila se kada me
prepoznala.
»To sam samo ja«, rekla sam i položila prst preko
usnica. Do nosnica mi je dopro njezin topao noćni dah koji
je blago vonjao po octu. Čovjek bi pomislio da takva nježna
djevojka u tako osjetljivoj situaciji neće tako čvrsto spavati
ili da neće uopće zaspati. Ustala je i otišla.
Volimo se, rekla je kada mi je objašnjavala koliko je
veza između nje i Boonea postala ozbiljna. Ne možemo
dugo jedno bez drugoga. Sjetila sam se toga gledajući za
njom. Čekala ju je ljubav njezina života, a ona ga je puštala
da još malo pričeka. Ta je cura vječito kasnila.
»Sissy?« oglasio se netko.
Brzo sam se uvukla u Sissyn krevet. Te večeri nije bilo
mjesečine.
 »Što to radiš?« glas Mary Abbott bio je pospan pa sam
se umirila i pričekala da ponovno zaspe. Od svih djevojaka,
ona bi je prva odala. Ne zbog zlobe, nego zato što je bila
čudna i na čudan je način doživljavala momke, muškarce,
drugi spol, kako god ih želite nazvati.
Meni cijela situacija uopće nije bila tajanstvena.
Zaspala sam zamišljajući sebe na Sissynu mjestu. Zasad su
se samo ljubili, no znala sam da će ići dalje. Neće si moći
pomoći. Naravno da će Boone to htjeti, što je i razumljivo.
Ipak je on momak, ima svoje nagone, ne može ih zatomiti.
Kada sam se probudila, uz mene je stajala Sissy
potpuno mokre kose. Po krovu je kolibe bubnjala kiša.
Prešla sam u svoj krevet, ali nikako nisam mogla ponovno
zaspati. Nikako nisam mogla prestati zamišljati Sissy i
Boonea u zagrljaju.
Bila je to napeta, nemirna noć, ali opasnost se nije
ostvarila. Mary Abbott nije ništa čula, ili barem nije ništa
spomenula.

***

Dok sam sljedećeg jutra hodala prema konjušnici s

Holmesovim kćerima, koje su sve nosile šal oko vrata,
Sarabeth mi je radosno priopćila: »Danas će doći naš otac
da me vidi kako jašem.«
Držala sam Deccu za ruku i u tom sam je trenutku
stegnula, a djevojčica me iznenađeno pogledala. Blago mi
se vrtjelo od neispavanosti, a u tom trenutku i od sreće. No
morala sam pripaziti, pomislila sam, već sljedećeg trenutka
upitavši se - što je razlog mojim brigama? Nisam se
zagledala u njega. Pola djevojaka u kampu bacilo je oko na
ravnatelja jer je bio jedini muškarac u krugu od mnogo
milja. Osim konjušara, dakako, ali na njih nitko nije obraćao
pozornost. No sviđalo mi se što sa mnom razgovara kao s
odraslom osobom.
»Doći će da nas gleda kako jašemo«, brzo se ispravila
Sarabeth, ali Rachel se već bila uvrijedila i ljutito stisnutim
očima promatrala sestru.
Sarabeth se ispravila samo zato da bi ispala pristojna
nakon što je već otkrila ono što je smatrala pravom
namjerom svojega oca. Rachel mi se u nekim trenucima
činila okrutnom, ali sa Sarabeth nikada nisam znala na
čemu sam. Bile su, uostalom, djeca, sestre koje su se
svađale oko budalaština. Sam i ja nikada se nismo svađali,
što je, prema mojoj majci, bio samo još jedan u nizu dokaza
koliko divnim životom živimo. Ona se u djetinjstvu uvijek
svađala sa svojom braćom, i otac sa stricem Georgeom, no
Sam i ja bili smo blizanci - dvije strane istoga novčića.
Upravo sam Lutheru namještala oglavinu kada nam je
gospodin Albrecht rekao da se prošle noći tijekom oluje
jedno stablo srušilo na teren i razbilo ogradu. Na trenutak
sam zastala i Lutheru su uzde zazveckale u zubima.
Zatresao je glavom.
»Ali u redu je«, uvjeravao me gospodin Albrecht,
gladeći Luthera po njušci, »stablo nije veliko. Možete jahati
većim dijelom manježa.«
Sarabeth je uz stablo povela Luthera, a Decca Brighta.
»Tapšaj ga po vratu«, rekla sam Decci dok smo
prolazile pokraj stabla, »pričaj mu nešto.«
Bright je odjednom zamahnuo glavom i uzde su
zapucketale od napinjanja.
»Ondje je ptica«, prstom je pokazala Rachel i na
zglavku sam joj primijetila svijetlu, crvenu ogrebotinu.
»Mislim da je ozlijeđena.«
 Kleknula sam u pijesak te medu granama spazila sovu,
neobično oblikovane glave i toliko smeđu da se gotovo
stopila s lišćem. Bila je vidljivo prestravljena, ali i potpuno
mirna jer očito nije mogla letjeti. Da je Sam bio ondje, znao
bi što valja učiniti. Znao bi i može li se ozljeda krila
izliječiti. Meni se Činilo da ne može.
»Što ćemo sada?« upitala je Rachel pomalo cendravim
glasom.
»Ostavite je«, rekla sam, možda pregrubo.
Raspoloženje mi se pokvarilo. Gospodin Holmes je dolazio
promatrati trening, a sada se dogodilo ovo. Ako sova
pokuša otići iz stabla, konji će se prestrašiti.
Brzo sam razmislila i donijela odluku. Sarabeth se već
penjala na Luthera. Decca joj je izvlačila mamuze.
»Djevojke«, rekla sam, »nemojte se približavati stablu.
Ptica je ozlijeđena. Mogla bi preplašiti konje, pa se držite
podalje.« Sve su poslušno kimnule glavama, čak i Rachel.
Stajala sam nasred manježa dok su se djeca ugrijavala.
Krajičkom sam oka promatrala Sarabeth, ali usredotočila
sam se na Deccu, koja je uvježbavala položaj.
Rachel je sjedila na ogradi, mršavih nogu provučenih
kroz pregrade. Isprva je sjedila mirno, bezizražajnoga,
blijedoga lica. Toga je dana kosu splela u pletenice i zbog
toga je izgledala mlađe. Sve su Holmesove kćeri od oca
naslijedile tamnu i sjajnu kosu.
U jednom trenutku, krajičkom oka vidjela sam da
Rachel silazi s ograde i obilazi teren. Činila je to plašljivo,
kao i uvijek, ali i brzo.
»Rachel ?« zazvala sam.
»Idem pogledati stablo«, rekla je, i ovaj put pomalo
cendravo.
 »Zar me nisi čula kada sam vam govorila? Preplašit ćeš
konje.« Odmahnula sam glavom u nevjerici.
»Samo hoću pogledati.«
Dala sam Decci znak da uspori Brighta u hod.
»Rachel«, poviknula sam, nastojeći prizvati zvuk
upozorenja u glas.
Ponašala se kao da me ne čuje, samo je nastavila hodati
prema stablu. Sarabeth je zaustavila Luthera i samo sjedila
u sedlu, promatrajući sestru.
»Samo gledam«, rekla je Rachel. »Umirem od dosade.”
»Uskoro ćeš i ti doći na red.« I dalje je hodala prema
stablu.
»Rachel«, povisila sam glas. Pogledala me i nagnula
glavu u stranu. Shvatila sam da me izaziva. Vid mi se
zamutio od hladnoće. »Rachel, sjedni. Odmah.«
Nasmiješila se i na trenutak sam osjetila olakšanje.
Mislila sam kako će se pretvarati da se šalila. No onda je
načinila još jedan korak prema stablu.
»Otac dolazi«, promrmljala je Sarabeth i Rachel je
skočila na ogradu, brzo se vraćajući u položaj u kojem je
čekala svoj red za jahanje. Gospodin Holmes se nasmiješio.
Razmišljao je o nečemu drugome i podigao je ruku, kao da
želi zaustaviti razgovor.
Okrenula sam se prema Decci. Raspoloženje mi se
sasvim pokvarilo. Htjela sam usrećiti gospodina Holmesa.
»Potjeraj ga u kas«, rekla sam.
Decca je zamahnula nogama.
»Lagano«, podsjetila sam je. »Nježno. Ono što tražiš od
njega trebala bi biti vaša mala tajna. Nitko drugi to ne bi
smio primijetiti.«
 »Dosadno mi je«, promrmljala je Rachel, ali tiho, tako
da je otac ne čuje. Decca je uspješno prolazila sve vježbe
koje sam joj zadala pa sam se okrenula prema Sarabeth.
Već sam gotovo i zaboravila na Rachel.
»Jače stisni koljena«, doviknula sam Sarabeth, »i opusti
laktove.«
»Decca samo tamo sjedi«, doviknula mi je Rachel.
»Rachel«, upozorio ju je gospodin Holmes, »prestani.«
Rachel je izgledala kao da će se svaki trenutak rasplakati,
ali bilo mi je drago što se gospodin Holmes razljutio.
Zaslužila je.
»Dođi, Decca«, pozvala sam je i povela Brighta uz
gospodina Holmesa do ruba terena, kako bi Sarabeth mogla
vježbati u dijagonali.
»Rachel«, rekla sam joj dok sam prolazila pokraj nje,
»pričekaj još samo malo i dat ću ti dodatnih deset minuta.
Hoću samo da tvoj otac vidi ovo.«
Nije uopće obraćala pozornost na mene. Zločesto sam
uživala u tome što još mora čekati.
»Uči mijenjanje glavne strane u galopu. Vidite kako
pokreće noge? Desna natrag, lijeva naprijed?« Mijenjanje
glavne strane - lijevih ili desnih nogu u konja - napredna je
tehnika i Sarabeth još nije bila potpuno spremna za nju, ali
Luther je bio tako dobro utreniran konj, takav stari školski
majstor da bi ga i majmun uspio natjerati da učini ono što
je trebao.
»I onda on koristi malo desne, a malo lijeve noge kao
glavne?« upitao me gospodin Holmes.
»Da«, odvratila sam.
»Izgleda kao da poskakuje«, gospodin Holmes
zabubnjao je prstima po ogradi u ritmu Lutherova lakog
galopa. Promjena glavne strane u galopu vrlo je efektna i
sviđa se čak i promatračima koji nemaju pojma o konjima.
Doista izgleda kao poskakivanje. Promotrila sam mu ruke i
primijetila da grize nokte. U to doba muškarci nisu nosili
vjenčano prstenje, stoga po njegovim rukama nisam mogla
zaključiti ništa drugo. Osim, naravno, da mu koža na
rukama nije ispucana od jahanja ili bilo kakvog drugog
teškog rada.
»Dobra je«, napomenula sam i gospodin Holmes je
kimnuo glavom. Htjela sam iz njega izvući malo više
oduševljenja, da malo više uživa u onome što mu kći može
na konju, ali bio je rastresen.
Otkopčala sam uzicu s Brightova oglavka. »Siđi«, rekla
sam Decci.
I u tom je trenutku sve krenulo nizbrdo. Rekla sam
Decci da side s Brighta i bilo je dobro što sam je već prije
bila naučila da obje noge izvadi iz stremena prije nego što
jednu nogu prebaci preko sedla.
Istodobno dok sam ja njoj govorila da side, gospodin
Holmes okrenuo se prema Rachel i viknuo: »Rachel! Sad je
bilo dosta! Dosta!« Bilo je jasno da su već otprije imali
nekih problema.
Okrenula sam se i vidjela da je Rachel otišla sa svojeg
mjesta na ogradi i da gospodin Holmes brzo hoda prema
njoj. Umalo sam prasnula u smijeh - nikada prije nisam
vidjela gospodina Holmesa ljutog i to me pomalo plašilo.
Rachel je unatrag zašla medu granje na stablu, gledajuću u
oca, a zatim je progovorila.
»Ne!« prvo je tiho uzviknula, a zatim je počela vikati
glasnije, sve dok joj glas nije postao nekontrolirani vrisak.
»Ne, ne, ne, ne, ne, ne!« Izgledala je kao da ju je nešto
zaposjelo. Bila je, međutim, prestara za djetinje histerične
ispade.
 »Ptica!« poviknula je Decca, a sova je uzletjela ravno u
zrak iz stabla te zatim posrnula, spuštajući se nesigurno
prema Lutheru. Luther je brzo ustuknuo izvijena vrata i
ušiju usmjerenih unaprijed.
»Thea«, zazvala me Sarabeth drhtavoga glasa. Jedva
sam je čula od Rachelinih vrisaka. »Što da radim?«
Ispustila sam Brightove uzde i požurila prema Lutheru,
umirujući ga tihim mrmljanjem. Krajičkom oka vidjela sam
da je gospodin Holmes kleknuo uz Rachel i položio joj ruke
na ramena.
»U redu je«, mrmljala sam Lutheru, »sve je u redu.«
No kad sam mu se približila, sova je ponovno uzletjela i
proletjela mi toliko blizu da sam je gotovo dotaknula. Krilo
joj je bilo svijeno.
»Thea!« Okrenula sam se i Sarabeth je pokazivala u
suprotnom smjeru, prema vratima na ogradi oko terena,
koja sam ostavila otvorenima. Bright je ustuknuo kroz njih.
Čak sam iz te udaljenosti vidjela kako mu se crvene
raširene nozdrve i kako mu se bijele oči. Uši je sljubio uz
glavu. Uzmicao je sve brže i Decca mu je pala na vrat.
»Spusti se!« viknula sam. »Klizni s njega!« Rachel je i
dalje vrištala pa sam morala vikati iz svega glasa da me
Decca čuje, ali nisam vikala dovoljno glasno.
Bright se tada dao u trk, što sam i predvidjela, te
pojurio prema konjušnici. Načinila sam najgoru moguću
početničku pogrešku. Ostavila sam vrata ograde otvorena. I
u tom sam se trenutku sjetila točnoga trenutka u kojemu
sam ih zaboravila do kraja zatvoriti. Bio je to trenutak
nesmotrenosti, pogreška iz iste kategorije kao kada ne bih
dobro učvrstila kolan pod sedlom.
»Thea«, rekao je gospodin Holmes, gotovo mirnoga
glasa, »zaustavi ga.« Pojurila sam za Brightom, koji je
nestao iza konjušnice, a kada sam zamaknula za ugao,
vidjela sam da juri punom brzinom, kao i svi prestrašeni
konji. Decca se nekako uspijevala održati u sedlu. Shvatila
sam da neće pasti osim ako to ne učini namjerno, ali sledila
se od straha.
Sve su jahačke grupe zastale u pola koraka i gledale
nas. Desetak je konja stajalo na terenima, ušiju uperenih
unaprijed, pokušavajući otkriti uzrok tolikoj panici. Alice
Hunt prestravljeno je zurila u mene, a ne u Brighta i sama
činjenica da sam uspjela izmamiti reakciju od Alice Hunt,
koja gotovo nikada nije pokazivala osjećaje, dodatno me
prestrašila. Leona me također gledala, blijedoga i
bezizražajnoga lica. Samo je jedanput odmahnula glavom,
kao da je znala kako će moje podučavanje Holmesovih kćeri
završiti katastrofom.
Gospodin Albrecht popeo se preko ograde i počeo
vikati: »Okreni ga, hajde, okreni ga!« sve dok mu se riječi
nisu pretvorile u ritmično urlanje u kojemu je njegov
njemački naglasak zbog panike iskrivio uzvik - zvučalo je
kao da viče: »Okani ga, hajde, okani ga!«
»Zaustavi ga«, čula sam za svojim leđima, »odmah ga
zaustavi«, no uputa je bila sasvim beskorisna. Decca je
vrištala tako da mi se ledila krv u žilama pa sam položila
ruke na uši i u tom je trenutku Bright naglo skrenuo ulijevo.
Decca je pala na drugu stranu, udesno. Nije ju, srećom,
udario u glavu. Malo je nedostajalo. Pala je čisto, gotovo
spretno, samo je iskliznula iz sedla.
Gospodin Holmes snažno me okrznuo dok je jurio
pokraj mene i pala sam na tlo.
»Pozovi liječnika«, viknuo je u prolazu, »odmah!«
Decca je ležala sklopljenih očiju, kao da spava.
Ustala sam i istoga trenutka potrčala. Samo sam se
jedanput okrenula i pogledala djevojke koje su i dalje
nepomično stajale na konjima. Sarabeth je sjahala s
Luthera i plakala, nije se čak ni okrenula kada je gospodin
Albrecht protrčao pokraj nje za Brightom, koji bi, ako ga
odmah ne zaustavi, mogao zauvijek nestati u planinama.
Kada sam iz šume istrčala na Trg, iz sveg sam glasa
povikala: »Henny!« i nastavila vikati sve dok se nije pojavila
na vratima nadzorničke kolibe, ljutitoga izraza na licu.
»Decca je ozlijeđena«, uspjela sam procijediti i Henny
je odmah pozvala Docey, naredivši joj da pozove liječnika.
Potrčale smo zajedno kroz šumu natrag prema terenima i
Henny me tako brzo prestigla da sam je izgubila iz
vidokruga. Bila sam iznenađena njezinom brzinom. Ja sam
već jedva disala, osjećala sam se kao da će mi prsni koš
eksplodirati i grgljala sam pri udisaju. Usporila sam iz trka
u hod i pokušala doći do daha. Poželjela sam da počne
kišiti, sniježiti, da zapuše vjetar. Bilo što - samo da više ne
budem ovako usamljena. Obavila sam ruke oko same sebe.
Kada sam izašla iz šume, nitko me nije ni primijetio.
Djevojaka na konjima više nije bilo, gospodin Holmes je
klečao uz Deccu, a gospodin Albrecht je držao ruku na
njezinom čelu. Uz njega je stajao otvoren pribor za prvu
pomoć, a bočica s jodom bila je preokrenuta na tlu i iz nje
se izlijevao potočić tekućine. Nedaleko od njih čučala je
Sarabeth, ljuljajući se naprijed-natrag na petama.
Uprla sam oči u labirint koji je svojim izlijevanjem u
prašnome du načinio izliveni jod. Razlio se na sve strane, u
desetak potočića, stvarajući nasumičan i zamršen uzorak.
Nisam, međutim, nigdje u blizini vidjela tragove krvi.
Prišla sam Sarabeth, pogladila je po tamnoj kosi i
uklonila list koji joj se zapetljao u pletenicu. Netko je drugi
već bio odveo Luthera u konjušnicu, a njoj se na gornjoj
usnici skupljala slina te je neprekidno plakala. Nikada prije
nisam tješila nikoga drugog osim Sama, a to mi je bilo kao
da tješim samu sebe, barem u doba dok smo bili djeca i dok
smo gotovo bili jedna osoba. Sada sam Sarabeth pristupila
misleći na Sama i zagrlila je. Iznenadilo me koliko je
spremno prihvatila utjehu: položila je obraz na moje rame i
obgrlila me oko struka.
»Bit će sve u redu«, promrmljala sam, iako mislim da
me nije čula, no postojala je mogućnost da će joj te riječi
poslije odjeknuti u pamćenju i da će mi vjerovati. Bila je
dijete. I ja sam vjerovala svojemu ocu kada mi je govorio da
će sve biti u redu.
Rachel nije bilo nigdje na vidiku. I ja bih se na njezinu
mjestu bila sakrila. Naudila je sestri kojoj nije htjela nauditi
i sada je netko njoj trebao reći da će sve biti u redu, da
njezin svijet nije došao kraju i da joj se obitelj nije raspala.
No tko god joj to bude rekao, lagat će. I to neću biti ja. Ne
bih imala srca.
 12.

Kampom se vrlo brzo proširila glasina o najmlađoj

Holmesovoj kćeri. Iza ravnateljeve kuće stajao je nepoznat
automobil, na mjestu gdje ga nitko ne bi primijetio osim ako
bi baš išao gledati. Znala sam da je riječ o liječnikovu
automobilu. Decca je bila ozlijeđena, pitanje je samo bilo
koliko ozbiljno. No izgubila je svijest. Znala sam da to nije
dobar znak.
Dok sam se vraćala iz kupaonice - bila sam prljava, sva
prekrivena zemljom i pijeskom - naišla sam na
raskokodakanu grupu mlađih učenica, među kojima je
najglasnija bila Molly. Srdačno mi je mahnula, a kada sam
joj nevoljko odvratila, pojurila je prema meni. Još je sva bila
koščata, same ruke i noge, poput ždrebice, obrazi su joj se
zarumenjeli od hladnoće, a kosa se zapedjala u neku vrstu
čvora. Da ju je vidjela gospođa Holmes, odmah bi je poslala
natrag u kolibu da se uredi.
»Thea! Kažu da je Rachel sasvim poludjela! Da je
pokušala ubiti Deccu!« Glas joj je bio na granici s cviležom.
Rijetki su bili ljudi od kojih sam ja bila viša, ali Molly
sam ipak nadvisivala. Sagnula sam se prema njoj i uhvatila
je za zglavak. Zbog njezine sam se tanke koščice pod kožom
osjećala kao da grabim pticu.
»Molly«, rekla sam joj, »to su gluposti. Razumiješ li
me?«
Molly je klimnula glavom, ali u očima sam joj zapazila
sjaj kojega prije nije bilo i sbvatila sam da nisam dobro
reagirala. Trebala sam se nasmijati i odmahnuti rukom na
glasinu koju mi je prepričala, odbaciti je kao dosadan
komadić pijeska.
Otpustila sam stisak oko Mollyna zglavka. Zurila je u
mene, očiju razrogačenih od iščekivanja. Što ću joj još reći?
Što će ispričati prijateljicama koje su je čekale? Molly nije
pripadala krugu djevojaka koje su bile važne u kampu, ali
ipak - govorkanja su se ovdje brzo širila, bez obzira odakle
su potjecala. Katherine Hayes prošla je pokraj nas, naizgled
ne obraćajući pozornost, ali znala sam da sluša svaku riječ.
Znala sam da će odmah požuriti u svoju kolibu i bez imalo
obzira prenijeti sve što čuje. Dobacila sam joj prijekoran
pogled, a ona se sakrila iza svojih kovrča. Upravo ona, koja
je nedavno bila predmet kampovskih govorkanja, trebala je
imati suosjećanja za Rachel, no stric joj je bio mrtav već
dva mjeseca i priče o toj tragediji već su odavno bile
zaboravljene. Na drugoj sam strani Trga spazila gospođicu
Brooks, ali ona je zabila nos u knjigu. Odrasli su u
Yonahlosseeju bili sasvim beskorisni.
U glasinama je, naravno, uvijek bio barem djelić istine,
ma koliko taj djelić bio sićušan. Svi su čuli Rachelino
vrištanje. Što li će tek reći o meni, koja sam ugrozila
sigurnost djevojčice koju sam toliko voljela samo zato što
sam htjela da me njezin otac gleda? Ponovno sam se
okrenula prema Molly.
»Bila je to nezgoda, nesretan slučaj«, rekla sam glasno i
posve uzaludno.
I zadnji put kada mi se dogodilo nešto strašno, pokušala
sam sve objasniti glasno i uzaludno, no sada sam bila
pametnija ili barem ne toliko budalasta. Povukla sam se u
kolibu Augusta i ondje se pravila da spavam, ne obraćajući
pozornost čak ni na Sissy, koja mi je nekoliko puta stala
pokraj kreveta, čekajući da se okrenem prema njoj ili joj
dam bilo kakav drugi znak. Naposljetku je otišla, baš kao i
sve djevojke. Bilo je vrijeme za večeru. Život se nastavljao,
uvijek se nastavljao. Decca je možda bila na samrti, ali
Yonahlossee je svojim polaznicama uredno davao tri obroka
na dan. Kod kuće mi se to nastavljanje rutine činilo užasno
okrutnim. Majka je i dalje ujutro namještala moj krevet,
otac je i dalje nakon doručka odlazio k pacijentima.
Nikako iz mozga nisam uspijevala otjerati sliku svojega
bratića. Inače sam postala vrlo dobra u tome - živjela sam
svoj život u Yonahlosseeju tako da u njemu nije bilo mjesta
ni za Georgieja, ni za Sama ili koga drugoga. No sada mi je
Georgie neprekidno bio pred očima, i kad su bile otvorene, i
kad su bile zatvorene. Nisam mogla prestati razmišljati o
njemu, i to ne o njemu kakvog sam ostavila kada sam otišla
ovamo, nego o njemu kakav je bio u najboljem izdanju.
Majka bi bila vrlo razočarana. Shvatila sam da je boravak u
Yonahlosseeju za mene toliko utješan upravo zbog toga što
sam ondje živjela u svijetu potpuno odvojenom od bilo čega
što sam ostavila kod kuće, a sada su se ta dva svijeta
odjednom spajala. A zašto sve to? Zbog mene, Thee Atwell,
djevojke koja je neprekidno griješila.
»Thea«, čula sam kako mi neprekidno ponavlja Samov
glas. »Thea, Thea, Thea.«
Uspravila sam se u krevetu i zabila nokte u čelo.
Poželjela sam ih zariti još dublje, sve do mozga, i odande
ukloniti sve uspomene na Georgieja, sva sjećanja na onaj
dan, sve. No što će biti s mojom dušom? Otac mi je odavno
objasnio da mozak pohranjuje naša pamćenja, ali da je duša
uzrok što uopće išta pamtimo. A do duše ne mogu. Bol zbog
uboda noktiju, iako nije bila jaka, ipak mi je skrenula
pozornost. Preplavilo me olakšanje.
Još sam ležala u krevetu kada mi je Mary Abbott
donijela pecivo s večere i kleknula uz mene, odmotavajući
ga iz izvezenog rupčića.
 »Izvoli«, prošaptala je dok su u kolibu ulazile druge
djevojke: Eva, Gates, a zatim i Sissy, koja je iza leđa Mary
Abbott iznenađeno podigla obrve.
»Hvala«, rekla sam. Pecivo je bilo hladno i tvrdo. Dok
su bila topla, ta su se peciva topila u ustima, ali boravak na
zraku ih je uništavao.
»Nema na čemu.«
Mary Abbott nije se micala od mojega kreveta. Igrala se
pramenom kose oko prsta i izbjegavala me pogledati u oči.
Na čelu je imala blag osip, točno na mjestu do kojega joj je
dopirala vunena kapa. Prizor njezina lika pred očima, taj
tako karakterističan prizor, odjednom me razbjesnio.
»Trebaš li nešto?«
Pogledala me, ali nije se činilo da je iznenađena.
»Hoćeš li pojesti to pecivo?« upitala je.
Odmahnula sam glavom.
»Dobro, nema veze«, promrmljala je. Druge su se
djevojke pripremale za počinak. Spazila sam Evina gola
ramena, njezina leđa prošarana tamnim madežima, Sissynu
svilenkastu, svježe očetkanu kosu i zlatnu narukvicu na
njezinu zglavku, kojom je označavala da će je Boone te
večeri opet posjetiti, iako je bio i sinoć. Osjećala sam da će
se dogoditi nešto strašno. Mogla sam namirisati katastrofu.
»Gospodin Holmes nam je večeras održao govor. Mislila
sam da bi to voljela znati. Jesam li bila u pravu?« odjednom
me hrabro upitala Mary Abbott, polažući hladnu i ljepljivu
ruku na moju.
Izvukla sam ruku i kimnula glavom.
»Znala sam«, nasmiješila se, kao da je dobila kakvu
okladu sama sa sobom. »Došao je na molitvu i rekao nam
da se pomolimo za Deccu i njegovu obitelj, a onda nam je
rekao neka se pomolimo i za tebe, Thea.« Zastala je, a
zatim ponovila: »Za tebe i Deccu.«
Sissy nas je gledala iz svojega kreveta, ali Mary Abbott
potpuno me prisvojila.
»Je li ti drago što nas je zatražio da molimo za tebe?«
»Polaskana sam«, rekla sam i sklopila oči, »i umorna.«
Iako nije bilo neobično da gospodin Holmes nekoga
poimence navede u molitvi, u tom mi se trenutku učinilo
kao izdaja. Mrzio me. Zašto mi je ikada dopustio da se
brinem za njegovu djecu? Znao je nešto o mojem životu na
Floridi. Znao je dovoljno, nije mi trebao vjerovati. Eto, sada
me mrzi, mora me mrziti - naudila sam jednoj od njegovih
kćeri, što drugo uostalom i može?
»Mislila sam da će ti biti drago, samo sam o tome
razmišljala dok sam dolazila ovamo. Mislila sam da ćeš biti
sretna«, zavjerenički mi je šaptala Mary Abbott. Dah joj je
bio vruć i suh. »Mislila sam da će ti biti drago jer nije ljut.«
»Ostavi me na miru.« Izgovorila sam to najhladnijim
mogućim glasom, poput leda.
Mary Abbott je na to uzmakla, ali prvo se nagnula
unaprijed, tako brzo da se nisam uspjela obraniti. Okrenula
sam se, a ona je prislonila svoje usnice uz moje.

***

Spavala sam nemirno i bez snova, desetak se puta

budila i svaki se put bez razloga uplašila. Visoki kreveti na
kat i djevojke u bijelim spavaćicama odjednom su mi bili
nepoznati, zastrašujući. Potom bih umirivala samu sebe, što
je ponekad bilo teško, ali nastojala sam se pribrati u
uvjerenju kako se čitav svijet nije urotio protiv mene.
Pokušavala sam se umiriti, no prava je istina bila da mi je
um bio dovoljno sabran da sam ga mogla kontrolirati.
Nisam se potpuno izgubila, kao onih dana prije nego što su
me poslali u kamp, a kada sam plakala sve dok mi oči nisu
postale tek ružne vrećice u lubanji.
»Thea«, zazvao me netko i naglo sam se uspravila u
krevetu.
»Sve je u redu, u redu je«, umirila me Sissy, »ne boj
se.«
»Vruće mi je.«
»Imaš li groznicu?« Opipala mi je čelo nadlanicom.
»Nemaš. Govorila si u snu.«
»Što sam govorila?«
»Ništa, besmislice. Jesi li dobro?«
Kimnula sam glavom. »Jesi li čula kakve novosti o
Decci?«
Odmahnula je glavom. »Molila sam se noćas. Već se
tako dugo nisam molila...« Glas joj se izgubio. »Što se
dogodilo? Svi govore da je Rachel poludjela i pokušala ubiti
Deccu.«
»Sova«, prošaptala sam.
»Sova?« ponovila je, a kada joj na to ništa nisam
odgovorila, nastavila je: »Stigao je liječnik. Gospodin
Holmes je vjerojatno strašno zabrinut.«
»I još je sam«, promrmljala sam. Eva se okrenula na
gornjem krevetu. »Zaboravila sam to«, dodala sam,
utišavajući glas. Prinijela sam ruku ustima. Prsti su mi
mirisali po koži.
»Thea, moram ići. Boone je ovdje.«
»Nemoj ići«, rekla sam, »molim te.«
 »Joj, Thea«, prošaptala je i poljubila me u čelo.
»Moram. Ali vratit ću se brzo.«
Ustala je. Kosa joj je bila uvučena u okovratnik kaputa,
a iz džepova su joj, poput neobičnih dlanova, virile
rukavice. Osjetila sam gorak ujed ljubomore: najradije bih u
tom trenutku bila na njezinu mjestu, tek djevojka koja
odlazi na sastanak sa zaljubljenim momkom.
Pričekala je nekoliko trenutaka, a zatim nestrpljivo
pokazala prema svojem krevetu.
»Ah, da«, prošaptala sam i otišla u njezin krevet, malo
povrijeđena. Toga su mi se dana dogodile sve te grozne
stvari, a momak joj je i dalje bio važniji.
Kada je otišla, ustala sam, odjenula kaput i izašla.
Zatim sam, u strahu da sam probudila Mary Abbott,
provirila kroz prozor, ali ova je, činilo se, mirno spavala.
Evina ruka i glava tromo su visjele preko ruba kreveta.
Gates nisam vidjela, ali znala sam da spava sklupčana, kao i
uvijek.
Nijedna se od mojih cimerica nije zabrinjavala zbog
mogućih opasnosti izvana. Koliko sam znala, u
Yonahlosseeju nikada nije bilo čak ni najobičnijih voajera.
Opasnosti su, kao što su sve djevojke znale, vrebale u samoj
obitelji iz koje si potjecao: očeve ljubavnice, majčin buran
odnos sa svekrvom - tvojom bakom, bratić koji se pokušao
ubiti. No bile smo nitko i ništa bez naših obitelji.
Ako se nešto dogodi Decci, najmlađoj i najomiljenijoj
članici obitelji, Rachel neće uništiti samo njezin, nego i svoj
život.
S blagim sam zaprepaštenjem shvatila da iza Trga, s
mjesta na kojem se nalazi ravnateljeva kuća, dopire
svjetlost. To je svjedo, doduše, uvijek gorjelo - za slučaj da
se nešto dogodi ili za slučaj da nekoj djevojci nešto zatreba.
 Čizme su mi u hodu zapinjale u blato i svaki put kada
bih ih podigla, začuo bi se kratak zvuk usisavanja. Bio je to
oduran zvuk, ali bio je i jedino što mi je dopiralo do ušiju.
Kroz noć se prostirala potpuna tišina, potpuno mrtvilo.
Toga na Floridi nikada nije bilo. Uvijek je odnekud dopiralo
cvrčanje, šuškanje, zavijanje.
Bilo je hladno, nije bilo ni daška vjetra i nebo je bilo
tamno, gotovo bez zvijezda. Dvije plinske svjetiljke koje su
uvijek gorjele na ulazu u Dvorac gorjele su i sada, ali nisu
se uspijevale probiti kroz toliku tamu. Svjetlo na prozoru
kuće Holmesovih, ma koliko malo, zbog toga mi je izgledalo
poput kakvoga znaka ili putokaza, ono mi je aktiviralo
drevni, nagonski dio mozga i kretala sam se prema njemu s
golemom željom da mu se približim, da uđem u tu kuću, taj
dom. Zelja je bila toliko snažna da me gušila.
Počela sam vrlo nespretno trčati kroz blato i zaustavila
sam se kojih pet-šest metara pred ulazom. Morala sam se
suočiti s vlastitim namjerama. Bila sam u bunilu. Znala sam
da ne mogu vjerovati samoj sebi, ali znala sam i da moram
razgovarati s njim.
Okrenula sam se, sagnula i ispovraćala se u blato.
Odjednom mi se zavrtjelo u glavi, bila sam silno potresena.
Iza ravnateljeve je kuće počinjala šuma, a kroz šumu se
dolazilo do planina. Mogla sam nestati u toj šumi i kada bih
otišla, nikome ne bih nedostajala. Ako i bih, koliko bi
vremena prošlo prije nego što bi moj odlazak za sve značio
olakšanje? Već me ionako uglavnom nije bilo u životu
članova moje obitelji - a sve zato što sam već jedanput
učinila istu stvar: bila sam nesmotrena. Dopustila sam
žudnji da upravlja mnome. Sklopila sam oči i pokušala
zaustaviti okretanje svijeta oko sebe. Ako je Decca
ozlijeđena tako da joj nema pomoći, nestat ću u šumi. Ako
me gospodin Holmes mrzi, ako sam uspjela razoriti još
jednu obitelj, otići ću odavde.
 »Mislila sam da se poznajemo«, rekla mi je majka kada
sam otišla do nje onoga drugoga strašnoga dana. Ležala je
na svojem krevetu u spavaćoj sobi i žućkasto joj je svjetlo
kasnoga poslijepodneva osvjetljavalo fine crte lica. »Ali ti
nisi ona djevojka za koju sam mislila da jesi.«
Tko sam onda bila? Kada bi se Georgie privinuo uz
mene, potpuno sam gubila razum. Ponašala sam se opasno
s njim i ne bi me bilo briga sve da su nas s vrata gledale
obje moje mrtve bake. Glavom su mi se i sad rojile
uspomene na sve načine kojima se stiskao uz mene, kojima
se njegovo tijelo privijalo uz moje: gnječenje momačkih
ruku, lagani, živahni dodir njegova jezika, gotovo
neprimjetan dodir penisa koji se propinje kroz tkaninu
njegovih hlača.
»Dosta«, viknula sam na samu sebe. Još jedan trik
pomoću kojega sam se nastojala sabrati.
No zbog sklonosti opasnome ponašanju prešla sam
udaljenost od mjesta na kojemu sam stajala do ulaznih
vrata u kuću Holmesovih, primjećujući usput da je gospodin
Holmes - ili je to bila jedna od djevojčica - prekrio lončanice
ružmarina starim pokrivačima i učvrstio ih uredno
zavezanom vrpcom. Vrata su bila otključana, kao što sam i
očekivala. Polako sam ih otvorila i ušuljala se u
unutrašnjost kojom je prevladavala gusta, topla tama.
Stubište u kući Holmesovih bilo je besprijekorno
uredno - srebrni okviri oko obiteljskih fotografija na zidu
sjajili su se bez zrnca prašine, a prizori na tim slikama
nemalo su me iznenadili. Holmesovi su za mene bili obitelj
izvan prostora i vremena te ljudi bez prošlosti. Naravno,
znala sam da svi imaju prošlosti, znala sam čak i neke
pojedinosti iz njihove prošlosti - gospoda Holmes poznavala
je moju majku, gospodin Holmes bio je iz Bostona.
S gornjeg je kata dopiralo svjetlo.
 Prošlo je već nekoliko mjeseci, shvatila sam, otkad sam
se zadnji put popela stubama u obiteljskom domu i
zaboravila sam koliko te stube mogu biti bučne, posebice
ako po njima hodaš u čizmama. Napola sam se nadala da će
me škripanje stuba najaviti, a kada sam došla do vrha, s
ramena sam zbacila kaput.
Svjetlost je dolazila s kraja hodnika, jasno se ocrtavala
na podu od borova drveta.
Prošla sam pokraj zatvorenih vrata i zapitala se iza
kojih spava Decca sa sestrama.
Zatim sam primijetila knjige. Toliko mnogo knjiga da
me soba podsjećala na knjižnicu, mjesto koje sam posjetila
samo jedanput u životu, sa Samom i Georgijem u
Gainesvilleu. Ta su mi dvojica te večeri stalno bila na
pameti. Sve što bih spazila podsjećalo me na njih.
Gospodin Holmes stajao je pred stolom smještenim
prema prozoru i čitao novine. Okrenuo je stranicu i spazila
sam zrnatu fotografiju, no nisam razabirala što je na njoj.
Radni mu je stol stajao na vrlo nezgodnom mjestu - s njega
nije vidio tko mu ulazi u sobu i sunce koje je danju dopiralo
kroz prozor sigurno mu je izbljeđivalo knjige, pisma i
fotografije. No shvaćala sam zašto je stol smjestio upravo
tamo - odande se prostirao pogled prema svemu pod
prozorom - na sve djevojke koje se kreću prema Trgu i s
njega, ali i na sve ostalo. Na planine. Sveprisutne planine.
Dotaknula sam dovratak.
»Tko je...«, okrenuo se i zastao u pola pokreta kada me
ugledao. Bio je potpuno odjeven, u bijeloj košulji i hlačama
istkanim u uzorku riblje kosti. Na nogama je imao papuče s
monogramima.
»Ne bi trebala biti ovdje, Thea«, rekao je. Položio je
novine na stol i u tom sam trenutku shvatila koliko je
drugačiji od mojega oca. Bio je drugačiji i od Sama i od
Georgieja. Nije me poznavao, zbog toga je bio drugačiji.
»Kako je Decca?«
Nagnuo je glavu u stranu, kao da me proučava. Spustila
sam pogled. Već me dugo nitko nije tako promatrao.
»Zabrinuta si, Thea? Oprosti mi. Da sam to znao, bio
bih ti već prije javio. Decca je slomila ključnu kost. Druga je
ozljeda sasvim površinska. Porezala je ruku. Nije udarila
glavom. Liječnik je bio vrlo zadovoljan zbog toga.«
Jodom su joj, dakle, čistili ozljedu na ruci. Oči su mi se
zamutile.
»Thea?«
Nisam ga imala snage pogledati. Njezina glava...
»Thea? Molim te, pogledaj me.«
Glas mu je bio odlučan. I dalje je bio moj ravnatelj, pa
sam podigla glavu i primijetila da u ruci drži čašu. Viski,
»Nije joj se ništa poremetilo u glavi«, prošaptala sam.
Potvrdno je kimnuo glavom.
»Ostavila sam otvorena vrata na ogradi«, rekla sam.
»Bila sam rastresena.«
Položio je čašu na stol i posjeo me na golemi naslonjač
pokraj radnoga stola. Dovukao je stolac i sjeo pred mene.
»Thea«, rekao je, »Decca će biti sasvim u redu. Malo
smo se prestrašili, ali nije joj se dogodilo ništa što se ne bi
moglo lako izliječiti.«
»Mogla se ozbiljno ozlijediti«, rekla sam i odmah
pomislila na Rachel.
»Istina. Ali nije.«
Zaustila sam da još nešto kažem, ali podigao je ruku.
 »Nije ozbiljno ozlijeđena«, ponovio je. »Bio je to splet
okolnosti, Thea. Hvala Bogu, sve je dobro završilo i to je
to.«
U tom su mi se trenutku u mozgu neočekivano zatvorila
jedna vrata i odjednom mi se promijenio čitav pogled na
svijet. Pomislila sam da je sve bio samo splet okolnosti.
»Ne mogu nikako do Beth«, rekao je. »Negdje je u
Alabami, ali ne znam točno gdje. Dan je već i prije svega
ovoga započeo loše. Pokrovitelji nam više ne daju novac,
donatori ne doniraju.« Nasmiješio se i otpio još jedan gudjaj
iz čaše. Bio je daleko manje rezerviran nego inače,
vjerojatno se inače tako ponašao pred suprugom, ali možda
i nije. Možda se rijetko ponašao tako opušteno.
»Najgore je to što ih uopće ne krivim«, odmahnuo je
glavom i u glasu sam mu začula trag gorčine. »Oprosti mi,
Thea. Uvijek mi se činiš starijom nego što jesi.«
»Što je s Rachel?« upitala sam.
»Rachel«, rekao je i zastao. »Rachel je izvan sebe.«
»Jeste li ljuti na nju?«
»Jesam«, odvratio je, »naravno da jesam.«
»Nemojte biti.«
»Ali kako će drugačije naučiti lekciju, Thea? Kako, ako
se ne naljutim?«
»Načinila je pogrešku«, rekla sam i nagnula se
naprijed, prema njemu. Osjetila sam kako mi se uz vrat i uz
obraze penje vrućina. »Samo jednu pogrešku!« Sjetila sam
se brata i bratića u onom izdanju u kojemu sam ih
posljednji put vidjela. Sve je to bila pogreška. »Ako je sve
bio samo splet okolnosti, pustite je. Naučila je lekciju.«
Gospodin Holmes izgledao je iznenađeno. Dokrajčio je
piće i položio čašu na pod, uz noge.
 »Je li doista naučila lekciju?« upitao je. Glas mu je bio
nešto opušteniji, vjerojatno zbog alkohola i odsutnosti
supruge. »Bilo bi mi drago da jest. No kao roditelj, nikada
nisi siguran što ti dijete uči, a što ne.«
U tom su se trenutku negdje zatvorila vrata i gospodin
Holmes je okrenuo glavu. Počeo je ustajati sa stolca, ali
uhvatila sam ga za rub rukava. Pogledao me.
»Nemojte je mrziti.«
»Nikada ne možeš mrziti svoje dijete, Thea«, pogledao
me i ja sam mu hrabro uzvratila pogled.
Nije skretao pogled, pa sam ga na kraju skrenula ja.
Ustala sam i obukla kaput. Tek sam u tom trenutku shvatila
koliko sam se neprilično ponašala - stajala sam pred
muškarcem s kojim nisam bila u rodu, a preko spavaćice
nisam navukla čak ni kućni ogrtač. Ipak, nisam još htjela
otići. Htjela sam ostati, biti u njegovu društvu, okružiti se
gospodinom Holmesom i njegovim knjigama,
»Sad moram poći«, rekla sam. »Oprostite što sam
ovako banula.«
Kimnuo je glavom i približio mi se za jedan korak,
prilazeći mi tako blizu da sam mogla namirisati kremu
kojom je premazivao kosu. Sjetila sam se onoga dana kada
me posjetio u stacionaru i kada mi je rekao da ću s
vremenom zavoljeti Yonahlossee. Bio je ljubazan. Tek sada,
mjesecima poslije, shvaćala sam koliko je bio ljubazan.
»Rachel nije loša djevojka«, rekao je. »Samo je
pogriješila. Postoji...«, zagledao se u strop, kao da razmišlja
kako bi se izrazio. »Postoji razlika.«
Potom je otišao, mrmljajući nešto o tome da mora
provjeriti kako je Decca, a ja sam ostala u njegovoj sobi,
promatrajući uredno poslagane knjige na policama i na
njegovu radnom stolu, s malim komadićima papira koji su
virili između nekih stranica. Jedna je stajala otvorena na
kauču.
Podigla sam je s kauča i dodirnula stranice koje je i on
dodirivao, hrbat koji je i on dodirivao. Mogla sam točno
zamisliti kako se gospodin Holmes u toj sobi gubi u drugim
svjetovima.
 13.

Draga Thea,
kako ti se svidio kaput? Kako si provela Božić u školi?
Tvoj mi otac stalno govori da bismo trebali nekamo
otputovati, ali zbilja ne znam kamo. Ovo je jedino mjesto na
kojemu želim biti. Nisam usamljena. Otac ti radi više nego
ikada. Čak i kada se sve ostalo mijenja, uvijek ima bolesnih
i umirućih, a i jednih i drugih u posljednje vrijeme ima sve
više.
Tako bih te voljela vidjeti, Thea. Tako bih voljela da
stvari nisu takve kakve jesu. Trebala si još neko vrijeme biti
moje dijete. Svi ste trebali još neko vrijeme biti djeca. No
neću sada o tome. Takve te misli sigurno iznenađuju.
Sigurno te iznenađuje i da ti je majka tako melodramatićna.
Posjekla sam sve ruže, prekopala sve gredice i iz njih
izvukla sve što je uvenula. Danima sam to radila, možda čak
i previše. Sam mi je pomogao. Tvoj je brat i dalje tvoj brat.
Sigurno bih ti još štogod mogla reći o tome, ali ne mogu se
točno sjetiti što. Znam da si mu pisala i znam da ti nije
odgovorio. I dalje mu je teško, Thea. Nadam se da ti toliko
mogu reći. Ne želim ti povrijediti osjećaje, samo
objašnjavam njegove.
Georgie je dobro. Sam kaže da si pitala.
Dobro se utopli u tim planinama. Nemoj previše ni
predugo jahati. Misli na svoje zdravlje.
Volim te,
majka
 Sjedila sam u dnevnom boravku u Dvorcu sa Sissy, na
našem uobičajenom mjestu na otrcanoj i crvenoj
baršunastoj sofi, te čitala majčino pismo. Bila sam
iscrpljena. Loše sam spavala još od posjeta ravnateljevoj
kući prije tri dana.
Emathla i njezina vlažna, vruća klima nisu bile pogodne
za ruže, ali majka ih je voljela. Stalno je bdjela nad njima i
kada bi u proljeće procvjetale, bile su divne. Ni po čemu se
nije moglo zaključiti da ne pripadaju onamo.
Bila sam povrijeđena i znala je da će me još jače
povrijediti. Osjećala sam se kao da me netko ujeo i zgazio.
Jedna je stvar bila razmišljati o tome kako moja obitelj
nastavlja sa svojim životom bez mene, a sasvim druga
shvatiti da su se urotili protiv mene.
Katherine Hayes počela je svirati neku veselu melodiju
na glasoviru. Deccina je nesreća utišala Yonahlossee i
djevojke su jedna drugoj plakale na ramenu ili hodale
uokolo s ozbiljnim izrazima na licima. No sve je to trajalo
samo jedan dan. Jettie je stajala za štafelajem i vodenim
bojama slikala prizor planina koji se nazirao kroz prozor.
Vidjela sam da Martha Ladue, koja je sjedila pokraj nje,
dokono lista neki časopis, a vidjela sam i da je Jettiena slika
vrlo loša. Marthu Ladue zanimale su samo dvije stvari -
kako da bude što ljepša i kako da što bolje nauči govoriti
francuski.
Dan nakon što sam posjetila ravnateljevu kuću,
gospodin Holmes svima je tijekom jutarnje molitve objavio
da je Decca slomila ključnu kost i da se dobro oporavlja.
Izgledao je krajnje iscrpljeno dok nam je to govorio, iz očiju
mu je isijavao umor. Od tada se uglavnom pojavljivao na
svim obrocima u blagovaonici. Kada ga ne bi bilo,
ravnateljsku je ulogu preuzimala gospođica Metcalfe,
učiteljica francuskog. Nikada dotad nisam obraćala previše
pozornosti na gospođicu Metcalfe. Svrstavala sam je u
kategoriju dosadnih, u koju sam svrstavala većinu učitelja i
djevojaka. Bila je obična, iako ne ružna, ljubazna, ali
nezanimljiva. No sada sam znala da odlazi u ravnateljevu
kuću i da razgovara s gospodinom Holmesom. Znala sam da
ga suosjećajno sluša, a ja sam to htjela činiti umjesto nje. Ja
sam ga htjela utješiti. Iz nekog sam razloga sada imala
osjećaj da gospodin Holmes pripada meni. U gluho me doba
noći pustio da uđem u njegovu radnu sobu, tješio me i
htjela sam to ponoviti. Htjela sam da me opet pusti k sebi,
da me opet utješi.
Henny je dan prije sa Sarabeth i Rachel otišla iz
Yonahlosseeja da bi ih ispratila na vlak za New Orleans,
gdje su trebale posjetiti baku i sastati se s majkom. Decca
nije otišla s njima jer se još oporavljala. Prije nego što su
otišle, obje su djevojčice objedovale za glavnim stolom u
blagovaonici, s ocem, a iako sam pozorno tražila znakove
uzrujanosti na Rachel, nisam ih pronašla. Čak mi se činila
veselom. Sada sam, međutim, znala da je njezina radost
rezultat spleta sretnih okolnosti. Sve je moglo ispasti
mnogo gore. Pokušala sam se natjerati da mi bude drago
zbog sreće Holmesovih. Pokušala sam progutati zavist koja
mi se uz grlo penjala poput taloga od katrana.
Bilo mi je drago što su Sarabeth i Rachel otišle. Znala
sam da je to ružno i nisko od mene, ali htjela sam biti što
bliže gospodinu Holmesu, što mi je njihova odsutnost
olakšavala. Mislio je da sam dobra djevojka ili barem nije
mislio da sam loša, a zbog toga sam i sama počela
razmišljati o tome jesam li doista toliko zlobna kao što mi se
prije činilo.
Bilo je pravo olakšanje što djevojke oko mene nisu ništa
znale o mojem posjetu ravnateljevoj kući. Zbog toga mi je
bilo lakše družiti se s njima. Nisu ništa znale ni o mojim
grozničavim mislima koje su se pomalo pretvarale u
opsesiju.
 »Dosadno mi je«, rekla je Sissy i iz školske torbe
izvukla snop Booneovih pisama, što je činila uvijek kada joj
je bilo dosadno.
Neke su djevojke u dnevnom boravku doista i učile - iz
naše je kolibe medu takvima bila Gates, ali većina nas to
nije činila. Gradivo koje smo obrađivali na nastavi nije bilo
dovoljno zahtjevno. Znale smo da momci u internatu
dobivaju ocjene i da im to nešto znači u životu, ali nismo
bile potpuno sigurne što im te ocjene znače. Na nastavi
smo nešto učile, govorili su nam o ratovima i pošastima, o
drevnim kraljevima i kraljicama, navikama raznih
predsjednika, no sve su te lekcije bile vrlo površne.
Smatralo se da moramo znati neke stvari zato što smo
dobro odgojene kćeri muškaraca koji su si mogli priuštiti da
nas obrazuju, ali nije se smatralo potrebnim da nas se nauči
išta o uzrocima događaja o kojima su nam govorili. Ništa
nam nisu objašnjavali. Ničime začinjavali priče o kojima su
nam govorili, čineći ih ne baš zanimljivima.
Ocjenjivali su nam samo jahačke vještine, ali nijedna se
od nas u budućnosti neće profesionalno natjecati niti činiti
išta drugo osim tu i tamo jahati iz razonode nakon odlaska
iz Yonahlosseeja. Mnoge su se od nas nakon kampa, osim
toga, vraćale na mjesta na kojima ženama još nije bilo
dopušteno normalno objahati konja.
Onih nekoliko djevojaka kojima je bilo stalo do učenja -
iz naše je kolibe to bila Gates - nisu baš uživale veliku
popularnost. Smatralo se da teže nečemu neprivlačnom i
nejasnom. Od pameti i sklonosti knjigama mnogo se više
cijenio šarm i duhovitost, osobine koje su krasile Sissy.
Promatrala sam Sissy kako pisma primiče licu, a zatim
ih odmiče, kao da se želi pretvarati da ih vidi prvi put i
pitala sam se u kakvu će ženu odrasti. Hoće li se i u
odrasloj dobi činiti tako mladom? Sissyn šarm, tanki
zglavci, neposlušna kosa te dug i neobičan vrat činili su mi
se krajnje djetinjastima. Bila je divna, svi su to vidjeli. No
bila je divna zato što je bila potpuno bezazlena.
Kako bi mi bilo u Sissynoj koži? Pomislila sam na
Boonea, zamislila ga kako nježno, ali strastveno stišće
njezine grudi, zamislila sam njegove ruke i u utrobi mi se
odmah stvorio poznat osjećaj. Skrenula sam pogled na
Jettienu izobličenu sliku planinskih vrhunaca i osjećaj je
brzo nestao.
Sissy nikada ne bi otišla u kuću gospodina Holmesa
usred noći. Takvo joj što nikada ne bi palo na pamet.
Odabrala je normalnog udvarača. Boone je bio momak iz
dobre obitelji, pri čemu je dobra značilo bogata. Najveća im
je prepreka bila to što su bili premladi i to što Boone nije
bio dovoljno velik Južnjak - nije pripadao višoj klasi iz
Alabame. Bio je iz Ashevillea i Sissy mi je rekla da je to u
redu, ali ne baš predivno, no pretpostavljala sam da je imao
dovoljno novca da bi mu se zbog te sitne mane progledalo
kroz prste. Sve mi se to činilo krajnje apsurdnim: sve te
nijanse u hijerarhiji, sve suptilnosti društvenog položaja, a
iako se Sissy sa mnom svemu tome izrugivala, znala sam da
to zapravo doživljava vrlo ozbiljno.
Vani sam se obgrlila rukama da bih se zaštitila od
hladnoće jer mi je stari kaput bio premalen, Zaškiljila sam
pred jarkim suncem sve dok nisam zašla u šumu, a u šumi
je bilo mračno, tek s pjegama svjetlosti na du. Bilo je
pomalo jezivo, ali prekrasno, poput nasumično ispletenog
šarenog uzorka.
Na terenu i oko njega više nije bilo nikakvih tragova
Deccina pada. Jod se odavno upio u zemlju, a Brighta su
uspjeli vratiti u konjušnicu, gdje je žvakao sijeno - čak su i
uklonili srušeno stablo. Zastala sam pokraj Brightova
odjeljka i on mi je znatiželjno puhnuo u ruku. Nije se sjećao
onoga što se dogodilo, nije imao ni najblažeg pojma.
Zavidjela sam mu na životinjskom bezumlju, i to mi nije bilo
prvi put u životu.
Naizmjenično smo vježbale preskakivanje preko
kombinacije greda koju je izgradio gospodin Albrecht i bila
sam pretposljednja u nizu. Promatrala sam kako
djevojkama nikako ne uspijeva preskočiti sve prepreke.
Jedna se kretala prebrzo, druga presporo, treća bi
pogriješila između drugoga i trećeg skoka pa okrznula
gredu i tako redom.
»Odlično, Thea«, pohvalio me gospodin Albrecht kada
sam projahala pokraj njega.
Tek sam tada opazila gospodina Holmesa, koji je šetao
uz manjež i približavao mi se. Preplavile su me vrućina i
panika, ali bilo mi je drago što ga vidim.
»Zdravo, Thea«, rekao mi je i nasmiješio se.
»Gospodine Holmes«, kimnula sam glavom.
Oslonio se na ogradu na isti način kao i uvijek te rekao:
»Decca se osjeća mnogo bolje.« Zagledao mi se za leđa, na
drugi kraj, i znala sam da je preda mnom zastao samo
nakratko u svojem obilasku jahačkih terena te da se za
nekoliko trenutaka sprema krenuti dalje, gdje će također
zastati i proćaskati s drugim djevojkama. Ljubomora mi je
još bila vrlo neobičan osjećaj. Kod kuće nikome nisam imala
na čemu zavidjeti, nije postojalo ništa što sam željela, a
nisam već imala ili mogla dobiti kad god poželim.
»Je li Decca usamljena?« brzo sam ga upitala, a onda se
sabrala i usporila. »Mislim, nedostaju li joj sestre?«
»Vjerojatno da. Ipak je najmlađa. Nikada prije nije bila
sama.«
»Znam taj osjećaj«, rekla sam.
»Ti si najmlađa sestra u obitelji?« upitao je.
 »Ne«, odmahnula sam glavom. Bilo mi je drago što o
meni ne zna onoliko koliko sam mislila, ali već sljedećeg mi
je trenutka bilo žao zbog toga. Upitno me promatrao,
očekujući objašnjenje.
»Imam brata blizanca«, rekla sam.
»Ah, tako«, rekao je. Na njegovu licu nisam primijetila
ni iznenađenje ni osobito zanimanje. Vjerojatno stalno sluša
takve podatke o djevojkama iz škole. Podigao je ruke s
ograde i spremio se za polazak.
»Mogu li posjetiti Deccu?« brzo sam upitala, dok sam
još imala priliku. »Da joj malo pravim društvo...«
Zastao je, ali vidjela sam da mu se prijedlog svidio.
Svim je roditeljima drago kada netko pokaže zanimanje za
njihovu djecu. Vjerojatno je i majci i ocu bilo drago kada bi
netko rekao nešto lijepo o meni i Samu, iako se to rijetko
događalo, možda samo za posjeta gradu.
»Mislim da bi joj bilo drago. Hvala ti, Thea«, kazao je i
okrenuo se, ali onda je stao. »Umalo sam zaboravio. Htio
sam ti još reći da je Rachel dobro. Svima je silno drago što
se Decca nije ozbiljno ozlijedila.«
Tko zna čega se i kako sjeća od one noći, zapitala sam
se. Bila sam prilično drska, i to mu, čini se, nije smetalo.
Promatrala sam ga kako odlazi i kako mu tanke,
nemirne ruke lamaću uz tijelo, kako ih potom svija na
leđima te ne kraju stavlja u džepove. Sada sam već znala
prepoznati osjećaj koji mi se utisnuo u mozak i zbog toga
sam se prepoznavanja bolje osjećala. Dogodilo mi se ono
što se događalo mnogim djevojkama moje dobi - sviđao mi
se. Jednostavno i posve bezopasno. Nikada mi se prije nitko
nije sviđao na taj način. S Georgiejem je bilo drugačije.
Stvari su se događale jedna za drugom spontano, bez
ikakve moje kontrole. Ovaj sam put imala kontrolu. Samo
mi se sviđao.
 Okrenula sam Naari i spazila Leonu kako me promatra
nedaleko od vrata na ogradi. Skinula sam glupavi osmijeh s
lica.

***

Na vratima kuće Holmesovih dočekala me njihova

domaćica. Bilo je poslijepodne i sve su druge djevojke bile u
dnevnom boravku, gdje su učile ili se pretvarale da uče.
Ušla sam u kuću i počela otkopčavati čizme.
»Nije potrebno«, rekla mi je. Bila je mlada, zlaćano
plave kose spletene u pletenicu i s pjegicama na licu. Kada
je progovorila, vidjela sam da su joj zubi prilično iskrivljeni,
ali svejedno je bila lijepa. Tipična djevojka iz Apalačkog
gorja - mršava i blijeda. Gorštačke su obitelji ovdje bile
veoma velike i djeca su se često rađala iz incestnih veza.
Sissy mi je često govorila o tome kako je u tom kraju bilo
normalno da se bratići i sestrične međusobno vjenčaju, a ja
bih je najradije bila pitala s kim bi se drugim trebali
vjenčati kada su tako izolirani u usjecima i dolinama do
kojih je nemoguće doći automobilom ili vlakom. U ta su
mjesta rijetko dolazili neznanci - jedini momci koje su
djevojke ondje poznavale bili su im u rodu.
»Skinut ću ih jer ću inače sve uprljati«, ipak sam izula
čizme i predala joj ih. Vratila se nakon nekoliko trenutaka i
povela me na kat,
U Deccinoj je sobi bilo hladno i bilo mi je drago da sam
ostala u jakni i što oko vrata imam zamotan šal. Opipala
sam Sissyne rukavice u džepu. Posudila mi je to tijekom
zime, ali nisam ih smjela obući. Bilo bi to vrlo nepristojno,
čak i samo u društvu domaćice i djeteta.
»Zar joj nije hladno?« upitala sam jer je Decca spavala.
 Domaćica je na trenutak zastala, kao da razmišlja bi li
mi odgovorila.
»Termofor«, napokon je izgovorila, a zatim otišla iz
sobe.
Sjela sam na stolac koji je uz krevet postavljen očito
upravo zbog toga. Znala sam da je u tom istom stolcu sjedio
i gospodin Holmes. Satima, a ako se ti sati zbroje -
vjerojatno i danima.
Decca je bila umotana u ružičaste pokrivače. Dugačke
su joj se trepavice isticale na blijedoj koži, a kosa joj je -
tako tamna da je bila gotovo crna - bila prilično masna.
Pitala sam se zna li gospodin Holmes išta o pranju kose
djevojčicama i zna li uopće išta o njezi djeteta Deccine dobi.
Dodirnula sam joj mekano čelo, ali iako se promeškoljila,
nije se probudila.
Da je ušao u sobu dok sam sjedila uz njegovo dijete,
bila bi to slučajnost i nitko me ne bi mogao optužiti da sam
učinila išta loše. Nitko me ne bi mogao optužiti da sam
preizravna, napadna. Bio bi to slučajan susret, iako sam ga
silno priželjkivala. Htjela sam mu ponovno biti blizu,
razgovarati s njim, htjela sam da mi postavlja pitanja i da
odgovara na moja.
Vratit ću se i sutradan, i dan nakon toga. Navukla sam
rukavice i oslonila glavu na kožni naslon stolca. Stolac je
bio velik i udoban, namijenjen nekome mnogo krupnijem od
mene - tipičan naslonjač za muškarca. Ostalo je pokućstvo
u sobi bilo isto kao i u našim kolibama - stalak za lavor,
pisaći stol, toaleti stol.
Između kreveta je stajao ružan sag sa zeleno izvezenim
riječima molitve Oče naš. Majci se ova soba uopće ne bi
svidjela. Bila je čista, besprijekorno uredna, ali nekako
neugodna. Svukla sam rukavicu i opipala Deccin pokrivač.
Bio je istkan od gruboga lana i obrubljen tamnocrvenom
tkaninom. Soba je na neki način bila bezvremenska,
vjerojatno zbog toga što je bila skromna, a jedina je iznimka
bila svjetiljka, koja je izgledala poput svjetiljki izrađenih
prije stotinu godina. Je li ta kuća odražavala stvaran ukus
gospođe Holmes ili je uvijek bila jednako uređena, a razne
su ravnateljske obitelji samo mijenjale sitnice, kao što bile
slike, možda i posuđe? Moju bi majku to dovelo do ludila -
da mora živjeti u kući koja nije sasvim njezina.
Nakon jednog sata domaćica me ispratila do ulaznih
vrata i ondje mi uručila čizme, čitavo me vrijeme
ignorirajući. Decca je spavala tijekom čitavog posjeta.
Na izlasku sam pogledala nagore, tražeći na kući bilo
kakav trag prisutnosti gospodina Holmesa. Sve su zavjese
bile navučene zbog hladnoće, ali čak i da nisu bile, kroz
prozor osvijetljen danjim svjetlom ne bi se ništa vidjelo.

***

Već sam treći dan za redom dolazila u posjet Decci, a

gospodinu Holmesu nijednom nije bilo ni traga. Upitala sam
domaćicu gdje je, ali ona je samo slegnula ramenima.
»Morat ćete pitati gospodina Holmesa«, rekla mi je i učinilo
mi se da joj u glasu čujem tračak prkosa, možda čak i
zadovoljstva. Naravno da ga nisam mogla ništa pitati jer ga
nije bilo. Nisam ga ništa mogla pitati jer se držao na
distanci kada bismo se susreli u blagovaonici ili kada bismo
izbjegli susret - o čemu je također vodio računa. Izbjegavao
me, nisam to samo umišljala, ali zbog toga mi se počelo
činiti da me zapravo želi vidjeti i da se među nama nešto
stvorilo. Nisam još znala što i da sam bila bolja djevojka,
barem po standardima moje majke, odmah bih bila
prekinula s takvim razmišljanjima, posvetila se životu u
Yonahlosseeju i svakoga popodneva odlazila u dnevni
boravak sa Sissy, a ne ovamo. No više nisam znala kakva
sam.
Igrala sam se s Deccom, čitala joj i pjevala. Za mojih
narednih posjeta više nije spavala. I ja sam ležala budna u
krevetu noću kada je Boone bacio kamen, pa sam grubo
protresla Sissy da bih je probudila. Boone - tako zgodan i
drag, čekao je vani poput kakve klopke kojoj je namjera da
Sissy posrne. Ležala sam u Sissynu krevetu, slušala je kako
se pokušava išuljati, iako je bila vrlo glasna - i mrzila sam
je. Mrzila sam i Boonea jer je bio suučesnik u toj tajni.
Mrzila sam i djevojke u kući Augusta, koje su mislile da
je to što posjećujem Deccu vrlo čudno. »Samo sjediš
tamo?« baš me te večeri upitala Mary Abbott, hodajući uz
mene do kupaonice. »Pa zašto?« Nije li to bilo očito? Bolno
bjelodano? Čini se da nije. Ili je takvo bilo samo meni. Samo
sam ja znala.
I tako sam u tom trenutku ležala budna u krevetu.
Znala sam da neću zaspati. Bilo mi je vruće. Bila sam
spremna.
»Voliš li me?« zamišljala sam kako Sissy pita svojeg
dragog. »Voliš li me? Mene?«
I on bi pitao to isto mene.
»Zašto si me toliko izbjegavao?«
»Zato što te volim«, odgovorio bi. Zavukao bi mi ruku
pod haljinu i položio mi je na dojku. Zamišljala sam te duge,
tanke prste kako prodiru u mene, kako me dodiruju
posvuda, osjećala sam taj neobičan pritisak, tu bliskost.
Ugrizla sam jastuk i pred očima su mi se pojavile
iskrice. Kad bi to barem trajalo malo dulje. Dulje, dulje. Kad
bi barem - ali nikada nije.
Disala sam ubrzano, ali duboko. Udovi su mi otežali na
pokrivačima. Obrisala sam se rupčićem između nogu i
ostavila ga ondje.
Sada sam mogla zaspati. Sklopila sam oči. Nisam
osjećala ni trunke stida. Gospodin Holmes, gospodin
Holmes, gospodin Holmes. Kada bih sklopila oči, vidjela bih
samo njega.

Draga majko,
sviđa mi se kaput, da. Hvala ti. Toliko je lijep da ne
znam kamo bih ga nosila. Ovdje je hladno, ali lijepo. Mislim
da mi se hladnoća sada više sviđa nego vrućina. Na
hladnoći možeš mnogo dulje jahati. Da, ponovno jašem, jesi
li to znala? Ne znam što bih ti drugo javila. Zapravo ti
nemam što drugo javiti. Hladno je, ponovno jašem, a život u
kampu isti je kao i uvijek. Svaki dan osim nedjelje protječe
potpuno jednako, a onda su sve nedjelje jednake jedna
drugoj pa je sve u savršenom redu.
Mislim da ti se ne bi svidjelo ovdje. Nema zelenila zimi
osim zimzelenog drveća, ali to se ne računa, zar ne? Sve
vene i svijet poprima samo jednu boju - bijelu, i tako je sve
do proljeća. Nikada prije nisam znala ni za što drugo osim
šarolike, vlažne Floride pa sam mislila da mi se takav okoliš
najviše sviđa, ali to je ustvari bilo samo zato što sam jedino
nju poznavala. Tko zna kako je u pustinji ili na sjeveru. Tko
zna, možda bi mi se to još više svidjelo.
Gospođa Holmes ti je bila prijateljica? Nisam to znala.
Nisam znala da si uopće imala prijateljice. Pisala bih ti još,
ali ovdje imamo doista mnogo posla. Ne brini se zbog mene.
Nemoj o meni čak ni razmišljati.

»Moj je otac razgovarao telefonom«, rekla mi je Decca.

»Razgovarao je s mojom majkom.« Čitala sam joj knjigu
Medvjedić Winnie.
 Morala je mirovati, barem mi je tako rekla domaćica, ali
inače je Decca već bila ona stara. Jedini dokaz da joj se išta
dogodilo bila je marama koja joj je imobilizirala desnu ruku
zato da bi joj ključna kost mogla zarasti. Nije bilo potrebe
da je ovako posjećujem, znala sam to, iako sam i sebi i
svima drugima govorila da dolazim radi Decce - ustvari sam
dolazila zbog sebe. Htjela sam ga vidjeti.
»Da?« upitala sam je.
»Da. Zvučao je ljutito.«
Pokušala sam sakriti koliko sam iznenađena. Gospodin
Holmes očito je morao malo više pripaziti kako i što govori.
Decca, međutim, nije znala što sve to znači.
»Zašto je bio ljut, Decca?«
»Kad će mi se sestre vratiti?« tužno je upitala.
Nedostajale su joj. Nije razumjela zašto ih nema. Ja jesam.
Boone je rekao Sissy da je jedan momak u internatu Harris
od kuće donio kovčeg pun novca za koji su mu rekli da ga
mora sakriti. Pohranio je novac u madrac. Bilo je to glupo
mjesto za skrivanje iako nisam znala je li priča doista
istinita, ali znala sam da banke doista propadaju. Sve smo
to znale. Ujak jedne djevojke bio je predsjednik banke First
National, banke koja se u gradu Charlotteu zatvorila u
prosincu. No obitelj momka iz internata Harris imala je
novca - sina su, na kraju krajeva poslali u Harris, a ne pod
zemlju, da rinta u rudniku. Njegov otac, međutim, nije znao
što učiniti s tim novcem, kako ga spremiti na sigurno i kako
se pobrinuti za to da budu osigurani.
Na svijetu je bilo dovoljno novca za sve nas da budemo
ovdje, da jašemo konje, da nosimo svoje bijele odore. Pitala
sam se je li i bogatstvo moje majke, bogatstvo koje je
potjecalo od agruma, također u banci. Sigurno je bilo.
Nisam mogla zamisliti majku kako skriva novac među
pokućstvom i svojim stvarima, no s druge strane, doista
ništa nisam znala o financijskim poslovima svoje obitelji.
Nikada o tome ništa nisam znala. Bogatstvo stečeno na
agrumima oduvijek je stajalo nad nama poput dobrohotne
sjene, čitav moj život. Bilo je nemoguće zamisliti Atwellove
bez toga. Sada sam vidjela da nam je takvo bogatstvo
davalo i određenu prednost pred drugim ljudima,
mogućnost da se osjećamo nešto bolje u usporedbi s
ljudima koji nisu imali bogatstvo poteklo iz dalekog,
egzotičnog izvora.
Majka nikada ne bi rekla da smo bolji od drugih ljudi.
Rekla bi da smo drugačiji. Jedinstveni.
»Thea?«
Pogledala sam u Deccu koja me radoznalo promatrala.
»Brzo će se vratiti«, odgovorila sam joj na pitanje. Nije
mi se sviđalo što joj odgovaram tako neodređeno, ali
drugog odgovora nisam znala.
Gospodin Holmes ljutito je razgovarao telefonom. Bila
bih dala lijevu ruku da saznam zašto, ali Decca je bila samo
dijete. Možda je nešto pogrešno razumjela. Možda je
gospodin Holmes bio samo uzrujan, ali ne i ljutit.
Pitala sam se koliko se sjeća nezgode i zaključila da je
sreća što je premlada kako bi shvatila Rachelinu ulogu u
svemu što se zbilo.
Podigla je lutku raščupane kose i umrljane odjeće.
Vjerojatno je prvo pripadala Sarabeth, pa Rachel, a zatim
Decci. Nikada nisam ništa morala dijeliti sa Samom. Nisam
pretjerano voljela lutke, ali svejedno sam ih imala na
desetke.
Nešto je prošaptala lutki, a iako sam prvo naćulila uši
da bih čula što, odmah sam se i povukla. Postidjela sam se
same sebe - djevojka koja pokušava razabrati šaputanja
malene djevojčice. Decca ipak ima pravo na svoje tajne.
 Što bi bilo da život moje obitelji nije bio tako lijep? Što
bi bilo da nismo imali majčino bogatstvo? Što bi bilo...
Nijedna mi od tih mogućnosti nikada prije nije pala na
pamet. Da nismo imali majčino bogatstvo, otac bi morao
živjeti u gradu, gdje je bilo mnogo više pacijenata koji su
mu mogli plaćati. Majka ni sebe ni nas ne bi mogla držati
toliko odvojeno od svih ostalih. Možda bismo živjeli mnogo
dalje od Gainesvillea. Možda bismo rodbinu viđali tek
jedanput godišnje, za Božić.
Ne bismo imali novca i ne bismo im mogli davati novac.
Ne bismo im mogli pomoći. Ne bismo bili bolji od ostalih.
Ne bismo bili sretnici.
Misle li roditelji da su me podučili nečemu? Da sam
naučila lekciju? Mislili su da su me poslali na sigurno
mjesto, daleko od muškaraca, daleko od bratića. Georgie,
on je vjerojatno... zaustavila sam se. Nisam htjela ondje
razmišljati o Georgieju. Ustala sam. Decca se još igrala s
lutkom. Soba je još bila ružna i neudobna. I dalje sam bila
sama u kući s tim djetetom.
Mislila sam da se poznajemo, rekla mi je majka, a
poslije mi je tvrdila da će sve biti u redu. Sve će biti redu,
učini kako ti je rečeno, učini kako ti kažemo, tako je
najbolje za sve.
Da sam ostala kod kuće, s roditeljima, možda bih bila
naučila lekciju, možda bih im htjela udovoljiti više nego što
sam htjela udovoljiti sebi. Ovako, u glavu sam si utuvila da
će sve biti u redu ako me gospodin Holmes zavoli.
 14.

Kada smo sljedeći put otišli u Gainesville, bilo je vrlo

hladno. Majci strine Carrie naglo se pogoršalo i iznenada je
umrla, pa smo išli u posjet da bismo joj izrazili sućut.
Omotala sam šal oko vrata, glave i lica, ostavivši
otkrivenima samo oči. Dok smo se vozili, promatrala sam
krajolik s tu i tamo pokojom kućom. Sve su mi izgledale isto
- rascijepljeno drvo i prozori poput crnih rupa bez stakala.
Od Božića sam Georgieja vidjela samo triput, što je,
činilo mi se, bilo rjeđe nego što smo se inače viđali s
Atwellovima iz Gainesvillea. No nikada prije nisam vodila
računa o tome koliko se često viđamo. To mi je postalo
važno tek tada jer sam sada silno željela što češće viđati
svojega bratića. Željela sam to više nego išta drugo ikada u
životu.
Majka se koncentrirala na vožnju. Tek je nedavno bila
naučila voziti. Većinu je stvari u životu činila dobro, ali
vožnja se nije ubrajala u to. Naš je novi automobil imao
stražnje sjedalo, što sam u to doba smatrala vrhuncem
luksuza pa sam se, dok je Sam sjedio naprijed pokraj majke,
ispružila po sjedalu prekrivenom moherom. Sam je bio
napet. Oduvijek se bojao brzine kojom smo putovali u
automobilu.
Toga sam jutra kopala po majčinoj torbici, tražeći malu
bočicu parfema koju je uvijek nosila uza se. Našla sam
omotnicu bez adrese. Nije bila zapečaćena, pa sam je
otvorila i u njoj našla ček za Georgea Atwella. Iznos na čeku
bio je najveći iznos novca koji sam ikada vidjela u životu.
Očev gotovo nečitljiv potpis utisnuo se u tanki papir.
 Natapkala sam parfem iza ušiju, kao što je to majka
uvijek činila. Jednoga će dana Georgie biti George Atwell,
više ga nitko neće zvati Georgie, a što će učiniti tada? Hoću
li mu ja biti supruga? Zbog te sam se pomisli morala rukom
uhvatiti za pult. Nisam se baš željela udati za njega, ali iz
knjiga sam znala da ljudi to čine nakon što se poljube.
Uz posljednji dio ceste po kojoj smo se vozili nije bilo
kuća jer bi ih ondje progutala močvara. Okruživala je cestu
s obje strane i da smo stali, iz šumaraka sabal palme i
visoke mlade trske zacijelo bi istrčale životinje. Ondje su se
skrivali risovi - gotovo ih nikada nismo viđali, ali aligatori
su se često sunčali uz rub ceste za toploga vremena. Ležali
bi ondje, a mi bismo u prolazu promatrali njihovu čvornatu,
blatnjavu, gotovo crnu kožu i njihove nevjerojatno bijele
zube koje bi pokazivali kada bi lijeno otvarali čeljust kao da
nas upozoravaju da im ne prilazimo.
Možda sam to samo bila umislila, ali učinilo mi se da se
majka kroz taj dio provezla brže nego po ostatku ceste, da
se automobil dosta tresao i da nije, kao inače, usporavala
pred rupama u cesti. Otac je, s druge strane, baš volio taj
dio ceste. Mislio je da je krajolik u središnjoj Floridi
najljepši na svijetu - malo močvare, malo šume.
Kada smo stigli pred Georgiejevu kuću, izašli smo iz
automobila i pričekali da majka prikupi sve što je ponijela
sa sobom: knjigu za strinu Carrie i veliku košaru hrane. U
njoj je bio grah, Idellin kruh i zimnica. Zar je Georgiejevoj
obitelji doista trebalo toliko hrane? Dotaknula sam vreću
graha i upitno pogledala majku.
»Ma, to je samo višak koji nama ne treba«, rekla je.
Uputila sam se prema kući. I opet, možda sam umislila, ali
izgledala mi je turobnije nego inače, kao da joj je potrebna
obnova. S prozorskih se okvira ljuštila boja, oluk je visio
kao da će svakoga trenutka pasti na do, ali ipak - neće se
valjda tako brzo raspasti?
 »Georgie je kod susjeda«, rekla nam je strina Carrie
kada nas je uvela u dnevni boravak. »Brzo će se vratiti«,
dodala je kada je vidjela izraz na mojem licu. Prisilila sam
se da izgledam veselije, ali bila sam očajna. Čekala sam ovo
tjednima!
»Moja sućut«, rekla sam kako me majka podučila i
strina Carrie me obgrlila oko ramena te privila k sebi. Bila
je krupna i mekana, za razliku od majke, koja se sastojala
od samih oštrih kutova.
»Sada više nemam nijednog roditelja«, rekla je blago
povišena glasa, kao da mi postavlja pitanje. Bila je na rubu
suza.
»Carrie«, rekla joj je moja majka i povela je k
naslonjaču, »sve će biti u redu.«
»Hoće li, Elizabeth?« slabašno se nasmiješila. »Zvučiš
kao naš predsjednik.«
U tom sam trenutku shvatila da je zbog svih nevolja
koje su je snašle strina Carrie postala pomalo neugodna.
Majka se nervozno nasmijala, a Sam i ja povukli smo se
iz sobe.
»Hoćeš li da idemo van?« upitao me, ali nisam htjela.
Toga dana nisam htjela promatrati prirodu. Nisam htjela
uokolo trčkarati za Samom.
»Umorna sam«, rekla sam mu, iako nisam bila.
Nekoliko me sekundi promatrao - inače sam uvijek išla s
njim - ali nisam ga htjela pogledati u oči.
»U redu«, rekao je i po glasu sam mu čula da je
povrijeđen. »Idem onda sam.«
Bilo mi ga je žao, ali ne dovoljno da bih pošla s njim.
Otišla sam u spavaću sobu svojega strica i strine jer sam
ondje mogla nasamo razmišljati. Krevet im je bio
raspremljen. U mojem su svijetu kreveti bili rijetko
raspremljeni.
Prislonila sam čelo uz prozor i promatrala Sama sve
dok nije nestao u šumi. Prethodne smo noći ostali budni
dugo nakon vremena kada smo obično odlazili na spavanje i
jedno drugome naizmjenično čitali kriminalistički roman
Agathe Christie koji smo već pročitali tisuću puta. Gotovo
sam sve svoje vrijeme provodila sa Samom - nije imao pravo
biti uvrijeđen što sada nisam htjela poći s njim. Pogledala
sam svoje ruke, posebice nokte koje sam sinoć pažljivo
podrezala i namazala uljem. Ruke mi više nisu izgledale
dječje. Stala sam i rukom podigla kosu. Tisuću sam je puta
iščetkala i na kraju se odlučila na razdjeljak u stranu.
Legla sam u krevet strica Georgea i strine Carrie te
zaspala. Kada sam otvorila oči, preda mnom je stajao
Georgie i osjećala sam se kao da sam ga prizvala u snu.
Ispružila sam ruku prema njemu. Od spavanja sam se
umirila. Prsti su mi sjajili pod blagim svjetlom svjetiljke.
»Gdje je Sam?«
»Vani. Majka njemu i tvojoj majci pokazuje svoje prve
azaleje.« Potom je zastao. »Čut ćemo ih kada se vrate u
kuću.«
Pogladio me po ruci. Promatrala sam ga, a on mi je
palcem prelazio preko dlana. Skoro sam zastenjala.
Prstom je lagano prešao preko moje obrve. »Tako si
lijepa.«
»Misliš li da Sam zna?«
Odmahnuo je glavom. »Gotovo sam potpuno siguran da
ne zna.«
To mi je u tom trenutku bilo dovoljno. Pogledala sam
kroz prozor i iznenadila se kada sam vidjela da se smračilo
dok sam spavala.
»Izgledaš tako odraslo«, rekla sam mu i doista je tako
izgledao dok je stajao preda mnom s jednom rukom u džepu
hlača, a drugom na mojemu dlanu koji je polako i uporno
masirao. Ustala sam i poljubila ga. Nagnuo se i otvorio
usta, uvlačeći mi jezik među usnice.
»Otvori usta, Thea. Ovako.«
Učinila sam što mi je rekao, a onda je okrenuo glavu i
isprva nisam shvatila što čini, no onda sam vidjela da skida
jaknu. To me oduševilo. Skidao se. Ostat će sa mnom.
Ponovno se okrenuo prema meni i nekoliko sam ga
trenutaka promatrala. Teško je disao, lice mu se
zacrvenjelo. Ja sam bila mirna ili barem mirnija od njega.
»Dođi ovamo«, rekla sam mu.
»Da, da«, rekao je i popeo se povrh mene, podbočivši se
laktovima, ali htjela sam da mi se još više približi, pa sam
ga obuhvatila rukama i pritisnula ga što sam snažnije
mogla. Isprva se opirao, ali onda je popustio i privio se uz
mene. Rukom sam posegnula između naša dva tijela i
potražila izbočinu njegova penisa. Znala sam da je ondje.
Pod rukom mi je bio drugačiji nego što sam zamišljala -
nabrekao, ali i mekan. Posegnula sam za njim, ali...
»Ne, ne«, prošaptao je, »ne još. Samo ga diraj izvana.«
Učinila sam to što je htio. Dodirivala sam ga najprije
bojažljivo, ali onda mi se počeo sve jače gurati u ruku, pa
sam ga počela i jače dodirivati. Prelazila sam prstima
njegovom čitavom duljinom, a Georgie je stenjao dok me
ljubio. Neprekidno je stenjao.
I ja sam osjetila svoju napetost. Pritisnula sam ga na
mjesto svoje napetosti, namjestila se tako da se dodirujemo
sve jače i više, a kada se napokon dogodilo ono što sam
priželjkivala, bilo je drugačije, brže; kada je završilo,
Georgie se i dalje pomicao na mene, ljubeći me u usta, po
vratu, po prsima.
Glasno sam uzdahnula.
»Što je?« upitao je.
Odmahnula sam glavom. Očito mu nije bilo jasno što mi
se dogodilo. Naglo je ustao. Na međunožju mu je bila vrlo
vidljiva izbočina u hlačama. Ja sam mu to učinila.
»Trebali bismo sići dolje«, prošaptao je, »inače će se
početi pitati.«
Ustala sam i razmrsila kosu.
»Tako si lijepa«, rekao je i kleknuo pred mene, položivši
mi glavu u krilo. Provukla sam mu prste kroz kosu, ali u
tom smo trenutku začuli kako se zatvaraju ulazna vrata u
prizemlju te potom korake. »Što ako nas uhvate?«
»Mislila sam da te to ne zabrinjava«, rekla sam mu.
»Pa i ne zabrinjava me«, odgovorio je, »ne baš jako.«
»Ni mene.« I u tom se trenutku doista nisam
zabrinjavala. Bila sam potpuno sigurna da nas neće
uhvatiti. Mislila sam da im to što činimo nikako ne može
pasti na pamet. Sama činjenica da sve to činimo u spavaćoj
sobi njegovih roditelja samo je dokazivala koliko je naša
tajna skrivena.
Istina, ni moja ni njegova majka ništa nisu posumnjale
kada smo sišli u prizemlje. Georgie je sišao prvi, a ja kojih
desetak minuta nakon njega. Naglas sam brojala sekunde u
spavaćoj sobi jer sat koji je ondje stajao nije bio navinut.
Kada sam napokon sišla u prizemlje, majka je već
skupljala stvari i spremala se za polazak. Sam se dosađivao,
no kada sam ga pogledala i nasmiješila mu se, i on se
nasmiješio meni.
 ***

Na putu kući pretvarala sam se da spavam na

stražnjem sjedalu kako bih mogla u miru maštati o svojem
bratiću.
»Je li sve u redu, Sam?« upitala je moja majka. I ona je,
dakle, primijetila. Sam je bio neobično tih toga dana.
»Sam?« ponovno ga je upitala i okrenula se da bi ga
pogledala te neoprezno trznula volanom, pa je automobil
zavijugao na putanji. »Mrzim taj stroj«, promrmljala je, a
onda nastavila: »Zašto si tako tih, Sam? Ako mi ne kažeš,
morat ću te još jedanput pogledati.«
Nasmiješila sam se, a kada je Sam progovorio, po glasu
sam mu čula da se i on smiješi.
»Georgie...«, započeo je i ugrizla sam se za usnicu. Ako
sada nešto kaže majci o meni i Georgieju, sve će biti
gotovo. No u tom trenutku, dok smo majka i ja iščekivale
Samov odgovor, gotovo sam priželjkivala da joj nešto kaže.
»Uopće na mene nije obraćao pozornost«, rekao je tužno.
Prvo me preplavilo olakšanje jer nije žalostan zbog mene.
Zatim me obuzela krivnja. Ni Georgie ni ja toga dana nismo
obraćali pozornost na njega.
»Situacija u obitelji tvojega bratića trenutno je vrlo
napeta«, napokon mu je odgovorila majka. Primijetila sam
da se pažljivo izrazila, pazeći da je Sam što bolje razumije.
»Zašto?«
»Mogli bi izgubiti kuću, Sam.«
Naglo sam otvorila oči. Htjela sam nešto reći, ali nisam
se htjela uključiti u taj razgovor. Osjećala bih se kao da sam
izdala Georgieja.
 »Neće je izgubiti«, nastavila je majka, »jer je naša
obitelj darežljiva i drago nam je što im možemo pomoći. No
tvojem stricu nije lako prihvatiti milostinju. Ni Georgieju
nije lako jer sve to zna. Ne bi te smio ignorirati, ali pokušaj
se zamisliti na njegovu mjestu.
Vjerojatno mu je teško kada te vidi.« Odjednom sam
shvatila zašto se gotovo mjesec dana nismo vidjeli s
Georgiejevom obitelji.
Otkad sam znala za sebe, naša je obitelj imala više od
obitelji mojega bratića. Moji su roditelji imali dvoje djece, a
njegovi jedno, što je u to doba bilo neobično. Moj je otac bio
pametniji, a moja je majka pobjeđivala na svim područjima
u usporedbi s mojom strinom. Potjecala je iz bogate,
utjecajne obitelji i bila je lijepa, za razliku od neugledne
strine Carrie. Sve sam to nagonski znala, ali nisam o tome
previše razmišljala. Isto tako, nisam imala sestričnu s
kojom bih se morala nadmetati. Nisam morala biti ljepša,
otmjenija i pametnija ni od koga.
No ipak, znala sam da mi majka griješi. Georgie nije
ignorirao Sama zato što mu je bilo neugodno ni zato što mu
je bio zavidan, nego zato što sam ga zanimala samo ja.
»Da, dobro«, rekao je Sam, »ali Theu nije ignorirao.«
Nasmiješila sam se. Sam je bio u pravu. No tada se
ponovno oglasila moja majka.
»Thea je djevojčica«, rekla je.
Na trenutak sam pomislila da time želi reći kako sam
prelijepa da bi me momak poput Georgieja ignorirao. No
onda je ponovno progovorila.
»Nije tako važna kao ti.«
Osjećala sam se kao da mi je netko šakom izbio sav
zrak iz prsa. Srce mi je tako glasno zabubnjalo da sam bila
sigurna da ga i majka čuje, no uspjela sam se umiriti. Znala
sam se prisilno umiriti, naučila sam to uz Sasija jer su konji
mogli namirisati strah.
Kuće uz koje smo prošli na putu do Gainesvillea sada su
bile osvijetljene vatrom iz ognjišta. Pokušavala sam na
njima prepoznati neki znak siromaštva, ali nisam znala
kako bi ti znakovi trebali izgledati. Odjednom me obuzela
ljutnja - roditelji su me držali pod staklenim zvonom,
podalje od bilo kakve stvarnosti.
Majka je u krivu, ponavljala sam sama sebi. Ja jesam
važna. Pokušala sam utonuti u san uz zvuk vjetra koji je
šibao po vratima automobila. Važna sam. Moje je ime
Theodora Atwell i važna sam Georgieju Atwellu.
 15.

Vijest je u kamp stigla preko nekadašnje nadzornice

koja je živjela u Dallasu i bila Hennyna prijateljica. Leonina
je obitelj sve izgubila. Svi su govorili o tome da je nafta
njezina oca kisela, ali nitko nije znao što to točno znači.
Govorili su da sada vrijedi manje od vode za piće. Svi su
znali što to znači. Sve su izgubili. Sve, rekla je Henny, ali
čak ni ona nije osobito uživala u tom traču.
»Gdje će sada živjeti?« upitala sam Sissy dok smo te
večeri odlazile u kupaonicu, obje ogrnute debelim, zimskim
ogrtačima.
Pogledala me iskosa. »I dalje će imati kuću, Thea. Samo
više neće živjeti kao prije.«
Kada sam stigla u kupaonicu, osvrnula sam se tražeći
Leonu, koju sam katkad viđala u tim prilikama. Ali nje nije
bilo - oko mene se tek skupila grupica učenica prvog
razreda i među njima Molly. Ljeti smo se morale kupati
svaki drugi dan, a zimi svaki treći. Gospođa Holmes
održavala je visoke higijenske standarde.
Dok sam čekala da mi Docey napuni kadu, pitala sam se
kakvim će sada životom živjeti Leona. Nije učinila ništa
loše, ništa neoprostivo, a morat će otići odavde. Morat će
prestati jahati ili će barem morati prestati jahati konje kao
što je Kralj, a on je stajao čitavo bogatstvo. Vjerojatno neće
ni otići na ženski koledž.
Docey mi je dala znak da mogu ući u kadu i iz ruku mi
uzela ogrtač dok sam ulazila. Nakon prvih sam nekoliko
tjedana u kampu potpuno zaboravila na stid. Doceyna je
ruka bila crvena od isprobavanja temperature vode. Leonin
će život nakon obiteljskog gubitka sigurno biti drugačiji,
pomislila sam, mogućnosti će joj biti ograničene, ali sigurno
neće postati služavka, kao Docey. Leona nikada neće biti
gladna. Sigurno je imala bogate rođake koji će joj pomoći.
Victoriji, Leoni i svim drugim djevojkama koje su
morale otići iz kampa život će se promijeniti na mnogo
suptilnije načine. Neće ih obilaziti bogati udvarači, morat
će biti opreznije pri odlukama. Ženski časopisi koje su nam
majke slale u školu u zadnje su vrijeme sve češće donosili
članke o sitnim poslovima koje su žene mogle obavljati da
bi pridonijele održavanju obitelji: pranje rublja i šivanje, na
primjer. Pri pomisli na to skoro sam prasnula u smijeh.
Leonina majka sigurno nije mogla spasiti obiteljsko
bogatstvo. Strina Carrie sigurno nije mogla otplatiti dug
banci tako da poveća urod u svojemu povrtnjaku. Pomisao
da bi supruge mogle zaraditi čak i djelić onoga što su
njihovi supruzi izgubili zbog krize - bila je čista zabluda.
Pomalo sam uviđala da su naše učiteljice - one iste
učiteljice koje smo nekada žalile jer nisu imale sve
povlastice kao mi - zapravo sretnice. Gospođica Brooks
imala je plaću, smještaj i hranu te je cijeli dan pričala o
knjigama i nije morala razbijati glavu nad time kako
uzdržavati obitelj. U ovakvim je okolnostima bila prednost
to što nisi imao obitelj.
Tijekom dana koji su uslijedili svi su pomno promatrali
Leonu i tražili znakove posrnuća. No Leona se ponašala kao
i dotad. Djevojke su zbog toga, kao i uvijek, pomalo izgubile
interes. Ako se na Leoni išta i moglo primijetiti, bilo je to da
joj je stav bio još nadmoćniji nego prije. Dok smo je
promatrali kako na Kralju kao od šale svladava sve
prepreke, a zatim odlazi s terena i pritom nikome ni ne
kimne glavom - pitale smo se jesu li glasine o njoj doista
istinite. No ipak - Leona nas je podsjetila i na vlastit
nesiguran položaj u mreži sudbine. Ako je Leonin otac
mogao izgubiti sve, što je s našim očevima? Što će biti s
nama? Pitanje se sada nad nas nadvijalo poput mračnoga
oblaka.

***

Jedne je večeri u kući Augusta Eva pogasila sva svjetla,

zapalila svijeće i iznijela ploču za prizivanje duhova koju je
posudila iz kolibe u kojoj su stanovale učenice prvog
razreda. Prvašice su bile opsjednute tom pločom. Čitav smo
taj dan provele zarobljene u zatvorenom. Nismo mogle
jahati jer je kišilo, i to tako snažno da je sličilo uraganu.
»Te ploče«, rekla je Gates čim je ugledala jednu,
»zabranjene su. Osim toga, i glupe su.« Unatoč tome,
pridružila nam se u krugu te vršcima prstiju lagano
dotaknula komadić drveta u obliku srca. Sjedile smo na
izblijedjelom orijentalnom sagu koji je stajao nasred kolibe,
a ja sam mu odsutno prstima češljala resice. Orijentalni
sagovi prekrivali su podove svih koliba. Znala sam koliko su
skupi. Gospodin Holmes trebao bi ih sve prodati, pomislila
sam, i platiti školarinu barem jednoj djevojci.
»Moj otac kaže da je to đavolja naprava«, dobacila nam
je Mary Abbott s kreveta, »ne biste se trebale igrati s
time.«
»Joj, Mary Abbott«, rekla joj je Eva, »ne budi tako
ozbiljna. Samo se zabavljamo.«
»Koga zazivamo?« upitala je Sissy.
»Moju baku«, predložila je Eva, »a možda i ne. Bila je
tako dosadna za života da vjerojatno nije postala mnogo
zanimljivija ni kad je umrla.«
 »Eva!« prekorila ju je Gates, a Eva je lijeno podigla
obrve i nasmiješila se. Prigušila sam smijeh.
»A što je s tobom, Thea?« upitala me Sissy. »Želiš li ti
nekoga zazvati? Znaš li nekoga tko je umro?«
Pitanje mi je u glavi zazvonilo poput zvona. Je li Georgie
mrtav? zapitala sam se i na oči su mi navrle suze. Dobro
sam ih poznavala. Ali ne - majka mi je rekla da je dobro.
»Ne«, odvratila sam i slabašno se nasmiješila, »ne
mogu se nikoga sjetiti.«
Sissy me pokušala pogledati u oči, ali izbjegavala sam
njezin pogled. »Zašto ne bismo prizvale neku bivšu
polaznicu Ybnahlosseeja?« predložila sam da bih prekinula
tišinu.
»Koju?« upitala je Gates. Sjedila je ukočeno na petama,
uredno podvučenih nogu, točno onako kako su nas na
satovima bontona učili da sjedimo ako se ikada nađemo u
prostoriji bez stolaca.
»Lettie Sims«, rekla je Eva, »zbog nje se više ne
smijemo kupati u jezeru. Utopila se.«
»Kada?« upitala sam.
»U prošlom stoljeću«, rekla je Sissy, »Davno. Jako, jako
davno.« Ohrabrujuće mi se nasmiješila.
I ja sam se nasmiješila njoj, da joj pokažem da nisam
uplašena, no Sissy je pod svjetlošću svijeća pomalo
izgledala kao biće s drugoga svijeta. Sve smo tako
izgledale. Ipak, nisam bila tako strašljiva da bih se
uznemirila zbog utopljenice iz prošloga stoljeća.
Sve smo dodirnule drveno srce, a Mary Abbott je
ugasila svu električnu rasvjetu pa smo ostale samo pod
svjetlošću svijeća. »Duhovi tame«, započela je Eva, a Sissy
se zahihotala. »Duhovi tame«, ponovila je, »dopustite nam
da se obratimo gospođici Lettie Sims, za koju znamo da su
je svi zvali Simsy. Htjeli bismo je nešto pitati. Uza sve dužno
poštovanje.«
Srce se pomaknulo. Naravno da se pomaknulo, jedna od
nas ga je gurkala. Promatrala sam lica djevojaka i pitala se
što bih pitala kada bih mogla pitati bilo što i kada bi
odgovor sigurno bio istinit.
»P-I-T-A-J-S-A-M-O-J-E-D-N-O-P-I-T-A-NJ-E-A-K-O-B-A-Š-
M-O-R-A-Š-A-L-I-S-A-M-O-J-E-D-N-O.«
Odmah sam posumnjala da je odgovor djelo Gatesinih
pjegavih prstiju. Ona je bila ta koja je htjela što prije
završiti s ovime.
Mary Abbott je zacendrala s kreveta: »Bojim se.«
»Pssst«, prošaptala je Eva, »neće nam ništa.«
Sissyne su ruke drhtale. Vjeruju li djevojke doista u
ovo? S ocem smo na nastavi čitali tekst o okultnim
praksama i kako su se ljudi nakon rata često utjecali
prizivanju duhova jer se nisu mogli pomiriti s time da su svi
vojnici u njemu doista poginuli. Pokušala sam uhvatiti
Gatesin pogled, ali ona je netremice promatrala ploču.
»Ovo je glupo«, rekla sam. »Jedna od nas pomiče
okvir.« Počela sam podizati prst, ali Sissy je odmahnula
glavom.
»Molim te, Thea«, prošaptala je, »pričekaj.«
»Dobro, ali požurite. Pitajte što želite.«
Koliba se zatresla zbog vjetra, kao da je od papira,
jedna je grana udarila o prozorsko okno i Eva je glasno
udahnula od straha. Sam se jedno kraće vrijeme, kada nam
je bilo sedam godina, bojao zvončarske vještice Kate.
Govorio mi je da se može prerušiti u bilo koga ili bilo što i
da ju je moguće prepoznati samo po zelenim očima. Mogla
se pretvoriti u zmiju, pticu ili djevojčicu. Priču o vještici
Kate ispričao mu je Georgie i silno ga preplašio. Majka se
zbog toga jako naljutila - Georgie je u naše živote donio
vanjski svijet. Sam je još godinama pomno promatrao lica
svih ljudi koje bismo susreli, ali srećom, nismo ih susretali
mnogo, i nitko od onih koje jesmo nije imao zelene oči.
»Dakle, pitanje?« ponovila sam.
»Evo, ja imam pitanje«, rekla je Gates, što nas je sve
iznenadilo. Zatvorila je oči i duboko udahnula.
»Hoće li s nama biti sve u redu?« upitala je i glas joj je
blago zadrhtao. Nikada prije i nikada poslije glas joj nije
tako zadrhtao. Barem ne u mojoj prisutnosti.

***

Te sam zime uvelike napredovala u jahanju. Hladnoća

mi je odgovarala jer se, ako ništa drugo, moglo mnogo dulje
jahati bez straha da će se konj pregrijati. Bila sam sve brža
i jača, preskakala sam sve prepreke koje bi nam postavio
gospodin Albrecht, obično već isprva. Noge me nakon
treninga više nisu boljele, a ruke su mi postale mišićave.
Eva me ošišala i kosa mi je sada dosezala do ramena, pa
više nisam izgledala tako djetinjasto. Sviđao mi se odraz
koji me gledao iz zrcala nad stalkom za pranje svakoga
jutra. I opet, možda sam to umislila, ali dok bih se
promatrala, vidjela sam djevojku koja je po svemu bila bolja
od negdašnje Thee. Bila sam snažnija i moćnija nego ikada.
Za većinom bih obroka pojela sve na tanjuru, a Henny
bi me promatrala, pijući tek jednu čašu vode za drugom.
Nije još bila debela, nikako, bila je samo obla i krupna, no
svi smo vidjeli da će s godinama postati debeljuca. To joj je
jednostavno bilo suđeno.
 Povremeno bih joj postavila pokoje pitanje o
predstojećem vjenčanju i to bi joj se svaki put svidjelo. Bilo
ju je tako lako pridobiti. Nije toliko pričala o svojem
zaručniku, ali je obožavala govoriti o cvijeću, kolačima,
haljini koju je naručila iz New Yorka te o Marthi i Jettie,
koje su joj trebale biti djeveruše. Pitala sam se smeta li joj
da će uz nju kraj oltara stajati prelijepa Martha. Gospođica
Metcalfe nikada ne bi rekla ni riječi dok bi Henny govorila o
planovima za vjenčanje i ubrzo sam shvatila da je
ljubomorna.
Postavila sam joj pitanje o novoj kući u koju se s mužem
trebala useliti nakon vjenčanja i Henny se okrenula prema
meni, zanemarujući sve druge djevojke za stolom.
»Vidjet ćeš jednoga dana i sama, Thea. Vidjet ćeš kako
je to lijepo i koliko radosti donosi.« Dah joj je blago mirisao
po čokoladi, a ja sam pomislila koliko je rečenica koju mi je
izgovorila neobična. Kao da mi je htjela reći da na svijetu
postoji neograničena količina radosti i da je potrebno samo
stati na pravo mjesto da bi ju se uhvatilo.

***

Kada se gospodin Holmes, tjedan dana nakon što sam

počela posjećivati Deccu, napokon pojavio, nije se dogodilo
ništa posebno. Kao i s mnogim drugim stvarima u životu, i
ta se dogodila nakon dugo čekanja, a kada se napokon
dogodila, ja sam i dalje bila ja. Nisam još znala jesam li
zbog toga razočarana ili mi je laknulo. Vjerojatno oboje.
Sjedile smo u prizemlju i igrale domino. Pila sam čaj i
pazila na Deccinu čašu mlijeka, koja je stajala preblizu rubu
stola pa sam se bojala da će je prevrnuti laktom. Već sam
joj dvaput bila rekla da pazi, ali, kao što sam već bila
naučila iz boravaka s Deccom, postojala je granica do koje
možeš upozoravati dijete.
U toj je sobi bilo dosta skupih stvari - zbirka malenih
kutija od Limoges porculana u staklenoj vitrini, šest
srebrnih kutija za posjetnice s različitim ugraviranim
inicijalima, ulje na platnu koje je prikazivalo djevojku koja
sjedi na polju s ovcama u daljini, a koja me podsjećala na
Tessu od D’Urbervillea. Nijedan mi predmet, međutim, nije
djelovao osobno - osim možda srebrnih kutija s inicijalima -
i ponovno sam se zapitala pripada li išta od toga
Holmesovima. Postoji li neki fond iz kojega je
ravnateljicama dopušteno podizati sredstva za kućanstvo?
Ako i postoji, razmišljala sam, taj je fond u svim ovim
nevoljama zacijelo presušio. Čak i ako nije, bilo bi veoma
neukusno koristiti ga u ovoj situaciji.
»Ti si na redu.«
»Oprosti«, rekla sam, »da vidimo...« No nisam ništa
vidjela. Nikada prije nisam igrala domino, a Holmesove
kćeri igrale su ga, izgleda, od rođenja. Bila je to beskrajna,
dosadna igra.
Decca je bila odjenula ljetnu haljinu, što je bio dokaz
očeve ruke. Znala je biti tvrdoglava i izbirljiva glede odjeće
pa sam pretpostavila da je ustrajala na tome da odjene tu
haljinu, a otac je popustio njezinim hirovima, ma koliko
neprikladni bili za godišnje doba.
Ja sam bila u odori Yonahlosseeja, ali to mi više nije
smetalo. Navikla sam se na prizor gomile jednako odjevenih
djevojaka u kojoj se nijedna nije posebno isticala. Nisam
nosila nikakav nakit.
Decca je odjednom ustala, a ja sam se prestala
poigravati s kosom.
Bila sam tašta, bilo mi je šesnaest godina i nikada
poslije neću biti toliko svjesna tuđega pogleda.
 »Otac je stigao«, objavila je i zavrtjela se u krug.
»Decca«, opomenula sam je. »Ponašanje!«
Njegov je dolazak uvijek pratila nekakva katastrofa -
ovaj je put to bilo proliveno mlijeko.
»Decca!« bila sam bijesna. Toliko sam čekala taj
trenutak, toliko se pripremala, a sada je ona prolila mlijeko,
dok Emmy nije bilo u blizini i nisam je mogla pozvati a da
ne zazvučim osorno.
Decca je potrčala prema ocu, a ja sam se spustila na
pod, brišući proliveno mlijeko suknjom.
»Nezgoda?« upitao me gospodin Holmes noseći Deccu
na boku te prema meni pružio slobodnu ruku. Prihvatila
sam je i ustala.
»Emmy«, zazvao je domaćicu i ona se tako brzo pojavila
da sam znala da je samo čekala taj trenutak.
»Samo smo se...«
»Igrale?«
Kimnula sam glavom i zagledala se udesno, kroz prozor.
Vani je sve bilo prazno, mirno i hladno. »Da, igrale smo se«,
potvrdila sam. Osjećala sam se slomljeno. Decca se
sklupčala na očevu boku, a Emmy je brzinski čistila sag,
»U redu je, Emmy«, rekao je iako je zvučao rastreseno,
ali obratio joj se nježno. Ustala je, poklonila se i povukla iz
sobe nijednom ga ne pogledavši u oči.
Nisam htjela više ništa reći. Nakon toliko sam čekanja
htjela da on prvi nešto kaže.
No prva je progovorila Decca: »Pobjeđujem u dominu.«
»Nemoj se hvalisati.«
»Ne hvališe se. Istina je«, nasmiješila sam se Decci i
ona se nasmiješila meni.
 Gospodin Holmes spustio je djevojčicu na pod, ali ona
se i dalje držala njegove noge. Nježno joj je položio ruku na
glavu i izvukao nogu iz njezina stiska.
»Stvarno?« nasmiješio se.
Decca je nesigurno kimnula glavom. Odrasli su se
smijali i znala je da je to ponekad dobro, a ponekad nije.
»Pođi sada gore«, rekao je Decci. »Molim te«, dodao je,
očekujući da će se pobuniti, »doći ću odmah za tobom.«
Znači, trebali smo ostati nasamo! Pitala sam se misli li da
sam lijepa. Htjela sam da me pogleda, da me primijeti, ali
bio je rastresen.
Decca me poljubila u obraz i on se zažario. Bila mi je
toliko blizu da sam je mogla namirisati i osjetiti dodir
njezinih vitkih ramena.
Gospodin Holmes ju je potapšao po glavi dok je
prolazila pokraj njega i nasmiješio joj se. Da mu već i prije
nije bila miljenica, znala sam da bi to sada postala.
U toj je sobi postojalo nešto što u nju nije pripadalo, a
to sam bila ja. Bila sam uljez. Gospodin Holmes sigurno me
smatrao uljezom, pomislila sam. Nadzornice su se ponekad
ovdje sastajale s gospođom Holmes, ali kuća Holmesovih
uglavnom je bila privatna, učenice u nju nisu bile
dobrodošle. Dok se gospodin Holmes smještao u stolac,
znala sam da bi najradije htio da odem.
»Dobro onda«, rekla sam, spremna poći. Što sam
uostalom mislila? Da će se gospodin Holmes zaljubiti u
mene? Zaljubljene su djevojke upravo ovako radile budale
od sebe. Odlučila sam da se više nikada neću zaljubiti,
barem ne prije nego što se netko prvo ne zaljubi u mene.
Kontrolirat ću svoje srce.
»Sjedni, sjedni«, rekao je, a zatim dodao: »Molim te.«
Pokazao je na stolac i shvatila sam da sam se prevarila.
Htio je da ostanem. Činio se iskrenim. Dakle, nisam baš sve
umislila.
Upravo u tom trenutku Emmy je ponovno ušla u sobu s
pladnjem u rukama. Položila ga je na stolić te mi pozorno,
odmjereno dolila čaj u šalicu. Podigla je čajnik, držeći ga za
podnožje i ručku, zatim nagnula zglavak, trudeći se da joj
ruka ne drhti, pa nalila čaj u Šalicu, brzo izravnala zglavak
da bi prekinula curenje čaja i da se ništa ne bi prolilo po
porculanskom pladnju, srebrnini ili meni.
Emmy nijednom nije podigla glavu i nijednom me nije
pogledala. Ruka joj je bila savršeno mirna. Očito je u kući
Holmesovih bila s razlogom.
Gospodinu Holmesu dodala je visoku, prozirnu čašu i
otišla. U ustima sam osjećala čudan okus zbog previše čaja.
Nisam ga više željela piti.
Gospodin Holmes otpio je jedan dugačak gutljaj iz svoje
čaše. Bio je blijed, ali to je možda bilo zbog toga što se tih
dana dnevno svjetlo rano povlačilo i brzo je padala noć.
Zazvonilo je zvono. Svi su još sigurno bili u dnevnom
boravku u Dvorcu, Pomislila sam na Sissy, koja me zacijelo
čekala. Nisam imala namjeru nikamo poći.
»Nastava«, rekao je gospodin Holmes, ali sasvim
neslužbeno i opušteno, kao da mi želi reći da se ne moram
zbog toga uzrujavati. Progutao je ostatak iz čaše.
Začula sam da na katu Emmy puni kadu za Deccu.
»Ispričaj me na trenutak, Thea«, tiho je kazao i izašao
iz sobe.
Vratio se sa staklenim pokalom. Sličan smo i mi držali u
primaćoj sobi.
Zamišljala sam da mi govori - odao sam se lošim
navikama otkad je gospođa Holmes otputovala.
 Prilično daleko od mene, na drugome kraju sobe,
nalijevao je piće u čašu povrh glasovira, ne mareći što
vlažna čaša stoji na drvenoj površini i što će iza nje ostati
okrugao trag. No kada je završio s natakanjem, vidjela sam
da sam se ipak prevarila. Vlažan je trag obrisao rukavom.
Sjeo je i stao proučavati čašu. S kata se začuo zvuk i
oboje smo se osvrnuli prema gore. Pogledala sam ga i
nasmiješila se, pa se i on nasmiješio meni. Bila sam
opuštena i ponašala sam se prirodno. Još sam jedanput
pogledala prema gore, ali gospodin Holmes više nije.
Gledao je u čašu i prstom miješao piće.
»Thea«, započeo je pa zatim zastao. Otresao je prst
kojim je miješao piće, a zatim ga omirisao, zbog čega mi je
odjednom postalo neugodno. Bile su to očito njegove
privatne geste i ja ih nisam trebala vidjeti. Zatim je otpio
još jedan dugi gutljaj iz čaše.
Zbog napetosti mi je iz usta izletjela prva stvar koja mi
je poskočila na umu, poput jedne od Samovih žaba.
»Gospođe Holmes još nema?« upitala sam i bila je to
najgora stvar koju sam mogla izgovoriti. Zvučalo je kao da
je osuđujem zbog odsutnosti, a zapravo mi je bilo drago što
je nema. Da je ona ovdje, ja sigurno ne bih bila.
Polako je kimnuo glavom. »Najradije bih i Deccu poslao
za njom, bez obzira na ključnu kost, ali bojim se da bih bio
suviše usamljen.«
Nasmiješila sam se, iako mi se činilo nemogućim da bi
jedno dijete moglo olakšati usamljenost odrasloj osobi. S
druge strane, Sam i ja smo olakšavali usamljenost svojoj
majci.
»Vratit će se za nekih mjesec dana«, nastavio je.
»Nadajmo se da ću do njezina povratka uspjeti održati
kamp na okupu.« Opet je otpio gutljaj i napravio grimasu
kakvu odrasli često rade kada piju žestoka pića. Grimasa je
značila da im okus prija. Znala sam to zbog promatranja
strica Georgea.
»Ima li kakvih donacija?«
Iznenađeno me pogledao.
»Prije ste bili spomenuli«, objasnila sam, »da donatori
ne daju onoliko koliko ste se nadali.«
»Da, da. Imaš izvrsno pamćenje, Thea.«
»Ne baš«, rekla sam. »Moj brat ima mnogo bolje. Zna
nazive svih biljaka i životinja, na stotine njih.«
»Tvoj brat blizanac«, rekao je. »Sad se sjećam.«
Zarumenjela sam se od zadovoljstva. Sjetio se jedne
pojedinosti iz mojega života i to me toliko usrećilo da se
nisam mogla sjetiti kada sam zadnji put bila toliko sretna.
Iskapio je ostatak pića iz čaše i položio je u krilo.
»Beth je imala više uspjeha nego ja, tako je. Ja baš
nisam dobar u izvlačenju novca od ljudi. Znaš li zbog čega
su nam donatori počeli davati više novca?«
Odmahnula sam glavom.
»Konji«, nasmijao se u nevjerici. »Čini se da je to
ženama slaba točka. Ovu školu pohađaju neke djevojke,
djevojke koje su na stipendiji i koje će morati otići kući ako
im donatori ne budu plaćah školarinu. No nijednoj ženi nije
žao tih djevojaka, to ne. No spomeni konje u nevolji i...«,
pucketnuo je prstima, »odmah potpisuju čekove.«
»Konji u nevolji?« upitala sam. Nisam se htjela
izjednačiti sa ženama koje je tako očito prezirao, ali nije mi
bilo jasno što je htio reći. Ako ne budem mogla jahati,
nisam znala što ću.
»Ah. Nisam te mislio prestrašiti, Thea. Bez brige, neće
konji nikamo«, uzdahnuo je. »Nitko ih ionako ne bi kupio u
ovakva vremena. Riječ je o troškovima njihova uzdržavanja.
Cijene zobi skočile su do nebesa, zahvaljujući suši. Nikada
nisam mislio da ću biti toliko upućen u poljoprivredno
gospodarstvo. Konji mnogo jedu, kao što sigurno znaš.«
»Da. Veliki su.« Shvaćala sam potrebu da se zaštiti
životinju koja nema glasa ni roditelja koji bi se za nju
pobrinuli. I ja bih bila među onima koji bi radije donirali
konjima nego učenicama.
»Ne bih ti trebao dosađivati takvim stvarima«, rekao je.
»Ne dosađujete mi«, odvratila sam. I doista mi nije
dosađivao. Nikada mi u životu nije bilo manje dosadno.
Svijet odraslih u koji me upravo uvukao, svijet u kojemu
nisam bila ničija kći ni nećakinja - takav mi je svijet bio
posve nov.
»Thea Atwell s Floride. Tako ozbiljna. Jesi li i kao dijete
bila tako ozbiljna?”
»Ne znam.«
Gospodin Holmes inače je bio mnogo rezerviraniji.
Njegova je trenutačna druželjubivost očito bila privremeni
iskorak nadahnut alkoholom.
Nasmijao se. »Ne znam što mi je. Slušaj«, rekao je i
nagnuo se naprijed, igrajući se praznom čašom. »Hvala ti
za svu pomoć. Pravi si blagoslov.«
»Blagoslov maskiran u nevolju«, rekla sam, ali nije se
nasmijao, kao što sam htjela, nego je kimnuo glavom, kao
da se slaže.
Vraćajući se do kolibe, uživala sam u tišini kampa.
Uživala sam u maštanju o njegovoj ruci koja se, dok sam
odlazila, okrznula o moje rame i ondje se - ili sam i to
umislila? - zadržala dulje no što je bilo potrebno. Nagnuo se
prema meni i zahvalio mi, i to me ushitilo. Osjećala sam se
blagoslovljeno.
 ***

Te večeri nakon večere - običnoga, gustoga variva za

koje nisam mogla vjerovati da je izašlo iz kuhinje
Yonahlosseeja, ali sam ga svejedno pojela - pred nas je stao
gospodin Albrecht i rekao nam da se pridružimo svaka
svojim jahačkim grupama. Upravo smo jele desert - običan
biskvit - a ja sam promatrala gospodina Holmesa koji je
stajao do njega i upitala: »Ali zašto?«
»Proljetno natjecanje«, odgovorila mi je Molly. »Uskoro
će biti proljetno natjecanje.«
»Ali tek je veljača.«
»Dugo ga pripremaju. A odmah nakon natjecanja je i
proljetni ples.«
»Nisi čula za to?« upitala me Henny. »Svi se natječu, svi
gledaju. Predivno je. Ako si nadzornica kuće, pozovu te da
pijuckaš šampanjac s odraslima i gledaš natjecanje.«
»Zbilja je fantastično«, dodala je Molly, »za ručak
imamo piknik, a zatim se uredujemo za ples.«
Blagovaonicom su se uskomešale djevojke dok smo
pokušavale pronaći svoju jahačku grupu. Na drugom sam
kraju prostorije spazila Leonu. Hodala je ravno prema
meni. Djevojke su joj se micale s puta kao da je ona
kombajn, a one pšenica. Zbog njezinih obiteljskih nevolja
bila je mnogo strašnija. Sjetila sam se Leonine slike na zidu
pred uredom gospodina Holmesa. Većina ljudi nije sličila
sebi na fotografijama - zbog kamere bi postali preozbiljni,
usne bi im se stanjile, a crte lica postale neprepoznatljive.
Sam je često govorio da ljudi zure u fotoaparat kao da
gledaju nešto strašno. No Leona je upravo tako izgledala i
uživo. Prošla je pokraj mene ni ne osvrnuvši se, a ja sam
pošla za njom.
 Pronašle smo stol i sjele za njega. Moja je napredna
grupa dobila zadatak projektiranja terena za srednju grupu.
Gates je skicirala teren i sve smo se nagnule nad nju dok joj
je blijeda ruka bljeskala nad papirom. Jettie joj se najviše
približila i mrmljala je s odobravanjem.
Situacija je za mene bila idealna. Gospodin Albrecht još
je sjedio s gospodinom Holmesom za glavnim stolom, a
gospodin Holmes bio mi je dovoljno blizu da na njemu vidim
sve pojedinosti - uštirkani okovratnik, ručni sat, kosu - no
sjedila sam tako da on nije mogao primijetiti da ga
promatram.
Gospodin Albrecht nešto je iscrtao rukom u zraku,
gospodin Holmes je kimnuo glavom. Oslanjao se laktovima
o raščišćeni stol - muškarci su to katkad radili. Gospodin
Albrecht prekrižio je ruke na prsima i slušao gospodina
Holmesa, a onda su završili s razgovorom. Gospodinu
Albrechtu čavrljanje nije išlo baš najbolje. Za razliku od
naših, njihovi su stolci imali naslone za ruke, jer mi smo
bile djevojke, a oni muškarci. Promatrala sam im lica, ali
bila su poput maski - ni jedan ni drugi nisu ništa posebno
gledali, pogled im se samo gubio u daljini, negdje iznad
glava djevojaka iz kampa Yonahlossee.
Nije mi uopće padalo na pamet da je možda teško biti
odrastao muškarac okružen stotinama mladih djevojaka
koje su im bile potpuno nedostupne. Nije mi palo na pamet
da je oko njih bilo očijukanja, da su neke djevojke zaigrano
znale uhvatiti gospodina Albrechta za lakat u sobi s
opremom, da bi se malo predugo oslanjale na njega kada bi
im pomagao da sjašu s konja, a da on ne bi smio ništa
učiniti zauzvrat. Nisam o tome razmišljala jer gospodina
Albrechta nisam smatrala muškarcem. Nije ga takvim
smatrala nijedna druga djevojka -nije bio dovoljno zgodan,
bogat ni mlad. No očijukale smo s njim zato što je bio ondje
s nama. Noću se vjerojatno dodirivao, dok bi mi spavale u
svojim kolibama, a on u svojoj kući u gradu. Dodirivao bi se
i zamišljao Leoninu platinastu kosu na njezinim golim
leđima, zamišljao bi Evine oble grudi stegnute u bijelu
bluzu, zamišljao bi kako polaže dlan na njezinu dojku, pa
zatim na drugu, zamišljao bi kako ona želi raskopčati bluzu,
ali joj on ne dopušta jer mu se sviđa dodir njezinih krutih
bradavica kroz pamuk. Naravno, ne bi nosila grudnjak,
između njegove ruke i njezinih grudiju ne bi bilo ničega
osim pamuka.
»Thea?« zazvala me Leona.
»Da«, odvratila sam odlučno, iako nisam imala pojma
što me pitala.
»Slažeš li se s ovakvom postavom trostruke prepreke?«
Slegnula sam ramenima, a zatim ih opustila i kimnula
glavom. Prošloga sam tjedna imala poteškoća sa sličnom
trostrukom preprekom. »Slažem se«, rekla sam i još se
jedanput začudila njezinoj sabranosti. Svijet joj se okrenuo
naglavce, obitelj joj više nije bila što je bila nekada, a nije
to ničime pokazivala.
U tom je trenutku pokraj našega stola prošla Martha, u
ruci držeći skicu koju je sastavila njezina grupa. Bila je u
Sissynoj grupi -jahala je bolje od Sissy, ali njezina joj
mirnoća u sedlu ipak nije mnogo pomagala. Te je večeri u
ušima nosila sitne dijamantne naušnice i dok sam je
promatrala, učinilo mi se da se pretvorila u bljesak,
zvijezdu, krijesnicu - nešto sasvim izvanzemaljski.
I gospodin Holmes je, čini se, promatrao Marthu,
veoma mirnoga i sabranoga lica. Nisam si htjela priznati da
je Martha ljepša od mene, iako sam, naravno, znala da jest.
Znala sam da bi mi svi u kampu, da sam ih pitala, rekli kako
je Martha najljepša djevojka u školi, ali isto sam tako znala
da ne postoji pravo mjerilo ljepote te da ja možda na licu
imam nešto posebno što se baš sviđa gospodinu Holmesu.
 Gospodin Holmes je okrenuo glavu i prošao je trenutak
prije nego što sam shvatila da me uhvatio kako zurim u
njega. Zacrvenjela sam se i brzo svratila pogled.
»Kako ti sve to zvuči, Thea?« opet me upitala Leona.
»Zvuči mi«, rekla sam i pogledala skice na stolu, »zvuči
mi savršeno.«
Leona se nasmiješila. »Da te možda nismo
dekoncentrirale?«
Obrazi su mi se zažarili. Svi su gledali u mene. Leona se
okrenula na stolcu i napadno pogledala prema stolu za
kojim su sjedili gospodin Holmes i gospodin Albrecht.
Odmahnula sam glavom. Nisam se htjela olako pokoriti
Leoni, ali u tom trenutku nije bilo boljeg načina da je
zaustavim.
»No, pa dobro onda«, rekla je, »ne bismo ti htjele
smetati.«
Gates je hodala nekoliko koraka iza mene dok smo
skupljale svoje stvari i odlazile. Mapu sa skicama uredno je
umetnula pod mišku.
»Thea«, zazvala me dubokim glasom, a obrazi su joj se
pod pjegicama zarumenjeli. »Leona je prošle godine
pobijedila. Bila je najmlađa djevojka koja je ikada pobijedila
na tom natjecanju.«
»Znam«, odgovorila sam. Zar to nisu svi znali?
Gates je polako kimnula glavom. »Onda sigurno znaš i
koliko joj je stalo da ove godine opet pobijedi«, rekla je i
dotaknula mi ruku. »Samo budi oprezna«, prošaptala je.
Iznenadilo me što je Gates dovoljno stalo da bi mi išta
kazala. Obično se nije uključivala u kampovske čarke,
Promatrale smo Leonu, koja je sjedila sama za stolom i
pregledavala Gatesine skice. Potpuno se skoncentrirala na
papir, ali to je uvijek činila. Čime god se bavila, potpuno se
posvećivala tome.
»Tko zna hoće li uopće biti ovdje kada počne
natjecanje«, rekla je Gates i umjesto olakšanja, osjetila sam
razočaranje. Leona mi je bila jedina prava konkurentica.
Te sam večeri otvorila pismo koje je stiglo od majke.
Sissy je bila otišla na sastanak s Booneom. Znala sam da
sam u zadnjem pismu bila drska i da sam se majci obraćala
kao da smo ravnopravne, iako nismo bile.

Draga Thea,
u zadnjem si mi pismu zvučala kao da se ljutiš.
Naravno, razumijem te. Da, bila sam prijateljica s Beth
Holmes. Tada je još bila Beth Babineaux, iz cijenjene i
bogate obitelji u New Orleansu. Bili su strahovito bogati.
Pretpostavljam da više nisu, ali tko zna. Nisam ostala u
kontaktu s njom, kao ni sa drugim svojim prijateljima, a
znaš li zašto? Ti, Sam i tvoj otac bili ste sve što mi je bilo
potrebno. Mogla sam imati dvadeset prijateljica, trideset
prijateljica, ali obitelj ti je uvijek najbolji prijatelj, Thea.
Prije tvojeg odlaska nisam ti rekla da poznajem Beth zato
što mi je na umu bilo stotinu drugih stvari, a ne zato što
sam ti to htjela namjerno sakriti. Nije mi čak ni palo na
pamet da bi ti taj podatak mogao biti važan.
Prodali smo kuću. Na moje ju je veliko čuđenje netko
htio kupiti. Nisam mislila da će biti interesa, ali tvoj je otac
bio u pravu - još ima ljudi koji imaju novca. Srećom, i mi
smo među njima. Sada pakiram sve naše stvari. Selimo u
Orlandu, gdje će tvoj otac raditi. Možda se nakon nekog
vremena preselimo još južnije, u Miami. Sve je zasad
otvoreno. No morali smo Sama odvesti odavde. I nama je
potreban novi početak, sličan tvojemu u Yonahlosseeju.
Volim te,
 majka

Čim sam ga pročitala, iskidala sam pismo u stotinu

sitnih komadića. Nije me iznenadilo što je netko htio kupiti
našu kuću. Kako i ne bi? Bila je predivna, savršena.
Šokiralo me što su mi roditelji to učinili. Šokiralo me što
kuće više nema. Doista nisam mislila da će majka ikada
otići odande.
Još dok sam kidala pismo znala sam da je to glupi
potez; ionako pismo nitko osim mene neće vidjeti. Sutradan
ću morati puzati po podu da bih pokupila sve rasipane
komadiće ispod kreveta, a mogle bi ih primijetiti i druge
djevojke, zapitati se što to radim, pa bih im morala nešto
izmisliti, još jedanput lagati da bih svoju obitelj prikazala
boljom nego što jest.
Odmah sam pomislila i na Sasija. Znala sam da ćemo ga
prodati - već sam ga odavno bila prerasla, ali nisam o tome
htjela razmišljati. Hoće li moja obitelj u Otlandu živjeti na
farmi ili na nekome mjestu gdje iz svoje kuće vidiš kuće
svih susjeda? Hoće li Sasija prodati dječaku ili djevojčici?
Hoće li Sam u Orlandu pohađati školu? I misli li majka
doista da sam glupa? Misli li da ću joj povjerovati da je
Yonahlossee bilo što drugo nego mjesto na koje me poslala
da bi me se riješila? Ako je to novi početak, ja sam majmun.
Prije godinu dana ne bih mogla povjerovati ni u što od
onoga što mi je napisala. Otac napušta pacijente? Majka
odlazi iz svoje kuće? No sada mi to nije bilo nevjerojatno.
Znala sam da je najgore što joj mogu učiniti, ono što bi je
najviše povrijedilo - da joj ne odgovorim na to pismo.

***
 Bojala sam se da se više neće pojaviti tijekom mojih
posjeta, ali pojavio se, i to već sljedećeg dana. I ovaj je put
poslao Deccu na kat, što me istodobno obradovalo i
uplašilo.
»Decca je dobro?« upitao je.
Kimnula sam glavom. Osvrnuo se tražeći još jedno piće,
ono u ruci već je bio dokrajčio. Čekala sam da mu glas
postane nesigurniji, da mu geste postanu manje ukočene.
Gospodin Holmes zbog alkohola se pretvarao u dječaka.
Stvari koje sam na njemu primjećivala uživo - oteklinu
na malome prstu, mrlju suhe kože na podlaktici - nisam
zamišljala na njemu u svojim maštarijama. Tako je bilo i s
Georgiejem. Sanjarila sam o blaženstvu njegova dodira, a
kada bi me dodirnuo, primijetila bih neobične stvari - koliko
mu je lakat mršav i kako blago miriše po sijenu.
»Jesi li čula za Leoninu obitelj?« upitao me.
Iznenadio me. Nikada mi prije nije spomenuo nijednu
drugu djevojku iz Yonahlosseeja. Prekršio je pravilo.
»Jesam«, odgovorila sam, »svi su čuli.«
»Stvarno?« nasmiješio se i počeo se igrati s gumbom na
manšeti. Izgledao je staro, kao da ga je naslijedio od oca ili
djeda. »A što su to svi čuli?«
Nije mi se sviđao njegov ton.
»Ne tiče me se to«, odvratila sam. Nisam htjela da me
smatra osobom koja zabada nos u tuđa posla.
»Je li to ikada ikoga spriječilo? Na mjestu kao što je ovo
bilo bi nenormalno da se ljudi ne bave tuđim problemima.«
Prijelaz iz ugodnog druženja u vrlo neugodnu situaciju
zbivao se prebrzo za moj ukus.
»Ne znam točno na što mislite«, rekla sam, iako sam
znala. Nastojala sam zvučati nehajno, nadala sam se da
ćemo tako uspjeti promijeniti temu, ali takav ga je moj ton
razdražio i odmahnuo je glavom.
»Naravno da znaš. Uvijek sve promatraš, zar ne? Stalno
promatraš sve te budalaste djevojke, zar ne? One ti pričaju
o svojim brigama, ti ih slušaš i ništa im ne govoriš.«
»Pa, i ne dolaze mi tako često.«
»Znam da ih promatraš. Znam to jer ja ponekad
promatram tebe. Vidim kako se neprimjetno krećeš, kako
se šuljaš oko drugih djevojaka i kako primjećuješ stvari...«,
nakratko je zastao. »Lice ti je nepomično, Thea. Stalno se
držiš podalje od svih. Tko zna što druge djevojke misle o
tebi.«
Jedva sam se suzdržavala da ne briznem u plač.
»Vjerojatno ne razmišljaju o meni baš previše«, rekla
sam. Bila sam veoma osjetljiva u tom trenutku. Majčino
sam pismo bila pročitala prije tjedan dana, ali još mi je vrlo
glasno odjekivalo u glavi. Ako ikada ponovno i vidim svoju
kuću, vidjet ću je kao gost, kao neznanka. Zauvijek sam
izgubila i njega. Hoće li sljedeći vlasnik voljeti Sasija kao
što sam ga ja voljela? To mi se činilo nemogućim. Sa
Sasijem sam provela više vremena nego sa Samom. Po
načinu na koji je svijao uši znala sam je li uplašen ili samo
uzbuđen, po načinu na koji mi je grickao rame znala sam je
li ljut ili se samo htio igrati.
»Ne vjerujem da to doista misliš«, rekao je Holmes.
Da mi je bio prijatelj, upitala bih ga zašto je odjednom
tako okrutan. No nije mi bio prijatelj.
Ustala sam i rekla: »Moram poći.« Nisam mogla
vjerovati koliko sam bila glupa. Nisam s gospodinom
Holmesom razgovarala u povjerenju. Nije me smatrao
bliskom osobom. Nisam mu značila ništa više i ništa manje
od najobičnije učenice Yonahlosseeja koja voli ogovarati.
Ustvari, bila sam još manje od toga, bila sam gora.
Gospodin Holmes je mislio da se smatram boljom od
ostalih. Ništa nije moglo biti dalje od istine - to mi je barem
bila prva pomisao. Sljedeća, koja se pojavila odmah nakon
nje, bila je ona u kojoj sam se zapitala nije li me možda ipak
pročitao. Nije li prava istina da doista jesam bolja od
ostalih. Nisam se htjela previše uplitati u kampovske
aktivnosti jer sam duboko u sebi doista vjerovala da sam
bolja od ostalih djevojaka. Vjerovala sam da znam više, da
razumijem više i da mi je suđen drugačiji život nego njima.
Prošla sam pokraj njega i prišla ormaru za kapute te se
uspetljala oko kvake. Nikada ga prije nisam sama otvarala.
Gdje li je Emmy, pomislila sam, zašto je nema? Trebala nas
je prekinuti, trebala je prekinuti gospodina Holmesa. Htjela
sam mu reći da drugačiji život koji mi je suđen nije nužno i
bolji život. Htjela sam mu reći da bih u nekim mračnijim
trenucima dala sve samo da mogu poništiti ono što sam
učinila.
Šumilo mi je u ušima i nisam čula da mi prilazi sve dok
mi se nije našao tik uz leđa. Kada mi je prišao, nisam se
okretala. Ne bih se bila okrenula ni za živu glavu. Prstom
mi je prešao po kralježnici.
»Uvijek savršeno ravno držanje, čak i kada se šuljaš.
Jesam li ti ikada rekao da je to bila prva stvar koju sam na
tebi primijetio kada si došla ovamo s ocem? Savršeno
držanje.« Klizio mi je prstom niz leđa i zaustavio mi se na
trtici. »Naravno da ti to nisam rekao, nikada ne govorim
takve stvari. Nemam prilike. Leona će morati otići, Thea.
Sve se raspalo. Ili se raspada. Ne znam više koje bih
glagolsko vrijeme upotrijebio.« Glas mu se smekšao.
Okrenula sam se prema njemu i on me dodirnuo po
obrazu. »Oprosti mi, Thea. Ponekad sam, čini se, okrutan.
Nisam trebao biti takav«, rekao je i onda otišao.
 Nisam otvorila ormar s kaputima sve dok ga nisam čula
na katu, u Deccinoj sobi. Pokušala sam se zakopčati, ali
ruke su mi se tresle, što mi se inače nikada nije događalo.
Izašla sam iz kuće Holmesovih i pošla prema svojoj
kolibi. Bila sam sama, a iako sam i prije znala da će svi biti
u dnevnom boravku u Dvorcu, laknulo mi je što je tako. Sve
je bilo u savršenom redu - naše su spavaćice bile uredno
složene i smještene u ladice, naši su losioni i parfemi stajali
u ravnoj vrsti na stalcima za pranje, naši su kreveti bili
namješteni, a Docey ih je dodatno izravnala nakon sata
odmora. Po kolibi je bilo i osobnih predmeta: uokvirenih
fotografija, slika iz časopisa, kutija za nakit presvučenih
ljubičastim baršunom. Ovdje su živjeli duhovi, mi smo
nastanjivale tu kolibu, ali nikada nam nije do kraja postala
dom.
Osjećala sam se kao da me netko prevario nekim
trikom. Prije mi se bila sviđala njegova ljubaznost, a sada,
kada je ljubaznosti nestalo, i dalje sam ga željela. Ako je to
bilo moguće, željela sam ga još više.
Nisam se ni potrudila povući pokrivače. Nije bilo
nikoga, nitko nije mogao vidjeti da sam podigla suknju
iznad struka, popela se na prekrivač u prljavim cipelama,
pomicala ruku u gaćicama tako brzo da me poslije boljelo.
Nitko me nije čuo. Nitko nije vidio trag krvi, nitko me nije
pitao zašto tako dugo zurim kroz pozor, što li uopće tamo
gledam? Nije bilo ničega. Baš ničega.

***

Kada sam sjela za toaletni stolić, opkoračila sam stolac

kao da jašem na konju. Na neki sam način i jahala. Čak i
kada nisam, konji su mi stalno bili na pameti. Svaki sam
dan najviše dva sata provodila u sedlu, a ostatak na tlu, kao
i sve ostale djevojke, no čak i tako mi je korak uvijek bio
pomalo nesiguran, kao da sam upravo s broda zakoračila na
kopno.
Sjajno mi je išlo posljednjih dana. Sve sam prepreke
preskočila tako dobro da mi je ostajalo još pet do deset
centimetara slobodnog prostora. Gospodin Albrecht
angažirao me kao demonstratoricu za druge grupe. Evo,
ovako trebate jahati, govorio je drugim djevojkama. Meni je
pak rekao da ne jašem lijepo, da nisam graciozna, ali da
sam tehnički savršena.
Silno sam željela pobijediti na natjecanju. Leona mi je i
davala razloga da je još više želim pobijediti. U posljednje
sam vrijeme počela shvaćati da je njezina ljubaznost prema
meni iščezla nakon što sam se potpuno oporavila od bolesti.
Sada, kada sam joj postala prijetnja, jedina prava rivalka,
više na mene nije obraćala pozornost u Dvorcu. Prošloga
sam je tjedna u dnevnom boravku vidjela kako nešto šapuće
i hihoće se s Jettie. Nasmiješila sam se Jettie, ali ona mi je
okrenula leđa, a Leona mi je preko njezina ramena dobacila
jedan dugačak pogled, kao da me procjenjuje, a onda je još
nešto došapnula Jettie. Jettiena su se krupna leđa zatresla
od smijeha. Pogledala sam prema dolje i provjerila je li
nešto na meni pogrešno ili smiješno, ali nisam primijetila
ništa. Obrazi su mi se zažarili i okrenula sam se prema Evi
te joj postavila neko glupo pitanje samo zato da bih ostavila
dojam kako me nije briga.
Znala sam da se druge djevojke stalno pitaju što drugi
govore onjima, ali nikada prije nisam osobno iskusila taj
neobičan osjećaj kada istodobno želiš znati i nikako ne želiš
otkriti što netko drugi misli o tebi.
Prijateljstvo sa Sissy bilo mi je korisno - djevojke su me
voljele zato što su voljele i nju. Upijala sam dio njezina
šarma i predstavljala ga kao dio svojega. No uglavnom
nisam bila osobito popularna.
 Molly me za večerom zadirkivala da sam preozbiljna.
Kada sam jedanput u dnevnom boravku rekla nešto
smiješno, skupina djevojčica s kojima smo Sissy i ja sjedile
prasnula je u smijeh, ali onda se začuđeno zagledala u
mene, kao da se čude što imam smisla za humor. Sada mi je
još i gospodin Holmes rekao da se šuljam uokolo. Tko se još
šulja? Životinje i kriminalci.
Jesu li mi se Leona i Jettie rugale zbog pretjerane
ozbiljnosti? Misle li da sam ohola?
Leona mi je dvaput tijekom treninga presjekla put, a
onda sam jedanput i ja učinila nešto neobično. S Naari sam
prokaskala točno ispred Kralja, prolazeći tako blizu da me
Kralj očešao po čizmi. Poslije sam očistila čizmu od njegove
sline, ali sam bila iskreno iznenađena sama sobom.
Bilo je neobično da se dvije učenice trećeg razreda
natječu za titulu najbolje jahačice. Bilo je još neobičnije
prošle godine, kada je Leona bila najbolja, a išla je u drugi
razred. Osim mene, Gates iLeone, većina ostalih djevojaka
u našoj naprednoj grupi išla je u četvrti razred, a iako je
Gates bila vrlo otmjena jahačica, nije nikada bila dovoljno
sigurna u sedlu da bi postala izvrsna.
No sada sam se silno željela upisati u povijest
Yonahlosseeja. Htjela sam da mi se dive, htjela sam da mi
fotografiju objese na zid pokraj ureda gospodina Holmesa.
Htjela sam da svakoga dana desetak puta prođe pokraj
moje slike, svaki put kada dođe u ured ili ode iz njega.
Htjela sam da ljudi vide moju sliku i pomisle da sam lijepa,
ali htjela sam da pomisle i kako sam više od ljepotice - da
sam dobra u nečemu.
Jesam li željela previše? Je li bilo previše što sam željela
i njega? Da, jest. Negdje duboko u mozgu stalno mi se rojila
neugodna misao kako bih bila sretnija da nisam toliko toga
željela.
 16.

Kada ćemo opet u Gainesville ?« upitala sam majku dok

smo presvlačile moj krevet.
»Ne znam. Daj malo brže s tim pokrivačima, može?«
Naglo sam povukla pokrivač iz majčinih ruku i bacila ga
na pod, s ostalim prljavim rubljem.
»U redu«, rekla sam, »misliš li da bismo mogli ići
uskoro?«
Majka mi je dobacila jedan kratak pogled, ali nešto joj
se drugo motalo glavom.
»Možda bi Georgie mogao doći do nas?«
Rasprostrla je pokrivač, podmetnula ga pod bradu i
dlanom izgladila nabore. Sve je to učinila samo jednim
pokretom. Bila je vrlo vješta u obavljanju kućanskih
poslova, u samo bi jednoj sekundi složila bluzu, za samo
minutu izglačala očevu košulju. S Georgiejem i njegovom
obitelji nismo se bili vidjeli već tri tjedna, gotovo mjesec
dana. Znala sam da postoji razlog što se više ne viđamo
toliko često - majka je to vrlo jasno rekla Samu. No željela
sam vidjeti bratića. Silno sam ga željela vidjeti.
»Zašto to ne prepustimo Idelli?« upitala sam je. Išli su
mi na živce njezini brzi, spretni pokreti po površini mojega
kreveta. Išlo mi je na živce što tako vješto ravna kutove i
skuplja nevidljive komadiće prašine.
Nije mi odgovorila na pitanje. »Evo. Gotovo.«
»Hoće li otac večeras jesti kod kuće.«
 Okrenula se od zastora koje je upravo istresla. Zrnca
prašine kovitlala su se u zraku.
»Ni to ne znam.«
»Izgleda da se nitko ne želi družiti s nama.« Pogledala
me. »Kako to misliš?”
»Usamljena sam.«
Sjela je na krevet uz mene. Dah joj je mirisao na kavu i
pastu od lavande kojom je prala zube. Ogledala se po mojoj
sobi, a zatim napokon progovorila.
»Ova je kuća očaravajuća. Uvijek sam je tako
doživljavala. Tako je lijepa, tako dražesna. Nikada više
nećeš živjeti na mjestu poput ovoga. Trebala bi ga voljeti.«
»Pa i volim ga«, rekla sam.
»Jednoga ćeš dana upoznati muškarca u kojega ćeš se
zaljubiti i poći ćeš za njim«, rekla mi je, kao da mi čita
bajku i kao da me uopće nije slušala, »a onda ćeš morati
stvoriti vlastiti dom.«
»Majko!« počupala sam se za kosu. Mrzila sam kada je
to činila, kada bi izvrtala moje riječi. Na umu su mi bile
samo krupne ruke mojega bratića. To sam željela. Ne muža.
No ona je i dalje pričala, kao da je u transu.
»Upoznat ćeš muškarca koji će ti postati muž, Thea«,
ustala je i vidjela sam joj bore oko očiju, kao i na čelu.
Nisam joj više ništa rekla. Nisam joj smjela ništa otkriti.
»I morat ćeš dobro odabrati. To će ti se činiti zabavnim,
ali nije. Uopće nije u tome stvar.«
»Je li tako bilo i tebi?« upitala sam. »Nezabavno?«
Nasmiješila se i odmahnula glavom. »Ne postoji riječ
nezabavno, Thea. Meni je bilo dobro. Uostalom, rezultati se
vide.«
 Širokom je kretnjom prošla po sobi te na kraju pokazala
na mene, kao da mi želi reći: evo, tu si ti. Tebe sam dobila
iz svega toga. I govorila je istinu.
Georgie i njegova obitelj ipak su nam sljedećeg tjedna
došli u posjet. Majka nas je o tome obavijestila za
doručkom, kao da se ne radi ni o čemu posebnom. Možda
doista i nije bilo. Novcem koji je od nas posudio stric
George riješio je sve što je trebao riješiti i popravio sve što
je trebao popraviti. Taj je novac, čini se, bio poput gipsa ili
poput sijena što sam gurala u pukotine na zidovima štale.
Pozdravili smo se na prednjem trijemu. Ljubili su me i
oduševljeno me pozdravljali.
»Vrijeme je savršeno«, izjavila je majka i bila je u
pravu. Vrijeme je doista bilo savršeno - kratko razdoblje
proljeća prije neizbježnog, prevrućeg ljeta. No majka inače
nikada nije govorila o vremenu, smatrala je to dosadnim, pa
sam u tom trenutku shvatila da pokušava oraspoložiti sve
prisutne, da im s nečega svraća pozornost.
Trudila sam se ne gledati u Georgieja dok sam
razgovarala sa stricem i strinom, ali onda su odrasli otišli i
ostalo je samo nas troje, kao i uvijek. Rukom sam prešla po
stražnjici da bih se uvjerila kako ne krvarim. Nisam imala
menstruaciju, ali u to mi je doba, kako je rekla majka, još
dolazila u nepravilnim razmacima pa je mogla početi bilo
kada. Pitala sam se prate li i druge majke tako pomno
tjelesne promjene na svojim kćerima, a ja sam zbog svega
toga taj pokret pretvorila gotovo u tik.
»Hajdemo van«, predložio je Sam, »ponijet ću šator,
Idella nam može spakirati ručak i...« Dok je Sam izlagao
svoj plan, prvi sam put Georgieja pogledala u oči. Zapravo,
on je prvi pogledao mene. U njegovim sam očima tražila
sjaj ili znak nečega.
 Ludjela sam od žudnje. Trebam li to tako nazvati? Je li
to bila požuda? Bila je to vrlo konkretna čežnja koju dotada
nisam poznavala.
»Sam«, rekao je Georgie i okrenuo se prema mojem
bratu, »ne. Ne bih to danas. Ostat ću u kući i pisat ću
zadaću.«
Glas mu je bio okrutno nonšalantan i u tom sam
trenutku sve požalila. Htjela sam da bude ljubazan, da ne
povrijedi Sama, htjela sam da se sve vrati na staro.
»Zašto?« pokunjeno je upitao Sam. Pogledao je mene,
zatim Georgieja, kao da pokušava sastaviti složenu
slagalicu. Nisam, međutim, htjela biti dio te slagalice.
Odjednom sam se silno razbjesnjela na Georgieja. Nije smio
podbadati Sama. Nije ga smio ostavljati u takvoj
neizvjesnosti.
I Sam i ja čekali smo Georgiejev odgovor. Nisam htjela
ništa reći jer bi svaka moja riječ značila da sam stala na
nečiju stranu. A na čiju bih stranu stala? Pogledala sam
Sama. Majka ga je baš dan prije bila ošišala. Potom sam
pogledala Georgieja, koji je hladno promatrao Sama.
»Zašto?« ponovio je Georgie, oponašajući Sama.
Želudac mi se preokrenuo, i to doslovno, osjetila sam ga
pod kožom. »Zato što se ne želim pretvarati da smo na
kampiranju. Danas se uopće ne žehm pretvarati.«
»Georgie!« prijekorno sam poviknula i oboje su me
pogledali, i brat i bratić. Odmahnula sam glavom. »Ma,
ništa«, rekla sam. »Ja ću poći s tobom, Sam.« Ustala sam.
Sam je odmahnuo glavom. Prekasno sam to rekla.
»Ne«, odbio je, »ići ću sam.«
»Thea«, oslovio me Georgie kada je Sam otišao u kuću,
ali bila sam toliko ljuta da mi je bilo zlo.
»Zašto si to učinio?« upitala sam. »Zašto?«
 Počeo mi je odgovarati, ali nisam ga htjela slušati. Tiho
sam se ušuljala u kuću da me odrasli ne čuju. Htjela sam
potražiti Sama, ali on je nekamo nestao. Mogla sam ga
pronaći da sam htjela, znala sam sva mjesta na kojima se
skrivao, ali ako nije htio da ga pronađem, nije ni imalo
smisla truditi se.
Za posjeta sam odraslih pijuckala šampanjac iz majčine
čaše. Stric George je rekao da je četiri poslijepodne i da je
negdje na svijetu zacijelo vrijeme za koktele. Jedna sestra
strine Carrie, pričali su, teško je podnijela majčinu smrt, a
druga se snašla bolje nego što je itko očekivao. Nije li to
uvijek iznenađenje, rekla je moja majka. Nikad ne znamo
kako će se ljudi ponašati nakon što nekoga izgube.
»Gdje su momci?« upitao je stric George.
»Mislim da su vani«, rekla sam, iako nisam točno znala.
Obojica su nestala nakon jutrošnje prepirke.
»U lovu su«, rekao je otac. Pogledao je u čašu koju je
držao s oba dlana, poput djeteta.
»Osakaćuju nemoćne i nevine«, rekao je stric George, a
onda mu je iz ruke ispao čep sa staklene boce kojim se
poigravao na stoliću od mahagonija, onome koji je bilo vrlo
teško ulaštiti. To, međutim, nije bilo ono na što je moj otac
mislio. Htio je reći da Georgie i Sam love životinje za
Samove terarije, ne da love životinje koje će ubiti. No
Georgie i Sam nisu činili ni jedno ni drugo.
»Opa!« uzviknuo je stric George, a zatim prolio malo
viskija po sagu. Majka je već bila ustala da mu pomogne, ali
rukom joj je dao znak da sjedne. Brzo je izvadio ubrus i
njime upio proliveni alkohol. Nije trljao, time bi razmazao
boje u tkanini.
»Dobro ti to ide«, rekla sam mu.
 »Thea«, prekorio me otac pa sam okrenula glavu od
njega. Bila sam prilično izvan sebe i bilo mi je teško biti
ljubazna prema stricu Georgeu, koji je toliko sličio svojem
sinu. Nisam bas ozbiljno mislila da će se to dogoditi, ali
negdje u skrovitom krajičku mozga rodila mi se zamisao da
je Georgie potražio Sama, da će mu sve ispričati i da će sve
biti gotovo.
Stric George se nasmijao. »Ma, u redu je. Mogao bih si
i natočiti još jedno kad sam već ovdje«, rekao je i ulio čisti
viski u čašu.
Neko smo vrijeme svi šutjeli. Otac je zurio u svoju čašu,
majka u sag - znala sam da ga u tom trenutku silno želi
pošteno očistiti - a ja sam razmišljala o nagonu za
samoodržanjem. Dobro sam ga upoznala, najviše kroz
promatranje Samovih životinja i zbog toga sam znala da
Georgie neće nikome ništa ispričati. Kad bi ispričao, time bi
ugrozio i sebe.
»Thea«, rekao je stric George, a čaša u ruci mojega oca
zatresla se kada je progovorio. »Thea, ti postaješ prava
ljepotica.«
»Hvala.«
»Izgleda baš kao i njezina majka u tim godinama. Ista
je. Slažeš se?«
Otac mi je dobacio jedan kratak pogled, a zatim slegnuo
ramenima. »Ne, ne slažem se. Zato što ne znam. Nisam
poznavao Elizabeth kada je bila te dobi, a nisi ni ti.«
»Jest, nalikuje na mene«, rekla je moja majka i
dodirnula kraj moje pletenice. Znala sam da pokušava
svratiti pozornost mojemu ocu, ali nisam htjela da me
dodiruje. Osim toga, nisam joj sličila. Nikada neću biti tako
lijepa kao ona i to mi nije smetalo. Što je uopće ona postigla
s tom svojom silnom ljepotom? Samo je imala kuću u teško
dostupnoj zabiti. »To je uglavnom zbog toga što ima istu
kosu kao ja«, nastavila je, »ali čelo joj sve više sliči
Felixovu.«
Otac se nasmiješio, kao da je izrekla neku njihovu
internu šalu.
»Zanimljivo je«, zatim nastavi ona, »kad gledaš svoje
fotografije i vidiš kako se iz godine u godinu mijenjaš.«
»Zanimljivo?« zapitala je strina Carrie. »Oduvijek mi se
činilo da je gledanje vlastitih fotografija vrlo tašto. A i
dosadno je.« Zapanjeno sam je pogledala. Nikada prije nije
tako razgovarala s mojom majkom.
Moja se majka namrštila i zagledala u rub svoje čaše
kao da je riječ o najzanimljivijem predmetu na svijetu. Bila
je na rubu suza. Strina Carrie netremice je zurila u kamin -
u prazan i dobro očišćen kamin - a muškarci nisu činili
ništa.
Tišinu je napokon prekinuo moj otac. »Vrlo si lijepa,
Thea«, rekao je, »lijepa i pametna djevojka.«
»Cijeli je svijet pred njom«, dodao je stric George,
nastojeći zvučati veselo i pomoći bratu u razvedravanju
teške atmosfere.
»Sigurno ćeš do sljedeće godine imati dvadeset
udvarača«, dodao je, »možda i trideset!«
»Ne bih se kladio«, šaljivo je dodao moj otac, »ne u
mojoj kući.«
»Ne želim udvarače«, rekla sam,
»To će se promijeniti«, rekla je strina Carrie. Glas joj je
bio neobičan. Tko zna koliko je popila.
»Hoće«, potvrdio je stric George, »naravno da hoće.«
Iz daljine sam začula kako se zatvaraju ulazna vrata.
 Prvo je u sobu ušao Sam. Prišao je stoliću te s njega
zgrabio šaku slanih krekera sa sirom i zatim mi u prolazu
prevrnuo pletenicu naopako, a mene je preplavilo
olakšanje. Osjećala sam kao da sam dobila drugu priliku.
»Jedan po jedan«, dobacila mu je majka i Sam je
kimnuo glavom, ali je svejedno trpao krekere u sebe.
Potom je u sobu ušao Georgie, pogledao me i
nasmiješio se, pa sjeo do Samovih nogu jer više nije bilo
slobodnih stolaca. Nastavili su razgovor koji su započeli
negdje drugdje - o jezeru u Gainesvilleu u kojemu ljudi
plivaju, a odrasli su se upleli u neki svoj razgovor, tko zna o
čemu. Osjetila sam toliko olakšanje zbog toga što Georgie
nije ništa rekao Samu da sam skoro zajecala od sreće.
Čavrljanje odraslih bilo je drugačije nego inače. Zvučali
su napeto i primijetila sam da Georgie, iako se pravio da
sluša mojega brata, zapravo pomno proučava odrasle.
Uhvatio me kako zurim u njega i nestašno mi se nasmiješio,
zbog čega su me prošli žmarci. Učinilo mi se kao da smo
povezani posebnom vezom zbog načina na koji je s odraslih
svratio pozornost na mene.
U tom sam trenutku shvatila da moja obitelj nikada ne
smije saznati moju tajnu. Novac - novac na mjestima gdje
nije pripadao, skoro nas je uništio. No shvatila sam da bi
ljubav - ljubav na mjestima na koja nije pripadala bila još
gora. Ne, nikada to nisu smjeli saznati. No to nije značilo da
ću prestati.

***

Nakon što sam na pokrivačima ležala sat vremena, a

cijela kuća oko mene spavala, nakon što sam prestala biti
nestrpljiva i postala očajna, otvorila su se vrata moje sobe i
Georgie mi je dao znak da pođem za njim. Bio je odjeven u
istu odjeću kao i tijekom dana, što je bilo nesmotreno jer je
moj brat mogao to primijetiti. Stube su nam pod nogama
bile milostivo tihe. Netko je iz blagovaonice u kuhinju
premjestio ostatke pite od limete i sada je na kuhinjskom
stolu vladao strašan nered.
Georgie je umalo dopustio vratima da se zalupe za
nama, što me na trenutak strašno naljutilo. Uspjela sam ih
na vrijeme uhvatiti i tiho ih zatvoriti.
Na okoliš se bila spustila magla - svijet oko nas bio je
potpuno prekriven njome. Usporila sam hod i kretala se
oprezno, ali Georgie je marširao naprijed, gotovo nestajući
u bjelini.
Oboje smo bili bosonogi i dok smo naslijepo hodali
prema štali, pribojavala sam se da ću stati na nešto oštro.
Nisam se, međutim, bojala dovoljno da bih se okrenula i
vratila u kuću po cipele niti da bih na izlasku zastala i obula
ih. Nisam se bojala dovoljno da bih ostavila Georgieja da
me čeka.
Preda mnom je upadao u maglu i ispadao iz nje. Na
trenutak bih mu spazila ruku, zatim lakat, pa onda opet
ništa. U tom mi je trenutku bio neznanac - pa zbog njega
sam i mogla tako lako osramotiti obitelj.
Kada sam došla do štale, prvo sam otišla do Sasija. Prije
nego što mi se mozak uskladio sa strahom koji sam osjetila
u srcu, pomislila sam da je pobjegao, ali onda sam vidjela
da leži i spava, nogu oprezno svijenih pod truplo.
»Thea?«
Okrenula sam se i položila prst na usta, no Sasi je već
ustajao, u jednoj sekundi pokazujući koliko je konjsko tijelo
nevjerojatno, koliko su mu noge slabašne i samo naizgled
nedovoljno stabilne.
»Zašto si ono učinio?« upitala sam ga.
 »Što?«
»Ne pravi se glup«, rekla sam i položila mu dlanove na
prsa. Osjećala sam kako mu srce pod prsnim košem snažno
tjera krv.
»Ah, ono«, dodirnuo mi je prst i zapitala sam se osjeća
li i on svoje srce kroz moje ruke. »Ponekad je pravo dijete.«
Zaustila sam da nešto kažem, ali položio mi je prst na usta,
a zatim ga gurnuo u usta. Imao je okus po zemlji. Sviđalo
mi se to. »Bit ću dobar prema njemu, bez brige.«
Nisam bila zabrinuta. Druge su mi stvari bile na
pameti. Sasi je radoznalo našiljio uši prema nama, a
Georgie me počeo ljubiti po vratu i zatim ga lizati, na što je
meni zašumjelo u ušima. Uhvatio me za grudi snažnim
rukama i glasan se šum u ušima pretvorio u tiho zujanje.
Zatim mi je provukao prste kroz kosu i sjetila sam se majke,
koja je dotad bila jedina osoba koja mi je to činila.
»Ti si doista«, rekao je, a zatim zastao, otkopčavajući
gumb na mojoj spavaćici i zavlačeći ruku pod nju, »vrlo
lijepa.«
Otvorio je vrata jednoga odjeljka i uvukao me unutra.
Preko prljavoga je poda već bio rasprostrt lijep pokrivač iz
majčine zalihe.
Pokazala sam pokrivač i rekla: »Nemoj to ovdje ostaviti,
majka će primijetiti.«
Odmahnuo je glavom i zaključao vrata odjeljka uz
poznat mi zvuk metala o metal. Ponovno se okrenuo prema
meni, a nabreklina među nogama napinjala mu je hlače
poput tumora ili kakve druge izrasline. Gurnuo me u kut i
pribio se uza me. Nosio je zimske hlače, debele i vunene, a
moja je spavaćica bila od tankoga pamuka. Ja sam osjećala
sve, njegovi su osjeti biti zatomljeni. Sklopila sam oči i iz
drugoga mu pokušaja otkopčala hlače, posegnula u
rasporak i ponovno se iznenadila koliko mu je penis mek i
nježan.
Mozak su mi preuzeli sitni bljeskovi, kao da mi misli
više nisu bile potrebne. Ležali smo na pokrivaču, Georgie se
popeo na mene, spavaćica mi se podigla iznad struka, a
Georgiejeve me penis dodirivao, sklizak jer sam ja bila
vlažna, pa mi je raširio noge i prislonio penis uz najvlažnije
dijelove. Ondje, među mojim nogama, bio je vrlo velik,
gotovo me bolno dodirivao i nisam htjela da se sve odvije
tako - ne još, ne sada, pa sam ga jednim spretnim pokretom
prebacila na leđa. Iznenadila sam ga. Iznenadila sam i sebe,
ali obavila sam noge oko njegova bedra i počela se pomicati
istodobno brzo potežući ruku po njegovu penisu, Pokušala
sam postići isti ritam u nogama i u ruci, ali nije mi baš
uspijevalo. Činila sam dvije stvari istodobno i nijednu nisam
činila kako treba. Počela sam se pomicati brže, a snažna
napetost u međunožju najprije se povukla, a zatim
eksplodirala. Na sekundu sam prestala dodirivati Georgieja.
Sada sam ga vidjela nešto jasnije i shvatila sam da me
promatra. Ležao je ruku podvijenih pod glavom, kao da je
sunčan dan i kao da promatra nebo. Nasmiješila sam se i
nastavila tamo gdje sam stala.
Prvi put u životu osjećala sam se vrlo odraslo.

***

Nakon što sam neko vrijeme vani s Georgiejem i

Samom udarala loptice za golf, negdje u vrijeme ručka
vratila sam se u kuću i spazila majku, koja je cijelo jutro
bila na katu. Stric George otišao je van s ocem, a strina
Carrie nije se mnogo družila s ostalima tijekom toga
posjeta.
 Majka mi se nasmiješila i vratila se čitanju novina, a
naočale koje je koristila za čitanje sitnih slova skliznule su
joj niz nos. Uzela sam tri sendviča s pladnja koji je Idella
ostavila na stolu.
»Danas nećeš jahati?«
»Igramo golf«, rekla sam i majka je polako kimnula
glavom. Nisam joj htjela reći da sam toga jutra dobila
menstruaciju, htjela sam to zadržati za sebe. »Ne ide nam
baš najbolje«, dodala sam.
Posegnula je pod stol i nisam znala što se sprema
učiniti sve dok nisam spazila da u ruci drži pokrivač.
»Ovo je bilo vani«, rekla je i podigla naočale. Mrzila ih
je nositi, ali otac ju je uvjerio da će bez njih previše umoriti
oči.
»Bilo je u štali. Možda su to Sam i Georgie uzeli kada
su išli u lov? Ti nisi? Sam bi trebao znati da za to ne smije
koristiti lijepe pokrivače. Ovo je stari prekrivač iz kočije,
vrlo je star, stariji od tebe i Sama zajedno.«
Kimnula sam glavom i nakon što sam Samu i Georgieju
odnijela njihove sendviče, otišla sam do prednjeg trijema,
mrmljajući nešto o posti. Sjela sam na stube i zagledala se
u cestu po kojoj je samo jedna osoba putovala svakoga
dana. Moj otac - kad bi odlazio od kuće i kad bi se vraćao.
Razmišljala sam o tome koliko sam glupa. Glupa, glupa
djevojka. Obuzeo me očaj. Ovo je pravi očaj, prošaptala
sam. Prestani s time.
Da je Sam nešto posumnjao i da je rekao majci, da je
majka sama nešto vidjela, provirila kroz jedan od stotinu,
tisuću prozora na našoj kući - otac je uvijek govorio da neće
škrtariti na staklu jer majka voli svjetlo - da je samo bacila
pogled na moj i Georgiejev svijet i da je to bilo u onome
trenutku kada me dodirnuo po obrazu, poljubio me, ugrizao
me za palac... što bi bilo onda?
 17.

Kada smo se sljedeći put susreli, sve se odvijalo isto kao

i prije toga. Poslao je Deccu na kat i uzeo piće od Emmy.
Nekoliko smo trenutaka samo sjedili, a onda je progovorio.
»Neke se djevojke već prijavljuju za sljedeću godinu.”
»Je li postupak prijave vrlo strog?« Nasmiješio se.
»Ponekad jest.”
»Odabirete jednu od tisuću?«
»Tebe nismo«, rekao je, »ali da, ponekad je
konkurencija velika.«
S kata smo začuli Emmyno strogo upozorenje, pa
Deccino histerično hihotanje. Cesto se poslijepodne
ponašala upravo tako - kao konj koji je danima bio zarobljen
u svojem odjeljku u konjušnici. Nakon nekoliko trenutaka
začula sam kako se otvaraju i zatvaraju ulazna vrata. Kroz
prozor sam vidjela da Emmy vodi Deccu preko Trga.
Gospodin Holmes sjeo je u svoj kožni stolac, a ja na
kauč, možda tek koji metar od njega.
»Kako odabirete učenice?« položila sam ruku na
naslon, smanjujući tako udaljenost između nas.
»Prema obiteljskim vezama. Ako ti je sestra pohađala
školi, ili sestrična, imaš prednost. Prednost je i obitelj iz
koje potječeš. Nastojimo i zastupiti većinu država, iako je
najsjeverniji grad iz kojega smo primili učenicu St. Louis.
Nakon svega toga procjenjujemo i samu kandidatkinju. Ono
što njezini roditelji žele da je naučimo dok je ovdje.«
»Ono što žele njezini roditelji«, ponovila sam.
 »Da. Pišu nam pisma, odgovaraju na pitanja na
prijavnom obrascu. Obično to čini otac. Mislila si da to ide
nekako drugačije?«
Nisam mu ništa odgovorila.
»Prokletstvo je kada netko drugi umjesto tebe donosi
sve odluke. No pretpostavljam da ti je to dobro poznato«,
rekao je kao da mi je pročitao misli. Čak je to i bolje
uobličio nego što bih ja. No i toga je dana djelovao
rastreseno.
»Sa mnom to nije uvijek bilo tako«, rekla sam i
nasmiješila se zbog činjenice da branim svojega oca. Nije
mi bilo jasno zašto to činim. No gospodin Holmes je
radoznalo gledao pa sam nastavila. »Nikada se prije nisam
tako osjećala, kao da netko drugi donosi sve odluke vezane
uz mene. Tek nakon što su me poslali ovamo.«
»Ovamo«, ponovio je zadnju riječ, izgubljen u svojim
mislima.
»Sviđa li vam se ovdje?« upitala sam ga. Bojala sam se
da ću izgubiti njegovu pozornost.
»Da«, napokon je odgovorio. »Kada se sve zbroji i
oduzme, sviđa mi se. Stalno sam sebi govorim da se svijet
mijenja, da obrazovanje žena postaje sve važnije. No istina
je da sam slučajno došao na ovaj položaj i da je ovo lijepo
mjesto, da je ovdje djevojkama lijepo. Većinu bih vremena,
ipak, radije proveo čitajući.« Sklopio je oči i protrljao
sljepoočnice.
»Kad si mlad, ne misliš da ćeš slučajno upasti u
nekakav život. Ne misliš da će ti se život tek tako dogoditi.
No upravo to«, podigao je glavu i pogledao me, »upravo je
to ono što se događa.«
Ustala sam i pristupila mu što sam brže mogla, prije
nego što se stignem predomisliti. Sjela sam pokraj njega na
malen prostor u stolcu, a zatim... Što me potaklo da učinim
ono što sam učinila nakon toga? Da sam se odmakla ili da
nisam učinila ništa, gospodin Holmes sigurno me ne bi ni
dotaknuo. Dotaknuo me zadnji put, ali toga sam dana imala
osjećaj da neće. Toga se dana činilo da se trudimo izbrisati
grijehe jučerašnjega dana, a ja ih nisam htjela izbrisati. Da
je izbrisao način na koji me jučer dodirnuo, izbrisao bi i
mene, Theu, moju sitnu ulogu u njegovu životu. Zato sam
mu položila ruku na koljeno i zabila mu lice u kaput.
Nije se odmaknuo. Užitak toga trenutka bio je tako
izniman da se činio gotovo nepodnošljivim, poput
preraskošnog poklona. Isprva je bio napet, ali onda se
opustio. Da je u sobu ušla koja djevojka iz Yonahlosseeja,
sigurno bi isprva bila zaprepaštena, ali onda bi vjerojatno
pomislila da me gospodin Holmes tješi, da sam se zbog
nečega uzrujala i da me ravnatelj umiruje.
No možda sam se i zavaravala. Možda bi točno znala
što se događa.
»Predivno je ovdje.«
»Da, Thea«, položio mi je dlan na obraz. Glas mu je
drhtao. »Ne smijemo«, rekao je.
»Možemo, u redu je«, promrmljala sam u njegovu
košulju. Imala sam pravo, nisam umišljala da nešto osjeća
prema meni.
Ustao je i pogledao me. »U tebi sam našao nekakvu
utjehu. Ne znam zašto. Ali ovo ne bi smjelo biti tako. Znaš li
koliko je situacija loša?« izraz lica sada mu je bio prepun
boli. »Ova bi se škola mogla zatvoriti, Thea. Svi se nadamo
da će gospođa Holmes nekom čarolijom spasiti situaciju, ali
istina je da od ljudi tražimo novac koji nemaju ili novac koji
žele zadržati.« Odmahnuo je glavom. »No nadajmo se da
ipak neće doći do toga, nadajmo se da je ovo samo najgora
godina u životima sviju nas. Ti si još i sretnica. Tvoja je
najgora godina u životu došla tako rano. Pred tobom stoje
samo bolje godine.«
Nasmijala sam se i ustala. Sada smo stajali licem u lice,
gospodin Holmes i ja. Podigao je ruku i kada sam već
mislila da će me dodirnuti, samo je pomaknuo pramen kose
s lica. Ruka mu je drhtala i bilo mi je drago zbog toga. Bita
sam i nemirna, ushićena - ruka mu je drhtala zbog mene.
»Zašto se smiješ, Thea?« upitao me tiho. »Svima se
životi raspadaju. Što hoćeš? Ja znam što ja želim u ovome
trenutku. No da stvari nisu tako loše, možda to ne bih toliko
želio. Ipak, muškarci u očaju čine očajničke stvari. Nije li
tako? Reci mi da je tako.«
Umjesto odgovora, poljubila sam ga. Čak sam i ja bila
zaprepaštena svojom izravnošću, ali bila sam i zahvalna na
njoj. Bio je mnogo bolji od Georgieja, tako čvrst i nježan.
Georgie je povremeno bio grub. Gospodin Holmes tada je
zastao i pogledao me, a zatim ustuknuo. Nisam znala
uzmiče li preda mnom ili mi daje znak da ga slijedim.
»Odvedite me nekamo«, prošaptala sam. Nekoliko me
trenutaka promatrao, a zatim pogledao kroz prozor. Znala
sam da pokušava donijeti odluku.
»Kamo bi htjela da te odvedem?« Glas mu je bio silno
ozbiljan.
Nisam mu odgovorila jer na njegovo pitanje odgovor
nije bio potreban. Znala sam točno kamo želim poći. S njim,
bilo kamo.
Na kraju, nakon stotinu, možda dvije stotine sekundi,
odveo me na kat u svoju knjižnicu. Kretao se brzo, gotovo
nespretno, kao da ga je tijek toga poslijepodneva uhvatio
nespremnog. Zatvorio je vrata za nama i prije nego što me
položio na kauč, uspjela sam pogledom obuhvatiti knjige na
policama. Privukao me k sebi i zbog načina na koji je
položio ruku na moja leđa gotovo sam eksplodirala.
Zastenjala sam i on me poljubio. Legao je na mene, ljubio
me u usta, lice, vrat. Nitko me nikada prije nije tako ljubio.
Osjećala sam se bespomoćno, ruke su mi onemoćalo ležale
uz tijelo, pritisnute njegovom težinom. No bio je to divan
osjećaj bespomoćnosti.
U gospodinu Holmesu našla sam utjehu. No i ja sam je
pružila njemu. Međusobno smo se tješili.

***

Leona me uhvatila dok sam iz ravnateljeve kuće brzala

prema kući Augusta. Pokušala sam je ignorirati, ali toga mi
dana to nije dopustila.
»Vrijeme se mijenja«, rekla je i uhvatila korak sa
mnom. Nisam joj ništa odgovorila. »Idem posjetiti Kralja«,
rekla je kada smo već gotovo došle do moje kolibe. »Želiš li
poći sa mnom?«
Sve su druge djevojke nestajale u kolibama, a ja sam na
sebi imala samo tanki džemper koji sam sada stezala oko
sebe zbog hladnoće. Nebo se nadvijalo nad Yonahlosseejem
čitavoga dana prijeteći olujom, ali oluja nikako nije stizala.
Bio je jedan od onih dana kada se u zraku osjećala prijetnja.
I dalje sam osjećala punu težinu gospodina Holmesa na
sebi, čak i dok sam hodala preko Trga te dok sam stajala
pred Leonom, pokušavajući odlučiti što da joj kažem.
Osjećala sam se kao da sam sa sobom ponijela neki tračak
onoga što smo učinili. Osjećala sam se kao druga osoba.
»Zašto?« upitala sam je.
»Zašto? Mislila sam da bi ti možda bilo drago i...«
»Prestani. Barem ti, među svim ovim djevojkama, inače
nemaš strpljenja za takva prenemaganja. Zato, molim te,
prestani.«
U Leoninu se držanju nešto promijenilo. »U redu«,
rekla je mirno.
Odmjerila je skupinu djevojaka koja je prošla pokraj
nas, a mene je razbjesnilo što je toliko mirna usred takve
rasprave. Opet sam osjetila poriv da je dodirnem, da joj
fizički naudim.
Nagnula je glavu u stranu. »Pretpostavljam da si sada
zauzeta«, zastala je, »drugim stvarima. Vrlo si zauzeta
djevojka, Thea.« Ponovno je zastala i znala sam da će mi u
tom trenutku reći nešto najgore čega se mogla dosjetiti.
Znala sam da će mi otkriti razlog radi kojega je stala uz
mene. »Zbog čega su te ono poslali ovamo?«
Stajala sam pred njom bez riječi, osjećajući se glupo,
svjesna koliko se bespomoćno doimam.
Spazila sam Sissy kako silazi niza stube Dvorca i pošla
sam, zapravo napola potrčala pokraj Leone prema njoj.
Uspjela me uzrujati. No Leona je doviknula za mnom: »Oh,
zaboravila sam i ovo. Ti više nisi djevojka. Sada si odrasla
žena. U posljednje dane provodiš sve više vremena s
odraslima.«
Ne odlaziš li ti uskoro iz škole? - zamalo sam je upitala.
Bilo mi je na vrhu jezika, ali nisam mogla. Bilo bi to previše
čak i za mene.
Sissy i ja gledale smo za njom dok je nestajala u šumi.
»Odlazi vidjeti Kralja«, promrmljala sam. »Jesi li čula?«
upitala me Sissy.
»Što?« Već sam mislila kako će mi reći da se vraća
gospođa Holmes.
»Za Leonu.«
 »Ne«, odvratila sam i osjetila kako me preplavljuje
olakšanje. Još sam imala vremena.
»Odlazi početkom ljeta. A kada ode, Kralj ostaje ovdje.«
»Oh, ne«, rekla sam. Bila sam istinski užasnuta. Morala
je napustiti vlastitog konja, a nije učinila ništa loše. I ja sam
morala napustiti Sasija, ali već sam ga ionako bila prerasla.
Ipak, bila sam očajna zbog toga. Jednim malim dijelom bilo
mi je drago zbog Leonine nevolje. Bila je grozna, možda su
joj se zato i događale grozne stvari. »To je strašno«, rekla
sam Sissy jer se činilo da od mene očekuje još nekakav
odgovor.
»Ne tako strašno kao sve ostalo što se dogodilo njezinoj
obitelji«, rekla je i radoznalo me pogledala, a iako se nisam
slagala s njom, nisam ništa nadodala. Bila sam sigurna da
je to najgora stvar koja se dogodila Leoni. Naravno da je i
bila.

***

Kada sam se sljedeći put sastala s gospodinom

Holmesom, on me opet odveo u knjižnicu i zatvorio vrata za
nama. Posegnula sam za njim, ali zaustavio mi je ruku u
pola pokreta. Čak sam i od tog dodira zadrhtala.
Znala sam da mi tim činom želi dati do znanja da
prestanem, da me zaustavlja kao što bi zaustavio dijete. Ali
nisam htjela stati.
»Emmy je vani?« upitala sam.
»Da, vani je«, odvratio je, »s Deccom.«
Poljubila sam ga i sama pomisao da bismo trebali
prestati, da se vise ne bismo trebali dodirivati, nestala je
poput oblaka dima.
 Poljubio me u vrat i otkopčao mi gumb na bluzi. Ruka
mu se tresla pa sam položila svoju preko nje.
»Tako si divna, Thea«, rekao je. Glas mu je bio zvučan i
drhtao je.
Položio je moju ruku uz svoj obraz te je tako držao
nekoliko trenutaka pomno mi proučavajući lice. Nikada me
prije nitko nije tako promatrao, tako pozorno gledao svaku
crtu na mojemu licu.
Povukla sam ruku i počela otkopčavati bluzu. Htjela
sam mu se razotkriti i trenutak u kojem sam to učinila bio
je nevjerojatno nježan, potpuno drugačiji od svega što sam
ikada prije iskusila. Dotaknuo mi je grudi, privio me k sebi,
a zatim kliznuo na pod, tako da je klečao preda mnom.
S druge je strane prozora prolazio još jedan mračan,
zimski dan, dan kakav nikada nisam doživjela na Floridi.
Kroz okno sam nazirala samo planine, ostatak mi je kampa
bio izvan vidokruga.
»Thea«, rekao je i primio me za ruke, »doista želiš
ovo?« Glas mu je bio tako ljubazan, tako nježan. Željela sam
mu udovoljiti, a željela sam i da on udovolji meni.
Kimnula sam glavom. »Da«, rekla sam, ali glas mi nije
bio dovoljno siguran, pa sam ponovila: »Da.«
Zavukao mi je ruku pod suknju i povukao je prema gore
sve dok nije došao do ruba mojih gaćica.
»Skini ih«, promrmljao je, a onda mi sam skinuo
najprije čarape, a zatim gaćice. Bila sam vrlo opuštena,
pospana, ali ne i umorna. Milovao me po unutarnjoj strani
bedra.
Položila sam mu ruke na ramena da bih povratila
ravnotežu, a on me pogledao. Sve se odigravalo vrlo
velikom brzinom.
 »Raširi noge«, rekao je, a to sam i učinila. Ugurao je
jedan prst u mene i zbog toga sam se nakratko ukočila.
»Boli li te?«
Odmahnula sam glavom.
»Dođi«, rekao je i povukao me na sag pokraj sebe.
Legao je na bok uz mene i raskopčao hlače. Ponovno je
gurnuo prst u mene, zatim još jedan, pa mi podigao suknju.
»Evo«, rekao je. »Vidim te. Tako si...«, pomilovao me po
čelu. Glas mu je bio tih i opušten.
»Lijepa«, dovršila sam rečenicu.
Nasmiješio se. »Bi li trebala sama sebi tako dijeliti
komplimente? Htio sam ti reći nešto drugo. Tako si...«
Ovaj sam put pričekala. Gurnuo je prste dublje u mene i
bio je to vrlo čudan pritisak. Sviđao mi se.
»Tako si posebna«, rekao je. »Lijepa si, da, ali mnogo je
lijepih djevojaka. Budi još nešto osim toga, Thea.«
»U redu«, rekla sam, »pokušat ću.«
Izvukao je ud iz hlača i ja sam ga dodirnula, ali on je
odmahnuo glavom. »Ne, samo budi mirna te lezi.«
»I posebna.«
»Da«, držao je prste u meni dok se dirao i gledao me
sve dok nije svršio, a tada mi je izgledao kao da ga je
obuzela neka velika bol. Sklopio je oči i opsovao.
Poslije smo ležali jedno pokraj drugoga na sagu.
»Mogu li vas nešto pitati?«
»Ništa preteško, molim te«, odvratio je i potapšao me
po ruci. Nasmiješila sam se. Sada je sve bilo lako. Da sam
mogla, ostala bi tamo ležati zauvijek, zauvijek bih zatvorila
vrata svemu iz svojega života. U tom bih trenutku to doista
bila učinila.
»Thea?« nježno me zazvao.
»Gospodine Holmes...«
»Isuse, daj, molim te, zovi me Henry.«
Okrenula sam se prema njemu. Položio mi je ruku na
prsa. »Tako si snažna.«
»Znaš li da je gospođa Holmes poznavala moju majku?«
»Da.«
Očekivala sam da će zbog spominjanja gospođe Holmes
postati napet, ali nije.
»Misliš li da ćeš ikada otići?«
Dugo mi vremena nije ništa odgovarao. »Oprosti«,
napokon sam rekla. »Ne bih nikad...«
»Ne, u redu je. Na neki način. Hoću li ikada otići iz
Yonahlosseeja? I sam si često postavljam to pitanje,
naravno. Na neki mi se način sviđa ovdje. Kada sam bio
mlad, samo sam htio otići iz Bostona. Mrzio sam Boston, pa
sam otišao.« Izgubio se u mislima.
»Kamo si otišao?« upitala sam ga.
»U New Orleans. A onda smo završili ovdje. Mislio sam
da je Jug drugačiji. I jest, bio je drugačiji. Ali ne dovoljno
drugačiji.« Okrenuo se prema meni. »No nikada ne možeš
otići s mjesta koje ti je dom, zar ne?«
»Ja nisam htjela otići iz svojega doma«, rekla sam.
»Obožavala sam svoj dom.«
Podigao je pramen moje kose i proučio ga. »Imala si
tako dugu kosu kada si došla. A onda si je podšišala, kao i
sve druge djevojke.« Nasmiješio se. »Moraš zapamtiti da se
grijesi iz mladosti čine strašno dalekima kada više nisi
mlad.«
Nisam mu ništa odgovorila. Razmišljala sam o majci,
ocu, bratu i Sasiju. Razmišljala sam i o svojem prvom
poniju, prije Sasija, koji je sada već godinama bio mrtav.
»Viđaš li se ikada sa svojom obitelji?« upitala sam.
Odmahnuo je glavom. »Kada mi je umro otac, Beth i ja
našli smo se s mojom majkom u Philadelphiji. Sarabeth je
tada još bila beba. No nakon toga je više nisam vidio.«
»Pa, što si učinio?«
Vjerojatno sam zazvučala zapanjeno jer se podigao na
lakat i dodirnuo me po obrazu.
»Ah, Thea. Nisam učinio ništa. Moji su roditelji samo
htjeli da budem određena vrsta čovjeka, a ja nisam takav
čovjek. Bio sam im veliko razočaranja. No i oni su meni bili
veliko razočaranje, premda su mi bile potrebne godine da
to shvatim.«
Neko me vrijeme samo promatrao.
»Thea, ne znam što si učinila, ali ovamo si došla zato da
bi tvoja obitelj to mogla zaboraviti. I zato da bi ti mogla
zaboraviti. Tako da, kada odeš odavde, sve ono što se
dogodilo ostane u prošlosti, nestane.«
»Uništila sam svoju obitelj.«
»Hm, sumnjam u to«, tiho je rekao. »Ako ti je obitelj
uništena, nije uništena zbog tebe.«
»Vjerovali su mi.«
»Tko ?«
»Moji roditelji, moj brat.«
»Tvoj ti je brat možda vjerovao, ali roditelji nisu nikada.
Roditelji nikada ne vjeruju vlastitoj djeci. Ne znam što se
točno dogodilo i ne moraš mi kazati, ali i ja sam dugo
vjerovao da sam osramotio obitelj. No često je roditeljima u
interesu da dijete u to povjeruje.« Govorio je tiho, ali
odlučno. Na Yonahlosseeju je predavao samo jedan predmet
- napredni tečaj književnosti za maturantice. Pitala sam se
objašnjava li ovako i postupke likova iz knjiga koje su čitali
na nastavi. Činilo se da mu je jako važno da razumijem što
mi govori.
Kimnula sam glavom, ali nisam ništa rekla.
»Shvaćaš li me doista? Tebi je šesnaest godina. Ono što
tvoja obitelj misli o tebi sada ti se čini kao sve na svijetu, ali
vjeruj mi, nije. I oni štite neke svoje interese. Volio bih da
sam to znao kada sam bio mlađi - koliko se u jednoj obitelji
stvari štite i koliko ponekad djeca narušavaju tu zaštitu.«
»Sada to znaš.«
»Pitaš ili tvrdiš? Da, sada to znam«, zastao je. »Imaš
brata, zar ne? Jesu li i njega nekamo poslali?« Znala sam da
su njegova pitanja samo retorička.
»Imam i bratića«, rekla sam.
»A gdje je on?«
Odmahnula sam glavom. »Ne znam«, napokon sam
rekla.
Svjetlo se za zastorima pomalo povlačilo. Gospodin
Holmes poljubio me u čelo i čvrsto me zagrlio. »Znači, tvoj
je brat kod kuće, tvoj je bratić na nekom nepoznatom
mjestu, a ti si ovdje sa mnom«, prstom mi je prešao preko
usnica. »Zamijenili su te, Thea. Poslali su te ovamo, a
zadržali su tvojega brata.« Zaustila sam da nešto kažem, ali
on je odmahnuo glavom. »Nemoj im vjerovati«, vrlo je tiho
rekao, »nemoj nikada vjerovati u ono što govore o tebi.«
Zgrabila sam ga za ruku i stavila je među svoje noge, a
on me nesigurno pogledao. No onda je shvatio. Prsti su mu
isprva bili hladni, ali znao je što treba činiti mnogo bolje
nego Georgie. Znao je kako se podbočiti laktom da bi me
mogao promatrati. Polako je pomicao prste i ovaj mi put, za
razliku od svih ostalih prilika, nije bilo ni najmanje
neugodno gledati ga u oči.
»Vrlo si vlažna, Thea. I posebna.«
U njegovu je tonu bilo nešto što nisam mogla točno
definirati. »Brže, molim te«, rekla sam.
»Naravno.«
Dodirnula sam vlastite grudi i sklopila oči. Znao je kako
me povesti na taj put, i činio je to vrlo oprezno - ni prebrzo
ni presporo. Stenjala sam i nije me utišavao - u kući nije
bilo nikoga. Pokušala sam se izviti bliže uz njegovu ruku, ali
nježno me gurnuo natrag. Oči su mi bde sklopljene, ali sve
sam ipak jasno vidjela. Glavom su mi brzo prolazile slike -
majke, brata, Sasija, a zatim Georgieja, Georgieja,
Georgieja. Henryjeva je ruka nestala, sve je nestalo, pred
očima su mi samo bljeskale iskrice i lice mojega bratića.
Otvorila sam oči i zaustavila njegovu ruku. Vrlo me
pozorno promatrao. Privila sam mu glavu na prsa pa smo
neko vrijeme samo tako ležali, sve dok se nije začulo zvono.
Pokušala sam u mislima zadržati sliku Georgiejeva lica. Bio
je to prvi put nakon dugo vremena da sam mislila na njega i
da pritom nisam osjećala bol.

***

Znala sam da ta veza neće potrajati. Znala sam da će se

gospođa Holmes vratiti. Bio je kraj veljače, a ona se trebala
vratiti do sredine ožujka, no ja sam oduvijek bila stručnjak
za zanemarivanje neizbježnoga. Ponekad mi se činilo kao da
me Bog promatrao, ali suzio vidokrug samo na Yonahlossee,
 mjestašce ugniježdeno među planinama. Nešto sam silno
željela, dobila sam to, i svakim je danom postajalo sve bolje.
Zima se pomalo povlačila. Svlačili smo je kao staru
kožu. Docey je iz kolibe odnijela poplune, iz ormara su nam
nestali plavo-žuti šalovi, a nestajali su i džemperi. I mi smo
se otapale - sve su djevojke izgledale ljepše i svježije na
proljetnome zraku.
Svakog sam popodneva bila u ravnateljevoj kući i dani
koje smo provodili zajedno postali su poput godina. Imala
sam osjećaj da se poznajemo već jako dugo, a gospodin
Holmes polako mi je otkrivao tajne Yonahlosseeja koje mi
Sissy nije mogla otkriti. Ona je ipak bila samo učenica, nije
imala njegovu perspektivu. Rekao mi je da svi već znaju za
Jettieno opijanje i kako bi je gospođa Holmes već odavno
bila poslala kući, ali Henny ju je stalno uvjeravala da je
zadržavanje Jettie u školi njihova kršćanska dužnost. Rekao
mi je i da Yonahlossee zadržava Kralja u zamjenu za
Leoninu školarinu, koja nije bila plaćena vise od godinu
dana. Rekao mi je da otac Katherine Hayes ne stoji onako
dobro kako ona misli i da joj je djed uskočio i platio
članarinu. Rekao mi je i da joj se stric ubio jer je trebao ići
u zatvor. Na posljetku mi je rekao da mu se najviše sviđaju
djevojke iz Kentuckyja jer su najmanje ukočene, najmanje
opterećene bontonom. I djevojke s Floride, rekao je i
nestašno se nasmijao. One mi se također sviđaju.

***

Otišla sam ranije sa sata francuskog jer se nisam

osjećala dobro. Imala sam grčeve, dolazilo je moja doba u
mjesecu.
Docey je brisala podove i bila mi je okrenuta leđima, a
ispod glasa je pjevušila neku melodiju. Bila sam sigurna da
me čula, ali nije se okretala. Samo je brisala jedno te isto
mjesto na podu. S leđa je izgledala kao jedna od nas.
»Docey?«
Okrenula se, ali nije mi ništa rekla.
»Malo ću prileći«, rekla sam, zamalo je pitajući smijem
li.
Kimnula je glavom i gledala me dok sam svlačila čizme
pa na prstima prešla preko vlažnoga poda. Nije mi ponudila
pomoć. Čarape su mi bile potpuno mokre. Legla sam na
krevet i svukla ih, iznenađena dodirom pokrivača na golim
nogama. Sklopila sam oči i pravila se da drijemam.
Dan prije ovoga, gospodin Holmes bio je vrlo
melankoličan i rekao mi je da ću vrlo brzo zaboraviti
Yonahlossee. Nisam to mogla zamisliti.
Dah mu je mirisao na džin i pričao mi je o smreci, čije je
bobice nazivao parfemom zimzelenog drveća. Da smo se
vjenčah i da nas je netko uslikao, ne bismo izgledali kao
neobičan par. Bila mu je trideset jedna godina, a žene su se
u to doba stalno udavale za dvostruko starije muškarce.
Kosa mu je bila gusta i sjajna - Eva se često šalila da bi
umrla samo da može imati takvu kosu - držanje mu je bilo
dječačko, usnice vrlo rumene. Ja sam svoju mladost
pokazivala načinom kretanja, govorom i gestama, no kada
sam mirno stajala, nisam izgledala tako mlado.
Zbog oštrog sam se zvuka uspravila u krevetu. Usta su
mi bila suha.
»Govorila si u snu«, rekla mi je Docey. Čistila je pod
stolom Mary Abbott.
»Jesam li?« ustala sam i natočila si čašu vode. »Što sam
govorila?«
»Besmislice.«
 Na trenutak sam se pobojala da sam buncanjem u snu
nešto otkrila. Prošlo je tjedan dana od susreta s Leonom na
Trgu. Sada smo se međusobno izbjegavale, kao da smo
imale kakav prešutan dogovor. Bezbroj sam puta u mislima
analizirala svoje odlaske u ravnateljevu kuću te iz nje i
zaključila da nije mogla ništa saznati. Pomislila sam i na
Emmy, ali Leona nije bila tip djevojke koji bi ikada
razgovarao sa služavkama. Zaključila sam - ili mi se tako
svidjelo razmišljati - da među nama doista postoji prešutan
sporazum. Ona je znala da ja znam za Kralja i da zna da je
žalim. No Leona nije željela da je itko žali.
»Poznaješ li Emmy, Docey? Iz ravnateljeve kuće?«
Nasmiješila se, gotovo frknula. Već sam je htjela ponovo
upitati, kada je rekla: »To mi je sestra.« Okrenula se i prvi
me put toga dana pogledala u oči. Lijeno joj se oko
nekontrolirano trzalo.
»Nisam znala.«
Docey se vratila poslu. »Nisam znala«, ponovila sam.
Trebala sam znati. Gledala sam je kako krpom briše stol te
pažljivo lašti čvorove i ukrase. U tom mi je trenutku postalo
jasno da služavke među sobom govore o nama.
»Ali tvoja je kosa smeđa«, rekla sam i zastala. »Niste
slične jedna drugoj.« Bila je to istina. Emmy je bila lijepa, a
Docey nije.
»Sličiš li ti svojoj sestri?« ton joj je bio oštar.
»Nemam sestru.«
»Nijednu?« iznenađeno je upitala.
Odmahnula sam glavom. »Imam brata. I nalikujemo
jedno na drugo, blizanci smo.«
»Blizanci?« upitala je. Bilo je to prvi puta da joj čujem
zadovoljstvo u glasu. »Kako je imati blizanca?«
 Nasmiješila sam se. »Da, to je moj brat«, rekla sam. »A
osjećaj je kao da na svijetu postoji tvoje drugo ja.«
»Ne znam bi li mi se to svidjelo.«
»Da imaš blizanca, ne bi razmišljala o tome sviđa li ti se
to ili ne. To bi ti bilo... uobičajeno.«
Docey mi ništa nije odgovorila. Promatrala sam njezino
lijeno oko i pitala se može li se izliječiti, postoji li kakva
korektivna metoda ili ljudi s takvim očima jednostavno
moraju naučiti živjeti s time. Pitala sam se i što vidi - je li joj
moje lice pred očima mirno ili se nekontrolirano pomiče?
No naravno da Docey nikada neće moći izliječiti oko.
Shvatila sam da zurim u nju. »Koliko braće i sestara
imaš?« upitala sam je.
»Dvanaest«, rekla je i onda još jedanput ponovila:
»Dvanaest.«
To me zapanjilo. Ja nisam imala ni dvanaest rođaka. U
svojoj i Georgiejevoj obitelji mogla sam nas nabrojati
najviše sedam.
Docey je primijetila šok na mojemu licu pa se nasmijala.
»Što rade tvoja braća i sestre?« upitala sam je.
»Što rade?« ponovila je, a zatim slegnula ramenima, pa
sam shvatila da je Yonahlossee Docey i njezinoj sestri
Emmy vjerojatno izgledao kao pokvareno mjesto. Otac
Mary Abbott, propovjednik, pisao je o dva dječaka koji su
živjeli nedaleko od škole, u planinama, i koji su umrli zato
što su pojeli otrovne šumske bobice. Sve su djevojke mislile
da dječaci jednostavno nisu znali da su bobice otrovne, ali
naravno da su znali. Na Floridi sam točno znala koje bobice
mogu jesti, a koje će me odmah ubiti, a ti su dječaci u šumi
provodili jednako mnogo vremena kao i ja, ako ne i više.
Pojeli su ih jer su bih izgladnjeli. Htjela sam se ispričati
Docey, ali za što? Sreću, sudbinu, bogatstvo?
 Ionako se već bila okrenula od mene i, sagnuvši se,
savila sag u čvrstu rolu pod jednim stolom. Malo je zastala.
Ponekad sam majci pomagala u čišćenju kuće i znala sam
koliko je taj posao dosadan i naporan. Bio je to entropijski
sustav, rekao bi moj otac bacajući novčić.
»Voliš li čistiti?«
Docey je prasnula u smijeh. Pitanje je bilo glupo. Majka
je voljela čistiti zato što je voljela uvoditi red u svoj svijet.
No ovo nije bio Doceyjin svijet, bio je to naš svijet. Već sam
se okrenula i počela navlačiti cipele, ali onda je progovorila.
»Ne smeta mi«, rekla je. Ali znala sam da laže. Obje
smo to znale.

***

Toga je dana samo šutio i sjedio s čašom džina u ruci.

Košulja mu je bila ukrivo zakopčana pa iako je izgledao
tužno, košulja mu je izgledala razigrano.
»Hajdemo van, u stražnje dvorište«, ustala sam i pošao
je za mnom. Znala sam da će biti tako, on je u pasivnom
raspoloženju.
Osjetila sam blago ushićenje zbog toga što smo prolazili
prostorijama kuće kroz koje prije nikada nisam prošla.
Blagovaonica, primaća soba, a tu su i francuski prozori koji
su se otvarali prema stražnjem trijemu. Uz prozor je stajao
stol prepun staklenih boca s uskim grlima. Prišla sam mu i
kada sam shvatila u što gledam, zadivila sam se. U bocama
su rasle razne egzotične biljke kakve nikada prije nisam
vidjela. Sličile su maketama brodova u boci.
»To je Bethino«, rekao je gospodin Holmes, koji mi je
prišao s leđa. Sjetila sam se da gospođa Holmes voli
vrtlarstvo. Podigao je jednu bocu. »Naručuje sjemenje
izdaleka.«
Zamislila sam se nad svom pozornošću koja je bila
potrebna za uzgoj tih biljaka - posebni alati, velika briga.
Nisam znala da je gospođa Holmes sposobna za takvu
čaroliju.
Stražnji je trijem očito bio namijenjen primanju gostiju.
U kutu je stajao šank te nekoliko manjih stolova okruženih
stolicama. Zamislila sam očeve djevojaka koje su pohađale
školu kako dolaze ovamo s gospodinom Holmesom da se
dive pogledu i razgovaraju - o čemu? Vjerojatno o namjeni
ove škole. O cilju obrazovanja ženske djece. O stvarima o
kojima nijedna djevojka u školi nikada nije razgovarala.
Nisam više htjela biti ondje, nisam htjela boraviti na
mjestu na kojemu su očevi s gospodinom Holmesom
razgovarali o svojim kćerima. »Hajdemo van«, rekla sam.
»Strasno me boli glava.«
»Svježi zrak će ti pomoći«, nadodala sam.
Otvorio je vratašca prema šumi koja je počinjala iza
stražnjega trijema. Put kojim smo kročili bio je kvrgav i
kamenit, ali nije mi smetalo jer je to značilo da me gospodin
Holmes mora držati za ruku, a toga me dana baš i nije htio
dodirivati.
»Ponekad ovuda jašem na Naari«, rekla sam mu, ali nije
odgovorio ništa. Još sam mu s oprezom spominjala konje.
»Lakše je kada se ona penje, a ne ja.«
Nasmijao se.
»Osjećaš li se bolje?« upitala sam ga.
»Nije to najgora glavobolja koju sam imao u životu. Dok
sam bio dječak, morao sam ležati u zamračenoj sobi na
podu. Uvijek na podu, iz nekog mi je razloga bilo lakše ako
sam ležao na podu i čekao da prođe. Nije bilo nikakve
logike u tim glavoboljama. Ponekad bi brzo prošle, a
ponekad bi trajale danima.«
»I onda bi danima ležao na podu?«
»Uglavnom da«, stao je i oslonio se na stablo. »Moja bi
guvernanta sjedila pred vratima moje sobe i ne bi nikoga
puštala da ude. Nisam podnosio nikakve zvukove.«
Sklopila sam oči i zamislila gospodina Holmesa kao
dječaka kako leži na podu i kako njegova engleska
guvernanta čuva stražu pred vratima.
»Imao si guvernantu?«
»Da. Zvučiš kao da te to iznenadilo. Roditelji su mi bili
vrlo bogati. Moja je obitelj i dalje bogata. Ne onoliko bogata
kao nekada, pretpostavljam, ali sigurno su preživjeli krizu.«
Gorko se nasmijao.
Nisam bila iznenađena. Znala sam da potječe iz bogate
obitelji.
»Moji su roditelji bili vrlo bogati, majka i otac većinu su
godine provodili u Europi, a ja sam imao guvernantu.
Dvaput sam bio izbačen s Harvarda. A onda sam upoznao
Beth.« Otvorila sam oči. »A sve ostalo je«, nastavio je, »kao
što kažu - povijest.« Glas mu se promijenio, postao je
ukočen i dalek.
»Sve ostalo je, kao što kažu...«, ponovila sam, ali ne do
kraja.
»Povijest«, dovršio je gospodin Holmes. »Bio sam veliko
razočaranje svojim roditeljima.«
»I ja isto«, rekla sam.
»Da, ali ima i gorih stvari.«
Šutjela sam.
 »Thea, kada si mlada, čini ti se da je razočaravanje
roditelja najgora stvar na svijetu. Ali nije. Vjeruj mi, nije.«
Kimnula sam glavom. Nekoliko smo trenutaka hodali u
tišini. Zrak je bio topao, osjećao se dolazak proljeća.
Ponekad bi mi bilo krivo što moram stalno nositi suknju -
nikada se nisam mogla tako razigrati kao Sam i Georgie, no
sada mi je suknja odgovarala jer sam u njoj mogla raditi
velike korake i dostizati gospodina Holmesa. Hlače,
pogotovo vunene, kakve je nosio gospodin Holmes,
vjerojatno bi me sputavala, u njima bi mi bilo vruće i ne bih
imala dovoljno zraka.
»Što je onda najgora stvar?« upitala sam oprezno. »Što
je gore od razočaravanja roditelja?«
»Najgore je razočarati samoga sebe«, brzo je
odgovorio. »Da, razočarati samoga sebe«, ponovio je. »A
baš je to vrlo lako učiniti.«
Nekoliko sam puta u mislima ponovila njegov odgovor.
Nikada mi prije takvo što nije palo na pamet. Zašto bi moje
razočaranje uopće bilo važno? Moji su roditelje bili
razočarani mnome. I moj brat, moja strina, moj stric. Riječ
mi je, međutim, odjednom počela zvučati besmisleno, kao
što riječi obično zvuče kada o njima predugo razmišljaš.
Razočarati. Što to uopće znači? I kako uopće možeš
razočarati sebe? Ja sam samo - ja. Thea, djevojka, kći,
sestrična, sestra, a sada i prijateljica.
»Jesi li ti razočarao samoga sebe?« upitala sam ga.
Nasmijao se. »Ni sam ne znam koliko puta.«
Promatrala sam mu zatiljak. Nekoliko trenutaka nije
govorio ništa. Bio je tako snažan - penjali smo se po oštroj
strmini, a uopće se nije zadihao i korak mu je bio siguran.
Već sam mislila da smo završili s tom temom, ali onda je
ponovno progovorio. »Da se mogu ponovno vratiti u
mladost, mnoge bih stvari učinio drugačije. No svi bi to
vjerojatno učinili. Glavno je da ne zaglaviš u blatu.« Bio je
to izraz kojim se služio i moj otac. Okrenuo se tako da sam
ga sada mogla promatrati iz profila. »Prošlost je prošlost,
Thea. Nadam se da ti je to već netko rekao, ali ako nije -
sada zapamti.«
Zastao je uz jedan red stabala pa prošao kroz prolaz
koji nikada prije nisam vidjela. Tajni prolaz, pomislila sam
dok sam ga pratila. Tajni prolaz za našu tajnu vezu.
Zamisao me oduševila. Stabla su se razmaknula i sada sam
nad sobom vidjela nebo. Pomislila sam da se barem pola
prijestupa ovdje događa zbog ovakvoga vremena, a druga
polovica - zbog pamćenja tih događaja. Dodirnula sam mu
jaknu, bila mi je mekana pod prstima.
»Što Emmy misli - gdje smo mi?« upitala sam ga.
»Ne znam, Thea«, odmahnuo je glavom. »Ti bi trebala
biti u dnevnom boravku u Dvorcu s drugim djevojkama. Ne
bi trebala biti ovdje sa mnom.«
»Ali ja želim biti ovdje.«
Nekoliko smo trenutaka šutjeli i znala sam kako postoji
velika vjerojatnost da će, kada ponovno progovori,
prekinuti sve ovo i poslati me natrag u kamp k drugim
djevojkama.
No on se samo sagnuo i s da podigao prozirnu zmijsku
kožu. »Zmije počinju izlaziti.«
Uzela sam mu kožu iz ruku. Bila je dugačka, prljava i
prozirna. »To je stara koža.«
Iznenađeno me pogledao.
»Na Floridi je gomila zmija.«
»I ne bojiš ih se?«
 »Ne pretjerano. Ako ih ostaviš na miru, i one će tebe
ostaviti na miru.«
Podigla sam lice prema njegovu i poljubila ga. Poljubila
sam ga snažno, ravno u usta, poigrala se njegovim jezikom,
privukla ga bliže k sebi.
»Ovdje se možemo pretvarati da smo potpuno sami«,
rekla sam.
»Pa i jesmo.«
Poljubio me u vrat i odjednom smo se srušili na do.
Ležao je na meni, raskopčao mi je suknju i skinuo jaknu.
Posegnula sam mu u hlače. Nadvijao se nad mene uokviren
najplavijim nebom koje sam dotada vidjela i bila sam sretna
što je sa mnom, što opet dobivam ono za što sam znala da
mi je zabranjeno.
»Ne«, prošaptao je i polizao mi grudi, pa trbuh i spustio
se niže. Položio je usnice na moje gaćice te sam se
uspravila, ali on je podigao glavu i rukom me vratio u ležeći
položaj. Htjela sam ga upitati što to radi, ali bojala sam se
da će, ako progovorim, prestati. Bedra su mi drhtala i
osjećala sam njegov jezik u sebi. Nemoguće, pomislila sam,
ali svejedno sam ga osjećala. Bio je velik i pomicao se, pa
sam mu postavila ruke na glavu kao znak blagoslova.
 18.

Dok sam se vraćala iz konjušnice, dostigla me Sissy.

Obično bih je čekala, ali u zadnje sam vrijeme prva izlazila
iz kolibe nakon sata odmora, a nakon jahanja bih na brzinu
hladila Naari. Sissy je na taj način bilo lako izbjeći jer je
uvijek kasnila. Počela sam činiti što god mi se prohtjelo.
Ponekad čak i ne bih spustila glavu tijekom molitve, nego
bih promatrala gospodina Holmesa. Blago je gestikulirao
rukama čak i kada bi govorio zatvorenih očiju. I sama sam
jedanput pokušala nešto slično u šumi - sklopila sam oči i
obratila se drveću. No osjećaj je bio čudan, kao da hodam
zavezanih očiju.
»Stalno žuriš«, rekla mi je Sissy, »nikako da te
uhvatim.« Zvučala je razdraženo i hrapav joj je glas bio viši
nego inače.
Slegnula sam ramenima. Oko nas je sve bilo puno
djevojaka. Zaustila sam da joj nešto kažem, ali onda sam
odustala. Nisam joj zapravo imala što kazati.
Sissy je također slegnula ramenima i odjednom sam
zapanjeno shvatila da me oponaša. Zastala sam i pogledala
je.
»Što je?« ponovno je slegnula ramenima. »Nikada se ne
viđamo, a tebi kao da i nije stalo. Već me tjednima nisi
pitala za Boonea.«
Znači, u tome je stvar. Laknulo mi je, ali bila sam i malo
razočarana.
»Znam da te i dalje posjećuje«, podsjetila sam je. »I
dalje ti pomažem, zar ne? Još uvijek liježem u tvoj krevet.«
 Odvukla me s puta u šumu. »Prestani, Thea«, glas joj je
napuknuo. »Hodaš po kampu s glavom u oblacima. Više
uopće ne dolaziš u dnevni boravak.«
»Tamo ionako nitko ne uči.«
»Nisam na to mislila«, odvratila je Sissy. »Previše
odlaziš u ravnateljevu kuću. Djevojke te ogovaraju.«
Pričekala sam da nastavi, ali nije. »O čemu govore?«
upitala sam.
»Govore da si opsjednuta gospodinom Holmesom, da si
poludjela od ljubavi prema njemu.«
Nasmijala sam se, ali smijeh je čak i meni zazvučao
neobično. »Sissy«, rekla sam, nastojeći da zvučim kao da ne
mogu vjerovati što je izgovorila, »tamo odlazim zbog Decce.
Tražila je da ju dođem posjetiti.« Govorila sam joj to kao da
time nešto dokazujem, ali osjećala sam i određeno
olakšanje. Ono što mi je Leona rekla bilo je, dakle,
utemeljeno samo na ogovaranju, ni na čemu drugome.
»Nemoj tako, Thea!« Sissyn se glas još povisio. »Ja sam
ti najbolja prijateljica. Nemoj.«
Čak me i u tom trenutku dirnulo što se smatra mojom
najboljom prijateljicom. Stajala je ukočeno, a ja sam je
primila za ruku. »Volim odlaziti onamo. Volim provoditi
vrijeme s Deccom i s gospođinom Holmesom. Puno
razgovaramo. On me razumije.«
»U vezi s čim te tako dobro razumije?« Stegnula mi je
ruku i žalosno me pogledala. »U vezi s time da su te ovamo
poslali zbog momka?«
Kimnula sam glavom. Rekla sam joj to toliko davno da
mi se činilo kao da se zbilo u drugome životu. Rekla sam joj
to dok sam se još pokušavala snaći u Yonahlosseeju i dok mi
je očajnički trebala prijateljica.
 »Gospodin Holmes nije dječak.«
Izvukla sam svoju ruku iz njezine. »Znam to.« Na
trenutak sam zastala. Da sam bila dovoljno hrabra i da sam
dovoljno vjerovala Sissy, možda bih je bila pitala na što
točno misli. Na što cilja?
»A što je s Davidom?« upitala me Sissy,
»David«, ponovila sam, prilično zbunjena. Gotovo sam
zaboravila na njega.
Sissy me promatrala. Uz nas su prošle Eva i Gates pa
sam im se nasmiješila preko Sissyna ramena. »On nije...
Žao mi je.«
»Ma, daj, nemoj se ispričavati. Samo sam ga spomenula
jer bi bilo tako lako... da ti se sviđa. Tako zabavno. Samo
bih htjela da se malo više družimo«, rekla je i glas joj se
vratio u normalno stanje. »Može?« I prije sam vidjela da
Sissy tako okončava svađe, jednim kratkim potezom, kao da
gasi svijeću. Bio je to jedan od njezinih talenata - nikada ne
biti u svađi. No sa mnom se prije nije tako ponašala. Nikada
joj to nije bilo potrebno.
Ostatak sam dana razmišljala o Davidu dok sam hodala
s jednog mjesta u kampu na drugo i kimala glavom prema
raznim djevojkama, čitavo vrijeme svjesna da se razlikujem
od njih, da ne želim isto što i one, da sam si bespotrebno
otežala život i da ću to vjerojatno i dalje činiti. A zašto?
Zašto, Thea, zašto? U glavi mi je odzvanjao majčin glas.
Doduše, znala sam odgovor. Bila sam pametna djevojka.
David je bio momak koji me podsjećao na Georgieja, kao što
bi me bilo koji momak podsjećao na Georgieja. A meni je
bilo dosta momaka.

***
 Yonahlossee je jednoga dana jednostavno eksplodirao
od proljetnih boja. Ognjice su prekrile livade izvan jahačkih
terena poput ružičastog saga, uz Trg su procvali zumbuli, a
tu su, napokon, bili i sunovrati, moje omiljeno cvijeće,
pažljivo posađeni uz ogradu manježa. Gospođa Holmes
osobno je prije odlaska nadzirala njihovu sadnju. Ona je
genij za cvijeće, jedne mi je večeri rekla Henny i morala
sam se složiti.
Ovo nema budućnosti. Svakoga sam dana očekivala da
će mi gospodin Holmes izgovoriti te riječi, ali on ih nije
izgovarao. Znala sam da će naša veza završiti. Znala sam i
kada i kako. Gospođa Holmes vratit će se kući i jednostavno
ćemo se prestati viđati.
Gospodin Holmes mogao mi je baš i reći da naša veza
nema budućnosti i tako me pripremiti za neizbježno. No ja
nisam bila naivna. Moglo me se nazvati svakakvim
pridjevima - sramotnom, podlom, lukavom - ali ne i
naivnom. Zašto sam onda sve to činila, prvo kod kuće, a
onda u Yonahlosseeju? Riskirala sam sve, iako sam bila
dovoljno odrasla da znam kako to nije dobro. No u grlu me
neprekidno žuljao krupan čvor žudnje. Nisam ga mogla
progutati. Nisam ni htjela to napraviti.
Majka bi bila silno razočarana mojim ponašanjem.
Mrzila bi me da je znala što činim. No kad me već obitelj
tako lako izopćila iz svojega doma i svojih srdaca - zašto se
ne bih opet jednako ponašala? Nisam bila slabić, nije u
tome bila stvar. U meni je jednostavno bilo toliko želje,
toliko žudnje da sam mislila kako ću eksplodirati pod
dodirom gospodina Holmesa. Mislila sam da ću se raspasti.
Žudnju sam osjetila već s Georgiejem, da, ali samo
djelić onoga što sam proživljavala sada, s gospodinom
Holmesom. Naučio me da se žudnja može podijeliti, da se
mijenja s obzirom na ono na što se odnosi. Pitala sam se
zna li majka to. Pitala sam se zna li to i moj otac. Jer nitko
nije mogao shvatiti ako je u životu želio samo jednu osobu,
ako se držao podalje od svih ostalih.
Razmišljala sam o onome što mi je rekao gospodin
Holmes - da su me roditelji zamijenili za Sama. Nije ih
poznavao, nije znao koliko mi je otac nježan, s koliko je
ljubavi moja majka uredila naš dom. Nije znao koliko smo
se voljeli.
 19.

Georgie je bio u Missouriju s roditeljima. Majka mi je

rekla da ćemo ih možda vidjeti sljedeći tjedan, ali nisam
mogla tražiti potvrdu datuma i pritom ne privući neželjenu
pozornost na sebe.
Probudila sam se bez daha - zrak je bio težak, a u mojoj
sobi zagušljivo. Sat na noćnom ormariću pokazivao je tri i
trideset. Za kojih sat vremena će se razdaniti dovoljno da
mogu izjahati.
Ljeti sam na Floridi imala još jednu kožu, sloj vlage i
znoja koji me nije napuštao, a ono što sam osjetila toga
jutra bio je tek početak.
Vani je čitav svijet izgledao mrtvo i nezainteresirano.
Nije bilo povjetarca koji bi šumio travom ni zrikavca koji bi
prekidali noćnu tišinu. Sjela sam na stube i otkopčala gumb
na spavaćici. Nije mi pomoglo. Sklopila sam oči i počela
maštati o bratiću, o načinu na koji me zadnji put dodirivao,
o načinu na koji sam ja dodirivala njega, o tome kako smo
nešto novo učili.
»Thea«, iza leđa me zazvao Sam. I bez gledanja sam
znala da sjedi u stolici za ljuljanje.
»Sam.«
»Nisam te prestrašio?« upitao je. Zvučao je kao da je
već neko vrijeme budan. Oduvijek je volio iznenaditi ljude,
skočiti iza vrata i čekati u zasjedi u grmlju.
»A tko bi drugi uopće mogao biti ovdje?« Pitanje je
neko vrijeme visjelo u zraku, a onda sam ga upitala: »Ne
možeš spavati?«
»A tko može? Ovo je vjerojatno neka rekordna vrućina.
Barem se tako čini.«
»Nikad nije rekordna.”
»Ne«, složio se, »nikad nije.«
Nekoliko smo trenutaka šutjeli, a onda je Sam
uzdahnuo. »Sutra ćeš biti pospan«, rekla sam. »Onda ću
sutra spavati. Neću ništa propustiti.”
»Vjerojatno nećeš.«
»Htio bih nekamo otići, Thea. Htio bih putovati.« Glas
mu je bio neobičan, pa sam se okrenula i pogledala ga.
Bosonog je sjedio u stolcu za ljuljanje u odjeći koju je inače
nosio danju, a glavu je okrenuo na drugu stranu.
Promatrala sam ga i shvatila da mi brat odrasta, da postaje
zgodan mladi muškarac. Bit će zgodniji kao muškarac nego
što ću ja biti kao žena jer su naše crte lica bolje pristajale
muškarcu, no odagnala sam tu pomisao iz glave. Imala sam
petnaest godina, htjela sam biti ljepotica, nisam htjela da
me bilo tko u tome nadmaši, čak ni moj blizanac. Posebice
ne moj blizanac.
»Ne želiš li to i ti?« upitao me i okrenuo se prema meni.
Majka je znala reći da blizanci prestaju sličiti jedno
drugome kako odrastaju, ali to u Samovu i mojem slučaju
nije bilo tako.
»Kamo bi ti otputovala?« pitao je. Nikada prije nije
govorio o odlasku od kuće. Nikada.
»Ja mislim da bi ti rado otplovila nekamo na brodu«,
rekao je, a ja si nisam mogla pomoći. Nasmijala sam se.
Nije mi htio pogledati.
»Oprosti mi«, rekla sam, »samo mi je smiješno kad tebe
zamislim na brodu. Što bi bio? Mornar?«
 Nije mi ništa odgovorio.
»Sam«, zaustila sam, »žao mi je...«
»Ne, nije ti žao. Osim toga, ne bi li ti bilo drago da
odem?« Glas mu je bio vrlo visok i u tom sam trenutku
shvatila da ne želi nikamo otputovati, da zapravo ne želi da
se bilo što u našim životima promijeni,
»Zašto bi mi bilo drago, Sam?« tiho sam ga upitala. »Ti
si mi potreban.«
»Potreban?« sada se on nasmijao. »Za što sam ti
potreban? Čitav dan provodiš na Sasiju. Nitko tebi nije
potreban.«
»To nije istina«, rekla sam. Čudno, ali nije me
povrijedio. Znala sam da bih trebala biti povrijeđena,
očekivala sam ujed, ali nisam ga osjećala.
»Ne«, rekao je Sam, »nije istina, imaš pravo. Potreban
ti je naš bratić.«
Legla sam na čvrstu ciglu, odjednom iscrpljena. Osjetila
sam da je Sam stao iza mene. Mislila sam da će poći kući,
ali nije. Sjeo je pokraj mene. Promatrala sam mu leđa -
njegova su postala šira, a moja nešto uža.
»Noćas nema mjeseca«, rekao je bezizražajno.
Odmahnula sam glavom, iako me nije gledao.
»Sjećaš li se kada si mislio da na Mjesecu živi
Indijanac?« upitala sam ga.
»I ti si to mislila.«
Legao je pokraj mene i znala sam da i on osjeća
olakšanje zbog dodira hladne cigle.
»Thea?«
»Jesi li ikada razmišljala o tome kako je biti mrtav?«
 Razmislila sam o pitanju, a on mi je dlanom lagano
prešao preko očiju.
»Zatvori ih.« To sam i učinila. »Ovako je bolje«, rekao
je. »Ma, nije.«
»Pokušaj zaspati. Kada spavaš, isto je kao da si mrtva.«
Pokušala sam iz glave odagnati sve misli. Pokušala sam
ne misliti na Georgieja. Pokušala sam otupjeti um. Htjela
sam udovoljiti bratu.
»Mislim da neće ići«, rekla sam, ali Sam mi nije
odgovorio.
Znala sam da ne spava, samo pokušava. »Pitam se tko
će od nas dvoje prije umrijeti.«
»Ja ću«, rekao je, »ja ću prvi umrijeti.«
Nisam ništa rekla. Živjeti bez Sama - bi li to uopće bio
ikakav život, zapitala sam se. Znala sam da će majka i otac
umrijeti prije mene, iako nisam znala kojim redom. To mi je
imalo smisla. Imali su živote prije mene i ja ću imati život
nakon njih. No Sam i ja nikada nismo postojali jedno bez
drugoga i sada mi je takvo postojanje bilo jednako teret
koliko i zadovoljstvo. A možda zapravo nije ni jedno ni
drugo. Tako valjda mora biti.
»Thea. Pokušaj ponovno.«
Slušala sam Sama. Sklopila sam oči. I što sam vidjela?
Majčin stari pokrivač za kočije kako joj otežalo leži u
rukama. Pokušala sam razmišljati o nečemu drugome,
prekriti pokrivač drugim mislima: Sasijem, Georgiejem,
nekim drugim stvarima. No sve se na kraju vraćalo
pokrivaču. Obično sam iz misli lako blokirala ono o čemu
nisam htjela razmišljati.
Gotovo sam usnula. Sunce je polako izlazilo i nisam ga
htjela pogledati. Pokušala sam otplutati u zaborav i onda
sam odjednom osjetila kako bi bilo sjediniti se s ništavilom.
Bila je to takva praznina da je nisam mogla pojmiti.
Jednostavno me prestravila.
Otvorila sam oči, uspravila se i okrenula prema Samu,
koji je mirno spavao. Posegnula sam rukom prema njegovu
ramenu jer sam ga htjela probuditi, reći mu da se bojim.
Pomogao bi mi da shvatim. No onda sam spustila ruku na
ciglu. Htjela sam postojati odvojeno od Sama. Htjela sam
iskusiti nešto što on nije iskusio. Ostala sam zato još kojih
sat vremena na trijemu, a sunce nas je sve jače grijalo kako
je izlazilo.
Trebala sam probuditi Sama jer onda ne bi izgorio.
Oboje smo bili crveni čitav sljedeći tjedan. Koža na
podlakticama i na licima bila nam je rumena, pa ružičasta,
pa se počela ljuštiti. No nisam probudila Sama. Moje je lice
bilo crvenije na lijevome obrazu, kao da sam ga premazala
rumenilom. Taj sam obraz bila okrenula prema suncu dok
sam promatrala svojega brata. Htio je da pođem za njim na
mjesto na koje je odlutao, a ja ga nisam slijedila. Nisam ga
mogla slijediti. Promatrala sam ga i tada mi je postalo jasno
da postoje mjesta na koja ne bih pošla za Samom i mjesta
na koja on ne bi pošao za mnom.

***

Ono što mi je Sam rekao neprekidno mi je odzvanjalo u

glavi. Potreban ti je naš bratić. Voljeli smo ga na različite
načine. Sam je vidio Georgieja, krupnog momka širokoga
struka i širokih prsa. Nije znao da ima dlakavu prugu ispod
pupka, nije znao da mu je trbuh napet.
Voljeli smo ga na različite načine, ali u čemu je zapravo
bila ta razlika? Moji su se majka i otac voljeli i zajedno su
spavali u istome krevetu, ja sam voljela majku, otac je volio
mene, oboje su voljeli Sama. Brak je značio da nekoga
trajno uključuješ u svoju obitelj. Takav je brak imao smisla.
Jakob se u Bibliji oženio svojim dvjema sestričnama,
Rahelom i Leom, i bio je to radostan događaj. Ili radosni
događaji. Nisam htjela takvo nešto. Htjela sam tek jednu
osobu, izdvojenu i samu.
No to je bilo tako davno. U pradavna vremena. Svi su u
to doba vjerojatno bili u rodu. Brak između prvih rođaka,
tako se to tada nazivalo, a sklopili su ga, primjerice,
Charles Darwin i Emma Wedgwood. Otac nam je o tome
braku pričao kao da priča anegdotu, začinjavajući tako
lekcije u kojima nas je nečemu pokušavao podučiti. Pitala
sam se je li Emma bila u rodu s proizvođačem porculana
Wedgwood, ali ni majka ni otac nisu znali odgovor, a ja u to
doba nisam mogla saznati takve stvari, bez obzira koliko
sam željela to učiniti.
I tako se priča o Emmi i Charlesu urezala u moje
mladenačko pamćenje. Gospodin Darwin pomno je
razmislio o svim prednostima i nedostacima braka, a zatim
se obećao gospođici Wedgwood do smrti. Brak je značio
manje novca za njegova istraživanja, manje vremena za
prikupljanje podataka o životinjskom i biljnom svijetu iz
dalekih krajeva. Gospođicu Emmu Wedgwood već je
poznavao i gospodin Darwin brzo je gubio interes za stvari
koje je odavno shvatio. U njegovom golemom, neustrašivom
umu sav je kapacitet za ljubav već bio ispunjen
stanovnicima planeta Zemlje.
Da je majka saznala što činim, vjerojatno bi htjela da se
udam za Georgieja. A ja se nisam htjela udati za svojega
bratića. Nisam htjela živjeti u Gainesvilleu. Nisam - iako
sam se stidjela takvoga razmišljanja - htjela biti siromašna.
No svejedno sam žudjela za bratićem. Silno sam žudjela za
njim. Pokušala sam te dvije stvari odvojiti u mislima.
Nikako mi to nije imalo smisla. Zašto želim jedno, a ne
želim drugo?
Georgie i ja prije toga nikada tako dugo nismo bili
odvojeni. Tada o tome nisam tako razmišljala, ali one večeri
u odjeljku konjušnice nešto se dogodilo u mojoj svijesti i
odjednom sam vrlo jasno vidjela što činim te se prestravila
mogućnosti da bi netko mogao saznati. I dalje sam žeđala
za bratićem - htjela sam da me dodirne, čeznula sam za
njegovim dodirom - no moja je glad bila ublažena oprezom.
Stvar je vjerojatno bila vrlo lako objašnjiva - bila sam nešto
starija. Kada sam vidjela kako majka ispod stola izvlači
pokrivač za kočiju, u mislima su mi se prikazale sve moguće
posljedice. Ako dopustim da se stvari razviju još dalje, više
neću biti djevica. To je bila prva posljedica. Druga je bila ta
da se više neću moći udati. Mogla sam i začeti dijete. Mi
smo mogli začeti dijete. I to je bilo moguće. Kada bih
pomislila što bi se dogodilo s mojim životom da smo to
učinili, prošla bi me jeza.
Kada je moja majka ispod stola izvukla pokrivač, on mi
se u Georgiejevoj odsutnosti ukazao poput signalne rakete
na noćnome nebu. Zabljesnuo mi je pred očima naglo i
zastrašujuće.
Onda se Georgie vratio, a majka i ja otišle smo u
Gainesville na čaj. Sam nije pošao s nama, imao je nekog
drugog posla. Prije mjesec dana njegovo bih izbivanje
smatrala blagoslovom, ali sada mi je bilo žao što nije uz
nas. Georgie je s nama pio čaj i vrlo očito piljio u mene, no
majka i strina Carrie ništa nisu primjećivala. Pojela sam
pecivo koje mi se u ustima pretvorilo u prašinu.
Poslije sam pošla za njim na kat. Potapšao je mjesto
pokraj sebe na raspremljenom krevetu i ja sam nevoljko
sjela. Njegova mi se soba nikada nije sviđala.
»Jesam li ti nedostajao?«
 »Jesi.«
»Moje sestrične u Missouriju nisu kao moja sestrična
ovdje«, rekao je, pa sam ga pogledala. Nagnuo se prema
meni da bi me poljubio, već je bio zatvorio oči, ali ja sam
mu okrenula obraz.
»Zadnji si put ostavio pokrivač u štali.”
»Jesam li?«
»Majka ga je pronašla. Mogla nas je uhvatiti.«
Izravnao je pokrivač na krevetu između nas, tako da me
gotovo dodirivao. Čula sam kako mi srce ubrzano lupa u
grudima. Pomicao je ruku po krevetu prvo nešto bliže, a
zatim dalje od mene.
»Georgie«, rekla sam, glasa toliko tihog da je bio na
rubu šapta.
»Mojim rođacima u Kansas Cityju ne ide baš najbolje.
Svi su se preselili u kuću moje bake.« Pogledao me iskosa i
dodao: »Dobro što je umrla.«
»Nemoj tako govoriti.«
»Zašto? To je istina. Oni su svi zemljoradnici, nemaju
zanimanja na koja se mogu osloniti, kao naši očevi.
Zapravo, kao tvoj otac. Ljudi uvijek pobolijevaju, zar ne? No
tamo već mjesecima nije bilo kiše. Očajni su.«
Umirila sam mu ruku i uzela je među svoje dlanove. Bio
je to moj Georgie, Georgie kojega nije vidio nitko osim
mene.
»Tako mi je žao.«
»Znaš li uopće koliko su svi trenutno siromašni? Moj
otac kaže da će biti još gore, da će se situacija pogoršati
prije nego što se poboljša. Sve krave na pašnjacima su
izgladnjele. Vide im se svi kralješci kroz kožu.«
 Zadrhtala sam. »Trebali bi ih ustrijeliti, prikratiti im
muke.«
»Ne mogu. To bi stvarno bio kraj. Razmisli malo, Thea -
potrebne su im te krave.«
»Opet će pasti kiša. Uvijek ponovno padne kiša.«
»To samo Bog zna.«
»I ocean. Ocean odlučuje kada će kišiti.«
»Reci to mojim ujacima. Reci im da zamole ocean.«
Nisam željela biti drska. »Sigurna sam da im je
grozno.«
»Jest«, naslonio mi je glavu na rame, što nikada prije
nije učinio. Obično sam se ja oslanjala na njega. Gladila
sam ga po podlaktici i promatrala kako se njegove sitne
dlačice uzdižu pod mojim dodirom.
»Dok smo bili tamo, razmišljao sam samo o tebi. I o
tome koliko želim biti s tobom.”
»Pa, evo, tu sam.«
»Htio bih biti s tobom na onaj drugi način«, povukao je
prst preko mojega krila. »Želiš li i ti biti sa mnom na taj
način?«
Ogledala sam se po sobi. Otrcani prekrivač za krevet
ležao je na podu, parket je bio neravan, njegov pisaći stol
izlizan, a na njemu uokvirena fotografija muškarca kojega
nisam poznavala, vjerojatno nekoga iz obitelji strine Carrie.
Pokraj kreveta je držao malen sef u kojemu su bile njegove
dragocjenosti: srebrni dolar, kamenčić s plaže Ormond i
razglednica iz Toronta.
Bilo je to sve što je imao na ovome svijetu. A sada je
imao i mene.
 »Ne moraš mi odgovoriti«, promrmljao mi je u vrat,
»samo ostani ovdje sa mnom.«

***

U Yonahlossee sam stigla koncem srpnja, već gotovo

pred sam kraj ljeta. Na Floridi je to uvijek bio najgori
mjesec, s tako strašnim vrućinama da je svake godine od
njih desetak ljudi umrlo. Posebno su nepodnošljive bile
bube, koje su stalno ujedale, zujale i pokušavale nas napasti
na sve moguće načine. Često bih pri razodijevanju u
gaćicama pronašla komarce, koji bi se ugnijezdili među
moje prepone.
Georgie nam je došao u posjet za Dan nezavisnosti,
četvrtog srpnja. Radovala sam se susretu s bratićem, ali
osjećala sam posebnu mješavinu ushićenja i strepnje.
Stric je na štandu u Gainesvilleu iz hira kupio kutiju
naprava za vatromet. Nikada prije nismo radili vatromet i
vidjela sam izraz na očevu licu kada mu je brat otkrio to
iznenađenje. Nije mu bilo drago, svima je to bilo jasno.
»To je poklon«, rekao je stric George, »poklon«, ali moj
mu otac nije ništa odgovorio. Bilo mi je žao strica Georgea i
ljutila sam se na oca zbog njegove okrutnosti.
»Lijep je to poklon«, rekla je moja majka, prekidajući
šutnju, »baš lijep.« No bilo je prekasno.
Kada bih poslije razmišljala o tom vikendu - a često sam
o njemu razmišljala i ponovno u glavi vrtjela sve prizore,
nije bio tako impresivan kao što mi se činio tada. Sve ono
što se dogodilo poslije, činilo mi se možda i ne baš
normalno, ali svakako neizbježno. Nije bilo nikakvih
iznenađenja. Moja se obitelj nakon tog vikenda zauvijek
promijenila, no to bi se ionako bilo dogodilo. Sam i ja bismo
otišli na koledž, Georgie bi se oženio, djeca bi otišla.
No kada o tom vikendu razmišljam kao mlada
neznanka, kao da ga prvi put proživljavam - tada mi se taj
vikend čini posve nevjerojatnim.

***

Imala sam vrlo snažan osjećaj da nas netko promatra i

bila sam vrlo oprezna, uporno sam ignorirala Georgieja kad
god bismo bih u društvu još nekoga, uključujući Sama.
Kada bi Georgie ispričao kakvu šalu, a ja se ne bih
nasmijala, čak ni nasmiješila, Sam bi me pogledao kao da
među nama postoji kakvo savezništvo. Bilo mi je tako lako
udovoljiti.
Gledali smo vatromet kasno navečer, kada je bilo
najmračnije. Stric je iz šale molio mjesec da zađe, a Sam i
Georgie odnijeli su kutiju do ruba polja, iza štale. Georgie je
poskočio i lupio petama uz vrisak. Sam se nasmiješio, pa
sam se i ja nasmiješila, iako to nisam željela, ali brzo sam
se ohladila. Georgie nije bio uzbuđen zbog vatrometa,
uzbuđivala ga je pomisao na mene i na ono što je mislio da
ćemo poslije činiti. Pogledala sam majku, ali ona je oči
usmjerila za mojim bratom, stricem i bratićem koji su
nestajali u tami.
»Nadam se da će biti oprezan«, rekla je, a ja nisam
znala o kome govori. Da je samo znala što se sprema. Onda
bi meni rekla da budem oprezna i možda bi spriječila razvoj
događaja prije nego što postane prekasno. Izmakli su nam
iz vidokruga, ali čula sam da Georgie nešto dovikuje Samu,
vjerojatno neke upute. Zvuk njegova glasa odjekivao mi je u
glavi i zbog toga sam osjetila ushićenje. Njegov mi je glas
pojačao žudnju za koju nisam ni znala da postoji.
 »Već godinama nisam vidio vatromet«, tiho je rekao
otac. Položila sam ruku na njegovu, pa se on okrenuo i
primio me za dlan. Bilo ga je tako lako voljeti.
»Jeste li palili vatromet kao djeca?«
»Ne sjećam se.«
Njegov mi je odgovor bio čudan. Činilo mi se da bi
čovjek trebao zapamtiti je li u djetinjstvu vidio vatromet, no
nisam ništa rekla. Samo sam mirno sjedila jer sam osjetila
da otac želi to isto. Palo mi je na pamet da ću se tako
možda i ja sjećati te večeri. Jednoga će dana izblijedjeli u
maglovitu, jedva raspoznatljivu uspomenu. Ta mi je
pomisao bila posve nepodnošljiva - da će sve što
doživljavam jednoga dana nestati.
Začuli smo zvuk ispaljivanja, majka je prestravljeno
ustala, a zatim se začuo prasak i na nebu su eksplodirale
boje.
»Sve je u redu, Elizabeth«, rekao je moj otac pa je sjela
natrag na stolac.
»Sviđa li ti se to, Thea?« upitala me. Pogledala sam
prema nebu. »Da.«
Strina Carrie sjedila je šuteći. Pogledala sam je i
najradije bih bila vrisnula. Trebala si znati! Trebala si
spriječiti sina da se uplete u sve ovo!
Otišla sam prije nego što su se vratili s polja, htjela sam
vidjeti kako je Sasi, koji je, kako sam i pretpostavila, bio
vrlo uplašen. Neko sam vrijeme ostala s njime, ali nikako ga
nisam uspijevala umiriti. Prošetala sam ga po terenu,
pustila ga da pase, ali trava ga nije zanimala. U zraku se
osjećao miris paljevine, a nisam mu mogla objasniti da je
sve to bilo samo zbog zabave, da nema prave opasnosti.
Kada sam se vratila, majka mi je rekla da priprema
kuću za spavanje, što je bio izraz koji nikada prije nije
koristila. Vjerojatno ga je pročitala u nekoj knjizi. Bila je u
dnevnom boravku, navlačila je zastore, a ja sam joj rekla da
ću još neko vrijeme biti vani i brinuti se za Sasija. Rekla mi
je da ne ostanem predugo budna i ja sam joj to obećala,
iako sam planirala spavati napolju ako se Sasi ubrzo ne
smiri. Georgie je možda bio u susjednoj prostoriji - kuhinji
ili hodniku - pa je čuo dok sam joj to govorila, a možda i
nije. Možda me samo pošao potražiti te točno pretpostavio
da ću biti u štali. Ondje smo se i prije sastajali. Bilo je
prilično logično zaključiti da ću opet ondje čekati.
Drijemala sam u polusnu kada sam ga začula.
Promatrala sam ga dok me tražio. Sasi je bio iscrpljen i
stajao je veoma mirno, s glavom iznad mene. Toliko sam ga
voljela da sam osjećala kako mi se taj osjećaj penje u grlu.
Georgie je prošao pokraj odjeljka i primijetila sam da se
znoji. Nekoliko trenutaka poslije ponovno je prošao blizu,
oslonio se na laktove na otvor u vratima i nasmiješio se.
»Pronašao sam te.«
Sasi se trznuo, podigao glavu i pošao prema vratima.
Georgie je uzmaknuo.
»Nisam se skrivala«, stala sam uz Sasija i pogladila ga
po vratu, prošla mu prstima kroz zapetljanu grivu i shvatila
da se u zadnje vrijeme baš najbolje ne brinem za njega.
»Thea?«
Okrenula sam glavu i pogledala bratića. Vidjela sam da
je silno nestrpljiv. Mahnuo mi je da mu se pridružim pa sam
pošla prema njemu. Očekivao je to od mene, smatrao je to
normalnim nakon svega što smo činili zajedno. Pošla sam za
njim svojevoljno i čim sam izašla iz odjeljka, pribio me uz
hladni cigleni zid, što mi je godilo. Vonjao je po znoju i
ugrizao me za usnicu. Okrenula sam glavu, a on mi je počeo
podizati haljinu. Nabreklim se penisom nabio uz moju golu
nogu, a kad sam se okrenula, shvatila sam da se gleda, da
ga prizor njegova uzdignuta penisa uz moju nogu uzbuđuje.
»Georgie«, rekla sam, »čekaj.«
»Zašto?« Primio me za ruku i poveo me u prazni
odjeljak. Glas mu je bio dublji nego prije. Odmaknula sam
mu pramen kose s čela i nasmiješila mu se.
»U redu.«
»Ti si«, rekao je, »ti si tako dobra.«
U tom bih trenutku bila učinila bilo što. Okrenula sam
se od njega i raskopčala opravu, a on mi je s leđa povlačio
haljinu s ramena. Ljubio me u vrat i dirao me po grudima, a
zatim me okrenuo prema sebi.
Stavio mi je prst pod bradu i podigao je. »Jesi li dobro?”
»Ne.«
»Bit će ti bolje. Ja ću se pobrinuti za to.«
No htjela sam da me pita zašto mi nije dobro. Htjela
sam i da on osjeti kakvoj se opasnosti izlažemo, barem
napola koliko sam to ja osjećala. Bio je tako nesmotren, nije
uopće razmišljao ni o čemu. Nije me prestajao gledati, a ja
sam u sebi vrištala - pitaj me! Pitaj me, pitaj me, pitaj me!
No on to nije učinio. Stavio mi je ruku među noge i dalje me
gledajući. Bio je nježan. Na trenutak je prestao,
nasmiješivši se kutkom usnica, i znala sam da me podbada.
Uspijevalo mu je.
»Nemoj prestati«, rekla sam dok je otkopčavao pojas.
Sve mi je tako godilo i željela sam ga, trebala sam ga jer u
tom trenutku nisam još osjećala zadovoljstvo, nego tek
nagovještaj zadovoljstva, nešto poput svrbeža kojemu je
potrebno grebanje noktima. I možda je to zasad dovoljno,
pomislila sam dok mi je razmicao bedra i prstom mi
prelazio preko bradavice. Možda je u redu da sada radimo
ovo, pomislila sam dok je ulazio u mene, a poslije ću mu
objasniti i on će me razumjeti. Možda i mora biti ovako -
sada imamo potrebu, a kada završimo, potrebe više neće
biti.
»Opusti se«, rekao je i pokušala sam to učiniti. Boljelo
me, ali ubrzo sam shvatila da je bol dio zadovoljstva. Nisam
ovo smjela učiniti, bila sam vrlo loša i bol mi je kazna. Sve
mi je u tom trenutku bilo jasno. Pogledala sam kroz otvor
na odjeljku u mračnu, crnu noć. Stavila sam ruke na
Georgiejeva ramena i privukla ga bliže k sebi. Što ako se
negdje zalupe vrata, što ako me majka zazove imenom?
Pred očima mi je bljesnulo Samovo lice - ne onakvo
kakvo je bilo tih dana, ljutito i povrijeđeno - nego lice
malenog dječaka koji je preduboko proživljavao svijet oko
sebe. »Trebali bismo vas zamijeniti«, govorila bi majka, kao
da želi reći da njegova osjećajnost bolje pristaje djevojčici
nego dječaku. Georgie se sagnuo i polizao mi dojku poput
gladnoga psa, a od toga me prošla jeza. Povukla sam ga
prema gore. Odjednom se vise nisam osjećala kao dio
onoga što je činio. Bio je u meni, ali kao da je ostvarivao
neku svoju privatnu maštariju za koju je možda bila
potrebna moja nazočnost, ali ne i moja ljubav.
Majka je bila u pravu. Bila sam suviše nalik na dječake,
preglupa da bih vidjela posljedice. Sjetila sam se šatora koji
smo Sam i ja kao djeca podizali između kreveta. Sam bi mi
na lice položio svoje debele ručice i govorio: »Thea, Thea!«
Georgie je stenjao uz mene, trzao se, jedanput, dvaput i
osjećala sam ga u sebi, bio je gotovo nemoguće velik.
Potom je položio glavu na moja prsa i duboko uzdahnuo.
Bilo je gotovo. Vrlo brzo.
Što je Sam htio kada me je tako zazivao u šatoru?
Nikako se nisam mogla sjetiti.
 Kliznula sam niz hladan zid sve dok nisam sjela na pod.
Georgie je stajao nada mnom, gurao košulju u hlače i
zakopčavao remen. Zbog nečega u načinu na koji je sve to
činio, na koji je obavljao sve te svakodnevne radnje -
osjećala sam se silno usamljeno. Položila sam glavu među
ruke.
»Thea?«
»Što smo to učinili?”
»Zar ne znaš?«
Bila sam užasnuta činjenicom da mu u glasu čujem
naznaku smijeha.
»Nisam tako mislila.«
Sjeo je pokraj mene. »Sve je to sasvim prirodno«, rekao
je. »Nije mi se takvim činilo«, odmahnula sam glavom.
»Ne?«
»Trebali smo čekati«, odvratila sam pogled.
Nasmijao se. »Zašto?« upitao je. »Nije bilo razloga da
čekamo, za nas nije bilo tog razloga.«
Bila sam gola, a moj je bratić bio potpuno odjeven.
Nešto je crtao u piljevini na podu i kao da je razmišljao što
da mi još kaže. To sigurno nije moj način. On nikada nije
razmišljao prije nego što bi nešto rekao.
»To što smo učinili bilo je pogrešno«, rekla sam.
»Nisam te ni na što natjerao.«
Odmahnula sam glavom. Ništa nije razumio.
»Dodaj mi haljinu«, rekla sam i pokazala je.
Dohvatio je moju haljinu koja je ležala nasred odjeljka i
dok je to činio, izgledao mi je kao potpuni neznanac. Zatim
je stao nad mene i promatrao me.
 »Zar nisi očekivala da će se to dogoditi?« Zvučao je
istinski radoznalo. Žarko sam željela da ode, da me ostavi
nasamo.
Imala sam snažan osjećaj da sam mu dala previše, a
zauzvrat dobila devedeset, možda stotinjak sekundi. I u tih
je minutu, možda dvije minute, za mene postojala samo bol.
Užitak je bio samo Georgiejev. Vrlo sam jasno vidjela kako
će se dalje razvijati naš odnos. Učinit ćemo to još desetak,
možda dvadesetak puta, a onda će se Georgie mene zasititi,
bit će mu dosta naše veze. Momci mogu tako, shvatila sam
to u trenutku dok sam ga promatrala kako stoji nada mnom
toliko bezbrižno i samouvjereno. Momci su stvoreni baš po
mjerama ovoga svijeta. »Mi ionako nismo ljudi koji bi se
vjenčali«, rekao je. »Thea? Zar si mislila da smo ljudi koji bi
se mogli vjenčati?«
»Ne znam što sam mislila«, rekla sam. »Sigurno ne
ovo«, pokazala sam na odjeljak i zidove prepune plijesni
koje je valjalo ostrugati - to sam obično činila ljeti. Georgie
je pogledom pratio moju ruku, pratio ju je sve do mjesta na
kojemu se zaustavila - na njemu. Stajao je ondje u odjeći
koju su mu kupili moji roditelji, u jedinoj lijepoj odjeći koju
je imao. Obrazi su mi gorjeli. »Sve je to tako prljavo.«
Kleknuo je pokraj mene i dotaknuo mi obraz. »Nije
tako.«
»Jest«, rekla sam i uklonila mu ruku. »Baš je tako. To vi
tako činite u vašoj obitelji.«
»U mojoj obitelji?«
U meni je bujala gomila riječi, prijetile su da će probiti
branu i izliti se. Privila sam haljinu uz prsa. U tom sam
trenutku znala kako ću sve to prekinuti. Bilo mi ga je žao.
Stajao je preda mnom s tupim izrazom na licu, bio je sasvim
zbunjen. Nisam ga htjela sažalijevati. Nisam htjela vise
ništa imati s njim. Htjela sam oprati ruke od njega i u tom
mi se trenutku to učinilo mogućim. Mogu ga se zauvijek
riješiti.
»Isti si kao i tvoj otac«, brzo sam izgovorila. Sjetila sam
se svojega dragog, nježnog strica i osjećala sam se kao zla,
nevaljala djevojka zbog onoga što govorim, ali nisam imala
izbora. »Došao si k meni kao što je tvoj otac došao k
mojemu. Moljakao si. Isti si kao on, sramotan.«
Privijala sam haljinu uz prsa i u tom sam se trenutku
samo željela odjenuti. On je gledao kroz otvor na odjeljku,
gledao je u noć, mračnu poput ponora, gledao je u mrak do
kojega se nisu probijala gradska svjetla. Bilo mi je zlo od
svega. Htjela sam da sve što brže završi. No dok sam ga
promatrala kako gleda u noć, znala sam da se to nikada
neće završiti. Bili smo dio iste obitelji, nismo se mogli
riješiti jedno drugoga.
Pognula sam pogled, a kada sam ga ponovno podigla,
primijetila sam okrutan izraz na Georgiejevom licu. Što je
drugo mogao? Kojeg je drugog izbora imao? No to si pitanje
postavljam tek sada, mnogo godina poslije, nakon što je već
sve odavno uništeno. »Daj se pogledaj«, rekao je i očima mi
prešao preko tijela, tako nedostatno pokrivenog haljinom
koju sam stezala na prsima.
»Ako ne odeš«, rekla sam, »vrištat ću.”
»Vrištat ćeš?«
Možda sam trebala malo pričekati prije nego što sam
mu zaprijetila da ću zavrištati. Ili još bolje - možda sam ga
trebala samo poljubiti, zaželjeti mu laku noć i ponašati se
kao da je sve isto kao prije te pustiti da naša veza umre
prirodnim putem. Ponekad je bio grub, nespretan i zao, ali
bio je i drag, duhovit i iskren. Uostalom, ništa od toga nije
bilo važno. Bio je moj. Bio je moj bratić. Htjela sam povući
sve što sam mu rekla i sve što sam s njim učinila. Htjela
sam i da on sve povuče. Prvi sam put u životu shvatila da su
neke riječi poput žigova koji ti se utiskuju u mozak.
»Tko će te čuti?«
»Svi.«
»Mislim da ti je bolje da te ne čuju baš svi.«
Gledali smo se. Bog zna što si mislila, Thea. Samo Bog
zna što ti je bilo na pameti. Majčine su mi riječi odzvanjale
mozgom. Georgie me promatrao, ali nisam ga htjela
pogledati u oči. Napokon je otišao.
Spavala sam u štali. Osjećala sam se prljavo, ali ne
dovoljno prljavo da bih se oprala. Činilo mi se prirodnim da
zaspim u tom praznom odjeljku, da ostanem u štali do
svitanja.
U zoru sam se došuljala na kat i okupala se, cijelo
vrijeme razmišljajući o Georgieju, koji je spavao u susjednoj
sobi. Nisam ni morala zatvoriti vrata - ionako me već vidio
golu. No ipak, bio je tu i Sam, koji nije imao prilike. Zarila
sam si nokte u podlakticu. Iskoristio me vlastiti bratić. Bila
sam mlada žena u doba kada mlade žene nisu imale
nikakva prava, nikakve moći. Danas bi rekli da sam mogla
predvidjeti što će se dogoditi. No nikada se nisam osjećala
nemoćnom u vlastitom domu. Nisam znala da i ondje
moram biti na oprezu.
Kada sam sišla u prizemlje na doručak, Georgieja nije
bilo za stolom, a nije bilo ni Sama. Pretpostavila sam da još
spavaju. Bilo je rano, nešto prije sedam sati.
»Tvoj se poni smirio?« upitala me majka.
»Jest.«
»Jesi li dobro, Thea?«
Silno sam joj željela sve ispričati. Bila mi je potrebna
njezina utjeha. Tako se stidim, majko, učinila sam nešto
toliko strašno da mi nećeš vjerovati.
Potapšala me po zglavku. »Thea?«
Glas joj je bio tih, tako nježan i divan.
»Jesam, dobro sam«, odgovorila sam. »Jedino sam
umorna.« Pogledala me glave nagnute u stranu i znala sam
da joj nikada neću moći ništa reći o onome što se dogodilo.
Nikada. Ne za ovoga života.
Nakon doručka sam osedlala Sasija i odjahala u
voćnjak. Jahala sam cijelo jutro, a onda se okrenula i pustila
Sasija da lagano galopira natrag prema štali. Bila sam
prilično nesmotrena, ali nije me bilo briga. Znala sam da će
uslijediti posljedice - Sasi će to pokušati učiniti i svaki
sljedeći put kada se budemo vraćali prema štali, ali te su mi
se posljedice činile sićušnima, a ja sam se osjećala kao
velika i opaka osoba. Osjećala sam i strah, iako sam ga
pokušavala zatomiti, vratiti ga odakle je došao. Prije mi je
to jako dobro išlo. Cijelo sam jutro bila na rubu plača, a u
tom me trenutku lagani galop uljuljao u neku vrstu transa.
Tresla sam se u sedlu poput krpene lutke te sam počela
plakati i ridati, poput maloga djeteta.
No onda je Sasi naglo skrenuo da bi nešto izbjegao -
nisam vidjela što - i ostala sam bez daha te ga zgrabila za
grivu, uspravljajući se u sedlu, baš u zadnji trenutak.
Pokušala sam mu nešto umirujuće promrmljati i povratiti
kontrolu nad uzdama. Bila je to situacija tako tipična za
jahanje - stotinu stvari koje je potrebno učiniti odjednom, a
sve nagonski.
»Oprosti«, za leđima mi je doviknuo Sam i kada sam ga
spazila, poželjela sam da sam ipak pala sa sedla. Onda bih
mu time mogla objasniti suze.
»Thea?« upitao je Sam. »Je li sve u redu?«
 Ne, nije, htjela sam mu odgovoriti. Nije u redu, ja nisam
u redu, htjela sam reći i gorko zaplakati. Dopustila sam
Georgieju da mi čini nezamislive stvari, ja sam njemu činila
stvari koje nikada nikome neću smjeti priznati, ni majci, ni
ocu, ni Samu... Tek mi je u tom trenutku, dok sam jahala
svojeg voljenog ponija usred voćnjaka s narančama kroz
koji sam projahala tisuću puta, palo na pamet da za ono što
se sinoć dogodilo nikada neću moći reći ni svojem budućem
suprugu. Zavrtjelo mi se u glavi i obuzela me mučnina.
»Thea?« zazvao me još netko - to je bio Georgiejev glas.
Naravno. Georgie je sada bio sa Samom, bio je dobar
prema njemu jer mu ja više nisam bila miljenica.
»Thea?« ponovio je, ali Sam je već bio uz mene, držao
je Sasija za uzde i nešto mu tiho govorio. Sasi ga je blago
ugrizao za košulju, ali zatim se umirio. Sjetila sam se
nečega što je majka uvijek govorila - da nam je u krvi da
volimo konje. Što nam je još u krvi, zapitala sam se.
»Zašto plačeš ?« upitao me Sam, ali nisam mu mogla
ništa odgovoriti. Samo sam još jače zaplakala, Predivan dan
koji me obasjavao samo je još pojačavao moju bijedu. Da je
kišilo, ne bih se osjećala tako usamljeno, tako slomljeno.
Sasi je dahtao i nekoliko je trenutaka to bio jedini zvuk
koji sam čula. Ritmično, teško disanje.
»Thea?« opet me zazvao Sam i umalo sam vrisnula -
prestani mi izgovarati ime! Prestani. Okrenula sam se
prema njemu i spazila da Georgie sjedi na obližnjem
kamenu. Nije mi se približavao. Tek sam tada primijetila da
i on i Sam imaju preko ramena prebačene puške pa sam se
zapitala je li Sam možda što ustrijelio. Sigurno nije. Osoba
koja njeguje novorođenčad vjeverice neće ih ubijati kada
odrastu.
»Žao mi je«, rekla sam, »oprosti, oprosti, oprosti.« S
lica sam obrisala znoj, slinu i suze. Osjećala sam se kao
sluzavo čudovište.
Georgie je ustao s kamena i prije nego što sam se
uspjela snaći, prišao mi je i položio ruku na moje bedro, ne
usuđujući se dotaknuti Sasija, na kojemu sam i dalje sjedila.
Poludjela sam. »Ne diraj me!« vrisnula sam. Nikada prije
nisam osjetila takvu paniku. Iako je bio vedar dan, pred
očima su mi sijevale munje i bilo mi je vruće, užasno vruće.
»Ne diraj me!« neprekidno sam ponavljala vrišteći, sve dok
mi glas nije pukao. Oba su me momka u čudu promatrala.
Sam se okrenuo prema Georgieju. »Što si učinio?«
»Što smo mi učinili«, rekao je i glas mu je postao grub.
»Što smo mi učinili zajedno.« Zatim se okrenuo da nas
napusti, ali Sam je potrčao za njim i gurnuo ga na tlo.
Georgie je bio toliko iznenađen da mu je trebalo nekoliko
trenutaka da ustane.
Sasi se uznemirio, zadrhtao ispod sedla i počeo kaskati,
ali ja sam i dalje gledala unatrag. Vidjela sam da Sam
podiže ruku i udara Georgieja otvorenim dlanom, a vidjela
sam i da Georgie šakom udara Sama te da iz Samova nosa
šiklja krv.
»Prestanite«, viknula sam i nagnula se naprijed. Sasi je
blago ustuknuo i ja sam udarila u oglavlje sedla jer nisam
obraćala pozornost. Sada me i međunožje jako boljelo i
gotovo da mi je zbog toga bilo drago jer mi je sve ponovno
postalo stvarno. Sam i Georgie više mi nisu bih samo
nadrealni likovi koji se u golemom voćnjaku s narančama
nespretno udaraju šakama.
»Prestanite«, još sam jedanput viknula i zamahnula
rukom, kao da bih time išta mogla postići. Kada sam se
ponovno okrenula, vidjela sam da Sam podiže kundak
puške i njima udara mojega bratića - svojega bratića,
našega bratića. Udario ga je u rame i Georgie je pao na
leđa, ali je odmah ustao i navalio na Sama. Izgledao je
poput djeteta koje pokušava srušiti odraslog čovjeka. Sjetila
sam se da se Georgie boji konja pa sam snažno udarila
Sasija u slabine i natjerala ga u galop ravno prema bratu i
bratiću. Htjela sam zaustaviti tučnjavu i dok sam galopirala
prema njima, nisam uopće razmišljala o posljedicama onoga
što sam učinila. Uopće nisam razmišljala o tome da sam
pokrenula slijed događaja nakon kojega će barem jedno od
nas biti teško ozlijeđeno. Ne. Razmišljala sam samo o tome
kako nespretno jašem, kako ružno izgledam na svojem
uznemirenom, pregrijanom poniju i stidjela sam se zbog
toga što će me Georgie vidjeti takvu.
Georgie je pogledao prema nama. Usta su mu bila
krvava, a lice mu se izobličilo od straha. Premjestila sam
težinu u sedlu zato da bih progalopirala ravno između brata
i bratića. Sasi je letio, nikada prije nisam na njemu tako
brzo jahala, a voćnjak se oko mene pretvorio u izmaglicu. U
ustima sam osjećala gorak okus, možda je to bio strah.
Nisam ih razdvojila kao što sam se nadala. Georgie se
uspaničario i potrčao prema Samu. Mislio je da ga želim
pregaziti, mislio je da će sa Samom biti sigurniji. Nije znao
da mu konj to nikada ne bi učinio. Nije znao da bi konj
radije izgorio u štali nego pregazio ljudsko biće. Sasi se
spotaknuo, kopitom je udario u nešto tvrdo - shvatila sam
da je riječ o kamenu na kojemu je Georgie do maloprije
sjedio - i u djeliću sekunde, dok smo prolazili pokraj njih,
vidjela sam da Sam podiže pušku i kundakom udara
Georgieja u sljepoočnicu. No Sasi je povratio ravnotežu i
galopirao je tako brzo da ga nisam uspjela usporiti. Povukla
sam mu uzde najjače što sam mogla, ali bio je poput
električne žice, ništa ga nije moglo umiriti. Skliznula sam
sa sedla dok još nije prešao u divljački galop i snažno
udarila u tlo.
Ustala sam i okrenula se, odmah spazivši Georgieja.
Sam ga je tresao za ramena kao da je lutka. Vidjela sam da
mu se glava beživotno trese. Vidjela sam da nije dobro.
»Sam«, viknula sam, »ubit ćeš ga.« Sam me
zaprepašteno pogledao i shvatila sam da je u potpunom
šoku. Ja nisam bila u šoku. Čitavo je Samovo lice bilo
prekriveno krvlju, curila mu je niz obraze i vrat poput boje.
I Georgie je bio krvav, krvi je bilo i na tlu. Nikada nisam
vidjela toliko krvi, ali odmah mi je palo na pamet da otac
zacijelo jest i da će on znati što valja učiniti.
Rukom sam dozvala Sama i on je dotrčao najbrže što je
mogao, razbacanih udova, poput djeteta. »Idi po oca«, rekla
sam. Iz usta mu je curila slina. »Idi po oca«, ponovila sam.
Ostala sam sama s Georgiejem dok je Sam trčao prema
kući. Podigla sam mu kosu s čela. Koža mu je bila vruća, a
kosa slijepljena od krvi. Sam je našega bratića ozlijedio
puškom, puškom koju nikada prije nije podigao na živo
biće.
Kleknula sam uz njega i malo ga uredila, očistila.
Izravnala sam mu prsluk i rupčićem mu obrisala krv s
usnica. Usta su mi i dalje bila precrvena pa sam mu
nagnula glavu i obrisala krv s njegovih zuba. Izgledao je
malo bolje kada sam završila. Opet sam mu zagladila kosu
na čelu. Disao je i gotovo sam očekivala da otvori oči i
nasmiješi mi se, kao da se sve ovo nije ni dogodilo. No nije
otvarao oči, nije mi se smiješio i nisam mu mogla uzvratiti
osmijeh. Nisam mogla zaboraviti što se dogodilo.
Začula sam viku iz kuće - majka ili strina Carrie, nisam
uspjela razabrati - i u tom trenutku spazila Samovu pušku,
koja je ležala pokraj mene. Na kundaku je bilo nešto krvi.
Nisam uopće razmišljala otome, obrisala sam pušku o svoje
jahaće hlače, koje su već ionako bile prepune krvi, a zatim
sam je zavitlala i bacila što dalje od sebe, ne baš naročito
daleko.
 I dalje je ležao kada se pojavio moj otac i ostali odrasli.
Držala sam ga za ruku i otac me čudno pogledao, a onda su
me izgurali iz kruga koji se stvorio oko Georgieja - moja
majka, otac, strina i stric.
Sam me pogledao i nagonski sam ga primila za ruku, ali
on ju je otresao. Oči su mu bile staklene. Ponašao se kao da
me ne poznaje.
»Sam?« tiho sam ga zazvala. Pokušala sam zanemariti
krug odraslih i usredotočiti se samo na krvavo lice svojega
brata.
Kratko me pogledao, zatim čučnuo na do, obavio ruke
oko koljena i počeo se polako njihati naprijed-natrag.
Kleknula sam uz njega iobgrlila ga oko ramena, a on me
opet pogledao, i dalje izgledajući kao da me ne prepoznaje.
Htjela sam umrijeti odmah, tamo, na licu mjesta. Htjela
sam da Sam sada mene udari kundakom puške u lice.
Majka je izašla iz kruga oko Georgieja i prišla nam.
Pogledala je mene, pa Sama, pa opet mene, pa opet Sama,
a zatim se sagnula i primila svakoga za jednu mišku. To je
često činila dok smo bili djeca, uhvatila bi mene za desnu, a
Sama za lijevu mišku, kao da smo jedna osoba, a zatim bi se
sagnula na našu razinu. Sve me to toliko podsjećalo na
djetinjstvo.
»Idite svaki u svoju sobu«, prošaptala je i njezin nam je
dah zapuhnuo lica. Snažno nam je stisnula miške, nokti su
joj se zabijali u našu kožu kroz tkaninu, ali nismo ništa
rekli. Sam ju čak i nije primjećivao, a majka nije
primjećivala da je Sam vrlo čudan. »Idite«, ponovno je
prošaptala, a onda nas pustila, kimajući glavom prema kući.
Sam je ustao, a ja sam ga promatrala s razine tla.
Protrljala sam mjesto na nadlaktici za koje me majka
zgrabila, a on je odlutao nesigurna hoda, ubrzo se potom
okrećući i zureći u mene. Svratila sam pogled.
 »Thea«, rekao je, »Thea, Thea, Thea.« Uporno je
ponavljao moje ime, zvučao je kao da ga je nešto zaposjele
Bio je potpuno izvan sebe.
»Prestani!« viknula sam. »Odmah prestani!« Začepila
sam uši dlanovima. Upravo je to činio dok smo bili djeca,
kada me htio gnjaviti. Mrzila sam to, mrzila sam kako je
moje ime pretvarao u niz besmislenih zvukova. Bila sam već
gotovo zaboravila na to. Nije to činio već godinama.
Prestao je vikati, ali usnice su mu još bile razmaknute.
Silno sam željela reći nešto drugo, ali nisam znala što bih
rekla. Pokazao je u smjeru iza mojih leđa, pa sam se
okrenula i ugledala Sasija koji je stajao na ulazu u štalu.
Slabine su mu podrhtavale. Bila sam potpuno zaboravila na
njega. Prišla sam mu, primila uzde i zagladila mu vrat, a
vitak lik mojega brata izgubio se u daljini. Nisam Sasija
mogla vratiti u štalu u takvome stanju. Dobio bi grčeve i
uginuo, pa sam ga vodila po terenu da se ohladi, kada sam
u daljini spazila strica Georgea. Za njim su hodali ostali
odrasli, a on je na rukama nosio svojeg nepomičnog,
ozlijeđenog sina.
»Je li mrtav?« vrisnula sam. »Je li mrtav?!« i majka je
pojurila prema meni, zaustavljajući se uz ogradu terena.
»Ne«, glasno je šapnula, »ne, nije mrtav, ali je
ozlijeđen. I što se dogodilo, Thea?«
Nisam joj ništa odgovorila.
»Thea«, rekla je još jedanput i glas joj je bio silno
suosjećajan. Nisam to zaslužila i znala sam da je to zadnji
put da mi pokazuje suosjećanje. Kada mi se sljedeći put
bude obratila, glas će joj biti mnogo ružniji.
Nije mogla dovijeka stajati tamo pa se pridružila
povorci odraslih, a ja sam se okrenula prema Sasiju, zabila
lice u njegov vrat i nastojala ne gledati prema svojem
bratiću.
 20.

Sjedila sam na krevetu s pismom u ruci. Gospodin

Holmes me čekao i da sam ga pustila još neko vrijeme,
počeo bi se pitati što je sa mnom.
Dotaknula sam rukopis na omotnici. Theodora Atwell,
djevojački jahački kamp Yonahlossee. Pisma koja mi je slala
majka bila su površna i nikada me nije zvala Theodora.
Napisala mi je da pakira sve naše stvari, da će ona, Sam i
otac neko vrijeme živjeti u hotelu, dok ne pronađu kuću, da
će otac otići ranije kako bi otvorio novu ordinaciju. Na neki
mi je način bilo drago što mi je sve to pisala, što me
pripremala za novi život, što mi je dala priliku da zamišljam
njihov život dok sam živjela svoj u Yonahlosseeju.
Natuknula je, ali nikada izravno, da ću i ja živjeti s njima u
novoj kući u Orlandu.
No pismo koje sam držala u ruci bilo je ispisano
Samovim rukopisom. Katkad mi se činilo da sam samo
igračka u Božjim rukama. Do natjecanja je ostao tek jedan
dan, a upravo mi je stiglo pismo od brata, koji mi nije
napisao ni riječi otkako sam došla ovamo.

Draga Thea,
znam da želiš da ti napišem pismo, ali ne znam zašto.
Kada ovo pročitaš, sve će vijesti već zastarjeti. Znaš da
selimo. Ovdje je sve isto osim što tebe nema, ali uskoro više
ništa neće biti isto jer nas više neće biti ovdje. Obitelj koja
se doseljava u našu kuću ima petero djece. Petero. Zamisli.
Da imaš toliko braće i sestara, sigurno bi neke voljela više,
a neke manje. To je jednostavno tako. Otac mi je dao više
posla nego inače. Vjerojatno misli da ću se osjećati bolje
ako budem imao više posla. Ne znam što bih ti napisao,
Thea. Napisala si da želiš pismo, ali što bi htjela da ti
kažem?
Nešto nije u redu s Georgiejem. Majka i otac ne žele mi
ništa reći, ali čuo sam njihove razgovore. Nije ih teško
prisluškivati. Misle da sam glup i da ne znam slušati kroz
vrata, ali su u zabludi. Otac već mjesecima ponavlja istu
stvar o Georgieju - da ‘nije baš sasvim svoj’. Što bi to
trebalo značiti? Znaš li da me ispitivala policija? Nisam se
bojao, ali majka i otac jesu. Strinu Carrie i strica Georgea
nismo vidjeli otkad si otišla. Mislim da se otac vidio sa
stricem, ali nisam siguran. Plaćamo za sve, toliko znam.
Kuća u Orlandu bit će manja. Tako mi je barem rekla majka.
Ne žele mi to priznati, ali mislim da trenutačno nemamo
novca za novu kuću. Mislim da moraju pričekati s kupnjom.
Dosadno mi je. Rado bih da imam nekog prijatelja.
Tvoj brat,
Sam

Stotinu sam puta preklopila pismo, sve dok ga više

nisam mogla preklapati. Potom sam ga otvorila i pročitala
ga još toliko puta da sam ga zapamtila napamet. Nisam to
učinila namjerno - bilo bi mi draže da mi bratov glas nije
odzvanjao mislima, da mi se u glavi ne vrti jedna te ista
ploča dok ne poželim zavrištati da bih je utišala. No nisam
zapravo željela vrištati. Htjela sam plakati. Htjela sam
jecati, kao junakinje u knjigama. Majka mi je lagala.
Georgie nije dobro. No željela sam joj vjerovati, pa sam joj i
povjerovala.
Nisam točno znala što bi Samovo pismo trebalo značiti,
osim da je usamljen i ljut. Nikada nije bio sklon ljutnji, a
zbog svega je ovoga postao ljutita osoba, promijenio se,
postao je drugačiji. Uz njegovo sam se pismo osjećala
sebično, kao loša osoba. Poslali su me na mjesto na kojemu
nikako nisam mogla biti usamljena. A Sam - on je ostao kod
kuće, ostao je s roditeljima kao jedino dijete u tom svijetu.
Zanimalo me i koliko već dugo zna za Georgieja. Koliko se
već dugo sam nosi s tim teretom?
Ovim pismom, na kraju sam zaključila, na svoj me način
htio zamoliti da se vratim. U početku sam se i htjela vratiti.
No sada više nisam. Kod kuće više nisam imala budućnosti.
Ustala sam i iz crvene baršunaste kutijice izvadila
majčine naušnice. Već mjesecima nisam nosila naušnice, još
od onoga dana kada sam isprobala Sissyne rubine. Potom
sam preko Trga požurila prema ravnateljevoj kući. Znala
sam da me gospodin Holmes čeka.
Htio me povesti u knjižnicu, ali nisam željela poći za
njim.
»Hajdemo van«, rekla sam, »kao zadnji put.«
»U redu«, rekao je, »kako god želiš.«
Povela sam ga kroz kuću i preko stražnjega trijema.
Bilo je sunčano, baš kao i onoga strašnoga dana i nadala
sam se da mi se sunce zbog svega toga neće zauvijek
zamjeriti. Nadala sam se da će jednoga dana sva sjećanja
postati manje jasna.
Penjali smo se uza strmu stazu i osjetila sam da mi
gospodin Holmes dodiruje stražnju stranu bedara. Okrenula
sam se i nasmiješila mu se, ali nastavila sam se penjati.
Znala sam da ga moja šutnja zbunjuje. No za to nije bilo
potrebe. Znala sam kamo želim ići. Znala sam što želim
učiniti.
S Georgiejem je sve na kraju ispalo slično nasilju i
iskorištavanju, nečemu što nismo smjeli učiniti. Nisam
znala zašto sam to doživjela kao nasilje, ali znala sam da
Georgie više nikada neće biti isti. Znala sam to čitavo
vrijeme, Samovo je pismo samo potvrdilo moje slutnje. Niz
događaja. Isprva sam mislila da sam možda mogla nešto
promijeniti, spriječiti tragediju u obitelji Atwell, jer bilo je
toliko trenutaka u kojima se sve to moglo zaustaviti. Da
barem toga dana nisam jahala, da sam jahala drugim
putem, da Sam nije htio otići u lov s Georgiejem, da nisam
plakala kao dijete...
No sada mi je postalo jasno da je sve počelo još prije
nego što sam se rodila. Počelo je s dva brata i s njihovim
sinovima. Ja sam bila kći, jedna djevojčica viška. Potom su
se na nas sručile okolnosti koje isprva nisu imale nikakve
veze s našim životima. Bile su to okolnosti na koje smo
reagirali loše, ali nismo ih mi stvorili. Zemljište u Miamiju
za kojim se moj stric pomamio, ekonomska kriza, zbog koje
se osjećaj moje obitelj da smo bolji od svih ostalih povećao.
Zato je samo Bog mogao reći da je sve moglo ispasti
drugačije. Kada bih ja to rekla, zvučalo je kao da govorim
kako se nikada nisam trebala roditi jer to bi bio jedini
način, shvaćala sam sada, da se sve to izbjegne. Jedno od
nas troje moralo je otići: ja, Georgie ih Sam.
Zastala sam na čistini i okrenula se prema gospodinu
Holmesu. »Thea«, rekao je, »Thea.« Dodirnuo je moje
naušnice, naušnice koje sam dobila od majke. Činjenica da
su i majka i gospodin Holmes dodirivali istu stvar u tom mi
se trenutku učinila skandaloznom, tužnom, ali i utješnom.
Kada je prije gotovo godinu dana prišao automobilu
pred školom, što je vidio? Čekao nas je, čekao je mene.
Gledao je mojega oca, koji je oklijevao pri izlasku, gledao
ga je kako nevoljko prolazi pokraj automobila, sav prljav od
putovanja, a zatim je spazio mene kako izlazim iz vozila
prije nego što mi je otac uspio otvoriti vrata. Je li mislio da
sam drska? Ohola? Theodora Atwell s Floride, djevojka koja
se ponašala nepristojno i loše, a zbog toga su je poslali od
kuće. Prvo su iz automobila izvirile moje noge, djevojačke
noge. Zatim sam se pojavila ja, sitnija nego što je mislio i
zgodna, savršeno uspravna držanja. Možda i nije mislio da
sam zgodna, no svakako sam mu bila zanimljiva. Sve je to
vidio kroz sumrak, a onda je shvatio da nas već predugo
promatra i požurio je van.
»Thea«, ponovio je. Samo je to govorio. Sve sam učinila
nekako nagonski. Znala sam da ga imam. I prije sam činila
slične stvari, naravno, ali nikada s takvom sigurnošću,
nikada tako lako. Jedno smo se prema drugome odnosili s
lakoćom, sada je sve među nama djelovalo tako ispravno i
činilo mi se nemogućim da je bilo tko osim njega i mene
ikada prije osjećao bilo što slično. Nikada nisam tako željela
Georgieja.
Strastveno sam ga poljubila, držeći ga objema rukama
za obraze.
Zatim sam pokazala na tlo i shvatio je, znao je točno što
želim. Legao je na zemlju i otkopčala sam mu remen,
pomažući mu da se izvuče iz hlača.
Spustila sam se na njega. Bio je golem i čvrst, osjećala
sam ga u sebi te nisam htjela da taj osjećaj prestane. Bio je
to osjećaj zbog kojega sam činila sve što sam učinila do
tada, počevši s Georgiejem. Sve sam činila zbog tog
osjećaja, zbog tog osjećaja da nisam sama. I čak dok je taj
osjećaj u mojemu mozgu dosezao točku usijanja, bila sam
tužna jer znala sam da to činimo prvi i posljednji put. I u
tom mi se trenutku nije činilo mogućim - u tom trenutku
dok sam ga stezala za ramena, a on je podizao moju bluzu i
sisao mi dojke - nije se činilo mogućim da ću se ja ikada
ponovno osjećati tako. Na trenutak sam umirila bokove,
nagnula se i poljubila ga. I njegovo i moje tijelo bilo je
prekriveno znojem.
 »Nemoj prestati«, promrmljao je i obećala sam mu da
neću.
Promatrala sam mu lice, njegove napola spuštene
vjede, i razmišljala sam. Što je volio kao dijete? Je li držao
majku za ruku dok su hodali zaleđenim gradskim ulicama i
je li mu pružala utjehu? Je li volio zvuk očeva glasa u
molitvi? Sve mu to sada sigurno nedostaje, svi ti zvukovi i
dodiri koji tako lako nestaju iz pamćenja.
Počela sam se kretati sve brže, a on je položio svoje
ruke na moje bokove te me počeo pritiskati prema dolje, na
sebe; odjednom sam se okrenula u neki drugi nagib i
morala sam sklopiti oči od užitka, od golemog, jakog
osjećaja nade.
Nisam to činila zato da bih zaboravila Georgieja. Nisam
htjela zaboraviti Georgieja. Htjela sam zaboraviti onu noć i
sljedeći dan. A to je, shvatila sam u tom trenutku,
nemoguće. Bol je sastavni dio užitka, a moja uspomena na
bratića sastojala se od jednoga i drugoga.

***

Na dan utrke osvanulo je predivno jutro, jutro kakvo

obično prethodi prekrasnome danu. Ako o danima u kampu
često govorim kao o predivnima, to je zato što su takvi
uistinu i bili i ne mogu se sjetiti nijednoga drugoga načina
za točan opis. Zato ih nazivam prekrasnima i predivnima,
poput razglednica, slika, nečega nestvarnog.
Na šumski sam puteljak došla sa Sissy s jedne te s Mary
Abbott s druge strane. Potonjoj su jahaće hlače visjele na
koljenima. Sissy je kosu zavezala u čvrsti čvor, a meni je
jahaći haljetak na ramenima postajao sve uži. Prerast ću ga
za samo dva mjeseca, ali u onome trenutku nisam o tome
razmišljala. Nisam razmišljala o predstojećoj godini, nisam
čak ni razmišljala o predstojećem danu. Razmišljala sam
samo o sljedećih sat vremena, o sat vremena tijekom kojih
ću jahati preko prepreka pred svim djevojkama,
gospodinom Albrechtom i gospodinom Holmesom.
Gospodin Holmes stajao je na vratima terena s Deccom.
Moje je tijelo sada reagiralo na njega, kao da mi je netko
pod kožu ugradio magnet koji me privlačio k njemu. No
naravno, nisam to činila, nisam to smjela učiniti. Podigla
sam ruku i mahnula im, a zatim odvratila pogled. Spazila
sam Leoninu platinastu kosu spletenu u čvrstu pletenicu.
Brojala je korake između dvostrukih prepreka.
Krenula sam istim putem kao i Leona, koja je već drugi
put hodala terenom. To mi je išlo na živce - jednostavna je
pristojnost nalagala da nekome drugome pruži priliku.
Brojala sam korake između skokova i pokušavala sagledati
stazu iz Naarine perspektive. Pokušavala sam predvidjeti
što bi je moglo prestrašiti - lončanice na kraju svakoga
skoka, šatori na kraju terena koji su zaklanjali stolove za
ručak, prisutnost drugih ljudi - bilo je tu dosta mogućnosti.
Međunožje me boljelo, ali znala sam od prošloga puta
da će ta bol brzo nestati te da će mi ostati samo uspomena
koja će blijedjeti, sve dok mi od nje ne ostane tek daleko
sjećanje. Gospodin Holmes me promijenio. Bila sam druga
osoba zbog njega.
Pokušala sam se usredotočiti na skokove. Kros koji je
sastavila Sissyna grupa bio je doista impresivan. Najteži su
bih oni skokovi koji su vodili preko vode do široke prepone,
dva skoka jedan do drugoga, a zatim trostruka kombinacija
koja je završavala zidom od cigle. Zid je bio zadnji i najviši
skok na terenu, zamišljen kao finalni test. Cigle nisu bile
prave, načinjene su od lakoga drveta, no konji to nisu znali -
za njih je to bila čvrsta prepreka.
 Gospodin Albrecht puhnuo je u zviždaljku, pokraj mene
je prošla Leona i primijetila sam da su joj obrazi rumeniji
nego inače. Bila sam zapanjena - nije mi djelovala kao tip
djevojke koja bi nanosila rumenilo.
Znala sam da bih joj trebala prepustiti pobjedu. Čak mi
je i Sissy to neizravno sugerirala. Svaki bih se put nasmijala
i rekla joj da će me Leona vjerojatno ionako pobijediti, no
nadala sam se da to nije istina.
Kvalifikacijske su runde prošle vrlo brzo. Zagrijavala
sam se na susjednom terenu i promatrala kako čak tri
djevojke - dvije učenice trećeg razreda i Martha Ladue - ne
uspijevaju preskočiti vodene prepreke. Ja sam pak trebala
nastupiti među posljednjima. Gospodin Holmes i dalje je
držao Deccu i nisam ih dobro vidjela, samo iz profila, pri
čemu ga je Decca zaklanjala. Na terenu je već bilo i padova
- jednu je djevojku konj zbacio iz sedla nakon što je odbio
preskočiti preponu.
Na pola kvalifikacijskih runda bila je pauza. Nastojala
sam ujednačiti disanje i opustiti Naari. Nije mi predstojala
brzinska utrka - morale smo se usredotočiti na točnost.
Zatvorila sam oči i zamišljala svaki skok, brojeći korake
između njih.
Došao je red na mene i savršeno sam tempirala start.
Kada je gospodin Albrecht puhnuo u zviždaljku, stigla sam
taman u ravninu prvoga skoka. Naari je nesigurno
pogledala jednu lončanicu, ali stisnula sam je nogama pa je
skočila savršeno. Skokovima sam se posvetila kao i uvijek -
sve i svi su nestali. Ljudi koji su me gledali pretvorili su se
u izmaglicu. Usredotočila sam se samo na oštar vonj
Naarina znoja i njezine drhtave pokreta među mojim
bedrima.
Znala sam da imamo zadnji skok. Znala sam da ne
možemo pogriješiti. No onda sam čula kako se za nama
ruše cigle i ispod glasa sam proklela Naari. Nije dovoljno
podigla noge. Ali bile smo brze.
Leona je pokraj nas proletjela u kasu, tako blizu da je u
prolazu stvarala vlastiti povjetarac. I Naari je htjela
zakaskati, bila je nervozna i napeta. Htjela sam upitati
gospodina Albrechta kakvo nam je bilo vrijeme, ali kad sam
ga spazila, bio mi je okrenut leđima i mahao je rukama.
Shvatila sam da s nekim razgovara, ali nisam vidjela s kim.
Tek kada sam prošla pokraj njega, vidjela sam da razgovara
s gospođom Holmes.
Sa sigurne sam udaljenosti gledala Leonu. U glavi mi je
bubnjalo i usta su mi bila posve suha. Gotovo je, šaputala
sam Naari dok smo stajale i gledale, no čak ni tada nisam
vjerovala u to. Možda su me oči varale. Možda se moj um
poigravao sa mnom. No duboko u sebi znala sam da nije
tako. Istina je bila jednostavna: gospođa Holmes vratila se
kući dan ranije. Ljudi su se često vraćali ranije kući.
Kralj je savršeno preskočio sve prepreke, uključujući i
zadnju kombinaciju. Preskakao ih je kao igračke. Noge su
mu bile vrlo duge, jedva da se i morao naprezati.
Sissy me pronašla u Naarinu odjeljku, gdje je Naari
stajala pognute glave, potpuno iscrpljena. Ušuljala se u
odjeljak i zalupila vratima za sobom. Potapšala sam Naari
po zadnjici. Imala je nekoliko sati za odmor. Napredna je
grupa jednom nastupala prva, a potom zadnja, pa su naši
konji imali najviše vremena za oporavak.
»Zašto si ovdje?« upitala me Sissy. Obrazi su joj bili
rumeni, a kosa joj je ispala iz punđe. Bila je odjevena sva u
bijelo, kao i ostale djevojke. Nisam se natjecala protiv nje,
ali i da jesam, ne bi me nimalo ugrozila. Nije ugrožavala
nikoga. Nije dovoljno dobro jahala. Nije joj bilo stalo.
»Umorna sam.«
»Ali imamo ručak. Zar nisi gladna?«
 Pogledom sam pratila Sissyn uzdignuti prst i vidjela
sam da se uokolo vrzmaju djevojke u bijelom. »Što je za
ručak?« pitala sam, mrzeći se zbog tužnoga tona u glasu.
»Sendviči. Ali dobri su.«
»Vratila se gospođa Holmes.«
»Znam.«
Položila sam dlan preko bolnoga čela i nisam je htjela
pogledati u oči.
»Tužna sam«, napokon sam prozborila.
»Ali znala si da će se vratiti«, rekla je tiho.
»Da«, rekla sam, »znala sam. No nije li uvijek tako?
Znaš da će se nešto dogoditi i ne možeš to spriječiti?«
Privukla me u zagrljaj i primijetila sam da je to učinila
vrlo snažno, kao da se boji da ću joj se izmaknuti. Nisam se
izmaknula. Nitko me tijekom protekle godine nije zagrlio,
nitko nakon Georgieja. Nitko me nije doticao.

***

Tri jahačice s najboljim rezultatima - ja, Jettie i Leona -

nastupale smo u finalu. Nastupala sam prva, što nitko nije
volio, ali bilo mi je drago. Morale smo biti brze. Znala sam
da se pravo natjecanje odvija između mene i Leone.
Oduvijek sam znala da će biti tako. Kralj je bio veći, bio je
sportski nadaren, ali Naari je bila brža, kao što je dokazala
one davne noći. Osim toga, bila je pametnija. Kralj je bio
tup, ništa ga nije zanimalo, a ako Naari uspijem dovoljno
potaknuti, ako je uspijem učiniti dovoljno nemirnom, ići će
brzo kao one noći i pobijedit ćemo.
U ringu za zagrijavanje nisam skidala pogleda s
Naarinih ušiju i šetala sam je u sve užim krugovima, dok se
praktički nije vrtjela oko svoje osi. Nisam joj dopuštala da
krene u kas - htjela sam uštedjeti što više njezine energije.
Nisam gledala prema gospodinu Holmesu, ali znala sam da
on promatra mene. Oh, itekako me promatrao. Osjetila sam
to. Gospodin Albrecht radoznalo me pogledao dok sam
prolazila uz njega, a znala sam i zašto. Trebala sam Naari
ugrijavati polako, postupno je uvodeći u kros, no na kraju
krajeva, pravila su bila jasna. Sa svojim sam konjem mogla
raditi sve što sam htjela.
Omotala sam uzde oko ruku, što nikada prije nisam
učinila, jedino sam čula da neki ljudi to rade. Bio je to glup
potez - ako Naari odbije skok u zadnjem trenutku, svejedno
bih pala preko nje, s tim da bih ovako ostala privezana uz
nju uzdama. U najboljem bih slučaju slomila obje ruke. No
povratila mi se stara neustrašivost, ista neustrašivost koju
sam osjećala svaki put prije teške staze. Osjećala sam je i
svaki put kada bi me ljudi promatrali. Sada je u publici bio i
on i zbog toga sam postala još hrabrija. Smiono sam
omotala uzde oko ruku tako čvrsto da mi se koža zabila u
nadlanice. Bila sam odvažna kada sam začula zviždaljku
gospodina Albrechta i kada sam Naari potjerala u galop.
Sviđala mi se sirova moć omotanih uzda. Savila sam
laktove i Naari je iznenada usporila, a zatim sam podigla
nožne prste i zabila joj mamuze u slabine. Uhvatila sam je u
klopku - obuzdala sam svu njezinu snagu između svojih
nogu i ruku. Nikada dotad nisam osjetila takvu energiju.
Nikada se poda mnom ništa tako nije kotrljalo, poput
razornoga vala.
Kretale smo se prebrzo. Da smo bile na treningu,
gospodin Albrecht bi me glasno upozorio da smanjim brzinu
napola. Sve su se djevojke u bijelom pretvorile u izmaglicu
koju bi svakih nekoliko metara prekinuo tek šešir
nadstojnice. Da sam u gomili htjela raspoznati gospodina
Holmesa, ne bih uspjela.
 Preskočile smo vodenu prepreku i osjetila sam kako
Naari mijenja glavnu stranu. Dok se pripremala za preponu
pred nama, osjetila sam, znala sam da se razumijemo. Ja
sam htjela pobijediti, a ona me se htjela riješiti. Htjela se
riješiti te zbunjujuće djevojke sa svojih leđa, te djevojke
koja je izaziva na trk bolnim ubodima u slabine, a zatim je
obuzdava strašnim povlačenjem o kutove usta. U ustima je
osjetila krv zbog stalnoga pritiska takve igre, jezik joj se
pribio uza zube i bilo joj je teško disati.
Frknula je od ljutnje i šapnula sam joj: »Dobro je.«
Nastavila sam u ritmu njezina lakog galopa: »Dobro je,
tako, dobro je«, a kada smo se približile zadnjoj kombinaciji
- postavljanje najtežeg skoka na kraju bio je doista prljav
trik - zamahnula sam nogama o njezine slabine i pomakla
ruke uz njezin vrat tako da je u ustima osjetila olakšanje -
um joj se razbistrio i skočila je poput vjetra.
Bila je to brzinska runda pa rušenje prepreka nije bilo
važno, ali morala sam čisto preskočiti tu prepreku. Htjela
sam da me gospodin Holmes vidi. Dok smo još letjele preko
zadnje prepreke - možda na jednu ili dvije sekunde -
sklopila sam oči i zamislila da sam opet na Sasiju, da
skačemo na polju iza naše kuće na Floridi, da jašemo prema
velikoj i neistraženoj divljini.
Morala sam na Naari projahati još pet krugova prije
nego što je napokon usporila u hod. Iz publike nije dopirao
nijedan jedini zvuk. Sve sam savršeno preskočila.
Leona je na Kralju prokaskala pokraj mene, ni trzajem
oka odajući da me primijetila, no pogled mi je uhvatio
gospodin Albrecht, a primijetila sam i da sve djevojke uz
ring gledaju mene, a ne Leonu. Udarila sam Naari po vratu
i ona se trznula.
»Dobro je ohladi«, promrmljao je gospodin Albrecht
dok smo prolazile pokraj njega.
 Kimnula sam glavom. Nastojala sam ne obraćati
pozornost na to da svi zure u mene. Mary Abbott stajala je
uz ulaz u ring i dok sam prolazila kraj nje, uhvatila je jednu
uzdu.
»Ne«, bijesno sam je upozorila, »pusti to.«
»Kako ste divno jahale«, rekla je pijevnim glasom,
»jednostavno predivno. Dobra cura«, obratila se Naari.
»Ne diraj je.«
Mary Abbott me pogledala bez iznenađenja u pogledu,
otpuhnula šiške s lica i promotrila me. »Bude li još jedno
doigravanje, kladim se da ćeš i u tome pobijediti. Danas ćeš
u svemu pobijediti, ako mene pitaš.«
»Ostavi me na miru«, prošaptala sam i potjerala Naari
u kas. Usporila sam je tek kada sam izašla iz gomile, pa
sam kliznula sa sedla i počela je šetati u krug, opet
gledajući Leonu sa sigurne udaljenosti.
»Dobro je, dobro je«, mrmljala sam Naari, ali nije
reagirala. Samo je pognula glavu gotovo do tla. Pokušala
sam obrisati znoj s udubljenja koja sam joj u slabinama
načinila mamuzama, ali trzala se i povlačila pred mojim
dodirom. Odjednom sam požalila sve što sam učinila. Baš
sve.
Učenica prvog razreda kojoj nisam znala ime - možda
Holly? - prošla je pokraj nas i razrogačenih se očiju
zagledala u Naari. Kada sam joj pokušala uzvratiti pogled,
okrenula je glavu. Naari je zadrhtala kada nas je zapuhnuo
povjetarac, neugodno hladan na njezinoj vrućoj koži. Svuda
oko nas tiho su šumile grane i odjednom sam osjetila kako
me ispunjava ugodan osjećaj mira, praznine, kako me
napušta i zadnji tračak neobuzdane sile koja me bila
obuzela. Gladila sam Naari po vratu i žarko priželjkivala
neku čaroliju koja bi me toga trenutka prenijela u krevet i
pokrila poplunom do vrata.
 Nisam mogla procijeniti kojom se brzinom kreću Leona
i Kralj. Bio je tako visok i vitak da se uvijek činilo kao da se
kreće sporo, kao da prolazi kroz vodu. Bili su prekrasan
par, Leona i Kralj - morala sam im se diviti, sjaj Leoninih
tamnoplavih čizama u kontrastu s Kraljevim krznom
svakome je morao upasti u oči. Bili su poput plemića kampa
Yonahlossee. A uskoro više ovome mjestu neće značiti ništa.
Postat će tek davno zaboravljena djevojka i njezin konj.
Kralj je i ovaj put kao od šale preskočio zadnju
kombinaciju.

***

Jettie, Leona i ja kao zadnje smo tri finalistice ušle na

teren. Nitko nije znao kakvi su nam rezultati. Tiho sam
šaputala Naari, koja je skakutala i izvijala vrat. Leona mi je
dobacila prijekoran pogled kada je Naari pokušala preteći
Kralja.
»Obuzdaj je«, naredila je. S Leonom će sve biti u redu,
znala sam to. Dobro je podnosila sve životne nedaće.
»Ne moraš uvijek biti prva, dosta je toga«, odvratila
sam joj. Dan se polako penjao na ljestvici najgorih dana
koje sam proživjela, ali kratki bljesak zaprepaštenja na
Leoninu licu ipak mi je donio malo zadovoljstva. Potjerala
sam Naari pred Kralja.
Vidjela sam Henny kako uz vrata terena s nekim
uzbuđeno razgovara, ali sve dok se nije okrenula, nisam
razabirala s kim. Bila je to gospođa Holmes. Sve je na njoj
bilo kraće - kosa, koja je visjela u maloj, labavoj punđi,
suknja, koja se više nije vukla po podu, ali i bluza, koja više
nije bila brošem prikopčana uz vrat, nego je otkrivala malo
blijede kože. Zavrtjelo mi se u glavi i nagnula sam se
naprijed u sedlu malo prebrzo, kao da ću se onesvijestiti.
 »Jesi li dobro, Thea?« upitala me gospođa Holmes.
Pogledala sam je otvorenih usta i nisam mogla sakriti
iznenađenje. Izgledala je svježe, kao da se vratila iz toplica.
Sada se dobro vidjelo da je u mladosti bila lijepa. Ne
prekrasna, ali lijepa na živahan, okretan način. Želudac mi
se podigao od mučnine.
»Da, Thea«, ubacila se Henny, vrlo hladnoga glasa.
»Jesi li dobro?«
Kimnula sam glavom i prošla pokraj njih, izbjegavajući
pogled gospođe Holmes i Hennyne napomene.
»Thea«, doviknula mi je, »zar si se zaboravila pristojno
ponašati?«
Nisam se mogla okrenuti. Nisam se mogla suočiti s
gospođom Holmes. Nisam se mogla ni za što na svijetu
pretvarati da mi je draga.
Naravno da sam zaboravila. Sve sam zaboravila.
Zaboravila sam da će se vratiti, da će ponovno preuzeti
svojega supruga i da će nastaviti sa svojim životom ovdje.
No ipak, dok sam ulazila u ring, i dalje sam htjela pobijediti.
Sve smo okrenule konje prema gospodinu Albrechtu i
Rachel, koja je bila odabrana da našoj grupi dodjeljuje
vijence. Nasmiješila mi se i primijetila sam da joj je lice
prekriveno pjegicama od sunca. Nje mjesec dana nije bilo,
ali kada si ravnateljeva kći, imaš neke povlastice. Gospodin
Albrecht obavio joj je ruku oko ramena, kao da je štiti. Svi
su je u školi i dalje voljeli. Obrazi su joj bili ružičasti i
izgledala je radosno, prepuna nade. Naravno da je bila
radosna, naravno da je bila prepuna nade. Roditelji su joj
ponovno bili zajedno i obitelj opet na okupu. Vidjela sam
kako Molly u prvome redu uzbuđeno razgovara s nekom
drugom učenicom prvoga razreda. Sve su mi učenice
prvoga razreda izgledale kao ždrebice - raskuštrane kose i
dugih, tankih nogu. Činilo se kao da ne znaju kamo bi s
rukama i nogama u hodu, kao da ih ne znaju kontrolirati
sada, kada su tako naglo i tako mnogo narasle.
»Za nekoliko trenutaka«, oglasio se gospodin Albrecht i
svi su u gomili zašutjeli, »imat ćemo rezultate.«
Jettie si je nešto grozničavo mrmljala u bradu, pa sam
se okrenula i pogledala je.
»Stalno zuriš«, rekla je kada me primijetila, a to mi je i
Henny jedanput rekla. Nisam joj ništa uzvratila. Samo sam
sklopila oči pred svim tim ljudima.
Kada sam ih opet otvorila, pred njima mi se ukazala
gomila lica i sva su piljila u mene, ozbiljna i tiha. Svima
nam je to tako mnogo značilo. Vidjela sam da Martha tiho
vijeća s Henny, da nas Alice Hunt pozorno promatra, a
Molly grize nokat. Ni o jednoj od njih nisam znala gotovo
ništa, osim o Sissy. Možda sam još jedino o Evi znala
dovoljno da bih je nazvala prijateljicom.
Rachel me pogledala, a onda brzo skrenula pogled - u
tom sam kratkom trenutku znala da sam pobijedila.
»Ovo se još nikada nije dogodilo«, progovorio je
gospodin Albrecht pred nama, obraćajući se publici.
Izgledao je kao bilo koji drugi muškarac, jedino po čemu se
isticao bio je iskrivljen engleski kojim je govorio. »Nikada
još nismo nagradu dodijelili novoj učenici.« Zastao je.
Vidjela sam da Henny nešto šapće gospođi Holmes i da ova
odmahuje glavom. Svi su sada znali da sam ja pobijedila.
Mary Abbott blistala je od sreće, a Katherine Hayes
pozorno me promatrala. Gledala sam gospođu Holmes zato
da ne bih gledala njezina muža, za kojega sam znala da
stoji negdje u gomili s Deccom u rukama. I gospođa Holmes
je gledala mene, potpuno mirnoga izraza lica.
»Jahanje je«, nastavio je gospodin Albrecht, »ako to
mogu tako kazati, pravo partnerstvo između čovjeka i
životinje, združeni napor ljudskoga uma i čiste konjske
snage.«
»Hajde, daj već jednom«, tiho je promrmljala Leona.
»I u jahačkom je ringu sve dopušteno, u jahačkome
ringu nema favorita, ondje su jedino važni vještina i brzina,
točno tim redoslijedom. Djevojke, ovdje se krije lekcija koja
će vam dobro doći u životu; dajte sve od sebe u svemu što
činite i ako to napravite, čeka vas velika nagrada.«
Od Rachel je prvo uzeo najjednostavniji vijenac,
ostavivši ostale da joj vise oko ruke u urednome nizu.
Pričvrstio je taj vijenac oko vrata Jettiena konja, koji je
spljoštio uši i iskesio zube. Potom je postavio vijenac oko
Kraljeva vrata, dok je ovaj strpljivo stajao, čekajući da
gospodin Albrecht učvrsti kopču.
»I naša pobjednica danas, Theodora Atwell iz Emathle
na Floridi, koja nas je sve zadivila svojom spretnošću i
hrabrošću.« Gospodin Holmes ušao je u ring, prošavši
pokraj svoje supruge i Henny koje je pozdravio naklonom
glave.
Uštinuo je Rachel za obraz nakon što joj je s ruke uzeo
vijenac, a ona se zarumenjela od neugodnosti i okrenula
glavu. Grlo mi je stegnula panika. Nisam željela da mi
prilazi tako blizu, no ipak mi je prilazio, toliko blizu da sam
mu vidjela razdjeljak u kosi. Još jedna tradicija kampa
Yonahlossee.
»Thea«, promrmljao je. »Bravo.« Bojažljivo je potapšao
Naari kao što to čine samo ljudi koji ne poznaju konje, a
zatim joj je učvrstio vijenac oko vrata. Bio je načinjen od
prvih pupoljaka forzicije i puzajućeg plamenca, koji su se
savršeno slagali u predivan ukras. Tko bi se nadao da će se
te dvije vrste cvijeća - jedna napadna, a druga nježna - tako
dobro nadopunjavati? Gospođa Holmes, eto tko. Vratila se
upravo na vrijeme da se pozabavi vrtom.
 Sada se bavila Deccom, svojom prelijepom,
tamnokosom Deccom. Gospođa Holmes nije zaslužila ono
što sam joj učinila.
King je odjednom uzmaknuo prestrašen vijencima i
Leona mu je zarila mamuze u slabine. Gospodin Holmes
brzo se s Rachel odmaknuo prema rubu ringa. Usta su mi
bila vrlo suha. Kažnjavala sam se time što nisam pila vodu,
bila je to najbolja kazna koje sam se u tom trenutku mogla
sjetiti.
»U redu je, Kralju«, rekao je Albrecht, a Kraljeve su se
uši naćulile prema njemu. Bilo mi ga je žao. Gazdarica mu
je odjednom postala okrutna zbog gubitka koji on nije
mogao razumjeti. Coknula sam jezikom i Kralj je okrenuo
glavu prema meni, očito tražeći utjehu, a izraz na Leoninu
licu prvi je put otkad sam je poznavala postao sasvim jasan.
Nisam trebala pobijediti. Znala sam da je sada sve gotovo.
U teoriji se takve stvari događaju postupno. Ljudi neke
stvari shvaćaju polako i bolno. No ja sam u samo jednoj
sekundi shvatila da mi Leona želi nauditi na bilo koji
mogući način. Stala sam na put jednoj jedinoj stvari do
kojoj joj je bilo stalo. Upropastila sam joj zadnju priliku.
Da sam pak ja imala drugu priliku, i opet bih je
nastojala pobijediti. Radije bih bila umrla nego izgubila.
Jahanje mi je išlo tako dobro zato što sam bila neustrašiva.
Ljudi su se uvijek divili mojoj spremnosti da preskačem
prepreke koje su bile previsoke i preširoke za tako malenu
djevojčicu. Stoga sam, oblizujući ispucane usnice,
pogledom tražila gospodina Holmesa. Stajao je uz rub
ringa, držeći Rachel za ruku. Svi su gledali Leonu, koja im
je privukla pozornost zato što je poticala Kralja na divlje
ponašanje. No gospodin Holmes gledao je mene. Znala sam
da će me gledati. Kada su nam se pogledi susreli, tužno je
odmahnuo glavom i da sam si u tom trenutku mogla zabiti
nož u srce, bila bih ga zabila.
 No čekala sam - mirno sam sjedila na konju poput prave
i dobre, poslušne djevojke te čekala da prvo Jettie, a zatim
Leona objašu svoj počasni krug, a onda sam i ja pojahala,
praćena gromoglasnim pljeskom koji mi je zvučao kao
upozorenje. Pričekala sam da me fotograf uslika, da
gospodin Holmes sa svojom obitelji nestane u šumi i da mi
stotina djevojaka čestita, opraštajući mi ružan način na koji
sam jahala.
»Kako je lijepa«, govorile su i gladile Naari po vratu,
jedna za drugom.
Potom sam povela Naari izvan ringa, prošla pokraj
konjušnice i pošla uzbrdo, u planinu putem koji je nekoliko
milja vijugao kroz šumu, a zatim izlazio na čistinu. Bio je to
jedini put koji se nije vraćao natrag do konjušnice, a pričali
su da vodi skroz do Ashevillea preko stare rudarske ceste.
Pustila sam Naari da vodi i odvezala joj vijenac s vrata.
Forzicija se ionako već bila savila, a plamenac je bio
zgnječen. Bacila sam ga negdje usput, u šumu. Preokrutno
sam jahala konja toga dana u ringu i nisam zbog toga žalila.
Jahala sam preokrutno na tom natjecanju, ali pobijedila
sam.
Došla sam do prve čistine i sišla sa sedla. Zrak je bio
tako oštar i čist da mi je pri dubokim udisajima štipao grlo.
Naari je oslonila njušku o moj dlan, što je za nju bila
neobično nježna gesta. Znala sam da ta nježnost potječe
zbog iscrpljenosti i nesigurnosti - nije poznavala okoliš u
kojem smo se našle - no svejedno sam joj bila zahvalna na
tome. Položila sam joj dlan na čelo i prstom napravila krug
oko njezina oka.
Bila sam neustrašiva. Bila je to osobina koja me dobro
služila u jahačkom ringu, a loše u životu.

***
 Odabrala sam jednu haljinu iz Sissyna ormara, sašivenu
od svile i satena koji su upravo te sezone bili u modi. Majka
joj je baš bila poslala nove haljine i Sissy je bilo neugodno
zbog sve te raskoši. Nije se trebala osjećati loše. Zbog nove
bi joj haljine zavidjeli, ali ne bi je prezirali. Nova je haljina
značila da je na sigurnom. Neće je poslati kući iz škole kao
Leonu. Haljina koju sam odabrala bila je svečana, dosezala
mi je do gležnjeva.
»Želiš li ogrlicu?« upitala me Eva.
»Mislim da ne«, odgovorila sam promatrajući se u
zrcalu koje je bilo premaleno da bih se u njemu ogledala od
glave do pete. Kosa mi je bila prljava, nisam je bila oprala
dulje od tjedan dana, ali izgledala je teško, bujno i
kestenjasto. Odstupila sam korak od ogledala i pogledala
ostatak tijela. Crveni mi se saten priljubljivao uz bokove -
majka bi to smatrala nepriličnim - a u prsima mi je haljina
bila pomalo uska, pritiskala mi je grudi. Nisam bila sigurna
izgleda li mi to čudno ili privlačno. Naramenice su bile
sašivene tako da su se ukoso spuštale s ramena i nisam se
mogla otarasiti osjećaja da padaju.
Ponovno sam stavila majčine naušnice. Prvi sam put
nosila nakit koji je bio na razini nakita drugih djevojaka.
Otišla sam iz kolibe prije ostalih. Druge su djevojke još
nanosile diskretnu šminku za koju su se nadale da je
gospođa Holmes neće primijetiti. Malo rumenila i pudera,
svijetli ruževi i slično. Ja se nisam htjela šminkati, a osim
toga, izbjegavala sam Sissy. Imala sam sreće pa sam uspjela
neopaženo izaći iz kolibe te sam plutala na tom osjećaju
dok sam hodala po Trgu, utapajući se u gomili djevojaka
koje su pošle prema Dvorcu. Bilo je sedam sati navečer i
sumrak, pa smo sve u polumraku izgledale nekako mekše.
Holmesovi su stajali na ulazu ukrašenom plavim i žutim
trakama, ali bila sam potpuno mirna. Djevojčice su također
bile ondje, nagurane oko oca.
 Obuzimala me silna tuga koja nije imala nikakve veze s
njim. U Holmesovima sam vidjela obitelj koja je nastupala
jedinstveno, čak i uz sve svoje tajne podjele i patnje.
Odjednom sam osjetila silnu čežnju za svojim bratom
blizancem, umalo sam zaplakala od ljubomore, no onda sam
se sabrala, pa sam zagladila kosu i opipala te nesretne
naramenice. Kako će izgledati naš ponovni susret? Hoće li
mu biti drago što me vidi? Takvo mi se što činilo
nemogućim.
»Evo i naše pobjednice«, na vratima me pozdravila
gospođa Holmes. Suprug joj je stajao iza leđa pa nije mogla
vidjeti kako mi napadno izbjegava pogled.
»Hvala vam«, rekla sam, iako mi nije baš izravno
čestitala. Pogledala sam djevojčice - sve su me gledale,
posebice Rachel.
»Je li vam drago što ste se vratile?« glas mi je bio
iznenađujuće miran. »Je li vam drago što ste opet s ocem?«
Sve su kimnule glavom. »Ali bilo nam je zabavno s
djedom i bakom«, rekla je Sarabeth.
»Jako zabavno«, dodala je Rachel.
»Sve su se odlično zabavile«, rekla je gospođa Holmes,
»a ja sam se susrela s mnogo bivših polaznica
Yonahlosseeja.« Nasmiješila se. »Toliko vas je diljem Juga!«
Nekoliko sam trenutaka razmišljala na koga to misli
kada govori vas, ali onda sam shvatila. Naravno. I ja sam
sada bila polaznica Yonahlosseeja.
Susret s Holmesovima nije mi bio tako težak kao što
sam mislila da će biti. Prizor njihova zajedništva čak me i
ispunio olakšanjem. Nisam razorila tu obitelj.
»No dobro«, rekla sam i okrenula se da vidim dolazi li
za mnom još koja djevojka, a zapravo sam silno željela
skrenuti pogled s gospodina Holmesa, koji me hladno
ignorirao. Molly i Henny upravo su stigle do dna stubišta.
Molly je brbljala, a Henny samo napola obraćala pozornost
na nju. Okrenula sam se natrag prema Holmesovima,
poklonila se i prošla kroz ulazna vrata, koja su mi otvorile
Docey i Emmy. Prvi sam ih put vidjela zajedno i sada sam
primijetila da među njima ipak postoji sličnost - nešto u
načinu držanja, u načinu na koji im se glava stapala s
vratom i u načinu kojim su brzo gestikulirale. Docey mi se
nasmiješila, a Emmy se pravila da me ne primjećuje.
Blagovaonica je izgledala prekrasno - cvijeće s terena
premješteno je ovamo i vidjelo se da je gospođa Holmes,
iako je kod kuće bila tek jedan dan, već uspjela štošta
organizirati i štošta vratiti na pravo mjesto.
Mladići su i ovaj put stajali na drugome kraju
prostorije, odjeveni u odijela i s raznobojnim leptir-
mašnama oko vrata, pa sam zbog njihove nazočnosti
odjednom postala vrlo svjesna duljine i ozbiljnosti svoje
haljine. Sve su druge djevojke odjenule kraće, šire haljine,
čak je i Sissy podigla obrve kada sam odabrala baš ovu, ali
ipak sam je odjenula. Zašto? Zašto sam htjela da me svi
gledaju? Osjećala sam njihove poglede dok sam prelazila
preko plesnog podija, u mene je bilo upereno barem stotinu
očiju, no osjećaj nije bio sasvim neugodan. Zamislila sam da
među momcima stoji Sam, da čeka na ples s djevojkom i u
tom sam trenutku shvatila da su i njega roditelji trebali
poslati od kuće. Zar nisu shvaćali koliko su nepošteni kada
mene puštaju da odem u svijet, a njega ne? Bili su u
zabludi, točno kako je Sam i napisao.
Sissy je kroz vrata ušla s Evom i odmah brzo pogledala
prema momcima. Poželjela sam da nije tako prozirna, da
toliko ne pokazuje osjećaje, barem ne večeras.
»Je li sve u redu?« došla je do mene i upitala.
Prepoznala sam njezine naušnice. Bile su to one iste
naušnice s rubinima koje sam pronašla dok sam njuškala po
kolibi prije gotovo godinu dana. Kako vrijeme leti.
Kimnula sam glavom i zagrizla sićušnu torticu od
šumskog voća, tek ispečenu. Jezikom mi se rastopio maslac.
Oglasila se i glazba i počeli su nam prilaziti momci. Stajale
smo i čekale, Sissy me pozorno promatrala, a ja sam se
pretvarala da to ne zamjećujem. Zašto misli da tako lako
mogu prenijeti osjećaje na nekoga drugoga? U tom se
trenutku, kao da sam ga prizvala, preda mnom stvorio
David, visok i zgodan, baš kao i zadnji put.
»Thea? Evo, opet se susrećemo.«
»Davide«, pozdravila sam ga. Bio je vrsta momka koji
nije prihvaćao odbijanje. »Znači, i ti si ovdje.« Bila je to vrlo
glupa rečenica. Sigurno sam mogla smisliti nešto bolje.
»Da, ovdje sam.«
Odveo me do plesnog podija, uzeo moju ruku u svoju i
drugu mi položio na leđa. Bio je niži od gospodina Holmesa.
Primijetila sam Katherine Hayes - odjenula je žarko crvenu
haljinu i usnice premazala ružem iste boje. Bio je to hrabar
potez, ali Katherine je uvijek bila hrabra.
David nije govorio ništa, samo je plesao i vodio me po
plesnome podiju, a kada je pjesma završila i nakon nje
počela druga, upitao me: »Sviđa li ti se ova pjesma?«
»Nije loša«, odgovorila sam. Okrenuo je glavu i već sam
pomislila da sam se možda prehladno izrazila, ali onda sam
osjetila da mi prstima prelazi preko leđa.
»I, kakva ti je bila ova godina u školi?« upitao je.
»Hajdemo samo plesati«, kazala sam i nasmiješila se da
bih ublažila svoje riječi.
Privukao me bliže k sebi i bila bih mu najradije položila
glavu na rame, smanjila i tu malu udaljenost između nas.
Naposljetku sam to i učinila. Položila sam glavu na rame
tog neznanog dječaka i dopustila mu da me vodi po
blagovaonici Dvorca, po mjestu na kojemu sam pojela
stotine obroka, izrekla stotine molitvi. Nisam se bojala da
će nas uhvatiti, ne ovaj put. Bih smo okruženi desecima
drugih parova, nije bilo opasnosti. Blago je mirisao po
kolonjskoj vodi.
Kada je pjesma završila, još me neko vrijeme držao za
ruku, kao da mi ne želi dopustiti da odem. Nasmiješila sam
mu se kao da se ispričavam, a zatim se okrenula prema
mjestu na kojemu sam zadnji put vidjela gospodina
Holmesa. No umjesto njega, ondje je stajala gospođa
Holmes. Zurila je u mene i u pogledu joj nije bilo ni traga
naklonosti. Morala sam skrenuti pogled jer ona ga očito
nije željela skrenuti. Uhvatila sam Davida za rukav sakoa.
»Još jedan ples?« upitala sam i to ga je iznenadilo.
Bacila sam se na ples te večeri, samo jednom načinivši
stanku i otišavši s Davidom, Booneom i Sissy u udaljeni
kutak, gdje smo pijuckali viski iz pljoske. Sissy je popila
samo jedan gutljaj, ja sam popila onoliko koliko sam mogla
podnijeti. Nakon viskija sam se osjećala sjajno, osjećala
sam se kao dobra djevojka s divnim, rumenim usnicama.
Osjećala sam da me David promatra dok naginjem pljosku
prema usnicama i bilo mi je drago što sam odjenula Sissynu
svečanu haljinu.
Leone nije bilo na plesu. Tražila sam ju i da je bila
ondje, sigurno bih je zamijetila. I možda je to bilo zbog
viskija, ali te sam se večeri osjećala dovoljno smjelo da
zaboravim na nju, da je potpuno prognam iz misli. Možda
sam ionako tek bila umislila njezinu prijetnju. Sigurno nije
znala ništa, a da i jest, bi li doista supruzi gospodina
Holmesa došla s glasinama o meni i njemu? Morala bi imati
dokaze.
 »Što to radiš?« prošaptala mi je Sissy dok smo
zamjenjivale plesne partnere, ali nestašno se smiješila dok
me to pitala.
»Ništa«, odgovorila sam joj. Pala sam u Booneov
zagrljaj, a on me povukao dalje od Sissy. I Boone i ja bili
smo pripiti i izbliza mi je izgledao zapanjujuće, posebice
njegova kuštrava, crvena kosa. No još čudnija od kose bila
je njegova koža, blijeda i prozirna kao što to često biva na
crvenokosima. Oko svakoga su mu se oka ispreplitale tanke
zelene žilice.
»Dobro se zabavljaš?«
»Da«, odgovorio je i zavrtio me. Lijepo je plesao.
»Sissy je uhvatila baš dobroga momka.«
Nasmiješio se. »Je li? Zanimljivo, ja sam bas razmišljao
o tome kako sam ja uhvatio dobru djevojku.«
Osjećala sam se neobično - bila sam mu dovoljno blizu
da sam mogla namirisali kremu kojom je mazao kosu, ali
sam znala da je taj zagrljaj sasvim platonski. Smiješio se
bezizražajnim smiješkom koji je očito namijenio djevojkama
koje nisu Sissy, a ja sam mu promotrila kremaste hlače,
dovoljno tanke da sam točno vidjela na kojim se mjestima
gužvaju pa sam se zapitala tko ga odijeva. Kupuje li mu
majka odjeću kada ode u posjet kući? Odvodi li ga krojačici,
čeka dok ga ova izmjeri, a zatim pomno bira tkanine? Misli
li da ga dobrim odijevanjem priprema za odlazak u svijet?
»Voliš li je?«
Ozareno se nasmiješio i nabori oko očiju su mu se
udvostručili. »Da«, odgovorio je, a zatim zastao. »Je li sve u
redu, Thea?«
Izgledao je zabrinuto. »Mislim, to je prilično čudno
pitanje.«
 Obrazi su mi se zažarili Boone je bio tako dobar da me
srce boljelo od njegove dobrote. Zagledao se na drugi kraj
plesnoga podija, a kada sam se okrenula u pravcu u kojemu
je gledao, shvatila sam da promatra gospodina Holmesa.
Zajedno je s gospođom Holmes rezao krišku velike torte
ukrašene ušećerenim laticama ruže. Prebacila je krišku s
lopatice na tanjur, a on je već pripremio drugi tanjur. Boone
je pogled s njega svratio na mene, a ja sam pognula glavu.
»Bit će sve u redu«, tiho mi je rekao, a ja mu ništa
nisam odgovorila, samo sam mu dopustila da me obgrli u
prijateljski, nevini zagrljaj.
Vratio me Davidu pa sam plesala s njim sve dok ples
nije završio. Orkestar je svirao neku polaganu pjesmu
melankolične melodije, David mi je govorio da mu se
sviđam, a ja sam preko njegova ramena promatrala druge
parove.
Boone je Sissy pribio u kut i iznenadilo me da su tako
hrabri. Sissy je možda bila pijanija nego što sam mislila jer
inače ne bi tako nesmotreno odbacila sve manire. No
možda je to bio učinak Yonahlosseeja, možda su svi ovdje
nesmotreno odbacivali manire.
Osjetila sam da me gospodin Holmes promatra i prije
nego što sam se okrenula i pogledala ga. Stajao je u
jedinom kutu prostorije koji još nisam promotrila. Pogledala
sam ga samo zato da bih provjerila ima li na licu izraz koji
sam zamišljala i stoji li nehajno kako sam zamišljala, no kad
sam se okrenula i ugledala ga, skrenuo je pogled i otišao iz
blagovaonice. To me povrijedilo. Pjesma još nije bila
završila, ali promrmljala sam Davidu nešto o tome da
moram skupiti svoje stvari.
Držao me za vrhove prstiju, stoga sam ih povukla,
možda snažnije nego što sam namjeravala, pa mu se izraz
lica sledio.
 »Zašto me vučeš za nos?« upitao me glasno i u tom sam
trenutku shvatila da je i ljut i pijan. Htjela sam mu se
ispričati, ali onda mi je s usnica sišlo nešto potpuno
drugačije.
»Ti si samo budalasti dječak«, rekla sam i Davidovo se
lice snuždilo. Doista je izgledao kao budalasti dječak, ali
nisam se sada mogla brinuti još i za njega. Požurila sam što
dalje od njega i shvatila da nemam nikakvih stvari koje
moram skupiti, da nema ničega što me zadržava na plesu,
ništa zbog čega ne bih mogla izaći van, gdje me možda
čeka gospodin Holmes. Ili me ne čeka. Još gore. Prostorija
je u tom trenutku već izgledala grozno - stol sa zakuskom
bio je preplavljen prljavim tanjurima i čašama, a na stalku
su još stajali tek neuredni ostaci torte. Docey je čistila,
njišući se u ritmu tužne pjesme.
»Zbogom, Docey«, rekla sam jer nisam znala što bih joj
drugo rekla, ali i zato što sam se osjećala glupo i neugodno.
Nasmiješila mi se i mahnula mi s čeznutljivim izrazom
na licu.
Pojurila sam niza stube i bila bih već otišla, no onda me
zazvao gospodin Holmes. Bilo mi je, naravno, jasno da je
gospođa Holmes otišla s plesa. Povukao me u sjenu, podalje
od svjetla koje je dopiralo s plinske svjetiljke.
»Što hoćeš?«
Moja ga je reakcija iznenadila, ali brzo se sabrao te se
postavio kao da će održati kakav govor.
»Jesi li se večeras dobro zabavila?« Bio je to Henry
Holmes kakav je nastupao u javnosti, ne Henry Holmes
kojega sam voljela. Kravata mu je bila uredno svezana i
kosa uredno začešljana. Primijetila sam da je i podšišan, i
od svega što se dogodilo toga dana, to mi je bilo najgore.
Prizor njegove uredno začešljane i podšišane kose, za koju
sam točno znala tko ju je uredio. Znala sam i da će proći još
mjeseci prije nego što mu šiške ponovno počnu padati u oči.
»A što ti misliš, jesam li se dobro zabavila?«
Odmahnuo je glavom. »Nisi.« Zatim je zastao i oslonio
se rukom na drvenu ploču za leđima, pa je sada stajao u
iskrivljenom položaju. Žudjela sam za njim, ali znala sam da
ga više nikada neću imati.
Zaustio je da nešto kaže, ali odmah sam ga zaustavila.
»Nema se tu što reći«, rekla sam, »doista nema.«
Nasmiješio se. »Mnogo ti toga želim reći, Thea.
Previše.«
»Nemojmo onda reći ništa«, rekla sam i zagledala se u
svoje ruke. Još su bile crvene od današnjeg jahačkog
natjecanja. Trebala sam nositi rukavice, ali kroz njih sam
slabije osjećala uzde. »Odlazim odavde«, rekla sam. »Sada i
moram.«
»Ne, ne moraš...«
»Ne«, prekinula sam ga i upravo u tom trenutku iz
Dvorca je izašla gospođica Brooks. Odmah nas je spazila.
Gospodin Holmes joj je domahnuo, ona nas je radoznalo
odmjerila i ja sam se zapitala znaju li svi u školi za nas ili je
takvo što osobama poput gospođice Brooks nezamislivo.
Kada je nestala s Trga, ponovno sam se okrenula prema
gospodinu Holmesu.
»Bio si u pravu«, rekla sam mu. »Zavoljela sam ovo
mjesto. Sada ga volim. Prekrasno je.«
»Onda ostani, Thea. Neka ti i dalje bude prekrasno.
Nemoj se kažnjavati odlaskom.«
»Ne kažnjavam se. Mislim da sam dovoljno kažnjena.
Bila mi je kazna kada su me poslali ovamo, ali to na kraju
nije tako ispalo, zar ne? Ovamo sam stigla pod strašnim
okolnostima, a sada odlazim pod dobrima.«
»Doista?«
»Da«, rekla sam i silno sam ga željela dodirnuti, ali
znala sam da ne smijem, pa sam zato samo još jedanput
ponovila svoj odgovor, nastojeći zvučati suosjećajno, tako
da zapamti da mi je pomogao: »Da.«
»A kamo ćeš otići?«
»Kući«, odgovorila sam, »kući.«
 21.

Kada sam se vratila sa zabave, ostale su djevojke u

kolibi Augusta još bile budne, u raznim fazama pripreme za
počinak. Sissy nije bilo, te se večeri odlučila ponašati
neustrašivo. Zavukla sam se pod pokrivače još uvijek u
posuđenoj haljini. Mary Abbott me promatrala, ali nitko
drugi nije primijetio.
»Jesi li se dobro zabavila?«
Kimnula sam glavom. Oči su mi bile zatvorene, ali
pitanje je zvučalo kao da je došlo iz Evine glave koja visi s
gornjega kreveta. »Jesi li se ti dobro zabavila?« upitala sam
je.
»Jesam...«, odgovorila je i zamislila se. Mislila sam da je
time razgovor završio, ali onda se ponovno oglasila: »Kada
odemo odavde, najviše će mi nedostajati plesovi.«
»Mislim da ćeš se još naplesati po raznim plesovima u
životu.«
»Ali neće biti kao ovi.«
Što može biti i dobro i loše, pomislila sam.
»Ne, neće biti kao ovi«, rekla sam. »Takva si sanjalica,
Eva. Uvijek sanjaš o nekom drugom mjestu.« Nisam baš to
željela reći, ali nisam mogla jasnije izraziti ono što osjećam.
»Uvijek ćeš biti ovakva.«
»Kakva?« upitala je Mary Abbott.
»Mlada i lijepa«, rekla sam, a Eva se nasmijala. Svidjelo
joj je što sam to rekla. »Mlada i savršena.«
 Nakon što su sve djevojke zaspale, otišla sam u Sissyn
krevet i tamo ležala kojih sat vremena. Naravno da nikoga
nisam zavarala time. Vjerojatno sam zaspala jer sam
odjednom otvorila oči i iznenadila se, a onda s olakšanjem
utonula u tamu. Teškim sam korakom otišla na drugi kraj
sobe, nalila punu čašu vode, popila je i nalila još jednu.
Netom prije gašenja svjetala Mary Abbott upitala je
gdje je Sissy i trebamo li dojaviti kućnoj nadzornici da je
nema. Eva se nasmijala i rekla joj neka se ne zabrinjava.
Nakratko sam se razljutila. Nakon svih mjera opreza ispalo
je da sam ja opreznija od Sissy. Bespotrebno se izlagala
opasnosti.

***

Sljedećeg sam jutra u Dvorac stigla taman na završetak

molitve i probila se kroz gomilu djevojaka koje su pošle na
nastavu. Kako sam prolazila uz njih, djevojke su se
razmicale kao da sam zmija, a one konji. Katherine Hayes i
jedna djevojka iz Atlante međusobno su si nešto
došaptavale i dok sam prolazila onuda, Katherine je podigla
obrve na samo sebi svojstven način. Jedino me Leona, koja
je stajala sama na rubu gomile, bezizražajno promatrala.
Nešto u načinu na koji se držala dalo mi je nadu - možda
ipak sve ovo umišljam.
Osjetila sam da me netko prima za ruku. Rachel.
»Zdravo«, prošaptala je i stisnula me za ruku. »Hoćeš li
nas opet podučavati?«
Zagrlila sam je i poljubila je u čelo. »Nedostajala si mi.«
Rachel mi se zbunjeno nasmiješila, a ja sam joj rekla da
ćemo se još dogovoriti za podučavanje. Otišla je, a zatim
sam spazila da me s pulta promatra gospodin Holmes.
 Njegov je pogled bio tužan i odjednom su sve djevojke i
njihove oči nestale. Nikada više neću biti nasamo s njim.
Osjetila sam da netko stoji pokraj mene. Sissy. Pratila je
moj pogled, vidjela što gledam, a zatim pogledala mene.
»Hajde«, rekla mi je. »Idemo na nastavu.«
Kasnije tog poslijepodneva Sissy je bila posebno vesela
i nije mi bilo teško pogoditi zašto.
»Boone i ja smo se zaručili«, rekla mi je dok smo šetale
i dok sam rukom zaklanjala oči od sunca. »Zaručili smo se u
tajnosti.«
Stisnula sam joj ruku. »To je divno. Želim ti svu sreću
ovoga svijeta.« Doista sam joj to željela. Sissyne su sjajne
oči bile dokaz nečega.
Oko nas je bilo samo nekoliko djevojaka, ali shvatila
sam da nisam to umislila. Sissy ništa nije primjećivala -
valjda je bila zaslijepljena ljubavlju - ali sve su zurile u
mene. Pokušavala sam ne obraćati pozornost, ali to nije bilo
moguće. Kada sam mahnula Molly, pobjegla je od mene
poput uplašenog miša. Skoro sam prasnula u smijeh - nisam
mogla vjerovati da se itko boji mene.
»Ljudi me gledaju«, rekla sam Sissy.
»Stvarno?« Osvrnula se po Trgu. »Mislim da ne
gledaju. Možda im je samo drago što te vide.« No glas joj je
bio neobičan. Očito je lagala.
Kada smo se već sasvim približile konjušnici, spazile
smo Gates, koja je svojega lijepog kestenjastog konja vodila
prema terenu.
»Gates«, zazvala ju je Sissy i ova se okrenula. Kada nas
je vidjela, lice joj se zategnulo i izgledala je kao da ju je
nešto pogodilo ili kao da je ugledala sablast. I njezin nas je
konj pozorno promotrio, ušiju ušiljenih naprijed.
 »Zdravo«, doviknula nam je treperava glasa. Konj joj je
puhnuo u rame i Gates se nasmiješila pa pošla dalje. No
Sissy se ponovno oglasila.
»Čekaj«, poviknula je. »Hej, čekaj!«
»Sissy«, bijesno sam prošaptala. Sada su nas gledale i
druge djevojke. Vidjela sam da nas Henny pozorno
odmjerava glave nagnute u stranu, a Jettie stoji uz nju, kao
i uvijek. Nekoliko sam ih sekundi promatrala i onda shvatila
da Jettie voli Henny. No zatim sam pojurila za Sissy, koja je
marširala prema Gates.
»Želiš li mi nešto reći, Gates?« pitala je čeličnim
glasom. »Postoji li neki razlog za ovo ignoriranje?«
Gates je odmahnula glavom i u tom mi ju je trenutku
bilo žao. Nije ignorirala Sissy, ignorirala je mene. Gates je
bila dobra djevojka. Zastala je, nogom udarila komadić
zemlje i izgledala je kao da će zaplakati. Pogladila sam
komadić grive njezina konja koji se spuštao prema očima, a
on me pogledao sa strepnjom. »U redu je«, promrmljala
sam.
Zatim sam rekla Sissy: »Ne ignorira tebe. Ostavi je na
miru.« Potom sam joj došapnula: »Ignorira mene.«
»Ali mi bismo trebale stajati jedna uz drugu!« bijesno je
viknula Sissy i u tom mi je trenutku bilo drago što sam
došla u taj kamp. Bilo mi je drago što sam provela neko
vrijeme zatočena u tom internatu ako je to bila cijena toga
da upoznam Sissy. Pogledala sam Gates i vidjela ono što je
Sissy vidjela - djevojku bez kičme.
»Poznajem te otkad ti je bilo dvanaest godina, Gates
Weeks! Trebala bi se stidjeti.«
Primijetila sam da nam se približava gospodin Albrecht,
pa sam povukla Sissy u stranu. Umalo smo se zabile u Alice
Hunt i njezina konja, ali čak se i ona pravila da nas ne vidi.
 »Sissy«, rekla sam joj nakon što sam je odvukla u
Naarin odjeljak i nakon što je ondje nekoliko minuta šuteći
razmišljala. Raščešljavala sam čvorove u Naarinu repu
samo zato da bih se nečim bavila. Što god se dogodilo,
uvijek je bilo čvorova u konjskome repu. »Ja ću otići
odavde, ali ti ostaješ. Nemoj se sada zbog mene sa svima
posvađati.«
»Ne možeš otići«, rekla je. »A i zašto želiš otići?”
»Vrijeme je.«
Izgledala je kao da će se rasplakati, ali kada je
progovorila, bila je bijesna.
»Nije to tako jednostavno. Ne možeš se samo tako
pokupiti i otići.«
»Smislit ću već nešto«, rekla sam.
»Da barem nikada nisi upoznala gospodina Holmesa«,
nastavila je, »i da barem gospođa Holmes nikada nije otišla
na put. Mrzim ga«, rekla je i pogledala me zažarenih
obraza. »Znam da ga ti ne mrziš, ali zato ga ja mrzim za nas
obje, dvostruko više!«
»On je...«, zaustila sam, ali Sissy je odmahnula glavom.
»Molim te, nemoj«, rekla je, »uvijek ću ga mrziti. To što
je učinio je pogrešno. Potpuno pogrešno. Mogla si voljeti
nekoga drugoga.« Promatrala sam je nekoliko trenutaka,
moju dragu i dobru prijateljicu, smeđe kose zataknute iza
ušiju, grimiznih obraza i naborana čela od srdžbe. Htjela je
reći da sam mogla voljeti Davida, da sam mogla biti poput
nje.
»Voljela sam drugoga momka prije nego što sam došla
ovamo.«
»Znam to«, nestrpljivo je rekla. Ali nije znala. Nikada
joj nisam rekla da imam bratića.
 »Ne znaš da je taj momak bio moj bratić. I to ne bratić
kojega nikada nisam upoznala, ne bratić u trećem koljenu iz
druge države«, brzo sam joj govorila jer sam morala reći
sve odjednom ili ne bih rekla ništa. »Bio mi je kao brat.«
Sissy nije ništa govorila, samo me promatrala pa sam
nastavila, napola iz straha, a napola iz olakšanja jer je
osjećaj da nekome napokon sve govorim bio tako dobar da
sam se, dok sam joj govorila, sjetila kako pričanje ima svoju
moć i da donosi osjećaj oslobođenja koji već tako dugo
nisam iskusila. Kada sam bila još sasvim mala, od upale mi
je uha puknuo bubnjić, a iako su gnoj i krv koji su mi se
slijevali niz vrat prestravili Sama te je otrčao po majku,
sjećam se da sam osjećala golemo olakšanje od boli koja mi
se prikrala tako postupno da nisam bila ni svjesna da me
boli uho. Sada sam se osjećala isto tako, samo što je sve
curilo iz mojega srca.
»Moj je brat saznao.«
»Sam«, tiho je rekla Sissy.
»Da, Sam. Moj mu je bratić rekao. Potukli su se. Bila je
to strašna tučnjava«, glas mi se slomio. »Zbog toga su me
poslali ovamo.«
»Jesu li i Sama nekamo poslali?«
Kada joj nisam odgovorila, podigla mi je bradu prstom,
baš kao što je to nekada činila majka.
Odmahnula sam glavom. »Ja nisam dobra djevojka.«
»Dobra djevojka«, rekla je tihim, hrapavim glasom.
»Što je to uopće? I gdje bismo je pronašli?«
»Ne razumiješ«, napokon sam rekla.
»Ne?« upitala me. »Mislim da razumijem sasvim
dovoljno. Ne biramo koga volimo, zar ne?« Nasmiješila se i
znala sam da misli na Boonea. »Ne biramo ni obitelji iz
kojih potječemo. No možeš barem odabrati to da se
razljutiš.« Uhvatila me za ruku i snažno je stisnula.
»Au«, jauknula sam, ali nije me puštala.
»Nemoj svojoj obitelji dopustiti da ti odredi čitav život.«
»To mi je rekao i gospodin Holmes.«
»Onda se on i ja barem u jednoj stvari slažemo. Što ćeš
sada napraviti?« upitala me. »Ipak si ti samo djevojka.«
»Znam«, rekla sam tiho. »Ja sam samo djevojka, ali sam
i njegova sestra. Moram vidjeti brata. On nije učinio ništa
loše.«
»Nisi ni ti.«
Ispustila mi je ruku i privukla me u zagrljaj. Mirisala je
neobično, po znoju i zemlji. »Dosad nisi imala sreće«,
šapnula mi je na uho, »ali sreća se mijenja, stalno se
mijenja. Bog daje sreću samo onima koji je traže.«

***

Mary Abbott vratila se u kolibu dok su još svi bili u

dnevnom boravku u Dvorcu. Te sam trenutke donedavno
provodila kod gospodina Holmesa, u ravnateljevoj kući.
Znala sam da neće proći mnogo vremena prije nego što
gospođa Holmes primijeti moje izbivanje iz dnevnog
boravka te napomene da ne učim dovoljno. Morala sam
otići iz škole prije nego što se to dogodi.
Mary Abbott dosta me dugo promatrala glave nagnute
u stranu, a onda me upitala: »Što je tebi?«
»Što te briga?« otresla sam se.
Pogledala je u stranu, a ja sam ušutjela.
»Oprosti. Umorna sam. Spava mi se.«
 »Ali samo to radiš u zadnje vrijeme. Samo spavaš.
Prijateljice smo, zar ne?«
»Jesmo, Mary Abbott.« Zašto je Mary Abbott odabrala
mene.
Zašto se nije uhvatila Eve ili Gates? Zašto ne Sissy?
Sissy bi sigurno bila ljubaznija prema njoj. »Što ti treba?«
upitala sam je, a zapravo sam izazivala da mi kaže kako svi
znaju za mene i gospodina Holmesa, da cijeli kamp priča o
nama.
Spustila se na rub mojega kreveta. »Netko je sinoć
vidio Sissy u šumi«, prošaptala je iako smo bile same u
kolibi. »Jesi li znala da je bila tamo? Bila je s jednim
momkom. Svi pričaju o tome. Govore da gospođa Holmes
zna.«
Uspravila sam se u krevetu tako da mi je lice došlo na
svega nekoliko centimetara od njezina.
»Tko, Mary Abbott? Tko je vidio Sissy?«
Pred očima mi se odvrtio cijeli protekli dan, sve
djevojke koje su okretale glavu, ali ne od mene, sve
djevojke koje su zurile, ali ne u mene.
No Mary Abbott nije znala ili nije htjela reći. Izgledala
je zabrinuto i pitala sam se boji li se Leone. Jer znala sam
tko je svima ispričao. Leona, koja nije bila na plesu, koja je
vjerojatno bila u konjušnici. Kada se vraćala, vrlo je
vjerojatno vidjela Sissy i Boonea. Bila je jedina djevojka u
kampu koja bi prokazala Sissy. Kome bi drugome palo na
pamet da povrijedi jednu djevojku samo zato da bi preko
nje povrijedio mene?
No s druge strane, Sissy je sinoć mogao vidjeti bilo tko.
Bila je tako nesmotrena. I opet me na trenutak obuzela
srdžba. Kako je mogla biti tako neoprezna? Pogledala sam
Mary Abbott, koja se igrala rubom mojega pokrivača. Je li
to možda bila ona? Ne vjerujem - oduvijek se uglavnom
držala mene, očiju uvijek uprtih u moja leđa, kao prava
mala pošast. Nju sam zanimala ja, ne Sissy.
U doba večere, dok su svi bih u Dvorcu, izjahala sam na
Naari u planine. Tih je dana noć padala tek nakon osam
sati, pa sam ostala vani sve dok se na nebu nisu pojavile
zvijezde.
Sklopivši oči, u sjećanje bih prizivala Sissynu tanku
smeđu kosu, njezine široko postavljene oči. Njezino mi se
lice ukazivalo jasnije nego majčino, bratovo, očevo. Prije
nego što odem, zamolit ću je neka mi da svoju fotografiju.
Mary Abbott mi je rekla da će Sissy sada, kada se glasina
počela širiti, poslati kući u roku od nekoliko dana, a iako
nisam imala previše povjerenja u Mary Abbott, znala sam
da je u pravu. Gospođa Holmes će saznati - uvijek je bilo
tako. A ako Sissy pošalju kući zbog momka, neće joj nikada
dopustiti da se uda za onoga koji joj je uništio inače
besprijekoran ugled. Svi njezini planovi, čitav će se njezin
život raspasti na komadiće. I to će se dogoditi njoj, onoj
istoj Sissy koja je još jučer imala vrlo čvrsto mišljenje o
tome kako se moja obitelj trebala ponašati prema meni. Tko
zna kako bi se ponašala njezina obitelj, što bi mislili o njoj,
bez obzira na to kako se branila? Sissy to očito nije znala.
Zabrana da se uda za Boonea mogla bi joj biti najmanji
problem.
Dok sam silazila sa sedla u konjušnici, opazila sam
gospodina Albrechta. Bilo je prekasno da ponovno zajašem i
napravim još nekoliko krugova prije nego što ode.
»Thea«, rekao mi je i ja sam mu kimnula glavom.
»Zdravo.«
»Za tebe više nema treninga. Samo noćno jahanje.«
Slegnula sam ramenima. Zbog stranoga je naglaska
govorio tako neobičnim ritmom.
 »Mislim da ti još nisam imao prilike čestitati na
uspjehu«, rekao je i ispružio ruku. »Bravo.«
»Hvala«, odvratila sam dok je svojim velikim, hrapavim
dlanom stiskao moj malen i razmjerno mekan. Opet sam
bila na rubu suza i opet nisam znala zašto. Postavila sam
drugi dlan na Naarino široko čelo. Kada moj miris iščezne,
kada popodne prestane iščekivati zvuk mojih čizama na
betonu, kada se navikne na miris i zvukove druge djevojke,
bit će kao da sam umrla. No ja ću se uvijek sjećati svojega
konja prvaka. Nikada je neću zaboraviti.
Gospodin Albrecht dosta me dugo promatrao, a onda
progovorio. »Vrlo si nadarena jahačica. Mogla bi se time
nastaviti baviti.« Zbog neobičnog je naglaska naglasio time.
»I što bih onda radila?«
»Mogla bi raditi stvari koje još nitko prije nije radio«,
rekao je i dalje me držeći za ruku.
Skrenula sam pogled. »Možda.«
Na svijetu je još bilo dobrote. Bilo je dobrote čak i u
Yonahlosseeju. No sada mi se to više nije činilo važnim.
 22.

Sljedećeg sam jutra rano ustala i pažljivo se obukla,

uredno uvlačeći bluzu u suknju i čisteći mrlju s čizme.
Pogledala sam Sissy koja je spavala na leđima, ruku
raširenih u stranu. Nasmiješila sam se. Sinoć mi je rekla da
djevojke znaju za nju i Boonea, ali nije se doimala kao da je
to zabrinjava. Čak se i malo ponosila time. Pravila sam se
da sam iznenađena. Očito nije imala pojma koliko se daleko
proširila glasina i kako je kroz kamp dopuzala do ušiju
gospođe Holmes.
Dok sam se ogledavala u zrcalu bila sam gotovo sigurna
da me Mary Abbott promatra, ali kada sam se okrenula, oči
su joj bile sklopljene, a usnice stisnute u tanku crtu.
U Dvorac sam stigla rano. Htjela sam uhvatiti gospođu
Holmes prije doručka. Blagovaonica je bila gotovo prazna,
tek je nekoliko učenica drugog razreda sjedilo za stolom.
Zaobišla sam ih u širokom luku, a dok sam prolazila pokraj
kuhinje, netko je širom otvorio vrata.
»Zdravo«, rekla je Emmy pa se zagledala u neodređenu
točku na podu. Nosila je pladanj pun čaša, a preko ramena
je prebacila kuhinjsku krpu. Vrata su se za njom zatvorila.
Nisam joj ništa odgovorila i već sam pošla dalje kada se
ponovno oglasila.
»Zar me nećeš pozdraviti?«
»Zdravo«, rekla sam. »Zdravo, i opet zdravo. Pošla sam
k gospođi Holmes.«
 Kratko se nasmijala. Nikada prije nismo razgovarale.
Bila je nešto otmjenija od sestre, nije bila razroka, ali
glasovi su im bili isti, visoki, i obje su govorile takvim
naglaskom da sam se morala koncentrirati da bih ih
razumjela.
»Docey te žali«, rekla je i prebacila pladanj iz jedne
ruke u drugu.
»Molim?«
»Moja sestra. Žali te.« Govorila je brzo, gotovo
nestrpljivo. »Aha«, rekla sam izgubljeno.
»No u tome se ne slažemo«, nastavila je. »Ja sam bila
tamo. Možeš reći što hoćeš o gospođi Holmes, i djevojke
svašta govore, ali ona je dobra duša. Dobra duša«, ponovila
je čvrsto, gotovo ukočeno.
»Zna li?« upitala sam tiho. Okrenula sam se i učenice
drugog razreda zurile su u nas. Nitko ovdje nije razgovarao
s poslugom. No s tim sam stolom mogla izaći na kraj. Bile
su to djevojke iz Kentuckyja i brzo su skrenule pogled.
»Trebala si o tome mislit’ prije«, ponovo je premjestila
pladanj. Ruke su joj drhtale i skoro sam joj uzela pladanj.
Neko je vrijeme šutjela, kao da čeka na odgovor, a ja
sam podigla pogled s pladnja na njezino lice. Bahato me
promatrala.
»Mislit’?« upitala sam i Emmy je spustila pogled.
Postidjela sam ju. Bilo je tako lako. »To se tebe ne tiče.«
Kada sam po drugi put zakoračila da je obiđem, Emmy
je slegnula ramenima. »Od mene bo’me nije«, rekla je.
»Saznala«, brzo je dodala.
Bilo mi je drago što me nitko nije čuo kako se rugam
govoru služavke Emmy, siromašne djevojke koja se rodila
bez ijedne povlastice koje su meni bile normalne od
rođenja. Nikada o njoj nisam razmišljala kao o osobi koja je
mogla biti zajedljiva, ali bilo bi poštenije da sam se u
verbalni dvoboj upustila s Leonom ili Katherine Hayes.
Prije uspinjanja stubištem još sam se jedanput okrenula
i vidjela da Emmy postavlja čaše na stol za kojim su sjedile
učenice drugog razreda. Gledala je prema dolje, lice joj je
bilo bezizražajno. Zatim sam spazila Henny za našim
stolom. Čitala je knjigu. Ugledala me pa sam nagonski
podigla ruku da bih joj mahnula, a onda sam se sjetila da to
neće ići. Samo je podigla obrve.
Iako sam imala većih problema od Hennyna prezira, to
me svejedno pogodilo. Ako me Yonahlossee ičemu naučio,
naučio me da je nemoguće ostati ravnodušan, da je
nemoguće ne razbijati glavu nad tajnovitim putovima
naklonosti drugih djevojaka, koje su se ovdje teško stjecale,
a lako gubile. Ako nitko nije znao za mene i gospodina
Holmesa, zašto se onda Henny ponaša tako hladno?
To me pitanje sasvim zaokupilo dok sam se penjala
stubama, napola se nadajući da gospođu Holmes neću
pronaći u uredu. No onda bih se samo morala još jedanput
vratiti.
»Thea«, rekla je gospođa Holmes i podigla pogled s
radnoga stola kada sam prošla kroz njezina vrata. Pokazala
mi je stolac kao da me očekivala. Gospodin Holmes stajao
joj je za leđima i gledao kroz prozor, s rukama u džepovima,
kao i uvijek. Začuvši moje ime, naglo se okrenuo, lica
izobličena zbunjenom grimasom. Neko sam vrijeme stajala
na vratima, a zatim sam primijetila da mi drhte ruke, pa
sam ih sklopila na leđima i posla prema stolcu.
»Htjela si razgovarati s nama?« upitala me gospođa
Holmes, rastreseno čisteći lončanicu na svojemu stolu od
suhoga lišća.
 S vama, htjela sam je ispraviti. Htjela sam razgovarati
samo s vama, gospođo Holmes. No samo sam podigla glavu
i rekla; »Da.«
»O čemu?«
»O Sissy.«
Iznenađeno je i sasvim kratko udahnula, ali bilo mi je
drago što sam je uspjela šokirati. On me pak samo
bezizražajno promatrao. Je li me tako dobro poznavao da je
predvidio što će se dogoditi? Je li toga jutra imao osjećaj da
će se nešto slično dogoditi, pa je zbog toga sa suprugom
došao u njezin ured? To bi značilo da me poznavao bolje
nego što sam ja poznavala samu sebe, jer čak ni ja nisam
znala da ću otići tako daleko. A nitko me nije tako dobro
poznavao.
»Znam da je netko rekao da je vidio Sissy u šumi. S
Booneom Robertsom iz internata Harris ?« Glas mi je i
protiv vlastite volje drugu rečenicu pretvorio u pitanje.
Gospođa Holmes prestala se baviti biljkom i zastala je u
pola pokreta s listom u ruci i rastvorenih usta. »No to nije
bila ona«, nastavila sam, »bila sam to ja.«
Potpuno sam je zbunila. Nikada prije na njezinu licu
nisam vidjela takav izraz. Ništa joj nije bilo jasno, ali onda
se sabrala. Ona je trebala biti ravnatelj škole, a ne njezin
muž. U praksi je to zapravo i bila.
»Da?« upitala me. »I? Reci nam.«
Nisam bila sigurna da ću moći učiniti ono što sam
potom učinila, ali kada je gospođa Holmes zaustila reci nam
i kada je na mene pokazala kao da sam sasvim bezazlena
djevojka, u tom trenutku me gospodin Holmes pogledao i
odjednom sam osjetila strašnu iscrpljenost. Sve je to bilo
tako nesmotreno.
 Pogledala sam gospođu Holmes u oči i rekla: »Pitajte
Evu. Nije me bilo u krevetu.« Zatim sam zastala. Glas mi je
drhtao te sam duboko udahnula pa nastavila mirnije. »Svi
vole Sissy. Svi vole njezinu obitelj. Nikome neće biti drago
ako ode, a najmanje od svih njezinom ocu i njezinom
djedu.« Nisam joj morala posebno objašnjavati na što
mislim, gospođa Holmes bila je mudra žena. »A posebice im
to neće biti drago ako budu mislili da je izbačena zbog
pogreške. Ljudima neće biti toliko žao ako kući pošaljete
mene.« Odmahnula sam glavom. »Shvaćate li što vam
pokušavam reći? Kažnjavanje Sissy neće vas nikamo
odvesti.«
»Jasno mi je«, rekla je gospođa Holmes. »Savršeno mi
je jasno. I sve mi je to vrlo zanimljivo. No dopusti da ti
postavim jedno pitanje. Jesi li razmišljala o onome zbog
čega si ti došla ovamo? Jesi li možda razmišljala o tome da
bi za Sissy bilo bolje kada bi ju se poslalo na neko mjesto
gdje ne bi dolazila u takvo iskušenje?«
Začuđeno sam je pogledala. »A gdje bi to bilo? Ovdje se
nalazimo na vrhu zabačene planine.«
Gospođa Holmes nakratko se okrenula prema suprugu,
kao da mu želi reći - vidiš li ti ovo? Vidiš li ovu djevojku
preda mnom, tako drsku, tako arogantnu. Odmahnula je
glavom i gorko se nasmijala. Gospodin Holmes samo je
gledao kroz prozor i znala sam da ne se ne želi miješati.
Nikada mi ne bi pomogao, nije bio sposoban za to. Gospođa
Holmes oduvijek je bila zadužena za disciplinu djevojaka, za
neugodan dio održavanja reda u kampu.
»Tako si divna, Thea, baš kao što je bila tvoja majka.
Divna djevojka. No misliš li doista da je čitav svijet tvoj?
Misliš li doista da imaš ikakvog utjecaja na to što će svijet
učiniti s tobom? Tako si divna, ali tako naivna.«
 »Beth«, oglasio se gospodin Holmes kao da je
upozorava, ali ponašala se kao da ga uopće nije čula.
Smrvila je suhi list u ruci i bacila mrvice u koš za
smeće.
»Nikako ne uspijevam shvatiti tvoj način razmišljanja,
Thea. Obično razumijem svoje učenice, ali tebe nipošto.
Možda mi pokušavaš nešto reći? Pretvarat ćeš se da si
Sissy iza leđa petljala s njezinim zaručnikom?«
Vjerojatno sam izgledala iznenađeno - i bila sam
iznenađena - jer je gospođa Holmes odmah nastavila.
»Da, znam da su se zaručili. Ja znam sve, Thea«,
nasmiješila se i pritisnula prst na usnice. »Nisam baš
sigurna da želiš otići kući.«
Sjetila sam se svoje roditeljske kuće i kako je kraljevski
izgledala za oblačnih dana, kako ju je pepeljasto nebo
otmjeno osvjetljavalo. Htjela sam se vratiti toj kući, kući
svojega djetinjstva, kući u kojoj je postojao Georgie, kući u
kojoj su me roditelji voljeli bez zadrške. No te kuće više nije
bilo, prodana je neznancima.
»Zašto bi se uopće htjela vratiti kući?« upitala me nešto
tiše. »Znaš li zašto su te poslali ovamo?«
Gospodin Holmes primio je suprugu za nadlakticu,
sasvim nježno, kao da dodiruje dijete. »Bilo bi dosta, Beth.«
No naravno da sam znala zašto su me poslali ovamo.
Skoro sam prasnula u smijeh.
Gospođa Holmes, međutim, nije obraćala pozornost na
supruga. »Mislili su da si možda u drugom stanju«, rekla je.
Zurila je u mene, ali ona je izgledala iznenađeno, ne ja. »I
sami bi uskoro saznali jesi li ili nisi, ali tvoja je majka
oduvijek bila sklona pretjeranoj brizi«, rekla je, a zatim se
naglo okrenula prema mužu. »Henry. Prejako me stišćeš.
Boli me.«
 I sama sam vidjela koliko ju je snažno stisnuo za
nadlakticu. »Bilo bi dosta«, rekao je tiho, »od toga nema
nikakve koristi.«
»Valjda se nije htjela baviti jadnim djetetom, pa te
radije prepustila meni. Ja sam za vrijeme našeg prijateljstva
uvijek bila ona koja je rješavala probleme, znaš, I nekada
sam mislila da se lijepe djevojke poput nje ne moraju
zamarati svakodnevnim životnim tehnikalijama,
jednostavnim postupcima. No tvoj otac... što je njemu?
Liječnik je, valjda je on mogao provjeriti nosiš li dijete
svojega bratića.« Zastala je kada je to izgovorila i položila
ruku preko usta. Gospodin Holmes tek ju je tada pustio, pa
je počela trljati mišku na mjestu koje je do maločas držao, s
izgubljenim pogledom u očima. Izraz lica joj se smekšao.
Sjetila sam se svih njezinih biljaka u staklenim bocama.
Mislila sam da ta žena prema meni nema nikakvog
suosjećanja. Bilo je tako lako zavarati ljude.
»Trebala je sve to saznati«, rekla je suprugu, a zatim se
okrenula k meni. »Treba znati što je čeka kod kuće.«
Odmahnula sam glavom, iako se od mene nije očekivao
nikakav odgovor. Sjetila sam se da je majka svaki dan prije
mojeg odlaska provjeravala moje pokrivače. Sjetila sam i
što mi je gospođa Holmes rekla kada sam došla u kamp - da
joj se obratim ako primijetim bilo što na svojem tijelu.
Naravno.
»Nisam iznenađena«, rekla sam tiho. Bila bih
iznenađena da mi je gospođa Holmes rekla da je Georgie
ozdravio, da mi je majka oprostila. Sama činjenica da su mi
roditelji razmišljali o najgorem mogućem ishodu i da su
poduzeli mjere za slučaj da se on i obistini - to me uopće
nije iznenadilo.
»Morat ću svima objaviti da si bila u šumi, znaš. Morat
ću od tebe načiniti primjer.«
 »Znam«, rekla sam tiho.
Gospođa Holmes ponovno se oglasila, ovaj put vrlo tiho.
Morala sam se naprezati da bih je čula. »Znaš li zašto se
tvoja majka sprijateljila s osobom poput mene? Nismo se
baš kretale u istim krugovima, to ti je valjda jasno. Nikada
nisi ni čula za mene prije nego što si došla ovamo...« Glas
joj se nakratko izgubio, a onda je odmahnula glavom i
nastavila. »Tvoja je majka u školi Miss Petit bila na lošem
glasu. Voljela je momke, baš kao i ti. Pratio ju je glas lake
djevojke. Ja sam pak bila miljenica gospođice Petit. Tvojoj je
majci dala sljedeći izbor - otići iz škole osramoćena ili se
sprijateljiti sa mnom, A majka ti nije bila glupa. Sredila se.
No i danas želim vjerovati da smo doista bile prijateljice.
Želim vjerovati da je na kraju ona voljela mene kao što sam
ja voljela nju.«
Sada sam bila sigurna da nije znala za mene i
gospodina Holmesa. Bio je to jedan mali blagoslov u cijeloj
situaciji.
»Moja je majka dakle...«, upitala sam, »voljela momke i
zabavu?«
»Joj«, oglasila se gospođa Holmes sjetnim glasom,
»Voljela ih je kao nitko.«

***

U blagovaonici je posluga još namještala stolove. Docey

me pogledala i nasmiješila sam joj se. Silno sam prema
nekome željela biti ljubazna. Emmy nije bilo na vidiku. Sjela
sam na klupu podalje od svih, a miris pržene slanine bio je
tako jak da mi je postalo mučno. Djevojke su pomalo
navirale kroz vrata, očiju natečenih od sna. Nijedna me nije
ni pogledala i osjetila sam blagi ujed razočaranja. Nisam im
više bila važna. Bacila sam pogled na sat. U uredu gospođe
Holmes provela sam samo deset minuta. To mi se činilo
nevjerojatnim.
Što li su gospodin i gospođa Holmes sada radili u
njezinu uredu? Možda su okrivljavali jedno drugo,
pokušavali otkriti zbog koga je od njih dvoje jedna djevojka
- ustvari, dvije, ako se ubroji i Sissy - toliko lako izmaknula
nadzoru. No možda je i gospodin Holmes tješio svoju
suprugu, možda ju je privio u zagrljaj i govorio joj da će se
ova čudna stvar koja se upravo dogodila s Theom Atwell s
Floride - već nekako razriješiti.
Sklopila sam oči da bih se isključila iz vreve
blagovaonice i položila sam glavu među ruke. Vrat me bolio
na spoju s leđima.
Razorila sam jednu obitelj, a zatim umalo uništila još
jednu. Glava me još jače zaboljela. Nisam znala kako ću se
pridići na noge kada Sissy dođe ovamo.
Kasnila je, naravno, no odlučila sam je čekati. Vidjela
sam da Katherine Hayes ulazi u blagovaonicu i brblja s
Leonom, što je bilo neobično. Alice Hunt je razrogačila oči
prema njima. Skoro sam prasnula u smijeh - nikada nisam
nikoga vidjela toliko silno zaprepaštenog.
Gospođa Holmes jurnula je stubištem, sva crvena u licu.
Slijedio ju je gospodin Holmes, koji joj je nešto brzo govorio
ispod glasa. Sve su se djevojke okrenule u stolcima. Leona i
Katherine zastale su u pola koraka. Nikada prije nismo
vidjeli da su gospodin i gospođa Holmes međusobno
razmijenili ijednu oštriju riječ, a prizor njihove svađe bio
nam je nezamisliv. Svi su odjednom počeli šaputati, i jedva
sam uspijevala podnijeti brujanje svih tih glasova. Zatvorila
sam oči i položila ruke preko ušiju.
»Thea?« netko me potapšao po ramenu. Otvorila sam
oči. Bila je to razroka Docey. »Jesi li dobro?« prošaptala je.
 Iza Doceynih leđa spazila sam kako kroz vrata Dvorca
ulazi Sissy s Evom. Svi su se okrenuli prema njima, a
šaputanje je utihnulo. Sissy je to primijetila, polako se
ogledala po prostoriji, a zatim podigla ruku prema vratu. I
ja sam podigla ruku prema vratu. Nikada prije nisam
vidjela Sissy tako uplašenu. Henny je nešto šapnula Jettie.
Tako tipično. U tom mi je trenutku postalo jasno zašto mi je
oduvijek bila tako antipatična. Naravno da se držala
samozadovoljno. Bila je predosadna da bi bila drugačija.
Gospođa Holmes podigla je glas na drugom kraju
prostorije i svi su se pogledi sa Sissy usmjerili prema njoj.
»Thea«, s blagom mi je panikom rekla Docey, »idi
odavde. Idi!« Pokušala me podići s klupe.
Vrijeme se odjednom usporilo. Gospođa Holmes
promatrala je gospodina Holmesa kako se probija uza
stolove na kojima se već pušila vruća hrana. Nešto je tražio
i u hodu brzo pregledavao prostoriju, a djevojke su jedna za
drugom odvraćale pogled od njegova. Zaustavio se za
mojim stolom, a Mary Abbott pokazala je prstom iza
njegovih leđa. Gospodin Holmes pogledom je pratio njezin
prst i onda spazio mene.
Prostorijom je zavladala mrtvačka tišina, sve je brujanje
prestalo. Glavom mi je pokazao u pravcu vrata, kao da smo
sami u njegovoj knjižnici, okruženi njegovim knjigama. »Jesi
li ih sve pročitao?« pitala sam ga. »Većinu«, odgovorio je.
»Star sam, imao sam dosta vremena za čitanje.«
Nasmiješila sam se jer sam znala da je još uvijek vrlo mlad.
Oboje smo to znali. A onda sam ga primila za ruku i on me
povukao s kauča.
Sada, u ovoj blagovaonici, u prostoriji u kojoj sam
pojela stotinu obroka, gospodin Holmes i dalje mi je
izgledao kao mladić, ako mladolikost znači da te svijet još
nije dodirnuo. On nije bio netaknut, znala sam to bolje od
ikoga, ali nije djelovao kao da ga nešto progoni, u njegovim
očima još nije bilo sablasnoga pogleda. Izgledao mi je poput
besmrtnika.
Pokazao mi je palcem prema vratima i Martha Ladue,
koja je sjedila za stolom do mojega, glasno je udahnula i
blijedom joj se kožom razlilo crvenilo.
Pođi sa mnom, rekao mi je tog poslijepodneva, ali te su
riječi bile samo formalnost, nešto što je govorio tek tako.
Bila bih ga slijedila bilo kamo, ali poveo me na kat, u sobu u
kojoj nikada prije nisam bila. Sarabethina soba. Nisam
shvaćala zašto me odveo onamo, ali iz njezine je komode
nešto izvadio i rekao: »Pogledaj.« Odjednom mi je izgledao
stidljivo, poput dječaka. Kosa mu je padala preko očiju.
No sada, u blagovaonici, znala sam da su se stvari
promijenile. Više ga ne bih slijedila bilo kamo. Postojao je
trenutak u kojemu sam na to bila spremna, kao i s
Georgiejem, ali taj je trenutak prošao.
Zato sam odmahnula glavom, a on me još neko vrijeme
prodorno gledao, kao da mi pogledom čita samu dušu.
Zatim je otišao. Svratila sam pogled prema glavnome stolu -
njegove djece nije bilo. Da su bila ondje, odveo bi ih. Bila
sam sigurna da sada odlazi k njima. Ondje će i ostati. Ja
odlazim, ali on ne može.
»Djevojke«, rekla je gospođa Holmes i stala za
ravnateljevu govornicu, gdje je gospodin Holmes obično
držao jutarnju molitvu, »molim vas za trenutak vaše
pozornosti. Imam jednu obavijest.« Bila je usplahirena,
nemirnoga glasa i ruke su joj drhtale, a Činjenica da sam je
uzrujala nije mi pričinjala baš nikakvo zadovoljstvo.
No iza svega je stajao pogled, taj bezvremenski pogled.
Bila je pred prozorom, pred istim prozorom koji sam
dodirnula prije gotovo godinu dana, kada me otac zamolio
da odem iz ureda gospodina Holmesa. Za leđima su joj se
uzdizale planine i, unatoč svemu, čak sam im se sada
morala diviti.
»Theodora Atwell nas napušta. Sutra ujutro. To je vrlo
naglo, naravno«, djevojke su ponovno počele šaputati, kao
što sam i predvidjela, a predvidjela sam i što će gospođa
Holmes reći kada stane za govornicu. Sve me to na neki
čudan način umirivalo - sve sam znala, a više se nijednoga
od tih događaja nisam bojala.
»Odlazi zbog prekršaja vezanog uz mladića.« Graja je
postala glasnija, ali gospođa Holmes je podigla glas, »Od
vas očekujem da više ne razgovarate o tom događaju. Dame
ste, a dame ne ogovaraju.« Potom je pogledala prema meni.
U Sarabethinoj sam sobi razgledavala predmet što mi
ga je pružio. Bila je to fotografija mnogo mlađega Henryja
Holmesa u srebrnom okviru kojemu je bilo potrebno
laštenje, po čemu se vidjelo da gospođe Holmes već dulje
vrijeme nema kod kuće. To sam ja, rekao je. Ja u tvojim
godinama. Stajao je pred jezerom, držao veslo i gledao
ravno u objektiv, kao što su to muškarci običavali. Izgledao
je isto, samo mu je lice bilo malo punije, bez oštrih crta
zbog kojih je sada bio tako zgodan. Dodirnula sam staklo.
Tako si zgodan, rekla sam, ali zapravo sam mislila - tako si
mlad.
»I neka vam to svima bude lekcija, djevojke. Ponašajte
se u skladu sa svojim godinama. Poštujte pravila.«
Sissy me pogledala s drugoga kraja blagovaonice, a to
su učinili i svi ostali, ali na njezinu sam licu vidjela kako
odjednom shvaća. Znala je. Skrenula je pogled prema
prozoru i dodirnula dijamantnu potkovu na vratu. Na
trenutak sam pomislila da će se obistiniti predviđanje
gospođe Holmes i da će Sissy povjerovati da sam je izdala.
Ustuknula je prema vratima i izašla. Svi su je gledali.
 Gospođa Holmes je gledala mene, a onda sam na
ramenu osjetila Doceynu ruku. Položila sam svoju preko
njezine, a iako se Doceyna ruka isprva ukočila, nije ju
pomakla. Po opipu sam shvatila da imamo slične žuljeve,
samo što su moji bili od jahanja, a njezini od čišćenja. No
ruke su nam na dodir bile jednake.

***

Sissy sam pronašla u šumi, na istome mjestu na kojemu

se sastajala s Booneom. Sjedila je na srušenom deblu i
plakala lica uronjena u dlanove.
Ispričala sam joj što sam učinila i postupno je prestala
plakati. Sjedila sam joj toliko blizu da sam je mogla
namirisati. Bila je to posljedica toliko prospavanih noći u
njezinu krevetu. Sada sam umjela prepoznati miris koji je
ostavljala na jastuku. Bio je iznenađujuće snažan.
»Noćas ćeš spavati u stacionaru. Tamo te smjeste prije
nego što te izbace iz škole.« I dalje me nije gledala u oči.
Potapšala sam je po ramenu pa se okrenula prema meni i
vidjela sam da su joj oči natečene.
»Hvala ti«, rekla je, glasa još hrapavijega nego inače,
zbog plakanja. »Učinila si vrlo hrabru stvar.«
»Postoji i dokaz. Eva je primijetila da me te večeri nije
bilo. Rekla sam gospođi Holmes da je pita.«
»Eva joj neće htjeti kazati.«
Naravno da će joj kazati, pomislila sam. Ako je bila riječ
o izboru između mene i Sissy, reći će. »Nije ni važno«, rekla
sam, »ionako je neće pitati.«
»Ne«, rekla je Sissy, »vjeruje ti, kao i svi ostali.« Glas
joj se slomio.
 »Gospođa Holmes mi ne vjeruje. Odmah me prozrela.«
Primila sam Sissy za ruku. »Žao mi je.«
»Znam«, rekla je i odmahnula rukom, kao da mi želi
reći - nadišle smo ispričavanja. Nikada neću zaboraviti taj
njezin pokret. Kada budem najtužnija, sjetit ću se tog
mahanja rukom, izvući ću ga iz najdubljeg kutka pamćenja.
»Ali s kim ću sada razgovarati, kada ti odeš?«
Tada sam mislila da se uvijek u životu moraš odlučiti za
jednu stvar i pritom izgubiti drugu. Da moraš izgubiti jednu
ljubav kako bi dobio novu.
»I zašto želiš ići kući, Thea? Ne razumijem.«
Nasmiješila sam se. S punim je pravom postavila to
pitanje. Zašto sam htjela poći kući? Moja me obitelj nije
željela.
»Želim pomoći tebi, a i želim vidjeti brata.«
Kimnula je glavom.
»Ali što će biti s tvojim ugledom. Što će ti reći
roditelji?«
Skrenula sam pogled u stranu. Toga sam se najviše
bojala, ali nisam to mogla reći Sissy. Iz kampa ću otići
osramoćena, a upravo ga na taj način nisam željela
napustiti. Htjela sam da me roditelji vole, htjela sam im se
opet svidjeti - ma oni me zacijelo i vole, njihovo sam dijete.
A napuštanje škole zbog skandala - to im se sigurno neće
svidjeti. No bolje ja nego Sissy, koja je još imala šanse.
Međutim, duboko u sebi znala sam da me majka već smatra
djevojkom uništenoga ugleda, bez obzira jesam li bila
umiješana u jedan ili dvadeset skandala. Thea koja je
nekada postojala za nju je ionako odavno nestala, pretvorila
se u oblačić dima.
 »Mislim da me roditelji smatraju izgubljenim slučajem«,
rekla sam.
Sissyno se lice zgrčilo kao da će opet zaplakati.
Uhvatila me za ruku.
»To je grozno, Thea. To je najgora stvar koju sam ikada
čula.«
»Ali to nije najgora stvar koju sam ja ikada čula«, rekla
sam. »Postoje i gore. Moram učiniti ono što je ispravno,
Sissy. Moram pomoći bratu i biti dobra djevojka.«

***

Zadnjeg poslijepodneva prije odlaska iz Yonahlosseeja

lunjala sam Dvorcem jer sam se iskrala iz stacionara. Nije
uopće bilo teško. Nitko me nije nadzirao. Po zvonima sam
znala da upravo traje sat odmora. Sam je već, znači, znao
da dolazim kući. Majka mu je sigurno rekla. Vjerojatno mu
je drago što će me vidjeti - barem u srcu, ako ne i u
mislima.
Bila sam ostavila knjigu u jednoj od učionica, ali nije mi
toliko bilo do knjige koliko do toga da još jednom prođem
tom školom, mjestom koje sam zavoljela. Htjela sam još
jedanput otići onamo kamo sam stigla prije gotovo godinu
dana. Htjela sam još jedanput vidjeti sve prije nego što se
vratim na Floridu.
Znala sam i što me čeka - ubrzani proces u kojemu će
mi Yonahlossee postati stran.
Blagovaonica je bila raščišćena od kaosa toga jutra, a ja
sam nastojala upiti svaku pojedinost; stol za kojim sam
pojela stotine obroka, prostor na kojemu je gospodin
Holmes stajao i govorio nam oBogu.
 Popela sam se stubama na treći kat da ga obiđem po
posljednji put, ali možda sam po nečemu i znala da će
gospođa Holmes biti u svojoj učionici.
Stajala je u neobičnom položaju, čelom oslonjena na
prozorsko staklo i dlana pritisnuta na zid, kao da se želi
probiti kroz njega. Dobro sam poznavala taj pogled -
mislima je bila u planinama, od njih ju je dijelilo samo
prozorsko staklo. Učinilo mi se da plače.
Onda se okrenula i ja sam se povukla, sigurna da me
opazila. No ona je samo pristupila stolu za kojim je sjedila
Decca i crtala. Gospođa Holmes joj se nasmiješila i
pokazala nešto na papiru. Decca je kimnula glavom.
Predugo sam ih promatrala; i Deccu koja je sasvim utonula
u crtanje te stalno pogledavala prema prozoru - očito je
crtala planine - i gospođu Holmes s izrazom lica koji se
stalno mijenjao, kao da reagira na Deccin crtež što ga je
promatrala. Izgledala mi je zadovoljno. Obje su izgledale
zadovoljno.
Kada sam otišla, oprezno sam skrenula iza koliba.
Trebala sam se sastati sa Sissy, a tako me gospođa Holmes
nije mogla opaziti s prozora.

***

Djevojka iz kuhinje kojoj nisam znala ime donijela mi je

večeru u stacionar. Cijelu sam se noć prevrtala po tvrdome
madracu. Uskoro ću opet vidjeti roditelje. I brata. Što su im
rekli? Sada sam bila još dvostruko neposlušnija nego prije.
Vraćala sam im se zbog istoga grijeha zbog kojega su me
poslali od kuće.
Odjednom su se vrata stacionara otvorila. Nisu bila
zaključana i na trenutak sam pomislila da me gospodin
Holmes došao obići po posljednji put. Ta me pomisao
nevjerojatno obradovala.
No po obrisu lika shvatila sam da u stacionar ulazi
djevojka. Uspravila sam se i upalila svjetiljku. Mary Abbott.
»Zašto odlaziš?« upitala me poprilično smirenim
glasom.
»Pssst«, utišala sam je. »Zato što sam bila nevaljala.«
Zatim sam uzdahnula: »Ne bi trebala biti ovdje.«
»Ali nisi bila nevaljala!« kleknula je uz moj krevet.
»Znam tko je bio nevaljao.«
Želudac mi je poskočio. Sjetila sam se noći kada sam
ležala u Sissynu krevetu i kada ju je Mary Abbott zazvala.
»Nije to smjela napraviti. Nije se smjela stalno iskradati
noću«, zastala je. »Ali nemoj se ljutiti na mene.«
»Neću«, rekla sam, »obećavam. Ali reci mi sve.«
»Nisam rekla gospođi Holmes.«
»Kome si rekla?« polako sam prošaptala, kao da
razgovaram s malim djetetom.
»Henny«, šapnula je razrogačenih očiju. »Rekla sam
Henny.«
»Aha«, uzdahnula sam i naslonila se na metalno
zaglavlje. »Tako dakle.«
»Pitala me!« branila se Mary Abbott. »Čula je glasine,
djevojke su već dulje vrijeme pričale o tome, a onda sam
vidjela Sissy.«
»Onu večer kada je bio ples«, rekla sam.
Slegnula je ramenima. »I mnogih drugih večeri. Znam
kamo odlaze. Već dugo znam. Ponekad ih pratim.« Rekla je
to kao da se ponosi svojim pothvatom.
 »I gledaš ih?« upitala sam je s nevjericom.
Brzo je odmahnula glavom. »Samo na sekundu-dvije.
Samo kako bih se uvjerila da je Sissy na sigurnom. I nju
volim«, rekla je, »kao i tebe.«
Kimnula sam glavom, nastojeći u slagalicu posložiti sve
te novoprikupljene podatke. Ništa me zapravo nije
iznenadilo. Nije me začudilo što je Mary Abbott pratila
Sissy i Boonea, nije me iznenadilo ni što je uzrokovala
Sissyn pad u nemilost, ali bez zloće kakva je očito pratila
takva prokazivanja. Bila je usamljena. To je bilo sve.
»Bila si nevaljala kod kuće, zar ne?«
»Da«, odvratila sam joj bez razmišljanja, »vrlo
nevaljala.« Oči su mi se zažarile.
»Joj, Thea«, rekla je Mary Abbott, a zatim me čvrsto
zagrlila i u uho mi prošaptala: »Sve je u redu.« Čarolija
kojom me dotad bila začarala u tom se trenutku prekinula i
snažno sam je odgurnula od sebe.
»Jao«, zastenjala je i protrljala rame te privukla ruke k
prsima, kao da se brani. Nije se morala braniti. U njoj sam
nešto prepoznala, određenu iskrivljenost, određenu
potrebu. Čežnju za koju je znala da je mora skrivati, iako
nije znala kako. Nije imala pojma. Bila je previše slična
meni, nisam mogla biti dobra prema njoj. Jedina je razlika
između nas bila ta što se ja, površinski gledano, nisam
ponašala tako čudno.
»Uvijek je bolje«, rekla sam joj, »uklopiti se. Ne
odstupati. Ne biti primijećen.«
Mary Abbott izgledala je povrijeđeno, ali kimnula je
glavom. Posegnula je za mojom rukom i taj sam joj je put
pružila. Uvijek je posezala za mojom rukom, ali ovo joj je
bio posljednji put.
»Čuvaj se«, rekla sam joj, »i pazi na sebe.«
 ***

Potražila sam Sama one noći nakon što sam majci

priznala sve - ili gotovo sve. Nisam joj rekla da sam spavala
s bratićem, to joj nisam nikada htjela reći. Mislila sam da je
time štedim, nije mi uopće palo na pamet da mi ne vjeruje i
da ima svoju vlastitu verziju onoga što se dogodilo. No na
kraju je ipak bila u pravu - nije mi ni trebala vjerovati.
Dok sam je tražila po kući i kada sam je napokon našla
u stražnjem dvorištu, gdje je podrezivala ruže, vjerovala
sam da će mi biti lakše kada joj sve ispričam. Bila sam u
zabludi.
Sama sam pronašla u našoj staroj, dječjoj sobi. Čitao je
časopis i sjedio prekriženih nogu na golome podu. Zatresao
je glavom kada sam ušla. Oči su mu bile staklene, a svjetlo
u sobi prigušeno.
»Hoćeš da pojačam svjetlo?« upitala sam s jednom
rukom na prekidaču.
»Ostavi ga.«
Okrenuo je stranicu i spazila sam reklamu za
koturaljke, koje ni on ni ja nikada nismo isprobali.
»Što to čitaš?« upitala sam.
»Čitam članak o ljudima s neprirodnim željama.«
»Žao mi je.« Lice mi je bilo otečeno od plača, osjećala
sam se kao da mi se pod vjeđe zavukla gomila pijeska.
»Trebao sam te zaustaviti.« Izgledao je jadno, i njemu
su oči bile natečene i crvene, a na njima su se pojavile žilice
koje nikada prije nisam vidjela. Lijevo mu je oko, osim toga,
bilo crno od modrice.
»Nisi me mogao zaustaviti«, rekla sam tiho. »Nisi ti bio
taj koji me trebao zaustaviti.«
 »Poslat će te nekamo.«
Ostala sam zapanjena. »Tko?«
»A što misliš tko? Majka i otac.«
»A kamo?« Prvo mi je na pamet pao majčin brat na
južnoj Floridi. Bilo je to jedino mjesto na koje su me mogli
poslati.
»Na neko mjesto za koje nikada nisam čuo. Ima
indijanski naziv.«
»Ne želim otići, Sam«, rekla sam podižući glas. Nisam
uopće razmišljala odakle mu ta infotmacija. Vjerojatno je
nešto načuo. »Nemoj im dopustiti da me odvedu.«
»Zašto, Thea?« upitao me. »Zašto si to učinila?« Počeo
je jecati. »Poslat će te nekamo, a ja ću ostati sam. Jesi li
ikada razmišljala o tome? Jesi li? Je li ti ikada palo na pamet
da ću, kada odeš, ja ostati potpuno sam?«
Bacila sam se na njega. Prvo mi se odupirao, ali onda je
popustio i zagrlio me. Zbog tog mi je zagrljaja sve što je
uslijedilo u sljedeća dva tjedna, prije nego što su me poslali
u Yonahlossee, bilo podnošljivije. Strašna neugodnost,
roditelji koji su od mene okretali glavu, svijest da sam ih
duboko iznevjerila - sve mi je to bilo lakše samo zbog toga
što me brat u tom trenutku zagrlio.
»Trebao sam znati«, promrmljao mi je u kosu. Jedva
sam ga razumjela.
Držala sam mu lice među dlanovima. Obrazi su mu bili
vrući i znojni.
»Znao si«, rekla sam.

***
 Otac je bio u svojoj radnoj sobi i kada sam pokucala,
oglasio se istim glasom kao i uvijek. Pozvao me da uđem.
Tiho i odlučno.
»Thea.«
»Oče.«
Upravo je pisao neko pismo i lupkao se olovkom po
bradi te čekao.
»Kako je Georgie?« izlanula sam jer sam znala da ga to
moram pitati odmah i brzo ili ga neću uopće pitati.
»Georgie je u bolnici. Jesi li to znala?«
Odmahnula sam glavom. »Kada sam ga zadnji put
vidjela, još je disao.«
»Da. Nažalost, i ljudi koji dišu mogu biti teško
ozlijeđeni. Izgleda da ima oštećenje mozga.« Zastao je, pa
zatim nastavio: »Kada mi je tvoja majka rekla što si joj
priznala, bio sam siguran da je pogriješila.« Glas mu je bio
potpuno miran. »Je li tako?«
Odmahnula sam glavom.
»Od sveg bih srca želio da jest.« Moj je otac vrlo rijetko
u govoru koristio takve sentimentalne izraze. Od sveg srca.
»No i tvoj je brat umiješan u sve to. Georgiejeva rana...«,
položio je olovku na stol i rukama načinio pokret kao da u
zraku drži lubenicu, »Georgiejeva rana izgleda kao
posljedica nasilnog udarca. Razumiješ li to, Thea?«
Kimnula sam glavom, iako nisam sasvim shvaćala.
»Georgieja je ili udario tvoj brat, ili je pao. U oba je
slučaja ishod isti. No ipak postoji velika razlika, kao što ti je
vjerojatno poznato.«
Nisam rekla ništa.
 »Čini se vjerojatnim da je Georgie pao na velik, tup
predmet.
U bolnici sam rekao da je pao na kamen i to su prenijeli
policiji - da je tvoj bratić pao i udario glavom o kamen.«
»U redu«, rekla sam jer mi se činilo da od mene
očekuje odgovor, »u redu.«
»Tvoj me brat nije prepoznao kada sam ga poslije
pronašao. Satima je sjedio pod jednim drvetom. Pomokrio
se u gaćice. Pamćenje vezano uz ono što se dogodilo u
najboljem mu je slučaju manjkavo.«
Izgovorivši to, otac me pogledao kao da se čudi što sam
još ondje.
»Samo sam htjela pitati kako je Georgie«, prošaptala
sam. Činilo se pogrešnim što uopće izgovaram njegovo ime.
»No, pa sada znaš. Nije dobro.”
»A hoće li mu ikada biti dobro?« To očito nisam trebala
pitati.
Otac je slabašno slegnuo ramenima. »Ako Bog da.« Već
sam krenula prema vratima, ali onda je moj otac ponovno
progovorio.
»Jesi li nešto vidjela, Thea? Možeš li mi reći što se
dogodilo? Možeš li mi iskreno reći što se dogodilo?«
Lice mu je bilo prepuno boli, bio je tako izgubljen.
Najgornji gumb na košulji bio mu je otkopčan, kao nikada
prije.
»Udario je u kamen«, rekla sam, »ozlijedio ga je kamen,
ne Sam.«
Bilo je to lako - uvjeriti oca da je ono što tako žarko želi
vjerovati doista istina. Bilo je to najmanje što sam mogla
učiniti za njega.
 ***

Majka me pronašla nešto kasnije u štali. Upravo sam

raščešljavala čvorove u Sasijevu repu.
»Thea.«
»Majko.«
Još sam labavo držala Sasijev rep u ruci. Nisam ga
htjela do kraja ispustiti.
»Bila sam u šetnji«, pokazala je prema polju. Inače
nikada nije šetala. Boravila bi u vrtu ili u kući. U proteklih
je tjedan dana sa mnom razgovarala točno tri puta. Jednom
me zamolila da pometem prednju verandu, što sam već bila
učinila dvaput, iako nije bilo potrebno.
Oslonila je čelo o vrata Sasijeva odjeljka. Izgledala je
umorno, krhko. Možda ima kakve vijesti o mojem bratiću.
»Odlučili smo te poslati nekamo. Da odeš od svega
ovoga.«
»Ne želim ići«, pogledala sam je u oči, a iako je bila
iznenađena, sva pravila prema kojima smo se prije ponašali
jedni prema drugima odjednom su nestala, isparila s
vrućinom.
Zatvorila je oči. »Nemaš izbora. Bolje je za tebe da
odeš.«
»Nije. Ovdje mi je dobro. Svima ću vam se micati s
puta. Vidjet ćeš. Spavat ću ovdje. Nikome neću smetati.
Molim te, neće mi biti bolje ako me pošaljete drugdje.«
Nasmijala se. »Spavat ćeš u štali? Pa nisi životinja,
Thea.« Odmahnula je glavom. »Otići ćeš.«
»Aha«, zamotala sam Sasijev rep oko zglavka, »tako
dakle.«
 Majka me nekoliko trenutaka promatrala, a onda
progovorila.
»Zašto, Thea? Zašto si to učinila?«
Usnice su joj se iskrivile u maleni, ružni čvor. U tom
trenutku nije više bila ljepotica. Izgledala je kao
iznevjerena osoba.
»Zašto je to toliko loše?« upitala sam je i glas mi je
napuknuo. »Pa i ti voliš Georgieja.«
Kao da se već bila pripremila za to pitanje. Kao da si ga
je već i sama bila postavila.
»Ali za tebe sam željela nešto više«, viknula je. »Zar ne
vidiš da Georgie nije dovoljno dobar? Sve i da jest, ovo je
sada prava noćna mora. Georgie je u bolnici, a tvoj ga je
brat strpao onamo. Stric George i strina Carrie ne mogu
nam to oprostiti. A ja sam tako ljuta na Georgieja... i na
tebe.« Pokazala je rukom prema izlazu iz štale, na naših
tisuću hektara. »Imali smo sve, Thea. Sve. A sada je sve ovo
uništeno.«
»Molim te«, zavapila sam, »kamo me šaljete? Molim te,
nemoj.« Uhvatila sam je za ruku. »Molim te, dopusti mi da
ostanem ovdje. Bit ću dobra.«
Pogledala je mjesto na podlaktici gdje sam je dodirnula,
a zatim podigla pogled prema meni.
»Bojim se da je sada prekasno za to«, mirno mi je rekla.

***

Tijekom mojega zadnjega tjedna kod kuće uspjeli smo

uspostaviti kakvu-takvu rutinu. Ustala bih rano svakoga
jutra i zatim jahala sve dok ne bih iscrpila Sasija.
Iskušavala sam sve više skokove, a Sasi ih je uspješno
izvodio jer je osjećao koliko sam ludo hrabra. Majka se
zaokupila kućanskim poslovima i ja sam joj pomagala tako
da sam joj se sklanjala s puta. Znala sam da me najradije
uopće ne bi gledala. Sam bi odlazio u divljinu i ne bi ga bilo
satima. Pretpostavljam da je lovio životinje za terarij. Otac
je odlazio od kuće prije nego što bih ustala, a vraćao se kad
bih već bila u krevetu. Kad smo se jedanput susreli u
hodniku, spomenuo mi je bolesno novorođenče koje ne
može jesti. Nisam više pitala za bratića. Pretpostavljala sam
da bi mi otac rekao da mu se stanje pogoršalo. Bila sam
naivna - mislila sam kako šutnja mojih roditelja znači da je
Georgieju bolje.
Trebala sam se spakirati, ali majka mi nije jasno rekla
što trebam ponijeti, pa je jedini napredak koji sam postigla
na tom polju bio taj da sam sve svoje ladice ispraznila na
pod. Potom sam pregledavala svu svoju lijepu odjeću -
sjajne haljine, krute pamučne suknje, glatke svilene šalove.
Nisam ih zavrijedila. Nisam mogla zamisliti budućnost u
kojoj ću ih opet nositi.
Dok sam tako jednoga dana pregledavala odjeću, netko
mi je pokucao na vrata. Zatvarala sam vrata svoje sobe da
bih roditelje poštedjela toga da me gledaju.
»Naprijed.«
Ugledala sam Idellinu smeđu ruku. Vratila sam se
odjeći. Razočaranje je bilo gotovo nepodnošljivo.
»Poslala me tvoja majka. Rekla mi je da ti pomognem s
pakiranjem.«
Pokazala sam hrpe na podu. »Napravila sam strašan
nered.”
»Pusti mene.«
Promatrala sam ju dok je odjeću slagala u urednije hrpe
- suknje na suknje, jahaće hlače uz jahaće košulje. Uredno
je slagala sve ono što sam ja razbacala,
»Tvoja je majka rekla da ne trebamo spakirati previše
stvari«, rekla je i dobacila mi jedan kratak pogled. »Kaže da
ćeš tamo imati odoru.«
»Odoru«, ponovila sam. »Znaš li zašto odlazim?«
Idella je poravnala okovratnik jedne bluze. Slabo sam je
poznavala. Znala sam samo da nije udana, da živi s majkom
i dvije sestre i da su sve četiri velike vjernice.
»Sigurna sam da je sve u redu«, rekla je.
Kimnula sam glavom, na rubu suza. »Ali nije«, rekla
sam.
»Sve po Božjoj volji«, rekla je Idella, »sve po Božjoj
volji.«
 23.

Vlak od Ashevillea do Orlanda bio je poluprazan. U

prvoj klasi bila je još jedna djevojka moje dobi - vidjela sam
je u vagon-restoranu za vrijeme ručka, gdje smo jele svaka
za svojim stolom. Pomno sam je proučila. Nije gledala
konobara dok je naručivala, a kada joj je donio obrok, jela
je brzo i stidljivo, kao da će nekoga uvrijediti samo zato što
objeduje. Na ušima je nosila prekrasne naušnice sa
smaragdima u obliku suza i stalno ih je dodirivala, baš kao
što je to Sissy činila sa svojim privjeskom u obliku potkove.
Taj je privjesak sada visio oko mojega vrata i ja sam ga
također stalno dodirivala, ali ne iz istih razloga kao Sissy.
Dodirivala sam ga zato što mi je nedostajala moja
prijateljica.
Nisam se mogla prisiliti da pojedem juhu od rajčice
koju je konobar donio pred mene. Nije baš bila ukusna, ali
trebala sam biti gladna jer već danima nisam pošteno jela.
Uspjela sam se prisiliti da pojedem pecivo. Dok sam sjedila
u tom vlaku pred tom bezukusnom hranom, odjednom mi je
sve ponovno postalo stvarno. Moja se odlučnost raspršila
poput sjemenki maslačka. Uz prozor vlaka promicao je
zelen i živopisan krajolik Sjeverne Karoline. U daljini su se
nazirale planine, tako hladne i tako nedostižne. Kada smo
prešli granicu prema Floridi, sve je nekako postalo bliže i
življe. Znala sam da će me, čim siđem s vlaka, vrućina
pozdraviti kao staru prijateljicu, iako je bilo tek proljeće.
Bila sam ljubomorna na djevojku iz vlaka, djevojku kojoj
uopće nisam znala ime i koju više nikada u životu neću
vidjeti. Nijednom nisam toliko željela biti netko drugi kao
za tog putovanja vlakom. Bila bih najradije sve počela
iznova: ponovno bih se rodila, ali ovaj put bez blizanca i bez
bratića koji bi mi bio blizak poput brata.
»Znaš li koja je sljedeća stanica?« upitala me djevojka.
Nisam ni primijetila da je ustala od stola, a već je i stajala
preda mnom. Na trenutak se nisam mogla sjetiti naziva
postaje.
»Church Street«, rekla sam, »Orlando.«
Izgledala mi je nervozno i bila bih je najradije uhvatila
za ramena, protresla je i rekla joj - smiri se, nemaš zbog
čega biti nervozna, ali nisam joj to mogla reći, prije svega
zato što nisam znala je li to istina. Nisam znala s kim će se
ili s čim susresti kada side s vlaka koji je polako usporavao.
Već sam vidjela postaju na kojoj ćemo se uskoro zaustaviti i
u tom mi se trenutku činilo nemogućim da sam sada u tome
vlaku, a za pet, deset minuta više neću biti. I ništa se od
toga neće dogoditi mojom voljom. Zašto, Thea, zašto? Zašto
sam se toliko željela vratiti svemu ovome? Zašto sam se
htjela vratiti bratu koji mi mjesecima nije napisao ni riječi,
majci i ocu koji su me tako brzo poslali od kuće da se činilo
kao da su oduvijek imali plan za takvu vrstu krize ili
tragedije, neplaniranog događaja? Djevojčicu pošalji od
kuće, dječaka zadrži?
A onda sam svoje roditelje spazila na peronu - oca u
odijelu, a majku u šeširu širokog oboda. I u tom sam
trenutku znala zašto sam se htjela vratiti kući. Ipak, nisam
ih još bila spremna vidjeti. Položila sam glavu u ruke.
Kada sam ponovno podigla pogled, shvatila sam da me
druga djevojka iz vlaka promatra. Ne bi bila popularna u
Yonahlosseeju, zaključila sam. Bila je prenervozna, previše
je čeznula za pažnjom.
»Tko će te dočekati?« upitala me.
»Roditelji«, pogledala sam kroz prozor. Majka je stajala
pred ocem, otac je ruke prekrižio na leđima, a ona je
izgledala nemirno. Moja majka, djevojka koja je u mladosti
voljela momke i zabavu, žena koja je nekada bila lijepa i
besramna. Izgledala je mršavije. Sama nije bilo.
Promatrala sam ih dok se vlak zaustavljao i ostala sam
u sjedalu kad su se drugi putnici iskrcavali i dok je moja
majka nervozno svakoga zagledavala u lice.
Ustala sam. Već sam osjetila da mi noge postaju slabije,
da mi mišići postaju opušteni jer već danima nisam jahala.
Kada sam napokon, kao zadnja putnica, izašla iz vlaka, na
licu svoje majke zapazila sam vidljivo olakšanje.
»Thea«, zazvala me povišenim glasom. Promotrila me
od glave do pete, a onda se pogledom zaustavila na ogrlici i
pogled joj se sledio. Ne može si pomoći, znala sam. Vidjelo
se da se trudila biti ljubazna.
Moj je otac podigao glavu i s čuđenjem sam primijetila
da je ostario. Za mojeg je izbivanja potpuno posijedio, čak i
u obrvama. Čekali smo dok je nosač skupljao moju prtljagu,
dok mu je moj otac davao napojnicu i dok je moja majka
omatala kosu šalom radi predstojeće vožnje. Oko nas su se
vrzmali putnici sljedećega vlaka i bilo mi je drago zbog
toga. Bili su netko drugi. Žene su bile odjevene u ružičasto,
ljubičasto i zeleno, prizor na koji moje oči nisu bile navikle
nakon sve one bjeline. I nitko ih nije nadzirao. Nitko nije
vodio računa o tome da na vrijeme stignu na nastavu, nitko
im nije u devet gasio svjetla i nitko ih nije budio u sedam.
Nitko nije mario.
Majka i otac okrenuli su se i spremili za polazak,
očekujući da pođem za njima. Prvo se okrenula majka,
zatim otac, a ja sam čekala da nešto kažu.
»Hajdemo«, rekao je moj otac. »Dođi.«
Otac je ispružio ruke, a majka me očajnički promatrala.
»Da«, rekla sam, »hajdemo kući.«
 No nisam se pomakla. Pogrešno sam se izrazila. Nismo
odlazili kući. Osvrnula sam se i spazila da moj vlak odlazi, a
na njegovo mjesto dolazi drugi golemi stroj. Bit će još
vlakova. Nasmiješila sam se i dopustila ocu da me primi za
ruku. Prije gotovo godinu dana očajnički sam ga držala za
ruku i nisam je htjela ispustiti, a sada sam se morala
prisiliti da je uhvatim. Svi smo bili vrlo hrabri.
Otac mi je otvorio vrata automobila i pričekao da se
smjestim, pa ih tek onda zatvorio. Šutjeli smo dok je vozio
prema cesti kroz vrevu Orlanda. Već dugo nisam vidjela
automobile, ceste i bilo kakve zgrade osim Dvorca. No onda
se moja majka okrenula dovoljno da sam je mogla
promotriti iz profila i u tom sam trenutku znala da se neću
morati truditi ponovno ih zavoljeti. Zaboravila sam koliko je
to lako. Moje je srce bilo nevidljivim nitima povezano s
njima i znala sam da će tako biti sve dok ne umru. Tek ću
tada biti potpuno slobodna od svih, osim od Sama. No to je
bila jedna nit, a ne tri.
Promatrala sam majčin profil, taj dobro mi poznat
prizor. Bio je nešto oštriji nego prije. Znala sam da sam joj
to ja učinila. Čekala sam da progovori.
»Thea«, započela je i mogla sam je namirisati, čak i sa
stražnjeg sjedala. Bio mi je to dobro poznati, stari miris.
Nagnula sam se naprijed.
»Da?«
Okrenula se i pogledala me, a zatim zatvorila oči,
lagano prstima dodirujući čelo. Bio je to novi pokret, nisam
ga otprije poznavala. »Ova glavobolja«, rekla je, »ne da mi
mira.«
Prije nego što je progovorila, htjela sam joj nešto reći o
tome kako se čudno osjećam, kako mi je sve neobično.
Toliko se toga dogodilo u posljednjih godinu dana, bila je to
najdinamičnija godina u mojem mladom životu i sada sam
se osjećala mnogo starijom, mnogo odraslijom. Htjela sam
joj reći, i ocu također, da su mi sve djevojke u školi isprva
bile čudne, a kako su mi onda postale bliske i poznate.
Htjela sam im reći da su mi sada oni čudni, moji roditelji,
da su mi neobični iako ih volim, iako im želim udovoljiti.
Htjela sam reći svašta - ali teško je zamisliti taj trenutak.
Čekaš ga, čini ti se da nikada neće doći, a onda ipak dođe i
eto te, ovdje si, Thea Atwell iz Emathle na Floridi, ista
djevojka.
»Thea«, rekla mi je majka, »zadnjih mjesec dana živimo
u hotelu, ali selimo sljedeći tjedan. Kupili smo kuću. Ovdje
ima mnogo, mnogo napuštenih kuća.«
»Sasi?« upitala sam. Nisam se još mogla nositi s punim
rečenicama, i riječi sam jedva izgovarala.
»Prodali smo ga, Thea. Ionako bi ga vrlo brzo prerasla.«
Glas joj je bio tih. Pokušavala je biti ljubazna.
»Tko ga je kupio?«
»Jedna djevojčica«, odgovorio je otac. »Jako ga voli.
Istina je, Thea...«, moja je majka na to ispustila tihi zvuk
negodovanja, ali on ju je ušutkao, što me iznenadilo, a još
me više šokiralo što ga je majka poslušala. »Istina je da si
trenutačno ne možemo priuštiti vlastitoga konja za tebe.«
»On je bio poni«, tiho sam rekla.
»Molim, Thea?«
»Ništa«, rekla sam, »nije važno.«
Pogledala sam u svoje ruke, ruke za koje me držao
gospodin Holmes. Majka se opet okrenula naprijed i
naslonila glavu na prozor. »Ova glavobolja«, rekla je, »ubit
će me.«
Nije bilo baš tako strašno, nije plakala. Majka mi je, na
kraju krajeva, bila lažljivica. Lažljivica koju sam voljela, ali
ipak lažljivica. Bila mi je obećala da će Georgie ozdraviti,
da će mi pisati ako mu bude gore. Bila sam u zabludi kada
sam joj vjerovala, ali htjela sam joj vjerovati. Kroz prozor
sam gledala na ulicu i na njoj spazila prljavu malu
djevojčicu. Tko zna je li siromašna, jesu li joj roditelji
napustili kuću ili je samo djevojčica koja se uprljala za igre
u dvorištu. Haljina joj je izgledala pristojno. Nikada neću
saznati.
Hotel u kojem smo odsjeli izgledao mi je veličanstveno,
sav u crvenim baršunastim tepisima i s liftom. Nosač je
mene i majku otpratio do moje sobe - čim sam ušla u nju,
znala sam da će biti samo moja jer od Sama nije bilo ni
traga. Soba je vonjala po vlazi, ali sobe na Floridi često su
bile takve.
Nosač je bio mlad i zgodan, s gustom smeđom kosom i
dugim, vitkim udovima. Naravno, pomislila sam, naravno da
ću dobiti mladog i zgodnog nosača, a ne starog i
smežuranog. Uputila sam ga kamo da odloži moje stvari i
kada je završio, stao je uz nas i čekao.
»To bi bilo sve«, rekla je majka.
»Majko«, pogledala sam u njezinu torbicu.
»Ah, da«, rekla je, »oprostite, baš mi je žao.« Bila je
nervozna, a znala sam i zašto je nervozna. Uskoro će ostati
nasamo sa mnom, a to što sam upravo razgovarala s
muškarcem i još joj onda rekla kako se ona treba ponašati
pred muškarcem - to sigurno nije pomoglo. Vjerojatno bi joj
bilo draže da sam se sakrila u kut dok nosač ne ode, možda
čak i nakon što ode. E pa, ja nisam imala namjeru učiniti
ništa slično.
Zatvorio je vrata za sobom i ja sam se okrenula prema
majci, pogledala je ravno u oči i pričekala da progovori.
»No, Thea«, rekla je, »kamp ti je očito godio. Izgledaš
dobro.«
 »Nije to bio nikakav kamp, majko«, rekla sam, a ona se
ukočila. Odlučila sam da ipak neću ulaziti u to. »Ne, u redu
je«, dodala sam, »drago mi je što sam tamo ostala toliko
vremena.«
Dugo me promatrala. Jedini zvuk u sobi bilo je brujanje
električnog ventilatora. Odjenula je haljinu koju sam već
vidjela stotinu puta i još uvijek je bila lijepa - nosač je više
pozornosti obraćao na nju nego na mene. Osjetila sam kako
me polako napušta hrabrost. Ona mi je majka, ja sam
njezino dijete i to je nepromjenjiva činjenica, pa sam se
počela pripremati na prijekor, na to da će mi reći koliko je
razočarana i koliko sam se loše ponašala. Čekala sam da mi
to kaže po drugi put u životu.
»Dakle«, rekla je napokon i primila me za ruku. »Što
ćemo s tobom, Thea?«
Zaustila sam da joj nešto kažem, ali me ušutkala.
»Nemoj, molim te. Poslije ćemo o tome. Sada sam
umorna.«
»Sam?«
»Sam je u sobi do tvoje. Na tvojem bih mjestu pričekala
da on dođe k tebi, ali ti ćeš, sigurna sam, učiniti onako kako
ti želiš.«
Kimnula sam glavom. Imala je pravo.

***

Zadnju sam noć u Yonahlosseeju htjela ostati u

stacionaru, ali nisam mogla. Nakon sati prevrtanja u
krevetu poslije posjeta Mary Abbott, napokon sam ustala.
Željela sam spavati, skloniti se u kratak predah sna, ali san
mi nije dolazio na oči pa sam se uznemirila i postalo mi je
vruće. Tjeme mi je gorjelo povrh mozga ili sam barem imala
takav osjećaj - da mi se mozgom vrzma previše
uznemirujućih misli i da se zapalio. Nadala sam se da neću
požaliti što odlazim. Nadala sam se da će Samu biti drago
što me vidi. Nadala sam se da će Sissyn život biti upravo
onakav kakav je priželjkivala.
Trg je bio potpuno prazan i osvjetljavao ga je predivan
puni mjesec. Na ravnateljevoj kući nije bilo nijednog
upaljenog svjetla, a i u kolibi Augusta vladao je mir - sve su
moje prijateljice čvrsto spavale. Boone više neće dolaziti.
Bilo je preopasno sada, nakon što je Sissy skoro uhvaćena.
Njegov identitet, međutim, nije bio otkriven, što je bila
jedna mala sreća u nesreći. Natjerala sam Sissy da mi
obeća kako će mu odsad pisati pisma i da će biti opreznija.
Dok sam išla prema konjušnici, zbog tamnih sam se
šuma koje su me okruživale sjetila zvončarske vještice
Kate. Mogla sam tako lako zakoračiti u njih i nestati.
Većina konja nije proturila glavu kroz otvor na odjeljku.
Bilo je kasno i nije im bilo vrijeme hranjenja. No Naari je
provirila. Prepoznala mi je korake. Znala sam da će ih
ubrzo zaboraviti i da vise neće ni znati da ih je zaboravila.
Privila sam njezinu njušku uz svoje lice, duboko
udahnula njezin blago smrdljiv vonj i pustila je da i ona
udiše moj. Tko zna kako sam ja njoj mirisala. Kao djevojka.
Kao Thea.
Za leđima sam začula škljocaj metala o metal i
poskočila sam, misleći da su me uhvatili. No što su mi
mogli? Nisam više imala što izgubiti, ništa im nisam mogla
dati.
Bila je to Leona. Izlazila je iz Kraljeva odjeljka i
zatvarala vrata. Bila je odjevena samo u spavaćicu koja joj
je dosezala do koljena. Meni je moja sezala do polovice
potkoljenica, ali sam se bila odjenula prije no što sam došla
u konjušnicu. Primijetila sam da je bosonoga, što je bila
čista ludost. Uz konja je vrlo opasno hodati bez cipela. Kosa
joj je bila raskuštrana koliko je Leonina kosa to uopće
mogla biti. Kralj je gurnuo golemu glavu kroz otvor na
odjeljku i pogledao me. Leona je ispružila ruku unatrag i
odsutno ga potapšala po njušci. Mislila sam da je ona bila
odgovorna za izdaju i širenje glasina po kampu, a moj prvi
dojam o njoj bio je točan. Nije marila ni za što drugo osim
za konje.
»Thea Atwell«, rekla je. »Pobijedila si me. Nitko me
nikad prije nije pobijedio.«
»Žao mi je«, rekla sam i u tom mi je trenutku doista bilo
žao. Možda sam trebala biti bolja prema njoj. Možda sam je
ipak trebala pustiti da pobijedi.
»Neka ti ne bude žao. I ja bih učinila isto na tvojem
mjestu. U tvojem sedlu.« Nasmiješila se i ja sam joj
uzvratila osmijeh.
»Žao mi je zbog Kralja«, rekla sam i pokazala na
njegovo veliko, lijepo lice. Leona se okrenula i zarila lice u
njegov vrat, a on se opustio u njezinu zagrljaju, kao dijete.
Na terenu je bio opasan, a u konjušnici nježan. Mislila sam
da plače, znam da bih ja plakala na njezinu mjestu, ali kada
me opet pogledala, lice joj je bilo potpuno suho.
»Bit će drugih konja«, rekla je, »ali ne ovakvih. I još ih
dugo neće biti.«
Kimnula sam glavom. Vjerovala sam joj. Ako je itko
mogao pronaći put natrag do sedla, bila je to Leona.
»I ti moraš ostaviti nju«, rekla je, ali u njezinu glasu
nije bilo ni trunke zlobe.
»Da«, pogledala sam Naarino majušno, nježno lice, »ali
ona nikada i nije bila moja.«
 ***

Sam mi nije pokucao na vrata. Satima sam ležala u

krevetu, zaspala sam, a kada sam se probudila, prozor mi je
bio osvijetljen uličnom rasvjetom, iako sam vidjela da je već
skoro zora. Usta su mi bila suha. Nije bilo Docey da mi
natoči čašu vode ni drugih djevojaka da mi kažu koliko je
sati.
Sama sam se pobrinula za čašu vode iz slavine na
umivaoniku i brzo je popila, pa zatim natočila još jednu te
popila i tu. Oko mi je zapelo za nešto bijelo na podu i
shvatila sam da mi je netko pod vrata gurnuo poruku. Srce
mi je poskočilo: Sam! No prevarila sam se. Bila je to poruka
od majke, u kojoj mi je napisala da me nisu htjeli buditi za
večeru. Nisu. Oni. Je li Sam bio s njima? Odjednom sam
shvatila da je situacija u kojoj se nalazimo prilično tužna.
Obitelj smo, a živimo svaki u svojoj sobi u hotelu. Začula
sam nešto s druge strane vrata, ali nisam dovoljno
poznavala hotel da bih znala prepoznati što.
Polako sam otvorila vrata i ugledala ga. Moj brat.
Vidjela sam ga samo s leđa, ali znala sam da je to on.
Prepoznala sam ga isto kao što bih prepoznala vlastitu
ruku.
Okrenuo se i na blještavom sam svjetlu hodnika vidjela
da se obistinilo ono što sam predvidjela. Postao je vrlo
zgodan. Bio je zgodniji kao muškarac nego što sam ja bila
kao žena. Ramena su mu se proširila i nadvisivao me za
glavu, a možda i više. Ostala sam zapanjena pred snagom
života. Život je uzeo osobu koju sam poznavala kao samu
sebe i pretvorio je u neznanca.
»Sam.«
»Thea.« Glas mu je bio dubok. Više nikada neću čuti
glas koji sam ostavila kada sam otišla u kamp - tih i mekan.
Sada je imao glas koji se nametao, koji je izdavao naredbe,
upućivao, koji se čuo i kroz gomilu. Imao je muški glas.
Položila sam dlan na vrat. »Koliko je sati?«
»Kasno je«, rekao je.
»Nisi mogao spavati?«
Nije mi ništa odgovorio. Nije me htio pogledati u oči.
»Uđi«, rekla sam mu, »molim te.«
Oklijevao je. »Molim te«, ponovila sam, »nemoj da te
moram preklinjati.« Ušao je bez riječi i sjeo na krevet, a ja
sam sjela do njega. Krevet mi je bio raspremljen i odjednom
mi je postalo neugodno. Pustila sam momka u sobu, a
nisam namjestila krevet - kako vulgarno! No onda sam se
sjetila da Sam nije momak, nego moj brat.
Dugo smo sjedili u tišini, ali nije mi bilo neugodno. Čak
mi se tišina više sviđala od našeg pokušaja razgovora, koji
je bio ukočen i čudan. Kada je sjeo, nije mi izgledao tako
visok. Ponovno je bio moj brat.
»Toliko se toga promijenilo...«, započela sam, ali Sam
me prekinuo.
»Tebi«, rekao je. »Tebi mnogo više nego meni. Ja nisam
nikamo otišao.«
»Vratila sam se«, rekla sam, »vratila sam se zbog
tebe.«
Tek me tada pogledao i vidjela sam da je zapanjen.
Kada sam otišla, lice mu je bilo ozlijeđeno, imao je modrice,
no sada je bilo savršeno. Počeo se smijati.
»Zbog mene?« upitao je. »Zbog mene?«
»Da, zbog tebe«, rekla sam, ali glas mi je postao
nesiguran.
 »Nemojmo se pretvarati da je bilo što od ovoga zbog
mene, u redu? Možemo li se prestati pretvarati, Thea?«
Glas mu je postao tužan.
Odmahnula sam glavom.
»Ali mislila sam da želiš da se vratim. Toliko sam ti puta
rekla da mi je žao.« Dotaknula sam ogrlicu i Sam ju je
odmah pogledao. Shvatila sam da je on jedva čekao da me
vidi kao i ja njega, da i on želi saznati koliko se njegova
sestra blizanka promijenila, jednako kao što sam ja sve to
htjela vidjeti na njemu.
»Ostavila si me.«
Znala sam da to misli dvojako. Ostavila sam ga zbog
Georgieja i ostavila sam ga kad sam otišla u Yonahlossee.
Tužno mi se nasmiješio i tako sam ga žarko željela
dodirnuti. Samo po ruci ili ramenu.
»Joj, Sam«, rekla sam i znala da taj trenutak neću
zaboraviti sve dok sam živa. Da i doživim stotinu godina, taj
me trenutak nikada neće napustiti. »Žao mi je«, rekla sam,
»tako mi je žao.« I doista mi je bilo žao zbog svega, a
posebno zbog nas, sada zauvijek razdvojenih blizanaca.
Kroz grlo mi se probio jecaj i to je bilo dovoljno. Sam se
okrenuo, snažno me zagrlio i u tom sam trenutku shvatila
da su nam se životi razvili u nemogućim pravcima. Nismo
spominjali Georgieja, ne imenom, ne riječima, ali nismo ni
morali. Bio je ondje, s nama, jednako stvaran u odsutnosti
kao što je bio u stvarnosti.
Sam se nakon nekog vremena izvukao iz mojega
zagrljaja te ustao i otišao do prozora. Bila sam malo
hrabrija u trenutku kada mi je bio okrenut leđima.
»Gdje su sada?«
Samo je gledao u noć, »Preselili su se u Missouri.«
 »A što je s kućom u Gainesvilleu?«
»Banka ju je zaplijenila. Stric George prepustio je tu
kuću. Htjeli su otići.« Prstom je lupnuo po staklu. »Nisam
ih vidio od...«, nije dovršio rečenicu. »Samo otac razgovara
sa stricem Georgeom i svakog im mjeseca šalje ček. To nam
je kršćanska dužnost«, rekao je oponašajući oca, ali
zapravo ga i nije morao oponašati. Ionako je zvučao kao on.
»To su ti rekli?« upitala sam. Moji roditelji rijetko su
kad bili toliko iskreni.
»Nešto su mi morali reći, Thea. Morali smo prodati
kuću. Osim toga, mislim da su mi htjeli dati do znanja kako
nam život sada više nije isti. Mislim da su me htjeli
pripremiti.«
Okrenuo se i pogledao me, nastojeći s mojega lica
pročitati o čemu razmišljam. Zatim se ponovno usmjerio
prema prozoru.
»I dalje imamo dovoljno novca, bez brige.«
»Nisam se ni zabrinjavala.«
»Samo ga nema toliko kao prije, I nitko ne zna do kada
će ovo trajati.«
Mislio je na Depresiju, o kojoj nije znao ništa kada sam
otišla. Sada je znao toliko stvari. Više nije bio dijete.
»Sjećaš li se onoga što se dogodilo, Sam?«
Uporno je zurio kroz prozor. Noć u gradu bila je toliko
drugačija od noći u Yonahlosseeju. Tako je dugo šuteći
zurio da sam već mislila kako je zaboravio što sam ga
pitala, ali onda se ipak oglasio.
»Da«, rekao je, »sjećam se kao što se sjećam snova.
Majka i otac kažu da je udario glavom o kamen.«
Promatrala sam mu leđa. Postavio je dlan na prozor.
»Sjećaš li se kako je majka znala govoriti da su nam životi
blagoslovljeni i da imamo svoj vlastiti djelić raja?«
Kimnula sam glavom i pogledala u odraz njegovih očiju
u prozoru.
»Sada više to ne govori«, kratko se nasmijao. »A ja sam
stvarno mislio da nas Bog gleda.« Nekoliko je trenutaka
šutio i jedva sam se suzdržala da ga ne prekinem. Nikada
mi to prije nije rekao i nisam mu baš potpuno vjerovala.
»Znam da je glupo, ali mislio sam da Bog zna da smo
posebni«, nasmiješio se. »Nisam ga htio ozlijediti, Thea.
Bilo bi mu bolje da je mrtav.«
»Nemoj tako«, rekla sam. »Uostalom, tko to može reći
sa sigurnošću?«
»Ja to mogu reći«, gotovo je viknuo. »Ja!« Odmahnuo je
glavom, a zatim nešto tiše dodao: »Ja to mogu reći jer sam
bio tamo i sve sam vidio. Sve, Thea.«
»Sve«, ponovila sam, iznenađena zvukom vlastitoga
glasa. »Trebao bi otići odavde, Sam. To nisu tvoji
problemi.«
»A čiji su to problemi?«
»Ničiji. Samo splet okolnosti. Niz događaja.«
»Ne, Thea, to su naši problemi.«
»Moji nisu«, ustala sam i prišla prozoru, vireći mu
preko ramena. Sunce je izlazilo, a čistači ulica pometali su
pločnike. »Na svijetu postoji toliko ljudi, a ti i ja smo tek
dvoje. Majka i otac mislili su da me kažnjavaju kada su me
poslali u kamp. Nagrada je bila ostati ovdje. Potpuno su
pogriješili. Odlazak u kamp nije bio kazna.«
»Mnogo si naučila u kampu«, rekao je i osjetila sam
miris njegova daha, specifično kiselkast vonj koji je
poprimao svaki put kada ne bi dovoljno spavao.
 »Dosta sam naučila«, rekla sam, pa ga primila za ruku i
stisnula je. »I ti bi trebao otići. Naši su životi drugdje.«
Nasmijao se. »A kamo da odem?«
Slegnula sam ramenima. »Tko zna? Ali Bog daje sreću
samo onima koji je traže.«

***

Sutradan mi je oko podneva netko pokucao na vrata.

Bila sam budna - zaspala sam u svitanje, no nisam se još
bila odjenula. Otvorila sam vrata - bila je to moja majka.
Sam joj je stajao za leđima, a izgledao je svježe i živahno,
pa sam se zapitala kada je uopće imao prilike za spavanje
nakon što je otišao iz moje sobe. Pogledao me, a onda
skrenuo pogled, što je nakon njega učinila i moja majka.
Shvatila sam da me ni ona ni on ne žele gledati u spavaćici.
Naravno.
»Hoćemo li na ručak?« skrenuta je pogleda upitala
majka, pa sam im rekla da ću se odjenuti za petnaest
minuta, iako mi je bilo dovoljno i pet. Čekala sam ih sjedeći
na rubu kreveta, odjevena u haljinu koju sam prerasla, koja
mi je jedva prekrivala koljena i stezala me pod rukama. Bila
je, doduše, lijepa - smeđa s bijelim točkicama. Odabrala
sam je iz kataloga prošloga proljeća, a stigla je nakon što
sam već bila otišla u kamp. Potpuno sam zaboravila da
uopće postoji, ali majka mi ju je objesila u ormar, gdje me
dočekala nakon godinu dana izbivanja. Sjetila sam se i da je
bila skupa te da sam je silno željela zbog Georgieja. Htjela
sam da me vidi u njoj jer sam tada stalno razmišljala o
njemu, stalno mu prizivala lice u pamćenje. Sve se to
dogodilo u nekom drugom životu, pomislila sam sjedeći na
rubu kreveta. Sjedila sam ondje jer sam znala da je mojoj
majci tako draže, da bi radije da je pričekam ovdje nego da
je tražim po hotelu. Sve je to neki drugi život.
»Tvoja kosa«, rekla mi je u liftu pa ispružila dlan
vodoravno i dodirnula oštar, ravan rub po kojemu mi je Eva
podrezala kosu. »Vrlo lijepo izgleda, Thea. Jako mi se
sviđa.« Nisam to htjela, ali obrazi su mi se zažarili.
Okrenula sam glavu da prikrijem crvenilo, ali već je vidjela.
Majka i Sam uglavnom su šuteći jeli u hotelskom
restoranu, gotovo potpuno praznom, poput pećine. Sam mi
se činio rastresenim i stalno je pogledavao prema drugom
gostu u restoranu, starijem muškarcu u odijelu koji je
iznova pregledavao jelovnik. Majka mi se činila tihom i
plahom. Nije mi se takvom činila u pismima.
Jedva je pojela i zalogaja, ali je natjerala Sama da
pojede ono što je ostavila jer se bojala da će je osoblje
restorana smatrati rastrošnom i oholom. Nikada je prije
nisam doživljavala kao osobu koja vodi računa o onome što
neznanci misle o njoj i u tom sam trenutku shvatila da prije
to nije ni morala. Bila je to jedna od povlastica koju je imala
dok se skrivala od ostatka svijeta. Tuđe mišljenje
jednostavno nije dopiralo do nje. Voditi računa o tuđem
mišljenju vrlo je naporno. To sam znala i naviknula se da
mora biti tako u Yonahlosseeju. To može biti ugodan teret, u
slučajevima kada te netko voli ih ti se divi. Majka nam je to
bila uskraćivala.
Pijuckala sam ledeni čaj, ne onako ukusan kao ledeni
čaj iz Yonahlosseeja koji majka i Sam nikada nisu i nikada
neće okusiti. Majka je pomno promatrala Sama dok je jeo
njezin sendvič - apetit mu se za mojega izbivanja
udvostručio - povremeno pogledavajući konobara, a zatim
opet sina. Cijela mi je situacija izgledala potpuno
nevjerojatno. Da je kakva gatara prije godinu dana mojoj
majci prorekla ovakav život, ona bi se vjerojatno grohotom
nasmijala, a zatim ponovno zatvorila vrata prema
vanjskome svijetu i potpuno nas odvojila od njega. No eto,
bili smo ovdje, daleko od doma u kojemu smo prije živjeli, i
mojoj je majci bilo stalo, bilo joj je strahovito stalo do toga
što o njoj misli konobar, čovjek kojemu nikada neće saznati
ni ime.
»Dobro smo se najeli«, rekla je kada je posluga
raščistila stol, »a sada se idem malo odmoriti.« Shvatila
sam u tom trenutku da se majka zabrinjava zbog malih
stvari zato što je bolesna od brige zbog krupnijih. Palo mi je
na pamet da bi mi to moglo pogodovati. Nitko još, naime,
nije spomenuo način na koji sam otpuštena iz kampa.
Poslije ručka tiho sam pokucala na Samova vrata, ali
nije mi otvorio. Vjerojatno je spavao. Nadala sam se da
spava, nisam htjela vjerovati da me izbjegava, iako je za
ručkom bio pristojno rezerviran. Poslijepodne sam provela
pišući pisma. Pisala sam Sissy, Evi, čak sam i jedno kratko
pismo poslala Mary Abbott. Trudila sam se biti ljubazna
prema njoj, kao što je toliko djevojaka u Yonahlosseeju bilo
ljubazno prema meni.
Otac mi je na vrata pokucao baš u šest sati, u trenutku
kada su zazvonila zvona na crkvi, i njegova me točnost
podsjetila na Yonahlossee. I ondje smo jeli točno u šest sati,
iako to nije mogao znati.
Sam je i ovaj put stajao iza njega.
»Majci nije dobro«, rekao je otac i odmaknuo se da bih
mogla proći pokraj njega, kao da sam dama. Pogledala sam
Sama i shvatila da naši roditelji i inače tako naizmjenično
provode vrijeme sa svojom djecom.
Kada smo naručili, otac me upitao što sam naučila u
kampu. »Naučila?«
»Da. Što si čitala? Što ste proučavali?«
 Nasmijala sam se i otac me čudno pogledao. »Naučila
sam se družiti s drugim djevojkama«, rekla sam i on je
kimnuo glavom. To su, uostalom, i željeli. Barem mi je tako
bio napisao u svojem prvom pismu. U kampu ćeš se naučiti
družiti s drugom djecom, Thea. Nadam se da ti to nije
previše. Nikada neću zaboraviti tu rečenicu, no otac je se
više nije sjećao. Čak se blago uzrujao, doživljavajući moju
napomenu podrugljivom. Na neki je način to i bila, ali ne
onako kako je mislio.
»Je li ti se svidjelo ondje?« upitao je, »Mislim, nakon što
si se snašla.« I Sam me upitno pogledao. Doista ih je
zanimalo. Htjeli su da im pričam priče. No nisam im htjela
pričati priče. Yonahlossee je bio samo moj.
»S vremenom sam zavoljela Yonahlossee«, rekla sam.

***

Sljedećeg su mi se jutra na vratima pojavili i majka i

otac. Sam im je opet stajao iza leđa.
»Pođi s nama da se provozamo«, rekao je otac smiješeći
se. »Da pogledamo našu novu kuću.«
Majka je čitavim putem iz hotela čvrsto držala oca pod
ruku i drugim dlanom zaklanjala oči od sunca. Sam je kroz
prozor promatrao trgovine uz postaju Church Street, a
zatim plantaže naranči koje će s vremenom preuzeti neke
dijelove grada. Vozili smo se nekamo izvan grada, i to mi je
bilo logično. Majka ne podnosi život u gradu. Nitko u
automobilu nije progovorio ni riječi, nitko nije ni pokušao
započeti razgovor, čak ni ja, iako sam, navikla na
neprekidan šum djevojačkih glasova, umalo eksplodirala od
silne tišine.
 Otac je nakon nekog vremena skrenuo na usku cestu, a
zatim, nakon kojih pet minuta, na još jednu i ubrzo se pred
nama ukazalo mjesto na koje mi se obitelj trebala doseliti.
Kuća je bila lijepa, izgrađena u španjolskom stilu s bijelom
fasadom i crvenim crjepovima na krovu, a oko nje su u
gustom, pravilnom četverokutu, rasle palme. Bila je upola
manja od kuće u kojoj smo dotad živjeli, ali naša je stara
kuća, ruku na srce, bila ogromna, čak i prevelika za
četveročlanu obitelj.
»Imamo li i štalu?« upitala sam, iako zapravo nije bilo
važno.
»Ne«, odgovorio je otac i poveo nas uza stube prema
ulaznim vratima što su bila zaključana. Na staroj kući
nikada, baš nikada nismo zaključavali vrata, ali od tog
trenutka nadalje, vrata će se na novoj kući zaključavati.
Ušli smo u praznu kuću i praznu prostoriju s blistavo
bijelim zidovima, te sam odmah vidjela da će pod majčinom
rukom postati lijepa. Stropovi su bili visoki, stubište
izrađeno od kovanog željeza, a drveni podovi uglačani i
tamnosmeđi.
»Lijepa kuća«, rekla sam i okrenula sam se prema ocu,
po njegovu izrazu lica shvativši da mi još uvijek želi
udovoljiti, da se nada kako će kuća postati neka vrsta
melema za našu obitelj.
»Da, lijepa je«, rekao je. »Zar ne?«
Moja majka uopće nije shvatila da pitanje postavlja njoj.
»Da«, ipak je na kraju rekla. »Poprilično je lijepa.«
Sam i otac otišli su pogledati garažu, a majka je izašla
van. Pretpostavila sam da se vraća u automobil, da se ondje
želi odmoriti. Pričekala sam nekoliko trenutaka i pokušala
se sabrati. Nije bilo lako. Nikada mi neće postati lako i
čekanjem se ništa nije mijenjalo. Prišla sam prozoru i
vidjela da se majka nije vratila u auto. Sjedila je na
prednjem stubištu nogu uredno položenih u stranu.
Izgledala je bijedno i to me ljutilo jer ju nikako nisam
htjela sažalijevati. Sažaljenje je mojoj majci bio najgori
osjećaj, oduvijek je bila jaka, iznad nečega takvoga. Otac mi
se činio istim kao prije - tih i ljubazan, Sam se držao
rezervirano, ali način na koji se ponašao te nesputanost
kojom se odnosio prema svijetu oko sebe su ostali
nepromijenjeni. Majka je, međutim, bila ruševina. Uništilo
ju je to što je morala otići iz svojega doma, jer bila je osoba
koja pripada mjestu, a ne ljudima.
Sjetila sam se jedne žene, prijateljice strica Georgea i
strine Carrie koja je jedanput došla u Emathlu da bi
pogledala našu kuću. Muž i ona spremali su se izgraditi
vlastitu kuću, a čuli su da je naša veličanstvena. I bila je
takva. Bila je veličanstvena, ali i tako krhka. Lako je mogla
stradati u vatri, uraganu, hrastu koji bi joj pao na krov, a
mogla ju je uništiti i kći svojim lošim ponašanjem.
Sjećam se da joj je majka pokazivala sve sobe, čak i
moju i Samovu, a žena, koja je bila vrlo visoka i mršava te
slična ptici, stalno je ponavljala: »Izvanredno.« Jasno sam je
se sjećala jer smo rijetko imali goste. Strina Carrie hodala
je za njima i morala sam sklopiti oči zbog jasne slike nje
kako hoda po kući za mojom majkom. Položila sam glavu u
dlanove - mislima mi se rojilo previše toga: uspomena na
našu staru kuću prije svih nevolja, uspomena na
Yonahlossee - od njihova mi se kovitlaca vrtjelo u glavi.
»Izvanredno«, ponavljala je mršava žena, i naš je dom
doista bio izvanredan. Nikada, međutim, o njemu nisam
tako razmišljala, već kao o kući u kojoj živim. Majci je na
kraju mršava gošća dojadila. Bila je dosadna, stalno je
ponavljala jednu te istu stvar, a majci je još dodatno išlo na
živce što govori nešto toliko očito da to zapravo nije morala
ni izgovoriti. Kao kada su za moju majku govorili da je
lijepa. Ili za nas da smo sretna obitelj.
Stajale smo na prednjoj verandi sve dok auto mršave
žene nije nestao u oblaku prašine i majka me primila za
ruku.
»U redu«, rekla je, »vratimo se onda svojoj
izvanrednosti, može?«
A sada sjedi na stubištu pred ulaznim vratima kuće koja
nikada neće biti doista njezina i pretvara se da promatra
dvorište koje nikada neće voljeti. Njezina je kuća bila
njezino dijete, pomislila sam, ali onda sam se odmah i
ispravila. Kuća joj je bila majka, kuća joj je bila otac, u njoj
je pronalazila utjehu, ona ju je štitila od svih životnih
nedaća.
Tiho sam izašla kroz vrata i odmah me zapljusnuo vrući
zrak. U dvorištu nije bilo boja, samo palme i grmlje, ali
znala sam da će majka već nešto zasaditi.
»Lijepo dvorište«, rekla sam joj iza leđa i kimnula je
glavom, ali nije ništa komentirala. Sjela sam uz nju i blago
me potapšala po koljenu.
»Majko«, rekla sam, »htjela bih opet otići.«
Lijeno, kao da se kreće pod vodom, okrenula se prema
meni. U tom mi je trenutku palo na pamet da je možda
ošamućena od lijekova koje joj otac daje protiv glavobolje.
»Pa, zašto ne«, odgovorila je, »zašto ne?«
Njezin mi je odgovor bio poput šake u trbuh. Očekivala
sam otpor ili, točnije, željela sam otpor, neki znak da sam
joj potrebna.
No s druge strane, doista sam željela otići, i otišla bih,
bez obzira na njezinu reakciju. Nisu li onda moji osjećaji bili
budalasti? Dobila sam ono što sam željela i dobila sam to
lakše nego što sam mislila.
Suze su mi navrle na oči, ali onda se ona ponovno
oglasila, čvršćim glasom, glasom kakav sam pamtila. »I
mislila sam da ćeš htjeti ponovno otići kada vidiš kako je
drugdje.«
»Imala si pravo«, rekla sam i rasplakala se. Mrzila sam
se zbog tih suza.
»Joj, Thea«, promrmljala je i privukla me k sebi. Da sam
u tom trenutku mogla zaustaviti vrijeme, sve satove na
svijetu, učinila bih to - ali nije bilo moguće. Bila sam samo
djevojka. Moja je majka bila samo žena. »Beth mi je nešto
spomenula, da si se ondje sastajala s nekim momkom.«
Nasmijala se. »Mislila sam da tamo nema momaka, ali
naravno, svugdje ima momaka. Otići ćeš na neko drugo
mjesto. Savjetovala bih ti samo jedno, ako me želiš
poslušati. Nadi nekog dragog momka.« Pogladila me po
kosi i opet mi je zvučala kao majka koju sam poznavala.
»Nadi dobrog momka, nekog dobrog kao što je otac. I ja
sam jednom upala u nevolju s momkom.« Pokušala sam
podići glavu i pogledati je, ali čvrsto me privila uz prsa.
»Bilo je to davno prije tvojeg oca. I to je tako divna nevolja,
znam. Sve dok se iz nje možeš izvući. A ti se nisi mogla
izvući.« Zastala je. »Nisi, zar ne?«
Pustila me iz zagrljaja, pa sam se uspravila i pokušala
razabrati svijet oko sebe kroz oči zamućene suzama.
»Nisam otišla zbog momka. Možda mi nećeš vjerovati,
ali jednostavno sam htjela doći kući. Htjela sam vidjeti
svojega brata.«
»I onda ponovno otići?«
»Ali ovdje nema ničega za mene«, rekla sam. »Nema
čak ni konja.«
 Majka je neko vrijeme samo šuteći gledala pred sebe.
»Istina«, napokon je nastavila, »ovdje za tebe nema
ničega, barem ne sada. Drugačije sam zamišljala tvoju i
Samovu budućnost«, dodala je, ponovno tihim glasom. »Ali
to je bila moja pogreška. Mislila sam da vas mogu
promijeniti, da se mogu poigrati s vašom prirodom.«
Tjedan prije Dana nezavisnosti bio je zadnji tjedan koji
smo Sam i ja proveli zajedno prije nego što se otkrilo što
sam učinila. Medu nama je, međutim, već tada postojala
čudna napetost i oboje smo to nekako neodređeno znali.
Vani je kišilo kao iz kabla pa sam se premještala sa
stolca na stolac u kući i umirala od dosade. U jednom sam
trenutku tako dolutala do bratove sobe i otvorila vrata bez
kucanja. Prvo se prestrašio, a zatim se vratio onome što je
činio, shvativši da sam to samo ja, a ne majka.
»Gnijezdo«, objasnio je dok sam stajala nad njim,
»mladunčad vjeverice.«
»Samo dvije?« Sam je već prije uzgajao vjeverice, ali
obično ih je bdo više. Bile su vrlo ružne, male poput miševa,
bezdlake i ružičaste, zatvorenih očiju. Sam ih je položio u
stari pokrivač i u tom se trenutku činilo nemogućim da će
ikada izrasti u vjeverice.
»Rakun je sredio ostale.«
Jedno se mladunče pomaknulo, pa sam ispružila ruku
da ga dodirnem.
»Thea!«
»Oprosti«, rekla sam, »uvijek zaboravim.«
»Majka bi te ubila«, nastavila sam nakon nekoliko
trenutaka. Nije mu dopuštala da u kuću unosi životinje.
Nasmiješio se. »Ne bi«, odmahnuo je glavom. »Da ih
vidi, ne bi vjerovala vlastitim očima.«
 No vjerojatnost da majka toga dana ponovno ude u
Samovu sobu bila je doista nikakva. Već je bila namjestila
krevete i pospremila sve sobe na katu.
Promatrala sam Sama kako pokušava nahraniti jedno
mladunče očevom špricom za injekcije, ali bez igle.
»Mlijeko?« upitala sam.
Odmahnuo je glavom. »Kravlje bi ih mlijeko ubilo.
Zagrijana šećerna voda. Mislim da im je sada bolje.«
Mladunče je otvorilo usta i počelo sisati. Čak sam se i ja
poveselila.
»Tako je«, rekao je Sam, »tako je.«
Još sam ga neko vrijeme promatrala. Stalno je
ponavljao tako je, tako je, kao kakvu uspavanku.
»Kako to da toliko voliš vjeverice?« upitala sam ga.
Slegnuo je ramenima. »Zašto ti toliko voliš konje?«
Imala sam bezbroj razloga, ali kada sam mu pokušala
objasniti barem jedan, nije mi uspjelo.
»Vidiš?« rekao je. »Osim toga, nisu vjeverice te koje
posebno volim. Samo... samo volim biti vani, u prirodi.«
»U prirodi«, ponovila sam.
»Da«, rekao je sam. »U svijetu prirode.«
Počeo je ponovno mrmljati malenoj vjeverici, pa sam se
bacila na njegov krevet i zatvorila oči slušajući zvuk
njegova glasa.
Dugo sam ležala ondje na rubu sna, uz divan glas
svojega brata koji se posljednjih nekoliko mjeseci počeo
mijenjati i postajati sve dublji, kao što je Sam postajao sve
viši. Moj je brat bio cvijet, cvijet koji je cvao i rastao prema
nebu.
 ***

Te sam večeri otišla u njegovu sobu. Izgledala je kao da

netko u njoj živi, za razliku od moje. Na radnom je stolu
stajala staklenka s cvijećem i tri zmijske kože, gotovo
potpuno netaknute, sa sićušnim rupicama gdje su nekada
bile oči. Vrlo sam oprezno dotaknula jednu.
»Što je bilo s tvojim terarijima?« upitala sam ga.
Sjeo je na rub kreveta i gledao me.
»Nema ih više.«
Kimnula sam glavom. »Opet odlazim«, rekla sam.
»Znam.«
»I ti bi mogao otići. Pustili bi te.«
Možda sam zvučala prenapadno, ali doista sam mislila
da treba otići. Nisam htjela da ga život kakav je vodio
potpuno proguta.
Kada je napokon progovorio, glas mu je bio svadljiv.
»Ali ja ne želim otići, Thea. Ne želim...«, zastao je. Bilo
je to, međutim, nešto više od obične stanke u govoru. Stao
je jer nije htio izgovoriti ružne stvari koje su mu pale na
pamet. No ja sam znala što želi reći.
»Ne želiš biti kao ja?« upitala sam ga.
Odvratio je pogled. Znala sam da misli upravo to. Nije
bio pošten prema meni, naravno. Prisilili su me da odem od
kuće, nisam ga namjerno napustila, no na kraju krajeva,
prošla sam bolje od njega. U životu, na čitavom svijetu,
toliko se stvari događa slučajno, toliko je spletova okolnosti
- neke su sretne, a neke nisu. Bila sam spremna na svoje.
Sjela sam do njega na krevet. Moj brat blizanac nije
htio otići od kuće jer je bio bolji sin nego što sam ja bila kći.
Nije mogao otići jer nije mogao zamisliti život bez roditelja.
Nije bio hrabar. Nikada nije bio hrabar. Bio je odan i iskren
i još uvijek je pripadao mojim roditeljima onako kako im ja
više nikada neću pripadati. Nije bio hrabar, ali nije ni
mogao biti sve. Još je bio dijete mojih roditelja i možda će
to biti zauvijek. Samo će vrijeme pokazati.
»Ti si pravi dečko s Floride«, rekla sam mu, a onda sam
posegnula u džep i iz njega izvadila rupčić koji sam bila
ponijela sa sobom u Yonahlossee. Izgledao je potpuno isto
kao kada sam ga odnijela od kuće. Položila sam mu ga u
ruku i sklopila mu dlan oko tkanine.
Pogledao je rupčić, a zatim mene. »Da«, rekao je tiho
svojim novim, dubokim glasom, »Jesam.«

***

Te sam noći u krevetu u pamćenje pokušala prizvati

Sissyne oči, profinjene ruke gospodina Holmesa i Naarino
divno lice, no ničega se više nisam mogla sjetiti. Sve mi je
isparilo u pamćenju. Ustala sam i odjenula odoru iz
Yonahlosseeja jer je to bila jedina odjeća koju sam imala, a
koju nisam prerasla. Još je mirisala po kolibi Augusta i zbog
toga sam se zamalo rasplakala. Pokušala sam ne čeznuti za
nečim što više nikada neću imati.
Izašla sam van, na vlažan, topao zrak, pod golemi
mjesec. Nekoliko je ljudi prolazilo pločnikom, a u blizini su
se otvorila vrata za kojima sam zapazila prepunu,
zadimljenu prostoriju i muškarca pred klavirom.
»Oprostite, gospođice«, začula sam glas za leđima i
shvatila da nekome stojim na putu. Odmaknula sam se u
stranu i pokraj mene je prošao muškarac. Prepoznala sam
nosača kojemu je majka umalo zaboravila dati napojnicu.
Prolazio je ulicom i neka ga je žena držala pod ruku, no
vidjela sam samo stražnji dio njezine tanke haljine i njezinu
crnu kosu. Ničime nije pokazao da me prepoznao. Gledala
sam ga kako nestaje u noći, odlazi na neko drugo mjesto ili
možda kući, gdje će se milovati sa svojom djevojkom i noć
će se rascvasti poput cvijeta.
Dugo sam šetala gradom. Sat vremena, možda dva,
izgubila sam osjećaj za vrijeme. Budalasto sam mislila da
ću naletjeti na Sama jer sam znala da noću izlazi i luta
gradom. No nije mu bilo ni traga. Hodala sam podalje od
uličnih svjetiljki, držala sam se tame. Majka nas nije naučila
da se bojimo svijeta, samo nas je učila da ga preziremo.
Napokon sam stigla do dijela grada u kojem se nalazila
postaja Church Street. Znala sam da će ondje biti mnogo
ljudi, da će biti živahno. Ljudi su ondje uvijek nekamo
odlazili i odnekud se vraćali. Uvijek.
Nebo se odjednom otvorilo, kao što se to često zbiva na
Floridi, i nad gradom se prolomila munja. Nisam se bojala.
Ništa me u prirodi nije plašilo, znala sam da je ta munja
daleko i da sam okružena zgradama koje su više od mene te
da će munja, ako udari, prvo udariti u njih.
Sjela sam na natkrivenu klupu pokraj starije žene koja
je čekala vlak. Upitala me koliko je sati, a ja sam pogledala
na velik sat koji je visio iznad nas i rekla joj. Nije mi
zahvalila. Bila je nestrpljiva i shvaćala sam zašto.
»Idem u Miami«, rekla je, »a vlak mi strašno kasni.«
Skoro sam prasnula u smijeh. Miami. Sam mi je rekao
da su ondje vlasnici napustili tisuće hektara zemljišta. Naš
je stric bio samo jedan u nizu.
Shvaćala sam, međutim, nemir te žene. Čekala je vlak
koji će je odvesti s ovoga mjesta. Bila je odjevena poput
osobe iz prošloga stoljeća - duga suknja i bluza koja joj je
prekrivala čak i zglavke na rukama. Ona i jest iz prošlog
stoljeća, shvatila sam. Rodila se davno, davno prije mene i
znala sam da će jednoga dana neka mlada, nemirna
djevojka, kada me vidi, za mene pomisliti isto: da sam stara
i budalasta, da je moje vrijeme prošlo i da više nisam važna.
Ostala sam na toj klupi te pričekala vlak koji je čekala i
starija žena. Pokušala sam zatomiti strah od budućnosti.
Nadala sam se da će biti bolja od prošlosti.
Kada sam se prije godinu dana vozila uz oca prema
Yonahlosseeju, promatrala sam očev profil za volanom i bilo
me malo stid zbog toga. Nadala sam se da neću uvijek tako
duboko sve proživljavati, ali znala sam da hoću. To mi je
bilo u prirodi.
Sjedila sam na toj klupi dok mi je snažan vjetar udarao
u gležnjeve i pokušavala se prisjetiti svih svojih uspomena.
Dotaknula sam Sissynu ogrlicu. Zamišljala sam sebe kako u
budućnosti putujem vlakovima i pitala sam se s kim ću
putovati, kamo ću ići.
Nikada neću nikamo otputovati s Georgiejem, koji je
umro šest dana prije svojeg dvadeset petog rođendana.
Nikada ga više nisam vidjela, nikada nisam vidjela ni strinu
Carrie, strica Georgea ni njihov prijašnji dom u
Gainesvilleu. Georgie više nikada nije bio onaj stari,
zadesila ga je sudbina gora od smrti. Da je odmah umro,
bila bi pokrenuta istraga koja bi pobliže ispitala okolnosti
njegove pogibije, ali - na sreću moje obitelji - nije umro.
Poživio je, iako kratko.
Sudbina nije imala milosti prema mojoj strini i stricu,
koji su do kraja njegova života njegovali Georgieja. U
Yonahlosseeju sam se Georgieja i njegove obitelji prisjećala
samo u kontekstu prošlih vremena, nikada nisam
pokušavala zamisliti što rade sada. Činjenica da sam tako
lako zaboravila na ranjenoga bratića vjerojatno je bila moja
karakterna mana, ili sam tada barem tako mislila. Danas mi
je drago što sam bila u stanju prestati razmišljati o tome,
jer tako sam i preživjela. Nismo često razgovarali o njemu,
no jedne večeri, kada mi je otac već bio vrlo star, vrlo pijan
i mnogo godina nakon smrti moje majke - otkrio mi je da je
Georgie nakon ozljede često imao ispade strašnoga bijesa
jer mu je dio mozga koji je kontrolirao ljutnju bio oštećen u
nezgodi. Da, nezgodi.
Moja je majka postala invalid. Većinu je vremena
provodila zatvorena u svojoj spavaćoj sobi, gdje je liječila
migrene. Mene su poslali u pravi internat, u školi na
sjeveroistoku Amerike koju sam sama odabrala. U blizini
škole bila je konjušnica, gdje sam se nastavila baviti
jahanjem. Uvježbavala sam konje bogataša, što je, kako se
ispostavilo, bio prilično dobar način da se vratim jahanju u
situaciji u kojoj si nisam mogla priuštiti konja. U to sam
doba često razmišljala o Leoni i pitala se je li i ona našla
načina da se vrati u sedlo. Bila sam sigurna da jest - jedino
je pitanje bilo kako.
Otišla sam s Juga, a moj je brat ostao. Živio je s mojim
roditeljima, koji su također ostali na Floridi, ali su se poslije
preselili na jug Floride, u užurbani, golemi Miami, gdje je
otac otvorio ordinaciju.
Moj otac više nikada nije vidio brata, ali mu je nastavio
slati novac. Jednom sam vidjela pismo u kojemu mu je
poslao ček. Bilo je naslovljeno na Georgea Atwella u gradu
Centralia, u državi Missouri. Plantaže agruma i dalje su bile
blagoslov za moju obitelj. Omogućile su nam da tijekom
tridesetih održimo glavu iznad vode, a četrdesetih smo se
od njih opet obogatili. Agrumi su nas spasili, omogućili mi
da odem na školovanje, dopustili nam da živimo barem
nekom verzijom života koji smo priželjkivali.
Kada je Georgie umro, strina Carrie poslala nam je
njegov nekrolog, izrezan iz novina. Uz članak je dodala
rukom pisanu poruku u kojoj je bilo samo ovo: »Napustio
nas je.« Ona i stric George mislili su da je Georgie ozlijeđen
u tučnjavi između bratića. Prilično sam sigurna da nikada
nisu saznali koja je bila moja uloga u svemu. Ja bih si radije
bila odrezala jezik nego bilo što rekla, a Georgie... čak i ako
se sjećao onoga što se dogodilo, nije više bio potpuno pri
sebi. Gotovo sam sigurna da mu ne bi vjerovah. U mojem je
životu Georgie zauvijek ostao sjena, osoba koju sam nekada
voljela i u čijoj sam smrti imala ulogu. Georgie je bio duh.
Moj duh.
Sigurna sam da Sam nije htio ubiti Georgieja. Bio je
samo dječak koji je izrastao u muškarca. Nije znao koliko je
jak. Bio je to splet okolnosti, Sam. Tek splet okolnosti.
Nikada nikome nisam rekla da sam vidjela brata kako
podiže kundak puške i udara Georgieja u glavu. Je li moj
otac znao što se zbilo? Bio je liječnik, sigurno je znao
prepoznati razliku između rana nastalih padom i rana
nastalih nasilnim udarcem. No nikada nisam saznala što je
on znao.
Kući sam dolazila dvaput godišnje - na dva tjedna za
Božić i dva tjedna ljeti. Provodila sam djelić godine s
roditeljima i bratom, i naš je odnos svih tih godina bio
jednak. Moj je otac i dalje bio rezerviran, moja majka i dalje
teška, a svi su naši osjećaji i dalje bili zamršeni zbog onoga
što sam učinila i zbog onoga što je moja obitelj učinila
meni. Teško je reći što je Sam mislio o svemu tome. Kao
djeca, kao blizanci, nikada jedno drugome nismo morali
govoriti o osjećajima, jednostavno smo ih znali. No to
poslije više nije bilo tako. Više se nismo poznavali. Kada bih
došla kući, uvijek bi prema meni bio ljubazan, ali i
rezerviran, a to mi je bila gora kazna nego što sam mogla
zamisliti. Ponašao se prema meni kao prema neznanki.
Nikada više pred njim nisam zaplakala, ni on preda mnom.
Dolazila bih kući, sjedila za istim stolom sa svojom
obitelji, razgovarala s njima i spavala pod istim krovom pod
kojim su spavali i oni, a sve sam to bila u stanju učiniti
samo zahvaljujući Henryju Holmesu. Sve je to bilo moguće
samo zato što mi je on objasnio postupak mojih roditelja.
Zamijenili su mene za Sama. No ja sam bila prva koja je
pokrenula takvu trampu: zamijenila sam brata za bratića.
U životu sam doživjela pravu ljubav, doživjela sam
veliku radost kada su mi se rodila djeca, doživjela sam i
veliku tugu kada sam izgubila dijete u petom mjesecu
trudnoće. Imala sam život neovisno od svojih roditelja i
brata, život koji nije imao veze s onime što se dogodilo dok
sam bila dijete. Konji su u tom životu uvijek igrali veliku
ulogu, bili su mi blagoslov i u njima sam uvijek nagonski
pronalazila utjehu, a taj nagon nikada nisam prerasla.
Uživala sam u svojoj jahačkoj vještini, uživala sam u tome
koliko sam dobra s konjima. Neki ljudi nikada ni u čemu ne
postanu dobri, a ja sam imala tu sreću da sam bila dobra u
nečemu. Konji su mi također bili dar - većina ljudi nema
takvu konstantu u životu, nešto čemu se uvijek mogu
vratiti, nešto u što se mogu sakriti pred svakodnevicom.
U Yonahlosseeju sam naučila lekciju koju sam usvajala i
kod kuće: moj je život samo moj. I samo sam ja odgovorna
za njega.
Kad bih se vraćala kući sa sjeveroistoka Amerike, svaki
bi me put iznenadile palme, vrućina i toliko vlage u zraku
da bi mi od nje gotovo svaki put skoro pozlilo. Roditelji su
mi živjeli u susjedstvu u kojemu su vidjeli susjedne kuće.
Živjeli su u kući koja je bila prekrasna i hladna.
Sam je postao liječnik, kao i moj otac. Prestao je s
istraživanjem prirode i gotovo je cijele dane provodio u
zatvorenom. Kada bih odlazila kući, često bih ga proučavala
- koža mu je bila blijeda, a kada bi se okrenuo prema meni,
blago bi zasjala i zbog toga bih uvijek osjetila kratak ubod
očaja. Udaljili smo se jedno od drugoga. U Yonahlosseeju
sam naučila živjeti bez njega, naučila sam da je moguće ono
za što sam nekada mislila da nije. I moj život bez njega
zapravo je na mnogo načina bio lakši. Bila sam usamljenija,
da, ali imati blizanca je teret jednako koliko i zadovoljstvo.
Kao dijete nisam znala za život bez njega, kao djeca smo
imali vlastiti jezik kojim smo se sporazumijevah, prije toga
smo zajedno boravili u maternici i kada su svi mislili da će
doći jedno dijete - bilo nas je dvoje. A nije lako biti dvije
osobe. Da smo bili samo jedna osoba, Georgie bi još bio živ
jer nitko osim Sama ne bi sve to proživio tako duboko, nitko
osim njega ne bi shvatio koliko je neopozivo ono što je
učinila njegova druga polovica.
Roditelji su me poslali od kuće jer su vidjeli da sam
djevojka koja vrlo žarko i sirovo želi previše toga. A u to je
doba takva želja bila opasna.
Jao tebi, Thea, rekao je gospodin Holmes. Bili smo u
njegovoj knjižnici, okruženi njegovim knjigama, bluza mi je
bila raskopčana, a on me uhvatio za ruku i poljubio mi
palac. Jao tebi zbog toga što želiš previše. Poljubio mi je i
zglavak. Jao tebi što želiš tako mnogo. Spustio me na kauč i
podigao mi suknju do struka.
Željela sam sve. Željela sam svojega bratića, željela
sam gospodina Holmesa, a onda sam naučila da mogu
dobiti sve što želim, ali ne bez tuge, ne bez ožiljka. Toliko
dubokog i širokog ožiljka, toliko velike brazde da je
progutala moju obitelj, a zamalo i mene. Skoro sam upala u
tu prazninu s njima i sve izgubila.
No bila sam suviše sebična. Željela sam, kao što je to
rekao gospodin Holmes, previše. I ništa od toga nije bila
moja svjesna odluka, ništa nije dolazilo s popisa ni iz dobro
smišljenog plana. Ne možemo birati koga ćemo voljeti. I jao
svima nama zbog toga.
Jao Samu, koji nikada nije otišao s Floride, koji nikada
nije živio u svijetu izvan njezinih granica i obala. Oženio se,
imao je obitelj, ali sestru je izgubio. Jao gospodinu
Holmesu, kojega više nikada nisam vidjela, a koji je moj
odlazak sigurno doživio kao gubitak. Jao majci i ocu, koji su
dopustili da ono što sam učinila uništi naše živote. Jao
Georgieju, najviše baš njemu, čija je prva ljubav bila i
zadnja, koji je sada samo prah i jedini dokaz o njegovu
postojanju stoji uklesan u nadgrobnu ploču na groblju u
Missouriju. Taj kamen dokazuje da je postojao, ali ne
dokazuje da je volio. Ja sam dokaz da je volio. I to je možda
bio moj najvažniji zadatak u životu - živjeti i za sebe i za
njega. Vidjeti stvari koje on nikada nije vidio. Učiniti ono
što on nije mogao.
Ali taj Jao tebi, Thea - to ne postoji. Povuci to, Henry. I
povukao bi da smo se još koji put sreli. Sigurno bi to
povukao da je vidio koliko mi je život bogat, ispunjen i samo
moj.
Nikada je neću vidjeti, ali znam da na zidu izvan ureda
gospodina Holmesa visi fotografija. Nikada se neću vratiti u
Yonahlossee ni u svoj dom na Floridi, ali fotografija je
podsjetnik. Podsjetnik gospodinu Holmesu, podsjetnik
svima da su Theodora Atwell i Naari pobijedile na proljetnoj
utrci 1931. Iz Yonahlosseeja sam izbačena zbog sramote, ali
tu su sliku sigurno postavili na zid. Takva je tradicija.

***

Iz daljine se začuo poznati zvuk vlaka. Žena pokraj

mene ustala je s klupe, zaboravljajući da sam ikada sjedila
pokraj nje. Jao nama. Uspomena mi se javila nepozvana,
uspomena na jedno od bezbrojnih poslijepodneva koje smo
proveli zajedno. Uspomene su mi krenule kao bujica, sve
odjednom, činilo se kao da mi naviru iz glave i pretvaraju se
u paru. Zavrtjelo mi se. Položila sam glavu među dlanove.
 No onda sam ipak pogledala pred sebe. Vlak je polako
pristajao na stanicu, a starija je žena iskoračila na kišu,
iako se još neko vrijeme neće moći ukrcati. To joj nije bilo
važno. Samo je željela otići.
Pomislila sam na svoju sliku u Dvorcu, koju ni Sam ni
moji roditelji nikada neće ugledati.
Što li će na njoj vidjeti djevojke koje će u budućnosti
pohađati tu školu? Što će vidjeti ako zastanu u prolazu iz
jedne učionice u drugu, na putu prema nekoj svakodnevnoj
aktivnosti? Neće vidjeti boju moje kose budući da je
fotografija crno-bijela. Neće vidjeti gospodina Holmesa koji
je stajao izvan kadra. Neće zapravo vidjeti ništa. Samo
djevojku na konju. Samo još jednu od mnogih djevojaka na
konju.
 ZAHVALE

Izraze duboke zahvalnosti dugujem svojoj agentici

Dorian Karchmar, koja je preuzela Yonahlossee dok još nije
bio ni pravi rukopis te sa mnom radila na brojnim
preradama. Knjiga bez nje ne bi postojala.
Hvala i mojoj urednici, Sari McGrath, zbog čije je
pažnje i uvida knjiga mnogo bolja. U izdavačkoj kući
Riverhead Books zahvaljujem čitavoj ekipi, a posebice
izdvajam sljedeće: Geoff Kioske, Sarah Stein i Jynne Ddling
Martin. U poduzeću Headline, svojem britanskom izdavaču,
zahvaljujem Claire Baldwin.
U agenciji William Morris Endeavor, zahvaljujem
sljedećim osobama: Simone Blaser, Tracy Fisher, Catherine
Summerhayes i Eugenie Furniss.
Veliku zahvalnost dugujem i odsjecima za kreativno
pisanje na sveučilištima Emory University i Washington
University. Na prvome sam pohađala rana predavanja iz
kreativnog pisanja, a na drugome sam magistrirala i
predavala dok sam pisala Yonahlossee. Na oba su me
sveučilišta podučavali mnogi sjajni profesori, a posebnu
zahvalu dugujem Kathryn Davis, koja je uvijek bila moja
najvatrenija navijačica, kao i Marshallu Klimasewiskom te
Saheru Alamu.
Zahvaljujem Timu Mullaneyju, Davidu Schumanu i
Curtisu Sittenfeldu na podršci dok sam pisala.
Zahvaljujem majci, koja me naučila kako se voli vlastiti
dom. Zahvaljujem ocu, koji me vozio tisućama milja do
konjušnica i natrag. Zahvaljujem mu i na tome što mi nije
dopustio da studiram pravo. Zahvaljujem i svojoj sestri
Xandri, koja mi je oduvijek bila najveća junakinja. Što sam
starija, to više cijenim ljubav i podršku koju sam oduvijek
primala od roditelja i sestre.
Na kraju, zahvaljujem svojem suprugu Matu. Ova je
knjiga za njega. Nije mogla biti ni za koga drugoga.
 Anteckningar

[←1]Ironična varijanta uzrečice da »sunce nikada ne

zalazi nad Britanskim Carstvom« (jer se prostire po cijelom
svijetu).
[←2]Američka glumica i plesačica, velika zvijezda
nijemih filmova.
[←3]Remen za pričvršćivanje sedla.