VUČEDOLSKA

KULTURA
 Rasprostranjenost,
nalazišta i regjonalni
tipovi vučedolske
kulture
 Vučedolska kultura je definitivno najvažnija kasno
eneolitička kultura na prostoru JI Europe, a na svom
vrhuncu zauzimala je i daleko veće prostore. Mada je
ova kultura dobila naziv po eponimnom lokalitetu
Vučedol, njen prvobitni naziv bio je slavonska kultura,
a ime je predložio Gordon Childe 1929. godine i taj
naziv je zadržan sve dok R.R. Schmidt nije objavio
svoju knjigu Die Burg Vučedol.

 Zbog svoje važnosti, ovu kulturu je istraživao velik

broj arheologa, a najznačajniji su M. Garašanin, A.
Benac, S. Dimitrijević, N. Kalicz, R. R. Schmidt i
drugi.
 Prvi lokalitet ove kulture je Ljubljansko Barje u Sloveniji
te je na samom početku istraživanja vučedolska kultura
nosila i ime ljubljanska, a kasnije je ljubljanska kultura
postao naziv za jednu ranu brončanodobnu kulturu.

 Začetak vučedolske kulture je na području Slavonije i

Srijema. Sa tog mjesta, vučedolska kultura nastavila je
svoju ekspanziju na okolni prostor Europe. Ovu kulturu,
osim na istoku Hrvatske i S Bosne, nalazimo na području
južne Slovačke, Mađarske (Alfold), Vojvodine, Donje
Austrije.

 Kao što smo i ranije spomenuli, prvo i jedno od najvažnijih

nalazišta vučedolske kulture je Ljubljansko Barje. Lokalitet
se pojavio na sceni prije više od 100 godina. Drugi značajni
lokalitet ove kulture je dakako Vučedol (6 km istočno od
Vukovara). Ovaj lokalitet je slabo bio poznat sve do 1933.
godine kada je Victor Hoffiler publicirao veliku količinu
nalaza sa ovog lokaliteta. Treći značajni lokalitet
vučedolske kulture je Zok u Mađarskoj Baranji.
 Važno je naglasiti kako se za vučedolsku kulturu
uzimaju i različiti regjonalni nazivi za različite
regjonalne tipove ove kulture. Imamo:
• slavonsko – srijemski tip,
• slovenski tip (tip Ljubljansko Barje),
• zapadnobosanski ili Hrustovački tip,
• južnobosanski ili tip Debelo brdo,
• šumadijski tip (Srbija),
• mako tip te
• nyrseg tip (Mađarska).
 Svi ovi tipovi imaju neke svoje razlike u ukrasu i
keramici.
 Porijeklo i periodizacija
vučedolske kulture
 Fascinantna pojava klasične vučedolske kulture poticala
je sve one prapovjesničare koji su se imalo bavili tom
pojavom da pokušaju riješiti zagonetno porijeklo te
izuzetne manifestacije. Na temelju toga imamo nekoliko
pretpostavki (teza) o porijeklu ove kulture:

 Teza o nordijskom porijeklu, koju je lansirao Carl

Schuchard, a detaljno razradio i popularizirao R. Schmidt
.

 Teza o istočnoalpskom porijeklu bila je izražena kod Pala

Pataya, a Alojz Benec ju je povezao sa kasnijom
ranobrončanom kulturom zvonolikih pehara .
 Teza o južnom porijeklu nastala je zaslugom M.
Hoernesa i Gordona Childe.

 Izdvajanjem ranog stupnja vučedolske kulture i

utvrđivanjem položaja i fizionomije samostalnosti
kostolačke kulture u Slavoniji i sjevernoj Bosni
stvorene su predispozicije za uspješno rješavanje
problema porijekla vučedolske kulture. Autohtonu
tezu zastupali su Josip Korošec, Werner Buttler, Alojz
Benec, Nikola Tasić, Borislav Jovanović (razvila se iz
autohtonih elemenata odnosno badenske i kostolačke
kulture uz blagi utjecaj stepskih zajednica s istoka.).
 Periodizaciju vučedolske kulture napravio je Stojan
Dimitrijević na osnovi keramike. Prema
Dimitrijevićevoj niskoj kronologiji, vučedolska
kultura pripada kasnom eneolitiku tj. od 2150. do
1800. godine pr. Kr. a prema Neustepnevoj visokoj
kronologiji od 2900. do 2000. godine pr. Kr.

 Periodizacijom vučedolske kulture su se još bavili i

Paola Korošec i Nikola Tasić. Dimitrijević smatra da
početke ove kulture treba tražiti u utjecajima bapsko
– lengyelske kulture. Kasna vučedolska je potisnula
lasinjsku kulturu.
 Prvi stupanj vučedolske kulture je stupanj A ili rana, pretklasična
faza. U ovoj fazi zamjećujemo veliki utjecaj kostolačke kulture
(posude, oblici, ukrašavanje). Nalaze imamo od istočnog dijela
Požeške kotline do Zemuna. Već u ovoj fazi nastupaju i neki
markantni oblici; sedlasti ili „kretsko – mikenski“ žrtvenici.
 Nakon toga imamo stupanj B1 ili ranoklasična faza. To je početak
prave, samostalne vučedolske kulture kakvu pronalazimo na
eponimnom lokalitetu. Gube se kostolački utjecaji (nestaje
furchenstich), rovašenje se razvija i postaje dominantna tehnika.
Područje rasprostiranja je isto kao u prethodnoj fazi. Ovo je
vrijeme kulminacije vučedolskog stila i megaronskih kuća.
 Stupanj B2 ili kasnoklasična (sarvaška) faza je faza u kojoj
vučedolska kultura počinje svoju ekspanziju prema zapadu, jugu i
jugoistoku. Kako u inventaru oblika, a najvećim dijelom i u
kolekciji ukrasa, nije došlo do bitnih kvalitetnih promjera, nego
je u većoj mjeri prisutno kvantitativno pomjeranje, nužno je
naglasiti kako nema bitnijih odstupanja od fizionomije
prethodnog stupnja.
 Stupanj C vrijeme je kada vučedolska kultura zauzima svoj
maksimalni teritorij, ali i vrijeme kada se događa raspad
jedinstvene kulturne fizionomije na niz regjonalnih tipova koje
smo prethodno spomenuli.
 Naselja
 Dvije najčešće vrste naselja u vučedolskoj kulturi su naselja na
lesnim gredama koja su se nalazila pokraj riječnih tokova
(Belegiš, Neštin, Lovas, Zemun, Vučedol i dr.) te naselja na
uzvisinama (gradine; npr. Mitrovac). Na području Slavonije su
pretežito smještena naselja na lesnim gredama, dok na području
Bosne (gdje je teren brdovit) nailazimo na gradinski tip naselja.
Za vučedolsku kulturu povezane su građevine tipa megarona.
Jedan od najboljih primjera je lokalitet Gradac u Vučedolu. U
Gradacu se nalazio tzv. megaron „ljevača bakra“ koji je služio za
manji broj ljudi ili samo za vođu zajednice. Megaron je imao
dvije faze.

 U Vinkovcima (mjesto Tržnica – Hotel) imamo pravokutne kućne

osnove manjih i srednjih dimenzija bez jedinstvene orijentacije
(poput labirinta). Objekti slijede tradicionalnu gradnju iz
neolita: debele podnice, pravokutne nadzemne nastambe sa
zaobljenim rubovima, ulaz na široj strani, pruće i lijep.
 Pokopi

 Na početku klasičnog razdoblja nemamo nekropola.

Sve se svodi na pojedinačne grobove i tumule.
Razlikujemo pokope unutar naseobinskog sklopa te
izdvojene pokope. U Gradacu (iako on nije iz klasične
faze) imamo dvojni pokop u jednom L podrumu ispod
pročelja Megarona 2. Radi se o pokopu bračnog para
u kojemu je kasnije (naknadno) položeno tijelo
jednog mladića. Bogat je prilozima. Od izdvojenih
ukopa treba spomenuti tumul u Batajnici te tumul u
Vojki gdje su pokojnici pronađeni u urnama. Oba
paljevinska groba pod tumulima imaju na bazi
humaka konstatirano palište na kojemu je spaljen
pokojnik.
 Ostaci materijalne
kulture

 Najatraktivniji nalaz ove kulture nalaz je s Vučedola

(Gradac), a to je figura golubice (jarebice).
Postavljena je na tri čepaste nožice, šuplja i s
otvorom na glavi – najvjerojatnije je služila kao
posuda za kultnu upotrebu.
 Osim jednostavnog, ali efektnog ukrasa na trupu i
repu, golubica ima na vratu urezan motiv položene
„klepsidre“, odnosno „labrisa“, pa je R. R. Schmidt
kult golubice, labrisa i sedlastih žrtvenika doveo u
vezu sa kretsko – mikenskim krugom.
 Sa sjevernog dijela vučedolskog naselja na „Tržnici“
potječe glava sa vratom figure patke. Ta je figura u
likovnom smislu oblikovana još superiornije od
vučedolske golubice i predstavlja, iako fragmentirana,
jedan od najljepših predmeta u Vučedolu.

 Kako se barske ptice općenito vežu uz solarnu

simboliku, znači da je solarni kut imao istaknuto
mjesto u religijskom svijetu vučedolske populacije.

 Kod nekih predmeta imamo naznake spola, prikazi

odjeće, te svakojaki oblici, od onih jednostavnih, pa do
onih violinskog tipa.

 S Gradca na Vučedolu potječe i jedna figura jelena

(Megaron 2) s kupastim recipijentom umjesto glave, pa
je i taj tip zoomorfne posude zacijelo služio u kultne
svrhe (lov).
 Metalurgija
 Vučedolska kultura izrazito je vezana za metalurgiju.
Vučedolske zajednice uvijek su tražile mjesta bogata
rudama bakra. 1977/78. vršena su iskopavanja na
lokalitetu Vinkovci-Hotel. Na samom SZ uglu lokaliteta,
otkopan je pod prahistorijske kuće, koji je pripadao
vučedolskoj kulturi. Na samom dnu jame nađena je
kolekcija glinenih kalupa za lijevanje bakrenih sjekira s
cilindričnim produžetkom za nasad drške, dio
dvodijelnog kalupa za lijevanje bakrene žice, jednodijelni
kalup za dlijeto i dio kalupa nejasne namjene . Ta velika
kolekcija kalupa je predstavljala vrijedan materijal
nekog ljevača bakra.

 Prema periodizaciji S. Dimitrijevića, nalazi iz jame

pripadaju kasnoklasičnom B stupnju vučedolske kulture
 Na koji način je rađen kalup?

 Gotov metalni predmet (prototip) otiskivan je u glinu do

polovice svoje debljine, a sljubnica se premazivala
nekom tekućom smjesom koja nije dopuštala da se glina
zalijepi. Vrlo je vjerojatno da su se jezgrenici u trenutku
oblikovanja nalazili u drvenom okviru. Poslije toga,
kalupi su bili spremni za sušenje. Pravilno sušenje
prirodnim načinom moglo je potrajati i 20 dana, a to je
veliki nedostatak.

 Na prostoru klasične faze vučedolske kulture

upotrebljavala se isključivo oksidna rudača, dok se u
kasnoj fazi upotrebljavala i oksidna i sulfidna rudača
(prvi put na prostoru bivše Jugoslavije). Sulfidna rudača
nije toliko bogata bakrom kao oksidna, pa su se razvijale
nove tehnike da bi se bakar oslobodio nečistoća.
 Pojavom dvojnih kalupa u kasnom eneolitiku
ostvarila se velika prednost. Ta tehnika sa sobom je
donijela novu vrstu oružja; sjekira sa jednom
oštricom i cilindričnim završetkom za nasad drške,
dok su u ostavama naročito brojne lepezaste sjekire
od kojih nije pronađen niti jedan kalup.

 Do kasnog eneolitika ingoti su također bili

nepoznanica. Mlađe lijevane lepezaste sjekire (u
jednodijelnim kalupima) vjerojatno su preuzele
funkciju ingota, dok su one u dvodijelnim služile kao
oružje.