Koliko ima jezika i narječja* na svijetu?

- ne postoji lingvistički utemeljena i univerzalno valjana razlika između jezika i narječja (Bugarski 1997: 13)

- «gotovo je nemoguće» (Kloss 1978: 34) povući granice između jezika i narječja prema jedinstvenim
gledištima

- vrlo je teško odrediti što je jezik, a što narječje u genetskolingvističkom smislu (Brozović 1998: 172)

- narječje je jezik koji nije imao uspjeha (Haugen 1974)

- narječje je samo jezik koji je izgubio bitku, a jezik samo narječje koje je politički uspjelo (Calvet 1981)

- narječje je jezik koji se ne poštuje (Lippi-Green 1997)

- jezik je narječje koje ima vojsku i mornaricu (Chambers & Trudgill 1998)

- * PAZITI: u starijoj literaturi narječje = dijalekt!

Hrvatske narodne govore dijelimo u tri narječja, čakavsko, kajkavsko i štokavsko.

U dijalektologiji narječja su idiomi najvišega ranga.

Svako se od navedenih narječja opet dijeli na dijalekte.

Svi se hrvatski dijalektolozi slažu da se hrvatski narodni govori sastoje od triju narječja koja su dobila ime po
upitnoodnosnoj zamjenici kaj, ča i što.

Glede podjele narječja na dijalekte nema takvoga suglasja.

Svi dijalektolozi nemaju iste kriterije u podjeli narječja na dijalekte.
Neki dijalektolozi u jednom narječju razlikuju više dijalekata, a neki manje.
Čak i kad se govori o istom kriteriju o podjeli narječja na dijalekte, dijalektolozi se ne slažu uvijek s nazivima
dijalekata.
 Tronarječnost hrvatskoga jezika
Hrvati su većinom štokavci, ali većina štokavaca nisu Hrvati!

HRVATSKI JEZIK
ČAKAVSKO KAJKAVSKO ŠTOKAVSKO
NARJEČJE

DIJALEKTI DIJALEKTI HRVATSKA:

Slavonija i Baranja,
buzetski zagorsko-međimurski najveći dio Banije, Korduna, Like i
jugozapadni istarski turopoljsko-posavski dalmatinskoga kopna
sjevernočakavski križevačko-podravski oko Bjelovara, dio Žumberka, ponegdje u
srednjočakavski prigorski donjosutlanski Gorskom kotaru, od Novoga Vinodolskoga
južnočakavski goranski do zadarskoga područja,
lastovski pojedina naselja na otocima, otok Mljet i
drugi najjužniji otoci.
Bosna i Hercegovina
 Štokavsko narječje

prema akcentuaciji
prema refleksu jata
prema šćakavizmu/štakavizmu

7 dijalekata:

Većina Hrvata govori jednim od sljedećih:

slavonski ili nenovoštokavski arhaični šćakavski dijalekt

zapadni ili novoštokavski ikavski dijalekt
istočnobosanski ili nenovoštokavski ijekavski šćakavski dijalekt
istočnohercegovačko-krajiški ili novoštokavski (i)jekavski dijalekt

U neznatnoj mjeri Hrvati govore:

zetski
vojvođansko-šumadijski
kosovsko-resavski
 HRVATSKI STANDARDNI JEZIK

Hrvatski standardni jezik temelji se na dijelu štokavskoga narječja.

Budući da mu je štokavsko narječje samo osnova, ne smije se s njime poistovjećivati.

Posluživši kao dijalektna osnovica hrvatskomu standardnomu jeziku, štokavsko narječje tim nije prestalo
biti narječjem hrvatskoga jezika.
 STANDARDNI JEZIK

 posebna društvena uloga;

 SVRHA: općekomunikacijsko sredstvo;

 poznavanje standardnoga jezika omogućuje komunikaciju među govornicima hrvatskoga

jezika bez obzira na prostornu udaljenost ili dijalekatnu pripadnost;

 pokriva potrebe javne komunikacije:

jezik državne uprave, školstva, sredstava masovnih komunikacija...

 kodificiran u gramatikama, rječnicima i pravopisima.

Josip Silić polazi od četverostrukoga razlikovanja hrvatskoga jezika: hrvatskoga jezika kao sustava,
hrvatskoga jezika kao standardnoga jezika, hrvatskoga jezika kao književnoga jezika i hrvatskoga jezika
kao jezika hrvatske književnosti.

Važno je razlikovati jezik kao sustav koji podliježe lingvističkim (jezičnim) zakonitostima i hrvatski
standardni jezik koji podliježe sociolingivstičkim (društveno-jezičnim) zakonitostima.

Moguće je govoriti pod kontrolom jezika kao sustava i pod kontrolom jezika kao standarda.

U prvom se slučaju govori spontano i na temelju izvornogovorničke kompetencije, a u drugom prisilno, po

pravilima standardnoga jezika.

Kad se govori pod kontrolom jezika kao sustava, ne podliježe se društvenojezičnim (sociolingvističkim)
pravilima.

Kad se govori pod kontrolom jezika kao standarda, podliježe se društvenojezičnim pravilima.

Kad se govori pod kontrolom jezika kao sustava, ne može se griješiti.

 OSNOVNE ZNAČAJKE STANDARDNOGA JEZIKA

1. AUTONOMNOST Neovisnost standardnoga jezika o bilo

kojem idiomu, ali i o organskoj osnovici na
kojoj je nastao.
2. NORMIRANOST Određenost poželjnih i uzornih jezičnih
značajka u određenoj zajednici uz pomoć
normativnih pravila, odnosno
propisanost pravilnih jezičnih jedinica.
3. VIŠEFUNKCIONALNOST Mogućnost uporabe jezika u različitim
komunikacijskim situacijama.

4. STABILNOST U PROSTORU Postojanost u prostoru.

5. STABILNOST U VREMENU Gipkost (elastičnost) u vremenu.

1. Autonomnost

Hrvatski standardni jezik:

štokavska dijalekatna osnovica

i
tronarječna dimenzija jezične nadgradnje.

Autonomnost (neovisnost):

hrvatski standardni jezik nije podudaran ni s jednim mjesnim govorom, dijalektom ili narječjem
hrvatskoga jezika

Nije nikomu materinski jezik ─ ne dobiva se rođenjem, nego se stječe učenjem.

2. Normiranost

Svaki se stabilan standardni jezik temelji na čvrstoj i općeobveznoj normi.

Standardni jezik ima svoje norme (pravila).

NORMA jest skup pravila koji određuju što u standardni jezik ulazi, a što ne ulazi.

Normom se određuje koji se jezični elementi koji postoje u sustavu određenoga jezika smatraju pravilnima i
potrebnima jeziku kao standardu, a koji se elementi ne smatraju.
3. Višefunkcionalnost

Standardnim se jezikom mora moći izreći sve ljudsko znanje, konkretno i apstraktno, njime se mora moći
suvereno govoriti o cjelokupnome univerzumu.
U skladu s potrebama koje podmiruje standardni se jezik raslojava na funkcionalne stilove.

Pet je osnovnih funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnoga jezika:

1. ZNANSTVENI
2. ADMINISTRATIVNI
3. PUBLICISTIČKI
4. KNJIŽEVNOUMJETNIČKI
5. RAZGOVORNI
4. Stabilnost u prostoru

Standardni je jezik naddijalektni, nadregionalni i općenacionalni. Njime svoje komunikacijske potrebe

zadovoljavaju govornici hrvatskoga jezika bez obzira na svoje zemljopisno podrijetlo.

5. Elastična stabilnost u vremenu

Razlozi jezičnih mijena: 1. UNUTARNJI i 2. VANJSKI.

Jezik nije zatvoren, jednom zauvijek oblikovan, sustav.

Podložan je vremenskim, prostornim i funkcionalnim promjenama, ali te promjene ne smiju biti takvoga
opsega da dovedu u pitanje njegovu stabilnost, odnosno zbog njih ne smije biti narušeno sporazumijevanje
njegovih govornika.

Zahtjev za elastičnom stabilnošću treba onemogućiti „kratke spojeve“ među naraštajima koji bi mogli nastati
zbog prevelikih i prečestih jezičnih promjena.
 RAZLIKA: NORMA I KODIFIKACIJA

Norma = onako kako treba govoriti.

Kodifikacija = onako kako se mora govoriti.

Norme su standardnoga jezika sadržane su u normativnim priručnicima.

Normiranje se provodi svjesno i sustavno uz pomoć normativnih priručnika.

Osnovni su normativni priručnici:

1. pravopis
2. gramatika
3. rječnik
4. jezični savjetnik
 Standardni jezik – književni jezik

Radoslav Katičić (2009.): Svaki je standardni jezik književni, ali svaki književni nije standardni jezik.

Naziv standardni jezik u kroatistiku je uveo (popularizirao) Dalibor Brozović (Standardni jezik, 1970.).

Standardni je jezik:
naddijalektalni idiom
normiran i kodificiran (za razliku od književnoga)
sredstvo polifunkcionalne javne komunikacije
najprošireniji i najneutralniji

Da bismo shvatili svu složenost razvitka hrvatskoga jezika potrebna su nam oba naziva: književni i
standardni jezik.

Književnih su jezika Hrvati u prošlosti imali više (imaju ih i danas) i za svaki se može reći da je hrvatski
jezik.

Standardna jezika mogla su biti 2, na kajkavskoj i na štokavskoj osnovi, ali je u dugom procesu
standardizacije prevladao štokavski kao najrašireniji i najprestižniji sa svojim priručnicima i književnošću.
Brozović (1970) definira standardni jezik kao

„autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etnička ili
nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom, koji
je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije“.
 POČETAK

Kada počinje standardizacija hrvatskoga jezika?

Kada počinje standardizacija drugih europskih jezika?

Kakvi su procesi standardizacije hrvatskoga jezika, a kakvi drugih europskih jezika?

U Europi standardizacija započinje u trima stoljećima: u 17, 18. i 19 stoljeću.

Dugo je postojala zabluda da se standardizacija hrvatskoga jezika dogodila u narodnom preporodu

polovicom 19. stoljeća!

Treba razlikovati načela standardnosti nekoga jezika od načela standardizacije.

Standardizacija je proces čiji krajnji rezultat dovodi do stvaranja jezičnoga standarda (standardnosti).
Glavna obilježja koja čine hrvatski standard su:

1. novoštokavska dijalektalna osnovica s jekavskim izgovorom

2. određeni gramatički sustav (32 fonema, sedam padeža, sedam glagolskih vremena, četiri naglaska)

3. latinično pismo

4. fonološki pravopis (fonološko-morfonološki u pojedinim slučajevima)

Brozović (1970.) standardizaciju hrvatskoga jezika pomiče na 18. stoljeće.

Katičić (2004.) u standardizacijsko razdoblje ubraja i povijest hrvatskoga jezika od polovice 16. st. (o
početcima standarda se može govoriti od kraja 16. i početka 17. st.)

Babić (1989.) pomiče granicu na 17. stoljeće, a poslije i na 15. stoljeće (Grčević 1997, Babić 1998).
Ipak, oni govore o književnom jeziku koji tada ima ulogu standarda!

Tafra (2010) iznosi svoju periodizaciju i 17. stoljeće smatra početkom standardicacije i normiranja.
O književnom se jeziku može govoriti već od pojave prvih pisanih spomenika, no što je s nazivom
standardni jezik?

Standardizacija započinje pojavom prve gramatike (1604.) i traje sve do sredine 19. stoljeća kada
je hrvatski jezik proglašen službenim i propisan za opću uporabu! Riječ je o nazivoslovnoj
promjeni, a ne sadržajnoj! Od tada pod zajedničkim nazivom hrvatskoga jezika supostoje
književni i standardni jezik.
Da bismo razumjeli hrvatski standardni jezik, moramo poznavati povijesni slijed razvoja hrvatskoga
jezika s jedne strane i postojanje i rasprostiranje hrvatskih narodnih govora s druge.

Hrvatski narodni govori sastoje se od triju narječja, čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.

Od samih početaka hrvatske pismenosti hrvatski su pisci bili toga svjesni i nastojali su stilizirati hrvatski
književni jezik tako da sva tri hrvatska narječja u njemu sudjeluju.
U Petrisovu zborniku (1468.), glagoljskom kodeksu, to je preplitanje triju hrvatskih narječja na najbolji
mogući način vidljivo što se dobro iščitava iz rečenice na koju je među prvima upozorio Eduard
Hercigonja (Hercigonja 1975.), a koja je često citirana u povijesni pregledima hrvatskoga književnoga
jezika:

I reku emu anjeli vraž'i ki ga budu držali čto se žalostiš ubogi človeče i kai se mećeš i zač trepećeš.

Dakle, u jednoj rečenici imamo u glagoljskom kodeksu iz 15. stoljeća i što i kaj i ča.

Ni u jednom razdoblju povijesti hrvatskoga književnoga jezika nije bila na snazi koncepcija hrvatskoga
književnoga jezika u kojem bi vladalo tzv. jednonarječno čistunstvo, odnosno nikada u povijesti
hrvatskoga književnoga jezika nije prevladalo mišljenje da bi trebalo jedna narječna stilizacija biti
isključiva osnovica hrvatskoga književnoga jezika.
 Periodizacija hrvatske jezične povijesti

Dalibor Brozović, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove
povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, 1978.:

Prvi je donio periodizaciju povijesti hrvatskoga jezika temeljenu na sociolingvističkom kriteriju.

Povijest hrvatske pismenosti može se podijeliti na šest razdoblja, to jest tri predstandardna i tri
standardnojezična (razdoblja razvoja jezičnoga standarda):
 I. PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA

1. razdoblje

- srednjovjekovna pismenost, razvoj od prihvaćanja glagoljice koncem IX. stoljeća pa sve do konca XV. stoljeća;

- postupna izgradnja hrvatskocrkvenoslavenskog jezika u crkvenoj uporabi i hrvatskocrkvenoslavensko-čakavskoga

amalgama u građanskoj (pretežno pravnoj) uporabi, sporadično prodiranje kajkavskih i štokavskih crta u taj amalgam, pri
koncu prvoga razdoblja;

- sukcesivno pojavljivanje ćirilice sredinom XII. i latinice u XIV. stoljeću;

- reduciranje neleksičkih crkvenoslavenskih elemenata, osobito u latiničnoj pismenosti;

- u posljednjim dvama desetljećima XV. stoljeća tiskaju se već glagoljske inkunabule;

- pismenost se zasniva na crkvenoslavenskome duhovnom naslijeđu i na utjecajima srednjovjekovnoga latinizma.

 I. PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA

2. razdoblje

- nastanak i razvoj hrvatskih pokrajinskih književnosti u XVI. stoljeću i njihovih jezičnih izraza (zasnivanih na
raznim dijalektima svih triju narječja);

- ravnoteža čakavskoga, štokavskog i kajkavskoga narječja u pismenosti i čakavštine i štokavštine u beletristici;

- veze među piscima, ali odijeljene čitalačke publike;

- nastanak dvaju hrvatskih teritorijalnih kompleksa: sjeverozapadnoga (sjevernočakavsko-kajkavskog) i

jugoistočnoga (južnočakavsko-štokavskog);

- nazadovanje glagoljice (žanrovsko i teritorijalno);

- zapadni utjecaji (latinska poezija, petrarkizam, renesansa).

 I. PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA

3. razdoblje

- evolucija i umnažanje broja hrvatskih pokrajinskih književnosti i pokrajinskih pismenih jezika (štokavskih,
kajkavskih, čakavskih) u XVII. stoljeću i u prvoj polovici XVIII. stoljeća;

- jačanje međusobnih veza unutar obaju kompleksa i među njima;

- prevlast štokavštine u jugoistočnome hrvatskom kompleksu;

- nazadovanje čakavštine i zapadne ćirilice u drugoj fazi 3. razdoblja (1. polovica XVIII. stoljeća);

- konsolidacija hrvatskoga kajkavskog pismenog jezika;

- novoštokavsko napredovanje u jugoistočnome kompleksu;

- razmišljanja o hrvatskome jezičnom zajedništvu i o reformi grafije; slabljenje literarnosti i jačanje

polifunkcionalnosti.
 II. RAZDOBLJA RAZVOJA JEZIČNOGA STANDARDA

4. razdoblje

- ikavska i ijekavska novoštokavština kao jedini pismeni jezik na jugoistočnom kompleksu u 2. polovici XVIII. stoljeća
i u prvim desetljećima XIX. stoljeća, početci standardizacije u tome jeziku i jačanje njegova utjecaja na
sjeverozapadni kompleks;

- relativno brz iako nedovoljno širok proces standardizacije kajkavskoga pismenog jezika i njegova (orto)grafijska
stabilizacija;

- nestanak čakavske pismenosti;

- pobjeda latinice na jugoistočnom kompleksu, uz svjesne napore za pojednostavljenje i izjednačenje grafije u

novoštokavskome jeziku;

- jačanje veza među kompleksima;

- širenje funkcionalnog potencijala i polivalentnosti obaju hrvatskih iznadregionalnih pismenih jezika u procesu
standardizacije, uz slabljenje ili stagnaciju čisto beletrističkih funkcija i uz jačanje napora za uklanjanje jezično
kritičnih točaka (razmjerno bogata gramatičarska i leksikografska djelatnost, iznadregionalno usmjerena).
 II. RAZDOBLJA RAZVOJA JEZIČNOGA STANDARDA

5. razdoblje

- hrvatski narodni preporod u tridesetim godinama XIX. stoljeća i razvoj do konca stoljeća;

- priključenje sjeverozapadnoga kompleksa jugoistočnomu;

- općehrvatska grafijska reforma;

- krivudav razvoj, ali i bitan napredak novoštokavskoga standarda kao jedinoga hrvatskog standardnoga jezika;

- postupno uklanjanje ijekavsko-ikavskoga dvojstva polovicom 5. razdoblja;

- borba raznih koncepcija o optimalnome tipu hrvatske standardne novoštokavštine;

- borba s duhovnim ostatcima jezičnoga regionalizma;

- natjecanje između morfonološkoga i fonološkog načela u pravopisu;

- pomak u fizionomiji standardne novoštokavštine i pobjeda fonološkoga pravopisa na razmeđu XIX. i XX. stoljeća,
uz stabilizaciju grafije.
 II. RAZDOBLJA RAZVOJA JEZIČNOGA STANDARDA

6. razdoblje

- razvoj u XX. stoljeću: konsolidacija standarda u glavnim pitanjima;

- prividno pravopisne oscilacije kao odraz otpora prema pokušajima jezične unifikacije (upravo: asimilacije);

- shvaćanje o potrebi posebne stabilne hrvatske novoštokavske norme prevladava sredinom šezdesetih godina;

- žestoki sukobi na razmeđu šezdesetih i sedamdesetih godina i od tada tih stalan napredak hrvatskoga standardnog
jezika usprkos pritiscima vlasti;

- grozničav razvoj u oslobođenoj hrvatskoj državi devedesetih godina. Osim toga, još početkom stoljeća rađaju se
novočakavska i novokajkavska dijalektalna beletristika, pretežno poezija, obje regionalno neujednačena dijalektnog
izraza.
Iz sažeto izložene povijesti hrvatskoga jezika i njezine periodizacije izdvaja se nekoliko problema.

U prvom se redu uočava izvanredno oštar kontrast između prvoga i drugoga razdoblja.

Prvo je trajalo šest stotina godina (X-XV. st.), drugo samo jedno (XVI.) stoljeće.

Prvo je izgradilo čakavsko-hrvatskocrkvenoslavenski amalgam, koji se već počeo otvarati prema kajkavštini i
štokavštini te širiti svoje funkcionalne potencijale pa je već na koncu XV. stoljeća, dakle na pragu novoga
vijeka, mogao (mutatis mutandis) preuzeti ulogu kakvu je odigrao sličan srednjorusko-ruskocrkvenoslavenski
amalgam tek pri koncu XVIII. stoljeća - to jest da postane materijalnom osnovicom jezičnoga standarda.
No to se nije dogodilo - naprotiv, djelokrug opisanoga hrvatskoga jezičnoga amalgama drastično se teritorijalno
suzuje (otprilike na trokut zadarsko područje - šira kvarnerska area - Pokuplje), veze među hrvatskim krajevima
slabe zbog rascjepkanosti na razne državne formacije (Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, Mletci, Austrija) i osobito
zbog prijetnje otomanskih osvajanja, a na raznim se područjima počinje razvijati nova pismenost na nekoliko
čakavskih, štokavskih i kajkavskih dijalekata.
Tafra (2010.) radi razdiobu po stoljećima, ali pomjera početak standardizacije na 17. stoljeće:

1. Od prvih pisanih spomenika do kraja 15. stoljeća — kameni temeljci hrvatske književnojezične pismenosti

2. 16. stoljeće — zrelo književno doba, pluralizam književnih jezika, protestanski pokušaj stvaranja općega
jezika

3. 17. stoljeće — početci hrvatskoga jezikoslovlja i početci normiranja, a s njim i početci

standardizacije

4. 18. stoljeće — širenje polifunkcionalnosti književnoga štokavskoga i kajkavskoga jezika i normiranje

pravopisa

5. 19. stoljeće — vrijeme kodifikacije

6. 20. stoljeće — stoljeće konvergencije i divergencije

7. Na razmeđi tisućljećâ — vrijeme samostalnosti i globalizacije.

Tafra:

Nedosljednost je ove periodizacije što je srednjovjekovlje uzeto kao jedno razdoblje iako obuhvaća nekoliko
stoljeća.

Razlog leži u činjenici što je Hercigonja (2006) napravio njegovu periodizaciju u knjizi Tropismena i
trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja.

Ta je knjiga dvostruki kroatistički temelj. S jedne strane po istraženosti i opisu početaka hrvatske pismenosti
nezaobilazno je polazište svih povijesnih pregleda. S druge strane, bez nje je nemoguće razumjeti povijest
hrvatskoga književnoga jezika i svu njezinu složenost višejezičnosti i višepismenosti.
Stjepan Babić pomiče granice početaka standardizacije hrvatskoga jezika na kraj 15. stoljeća. On svoje
poglede temelji na usporedbi tekstova iz toga razdoblja s istim tekstovima suvremenoga hrvatskoga
jezika, pokazujući da se oni jezično malo razlikuju i potpuno su razumljivi današnjemu čitatelju.
 Hrvatska narječja

Čakavsko
Kajkavsko
Štokavsko

narječje
dijalekt
govor (mjesni)

Brozović:
govor je konkretan idiom kojega mjesta ili kraja,

dijalekt je skup uskosrodnih govora pojedinoga područja,

a narječje je skup srodnih dijalekata.

 Štokavsko narječje

Osnovna obilježja štokavskoga narječja (Josip Lisac):

1. Što ili šta kao neosobna upitna zamjenica

2. Razlikovanje dvaju kratkih (uz razlikovanje dvaju ili triju dugih) naglasaka, uzlaznih i silaznih, ali ne u
svih štokavaca te čuvanje nenaglašene duljine, ali ne kod svih govora

3. Razvoj psl. tj, dj > ć, ʒ́ (iznimno j)

4. U kao refleks stražnjega nazala i samoglasnoga l (samoglasno l u središnjoj Bosni ne daje redovito u, tj.
javlja se i kao diftong uo): ǫ > u (zub); l > u (vuk); uo (vuok)

5. Inicijalna skupina v + ъ (slabi poluglas jer) daje u (unuk)

6. Vokalizacija izjednačenoga jera u a

7. Metateza psl. vъse > sve

8. Razvoj psl. čr- > cr- (crn), osim u slavonskom dijalektu

9. Prijelaz suglasničke skupine cr > tr (črešńa > crešńa > trešńa)

10. Promjena -l na kraju riječi ili sloga u -o ili -a (osim glagolskoga pridjeva radnoga u dijelu Slavonije)

11. Razvoj jt, jd u procesu nove jotacije > ć, ʒ́ kao rezultat pomicanja granice sloga u prefiksalnim
oblicima glagola iti – poiti > pojti > potji > poć(i), pođem (iznimke u slavonskom, zapadno i
istočnobosanskom dijalektu)

12. Sekundarna palatalizacija (novija jotacija): braća, predgrađe, groblje, snoplje < bratъja, predgradъje,
grobъje, snopъje (osim u Slavoniji i Bosni)
13. Gubitak fonema h (uz iznimke)

14. Novi nastavak u G mn. m., ž. i sr. roda: -ā (u 14. stoljeću) gradóvā, žénā, sélā, s brojnim iznimkama.

15. Od 14. st. proširenost nastavka -u za L jd. m. i sr. roda (iz deklinacije u-osnova): u grádu, u sèlu.

16. Sinkretizam (izjednačenje) D, L i I mn. imenica m., ž. i sr. roda: gradovima, ženama, selima (uz dosta
iznimaka)

17. Proširenost množine u većini jednosložnih imenica muškoga roda morfemom -ov-/-ev- (sin – sinovi,
kraj – krajevi), uz brojna odstupanja
18.Nastanak novoga nastavka -om u I jd. ž.r. po analogiji s o-osnovama (rukom, rukon, rukun) umjesto
nastavka -ov (do druge polovice 13. stoljeća)

19.Nastavak -og(a) u G, A jd. m. i sr. roda pridjevno-zamjenične deklinacije (drugoga), s iznimkama na

dubrovačkom i livanjskom području

20.U ženskoj deklinaciji, u većini dijalekata uopćeni su nastavci -ja-osnova

21.Čuvanje aorista

22.Posebne konstrukcije s brojevima od 2 do 4 (dva, tri, četiri učenika)

23.Velik broj turcizama

Štokavsko narječje

7 dijalekata:

2 staroštokavska: slavonski i istočnobosanski

2 novoštokavska: zapadni bosansko-hercegovački i istočnohercegovački

Ostala 3 dijalekta koristi mali broj Hrvata izvan Hrvatske.

Staroštokavski dijalekti:

Slavonski je dijalekt najarhaičniji staroštokavski dijalekt.

Odlikuje se različitim refleksom jata: ekavskim (sjeverni, podravski dio) i ikavskim (južni, posavski dio), uz
poneke jekavske elemente. Nema ijekavskoga izgovora. Postoje miješanja: dite – deteta, dite – djeca/đeca).

Čuva staru akcentuaciju, postoji akut (dugouzlazni koji se nije slio s dugouzlaznim naglaskom kao drugdje),
na nekim područjima ima 5 naglasaka.

Ostala obilježja: šćakavizmi (uz rijetke štakavizme), gubitak h, omekšalost l, n ispred i (moljiti, naslonjiti);

nedosljedan prijelaz -l > -o (posal, dal > posao, dao /dô),

čest izostanak nove i novije jotacije pa otuda riječi tipa najt(i), dojdem, divji;

redukcija afrikata u jedne, nema č, dž, nego samo ć, đ ili obrnuto;

mnogo turcizama, germanizama i hungarizama

Staroštokavski dijalekti:

Istočnobosanski je staroštokavski, šćakavski dijalekt:

ima stare silazne akcente;

ima ijekavsku (uz miješanu) realizaciju jata: dete – djeteta, dijete – diteta, dete – diteta;

prelaženje a > e nakon r (vrebac);

susreće se razvoj samoglasnoga l > uo (vuok);

radnja koja se ponavlja izriče se u prošlosti konstrukcijom tipa on bi pričaj (često bi pričao).
Novoštokavski dijalekti:

Zapadni bosansko-hercegovački jest ikavski novoštokavski dijalekt, iako ima neke ostatke stare
akcentuacije u zapadnoj šćakavskoj Bosni (očuvanost akuta, nepomicanje dugouzlaznoga naglaska).

Naglasni sustav ovoga dijalekta postao je osnovom naglasne norme u hrvatskom jeziku (razlikuje
se od vukovske norme).

Postoji štakavsko područje (najopćenitije: u zapadnoj i srednjoj Bosni i Dalmaciji) i šćakavsko

područje (zapadna Hercegovina, područje zapadno od Cetine, Lika i oaze: Bačka – bački Bunjevci,
Molise u Italiji, Mađarska...).

Nejednoličnost razvoja -l, gdje se uz -o (čuo), pojavljuje -ja (čuja),

gubitak h (osim u Bošnjaka) uz zamjene j, v, k.

nedosljedno provođenje novije jotacije (grubji, netjak);

u blizini čakavštine poprimanje nekih njezinih obilježja: meja, judi, vrebac.

Novoštokavski dijalekti:

Istočnohercegovački novoštokavski dijalekt:

kratki jat na jugoistoku se ostvaruje kao je, dugi jat daje dvosložno ije na jugoistoku, a na sjeverozapadu
jednosložno je.

S tom je pojavom povezana novije jotacija: ćerati, đevojka, śekira, źenica, pljesma, mljera (nasuprot:
tjerati, djevojka, sjekira, zjenica, pjesma, mjera). U Dubrovniku nema takve pojave.

Gubitak h, osim u Dubrovniku.

Primjeri rotacizma (more umjesto može).

Završetak participa -ao često prelazi u -o (reko) ili -a (reka). Pridjevno-zamjenična deklinacija zadržava
nastavke tipa tvrdih osnova s dvosložnom kontinuantom jata (tvojijeh, vrućijem).

Dubrovački se govor ubraja u ovaj dijalekt, ali uz mnoge zasebnosti koje su rezultat povijesnoga razvoja.
 Čakavsko narječje

Glavne zajedničke crte čakavskoga narječja su sljedeće:

1. Upitna neosobna zamjenica ča (če), Gen. česa. U nekim govorima dolazi što/šta, čak i kaj, ali uz to se čuvaju oblici
zač, nač, poč.

2. Vokalizacija ujednačenoga jera, također i slaboga (zajedničko sa štokavštinom), bez obzira na duljinu jest a, osim na
kvarnerskim otocima, gdje je vokalizacija ostala povezana s duljinom (slično kao u slovenskom), jer se u dugom slogu
također vokalizirao kao a, dok je u kratkome slogu davao e (Cres te Vrbnik i Omišalj na Krku) ili o (u Dobrinju na
Krku). U ovom dijelu javlja se iznimna i povezana s prethodnom pojavom realizacija vokalnoga l > ьl > el (Vrbnik,
Omišalj) te ol (Dobrinj) naspram općega razvoja vokalnoga l > u.

3 . Denazalizacija 'ę >'a (poslije j, č, ž), npr. jazik, žaja, počati.

4. Razvoj psl. tj, dj > t', j (kut'a, meja), a psl. stj, skj, zdj, zgj > št’: žj (št'ipati, možjani) uz štakavsku realizaciju.
5. Očuvanje skupina čr- (črivo/črevo, črn).

6. Očuvanje fonema h.

7. Nepostojanje palatalizacije tipične za štokavštinu, ali postojanje oblika tipa: najden, najt(i), dojde, netjak,
sudje.

8. Arhaična akcentuacija koja čuva praslavensko mjesto naglaska. Postoje tri vrste naglasaka: dugosilazni,
kratkosilazni i dugouzlazni, tzv. čakavski metatonijski akut ( ~ ) koji potječe od novoga praslavenskog akuta ili
od novijega čakavskog akuta koji se u štokavštini spojio s dugosilaznim naglaskom (usp. štok. strâža, čak.
strãža). U nekim su govorima oni reducirani na dva naglaska zbog ujednačavanja čakavskoga akuta s
dugosilaznim naglaskom. Duljinu čuvaju i prednaglasni samoglasnici. Sjeverni dio ima arhaičniji tip naglasaka
(stãrca) od juga (stârca).

9. Arhaičan pogodbeni način bin, biš, bi, bimo, bite, bi nije samo lokalni nego općeslavenski arhaizam.
 Kajkavsko narječje

Osnovna obilježja:

1. Neosobna upitna zamjenica kaj, kej, ke, koj, kuj.

2. Posebni naglasni sustav s tzv. metatonijskim ili novim kajkavskim praslavenskim cirkumfleksom.

3. Ujednačenost refleksa psl. jata te ujednačenoga jera koji daju usko e (cvet, deca - otec, denes).

4. Ujednačenost kontinuanata psl. stražnjega nosnika ǫ i samoglasnoga ļ koji daju o (roka, vok) uz u, ou.

5. Protetsko v- ispred -u (vuho, vučitel).

6. Izjednačenost izgovora ć - č izgovaranih kao jedno posredno omekšano č.

7. Djelomična obezvučenost krajnjega suglasnika (grat - grada, mras - mraza).

8. Tvorba budućega vremena od pomoćnoga glagola biti i participa na -l (bom/bum došel/došla).

9. Očuvanost supina poslije glagola kretanja: idem spat/kopat za razliku od infinitiva: neč'e
spati/kopati).

10. Nepostojanje vokativa, osim u govorima gdje postoji u vlastitim imenima i rodbinskim nazivima.

11. U Gen. pl. m. roda nastavci -of/-ef (sirof, mišef) te nastavak -ø u ženskom i srednjem rodu (žen,
sel).

12. Nema alternacija u osnovi (roki/ruki, voki/vuki).

13. Komparativ ima specifični sufiks š (debelši, slabeši).

 Početci pismenosti u Hrvata do kraja XV. stoljeća

Jezici: latinski, crkvenoslavenski, hrvatski

Pisma: latinica (samo u latinskim tekstovima), glagoljica, ćirilica, latinica (za zapisivanje hrvatskoga jezika)
Latinska pismenost

Zbog povijesnih uvjeta nastanka i razvoja hrvatske srednjovjekovne države, na početku hrvatske povijesti
pojavio se u IX. stoljeću latinski kao prvi jezik pisanih spomenika na tom području.

To je bio jezik ondašnje duhovne i svjetske obrazovane elite.

Latinski jezik Hrvati koriste usporedno s hrvatskim, osobito od 14. do polovice 19. stoljeća (1847. hrvatski
jezik proglašen službenim) – bio brana mađarizaciji i germanizaciji
Najstariji pisani spomenik je kameni natpis: Pro duce Trepim(ero) – »za kneza Trpimira« – s crkve u
Rižinicama podno Klisa.

Iz 852. godine potječe Trpimirova darovnica, najstariji hrvatski povijesni dokument koji je sačuvan u
prijepisu iz XVI. stoljeća.

Od starijih natpisa treba spomenuti i Branimirov natpis iz Muća (888. godine) koji glasi:

Branimiro comite dux cruatorum cogitavit – »Branimir vojvoda, knez Hrvata, naumi«.
Crkvenoslavenska pismenost

Glagoljaštvo

Kronološki je drugi književni jezik na području Hrvatske bio hrvatsko-staroslavenski jezik ili hrvatska
redakcija staroslavenskoga jezika.

Bio je to strani jezik iako genetski srodan hrvatskomu, a uz to su ga razumjeli i široki slojevi jer se u tom
razdoblju sustavi južnoslavenskih jezika, tek nedavno izdvojeni iz praslavenske jezične zajednice, nisu
međusobno u velikoj mjeri razlikovali.
Na područja južnih i istočnih slavenskih zemalja širi se ćirilo-metodsko jezično naslijeđe, a već u
ranome srednjem vijeku oba ta područja ujedinjena su u jedan kulturni organizam u kojemu je
zajedničko bilo:

1. pripadnost istočnoj Pravoslavnoj crkvi sa slavenskom liturgijom;

2. u vjerskom i društvenom životu uporaba staroslavenskoga jezika koji je unatoč postojanja narodnih
redakcija bio općeknjiževni jezik

3. širenje ćiriličnoga pisma

Hrvatska je ostala izvan te kulturne zajednice i tvorila posebno, od pravoslavnoga Istoka izolirano
središte na zapadnoj periferiji južnoslavenskih zemalja.
Sveukupnost pojava povezanih s njegovanjem ćirilometodske tradicije, zajedno sa svim posljedicama
koje su one izazivale u vjerskom, društvenom i kulturnom životu, označujemo terminom glagoljaštvo.

Glagoljaštvo se ne ograničava samo na uporabu glagoljskoga pisma, kako bi mogao sugerirati termin,
nego se temelji na njegovanju slavenske liturgije prema rimskomu obredu, administrativno pripadajući
Rimu, te na uporabi hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika s temeljima na čakavskom narječju u
funkciji liturgijskoga jezika.
Staroslavenski jezik liturgijski je povezivao Hrvatsku s pravoslavnim jugom: Bugarskom, Srbijom,
Makedonijom i Rusijom, dok su rimski ritual obreda od XII. stoljeća i čuvanje stare glagoljice bila
izvorna obilježja slavenske liturgije u Hrvatskoj.

Hrvatska je jedina zemlja koja je očuvala prvo slavensko pismo što ga je u XII. stoljeću istisnula ćirilica
i s ostalih južnoslavenskih područja – iz Bugarske, Srbije, Bosne, Makedonije te iz Češke koja je
odustala od glagoljice i prihvatila latinicu krajem XI. stoljeća.

U istočnih Slavena početci pismenosti povezani su s ćirilicom.

Glagoljica je u Hrvatskoj pismo dvaju različitih jezika:

1. liturgijskoga, crkvenoga i

2. narodnoga, starohrvatskoga.

U svojoj je prvotnoj funkciji, kao crkveni/liturgijski jezik, glagoljica opstala do 20. stoljeća.

Najstariji spomenici: Plominski natpis, Krčki natpis, Valunska ploča, Baščanska ploča, Grdoselski ulomak
Plominski natpis – najstariji hrvatski glagoljski natpis, iz 11. st., uklesan na obrubu kasnoant. ploče kojom
dominira reljefni lik za koji jedni istraživači pretpostavljaju da je ilirsko-rimski bog Silvan, a drugi da je
privatna osoba – poljodjelac, vojnik ili ribar (uzidan na vanjskom zidu crkve sv. Jurja u Plominu).

Natpis sadrži oblu glagoljicu (koja je u Hrvatskoj bila u uporabi prije nego što je razvijena uglata negdje u 11.
stoljeću), iz toga se vidi da je natpis nastao ranije.

Uz Valunsku ploču i Krčki natpis koji su također iz 11. stoljeća, ubrajamo ga u najstarije spomenike hrvatskoga
jezika (sadrže pokoji trag staroslavenskoga).
Krčki natpis – jedan od najstarijih hrvatskoglagoljskih epigrafskih spomenika (mlađi od Plominskoga
natpisa, a stariji od Bašćanske ploče):

iz 11. st., pisan hrvatskim jezikom, oblom glagoljicom, no s pokušajem koordiniranja slova, u smjeru
razvoja ustavne (uglate) glagoljice

na kamenoj su podlozi uklesana imena graditelja benediktinskoga samostana ili crkve: opat Maj,
romanskoga imena i slavenski redovnici Radonja, Dobroslav, Rugota
Valunska ploča je dvojezični (starohrvatski i latinski) i dvografijski natpis (glagoljica i latinica) s
nadgrobne ploče pronađen na groblju u Valunu na Cresu. Potječe iz 11. stoljeća.

Po paleografskim obilježjima glagoljično pismo pripada ranoj, obloj glagoljici, kod koje se neki oblici
prisutnih slova ne javljaju nakon Bašćanske ploče (oko 1100), dok latinično pismo pripada karolini,
pismu kojim se na Zapadu pisalo od kraja VIII. do XII. st.

Na njoj je dvama jezicima i dvama pismima zabilježeno da pod pločom počivaju pokojnici triju
generacija jedne valunske obitelji 11. st.; baka, njezin sin i unuk (zvali su se Teha, Bratohna i Juna)
Bašćanska ploča

Bašćanska ploča – jedan je od najdragocjenijih hrvatskih spomenika: najdulji i podatcima najbogatiji

među najstarijim hrvatskim glagoljskim natpisima, nastao oko 1100. godine.

U 13 redaka (gotovo 100 riječi) natpis je uklesan na ploči od bijeloga vapnenca vel.: 199 x 99,5 x 9 cm.

Govori o tom kako hrvatski kralj Zvonimir daruje neku „ledinu“ (zemlju) Svetoj Luciji (u Jurandvoru
kod Baške na otoku Krku).

Glagoljica Bašćanske ploče ide u prijelazni tip između oble i uglate glagoljice.

Gornjim rubom teče istaknuta bordura s ornamentalnim motivom lozice u istoj stilizaciji na ukrašenim
dijelovima crkvene arhitekture na hrvatskoj obali u kasnom XI. st. i XII. st.

Izvorno je bila lijeva pregradna ploča (plutej) na kamenoj crkvenoj pregradi (septumu), koja je dijelila
redovnički kor pred oltarom od vjernika u crkvenoj lađi u benediktinskoj crkvi Svete Lucije u
Jurandvoru kod Baške na otoku Krku.
U tituli kralja Zvonimira – „kralj hrvatskij“ – na Bašćanskoj ploči prvi je put na hrvatskom jeziku
zapisano hrvatsko nacionalno ime (otud naziv „Zvonimirova ploča“, „Kraljevska ploča“).

Njezin je natpis temeljni tekst od kojega polazi svako istraživanje hrvatskoga jezika i književnosti.

Slično kao tekst, tako je i jezik Bašćanske ploče bio predmetom različitih interpretacija.

To je staroslavenski jezik hrvatske redakcije iako ga se određuje i kao starohrvatski jezik s crkvenim
elementima (Štefanić, Fučić, Moguš, Bratulić).

Obrtanje proporcija jezičnih elemenata i stavljanje starohrvatskoga (čakavskoga) jezika na prvo mjesto
dovelo je do pomicanja početaka hrvatske pismenosti, a prema nekim shvaćanjima i književnosti, zajedno s
Bašćanskom pločom na 1100. godinu.

Stjepan Damjanović, čija su istraživanja jednoznačno omogućila definirati jezik Bašćanske ploče, tvrdi:

„Ako kažemo istinu, tj. da je Bašćanska ploča pisana hrvatskostaroslavenskim jezikom, ona neće ni
najmanje izgubiti na svojem nacionalnom značenju.”
Natpis na Bašćanskoj ploči

Transkripcija teksta Bašćanske ploče na latinici:

Az, v ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledine, juže da Zvanimir kralj hrvatskij v dni
svoje v Svetuju Luciju – i svedomi: župan Desimira Krbave, Mratin v Lice, Pribineža posal Vinodole, Jakov v
otoce. Da iže to poreče, klni j Bog i dvanadeste apostola i četiri evanjelisti i svetaja Lucija, amen. Da iže sde
živet, moli za nje Boga.
Az opat Dobrovit zdah crekav siju i svojeju bratiju s devetiju v dni kneza Kosmata obladajućago vsu Krajinu. I
beše v ti dni Mikula v Otočci s svetuju Luciju v jedino.

Tekst pretočen u suvremeni hrvatski književni jezik:

Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u
svoje dane Svetoj Luciji, i svjedoci: Desimira, župan u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineža, posal u Vinodolu,
Jakov na otoku. Da tko to poreče, neka ga prokune Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija, amen. Da
tko ovdje živi, moli za njih Boga.
Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu s moje braće devetoro u dane kneza Kosmata koji je vladao svom Krajinom.
I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno.
Hrvatsko-staroslavenski jezik neliturgijske glagoljske pismenosti

Može se govoriti o tipu jezika kojim su se glagoljaši počeli služiti u svjetovnoj pismenosti u
razdoblju od XV. do polovice XVI. stoljeća, nastalom u sudaru crkvene književne tradicije s jezičnom
praksom, konkretno s čakavskim dijalektom na čijem su tlu djelovali njegovi tvorci.

To je bio miješani, nenormirani, neujednačeni jezik u kojemu je odnos staroslavenskih i čakavskih

elemenata bio različit od teksta do teksta.

U literaturi se opisuje kao amalgam nastao u procesu amalgamizacije.

Eduard Hercigonja naziva ga jezikom neliturgijske pismenosti hrvatskih glagoljaša.

Stjepan Damjanović taj tip miješanoga jezika naziva hrvatsko-staroslavenski te ga razlikuje od

redakcije (hrvatskostaroslavenski).

Miješani čakavsko-staroslavenski jezik vidimo u Zapisu popa Martinca (1493.):

Nastanak hrvatsko(čakavsko)-staroslavenskoga amalgama bio je moguć u Hrvatskoj i zbog specifičnoga
statusa staroslavenskoga jezika i njegova marginalnoga položaja kao liturgijskoga jezika, suprotno od uloge
koju je imao u pravoslavnih Slavena.

U Srba je proces ponarodnjavanja redakcije bio znatno sporiji, a tomu je pridonio službeni status staroslavenskoga kao
jedinoga jezika Srpske autokefalne crkve te djelatnost prepisivačkih škola koje su uvodile reforme, ali su čuvale njegove
kanonske oblike. Eventualne kasnije promjene zakočio je prodor Turaka i rusifikacija redakcije 1726. godine.
Daljnje prožimanje nove redakcije sa srpskom štokavštinom nije bilo iskorišteno u procesu kodificiranja jezika.
Vuk Karadžić provodio je reforme na temelju narodnoga dijalekta i odbacivao je crkvenu tradiciju.

Snažno ponarođivanje redakcije (»amalgamizacija«) dogodilo se u Rusiji, ali tek u XVIII. stoljeću, potkraj
funkcioniranja redakcije kao književnoga jezika, dakle cijelih tri stotine godina kasnije nego u Hrvatskoj.
Nastanak hibridnoga jezika nije se dogodio zbog nekompetentnosti samoukih ljudi od pera, kako se
katkada tvrdi.

Glagoljaši su svjesno uvodili elemente govornoga jezika želeći približiti staroslavenski kao crkveni
jezik i olakšati njegovo razumijevanje širokome krugu primatelja.

U radu glagoljaša može se vidjeti prvi svjesni pokušaj stvaranja općega jezika miješanjem
dijalekata.

Ideju glagoljaša nastavit će u budućnosti istarski protestanti i »ozljani«.

Hrvatskostaroslavenski jezik u tom specifičnom obliku, kao sastavnica miješanoga jezika,

prestao vršiti funkciju književnoga jezika u Hrvatskoj krajem XV. i početkom XVI. stoljeća,
što je kod pravoslavnih Slavena nastupilo tek krajem XVIII. stoljeća.
 Starohrvatska čakavska pismenost

Usporedno s crkvenom pismenosti pojavljuje se i književnost na starohrvatskom jeziku, tj. na čakavskom

dijalektu.

Razdoblje srednjega vijeka – do kraja XV. stoljeća – u jeziku se ocrtava oblikovanjem hrvatskih dijalekata.

Kasnije će migracije utjecati na njihove granice, ali ne i na vrstu jezičnih obilježja.

Pismenost na narodnome jeziku obilježena je pojavom tropismenosti koja započinje s latinicom polovicom
XIV. stoljeća i traje u povijesti hrvatskoga jezika do XVII. stoljeća, kada glagoljica prestaje vršiti ulogu
svjetovnoga pisma, iako i dalje ostaje liturgijsko pismo crkvenih knjiga. To je fenomen koji Hrvatsku ubraja u
dva kulturna kruga – slavenski i latinski.
Glagoljica kao hrvatsko pismo pojavljuje se od početaka pismenosti, tj. od XII. stoljeća.

Glagoljicom su pisani statuti, zakonici – pravni spisi, urbariji – pravni zakonici kojima su regulirani
odnosi između feudalaca i njihovih podanika, vjerska književnost i beletristika.

U toj se funkciji glagoljica rabi do XVII. stoljeća, s tim da se od XV. stoljeća, s razvojem konkurentne
latinice, njezino značenje postupno smanjuje.

Nakon XVII. stoljeća rabi se samo iznimno u lokalnoj administraciji pri sklapanju ugovora ili notarskih
spisa.

U povijesti Hrvatske XVI. stoljeće je prijelomno (turske najezde, migracije, protestantizam…).

Drugo slavensko pismo – ćirilica – nikada nije bilo konkurentom glagoljici, iako je potvrđeno još od XII.
stoljeća na južnim, nekada glagoljaškim prostorima Hrvatske, kamo je ćirilica došla iz Srbije, Duklje
(danas Crna Gora) i Zahumlja.

Njom su se služili u autonomnoj pokrajini Poljica između ušća Cetine i Splita (Poljički statut iz XV.
stoljeća), u Dubrovniku i u Bosni te u domaćoj svjetovnoj i vjerskoj pismenosti, sve do širenja latinice u
XV. stoljeću.

Hrvatska je ćirilica, s nekim specifičnim grafičkim dodatcima koji su uglavnom nastali u razdoblju od
XIV. do XVI. stoljeća, nazivana arvacko pismo, poljičica, zapadna ćirilica i bosančica jer se rabila u
Bosni.

Glagoljaši su to pismo poznavali, o čemu svjedoče ćirilični umetci u glagoljičnim tekstovima.

Ta dva slavenska pisma nisu bila u neposrednom dodiru. Teritorij koji je štitio glagoljicu od širenja
ćirilice nalazio se između Zadra i Splita. Ondje je u uporabi bila književnost na latinskom ili talijanskom
jeziku (pisana latinicom) i upravo su ondje polovicom XIV. stoljeća nastala prva hrvatska djela pisana
latinicom.
Latinica se u hrvatskoj narodnoj pismenosti pojavila polovicom XIV. stoljeća, od XV. stoljeća bilježi
znatan razvoj, a od XVII. stoljeća konačno istiskuje glagoljicu i postaje dominantnim i jedinim hrvatskim
pismom.

Hrvatska tropismenost u svom posljednjem razdoblju nalazi odraz u djelatnosti istarskih protestanata
koji su tiskali knjige trima pismima.

Pobjedu latinice D. Brozović tumači činjenicom što je ona na teritoriju Hrvatske bila univerzalna. Ona je
postojala »oduvijek« kao pismo latinskoga, poslije talijanskog jezika, što je pridonosilo njezinu
poznavanju i popularnosti u cijeloj Hrvatskoj. Ćirilica je stigla prekasno da bi se usvojila i proširila na
cijeli teritorij.
Glagoljični spomenici:

1288. Vinodolski zakonik

- spomenik hrvatskoga prava i pravnoga nazivlja

- zbirka zakona koji obvezuju dotad slobodne gradove

vinodolske općine kojima se određuju feudalne obveze
prema krčkim knezovima i uvode izmjene pravnoga statusa
dotad slobodnih seljaka u kmetove

- najstariji je cjelovito sačuvan zapis običajnog prava, i od

sličnih dokumenata na slavenskim jezicima od njega je
možda starija samo Ruska pravda (koja se datira od 11. do
13. stoljeća)
Istarski razvod

- jezični, književni, društveni i politički spomenik koji je sačuvan

u prijepisu iz XVI. stoljeća, a opisuje granice feudalnih posjeda
u Istri

- nekoć mu se osporavala, uglavnom iz političkih razloga,

autentičnost i historiografska vrijednost

- i datiranje te javne isprave bilo je prijeporno: u uvodnoj formuli

Kršanskoga prijepisa iz XVI. stoljeća spominje se 1325. godina
(stariji istraživači datirali su spomenik godinom 1275.), ali
„dokumenat je nastao kao ‘svod’, skup dokumenata od 1275. do
1395., na temelju starijih isprava” (Josip Bratulić)

- Istarski razvod znamenit je i po tom što se hrvatski jezik naziva

„hrvackim”:
I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi
svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi
jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom
nemškim. (...) [prema: Bratulić, Josip. 1978. Istarski razvod,
Studija i tekst. Čakavski sabor. Pula, str. 223].
 Ćirilični spomenici
Iz mjesta Povija na Braču potječu najstariji
ćirilični spomenici, Povaljska listina i Povaljski
prag.
Povaljska listina napisana je 1250. iako se poziva
na stariji dokument iz 1184.
To je pravni akt koji opisuje imanja
benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja.
Pripada najstarijim starohrvatskim spomenicima
nakon Bašćanske ploče i dviju drugih pisanih
potvrda (iz Dobrinja godine 1230. te ugovora o
prijateljstvu makarskih Krajinjana s Dubrovnikom
iz 1247. godine).
Povelja Kulina bana – Kulinova povelja (1189.)
Kulinova povelja najstarija je sačuvana ćirilska
listina
Napisana je 29. kolovoza 1189. godine za bana Kulina,
prvoga važnijega vladara Bosne (1180. -1204.)
To je prvi diplomatski dokument koji je izdao vladar
Bosne vladaru, tj. knezu druge države (Dubrovnik).
Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka:
dva se nalaze u Dubrovačkom arhivu u Dubrovniku
treći primjerak danas se nalazi u posjedu Ruske
akademije znanosti i umjetnosti u Sankt-Peterburgu.
Povaljska listina, 1250.
V jime Otca i Sina i Svetago Duha! Lito ot
roždenija Gospoda našego Isuhrstovo tisućno i sto i
osamdeset i [četvrto]. (...)
(...) [+] Ja Joan, kanunik Svetago Dujma i prisežen
pisac hvarski, za poveļenije gospodńe Nikule
biskupa hvarskoga, i kneza Vlašćina, i župana
Čeprńe, i sudca Luke i moļenije Joańe, opata
Svetago Joana, pisah i zlamenah učnim
[zla]menijem. Čto vidih pisano u staru kńigu, to
pisah.
Od rožstva Hrstova lit tisuća i dvi sti i petdeset, i
prvi miseca dečebra.
Povelja Kulina bana, 1189.
U ime oca i sina i svetago duha.*
Ja ban bosnski Kulin prisezaju tebě kneže Krvašu i
vsem građam Dubrovčam pravi prijatelj biti vam
od selě i do věka i prav goj držati s vami i pravu
vĕru dokolě sm živ. (...)
(...) Tako mi bog pomagaj i sije sveto evanđelije.
Ja Radoje dijak banj pisah siju knjigu povelov
banov od roždstva Hristova tisuća i sto i osmdeset i
devet let, měseca avgusta u dvadesete i deveti dn,
usěčenije glave Jovana Krstitelja.*
* Tekst prikazan crvenom bojom nije uklesan na
obelisk u Tuzli 2012. godine.
Povaljski prag je stariji kratak natpis na kamenom nadvratniku iz 1184. godine, na čakavskom
dijalektu s malim brojem staroslavenskih riječi (jaz, svetago, Joana).

Od mlađih ćiriličnih spomenika najpoznatiji je Poljički statut iz 1440. godine, pisan na čakavskom
dijalektu s određenim elementima štokavskoga.

Poljica - samostalna kneževina (knežina), smještena između ušća Cetine i Splita - sve do XVIII.
stoljeća u svojoj je korespondenciji i lokalnoj administraciji rabila ćirilicu.
Latinični spomenici:

1345. Red i zakon sestara dominikanki u Zadru najstariji je latinični spomenik

Šibenska molitva – prvo pjesničko djelo.To je pjesma Djevici Mariji te iako je nedatirana, potječe
iz istoga doba kao Red i zakon.

Nađena je u franjevačkom samostanu u Šibeniku, a pisana je ikavsko-ekavskom čakavštinom iz

okolice mjesta gdje je nađena.

Nestabilna i nedosljedna grafija dobro ilustrira početno razdoblje prilagodbe latinice u

starohrvatskome jeziku.
Tiskarstvo

Potkraj srednjega vijeka u Hrvatskoj se razvija tiskarstvo.

Misal po zakonu Rimskoga dvora tiskan je u Kosinju (?) 1483. godine (22. veljače 1483.)– hrvatski
prvotisak (osnova mu je Misal kneza Novaka), relativno brzo nakon što je Johann Gutenberg 1455.
izumio tiskarski stroj.

Prva glagoljaška tiskara nastala je vjerojatno u Istri, a sljedeće u Kosinju, Senju i Rijeci

Utemeljitelj riječke tiskare 1530. godine bio je biskup Šimun Kožičić Benja, a u njoj je tiskano šest
knjiga.

Hrvatsko je tiskarstvo namirivalo potrebe Crkve za liturgijskim i vjerskim knjigama. Imalo je malu ulogu
i bilo kratkom epizodom u povijesti narodne kulture, što Rapacka (1993) tumači nepostojanjem
dovoljnoga broja čitatelj a u tadašnjoj Hrvatskoj koja je bila jezično i kulturno rascjepkana.

Funkciju hrvatskih tiskara preuzimaju strane tiskare, u Veneciji i Urachu, gdje će istarski protestanti
tiskati knjige na trima pismima.
Slavenske inkunabule

Na slavenskim jezicima inkunabule su tiskane samo u Češkoj (60), Hrvatskoj (9), Ukrajini (5) i Crnoj Gori (5).

U Češkoj tiskano 60 inkunabula, u Hrvatskoj, koja je po broju inkunabula druga u slavenskim zemljama, tiskano
devet inkunabula, od čega je pet tiskano glagoljicom. Ukrajinske su tiskane u Krakovu (Poljska), ali Poljska, iako
ima tiskare, nema inkunabula na poljskom jeziku.

U Češkoj, u gradu Plznu, tiskana je i prva slavenska inkunabula. To je Kronika trojanska, koja je tiskana oko
godine 1478.

Umjesto naslovne stranice slavenske inkunabule imaju prazan list. To je bio uobičajen postupak počinjanja
tiskanih knjiga jer pravu naslovnu stranicu imaju samo četiri inkunabule, od čega su tri češke i jedna hrvatska.

Podatke koje danas uobičajeno čitamo na naslovnim stranicama knjiga nalazimo u kolofonima*. Tako u kolofonu
nalazimo podatke o mjestu i datumu tiskanja inkunabule, o priređivaču, tiskaru, donatoru, prevoditelju i drugim
ljudima koji su imali nekoga udjela pri tiskanju knjige.

*kolofon (grč.), završni tekst, bilješka na starim rukopisnim i tiskanim knjigama: o autoru, pisaru, tiskaru, mjestu
i godini tiskanja.
Pregled hrvatskih inkunabula

Glagoljične

1. Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483., mjesto tiska nepoznato, sačuvano 11 potpunih ili gotovo
potpunih primjeraka
2. Brevijar po zakonu rimskoga dvora, 1491., Kosinj, sačuvan jedan potpun primjerak
3. Ispovid, 1492., mjesto tiska nepoznato, nije sačuvan ni jedan primjerak
4. Baromićev brevijar, 1493., Mleci, sačuvano pet primjeraka, jedan potpun
5. Senjski misal, 1494., Senj, sačuvan jedan potpuni i dva nepotpuna primjerka
6. Spovid općena, 1496., Senj, sačuvan samo jedan potpuni primjerak

Latinične

1. Molitvenik, 1490., mjesto tiska nepoznato, sačuvan samo jedan primjerak

2. Oficij, 1490., mjesto tiska nepoznato, sačuvan samo jedan primjerak
3. Lekcionar Bernardina Splićanina, 1495., Mleci, sačuvana dva potpuna primjerka
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
1512. Od blažene gospođe ofičje – prva hrvatska tiskana ćirilična knjiga (Venecija); molitvenik
namijenjen Dubrovniku – nije inkunabula!!!
 Književna štokavština

Dubrovnik

Štokavski jezik dubrovačke renesansne poezije, od druge polovice XV. i XVI. stoljeća pa sve do
Gundulića, pun je čakavizama.

Najčešći su:

1. ikavizmi: lip, vrime, misto;

2. uporaba zamjenica zač, nač, ča;
3. očuvanje -l- i -l: velmi, vidil;
4. riječi bez novije jotacije: bratja, pitje, listje, dubje, grozdje, zdravje;
5. riječi tipa najti, dojti (bez nove jotacije);
6. va umjesto u;
7. realizacija psl. dj >j: gospoja.
PROBLEM: koja je osnovica prvotnoga dubrovačkoga govora?

Ivan Kukuljević-Sakcinski tvrdio da su Š. Menčetić i pjesnici koji su bili njegovim suvremenicima

pisali čistim čakavskim dijalektom – poslije povukao tu tvrdnju

Milan Rešetar dokazivao je da je Dubrovik bio štokavski, a da su čakavizmi iz renesansne poezije

posuđeni iz Dalmacije koja je već ranije prihvatila renesansne pjesničke uzore.

Dragica Malić ne isključuje da dubrovački čakavizmi mogu biti mjesnoga podrijetla.

Josip Vončina smatra da je najprije postojala čakavsko-ikavska osnovica dubrovačkoga dijalekta koja
je u XVI. stoljeću štokavizirana. S tim se mišljenjem slaže i Mate Šimundić. On dovodi u pitanje
shvaćanje po kojemu je Dalmacija imala utjecaja na Dubrovnik jer je Dubrovnik imao viši
ekonomski i kulturni status, a osim toga »distribucija« literature tada nije bila laka.

Radoslav Katičić smatra da je romanski supstrat grada bio štokaviziran s kopnenoga zaleđa, a s mora
i otoka dopirali su do njega ikavski čakavizmi. U Držićeva vrijeme gradski je govor već uvelike bio
štokaviziran, ali sigurno ne toliko koliko je velik prije bio udjel čakavskih elemenata. Sudski
dokumenti iz XV. stoljeća pokazuju da je dubrovački govorni jezik imao ikavske čakavizme, što su
potvrdila istraživanja.
Povijesno se dubrovački dijalekt klasificira kao samostalni dijalekt zapadnoštokavskoga tipa koji se nakon
migracija i procesa novoštokavizacije približio (i)jekavskomu novoštokavskomu dijalektu istočno
štokavskoga podrijetla.

Danas se on ubraja u istočnohercegovački tip. Dubrovačke čakavizme J. Lisac, slično kao i D. Brozović,
smatra prirodnim rezultatom zajedničkih izaglasa koje su prolazile kroz štokavske i čakavske teritorije, koje
uz to postoje u zapadnoštokavskom dijalektu, što je dijelom u susjedstvu s čakavskim govorima.

Ikavizmi u dubrovačkom govoru nisu ostatci ikavske čakavštine, o čem svjedoči prvo njihova distribucija, a
zatim slaganje s ikavizmima u istočnobosanskom (ijekavsko-šćakavskom) dijalektu.
Prvotna štokavska osnovica dubrovačkoga dijalekta ne pobuđuje sumnju barem među dijalektolozima.

Ta je činjenica bila i ostaje iskorištavana u politici, na što upozoravaju pristaše teorije njegove čakavske
osnovice (npr. M. Šimundić).

To je postalo osnovicom za nazivanje dubrovačke štokavštine srpskim jezikom jer Karadžić je tvrdio da
su štokavci Srbi. Još je M. Rešetar, koji je smatrao da su hrvatski i srpski jedan jezik, pisao »ko dijeli
srpsko od hrvatskoga mora priznati da je Dubrovnik po jeziku bio uvijek srpski«

I dubrovačka se književnost poput jezika ubrajala u staru srpsku književnost. Jedan od prvih pristaša
toga pogleda bio je Pavle Popović (1909.). Tu koncepciju prihvaća i nastavlja Jovan Deretić (1996.)

Što je lingua serviana?

Jovan Popov tvrdi da se u Dubrovniku „jezik slovenskog življa u zvaničnim aktima na više mesta…
naziva lingua serviana“. Međutim, nije riječ o „zvaničnim aktima”, već o komentarima dubrovačkih
pisara, uglavnom Talijana, koji se odnose na dokumente pisane ćirilicom. Za te dokumente dubrovački
pisari od kraja 15. stoljeća sporadično bilježe da su napisani „in lingua serviana“
Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti (peto kolo u 10 knjiga, 2014)

Dživo Gundulić
priređivač prof. dr Zlata Bojović, dopisni član SANU
(Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti ; knj. 12) - 375 str. ; 24 cm.

Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti (prvo kolo u 10 knjiga, 2010)

Poezija Dubrovnika i Boke Kotorske

priređivač prof. dr Zlata Bojović, dopisni član SANU
(Antologijska edicija Deset vekova srpske književnosti ; knj. 111) - 347 str. ; 24 cm.

Na pitanje zašto su knjige i tekstovi hrvatskih književnika Ivana Gundulića, Marina Držića i Ive
Vojnovića svrstani u antologiju pod nazivom "Deset vekova srpske književnosti" glavni urednik
Izdavačkog centra Matice srpske, akademik Miro Vuksanović izjavio je:

„Ispoštovali smo u potpunosti činjenicu da su knjige tih znamenitih pisaca nastale na jeziku srodnom
istočnohercegovačkim govorima, što znači da su izvorno nastale na narodnom štokavskom, a ne
na čakavskom i kajkavskom narječju.”
Povjesničar srpske književnosti Miodrag Popovića naglašava (1967.):

„Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim
svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova
hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s
dubrovačkom književnošću. Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag
Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u
pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“

‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove
srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske
književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko
od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“

U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin
Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo
Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno
pozorište).“
Književni jezik u Bosni

Početci književnoga jezika u Bosni sežu u XII. stoljeće, slično kao u Hrvatskoj.

U XVII. stoljeću razvija se na tom tlu pismenost bosanskih franjevaca koji su se pojavili 1291.

Bosanska književnost nema prevelikih umjetničkih ambicija i u velikoj je mjeri neizvorna jer se
Temelji uglavnom na prijevodima, ali je imala ipak veliku vrijedost kao jedina književnost na
narodnom jeziku u vrijeme poturčene Bosne i Hercegovme.

Bosanski franjevci za književni jezik svojih djela izabiru mjesni bosanski dijalekt koji nazivaju:
ilirički, slovenski, naški, bosanski, a katkada, napose u Hercegovini hrvatski. Rjeđe se spominju
i lokalni nazivi, npr. dumanski jezik (u Ančića iz Duvna), zatim zanimljiv neologizam slavobosanski
koji je skovao Laštrić. Bosanska štokavica nije ujednačena, a napose u početnome razdoblju pokazuje
rodni dijalekt pojedinoga autora.
Matija Divković (1563. – 1631.), »otac« bosanske pismenosti i hrvatske književnosti u BiH, piše
staroštokavskom istočnobosanskom jekavštinom, dok ostali pisci pišu uglavnom čistom
novoštokavskom ikavštinom ili ikavštinom s jekavskim primjesama, što bi odgovaralo njihovu
zapadnobosanskomu podrijetlu.

M. Divković, autor je prve knjige na narodnome jeziku kojom otpočinje franjevačka literatura,
Nauk karstjanski, objavljena 1611. u Veneciji (hrvatska ćirilica), doživjela je više od 30
izdanja, a imala je i dodatak Sto čudesa. On je napisao i Razlike besjede (tiskano 1614. u
Veneciji), što je dugo služilo za propovijedi u crkvama obaju obreda.

Ivan Bandulavić potjecao je iz zapadne Bosne. Pisao je ikavicom s jekavskim elementima.

Suprotno Divkoviću, Bandulavić je djela tiskao na latinici. Izdao je lekcionar Pištole i evanđelja
priko svega godišta (1613.) koji je imao više od 20 izdanja, a jezično je zanimljiv zbog toga što je
to pokušaj djelomične štokavizacije staroga čakavskog lekcionara u nastojanju da se stvori
zajednički književni jezik.

Lovro Šitović Ljubušak – Grammatica latino-illyrica (1713.) – svoj jezik naziva hrvatskim!