Feljton u listu Dan, poeo 18. zavren 27. jula 2012.

PRIREDIO: ILIJA JOVIEVI

VOJISLAV BUDO GLEDI: LEONARDO DA VINI UNIVERZALNI GENIJE RENESANSE

Feljton je uraen po knjizi Leonardo da Vini ivot i djelo, naeg poznatog publiciste Vojislava Buda Gledia, koju je izdao beogradski Admiral Books

Izuzetno obdaren i bezmjerno znatieljan

Knjiga Leonardo da Vini ivot i djelo, autora Vojislava Buda Gledia, koju je izdala ugledna beogradska izdavaka kua Admiral Books, samo je jedno u nizu mnogobrojnih ostvarenja ovog naeg poznatog

publiciste i popularizatora nauke. Pored ove, Gledi je objavio oko etrdeset knjiga nauno-popularne tematike (u 2011. g. ak, pet) i preko pedeset feljtona u dnevnim, periodinim i revijalnim listovima. Bio je profesor matematike i drugih predmeta u Gimnaziji i Tehnikoj koli na Cetinju. lan je Udruenja knjievnika Crne Gore i Udruenja novinara Crne Gore. Uz autorovu, i saglasnost direktora i glavnog i odgovornog urednika Admiral Booksa, gospodina Zorana Rapajia, iz ove Gledieve knjige, u nekoliko narednih brojeva, objavljujemo najinteresantije detalje iz ivota i rada Leonarda da Vinija, s posebnim naglaskom na njegovo slikarstvo. Leonardo da Vini je nenadmani stvaralac u mnogim oblastima i ulazi u krug najznaajnijih ljudi u istoriji. On je istovremeno vrhunski umjetnik, svestrani naunik, ingeniozni pronalaza, konstruktor i inenjer, pronicljivi mislilac i grandiozni predstavnik renesanse koji je daleko iskoraio ispred svog vremena. Gotovo da nema duhovne i praktine djelatnosti vremena u kome je ivio kojom se Leonardo nije bavio. Svima njima je ovaj svestrani genije dao izvanredno znaajne priloge. Izuzetno obdaren i bezmjerno znatieljan, ovaj univerzalni istraiva nastojao je da pronikne u smisao, sutinu i tajnu ivota i svijeta. On je jedinstvena pojava u vrijeme svestranog buenja svih ovjekovih sposobnosti i mogunosti. Kao grandiozni umjetnik, Leonardo se ogledao u slikarstvu, vajarstvu i arhitekturi. Bavio se takoe, i pitanjima graevinarstva i izgradnje gradova budunosti pri emu je pokazao veliku sposobnost anticipacije ekolokih i urbanistikih problema moderne civilizacije. Najvee domete je postigao u slikarstvu, iako je napravio veoma mali broj slika (nepunih 20), od koji nijedna nije bila, za njega, definitivno zavrena. elio je da svako svoje umjetniko djelo dovede do savrenstva, do idealnih proporcija i uzviene astralnosti. U svom umjetnikom radu se oslanjao na nauna dostignua, na filozofsku dubinu poimanja svijeta i ivota u sintetikom povezivanju svih dostupnih sfera duhovne i materijalne stvarnosti. Veoma znalaki, pronicljivo i dosledno je primjenjivao ne samo vrhunski crte, studije i temeljite pripreme, nego i sva dostupna nauna, teorijska i praktina znanja svoga vremena, pri emu je i sam dao niz jako znaajnih doprinosa koji su uticali na razvoj umjetnosti tokom narednih vjekova. Leonardo je izgradio i razvio jedan poseban i njemu svojstven nain slikanja nazvan sfumato (izmaglica, zamagljenost), zbog ega prikazani likovi imaju neobinu fizionomiju koja sadri elemente zagonetnosti, rasplinutosti i produhovljene kompleksnosti. Nanoenjem svojom kiicom mekih, toplih i iznijansiranih tonova, s rasplinutim obrisima boja, ovaj univerzalni genije je ostvario nenadmane prelaze i nijanse polusvijetla i polusjenki. Posebno je

navedeni postupak primjenjivao prilikom oblikovanja ivica usana i u doaravanju pogleda, odnosno oiju kao najizrazitijeg detalja na njegovim portretima. Zagonetni osmjieh najpoznatijeg portreta u istoriji slikarstva, sa Leonardove Mona Lize okonde vjekovima plijeni posmatrae i zrai vjeitim zagonetnim i produhovljenim izrazom nedoreenosti. Kao jedan od najistaknutijih mislilaca doba renesanse, vremena koje predstavlja jedno od najznaajnijih i najburnijih razdoblja u istoriji ovjeanstva, Leonardo se posebno bavio pitanjima prirode, njene naune i filozofske sutine i naina ispoljavanja njenih beskonanih mogunosti. Priroda je za njega bila ne samo vjeiti izvor inspiracije za vrhunska umjetnika ostvarenja, nego i ogromno podruje za nauno-istraivaki rad. On je paljivo ispitivao sve to se ulima moe zapaziti pri emu je, potom, nastojao da pronikne i u sutinu pojave. Neprekidno je pratio sve pojave i zbivanja oko sebe i nastojao da obuhvati cjelinu svijeta. U beskrajnom i raznovrsnom mnotvu raznih pojava i procesa nastojao je da otkrije kauzalnost, principe i zakone kojima se priroda povinuje i na osnovu kojih se i odvijaju mnogobrojni tokovi i procesi. Posebno mjesto u svestranom Leonardovom istraivanju predstavlja ispitivanje ovjekovog tijela. On je jedan od prvih naunika koji je poeo da se sistematski i detaljno bavi prouavanjem anatomske strukture ovjekovog tijela, kao i fiziolokih procesa koji se stalno odvijaju. U poetku ga je anatomija ne samo ovjeka, nego i anatomioa ivotinja (posebno ptica i konja), interesovala kao slikara i vajara, dakle sa umjetnike strane, ali je kasnije svoju panju usmjerio na svestrana ispitivanja ovjeka kao najzagonetnijeg i najsloenijeg dijela svijeta. Leonardo se tu pojavljuje kao jako pronicljiv naunik koji primjenjuje potpuno nove i originalne metode. U prvom redu se koristi metodom seciranja leeva i tako je na posredan, isto iskustven nain mogao da pronie u tajnu sklopa i funkcije ovjekovog tijela.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=339786&datum=2012-07-18

Prodirao u sve oblasti znanja

Leonardo je kao svestrani istraiva nainio veliki broj otkria u medicini, ne samo u okviru anatomije i fiziologije. Interesovalo ga je kako nastaje glas, kako se pojedini fonetski djelovi govora oblikuju, nastaju i kako se modifikuju. Prouavao je i sve druge funkcije ovjekovog organizma, pri emu je primjenjivao originalne i neposredne metode kako bi

eksperimentalno, empirijski, ispitao sve ono to ga je interesovalo. Posebno ga je zanimalo pitanje anatomske strukture i fizioloke funkcije genitalnih organa, mukih i enskih. Otkrio je da izmeu njih postoji duboka homologija. Prouavao je i nain oplodnje, poloaja i razvoja fetusa u majinoj utrobi, kao i niz drugih znaajnih pitanja. Leonarda je posebno interesovao problem letenja i u tom pogledu je nastojao da naini mehaniku napravu koja bi omoguila ovjeku da se vine u vazduh. Nainio je i veliki broj crtea, ema i analiza koje se odnose na ovo podruje. Izvrio je niz veoma detaljnih prouavanja, a izgleda da je izvrio i prvi praktini pokuaj letenja, koristei se mehanikom napravom. Izraivao je planove za pravljenje jedrilice, padobrana, helikoptera, to jasno pokazuje sa kolikom dalekovidou je ovaj genije predvidio razvoj aeronautike. Astronomija i astrografija za njega su predstavljale veoma znaajno podruje koje mu je omoguilo da steeno znanje primijeni na organizovanje raznih priredbi i sveanosti. Leonardo je, naime, bio jako dobar reiser, scenograf i kostimograf, koji je vrio rukovodeu ulogu kada je trebalo na pojedinim dvorovima, na kojima je boravio i radio, da organizuje neku sveanost, propraenu velikom (uslovno reeno) karnevalskom predstavom i time uvelia pojedina slavlja. Mnoge od tih predstava su imale za osnovu prikaz nebeskih pojava, naroito kretanje planeta, Sunca i Mjeseca (...) I kao filozof, Leonardo je pokazao veliku kreativnost i sposobnost da ponire u najdublje probleme ivota i svijeta. Nije bio filozof u doktrinarskom, kolskom smislu rijei, ve je svojim genijalnim umom i neizmjernom istraivakom znatieljom prodirao u sve oblasti znanja i umjetnosti. Traio je najdublje istine kojima se svijet povinuje i na osnovu kojih bi se mogle objasniti bezbrojne pojave koje se srijeu u svakodnevnom ivotu (...) Jo jedna oblast, istina manje poznata, predstavlja vrijedno podruje kojim se Leonardo bavio tokom itavog ivota. Bio je elokventan sagovornik, odlian muziar, koji je oko sebe irio toplinu i plemenitost. Muzika mu je sluila da razveseljava drutvo, veinom bogatu gospodu na dvorovima na kojima je boravio, ali je to radio na samo njemu svojstven nain. Bio je, zapravo, nenadmani improvizator koji je znao ne samo da prilagoava razne tue i narodne kompozicije, nego i da sam kompiluje odreene prijemive melodije. Uspio je ak i da sopstvenim rukama napravi jednu lautu, o emu postoji vjerodostojno svjedoanstvo, to ukazuje da je bio sposoban da napravi i neke druge instrumente. Leonardo je ispoljavao veoma veselu i otvorenu prirodu. To se posebno moglo osjetiti u Milanu kada je uz zvuke svoje laute ili lire izvodio lijepe melodije koje su plijenile sve sluaoce. Bio je odlian improvizator koji je znao da mnoge poznate melodije, posebno iz njegove rodne Toskane,

interpretira na jedan specifian, topao i originalan nain (...) I po svom fizikom izgledu, po stasu i figuri, Leonardo je bio naoit, jako lijep i dostojanstven ovjek. Visok, skladno graen sa kovrdavom dugom bradom, velikim obrvama, dugom kosom, on je bio markantna linost koja je izazivala divljenje. Nosio je kratke ogrtae koje je sam modelirao, bio je vegetarijanac, skroman u jelu i piu. itav ivot mu je, meutim, protekao u putovanjima, nikada nije imao sopstveni dom, niti je ispoljavao svoju ivotnu ljubav. Porodica mu je bila, kako se to on slikovito izraavao, njegovi uenici i vjerni pratioci. Imao je blagu i dobrodunu narav, spreman da pomogne i da, ako treba otrpi i uvrede koje bi mu se, istina u veoma rijetkim prilikama, uputile. Leonardo predstavlja jedinstvenu linost i pojavu ne samo u vrijeme renesanse, doba koje je dalo mnoge genije u raznim oblastima, nego i u itavoj dosadanjoj istoriji. On je podjednako velik kao teoretiar, praktiar, umjetnik, konstruktor, mislilac, istraiva, pronalaza... Rijeju, on predstavlja paradigmu univerzalnog genija koji zrai nekom uzvienom i nadzemaljskom snagom i veliinom, pun neodoljivog astralnog zanosa. Teio je savrenstvu u svemu to je radio, ime se bavio. Njegova slikarska djela predstavljaju najuzvienija umjetnika i produhovljena dostignua koje je ovaj genijalni slikar godinama radio i za koja nikada nije smatrao da su zavrena. Teio je da se uzdigne do nenadmanih, boanskih visina u kojima zrai plemenitost, ljepota, istina, neiscrpna snaga i mo duha, uma i srca. Stoga je njegovo djelo, njegova linost i stvaralatvo, bilo i ostalo jedno od najznaajnijih stvaralakih dostignua u ovjekovom plemenitom i nikada nedosegnutom nastojanju da pronikne u vjeitu tajnu svijeta i ivota.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=339908&datum=2012-07-19

Roen kao vanbrano dijete

Leonardo da Vini roen je u malom zaseoku Ankijanu, u blizini gradia Vinija, u Toskani. Vini se, inae, nalazi na polovini puta izmeu Firence i Pize, u blizini Pistoje. Roen je 15. aprila 1452. godine u 3 sata nou, od oca ser Pjera da Vinija i majke Katerine. Otac mu je pripadao staroj porodici lokalnih notara, a majka mu je bila lijepa, jedra i ponosita seljanka. Ser Pjero se zagledao u stasitu i zgodnu lokalnu seljanku koja je radila na njihovom imanju u Ankijanu. Kao plod te mladalake, bezbrane veze rodio se Leonardo kojega je otac Pjero donio u svoj dom i povjerio ga na uvanje i odgajanje svojim roditeljima, ocu Antoniju, majci Luiji i bratu Franesku.

Ser Pjero je tada imao 25 godina (roen je, dakle, 1427. godine), a Leonardov stric je bio sedam godina mlai od svog brta Pjera. Leonardovo rodno mjesto, ivopisni Ankijan, nalazi se u dolini rijeke Arno, okrueno mnogobrojnim breuljcima, vinogradima, livadama i predivnom prirodom. Taj predio je, zapravo, nastavak obronaka poznatih italijanskih Albanskih planina (Monte Albano), koje se u tom dijelu rasprostiru u obliku nepreglednih breuljkastih proplanaka uokvirenih mnogobrojnim dolinama pogodnim za obradu i za gajenje raznih korisnih poljoprivrednih biljaka. Stanovnitvo tog kraja je imalo dugu i veoma bogatu slobodarsku tradiciju. Tu su ivjeli ljudi koji su bili veoma marljivi, bavili se zemljoradnjom, maslinarstvom, voarstvom i stoarstvom. Leonardova rodna kua, koja i danas (naravno, renovirana) postoji, sagraena je od neotesanog kamena, sa malim prozorima, a oko nje se prostiru breuljci sa nasadima vinove loze i masline. Porodica Antonija da Vinija, Leonardovog djede, nosila je titulu ser koja predstavlja skaenicu od rijei messer (gospodin), jer su bili notari. Ta se tradicija prenosila tokom generacija, a prvi ju je dobio njihov predak Mikele da Vini u 14. vijeku. Leonardov otac Pjer je kasnije preao u Firencu i tu obavljao niz veoma znaajnih inovnikih poslova, pa se bavio i advokaturom titei interese nekih od najvienijih firentinskih porodica. Stekao je zavidnu reputaciju i svoju imovinu u mnogome proirio. O Leonardovoj majci se, meutim, ne zna mnogo pouzdanih podataka, izuzev da se odmah, po Leonardovom roenju, udala za jednog mjetanina, seljaka Akatabrigu, sina Pjera del Vake iz Vinija. Notar ser Antonio se mnogo obradovao roenju svog unuka, jer se u to vrijeme nije negativno gledalo na dobijanje djece izvan brane zajednice. Prihvatio je muko dijete to je, inae, bila tradicija u Toskani. Kao pismen i odgovoran ovjek, taj sveani trenutak je zabiljeen sledeim rijeima: 1452. ugledao je svijet moj unuk, sin ser Pjera, moga sina, 15. aprila, u subotu u 3 sata nou. Dali smo mu ime Leonardo. Odmah potom, tek roeno dijete krteno je u oblinjoj crkvi Santa Kroe. Taj sveani in je obavljen u prisustvu veeg broja zvanica, a kuma je bila Leonardova baka Luija. Iste godine kada se rodio Leonardo, a potom udala njegova majka Katerina, zvanino se oenio i njegov otac, ser Pjero. Doveo je mladu 17-ogodinju Firentinku Albijeru, iz porodice Amadori. Bila je to veoma lijepa, krotka i dobra ena koja je ubrzo prihvatila malog Leonarda kao sopstveno dijete. U slonoj i udobnoj kui svoga oca, pod budnom panjom djeda Antonija, oca Pjera, strica Franeska, bake Luije i maehe Albijere proticale su prve godine Leonardovog djetinjstva. Posebno, ipak, treba izdvojiti uticaj koji je

na Leonarda izvrio njegov stric. On je bio veoma bistar i promuuran mladi, nekolovan, ali veoma dobro upuen u bogatu i dugotrajnu tradiciju stanovnika Toskane. Stric Franesko je malog Leonarda vodio po okolnim breuljcima, vonjacima i panjacima, pokazivao mu razno bilje, upoznavao ga sa pticama, govorio mu o ivotinjama. Mnogo mu je priao o prolosti tog kraja, o njihovim precima i susjedima, pokazivao mu sve to je bilo korisno ili zanimljivo za mladog sinovca. Bio je to zaista idilini svijet kojega je kasnije mali Leonardo ponio iz svog zaviaja u kome se, meutim, zadrao samo do svoje 12. godine, jer mu se tada otac preselio u Firencu i sa sobom poveo i Leonarda. U Firenci je ser Pjero, koji je sa sobom doveo svoju mladu enu, Leonarda i majku Luiju, 1466. godine, unajmio jednu staru kuu koja je poticala jo iz srednjeg vijeka, u ulici Via dela Prestanca, u vlasnitvu ulijana da Sanole (kasnije je ta kua sruena i na tom mjestu je podignuta palata Gondi). Angaovao je privatne uitelje koji su davali asove njegovom sinu. Tako je mali Leonardo, pored kunog obrazovanja, uspio da se detaljnije i, uz struni nadzor upozna sa vjetinom itanja, pisanja i sviranja, ali je pohaao i asove iz matematike i jo nekih oblasti. Bio je jako talentovan uenik jer je, po svjedoenju njegovih savremenika, toliko napredovao u uenju da je esto postavljao pitanja svojim uiteljima, na koja oni nijesu znali da prue valjan odgovor. Bio je znatieljan djeak, a u matematici je toliko napredovao, da se mogao posvetiti i toj nauci, samo da je to elio i da je bio uporan.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340039&datum=2012-07-20

Leonardovi poeci u slikarskoj radionici

U Firenci je, naalost, nedugo poto su se tu nastanili, umrla Leonardova pomajka Albijera. Nakon njene smrti, ser Pjero se te iste, 1466. godine oenio 16-ogodinjom djevojkom po imenu Franeska Lanfredini. I ova ena je, takoe, pokazala veliku naklonost i njenost prema malom Leonardu. Ni ona nije imala sopstvenu djecu pa je svu ljubav i panju poklanjala sinu svoga mua. Tada je Leonardo poeo da crta i da se i u toj oblasti, kao i u svima drugim, istie i da na sebe skree panju. Njegov otac je zapazio neke od crtea svoga sina i sa njima se zaputio kod svog prijatelja Andreja Verokija koji je imao veliku slikarsku radionicu i koja je istovremeno sluila i kao kola za obuku i obrazovanje mladih umjetnika.

Andreja di one, zvani (del) Verokijo (1436-1488) je bio poznati umjetnik i zanatlija ne samo u Firenci nego i u itavoj Italiji. Imao je veliku radionicu koja se bavila ne samo izradom umjetnikih, slikarskih djela, nego je i bila mjesto gdje su se izraivali razni ukusni predmeti za svakodnevnu upotrebu, a takoe i skulpture i spomenici. Kod Verokija je bilo poprilino mladih pomonika i uenika koji su imali pune ruke posla, jer je njihov maestro primao porudbine iz mnogih krajeva i za razne stvari. Kada mu se ser Pjero obratio sa molbom da pogleda nekoliko Leonardovih djeakih crtea, Verokijo se prijatno iznenadio i odmah zatraio da mu njegov prijatelj dovede mladog, talentovanog sina. Tako je Leonardo 1469. godine, kao sedamnaestogodinjak, poeo da izuava razne vjetine i umijea, pored slikarstva i vajarstva, u poznatoj i nadaleko uvenoj radionici Andreja Verokija. Firenca je u to vrijeme bila najkulturniji i najpoznatiji grad u kome se stvarala nova renesansna umjetnost. Pored crkve, koja je tradicionalno vjekovima od umjetnikih radionica naruivala razna umjetnika djela i odreene predmete za svakodnevnu upotrebu, i bogatiji graani, vojvode, plemstvo i mnogobrojni trgovci, tada su poeli da koriste usluge velikih majstora i umjetnika. Verokijeva radionica je bila velika i prostrana, sa visokim plafonom. Imala je nekoliko odjeljenja a svako od njih bilo je posveeno nekoj od djelatnosti koje su se tu obavljale. Trebalo je poznavati razne korisne zanate i vjetine, od naina topljenja bronze i pravljenja kalupa za spomenike, pa do svih faza pripreme i izrade umjetnikih djela, kao i drugih raznih predmeta i ukrasa. Rani renesansni umjetnici su, zapravo, bili ne samo slikari, vajari, arhitekte, graditelji i rezbari, ve i veoma vjete zanatlije sposobne da izrade i razne predmete korisne za svakodnevnu upotrebu. Tada su se umjetnici povezivali u posebna strukovna ili esnavska udruenja koja su im titila interese i tako sticali drutveno priznanje i afirmaciju. Glavni majstori su bili vlasnici radionica, a oko njih je bilo mnogo pomonika raznih struka, ali i talentovanih uenika, mladih ljudi, koji su tu izuavali zanat i vjetinu bavljenja umjetnou, koju su kasnije koristili u sopstvenom radu i u daljem prenoenju znanja svojim saradnicima i uenicima. U Verokijevoj radionici je bilo uvijek mnogo posla i veliki broj ljudi koji su tu radili. Leonardo je kao uenik imao ta da naui u radionici svoga uitelja.Trebalo je savladati razne vjetine i stei mnogo znanja, teorijska i praktina, to je Leonardu veoma dobro polazilo za rukom, jer je bio izvanredno bistar i znatieljan uenik, ali i izuzetno obdaren mladi za umjetnost i sve druge oblasti koje su se tu upranjavale. Tu je nauio kako se spravljaju boje (koje se tada nisu industrijski proizvodile) a morao je da ih priprema u dovoljnoj koliini da uvijek bude zaliha, kako bi posao tekao

nesmetano i brzo. Boje su se pravile tako to bi se najprije odgovarajui pigment udaranjem tukom pretvaro u prah: to se obavljalo u posebnom, dovoljno vrstom avanu, napravljenom od tvrdog drveta ili kamena. Zatim bi se dobijeni prah mijeao sa posebnim vezivnim sredstvom kako bi se pripremio za primjenu u slikarstvu. Kao vezivno sredstvo se koristilo umance za tempere, a orahovo ili laneno ulje za uljane boje, koje su poele da se iroko primjenjuju u 15. vijeku. Kao pigmenti su koriene razne supstance, kao to su bobice pasjakovine, bobice Kokus kakti, azurit i sl. U slikarskoj radionici pravile su se i etke raznih oblika i namjena. Za najfinije djelove slike koristile su se etkice napravljene od vjeverice, njenog krzna, a jo bolje su bile one nainjene od hermelinovog ili krzna sibirskog samura. Za etke koje su upotrebljavane za slikanje drugih elemenata sasvim dobre su bile one koje su bile nainjene od svinjske ekinje (koja bi se prije upotrebe omekavala tako to se sa etkom nanosio kre na zid). Pripremljene dlake bi se slagale u svenjeve koji bi se potom obmotavali oko kratkog pera. Tako nainjeni svenjevi bi se konano povezivali sa drvenom drkom. Taj posao su obavljali uenici u slikarskim radionicama.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340177&datum=2012-07-21

Interesovanje za anatomiju ovjeka i ivotinja

U vrijeme Leonardovog boravka Firencom su vladali lanovi poznate italijanske imune porodice Medii, koji su doli na vlast jo 1421. godine i bili vladari, sa prekidima, sve do 1737. godine. Osniva ove uvene porodice je bio ovani di Bia di Medii (13601429), koji je kao trgovac stekao veliko bogatstvo, to je iskoristio da se nametne kao vladar Firence. Vladao je od 1421. do 1429. godine, kada ga je naslijedio Kozimo Stariji (1398 1464). Poslije njega je doao na vlast Pjero (14161469), ali je on samo nakratko bio vladar. Lorenco Velianstveni (ili Manjifiko), roen 1. januara 1449. u Firenci, a umro 9. aprila 1482. u Karei blizu Firence, bio je ne samo uveni vladar nego i poznati mecena i zatitnik slikara i pisaca. Ovaj dopadljivi i dareljivi dravnik i pokrovitelj, pored ostalog, omoguio je nesmetan rad poznatim umjetnicima toga doba. Svojom mudrom politikom, svojom dareljivou i ljubavlju i potovanjem prema naukama, umjetnosti i duhovnim vrijednostima, Lorenco Velianstveni je afirmisao Firencu kao pravo kulturno arite Evrope. Mnogi znameniti stvaraoci su ivjeli i radili u gradu Leonardovog djetinjstva, to je bilo od velike koristi za razvoj i obrazovanje mladog budueg genija. Upoznao je mnoge

znamenite ljude, ak i filozofe, i sa njima se druio kako bi proirio svoje znanje i umijee. I u Verokijevoj radionici je susretao mnoge od tih velikih stvaralaca, ali je najvie vremena provodio sa svojim drugovima, uenicima, Pjetrom Venuijem, zvanim Perudino, Sandrom Botielijem, Leonardom di Kredijem, Franeskom di Simoneom i nekim drugima. Leonardov uitelj Antonijo (del) Verokijo je tada bio jedan od najpoznatijih i najpriznatijih majstora za razne zanate, umijea i umjetnika ostvarenja. Stoga je neprekidno dobijao mnogobrojne porudbine koje je trebalo napraviti brzo, kvalitetno i solidno. Stoga su mnogobrojni njegovi saradnici i uenici imali pune ruke posla. To se posebno ispoljavalo nakon 1469. godine, kada je Leonardo poeo da savlauje razna teorijska i praktina znanja i umijea. Iz tog perioda datira i Leonardovo neobino interesovanje za anatomiju ovjeka i ivotinja. Da bi se nacrtalo valjano i objektivno umjetniko djelo trebalo je, pored drugih stvari, dobro znati i anatomsku strukturu. Portret, akt, poluakt, a posebno grupni portret zahtijevali su veliko poznavanje svih elemenata ovjekove fizionomije lica, oblika glave, dijelova tijela. Ubrzo je shvatio da mora poznavati i unutranju struktru tijela, jer je poznavanje samo spoljanjih elemenata nedovoljno. Sve to je morao da istrai sam, jer se tada gotovo nita nije znalo o anatomiji ovjeka i ivotinja, bar onog unutranjeg dijela. Ipak, to je bilo rizino podruje za rad, zbog crkvenog protivljenja prouavanju ili skrnavljenju ovjekovog tijela, kako se to zvanino tretiralo. O znaaju anatomije na slikarstvo Leonardo je iscrpno pisao u svom Traktatu o slikarstvu iz kojeg ovdje, kao ilustrativan primjer, prenosimo sledei fragment: Da bi dobro radio stavove i pokrete tijela, slikar mora da poznaje anatomiju nerava, kostiju, miia i veza, da bi kod raznih pokreta i naprezanja znao koji mii i nerv prouzrokuje taj pokret. Jedino to treba praviti vidljivim, a drugo zadebljanim, a ne sve ostale, kao to ine mnogi koji, da bi izgledali kao veliki crtai, prave svoje aktove drvenastim i bez ljupkosti, tako da vie lie na vreu oraha nego na povrinu ljudskog tijela, ili vie lie na vezu rotkvica nego na miiave aktove. O samostalnom Leonardovom slikarskom radu na poetku njegove uenike karijere nema dovoljno pouzdanih podataka. Poznato je samo da je radio na oblikovanju Verokijeve slike Hristovo krtenje prilikom slikanja jednog od dvaju anela. Leonardov aneo se poznaje po eleganciji i gracioznosti kao izvanredan detalj. Taj aneo, to ga je Leonardo uradio, izdvaja se ljupkou, on klei na lijevoj strani, pridrava Hristovu odjeu. I predio oko toga lika, pozadina slike, pokazuje neobine pojedinosti koje nijesu bile uobiajeni slikarski elementi toga vremena.

Prvi cjeloviti Leonardov sauvani crte je nastao 5. avgusta 1473. godine. Toga dana je crkveni praznik Snena Marija, pa se po njemu i govori o prvom Leonardovom slikarskom radu. Na tom crteu je budui genije prikazao jedan karakteristian predio iz Toskane, kakav je pamtio iz djetinjstva. Na crteu se jasno vidi rijeka Arno, sa obalama i mnotvom interesantnih pojedinosti. Tu se, zapravo, javlja prvi cjeloviti pejza sa ivim, realnim detaljima, posebno uzetim neposredno iz prirode. Na crteu se, na primjer, vidi drvee koje se povija pod snanim udarcima vjetra. Tu se vide konture zamka Montelupo, a ispod se nalazi Leonardov svojeruni napis: Di di s. Ta Maria delle neve addi 5 Agosto 1473.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340277&datum=2012-07-22

Nedokazane optube uvara morala

Leonardova sposobnost i dovitljivost za rjeavanje tehnikih problema dola je do izraaja kada je Verokijeva radionica dobila porudbinu da izradi veliku bakrenu kupolu za crkvu Santa Marija del Fiore. Posao oko izrade velike kupole je trebalo napraviti pod tekim uslovima, obinim rukama i samo najprostijim tehnikim pomagalima, primitivnim dizalicama. Leonardo se ukljuio u taj sloeni posao i pokazao izvanrednu umjenost. U ponedjeljak, 27. maja 1471. godine, podignuta je kugla od pozlaenog bakra za kupolu crkve Santa Marija del Fiore, zapisao je jedan oevidac. I kasnije, tokom itavog ivota, Leonardo je nastavio da se pomno bavi tehnikom i unapreivanjem tehnikih naprava, maina i raznih sredstava. U Firenci je u vrijeme Leonardovog ivota postojalo jedno dravno tijelo zvano uvari javnog reda i morala. Tim uvarima je jedan anonimni graanin prijavio, izmeu ostalih, i Leonarda, da pripada grupi mjesnih homoseksualaca. U to vrijeme je bavljenje homoseksualnim aktivnostima bilo veoma opasno jer je crkva osuivala taj porok i nastojala da se on rigorozno suzbija. Evo optunice, podignute 9. aprila 1476. godine, na kojoj se nalazi i Leonardovo ime: Obavjetavam vas, gospodo uvari javnog reda, istina je da je akomo Saltijari, roeni brat ovanija Saltijarija (koji s njim stanuje u zlatari u Ulici Vakerea, naspram rupe za prijavljivanje), mrani tip od oko 17 godina. Taj akomo je bio na situ i reetu i pristao je da zadovoljava one osobe koje od njega zahtijevaju takve gadosti. Na taj nain je mnogo ta imao da uradi, to jest opsluivao je mnoge ljude koje sve ne poznajem pa ovdje navodim samo neke:

 Bartolomeo di Paskvino, zlatar sa stanom u Ulici Vakerea. Leonardo ser Pjera da Vinija, sa stanom kod Andreje del Verokija. Baino, majstor koji ije prsluke, sa stanom kod Or San Mikele, u onoj ulici u kojoj se nalaze dvije radionice za strienje krzna, a koja vodi do Loa de ijerke; nedavno je otvorio radionicu. Leonardo Tornabuoni, zvani Tori, mraan tip. Navedeni ljudi su odravali homoseksualne odnose sa pomenutim akomom to vam mogu posvjedoiti. Ukoliko bi se navedena optunica dokazala, optuenima je prijetila veoma teka kazna. Oni bi bili kastrirani, a svodnicima bi se sjekla jedna ruka ili noga. Meu optuenima su bili poznati Leonardo, iji je otac bio notar u dravnoj slubi i Tornabuoni, koji je bio u neposrednom srodstvu sa majkom Lorenca Velianstvenog, Lukrecijom Tornabuoni. Ipak, sve se dobro zavrilo i niko nije osuen. Prijava se jo jednom ponovila, ali je ishod ostao kao i u prvobitnom procesu. Nije poznato koji motivi su uticali na oslobaajuu presudu. U svakom sluaju, optuba protiv slavnog stvaraoca Leonarda da Vinija ostala je samo na papiru, ali je dala osnova za sumnju nekim poznatim istraivaima ivota i djela slavnog Firentinca (kao, na primjer, Sigmundu Frojdu) o Leonardovoj homoseksulanoj sklonosti. Nakon naputanja Verokijeve radionioce i poslije povoljnog okonavanja navedene optube, Leonardo se povukao. Istina, nastavio je da se usavrava na naunom, umjetnikom i filozofskom polju, ali se nikada nije druio sa pojedincima u kojima nije imao povjerenje. Bio je lan esnafa (udruenja) umjetnika u Firenci od 1472. pa sve do 1480. godine. U meuvremenu je nastavio da se bavi slikarstvom, vjerovatno mu je u tome pomogao i otac koji mu je, kao uticajna linost, mogao nalaziti povoljne porudbine. Umjetnie, tvoja je snaga u samoi pie Leonardo kada si sam, cio pripada sebi a kada si makar sa jednim drugom, sebi pripada samo do polovine ili manje, u zavisnosti od skromnosti svoga druga. Ako ima nekoliko prijatelja, jo dublje upada u nevolje. Leonardu se 1482. godine pruila povoljna prilika da promijeni sredinu. Naime, Lorenco Velianstveni je dobio pismo od svog prijatelja Ludovika Sforce, vladaoca Milana, da mu poalje nekog vinog majstora koji bi izradio veliki bronzani spomenik posveen njegovom ocu Franesku Sforci. Uz to, taj majstor treba da bude upoznat i sa drugim oblastima, posebno da se dobro razumije u muziku, kao i da umije praviti scenario za velike dvorske optenarodne sveanosti. Iz Firence su se tada svi stariji poznatiji umjetnici i stvaraoci nalazili van grada ili su bili angaovani na velikim poslovima. Stoga je Lorenco svesrdno preporuio mladog Leonarda, koji je tada imao trideset godina, kao najpogodniju linost za posao koji je planirao

da obavi njegov prijatelj Ludoviku Sforca. (...) Odluka da Leonardo pree iz Firence u Milano povezana je i sa njegovim ogromnim interesovanjem za tehnike inovacije. Milano je bio grad u kome su se oduvijek njegovale praktine vjetine, dok je Firenca vjekovima bila na glasu kao sredite umjetnosti i kulture. Dugovjekovna tradicija Firence je omoguila i da Leonardo prihvati, a kasnije i unaprijedi, mnoga dostignua na polju umjetnosti i, ire, na optem kulturnom i duhovnom polju.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340409&datum=2012-07-23

Temeljne pripreme uoi slikanja Leonardo je stanovao u Starom dvorcu, u veoma udobnim prostorijama, u kojima je mogao obavljati i mnoge svoje poslove. Postojao je, ipak, jedan aktuelan problem: dogovorena plata mu nije na vrijeme isplaivana to je izazvalo odreene probleme finansijske prirode. Zato je bio prinuen da se pozabavi i nekim praktinim poslom kako bi obezbijedio uslove za tekui ivot. Tada je poeo da radi veliku fresku Tajna veera (1495) za dominikanski manastir Santa Marija dela Gracije. Planirana slika dimenzija devet metara irine i etiri i po metra visine trebalo je da bude naslikana na zidu trpezarije samostana. Uvijek kada je trebalo da izradi neku veu sliku, on je vrio veoma temeljne pripreme, pa je tako i za tek zapoetu Tajnu veeru, takoe napravio neophodne studije. Osim toga, po svim ulicama i drugim djelovima Milana je esto etao i traio podesne likove koje je zatim unosio na svoju sliku kao odgovarajue likove. Zamislio je Tajnu veeru kao izvanredno skladnu i prefinjenu kompoziciju. Tu je poeo da primjenjuje jednu novu, dotle nepoznatu metodu prikazivanja centralnog dijela slike. Ustanovio je da lijepa, skladna i dopadljiva slika mora da ima sredinji dio koji e se prvi nametnuti gledaocu. Likovi na slici moraju da budu harmonino rasporeeni da sainjavaju skladnu umjetniku kompoziciju. Slavni maestro je tada poeo da primjenjuje i jednu sasvim originalnu tehniku prikazivanja psiholoke pozadine pomou spoljanjih manifestacija odreenih figura. Tako je uspijevao da izrazi i subjekivno raspoloenje, to je predstavljalo veliki doprinos tadanjem, inae izuzetno bogatom i raznovrsnom renesansnom slikarstvu. Hrista i 12 apostola je prikazao za stolom dok veeraju. Kljuni motiv slike predstavlja onaj trenutak tajne veere kada Isus kae: Jedan od vas e me izdati. Ove rijei su odjeknule kao topovski pucanj, one su bile neoekivane i ire se od centra ka

periferijskom dijelu stola, odnosno slike. Zato dolazi do grupisanja apostola u etiri grupe od po tri ovjeka. Psiholoka reakcija se vidi na njihovim licima, u njihovim stavovima, pokretima. ak i poloaj nogu odraava novonastalu situaciju. Na slici Tajna veera je prikazan sledei raspored apostola: Vartolomej, Jakov Mlai, Andrija, Juda, Petar i Jovan. Poslije centralne Hristove figure, slijede njegovi ostali uenici: Jakov Stariji, Filip, Matija, Tadija i Simon. Svako lice je psiholoki profilisano i individualizovano sa izvanrednim plastinim karakteristikama. Dramatian trenutak nakon sugestivnih Hristovih rijei je tako duboko i snano doaran da je to sliku uinilo jednim od najznaajnijih umjetnikih dostignua visoke renesanse. Jedan, koji je pio, odloio je torbu i okrenuo je glavu prema onome to je progovorio pie Leonardo u biljekama o toj slici Drugi je ispruio prste sklopljenih ruku i, namrten, okrenuo se drugu, a ovaj, rairenih ruku tako da mu se vide i dlanovi, usne je pribliio uhu svoga druga i zaueno zinuo. Jedan opet neto apue svome drugu, a taj, koji ga slua, nagnuo se prema njemu i primakao mu uho, drei u jednoj ruci no, a u drugoj hljeb, zasjeen tim noem. Rad na bronzanom spomeniku Franeska Sforce je za Leonarda predstavljao veliki izazov. Tokom itavog njegovog boravka u Milanu, on je neprekidno radio na tom velikom projektu. Meutim, samo je uspio da napravi model u glini (ili zemlji, kako to on istie), pri emu je stalno pravio studije. elio je da to veliko skulptorsko djelo bude impozantan konjanik koji e najrjeitije, na umjetniki nain, govoriti o slavi i vojnikim uspjesima oca Ludovika Mora. Prilikom priprema je napravio nekoliko varijanti od kojih je posebno interesantna ona gdje se konj nalazi u propinjanju. Bio je to veoma sloeni matematiko-statiki problem kojega je Leonardo veoma uspjeno rijeio (...) Leonardov Konjaniki spomenik je raen u dvoritu Morovog dvorca. Prilikom sveanog vjenanja Maksimilijana I i Beatrie Marije Sforca, spomenik je bio javno izloen i izazvao je divljenje svih prisutnih. Model je imao visinu sedam metara, a za izlivanje samog kipa u bronzi je trebalo utroiti najmanje 653 kvintala legure. Bilo je zaista velianstveno vidjeti model od gline koji je dominirao na istaknutom mjestu i kojeg je maestro stalno popravljao, usavravao i stalno nalazio poneku pojedinost koju je trebalo bolje uobliiti. (...) Spomenik koji je Leonardo godinama radio u Milanu nikada nije zavren. Kada je trebalo da se izlije u bronzi, Ludoviku je legura bila potrebnija za izlivanje topova. Kada su Francuzi zauzeli Milano, gaskonjski strijelci upotrijebili su Leonardov model od gline kao pogodnu metu. Tako je

neslavno zavrio taj planirani monumentalni spomenik koji bi, nesumnjivo mnogo proslavio Leonarda kao vrsnog vajara. Koliko je teak bio poduhvat pravljenja konjanika na propetom konju, pokazuje prvi takav realizovani projekt napravljen Filipu etvrtom u Madridu 1640. godine.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340534&datum=2012-07-24

Najpoznatiji portret svih vremena

U vrijeme dok se bavio pripremama za slikanje Bitke kod Angijarija, Leonardo je poeo i rad na svom najuvenijem i u svijetu najpoznatijem portretu Mona Liza. Taj portret je veliki maestro radio u Firenci u periodu od 1503 do 1506. godine. Ova slika je nastala kao rezultat narudbine koju je maestro dobio od uglednog firentinskog graanina Franeska okonda, pa se stoga portret naziva i okonda. Leonardo je prihvatio da za Franeska okonda, izradi portret njegove ene Mona Lize, napisao je firentinski hroniar i biograf oro Vazari. Sliku je kasnije Leonardo odnio sa sobom i konano ju je prodao, u Amboazu, francuskom kralju Fransoasu I. Od samog nastanka, portret Mona Lize, koji sada krasi jednu od najvanijih prostorija pariskog Luvra, pobuuje interesovanje i sumnje da li se zaista radi o okondinoj eni. Pojedini strunjaci smatraju da je rije o nekog drugoj osobi, ak se ide toliko daleko da se navode imena i nekih kurtizana. No, ovdje se radi o optepoznatoj injenici da se oko svake znamenite linosti ili velikog djela kasnije razvijaju razna predanja, prie i legende. Stoga je i pitanje lika najpoznatijeg portreta svih vremena predstavljalo predmet raznih razmatranja u koja se mi ovdje neemo uputati. Ipak, daemo nekoliko najosnovnijih podataka o Mona Lizi. Franesko del okondo se 1495. godine oenio po trei put djevojkom koja je poticala iz Napulja, od oca Marija Nalda Gerardinija, uglednog poznatog graanina. U braku je dobila kerku Franesku koja je, naalost, umrla veoma mlada. O tome postoji sauvan dokument iz 1499. godine u kome pie: Djevojica Franeska del okonda umrla je i sahranjena u Santa Marija Noveli. U manastirskoj knjizi umrlih se nalazi taj podatak koji osvjetljava duhovno raspoloenje znamenite Mona Lize kada joj je Leonardo pravio portret. Njena duboka materinska tuga je tada bila jo uvijek veoma svjea, pa je stoga veliki maestro nastojao da je nekako razveseli kako bi mu portret bio to ljepi i izraajniji. I sama Mona Liza je umrla veoma mlada nije napunila ni 30 godina (roena je, inae 1479). Smatra se da je ona umrla u Longneglu, u Bazilikati, gdje je doputovala sa suprugom.

...Analiza pojedinih konkretnih Leonardovih slika je zaista nezahvalan i veoma delikantan posao. O tome postoji nepregledno mnotvo prikaza najpoznatijih strunjaka, istoriara umjetnosti, kritiara, estetiara... Stoga emo ovde, zbog prirode ovog popularnog rada, dati samo ovlani prikaz nekoliko najznaajnijih Leonardovih umjetnikih radova. Najpoznatije Leonardovo djelo, njegova uvena Mona Liza predstavlja sliku koja prua mogunost da se analizira njegova umjetnika, nauna i filozofska uzvienost. Tu je ovaj veliki stvaralac unio sve svoje racionalne i iracionalne mogunosti kako bi umjetniki prikazao sutinu svijeta, smisao ljepote, pokuaj zaustavljanja opte prolaznosti svega to se javi na ovom svijetu. On je teio da uhvati neuhvatljivost, da zaustavi prolaznost, da osmisli besmisao, da oovjei neivu prirodu koja se hvata trenutanim slikarskim prikazom. Sve to je lijepo umire u ovjeku, ali ne u umjetnosti, biljei Leonardo. Mona Lizu je prikazao u jednostavnoj odjei, bez ikakvih nakita, sa tijelom malo u profilu, ali glave okrenute ka posmatrau. Sve odlike vrhunskog maestrovog poimanja slikarstva su ovdje dole do izraaja. Ruke su joj prekrtene na prednjoj strani, ona zagonetno posmatra, lice joj je obavijeno izmaglicom, kao uostalom i itava slika. I pozadina slike, bezvremeni pejza, predstavlja dio nastojanja slavnog umjetnika da pronikne u smisao i sutinu ovjekove prolaznosti. Tu se javlja vrhunska Leonardova individualizacija, ali na neki zagonetan i nikada nerasvijetljen nain. Zapravo, ta zagonetnost osmijeha ene koja nas tako neobino posmatra, predstavlja nastojanje da se uhvati sam ivot kao neuhvatljivi i vjeito tajanstveni fenomen postojanja. Tehnika sfumato je u portretu Mona Lize razvijena do izvanrednih mogunosti, do savrenstva. Usne i obodi oiju se blago tope u opti izgled lica, svaki detalj je obraen sa minucioznom preciznou i umjetnikom oduhovljenou. Koliko je ta preciznost iskazana dovoljno je rei da se na portretu vidi ak i korijen dlaka u obrvama i kosi, a isto tako i njene pore na koi. Majstor je na portretu koristio i naunu injenicu da se ovjekove zenice ire i skupljaju, u zavisnosti od koliine prispjele svjetlosti (u mraku su one najire, a pri jakoj sunevoj svjetlosti se suavaju do minimuma). Leonardo je u portretu Mona Lize, elio da prevazie portret kao trenutani izraz i da naslika jednu ivu stvar. To je bilo potpuno novo i do tada nepoznato poimanje umjetnosti, nastojanje da se pronikne u tok i vremensko proticanje. elio je da ovjekovjei ljepotu i materinstvo ene, da zauvijek sauva predstavu o boanskoj ljepoti koju e vrijeme ili smrt uskoro unititi, kako je sam isticao.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340585&datum=2012-07-25

Svjetska remek-djela

Moda prvu originalnu Leonardovu sliku predstavlja njegov rad Blagovijest, nastao izmeu 1472. i 1475. godine, dakle kada je jo uvijek bio u Verokijevoj koli. Predio u toj slici je specifian jer se Leonardo jo uvijek oslanja na prikazivanje djela ljudskih ruku, dok je kasnije izbjegavo takvu pozadinu. Sliku posebno odlikuje opta atmosfera koju obasjava priguena svjetlost praskozorja a koja likovima daje izraz neke prozranosti, zagonetnosti i tajanstvenosti. Leonardo je (vjerovatno) 1474. godine izradio portret mlade Fiorentinke inevre Beni, po narudbi nekog Nikolinija. Danas tu sliku nazivaju, veinom, Dama Lihtentajn po prezimenu grofovske porodice koja je tu sliku imala u svojoj kolekciji tri puna stoljea. Ne zna se ko je bila mlada djevojka inevra; neki smatraju roaka, dok drugi pretpostavljaju da je slika nastala kada se ona udala, dakle povodom njenog vjenanja ili, pak, neposredno poslije tog sveanog ina. Jo uvijek se jasno vide elementi koji pokazuju prvu, mladalaku fazu slikarskog rada, po optoj atmosferi koja krasi sliku, a posebno zbog prefinjenih kontura portreta. Pitanje autentinosti slike Gospa sa bisernom mreicom jo uvijek izaziva otre polemike u krugovima poznavalaca Leonardovog stvaralatva. Mnogi ak osporavaju da je to Leonardova slika i tvrde da je djelo slikara de Predisa. Ima, meutim, kritiara koji smatraju da je taj portret, na kome se nalazi Beatria d Este, Morova ljubavnica, nastao kao porudbina tog vladaoca, kod koga je Leonardo proveo punih 18 godina. Za sliku Portret muziara jo uvijek se ne zna da li se na njoj nalazi mladi Atavante Miljoreti, Leonardov uenik, ili je rije o Frankinu Goforiju, kapelanu hora Milanske katedrale, koji je bio dobar prijatelj porodice Sforca. Najzad, mogue je da je na slici neko drugo lice o kome nema nikakvih konkretnih podataka. Sliku Bogorodica sa cvjetom ili Bogorodica Benoa je vjerovatno nastala izmeu 1475. i 1478. godine, dakle dok je Leonardo jo uvijek bio u Firenci. Tek je 1900. godine ustanovljeno da je to Leonardovo djelo, kada je slika izloena u Petrogradu. Slika Poklonjenje mudraca je raena za redovnike manastira San Donato a Skopeto kako bi ukraavala glavni oltar. Ovo djelo je poeo da radi marta 1481. godine, ali ga nije zavrio, jer je naredne 1482. godine otputovao za Milano, a sliku je nastavio da radi Filipino Lipi.

Slika Sveti Jeronim je nastala (vjerovatno) oko 1480. godine, ali je njena sudbina neobina. Ne zna se ko je to djelo naruio. Dugo se nalazila u Vatikanu, u tamonjoj Pinakoteci, tokom 17. i 18. vijeka, da bi kasnije prela u posjed slikarke Anelike Kaufman. Potom joj se gubi svaki trag. U meuvremenu je slika pretesterisana, i potom je jedan njen dio pronaao Napoleonov ujak, kardinal Fe. Taj donji dio slike je bio u posjedu jednog starinara u Rimu. Nekoliko godina kasnije pronaen je i gornji dio slike koji je sluio kao ploa na jednoj stolici u radionici nekog obuara. Kardinal je oba dijela povezao i tako je ponovo oivio. Tu sliku je zatim kupio papa Pije IX od Feovih naslednikka da bi se ponovo nala u Muzeju Vatikana. Za sliku Bogorodica u peini se smatra da je nastala po porudbini bratstva Presvete Blagovijesti oko 1483. godine. Postoje dvije verzije, jedna u Parizu (Luvr), a druga u Londonu (Nacionalna galerija). Smatra se da je parisku verziju radio Leonardo, dok je za drugu nainio samo skicu, a sliku izradio Ambroo de Predis. Slika Bogorodica sa djetetom ili Bogorodica Lita se nalazi u Ermitau u Sent Peterburgu od 1865. godine, kada je kupio Aleksandar II od porodice Viskontijevih gdje se do tada nalazila. Slika je prvobitno bila napravljena na dasci, ali je kasnije prenijeta na platno, pri emu je dolo do nekih izmjena i oteenja. Portret eilije Galerani, druge Morove ljubavnice, poznat je i pod imenom Portret gospe sa hermelinom. Lijepa eilija, dri u ruci kunu bjelicu ili lasicu ili kunu zlaticu. Poslednje Leonardovo remek-djelo predstavlja slika Sveti Jovan Krstitelj koju je poeo da radi u Rimu, ali je nastavio na njenom usavravanju u Amboazu. Ovu divnu sliku je kardinal Mazarena dobio od jednog bankara, a zatim je poklonio kralju Luju XIX. uveni Leonardov Autoportret, raen kao crte crvenkastom kredom (sangvin), vjerovatno je nastao 1512. godine, kada je, dakle, slikar bio ezdesetogodinjak. Vidi se ostarelo, misaono lice velikog stvaraoca, izgleda kao pergament, koje nas posmatra zamiljeno kao da trai smisao ivota. Sada se taj portret nalazi u Kraljevskoj biblioteci u Torinu. Dvije najpoznatije Leonardove slike, portret Mona Liza i freska Tajna veera predstavljaju remek-djela, svjetske kulturne batine. Neki autoriteti smatraju da je Leonardo u portretu Mona Lize dao i neke svoje najdublje, najintimnije karakteristike, svoje pronicanje u tajnu ivota, svijeta i prirode, u sveopti smisao neumitne prolaznosti.
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340739&datum=2012-07-26

Leonardov testament i njegova smrt Poetkom proljea 1519. godine Leonardo je teko bolestan leao, a uz njega su bili njegov vjerni i stalni pratilac i uenik Franesko Melci, kao i njegova kuvarica Francuskinja Maturina. Povremeno su dolazili pojedini gosti koji su se interesovali za stanje bolesti uvenog slikara. esti gosti su bili monasi oblinjih manastira koji su mnogo razgovarali sa tim umnim ovjekom. On je, sa svoje strane, pokazivao veliko interesovanje za mnoga osjetljiva teoloka pitanja. Izvanredno lucidan, naitan i neobino znatieljan izazivao je divljenje svih sagovornika. Kada je osjetio da mu se blii kraj ivota, sastavio je testament kako bi svu svoju imovinu predao u eljene ruke. Testament je sastavljen na Veliku subotu 23. aprila 1519. godine. Oko bolesnika se okupio vei broj ljudi koji su prisustvovali tom tunom inu. Testament je pisao kraljev notar Gijom Barijan, sa kojim su bili Franesko Melci i jo pet svjedoka, i to upravnik upe i kapelan crkve Sveti Dionizije, iguman i jo dvojica svetenika iz oblinjeg manastira Minogorita. Leonardo je sa kreveta, na kojem je leao tako to su mu jastucima nainili uzlagvlje da bi se malo pridigao, diktirao polako i smireno oporuku kojom je zavjetao svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Prije svega, preporuujem svoju duu Gospodu, blaenoj Mariji, Svetom Mihailu i svim anelima i svecima, poinje testament. Zatim se detaljno navode sve pojedinosti koje se odnose na nain sahrane njegovih posmrtnih ostataka i kako razdijeliti njegovu imovinu. Zatraio je da mu se zaupokojena sluba odri u crkvi Svetog Dionizija ili pak u samom manastiru, a da mu se tijelo sahrani u crkvi San Fiorentino. Zatim navodi detalje na koji nain da se razdijeli njegova imovina. Svome vjernom pratiocu, ueniku i saradniku Melciju je poklonio sve svoje slike, crtee, rukopise, instrumente (posebno hirurke), knjige i drugo. Takoe i svu svoju odjeu je zavjetao svome vjernom ueniku. Svome ranijem dugogodinjem ueniku i saradniku Salaiju je pokloni polovinu imanja i vinograda pred Verelskom kapijom kod Milana, a drugu polovinu sluzi i pratiocu Batistu Vilanisu, koji se nalazio uz maestrovo uzglavlje kada je on umro. Vjernoj slugi i domaici Maturini je zavjetao haljinu od fine tkanine sa postavom od krzna i dva zlatna dukata. Posebno treba izdvojiti njegovu oporuku namijenjenu njegovoj polubrai koja su tako grevito i neljudski osporavala zakonski dio koji mu je pripadao od oca ser Pjera i strica Franeska. Ipak, Leonardo je velikoduno oprostio svojim roacima sve tekoe i muke koje je pretrpio kako bi uspio da ostvari

svoje pravo, sueljavajui se sa zamrenom i tegobnom firentinskom administracijom. Plemenito Leonardovo srce je zaboravilo sve uvrede koje je doivio od roaka i svojoj polubrai velikoduno namijenio itavih 400 florina. Isto tako, i sva svoja nepokretna dobra, koja su mu konano i zakonom pripala, nesebino je ostavio svojim najbliim u Toskani. Zadnji dani velikog stvaraoca su nesumnjivo proticali ne samo u tekoama koje neminovno nosi sa sobom teka neizljeiva bolest, ve i u razmiljanju o smislu i zadacima ljudskog ivota. Voda koju dotakne poslednja je od one koja je dotekla, a prva od one koja otie; isto je tako i sadanje vrijeme... pisao je Leonardo. Dalje je nastavljao u slinom tonu da razmilja o prolaznosti ivota: Kao to dan, ako je dobro iskorien, prua prijatno spavanje, tako i ivot, dobro proivljen, prua prijatnu smrt... ivot je dug ako se dobro proivi... Smireno i dostojanstveno je gledao na odlazak iz ivota kao veliki mudrac koji je dubokom milju i smirenom intuicijom nastojao da sravna sve svoje raune sa sobom i svijetom u kome je proivio punih 67 godina. Univerzalni genije renesanse je umro u zoru 2. maja 1519. godine u zamku Klu, u naruju svog vjernog pratioca Melcija. () Leonardo je trebalo da bude sahranjen u prostoru ograenom oko kraljevske kapele u crkvi svetog Fiorentina, kako je to traio i u testamentu. Meutim, nije bilo grobnice u koju se mogao poloiti koveg sa tijelom velikana. Posmrtni Leonadrovi ostaci su bili izloeni na otvorenom odru kako bi svi graani mogli da odaju potu ovjeku koga je kralj tako nesebino volio. Sahrana je obavljena onako kako je to Leonardo traio u svojoj poslednjoj oporuci. Tijelo velikog slikara je privremeno sahranjeno na jednom drugom mjestu, takoe na groblju crkve svetog Fiorentina, a u pratnji su bili svetenici samostana Sveti Dionizije, Sveti Lazar, kao i redovnici iz Svete bolnice. Na kraju tune povorke ila je podugaka povorka koju je sainjavalo sedamdeset siromaha koji su nosili upaljene svijee u rukama. Svima njima je, po Leonardovoj napisanoj elji, dodijeljen po jedan zlatnik. Poslije sahrane nastavljeni su radovi oko pravljenja nove grobnice na mjestu koje je ranije bilo predvieno, a to znai u neposrednoj blizini kraljevske kapele. Kada je to zavreno obavljena je nova sahrana, to znai da su posmrtni ostaci velikana preneseni sa privremenog na trajno mjesto sahrane. Ovoj drugoj sahrani je lino prisustvovao i kralj Fransoa I sa svojom svitom. ()
http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=340866&datum=2012-07-27

KRAJ