GESTALT PSIHOTERAPIJSKI PRISTUP BY JASENKA GOLUB

Gestalt psihoterapijski pristup razvili su u pedesetim godinama prolog stoljeda psihijatar Frederick /Fritz) Perls i njegova ena Laura, gestalt psihologinja, uz mnoge suradnike. Perls se nakon diplomiranja medicine 1920, tri godine bavio neuropsihijatrijom, a 1926 se upoznao s psihoanalizom radedi s K. Hornay u Berlinu. Nakon toga je radio s K. Goldsteinom, koji je istraivao modana otedenja veterana u II svjetskom ratu, i upoznao se s egzistencijalistikim stavovima M. Bubera i P. Tillicha. eledi produbiti iskustvo psihoanalize, otiao je W. Reichu koji ga je impresionirao svojom otvorenodu, posebno u vezi s politikom i seksualnom tematikom. Reichovo prouavanje tjelesnog oklopa i rad s miidnim napetostima u tijelu uvelike je utjecalo na Fritzovo oblikovanje gestaltistikog stava i pristupa u psihoterapiji. Perlsova pripadnost antifaistikom pokretu u Njemakoj, koji je nastojao zaustaviti Hitlerov uspon u tridesetim godinama, dovela je do toga da je morao emigrirati u Junu Afriku u kojoj je 1935 osnovao psihoanalitiki institut. U susretu s Freudom na kongresu u ekoj, shvatio je da nema mnogo zajednikog s ortodoksnom psihoanalizom. Potaknut time napisao je svoju prvu knjigu Ego, glad i agresija, koju je nazvao revizijom Freudove teorije i metode. U njoj kritizira Freudovo insistiranje na interpretaciji, okupiranosti prolosti, te analitikom poimanju transfera. Smatra da pacijent treba terapeuta vidjeti kao ljudsko bide, a ne samo ekran na koji de projicirati svoje transfere i skrivene dijelove svoje osobnosti. Perlsu se ne svia razvoj politike situacije u Junoj Africi, te 1946 sa suprugom Laurom odlazi u SAD. Njih dvoje osnivaju prvi Gestalt psihoterapijski institut 1952 u New Yorku, a godinu dana ranije izlazi knjiga Gestalt Therapy iji su autori Perls, Hefferline i Goodman. U njoj je prikazana teorija i metoda jednog izazovnog pristupa prouavanju ljudske osobnosti, te kreativni terapijski rad, koji omoguduje ponovnu uspostavu cjelovitosti i integriteta osobe, koji je tako esto naruen u dananjem drutvu. Perlsovi se u to vrijeme drue s vodedim njujorkim umjetnicima i intelektualcima, meu kojima ih Julian Beck upoznaje s Living Theatreom, a Paul Weiss sa zen budizmom. Pod utjecajem zena Fritz radi na premodivanju psihoterapije Istoka i Zapada, psihoanalize i ivljenja u sada i ovdje, to de postati jedna od glavnih krilatica za njegov rad. Taj period obiljeava njegov intenzivni rad s mnogim grupama u New Yorku i izvan njega, u kojima kreira mnoge specifine tehnike svoga pristupa. U to se vrijeme poinje razilaziti s Laurom i njezinim suradnicima, te je 1956 naputa i odlazi u Floridu, a tri godine kasnije u Kaliforniju, gdje je postao vrlo popularan radedi u Esalen Institutu od 1964-69. Sredinom 1969 osniva Gestaltistiku zajednicu u Covichanu s idejom da ljudi koji ive i dijele mnogo toga zajedno, mogu stalno raditi na povedanju razine svjesnosti u svrhu osobnog rasta i integriteta. U tom pothvatu ga prerano prekida smrt 1970. to je Gestalt psihoterapija? Teorija GP se temelji na tri glavna izvora: psihoanalizi, iji se glavni doprinos tie vanih principa koji se odnose na na unutarnji ivot, zatim holistikom, fenomenolokom i egzistencijalnom pokretu, s usmjerenjem na osobno iskustvo i svakodnevicu, te Gestalt psihologiji.

Pojam gestalt je izvorno njemaka rije koja se ne prevodi, a znai cjelinu ili potpunu konfiguraciju neega. Tako se i osobu gleda kao cjelinu ili jedinstvenu osobnost u odreenoj ivotnoj situaciji, koju se moe razumjeti uzimajudi u obzir njezin/njegov doivljaj cjelokupnoga ivotnog okruenja. U gestalt psihoterapiji je kljuan pojam svjesnosti, koja omogudava osobni rast i razvoj svih potencijala usmjeren prema cjelovitosti i usklaenosti sa ivotnim poljem. To se ini opaanjem kako ivimo u sadanjosti i istraivanjem kako (re)kreiramo ustaljene obrasce ponaanja koji ne dovode do rezultata koje elimo, ved nas uznemiruju i ostavljaju duboko nezadovoljnima i/ili bolesnima. Koristedi opaanje pri kojemu nita ne osuujemo, mogude je osvijestiti osjete, osjedaje, doivljavanje, kao i naine ponaanja koji ne dovode do zadovoljavajudeg razrjeenja, te kreativnim eksperimentiranjem iskuati i dodi do promjena u naim stavovima i ponaanju. Tu se susredemo s pojmom naeg stila u uspostavljanju kontakta, neega to smo razvili tijekom ivota od najranije mladosti: specifine karakteristike u uspostavljanju kontakta s vanjskim svijetom te s naim unutarnjim svijetom osjedaja i stavova. Bududi da je to podlono stalnoj promjeni, prilagodbi i rastu, rije je o procesu, a ne o strukturi. Stoga je taj proces ne samo razliit za svako ljudsko bide, ved se mijenja i kod svake osobe tijekom vremena. Opis tog odreenog stila uspostavljanja kontakta tijekom vremena je ono to u gestaltu zovemo osobnodu. Da bismo imali dobar kontakt sa svijetom, potrebno je riskirati da posegnemo za neim i pritom otkrivamo vlastite granice kontakta istraujudi to je sve moje i to nije moje. Polsterovi opisuju kontakt kao ilu kucavicu osobnog rasta, sredstvo mijenjanja sebe i svog doivljaja stvarnosti. Promjena je neizbjean rezultat kontakta jer prisvajanje prihvatljivog i odbijanje neprihvatljivog uvijek dovodi do promjene. Za primjereni kontakt treba nam i primjerena podrka. U terapiji se puno panje posveduje pronalaenju i razvoju primjerene podrke za odreenu razinu kontaktiranja koju elimo. Sustavi podrke mogu ukljuivati ispravno disanje, dranje i vladanje tijelom, interese, znanja itd. Posebna panja se posveduje odnosu terapeuta i klijenta, sadranog u pojmu Ja i Ti (I and Thou).Time se eli naglasiti da su oboje sudionici u susretu i svojom odgovornodu podjednako doprinose rezultatu, a nisu igrai fiksnih uloga (jedan samo uitelj a drugi samo uenik). Rosenblatt kae: elim pomodi vama, posebnim osobama da postanete cjeloviti i integrirate svoje ivote. Da bih to mogao, trebam vau pomod. Vi postajete moj uitelj i ja postajem va uenik, uedi o tome tko ste vi i kako ivite svoj ivot. Postajemo partneri u slobodnoj i otvorenoj avanturi upoznavanja sebe i otkrivanja jedno drugom... Pritom nas zanima bilo koja vrsta komunikacije: kako verbalna, tako i neverbalna .Vano je to se poruuje, ali jo je vanije kako to inimo. esto novina tog pristupa zbunjuje klijente: pitamo ih o izbjegavanju kontakta oima s terapeutom ili lanom grupe, nainu na koji sjede ili pokretu ruke, drhtanju u glasu i sl. Pritom se u klijenata javljaju razliiti otpori, koje terapeut nikako nede klasificirati i/ili osuivati, ved uz klijentovu pomod istraiti mehanizam

kojim on/ona otuuje dio svojih osobnih procesa i time izbjegava svjesnost sebe i okoline (Yontef, 1969) Teorija gestalt terapije se u velikoj mjeri temelji na principu homeostaze. Svi zdravi organizmi imaju unutarnju tenju k rastu i zadovoljavanju svojih potreba. Ukoliko nema ometanja temeljnih potreba, osoba se oslanja na taj samoupravljajudi proces u sebi i identificira sa sobom umjesto da se trudi biti netko tko nije. Taj proces nazivamo organizmikim samoupravljanjem. Temelj identifikacije zdrave osobe je njezin vlastiti organizam, a ne kruta ekskluzivna zbirka svih mora i ne smije prema kojima se trudi ivjeti manipulirajudi sebe na raun otuenja mnogih svojih dijelova. Proces rasta je asimilacija: preobrazba onog to nisam ja u ono to jesam (Carmen & Rouzer, 1974) U tom procesu razlikujemo oblikovanje figure i pozadine: kako demo percipirati pojedini gestalt ovisi o jasnodi figure. To znai ako odjednom usred pisanja osjetim glad, to postaje figura, a ostalo je u pozadini. Odlazak u kuhinju da neto pojedem znai jasno percipiranje potrebe i njezino zadovoljenje to znai i dovrenje ili kompletiranje tog odreenoga gestalta, te oslobaanje energije za sljededi koji nadolazi. U zdrave osobe takav tok oblikovanja i dovravanja gestalta se odvija bez prekidanja ili blokiranja u pojedinim fazama dok u patologiji otkrivamo cijeli spektar ometanja i nasilnoga kontroliranja tog procesa. Rezultat patolokog ometanja esto dovodi do fragmentiranja osobnosti, te se u terapiji susredemo s vedim brojem tzv. polariteta. Meu najpoznatijima su onaj gore i onaj dolje (topdog i underdog), tj. onaj koji ini ono to se mora i onaj koji ini ono to mu se prohtije. Rezultat toga je da se osoba esto osjeda krivom kad radi ono to eli, a ne ono to bi morala (prema esto lanim moralnim introjektima, nesvjesno usvojenim u djetinjstvu). Nedostatak integriranosti se takoer oituje u podjelama na: tijelo um, unutarnje vanjsko, nezrelo zrelo, inferiorno superiorno, bioloko kulturalno i sl. Perls je osobnost zamiljao u slojevima: vanjski, kao tzv. klie sloj, na razini onog svakodnevnog Kako ste? ili Kako je lijepo vrijeme koji funkcionira s minimumom autentinog interesa. Ispod te povrine nalazi se sloj igranja uloge u koji smo originalno investirali veliki dio sebe, no kasnije postaje prilino automatiziran. To je npr. biti otac ili majka, profesor ili student, sin ili kdi, i sl. Iza tog sloja dolazi tzv. impasse sloj, kojeg se opisuje kao prazninu ili osjedaj upadanja u vakuum, to je za mnoge ljude prilino zastraujud osjedaj. etvrti sloj je implozivno-eksplozivni; tu osoba postaje jako svjesna svojih emocija, potisnutih ili pak onih koje izraava. Peti sloj je genuina osobnost, oidena od svih uvjetovanih (esto neprimjerenih) naina bivanja u svijetu.

KRATAK UVOD U GESTALT TERAPIJU

mr.sc.Irena Bezic Postoji citav niz razlicitih psihoterapijskih kola i pravaca i sve se zasnivaju na ideji da covjek mote svojim svjesnim i racionalnim dijelom utjecati na vlastite podsvjesno i bioloki determinirane psihicke procese. Ideju da meDuljudski odnosi mijenjaju neuropsiholoke strukture potvrDuju novija neurobioloka istrativanja (vidi. D. Siegel (1999): The Developing Mind Toward a neurobiology of interpersonal experience, Guilford Press), a zasnivaju se na neurolokim spoznajama o plasticnosti mozga, odnosno o mozgu kao kompleksnome dinamicnom sistemu osjetljivom na promjene, koji ima sposobnost adaptacije i reorganizacije u interakciji s okolinom. Za psihoterapiju to znaci da se kroz subjektivno iskustvo, posebno iskustvo u kontaktu s drugom osobom, tijekom vremena mogu dogoditi neurobioloki mjerljive promjene. Razmiljanje o neurobiolokim istrativanjima vrlo je neobican uvod u predstavljanje gestalt terapije kao jedne od humanistickih psihoterapijskih pravaca. Ali tu postoji jasna poveznica vatnost direktnog svjesnog iskustva i direktnog kontakta s drugom osobom, buduci da jedno i drugo ostavlja trag u psihickom funkcioniranju. Tipicna pitanja u gestalt terapiji, cija je funkcija pojacavanja svjesnosti o iskustvu u sadanjem trenutku, su: to sad osjecate?, Probajte uciniti X i promatrajte cega cete pritom postati svjesni. (varijanta je : Ostanite s tim (osjecajem, pokretom, sjecanjem itd.). Cega ste svjesni sada?. Dakle, cilj terapije je povecati polje svjesnosti (awareness) u odreDenom podrucju dotivljavanja, te povecati sposobnost pojedinca da osvijesti svoje automatsko reagiranje (navike) u pojedinoj situaciji i time sebi omoguci izbor djelovanja u toj situaciji. Ako svjesno prolazimo kroz neku livadu, motemo izabrati neki novi pravac i nakon nekog vremena utabati nove staze. Svjesnost i kontakt su osnovni termini gestalt terapije. Svjesnost se odnosi na dotivljaj kontakta s onim to jest, tj. sa svojom egzistencijom preciznije receno, govorimo o: svjesnosti o razini poznavanja i prihvacanja vlastite osobnosti, svjesnosti o razini poznavanja okoline, svjesnosti o odgovornosti za vlastite izbore i svjesnosti o svojoj sposobnosti ulaenja u kontakt i izlaenja iz njega. Gestalt terapija smatra da svjesnost sa svim svojim aspektima (tj. da smo svjesni toga to jest, toga to biramo i svoje odgovornosti za ucinjen izbor) i ostvaren svjesni kontakt s drugom osobom, daju podlogu iz koje se spontano izvodi promjena ponaanja i dotivljavanja. Nasilan pokuaj promjene, tj. promjena samo zato to to treba ili zato to to telimo, smatra se pokuajem da realiziramo neku svoju (ili tuDu) predodtbu o sebi, a ne da stvarno aktualiziramo sami sebe. Organizam mote rasti ako mu je dozvoljeno da bude to to jest. Rast ce biti usporen ako se organizam mora ukalupiti u specificna ocekivanja o njegovu rastu. Kontakt je temelj odnosa kroz koji ljudi rastu i grade svoj identitet. To je iskustvo granice onoga to sam ja u susretu s onim to nisam ja. To je iskustvo interakcije s onim to nisam ja uz istovremeno zadrtavanje vlastitog identiteta odvojenog od onoga to nisam ja. Gestalt terapeut radi tako da se usmjeri na proces dijaloga s klijentom - ukoliko bi terapeut preuzeo odgovornost za usmjeravanje procesa prema cilju, klijent ne bi vie bio odgovoran za svoj proces rasta. Odnos klijenta i terapeuta u gestalt terapiji definiran je sintagmom egzistencijalisticki dijalog, jer se zasniva na onome to svatko od ukljucenih trenutacno dotivljava (svjesnost o egzistencijalnim fenomenima), tj. dijalog se dogaDa, a nije neto o cemu se prica. Osoba koja samo verbalno daje do znanja da je u relaciji s drugim, ali ne vidi

to se dogaDa (ne reagira i ne osjeca kao odgovor na trenutacnu interakciju), nije u potpunosti svjesna situacije i nije u pravom kontaktu. Svjesnost o dijalogu omogucuje osobi da zna to radi u odnosu prema drugoj osobi, da zna kako radi to to radi, da je svjesna alternativnih mogucnosti i svog izbora da sada bude upravo to to je. Tivotnost i pokazivanje onoga to jest (autenticnost) daje dijalogu kvalitetu uzbuDenja, prihvacanja onoga to jest i svijest o odgovornosti za upravo stvoren odnos. U gestalt terapiji i klijent i terapeut govore istim jezikom jezikom sadanjeg vremena i svoje ukljucenosti u ono to se trenutacno dogaDa u njihovom kontaktu (za razliku od npr. psihoanalitickog pristupa, gdje je terapeut strucnjak koji interpretira, a klijent amater koji nema teoretsku osnovu za razumijevanje svog iskustva). U okviru gestalt terapije se direktno dotivljavanje percepcija i osjecanje onoga to jest u sadanjem trenutku - smatra pouzdanijim od objanjavanja i interpretacije. Sadrtaji se ne analiziraju i ne objanjavaju, nego se stvaraju nacini i mogucnosti za integraciju i prihvacanje tih sadrtaja U centru terapijskog rada su klijentov dotivljaj njegovo subjektivno iskustvo - i terapeutova zapatanja o detaljima koja do tog trenutka nisu bila dio svjesnog klijentovog iskustva. Terapijska ideja je da integracijom svih dijelova cjelokupnog dotivljavanja klijent sjece mogucnost da neto promijeni u dosadanjem nacinu djelovanja. Logika tog razmiljanja je paradoks da to vie nastojimo biti neto to nismo, tim vie cemo ostati nepromijenjeni: npr. tema mnogih klijenata (koja okupira njihovu patnju i vodi njihovo djelovanje) je odnos prema tome kakvi bi trebali biti (bilo u odnosu na vlastite ideale ili u odnosu na ocekivanja drugih), a paralelno se javlja spontana tendencija odupiranja tim zahtjevima. I tako klijent ostaje nepromijenjen, stojeci u napetom polju intrapsihickoga konflikta. Tipican getaltisticki pristup tom problemu bi bio u promjeni fokusa rada i to od konflikta izmeDu ideala/ocekivanja drugih i vlastite spremnosti za slijeDenje tih smjernica, prema svjesnom dotivljaju toga to ja u ovome trenu jesam, bez obzira na ocekivanja, i svijest o tome to ja u ovom trenu svjesno biram kao svoj sljedeci potez. Nakon ovakvog uvoda biti ce jasnije sljedece recenice kojima bi inace trebalo zapoceti Kratak uvod u Gestalt terapiju: Gestalt terapija je psihoterapijski pravac zasnovan na fenomenolokoj metodi i egzistencijalistickom pristupu covjeku. Pocetak gestalt terapije datira iz cetrdesetih godina prolog stoljeca, a njezini osnivaci su bili Fritz i Laura Perls (psihijatar- psihoanaliticar i psihologinja). Gestalt terapija ima niz oblika i podvrsta: individualna i grupna psihoterapija, terapija za djecu, terapija parova i obiteljska terapija (svaki od podoblika ima svoje tipicne predstavnike i specificnu metodologiju). Koristi se u zdravstvu, socijalnoj zatiti, kolstvu (specificni pravac je gestalt-pedagogija) u savjetovalitima, centrima za razvoj osobnosti (npr. razvijanje kreativnih sposobnosti), bolnicama itd. Razni modaliteti gestalt terapije se razlikuju po svojim tehnikama, razlici u tetitu na kognitivnim, emocionalnim, tjelesnim ili interpersonalnim aspektima dotivljavanja i populaciji sa kojom se radi. Tipicni klijenti gestalt terapeuta su presocijalizirani ljudi: anksiozni, depresivni, perfekcionisti, fobicari. Gestalt se uspjeno koristi i u tretmanu psihosomatskih smetnji, intrapsihickih konflikata, problema s autoritetima. Dio getaltistickih tehnika mote se koristiti i u radu s psihoticnim pacijentima, borderline pacijentima i opsesivno kompulsivnim neurozama, ali je za tu populaciju prvenstveno potreban drugaciji psihoterapijski pristup.

RAD NA SNOVIMA
Rad na snovima iz aspekta Gestalt terapije mr.sc Irena Bezid Ljudi su snove oduvijek smatrali pomalo misterioznima u snovima doivljavamo mnogo vie i intenzivnije nego u budnom stanju, nude nam se mogucnosti da uvijek iznova proivljavamo situacije i dogaDaje koji mogu biti vezani uz svakodnevni ivot, ali i ne moraju; zna se dogoditi da sanjamo nekoga ili neku situaciju, a iduci dan ta osoba ili splet okolnosti se pojave u stvarnom ivotu ... jesu li snovi samo nekontrolirano oslobaDanje fragmenata proivljenih situacija nakon napornoga dana, proizlaze li iz iste motivacije kao i nae svjesno ponaanje tijekom dana, ili su pak putokaz, nacin upoznavanja sebe kraljevski put u nesvjesno kako bi rekao S.Freud... Koji je uopce evolucijski smisao snova ako oni slue za bolju prilagodbu, kako to da vecina ljudi ignorira ili zaboravlja svoj ivot u snovima ... to se tice pogleda gestalt terapije na fenomen snova, situacija je jasnija - kao to smo rekli u Kratkom uvodu u Gestalt terapiju, ovaj se psihoterapijski pravac ne bavi promiljanjima uzroka fenomena, nego vie fenomenima samim. Snovi se promatraju kao dio doivljavanja koji sa sobom nosi nove mogucnosti a getaltisticki pristup kae da mogucnosti treba osvijestiti, stvoriti kontakt izmeDu svjesnog ja i konkretnog sadraja izvan ja, a sam kontakt ce dati smisao i znacenje onome to se dogaDa. U gestalt-terapiji snovi se ne interpretiraju, tj. ne prevode u smislene cjeline koristeci neki simbolicki konceptualni sistem. Gestalt terapija se zasniva na principu ovdje i sada, to znaci da i san treba prevesti u sadanjost aktualizirati ga, pribliiti mu se to je vie moguce, omoguciti onome tko je sanjao da jo jednom izbliza doivi san, kako bi sam osjetio i shvatio koji su to aspekti vlastitog iskustva jo relevantni za njegove odnose s drugim ljudima ili s dijelovima vlastite osobnosti. Svaki dio sna smatra se dijelom osobe koja sanja, cak i ako su ti dijelovi projicirani na druge osobe, ivotinje, stvari i pojave svaki dio sna moe biti subjekt, a ne samo objekt dogaDanja. Za Gestalt ne postoje opce vaeci simboli oko kojih se dogaDa radnja sna. (npr. otre, dugacke uspravne forme kao simbol penisa). U radu na snovima se polazi od pretpostavke da je subjektivni svijet svake osobe toliko specifican, da svaka simbolicka ili drugacija interpretacija subjektivnoga doivljaja od strane vanjskog autoriteta samo smeta mogucnosti da osoba sama doDe u kontakt s intuitivnim znacenjem vlastitog doivljaja. Getaltisticki princip promatranja odnosa figure i pozadine u sklopu rada na snovima znaci promatranje meDusobnih odnosa pojedinih dijelova sna, kao i promatranje odnosa dijelova sna prema cjelini. Rad na snovima u gestalt terapiji slijedi navedene principe. Za ilustraciju prikazat cemo osnovne korake u terapijskom radu. 1. San se isprica u sadanjem vremenu.

2. Fokus je na dinamici dogaDanja koja je u prvom planu (figura) npr. Koji element sna je izazvao najintenzivnije osjecaje?, to Vas se najvie dojmilo? Cega se spontano najjasnije sjecate? 3. Identifikacija sa pojedinim dijelovima sna (ivotinje, biljke, pojave) u kojem osoba ima priliku osvijestiti osjecaje, stanja, detalje, motivacijsko usmjerenje pojedinih elemenata sna. U ovom koraku se cesto javlja otpor, npr: Nisam ja tako jadan i mali crv na kojeg moe svatko stati! ili Nisam ja to cudovite, ono mi je i u snu bilo potpuno strano! Ovdje je vano znati da slike iz snova dobivaju pretjerane dimenzije nekih specificnih obiljeja, ali da ih je ponekad dobro osjetiti da bismo imali priliku provjeriti nije li ipak jedan dio toga i dio nas ako se poistovjetimo s necim to nismo mi, samo iz eksperimentalnih razloga, lake cemo dokuciti koji na dio rezonira s tom nama stranom osobinom racionalno promiljanje je ovdje znatno dui i sumnjiviji put prema subjektivnoj istini. 4. Sljedeci korak je zapaanje dinamike odnosa meDu elementima sna, npr. Tko u snu skriva, unitava ili prati koga? Tko propada, tko se gubi, to se pretvara u to? Tko se s kim nadmece, na racun koga uspijeva koji drugi dio sna? Itd. Koji dijelovi sna su direktno vezani uz aktualne dogaDaje, konflikte ili dileme? 5. Getaltisticki gledano, uvijek je vana cjelina, pa je tako i u snovima vano zapaziti koji dijelovi nedostaju da bi se prica zaokruila, dovrila. Identifikacijom s tim detaljem, koji bi rijeio situaciju, mogu se osvijestiti elementi za kojima se traga i u budnom ivotu, npr. san zavrava proganjanjem od strane divljega tigra. Ono to nedostaje je lovac, ili puka ili ...(to god vec osoba sama osmisli kao dio koji nedostaje) i onda slijedi Ja sam lovac kojeg nema. Sjedim na livadi i ba mi se ne trae pobjegli tigrovi. Nije me briga to mogu biti drugima opasni ... 6. Ukoliko imamo vie uvida u pojedinosti sna, moemo ga dopuniti ili preraditi san tj. ispricati ga nanovo kao da se odvija u sadanjem vremenu te mu dodati nove elemente. 7. Mnogo je kreativnih nacina kako osjetiti i to bolje upoznati elemente sna. San se moe nacrtati i dalje raditi sa elementima crtea. Ukoliko se radi sa skupinom ljudi, elementi sna se mogu postaviti u skulpturu tako da clanovi skupine dobiju upute koga ili to predstavljaju i u kakvim su meDusobnim odnosima. U pojedinim ulogama ili pozicijama unutar skulpture scene sna moe se osjetiti koji bi poloaj bio ugodniji, to bi se moglo spontano korigirati itd. Iz takvih informacija mogu slijediti ideje za nova proirenja ili promjene u scenariju sna. U Gestalt terapiji bavljenje snovima je aktivan i kreativan rad koji osobi daje mogucnosti da i dalje svjesno stvara ono to je zapocela u snu.

DIJALOKI ODNOS U GESTALT PSIHOTERAPIJI

Radionov T. (2008). Dijaloki odnos u gestalt terapiji. Socijalna psihijatrija, 36, 3-10. Gestalt terapija (GT) je cjelokupan i autonoman terapijski i teorijski sistem koji ima integrativni okvir unutar kojeg su asimilirane i sintetizirane ideje i postavke raznih filozofskih i psiholokih pravaca GT je humanisticka, holisticka, fenomenoloko- egzistencijalisticka, dijaloka, procesno orijentirana i terapija temeljena na teoriji polja. To je rezultiralo eklekticnosti i u pristupu i nacinu rada s klijentima, a istovremeno ukazuje na irinu i bogatstvo Gestalt terapijskog pravca. Kada se govori o prirodi terapijskog odnosa izmedu terapeuta i klijenta u GT, kao i o specificnim karakteristikama tog odnosa vano je spomenuti znacajan utjecaj temeljnih postavki e gzistencijalne filozofije i to posebice filozofije Martina Bubera. Egzistencijlna filozofija imala je znacajan utjecaj na razvoj GT koja je u svoje osnovne postavke terapijskog rada utkala upravo egzistencijalne postavke. Taj utjecaj je vidljiv u sljedecem: 1.Opcenito gledano, GT naglasak stavlja na sadanjost, ljudski aspekt svakog klijenta kako u njegovom trenutnom ivotu tako i u svakom trenutku terapijske situacije. Buduci da su regulirajuce snage upravo u sadanjosti, klijent moe pomocu svjesnosti (koja je sada i ovdje), izabrati i kontrolirati svoju egzistenciju. Pojedinac ima slobodu izbora izmedu svih mogucnosti iz trenutka u trenutak, ima egzistencijalni izbor odnosno sam bira to radi, misli i osjeca. Covjek se promatra kao slobodno i svjesno bice koje je odgovorno za svoje izbore i stvaranje znacenja u svom ivotu, to je sve u osnovi autenticnosti osobe. 2.GT u pristupu i terapijskom radu naglaava Ja-Ti dijaloki odnos ili egzistencijalni susret, to je vaan dio Buberovog dijalokog egzistencijalizma, to ce biti detaljnije objanjeno (1). Terapijske seanse u GT strukturirane su interakcijom terapeuta i klijenta, oboje sudjeluju u tom procesu strukturiranja i upravo priroda tog odnosa kljucna je za uspjenu terapiju. Gestaltisticki pristup terapiji istice da potencijal za promjenu i razvoj proizlazi iz onoga to se javlja u odnosu ili egistencijalnom susretu izmedu terapeuta i klijenta odnosno ozdravljenje dolazi kroz intersubjektivni dijalog (2). Koncept dijaloga i terapijskog odnosa u GT temelji se na filozofiji M. Bubera i njegovom konceptu Ja-Ti iz 1923. Buber u svojoj filozofiji dijaloga stavlja specificnu vrstu kontakta u centar ljudskog postojanja, u ontoloki centar ivota osobe, smatrajuci da je jedini nacin dolaska do ljudskog postojanja kroz dijalog - nema selfa bez drugoga, nema Ja bez Ti, self dolazi u postojanje sa drugim, tako spoznajemo sebe i druge, shvacamo vlastitu i tudu ljudsku egzistenciju. Svaka je osoba jedinstvena, no samo se u ljudskom odnosu ta jedinstvenost potvrduje, odrava i razvija. Samo kroz znanje o tome kako smo mi sa drugim ljudima i kako su drugi sa nama mi istinski spoznajemo sebe. Mi postajemo kroz ulazak u odnos, kroz prezentiranje onoga tko mi jesmo, kroz ja, i tada nas drugi ljudi mogu tretirati kao ti, a kroz tretiranje drugih kao ti mi postajemo vie svoji, ja (1, 3, 4, 5). M. Buber opisuje Ja-Ti i Ja-Ono odnose. Ja-Ti odnos je onaj odnos koji ukljucuje obostranu, holisticku egzistenciju dva bica. Dva se bica susrecu u svojoj autenticnoj egzistenciji bez ikakve kvalifikacije ili objektivizacije jedan drugoga. S druge strane, Ja- Ono odnos predstavlja odnos u kojem se osobe zapravo i ne susrecu. Umjesto toga Ja se konfrontira sa idejama ili konceptualizacijama o drugoj osobi (mentalnim reprezentacijama vlastitog uma) i odnosi se prema toj drugoj osobi kao prema objektu. U stvari je to odnos sa

samim sobom, i nije dijalog vec monolog. Prema Buberu nae iskustvo u svijetu ima dva aspekta: aspekt iskustva koji omogucuje Ja- Ono odnos i aspekt odnosa/relacije koji se ostvaruje kroz Ja-Ti odnos. Koncept i postavke M. Bubera o Ja-Ti odnosu u velikoj mjeri utjecao je na F. Perlsa i to posebice postavka da ne postoji ja bez ti/to. Temeljna cinjenica ljudske egzistencije jest bivanje ljudskog bica s drugim ljudskim bicem to znaci da je osoba uvijek u odnosu prema nekomu ili necemu. Komunikacija jest ono to ljudsko bice cini ljudskim bicem. Istinski dijalog zapocinje kada ja ulazi u prisutnost ti. Odnos se razvija kada dvije osobe, svaka sa svojim iskustvom i osobnim potrebama, ulazi u kontakt s drugom osobom, priznavajuci i doputajuci razlike izmedu njih. Pri tome je svaka osoba odgovorna za sebe i za to kako ce utjecati na drugu osobu, a i kako ce druga osoba utjecati na nju. Ja-Ti odnos moe se promatrati kao specifican oblik procesa kontakta. U GT kontakt se definira kao iskustvo granice izmedu mene i drugoga (drugih osoba, ivih bica, stvari ili dijelova samoga sebe poput emocija, sjecanja, misli, osobina i sl.), i predstavlja iskustvo interakcije sa drugim odravajuci pri tom identitet sebe razlicit od drugoga. Moe se promatrati kao susret i iskustvo razlicitosti i svjesnost o sebi i okolini (1, 6, 7). Terapijski odnos u GT temelji se na aktivnoj i potpunoj prisutnosti terapeuta i klijenta u dijalokom ja-ti odnosu kroz kontakt, usmjeravanje svjesnosti i iskustvo ovdje i sada. U terapijskom odnosu nema procjenjivanja i interpretiranja drugoga, vec je puno povjerenje na trenutno iskustvo. To stvara sigurnu okolinu i uvjete za terapijski rad (1, 4). Mnogi su autori detaljno opisivali i objanjavali koncept dijalokog ja-ti odnosa iz pozicije GT i samog Bubera (1, 2, 3, 4, 5, 8, 9, 10): Egzistencijalni dijalog je: Interakcija izmedu dvije osobe gdje postoji tenja za stvarnim susretom sa drugom osobom. Dogada se kada se susretnu dvije osobe kao osobe, pri cemu je svaka osoba otvorena, pod utjecajem druge, reagira na drugu i odgovorna pri cemu obje potuju jedinstvenost druge osobe i njezinu razlicitost. Dijaloki odnos naglaava zajednicku fenomenoloku analizu onoga to jest. Ukljucuje ritmicko izmjenjivanje dva polaritetna stila odnosa: Ja-Ti i Ja-Ono odnosa pri cemu je Ja-Ono odnos neophodan za ivot, a Ja- Ti odnos je vaan za realizaciju vlastite licnosti. Ja-Ti odnos: Predstavlja horizontalan odnos u kojem i terapeut i klijent imaju jednakopravnu i aktivnu ulogu i oboje su samo-odgovorni. Naglasak je na kontaktu, svjesnosti, odgovornosti i terapeuta i klijenta, te na medusobnom dijeljenju trenutnog vlastitog iskustva kako jest i to kroz dijalog u sada i ovdje. Odnosi se na subjektivni stav u kojem se svaka osoba obraca drugoj kao osobi i oboje su otvoreni za medusobni susret, prihvacajuci drugu osobu onakvom kakva ona jest sada. To je specificna vrsta kontakta, dijaloki nacin meduljudskog kontakta koji ima najveci potencijal za samorazvoj odnosno ljudski razvoj. Taj odnos je integrativan i ukljucuje cjelovitost osobe. Ukljucuje u sebi karakteristike trenutnosti, direktnosti, prisutnosti i obostranosti. To je odnos u kojem se drugome obracamo kao osobi, njezinom ljudskom i osobnom aspektu i u takvom susretu osoba postaje cjelovita. Predstavlja odnos koji ukljucuje karakteristike istinskog susreta u kojem se prihvaca sloboda i otvorenost Ti, bez potrebe da se nad njim dominira. Naglasak je na susretu i iskustvu koje ukljucuje prihvacanje i potovanje realnosti drugoga u njegovoj jedinstvenosti. Ja sam otvoren i eljan primiti samo-otkrivanje drugoga koji je nasuprot mene, koji se prikazuje takvim kakav jest, koji prikazuje svoju jedinstvenu istinu. U tom odnosu se afirmira simultana prisutnost ljudskog iskustva i postojanja obiju strana i ogranicen je jedino ogranicenjima svjesnosti neke od strana. To je odnos u kojem osoba

moe doci do onoga to ga cini ljudskim bicem, do svoje ljudskosti. U Ja-Ti momentu osoba dolazi do vlastitog iskustva kao jedinstvenog subjekta i u kojem prihvacamo drugoga, i u uzajamnom Ja-Ti momentu mi bivamo prihvaceni od drugoga. To je vrlo snaan trenutak u terapijskom odnosu. U takvom susretu nema cilja vec je susret kompletan u samome sebi. U Ja-Ti odnosu dolazi do predanja egzistencijalnom povjerenju i osoba je voljna prihvatiti ono to se dogada bez procjenjivanja i potrebe da to mijenja. Ukoliko osoba ciljano tei Ja- Ti odnosu ona pokuava mijenjati ono cemu tei, te nije moguce istovremeno teiti i ostvarivati podlogu za Ja-Ti odnos. Ja-Ti trenuci su trenuci uvida u kojem se osobe medusobno prihvacaju u svom jedinstvenom postojanju. Dogadaju se tijekom istinskog dijaloga i cesto predstavljaju kulminacijske tocke dijalokog terapijskog procesa odnosno procesa kontakta. Omogucuju mogucnost integracije i cjelovitosti, te proces izljecenja odnosa osobe s okolinom. To se dogada kroz svjesnost obiju osoba u odnosu, prihvacanje vlastitog bivanja u situaciji u odredenom trenutku, prihvacanjem medusobnog utjecanja i reakcije, te bivanjem obiju osoba onakvim kakve jesu. Ukljucuje egzistencijalnu i ontoloku komponentu. Ja-Ti odnos vaan je za proces organizmicke samo-regulacije u kojem smo u kontaktu sa vlastitom egzistencijom i vlastitom ljudskosti. S druge strane, kroz kontakt osim to razumijevamo i zadovoljavamo svoje potrebe ostvarujemo svoj psiholoki i duhovni razvoj koji je karakteristican iskljucivo za ljudsko postojanje. Kroz dijalog spoznajemo jedinstven ljudski aspekt samoga sebe kao i mogucnost realizacije vlastitih potencijala. Ja-Ono odnos : Predstavlja vertikalan odnos, odnos izmedu Ja i bilo kojeg objekta koji se javlja u okolini to predstavlja Ono, te je to subjekt-objekt odnos. U tom odnosu drugome se ne obracamo kao osobi vec kao objektu. Okolina nema aktivnu ulogu vec pasivno dozvoljava da bude doivljena poput objekta ili upotrijebljena poput sredstva. Svijet ono je svijet stvari, svijet u kojem je praktican pogled na stvari kao objekte koji se mogu manipulirati, analizirati, mjeriti, kontrolirati ili ignorirati. To je objektivniji stil odnosa u kojem je orijentacija vie na zadatak, cilj i ishod. Ukljucuje funkcije poput miljenja, orijentacije, analize, procjene, elje i refleksije odnosno sredstva odnoenja, interakcije sa svijetom i okolinom u kojoj se nalazimo. U tom odnosu osoba ivi u vremenu i prostoru, ima ideje i emocije, te pokuava da ju drugi razumiju. Bez tog Ja- Ono odnosa ne bismo mogli ivjeti. Naziva se i ego modalitetom. Javlja se kada terapeut razmilja o klijentu, kada procjenjuje koliko je on kao terapeut primjeren za tog klijenta, kada ga procjenjuje dijagnosticki, kada razgovara o klijentu na superviziji. Neophodan je za odravanje strukture odnosa. Samo prisustvo Ja-Ono odnosa nije tetno, vec njegova prevelika dominacija u odnosu. Ja-Ono terapijski odnos je onaj odnos u kojem terapeut vjeruje da on zna najbolje koliko bi ekspresivan ili otvoren klijent trebao biti, ili kako bi trebao izgledati, ili da postoji tehnika ili sredstvo koje mora primijeniti, predloiti klijentu i koju bi klijent trebao upotrijebiti. To je odnos u kojem terapeut koristi svoju karizmu i tehnike za brze promjene kod klijenta a koje nisu uzemljene u dijalogu, svjesnosti i samopodrci. U takvom odnosu se vie hrani ego terapeuta nego kompetentnost klijenta. U JaOno odnosu terapeut ulazi u susret sa klijentom sa fiksiranim vjerovanjem da je samoregulacija klijenta nemocna bez terapeuta (1). S druge strane, Ja-Ti pristup u GT temelji se na dijalokom, horizontalnom, direktnom, ivom i emocionalno angairanom odnosu terapeuta i klijenta putem kojeg dolazi do svjesnosti i rasta klijenta to proizlazi iz zajednickog rada. Terapeut sa dijalokom orijentacijom u radu uspostavlja neprocjenjivacki dijalog usmjeren na

sadanjost, koji ce omoguciti klijentu produbljivanje svoje svjesnosti i uspostavu kontakta sa drugom osobom. Na taj nacin terapija postaje ansa za otvaranje klijentove sutine u prisustvu druge osobe. Mogucnost promjene ne dolazi od terapeuta ili klijenta, vec kroz ono to nastaje u njihovom medusobnom egzistencijalnom susretu. Mi postajemo i otkrivamo tko smo kroz odnos sa drugima i nai razliciti doivljaji sebe samoga proizlaze iz odnosa. Rastemo i razvijamo se kroz odnos sa drugima i onime to nas okruuje, te kroz asimilaciju tih iskustava kontakta (1, 2). Svrha dijaloga je susret drugoga, samo-aktualizacija i izljecenje. Samo izljecenje ne proizlazi iz dijaloga, no susret s drugim kako bi se postigao cilj izljecenja je i cilj ja- ti susreta. Buber je smatrao da je Ja-Ti odnos nuan za sva ljudska bica te da klijenti imaju probleme zbog toga to su se okrenuli u svom ivotu od Ja-Ti odnosa, i da su se u svom Ja-Ono svijetu previe udaljili od pozicije mogucnosti pojave Ja-Ti odnosa. Ljudi koji imaju slabu samo-podrku za kontakt ili za identifikaciju sa vlastitim trenutnim iskustvom udaljeni su od Ja-Ti odnosa i njihov kapacitet za dijalog je oslabljen. Neuroza se iz dijaloke perspektive moe razumjeti kao udaljavanje izmedu Ja-Ti i Ja- Ono odnosa pri cemu je osoba toliko u obrani i samo-zatiti da ne dozvoljava mogucnost pojave Ja-Ti momenata u kojima bez procjenjivanja prihvaca sebe i drugoga i predaje se trenutku u kojem ne moe predvidjeti ishod, te se zbog toga osjeca umrtvljeno i neljudski. Sukladno tome zadatak terapeuta je da stvori uvjete za mogucnost Ja-Ti odnosa i dijalog kako bi se povecala svjesnost i kontakt klijenta, to pak dovodi do rasta i razvoja. Zdrava osoba ima uspostavljenu ravnoteu izmedu Ja-Ti i Ja-Ono odnosa u svom ivotu (4, 5). Neurotska osoba u dijalokom odnosu sebi ne dozvoljava da bude svjesna, da prihvati i dozvoli da njezine istinske potrebe organiziraju njezino ponaanje. Umjesto da svu svoju kreativnu energiju usmjeri u svoje potrebe i njihovo zadovoljenje, neurotik sam sebe onemogucuje, tako to dio energije koristi protiv sebe (za inhibiciju svojih impulsa), a dio kako bi kontrolirao terapeuta i terapeutovu polovicu u dijalogu. Ne moe u potpunosti prihvatiti Ja-Ti odnos, buduci da ima rigidan karakter, smanjenu samo- podrku i cesto ima uvjerenje da ne moe izaci (narasti i promijeniti se) iz svog ponavljajuceg i nezadovoljavajuceg obrasca ponaanja. U terapijskom odnosu se cesto eli spojiti sa terapeutom i crpsti njegovu snagu umjesto da sebi dozvoli vlastiti razvoj. Ima vrlo slab osjecaj za svoje granice i smanjenu svjesnost o tome tko i to on jest, uz neprihvacanje dijelova sebe i prihvacanje tudih dijelova kao da su njegovi. To samoodbacivanje i smanjena svjesnost dovode i do smanjenja samo-podrke. Neurotik vjeruje da on ne moe sam sebe regulirati i sam sebe podravati, te stoga mora manipulirati drugima da mu kau kakav bi trebao biti (gutanjem bez asimilacije), ili je prisiljen ivjeti sa svojim rigidnim pravilima/karakterom. On je u poziciji vlastite nedovoljnosti ili ovisnosti o drugome, ne koristi vlastitu samo-podrku, ne podrava kontakt. Pokuava kontrolirati sebe i druge i dozvoljava da on bude kontroliran. Iz tih razloga, neurotik u terapijskoj situaciji ponavlja svoju staru pricu: netko mu govori kakav treba biti, a on se tome opire i protivi. Mnogi zapravo i ne ele istinske promjene u sebi. ele da to terapeut napravi za njih stalno igrajuci istu igru. Opiru se rastu i ulau puno energije u terapeutov neuspjeh (1). Tijekom terapijskog procesa ritmicki se izmjenjuju Ja-Ti i Ja-Ono odnosi izmedu terapeuta i klijenta : terapeut je u Ja-Ti odnosu s klijentom dok klijent iznosi svoju pricu, svoju jedinstvenu osobnu istinu. Nakon toga terapeut je okupiran time to ce reci, ili kako ce odgovoriti klijentu, ili kako ce predloiti eksperiment s odredenim aspektima osobne price koje je klijent ispricao, ili eksperiment proirenja svjesnosti ili kontakta, to je sve u domeni

Ja-Ono odnosa. Nakon toga terapeut je ponovo angairan u Ja-Ti odnos kako klijent ulazi u dublju eksploraciju svojih doivljaja i reakcija. Tijekom terapijske seanse i samog terapijskog procesa dolazi do kontinuiranog izmjenjivanja Ja-Ti i Ja-Ono odnosa (4, 8). Dijaloki odnos terapeuta i klijenta ima nekoliko Ja-Ti karakteristika (1, 2, 4, 10, 11): 1.Ukljucenost (inkluzija) To je proces projiciranja sebe koliko je god to moguce u iskustvo ili subjektivnost drugoga, terapeutovo razumijevanje ivota iz klijentove perspektive (klijentove strane), a istovremeno zadravajuci svjesnost o sebi kao odvojenoj osobi, o vlastitom identitetu (vlastite, terapeutove strane). Terapeut potuje fenomenoloko iskustvo klijenta, ulazi u fenemenoloki svijet klijenta i doivljava ga kakav on jest, dok istovremeno ima spoznaju o vlastitom postojanju, kao i o cjelokupnoj situaciji. Podrazumijeva pomicanje prema osjecanju pogleda druge osobe, dok istovremeno pootravamo svjesnost o vlastitom odvojenom postojanju. Terapeut bez pozitivnog ili negativnog procjenjivanja i analiziranja pokuava gledati svijet kroz klijentove oci i razumjeti i prihvatiti klijentovu perspektivu i emocije, kako je klijentu ivjeti u njegovom ivotu i kako je klijentu u odnosu sa terapeutom, kao i istovremeno razumijevanje vlastitih doivljaja kao terapeuta i kako klijent utjece na njega. Moe se promatrati kao iri oblik empatije. Razlikuje se od identifikacije po tome to kod identifikacije nema osjecaja razlicitosti odnosno osjecaja o drugome i sebi u isto vrijeme. 2.Prisutnost Podrazumijeva terapeutovu potpunu prisutnost u procesu u sada i ovdje, sa eljom za iskrenim i autenticnim susretom sa klijentom (ne iz uloge). Podrazumijeva iskrenu i nerezerviranu komunikaciju odnosno dijalog u kojem je terapeut autentican i prikazuje svoj istinski self. Predstavlja dovodenje sebe do granice s drugom osobom bez da se prelazi preko tude granice ili da se pokuava kontrolirati drugoga. Ukljucuje elju da bude viden, a ne tenju ka manipulaciji i utjecaju na drugoga kako bi bio viden na nacin na koji eli da te taj drugi vidi. Terapeut se ne trudi biti nita drugo no ono to on jest, to pak ukljucuje tocnu sliku o sebi i kongruentan terapijski stil. Prisutnost podrazumijeva da i terapeut i klijent budu u kontaktu sa samima sobom u medusobnoj interakciji tijekom terapijskog procesa, sa time kako su i kako taj odnos na njih utjece odnosno da budu ono to jesu. Odnosi se na ivu i stvarnu ukljucenost terapeuta koji primjereno i neprestano pokazuje svoje emocije, misli, doivljaje i sl. Prisutnost terapeuta prua klijentu ansu da susretne drugoga, buduci da nema selfa bez drugoga. To je vano jer klijenti u svojim ivotima cesto imaju odnose s ljudima u kojima te osobe ne eli biti drugi vec tee biti videni na tocno odreden nacin. 3.Potvrda/prihvacanje Odnosi se na potvrdivanje i prihvacanje klijenta takvog kakav jest kao odvojene osobe, kao postojeceg odvojenog ljudskog bica neovisnog o nama. To je odnos u kojem terapeut klijenta iskreno slua i trudi se razumjeti njegove misli, emocije i potrebe i shvatiti iz ozbiljno. To ne znaci da se terapeut treba sloit sa svime to klijent kae ili radi, i ne znaci da ne treba konfrontirati klijenta i dati svoje miljenje. Naprotiv, terapeut daje svoje miljenje, te konfrontira i frustrira ona ponaanja klijenta koja ga onemogucavaju u svjesnosti, doivljavanju u sadanjosti i kontaktu. 4.Obvezivanja na dijalog Odnosi se na sudjelovanje u iskrenom i nerezerviranom dijalogu, a ukljucenost i prisutnost su podloga za to. Odnos se razvija kada dvije osobe, svaka sa razlicitim postojanjem i osobnim potrebama, ulaze u kontakt jedna sa drugom prihvacajuci i dozvoljavajuci razlike medu njima. Nerezerviranost terapeuta ne znaci da on iznosi sve to mu pada na pamet, vec samo ono to doprinosi terapijskom zadatku i to razvoju uvjeta za dijalog, nastavku prisutnog dijaloga i razvijanju sljedeceg koraka u svjesnosti. Podrazumijeva

da terapeut dozvoljava ono to se pojavljuje izmedu njega i klijenta kako bi to vodilo ka cilju, bez da to kontrolira, manipulira ili unaprijed odreduje. Predstavlja susret sa klijentom bez tenje da ga se mijenja. Dijalog se bazira na doivljavanju druge osobe kakva ona jest, njezinog istinskog selfa i na pokazivanju vlastitog istinskog selfa dijeleci fenomenoloku svjesnost i dozvoljavajuci da upravo to odreduje ishod. Dijalog se odvija kroz fenomenoloki i eksperimentalni pristup pri cemu su i terapeut i klijent kreativni u stvaranju terapijskih aktivnosti, dijalog je spontana interakcija u kojoj rezultat nije unaprijed odreden, ukljucuje autenticnost i odgovornost osoba, pri cemu dolazio do ucenja i rasta. 5.Nema iskoritavanja GT temelji se na neinterpretativnom i nemanipulativnom odnosu izmedu dvije osobe koje su u horizontalnom odnosu i svaka je odgovorna za sebe i svoje izbore: a)U takvom se odnosu svatko prihvaca i potuje kao zasebna osoba. Terapeut ukljucuje sebe u potpunosti (Ja) i odnosi se prema klijentu kao prema drugoj osobi (Ti), a ne kao prema kategoriji ili objektu kojeg treba analizirati, spasiti, izlijeciti, promijeniti odnosno kao prema sredstvu za postizanje vlastitih ego zadovoljstava spasioca ili nekog vanjskog cilja (Ono). Svaka osoba je slobodna, odgovorna, ima sposobnost izbora, vlastitu regulaciju, vlastite stavove, ciljeve, elje. b)Vano je da i terapeut i klijent govore istim jezikom i to jezikom vlastitog iskustva u sada i ovdje to omogucuje horizontalan Ja-Ti odnos. Za razliku od toga koritenje jezika terapeuta u medicinskom modelu u kojem je u ulozi spasioca i onoga koji neto odlucuje i radi za klijenta uspostavlja se vertikalan odnos. Kada je terapeut u ulozi spasioca on postie poziciju moci i kontrole na racun klijenta. c)Terapeut ima implicitan ugovor s klijentom i svako krenje tog ugovora predstavlja iskoritavanje. Zadatak terapeuta je uspostava uvjeta za dijalog, koritenje i vjebanje ukljucenosti, pokazivanje prisutnosti, obvezivanje na dijalog, neinterpretacija, ivljenje dijaloga i pozicija vodica u fenomenolokom istraivanju i iskustvu, te postizanje holisticke slike o klijentu i njegovom karakteru. Implicitan ugovor podrazumijeva da je naglasak na klijentu i njegovom rastu i razvoju, a ne na razvoju terapeuta. d)Terapija omogucuje izazove unutar okvira. Terapeut je odgovoran za odravanje atmosfere potrebne za Ja-Ti odnos, dijalog i rad na svjesnosti. Vrlo je vano da se terapeut pridrava etickog kodeksa vlastite struke i etickog kodeksa psihoterapije. 6.Dijalog se ivi To znaci da je dijalog neto to se radi, ivi, doivljava, a ne prica o tome i analizira. Ukljucuje iskustvo s klijentom u sadanjosti. Ljekovitost proizlazi iz ivljenja u dijalogu. Dijalog nije neto cemu se ciljano ide, to se kontrolira i odreduje, vec proizlazi iz interakcije, iz autenticnog kontakta. ivljenje naglaava uzbudenje i bivanje u trenutku. Modaliteti dijaloga mogu biti rijeci, pokret, ples, pjevanje ili bilo koji nacin izraavanja energije izmedu sudionika. Pun terapijski odnos je onaj koji sadri vecinu aspekata ljudskih iskustava i stanja poput emocija, misli, spontanosti, eksperimentiranja, kreativnosti, sukoba, ljubavi, frustracije, dosade i sl. Vano je razlikovati histericno ponaanje, regresiju, acting out, psihoticnu dekompenzaciju od onoga to predstavlja duboki terapijski odnos. Terapijski proces i Ja-Ti dijaloki odnos izmedu terapeuta i klijenta u sklopu GT osim to se temelji na postavkama egzistencijalne filozofije to je prethodno objanjeno, temelji se i na postavkama paradoksalne teorije promjene, fenomenoloke metode i teorije polja : 1.U teoriji GT smatra se da kontakt dovodi do rasta buduci da je kontakt proces ivljenja, te je i proces rasta. Nema ivota bez kontakta i prema tome bez kontakta nema rasta i svaki trenutak kontakta je rast ili promjena. U

terapijskom odnosu terapeut je u kontakt s klijentom kroz prisutnost i ukljucenost, te se i terapeut i klijent mijenjaju kroz taj kontakt. Ukoliko kontakt uvijek dovodi do promjene buduci da kontakt jest promjena, onda se terapeut moe prepustiti paradoksalnoj teoriji promjene koja kae da ukoliko se identificira sa svojom sadanjom egzistencijom, sa onime to jest, promjena se automatski dogada do promjene dolazi kada osoba postane ono to jest, a ne ono to nije ili to bi eljela biti, jer tek kada je osoba ono to jest moe postati neto drugo (12). Kroz svjesnost i kontakt dolazi do spontane promjene, rasta i razvoja osobe. Terapeut ne zauzima poziciju nekoga koji mijenja klijenta koji je bespomocan, vec poziciju razumijevanja i susreta sa klijentom. Identifikacija sa sadanjom egzistencijom, svjesnost sa onime to jest otvara mogucnost za kontakt, a kontakt jest promjena. 2.Osim rada temeljenog na paradoksalnoj teoriji promjene terapijski rad u sklopu GT temelji se i na fenomenolokoj metodi koja takoder podrava prisutnost i ukljucenost terapeuta koji je u kontaktu sa onime to jest bez procjenjivanja i interpretacije. Naglasak je na svjesnosti onoga to sada jest . U GT svjesnost se promatra kao oblik iskustva u kojem je osoba u kontaktu sa onime to jest u sada i ovdje, u trenutnom momentu odnosno to je doivljaj onoga to nastaje u nama, to radimo, osjecamo, mislimo, doivljavamo mentalno, emocionalno i fizicki iz trenutka u trenutak (13, 14). to terapeut manje procjenjuje i interpretira samoga sebe to ce manje interpretirati i procjenjivati klijenta, te ce dozvoljavati sebi da bude ono to jest a isto tako i klijentu, kao i klijentovo samo-prihvacanje i klijentovo produbljivanje svjesnosti. Potpuna svjesnost ukljucuje prisutnost cijele osobe to je dijaloki odnos. Promjena je rezultat svjesnosti i kontakta u sada i ovdje. 3.Prema teoriji polja nita se ne moe definirati odvojeno od njegovog konteksta, a buduci da nema selfa bez drugog, sve u polju je u odnosu . Svi organizmi postoje u kontekstu okoline s medusobnim reciprocnim utjecajima jednog na drugo. Entitet i interakcija pojedinac-okolina cine polje koje se sastoji od svih interaktivnih fenomena pojedinca i okoline, oni su nerazdvojni, u medusobnom odnosu, medusobnoj interakciji i cine funkcionirajuci totalni sistem (13). Osim toga, postoje razlicite perspektive bilo kojeg dogadaja u polju. Isti dogadaj ce se doivjeti razlicito ovisno na poziciju u polju iz koje se promatra i ovisno o prirodi odnosa s tim dogadajem. Realnost ovisi o perspektivi i realnost terapeuta nema vecu vanost od perspektive klijenta to pomae terapeutu da ima fenomenoloku metodu u radu s klijentom (4, 5). U dijalokom odnosu u terapiji stalno je prisutan medusoban utjecaj sudionika, no on je i asimetrican buduci da su i terapeut i klijent u terapiji kako bi doprinijeli klijentovom rastu i razvoju. Zadatak terapije zahtjeva da je primarni fokus na klijentu, a ne na terapeutu. Terapeut stavlja na stranu vlastiti angaman s ciljem poticanja ucenja klijenta, a zadatak klijenta je ukljucenost u vlastito ucenje, a ne u ucenje terapeuta. U tom smislu radi se o jednosmjernoj dijalokoj ukljucenosti . Odgovornost terapeuta je da on susretne klijenta, a ne obrnuto (4). Centar terapije je klijentova tenja ka rastu i razvoju . Klijent je u GT aktivan i odgovoran sudionik koji uci eksperimentirati i promatrati kako bi bio sposoban otkriti i ostvariti svoje ciljeve pomocu vlastitih napora. Klijent je aktivan i sam odgovoran za vlastito ponaanje, promjene u ponaanju i nastojanje da postigne te promjene u terapijskom procesu odnosno klijent je odgovoran za svoj terapijski rad u terapijskom procesu (1, 15). Sazrijevanje ne moe nitko napraviti za klijenta, vec je vano da klijent sam prode kroz bolan proces rasta. Terapeut moe uciniti nita drugo nego stvoriti razne mogucnosti, sluiti kao katalizator i projekcijsko platno klijentu pri njegovom procesu sazrijevanja. Uloga terapeuta je sudionika-opaaca sada i ovdje ponaanja

i katalizatora za fenomenoloko eksperimentiranje klijenta, dok je uloga klijenta ucenje kroz eksperimentiranje u sigurnoj terapijskoj situaciji, te preuzimanje odgovornosti za svoje ponaanje i izvan terapije (1, 15). Moguce je ocekivati da klijent u pocetku terapije izbjegava stvarno iskustvo i preuzimanje posljedica i odgovornosti za svoje ponaanje, buduci da je prolo puno vremena od kada je naucio i prakticira manipulaciju svojom okolinom kako bi dobio podrku i izbjegao svjesnost o svom stvarnom iskustvu, te je u tome i vrlo vjet (15). Isto tako, dio klijenata i ne eli stvarnu promjenu, ele ostati isti i samo se bolje osjecati odnosno biti efikasniji neurotik. Ulaze u terapiju poput malog djeteta i ele da se terapeut brine za njih (16). Vecina odnosa medu ljudima je u domeni Ja-Ono modaliteta. No, treba razlikovati Ja-Ono odnos koji je vie tehnicke prirode i Ja-Ono odnos koji stoji na podlozi dijalokog stava : 1.Ispitivanje klijenata, odabir intervencije koja im je potrebna, provodenje tih intervencija i promatranje rezultata je odnos koji ima tehnicka obiljeja i odvojen je od dijalokog stava. No, tehnike su sastavni dio terapijskog procesa koje organski proizlaze iz dijalokog procesa u svrhu terapijskog cilj osvjetavanja klijenta. 2.Buber smatra da svaki terapeut treba imati dijaloki stav iz razloga to je on ekspresija latentnog Ja-Ti odnosa . Ja-Ono odnos u kojem terapeut stoji na temeljima dijaloga odnosno zauzima Ja-Ti stav ostvaruje temelje iz kojeg postoji mogucnost za pojavu Ja-Ti momenata u terapijskom procesu. Vano je da terapeut prihvaca klijenta u njegovoj ljudskosti cime u njegov ivot donosi vie dijalokog stava koji mu nedostaje. Stoga je vrlo vano da terapeut zauzima poziciju dijalokog stava, a koju ce poziciju zauzeti klijent to ovisi o samom klijentu i njegovom izboru. Vano je da terapeut ne zahtjeva od klijenta da zauzme tu poziciju, vec da bude prisutan i autentican i potuje drugoga tj. klijenta u tom odnosu. Kada obje osobe pretpostavljaju dijaloki stav onda je dijalog obostran. U dijalokom odnosu terapeut ne tei niti je vezan za neki odreden ishod i cilj, vec je spreman susresti klijenta kakav on u stvari jest i vjeruje u ishod takve interakcije. Terapeut otputa kontrolu nad klijentom i nad ishodom, gradeci podrku za stvaran dijalog i prihvacanje onoga to iz toga proizlazi. Kroz svjesnost terapeut moe ostvariti prisutnost i omoguciti da autenticnosti dovede do ishoda, te kombinirajuci iskrenu prisutnost sa fenomenolokom metodom moe dovesti i do Ja-Ti odnosa i rasta klijenta u osobu sposobnu za dijalog odnosno kontakt (4, 17). Terapeut koristi osnovna pravila rada iskljucivo u svrhu kreiranja okoline u kojoj filozofija GT moe najbolje dovesti do iskustva u kojem se povecava svjesnosti i potice rast klijenta. Vrlo je vano da terapeut naglasi da je sve ono to on inicira tijekom terapijskog procesa samo prijedlog i poziv klijentu, a na klijentu je odgovornost da to prihvati ili ne prihvati. Tijekom terapijskom procesa takoder je vano da je i terapeut svjestan svog iskustva, te da ne koristi interpretacije i teoretiziranja, vec da u odnosu s klijentom dijeli svoja iskustva i svjesnost iz trenutka u trenutak u ja-ti dijalogu. Takav nacin rada odgovornost je terapeuta (18). Temeljna pretpostavka gestalt terapijskog pristupa je da se osobe mogu nositi sa svojim ivotnim problemima ukoliko znaju tko su i ukoliko mogu upotrijebiti sve svoje potencijale kako bi rijeili te probleme (15). Teorija GT podrazumijeva da svaka osoba ima prirodnu tendenciju ka ravnotei, zdravlju i rastu to se temelji na samoregulirajucoj osnovi osobe . Samoregulacija je proces kojim osoba tei odravanju homeostaze koja je neprestano poremecena pojavom potreba (fizickih i emocionalnih) i ponovo je uspostavljena zadovoljenjem tih potreba, cemu osoba prirodno tei i time odrava zdravlje, mijenja se i

raste. Terapeut ne zauzima poziciju onoga koji neto mijenja, autoriteta, ne kontrolira, niti usmjerava, vodi ili savjetuje ili na bilo koji drugi nacin oduzima odgovornost klijentu. Kao to je receno, osnovna pretpostavka je da svaka osoba najbolje zna to joj treba i kako do toga doci, cak i kada je zaglavljena osoba je sposobnija naci rjeenje za samu sebe bolje nego itko drugi. To znaci da se u terapijskom procesu potuje integritet i individualnost svake osobe. Klijent sam odabire u terapijskom procesu to mu je korisno i ostalo odbacuje obzirom na vlastite potrebe. Terapeut ima potpuno povjerenje u svjesnost i proces organizmicke samoregulacije klijenta, to potice i podrava. Ima ulogu fenomenolokog istraivaca koji potice dijaloki odnos, dok je klijent odgovoran za svoj terapijski rad u tom odnosu. Terapeut pomae u razjanjavanju klijentovih potreba i preferencija kada one nisu jasne, kroz dijeljenje svojih vlastitih opaanja, nudeci empaticke refleksije na informacije koje je cuo od klijenta i predlauci fenomenoloko eksperimentiranje koje bi moglo pojasniti klijentove elje. Terapeut dijeli s klijentom svoja opaanja, ali i daje svoj feedback o tome kako je klijent utjecao na njega (11). Polsterovi u tom smislu kau da je terapeut sam svoj instrument (6). Klijent dolazi u terapiju sa svojim uspostavljenim obrascem manipulacije za dobivanje podrke od okoline, u ovom slucaju terapeuta, odricuci se vlastite samo- podrke. No, terapeut frustrira klijenta tako to ne rjeava njegov problem za njega i jedino kroz takvu frustraciju klijent moe razviti unutarnje izvore za rjeavanje vlastitih problema. U protivnome, sve dok bi klijent manipulirao okolinom da ona rjeava njegove probleme umjesto njega, ostao bi invalidom. Vano je da terapeut uspostavi dobru ravnoteu izmedu frustracije i podrke odravajuci s klijentom Ja-Ti odnos ovdje i sada. Terapeutov zadatak je poticanje svjesnosti o tome to jest kroz Ja-Ti odnos koristeci fenomenoloko-egistencijalnu metodu kako bi podrao proces organizmicke samoregulacije i razvoj klijenta, bez da preuzima ulogu onoga koji neto mijenja. Pretjerana frustracija moe dovesti da klijent odbaci terapeuta, a pretjerana podrka potice klijenta da nastavi manipulirati svojom okolinom kako bi dobio podrku za koju ocito smatra da si sam ne moe omoguciti. Podrka klijentu ce dovesti do privremenog rezultata, ali klijent se nece pomaknuti dalje od tocke impassa, a upravo je za rast i zrelost vano da prode kroz impass i ne treba mu oduzimati priliku za to (1, 15).

VRIJEDNOST DIJALOGA U GESTALT TERAPIJI

Vrijednost dijaloga u gestalt psihoterapiji Branka Jakelid Svatko je od nas rastrzan izmedu dvije medusobno oprecne tenje: potrebe za sobom i samocom vlastita svijeta te potrebe za pripadanjem nekome - nekoj cjelini, osobi, grupi. U neprestanom kretanju izmedu polova individualne odvojenosti i sudjelovanja u necemu to je vece od nas, tj. onome meduljudskom, nerijetko prolazimo kroz cijeli niz vanjskih i unutarnjih konflikata. tovie, vecina ljudi i krene na psihoterapiju potaknuta upravo bolnim pitanjem kako uskladiti vlastiti unutarnji svijet s onim vanjskim koji dijelimo s drugim ljudima. Jedini istinski ivot je susret. (Martin Buber) Malo je istinskih susreta medu ljudima: skriveni iza raznih maski i zatvoreni u uske okvire svoga svijeta, cesto su ljudi sutinski nezainteresirani za svoje sugovornike; mnogi su susreti povrni, nedoivljeni, promaeni, konfliktni... Indijanci kau da ne moete istinski upoznati nekoga niste li barem godinu dana hodali u njegovim mokasinkama. Udemo li makar na trenutak u kou drugoga ljudskog bica, lake se moemo uivjeti u njegovu situaciju, osjetiti njegovu tjeskobu, njegove strahove i nade. Na isti se nacin i taj drugi moe uivjeti u nau pricu, to dovodi do medusobnog razumijevanja, empatije i otvorenosti za iskrenu komunikaciju. Gestalt terapija je, pored ostaloga, nadahnuta djelom hasidsko-idovskog filozofa Martina Bubera, koji je u svojoj knjizi "Ja i ti" pisao o vrijednosti istinskoga dijaloga medu ljudima. Taj dijalog se moe dogoditi kada drugoga prestanemo promatrati kao ono, odnosno kao objekt koji zadovoljava ili ne zadovoljava neku nau potrebu, i pristupimo mu kao osobi koja poput nas posjeduje svoj svijet, svoje vrijednosti, potencijale i ogranicenja. Svaki dijalog zapocinje prepoznavanjem sebe, drugoga i mogucnosti odnosa izmedu dvaju ljudskih bica koja polaze od razlicite osobne povijesti, pretpostavki, ocekivanja i tocaka gledita. Ukoliko su oboje na to spremni, kroz izmjenu i kreativnu integraciju razlika i slicnosti izmedu dvaju ja i ti otvara se prostor za iscjeljujuci razvoj jedne i druge osobe. Osnovni pojmovi u gestalt psihoterapiji su svjesnost , kontakt i eksperiment . No, premda su svi ti elementi bitni, dijalog je znatno vie od toga. Dok se kontakt dogada na granici izmedu dvaju odvojenih svjesnih bica, dijalog se odvija u nekom prostoru izmedu, u onoj nevidljivoj dimenziji gdje se ta bica susrecu te je iscjeljujuci za jedno i za drugo. Da bismo mogli biti u dijalogu s nekim, trebamo biti u odnosu s njim, prisutni i empaticni, ukljuceni i otvoreni, potujuci jedinstvenost i cjelovitost druge osobe, kao i svoje vlastite. Dijalog je uzajamno iskustvo, iskustvo susreta pri kojem u prvom planu nisu nae znanje, iskustvo i ideje o tome to onaj drugi jest, to bi mogao ili trebao biti, vec volja da se toga drugoga cuje, ukljucujuci i ono to je u pozadini izgovorenoga. U okvirima psihoterapije, terapeutova je odgovornost da se potrudi susresti klijenta sa svim onim to on u sebi u tom trenutku nosi. U tom smislu terapeut mora uciniti sve to je moguce. Treba biti prisutan i potpuno angairan u dijalokom procesu, drugim rijecima, ukljucen, to predstavlja veci stupanj angamana od empatije buduci da je empatija osjecaj a ukljucivanje svjestan odabir. Da bi to mogao, terapeut treba znati maknuti ono to pretpostavlja da zna o svom klijentu i jednostavno cekati s povjerenjem u ono to polako izranja, tek bivajuci tu s klijentom i za njega, uceci ga da bude sa svojim iskustvom, da istrauje i ivi na rubu tog iskustva. Da bi se u terapijskoj situaciji susret dogodio, terapeut

treba biti otvoren za nj i potaknuti ga, a na klijentu je da na to odgovori i susretne njega. Susret osobe s osobom ono je to iscjeljuje i mijenja. Dijalog je transcendentalni proces koji potice razvoj obje osobe. Buber kae da dijaloki odnos ujednacuje duu i osobu cini cjelovitom, a u gestaltu se cjelovitost zbiva kroz svjesnost kontakt i svjesnost su kompatibilni aspekti cjeline. Gestalt je dijaloka terapija: pristupu, procesu i cilju pristupa se kroz dijalog, pri cemu se potuje jedinstvenost individue unutar konteksta odnosa. tovie, odnos koji se izmedu terapeuta i klijenta tijekom terapije uspostavlja je i nacin bivanja te istovremeno sredstvo i cilj terapijskog procesa. U dijalogu, uz ja i ti postoji i mi; to je onaj treci pol, ona nova stvarnost u kojoj se susrecemo bez maski, kao istinska bica sa svojim autenticnim potrebama. Svatko je "ja" i jedno "on" ili "ti", a svaki "mi" ima isto toliko teine kao "vi" ili "oni". (Tin Ujevic, Pismo sebi) U dijalogu o kojemu pie Buber cijeli je ivot susret nekog ja s nekim ti. U ja i ti odnosu sudjeluje cijelo bice neposredno i direktno, s punom prisutnocu i uzajamnocu, pri cemu i jedan i drugi ostvaruju svoju posebnost u najvecoj mogucoj mjeri, istovremeno stvarajuci neku novu cjelinu, koja je znatno vie od zbroja onih koji je cine. U terapijskom kontekstu, to je osobito primjetno u grupnoj terapiji. Najvanija stvar koju dijete moe dobiti tijekom svog odrastanja je dragocjeno iskustvo ljudi koji ive u zajednici s medusobnim prihvacanjem i potovanjem; to stvara temelje sposobnosti da se i sebe i drugoga prepozna u onome to tko jest. Jednako tako, dobro vodena terapijska grupa ujedinjuje osobe u njihovoj uzajamnosti stvarajuci zajednicu koja hrani i jaca pojedince koji joj pripadaju. Grupa je osjetljiv organizam; kako smo tu u istoj poziciji kao i ostali clanovi, znatno je manja mogucnost bijega i manipulacije no u individualnom susretu s terapeutom. Pored toga, ma koliko se sami ne eljeli izlagati, bivajuci svjedocima tudem otvaranju, tudim pricama, neosjetno uranjamo u njih i, htjeli to ili ne, ne moemo izbjeci intimnost. Ni sve ono to ona sa sobom nosi. To to jesi je toliko glasno da ne cujem to govori. (Ralph Waldo Emerson) Svaka grupa (kao uostalom i svaka zajednica kojoj tijekom ivota pripadamo - bilo da je rijec o bracnim i prijateljskim odnosima ili pak raznim drugim zajednicama, poput onih na poslu i sl.) u svom razvoju prolazi kroz nekoliko faza. Prva je faza tzv. lane zajednice u kojoj su clanovi medusobno povezani u nekoj vrsti tihog sporazuma i suradnje, pri cemu se mnoge razlike i sporne teme preucuju u ime zajednickoga dobra. Slijedi joj faza u kojoj na povrinu izranjaju individualne razlike, potrebe i granice, to je obicno praceno osjecajem neshvacenosti, sukobima, ljutnjom i strahom za opstanak zajednice. Ti su sukobi u pravilu nekreativni i nekonstruktivni. Moguce ih je razrijeiti povratkom na stanje prije kako bi se, primjerice, izvrio zadatak zbog kojega je grupa okupljena (kao kada je rijec o neterapijskim grupama) ili pak zbog nedostatka motivacije i hrabrosti terapeuta i/ili clanova grupe da se riskira uciniti neto drugo. U terapijskim se grupama taj povratak na staro na duge pruge u pravilu pokae nekonstruktivnim. Da bi se izilo iz faze kaosa, svaki od clanova grupe treba se suociti sa sobom, svojim osjecajima, ocekivanjima, pretpostavkama i sl. i njihovom proradom postupno stvarati temelj puta prema istinskoj grupi, istinskoj zajednici koja omogucuje, podrava i potice rast i razvoj svojih clanova u punom smislu rijeci. Ta treca faza u razvoju grupe faza je praznine buduci da se u njoj simbolicno prazne, odnosno rtvuju neki dijelovi staroga svijeta i obrazaca miljenja, osjecanja i ponaanja, putajuci ih da umru, kako bi se stvorio prostor za stvaranje necega novog, svrsishodnijeg. Kao to sam spomenula, svaki je odnos, svaka grupa, svaka zajednica mnogo vie od pukoga zbroja individua koje ih cine; to je

neka nova stvarnost koja nadilazi pojedinacna postojanja. Stoga razvoj od pseudozajednice u istinsku zajednicu, ciji clanovi medusobno komuniciraju iskreno, autenticno i od srca, zahtijeva skidanje maski i svjesno odricanje od naviknute slike o sebi te turobni prolazak kroz fazu praznine, kroz koju moramo proci kako bismo postupno doli u kontakt sa Selfom koji je dugo bio skriven ispod svih tih slojeva. To nije lako. Psihoterapijska grupa je svijet u malom; kroz interakciju s njezinim clanovima ucimo o sebi i drugima, susrecemo se s raznim dijelovima sebe, mijenjamo se i razvijamo u psiholokom i duhovnom smislu rijeci. U terapijskoj grupi kroz sve te faze prolazimo u sigurnom, zaticenom okruju medu ljudima koji, poput nas, rade na sebi te vodeni sigurnom rukom voditelja koji ce nas svojim znanjem, mudrocu i iskustvom lake provesti kroz razne zamke pomauci nam da iz njih izidemo cvrci, snaniji i topliji prema sebi i drugima, sposobni naucene vjetine prenijeti i na situacije u svom realnom ivotu. Dijalog nije most izmedu dva ja i ti, vec unutarnji odnos, stanje imanencije due. (James Hillman) No, dijalog iziskuje hrabrost jer se moramo otvoriti otkrivanju i susretu, a uzajamnost je susreta krhka i ranjiva; nju ne moemo sami kontrolirati vec ovisi i o drugima, o drugom ljudskom bicu. Lake je stoga unaprijed odbaciti i samu mogucnost susreta kako bismo izbjegli rizik da mi budemo odbaceni. Pravi su odnosi riskantni, bolni, krhki. Da bismo ih mogli ostvariti, ivjeti i rasti u njima, trebamo biti spremni u svakom trenutku umrijeti u nekom dijelu svoga starog svijeta. S druge pak strane, kao to kae redovnik Timothy Radcliffe, nita novo ne moe nastati ako nismo spremni odreci se necega to je vrijedno u korist necega to se moe pokazati kao potpuni promaaj. Vano je stoga vratiti vrijednost ljudskog dijaloga i odnosa sa svim nabojem patnje koja mijenja, okrece dubljim vrijednostima ivota. U sigurnim okvirima terapijske grupe to se odvija postupno i znatno meke no u stvarnom ivotu, potujuci dinamiku grupe i potrebe njezinih clanova u odredenom trenutku, to omogucuje ucenje nekih novih vjetina ophodenja sa sobom i drugima, pa i onda kada se potrebe i elje medusobno ne podudaraju. U tom je smislu, uz odredena pravila, koja predstavljaju sigurnosni okvir unutar kojega se moe eksperimentirati, grupa neto poput velike majke, koja hrani i njeguje, podravajuci svoje clanove dok rastu i mijenjaju se, sve dok se ne usprave na vlastite noge i osmjele otici u svijet.

INTEGRATIVNA GESTALT SOCIOTERAPIJA

Integrativna gestalt socioterapija Zdravko Bokulid Pojam socioterapije u svojoj povijesti vee se ponajvie uz terapeute obiteljske i grupne terapije, te tzv. ''mrene terapeute'', koji su za sebe izjavljivali: ''Mi nismo terapeuti, mi smo popravljaci socijalne mree''. Takoder, uz pojam socioterapije veu se vec i rani Morenovi projekti socijalne intervencije s mladim delikventima, no i sve njegovo kasnije djelovanje, a posebno u sociodrami. Socioterapija je terapija ''sa sociusom''. Socioterapeuti i socioterapeutkinje rade sa socijalnom grupom, sa manjom ili vecom zajednicom, sa osobama u socijalnom okruenji i sa grupama u razlicitim ivotnim kontekstima. U ranijim i srednjim fazama razvoja integrativnog gestalt pristupa, H. Petzold socioterapiju odreduje kao ''zajednicki rad sa socijalnim mreama, u socijalnim mreama, na socijalnim mreama i kroz socijalne mree, sa njihovim prezentnim socijalnim svjetovima'' (Petzold, 1972, 1993.). Ovdje socijalni svjetovi predstavljaju ''socijalne kognicije'', ''simbolicke realnosti'', ''cjeline podijeljenih perspektiva'', ''kontekst od kojeg krecemo'' (Ramin, Petzold,1987.). Petzold takoder preuzima i u svom pristupu koristi Lewinov koncept ''socijalnog polja'', posebno naglaavajuci dimenzije konteksta i kontinuuma, te simbolicki interakcionizam G. H. Meada. . Opceniti terapijski koncept integrativne gestalt terapije, pa tako i socioterapije, je hermeneuticko-analiticki, gestal-terapijsko-fenomenoloki i sistemsko-teorijskobihejvioristicki pristup, koji kroz antropoloki koncept osobnosti sa dimenzijama selfa, ega i identiteta, to se izgraduje u procesima sazrijevanja i socijalizacije, na principima intersubjektiviteta i korespondencije, za cilj terapijskog rada, pa tako i socioterapijskog rada, ''imperativno uzima ozdravljenje odnosa koji doprinose stabilnosti izmedu vanjskog i unutranjeg covjekovog svijeta'', i zato ''terapija patogenih stanja uvijek znaci i terapiju patogene sredine'' (J. Sieper, 1989.), a u gestalt-socioterapijskom radu rad u kontekstu i na kontekstu, sa mogucnocu utjecaja svih ''negativnih'' faktora proradom, i ''pozitivnih'' kao korektivno i iskustvo suporta. Ljudsko bice nije samo egzistencijalno u smislu postojanja, vec i koegzistencijalno, u smislu povezanosti i suprostavljanja, tj. covjek ne moe ivjeti sam .Medu mnogobrojnim utjecajima u teoriji drutva integrativne terapije znacajno mjesto zauzimaju radovi fenomenoloke sociologije A..Schutza, G.Gurvitcha i H. Smitza. Iz kozmologije i antrupologije izvedeni aksiomi koegzistencijei spoznajno-teorijski koncept koncenzusa, vode neposredno k socijalnosti, tj. teoriji drutva i njezinim pitanjima. Teorija drutva u ovakvom je kontekstu nuno zinarhicna i kriticko-pragmaticna. Na integrativnu gestalt socioterapiju se gleda kao na iskustvo solidarnosti, i eli se razviti jasna svijest za fenomene ''multiplog otudenja'' da bi im se ''angairano suprostavilo''. Terapija je ovdje procesno dogadanje, koje se odvija u prostornom i vremenskom kontekstu i kontinuumu, u relaciji lik pozadina. U procesnoj terapiji integrativne terapije procesni ''model heraklitske spirale'' je na obje strane otvoren i predvida spiralno napredujuce gibanje, te nudi vrlo socijalno usmjeren model rjeavanja problema, kriza i kreativni razvoj. Iz procesa nastaje socioterapijska intervencija. Model integrativne gestalt socioterapijske intervencije razlikuje nekoliko interventnih podrucja: prevencija (s profilaktickom intervencijom), dohrana (sa stabilizatorskom intervencijom), restitucija (s reparacijskom intervencijom), suport (sa

suportivnom intervencijom), razvoj (s evolutivom intervencijom), reprezentacija (s politickom intervencijom ), amelioracija (s infrastrukturnom intervencijom). Medu ''instrumentima intervencije'' najcece se koriste igranje uloga, sociodrama, ''gestalt eksperiment'' , vodeni grupni rad, planiranje i realizacija projekata, medijacija, radni programi itd. Medu tzv.''pet stupova identiteta'' (tjelesni self, socijalna mrea, rad i postignuca, materijalna i ekoloka sigurnost, sistem vrijednosti), socijalna mrea je od posebne vanosti za socioterapiju.U njoj primamo i dajemo atribucije identiteta, a te obostrane atribucije su vrlo vane za utvrdivanje vlastitog identiteta.Kad je naa socijalna otecena, npr.gubitkom bliskih osoba na je identitet takoder otecen ili ugroen.Ljudi koji gube svoju socijalnu mreu, gube svoju socijalnu mreu, gube veze i odlaze u depresiju i psihosomatske bolesti (npr.mnogi stari ljudi i AIDS pacijenti). Grupna terapija najcece funkcionira ba zato jer , barem privremeno, postaje nadomjestkom za dobru socijalnu mreu.. Mnogo ljudi danas ima toksicne kontakte u svojoj socijalnoj mrei, koja je nerijetko prerijetka ili pregusta (s ljudima koji su takoder ''toksicni''), te je socijalna mrea i prorada ranijih i aktualnih iskustava iz svoje socijalne mree, i trening nove orijentacije korektivnim i novim iskustvom u samoiskustvenoj edukativnoj grupi, jedna od bazicnih tema socioteraspijske edukacije. U konceptu integrativne gestalt socioterapije, posebnu teinu i vanost pridaje se iskustvu solidarnosti, gdje ''terapija kao iskustvo solidarnosti eli razviti metaperspektivu i kompleksnu svijest za fenomene multiplog otudenja da bi im se odlucno i kreativno suprostavila na temelju angairane odgovornosti za integritet grupa i ivotnih prostora'' (Petzold, 1988.) Integrativna gestalt socioterapija traga za uvjetima dobrog ivljenja, i susrece se s procesima otudenja u naem osobnom i socijalnom, kontekstu, koji za posljedicu ima gubitak intersubjektivnosti i svijesti. Protiv toga suprostavlja se iskustvom solidarnosti koje se mora iskusiti u prakticnom djelovanju izmedu terapeuta i klijenta, izmedu clanova terapijske grupe, izmedu grupe i drugih grupa u razlicitim kontekstima. Socioterapijski pristup znaci ne samo susret unutar grupnog settinga, ne samo dobro poznavanje ''grupnih fenomena'', vec i odgovarajucu analizu grupne dinamike i procesa, kojima je ishodite poznavanje tzv. ''radnih perspektiva'', npr. perspektive grupne stabilnosti, grupnog identiteta i kohezije, perspektive kontinuiteta, perspektive diskursa, komunikacijske kompetence i performance i drugih (I. Orth, 1986.), a utemeljenih u teorijskim konceptima intersubjektivnosti, ekscentriciteta i moltiperspektiviteta (D. Rahm, 1984.). Specificni ciljevi edukacije iz socioterapije vezani su uz poticanje razvoja osobnih, socijalnih i profesionalnih kompetencija buducih socioterapeutkinja i socioterapeuta, te sposobnosti za poticanje socijalnog angamana u razlicitim obimima i razlicitim poljima djelovanja. U pozadini ovakvog pristupa i stava nalazi se teorijski doprinos teorija trojice velikih filozofa intersubjektiviteta, M. Bubera, M. Gabriele i E. Levinasa. Pristup i pozicija integrativnog gestalt socioterapeuta/socioterapeutkinje omogucava koritenje resursa i potencijala u dubokom i irokom smislu u podrucju rehabilitacije, edukacije i socioterapijske intervencije, krizne socioterapijske intervencije, ali i u drugim podrucjima rada s ljudima.

OSNOVE GESTALT TERAPIJSKOG PRISTUPA

Osnove gestalt terapijskog pristupa Radionov T. (2007). Osnove gestalt terapijskog pristupa. Socijalna psihijatrija, 35, 21-28 Izvorite i razvoj gestalt terapije Ukratko demo prikazati glavne teorijske postavke i tehnike gestalt terapije (GT). Za GT moe se redi da je humanistika, holistika, fenomenoloko-egzistencijalistika, dijaloka, procesno orijentirana terapija iji je zaetnik F. Perls 40-tih god. prolog stoljeda. U njenim osnovama znaajni su utjecaji psihoanalize, gestalt psihologije, fenomenoloke i egzistencijalistike filozofije, organizmike teorije, teorije polja, Buberove filozofije, bio-energetike i filozofije Istoka. Iz svega toga vidljiva je eklektinost GT u pristupu ovjeku. Gestalt je njemaka rije koja znai oblik, obrazac, forma, konfiguracija. Osnovna postavka GT jest da se ovjek promatra kao integrirana cjelina koja ima potencijal za razvoj i moe se shvatiti kao funkcija dijelova iz kojih je sastavljena. Jasan je utjecaj koncepta cjelovitosti i holistikog pristupa u ijim se osnovama navodi da je cjelina puno vie od samog zbroja pojedinih dijelova, te da su svi dijelovi u meusobnom odnosu i ovisni jedni o drugima. Gestalt psihologija temelji se na postavci da iva bida percipiraju neki oblik kao cjelinu, a ne kao pojedine dijelove od kojih se sastoji, kojoj pripisuju znaenje. Organiziraju svoje percepcije u smislene cjeline. Percipira se cjelina ak i kada neke informacije nedostaju. Tonost percepcije temelji se na uroenoj sposobnosti trenutnog iskustva u ovdje i sada, te se upravo u GT vjeruje u tu sposobnost osvjetavanja i uvida, a ne u interpretaciju. Teorija polja istie da ovjek egzistira jedino u kontekstu okoline s kojom je u recipronim odnosima. Ponaanje se promatra kroz dinamino meuzavisno djelovanje sila u jednom dijelu polja i ostatku tog polja. Polje predstavlja ukupnost svih karakteristika pojedinca ili grupe i svih drugih znaajnih osoba, grupa ili svojstva okoline. Polje je zapravo cjelina u kojem su svi dijelovi u meusobnom odnosu. Naglasak se stavlja na procese unutar polja, vie nego na njegovu statinu strukturu. Prema spomenutim postavkama, u okviru GT ovjek se promatra kao cjelovito bide kognitivnog, emocionalnog i tjelesnog dijela, a vana je i njegova ekoloka cjelovitost s okolinom (intrapsihika i interpsihika cjelovitost i meuzavisnost dijelova). Fenomenoloka perspektiva istie vanost prouavanja svjesnosti u njenom subjektivnom znaenju strukture i funkcije. Naglasak stavlja na aktualno, subjektivno i svjesno iskustvo osobe, na dinamiku strukturu tog doivljaja i osobno znaenje tog iskustva za tu osobu. Ciljevi gestalt fenomenoloke analize su upravo svjesnost, proces osvjetavanja, terapijski rad ovdje i sada i eksperimentiranje, kako bi osoba dola do uvida, promjene i rasta. Tu se uoava i utjecaj filozofije Istoka ija je posebnost upravo u naglaavanju ivljenja u trenutku (ovdje i sada). Egzistencijalistika filozofija bavi se prouavanjem ljudske egzistencije, slobode, odnosa s drugima. Nema tendenciju interpretirati stvari ved ih uzima onakvima kakve one jesu (autentinost), potujudi subjektivne razlike i svako je odgovoran za svoje izbore/ponaanje (odgovornost). ovjek je stalno u procesu samoostvarenja i on je ono to on sam ini od samog sebe i to svojim svakodnevnim djelovanjem. Prema tome, ovjek je svjesno i odgovorno bide.

Treba spomenuti utjecaj M. Buberove filozofije dijaloga i njegov koncept Ja-Ti odnosa. Jedna osoba ima smisla jedino u relaciji s drugom osobom u ja-ti horizontalnom dijalogu kao formi procesa kontakta. Upravo su odnos i kontakt terapeuta i klijenta, koji u sebi ujedinjuju autentinost i odgovornost, jedan od vanijih aspekata GT. Prema GT svi odnosi proizlaze iz kontakta i kontakt se promatra kao osnova za promjenu i razvoj. Upravo je i cilj terapije autentinost osobe i odgovornost tako to osoba u terapijskom procesu postaje svjesna i bira vlastitu egzistenciju na smislen nain. Humanistiki aspekt GT, kao i postavke organizmike teorije, oituju se u fokusiranju na prirodnu tendenciju ljudi ka samoaktualizaciji tj. tenji ka rastu i razvoju. Naglaavaju posebnost svake osobe koja ima svoj izbor i sposobnost integracije. Kontakt i svjesnost Meu temeljnim pojma u GT su kontakt i svjesnost, uz pojam eksperimenta (1). Prema postavkama GT naglaava se interakcija organizma i okoline (polje organizam/okolina), i promatra se pojedinca i okolinu kao nerazdvojive. Nema smislenog naina promatranja osobe u psiholokom smislu bez konteksta organizam-okolina, a isto tako nema drugog naina promatranja okoline od perspektive pojedinca u toj okolini. Polje je diferencirano granicama. Svjesnost i kontakt su aktivni procesi granice koji se dogaaju u polju organizam/okolina. Osoba postoji kroz odvajanje sebe od drugih i kroz povezivanje sebe sa drugim i to su dvije osnovne funkcije granice. Samo aktivna izmjena unutar polja omoguduje rast i razvoj. Kontakt se definira kao odnos izmeu sebe i drugoga (okoline ili internalnih aspekata poput otuenih dijelova sebe, blokiranih emocija, misli, sjedanja odnosno svega to nije integrirano u linosti, te se ne doivljavao kao ja ved kao drugo). Moe se promatrati i kao susret i iskustvo razliitosti/razlika. Vano obiljeje svakog kontakta je uzbuenje i energetska reakcija koja se javlja. Svaka je osoba sposobna za efikasan i zadovoljavajudi kontakt s drugima u svojoj okolini kako bi preivjela, razvijala se i rasla. Svaki je kontakt kreativan i dinamian, te svako iskustvo predstavlja kreativnu prilagodbu organizma u okolini (2). Sva iva bida ive u okolini i prilagouju se uvjetima polja, ali isto tako oblikuju okolinu tako da bude usuglaena s njihovim potrebama i vrijednostima. Moe se redi da je kontakt formiranje figure u odnosu na pozadinu u kontekstu polja organizam/okolina. Kontakt se promatra i kao svjesnost, ponaanje prema, asimilacija i odbacivanje neasimilirane novine (2). Modaliteti kontakta su dodir, sluh, miris, okus, vid, govor i pokret. Ti procesi predstavljaju funkcije kontakta (1). Kontakt je, zapravo, osnova promjene i rasta osobe. Uz kontakt, svjesnost je sredinji pojam GT. Svjesnost je oblik iskustva u kojem je osoba u kontaktu sa svojom egzistencijom tj. s onim to jest. Dogaa se sada i ovdje, u trenutnom momentu. U sebi ukljuuje kontakt, primanje osjeta, uzbuenje i formaciju gestalta. To je proces kontakta s najvanijim dogaajima u polju organizam/okolina kroz senzomotornu, emocionalnu, kognitivnu i energetsku podrku u odreenom trenutku (3). Perls (1966) navodi formulu: sada = iskustvo = svjesnost = realitet, te istie da je jedina svjesnost sada i ovdje, bez obzira radi li se o prolosti ili o bududnosti (4). Upravo svjestan kontakt stvara nove, smislene cjeline, te kao takav u sebi ukljuuje integraciju problema. Uvid je oblik svjesnosti i predstavlja trenutno zahvadanje jasne cjeline od razliitih elemenata u polju. Predstavlja svjesnost o strukturi polja organizam/okolina koje se prouava i ukljuuje

kontakt sa sobom u cijelom polju svog ivota. Svjesnost se moe promatrati kao proces znanja o vlastitoj kontroli, izboru i odgovornosti za vlastito ponaanje i osjedanje. Osoba koja je svjesna, zna to radi, kako radi, da ima alternativu i da sama bira biti takva kakva jest (3). Prema GT svaka je osoba odgovorna za svoje reakcije (response-able) i ponaanje. Granice kontakta Kao to je bilo reeno, kontakt je susret razliitosti (ja i ne ja/self i ne self) i dogaa se na granici kontakta, koja predstavlja entitet za sebe. Granice kontakta odnosno mjesto gdje se dogaa kontakt ini Ego. Prema postavkama GT osoba egzistira kroz razlikovanje sebe od okoline i kroz povezivanje sebe i drugih (potreba za zajednitvom i potreba za odvojenodu). To su ujedno i dvije osnovne funkcije granice kontakta. Ljudi su definirani svojim granicama odnosno svaka osoba ima svoje granice, koje se nazivaju ja-granice, i predstavljaju dozvoljenu razinu kontakta za odreenu osobu. Postoji itav spektar razliitih granica kontakta. Ja-granice nisu fiksne, ved pokazuju veliku varijabilnost u razini svoje ekspanzivnosti (1). Vano je da osoba dri svoje granice propusnim kako bi moglo dodi do promjene, ali i vrstim kao bi osoba bila autonomna. Kako bi osoba ostvarila dobar kontakt treba posegnuti prema svojim granicama i istraiti ih. Ukoliko osoba ima vrlo rigidne i vrste ja-granice, te strah od njihove ekspanzije, moe dodi do pojave prevelike koliine uzbuenja koje osoba potiskuje, to doivljava kao pojavu anksioznosti. S druge strane, promjena granica moe dovesti i do znaajne ugode. Pomicanje vlastitih granica kod ljudi izaziva strah i to od gubitka vlastitog identiteta, no ono to je potrebno istraiti je identitet koji se razvija (1). Upravo je eksperiment u GT jedan od naina da osoba osjeti svoje granice, mjesto uzbuenja i njihovo irenje. Proces kontakta: organizmika samoregulacija Kontakt se moe promatrati i kao stvaranje figure u odnosu na pozadinu unutar konteksta tj. polja u kojem se osoba nalazi. To se u GT naziva formacija i destrukcija gestalta tj. figure/pozadine, to se odvija kroz nekoliko faza inedi organizmiku samoregulaciju (OS). Te faze OS su: senzacija (pojava sirovih proprioceptivnih informacija), svjesnost (pojava najdominantnije potrebe tj. figure), mobilizacija energije (uzbuenje), akcija, kontakt, zadovoljenje uz zatvaranje gestalta (probavljanje i asimilacija tj. uzimanje onoga to je hranjivo, a odbacivanje onoga to nije), te povlaenje. Opis metabolizma koristi se kao metafora za opis procesa odvijanja psiholokih funkcija odnosno procesa granice kojima osobe odravaju sebe i rastu, a Perls (1969) to naziva mentalnim metabolizmom (5). Proces OS je, zapravo, proces neprestanog izmjenjivanja faze kontakta sa okolinom i faze povlaenja od okoline odnosno faze spajanja i faze odvajanja, pri emu se prilikom svakog kontakta zatvara neki gestalt. Iz pozadine se izdvaja najdominantnija potreba koja postaje figura u polju organizam/okolina. Ta figura usmjerava i organizira ponaanje osobe u polju sve dok ta potreba nije efikasno zadovoljena. Tada se ta figura povlai u pozadinu i stvara prostor za novu potrebu. Figura sadri ono to je centralno, vano i znaajno u sadanjem trenutku (ono to se izdvaja u iskustvu), dok sve ostalo to je izvan nae trenutne svjesnosti odnosno cijeli kontekst fenomenoloki vanih faktora iz koji se javila figura ini pozadinu (prijanje iskustvo tijekom ivota, nedovreni poslovi, sadanje iskustvo) (1).

Svaka potreba koja nije zadovoljena odnosno svaki nezavreni/nezatvoreni gestalt predstavlja nedovreni posao, koji utjee na formaciju novog gestalta, prirodni proces OS, te ne dolazi do rasta ved do stagnacije i regresije. Utjee na samopotovanje, identitet i interpersonalne kontakte. Samoregulacija je proces kojim osoba tei odravanju homeostaze koja je stalno poremedena pojavom potreba (figura) i stremljenju ka njezinim zadovoljenjem. Osnovni koncept GT temelji se na tome da osoba ima prirodnu tendenciju ka ravnotei, zdravlju i rastu odnosno temelji se na samoregulirajudoj osnovi osobe. Nain na koji osoba ulazi u kontakt upravo je i nain kao se mijenja i raste. Zdrava i patoloka samoregulacija Efikasna samoregulacija, (proces OS funkcionira bez potekoda), ukljuuje kontakt u kojem je osoba svjesna novine u okolini, koja je potencijalno hranjiva ili toksina, pri emu uzima ono to je hranjivo i odbacuje ono to nije. Takav kontakt dovodi do promjene odnosno rasta (1). Dolazi do integracije dijelova u cjelinu i osoba se doivljava kao cjelovita i zdrava. To znai da kod osobe koja funkcionira na zdrav nain postoji prirodna i spontana izmjena formacije i destrukcije gestalta/figure, to je u osnovi dinamikog procesa kontakta (3). Novi gestalti teno dolaze i bivaju zatvoreni. Bududi da su svi dijelovi linosti integrirani osoba adekvatno odgovara na zahtjeve i potrebe i na to to se dogaa u okolini. Sposobna je realistino procijeniti situaciju i odgovorno reagirati sukladno tome to jest i tome to situacija zahtjeva. Takva osoba ivi svjesna sadanjeg trenutka i u potpunosti je odgovorna za svoje reakcije (6). Za razliku od toga, patoloka disfunkcija je poremedaj u OS i rastu. Kod takve osobe ne postoji jasna svjesnost (potreba, elja, tenji) i odgovornost, kontakt nije tean i fleksibilan ved je blokiran i/ili poremeden, te je smanjena i autentinost osobe. Ponaanje postaje automatsko tj. vie nije svjesno odabrano, a kontakt prelazi u naviku i odvija se nesvjesno i autonomno bez obzira na kontekst. Linost postaje fiksirana i osoba se prezentira preko neautentinih slojeva (6). Drugim rijeima, bolest (dis-ease) se promatra kao stanje u kojem osoba ne funkcionira u potpunosti, nije u ravnotei odnosno postoji poremedaj u prirodnoj tenosti ciklusa OS tj. formacije gestalta (u jednoj ili vie faza) i osoba ne uspijeva pronadi i zadrati ravnoteu izmeu sebe i okoline. U takvom stanju osobe se ne doivljavaju kao cjelovite i kao u dobrom odnosu sa svojom okolinom. U kontekstu GT, koncept anksioznosti stavlja vedi naglasak na proces nego na sadraj anksioznosti. Prema jednoj od ranijih definicija anksioznost je uzbuenje bez podrke (7). Anksioznost se doivljava kao uzbuenje koje je poremedeno ili je bez podrke. Uzbuenje treba kognitivnu i fizioloku podrku. Kognitivno, anksioznost je iskustvo raskoraka izmeu sada i prije, izmeu sada i kreativne ekspresije uzbuenja (7). Razvija se kognitivno kroz gubitak usmjerenosti u sadanjost. To uzima formu negativnih predvianja, pogrenih interpretacija i iracionalnih vjerovanja. Promatranje anksioznosti iz fizioloke perspektive odnosi se na potrebu organizma za kisikom kao podrkom uzbuenju. GT promatra anksioznost i kao karakteroloku osobinu. Anksioznost se razvija kada smo zarobljeni izmeu naeg interesa za neim i naeg straha od toga (10).

Mehanizmi otpora/poremeaji granice kontakta Neravnotea je rezultat poremedaja u ciklusu OS (1), a promatra se i kao poremedaj na granici kontakta (2). Postoji nekoliko poremedaja granica kontakta koji se nazivaju i mehanizmi otpora: intojekcija, projekcija, retrofleksija, konfluencija, defleksija i egotizam. Oni su zapravo otpori kreativnoj prilagodbi i OS osobe (3). Kroz introjekciju strani se materijal cijeli apsorbira (proces gutanja u komadu), bez diskriminacije i asimilacije. Osoba u sebe inkorporira vrijednosti, stavove, ponaanja i miljenja koji nisu stvarno njeni odnosno intojekti se namedu selfu. Granicu izmeu sebe i okoline osoba pomie toliko duboko u sebe, da od nje gotovo nita i ne ostaje. Osoba osjeda neto kao dio sebe, dok je to zapravo dio okoline (kriva/lana identifikacija). U takvoj situaciji osoba se zapravo odrie slobode izbora i radi to drugi od nje oekuju. Gutanje cjeline stvara kao da linost i rigidni karakter. Opasnosti od introjekcije su dvojake. Osoba nema priliku razviti vlastitu linost i moe dodi do raspada linosti. Introjekcija se moe promatrati kao suprotan pol od projekcije. U konfluenciji (spajanje/fuzija) je nejasna granica izmeu sebe i drugog, tako da se ta granica gubi. Osoba zapravo ne osjeda nikakvu granicu izmeu sebe i okoline te joj se ini da su ona i okolina jedno. To je situacija ne-kontakta, i umjesto ja i ti postoji mi ili blijedo i nejasno iskustvo samoga sebe. Osoba nije u dobrom kontaktu sa sobom, ved je vie u kontaktu s onom to drugi ele. Projekcija je obrnuta od introjekcije. Predstavlja konfuziju sebe i drugog koja je rezultat pripisivanja izvanjskom onog to je zapravo dio selfa odnosno osoba doivljava neto kao dio okoline, dok je to u stvari dio nje same (krivo/lano odvajanje). Projekcija zapravo predstavlja sklonost da se na okolinu prebaci odgovornost za ono to je nastalo u samoj osobi. Granicu izmeu sebe i okoline osoba pomie jako daleko sebi u korist, to joj omoguduje da otpie i odbaci one dijelove linosti koji su joj teki, neugodni i neprivlani. Drugim rijeima osoba vidi neeljene i nepoeljne osobine i osjedaje u drugome, koje joj je teko vidjeti u samoj sebi. Retrofleksija je podijeljenost selfa, pri emu self zamjenjuje okolinu radimo sebi ono to bismo htjeli raditi drugima ili radimo sebi ono to bismo eljeli da drugi rade nama. Osoba zadrava odgovor koji je namijenjen okolini i zamjenjuje ga odgovorom prema sebi. U takvoj se situaciji osoba dijeli na promatraa i onog kojeg promatra tj. na onog koji neto radi i onog kojem se neto radi. Moe se promatrati kao suprotan pol od defleksije. Defleksija je izbjegavanje kontakta ili svjesnosti kroz preokretanje impulsa od direktnog kontakta s drugom osobom. Osoba pokuava izbjedi utjecaj podraaja iz sebe ili iz okoline, te se osjeda odvojeno i naputeno. Ukljuuje prianje o, a ne prema. Kod defleksije osoba premjeta granicu tako da je u kontakta s nekom drugom osobom, idejom ili osjedajem odnosno impuls se preusmjeruje na substitut u okolini. Egotizam je suprotan od konfluencije. Osoba je gotovo iskljuivo svjesna samo sebe, svog glasa, misli, emocija i ponaanja odnosno svjesna je svog doprinosa kontaktu, te u kontaktu nema punu svjesnost o tome sa kime ili ime dolazi u susret. Takva osoba je sposobna imati vrste granice, ograniiti se, redi ne, suprotstaviti se. Egotizam moe dovesti do toga da osoba nije u najboljem kontaktu sa onime to ne ini nju, to je izvan nje same.

Paradoksalna teorija promjene Stavljanje naglaska na svjesnost (ukljuujudi odgovornost) i kontakt u GT jest zbog toga to upravo zbog svjesnosti i kontakta dolazi do prirodne i spontane promjene kod ovjeka. Kroz svjesno samo-prihvadanje i bivanje kako jest dolazi do rasta i razvoja. U sklopu GT odustaje se od ideje da osoba moe promijeniti svoju linost tako to de se uiniti drugaijom (8). to se osoba vie trudi da bude ono to nije, to de vie ostati ista i nede dodi do eljene promjene. U tome lei paradoks (9). Jedna od vanih teorija u sklopu GT je paradoksalna teorija promjene, koja kae da do promjene dolazi kada osoba postane ono to jest, a ne ono to nije (ili to bi eljela biti), odnosno, tek kada je osoba ono to jest moe postati neto drugo, a to predstavlja promjenu (9). Prvo trebamo dodi do vlastite istine, do samih sebe (svjesnost o tome to jest i identifikacija sa svim svojim konfliktnim i otuenim dijelovima), kako bi se mogli pomaknuti od toga (kako bi moglo dodi do promjene) (6). Ozdravljenje znai uspostavljanje cjeline odnosno dovoenje konfliktnih aspekata ivota osobe u smislenu i harmoninu cjelinu (dovoenje konfliktnih strana u svjesnost, prihvadanje svih strana unutarnjeg konflikta i njihova integracija u cjelovit self) (10). Slojevi linosti Perls (1980) razlikuje pet slojeva linosti koje osoba ima oko svog autentinog selfa: 1. Sloj klieja odnosi se na ponaanje koje je najmanje sepcifino i vezano za stvarnu osobu i vrlo esto je to ponaanje koje je naueno prema uzorima drutvenog sloja, profesije ili obiteljske uloge. U ovaj sloj pripadaju i rituali i maniri. Pojedinac nije sposoban za intenzivan kontakt, ved se ponaa umjetno, ritualizirano i povrno. 2. Sloj igranja uloga odnosi se na ponaanja koja su u skladu s odreenom ulogom koju pojedinac ima (glumi), a to mu omoguduje izbjegavanje kontakta sa sobom i sa okolinom. Na ovom nivou ovjek ivi prema programu koji je prihvatio odnosno prema ideji o tome kakav treba biti. Ovaj sloj linosti je kombinacija socijalno prihvatljivih postupaka i manipulacije prikrivene osobnim potrebama. U ovom sloju linosti potrebe se prepoznaju ali se ne prihvadaju i ignoriraju se. 3. Sloj blokiranja (fobini sloj) predstavlja osjedaj praznine, to je esto zastraujude za osobu. U ovom sloju linosti osoba dolazi do susreta sa onime to ona jest, a to prema vanjskim zahtjevima koje je osoba introjicirala kao svoje, ne bi trebala biti. U ovom sloju se nalazi ono od ega bjeimo, to odbijamo biti odnosno tu se nalaze otueni dijelovi linosti, ali i strahovi, bolovi, tuge i sve druge emocije koje su dovele do igranja uloga, te katastrofine fantazije o tome to de se dogoditi ako budemo onakvi kakvi jesmo. 4. Implozivni sloj (sloj smrti) odnosi se na ponaanje u kojem uzbuenje ne moe prodi kroz otpore jer osoba blokira ekspersiju, te se onda uzbuenje okrede retrofleksijom i pojavljuje u obliku stezanja, grenja, umrtvljivanja ili psihosomatskih smetnji. Ova ponaanja povezana su sa otporima. Emocije koje se javljaju kod implozivnog ponaanja su tuga, oaj, strah i mrnja prema sebi. 5. Eksplozivni sloj slobodne energije vie nije zatitni sloj ved je otpor rijeen, te osjedaji, ponaanja i potrebe koji su bili potisnuti sada mogu biti doivljeni u potpunosti i izraeni slobodno i adekvatno. U ovom sloju linosti javlja se osloboena energija koja je do tada bila sputavana. Ponaanje na ovom sloju nije otueno ved je autentino. Perls razlikuje etiri vrste eksplozije slobodne energije: bijes, radost, tugu i orgazam.

6. Autentina linost je razrijeila sve prethodne slojeve i predstavlja pravo ljudsko bide koje ne obiljeava otuenost i fragmentacija. Osoba sebi doputa ivjeti, istraivanje svojih potreba i svoje kreativnosti, te dovravanje poslova, a pri tom je svjesna i odgovorna za svoje postupke i ponaanje. Takva osoba je u dobrom kontaktu sa sobom i sa okolinom i sposobna je ivjeti sada i ovdje (11, 12, 13.). Self U okviru GT self se ne promatra kao struktura, ved kao proces koji se stalno mijenja. Predstavlja sistem kontakata u sadanjoj situaciji i nain na koji osoba organizira svoje iskustvo (2). Iskustvo selfa jedino se javlja u odnosu tj. nije neovisno o polju ili kontaktu, ved je neto to je dano u kontaktu i oivljava u susretu s okolinom (14). Postoji u procesu kontakta (proces koji se dogaa na granici) i funkcija selfa jest da integrira polje/organizam u cjelinu i zapravo se nalazi u osnovi te integracije (15). Preko razlikovanja selfa i ne-selfa (ja i ne ja) preko procesa, koji se odvijaju na granici kontakta, identifikacije i alijenacije, osoba se moe orijentirati u svom ivotnom prostoru i konstruirati doivljaj sebe tj. ono to jest. Osjedaj sebe tj. selfa razvija se kroz kreativnu prilagodbu. Roenjem bioloki organizam ulazi u interakciju s novinom (okolinom) i razvija se self: bioloko-psiholoko-spiritualno bide. Organizam, kao integracija svih prijanjih interakcija, neprestano je u interakciji u sadanjem polju organizam/okolina, prilagoujudi se toj okolini i prilagoujudi okolinu sebi. Iz te interakcije stalno se raa neto novo svakog trenutka, u smislu novog selfa (10). Polariteti Cilj OS je integracija dijelova u cjelinu, no polje je ponekad diferencirano na polaritete tj. dijelove koji su komplementarno suprotni jedni drugima i tretiraju se kao dijelovi jedne iste cjeline (dvije strane istog novida). Vana je svjesnost o oba polariteta i osoba je u ravnotei i ima osjedaj cjelovitosti tek kada oba polariteta djeluju zajedno. Vaan koncept linosti je podjela na top dog/under dog, koja zapravo predstavlja borbu gospodara i roba. Top dog predstavlja dio koji nareuje, postavlja se kao da on zna najbolje, zauzima autoritarnu poziciju, usmjerava, pun je progutanih intojekata i moranja. Za razliku od under dog-a koji je pasivan, ima izgovore i razloge za odgaanje, te predstavlja dio koji sabotira i nema snage i modi (1, 7, 11). Impass Impass je izuzetno vano mjesto u terapiji i ima odluujude mjesto u rastu. To je pozicija u kojoj podrka okoline ili zastarjela unutarnja podrka vie ne funkcioniraju, a autentina samo-podrka se jo nije uspostavila (7). Neki to mjesto opisuju kao stanje praznine, rupe, crnila, ruba provalije i sl. Ukoliko osoba ostane s iskustvom impassa moe pronadi podrku autentinom postojanju i iskustvu. To predstavlja postojanje s tonom percepcijom i sposobnosti stavljanja svog istinskog selfa u okolinu/svijet i tona percepcija drugih (10). Ciljevi gestalt terapije Jedan od vanih ciljeva GT je ponovna integracija dijelova linosti u novu cjelinu i uspjenost terapije oituje se u integraciji tj. identifikaciji sa otuenim dijelovima sebe (poput ideja, emocija, ponaanja). Svjesnost ukljuuje mikrosvjesnost tj. svjesnost o odreenom sadraju

(kroz terapiju osobe ue identificirati i prihvatiti svoje potrebe, preferencije, elje, emocije, vrijednosti), ali i svjesnost o procesu svjesnosti. Vaan cilj GT je da osoba osvijesti proces kojim ona ulazi u kontakt, proces formiranja i destrukcije gestalta tj. proces OS, procese otpora, kako bi mogla ponovo uspostaviti prirodnu sposobnost samoregulacije i efikasno ulaziti u kontakt s drugima kao i dijelovima samog sebe. Svjesnost o svjesnosti ojaava sposobnost da se automatske navike dovedu u svjesnost i u terapiji se koriste fokusirana svjesnost i fenomenoloko eksperimentiranje za pojanjavanje, centriranje i isprobavanje novih ponaanja. Ta svjesnost znai da osoba zna to ona sama bira napraviti/ponaati se, te ima priliku preuzeti odgovornost za to. To dovodi da se osoba na kreativan nain nosi sa ivotom u kojem se neprestano mijenja, raste i razvija se. Moe se redi da je osnovni cilj GT zrelost, rast i autonomnost (autentinost i odgovornost) kroz povedanje svjesnosti. Zrelost se definira kao prebacivanje sa podrke okoline na unutarnju podrku i oslonac u sebi, ime osoba nije vie ovisna o okolini i shvada da sama moe uiniti puno vie nego to je prvotno mislila (7). Samo-podrka predstavlja sposobnost da podrimo sebe na nain da smo dovoljno jaki i fleksibilni da se upustimo u nove kontakte i nove dogaaje. Cilj terapije je upravo transferirati samo-podrku koja dolazi iz iskustva u terapiji, to de dovesti do novog kruga svjesnosti i akcije u ivotu osobe odnosno povedati raznovrsnost ponaanja (8). Terapijski odnos Terapijski odnos u GT temelji se na aktivnoj prisutnosti terapeuta i klijenta u dijalokom ja-ti odnosu kroz kontakt, usmjeravanje svjesnosti i iskustvo ovdje i sada. U terapijskom odnosu nema procjenjivanja i interpretiranja drugoga, ved je puno povjerenje na trenutno iskustvo. To stvara sigurnu okolinu/uvjete za terapijski rad. Ja-ti odnos je horizontalan odnos u kojem i terapeut i klijent imaju jednakopravnu i aktivnu ulogu. Naglasak je na kontaktu, svjesnosti, odgovornosti i terapeuta i klijenta, te na meusobnom dijeljenju trenutnog vlastitog iskustva kako jest i to kroz dijalog (3). Vrlo je vano da je terapeut svjestan samog sebe, transparentan, autentian i kongruentan. Seanse su strukturirane interakcijom terapeuta i klijenta i oboje sudjeluju u strukturiranju. Klijentova percepcija vlastitih potreba, preferencija i snaga uzimaju se ozbiljno i one postaju vane determinante strukture terapije. Neki klijenti odreuju strukturu seanse priajudi svoju priu ili uspostavljajudi svoj vlastiti fokus. Klijent je u GT vrlo aktivan i odgovoran sudionik koji udi kroz eksperiment i promatra svoju sposobnost otkrivanja i ostvarivanja svojih ciljeva pomodu vlastitih napora. Klijent je sam odgovoran za svoje ponaanje, promjene u ponaanju i nastojanju da postigne te promjene (16). Terapeut pomae u razjanjavanju klijentovih potreba i preferencija kada one nisu jasne, kroz dijeljenje svojih vlastitih opaanja, nudedi empatike refleksije na informacije koje je uo od klijenta i predlaudi fenomenoloko eksperimentiranje koje bi moglo pojasniti klijentove elje. Terapeut dijeli s klijentom svoja opaanja, ali i daje svoj feedback o tome kako je klijent utjecao na njega. Uvijek se radi u kontekstu stvarnog kontakta izmeu dvije osobe. Struktura proizlazi iz zajednikog rada terapeuta i klijenta. (10). Terapeut frustrira klijenta ne rjeavajudi njegov problem za njega. Jedino tako, kroz frustraciju, mogu se razvijati unutarnji izvori za rjeavanja vlastitih problema. Terapeut treba uspostaviti ravnoteu izmeu frustracije i podrke odravajudi s klijentom ja-ti odnos sada i ovdje (16).

Terapeut ima odgovornost za: 1. identificiranje tema koje su centralne u klijentovoj samoregulaciji, 2. tijek, timeing i nain rada, 3. uspostavu sigurne i profesionalne klime i 4. pozivanje dijalokog kontakta i facilitaciju dijalokog odnosa (10). Orijentacija na sadanjost ne iskljuuje prolost i bududnost, ved se i oni promatraju kroz iskustvo sada i ovdje (sada pokriva sve to postoji, ukljuuje balans biti ovdje, to je doivljavanje, iskustvo, ukljuenost, fenomenoloko, svjesnost). Tijekom terapije usmjerenost je na proces vie nego na sadraj, na iskustvo, a ne na interpretaciju, na pitanja to i kako (predstavlja sve to je strukturirano, ponaanje, sve to se dogaa proces koji se odvija), a ne na zato. Tehnike i metode gestalt terapije Tehnike i metode GT mogu se promatrati kao proces otkrivanja kroz direktno iskustvo i eksperimentiranje kojima osoba iri svoje granice i svjesnost. Temelje se na ja-ti odnosu, to i kako, i ovdje i sada metodologiji. Eksperimenti pruaju klijentu priliku da u sigurnim uvjetima terapijske situacije isproba razliita iskustva i ponaanja, te nove poglede na sadanje i prole dogaaje. Eksperiment je organska posljedica onoga to klijent radi ili osjeda u svakom trenutku tijekom terapije. Terapijska tehnika sama od sebe ne kreira klijentovo ponaanje ili osjedanje, ved slui kao alat kojim se povedavaju procesi unutar linosti osobe (8). Mogudnosti eksperimentiranja u GT su beskonane i ukljuuju: igranje uloga (nedovreni poslovi, osobine, polariteti, odnosi), dijalog, direktnu ekspresiju, pretjerivanje, naglaavanje, ja reenice, kontinuitet svjesnosti, isprobavanje raznih ponaanja, rad na tijelu/disanju/glasu/pokretima/govoru, vizualizaciju, metafore, fantazije, prie, snove, crtee, domade zadade i sl. Osnovne pretpostavke gestalt terapijskog pristupa Passons (1975) je sumirao pretpostavke gestalt terapijskog pristupa u sljedede: 1. Osoba je cjelina i predstavlja tijelo, emocije, misli, osjete i percepciju, koji su svi u meuzavisnom djelovanju 2. Osoba je dio svoje okoline i ne moe se razumjeti izdvojeno od nje 3. Ljudi su proaktivni vie nego reaktivni. Sami odreuju svoje vlastite odgovore/reakcije na svijet 4. Ljudi su sposobni biti svjesni svojih osjeta, misli, emocija i percepcija 5. Ljudi su kroz samosvijest sposobni birati i prema tome su i odgovorni za svoje ponaanje 6. Ljudi posjeduju potencijal i resurse da ive efikasno i zadovoljavaju svoje potrebe 7. Ljudi mogu doivjeti sebe jedino u sadanjosti 8. Prolost i bududnost mogu se doivjeti samo kroz sjedanja i predvianja (17). ivotna filozofija gestalt terapije 1. ivi sada: u svakom danom trenutku, a ne u prolosti niti u bududnosti 2. ivi ovdje: u dodiru sa onime to je pred tobom, sa onime to neposredno opaa 3. Prestani se uivljavati u svoje fantazije: doivi dodir sa stvarnim svijetom 4. ivi sa svojim osjetilima: osjeti to ti pruaju. Ne precjenjuj misli, ved je iskusno vrednije

5. Prihvati svoje osjedaje i slobodno ih izrazi: nemoj ih opravdavati, objanjavati, prosuivati ili manipulirati 6. Prihvati ravnopravnost svojih osjedaja: prepusti se boli i neugodnim osjedajima kako se preputa radosti i ugodnim osjedajima 7. Nemoj se pokoravati zapovijedima treba ili mora i nemoj se odricati svoje modi oboavajudi idole. Prihvadaj vlastite imperative za koje si sprema preuzeti odgovornost i koji za tebe imaju unutarnji smisao 8. Preuzmi odgovornost za svoje misli, osjedaje i ponaanje. Nemoj manipulirati sobom suavajudi svoju svjesnost 9. Prihvati samog sebe kakav si sada i prihvati druge onakvima kakvi oni jesu sada (12, 18). Mogunosti primjene gestalt terapije Yontef (1993) navodi da se GT moe efikasno koristiti sa svakom klinikom populacijom koju terapeut razumije i s kojom se osjeda udobno. Ukoliko se terapeut moe povezati s klijentom, mogu se primijeniti gestalt terapijski principi dijaloga i direktnog iskustva. Vano je da se sa svakim klijentom ti osnovni principi prilagode konkretnoj osobi i klinikoj situaciji bududi da svaka osoba odnosno dijagnostika skupina zahtijeva specifian pristup. Stoga je vano da terapeut osim znanja iz teorije i primjene GT, ima znanja iz podruja dijagnostike, psihopatologije i teorije linosti (10). Individualna, brana, obiteljska i grupna GT koristi se gotovo sa svim dijagnostikim populacijama. GT ima posebno dugu povijest primjene sa osobama koje su sputane, rigidne, sklone intelektualizaciji i s puno unutarnjih ogranienja (anksiozni, perfekcionistiki, fobini i depresivni klijenti), te se jedno vrijeme smatrala kao terapija upravo takve populacije. No, GT ima uspjenu primjenu sa puno irim spektrom problema. esto se koristi kod osoba s neurozama odnosno anksioznim poremedajima, kod osoba s poremedajima linosti, posebice s narcistikim i borderline poremedajem linosti, te kod osoba s problemima ovisnosti o alkoholu i drogama. GT se koristi kod osoba svih dobnih skupina i ima vrlo iroku primjenu u terapiji djece i u kolskom sustavu. GT se pokazala korisna i u sklopu kriznih intervencija. U znatno manjoj mjeri se koristi u terapiji osoba sa psihotinim poremedajima i teim organskim otedenjima, kod kojih je potreban poseban oprez, osjetljivost, podrka, strpljivost, dugoroan rad i kontinuirano graenje odnosa (3, 6, 10). Zakljuak GT promatra ovjeka kao funkcionalnu, organizmiku cjelinu koja tei vioj razini potencijala, aktualizaciji i integraciji unutar sebe i kao dio polja organizam/okolina (6). Moe se redi da se u GT naglasak stavlja na direktan kontakt izmeu terapeuta i klijenta, iskustvo sada i ovdje, aktivno eksperimentiranje, odgovornost za sebe i svoje reakcije, osvjetavanje, povjerenje u OS, te meuzavisan odnos pojedinca i okoline (3). GT moe se okarakterizirati kao neinterpretativni psihoterapijski pristup koji kroz ja-ti odnos i kroz podrku na osvjetavanju sebe (vlastitih misli, osjedaja, osjeta i tijela) sada i ovdje, omoguduje pronalaenje, oslobaanje i koritenje svih vlastitih osobnih potencijala tj. samoaktualizaciju (19). LITERATURA 1. Polster E. i Polster M. Gestalt Therapy Integrated, Contours of Theory and Practice, NY :

Vintage Books, Brunner/Mazel, 1973. 2. Prels F., Hefferline R. and Goodman P. Gestalt Therapy: Excitement and Growth in the Human Personality, NY: Julian Press, 1951. 3. Yontef GM. Gestalt Therapy: An Introduction, U: Yontef GM ur. Awereness, Dialogue and Process: Essays on Gestalt Therapy, NY: The Gestalt Journal Press, 1993, Web adresa: http://www.gestalt.org 4. Barlow AR Gestalt Therapy and Gestalt Psychology, Gestalt-Antecedent Influence or Historical Accident, The Gestalt Journal, 1981; 4 (2), Web adresa: http://www.gestalt.org 5. Perls F. Ego, hunger and aggression, NY : Vintage Books, 1969. 6. Kirchner M. Gestalt Therapy Theory: An Overview, Gestalt, 2000; 4 (3), Web adresa: http://www.g-gej.org 7. Perls F. Gestalt Therapy Verbatim, Utah: Bantam Books, Real People Press, 1969. 8. Buttolo W. Gestalt terapija, U: Biro M. i Buttolo W. ur. Klinika psihologija, Novi Sad: Katedra za Kliniku psihologiju, Ludwig Maximilians Universitat Munchen i Futura publikacije, 2003, 286-295. 9. Beisser A. The Paradoxsical Theory of Change, U: Fagan J. i Shepherd I. ur. Gestalt Therapy Now, California: Science and Behavior Books, Palo Alto, 1970. 10. Yontef GM. Gestalt Therapy, U: Gurman AS. i Messer SB. ur. Essential Psychotherapies, Theory and Practice, NY: Guilford Press, 1995, 261-303. 11. Simkin JS. Gestalt Therapy Mini-lectures, California: Celestial Arts, Millbrae, 1974. 12. Berger J. Gestalt terapija, U Berger J. ur. Tredi roditelj, Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd: Nolit, 1980, 113-135. 13. Kostid N. Kako se neuroza shvada u getalt terapiji, U: Ignjatovid M. ur. Avalske sveske Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd: Institut za dokumentaciju zatite na radu, 1980, 59-63. 14. Perls F. Finding Self Through Gestalt Therapy, part of the Cooper Union Forum Lectures Series, 1957, Web adresa: http://www.gestalt.org 15. Parlett M. Reflections on field theory, British Gestalt Journal, 1991; 1 (2): 69-81. 16. Kostid M. Getalt terapija pristup cjelovitoj linosti, U: Ignjatovid M. ur. Avalske sveske Novi pravci grupne psihoterapije, Beograd: Institut za dokumentaciju zatite na radu, 1980, 31-37. 17. Clarksion P. Gestalt Counseling in Action, London: SAGE Publications, 1999. 18. Perls F. Gestaltistiki pristup psihoterapiji, Beograd: Nolit, 1981. 19. Pregrad J. Gestalt terapija, predavanje na poslijediplomskom studiju, Sveuilite u Zagrebu, Odsjek za psihologiju, 1998.