Dijagnoza i teorija polja u GT-u

Teorija polja i geštalt terapija

Prema Yontefu teorija polja predstavlja možda najkompleksniji dio geštalt terapije koji
najbolje može obuhvatiti socijalne, političke, intelektualne, psihološke i kulturalne teme
kojima se geštalt terapija bavi. Neke od osnovnih koncepata na kojima počiva geštalt terapija
kao što su fenomenologija, dijaloški egzistencijalizam, cjelovitost, svjesnost, kontakt itd.
razumljivi su jedino ako ih se promatra u terminima teorije polja i zato se može reći da je ona
stanovit okvir ili temelj metodologije geštalt psihoterapije, smatra Yontef (1989).
Perls, Hefferline i Goodman, (1951) promišljaju primjenu teorije polja na geštalt
terapiju pa kažu: „U bilo kojem psihološkom istraživanju trebamo početi od interakcije
organizma sa njegovom okolinom. Svaka humana funkcija je interaktivna u polju
organizam/okolina, sociokulturalnom, duševnom i tjelesnom polju. Bez obzira na to kako
teoretiziramo o nagonima, impulsima i sličnom, uvijek se obraćamo interaktivnom polju, a ne
nečemu izoliranome.“

Što je teorija polja?

Teoriju polja osmislio je geštalt psiholog Kurt Lewin koji je smatrao značajnim samu
geštalt teoriju i spoznaje do kojih je došla, no općenito je bio više zainteresiran za praktičnu
primjenu principa geštalt psihologije u drugim područjima psihologije. Lewin je četrdesetih
godina 20. stoljeća kreirao topološku teoriju ličnosti ili teoriju polja. Smatrao je da je svaki
pojedinac složeno energetsko polje – dinamični sustav potreba i tenzija koje usmjeravaju
njegovo percipiranje i djelovanje, i da naše ponašanje ovisi o interaktivnom djelovanju
ličnosti i okoline. Svaka osoba kreće se u psihološkom polju koje je nazvao životni prostor.
Životni prostor sadrži ciljeve koji imaju ili pozitivne ili negativne valencije. Valencija je
psihološka vrijednost, privlačna snaga nekog cilja, osobe, objekta i sl. Ukoliko je valencija
odnosno privlačna snaga cilja pozitivna ona dovodi do traženja i približavanja tom cilju,
objektu, osobi… Ukoliko je valencija cilja negativna dovodi do izbjegavanja i udaljavanja od
tog cilja. Kako ćemo se ponašati u odnosu prema tom cilju, kao što je ranije navedeno, ovist
će o interakciji ličnosti i okoline.
Drugim riječima ključna odrednica Lewinovih postavki vezanih uz teoriju polja je “gledanje u
cjelokupnu situaciju” (Parlett, 1991).

Zašto je geštalt terapeutima potrebna teorija polja ?

„Zašto je terapeutima potrebno da proučavaju nešto tako apstraktno kao što je teorija polja?“
pita se Yontef (1989) . Pa objašnjava da se teorija i praksa geštalt terapije baziraju na važnosti
svijesti o procesu svjesnosti. Proces našeg mišljenja je važan aspekt procesa svjesnosti smatra
Yontef. Perls, Hefferline i Goodman (1951) diskutirali su o neophodnoj međuigri toga kako
osoba misli i kakva je u manifestaciji života. Kako osoba misli o svijetu, uključujući i njegovu
filozofsku orijentaciju je dijelom funkcija karaktera, obrnuto, karakter je funkcija načina
mišljenja osobe. Terija polja se zapravo odnosi na naš proces mišljenja, zaključuju.

Yontef nadalje kaže : « Teorija polja je okvir ili način istraživanja ili tumačenja događaja,
doživljaja, objekata, organizama i sistema kao smisaonih djelova spoznatljivog totaliteta
uzajamno djelujućih sila koje zajedno oblikuju jedinstvenu interaktivnu kontinuiranu cjelinu
(polje), umjesto da ih klasificira prema njihovoj urođenoj prirodi ili analizira na posebne
aspekte i formira sumativne cjeline od njih. Identitet i kvaliteta svakog takvog događaja,
objekta ili organizma je u polju istovremeno i može se saznati samo uz pomoć konfiguracija
formiranih uzajamnim utjecajem interakcija između promatrača i promatranog ».
Stoga Yontef navodi osnovne postavke teorije polja, a to su :
1. Polje je sistematska mreža odnosa
2. Polje je kontinuirano u vremenu i prostoru
3. Sve je dio polja
4. Fenomeni su determinirani cjelokupnim poljem
5. Polje je jedinstvena cjelina: sve utječe na sve drugo u polju
6. Opažajnu realnost oblikuje odnos između promatrača i promatranog
7. Princip istovremenosti
8. Proces: sve postaje
9. Uvid u genotipske invarijante

Teorija polja je nadalje prema Yontefu stav koji prožima geštalt terapiju i koji ju usmjerava.
Teorija polja omogućuje dinamičke organizirajuće koncepte, kao što je granica kontakta, self
kao proces itd. « To je kognitivno ljepilo koji drži na okupu sistem geštalt terapije. »
Teorija polja je okvir za proučavanje događaja, doživljaja, objekata, organizma ili sistema. To
je totalitet sila koje zajedno oblikuju integriranu cjelinu i determiniraju djelove polja. Ljudi i
događaji postoje samo kao dio polja, a značenje se ostvaruje samo kroz odnos u polju. Samo
činjenice prisutne u polju imaju utjecaja na polje.
Sve je u teoriji polja relativno u odnosu na vrijeme, prostor i fenomenološku svijest
promatrača.
U Geštalt terapijskom pristupu polju, sve se, dakle sagledava kao da se kreće i postaje. Ništa
nije statično, samo neke stvari, npr. strukture, kreću se i mijenjaju relativno sporo u odnosu na
druge procese koji se kreću i mijenjaju brže.

Parlett (1991.) je objasnio teoriju polja kroz pet principa koji karakteriziraju opći način
percipiranja i razmišljanja o kontekstu, cjelovitosti, interakciji i procesu o kojem govori i
Yontef. To su:
1. Princip organizacije
2. Princip istodobnosti
3. Princip osobitosti
4. Princip promjenjivosti (procesa)
5. Princip moguće važnosti

1. Princip organizacije
„Značenje jedne stvari ovisi o njenoj poziciji u polju:“ (Lewin, 1952.; prema Parlett,
1991.) Sve je dakle međusobno povezano, a značenje se izvodi iz cijelokupnog polja. Polja se
naravno razlikuju po tome da li im je organizacija poznata ili nova i nepoznata, jer većinu
vremena polje u nekim stvarima jeste prilično nepromjenjivo. Slučajnost, nešto što se pojavi
bez redoslijeda, zapravo je organizirana; odnosno ima značenje ali u nekom kontekstu kojeg
smo djelomično, ili ga uopće nismo svjesni.

2. Princip istodobnosti
„Psihološka prošlost i psihološka budućnost simultani su dijelovi psihološkog polja u
danom trenutku.“ (Lewin, 1952.; prema Parlett, 1991.) Geštalt terapeuti se usmjeravaju
direktno na tzv. „životni prostor“, ili na onaj dio polja u kojem prošlost ili budućnost na neki
način tvore sadašnjost. Geštalt terapija kao fenomenološki pristup gleda u događaje u
aktualnoj sadašnjosti, samo u okviru terapijske situacije same po sebi.

3. Princip osobitosti
Svaka situacija i svako polje osoba/situacija je jedinstveno. U terapijskoj situaciji kao i
u životu valja poštovati osobitost ili posebnost prilika ili osoba sa svim različitostima,
nejasnosnoćom i nesigurnostima kod njihova pojavljivanja. Generalizacije upućuju da imamo
sličnosti, te nas vode do preuranjenog zaključivanja. Naravno da sličnosti i kontinuiteti
postoje kao i teoretske generalizacije u psihoterapiji. Međutim valja biti svjestan i različitosti
pojava i oblika u najširem smislu.

4. Princip promjenjivosti (procesa)

Ovim se principom uzima u obzir da je polje stalno u procesu promjene. Ovaj se
princip odnosi na činjenicu da je iskustvo privremeno, a ne trajno i da ništa nije fiksirano i
statično u apsolutnom smislu. Čak i sa istom osobom polje se konstruira od trenutka do
ternutka, ne možemo dva puta imati identično iskustvo. Teorija polja je tu relativističkog
karaktera. Npr. za nekoga tko često koristi defleksiju ne može se reći da je koristi uvijek- i to
je promjenjivo.

5. Princip moguće važnosti

Sve što se načazi u polju je dio cijelovite organizacije i ima potencijalno značenje.
Geštalt terapeuti su zainteresirani za „ono što je očigledno“ i u vraćanje na ono što je postalo
automatsko i nevidljivo; ili na ono što se uzima „zdravo za gotovo“ kao da nema važnosti. U
geštalt terapiji i u teoriji polja ništa se ne može isključiti prije no što se istraži njegovo
značenje.Umjesto da samo dokumentiramo što je u polju, pažnju trebamo usmjeriti na ono što
je važno ili zanimljivo i to će nam pokazati kako je polje organizirano u tom trenutku.
Trebamo biti otvoreni da prihvatimo trenutnu konfiguraciju polja, bez obzira da li ju
anticipiramo ili ne. Ne smijemo zaboraviti terapeuta čija je prisutnost također aspekt polja.

Geštalt dijagnostika u terminima teorije polja

Daan van Baalen (1999.) govori o tome kako je geštalt terapija zainteresirana za dinamiku
polja - između ljudi u odnosu i dinamiku unutar pojedinca te predlaže način dijagnosticiranja.
Ono što geštalt terapeut želi dijagnosticirati , smatra van Baalen, ili „ znati precizno“, a zatim
klasificirati, jesu prekidi procesa u polju, čiji je dio i sam terapeut.
Pojam dijagnoza doslovno znači „znati precizno“ ili vidjeti kroz. U geštalt terapiji se
pokušava vidjeti „kroz“ polja ili dinamike jer geštalt terapija nije zainteresirana za pojedinca
kao izolirano biće, već za pojednica u svom okruženju. Zanima je što se dešava u dinamičnom
polju, između onoga tko se dijagnosticira i onoga tko uspostavlja dijagnozu.
Da bi to psihodinamičko polje postalo vidljivo, smatra van Baalen, potrebne su, dakle,
dvije psihičke funkcije koje su u interakciji jedna s drugom. Suština jedne funkcije postaje
vidljiva jedino prisustvom druge. Jedna postoji samo kao funkcija druge i obrnuto.
To dinamičko polje postaje vidljivo samo onda kada se terapeut i klijent nalaze na određenoj
međusobnoj udaljenosti, koju van Baalen naziva optimum. Osim toga, hoće li polje postati
vidljivo zavisi i od dinamičke interakcije klijenta i terapeuta. Kada se odrede psihodinamika i
optimum, pojavljuje se obrazac ili pravac. Obrazac ili pravac koji polje preuzima sam je po
sebi karakteristika polja i on se odnosi na ono što se dešava bilo u klijentu i/ili između klijenta
i terapeuta. U okviru psihodinamičkog polja ovo može biti uvid ili iskustvo i/ili ponašanje.
Psihodinamičko polje tako postaje uređeno i kompletno. U geštalt terapiji ova akcija jeste
„self“ u akciji ili „samo-organizujući princip“.
Kako je geštalt terapeut učesnik u psihodinamičkom polju on ima mogućnost birati između
mnogih psihodinamika:
- u klijentovom selfu
- između klijenta i terapeuta
- klijent i terapeut uključeni u širi kontekst.

Psihodinamičko polje je polje koje se može organizirati u figuru i pozadinu u

beskrajnom lancu destrukcije i konstrukcije - kreativno prilagođavanje, od predkontakta,
preko kontaktiranja, finalnog kontakta, postkontakta do ponovnog predkontakta itd.
Svjesnost i kontakt u tako definiranom polju također koegzistiraju kao fenomeni. Ono što je
značajno za dijagnozu jeste koliko organizacija (formiranje figure) zavisi od svjesnosti odnosa
klijent-terapeut što se može promatrati upravo kroz pojedine faze kontakta. Koliko je precizna
ta svjesnost u odnosu i koliko odražava točku na kojoj „ja“, klijent, doživljavam „ne-ja“,
terapeuta.

Perls Hefferline & Goodman (1951) jasno opisuju formiranje geštalta u terminima
dinamičkog procesa. To je formiranje geštalta kroz vrijeme tj. dinamički proces konfiguracije
figure/pozadina u vremenskoj perspektivi koja se odvija kroz slijedeće četiri faze:

1. faza predkontakta
Polje nije organizirano u pozadinu i figuru. Nema svjesnosti (moguće je da postoji doživljaj
poremećenosti, kaosa, nepostojanja). Nakon toga se pojavljuje senzacija ili potreba,
nedostatak ili previše nečega („id“ funkcija kao dio „self“ funkcije polja stupa u akciju).

2. faza kontakta
Polje se počinje uređivati u pozadinu i još uvek nejasnu figuru, subjekat se identificira, u
zavisnosti od svojih potreba, sa jednom od potencijalnih sukobljenih figura i alijenira se od
drugih. („Ego“ funkcija kao dio „self“ funkcije polja stupa u akciju).Svjesnost se povećava.

3. faza finalnog kontakta

Figura je jasna i „potpuna“, svjesnost je oštra, subjekat je uključen u priču i pojavljuje se
doživljaj spontanosti, polje je maksimalno organizirano.

4. faza. postkontakta
Figura se raspada, i javlja se doživljaj zadovoljatva i/ili žaljena usljed onoga što je bilo.
Figura i pozadina nestaju i ponovo dolazi do neodređenosti i umanjene svjesnosti.

Veći ili manji stupanj organiziranosti odgovara većem ili manjem stupnju svjesnosti i
uzbuđenja.
Kada proces kreativnog prilagođavanja ili samo-organizujući princip nisu potpuni u smislu
gore spomenutog modela, rezultat je nezavršen geštalt, zajedno sa smanjenom svjesnošću i
uzbuđenjem.
Ovi „nezavršeni geštalti“ zahtevaju pažnju i završavanje. Oni ostaju figura, čak i kada bi se
mogla pojaviti neka relevantnija figura ili formacija figura/pozadina. Zbog toga sadašnja
relavantna figura ne dobija dovoljno pažnje niti se dovoljno kontaktira, te također ostaje
nezavršena.
Moguće je da postoji polje koja je prepuno nezavršenih figura, koje moraju dijeliti istu
količinu pažnje. Rezultat toga je nejasna organizacija polja, umanjena diferencijacija
formacije figura/pozadina, umanjeni svjesnost i uzbuđenje, a figure iz prošlosti su fiksirane u
sadašnjosti.

Slijedeći fenomen koji je sastavni dio psihodinamičkog polja i koji je jako važan u
geštalt dijagnosticiranju jeste granica kontakta. Prema Perls , Hefferline i Goodman (1951)
granica kontakta je specifičan organ svjesnosti nove situacije u polju. Tu granicu sačinjavaju
kombinacija senzomotornih aktivnosti dva ili više subjekata. U terapijskom setingu, ona je
proces koji se formira uzajamnom senzornom i motornom aktivnošću terapeuta i klijenta.
Ovo za geštalt dijagnozu, prema van Baalen, znači:
1. Kao dijagnostičar ja sam istovremeno i dio i istraživač granice kontakta.
2. Dijagnostička aktivnost u geštalt terapiji podrazumijeva senzornu i motornu aktivnost i
svjesnost dijagnostičara.
3. Informacije o senzornoj i motornoj aktivnosti osobe koja se dijagnosticira dobijamo kroz
senzornu i motornu aktivnost terapeuta-dijagnostičara.
4. Odnos, granicu kontakta i/ili polje, koji su predmeti proučavanja, istražujemo tako što
preispitujemo sadržaj naše vlastite svjesnosti.
U ovom polju je terapeut, istraživač, dijagnostičar, istovremeno i učesnik i promatrač.

Koncept granice kontakta omogućava razlikovanje četiri različite organizacije polja, što se
može koristiti za geštalt dijagnozu (Perls i dr., 1951, prema van Baalen 1999).
 Polje se lako organizira, svjesnost, motorne i senzorne aktivnosti su opuštene.
 Tenzija u polju raste, dinamičnije je, tako da je potrebno da učesnici u polju budu
svjesniji i da se više prilagođavaju, kako bi se dostigla uređenost polja. Granica
kontakta je oštrija, svjesnost je jasnija. Senzorna i motorna aktivnost, iskustvo
„bivanja“ i značenje, su snažniji.
 Opasnost prijeti, podražaji iz okoline su preplavljujući, kontakt granica je pred
rušenjem, nastupa doživljaj nepostojanja. Osoba mora da odbije i/ili izbjegne ovu
situaciju.
 Frustracija prijeti, potrebe osobe ne mogu da se zadovolje u ovom okruženju. Granica
kontakta postaje nepodnošljivo napeta, ponovo se javlja iskustvo nepostojanja i osoba
mora da odbije i/ili izbjegne ovu situaciju.

Za geštalt psihopatologiju i geštalt dijagnozu osobito su značajne situacije u kojima klijent

doživljava opasnost i frustraciju što dovodi do želje za izbjegavanjem. U obje situacije
potrebno je održati osetljivu granicu kontakta radi opstanka. Pri tome je potrebno razlikovati
dvije vrste reakcija u cilju preživljavanja, što se u životinjskom svijetu naziva reakcija „bori
se ili bježi“.
 Panika, „izbezumljeno“ bjekstvo, šok, anestezija, onesvješćivanje, „pravljenjem
mrtvim“, isključivanje jednog dijela ili amnezija, sa ciljem da se zaštiti granica
kontakta putem privremene nesenzibilnosti i motoričke paralize, sve dok opasnost ne
prođe.
 Halucinacije, snovi, živa imaginacija, opsesivne misli i pretjerana aktivnost, duboko
premišljanje, a sve u cilju smanjenja dijela tenzije, kreirane na samoj granici kontakta,
putem iscrpljivanja.
Geštalt dijagnostika praktično

Daan van Baalen (1999.) predlaže geštalt dijagnosticiranje kroz teoriju polja usmjeravajući se
na slijedeće elemente procesa:
1. Je li granica kontakta formirana ili da li se polje organizira? Je li „kontaktiranje“ moguće iz
situacije „predkontakta“?
2. Granica kontakta se formira, polje se organizira, ali ipak lako nestaje sa relativno slabom
dinamikom i/ili se organizira u fiksiranu stereotipnu formaciju figura/pozadina.
3. Kakva se figura formira?
4. Kako se odvija nastajanje i nestajanje formacije figura/pozadina?
5. Koje polje odgovara određenoj figuri? Koji je sljedeći veći geštalt u koji se organizira
formacija figura/pozadina? ( U kojoj predstavi ti i ja učestvujemo?)
6. Kakvi su kapaciteti svjesnosti polja koje je nastalo između dijagnostičara i klijenta?
7. Kako funkcionira samo-organizujući princip?

1. Je li granica kontakta formirana ili da li se polje organizira? Je li „kontaktiranje“

moguće iz situacije „predkontakta“?

Je li kreirana neka dinamika? Da li u polju dolazi do akcije, organizira li se polje u

konfiguraciju figura/pozadina? Osjeća li terapeut da postoji? Šta doživljava promatrač kada se
granica kontakta ne formira? Kako to doživljava?
U ovoj fazi klijent zapaža nešto što terapeut ne vidi ili obrnuto, zajednička figura ne postoji.
Klijent i terapeut se vide ali nisu „u istom svijetu“. Dijagnostičar može doživjeti osjećaj
„nebivanja u istom svijetu“ u svom tijelu, u osjećanjima, kao i u svom mišljenju.
Ovo iskustvo „predkontakta“ dešava se u svakom novom odnosu. Koliko ovo traje i da li
dolazi do organizacije u odnosu, pokazuje mjeru „kapaciteta za stvaranje granice kontakta ili
formacije figura/pozadina“ u ovom odnosu.
Ono što je interesantno u geštalt terapiji jeste da kada terapeut doživi granicu kontakta ili
organizaciju polja, onda i klijent to može doživjeti, jer granica kontakta ili organizacija polja
predstavlja fenomen odnosa. Kada je proces formiranja geštalta ponovo moguć, tada se rast i
razvoj podrazumjevaju, budući su oni svojstveni odnosu ili organizaciji polja u procesu. Kada
terapeut doživljava granicu kontakta ili organizaciju polja, to jeste terapija za klijenta..

2. Granica kontakta se formira, polje se organizira, ali ipak lako nestaje sa relativno
slabom dinamikom i/ili se organizira u fiksiranu stereotipnu formaciju figura/pozadina

Postoji granica kontakta ili organizacija polja koja se djelimično ruši usljed relativno slabe
dinamike. Manje ili više normalna konfiguracija figura/pozadina razvija toliku tenziju da
granica kontakta ili organizacija polja doživljavaju kolaps. DSM-4 ovo naziva trajnim
poremećajem ili poremećajem ličnosti. Kako bi se održala granica kontakta ili organizacija
polja i doživljaj egzistencije, polje se organizira u neprekidno ponavljanu karakterističnu
konfiguraciju figura/pozadina. Prva nepodržana figura postaje „otcijepljena“, a neprekidno
ponavljana karakteristična figura/pozadina služi za „preživljavanje“. Priručnik DSM-4 govori
o relativno konzistentnom obrascu ponašanja i iskustva.
Kod poremećaja ličnosti klijent i terapeut ostaju u istom svijetu. Kao terapeut, ja postajem
svestan istog straha kao i klijent. Strah je manje intenzivan u poređenju sa strahom koji se
doživljava u prethodnoj fazi , zato što je granica kontakta minimalno očuvana. Klijent i
terapeut sve vrijeme stvaraju istu konfiguraciju figura/pozadina, da bi imali neophodan
doživljaj postojanja, kako bi preživjeli. Terapeut osjeća strah i kao da je uhvaćen u zamku sa
tom neprekidno ponavaljanom figurom/pozadinom. On racionalizira svoj strah i zarobljen je u
stavu „ovo je težak klijent“. Dijagnoza poremećaja ličnosti često se određuje kada klijent ne
odgovara na terapiju. Ponavljane konfiguracije figura/pozadina često same po sebi nisu
abnormalne, ali konzistencija sa kojom se dešavaju, jeste. Repeticija često uzrokuje simptome
i patnju u poljima čiji dio je klijent. DSM-4 opisuje ove poremećaje trajne obrazce nutrašnjeg
iskustva i ponašanja koji se u kulturi klijenta jasno razlikuje od očekivanog te je nefleksibilan
i prisutan u širokom rasponu osobnih i socijalnih situacija. To u kliničkom smislu dovodi do
značajnog distresa ili poremećaja u socijalnim, profesionalnim i drugim važnim poljima
funkcioniranja. Ovaj obrazac je stabilan i dugotrajan i njegov početak seže ako ne u rano
djetinjstvo, onda u adolescenciju. Taj obrazac ne nastaje usljed direktnih fizioloških efekata
neke supstance (npr. zloupotreba droge, ljekova) ili općeg zdravstvenog stanja (npr. povreda
glave).

3. Kakva se figura formira?

Priroda postojeće figure može se opisati mehanizmima otpora kontaktu, koji se mogu
sagledavati kroz polarnosti: npr. projekcija nasuprot držanju unutra ili defleksija nasuprot
fokusirati se ili introjekcija nasuprot dopustiti da se pojavi ukus, prožvakati i sl.
Svjesnost dijagnostičara može biti usmjerena na ove polarnosti. Na primjer, kada je figura
projekcija, onda bi intervencija ili serija intervencija mogle biti polarnost te projekcije, a
radilo bi se na „držanju unutra, čuvanju u sebi i gledanju izbliza“.
Figura se može opisati na bilo koji smislen dijagnostički način, sve dok se opis vrši u
terminima odnosa. Na primjer, ja, kao dijagnostičar, osjećam se sa ovim klijentom kao
iznervirana majka sa razmaženim djetetom. Ovdje bi intervencija mogla biti da dijagnostičar
postane majka koji mazi svoje dijete, umjesto da se nervira.

4. Kako se odvija nastajanje i nestajanje formacije figura/pozadina?

Da li postoji prekid u formiranju i ako postoji u kojoj se fazi to dešava? Da li u predkontaktu,

kontaktiranju, finalnom kontaktu ili postkontaktu?
Na primjer :
- polje se ne organizira, postoji samo predkontakt
- polje se u početku organizira, ali se raspada, i ponovo je predkontakt
- polje se ne može razviti kroz identifikaciju sa figurom, i ostaje se u fazi kontaktiranja
- polje se zaglavljuje u finalnom kontaktu i identificira se sa tenzijom finalnog kontakta
- polje se ne razvija u postkontakt i ne razlaže ono što je bilo dobro i poznato, ne povlači se i
čini se da se olako prešlo preko rada, a da nije došlo do integracije, figura i dalje nastavlja
djelimično postojati u slijedećim organizacijama polja.

Intervencija koja se ovdje predlaže je: svjesnost o tome kako i u kojoj fazi ciklusa kontakta se
zaustavlja proces organizacije polja ili konfiguracije figura/pozadina.
5. Koje polje odgovara određenoj figuri? Koji je sljedeći veći geštalt u koji se organizira
formacija figura/pozadina? ( U kojoj predstavi ti i ja učestvujemo?)

Prekinut razvoj ogleda se u stalnoj repeticiji iste figure, čak i kada se sredina mijenja.
Primjer ovog prekida je ono što se u psihoanalitičkoj teoriji naziva transfer. Na primjer:
terapeut se vidi kao majka, pri čemu on može imati neke njegove karakteristike, ali nije majka
što znači da se figura koja se pojavljuje ne uklapa se u polje.

6. Kakvi su kapaciteti svjesnosti polja koje je nastalo između dijagnostičara i klijenta?

Ono što je potrebno za istraživanje prekinutog razvoja polja jeste svjesnost. Ako postoji
svjesnost o tome kako se polje blokira, onda se promjena i razvoj podrazumevaju. Svjesnost
se očituje u tri različita područja: izvana ( sredina, gledanje, dodir, miris, ukus i sluh );
izunutra ( propriocepcija, tijelo ) i intrapsihičko ( um i osjećanja ).

7. Kako funkcionira samo-organizujući princip?

Koje pojedine funkcije su na raspolaganju?

Samo-organizujući princip je funkcija polja, a ne neka stvar koja se nalazi u osobi. Ova
funkcija može da se podijeliti na tri podfunkcije:
1. Id funkcija: potrebe i želje koje se pojavljuju u polju
2. Funkcija ličnosti: tko sam ja u ovom polju sa tobom
3. Ego funkcija: kada učesnici u polju znaju koje su njihove potrebe, želje i tko su oni u ovom
polju.
LITERATURA:

1. Daan van Baalen (1999.). Geštalt dijagnoza, interni prijevod

2. Latner, J. (1992.) „The theory of gestalt therapy“, Gestalt institute of Cleveland Press
3. Parlett, M. (1991.) „Reflection on field theory“, The British Gestalt Journal

4. Perls, P., Hefferline, R.F. i Goodman, P. (1951.) „Gestalt therapy; excitement and
growth in the human personality“, Souvenir Press Ltd., London
5. Polster, I. i Polster, M. (1974.) „Integrisana geštalt terapija“, New York: Brunner/Mazel
interni prijevod
6. Yonteff G. M. (1989.) „Svjesni dijalog i proces; Eseji o geštalt terapiji“; New York:
Gestalt Journal Press , interni prijevod