TEORIJA POLJA U GEŠTALT TERAPIJI

Melina Lučkin
SADRŽAJ:
1. TEORIJA GEŠTALT TERAPIJE TEMELJI SE NA TEORIJI POLJA
2. PET PRINCIPA TEORIJE POLJA
2.1. Princip organizacije
2.2. Princip istovremenosti
2.3. Princip jedinstvenosti
2.4. Princip proces promjene
2.5. Princip značajnosti
3. TEORIJA POLJA U PRAKSI
4. ZAKLJUČAK
5. LITERATURA
 TEORIJA POLJA U GEŠTALT TERAPIJI

1. TEORIJA GEŠTALT TERAPIJE TEMELJI SE NA TEORIJI POLJA

Lewin polje definira kao „...kao totalitet činjenica koje koegzistiraju i koje su
zamišljene kao međuzavisne...“(prema Fulgosi,1987). Zapravo, mnoge pojave u
percepciji mogu se jedino objasniti ako se uzmu u obzir perceptivna polja i djelovanje
sila u perceptivnim poljima, dakle ako se psihološki fenomeni ili doživljaji proučavaju u
kontekstu tih polja.
Ono što je interesantno jeste da nam teorija polja omogućava razumijevanje
ljudskog fenomena. Odnosno, samo ljudska bića kreiraju fenomen polja oko sebe. Bez
subjekta (bića) nema ni fenomena polja (prema Kennedy, 2003). Kada dijete zgrabi
svoju „dekicu“ i odbija da pođe na odmor bez nje, onda možemo reći da se bavimo
posebnošću polja. A evo i kako. Veza koju dijete ima sa komadićem tkanine je složena i
kompleksna. Ona je njemu od neprocjenjive važnosti jer kada je drži uz sebe osjeća se
ugodno i sigurno, a u odvajanju od nje osjećat će se kao da je izgubio prijatelja. Zapravo,
izgleda tako kao da njegova „dekica“ nosi tajnu njegovog identiteta i stalno ga podjseća
na to –ko je on. Ovaj fenomen, nazvan je u psihologiji kao „prelazni objekat“ .
U posebnosti polja : „ Vizija je već zaokupljena sa svojim značenjem, što joj daje funkciju
u spektaktlu kako svijeta tako i našeg postojanja“ (Kennedy, 2003, prema Merleau-Ponty,
cit., str.52).
Posebnost polja jeste to što je to „živi svijet“; svijet kroz koji radije živim, nego
svijet o kojem razmišljam. Živim život znači da sebi dopustim, svom tjelesnom selfu, da
doživljavam situacije. Drugim riječima, moje tjelesno postojanje omogučava mi da
proživim neku situaciju. Na primjer razmišljati o radu nije isto kao i raditi; razmišljati o
nekome nije isto kao i biti u odnosu s nekim.
Međutim, doživjeti situaciju nije uvijek tako lako. Najčešće, mnogi od nas, u većoj ili
manjoj mjeri, ne bivaju u kontaktu samih sa sobom, što dodatno otežava proces.
Teorija polja osposobljava geštalt terapiju da zadrži fokus na osobi kao aktivnom
činiocu, da se pažljivo odnosi prema složenosti relacija u polju u sadašnjosti i
promjenama koje se neizbježno javljaju tokom vremena i u različitim kontekstima.
2. PET PRINCIPA TEORIJE POLJA

2.1. PRINCIP ORGANIZACIJE

Lewin je pisao o tome kako izvesti značenje posmatrajući cijelu situaciju, odnosno
cjelokupnost koegzistirajućih činjenica.
„Bilo da se neko ponašanje događa ili ne događa zbog prisustva ili odsutva jedne ili više
činjenica koje se posmatraju izolovano, ono što je bitno jeste grupiranje (struktura i sila)
specifičnog polja kao cjeline. Značenje pojedinačne činjenice ovisi od pozicije u polju“
(Parlett, 1991, prema Lewin, 1952).
Sve je međusobno povezano i značenje se izvodi iz cjelokupne situacije.
Ako zamislimo da bomba eksplodira nedaleko od učionice, onda će se dogoditi velika
pomjeranja unutar polja. Prestat će se sjediti i učiti, a učitelj će završiti s podučavanjemi.
Sve će reorganizovati i unutar ovog novog konteksta dobit će drugačije značenje. Npr.
učionica može postati bolnica, ili neki centar urgentne pomoći.
Svrha neke stvari je određena kontekstom u kojem se koristi.
Naravno, u veći slučajeva, sadašnja struktura polja može da se vrati na prethodu. Npr.
učionica koja je pretvorena u urgentni centar može ponovo postati školska učionica, sa
svojom cjelokupnom namjenom. Što znači da se polja razlikuju po tome da li su
organizirana po sličnosti ili po nečemu novom.
I nekoliko riječi o slučajnosti. Za G. terapute poznato je da pridaju važnost
kontekstu u kojemu klijent može biti djelomično ili potpuno nesvjestan.
Ako se primjeti da klijent stalno npr. dira svoje koljeno ili nešto radi s prstima, teraput će
u nekom momentu obratit pažnju upravo na te, naizgled, beznačajne pojave. Teraput to
čini jer iz ličnog iskustva zna da su klijenti u tom trenutku daleko od nečega što bi se
nazvalo trivijalnim. To može potvrditi već sljedeća eksploracija u kojoj klijent otkriva
neku, za njega, značajnu shemu ili neki nedovršeni posao koji je doveo da toga su su
impulsi npr. retrofelkovani.
Drugim riječima, značajnost nekih događaja otkriva se u širem kontekstu, tako da
cjelokupna situacija postaje jasnija.
Ponašanje ili posebno iskustvo koje se čini kao dio cijeloga polja, stavlja se u kontekst i
time dobiva na organizaciji i smislu.

2.2. PRINCIP ISTOVREMENOSTI

Princip istovremnosti, može se još objasniti kao i aktuelnost, savremenost.

Istovremenost se definiše u teoriji Geštalt terapije (dalje GT) u terminima
fenomenologije osobe u iskustvenom „sada i ovdje“. Od samog početka teorija GT je
naglašavala sada i ovdje kao centralnu tačku, u toku vremena, od prošlosti prema
budućnosti. „Sada“ se nije smatralo ni statičnim, ni apsolutnim. Svjesnost je senzorni
događaj koji uključuje sjećanje i anticipaciju. Izgubiti se u bilo kojoj vremenskoj zoni,
izgubiti osjećaj za vremenski tok, izgubiti svijest o sadašnjoj funkciji svjesnosti, uvijek se
smatralo poremećajem svjesnosti i uvijek je dio psihološke disfunkcije.
Kao G. terapeut, naš fokus dat je na sadašnjem iskustvu i mi ne objašnjavamo određeni
fenomen oslanjanjući se na prošlost ili budućnost. Umjesto toga, naša zainteresovanost je
na „kako“, prije nego na „šta je bilo“ ili „ šta će biti“, ali ne s namjerom da ignorišemo
nečiju prošlost ili budućnost. Drugim riječim, i prošlost i budućnost se potpuno uvažava,
ali u kontekstu da se posmatra kako se prošlost manifestira u sadašnjosti, ali i kako se
budućnost reflektuje u sadašnjosti. Ne pričati o sadašnjosti kada je to u sadašnjosti
potrebno je isto tako disfunkcionalno koliko i pričati o prošlosti kako bi se izbjegli neki
aspekti sadašnjosti.
Zagovaranje ovakvog principa leži u činjenici da jedino sadašnjost pruža mogućnost
integracije.

2.3. PRINCIP JEDINSTVENOSTI

 Svaka situacija i svako lično iskustvo u polju je jedinstveno. Premda bi mnogi
psiholozi htjeli da je drugačije, odnosno da se ljudsko ponašanje može podvesti po
„normalu“ i generalizovane „zakone“ kojima se može objasniti ljudsko ponašanje,
činjenica je da je naše znanje i lično iskustvo drugačije.
Okolnosti gotovo nikada nisu iste. To objašnjava činjenicu da u grupi ljudi svako od
njih ima drugačiju perspektivu i tačku gledišta s koje polazi, premda se nalaze na istom, u
isto vrijeme. Posmatrajući male grupe uočilo se da će svaka osoba pokazati interesovanje
prema nečemu ovisno od svoje polarnosti, pozadine, trenutne potrebe; ali i ovisno od
trenutne zabrinutosti zbog nečega, kao i dugoročno nedovršenog posla.
Drugim riječima značenje se formira individualno, tako da je svaka generalizacija
sumnjiva. Nerjetko se dešava da su novopečeni geštaltisti frustrirani time jer nema
generalnog rješenja kako nešto tretirati. Npr. kako G.T. radi s osobom koja ima poremećaj
hranjenja? Nema jednoobraznog načina. Naime , ono što terapeut radi jeste da uzima u
obzir sve individualne okolnosti, klijentov nivo samopodrške, stepen zabrinutosti, prirodu
otpora, važnost sadašnje potrebe, načine na koji osoba prekida kontakte, kao i mnoge
aspekte sadašnje situacije koje mogu imati uticaja na klijenta. Međutim, s druge strane to
ipak ne znači da postoje izvjesne generalizacije, sličnosti i stalnosti koje postoje u
psihoterapiji.

2.4. PRINCIP PROCES PROMJENE

Često se kaže da je GT procesna terapija. Činjenica je da je proces neophodan i

centralni aspekt teorije polja. U procesnoj orijentaciji sve je energija (kretanje, akcija),
struktuirano je dinamičkim silama polja i kreće se kroz vrijeme i prostor.
Prema Parlett (1991) „ princip procesa promjene odnosi se na činjenicu da je iskustvo
privremeno, a ne trajno. Ništa nije fiksno, ni statično na apsolutan način“ (cit. str. 72).
U teoriji polja GT sve se smatra energijom i kretanjem polja ( polje,
organizma/sredina). Sve je akcija i sve je u procesu postojanja, u procesu mijenjanja i
razvijanja. Drugim riječima, svaki fenomen se može posmatrati sa tačke gledišta procesa.
U GT postoji preferiranje prema opisivanju kliničkih termina procesnim terminima, kao i
korištenje intervencija koje naglašavaju razvoj u prostoru i vremenu (npr. korištenje
intervencija koje naglašavaju kretanje, eksperimentisanje sa vršenjem različitih radnji,
povjerenje u razvoj koji je sastavni dio paradoksalne teorije promjene).
Procesna orijentacija vjeruje u ono što se pojavljuje, u Geštalt koji izranja, a ne u fiksne,
statične koncepte. U statičkoj organizaciji osoba posmatra fiksni Geštalt umjesto da isptia
pojavljivanje Geštalta u ovom času, u ovom slijedu interakcija i njegovom prelasku u
sljedeći Geštalt.
Važno je istaći da se proces fokusira na vremensku dimneziju.

2.5. PRINCIP ZNAČAJNOSTI

Ovaj princip odnosi se na to da je sve u polju dio cjelokupne organizacije i da je

potencijalno značajno. Geštalt terapeuti su zainteresovani za „očigledno“ , koje im
omogućava da vide ono što je postalo nevidljivo i shematizirano, ili je bez rezerve uzeto
kao istina.
Princip značjanosti u Geštalt terapiji i teoriji polja sugeriše da se ništa a priori ne
može isključiti, a da prethodno ne bude istraženo. Drugim riječima, teraputi se pozivaju
da budi otvoreni prema onome što je trenutno u polju, što će ukazati na to kako je polje
momentalno organizirano.
3. TEORIJA POLJA U PRAKSI

Da li ja kreiram polje ili polje mene, da li je uzajamno ili ima primat?

Postavlja se pitanje šta se dešava kada se nađe dvoje ljudi, jedno ispred drugog, i kada u
isto vrijeme konsteliraju svoja polja. Umjesto da razmišljamo o poljima kao njihovim
zasebnim cjelinama, činjenica je da kada se dvoje ljudi angažuju u nečemu nešto se
stvara između njih, što je samo ekskluzivnost samo njihovog kontakta. Drugim riječima,
događa se samo u suretu te dvije osobe i taj odnos nazivamo ko-kreacija . Polje koje je
zajednički konstruirano. Međutim, postavlja se pitanje kako te dvije osobe dijele
zajedničku realnost? Naime, ono što geštalt teorija propagira, odnosi se na činjenicu da
sve zavisi od kontakta. Sa kontaktom, angažmanom i interakcijom polje počinje da se
struktuira. Polje postaje formirano, odnosno postaje geštalt. Što je konfiguraciju u polju
čvršća, rigidnija, to su manje mogućnosti da se neki postojeći model vidi na dručiji, novi
način. Npr. navike, ponavljajuće radnje, sve to predsavlja fiksne konfiguracije, odnosno u
GT nazvano fiksne geštalte. Self je taj koji je „zadužen“ za to kako ćemo kreirati lični
prostor u određenom momentu. Dvije osobe koje su relativno oslobođene svojih neuroza
mogu pristupiti u zajedničkoj kreiranju realnosti s mnogo kreativnih mogućnosti. Ko-
kreacija u GT može biti veoma lijepa i zabavna.
Međutim, u ko-kreaciji može se dogoditi i loša stvar, a to je da terapeut „upadne“ u
klijentove stereotipe. Za terapeuta je iznimno važno da bude svjestan toga šta se dešava u
terapiji, i na koju ko-kreaciju ga klijent poziva. Poenta je da bez obzira na što me klijent
poziva, bez obzira na konfiguraciju polja, realnost koja je prisutna i uključensot nas kao
terapeuta, je zapravo lični poziv da se prilagodim različitim dijelovima ličnog Selfa
(pream Beaumont, 1990). To se može prevesti i na ono pitanja- Ko sam ja za ovog
klijenta u terapiji? Petruska Clarkson (1989) je govorila da mogu postojati različiti
odnosi u terapiji. Ona ih je objašnjavala u terminima porodičnih arhetipova. Npr. terapeut
može biti povezan s klijentom na majčinski, očinski i sl. način. Odnos koji nastaje u
terapiji je zajednička konstelacija polja, sa ili bez svjesnosti o njoj, koju terapeut kreira s
klijentom.
4. UMJESTO ZAKLJUČKA

Teorija polja je stav koji obilježava GT. To je naučni pogled na svijet koji integriše
različite izvore GT. Sve je u teoriji polja relativno u odnosu na vrijeme, prostor i
fenomenološku svijest posmatrača. Teorija polja naglašava totalitet sila koje zajedno
oblikuju integrisanu cjelinu i determinišu dijelove polja.

5. LITERATURA

Jacobs, L. (2003). Ethics of context and field:The practices of care, inclusion and
openness to dialogue. British Gestalt Journal, Vol.12, No 2, str. 88-96.

Kennedy, D. (2003). The phenomenal field:The homeground of Gestalt therapy. British

Gestalt Journal, Vol.12, No 2, str. 76-87.

Parlett, M. (1991). Reflections on field theory. The British Gestalt Journal, str.69-81.

Yontef, G.M. Svjesni dijalog i proces. Eseji u geštalt terapiji. Prijevod.