EDGAR RIE BURROUGHS

Edgar Rie Burroughs TARZAN I NJEGOV SIN

IZABRANI ROMANI E. R. BURROUGHSA Naslov originala THE SON OF TARZAN

Copvright 1915, 1916 Frank A. Munsey Companv

Prevela s engleskoga MILICA BUINAC Naslovnu stranicu izradio IGOR KORDEJ

Cover Art bv IGOR KORDEJ Copyright 1986, EDGAR RIE BURROUGHS, INC. Ali Rights Reserved

TARZAN I NJEGOV SIN

Pi-vo izdanje u ovoj biblioteci

Urednik ZVONIMIR MAJDAK

a sa IZDAVAKO KNJIARSKA
RADNA ORGANIZACIJA

mladost
ZAGREB 1986

Niz iroki Ugambi plovio je amac s broda Marjorie W, noen strujom nadole plime. Njegova se posada lijeno valju-kala uivajui u odmoru nakon naporna veslanja uzvodno. Tri milje nizvodno leala je sama Marjorie W, spremna da isplovi im se oni popnu na palubu, i podignu amac. Meutim, uskoro su ljudi prekinuli svoj drijeme ili brbljanje. Panju im je privukla sjeverna obala rijeke. Tamo je stajala neobina ljudska prilika i ispruenih, koatih ruku dozivala ih napuklim glasom iz petnih ila. Grom i pakao! to je to? uzviknuo je netko od posade. Bijelac! promrmlja i doda: Zaveslaj te momci da mu se primaknemo i vidimo to eli. Kad su se primakli obali, ugledali su iscrpljenu priliku rijetke sijede kose zamrenih pramenova. Njegovo mravo, iskrivljeno tijelo bijae golo tek s krpom oko bedara. Niz upale, koziave obraze tekle su suze. ovjek im je progovorio nerazgovijetno nekim stranim jezikom. Zna li engleski? zapitao je oficir ovjeka. Da, znao je. Isprekidano, sa zastajkivanjem, kao da se tim jezikom ve godinama nije sluio, preklinjao ih je da ga uzmu sa sobom i izbave iz te strane zemlje. Poto je prispio na palubu Marjorie W", stranac je ispriao spasiocima tunu priu o svojoj bijedi, stradanju i mukama kroz proteklih deset godina. On im nije rekao zato je doao u Afriku, ali su nagaali da je zaboravio sve to je doivio prije onih stranih muka, koje su ga umno i fiziki unitile. Nije im ak ni rekao svoje pravo ime, ve im se predstavio kao Mihael Sabrov. Uostalom, vie nije postojala nikakva slinost izmeu ove bijedne ruevine i nekada muevnog, iako beskrupuloznog Alexisa Paulvitcha. Prije deset godina on je izbjegao sudbinu koju je doivio njegov prijatelj i zloduh (Rokoff) i ne jednom, ve bezbroj puta u proteklih deset godina, Paulvitch je proklinjao udes koji je 5

dodijelio Nikolasu Rokoffu smrt, i s njome neosjetljivost patnje, dok je on pretrpio ivot, prepun uasnih muka, mnogo gorih od smrti koja ga je uporno izbjegavala. Paulvitch je pobjegao u dunglu kada su se Tarzanove ivotinje i njihov divlji gospodar popeli na palubu broda Kincaid", u uasnom strahu da e ga Tarzan slijediti i uhvatiti, zaao je duboko u dunglu gdje je pao u ruke jednom divljem ljudoder-skom plemenu koje je osjetilo svu teinu Rokoffove zle udi i grozne okrutnosti. Jedan neobini hir plemenskog poglavice spasio je Paulvitcha od smrti da bi ga gurnuo u ivot bijede i muenja. Kroz deset godina on je bio meta cijelom selu, tukle su ga i kamenovale ene i djeca, a ratnici sjekli, bievali i izna-kazili; bio je rtva estih groznica najteih vrsta. Ipak nije umro. Boginje su mu urezale strane brazgotine i igosale ga neizrecivo runim znakovima. Zbog njih i divljake igre plemena, izgled se Alexisa Paulvitcha toliko izmijenio, da ni vlastita majka ne bi prepoznala ni jednu poznatu crtu u alosnoj masci koju je on nazivao svojim licem. Nekoliko prorijeenih sijedih pramenova zamijenilo je gustu tamnu kosu koja mu je prije pokrivala glavu. Udovi su mu bili zgreni i izoblieni, tijela jako pogr-bljena hodao je nesigurna koraka, vukui noge za sobom. Sve su mu zube izbili divljaci. tovie i umne su mu sposobnosti bile bijedno ruglo onih otprije. Mornari su ga uzeli na brod Marjorie W"i tamo ga hranili i njegovali. On se poneto oporavio, ali mu se izgled nikada nije promijenio nabolje; ona ista ljudska olupina, iznakaena i skrhana, kakvu su nali, ostat e nepromijenjena sve dok ga ne pozove smrt. Premda je bio tridesetih godina, Alexis Paulvitch izgledao je kao osamdesetogodinjak. Nedokuiva priroda traila je za ortaka veu kaznu, nego to ju je platio glavni krivac. U duhu Alexisa Paulvitcha nije bilo osvetoljubivih misli, ve samo jedna mrana mrnja prema ovjeku kojeg su on i Rokoff pokuali unititi, ali nisu uspjeli. Bilo je mrnje i u sjeanju na Rokoff a, jer ga je on uvalio u sve strahote koje je morao pretrpjeti. Mrzio je i policiju raznih gradova iz kojih je morao bjeati, mrzio je zakon, poredak, sve. Svaki trenutak ivota bijae mu ispunjen bolesnom mrnjom; on je postao mentalno i fiziki, u svom izgledu, utjelovljenje zlokobnog osjeaja Mrnje. Imao je veoma malo, ili gotovo nita zajedniko s ljudima koji su ga spasili. Kako je bio preslab za rad i suvie mrzovoljan u drutvu, oni bi ga brzo ostavili sama i prepustili njegovim mislima.
6

Marjorie Wzakupilo je i financiralo drutvo bogatih tvor-niara, opremivi je laboratorijem i naunim osobljem te poslalo u potragu za sirovinama koje su se prije uvozile iz June Amerike uz veoma visoke cijene. Osim uenjaka nitko nije znao da na brodu nije bilo tih sirovina, no to u ovom trenutku za nas nije vano. Glavno da je brod plovio prema izvjesnom otoku, udaljenom od afrike obale na kojoj su ukrcali Alexisa Paulvitcha. Nekoliko tjedana brod je bio usidren blizu obale. Monotonija ivota na palubi postala je posadi muna. Ona bi esto odlazila na obalu, a napokon je i Paulvitch poao s njima, toliko mu bijae dojadila jednolinost brodskog ivota. Otok bijae sav obrastao umom. Neprohodna dungla sputala se gotovo do same obale. Uenjaci s broda zali su ve duboko u unutranjost otoka u potrazi za dragocjenom sirovinom, koje se tu, prema izjavama domorodaca s kopna, moglo nai u dovoljnoj mjeri da zadovolji potrebe trita. Brodska posada je ribarila, lovila i istraivala. Paulvitch je tumarao obalom i leao u sjeni golemih stabala. Jednog dana, dok je spavao ispod stabla, a posada se okupila neto podalje oko tijela pantere koju je jedan od njih ustrijelio, probudio ga je dodir neije ruke koja se spustila na njegovo rame. On se naglo trgnuo iz sna i ugledao ogromnog, ovjekolikog majmuna kako ui do njega i paljivo ga promatra. Paulvitch se zaprepastio. Pogledao je prema mornarima, ali su oni bili udaljeni nekoliko stotina jardi. Majmun ga je opet uhvatio za rame i neto mu tuno promumljao. U pronicljivom pogledu i ponaanju ivotinje Paulvitch nije vidio opasnost. On se polako uspravio, a majmun isto tako. Polako i oprezno uputio se k mornarima. Majmun je poao s njime drei ga za jednu ruku. Kad su doli nadomak posade, koja ih jo nije spazila, Paulvitch se uvjerio da ivotinja ne misli nita zlo. Oigledno, ivotinja bijae naviknuta na druenje s ljudima. Odjednom, ve blizu mornara, Alexisu pade na um da majmun predstavlja veliki kapital i on je odluio da se njime okoristi. Kada je posada ugledala neobino drutvo kako im dolazi u susret, zaprepastila se i potrala prema njima. Majmun nije odavao nikakva straha. Umjesto toga, uhvatio je svakoga mornara za rame te dugo i ozbiljno piljio u njegovo lice. Poto ih je sve paljivo razgledao, vratio se Paulvitchu. Njegovo lice i pokreti odavali su veliko razoaranje.
7

Posada se njime oduevila. Okruila je obojicu, postavljajui bezbroj pitanja i paljivo razgledavala majmuna. Alexis im nije htio nita objanjavati, osim da je majmun njegov. Neprestano je ponavljao isto : Majmun je moj, samo moj. Kad im je to dojadilo, jedan se mornar pokuao naaliti. Zaao je majmunu iza lea i ubo ga pribadaom u stranjicu. ivotinja je poput munje nasrnula na svog muitelja i zaas se mirna, dobroudna ivotinja preobrazila u razbjenjela demona. Objeenja-ki smijeh na licu mornara, koji je izveo tu alu, sledio se u izraz uasa. On je pokuao izbjei dugim rukama majmuna koje su se pruile za njim, no kad nije uspio, izvukao je dugi no, zadje-nut za pojas. Jednim jedinim trzajem majmun je istrgnuo oruje iz ovjekove ake i bacio ga u stranu, a zatim zabio svoje ute onjake u mornareva lea. Drugovi napadnutog nasrnuli su batinama i noevima na zvijer dok je Paulvitch psovao i cupkao oko gomile, koja je reala, mumljala i urlala, as prijetei, as molei. Pred noevima mornara njegova predodba bogatstva naglo se rasplinjavala. Meutim, pokazalo se da majmun nee tako lako postati rtvom nadmone gomile, uvjerene u svoju premo. Oslobodivi se mornara, koji je prouzroio sukob, on je stresao sa svojih plea drugu dvojicu koji su se objesili na nj i snanim udarcem ape oborio svoje napadae, jednog za drugim skaui vjeto amo-tamo poput malog majmuna. U bitku su se umijeali kapetan i njegov pomonik koji su upravo prispjeli s Marjorie Wpraeni dvojicom mornara, i ot-koili revolvere. Majmun se osvrtao na pusto koju je izazvao udarcima svojih apa. Paulvitch nije mogao razabrati, da li je iekivao ponovni napad, ili je razmiljao kojeg bi napadaa prvog unitio. Ali jedno je znao sigurno: da e obojica oficira odmah pucati i ubiti ivotinju, ako on to ne sprijei. Majmun nije pokazivao znakove da e napasti Alexisa, ali ovaj ipak nije bio sasvim siguran, to bi se moglo dogoditi ako se i on u to uplete, jer je instinkt ivotinje bio uznemiren mirisom svjee ljudske krvi, koju je osjeala u nozdrvama. Jo trenutak Paulvitch je oklijevao, ali tada se pred njegovim oima pojavila slika bogatstva koje bi mogao osigurati ovaj veliki ovjekoliki majmun onog trenutka, kada bi s njim prispio u neki velegrad kao to je, na primjer, London. Kapetan mu je viknuo da se skloni, jer e pucati u ivotinju, ali je Paulvitch, premda mu se kosa jeila, svladao strah i primaknuvi se majmunu, zagrlio ga.
8

Doi! zapovjedio je i s mukom odvukao zvijer iz kruga mornara od kojih su neki sjedili, oiju razrogaenih od uasa, a drugi pobijeeni, puzali. Majmun je polako dopustio da ga odvede i nije pokazivao ni najmanju elju da uini Alexisu neto naao. Kapetan je zastao nekoliko koraka iza neobinog para. Skloni se, strance! zapovjedio je. Udesit u tu ivotinju da vie ne smeta mornarima. Nije to bila njegova krivica, kapetane preklinjao je Paulvitch. Ne ubijajte ga, molim vas! Ljudi su ga izazvali, oni su ga prvi napali. Zar ne vidite koliko je blag, on je moj, samo moj! Neu dopustiti da ga ubijete dodao je. Njegov razoreni duh doarao je iznova sva zadovoljstva koja bi se mogla zadobiti novcem u Londonu, a jedinu nadu u taj novac predstavljao je sretni ishod sluaja sa tim majmunom. Kapetan je spustio oruje. Moji su ljudi prvi zapoeli? ponovio je. Zaista? i obratio se mornarima koji su se, u meuvremenu, dizali sa zemlje bez teih ozljeda, izuzev momka koji je sve to izazvao, i koji e sigurno svoje povrijeeno rame lijeiti barem tjedan dana. Simpson je kriv rekao je jedan. On je abo iglu u majmunovu stranjicu, a ovaj ga je zgrabio zbog ega je dobio svoje. Zatim je napao sve ostale. Ja njega ne krivim, svi smo ga napali. Kapetan je pogledao Simpsona koji je pokorno priznao krivicu, a zatim, otkoena revolvera, pristupio majmunu da sam ispita njegovu ud. Obrati se blago ivotinji koja je uala do Ale-xisa, promatrajui as jednog, as drugog mornara. Kad mu se kapetan primakao, majmun se upola pridigao i otklatio mu se u susret. Na njegovu licu ocrtavao se onaj isti, neobian, ispitiva-laki izraz kojim bi saekivao svakog mornara pri prvom susretu. Majmun se primakao oficiru sasvim blizu, stavio mu apu na rame, ispitujui dugo i netremice njegovo lice. Izraz razoaranja na njegovom licu bijae popraen gotovo ljudskim uzdahom, a zatim se okrenuo i piljio na isti neobian nain u lica pomonika i dvaju mornara koji su prispjeli s oficirom. Opet je uzdahnuo, napustio ih i, vrativi se nazad Paulvitchu, unuo do njega. Zatim bi pokazivao malo ili nikakva interesa za ostale ljude, zaboravljajui, oigledno, da se malo prije s njima tukao. Kada se druba vratila na palubu Marjorie W", Paulvitcha je pratio majmun koji je pokazivao elju da ga slijedi. Kapetan se tome nije usprotivio i veliki ovjekoliki majmun bijae, pre9

utno, ubrojen u posadu. Na palubi on je paljivo ispitivao svako novo lice, pokazujui jasno ono poznato razoaranje nakon svakog novog susreta. Oficiri i uenjaci esto su o njemu raspravljali, ali nisu mogli dati odgovarajue objanjenje za ovaj neobini ceremonijal kojim se obraao svakom novom licu. Da su ga nali na kopnu, ili bilo kojem drugom mjestu, a ne na jednom nepoznatom otoku, zakljuili bi da ga je ve jednom bio pripitomio ovjek. Ali ta je teorija bila neodriva, budui da su ga pronali na usamljenom i nenastanjenom otoku. inilo se kao da on neprestano nekog trai. Prvih dana po povratku esto bi ga nalazili kako njuka na sve strane, ali poto je vidio i ispitao sva lica na brodu i istraio svaki kutak lae, pao je u potpunu tupost za sve to se oko njega zbivalo. I Alexis je, tovie, izazvao kod njega samo povremeni interes, i to kad bi donosio hranu. Inae, majmun bi ga samo podnosio. Ni njemu, ni bilo kome na Marjorie W nije bio privren, ali isto tako nije ispo-ljavao onu svoju divlju ud kakvu je pokazao na poetku susreta kad su ga mornari napali. Najvei dio vremena provodio je na brodskoj osmatranici, paljivo promatrajui horizont pred sobom kao da je unaprijed znao da brod mora prispjeti u neku luku, gdje e biti novih ljudskih lica za njegovo pomno ispitivanje. Sve u svemu Ajax, takav su mu dali nadimak, bijae najhrabriji i najinteligentniji majmun kojeg je posada s Marjorie W'ikad ugledala. No inteligencija nije bila jedina njegova znaajka. Njegov rast i cjelokupna fizika graa uasavali su svakoga. Svima je bilo jasno da je star, ali mu dob nije nita oslabila fiziku i mentalnu snagu Konano je Marjorie W" stigla u Englesku. Oficiri i uenjaci, koji su se saalili nad alosnom spodobom i izbavili je iz dungle, opskrbili su Paulvitcha novcem te se oprostili od njega i Ajaxa. Na pristanitu i za sve vrijeme putovanja u London, Alexis je imao s Ajaxom pune ruke posla. Majmun bi izmeu tisua i tisua lica podvrgnuo ispitivanju svako novo lice uasnutih ljudi koji su mu doli nadomak oka. Na kraju pao je u tupu ravnodunost, jer nije uspio pronai onog koga je traio, pokazujui samo povremeni interes za prolaznike. U Londonu Alexis se sa svojim dragocjenim plijenom uputio ravno nekom uvenom krotitelju ivotinja. Ajax je ostavio na njega duboki utisak, i on je pristao da ga uvjeba, uz uvjet da mu pripadne vei dio dobiti od predstava, a on e preuzeti brigu za majmuna i njegova vlasnika. 10

Tako je Ajax dospio u London, a time je iskovana nova karika u lancu neobinih dogaaja koji e utjecati na ivote mnogih ljudi.

11

Mr. Harold Moore bijae mladi ovjek, uvijek namrgoena i zamiljena lica. Bio je veoma ozbiljan, a tako se odnosio i prema ivotu i poslu. U posljednje je vrijeme odgajao sina jednog britanskog lorda. Osjeao je da njegov tienik ne napreduje onako kako su to njegovi roditelji s pravom oekivali, te je sada tu injenicu nastojao savjesno objasniti djeakovoj majci. Ne moe se rei da nije bistar govorio je a da je suprotno, mogao bih se nadati uspjehu, jer tada bih usmjerio svu svoju snagu da savladam njegovu tupost. Neprilika je u to me to je on izvanredno inteligentan, pa ja ne mogu nai nikak ve zamjerke u njegovom savladavanju gradiva. Meutim, zabri njava injenica da njega ne zanima ni jedan od predmeta koje uimo. On nastoji da svri svaki zadatak to bre, a znam pouz dano da o njima razmilja samo dok traje poduka. Izgleda da ga zanimaju jedino junatva i tjelesne majstorije, a najmilija mu je lektira ona koja govori o divljim ivotinjama, o ivotu i obiajima neciviliziranih naroda. On e satima prosjediti i bu ljiti u knjigu o nekom afrikom istraivau. U dva navrata na ao sam ga u krevetu kako bdije duboko u no nad knjigom Carla Hagenbecka o ljudima i ivotinjama. Djeakova je majka nervozno lupkala nogom po ilimu kraj kamina. Vi ga u tome, naravno, spreavate, zar ne? izjavila je. Mr. Moore se zbunjeno uzvrpolji. Pa pokuavao sam da mu oduzmem knjigu odvratio je i lagano rumenilo oblije njegove suhonjave obraze ali, hm, va sin je za svoju dob dosta miiav. On, vjerojatno, nije dopustio da mu je oduzmete? upita majka. Ne, nije priznao je odgajatelj. Uza sve to bio je savreno dobroudan, ali je uporno tvrdio da je on gorila, a ja impanza koja pokuava da mu otme hranu. Oborio se na mene s tako divljim urlikom kakvog jo nikad nisam uo, podigao me 12

iznad glave i bacio na svoj krevet, a zatim odigrao pantomimu u kojoj me je usmrtio davljenjem, stao na moje truplo i oglasio se urlikom kakvim, objasnio mi je kasnije, majmuni-mujaci obznanjuju svoju pobjedu. Zatim me je iznio do vrata, izbacio na hodnik i zakljuao se u svoju sobu. Nekoliko minuta oboje su utjeli. Djeakova majka prva je prekinula tiinu. Neophodno je, Mr. Moore rekla je da uinite sve to je u vaoj moi kako biste sprijeili te Jackove sklonosti. On dalje nije mogla nastaviti. Jedan glasan hop"! koji je do lazio kroz prozor, podigao je oboje na noge. Soba je bila na dru gom katu, a nasuprot prozoru, koji je privukao njihovu panju, nalazilo se veliko drvo koje se razgranalo nekoliko stopa od prozorske daske. Na jednoj grani oboje je otkrilo objekt svoga razgovora, visokog dobro graenog djeaka, koji se njihao s la koom, na jednoj od povijenih grana, i glasnim krikovima izra avao radost zbog uasnutih lica svojih promatraa. I majka i odgajatelj pohitali su k prozoru, ali prije no to su dospjeli do sredine sobe, djeak je spretno skoio na prozorsku dasku i preko nje uao u sobu. Divlji ovjek iz Bornea upravo je stigao u grad pjevao je pleui jedan ratniki ples oko uplaene majke i zaprepatenog odgajatelja, a zatim poloio ruke oko majina vrata ljubei je u oba obraza. O, majko! kliknuo je u jednom music-hallu prikazuju udesnog dresiranog majmuna. Willie Grimsbv vidio ga je prole noi. Kae da ori umije sve osim govora. Vozi bicikl, jede noem i viljukom, broji do deset i zna stotinu drugih arobnih stvari. Mogu li i ja poi da ga vidim? O, molim te, majko, pusti me, molim te! Tapui ga srdano po licu, majka je zanijekala glavom. Ne, Jack rekla je ti zna da ja ne odobravam takve predstave. Ne vidim zato, majko? odvratio je djeak. Svi djeaci odlaze, oni odlaze takoer i u zooloki vrt, a ti mi ne doputa ak ni to. Netko e pomisliti da sam djevojica ili ili neka maza. Oh, oe! uskliknuo je kada je na vratima ugledao visokog ovjeka, sivih oiju. Oh, oe! mogu li poi? Kamo, moj sine? upita pridolica. On eli poi u music-hall da pogleda dresiranog maj mu-, na rekla je majka, pogledavajui znaajno svog mua. Koga? Ajaxa? zapitao je mukarac. Djeak je potvrdio. 13

 Ne znam, moj sine, mogu li ti to predbaciti odvratio je otac ja bih ga i sam elio vidjeti. Kau da je udesan, a za ovjekolikog majmuna neobino velik. to ti kae, Jane? Da svi zajedno poemo? On se okrene svojoj eni, ali je lady najodlunije zanijekala glavom i obrativi se Mr. Mooreu, upitala ga, nije li vrijeme da zapone s Jackom jutarnju poduku. Kada su njih dvojica napustila sobu, obrati se svom muu. Johne rekla je neto se mora uiniti da sprijeimo Jackovu sklonost i enju za divljim ivotom koje je, bojim se, naslijedio od tebe. Ti zna, iz vlastitog iskustva, koliko snaan znade biti zov divljine. Zna. i sam s koliko si se snage morao boriti da se odupre onoj ludoj elji, koja te povremeno obuzimala, da se ponovo baci u ivot dungle koja te privlaila dugi niz godina, a istovremeno zna, i to bolje no drugi, kakva bi stravina sudbina mogla zadesiti Jacka, ako mu se put u divljinu dungle prikae u suvie dopadljivom i primamljivom svjetlu. Sumnjam u mogunost da bi on od mene naslijedio tu strast za ivotom u dungli odgovori mukarac jer ne vjerujem da se to moe naslijediti. Ponekad, Jane, mislim da ti pretjeruje u brizi za njegovu budunost, u svojim mjerama opreznosti. Njegova ljubav za ivotinje njegova elja, na primjer, da vidi tog dresiranog majmuna jest posve prirodna za normalnog djeaka njegove dobi. To, to on eli vidjeti majmuna, jo ne znai da se eli oeniti njime i svakako si pretjerala kad si povikala sramota"! ree John Clavton, odnosno Lord Grevstoke; zagrlivi svoju enu i smijui se dobroudno, zagleda se u njeno uzdignuto lice, sagne glavu i poljubi je. Zatim, u mnogo ozbiljnijem tonu, nastavi: Ti nikad nisi nita ispriala Jacku o mom ranijem ivotu, niti si dopustila da ja to uinim, pa smatram da si u tome pogrijeila. Da sam mu smio ispriati iskustva Tarzana s majmunima, skinuo bih, bez sumnje, mnogo ljepote i romantike sa ivota u dungli, to osvaja duh onih koji u tome nemaju iskustva. Tada bi mogao koristiti moje iskustvo u sluaju da ga obuzme strast za dunglom, umjesto da se prepusti svojim vlastitim pobudama koje ponekad znaju povesti krivim smjerom. Ali je lady Grevstoke samo zanijekala glavom, kao to bi to uinila po sto puta, kada se doticala prolost. Ne, Johne uporno je nastavila neu nikada pristati da se u Jackovom duhu usadi bilo kakva ideja o ivotu u divljini od kojeg ga oboje elimo odvratiti. 14

Naveer se opet poelo govoriti o tom problemu, no ovaj put je to potaknuo sam Jack. Sjedio je sklupan u naslonjau i itao. Odjednom je podigao pogled i oslovio oca. Zato upitao je prelazei smjesta na stvar ne smijem otii da vidim Ajaxa? Majka ne doputa odvrati otac. A ti? To nije vano izvlaio se lord. Dovoljno je da se majka ne slae. Ja u poi da vidim Ajaxa izjavi djeak nakon nekoliko trenutaka zamiljenosti. Ja se ne razlikujem od Willija Grimsbvja ili od bilo kojeg momka koji ga je vidio. On nije njima nita nakodio pa nee ni meni. Mogao bih poi i da te ne pitam, ali to neu uiniti. Stoga ti kaem sada, prije no to odem vidjeti Ajaxa. U djeakovom tonu i ponaanju nije bilo nepotovanja, ni prijekora. On je samo hladno iznio stanje stvari. Otac je jedva prikrio smijeak i izraz divljenja koje je osjetio zbog muevnog nastupa svoga sina. Divim se tvojoj otvorenosti, Jack rekao je. Dopusti da i ja, takoer, budem iskren. Poe li bez dozvole pogledati Ajaxa, ja u te kazniti. Nisam te jo nikada fiziki kanjavao, ali te upozoravam da u te, ne poslua li svoju majku, kazniti. Da, sir odgovorio je djeak i nastavio: Ja u vam rei, sir, kad budem vidio Ajaxa. Soba Mr. Moorea bijae pokraj sobe njegovog mladog tienika, i on je obiavao da obie djeaka prije no to bi se povukao u svoju sobu. Te je veeri naroito paljivo obavljao svoju dunost, jer se upravo vratio, nakon dogovora s djeakovim ocem i majkom, koji su mu naredili da najstroe pazi da Jack ne poe u music-hall gdje je nastupao Ajax. Stoga, kad je otvorio vrata djeakove sobe oko pola deset, veoma se uzrujao, iako ne i iznenadio, kada je naao budueg lorda Grevstokea, potpuno obuenog za izlazak kako se upravo izvlai kroz otvoren prozor spavaonice. Mr.Moore je naglo potrao preko sobe, no to je bilo nepotrebno, jer kada je djeak uo da je uao u sobu, a njegov plan bijega otkriven, vratio se s prozora i odglumio kao da naputa smiljenu pustolovinu. Kamo ste poli? zadihan od uzbuenja upita Mr. Moo Hou da vidim Aja^^JfS^covorio je mirno djeak. To me udi pG$|& Mr. iwobre. Ali trenutak kasnije on se potpuno zaprepastiojafer ga^ie djteajak, primaknuvi mu se na15

pohitao u svlaionicu i uzeo teki bi. S njime se sada vratio u lou. No, kada je zaprijetio Ajaxu, suprotstavila su mu se dva bijesna neprijatelja umjesto jednog, jer je djeak skoio na noge, zgrabio stolicu koja se nalazila pokraj majmuna i njome htio obraniti novopeenog prijatelja. Vie nije bilo smijeka na njegovom lijepom licu. Krotitelj je ustuknuo pred izrazom njegovih sivih oiju, a uz njega je stajao gigantski ovjekoliki majmun, spreman za napad. Pretpostavimo to se sve moglo dogoditi da taj prizor nije na vrijeme prekinut; prema dranju obojice protivnika bilo je svima jasno da bi krotitelj bio teko izmla-en ili neto jo gore. Blijeda lica, sluga je nahrupio u biblioteku lorda Grevsto-kea i objasnio da su vrata Jackove sobe zakljuana, a na svoje uporno kucanje i pozive nije dobio nikakva odgovora, osim nekog udnog lupanja i tropota za koje je pretpostavio da dolaze od tijela koje se valja po podu. Preskaui etiri stepenice odjednom, John Clavton se popeo na kat. Njegova ena i sluga jurnuli su za njim. Glasno je zovnuo svog sina, a kad se nitko nije odazvao, on se svom snagom divovskih miia oborio na vrata. Uz prasak elinih arki i slomljena drveta, vrata su se svalila u sobu. Ona su se sruila s treskom na onesvijeteno tijelo Mr. Moorea koji je leao pokraj praga. Kroz provaljena vrata nahrupio je Tarzan i zaas je soba bljesnula u svjetlu pola tuceta elektrinih arulja. Za nekoliko minuta otkrili su odgajatelja kojeg su posve poklopila vrata, izvukli ga, oslobodili i pomou velike koliine hladne vode dozvali ga k svijesti. Gdje je Jack? bijae prvo pitanje Johna Clavtona. Tko je to uinio? zapita i s uasom pomisli na Rokoffa i mogunost druge otmice. Polako, posrui, Mr. Moore se uspravio. Njegov pogled lagano je klizio po sobi. Postepeno se pribrao i prisjetio pojedinosti pretrpljenih muka. Otkazujem, sir, i to odmah bijahu njegove prve rijei. Vaem sinu ne treba odgajatelj, ve krotitelj divljih zvijeri. Ali gdje je on viknu lady Greystoke. Poao je da vidi Ajaxa. Tarzan je s naporom priguio smijeh i poto se uvjerio da je odgajatelj vie prestraen no povrijeen, naredio je da mu spreme kola i odvezao se u pravcu dobro poznatog music-halla.

Upravo kad je krotitelj, uzdignutog bia, namjeravao ui u lou gdje su ekali djeak i majmun, visok, pleat ovjek gurnuo ga je u stranu i uao. Djeak je porumenio kad je ugledao pridolicu. Oe kliknuo je. Majmun je bacio pogled na engleskog lorda, skoio mu u susret i uzbueno zakevtao. ovjek razrogai oi od uda i skameni se. Akute povie. Djeakov je pogled prestravljeno lutao s majmuna na oca, s oca na majmuna. Krotitelj je zinuo od uda kad je zauo iz Englezovih usta bujicu grlatih, majmunskih glasova, a veliki mu je ovjekoliki majmun odgovarao istim jezikom i privio se uza nj. Iza kulisa jedna je pogrbljena stara prilika promatrala taj slikoviti prizor u loi, a njegovo se koziavo lice grilo as od radosti, as od uasa. Dugo sam te traio, Tarzane priao je Akut i sada, kad sam te pronaao, poi u s tobom u tvoju dunglu i tamo os tati zauvijek. ovjek je gladio glavu ivotinje. Njegovom svijeu jurnulo je sjeanje i odvelo ga u dubine afrikih prauma, gdje se prije mnogo godina borio rame uz rame s ovim ovjekolikim majmunom. Dozvao je u sjeanje i crnog Mugambija kako zamahuje smrtonosnom toljagom, a kraj njega leoparda Situ, iskeenih onjaka i nakostrijeene dlake. Za njima su nahrupili strani majmuni Akutova plemena. ovjek je uzdahnuo. Obuzela ga je strana enja za dunglom, a mislio je da je davno ugasla. Ah, kad bi se barem mjesec dana mogao vratiti, da'opet osjeti dodir razlistalih grana na svojoj goloj koi, da pomirie sagnjilo bilje, taj tamjan i mirtu svih onih koji su roeni u dungli, da nanjui prisustvo grabeljivih zvijeri koje ga slijede, da lovi ili da bude ulovljen, da ubija! Slika bijae zanosna. Ali tada se pojavila 19

18

druga ena, umiljata lica, jo uvijek mlada i lijepa, prijatelji, dom, sin. On je slegnuo u nedoumici svojim golemim ramenima. To ne moe biti, Akute ree. Ali, ako se ti eli vra titi, ja u to urediti. Ti nee biti sretan ovdje kao to ni ja ne bih bio tamo. Krotitelj je pristupio. Majmun je reei iskesio onjake. Poi s njime, Akute ree Tarzan, kralj majmuna. Doi u sutra da te vidim. ivotinja se nevoljko pomakla prema krotitelju. Ovaj je, na pitanje Johna Clavtona, rekao gdje ga moe nai. Tarzan se obratio svome sinu. Doi rekao je i njih dvojica napustie music-hall. U limuzini su jo izvjesno vrijeme utjeli. Djeak je prvi prekinuo utnju. Majmun te poznaje ree i vi ste meusobno razgo varali majmunskim jezikom. Kako to da te majmun poznaje i gdje si nauio njegov jezik. I tada, prvi put Tarzan, kralj majmuna, ispria sinu ukratko sve o svom ranijem ivotu kako se rodio u dungli, kako su mu umrli roditelji i kako ga je Kala, velika majmunica othranila i odgojila dok nije odrastao. Priao mu je takoer o opasnostima i stravi dungle, o velikim zvijerima od kojih jedne napadaju danju, a druge nou, o suama i kiama koje poplavljuju, o gladi, o zimi, o nesnosnoj ezi, o golotinji, strahu i patnji. Govorio mu je o svemu, to je za civilizirana ovjeka naj-uasnije, kako bi slomio udnju za dunglom koju je djeak od njega naslijedio. Ali ba to, to je priao, bijae prava dungla kakva je ostala u Tarzanovu sjeanju, dungla koju je ljubio. No, dok je priao, zaboravio je jednu stvar, i to bitnu, da se djeak umetnuo na nj, da je on Tarzanov sin koji udno upija svaku rije. Poto su djeaka briljivo smjestili u krevet i pokrili, bez kazne koju je sa strepnjom iekivao, John Clavton je ispriao svojoj eni to se dogodilo te veeri, te da je djeaka na kraju upoznao sa svojim ivotom u dungli. Majka, koja je ve davno predviala da e njen sin prije ili kasnije morati doznati za one strane godine kada je otac lutao dunglom go poput grabeljive divlje zvijeri, samo zaklima glavom nadajui se, uzaludno, da joj sin nije naslijedio u onolikoj mjeri udnju za dunglom kao to je bjesnjela u oevim grudima. Slijedei dan Tarzan je posjetio Akuta, ali Jacku nisu dopustili da ga prati, usprkos njegovoj molbi. Ovaj put Tarzan je ugledao i koziavog starog vlasnika majmuna, u kome nije pre20

poznao nekadanjeg prepredenog Paulvitcha. Tarzan, ganut majmunovim molbama, elio je da ga kupi, no Paulvitch nije htio rei cijenu, izvlaei se da e o tome razmisliti. Kada se Tarzan vratio, Jack je bio izvan sebe od radosti. Htio je uti o tome sve pojedinosti i na kraju predloi ocu da kupi majmuna i dovede kui. Lady Grevstoke bijae uasnuta tim prijedlogom. Djeak je bio uporan. Tarzan je objasnio da eli kupiti Akuta i vratiti ga u dunglu, njegov dom, na to je majka pristala. Jack je zamolio da mu dopuste da posjeti majmuna, ali su mu to ponovo odbili. On je, meutim, imao adresu koju je krotitelj dao ocu i nakon dva dana uspjelo mu je da umakne paski svog novog odgajatelja, koji je zamijenio prestraenog Mr. Moorea. Nakon dugotrajnog lutanja po kvartu Londona, koji nikada ranije nije posjetio, pronaao je mali, zaguljivi stan kozi-ava starog ovjeka. Na kucanje otvorio mu je sam starac, a kad mu je djeak objasnio da je doao vidjeti Ajaxa, otvorio je vrata i uveo ga u malu sobu u kojoj je boravio zajedno s majmunom. Paulvitch bijae ranije pustolov, ali deset godina uasnog ivota meu afrikim kanibalima, izbrisalo je i posljednji ostatak pristojnog vladanja. Djelovao je prljavo i izguvano. Njegove ruke bijahu neoprane, a nekoliko pramenova kose str alo je neoeljano. Soba mu je bila prljavi brlog. Kad je djeak uao, vidio je velikog majmuna kako ui na krevetu, pokrivenom neurednom hrpom prljavih plahti i smrdljivih pokrivaa. Kad je majmun ugledao djeaka, skoio je na pod i pribliio mu se. Ne prepoznavi svog posjetioca, ovjek se postavio izmeu njih, bojei se zla, i zapovjedio majmunu da se vrati na krevet. Nee mi nita uiniti povie djeak. Mi smo stari prijatelji, a ranije je on prijateljevao s mojim ocem. Oni su se upoznali u dungli. Moj otac je lord Grevstoke. On ne zna da sam ja doao ovamo. Majka mi je zabranila da doem, ali ja sam elio vidjeti Ajaxa i platit u vam ako mi dopustite da ga ee viam. Kad je djeak otkrio svoj identitet, Paulvitch paljivo stisne oi. Od onoga trena, kada je iza kazalinih kulisa prvi put ugledao Tarzana, u njegovu zakrljalom mozgu rodila se elja za osvetom. Karakteristika je slabia i kriminalaca da okrivljuju druge za nesreu, izazvanu vlastitom zloom. Sada, kada mu je Tarzan bio nadohvat ruke, Alexis Paulvitch se prisjetio svih dogaaja iz prolosti, kada su ga on i Rokoff tako uporno htjeli unititi i usmrtiti, a sve su nedae pale na njega, umjesto na predodreenu rtvu. 21

sovu sobu. Kako nije nita znao o stvarnom karakteru toga ovjeka, djeak mu se nije usudio potpuno povjeriti strahujui da bi starac mogao odbiti pomo ili cijelu stvar ispriati njegovu ocu. Umjesto toga, on ga je jednostavno zamolio za doputenje da odvede Ajaxa u Dover. To je objanjavao eljom da starcu olaka muno putovanje, a istovremeno mu je gurnuo nekoliko funti u dep. Sluajte nastavio je nema opasnosti da mi uu u trag, jer e pretpostavljati da sam tog poslijepodneva otputovao u kolu. Umjesto toga, ja u doi ovamo im ostanem sam na peronu. Tada u odvesti Ajaxa u Dover, a u kolu u poi dan kasnije. Time neemo nikome nauditi, a ja u provesti jo jedan dan s Ajaxom prije no to ga zauvijek izgubim. Djeakov plan je izvrsno odgovarao Paulvitchevu. Da je znao kamo djeak smjera i mogao predvidjeti to e se za nekoliko sati dogoditi, on bi bez sumnje svim srcem napustio svoj plan osvete i gorljivo pomogao djeaku da provede svoj naum, jer bi mu taj jo vie odgovarao. Tog poslijepodneva lord i lady Greystoke poeljeli su svom sinu sretan put i udobno ga smjestili u kupe vlaka prvog razreda, koji e ga za nekoliko sati odvesti u kolu. Meutim, im su ga ostavili, Jack je pokupio svoju prtljagu, siao s vlaka i potraio koiju koja je ekala pred kolodvorom. Uzeo je jednu i odvezao se k Alexisu. Paulvitch ga je oekivao. Nervozno je koraao sobom gore-dolje. Majmun bijae svezan jakim uzetom za krevet. Jack je prvi put ugledao majmuna vezana na taj nain. Pogledao je upitno Paulvitcha. ovjek mu je mrmljajui objanjavao da je ivotinja naslutila svoj odlazak, te da se boji da bi mogla pobjei. Paulvitch je drao dugo ue u svojoj ruci. Na jednom kraju bijae oma koju je neprestano vrtio. Pri tom je neprestano etao sobom gore-dolje. Njegovo koziavo lice grilo se od bijesa dok je sam sa sobom razgovarao. Djeak ga nikad nije vidio takvoga i to ga je uznemirilo. Konano se Paulvitch zaustavio na dnu sobe, daleko od majmuna. Doi ovamo pozove ga. Pokazat u ti kako e veza ti majmuna za vrijeme puta, ako postane neposluan. Djeak se nasmijao. Nee biti potrebno odvratio je. Ajax e uraditi sve to mu naredim. Starac ljutito zatope nogom. Doi ovamo kad ti kaem ponovi. Ako nee izvriti ono to ti kaem, nee pratiti majmuna u Dover. Ne elim biti kriv, ako pobjegne.
24

Smijeei se jo uvijek, momak zakorai sobom i zaustavi se pred Alexisom. Okreni mi lea naredio je. Pokazat u ti kako e ga brzo svezati. Djeak je uradio kako mu je nareeno i skrstio ruke na leima. Starac je smjesta prebacio omu preko djeakovih zglobova, omotao ih nekoliko puta i svezao vor. Istog trena, im je djeak bio sputan, starevo se ponaanje izmijenilo. Ljutitom kletvom okrene svoga zarobljenika, gurne ga estoko, baci na pod i klekne mu na prsa. Na krevetu majmun je zareao i poeo natezati ue. Djeak nije vikao. Naslijedio je od svoga divljeg oca koji je opet to nauio ivei u dungli dugi niz godina poslije smrti svoje pomajke, velike majmunice Kale pouku da nitko ne pomae pobijeenom. Paulvitchevi prsti potrae djeakovo grlo. Stravino se iscerio u lice svoje rtve. Tvoj me je otac upropastio promrsi. Ti e mi to platiti. On e pomisliti da je to uinio majmun. Ja u mu objas niti da sam te na nekoliko asaka ostavio nasamu, a ti si mu se priuljao, i on te je ubio. Bacit u tvoje tijelo na krevet im te zadavim. Dovest u tvoga oca koji e vidjeti kako majmun ui na tebi i zgreni se zloduh zlobno zacerekao. Njegovi su se prsti sklopili oko djeakova vrata. Zidovi male sobe odzvanjali su od urlanja zvijeri. Djeak je problijedio, ali nije pokazivao znakove straha i panike. Bio je Tarzanov sin. Prsti su se grili oko grla. Disao je teko i s mukom hvatao zrak. Majmun je upotrijebio svu snagu da rastrga debelo ue. Obrui se, izvrtao je ue i snano se nagnuo nazad. Snani su se miii napeli na njegovoj dlakavoj koi. Zaulo se praskanje kao da se lomi drvo ue je jo uvijek smetalo, ali se slomila daska na krevetu. Na taj se zvuk Paulvitch okrenu. Njegovo ogavno lice pro-blijedi od straha majmun bijae slobodan. Jednim skokom zvijer se oborila na njega. ovjek je vrisnuo. Zvijer ga je otkinula od djeakova tijela. Golemi prsti zaronili su u ljudsko meso. uti su se onjaci pribliili njegovu grlu ovjek se uzaludno opirao a kad su ga dotakli, dua je Ale-xisa Paulvitcha pola u carstvo demona koji su ga ve davno oekivali. Uz Akutovu pomo, djeak se teko uspravi na noge. Dva sata upuivao je majmuna kako da odvee vorove koji su mu sapinjali zglobove. Na kraju oni popuste i djeak se oslobodi. On presijee ue koje je jo uvijek visilo na majmunovu tijelu.
25

Tada otvori jedan koveg i izvue neto odjee. Dobro je zasnovao svoj plan. Nije nita pitao ivotinju koja se pokoravala svim njegovim naredbama. Zajedno su se iskrali iz kue. Ni jedan od prolaznika nije mogao primijetiti da je jedan od njih majmun.

Nekoliko dana novine su pisale o ubojstvu osamljenog starog Michaela Sabrova koje je poinio veliki dresirani majmun. Proitavi to, lord Grevstoke je nastojao da se njegovo ime ne dovede u vezu sa tom aferom, ali se preko policije stalno obavjetavao kako tee potraga za majmunom. Doista, njega, kao i najvei dio italaca, zanimao je samo misteriozni nestanak ubojice. Nekoliko dana nakon tragedije obavijestili su ga da Jack nije stigao u kolu. No, jo ni sada otac nije povezivao nestanak svog sina s misterioznim dogaajima oko majmuna. Tek mjesec dana kasnije otkrilo se paljivim ispitivanjem da je djeak napustio vlak prije nego to je krenuo iz Londona. Nali su i koijaa koji je djeaka odvezao k starom Alexisu i tek tada je Tarzan, kralj majmuna, shvatio da je Akut u vezi s nestankom djeaka. Sve to se dogodilo nakon trenutka kada je koija ostavio svog putnika na ploniku ispred kue u kojoj je stanovao Ale-xis, bilo je obavijeno tajnom. Nitko nije vidio ni djeaka ni majmuna od toga asa, nitko iv. Vlasnik kue identificirao je momka kao veoma estog posjetioca sobe starog Alexisa. Osim toga nije znao nita. I tu, pred vratima prljave stare zgrade u predgrau Londona, tragaima se suprotstavio tajanstveni zid koji nije nita vie govorio. Idueg dana nakon smrti Alexisa Paulvitcha, mladi koji je pratio svoju uzetu baku, ukrcao se u Doveru. Stara dama, zastrta velima, bijae tako iscrpljena od godina i bolesti da su je na palubu unijeli u kolicima na kotaima. Djeak nije nikome dozvolio da gura kolica, ve joj je sam pomogao da sie s njih u svoju kabinu i sve do ponovog iskrcavanja, nitko od posade i putnika nije vidio staru damu. Djeak je inzistirao da sam obavlja sve poslove u kabini jer, objasnio je, njegova baka dobiva ivane napadaje od prisustva stranih osoba.
27 26

Izvan kabine a nitko nije vidio to se zbivalo u njoj djeak se vladao poput svakoga drugog zdravog, obinog engleskog mladia. Druio se s ostalim djeacima meu putnicima, postao ljubimac brodskih oficira i sklopio brojna prijateljstva s obinim mornarima. Bio je plemenit i prirodan, a njegovo dranje odavalo je ponos i snagu karaktera, to je u mnogih njegovih prijatelja pobudilo divljenje i simpatiju. Meu putnicima nalazio se i jedan Amerikanac po imenu Condon, varalica i propalica za kojim je pola tuceta amerikih gradova poslalo tjeralicu. On je zapazio djeaka kada je ovaj izvadio sveanj banknota. Condon se odmah sprijateljio s mladim Britancem. Uskoro je saznao da djeak putuje sam sa svojom uzetom bakom, te da je smjer njihova puta mala luka na zapadnoj obali Afrike blizu ekvatora; nadalje da je njihovo prezime Billings i da nemaju ni jednog prijatelja u maloj naseobini kamo su se uputili. O svrsi njihova puta djeak se izraavao veoma suzdrano, pa Condon vie nije navaljivao budui da je ionako doznao sve to ga je zanimalo. Nekoliko puta Condon je pokuao uvui djeaka u kartanje, no njegova rtva nije pokazivala interesa, a kako su ga ostali putnici mrko gledali, Amerikanac je odluio pronai drugi nain kako bi djeakov sveanj novanica premjestio u svoj dep. Doao je konano i dan kada je parobrod spustio sidro u zavjetrini poumljena rta gdje je dvadesetak ili vie baraka, natkrivenih limom, stvorilo neugodnu mrlju na arobnom licu prirode, objavljujui injenicu da je i tu civilizacija udarila svoj ig. Iza njih ratrkale se kolibe domorodaca, natkrivene trskom, slikovite u svojoj iskonskoj divljini i slijevale se harmonino s pozadinom tropske dungle, istiui prljavu rugobu arhitekture bijelih pionira. Naslonjen na ogradu, djeak je lutao pogledom povrh ljudskih nastambi daleko u dunglu. Njega je obuzela neka udna slutnja. U duhu je doaravao oi svoje majke, ispunjene ljubavlju i muevno lice svog oca, a pod krinkom muke snage odraavala se ljubav, nimalo slabija od one koju su odavale oi njegove majke. Osjetio je kako njegova odluka slabi. Nedaleko, jedan je brodski oficir izdavao naredbe skupini domorodakih amaca koji su im se pribliili da preuzmu tovar, odreen za to mjestance. Kada e pristati idui brod za Englesku? upita djeak. Emanuel" bi trebao pristati svakog asa odvrati oficir. Mislio sam da emo ga ovdje nai i nastavi s glasnim
28

naredbama tamnoputoj skupini koja se pribliila uz bok parobroda. Sputanje djeakove bake s palube u pripremljenu kanou ilo je dosta teko. Djeak se trudio da bude neprestano kraj nje, a kad su je konano udobno smjestili na dno amca, koji e ih odvesti k obali, unuk je poput make skoio u kanou. Tako je bio zaokupljen brigom za bakin smjetaj da nije ni primijetio kako je mali sveanj kliznuo iz njegova depa i pao u more, dok je pomagao da staricu uzetom spuste u kanou. Tek to je amac s djeakom i staricom zaplovio k obali, Condon je s druge strane broda pozvao jednu kanou i nakon cjenjkanja s vlasnikom, ubacio svoju prtljagu i sam se ukrcao. Kad se iskrcao na obali, nastojao je da ga ne primijete u blizini dvokatnog udovita koje je nosilo natpis Hotel", a koje je nudilo neiskusnim putnicima obilje neugodnosti. Bijae potpuni mrak kad se usudio ui i zatraiti smjetaj. U sobi, s pogledom na dvorite, djeak je s mnogo muke objanjavao svojoj baki da se odluio vratiti u Englesku iduim brodom. Naprezao se da objasni staroj dami kako ona moe ostati u Africi, ako eli, ali da se on mora vratiti svome ocu i majci, jer to zahtijeva njegova savjest. Oni, bez sumnje, ve neizrecivo pate zbog njegovog nestanka, jer nisu upoznati s pustolovnim planovima, koje su on i stara dama skovali u afrikoj divljiPoto je donio odluku, momak je osjetio silno olakanje od briga koje su ga progonile za mnogih neprospavanih noi. Kad je usnuo, sanjao je o sretnom susretu sa svojima kod kue. No dok je on snivao, okrutna i neumoljiva sudbina, u liku amerikog lopova Condona, uljala se kriomice mranim hodnikom prljave zgrade u kojoj je spavao. ovjek se oprezno pribliavao vratima djeakove sobe. Ovdje se uurio prislukujui sve dok se, po jednolinom disanju onih unutra, nije uvjerio da oboje spavaju. Posve tiho stavio je tanki otpira u kljuanicu. Vjetih prstiju, koji su odlino poznavali beumno rukovanje bravama i zasunima to uvaju tuu imovinu, Condon je istovremeno okrenuo otpira i kvaku. Laki pritisak, i vrata su se polako, njiui se na arkama, otvorila. ovjek je uao zatvorivi ih za sobom. Teki su oblaci naas zastrli mjesec. ovjek, koji je uao u sobu, bijae zastrt tamom. Condon se uputio prema krevetu. U udaljenom uglu sobe neto se micalo, micalo tako tiho da je nadmaivalo ak i uvjebano uljanje provalnika. Condon nije nita uo. Njegova panja bijae prikovana za krevet u kojem je, po njegovu miljenju, imao nai mladia i njegovu bespomonu, uzetu baku.
29

Amerikanac je traio samo sveanj novanica. Ako bi ih se mogao dokopati bez okraja, u redu, ali se istovremeno pripremio i za otpor, ako naie na nj. Djeakova odjea leala je prebaena preko stolice pokraj kreveta. Amerikanevi prsti brzo su je pretraili, no u njima nije bilo svenja novih novanica. Bez sumnje nalazio se u krevetu, ispod jastuka. On se primakao spavau. Njegove ruke bile su ve na po puta do jastuka, kadli se povukao gusti oblak to je zastirao mjesec i sobu je preplavila svjetlost. Istog trena djeak je otvorio oi i pogledao ravno u Condonove. ovjek se smjesta uvjeri da je djeak sam u krevetu. Tad isprui ruke da epa grlo svoje rtve. Kada se momak pridigao da ga predusretne, Condon zauje duboko rezanje iza svojih lea, a na lancima osjeti djeakove tanke, bijele prste ispod kojih su treperili tanki miii. Outi zatim na svom vratu jo jedan par surovih i dlakavih ruku, koje su ga dosegle odostrag, preko lea. On se uasnut osvrne. Kosa mu se nakostrijeila kad je spazio da se nalazi u apama ogromnog, ovjekolikog majmuna. Divljaki iscereni onjaci antropoida pribliili su se njegovu vratu, dok mu je momak stezao rune zglobove. Nitko nije izustio ni glasa. A gdje je baka? Jednim sveobuhvatnim pogledom Condon je zaokruio sobu. Oi su mu se iskolaile od uasa kad je otkrio istinu. U kakav je samo stravini misterij upao! Poeo se grevito boriti da se istrgne djeaku, kako bi se zatim mogao osloboditi i onog jezivog bia iza lea. Oslobodivi jednu ruku, spustio je divljaki udarac na djeakovo lice. Ali taj in kao da je probudio tisuu demona u kosmatom stvorenju koje se pripilo za njegov vrat. Condon zauje duboko, divljako rezanje. Bilo je to posljednje to je uo na ovom svijetu. Tada se skotrljao nauznak na pod. Teko tijelo sruilo se na nj, snani su mu zubi uklijetili grkljan, dok je munjevito plovio u tamu to okruuje vjenost. Trenutak kasnije majmun je ustao s oborena tijela, ali Condon vie nita nije znao bio je nepokretan i mrtav. Momak je sav uasnut skoio s kreveta i nagnuo se nad tijelo ovjeka. Znao je da ga je Akut ubio da bi njega obranio, kao to bijae ubio i Alexisa, ali to e sada biti s njime i njegovim vjernim majmunom ovdje, u divljoj Africi, daleko od kue i prijatelja? Momak je znao da je smrt kazna za ubojstvo. On je, tovie, znao da e i sukrivac morati podnijeti smrtnu kaznu zajedno s poiniteljem. Tko bi se mogao zauzeti za njih? Svi bi bili protiv njih. Bio je to jedva polucivilizirani gradi, i postojale su sve mogunosti, da e Akuta i njega ujutro smjesta izvui i obojicu objesiti na najblie drvo. itao je da su se takve stvari radi30

le u Americi, a Afrika bijae jo gora i divljija no daleki Zapad, domovina njegove majke. Da, njih e obojicu ujutro objesiti. Ali, zar nije bilo spasa? Nekoliko trenutaka razmiljao je u tiini, a tada, s uzvikom olakanja, udari dlanom o dlan i ogleda se za svojom odjeom na stolici. Novac bi tu mogao neto uiniti. Novac bi mogao spasiti njega i Akuta. On je posegnuo za svenjem novanica u depu, kamo ih je obino stavljao. No tamo ih nije bilo! Polako, a zatim sve mahnitije on je pretraivao preostale depove svog odijela. Onda se spustio etveronoke da pretrai pod. Osvjetljujui svjetiljkom pomakao je krevet u stranu, a zatim dio po dio pretraio pod. Oklijevao je naas kraj Condonova tijela, ali se konano ipak osmjelio da ga dotakne. Otkotrljavi ga, on je i tu traio novac. No, ni tu ga nije bilo. Mislio je da je Condon uao u sobu da ga okrade, ali je bio uvjeren da ovaj nije imao vremena da mu otme novac. Meutim, kad ga nije bilo, on se ipak morao nalaziti uz tijelo mrtvaca. Jack je pretraio Amerikanevo odijelo, ali uzalud. Pretraivao je ponovo cijelu sobu i ponovo se vraao k lesu, ali nigdje nije mogao nai novac. Bio je ve upola lud od oaja. to da radi? Ujutro e ih otkriti i smaknuti. Uza svu naslijeenu razvijenost i snagu bio je to, ipak, samo djeak, preplaeni, mali djeak koji udi za domom i donosi zakljuke, krive ponajee, na osnovu svoga slabog djejeg iskustva. Njemu je samo jedna injenica izgledala posve jasna: da su ubili ovjeka i sada se nalaze meu stranim divljacima, koji su edni krvi prve rtve koju im sudbina dodijeli. Sve je te informacije pobrao uglavnom iz petparakih kriminalistikih romana. Ali oni moraju imati novac! Opet se pribliio lesu, ovaj put mnogo odlunije. Majmun se uurio u kutu, pazei na svog mladog druga. Mladi je svukao komad po komad Amerikaneva odijela, i komad po komad odjee detaljno pretresao. Briljivo je pregledao ak i cipele, a kad je i posljednja stvar najpaljivije pretraena, on se bacio na krevet, a njegove oi, irom otvorene, nisu vie nita nalazile u sadanjosti, jedino turu sliku budunosti: dva se tijela tiho njiu na grani velikog stabla. Nije znao kako je dugo prosjedio. Konano ga je podigao um koji je dolazio s donjeg kata. Skoivi iznenada na noge, on je utrnuo svjetiljku i jurnuvi preko sobe tiho zakljuao vrata. Tada se okrenuo majmunu. Misli su mu strelovito proradile. Prolo vee on je odluio da pouri kui prvom prilikom i da izmoli od svojih roditelja oprotaj zbog ove lude pustolovine. 31

Sada je, pak, znao da im se nikada nee moi vratiti. Na njegovim je rukama leala krv ovjeka. U svom razmiljanju uzrok Condonove smrti nije pripisivao iskljuivo majmunu. U histerinom strahu on je preuzeo krivicu na se. S novcem bi oni jo mogli izboriti pravdu, ali bez prebite pare?! emu se ovdje mogu nadati stranci bez novaca? Ali, to se dogodilo s novcem? Pokuao se prisjetiti kad ih je posljednji puta vidio. Ne! Nikako! On nije mogao shvatiti kako su nestali, kad uope nije opazio da je mali sveanj iz njegova depa pao u more, dok se s mukom sputao s broda u pripremljenu kanou koja ga je odvela na obalu. Obratio se Akutu: Doi! ree jezikom majmuna. Zaboravljajui injenicu da je samo u pidami, on se uputi prozoru. Provirio je napolje i paljivo osluhnuo. Osamljeno drvo raslo je udaljeno nekoliko stopa od prozora. Djeak je oprezno skoio na njegovo deblo i, pripijajui se poput make, beumno se spustio na zemlju. Odmah za njim siao je veliki majmun. Dvije tisue jardi odavde, na ivici zabitog gradia protezala se dungla. Momak se otputi onamo. Vidio ih nije nitko, a trenutak kasnije nali su se u okrilju dungle. Jack Clavton, budui lord Grevstoke nestao je s vida i iz svijesti ljudi. Kasno idueg jutra domorodaki sluga zakucao je na vrata sobe koja je izdana Mrs. Billings i njenom unuku. Kako nije dobio odgovora, utaknuo je otpira u bravu i otkrio da se u njoj, s unutarnje strane, ve nalazi jedan klju. To je izjavio gospodinu Skopfu, vlasniku koji se smjesta uputio na drugi kat i takoer snano udario o vrata. Poto nije dobio odgovor, sagnuo se do kljuanice, pokuavajui da zaviri u sobu. Ali, jer je bio veoma debeo, pri saginjanju izgubi ravnoteu. Da bi to ipak izveo, on se podupro dlanovima o pod. Dok je to inio, osjetio je neto klizavo, gusto i vlano ispod prstiju. Podigao je otvorenu aku k oima i paljivo razgledao tamnocrvenu mrlju na ruci. Naglo se uspravi i upre pleima o vrata. Gospodin Skopf bijae teak ovjek, odnosno, barem je onda takav bio, jer ja ga ve nekoliko godina nisam vidio. Pod njegovom teinom slabana vrata iskoila su iz arki i gospodin Skopf se strovali naglavce u sobu. Pred njim je leala najvea tajna njegova ivota. Na podu do njegovih nogu nalazilo se mrtvo tijelo neznanca. ija mu je bila slomljena, a grkljan kao da je onjacima pregrizla divlja zvijer. Tijelo mu je bilo golo, a sva odjea razbacana oko lesa. Stara dama i njen unuk iezli su. Prozor bijae otvoren. Mora da su nestali kroz prozor, jer su vrata bila iznutra zakljuana.
32

Samo, kako bi djeak mogao iznijeti svoju uzetu baku na zemlju kroz prozor drugog kata? Bila je to besmislica. Ponovo je gospodin Skopf pretraio malu sobu. Primijetio je da je krevet odvuen daleko od zida, a zato? Ponovo, ve po trei ili etvrti puta, on je zavirio ispod kreveta. Otili su oboje, mada, govorio mu je zdrav razum, stara dama nije mogla otii bez nosiljke s kojom su je prvog dana gore odnijeli. Idue otkrie jo je vie produbilo tajnu. Njihova odjea se nalazila u sobi i, ako su otili, morali su poi goli ili u spavaica-ma. Gospodin Skopf je zaklimao glavom i poeao se. Bio je zbunjen. Nikada nije uo za Sherlocka Holmesa i nije gubio vrijeme dozivajui u pomo njegove slavne vjetine. Za njega ovo bijae prava tajna: jedna stara gospoa, invalid, koju su morali nositi s broda do njene sobe u hotelu i jedan lijepi momak, njen unuk, uli su juer u sobu na drugom katu njegova hotela. Veerom su ih posluili u njihovoj sobi. U devet sati izjutra le nepoznatog ovjeka bio je jedini stanar te sobe. U meuvremenu nijedan brod nije napustio luku, a eljeznice nije bilo sto milja uokolo. Ako su htjeli stii do idue naseobine bijelaca, trebalo im je nekoliko dana napornog hoda u pratnji dobro opremljenog safarija.* Oni su naprosto nestali u zraku, jer se domorodac, kojega je poslao da pretrai zemljite ispod otvorenog prozora, upravo vratio s izvjetajem da nema nikakvih tragova ljudskih stopa. Kakva su to bila stvorenja koja mogu prevaliti tu udaljenost, a da ne ostave nikakva traga na mekanom tlu? Gospodina Skopf a prome jeza. Da, bila je to velika tajna, neto neuveno, pa mu je bilo mrsko da razmilja o tome i grozio se na pomisao da e doi no. Ostala je to za gospodina Skopf a velika tajna, bez sumnje, jo i danas.

* Safari ekspedicija kroz praumu, najee s istraivakim namjerama. 33

Armand Jacot, komandant Legije stranaca, sjedio je na prostrtom gunju u podnoju savijena palmina stabla. S ugodnim osjeajem naslonio je svoja iroka plea i glavu, sasvim kratko podiane kose, o hrapavo palmino deblo. Noge je ispruio pred sobom preko oskudnog gunja koji bijae prekratak za njih, a ostruge je abo u pjeano tlo meke pustinjske oaze. Bio je to odmor nakon cjelodnevnog napornog jahanja kroz ivi pustinjski pijesak. Lijeno je otpuhivao dim cigarete i oekivao posilnog koji mu je spremao veeru. Komandant Armand Jacot bio je sasvim zadovoljan sa sobom i svijetom. Zdesna, u blizini, njegovi su ljudi eta samih veterana, preplanulih od sunca osloboeni munih okova discipline zamorili sve glasnije, odmarajui umorne miie, smijui se i puei u oekivanju jela nakon dvanaestosatnog posta. Meu njima uurilo se pet mu-aljivih domorodaca u bijeloj odjei, vrsto vezanih i pod jakom straom. Pogled na njih ispunjavao je komandanta Armanda Jacota osjeajem radosnog zadovoljstva zbog dobro obavljene dunosti. Cio jedan vreli, suni mjesec, on i njegova eta pretraivali su zabaene pustinjske krajeve u potrazi za razbojnikom bandom koja je okrivljena zbog niza prljavih zloina, izmeu ostalog zbog brojnih kraa deva, konja i koza kao i niza ubojstava zbog kojih je cijela banda zasluila da bude giljotirana. Prije tjedan dana oni su nabasali na nju. U borbi, koja se razvila, izgubili su dvojicu ljudi, ali kazna za ubojice bijae nemilosrdna borba do unitenja. Nekih pola tuceta uspjelo je pobjei, no ostatak je, izuzev ovih pet zarobljenika, platio svoje zloine pod legionarskim mecima. Meu zarobljenicima, najgori od svih bijae voa bande Ahmet ben Houdin. Misli komandanta Jacota odlutale su zatim milje i milje daleko preko pijeska, od zarobljenika do malog garnizonskog mjesta gdje e ga sutra radosnom dobrodolicom saekati ena i mala kerka. Uvijek, kad bi na njih pomislio, njegov bi se po34

gled raznjeio. ak i sada, on je jasno vidio ljepotu majke, koja se odraavala u djetinjim crtama na licu male Jeanne, a oba e mu se lica osmjehivati kada bude sutradan, kasno poslije podne sjahao sa svoga umornog konja. Ve je osjetio kako mu se njeni obraz pripija uz lice, kao barun uz grubu kou. Sanjarenje mu je prekinuo straarev glas koji je zvao podoficira. Komandant Jacot podie pogled. Sunce jo uvijek nije zalo. Sjene stabala iskrtale su se povrh izvora, ljudi i konja koji su se ratrkali na istoku usred, sada ve, zlatnog pijeska. Straar je pokazivao u tom pravcu dok je narednik, upola mirei, ispitivao daljinu. On mora sam pogledati. esto bi ugledao neke stvari davno prije drugih, ako je bio uvjeren da postoje, a ta mu je osobina donijela nadimak Soko". Sada je spazio izvan dugih sjena tucet tokica, kako se uspinju i padaju povrh pijeska. Sad bi ieznule, sad se opet pojavile, ali neprestano bi rasle sve vee i vee. Jacot ih je smjesta prepoznao. Bili su to konjanici, pustinjski konjanici. Porunik, zapovjednik strae ve je trao k njemu. itav je logor piljio u daljinu. Jacot je izdao poruniku nekoliko jasnih naredbi, a ovaj je salutirao, zvecnuo petama i vratio se momcima. Tu ih je skupio tucet. Oni su osed-lali konje, uzjahali i otkasali da presretnu strance. Preostali za-uzee poloaj na gotovs" da smjesta stupe u akciju. Nije bilo iskljueno da bi ti konjanici, koji jau galopom prema logoru, mogli biti prijatelji zarobljenika, spremni da oslobode svoje roake iznenadnim napadom. Jacot je, meutim, sumnjao u to jer stranci nisu pokuavali da prikriju svoje prisustvo. Oni su galo-pirali hitro i naoi svima prema logoru. Nije iskljueno da ispod njihova otvorenog nastupa vreba podmuklost meu onima koji su poznavali Sokola, nitko nije bio toliko naivan da povjeruje kako e ga samo tako obmanuti. Narednik je sa svojim odredom saekao konjanike na dvjesta jardi od logora. Jacot ga je spazio kako razgovara s visokom prilikom, u bijelo odjevenom, oito voom. Ubrzo su narednik i taj voa jedan uz drugoga krenuli prema logoru. Jacot ih je ekao. Obojica su zaustavili konje i sjahali pred njim. eik Amor ben Khatour najavi narednik. Komandant Jacot otro je motrio pridolicu. On je poznavao gotovo svakog domorodakog glavara stotine milja uokolo. Ovaj bijae visok, lica iibana vjetrom, namrtena pogleda, ovjek ezdesetih ili neto vie godina. Oi su mu bile uzane i zle. Komandantu Jacotu nije se svidio njegov izgled. Dakle? upita, promatrajui ga. Domorodac je smjesta preao na stvar. 35

 Ahmet ben Houdin je sin moje sestre ree. Kad biste mi ga uruili, ja bih se pobrinuo da se vie nikada ne ogri jei o francuske zakone. Jacot je zanijekao glavom. Tone moe biti odvrati. Ja ga moram povesti sa sobom. Njemu e propisno i asno suditi graanski sud. Ako nije kriv, bit e osloboen. A ako jeste? upita eik. On je okrivljen za mnoga ubojstva. Ako se dokae ma koje od njih, on e morati umrijeti. eik izvue ruku koju je drao ispod burnusa. Sada, kad ju je izvukao, otkrila se velika kesa od kozje koe, teka i sva nabrekla od novca. On odrijei kesu i izrui pregrt njena sadraja na dlan desne ruke bili su to sve veliki komadi francuskih zlatnika. Po veliini i debljini kese komandant Jacot mogao je zakljuiti da njen sadraj predstavlja pravo blago. eik Amor ben Khatour ubaci jedan po jedan zlatnik natrag u kesu. Zatim je vrsto svee uzicom u vor. Za sve vrijeme je utio. Jacot zamiri. Bili su sami. Narednik, koji je doveo stranca, povukao se na izvjesnu udaljenost, okrenut leima prema njima. Sada, poto je izruio natrag sve zlatnike, pruio je nabijenu kesu na otvorenom dlanu komandantu Jacotu. Ahmet ben Houdin, sin moje sestre, mogao bi noas po bjei ree. Zar ne? Kapetan Armand Jacot porumenio je do korijena kratko podiane kose. Zatim je problijedio i poao pola koraka naprijed prema eiku. Pesti mu se zgre. Narednice! povie. Podoficir pohita k njemu i salutirajui zvecne petama ispred pretpostavljenog. Odvedite eika njegovim ljudima. Gledajte da smjesta nestanu. Pucajte u prvog ovjeka koji prijee noas logorski krug: eik Amor ben Khatour uspravio se u svoj svojoj visini. Zamirio je svojim zlim oima i podigao vreu s novcem u visinu oiju francuskog oficira. Za ivot Ahmeta ben Houdina, mog neaka, platit ete mnogo vie no to je ovdje ree. I jo jednom toliko za to to ste me opsovali, a povrh svega jo stotinu jada. Nosi se odavde! zaurla komandant Armand Jacot prije no to te udarim nogom! Sve se to dogodilo, otprilike tri godine prije poetka nae prie. Suenje Ahmetu ben Houdinu i njegovim suuesnicima postalo je stvar prolosti u to se, ako je potrebno, moete uv36

jeriti. On je osuen na smrt kao to je i zasluio, a prihvatio ju je dostojanstveno i potpuno miran. Mjesec dana poslije toga sedmogodinja ker komandanta Armanda Jacota tajanstveno je nestala. Nikakvo bogatstvo njena oca i majke ni mona podrka velike republike nisu bili u stanju da otkriju tajnu njena boravita iz zlokobne pustinje koja je progutala nju i njenog otmiara. Bila je raspisana tako golema nagrada da je namamila mnoge pustolove da pou u potragu. No nije bilo nikakvih izgleda za jednog detektiva suvremena, civiliziranog kova, a kosti onih nekoliko, koji su se ipak uputili u potragu, ve su odavno izblijedjele pod afrikim suncem na gluhom pijesku Sahare. Dva su veana, Carl Jenssen i Sven Malbihn nakon trogodinjeg lutanja posve krivim tragovima odustala od potrage daleko negdje na jugu Sahare, obrativi panju mnogo unosnijem poslu krai slonove kosti. Bili su ve poznati na golemom podruju zbog svoje neumoljive okrutnosti i pohlepe za slono-vom kosti. Domoroci su ih se plaili i mrzili ih, a evropske vlasti, na ijem su podruju djelovali, ve su ih odavno traile. No krei polako put na sjever, oni su nauili mnogo stvari u niijoj zemlji juno od Sahare, koje su im omoguile da ne budu uhvaeni i osiguravale im da lako pronalaze putove prilikom bijega, koji su bili nepoznati njihovim progoniteljima. Njihovi upadi bijahu neoekivani i brzi. Pograbili bi slonovu kost i povukli se sa sjevera u neprohodne pustare prije no to je straa, na teritoriju koji bi opljakali, primijetila njihovo prisustvo. Nemilosrdno su ubijali njihove slonove ili pak pokrali slonovu kost domorocima. Njihovu pratnju sainjavalo je vie od sto domorodaca ili robova crnaca prava divlja i okrutna banda koljaa. Upamtite Carla Jenssena i Svena Malbihna, ta dva vedska diva ute brade, jer ete se s njima jo i kasnije susretati. U srcu dungle, sakriveno na obalama male, jo neistraene pritoke jedne velike rijeke koja je, nedaleko ekvatora, utjecala u Atlantik lealo je palisadama ograeno seoce. Dvadesetak koliba, pokrivenih i nadsvoenih palmama, titile su crno stanovnitvo dok je usred istine podignuto pola tuceta atora od kozje koe za Arape koji bi se tu sklanjali da bi to trgovinom, to pljakom nagomilali tovare koje su onda deve, njihovi pustinjski brodovi, gotovo svake godine, odnosile na trite u Timbuktu. Pred jednim arapskim atorom igrala se desetogodinja crnokosa, crnooka mala djevojica. Svaka ina njene koe orahove boje i draesno dranje odavali su ker pustinje. Njeni
37

prstii bili su marljivo zaposleni krojenjem suknje od trave za oerupanu lutku koju joj je neki dobar, blagonakloni rob izradio prije godinu ili dvije. Lutkina glava bijae nevjesto istesana od slonove kosti dok joj je tijelo skrojeno od takorske koe, ispunjene slamom. Ruke i noge bijahu'nainjene od drvenih tapia, probuenih na kraju i priivenih uz torzo od takorske koe. Lutka bijae strano runa, ali ma koliko bila neugledna i prljava, Meriem ju je smatrala najljepom i najdivnijom igrakom na svijetu, a to, u stvari, i nije bilo tako udno, uzmemo li u obzir da je bila jedini predmet na svijetu kojem je mogla pokloniti svoje povjerenje i ljubav. Svi ostali, koji bi s Meriem dolazili u dodir, bili su, bez izuzetka, ili ravnoduni, ili okrutni prema njoj. Nala se tu, na primjer, jedna stara crna vjetica koja je pazila na nju, krezuba Mabunu, prljava i zla. Ona ne bi nikad propustila zgodu da udari djevojicu ili joj nanese niz manjih muka kao to je, na primjer, tipanje ili, to je ve dvaput uinila, da opee osjetljivo mjesto ugljenom. Bio je tu jo i eik, njen otac. Njega se bojala mnogo vie no Mabune. On bi je tako esto, a ni zbog ega grdio, zavravajui po obiaju svoje tirade stranim batinama, sve dok njeno malo tijelo ne bi pomodrilo. Ali kad bi ostala sama, bila je sretna igrajui se s Geekom, ukraavala joj kose divljim cvijeem ili plela ue od trave. Kad bi je ostavili samu, uvijek bi neto radila i pjevuckala. Nikakva okrutnost, ma kolika bila, nije mogla slomiti uroenu radost i ljupkost njenog malog srca. Jedino kad bi se nala u eikovoj blizini, utjela bi i svladavala se. Pred njim je osjeala strah koji bi se povremeno pretvarao u histerini napad uasa. Ona se takoer plaila mrane dungle, okrutne dungle koja je okruivala malo selo. Danju su u njoj kretali majmuni i graktale ptice, a nou se razlijegala rika, huktanje i jauk mesodera. Da, ona se plaila dungle, ali kako se bojala eika jo vie, mnogo puta je u svojoj djetinjoj glavici mislila da bi radije pobjegla u stravinu dunglu, nego da neprestano trpi nasilje svog oca. Dok je tog dana sjedila ispred eikova atora od kozje koe krojei suknju od trave za Geeku, iznenada se pojavio eik. S djejeg lica je smjesta nestao izraz sree. Ona se povue u stranu pokuavajui da se skloni starom Arapinu s licem poput u-tavljene koe, ali nije bila dovoljno brza. Surovim udarcem noge ovjek je obori niice, ali ona ostade leati sasvim mirna, bez suza, drui. Zatim, poto je opsuje, ovjek ue u ator. Stara, crna vjetica nasmijala se u znak odobravanja, otkrivi pri tom svoj jedini uti onjak.
38

im se uvjerila da je eik otiao, djevojica je otpuzala do sjenovitog dijela atora gdje je leala sasvim tiho, privijajui Geeku grevito na grudi, dok su joj malo tijelo potresali dugi jecaji. Nije se usudila plakati glasno da ne bi ponovo privukla eika. Njeno malo srce nije patilo samo od fizike boli, ve od jedne beskonane, teke tuge ljubav bijae uskraena tom djejem srcu, a ono je za njom udjelo. Mala Meriem gotovo i nije znala da postoji na svijetu neto drugo osim svirepe okrutnosti eika ili Mabunu. Negdje duboko i nejasno u sjeanju djeteta nazirala se mutna slika mile majke, no Meriem nije bila posve sigurna nije li to bila samo slika sna, izazvana potrebom za njenou koju su joj uskratili. Zato je njome obilno obasipala svoju toliko voljenu Geeku. Nije bilo razmaenijeg djeteta od Geeke. Njena mala majka, koja nipoto nije htjela postupati po uzoru svoga oca i dadilje, pokazivala je krajnju strpljivost. Geeka je svakodnevno primala tisue poljubaca. Ponekad bi se u igri Geeka pokazala nevaljalom, ali je mala majka nikada nije kanjavala. Umjesto toga ona bi je milovala i mazila. Njeno vladanje proizlazilo je samo iz jedne vatrene enje za ljubavlju. I sada, dok je vrsto privijala Geeku uza se, njeno je jecanje postepeno slabilo sve dok nije ovladala svojim glasom i izlila svu svoju bijedu u ui od slonove kosti, ui jedine njene pouz-danice. Geeka voli Meriem aptala je. Zato me eik, moj otac takoer ne voli? Zar sam tako nevaljala? Ja se trudim da budem dobra, no nikad ne znam zato me tue i ne bih znala kazati ime sam ga naljutila. Ba sada, Geeka, on me je udario nogom i povrijedio, a ja sam samo sjedila ispred atora i ivala suknju za tebe. Mora da je to bio nestaluk jer me inae ne bi zbog toga udario nogom. Ali to je u tome zlo, Geeka? O draga! Ne znam, zbilja ne znam. eljela bih, Geeka, da sam ve mrtva. Juer su lovci unijeli tijelo el adreje*. Crna je pantera bila mrtva. Nikada se vie nee neujno prikradati do svog plijena. Nikad vie njena golema glava i snana plea nee tjerati stravu u srce biljodera kad se nou nau na pojilu. I nikad se vie nee zemlja zatresti od njena razbjenjela urlika. El adrea je mrtva. Kad su je unijeli u selo, strano su tukli njeno tijelo, ali el adrea sve to nije osjeala. Nije osjeala udarce jer je bila mrtva. Kada ja umrem, Geeko moja, neu osjeati batine Ma* crna pantera

39

bune, a ni udarce nogom koje mi zadaje eik, moj otac. Tada u biti sretna. O, Geeka, kako bih voljela da sam ve mrtva. Da se Geeka ba i mogla suprotstaviti takvim mislima, bila bi naglo prekinuta glasovima prepirke koji su dolazili sprijeda, sa seoske kapije. Meriem je osluhnula. Gonjena djejom znatieljom, ona bi potrala onamo i saznala to je nagnalo ljude da tako buno govore. Ostali stanovnici sela ve su nagrnuli u pravcu galame. Ali Meriem se nije usudila. eik je, bez sumnje, ve tamo i kad bi je ugledao, naao bi opet razlog da je kazni. Stoga je ostala leati i oslukivati. Sada je ula kako gomila kree ulicom prema eikovom atoru. Veoma oprezno pripila je svoju malu glavu uz rub atora. Nije mogla odoljeti kunji jer je ivot u selu bio uvijek isti i monoton pa je eznula za promjenom. Ono to je ugledala bijahu dva stranca, bijelca. Bili su sami, ali kada su im se pribliili, saznala je iz prianja okolnih domorodaca da se mnotvo ljudi iz njihove pratnje ulogorilo izvan sela. Oni su doli da porazgo-vore sa eikom. Stari ih je eik doekao na ulazu u svoj ator. Kad je primijetio pridolice, zlobno zamiri. Zaustavie se pred njim i izmi-jenie pozdrave. Rekli su da su doli zbog kupovine slonove kosti. eik je gunao da ne posjeduje slonovu kost. Meriem je zadrhtala. Znala je da su u oblinjoj kolibi goleme kljove nagomilane gotovo do samog krova. Istegnula je svoju malu glavicu jo vie, ne bi li to bolje vidjela strance. Kako im je bijela koa! Kako su ute bile njihove velike brade! Iznenada jedan je od njih svrnuo pogled prema njoj. Ona je pokuala da se skloni pred tim pogledom jer se plaila svih ljudi, ali ju je on spazio. Meriem je primijetila izraz stranog zaprepatenja koji je preletio njegovim licem. eik je to takoer primijetio i pogodio uzrok. Nemam slonove kosti ponovio je. Ne elim trgovati. Odlazite. Tornjajte se! Istupio je iz svog atora i izgurao strance prema vratima. Oklijevali su, a tada im eik zaprijeti. Ne posluati ga, znailo je isto to i samoubojstvo. Stoga su se obojica okrenula i napustila selo zaputivi se smjesta u svoj logor. eik se vratio k atoru, ali nije uao. Umjesto toga priao je k mjestu gdje je mala Meriem prestravljeno leala, priljubljena uza zid od kozje koe. eik se zaustavi i zgrabi je jednom rukom. Bijesno je osovi na noge i povue k ulazu u ator svirepo je gurnuvi unutra. Poe za njom, ponovo je zgrabi i stade nemilosrdno tui.
40

Da si ostala ovdje! urlao je. Neka stranci vie nika da ne vide tvoje lice. Bude li se drugi put pokazala strancima, ja u te ubiti! Krajnjom zloom tresnuo je dijete u najdalji ugao atora gdje pade guei jecaje dok je eik koraao gore-dolje govorei sam sa sobom. Na ulazu spazi Mabunu kako guna i pucka usnama. U svom logoru jedan stranac brzo progovori drugome: Nema sumnje, Malbihne ree. Ni najmanje! No razbijam neprestano glavu pitanjem zato nije stari lupe tako dugo traio nagradu? Postoji neto, Jenssene, to ovi ljudi znatno vie cijene od novca odvrati prvi sugovornik a to je osveta. Svejedno, nee koditi da iskuamo snagu zlata odgovori Jenssen. Malbihn slee ramenima. Ali ne na eiku ree. Moemo je iskuati na jednom od njegovih ljudi. eik ne bi mogao zaboraviti osvetu za volju zlata. Ponuditi mu ga, znailo bi samo uvrstiti njegovu sumnju koju smo morali izazvati kada smo s njime razgovarati ispred njegova atora. Moemo biti sretni, to smo tada izvukli ivu glavu. U redu! Pokuajmo onda s mitom! pristane Jenssen. No nedostajao je netko, dovoljno jak, koga je trebalo podmititi. Sredstvo, za koje se najzad odluie, nakon nekoliko dana boravka u logoru izvan sela, bijae visoki, stari poglavica, zapovjednik eikovih domorodaca. On se dao namamiti bljetavim metalom jer je neko ivio na obali i poznavao dobro mo zlata. Obeao im je da e im najkasnije do noi donijeti ono to ele. im je pao mrak, dva su se bijelca poela spremati da srue i napuste logor. Oko ponoi bijae sve spremno. Nosai su poivali pokraj svojih tereta, spremni da ih, na dani znak, za tren podignu u zrak. Naoruani askariji tumarali su prostorom izmeu safarija i arapskog sela spremni takoer da formiraju strau na zaelju prhkom povlaenja koje e zapoeti smjesta, istoga trena kada poglavica donese ono to su njihovi bijeli gospodari oekivali. Odjednom onkraj sela zauju se koraci. Askariji i bijelci bili su na oprezu. Ne jedan, ve vie ljudi stade im se pribliavati. Jenssen stupi naprijed i oslovi pridolice apatom punim slutnje: Tko dolazi? 41

 Mbeeda glasio je odgovor. Mbeeda bijae ime onog izdajnikog poglavice. Jenssen je bio zadovoljan, mada se zaudio zato je Mbeeda poveo i ostale sa sobom. Uskoro je shvatio. Predmet koji su donijeli leao je na nosiljci to su je nosila dva ovjeka. Jenssen je tiho opsovao. Da mu ta budala nije dopremila le? Oni su dali nagradu za neto ivo! Nosai su stigli i zastali pred bijelcima. Evo, ovo je kupljeno vaim zlatom ree jedan od dvojice. Oni spuste nosiljku i nestanu u noi prema selu. Malbihn pogleda Jenssena, a lopovski mu osmijeh nakrivi usta. Predmet na nosiljci bijae pokriven komadom sukna. Je li u redu? upita posljednji. Skini pokrov i pogledaj to si kupio. Koliko emo novaca stei pomou toga lesa osobito pak poslije est mjeseci putovanja pod goruim suncem koliko je, naime, potrebno da ga otpremimo do cilja. Ali taj luak je morao znati da smo je eljeli ivu mrmljao je Malbihn, hvatajui ugao tkanine i strgnuvi pokrov s predmeta koji je leao u nosiljci. Kad pogledae dolje, u ono to je lealo u nosiljci, obojica ustuknu, a kletva im sama od sebe poleti s usana. Tamo pred njima lealo je mrtvo tijelo Mbeede, nevjernog poglavice. Nakon pet minuta Malbihnov i Jenssenov safari nadirao je prema zapadu. Uznemireni askariji titili su zaelje u sluaju napada koji su oekivali svakog trena.

Prvu no, provedenu u dungli, Tarzanov e sin sauvati najdublje u sjeanju. Nije bio ugroen ni od kakve zvijeri, nije bilo ni traga nekom stranom divljaku, a ako su i postojali, izmueni djeakov duh nije ih otkrio. Njegovu je svijest muila pomisao na majine patnje, a samooptuivanje bacilo ga je u spoznaju najdublje bijede. Zbog Amerikaneva ubojstva osjeao je veoma malu ili gotovo nikakvu grinju savjesti. Momak je, uostalom, zasluio svoju sudbinu. Jackova tuga nakon toga dogaaja proizlazila je, uglavnom, iz posljedice koju je Condo-nova smrt proizvela na njegove vlastite planove. Sada se on ne bi mogao, neposredno, vratiti roditeljima kao to je odluio. Strah pred primitivnim, pograninim zakonom, o kojem je itao u pretjeranim i izmiljenim priama, nagnao ga je da pobjegne u dunglu. Nije se usudio vratiti na obalu, u isto mjesto. Ali razlog tome nije leao u brizi za njegov ivot, koliko u elji da potedi oca i majku od nove boli i stida, ako se njihovo asno ime potee i sramno ponizi prilikom suenja ubojici. Sa sunevim izlaskom probudila mu se u grudima nova nada. On e se vratiti u civilizaciju drugim putem. Nitko se nee moi dosjetiti da je ba on povezan s ubojstvom stranca u maloj, zabitoj trgovakoj postaji na tuoj obali. Pripivi se tijesno uz velikog majmuna u raljama golemog stabla, djeak je drhtab gotovo cijele besane noi. Njegova tanka pidama slabo ga je titila usred dungle, ispunjene ledenom vlagom i samo mu je na onoj strani, koju je stisnuo uz toplo tijelo svog dlakavog prijatelja, bilo ugodno. Tako je pozdravio izlazak sunca koje mu je istovremeno obealo toplinu i svjetlo; to bljetavo sunce koje e raspriti sve duevne i tjelesne muke. Prodrmao je Akuta da se probudi. Doi ree. Meni je hladno i gladan sam. Negdje na sunevu svjetlu potrait emo hranu i on pokae prema ravnici, posutoj krljavim drveem i obrubljenoj nazubljenim stijenama.

42

Dok je govorio, djeak je spuznuo na zemlju, a majmun se najprije paljivo ogledavao uokolo njuei jutarnji zrak. Tada je, uvjeren da u blizini ne vreba nikakva opasnost, polako siao na zemlju pokraj djeaka. Obino se Numa i njegova enka Sabor poaste s onim koji prvo sie, a zatim se ogleda uokolo, dok onaj to prvo po gleda pa sie, ostaje iv da samog sebe poasti jelom. Tako je stari majmun saopio Tarzanovu sinu prvu lekciju iz nauke o dungli. Jedan do drugog, oni se upute divljom ravnicom, jer je djeak elio da se najprije ugrije. Majmun mu je pokazao naj prikladnija mjesta, gdje bi se mogli iskopati crvi ili nai glodavci, ali je momak, ve na samu pomisao da e morati progutati ove odvratne ivotinje, zaepio usta. Naoe nekoliko jaja koja djeak ispije sirova, zatim pojede nekoliko korijena i gomolja koje je Akut iskopao. Kad su preli ravnicu, stigli su preko ma le uzviice do vode, neke bljutave i smrdljive mlake u plitkom izvoru. Stranice i dno bili su izgaeni stopama mnogobrojnih i votinja. Zebrin pastuh dade se u galop kad su se pribliili. Djeak je isuvie oednio da bi oklijevao nad ovim to ni izdaleka nije nalikovalo vodi, stoga je dobro potegao dok je Akut podignute glave stao budno oslukivati. Prije no to se majmun napio, upozorio je djeaka da bude na oprezu, ali bi i sam, dok je pio, s vremena na vrijeme podizao glavu i bacao pogled prema grmlju koje se nalazilo nekih sto jardi nasuprot izvoru. Kad se napio, ustane i progovori djeaku njihovim uobiajenim govorom, jezikom velikih majmuna. Nema li kakve opasnosti u blizini? upita. Nikakve odgovori djeak. Nisam primijetio da se ita mie dok si ti pio. Tvoj e ti vid slabo pomoi u dungli ree majmun. Bude li ovdje htio ostati iv, morat e se-ravnati po uima i nosu, ali ipak najvie po svom njuhu. Kad smo sili da se napi-jemo, vidio sam kako je zebra odmaglila im nas je nanjuila i znao sam po tome, da na toj strani pored izvora ne vreba nikakva opasnost, jer bi je inae zebra otkrila prije no to bismo doli. Ali na drugoj strani, prema kojoj pue vjetar, opasnost se mogla prikriti. Tada je ne bismo mogli nanjuiti jer vjetar odnosi njen miris u drugom pravcu, i tada, niz vjetar, kamo ne mogu doprijeti njuhom, ja proniem uima i oima. I otkriva da nema nita? dometne djeak u smijehu. Otkrivam Numu kako se zgurio usred gomile grmlja, ondje, gdje raste visoka trava i Akut pokae.
44

Lav? kriknu djeak. Kako ti to zna? Ja nisam vidio nita. Ipak je tamo Numa odvrati veliki majmun. Najprije sam uo kako die. Tebi e se disanje Nume priiniti posve isto kao i ma koji um to ga proizvodi vjetar meu travom ili drveem, no kasnije e morati nauiti prepoznati Numino disanje. Evo! Sada budno motrim i konano primjeujem kako se visoka trava talasa, posve drugaije negoli pod dahom vjetra. Gle! Kako on die, ona se neprestano razmie na sve strane oko Numinog golemog tijela, vidi li? Gledaj, ono lako njihanje nije prouzrokovao vjetar nitko drugi nee zatalasati travu na taj nain. Djeak se zapiljio imao je vid kakav nije mogao naslijediti svaki djeak i ispusti, najzad, usklik uenja. Da ree. Vidim. Ondje lei i pokae. Glava mu je okrenuta prema nama. On vreba na nas? Da, Numa vreba odvrati Akut ali to za nas nije opasno sve dok mu se suvie ne primaknemo jer on lei na svom plijenu. eludac mu je pun i moemo uti kako hrska kosti. On nas promatra tiho, onako vie iz znatielje. On upravo zavrava svoj obrok i uskoro e ustati da se napije s izvora. Kako nas se on ne boji, ali i ne eli, ne pokuava sakriti svoje prisustvo od nas. Stoga je sad izvrsna prilika da upozna Numu jer morat e ga sjajno upoznati ako eli dugo ivjeti u dungli. Kad se mi, veliki majmuni, naemo u oporu, Numa nas ostavlja na miru. Nai su onjaci dugi, snani i mi se znamo boriti; ali kada je netko od nas sam, a on je gladan, tada nismo dorasli za borbu. Doi, mi emo ga zaobii i onjuiti. to prije prie i upozna ga, to bolje za tebe, no dri se stabala dok ga budemo zaobilazili, jer Numa znade esto uiniti ba ono to se najmanje oekuje. Neka tvoje ui, tvoje oi i nos budu budni. Misli uvijek na to da iza svakog grma, u svakom stablu ili busenu trave u dungli vreba neprijatelj; dok se uklanja Numi, pazi da ne uleti u ralje njegove enke Sabor. Slijedi me! i Akut zaobie u iroku krugu izvor i uurenog lava. Djeak je iao tik uz njegove noge, a svako njegovo ulo bijae budno i svaki ivac napet do krajnje granice. To je bio ivot. Smjesta je zaboravio svoju odluku od prije pet minuta da e pouriti k obali prema nekom drugom mjestu, a ne onom gdje je pristao, i odmah se vratiti u London. Osjeao je sada jedino divlju radost ivog bia koje se razumom i hrabrou suprotstavlja svim lukavstvima i snazi krvolonog roda dungle to lovi irokim ravnicama i mranim praumskim prosjecima tog 45

velikog tajanstvenog kontinenta. Nije znao za strah. Od oca je naslijedio plemenitost i savjesnost, i patio je esto kad su se one borile u njegovoj dui s naslijeenom ljubavi za slobodu. Upravo su prolazili pored Numine stranjice kada djeak nanjui neugodan zadah mesodera. Njegovo lice ozari osmijeh. Neto mu je govorilo da bi on raspoznao taj miris izmeu bezbroj drugih da mu Akut i nije rekao da u blizini lei lav. Osjetio je neku neobinu pripadnost, neku sudbinsku bliskost od koje su mu se nakostrijeile kratke dlaice na iji, a njegova gornja usna i nehotice se razvue i on reei otkrije prijetee onjake. I, kao da mu se koa napela oko uiju koje su se htjele sljubiti s lubanjom u iekivanju borbe na ivot i smrt. Koa ga je svrbjela. Sav se zaario od osjeaja koji nikada ranije nije upoznao. Postao je, odjednom, sasvim drugo bie: ratoborno, budno, spremno na sukob. Tako je miris lava Nume preobrazio djeaka u neko drugo stvorenje. Nikada nije vidio lava. Majka je uloila mnogo muke da ga u tome sprijei. Ali on je naprosto gutao bezbroj njegovih slika, a sada je ugrabio priliku da naslauje oi na pravom pravcatom kralju ivotinja. Dok je slijedio Akuta, virio je neprestano okom preko ramena, straga, nadajui se da bi Numa mogao ustati s plijena i pokazati se. Tako se dogodilo da je zaostao komad puta iza Akuta. Prodornim vriskom majmun ga opomene i svrati mu pogled s prikrivenog Nume. Bacivi brz pogled prema svom drugu, djeak ugleda na putu, tono pred sobom, neto zbog ega prostruje marci zaprepatenja svakim ivcem njegova tijela. Iz grmlja, u kome je leala sakrivena i sad jo napo utonula tijela, istupi hitra, prekrasna lavica. Svoje utozelene, okrugle i irom otvorene oi zapilji prodorno u oi djeaka. Nije ih dijelilo ni deset koraka. Dvadeset koraka iza lavice stajao je veliki majmun dobacujui djeaku savjete, a lavici psovke u oitoj namjeri da joj odvrati panju, kako bi se djeak izvukao i sklonio na oblinje stablo. Ali se Sabor nije dala odvratiti. Uporno je piljila u djeaka. Ovaj je stajao izmeu nje i njezina mujaka, izmeu nje i plijena. Bijae to sumnjivo. Moda je imao neke skrivene namjere prema njenom gospodaru ili pak prema njihovoj lovini. Lavica bijae napraite udi. Razdrailo ju je Akutovo izazivanje. Ona je gromko zareala i zakoraknula prema djeaku. Na drvo! vrisnu Akut. Djeak se okrene, poleti, a istog trena jurne i lavica. Stablo bijae svega nekoliko koraka odatle. Grana se povila deset stopa od zemlje i kad je djeak skoio do nje, lavica je jurnula za
46

njim. Poput majmuneta uspuzao je na nju. Velika apa scepa-la je munjevitom brzinom njegovo bedro, ali ga je samo okrznula. Kada je lavica ponovo jurnula, svijenom pandom zakvaila je pojas na hlaama djeakove pidame i rastrgla ih. Napo gol, djeak se uspeo u sigurni zaklon dok se zvijer okrenula i jo jednom skoila za njim. S oblinjeg drveta Akut je kevtao i psovao nadijevajui lavici najpogrdnija imena. Djeak se poveo za svojim uiteljem i nije prestajao istresati uvrede na glavu opasne zvijeri, sve dok ne osjeti uzaludnost rijei kao oruja i zamisli se kako bi je jo tee pogodio. Nije imao nita pri ruci osim suhih grana i granica, pa ih stade bacati na uzdignutu njuku lavice Sabor koja je reala, ba kao to je i njegov otac prije dvadeset godina, dok je jo bio djeak, izazivao i muio veliku maku dungle. Lavica je jo neko vrijeme bjesnjela oko debla da bi se napokon, osjetivi beskorisnost svoga ekanja ili ju je glad nagnala da se dostojanstveno odulja i iezne u grmlju gdje joj se sakrio gospodar koji se za sve vrijeme ove svae nije ni jednom pojavio. Oslobodivi se njena proganjanja, Akut i djeak siu na zemlju da ponovo nastave prekinuto putovanje. Stari je majmun grdio djeaka zbog njegove lakomislenosti. Da nisi bio tako zaokupljen lavom iza sebe, primijetio bi lavicu ve davno prije govorio mu je. Ali ti si proao tono pored nje, a da je nisi opazio dometnu djeak. Akut se uvrijedio. U tom sluaju ree narod dungle pogiba. Cijelog svog ivota prolazimo s najveim oprezom, a onda, samo na tren zaboravimo i... on kljocne zubima oponaajui krckanje golemih eljusti. Bila je to lekcija zakljui. Nauio si da ne smije suvie dugo usmjeravati svoje oi, ui i nos u is tom pravcu. Ta no bila je Tarzanovom sinu hladnija od ma koje u itavom ivotu. Hlae njegove pidame nisu debele, ali bile bi ipak bolje no nita. Idueg dana prio se pod vrelim suncem jer je njihov put opet vodio prostranom ravnicom bez drvea. Djeak sejo nije odrekao namjere da putuje na jug i tako zaobie u krugu obalu, ne bi li naao jo neku postaju zabaene civilizacije. Nita od toga plana nije saopio Akutu jer je znao da se stari majmun ne bi dao nagovoriti ni na kakvu stvar koja bi mirisala na rastanak.

47

Mjesec dana oni su ve lutali, a djeak je brzo sticao znanje o dungli. Njegove su se miice prilagodile novom nainu ivota u koji su gurnute. Oeva tjelesna snaga odrazila se i na sinu trebalo ju je jo vjebom ojaati i razviti. To to se morao njihati sa erane na granu, djeak je prihvatio kao neto posve prirodno. Cak ni na velikoj visini nikada nije osjetio ni najmanju vrtoglavicu, a kad je ve jednom svladao tu vjetinu i posve se oslobodio, on bi se prebacio kroz prazni prostor od jedne do druge grane s mnogo vie okretnosti, nego to bi to mogao uiniti tei Akut. Kako je neprestano bio gol, njegova je njena, bijela koa ovrsnula i preplanula od sunca i vjetra. Bez kaputia svoje pidame ostao je jednog dana na kupanju u malom brzaku, premalenom, a da bi postao obitavalite krokodila. Dok se s Aku-tom zabavljao u hladnoj vodi, s drvea, to se nadvilo, skoio je majmun i epavi jedini preostali komad djeakove odjee iz civilizacije i pobjegao. Neko je vrijeme Jack bio ljutit, ali uskoro nakon nestanka kaputia poeo je osjeati da mu je napo odjevenom daleko neudobnije negoli posve golom. Uskoro vie nije ni najmanje osjeao nedostatak odjee, i otada je iz sveg srca uivao slobodu takva stanja u kome vie nije postojala nikakva stega. Ponekad bi smijeak preletio njegovim licem kada bi pokuao zamisliti zaprepatenje svojih kolskih drugova da ga sada vide takvog. Oni bi mu, zacijelo, zavidjeli. Da, kako bi mu oni zavidjeli. Ponekad ih je saaljevao, ali kad ih je opet zamiljao sretne, usred raskoi i udobnosti njihovih domova u Engleskoj, s oevima i majkama, djeaka bi stislo u grlu i on bi nejasno, kao kroz maglu, ugledao lice svoje majke kako uporno iskrsava pred njegovim oima. Zbog toga je gonio Akuta da pou dalje i zbog toga su se sada uputili na zapad, prema obali. Stari je majmun mislio da su poli u potragu za plemenom kome on pripada, a djeak ga nije htio osloboditi te zablude. On e Akutu otkriti istinu svojih planova tek poto prispiju nadomak same civilizacije. Jednog dana dok su polako prolazili du neke rijeke, neoekivano nabasae na domorodako selo. Neka su se djeca igrala pored vode. Djeaku poskoi srce u grudima kad ih ugleda jer vie od mjesec dana nije vidio ni jedno ljudsko bie! Sto smeta ako su to bili goli divljaci? Ako je njihova koa crna, zar nisu i oni bia, kakvo je i on sam? Oni bijahu njegova braa i sestre! Potrao je prema njima. Opominjui ga tiho, Akut mu spusti ruku na rame da ga zaustavi. Djeak se istrgne, oslobodi i s klik-tavim pozdravom pojuri prema igraima, boje ebanovine.
48

Na zvuk njegova glasa podigle su se sve glave u zrak. Jedan trenutak promatrali su ga razrogaenih oiju, a onda s vriskom zaprepatenja okrenue plea i pojurie u selo. Za njima su potrale njihove majke, a kao odgovor na uzbunu, na seoskoj kapiji pojavi se grupa ratnika pa dohvati brzo koplja i titove. Kad je ugledao kakvo je zaprepatenje prouzrokovao, djeak se zaustavi. Sretan osmijeh nestade mu s lica im opazi, da su s vikom i prijeteim pokretima, pojurili prema njemu. Akut, koji se naao iza njega, pozove ga da smjesta pobjegnu govorei mu da e ih crnci ubiti. On jo zastane da ih saeka, a onda podie u zrak ruku s dlanom, okrenutim prema njima, kao znak da se zaustave govorei im istovremeno, da je doao kao prijatelj, i da se samo elio poigrati s njihovom djecom. Naravno, oni nisu razumjeli ni rijei koju im je uputio, a fijuk kopalja bijae odgovor, kakvom se mogla nadati ta gola prilika, koja je neoekivano istrala iz dungle meu njihove ene i djecu. Sva su se koplja oborila na djeaka, ali ga ni jedno ne pogodi. Kima mu se ponovo povije, a kratke dlaice na iji i lubanji nakostrijee. Zamiri. Odjednom izraz srdanog prijateljstva, koji je trenutak ranije zraio iz njegovih oiju, usahne i zaplamsa mrnja. S muklim rezanjem, posve nalik zvjerinjem, on se okrene i otri u dunglu. Tamo na stablu ekao ga je Akut. Majmun ga je poticao da pouri u bijegu jer je mudri stari antropoid dobro znao da njih dvojica, goli i nenaoruani, nisu dorasli snanim crnim ratnicima koji e, nema sumnje, poi u dunglu u potjeru za njima. U Tarzanovu sinu pokrenula se nova snaga. On je doao otvorena i sretna djeaka srca da sklopi prijateljstvo s tim ljudima, koji bijahu stvorenja poput njega. No doekali su ga kopljima i nepovjerenjem. Nisu ga htjeli ak ni sasluati. Mrnja i bijes ispune ga svega. Mada ga je Akut pourivao, on je zaostajao. elio je borbu iako mu je razum govorio da bi doekati te naoruane ljude golih ruku znailo glupo rtvovati svoj ivot. Kad bi se ukazala bliska mogunost borbe, djeak bi esto pomislio na svoje zube, te prijetee onjake. Dok se polako penjao drveem, jednim je okom virkao preko plea, ali nije zanemario ni sve ostale mogue opasnosti koje su vrebale lijevo, desno ili odozgo iskustvo s lavicom nije se moralo ponoviti da bi osiguralo trajnost pouke koju je tada nauio. U blizini zauje divljake kako dolaze s vikom i poklicima. Zastao je daleko straga sve dok ne ugleda svoje progonitelje. Oni ga nisu vidjeli jer nisu traili meu granama drvea plijen nalik sebi. Djeak je nastojao da neprestano bude tono povrh
49

njih. Oni su nastavili potjeru jo moda cijelu jednu milju, a onda su se stali vraati prema selu. Sada se djeaku pruila prilika koju je bio oekivao. Vrela krv osvete kolala je njegovim ilama, te je gledao svoje progonitelje kao kroz neku skrletnu maglu. Kada su se vraali, i on okrene da ih slijedi. Akuta je izgubio iz vida. Mislei da je djeak iza njega, on je proslijedio daleko naprijed. Nije htio izazivati sudbinu usred smrtonosnih ko-palja. Klizei neujno s drveta na drvo djeak je sustizao ratnike koji su se vraali. Konano jedan zaostane iza svojih momaka koji su nastavili uzanim puteljkom prema selu. Grozni smijeh bljesne na djeakovom licu. Brzao je naprijed kreui se gotovo paralelno povrh crnca koji nije nita slutio. Prikradao se i vrebao svoj plijen poput pantere Site. Da, djeak bi esto gledao kako to Sita radi. Tiho i neoekivano skoi na iroka plea svoje rtve. im ga dodirne, prsti mu potrae i nau ovjekov vrat. Pod teinom djeakova tijela crnac se skljoka na zemlju. S koljenima na leima on ga je udarao sve dok tijelo nije omlitavjelo. Tada se snani, bijeli zubi prikuju uz njegovu iju, a miiavi prsti zgre oko grla. Jo neko vrijeme ratnik se luaki borio, bacajui se amo-tamo u elji da ukloni svog protivnika, ali je njegov otpor sve vie slabio, a strano i mualjivo stvorenje, koje nije mogao vidjeti, sve se snanije pripijalo uza nj vukui ga polako u grmlje s onu stranu puta. I ovdje, sakriven i siguran od radoznalih oiju svojih progonitelja koji bi se, poto su izgubili jednog ratnika, mogli vratiti da ga potrae, momak je uguio ivot u tijelu svoje rtve. Konano je, po iznenadnom klonuu i oputanju tijela neposredno nakon borbe, shvatio da je ratnik mrtav. Svega ga obuzme neka neobina enja. Uzdrhta itavim tijelom i prome ga jeza. Neki udan, posve spontani poticaj, prisili ga da se osovi i stane jednom nogom na tijelo svoje rtve. Grudi mu se nadmu. Lice podie k nebu, a usne se otvore da ispuste udan, sablasni krik. Ali nikakav se glas nije otkinuo s tih usta, a on je ostao tako jo pu- nu minutu, nalik ivom kipu osvete, lica podignuta k nebu i s teinom suspregnuta osjeanja u grudima. Tiina, koja je obiljeila prvo veliko ubojstvo Tarzanova sina, postat e tipina karakteristika svih buduih njegovih ubijanja ba kao to je sablasni krik majmuna mujaka oznaavao pobjede njihovog monog gospodara.

im je Akut osjetio da se djeak ne nalazi iza njega, vratio se da ga potrai. Vratio se tako komad puta, kadli se iznenada zaustavi i usklikne zaprepateno, spazivi neobinu priliku kako se penje drveem njemu u susret. Bijae to djeak, no ipak, je li to doista on? U ruci je nosio dugo koplje, niz njegova lea visio je odui tit, upravo takav kakav su nosili crni ratnici koji ih napadoe, a oko ruke i glenjeva bili su mu bakreni koluti, dok mu se tkanina kojom se obavijaju bedra, klatila izmeu nogu. I no bijae zadjenut u korice. Kada je djeak ugledao majmuna, pourio je da mu otkrije svoje trofeje. Ponosno mu je pokazivao svaki komad tek osvojena plijena i hvalisavo mu ispriao sve detalje svog podviga. Ubio sam ga golim rukama i zubima ree. Htio sam se sprijateljiti s njima, ali oni su sami izabrali da mi budu neprijatelji. Sada, kad imam koplje, pokazat u i Numi koliko vrijedim kao neprijatelj. Akute, samo su bijeli ljudi i veliki majmuni nai prijatelji. Mi emo ih potraiti, a svih drugih moramo se kloniti ili ih ubiti. Tome me je nauila dungla. Oni su zaobili neprijateljsko selo i nastavili put prema obali. Djeak se silno ponosio svojim novim orujem i ukrasima. Neprestano bi vjebao kopljem bacajui ga s vremena na vrijeme uvis u razne predmete dok su besposleno napredovali, sve dok jednog dana nije savladao tu vjetinu tako uspjeno kako to mogu samo mladi miii. Za sve je vrijeme uio pod Aku-tovim vodstvom. Uskoro su tragovi u dunglipostali otvorenom knjigom koju je italo otro djeakovo oko. ak i oni posve nejasni, koje ne mogu dokuiti ula civiliziranog ovjeka, postado-e dobri znanci ovog djeaka. Mogao je razlikovati po mirisu mnogobrojne vrste biljodera, a znao je takoer kazati kakva se ivotinja pribliava ili odlazi, ve prema tome, da li njen vonj slabi, nastaje ili postaje intenzivan. Nije zvao oi u pomo da bi ustanovio da se tu, uz vjetar, nalaze dva ili etiri lava, na udaljenosti od sto jardi ili pola milje. 51

50

Mnogo je toga nauio od Akuta, ali jo vie vlastitim instinktom. Posjedovao je izvanrednu intuiciju koju je naslijedio od svog oca. Volio je ivot dungle. Neprestana bitka razuma i ula protiv mnogobrojnih smrtnih neprijatelja, koji su lukavo ili nevjesto vrebali danju i nou na njegovom putu, poticala je avanturistiki duh koji plamti tako snano u grudima svakog mladog ovjeka. Ipak, ma koliko volio taj ivot, sebina enja nije nadvladala osjeaj dunosti i asti, nije ga navela da ostvari niz nepodoptina za koje je imao i previe prilika nakon svog pustolovnog bijega u Afriku. Ljubav, koju je osjeao prema ocu i majci, bila je suvie jaka, a da pretvori te dane ivota u dungli, koji su njima, bez sumnje, zadali toliko boli, u isto uivanje. Stoga je vrsto odluio da potrai neku luku na obali, odakle e stupiti u vezu i snabdjeti se novcem za povratak u London. Tamo e sigurno moi nagovoriti svoje roditelje da mu dopuste izvjesno vrijeme provesti na onom afrikom imanju koje je njegov otac sudei po izjavama to ih je sluajno izvukao nepanjom onih kod kue posjedovao. I to bi ve bilo neto, bolje, u svakom pogledu, negoli ivjeti sputano i dosadno usred svih ogranienja civilizacije. I sada, poto je usmjerio svoj put prema obali, bijae zadovoljan i smireniji no ikada. Uivao je u slobodi i radostima ivota u divljini, a njegova savjest, istovremeno, bijae ista jer je znao da je uinio sve to je mogao kako bi se vratio roditeljima. Traio je, takoer, mogunost da se ponovno sretne s bijelcima tim biima kojima je i sam pripadao jer je esto udio za prijateljstvom drugaijim od onog kakvo mu je pruao stari majmun. Uspomena na sukob s domorocima jo je plamtjela u njegovim grudima. Pribliio im se iz istog drugarstva i s takvim djejim uvjerenjem u srdanu dobrodolicu da je doek, koji su mu priredili, slomio sve njegove djeake ideale. Otada nije vie smatrao domoroce svojom braom, ve sastavnim dijelom mnogobrojnih neprijatelja iz krvolone dungle grabeljivom zvjeradi koja se kree na dvije noge, umjesto etiri. No, ako mu domoroci bijahu neprijatelji, postoje, valjda, na tom svijetu i takvi koji to nisu. Postoje takvi, koji e ga uvijek doekati raskriljenih ruku, koji e ga smatrati prijateljem ili bratom i koji e ga zatititi od svakog neprijatelja. Da, jo su uvijek postojali bijelci. Negdje du obale ili u dubini same dungle nalaze se bijelci. Za njih e on uvijek biti mio gost, s njima e se sprijateljiti. I, naravno, tu jo postoje veliki majmuni, prijatelji njegova oca i Akuta. Kako e samo biti sretni da mogu primiti sina Tarzana, svog gospodara. Nadao se da e ih susres52

ti prije no to nae trgovaku postaju na obali, kako bi mogao ispriati ocu da se upoznao s njegovim starim prijateljima iz dungle, da je s njima lovio, da je uivao u njihovom divljem ivotu, dijelio s njima strah, prisustvovao njihovim praiskonskim sveanostima o kojima mu je priao Akut. Beskrajno ga je radovalo to e prisustvovati tim sretnim susretima. esto bi ponavljao dugi govor koji e odrati majmunima i u njemu im ispriati kako je ivio njihov prijanji kralj otkada ih je napustio. Drugom zgodom matao bi o susretu s bijelcima. Radovalo ga je unaprijed njihovo zaprepatenje kad budu ugledali golog bijelca, djeaka, opremljenog borbenim priborom crnih ratnika kako prolazi dunglom u pratnji velikog majmuna. I tako su prolazili dani. Uslijed dugotrajnog hodanja, lova i penjanja djeakovo se tijelo toliko razvilo i okretnost usavrila, da se ak i ravnoduni Akut oduevio snagom svog uenika. A djeak je, svjestan svoje snage, uivao u njoj i postajao ponekad nesmotren. Stupao bi dunglom ponosno uzdignute glave prkosei opasnosti. Dok se Akut, istog trena, im bi nanjuio Numu, popeo na drvo, djeak se smijao u lice kralju ivotinja i hrabro proao pored njega. Dugo vrijeme sluila ga je srea. Lavovi, koje bi susretao, bili su ili posve siti, ili ih je golema hrabrost neobine prilike, to je upala u njihovo kraljevstvo toliko iznenadila, da su iz svoje glave posve iskljuili namjere za napad te su stali, promatrajui irom otvorenih oiju, kako im se pribliava i zatim odlazi. Meutim, bez obzira to je bio uzrok takvom njihovom vladanju, ostaje injenica da je djeak proao mnogo puta svega nekoliko koraka pored nekog golemog lava, a da nije izazvao nita osim prijeteeg rezanja. No dva posve jednaka lava ne moraju biti i sasvim ista u karakteru i temperamentu. Razlika meu njima je upravo tolika, kolika je i izmeu pojedinih pripadnika ljudskog roda. Ako svih deset lavova postupi podjednako u istovjetnim okolnostima, nitko ne moe rei da e to isto uiniti i jedanaesti lav postoje, naime, sve mogunosti da nee. Lav je stvor neobino uzbudljive prirode. On misli, tovie i zakljuuje. Budui da posjeduje ivani sistem i mozak, on ima i temperament koji e ispoljiti razliito u pojedinim sluajima. Jednog dana djeak je susreo takva jedanaestog lava. Ba je prolazio malom ravnicom na kojoj je rasla omanja skupina grmlja. Akut bijae lijevo, nekoliko jardi od djeaka koji je prvi otkrio prisutnost Nume. Kidaj, Akute! povie djeak smijui se. Desno u grmlju lei Numa, sakriven. Popni se, Akute, na drvo! Ja, sin monog Tarzana, zatitit u te i djeak sa smijehom nastavi 53

ravno putem koji je vodio tik uz grmlje u kome je leao pritajeni Numa. Majmun mu vikne da se vrati, ali je djeak samo uperio koplje i poeo improvizirati neki ratniki ples da pokae pred kraljem ivotinja svoj prezir. Primicao se sve blie i blie ovom stranom derau kadli, odjednom, ni deset koraka od mladia lav iskoi sa svog leaja i bijesno zarei. Bijae to golemi mujak, gospodar dungle i pustinje. upava griva pokrivala je njegova lea. Svirepi onjaci virili su iz golemih ralja. Njegove utozelene oi piljie izazovno, s mrnjom. Djeak je smjesta osjetio da se taj lav razlikuje od onih ostalih, koje je do sada susretao. Njegovo koplje, koje je drao spremno u ruci, samo je jo naglasilo tuni nesrazmjer, ali je otiao suvie daleko, a da bi mogao uzmaknuti. Najblie drvo nalazilo se ulijevo nekoliko jardi te bi lav oborio djeaka napo puta do stabla, a da ga zvijer namjerava napasti, uvjerio bi se svatko tko bi imao prilike da je samo pogleda. Svega nekoliko stopa pred njim, vie lava, bilo je drvo, prepuno bodlji. Bijae to najblie utoite, ali je Numa stajao izmeu njega i svog plijeKad osjeti dodir dugog koplja u ruci i pogleda stablo povrh lavlje glave, djeaku sine jedna misao, besmislena uostalom i smijena, gotovo beznadna, ali nije imao vremena da odmjeri i izabere vie mogunosti jer bila je svega jedna i to: bodljikavo drvo. Kad lav nasrne, bit e prekasno, stoga djeak mora jumuti prvi i na strano Akutovo zaprepatenje, a nita manje Numi-no, djeak hitro skoi prema zvijeri. Gotovo cijelu sekundu lav ostade skamenjen od iznenaenja, a ba tu sekundu poloi Jack Clavton svoj najtei ispit vjetine koju je uvjebao jo u koli. Potri ravno prema divljoj zvijeri, drei deblji kraj motke ispred tijela. Akut je kriknuo od uasa i zaprepatenja. Lav zastane iskolaenih oiju oekujui napad, spreman da se podigne na stranje noge i opali tom drskom stvorenju udarac od kojeg bi prsnula i lubanja bika. Pred samim lavom djeak zabode u zemlju motku svog koplja, snano se odbije i, prije no to je podivljala zvijer uspjela shvatiti kako je izigrana, on poleti povrh lavlje glave u otri zagrljaj bodljikavog stabla, spaen ali sav izranjen. Nikad do sada Akut nije vidio skok motkom. Sada je ipao goredolje, siguran na svome drvetu, kriao psujui i veselio se zbog Numina poraza, dok je djeak, krvarei sav izderan, traio na bodljikavom stablu mjesto gdje e ublaiti svoje muke. Spasio je ivot, ali po cijenu strane patnje. inilo mu se da lav nikada nee otii i proao je puni sat dok bijesna zvijer nije odus54

tala od svoje strae i otputila se dostojanstveno preko ravnice. Kada je bio na sigurnoj udaljenosti, djeak se uspio osloboditi bodljikava stabla, no to je nanijelo nove rane njegovu izmrcvarenom tijelu. Moralo je proi mnogo dana da bi potpuno nestali vanjski oiljci pouke koju je tom prilikom stekao, ali peat, koji je ona ostavila u njegovoj dui, nije izbrisan cijelog ivota. Nikada vie nije bezrazlono izazivao sudbinu. Kasnije je esto riskirao u ivotu, ali bi primjenjivao skok s motkom samo onda kada je s tim rizikom mogao postii bolji rezultat. Nekoliko su dana djeak i majmun morali otpoinuti sve dok djeaku nisu zarasle bolne rane koje mu je nanijelo bodljikavo drvo. Veliki antropoid lizao je rane svog ljudskog prijatelja osim ovog, nisu primjenjivali nikakvo lijeenje ali je njegovo zdravo tkivo uskoro zacijeljelo i djeak je ozdravio. im je djeak prizdravio, oni nastavie put prema obali i jo jednom djeakovu je duu ispunio radosni predosjeaj. Konano je doao trenutak o kojem je toliko sanjao. Ba su prolazili nekim gutikom kada otro djeakovo oko otkrije ispod niskih grana kojima su se penjali jedan stari, ali dobro ocrtani trag trag od kojeg mu je skoro iskoilo srce trag ovjeka, bijelca. Usred mnogih otisaka golih stopala jasno su se ocrtavali obrisi tragova koje su ostavile izme Evropljanina, a tragovi, koji su otkrivali da je ovuda prolo prilino veliko drutvo, vodili su na sjever i sjekli se pod pravim kutom s putom to su ga djeak i majmun usmjerili prema obali. Nema sumnje da ti bijelci znadu gdje se nalazi najblie naselje na obali. Moda su se oni ak sada uputili prema obali. U svakom sluaju vrijedilo bi da ih dostigne, ako ni zbog ega, a ono zbog zadovoljstva da ponovno sretne bia svoje vrste. Djeak se sav usplahiri, srce mu zakuca od udnje da ih to bre stigne. Akut je oklijevao. Njemu ljudi nisu bili potrebni. Njemu je djeak bio majmunski mujak jer. on bijae sin majmunskog kralja. Pokuao je odvratiti djeaka od ljudi, govorei mu da e, im jednog dana susretnu njegovo pleme, a on odraste, postati kraljem ba kako bijae njegov otac prije njega. No Jack je bio uporan. Tvrdio je da eli ponovo vidjeti bijele ljude, jer namjerava poslati po njima poruku svojim roditeljima. Akut ga je sluao, ali je pri tom svojim ivotinjskim instinktom slutio istinu: djeak se namjerava vratiti svojoj vrsti. Ta misao rastui starog majmuna. Volio je djeaka kao to je prije volio njegovog oca, onom privrenou i vjernou koju osjea pas prema svo55

me gospodaru. U svom majmunskom mozgu i srcu gajio je nadu da se nikada nee odvojiti od djeaka. Sada je vidio da su se svi njegovi, njeno i pomno njegovani planovi rasplinuli, ali ipak ostade vjeran djeaku i njegovim planovima. Iako nerado, on je popustio djeaku da slijede safari bijelaca, ali je istovremeno vjerovao da e to biti njihovo posljednje zajedniko putovanje. Tragovi su bili stari nekoliko dana, kad su ih otkrili, to je znailo da je karavana, koja je sporo napredovala, svega nekoliko sati udaljena od njih! Jer oni su, zahvaljujui dugo uvjebavanoj pokretljivosti miia, mogli mnogo bre napredovati preko grana drvea, povrh gotovo neprohodnog raslinja na zemlji, koje je onemoguavalo kretanje natovarenih nosaa bijelih ljudi. Djeak je iao prvi. Uzbuenje i radosna slutnja nagnali su ga da neprestano prestie svog suputnika, koji nije urio jer mu je dolazak na cilj donosio samo tugu. Djeak je prvi ugledao naoruanu zatitnicu na zaelju karavane i bijelce zbog kojih je toliko strepio da ih nee dostii. Desetak teko natovarenih crnaca posrtalo je slijedei isprepletene tragove onih na elu. Umorni, iscrpljeni, sve su vie zaostajali, a crni vojnici gonili su ih naprijed, udarali nogom ako su padali ili grubo podizali na noge i opet tjerali da hitaju dalje. Sa svake strane iao je po jedan bijelac goleme ute brade u koju mu je lice posve utonulo. im je djeak spazio bijelce, usne mu se razvuku da ih pozdravi radosnim poklikom, ali taj poklik nije nikada izgovoren jer je istog trenutka ugledao prizor koji je preobrazio njegovu sreu u gnjev. Opazio je kako oba bijelca surovo udaraju tekim bievima po golim leima bijednika to su ve od rana jutra posrtali pod teretom koji bi nadmaio snagu i izdrljivost najjaih ljudi. S vremena na vrijeme ljudi iz zatitnice i bijelci osvrtali bi se u strahu iza sebe kao da e svakog trena s te strane iskrsnuti neka davno oekivana opasnost. im je spazio karavanu, djeak je zaostao, a sada je nastavio polako tragom tog surovog i runog prizora. Uskoro ga je Akut dostigao. ivotinji taj prizor nije izgledao u tolikoj mjeri stravian kao djeaku, ali je ak i veliki majmun potiho reao na to besmisleno muenje koje su podnosili bespomoni robovi. On pogleda djeaka. Zato sada, kad se doepao stvorova vlastite vrste, ne pojuri prema njima da ih pozdravi. Uputi pitanje svom drugu. Oni su zlotvori promrmlja djeak. Ne elim putovati s ljudima poput njih, jer bih ih napao prvom prilikom kad bi 56

tukli svoje ljude ovako kako ih sada tuku; no doda poto razmisli naas: Ja u ih upitati gdje se nalazi najblia luka, a tada emo ih, Akute, ostaviti. Majmun nije odgovorio, a djeak skoi na zemlju i pojuri hitro prema safariju. Bi jau udaljen moda stotinu jardi kada ga jedan bijelac opazi. ovjek podie uzbunu, smjesta naniani na djeaka i opali. Tane opali tono ispred cilja, te zaspe djea-kove noge busenjem i otpalim liem. Idue sekunde drugi bijelac i vojnici zatitnice otvorie vatru na djeaka. Jack odskoi neozlijeen iza stabla. Panika je danima lebdjela nad dunglom te izazivala u Carlu Jenssenu i Svenu Mal-bihnu neku napetu razdraljivost i potrebu za sukobom, a njihove sluge, domoroce ispunila beskrajnim uasom. Svaki um iza njih priinio se prestravljenim uima kao dolazak eika i njegove krvolone pratnje. Obuzela ih je panika kad su ugledali golog, bijelog ratnika kako tiho koraa dunglom kroz koju su upravo proli, a to je bilo dovoljno da uzdrma i oslobodi putem akcije dugo sputavanu Malbihnovu uznemirenost. On je uz to prvi ugledao neobinu priliku, pa su njegova vika i pucnjava nagnali i ostale da se pokrenu. Poto popusti njihova nervna napetost, oni ponu pretresati uzroke zbog kojih je dolo do ovog iznenadnog kreeva. I sam Malbihn sada je gledao neto jasnije. Nekoliko crnaca uvjeravalo ih je da su dobro vidjeli to stvorenje. Ali su se njihovi opisi toliko razlikovali, da je Jenssen, koji sam nije nita vidio, bio sklon aljivoj sumnji. Jedan je crnac tvrdio da je to stvorenje visoko jedanaest stopa te da posjeduje ljudsko tijelo, a glavu slona. Drugi bijae opazio tri golema Arapa ogromne, crne brade. Svladavi uzbuenje, zatitnica se uputila u smjeru gdje se pojavio neprijatelj da sve pretrai, ali ne nae nita jer se Akut i djeak vie nisu htjeli vratiti na domet neprijateljskih puaka. Jack bijae uplaen i tuan. Jo se nije poteno oporavio od potitenosti, koju je u njemu izazvao neprijateljski doek to su mu priredili domoroci, a sada, meu ljudima iste rase, otkrio je jo goreg neprijatelja. Manje ivotinje bjee u uasu preda mnom mrmljao je u po glasa za sebe vee zvijeri spremne su da me u tren oka razderu u komade. Domoroci bi me ubili kopljima i strijelama, a sad su i bijelci, ljudi mog soja, pucali na me i otjerali me. Zar su sva stvorenja na tom svijetu moji neprijatelji? Zar Tar-zanov sin osim Akuta nema ni jednog prijatelja?. Stari se majmun posve primae djeaku. 57

 Postoje veliki majmuni ree. Samo e oni biti prijatelji Akutovom drugu. Samo e veliki majmuni poeljeti dobrodolicu Tarzanovu sinu. Vidio si i sam da te ljudi ne trebaju. Poimo i nastavimo na put u potrazi za velikim majmunima, naim plemenom. Jezik velikih majmuna predstavlja mjeavinu jednoslonih rijei s grlenim suglasnicima upotpunjenu kretnjama i znakovima. On se ne moe doslovno prevesti ljudskim govorom, ali to to je Akut rekao djeaku, bijae mu najblie. Obojica su neko vrijeme nastavila u tiini put, prije no to je Akut progovorio. Djeak se zadubio u misli, gorke misli u kojima su prevladavale mrnja i osveta. Konano progovori: U redu, Akute ree potrait emo nae prijatelje, velike majmune. Akut bijae presretan, ali nije pokazivao vanjske znakove svoga zadovoljstva. Odgovorio je tihim mrmljanjem, a tren kasnije epa spretno malog, neopreznog glodavca zateenog na sudbonosnoj udaljenosti od svoje jazbine. Rastrgavi nesretno stvorenje na dva dijela, Akut prui djeaku lavovski komad.

Prola je godina dana otkako su dva prestraena veana otjerana iz divlje zemlje kojom je vladao eik. Mala se Meriem jo uvijek igrala Geekom obasipajui svojom djejom ljubavlju ovu, sada ve bezlinu, krhotinu koja nije nikada, ak ni u najsretnijim danima, posjedovala trun ljupkosti. Ona bi prenosila u gluhe ui ove slupane glave od slonove kosti sve svoje boli, nade i ambicije jer, i u tom beznadnom stanju, u vlasti stranog gospodara kojem nije mogla izbjei, mala je gajila nade i stvarala planove. Istina, njene su elje bile najee nejasne i predstavljale uglavnom tenju da pobjegne s Geekom u neko zabaeno i nepoznato mjesto, gdje nema ni eika ni Mabune, kamo el adrea ne bi mogla ui i gdje bi se cijelog dana mogla igrati, okruena samo cvijeem, pticama i malim, bezopasnim majmunima koji se ljuljaju navrh kronje. eik bijae ve due vrijeme odsutan vodei karavanu na sjever s tovarom slonove kosti, krzna i kauuka. U tom vremenu za malu je Meriem vladao mir. Istina, Mahunu je jo uvijek bila tu da je tipa i tue, i to bijae stari obiaj te podle vjetice, ali stara Mabunu je bila samo jedna. Kada je i eik prisutan, tada su dvoje, a eik je stroi, okrutniji nego Mabunu. Mala bi se Meriem uvijek udila zato je sijedi starac toliko mrzi. Zaista, on je bio okrutan i nepravedan sa svima koji su dolazili s njime u dodir, ali prema Meriem pokazivao je najvie surovosti i smiljao najgore nepravde. Danas se Meriem uurila u podnoju golemog stabla to je raslo unutar ograde od kolja, na samom rubu sela. Pravila je za Geeku ator od lia. Ispred atora nalazilo se nekoliko komadia drveta, listia i nekoliko kamenia. To su bile kune potreptine jer je Geeka kuhala objed. Dok se igrala, Meriem je neprestano brbljala sa svojom drugaricom koju je s nekoliko granica poduprla u sjedeem stavu. Toliko se zanijela kunim poslovima, da nije primijetila iznad sebe na stablu njihanje
59

58

granica, to su se nagnule pod tijelom stvora koji je potajno doao iz dungle. Ne znajui nita, djevojica je sva sretna nastavila igru dok su je odozgo netremice promatrala dva otra oka. Nikog osim djevojice nije bilo u tom dijelu sela jer ga je eik napustio otiavi ve prije nekoliko mjeseci na put prema sjeveru. Daleko u dungli, udaljen od sela sate i sate hoda, eik je vodio kui svoju karavanu. Prola je cijela godina dana otkada su bijelci zapucali na djeaka i potjerali ga u dunglu da potrai jo jedina stvorenja s kojima bi se mogao druiti velike majmune. Ve mjesec dana obojica su putovala na istok, sve dublje i dublje u dunglu. Ta je godina djeaku puno znaila. Ve po prirodi snane grae, djeak je stekao eline miie, a vjetinu umskog ivota razvio je do neuvenih razmjera. Svoje uroene instinkte razvio je do savrenstva trenirajui svakodnevno u rukovanju svim vrstama prirodnih i umjetnih oruja. Najzad postade ovjek zapanjujue fizike i umne snage. Mada je jo uvijek bio djeak, bio je toliko razvijen i jak da mu ni snani antropoid, s kojim bi esto odigrao pantomimu borbe, vie nije bio ravan. Akut ga je uio ratnikim vjetinama velikih majmuna, i nije bilo uitelja koji bi znao bolje pouavati divljaku borbu iskonskog ovjeka kao ni uenika koji bi uspjenije usvojio pouke svog uitelja. U potrazi za oporom gotovo ve izumrle majmunske vrste, kojima je pripadao Akut, oni su uivali sva dobra koja je pruala dungla. Antilope i zebre padale su oborene djeakovim kopljem ili bi postale plijenom grabeljivih ivotinja koje bi skoile na njih s povijene grane, iz zasjede u gutiku, pored izvora ili nekog pliaka. Tijelo mladia pokrivalo je leopardovo krzno, koje nije nosio da bi pokrio golo tijelo. Nakon onog dogaaja, kada su po njemu zapljutali meci iz karabinki bijelaca, djeak se preobrazio u divlju ivotinju koja, uostalom, ivi i u svakom od nas, a plamti jo snanije u djeaku kojem je otac odrastao meu grabeljivim zvijerima. U poetku zaogrnuo se leopardovim krznom iz elje za ukraavanjem, da izloi trofeje koje je zadobio svojim junatvom, jer tog je leoparda ubio golim noem u borbi prsa o prsa. Koa je bila lijepa i probudila je u njemu onu barbarsku potrebu za ukraavanjem, a kad se skrutila i najzad poela trunuti, jer nije znao kako da je obradi ili ustavi, on je tuan sa aljenjem odbaci. Kada se kasnije namjerio na jednog osamljenog ratnika koji je nosio isto takvu kou, ali meku, osu60

enu, lijepu i propisno utavljenu, trebalo je samo as pa da skoi na lea preneraenog domoroca, zabode otar no u njegovo srce i tako se doepa obraene koe. Nije ga pekla savjest. Snaga je zakon dungle. Svaki stanovnik dungle treba sebi u najkraem vremenu dobro utuviti u glavu to pravilo, jer ako ga samo na trenutak zanemari, mogao bi to biti njegov posljednji podvig. Djeak je dobro znao da bi i njega ratnik ubio samo da mu se pruila prilika. Ni on ni domorodac ne bi potedjeli jedan drugoga, kao to ni lav bivola, zebru ili jelena, kao to nijedan od bezbroj stvorova to vrludaju, uljaju se, lete ili puu mranim praumskim predjelima. Svatko je posjedovao jedan jedini ivot na koji su mnogi vrebali. Veina se neprijatelja ubija zato da bi se produio vlastiti ivot. Djeak je, smijeei se, navukao taj pobjedniki ukras i nastavio uporno s Akutom traiti ovjekolike majmune to su im uzmicali, no koji e ih jedini doekati rairenih ruku. Konano su ih pronali. Duboko u dungli, daleko od ljudskih oiju, oni otkrie malenu prirodnu arenu i tu su prisustvovali sveanosti dum-duma u kojoj je, prije mnogo godina, sudjelovao i djea-kov otac. Isprva su zauli udaranje bubnja velikih majmuna iz priline udaljenosti. Ba su spavali u okrilju ogromnog debla kad je zvuk bubnja dodirnuo njihove ui. Obojica se smjesta probude. Akut je prvi protumaio taj neobian ritam. Veliki majmuni! zarei. Pleu dum-dum. Hajde, Korae, Tarzanov sine, poimo k svom plemenu. Prije mjesec dana Akut je nadjenuo djeaku ime po svom vlastitom izboru jer nije mogao nauiti njegovo ljudsko ime Jack". Korak" bijae mu najblie prijevodu ljudskog govora. U jeziku majmuna znailo je Veliki Ubija. Ubija se uspravi na grani golemog stabla i leima osloni na deblo. Protegne svoje vitke, mlade miie dok je mjeseina prodirala kroz lie i poprskala njegovu smeu kou sitnim pjegama svjetla. Majmun je takoer ustao napo pogrbljen kako to ve ini njegovo pleme. Muklo rezanje otkine mu se iz dubine grudi u znak nemirnog predosjeanja. Djeak zarei u zboru s njime. Antropoid kliznu na zemlju. Tono u pravcu odakle je dopiralo bubnjanje, prostirala se istina kojom e morati proi. Mjesec ju je preplavio srebrnom svjetlou. Napo uspravljen majmun odgega u punu mjeseinu. Uz njega koraao je dostojanstveno djeak kao suta suprotnost svog nezgrapnog prijatelja. Tamno, upavo krzno nakostrijeilo se pokraj glatke, iste koe. Djeak je pjevuio neku melodiju iz music-halla, veoma popu61

larnu u engleskoj srednjoj koli koju vie nikada nee vidjeti. Bio je sav u nekakvom radosnom iekivanju. Ostvario se najzad dugo oekivani trenutak. Doao je k svojima, u svoj dom. Mjeseci su prolazili, vukli se ili letjeli, zaostajali ili jurili, sad u tiini, sad prepuni pustolovina, a sjeanje na rodni dom, ma koliko ga esto dozivao, sve je vie slabilo. Nekadanji ivot nalikovao je vie snu nego javi, a prepreke, koje su se suprotstavljale njegovoj odluci da prispije k obali i vrati se u London, potisnule su svaku nadu u povratak tako daleko u budunost, da je on nalikovao nekom prijatnom, ali beznadnom snu. Ovog trena nije mu bilo ni na kraj pameti da misli na London i civilizaciju. Izuzev oblika tijela i drutvenih sposobnosti, on bijae upravo toliko majmun koliko i ta stravina prilika do njega. Od provale veselja tako je jako odalamio svog prijatelja po glavi da se majmun okomi na nj, napo ljutit, a napo u ali, i isceri blistave onjake. Zatim ga cepa dugim, dlakavim rukama i oni se pograbe da odigraju, kao to su to ve tisuu puta, pantomimu borbe, valjajui se ledinom, rvajui se, reei i mlatei, a zubima bi samo tipali jedan drugoga. Bijae to izvanredan trening za obojicu. Djeak je unio u borbu i neke trikove koje je nauio u koli, a mnoge od njih Akut je uspio nauiti i osujetiti. Od majmuna djeak je usvojio mnoge oblike borbe, a Akut ih je opet naslijedio od njihovih zajednikih predaka koji su lutali ovim bujnim krajem, dok je paprat rasla visoka poput drvea, a krokodili letjeli poput ptica. No ostala je jedna vjetina koju je djeak izvrsno poznavao, a Akut je ni uz najbolju volju nije mogao nauiti. Bio je to boks. Prvo bi jurnuo poput bika, zatim bi se naglo zaustavio, zgurio i stisnute ake zadao mu udarac u rub njuke ili bolno dunuo u rebra uvijek preneraenog Akuta. To ga je toliko raz-bjesnjelo da bi snanim raljama epao svog prijatelja ee no ikad, jer on je ipak bio samo majmun, napraite i surove udi. No teko je bilo uhvatiti, dok je bijes jo trajao, svog muitelja, jer kad bi sagnuo glavu i luaki jurnuo na djeaka, na njega se sruila tua bolnih udaraca koji bi uvijek pogodili pravo mjesto i uspjeno ga zaustavili, uspjeno ali bolno. Tada bi ustuknuo, zareao opako, povukao se irom razjapljenih ralja i mrgodio se barem jedan sat. Noas se nisu boksali. Trenutak-dva jo su se rvali sve dok ih miris pantere Site ne die na noge, spremne i ratoborne. Pred njima prolazila je velika maka dunglom. Na tren se zaustavi i osluhne. Djeak i majmun zaree bijesno u zboru i mesodera nestane. Tada se obojica upute onamo odakle se uo
62

dum-dum. Bubnjanje je postajalo sve jae i glasnije. Sada su, najzad, ve mogli uti rezanje majmuna koji su plesali, a do nozdrva im dopre miris njihove vrste. Djeak uzdrhta od uzbuenja. Dlaka na Akutovoj kimi se nakostrijei znakovi sree ili bijesa bili su u majmuna isti. Tiho se oduljaju dunglom do zbornog mjesta majmuna. Sada su bili meu drveem i motrei budno krili put. Uskoro kroz razmaknuto granje pue pred ednim pogledom djeaka sjajni prizor. Akut je na to bio naviknut, ali Koraku bijae ovo posve novo. Svi mu ivci zatrepere na taj divlji prizor. Veliki su majmuni plesali na mjeseini poskakujui u nepravilnom krugu oko visokog, grubo nainjenog bubnja, dok su tri stare enke udarale po njegovoj povrini motkama ve izlizanim od dugogodinje upotrebe. Akut, koji je poznavao narav i obiaje svoje vrste, bio je dovoljno razuman, da im se ne pokae prije no to ih mine ludilo plesa. Kada umukne bubanj i mladunad bude nahranjena, on e ih pozdraviti. Tada e nastupiti pregovori nakon kojih e njega i Koraka primiti u opor. Bit e i takvih koji e se suprotstaviti, ali njih e svladati grubom silom kakve on i djeak posjeduju i suvie. Kada proborave nekoliko tjedana ili moda mjeseci meu njima, nestat e nepovjerenje nekih lanova plemena i oni e, moda, postati roena braa tih neobinih majmuna. Nadao se da su prispjeli meu one koji dobro poznaju Tar-zana, jer bi mu to pomoglo da predstavi djeaka, kao i da ostvari svoju najveu elju a ta je da Korak jednom postane kralj majmuna. Nikako, meutim, ne bi smio upasti s djeakom usred plesa. Da to uini, oni bi ih ubili na licu mjesta, jer dok majmuni obavljaju svoje neobine obrede, spopada ih takav histerini bijes da im se u to doba i najgrabeljiviji mesoderi uklanjaju. Kad je mjesec polako zaao iza visokog, lisnatog horizonta amfiteatra, bubnjanje se sve vie stiavalo, a s njime slabila i snaga plesaa, dok, najposlije, s posljednjim taktom bubnja ne umukne sveanost koja se ve bila pretvorila u pravu orgiju. Od svega to je vidio i uo, Akut je objasnio Koraku da je obredom proslavljen izbor novog kralja i on pokae djeaku glomaznu priliku rutavog monarha koji se doepao kraljevstva, bez sumnje, na isti nain kojim ljudski vladari tako esto dolaze do svog, tj. ubojstvom svog predasnika.
63

Kad su majmuni nahranili dojenad, a mnogi od njih potraili podnoje stabala gdje e se sklupati i zaspati, Akut povue Koraka za ruku. Doi! proape samo polako. Slijedi me i ini to i ja. Odulja se polako preko stabala i zastane na grani to se jednim dijelom nadvila nad amfiteatrom. Ovdje ostane naas u tiini, a tada muklo zarei. Istog trena opor majmuna skoi na noge. Njihove sitne oi preletjee rubom istine. Majmunski kralj prvi ugleda dvije prilike na grani i oglasi se zloslutnim rezanjem. Onda odgega nekoliko koraka prema nezvanim gostima. Dlaka mu se nakostrijei. Noge su mu bile ukoene, uslijed ega se kretao zgreno i epavo. Uz njega nahrupi mnotvo mujaka. Nije doao tono ispod nae dvojice, ve se zaustavio na nekoliko koraka, taman na duljinu skoka. Prepredeni kralj, nema to! Ovdje zastane klatei se amo-tamo na kratkim nogama, is-kesi onjake u stravino cerenje, pa zarei gromoglasno nekoliko puta, i sve glasnije, dok se ne razlijee prava rika. Po jaini bijesa Akut je dobro znao da e ih sada napasti. Stari se majmun nije htio tui. Doao je s djeakom da okua sreu kod svog plemena. Ja sam Akut ree a ovo je Korak. Korak je sin Tarzana koji bijae majmunski kralj. I ja sam, takoer, bio kralj majmuna koji su ivjeli u kraju izmeu velikih rijeka. Doli smo da lovimo i da se zajedno borimo s vama. Mi smo veliki borci i moni ratnici. Pustite nas s mirom. Kralj se prestane ljuljati. Zapilji se u obojicu ispod streih obrva. Njegova vladavina nije bila stara, i ljubomorno je strepio za nju. Prestraio ga je upad dvaju velikih majmuna. Djeako-vo glatko, preplanulo tijelo bez dlaka odavalo je ovjeka, a ovog se bojao i mrzio ga. Odlazite! zarei. Odlazite ili u vas ubiti! Djeak, koji je stajao iza Akuta i udio za prijateljstvom, bio je sav uzdrhtao od sretna iekivanja. elio je skoiti meu ta dlakava udovita i pokazati im da je njihov prijatelj, da im pripada. Oekivao je da e ih doekati rairenih ruku i stoga ga rijei majmunskoga kralja razljute i raaloste. Kad su ga domoroci napali i otjerali, obratio se bijelcima, svom vlastitom soju, no zauo je samo fijuk metaka ondje, gdje je oekivao srdane rijei dobrodolice. Veliki majmuni ubili su u njemu posljednju nadu. Htio je kod njih potraiti prijateljstvo koje su mu uskratili. Odjednom ga obuzme gnjev. Majmunski je kralj bio tono
64

pod njim. Ostali su se zbili u polukrug, nekoliko jardi iza kralja, i s velikim interesom promatrali to se dogaa. Prije no to je Akut mogao shvatiti ili sprijeiti njegovu namjeru, djeak skoi na zemlju tono pred kralja koji se i dalje pjenio i bjesnio. Ja sam Korak! povie djeak. Ja sam Veliki Ubija. Doao sam da ivim s vama u prijateljstvu, a vi me elite otjerati. Dobro! Ja u otii, ali prije no to odem, ja u vam pokazati da je Tarzanov sin va gospodar kao to je i njegov otac bio prije njega, da se ne boji ni vas ni vaeg kralja. Majmunski kralj ostane za tren nepomian od zaprepatenja. On nije oekivao tako brz napad tih nametljivaca. Akut se podjednako iuavao. Sada je uzbueno vikao Koraku neka se vrati, jer je znao da e u toj posveenoj areni ostali mujaci priskoiti u pomo svome kralju protiv jednog stranca, iako nije izgledalo da bi kralju trebalo pomoi. Neka samo jednom te mone ralje epaju njenu djeakovu iju, stvar e se brzo svriti. Priskoiti u pomo, znailo bi za Akuta sigurnu smrt, ali hrabri stari majmun nije ni asa oklijevao. Skoi na ledinu reei, sav nakostrijeen, ba kad je kralj jurnuo. Stravine ralje rastvore se irom da zabodu ute onjake duboko u preplanulu kou. I Korak skoi prema kralju da saeka napad, no skoi zgrbljen ispod pruenih apa, i ba u trenu kad ga ovaj htjede epati, momak se okrene na jednoj nozi te svom snagom i teinom tijela uvjebanih miia raspali stisnutom akom po mujakovom trbuhu. S bolnim krikom kralj popusti, zaljulja se nastojei uzaludno da epa to okretno goludravo stvorenje koje se hitro izmaklo iz njegovih apa. Urlici bijesa i uasa prolome se iz grla majmuna koji su okruavali palog kralja, i s ubilakim eljama u svojim divljim srcima, nahrupe prema Koraku i Akutu. No stari je majmun bio isuvie razuman, a da prihvati takvu nejednaku borbu. Ali znao je da bi sada bilo uzaludno savjetovati djeaku da odustane. Svaka sekunda odugovlaenja i raspravljanja znaila bi smrtnu osudu za obojicu. Postojao je jedan jedini izlaz kojim se Akut i posluio. Uhvati mladia oko pasa, podie ga snano sa zemlje i pojuri iz sve snage prema drvetu kojeg su se niske grane nadvile nad arenom. Stravian mu je opor bio za petama, ali je Akut, iako star i optereen Korakom, koji se odupirao, bio mnogo bri od svojih progonitelja. Jednim je skokom dohvatio nisku granu i okretnou malog majmuneta utekao s momkom. Ali ni tad, kad je ve bio upola siguran, nije oklijevao. Jurio je dunglom kroz no da spasi sebe i svoj teret. Mujaci su ga gonili neko vrijeme, ali us65

koro, kad bri prestigoe sporije i osjetie da su razdvojeni od ostalih majmuna, odustanu od hajke i stanu tako urlati i zavijati da je sva dungla odzvanjala od njihove rike. A onda se okrenu i vrate prema amfiteatru. Kad se Akut uvjerio da ih vie ne progone, zaustavi se i pusti Koraka. Djeak je bjesnio. Zato si me odvukao? izdere se. Bio bih ih nauio redu! Svima bih bio pokazao tko sam! Sada e misliti da sam ih se uplaio. Ba te briga to e oni misliti ree Akut. Ostao si iv. A da te nisam odvukao, i ti i ja bili bismo sada mrtvi. Zar ne zna da ih se ak i Numa kloni kad su na okupu i ovako ludi. Dan nakon ovog neprijateljskog doeka velikih majmuna nesretni Korak lunjao je dunglom. Njegovo srce bijae prepuno razoaranja. U grudima palucala je elja za osvetom. Gledao je s mrnjom svakog stanovnika dungle i prijetei, iskesivi onjake, reao je na svakog tko je doao nadomak njegovih ula. Na njemu su se snano odrazile sve osobine nekadanjeg ivota njegova oca i jo se vie razvile otkako se druio sa ivotinjama. Zahvaljujui sposobnosti imitacije, mladi je znao oponaati bezbrojne osobine grabeljivih stvorova divljine. Umio je u znak prezira izazovno iskesiti onjake upravo tako prirodno kao to je to uinila pantera Sita. Znao je bijesno zareati kao sam Akut. Kad bi iznenada skoio na neku ivotinju, nain, na koji bi se savio, liio je neobino na skok make. Korak, Veliki Ubija, traio je sukobe. U srcu je gorljivo prieljkivao ponovni susret s kraljem majmuna koji ga je istjerao iz amfiteatra. Zbog toga je nastojao da ostane u njegovoj blizini, ali ga je neprestana potraga za hranom u toku dana odvukla nekoliko milja dalje. Kretali su se polagano, niz vjetar, ali veoma oprezno jer bijae upravo zgodna prilika da ih sprijeda napadne bilo koja ivotinja, budui da je miris, koji bi ih odao, odnosio laki povjetarac. Odjednom se obojica zaustave. Dvije glave napnu ui. Stajali su nepomino i oslukivali, slini nekim skulpturama, isklesanim iz masivna kamena. Nije im trepnuo ni mii. Ostadoe tako nekoliko sekundi, a onda se Korak paljivo priblii nekoliko jardi i skoi okretno na drvo. Akut mu je bio za petama. Sve su to izveli tako tiho da ih ni dvanaest koraka odavde ne bi moglo zamijetiti ljudsko uho. Zaustavljajui se esto da osluhnu, oni se polako oduljaju preko drvea. Obojica bijahu veoma uznemireni to se odraavalo u pogledima, punim pitanja, koje bi s vremena na vrijeme uputili jedan drugome. Konano djeak ugleda na sto jardi pred
66
67

sobom ogradu od kolja, a povrh nje vrkove atora od kozje koe i mnotvo koliba, prekrivenih trstikom. Njegove usne razvuku se u divlje rezanje. Domoroci! Koliko ih je samo mrzio! Dade Akutu znak da ostane gdje jest, a on poe u izvianje. Zlo bi se proveo onaj nesretni seljak na kojeg bi Korak sada nabasao. Klizei niskim granama stabala, preskaui okretno s jednog gorostasa dungle na susjedni, kada udaljenost ne bi bila prevelika, ili njiui se tako da prebaci teinu tijela s jedne ruke na drugu, Korak se polako priblii selu. Zauje glas tik uz ogradu od kolja i krene onamo. Glas je dopirao ba od velikog stabla koje se nadvilo nad ogradom. Korak uspue na nj. U ruci je drao spremno koplje. Ui su mu govorile da bi to moglo biti ljudsko bie. Jedino to su traile njegove oi, bijae kako da odredi cilj, a onda bi bljetee koplje poletjelo prema meti. Uperena koplja verao se meu granjem i zamirio, ne bi li ugledao vlasnika toga glasa, to je dopirao odozdo. Konano ugleda ljudska lea. Ruka s kopljem zauzme poloaj iz kojeg e elini iljak poletjeti svom snagom i probiti rtvu koja nita ne sluti. Tada se Veliki Ubija zaustavi. Nagne se malo naprijed, ne bi li bolje osmotrio cilj. Je li to doista uinio da bi tonije nanianio, ili je u draesnim crtama i nagibu malog djejeg tjeleca pod njim bilo neto to je obuzdalo ubilaku strast koja je nemirno kolala njegovim ilama? Oprezno spusti koplje, kako ne bi unuo dodirujui deblo ili grane. Tiho se promekolji, ne bi li se to udobnije smjestio na velikoj grani i ostade zauen, irom otvorenih oiju nad stvorenjem koje je htio ubiti nad malom, tamnom curicom, djevojicom smeokosom poput oraha. Rezanje je iezlo s njegovih usta, i on se paljivo zagleda, ne bi li otkrio to to djevojica radi. Nasmija se iroko kada kraj tijela djevojice spazi Geeku s glavom od slonove kosti i trupom od takorove koe, tu neuglednu Geeku s udovima od probuenih daica. Djevojica joj se priblii sretna lica i ljuljajui je amo-tamo pjevuila svojoj lutki neku tugaljivu arapsku uspavanku. Korakove oi ozare se blagom svjetlou. itav sat, koji mu projuri neobino brzo, ostane Korak buljei u zaigrano dijete. Ali ni jednom nije ugledao lice djevojice. Cijelo vrijeme gledao je samo gomilu kovr-ave kose, jedno tamnoputo rame koje se otkrilo kad bi joj haljinica padala s ruku, i okruglo koljeno to se pomolilo iz odjee dok je prekrienih nogu sjedila na zemlji. Kad bi zaneseno sputala glavu do nepomine Geeke da je materinski opomene, otkrivalo bi se povremeno okruglo lie i draesno iljata bradica. Sada je stiskala Geekine prstie i korila je, da bi je zatim po68

novo privila k srcu tu jedinu stvar, koju je mogla obasuti neizre-I i vim bogatstvom djejih osjeaja. Korak je smjesta zaboravio svoju namjeru i olabavi prste mi ruci koja je prije vrsto stiskala motku groznog oruja- Sada ni ono skoro pade. To osvijesti Velikog Ubijaa. Podsjeti se da .. dovukao ovamo slijedei glas koji je izazvao njegovu elju za vetom. Pogleda letimice koplje, onu njegovu jaku motku i svipo zailjeni vrak. Tada ponovo svrnu pogled na njeno tjece. Zamisli u mati kako teko oruje leti prema dolje i vidje, av uasnut, gdje probada njenu put tog krhkog tijela. Ugleda mu smijenu lutku kako ispada iz ruke male vlasnice i ostaje, iako sveano raskreena, leati pokraj zgrenog tijela male i-vojice. Korak se zgrozi i namrti nad hladnim elikom i livenim drkom koplja. Uini mu se kao da je koplje ivo bie, punjeno zlom milju. Koraka je muila znatielja to bi djevojica uinila kad bi iglo skoio s drveta k njoj. Najvjerojatnije bi vrisnula i pol>iegla. Tada bi doli ljudi iz sela s kopljima i pukama i napali Hii. Ubili bi ga ili otjerali. Djeaka stee u grlu. eznuo je da se prijatelji s ljudima, ma koliko to izgledalo nevjerojatno i ne}z~ \ >divo. Tako bi volio da moe kliznuti s drveta k maloj djevoji,i i popriati s njom, mada je po rijeima koje je uo, otkrio da ivori njemu posve nepoznatim jezikom. No mogli bi poneto i /.govarati i znakovima. Bilo bi i to vie nego nita. On bi bio ctan da moe gledati njeno lice. Po svemu to je vidio, uvjeri ,i> da je lijepa, no najprivlaniji u nje bijahu osjeajnost i nJez~ IH) materinstvo, kojima je obasipala svoju nakazno smijenu
. tku.

Najzad stvori plan. Privui e njenu panju i ohrabriti je osmjehujui joj se izdaleka radosnim pozdravom. Beumno se t uvue u kronju. Odluio je da e joj se javiti s onu stranu . rade jer e, zamiljao je, ta jaka prepreka buditi u nje osjeaj ;urnosti. Tek to je napustio stablo, njegovu panju privue buka na .uprotnom dijelu sela. Nagnuvi se zapazi kapiju na udaljenom kraju glavne ceste. Prema njoj tralo je mnotvo mukaraca, tna i djece. Ona se otvori, a na otvoru se ukae elo karavane, i 11 utra nahrupi aroliko mnotvo crnih robova i tamnoputih \rapa iz sjevernih pustinja, gonia deva koji su psujui brinuli i i) svojih tovara, zatim pretovarenih magaraca koji sU tuno i r i g l i jadnim uima, podnosei stoikom strpljivou sve grubosti svojih gospodara, te mnotvo ovaca, koza i konja. Gomila ne u selo. Na elu bijae visok, suh starac koji odjai ravno
69

prema svom atoru usred sela, a da nije odzdravio nikome od ljudi koji su mu se ugibali s puta. Ovdje porazgovori sa smeu-ranom staricom. Sa svog povienog mjesta Korak je sve to mogao vidjeti. Opazi kako starac neto zapitkuje crnkinju, a zatim mu ova pokaza prema udaljenom kraju sela koji se zbog arapskih atora i domorodakih koliba nije mogao vidjeti s glavne ceste u pravcu velikog stabla ispod kojeg se igrala mala djevojica. Korak pomisli da je to, bez sumnje, njen otac koji bijae dugo odsutan pa mu je prva misao nakon povratka njegova draga ker-kica. Kako e samo biti sretna kad ga ugleda. Kako e potrati i baciti mu se u naruaj, a on e je priviti na grudi i obasuti poljupcima. Korak pogleda. Pomisli na svog vlastitog oca i majku daleko u Londonu. Ponovno se popne na stablo iznad djevojice. Kad ve sam ne moe doivjeti takvu sreu, elio je da se raduje srei drugih. Moda e mu, kad se upozna s njime, starac dozvoliti da dolazi u selo i posjeuje ih kao prijatelje. Ne bi bil0 loe da pokua. Saekat e da se stari pozdravi s kerkom, a zatim e mu se javiti i objasniti znakovima da su njegove namjere miroljubive. Starac zakoraa brzo prema djevojici. Evo, bit e za tren kraj nje, a kako e tek ona biti iznenaena i radosna. Kad starac stade pored djevojice, u Korakovim oima zablista slutnja. Starevo strogo lice bijae hladno i nepomino. Dijete jo nije osjetilo njegovo prisustvo. Brbljalo je s nijemom Geekom. Tada se starac nakalje. Dijete se smjesta okrene. Sada joj Korak ugleda cijelo lice. S onim umiljatim, nevinim djejim izrazom, s mekim, draesnim oblinama bijae veoma lijepo. Ugledao je njene velike, tamne oi. Oekivao je radosno svjetlo ljubavi, koje e sinuti u njima kad ga prepozna, no ono se nije pojavilo. Umjesto toga odrazio se u njenim oima, u izrazu usta, u napetim, grevitim pokretima tijela uas i strava koja je svu ukoi. Tanka, okrutna stareva usta iskrivi zloban smijeh. Dijete pokua po.bjei, ali prije no to je uspjela umai, starac je udari nogom tako jako da se opruzi na travi. Tada je epa i stade po obiaju tui. Gore, na drvu, gdje je prije bio djeak, Sad se zgurila ivotinja, ivotinja rairenih nozdrva i iskeenih zuba, ivotinja koja se sva tresla od bijesa. eik koraknu da ponovno dohvati djevojicu, kadli se Korak spusti k njemu na zemlju. Jo je drao koplje u lijevoj ruci, ali je sasvim zaboravio na nj i umjesto da se poslui njime, on zgri desnu aku i, kad eik ustuknu korak nazad, zaprepaten
70

nadnom pojavom ove neobine prilike koja kao da je pala vedra neba, udari ga po ustima snagom mladog diva, onom Manom snagom svojih elinih miia. Blijed i onesvijeten eik se skljoka na zemlju. Djeak se I brati djevojici. Ona je ve ustala i sva prestravljena, iskolaenih oiju pogleda prvo u njegovo lice, a onda, lecnuvi se od sa, pogleda eikovu priliku. Jednom kretnjom, posve ne-ii'snom, Korak spusti ruku na rame djevojice i ogrli je za-Mttiiki, a zatim saeka nee li se starac osvijestiti. Ostane ta-jedan trenutak, a djevojica mu progovori arapski: Kad se osvijesti, on e me ubiti. Korak je nije razumio. Zanijee glavom i progovori prvo igleski pa jezikom velikih majmuna. No ni jedan nije razumi l,i. Sagne se i dodirne korice velikog noa koji je starac nosio se. Onda podigne stisnutu aku iznad glave i odigra ubod a u grudi, u srce. Korak shvati. Starac e je ubiti. Djevojica ni u se drui priblii. Nije ga se bojala, a zato i bi? Oslobodio i u je uasnih batina, spasio iz starevih ruku. Nitko, otkad se i a, nije postupio tako prijateljski s njom. Ona se zapilji u ;ovo lice. Bilo je to lijepo, djeako lice, tamnoputo poput iog. Zadivila ju je pjegava leopardova koa koja je od rame>a sve do koljena ovila njegovo vitko tijelo. Metalni kolutovi uko lanaka njegovih ruku i nogu probudili su u njoj zavist. i jek je eljela neto slino, ali joj eik nikada nije dozvolio da i bilo to osim pamune odjee koja je jedva pokrivala njeiolotinju. Mala Meriem nije nikada znala za krzno, svilu ili it. I Korak je promatrao djevojicu. Uvijek je prema djevojici osjeao izvjestan prezir. Smatrao je da su djeaci, koji se n l ima drue, prave maze. Snebio se. to da radi? Ako je ovdje i vi, podli starac e je zlostavljati, a moda i ubiti. Ne, ne mo-NJO s druge strane zar moe nju, takvu povesti u dunglu? Da i utrapi jednu slabanu, prestravljenu djevojicu. Ona e u i vritati prestraeno na svoju vlastitu sjenu, kad se nad i^lom sakrije mjesec, kad se nad tamom razlijee urlik, ri-i i zavijanje velikih zvijeri. Nekoliko trenutaka ostade zaronjen u misli. Djevojica je no pazila na pokrete njegova lica udei se njegovoj ozbilji. I ona je, takoer, razmiljala o budunosti. Bojala se, tko ostane, da e ispatati eikovu osvetu. Na itavom svijetu i mala nikog kome bi se mogla obratiti osim ovog, upola goK stranca koji kao da je nekim udom pao s oblaka da je osloeikovog uobiajenog batinanja. Zar e je sada njen novi 71

prijatelj ostaviti? Tuno pogleda njegovo zamiljeno lice. Sasvim mu se priblii i svoju siunu smeu ruicu poloi na njegovu. Od tog dodira mladi se prenu iz razmiljanja. Pogleda dolje prema njoj i jo jednom obujmi njena ramena kad ugleda suze u njenim oima. Doi ree. Dungla je bolja od ljudi. ivjet e u dungli, a Korak i Akut e te uvati. Nije razumjela njegove rijei, ali kad joj stisnu ruku i povue je od ispruena starca, smjesta shvati njegove namjere. Jednom rukom obujmi ga oko pasa i oni krenu zajedno prema ogradi. Pod velikim stablom, na kome se smjestio promatrajui djevojicu kako se igra, Korak je podie na ruke, prebaci njeno preko ramena i popne se okretno na donje grane. Ona ga zagrli oko vrata. U jednoj njenoj ruci ljuljala se Geeka, udarajui u snana mladieva plea. I tako se Meriem s Korakom otputila u dunglu. Svom svojom djetinjom nevinou ona se pouzdala u stranca s kojim se sprijateljila, a moda je u tom povjerenju bilo i one neobine snage intuicije koju posjeduju sve ene. O budunosti nije imala nikakve predodbe. Nije znala, a niti mogla, naslutiti nain ivota svog zatitnika. Zamiljala je, najvjerojatnije, neko udaljeno selo, slino eikovom, u kome ive ostali ljudi, bijeli poput njega. Nije mogla ni naslutiti da e je odvesti u divljinu, u prvobitni ivot ivotinja iz dungle, a da jest, njeno bi malo srce zadrhtalo od uasa. Ona je, dodue, veoma esto eljela pobjei zbog okrutnih postupaka eika i Mabune, ali ju je strah pred opasnostima u dungli uvijek odvratio. Tek to se oboje udaljilo iz sela, djevojica spazi golemu pojavu Akuta. Priguivi krik, ona se pripije jo snanije uz Koraka i pokae sa strahom prema majmunu. Akut, koji je mislio da se Korak vraa s plijenom, poe reei prema njima. Ta mala djevojica nije u grudima ivotinje pobudila nita vie simpatije, no u ma kojeg odraslog majmunskog mujaka. Ona bijae strano lice i zato ju je trebalo ubiti. Dok im se pribliavao, iske-sio je reei svoje ute onjake, ali na njegovo golemo uenje Korak ih takoer iskesi na nj u prijeteem rezanju. Ah! pomisli Akut Korak je doveo enku i dosljedno plemenskim zakonima svoje vrste, ostavi ih nasamu, zanijevi se iznenada jednom dlakavom gusjenicom, neobino sonom i tustom. Kad pojede larvu, pogleda krajikom oka prema Kora ku. Mladi je odloio svoj teret na jednu golemu granu, a ona se grevito pripije u strahu da e pasti.
72

Ona e ostati s nama ree Korak Akutu uperivi palac prema djevojici. Nemoj joj uiniti nita naao. Mi emo je uvati. Akut zaguna. Ba mu nije bilo drago to im je utrapio to ovjeje mladune. Po onom nainu kako je sjedila na grani, i po uasnutim pogledima koje im je dobacivala, bilo mu je jasno da je posve nesposobna. Iskustvo, do kojeg je doao borbom, dakle nainom ivota kao i nasljeem, dovelo ga je do moralnog zakljuka da valja unititi sve to je nesposobno. No, ako to Korak eli, ne preostaje mu drugo no da je podnosi. Akut je, naravno, ne eli, to je, uostalom, sasvim razumljivo. Imala je glatku kou bez i jedne malje, slinu zmijskoj, a lice posve beznaajno. Nije posjedovala nita od one izvanredne draesti koju je opazio prole noi kod majmunica u amfiteatru. Ah, kakvu si tamo ljepoticu mogao nai! Ona velika, rasna usta, pa draesni, uti onjaci, oni neodoljivi meki uperci sa strane glave. Akut uzdahne. Tada se uspravi, nadme svoje goleme grudi i stade se na jakoj grani naduto epiriti amo-tamo, ne bi li tog nitavnog stvora, pa i samog Koraka, zadivio svojim arobnim strukom i sjajnim stasom. No jadna Meriem pripije se jo tjenje uz Koraka i skoro poeli da se vrati u eikovo selo gdje su sve vrste uasa ipak ljudske prirode i njoj vie ili manje bliske. Straan majmun ju je uasavao. Izgledao je tako glomazno i grozno. Sve je njegove pokrete tumaila kao da joj prijeti jer, kako bi mogla pogoditi, da se on kooperi kako bi izazvao divljenje. Nije mogla shvatiti prijateljske veze izmeu ove goleme zvijeri i dobroudna mladia koji ju je oteo od eika. Meriem provede jedno vee i no punu strave. Kad bi Korak i Akut poli u lov, poveli bi i nju tim vrtoglavim visinama. Jednom su je ostavili meu granama drvea i oduljali se prema jelenu koji bijae u blizini. Bojala se ostati sama u toj jezivoj dungli, ali je i taj, uostalom prirodni strah, jo nadmaio prizor koji je ugledala. ovjek i zvijer skoili su zajedno na svoj plijen i oborili ga. Tada ugleda kako se lijepo lice njenog zatitnika izoblii u ivotinjsko rezanje, a njegovi se jaki, bijeli zubi zabiju u meko meso rtve. Na povratku njegovo lice, ruke i grudi bili su poprskani krvlju, i ona se sva zgrozi kad joj ponudi veliki komad jo topla, sirova mesa. Bio je oito uznemiren zbog njenog odbijanja hrane i kad se, tren kasnije, otputi u umu da joj donese voa, ona se prisili da promijeni svoje ponaanje prema njemu. Ovaj put
73

ne ustukne, ve nasmijana prihvati njegov poklon. Bila je svjesna da e tim znakom naklonosti obilno nagraditi djeaka. Koraka je muio problem spavanja. Znao je da djevojica ne bi znala odrati ravnoteu spavajui visoko, meu raljama drvea, a isto tako ne bi bila sigurna ni na zemlji, gdje bi je mogle napasti grabeljive zvijeri to se uljaju onuda. Preosta-jemu jedino da je svu no pridrava rukama da ne padne. Tako i uini. Akut joj se smjesti s jedne strane, a on s druge. Bilo joj je toplo izmeu ta dva tijela. No sve do ponoi nije mogla zaspati. Konano je priroda nadvladala njen strah od crne provalije, koja bijae pod njom, i kosmatog tijela divlje ivotinje, koja je leala do nje te usne dubokim snom koji potraje svu no. Kad otvori oi, sunce je ve izilo. Isprva nije mogla vjerovati u istinitost svog poloaja. S glavom, naslonjenom na Korakovo rame, gledala je ravno u dlakava majmunska lea. Zgrozi se. Tada osjeti da je netko pridrava, pa okrene glavu i ugleda nasmijane oi mladia koje su je pozdravljale. Kad bi se smijeio, ona ga se nije bojala, zato se privije jo vre uza nj, ne bi li se odmaknula od dlakavog krzna ivotinje s druge strane. Korak progovori jezikom majmuna, no ona zanijee glavom i odgovori arapski, to je on razumio ba kao i ona majmunski. Akut sjede i prezrivo ih pogleda. On je razumio to je rekao Korak, no djevojica proizvede svega nekoliko glupih zvukova koji bijahu posve neshvatljivi i smijeni. Akut nije nikako mogao razumjeti to je to privlano naao Korak u njoj. Gledao ju je dugo i prodorno, paljivo ispitivao sve sitnice, a onda se poee po glavi, uspravi i strese. Njegove kretnje je ponovo prestrae bila ga je ve naas zaboravila. Sada ponovno zadrhti od straha. On opazi da ga se djevojica boji, i njime ovlada svirepa radost, kad osjeti u kakav je uas tjera njegova strana, divlja pojava. Sagnuvi se polako isprui ruku prema njoj kao da e je epati. Ona se zgri od jeze. Dok su se Akutove oi naslaivale ovom smijenom situacijom, nije mogao zapaziti kako su se nad njim Korakove oi zlokobno suzile, a ija uvukla dok su mu lea poprimila onaj karakteristian poloaj za napad. Kad su majmunovi prsti obujmili ruku djevojice, momak zarei kratko i zloslutno. Stisnuta aka poleti ispred oiju male Meriem i spusti se svom snagom na zblenutu Akutovu njuku. Antropoid se naglo zanese, zatetu-rai otkotrlja s drveta. Korak zastade piljei prema njemu dolje. Njegovu panju privue pucketanje granica u oblinjem U

grmlju. I djevojica pogleda dolje, ali ne ugleda nita, ve samo Ijutitog majmuna koji je puzio etveronoke. Odjednom se masa pjegava, utog krzna prope u luku i obori na Akutova lea. Bio je to Sita, leopard.

75

mujaka nad ubijenim plijenom. Djeak samo na tren utljivo svrnu pogled, a onda se popne na drvo k djevojici. Akut ih uskoro ostavi. Nekoliko se minuta pozabavio lizanjem rana, a onda se otputi da uhvati neto za doruak. Prolo je nekoliko mjeseci, a da se u ivotu nae trojke nije dogodilo nita naroito. Na kraju, zbog ovakve monotonije, mladiu i majmunu postane dosadno. No djevojicu je danima i tjednima neprestano morila strava, sve dok se nije priviknula da gleda u slijepi bezdan smrti, i osjea njen ledeni dah koji ju je obavijao poput mrtvakog pokrivaa. Polako je nauila da izmjenjuje sa svojim drugovima one rudimentalne oblike misli to joj je omoguavao jezik velikih majmuna. Daleko bre se snala i usavrila u praumskim vjetinama, tako da je ubrzo postala vani uesnik u lovu. Bila je na strai dok bi ostali spavali, ili bi im pomagala da slijede trag divljai koja je prola. Kad je ve bilo neophodno da budu zajedno, Akut ju je smatrao ravnopravnim partnerom, ali bi je najee izbjegavao. Mladi je bio uvijek ljubazan s njom, tovie, i kad mu je bila na teret, krio bi to od nje. Kad je osjetio kako joj smeta vlana i studena no, nainio je za nju malu, tijesnu sjenicu visoko meu povij e-nim granama divovskog stabla. Ovdje se mala Meriem osjeala toplo i sigurno dok bi spavala, a Korak i majmun zaposjeli su oblinje grane. Prvi se uvijek smjetao na ulazu u mali, povieni dom, odakle je mogao najbolje tititi njegova stanara od umskih neprijatelja. Bijahu previsoko, a da se boje Site, no ostali su jo zmija Hista, koja je svakome tjerala strah u kosti, i veliki babuni, grivasti pavijani koji su ivjeli uokolo i mada nisu nikada napadali, uvijek bi kesili zube i lajali kad bi njih troje prolazilo. Kad je nainjena sjenica, sve troje je ograniilo svoj djelokrug. Odsada ne bi odlazili tako daleko jer bi se uvijek, kad padne mrak, vraali svome stablu. U blizini je protjecala rijeka. Bilo je mnogo divljai, voa i riba. Njihov ivot u divljini ustalio se toliko da je postao monoton. Danju bi lovili, a nou spavali puna trbuha. Nisu gledali dalje od onog to se zbivalo danas. Ako bi mladi ponekad i mislio o svojoj prolosti, o onima koji su u dalekom velegradu eznuli za njim, mislio bi o tome nekako odvojeno i nepristrano kao da taj ivot pripada nekom drugom licu, a ne njemu. Napustio je svaku nadu da e se vratiti u civilizaciju, jer su ga mnogobrojna odbijanja od onih kojima se obratio, u elji za drugarstvom, odvela tako duboko u unutranjost da se potpuno izgubio u labirintu dungle.

Kad je leopard skoio na velikog majmuna, maloj Meriem od uzbuenja i uasa stade dah. Nije ju zaprepastila neizvjesna sudbina majmuna, ve pokret mladia koji je as prije ljutito udario svog neobinog prijatelja. Mladi skoi isukana noa, im se mesoder pojavio, i zaustavi ga u samom skoku, bacivi se svom snagom na njegova plea, ba kad je gotovo zario onjake i kande u Akutova iroka lea. Strana maka, zaustavljena u zraku, promai majmuna, ali samo za vlas, a onda jezivo zarei i baci se na lea, kljocaju-i eljustima i grebui kandama, ne bi li kako dosegla ili zbacila sa ije svog protivnika koji ju je postrance udario noem. Akut, zaprepaten ovom iznenadnom guvom iza lea, skoi, potaknut prastarim instinktom, na drvo kraj djevojice i to okretnou kakvu ne bismo ni slutili u tako glomazne ivotinje. No, kad se okrene i pogleda to se dolje dogaa, skoi istom ustrinom ponovno na zemlju. Zbog opasnosti, koja je prijetila njegovom prijatelju, on smjesta zaboravi osobne nesuglasice i nije nimalo oklijevao da izloi vlastiti ivot kako bi prijatelju pritekao u pomo, ba kao to je i Korak uinio njemu. Sada navalie dvije strane prilike da rastrgaju Situ. Sve troje kotrljalo se sad ovamo, sad onamo, vritei, puui i reei, dok se jedini promatra ove kraljevske bitke uurio drhtei iznad njih na stablu i stiui grevito Geeku na svoje grudi. Djeakov no je konano okonao borbu, a kad se stravina maka prevrnula na bok, Korak i majmun ustuknu i pogledaju jedan drugoga preko ispruenog leopardovog tijela. Korak mahnu glavom prema djevojici na stablu. Da si je ostavio ree. Ona je moja. Akut zaguna i stisne krvlju podlivene oi pa se okrene prema tijelu Site, stade uspravno na nj, isprsi svoje iroke grudi, podigne lice prema nebu i zaurla tako snano da djevojica ponovo zadrhta od jeze. Bijae to pobjedniki zov majmuna
76

77

mujaka nad ubijenim plijenom. Djeak samo na tren utljivo svrnu pogled, a onda se popne na drvo k djevojici. Akut ih uskoro ostavi. Nekoliko se minuta pozabavio lizanjem rana, a onda se otputi da uhvati neto za doruak. Prolo je nekoliko mjeseci, a da se u ivotu nae trojke nije dogodilo nita naroito. Na kraju, zbog ovakve monotonije, mladiu i majmunu postane dosadno. No djevojicu je danima i tjednima neprestano morila strava, sve dok se nije priviknula da gleda u slijepi bezdan smrti, i osjea njen ledeni dah koji ju je obavijao poput mrtvakog pokrivaa. Polako je nauila da izmjenjuje sa svojim drugovima one rudimentalne oblike misli to joj je omoguavao jezik velikih majmuna. Daleko bre se snala i usavrila u praumskim vjetinama, tako da je ubrzo postala vani uesnik u lovu. Bila je na strai dok bi ostali spavali, ili bi im pomagala da slijede trag divljai koja je prola. Kad je ve bilo neophodno da budu zajedno, Akut ju je smatrao ravnopravnim partnerom, ali bi je najee izbjegavao. Mladi je bio uvijek ljubazan s njom, tovie, i kad mu je bila na teret, krio bi to od nje. Kad je osjetio kako joj smeta vlana i studena no, nainio je za nju malu, tijesnu sjenicu visoko meu povije-nim granama divovskog stabla. Ovdje se mala Meriem osjeala toplo i sigurno dok bi spavala, a Korak i majmun zaposjeli su oblinje grane. Prvi se uvijek smjetao na ulazu u mali, povieni dom, odakle je mogao najbolje tititi njegova stanara od umskih neprijatelja. Bijahu previsoko, a da se boje Site, no ostali su jo zmija Hista, koja je svakome tjerala strah u kosti, i veliki babuni, grivasti pavijani koji su ivjeli uokolo i mada nisu nikada napadali, uvijek bi kesili zube i lajali kad bi njih troje prolazilo. Kad je nainjena sjenica, sve troje je ograniilo svoj djelokrug. Odsada ne bi odlazili tako daleko jer bi se uvijek, kad padne mrak, vraali svome stablu. U blizini je protjecala rijeka. Bilo je mnogo divljai, voa i riba. Njihov ivot u divljini ustalio ! toliko da je postao monoton. Danju bi lovili, a nou spavali puna trbuha. Nisu gledali dalje od onog to se zbivalo danas. Ako bi mladi ponekad i mislio o svojoj prolosti, o onima koji su u dalekom velegradu eznuli za njim, mislio bi o tome nekako odvojeno i nepristrano kao da taj ivot pripada nekom drugom licu, a ne njemu. Napustio je svaku nadu da e se vratiti u civilizaciju, jer su ga mnogobrojna odbijanja od onih kojima se obratio, u elji za drugarstvom, odvela tako duboko u unutranjost da se potpuno izgubio u labirintu dungle.
77

Kad je leopard skoio na velikog majmuna, maloj Meriem od uzbuenja i uasa stade dah. Nije ju zaprepastila neizvjesna sudbina majmuna, ve pokret mladia koji je as prije ljutito udario svog neobinog prijatelja. Mladi skoi isukana noa, im se mesoder pojavio, i zaustavi ga u samom skoku, bacivi se svom snagom na njegova plea, ba kad je gotovo zario onjake i kande u Akutova iroka lea. Strana maka, zaustavljena u zraku, promai majmuna, ali samo za vlas, a onda jezivo zarei i baci se na lea, kljocaju-i eljustima i grebui kandama, ne bi li kako dosegla ili zbacila sa ije svog protivnika koji ju je postrance udario noem. Akut, zaprepaten ovom iznenadnom guvom iza lea, skoi, potaknut prastarim instinktom, na drvo kraj djevojice i to okretnou kakvu ne bismo ni slutili u tako glomazne ivotinje. No, kad se okrene i pogleda to se dolje dogaa, skoi istom ustrinom ponovno na zemlju. Zbog opasnosti, koja je prijetila njegovom prijatelju, on smjesta zaboravi osobne nesuglasice i nije nimalo oklijevao da izloi vlastiti ivot kako bi prijatelju pritekao u pomo, ba kao to je i Korak uinio njemu. Sada navalie dvije strane prilike da rastrgaju Situ. Sve troje kotrljalo se sad ovamo, sad onamo, vritei, puui i reei, dok se jedini promatra ove kraljevske bitke uurio drhtei iznad njih na stablu i stiui grevito Geeku na svoje grudi. Djeakov no je konano okonao borbu, a kad se stravina maka prevrnula na bok, Korak i majmun ustuknu i pogledaju jedan drugoga preko ispruenog leopardovog tijela. Korak mahnu glavom prema djevojici na stablu. Da si je ostavio ree. Ona je moja. Akut zaguna i stisne krvlju podlivene oi pa se okrene prema tijelu Site, stade uspravno na nj, isprsi svoje iroke grudi, podigne lice prema nebu i zaurla tako snano da djevojica ponovo zadrhta od jeze. Bijae to pobjedniki zov majmuna
76

Onda je dola Meriem i u njoj je naao ono to mu je toliko nedostajalo u divljem ivotu dungle ljudsko drutvo. U tom prijateljstvu nije bilo ni traga spolnom nagnuu koje njemu bijae poznato. Bili su prijatelji, drugovi i nita vie. Oboje bi mogli biti djeaci da nije bilo onog pomalo njenog, ali uvijek pokroviteljskog i zatitnikog tona u njegovu vladanju. Djevojica ga je smatrala svojim idolom i oboavala kao to bi, da ga je imala, oboavala svog brata, beskrajno popustljivog i blagog. I jednom i drugom ljubav je bila nepoznata, no kako se mladi sve vie primicao zrelosti, bijae nesumnjivo da e ga obuzeti kao i svakog mujaka iz divlje dungle. to je Meriem vjetije vladala njihovim zajednikim jezikom, to je sve vie raslo zadovoljstvo zbog uzajamnog druenja, jer su sada razgovarali obogaujui ogranieni rjenik majmuna snagom ljudskih misli, te se najzad njihov razgovor posve preobrazio iz munog zadatka u radosnu dokolicu. Kada je Korak odlazio u lov, Meriem bi ga esto pratila. Umjela je da uti kad je to bilo potrebno. Sada se ve probijala kroz grane gigantskih stabala okretno i neprimjetno kao i sam Korak. Nisu je vie plaile ni velike visine. Odnjihala bi se s jedne lijane na drugu ili trala preko jakih grana posve stabilno, gipko, bez imalo straha. Korak se veoma ponosio njome, a i stari Akut, koji je prije reao od negodovanja i prezira, sada je gunao u znak odobravanja. Udaljeno crnako selo opskrbljavalo ju je krznenim ogrtaem, perjem, bakrenim nakitom i orujem, jer Korak nije doputao da se kree bez oruja ili da ostane neupuena u rukovanju orujem koje je ukrao za nju. Svoju nerazdruivu Geeku, koja je jo uvijek sluala povjerljivo njene najiskrenije tajne, uvrstila je na ramenu konatim remenom. Lako koplje i no bijahu njeno oruje za napad i obranu. Tijelom, ve zaobljenim na pragu rane zrelosti, podsjeala je na grku boginju. Kada se posve privikla na dunglu i nain ivota njenih divljih stanovnika, nestade i straha. Nakon izvjesnog vremena ona bi ve i sama odlazila u lov, dok su Korak i Akut bili prisiljeni da odu podalje, jer se u njihovoj neposrednoj blizini prorijedila divlja. U tom sluaju ona bi najee nastojala uhvatiti manje ivotinje, mada bi ponekad donijela srnu, a jednom ak i vepra Hortu, golemog kljovaa koga je neko i sam Sita dvaput bezuspjeno pokuavao napasti. U ovom dijelu dungle, koju su utabali svojim stopama, sve troje bijahu dobro poznati. Poznavali su ih dobro mali majmuni koji bi esto dolazili da eretaju ili da se poigraju s njima. Kad je Akut bio prisutan, mala ih je eljad izbjegavala, ali Koraka
78

su se manje bojali, a kad bi oba mujaka otila, sasvim su se pribliili Meriem, vukui je za nakit ili igrajui se s Geekom koja je za njih predstavljala neiscrpno vrelo zabave. Djevojka bi se igrala s njima i davala im hrane, a kad bi ostala sama, pomogli su joj da ispuni duge sate do Korakova povratka. No, oni nisu bili posve beskorisni prijatelji. U lovu bi joj pomagali da odredi mjesto gdje se nalazi plijen. esto bi preko stabala potrali do nje i javili joj da se u blizini nalazi antilopa ili irafa, ili je opet uzbueno obavijestili, da bi tu mogao biti strani Numa. Donosili bi joj iz dungle raskono voe to je milovano suncem visjelo na krhkim granama ustalasalih kroanja. Ponekad bi je i prevarili, ali ona je prema njima bila uvijek blaga i njena, a i oni bi joj uzvraali dobrotu i simpatiju samo na svoj divlji poluljudski nain. Njihov jezik je veoma nalikovao jeziku velikih majmuna, pa je Meriem mogla razgovarati s njima, mada je oskudnost njihova govora iskljuivala svaku mogunost ozbiljnijeg razgovora s njima. Oni su imali nazive za sve poznate stvari, kao i za stanja boli i zadovoljstva, radosti, tuge i bijesa. Ti su korijeni rijei nalikovale onima koje su upotrebljavali veliki antropoidi, te se dobivao dojam da je ovaj proiziao iz jezika Manu-majmuna. U najboljem sluaju njime su se mogle izraziti samo konkretne stvari i pojmovi nie vrste. Jezik Manu--majmuna nije znao za snove, enje, nade, prolost ili budunost. Sve se ticalo samo sadanjosti, osobito kako da se napuni stomak ili istrijebe ui. Krepka i jednostavna hrana poticala je misaonu aktivnost djevojke koja se upravo primicala granici zrelosti. S Manu-majmunima ona se zabavljala gledajui u njima jedino povremene partnere za igru i svoje ljubimce, dok je najdrae misli svoje due prenosila gluhim uima na Geekinoj glavi od slonove kosti. S Geekom bi razgovarala arapski, vjerujui da Geeka, mada je bila samo lutka, ne bi razumjela jezik Koraka ili Akuta. Uostalom, ta dva majmunska mujaka nisu posjedovala nita to bi zanimalo jednu arapsku lutku. I Geeka je doivjela preobrazbu otkako je njena mala majka napustila eikovo selo. Njena odjea bijae ista kao u Meriem, samo u minijaturi. Mali komad leopardova krzna pokrivao je, od lea do koljena, njen torzo od takorske koe. Trakom, ispletenom od trave, uvrstila je oko ela nekoliko blistavih pera papige, dok su preostale savijene vlati oponaale metalni nakit za ruke i noge. Geeka bijae prava mala divljakinja, no u srcu je ostala nepromijenjena onaj isti strpljivi slualac iz davnih
79

dana. Geeka je posjedovala jednu izvanrednu osobinu; ona, naime, nikad ne bi prekidala svog sugovornika zbog toga da govori o sebi. Ni danas nije inila iznimku. Skoro itav sat paljivo je sluala Meriem, poduprta o deblo, dok se njena vitka, mlada gospodarica protezala poput make uivajui u ljuljanju grane na kojoj se nalazila. Mala moja Geeko! ree Meriem na je Korak da nas dugo odsutan. Nedostaje nam, zar ne, mala Geeko? Tako je dosadno i osjeamo se osamljeno u toj velikoj dungli kad ne ma Koraka. to e nam danas donijeti, je li? Moda jo koji blistavi kolut za tvoj gleanj? Ili moda pregau od svjee jele nje koe s tijela neke domorotke? Pria mi da je veoma teko oteti te stvari od domorotke jer ih ne moe ubiti kao mukarce, a one se divljaki bore kad ih zaskoi da im otme nakit. Obino se zatim pojavljuju mukarci s kopljima i strelicama, pa se Ko rak mora povui na drvo. Ponekad ih on odnese i na drvo, meu grane, i tu im poskida stvari koje eli donijeti kui, svojoj Meri em. Kae, nadalje, da ga se sada domoroci boje i im ga spaze, ene i djeca vritei potre u svoje kolibe, no on ih slijedi i ona mo, te se rijetko vraa bez strelica za se i poklona za Meriem. Korak je snaniji od sve eljadi iz dungle, na Korak, ili ne, Geeka, moj Korak. Meriemin razgovor prekine iznenadni skok jednog malog, uznemirenog majmuneta, koje skoi na njeno rame s oblinjeg stabla. Popni se! povie. Brzo se popni! Dolaze Mangani. Meriem se lijeno obazre na to uzrujano stvorenje koje re meti njen mir. Popni se ti, mali Manu ree. Korak i Akut su jedini Mangani u naoj dungli. To si ti njih uo kako se vraaju iz lo va. Neki dan si ti, mali Manu, ugledao svoju sjenu i smrtno se preplaio. No majmun jo jae zadrei, opominjui je, a zatim mugne uvis prema najviem dijelu kronje, kamo ga veliki majmuni nee moi slijediti. Uskoro Meriem zauje um tijela koja su se pribliavala njiui se povrh grana. Stade paljivo sluati. Bila su dvojica i to veliki majmuni Korak i Akut. Za nju Korak bijae majmun Mangani jer se sve troje smatralo majmunima. ovjek bijae neprijatelj, zato nisu eljeli da i dalje pripadaju tome rodu. Tarmangani, odnosno veliki bijeli majmun, kako su ga nazvali u svom jeziku, nije im uope trebao. Nijedan od njih nije se ubrajao meu Gomanganije, velike crne majmune, tako da su se jednostavno prozvali Manganijima.
80

Meriem odlui da e se pretvarati da drijema i tako se naaliti s Korakom. Zato lee mirno sklopljenih oiju. Zau kako dvojica dolaze sve blie i blie. Sada su ve dospjeli do susjednog drveta i morali su je opaziti jer su se zaustavili. Zato su tako tihi? Zato joj Korak nije viknuo uobiajeni pozdrav? Ta je utnja djelovala nekako zlokobno. Zatim zauje gotovo pritajeni um. To je jedan od dvojice puzao prema njoj. Zar to Korak zbija alu sam sa sobom? U redu! Ona e ga nadmudriti. Veoma oprezno zakilji i... srce joj prestane kucati. Prema njoj je polako puzio veliki majmun-mujak kojeg nikada ranije nije vidjela. Iza njega bijae drugi, nalik prvom. Meriem se uspravi okretno, poput vjeverice, a istog trena veliki mujak pojuri za njom. Iznad njih urio je opor dreavih i brbljavih majmuna, koji su obasipali Manganije kletvama i pogrdama, a djevojku hrabrili i savjetovali. Meriem se prebacivala s jednog stabla na drugo drei se neprestano tanjih grana koje nisu mogle izdrati teinu njenih progonitelja. Majmunski mujaci sve su je bre slijedili. Kad ju je prednji i bri gotovo epao, ona bi izmakla jurnuvi strelovito ili se naglo bacivi u bezdani prostor izmeu dva stabla. Ona se domogla velikih visina gdje je leao njen spas, kadli se grana, koju je dohvatila izvanredno smionim skokom, savije pod njenom teinom i ne podie je, kao obino, jo jednom uvis. Jo prije no to je zaula praskanje, Meriem se uvjeri da je pogreno odmjerila jainu grane. U poetku je pucala polako, a zatim se naglo raskoli i odvoji od debla. Meriem je ispusti i su-ne dolje, meu lie traei novi potporanj. Nae ga nekih dvanaest stopa ispod slomljene grane. Mnogo je ve puta ovako padala, pa se stoga nije osobito uplaila, ali ju je mnogo vie prestravio gubitak vremena koji se uslijed toga dogodio. Jedva se doepala neto sigurnijeg mjesta, kadli tjelesina golemog majmuna sune do nje, a velika je kosmata ruka obuhvati oko pasa. Gotovo istovremeno i drugi majmun stie do svog druga. On posegne za Meriem, ali je njen otmiar povue u stranu, ratoborno iskesi onjake i prijetei zarei. Meriem se stade otimati. Udarala je po kosmatim grudima i obraslim obrazima. Onda mu zarije snane, bijele zube u dlakavu nadlakticu. Majmun je zlobno odalami po licu, a zatim se obrne k svome drugu, koji je oevidno htio taj plijen prisvojiti za sebe. Otmiar se nije mogao boriti na grani, to se savila pod teretom njegova tijela i ratobornog zarobljenika, pa stoga naglo skoi na zemlju. Drugi poe za njim i tu se pograbe naputajui borbu samo naas, da bi preoteli ili ponovo potrali za djevoj81

kom, koja je iskoristila trenutak kad su se otmiari potukli i pokuala pobjei. No uvijek bi je dostigli i onda preotimali elei jedan drugog rastrgati na komade. Djevojka bi esto zadobila udarce koje su ovi dlakavi suparnici namijenili jedan drugome. Odjednom pade onesvijete-na, a oni, oslobodivi se njena opiranja, navale jo ee i strano se pobiju. Iznad njih dreali su mali majmuni i mahnito uzbueni skakali na sve strane. Mnotvo ptica bljetava perja nadlijetalo je borilite grakui muklo od bijesa i prkosa. U daljini rikao je lav. Vei je mujak ranio svog suparnika. Sada se zakotrljae po tlu ujedajui i mlatei se. Onda se osove na stranje noge, dohvate jedan drugog i stanu se rvati poput ljudi. Krv je tekla s mjesta u koja su zabadali goleme onjake sve dok se oba borca i sva zemlja oko njih ne zarumenje od zgruane krvi. Meriem je bez svijesti, ali nepovrijeena leala na zemlji. Konano jedan majmun uspije epati drugoga za grkljan i oni se posljednji put srue na zemlju. Leali su jo nekoliko minuta, ali je otpor sve vie slabio. Onaj vei mujak izvue se iz posljednjeg zagrljaja i osovi. Strese se. Iz njegovih dlakavih grudi ote se gromki urlik. Ushoda se gegavo izmeu tijela djevojke i svladana protivnika. Onda stupi nogom na tijelo posljednjeg i jezovito zaurlie. Mali se majmuni s vriskom razlete na sve strane kad su uli taj stravini krik. Bljetave ptice mahnu krilima i odlete. Jo jednom zaurlie lav, no ovaj put jo dalje. Veliki majmun odgega ponovo k djevojci. Prevrne je na lea, onjui i osluhne povrh lica i grudi. Bila je iva. Majmuni su se vratili. Doao je cijeli opor i odozgo obasuo pobjednika pogrdama. Majmun se razgnjevi, iskezi zube i zarei na njih. Onda se pomae s mjesta, prebaci djevojku preko ramena i odgega u dunglu. Bijesna gomila nagrne za njim.

Na povratku iz lova Korak zauje dreanje uzrujanih majmuna. Znao je da se moralo dogoditi neto veoma ozbiljno. Bez sumnje je zmija Hista smotala neko bespomono Manu-maj-mune u svoj klizavi zagrljaj. Mladi pohita. Majmuni su bili Meriemini prijatelji. On e im pomoi, bude li mogao. Odmicao je brzo sredinom kroanja. Na stablu pored Meriemine sjenice odloi svoje lovake trofeje i glasno je pozove. Nije bilo odgovora. Brzo skoi granu nie. Moda se sakrila? Na velikoj grani, kamo se spustila Meriem i nehajno se odmarala, ugleda Geeku, poduprtu o deblo golemog stabla. to to znai? Nikada prije nije Meriem ostavljala Geeku samu. Korak dohvati lutku i zadjene je za pojas. Pozove ponovo, glasnije, ali Meriem se nije odazivala na poziv. U daljini zaulo se nerazgovijetno kevtanje uzrujanih Manua. Nije li njihovo uzbuenje povezano s nestankom Meriem? I sama pomisao bila je dovoljna pa da, ne saekavi Akuta koji se iz daljine sporo pribliavao, Korak pojuri prema brbljavoj gomili. Za svega nekoliko minuta dostigne one sa zaelja. Kad su ga ugledali, stadoe vritei skakati pokazujui u daljinu pred sobom i as kasnije Korak spazi uzrok njihova bijesa. Mladiu stane srce od uasa kad ugleda djevojino tijelo kako se klati, prebaeno preko plea velikog majmuna. Vie nije sumnjao u to da je mrtva. U tom trenutku pokrene se u njemu neto to nije pokuao protumaiti, a ne bi ni umio. No odjednom mu se uini da je itav svijet usredotoen u tom njenom, draesnom tijelu, tom tijelu, krhkom i malom koje je visjelo tako mlohavo i bespomono preko zbitih ivotinjskih plea. Tada osjeti da je mala Meriem njegov ivot, njegovo sunce, njegov mjesec i zvijezde, a s njenim odlaskom nestaje svjetla, topline i sree. S usta mu se otkine dubok uzdah, a onda rikne stravino nekoliko puta, zvjerski je od ma koje zvijeri i spusti se
83

82

lak poput perca, ali luakom brzinom na poinitelja tog stranog zloina. im zauje taj novi izazov, majmun-mujak se okrene, a na to Korakov gnjev i mrnja zaplamsae jo snanije. Stvor kojega ugleda nije bio nitko drugi ve onaj majmunski kralj, koji ga je otjerao, kad je zatraio prijateljstvo i utoite kod golemih antropoida. Spustivi djevojino tijelo na zemlju, mujak se spremi na novu borbu, koja e odluiti kome e pripasti skupocjeni plijen. No ovaj put je elio to laku pobjedu. I on takoer prepozna Koraka. Nije li ga najurio iz amfiteatra, a da ga nije uspio dota-i ni onjakom ni apom? Pognute glave i poguren glavaki nasrne na to neobino stvorenje, glatke koe, koje se usudilo da mu ospori pravo na plijen. Glave im se sudare kao da su jurnu-la dva bika jedan prema drugome, a zatim se pograbe, stanu tui i razdirati. Korak je zaboravio no. Bio je bijesan i krvoloan da se nije mogao smiriti, sve dok ne osjeti toplo meso izmeu razjapljenih zuba, i dok svjea krv ne potee niz njegovu golu kou jer, iako toga nije bio svjestan, na borbu ga nisu potakle samo mrnja i elja za osvetom. Bila je to borba odraslih mujaka za enku. ovjek-majmun navali tako snano da je zgrabio antropoida prije no to ga je ovaj uspio sprijeiti. Bio je to divljaki stisak. Snanim eljustima epa grkljan, pripije se stisnutih oiju uza nj, a prstima potrai drugo mjesto dlakavi vrat. Upravo tog asa Meriem otvori oi, a kad pogleda pred sebe, rairi ih jo jae. Korae! povie. Korae moj! Znala sam da e doi. Ubij ga, Korae! Ubij! Djevojka se uspravi blistava oka, s teinom u grudima i potri prema Koraku da ga ohrabri. U blizini je lealo Korakovo koplje koje bijae odbacio kad je napao majmuna. Djevojka ga ugleda i dohvati. Nije je prestraio prizor ove praiskonske bitke to se odigravala do njenih nogu, a i kad se sama borila s mujakom u toj napetosti i uzbuenju nije bilo nimalo histerije. Bila je silno uznemirena, ali nekako hladno i posve bez straha. Njen se Korak bori s drugim Manganijem koji ju je ugrabio, no ona nije, kao to bi to uinila svaka Manga-ni-enka, potraila sigurnost na nekoj visokoj grani i tu saekala svretak borbe. Naprotiv, usmjeri vrh Korakova koplja u majmuna i zabode otricu duboko u srce divlje zvijeri. Koraku nije trebala njena pomo, jer je veliki mujak ve bio uginuo od izljeva krvi iz pregriena grkljana, ali on ustane smijeei se i oda priznanje svom pomagau.
84

Kako je bila visoka i lijepa! Zar se iznenadno izmijenila za ovih nekoliko sati njegove odsutnosti ili je borba s majmunom uinila da je sada vidi u sasvim drugom svjetlu? A moda je gledao Meriem drugim oima kad se odjednom zaprepastio i tako udesno iznenadio. Nije znao koliko je vremena prolo od onog dana kad je naao tu malu djevojicu u selu njena oca, a jer je pojam vremena posve beznaajan u dungli, nije imao potrebe ni da izbroji sve te minule dane. No sada, kad ju je pogledao, otkrije da to nije vie ona mala djevojica koju je opazio prvi put kako se igra s Geekom, ispod velikog stabla, tik uz ogradu od kolja. Mora da se mijenjala postepeno i veoma sporo kad sve do sada nije nita zapazio? A to ga je nagnalo da to otkrije ba sada i tako iznenada? Pogled mu odee s djevojke do tijela mrtvog mujaka, i tek onda mu sine, zbog ega je izvren pokuaj otmice. Korak razrogai oi, a onda zamiri. Kroz uzani prorez sine mrnja kad pogleda tog besramnog gada do svojih nogu. A kad drugi put pogleda Meriemino lice, sav se zarumeni. Zaista, gledao ju je sasvim drugim oima, oima kojima mukarac promatra enu. Akut stie ba onog asa kada je Meriem probola Korakova protivnika. Oduevljenje starog majmuna bijae beskrajno. Ukoenih nogu stade se zvjerski divlje epuriti oko tijela mrtvog protivnika. Poe reati krivei svoja golema, brbljava usta. Dlaka mu se nakostrijei. Ovog asa nije ga se ticala ni Meriem ni Korak. Izgled i miris ovog golemog mujaka pokrene i probudi neto u krajnjim vijugama njegovog malog mozga. ivotinjski bijes bijae vanjski izraz ove, tek iznikle, misli, dok je unutarnje raspoloenje bilo izvanredno radosno. Miris ogromnog mujaka i njegova golema, dlakava pojava probudie u Akutovom srcu enju za stvorenjima vlastite vrste. Nije se, dakle, samo Korak preobrazio. A Meriem? Ona bijae ena, a pravo svih ena je da vole. Ona je uvijek voljela Koraka. Bijae joj kao odrasli brat. Ona se, dakle, jedina nije promijenila. Uvijek se osjeala tako sretnom u drutvu svog Koraka. Uvijek ga je voljela kao to sestra voli krotkog brata i veoma se, veoma ponosila njime. U itavoj dungli nije bilo stvora tako snanog, tako lijepog i hrabrog. Korak joj se priblii. U oima, koje srete, ogledalo se novo svjetlo, ali ga ona nije razumjela. Nije bila svjesna ni da su se toliko pribliili zrelosti, ni da se ita izmijenilo u njihovu ivotu pa, prema tome, ni to je trebao znaiti izraz Korakovih oiju. Meriem apnuo je, a glas mu zazvui muklo kad poloi preplanulu ruku na njeno golo rame. Meriem! On je iz85

nenada povue k sebi, zagleda se sa smijekom u njeno lice, zagrli je i poljubi. ak ni sada nije razumjela. Nije ga odbila jer se ve i prije ljubila. Bijae veoma lijepo i Meriem je to jako voljela. Mislila je da je to nain na koji je Korak htio izraziti svoje zadovoljstvo to veliki majmun nije uspio pobjei s njome. Ona je takoer bila sretna pa savije ruku oko Korakova vrata i stade ga ljubiti. A onda, otkrivi lutku, zadjenutu za pas, uzme je ljubei i nju kao to je malo prije ljubila Koraka. Korak joj htjede neto rei. elio joj je rei koliko je ljubi, ali ga ljubavni osjeaj posve srva, a rjenik Manganija bijae ogranien. Odjednom netko ga prekine. Bio je to Akut koji se iznenada oglasi muklim rezanjem, ne tako glasnim kao onda kad se, dajui si oduka, epirio pored mrtvog mujaka, u stvari ni upo tako glasnim, no timbar tog glasa djelovao je kao signal za sva ula praumskih ivotinja pa i za Korakova. Bijae to zov i opomena. Korak podie pogled s predivne slike voljenog bia, koje mu bijae tako blizu. Sva su mu ula bila budna. Ui, nozdrve, sve je to budno pazilo. Netko dolazi. Korak se priblii Akutu. Meriem je bila iza njih. Sve troje stade ukopano, poput isklesanih kipova, piljei u lisnati labirint dungle. um, koji je pobudio njihovu panju, postade jo glasniji i najzad iz grmlja, nekoliko koraka od njih, ispade veliki majmun. Zvijer se zaustavi im ih ugleda. Ogleda se i zarei u znak opomene, a tren kasnije oprezno se pomoli jo jedan mujak. Ovog su slijedili drugi majmuni, mujaci i enke s mladima. Konano se zaustave dvije gomile kosmatih udovita i za-blenu u nau trojku. Bilo je to pleme ubijenog majmunskog kralja. Akut progovori prvi. On pokae tijelo mrtvog mujaka. Korak, silni borac, ubio je vaeg kralja progovori re-ei. U cijeloj dungli nema veeg ratnika no to je Korak, Tarzanov sin. Sada je Korak kralj. Ima li koji mujak snaniji od Koraka? Bio je to izazov svim mujacima koji bi mogli osporiti Korakovo pravo na kraljevstvo. Majmuni su neko vrijeme kevtali i eretali meu sobom. Naprijed polako istupi mladi mujak. Klatei se na kratkim nogama sav se nakostrijei i stravino zarei. Bila je to ogromna zvijer u svoj svojoj iskonskoj snazi. Pripadala je onoj, gotovo izumrloj vrsti, koju su bijelci, voeni izjavama domorodaca, ve tako dugo traili po nepristupanim praumama. ak bi i sami domoroci rijetko viali te goleme, kos-mate, praiskonske stvorove.

Korak odlui da doeka udovite. I on zarei. U duhu sku-je plan. Poto je upravo dovrio teku borbu s jednim pripadnikom njegova plemena, pokuat e da se ne priblii suvie toj snanoj, neunitivoj ivotinji i da je izbjegne. Zgurivi se, odlui doekati navalu na koju, znao je iz iskustva, nee morati dugo ekati. Njegov protivnik zastade tek toliko koliko bijae potrebno da izazove ohrabrerije gledalaca, a da Koraka smete kratkim prikazom svojih ranijih pobjeda i svog junatva. Saopi to namjerava uiniti s tim jadnim Tarmanganijem, a zatim navali. Brzinom ekspresnog vlaka, ispruenih aka i iroko razjapljenih eljusti, on jurnu prema Koraku koji ga je oekivao. Korak se nije pomakao s mjesta sve dok se velike ruke ne spuste da ga zgrabe. Tada se sagne i, uzmaknuvi u stranu, raspali straan udarac ravno po zvjerinjoj njuci, a onda okrenuvi se brzo stade spreman povrh majmuna koji je pao. Zaprepateni antropoid pokua se osoviti. Pjena mu poprska strane eljusti, a male se oi zakrvave. Iz dubine grudi zauje se krkljanje zgruane krvi, no nije se uspio podii na noge. Korak je stajao povrh njega i ekao da istog asa, kad se kosmati podbradak podigne do odgovarajue visine, obori majmuna ponovo na zemlju udarcem koji bi sruio vola. Zvijer je neprestano pokuavala da se podigne, ali bi ga moni Tarmangani, koji je stajao povrh njega, ponovo oborio na zemlju. Mujak se opirao sve slabije i slabije. Krv mu pokropi lice i grudi. Crveni mlaz potee iz nosa i usta. Gomila, koja ga je u poetku bodrila divljakim poklicima, sada mu se podrugivala i odobravala Tarmanganiju. Kagoda? izusti Korak poto jo jednom obori muja ka. Tvrdoglavi mujak pokua se jo jednom uspraviti, ali mu Korak zada strani udarac. I opet ga zapita: Kagoda? to je znailo je li ti dosta? Za tren oka mujak ostane nepomian, a onda razbitih usta izusti jednu jedinu rije: Kagoda! Ustani i poi svom oporu ree Korak. Ne elim bi ti kraljem onih koji su me jednom otjerali. Poi svojim putem, a ja cu svojim. Ako se katkad sretnemo, moemo biti i prijatelji, ali zajedno neemo ivjeti. Jedan stari mujak prie polako Koraku. Ti si ubio naeg kralja - ree. Pobijedio si onog koji je htio postati kraljem. Mogao si ga ubiti da si htio. to bismo sada mogli uiniti za naeg kralja?
87

86

Korak se okrene Akutu. To je va kralj ree. No Akut se nije htio odvojiti od Koraka, ma koliko udio da ostane sa svojim plemenom. elio je da i Korak ostane. Mladi je mislio na Meriem; gdje bi njoj bilo najbolje i najsigurnije. Ode li Akut s majmunima, ostat e samo on da je uva i brani. S druge strane, ako se pridrue plemenu, nikad se ne bi osjeao sigurnim kad bi odlazio u lov, a nju ostavio s njima, jer su strasti majmuna ponekad neuraunljive. A mogla bi se kod enki probuditi luaka mrnja prema toj njenoj, bijeloj djevojci, pa bi je ubile kad ne bude prisutan. Mi emo ivjeti u vaoj blizini ree najzad. Kada promijenite svoje boravite i lovite, mi emo promijeniti nae. Tako emo Meriem i ja uvijek ostati blizu vas, ali neemo ivje ti meu vama. Akut prigovori tome planu. On se nije elio rastati od Koraka. Isprva je odbijao da se rastane od svog ovjeka-prijatelja za volju druenja s vlastitim sojem, ali kad vidje kako posljednji lan njegova plemena odlazi i nestaje u dungli, kad mu se pogled zaustavi na vitkoj prilici mlade enke mrtvog kralja, koja je pobjedniku svog gospodara upuivala zadivljene poglede, vie nije mogao zatomiti zov krvi. On se okrenu jo jednom, uputi oprotajni pogled svom ljubljenom Koraku i nestane u zamrenim spletovima praume slijedei majmunicu. Kad je Korak, nakon svog posljednjeg pljakakog pohoda, napustio domorodako selo, krikovi njegove rtve, vritanje ena i djece podignu na noge sve ratnike iz ume i rijeke. Mukarci su se strano uzrujali i razbjesnjeli kad su saznali da je bijeli avo ponovno uao u njihove domove, uplaio ene i pokrao strelice, nakit i hranu. Silna elja da iskale na njemu svoju mrnju i da se otarase opasnosti njegova prisustva u dungli, nadvladala je ak i praznovjerni strah pred tim nadnaravnim stvorenjem, koje je polazilo u lov s majmunom. Stoga odmah nakon to su obojica napustila opljakano mjesto, krene eta najbrih i najhrabrijih ratnika cijelog plemena u potjeru za Korakom i Akutom. Mladi i majmun sporo su odmicali ne marei nimalo za bilo kakvu potjeru. Toliko su ve puta na slian nain upali i otili nekanjeno da su obojica s prezirom gledali na domoroce. Na povratku poli su ravno uz vjetar. Zbog toga ih je mimoiao miris njihovih progonitelja, te su nastavili put ne slutei da neumorni progonitelji, koji nita manje od njih nisu bili upueni u
88

tajne umskog ivota, slijede njihove tragove onom uvenom upornou divljaka. Malu etu ratnika predvodio je poglavica Kovudoo, domorodac srednjih godina, uven po svom iskustvu i hrabrosti. On je prvi spazio one koje su gonili satima, i to na posve misteriozni nain, uglavnom pomou neobjanjive snage opaanja, slutnje i mirisa. Kovudoo i njegovi ljudi nabasae na Koraka, Akuta i Meriem nakon ubojstva majmunskog kralja. Glasovi bliske borbe doveli su ih konano ravno do njihova cilja. Pojava vitke, bijele djevojke toliko je zapanjila domorodakog poglavicu da se za-blejio u ovo troje i zaustavio na tren svoje ratnike kojima je naredio da navale. Bio je ba onaj trenutak kad su se pojavili veliki majmuni. Domoroci su zastali u strahu te bili svjedoci cijelog razgovora, a zatim borbe izmeu Koraka i mladog mujaka. Onda su majmuni otili, a bijeli je mladi s bijelom enom ostao sam u dungli. Jedan od Kovudoovih ljudi primaknu se poglaviinom uhu. Gledaj! proape i pokae u neto to se klatilo pokraj djevojke. Kada smo ja i moj brat jo bili robovi u eikovu selu, moj brat je tu stvar nainio za malu eiko-vu ker. Ona se uvijek rado igrala s njom i prozvala je po mom bratu koji se zvao Geeka. Malo prije no to smo uspjeli pobjei, doe netko, obori eika i otme mu ker. Ako je to ona, eik e ti dobro platiti ako mu je vrati. Korak jo jednom zagrli Meriem. Ljubav prostruji arko njegovim mladim ilama. Civilizacija mu se uini kao neka po-luzaboravljena vizija, a London bi potisnut u prolost kao antiki Rim. Na svijetu nije bilo nikog drugog osim njih dvoje Ko-rak-Ubijac i Meriem, njegova enka. Ponovo je privue i obaspe njena eljna usta vrelim poljupcima. U taj as zaula se iza njega luaka strka i ratni pokli divljaka. Gomila urliui nasrne na njih. Korak se okrenu da prihvati borbu. Meriem stane uza nj sa svojim lakim kopljem. Kia otrih strijela obori se na njih. Jedna se zabode u Korakovo rame, druga u nogu, i on pade. Meriem ostane nepovrijeena jer su je namjerno tedjeli. Tada jurnu da dokraje Koraka i otmu Meriem. Ali ba kada su se pribliili, iz suprotnog dijela dungle prispije Akut u pratnji golemih mujaka svog novog kraljevstva. Kad ugledae kakvo su zlodjelo poinili, nasrnu reei i urliui na domoroce. Kavu-doo shvati svu opasnost borbe s tim ovjekolikim majmunima pa epa Meriem i zapovjedi da se povuku. Majmuni su ih gonili neko vrijeme. Prije no to su stigli pobjei, jednog su strano izmlatili, a jednog i ubili. A ne bi ni proli tako lako da stanje

89

ranjenog Koraka nije Akuta jae zabrinulo, nego sudbina djevojke koju je i onako smatrao, vie ili manje, uljezom i neopisivom smetnjom. Kad mu se Akut pribliio, Korak je leao bez svijesti i krvario. Akut mu iz mesa iupa strijele, oblie rane, a onda prenese svog prijatelja na povisoku sjenicu koju je Korak nainio za Meriem. Vie od toga ivotinja nije ni znala ni mogla poduzeti. Ostalo prepuste prirodi neka ga iscijeli ili usmrti. Korak, meutim, nije umro. Danima je leao bespomono, u groznici, dok je Akut s majmunima lovio u blizini kako bi ga zatitio od ptica i zvijeri koje bi mogle dosei njegovo povisoko sklonite. Akut bi mu povremeno donosio sono voe kojim bi gasio e i suzbijao groznicu. Malo-pomalo njegova snana tjelesna graa nadvladala je ubode koje su mu nanijele strijele. Rane su zacijeljele i vratila mu se stara snaga. Sve vrijeme koje je, poto se osvijestio, proveo leei na mekom krznu, kojim bijae obloeno gnijezdo njegove Meriem on je daleko vie propatio strahujui zbog Meriem negoli zbog svojih bolnih rana. Morao je ivjeti zbog nje. Zbog nje je morao ojaati kako bi mogao opet poi da je potrai. to su joj uinili domoroci? Da li je iva ili je postala rtvom njihove strasti za muenjem i ljudskim mesom? Korak uzdrhta od uasa kad pomisli na sve one strane stvari, koje su mogle zadesiti djevojku, a koje je pretpostavljao na osnovu svog poznavanja obiaja plemena Ko-vudoo. Dani su se vukli zamarajui svojim dosadnim tokom dok se najzad nije toliko oporavio da je mogao, bez iije pomoi, izai iz sjenice i spustiti se na zemlju. Sada se najzad mogao do mile volje najesti sirovog mesa, dok je prije sasvim ovisio o Akuto-voj spretnosti i plemenitosti. S redovitom i jakom ishranom brzo mu se vraala stara snaga pa konano osjeti da se moe otputiti do sela.

Dva visoka, bradata bijelca krenula su oprezno iz svog logora pokraj iroke rijeke u dunglu. Bili su to Carl Jenssen i Sven Malbihn. Njihov izgled se poneto izmijenio od onog doba, otprije godinu dana, kad su skupa sa svojim safarijem tako grdno prepali Akuta i Koraka koji je kod njih traio utoite. Svake bi godine dolazili u dunglu da trguju s domorocima ili ih pljakaju, da love i postavljaju stupice ili pak da vode ostale bijelce kroz predio koji su tako dobro poznavali. Iskustvo sa eikom nagnalo ih je da djeluju na sigurnoj udaljenosti od njegovog podruja. Sada su se mnogo vie pribliili njegovu selu nego prolih godina, ali ipak bijahu sigurni da ih nee otkriti jer su se, prvo, kretali nenastanjenim predjelima dungle, a drugo, ljudi iz plemena Kovudoo bojali su se eika i mrzili ga, jer je, u meuvremenu, iznenada napao i gotovo posve istrijebio njihovo pleme. Ove godine doli su da s pomou stupica hvataju ive primjerke ivotinja za neki evropski zooloki vrt i danas su se ba primicali klopki, koju su postavili da uhvate jednu vrst velikih babuna*, koji su svuda uokolo ivjeli u oporima. to su se vie primicali, postajali su sve oprezniji jer su se, po glasovima u blizini, uvjerili da su njihovi napori najzad okrunjeni uspjehom. Lave i vrisak na stotine babuna nisu znaili nita drugo, nego da je jedan od bezbrojnog mnotva postao rtva njihove klopke. Ova dvojica postupala su naroito oprezno zbog ranijeg iskustva kojeg su stekli bavei se tim pametnim ivotinjama, nalik psima. Ne jedan postavlja stupica izgubio je ivot u borbi s razjarenim babunima koji, ponekad, ne bi nimalo oklijevali da smjesta napadnu, dok bi se drugom zgodom stotine razbjeale nakon jednog jedinog pucnja. Ranije su oba veana uvijek vrebala nedaleko stupice jer se jedino tako moglo uhvatiti jake mujake u svojoj lakomis* grivasti pavijani

90

91

ranjenog Koraka nije Akuta jae zabrinulo, nego sudbina djevojke koju je i onako smatrao, vie ili manje, uljezom i neopisivom smetnjom. Kad mu se Akut pribliio, Korak je leao bez svijesti i krvario. Akut mu iz mesa iupa strijele, oblie rane, a onda prenese svog prijatelja na povisoku sjenicu koju je Korak nainio za Meriem. Vie od toga ivotinja nije ni znala ni mogla poduzeti. Ostalo prepuste prirodi neka ga iscijeli ili usmrti. Korak, meutim, nije umro. Danima je leao bespomono, u groznici, dok je Akut s majmunima lovio u blizini kako bi ga zatitio od ptica i zvijeri koje bi mogle dosei njegovo povisoko sklonite. Akut bi mu povremeno donosio sono voe kojim bi gasio e i suzbijao groznicu. Malo-pomalo njegova snana tjelesna graa nadvladala je ubode koje su mu nanijele strijele. Rane su zacijeljele i vratila mu se stara snaga. Sve vrijeme koje je, poto se osvijestio, proveo leei na mekom krznu, kojim bijae obloeno gnijezdo njegove Meriem on je daleko vie propatio strahujui zbog Meriem negoli zbog svojih bolnih rana. Morao je ivjeti zbog nje. Zbog nje je morao ojaati kako bi mogao opet poi da je potrai. to su joj uinili domoroci? Da li je iva ili je postala rtvom njihove strasti za muenjem i ljudskim mesom? Korak uzdrhta od uasa kad pomisli na sve one strane stvari, koje su mogle zadesiti djevojku, a koje je pretpostavljao na osnovu svog poznavanja obiaja plemena Ko-vudoo. Dani su se vukli zamarajui svojim dosadnim tokom dok se najzad nije toliko oporavio da je mogao, bez iije pomoi, izai iz sjenice i spustiti se na zemlju. Sada se najzad mogao do mile volje najesti sirovog mesa, dok je prije sasvim ovisio o Akuto-voj spretnosti i plemenitosti. S redovitom i jakom ishranom brzo mu se vraala stara snaga pa konano osjeti da se moe otputiti do sela.

Dva visoka, bradata bijelca krenula su oprezno iz svog logora pokraj iroke rijeke u dunglu. Bili su to Carl Jenssen i Sven Malbihn. Njihov izgled se poneto izmijenio od onog doba, otprije godinu dana, kad su skupa sa svojim safarijem tako grdno prepali Akuta i Koraka koji je kod njih traio utoite. Svake bi godine dolazili u dunglu da trguju s domorocima ili ih pljakaju, da love i postavljaju stupice ili pak da vode ostale bijelce kroz predio koji su tako dobro poznavali. Iskustvo sa eikom nagnalo ih je da djeluju na sigurnoj udaljenosti od njegovog podruja. Sada su se mnogo vie pribliili njegovu selu nego prolih godina, ali ipak bijahu sigurni da ih nee otkriti jer su se, prvo, kretali nenastanjenim predjelima dungle, a drugo, ljudi iz plemena Kovudoo bojali su se eika i mrzili ga, jer je, u meuvremenu, iznenada napao i gotovo posve istrijebio njihovo pleme. Ove godine doli su da s pomou stupica hvataju ive primjerke ivotinja za neki evropski zooloki vrt i danas su se ba primicali klopki, koju su postavili da uhvate jednu vrst velikih babuna*, koji su svuda uokolo ivjeli u oporima. to su se vie primicali, postajali su sve oprezniji jer su se, po glasovima u blizini, uvjerili da su njihovi napori najzad okrunjeni uspjehom. Lave i vrisak na stotine babuna nisu znaili nita drugo, nego da je jedan od bezbrojnog mnotva postao rtva njihove klopke. Ova dvojica postupala su naroito oprezno zbog ranijeg iskustva kojeg su stekli bavei se tim pametnim ivotinjama, nalik psima. Ne jedan postavlja stupica izgubio je ivot u borbi s razjarenim babunima koji, ponekad, ne bi nimalo oklijevali da smjesta napadnu, dok bi se drugom zgodom stotine razbjeale nakon jednog jedinog pucnja. Ranije su oba veana uvijek vrebala nedaleko stupice jer se jedino tako moglo uhvatiti jake mujake u svojoj lakomis* grivasti pavijani

90

91

lenosti oni bi sprijeili slabijeg da se priblii eljenom mamcu a kad su se ve jednom uhvatili u obinu, grubo ispletenu zamku koju bi postavili u najgue grane, mogli su uz pomo ovih izvana razbiti svoj kavez i pobjei. Ovog puta nai su se lovci opskrbili posebnim elinim kavezom kojem nije mogla nauditi ni snaga ni lukavost babuna. Trebalo je, dakle, jo samo rastjerati opor to se sjatio oko zarobljenika i saekati momke koji bi ih uvijek slijedili kad bi ili prema stupici. im su prili odreenom cilju, zatekli su upravo ono to su oekivali. Veliki se mujak luaki borio s elinim ipkama kaveza u koji se uhvatio. Uokolo uskomealo se nekoliko stotina babuna koji su mu pritekli u pomo, i svi su rikali, kevtali i lajali koliko ih je grlo nosilo. Ni veani, ni babuni nisu primijetili prisustvo napo golog mladia koji se sakrio meu liem oblinjeg stabla. On je stigao ovamo istog asa kada i Jenssen i Malbihn te veoma budno i znatieljno pratio svaki pokret babuna. Korakovi odnosi s babunima nisu nikada bili suvie prijateljski. Kad bi se povremeno susretali, on je nastojao da proe s mirom, no bijae to uzajamno podnoenje mira i mir koji je ne-predvidiv. Kad je Akut prolazio mimo njih, oni bi ratoborno ukoili noge i jedan na drugog zareali, dok je Korak samo neodreeno iskesio zube i produio. Zbog toga ga ni sada nisu previe uznemiravale neprilike njihovog kralja. Potaknut znatieljom zastane na trenutak i ba tada njegovo otro oko zapazi iza grma neobinu boju odjee dvaju veana. Sada je ve bio na oprezu. Tko su ti uljezi? to trae u umi Manganija? Korak se beumno doulja pred njih, do mjesta odakle e ih moi bolje vidjeti i njuiti i, tek to to uini, prepozna ih. Bila su to ona dvojica koja su prije godinu dana pucali u nj. Oi mu zablistae. Osjeti kako mu se kosa od samog korijena nakostrijei. Poe vrebati onom istom revnou kojom pantera vreba prije no to skoi na svoj plijen. Vidje kako se uspinju i viu pokuavajui da preplae i otjeraju babune koji su okruili kavez. Tada jedan od dvojice podie puku i opali u zaprepateni i bijesni opor. Naas Korak pomisli da su babuni spremni navaliti, ali nakon jo dva pucnja iz bijeleve karabinke razbjee se po drveu. Tada se oba Evropljana upute prema kavezu. Korak pomisli da su doli ubiti kralja. Nije ni najmanje mario za kralja, a za bijelce jo manje. Kralj ga nikada nije pokuao ubiti, a bijelci jesu. Kralj bijae stanovnik njegove ljubljene dungle, a ova dvojica bijelaca stranci. Svom privrenou stane na stranu babuna protiv ljudi. 92

Znao je jezik babuna jer bijae istovjetan jeziku velikih majmuna. Preko istine ugleda opor koji je reao i ekao. Podiui glas, on im dovikne. Bijelci se trgoe na taj glas novog stvora pored sebe. Mislili su da je negdje, u blizini, jo jedan babun, no mada su pogledom pretraili sva stabla, nisu primijetili priliku, sakrivenu u liu, koja je sada utjela. Korak jo jednom povie: Ja sam Veliki Ubija. Ti ljudi su moji i vai neprijatelji. Pomoi u vam da oslobodite svog kralja. Navalite na strance kad i ja pa emo ih zajedno otjerati i osloboditi vaeg kralja. Babuni mu odgovore u zboru: Uinit emo, Korae, kako si rekao. Korak sune sa svog drveta i potri prema veanima, a istog se asa i trista babuna povede za njegovim primjerom. Kad su Jenssen i Malbihn spazili udesnu priliku polugolog bijelog ratnika, kako uperena koplja juri prema njima, podignu puke i opale u Koraka, ali od uzbuenja promae, a trenutak kasnije ve su babuni bili nad njima. Jedini nain da se spase, bio je bijeg. Oni potre amo-tamo, pucajui u goleme ivotinje, koje su im bile za petama i pobjegnu u dunglu. Bili bi, vjerojatno, poginuli da nisu na sto jardi od kaveza susreli svoje ljude. Kad su se bijelci dali u bijeg, Korak vie nije mario za njih, ve se obratio zarobljenom babunu. Brava na vratima nadmai-vala je misaone mogunosti babuna, ali je zato smjesta otkrila svoju tajnu ljudskoj inteligenciji Velikog Ubijaa. Trenutak kasnije kralj babuna izie na slobodu. Nije tratio vrijeme da zahvali Koraku, ali mladi ovjek nije ni traio zahvalnost. Znao je, meutim, da nikada nijedan babun nee zaboraviti njegovu uslugu, mada, u stvari, nije uope mario za to. Na to, to je uinio, nagnala ga je naprosto elja da se osveti ovoj dvojici bijelaca. Uostalom, babuni mu nikad i ne bi mogli pomoi. Oni su sada pojurili prema mjestu gdje su se njihovi momci borili s pratnjom veana, a kad je galama iezla u daljini, Korak se okrene i uputi prema selu plemena Kovudoo. Putem sretne krdo slonova koje je zastalo na umskom proplanku. Drvee se ovdje tako prorijedilo da Korak vie nije mogao napredovati preko grana, a tu je vrst putovanja najvie volio, i to ne samo zato to se tada nije morao gnjaviti s neprohodnim bunjem na tlu, ni zbog prostrana vidika koji je imao sa stabla, ve bi tada s ponosom uivao u svojoj umskoj vjetini. O, kako bijae divno ljuljati se i prebacivati s grane na granu, iskuavati snagu i izdrljivost miia, pobrati zadivljujue plodove ove, s mukom steene, vjetine kretanja. Korak je ui93

vao u opasnosti strmoglavili vrhova praumskih kronji odakle se nesmetano, bez ikakve bojazni, mogao rugati golemim zvijerima to su se uvijek uljale u mraku i tmini pljesnivog tla. No ovdje, na tom irokom proplanku gdje je Tantor naulio goleme ui i pokretao amo-tamo svoju golemu trupinu, ovjek-majmun prolazio je zemaljskom povrinom kao patuljak prema divovima. Veliki mujak podie surlu pa zatrubi muklo u znak opomene jer je osjetio pribliavanje nezvanog gosta. Kolutao je amotamo malim oima, ali je zato otrim njuhom i izvanrednim sluhom smjesta osjetio ovjeka-majmuna. Krdo se uznemirilo jer je stari mujak nanjuio ovjeka. Mir, Tantore pozva ga Korak. To sam ja, Korak Tarmangani. Mujak spusti surlu i krdo nastavi prekinuto odmaranje. Korak prie nozi velikog mujaka. Gipka surla zanjie se prema njemu i dodirne njegovu preplanulu kou kao da je eli pomilovati, a kad mu se sasvim pribliio, Korak ga umiljato potapa po pleima. Ve godinama prijateljevao je s Tantorom i njegovim krdom. Izmeu svih stanovnika dungle najvie je volio tog snanog debelokoca, tog najmiroljubivijeg, ali, istovremeno, i najstranijeg od svih. Plahe gazele nisu ga se bojale, ali ga je zato Numa, gospodar dungle, zaobilazio nadaleko. Korak se zaputi mlaim mujacima, slonicama i mladunadi. Tu i tamo dodirnula bi ga poneka surla, a odjednom jedno ga vragolasto mladune zgrabi za noge i podigne. Gotovo u predveerje toga dana Korak stie u selo plemena Kovudoo. Mnogi domoroci ispruili su se u hladovini pored svojih koliba u obliku stoca ili pod granama stabala koja su preostala unutar ograde. Ratnike se moglo susresti na svakom koraku. Ne bi bilo dobro da ba sada jedan osamljeni neprijatelj pretrauje selo. Korak odlui da saeka kad padne mrak. Po snazi bijae dorastao mnogim ratnicima, ali ovako, bez iije pomoi ne bi mogao nadvladati cijelo pleme, ak kad je u pitanju njegova ljubljena Meriem. Dok je ekao, sakriven meu granama i liem oblinjeg stabla, njegovo otro oko neprestano je kruilo selom i ve ga je dvaput obiao pogledom njuei pri tom najraznovrsnije mirise koji su dopirali sad s ove, sad s one strane i mijeali se. Izmeu onih mnogobrojnih i tako specifinih mirisa domorodakog sela, osjetljive nozdrve ovjeka-majmuna otkrie na kraju onaj tajnoviti vonj koji mu posvjedoi da se tu nalazi ono to trai. U jednoj od tih koliba nalazila se Meriem. Ali u kojoj, nije mogao znati sve dok ih ne pretrai, stoga 94

je ekao, onom pasjom strpljivou grabeljive zvijeri, sve dok ne padne no. Vatre domorodakih logora izgledale su u tami poput malih, blistavih tokica irei svoje slabe zrake u titravim krugovima svjetlosti i odraavajui se u bljetavim obrisima golih tijela koja su polegla ili se zgurila kraj njih. Tada se Korak tiho spusti sa stabla, na kom se sakrio, i skoi lako na zemlju s onu stranu ograde. Odluio je da e, sakrivajui se u sjene koliba, temeljito pretraiti selo. Neprestano je budno napinjao sluh, vid i njuh ne bi li dokuio ma i najneznatniji nagovjetaj Merie-minog prisustva. Morao je napredovati polako kako domorodaki psi, otra sluha, ne bi otkrili prisustvo stranca unutar kapije. Neki put bi im doao sasvim blizu Korak je to znao po tome to su neki od njih uznemireno zacviljeli. Kad se primakao stranjem dijelu kolibe to se smjestila nasred irokog seoskog druma, Korak ponovo jasno nanjui Meriemin miris. Nosa tijesno pripijena uza zid od trske, napeto i zadihano poput lovakog psa Korak je poudno udisao miris iz unutranjosti kolibe, a kad ga njuh uvjeri da unutra lei Meriem, uputi se prema proelju kolibe, k ulazu. Zaobiavi je postrance, prie vratima i tu ugleda golemog domoroca, naoruanog dugim kopljem, kako se uurio na ulazu u djevojin zatvor. Momak mu bijae okrenut leima. Na njegovu se tijelu odraavao sjaj vatre na kojoj se podalje, pored puta spremala veera. Bio je sam. Najblii od njegovih momaka sjedjeli su oko vatre nekih ezdeset ili osamdeset stopa ispred njega. Da bi uao u kolibu, Korak je morao ili u najveoj tiini prii iz sredine ili proi neopaeno pored njega. Uini li to prvo, postoji opasnost da izazove najvjerojatnije uzbunu meu oblinjim ratnicima, a ovi e dignuti na nj sve raspoloive snage u selu; drugo je bilo praktiki neizvedivo. Da, za nas ili za me bilo bi to nemogue, no Korak nije bio poput mene ili vas. Razmak od dobrih dvadeset ina dijelio je iroka plea domoroca od okvira ulaznih vrata. Bi li se Korak mogao provui iza divljeg ratnika, a da ga ne dodirne? Svjetlo, koje je padalo na blistavu ebanovinu crne puti straara, obasjalo je i svijetlu Korakovu kou. Da je ma tko iz mnotva onih dolje, pored puta, pogledao malo paljivije u tom pravcu, morao bi svakako zapaziti visoku, svjetloputu priliku koja se kretala, no Korak je raunao da su oni suvie zauzeti svojim avrljanjem, koje im je odvuklo panju, te da su preblizu vatri koja ih spreava da vide dovoljno jasno to se zbiva podalje u tami, u onom dijelu sela gdje on djeluje. 95

ci iskusili kakvom snagom raspolau ti okretni miii pod barunastom koom ovog udesnog bijelog diva. On se oborio na njih silovito i estoko kao pobjenjeli slon. Jurio je amo-tamo obarajui one rijetke pojedince koji su nali toliko smjelosti da mu se suprotstave. Postane svima jasno da e, ne obore li ga kopljem, potui cijelo selo i ponovo osvojiti plijen. No lukavi Kovudoo nije dopustio da mu se tako lako otme blago koje je predstavljala ucjena za Meriem. Poto se uvjeri u neorganizirani nain njihove navale koji je zavrio nizom pojedinanih sukoba s bijelim ratnikom i omoguio premo neprijatelja, pozove sve plemenske starjeine da svojim tijelima naine neprobojni zid oko djevojke, a zatim zapovjedi dvojici, to su uvali djevojku, da ne rade nita drugo ve da odbijaju napadaje ovjeka--majmuna. Korak bi ponovno juriao na tu ljudsku barikadu, naikanu iljcima kopalja da bi ponovo bio odbijen i svaki put zadobio sve tee rane koje su ga sve jae iscrpljivale. Bio je obliven krvlju od glave do pete i najzad, kad je ve posve oslabio od gubitka krvi, zakljui da sam vie ne moe pomoi svojoj Meriem. Uskoro se neem dosjeti. Glasno povie djevojci. Ona se ve osvijestila i mogla odgovoriti. Korak odlazi povie ali e se vratiti i oteti te. Korak e ponovo doi po tebe. Do vienja! povie djevojka. Meriem e ekati sve dok ne doe. Munjevito poput bljeska Korak se okrene i, prije no to je itko pogodio njegovu namjeru ili ga pokuao sprijeiti, pojuri kroz selo i jednim jedinim skokom iezne u liu golemog stabla koje mu bijae najkrai put u selo i iz sela plemena Kovudoo. Za njim se osu kia kopalja u prazno. Iz mrane dungle odazove se jedino podrugljivi smijeh.

Meriem, koju su ponovno svezali i pod jakom straom ot-mili u kolibu samog Kovudooa, provede tu no i idui dan Oekujui svakog trena Korakov povratak. Nije nipoto sumnjala da e se vratiti, tovie, da e je osloboditi ropstva. Nije bilo toga to njen Korak ne bi mogao uiniti. Za nju on je pred- i. i vi jao utjelovljenje svega najljepeg, najjaeg i najboljeg to I' poznavala u ivotu divljine. Ona je uzvisivala njegovu snagu, oboavala onu njenu obzirnost koja se oitovala u svim njegovim postupcima prema njoj. Nitko za nju, otkad pamti, nije po-i.i/. iva o toliko ljubavi i njenosti kao on, koji se svakodnevno rtvovao da njoj bude bolje. U borbi za opstanak, na koji ga je svakodnevno silio ivot u tajnovitoj dungli, ve je odavno zabo-i i vio veinu njenih navika iz svoga ranijeg djetinjstva. Bio je se divlji i krvoloan, no njean i umiljat. Ni njegovi prijatelji 1/ toga divljeg svijeta nisu traili njenih znakova panje. Bili u sasvim zadovoljni, ako bi s njima lovio, i borio se za njih. Ako bi zareao i ratoborno iskesio onjake kad bi se ogrijeili o njegovo neosporno pravo na ulov ili plijen, ne bi se na nj naljutili, ve su, naprotiv, veoma cijenili njegovu sposobnost i umje-DOSt, njegovu snagu kojom je ne samo uspio ubiti ve i sauvati svoj plijen. No prema Meriem on se uvijek odnosio najhumanije. Ubibi i lovio uglavnom zbog nje. Uvijek bi poloio plodove svog la do Merieminih nogu. Zgurio bi se pokraj svog plijena i li i kobno zareao na svakog tko bi se usudio da njuka preblizu, ili ne zbog sebe, ve zbog Meriem. Kada bi nastupili hladni, imni, kioviti dani ili pak e uslijed uestalih sua, brinuo bi M jedino kako da olaka ivot Meriem, kako da njoj bude toplo, kuko da utai e, a tek zatim mislio bi na vlastite prohtjeve. Najmeka krzna padala su tako lijepo niz ramena njegove esne Meriem. Trave najslaeg mirisa kitile su njeno prebiite, a njena sjenica obloena krznom, bila je najmeki leaj Itavoj dungli.
99

98

Nije, dakle, udo da je Meriem voljela svog Koraka. No, voljela ga je tako, kako mala sestra voli svog odraslog brata koji je s njome veoma paljiv. Jo i sada nije znala nita o ljubavi izmeu odrasle ene i mukarca. Dok je sada tako leala, sanjarila je o njemu i o svemu to je za nju znaio. Usporedila ga je sa eikom, svojim ocem, i zadrhti ve pri samoj pomisli na tog svirepog, sjedokosog ovjeka. ak ni ovi divljaci nisu postupali s njome tako surovo kao on. Poto nije razumjela njihov jezik nije razumjela zato je dre zarobljenom. Znala je da su neki ljudi i ljudoderi pa je oekivala da e je pojesti, no ve je provela s njima izvjesno vrijeme, a nisu joj uinili nita naao. Nije znala da su ve poslali glasnika u udaljeno eikovo selo da se cjenka za visinu ucjene. Ali ni ona, ni sam Kovudoo nisu saznali, da glasnik nikada nije stigao do odreena cilja, ve upao u safari veana Jenssena i Malbih-na i tu, brbljajui sad s jednim sad s drugim domorocem, otkrio crnim slugama razlog svoga puta. Ovi su to opet smjesta izbrbljali svojim gospodarima, a kad je glasnik napustio njihov logor, nije jo ni ieznuo s vidika, kadli se prolomi pucanj, i on se s metkom u leima otkotrlja u grmlje. Nakon nekog vremena Malbihn se doklati u logor i tu stade objanjavati svojim crncima kako je bio pucao u lijepog jelena, ali je promaio. veani su, naime, znali da ih njihovi ljudi mrze te bi ovaj otvoreni neprijateljski in protiv Kovudooa brzo, prvom prilikom, dojavili poglavici. A poto nisu bili dovoljno jaki na oruju, ni sigurni u odanost pratnje, nisu smjeli izazvati negodovanje prepredenog poglavice. Nakon te epizode slijedio je sukob s babunima i onim udesnim bijelim divljakom koji se urotio s ivotinjama protiv ljudi. Zahvaljujui samo izvanrednom manevriranju i premoi svojih ljudi, koji su im pritekli u pomo, veani su uspjeli odbiti nalet podivljalih majmuna. Jo satima nakon toga njihov su logor neprestano opsjedale stotine tih vritavih i lajavih avola. Pukom u ruci veani su odbili mnogobrojne divljake napade ojima je nedostajalo samo uspjeno vodstvo pa da ostvare potpunu objedu, toliko su bili opasni. Jo dugo i dugo priinjalo im se da vide u umi, meu babunima, glatko tijelo divljeg ov-jeka-majmuna, a i sama pomisao, da bi on mogao ponovo povesti babune na njih, strano bi ih uznemirila. Dali bi ne znam to da su ga mogli ubiti, jer su ga smatrali krivim za gubitak ivotinje koje su trebali poslati u zoo, kao i za mrnju babuna prema njima. 100

Taj momak mora da je onaj isti u kojeg smo pucali prije nekoliko godina ree Malbihn. Tada je bio u drutvu gorile. Jesi li ga, Carlo, dobro pogledao? Jesam odvrati Jenssen. Nije bio udaljen ni pet ko-i i ka kad sam opalio u nj. Djelovao je poput inteligantnog Evropljanina, jo momka. U njegovoj pojavi i izrazu nije bilo niega suludog ni izopaenog to se esto dogaa u sluaju kada, naime, neki luak pobjegne u umu, te ivei u neistoi i posve ;. bude od okolnih seljaka prozvan divljim ovjekom. Ne, taj i Ijeak ne spada u tu vrstu i stoga ga se treba jo vie bojati. Vo-liu bih da mogu opet opaliti u nj, ali se nadam da nee doi. Ako pak odlui da nas ikada napadne, loe emo proi, ne uspijemo li ga uhvatiti im se pojavi. No bijeli div nije se pojavio ponovno ni poveo na njih opor bubuna, a najzad su bijesne ivotinje nestale u dungli i ostavile prestraeni safari u miru. Idueg dana veani prispjee do sela plemena Kovudoo i vrsto odlue da se domognu bijele djevojke, koja je po prianju Kovudoovog teklia zarobljena u poglaviinoj kolibi. Kako ce to izvesti, jo ni sami nisu znali. Sila nije uope dolazila u obzir-, mada se oni ne bi nimalo ustruavali da su je mogli upotrijebiti. Prijanjih godina zaveli su strahovladu na ogromnom fjodruju, nameui danak i pljakajui silom, gdje nije ilo mi-om i pregovorima. No sada su se nali u tako gadnom kripcu, du su jedva dvaput godinje mogli pokazati pravo lice, i to samo iko bi dospjeli u neko zabaeno i izolirano selo malobrojnih i pla lji vih domorodaca. Ali Kovudoo nije bio jedan od tih, i mada je njegovo selo bilo /.ubaeno i veoma udaljeno od gusto naseljenih sjevernih predjela, njegova je snaga leala u tome to je podravao pri-i iatu vrhovnu vlast, te je preko tanke niti okolnih sela bio u ve-i . divljim vladarima sjevera. Navui na se njegovu mrnju, tlailo bi samounitenje, a znailo bi i to da vie nikad ne bi mogli dospjeti u civilizaciju preko sjevera. Zapadno, tono na njihovom putu, lealo je eikovo selo kamo nisu smjeli. Stoga ii se oba veanina pribliila selu plemena Kovudoo prepredeno i dvolino, s prijateljskim rijeima na jeziku. Skovali su do-M plan. Ni jednom rijeju nisu spomenuli bijelu zarobljenicu. Vladali su se kao da uope nemaju pojma da Kovudoo posjedu-|i nekakva bijelog zatoenika. Izmijenie darove sa starim poglavicom cjenkajui se s njegovim poslanicima o vrijednosti onoga to su dobili i dali, kakav je ve bio obiaj kad ne postoje 101

neki skriveniji motivi. Svaka neopravdana velikodunost mogla bi izazvati sumnju. U toku pregovora nastavili su ogovarati sela kroz koja su prolazili, dobivajui u zamjenu novosti koje je znao Kovudoo. Razgovor je bio dug i dosadan kao to su Evropljanima uope bili dosadni svi ovi domorodaki ceremonijali. Kovudoo nije. ni spomenuo svoju zatoenicu, a iz obilnih ponuda i darova voe su mogle zakljuiti, da se eli to prije rijeiti svojih gostiju. Malbihn sasvim sluajno, kao uzgred u razgovoru, spomene vijest da je eik mrtav. Kovudoo se zainteresira i zaprepasti. Niste to znali? zapita Malbihn. udno, zar ne? Do godilo se prolog mjeseca. Pao je s konja koji je naletio na neku jamu. Konj je pao na njega. Kad su stigli njegovi ljudi, eik je ve bio mrtav. Kovudoo zaklima glavom. Bio je veoma razoaran. Ako nema eika, nema ni otkupnine za bijelu djevojku. Sada je ona bez vrijednosti, posve beskorisna ako ne poslui za sveanost ili kao enka. Posljednja ga misao podbode. Pljune na malog kukca to je prolazio pred njim u praini. Pogleda paljivo Mal-bihna. Ba su udni ti bijelci. Putuju tako daleko od svojih sela, a bez ena. Ipak, znao je da vole ene, ali koliko? to pitanje uznemiri Kovudooa. Znam za jednu bijelu djevojku ree neoekivano. Ako je elite kupiti, nije skupa. Malbihn slee ramenima. Imamo dosta neprilika, Kovudoo ree i ovako, bez neke stare hijene, a kamoli da jo platimo za nju i Malbihn podrugljivo pucne prstima. Da, ali ona je mlada doda Kovudoo i izgleda dobro. veani se nasmiju. Nema u dungli bijele ene, dragi Kovudoo, koja bi do bro izgledala ree Jenssen. Stidi se to zbija alu sa sta rim prijateljem. Kovudoo skoi na noge. Doite povie pokazat u vam da je ba takva kako rekoh. Malbihn i Jenssen krenu za njim i tog trena pogledaju jedan drugog, a Malbihn objeenjaki namigne. Zajedno pou s Kovudoom prema njegovoj kolibi. U mranoj unutranjosti nazirala se enska prilika koja je leala vezana na prostirci za spavanje. Malbihn joj uputi jedan jedini pogled. Mora da je stara, Kovudoo, tisuu godina ree na iz lasku iz kolibe. 102

Ona je mlada! povie divljak. Ovdje je mrak. Niste dobro vidjeli. Saekajte, izvest u je van, na svjetlo i on za ledi dvojici straara, koji su uvali djevojku, da razrijee pone s njenih glenjeva i izvedu je napolje. Malbihn i Jenssen nisu pokazivali nimalo elje, mada su irosto izgarali od nje no ne toliko da je vide, koliko da je ijeduju. Nije im bilo stalo nalikuje li njeno lice malom majIU ili ima trbuast stas poput samog Kovudooa. Jedino to i jeli saznati bilo je to, da li je ovo ona ista djevojka koja je M i r t a eiku prije nekoliko godina. Mislili su da e je prepoznati, ivno, ako je ona ista, jer su jedino na osnovu svjedoanstva inika, kojeg je Kovudoo poslao eiku, pretpostavljali da to Se ona ista koju su jednom pokuali ugrabiti. Kad su Meriem izveli iz mrane unutranjosti kolibe, oba bijelca bace letimian pogled bez i najmanjeg interesa. Mal-hilm jedva prigui uzvik uenja. Skoro mu se oteo uzdah pred om djevojinom ljepotom, no smjesta se pribere i okrene Kovudoou. U redu! ree starom poglavici. Onda, zar nije mlada i lijepa? zapita Kovudoo. Stara nije odvrati Malbihn ali bi nam svejedno bila eret. Nismo doli ak sa sjevera zbog ena kad ih tamo ima I no to nam treba. Meriem zastade i pogleda ravno u bijelce. Nije nita oeki-i i od njih. Oni su za nju bili neprijatelji kao i domoroci. Sve I mrzila i bojala ih se. Malbihn joj progovori arapski: - Mi smo prijatelji ree. Biste li eljeli da vas odvedrriio odavde? Lagano, nejasno, kao iz neke velike daljine poe se prisje-|ezika koji joj nekada bijae tako blizak. - eljela bih biti slobodna ree i da se vratim Kora ku. Htjeli biste poi s nama? ustrajno e Malbihn. Ne odvrati Meriem. Malbihn se obrati Kovudoou: Ona ne eli poi s nama. - Ali vi ste mukarci odgovori poglavica. Zar je ne ete odvesti silom? - To bi nam jo samo nagomilalo neprilike odvrati SveI inin. Ne, Kovudoo, ne trebamo je; no ako je se ba eli rii odvest emo je iz prijateljstva prema tebi. Kovudoo osjeti da je trgovina uspostavljena. Oni je ipak hoe. Tada otpone cjenkanje i na kraju Meriem prijee iz ruku 103

poglavice u ruke veana za svega est jardi amerikog votanog platna, tri prazna bakrena fieka i jedan sjajni novi elini no iz New Jersevja. I svi su, osim Meriem, bili vie no zadovoljni ovom trgovinom. Kovudoo je postavio samo jedan uvjet: da Evropljani najkasnije sutra ujutro napuste njegovo selo i odvedu djevojku sa sobom. Sada, kada je kupoprodaja izvrena, on nije oklijevao i da objasni razloge svog zahtjeva. Ispria im sve o pokuaju djevojina divljeg druga da je poto-poto oslobodi i savjetova im da je, ele li je zadrati za sebe, im prije odvedu iz ove zemlje. Meriem su ponovo svezali i sproveli pod jakom straom, ali ovaj put u ator veana. Malbihn ponovo porazgovori s njome, pokuavajui je nagovoriti da ih dobrovoljno prati. Kaza joj da e je vratiti u njezino rodno selo, no, kad sazna da bi ona radije umrla, nego da se mora vratiti starom eiku, uvjeri je da je nee odvesti tamo i da, u stvari, nisu imali namjere da to urade. U toku razgovora Malbihn se naslaivao prekrasnim crtama lica i ljepotom stasa. Odonda, od onog davnog dana kad ju je prvi put ugledao u eikovu selu, sazrela je i porasla do visoke, stasite i vitke djevojke. Godinama je predstavljala za nj basnoslovnu nagradu. U njegovim mislima znaila je utjelovljenje sveg onog zadovoljstva i raskonog ivota koje se moe postii mnotvom franaka. No, dok je sada stajala pred njim, puna ivota i draes-ti, obeavala je jo i druge zamamne, arobne slasti. On joj se primae i dohvati rukom. Djevojka ustukne, a kad je uhvati i pokua poljubiti, ona ga snano udari po ustima. Ba tada u ator ue Jenssen. Sven Malbihn ispusti djevojku i okrene se prema svom drugu. Lice mu pocrveni od priguene strasti. Opet ti vrag ne da mira? zarei Jenssen. eli li posve upropastiti nau nagradu? Budemo li je gnjavili, ne samo da neemo dobiti ni sua, nego e nas jo, na svu muku, strpati u zatvor. Smatrao sam te, Malbihne, ozbiljnijim. Nisam ja praumski ovjek zarei Malbihn. Bilo bi bolje da jesi odvrati Jenssen barem dok je ne otpremimo na sigurno mjesto i pokupimo to nam pripada. Grom i pakao! krikne Malbihn. Kakve koristi od toga. Oni e biti sretni da su je dobili natrag, a kad je, nakon izvjesnog vremena, vratimo i za nju e biti bolje da dri jezik za zubima. Zato, dakle, ne? Zato to ja kaem ne zarei ponovo Jenssen. Ja ti, Svene, uvijek putam na volju, ali u ovome ja zapovijedam jer imam pravo, a ti nema. Uostalom to znamo obojica. 104

Otkuda si sada, odjednom, tako prokleto astan! dreknu Mulbihn. Misli li moda da sam zaboravio onu krmare-cer i malu Cellelu ili onu crnkinju kod... - Zavei! zaroke Jenssen zna kao i ja da se ovdje idi ni o kakvoj asti. Ne elim se posvaati s tobom, ali tako "<>ga, Svene, ne ini toj djevojci nita naao jer u te ubiti niii) da to sprijeim. Dosta sam propatio za tih devet ili deset na, robovao i bio gotovo etrdeset puta ubijen, da bih se ,atio. I sada, kad nas je konano posluila srea, neu do' i ti da mi se otmu plodovi moga napora, i to samo zato to si 11 vise zvijer nego ovjek. Jo jednom te opominjem, Svene! i u izvue revolver to mu je visio u koricama o boku. Malbihn uputi svom prijatelju zao pogled, slee ramenima i tusti ator. Jenssen se obrati Meriem. Bude li vas ponovo gnjavio, zovite me ree. Bit u LJek u blizini. Djevojka nije razumjela razgovor koji su vodili njeni gosIH 1(|ari jer su govorili vedski, ali shvati to joj je maloas kazao tpski i na osnovu toga dosjeti se zbog ega su se njih dvojica rubila. Izraz njihovih lica, pokreti i nain na koji se na kraju frnssen maio revolvera, prije no to je Malbihn napustio alOr, uvjerljivo su govorili o ozbiljnosti njihova sukoba. Sada ga imoli nadajui se u svojoj nevinoj neiskusnosti da e u njei;i( i prijatelja i pobuditi saaljenje da je pusti na slobodu kuko bi se vratila u dunglu svome Koraku. No, tu je zadesi nor.i/.oaranje. ovjek joj se grubo nasmije i odgovori da e, bude li pokuala pobjei, biti kanjena upravo onim od ega ju kalo prije spasio. Svu no je leala oslukujui nee li se odnekud javiti Ko'v zov. Sve ivo u dungli pokrenulo se u tami. K njenom osnvom sluhu dopirali su zvukovi, koje nitko iv u logoru nije a te je zvukove umjela objasniti kao to bismo i mi govor pi ljatelja, no ni jedan nije odavao Korakovo prisustvo. Ona je znala da e doi. Nita osim smrti ne bi Koraka moglo sprii da doe po nju. to ga to samo zaustavlja? I kad ponovo svane, a no nije pritekla Koraku u pomo, i i privrenost nae Meriem bile su jo uvijek nepokolebaNo, postade zabrinuta, nije li se njenom prijatelju neto dollii. Nije naprosto mogla vjerovati da bi se njenom divnom iku, koji je i danju sretno prolazio kroz sve uase dungle, lo nesretni sluaj. Ipak jutro prolazi. Ljudi pojedu doruak, i logor i jadan safari dvojice veana zaputi se prema sje105

veru. Nije bilo nikakvog izgleda za osloboenje koje je djevojka svakog asa oekivala. Putovali su cio dan, sutradan i prekosutra, a da se Korak ni naas nije ukazao maloj djevojci koja je tako strpljivo ekala hodajui tiho i dostojanstveno pokraj svojih podlih otmiara. Malbihn ostade namrten i ljutit. Na Jenssenova prijateljska nagovaranja odvraao bi kratko i osorno. S Meriem nije govorio, ali ona je opazila kako ju je nekoliko puta pogledao poudno stisnutih oiju. Od tog pogleda podie je jeza. Stisne grevito Geeku na grudi i dvostruko poali za noem koji su joj uzeli jo kad ju je ugrabio Kovudoo. Konano etvrtog dana Meriem je izgubila svaku nadu. Bila je uvjerena da se Koraku neto moralo dogoditi. Sada vie nee doi i ti e je ljudi odvesti daleko odavde. Moda e je uskoro i ubiti. Vie nikada nee vidjeti Koraka. Toga dana veani zastanu da se odmore, jer su brzo napredovali, a ljudi su bili umorni. Malbihn i Jenssen napuste logor i odu u lov, svaki u svom pravcu. Proe cio sat od njihova odlaska, kadli se razmaknu vrata na Merieminu atoru, i ue Malbihn. Lice mu je poprimilo zvjerski izraz.

Djevojka je pratila pribliavanje mukarca razrogaenih 11 u, ukoena od uasa kao da ju je hipnotizirao pogled goleme mije. Ruke su joj bile slobodne, jer su je veani vezali dugam starinskim lancem za robove, koji je jednim krajem bio privren o eljeznu ogrlicu to se zatvarala oko njena vrata, a drugi za stup, duboko zaboden u zemlju. Polako, inu po inu Meriem je odmicala u suprotni kraj atora. Malbihn je iao za njom. Ispruio je ruke, a prste rairio poput pandi da je dohvah Usta mu bijahu otvorena. Drhtao je poudno. Djevojka se dosjeti Jenssenova savjeta da ga pozove, bude li Je Malbihn ponovo zlostavljao. No Jenssen je poao u dunglu dl lovi. Malbihn je odabrao dobar as. Ipak povie glasno, pro-dorno, jednom, drugi i trei put prije no to Malbihn pritri i surovo joj prstima zatvori usta. Borila se zubima i noktima kao A to bi se borila svaka enka dungle. Nije bila laki plijen. U tom 11 kom, mladom tijelu, ispod tih mekih oblina i fine, svjee koe poivale su miice mlade lavice. No ni Malbihn nije bio mlita-I karakter i ponaanje bijahu mu ivotinjski, a tijelo divov-irae i divovske snage. Polako svlada i obori djevojku na Iju, udarajui je po licu kad bi ga ranila zubima ili noktima. Meriem bi mu vraala udarce, ali je sve vie slabila jer su joj njegovi prsti stezali grlo. U dungli Jenssen je oborio dva jelena. Dok je lovio, nije se u vise udaljio, a nije to ni namjeravao. Sumnjao je u Malbihna. i i njcnica, da je njegov drug odbio poi s njime i otiao u lov u nprotnom pravcu, ne bi ga u normalnim prilikama ispunila Branim slutnjama, no Jenssen je dobro poznavao Malbihna te H<\ poto je osigurao lovinu, smjesta uputio natrag u logor, dok u momci ponijeli plijen. Kad je bio blizu cilja, dopre mu do uiju slabi krik koji je dolazio iz logora. Zastane da osluhne. Jo se dvaput ponovi, a i zavlada tiina. Promrsivi psovku, Jenssen pojuri napri107

106

.......

* I

mm

jed. Poelio je da ne stigne prekasno. Zacijelo onaj glupavi Mal-bihn i ovom prilikom eli riskirati sreu. Na suprotnoj strani, jo dalje od logora no to bijae Jen-ssen, jo je netko uo Meriemine krikove. Stranac, lovac s grupom vjetih, crnih ratnika nije ba vjerovao da bi tu, osim njega moglo biti jo i drugih bijelaca. I on naas napeto osluhne. Vie nije bilo sumnje da je to krik neke ene u nevolji pa i on potri u smjeru odakle je dolazio. Kako je bio na veoj udaljenosti od Jenssena, ovaj prvi stigne pred ator. Prizor, koji je zatekao, nije pobudio saaljenje u njegovom tvrdom srcu ve samo mrnju prema podlom drugu. Meriem se jo uvijek opirala, a Malbihn ju je neprestano udarao. Jenssen gadno opsuje nekadanjeg prijatelja i nahrupi u ator. Malbihn zastane, ispusti svoju rtvu, spreman da doeka bijesni Jenssenov napad. Trgne revolver s boka. S druge strane, Jenssen predusretne taj munjeviti napad i gotovo istog asa izvue svoj. Oba ovjeka opale istovremeno. Jenssen zakorai prema Malbihnu, ali se zaustavi. Revolver mu ispadne iz klonule ruke i on pijano zatetu-ra. Malbihn nesmetano opali jo dva metka sasvim izbliza u tijelo svog prijatelja. Meriem, koja je sve to promatrala silno uzrujana i prestravljena, zapanji se kad opazi kako se ilavo odupire smrtno pogoeni ovjek. Oi mu se sklopie, glava klone na grudi, a ruke mlohavo objese. Jo uvijek je stajao mada je ve grozno teturao, sve dok i trei hitac ne pogodi njegovo tijelo i on se skljoka niice. Malbihn prie i psujui udari ga zlobno nogom. Zatim ponovo poe prema Meriem i pograbi je. Istog se trena tiho raz-maknu atorska krila i visoki bijelac zastane na ulazu. Ni Meriem ni Malbihn nisu vidjeli stranca. Ovaj posljednji bio mu je okrenut leima, a preko njegova tijela Meriem nije mogla vidjeti stranca. On se zaputi kroz ator i prekorai Jenssenovo tijelo. Malbihnu bude smjesta jasno da nakon ovog drugog prekida vie nee moi ostvariti svoju namjeru, jer mu se teka ruka ve spustila na rame. Okrene lice k tom odlunom strancu, visokom, crnokosom, i sivookom neznancu koji je nosio khaki-odje-u i vrsti ljem. Malbihn se ponovo mai revolvera, ali je druga ruka pretekla njegovu i izbila mu oruje koje padne na pod, sasvim u stranu gdje ga nije mogao dohvatiti. to se to dogaa? zapita stranac Meriem jezikom koji nije razumjela. Ona zaklima glavom i progovori arapski. Smjesta ovjek prihvati i zapita je na tom jeziku. Ti su me ljudi oteli od Koraka objasni djevojka. Ovaj prvi me je zlostavljao, a drugi, kojeg je upravo ubio, poku-

suo ga je sprijeiti. Obojica su bili zlotvori, ali ovaj je gori. Da je 111 moj Korak, on bi ga ubio. Pretpostavljam da ste i vi kao i oni, pa ovoga zato neete ubiti. Stranac se nasmije. Zasluio je smrt ree. U to nitko ne sumnja. Jednom u ga ve ubiti, ali ne sada. Pobrinut u t, meutim, da vas vie nikad ne zlostavlja. Stegao je Malbihna tako snano da se ovaj nije mogao oslol><uliti ma koliko nastojao, a drao ga je lako kao da je Malbihn malo dijete, iako Malbihn bijae golemi ovjek i veoma miiav. veanin poe bjesnjeti i psovati. On zamahne prema ovjeku koji ga je stezao, ali mu ovaj izvrne ruku. Tada stranac povie A< ijim momcima da dou i ubiju veana. Odazove mu se tuce OTnaca koji uu u ator. Bijahu to takoer snani ljudi, vrste Brade, ni po emu nalik onoj bijednoj rulji koja je pratila ve-ane. Dosta gluposti ree stranac Malbihnu. Zasluili ste .mit, ali ja nisam zakon. Sad znam tko ste. I prije sam ve uo o vama. Vi i va prijatelj na zlu ste glasu. Ne elimo vas vidjeti U naoj zemlji. Ovoga puta pustit u vas da odete, no vratite li M opet, sudit u vam vlastitim rukama, jeste li razumjeli? Malbihn je bjesnio i prijetio, a na kraju mu dobaci najpogrd i i i j e rijei. Zato ga ovaj tako stegne i prodrma da je samo zaIkripao zubima. Tornjajte se sada ree stranac a idui put upamtit tete tko sam i on apne veaninu u uho svoje ime, koje je na toga nitkova djelovalo snanije no ma kakve batine, pa ga gurne tako da je smjesta odletio kroz ator napolje i ispruio se na ledini. A sada ree obrativi se Meriem tko posjeduje klju od te sprave oko vaeg vrata? Djevojka pokaza Jenssenovo tijelo. On ga je uvijek nosio ree. Neznanac pretrai mrtvaevu odjeu i nae klju. Meriem /.uas bijae slobodna. Hoete li me pustiti da se vratim Koraku? upita. Nastojat u da se vratite svojim ljudima odvrati. Tko su oni i gdje je njihovo selo? On je zapanjeno promatrao njenu neobinu, primitivnu od-|U. Po govoru bijae oito arapska djevojka, ali jo nikad nije vidio nijednu odjevenu na taj nain. Tko su vai ljudi? Tko je taj Korak? upita je ponovo. Korak? Korak je majmun. Ja nikog drugog nemam. Ko-i 11 i ja ivimo sami u dungli otkad je A'ht postao kralj majmu109

108

na i otiao. Ona bi uvijek tako izgovarala Akutovo ime jer joj je tako zvualo od prvog dana kada je pola s Korakom i majmunom. Korak je mogao postati kraljem, ali nije htio. U stranevim oima ogledala se nedoumica. Sada paljivije pogleda djevojku. Tako dakle, Korak je majmun ree. A kakva ste vi onda zvijer? Ja sam Meriem. I ja sam, takoer, majmunica. M-hm zausti zadivljeno na tu nenadanu izjavu, no to je pri tom mislio, moglo se nazrijeti djelomino u bljesku njegovih oiju, punih suuti. Pristupi djevojci i poloi joj dlan na elo. Ona uzmakne i divlje zarei. On se blago osmjehne. Ne trebate me se bojati ree. Neu vam uiniti nita naao. elio sam opipati nemate li vruicu i jeste li zdravi. Ako jeste, poi emo da potraimo Koraka. Meriem pogleda ravno u njegove prodorne, sive oi. Mora da je u njima proitala potvrdu plemenitosti njihova vlasnika kad je dopustila da joj poloi dlan na elo i opipa bilo. Jasno, nije imala vruicu. Kako dugo ivite kao majmunica? upita ovjek. Prije mnogo, mnogo godina, dok sam jo bila mala djevojica, doao je Korak i odveo me od oca koji me je tukao. Otad sam ivjela na drveu s Korakom i A'htom. U kom dijelu dungle ivi Korak? upita stranac. Meriem zaokrui tako velik prostor da bi u nj stalo pola af rikog kontinenta. Biste li mogli pogoditi put nazad, svom Koraku? Ne znam odvrati Meriem ali e on pogoditi put do mene. Imam plan ree stranac. Ja ivim svega nekoliko sati hoda odavde. Povest u vas kui, gdje e se moja ena pobrinuti i pripaziti na vas sve dok ne pronaemo Koraka ili Korak nas. Ako bi vas on mogao pronai ovdje, nai e vas i u mom selu, zar ne? Meriem je bila istog miljenja, ali joj se nije svidjela misao da nee smjesta krenuti u susret Koraku. S druge strane ovjek nije htio pustiti to ubogo, nevino dijete da luta kroz sve opasnosti dungle. Nije mogao saznati odakle je dola, ni kamo namjerava otii, ali nije nimalo sumnjao da su Korak i njen ivot meu majmunima puka fikcija poremeena duha. On je izvrsno poznavao dunglu, a znao je da ponekad ljudi ive godinama sami i goli meu divljim zvijerima, ali ne i takva krhka, njena djevojka! Ne, to je nemogue! 110

Oboje izau. Malbihnovi momci oborie logor i spreme se za skori odlazak. Stranevi su crnci razgovarali s njima. Mal-bihn je stajao podalje ljutit i uzrujan. Stranac se priblii jednom od svojih ljudi. Ispitaj gdje su nali ovu djevojku naredi mu. Crnac postavi to isto pitanje jednom iz Malbihnove pratnje. Uskoro se vrati svom gospodaru. Kupili su je od starog Kovudooa ree. To je sve to mi je taj momak mogao rei. On tvrdi da mi ne moe rei nita vie, a ja vjerujem da je to istina. To dvoje bijelaca su veoma zli ljudi. Oni su uinili mnoge stvari koje su njihovim momcima neshvatljive. Bilo bi dobro, bwana, da ubije i tog drugog. elio bih da mogu, ali je novi zakon uao i u taj dio dungle. Nije to vie ono staro vrijeme, Muviri odgovori gospodar. Neznanac ostade sve dok Malbihn i njegov safari nisu iezli u dungli otputivi se na sjever. Meriem mu pristupi posve slobodno i mirno pridravajui Geeku malom, preplanulom rukom. Dok su razgovarali, ovjek se udio njenom mucavom arapskom izgovoru, ali je i to konano pripisivao njenom poremeenu umu. Da je samo mogao shvatiti koliko je godina prolo, a da se uope nije njime sluila, sve dok je veani nisu odvukli, ne bi se zaudio to ga je gotovo zaboravila. Postojao je, meutim, jo jedan uzrok zbog kojeg je tako brzo zaboravila e-ikov jezik, no taj uzrok nije mogla ni sama pogoditi ba kao ni taj ovjek. Pokuao ju je nagovoriti da se vrati s njime u njegov zaselak ili kako bi se arapski reklo douar", ali ona je neprestano uporno zahtijevala da potrae Koraka. Konano odlui da je bolje povesti je i silom negoli rtvovati njen ivot za volju mutne halucinacije koja ju je progonila. No kako bijae veoma mudar, odlui da joj prvo ugodi, a zatim povede onamo kamo on eli. Zato su krenuli prema jugu, mada je njegova farma leala ravno na istoku. Zbog toga je poslije sve vie skretao na istok. Bio je veoma zadovoljan kad opazi da djevojka nije primijetila nikakvu promjenu pravca kretanja. Malo-pomalo postajala je sve povjerljivi j om. Isprva je samo predosjeala da joj taj visoki Tarmangani ne eli zla, a onda, kako su dani sve vie prolazili i ona se uvjerila u njegovu beskrajnu ljubaznost i strpljivost, poe ga usporeivati s Korakom i veoma joj se dopao, ali njena vjernost prema ovjeku-majmunu nikad nije oslabila. 111

mm

Petog dana izbiju iznenada na jednu veliku ravnicu i u daljini, uz rub ume, djevojka opazi ograena polja i mnotvo zgrada. Kad to ugleda, ustukne zapanjeno. Gdje smo mi to? upita i pokae prstom. Nismo nali Koraka odvrati ovjek a kako je na put vodio tono prema mojoj farmi, doveo sam vas da tu saekate i ostanete kod moje ene, sve dok moji momci ne nau vaeg majmuna, ili pak on nas. Bolje je tako, mala moja. Bit ete sigurniji i sretniji s nama. Ja se bojim, bwana ree djevojka. U tvom logoru tui e me kao to me je tukao eik, moj otac. Pusti me natrag u dunglu. Tamo e me Korak nai. On se nikada ne bi dosjetio da me potrai u bijelevu zaseoku. Nitko vas ovdje, dijete moje, nee tui odgovori ov jek. Ja to nisam nikada uinio, zar ne? Sve ovdje pripada me ni. Ovdje e s vama dobro postupati. Ovdje nikoga ne tuku. Mo ja e vas ena voljeti, a jednom e i Korak doi. Poslat u ljude da ga trae. Djevojka zaklima glavom. Oni ga nee dovesti jer e ih putem ubiti kako su i drugi njega htjeli ubiti. Bojim se. Pusti me, bwana, da odem. Ali vi ne znate put u svoju zemlju. Zalutat ete. Ve prve noi napast e vas leopardi ili lavovi i najzad ipak neete nai svog Koraka. Bolje da ostanete s nama. Ne osjeate li da mi ne to dugujete, poto sam vas izbavio od zla ovjeka? Eto, ostanite onda s nama barem nekoliko tjedana dok ne odluimo to je bo lje za vas. Vi ste ipak samo jedna mala djevojica, pa e biti ve oma zlo, ako vas pustim samu u dunglu. Meriem se nasmije. Dungla je odgovori moj otac i majka. Ona je bila uvijek njenija prema meni nego ljudi. Ja se ne plaim dungle. Ne bojim se ni leoparda ni lava. Kada doe moj as, ja u umrijeti. Moda e me zaklati leopard ili lav, a moda e to biti majuni kukac, nita vei od vrka mog najmanjeg prsta. Ako me napadne lav ili ubode mali kukac, uplait u se i to strano, u to sam uvjerena. No ivot bi doista bio veoma jadan kad bih provodila svoje dane strahujui zbog stvari koja se jo nije dogodila. Bude li to lav, moj e strah biti kratka vijeka, ali ako me ubode neki mali kukac, mnogo u dana propatiti prije no to umrem. Zbog lava se najmanje bojim. On je velik i veoma buan. Mogu ga uti, ugledati, nanjuiti i pobjei u pravi as. Malog kukca mogu dotai rukom ili nagaziti svakog asa, a da nikad ne znam gdje se nalazi, sve dok ne osjetim njegov smrtonosni ubod. Ne, ja se ne bojim dungle, ja je volim. Radije 112

bih umrla, nego je zauvijek napustila, no tvoj je zaselak tik do dungle. Bio si dobar prema meni. Uinit u kako eli i ostati malo ovdje da saekam dolazak mog Koraka. Dobro! odvrati mukarac i uputi se prema bungalowu, prepunom cvijea iza kojeg su se nalazile staje i gospodarske zgrade kakve ete nai u svakoj uzorno voenoj afrikoj farmi. Kad su se pribliili, tucet pasa lajui im potri u susret. Bili su to veliki ovari, golema doga i mnotvo bunih, svadljivih foksterijera. Ispoetka djelovali su divlje i neprijateljski, no im prepoznae prve crne ratnike i bijelca iza njih, njihovo se ponaanje sasvim preobrazi: foksterijeri pomahnitaju od zanosne radosti, ovari i velika doga nisu bili nita manje ushieni povratkom svog gospodara, no oni ga pozdravie mnogo dostojanstvenije. Svaki u prolazu onjui Meriem koja ih se nimalo nije uplaila. Oni se naas nakostrijee i zaree kad su nanjuili miris zvijeri koji se irio iz njene odjee, ali kad im poloi ruku na glavu i njenim glasom neto umiljato promumlja, oni zamire i razvuku njuke u zadovoljni, pasji osmijeh. ovjek ih je promatrao i smjekao se, jer su se rijetko te divlje ivotinje odnosile tako njeno prema strancima. inilo se kao da je djevojka pronala onaj tajnoviti nain da prenese njihovim ivotinjskim srcima najintimniju poruku divljine. Svojim tankim prstima Meriem dohvati ovratnik po jednog psa sa svake srane i poe prema bungalowu. Sa trijema jedna je ena obuena u bijelo mahala svom gospodaru koji se vraao. Djevojka se uplaila vie, no pri susretu s nepoznatim ljudima ili divljim zvijerima. Oklijevajui, ona uputi moleiv pogled prema mukarcu. To je moja ena ree on. Bit e veoma sretna da ti poeli dobrodolicu. ena im poe u susret. ovjek je poljubi i obrati se Meriem da je predstavi govorei arapski kako bi djevojka razumjela. Draga, to je Meriem ree i ispria sve to je znao o njenom lutanju dunglom. Meriem uvidi da je ena lijepa. Njenost i dobrota bijahu joj neizbrisivo ucrtani u izrazu lica. Vie se nije plaila i kad je ispriana njena kratka pria, a ena joj je prila, zagrlila i po-ljubivi je rekla joj draga mala sirotice", neto se pokrene u malom Merieminom srcu. Zarije lice na grudi svoje nove prijateljice. U njenom glasu osjeti materinski ton koji nije ula ve toliko godina da je zaboravila da uope postoji. Ona zarije lice

113

na te njene grudi, i zaplae kako nije plakala cijelog svog ivota. Bile su to neobjanjive suze olakanja i radosti. I tako je Meriem, divlja mala Mangani, dospjela iz svoje ljubljene dungle u jedan kulturni i uglaeni dom. ,,Bwana" i Draga" - ona je nastavila da ih i dalje zove onako kako je prvi put ula bili su joj uvijek kao otac i majka. Kad je ieznuo onaj divljaki strah, osjeti umjesto njega neto sasvim suprotno: vjernost i ljubav. Sada je eljela da ovdje saeka dok ne pronau Koraka ili Korak nju. Ta misao nije je nikada napustila Korak, njen Korak bijae iznad svega. Daleko odavde u dungli Korak, sav prekriven ranama i korom zgruane krvi, plamtei gnjevom i tugom, teturao je u potrazi za velikim babunima. Nije ih naao ondje gdje ih je posljednji put zatekao, a ni u jednom od njihovih uobiajenih lovita, ali ih je slijedio po onim jasno oznaenim tragovima koje su ostavljali za sobom, i najzad ih pronaao. Kad ih je prvi put susreo, kretali su se sporo, ali uporno prema jugu u jednoj od onih povremenih seoba ije su razloge jedino babuni sami mogli objasniti. Kad strae opaze bijelog ratnika kako im se pribliava niz vjetar, upozore krikovima i zaustave cijeli opor. Na strani, gdje su se nalazili mujaci, zauje se rezanje i mumljanje, i mnogi se usprave ratoborno ukoenih nogu. Majke su nervoznim, vritavim glasovima dozivale mladunad i s njima potraile sigurnost iza svojih mujaka i gospodara. Korak glasno pozove kralja koji se, na taj poznati glas, odazove polako, ratoborno, uspravan i ukoenih nogu. On se morao na licu mjesta uvjeriti vlastitim njuhom, prije no to riskira da se osvjedoi uima i oima. Korak je stao potpuno mirno. Da mu se poeo pribliavati^mogao je smjesta izazvati bjesomuan napad ili, jo vjerojatnije, panian bijeg. Divlje zvijeri su veoma naprasita stvorenja. Kod njih je, relativno, veoma lako izazvati izvjesnu vrstu histerije, koja e prouzroiti bilo manijaku potrebu za ubijanjem, bilo najoitije znakove podlog kukaviluka, mada je pitanje jesu li divlje zvijeri uope ikada kukavice. Kralj babuna prie Koraku. Stade obilaziti okolo naokolo u sve manjim krugovima reei, mumljajui i njukajui. Korak progovori: Ja sam Korak ree. Otvorio sam kavez u koji si se uhvatio. Izbavio sam te od Tarmanganija. Ja sam Korak, Veliki Ubija. Prijatelj sam ti. Huh zarei kralj. Da, ti si Korak. Ui mi javie da si ti Korak. Moje oi svjedoe da si ti Korak, a sada i njuhom 114 115

saznajem da si Korak. Moj nos me nikad ne vara. Ja sam tvoj prijatelj. Doi da lovimo zajedno. Korak ne eli sada loviti odvrati ovjek-majmun. Gomangani su mi oteli Meriem. Zatoili su je u svom selu. Ne daju joj da ode. Korak sam ne moe je osloboditi. Korak je tebe oslobodio, a sada hoe li povesti svoje pleme i osloboditi Kora-kovu Meriem? Gomangani imadu mnotvo iljatih tapova koje bacaju. Oni e probosti tijela mojih podanika. Oni e nas pobiti. Gomangani su zla stvorenja. Sve e nas pobiti kad uemo u njihovo selo. Tarmangani posjeduju tapove koji praskaju i ubijaju na velikoj udaljenosti odvrati Korak. Ba su ih imali onda kada te je Korak oslobodio njihove zamke. Da je Korak tada pobjegao ispred njih, ti bi sada bio zarobljenik Tarmanganija. Babun zaklima glavom. Oko njega i ovjeka-majmuna u nepravilnom krugu uali su mujaci njegova opora. Treptali su oima i gurkali jedan drugoga ramenima, ne bi li nali prikladniji poloaj, rovali po tlu, prekrivenom gnjilim biljem traei slasnog crva ili ravnoduno sjedili, promatrajui svog kralja i stranog Manganija koji sebe, dodue, tako nazivlje, ali koji mnogo vie nalikuje omraenim Tarmanganijima. Kralj pogleda prema svojim starijima podanicima kao da od njih oekuje savjet i podrku. Ima nas premalo promrmlja jedan. No postoje i planinski babuni predloi drugi. Ima ih poput lia u umi. I oni, takoer, mrze Gomanganije. Vole se tui. Veoma su divlji. Predloimo im da nam se pridrue. Tada bismo mogli pobiti sve Gomanganije u dungli. On se uspravi i strano zarei, a dlake mu se nakostrijee. Tako se razgovara klikne Korak ali mi i ne trebamo pomo planinskih babuna. Dosta nas je. Izgubili bismo suvie vremena kad bismo poli po njih. Za to bi vrijeme, prije nego to bi je stigli osloboditi, Meriem ve bila mrtva ili pojedena. Poimo smjesta u selo Gomanganija. Budemo li brzo napredovali, uskoro emo stii onamo. Tada bismo, reei i lajui, svi u jedan mah, jurnuli u selo. Gomangani e se strano uplaiti i pobjei, a kad ih ne bude, ugrabit emo Meriem i odvesti je. Neemo trebati ubijati njih, a ni oni nas, jer sve to Korak eli jest Meriem. Nas je premalo grakne ponovo stari majmun. Da, premalo nas je prihvatie i ostali. Korak ih nije mogao nagovoriti. Oni e mu rado pomoi, samo e postupiti po svome, a to znai da e poi uz dobrovoljnu 116

pomo svojih sunarodnjaka i saveznika iz gorskih predjela. Stoga je Korak bio prisiljen da popusti. Sve to je ovog asa mogao uiniti, pokuao je, a na njegov nagovor kralj babuna, sa jo dvadesetak najsnanijih mujaka, pristane da poe s Korakom u brdske predjele napustivi preostali dio opora. Kad su se ve jednom odvaili na taj pothvat, babune obuze silno oduevljenje. Izaslanici smjesta krenu. Napredovali su veoma brzo, no ni ovjeku-majmunu nije bilo teko da ih slijedi. Dok su prolazili drveem, podigli su uasnu dreku nastojei uvjeriti neprijatelje pred sobom da se pribliava golemi opor jer, kad bi prolazilo mnotvo babuna, nijedan stvor dungle ne bi se usudio da im dodijava. Kada bi ih priroda zemljita prisilila da se spuste na tlo i pou ravnicom, jer je udaljenost izmeu drvea bila suvie velika, oni su krenuli tiho, znajui da se ni lav ni leopard nee dati nasamariti galamom kada se uvjeri, a vlastite oi, da to putuje samo skupina babuna. Dva dana druina je hitala kroz divlji predio dok nije izala iz neprohodne dungle i izbila na iroku ravnicu, a preko nje u planinske kose, obrasle umom. Korak jo nikad nije bio ovdje. Bila je to za nj nova zemlja i promjena nakon monotonog, ogranienog vidika koji ga je u dungli ipak ispunjavao zadovoljstvom. Ali ovog asa nije ni najmanje elio da se oduevljava prirodnim ljepotama. Meriem, njegova Meriem bila je u opasnosti. Sve dok ne bude slobodna i ne vrati mu se, on e malo brinuti za bilo to drugo. Kad su ve prispjeli u umu, koja je prekrila planinsku kosu, babuni odlue da napreduju sporije. Neprestano su se oglaavali nekim tugaljivim zovom, a zatim su naglo uutjeli i stali oslukivati. Naposljetku iz daljine, tono prema njima, dopre nejasan odazov. Babuni usmjere svoj put u pravcu glasa, koji se razlijegao umom, kad god bi zastali i zautjeli. Sad pozivajui, a sad opet oslukujui pribliie se svojim roacima koji su Korak je u to bio uvjeren dolazili u velikom broju. Kad su se konano planinski babuni ukazali na vidiku, ovjek-majmun se zapanji nad onim to je ugledao. Pred njim se pojavio zbijeni red samih golemih babuna koji je zapoinjao na zemlji, pa preko grana drvea sve do onog najvieg dijela kronje, to je jo mogla podnijeti njihovu teinu. Primicali su se polako i oglaavali nekim sablasnim, tugaljivim zovom, a iza njih, dokle god su Korakove oi mogle doprijeti kroz zelenilo, nadirali su novi mujaci i slijedili ih u stopu. Bilo ih je na tisue. ovjek-majmun nije smio ni pomisliti kakva 117

bi sudbina zadesila njegovo malo drutvo da se dogodio neki sukob ili da se iznenada uplaio koji izmeu tisuu babuna. No nita se neprijatno nije dogodilo. Oba kralja pribliie se jedan drugome, kao to ve bijae obiaj, nakostrijeeni i dugo se njuie. Poto tako meusobno utvrdie identitet, poeu jedan drugoga po leima i nakon kratkog vremena ponu razgovarati. Korakov prijatelj objasni razlog njihova posjeta, i tada se Korak prvi put pokae. Sve do tada bio je sakriven iza grmlja. Kad izae na vidjelo, meu planinskim babunima zavlada silno uzbuenje. Korak se naas preplai da e ga raznije-ti na komade, no prepao se zbog Meriem. Ako pogine ovdje, vie joj nitko nee pomoi. Meutim, oba kralja narede oporu da se smiri i tako se Korak mogao pribliiti. Planinski babuni poee mu prilaziti sve blie i blie. Njuili su ga sa svih strana. Kad im progovori njihovim vlastitim jezikom, zavlada uenje i zadovoljstvo. Poeli su razgovarati s njime i sluati dok im je govorio. Priao im je o Meriem, o njihovom ivotu u dungli gdje su prijateljevali sa svim vrstama majmuna od malih Manua do velikih majmuna Manganija. Gomangani, oni koji su mi oteli Meriem, nisu vai prijatelji ree. Oni vas ubijaju. Nizinskih babuna je premalo da ih napadnu sami. Priali su mi da vas je veoma mnogo i da ste silno hrabri, da vas ima ko vlati trave na ravnici i lia u umi, da vas se ak slon Tantor plai koliko ste hrabri. Priali su mi, takoer, da ete nam se veoma rado pridruiti kad budemo po-li na selo Gomanganija, i kazniti te zlikovce, a ja, Korak, za to u vrijeme uzeti svoju Meriem. Majmunski kralj se isprsi i stade se epuriti dok su mu se stranje noge posve ukoile. To isto uine i mnogi golemi mujaci njegova opora. Bili su veoma zadovoljni laskavim rijeima tog stranog Tarmanganija koji je sebe prozvao Manganijem i govorio jezikom tih dlakavih ljudskih predaka. Jest ree jedan mi u brdima silni smo borci. I Tantor nas se plai. Boji nas se i Numa i Sita. Gomangani brdskih predjela sretni su da nas ostave na miru. Ja u, na primjer, sam poi s tobom u selo nizinskih Gomanganija. Ja sam prvoroeni kraljev sin. Mogu sam pobiti sve Gomanganije u ravnici nadme grudi i stade ponosno stupati gore-dolje. Ja sam Goob zarei drugi. Imam duge, bojne onjake. Oni su otri i jaki. Zaboli su se ve nekoliko puta u meko meso mnogih Gomanganija. Sam sam ubio itinu sestru. Goob e poi s tobom u nizinu i pobiti toliko Gomanganija da nee os118

tati ni jedan da prebroji mrtve i on se takoer stane epuriti i ponosno koraati pred oima zadivljenih enki i mladunadi. Korak upitno pogleda kralja. Tvoji su momci veoma hrabri ree no od svih je najhrabriji kralj. Kosmati mujak, na koga se to odnosilo, jo u punoj snazi jer bijae tek odnedavno kralj, zarei grozno. Njegovi gromki izazovi odjeknue umom. Mali babuni stisnu se u strahu uz dlakavi vrat svojih majki. Mujaci se trgnu, poskoe visoko u zrak i odvrate rikom na bojni poklik svog kralja. Nastade uasna rika. Korak se primae kralju i povie mu u uho: Hajdemo! On pojuri kroz umu prema nizini koju su morali prijei na svom dugom putu natrag do sela Gomanganija Kovudooa. Kralj, jo uvijek reei i urliui, okrene se i poe za njim. Njihovim tragom poe grupa nizinskih babuna i tisue njihovih roaka iz gorskog klana, sve divlje, snane, krvolone prilike, sline psima. Drugog dana stignu do sela plemena Kovudoo. Bilo je rano poslijepodne. Selo je uronilo u tiinu strane ekvatorijalne e-ge. Moni opor sada je napredovao sasvim tiho. Tisue nogu, koje su gazile umom, nisu proizvele um vei no to bi malo jai vjetri u lisnatim kronjama drvea. Korak i dva kralja bijahu na elu. Tik do sela oni se zaustave da saekaju ostale lanove. Sada zavlada potpuna tiina. Korak se beumno popne na stablo koje se nadvilo nad ogradu od kolja. Osvrne se. Gomila ga je slijedila u stopu. Kucnuo je as. Za vrijeme dugog mara on ih je opominjao da ne uine nita naao bijeloj enki koja je zarobljena u selu. Na sve ostale imaju pravo kao na ratni plijen. A onda, podignuvi lice k nebu, oglasi se jednim jedinim krikom. Bio je to signal. Kao odgovor, tri tisue dlakavih mujaka nagrnu vritei i lajui u selo prestravljenih domorodaca. Iz svih koliba kuljali su ratnici. Kad ugledae stravinu hordu, koja je prekrila seosku ulicu, majke podignu djecu na ruke i pojure prema seoskoj kapiji. Kovudoo je izdavao nareenja borcima oko sebe, skakao i derao se ne bi li potakao njihovu hrabrost i nagnao ih da upere vrhove kopalja prema hordi koja je juriala. Korak, koji je vodio u maru, povede i juri. Domoroci pre-trnu od uasa i zabune kad ugledae mladia bijele koe na elu gomile stranih babuna. Na trenutak oni su uspjeli zadrati svoj poloaj bacivi koplja u gomilu koja je nadirala, ali prije no to su odapeli strijele s lukova, predomisle se, okrenu i pre119

straeno nagrnu u bijeg. Babuni navale u njihove redove s boka, s lea i zariju snane zube u njihove vratove. Ispred sviju najstraniji, najbjenji i najkrvoloniji bijae Korak, zvan Veliki Ubija. Kod seoske kapije, kroz koju nagrnue domoroci u paninom bijegu, Korak se okrene, ostavi domoroce na milost i nemilost svojih saveznika i jurne pun udnje prema kolibi u kojoj je amila zatoena Meriem. Bijae prazna. Jedna za drugom prljave su izbe otkrivale obeshrabrujuu istinu Meriem nije bila ni u jednoj kolibi. Da je domoroci nisu odvukli sa sobom bjeei iz sela, znao je po tome to je najpaljivije pregledao sve koji su bjeali. Budui da je dobro poznavao sklonosti divljaka, u glavi ovjeka-majmuna sine jedino rjeenje: Meriem su ubili, a zatim pojeli. Uvjerivi se da je Meriem mrtva, njegovu svijest zapljusne val krvave mrnje prema onima koji su, po njegovu uvjerenju, bili njene ubojice. U daljini zauje rezanje babuna, izmijeano krikovima njihovih rtava i uputi se onamo. Ba kad je prispio meu njih, babuni su se poeli umarati od ogorene borbe, a mala gomila domorodaca postavi se ponovo u obrambeni poloaj i veoma djelotvorno upotrijebi kvrgave batine protiv nekoliko mujaka koji su jo uvijek uporno juriali. S drveta povrh njih Korak skoi ba meu ove i baci se naglo, nemilosrdno i strano na divlje ratnike plemena Kovudoo. Njime ovlada slijepi gnjev, ali ga ovaj istovremeno odvrati od teih okrutnosti. Poput ranjene lavice bacao se ovamo, onamo, svugdje, nanosei tonou i umjenou uvjebana borca strane udarce svojom snanom akom. Neprestano bi ponovo zarivao zube u meso neprijatelja. Zatim bi jednog ostavio i jurnuo na drugog, prije no to bi ga oborio uspjenim udarcem. No, mada je golema teina njegove kazne bila odluujua za ishod bitke, strava, koju je izazvao u primitivnom i praznovjernom duhu svog neprijatelja, nadmaila je i to. Za njih bijeli ratnik, koji se udruio s velikim majmunima i stravinim babunima, koji rei, laje i kljoca eljustima poput zvijeri, nije bio ovjek, ve demon strani bog zla koga su oni razljutili i sad je doao iz svog skrovita, negdje iz dubine dungle da ih kazni. I upravo zbog tog vjerovanja veina je pruila veoma slabi otpor, osjeajui da je snaga njih, smrtnika nedovoljna i uzaludna protiv volje i moi boanstva. Na kraju vie nije bilo nikog da plati za svoje nedjelo, a krivica za zloin ostaje na onima koji su uspjeli pobjei. Sav zadihan i krvav Korak izgubi volju da se dalje osveuje. Babuni se okupe oko njega, siti bitke i krvi. Neki, premoreni isprue se na zemlji-

U daljini Kovudoo je okupljao svoje ratrkane plemenske starjeine brojei i gubitke. Panika je zavladala meu njegovim ljudima. Nitko ih ne bi mogao nagovoriti da i dalje ostanu u toj zemlji. Vie se nikada nee vratiti u svoje selo, na svoje posjede. Naprotiv, oni su uporno htjeli bjeati i dalje, milje i milje daleko od zemlje u kojoj prebiva demon koji je tako estoko na njih navalio. Tako se dogodilo da je Korak istjerao iz njihovih domova ba one ljude koji su mu jedini mogli pomoi u potrazi za Meriem i presjekao jedinu nit to ga je vezala s njome, nit koja bi njegovo traenje usmjerila odavde prema farmi srdanog bwane koji je stekao naklonost njegove male dragane iz dungle. Prepun gorine i bijesa Korak se idueg jutra oprostio od svojih saveznika babuna. Oni su eljeli da poe s njima, ali ov-jek-majmun nije imao volje ni za kakvo drutvo. ivot u dungli razvio je kod njega mualjivost. Njegova tuga pretvorila je tu osobinu u tako mranu potitenost i zlovolju da ne bi nipoto mogao podnijeti divlje drutvo svadljivih babuna. Zamiljen i oajan on krene na osamljeno putovanje u najdublju dunglu. Poao bi po tlu ba kad bi znao da je tamo negdje gladni Numa. Popeo bi se na isto stablo na kome je boravila pantera Sita. Na sto naina i oblika izazivao je smrt. Njegov je duh neprestano bio obuzet sjeanjem na Meriem i one sretne godine koje su proveli zajedno. Tek sada bio je potpuno svjestan to mu je ona znaila. Ono drago lice, ono preplanulo, skladno malo tijelo i blistavi osmijeh kojim bi mu poeljela dobrodolicu na povratku iz lova proganjali su ga neprestano. Neaktivnost ga je gotovo dovodila do ludila. On je morao neto raditi, kretati se. Svoje dane morao je ispuniti radom i uzbuenjem da bi zaboravio, a no ga je morala zatei posve iscrpljena da bi mogao usnuti i u blaenstvu besvijesti zaboraviti na svoj jad, sve dok ne svane novi dan. Da je slutio ma koju mogunost da je Meriem iva, on bi jo barem imao nade. Dani bi prolazili u potrazi za njom, i sve bi bilo lake, no on je vjerovao da je djevojka zasigurno mrtva. itavu jednu godinu provodio je ivot usamljenog lutalice. Povremeno bi susretao Akuta i njegovo pleme, lovei s njima dan-dva ili bi se opet otputio u planinske predjele gdje bi, razumljivo, ivio s babunima. No najee je bio sa slonom Tanto121

120

rom, tim golemim sivim bojnim brodom dungle, tim super-drednotom* tog divljeg svijeta. Koraka je smirivalo, zanimalo i zabavljalo tiho spokojstvo udovinih mujaka, ona uvijek budna zabrinutost majki-sloni-ca i nezgrapna razigranost mladunadi. ivot tih golemih ivotinja odvraao bi ga povremeno od njegova jada. Volio ih je ak vie nego velike majmune. Meu njima se nalazio jedan divovski kljova kojeg je posebno volio. Bio je to gospodar krda, divlja ivotinja koja je imala naviku da jurne na stranca na najmanji izazov ili, tovie, i kad tog izazova uope nije bilo. Prema Koraku je ovo razorno brdo" bilo tako krotko i njeno kao psetance. Doao je, im bi ga Korak pozvao. Obavio bi svoju surlu oko tijela ovjeka-majmuna i podigao ga spretnom kretnjom na svoju iroku iju, a tu bi se Korak izvalio koliko je dug i njeno bockao nonim prstom debelu kou, gonei muhe s osjetljivih uiju svog golemog druga lisnatom granom koju je za tu svrhu Tantor otkinuo s oblinjeg stabla. Za sve to vrijeme Meriem bijae udaljena svega stotinjak milja.

i
Otkako se nala u novom domu, Meriem su brzo prolazili dani. U poetku je neprestano eljela da ode u dunglu u potragu za svojim Korakom. Bwana tako je ona i dalje uporno nazivala svog dobrotvora odvratio ju je od toga na taj nain to je smjesta poslao grupu crnaca, na elu s poglavicom, u Kovu-doovo selo s nareenjem, da saznaju od lukavog poglavice, kako su se domogli bijele djevojke i da iz njega izvuku sve to je znao o njenom prijanjem ivotu. Bwana je postavio svom poglavici i specijalni zadatak: da sazna od Kovudooa sve u vezi s tim neobinim stvorom, koga djevojka nazivlje Korakom, te da poe u potragu za ovjekom--majmunom, ako otkrije i najmanji znak vjerojatnosti da to stvorenje uope postoji. No bwana bijae vie no uvjeren, da je to sve uobrazilja poremeena djevojina duha. Smatrao je da su uasi i tegobe koje je pretrpjela nakon to su je zatoili domoroci, kao i stravino iskustvo s obojicom veana, poremetili njenu duhovnu ravnoteu. Ali to su vie prolazili dani, on je sve temeljitije upoznavao djevojku promatrajui je pod normalnim okolnostima smirenog ivota u svom afrikom domu. Nije vie ni najmanje razbijao glavu oko njene neobine prie, jer osim ovog, nije bilo nikakva znaka da bi Meriem bila bolesno stvorenje. Bijeleva ena, koju je Meriem od prvog asa, zauvi da je tako nazivlje bwana, okrstila Draga", nije samo pokazivala iznimni interes za tu malu divljakinju iz dungle, naputenu i posve osamljenu, ve ju je zavoljela od sveg srca zbog njene vedre udi i prirodne draesti. A Meriem, na koju je ova draga i obrazovana ena ostavila podjednako duboki dojam, uzvraala joj je uzajamne simpatije i uvstvo odanosti. Vrijeme je naprosto letjelo, dok je Meriem oekivala povratak poglavice i njegove grupe iz zemlje plemena Kovudoo. Dani su brzo odmicali, jer je osamljena ena lukavo znala sate i sate upotrijebiti na pouavanje nepismenog djeteta. Ona odlui da 123

* Vrst najveih oklopljenih ratnih brodova koji imaju teke topove. Ime su dobili po istoimenom brodu, sagraenom 1906. koji se zvao Dreadnought".

122

smjesta zapone poduku u engleskom, ali tako da to djevojka ne osjeti kao prisilu ili teret. Uz ovu poduku naizmjence ju je uila ivanju i dobrom vladanju, a da se Meriem ni jedanput nije dosjetila da bi to moglo biti neto drugo, a ne obina igra. Potekoa nije bilo, jer je djevojka eljela da svata naui. Tako joj najzad saije lijepe haljine, umjesto one priproste leopardove koe, a one su tako lijepo i skladno pristajale Meriem kao bilo kojoj civiliziranoj djevojci koju je Draga poznavala. Protekao je cio mjesec od poglaviinog odlaska, a za to se vrijeme naa divljakinja, mala polunaga Tarmangani preobrazila, po vanjtini barem, u ukusno odjevenu, civiliziranu djevojku. No Meriem je brzo svladala i potekoe engleskog jezika, jer su bwana i Draga od onog asa kad su odluili da Meriem mora nauiti engleski a to je bilo nekako prvi ili drugi dan nakon to su je doveli u svoj dom uporno odbijali da govore arapski. Povratak i izvjetaj poglavice baci Meriem ponovo u oajanje. On je, naime, naao selo plemena Kovudoo posve naputeno i, ma koliko traio svuda uokolo, nije mogao nai ni jednog domoroca. Na izvjesno vrijeme se i ulogorio pokraj sela, pretraujui danima okolicu, ne bi li otkrio trag Merieminog Koraka, no ni u tim istraivanjima nije otkrio nita. Nije vidio ni majmuna, ni ovjekamajmuna. Meriem je isprva tvrdo odluila da se smjesta sama uputi u potragu za Korakom, ali ju je bwana nagovorio da saeka. Uvjerio ju je da e sam poi im nae vremena, te je najzad Meriem pristala da se pokori njegovim eljama, no trebalo je da proe jo mjesec dana, da bar malo prestane jadikovati za svojim Korakom. Draga je tugovala zajedno s oaloenom djevojkom, nastojei da joj to bolje ugodi i obraduje je. Govorila joj je da e je Korak, ako je iv, svakako pronai, ali je cijelo vrijeme vjerovala da Korak ne postoji u stvarnosti ve samo u njenim mladenakim snovima. Izmiljala je zabave da je razonodi i odvrati od njene tuge, provodila je cijelu, iroko zasnovanu taktiku kako e pogodnostima civiliziranog ivota i obiaja osvojiti ovu sirotu djevojku. A to i nije bilo teko jer je rado uila, a uskoro se jasno pokazalo da ispod tog sirovog djevojinog divljatva poiva bogata naslaga uroene profinjenosti, suptilan ukus i nadarenost koji su posve odgovarali svojstvima njene uiteljice. Draga bijae oduevljena. Kako bijae osamljena, bez djece, obasula je ovu malu tuinku svom onom materinskom ljubavi koju bi pokazala i za svoje roeno dijete da ga je imala. Zahvaljujui svemu tome, nakon nepune godine dana, nitko ne bi 124

mogao pogoditi da je Meriem ikada ivjela izvan okrilja kulture i raskoi. Bilo joj je esnaest, no izgledala je kao dvadesetogodinja djevojka i bijae veoma lijepa s onom svojom crnom kosom, preplanulom koom, svjeinom i bezazlenou. Sva je pucala od zdravlja. No jo uvijek je tajno nosila svoju tugu, iako je Dragoj nije vie spominjala. Ne bi proao sat, a da se ponovo ne sjeti Koraka i poeli silno da ga ponovo vidi. Sada je Meriem ve teno govorila engleski, a isto tako dobro itala i pisala. Jednog dana Draga iz ale progovori s njome i francuski i na njeno golemo zaprepatenje Meriem odvrati istim jezikom, istina polako, zapinjui, ali zato izvrsnom francu-tinom i to ba onakvom kakvom se slue mala djeca. Nakon toga bi one svakog dana brbljale francuski, a Draga se neprestano udila lakoi, ponekad gotovo neshvatljivoj, kojom je djevojka svladavala taj jezik. U poetku Meriem bi mrtila tanke, svedene tamne obrve kao da se s mukom nastoji dosjetiti neeg, davno zaboravljenog to su te nove rijei znaile, a onda, na zaprepatenje vlastito i svoje uiteljice upotrijebila bi i druge francuske rijei kojih nije bilo u toj vjebi. Upotrebljavala ih je ispravno i s takvim izgovorom koji je njena uiteljica Engleskinja, smatrala boljim od svoga. No, kako Meriem nije znala ni pisati ni itati ono to je tako odlino govorila, Draga je odluila da prvo vjebaju engleski, a francuski razgovor da odgode za idue dane. Ti si, nesumnjivo, morala sluati francuski jo u vrijeme dok si bila u selu svog oca tvrdila je Draga jer joj se to inilo najrazumljivije. Moda ree ali se ne sjeam da sam ikada vidjela ma kojega Francuza u drutvu moga oca. On ih je mrzio i nije htio imati s njima ikakva posla, te sam posve sigurna da ni jednu od tih rijeci nisam nikada prije ula, iako mi se, u isto vrijeme, ine veoma poznate. Ne mogu to shvatiti. Ni ja sloi se Draga. Ba u to vrijeme glasnik donese pismo, a kad je saznala sadraj, Meriem se silno uznemiri. Dolaze gosti. Izvjestan broj engleskih dama i gospode prihvatio je poziv Drage da provede kod njih mjesec dana u lovu i istraivanju. Meriem ih je sva uzbuena iekivala. Kakvi su ti stranci? Hoe li biti s njome ljubazni poput bwane i Drage ili okrutni i bezosjeajni poput ostalih bijelaca koje je upoznala? Draga ju je uvjeravala da su to sve prijatni ljudi te da e se i sama osvjedoiti u njihovu srdanost, paljivost i plemenitost. 125

Na Dragino iznenaenje u nainu kako je Meriem oekivala posjet stranih gostiju, nije bilo ni traga plaljivosti svojstvene jednoj divljakinji. Kada se konano uvjerila da je nee ugristi, ona je saekala njihov dolazak s interesom i izvjesnim radosnim predosjea-jem. U stvari, nije se mogla zapaziti nikakva razlika izmeu nje i bilo koje zgodne mlade gospoice, naviknute da oekuje dolazak gostiju. Korakov lik se jo uvijek pojavljivao u njenim mislima, ali sada oslabljen, kao nejasno izraeno sjeanje na jedan gubitak. Neka tiha tuga obuzimala je Meriem kad bi mislila o njemu, ali estina boli nad tim gubitkom nije je, kao u prvim danima, gonila u oajanje. Ipak, jo mu je uvijek bila vjerna. Jo se nadala da e je jednog dana nai i nije ni asa sumnjala da e je potraiti, ako je iv. No ova posljednja pomisao silno ju je uzrujala. Moda je Korak mrtav. inilo se naprosto nemogue da bi jedan stvor, tako sjajno uvjeban da se suoi sa svim nezgodama ivota u dungli, podlegao tako mlad. Dodue, kad ga je posljednji put vidjela, rulja naoruanih ratnika napala ih je sa svih strana, a ako se jo jednom vratio u domorodako selo, to je po njenom miljenju morao svakako uiniti, bio je, najvjerojatnije, ubijen. ak ni njen Korak onako sam samcat, nije mogao savladati cijelo selo. Konano su prispjeli gosti. Bila su to tri mukarca i dvije ene supruge dvojice starijih. Najmlai lan bijae plemeniti Morison Bavnes, mlad, vanredno bogat ovjek, koji je, iscrpivi sva mogua uivanja to su mu pruale evropske prijestolnice, prihvatio sa zadovoljstvom, kad mu se pruila prilika, da lovi uzbuenja i avanture na drugom kontinentu. Sve vanevropske doivljaje smatrao je vie ili manje nevanim, ali je volio da se zanosi novim, nevienim predjelima kao i da posve strana lica smatra domaima, ma kako mu odvratna izgledala kod kue. Sa svima postupao je, koliko je god mogue, uglaeno i utivo, mada je vie cjepidlaio s ljudima koje je smatrao niom vrstom, no s onima koje je smatrao da su mu intelektualno dorasli. Priroda ga je obdarila sjajnom tjelesnom graom i lijepim licem kao i s dovoljno zdrava razuma da se ne zanosi milju o svojoj nadmoi nad drugima, znajui da bi tada imao malo izgleda da se netko njime oduevi. I tako je veoma lako stekao glas najdemokratskijeg mladia koji smatra da je ravnopravan sa svima, a zapravo je bio posve osrednji momak. Ponekad bi se ipak pojavila sjenka sebinosti, no nikad u tolikoj mjeri da po126

stane muna njegovim drugovima. Takav, ukratko, bijae plemeniti Morison Bavnes kao predstavnik sjajne evropske civilizacije. No to bi pl. Morison Bavnes imao predstavljati u centralnoj Africi, teko bismo pogodili. U prisustvu stranaca Meriem je, ispoetka, bila bojaljiva i suzdrana. Njeni dobrotvori smatrali su da e biti mnogo zgodnije ako preute njenu neobinu prolost te je tako predstavljena kao njihova tienica o njenom ranijem ivotu nije se uope govorilo, a ni ispitivalo. Gosti su je smatrali ljupkom, skromnom, nasmijanom i ivahnom djevojkom koja je posjedovala neiscrpni rezervoar zanimljivih i fantastinih iskustava iz ivota dungle. U protekloj godini esto bi izjahala s bwanom i Dragom. Poznavala je pored rijeke svaki gutik, obrastao trskom gdje bi najradije boravili bivoli. Znala je za tucet lavljih sklonita, za svaki izvor u tom sunom kraju, udaljen dvadeset i pet milja od rijeke. udesnom, gotovo neobjanjivom tonou slijedila bi trag najvee i najmanje ivotinje sve do njene jazbine. No injenica, koja ih je sve snebivala, bila je njena sposobnost da neposredno ustanovi prisustvo mesodera kojeg ostali, uz krajnje naprezanje svih ula, nisu mogli ni vidjeti ni uti. Plemeniti Morison Bavnes gledao je u Meriem najljepeg i najdraesnijeg suputnika. Od samog poetka on se njome oduevio. Moda osobito zbog toga, jer nije oekivao da bi na afrikom posjedu svojih londonskih prijatelja mogao nai takvo drutvo. Bili su najee zajedno, jer su u tom malom drutvu bili jedini nevjenani. Meriem, posve nenaviknuta druenju s ljudima poput Baynesa, bila je naprosto, njime oarana. Njegove prie o velikim, sjajnim gradovima koje je poznavao, ispunie je uenjem i divljenjem. To, to je u tim prianjima pl. Morison uvijek isticao presti svoje linosti, Meriem je shvatila kao prirodnu posljedicu njegove prisutnosti na sceni dogaaja Udje god se naao. Morison je morao biti junak, mislila je djevojka. I tako, svakodnevno u prisustvu i drutvu mladog Engleza Korakov lik postajao je sve manje zbilja. Korak, koji je prije za nju bio svakodnevna stvarnost, postade tek sjeanje. Tom sje-< uiju ostade i dalje vjerna, no kakvu snagu moe imati sjeanje u odnosu na bljetavu stvarnost? Sve do dolaska gostiju Meriem nije nikada sudjelovala u lovu. Nikada nije osobito voljela ubijati zbog sporta. Traganje livljai uvijek ju je radovalo, no u pukom ubijanju zbog ubi127

janja nije nalazila nikakva zadovoljstva ova djevojka koja je nekad bila, a i sada u izvjesnom smislu ostala, mala divljakinja. Kada bi bwana uzjahao da ustrijeli divlja za hranu, ona je uvijek bila njegov oduevljeni pratilac, no s dolaskom gostiju iz Londona, lov se izopaio u isto klanje. Domain nije doputao bezrazlono ubijanje, ali svrha tih lovova bili su ipak trofeji: glave i koe, a ne meso za jelo. Zbog toga je Meriem ostala kod kue i provodila dane bilo s Dragom na verandi ili pak jaui omiljenog ponvja preko ravnica i uz rub ume. Ovdje bi ga ostavljala nevezanog dok bi se ona popela na stablo da osjeti, na trenutak, nepomuenu radost povratka u divljinu i slobodu svog ranog djetinjstva. Tada bi joj se ponovo vraao Korakov lik. Umorna od skakanja i njihanja po drveu, ona bi se najzad udobno ispruila na grani i zadrijemala. Ipak, nakon dananjeg dana, osjeti kako se Korakovo lice polako rasplinjava i sliva s drugim, a pojava preplanulog, polugolog Tarmanganija postaje Englez u kha-ki-odjei koji jae svog konja za lov. Dok je tako sanjarila, iz daljine dopre joj do uiju slabo, prestavljeno blejanje laneta. Meriem posta oprezna. Kad bismo vi i ja imali priliku da ujemo tu istu alosnu jadikovku iz tako velike daljine, ne bismo je znali objasniti, no Merieminu uhu ona je kazivala uas koji je obuzeo preivaa kad se u blizini naao mesoder, a on nije mogao pobjei. Koraku je bilo posebno zadovoljstvo i omiljena zabava da otme, kad god je mogao, Numi plijen. I Meriem bi takoer obuzela radosna drhtavica kad bi mogla ugrabiti slasni zalogaj gotovo ispred ralja kralja svih ivotinja. Sada, dok je sluala blejanje laneta, ponovo je prome poznata jeza, i ona se sva uznemiri od elje da se opet poigra skrivaa i naali sa smru. Hitro odrijei suknju za jahanje i baci ie u stranu, jer joj je strano smetala dok je skakala po drveu. izme i arape odlet-jee za suknjom, jer jedino golo ljudsko stopalo nije klizilo ni po suhoj ni po vlanoj kori dok se tvrdim onom izme nije moglo ni maknuti po drvetu. Ona bi najvie voljela da odbaci i jahae hlae, ali ju je Draga uvjerila materinskim savjetima da je nepristojno kretati se gol po svijetu. O boku joj je visio lovaki no. Puka je ostala u navlaci, zakvaenoj o ormu njenog konja. Nije ponijela ni svoj revolver. Blejanje laneta se nastavljalo dok je brzala u tom smjeru, a znala je da dopire ravno s poznatog izvora koji bijae nekada glasovito sastajalite lavova. U posljednje vrijeme vie se nije 128

moglo vidjeti mesodera u blizini tog pojila, no Meriem je pouzdano znala da je blejanje laneta znak prisustva lava ili pantere. No uskoro e se sama uvjeriti, jer je brzo odmicala prema prestraenoj ivotinji. Dok je jurila, udila se kako to da glasovi dopiru neprekidno s istog mjesta. Zato lane ne bjei? A onda ugleda malu ivotinju i bude joj sve jasno. Lane bijae svezano za stup nedaleko izvora. Meriem zastane meu granama oblinjeg stabla i brzim, prodornim pogledom ispita svu istinu. Gdje je lovac? Bwana i njegovi ljudi ne love na taj nain. Tko je svezao jadnu ivotinju da namami Numu? Bwana ne bi nikada doputao takva to u svojoj zemlji, a njegova rije je bila zakon za sve koji su lovili nekoliko milja uokrug njegova imanja. Bez sumnje, bit e to neki divljaci, lutalice, pomisli Meriem, no gdje se nalaze? Nije ih moglo otkriti ni njeno otro oko. A gdje je Numa? Zato ve nije skoio na taj slasni, a tako bespomoni, zalogaj? Tuna bleka laneta svjedoila je da se mora nalaziti negdje u blizini. Ah! Najzad ga je ugledala. Leao je u gutiku nekoliko jardi zdesna. Lane se nalo niz vjetar tako da je uasavajui miris zvijeri dopirao do njega svom snagom, dok ga Meriem nije osjetila. Trebalo bi zaobii istinu da se doe do suprotne strane gdje su se stabla nanizala tik do laneta. Zatim brzo priskoiti ivotinjici, i u tren oka presjei spone, koje su je sputavale. Numa moe navaliti svakog asa, a njoj gotovo i nee preostati vremena da se domogne stabla i spasi bijegom, no ipak to se moralo uiniti. Meriem se ve mnogo puta uspjela izvui i iz gorih situacija, no to je ova. Na trenutak zastala je u nedoumici, no ne toliko od straha pred Numom koliko pred nevidljivim lovcima. Ako su to nepoznati domoroci, ona ista koplja, uperena u Numu, sruit e se smjesta na onog koji se usudio da oslobodi njihov mamac, namijenjen zvijeri koju su mislili uhvatiti u klopku. Lane se ponovno svom silom pokualo osloboditi. Bolna tualjka dirne osjeajne strune djevojina srca. Odlui da bez oklijevanja i opreznosti zaobie istinu. Pri tom je nastojala da je Numa ne primijeti. Konano stie do drveta koje se nalazilo tono nasuprot. Zaustavi se naas da pogleda prema velikom lavu i istovremeno spazi kako se golema zvijer polako uspravlja u svoj svojoj veliini. Gromkom rikom nagovijesti da je spremna za napad. Meriem izvue no i skoi na zemlju. Potri svom snagom prema lanetu. Numa je ugleda, ibne repom po mrkoutim sapi-ma i uasno zarie. No, iznenaen i zateen, bez sumnje, ovom 129

udesnom prikazom koja je tako neoekivano skoila iz dungle, ostade naas nepomian. Jo jedne oi spazie Meriem, oi u kojima se odrazilo uenje nita manje od onog u uto-zelenim oima mesodera. Jedan bijelac, sakriven iza bome* od trnja podie se upola kad je mlada djevojka izbila na istinu i pojurila prema lanetu. I on opazi Numu kako oklijeva. Podie puku i naniani u grudi zvijeri. Djevojka dospije k lanetu. No bljesne, a mali se zarobljenik nae na slobodi. Blejei odjuri u dunglu. Djevojka se tada okrene i pohita da se spasi na stablu s kojeg se tako munjevito i neoekivano spustila na ope uenje sve troje: lava, laneta i ovjeka. Na povratku djevojka se okrene prema lovcu. Kad spazi njeno lice, on razrogai oi. Od uenja zastade mu dah, no tada lav privue svu njegovu panju. Prevarena i bijesna ivotinja pojuri. Nepomina puka jo je uvijek bila uperena u njene grudi. ovjek je mogao opaliti i smjesta zaustaviti napad, no iz neobjanjivog razloga, nakon to je ugledao njeno lice, odustane. Je li to uinio zbog toga to je nije htio spasiti ili je, moda, vie volio da ostane neopaen? Bit e da je ovaj posljednji razlog zaustavio prst na obarau i odvratio ga da jednim laganim pritiskom barem privremeno zaustavi golemu zvijer. ovjek je poput orla motrio djevojku koja je pojurila da spasi svoj ivot. Ovaj uzbudljivi trenutak, otkako je lav jurnuo, trajao je svega sekundu, dvije. Za to vrijeme puka je neprestano nianila iroke zvjerinje grudi ili mrkouti bok gospodara dungle, kad bi se lav pomakao ulijevo. U zadnji as, kad je izgledalo da djevojka nee uspjeti pobjei, lovac je skoro prstom pritisnuo obara, ali gotovo istovremeno djevojka skoi i dohvati granu to se nadvila nad istinom. I lav skoi za njom, ali okretna Meriem izvije se iz njegova dohvata za svega jednu ili dvije ine. Kad je spustio puku, ovjek duboko uzdahne od olakanja. Spazio je zatim djevojku kako se krevelji u lice bijesnom ljudoderu koji je urlao ispod nje, a onda, smijui se, hitro nestane u dungli. Jo oko jedan sat lav se zadrao pokraj izvora. Lovac je ve sto puta mogao strpati svoj plijen u vreu. A zato to ipak nije uinio? Zar se moda bojao da bi hitac mogao privui djevojinu panju i nagnati je da se vrati?
* Boma zatitna kruna utvrda ili anac koje podiu domoroci centralne Afrike kao zatitu od divljih zvijeri.

Najzad se i Numa, jo uvijek s bijesnom rikom, dostojanstveno uputi u dunglu. Lovac se izvue iz bome i za pola sata dospije u mali logor koji bijae brino sakriven u umi. Grupica domorodaca doeka njegov povratak sa zlovoljnom ravnodunou. ovjek, koji je uao u ator, bijae visoka rasta, obrastao bradom, pravi, golemi, utobradi orija. Pola sata kasnije pojavio se glatko obrijan. Domoroci ga pogledae u udu. Biste li me takva prepoznali? zapita ih. Ni hijena koja te rodila, ne bi te, bwana, prepoznala odvrati jedan. ovjek zamahne tekom akom prema licu drzmka, ah je dugotrajno iskustvo u izbjegavanju takvih udaraca spasilo domoroca.

130

131

Meriem se polako vraala stablu na kome je ostavila svoju suknju, obuu i arape. Veselo je pjevuila no smjesta prestade, kada ugleda stablo na kome su se mnogobrojni babuni veselo zabavljali vukui i nateui njene stvari. Kad su je spazili, nisu pokazivali nikakva straha. Naprotiv, kesili su zube i reali na nju. A to bi i moglo biti strano na toj osamljenoj Tarmangani--enki. Nita, ba nita. irokom ravnicom uz samu umu vraali su se lovci sa svoje dnevne razonode. Bili su veoma udaljeni jedan od drugoga, jer su se nadali da bi na povratku kui preko ravnice, mogli dii nekog lutajueg lava. Plemeniti Morison Bavnes jahao je najblie umi. Pogled mu je bludio amo-tamo preko talasavog bu-nja koje se ratrkalo po tlu i tik uz gustu dunglu koja je naglo, kao odsjeena, svravala uz rub ravnice, i zaustavio se na nekom liku to je podsjeao na iva stvora. Usmjeri konja prema tome otkriu, koje je ipak bilo suvie daleko za njegovo nenaviknuto oko, a da bi otkrio o emu se radi. No, kad se primakao blie, opazi da je to konj i ve je htio nastaviti u smjeru svog ranijeg puta, kadli mu se uini da raza-bire i sedlo na konjskim leima. On dojae malo blie. Da, konj bijae osedlan. Kad se pl. Morison primakao jo vie, u njegovim se oima pojavi izraz radosnog oekivanja, jer je sada prepoznao ponvja kojeg je Meriem naroito voljela. Odjae galopom prema konju. Meriem mora da je u umi. ovjek lako zadrhti od pomisli da se jedna nezatiena djevojka nalazi sama u dungli, koja je za njega oduvijek predstavljala stravino mjesto najraznovrsnijih uasa i smrti, to se potajno ulja. Sjae i ostavi svog konja pored Merieminog. Pjeke se otputi u dunglu. Slutio je da ona sada vjerojatno nije u opasnosti, pa je elio da je iznenadi neoekivanim dolaskom. Tek je malo odmakao u umu, kadli na oblinjem stablu zauje glasno kevtanje. Prilazei sve blie ugleda najzad opor babuna, kako ree na nekoga. Pogleda paljivije i opazi da je132

dan od njih dri ensku suknju za jahanje dok drugi navlae izme i arape. Gotovo mu stade srce od najstranijeg objanjenja tog prizora koje mu se posve prirodno nametne: babuni su ubili Meriem i skinuli tu odjeu s njena tijela. Morison sav zadrhti. Ba ju je htio glasno pozvati u nadi da je moda ipak djevojka jo iva, kadli je ugleda na susjednom stablu, tik do onog koje su zaposjeli babuni. Vidio je kako su ovi reali i neto joj brbljali. Silno se zaudi da se i djevojka poput majmuna uzve-rala na stablo do golemih ivotinja. Tu sjedne na granu svega nekoliko stopa do najblieg babuna. Skoro je ve podigao puku i sjurio kuglu u tu stravinu prikazu koja je, kako mu se priinilo, upravo htjela skoiti na nju, no tada zauje kako i djevojka neto govori. Toliko se zaprepastio kad je zauo iz Merieminih usta ono neobino kevtanje, posve nalik majmunskome, da je skoro ispustio puku. Babuni prestanu reati i ponu sluati. Moglo se jasno razabrati da su upravo toliko iznenaeni kao i sam pl. Morison Bavnes. Polako, jedan po jedan stanu se pribliavati djevojci. Ona nije pokazivala ni najmanjeg znaka da ih se boji. Sada su je okruivali sa svih strana, tako da Bavnes ne bi mogao opaliti, a da ne dovede u opasnost i djevojin ivot. No on vie i nije elio pucati. Postade silno znatieljan. Nekoliko minuta djevojka je provela s njima izvodei neto to bismo u najmanju ruku mogli nazvati pavijanskom konverzacijom, a zatim joj je, s naglaenom spremnou, svaki komad odjee vraen. Babuni su se pri tom tako gorljivo natiskivali oko nje, kao da im ona neto poklanja. Oni su brbljali s njome, u ona im je uzvraala. Plemeniti Morison Bavnes sjede na podnoje stabla i obrisa znojno elo. Tada ustane i uputi se natrag prema svom konju. Kada je nakon nekoliko minuta Meriem izala iz ume, sretne ga. Gledao ju je razrogaenih oiju u kojima se zrcalilo ("uenje i neka vrsta strave. Ugledao sam ovdje vaeg konja objasni i poelio da vas saekam i poem s vama kui ukoliko ne smetam. Nipoto odvrati. To e ba biti zgodno. Dok su se polako kretali ravnicom, pl. Morison uhvati sam srbe kako neprestano pogledava pravilni profil djevojke, pitaju61 ', jesu li ga oi prevarile ili je doista vidio to ljupko stvoreHi<\ u drutvu s gadnim smijenim babunima. I jos je s njima 'povijedala tako vjeto kao to bi razgovarala s njime. Ta je

133

stvar naprosto neobjanjiva i nemogua, a ipak vidio ju je vlastitim oima. Dok ju je promatrao, jo mu se jedna misao uporno nametala. Ona bijae prekrasna i veoma poeljna, no to je znao o njoj. Nije li ona sve u svemu neshvatljiva. Nije li i scena, kojoj -je upravo malo prije prisustvovao, dovoljni dokaz koliko je ona jedno nepojmljivo stvorenje. ena koja se vere po drveu i razgovara s majmunima iz dungle! Naprosto uasno! Plemeniti Morison ponovo obrie elo. Meriem ga pogleda. Vama je vrue ree a ja drim da je sada, nakon za laska sunca veoma hladno. Kako to da se i sada znojite? Nije namjeravao da joj kae kako ju je vidio s babunima, ali posve iznenadno, prije no to je mogao shvatiti to je rekao, * Znojim se od uzbuenja ree. Uao sam u dunglu poto sam prepoznao vaeg konja. Htio sam vas iznenaditi, a kad tamo vi ste iznenadili mene. Vidio sam vas na stablu meu babunima. Da? odgovori ona ravnoduno kao da je to posve normalno da jedna mlada djevojka podrava prisne odnose s divljim zvijerima dungle. To je uasno! uzvikne pl. Morison. Uasno? ponovi Meriem i namrti obrve u udu. to je u tome uasno? Oni su moji prijatelji. Zar je uasno kad netko razgovara s prijateljima? Zar ste vi, dakle, stvarno s njima razgovarali? povie pl. Morison. Vi ih razumijete i oni vas? Naravno. To su jeziva stvorenja pokvarene ivotinje najnie vrste. Otkud vi znate govoriti ivotinjskim jezikom? Oni nisu uasni, a nisu ni pokvareni odvrati Meriem. Prijatelji uope ne mogu biti takvi. Prije no to me bwana naao i doveo ovamo, ja sam mnogo godina provela meu njima. Jedva da i znam neki drugi jezik osim jezika Manganija. Zar da se odreknem tog poznanstva, naprosto zato to se, eto, dogodilo da momentalno, za sada, ivim meu ljudima? Za sada! povie pl. Morison. Valjda niste mislili kazati da se namjeravate vratiti i ivjeti s njima? Kakve tu gluposti brbljamo! No i to je ideja! Vi ste me naprosto prenerazili, Miss Meriem. Vi ste doista u dobrim odnosima s ovdanjim babunima, ali oni vas poznaju i nee vam uiniti nita naao, no da biste ponovo ivjeli meu njima ne, to je besmisleno! No, ja sam ipak tako ivjela uporno je nastavila djevojka, kad je vidjela da ga od te pomisli stvarno podilazi jeza, 134

to se odraavalo u tonu njegova glasa, u dranju. Veselilo ju je da ga mui i dalje. Da, da! ivjela sam tako, gotovo gola, meu veim i manjim majmunima. Stanovala sam u kronjama stabala. Noktima bih epala manje ivotinje i prodirala ih sirove. S Korakom i Akutom polazila sam u lov na antilopu i vepra, a sjedei na grani kreveljila sam se u brk lavu Numi, bacala po njemu granice i draila ga sve dotle dok ne bi tako strano rikao da se sva zemlja tresla. A Korak mi je nainio lealjku visoko gore, meu granama najsnanijeg stabla. Donosio bi mi voe i meso. Borio se zbog mene i bio sa mnom tako njean. Dok nisam dola k bwa-ni i Dragoj, nisam upoznala nikog tko bi sa mnom bio tako dobar kao to bijae Korak. Odjednom djevojin glas poprimi turobni prizvuk i ona posve zaboravi da zbija alu s pl. Morisonom. Mislila je na Koraka. Ve tako dugo nije o njemu razmiljala. Dok su jahali prema bungalowu svog domaina, oboje su neko vrijeme utjeli, zaronjeni u misli. Djevojka je razmiljala o momku dobra srca. Leopardovo krzno upola je pokrivalo njegovu glatku, smeu kou dok se ustro verao drveem da poloi pred nju hranu, svoj poklon na povratku iz uspjenog lova. Iza njega, kosmat i snaan klatio se golemi majmun, antropoid, dok bi ih ona, Meriem, pozdravljala smijehom i poklicima sila-zei uznjihalom granom pred ulaz svoje umske kolibe. Slika, koje se upravo prisjetila, bijae tako ljupka. Druga strana medalje rijetko se pojavljivala u njenom sjeanju - one duge, mrke noi, ledene, strane noi u dungli, studene, i vlane, i neprijatne za vrijeme velikih kia, stravino zavijanje velikih mesodera koji se uljaju dolje u onoj paklenoj tami, neprestani strah pred panterom Sitom i zmijom Histom, strah od uboda insekata i gnjusnih crva. No sve su to, uistinu, izbrisali dani puni sunca, bezgranine slobode, a najvie Korakovo drutvo. Mukareve misli posve su se izmijeale. Bi mu odjednom lasno da se ve gotovo zaljubio u tu djevojku, o kojoj nije znao nita, sve do as prije kad mu je svojevoljno otkrila dio svoje prolosti. to je vie razmiljao o toj stvari, to mu je postajala sve jasnija. Bio je svjestan da joj je poklonio svoju ljubav, i da je doao gotovo ve dotle da joj pokloni i svoje asno ime. Za-rhtao je od pomisli kako je malo nedostajalo, pa da se vie nikad ne izvue. Ipak, on ju je volio, ali na svoj nain. Sve je to u kladu s moralnim nazorima pl. Morisona Bavnesa i ljudi njegove vrste. Po njegovom shvaanju ona je pripadala niem slo-iu On je ne bi mogao oeniti, ba kao ni jednu od njenih prija-

135

teljica iz opora babuna, a ona, naravno, nije ni mogla od njega oekivati takvu rtvu. Ve joj je i to sluilo na ast, to posjeduje njegovu ljubav dok e, razumljivo, svoje ime pokloniti nekoj djevojci iz visokih drutvenih krugova kojima i sam pripada. Djevojka, koja se druila s majmunima, koja je, prema vlastitoj izjavi, ivjela meu njima gotovo gola, ne moe posjedovati razvijeni osjeaj i razumijevanje za profinjene i plemenite osobine. Ljubav, koju e joj pokloniti, ne samo to je nee povrijediti, ve e i znatno nadmaiti sve to bi ona mogla poeljeti i oekivati. to je vie pl. Morison Bavnes razmiljao o tome, to je snanije uvjeravao samog sebe u potpunu plemenitost i nesebinost svojih pobuda i namjera. Evropljani e bolje shvatiti njegovo gledite, negoli Amerikanci, ti jadni, oajni provincijalci kojima je uskraeno pravo da rasuuju o drutvenim klasama, kao i o onoj poznatoj injenici da kralj ne moe nikad initi krivo". Nije ak ni htio raspravljati o tome, hoe li ona biti sretnija usred raskoi nekog londonskog apartmana, obasuta to e svakako i biti njegovom ljubavlju i novcem ili, kao zakonita supruga nekog ovjeka iz njenog drutvenog sloja. Postojalo je, meutim, jo jedno pitanje, na koje je elio dobiti konani odgovor, prije no to izvede plan koji je imao na umu. Tko su Korak i A'ht? upita. A'ht je Mangani odgovori Meriem a Korak je Tarmangani. A kakve bi zvijeri imale biti ti Mangani i Tarmangani? Djevojka se nasmije. Vi ste Tarmangani protumai. Mangani su obrasli dlakom i vi ih zovete majmunima. Korak je, dakle, bijelac? upita je. Da! On je onda bio ah va hm va ? Tu zastade jer mu je bilo vraki teko da nastavi s takvim ispitivanjem, dok su iste i prekrasne oi djevojice bile uprte ravno u njegove. to moj? uporno je nastavila Meriem, koja bijae u svojoj istoj nevinosti nesposobna za dvosmislenost, te se nije mogla dosjetiti na to to cilja pl. Morison Bavnes. Zar ah va brat? promuca. Ne, Korak nije moj brat odgovori. Je li onda va mu? grune najzad. Meriem kojoj ni na kraj pameti nije bilo da se obrani od te pomisli, prsne u veseli smijeh. 136

Moj mu! povie. Pa to vi mislite, koliko je meni ima? Ja sam premlada da bih imala mua. Nikad jo nisam ila o tim stvarima. Korak... to? tu ona takoer stade zaluckivati jer nikad prije nije pokuala analizirati veze koje su lojale izmeu nje i Koraka. to je Korak? Korak je naito Korak i ona opet prsne u radostan smijeh poto se uv[trtla u sjajne odlike svog opisa. Dok je tako pored nje, dok je gleda i slua, ovjek uope ne c vjerovati da u djevojinom karakteru postoji ma i najma-n i i rug pokvarenosti. No, on je namjerno elio vjerovati da nije icna, jer se inae svi njegovi napori ne bi isplatili. U toku iduih nekoliko dana pl. Morison nije ba osobito napredovao u ostvarivanju svoga plana. Ponekad bi gotovo lao od njega, jer bi se sve ee i sam zapanjio, kako je malo potrebno da se prevari i svojevoljno ponudi Meriem brak, to bi ( lako moglo dogoditi, ako dopusti da se jo lue zaljubi. A o je bilo viati je svakodnevno i ne ljubiti je. Ona je, naime, inr.jodovala jednu osobinu, posve neshvatljivu pl. Morisonu, koja je njegov plan pretvorila u iznimno teki zadatak. Bila je to l.ma dobrota i istoa koja je predstavljala najsnaniju dje-ijinu obranu, onu nesavladivu prepreku na koju bi samo po-IJednji izrod mogao nasrnuti, a pl. Morisona Bavnesa nisu nikadu smatrali takvim. Sjedio je on tako jedne veeri s Meriem na terasi kad su ve otili. Toga su dana neto ranije igrali tenis, a bila je to i, u kojoj se pl. Morison naroito isticao, kao to se, uosta, isticao u svim glavnim sportovima. Priao je Meriem o donu i Parizu, o plesovima i sveanim veerama, o arob/.enama i o njihovim arobnim haljinama, o zabavi i zado,lvima bogatih i monih. Pl. Morison bijae pravi umjetnik alisanju. Njegova sebinost nije bila nikad ni nezgodna ni .moma nikad je nije grubo isticao, jer grubost je znak prol.vu koje je pl. Morison promiljeno izbjegavao, tovie, slu.1 .u- bi stjecao dojam da se pl. Morison, ni u kom pogledu ne c svrstati meu one, koji e umanjiti slavu loze Bavnesovih n p u ih predstavnika. Meriem je bila oduevljena. Na tu malu djevojku iz dun-. njffiove su prie djelovale poput bajki. Pl. Morison izrastao njenoj svijesti kao golema, udesna i velianstvena linost. ni je naprosto opinio, i kad joj se nakon krae utnje pri-ui, i uzeo njenu ruku, ona je zadrhtala kao da ju je dodirne ko boanstvo. U tom se drhtaju ushit ispreplitao sa stra137

On primakne svoje usne njenom uhu. Meriem! proape. Mala moja Meriem! Mogu li se nadati da u vas jednog dana smjeti zvati svojom malom Meri em"? Djevojka okrene irom otvorene oi k njegovom licu, no ono bijae zasjenjeno. Sva zadrhta, ali se ne povue. Mukarac je obgrli jednom rukom i privue blie. Ljubim vas! proape. Ona ne odgovori. Nije znala to da kae. Nita nije znala o ljubavi. Nikada nije mislila o njoj, ali je osjeala da je divno biti ljubljen, ma to to znailo. Divno je kad se ljudi vole. No ona je znala tako malo o ljubavi i o uvstvima uope. Kaite mi ree da ete mi uzvratiti ljubav. Njegove usne sve su joj se vie primicale. Ve su je gotovo dotakle, kadli, odjednom, pred njom iskrsne Korakov lik poput nekog uda. Ugleda kako se Korakovo lice primie njenom, ou-ti na svojima njegove vrele usne i tada, prvi put u ivotu, osjeti to znai ljubav. Ona se njeno odmakne. Nisam posve sigurna ree da vas volim. Pustite me da saekam. Ima jo dosta vremena. Ja sam jo suvie mlada da se udam, a i nisam uvjerena da bih bila sretna u Londonu ili Parizu prije bih rekla da ih se bojim. Kako je samo lako i prirodno povezala njegovu izjavu o ljubavi s pomisli na brak! Pl. Morison bijae siguran da nije spomenuo enidbu pazio je naroito da to ne uini. A sad nije sigurna da li ga ljubi! Ovo je naprosto okiralo njegovu tatinu. Izgledalo je nevjerojatno da bi ta mala divljakinja uope i mogla posumnjati u poeljnost pl. Morisona Bavnesa. Ohladivi se od prvog naleta strasti, pl. Morison bio je opet sposoban da loginije rasuuje. Da, loe je startao. Sada e biti bolje da prieka i postepeno je pripremi za jedinu mogunost koju e joj, u svom oduevljenju, moi pruiti. Poi e polako. On baci pogled na djevojin profil. Bio je sav ozaren srebrnim svjetlom velikog tropskog mjeseca. Da, lako je rei poi polako", ali je to teko izvesti, jer je djevojka bila suvie zavodljiva. Meriem ustade. Korakov lik bio je jo prisutan u njenoj mati. Laku no ree. Ovo je previe lijepo, da bismo mog li lako ostaviti i ona irokim pokretom zaokrui zvjezdano nebo, veliki mjesec, prostranu ravnicu, okupanu srebrom i tmaste sjene u daljini to su oznaavale dunglu. O, kako to sve volim! 138

Vi ete London voljeti jo vie ree smrknuto i London e voljeti vas. U svakoj evropskoj prijestolnici predstavljat ete najveu ljepoticu. Svijet e pasti pred vas na koljena, Meriem. Laku no ponovi i napusti ga. Pl. Morison odabere jednu cigaretu iz svoje ukraene taba-kere, zapali, otpuhne tanki trak modrog dima prema mjesecu i osmjehne se.

139

Idueg dana Meriem i bwana ba su sjedili na terasi kad se u daljini ukae jaha koji je prolazio nizinom nasuprot bungalo-wu. Bwana zasjeni oi rukom i zapilji se u pristigla jahaa. Bijae zbunjen. Malo je stranaca dolazilo u centralnu Afriku. Dobro je poznavao i sve crnce iz svih mjesta nekoliko milja uokolo. Nijedan bijelac nije se mogao pojaviti na udaljenosti od sto milja, a da bwana ne bude obavijeten o njegovu dolasku, i prije no to stranac sazna za njega. Velikog su bwanu obavjetavali o svakom njegovom pokretu ak kakvu divlja lovi i koliko od svake vrste, a takoer i na koji ih nain ubija jer bwana nije doputao upotrebu cijankalija i strihnina te kako postupa sa svojim momcima. Po nareenju velikog Engleza, nekoliko se evropskih lovaca moralo vratiti na obalu, zbog neuveno okrutnog postupanja sa svojom crnakom pratnjom, a neki ovjek, koji se u civiliziranim naseljima prouo kao sjajni lovac, bijae potjeran iz Afrike i zabranjeno mu je da se ikad vie vrati, jer je bwana otkrio da je svoj golemi ulov od etrdeset lavova postigao upotrebljavajui otrovane meke. Zbog takvog stava svi su ga estiti lovci, kao i domoroci, voljeli i potivali. Njegova rije bijae zakon, ondje gdje nikada ranije nije bilo zakona. Jedva da bi se naao koji poglavica, s jednog na drugi kraj morske obale, koji ne bi uvaavao bwani-ne zapovijedi da pomogne, na primjer, lovcima koji bi trebali pratnju, a isto bi tako lako istjerao nepoeljnog stranca bwa-na bi zaprijetio njegovim momcima i naredio da ga napuste. No, oito ipak je postojao jedan koji je uspio da se nenajavljen uulja u njegovo podruje. Bwana nije mogao pretpostaviti tko bi mogao biti taj jaha to upravo dolazi. Po gostoljubivom obiaju graniara, on bi saekao doljaka s bilo kojeg dijela zemaljske kugle, i poelio mu odmah dobrodolicu, prije no to bi ovaj sjahao. Ugledao je pred sobom visokog, vrsto graenog ovjeka tridesetih godina, plavokosog i glatko obrijanog. Silno 140

se naprezao da se dosjeti otkud mu je taj stranac poznat, a to bi mu pomoglo da se sjeti i njegova imena, ali nije mogao. Da je doljak morao biti po porijeklu Skandinavac, svjedoili su oigledno izgled i naglasak. Vladao se grubo ali srdano. Ostavio je dobar dojam na Engleza koji je volio da u tome divljem, pra-umskom kraju sudi o strancima na osnovu njihovih stvarnih vrlina, da ne postavlja nikakva pitanja i smatra ih najboljima, sve dok ne pokau da nisu dostojni njegova prijateljstva i gostoprimstva. Neobino se rijetko dogaa da neki bijelac doe nenajavljen ree dok su zajedno poli prema poljani gdje mu se inilo da bi stranac mogao ostaviti svog konja. Moji me prijatelji, domoroci, izvrsno obavjetavaju. Vjerojatno zato to dolazim s juga protumai stranac niste mogli saznati za moj dolazak. Putovao sam veoma du go, a da nisam vidio ni jednog sela. Da, milje i milje juno nema ni jednog odvrati bwana otkako je pleme Kovudoo napustilo svoju zemlju, sumnjam da e itko na dvjesta ili trista milja u tome pravcu susresti ma i jednog domoroca. Bwana se udio kako je bijelac sam samcat mogao prevaliti toliko milja kroz onaj divlji i negostoljubiv predio na jugu. I kao da se dosjetio o emu razmilja njegov subesjednik, stranac poe objanjavati. Otputio sam se sa sjevera da pomalo trgujem i lovim ree i napustio utrtu stazu. Moj poglavica, koji je jedini u cijelom safariju ve prije bio u tome kraju, obolio je i umro. Nismo mogli nai ni jednog domoroca koji bi nas vodio, pa sam zato Okrenuo nazad, ravno na sjever. Preko mjesec dana ivjeli smo od voa i onog to smo uspjeli ustrijeliti. Kada smo se prole noi ulogorili pored izvora na rubu ravnice, nismo ni slutili da bismo na tisuu milja odavde mogli sresti bijelca. Jutros sam se otputio u lov i ugledao dim iz vaeg dimnjaka pa sam momku, koji mi nosi puku, rekao da se vrati u logor s dobrim vijestima, a ja sam pojahao ravno ovamo. Naravno da sam uo za vas kao i svatko tko doe u centralnu Afriku i bio bih neobino sretan kad biste dopustili da se kod vas odmorim i lovim uokolo. Naravno odvrati bwana. Pomaknite svoj logor prema rijeci pored logora mojih momaka i osjeajte se kao kod kue. Sada su stigli do terase i bwana predstavi stranca Meriem i Dragoj, koje su upravo izale iz bungalowa.

141

 To je Mr. Hanson ree predstavivi ga pod imenom kojim se ovaj okrstio. On je trgovac i zalutao je u dungli na jugu. Draga i Meriem mu se poklone. Izgledalo je da se ovjek osjea veoma nelagodno u njihovu prisustvu. Domain je to pripisivao injenici to nije bio naviknut na drutvo kulturnih ena i nae nain da ga to prije oslobodi toga, oito neprijatnog, poloaja odvodei ga u svoju radnu sobu na brandv i sodu uz to e se, vjerojatno, Mr. Hanson bolje osjeati. Kad su obojica izili, Meriem se okrene Dragoj. udno ree no ja bih se gotovo mogla zakleti da sam ve negdje upoznala Mr. Hansona. Ba udno, jer je to posve nemogue i nije vie htjela time razbijati glavu. Hanson nije prihvatio bwaninu ponudu da priblii svoj logor bungalowu. Ree da se njegovi momci vole svaati, pa je bolje da su to dalje, a i on sam e biti malo po strani i uvijek izbjegavati da doe u tjenji dodir s damama. Ta je izjava nezgrapne trgoveve srameljivosti izazvala, naravno, smijeh. Nekoliko puta pratio je goste kad bi polazili u lov, a oni su smatrali da je izvanredno iskusan i do najsitnijih detalja upuen u lov na veliku divlja. Uvee on bi esto proveo najvei dio vremena s bijelim nadglednikom velike farme i tu, u drutvu toga grubog bijelca nalazio vie interesa i razumijevanja, no to su za nj pokazivali profinjeni i obrazovani bwanini gosti. Zato bi ga nou esto viali kako vrluda farmom. Dolazio je i odlazio kad god bi htio. esto je znao lutati velikim cvjetnjakom koji bijae ponos i zadovoljstvo Drage i Meriem. Kad su ga prvi put zatekli u njemu, on ga je hvalio na svoj grubi nain, objanjavajui da je uvijek volio dobro staro cvijee sjeverne Evrope koje je Draga tako uspjeno presadila na afriko tlo. Da li su ga, meutim, ovamo privlaili uvijek prekrasni cvjetovi trandovilja i plamenca, od kojih je mirisao sav zrak u vrtu, ili pak jedan drugi, beskrajno ljepi cvijet koji je esto etao cvjetnjakom po mjeseini crnokosa i tamnoputa Meriem? Hanson se zadrao ve tri tjedna. Za to je vrijeme govorio da se njegovi momci odmaraju i oporavljaju nakon stranih muka koje su pretrpjeli zalutavi na jugu u bespua dungle. No, ipak nije ba tako dangubio kao to se inilo. Razdijelio je svoju malu pratnju u dvije skupine, povjerivi vodstvo svake ljudima koje je smatrao da su mu odani. Njima je objasnio svoj plan i obeao bogatu nagradu ako njegove namjere uspjeno ostvare. Jednu skupinu pokrene veoma polako prema sjeveru sta142

zom koja se spajala s velikim karavanskim putem to je vodio s juga prema Sahari. Drugoj je naloio da krene ravno na zapad, te da se neprestano pridrava i ulogoruje pored velike rijeke, koja predstavlja prirodnu granicu zemlje to je veliki bwana's pravom smatra gotovo svojim vlasnitvom. Svome je domainu objasnio da svoj safari polako pokree prema sjeveru dok o onima, koji krenue na zapad, ne ree nita. Onda jednog dana izjavi da mu je polovina momaka nestala, jer su lovci iz bungalowa proli pored njegova sjevernog logora, pa se bojao da su mogli zapaziti smanjeni broj lanova njegove pratnje. I tako su stajale stvari jedne vrele noi, kad je Meriem, poto nije mogla usnuti, ustala i odetala u cvjetnjak. Pl. Morison ju je jo jednom te veeri salijetao svojim udvaranjem, te se djevojin duh tako uznemirio da nije mogla usnuti. Uini joj se kao da e je golemi nebeski svod osloboditi sumnje i problema koji je mue. Bavnes je navaljivao da mu kae da li ga ljubi. Bar desetak puta je mislila da e mu moi na to poteno odgovoriti. Korak je zapravo postao samo sjeanje. Poe vjerovati da je mrtav, jer bi je inae ve potraio. No, nije znala da je on imao mnogo vie razloga da vjeruje kako je ona mrtva, te da je upravo zbog tog uvjerenja nije pokuao traiti nakon onoga iznenadnog napada na selo plemena Kovudoo. Hanson je leao iza jednog velikog rascvjetalog buna, piljio u zvijezde i ekao. Ovako je on ovdje preleao ve mnoge i mnoge noi. Na to i na koga je on to ekao? Zauje kako se djevojka pribliava i upola se pridie oduprijevi se o lakat. Podalje, svega nekoliko koraka, privezan uzdama za ogradu, stajao je njegov pony. Polakim korakom Meriem se pribliavala bu-nu iza kojeg je ekao ovjek. Hanson izvue iz depa veliku arenu maramu i neujno se podie na koljena. Dolje, kraj obora zanjiti konj. Daleko negdje u ravnici rikao je lav. Hanson se promekolji i une spreman da se naglo osovi. Pony ponovo zare ovaj put bre. Sada se ve zauo suanj, jer je prolazio kroz grmlje. Hanson napne ui i zaudi se kako je ivotinja uspjela izai iz obora jer bijae oito da je ve prispjela u vrt. Mukarac okrene glavu u pravcu ivotinje, a kad vidje to je, spusti se na zemlju i uuri pokraj buna. Dolazio je neki mukarac vodei dva ponvja. Sad je i Meriem neto ula, pa se zaustavi da pogleda i os-luhne. Tren kasnije pl. Morison Bavnes dovede do nje dva osed-lana konja. 143

Meriem ga pogleda u udu. Pl. Morison se bojaljivo osmjehne. Nisam mogao spavati objasni pa sam poao da ma lo projaem. Onda sam vidio kako ste izali i pomislih ne biste li mi se pridruili. Poimo! Meriem se osmjehne. Pustolovina je privue. Dobro ree. Hanson tiho opsuje. Oboje povedu konje kroz vrt prema vratima i izau. Tu su otkrili Hansonova konja. to e tu trgovev pony primijeti Bavnes. Vjerojatno je otiao da posjeti nadglednika odvrati Meriem. Neto suvie kasno ne ini li vam se? zapazi pl. Morison. Ne bih volio jahati dunglom nou do njegova logora. Kao da eli naglasiti njegove strepnje, lav jo jednom zari-e u daljini. Pl. Morison se strese i pogleda Meriem, ne bi li zapazio kakav je dojam na nju proizveo ovaj neugodan urlik. No, ona se priini kao da nije nita primijetila. Tren kasnije oboje uzjau i upute se polako preko ravnice obasjane mjeseinom. Djevojka upravi svog konja tono prema dungli. Bijae to ba u smjeru odakle se razlijegala rika gladnog lava. Ne bili bilo bolje da se klonimo toga momka? predloi Morison. Pretpostavljam da ga valjda niste uli. Da, ula sam ga nasmije se Meriem. Jaimo dalje da ga posluamo. Pl. Morison se s mukom nasmije. Nije elio da pred djevojkom pokae koliko mu je nelagodno, a isto se tako nije htio nou suvie pribliiti gladnom lavu. O sedlo bila mu je zadjenuta puka, no svjetlo mjeseca je bilo preslabo da bi se moglo pucati, a ak ni danju nije se nikad sam suoio s lavom. Smui mu se od pomisli na to. Sada se rika zvijeri stia. Vie ga nisu uli, pa se pl. Morison ponovno ohrabri. Jahali su niz vjetar prema dungli. Lav se nalazio udesno na maloj movarnoj nizini. Bio je star. Ve dvije noi nije nita jeo, jer vie nije tako hitro juriao, a ni skokovi mu nisu bili onako snani kao u mladim danima, kada je bio strah i trepet svih stvorova svoga divljeg kraljevstva. Ve dva dana i noi iao je praznog eluca, a ve prije hranio se samo leinama. Bijae star, no i takav, predstavljao je ipak stranu razornu snagu. Na rubu ume pl. Morison pritegne uzde. Nije imao elje da poe dalje. Numa je, svojim mekanim apama tiho pred njim mugnuo u dunglu. Vjetar je sada lako arlijao izmeu njega i

namijenjenog mu plijena. Prevalio je dalek put u potrazi za ovjekom. Davno, jo u svojoj mladosti, okusio je ljudsko meso i, mada je ono bilo bljutavo u poreenju s mesom antilope ili zebre, mogao ga se lake doepati. Po Numinom sudu ovjek bijae stvor spore pameti i sporih nogu, koji ne izaziva nimalo strahopotovanja, sve dok se ne pojavi onaj jetki miris koji moe opiniti osjetljive nozdrve ovoga kralja ivotinja ili zagluna buka i zasljepljujui bljesak strelovite puke. I noas je nanjuio onaj opasni vonj, no bio je gladan i lakom do ludila. Mogao bi, ako je potrebno, saekati tuce puaka samo da napuni svoj prazni eludac. On zavije u umu, ne bi li ponovno doao niz vjetar, nasuprot svojim rtvama, jer ako osjete njegov miris, nema nade da e ih uhvatiti. Numa je skapavao od gladi, no iako je bio star, bio je jo uvijek snaan. Duboko u dungli jo je netko uhvatio slabi miris ljudi i Nume. On podie glavu i onjui zrak. Vime u stranu i osluhne. Nastavimo! ree Meriem. Jaimo dalje putem. u ma je nou arobna. Dovoljno je iroka da moemo proi. Pl. Morison je oklijevao. Sav se zgrio nastojei da pred djevojkom ne otkrije svoj strah. Pravi mukarac, svjestan svojih mogunosti, imao bi hrabrosti da odbije ovako beskorisno izlaganje djevojke opasnosti. On uope ne bi mislio na se, ali sebinost pl. Morisona nalagala mu je da uvijek prvo misli o sebi. On je planirao da odjae s Meriem daleko od bungalowa. elio je s njom porazgovarati nasamu i dovoljno daleko tako da e, ukoliko se ona i suprotstavi njegovoj namjeri, imati jo dovoljno vremena da se opravda pred njome prije no stignu kui. Naravno, pomalo se i pribojavao da nee uspjeti. No ba to, to je makar i neznatno dvojio i oklijevao, slui mu na ast. Ne trebate se bojati lava ree Meriem, opazivi malu nedoumicu. Ve dvije godine nije bilo nigdje u okolici, kae bwana, lava-ljudodera, a divljai ima tako mnogo da nema razloga da se Numa baca na ljudsko meso. Osim toga, njega tako esto love da se radije sklanja ljudima s puta. O, ne plaim se ja lava odvrati pl. Morison. Upravo razmiljam kako je prauma najneprikladnije mjesto za jahanje. Zbog tog grmlja, niskih grana i svega ostalog ovjek gotovo izgubi volju za jahanje. Poimo onda pjeke predloi Meriem i htjede sjahati. O ne zavie pl. Morison, zapanjen tim prijedlogom. Kadije jaimo i usmjeri svog ponvja u dunglu, zastrtu tamnim sjenama. Iza njega poe Meriem, a sprijeda se prikradao luv Numa i vrebao zgodnu priliku. 145

144

Podalje, na ravnici osamljeni jaha promrsi kletvu kad ugleda .kako njih dvoje nestaje u tami. Bio je to Hanson. Slijedio ih je od bungalovva. Oni su poli u smjeru njegova logora, tako da je, ako bi ga primijetili, imao ve spremnu dobru ispriku. No, oni ga nisu opazili, jer se uope nisu osvrtali. Sada i on krene prema mjestu gdje su oni uli u umu. Nije vie mario hoe li ga opaziti ili ne. Postojala su dva razloga za tu ravnodunost. U prvom redu on je smatrao da je Bavnesov in posve istovjetan njegovom vlastitom planu za otmicu djevojke. On bi, na neki nain, mogao okrenuti tu injenicu u vlastitu korist. Trebao bi barem uspostaviti vezu s njima da se uvjeri, eli li i Bavnes oteti djevojku. Drugi razlog bio je zasnovan na dogaaju koji se zbio prole noi u njegovom logoru, dogaaju koji nije spomenuo u bungalowu strahujui da e privui panju, koju nipoto nije elio. elio je sprijeiti druenje crnaca velikog bwane sa svojim momcima. U bungalowu je ispriao da je pola njegovih ljudi nestalo. Ta bi se pria vrlo brzo razotkrila kad bi se njegovi momci intimno sprijateljili s bwaninim. Dogaaj, koji nije htio ispriati, a koji ga je sada nagnao da pouri za djevojkom i njenim pratiocem, desio se prole noi dok je bio odsutan. Njegovi su ljudi sjedili oko logorske vatre, okrueni sa svih strana visokom, bodljikavom bornom kada je, bez i najmanjeg nagovjetaja, meu njih skoio golemi lav i epao jednog lana pratnje. Njegov je ivot spaen zahvaljujui jedino portvovnosti i hrabrosti drugova, a tek nakon estoke bitke sa ivotinjom, koja je gotovo pobjenjela od gladi, uspjeli su je otjerati goruim cjepanicama, kopljima i pukama. Po tome je Hanson znao da u tome kraju luta lav-ljudoder, ili je, ostarivi, to postao jedan od mnogobrojnih lavova to su lunjali nou preko brda i dolina, a danju poivali u hladovitoj umi. Pred nepunih pola sata uo je riku gladnog lava i vie nije ni najmanje sumnjao da se ulja za Meriem i Bavnesom. Opsuje Engleza zbog tolike ludosti i podbode konja za njima. Meriem i Bavnes stigoe do male, prirodne istine. Na sto jardi od njih leao je u ipraju pritajeni Numa. Svoje uto-zele-ne oi nije odvajao od plijena, a vrh mu se krivudava repa grevito trzao. Odmjeravao je udaljenost od plijena. Nije se mogao odluiti bi li riskirao i smjesta napao ili bi jo malo priekao, nadajui se da e mu oni ujahati ravno u ralje. Bio je strano iz-gladnio, ali ipak veoma jak. Nikako nije elio preuranjenim i loe odmjerenim zaletom proigrati priliku da se najede. Da je prole noi priekao dok crnci ne pozaspu, ne bi bio prisiljen da lunja gladan jo iduih dvadeset i etiri sata. 146

Osim njega jo je netko nanjuio lava i ljude i sjeo na grani, gdje se bio smjestio da odspava. Pod njime se teko pomae siva trupina to se u mraku njihala amo-tamo. ivotinja s drve-ta ispusti mukle grlene glasove i sune na lea ivog kolosa. apne mu neku rije u velike ui i slon Tantor podie surlu visoko u zrak, maui njome gore-dolje, ne bi li nanjuio ono na to je apatom upozoren. Jo jednom zau apat i, je li to bila zapovijed ili ne, tek trapava se ivotinja okrene nezgrapno, ali posve tiho i odgega prema lavu Numi i stranim Tarmangani-jahaima koje je nanjuio. Sto su vie napredovali miris lava i njegova plijena postade sve jai i jai. Numa je ve bio nestrpljiv. Kako e jo dugo morati ekati da se doepa hrane. Sad je ve zlokobno ibao repom i gotovo zareao. Na maloj istini, ne slutei nikakvu opasnost, djevojka i mukarac stanu razgovarati. Njihovi se konji posve pripiju s boka. Bavnes potrai Merieminu ruku i stade je stezati dok je u njene ui sipao rijei ljubavi. Meriem je sluala. Poite sa mnom u London navaljivao je pl. Morison. Skupit u safari i, prije no to se dosjete da smo otili, bit e mo ve cio dan na putu. Zato bismo morali otii na taj nain upita djevojka. Bwana i Draga nee se suprotstaviti naem vjenanju. Ali ja vas, za sada, jo ne mogu oeniti objasni pl. Morison postoje jo neke formalnosti koje moramo uzeti u obzir, a koje vi ne moete razumjeti. Sve e biti u redu. Poi emo u London. Ne mogu vie ekati. Ako me ljubite, vi ete poi. Zar ete ivjeti s majmunima? Zar ete se s njima vjenati? I oni ljube poput nas. Budete li ostali s njima, postat ete njihovom enkom. To je prirodni zakon i nijedan ga ljudski zakon ne moe unititi. emu da se ustruavamo ako ljubimo jedno drugo? Zbog ega da marimo za bilo koga na svijetu osim nas samih. Dao bih svoj ivot za vas, a vi, zar ne biste dali nita za me? Vi me ljubite? upita ga. Hoete li me oeniti kad prispijemo u London? Kunem se! povie. Poi u s vama proape mada ne mogu razumjeti zato je to potrebno. Ona se sagne k njemu, a on je zagrli i sagne se da je poljubi. Istog trena glava velikog kljovaa izroni izmeu drvea koje je oiviilo istinu: Samo ga pl. Morison i Meriem nisu ni vidjeli ni uli, toliko bijahu zanijeti jedno drugim. Ali ga je Numa zupazio. S prostrane Tantorove glave ovjek ugleda djevojku u mukarevu zagrljaju. Bio je to Korak, no u pristaloj spodobi 147

skladno odjevene djevojke nije mogao prepoznati svoju Meri-em. Vidio je nekog Tarmanganija sa svojom enkom. Tada Nu-ma jurne. Urliknuvi tako jezivo, da je gotovo i sam Tantor prestravljeno odustao od svog plijena, golema zvijer skoi iz svog skro-vita. Od njegove rike sva se zemlja tresla. Konji ostanu za tren kao ukopani od straha. Pl. Morison Bavnes problijedi. Lav jurne na njih u punom sjaju bljetave mjeseine. Miii na tijelu pl. Morisona nisu se vie pokretali na zapovijed volje i svijesti sad su proradili gonjeni mnogo veom silom, silom prvog zakona prirode. On nesvjesno zabode mamuze duboko u bok svog ponvja, zgrabi uzde s njegova vrata i okrene ga munjevitim skokom prema ravnici i spasenju. Djevojin pony zanjiti od uasa i propne se udaren kopitom svog druga. Lav je ve bio tu. Samo je djevojka ostala hladnokrvna, djevojka i polugoli divljak koji je jahao na snanoj iji i smjekao se tome uzbudljivom prizoru na koji je, na svoje zadovoljstvo, sluajno nabasao. Za Koraka bila su to dva strana Tarmanganija koje je progonio gladni Numa. Numa je imao pravo na svoj plijen, no jedno od njih bila je ena. I Korak osjeti instinktivnu potrebu da je obrani. Nije ni sam mogao pogoditi zato sada su mu svi Tar-manganiji bili neprijatelji. Suvie je dugo ivio poput ivotinje, a da bi jo uvijek osjeao snane ljudske porive koje je stekao nasljeem, ali ih je sada ipak osjetio, barem kad se radilo o djevojci. On potjera Tantora naprijed, a onda podie svoje teko koplje i naniani u letei cilj lavlje tijelo. Djevojin pony ba je stigao do stabla na suprotnoj strani istine. Ovdje bi ga lav, koji je jurio strelovitom brzinom, lako uhvatio, no razbjenjeli Numa htio je radije enu s njegovih lea. Zato je skoio na nju. Korak krikne od uenja i udivljenja kad Numa skoi na konjske sapi, a djevojka istog trena odskoi s konja i dohvati se grane na drvetu to se nadvila nad njom. Korakovo koplje zabije se u Numinu lopaticu i obori ga s konja koji se estoko propinjao. Osloboen teine djevojke i lava on otkasa da se spasi, a Numa ostade ranjen s kopljem, zabodenim u lopaticu, kojeg se nije mogao osloboditi. Tako je zavrio njegov lov. Korak usmjeri Tantora prema osamljenom mjestu u dungli. Nije elio da ga opaze, a nitko ga nije ni vidio. Hanson je ve gotovo prispio do ume, kad je zauo stravino rikanje lava i po tome je znao da je hajka otpoela. as kas148

nije iskrsne mu pred oima pl. Morison koji je jahao kao lud da se spasi. ovjek je gotovo legao na ponvjeva lea i, obgrlivi ga vrsto objema rukama oko vrata, estoko s obje strane mamu-zao konja. Tren kasnije pojavi se i drugi pony, ali bez jahaa. Hanson jaukne kad se dosjeti to se moralo odigrati u dungli daleko od njegovih oiju. S kletvom podbode konja u nadi da e lava otjerati sa rtve. U rukama je drao spremnu puku. A tada, iza djevojina ponvja, opazi lava. Nikako to nije mogao shvatiti. Znao je da Numa, ako je uspio epati djevojku, nee poi u potjeru za drugima. On povue svoga konja, naniani i opali. Lav se zaustavi u uljanju, okrene i prevali na bok, a zatim se otkotrlja i ugine. Hanson odjae u umu i glasno pozove djevojku. -Tu sam dobije brzi odgovor iz lisnate kronje nad glavom. Jeste li ga pogodili? Jesam odgovori Hanson. A gdje ste vi? Jedva ste se izvukli. To e vas nauiti pameti da se nou ne skitate dunglom. Oboje se zatim vrate na ravnicu gdje su sreli pl. Morisona kako jae polako natrag prema njima. Opravdavao se da mu je pony otkazao poslunost i da je imao mnogo muka da ga zaustavi. Hanson se samo nasmijulji, jer se prisjeti kako je Baynes divlje mamuzao konja, i kako se na njemu i sada vide oiljci od ostruga. No o svemu to je vidio ne ree nita. On postavi Meri-em kraj sebe, i sve troje odjau u tiinu prema bungalowu.

149

Iza njih Korak izroni iz dungle i izvue koplje iz Numinih lea. Jo se uvijek smjekao. Vanredno ga je obradovao taj prizor, samo ga je jedna stvar muila ona okretnost kojom se djevojka s konjskih lea odbacila na stablo povrh sebe i spasila se. U tom je neobino nalikovala Mangani i njegovoj izgubljenoj Meriem. On uzdahne. Da, izgubljenoj Meriem. Njegovoj maloj, mrtvoj Meriem. Bijae veoma radoznao nalii li ta strana djevojka jo u emu njegovoj Meriem. Obuzme ga silna udnja da je vidi. Pogleda za onima koji su jo uvijek jahali preko ravnice. Zanimalo ga je kamo su mogli odjahati. Pojava jedne civilizirane djevojke i kicoki dotjeranog Engleza u khaki-odije-lu probudi Koraka iz mrtvila. Jednom je i on sanjao, da e se vratiti u svijet kome pripadaju ovi ljudi, no s Merieminom smrti izgleda kao da su ga ostavile sve nade i stremljenja za boljim ivotom. elio je samo provesti ostatak svog ivota u samoi, to je mogue dalje od ljudi. S uzdahom vrati se polako u dunglu. Tantor, po prirodi nemirno stvorenje, nije nipoto htio da se i dalje zadrava u blizini troje bijelaca pa se na pucanj Han-sonove puke okrene i otkasa svojim dugim i trapavim nouri-nama. Kad se Korak vratio da ga potrai, nije ga nigdje bilo. No ovjek-majmun nije se nimalo zabrinuo zbog nestanka svog prijatelja. Tantor je imao obiaj da posve neoekivano odluta. Znali bi tako da po mjesec dana ne vide jedan drugog, jer se Korak rijetko brinuo hoe li ili nee nai ovog golemog debelokoca, pa je tako bilo i ovaj put. Umjesto da ga slijedi, on potrai udobnu granu na velikom stablu i tu uskoro usne. Na terasi bungalowa bwana je doekao nae pustolove koji su se vraali. U trenutku nesanice zauo je daleko, negdje na ravnici, pucanj Hansonove puke i zapita se, to bi to moglo znaiti. Smjesta je zakljuio da se ovjeku, koga je smatrao svojim gostom, morala dogoditi neka neprilika na putu za logor, stoga je ustao i uputio se do nadzornikove zgrade gdje je saz150

nao da je Hanson rano uvee jo bio ovdje, no da je prije nekoliko sati otiao. Vraajui se iz nadglednikove zgrade, bwana opazi da su vrata na oboru otvorena, a daljnje ispitivanje mu otkrije da nema Merieminog ponvja, kao ni onog kojeg je Bavnes najradije jahao, i bwana smjesta zakljui da je to pl. Morison morao ispaliti hitac. Ponovo je probudio svog nadzornika i spremio se da sam ode sve to istraiti, kadli ugleda konjanike kako mu se pribliavaju preko ravnice. Domain je doekao veoma hladno Englezovo objanjenje. Meriem je utjela. Opazila je da je bwana veoma ljutit na nju. Bijae to prvi put, i to je silno zaboli. Poi u svoju sobu, Meriem ree a vi, Bavnese, doi te u moj kabinet. Morao bih naas neto s vama porazgovarati. Kad ga je Bavnes posluao, pristupi Hansonu. Bilo je neeg u bwani to je, i kad najblae postupi, nagonilo ovjeka da ga smjesta poslua. Kako se to dogodilo da ste i vi bili s njima, Hansone? upita. Ba sam sjedio u vrtu odvrati trgovac nakon to sam napustio Jervisovu zgradu. Bio je to kao to je poznato i vaoj gospoi moj obiaj. Legao sam naas da zadrijemam pokraj grmlja kadli me probude ove dvije zaljubljene budale. Nisam uo o emu su razgovarali, ali ubrzo zatim Bavnes dove de dva ponvja i oni odjau. Ne volim se u to mijeati, jer to nije moj posao, no znam da nije bilo zgodno da izjau nou, u to do ba naroito za djevojku to prvo nije u redu, a zatim je opas no. Stoga sam poao za njima i to je sve to sam uinio. Bavnes je pobjegao pred lavom to su ga noge nosile, ostavivi djevojku na cjedilu, a tada sam sretnim hicem pogodio zvijer u lopaticu i zaustavio je. Hanson odahne. Neko vrijeme obojica su utjeli. Odjednom se trgovac nakalje veoma zbunjeno i kao da mu je jo neto preostalo na dui to osjea da mora kazati, a veoma mu je neprijatno. to je, Hansone, zapita bwana. Vi kao da biste htjeli neto rei, ne? Da, sami ste osjetili Hanson se odvai. Nekako ovih posljednjih veeri ja sam ih mnogo viao zajedno, no, oprostite mi sire, ali ja mislim da Mr. Bavnes ne smjera nita dobro s tom djevojkom. Dovoljno sam toga uo to me uvjerilo da je on pokuava nagovoriti da s njime pobjegne. Hanson je, na osnovu vlastitih namjera, optuio Engleza vie nego to je u prvi mah mislio. On se prepao da mu se Bavnes ne uplete u 151

vlastite planove, pa je zamislio nain kako da se okoristi mladim Englezom i da ga se istovremeno rijei. Stoga mislim nastavi trgovac da biste, kad ve io nako moram krenuti, mogli predloiti Mr. Bavnesu da poe sa mnom. Ja sam spreman da ga povedem karavanskom stazom na sjever, ako to vi, sire, odobravate. Bwana se naas duboko zamisli. Onda podie pogled. Svakako, Hansone, no Mr. Baynes je moj gost ree, a oi mu zlokobno sijevnu. Na osnovu svih tih znakova ja ga ipak ne mogu optuiti da namjerava pobjei s Meriem i budui da je moj gost, ne bih mogao biti tako neotesan te mu zapovje diti da ode. No, ako se tono sjeam njegovih rijei, ini mi se da je govorio o povratku kui i uvjeren sam da mu nita ne bi priredilo vee zadovoljstvo, nego da poe s vama na sjever. Rekoste da ete poi sutradan. Mislim da e tada Mr. Bavnes poi s vama. Svratite ujutro, ako elite, a sada laku no i hvala vam to ste tako budno pazili na Meriem. Dok se okrenuo da potrai svoje sedlo, Hanson sakrije osmijeh. Bwana ue s terase u radnu sobu, gdje nae pl. Moriso-na kako, u oitoj neprilici, seta gore-dolje. Bavnese ree bwana prelazei na stvar. Hanson odlazi sutra na sjever. On pokazuje veliku naklonost prema va ma i upravo mi je rekao da vam poruim kako bi mu bilo drago ako biste poli s njime. Laku no, Bavnese! Na bwanin zahtjev, Meriem je idueg jutra morala ostati u svojoj sobi, sve dok pl. Morison Bavnes ne otputuje. Hanson je rano doao po njega. U stvari, svu je no proveo s nadglednikom Jervisom, kako bi rano ujutro mogao krenuti. Pl. Morison i njegov domain oproste se samo formalno, a kad je, najzad, gost odjahao, bwana uzdahne od olakanja. Bio je to veoma neprijatan dogaaj, te je bio sretan da je i to zavrilo, no nije alio to je tako postupio. Nije se dao zaslijepiti Bay-nesovim zanosom za Meriem, jer znajui dobro s koliko se oholosti Bavnes ponosi svojim drutvenim poloajem, nije ni naas povjerovao da e njegov gost ponuditi svoje ime bezimenoj arapskoj djevojci. Iako je imala suvie svijetlu put za istokrvnu Arapkinju, bwana je ipak vjerovao u njeno arapsko porijeklo. Nije htio ponovno razgovarati s Meriem o tom dogaaju i tu je uinio veliku pogreku, jer je mlada djevojka, svjesna obaveze i zahvalnosti koju duguje bwani i Dragoj, bila istovremeno veoma ponosna i osjetljiva, te ju je nain na koji je bwana otpremio Bavnesa, a njoj uskratio mogunost da se objasni i op152

ravda ponizio. To je, takoer, prouzroilo da Bavnes, u njenim oima, postane muenik i probudi joj u grudima snani osjeaj solidarnosti za nj. Djevojka je prije upola pogrijeila zbog ljubavi, a sada je pogreka bila potpuna. Bwana i Draga morali su joj objasniti mnogo tota o drutvenim preprekama, jer su jedino oni, poznavajui odlino Bavnesa, znali koliki jaz postoji tzmeu Meriem i njega, no oni je nisu htijeli pozlijediti. Bilo bi, meutim, mnogo bolje da su joj zadali i tu manju bol, spasivi je tako jada koji e je uskoro zadesiti, a sve zbog njene neupuenosti. Dok su Hanson i Baynes jahali prema Hansonovu logoru, Englez je neprestano mrzovoljno utio. Drugi je razmiljao kako da mu iznese prijedlog koji je upravo zamislio. Jahao je iza svoga suputnika i cerekao se kad je na ovome patricijskom licu opazio toliku namrgoenost. Nije bio s vama najljubazniji, zar ne? izree najzad mahnuvi glavom prema bungalowu. Baynes znaajno podie pogled prema njemu. On mnogo misli na djevojku nastavi Hanson i ne eli da je bilo tko oeni i odvede odavde. No, ini mi se da joj je prije nakodio negoli pomogao, time to vas je ot premio. Tako bi se jednom mogla i udati, a ovako nikada vie nee nai sjajnog mladog gentlemana poput vas. Bavnes, koji u poetku nije elio da se taj prosti momak mijea u njegove privatne stvari, sada smekan posljednjom Hansonovom primjedbom, odlui smjesta da ga smatra ovjekom finije vrste. On je jedan traljavi graniar zaguna pl. Morison no ja u se ve s njime nai. On moe igrati poglavara u centralnoj Africi, no u Londonu smo obojica posve jednaki. Ve e on dobiti svoje kad se vrati kui. Da sam ja na vaem mjestu ree Hanson ne bih nikom dopustio da me odvoji od djevojke koju elim. Meu nama, ja ga nimalo ne cijenim, i ako vam ma u emu ustreba moja pomo, raunajte sa mnom. To je ba lijepo od vas, Hansone odvrati Bavnes zagrijano ali to da ovjek uradi ovdje u toj prokletoj rupi, bogu za leima. Ja znam to bih uradio odvrati Hanson. Ja bih, naprosto, djevojku odveo sa sobom. Ako vas voli, poi e i gotova Ali to se ne moe izvesti ree Baynes. On nadzire na sve strane tu cvjetnu" zemlju. Sigurno bi nas uhvatio. Ne, ne bi, barem ne ovjeka mojih trkaih sposobnosti odvrati Hanson. Deset godina ja ovdje trgujem, lovim i po153

znajem, ba kao i on, cio taj kraj. Ako elite oteti djevojku, ja u vam pomoi i mogu vam jamiti da nas nitko nee uhvatiti, sve dok se ne dokopamo morske obale. Savjetujem vam da joj napi-ete pismo, a ja u joj ga dostaviti po svom poglavici. Zatraite sastanak, kako biste se oprostili, a ona nee odbiti. U meuvremenu mi emo neprestano pomicati logor prema sjeveru i vi moete s njome ugovoriti da do idue noi bude sve spremno. Kaite joj da e se sastati sa mnom, a da ete nas vi ekati u logoru. To e biti zgodnije, jer dobro poznajem ovaj kraj, i umijem to bre obaviti no vi. Vi ete se pobrinuti za safari i polako napredovati prema sjeveru, a ja i djevojka emo vas dostii. No pretpostavimo da ona nee htjeti poi? zapita Bay Tada ete jo jednom ugovoriti datum oprotaja odvrati Hanson a umjesto vas, tamo u otii ja i svakako je nagovoriti da poe. Ona e morati poi, a poslije svega, naroito kad provede s vama oko dva mjeseca, koliko nam je potrebno da bismo stigli do obale, ona se nee osjeati tako loe. Bavnes gotovo izusti rijei negodovanja, ali ne izree nita, jer istog asa postane svjestan da je to isto i on bio naumio. To je zvualo svirepo i zloinaki iz usta ovoga prostog trgovca, ali je, uza sve to, mladom Englezu postalo jasno da e prije uspjeti uz pomo Hansona i njegova poznavanja afrikih putova, nego da posve sam pokua izvesti tu avanturu. Stoga klimne glavom u znak nijemog pristanka. Preostali dio toga dugog puta prema sjevernom Hansono-vom logoru projahali su u utnji. Za to su vrijeme oba ovjeka bila zauzeta svojim mislima, svakako vei dio njihovih misli nije bio ni za jednoga od njih laskav. Dok su tako jahali kroz umu, ne pazei ni na ta, topot njihovih konja dopre do uiju jo jednog prolaznika kroz dunglu. Korak je odluio da svrati do mjesta gdje je ugledao bijelu djevojku, koja se tako okretno doepala stabla, kao da se u tome dugo vjebala. Bilo je u njoj neto to ga je nagnalo da se prisjeti neeg skoro zaboravljenog, i to ga je neodoljivo vuklo natrag. elio ju je vidjeti u svjetlu dana, pogledati njeno lice, boju oiju i kose. inilo mu se da veoma nalikuje njegovoj izgubljenoj Meriem, a znao je, unato tome, da nema nikakve nade. Kad ju je onako letimino pogledao na mjeseini dok je odskoila s konja, koji se propinjao, uini mu se da je iste visine kao i njegova Meriem, no mnogo punija i enstvenija. Sada se polako kretao prema mjestu gdje je vidio djevojku, kadli mu do osjetljivog uha, dopre topot konjanika koji su se pribliavali. Prebaci se neopaeno preko grana sve dok ne ugle154

da jahae. Smjesta prepozna u mlaem ovjeka, kojeg je vidio kako grli djevojku na proplanku, obasjanom mjeseinom, prije no to ih je napao Numa. Drugog nije mogao prepoznati, mada mu se po dranju i stasu uini odnekud poznat i to ga uznemiri. ovjek-majmun zakljui da mora uspostaviti vezu s mladim Englezom, ako eli ponovno pronai djevojku, stoga zaosta-ne iza njih i pone ih slijediti do Hansonova logora. Ovdje pl. Morison napisa kratko pismo koje Hanson preda jednom od svojih momaka, a ovaj smjesta potri prema jugu. Korak se zadrao u blizini logora i paljivo motrio Engleza. Gotovo se ve nadao da e, kad oba jahaa stignu na cilj, ugledati djevojku, a kad joj ne nae ni traga u logoru, veoma se razoara Umjesto da se odmara kako bi idue noi mogao izdrati naporni mar, Bavnes je nespokojno hodao umom amo-tamo. Hanson je leao na svojoj viseoj postelji i puio. Veoma su malo razgovarali. Korak se uurio povrh njih na grani guste, lisnate kronje. Tako proe i ostatak popodneva. Korak postane gladan i edan. Sumnjao je da e itko od te dvojice prije jutra napustiti logor, stoga je otiao, ali prema jugu gdje je oekivao da bi se najvjerojatnije mogla nalaziti djevojka. U vrtu pored bungalovva na mjeseini Meriem je koracala sva zamiljena. Jo je patila zbog nepravednog bwaninog postupka prema pl. Morisonu Bavnesu. Nita joj nisu objasnili, jer su bwana i Draga eljeli da je potede od ponienja i boli koje bi joj nanijelo objanjenje Bavnesove namjere. Znali su ono, to Meriem nije znala, naime da taj ovjek uope ne namjerava da se njome oeni jer bi inae doao otvoreno bwani svjestan da mu to ovaj uope ne bi branio, ukoliko ga Meriem stvarno ' Meriem ih je oboje voljela i bila im zahvalna za sve to su za nju uinili. No duboko negdje u njenom malom srcu zatalasala se divlja enja za slobodom. Godine nesmetane slobode, koje je provela u dungli, sainjavale su bit njene due. I sada, po prvi put otkako je dola k njima, Meriem se osjeti zatoena u bungalowu velikog bwane i Drage. Poput tigrice u kavezu koraala je amo-tamo uz ogradu. Odjednom okrene glavu prema vanjskom plotu i osluhne. to se to uje? um golog ljudskog stopala ba pored ograde! Osluhne jo tren. um se vie ne ponovi i ona nastavi svoju nespokojnu etnju. Proe suprotnom stranom vrta, okrene se i zakoraa prema gornjem dijelu. Na ledini pored grmlja, koje je skrivalo ogradu, u punom sjaju mjeseca leao je bijeli omot kojeg nije bilo tren ranije, kad je ovuda prolazila. 155

Meriem naas zastane, ponovo osluhne i onjui zrak, ba poput tigrice, tovie i opreznije. Pokraj grmlja uurio se nagi crni glasnik i buljio kroz lie. Ugleda je kako se uputi prema pismu. Ugledala ga je znai! Tiho se uspravi i drei se neprestano sjene grmlja, to se nanizalo sve do obora, uskoro iezne iz vida. Izotreno Meriemino uho otkrilo je svaki njegov pokret. No, ona nije pokuala da ispita odakle dolazi. Smjesta se dosjeti da je to glasnik pl. Morisona. Zastane i dohvati to je nala. Raskinuvi omot, otvori pismo i stade polako itati na svjetlu blistave mjeseine. Bilo je, kao to je pogodila, Bavnesovo. Ne mogu otii, a da vas ponovo ne vidim proita. Doite sutra rano izjutra na istinu da se oprostimo. Doite sami. Od ovih nekoliko rijei srce joj bre zakuca i bljesak sree joj ozari lice.

156

Bio je jo mrak kad se pl. Morison Bavnes uputio do mjesta odreenog za sastanak. Zahtijevao je uporno vodia, tvrdei da inae nee znati pogoditi put do male istine. U stvari, nije bio dovoljno hrabar da sam jae po mraku prije izlaska sunca, pa je elio da bude u drutvu. Pratio ga je i Korak ljuljajui se s grane na granu jer ga je probudila buka iz logora. U devet sati Bavnes je prispio na istinu. Meriem jo nije stigla. Crnac lee da otpoine, a Bavnes se lijeno opusti u sedlu. Korak se udobno isprui na visokoj grani, odakle je mogao dobro promatrati one ispod sebe, a da ne bude primijeen. Proao je jedan sat. Bavnes je postao nervozan. Korak se ve dosjetio da je mladi Englez doao ovamo na sastanak, a pogodio je tko je taj koga on eka. Korak bijae zadovoljan to e uskoro vidjeti okretnu enku koja ga je tako neodoljivo podsjeala na Meriem. Najednom zauje topot konja koji se pribliavao. Dolazi! Skoro je ve stigla na istinu kad je Bavnes zapazi. Iz bunja izrone glava i bedra njenog konja, a onda se pojavi i Meriem na njemu. Bavnes podbode konja njoj u susret. Korak pogleda paljivo dolje. U sebi je proklinjao eir iroka oboda koji je skrivao njeno lice. Sad je ve prispjela tono do Engleza. Korak spazi kako je mukarac uhvatio obje njene ruke i privukao je na grudi. Mukarevo se lice zaas sakrilo iza oboda irokog djevojina eira. Znao je da su im se usne sastale. Obuzme ga tuga i slatko sjeanje, te za tren nesvjesno sklopi oi, kako ne bi vidio njihovu sreu. Kad ih je opet otvorio, oni su se razdvojili i ozbiljno razgo-vurali. Korak je primijetio da je mukarac neto uporno nago-vura, ali bilo je isto tako oigledno da djevojka ne pristaje. Sve njezine kretnje, taj nain kako je zabacivala glavu navie, udesno i njeno naginjala bradu, Koraka su snano podsjeale na Meriem. Sada su zavrili razgovor. Mukarac ponovo zagrli i poljubi djevojku na rastanku. Ona se okrenu i odjae istim pu157

tem kojim je i dola. Mukarac je sjedio na svom konju i promatrao je. Na ivici dungle ona se okrene i mahne mu rukom. Noas! povie. Dok je to doviknula iz daljine, koja ih je razdvajala, zabacila je glavu i sada je Korak prvi put ugledao njeno lice. On se trgne kao da ga je strijela ubola u srce. Drhtao je poput lista. Zatvori oi dlanovima, i onda ih opet otvori, ali djevojka je otila, samo je njihanje lia oznailo put kojim je iezla. Nemogue! Ne, to ne moe biti istina! Pa ipak vlastitim oima vidio je svoju Meriem, neto stariju, oblijeg stasa jer se pribliavala zrelosti i dosta izmijenjenu. Bila je ljepa no ikada, ali jo uvijek njegova mala Meriem. Onu, koju je smatrao mrtvom, ugledao je opet ivu. Vidio je Meriem od krvi i mesa. Ona ivi! Nije umrla! Vidio ju je, vidio svoju Meriem, ali u naruju drugog mukarca! A taj se ovjek nalazio ispod njega nadohvat ruke. Korak je stisnuo grevito svoje teko koplje. Igrao se lasom, ispletenim od trave koje se klatilo zataknuto za pojas. Onda pomiluje svoj lovaki no o boku. ovjek ispod njega pozove svog pospanog pratioca, popusti uzde svom ponvju i krene na sjever. Korak je jo uvijek sjedio na drvetu. Ruke je spustio niz tijelo. Sad je zaboravio i oruje i sve svoje namjere. Korak je razmiljao. Zapazio je kako se Meriem promijenila. Posljednji put kad ju je vidio, bila je malena, napo gola Mangani, divljakinja neobinog izgleda. Tada mu nije izgledala takva, ali sada, poto se izmijenila, znao je da je bila neobina. U to vrijeme jo se nije razlikovala od njega. Sada se ona promijenila. Bijae ljupka i draesna poput cvijeta u kojem se odraavala profinjenost civilizacije. Zadrhta kad se prisjeti kakvu joj je sudbinu on obeavao; bila bi ena ovjeka-majmuna u divljoj dungli. Neko u tome nije vidio nita loe, jer ju je ljubio, a ivot, koji je za nju odabrao, bijae ivot dungle koju su oni sami oboje izabrali za svoj dom. Sada, kad je vidio Meriem u onakvoj odjei, postade svjestan koliko uasan bijae plan to ga je davno zamislio. Uza sve to on ju je jo uvijek ljubio, i ljubomora mu je izjedala srce, kad se sjeti mladoga Engleza. to je taj namjeravao uraditi s njom? Da li ju je uistinu ljubio? A kako bi netko mogao da je ne ljubi? Da mu je ona uzvraala ljubav, za to je Korak imao jak dokaz. Da ga nije ljubila, ne bi primila njegove poljupce. Njegova Meriem ljubi drugog. Naas je pustio da ga potpuno obuzme ta strana istina. U njegovu srcu rodila se silna elja da prati toga ovjeka i da ga ubije, ali u svijesti iskrsne misao da ga ona ljubi. Zar bi on mogao ubiti ovjeka kojeg Meriem ljubi? 158

Tuno strese glavom. Ne, to ne bi mogao. Tada zaeli da slijedi Meriem i da s njome razgovara. Gotovo ve krene, ali tada pogleda svoje golo tijelo i posrami se. On, ranije sin jednog engleskog lorda, odbacio je svoj nekadanji ivot, i spustio se na razinu ivotinje, tako da ga je sada stid otii k voljenoj eni i poloiti joj svoju ljubav pred noge. Stidio se poi nekadanjoj maloj arapskoj djevojici, koja mu u dungli bijae drug u igri. A to bi joj i mogao ponuditi? Godinama su ga okolnosti spreavale da se vrati ocu i majci, a onda se umijeao ponos i izbrisao iz sjeanja i posljednji trag elje za povratkom. U svojoj djeakoj enji za pustolovinama povezao je svoju sudbinu sa ivotom majmuna iz dungle. Ubojstvo probisvijeta u lukom prenoitu ispunilo je njegovu djetinju fantaziju strahom od zakona, a to ga je otjeralo jo dublje u divljinu. Neprijateljsko odbijanje koje je susreo kod ljudi, i crnih i bijelih, utjecalo je snano na njegovu duu koja se tada oblikovala i bila iznad svega osjetljiva. Poeo je vjerovati da mu je ovjek neprijatelj, a da je u Meriem naao jedino ljudsko bie, koje je trebao i za kojim je ez-nuo. Kad su mu je oteli, njegova je tuga bila tako duboka da mu je i sama pomisao na ljudsko drutvo bila nepodnoljiva. Napokon je smatrao da je kocka baena. Sam je izabrao da ostane poput ivotinje, ivio je ivotom ivotinje, a tako e i umrijeti. Sada, kad je ve bilo prekasno, poalio je. Meriem, koja je, eto, ivjela, otkrila mu se toliko preobraena, da je sam osjetio koliko se udaljila iz njegova ivota. Ne bi je jae mogla udaljiti ni sama smrt. U novom svijetu ljubila je ovjeka svoga kova. Korak je znao da je to ispravno. Ona nije bila za njega, za golog divljaka. Ne, ona vie njemu ne pripada, ali on jo uvijek njoj pripada. Kad ve ne moe eljeti nju i biti s njome sretan, on e uraditi sve to je u njegovoj moi da joj osigura sreu. Slijedit e mladog Engleza. Prvo valja doznati ne misli li uiniti djevojci neto naao, a zatim e uvati ovjeka kojeg Meriem ljubi, zbog nje, premda mu je ljubomora izjedala srce. Ali, ako taj ovjek snuje Meriem neko zlo, neka mu bog pomogne! Polako se digne. Uspravi se i protegne. Miii njegovih ruku napee se ispod opaljene koe, kad je savio stisnute ruke iza glave. Neto se micalo na zemlji, ispod njega. Pojavila se antilopu na istini. Korak osjeti glad, opet bijae ivotinja. Ljubav ga je samo na trenutak uzdigla u visine asti i odricanja. Antilopa je presijecala istinu. Korak se spusti na zemlju s protivne strane drveta tako lako da ak ni budne ui antilope 159

nisu zapazile njegovo prisustvo. Odmota svoj laso od trave, bilo je to najnovije pojaanje u njegovu naoruanju, i s njim je vjeto rukovao. esto je putovao samo s noem i lasom jer ih je lako nosio. Koplje, luk i strijela bili su glomazniji, pa ih je esto sakrio u tajno skrovite. U desnoj ruci drao je samo jedan namotaj dugog ueta, a u lijevoj njegov kraj. Antilopa bijee udaljena svega nekoliko koraka. Korak skoi posve tiho iz svoga skrovita, oslobodi laso grmlja i zavitla njime. Skoro istog asa antilopa odskoi, ali munjeviti laso sa svojom pominom zamkom poleti zrakom povrh nje i pade nepogreivom tonou oko vrata ivotinje. Baca brzo povue rukom i zamka se stegne. Korak se opae lasom, ali kako je antilopa napela ue, u svom mahnitom pokuaju da pobjegne na slobodu, on pade na lea. Umjesto da se priblii paloj ivotinji, kao to bi to uinio baca lasa sa Zapada, Korak dovue svog zarobljenika k sebi, a kad je ivotinja bila nadomak skoka, skoi na nju poput pantere, zabode zube u vrat ivotinje, a srce probode vrkom svog lovakog noa. Zatim smota laso, odsijee nekoliko velikih komada mesa s plijena i ponovo se popne na drvo da ih u miru pojede. Poslije se odnjie s grane na granu do oblinjeg izvora, a onda zaspi. Dugo je mislio na idui sastanak Meriem i mladog Engleza jer je djevojka na rastanku doviknula: Noas! Nije slijedio Meriem jer je znao, po putu kojim je dola i kojim se vratila, da je njeno obitavalite negdje iza ravnica, a kako nije elio da ga djevojka otkrije, nije se usudio prijei ravnicu. Bit e dovoljno, ako ostane uz mladia, a to je, za sada, i namjeravao. Meni ili vama izgledalo bi nemogue pustiti Morisona da ode tako daleko u dunglu i zatim ga pronai, ali Koraku to nije bilo ni najmanje teko. Nagaao je da e se bijelac vratiti u svoj logor, a da je i postupio drugaije, Koraku bi bilo veoma jednostavno slijediti trag mukarca na konju u pratnji jednog pjeaka. Mogli su proi i dani, a Koraku bi taj trag bio dovoljno jasan da ga dovede do cilja. Poi tragom, starim svega nekoliko sati, bijae za Koraka isto kao da obojicu vidi jasno pred sobom. Zbog toga, svega nekoliko minuta nakon to je Morison Ba-ynes uao u logor, a Hanson ga pozdravio, Korak se spusti be-unnno na susjedno deblo. Tu je ostao do kasno poslije podne, ali se mladi Englez nije maknuo iz logora. Korak bijae znatieljan, hoe li ovamo doi Meriem. Neto kasnije Hanson i jedan od crnih djeaka izjau iz logora. Korak to zamijeti posve hladno, jer ga nije nitko drugi zanimao osim mladog Engleza. 160

Smrailo se, a mladi se nije micao iz logora. Veerao je, a zatim popuio bezbroj cigareta. Onda poe nervozno mjeriti koracima prostor pred atorom. Zahtijevao je da djeak-sluga baca neprestano drva u vatru. Negdje zahrope lav, a on nestane u atoru i opet iskrsne s automatskom pukom. Ponovno naredi djeaku da podjari vatru. Korak primijeti da je veoma nervozan i prestraen, pa iskrivi usne u prezirnom osmijehu. Zar je to mukarac koji ga je istisnuo iz srca Meriem? Da li je to uope mukarac kad se plai kaljanja starog Nume? Kako e taj obraniti Meriem od bezbrojnih opasnosti u dungli? Ah, ali to njemu nee biti potrebno. Oni e ivjeti bezopasno u srcu evropske civilizacije, gdje postoje ljudi u uniformi da ih obrane. Evropljaninu ne treba nikakva spretnost da obrani svoju enu. Opet prezir iskrivi Kora\kove usne. Hanson i crni djeak odjau do istine. Bijae ve mrak kad su stigli. Tu Hanson ostavi djeaka, odjae do ravnice i povede sa sobom djeakova konja. Stade ekati. Bilo je ve devet sati kad spazi osamljena jahaa kako galopira iz bungalowa. Nakon nekoliko trenutaka Meriem zaustavi svog konja ispred njega. Bijae nervozna i sva zaarena u licu. Kad prepozna Hansona, lecne se. Konj Mr. Bavnesa je pao, a on je iaio gleanj Han son pouri s objanjenjem. Nije mogao doi sam, pa je stoga poslao mene, da vas povedem u logor. Djevojka nije mogla u tami opaziti zaareni i pobjedonosni izraaj na licu govornika. Bolje da pourimo nastavi Hanson morat emo brzo krenuti, ako ne elimo da nas dostignu. Je li on teko povrijeen? Samo je malo istegnuo gleanj odvrati Hanson. Jahati moe dobro, ali smo obojica smatrali da je bolje ako noas lei i otpoine jer e iduih tjedana morati mnogo jahati. U redu sloi se djevojka. Hanson okrene ponvja, a Meriem ga je slijedila. Jahali su oko jednu milju sjeverno uz rub dungle, a tada se upute zapadno ravno u dunglu. Meriem ga je slijedila ne pazei kamo jau. Nije tono znala gdje lei Hansonov logor, pa tako nije slutila da ne jau onamo. Jahali su cijele noi ravno na zapad. Kad je svanulo, Hanson dozvoli da se ustave zbog doruka kojeg je ponio sa sobom iz logora u bisagama to su visile na sedlu. Tada opet krenue i nisu se zaustavljali sve dok nije sunce pretjerano zapeklo. Tada se zaustavi i dade znak djevojci da sjae. 161

 Ovdje emo askom poinuti, a ponvje pustiti da pasu odvrati Hanson. Nisam zamiljala da je logor tako daleko primijeti Meriem. Naredio sam da krenu na put ranom zorom objasni trgovac kako bismo imali dobar start. Znao sam da nas dvoje moemo lako sustii natovareni safari. Stii emo ih prekosutra. Iako su putovali jedan dio noi i cio idui dan, safariju nije bilo ni traga. Meriem, dobar poznavalac ivota u dungli, znala je da nitko ve danima nije proao ispred njih. Povremeno bi primjeivala obrise tragova mnogih ljudi i to vrlo starih. Uglavnom su slijedili taj jasno oznaeni trag, koji je iao pored staze slonova i kroz umarke, koji su bili lijepi poput parka. Bijae to idealan put za brzo putovanje. Meriem na kraju postane sumnjiava. Postepeno se mijenjalo i vladanje mukarca kraj nje. esto, kad bi ga iznenada pogledala, opazila je kako je guta pogledom. Polako joj se prikradala pomisao na jedno davno poznanstvo. Neko i negdje ve je bila upoznala tog ovjeka. Vidjelo se da se ve nekoliko dana nije brijao. Plave, kratke ekinje poele su mu prekrivati obraze i bradu, a s njima je raslo i njezino uvjerenje da njih dvoje nisu stranci. Tek drugog dana Meriem se pobuni. Zauzda ponvja i izrazi svoje sumnje. Hanson je uvjeri da je logor samo nekoliko milja ispred njih. Mi smo ih morali dostii juer rekao je. Oni su bre putovali, no to sam mislio. Ovuda uope nisu proli odgovori Meriem. Trag, kojim smo se kretali, star je ve tjedan dana. Hanson se nasmije. A, u tome je stvar, je li? povie. Zato mi to niste ve prije rekli? Mogao sam vam to lako objasniti. Ne kreemo se istim putem, ali emo naii na njihov trag ve danas, ako ih prije toga ne sretnemo. Sad je, napokon, Meriem znala da ovjek lae. Kakva budala! Zar bi bilo tko mogao povjerovati u tako smijeno objanjenje? Tko bi bio tako lud da povjeruje kako e dostii nekoga a on ju je uvjeravao da to svakoga asa oekuje kad ve miljama nisu nali ni traga od toga nekog. utjela je i smiljala kako da pobjegne prvom prilikom koja joj se prui i da dobije veu prednost u vremenu kako bi sigurno umakla. U meuvremenu ga je neprestano promatrala. 162

Naprezala se da se prisjeti, odakle ga poznaje. Gdje su se susreli. U kakvim su se prilikama upoznali prije no to su se susreli na farmi velikog bwane? Ona preleti u mislima sve bijelce koje je ikad upoznala. Bilo ih je svega nekoliko koji su dolazili na posjed njena oca u dungli. Bilo ih je, uistinu malo, ali ipak nekoliko. Sjetila se! Tamo ga je vidjela. Skoro se dosjetila, ali u tren opet zaboravi. Poslijepodne, iznenada, izau iz dungle na obalu iroke, mirne rijeke. Na drugoj obali Meriem ugleda logor opasan visokom i trnovitom bornom. Stigli smo napokon ree Hanson. Povue svoj revol ver i opali u zrak. I gle! U tom trenu se uskomea logor na drugoj obali rijeke. Crnci potrae na obalu. Hanson ih pozdra vi, ali Morisonu Bavnesu ne bijae ni traga. Prema uputama svog gospodara, crnci su se ukrcali u jednu kanou i zaveslali preko rijeke. Hanson smjesti Meriem u maleni amac i sam ue, a na obali ostavi dva djeaka da uvaju konje. Po njih e doi kasnije kanoom, a konji e sami preplivati rijeku. Kad je stigla u logor, Meriem upita za Bavnesa. Za neko vrijeme njezin je strah bio ublaen kad je ugledala logor za koji je smatrala da je Hansonova izmiljotina. Hanson pokae maleni ator, razapet usred logora. Tamo ree i povede je prema njemu. Na ulazu razmakne atorsko krilo i ponuka je da ue. Meriem stupi u ator i ogleda se oko sebe. Bijae prazan. Okrene se Hansonu. On se cerekao. Gdje je Mr. Bavnes? upita. On nije ovdje odgovori Hanson. Barem ja ga ne vidim, a vi? Ali zato sam ja ovdje, a ja sam prokleto bolji mukarac, no to je on ikada bio. Vie ga neete trebati jer sada imate mene. On se grohotom nasmije i posegne za njom. Meriem se borila da se oslobodi. Hanson snano obujmi njene ruke, pa tijelo i ponese je polako k hrpi pokrivaa koji su se nalazili u kutu na dnu atora. Njegovo se lice nagnulo sasvim uz njezino. Oi su mu se suzile poput dva proreza, a iz njih je sukljao poar strasti i elje. Meriem je gledala ravno u njegovo lice dok se borila da se oslobodi, a tada se sjetila slinog prizora, u kojem je odigrala istu ulogu, i prepozna napadaa. Bijae to veanin Malbihn, koji ju je ve jednom tako napao i ubio 163

svog druga, koji ju je htio spasiti. Onda ju je najzad spasio bwa-na. Malbihnovo glatko lice obmanulo ju je, ali sada, kada mu je narasla brada i kada je Meriem dola u slinu situaciju, sjetila se svega, brzo i tono. Ali danas nema bwane da je spasi.

Crni djeak, kojeg je Malbihn ostavio na istini da eka i da tamo ostane sve dok se on ne vrati, sjedio je zguren ve jedan sat u podnoju drveta, kad ga odjednom trgne glasanje lava. Brzinom koju je rodio strah od smrti, djeak se popne na granu drveta, a tren kasnije kralj ivotinja doe na istinu i pri-makne se leini antilope koju djeak dosad nije ni primijetio. Sve do svanua jeo je kralj svih ivotinja, a djeak budan sjedio na grani i razmiljao to se dogodilo s gospodarom i sa dva ponvja. S Malbihnom je ivio ve godinama i zato je dobro poznavao karakter bijelaca. To iskustvo uvjeri ga da ga je gospodar namjerno ostavio ovdje. Rezultat Malbihnove zloe bio je, da je djeak mrzio svoga gospodara iz svega srca, a uz bijelca vezao ga je samo strah. Njegova sadanja nezgoda je samo izazvala jo veu mrnju. Kad je sunce izalo, lav se odunja u dunglu, a crnac spusti s drveta i poe dunglom natrag u logor. U njegovoj su se glavi rojile razne osvetoljubive misli, ali je znao da ne bi imao hrabrosti da ih izvri, kad bi mu se i pruila prilika za to. Otprilike milju od istine naie na trag dvaju ponvja koji je pod pravim kutom presijecao njegovu stazu. Oi mu lukavo za-bljesnu. Pone se grohotom smijati i udarati po bokovima. Domoroci su neumorni brbljavci, a to znai, drugim rijeima, da su ljudska bia. Malbihnov djeak nije bio iznimka u tom pravilu, a kako je ivio s mnogim bijelcima u posljednjih deset godina, nije bilo tajne u ivotu Afrike koju ne bi znao iz vlastitog iskustva ili iz naklapanja drugih. Poznavao je svog gospodara i njegova ranija djela, a znao je takoer mnogo o planovima Malbihna i Bavnesa, jer je o tome kao i ostale sluge esto sluao. Iz brbljanja voe safarija doznao je da se pola Malbihnove druine ulogorilo kod velike rijeke, daleko na zapadu. Djeaku nije bilo teko da zbroji dva i dva i tako doe do sume etiri, a to etiri bijae vrsto uvjerenje da je njegov gospodar prevario drugog bijelca, oteo mu enu i 165 164

iV y

odveo u zapadni logor, ostavivi ovoga na milost i nemilost velikog bwane kojeg su se svi bojali. Djeak ponovo iskesi svoje velike bijele zube i nasmije se glasno. Tada krene udesnom brzinom. U logoru veana Morison je proveo gotovo besanu no, ispunjenu nervozom, sumnjama i strahom. Pred jutro je zaspao gotovo sasvim iscrpljen. Probudio ga je vodi i uskoro, nakon izlaska sunca, podsjetio da moraju odmah krenuti na sjever. Baynes je oklijevao. elio je saekati Hansona" i Meriem. Vodi ga je tjerao i upozorio na opasnost koju bi znailo svako odlaganje. ovjek je dobro znao da e to to je smislio njegov gospodar, izazvati gnjev bwane, te e se svi loe provesti, ako ih bwana uhvati na svojoj zemlji. Na tu se opomenu Bavnes uznemiri. A to ako je bwana, kao to ga je zvao vodi, ve iznenadio Hansona" na njegovu podlu djelu? Zar ne bi pogodio istinu? Moda je ve na putu da i njega kazni. Bavnes je mnogo uo o navici svog dobroinitelja, da kanjava male i velike zlikovce, koji bi prekrili zakon ili obiaje ovog malog, divljeg svijeta to se smjestio iza vanjskih utvrda, a koje ljudi vole nazivati granicom. U tom divljem svijetu bezakonja, veliki bwana stvorio je zakon za sebe i za sve one koji su nastanjivali okolicu. Govorkalo se da je, tovie, kaznio smru jednog bijelca koji je zlostavljao jednu domorotkinju. Bavnes zadrhta sjetivi se toga govorkanja i zamisli to bi njegov domain dosudio ovjeku, koji mu je pokuao ukrasti mladu tienicu. Ta ga je pomisao acnula i on skoi na noge. Da ree nervozno odmah moramo krenuti odavde. Zna li put na sjever? Vodi ga je poznavao i nije gubio vrijeme. Safari krene na put. Bijae podne kad je umoran i znojni trka sustigao malu kolonu koja se muno kretala. Drugovi su ga pozdravili poklicima dobrodolice, a on im je odmah saopio sve to je znao ili nagaao o djelu njihova gospodara, pa su tako svi iz safarija znali za taj dogaaj prije nego Bavnes. On je stupao na elu kolone, pa mu je djeak posljednjem ispriao to se s njim desilo, otkako ga je Malbihn prole noi ostavio na istini. Kad je pl. Morison uo sve to mu je djeak ispriao, sine mu da ga je trgovac upotrijebio kao orue, kako bi se doepao Meriem. U njemu uzavrije krv i sav uzdrhta od brige za Meriem. To, to onaj drugi nije snovao nita bolje od njega samoga, nije ublailo strahotu uvrede koju mu je Hanson" nanio. Isprva mu nije palo na um, da je i on sam namjeravao nanijeti zlo 166

Meriem, ba kao i Hanson". Bjesnio je, jer je bio potuen vlastitim orujem, a oteta mu je i nagrada koju je elio prisvojiti. Zna li kamo je otiao tvoj gospodar? upita djeaka. Da, bwana odgovori djeak. Otiao je u drugi logor kraj velike rijeke koja tee u daljinu prema zalasku sunca. Moe li me tamo odvesti? upita Bavnes. Djeak klimne glavom. Osjetio je da bi to bila prilika da se osveti svom gospodaru kojega je mrzio, a istovremeno da izbjegne i gnjev bwane koji e, vjerojatno, slijediti safari to kree na sjever. Moemo li nas dvojica sami stii u logor? upita pl. Morison. J * r r Da, bwana uvjeri ga crnac. Bavnes se obrati vodiu. Sad su mu bili jasni Hansonovi" planovi. Shvatio je zato je on elio da se sjeverni logor udalji to vie prema sjevernoj granici zemlje velikog bwane. To bi mu, naime, dalo na vremenu za bijeg prema zapadnoj obali, dok bi bwana progonio sjeverni safari. Pa dobro, koristit e planove onoga drugog. I on mora izbjei kaznu svoga domaina. Morat e poi to je mogue dalje na sjever rekao je vodiu. Ja u se vratiti i pokuati odvesti velikog bwanu na zapad. Crnac gunajui pristane. Nije elio pratiti tog neobinog bijelca koji se boji noi, a niti ga ostaviti na milost i nemilost smjelih ratnika bwane, jer je izmeu njih i njegovog plemena lealo davno i krvno neprijateljstvo. Vodi, pak, bijae oduevljen tim prijedlogom jer e, konano, moi napustiti svoga vedskog gospodara. Poznavao je put koji je vodio na sjever u njegovu domovinu, a za koji bijelci nisu znali. Bijae to preac kroz isuenu visoravan gdje su se nalazili skriveni izvori o kojima bijeli lovci i istraivai nisu ni slutili, jer su prolazili samo rubom te visoravni. On bi ak mogao izbjei i bwani, ako ih ovaj bude progonio. Prvenstveno zbog te mogunosti, on svrsta ostatke Malbihnovog safarija u kakav-takav red i krene sjeverno. Meutim, crnac je vodio pl. Morisona jugozapadno, u dunglu. Korak se zadravao u logoru promatrajui Morisona sve dok safari nije krenuo sjeverno. Tada, uvjeren da mladi Englez ide krivim pravcem i da nee susresti Meriem, napusti ga i polako zaputi onamo gdje je ugledao djevojku, za kojom je eznuo, u naruju drugog. Bijae tako sretan to je opet naao Meriem da, tovie, toga trenutka nije bio ni ljubomoran. Ali mu kasnije uzavri krv u ilama, a glavom se stanu rojiti crne i zlokobne misli. Da je Morison mogao znati, kakve su misli kolale u glavi tog divljaka, 167

koji se uljao kriom meu granama praumskog drvea, najeila bi mu se koa. Korak je oekivao Hansona" i djevojku. ekao je sat i razmiljao. Usporeivao je sebe s uredno obuenim engleskim gentlemanom i to sebi na tetu. to joj on moe ponuditi, a to onaj drugi? to e on naslijediti, a to njegov suparnik koji je to pravo sigurno sauvao? Kako bi se usudio pristupiti ovako gol, bos i zaputen ovom prekrasnom stvorenju koje je neko bilo njegov drug? I kako bi je zaprosio, a to je namjeravao ve od onog trenutka kad ga je preplavila ljubav? Strese se pri pomisli kakvo je nepopravljivo zlo mogla nanijeti njegova ljubav onom nevinom djetetu, da nije bilo sluaja koji ju je otrgnuo od njega, dok jo nije bilo prekasno. Bez sumnje, sada je ve i ona sama znala njegovu uasnu namjeru. Svakako ga je mrzila i prezirala isto onako, kao to se i on sam prezirao, kad je na to mislio. Izgubio ju je. Za njega ona bijae mrtva, premda ju je vidio ivu u krasnoj odjei, koja ju je preobrazila i uinila za njega nedostinom. Prije ju je ljubio, a sada je oboava. Znao je da ona njemu vie nikada nee pripasti, ali barem e je vidjeti. Moi e je promatrati iz daljine. Moda e joj moi pomoi, ali ona ne smije nikada doznati da ju je opet naao, ni da on ivi. Pitao se, je li ikad pomislila na njega, da li se ona ikada sjeala onih lijepih dana koje su zajedno proveli. To mu je izgledalo nevjerojatno. Nije, naprosto, mogao vjerovati da je ta lijepa djevojka ona ista raupana, napo gola djevojica koja je vjeto skakutala izmeu granja, dok su se igrali i trali u dokonim i sretnim danima prolosti. Vjerojatno se vie ne sjea prolosti, ba kao to ni njen izgled vie ne nalikuje nekadanjem. Korak bijae tuan. Krstario je dunglom uz rub ravnice i ekao da doe Meriem, ona Meriem koja nikada nee doi. Ali doao je netko drugi, ovjek, visok, irokih ramena u khakiodijelu na elu tamnopute druine ratnika, crnih poput ebanovine. ovjekovo lice bijae kruto, a znakovi tuge duboko ucrtani oko njegovih usana i oiju, da, tako duboko da jarost, koja je izbijala iz izraaja njegova lica, nije mogla izbrisati tu tugu. Korak primijeti toga ovjeka dok je prolazio ispod drveta na kome se sakrio, a koje se nalazilo na rubu sudbonosne male istine. Vidio ga, je dok je tako sjedio na drvetu, sav ukoen, smrznut i napaen. Vidio ga je kako otrim okom pretrauje tlo, a on je sjedio na drvetu i sve promatrao oima, zamagljenim od silnog naprezanja. Primijetio je kako daje znak svojim ljudima, jer je naao ono to je traio, a zatim mu se izgubio s oiju i oti168

ao na sjever. Korak je i dalje sjedio ukoen poput kipa, a srce mu je krvarilo u nijemoj tuzi. Sat kasnije Korak se polako vrati u dunglu prema zapadu. Kretao se tromo, objeene glave, oputenih ramena, poput starca koji nosi na svojim leima teki teret ivota. Bavnes je slijedio crnog vodia, probijao se kroz gusto, nisko raslinje, jahao saginjui se uz vrat konja. esto bi sjahao, jer su niske grane dopirale do zemlje i nisu dozvolile da ostane na sedlu. Crnac ga je vodio preacem koji nije ni bio put za jahaa. Na kraju prvog dana mladi je Englez bio prisiljen da sjae i pjeice slijedi svog okretnog vodia. U toku duga pjeaenja pl. Morison imao je vremena da razmilja i slikovito predstavi sudbinu Meriem u rukama veanina, i njegov bijes je sve vie rastao. Odjednom mu padne na pamet da je upravo njegov podli plan uvalio djevojku u sadanji opasni poloaj, pa da je i uspjela izbjei Hansonu", ni s njim je ne bi ekala bolja sudbina. Postao je svjestan da mu je Meriem znaila mnogo vie no to je ikada mislio. Po prvi ju je put poeo usporeivati s drugim enama, svojim poznanicama koje su bile plemenita roda i na visokom drutvenom poloaju i, na svoje iznenaenje, otkrio da je ta mala arapska djevojka u prednosti. Mrzei Hansona", poeo je mrziti sebe i svoj niski in, dostojan prezira. I tako, u tom iskuenju, ispunjen stidom, suoio se s golom istinom: strast to ju je osjetio za djevojku koju je smatrao drutveno niom od sebe, pretvorila se u ljubav. Dok je teturao putem, u njegovu je srcu, kraj te novoroene ljubavi, plamtjela jo jedna strast mrnja koja ga je tjerala na osvetu. ivio je lagodno i raskono. Nikada prije nije trpio ni oskudicu ni muku koje su ga sada stalno pratile. Razderana odijela, izgrebena tijela krvario je i gonio crnca, da ide sve bre premda bi svakog asa i sam iscrpljen padao na zemlju. To to ga je tjeralo naprijed, bila je osveta i osjeaj da svojim mukama djelomino okajava veliko zlo koje je nanio ljubljenoj djevojci, jer se nije nadao da e je spasiti od sudbine u koju ju je sam uvalio. Prekasno! Prekasno! Ta ga je misao kobno pratila cijelim putem. Prekasno! Da, prekasno za spas, ali ne i za osvetu ta ga je misao opet dizala i poticala. Samo kad bi postalo suvie mrano, tako da se nita nije vidjelo, dozvolio bi sebi odmor. Mnogo puta toga poslijepodneva 169

zaprijetio je crncu da e ga smjesta ubiti, ako jo jednom zaeli odmor. Momak se prestraio. Nije mogao razumjeti kako se bijelac mogao tako naglo iz temelja promijeniti. Taj isti se prole noi plaio mraka. On bi i napustio ovog gospodara, koji mu je ulijevao strah u kosti, da je imao prilike, ali je to Bavnes pogaao pa mu je nije pruio. Danju bijae uvijek u njegovoj blizini, a nou je spavao sasvim uz njega, u grubo nainjenoj borni, koja je predstavljala slabu obranu protiv mesodera to su odasvud vrebali. To, to je pl. Morison odjednom mogao spavati usred divlje dungle, kraj vodia koji ba nije mirisao, bijae dokaz da se neobino promijenio u posljednjih dvadeset i etiri sata i da se sada zaista u njemu raa smisao za demokraciju o kojoj prije nije ni sanjao. Ujutro bijae ukoen, hramao je i cijelo ga je tijelo boljelo, ali nita manje odluan da jurne za Hansonom" to je bre mogue. Kod male brzice ustrijelio je pukom srndaa im su, bez doruka, digli logor. Mrmljajui preko volje, dozvolio je da se zaustave i prirede hranu, pojedu, a tada opet krenu na put kroz dunglu obraslu grmljem i divljom lozom. U meuvremenu Korak je iao polako prema zapadu, naiao na Tantorov trag i sustigao ga u dubokoj, sjenovitoj dungli. ovjekmajmun, osamljen i bolan bijae sretan u drutvu svoga ogromnog prijatelja. Gipka ga je surla odano zagrlila i zabacila na mona lea gdje se Korak tako esto protezao i drijemao. Veliki bwana i njegovi crni ratnici slijedili su tvrdoglavo sjeverni trag safarija koji im je uzmicao i tako ih mamio sve dalje i dalje od djevojke koju su pokuavali spasiti, dok je u bun-galowu jedna ena, koja je voljela Meriem kao svoju vlastitu ker, ekala nestrpljivo i tuno na povratak spasilaca s djevojkom. Bila je sigurna da e je njen neustraivi mu nai i dovesti natrag.

Meriem se borila s Malbihnom. vrstim JOJ je miiima sputao ruke i ona izgubi svaku nadu. Nije izustila ni glasa. Znala je da nema nikoga tko bi joj pomogao, a njen prijanji ivot u dungli nauio ju je da je beznadno traiti milost u surovom svijetu u kome je odrasla. Dok se rvala sa svojim napadaem, jedna joj ruka dotakne drak Malbihnovog revolvera koji je leao u koricama o boku. Dok ju je vukao prema pokrivaima, njeni su prsti malo-pomalo izvlaili predmet kojeg je tako udno prieljkivala i napokon izvukla iz korica. Kad je Malbihn ve stajao kraj hrpe razbacanih pokrivaa, Meriem se najednom prestane otimati i svom snagom navali na njega. On izgubi ravnoteu, spotae se na pokrivae i padne na-uznak. Ruke mu nehotice polete natrag da ublae pad, a Meriem podigne revolver u visinu njegovih prsa i povue okida. Ali revolver bijae prazan. Malbihn skoi opet na noge i posegne za njom. Na tren je uspjela pobjei i otrati do ulaza u ator, ali tu je sustigne njegova teka ruka i povue natrag. Okre-nuvi se poput ranjene lavice, Meriem epa cijev dugog revolvera, zamahne njome i srui je na Malbihnovu glavu. S kletvom na usnama, pun boli i gnjeva, ovjek zatetura, ispusti svoj plijen i pade bez svijesti na zemlju. Meriem potri ne osvrui se. Neki je domoroci primijete i pokuae zaustaviti u bijegu, ali prijetee oruje u njenoj ruci, iako prazno, zadri ih na daljini. Ona stie na kraj logora do bome, koja ga je okruivala, i nestane u dungli prema jugu. Odmah se popela na drvee i s instinktom malog Mangani-ja, koji ivi na stablu, skine svoju jahau suknju, cipele i arape, jer je znala da joj predstoji teak i daleki put te da e joj odjea samo smetati. Jahae hlae i kaputi posluit e joj da se obrani od hladnoe i trnja, a nee ni suvie smetati, ali suknja i cipele nisu prikladne za penjanje po drveu. 171

170

Nije daleko otila. Poela je razmiljati. Nee moi ostati iva bez oruja s kojim bi se obranila i ustrijelila divlja za hranu. Kako se nije dosjetila da s Malbihna strgne pojas s municijom, prije no to je napustila ator? S punim revolverom mogla bi ustrijeliti divlja i obraniti se od velikih zvijeri, koje e je napadati na povratku u topli dom bwane i Drage. Odluila je da se vrati po municiju. Znala je da sve stavlja na kocku, i da bi je opet mogli zarobiti, ali bez sredstava za obranu i nabavljanje hrane, nee se moi spasiti. Zato okrene natrag u logor odakle je upravo pobjegla. Mislila je da je Malbihn mrtav, jer mu je zadala straan udarac. Nadala se da e kad padne mrak, polako ui u logor i potraiti pojas sa mecima. Tek to je stigla da se sakrije na velikom stablu kraj bome, odakle Je mogla mirno promatrati logor, a da ne bude otkrivena, spazi veanina koji pomoli glavu iz atora. Brisao je krv s lica i ispalio plotun kletvi i pitanja svojim prestraenim pratiocima. Ubrzo svi su je iz logora poeli traiti, a kad se Meriem uvjerila da su otili, sie iz svog skrovita i hitro otri preko istine u Malbihnov ator. Brzo pretrai unutranjost i otkrije da nema municije. U jednom kutu pronae neki koveg u kojem su bile veaninove line stvari to mu ih je, dan ranije donio vodi. Meriem pomisli da je moda u njemu pohranjena rezervna municija. Brzo odrijei ue, zategnuto povrh platna, koje je omatalo koveg, a trenutak kasnije podie poklopac i pone traiti meu raznim sitnicama. Bila su to pisma i papiri, izresci iz starih novina. Izmeu ostalog nae sliku male djevojice na ijoj je poleini bio privren izrezak iz jednog parikog dnevnika. Izrezak, sav poutio i skoro izbrisan od starosti i upotrebe, nije znala proitati, ali slika djevojice, koja je bila u novinama, privue njenu panju. Gdje je ve vidjela tu sliku? A tada joj, odjednom, sine da je to njena vlastita slika, dok je jo bila djevojica. Odakle ju je veanin uzeo? Kako to da ju je ovaj ovjek posjedovao? Zato je njena slika bila u novinama? O emu je govorio taj izblijedjeli lanak? Meriem je zbunila ta zagonetka koju je otkrila u potrazi za mecima. Stajala je tako neko vrijeme zurei u izblijedjelu fotografiju, a tada se sjeti municije po koju je dola. Opet pone pretresati koveg i na kraju, u jednom kutu nae malu kutiju s nabojima. Na prvi pogled primijeti da su za oruje, zataknuto o
172

pojas njenih jahaih hlaa. Spusti ih u dep i jo jednom pogleda sliku, koju je drala u ruci, sva uznemirena zbog zbunjujue slinosti izmeu nje i slike. Dok je tako stajala, uzalud nastojei da pronikne u sr te neobjanjive zagonetke, do uiju joj dopru glasovi. Smjesta postade opreznija. Pribliavaju se! Prepozna prostainu veanina. Vraao se njen progonitelj Malbihn! Meriem hitro otri do ulaza i pogleda van. Prekasno! Opkolili su je. Preko istine ravno prema atoru pribliavao se bijelac sa svoja tri najamnika. to da uradi? Spusti fotografiju u njedra. Brzo napuni revolver i uzmakne na kraj atora nianei ulaz. Ljudi se zaustave ispred atora i Meriem zau kako Malbihn psujui izdaje nareenja. Na to je potroio dosta vremena, a dok je on grubo vikao i urlao, djevojka potrai put kojim bi pobjegla. Prigne se, podigne a-torsko krilo i pogleda uokolo. Baci se potrbuke i provue ispod atora ba onog trena kada je Malbihn, s posljednjom rijei na usnama, uao u ator. Meriem je ula njegove korake, a tada se podie i pognuto otri u domorodaku kolibu, nasuprot atoru. Unutra se okrene i sve razgleda. Ni ive due u blizini. Nitko je nije vidio. Iz Mal-bihnova atora ula je kletve. veanin je primijetio da mu je netko ispremetao koveg. Pozvao je svoje ljude, a kad su se odazvali, Meriem srnu iz kolibe i odjuri prema onom dijelu bome koji bijae najdalje od Malbihnova atora. Povrh bome nadvisilo se stablo koje, po ocjeni crnaca, bijae preveliko da ga po-sijeku. Tako su stavili bomu sasvim uz drvo. Meriem bijae presretna to su ostavili to drvo, jer joj je ono omoguilo bijeg koji bez njega ne bi ostvarila. Iz svoga skrovita gledala je kako Malbihn ponovo odlazi u dunglu, ovog puta ostavljajui u logoru na strai trojicu djeaka. Otiao je juno i, im je iezao, Meriem zaobie logor i uputi se k rijeci. Teko e njena djevojaka ruka upravljati ka-noom, ali drugog izlaza nije bilo. Morala je prijei rijeku. Pristanite je bilo na istini, pa se dobro moglo vidjeti tko mu prilazi. Da pokua prijei rijeku, sigurno bi je primijetili. Jedina nada u spas bila je da saeka dok padne no, naravno, ako ne iskrsne jo neka nepredviena okolnost. Leala je tako gotovo jedan sat promatrajui strau oko amca. Jedan od njih smjestio se tako da bi je odmah opazio kad bi pokuala gurnuti kanou u rijeku. Iz dungle se sav zaaren i zasoptan pojavio Malbihn. Odmah otri do rijeke, gdje su leale kanoe, i prebroji ih. Bilo mu je jasno da djevojka mora ovdje prijei rijeku, ako se eli vrati173

ti svojim zatitnicima. Opazi kakvo je olakanje osjetio kad je vidio da su sve kanoe na broju. Zatim se obrati vodiu, koji ga je dopratio iz dungle, i poe mu neto govoriti. S vodiem je bilo jo nekoliko crnaca. Prema Malbihnovim uputama oni gurnu sve kanoe u rijeku osim jedne. Malbihn pozove strau iz logora i, tren kasnije, cijelo drutvo ue u amce i odvesla uzvodno. Meriem ih je motrila sve dok nisu zavili iza rijene okuke. Bila je tono povrh logora. Otili su! Ostala je sama, a jednu su kanou ostavili s veslom. Jedva je mogla povjerovati u tu sreu. Svako oklijevanje znailo bi unititi nadu u spas. Brzo potri i baci se na zemlju. Izmeu nje i kanoe bilo je dvanaest jardi. Uzvodno iza rijene okuke, Malbihn naredi da pristanu. Is-krca se s vodiem i uputi na obalu da potrai prikladno mjesto odakle e moi promatrati amac koji je ostavio na obali. Smijeio se, jer je zamislio dobar plan. Djevojka e se prije ili kasnije, vratiti i pokuati prijei rijeku. Moda joj ta pomisao nee odmah pasti na um. Nita zato ako bude morao ekati dan-dva, ali ako ostane iva, i ako je ne zarobe ljudi koji vrludaju dunglom, ona e sigurno doi. Da e se pojaviti tako brzo, Malbihn se nije nadao, pa kad se popeo na uzviicu uz obalu odakle mu se pruao pogled na rijeku, ugleda prizor koji mu je s usana izmamio ljutitu kletvu. Ona, koju je progonio, bijae ve napo rijeke. Okrenuo se i brzo potrao k amcima. Vodi ga je pratio u stopu. Bacio se u kanou, a veslai snano zaveslae. Kanoa jur-nu niz struju prema plijenu. Meriem je gotovo ve preveslala rijeku kad se oni pojavie. im ih je ugledala, udvostrui napor da dospije na suprotnu stranu prije no to je dostignu. eljela je samo dvije minute prednosti. Kad ve jednom bude meu drveem, bila je sigurna da e im pobjei. Nadala se da je nee dostii, jer su jo bili dosta udaljeni. Malbihn je tjerao svoje ljude uasnim kletvama i udarcima pesnica, jer je uviao da e mu djevojka opet pobjei iz panda. Kad je kanoa, na elu potjere, bila nekih stotinu jardi od nje, Meriem svim silama dovesla do obale gdje je drvee nadvisivalo rijeku. Malbihn se izdere neka stane. Izgleda da je pobjesnio od pomisli kako je nee moi uhvatiti. On zabaci puku na rame, paljivo nacilja u vitku priliku koja se penjala uz drvo i opali. Malbihn je bio izvrstan strijelac. Nije bilo mogue da promai na tako maloj udaljenosti. Tako ni sada ne bi promaio, da se istog trena, dok mu je prst pritisnuo obara, nije neto desi174

lo. Tom sluaju Meriem treba zahvaliti to je ostala iva. Bila je to jedna podvodna klada iji kraj je leao u muljevitom dnu rijeke, a slobodan vrh virio iz vode. U tu je kladu udarila Malbih-nova kanoa ba u trenutku kad je opalio. Mali trzaj i cijev puke skrene sa svog cilja. Tane uzaludno zazvidi kraj Meriemine glave, a ona nestane u liu. Smijeila se dok se sputala na zemlju da pretri istinu gdje je nekad bilo domorodako selo, okrueno poljima. Napola sruene kolibe jo su uvijek stajale. Raslinje dungle ve je pokrilo nekad obraivanu zemlju. Tamo, gdje je nekad bila seoska ulica, nicalo je mlado drvee. Sada je tu sve bilo osamljeno i pusto. Za Meriem je to znailo nepriliku jer nije bilo velikog drvea. Selo je morala trei prijei da bi dola na drugu stranu dungle prije no to Malbihn pristane amcem uz obalu. Naputene kolibe dobro su joj dole, ali nije primijetila otre oi koje su je motrile sa svih strana, iza skoro poruenih vrata i iskrivljenih ambara. Ne slutei kakva joj prijeti opasnost, ona srne seoskom ulicom, jer je ova bila najkrai put u dunglu. Svega milju istono, jedan je ovjek u poderanoj khaki-od-jei, sav prljav, divljeg izgleda slijedio Malbihnov trag. Sada se naglo zaustavio jer je zauo slabi odjek pucnja Malbihnove puke koji se teko probio kroz gustu umu. Crnac ispred njega takoer zastade. Uskoro emo stii tamo, bwana ree. Crnac bijae pun strahopotovanja prema bijelcu. Bijelac potvrdi glavom i dade znak vodiu, boje ebanovine, da krenu naprijed. Bio je to plemeniti Morison Bavnes nekad tako izbirljiv i elegantan. Lice i ruke bijahu mu izgrebene i isprljane sasuenom krvlju koja je potekla iz rana i ogrebotina od trnja. Odijelo je visilo u dronjcima, ali je kroz njih sjao novi Bavnes, mnogo ljepi od nekadanjeg dendija. U srcu svakog mukarca krije se makar i najmanja klica mukosti i plemenitosti. Kajanje zbog podlog ina, koji je uinio eni, a koju je iskreno zavolio i elja da to ispravi, potakli su tu klicu da nabuja i izmijeni Morisona Bavnesa iz temelja. Obojica su zateturali u pravcu osamljenog hica. Crnac nije nosio oruje, a Bavnes sumnjajui u crnca, nije se usudio da mu povjeri puku, koje bi se vrlo rado oslobodio na dugom putu. Sada, kad su se pribliavali svom cilju, Bavnes mu prui puku, jer je znao da u crnevom srcu plamti mrnja prema Malbihnu. Znao je da e se boriti, jer je doao da se osveti. On sam, inae 175

0* 4

\ \

izvrstan revolvera, borit e se revolverom koji mu je visio o boku. Upravo kad su pojurili prema cilju, lecne ih plotun. Tada zaue jo nekoliko pucnjeva pa divlje urlikanje i zatim zavlada tiina. Bavnes je fanatino urio, no tu mu je sada dungla izgledala tisuu puta gua i neprohodnija. Posrtao je i padao. Dva puta ga je crnac poveo neprohodnim putem, pa su se morali vraati, ali su napokon izbili na malu istinu kraj velike rijeke gdje je neko bilo napredno selo, a sada sumorno, i naputeno propadalo u ruevinama. U dungli izmeu raslinja, koje je prekrilo bivu seosku ulicu, leao je crnac, prostrijeljen tanetom i jo topao. Bavnes i njegov pratilac osvrtali su se na sve strane, ali nidje nije bilo ni ive due. Tiho su stajali i sluali. to je to? um vesla na rijeci? Bavnes potri kroz mrtvo selo prema rubu dungle ona je svravala uz obalu rijeke. Crnac je trao uz njega. Obojica su se probijali kroz granje dok nisu opazili rijeku, a tamo, gotovo na drugoj obali, ugledae Malbihnovu kanou kako brza k logoru. Crnac odmah prepozna svoje drugove. Moemo li prijei rijeku? upita Bavnes. Crnac zanijee glavom. Kanoe nije bilo, a preplivati rijeku znailo je samoubojstvo, jer je vrvjela krokodilima. ovjek sluajno pogleda nizvodno. Tu je sakrivena meu granjem leala kanoa kojom je pobjegla Meriem. Crnac epa Bavnesovu ruku i pokae ono to je otkrio. Morison jedva prigui usklik sree. Obojica hitro uspuu granama koje su se nadvile nad kanoom. Crnac zgrabi veslo, a Bavnes otisne kanou niz rijeku. Tren kasnije ona zapliva maticom k drugoj strani obale, prema logoru veanina. Bavnes je uao na pramcu i napinjao oi da prepozna ovjeka koji je izvlaio na obalu drugu kanou. Vidio je kako se Malbihn iskrcao, okrenuo i pogledao preko rijeke. Ugledao je i njegovo zaprepatenje, kad je primijetio kanou koja ih je pratila i privukla panju njegovih ljudi. Tada se zaustavi i stade ekati. Kanoa s dvojicom nije znaila za njih nikakvu opasnost. Malbihn se zbunio. Tko je taj bijelac? Jo ga nije prepoznao, premda je Bavnesova kanoa bila ve usred rijeke, a crte lica one dvojice u kanoi jedva da su mogli razabrati s obale. Jedan od Malbihnovih crnaca prvi prepozna Bavnesova pratioca. Tada Malbihn pogodi tko bi mogao biti taj bijelac, premda je jedva vjerovao svojim oima. Izgledalo mu je gotovo nevjerojatno da bi ga pl. Morison Bavnes slije-

176

dio dunglom samo s jednim pratiocem, a ipak je to bila istina. Na kraju ga je Malbihn prepoznao, iako je bio sav prljav i raupan, i konano shvati uzrok koji je nagnao Bavnesa, kukavicu i slabia da slijedi njegov trag divljom dunglom. ovjek je doao da izravna raune i da se osveti. Premda je to izgledalo nevjerojatno, drugog objanjenja nije bilo. Malbihn slee ramenima. Bilo je i drugih, koji su iz slinih razloga gonili Malbihna u toku njegove dugotrajne karijere. On zadjene prst u obara i stane ekati. Kanoa se pribliavala na daljinu glasa. to elite? zaurla Malbihn podigavi prijetei oruje. Pl. Morison Bavnes skoi na noge. Proklet bio! povie, izvue revolver i opali istog trena kad i veanin. Kad su odjeknula oba pucnja, Malbihn ispusti puku, grevito se uhvati za grudi, zatetura i skljoka se ravno na koljena, zatim pade niice. Bavnes se ukoi. Stajao je naas glave povi-jene unazad, a tada se polako sloi na dno amca. Crni vesla nije znao to da uradi. Ako je Malbihn mrtav, moe se slobodno i bez straha vratiti onamo k svojim drugovima, ali ako je veanin samo ranjen, bit e sigurniji to dalje od njega. Zato je oklijevao i nije se pribliavao obali. U njemu se rodilo veliko potovanje prema novom gospodaru, pa ga je duboko ganula njegova smrt. Gledajui zgreno tijelo na dnu amca, primijeti da se jo mie. Slabim pokretima ovjek se naprezao da se pomakne. Jo je uvijek ivio. Crnac mu se primae i uspravi ga u sjedei poloaj. Stajao je pred njim s veslom u ruci i zapitkivao Bavnesa gdje je pogoen, kadli odjeknu i drugi pucanj, a crnac, pogoen u elo, strovali se naglavce u vodu drei grevito veslo u ruci. Posljednjom snagom Bavnes se okrene prema obali i ugleda Malbihna kako je, oduprijevi se na lakat, uperio na njega svoju puku. Englez klizne na dno amca i zau zviduk taneta povrh glave. Ranjenom Malbihnu trebalo je vie vremena da naniani, a nije ni gaao tako dobro kao prije. Bavnes se s mukom okrene na trbuh, zgrabi desnicom revolver i izvue se toliko da je mogao gledati preko ruba kanoe. Malbihn ga odmah spazi i opali, ali Bavnes nije izmakao u stranu, niti se spustio nie. S naporom je nianio u ivi cilj na obali od koje ga je nosila struja. Opet povue obara. Pucanj za-bljesnu i zaprai. Malbihnovo divovsko tijelo pogodi i drugi hitac. Ali, jo nije bio mrtav. On ponovo nacilja i opali, a tane raz-nese u komadie gornji rub kanoe tik uz Bavnesovo lice. Bay177

nes takoer zapuca, i dok ga je struja nosila sve dalje Malbihn mu ie odgovarao pucnjevima s obale gdje je leao u lokvi krvi. 1 tako su dva ranjena mukarca tvrdoglavo nastavila svoj jezoviti dvoboj sve dok vijugava afrika rijeka nije odnijela pl. Mori-sona Bavnesa iza nekog umarka.

Menem je prola vec pola seoske ulice kadli, odjednom, iz mrane unutranjosti oblinjih koliba nahrupi tucet crnaca i Arapa, odjevenih u bijelo. Ona nagne u bijeg, ali je dohvate vrstim rukama, a kad upravi moleiv pogled prema njima, ugleda visokog, namrtenog starca kako zuri ispod svog burnusa u nju. Cim ga je ugledala, ustukne u stranu uasno iznenaena. Bijae to eik. Opet je obuzmu strah i jeza iz njenog djetinjstva. Stajala je drui ispred tog uasnog starca kao ubojica pred sucem koji mu je dosudio smrtnu osudu. Znala je da ju je eik prepoznao. Ni godine, ni promjena odjee nisu je mnogo izmijenile, pa bi je onaj koji ju je poznavao iz djetinjstva, mogao lako prepoznati. Dakle, vratila si se svojima, je li? zarei eik. Vratila si se jo jednom da zamoli hranu i obranu, zar ne? Pusti me! povie djevojka. Nita od tebe ne traim ve da me pusti natrag Velikom Bwani. Velikom Bwani? ciknu eik i izlije bujicu prostakih arapskih psovki na bijelca, tog stranog suca svih prestupnika kojeg se dungla bojala i mrzila. Ti bi se eljela vratiti bwa-ni, zar ne? Tamo si dakle bila otkako si pobjegla od mene? A tko te je sada progonio preko rijeke? Zar je to bio bwana? To je bio veanin koga si ti neko otjerao iz svoje zemlje kad su on i njegovi pratioci kovali s Mbeedom plan da me ukradu odgovori Meriem. eikove se oi zakrijese. Naredi svojim ljudima da se sakriju u grmlje pored obale kako bi mogli dotui Malbihna i njegovu druinu. Malbihn se ve iskrcao i milio dunglom gledajui razrogaenih oiju, Dunih nevjerice, scenu koja se odigravala u naputenom selu. Cim je ugledao eika, odmah ga je prepoznao. Dva su ovjeka postojala na svijetu kojih se Malbihn bojao poput avla. Jedan je bio bwana, a drugi eik. Istog asa, kad je bacio pogled na tu koatu, poznatu pojavu, on podvije rep i po178 179

juri natrag kanoi pozivajui svoje pratioce da ga slijede. Druba je ve dobro odmakla rijekom kad je eik pristupio obali. Iz-mijenie plotun hitaca, a s kanoe im odgovore istom mjerom. Zatim Arapi skupe svoje ljude, osiguraju zarobljenicu i upute se na jug. Jedno tane s Malbihnove strane pogodi crnca, koji je stajao na seoskoj ulici, gdje su ga ostavili da uva Meriem. Drugovi svuku s njega odjeu i ostave ga mrtvog na cesti. Na njega je naiao Bavnes kad je uao u selo. eik je s drubom napredovao juno uz rijeku kad je jedan od njegovih ljudi svratio po vodu i ugledao Meriem kako oajniki vesla s druge obale. ovjek upozori eika na neobian prizor. Ugledae bijelu enu, posve samu u centralnoj Africi. Tada je, da bi je uhvatio im se iskrca, stari Arapin sakrio svoje ljude u naputenom selu, jer mu je uvijek bila na umu ucjena. Mnogo puta u prolosti blistavo je zlato ba na taj nain ispunilo njegove ake. Na taj se nain lako dolazilo do novca, ali njegovo je pritjecanje veoma oslabilo otkako je bwana stegnuo granice njegova djelovanja. Nije se vie usudio krasti slonovau domorocima koji su boravili nekih stotinu milja oko bwanine farme. A kad je, napokon, ena ula u stupicu koju joj je postavio i kad je prepoznao u njoj djevojicu s kojom je godinama najsurovije postupao, bijae presretan. Nije dugo oklijevao da ponovo uspostavi odnose oca i keri koji su meu njima postojali u prolosti. Prvom ju je prilikom snano udario po licu. Prisilio ju je da pjeaci, umjesto da naredi nekom od svojih ljudi da sjae i uzme je u sedlo. inilo se da uiva u otkrivanju novih metoda muenja i poniavanja. Izmeu svih tih ljudi nitko je nije doekao sa simpatijom, a niti bi se da je ba i elio, usudio da je obrani. Za dva dana prispjeli su u kraj koji je poznavala jo od djetinjstva, a prvo lice koje je ugledala, kad su je potjerali kroz ulazna vrata, bila je krezuba, strana Mabunu, neko njena dadilja. Uini joj se da su sve godine, koje su prohujale od rastanka s njom bile samo san. Da nije bilo njene odjee i da nije porasla, povjerovala bi u to. Sve to je bila ostavila, opet je nala, a nova lica, koja su nadomjestila stara, bijahu isti ivotinjski i neasni tipovi. Bilo je tu i nekih novih, mladih Arapa koji su se pridruili eiku u njenom odsustvu. Inae je sve bilo po starom, sve osim jednog: nije bilo Geeke, a njoj je Geeka jako nedosto-jala kao da je lutka, s glavom od slonove kosti, bila prijatelj od krvi i mesa. eznula je za svojom prijateljicom, jer je njenim gluhim uima mogla povjeriti toliko nesrea i poneku radost, 180

toj Geeki koja je imala drvene udove i tijelo od takorove koe, toj bijednoj Geeki koju je toliko voljela. Ispoetka su se stanovnici eikova sela, koji su jo preostali, zabavljali gledajui bijelu djevojku, neobino obuenu, a koju su neki od njih poznavali jo dok je bila dijete. Mabunu se pretvarala da se veoma raduje to se vratila, iskesivi svoje krezube desni u jezivoj grimasi, koja je trebala pokazati njeno veselje. Ali je Meriem zadrhtala prisjetivi se svih okrutnosti ove strane vjetice iz proteklih godina. Meu pridolim Arapima bijae jedan vitki, mladi ovjek, dvadesetih godina koji je u nju zadivljeno piljio sve dok mu eik ne zapovijedi da ode, na to se Abdul Kamak mrgodno povue Napokon, poto zadovoljie svoju radoznalost, napustie Meriem. Kao i nekad dozvolili su joj slobodno kretanje selom jer je ograda bila visoka i jaka, a jedna jedina vrata dobro uvana danju i nou. Kao i ranije, ona nije marila za drutvo okrutnih Arapa ni obespravljenih crnaca od kojih se sastojala eikova druina, pa bi se, kao i u danima djetinjstva, smjestila u osamljeni ugao sela gdje se igrala s voljenom Geekom ispod iroke kronje velikog drveta koje se nadnijelo nad ogradu. Stabla vie nije bilo, a Meriem je pogodila i zato. S toga je drveta onog dana siao Korak, udario eika i spasio je iz bijednog i munoga ivota koji joj bijae dosuen, pa se ona samo njega i sjeala. Oko ograde raslo je nisko bunje i tu je Meriem sjela i poela razmiljati. Srce joj se ispuni sreom kad se sjeti prvog susreta s Korakom i godinama u kojima se on za nju brinuo i briljivo je titio poput starijeg brata. Ve mjesecima nije toliko mislila na Koraka kao toga dana. Izgledao joj je blii i drai no ikad ranije i predbacivala je sebi to ga je tako dugo zanemarila u mislima. Tada se pojavi slika Morisona i Meriem se zbuni. Ljubi li zaista tog mladog, estitog Engleza? Mislila je o sjajnom Londonu o kome joj je priao na tako blistav nain. Pokuavala je da sebe predoi usred najveselijeg drutva velikog grada gdje je svi oboavaju i potuju. Slike, koje je stvarala u svojoj fantaziji, bijahu ba one kakve joj je oslikao Morison. Bile su to privlane slike, ali se kroz njih uporno pomaljala prilika miiavog napo golog divovskog Adonisa dungle. Meriem pritisne rukom srce i prigui uzdah, a dok je to radila, osjeti pod rukom tvrde rubove fotografije koju je ovamo sakrila kad se izvukla iz Malbihnova atora. Sada je izvue i poe paljivije ispitivati no ranije. Bila je sigurna da je lice djeteta njeno. Prouavala je svaki detalj na slici. Napo sakriven, u 181

ipci skupocjene haljine poivao je lanac i medaljon. Meriem nabere elo. On ju je na neto neodoljivo podsjeao. Da li je taj cvjeti, izrastao u civilizaciji, mogao biti mala Arapkinja Meriem, eikova ki? Bilo je to nemogue, ali ipak, taj medaljon? Meriem ga je odnekud poznavala. Njeno je pamenje nije varalo. Ve je negdje vidjela taj medaljon i on bijae njen. Kakva je neobina tajna zakopana u njenoj prolosti. Dok je tako sjedila i piljila u sliku, osjeti odjednom da nije sama i da netko stoji u njezinoj blizini, netko tko joj se beum-no pribliio. S osjeajem krivice gurne sliku natrag u njedra. Jedna se ruka spusti na njeno rame. Bila je uvjerena da je to eik, i ve je u nijemom uasu oekivala udarac, koji je imao pasti. Ali udarca nije bilo i ona se obazre, ugledavi iza sebe Ab-dulaha Kamaka, mladog Arapina. Vidio sam sliku ree koju si upravo sakrila. To si ti kad si bila dijete, malena beba. Mogu li je opet vidjeti? Meriem ustukne. Vratit u ti je ree. uo sam o tebi i znam da ne vo li svog oca, eika. Ne volim ga ni ja. Neu te izdati. Pokai mi sliku. Bez prijatelja, meu samim neprijateljima, Meriem se uhvati za slamku koju joj je pruio Abdulah Kamak. Moda bi u njemu mogla nai prijatelja kojega je tako trebala. U svakom sluaju vidio je sliku, pa, ako joj nije prijatelj, tuit e je eiku, a on e joj je oduzeti. Zato bi moda mogla ispuniti njegovu molbu nadajui se da je govorio istinu i da e biti poten. Izvue sakrivenu fotografiju i prui mu je. Abdul Kamak promatrao ju je paljivo usporeujui crte lica na njoj s licem djevojke koja je sjedila na zemlji i gledala u njega. Polako zaklima glavom. Da, to si ti, ali gdje si se fotografirala? Kako to da je eikova kerka obuena u haljine nevjernika? Ne znam. Nikad nisam vidjela sliku do prije nekoliko dana. Nala sam je u atoru veanina Malbihna. Abdul Kamak uzdigne obrve. Preokrene sliku, a pogled mu padne na stari izrezak iz novina. Oi mu se raire. Znao je itati francuski, istina teko ali je ipak znao itati. Boravio je u Parizu. Tamo je proveo est mjeseci s trupom pustinjskih ljudi, na vojnoj vjebi. To je vrijeme upotrijebio da naui obiaje, poneto jezik i mnoge poroke osvajaa. Sada je korisno upotrijebio svoje znanje. Polako i s mukom itao je uti izrezak. Njegove oi vie nisu bile irom rastvorene, ve su se lukavo suzile u dva proreza. Kad je proitao, pogleda djevojku. 182

Jesi li ti to proitala? upita. To je na francuskom, a taj jezik ne poznajem odgovori. Abdul Kamak je dugo stajao, utio i gledao u djevojku. Bila je veoma lijepa. elio ju je kao i mnogi mukarci koji su je vidjeli. Napokon se spusti do nje na koljeno. Abdulu Kamaku pala ja na um udesna misao. Tu je ideju mogao provesti samo onda ako djevojci ne kae nita o onome to je proitao u tom novinskom izresku. Meriem, nikad dosada nisu te vidjele moje oi, pa ipak one su smjesta povjerile tajnu mome srcu da u uvijek biti tvoj rob. Ti me ne zna, ali ipak, molim te, vjeruj mi aptao je. Mogu ti pomoi. Ti mrzi eika, a mrzim ga i ja. Dozvoli da te od njega odvedem. Poi sa mnom. Vratit emo se u veliku pustinju gdje je moj otac mnogo moniji eik nego tvoj. Hoe li doi? Meriem je sjedila i utjela. Bilo joj je teko da povrijedi jedinog ovjeka koji joj je sada ponudio zatitu i prijateljstvo, ali nije eljela ljubav Abdulaha Kamaka. Prevaren njenom utnjom, ovjek je zgrabi i privije uza se, ali se Meriem stala odu-pirati sa eljom da se oslobodi. Ne ljubim te! povie. Nemoj me prisiliti da te za mrzim. Ti si ovdje jedini ovjek koji mi je pokazao privrenost, i ja bih eljela da te volim, ali ne mogu te ljubiti. Abdul Kamak se ponosno uspravi. Nauit e da me ljubi ree. Odvest u te milom ili silom. Ti mrzi eika i zato mu nee nita o tome govoriti jer u mu, inae, ispriati sve o slici. I ja mrzim eika i... Ti mrzi eika? prosike neiji glas iza njih. Oboje se okrenu i ugledaju eika koji bijae od njih udaljen svega nekoliko koraka. Abdul Kamak jo je uvijek drao sliku u ruci. Sada je turne u burnus. Da, mrzim eika! uzvikne. Kad to izusti, skoi prema starcu, obori ga jednim udarcem i jurne kroz selo. Svog konja nae privezana o kolac, osedlana i spremna jer je Abdul Ka mak upravo htio odjahati u lov kad je opazio stranu djevojku, samu kraj bunja. Skoivi u sedlo, sune prema seoskim vratima, eik, omamljen od udarca polako se s mukom pridizao sa zemlje i poeo iz sveg grla dozivati svoje ljude da zaustave Arapa koji je jurio. Tuce crnaca priskoi da zaustave jahaa, ali ih je cijev Abdul Kamakove duge mukete, kojom je vitlao s jedne i s druge strane, maknula s puta, a on je podbo ostrugama konja prema vratima. No tu e ga sigurno zaustaviti! Dva crnca, koja su 183

se tamo nalazila, ve su sputala vrata. Bjegunac podigne puku k ramenu i popusti uzde konju koji pree u ludi galop. Onda pustinjski sin opali jednom, pa drugi put i obojica uvara na vratima padnu na zemlju. S divljim krikom veselja, vitlajui pukom visoko u zraku, on se okrene u sedlu pa, nasmijavi se podrugljivo u lice svojim progoniteljima, odjuri iz sela i nestane u dungli. eik se sav zapjenio od bijesa. Naredi da pou za njim u potjeru, a tada brzo otkoraa natrag do Meriem koja je sjedila uurena kraj grmlja gdje ju je ostavio. Slika! zaurla. O kakvoj je slici govorio taj pas? Gdje je? Da si mi je odmah dala! Odnio ju je sa sobom prigueno odvrati Meriem. ija je to bila slika? upita ponovo eik, zgrabi djevojku grubo za kosu i osovi je na noge, a zatim je stade tresti. Moja, kad sam bila mala djevojica. Ukrala sam je Mal-bihnu, veaninu, a na poleini bijae prilijepljen neki izrezak iz starih novina odvrati Meriem. eik problijedi od jeda. to je pisalo na izresku? upita tako tiho da ga je jedva jedvice mogla uti. Ne znam, pisalo je na francuskom jeziku, a ja ne znam itati francuski. eiku je odlanulo. Skoro se nasmijeio. Nije ponovo udario Meriem. Okrenuo se i otiao, opomenuvi je da vie nikad ni sa kime ne razgovara, osim s njime i s Mabunu. Stazom, kojom su prolazile karavane, Abdul Kamak galopirao je prema sjeveru. Kad je kanoa, noena strujom, nestala s pogleda ranjenog veanina, pl. Morison klone na dno i tu je satima proleao bez svijesti. Bijae ve no kad se osvijestio. Leao je dugo gledajui zvijezde nad sobom i pokuavao se prisjetiti gdje se nalazi i na kakvoj postelji lei to se tako njeno ljulja i zato se poloaj zvijezda tako brzo i arobno mijenja. Naas mu se uinilo da sanja, ali dok se pomakao u elji da se probudi, otra bol rane dozove u svijest dogaaje koji su ga doveli u taj poloaj. Sad je znao, da plovi sam niz veliku afriku rijeku u domorodakoj ka-noi, ranjen i izgubljen. S mukom sjede. Osjeti da ga rana manje boli. Oprezno je opipa. Prestala je krvariti. Vjerojatno je to laka rana, nita ozbiljno. Ali, ako ga onesposobi i za nekoliko dana, to e mu donijeti smrt jer e za to vrijeme, iscrpljen glau i bolima, biti preslab da sebi nabavlja hranu. 184

S vlastitih nevolja misli mu polete k Meriem. Vjerovao je da je i ona bila sa veaninom kada se pokuao pribliiti njegovom logoru. Pitao se to e sada biti s njom? Kad bi Hanson" i umro od zadobivenih rana, bi li Meriem bilo ita bolje? Tada bi se nala u rukama isto takvih lupekih mukaraca i brutalnih divljaka najnie vrste. Bavnes zagnjuri lice u ruke i ostade tako njiui se u amcu, dok mu je slika njene budunosti bila stalno prisutna u svijesti. On joj je priredio tu sudbinu. Njegova niska elja otela je istu i nevinu djevojku iz ruku onih koji su je titili i voljeli bacivi je u pande veanina i njegovih propalica. Prekasno je shvatio veliinu zloina, to ga je sam smislio i skrojio. Shvatio je prekasno da je ljubav, to se rodila u njegovim grudima za tu djevojku, koju je prije htio upropastiti, snanija od elje za posjedovanjem, vea od pohote, monija od bilo koje strasti koju je osjetio u ivotu. Pl. Morison Bavnes jo nije bio potpuno svjestan promjene koja se u njemu zbila. Uza sve to mislio je za sebe da je astan i pun kavalirtine, i da je ma tko zucnuo neto protivno, on bi se smrtno uvrijedio. Znao je da je uradio podlost kad je isplanirao Meriemin bijeg u London, ali je sve opravdavao velikom strasti, koja je u tom trenutku planula za djevojku, i smatrao da je ona svojom neodoljivom snagom izopaila njegov moralni stav. U stvari, rodio se novi Bavnes. I nikada vie nikakva strast nee moi natjerati toga ovjeka da uradi bilo kakvu prljavtinu. Patnja, koju je podnio, ojaala je njegov karakter. Tuga i kajanje oistili su njegov um i srce. Jedina misao bila je da ublai sudbinu Meriem, da doe k Meriem i poloi joj do nogu svoj ivot, ako to bude potrebno, samo da je zatiti. Ta ga je pomisao smjesta nagnala u akciju. On pretrai oima kanou, ali vesla nigdje nije bilo. Bijae ranjen i slab. Pogled mu odleti k obali. Ona se nejasno nazirala u noi bez mjeseca. Tamo se protezala strana, mrana dungla ali on se vie nije bojao. Nije ni primijetio da se vie ne boji, toliko je bio zaokupljen mislima na drago bie, koje se nalazilo u opasnosti. Dovue se na koljenima, nasloni preko ruba kanoe i pone ustro veslati dlanovima. Iako iscrpljen i ranjen, uporno je nastavljao svoj posao. Tako upravljana, kanoa se malo-pomalo poe pribliavati obali. Tono ispred sebe Morison zau riku lava, i to tako blizu da je vjerovao, da je na samoj obali. Primae puku, ali nije prestao veslati. 185

Poslije nekog vremena, koje se iscrpljenom ovjeku otegnuto u vjenost, on primijeti da su grane okrznule kanou i zauje iza sebe klokot vode to se vrtjela u virovima. Tren kasnije isprui ruku i uhvati se za lisnatu granu. Opet zarie lav. Bay-nesu se to uini tako blizu, kao da ga je zvijer pratila obalom i ekala da se iskrca. Iskua snagu grane na kojoj je visio. Izgledala je dovoljno jaka da izdri dvanaestoricu. Tada uzme puku sa dna kanoe i objesi je o rame. Opet iskua granu, uhvati je vrsto te se polako i s mukom poe uspinjati. Noge su mu visile nad kanoom, a kako je bila slobodna, ona otplovi rijekom nizvodno u tamne sjene. Sada je za sobom poruio sve mostove. Mora se ili visoko popeti ili pasti natrag u rijeku drugog izlaza nije bilo. Pokuavao je da podigne jednu nogu na granu, ali bijae preslab za to. Neko je vrijeme tako visio i osjeao da mu ponestaje snage. Znao je da se mora popeti jer e inae biti prekasno. Najednom mu lav zarie gotovo pored uiju. Bavnes pogleda prema obali i spazi dvije plamene toke odmah pokraj sebe. Lav je stajao na obali rijeke, zurio u njega i ekao. Neka samo eka pomisli pl. Morison. Lavovi se ne znaju penjati po drveu, i ako se uspnem na ovo stablo, bit u siguran. Noge mladog Engleza visile su gotovo uz samu povrinu rijeke, blie no to je mislio. Nije vidio nita, jer je bilo mrano kao u rogu. Najednom osjeti micanje u vodi pod sobom, neto udari o njegove noge i kljocne eljustima. Bio je to krokodil. Sto mu gromova! uzvikne glasno pl. Morison. Bi tanga me je skoro dohvatila i smjesta se svim silama pokua popeti navie, u kakvu-takvu sigurnost ali uzalud. Nada u spas poela je sve vie slabiti. Njegovi umorni, ukoeni prsti poeli su poputati. Evo, sada e pasti u rijeku, u drijelo strane smrti koja ga je tamo oekivala. No tada zauje um lia nad sobom. Uini mu se kao da se tamo mie neko bie. Grana, o kojoj je visio, snizi se kao da se na nju spustio netko, ne ba sasvim lagan. Bavnes je jo uvijek oajniki visio o grani i nije se htio dragovoljno prepustiti smrti koja ga je oekivala ispod i iznad. Tad osjeti mekanu, toplu apu na prstima to su oajniki obujmili granu na kojoj je visio, netko izroni iz tame nad njim i povue ga gore, meu grane.

Korak je polako napredovao dunglom prema jugozapadu. as bi se odmarao na Tantorovim leima, a as je usamljen lutao dunglom. Putovao je svega nekoliko milja na dan, jer pred njim je bio cijeli ivot, a odreenog cilja nije imao. Moda bi i bre putovao da ga nije progonila jedna misao, naime, da ga svaka milja sve vie i vie udaljuje od Meriem. Istina, ne vie kao neko, njegove Meriem, ali njemu jo podjednako drage. Naiao je na trag eikovih ljudi koji su putovali niz rijeku kod onog mjesta gdje je eik uhvatio Meriem i odveo je u svoje utvreno selo. Korak je dobro znao tko su bili ljudi to su proli ovuda, jer nije bilo traga u dungli, koga on ne bi prepoznao, premda ve godinama nije odlazio tako daleko na sjever. Nije imao nikakve veze sa eikom, pa ga nije slijedio, to dalje od ljudi, to bolje za njega. elio je da nikad vie ne vidi ni jedno ljudsko bie. Ljudi su mu uvijek donosili tugu i nesreu. elio je loviti ribu u rijeci, pa je stoga ljenario na njenim obalama, ribario na nain koji je sam izmislio i ribu jeo prijesnu. Kad se spustila no, sklupa se na velikom stablu pored rijeke, na onome s kojeg je toga poslijepodneva lovio ribu i zaspi. Probudi ga Numa koji je rikao ispod njega. Sav ljutit upravo je htio da neto dovikne svom susjedu ispod drveta, kad odjednom neto drugo privue njegovu panju. On osluhnu. Je li jo netko ispod njega na drvetu? Da, uo je kako se netko pokuava popeti na njegovo drvo, zatim kljocanje krokodilove eljusti, a onda usklik: Sto mu gromova! Bitanga me je skoro dohvatila. Glas mu je bio poznat. Korak pogleda prema izvoru glasa. Rijeka je slabo svjetlucala. Izmeu njega i rijeke na niskim granama stabla visio je ovjek. Tiho i brzo ovjek-majmun spusti se niz grane. Osjeti ruku ispod svog stopala. Posegne za njom, zgrabi ovjeka ispod sebe i povue na drvo. Taj se slabo odupirao udarajui ga, ali se Korak na to osvrtao ba kao Tantor na mrava. Odvukao je svoj 187

186

teret navie, spustio ga udobno na iroku, ravastu granu. Tu ga je posjeo i oslonio na deblo. Numa je jo uvijek rikao ispod njih, vjerojatno bijesan zbog otetog plijena. Korak mu dobaci na jeziku velikih majmuna: Hej ti, stari, zelenooki dero, strvinaru! Dangin* brate! Poasti ga jo nizom imena iz repertoara kojim se slue stanovnici dungle u svojim svaama. I Dok je to sluao, pl. Morison Bavnes bijae uvjeren da ga je epala gorila. Pipao je traei svoj revolver i dok ga je kriomice izvlaio iz konate navlake, neki ga glas upita izvrsnim engleskim jezikom: Tko ste vi? Bavnes se tako lecne da je gotovo pao s drveta. Zar ste vi ovjek? usklikne. A to ste mislili? Gorila odgovori iskreno Bavnes. Korak se nasmije: A tko ste vi? Englez, zovem se Bavnes, ali, do vraga, tko ste vi? upita pl. Morison. Zovu me Ubija odvrati Korak i prevede Englezu ime koje mu je nadjenuo Akut. Nastala je kratka stanka, a za to je vrijeme pl. Morison piljio u mrak i nastojao ugledati lice toga neobinog stvorenja kome je pao u ruke. Vi ste onaj isti ovjek koji je poljubio djevojku tamo na istoku, uz rub velikih ravnica, a onda vas je napao lav zakljui ovjek-majmun. Da potvrdi Bavnes. to radite ovdje? Ukrali su mi djevojku, a ja nastojim da je spasim. Ukrali! Ta rije se hitro omae s Korakovih usana kao tane iz puke. Tko ju je ukrao? vedski trgovac Hanson" odgovori Bavnes. Gdje je on? Bavnes ispria Koraku sve to se dogodilo otkako je doao u Hansonov" logor. Kad je dovrio priu, svitalo je. Korak udobno smjesti Engleza. Napuni mu posudu vodom i donese voa za jelo, a tada se s njime oprosti. Idem u logor veaninu objasni. Vratit u se s djevojkom. I ja u poi s vama uporno je navaljivao Bavnes. To je moje pravo i moja dunost, jer e mi ona postati enom. Korak se tre. Vi ste ranjeni. Taj put ne moete prijei odvrati. Sam u moi mnogo bre putovati. Idite tada, ali u vas slijediti. To je moje pravo i dunost.
* Danga je ime hijene.

inite kako vam drago Korak slegne ramenima. Ako ovjek ba eli da bude ubijen, nije ga briga. On ga je sam elio ubiti, ali to nije uradio zbog Meriem. Ako ga ona ljubi, mora sve poduzeti za njegov spas, ali ga ne moe sprijeiti da poe, jedino ga moe opomenuti, to je doista i uradio. I tako Korak krene brzo prema sjeveru, a za njim je polako i tegobno hramao Bavnes, ranjen i umoran. Korak je ve prispio na obalu nasuprot Malbihnova logora, a za to je vrijeme Bavnes preao tek dvije milje. Kasno poslijepodne Englez se jo uvijek s mukom probijao, prisiljen da se esto zaustavlja i odmara kad zauje iza sebe topot konjskih kopita. Instinktivno se sakrije u grmlje, a tren kasnije kraj njega projuri Arapin, obuen u bijelo. Bavnes ne pozove jahaa. Mnogo je sluao o udima Arapa, i o tome da se zalijetaju daleko na jug. Kad mu se Abdul Kamak izgubio iz vida prema sjeveru, Bavnes poe opet na svoj muni put. Pola sata kasnije opet ga iznenadi konjski topot. Ovaj put bijae mnogo jahaa. Opet je potrao da se skloni, no sad je ba prolazio nekom istinom, pa ne nae prikladno mjesto da se sakrije. Potri to je bre mogao, ali, onako oslabljen, nije mogao utei i dospjeti do protivne strane istine. Grupa konjanika, obuenih u bijelu odjeu, pojavi se iza njega. im su ga spazili, poeli su mu neto dovikivati na arapskom to nije razumio, a tada ga ljutitim prijetnjama okrue. Nije razumio njihova pitanja, a ni oni njegov engleski jezik. Najzad, izgubivi strpljenje, voa naredi dvojici da ga pograbe to ovi odmah, ne gubei vrijeme, urade. Razoruaju ga, zapovjede da uzjae konja, a ona dvojica, koja su ga trebala uvati, okrenu s njime natrag i odjau juno dok drugi nastave potjeru za Abdulom Kamakom. Kad stie do obale od kuda se mogao vidjeti Malbihnov logor, Korak je bio u neprilici kako da prijee na drugu stranu. Spazi ljude kako se kreu izmeu koliba, unutar bome oigledno je Hanson" bio jo uvijek tamo. Korak nije znao tko je zapravo otmiar njegove Meriem. Kako e prijei rijeku? Nije se usudio zaplivati, jer bi to bila sigurna smrt. Trenutak je razmiljao, a tada se okrene i pouri u dunglu. Urliknuo je otro i prodorno. Od asa naas zastao bi i oslukivao, kao da eka odgovor na svoj jezivi zov, i zalazio sve dublje i dublje i dunglu. Naposljetku, njegove ui nagradi odaziv koga je udno iekivao. Zau se trubljenje slona mujaka, a za kratko vrijeme 189

188

Korak se nae pred Tantorom koji je stajao uzdignute surle, striui velikim uima. Brzo, Tantore! povie ovjek-majmun, a ivotinja ga zavitla na svoju glavu. Pouri! Moni debelokoac protut-nji dunglom, a njime je upravljao bijelac, udarajui golim petama postrance o njegovu glavu. Korak je svoje golemo saobraajno sredstvo usmjerio sjeverozapadno sve dok nisu izbili na rijeku, otprilike jednu milju iznad Sveaninova logora, i prema mjestu za koje je Korak znao da je fjord slonova. Bez oklijevanja ovjek-majmun natjera ivotinju u vodu. Uzdignute surle Tantor je uporno napredovao prema drugoj obali. Jedan neoprezni krokodil pokuao ga je napasti, ali on svojom elastinom surlom epa gmaza po sredini, izvue ga iz vode i baci stotinu stopa nizvodno. Za sve je vrijeme Korak sjedio visoko, posve suh iznad nabujale rijeke. Zatim Tantor poe na jug. Koraao je sigurno, neumorno se njiui amo-tamo. Na putu kroz dunglu za njega nije bilo prepreka osim veeg drvea. Od vremena do vremena Korak je morao napustiti iroku slonovu glavu i putovati, ljuljajui se s grane na granu, kad bi grane drvea suvie ibale slonovska lea, ali su naposljetku stigli na rub istine gdje je leao logor veanina izdajice. Ni sada se nisu zaustavili ni oklijevali. Vrata se bila na istonoj strani logora, proeljem okrenuta prema rijeci. Tantor i Korak pribliili su se sa sjevera, a tu nije bilo vrata, no Korak i Tantor nisu za to marili. Na rije ovjeka-majmuna Tantor digne surlu iznad bome, navali prsima na nju i pregazi je kao da nije postojala. Tucet crnaca, to je ualo ispred svojih koliba, zamijeti taj buni dolazak. Kad ih opaze, zaurliu od straha i iznenaenja, poskau na noge i pojure prema vratima. Tantor je htio za njima. Mrzio je ljude i mislio je da je Korak poao u lov na njih, ali ga Korak zaustavi i upravi prema jednom velikom atoru, koji se uzdizao nasred istine, gdje je morala biti djevojka i njen otmiar. Malbihn je leao pred atorom u viseem krevetu ispod mree za komarce. Rane su ga boljele. Izgubio je mnogo krvi. Bio je vrlo slab. Iznenaeno se obazre oko sebe kad zauje krikove crnaca i primijeti kako tre k vratima. A tada se iza njegova atora pomoli golema Tantorova masa. Veliki kljova koio se pred njim poput tornja. Malbihnovi ljudi, koji nisu bili ni privreni ni vjerni svome gospodaru, odjurie im se ivotinja pojavila i ostavie Malbihna samoga i bespomonog. Slon se zaustavi nekoliko koraka od viseeg kreveta ranjenog ovjeka. Malbihn je kukaviki jaukao. Bijae preslab da 190

pobjegne. Preostalo mu je samo da ostane leati i da bulji pun uasa u malene krvlju podlivene oi koje su ga bijesno gledale. Oekivao je smrt. Na njegovo iznenaenje, jedan ovjek klizne na zemlju sa slonovih lea. U hipu Malbihn prepozna u njemu ono neobino stvorenje koje se udruilo s majmunima i babunima. Bio je to onaj bijeli ratnik dungle koji je oslobodio kralja babuna i predvodio cijeli razbjenjeli opor onih dlakavih vragova u napad na njega i Jenssena. Kad se Malbihn toga sjetio, jo se vie uplaio. Gdje je djevojka? upita Korak engleski. Koja djevojka? odvrati Malbihn. Ovdje nema nikakve djevojke. Tu su samo ene mojih ljudi. Da li traite jednu od njih? Traim bijelu djevojku ree Korak. Ne laite mi. Vi ste je odmamili od njezinoga prijatelja. Ona je ovdje. Gdje je? Nisam ja za to kriv povie Malbihn. Mene je naj-mio jedan Englez. elio ju je odvesti sa sobom u London. Ona je pristala na to. Zove se Bavnes. Idite k njemu, ako elite znati gdje je djevojka. Upravo dolazim od njega ree Korak. On me i alje k vama. Djevojka nije s njim. Prestanite lagati i recite mi istinu. Gdje je? Korak se stade prijetei pribliavati veaninu. Malbihn ustukne ugledavi jarost na njegovom licu. Rei u vam povie. Nemojte me ubiti i ja u vam ispriati sve to znam. Djevojka je bila ovdje, ali ju je Bavnes nagovorio da ostavi svoje prijatelje. Obeao joj je brak. On nije znao tko je djevojka, ali ja to znam. Znam i to da e onaj, koji je vrati njenim roditeljima, dobiti veliku nagradu. Ja sam elio samo tu nagradu, ali mi je pobjegla i kanoom prela rijeku. Slijedio sam je, ali je prijeko bio eik i neka sam vrag zna to se sve dalje dogodilo. Nju je zarobio, a mene je napao i otjerao natrag. Tada se pojavio Bavnes, bijesan to je izgubio djevojku i nastri-jelio me. Ako je elite nai, idite eiku i pitajte ga za nju. Ona je kod njega provela djetinjstvo, i on ju je predstavljao kao svoju ker. Zar ona nije eikova ki? upitao je Korak. Ne, nije odgovori Malbihn. A ija je onda? ponovo zapita Korak. Malbihn ugleda mogunost svog spasa. Moda e moi korisno unoviti svoje znanje i tako otkupiti svoj ivot. Nije bio lakomislen. Znao je da e ga ovaj ovjek-majmun ubiti bez skrupula. 191

 Kad je naete, ispriat u vam sve ree ako mi obeate da ete mi potedjeti ivot i sa mnom podijeliti nagradu. Ako me ubijete, nikada neete doznati tajnu, jer je jo samo e-ik zna, a on je nikada nee odati. Djevojka ne zna svoje porijeklo. Ako mi kaete istinu, potedjet u vam ivot ree. Sad u otii u eikovo selo. Ako djevojka nije tamo, vratit u se i ubiti vas. to se tie tajne, ukoliko je djevojka bude htjela znati, a ja je pronaem, nai u sredstva da je od vas kupim. Izraaj Korakovih oiju i njegovo naglaavanje rijei kupim" nije ohrabrilo Malbihna. Bilo mu je jasno da e taj avo, ako ne pobjegne na vrijeme, izvui iz njega tajnu i oduzeti mu ivot. elio je da Korak ode brzo i povede sa sobom toga svog golemog pratioca. Malbihn je ve postao nervozan zbog te ogromne mase to se nadvila nad njim i odvratnih malih oiju, kojima je slon pratio svaki njegov pokret. Korak unie u veaninov ator da se uvjeri nije li moda tamo sakrivena Meriem. im je nestao u atoru, Tantor, jo uvijek uporno piljei u Malbihna, priblii se jedan korak. Slo-nov vid nije suvie otar, ali je veliki kljova bio sumnjiav im je ugledao utobradog bijelca. Poput zmije isprui surlu prema veaninu, koji jo dublje potone u svom viseem krevetu. Osjetljivom je surlom onjuio cijelo tijelo prestravljenog Malbihna. Tantor tiho zaroke. Male mu oi bljesnue. Napokon je prepoznao lice koje je ubilo njegovu enku prije mnogo godina. Slon nikada ne zaboravlja niti oprata. Po demonskom izrazu ivotinje Malbihn mu pronikne namjeru da ga ubije. Glasno krikne da dozove Koraka: U pomo! U pomo! avo e me ubiti. Korak dotri iz atora i ugleda kako je razbjenjela ivotinja dohvatila svoju rtvu oko pasa, da bi as kasnije visei krevet zajedno s mreom protiv komaraca i ovjekom poletjeli u zrak povrh Tantorove glave. Korak skoi pred ivotinju i zapovjedi da spusti plijen nepovrijeen, ali je to koristilo ba toliko kao da bi zapovjedio rijeci da promijeni tok. Tantor se okretno zavrti oko sebe, tresne Malbihna o zemlju i klekne na njega brzinom make. Snanim kljovama probadao je ispruenu priliku, razjareno trubio i urlao, pa kad se uvjerio da u zdrobljenom i razderanom tijelu nema vie ni iskre ivota, podigne visoko u zrak mrtvo tijelo koje je ranije predstavljalo Svena Malbihna i zakovitla krvavu masu, jo uvijek umotanu u visei krevet s mreom za komarce, preko bome daleko u dunglu. 192

Korak je tuno promatrao tragediju, koju bi veoma rado sprijeio, da je mogao. Nije volio veanina, naprotiv, mrzio ga jeL ali mu je htio sauvati ivot zbog tajne koju je znao. Sad je vie nikada nee moi saznati, osim kad bi eika mogao prisiliti da mu je otkrije. U tu mogunost Korak je slabo vjerovao. Covjek-majmun nije se bojao monog Tantora, premda je bio svjedok groznog ubojstva jednoga ljudskog bia. Dade ivotinji znak da mu se priblii, a slon doe umilno poput makice i njeno ga podigne. Skriveni u dungli u sigurnim skrovitima Malbihnovi su momci bili svjedoci ubojstva svog gospodara, a sada su gledali prestravljeni, rairenih oiju, kako se bijeli ratnik popeo na svoje divlje sredstvo za jahanje i nestao u dungli istim putem kojim je i doao.

193

Bavnes nije razumio arapski, ali je znao da je on predmet razgovora, jer je vidio kako su prstom upirali u njega. Arapin, kome se eik obratio, pokloni se pred eikom i dade Bavnesu znak da ga slijedi. Morison pogleda eika da li se on s time slae. Ovaj nestrpljivo kimne glavom i Bavnes ustane. Slijedio je svog vodia do jedne domorodake kolibe koja je leala nakraj sela pokraj atora od kozje koe. Uvede ga u tamnu, zaguljivu prostoriju, a onda izae i pozove nekoliko crnih djeaka koji su uali pred svojim kolibama. Oni brzo dotrae i, po uputama Arapina, svezae Bavnesu vrsto zglobove i glenjeve. Englez je ogoreno protestirao, ali kad je vidio da crnci i Arapin ne razumiju ni rijei engleski, osjeti da govori uzalud. Kad su ga svezali, odoe. Dugo je pl. Morison leao i razmiljao o uasnoj budunosti, koja ga oekuje nekoliko dugih mjeseci, prije no to njegovi prijatelji doznaju u kakvu je poloaju i pomognu mu. Nadao se da e poslati otkupninu. On e rado platiti onoliko, koliko su ga ucijenili, samo da se rijei te rupe. Isprva je mislio da poalje telegram svom pravnom zastupniku neka ne alje novac, ve da stupi u vezu sa zapadnoafrikim britanskim vlastima, te da mu poalju ekspediciju u pomo. Pun gaenja iskrivi svoj plemiki nos, kad je namirisao odvratni smrad kolibe. Prljava trava, na kojoj je leao, isparavala je otar zadah znojnih tijela i ivotinjskog smrada. Ali, najgore je tek dolazilo. Leao je u veoma munom poloaju svega nekoliko minuta na zemlji, kamo su ga bacili, kad ga poe neto jako svrbjeti po rukama, vratu i glavi. Tekom se mukom pomakne u sjedei poloaj uasnut i pun gnuanja. Poelo ga je svrbjeti po cijelom tijelu. Bilo je to pravo muenje, jer su mu ruke bile svezane na leima. Trzao je i upao svoje spone tako dugo dok ne pade sav iscrpljen. Ali one su vrsto drale, premda je naas pomislio da je razlabavio jednu sponu i da e iz vora izvui barem jednu ruku. Spustila se no. Nisu mu donijeli ni hrane ni pia. Zar oni misle da e tako moi ivjeti godinu dana. Ujedi insekata manje su mu dosaivali, premda se nisu prorijedili. Pl. Morisonu sine traak nade, on e jo postati imun od tolikih uboda. Jo se uvijek, iako slabije, muio sa sponama, a tada se pojavie takori. Insekti bijahu gnusni, a takori jezoviti. Trali su mu preko tijela, ciali i borili se. Najzad mu jedan stade grickati uho. Psujui pl. Morison s mukom sjedne. takori se povuku. Povue noge pod sebe i klekne, a onda se nadljudskom snagom uspravi. Tako je stajao i ljuljao se, a zatim ga oblije hladan znoj. 196

to sam uradio da sam tako okrutno kanjen pro mrmlja. Zastane i zamisli se. Eto, to je uinio! Misli mu polete k djevojci u drugom atoru tog prokletog sela. Dobio je to je zasluio. Bio je svjestan svega. vrsto stisne zube. Nee se vie nikada tuiti. Zatim stade prislukivati. U susjednom atoru, sasvim uz kolibu, zaue se srditi glasovi. Jedan od njih bijae enski. Da li je to Meriemin glas? Govorili su arapski, pa nije mogao razumjeti ni rijei, ali je boja glasa bila njena. Razbijao je glavu kako da privue njezinu panju. Kad bi se mogao osloboditi spona, mogli bi zajedno pobjei, ukoliko bi to ona eljela. Ta ga je misao progonila. Nije bio nacistu kako s njome postupaju u selu. Ako je miljenica monog eika, tada, vjerojatno, nee htjeti pobjei. On to mora doznati. U bungalowu esto je uo kako Meriem pjeva englesku himnu, a Draga je prati na glasoviru. Podigavi glas, pone pjevuiti. Odmah mu se iz susjednog atora odazove Meriemin glas. Govorila je brzo. Zbogom, Morisone. Ako je bog milostiv, umrijet u prije zore, jer ako preivim ovu no, bit u nesretnija no da sam mrtva. Neki je ovjek ljutito vikao, a zaula se i borba. Bavnes problijedi od uasa. Pone se mahnito trzati da se oslobodi. Uze su poputale. Tren kasnije oslobodi jednu ruku. Trebao je samo as, pa da oslobodi i drugu. Prignuvi se odvee ue oko svojih nogu, uspravi se i pohita k vratima kolibe u pomo Meriem. Na ulazu mu se isprijei golemi crnac. Kada je trebalo putovati brzo, Korak bi se pouzdao samo u snagu svojih miia. Stoga, im ga je Tantor spustio na zemlju na drugoj obali rijeke gdje se nalazilo eikovo selo, ovjek-maj-mun napusti svog glomaznog prijatelja i uputi se brzo prema jugu njiui se s grane na granu prema mjestu gdje se, po rijeima veanina, nalazila Meriem. Pao je mrak kad je stigao do ograde, koja je poslije onog dana kad je spazio Meriem, bila znatno pojaana. Divovsko stablo vie nije irilo svoje grane iznad drvenog bedema, ali obina ograda, kakvu su mogli podii ljudi, nije za Koraka predstavljala prepreku. On odvee sa struka ue, baci zamku preko jedne otre izboinena ogradi i, evo, ve je bio gore obazirui se naokolo. U blizini nije bilo nikoga. Korak se okretno spusti na zemlju s onu stranu ograde. Poe kriomice pretraivati selo. Prvo se uputi prema arapskim atorima njukajui i prislukujui. Zaobilazio ih je odostraga i traio Meriemin trag. Tako se beumno kretao da ga ni197

su uli ni divlji arapski psi. Bio je naprosto sjena koja se pomicala meu sjenama. Miris duhana otkrio mu je da Arapi pue ispred atora. Zau smijeh, a tada s drugog kraja sela dopre do njega melodija engleske himne. Korak se zaustavi u nedoumici. Tko bi to mogao biti? Glas bijae muki! Sjeti se mladog Engleza, kojega je ostavio pored rijeke, a koji je nestao kad se ponovo vratio k njemu. Na pjesmu se odazove enski glas. Bila je to Meriem i Korak se brzo odulja u pravcu tih glasova. Poslije veere Meriem se povukla na svoju slamnjau u enskoj pregradi eikova atora koja se nalazila u malenom uglu, zastrtom obinim hasurama. Tu je stanovala sama s Mabunom, jer eik nije imao ene. Za njenoga dugogodinjeg odsustva nita se tu nije promijenilo. Bila je, dakle, sama s Mabunom u enskom dijelu atora. Najednom, razgrnuvi zavjese, ue eik. Zavirio je u nejasno osvijetljenu prostoriju. Meriem, doi ovamo pozove je. Djevojka ustane i priblii se prednjem dijelu atora. Vatra s ognjita obasjavala je unutranjost. Tu ugleda Ali ben Kadi-na, eikova polubrata, kako prekrienih nogu sjedi na ilimu. eik je stajao. eik i Ali ben Kadin imali su istog oca, ali je majka Ali ben Kadinova bila ropkinja, crnkinja sa zapadne afrike obale. Ali ben Kadin bijae star i odvratan, gotovo crn. Nos i dio obraza bili su izj edeni tekom bolesti. Ovaj podigne pogled i naceri se kad je ula Meriem. eik upravi prst u Ali ben Kadina i oslovi Meriem. Starim i neu vie dugo ivjeti ree zato te dajem bratu Ali ben Kadinu. To je bilo sve. Ali ben Kadin ustane i priblii joj se. Meriem ustukne, sva uasnuta. ovjek je uhvati za ruku. Doi! zapovjedi i odvue je iz eikova atora u svoj. Poto su otili, eik zahihoe: Kad je budem za nekoliko mjeseci poslao na sjever razgovarao je sam sa sobom znat e kako plaa eik za smrt svog neaka Amona ben Khatoura. Za to vrijeme u Ali ben Kadinovu atoru Meriem je molila i preklinjala, ali uzalud. Ogavni mjeanac govorio joj je isprva njeno, ali kad mu Meriem pokae sav svoj uas i prezir, on se razbjesni, nasrne na nju i zgrabi je u naruje. Dva mu se puta otkinula i u jednom predahu, kad je uspjela umai, zau Bayne-sa kako pjeva himnu. Znala je da to pjeva za njezine ui. Ona mu odgovori, a Ali ben Kadin navali opet. Ovaj put je odvue u stranji dio atora, gdje su crnkinje ravnoduno promatrale tragediju, koja se pred njima odigravala. 198

Kad je pl. Morison ugledao ogromnog crnca koji mu se isprijeio na putu, gnjev i razoaranje ispune ga divljim bijesom i pretvore u pravu zvijer. S kletvom na usnama skoi na ovjeka i svali ga na zemlju. U estokoj borbi crnac je pokuao izvui no, a bijelac ga je htio udaviti. Bavnesovi prsti smotaju se oko crneva vrata i tako ga sprijee da dozove pomo, jer bi ovaj bio sretan da je mogao vikati. Crnac je ipak uspio izvui no i Bavnes osjeti ubod otrog elika u svom ramenu. Crnac ga jo nekoliko puta udari noem. Bijelac odmae jednu ruku s crneva grla. Pipao je i traio ime bi ga udario. Na kraju mu prsti napipae kamen. Morison ga podie nad glavom svog protivnika i strahovito udari. Crnac se opusti i izgubi svijest. Jo je dva puta udario, a tada skoi na noge i potri u ator od kozje koe, odakle je dopiralo Meriemi-no zapomaganje. Ali drugi ga je pretekao. Gotovo gol, zaogrnut samo leopardovom koom oko bedara, Korak se priulja odostraga u sjenu Ali ben Kadinova atora. Mjeanac je upravo uspio da odvue Meriem u stranji dio atora, kad Korak naini otrim noem rez od est stopa na atoru i skoi unutra. Svi se u atoru zaprepaste kad ugledaju visokog i snanog Koraka. im je uao u prostoriju, Meriem ga odmah primijeti i prepozna. Srce joj zakuca od ponosa i sree kad je ugledala tu plemenitu priliku za kojom je tako dugo eznula. Korak! uzvikne. Meriem! Izgovorivi tu jedinu rije, on se obori na Ali ben Kadina. Tri crnkinje skoe s vriskom sa svojih hasura za spavanje. Meriem je pokuala da ih sprijei u bijegu, ali joj to nije uspjelo. Prestraene crnkinje sunu kroz rupu na atoru koju je nainio Korakov no. Vritei pobjegoe u selo. Korakovi prsti stegnu jo jednom vrat uasnog Alija i no se zarije u srce toga gada. Ali ben Kadin pade mrtav na pod atora. Korak se okrene k Meriem. Toga trenutka uleti u ator krvava i razbaruena prilika. Morisone! povie djevojka. Korak se okrene i pogleda pridolicu. elio je zagrliti Meriem i zaboraviti sve to se u meuvremenu dogodilo, ali ga je dolazak mladog Engleza podsjetio na prizor na maloj istini i tuga mu obuzme srce. Izvana su se ve uli glasovi uzbune koju su nainile crnkinje. Mukarci su trali prema atoru Ali ben Kadina. Nije se smjelo gubiti vrijeme. 199

 Brzo! povie Korak, okreui se Bavnesu, koji nije znao, ima li pred sobom prijatelja ili neprijatelja. Odvedite je k ogradi. Poite stranjom stranom atora. Ovdje je moje ue. Pomou njega se moete popeti preko zida i pobjei. A ti, Korae? povie Meriem. Ja u ostati odgovori ovjek-majmun moram svriti neki posao sa eikom. Meriem je oklijevala, ali ih Korak zgrabi za ramena i izgura u tamu kroz razrezani ator. Trite! naredi i okrene se da, doeka one koji su ve nagrnuli kroz atorsko krilo. ovjek-majmun borio se tako sjajno kao nikad do sada, ali je nadmo napadaa bila prevelika, a da bi mogao pobijediti. Ipak je uspio ono to je najvie elio, tj. da ih zaustavi i Bavnes je imao dosta vremena da pobjegne s Meriem. Tada ga neprijatelj nadvlada, jer je bio brojniji, a zatim ga svezana, pod jakom straom odvedu u eikov ator. Starac ga je dugo gledao. Izmiljao je muke kojima e ga kazniti da ublai bijes i mrnju, koji su plamtjeli u njegovu srcu prema tome stvorenju, koje mu je dva puta otelo Meriem. Ubojstvo Ali ben Kadina nije ga toliko razgnjevilo. Oduvijek je mrzio toga ogavnog sina svoga oca kojega je rodila odvratna robinja, ali se, razjaren, sjetio udarca koji mu je neko zadao taj ovjek. Nije se mogao dosjetiti kako da mu plati to ponienje. Dok je tako sjedio i gledao Koraka, kroz tiinu s onu stranu ograde prolomi se iz dungle trubljenje slona. Smijeak preleti Korakovim licem. Okrenu se neznatno u pravcu odakle je dolazio taj glas, i s usana mu se ote jezoviti zov. Jedan od crnaca, njegovih uvara, udari ga drkom koplja po usnama, ali nitko nije znao smisao tog zova. U dungli Tantor je naulio ui kad je uo Korakov zov. Pribliio se ogradi, dignuo surlu i onjuio, a onda upro glavom o ogradu od balvana i poeo je gurati. Ograda je bila jaka i tek je malo popustila na pritisak. U atoru eik se napokon uspravi i obrati jednom od svojih ljudi pokazavi zarobljenika. Spalite ga zapovjedi i to odmah. Lomaa je ve spremna. Straa odgura Koraka iz atora, odvue na istinu usred sela gdje je visoki kolac bio zaboden u zemlju. Kolac nisu upotrebljavali za lomau, ve su za njega vezivali nepokorne robove i tu ih esto bievali tako dugo dok ih smrt ne bi rijeila muka.
200

Za taj su kolac privezali Koraka. Donijeli su granja i nasla-gali oko njega, a tada doe i sam eik da vidi muke svoje rtve. Korak ne trepne okom, ak ni onda kad su donijeli baklju, i kad je izmeu suhih granica zapucketala vatra. Jo jednom se oglasi onim istim zovom, kao i u eikovom atoru, a slon mu se odazove trubljenjem. Stari je Tantor uzalud gurao ogradu. uo je kako ga Korak opet zove, a miris ovjeka, neprijatelja ispunio je veliku ivotinju bijesom i zlovoljom protiv nijeme prepreke koja ga je zadravala. Okrene se, otkasa nekih dvanaest koraka unazad, podigne surlu, snano zatrubi pun gnjeva, obori glavu i poput velike sprave za ruenje bedema, sprave od kosti i mesa, navali ravno na snanu prepreku. Ograda se nakrivi, prsne od udarca, a razbjenjeli mujak navali kroz prolaz. Korak je, kao i ostali, uo lomljavu, ali ju je samo on razumio. Ve mu se primicao plamen kad je jedan od crnaca zauo buku iza sebe, okrenuo se i spazio ogromnu Tan-torovu trupinu koja se sporo kretala prema njima. ovjek vris-nu i pobjegne dok je slon ve zaao meu ljude i gazio sve dok se probijao kroz vatru, koje se bojao. urio je svom voljenom drugu. eik izda zapovijed svojim ljudima, a onda sam otri u ator po puku. Tantor obavije Koraka surlom i iupa kolac iz zemlje. Plamen je palio njegovu kou, koja je, iako debela, bila veoma osjetljiva. U elji, da to prije pobjegne iz vatre koju je mrzio i spasi svoga prijatelja, gotovo je zdrobio ovjeka-majmu-na. Podigavi svoj teret visoko nad glavom, divovska ivotinja se okrene i potri k probijenoj ogradi. S pukom u ruci, eik istri iz atora i stade na put razbjenjeloj zvijeri. Podigne puku i opali, ali tane promai cilj, a Tantor ga zaas pregazi i zdrobi svojim divovskim stopalima, kao da je zdrobio mrava to mu se isprijeio na putu. Zatim, nosei paljivo svoj teret, slon Tantor ue u mranu dunglu.

201

pred razbjenjelom zvijeri ponijevi sa sobom i Bavnesa. Sve se to zbilo u tili as. Slon je nestao sa svojim teretom, a selom zavlada panika. Mukarci, ene i djeca trahu glavom bez obzira traei sklonite. Psi su zavijali i bjeali. Konji, deve i magarci, uplaeni slonovim trubljenjem, pokuali su se otrgnuti od uadi, kojom bijahu svezani za kolce. Dvanaestak ih se uspjelo osloboditi i sada su galopirali tik do Bavnesa kojem pade neto na um. Okrene se i potrai Meriem. Ona je bila kraj njega. Konji! povie. Kad bismo mogli nabaviti dva konja! Meriem ga odvede na kraj sela. Odrijeite dva ree i povedite ih sa sobom. Znam gdje su sedla. Donijet u i uzde i prije no to ju je mogao za ustaviti, ona ode. Bavnes brzo odvee dva konja i povede ih do mjesta koje mu je Meriem oznaila. Tamo je strpljivo ekao. Izgledalo mu je da eka sat, ali to je bilo svega nekoliko minuta. Ugleda djevojku kako dolazi nosei dva sedla. Brzo osedlaju konje. U svjetlu vatre, koja je jo uvijek gorjela, mogli su vidjeti kako se Arapi smiruju. Mukarci su trali uokolo i sakupljali stoku koja se bila odvezala. Dvojica ili trojica vodila su je na kraj sela gdje su Meriem i Bavnes upravo osedlali konje. Djevojka se baci u sedlo. Pourite! proape. Morat emo brzo jahati. Proi emo kroz ogradu kuda se probio Tantor i kad je vidjela da je Bavnes prebacio nogu preko konjskih sapi, potjera svoga ko nja. Propevi se, prestraena ivotinja poleti naprijed. Najkrai je put vodio sredinom sela i Meriem poe tim putem. Bavnes ju je slijedio. Konji su jurili galopom. Oni su se pojavili tako brzo i neoekivano usred sela, da su ve preli pola puta, dok su iznenaeni stanovnici primijetili to se zbilo. Tad ih prepozna jedan od Arapa, povie na uzbunu, podigne puku i opali. Pucanj bijae znak za uzbunu, i dok su mukete pratale, Meriem i Bavnes projure na konjima kroz provaljenu ogradu i odgalopiraju dobro utrtom stazom prema sjeveru. A Korak? Tantor ga je odnio daleko u umu i nije se zaustavljao sve dok nije utihnuo i posljednji glas iz udaljenog sela. Njeno poloi svoj teret na zemlju. Korak je upotrijebio svu silu da se oslobodi, ali usprkos velikoj snazi nije mogao raskinuti mnogobrojnu uad, koja ga je vrsto sputavala. Dok je tako leao i nastojao da se oslobodi, slon je nad njim uvao strau. U dungli nije
204

.smione zviidjeri, ^ j^^se usudila da ga napadne, jer je bi smjesta".* bila iy^a od te snane ivotinje. 11 ( je, u Ko^orak jig^iije USP10 osloboditi. Pomisli da vi I obilju, mn^iogao^^^ti od ei i gladi, jer ga Tantor i (Uvezuti. k '* on lako <^> mu^j, ri)j no da se oslobodi, Bavnes i kasali su uzs- z rije^ . JUa sjeveru. Djevojka je uvjera-i'vsa da se e Ko^jjj . j l-isio pobjegavsi s Tantorom u N'jo joj palialo na^n j^jja Se ovjek-maj*nUn nee moi lediti svojit ih sp^jj^/flesa je ranik\ puka jednog i1J< svojku gaf& je ^j9-' ^jnjestiti u dom Velikog Bwane, AI iobro nje.gsgova^ "m ida u nagorovori^^^u da poe sa mnom u potragu om. On moiora dcV)imxski:ieti s nama-li su svu no.cZ>, a t^B joj^of0111 nabasae na grupu ljudi hali prema - jugu 'f ;' jft) glavom bwana u pratnji svo-i etnika. U@ gleda ^uUij^esa, elo se golemog Engleza ili je saeka-ao M,K ^io objanjene prije no to e iz v.diti bijes =3 kJtiroisfcjp dug? susPrez;ao u grudima. vrila s prio Jianj^j.n6^3jj.adalo je da je posve zaboravio su. Zaokupii-ile S:L^J29!ioiliS^ge misli' K.-kli ste da tete pr%nqSyi!Coraka? upite*. Zar steVid eli smo ga jeli? D i - odgovoesori M^ho-c;^.- saJ ga tako dobro di ni vas. e^-elim. ^ej^. <*a Pete Urnom i pomogi naem. ste li ga i * vi vi^ ^- bwana se obrati Morisonu. , ;ire - od;lgovo a^kes- tako kao to vas vidim. 1 ko izgleda? ~ - n^fl5.?:^apltklvatl bwana. Sto misli" Ittlil o mu je godinica? yi,i 1 l1 da poput ~ Eng^jltLjih godina odvrati Baynes I'i mogao bTbiti i j^0'rkfJako Je opaljen od sunca i mite li primije " etili J| mm& mu ho)e oi * kosa? - Bwa-no brzo, gocotovo m^x$p- Meriem mu je odgovorila. 1 ra k ima crnr^iu ka^^j^e oi. i ;e okrenu uvod;^Mfi. _ 1 kl vodi Miss MWIerie-9h3,, Ifeii. Bavnesa kuci, a ja kreem u _ volite, bwai.#ana, <^, w. jipoem s vama . povie Meri-V. ..dlaziteda pc^otra^ ^raka. Pustite me da idem s va-fin
li odluno=> bwa^woil:11!l,3.i)Krene djevojci:

205

 Vae je mjesto kraj ovjeka koga ljubite. Dade znak vodiu da povede njegovog konja i vrati se na farmu. Meriem polako uzjae umornog arapskog konja na kojem je dojahala iz eikovog sela. Za ranjenog Bavnesa sastavi-e nosila, jer je iscrpljen poeo buncati, i mala povorka krenu stazom uz rijeku. Bwana je stajao i promatrao ih tako dugo dok nisu iezli. Meriem se ogledavala. Jahala je oborene glave i sputenih ramena. Bwana uzdahne. Volio je malu arapsku djevojku poput vlastite keri. Uvidio je da se Baynes popravio, pa sada nita vie nije mogao prigovoriti, ako ga djevojka zaista ljubi, ali sve mu je nekako izgledalo da Bavnes nije vrijedan male Meriem. Polako se okrene najbliem drvetu, popne se u skoku, uhvati za granu i vinu u kronju. Njegove kretnje bijahu gipke kao u make. Visoko gore na drvetu pone svlaiti svoje odijelo. Iz lovake torbe, objeene o rame, izvue dugi komad jelenje koe, smotano ue i britki no. Jelenju kou omota oko bokova, ue prebaci preko ramena, a no zatakne za pojas koji je nainio od bia za jahanje. Uspravi se, zabaci glavu, isprsi se i tuno nasmijei. Nosnice mu se rairie: njukao je mirise dungle. Sive mu se oi su-zie. Zguri se i skoi na granu nie, a onda se odbaci preko grana prema jugoistoku ostavljajui rijeku iza sebe. Kretao se brzo, zaustavljajui se rijetko i samo zato da ispusti jedan urlik, jezovit i prodoran, a tada je ekao odazov. Putovao je tako nekoliko sati kad zauje ulijevo, u daljini to se protezala pred njim, slab odazov bijae to zov majmu-na-mujaka koji je odgovarao na majmunski poziv. U njemu ustreptae svi ivci, a oi zablistae kad je zauo taj glas. Opet jezovito zaurlie, a onda pouri u novom pravcu. Koraku bude jasno da e umrijeti, ako ostane na tom mjestu oekujui pomo koja nije dolazila, pa se obrati Tantoru udnim jezikom koji je ivotinja smjesta razumjela. Zapovjedio je, naime, slonu da ga odnese na sjeveroistok. Tamo je prije izvjesnog vremena vidio i bijelce i crnce. Ako naie na jednog od ovih posljednjih, on e jednostavno zapovjediti Tantoru da ga zarobi, a zatim e ga Korak natjerati da ga oslobodi spona. Bolje da i to pokua, nego da lei ovdje u dungli oekujui smrt. Tantor ga je nosio kroz umu, a Korak bi s vremena na vrijeme glasno zaurlao, jer se nadao da e tako privui panju Akutovog opora antropoida koji su esto lutali ovuda. Akut bi znao odrijeiti vorove kao to je to uradio prije mnogo godina kad ga je vezao
206

Paulvitch. I Akut, koji se upravo nalazio na jugu, zauje njegov zov iz divljine i uputi mu se u pomo. No bio je tu jo netko tko ga je uo. Kad je bwana ostavio ljude, poslavi ih na farmu, Meriem je jo neko vrijeme jahala oborene glave. to je razmiljala, to nitko nije znao. Najednom se odlui. Pozove k sebi vodia. Vraam se bwani najavi. Crnac strese glavom. Ne, bwana je rekao da vas odvedeni kui. Zato u vas odvesti tamo. Odbijate da me pustite? upita djevojka. Crnac potvrdi glavom i ostane na kraju kolone da moe na nju bolje paziti. Meriem se lukavo nasmijei. Njen je konj prolazio ispod jedne niske grane i crnac najednom primijeti da djevojke vie nema u sedlu. Potri do drveta u kojem je nestala. Nita nije vidio. Zvao je, no nije bilo odgovora, samo s desne strane iz daljine zauje podrugljivi smijeh. Poslao je svoje ljude da je potrae u dungli, ali su se vratili praznoruki. Nakon nekog vremena nastave put prema farmi, jer je Bavnes sad ve jako buncao u groznici. Meriem je urila prema mjestu kamo je mislila da bi Tantor mogao otii. Bilo je to mjesto, gdje se sastaju slonovi, duboko u umi, istono od eikovog sela. Kretala se brzo i beumno. Iz glave je odagnala sve misli osim jedne jedine, da mora nai Koraka i povesti ga sa sobom. Smatrala je to svojom dunou. Muila ju je i sama pomisao da s njime neto nije u redu. Prije to nije shvatila jer joj je bio jedini cilj da dopremi u bungalow ranjenog Morisona. Ta ju je briga tako zaokupila, da nije ni pomiljala nedostaje li ona, moda, i Koraku. Ve nekoliko sati kretala se brzo, bez odmora, dok nije zaula njoj poznati zov majmuna-mujaka kako dozivlje drugove iz svog plemena. Nije odgovorila, ve je samo jo vie pourila. Sada je skoro letjela. Osjetljivim nosnicama nanjui Tantora znala je da -je na dobrom tragu. Nije ga pozvala, jer ga je eljela iznenaditi. Odjednom ugleda slona kako na glavi oprezno nosi masivni stup s ovjekom i pridrava ga svojom savijenom surlom. Korak! povie Meriem s grana. Slon se smjesta okrene, spusti svoj teret na zemlju, divlje zatrubi i postavi se u obranu svog prijatelja. ovjek-majmun prepoznavi glas svoje prijateljice, osjeti da ga neto gui od uzbuenja. Meriem! odazove joj se.
207

Zanesena sreom djevojka se spusti na zemlju i potri da oslobodi Koraka, ali Tantor prigne zlokobno glavu i prijetei za-trubi. Vrati se! Vrati se! povie Korak. Ubit e te. Meriem se zaustavi. Tantor! pozove golemu ivotinju. Zar me se ne sjea? Ja sam mala Meriem. Neko sam znala jahati na tvojim irokim leima. No slon je samo opas no mumljao i u bijesnom prkosu mahao kljovama. Tada ga Ko rak pokua umiriti. Zapovjedi da se udalji kako bi se djevojka mogla pribliiti i osloboditi ga, ali Tantor nije htio otii. U sva kom ljudskom biu, osim Koraka, on je vidio neprijatelja. Mis lio je da bi djevojka mogla nakoditi njegovom prijatelju i zato joj nije htio pruiti priliku. Cijeli sat ovjek i djevojka traili su nain kako da se rijee tog nesretnog pokrovitelja, ali uzalud. Tantor je uporno stajao kraj Koraka i nije dozvolio da mu se it ko priblii. Napokon se mukarac neemu dosjeti. Pretvaraj se da odlazi posavjetuje djevojku. Idi niz vjetar da te ne moe nanjuiti, a tada nas prati. Nakon nekog vremena naredit u mu da me spusti na zemlju i nai neku izliku da ga udaljim od sebe. Kad on ode, moe se spustiti na zemlju i prerezati moje spone. Ima li no? Imam odgovori. Sad imam. Mislim da emo ga mo i prevariti, ali ne budi pretjerano siguran. Tantor je lukav. Korak se nasmijei. Znao je da je djevojka u pravu. Zaas ona nestane. Slon je oslukivao i podigao surlu da je nanjui. Korak mu opet zapovjedi da ga podigne na glavu i tako nastavi-e put. Oklijevajui jedan tren, slon uini kao to mu je Korak zapovjedio. Tada Korak zauje udaljeni zov majmuna-mujaka. Akut! pomisli. Sjajno! Tantor dobro poznaje Akuta. Pustit e ga da mu se priblii. On podigne glas i odgovori na zov majmuna, ali ipak dozvoli Tantoru da nastavi s njime put. Nee biti zgoreg ako pokua i ovaj drugi plan. Izbili su na istinu gdje Korak nanjui vodu. Evo dobrog izgovora da ga ostavi nasamu. On zapovjedi Tantoru da ga poloi na zemlju, i da mu u surli donese vode. Zvijer ga poloi na travu usred istine, a tada nauli ui i podie svoju osjetljivu surlu. Oslukivao je hoe li zapaziti i najmanji znak opasnosti. Izgledalo je da nema nikog, pa se uputi prema malenom izvoru koji bijae udaljen nekih dvjesta, trista jardi. ovjek-majmun jedva je mogao suspregnuti smijeak kad je vidio kako je lukavo prevario svog prijatelja. Ali, ma koliko je poznavao Tantora, nije znao da je lukaviji od njega. ivotinja odgega niz istinu i ne208

stane u dungli u smjeru izvora, ali im je lie sakrilo njegovo veliko tijelo, on se okrene i oprezno vrati k rubu istine, odakle je mogao promatrati a da njega nitko ne vidi. Tantor je po prirodi bio sumnjiav. Jo se uvijek bojao da e se vratiti Tarman-gani enka i pokuati napasti njegova Koraka. Zato e prije no to ode po vodu, jo neko vrijeme ostati ovdje da se uvjeri, je li sve u redu. Ba je dobro to je ostao! Evo je! Spustila se sa drve-ta i tri preko istine prema ovjekumajmunu. Pustit e je da se priblii, a onda navaliti. Tako vie nee moi pobjei. Malene su mu oi svirepo zasjale. Podigao je svoj ukoeni rep. Jedva se suzdrao da ne zatrubi u znak mrnje na sav svijet. Meriem je ve skoro prispjela do Koraka, kadli Tantor primijeti dugi no u njenim rukama, a tada s uasnim urlikom provali iz dungle i pojuri prema njenoj djevojci.

209

Korak se prodere iz petnih ila i naredi svome velikom zatitniku da se zaustavi, ali uzalud. Svom snagom svojih malih hitrih nogu Meriem potri prema oblinjem drvetu, ali Tantor pojuri prema njoj brzinom ekspresnog vlaka. Koraku je jedino preostalo da lei i promatra tu stranu tragediju. Oblio ga hladni znoj. Srce mu je prestalo kucati. Meriem e moda i dohvatiti stablo prije no to je Tantor dostigne, ali uz svu svoju okretnost, nei se moi skloniti iz dosega njegove strane surle. On e je skinuti s drveta i zavitlati zrakom. Korak je ve u mislima gledao straan prizor. Tantor e je baciti uvis i probadati njeno krhko, vitko tijelo stranim kljovama ili e je tekim nogama zgnjeiti u kau koju vie nitko nee moi prepoznati. Ve ju je gotovo dostigao. Korak je poelio da sklopi oi, ali nije mogao. Grlo mu se osuilo i palilo ga. Jo nikada, cijelog ivota u dungli, nije osjetio takav uas kakav ga je sada obuzeo. Jo samo nekoliko koraka i strana ivotinja e je dohvatiti. Ali to je to? Korak iskolai oi. Neka neobina prilika skoi sa stabla, koje je Meriem gotovo ve dostigla i stane izmeu djevojke i slona. Bio je to bijeli, goli div. Preko ramena prebacio je kolut ueta. Iza pojasa, isprepletenog od jahaeg bia, strio je lovaki no. Drugog oruja nije nosio. Goloruk se suprotstavio razbjenjelom Tantoru. S usana stranca otkine se otra zapovijed. Velika se zvijer zaustavi, a Meriem, spaena, popne se ponovno na visoko drvo. Korak zadivljeno odahne. Zapilji se u lice Merieminog osloboditelja. Polako dozove sjeanje. Oi mu se razrogae od iznenaenja. Nije mogao vjerovati. Srdito mumljajui Tantor se jo uvijek klatio amo-tamo pored bijelog diva. Tada se ovaj priblii sasvim do uzdignute surle i neto tiho zapovjedi slonu, koji odmah prestane mumljati. Divlji mu se bljesak ugasi u oima, a stranac pristupi Koraku. Tantor ga je posluno pratio u stopu. 210

Zauena Meriem je takoer sve to promatrala. Najednom joj se mukarac okrene, kao da se tek sada, zaboravivi je na tren, sjetio njene prisutnosti. Doi, Meriem! pozove je, a zatim i ona prepoznavsi ga usklikne: Bwana! Djevojka se brzo spusti i otri do njega. Tantor upitno pogleda u bijelog diva, ali kad ga ovaj opomene, slon dozvoli djevojci da mu se priblii. Oboje pou k mjestu gdje je leao Korak. Njegove oi razrogae se od uda. U njima se itala molba za oprotenje. Korak je imao zahvaliti udu to se, izmeu svih ljudi, ba ovo dvoje nalo kraj njega. Jack! klikne bijeli div, kleknuvi pored ovjeka-maj-muna. Oe! ote se prigueno s Korakovih usana. Dobro je da si to ti. Nitko drugi u itavoj dungli ne bi mogao zaustaviti Tantora. ovjek brzo prereze ue koje je sputavalo Koraka. Mladi skoi na noge i zagrli svog oca. Stariji se mukarac obrati Meriem. Mislim da sam vam naredio da se vratite na farmu re e strogo. Korak ih je zaueno gledao. eznuo je svim srcem da zagrli djevojku, ali se sjetio onoga drugog, zgodnog mladoga gen-tlemena. On je jo uvijek samo divlji, necivilizirani ovjek-maj-mun. Meriem pogleda moleivo u bwanine oi. Rekli ste mi progovori plaljivim glasom da je mo je mjesto kraj ovjeka kojeg ljubim i ona pogleda Koraka oima, punim nekoga udesnog svjetla koje, sve do sada, nije zasjalo ni za jednog ovjeka. Korak joj prie ispruenih ruku, ali umjesto da je zagrli, pade iznenada pred nju na koljena, podigne njenu ruku do svojih usana i poljubi je s vie potovanja, no to bi poljubio ruku svoje kraljice. Mumljanje Tantora trgne sve troje ljudi odgojenih u dungli, i oni naule ui. Tantor je gledao u drvee povrh njih. Slijedei njegov pogled, njihove oi ugledaju velikog majmuna koji je izronio iz lia. Naas ih je promatrao, a tada mu se iz grla ote glasan krik veselja i prepoznavanja. On skoi na zemlju, praen oporom mujaka i odgega prema njima viui prajezi-kom antropoida. Tarzan se vratio! Tarzan, gospodar dungle!

211

Bijae to Akut. Odmah je poeo skakati oko njih troje, isputajui jezive krikove koji bi ostalim ljudima djelovali kao izljevi najvee jarosti. No, njih je troje znalo da se kralj majmuna klanja kralju veem od sebe. Kraj njega su skakali dlakavi mujaci, i natjecali se, tko e skoiti vie i urliknuti jezovitije. Korak poloi privreno ruku na rame svog oca. Postoji samo jedan Tarzan ree i nikad se drugi ne e roditi. Dva dana kasnije sve troje se spuste s drvea na rubu ravnice, odakle su se vidjeli dimnjaci na kui i dim, koji se dizao iz bungalovva. Tarzan, kralj majmuna, naao je svoje odijelo na drveu gdje ga je ostavio. Korak se nije htio pojaviti pred svojom majkom napo gol, poput divljaka, a Meriem ga nije htjela ostaviti samog, jer se bojala da e se predomisliti i opet otrati u dunglu. Stoga otac sam ode u bungalow po konja i odijelo. Draga ga je doekala na vratima. Pogledala ga je upitno i tuno, jer nije vidjela Meriem. Gdje je ona? upita druim glasom. Muviri mi je ispriao da te nije posluala, ve da je pobjegla za tobom u dunglu im si ih napustio. Oh, Johne! Neu moi podnijeti da i nju izgubim! Lady Grevstoke zaplae i nasloni glavu na iroke grudi, gdje je esto nalazila utjehu, kad bi je zadesila nesrea. Lord Grevstoke joj podie glavu i zagleda se smijeei u njene oi. Obuze je sretna slutnja. to se dogodilo, Johne? povie. Nosi li mi dobre vijesti? Nemoj da ih ekam. Hoe li imati snage da uje najbolje vijesti koje si ikada ula? upita je. Veselje nikad ne ubija! klikne. Naao si Meriem? Nije mogla vjerovati da e se dogoditi jo vee udo. Da, Jane odgovori glasom promuklim od uzbuenja. Naao sam i nju i njega! Gdje je on? Gdje su oni? zapita sva uzdrhtala. Tamo na rubu ume. Nije htio da se pred tobom pojavi gol u svojoj sirovoj leopardovoj koi, pa me poslao da mu donesem odijelo. Ona sklopi ruke u krajnjem uzbuenju i okrene se spremna da otri u bungalow. Priekaj dovikne mu preko ramena. Jo uvijek imam njegova mala odijela. Sva sam ih sau vala. Donijet u jedno. Tarzan se nasmije i zaustavi je. 212

Jedino odijelo koje e mu pristajati jest moje, ako mu i ono nee biti premaleno. Tvoj mali djeak je narastao, Jane! I ona se smijala. Bila je izvan sebe od radosti. eljela se smijati svemu i svaemu. Svijet je za nju opet bio ljubav, srea i radost, onaj koji je tolike godine bio zavijen u veliku tugu. Njena je srea bila tolika da je naas zaboravila tunu vijest, koju je morala saopiti Meriem. Povie za Tarzanom, koji je upravo jahao prema dungli, neka je pripremi na tu vijest, ali je on nije uo i ode ne znajui to mu ena dovikuje. Poslije jednog sata Korak dojaha kui, svojoj majci ija slika nije nikada izblijedjela u njegovu sjeanju. U njenom naruju i njenim oima naao je ljubav i oprotenje koje je toliko elio. A tada se majka obrati Meriem s izrazom aljenja, koje je izbrisalo sreu iz njenih oiju. Mala moja djevojice! ree joj. Usred nae sree e ka te velika tuga. Mr. Bavnes je podlegao ranama. Meriem se snudi, ali to nije bila tuga ene za izgubljenom ljubavi, ve tuga ovjeka za ovjekom. ao mi je ree jednostavno. Nanio mi je veliko zlo, ali je to prije smrti popravio. Neko sam mislila da ga volim. Zabljesnuo me je, jer nikad nisam vidjela takvog ovjeka, zatim sam ga potovala zbog moralne snage kojom je priznao svoje grijehe kao i fizike kojom se usudio suprotstaviti smrti, ne bi li popravio zlo koje mi je nanio. Ali to nije bila ljubav. Nisam zna la za ljubav sve dok nisam doznala da je Korak iv i ona se s osmijehom okrene Koraku. Lady Grevstoke brzo pogleda svog sina u oi, oi onoga koji e jednog dana biti lord Grevstoke. Nije mislila na razliku u drutvenom poloaju izmeu svog sina i djevojke. Smatrala je da je Meriem dostojna samog kralja. Htjela je samo doznati da li Jack doista voli to malo arapsko nahoe. Izraz oiju otkrio joj je tajnu, i ona ih oboje zagrli i poljubi tisuu puta. Sad u imati i kerku! usklikne. Najblie je naselje bilo udaljeno nekoliko dana napornog hoda. Na farmi su se zadrali samo kratko vrijeme, toliko da ot-poinu i da se spreme za veliki dogaaj, prije no to pou na put. Kad su svrile svadbene sveanosti, upute se k obali i krenu put Engleske. To su bili najudesniji dani u ivotu Meriem. Nije ni sanjala kakva sva uda civilizacija sprema za nju. Ogromni ocean i udobni parobrod ispunili su je strahom. Buka, promet i uzbuenje na londonskoj eljeznikoj stanici prestraili su je. 213

 Da je bilo kakvo veliko drvo u blizini povjerila se Koraku znam da bih pobjegla na nj u strahu za svoj ivot. Rugala bi se lokomotivi i bacala na nju granje smijao se on. Siroti stari Numa uzdahne djevojka. to e raditi bez nas? Nai e se ve netko, mala moja Mangani, tko e ga draiti uvjeravao ju je Korak. U Londonu u kui Grevstokevih, Meriem je od uenja ostala bez daha, ali kad su bili prisutni gosti, nitko nije mogao ni naslutiti da ne potjee iz visokih krugova. Bijahu kod kue tek tjedan dana kad lord Greystoke primi vijest od svog dugogodinjeg prijatelja D'Arnota. Tu je vijest donio general Armand Jacot koji se doao predstaviti. Lord Grevstoke je dobro poznavao generalovo ime, kao i svatko, kome je poznata francuska povijest. Jacot bijae zapravo princ de Cadrenet, ali republikanac po uvjerenju, koji se nije sluio svojom titulom, premda je ona pripadala njegovoj obitelji ve etiristo godina. U republici princu nema mjesta znao je govoriti. Lord Greystoke primi u svojoj knjinici tog vojnika, orlovskog nosa i sijedih brkova, a nakon nekoliko rijei, kojima su izrazili svoje divljenje za sve muke koje su obojica pretrpjela u ivotu, general Jacot mu objasni: Doao sam k vama zato to mi je admiral rekao da nitko na svijetu ne poznaje bolje od vas ivot u centralnoj Africi. Dozvolite da vam ispriam svoju priu ispoetka. Prije mnogo godina ukrali su moju malu kerku. To su mi, vjerojatno, uinili domoroci dok sam sluio u Aliru u Legiji stranaca. Posluili smo se svom ljubavi, novcem i vlau da je naemo, ali uzalud. Njena je slika bila objavljena u svim veim novinama, po gradovima cijelog svijeta. Ipak nikada nismo susreli ni mukarca ni enu koji su je vidjeli od onog dana kad je tajanstveno nestala. Prije tjedan dana doao mi je u Pariz jedan crnoputan Arapin po imenu Abdul Kamak. Rekao je da je naao moju kerku i da me moe odvesti k njoj. Odmah sam ga odveo admiralu D'Arnotu za kojeg znam da je mnogo puta putovao centralnom Afrikom. Pria, koju je onaj ovjek ispriao, uvjerila je admirala da mjesto, gdje se bijela djevojka nalazi u zarobljenitvu, nije daleko od vaeg afrikog posjeda. Savjetovao mi je da odmah odem i da vas posjetim, jer ete vi dobro znati, je li bila u vaem susjedstvu neka bijela djevojka. 214

Kakav vam je dokaz donio Arapin da je to vaa kerka? upita lord Grevstoke. Nikakav odgovori drugi. Zato smo ba i mislili da je najbolje, ako se s vama posavjetujemo, prije no to organizi ramo ekspediciju. ovjek je imao samo jednu njenu fotografiju, na ijoj je poleini bio prilijepljen stari novinski izrezak, koji ju je opisivao, i nudio nagradu onome tko je nae. Bojimo se da je on to negdje naao i proitao, pa se u njemu probudila elja za nagradom i namjera da nam utrapi bilo kakvu bijelu djevojku. Prole su tolike godine da, najvjerojatnije, ne bismo ni mogli razlikovati pravu od krive. Imate li sa sobom fotografiju? upita lord Grevstoke. General izvue iz depa kuvertu, izvadi jednu poutjelu fo tografiju i prui je Englezu. Suze su zamaglile pogled starog ratnika, kad je opet ugledao sliku svoje izgubljene kerke. Lord Grevstoke je neko vrijeme ispitivao fotografiju. Oi mu poprime neobian izraz. On pritisne zvonce kraj svog lakta i zaas ue lakaj. Zamolite moju snahu da doe u knjinicu ree mu. Dvojica mukaraca sjedila su bez rijei. General Jacot bijae suvie dobro odgojen, a da pokae tugu zbog razoaranja koje je osjetio, kad je lord Grevstoke tako brzo napustio predmet njihova razgovora zbog kojeg ga je posjetio. im doe mlada la-dy i bude predstavljena, smjesta e otii. Tren kasnije ue Meriem. Lord Greystoke i general Jacot ustanu da je pozdrave. Englez nije nita govorio. elio je zapaziti kakav e uinak proizvesti prvi susret izmeu Francuza i djevojke. Ova nebeska zamisao rodila se u njemu dok su mu oi poivale na djetinjem licu Jeanne Jacot. General Jacot pogleda Meriem, a tada se obrati lordu Greystokeu. Kako ste dugo ve to znali? upita ga gotovo optuujui. Saznao sam to prije par minuta kad ste mi pokazali fotografiju odgovori Englez. To je ona ree Jacot, drui od suzdranog uzbuenja. Ali me ona ne poznaje, naravno, a i kako bi. Tada se okrene k Meriem. Dijete moje ree ja sam tvoj... Ali ga ona jednim sretnim krikom brzo prekine i potri mu ispruenih ruku u susret. 215

 Prepoznala sam vas! Poznajem vas! vikala je. Oh, sada se svega sjeam. I starac ju je stegao u svom naruju. Pozvali su Jacka Clavtona i njegovu majku, a kada su im sve ispriali, bijahu presretni to je mala Meriem nala oca i majku. Ipak, nije li to nakon svega prekrasno ree Meriem. Ti si prekrasna odgovori Korak. Oenio sam se svojom malom Meriem, a da li je ona Arapkinja ili mala Tar-mangani, za to me uope nije briga. Ona nije ni jedno ni drugo, moj sine progovori general Armand Jacot. Ona je princeza od roenja.
Izdavako knjiarska radna organizacija MLADOST Zagreb, Ilica 30 Generalni direktor BRANKO JURIEVI OOUR Izdavaka djelatnost Zagreb, Gupeva zvijezda 3 Direktor TIPAN MEDAK Likovni urednik IRISLAV METROVI Tehniki urednik JOSIP ZDUNI Korektori MARIJA MOLNAR SEFIJA IBRAHIMPAI

216