Ja mnogorjeni pop Martinac, plemenom Lapanin, poto mi je Bog dao, ovako ponizno dovrih ove knjige, sjedei u svojoj

kui u Grobniku, budui u punom crkvenom beneficiju kod asnog mua gospodina Davida, upnika grobnikoga, u vrijeme svetoga oca u Bogu pape Aleksandra estoga, i u vrijeme Maksimijana kralja rimskoga, i u vrijeme kralja Laclava ekoga i ugarskoga, i u vrijeme naega gospodina kneza Bernardina Frankapana i njegovih sinova kneza Matije i kneza Kristofora i kneza Fernata, i u duhovnom (smislu) naega gospodina i oca, gospodina biskupa Kristofora Dubrovanina, biskupa modrukoga i krbavskoga i ostalo. I ja pop Martinac vieimenovani pisah ovo crkvi Blaene Djevice Marije i njezinu samostanu pod Novim Vinodolskim gdje stanovahu fratri reda Svetoga Pavla prvoga pustinjaka. Njihov vikar bijae izabrani otac Valentin, a starjeina u ovom samostanu blagi mu, fratar Franko imenom Budii, plemenom Mogorovi, sa svojom braom i ocima koji su ivjeli u primorskim samostanima, bogobojaznim muevima, asnim Kristovim slugama, obdravateljima regule, koji su iskrenom pobonou obdravali regulu Svetoga Augustina i trsili se da obave sve potrebno Crkvi Bojoj. Njihova nagrada neka bude Isukrst i Djevica Marija. Amen. I bijahu mi u Novom potovani mu, gospodin Petar, upnik novogradski i gospodin Andrija, vikar vinodolski, sa svojim dragim redovnicima i sa stavnovnicima ovoga grada odlini pomonici u ovom poslu. Neka njihova imena budu zapisana u knjigama ivota. Amen. Stoga molim svu gospodu redovnike, od Boga dane oce, takoer i akone, kao brau; isto tako i itatelje razumnije od mene zbog mnogih pogreaka koje su mi se dogodile u ovom djelu: ne prokunite me, nego popravite svojom potovanom mudrou i itajui blagoslovite Boga. I uite se svoja blaga davati Bogu za potrebne - da time ostvarite spasenje. Jer nije ovo pisao Duh Sveti, nego uboga grenikova ruka. I k tomu bio sam u brizi i stalno oaloen milju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u nae vrijeme, koje digoe Turci koji potjeu od Izmaila, sina Abrahamova slukinje Agare, protiv svih zemalja svijeta. I zauzevi Grku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navalie na narod hrvatski aljui velike ete. Silni vojvode zametahu este bojeve s kraniskim pukom tukui se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, ak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska ak do mora; robei, harajui, kue Boje palei i oltare Gospodnje ruei. Starce su tukli orujem, mlade djevojke i udovice, ak i kmeeu djecu (kvekajui eda); ne samo da su odvodili puk Boji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao to je obiaj initi sa stokom. I jo izie baa Romanije i Vrhbosne i porobivi Posavlje stigne pod Modru. I poe napadati Modru. Popali ognjem okolne utvrde i samostane te crkve Gospodnje. Tada pak gospoda hrvatske i bani hrvatski digoe vojsku protiv njega i poe boj izmeu eta na polju velikom krbavskom. I tu se borie u velikoj bitci. Tada bijae pobijeena ast kranska, tada uhvatie bana hrvatskoga jo iva. Tada ubie kneza Ivana Frakapana. Tada odvedoe kneza Mikulu Frankapana. Tada ubie bana jajakoga. Tada padoe krepki vitezovi i slavni borci, u svome porazu, radi Kristove vjere. Jo i pjeaci, odabrani borci, umrijee opkoljeni etama u irini polja. Tu primie smrt radi vjere kao druba Svetoga Mauricija. Samo se knez Bernardin Frankapan izvue s malo ljudi. I tada poee cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena neistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.