Prvo poglavlje

Leeds je imao sve ono to jedan grad treba imati, pa ipak, Jasonu nije bio "po mjeri". Mnogo toga mu je u njemu smetalo, i kako su godine prolazile, toga je bilo sve vie. as bi gunao na proraet, onda je prigova-rao da je prljav, a smetalo mu je i to to se po-elo graditi bez nekog reda. Na kraju je prigo-varao svemu i svaemu. No, kako mu je rekao Noel, njegov najbolji prijatelj, stvar je uope nije u gradu nego u njemu samorae. - Zna o emu ozbiljno razmiljam? -ipak mu se obratio kad je ovaj istresao sve to je mislio o njemu i njegovora njurganju. - Od tebe me vie nita ne moe iznenadi-ti. Ali da ujem? - Znai tako? - Ma, Jasone, nije problem ni u emu dru-gom osim u tvome nainu ivota, ve sam ti to nekoliko puta rekao. Najprije se sredi. - Kako to misli? - Tako kako sam rekao. Skoro e ti tridese-ta, a ti niti kamo ide, niti se s kim drui. Cak mogu i razumjeti da te posao okupirao, ali sve ima neke granice. Konano, imaju ih i drave. Za tebe postoji jedino ta tvornica 1 nita vie. A tvornica ti ne bi trebala biti ivot. - A trebalo bi mi jo neto? Neto to ne-mam ili ne mogu nai? - Trebalo bi ti. Jasno da bi ti trebalo. Reci mi, kad si u zadnje vrijeme iziao s nekom ozbiljnijom curom otkad si prekinuo s Marthom. Dodue, to je najpametnije to si uinio, ali kad ve jesi, oekivao sam da si to uinio jer si nekoga naao ili barem zagledao. Jer ona i nije bila za tebe. A tebi je taj raskid posluio da bi se jo vie povukao. Ljudi su te poeli doivljavati kao udaka, a ti to ipak nisi. Moda si s Marthom trebao i prije prekinuti, ali... Kako se Noelu inilo da je rekao i vie no to je smio, zastao je, oekujui ono zbog ega su i poeli ovakav razgovor. I uo je ono emu se najmanje nadao, - Preselit u tvornicu iz Leedsa. - Kamo? - upitao je Noel zaprepateno, iako je Jason oekivao i neto gore. - Imam nekoliko solucija, ali najvjerojatni-je u odabrati Skipton. - Razlog? - Ima ih nekoliko, iako je ipak najvanija mogunost irenja ali i radna snaga. - Nita to ne razumijem! Sve to ima i moe uiniti i ovdje. - Nije ba tako kako se tebi ini. Ondje ima radnika na pretek, nezaposlenih, a to znai da je radna snaga i jeftinija, mogunost proire-nja je vea, zemljita ima na izbor, ali i napi-kirao sam jedno predivno zdanje. To bi se ak i tebi svidjelo. - Kakvo zdanje? - Pa kudu u kojoj bih ivio. To je neto pre-divno. Neto izmeu dvorca i vile. - Znai 11 to da bi ti sve preselio onamo? - Pa jasno. A kako bi drugaije i mogao sve to raditi? Uz ono to radi, mora 1 biti. - Pa, mislio sam da e tek otvoriti pogon, Koliko se ja razumijem u to, to pametni Ijudi rade. - Noel, znam da se u ovakvu vrst biznisa ne razumije, da te to i ne zanima, ali on mel-je ovjeka. Nema tu nita napola. 111 si u nje-mu ili si izvan njega. Tu te nitko ne izbacuje, odatle sam izleti. I nikome ne moe prigo varati da ti je kriv ako propadne. No, dovo-Ijan je tek jedan nesmotren potez, 1 sve ode k vragu. - Ja ne bih tako ni mogao ni htio ivjeti -rekao je Noel smatrajui i takav razgovor glu-pim. - Kao to ja ne bih mogao cijele dane biti nagnut nad crtaom daskom. - Ali to je neto kreativno, pa za arhitektu-ru se kae da je umjetnost - A zar nije umjetnost od neizgledne, prlja-ve 1 bezbojne vune stvarati takve tkanine ka-kve izlaze iz moje tvornice? - To rade 1 u druge tvornice, ali njihovi ra-dnici i ive. Izlaze, drue se, provode se...Dabome, najbolje ive njezini vlasnici. -1 drugi arhitekti crtaju - odmah se ustobo-io i Jason. -1 to je tono, ali se svi razlikujemo. No, da se na kraju ne bismo posvadili, samo jo da kaem 1 to - da bi uope mogao poeti s ra-dom, netko ti treba nacrtati i tu tvornicu, pa i sagraditi, znai ne bi bilo loe, ako si ve tako odluio, da bude sa mnom dobar. Jer, tko te pozna toliko koliko ja, tko zna sve tvoje hiro-ve osim mene, 1, konano,tko e znati sve to obaviti kao ja? No, nema vie nadmudrivanja. Da ujem to kau tvoji? Ne vjerujem da je otac zadovoljan. - Iznenadit c'e se. - Doista? - Umoran je, njemu je svega dosta. On bi s majkom najradije odselio nekamo na jug. On nije bio zadovoljan ni s onim mojim prvim proirenjem jer misli daje to neka megaloma-nija, On ne voli nikakve grandioze, kako ih on naziva. Tek neki posli, desetak radnika - i i-vot. Ne, onakav kakav ti misli da bih ja tre-bao voditi, ali ne ni onakav kakav ja vodim. I to je sve. On je tipian otoanin. Meni je tre-balo dugo da ga shvatim. No, donekle ga ra-zumijem. Jer, lako je meni bilo proirivati se kad sam imao podlogu. A on je poeo ni od ega. Noel je sad paljivije sluao Jasona 1 na kraju upitao: - Da nije bolestan? - Ne, ali odluio se potpuno povui. On je jedan od onih koji zna rei dosta. - tetatonisinanj. - Mislim da ipak jesam. Zar ovo to elim uiniti, nije dokaz tomu. Ja ovdje vie ne e-lim biti, ovdje vlada totalno otuenje, ovdje vie nije ovjek ovjeku ovjek. Idem onamo gdje mislim da e mi biti bolje. Ja volim da se tvornica iri, ali to ne znai, kako ti procjenju-je, da se ja ne volim druiti. Naprotiv. Samo na druenje ja gledam nekako drugaije nego ti. - Ne znam to da ti kaem. Znao sam da si u stanju iznenaditi, ali ovome se nisam nadao. Ipak sam ti neto htio predloiti.

- Da ujem? - Kad sljedei put bude onamo iao, hoe 11 me povesti sa sobom. - Ako doista eli.. - elim. - Pa, idemo u nedjelju. - Idemo - bilo je sve to su taj dan jo do-govorili. lako Noelu mnogo toga nije bilo jasno, ipak je znao da kad ovaj neto odlui, nema odstupanja.

Una je po tko zna koji put obilazila kuu pitajui se nema 11 ipak nekog izlaza iz svega toga. Nije ona bila od onih cura koja je misli-la da imanje 1 zadnje ine ovjeka sretnim, ali uz ovu je kuu toliko vezana da ne zna kako e se bilo gdje snai. Ali za nju je i bilo najlake. Bila je u pita-nju majka koja ionako, otkad je otac umro 1 imanje se raspalo, sve je to teko podnosila. Vjerojatno se nadljudskim snagama borila da pred svojom jedinicom ne pokae kako joj je, jer njezin je ivot, barem bi ona tako zna-la rei, i tako pri kraju, I bio je, ali ne zbog neke organske bolesti, nego naprosto zato to otkad joj je umro mu, njezina uzdanica i Ijubav, vie nije imala ni volje ni snage da se uhvati u kotac sa ivo-tom. lako su obje zakljuile da ovu kuu vie nee moi uzdravati, da bi bilo najbolje da je prodaju, ipak su obje eljele da onaj tko u nju useli, ne bude bilo tko. Uni su stalno bile na pameti majine rije-i: - Voljela bih da je kupi netko tko e je odr-ati ovakvom kako smo je mi drale, pa ak 1 da je totalno preuredi. udila se tome Una jer ona bi voljela, kad bi to bilo mogue, da je konzervira. Tad bi, vjerovala je, uspjela konzervirati 1 dio svog sretnog djetinjstva, ali i odrastanja u njoj, No, ma to one eljele pa, ak 1 matale, znale su da e se teko nai kupac za nju. Istina, nisu jo ni oglasile da je za prodaju, ali svatko tko je i pomislio na to kako e one da-Ije, mogao je znati da u njoj nee dugo moi ostati. I postojalaje jedino jedna mogunost -da se neki udak doseli ovamo i to samo zbog toga to mu se ona svidi. A to je sve bilo toli-ko imaginarno, da nije imalo smisla o tome ni razmiljati. Sve ovo to se njoj i majci desilo u zadnjih godinu dana, nitko nije mogao ni pretpostavi-ti da hoe. Imale su sve, ali ne samo materi-jalno. To im je ak 1 manje bilo vano, imale su Ijubav i oca i mua, a sad su ostale bez nje. I nije im nesigurnost davalo to to su polako gubile tu materijalnu stranu, nego to su izgu-bile - Ijubav. Najmanje im je bilo ao tog silnog stada ovaca, jer, one i tako nisu o torne vodile rau-na. Una jer je imala svoj posao koji ju je oduevljavao, a majka jer se nije u to ni razu-mjela. Otac je, pak, iznad svega bio sretan kad bi s tolikim stadom kruio po panjacima kojih, hvalabogu, ovdje nije nedostajalo. Unina je srea bila jedino u tome, to ni-kad, pa ni onda kad su svi mislili da je sretni-ca, a 1 bila je to, nije razmiljala kako su to neke druge njezine kolegice - da je srea, po-red ostalog, i to ne mora raditi, to ne mora misliti o svojoj budunosti - jer, navodno, sve ima. ak se i otac znao ponekad Ijutiti na nju i pitati ju je li ba potrebno da toliko radi, da se u koli zadrava i vie od ostalih uitelja. - Zna da me sad ve i Ijuti ali i brine? -jo je ula njegove rijei koje je izgovorio samo nekoliko dana prije smrti. - to sam sad skrivila? - Pa, pogledaj svoje kolegice. - Koje? - Sve. - A zato? Sto one imaju a ja ne? Cime su te one oduevile? Zar je srea lutati, ne raditi, ili tek formalno raditi, bjeati iz Skiptona? - Ma, ne znam, ali morala bi malo misliti i na sebe. Zna, godine idu. - Znam, oe, sve ja to znam. Ali ako te bri-ne kako u dalje u ivotu, moram ti rei da bi ti to trebala biti najmanja briga. Ja znam sama ivjeti, ja se mogu sama za sebe brinuti. Ja mogu, ako bude trebalo i preivljavati, a to nije malo. Ja se i zabavljam na nain koji meni odgovara, a ne koji se svia drugima. A da je tako, vidjet e na godinjoj priredbi u koli. - Ima ti pravo - na kraju bi ipak popustio i to je bilo sve. Nije uspio vidjeti kako se to ona zabavlja, kako se raduje onome to je uspjela, iako je bilo toliko skepse kad su je primali i kolu. Znala joj je poslije rei i sama pedagogica kako je bila protiv nje jer je raislila, ne udu-bljujui se, kako jedinica u Jowetta i ne zna nita drago do misliti - o sebi. - ao mi je Una to sam ikad imala takvo miljenje o vama. - Niste jedini, jer, ni moji nisu vjerovali da taj posao toliko volim. Zapravo, ne da nisu vjerovali, nego me nisu mogli razumjeti. - Ni mama? - Ma. ne znam to bih rekla za nju. Ali, ona je pod silnim utjecajem oca. - udi me. - to, gospodo? - Pa kako on gleda na na poziv.

- Neka vas ne udi. Jer, ni ja na njegov ne gledam s nekim posebnim razumijevanjem. Ja ne mogu shvatiti kakvo mu je zadovoljstvo biti po cijele dane sa stadom. - Pa nije sam? - Ne, nije, ali Ijudi oko njega su ... Nije izrekla ono to je mislila, nije to nikad ni sebi htjelapriznatijerjujebilosram, ali sad je pe Jagogica rekla neto to ju je iznenadilo. - Znate. ti Ijudi znaju biti predivni. Ako su vam odani. onda nema boljeg prijatelja pa ni savjetnika od njih. Nema tu konkurencije, nema zlobe, nema nadmetanja svega onoga oiluje dananje drutvo. Akod nas je to jo i dobro, ali ondje gdje je kapital zauzeo i obuzeo Ijude. ondje je to strano. Ondje je sve 1 j udskosti. Ja mislim da je va otac to spoznao, i da mu je lake. On zna gdje mu je mje^to. on ima svoje stado koje mu donosi ne samo profit nego ima i buducnost. Znate, sve je manje onih koji to rade, a sve vie onih koji bi htjeli samo zaraivati bez rada. -Ali. kako? Opet nije uspjela izgovoriti ono to je htjela jer se bojala da ne povrijedi ijednom rijeju oca, ali ova pametna ena je opet uskoila i rekla: - Znam to vas mui, ali ne bi trebalo. On je ipak na vas ponosan, on zna da ste vi iza-brali put koji je samo va, a kad to tako mla-da djevojka uini, onda to nije samo njezino. - Nego? - U tome je silan utjecaj odgoja, a ja najbo-Ije znam gdje se on stjee i kako se stjee. Jer, znate to kae pedagogija - osobni primjer je najbolji odgoj. Vi ste imali na koga se ugleda-ti, od koga uiti. I to je to, draga moja kolegi-ce. udno je kako se ovjeku u momentima kad mu je teko, kad se nae u situaciji za koju je mislio da se moe desiti tek nekom drugom, a ne i njemu, ovako to uope pada na pamet. Uni se inilo da ju je to ipak izvlailo iz de-presije, jer da nvje tako, tko zna kako bi ona uope funkcionirala. Cudilaju je, meutim, majka. Onakao da vie nije imala volje ni za im. Po neki put bi pomislila kako bi se otac drao da je na njezi-nom mjestu, i bila je uvjerena da on se ne bi tako opustio i prepustio, kako je ona znala rei - sudbini. Kao da je zaboravljala da je on stalno go-vorio da svatko svoj ivot, a neki to nazivaju i svojom sudbinom, ipak dri u svojim ruka-ma. Ponekad bi se te sve misli uskovitlale, ali znala je da si tako neto, u ovoj situaciji u ko-joj je, ne moe priutiti. Je li to bilo razlogom da je danas kad se vraala iz kole krenula prema agenciji za pro-daju nekretnina s namjerom da vidi ima li on-dje kakve potranje za kupnjom kua. Nee odmah rei.i koje su joj namjere, ali kako oni ba i nisu bili nepoznati, teko da to nee odjeknuti gradicem i prije no to ona mi-sli. Sjetila se kako su se u trenu naao kupac kad se prodavala ona kua u kojoj je otac bo-ravio kad je bip na tim panjacima. Nije joj ak bila potrebna ni agencija; Jednostavno je susjed koji je graniio s njima doao i pitao je li za prodaju, a bilo je jer su odmah prodali i ovce. I danas joj je ao to ju je tako brzo proda-la jer joj je bila neobino draga. No, jedno je dragost, a drugo je smisao po-stojanja i zadravanja onoga to imamo. Samo to je dola u agenciju, uoila je mukaraca koji je razgovarao sa slubenicom. Bio je fiziki prekrasan, ali i antipatian. Ispitivao je tu enu i muio da joj je dolo da mu kae neka prestane. Neka konano kae to eli, i ako mu se ne svidi to to mu nudi, neka pusti da i dragi kau poto su doli. No, on nikako da stane. Ona je poela ve bjesnjeti, ali jo se uspjela suzdrati. I taman kad je htjela neto mu rei, ula ga je kako pita slubenicu: - Recite, ija je ono kua na brijegu? - Ne znam na koju mislite, jer ovdje ih je na desetke. - Pa ona bijela, okruena predivnim vrtom koja nalikuje vie na dvorac nego na kuu no-vijeg datuma graenu? - Oh, vi sigurno mislite na kuu Jowet-tovih? - Nemam pojma ija je, ali je li to kua o-vjeka koji ima stado ovaca? - Imao je - ula je Una slubeniin odgo-vor. -Prodaogaje? - Nije on - nastavljala je dalje ova ena, kao da joj je neugodno to uope s njim o tome ra-zgovara, ali njegovo zanimanje za kuu bilo je sve vee, a i Unina znatielja sve jaa. - Nego tko? - Pa njegovi nasljednici. - Znai li to? - upitao je sueutno, barem se tako inilo Uni. - Umro je. Srce. teta. Bio je tako dobar ovjek. Ostale su iza njega ki i ena. Uni se inilo da je ova spoznaja doista ovog nesimpatinog ovjeka malo zbunila, pa i uutkala u njegovoj znatielji, ali to joj jo nije odagnalo prvi dojam koji je stekla o nje-mu. Jo joj je izgledao kao neki arogantni tip koji je doao ovamo tko zna poto, ali najvje-rojatnije traiti ono to nema ondje odakle do-lazi. No, ma to mislila o njemu, ma kako na nj gledala, ipak toliko nije bila zaslijepljena da nije u tome vidjela i ansu. Pogotovo kad je on rekao slubenici: - Ako bi te dvije eni ikad prodavale tu kuu, javite mi. Nema cijene koju za nju ne bih dao. Samo, isti se as pitala, bi li mu uope mogla prodati kuu, njemu koji joj se uo-pe nije sviao.

I to je bilo dovoljno kad je on zavrio ra-zgovor da i ona preokrene plou i ne kae zato je ovamo dola. Kad se ve mislila okrenuti i izii iz agen-cije, trgnuo ju je glas slubenice: - Neto ste trebali, gospoice? Nije se mogla oteti dojmu da ju je ova ena prepoznala, ali ona se napravila kao da to ne primjeuje. - Ma zamolila me jedna moja dalja roaki-nja da vidim ima li kakvih zgodnih ne preve-likih kua kod nas. - Imamo neto, no nije ba ni to premale-no. -Kolikoje? - Pa, oko stotinjak etvornih metara kori-sne povrine, ali tu je u vrtu jo neki prostor u kojem se boravi Ijeti i koji daje posebnu vri-jednost tom zadnju. - Kad bih to mogla pogledati? - Danas poslije podne. - Dobro, doi u - rekla je Una i gotovo izletjela iz agencije. lako uope vie nije obraala pozornost na ovjeka koji se ponudio kao kupac za kuu koja jo nije bila na prodaju.

Drugo poglavlje
Kako rei majci ono to je ula, ali i kako je privoljeti da to prije prodaju kuu. Jer, vie nije bilo u pitanju samo njezino odravanje, jo je bolnije sjeanje na sve to su ovdje njih dvije proivljavale. Svaki kutak u toj kui imao je neku svoju priu, svaki bi ih podsjeao na ovjeka koji im je podario takav ivot kakav su imale. A ima-le se ivot - bajku. Moda je ba to bilo presudno da je Una nikad ne bi mogla prodati nekom tko bi joj bio antipatian, pa ma kakvu cijenu nudio. A ovaj kojeg je tako sluajno i iznenadno srela, na svoje je ui ula, ne bi krtario na novcu. lako je on bio zadnji kome bi je prodala, ipak ju je golicalo tko je on. Nije znala kako to saznati, ali kako se ipak znaju desiti i sluajevi, desilo se to i ovaj put. Za vrijeme odmora u koli, avrljajui ona-ko bezvezno, Mia, uiteljica glazbe, upitala ju je: - Morala bih te neto pitati, ali i prije te za-moliti da se ne naljuti. - Cemu takav uvod, Mia? Zar sam ja oso-ba kojoj se ne smije nita rei ili povjeriti? - Ma nije stvar u tome... - poela je zamu-ckivati ova njoj najdraa kolegica. - Nego u emu je, onda? - Znam to ste ti i majka proivljavale otkad je otac tako iznenadno otiao, znam ime se ti sve susree, i to je razlog to mi te teko uope ita pitati. - Nema toga na to ti ne bih odgovorila, ma kako mi bilo teko. Ali da ti skratim muke, znam da te zanima to emo s kuom. I da se dalje ne mui, najvjerojatnije emo je proda-ti, ali nema ba i kupca, barem ga je ne vidim koji bi bio za nju zainteresiran. - Zato tako misli? - Pa, oni bogati trait e takve kuc'e u veli-kim gradovima, a sirotinja nema novca za nju. - Znam za jednoga koji ju je zagledao. - Atkojeon? - Znanac moga zrtanca, kako to obino bi-va, znajuci gdje radim, pitao me znam li ija je kua, bijela, na brijegu. Odmah mi je bilo jasno da je to tvoja, ali na moj upit zato ga to zanima, tek je rekao dajejedan ovjek zain-teresiran za nju. - Jo mi nisi odgovorila tko je on? - ovjek koji ima manju tvornicu vunenih tkanina, i koji bi, vjerojatno, sve to preselio iz Leedsa ovamo. Malo mi se to inilo udnim, jer Ijudi obino bjee iz malih gradova u vee, a ne obrnuto. No, ima svakakvih stvorova na svijetu. - A koliko je tomu stvoru, kako ti kae, go-dina? - Tridesetak, moda koja vie. - Onda ni s njim nije neto u redu. - Zato? - Pa to de ovdje? - Tko zna kakvi su mu poslovni planovi, a to je, barem se tako meni ini, i jedini razlog toga njegova preseljenje. Zapravo, ak sam neto i naula, ali kako sam znala koliko si ve-zana uz kuu, nisam previe ni sluala to mi moj prijatelj govori. - Zna, iako mi je teko to i izrei, ipak emo morati kuu prodati. - Reije? - Pa i to, ali ni tp nije ba najvanije - na-stavilaje jo sjetnije. - Znam - reklaje suosjedajno Mia, i bilo joj je ao to je uope poela tu glupu priu, ali nije znala kako da se iz toga sad izvue. Jer, raa kako da je Una bila zainteresirana za pro-daju, nisi trebao biti posebno vidovit da ne vididajoj jeteko. - Mia - nastavljala je dalje Una - saznaj to-no kakav je to ovjek, kakve su mu namjere, kakvog je podrijetla i kakav mu je status meu Ijudima. - Bolje bi bilo da saznam ima li on novca. - lako je ne bih dala budzato, ipak mi je ovo drugo vanije. - Saznat u, ali ne znam to time misli po-stidi. Jer, ako je vec misli prodati, najbolje je da sve oko nje zaboravi.

- Moda i jest tako, ali lako je to rei. Moda ja i bih, ali ne zna ti moju mamu. Ponekad mi se ini da ona niti vjeruje da je tata umro, niti e to ikad prihvatiti kao inje-nicu. To ide dotle da me poelo plaiti. - Pa, ba to ide u prilog ovome to ti ja go-vorim. Jer to neprestano podsjeanje na neto i nekoga izluduje. Izluivalo bi i one koji vje-rojatno nisu imali tako dobar brak kao to su ga imali oni. - Mia, nisam znala da c'e me ikad snai ovo to jest, i sad samo hvalim Bogu to imam ovaj posao. Nije da nemao ba za kruh, ali no-vac se iako topi, a tko zna to nas jo eka. - Tebe dobra udaja, a majka c'e biti zado-voljna kad bude vidjela da si se ti sredila. No, sad kad smo ve kod toga, u zadnje vrijeme te ne vidam s Thomasom. Neto meu vama ne valja? - Pa i ne. - Razili ste se? - Ne do kraja, ali ja od te veze nita vie ne oekujem. - Mislila sam da ste vi jedno? -1 ja sam. Kako je Una, barem se Miji tako inilo, po-prilino nevoljko razgovarala o toj temi, to je i Mia prekinula. Neto to vie nije bilo vre-mena za priu jer je zvonilo, a neto to jer vi-djela da i taj razgovor Uni teko pada. Tek je odlazei u razred pomislila kako je doista istina da jedna nesrea brzo izaziva dru-gu, No, moda e joj se ostvariti i ono da po-slije kie ipak grane sunce. Bila je uvjerena da bi to ve bilo i vrijeme jer ova cura doista to zasluuje.

Jason je odluio danas konano detaljnije porazgovoriti s ocem o svojim planovima i uti na kraju i njegovo miljenje. Jer, iako je naelno znao to on smjera, ak mu je dao i neke sugestije, sve je to ipak bilo tek povrno nabacivanje detalja, Nijedah ni drugi nisu, medutim, eljeli bilo to uiniti to bi onog drugog povrijedilo. I mada je Jason na uranak odlazio u tvor-nicu, kad je ovo jutro ostao kui i ekao oca za dorakom, majka ga je jo s vrata upitala: - Ne osjea se dobro, sine? - Ne, odlino sam, mama. Ali, zato to pita? Ne izgledam ti tako? - Ni govora, ali naviknula sam da si u ovo vrijeme ved u tvornici. - Danas sam odluio porazgovoriti s tatom o tom mom naumu da konano ponem s gra-dnjona tvornice u Skiptonu. - Znai, ipak? - Tebi se ta ideja na svia? - Pa, ne bih mogla ba tako rei, ali brine me. - Zato? - Pa, i ovako te ne vidimo, a kako e biti kad sasvim ode i zakopa se u tu selendru? - Niti je Skipton selendra, niti u se ja on-dje sasvim, kako ti kae, zakopati. - Ti to moe govoriti nekom drugom, ali ne i meni. Jer otac mi je cijeli ivot obeavao kako e manje raditi, kako e sve vie biti doma, i onda se svaki danom deavalo ba obrnuto - uvijek bi neto iskrsnulo to bi ga dovodilo kui sve kasnije i kasnije. Jedino to me udi, i bojim se da ga bolest nije na to pri-morala, jest to je sve predao tebi u ruke. I ma koliko se radujem da je to uinio, toliko se sada bojim za tebe. - Nemoj. - Lako je to rei. - Mama, tata je razuman ovjek. On zna da je tvornicu doveo dovde dokle jest, ali ako mi-slimo opstati, moramo neto uiniti i za nje-zin razvoj. Ovako vie, ili ako hoe dugoro-nije, ne bi ilo. Jer, konkurencija je strana. - Zar nije bolje manje, a lake? - Moda i jest, ali ta logika u kapitalizmu vie ne ide. - Onda ja doista vie nita ne razumijem, ali ne mogu se prestati bojati. - A da mi ipak kae zato? Cega se boji? - Pa, zna koliko ti je godina? A. ti jo nema ni kueta ni maeta. - Ako je to u pitanju, nema problema. Samo ja se ne elim eniti dok nisam siguran da sam naao pravu. - A gdje de je i kad nadi ako se zakopa u posao kako si naumio? - Sudbina je na mojoj strani - priaoje maj-ci, i poljubio je ba kao i uvijek kad ju je e-lio smiriti, samo ona se sad nije tako lako dala uutkati. - Ti ba nekada i nisi vjerovao u nju? - Oh, pa zato se i ja ne bih mogao mijenja-ti? - Ti? Ti to nikad nee moi? - zauo je Jason glas oca iza sebe. -1 tko mi to kae - nije mu ni on ostao du-an - ovjek kojeg su tek sjedine u glavi na-tjerale da shvati da je ak i oenjen. Majka je znala da e sad poeti nadmudri-vanje njih dvojice, da e to ak biti i estoko, ali nikad nijedan od njih nije prelazio granicu dopustivog. I to ju je svaki put nanovo usrei-valo. Kad je krenula prema kuhinji da spremi aj, ula je jo Jasona kako se obraa, ali sad ozbiljno ocu. - Ostao sam doma da porazgovorimo. - Boe, pa i ja sam mislio da odem u tvor-nicu danas i da ondje vidimo jesi li razradio plan odlaska i seobe, - Telepatija?

- Pa, moglo bi se to i tako nazvati, ali ima jo neto to me mui - Znam, Ijudi, ali i za to sam naao rjeenje. - Da ujem? - Mladima u ponuditi da idu sa mnom, a onima pred mirovinom, dat du dobru otpre-mninu, ili, ako budem naao kupca za tvorni-cu i njezinu prenamjenu, dat c'u je jeftinije ako taj preuzme i radnike. - Nije loe, samo ne znam kako de Ijudi re-agirati. - Ni meni nije svejedno, ali oni koji su u njoj otpoetka, shvatit c'e da dalje ovako ne ide, i da bi, ako ne sad ostanu bez posla, ostat e za koju godinu kad im ne budem mogao po-nuditi nita. - Znam da e velika veina to shvatiti, ali to je s onima drugima? - Morat e se porniriti sa stanjem kakvo jest, - Znam da ima pravo, znam da je tako, ali svejedno me to mui. - No, nije, oe, samo to o emu sam elio razgovarati s tobom. - to ti je jo na umu? - Imam neke planove za koje i ne znam jesu li na mjestu, jesu li izvedivi i koliko uo-pe imaju smisla.

- Da ujem?
- to misli da osnujem vlastitu farmu ova-ca, da uzgajam one koje daju prvorazrednu vunu jer i time bih se izdigao iznad ostalih ve-likih tvorniara to ja nikad neu biti.Toliko sam jo priseban da znam dokle mogu idi moje ambicije. - Boe! - uzviknuo je otac, to je Jasona uplailo jer je mislio da ovaj to dri glupou, pajebrzoreagirao: - Ma ne shvaaj to ba najozibljnije. Jer, kad se ovjek na ovako neto odluuje, sva-kakve mu gluposti padaju na pamet. - To, Jasone, uope nisu gluposti - poeo je Gregory mirno. To je sjajno, samo niti je lako, niti je, moda, izvedivo. - Kako to misli? - Sad je i Jasonu bilo lake govoriti o tome kad to otac nije odmah odbio kako notornu glupost. - Tomu treba tota prethoditi. - Na primjer? - Najprije treba vidjeti ima li uvjeta za uzgoj toliko ovaca, pritom mislim na blizinu panjaka na kojima bi ovce mogle obitavati, potom koga angairati da to vodi, zatim nai vrst ovaca koja je poznata ba zbog vune, i da dalje ne nabrajam. Mnogo posla, sine. - Znam to, ali nita nije neizvedivo ako to ovjek eli. - Misli li to sve zajedno poeti, ili e naj-prije jedno pa drugo? - Ni sam jo ne znam, jer osim to sam ku-pio zemlju za gradnju tvornice, sve drugo visi u zraku. - to, na primjer? - Zagledao sam jednu kuu koju bih rado kupio. - Je li za prodaju? - Jo ne znam, ali ini mi se da bi mogla biti. - Zna liijaje? - Pa, kau da je njezin vlasnik naglo umro. Ostale su iza njega ki i ena mu. A njima to ne samo da je preveliko, nego nisu to u stanju ni odravati. - Kako se zovu? - Ma, ime ti nita nede kazivati. - Moda i hoe. - Mislim da je to neki Jowett. - Na alost, kazuje mi. - to? - iznenaeno je upitao Jason. - S tim sam ovjekom nekad davno i ja pre-govarao. - Nisi ga nikad spominjao? - Samo zato to sam tada uinio glupost. - Zato? - Razili smo se oko neke smijene svote koju je on traio, a meni se inilo mnogo. Jer, poslije sam plaao vie za vunu koja je bila manje kvalitetna od njegove. I mada sam mu ja ubrzo nudio vie, on je bio prepoten da bi otkazao onima s kojima je sklopio ugovor. - Kako je taj svijet ipak malen - rekao je Jason, a Gregoryju se inilo da se i zamislio. Stoga da ga smiri, odmah nastavio: - Ima tu jo neto to je zanimljivo. -to? - Pa, OB je imao i velike panjake. Ne go~ vori li ti i to neto? - Misli da bi to sve bilo na jednom mje-stu? - Upravo tako, osim ako nisu to ved proda-le. Koliko ima da je taj ovjek uopce umro? - Koliko mi je rekao Noel, oko godinu dana - Otkud on to zna? - Pa, jedna njegova znanica radi s keri toga ovjeka u koli. - Jasone, netna to ekati. Ako si odluio to to si mi sad kazao, stupi u akciju. Jer, ono to si ti tek naumio, moda je ve netko kre-nuo u'realizaciju. Danas je tako sve nesigur-no, tako sve ide u nekom smjeru koji ja vie ne razumijem, da je najsigurnije imati neto konkretno. - Na to misli? - Pa, jedino je sigurno da onaj tko obrau-je zemlju, nee propasti. - Znai ti misli da ovo to sam sad izrekao i nije ba najbedastije?

- Nije uope bedasto, samo ne znam, bo-jim se neega drugog. - ega? - Pa, to e te progutati. - Nemoj i ti sa kao i mama. - Mama ima pravo, Jasone. Ja najbolje znam kako je ona uz mene ivjela, a imao sam upola manje posla nego e ga imati ti. Stoga, i o tome mora voditi rauna. Mora biti nai-sto to od ivota eli, kako e to postii. Ja samo znam jedno - ono to e ti se deavati na emotivnom planu, ne smije biti mora, ne smi-je biti stihijski. Jer, samo sretan ovjek, moe biti i uspjean. - Ti si to uspio. - Jesam, zahvaljujul mami. Ja sam tek znao u koji razred ti ide, ali nita vie od toga. I danas me sram kad sam sreo uiteljicu i kad te poela hvaliti, ja uopde nisam znao tko je ona. Tako neto si ne smije dopustiti, tim pri-je to ti je trideseta 'na leima. - Sto e mama rei na sve ovo? - odjednom je preokrenuo razgovor Jason. - Ne znam, ali najbolje joj je, zasad, nita ne govoriti. - Zato? - Pa brinula bi i vie nego bi trebala. - Ako ti tako kae - rekao je Jason, iako mu nije bilo jasno zato joj ne bi trebalo rei, ali i zato ona stalno brine. Jer, bez ikakve la-ne skromnosti, i on i ona su znali da moe bi-rati curu koju hoe kad bi se ba elio eniti. Samo, njega je brinulo neto drugo - ta povrnost koju je svakim danom sve vie pri-mjeivao kod tih cura. - Unato tomu to je bio, kako je znao o sebi sluati, enik po mjeri mnogih mama, malo bi koja od njihovih keri, iz sredine kojoj je i sam pripadao, pristala da, recimo, ive u Skiptonu. Jason je s ocem imao uvijek izvrstan odnos, pa ak i onda kad se kod mladih javlja taj neki udan bunt, pa se i sad pitao ne bi li ipak oca zamolio da mu pomogne oko tih prvih koraka koje on poinje. No, i ovaj kao da je proitao to on misli, sam je rekao^ - Ja ti ne mogu mnogo pomoc'i oko toga to smjera, a kad bi sve i htio, ne bi mi to dala mama, osim, moda, da odem i vi-dim kako e proi naa ponuda oko kupnje tih panjaka. A to mi se ini veoma vanim. Jasno, ako ti to eli? - Tata, pa kakvo je to pitanje? To nitko nee uiniti bolje od tebe. - Znam, ali nedu nita tim enama lagati. - A zar bi trebao? - Pa ne znam koliko one znaju o mom i Jowettovom odnosu. - Teko mi je na to ita redi, ali ako su pa-metne... - U situaciji u kojoj su se one nale, nije lako biti pametan. To to se tom ovjeku de-, silo, i meni je neko upozorenje. - Ma, ako tako pone priati, nita od toga to si mi ponudio. Jer, nisam naviknuo na tebe kao pesimista. - Ni ja nisam navikao na sebe takvog, ali godine ine i nose svoje. - Ostario si, dabome da si ostario. I sad kad postaje staro angrizalo, sad sam ti ja opet dobra - odjednom su uli majku iza sebe, ali to je bio glas koji je obojicu uinio sretnim. Takvu i majku i enu rijetko se danas sree. I tada se desilo ono to Jason uopde nije oekivao. Gregory je upitao enu bi li imala to protiv da obavi samo jo jedan posao za sina. - Morao bih mu, Helen, gomoi oko kupnje nekih panjaka u Skiptonu. Sto kae na to? - Zar bih trebala neto rei? - Ja sam ti neto obeao. - Jesi, ali nisam pritom shvatila da e se odmah iz svega izvuci. Pomodi je jedno, a ra-diti kao to si radio dosad, je sasvim neto dru-go. Govori li ti o panjacima Jowettovih? - Mama, ali kako ti to zna? - A kako bi tata uopde mogao ivjeti kad ja ne bih bila znala sve to je radio i to je podu-zimao? Tebi to, izgleda, nikako ne ide u gla-vu? Mislila sam da si i pametniji - rekla je, prila sinu i razbaruila mu kosu ba kao kad je bio djeaid.

Tree poglavlje
Gregoryju nije bilo lako otici u Skipton i kao strvinar upasti u kuu Jowettovih i pitati hoe li prodati te panjake. ak je u prvi tren pomislio kako bi, moda, bilo dobro da sa sobom povede i Helen, ali ona je to sasvim razlono odbila: - Zna da bih rado ila, ali postoji tu neto to bi ih moglo dodatno raalostiti. - to?

- Pa, mi smo doli zajedno, neto kupuje-mo za naeg sina, a one su same. Da sam ja na njihovom mjestu, mene bi to dotuklo. Jer, one su jo pod dojmom svega to se desilo, i sve im teko pada. A ovo je ipak raskuivanje. Rasprodaja ivota, kako sam negdje proitala kad se nekom tako neto dogodilo. - Ima pravo, Helen, zakljuio je Gregory, a kako je ve bio rekao Jasonu da bi bilo do-bro da i majka ide s njim, sad kad mu je rekao njezine razloge odbijanja, i on je sloio s njom. - Mama ima pravo. Samo, pitam se otkud joj taj i toliki senzibilitet za druge Ijude. - Sam Bog to zna, ali jedno je sigurno, tre-ba je u tome slijediti. -1 kad si odluio ii, oe? - Meni se ini najzgodniji dan subota. Tad se ne radi, tad je i ta mala Jowettica doma, a i nema razgovora sa svakom posebno. Samo, jo smiljam ime poeti, a da ih to manje ra-alostim. - Onako kako ti zna. - A to je? - Pa reci istinu, ak i s malo tuge to ipak odlazim od kue. - Pa to je istina. - Onda ti sve to nee biti ni tako teko, kako ti se sad ini. A tko zna, moda su i one ve dole k sebi. - Moda, iako to teko ide. Ja si ne mogu ni zamisliti kako bih se ja osjeao da sam na njihovom mjestu. - Ni ja, ali ti bi barem znao rec'i - ivot se mora ivjeti. - Mora, samo pitanje je kako. - Svakako, oe - rekao je Jason i Gregory je znao da su mu sinu ovakvi razgovori mr-ski.To je bilo dovoljno da ih prekine i da se svaki lati svoga posla. Gregory je cijeli ivot mislio kako bi se tre-bao posvetiti gradnji sjenice koju je tako sil-no elio, ali ne da mu je netko drugi napravi nego on sam. I zato je svaki slobodan trenu-tak iskoristio da neto uini. A Jason je danas mislio otii s Noelom u grad kako bi kupili pribor za ribiiju. Kad je imao imalo vremena, provodio bi ga s njim na rijeci koja im je bila, kako bi se obojica zeza-la, nadomjestak za cure. Umjesto da ganjaju djevojke, oni su ganjali ribe. Dodue, Noelu tih nije nedostajalo, samo ma kako da je prigovarao Jasonu, ni on se nije mogao odluiti ni za jednu. ak mu je Jason, kad bi ga ovaj zezao, znao rei: - Ja ih barem ne natjeravam kao ti. Da sam ja toliko njima zaokupljen, i da sam ih promi-jenio koliko ti, ve bih i naao pravu. - Ma, ti bi naao? Pa ti vie ne zna s nji-ma ni razgovarati. - Oh, dragi moj, vidjet emo tko e kako proi. - Jedva ekam da se to ostvari - ni Noel nije poputao, ali sve bi zavrilo na tome. Danas mu se inilo da je dan kao stvoren za odmor. A imao je i razloga za takvu opute-nost. Jer, bio je siguran da e otac obaviti po-sao onako kako je to samo on znao. Fascinirat e i te dvije ene ba onako kako je to i inae inio, Svojim iskrenim nastupom koji su svi oni s kojima je razgovarao odmah prepozna-li.

U kui Jovvettovih osjeao se neki nemir. lako im se taj ovjek najavio i tek natuknuo to ih treba, iako su bile svjesne da je to ponu-da kojoj se ne samo nisu nadale nego su mi-slile da ti panjaci nikom i ne trebaju, ipak su osjeale, kao uostalom i zbog mnogo toga dru-goga, da se raspada ono to je njihov otac tako dugo stvarao i u emu je uivao. Una se udi-la to je majka lake govorila o prodaji kue nego panjaka, ali sjetila se i zato je tako -otac na njima bio sretan, U jednom je trenutku ak i pomislila da bi bilo najbolje da je toga ovjeka odmah odbi-la, ali tad je, na njezino uenje, majka rekla: - Neka doe. Ja mislim da i znam tko je on, To je neki poten ovjek koji ima Ijubavi za tako neto. Pa kako ti ne bi eljela da se u kuu useli netko tko je ne bi znao cijeniti i u-vati, tako ni ja ne bih da netko postane vlasnik panjaka tko bi na njima tko zna to napravio. - Dobro, mama - tek je rekla Una ne vjeru-jui da je majci ba stalo da se to i proda, No, tad je ona rekla jo neto to je opet Unu izne-nadilo: - Zna, moda bi bilo dobro da mu ponu-dimo i kuu. - Ali, zato? - Ma, ne zato to nemamo sad novca da je uzdravamo nego to mi je to neka garancija da e taj ovjek i taj njegov sin to drati u redu i bolje nego nas dvije. - To, mama, naprosto nije istina. To je ne-mogue - bila je odrjeita Una to je majku iznenadilo, ali jo vie Unu takva majina vr-stina. Oko podneva, kad su toga ovjeka oeki-vale, sve je bilo spremno. ak je Theresa ispekla i kola koji je pri-pravljala uvijek kad bi dolazio netko od oe-vih prijatelja, to je bio i sad neki znak Uni. Ona je oito ovog njihovog potencijalnog ku-pca doivljavala kao nekoga, ak ne ni obi-nog kupca, kojeg treba ugostiti. Nije joj htje-la kvariti raspoloenje, ali ona je sve manje mislila kao ona. Ovo je kupac koji se uputio ovamo da je-ftino kupi ono to je mislio daje narasproda-ju. Ma to majka uinila, ma kako postupila, ona e joj se prvi put suprotstaviti ako vidi da to vodi ba tome.

Akad s takvim raspoloenjem nekoga do-ekuje, ne moe oekivati nita drago do vlastitog nezadovoljstva.Toga, na alost, ova djevojka nije bila svjesna. No, ma kako ona mislila da majka u svojoj tuzi to ne primjeuje, prevarila se. Ona je zna-la to njezinaki proivljava, i odluila je, isti-na zadnji as, da tome stane na kraj i da se po-ne i ona ponaati onako kako bi to od nje nje-zin mu oekivao - da titi vlastitu ker od nje same. Znala je da je to najtee, da e na tora putu najvie otpora imati od nje, ali to joj drugo preostaje nego da joj pokae da nitko nije kriv to im se desilo to to jest, a najmanje Ijudi koji ele nastaviti ono to je njihov otac i mu poeo. I nekoliko minuta prije no to c'e taj ovjek doi, ona se obratila keri. - Una, ovaj ovjek nije na neprijatelj. On je ak oev znanac i ja elim da tako bude pri-mljen u naoj kui. I, konano, ono najvani-je, ja sam odluila sve to prodati i poeti novi ivot. - A to ja onda ovdje danas predstavljam, mama? - upitala je ne bez gorine. - Ono to bi tata elio da predstavlja. -Atoje? - Ker koja zna to hoe, koja zna to ini, ali i zato to inL - Pa, kako bi bilo da mi ti odgovori na ta pitanja? - Hou, ali ne sad. Sve to te sad molim, jest da bude pristdjna. Taman kad joj je htjela neto otrije rei, ule su zvono. Nekale su se koja da ide otvo-riti, ali onda je Una ipak krenula prema vrati-ma. Moda je to bilo i dobro, jer, ovjek kojeg je ugledala, nije odavao dojam niti kakvog vercera, niti lihvara, a jo manje nekog nesimpatinog starca. Sa smijekom, ali odmjerenim, pred njom je stajao, moda ezdesetogodinjak, i prije nego je uspjela ita reei, on je poeo: - Tako nalikujete na oca, gospoice. I to mi je tako drago. Jer, bio je on sasvim izuzetan ovjek. Jo pamtim na zadnji susret za koji mi je uvijek ao to je zavrio onako kako jest. - A kako je zavrio? - Nije vam majka rekla? - Pa, neto, ali ne tako da bih to do kraja shvatila. - Razili smo se u jednoj cijeni, koja se meni inila previsokom, a uope to nije bila. I kad je on naao drugog kupca, ja sam mu bio spreman ponuditi i vie nego je traio, i nego je dobio od toga, ali on, prepoten kakav je bio, taj ugovor vie nije htio raskidati. - Jeste li se poslije sretali? Jesmo, ali malo bismo razgovarali. No, uvi-jek bih mu spomenuo kako sam proigrao da imam najbolju vunu. I eto to je sudbina. Theresa je dolazei iz kuhinje, Ijutei se na Unu to s ovjekom razgovara pred vratima i to ga jo nije uvela u kuc'u, rekla: - Ispriavam se, gospodine, zbog nepristoj-nosti moje keri.Ali, i nju uzbudi svako sjea-nje na oca. Znate, jo nam je sve to tako svje-e. - Razumijem vas. Ba sam, spremajui k vama u posjet, tako neto rekao i mom sinu. - Mi se moramo nauiti ivjeti i ovako, same. Nee biti lako. Ali, grdila sam ker, a ni ja nisam nita bolja. Kako bi bilo da uete i da u miru porazgovorimo o svemu? - Hvala vam, gospoo, Jowett - rekao je Gregory i krenuo za Theresom u salon. Nije se nikad posebno ogledavao po kua-ma u kojima je bio gost, ali sad je malo pozor-nije pogledao sve oko sebe. Imao je Jason pra-vo. Ovo ne da je bila samo kua, ovo je prije nalikovalo na neki zamak ili ak dvorac. Ali, nije tu bilo niega previe. Bila je to kua koja je imala duu. Nije mogao da im to odmah ne kae: - Imate prekrasnu kuu. Kucu koja ima duu. Ovo je malo omekalo Unu, pa se ak i ona odmah ukljuila u razgovor, ali nestrpljiva kako to samo mladi znaju biti, odmah ga je upitala: - Vi ste zainteresirani i za kuu, a ne samo panjake? - Jesam, iako to ne znai da bih vam suge-rirao da je i prodate. -Ali,kako? - Ja najbolje znam to vam ona znai, jer, slutim kako bih se i ja ponaao da sam na vaem mjestu.Jaje ne bih prodao onom za koga bih mislio da e je devastirati. - A to to za vas znai? - Ono to devastacija i inae znai - unititi je. Ja to ne bih mogao podnijeti. - Vi to ne biste uinili? - Ja ne bih, ali mislim da ne bi ni moj sin. - A njegova ena? - odmah je doskoila Una. - Nije jo oenjen, ali kad bi je prije eni-dbe kupio, sumnjam, barem koliko ga je po-znam, da bi ikom dopustio da takne ono to je on jednotn sredio. - Je li to u redu? - Una je i dalje ispitivala ovog ovjeka, ali Theresi je i to bilo drae nego da se duri i uti. lako je i ovu znatielju smatrala ne ba previe pristojnom. - Pa, ne znam. lako mislim da nijedna iskljuivost nije dobra, on je takav kakav je. No, sad sam preao na priu koja vas sigurao ne zanima. Ali. sad je ve ozbiljno u razgovor uklju-ila i Theresa i prela na ono poto je ovaj o-vjek i doao. - Shvatila sam da elite kupiti panjake, samo mi nije jasno zato? to c'e vam? - Moj sin seli cijelu tvornicu iz Leedsa ova-mo. A da bi imao sirovinu kakvu eli, htio bi uzgajati sam ovce. Merimo, ovce.

- Pa to mi se ini sjajnim. Samo... - Znam to mislite. I ja sam u poetku bio skeptian, ali mladi su vam danas takvi - za njih nema ograda, nema onoga to zamisle da to nee pokuati i ostvariti. I onda mi je bolje pomoi mu, nego se suprotstaviti. Sve vrijeme dok je govorio, gledao je u Unu, znajui da je u ovoj djevojci skupilo se toliko tuge da samo eka trenutak da je izbaci iz sebe - na bilo koga. No, da bi je preduhi-trio, on je prvi poeo: - Gospoice Una, lako je vaoj majci kad ima ensko dijete. - Zato? - bila je toliko iznenaena onim to uje, da se ak malo i zbunila. - Pa, djevojke su razumnije, ja bih ak re-kao i privrenije roditeljima, to opet moe imati i drugaije posljedice. Ali, ma kako gle-dali na to, ipak je lake. Znate, ja sam toliko puta poalio to nismo imali jo djece. Jer, ci-jeli sam ivot elio ker. Ja oboavam sina, ali koji put me izbaci iz takta. - A ipak ste doli za njega obaviti posao? - Jesam, ali samo iz jednog jedinog razloga. - A taj je? - sad se Una sva pretvorila u uho da uje to e ovaj ovjek, koji joj se inio iskren, reei, - Bojao sam se. - ega? - Pa da u svojoj brzini, u elji da sve rijei u sekundi, ne povrijedi vas. - Kako? - On misli da sve to poeli, moe i mora ostvariti. - Vi ne mislite? - Ne, jer ja znam da sve ne ovisi samo o nama. Ima toliko toga to utjee na realizaci-ju onoga to zamislimo. - Na primjer? - Pa, recimo, vama se on ne mora svidjeti, moe vam u svom nastupu biti ak i antipati-an, i to onda? No, da me uje, ne bi bio sa mnom zadovoljan - zakljuio je razgovor o Jasonu Gregory. Ipak, iznenadio se kad je uo to mu Thereza govori: - Drago mi je da ste to rekli pred Unom. - Zato? - Pa da vidi da ima jo roditelja koji misle slino. Ili da budem jasnija, kbji muku mue kao i ja. -Ivi? - Zar vam s to ini nemoguim? - Da. Jer, malo prije sam vam rekao to mi-slim o kerima. Kako je Una zautjela, Gregory je odmah znao da mora stati. A onda je poeo oprezno: - Recite, bismo li mogli malo odvesti se do panjaka? - Pa, ako elite, ali tek poslije nego to pro-bate moje kolae. Pojeo je ak nekoliko i pohvalio ih, a za-timse obratioUni: - Bi li vam bilo teko s jednirrt dosadnim starcem otii do panjaka? - Ne bi - rekla je, ustala se i krenula u svo-ju sobu da se spremi. Kad su Theresa i Gregory ostali sami, on je prvi progovorio, i opet iznenadio ovu enu: - Teko joj je. Znam da me najprije nije ak eljela pustiti u kuu. Ali to je normalno. Njoj je zbog oeve smrti kriv cijeli svijet, - Ali, kako tome stati na kraj? - Nikako. Proi e, samo treba strpljenja. - To je i razlog to elim prodati i kuu. - Nemojte se Ijutiti to u vam rei, ali tu odluku morate donijeti u suglasju s njom. Inae nee biti dobro. - To je tako sve teko i naporao. - Znam, ali ni njoj nije lako. Dapae, tko zna to se njoj sve mota glavom, pogotovo ako nema nikoga na ije bi se rame mogla osloniti. - Nema. Barem ja mislim da ga vie nema - rekla je Theresa, ali i prvi se put istinski upi-tala kako to da je tomu tako. Nije nita vie uspjela rei, jer se Una upra-vo vratila odjevena za odlazak na panjake. - Mama - rekla joj je odlazei - ako se javi Mia, reci joj da se vraam za dva-tri sata i da u jenazvati. Gregory je tek mahnuo Theresi na rastan-ku i smijeei se dodao: - Ako nas nema, znate to vam je initi. - Znam, ali ne bojte se. Ma to da vam kae, ja je znam. ini mi se da nikoga nije ve dugo tako pozorno sluala kao vas. - To mi je drago uti, iako bih volio da i ona neto kae - sad je Gregory jo uspio doviknu-ti Theresi jer je Una ve palila auto. Proli su najmanje desetak kilometara dok Una nije progovorila: - Sve mi ovo uasno teko pada. - Znam, ali ako mislite da jo ne moete ii onamo, ja se necu naljutiti ako se vratimo. Jer, meni je vanije kako se vi osjeate od svega onoga to je moj sin zamislio. - On se ne bi Ijutio da se vratite neobavlje-na posla? - Ne bi se Ijutio jer zna mene i to ja rnislim o Ijudima koji su osjetljivi, ali vjerojatno bi re-kao da sam pretjerao kako mi to i inae zna rei. - Pa jeste li?

- Nisam. Nikad ovjek ne moe pretjerati kad su neiji osjeaji u pitanju. Jer, ovjek mora voditi rauna ba o tome, i po tome se razlikuje od ivotinja. Molim vas, Una, mo-ete li otrpjeti susret s tim panjacima ili ne? Moete li ih uopce prodati ili da jo prieka-mo? Recite, znate da u vas razumjeti. I onda se desilo ono to ni on nije oeki-vao: - Mogu, a mogu i jo neto. Mogu otrpjeti i da kuu prodamo. Jasno, samo vama. I to odmah. Nije znao to bi joj na to rekao, ak se nije usudio ni rei da razmisli jer se bojao da bi po-slije mogla odustati. A Jason je toliko zapeo ba na nju. I umjesto da uti, jer i to mu se i-nilo u ovoj situaciji neprimjerenim, on je neto promumljao kao: - Tako je i najbolje. Ne treba odugovlaiti s onim to nas optereuje i to nas nervira. Izgleda da je to ipak izrekao glasno i jasno jer je ona to potvrdila samo kimanjem glave. I previe, zakljuio je Gregory, za poetak.

etvrto poglavlje
Jason nije mogao vjerovati da je otac uspio sve to srediti u Skiptonu i toliko je bio odu-evljen time da to nije ni krio. No, kad ga je sluao na koji je to nain postigao, pitao se kako bi sve to prolo da je on kojim sluajem bio ondje umjesto njega. - Ako neto eli postii, mora dvije stva-ri imati na umu, sine - poeo je svoju priu Gregory, znajui to Jasona mui. , -Koje? Nita silom, i nita prepotentno. I ono naj-vaniie. - Sto? - Pokuati razumjeti Ijude oko sebe, pa ak i onda kad bi ih to moglo odvratiti od namje-re da realizira zamiljeno. Jer, i to ti moram rei, da je ta djevojka odustala od prodaje, ja bih je razumio, i najvjerojatnije bih ti savjeto-vao da od toga digne ruke. - Lako je tebi, tata - i Jason je okrenuo plo-u. - A zato bi mi bilo lake nego tebi? Da u-jem? - Pa, ti i tako nisi zagrizao u to kako ja. - Moda i nisam, ali i da jesam, postupio bih isto. Upravo iz onih razloga koje sam ti naveo. - Znai sve je gotovo? - Upravo tako. One e u kui biti jo mje-sec dana, a potom e ti je predati onakvu ka-kva sad iest,
A 1 r,

- Cak i s namjestajem! - Samo c'e si uzeti neke sitnice. Jer, shvatio sam i majku i ker da je to jedini nain da i-vot ponu ispoetka. - Nee im biti lako. Nee i zato sam toliko oprezan. - Ali, zato? Pa i one znaju da se ne igramo s tako ozbiljnim stvarima? A zar nije ozbiljno kad netko izgubi svo-ga najmilijega, a onda ne zna kamo bi sa so-bom jer je izgubljen ? - Dobro, dobro, vidim da se tobom ne moe izii na kraj. - Lako ti je, Jasone, sa mnom, ali pazi kad si s ljudima.Pogotovo s onima o kojima na bilo koji nain pvisi. - A kamo e te dvije ene? - Mislim da su ve kaparile neku kuu koja je tek nekoliko kilometara udaljene od ove. - Malu? - Ne znam, nisam ih pitao, ali ne bih rekao da je ba potleuica. - A to ta djevojka radi? -Uiteljicaje. - Zgodna? - Meni se svia, ali to ja znam kako bi tebi. No, teko mi je rec'i, zapravo, kakva je, jer sve vrijeme naega razgovora, osim u rije-tkim trenucima, bila je nekako napeta, inilo mi se da se suzdrava krajnjim naporom da ne eksplodira. - Zato? - Pa ja bih rekao da je majka bila ta koja je inzistirala na toj kompletnoj prodaji a ne ona. - udi me to. - Da ih upozna, i ne bi. Pa, konano, mo-rat e se s njima sresti. - Zato? - Boe, kako zato? Pa to je do juer bio njihov dom, i bio bi red da ih upozna, jer tko - zna to se moe desiti da ih zatreba. - Dobro, ali bez ikakvog daljeg druenja. - To se ne mora bojati, jer sam siguran da to ni one nee eljeti. Pogotovo ne ta djevoj-ka. Ona nije niti namigua, niti udavaa:

-1 to si saznao? - Pa, neto mi je natuknula njezina majka. -Ali,kada? - Pa kad je poela prolijevati u, tako je neto rekla. Jadno, sve u svemu i vie od toga. I opet sam pomislio kako biste se vi snali, za-pravo majka, da se meni tako neto desilo. - Uas! - Eto, vidi, strese se i na samu pomisao na to, a onda se stavi u kou tih ena. Nekako je lake kad je barem jedan mukarac u kui. - Ima pravo, oe - rekao je Jason, a potom ga upitao je li ta cijena koji je on dogovorio realna. - Ne znam. Meni se inilo da je to ak i ma-nje od onoga to sam ja bio voljati dati, ali kad su je izrekle, ja sam je bez rijei prihvatio. Bile su i one, ali i ja iznenadeni. - Novac si odmah prebacio na njihov ra-un? - Jesam, isti tren. - Da se ne predomisle? - Moda ne ba zbog toga, iako mi je i to b'ilo na pameti. - A ugovor? -, Doao je njihov odvjetnik i sve je bilo u trenu gotovo. - Uf, imat u okapanja s Noelom. - Zato? - Pa obeao sam mu da u ga povesti da to vidi prije nego kupim. - Reci mu kako se desilo. - To e mu morati ti, jer meni malo to uo-pe vie vjenije. - Ima neki razlog za to? -1 nema. Ali zna ti njega. Ako neto on ne blagoslovi, to ne valja. - Samosvjestan je kao i uvijek, ali ni to nije loe. - Kako kad, tata. Da sam ja takav, ne znam kako bi to okarakterizifao. - Pa, ne znan ni ja. I moji su kriteriji sve nii i sve udniji. Starost, sine, to se tako zove. - Moda kod nekoga i da, ali ne i kod tebe. - Lijepo je to uti, samo kad bi bio objekti-van. No, nema tu mnogo filozofiranja. Vrijeme je neumitno i dobro je da je tako.

Theresi je bilo lake otkad je uspjela sve to srediti, pogotovo kad je shvatila tko ee useli-ti u njihovu kuu i zaposjesti sve to imanje. Onoga ega se najvie bojala, Unine odboj-nosti prema tom ovjeku i njezina ponaanja, prolo je dobro. lako je u poetku bila namr-goena, brzo ju je smirila razlonost toga We-landa, i kad su se vratili s panjaka, ak je i a-vrljala s njim. Znala je da to jo nije gotovo, da e biti jo frustracija pogotovo kad budu iseljavale, ali i tojenormalno. Ona je toliko bila vezana uz oca da se udi da je sve i tako prolo kako jest. Moda dio krivnje i ona snosi jer se prvih nekoliko mjeseci uope nije brinula ni za koga ni za to jer to jednostavno nije bila u stanju. Tad je, tovie, Una bila ta koja je iznijela te-ret takvog njezinog ponaanja na svojim lei-ma. Kad se jutros ustala, prvo to je uinila otila je do svog ruinjaka i kako je to i ina-e inila, svaku je ruu obila, mnoge pomiri-sala, i u jednom je trenutku osjetila kako joj suze naviru na oi. Nije to bila tuga za odla-skom iz ove kue, bila je to tuga zbog mua jer je znala da je njezin najljepi dio ivota za-uvijek zavren. Na brzinu je obrisala oi kad je ula nei-je korake. Iznenadila se tko im tako rano do-lazi, i krenula je prema smjeru otkud su kora-ci dolazili. I/nenadila se nepoznatom ovjeku, mla-em, koji ju je poslije pozdrava odmah upitao: - Ispriavam se, gospoo, to dolazim tako rano i bez najave, ali u prolazu am, pa me za-nima prodaje je li se doista ova vaa kua? Ja sam Marlon Richardson, trgovaki sam pu-tnik, esto sam u ovim krajevima, i ovdje bih se htio nastaniti. A vaa mi je kua predivna. Theresa ga je gledala iznenaeno jer nije mogla vjerovati to je sad ovo. Najprije su i ona i Una mislile kako nee biti uope kupaca, a sad, i bez neke naroite reklame, zapravo tek na najavu, javljaju se Iju-di. Toga se sad ak i bojala jer svaki bi dola-zak nepoznatih i u njoj razbuktao boli. I ne ponudivi ga da ue u kuu, odgovo-rila mu je: - ao mi je, gospodine, ali prodali smo je. - Ali, kako? Kada? U agenciji su mi rekli da oni nemaju to evidentirano? - Nismo ni prodali preko njih. - Jeste li vrsto donijeli tu odluku? - i da-Ije se nije dao smesti taj ovjek. - Ne samo da smo vrsto donijeli oduku nego je i sve isplaeno. - teta! Tako mi je ao. A ja sam sve ovo vrijeme mislio kako ne mogu i ne smijem k vama tako brzo jer znam to vam se desilo.

- Pa, kako da vam kaem - sad je oputeni-je poela i Theresa - kuu je i imanje, mislim na sve panjake, kupio znanac rnoga mua. - S kojom namjerom? - ovaj ovjek jo nije posustajao. - Izgradit e ovdje tvornicu, zaposlit e nae Ijudi, a misli ponovno osnovati farmu ovaca kako bi imao vlastitu sirovinu, ili barem jedan njezin dio. - Znai da me Weland preduhitrio? - Znate gospodina Welanda? - Znam - rekao je, ali i nita dalje. Sad je Theresu zaintrigiralo to zna o njemu pa je ona postavila pitanje. - Nekako ste skeptini? - Nisam, moda sam malo manje alostan to sam zakasnio. - Kako to? - Sto Weland uzme u ruke, to e sigurno biti uspjeno. Ja se s njim u mnogo emu ne slaem, ali neke mu se stvari moraju priznati. Vrijedan je, poten je, zna raditi. I iznad sve-ga, potuje one s kojima radi. - Niste znali za njegove planove? - Neto se ukalo, ali mislio sam da je to jo daleko, ako ikad i bude to od toga. No, kad je tako kako je, iako mi je ao, moram vam rei da niste napravili nita loe. Taj je ovjek od rijei. Sve to ste pogodili, sve to vam je obeao, sigurno e to i napraviti. - Hvala vam, gospodine - nastavljala je da-Ije mirnije Theresa - to ste mi ti rekli jer sve ovo nije nam lako palo. - Znam, pa zato vam to i govorim. Ali, mi-slim da ste uinili dobar posao. Tek potom ga je Theresa ponudila da sje-dne, ali on je to veoma pristojno odbio. Ipak ga je ispratila do vrata i tek kad je au-tomobilom zamaknuo iza ulice, vratila se u kuu. lako je ovo trebao biti pozitivno iznenae-nje, pa ak i potvrda da je uinila dobro to je tim Welandima dala kuu i imanje, ipak je to bio i ok, pa makar i pozitivan. Doista je bilo vrijeme da ponu novi ivot u novoj kui, zakljuila je i krenula prema ku-hinji da pristavi kavu jer je znala da e se za koju minutu pojaviti i Una. Tad bi njih dvije uvijek, pa i kad je otac bio iv pridruio bi im se, pijuckale kavu i pria-le tko zna o emu sve ne. Sad je dvojila da li da joj uope kae tko im je dolazio jutros i s kojom namjerom, I ba kad je kavu iznosila na stol, ula je Unine korake. - Danas si malo prispala? - Uh, do dugo u no nisam mogla zaspati. - Neke brige? - Pa i ne, ali ovjek je tako glup, ponekad. - Da je samo ponekad, bilo bi to i dobro, ali meni se ini da sam svakim danom sve glu-plja. v - Sto ovo znai? - Ma, uzbudim se za svaku sitnicu. To ni-kako dragaije i ne mogu nazvati. - Zato si se ve jutros uzbudila? - Imale smo posjet. - Koga tako rano? - Jo jednog kupca. - Kako to? Tko mu je uope rekao da pro-dajemo imanje? - A tko je rekao Welandu? Usmena preda-ja je jaa i od bilo kakve reklame. -Tkojetaj? - Neki trgovaki putnik. - Ovamo se misli preseliti? - Koliko sam shvatila, to bi uinio jedino kad bi imao nau kuu. - To je neki udak. - Ne bih rekla. - Ma to je tebi, mama? Pa kuaje proda-na, sama si na tome inzistirala, i to sad opet petlja? - Znala sam da e tako reagirati. Ali, sad to vie nema smisla. Bolje bi bilo da idemo do nae nove kue i da ponemo s uredlvanjem. Meni se ona sve vie svia, ak mi se ini u mnogoemu i simpatinija od ove. Ima lijep mali vrt, manje je posla, ali nije manje lijepa. Hvala Bogu da smo se rijeili svega onoga to bi nas samo optereivalo i materijalno i psihi-ki. I kad to shvati, bit e bolje. Konano, sama si mi govorila da su ti Ijudi koji su je ku-pili u redu, da se to odmah vidi, da su uvia-vni, da e odrati u njoj ono to nam je stalo, mada sad vidim da su i to nae glupe zamisli. - Ma, ne sudi pogreno. - Pa to ti je onda? Da ti taj nije napriao tko zna to o tom novom vlasniku. Ako i jest, to moe biti samo jal i zloba. - Naprotiv. Kad sam mu rekla tko ju je ku-pio, bio je pun hvale za tu obitelj. To je samo dokaz da se nismo prevarile. Nego, u meni su se opet probudile stare misli i odavde mora-mo to prije. - Da sam ja to rekla, tko zna kako bi to pro-tumaila, ali kad ti kae, onda ti moram vje-rovati. - Ne esti se - rekla je Theresa i uhvatila alicu to je Uni bio znak - prekidamo priu. A i da nije uinila tu gestu, ona bi stala jer je i njoj dojadilo vraati se u prolost. I kao da je dola konano k sebi, i shvatila da je pred njom ivot koji ne moe potratiti na nain kako je poela. Sjetila se i rijei svoje pedagogice koja joj je, bez imalo obzira rekla ako ovako nastavi, da nee moi ak ni raditi posao koji radi:

- Una, djeca ne smiju biti rtve vaeg ra-spoloenja. A ako ovako nastavite, bit ete naj-vea rtva vi sami. Pametu glavu. Niste jedi-ni koji ste izgubili oca, i drugi su i to jo mno-go ranije, a i bili su ostavljeni u gorim uvjeti-ma nego ste vi. lako je tad mislila da ta ena nije ba naj-Ijubaznija, sad je tek shvatila to joj je rekla i koliko je istinito to to joj je izgovorila. I kad je Theresa oekivala tko zna sad ka-kvu njezinu reakciju, ova joj je prila, zagrli-laje i rekla: - Dobro si uinila to si odluila i umjesto mene tu prodaju. Izgleda da nas Bog ipak nije zaboravio. Jer, rasporedio je nau tugu. Kad ja pokleknem, ti se uspravi. I tako ne damo dapadnemo. A sad kad popijemo kavu, idemo u nau novu kuu. Moe? - Ma jasno da moe. Ve mi je, da ti pravo kaem, ove dosta. Obje su u tom trenutku tako i mislile. I kad su ve htjele krenuti, zazvonio je te-lefon. Unaje mislila da je zovu iz kole jer je obe-ala, ako Mia ne odravi, voditi djecu na neku utakmicu, i bilo joj je ao to nee moi s maj-kom u kuu, i im je dignula slualicu, rekla je: - Dolazim, iako sam mislila s majkom ii ureivati konano nau novu kuu. Tako se tomu radujem. Imali ste pravo, gospodo peda-gog, kad ste'mi rekli da je tugovanja dosta. Kako nije ula odgovor s drage strane, za-udila se, pa je eljela ponoviti da dolazi, i tek tad ju je pozdravio neki nepoznat glas: - Na telefonu je Jason Weland, gospoice Jowett. I ne elei, uo sam dio prie koja me se i ne bi trebala ticati kad se ne bih ponekad i sam tako osjeao. - Vi? - upitala je, ali on nije znao to znai taj upit. Je li to iznenaenje to je to on, ili se i ona udi da on moe uope tugovati. Stoga je da bi izbjegao odgovor koji bi se odnosio samo na jedno, sad on upitao: - Htio sam vas zamoliti da mi kaete kad bih mogao doi vidjeti to to je moj otac ku-pio. Zbunjena onim to je sve izbrbljala, ali i uzbuena to se ipak pribliio kraj boravka ovdje, ni sama ne zna zato je bila tako gruba kad mu je odgovorila: - To je sad vae i moete doi kad hoete. - Moda bih pravno i mogao tako, ali mene vie zanima ona Ijudska dimenzija od ove dru-ge. I zato pitam. Bila je Ijuta na sebe to se ne moe disci-plinirati, to ne moe s ovim ovjekom razgo-varati kako treba, pa se upetljavala kao pile u kuine. Onda je ipak uspjela promucati: - Doite kad elite jer je moja majka uvi-jek doma. -Avi? - Ja radim. Ne mogu si priutiti da doeku-jem goste kad njima padne na pamet da dou. I opet je on bio u prednosti jer je mirno re-kao: - Razumijem vas jer sam esto i sam u ta-kvoj situaciji, i ako ikad zbog ieg dolazim s ocem u konflikt, onda je to zbog toga. - Ne vjerujem - izletjelo joj je. - to ne vjerujete? - Da va otac nema razumijevanja za vas. - Oh, opet se znai predstavio u svijetlu o-vjeka koji ima razumijevanja za cijeli svijet. To samo on moe, to samo on zna i uvijek se pitam kako mu to uspijeva. - Vas ne poznam, ali oito niste na nj. - Pa, ne znam, ali Ijudi kau da nisam ni da-leko. lako, priznam, njega je teko dostii, a kamoli nadmaiti. No, da nije takav, ne bi, oi-to, ni vas pridobio na svoju stranii. Ja to, ba-rem na prvi dojam, ne bih sigurno uspio. Ali, ja sam igra na duge staze. - to vam to znai? - sad je i ona malo po-pustila i pokazala znatielju. - Nadam se da ete to vidjeti. Htjela je rei da nee jer on nije njegov otac, ali.ovo je uspjela preutjeti, I kad se majka vratila da vidi s kim ona ra-zgovara, predala joj je slualicu uz napome-nu: - Gospodin Weland, mladi, htio bi doi vi-djeti kuu i imanje, pa se s njim dogovori kad ti je to zgodno. Theresajoj je uzela slualicu iz ruku, Iju-ta, jer je po kerinom izgledu znala da prema ovom ovjeku ba i nije bila.pristojna, stoga je ona nastojala to popraviti. Ako to uope bude bilo mogue poslije ui koju je ona za-sigurno izlila na ovog mladia. Stoga mu se pristojno obratila: - Drago mi je, gospodine, da u i vas upo-znati. Samo recite kad biste eljeli doi? - Kad vama odgovara - rekao je, ali i upi-tao: - Bih li mogao, recimo, sutra poslije po-dne? - Moete. - Ali ja ne bih doao sam. - Pa ne smeta. Taj koga vodite sa sobom, sigurno vam neto znai. - Oh, i te kako - rekao je Jason, a Theresa je bila uvjerena da e sa sobom dovesti i dje-vojku. Njoj je bilo to ak i drago jer e to uutka-ti i Unu. No, nije joj nita vie rekla do toga da e se on sutra pojaviti.

Peto poglavlje
Jason je znao da se te djevojke treba uva-ti, ali ne zato to je, moda, zloesta, nego zato to jo nije preboljela oevu smrt. Imao je nje-gov otac pravo kad je rekao da s njima, pogo-tovo s njom, treba lijepo i da e jedino tako neto postii. Da ga nije na to upozorio, poslao bi je k vragu ve nakon reenice-dvije to je s njom porazgovorio. Ovako se suzdravao najvie to je mogao i sad zna da je dobro da je tako postupio. Sad vie nije bio u pitanju on, nego i Noel. to ako Noelu pukne film i istrese se na nju onako kako bi to ona i zasluila? Nije znao da li da ga upozori na to ili da jednostavno preuti pa da joj Noel, a ne on, kae to je ide. Konano je ipak odluio da mu nita ne go-vori, i tek kad su doli u samo predgrae Skiptona, poeo je vrlo oprezno: - Idemo u osinje gnijezdo. - Kako to misli? - Pa te dvije ene jo nisu dole k sebi od gubitka koji im se desio. - Kakve mi veze imamo s tim? - Nemamo, ali tko zna to se jo u njihovoj dui zbiva, kako one gledaju na Ijude koji su prema njihovim kriterijima sretni? - Onda su lude. Neija srea ne bi trebala znaiti za njih nesreu. Nisu lude, Noel, nego ranjene, kako kae moj otac. Atizna... - Znam kako reagira ranjena zvijer. - Onda ti nita ne trebam govoriti. - Ne treba, ali ne garantiram da u ba moi mirno gledati i sluati, kako te, recimo, vrijea ili napada.I to, kako se ono kae - na pravdi Boga. - Nemoj mene braniti. To uini jedino ako bude napadala tebe. - Boe, pa nije valjda takav monstrum? - Nita ja ne znam, ali onih nekoliko ree-nica koje smo izmijenili, bile su pune ui. Mislim da ona ni sama ne zna na koga je, za-pravo, Ijuta. Moj otac misli na sve i na niko-ga. Ona pati. - Dobro sa si mi to rekao, jer zna ti mene. - Znam, pa me to i prijeilo da li da te na to upozorim. - Ma, to mi vie uope imamo s njom? Neka nam pokae to imanje, pa i kuu, a ono gdje e graditi tvornicu, zna i sam. I to je sve. Tih nekoliko minuta emo izdrati. I ne samo to. - Ali, zar ti nisam rekao da smo njihovi go-sti. - Nisi. - Pa, nisi me, onda, razumio. - Ako je tako kako kae, ja ne mislim je-sti i povraati zbog neijih zlobnih primjeda-ba. Prola su vremena kad su me prisiljavali da sluam i onoga koga ne moram. - Dobro, dobro... Ako procijenimo da ni-smo dobrodoli, dii emo se i otii. lako ne mislim da e biti ba tako. Jer, tu je i njezina majka. A ona je, a tako kae otac, jedna sasvim pristojna ena. - Neka je barem jedna takva. No, moda ni ta mala ne bude takvom kakvom je ti zamilja. - Sumnjam, ali priekajmo. I kako im do Skiptona i nije bila jo duga vonja, i jedan i drugi su jedva ekali da se ko-nano susretnu s te dvije ene. I kad se nada tko zna emu, ali najee nekoj neprijatnosti, desi se, nasreu, uvijek su-protno. Samo to je Jason parkirao auto pred ula-zom u tu kuu, s nekom su nelagodom oeki-vali susret s jednom od tih ena. I tad su ugledali djevojku za koju nisu mislili da to ona o kojoj su malo prije razgovarali. Bila je toliko Ijupka da su se obojica samo pogledala, a onda je Noel prvi i upitao: - Jeste li vi Una? - Jesam. A vi? - Ja sam Noel Slade, i prijatelj sam ovog ovdje ovjeuljka kojem ste utjerali strah u ko-sti. Una je tek tad pogledala u smjeru Jasona. Noel to nije uoio, ali Jasonu se inilo da je isti tren s njezina lica nestalo osmijeha, da je navukla neku masku na nj i da je postala opet ono to je bila dok je s njom razgovarao na telefon - nepovjerljiva ena koja je Ijuta na sve oko sebe. Bilo mu je ao zbog toga, nije znao ni to da kae ni kako da se postavi, i hvalio je Bogu to je Noel s njim jer e ga on zasigurno zna-ti izvui iz ove situacije. Nije imao pojma to je toj curi i zato se smrknula kad ga je vidje-la, ak je poeo pretresati po glavi je li je ne-gdje sreo, je li joj 'se zamjerio... Moda bi bilo najbolje da i ne idu na ruak, da nau neki izgovor i da jednostavno odu. I moda bi to bio i uinio da se odjednom odnekud nije pojavila njezina majka i idui prema njemu rekla ono to je njegov otac rekao Uni: - Boe, kako ste slini ocu! Jeste li njego-ve i naravi? Znate, on je oduevio i mene i moju Unu.

- Teko je biti kao moj otac, gospoo. Za nj kau da je izuzetan, a ja si tako neto ba i ne bih mogao pripisati. - Ne budite preskromni, mladiu, jer ni to nije dobro. - Nisam, ali vjerujte mi da se silno trudim da ga barem u neem slijedim. - Oito bezuspjeno - odjednom je rekla Una, na zaprepatenje i Noela i majke. No, Noel, znajui ono to je uo o njoj, nije joj ostao duan. - Ipak je istina da djeca nikad nisu kao ro-ditelji - rekao je ne bez pakosti jer je znao da ova nee moi utjeti na tu primjedbu i da e reagirati. - Mislite li pritom na mene? - Jasno da mislim. - Ali, vi me i ne poznate. -1 to je tono, ali zar malo prije i vi niste dali slinu primjedbu na Jasona? To vasoj maj-ci nikad ne bi palo ak ni na paraet. Ovo je bilo dovoljno da se ova cura zami-sli, da se smiri pa ak i da potom tek prui ruku Jasonu, ali opet uz ne ba simpatinu pri-mjedbu: - Znai, vi ste vlasnik i nae kue i naih ivota, No, ohrabren Noelovim nastupom, i sam se oslobodio: - Nisam ivota, jer to niti bih mogao, niti bih htio, a kuc'a nije vrijedna takvih uspore-dbi. Ona je tek stvar. Aja na stvari gledam dm-gaije nego na Ijude. Majka je samo gledala u Unu pitajui se to joj je, kako se to ponaa i ima li smisla da je prekine i osramoti je pred ovim dekima ili da zanemari to njezino ponaanje i pozove ih u kuu. Znala.je taj tren jo neto. Nee joj dopu-stiti da uope ide s njima, jer u stanju u ka-kvom je, uinit e jo vee pogreke nego je uinila dosad. Da bi i njima i njoj dala do znanja to e uiniti, samo je rekla: - Izvolite na ruak, a poslije kave u vas odvesti do panjaka. - Moemo i prije ruka - rekao je Jason, to je ona odluno odbila. - Ja sam veoma ponosna na svoje kuhanje, a pogotovo na kolae i ne bih voljela da ode-te u uvjerenju kako se u ovoj kui loe jede. - Neemo - rekli su uglas obojica, i krenu-li su za njom u kuu, nijedan se vie uope ne osvrui na Unu. Mora da joj je sad tek postalo neugodno jer sad kad se ohladila, znala je da se ponaala kao budala, ali kad je ugledala Jasona, nije se mo-gla suspregnuti jer onaj susret u agenciji nikad nije zaboravila. Moda nije imala pravo, mo-da prvi dojam doista moe varati, ali previe joj se toga nakupilo da mu ne bi vjerovala. Pa i to to je poslao oca, uinio je srauna-to, jer oito je da je otac znalac u pregovori-ma, da se, moda, ak i on pretvarao i da nije mislio ono to je govorio. No, glupo je, i toga je sad bila svjesna, uo-pe o tome razmiljati jer sad je ionako sve gotovo. Novci su isplaeni, ugovori potpisani i nema toga tko bi to magao oboriti. Sad je trebalo izvui se iz ovoga uto se uplela i to na nain da ne ispadne ba onako kako oni misle da jest - da joj je krivo to su to prodali, da bi najradije sve to ponitila. I kad su doli u salon, ona se povukla u ku-hinju kao da je ona domaica, majci je samo rekla da sjedne, a da c'e ona posluiti ruak, i ova jadnica je valjda shvatila da je Una svje-sna to je uinila, pa je taj njezin prijedlog i prihvatila. Sve to se dalje odigravalo, bilo je u grani-cama normale. Jelo je bilo sjajno, kola jo bo-Iji, i poslije kave njih su troje krenuli u razgle-davanje kue. Ne zna se tko je vie od njih dvojice bio oduevljen njome, ak je u jednom trenutku Noel rekao i Theresi i Jasonu: - Vi ste sretni to ste ivjeli u ovakvom zda-nju, a ja se nadam da e i ti, Jasone, biti sre-tan jer iako sam arhitekt, ja neto Ijepe nisam jo vidio. Steta - nastavio je, ali i zastao, no iako je to bilo nedoreeno, znali su nato se to odnosi. Cak je Noelu bilo i krivo zbog te br-zopletosti, ali Theresa je brzo reagirala: - Znam na to mislite, ali znam mnogo Iju-di koji nisu uivali u srei ni petinu onoliko koliko smo nas dvije. I ako tako gledate na stvari, onda moramo biti Bogu zahvalni i na tome. - To je tono, ali nema ba previe pravde na ovome svijetu - Noel joj je odgovorio. Moda bi i Jason tome neto dodao, ali kako se u taj as pojavila Una, zautio je. Noel se opet poelio poigrati s njom, pa ju je upitao: - Vi nam se ba niste obradovali, gospoi-ce? Ja se tome ne udim, ali volio bih kad u nama ne biste gledali neprijatelje. Jer, mi to nismo, a pogotovo to nije Jason. - Otkuda vam pomisao da mislim o vama tako? - Pa, nije to teko zakljuiti - sad se ve . smijeio kad je to govorio. - Ne gledam vas tako, iako moram prizna-ti da sam bila osupnuta kad sam shvatila da je gospodin Jason zapravo kupac naeg imanja, - Znate me? Upoznali smo se? Gdje? Pa kako se ja toga ne sjeam? - poeo je on sad nabrajati. - Nismo. - Ali, kako onda? - Bila sam u agenciji kad ste se zanimali za nau kuu. inili ste mi se tada prilino arogantnim pa ak i beskrupuloznim. -1 to je bilo dovoljno da o njemu donesete takav sud? nije mogao to odutjeti Noel. - Ne sud, jer to nikad ne bih mogla, ali do-jam da. ak sam pomislila... - Kako nikad ne biste nekom kao to je on, prodala kuu?

- Da rekla je jer joj se inilo da i to treba. No, sad kad su shvatili to je razlogom takvog njezinog ponaanja, teko bi bilo reei da u je razumjeli, ali barem nisu ni oni prema njoj vie zauzimali stav kakav su poeli. Jasona je ak zaudilo da je i Noel popu-stio. Kako je majka jedva ekala da krenu i pre-kinu bilo kakvu raspravu s Unon, to su oni tek kimanjem glave, i ne ba s mnoge rijei, za-hvalili joj se to im je poklonila i toliko vre-mena koliko jest. Jasonu se inilo da je na kraju neto pro-mrmljala kao - oprostite, ali nijedan joj nije na to odgovorio. No, svaki je mislio svoje. Jason kako e s njom biti teko, ali kako de morati sve pokuati da ispravi dojam koji je na nju ostavio, a Noel kako je ona sasvim zgo-dna cura kad ne bi bila tako natmurena. I jedan i drugi su se tad pitali ima li ona koga, je li, moda, takva i zbog toga to je ostavljena ili, moda, to uope jo nije nala deka. Ma to jest od toga, nita ije bi bilo normal-no. Kad su ve odvozili dobra dio puta, Jason je upitao gospou Theresu: - Znam da vas brine kdi, ali ja je na neki na-in i razumijem. - udi me. - Zato? - Pa ni ja to uvijek nisam u stanju. - Vi ste joj majka, vi ste u istoj situaciji u kakvoj je i ona. S tom razlikom to je, moda, njoj i gore. - Ne bih rekla. - Znate - nastavljao je dalje Jason - ona je izgubila oca, a nije nala nikoga na ija bi se prsa mogla osloniti. A vjerovala je, i jo vje-ruje, kako i vama mora biti od pomoi. - Dobro ste to procijenili, ali nekad mi se ini jaom od mene. - To je samo prividno. Takav i ona ima osjedaj. - Dokle c'emo tako? - Pa, sredit ete se, samo za ve treba i vre-mena, a moda jo vie strpljenja. - Ponekad mi se ini da sam na rabu. - Zar ne mislite da je s njom isto? - Mislim, ali nema mnogo Ijudi koji je ra-zumiju kako i vi. - Neka vas to ne brine. - Ali, kako nee? Znate li u kojem mi svi-jetu ivimo? Ljudi su, svatko na svoj nain, okrenuti samo sebi. Njih tude brige ne brinu. - Moda je to i tako, ali kad ba doe voda do grla, uvijek netko priskoi. Noel se uope nije mijeao u razgovor ovo dvoje Ijudi, ali sluajui kojim se rijeima Jason obraa ovoj eni, pitao se otkud mu to-liko strpljenja da tjei enu ija je ki obina razmaenica. Njoj je ivot dosad pruao sve, a sad kad je ostala sama, sad je Ijuta na cijeli svijet. No, u tim razmiljanjima brzo ga je preki-nula Theresa jer je ispriala i drugu priu o svojoj keri. - Znate, Jasone, nije ona uvijek bila takva. Ona je, zarazliku od njezinih'kolegica, rano shvatila da mora raditi, da mora zaraivati, da mora uiniti sve da se osamostali. Ona je zavrila kolu, zaposlila se bez ikakve pomo-i i protekcije, obavljala je taj posao najbolje od najboljih, i da se nije to desilo, tko zna do-kle bi dogurala. - Zar se sad i u poslu osjea to njezino ne-raspoloenje? - upitao je zabrinuto Jason. - Sad vie ne, jer ima razumnu pedagogicu koja ju je uhvatila kad je poela pokazivati prve znakove nervoze i netrpeljivosti prema svima, osim, jasno, prema djeci. Tajuje ena spasila. - Ima li ona deka? - nastavljao je Jason da-Ije. - Nema, ali i tko... - Znam to ste htjeli rei, no to ne znai da se ona nikome ne svia, samo su, oito njezi-ni kriteriji previsoki. - Ne znam. O tome nita ne znam. Ali, tko zna... I sad je Noelu ve bilo dosta takvih pria, pa da bi ih prekinuo, upitao je Theresu: - Itnamo li se jo dugo voziti do tih panja-ka? - Ne, moda jo dva-tri kilometra. I doista taj njegov upit i njemu i Jasonu bio je znak da prekinu raspravu o curi kojoj nita ne nedostaje osim da je netko isprai po tura, narodski reeno. Kako je oko panjaka bila sasvim pristoj-na cesta, to su ih u krugu obilazili, i jedan i drugi divei se onome to su vidjeli. Cak i an-grizavi Noel je primijetio: - Ovo je doista prekrasno. Mislim da je teta da ovdje uope budu ovce. - Jo je Ijepe kad su one na polju. To je tek tada idila - rekla je sa sjetom Theresa. -Radujem se, Jasone, to c'ete obnoviti stado i dati ivot ovome ovdje. -1 ja sam zadovoljan s ovim to sam vidio, i nadam se da ete koji put doi ovamo vidje-ti kako napredujem. Sad me ovo poinje vie radovati nego i saraa tvoraica. Kako su vidjeli ono to su imali namjeru, krenuli su prema kui. No, kad su doli pred Theresin dom, odbi-li su opet uc'i unutra jer ima se urilo jo na ze-mlju gdje se trebala poeti graditi tvornica, Obojica su izila iz auta da je pozdrave, a ona je vec' na samom rastanku rekla:

- Oprostite mojoj keri. Nije ona ni tako loa kakvom se danas predstavila. - Nemamo joj to opratati, gospoo. Moemo je tek razumjeti. Nije joj lako. Nije lako rastati se s onim to ti je do malo prije bio ivot. A sve ovo to ste meni prodali, bio je, htjeli vi to priznati ili ne, ipak va ivot. I naj-tee se rastajati s tim. Krenuli su, potom, jo obaviti to to su tre-bali, a onda im je, kako je rekao Noel, za da-nas, i ne samo za danas, dosta i Skiptona ali i Jowetta. - Nemoj tako, Noel - rekao je Jason kad su ostali sami. Vidjet c'e da e se ona pokazati u sasvim drugom svjetlu kad je drugi put bude-mo vidjeli. - Sto se mene tie, nema dnlgi put. Ovamo du doi samo kad ti bude u svojoj kui. Nju bi trebalo, samo da ti i to kaem, dobro... - Uasan si. Kako tako neto moe uope izrei za jednu curu? Curu koja je iz takve obi-telji. - Ma daj i ti ne izigravaj nevinace. Prije ili kasnije ona c'e za tobom poludjeti jer e ti je-dini uope s njom razgovarati. Kako je Noel bio naelektriziran, Jason uo-pde vie nije elio priati o Jowettima.

Sesto poglavlje
Jasonova je tvornica svakim danom popri-mala sve jasnije konture. I kad su se uli prvi zvukovi strojeva, svi oni koji su sumnjali ne samo u njezin poetak rada, nego da e ikad ita od toga biti, morali su pokleknuti pred isti-nom. A to je tek poetak. Kau da e za koji mjesec jo poeti raditi dio proizvodnje, a to je znailo i jo nekoliko desetaka radnih mjesta. Akako su i panjaci oivjeli, i tu de biti po-sla moda jo vie nego u tvornici. lako u poetku skeptini, stanovnici Skip-tona, kako se to i inae doivljavala u malim gradovima, sve su ede svoje sumnje morali zamijeniti injenicama - Ijudi su se poeli zapoljavati, najprije, istina, tek nekolicina, ali ako se ovako nastavi, u njihov se grad do ista doselio ovjek koji c'e ga preporoditi. Dabome da sve to nije moglo proi bez ko-jekakvih prepriavanja, bez istina ali i lai, bez stvaranja suda i onih do ijeg se miljenja dr-alo. I svatko tko je bio na bilo koji nain vezan uz toga ovjeka, odjednom je postao zanimljiv, jer je mogao postati izvorom informacija koja bi zadovoljile znatieljnu javnost. Ni Una nije bila liena toga, iako se nju malo tko usudio neto pitati o njemu. Prvo jer je uvijek utjela, nita to bi sluala nije ko-mentirala, a neto i zbog toga to su Ijudi vje-rovali da je to sve jo ipak boli. I kad su je jenom u koli ipak upitali to ona misli o tom Jasonu i njegovoj odluci da ovamo preseli i pone ivot u mjestu iz koje-ga mnogi bjee, uhvatila se tek kad je izrekla naglas ono to nikad nije ni mislila da hode: - Dobar ovjek, iznad svega poten, i ima osjedaja za tude nevolje. Mislim da je njemu grada dosta, i da bi se on najradije preselio na panjake. Nisam sigurna da i ondje nede neto sagraditi. I u tome me podsjeda na moga oca. Mia nije mogla vjerovati da je to izgovori-la ona, jer samo nekoliko mjeseci prije na nje-ga je svaljivala drvlje i kamenje. Oito se Una brzo sabrala svjesna i sama kako je i to o njemu mislila, i kako se pona-ala, pa je vjerojatno da se ispravi pred Mijom, nastavila: - Znam da to zvui mnogima udno, pogo-tovo u dananje vrijeme kad svatko grabi samo sebi i za sebe, ali ja sam se uvjerila da je tako. Taj ovjek je potivao svaku stavku ugovora koji smo n-apravili, i ne samo to. I za ono to ondje nije stajalo, ako nije bio siguran, doao bi nas je pitati moe li tako uiniti. - Znai da vam nije ao to ste ba njemu to sve prodali? - upitao ju je ovjek koji je uvi-jek bio nezainteresiran za takve razgovore, profesor crtanja Nelson Tubal. Njega su dra-li nekim osobenjakom i udakom, kao uosta-lom i sve umjetnike. U ovom gradu realitet je bio ono to je prevladavaio, i tko se nije-ukla-pao u tu shemu, niti je bio zanimljiv niti je neto posebno predstavljao, Ali, ni do njego-vog se miljenja nije dralo. Nitko, dabome, nije znao da je on u bilo ka-kvoj vezi s Jasonom, jer to ipak nikom ne bi palo na pamet da jedan smuenjak, ovjek koji ne izlazi iz svoga atelijera uopce ima veze s nekim tko obre toliki novac i koji je toliko prizemljen koliko je to Jason. Kad su uli to ih je zanimalo, Unini kole-ge su se samo pogledali, ali opet skeptini. I oni su za ovakvo njezino miljenje imali svo-je tumaenje - platio im je vie nego to to vri-jedi, a za to on ipak ima neku svoju raunicu. Ilo se ak dotle da su poele kolati prie kako je na tim panjacima ili pronaena nafta ili je kakav rudnik tko zna ega sve ne. Svata - tek bi rekla Una kad bi i to ula.

Jason je bio i vie nego zadovoljan sa svi-me to je ovdje postigao.

Sve to je planirao, ostvario je, samo sad kad je sve krenulo, morao bi navratiti k Jowettima i pozvati ih na jednu veera, ali i odvesti ih na panjake i u tvornicu, a vide da nije nita upropateno od onoga to je nekad bilo njihovo. Volio bi da i oni vide koliko se trudi da sve oivi. Bilo je neto to gaje, otkad je upoznao tu djevojku Unu, muilo. Zato je tako opora, a iznad svega je li jo Ijuta na cijeli svijet. A, objektivno za toliku gomilu jada ak nije ni imala razloga. Mogao je nai opravdanja za njezinu a~ lost, ali ne i za tu silnu frustraciju koja je iz nje izbijala u tim koliinama u kojima jest. Kad se danas vrati s posla, najavit e im se. I ne razmiljajui kamo ide, instinktivno je krenuo prema panjacima. Ondje se osjeao sjajno, ondje bi si, kako bi znao rec'i i Noelu, olakavao duu i punio baterije za sve dalje poslove. - Imam ja drugi prijedlog za tebe - znao bi mi ovaj rei. - Vezano uz te baterije. - Koji? - Najbolje bi bilo da nae kakvu pastiri-cu. - Lud si i optereen enama. - Priznam, jesam, a ime si ti? Ovcama, tvornicom, radnicima? Daj, ne budali! I sad ga je to to mu je rekao Noel i Ijutilo, ali i nasmijavalo. On nije mogao shvatiti da nekom i posao, pa i tuu ivot, moe biti toli-ka briga kolika je to njemu, iako nije bio o-vjek bez osjeaja. A to se tie tih cura, pa moda tu i ima pravo. Ali, kada, gdje i kako da ih pronae? A i ta ideja s pastiricom, i u prenesenom znaenju, moda i nije loa. Ona koja bi pristala da ovdje ivi s njim, zasigurno bi ga voljela, I onda je ugledao nju. Nije znao je li to mata, privienje ili je to doista ona. Stajala je pokraj jedne ovce i neto joj govorila, dragala je, a ova je kao opinjena, ba kao i on sada, stajala. Bila je to jedna od onih idilinih slika koja se moe tek nacrtati. I Jason je prvi put postao svjestan jednoga - sve ovo vrijeme otkad ju je ugledao, pa ak i onda kad bi bila onako arogantna i svadlji-va, ona mu se sviala. Nije znao kako to tada nazvati, nije se time ak ni optereivao, ali to je postojalo u njemu i trebao je trenutak da iz njega izie, A, izgle-da, da je sad taj trenutak, No, kako joj prii, to joj rei, kako je upi-tati zato je dola ovamo u ovako rano jutro, i kako uope u ovom trenutku svratiti pozornost na sebe, a da joj ne bude neugodno? Valjda u takvim momentima ni Bog nas ne zaboravi. Jer, ona je prva dignula pogled, i kad su im se oi srele, on joj je mahnuo tako prirodno kao da je ba nju jutros oekivao ovdje. Uspio joj je ak i doviknuti: - Znate da cijelo jutro mislim na vas? - Doista? - Zar je to tako udno? - Pa nije kad ne bih i ja na vas. - Telepatija? - Moda bi se to moglo i tako nazvati. - A emu mogu zahvaliti da ste na mene mislili? - A da vi prvi odgovorite? - Ja sam vas rnislio pozvati najprije na ru-ak ili veeru, a potom na razgledanje imanja. Znam da vas to zanima. - Oh, pa to bi bilo sjajno! Naroito me za-nima' tvornica. - Zato ba ona? - Pa o njoj se najvie pria, ona je predme-tom razgovora i smutnji u mjestu. - A ja sam mislio da e se Ijudi tomu rado-vati. - Pa ne kaem da ne, ali znate, Ijudi su ipak samo Ijudi. Pitaju se zato? - Znate li vi odgovor? - Djelornino. - Ako ne znate vi, koja me ipak bolje po-znate od drugih, onda se ni njima ne udim. - Mislite da vas poznam? - Pa, morali ste me ve upoznati, bez obzi-ra kakav sud o meni imali. A da sad iskoristim priliku pa da ipak upitam, kakav je? govorio je i poeo joj prilaziti. Uinila mu se ovako na panjaku, jednostavno.odjevena, ak mlaom nego je bila, ali bez onog tvrdog izraza i mno-go, mnogo Ijepom nego ju je vidio. - Pruajui joj ruku, i kad ju je ona prihva-tila, drao ju je neuobiajeno dugo u svojoj. I jedno i drugo su osjetili ari dodira, i je-dnom i drugom se tada uinilo da ih je prola neka struja. Valjda je i to bilo razlogom da su zautjeli, da bi ona tek nakon nekog vremena, kao da se opfavdava, rekla: - Nisam mogla odoljeti. - emu? - upito ju je. - Da ne doem vidjeti sve ovo i da se jo jednom vratim u prolost.

- Drago mi je da ste doli, i doite kadgod vam se to bude htjelo, ali samo uz jedan uvjet. - A taj je? - Bez tuge, bez alopojki, bez frastracija. Neka ovo bude i vama ono to je meni. -to? - Radost da sam uspio sauvati neto to ovom kraju i pripada, bez obzira tko je vla-snik. Jer, ako je ovjek poten, mora priznati da je ovo - nae. Da je ovo svih mjetana Skiptona. - Lijepo ste to rekli. - Ma to i jest tako. Zar vi ne mislite? - Sad kad ste mi to napomenuli, i da. - To mi je dovoljno. No, pustimo sad to. Neto bih vas drugo upitao kad ste ve ovdje. Jer, ne znam nikoga tko ovo vie voli, ali i po-zna od vas. Imam jednu zamisao koja me pro-goni. Zastao je, ali ona je na njegovo uenje na-stavila: - elite ovdje neto sagraditi? - Kako znate? - Osjeam, jer i moj je otac imao malu ku-icu i tu se najvie zadravao, - Pa gdje je? - Bila je na rubu panjaka, ini mi se ak da ni imovinski nije bio rijeen taj komad ze-mlje, pa kako je bio na granici sa susjedovim, njemu smo je prodali zabudzato. - Gdje bi, po vaem miljenju, bilo najzgo-dnije da sagradim novu? Tek joj je koja sekunda trebala da mu odgo-vori: - Na poetku panjaka. Taj dio je brdoviti-ji, imate prekrasan pogled, a i najbre se do nje dolazi. - Imate pravo, samo moram dovesti Noela da to vidi. - Oh, ako mu kaete da sam ja to predloi-la, rei e da to nije dobro. - Nee. - Ja tako osjeam. - Pogreno. - Ali, on mi je na svaku doskoio. - Neete se uvrijediti ako i sam neto ne primijetim? - Ne, zato bih? - Niste mu ni na jednu njegovu primjedbu ostali duni. Prvi put otkad je zna, vidio je osmijeh na njezinu licu. Bilo je to neto novo, neto to joj je davalo izgled pastirice sa slika, onih koje su bile toliko kiaste da su ak i na slikama bile nestvarne. Ali, ova koja je stajala pred njim bila je stvarna, bila je uhvatljiva i to ga je zbunjivalo. I ni sam ne zna kako joj je priao, ali zagr-lio ju je, prislonio njezinu glavu na svoje gru-i i aputao neto ega teko da je i sam bio svjestan. Ako je ikad mislio da je mogue dohvatiti zvijezde, onda ih je sad drao u ruci. Sve to je inio bilo je jae od njega, bilo je neto to niti je dosad poznavao, niti mu se nadao, ali ega se uplaio. I odjednom je po-eo drhtati, tako i toliko da se uplaio sam sebe. Bojei se da i ona ne primijeti to to mu se deava, lagano ju je i njeno odmaknuo od sebe, i uinio fatalnu pogreku - ispriao se, Uinio je to u trenutku kad mu se i ona pre-davala na nain koji nikad nikom nije, i za koji nije ni znala da je mogu. Ali, te ari je brzo nestalo. Ostala je tek kao sjeanje na neto to se nije nikad dosad do-godilo, ali vjerojatno vie i nee. No, ivot je takav, zakljuili su oboje, ali sad, ma kako onaj maloprijanji trenutak bio nestvaran, postali svjesni stvarnosti. Ona je dola ovamo i odala se, a on joj je priao, ali nije imao dovoljno hrabrosti da kae to je osjetio kad ju je ugledao, kad je prvi put vidio smijeak na nje/inim.usnama. Oboje su si od toga trenutka poeli govo-riti ti. - Reci, poeo je on - kad bi bilo najzgodni-je i tebi i majci da doete k meni? - Ima li ti neki prijedlog? - Pa, i ne, iako mislim da bismo imali naj-vei mir kad bi to bila nedjelja, ako vi nema-te to tada zakazano? - Nemamo. I tad je poela normalna konverzacija izme-u njih dvoje, onakva kakva se voi izmeu Ijudi koji su jedno drugom dragi, i koji e i da-Ije tako suraivati, ali i ponaati se pristojno. lako joj je on gorljivo priao kako zamilja taj svoj Ijetnikovac ovdje, ona je imala primje-dbe koje je on uyaavao, da bi je na kraju opet neto upitao to ju je iznenadilo: - Bi li ti mogla ivjeti ovdje? - Pa, kako to misli? Ja ovdje i ivim. - Ne mislim u Skiptonu, nego na panjaci-ma? Meni se ono ine velianstvenim, a ivot ovdje kao u raju. Dabome, ako ne bih ba bio sam. - O tome nisam nikad razmiljala, ali mo-dai bih. Ovisi... - 0 emu? - O mnogo emu, ali morala bih za to ima-ti neki motiv. - Koji?

- Pa, recimo, da mi ovdje ivi netko bez koga ne bih mogla zamisliti ivot, netko tko bi mi u ivotu znaio sve, i koga bih na taj na-in usreila. To mu je bilo dovoljno, pa iako je ona oe-kivala jo pitanja, njih vie nije bilo. Moda je i bolje da je tako, pomislila je, jer nije ni on dijete. Veoma bi lako zakljuio to se to s njom zbiva, kako ga je poela gledati i da je ula u vode u koje je mislila da nikad nee zaljubi-la se u nj, u ovjeka kojeg je do samo koji mje-sec prije tek jedva podnosila. Teko je bilo rei kako se u tim momenti-ma osjeala. Najprijejoj seiniodajoj jelakejere se sad znati protiv te Ijubavi i boriti, da bi odmah pomislila da se ak nee ni potruditi da tako uini. Konano, pitala se i zato bi. Nije ni prva ni zadnja koja de voljeti neko-ga tko joj to, moda, i nede uzvraati, ali i to e imati ari. Zaudo, najvie ju je brinula majka. Jer, nije joj bilo nevano to c'e ona na to reei, i nee li joj sad pna predstavljati najvede problem. Toliko se bila zanijela u te misli da je za-boravila da je Jason promatra, i kad ju je za-zvao, trgnula se. - Neto si se zamislila? - Jesam - odgovorila je, ali nije imala dalje namjeru ni rije redi. Jer, konano, i to da mu kae? Da je upravo spoznala istinu, da joj se desilo ono to nije smjelo, ili da mu jednosta-vno kae da se zaljubila. A onda je ipak rekla jednu poluistinu. - Razmiljala sam o tebi. -to? - Kako sam te pogreno procjenjivala. - Ja to ne bih tako nazvao.

- Nego? - sad je ona postala znatieljnom.

- Ti si bila optereena svim i svaim, as si mislila jedno pa onda drugo, i uvijek si trai-la krivca za svoje nedae u nekom koji ti se u tom trenu naao "pri ruci". Ja sam bio idealan objekt za tako neto. Ti nisi donosila sud o meni, ti si mislila da olakava ivot sebi. I tu su nastajale i raale se tko zna kakve sve ne zavrzlame. Ali, ma to da je bilo, zaboravi to, 'otarasi se toga. - Nije to ba tako lako. - Nita, duo, nije lako, ali da je volje i po-ticaja... - Nemam ga - reklaje i nesvjesno, nato ju je on opet zagrlio, ali sad je to izgledalo dru-gaije nego malo prije. Sad je to bio strsak koji joj je pokazao da e on biti uz nju, da de je on podrati u svemu to bude odsad radila i e-Ijela. Zadrali su se i vie ovdje nego su mislili, i kad je ona bacila pogled na sat, on ju je upi-tao: - Ide nekamo? - Doma. A zato? - Pa, recimo, mogli bismo negdje i neto pojesti. - Pa da damo Ijudima materijala za priu. - Zato ne i to? Smetalo bi ti? - Modai ne. Konano, i tako ih sigurno brinem. - Zato sad ti? - Sama, oajna, bez ikoga tko bi joj se usu-dio ak i prii.... Uvijek se nae materijala za one koji ga trae. - Pa, ako je tako, kako bi bilo da im ga i damo? Onda? Da mi ipak pokloni koju mi-nutu? - A kamo bi me odveo? - U sredite grada. - Ti si doista jedinstvena osoba, Jasone. - Nisam, ja samo rezoniram onako kako to i inae u ivotu inim. Sve to radim, ak i ono to namjeravam, inimjavno, bez ograda, jer mislim da inim poteno. A potenja se ovjek ne treba bojati. To je naprosto naelo kojeg sam ponio iz roditeljske kue, - Dovoljno mi je bilo samo jednom vidjeti tvoga oca pa da znam da je tako, i da si imao to od koga nauiti. On je sasvim izuzetna oso-ba. - Ato da ja onda kaem za tvoju.majku? Rijetko se sree takva ena. - Trebao si je vidjeti tekkoji mjesec prije -rekla je zamiljeno, ali on je i na to imao odgo-vor. - A kako je mogla i izgledati nakon onoga to joj se desilo. Ali, sve je to iza vas.Hvala Bogu. Zagrljeni kao da je to neto sasvim normal-no, krenuli su svatko prema svom autu. Bila bi najsretnija da je predloio da se odvezu u jednom.

Sedmo poglavlje
Vie nije bila nikakva tajna da se Una i Ja-son sastaju sve ee, da to ak i ne kriju, da ih se via i na mjestima gdje nijedno od njih nije dosad zalazilo. No, vrhunac se desio kad su jednu subotu obreli u hotelu na plesu, i kad su plesali ona-ko kako to ine svi oni koji su zaljubljeni sti-snuti jedno uz drago, i drec'i se za ruke i kad je glazha prestala svirati. Izmjenjivali su njenosti ak i vie nego su to inili oni koje bi znali kritizirati zbog iska-zivanja prevelike intimnosti na mjestima gdje ne bi trebali. Dabome da je gradi imao novu priu koja gajeoivjela. Ali, i ne samo on. Kad je Noel jedan vikend doao u Skipton da vidi kako napreduje izgradnja te kuc'ice, kako ju je on nazivao, iznenadio se kad je uo Jasona to mu govori. - Najradije bi preselio ovamo. I uinit u to kad bude gotova. - to je tebi? Ti si definitivno poludio otkad si ovamo preselio. - Tebi nikad nije pravo, ma kako da se vla-dao. Ti uvijek ima neke primjedbe na mene. - Ti bi se svaao? Ja samo mislim da nije dobro da se ba toliko povlai. Sad ti nije do-sta da si otiao iz Leedsa, sad ti treba totalna osama, Kad bi barem nekoga imao uza se, bilo bi lake. Poeo sam se za tebe bojati. Sve si mi udniji. - Nema razloga za to. Nisam sam. - Tko je to sad? Naao si neku pastiricu? Ako je tako, i to je bolje nego samovati. Samo, raunaj na to da je to ipak samo pastirica. Jer, morat c'e je izvesti i meu Ijude, meu one s kojima si se ti druio. Tad nee biti neugodno samo tebi, tad e se i ona osjec'ati loe. A to nije dobro. Ne ulijei u neto zbog ega e morati bjeati odavde. - Kako to misli? - Pa ovdje se ne ostavljaju djevojke kao u gradu. Ovdje bi svaka takva nosila peat osta-vljene, Akako su to najee potene cure, nji-hova je budunost zapeaena javnim izlae-njem s nekim kako to si ti. - Ima pravo, Noel, ali ja nisam taj koji odluuje o ovoj vezi do kraja. - Nego? - Ona e to odluiti. - Boe, jo du poaliti to si prekinuo s Marthom. Doista ovjek ne zna to ga sve u ivotu eka. - Nemoj ni za im aliti. Jer, ja sam presre-" tan ovdje, svakako. - A da mi ipak kae tko je ta sretnica koja je tako i toliko slomila. - Una Jowett - rekao je pomno prateci sva-ku Noelovu reakciju. Ovaj je bio toliko iznenaen da se zagle-dap u Jasona kao blento. Pokuao je, vidio je to, oito neto reci, ali bezuspjeno. Jason je ak uivao u Noelovoj zbunjeno-sti, toliko da je i on zautio. Morao je i sam sebi priznati da je to vraje iznenaenje za nj, jer, on je bio svjedokom pr-vog njihovog susreta i Unine reakcije tada. Nekako je, ipak, uspio promucati: - Koliko to traje? I kad je, zapravo, poelo? - Traje ved vie od tri mjeseca, a kad je po-elo - ne znam. Meni se ini i&ti trenutak kad samje ugledao. - Ako doista tako, onda si lud. - Nisam, Noele, lud. Volim je vie nego iko-ga ikada dosad. Ona je Ijubav moga ivota. - Ma daj, sad si jo i patetian! Poeo si go-voriti gluposti. No, sad je tako kako jest, ali nadam se da e te to proci. Konano, ovdje u divljini nekoga si morao nadi. A ona je, mo-ram priznati, cura koja moe privudi onoga tko je ovdje sam. Pa, kad je tako, zabavi se. Dok traje, traje. - Rekao sam da e ovo trajati, samo... - Samo ako te ona bude htjela? Samo ne-moj jo i to izgovoriti, jer onda du ti doista oti-di potraiti lijeniku pomo. - Ja se njoj sviam, ali ona misli da to nije dovoljno. Ona, zapravo, u mene sumnja ba kao i ti. - Onda i nije bedasta, kako sam mislio. Ili je, moda, toliko rafinirana da zna kako treba s mukarcima. - Ne budali! Ona i nije imala deka. Mis-lim na onog pravog. Hodala je s nekim s kim je ona prekinula, i to tko zna zbog ega. -Itotijerekla? - Ma ona tako malo govori o sebi, ona je zatvorenija nego sam mislio da jest, ona je jo tuna. -1 ti si odluio sve to razbiti. Pa ako jesi, a ti si poznati humanitarac, uini tako. Kad i tu misiju zavri, osvijstit e se. A da ja imam pravo, vrlo e se brzo uvjeriti. No, dosta sad o tome. Doao sam vidjeti kako napreduje ta kuica, ali doao sam te pozvati i na proslavu dovrenja moga ivotnoga projekta. . - Kada? - Drugu subotu. - Doi u, ali ne sam. - Pa to i ne oekujem, poslije ovoga to sam uo, samo pazi da to ne bude Damaklov ma nad tvojom glavom. - Zato? - Zna ti nae cure iz Leedsa. - Znam, ali zna ti i mene kako se ponaam kad netko dirne u moju svetost. Moda bi bilo ak bolje da ti ne pravim probleme. - Ma ne ponaaj se budalasto! Nece biti ni-kakvog incidenta, osim enske zajedljivosti.

- Ako misli da e biti samo to, ne brine me. Jer... - Jer, Una se znabraniti. To je istina, to sam se uvjerio, I to me, sad ipak.,rauje. Njih su se dvojica neto dulje zadrala oko kuice, Noel je morao priznati da one preina-ke koje je Una traila, uope nisu bile loe, po je to i rekao Jasonu. Ovaj se tek na to nasmijao, ak nije ni ko-mentirao to bi inae inio. Mislio je da e se Noel priviknuti na to da ga je, kako on kae, izgubio za velike zajednike pohode, ali sva-ko vrijeme nosi svoje. Najvjerojatnije e se i on konano smiriti, a onda e nastaviti druenje na nain kako su to i inae inili. Kako ni on nije imao ba mnogo vremena, nije ni pitao gdje je Una, a nije sad ni bio spo-soban da se susretne s njom. Jer pod dojmom onoga to je uo, tko zna to bi izvalio i kako bi taj susret zavrio. Stoga je bio zadovoljan kad ni Jason nije inzistirao na tome susretu. Poslije su otili k Jasonu doma, poruali, polili kavu i Noel se vraao u Leedsa i prije nego je mislio. Nije da nije dao misliti Jasonu, ali ne zato to se ovaj pokolebao u sebe i svoju Ijubav pretna Uni, nego i sama pomisao da bi joj ne-tko neto na ao mogao uiniti kad bude na tom primanju, izluivala ga je. Da se to kojim sluajem i desi, da itko ita samo pokua, bio bi ga u stanju smlaviti. No, rei e on Uni to je ondje, moda, eka, mora je pripremiti na to pa ma kako ona to shvatila. Konano, oni su od prvog asa otkad su jedno drugom rekli da se vole, odlu-ili se na iskrenost pa ma kakva ona bila, i kako jednom od njih teko pala. Kad ne bi bilo toga, njega bi to izvoenje u drutvo Une strahovito radovalo. Imao je po-trebu da je pokae svijetu, da konano kae da je ona ena koja ga je ne samo osvojila nego i opinila. Nije znao kako e ona reagirati na taj odla-zak, i hoe li uope htjeti ii, ali, moda e to i njoj biti neki izazov. Koliko je pozna, to bi tako i moglo biti. I odjednom se silno tome poeo radovati, on kojemu su takvi skupovi do&ad doista bili strani.

Iako put do Leedsa i nije bio ni tako dug ni tako zamoran, i Una i Jason nisu previe br-bljali. I jedno i drugo su utonuli u svoje misli, ali kad bi i izrekli koju reenicu, bili su osu-pnuti kako onaj koji ju je izrekao, tono poga-a to je ovo drugo u'tom trenutku mislilo. I jedno i drugo se pitalo, postoji li doista neka tajna veza koja spaja dvoje Ijudi koji se toliko vole koliko se vole oni. Kako bi bili to odmoreniji, kako bi se ko-nano i pripremili za taj prijam kod Noela, odluili su ranije krenuti i svratiti kod Jasonovih jer to i tako nisu mogli izbjei. Jason je misEo kod njih i prespavati jer bilo bi glupo voziti tko zna u koje doba nazad. - Malo mi je neugodno - odjednom se pro-govorila Una. - Zato? - Pa, oca znam, i ini mi se a on nee ima-ti nita protiv nae veze, ali majke su obino mnogo kritinije. - Za oca znam to misli o tebi od prvog tre-nutka, ali za majku sam siguran da e je odueviti. - Tjei me? Pa ako je i tako, to me ohra-bruje. - Nema tjeenja jer za to nema razloga. Konano, vidjet e. Oni su i tako ve poeli strepiti da u ostati neenja. - Ovo mi zvui kako pronja? -1 ne samo sad. To izgovaram svakom re-enicom koju ti upuujem - rekao je uz blagi stisak ruke, to je nju doista smirivalo. I tako oputena, s mislima koje su se nepre-stance zadravale na tom susretu s njegovim roditeljima, gotovo da nije ni primijetila kad su stali pred kuom koja joj se uinila tako jedno-stavnora a opet posebnom. Pomislila je kako kua ipak pokazuje i kakvi Ijudi u njoj ive, i isti joj je tren glavom prola misao - je li i kod njih ba bilo tako. Nisu li oni ivjeli ondje kamo nisu pripadali. I zato je otac, koji sam nije bio takav, elio za nju i mamu dvorac. Sad nije vie bilo vremena za razmiljanje o tome, jer samo to su stali, kuna vrata su se otvorila, i na nji-ma se ukazalo jedno lijepo i milo ensko lice, koje nije moglo biti nitko drugi do Jasonove majke. Nije im pritrala, kao da je i na taj nain ekala da se Una sredi, ve je, korak na korak, koraala prema autu, ali sa sve veim smi-jekom. To je Uni razbilo i posljednji strah, i kad je auto stao, ona je izletjela iz njega, i kao da se poznaju godinama, ali se isto toliko nisu vi-djele, prila je toj dragoj eni, najprije joj pru-ila ruku, ali ova ju je, bez rijei, odmah zagr-lila. - Dobro mi dola - rekla je grlec'i je. Znala sam da e moj sin konano nai svoju sreu. Niti joj je vie to trebalo, niti je vie ita eljela uti. Ovakvu dobrodolicu doista nije oekivala. Ali, kako joj se nije nadala, kako nije vjerovala Jasonu koji se ponaaba kako to se ponaaju i njegovi roditelji - smireno, pristojno i iskreno. Da ovi Ijudi ovako ne mi-sle, nikad ne bi ovako neto izrekli.To je bila sigurna. I sve vrijeme koje su proveli prije odlaska na to primanje, avrljali su kao stari znanci, tko zna to sve nisu preokrenuli, ega se nisu dotaknuli, i da ih majka nije upozorila da bi se trebali poeti spremati, oni ne bi jo krenuli. Oito im je bilo Ijepe doma, uz njih, nego tko zna kako e se provesti u drutvu koje c'e je sigurno s velikim i otvorenim oima proma-trati. No, sad je to Uni bilo najmanje vano. Njoj je bio jedino vaan doek ovdje, medu Jasonovima.

Poeljela je tada da je i njezina majka dola s njima pa da je mogla vidjeti kakvi su to Iju-di, s koliko su je iskrenosti prihvatili. Bila je sigurna da e i za to biti prilike. I zadnja dvoj-ba koju je ponekad imala, bila je razbijena. Ona je u ovoj kui dobrodola, a to je jedino to je eljela. U trenu se odjenula, tek malo naminkala, i kad je izila iz sobe, Helen nije mogla da ne kae: - Boe, tek si se malo dotjerala, a izgleda kao da je cijela ekipa radila ne tebi. Predivna si. Samo... - Ne brinite. Nisam ni ja ba krotka kad mi netko stane na ulj. - Moda i nisi, ali ne volim da te i naljute. A, za to nee biti.razloga, osim jednoga., - Kpjeg? - Ljubomore. - Znam da toga ima, znam da se toga boji i Jason, ali s tim se jedino ja mogu uhvatiti u kotac. Jer, ne moe me cijeli ivot tititi, ne moe neprestance biti uz mene, ili kad nije, misliti ini li mi tko to zlo ili ne. Pokazat u svima da sam ja ja, i da sam ja lioost. Moda drugaija od njih, ali sa svim vrlinama i ma-nama kao i sav ostali svijet. I, molim vas, ne brinite. Ovo to je izrekla, tako sigurno i tako ar-gumentirano, smitilo je Jasonove roditelje, ali i Jasona. Kad sii odlazili prema autu, i jedno i drugo ih je pratilo do izlaza, i kad su se ve pozdravili, Una se vratila, ba onako kako je zamiljala da ine sve keri, i poljubila Helen. . - Ne brinite - jo je jednom ponovila. Bez ikakvog straha odlazila je u Noelovu kucu. udila se kako se dugo voze. Pomislila je, a tako je i bilo, da je i na taj nain Jason smi-ruje za ono to je ondje eka. Kad se zaustavio pred njegovom kuom, ondje je ve bilo parkirano tko zna koliko au-tomobila, ali ne neki ba uvenih marki. Odmah je to uoila, i odmah to rekla Jasonu. Zaudio ju je njegov odgovor: - Pa ondje se tono zna tko to ima, i tko za im tei. -1 za tebe su znali? - Ne svi. A nisam ak ni ja dokraja. - Sad zna? - Kad sam tebe sreo, znao sam - rekao je, zagrlio ju je, poljubio i tako su krenuli prema ulazu u kucu. I prvi susret je bio ba s onima koje je Jason najmanje elio. Nabasali su, naime, na Magdalenu i Doris, dvije otrovnice, kako ih je znao nazivati ak i Noel. Mora da su obje vidjele kako je Jason Iju-bi, jer je Doris odmah zloesto primijetila: - Nisam oekivala da e tako brzo nai za-mjenu za Marthu, I dok je on smiljao to da im odgovori, a da sve bude u granicama pristojnosti, sve tro-je su uli sarkastinu Uninu primjedbu: - Cure nioje, pa to vi ekate? Obino one koje su ostavljene tako neto kau, a meni se ne ini da ste vi te. Ili, moda, ipak jeste? Ako vam treba kakva pomod, samo mi se. obratite. Ja doista znam kako se hvata, ali i uhvati, deko kojeg elite. to kaete na to? Ako vam to ne uspije pri-je, moda e na naoj svadbi, jer ondje ee biti mnogo uzvanika. Ni to joj jo nije bilo dosta, jer tek sad je slijedilo ono najglavnije. Obratila se potom Jasonu, i naivno, naivni-je nego je on ikad je prije vidio, upitala: - Sigurno e ove drage djevojke pozvati na nau svadbu? Konano, one su zasigurno tvoje drage i dobre prijateljice. Jason je likovao, znao je da de ovo biti le-kcija ovima da zaute zauvijek, iako mu je bilo ak i malo neugodno. No, da nije reagirala tako kako jest, ne bi imala mira svu ovu veer, zakljuio je, i po-tvrdio ono to ga je pitala: - Bez Doris i Magdalene ne mogu zamisli-ti niti jedno dogaanje u Leedsu, a kamoli nau svadbu. Nasreu, u taj se tren pojavio i Noel na vra-tima, i shvaajudi to se deava, pritrao je ovoj etvorki kako bi sprijeio ono to je mi-slio da je neminovno i ega se bojao. No, nije trebao. Shvatio je da igru igra Una, i odjednom mu je bilo drago zbog toga. Moda i ovdje treba malo svjee krvi, a ova je mala ima u izobilju. Shvativi da ih je prekinuo u neemu to je doseglo vrhunac, znalaki je poeo: - Prekinuo sam vas u neemu vanom? S obzirom da poznam Unu, znam tko e biti zvi-jezda veeri - rekao je dajui joj podrku, jo ne znajui da je Una pokazala da se s njom ni-tko nede moi igrati. Zaudilo ga je da Magdalena i Doris ute, ali i bilo drago jer je bio siguran da c'e se ono to su doivjele od "ove seljanice, pastirice" brzo proiriti. A kad su one dvije doivjele to to jesu, ni-tko se vie nede usuditi toj curi rec'i ni rije. I tek ju je tad malo pozornije pogledao i ostao zapanjen. Pa ona je djelovala kako ma-nekenka koja je dola na neku trec'erazrednu fetu. Nije mogao odutjeti ono to inae bi. Obratio se sad i Jasonu, i jasno izrekao ono to je mislio da nikad, barem kad je ova cura u pitanju, nee: - Ipak si ti sretnik, prijatelju. Nisam mogao vjerovati da e Una tako zavla-dati ovim prostorima. - Ja sam znao da hode, iako mi, vjeruj mi, to uope nije vano, Ono to je meni vano, jest da je meni najdraa i najljepa ma gdje da je. A ti zna gdje je ipak najvie volim vidjeti. - Znam, i tek te sad razumijem. Doris i Magdalena nisu mogle doi k sebi. ak ih je vie iznenadio Noel nego Jason. Lekcija koju su dobile, pokvarila im je veer.

Nije im ilo u glavu da se jedna obina se-Ijanica moe pretvoriti u ovako zgodnu curu. Brzo su se izgubile i nije ih cijelu veer bilo za vidjeti. Nitko veeras nije bio sretniji od Jasona i Une, Kad voli, svijet ti je doista pod nogama, oboje su to osjetili, iako uope nisu komenti-rali. Opet su pogledi govorili umjesto rijei.

Osmo poglavlje
Skipton e vjerojatno dugo pamtiti Jaso-novu i Uninu svadbu. Jer, ma tko to dosad mislio o njemu, ma kako proricali da je on ovdje tek u prolazu, i kad se dovoljno obogati da c'e otii kao to je i doao, neopaeno, sad su se i najnevjerniji Tome morali povui i prihvatiti golu istinu -on postaje stalnim graaninom Skitpona, ak i glavnim arhitektom svega onoga to se zna-ajnije u njemu dogaa. Pa, konano i ta svadba, koja je prije naro-dna veselica nego neto intimnije pa i bogati-je, to bi svatko drugi na njegovom mjestu ui-nio, dokaz je tomu. Jasonovi roditelji i nisu ba sina dokraja ra-zumjeli, ali bilo je dovoljno vidjeti koliko je sretan, i da prihvate sve to on predloi. Tek se Helen, dan prije vjenanja, usudila se pitati Unu kako mu je tako to dopustila, ili je to, moda, i njezina elja. - Nije. Ja sam se ak u poetku tomu i pro-tivila, ali on i za to, kao, uostalom, iza sve dru-go, ima opravdanje. On mi je rekao da je ovdje naao sreu, da su ga Ijudi prihvatili i da tu sre-u eli s njima podijeliti. Na to nisam imala to rei. A kako je pred nama dug ivot, ja se barem nadam, nema razloga da tih nekoliko sati, ne uinim njemu na volju i za Ijubav. Jer, usreujui njega, i ja sam sretna. Helen vie nita nije trebalo. Bilo joj je svejedno gdje e biti svadba, tko c'e biti na njoj, i hoc'e li imati, kako je to Noel rekao, "seoski tih". Sve to je eljela jest da se to konano desi i da se i ona i Gregory smire. Pa, nije daleko ni taj sutranji dan, zaklju-ila je i sama se odvezla na te panjake da vidi tu Ijepotu o kojoj je toliko priao Jason. Kad su Helen i Theresa ugledale Unu u je-dnostavnoj vjenanoj haljini s buketom polj-skog cvijeda u ruci, pod ruku s Gregoryjem koji ju je vodio do oltara, samo su se pogledale. ak se Theresi inilo da je Helen uzbue-nija od nje, a i izraz njezina lica govorio je ko-liko je presretna to vidi Unu takvu - kao kra-Ijicu koja je upravo sila medu svoje podani-ke. I mjetani koji su ispunili crkvu, bili su ushieni vjerojatno misledi mnogi isto - ovo je veliki dogadaj za ovo dvoje dragih Ijudi, ali i za Skipton. Svi su pomno i u tiini pratili sam in vjen-anja, i kad je i to bilo gotovo, nastalo je ta-kvo veselje kao da svako od uzvanika eni ne-koga svoga. Slijedili su poljupci, estitke, dak toliko da se u jednom momentu Theresa uplaila da Una to nede modi izdrati. I kad su se nali ispred crkve, Jason se obratio svojim mjetanima, zahvalio im se na tolikom odazivu, a potom ih pozvao na trg gdje je bila prireena zakuska i pide. Ono to je njih dvoje potom uinilo, bilo je samo njima svojstveno - odvezli su se na pa-njak, u upravo zavrenu kuc'icu, mjesto koje su oboje najvie voljeli i koje je bilo ono to su eljeli i kako su zamiljali da bi se trebao odvijati njihov ivot. Satni u prirodi, njih dvoje, i njihova Ijubav, kako bi joj znao tepati Jason. Malo je tko od njihovih prijatelja to razu-mio, ali, ma kako ih voljeli, ma kako bili ve-zani uz njih, to im i nije bilo najvanije. Bili su uvjereni kako oni i ne znaju gdje i kako zamiljaju svoj medeni mjesec. Bili su ak sigurni kako de otidi na neki od egzotinih otoka, negdje kamo odlaze svi oni koji pripadaju drutvenom sloju njihovog ran-

ga.
lako su vjerovali da su zametnuli tragove, samo to su doli pred kudicu, iznenadili su se onom to ih je doekalo. Sva kuc'a bila je okidena poljskim cvije-dem, ali ni to nije bilo sve. Uzbueno su krenuli prema vratima, i tek su tad ostali ganuti natpisom koji su proitali: - Mladoenjo, ne zaboravi pastiricu preni-jeti u naruju preko praga. Ona to zasluuje, ona je aneo-pastirica. Una nije shvatila to to znai, a jo manje ija je to ideja, i tko je to sve sredio. No, kad je vidjela sretno i zamiljeno lice svoga mua, znala je da je to netko tko mu je drag i do i-jeg miljenja dri. Stoga se jo dvrde stisnula uza nj, i rekla mazno: - Onda? Nije jo nita odgovorio. Uzeo ju je u naruje i ponio preko praga u spavadu sobu. Nita drugo nije elio.

Sve to se dalje deavalo, niti su mogli niti su eljeli kontrolirati. Niti jedno niti drugo nikad nije moglo ni pomisliti da Ijubav ima i tu dimenziju koju su sad proivljavali i koja ih je proela kao to proima sve oni koji se vole na nain kako se vole oni. - Gdje si dosad bila? - u kratkoj stanci iz-meu voenja Ijubavi ju je upitao. - U tvojoj mati, duo. Zar ti mene uopde nisi sluao? - Pastirice moja, andele moj - ponavljao bi joj nekoliko puta - ipak je najvanije da sam te naao i pretvorio matu u zbilju.