Biblioteka Latina et Graeca Knjiga VII

de regno Dalmatiae et Croatiae

IOANNIS LUCII

IVAN LUI

0 kraljevstvu Dalmacije 1 Hrvatske

Pr.rediUa i prevela Bruina Kuintd-Makvi Uvodna studija i bibliografija Miroslav Kiurelac Kamenita! Neven Budak Ivo Goldstein Brana Kunitie-Mafcv. Miroslav Kurelac LATINA ET GRAECA VPA Zagreb 1986.
1

PREDGOVOR UREDNITVA

Objavljivanje ove knjige pomogla je u uoMmnl rad Socijalistike Republike Hrvatske

Tristo i dvadeset godina od svog prvog izdanja pojavljuje se prvi put u autorovoj domovini kapitalno djelo hrvatske historiografije, alias prvijenac hrvatske kritike historiografije, djelo DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE Ivana Luia. Pojava ovog djela nije samo datum nae suvremene kulture (jer se djelo pojavljuje prvi put prevedeno na hrvatski ili srpski jezik), ve je svojevrsno vraanje duga Ivanu Luiu ije se glavno djelo DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE tek sad i tek u ovom izdanju pojavljuje u obliku koji je zamislio sam autor. Naime, Lui je sve do svoje smrti popravljao izdanja (od prvotiska 1666. objavljenog u Amsterdamu), marljivo ispravke slao izdavau, potom ih objavio u kraem djelu (tiskanom u Veneciji 1673), a isto ih je tako uporno, do kraja ivota, rukom unosio u vlastite primjerke knjiga. Nijedno izdanje nije se u cjelini posluilo svim ispravkama i dopunama samog autora. Ovo izdanje, to ga predajemo javnosti, prvi je put obuhvatilo sve ispravke i dopune koje su potjecale od Ivana Luia i kritiki obradilo sve kasnije intervencije raznih prireivaa. Stoga ono predstavlja i prvo kritiko izdanje prireeno prema najstroim kriterijima, to e omoguiti i pravi pristup znanstvenoj valorizaciji Luieva djela. Djelo ovog opsega i rad na njegovu izdavanju zahtijevaju sudjelovanje veeg broja suradnika, mnogo vremena i velika materijalna sredstva. Stoga je odlueno da se DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE objavi u etiri sveska koji e izlaziti sukcesivno svake godine. est knjiga Luieva djela bit e obuhvaeno, dakle, etirima svescima na ovaj nain: u pr-

svesku, osim uvodnih studija, komentara, biblinraftie kazala i priloga objavljuje se prva knjiga diela DE REGNO. Drugi svezak obuhvatit e, uz sve oriloae, drugu i treu knjigu, trei svezak etvrtu i petu, dok e posljednji, etvrti svezak obuhvatiti estu knjigu, te donijeti iscrpno kazalo cijelog djela DE REGNO. Dijelei zadovoljstvo obavljena posla sa svim sudionicima ovog pothvata, predajemo ovo izdanje sudu javnosti. Urednitvo
nm

IVOT I DJELO IVANA LUIA LUCIUSA

1. 2IVOT I DJELATNOST Pred vie od tri stotine godina, u Rimu, u tadanjoj svjetskoj metropoli znanosti i umjetnosti, umro je Ivan Lui Joannes Lucius, Trogiranin, u sedamdesetpetoj godini ivota, u skromnom stanu na Piazza della Rotonda kraj Pantheona, okruen prijateljima, sunarodnjacima, koji su ga potreseni oplakivali svjesni velikog gubitka. Bili su svjedoci snage njegova duha i neumorna, portvovna rada, bili su svjesni koliko njegova djela znae za ponienu i pogaenu domovinu i rodni kraj. Znali su kolik je ugled uivao kod suvremenika, meutim sigurno nisu bili svjesni da je pripadao prvim eruditima novoga doba, velikim uenjicima-povjesniarima i da e njegovo djelo zbog primjene kritike znanstvene metode biti ugraeno u temelje hrvatske i uope moderne evropske historiografije. Ivan Lui rodio se u Trogiru poetkom mjeseca rujna 1604. godine1. Njegov otac Petar, trogirski patricij, hrvatski knjievnik kasne renesanse, pripadao je onodobnom splitsko-trogirskom knjievnom krugu, a majka Klara potjecala je iz poznate ibenske plemike obitelji Divni koja je dala hrvatskoj knji1 U oporuci iz 1654. g. (8. rujna) Lui navodi da ima 50 godina, iz ega proizlazi da je roen poetkom mjeseca rujna 1604. g. Usp. rukopis Knjiga privilegija biveg samostana sv. Lazara u Trogiru, Libro A Trau, fol 93. Knjinica Samostana franjevaca konventualaca sv. Frane u ibeniku. Isti datum potvruju i Luieva pisma V. Ponteu od 9. II. 1664, 13. IX. 1665, 4. XII. 1666, izd. B. Popario, Pisma Ivana Luia Trogiranina, -Starine JAZU, knj. 32, Zagreb 1907, str. 11, 18, 28.

evnosti i kulturi nekoliko znaajnih imena. Kao stara patricijska trogirska familija, obitelj Lui (de Lu- , 2 a, Lucae, Lui, Lucius, Lucij, Lugich) uivala je 3 velik ugled, a bila je i dosta imuna . Njeni predstavnici obnaali su tokom vjekova mnoge asti i 4 vane funkcije u gradu Trogiru . U najstarijim sauvanim trogirskim dokumentima nalazi se spomen obitelji Lui, a testament Desse Lue i 1234. g., kao i rodoslovno stablo samog Ivana Luia, izraeno na temelju dokumenata, u kojima se ponavljaju
2 Ime obitelji Lui javlja se u dokumentima i knjievnih! djelima od XII stoljea dalje u ovim oblicima latinski: de Lua, Lucae, Luxae, Lui, Luci, Lucius, Lutius; hrvatski: Lucij, Lugich; talijanski: Luio, Lutio. Usp. M. Barada, Trogirski spomenici, dio I, sv. I, Zagreb 1948, str. l i dalje; sv. II, Zagreb 1950; dio II, Zapisnici sudbenog dvora opine trogirske, sv. I, 12661299, Zagreb 1951, str. 158, 251; Rukopis: Documenta, litterrae et quietantiae Petri et Joannis Ludi de Tragurio una cum arbore genealogica familiae Lucianae. Arhiv JAZU, Zagreb, Sign. IV. c. 43 (nekad CCX). Za oblik Lucij, usp. Vrtal, Arhiv JAZU, sign. IV. a. 31, list 371 verso. Oblik Lugich upotrijebio je suvremenik Luia Jerolim Kavanjin (16411714) u spjevu Poviest Vandelska odn. Bogatstvo i ubotvo. Stari pisci hrvatski, izd. Jugoslavenska akademija, knj. 22, Zagreb 1913; Usp. rukopis Kavanjdnova djela gdje stoji Lugich, Lugichi kao Vrangich, na Vie mjesta. Slovo c kod Kavanjina oznauje , iz ega je vidljivo da su suvremenici na hrvatskom jeziku ovu obitelj nazivali Luac. 3 Prema popisu nekretnina kojeg je Lui sam sastavio ifcap ;prilog svojoj oporuci iz 1654. g. imao je u Trogiru 5 kua, posjedovao je veliko imanje koje se prostiralo po itavu teritoriju stare trogirske opine. estice zemljita nalazile su se na otoku iovu, u trogirskom i katelanskom polju od Katel Starog do Segeta. Oporuka i kodicil I. Luia iz Arhiva obitelji Cerineo-Lucio, Izd. C. Fiskovi, Oporuka i kodicil I. Luia, Vjesnik Hrvatskog dravnog arhiva u Zagrebu, vol. 910, Zagreb 1941, str. 5984, posebno str. 6972. V. takoer spise: Documenta, literae et quietantiae Petri et Joanni Ludi de Tragurio, Arhiv JAZU, sign. IV. c. 43. Nadalje: Nauna biblioteka u Zadru, Documenti spettanti la storia municipale di Trau, Ms. 311, 279 i dr. 4 Grb obitelji Lui uklesan je na portalu Palae Lui i na 'drugim obiteljskim zgradama Luia u Trogiru. Grb obitelji Lui je tit podijeljen na etiri polja. Desno gornje polje i lijevo donje je zlatno, a lijevo gornje i desno donje je crveno. Usp. C. Fiskovi, Iz Duknovieva kruga u Trogiru i u Maarskoj, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 23, Split 1983, str. 194204.

hrvatska narodna imena lanova Luieva roda kao Luka, Desa, Stana, Stoj a, Crne, Ive, Dive, Ivana, 5 Radoslava, Draga, Kada, Gerlica i dr. svjedoe ve za najranije doba o slavensko-romanskoj simbiozi prisutnoj u toj obiteljd, to je bila opa pojava u dalmatinskim gradovima, pa i u Trogiru. Na literarnom planu moemo govoriti o kroatizaciji, o emu svjedoe brojna (na hrvatskom jeziku pisana) knjievna djela nastala posebno u 15, 16. i 17. stoljeu, pored humanistiko latinskih, tako da se moe govoriti o hrvatsko-latinskom paralelizmu. Petar Lui-Lucij (1550-1614), otac Ivanov, pisao je hrvatske i latinske pjesme i knjievne sastav6 ke . Od njega potjeu dva znaajna knjievno-kulturna obiteljska kodeksa. Jedan hrvatski, nazvan od samog Petra Vartal, u kojem su sabrane gotovo sve hrvatske pjesme Marka Marulia, kao i pjesme onodobnih splitskih, ibenskih i dubrovakih 7 pjesnika, pa i pjesme samog Petra Luia . Drugi kodeks, latinski, nazvan Codex Lucianus, zbornik latinskih pjesama i drugih knjievnih radova istih autora8. Vano je upozoriti da je povjesniar Ivan Lui, vjerojatno po smrti oca, nastavio dopunjavati ove zbornike i sluiti se njima. Uz to treba imati u
5 Lui je izradio rodoslovno stablo obitelji Lui na temelju dokumenata. Rukopis u Arhivu obitelji Cerineo-Lucio u Zagrebu, cit. kod C. Fiskovi, o. c., str. 195. Primjerak rodoslovnog stabla u rukopisu IV. c. 43. u Arhivu JAZU u Zagrebu. 6 O Petru Luiu v. Morovi, Maruliev epigon Trogiranin Petar Lui, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd 1962, Knj. XXVIII, sv. 34, str. 239260; isti, Pjesme Marulieva epigona Trogiranina Petra Luia, u knjizi Sa stranica starih knjiga, Split 1968, str. 6386. 7 Rukopis Petra Luia Vartal uva se u Arhivu JAZU, sign. IV. a. 31. Na fol 371 verso stoji: Pisah ja Lucij Petar ovih knjig vei dil Za majke i estar dat jim raizgovor mil. O Vrtlu P. Luia v. Vatroslav Jagi, predgovor knjizi I. Kukuljevi, Pjesme Marka Marulia, Stari pisci hrvatski, knj. I, Zagreb 1869, str. 34; J. Badali, Marulievi hrvatski autografi u Arhivu Jugoslavenske akademije, Filologija, I, Zagreb 1957, str. 3748; H. Morovi, o. c., A. Katalini, etiri stoljea Vrtla Petra Luia, Prva hrvatska antologija duhovnog tiva, Obnovljeni ivot, God. XL, br. 2, Zagreb 1985, str. 145155.

vidu rodbinsku vezu Luieve obitelji s obitelji Divni, preko koje je Ivan Lui uao u dalji rod s poznatim ibenskim obiteljima Vrani i Zavorovi, a koje su obitelji imale posebno mjesto u hrvatskoj knjievnosti i historiografiji kraja XVI i poetka XVII stoljea (Antun Mihovil i Faust Vrani, Dinko Zavorovi). To je bila sredina iz koje je iznikao i batina koju je u sebi nosio Ivan Lui. Vrlo rano, u desetoj godini ivota, ostao je Lui bez roditelja. Skrbnitvo i brigu nad njim i bratom Jerolimom preuzeli su oeva sestra Jakobina i majin brat Nikola Divni. Prvu pouku primio je Lui u gradskoj koli u Trogiru. Zatim je poao na daljnje studije u Rim u Seminarium9 Romanum, gdje je boravio od 1618-1620. godine . Poslije toga nastavio je studij u Padovi. 1628. g. po zavretku studija filozofije, matematike, grkog jezika, politikih nauka i knjievnosti doktorirao je pravo, te je 1630. g. pro10 moviran za doktora obaju prava . U toku studija Lui je navraao u Trogir i Split gdje je 21. I 1624. g. prisustvovao bratovu vjenanju. Po svretku studija vratio se Lui definitivno u Trogir. Ovdje obavlja slubu gradskoga suca, postaje lan opinskoga vijea, povjerena mu je briga za fontik grada, a uz to se bavi prouavanjem i prikupljanjem povijesnih djela. Iz arhiva obitelji Cindro u Splitu prepisuje 1630. g. djelo Tome Arhiakona His8 Rukopis Codex Lucianus, Nauna biblioteka u Zadru, Ms. 617 pod naslovom Varia Dalmatica. O tome v. M. Kurelac, Povijesni zapis nazvan Anonimna kronika u rukopisu Naune biblioteke u Zadru, Historijski zbornik, God. XXIIIXXIV, 19701971, Zagreb 1972, str. 363-^374; N. Kolumbi, Rukopisni trogirski zbornik latinskih pjesama nastalih od kraja XV do poetka XVII stoljea, Mogunosti, God. XXVII, broj 1011, Split 1980, str. 10891106. 9 O odlasku u Seminarium Romanum u Rimu i boravku ondje v. Oporuka I. Luia iz 1654. Libro A Trau, Knjinica samostana franjevaca konventualaca sv. Frane u ibeniku; i pisma Valeriju Ponte iz Rima 28. VI. 1673, i 1. VII. 1674. izd. B. Popario, o. c., knj. 32, Zagreb 1907. 10 O studiju i polaganju doktorata usp. rukopis Codex Lucianus fol. 113.,114.; G. Farrari-Cuppilli, Laurea di Giovanni Luio, Rivista Dalmata, I, Zadar 1859, Anno I, No 5, str. 4950.

torza Salonitanorum ponttficum atque Spalatensium i druge povijesne spise. Oito eljan daljnjih spoznaja i znanstvenog rada, a zasien inovnikom slubom, odlazi 1633. g. ponovo u Rim. Ovdje stupa u kontakt s istaknutim eruditima onoga doba, a susree i svoje sunarodnjake Karla Vrania, Simu Ljubavca, Bartola Kaica, Valerija Ponte i druge. Ovo znaajno razdoblje Luieva uvoenja u znanstvene i kulturne krugove a zbivanja na evropskoj razini prekida smrt brata Jerolima. Lui se 1635. g. morao vratiti u Trogir gdje je preuzeo brigu za bratovu nedoraslu djecu. Ukljuio se dakako iznova u javni ivot grada. Osim toga to je lan gradskog vijea opet vri slubu gradskog suca, obavlja poslove operarija crkovinara trogirske katedrale. Postaje uvar groba zatitnika grada Trogira biskupa sv. Ivana Trogirskog te sudjeluje kod ureenja njegove kapele unutar katedrale. Uz to je prouavao isprave kojima se dokazuju privilegiji katedrale, dao je uvezati knjige operarija i sastavio je Katalog svih operarija, prepisao je niz povijesnih isprava i natpisa iz trogirskih crkava i kodeksa. Godine 1639-1641. napisao je kratku kroniku grada Trogira i mnoge kroniarske biljeke, vezane uz povijest grada11. Gradsko vijee alje Luia 1643. g. kao poslanika u Veneciju, a 1646. i 1648. g. vidimo ga kako vodi brigu oko gradskih utvrda. Tih godina razbuktao se tzv. kandijski rat u Dalmaciji (1645-1669) 12 ratne operacije bile su naa domak Trogira i Splita . Usred ratnih dogaaja Lui ureuje 1645. g. rodnu kuu, Palau Lui, smjetenu kraj junih zidina grada. Unutar nje osposobi ju je posebnu sobu
Lui se spominje kao operarij-crkovinar (svjetovni skrbnik) trogirske katedrale od 1639. god. Operariji (fabricijariji) crkve sv. Lovrijenca (katedrale) bili su izabrani iz najodlinijih plemikih i graanskih obitelji Trogira. Usp. Kaptolski arhiv u Trogiru, Ms. 48, Operarie fol. 323349. Historijski arhiv u Zadru, Rkp. 74, fol. 129153; v. takoer U. Krisomali, Ivan Lui trogirski crkovinar, Crkva u svijetu, I, Split 1966, br. 6, str. 5661. O ureenju kapele sv. Ivana i prouavanju isprava v. G. Luio, Memorie... str. 488, 487. 12 Documenti spettanti historia municipale di Tragurio, Nauna biblioteka u Zadru, Ms. 294, 296, 309.
11

10

11

za studij kojemu se sav predao. Nastavio je kraj svih ratnih nedaa prikupljati povijesnu grau iz arhiva, gradskih kancelarija i biblioteka, kod ega su mu pomagali prijatelji sa studija u Padovi i Rimu (S. Ljubavac, V. Ponte, S. Gradi, Ddvnii, M. Statili, J. Cindro, Lukarevi, ipiko, Dominis, Radovi, i dr.) Dopisivao se s uenjacima izvan zemlje, kao na primjer s Lukom Holstenijem, i Lovrom Pignorijem. Za boravka Generalnog providura i Conta Scotta 1651. g. u Trogiru Lui je pozivajui se na povijesnu dokumentaciju iznio ideju da bi se Venecija, ukoliko izgubi u toku rata Kretu (Kandiju), mogla koristiti kraljevskim naslovom Dalmacije. Conte Scotto predloio je Luiu da napie takvo djelo kojim bi se dokazalo pravo Dalmacije na kraljevski naslov a time i Venecije. Lui na to nije pristao, iako je upravo tada zapoeo pisati svoje djelo De Regno. elio je naime da se na njega ne vri pritisak venecijanskih vlasti. Stoga je nastojao da se za njegov rad nita ne zna. Svoj povijesni rad zamiljao je kao trajno znanstveno djelo a ne kao prigodnu raspravu. Upoznat sa spomenicima prolosti, svjestan slobotina koje je nekada njegov rodni grad uivao i kao ponosan graanin grada Trogira, Lui je doao u sukob s predstavnicima mletake vlasti. O tom sukobu prialo se jo za ivota Luieva. Postojale su razliite verzije i legende tako da se pravi karakter i ishod sukoba ne moe sa sigurnou ustanoviti. Za tu stvar nije bez znaenja injenica da je Lui kasnije u Rimu 1678. g. preveo s francuskog na talijanski tekst svojih znanaca J. Spona i G. Whelera koji su o tome pisali. Oni su na svom putovanju kroz Dalmaciju boravili u Trogiru i tamo uli pripovijedanje da je jedan mletaki general nasilno zaposjeo Luievu kuu i, elei biti u njoj sam, izbacio je napolje Luieve stvari. Nakon ovog incidenta Lui je navodno napustio zemlju i nije se vie vratio u rodni grad13. Lui je ovaj tekst poslao bez komentara prijatelju Valeriju Ponte u Zadar. Bez obzira na karakter suPutopise! Jacob Spon i Georg Wheler upoznali su Luia u Rimu i zatim poli na put u Dalmaciju i Grku i to objavili u knjizi: Voyage ltalie, de Dalmatie, de Grece
13

koba koji je Lui doivio i ostavljajui po strani razna prepriavan ja, venecijanske spletke bile su jedan od razloga Luieva odlaska iz domovine. To se razabire i iz pisama koje je Lui pisao Valeriju Ponte u Zadar i pisama Luki Holsteniusu u Rim. U oporuci sastavljenoj 8. rujna 1654. g. Lui je podrobno naveo razloge svog odlaska iz domovine i pri tom istakao svoj rad na pisanju povijesti koji nije mogao u domovini napredovati onako kako je Lui elio. Za to su manjkala suvremena znanstvena djela pisana kritikom znanstvenom 'metodom, izvori, i osobe s kojima bi se mogao posavj eto vati, te uope znanstvena atmosfera. O tekom stanju Dalmacije u to doba pisao je sam Generalni providur Antonio Bernardo 1656. g. u Veneciju. On navodi da je Dalmacija tako propala da ono malo stanovnika koje je preostalo od kunih bolesti i sadanjeg rata nema naina da sebe prehrani... Nema vie nikakve trgovine tako da po svim gradovima, koji su sada lieni stanovnitva, podanici ne nalaze naina da ive i da tek sebe iz dana u dan prehrane; svi su postali siromasi toliko da se ni ne usuujem izraziti.14 Kraj svega toga Lui je radio na svojim djelima. (U pismu L. Holsteniusu pisao je: Con tutte le continuate oppressioni della nostra misera Prouincia et l'affittioni della inia asa ho fatto molte osservazioni delle antichita di queste parti.. .)15 Jo 1650. i 1652. g. pisao je da bi elio biti u Rimu kako bi mogao obaviti konzultacije u vezi s onim to je napisao. U pismu upuenom iz
et du Levant, fait aux annees 1675 et 1676, par Jacob Spon Docteur Medicin Aggrege a Lyon et George Wheler Gentilhome Anglois, Lyon 1673. Drugu verziju o Luievu sukobu s mletakom vlasti iznio je Matdja Bel, treu Giovanni Rreglianovich-Albinonii, a neiSto izmijenjenu Marko CaBoltti. to je preuzeo . Ljubi (naslove djela v. Literatura o I. Luiu). Luiev prijevod teksta v. Graa J. Luia, Arhiv Splitskog kaptola, Ms. 528, scr. B, list 154169. O tome usp. pisma Luia V. Ponte iz Rima 30. III. 1678. i 13. XII. 1678. dzd. B. Popari, o. c., Starine, knj. 32, Zagreb 1907, str. 8890. i 91. 14 Cit. kod Grga Novak, Prolost Dalmacije, II, Zagreb 1944, str. 227. Pismo Luia L. Holsteniusu, Trogir 18. IX. 1650. Bibliotea Apostolica Vaticana Ms. Barb. Lat. 6499, fol. 149.
15

12

13

Rima 1673. g. trogirskom gradskom vijeu Lui navodi da je zato poao u Rim da bi s uspjehom dovrio u domovini zapoete knjievne radove na povijesti Dalmacije i rodnoga grada, jer za to u Rimu postoje brojni pogodni uvjeti.16 Otiao je iz Trogira, kako istie u oporuci iz 1654. g., da dovrenjem svojih povijesnih djela ostavi potomcima testimonium amoris Patriae.1'7 Lui je otputovao u Rim ujesen 1654. g., uredivi prije toga svoje obiteljske prilike tj. obaveze prema bratovoj djeci i praneakinji. Putem se zaustavio u Veneciji gdje je imao znance i prijatelje, a sigurno je tragao i za najstarijim mletakim kronikama i drugom povijesnom graom. Tom prilikom susreo se s knezom, kasnijim banom Petrom Zrinskim, koji je u to vrijeme esto boravio u Veneciji u raznim diplomatskim misijama i zbog zajednikih vojnih akcija protiv Turaka u jeku Kanijskog rata. Tada je Zrinski poveo i pomorsku akciju na Jadranu od Bakra do Dubrovnika i Perasta. U prijateljskom razgovoru, kod kojeg je bio prisutan i knez Petar Posedarski iz Zadra, Lui je upozorio Zrinskog da njegov rod potie od slavnog roda Subda Bribir18 skih. Sam dolazak u Rim 1655. g. bio je u znaku velikog dogaaja o kojem je govorila cijela Evropa. Upravo tada stigla je u Rim kraljica Kristina vedska koja se obratila na katolicizam. Stigla je u pratnji glasovitog uenjaka Holananina, takoer konvertita, Luke Holsteniusa, Luieva prijatelja i uitelja, i sveano je doekana od pape Aleksandra VII. Pozdravni govor drao je Luiev bliski prijatelj Du19 brovanin Stjepan Gradi. Oko kraljice Kristine
" Koncept pisma I. Luia Vijeu graa Trogira 1673. g. Biblioteca Ap. Vaticana, Ms. Vat. Lat. 6906, fol. 173. 17 Libro A Trau, fol. 93, rukopis, Knjinica samostana franjevaca konventualaca sv. Frane u ibeniku. 18 Usp. Pismo I. Luia banu Petru Zrinskom, 4. rujna 1666. g., Arhiv Hrvatske, Fond Obitelji Zrinski, kutija I, Fasc. 280, konvolut A, str. 3739. Objavljeno u M. Kurelac, Prilog Ivana Luciusa-Luia povijesti roda Zrinskih i njegove veze s banom Petrom Zrinskim, -Zbornik Historijskog zavoda JAZU, vol. 8, Zagreb 1977, str. 129130.

vedske okupljat e se najistaknutija znanstvena i knjievna imena onoga doba u Rimu i Evropi, a sam Lui esto e sudjelovati na sastancima njene Akademije i koristiti rukopise njezine glasovite biblioteke.20 Osim sa Stjepanom Gradiem, s kojim je neko vrijeme zajedno stanovao i dijelio znanstveno i politiko miljenje, Lui je u Rimu imao uske veze s ve spomenutim Lukom Holstenijem, bibliotekarom kraljice Kristine a kasnije prefektom Vatikanske biblioteke, te s Leom Alacijem, Ferdinandom Ughellijem, Giovannijem Campanijem, Alfonsom Borellijem, Bellorijem, Fabrettijem, okupljenima oko Akademije kraljice Kristine i drugih akademija kao i oko prvog znanstvenog asopisa u Rimu Giornale de letterati iji je osniva bio i Lui. Academia degli Arcadi i Akademija za fiziku i matematiku ukljuile su Luia u svoju djelatnost. Lui je imao u Rimu i brojne druge prijatelje, s kojima ga je vezao zajedniki znanstveni interes, i ugledne zatitnike kao to su kardinali P. Bassadona, A. Barberini, Ottoboni i dr. Usko je bio povezan sa sunarodnjacima okupljenim oko Gostinjca i Zbora sv. Jeronima Congregatio S. Hieronymi Illyricorum in Vrbe. Bio je lan, a 1663. predsjednik toga Zbora. U Zboru, kaptolu i Hospiciju boravili su ne samo sunarodnjaci Luievi nastanjeni u Rimu, ve su esto svraali ili redovito dolazili pojedini iz domovine koji su se krae ili dulje vrijeme ovdje zadravali, pa je tim putem Lui 21 imao stalan iv kontakt s domovinom.
19 S. Gradi odrao je govor 20. XII. 1655. g. Serrenissimae Svecorum Reginae Urbem feliciter ingrediendi occursus, rukopis, Biblioteca Ap. Vaticana, Sign. Ms. Vat. Lat. 6919. Usp. M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Luia, Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 6, Zagreb 1969, str. 138142; isti, Stjepan Gradi i rimski znanstveni krug XVII stoljea, Zbornik radova o dubrovakom uenjaku S. Gradiu, Zagreb, 1985, str. 1733. 20 Usp. Luiev prijepis rukopisnog kodeksa Annales Andreae Danduli Ducis Venetiorum iz Biblioteke kraljice Kristine. Nauna biblioteka u Zadru, Ms. 618. 21 Zapisnici sjednica Zbora sv. Jeronima u Rimu Congrenatio S. Hieronymi Illyricorum in Urbe Decreta, 1662, 4. VII i 1663. 2. IV, Arhiv JAZU, Rukopis II d. 37. Usp.

14

15

Odmah po dolasku u Rim Lui se marljivo dao na pisanje i dovravanje svojih u domovini zamiljenih i dijelom zapoetih radova. Kod toga je nastavio prikupljati novu grau i literaturu koju su mu pruali arhivi i biblioteke Rima, a stizala mu je i graa iz domovine posredstvom prijatelja. 1657. godine objavio je Lui u Rimu prvo svoje djelo Vita B. loannis conjessoris episcopi Traguriensis loannis Ludi Notae historicae od vitam B. loannis confessoris episcopi Traguriensis. Ovime Lui nije dao svoj dug svom trogirskom svecu, ve se ukljuio u moderna kritika izdanja ivota svetaca koja su u to vrijeme u Evropi zapoeli izdavati bolandisti (Acta Sanctorum). Luieve Notae obiluju povijesnim podacima i graom, kao i kritikim me22 todolokim postupcima. Glavno svoje djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae Lui je doavi u Rim u mnogome preinaio, dopunio, drugaije rasporedio. 1662. g. dovrio ga je, te je iste godine dobilo imprimatur. tampanje je preuzeo Luiev prijatelj holandski tampar i izdava svjetskih atlasa Joannes Blaeu. Prvi dio rukopisa odnio je sam izdava iz Rima u Amsterdam i poslao nedugo zatim ogledni otisak Luiu na miljenje. Ostali dio rukopisa zastao je u Veneciji kod tiskarevih predstavnika, a zatim se oteglo tampanje zbog kuge, nemira i holandsko-engleskog rata. Konano je, na iznenaenje, ve zbog opisanih okolnosti oajnog Luia djelo izalo pod naslovom loannis Ludi, Dalmatini, De Regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex, Amstelaedami 1666. Iako sretan to je 'konano izalo njegovo djelo, Lui nije bio zadovoljan ovim izdanjem. Prije svega zbog brojnih pogreaka i izostavljenih karata, naroito karte Illyricum hodiernum te genealokih tabli. Nije bio zadovoljan ni
F. Raki, Povjestnik Ivan Lui, Rad JAZU, 49 Zagreb 1879, str. 9598; L. Jeli, Hrvatski zavod u Rimu, Vjestnik zemaljskog arhiva, God. IV, sv. I, Zagreb 1902, str. l55; J. Magjerac, Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Rim, 1953. 22 O grai, izdanjima, prijevodima i literaturi u vezi s ovim djelom v. poglavlje I. Djela I. Luia-Luciusa. Vlastiti primjerak s popisom osoba kojima je poslao svoje djelo i korekturama, Nauna biblioteka u Zadru, Ms. 766.

naslovnom stranicom na kojoj je uz ime Luia pisalo Dalmatini. Lui je zatraio od J. Blaeua da se uvrste ispravci pogreaka, potrebne karte i da se izostavi rije Dalmatini. Zamolio je da se na karti Illyricum hodiernum odtampa posveta banu Petru Zrinskom i poslao tekst posvete izdavau u Amsterdam. Ve 1668. g. objavljeno je u Amsterdamu novo (tree) izdanje s korekturama, svim geografsko-historijskim kartama i genealqskim tablama, te posvetom na karti Illyricum hodiernum banu Petru Zrinskom. Lui je pisao da je ovo izdanje iz 1668, opremljeno svim prilozima 23 reenom posvetom, onakvo kako ga i je on zamiljao. Lui je priredio i posebno izdanje karte Illyricum hodiernum za Atlas Maior J. Blaeua, uz to je dodao i uobiajeni komentar da se tampa na poleini karte ili uz nju pod naslovom Illyricum sive Slavonia. Ovaj tekst slao je Lui mnogim svojim prijateljima u domovinu. Karta je izala u nekoliko izdanja Atlasa kolorirana, s posvetom banu Petru Zrinskom. Na karti su istaknuti grbovi Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne, ukraeni i s krunama za razliku od dotadanjih karata u Atlas Maior istog teritorija 24s grbovima Venecije, Njemakog Carstva i Turske. U Amsterdamu je kod istog izdavaa 1669. g. izalo zaslugom Ivana Luia i Stjepana Gradia djelo Satyricon Petronija Arbitra Cum fragmento> nuper Tragurii reperto uz predgovor I. Luia i S. Gradia. Lui i Gradi dokazali su vjerodostojnost u Trogiru pronaenog rukopisa, odlomka s opisom Trimalhionove gozbe. Time je bila okonana burna znanstvena
23 O rukopisima, izdanjima i prijevodu djela De Regno Dalmatiae et Croatiae v. poglavlje I. Djela Ivana Luia-Luciusa. 24 Vidi: M. Kurelac, Illyricum hodiernum Ivana Luia i ban Petar Zrinjski, Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 6, Zagreb 1969, str. 143154 + fotografija karte; isti, Luiev autograf djela De Regno Dalmatiae et Croatiae u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Luievi rukopisi, na istom mjestu, str. 165168; isti, Prilog Ivana Luciusa-Luia povijesti roda Zrinskih i njegove veze s banom Petrom Zrinskim, Zbornik Historijskog zavoda JAZU, val. 8. str. 101132.

16

17

polemika koja je podijelila uenjake Evrope u tabore. Borei se za ugled i ast Trogira, koji se mogao ponositi ovim kodeksom na latinskom jeziku s jo nepoznatim odlomkom popularnog djela antike, Lui je uloio mnogo napora i doivio mnoge neugodnosti dokazujui autentinost analizom rukopisa i teksta. Rukopis koji je naao Luie sugraanin i prijatelj Marin Statili u biblioteci Cippika bio je na inicijativu Luia dopremljen u Rim radi ekspertize i pripreme kritikog izdanja. Zadrao se meutim ondje dulje nego to su to dozvolili M. Statili i N. Cippico, to je izazvalo kod njih negodovanje d prigovore na raun Luieva postupka. Zanijet arom da dokae autentinost i pribavi miljenja strunjaka Lui je riskirao da ne bude shvaen. Kritiko izdanje lealo mu je na srcu posebno zbog toga, jer su ve bila izala neka na brzu ruku prireena izdanja s pogrekama, koja su bacala krivu sliku na spomenuti tekst 25 Trogirskog fragmenta. Poslije izlaska djela De Regno Dalmatiae et Croatiae Lui se dao na pisanje povijesti rodnoga Trogira. Ovo djelo koje je nazivao Chronicon Patriae objavio je uz pomo kardinala Pietra Basadonne na talijanskom jeziku pod naslovom Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, u Veneciji 1673. g. Isti tekst objavljen je 1674. g. pod naslovom Historia di Dalmatia Et in particolare delle Citta di Trau, Spalatro e Sebenico. Ovaj naslov dao je Lui da se ne bi mislilo da je obraena povijest Trogira u uem .smislu, ve da su opisani dogaaji ukljuujui ire podruje s kojim je grad Trogir bio usko povezan. Mnoga pitanja koja nije mogao zbog obima i lokalnog karaktera uvrstiti u De Regno Lui je ukljuio u ovo djelo zahvaajui podrobnije drutvene, ekonomske d kulturne prilike.26
25 Rukopis kodeksa nalazi se danas u Bibliotheque Natianale, Pari i(Tra@uriensis Pardsinus 7989). Izdanje: Titi Petronii Arbitri Equitis Romani, Satyricon, cum fragmenta nuper Tragurii reperto, Anstelodami 1669, 1670.; G. Luio, Memorie istoriche..., str. 531535; V. Gortan, Ivan Lui i trogirski kodeks Petronijev, Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 6, Zagreb 1969, str. 109114.

Istovremeno izalo je Luievo djelo Inscriptiones Dalmaticae u Veneciji 1673. g. U ovoj knjizi Lui je objavio epigrafske spomenike koje nije dospio ili mogao objaviti u De Regno. Transkripciju je uinio sam ili uz pomo suradnika (V. Ponte, S. Ljubavac, F. Divnie, K. Vrani idr.). U istoj knjizi objavio je Lui Notae ad Memoriale Pauli de Paulo, Notae ad Palladium Fuscum Variae lectiones Chronici Ungarici manuscripti cum editis te Addenda vel corrigenda in Opere De Regno Dalmatiae et Croatiae. Iz ovoga se vidi da je Lui nastavljao istraivanja i nakon izlaska djela, te ih 27 je stalno dotjerivao, dopunjao i popravljao. Osim toga to je vrio povijesna istraivanja i objavljivao povijesna djela Lui se bavio arheologijom i geografijom, te matematikim, fizikim i astronomskim prouavanjima, a zanimalo ga je i graditeljstvo. Prouavao je starokranske spomenike, rimske mozaike i natpise, pa je uivao ugled vrsnog poznavaoca rimskih starina. Sve ovo svjedoi o irini njegova duha i interesa, o njegovoj izvanrednoj znanstvenoj akribiji erudita XVII stoljea. Suraivao je Lui i u djelima drugih autora. Tako je napisao Notae ad Thesaurum Geograficum Abrahami Ortelii. Ovo djelo priredio je M. Baudrand u Parizu. Vana je takoer Luieva suradnja na djelu Italia Sacra Ferdinanda Ughellija28 koji je umnogome bio Luiu uitelj i uzor. U nemogunosti da tolik posao uini sam, angairao je svog prijatelja zadarskog arhiakona Valerija Ponte s kojim je bio u ivom dopisivanju. Korespondenciju Ivana Luia s Valerijem Ponte, bogatu sadrajem, treba posebno izdvojiti kao tipian primjer znanstvene epistolografije koja je bila pretea znanstvenih asopisa u Evropi XVII stoljeO rukopisima, izdanjima i prijevodu v. poglavlje I. Djela Ivana Luia-Luciusa. 27 O rukopisu, izdanju i literaturi v. poglavlje I. Djela Ivana Luia-Luciusa. 28 Pismo I. Luia Valeriju Ponte, 21. V. 1670, 13. X. 1672. i s. d. 1673. Izd. B. Popari, o. c., Starine-, knj, 32, str. 49, 585, 6465.
19
26

18

a. Iz brojnih Luievih pisama doznajemo za mnoge L/uieve interese, radove, znanstvene pothvate i programe, za Luieva intimna raspoloenja i drutvena zbivanja u Trogiru a kasnije u Rimu. Iz te korespondencije doznajemo i za njegove obiteljske prilike i line stavove.29 Doznajemo za njegovu brigu za praneaku Marijicu (Mariettu) kojoj je bio skrbnikom. Znaajno je kod toga njegovo reagiranje na intervenciju mletakog ambasadora u Rimu koji se zaloio za mletakog slubenika Teodozija. Luia su htjeli privoljeti da tom Teodoziju dade praneakinju Marijicu za enu. Lui je tada pisao Valeriju Ponte da je odbio tog enika jer prima plau od Duda. Osim toga elio je, kae Lui, postupiti u skladu s naelima njena pokojnog oca koji nije elio plau ili naslove od Duda da ne bi bio podvrgnut onome koji mu se nije sviao.. .30 Lui je slao brojna pisma i drugim svojim prijateljima kao, na primjer, Franji i Danijelu Divniu, Karlu Vraniu, imi Ljubavcu, Hektoru Hektoroviu, Ivanu Kupariu, Franji de Dominisu, Stjepanu Gradiu i drugima. Sva su ova pisma dragocjena kako za Luia tako i za poznavanje njegovih suradnika i oblika suradnje. Boravei u Rimu, tada svjetskom sreditu znanstvenog i umjetnikog ivota, gdje su mu stajala na raspolaganju potrebna sredstva za znanstveni rad i postojala za to pogodna atmosfera, Lui nije zaboravljao svoju domovinu i sunarodnjake u rodnom
29 Pisma I. Luia Valeriju Ponte uvala su se u obitelji Ponte zajedno s ostalom ostavtinom. Pisama ima ukupno 146; 144 pripadaju Luiu a dva Divniu i G. Curtelliju. 142 pisma uputio je I. Lui V. Ponte. Pisma je objavio B. Popario ali ne sva, a mnoga nije objavio u cijelosti. Ostalo je neobjavljeno 40 pisama. V. B. Popari, Pisma Ivana Luia, Trogiranina, Starine, knj. 31, Zagreb 1905, str. 276 320 (pisma od 23. VI. 1651 2. VIII. 1660), Starine, knj. 32, Zagreb 1907, str. 191 (pisma od 18. IX 1660 13. XII 1668). Dio pisama nalazi se unutar ostavtine Luieve u Arhivu Splitskog kaptola, a dio upuen P. Zrinskom i M. Forstallu u Arhivu Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski. Usp. M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Luia, 1. c., str. 135; isti, Prilog Ivana Luciusa-Luia povijesti roda Zrinskih 1. c., str. 104105 i dalje. 30 Pismo Luia V. Ponte, 4. II 1668. g., B. Popari, o. c., Starine 32, str. 83.

kraju koji, kako je pisao, nisu imali drugih ivotnih sadraja osim onih koje su im pruali okovi i nezadovoljstvo. 31 Lui je bio svjestan od koje je koristi njegov boravak u Rimu, u gradu koji ga je oarao svojom ljepotom i velianstvenou, te stranim i domaim ljudima to su talentom i uenou uinili ugodnim njegov boravak. Taj je prolazio, kako kae, in continua conversatione de persone virtuose e qualificate. 32 Nastojao je Lui saopiti svojim prijateljima u domovini znanstvene, umjetnike i politike novosti iz Vjenoga Grada te im je pisao esto i opirno, a slao im je i najnovija izdanja knjiga, karata i razne sprave, kao na primjer dalekozor i drugo. Opisivao je izgradnju crkava i palaa u Rimu, ureenje trgova, kao na primjer uklanjanje starih srednjovjekovnih kua (Borgo s. Pietro) pred bazilikom sv. Petra, izgradnju znamenitih Berninijevih kolonada, podizanje obeliska, fontana, ureenje proelja Pantheona. Izvjetavao je o biranju pape, o pamfletima koji su kolali Rimom o raznim crkvenim pitanjima, postavljenjima koja su se ticala naih ikrajeva, te o aktualnim politikim dogaajima u vezi s Francuskom, Venecijom, Genovom i antiturskom koalicijom, kao i o rezultatima vojnih i diplomatskih protuturskih akcija. Svoje miljenje izraavao je kratkim, lapidarnim reenicama u koje je saeo svoje nade, razoaranja i strepnje. Kao naroito interesantnu temu Luieva pisma sadravaju izvjetaje o znanstvenom ivotu, o odranim predavanjima, raznim skupovima, ali i o drutvenom ivotu, (koncertima) raznim sveanostima, vatrometima, natjecanjima i makarama, koje je redovito gledao i pratio maske sa smislom za humor. Opisivao je Lui svoja astronomska promatranja koja je vrio kod kue iz loe dalekO'Zorom, fizikalne pokuse koje su izvodili njegovi prijatelji u okolici
31 ... non avete altre nouve che quelle che vi danno le catene o il malcontento, pismo Luia V. Ponte, 29. VII. 1658, B. Popari, o. c., Starine 31, str. 313. 32 Pismo Luia V. Ponte, 23. VI 1668, B. Popari, Starine, 32, str. 41.

20

21

Rima, te izlete u okolicu u koiji na dva kotaa koja je tada bila u modi. elio je Lui da i njegovi prijatelji budu uz njega u Rimu i da uivaju kao on brojne delitie Romane, zbog kojih je, kako pie Lui, gotovo zaboravio na bijedu svoje domovine.3S Lui meutim nije zaboravio domovinu i rodni kraj, budno je pratio dogaaje za kandijskog rata a i poslije, registrirao vojne operacije, veselio se pobjedama, strepio, slutio dolazak tekih vremena, plakao zajedno sa Stjepanom Gradiem u vrijeme potresa kad je nastradao Dubrovnik. Smisao za tradiciju i prolost vezao je s osjeajem za aktualno. Posebno je to dolo do izraaja kod pripreme za objavljivanje Statuta grada Trogira. Smatrao je da u njemu lei razlog slobotina toga grada i da njegovim objavljivanjem daje najoitiji primjer svoje ljubavi prema domovini. Do objavljivanja meutim nije dolo, iako su sve pripreme bile dovrene i rukopis predan na cenzuru u Veneciju. Venecijanske vlasti sprijeile su tampanje statuta Luieva rodnog grada.34 U nadi da e se objavljivanje ipak ostvariti osigurao je Lui vlastita sredstva za njegovo objavljivanje, odredio je papir i uvez te je u svojoj oporuci stavio u dunost sunarodnjacima da se pobrinu za izdanje statuta. Shrvan boleu umro je 35 Lui 11. sijenja 1679. godine. Ostavio je oporuno svojim prijateljima i sunarodnjacima u Rimu i u domovini mnoge rukopise, knjige, geografske karte, razne instrumente i
33 Pismo I. Luia V. Fonte, 14. IV 1660, B. Popari, o. c., Starine, 31, str. 318. 34 Pismo I. Luia V. Ponte, 1. II 1676, B. Popari, o. c., Starine, 32, str. 81. , 35 original oporuke: Archivio di Stato Borna, 30 Nottui Capitolini, Ufficio 30, Nottaio Octavianus Vincentius 1678679. 1679, Prima pars, fol. 7280 verso. Izdanje: I. Crni, Paoporuka Ivana Luia Trogiranina naeg povjestnika od 1679 god., Starine JAZU, knj. 26, Zagreb 1893, str. 2026. Ovjerovljeni prijepis: Arhiv obitelji Cerineo-Lucio, Zagreb, Izdanje: C. Fiskovi, Oporuka i kodicil Ivana Luia, Viestnik Hrvatskog dravnog arhiva u Zagrebu, 9-^10, Zagreb 1941, str. 5984.

ukrasne predmete za uspomenu, ali nadasve je ostavio primjer skromnog, radu odanog ovjeka kojeg je na ostvarenje brojnih djela poticala, kao to je sam napisao ljubav prema domovini i ljubav prema istini. Pokopan je idueg dana 12. sijenja 1679, prema vlastitoj elji u crkvi sv. Jeronima u Rimu.36 Ovdje mu je kao predsjedniku Zbora sv. Jeronima Illyricorum seu Sclavorum na nadgrobnoj ploi stavljen natpis: ILLYRICAE NATIONIS IN URBE PRAESIDIBUS JOANNI LUIO NOBILI TRAGURIENSI QUI DALMATIAE CROATIAE PATRIAMQUE HISTORIAM ILLUSTRAVIT ET CONSCRIPSIT OB: III. ID. JAN. MDCLXXIX37 2. ZNANSTVENI RAD Znanstveni Hk Ivana Luia i analiza njegovih djela predmet su brojnih historiografskih radova. U njima dolaze do izraaja razliiti stavovi, od bezrezervnog odobravanja i velianja do otrog suprotstavljanja, kao i stavovi utemeljeni na razumnoj kritikoj prosudbi uzimajui u obzir cjelovitost njegova opusa, stanje znanstvenog istraivanja, te vrijeme i okolnosti u kojima je Lui stvarao. Sto se tie postavki i donesene grae, istiu se prije svega rasprave Franje Rakoga, Vitaliana Brunellija i Bare Poparia.38
36 Biljeka Jeronima Patria, kanonika zborne crkve sv. Jeronima u primjerku I. Lucius De Regno Dalmatiae et Croatiae, Arhiv i biblioteka Splitskog kaptola, 141. 37 Nadgrobna ploa nalazi se u svetitu crkve sv. Jeronima s desne strane oltara. Postavljena je za etiri slavna predsjednika Zbora sv. Jeronima: I. Luia, Stjepana Gradia, Ivana Patria, Jurja Georgiceusa. Ploa je podignuta 1740. g. Fotografija je ploe objavljena kod: J. Maerac, Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Rim 1953, str. 24; takoer u katalogu Izloba u povodu 300 godinjice izdanja djela Ivana Luciusa-Luia De Regno Dalmatiae et Croatiae 16661966, Trogir-Zagreb 1966, slika 5. Usp. F. Eaki, o. c., Rad 49, str. 101.102. 38 Cjelovite bibliografske podatke za citirane autore i djela v. Bibliografija, poglavlje II. Literatura o Ivanu Luiu-Luciusu, u prilogu.

22

23

Raki je u svojoj studiji Povjestnik Ivan Lui Trogiranin, objavljenoj 1879. g. prigodom 200. godinjice njegove smrti, dao prvi iscrpniji prikaz i kom- , petentan znanstveni sud o Luiu i njegovu djelu. Raki je ovdje istakao: Na polju domae historiografije ide prvo mjesto naega Ivana Luia. Djela njegova uma i truda ni poslije dvjesta godina ne izgubie trajne vrijednosti. Tko se god iole ozbiljno i danas bavi izpitivanjem narodnje prolosti, ne moe obai historijskih radnja Luievih; pa ako ne iz drugih uzroka a to poradi ogromne i velikom pomnjom u njih nagomilane arkivalne grae koje se jedan diel samo tim trudom potomstvu isauva. Lui je u strogom riei znamenovanju pravi, obziran i pomnjiv historiograf, koj je uz dva skoro stoljea ostao bez premca, i na kojega istraivanjih d mi jo danas svoja 39 prisnivamo. Uza sve to to je Raki dao svestrani prikaz temeljen na tampanim, djelima i rukopisima, izlaganja i postavke Rakog ostale su katkad bez dovoljnog potpornja u dokumentima i arhivalnoj grai, jer ta graa tada jo nije bila poznata. Posebno se to tie Luieve grae za De Regno i ostala djela u Arhivu splitskog Kaptola, te dragocjene Luieve korespondencije s Valerijem Ponte. Brunellijeva studija Giovanni Luio objavljena 1899-1900. godine bez sumnje je naopseniji i najpodrobniji rad o Ivanu Luiu. Ona se umnogome temelji na podacima iz spomenute Luieve korespondencije s Valerijem Ponte koju je primio na upotrebu od drutva Biha. Koritenje meutim ove grae od strane Brunellija jednostrano je. Premda je Brunelli imao na raspolaganju sva do tada poznata Luieva pisma, te mnoge vane rukopise i primjerke Luievih djela, izostavio je dosta dragocjenih i vanih podataka, a upotrijebio samo ono to se uklapalo u njegove teze protkane politikim Brunellijevim pogledima naglaenog dalmatinizma i autonomatva. Na ovo jednostrano prikazivanje Luia upozorio je ve Bare Popari u opirnom uvodu objavljenoj Luievoj korespondenciji Pisma Ivana Luia Trogiranina (Zagreb 19051907).
89

U elji da pobije neznanstveno pisanje C. L. Pavissicha objavljeno uz talijanski prijevod De Regno pod naslovom Brevi ceni intorno la vita, le opere e U valore storico di Giovanni Luio Traguriense (Trst 1896) i tendenciozno pisanje V. Brunellija Popari se upustio u kombinacije koje je ve bio davno iznio 40 Pavao Rdtter Vitezovi. Ne mogavi pomiriti Luieve line stavove izraene u njegovim pismima s nekim tekstovima u De Regno Dalmatiae et Croatiae Popari je iznio hipotezu o falsificiranju Luieva djela u Veneciji. Pri tom je Popari nastupio vie emocionalno i manje kritiki bez dostatne dokumentacije ne razraujui i ne produbljujui spoznaju o Luievu djelu i karakteru Luievih koncepcija u sklopu ire, znanstvene, politike i klasne problematike. Dakako, Popariu su nedostajali originalni Luievi rukopisi djela De Regno i druga graa koja bi unijela vie svjetla u odnose Lui Venecija, kao i u sudbinu Luievih djela i rukopisa. Historiografija nije prihvatila hipotezu Poparia, ali pitanje je 41 ostalo na neki nain otvoreno. Tek usporedba Luieva autografa De Regno iz Vatikanske biblioteke s izdanjem De Regno i utvrivanje da se tekstovi podudaraju, to je uinjeno u radnji M. Kurelca Luiev autograf djela De Regno Dalmatinac et Croatiae u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Luievi rukopisi (Zagreb 1969), uinilo je bespredmetnim sumnju o falsificiranju Luieva djela. Ostali radovi o Luiu i njegovu djelu objavljeni poslije gore navedenih djela nadovezivali su se na spomenute studije i objavljenu grau. Kod toga treba istai dva rada F. Siia izala u njegovu Priruniku izvora hrvatske historije (Zagreb 1914) i unutar rasprave Hrvatska historiografija od XVI do XX stoljea (Beograd-Zagreb-Ljubljana 1936). Sii se posebno osvre na Luievu metodologiju. Nakon
Pavao Riter Vitezovi, Offuciae Joannis Ludi, de regno Dalmatiae et Croatiae, Refutatae ab Equite Paulo Ritter, S. C. R. Majest. Consiliario. Rukopis iz 1706. g. Nacionalna i sveuilina biblioteka R 3453. 41 F. ii, Priruni/c izvora hrvatske historije, Zagreb 1914, str. 59, biljeka 1.
40

F. Raki, o. c., str. 65.

24

25

kratkog izlaganja sadraja Luievih djela, posebno De Regno Dalmatiae et Croatiae Sii zakljuuje: Lucijeva dalmatinsko-hrvatska historija ide u red najodlinijih djela nae historiografije sviju vremena, tako da u mnogo emu nismo ni danas doli mnogo dalje od njega... I danas jo istie ii bila bi nauci uinjena velika korist, kad bi se tampala u srpsko-hrvatskom prijevodu, jer tek onda izila bi 42 prava njena vrijednost na vidjelo... Sii se poveo za Kukuljeviem iznosei pohvale Ratkajevu patriotizmu ija da su djela pisana istim patriotskim hrvatskim duhom, ega nema kod Luia. Sii je pri tom zaboravio na rijei Rakoga koji je, bez obzira na politike predilekcije, o Luiu napisao: Ako rodoljublje ima djelotvorno biti, i ako se rodoljubom smije prozvati samo onaj, koji svoju odanost prema domu i narodu djeli zasvjedouje, tada se Lui imade pribrojiti najodlinijdm rodoljubom, koje je ikada Dalmacija porodila, jer malo tko od njezinih sinova uloi toliko truda, da prolost njezinu na svjetlo iznese; malo tko njezino ime toliko pronese u sviet ueni.43 Sii je osim toga napisao: Lui je privrenik mletaki, to je i razumljivo poslije 250 godinjeg vladanja mletakoga u Trogiru i Dalmaciji, ali uza sve to, on se umije da uzdigne i na razmjerno znatnu visinu i snagu objektivnosti. Pored toga njegov kritiki duh i danas jo nadilazi mnoge i mnoge diletante, odlikujui se otroumnou i uzornom trezvenou.44 Koliko i kako je bio Lui privrenik mletaki, moe se najbolje razabrati iz njegove korespondencije i njegovih veza s banom Petrom Zrinskim te iz optuaba zbog protuvenecijanskog stava koje su za ivota ile na njegov raun. Kasnije istraivanja i nova dokumentacija o Luiu demantiraju Siievu paualnu ocjenu u tom pogledu. Za radove koji su o Luiu objavljivani poslije iia ikarakteristino je da su pisani vodei prije
42 F. Sii, Hrvatska historiografija od XVI do XX stoljea, Jugoslovenski istorijski asopis, vol. I, Beograd-Zagreb-Ljubljana, 1936, str. 34. 43 F. Raki, o. c., str. 100101. 44 F. Sii, Hrvatska historiografija..., str. 34.

svega rauna o znanstvenom doprinosu Luia i pri45 likama u kojima je djelovao. Kod toga je iznijeto mnogo novih materijalnih podataka i stavova koji razmatraju ekonomsko-drutveni aspekt Luievih preokupacija. Znaajni su prilozi koji su upotpunili Luievu biografiju, donosei podatke o Luievoj oporuci i rodnoj kui (Cvito Fiskovi), analize drutveno-pravnog karaktera (Ivan Strohal, Ferdo ulinovi, Antun Cvitani), prikazi rada na pojedinim izvorima i skupinama izvora Ljetopis Popa Dukljanina, Toma Arhiakon i Historia Salonitana Maior, bizantski izvori, antiki izvori, isprave (S. Mijukovi, N. Banaevi, S. Gunjaca, N. Klai, F. Barii, S. Antoljak, J. Stipii, M. Samalovi); prilozi o suradnicima i suvremenicima (M. Kurelac, V. Rismondo); o Zadru, Dubrovniku i drugim gradovima u djelima Luia (S. Antoljalk, J. Lui i drugi); o Luievim dosad nepoznatim rukopisima i pismima (S. AntoIjak, M. Barada, M. Kurelac, I. Kasandri, S. Plani); o prilogu Luia povijesti roda Zrinskih i njegovim vezama is banom Petrom Zrinskim (M. Kurelac); o Luievu doprinoisu za povijest crkve i hagiografiji (U. Krisomali, M. Ivanievi, A. Matani); openito o Luiu i njegovu djelu (J. Sidak, M. Kostreni, S. Antoljak, M. Kurelac, J. Stipii, V. Foreti); o Luiu i prirodnim znanostima (Z. Dadi); 0 Luievu radu na autorima antike, na Petroniju Arbitru i uope (V. Gortan, B. Kunti-Makvi). K tome treba dodati da je 1979. g. objavljen prijevod Luieva djela Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau pod naslovom Povijesna svjedoanstva o Trogiru (prevodilac i prireiva Jakov Stipii; suradnik i autor predgovora o Ivanu Luiu s bibliografijom Miroslav Kurelac). Nova graa iz Luieve ostavtine u Splitu, kao 1 prouavanje Luieve korespondencije s Valerijem Ponte, Markom Forstallom i drugima u njenoj cjelini omoguuje raiavanje brojnih otvorenih pitanja i daleko potpuniji i objektivniji uvid u ivot I. Luia njegov rad i koncepcije. Ako se tome pridoBibliografski podaci za nie navedene autore v. Bibliografija, poglavlje II. Literatura o Ivanu Luiu-Luciusu.
46

26

27

da i ostala graa koja se uva u Arhivu JAZU u Zagrebu, Naunoj biblioteci u Zadru, Historijskom arhivu u Zadru, Arhivu Hrvatske i Nacionalnoj i sveuilinoj biblioteci u Zagrebu, Naunoj biblioteci u Splitu, Biblioteci Garagnin-Fanfogna u Trogiru (Muzej grada Trogira), dosadanji rezultati mogu dobiti vane dopune. Utoliko vie ako se upotrebi graa i koncepti Luia iz arhiva i biblioteka u Rimu (Biblioteca Vaticana, Biblioteca Casanatense, Arhiv Zbora sv. Jeronima), Veneciji, Parizu i Londonu. Pomna analiza Luievih djela i njihovih izdanja pridonijet e donoenju to potpunije i objektivnije ocjene njegove linosti i djela. Izbjegle bi se tako pristranosti u koje je dosadanja historiografija nerijetko upadala, bilo branei bilo napadajui Luia, a da nije poznavala grau i dokumente koji bacaju potpunije svjetlo na cjelinu sloene problematike kao to je ova. Radovi i stavovi poput onih Kukuljevia, Pavissicha, Lubina, Brunellija, Poparia, Kaera i drugih moi e se korigirati i prouavanje Luia i njegova djela postaviti daleko uspjenje primjenjujui objektivnu znanstvenu metodu. Tome treba pridonijeti i ovaj prijevod Luieva glavnog djela De Regno Dalmatiae et Croatiae prireen uz kritiki znanstveni aparat. Kad se rezimiraju rezultati brojnih objavljenih radova o Luiu valja rei da citirana ocjena Franje Rakoga s kraja prolog stoljea u sutini i danas ostaje aktualna, tj. da u domaoj historiografiji Luiu pripada prvo mjesto i da je stvorio djela trajne vrijednosti. Uz ovu konstataciju Rakoga treba takoer rei da se Luieva povijesna djela mogu ubrojiti i meu prva vrijedna djela graanske historiografije uope i da predstavljaju znaajan doprinos evropskoj povijesnoj znanosti. Ozbiljnom i radikalnom znanstvenom metodom Lui je uklonio brojne neistine, zablude i predrasude nagomilane u dotadanjim povijesnim djelima i tako je prvi put u oima svijeta iskrsla slika prolosti hrvatskoga naroda temeljena na injenicama autentinih dokumenata koje je Lui marljivo prikupljao, prouavao, obraivao i objavio.

Za razdoblje koje je neposredno prethodilo Luiu (XV-XVI st.) karakteristino je da se povijest pisala na temelju nekritiki prihvaenih vijesti raznih ljetopisa i kronika ili pod utjecajem, katkada snanim, strane svjetske povijesne literature koja je obilovala vie raznovrsnim domiljanjima i matovitim kombinacijama nego provjerenim povijesnim injenicama temeljenim na vjerodostojnim ddkumentima. Utemeljena na Ljetopisu popa Dukljanina, koji je zahvaljujui prijevodu i preradi Marka Marulia (Regum Dalmatiae et Croatiae Gesta),46 postao temelj povijesnih spisa XVI stoljea, hrvatska je historiografija toga doba nosila oznake nacionalnog preporoda koji se usporedo odvijao i u knjievnosti da bi potkraj stoljea u ovim djelima sadrane i ispremijeane injenice prolosti, noene slavenskim i hrvatskim idejnim i politikim koncepcijama, dobile pseudo-znanstveno ruho u djelima Vinka Priboj evia, Fausta Vrania, Franje Glavinia, Dinka Zavorovia, Tomka Mrnavia, Mavra Orbina i Jurja Ratkaja. U duhu vremena i u skladu s obnovom staroklasikog duha ula je u primjenu i u povijesnim djelima humanistiko-arhaistika terminologija i nomenklatura, pa se od sredine XV stoljea pored hrvatskog i slavenskog javlja sve ee ime ilirsko (igori, Tubero, Isthvanfi, Mtrnavi, Ratkaj) ili dalmatinsko (Faust Vrani, J. Patri i drugi), i to ne samo u antikom geografskom smislu ve i kao sinonimni termin, kao etniko nazivlje i ime naroda koji aktivno nastavaju negdanji drevni Ilirik odnosno Dalmaciju. U brojnim, to manjim to veim
46 Prvo izdanje Ljetopisa popa Dukljanina priredio je Lui pod naslovom Presbyteri Diocleatis, Regnum Slavorum", a isto tako i Marulieiv prijevod pod naslovom Regum Dalmatiae et Croatiae gesta a Marco Marulo Spalatensi patricio latinitate donata, v. De Regno Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam 1666, str. 287302, 303309. Kasnija kritika izdanja: F. ii, Letopis popa Dukljanina, Beograd 1928; V. Moin, Ljetopis popa Dukljanina (latinski tekst s hrvatskim prijevodom i Hrvatska kronika), Zagreb 1950; S. Mijukovi, Ljetopis popa Dukljanina, Titograd 1967; I. Kukuljevi, Kronika hrvatska iz XVII. vieka, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. I, Zagreb 1851.

28

29

povijesnim djelima ili ekskursima susree se, osim nasljedovanje manire vremena, ponaj ee nedoraslost i nesnalaenje te naposljetku nesposobnost da se primjenom znanstvene metode doe do jezgre povijasnih zbivanja. Ta pojava bila je prisutna kod povjesniara mnogo veih i izobraenijih naroda u Italiji, Francuskoj, Njemakoj, Austriji, ekoj, Poljskoj. U sutini, po svojoj osnovnoj inspiraciji i impostaciji ta povijesna djela bila su veinom idejni i politiki pozivi kojima je izlaganje prolosti trebalo sluiti kao potkrepa, a teorija o autohtonosti naroda i stanovnitva, dodue onovremena moda, za nae je pisce, povjesniare XVI stoljea, bio vjeto upotrijebljen i dobro doao politiki argument, dakako u znanstvenom pogledu jalov. U svom poznatom govoru De origine successibusque Slavorum," koji je bio objavljen nekoliko puta u toku XVI stoljea, a kolao je i u prijepisu, Vinko Priboj e vic iznio je osnovnu teoriju i sintezu tada aktuelnih postavki. Oslanjajui se na talijanske i, to je jo znaajnije, na poljske i eke autore, Priboj evi je razvio pravu slavensko-ilirsku fantastiku u pogledu porijekla slavenskoga roda i njegova poloaja u prolosti. Slavni makedonski imperij Aleksandra Velikog bio je slavenski, Aleksandar Veliki bio je Slaven i podijelio je privilegij slavenskom rodu i njime pravo na zemlju koju obitavaju.48 Slavenski rod rod je slavnih ratnika i uenjaka, koje Priboj evi nabraja uvrtavajui meu njih i Aristotela, ali i vanije knjievnike Dalmacije onoga doba. Pribojevi se upustio i ti prikaz seobe Slavena koji su po njemu iz naih krajeva krenuli na sjever, to je preuzeo iz eke i poljske literature.
Orotio fratris Vincentii Priboevii Sacrae Theologiae professoris Orinis Praedicatorum, De origine successibusque Slavorum, Venecija 1532; talijanski prijevod B. Malaspallija, Venecija 1595; kritiko izdanje i hrvatska prijevod: Vinko Pribojevi, O podrijetlu i zgodama Slavena, Zagreb 151. (V. Gortan - G. Novak). 48 O privilegiju Aleksandra Velikog Slavenima postoji opsena literatura, naroito kod eha. U nas o tome: H. Morovi, Legenda o povelji Aleksandra Velikoga u korist Slavena, u H. Morovi, Sa stranica starih knjiga, Split 1968, str. 109124.
47

Osjeajui potrebu da opirnije argumentira ve po Priboj eviu ukratko izloene teze i podatke Mavro Orbin je 1601. g. objavio opseno djelo II Regno degli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni Historia (Kraljevstvo Slavena 9 danas iskvareno nazvanih Schiavoni historija).* Orbin je ovdje prikazao povijest gotovo svih naroda slavenskog jezika, a posebno onih kraljeva koji su vladali Dalmacijom, Hrvatskom, Bosnom, Srbijom, Hakom i Bugarskom. Iz samog naslova je vidljivo da djelo predstavlja apologiju Slavena osobito Junih Slavena. Da bi opovrgao postavke Slavenima nesklonih historiara, Orbin je iznio brojne kombinacije kojima je trebalo i dalje odravati Slavu Slavena i potvrditi njihovu autohtonost na teritoriju na kojem obitavaju. Kod toga se Orbin pozvao na oko 280 autora i izvore meu kojima se istie povelja Aleksandra Velikog Slavenima. Pisano talijanskim jezikom, jezikom uene Evrope XVI-XVII stoljea, djelo je steklo popularnost i bilo je naroito u naim krajevima primljeno s oduevljenjem i bez rezerve. Orbin je naime dokazao da povijest Slavena nije nipoto povijest ropskih naroda (schiavi, Schiavoni), ve je to povijest, zbog svojih velikih, uglavnom ratnikih, djela, doista slavnog naroda. Izlaui povijesne dogaaje Orbin je uzeo kao temelj Ljetopis popa Dukljanina i neke druge pisce talko da je nekritiki objavio i usvojio sve to je moglo sluiti za isticanje snage, veliine i slave slavenske nacije. K tome je upozorio i na neslogu Slavena iz koje su proistekla mnoga zla. Pod utjecajem Orbinova djela stajala je gotovo sva povijesna literatura u Hrvata poetkom XVII stoljea. Uz to je u rukopisu kolao i itao se tekst
II Regno degli Slavi hoggi corrotamente detti Schiavoni historia di Don Mavro Orbini Rauseo abbate Melitense. Nella quale si vede lOrigine quasi di tutti i Popoli, che furono della Lingua Slava, con molte et varie guerre, che fecero in Europa, Asia et Africa; il progresso dell'Imperio loro, lantico culto, et il tempo della loro conuersione al Christianesimo. E in particolare veggonsi i successi de 'Re, che anticamente dominarono in Dalmatia, Croatia, Bosna, Servia, Rassia, et Bulgaria. In Pesaro MDCL; prijevod od str. 242473 originala, v. Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena (preveo Z. Sundrica), Beograd 1969.
49

30

31

Ljetopisa popa Dukljanina, koji je dobio i latinski 50 prijevod uglednog Marka Marulia. Novu fazu na 51 toj istoj liniji predstavljaju djela Tomka Mrnavia koji je umjesto slavenske i hrvatske primijenio ilirsku terminologiju. Ilirsku dominantu u terminologiji 52 primijenio je, slijedei Nikolu Isthvainfija, Juraj Ratkaj (1612-1666) u svom djelu Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae izalom u Beu 1652. g. Ratkajevo ilirstvo ne dolazi do izraaja samo na uvodnim stranicama njegova djela, gdje je rije o povijesti starih Ilira i gdje raspravlja o ilirskom i slavenskom jeziku tvrdei da od Ilira i slavenski jezik ima svoje poetke, ve se to ilirstvo nastavlja kroz tekst itavoga djela. Na taj nain kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije okupljena u jedno preuzimalju zajedniki naslov Ilirikog Kraljevstva. Poput mnogih povijesnih djela humanistikog i kasnohumanistikog razdoblja, Ratkajeva povijest legendarna za daleku prolost, s privilegijem Aleksandra Velikog i legendom o Cehu i Lehu (i tekstom Ljetopisa popa Dukljanina), postaje vjerodostojnija za dogaaje kojima je Ratkaj bio suvremenik. Po svojoj opoj impostaciji i teitu na povijesti hrvatskih kraljeva i banova Ratkajeva povijest bila je od veine suvremenika prihvaena, te je utisnula snaan ipeat daljnjem pisanju povijesti u nas. U Dalmaciji u ibeniku je prije Ratkaja napisao Dinko Zavorovi 1603-1605. 53g. djelo De rebus Dalmaticis libri octo (quinque) takoer na latin50 Rukopis hrvatskog teksta i latinskog prijevoda posjedovao je Lui i pohranio ga u Vatikanskoj biblioteci, Ms. Vat. 51 Lat. 7019, fol. 8296 verso i 104 uerso-123 verso. Ivan Tomko Mrnavi (Marnavitius) <15801637): De Illyrico, Caesaribusque Illyricis dialogorum libri septem, 1603. (rukopis Arhiv JAZU IV a. 2); Regiae Sanctitatis Illyricanae52 Foecunditas, Romae 1630. i dr. Nikola Istvanffy (15381615): Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV ab anno 1490 od annum 1605, Coloniae 53 Agripinae 1622. Dinko Zavorovi (Zavoreus, Zavoreo) 15401608): De rebus Dalmaticis libri V, MDCVI. Rukopis u Naunoj biblioteci u Zadru, Ms. 616, pripadao je Simunu Ljubavcu, a kasnije Ivanu Luiu koji je prepisao velik dio rukopisa (fol. 45125 verso).

skom jeziku. Zavorovi se uglavnom oslonio na tekst Ljetopisa popa Dukljanina, ali je ipak upotrijebio neke dokumente za stariju povijest pa i natpise, a citirao je i niz pisaca, meutim, bez potrebnog kritikog pristupa. To je bila historiografija koja je prethodila Luiu, batina i atmosfera u kojoj je zapoinjao svoja povijesna istraivanja. Vrlo rano, vjerojatno jo u toku studija, zapoeo je Lui vriti povijesna istraivanja, prikupljati i prepisivati izvore, a pisao je i manje sastavke koji su ostali u rukopisu (Kronika grada Trogira i crkve trogirske). Prouavao je djela mnogih pisaca, a za svog puta u Veneciju, kao poslanik grada Trogira, pribavio je i neke starije mletake kronike u rukopisu. Konano se dao i na pisanje svog glavnog djela koje je tada nazivao Indagationes Dalmaticae ili De regnis Dalmatiae et Croatiae indagationes. 1651. godine (3. studenog) pisao je prijatelju Valeriju Ponte: Zapoeo sam djelo koje e mi zadati vie truda nego to sam mislio. Ipak neu klonuti duhom. Usporedio sam povijest kraljeva dalmatinskih odtampanu na talijanskom jeziku u djelu Regno degli Slavi (M. Orbina, o. p.) s rukopisom hrvatskim i prijevodom latinskim uinjenim od Marka Marulia (Ljetopis popa Dukljanina Regnum Slavorum); prijevod hrvatske redakcije: Regum Dalmatiae et Croatiae Gesta, o. p.) no bez zamjere Vag gospodstva neu se time posluiti ni u emu.54 Lui je tada u osnovi koncipirao djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae i zapoeo marljivo raditi na njemu. Kao neposredan povod za pisanje djela o kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske obino se navode prilike nastale za kandijskog rata, kad je Veneciji prijetilo da gubitkom Kandije izgubi rang kraljevstva, a posebno razgovor s Conteom Scottom i providurom Foscarinijem prilikom njihove posjete Trogiru kad im je Lui izloio da bi rang kraljevstva Venecija mogla uivati i po tome to je Dalmacija s Hrvatskom od davnine kraljevstvo. Svoje izlaganje poduPismo Luia Valeriju Ponte, 3. studenog 1651, izd. B. Popari, o. c., Starine, 31, str. 301.
54

32

33

pro je Lui tekstovima isprava. Meutim treba rei da je motiv pisanja djela upravo pod tim naslovom kod Luia bio mnogo dublji. U neku ruku on se nastavlja na postojea djela hrvatske historiografije (Regum Dalmatiae et Croatiae Historia ili Gesta; Deocleanus, In vitis regum Dalmatiae et Croatiae; II Regno degli Slavi; Memoria regum et banorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae) ali mu daje i novu dimenziju i dublji sadraj, jer izlae i razmatra status Dalmacije i Hrvatske koji dolazi do izraaja u naslovu. Stoga je Lui otklonio prijedlog providura da napie povijesnu radnju o pravu Venecije na rang kraljevine na osnovi dokazivanja o kraljevstvu Dalmacije. Lui je ve tada imao zasnovano svoje djelo i poeo ga pisati. Cilj mu je bio da na osnovi dokumenata prolosti istakne poseban status svoje domovine koja je bila kraljevstvo regnum. Taj status kraljevine povlai za sobom i poseban poloaj unutar mletake vladavine i inae. Taj se pak poloaj osniva na tradiciji, izvire iz onog statusa koji je Dalmacija od davnine uivala, a o emu svjedoe autentini povijesni izvori. U taj sklop je dakako ukljuena i Hrvatska sa svojim kraljevskim naslovom i statusom kraljevstva. Lui nije bio sklon da pie prigodno djelo niti djelo za potrebe Venecije. Nije htio da se netko poslui njegovim trudom koji je imao vei trajniji cilj, a iziskivao je daleko svestraniji i dulji posao. Bilo mu je stalo da pie za dobro svoje domovine, pa kad su ga po izlasku djela u Veneciji ocrnili da pie protiv Venecije, on je to demantirao ali je isticao da mu je prije svega vano da nije nita napisano protiv domovine ve njoj u korist.55 Lui je ve rano slutio opasnost koja prijeti njegovu djelu pa je traio od prijatelja da se njegovo pisanje dri u tajnosti, jer se bojao, kako pie u pismu Valeriju Ponte, pritisaka i pourivanja. Razuman i oprezan, pretpostavio je mogunost uplitanja u sadraj djela, mogunost protimbi, spletki i denuncijacija. Bojao se da mu djelo bude blokirano prije nego bude objavljeno, to se kasnije dogodilo
55 Pismo Luia Valeriju Ponte, 16. oujka 1669, izd. B. Popari, o. c., Starine, 32, Zagreb 1907, str. 42.

sa Statutom grada Trogira ije izdanje je sprijeila mletaka cenzura. Luieva izjava da se nee ni u emu posluii djelom M. Orbina II Regno degli Slavi ni Marulievim prijevodom Ljetopisa popa Dukljanina, to su inae redovito inili tadanji pisci hrvatske povijesti Isthvanfi, Orbin, Zavorovi i Ratkaj, predstavlja radikalnu i vanu prekretnicu u hrvatskoj historiografiji. Luiev moderni znanstveni pristup povijesnom istraivanju i pisanju povijesti, koji je usvojio na studiju u Padovi, u Bologni i u Rimu, gdje je sluao prominentne profesore toga doba, erudite, a produbio kasnije intenzivnim kontaktima s istaknutim predstavnicima svjetske povijesne znanosti, doveo je Luia na nove i u naoj historiografiji dotada nepoznate putove. Luia je ekao doista golem i teak posao, jer je prema postulatima znanosti elio utemeljiti svoje pisanje prije svega na vrstim injenicama povijesnih izvora prvoga reda, tj. na ispravama za v koje je, kako istie u rukopisnom uvodu u djelo, smatrao da imaju veu vjeru nego bilo koje djelo historiara (harum enim apud me maior auctoritas quam quorumlibet historicorum).56 Kod toga je imao dakako Lui u vidu i ostala autentina povijesna vrela. Posao prikupljanja povijesne grae i njena kritika obrada bio je pionirski posao vezan uz niz tekoa, ne samo zbog obimnosti materijala, koji je trebalo pribaviti i obraditi, nego i zbog pristupa toj grai s kritikog znanstvenog gledita. Pri tomu je trebalo dobro poznavati paleografiju, diplomatiku, sfragistiku i druge pomone povijesne znanosti koje su tada u svijetu bile tek u formiranju. Na kraju bilo je i praktiki teko doi do same grae, jer se veim dijelom zbog politikih ili drugih razloga strogo uvala u arhivima postojeih crkvenih ili civilnih vlasti. Lui je nastojao da svakako doe do potrebne
M Predgovor i uvod u djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae, (koncept prvog nacrta), pod naslovom Lectori Dalmatae veritatem amanti Operis introductio, izd. M. Kurelac, Luiev autograf djela De Regno Dalmatiae et Croatiae u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Luievi rukopisi, -Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 6, str. 161163.

34

35

mu povijesne grae i u tu svrhu obraao se svojim roacima, prijateljima, poglavito svojim kolegama sa studija koji su mu dostavljali isprave i kronike, prepisivali ih i s vremenom postali uski suradnici. Luievi suradnici bili su brojni, t se moe govoriti 0 itavoj mrei suradnika iz raznih mjesta u domovini i izvan nje: Zadar, ibenik, Split, Trogir, Hvar, Korula, Rab, Osor, Kotor, Venecija itd. Oni nisu bili samo njegovi sabirai ili prepisivai, ve su se i sami u duhu vremena bavili prouavanjem prolosti te u manjem ili veem obimu pisali povijesne radove. Vrnjaci veinom, gotovo svi zajedno na studiju ili u Rimu ili u Padovi, meusobno su se nadopunjali, savjetovali, korespondirali. Luiu je mnogo vrijedio sud prijatelja o njegovim radovima, sustavno je traio njihovo miljenje aljui im u rukopisu svoje radove na ocjenu prije tiskanja. Bio je vrlo skroman 1 svjestan svoje nesavrenosti ali i opravdanosti svoga posla. Pisao je: Znam da piem nesavreno djelo, ali na pisanje me potie ljubav prema domovini i elja da razotkrijem istinu s nakanom da prikupljajui to je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoe i pokazujem zablude. Dok ih budem razotkrivao i pobijao, pronai e mnogo to protiv ili mimo ope prihvaenih miljenja pisaca, pa te molim da me ne osudi prije no to to usporedi sa samim autorima da bi ispravni je sudio uvidjevi istinu... Istinu sam ponajvie pokuao dokuiti pretpostavkama; neto pouzdanije i bolje nije naime moj neplodni duh mogao iznijeti zbog oskudice autora. Pronae li da sam odvie lutao po pretpostavkama, ili da sam se posluio nevjerojatnima, to je iznudila elja da togod istrgnem iz nejasnoe i da tebi udovoljim. Ako si dobrohotan nee zamjeriti. Pretpostavke pak uzmi kao takve. Preokrene li ih na bolje, bit u ti zahvalan. Sto sam naveo kao sigurno, napisao sam prema starim ispravama koje sam pronaao golemim trudom i pomou prijatelja. 57 Tako su injenice Luievih djela izrasle iz starih spisa sabranih amicorum favore i na temelju dugotrajnog upornog prikupljanja. Po sabranoj i upo57

trijebljenoj grai moe se rei da je Luiu uspjelo, koliko mu je bilo dostupno u ono doba, sabrati sve najznaajnije izvore, a to, jasno, ne bi mogao nikada uiniti sam. Luieva djela u neku su ruku osnovana na kolektivnom (timskom) radu mnogih iji je trud posluio Luiu da izgradi neto svoje, samostalno i individualno. Iz te sretne povezanosti Luia i njegovih suradnika i po mjestu obitavanja i po intenzitetu meusobnih odnosa (obilna korespondencija i meusobne usluge) mogla se stvoriti osnova za Lu58 ieva velika djela. Meutim i kraj opisanih brojnih veza i suradnje u Trogiru i domovini Lui nije mogao u potpunosti ostvariti svoje zamisli. Sabrana graa bila je velik preduvjet, ali za djela kakva je zamiljao Lui bili su potrebni mnogi drugi faktori, a prije svega znanstvena sredina. Kad je 1654. g. Lui ostavio Trogir u oporuci je izmeu ostalog naveo da odlazi u Rim kako bi mogao raditi na pisanju svog povijesnog djela, da bi potomstvu mogao ostaviti svjedoanstvo svoje ljubavi prema domovini. Ta Luieva odluka i dolazak u Rim u znanstvene krugove bili su presudni, jer je tamo imao na raspolaganju bogate biblioteke i jer su u Rim dolazili i u njemu boravili najugledniji predstavnici ne samo talijanske ve internacionalne evropske znanstvene elite. Osim ve citiranih poznatih linosti s ikojima je Lui bio u Rimu u stalnom kontaktu (Holstenius, Ciampini, Ughelli) najprisniji njegov prijatelj u Vjenom Gradu bio je Dubrovanin Stjepan Gradi, moglo bi se gotovo rei Luiev alter ego. Osim toga to je uveo Luia u krug akademika kraljice Kristine vedske, iji je Gradi bio akademik i prisan prijatelj, Gradi je Luiu sasvim sigurno olakao rad u Vatikanskoj biblioteci i biblioteci Franje i Antuna Barberinija. Omoguio mu je
58 Usp. M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Luia, Zbornik Historijskog instituta JAZU-, vol. 6, str. 133 142. 59 M. Kurelac, Stjepan Gradi i rimski znanstveni krug XVII stoljea, Zbornik radova o dubrovakom uenjaku S. Gradiu, Zagreb 1985, str. 1733. 60 Usp. M. Kurelac, Suvremenici i suradnici Ivana Luia, 1. c. str. 183142.

Isto, str. 161162.

36

37

da se poblie upozna s izvorima dubrovake prolosti, stavio mu na raspolaganje rukopise dubrovakih anala, statute Dubrovake Republike, razne kronike i rezultate svojih istraivanja dubrovake povijesti. Sve se to danas nalazi u golemoj rukopisnoj ostavtini u Vatikanskoj biblioteci, unutar ega se mogu na61 i i brojni Luievi rukopisi, biljeke i pisma. Odnos prema Dubrovniku prerastao je kod Luia i Gradia u zajedniki osjeaj, naroito onda kad je Dubrovnik 1667. godine zadesio katastrofalan potres. Bila je to nesrea s dalekosenim posljedicama, naroito zbog toga jer je oslabljenom Dubrovniku zaprijetila neposredna opasnost od Turaka i Venecije, a toga su Lui i Gradi bili duboko svjesni. Gradievi planovi i diplomatski pothvati da se pomou saveza evropskih drava protjera oslabljene Turke iz naih krajeva, za to se zalagao na evropskim dvorovima, sada su bili dovedeni u pitanje. Gradi se od tada dao na traenje pomoi na dvorovima Evrope kako bi materijalno pomogao Dubrovnik, za iju je obnovu nakon potresa upravo on bio zasluan. Nastojao je takoer pomou linih veza i intervencija kod prokuratora J. B. Nanija sprijeiti venecijanske intrige i pritisak na Dubrovnik. Lui je bio ivo ukljuen u opisane Gradieve politike akcije i u svemu dijelio njegovo miljenje. Lui je bio uvjeren, to istie u neobjavljenu Uvodu u djelo De Regno, da bi pomo ujedinjenih evropskih sila vojnim uspjesima Hrvata mogla uroditi zbacivanjem Osmanlijskog jarma kod ostalih Slavena i istjerivanjem Osmanlija iz Evrope.62 Iz svega se moe zakljuiti da je Luievo djelo De Regno imalo i tu svrhu da upozna suvremenike s prolou i sadanjim statusom zemalja koje su se zbog turskonmletakih ratova nale u sreditu politikog interesa tadanje Evrope. Vojni uspjesi Hrvata koje Lui spominje u reenom Uvodu u prvi koncept djela De Regno oito
61 Kodeksi Stjepana Gradia (rukopisni): Opuscula varia, epistolae etc.: Biblioteca Ap. Vaticana: Ms. Vat. Lat. 68986932, 9063, 9064; Ms. Ottoboni Latini: 1779, 2479, 2480, 2481, 2482, 2483. 62 Luiev Predgovor djelu De Regno (rukopis) v. biljeku 56, str. 163.

su vojni uspjesi Zrinskih koji su odjeknuli u svijetu. Organiziranje evropske protuturske koalicije, koju takoer spominje Lui, bio je i politiki program 63 Nikole i Petra Zrinskog. Koliko je Lui bio s time upoznat ili ak u to ukljuen preko S. Gradia, ne moe ,se znati. Jedno je sigurno: neovisni samostalni poloaj Dubrovnika i pobjede Zrinskih bile su jedine svijetle toke na mranom obzorju onoga doba. Luievo djelo De Regno imalo je svrhu da ukloni nedostatke dotadanje historiografije, ali prema rijeima ve spomenutog Uvoda bila mu je svrha da upozna suvremenike s prolim i sadanjim statusom zemalja koje isu se zbog tursko^mletakih ratova i osmanlijskih osvajanja nale u procijepu interesa velikih sila i u sreditu politikog interesa Evrope. Kod toga je Lui imao pred oima razne netone prikaze prolosti koji su unosili zabunu, dovodili u zabludu i pruali krivu sliku o povijesti ovih krajeva. Lui je ve u Trogiru osjetio teinu, ozbiljnost i odgovornost posla kojeg se prihvatio. U pismu Valeriju Ponte pisao je 1652. g. (28. prosinca): Nastavio sam svoj posao, koji mi dakako prua zadovoljstvo, ali zahtijeva i veliki trud, jer nailazim na potekoe gdje im se nisam nadao, a otkrivam i mnoge druge stvari kojima se takoer nisam nadao. Stoga u trebati da sve pregledam i ispravim to e mi biti dvostruko teko, jer nemam komu bih se povjerio ili se pouzdao to se tie prepisivanja.64 U Rimu je Lui naao ljude kojima je mogao povjeriti svoje znanstvene dileme i traiti savjet strunjaka. Ovdje je mogao doi i do kvalificiranih prepisivaa koji su mu prepisivali tekstove. Sve se to obavljalo u njegovu stanu u Via della Scrofa ili na Piazza della Rotonda, pod Luievim nadzorom, jer Lui nije imao povjerenje u kopiste koji su prema njegovim rijeima znali prepisivati i prodavati rukopise znatieljnicima. Iz
68 Agnes R. Varkonyi, La coalition internationale contre les Turcs et la politique etrangere hongroise, Budapest 1975, (Studia historica 102). 64 Pismo Luia Valeriju Ponte, 28. prosinca 1652. Izd. B. Popario, o. c., Starine, 31, str. 308.

38

39

vie razloga Lui se bojao da sadraj njegova djela 65 ne doe u krive ruke. U Rimu je Lui napredovao u pisanju, ali je i promijenio i naslov i raspored djela. Prvotni nacrt djela De Regno sauvan u njegovoj ostavtini u Splitskom kaptolu nosi naslov De Regnis Dalmatiae et Croatiae indagationum libri V, a zatim slijedi raspo66 red po poglavljima u pet knjiga. Kod toga se grupiranje sadraja po poglavljima razlikuje od tampanog konanog teksta. U rukopisu sauvanom u Vatikanskoj biblioteci (Vat. Lat. 6958, 6959, 6960) koji je Lui tamo pohranio naslov je ostao De Regnis Dalmatiae et Croatiae Indagationum, ali stoji libri 67 sex. Lui je ve 1660. pisao Valeriju Ponte u Zadar da je razdijelio djelo u est knjiga (Rim 14. travnja 1660). Kada je Lui promijenio naslov djela iz De Regnis u De Regno, teko je precizno utvrditi, meutim u samom Vatikanskom rukopisu (autografu) Imprimatur izdan od S. Gradia ima De Regno (Opus Joannis Ludi Traguriensis de Regno Dalmatiae in sex libros divisum.. .), U tekstu samog djela na vie mjesta ispravio je Lui svojom rukom plural u singular precrtavi prvotni tekst Regnis, Regnorum. Tako se odmah na poetku u uvodu prve knjige nalazi precrtan tekst . .. Indagationes, ut Regnorum te ispravljen glasi . ..ut Regni Dalmatiae et Croatiae. Kasnije je Lui izvrio ispravak i u mnogim drugim rukopisima ili konceptima svojih tekstova za De Regno.98 U ve citiranom neobjavljenom nacrtu Uvoda u De Regno pie Lui u pluralu i izri65 U pismu Franji Divniu Lui je pisao uz ostalo: ... ho f atto venire scrittori in asa che scrivevano in tempo ch'io ero in asa, ne mi sono mai fidato di darli in mano loro alcuno de miei scritti, rispetto che tutti quanti scrittori ne f anno delle copie per se e poi le vendono ai curiosi... Rim 1. veljae 1676. Izd. I. Kukuljevi, Izvorna pisma I. Luda, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. IV, Zagreb 1857, str. 132. 66 Ostavtina I. Luia, Arhiv Splitskoga kaptola, Sign. 528. fol. 1. iz. M. Kurelac, Luiev autograf..., str. 157, 164165. 67 Biblioteca Ap. Vaticana, Ms. Vat. lat. 6959, naslovna stranica. 68 Isto, fol. 13, i dalje.

ito spominje da ne pie historiju ve indagationes, i to zbog toga jer nije mogao postii neprekinuti povijesni tok u izlaganju o statusu kralj evstava Dal69 macije i Hrvatske. Lui je meutim dobro znao razliku izmeu neargumentiranog povijesnog izlaganja i znanstveno-istraivakog djela s pozivom na izvore i s iznoenjem pretpostavki i argumenata za iznijete stavove. Zbog toga njegovo djelo bez obzira na kasnije skraeni naslov ima sve karakteristike znanstveno-istraivakog djela pa mu pripada podnaslov Indagationes, na to je uostalom upozorio i sam izdava Joannes Blaeu u posveti Luiu u izdanju De Regno Dalmatiae et Croatiae iz 1668. g. gdje stoji ... Indagationes tuas Dalmaticas. Lui je doista u svom djelu u obliku znanstvenih analiza odreenih dogaaja i problematike s obilnim citatima isprava i pisaca opisao hrvatsku povijest od najstarijih vremena do pred kraj XV stoljea. Raspored izloenih i opisanih povijesnih dogaaja i njihovo grupiranje u knjige i poglavlja u svemu odgovara i danas vaeim osnovnim etapama povijesti Dalmacije i Hrvatske. Taj raspored se moe saeti u slijedee: U I knjizi (16 poglavlja) izlae Lui osnovna pitanja povijesti Ilirika i rimske Dalmacije. Zatim posveuje poglavlja seobi naroda, posebno provalama Avara i Slavena, a onda raspravlja o doseljenju Hrvata i Srba, o krtenju Hrvata, o upanijama, o franakoj (Karlo Veliki) i bizantskoj vlasti, o vladavini Jadranom, te o Dukatu Dalmacije. U II knjizi (16 poglavlja) posveuje Lui svoja istraivanja vladavini hrvatskih knezova i kraljeva, odnosu prema Veneciji, o naslovima Dukata Dalmacije, kraljevstva Dalmacije i posebno o kraljevima Kreimiru, Slavcu i Zvonimiru. Zatim obrauje pitanje granica Hrvatske i Dalmacije, pie o salonitanskoj i splitskoj nadbiskupiji, o obiajima Hrvata i obiajima Dalmatinaca. U III knjizi (14 poglavlja) izlae Lui pojavu i karakter vladavine ugarskih kraljeva u Hrvatskoj i Dalmaciji i posebno vladavinu kralja Kolomana, za69 Luiev Predgovor i uvod za De regno, v. biljeku 56, izd. str. 163.

40

41

tim venecijanska osvajanja i sukobe s Ugarskom; o usponu bizantske moi za cara Emanuela Komnena, 0 nadbiskupiji zadarskoj i prvom osvajanju Zadra od strane Mleana; o hvarskoj biskupiji i ustanovama u Hrvatskoj, te na kraju o navigaciji Jadranskim morem. U IV knjii (17 poglavlja) Lui opirno opisuje ugarsko-mletake antagonizme i sukobe, u vie poglavlja opisuje opsadu i razaranje Zadra od strane Venecije, pie o knezovima Bribirskim i njihovoj moi, o mletakim Oisvajanjima i uzimanju naslova Dalmacije. U V knjizi (5 poglavlja) Lui opisuje vladavinu kralja Ljudevita Napuljskog i znaajne dogaaje 1358. godine, zatim dogaaje u vezi sa zatoenjem kraljica Elizabete i Marije i zbivanjima u Hrvatskoj 1 Dalmaciji, o jaanju bosanskih kraljeva i njihovu irenju na teritorij Hrvatske i Dalmacije, o Ladislavu Napuljskom i potpadanju Dalmacije pod Veneciju, te na kraju daje saeti prikaz zbivanja do 1480. g. tj. do potpadanja frankopanskog otoka Krka pod Veneciju i Hercegovine pod Turke. U VI knjizi (5 poglavlja) Lui izlae obiaje, unutarnje prilike te privatni ivot Hrvata i Dalmatinaca u razdoblju poslije 1100. g. (to prema Luiu izgleda slino stanju u XVII stoljeu), o granicama Dalmacije i Hrvatske poslije 1100. g., o Slavoniji, i na kraju o Vlasima. Svoja izlaganja u osnovnom tekstu djela De Regno Dalmatiae et Croatiae potkrijepio je Lui obilnim citatima iz isprava koje esto donosi in extenso. Na taj nain Lui je omoguio itatelju kontrolu svojih postavki i stavio mu na raspolaganje pripremljen materijal za daljnje studije. Moe se rei da je Lui na poseban nain objavio na prvi diplomatar. Uz to je protkao tekst citatima iz djela autora, dajui reference in margine. Pristup ispravama i autorima kod Luia je kritiki koliko je god to za ono doba bilo mogue. Iz tih razloga on nastoji doi do to boljeg prijepisa isprava, pa vri usporedbu raznih prijepisa i prouava diplomatike karakteristike, dataciju, peate i druge. Kod djela pisaca nastoji pribaviti original, provjeriti eventualni prijevod
42

ili izdanje usporeujui s rukopisom ili ak s rukopisima. U nastavku teksta De Regno Lui je objavio (post pag. 286) skupinu jo neobjavljenih djela pisaca pod naslovom Rerum Dalmaticarum scriptores nondum impressi cum notis Joannis Ludi. Ovdje su objavljeni prvi put osnovni narativni izvori za hrvatsku povijest srednjega vijeka. To su: Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum, Regum Dalmatiae et Croatiae Gesta a Marco Marulo Spalatensi Patricio latinitate donata, Thoma Archidiaconus, Historia Salonitanorum atque Spalatinorum Pontificum, Micha Madius de Barbazanis, Historia De gestis Romanorum Imperatorum et summorum ponttficum, Summa historiarum Tabula A Cutheis De gestis civium Spalatinorum,, Memoria arhiepiscoporum Spalatinae ecclesiae, Obsidionis ladrensis libri duo, Memoriale Pauli de Paulo. Ovim djelima dodao je Lui i neka ve objavljena ali rijetka izdanja i to: Palladii Fusci Patavini De situ orae Illurici, Marci Maruli patricij spalatensis, In eos qui Beatum Hieronymum Italum esse contendunt, Appiani Alexandrini, Rom. Hist. de bellis Illyricis Stephano Gradio .. . interprete. Navedene tekstove pisaca objavio je Lui kritiki, to jest sa svojim Notama u kojima donosi podatke o rukopisu i komentira vanije odlomke te objanjava neka imena ili dogaaje. Uz De Regno Dalmatiae et Croatiae Lui je u prilogu objavio est geografsko-historijskih karata. Ove karte, koje je Lui sam izradio, predstavljaju na prvi historijski atlas. Upravo radi tih karata, koje su nedostajale u prvoj poiljci djela De Regno, Lui je smatrao djelo nepotpunim. Izrada karata kod slavnog izdavaa karata i atlasa J. Blaeua bila je velika prednost ime je sigurno djelo dobilo na ugledu. Karte su inae rasporeene tako da slijede tekst De Regno, tj. one idu kronoloki te ilustriraju i dokumentiraju izlaganja u pojedinim knjigama i poglavljima. Naslovi karata su slijedei: Tabula prima: Illyricum et Liburnia; Tabula secunda: Regnum Illyricum et Illyricum a Romanis additum; Tabula ter43

iia: Illyricum Monarchiae Romanae; Tabula quarta: Dalmatia post Imperii declinationem in Croatiam, Serviam et Dalmatiam ipsam distincta; Tabula quinta: Croatia maritima, Dalmatiae pars et pars Serviae; Tabula sexta: Illyricum hodiernum. esta geografsko-historijska karta pod naslovom Illyricum hodiernum objavljena je osim u De Regno ponovo u Atlas Maior J. Blaeua (Amsterdam 1669. i 70 dodatak izdanju iz 1663) s Luievim komentarom Illyricum sive Slavonia. Ova karta nosi posvetu banu Petru Zrinskom od izdavaa J. Blaeua. Za to se naroito zaloio Lui, kao prijatelj Zrinskog. Lui je vrio istraivanja za bana Petra Zrinskog, sluio se ispravama arhiva Zrinskih u akovcu i bio povezan ;s tajnikom Zrinskih M. Forstallom, te u bliskim 71 odnosima s Ivanom Antunom Zrinskim. Pisano suvremenom znanstvenom metodom i potkrijepljeno kritiki izdanim izvorima Luievo djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae postavilo je temelje znanstvenom pisanju povijesti u nas, a treba se ubrojiti, kako je ve spomenuto, meu prva znaajnija djela graanske historiografije uope. Meutim, ovdje treba istai da Lui nije dostigao taj znanstveni nivo time to se povukao iz ivota i primijenio neku od ivota odvojenu istu znanstvenu metodu kako to neki misle, pretpostavljajui da se Lui po odlasku iz Trogira izolirao i okrenuo samo prolosti.72 Premda Lui nije sudjelovao lino u nekim spektakularnim politikim pothvatima ili vojnim akcijama, bio je ivo ukljuen u aktualne probleme svoga vremena i svog rodnog kraja. Glasoviti izdava svjetskih atlasa, koji su bili i mali geografsko-ekonoms'ki i politiki prirunici, tampao je Luievo djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae o svom troku svakako zbog znanstvene vrijednosti ovog dje70

la, zbog Luieva ugleda i linog prijateljstva. Meutim on je to uinio sigurno i u velikoj mjeri zbog aktualnog sadraja, ako ne i poglavito zbog toga. Joan Blaeu je znao da e Luievo djelo naii na razumijevanje u Evropi koja je u XVII stoljeu gajila naroiti interes za antiku i povijest. Prolost ovih krajeva bila je privlana tema, pogotovu kad se doda zanimanje za ratna zbivanja koja su se na tom teritoriju odigravala. Znaajno je da je Joan Blaeu u uvodima svojih svjetskih atlasa poticao evropske vladare (Luja XIV, Leopolda I i dr.) na savez i borbu protiv Turaka. Posveta karte Illyricum hodiernum banu Petru Zrinskom, gdje stoji Bano hereditario maritimo, temelji se na linim i prijateljskim vezama Luia i Zrinskog, no kudikamo je znaajnije to to ona proizlazi iz opisanog Luieva politikog stava sukladnog sa stavom izdavaa Joana Blaeua i sa suvremenom akcijom na meunarodnom planu oiko stvaranja protu turske kaolicije (i fronta) to bi imalo za rezultat osloboenje naih krajeva od Turaka. Kao sposoban i hrabar ratnik Petar Zrinski bio je za suvremenike simbol osloboenja od turskog jarma. Treba se prisjetiti da je velik broj djela suvremenih knjievnika i povjesniara bio posveen Zrinskom, meu kojima valja spomenuti Luieve suvremenike i poznanike: V. Menetia, R. Levakovia i J. Ratkaja. Kao Illyricorum regnorum Prorex, kako su Zrinskog nazivali,73 mogao je biti simbolom autonomnosti i jedinstva, raskomadanih i stranim silama podvrgnutih zemalja i naroda, kako se to vidi iz Luieve karte Illyricum hodiernum.7* Za ocjenu Lu73 Marko Forstall, Stemmatographia Mavortiae familiae Com. de Zrin, rukopis, Arhiv Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski, naslovna stranica. 74 Lui je ovu podijeljenost posebno formulirao u opisu este karte Illyricum hodiernum pod naslovom Dispositio tabularum geograficarum. V. prilog pod tim naslovom uz djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae: Tabula sexta: Illyricum hodiernum sive Sdavonia: Dalmatia, Croatia, Bosna Sclavonia. Nunc divisum in: Christianum juri: Vngarici partes Occidentales: Sclavonia, Croatiae, Dalmatiae. Veneti et Ragusini: Dalmatiae pars meridionalis cum insulis. Turcicum: Bassalacatus Bossnae eujus Sanzacatus: Bosna, Poxega, Cernich, Bihak, Clissa, Hercegovina.

M. Kurelac, Prilog Ivana Luciusa-Luia povijesti roda Zrinskih..., Zbornik za povijesne znanosti IC JAZU, vol. 8, Zagreb 1977, str. 101132. 72 Franjo Barii, Vizantijski izvori u dalmatinskoj historiografiji XVI i XVII veka, Zbornik radova Vizantolokog instituta, Beograd 1961, knj. 7, str. 240246.
44

ciusa. 71

V. Bibliografija poglavlje I. Djela Ivana Luia-Lu-

45

ieva djela i lika naprijed iznesene injenice od velike su, rekli bismo presudne, vanosti. Kraj sveg prijateljstva i srodnih politikih interesa, Lui se nije priklonio maniri feudalne dvorske historiografije koja je vladala u sjevernoj Hrvatskoj, Austriji, a i drugdje u Evropi, nalazei se u slubi vladara i njegujui panegiriku formu. Kao pripadnik gradske sredine Lui je imao preduvjet da dokraja prihvati i primijeni naela znanstvene kritike historiografije. Usprkos uvjeravanja tajnika Zrinskih Marka Forstalla, pa i elje samog Petra Zrinskog, Lui se odluno suprotstavio fantastinim tezama da hrvatske vlasteoske familije, pa i rod Zrinskih, vuku porijeklo od slavnih rimskih porodica. To je bio u ono vrijeme vaan argument za postizanje politikog prestia, a mogla su dz toga proizlaziti i neka prava na teritorije. Kao dokaz sluila je slinost imena i neki spomen u povijesnim djelima. No Lui nije htio na tako labavim i krhkim temeljima graditi svoje povijesne postavke. Prije svega inzistirao je na kritikom pristupu ispravama koje bi sadravale ovakve podatke, utvrujui na temelju paleografske ili diplomatike analize falsifikate ili naknadne umetke, pa makar isprave bile i ovjerene u kasnijem razdoblju. Lui je upozoravao da je to djelo nekog neznalice ili laskavca i naglasio da se nikako ne moe dokazati da bi oni koji su istjerali Rimljane iz onog dijela Dalmacije, koji se danas zove Hrvatska, mogli biti Rimljani. Osim toga upozoravao je Lui: onaj tko razmisli o toj lanoj slavi spoznat e da je nepravda pridavati hrvatskim Obiteljima rimsko porijeklo, jer kad su Hrvati zauzeli ovu zemlju, ostale su u njoj neke rimske obitelji, ali su ostale kao robova Hrvata pobjednika. Ne vjerujem, pisao je Lui, da bi itko od hrvatske gospode elio potjecati od obitelji koja je neko bila njihov rob.75 Luiev principijelan stav nije oduevljavao dvorskog historiografa Zrinskih M. Forstalla, ali je
Pismo I. Luia M. Forstallu, 9. srpnja 1667, Arhiv Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski, Fasc. 280. B. str. 2223. Cit. kod M. Kurelac, Prilog Ivana Luciusa-Luia povijesti roda Zrinskih..., str. 114.
46
75

ipak kod obnove mletakog plemstva obitelji Zrinski isticao da je Lui povjesniar u kojeg treba imati povjerenje. Pored mnogobrojnih citata iz Luieva djela De Regno Dalmatiae et Croatiae o vlasti, naslovima i moi Subia u Dalmaciji citirao je onaj odlomak gdje Lui za ubie pie: Tam in Mediteraneis quam in Maritimis Dominium absolutum habuerunt, 76 omnisque Regali more statuebant. Lui je suraivao u akciji oko obnove mletakog plemstva Zrinskima, pribavljao je isprave i podatke o peatima i grbu. Posebno ga je radovalo kad im je plemstvo bilo obnovljeno, te je o tome pisao u Memorie istoriche di Tragurio. Time je Lui ispunio obeanje koje je dao Petru Zrinskom u pismu od 4. rujna 1666. g. da e pisati o Zrinskima u Kronici do77 movine. Zrinski se naime nakon izlaska djela De Regno Dalmatiae et Croatiae obratio Luiu s mnogo pitanja, naroito to se tie roda Subia Bribirskih i genealokog stabla na koje su se nadovezivali Zrinski, a to kod table Subia Bribirskih u De Regno nije bilo vidljivo. Lui je tada objasnio da u De Regno nije spomenuo Zrinske na genealokoj tabli roda Subia, jer je mislio da Zrinski to ne eli, a da e rado o njima govoriti u djelu koje je zapoeo pisati pod naslovom Memorie della citta di Tragurio to je i uinio. Odmah po izlaenju djela De regno Dalmatiae et Croatiae Lui se dao na pisanje povijesti rodnoga grada. Ve u De Regno on je na vie mjesta najavljivao Chronicon patriae napominjui da e u tom djelu opirnije obraditi neka pitanja i dogaaje. Piui povijest Trogira Lui je morao zahvatiti ire i, kako kae, dodati mnoge dogaaje koji su se zbili u Dalmaciji. Ve 1668. g. planirao je proirenje naslova dodajui prvotnom Memorie di Trau reenicu et altri successi di Dalmatia, s time da bi u djelu bili opisani svi dogaaji koji su se zbili ti Dalmaciji do dolaska
M. Forstall, La asa Subich, Arhiv Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski, Fasc. 280, konvolut C, str. 24. 77 Pismo Ivana Luia banu Petru Zrimskom. Arhiv Hrvatske, Fond Obitelj Zrinski, Kutija l, Fasc. 280, konvolut A, str. 3839. Izd. M. Kurelac, Prilog Ivana Luciusa-Luia povijesti roda Zrinskih ..., str. 129130.
47
78

Turaka na granicu. Tako je Lui uvrtavao mnogu grau i opise koji su se ticali i ostalih gradova i krajeva. Prema rijeima Luia u Memorie di Tragurio uvrstio je sva ostala svjedoanstva ostalih gradova pokrajine da ne bi propala. Tako e to biti, pisao 78 je Lui tako rei univerzalna kronika pokrajine. Iako je djelo bdio dovreno 1667. godine, tampanje se oteglo do 1673, kad je izalo pod naslovom Memorie istoriche di Tragurio om detto Trau, kao i pod naslovom Historici di Dalmatia, et in particolare della Citta di Trau, Spalatro e Sebenico (Venecija 1674). Djela Memorie istoriche di Tragurio i De Regno Dalmatiae et Croatiae meusobno se dopunjuju. Poput De Regno djelo Memorie ubraja se u najbolja djela nae starije historiografije. U njemu je opisana ne samo politika i pravna povijest, drutvene i ekonomske prilike, unutarnje ureenje, izgled grada, ve je ovdje Lui donio obilje podataka o obiajima, jeziku i kulturi. I to ne samo za Trogir, ve i za susjedne gradove i teritorije. Svodei svoj tekst na minimum, Lui je dao, kao i u djelu De Regno, da prvenstveno izvori sami govore. Suzdrijiv, ali ipak angairan, u nekim stvarima dakako subjektivan, Lui je dao pregled povijesnih dogaaja ne izlaui materiju nasumce i neargumentirano, kao to je to bio sluaj kod veine njegovih predasnika, ve sistematski i s ciljem. U svojim relativno kratkim izlaganjima on je pristupio analizi povijesnih zbivanja traei njihovu uzronu povezanost, a vrednovanjem dogaaja nastojao je utvrditi i istaknuti ono to je presudno utjecalo na odreen tok zbivanja i povijesni razvoj uope. Osnovna meutim svrha djela i Luieva krajnja namjera, isto kao i u De Regno Dalmatiae et Croatiae, bila je da progovori o slobotinama grada Trogira, a kroz to i 79o posebnom statusu ostalih dalmatinskih gradova. U asu kad je
Pismo Luia Valeriju Fonte, 10. II. 1672, izd. B. Popari, o. c., Starine, 32, str. 56. 79 Usp. A. Oitani, Luiev doprinos poznavanju trogirskog prava u njegovim Memorie istoriche di Tragurio, Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 6, Zagreb 1969, str. 3344, Gyorgy Gyorffy, O kritici dalmatinskih gradskih privilegija 12. stoljea, ibidem, str. 97108.
48
78

Venecija sve vie ograniavala autonomne slobode gradova pod svojom vlau, manifestirajui poput drugih drava apsolutistike tendencije, Lui je upozorio na autonomna prava grada Trogira, i to u njihovu razvoju kroz povijest do asa mletake vladavine 1420. g. Lui je naroito upozorio da je ugarsko-hrvatski kralj Koloman privilegijem iz 1108. g. priznao autonomiju grada Trogira i obnovio zapravo stara prava, po Luiu porijeklom iz rimskog doba i doba hrvatskih kraljeva, odnosno vladavine Bizanta nad dalmatinskim gradovima. Ta autonomija tokom vremena bila je suavana i proirivana, a priznala ju je i Venecija 1322. posebnim paktom, po kojemu se Trogir nije predao na milost i nemilost Veneciji, ve pod odreenim uvjetima i to onima koje je priznavao i titio sam ugarski kralj neprestano obnavljajui ih formalno ugovorima. Lui je naglasio da je Venecija priznala gradu Trogiru poloaj autonomne gradske komune s time da ima pravo izbora gradskog kneza (komea) i biskupa, samostalnu jurisdikciju, pravo na dozvolu i zabranu naseljavanja stranaca itd. Dakako da je potpadanje pod Veneciju znailo ogranienje sloboda dobivenih privilegijem, ali do toga je Trogir bio doveden i posebnom vanjsko-politikom situacijom pritijenjen od hrvatskih feudalaca s kojima je trogirsko plemstvo tada bilo u antagonistikom odnosu. Oslon na kralja protiv vlastele ili oslon na Veneciju bila je alternativa pred kojom se tokom stoljea naao Trogir, kao i ostali dalmatinski gradovi, odnosno u njima vladajui sloj. Branei se od kleveta i raznih insinuacija u pogledu svog pisanja za ili protiv Venecije, Lui je isticao da je u svakoj moguoj prilici isticao slobotine dalmatinskih gradova. Sto se pak tie slobotina dalmatinskih gradova, pisao je Lui, nijesam mogao propustiti da ih ne spomenem i naglasim svuda, gdje mi se god pruila prilika, da mi se ne 80 predbacilo bi da sam slab historiar i lo rodoljub. Po sebi je razumljivo da Lui u svojoj impostaciji polazi s pa80 Pismo Luia Valeriju Ponte, 16. oujka 1669: Che quanto alla liberta delle Citti Dalmatiche, non dovevo tralasciar di dichiararle, e replicare ovunque mi se e offerta l'occasione, se non volevo esser tagliato di poco buon histo-

49

tricijskih pozicija i 'da su sigurnost i mir ne samo potrebni za prosperitet grada i pokrajine ve i radi osiguranja poretka po kojem su plemii (gradski patricij at) uivali povlateni poloaj. Venecija je bila ta koja je osiguravala u danom momentu stabilnost poretka. Lui je u svojim djelima, gdje je god bilo mogue, upozoravao na cijenu toga mira, na stanje koje je neko postojalo i na prava koja su u prolosti u doba bizantskog vrhovnitva i posebno za hrvatskih i ugarskih kraljeva gradovi imali i uivali. Iako je u De Regno Lui posvetio nekoliko poglavlja opisu unutarnjih prilika i drutvenog ureenja, i to posebice za ranije doba do 1100. i za kasnije razdoblje, uinio je to sumarno. U djelu Memorie mogao je dati opirniji prikaz. Luia naroito zanimaju i uznemiruju meusobni sukobi grupa vladajueg sloja u gradovima i pobune puka. Ovim dogaajima posveuje posebnu panju te ih nastoji objasniti. U komentaru izvorne grae, koju i kod ovih prikaza obilno donosi i citira, Lui svoje opise dogaaja uvijek uklapa u iri kontekst zbivanja, politiku i vojnu situaciju i ekonomsko stanje. Lui se pri tom uzdrava od brzopletih zakljuaka koji se ne bi osnivali na izvornoj grai. Ta je graa meutim ipak od Luia odabrana, i uza sve to to pojedini prikazi imaju oblik objektivistikog izlaganja i tumaenja onog to navodno proizlazi iz sauvanih dokumenata, iza Luievih konjektura (pretpostavki) nije teko uoiti odreena politika ili klasna opredjeljenja. Zanimljivo je da kod prikaza pukih buna Lui potanko ispituje uzroke, ali ne spominje ili ne stavlja teite na uzroke koji izviru iz ekonomske, drutvene i politike nejednakosti plemia i puana. Treba navesti da Lui donosi dokumente koji govore i u korist puana i i gdje se opisuju njihove zasluge za sreivanje graanskih nemira i sukoba do kojih je znalo doi zbog strastvene i tetne borbe plemikih stranaka ili tiranije grupe plemia.81
rico, e mal patriote. Iz. B. Popario, o. c., Starine, 32, str. 42. 81 Usp. M. Kurelac, Puki ustanci i pobune u djelima Ivana Luciusa-Luia, Eadovi Instituta za hrvatsku povijest, vol. 10, str. 239247, Zagreb 1977.
50

Za Luia glavni uzroci nemira, nesloga, buna i ustanaka dolaze izvana. Nemiri, sukobi i bune prerastaju u ustanke i gradske ratove u okolnostima vanjskopolitikih napetosti i nestabilnosti. Razmirice, neslaganja i suparnitvo unutar vladajueg sloja, takozvani dissenssioni civili, u takvim okolnostima dobivaju ozbiljne razmjere u kojima, smatra Lui, suprotnosti mogu otii u ekscese. U De Regno i u Memorie Lui se posebno bavi pitanjem izbjeglih (protjeranih) odnosno u gradu ostalih graana plemia, u toku graanskih sukoba, i vidi u tome naroitu opasnost, jer u datim okolnostima ove grupe mogu postati orue u rukama izvanjih antagonistikih sila kao to su Venecija ili okolni feudalci odnosno hrvatsko-ugarski kralj. Krajnje uzroke suprotstavljanja i sukoba dviju struja ili stranaka unutar gradova vidi Lui, to je posebno znaajno, u nekim vanim ekonomskim komponentama povijesnog razvoja dalmatinskih gradova. Razraujui to pitanje u De Regno Dalmatiae et Croatiae Lui istie da u dalmatinskim, posebno kopnenim gradovima, postoje grupe stanovnika formirane prema ekonomskom interesu. Jedni koji obrauju zemlju i ive od agrarnih proizvoda, drugi koji se bave ribarstvom i pomorstvom. Ove djelatnosti odreuju i politiku opredijeljenost spomenutih grupa koje se pretvaraju u stranke. Kopnena stranka, slijedei svoje ekonomske interese, te razvoj i sigurnost svoje djelatnosti na kopnu, pristaje uz hrvatske feudalce i hrvatsko-ugarske kraljeve, dok se pomorska stranka, slijedei svoje ekonomske interese i djelatnost na moru, priklanja Veneciji.82 Nakon izvjesne prevage kopnene stranke s oslonom na hrvatsko-ugarske vladare ili knezove dolazi do privremenog uklanjanja razlika, naroito u doba kad briDuo enim ab antiquo fuerunt, hodieque sunt im singulis Dalmaticis Ciudtatibus, praesertim coiitinentis, hominum genera, eorum scilicet, qui terrestribus prouentibus, et industriis incumbunt, et qui navigationibus, et piscationibus maritimis operam ant; ex qua diversitate, duae partes in unaquaque civitate viguerunt, terrestris Croatis et Ungaris, maritima vero Venetis addicta. V. I. Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam 1666, str. 277.
51
82

birski knezovi proiruju svoju mo ili pristaju uz Veneciju. Konana prevlast Venecije daje prevagu pomorskoj stranci, pa su ekonomski intresi i privlanost venecijanskog aristokratskog ureenja, rezultirali pobjedom provenecijanske politike, koja postaje logina orijentacija ove grupe plemia i puana u gradovima. Konana uspostava mletake vlasti na moru i kopnu donosi mir i stabilnost i uklanja vanjske ekonomske i politike razloge antagonizma spomenutih grupa ili stranaka. Kod toga je pritisak puana uz zatvaranje Velikog vijea u gradovima stalna opasnost za mir i poredak. Vladavina Venecije osigurava vlast i jedinstvo plemstva, a koristi onima koji nalaze u tom stanju stabilnosti poretka mogunost ostvarenja svojih ne samo politikih i drutvenih ve i ekonomskih interesa. Opisane Luieve postavke i analize izloene u De Regno i u Memorie istoriche di Tragurio treba imati u vidu pri ocjeni njegovih povijesnih djela, naroito prikaza drutveno-ekonomskih prilika u Dalmaciji i Trogiru. Moda bi se time mogao objasniti itav niz Luievih stavova i pristupa vanjskopolitikim i unutarnjopolitikim pitanjima. Usprkos tome to je Lui bio svjestan to znai vladavina Venecije i porast apsolutistike vlasti za slobotine dalmatinskih gradova i poseban neovisan status Dalmacije, koji je u svom djelu D e Regno Dalmatiae et Croatiae istakao i razradio kao status Regnuma, nakon pojave Turaka u naim zemljama krajem XV stoljea i uz permanentno ratno stanje nadomak Trogira i drugih dalmatinskih gradova, Lui je znao da oslon na Veneciju na jugu kao i oslon na Habsburgovce na sjeveru predstavlja za Dalmaciju i Hrvatsku neumitnu nudu. Sloboda Dubrovnika, njegov neovisan poloaj, i u najteim okolnostima, sigurno je Luiu najblii ideal, a istjerivanje Turaka pomou udruene evropske protuturske koalicije konkretan politiki program za koji se zajedno sa Stjepanom Gradiem zalagao. U tom okviru pisanje Luia i isticanje statusa Regnuma te gradskih slobotina ima programski karakter. U tom kontekstu postaje razumljiva sudbinska, povijesno verificirana, povezanost Dalmacije i Hrvatske, ujedinjene u jedan
52

p,egnum. Djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae u naslovu je istaklo, a sadrajem potvrdilo osnovnu Luievu misao i poruku. Dalmacija i Hrvatska su p,egnum, to znai samostalna, neovisna, autonomna dravna tvorevina. Nadalje Dalmacija i Hrvatska su jedan Regnum. Ne regna ve regnum, kod ega status kraljevstva prikljuuje k sebi autonomni poloaj gradova temeljen na kraljevskim privilegij ama. Iako je u svojim djelima Lui upozorio na korist veze Dalmacije i dalmatinskih gradova s Venecijom kroz povijesna razdoblja srednjega vijeka, to je odraz vie njegovih suvremenih razmatranja koja imaju pandan u korisnosti veze Hrvatske s Austrijom i Habsburzima kod Luievih suvremenika. Savez dalmatinskih gradova, njihova povezanost sa sjeverom Hrvatskom (ban Petar Zrinski kao banus hereditarius maritimus) i opet dobri odnosi s Venecijom u smislu antiturske koalicije, to je ini se bila krajnja vizija Ivana Luia. Meutim uz jaanje centralistikih dravnih sistema u Evropi i apsolutistikih tenji Venecije i Bea, a uz politiku ravnotee sila, kad se usprkos nemoi Turskog Carstva turska granica iznova utvrdila nadomak Trogira, Luieve nade u istjerivanje Turaka (koje je izrazio u Uvodu u De Regno Dalmatiae et Croatiae), kao d nade u respektiran je autonomnih prava pokrajine i gradskih slobotina, izgubile su ansu da se ostvare.83 Sudbina Zrinskog i Frankopana to je jasno pokazala. U ovim okolnostima Luiev planirani povratak u rodni kraj, u Trogir, nije vie dolazio u obzir. Uz ovakvo stanje stvari Lui je smatrao da njegov boravak i rad izvan zemlje daleko od venecijanskih spletki, kako je pisao,84 moe dati znaajnije plodove, uz ugled koji je stekao u svijetu poslije objavljivanja svojih djela. U Luievim djelima kompleksno su i u povijesnom razvoju obuhva83 Pisma I. Luia Valeriju Ponte: 31. svibnja 1665, 1. veljae 1676. Iz. B. Popario, o. c., Starine, 32, str. 81. i dr. 84 Pismo I. Luia Valeriju Ponte. 15. rujna 1674. ... in San Marco dove si fanno mille regiri e cavalette li quali m'hanno fatto risoluere di stare lontano di tali imbrogli per viver quieto.. . Pismo nije objavljeno kod B. Poparia.

53

ene sve one stvarnosti, tenje, dileme i determinante koje je Lui kao graanin Trogira i znanstvenik nosio u sebi. Njegov racionalni duh i znanstvena akribija, te neumoran, portvovan rad izdigli su ga iz ogranienja lokalne sredine i ukljuili ga u tokove suvremene evropske znanstvene 'misli. Njegova djela, vezana uz domovinu i rodni kraj, dobila su Luievim znanstvenim postupkom novu dimenziju po kojoj se ubrajaju u prva djela nae i evropske graanske historiografije. U njima je Lui ostavio ono to ga je i potaklo na pisanje povijesnih djela: pravo, iskreno i nesebino svjedoanstvo ljubavi prema domovini testimonium amoris patriae.

PREDGOVOR PRIREIVAA TEKSTA I PREVODIOCA

Miroslav Kurelac

Oba su posla pratile dvije prilino suprotne tenje: predoiti De Regno u svakom pogledu to vjernije, ali ga i to vie pribliiti dananjem itaocu. Nastojei postii i odrati ravnovjesje, odabrali smo rjeenja o kojima ovdje govorimo. Ona koja se tiu ureivanja teksta bit e primijenjena dosljedno u svim svescima izdanja. Ona koja se tiu prijevoda vrijede za ovu knjigu De Regno: ostale e imati drugog prevodioca, koji e neminovno birati neto drugaija rjeenja i sam ih obrazloiti. Za takvu smo se podjelu odluili zbog posve oite potrebe da prevodilac bude to viniji povijesnoj tematici o kojoj Lui raspravlja. Tako prvu knjigu gdje pretee antika problematika i jo po jedno poglavlje tree i etvrte knjige gdje se Lui vraa na starovjekovne teme prevodi antiar, ujedno i prireiva teksta za itavu ediciju, a glavninu djela prevodi medijevist. TEKST DE REGNO P o d l o g a teksta koji ovdje prezentiramo amsterdamsko je izdanje De Regno iz 1668. godine (v. Bibliografiju u prilogu), tekstom posve identino izdanju iz 1666. U nj unosimo izmjene, ispravke i dopune kojima je autor sam Lui, iz triju v r e l a . Prvo su Errata sic corrigenda tiskana u izdanju 1668. To je prva i na j malobrojni ja skupina intervencija, koje je autor izmeu dvaju izdanja uspio dostaviti tiskaru, te su pritampane na kraju djela. Drugo, obilnije vrelo su Addenda vel corrigenda in opere

54

55

De Regno Dalmatiae et Croatiae, to ih je Lui dao 1673. objaviti u Mlecima uz Inscriptiones Dalmaticae. Koristili smo njegov vlastiti primjerak djela s rukopisnim dopunama koji se uva u Naunoj biblioteci u Zadru. Trei, najmjerodavniji i najobilniji izvor je vlastiti Luiev primjerak De Regno iz 1666. koji se uva u biblioteci samostana sv. Frane u ibeniku. Stavljen nam je na raspolaganje s izvanrednom Ijubaznou i strpljivou, na emu ovdje posebno zahvaljujemo. Lui se nikada nije umorio od dotjerivanja De Regno, bilo da je iitavajui ga pronalazio koju jo neuoenu greku, bilo da je o neemu to novo saznao ili promijenio miljenje, bilo da se pojavila nova graa koju je smatrao potrebnim uvrstiti. Posao po svemu sudei nije okonan autorovom voljom nego njegovom smru, a dunost je potomstva da pravom Luievom ostavtinom smatra De Regno u onom obliku u kojem ga je napokon ostavio. Najvie ispravki dolazi upravo iz njegova primjerka djela, ali e zainteresirani italac lako uoiti da ih je relativno malo potvreno na sva tri mjesta. Nastojanje P. KAERA koji je objavio Aggiunte e correzioni autografe di Giovanni Luio al 'De Regno Dalmatiae et Croatiae' (v. popis literature u prilogu) ne prua zbog toga pravu sliku o svim Luievim zahvatima. Mora se dodati i to da P. Kaer mnogo to u ibenskom primjerku nije uoio, a poneto je i krivo itao. Zbog toga njegov rad spominjemo samo ovdje, a ne uzimamo ga u obzir za Variae lectiones. Kaeru, a sigurno i sebi u prilog, napominjemo da neke Luieve ispravke nije teko previdjeti, jer se svode na brisanje otisnutih slova ili na pretvaranje slova u slovo malim potezom pera. Neke prilino bitne ispravke uoene su iskljuivo zbog toga to se pri prevoenju po smislu nametnula pretpostavka da bi rije morala izgledati drugaije nego to je otisnuta. Kako Lui nije sve ispravke unio odjedanput, varira boja tinte kojom se sluio. Budui da njegova ruka nije jedina pisala po ibenskom primjerku De Regno, Kaer je moda poneto ispustio i iz opreza, a zabune su mogue i kod nas. Takoer nije teko pogrijeiti u itanju, jer je Lui ispravljao i ispravke. Kaer nije
56

usporeivao zadarski Luiev primjerak Addenda, pa mu rukopisne intervencije koje su ondje urednije ispisane nisu niti mogle pomoi. Nama jesu, ali se ipak ne usuujemo pretendirati na apsolutnu tonost. Osim navedenih izvora i Luieva p r e p i s k a sadrava podataka koji doprinose utvrivanju konane verzije teksta De Regno. Kako ona jo nije itava objavljena, a u principu ne bi smjela sadravati nita to se nije pokazalo i na spomenutim mjestima, pozivamo se na nju samo izuzetno. Sve Luieve intervencije donosimo u lomljenim zagradama kako bi bile odmah prepoznatljive. Imajui na umu da je De Regno danas najee u upotrebi preko S c h w a n d t n e r o v a i z d a n j a iz 1748. godine, i da je to najpotpunije posmrtno izdanje djela, smatrali smo potrebnim upozoriti i na varijante koje se ondje javljaju. Prireiva naime nije uzimao u obzir niti tiskane Luieve ispravke i dopune, a kamoli rukopisne. Primjeujui da poneto treba ispraviti, intervenirao je ponekad posve valjano, ali je mnogo ee iz neshvaanja tota proizvoljno promijenio. Na nekim se mjestima gubi, ili je ak potpuno izokrenut smisao Luieva kazivanja. U prvoj knjizi De Regno drastian je primjer glavni citat Plinija Starijeg u drugom poglavlju. Videi da tekst vrvi koruptelama, prireiva je u najboljoj namjeri uvrstio Plinijev citat prema nekom suvremenom izdanju, a ne prema De Regno. U prvi mah uinak je dopadljiv, no odmah nastaje nevolja: Lui nakon citata raspravlja o Plinijevu tekstu ikakav je kod njega otisnut. U Schwandtnerovu izdanju nestala je podloga rasprave, koja je zbog toga teko shvatljiva. Uviajui to, prireiva je bio prisiljen zahvaati na vie mjesta i u Luiev vlastiti tekst. Iz nekog razloga, moda tehnikog, izdanje 1748. uope ne koristi zagrade, a one su u De Regno 1668. esto upotrijebljene. Kad se radi o Luievu tekstu, teta nije velika. Zagradama su odvojene umetnute misli, pa je interpunkcija koja ih u Schwandtnera nadomjeta obino posve dostatna da se nita ne iskrivi. Meutim, okrugle se zagrade u De Regno 1668. najee javljaju u citatima izvora. Tu Lui
57

njima odvaja objanjenja ili dopune koje nadoknauju isputeni izvorni kontekst. Budui da zagrade 1748. izostaju, priinjaju se te dopune kao integralni dio izvornog teksta, a Luievi citati bez njegove krivnje dobivaju neispravan oblik. Pojava je toliko esta da je u naim Variae lectiones ne biljeimo posebno, nego ovdje naelno upozoravamo na nju. Dok je u Luia 1668. kurziv rezerviran za izvorne tekstove, u Schwandtnera se javlja i za isticanje znaajnijih pojmova u Luievu tekstu. To ne biljeimo posebno, kao ni razlike u grafiji i interpunkciji. Smatrali smo ipak potrebnim upozoravati na razlike u primjeni kurziva kod izvornih tekstova i na razlike u oblicima vlastitih imenica u izvornim tekstovima. Zbog razlika u Schwandtnerovu izdanju nismo unosili nikakve oznake u latinski tekst De Regno, kao ni zbog onih nekoliko tiskarskih greaka 1668. koje je Lui previdio, a ovdje smo ih ispravili. Odstupanja koja se javljaju u T r a t t n e r o v u i z d a n j u De Regno i u P a v i s s i c h e v u talijanskom p r i j e v o d u koji je raen po Trattnerovu izdanju tolika su da ih nije imalo smisla registrirati. Da bismo ouvali izgled teksta De Regno 1668. u prvom smo redu bez ikakve izmjene zadrali Luievu i n t e r p u n k c i j u , iako jo jako odudara od dananje. Budui da se radi o tekstu struna povijesna sadraja koji je odavna predmet proturjenih interpretacija, smatrali bismo ak nekorektnim osuvremenjivati interpunkciju. To bi nuno u izvornik uvelo shvaanje prireivaa teksta, koje nipoto ne mora biti i shvaanje svih korisnika edicije. Ovako je i prevodilac slobodniji: grijei li, to e se lake pokazati uz ovakav oblik izvornog teksta, te iznosei svoje tumaenje ne namee nita apsolutno niti Luiu niti itaocu. Iz slinih razloga potujemo g r a f i j u De Regno, osobito u pogledu velikih poetnih slova opih imenica, koja se esto javljaju da bi se naglasio pojam bitan u svom kontekstu.
58

Ne uklanjamo suvine aspirate i geminate, neobine dvoglase, -y- umjesto -i-, niti ita od toga piemo gdje bi trebalo biti, a nedostaje. Takoer ne ujednaujemo izgled istih rijei koje su od prilike do prilike razliito ispisane. Razlog je bezazleniji negoli kod interpunkcije i velikih slova: ta je varijabilnost karakteristina za vrijeme kad je De Regno pisano i tiskano. Potpuno je ukloniti znailo bi zapravo unititi dokument. Ipak, iz posve praktinih razloga razrjeujemo kratice, odvajamo slova u ligaturi, izostavljamo akcentske znakove, a -i- (-j-), -u- i -v- piemo prema dananjim pravilima. Jedino kad se raspravlja ba o obliku ili izgovoru kakve rijei, -v- i -u- ostaju kao u De Regno. Zadatak je ovog kompromisnog sustava da tekst De Regno uini itkim dananjoj publici, a da mu ostavi i dovoljno osobina iz vlastita doba. Uz lomljene zagrade kojima naznaujemo Luieve intervencije, italac e u izvornom tekstu susresti jo okrugle zagrade koje preuzimamo iz De Regno i kose zagrade meu kojima su b i l j e k e s m a r g i n a izdanja 1668. Te smo zagrade uveli ukljuujui biljeke u tekst na mjestima koja im je Lui u De Regno odredio abecednom naznakom, ali naznaku samu isputamo. Ona je suvina, jer se raspored teksta po stranama ne podudara. Ponekad je marginalna biljeka ipak uvrtena neto drugaije no to je predvieno u De Regno, blie onome na to se odnosi. Jo je jedna vrst naznaka preuzeta iz De Regno: to su zvjezdice kojima Lui upozorava na v a r i j a nt e ili ispravke u izvornim tekstovima. Od svih tih znakova u prijevod ne prenosimo lomljene zagrade oko Luievih dopuna i ispravki, a neke su se marginalne biljeke mogle integrirati u tekst bez zagrade. Razliiti su t i p o v i s l o v a u De Regno upotrijebljeni u skladu s dananjim kriterijima: autorov je tekst u kurentu, tekst citiranih izvora u kurzivu. Za dvojbena mjesta u izvorima primijenjeno je takvo rjeenje, da je sumnjiva rije ili izraz istaknut ku59

rentom, a na margini je predloena varijanta ili ispravka u kurzivu. To je preuzeto i u ovoj ediciji. Ako ima kakvih odstupanja bilo u Luia, bilo u nas, upozoravamo na njih u Variae lectiones. Kao to smo neto ranije spomenuli, Luiev je obiaj da u citate izvornih tekstova u zagradi umetne poneto to nadoknauje isputeni kontekst. U De Regno 1668. ti su umeci u kurzivu kao i izvorni tekst. U transkripciji to preuzimamo, a u prijevodu ne preuzimamo. Ima, dakako, sluajeva kad zagrada pripada izvornom tekstu, pa su mogue zabune koje smo nastojali ukloniti provjerama pri identifikaciji izvornih mjesta. N a t p i s i su u De Regno reproducirani kapitalom. Nije zapravo obiaj prevoditi antike natpise poput ovih iz prve knjige De Regno, jer su prilino tipskog i prepoznatljivog sadraja ili okrnjeni toliko da se ne mogu potpuno proitati. Meutim, drei se principa da se prevede sve to je otisnuto onako kako je otisnuto, dali smo i prijevod natpisa, ali u kurzivu, kao i ostale izvorne tekstove. PRIJEVOD PRVE KNJIGE L u i e v o v l a s t i t o i z l a g a n j e u pravilu je potpuno primjereno onakvu naslovu kakav je prvobitno elio dati De Regno: Indagationes, istraivanja, ispitivanja. To znai jezgrovito nizanje opaski u analizi grae i problema, i u pravilu odsjene zakljuke. Latinski je oblik za to esto jedna jedina, vrlo duga sloena reenica koja obuhvaa itav misaoni proces od formuliranja problema do zakljuka. Ekvivalentom koji najbolje izraava uinak Luieva kazivanja smatramo u naem jeziku kratke, to jednostavnije samostalne reenice. Tijekom analize Lui vrlo uestalo koristi ogranien broj glagola i glagolskih izraza koji izraavaju ispitivanje, pretpostavljanje, dokazivanje i zakljuivanje. Njihova se stalna prisutnost upravo namee itaocu latinskog teksta. Nastojali smo to prenijeti prevodei to dosljednije isti glagol ili glagolski izraz istom rijeju. Rezultat svega je poneto krut prijevod, koji je na neki nain u skladu
60

s Luievom vlastitom ocjenom njegova latinskog stila (v. Prilog) i s ocjenama kakve je dobivao od drugih (npr.: ... docere maluerit scribendo lectores, quam aures eorum, adhibita titillatione, verbis ac vocibus scrupulose conquisitis demulcere. M. BELL u uvodu Schwandtnerova izdanja, str. XXVI). Tek mjestimino Luieva je reenica kienija humanistika fraza, kad izrie uobiajene formule skromnosti, ograuje se zbog smionih pretpostavki, i na jednom mjestu daje rjeitu pohvalu djelotvornosti mletakog dravnog ureenja i pomorske politike. Nastojali smo to potpuno odraziti u prijevodu. Luievo je povjesniarske razmiljanje, bez obzira na to jesu li danas rezultati prihvatljivi ili ne, umno, otro, temeljito potkrijepljeno graom i argumentima drugih vrsta, meu ostalim ak i ekonomskog karaktera. Po svemu je podobno da se prevede uz najvee mogue a k t u a l i z i r a n j e . Toga smo se drali, i u skladu s tim bismo bili voljeli zamijeniti standardni latinski tip opisnih ili upitnih naslova dananjim ekvivalentima. Kako meutim prevodimo manji dio De Regno, red je bio u tom pogledu potivati volju drugog prevodioca. V l a s t i t e i m e n i c e raznih vrsta pri naem su planu nametnule varijabilni sustav prijevoda o kojemu valja poneto rei. Izraavajui se latinskim jezikom, Lui je mogao etnonime poput Dalmatae ili Veneti koristiti bilo za koje razdoblje od antike do svoga doba. Prevodei, valja ih varirati. Treba, na primjer, presuditi kad je rije o plemenu Veneta, pa e se zadrati oblik koji doslovce odgovara latinskom, kad je rije o stanovnitvu italske pokrajine Venecije, pa se mora pisati o Venecijancima, a kad se smije, pa i mora staviti Mleani, jer je rije o pripadnicima mletake drave ili o stanovnicima Mletaka. Slino je s Dalmatima. Lui je dodue izrazio uvjerenje da je Dalmatae pravi oblik plemenskog imena, no danas je u strunoj literaturi obiaj upotrijebiti oblik Delmati upravo kad je rije o plemenu da bi se odmah znalo kako se ne govori openito o stanovnitvu pro-

vincije Dalmacije. To smo dakle uveli i u prijevod na odgovarajuim mjestima, te je i opet trebalo presuditi kad je govor o ilirskom plemenu, pa e stajati Delmati, a kad o stanovnitvu rimske provincije, bizantske i kasnije Dalmacije te emo pisati Dalmatinci. Slian je problem s toponimima antike tradicije, koji u latinskom uvijek izgledaju jednako, iako u Luia izraavaju razliite sadraje: valjalo je tono razluiti kada govori o staroj Isi, Faru, Epidauru, Lisu i si., a kada o Visu, Hvaru, Cavtatu, Ljeu. Ima, meutim, i geografskih, naziva antike tradicije koje iz vie razloga nije bilo uputno aktualizirati. Utvrdivi im znaenje, Lui neke svjesno koristi s tim znaenjem u svom daljnjem kazivanju. Neke tumai drugaije no to se danas shvaaju, pa ih se u njegovu tekstu niti ne smije zamjenjivati. tovie, dok se raspravlja o nastanku nekog naziva potrebno ga je ponekad preslikati iz izvornika kako bi se jasno razabrala podloga Luieva dokazivanja. Tako e npr. Jadransko more i u prijevodu biti Adrijatiko, Atrijatiko i Hatrijatiko, dok Lui bude naziv povezivao s imenom grada Hatrije, Atrije, Adrije. Neki antiki nazivi i nemaju pravog dananjeg ekvivalenta. Napokon, neki su nazivi antike tradicije u Luievo doba bili posve aktualni, i on ih koristi u suvremenom znaenju. Kad govori o ilirskoj obali, to je i obala suvremenog Ilirika, koji je s tim imenom i prikazao na karti Illyricum hodernum. Nema potrebe da se termin mijenja. Posebno je osjetljiv posao odluiti kako e se u prijevodu izraziti imena gradova, otoka i si. koja Lui sam navodi kao dananja. Neka posve odgovaraju naim dananjim nazivima, jedino se treba snai u Luievu pravopisu. Druga su meutim bila lokalno aktualna u njegovo vrijeme, a pripadaju romanskom i talijanskom, odnosno romanizacijskom i talijanizacijskom imenskom fondu. Smatrali smo posve ekvivalentnim na Luievo nunc nadovezati imena koja su ih danas potisnula, osim kad raspravlja upravo o onom obliku naziva koji je naveo i eventualno ga povezuje s antikim oblikom. Tu bi zamjena unitila smisao njegova kazivanja.
62

Lake se bilo odluiti kod imena veih gradskih centara i otoka. Oblike poput Ragusium, Spalatum, Tragurium, Arbum i si. Lui je oito naveo pod nunc kao meunarodne, latinizirajui ih u skladu s jezikom djela. Moe se dosljedno stavljati Dubrovnik, Split, Trogir, Rab i si. Osobna imena humanista i kasnijih autora koje Lui citira i navodi problem su za isebe. U skladu s obiajem vremena i s jezikom djela gotovo su sva latinizirana, a narodni oblik u prirunicima koje smo koristili moe biti prilino raznolik. Uz onaj za koji se opredjeljujemo u prijevodu navodimo stoga latinski i ostale u popratnim biljekama. S t e r m i n i m a koji oznauju u p r a v n e f u n k c i j e ili p o d r u j a takoer je trebalo prilagodljivo postupati. Antiki termini koji se odnose na antiko razdoblje u pravilu nemaju tonih ekvivalenata. Budui da se radi o strunom historiografskom tekstu, bilo ih je najispravnije preuzeti u prijevod. Meutim, kod naslova antikog postanka koji su nali raznoliku primjenu u kasnoj antici i u srednjem vijeku trebalo je znaenja varirati. Dux npr. u Luievu tekstu pokriva sva znaenja, od osnovnog voe, vojskovoe, preko vojvode u Zadru kojemu se u nas obino daje naslov kneza, franakih vojvoda koje smo navikli nazivati grofovima i markgrofima, vojvoda u Hrvata koje opet nazivamo knezovima, do mletakih vojvoda, to jest dudeva. Slina je nevolja s titulom comes. Pokrajinski termin provincia moe znaiti naprosto pokrajinu, rimsku provinciju, bizantski temat, franaku marku. U prijevodu smo nastojali upotrijebiti izraze koji e najtonije predoiti Luievu misao onako kako je mi shvaamo. itaocu stoji na raspolaganju original da sam prosudi. Dok smo na Luiev vlastiti tekst primjenjivali ova pravila, s c i t a t i m a i z v o r a smatrali smo nunim postupati drugaije. Onakvi kakvi jesu, bez sumnje e prilino iznenaditi poznavaoce, osobito antiki zemljopisnog sadraja. Napueni su vlastitim imenicama udnih oblika, i poprilino se razlikuju od kritiki ureenih tekstova na kojima smo navikli raditi. Odstupanja se poviestruuju, jer u De Regno
63

stoje samo latinski prijevodi brojnih grkih izvora. Lui u skladu s obiajem svog doba citira i manje cjeline otrgnute iz njihova konteksta i kongruira ih s vlastitim. Isti citat koji se javlja na vie mjesta gotovo svaki put izgleda malo drugaije, premda je dosljedno u kurzivu. Napokon, Lui neka mjesta shvaa drugaije no to se danas shvaaju, ak i kad ona sama izgledaju kako smo navikli. O tome nas upuuju njegova vlastita tumaenja. Zbog toga se sve to je u De Regno prezentirano kao izvor mora prevesti prema obliku koji ondje ima, a ponekad ak vie u skladu s Luievom interpretacijom nego i s tim oblikom. U skladu s time, v l a s t i t e i m e n i c e iz izvornih tekstova vie preslikavamo negoli prevodimo. Tako e se na primjer u prijevodu Luieva teksta dosljedno nalaziti danas u nas uobiajeni etnonim Enheleji, dok e se u prijevodu izvora moi susresti i Enheleejci, Enheli i Enheliji. Zamjena danas u nas uobiajenim oblicima ili dananjim ekvivalentima u prijevodu izvornih tekstova ne dolazi u obzir. U prvom redu, Lui ponekad raspravlja o oblicima kakve je zatekao, zatim takav oblik moe uputiti na izdanje ili rukopis kojim se sluio bude li tko o tome istraivao, i na kraju krajeva red je da i onaj italac koji bude koristio samo prijevod iz ove edicije dobije priliku uvidjeti kako je izgledala graa dok je Lui na njoj radio, i kako on sam s njome postupa. Svjesni smo da meu neobinim oblicima vlastitih imenica i ostalih rijei u citatima izvornih tekstova moraju imati udio i tiskarske greke, bilo u Luievim predlocima, bilo u samom De Regno. To je meutim nedokazivo, osim kad bi se tono identificirale i provjerile sve knjige koje je Lui imao u rukama. Bez pokria u obliku Luieve ispravke, svaka bi intervencija mogla biti neopravdana. Tek kad je doneseni oblik takav da potpuno onemoguuje da se dobije bilo kakav smisao, osloboeni smo obaveze da potujemo to stoji u De Regno. A to je uistinu rijetko. Zbog svega ovoga napominjemo da De Regno, bar to se pripovjednih izvora tie, nipoto nije vrelo
64

iz kojega bi se danas mogli preuzimati citati i navodi. Posve je neto drugo to gotovo bez iznimke ukazuje na ona izvorna mjesta koja doista sadravaju podatke za povijest naih krajeva. Zadatak je b i l j e a k a uz p r i j e v o d da upute itaoca o kojim se izvorima i izvornim mjestima radi, da ga upozore na bitna odstupanja prema kritiki ureenim tekstovima i da mjestimino predoe kontekst koji je Lui ispustio. Isto e u biljekama biti obavljeno i za Luievu literaturu, tj. za djela od XIV stoljea do njegova doba. U prijevodu izvornih tekstova u skladu s gore opisanim principima za n a s l o v e poput spomenutih dux, comes, pa princeps i si. najee donosimo najblie etimoloke ekvivalente, bez obzira na povijesna znaenja termina koja smo uveli u Luiev vlastiti tekst. Prijevod povijesnog izvora u istraivake svrhe ne smije se mijeati s interpretacijom. Nadajui se da e rezultat naih nastojanja biti upotrebljiv, zakljuujemo Luievim rijeima: imperfectum opus texere non ignoro.

Bruna Kunti-Makvi

65

de regno Dalmatiae et Croatiae

IOANNIS LUCII

IVAN LUI

0 kraljevstvu Dalmacije 1 Hrvatske

DOMINO IOANNI LUIO IOANNES BLAEU SALUTEM

JOAN BLAEU POZDRAVLJA GOSPODINA IVANA LUICA

Vrli muu! Prema Tvojoj vrlo ljubaznoj uslunosti, s kojom si u Rimu prihvatio moje sinove Wilhelma i Pietera, potpuno sam osjetio da je ono prijateljstvo prema naoj obitelji to si ga neko ondje sklopio s mojim sada ve pokojnim bratom Corneliusom jo uvijek snano. No posebno si poelio da ga spoznam kad si ponudio da se u mojoj tiskari otisnu Tvoja dalmatinska istraivanja, kojima si na svjetlo iznio spomenike svoje vrle domovine, ve odavna obavljene gustom tminom. Prinosim Ti ih, ve dovrena, kao zalog zahvalne due i trajnog prijateljstva. Tebi se naime duguju, jer stvarno i jesu Tvoja, i ja im nisam pridonio nita, osim toga to sam ih svojim slovima priopio svijetu uenijih. Ako je ovaj prinos drag, to uope ne sumnjam da e biti uzdajui se u Tvoju uobiajenu dobrohotnost smatrat u da sam zadobio svaku hvalu. Zdravo, vrli muu, i nastavi me voljeti! U Amsterdamu, 12. rujna 1667.1

10

15

20

Amicitiam illam, Vir Clarissime, quam cum fratre meo Cornelio, iam fatis functo, olim Homae contraxisti, ex humanissimis tuis, quibus utrosque Guilielmum et Petrum filios meos ibidem excepisti, officiis, hucusque erga nostram familiam viguisse, plenissime expertus um. Sed praecipue eam mihi notam facere voluisti cum Indagationes tuas Dalmaticas, quibus Patriae tuae illustrissimae monumenta, iam dudum densis obvoluta tenebris, in lucem protraxisti, typis meis exarandas obtulisti. Eas ipsas iam absolutas in grati animi et perpetuae amicitiae tesseram, tibi offero; tibi enim debentur, cum revera tuae sint, nihilque iis a me sit tributum quam quod eas Doctiorum orbi meis litteris communicem. Si grata haec oblatio, quemadmodum solita tua benignitate fretus, futurum nullus dubito, omne me tulisse punctum existimabo. Vale, Vir Clarissime, et me amare perge. Amstelodami, Pridie Idus Septembris, 1667.

69

loannis Lucii DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE Liber primus Dalmatia post extinctos Illyrici Reges innotescere caepit, quomodo Reipublicae, et Monarchiae Romanae tempore dilatata fuerit, ipsorum Historici referunt: quae vero post Imperii declinationem in Dalmatia evenerunt, apud plures Auctores, sed adeo confusa reperiuntur, ut vix aliquid certi, vel dis10 tincti percipi queat. Cum autem huius Operis propositum sit obscura illustrare, et confusa distinguere, ideo pro antiquorum Scriptorum intelligentia, quaedam breviter recensenda erunt. Dalmatiam enim, sicuti in Illyrico statuunt, quicumque mentionem eius 15 faciunt, ita cum Graeci terminos Illyrici diversos quam Romani ponant, antequam Dalmatiae fines inquirantur, breviter praenarranda erunt quae de Illyrico ante Romanorum adventum referunt Scriptores; deinde relatis variis finibus, quos vigente Im20 perio Romano habuit Illyricum, et Dalmatia, tractanda erunt ea, quae post eiusdem declinationem in Dalmatia gesta sunt, et quomodo, quove tempore Dalmatiae pare in Regnum Croatorum transiverit: ut Regni Dalmatiae et Croatiae statu antiquo cognito, et 25 per temporum successiones cum hodierno collato, clariora evadant quae de Rebus Dalmaticis scripta reperiuntur. 5 Caput I. DE ILLYRICO. Illyriorum antiquam, sed fabulosam, originem Appianus refert, eos Adriatici mari accolas fuisse Scylax Cariandensis testatur, conterminos Macedonas vicisse, Amyntamque Philippi Patrem vectigalem reddidisse, Diodorus Siculus et lustinus referunt; sed 35 variante fortuna Philippus Bardileum Illyrici Regem, quamvis difficili, cruentoque praelio fugatum, partem Macedoniae occupatam primo cedere, mox iterum victum, parere coegit; eius vero filium Clitum, et Glauciam alterum Illyriorum Taulantiorum Regem, 40 iugum detrectantes, Alexander, qui Magnus cogno70

Ivan Lui O KRALJEVSTVU DALMACIJE I HRVATSKE Prva knjiga utrnuli kraljevi Ilirika. Kako se bila proirila u vrijeme Rimske Republike i Carstva, izvjeuju njihovi povjesniari. Sto se pak u Dalmaciji zbilo nakon slabljenja Carstva, nalazi se u vie autora, ali je tako zbrkano da se jedva moe shvatiti to pouzdano ili razgovjetno. Kako je pak zadatak ovoga djela rasvijetliti ne jasnoe i razluiti to je zbrkano, valjat e stoga ukratko poneto izloiti da bi se razumi jeli stari pisci. Svi naime koji spominju Dalmaciju smjetaju je dodue u Ilirik, ali Grci postavljaju Iliriku drugaije mee nego Rimljani. Prije no to se ispitaju granice Dalmacije, valjat e stoga ukratko ispripovjediti to pisci izvjeuju o Iliriku prije dolaska Rimljana. Kad se zatim iznese kakve su razliite granice imali Ilirik i Dalmacija dok je Rimsko Carstvo bilo snano, valjat e obraditi ono to se nakon njegova slabljenja zbivalo u Dalmaciji, te kako je, i u koje vrijeme, dio Dalmacije preao u Kraljevstvo Hrvata, da bi tako postalo jasnijim ono to se nalazi napisano o dalmatinskoj povijesti, kad se spozna drevni poloaj Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske i kroz slijed se vremena usporedi s dananjim. I poglavlje O ILIRIKU Apijan iznosi drevno, ali bajoslovno podrijetlo 1 Ilira. Skilak iz Karijande svjedoi da su stanovali uz Jadransko more.2 Diodor Sicilski i Justin izvjeuju da su pobijedili Makedonce s kojima su graniili i da su Filipovu ocu Aminti nametnuli danak.3 No kako se srea mijenjala, Filip je, dodue u tekom i krvavom boju, razbio kralja Ilirika Bardileja i najprije ga prisilio da ustupi zauzeti dio Makedonije. Zatim ga je opet pobijedio i prisilio ga da mu se pokorava. Kako izvjeuje Arijan, Aleksandar nazvan Velikim obuzdao je njegova sina Klita i Glaukiju, drugoga kralja Ilira Taulanata, kad su nastojali zbaciti ja-

Dalmacija je poela postajati poznatom kad su

30

71

minatus fuit, coercuit, ut Arrianus refert. Alexandri deinde successoribus de Macedonico Regno inter se pugnantibus, Illyriorum Reges iugum exeusserunt; nam eundem Glauciam Pyrrhum puerum recepisse, 45 et Cassandro Macedoniam regenti, maximamque pecuniam pollicenti, tradere noluisse, sed educatum in Regnum Epirotarum restituisse, Plutarchus tradit /In Pyrrho/. Quae omnia sicuti Illyrios afo antiquo bellicosos, et Macedonibus conterminos demonstrant; ita 50 adeo exigua sunt, ut ex eis status totius Illyrici, eiusque termini percipi non possint, nec deinde Romana in Illyrico bella, nisi praecognito eius maritimo statu: ideo proximi mari memoriae antiquae colligendae sunt, ut inde, et fines Illyrici, et (a Romanis 55 inibi bella gesta) percipi possint. Sinum Adriaticum, quem Graeci lonium dicunt, antiquissimis temporibus Illyricum vocatum, testantur Poetae Argonautarum, et Colchorum itinera describentes, ut Callimachus a Strabone relatus libro primo de Colehis ait: 60 Secessum Mari Illyrici simul ac tetigerunt, Finem remigio mox statuere suo: Harmoniae dirumque ubi serpentem induit olim Ad laevam sedes constituere ibi. Et Apollonius Argonautieon libro 4. de eisdem: Hi iuxta Illyricum, ex profunditate nigrum flumen*

65

Ubi Harmoniae est, et Cadmi bustum, turrim excitarunt Encheleaensium inquilini. 70 Virgilius quoque (Ecloga 8. Tu mihi seu magni superas iam saxa Timavi sive oram Illyrici legis aequoris... et AeneidoiS primo} de Antenore Illyricos penetrare sinus, atque intima tutus 75

/*mare vel fretum/

ram.4 Dok su se zatim Aleksandrovi nasljednici meu sobom borili o makedonsko kraljevstvo, kraljevi Ilira zbacili su jaram. Plutafh naime pie /u Piru/ da je isti taj Glaukija prihvatio Pira kao dijete i da ga nije htio predati Kasandru koji je upravljao Makedonijom i obeavao silan novac nego ga je odgojio i uspostavio u epirskom kraljevstvu. 5 Sve to dodue pokazuje da su Iliri od davnine bili ratoborni i da su firaniili s Makedoncima, ali je tako oskudno da se odatle ne mogu shvatiti niti poloaj itava Ilirika i njegove mee, niti kasniji rimski ratovi u Iliriku, ako se prije ne upozna njegov pomorski poloaj. Stoga valja prikupiti drevne spomene oblinjeg mora da bi se zatim mogle shvatiti i granice Ilirika, i ratovi to su ih Rimljani ondje vodili. Pjesnici koji opisuju putovanja Argonauta i Kolana svjedoe da se Jadransko more, koje Grci zovu Jonskim, u najstarije doba nazivalo Ilirskim. Tako Kalimah, kojega navodi Strabon u prvoj knjizi, kae o Kolanima: im su se dotakli zaklonjenog Ilirskog mora doskora su prestali veslati, i gdje je neko Harmonija zaodjenuta ljutom zmijom nastanili su se s lijeve strane.9 Apolonije o njima u etvrtoj knjizi Zgoda Argonauta: Oni su podigli kulu kod Ilirske rijeke* /*mora ili tjesnaca/ crne zbog dubine, gdje je Harmonijin i Kadmov grob kao naseljenici meu Enheleejcima1 Takoer i Vergilije u osmoj Eklogi: Bilo da mi ve prelazi hridine velikog Timava, s bilo da prati obalu Ilirskog mora ... , i u prvom pjevanju Eneide o Antenoru: prodrijeti sigurno u Ilirske zaljeve i u najunutarkraljevstvo Liburna i prijei izvor Timava. Za njim slijedi Trogov epitomator Justin piui u 24. knjizi o Galima koji su preli Alpe: Dio ih je u Italiji zauzeo Rim, a dio je koljui barbare prodro u Ilirske zaljeve pod vodstvom ptica. (Gali se naime vie od ostalih bave vjetinom proricanja po ptica73

Regna Liburnorum, et fontem superare Timavi. Quem sequitur Epitomator Trogi lustinus libro 24. de Ga'llis Alpes transgressis: Ex his portio in Italia Romam cepit, et portio Illyricos sinus ducibus avibus (nam augurandi studia Galli praeter caeteros callent) 80 per strages Barbarorum penetravit, quod mare deinde

njije9

72

85

90

95

100

105

lio

115

120

Adriaticum vocatum idem testatur lustinus libro 20. Adria quoque Illyrico mari proxima, quae et Adriatico mari nomen dedit. Et Stephani Epitomator: Est item Insula cum urbe ibi cognomine Issa, in Dalmatico mari, et Illyrico. Hune Sinum Pelasgos in potestate habuisse, Dionysius Halicarnassaeus tradit, nam relata eorundem peregrinatione, et ad unum ex Padi ostiis Spineticum nomine, appulsu subdit /Libro l/ Ibique condiderunt Urbem Ostio fluminis cognominem, prosperaque prae cunctis eum sinum adcolentibus ui fortuna, et diu patiti mari imperio, Delphos deo decimas e maritimis proventibus, si qua alia Civitas, magnificas miserunt. Similiter /Libro 1.1 Strabo, Spina nunc vicus, quondam Graeca urbs nobilis, quando et Spinetarum thesaurus Delphis ostenditur, et alioquin fertur eos Mari dominium obtinuisse. Haec autem ante bellum Troianum evenisse, testatur idem Dionysius, qui de caeteris Pelasgis per Italiam sparsis disserens ait /Libro 1./ Tempus quo res Pelasgorum coeperunt deficere incidit in alteram fere ante bellum Troianum aetatem, duraverunt tamen pene ultra eius belli tempora: donec contractae sunt in gentem minimam. Post Pelasgos Diomedem eidem mari dominatum esse ex Strabone apparet /Libro 5./ In ipso autem intimo sinus Adriatici Timavum est, Diomedis templum memorabile; habet enim portum, et elegantem lucum, et fontes septem potabilis aquae stotim in mare alto, et lato excidentis amne. Et infra. Diomedem circa illud mare ditionem tenuisse testantur Insulae Diomedeae, et quae de Dauniis, et Argo Hippio referunt. Post Diomedem Liburnos eiusdem mari dominium habuisse, arguunt (ea) quae de ipsis Plinius, Strabo, et Appianus referunt /Plinius libro (3.) capite 13. (et 14.}/: Flumen Batinum, Truentum cum amne, quod solum Liburnorum reliquum est. Ab Ancona Gallica ora incipit Togatae Galliae cognomine, Siculi, et Liburni plurima eius tractus tenuere, inprimis Palmensem, Pretutianum, Hadrianumque agrum, Umbri eos expulere, hos Etruria, hane Galli. Praeter quae Italiae loca, Dyrrachium quoque in potestate habuisse /Civilium 2.1 Appianus refert, et Corcyram
74

ma.) Isti Justin u dvadesetoj knjizi svjedoi da je to more zatim nazvano Adrijatikim: I Adrija vrlo blizu Ilirskog mora, koja je i dala ime Adrijatikom 11 moru. A Stjepanov Epitomator: Postoji zatim otok Isa s istoimenim gradom, u Dalmatinskom i Ilirskom 12 moru. Dionizije Halikarnaanin pie da su tim morem vladali Pelazgi. Izvijestivi naime o njihovu lutanju i pristanku kod jednog padskog ua, Spinetskog imenom, dodaje /u prvoj knjizi/: I ondje su osnovali grad istog imena kao ue rijeke. Povoljna ih je srea sluila bolje nego sve koji su stanovali uz ono more, i domogli su se zadugo vlasti nad morem. Ako ikoji drugi grad, oni su slali bogu u Delfe raskone dese13 tine od pomorskih prihoda. Slino Strabon /u sedmoj knjizi/: Spina je sada selo, a neko bijae znamenit grki grad, jer se i u Delfima pokazuje riznica Spineana, a i inae se pria da su zadobili gospod14 stvo nad morem. Isti pak Dionizije svjedoi da se to dogodilo prije trojanskog rata, jer govorei o ostalim Pelazgima koji su se rasprili Italijom kae /u prvoj knjizi/: Vrijeme kad su poele slabiti prilike Pelazga pada otprilike u drugo pokoljenje prije trojanskog rata. Ipak je trajalo gotovo do preko razdoblja tog rata dok su svedeni na posve neznatno pleme.15 Iz Strabona /u petoj knjizi/ se vidi da je nakon Pelazga istim morem gospodario Diomed: Na samom je kraju Jadranskog mora Timav, spomena vrijedno Diomedovo svetite. Ima naime luku, ljupki gaj i sedam izvora pitke vode koja odmah istjee u more dubokim i irokim tokom. I nie: Diomedovi otoci i ono to se pria o Daunima i Hipijskom Argu svjedoe da je Diomed drao vlast oko onoga mora.16 Ono to o Liburnima iznose Plinije, Strabon i Apijan dokazuje da su nakon Diomeda oni vladali istim morem17 /Plinije u 13. i 14. poglavlju tree knjige/: Rijeka Batin i Truent s rijekom, to je jedino preostalo Liburnima. Od Ankone poinje galska obala s imenom Galije Togate. Najvei su dio njena prostora drali Sikuli i Liburni, u prvom redu palmensko, pretutijansko i hadrijansko zemljite. Njih su protjerali Umbri, Umbre Etrurija, a Etruriju Gali.18 Api75

10

Strabo, de quibus suo loco plura. Tuscos deinde successisse ex Livio elicitur /Decadis 1. libro 5./ Tuscorum 125 ante Romanum Imperium late terra marique opes potuere, mari supero inferoque, quibus Italia Insulae modo cingitur, quantum potuerint, nomina sunt argumento, quod alterum Tuscum, communi vocabulo gentis, alterum Adriaticum Mare ab Adria Tuscorum 130 Colonia vocavere Italicae gentes, Graeci eadem Tyrrhenum, atque Adriaticum vocant, Item Strabo /Libro 5./ Adriam ferunt illustrem fuisse urbem, unde et Sinui Adriatico nomen, exigua mutatione litterarum factum est. Quod Plinius melius declarat relatis Padi 135 Ostiis /Libro 3. capite 16./ Omnia ea flumina, fossasque primi a Sagis jecere Tusci, egesto amnis impetu per transversum in Atrianorum paludes, quae septem maria appellantur, nobili portu Oppidi Tuscorum Atriae, a quo Atriaticum mare ante appellabatur, 140 quod nunc Adriaticum. nempe ex Atriatico, sive Hatriatico, Adriaticum. sed cum vetustissimi Pelasgorum dominu maritimi memoria apud quosdam tantum auctores reperiatur, Diomedis vero, et Liburnorum, praeter Auctores relatos, Regionum et Insularum nomina ad haec usque tempora servata, eorum doininium testantur: Adriatici quoque mari nomen Atriensium Tuscorum Imperium deinonstrat: et sicut ex communi gentis vocabulo quintus ordo Architecturae Tuscanus dictus fuit, ita ex Atria particulari eorum 150 Civitate, domorum (laxiarum) pars praecipua Atrium denominatum est, ut testatur Varro /De lingua latina libro 4./ Impluvium, Compluvium a pluvfa, Tuscanicum dictum a Tusceis, posteaquam illorum cavum aedium simulare coeperunt, Atrium appella155 tum ab Atriatibus Tusceis, illinc enim exemplum sumptum. Inde ex proximi mari dominu consecutione, laxiarumque aedium institutione, nomina imposita, quae hucusque servantur, Atriensium potentiam, opumque abundantiam indicant; sed (cum deinde 160 Tusci a Gallis pulsi fuerint), quamvis circum-Padana regio ab eisdem occupata Gallia Cisalpina voari coeperit, tamen mare Adriaticum nomen a Tuscis impositum retinuit; ex quo Gallos mari usu caruisse,
76

jan /u drugoj knjizi Graanskih ratova/ izvjeuje da su osim tih mjesta u Italiji u vlasti imali i Dra, 19 a Strabon da su imali i Krf. O tome vie na svom mjestu. Iz Livija /u petoj knjizi prve dekade/ proizlazi da su zatim slijedili Etruani: Mo je Etruana prije rimske vlasti bila nadaleko rairena kopnom i morem. Koliko su bili moni na Gornjem i Donjem moru koja opasuju Italiju poput otoka, potvruju njihova imena. Italska su plemena naime prvo more nazivala Tuanskim po zajednikom imenu naroda, a drugo Adrijatikim po etruanskoj koloniji Adriji. 20 Grci ih zovu Tirenskim i Adrijatikim. Zatim Strabon /u petoj knjizi/: Priaju da je Adrija bila znamenit grad. Odatle je neznatnom izmjenom slova i na21 injeno ime Adrijatikog mora. To bolje objanjava Plinije, izvijestivi o padskim uima /u 16. poglavlju tree knjige/: Sve su te tokove i jarke poevi od Saga prvi nainili Etruani, odvevi nalet rijeke poprijeko u pliake Atrijanaca koji se nazivaju Sedam mora, u znamenitoj luci etruanskog grada Atrije. Prema njemu se prije Atrijatikim nazivalo more koje se sada zove Adrijatikim.22 tj. iz Atrijatikog ili Hatrijatifrkog Adrijatikim. No dok se uspomena na prastaro pomorsko gospodstvo Pelazga moe nai samo kod nekih autora, o gospodstvu Diomeda i Liburna svjedoe uistinu osim navedenih autora imena podruja i otoka sauvana sve do danas. Ime Adrijatikog mora takoer dokazuje vlast Etruana Atrijanaca. Kao to je po zajednikom imenu naroda peti graevinski slog nazvan tuskanskim, tako je prema njihovu posebnom gradu Atriji glavni dio prostranijih kua imenovan atrijem. To svjedoi Varon /u etvrtoj knjizi O latinskom jeziku/: Impluvij i kompluvij po kii, nazvan tuskanskim po Tuskima, poto su poeli oponaati njihov otvor u kuama. Atrijem je nazvan prema Tuskima iz Atrije: odande je naime uzet uzor.23 Tako su prema gospodstvu to su ga postigli nad oblinjim morem i prema gradnji prostranijih kua nadjenuta imena koja se uvaju sve do sada i ukazuju na mo i obilno bogatstvo Atrijanaca. No kad su zatim Gali protjerali Etruane, podruje oko Pada to su ga za77

verosimile vddetur: nam eorumdem expeditionum ter165 restrium per Illyricum, Graeciam, Italiam, et Asiam usque, memoriae reperiuntur, maritiniarum autem nulla; Illyrios quoque ex relatis Pelasgorum, Diomedis, Liburnorum, et Atriensium rebus parum mari usos dicendum videtur, et classibus destitutos, alieno 170 nutu navigationem exercuisse, ut infra latius; Atriensibus autem sede sua pulsis /Intra Annos ab Urbe oondita 232. et 359./, Adriaticum Classibus destitutum latrociniis (scatuisse); Navigantibusque infestum reditum ex Theopompo illis temporibus proximo re175 fert Strabo /Liibro 1.1 Bonarum frugum ferax est ora Illyrici oleis, et vitibus egregia; nisi quod quaedam loca prorsus aspera sunt, et fuit tamen ab initio neglecta fortasse quod soli praestantia ignoraretur, potior tamen causa fuit, quod eam homines saevi et 180 latrociniis dediti tenebant. Prope quae tempora Dionysium Syracusiorum Tyrannum colonias in Adriatico deduxisse, et cum Illyriis bellum gessisse, Diodorus Siculus refert; qui relato quomodo ex Sicilia Carthaginienses Dionysius eiecerit, Italiaeque proxima loca 185 subegerit, ad Adriaticum quoque in potestate redigendum animum intendisse scribit /Urbis conditae {368.}/ Olympiados 98. anno 3. sub idem tempus in Sicilia Dionysius Syracusiorum Tyrannus Urbibus ad mare Adriaticum condendis animum intendit: Inoc 190 ideo moliebatur, quod lonium uti vocatur, sinum suae potestatis facere in animo habebat, ut tutam ibi ad Epirum navigationem aperiret, Urbesque ad manum haberet, quo navibus suis appellere commode posset: et relatis auxiliis Illyriis praestitis contra Molottos, 195 sequitur: Intra haec rerum eventa, Parii quodam oraculo excitati, colonia in Sinum Adriaticum deducta Insulam, quae Phari nomen habet, adiuvante illos Dionysio in illo condunt; Is enira annis non multis ante in Adriam, coloniam Urbem Lissum /Issam/ 200 aedificaverat; cuius urbis occasione adiutus dum caeteris negotiis vacat Dionysius navalia pro CC. triremibus extruit. Deine narrta decem milium Illyriorum ex adversa Continenti in Insulam Phari transvectione, et Civitatis oppugnatione, subdit. At qui*
78

uzeli poelo se dodue nazivati Ovostranskom Galijom, ali je Jadransko more ipak zadralo ime nadjenuto prema Etruanima. ini se po tome vjerojatnim da se Gali nisu bavili pomorstvom. Nalaze se naime spomeni njihovih kopnenih pohoda kroz Ilirik, Grku, Italiju i sve do Azije, ali nikakav spomen o pomorskom pohodu. ini se kako prema iznesenoj povijesti Pelazga, Diomeda, Liburna i Atrijanaca valja rei da su se i Iliri takoer slabo bavili pomorstvom, te da su, lieni brodovlja, plovili kako su drugi htjeli. O tome nie opirnije. Kad su pak Atrijanci istjerani sa svoga boravita /izmeu 232. i 359. od osnutka Rima/, Iliri su razboj nitvima ispunili Jadran koji je ostao bez mornarice, i Strabon /u sedmoj knjizi/ prema Teoipompu koji je vrlo bliz onome vremenu izvjeuje da je Jadran postao pogibeljan pomorcima: Obala je Ilirika rodna dobrim plodovima, izvrsna za masline i lozu, osim to su neka mjesta potpuno krevita. Ipak je od poetka bila zanemarena, moda jer se nije znalo kako je tlo izvrsno. Vaniji je ipak razlog bio to su je drali divlji i razbojnitvu odani ljudi.24 Diodor SicilSki izvjeuje da je otprilike u to vrijeme sirakuki tiranin Dionizije osnovao kolonije u Jadranu i ratovao s Ilirima. Izvijestivi kako je Dionizije izbacio Kartaane sa Sicilije i podvrgao oblinja mjesta u Italiji, pie da je naumio podvlastiti i Jadran /368. od osnutka Rima/: Tree godine 98. olimpijade u isto je vrijeme na Siciliji sirakuki tiranin Dionizije naumio osnivati gradove uz Jadransko more. Snovao je to zato to je imao na umu da podvlasti zaljev koji se naziva Jonskim kako bi za se otvorio sigurnu plovidbu do Epira i imao pri ruci gradove kamo bi mogao udobno pristajati svojim laama. Izvijestivi o pomoi koju je pruio Ilirima protiv Epirana, nastavlja: Dok se to dogaalo, Parani potaknuti nekim proroanstvom odvedu koloniju u Jadransko more na otok ije je ime Far, i na njemu je osnuju uz Dionizijevu pomo. On je naime nekoliko godina ranije dao u Jadran odvesti koloniju i izgradio grad Lis /Isu/. Potpomognut pogodnou to ju je pruao taj grad, Dionizije sagradi luku za dvije stotine troveslarki dok ga nisu
79

205 Lissii /*Issae/ Praeturam a Dionysio commendatam

210

215

220

225

230

235

240

245

habebat, numerosa triremium classe navigia Illyriorum adortus, partem demergit, partem in suam potestatem redegit, Barbarorum supra quinquies mille interfectis. Ex quibus Dionysium, in Adriatico coloniam, et classem numerosam habuisse constat, illum vero cum Gallis Senonibus Adriatici accolis, qui paulo ante Romam incenderant, societatem contraxisse lustinus /Libro 20./ refert, cum Venetis autem, Gallis, vicinis, amicitiam habuisse arguitur ex iis, quae de eodem refert Strabo /Libro 5./ Dionysius quoque Tyrannus Siciliae inde equorum ad certamina educandorum armenta instituit, ut etiam apud Graecos pullorum Venetorum fama innotuerit, eoque nomine Veneti longo tempore claruerunt. Nam sicuti Venetos intima Sinus coluisse constat, ita eousque tutam navigationem, et commodam Dionysium extendisse oportet, ut inde armenta equorum deduceret, et integrum mari Adriatici dominium sortitum censendum est, filiumque eius dominium praedicturn retinuisse, ut innuit idem Diodorus /Libro 16./ In Apulm duas condidit Urbes, quo tutum per lonium navigantibus transitum praestaret, nam barbari mari accolae magno navium praedatoriarum numero divagantes, Sinum Adriaticum mercatoribus infestum reddebant, post haec vitae pacatiori se dedens, exercitationes militum, bellicas exolescere permisvt. et narrata Syracusiorum rebellione: sub id vero tempus ad Cauloniam Italiae morabatur Dionysius, Philistum igitur exercitus Ducem circa Hadriam tum versantem cum classe accersit, utque recto cursu Syracusas petat, iniungit; cumque ad eundem uterque locum citata itinere properaret; Dionysius septimo die post reditum Dionis Syracusas pervenit: quae Dionysios in Adriatici ditione perseverasse arguunt, donec ad Syracusas recuperandas classem ex eo deduxerit iunior. Quid autem postea usque ad Romanorum adventum in Adriatico gestum sit, nemo refert: unus tantum Dionysii temporibus proximus Scylax Cariandensis Adriaticas oras describens, Illyrici situm indicat. Post Liburnos gens est Illyriorum, qui oram maritimam accolunt ad Cha80

zaokupljali drugi poslovi. Ispripovjedivi zatim kako se deset tisua Ilira prebacilo na otok Hvar sa suprotne strane kopna i napalo grad, dodaje: Onaj kojemu je Dionizije povjerio zapovjednitvo nad *Lisom /I som/ napadne ilirska plovila brojnim brodovljem troveslarki, i dio potopi a dio zarobi, pobivi 25 preko pet tisua barbara. Po tome je sigurno da je Dionizije u Jadranu imao koloniju i brojno brodovlje. Justin pak /u dvadesetoj knjizi/ izvjeuje da je sklopio savez s Galima Senoncima koji su stanovali 26 uz Jadran i neto ranije spalili Rim. Iz onoga to o njemu iznosi Strabon /u petoj knjizi/ dokazuje se pak da je odravao prijateljstvo i sa susjedima Gala, Venetima: Tiranin Sicilije Dionizije zatim je uredio stada za uzgoj trkaih konja, te se i kod Grka pronio glas venetskih drijebaca i Veneti su se dugo time 27 diili. Sigurno je naime da su Veneti nastavali najuvueniji dio zaljeva, te je Dionizije morao sve do ondje protegnuti sigurnu i udobnu plovidbu kako bi odande doveo stada konja. Valja smatrati da je postigao potpuno gospodstvo nad Jadranom, i da je njegov sin to gospodstvo zadrao. To nagovjeuje isti Diodor /u 16. knjizi/: U Apuliji je osnovao dva grada da bi pruio siguran prijelaz onima koji plove Jonskim morem,. Barbari koji stanuju uz more razilazili su se naime velikim brojem pljakakih laa i inili Jadran pogibeljnim za trgovce. Nakon toga se odao mirnijem ivotu i dopustio da prestanu ratne vjebe vojnika. A ispripovjedivi o pobuni Sirakuana: U to je pak vrijeme Dionizije boravio kod italske Kaulonije. Stoga je pozvao vojskovou Filista, koji se tada s brodovljem kretao oko Hadrije, i zaduio ga neka plovi ravno u Sirakuzu. Iako su obojica hitala k istom mjestu, Dionizije je stigao u Sirakuzu sedmoga dana nakon Dionova povratka.28 To dokazuje da su Dioniziji zadrali vlast nad Jadranom, im je Mlai odande doveo brodovlje da povrati Sirakuzu. to se pak u Jadranu zbivalo nakon toga, sve do dolaska Rimljana, ne izvjeuje nitko. Tek jedan jedini, Skilak iz Karijande, vrlo bliz Dionizijevu vremenu, opisujui jadranske obale ukazuje na smjetaj Ilirika: Poslije Liburna je narod Ilira, koji sta81

250

255

260

265

270

275

280

285

oniam usque, quae iuxta Corcyram Alcinoi Insulam est. quem sequuntur Latini tempora Romanis antiquiora referentes; ut Virgilius (locis supra relatis), et Titus Livius, relato Pelasgorum in Adriaticum Duce Cleonymo adventu, ait /Decadis primae libro x, Urbis Oonditae 453./ Laeva importuosa Italiae littora, dextra Illyrici, Liburnici, et Istri gentes jere. Ex quibus animadvertendum est, Istros, et Liburnos antiquitus ab Illyriis distinctos fuisse, quos deinde Romani in Illyrico incluserunt, eius fines saepe variantes, ut suo loco patebit. Ad quorum pleniorem intelligentiam, recensenda sunt ordinatim, prout apud Auctores reperiuntur Romanorum bella in Illyrico gesta, omissis brevitatis causa Istricis (cum Istriam Augustus Italiae adscripserit) ut inde Illyrici Dalmatiaeque termini melius elici possint. Primum Romanorum in Illyrico bellum eiusque causas Polybius refert ( . . . ) /libro 2. Urbis Conditae 516./ Agron Illyriorum Rex, filius Pleurati copiis terrestribus, et navalibus omnes priores Illyriorum Reges longe anteibat, hic Demetrio Philippi patri pecunias largienti receperat se Mydioniis, quos Aetoli obsidebant, opem laturum ... interea loci adveniunt ad Mydioniam lembi C. in quibus erant i_)J. et relata Illyriorum victoria: ita Illyrii peracto, quod mandatum a Rege fuerat, supellectile caeteraque omni praeda lembis imposita confestim naves solvunt, et patriam suam repetunt Rex Agro posteaquam lembi rediissent, eique omnia Duces narrassent quae in pugna acciderant, incredibili exultans laetitia, quod Aetolos gentem ferocissimam vicisset, ebrietati, et id genus liberalioribus epulis indulgens, in pleuritim incidit, quae post dies paucos ipsum sustulit. Regnum Teutha uxor /522./ suscepit, fide amicorum in rerum administratione utens. Haec more ingenii muliebris, quum nihil, nisi praeteritam victoriam ob oculos habere, de externis nihil quicquam cogitare, suis primum concessit, ut singuli quoscunque haberent obvios inter navigandum depraedarentur: deinde parata classe exercitum (priore) non minorem emittit:
82

nuju uz morsku obalu sve do Haonije koja je uz Al29 kinojev otok Korkiru. Njega islijede latinski pisci koji izvjeuju o razdoblju starijem od rimskoga, po30 put Vergilija na gore navedenim mjestima. Tit Livije pak kae /u desetoj knjizi prve dekade, za 453. godinu od osnutka Rima/, izvijestivi o dolasku Pelazga u Jadran pod Kleonimovim vodstvom: lijeva italska obala bez luka, a na desnoj Ilirici, Liburnici 31 i Istri, plemena gotovo.. . Iz toga valja primijetiti da su se Histri i Liburni od davnine razluivali od Ilira, a Rimljani su ih zatim ukljuili u Ilirik, esto mijenjajui njegove granice, kako e biti objanjeno na svom mjestu. Da bi se to potpunije razumjelo, valja nabrojiti ratove to su ih Rimljani vodili u Iliriku redom kako se nalaze kod autora, ispustivi kratkoe radi histarske (jer je August Istru pripojio Italiji), da bi iz toga mogle bolje proizii mee Ilirika i Dalmacije. O prvom rimskom ratu u Iliriku i o njegovim uzrocima izvjeuje Polibije /u drugoj knjizi, za 516. godinu od osnutka Rima/: Kralj Ilira Agron, Pleuratov sin, daleko je kopnenom i pomorskom vojskom nadilazio sve ranije kraljeve Ilira. Kad je Filipov otac Demetrije ponudio novac, pristao je da pritekne u pomo Midionjanima koje su opsjedali Etolci... Meutim je do Midionije dolo stotinu lemba na kojima je bilo pet tisua. I izvijestivi o ilirskoj pobjedi: Iliri su tako izvrili to je kralj bio naredio, pa ukrcavi na lembe opremu i sav ostali plijen smjesta otisnu lae i vraaju se u svoju domovinu... Kad su se lembi vratili i vojskovoe ispripovjedili kralju Agronu sve to se u bici dogodilo, zanosei se nevjerojatnom radou to je pobijedio vrlo ratoboran etolski narod, on je prionuo pijanevanju i takvu rasputenom goenju, te je zapao u prehladu koja ga je za nekoliko dana odnijela. Kraljevanje je preuzela /522/ supruga Teuta, oslanjajui se u upravi na vjerne prijatelje. Kako je u skladu s enskom pameti nemati pred oima nita do minule pobjede i nipoto ne razmiljati o vanjskim, prilikama, ona je najprije svojima dopustila da pojedinano opljakaju svakoga na koga za plovidbe naiu, a zatim je opremila bro83

/523./ Facia ducibus potestate, ut pro hostibus populos omnes haberent. Prima expeditio in Elaeorum, et Messeniorum fines sucepta est, perpetuis Illyriorum incursionibus obnoxios. Deinde narrata Gallo290 rum praesidiariorum perfidia, Phoenices Epiri Urbis occupatione, Epirotarumque obsidione, sequitur Scerdilaidam cum quinque Illyriorum millibus itinere terrestri per fauces ad Antigoniam adventare. inde victoria Illyriorum de Epirotis, et auxiliis Aetolorum, 295 et Acarnanum, subdit: Illyrii qui Phoenicem occupaverunt una cum Scerdilaida se conjefunt, nec longe a copiis auxiliaribus metantur castra, cupientes initio dimicare, sed dtfftcultas locorum impediebat: simul allatae sunt a Regina litterae, quibus quantocius re300 dire, quod pars Illyriorum ad Dardanos defecissent, imperabat. Ita Epirum populati, inducias cum Epirotis faciunt: per quas quicquid liberorum hominum in potestate habebant, cum ipsa Urbe pretio accepto eis restituunt: postquam mancipia, et supellectilem om305 nem Lembis suis imposuissent, caeteris navigantibus Scerdilaidas per Antigoniae fauces pedibus remeavit ... caeterum Illyrii antea soliti eos, qui ex Italia navigabant, iniuriis afficere, quo tempore Phoenicae morabantur, plures simul a Classe discedentes, mer310 catorum Italicorum alios depraedati sunt, alios trucidarunt, nec paucos cepere vivos, et secum abduxerunt. Romani, qui semper hactenus delatas ad se querimonias de Illyriis erant aspernati, tune cum plures simul ea gratia in Senatum venissent, Legatos in 315 Illyricum decernunt Caium, et Lucium (Coruncanios), ut de iis, quae diximus, accurate cognoscerent. Teutha reversis ex Epiro Lembis, copiam, atque multitudinem advectae ex Epiro supellectilis demirata, (longe enim faelicitate caeteras Epiri urbes an320 teibat Phoenice) ad lacessendos iniuriis Graecos duplo animosior est reddita. Verum quia domi res turbatae erant, nihil tune movit; isto autem negotio transacto eorum Illyriorum, qui rebellaverant; Issam, quae sola parere ipsi recusabat, obsidione cinctam tenebat. 325 Eodem tempore Romanorum Legati advenerunt, qui cum ad colloquium essent admissi, de suis iniuriis expostularunt. Teutha quamdiu verba facientes audiebat, ingentem animi jerociam, et superbiam prae se
84

dovlje i^ odaslala vojsku jednaku prethodnoj /523/, ovlastivi vojskovoe da sve narode smatraju neprijateljskima. Prvi je pohod poduzet na krajeve Elejaca i Mesenjana, koji su neprekidno izloeni ilirskim napadima. Ispripovjedivi zatim o izdaji galske posade, zauzeu epirskog grada Fenice i opsadi Epirana, nastavlja da je Skerdilaida s pet tisua Ilira dolazio kopnenim putem kroz klanac kod Antigonije, a zatim ispriavi o pobjedi Ilira nad Epiranima i o pomoi Etolaca i Akarnanaca, dodaje: Iliri koji su zauzeli Fenice spoje se sa Skerdilaidom i ulogore se nedaleko eta koje su stigle u pomo. U poetku su se eljeli boriti, ali ih je spreavao nepristupaan poloaj. Ujedno je doneseno kraljiino pismo kojim je zapovijedala da se to bre vrate, jer se dio Ilira odmetnuo k Dardancima. Stoga su, opljakavi Epir, sklopili s Epiranima primirje, po kojemu su im, primivi otkup, zajedno s gradom vratili sve slobodne ljude koje su drali zarobljene. Nakon toga su na lembe ukrcali robove i sav plijen, te se Skerdilaida vratio pjeke kroz klanac kod Antigonije, a ostali su plovili... Iliri su uostalom ranije navikli zlostavljati one koji su plovili iz Italije, pa se vie njih zajedno odvajalo od mornarice i dok su boravili kod Fenice, te su jedne italske trgovce opljakali, druge pobili, mnogo ih zarobili ivih i odveli sa sobom. Rimljani su uvijek dotada zanemarivali pritube koje su im bile podnesene protiv Ilira, no kako ih je tada odjedanput vie zbog toga dolo u Senat, odredili su kao poslanike u Ilirik Gaja i Lucija Korunkanije, neka se pomno upute o onome to smo ispriali. Kad su se lembi vratili iz Epira, Teuta se zadivila nad raskoi i obiljem plijena dovuenog iz Epira (Fenice je naime tada blagostanjem daleko nadilazila ostale epirske gradove) i postala je dvostruko spremnija da napada Grke. No kako su domae prilike bile poremeene, nije tada nita pokrenula. Obavivi pak posao oko onih Ilira koji su se bili pobunili, drala je pod opsadom Isu koja joj se jedina odbijala pokoravati. Istodobno su stigli rimski poslanici, te su se poalili na svoje nepravde kad su primljeni na razgovor. Dok ih je god Teuta sluala govoriti, pokazivala je silan
85

jerre: postquam vero dicendi jinem fecissent, ita in330 jit, curae ibi futurum, ne qua Romana populo ab Illyriis publice fiat iniuria: caeterum ut impediat quominus privatim, quam potest quisque utilitatem e mari capiat, hoc vero regibus in more nequaquam esse. Tulit indigne haec illius verba iunior Legatorum, et 335 apud Reginam libertate usus, conveniente illa quidem, sed cui omnino tune locus non erat: At Romanis, inquit, o Teutha, mos hic est pulcherrimus, ut, privatim factas iniurias publice persequantur, et iniuriam passis opem feramus; operam igitur Deo vo340 lente dabimus, ut cupide ac cito Regia instituta emendare te cogamus. relataque violatione Legati iunio>ris, et Romanae Classis apparatu, Teutha Veris initio, /524/ lembos a se rejectos maiore quam antea numero in Graeciam redire iussit. et narrata ofosii345 one Oorcyrae, et Aetolorum subsidio profligato ab Illyriorum lembis, quaternis simul alligatis, et Acarnanum sociorum nonnulis navibus armatis, Corcyrenses vero propter illa quae acdderant, plane omni spe salutis deiecti, non amplius diu obsidione tolerata, 350 pacem cum Illyriis faciunt, et praesidium in Urbem suam recipiunt, ac simul cum eo Demetrium Pharium, secundum haec Rlyriorum Duces naves extemplo solvunt, et classe Dyrrachium appulsa, eius urbis obsidionem iterum moliuntur. Circa idem tempus Caius 355 Fulvius Consul cum CC. navium classe, itemque Aulus Postumius consul alter cum terrestribus copiis Roma proficiscuntur, et relato Classis Romanae ad Corcyram appulsu, et Corcyrensium consentiente Demetrio (qui apud Reginam criminatus fuerat) dediti360 one; deinde Apolloniatum, et Dyrrachinorum solutis obsidionibus, Illyriorumque fuga. His quoque in fidem receptis ad ulteriora Illyrici progrediuntur, subactis obiter /simul/ Ardyeis. Adfuere mox plures legationes aliorum populorum, et in his etiam Parthino365 rum, nec non Atintanum, qui omnes quum se fidei Romanorum permitterent, sunt in amicitiam recepti: ita ventum ad /iter directum versus/ Issam, quae etiam Urbs ab Illyriis oppugnabatur, adventu Romanorum solutum est obsidium: Issei in fidem recepti: sed 370 et per vim dum oram illam praetervehuntur, ex Illyricanis oppidis quaedam Consules expugnarunt: in
86

prkos i oholost. Kad su pak dovrili govor, ree ovako: brinut e se da rimski narod ne trpi javno nikakva nasilja od Ilira; to se ostalog tie, uistinu nipoto nije kraljevski obiaj da sprijei neka svatko privatno crpe iz mora korist kakvu moe. Te je njene rijei mladi poslanik primio s negodovanjem i pred kraljicom se preslobodno ponio, rekavi ono to je dakako odgovaralo, ali tada uope nije bilo umjesno: :>A Rimljani, Teuto, imaju takav prelijep obiaj da privatno poinjena nedjela javno progone i da pomaemo onima koji su pretrpjeli nepravdu. Stoga emo se s voljom bojom potruditi da te prisilimo neka rado i brzo popravi kraljevske uredbe. Izvijestivi o oskvrnuu mlaeg poslanika i o pripremi rimskog brodovlja: Teuta je poetkom proljea /524/ dala opremiti vei broj lemba nego ranije i odredila da se vrate u Grku. Ispripovjedivi o opsadi Korkire i kako su ilirski lembi, povezani po etiri zajedno, s nekoliko oruanih laa saveznika Akarnanaca razbili pomo Etolaca: Korkiranima je pak zbog onoga to se dogodilo potpuno oduzeta svaka nada u spas, te vie nisu dugo izdrali opsadu. Sklope mir s Ilirima i prime u svoj grad posadu, i s njom Demetrija Farskog. Potom vode Ilira smjesta otisnu lae, i pristavi s brodovljem kod Dirahija opet snuju opsadu toga grada. Otprilike u isto vrijeme krenu iz Rima konzul Gaj Fulvije s brodovljem od dvjesto laa i zatim drugi konzul Aulo Postumije s kopnenim etama. Izvijestivi o dolasku rimskog brodovlja do Korkire i o predaji Korkirana uz Demetrijevu suglasnost (bio je okrivljen kod kraljice), i zatim o tome kako su uklonjene opsade Apolonije i Dirahija i kako su Iliri pobjegli: Primivi i njih pod zatitu napreduju k daljim dijelovima Ilirika, podvrgavi uz put /ujedno/ Ardijejce. Doskora se pojavilo vie poslanstava drugih naroda, medu njima i Partina i Atintana. Kako su se svi oni stavljali pod rimsku zatitu, primljeni su za prijatelje. Tako se dolo /je put upravljen/ k Isi. I taj su grad opsjedali Iliri. Dolaskom Rimljana opsada je skinuta, a Isejci su primljeni pod zatitu. No konzuli su i silom osvojili neke ilirske gradove dok su plovili uz onu obalu, medu
87

his Nutriam, ad quam non solum multos milites, sed etiam Tribunorum aliquos, et Quaestorem ipsum amiserunt: capti sitni et lembi 20. praeda onusti redeun375 tes eorum qui Issam obsidebant. Pharii quidem in Demetrii gratiam immunes omni damno remanserunt; alii omnes varie dissipati Arbonem /NaronemJ confugerunt: Teutha cum Oppido paucis Rizonem evasit: id nomen est oppiduli egregie muniti, procul 380 mari ad ipsum Rizonem fluvium siti; post haec Romani plerosque Illyrici populos Demetrio subiciunt, magnoque Uli dominatu tradito utrumque exercitum Dyrrachium reducunt. Romam inde Caius Fulvius cum maiore parte copiarum est reversus. Posthumius 385 cum 40. navibus longis est relictus, et novo exercitu, quem e circumiacentibus oppidis conscripsit, ut ad omnes Ardyeorum, et aliorum qui jidei Romanorum se permiserant, motus si quid ingrueret paratum esset subsidium. Sub initium Veris Teutha Legatis ad Ro390 manos missis pacem hisce conditionibus cum illis sancit /525./ Ut tributa, quae ipsi imperarentur, quotannis penderet: Illyrico toto, praeter pauca admodum loca, excederet (quod praecipuum erat maximeque ad Graecos pertinebat) ne ultra Lissum pluribus quam 395 duobus lembis, iisque inermibus liceret ei navigare. Haec Polybius. In fragmentis autem Dion /Numero 12./ Quum Romani Isseis, qui ipsis adhaeserant, vicissim rem gratam alacri mox animo jacere vellent, ut iis opem ferrent, quorum egregia in se studia juissent, 400 ac Sardianos /Ardiaeos/ eo nomine, quod navigantes e portu Brundusino maleficiis infestarent, ulcisci viderentur, misere Legatos ad Agronem deprecatum pro Isseis, et cum eo, qui nulla iniuria provocatus, ipsos laederet expostulatum; Agronem Legati non amplius 405 superstitem reperere, quod relicto filio puero, cui nomen Pinnes, diem obiisset; At uxor eius Teutha, quae noverca Pinnes erat, iam Sardianis /Ardiaeis/ imperabat, nec pro ferocia quidquam eis moderati respondebat: sed ut mulier, quae praeter insitam a 410 natura temeritatem, etiam a potestate, quam obtinebat, dijjlueret, e Legatis alios vinxit, alios occidit, quod liberius loquuti essent: (Tune) quidem haec fecit, et animos inde, quasi quae vires suas, ex prompta crudelitate demonstrasset, sumpsit; sed paulo post
88

njima i Nutriju kod koje nisu izgubili samo mnogo vojnika nego ak i neke tribune i samog kvestora. Uhvaeno je na povratku i dvadeset plijenom natovarenih lemba onih koji su opsjedali Isu. Parani su dakako za uzvrat Demetriju ostali poteeni svake tete. Svi su se ostali rasprili na razne strane i zbjegli se u Arbon /Naron/. Teuta je s nekolicinom iz grada umakla u Rizon. To je ime odlino utvrena gradia, smjetenog daleko od mora na samoj rijeci Rizonu. Rimljani nakon toga podloe Demetriju vie ilirskih naroda i, predavi mu veliko podruje vlasti, odvedu obje vojske u Dirahij. Gaj Fulvije nakon toga se s veim dijelom eta vratio u Rim. Postumije je ostavljen s etrdeset dugih laa i s novom vojskom koju je unovaio iz okolnih gradova da bude spreman pomoi svim Ardijejcima i drugima koji su se stavili pod rimsku zatitu, ako izbije kakav pokret. Poetkom proljea Teuta uputi Rimljanima poslanike i utvrdi s njima mir pod ovim uvjetima /525/: da godinje plaa danak koji oni odrede, da odstupi iz itava Ilirika osim samo nekih mjesta i (to je bilo bitno i najvie se ticalo Grka) da j o j ne bude slobodno ploviti dalje od Lisa s vie od dva lemba, a i ti da budu nenaoruani. Tako Polibije.82 Dion pak u fragmentima /br. 12/: Rimljani su ivo eljeli brzo uzvratiti uslugu Isejcima koji su uz njih bili pristali da bi pomogli onima ija je naklonost prema njima bila izvrsna i da bi se inilo kako kanjavaju Sardijance /Ardijejce/ to su napadali one koji su plovili iz brunduzijske luke. Zbog toga su uputili poslanike Agronu neka mole za Isejce i neka rasprave s njime zato ih zlostavlja, a nije izazvan nikakvim nasiljem. Poslanici nisu vie zatekli Agrona na ivotu: umro je naime ostavivi sina, djeaka imenom Pines. Njegova je ena Teuta, Pinesova maeha, ve zapovijedala Sardijancima /Ardijejcima/. Zbog divlje im udi nije odgovarala nita odmjerena, nego ju je kao pravu enu osim priroene ludosti uznosila i mo koju je obnaala, te je jedne poslanike dala svezati, a druge pobiti jer su preslobodno govorili. Tada je dakako to uinila i uzobijestila se zatim kao da je naglom okrutnou pokazala svoju snagu. No malo je kasnije
89

415 foeminei generis imbecillitatem redarguit, quod celeri momento, praeiudicii tenuitate, prolabitur in iram, nec minori celeritate, prae formidine ibi metuit. Quum primum enim bellum contra se decretum a Romanis accepit, timore correpta, trepidavit, ac tum 420 Romanos quos adhuc habebat, reddituram se promisit: tum e iis, qui fuerunt interfecti, sic se purgavit, ut a latronibus occisos diceret. Itaque quum Romani expeditionem suam inhiberent, et caedis auctores ibi dedi poscerent, rursus eos contempsit, quod pericula, 425 necdum adessent, ac neque se dedituram illorum aliquem dixit, et exercitum in Issam Insulam misit. Post ubi consules adesse sensit, iterum ibi metuit, ac remisit animos, et ad parendum eis in omnibus rebus paratam semet ostendit. Non tamen ad modestiam 430 penitus revocata fuit, nam ubi consules ad Corcyram transmisissent, resumpsit animum, et a Romanis desciscens, adversus Epidamnum copias misit. Romanis autem civitates illas liberantibus, eiusque navigia cum pecuniis intercipientibus, rursum diio audiens 435 futura videbatur. Sed quod iidem mare traicientes propter collem Atyrum damnum accepissent, rem distulit, eos quod hyems iam adpetiisset, discessuros concepta spe quadam arbitrata. Verum ubi sensit, Albinum loco se non movere, ac Demetrium ob stoli440 ditatem, et amentiam Teutae populique Romani metum transiisse ad hostes, aliosque nonnulos persuasisse uti transfugerent, tota formidine percussa Regno cessit. Appianus autem in Illyricis ex versione Stephani Abbatis Gradu Patritii Ragusini Bibliothecae 445 Vaticanae custodis. Agron partis Illyrici Rex fuit, quae ad lonii mari pertinet sinum, quem Pyrrhus (Epirotarum) Rex, et qui deinceps Pyrrho successerunt, habuere. Is Agron rursus et Epiri partem aliquam, et Corcyram praeterea, et Epidamnum, Pha450 rumque bello capta praesidiis tenuit: cum autem caetero quoque lonio immineret, insula quaedam, cui nomen Essos ad Romanos confugit: hi legatos una cum Essiis miserunt, qui cognoscerent Agronis adversus eos obiecta, in hos adhuc navigantes impetu facto 455 quidam Illyrici lembi Legatum Essiorum Cleemporum, et Romanum Coruncanium interficiunt, reliqui fuga evaserunt: hac de causa' cum Romani Illyrios

dokazala slabost enskoga roda, koji zbog slaba rasuivanja zaas padne u srdbu, a jednakom se brzinom zbog straijivosti poboji za. se. im je naime saznala da su Rimljani objavili rat protiv nje, uzdrhtala je proeta strahom i tada je obeala da e vratiti Rimljane koje je jo drala, tada se za one koji su bili ubijeni opravdala rekavi da su ih ubili razbojnici. Kad su Rimljani zbog toga zaustavili svoj pohod i zatraili da im se predaju poinioci ubojstva, opet ih je potcijenila, jer jo nije bilo opasnosti, i rekla je da nee predati nikoga od onih i poslala je vojsku na otok Isu. Kad je doznala da su konzuli tu, opet se prepala, klonula duhom i pokazala se spremnom da im se u svemu pokorava. Nije ipak bila potpuno prizvana k smjernosti, jer se ohrabrila kad su konzuli preli na Korkiru, i odmetnuvi se od Rimljana poslala ete protiv Epidamna. Dok Su Rimljani oslobaali one gradove i hvatali njena plovila s novcem, opet se inilo da e sluati to je ureeno. No kako su oni prelazei more pretrpjeli tetu kod brda Atira, odgodila je to, jer je zasnovala nekakvu nadu smatrajui da e oni otii budui da se ve pribliavala zima. Kad je pak doula da se .Albin ne mie s mjesta i da je Demetrije zbog Teutine gluposti i nerazuma i iz straha od rimskog naroda preao k neprijateljima, te da je i neke druge nagovorio da prebjegnu, odstupila je s kraljevske vlasti potpuno potresena strahom.33 Apijan pak u Ilirskim ratovima prema prijevodu opata Stjepana Gradia, dubrovakog patricija i kustosa vatikanske knjinice:34 Agron je bio kralj dijela Ilirika koji se prua uz Jonsko more, a drali su ga Pir, kralj Epirana, i zatim njegovi nasljednici. Taj je Agron opet u ratu zauzeo i posadama drao i neki dio Epira, i uz to Korkiru, Epidamno i Far. Kad je pak zaprijetio i ostatku Jonskog mora, neki se otok imenom Es utekao Rimljanima. Oni su zajedno s Esijcima uputili poslanike da saznaju Agronove zamjerke protiv njih. Dok su jo plovili, napadnu ih neki ilirski lembi, te ubiju esijskog poslanika Kleempora i rimskog Korunkanija, a ostali umaknu. Kad su zbog toga Rimljani napali Ili-

90

91

terra, marique bello aggressi essent, Agron injante filio superstite, cui Pine nomen fuit, diem suum obiit, 460 regno eidem filio relicto sub novercae tutela. Demetrius autem Phari Praefectus eam insulam itemque Corcyram (utraque enim in diiione Agronis fuerat) Romanis illuc appellentibus prodidit, qui pellectis in suam amicitiam Epidamnensibus, ad illos, Essyosque 465 ab Illyriorum obsidione liberandos advenercmt, nec frustra, namque Illyrii, non solum omissa statim obsidione domum quisque suam reversi sunt, sed pars eorum, qui Atintani vocantur ad Populum Romanum transiere, interea uxor Agronis misit Romam Legatos 470 cum captivis ac transjugis, veniam oratum eorum, quae nequaquam suo, sed mariti sub imperio commissa fuerant: responsum accepere Legati, Corcyram, Pharon, Esson, Epidamnum, et ex Illyriis Atintanas in Populi Romani diiione iam esse: Pines autem cae475 terum Agronis imperium retinere licet, ac amicus Romanis esset, si se ab superioribus iniuriis abstineret, daretque operom, ut Illyrici lembi non amplius duo, et hi quidem inermes, ultra Essum* /Lyssum/ ne navigarent, nec mora ulla in muliere fuit, quin acci480 peret omnia: et haec prima inter Populum Romanum atque Illyrios irritamenta, faederaque fuere. Sectmum ea Romani Corcyram, et Appolloniam libertate donaverunt, ac ne Demetrio quidem proditionis merces defuit. 485 Secundum Illyricum contra Demetri-um, de quo Polybius. Demetrius Pharius oblitus benefidorum, quae Romani in ipsum contulerant, quum iam ante contemnere eos coepisset, quando formidabiles ipsis imminere Gallos videbat: tune quoque propter metum 490 Carthagriniensibus impendentem eosdem flocci faciens, spe sua omni locata in Regia Maceonum, quo bello Cleomenico socia arma cum Aniigrono iunxerat: hic inquam Urbes Romanae ditionis in Illyrico vastare, et in suam potestatem redigere erat aggressus, et 495 ultra Lissum contra leges pacis L. Lembis navigans multas e Cicladibus Insulas incursaverat. Quae cum animadvertissent Romani, et Regiam Maceonum florere intelligerent, res suas in Provinciis ad ortum Italiae sitis collocandas ibi esse in tuto existimarunt. 500 Hannibalis enim molitiones antevertere posse spera-

re kopnom i morem, Agron je umro, a nadivio ga je sin djeak imenom Pines. Njemu je ostavio kraljevstvo pod maehinim skrbnitvom. Zapovjednik Fara Demetrije predao je pak Rimljanima koji su onamo doplovili taj otok i isto tako Korkiru (oba su naime bila pod Agronovom vlau). Oni su primili za prijatelje Epidamnjane, te su doli da njih i Esijce oslobode ilirske opsade, i to uspjeno. Ne samo to su Iliri naime odmah ostavili opsadu i vratili se svaki svoj o j kui, nego je dio njih koji se naziva Atintanima i preao k rimskom narodu. Meutim je Agronova ena uputila u Rim poslanike sa zarobljenicima i prebjezima da zamole oprotenje za ono to nipoto nije poinjeno pod njenom ve pod muevom vladavinom. Poslanici su primili odgovor da su Korkira, Far, Es, Epidamno i od Ilira Antintani ve pod vlau rimskog naroda. Finesu je pak slobodno zadrati ostalo Agronovo kraljevstvo, i neka bude prijatelj Rimljanima, ako se suzdri od daljnjih nasilja i potrudi se da vie od dva ilirska lemba, i to nenaoruana, ne plove dalje od Esa* /*Lisa/. ena uope nije oklijevala da sve to prihvati. Bio je to prvi sukob i prvi sporazum izmeu rimskog naroda i Ilira. Nakon njega su Rimljani obdarili slobodom Korkiru i Apoloniju, a niti Demetriju nije uzmanjkalo nagrada za izdaju.35 Drugi je ilirski rat bio protiv Demetri'ja. Polibije o njemu: Demetrije Farski zaboravio je na dobroinstva koja su mu iskazali Rimljani i ve ih je prije poeo prezirati dok je gledao kako im prijete strani Gali. Stoga ih je tada potpuno potcijenio zbog straha koji je prijetio od Kartaana, i sve je svoje pouzdanje poloio u makedonsku kraljevsku kuu, jer je u ratu s Kleomenom vojevao kao Antigonov saveznik. Taj je, velim, navalio u Iliriku pustoiti gradove pod rimskom vlau i dovoditi ih pod svoju vlast, i plovei protiv odredbi mirovnog ugovora dalje od Lisa s pedeset lemba, napao je mnoge Kikladske otoke. Kad su to Rimljani uoili, razabirui da je makedonska kraljevska kua snana, smatrali su da im valja osigurati svoj poloaj u pokrajinama istono od Italije. Nadali su se naime da mogu preduprijediti Hanibalove osnove i lako postii da Ilire raspale pro93

92

bani, et facile efficere, ut Illyriis errorem emendare contentis, Demetrio succenserent, ut ingratum eius animum, ac temeritatem castigarent Coeterum Romani id consilium quod ostendimus sequuti vere in505 eunte anni primi Olympiados 140. /534./ L. Aemilium ad res Illyrici gerendas cum exercitu mittunt. Hannibal vero cum omnibus copiis Carthagine nova profectus, Saguntum versus iter instituti .... circa idem tempus simul, ac de constliis Romanorum rescivit, 510 extemplo idoneum praesidium cum omnibus, quae postulat usus, Dimalum mittit, in caeteris Urbibus occisis, qui contrariae |actionis erant, illarum gubernacula amicis suis tradidit, ipse ex omni subditorum numero fortissimos selegit ad sex millia, eosque Pha515 ri collocat. Romanorum consul ubi in Illyricum legiones perduxit, cognita hostium confidentia, tum propter Dimali munitionem, et copiam commeatuum, tum etiam, quod nunquam capta Urbs illa crederetur, ut hostes perterrefaceret, hane omnium primam 520 adoriri constituit. Igitur Tribunos militum, aliosgue ordinum ductores hortatus, admotis etiam operibus variis locis eam instituit expugnare. Capta Urbs est die septimo, eaque res hostium animos confestim ita fregit, ut ex omnibus mox Urbibus advenirent, qui in 525 Romanorum fiem se permitterent dederentque, Consul convenientes quibusque leges dicere, eosque in /idem. recipere, deinde Pharum versus ad ipsum Demetrium cum Classe navigare, et relata obsidione, et expugnatione Phari Demetriique fuga diruto Pharo, 530 deinde Illyrico universo /Reliquo/ in potestatem redacto, rebusque omnibus ex animi sententia compositis, ajfecta iam aestate triumphum egit magnificum, neque solertiae duntaxat, verum etiam fortitudinis laudem ex Provincia reportavit. Dion in fragmentis 535 Demetrius Pharius insolentia elatus, cum ob tutelam Pinnei, tum ob coniugium Triteutae Pinnei motri, quam post obitum Teutae duxerat, gravis erat incolis omnibus, et finitimorum etiam agros vastabat. Cum autem Jretus amicitia populi Romani, ea scelera 540 agere videretur, Aemilius Paulus, et Marcus Liuius Consules hac re intellecta, eum accersiverunt. Qui cum minime pareret, sed socios populi Romani infestare non desineret. Issam contra eum copias duxe-

tiv Demetrija, zadovoljne to e ispraviti greku, i tako kazniti njegov nezahvalni duh i prevrtljivost... U ostalom Rimljani, drei se odluke koju smo prikazali, poetkom proljea prve godine stoetrdesete olimpijade /534/ poalju s vojskom Lucija Emilija da upravlja poslovima u Iliriku. Hanibal pak poavi s etama iz Nove Kartage krene prema Saguntu. Otprilike u isto vrijeme, im je doznao za odluku Rimljana, Demetrije odmah poalje u Dimal odgovarajuu posadu sa svime to je obino potrebno. Pobivi u ostalim gradovima pristalice protivne stranke, preda njihovu upravu svojim prijateljima. Sam pak izabere oko est tisua najhrabrijih podanika i smjesti ih na Far. Kad je rimski konzul doveo legije u Ilirik i saznao u to se neprijatelji pouzdaju, odluio je ba Dimal napasti prije svih da bi preplaio neprijatelje, kako zbog njegove utvrdenosti i obilne opskrbe tako i zbog toga to se vjerovalo da taj grad nikad nee biti zauzet. Stoga osokoli vojne tribune i druge vode redova, te ga zapone opsjedati primaknuvi i sprave na razliita mjesta. Grad je zauzet sedmog dana, i to je smjesta tako skrilo duhove neprijatelja da su doskora doli iz svih gradova da se stave i predaju pod rimsku zatitu. Konzul je svima izricao odgovarajue uredbe i primao ih pod zatitu, a zatim je s brodovljem zaplovio prema Faru k samom Demetriju ... Izvjestivi o opsadi i osvojen ju Fara i o Demetrij bijegu: Poto je razorio Far i zatim doveo pod vlast sav /preostali/ Ilirik te sve sredio kako je nakanio, ve u ljetu, proslavio je velianstven trijumf. Iz pokrajine nije donio hvalu samo zbog gorljivosti nego i zbog hrabrosti.36 Dion u fragmentima: Demetrije se Farski neumjereno uznio, kako zbog skrbnitva nad Finesom tako i zbog braka s Pinesovom majkom Triteutom kojom se oenio nakon Teutine smrti. Bio je nesnosan svem stanovnitvu, a pustoio je ak i zemljita susjeda. Kako se pak inilo da ta zlodjela vri oslanjajui se na prijateljstvo rimskog naroda, uvidjevi to, pozvali su ga na red konzuli Emilije Paulo i Marko Livije. Budui da se uope nije pokoravao nego je nastavio napadati saveznike rimskog naroda, poveli su protiv njega ete na Isu.37 Apijan
95

94

runt. Appianus autem caeterum fides, quam is Agronis filio fefellerat, merito erat suspecta, nec ille mul545 tum distulit ingenio suo uti; cum enim Romanis bello, quod per triennium adversus Celtas, eos maxime qui ripas Eridani colunt, gessere, occupatis, nequaquam ad se persequendum satis spatii videret esse, ad infe550 standum latrociniis mare se contulit, adiunctis eam in rem Istris, Illyrica item gente, Atintanisque, auctor fuit desciscendi a Romanis. Hi autem, uti primum a Celticis rebus otium juit, piratas quidem statim classe comparata intercepere, dilata in sequentem annum 555 contra Demetrium, eiusque defectionis socios expeditione: porro Demetrium ad partes Philippi Macedonum Regis transgressum, eiusque ope reversum in patriam, et classe reparata novas agentem ex lonio praedas interemere, Pharumque eius patriam cum eo 560 sentientem funditus delevere: caeterum Illyrii Pinae precibus iterum enixe pro Us nitentis concessi sunt. Et secunda quidem Romanorum cum Illyriis contentio, eiusque exitus, et compositio huiusmodi maxime fuit. 565 Tertium Illyricum caepit contra Gentium Pleurati filium Illyrici Regem, tempore secundi Macedonici contra Perseum belli, obortis de Gentio suspicionibus, de quibus Titus Livius /Decadis 5. libro 2./ cum Macedonicum bellum expectaretur, Gentium 570 quoque Illyriorum Regem suspectum Issenses Legati fecerunt: Simulque quaesti fines suos secundo populatum, simul nuntiantes uno animo vivere Macedonum, atque Illyriorum Regem, communi consilio parare Romanis bellum, et specie Legatorum, Illyrios 575 speculatores Romae esse, Perseo auctore missos, ut guid ageretur scirent. Illyrii vocati in senatum qui cum Legatos se esse missos a Rege dicerent ad purganda Crimina, si qua de Rege Issenses deferrent, quaesitum equid ita non adiissent Magistratum, ut ex instituta 580 loca lautia acciperent: Sciretur denique venisse eos, et super qua re venissent, haesitantibus in responso, ut Curia excederent dictum, responsum tanquam Legatis, ut qui adire senatum non postulassent, dari non placuit: mittendos ad Regem Legatos censuerunt, qui 585 nunciarent, qui socii quererentur apud senatum exu96

pak: Uostalom, njegovo vjerolomstvo prema AgronoDU sinu s pravom je bilo sumnjivo. Nije dugo oklijevao da postupi prema svojoj udi: kad je naime vidio da su Rimljani zauzeti ratom to su ga tri godine vodili protiv Kelta, ponajvie onih koji nastavaju obale Eridana, i da nipoto nemaju dosta vremena da ga progone, dao se na pljakanje po moru i u tome pripojio sebi Istre, takoer ilirsko pleme. I Atintane je potaknuo da se odmetnu od Rimljana, im su pak oni predahnuli od keltskih poslova, smjesta su opremili brodovlje i pohvatali gusare, a pohod su na Demetrija i njegove drugove u odmetnitvu odloili za slijedeu godinu. Doskora je Demetrije preao k stranci makedonskog kralja Filipa, s njegovom se pomoi vratio u domovinu i, obnovivi brodovlje, dovodio novi plijen iz Jonskog mora, a Rimljani su ga pogubili i do temelja razorili njegovu domovinu Far, koja je s njime drala. Ilirima je uostalom opet oproteno na molbe Finesa koji se za njih silno zalagao. Takav je uglavnom bio drugi okraj Rimljana s Ilirima, njegov ishod i smirenje.38 Trei je ilirski rat zapoeo protiv Pleuratova sina Gencija, kralja Ilirika, u vrijeme drugog makedonskog rata protiv Perzeja, kad su se o Genciju zaele sumnje o kojima pie Tit Livije /u drugoj knjizi pete dekade/: Kad se oekivao makedonski rat, isejski su poslanici uinili sumnjivim i ilirskog kralja Gencija: ujedno su se tuili da je po drugi put opustoio njihov kraj i javljali da su ilirski i makedonski kralj jednoduni i da po zajednikoj odluci spremaju Rimljanima rat, te da su u Rimu kao prividni poslanici ilirski uhode upueni na Perzejev poticaj da saznaju to se radi. Iliri su pozvani u senat, i kako su rekli da ih je kralj uputio kao poslanike da ga opravdaju ako bi Isejci prijavljivali kakve njegove krivice, upitani su zato nisu tako stupili pred magistrat da bi prema obiaju primili poasni smjetaj. Znalo bi se napokon da su doli, i zbog ega su doli. Kako su oklijevali s odgovorom, reeno im je neka iziu iz vijenice. Nije odlueno da im se da odgovor kao poslanicima, budui da nisu zatraili da stupe pred senat. Odluili su da kralju upute poslanike neka objave da se saveznici tue pred senatom da im je kralj
97

580

595

600

605

610

615

620

625

stum Rege agrum non aequum eum facere, qui ab sociis suis non abstineret iniuriam referensque Macedonicum bellum. Lucretius frater Consulis Dyrrachium traicit ibi X. ipsorum Dyrrachinorum XII. Issensium LIIII. Gentii Regis lembos nactus, simulans se credere eos in usum Romanorum comparatos esse, omnibus abductis die tertio Corcyram, inde Cephaleniam traicit et libro 3. eiusdem Decadis In Macedonia bellum erat, suspectum tamen et Gentium Illyriorum Regem habebant, itaque et octo naves ad Caium Furium mittendas censuit senatus Issam, qui praesidio duarum Issensium navium Insulae praeerat Perseus (cogitans) si domuisset proximos Illyriorum Gentium quoque, iam diu dubium in societatem perlici posse. Uscanam, ubi cum Illyrica iuventute praesidia Romanorum erant, aggressus est, Civitas deditione capta, Uscanenses, et Illyrii venditi, Romani in custodiam positi in Penestiam exercitum reducit ad Oeneum Oppidum in potestate redigendum, et alioquin opportune situm, et transitus ea est in Labeates, ubi Gentius regnabat ad Gentium Legatum Pleuratum Illyricum apud se exulantem mittit. idem refert Polybius in fragmentis de Pleurato Illyrico apud Perseurn exulante, qui per iuga Scodri montis maximo labore transiens, Gentium Lissi invenit, at cum Is pecunias posceret, Perseus vero tradere nollet, dilata conventio est, donec fervente cum Romanis bello Perseus promissis trecentis talentis, et ecem tantum traditis, Gentio, ut Legatos Romanorum apud se existentes vi- olaret, suasit, adeoque in bellum praecipitem egit, quo victus, et Scodrae obsessus cum universa familia Romanis se dedit, ut Livius Decadis 5. libro 4. refert. Ad Scodram inde ventum est, id quod belli caput fuerat: Non eo solum quod Gentius eam ibi caeperat veluti Regni totius arcem, sed etiam quod Labeatium gentis munitissima longe est, et difficilis aditu. Duo cingunt eam flumina, Clausula a latere Urbis, quod in Orientem patet praeterfluens Barbana ab regione occidentis ex Labeatide palude Oriens: Hi duo amnes confluentes incidunt Oriundi flumini, quod ortum ex monte Scodro multis, et aliis auctum aquis mari Ha98

popalio zemljite i da ne postupa pravedno onaj koji ne bi od svojih saveznika otklonio nasilje. I izvjeujui o makedonskom ratu: Konzulov brat Lukrecije preao je u Dirahij i zatekao ondje deset lemba samih Dirahijaca, dvanaest isejskih i pedeset etiri lemba kralja Gencija. Pretvarajui se kako vjeruje da su pripravljeni za upotrebu Rimljanima, odvede sve treega dana na Korkiru i odande prebaci u Ke39 faleniju; a u treoj knjizi iste dekade: U Makedoniji bijae rat, no ipak su drali sumnjivim i ilirskog kralja Gencija, te je stoga senat odluio i da se poalje osam laa na Isu Gaju Furiju, koji je zapovijedao otokom s posadom od dviju isejskih laa... (Promiljajui) da e moi navesti na savez i Gencija koji se ve dugo kolebao, ako podvrgne oblinje Ilire, Perzej je napao Uskanu gdje je s ilirskom omladinom bila i rimska posada. Grad je zauzet predajom, Uskanci i Iliri su prodani, a Rimljani zatvoreni. Vojsku je odveo u Penestiju da podvlasti grad Enej koji je i inae zgodno smjeten, a osim toga se onuda prelazi k Labeatima gdje je vladao Gencije ...k Genciju uputi kao poslanika Ilira Pleurata, koji je kod njega bio u izgnanstvu.*0 Isto o Pleuratu Iliru koji je kod Perzej a provodio izgnanstvo izvjeuje Polibije u fragmentima.41 On je naao Gencija u Lisu, preavi kose planine Skodra s golemim naporom. Kako je Gencije traio novac, a Perzej ga nije htio dati, sporazum je odgaan sve dok u zamahu rata s Rimljanima Perzej nije obeao tristo talenata i, predavi samo deset, nagovorio Gencija da oskvrne rimske poslanike koji su bili kod njega. Tako ga je strmoglavio u rat u kojem je pobijeen i opsjednut u Skodri, te se s itavom obitelji predao Rimljanima kako izvjeuje Livije u etvrtoj knjizi pete dekade: Zatim se dolo do Skodre; koja je bila glavna toka rata, ne samo stoga to ju je Gencije uzeo za se kao branik itava kraljevstva nego i zato to je daleko najutvrdenija kod plemena Labeata i teko pristupana. Opasuju je dvije rijeke, Klauzula tee gradu s boka koji se otvara na istok, a Barbana izvirui iz jezera Labeatide tee sa zapadnog kraja. Te se dvije rijeke spajaju i utjeu u rijeku Orijund, koja izvire iz brda Skodra i izlijeva se u Jadran poveana mno99

driatico infertur. Mons Scodrus longe altissimus regionis eius ab Oriente Dardaniam subiectam habet, 630 a Meridie Macedoniam, ab Occasu Illyricum, et relata Oppidanorum erumpentium fuga Inducias factas refert. triduo in hoc dato, cum castra Romana quingentos ferme passus ab urbe abessent, navem conscendit, et flumine Barbana navigat in lacum Labeatum, velut 635 secretum locum petens ad consultandum; sed ut apparuit falsa spe excitus Caravantium fratrem multis millibus armatorum actis, ex ea regione in quam missus erat adventare, qui postquam evanuit rumor, tertio post die navem eandem secundo amni Sco640 dram demisit, praemissisque nuntiis, ut ibi appellandi Praetoris potestas fieret copia jacta in Castra venit. Hoc modo Regnum Illyricum extinctum, et a Romanis in Provinciam ordinatum fuit, ut idem Livius eadem Decade 5. libro 5. /587./ (Lucius Anicius) 645 Scodrae quo quinque Legati ab Roma venerant, evocatis ex tota Provincia Principibus, conventum habuit, ibi pro Tribunali pronunciavit de sententia consilii Senatum Populumque Romanum Illyrios esse liberos iubere, praesidia ex omnibus oppidis, arcibus, 650 et Castellis sese deducturum, non solum liberos, sed etiam immunes fore Issenses, et Taulantios, Dissaretiorum Tirustas, Rizonitas, Olciniatas, quod incolumi Gentio ad R.omanos defecissent, Daorseis quoque immunitatem dare, quod relicto Caravantio cum Ar655 mis ad Romanos transiissent, Scodrensibus, et Dassarensibus, et Salepitanis caeterisque Illyriis vectigal dimidium, eius quod Regi pendissent, imponere, inde in tres partes Illyricum divisit, unam eam fecit, quae supra dicta est, alteram Labeatas omnes tertiam 660 Agravonitas, et Rizonitas, et Olciniatas, accolasque eorum. Quartum in Illyrico bellum Dalmaticum primum fuit, de cuius causa Polybius in fragmenti Numero 124. 665 Posteaquam Lissii /Issenses./ et Daorsii saepius communi consensu Legatos Romam misissent, quibus significabant, Lissii /Issenses./ Delmatas, et Agros, et Urbes suae ditionis infestare; Hae autem sunt Epetium, et Tragurium similique modo etiam Daorsii de 670 Hsdem querebantur: Senatus misit Caium Fannium

gim drugim vodama. Planina Skodro daleko je najvia u onome kraju. S istoka pod njom lei Dardanija, s juga Makedonija, a sa zapada Ilirik. I ispriavi o provali i bijegu graana, izvjeuje da je sklopljeno primirje: za to su odobrena tri dana, te iako je rimski logor bio od grada udaljen gotovo petsto koraka, uspne se na lau i plovi rijekom Barbanom u Labeatsko jezero, kao da trai osamljeno mjesto za savjetovanje, no kako se pokazalo potaknut lanom nadom da dolazi brat Karavancije povevi mnogo tisua oruanika iz onoga podruja kamo je bio poslan. Kad je ta glasina utihnula, poalje nakon treeg dana istu lau niz rijeku u Skodru, i poslavi naprijed glas da mu se omogui obratiti se pretoru, doe u logor kad mu je ta mogunost pruena.42 Tako je utrnulo Ilirsko Kraljevstvo i Rimljani su ga preuredili u provinciju, kako pie isti Livije u petoj knjizi iste pete dekade /587/: Lucije Anicije pozvao je prvake iz cijele provincije i odrao skup u Skodri kamo su iz Rima dola petorica legata. Ondje je pred tribunalom prema sadraju odluke proglasio da rimski senat i narod odreuju neka Iliri budu slobodni, i da e on odvesti posade iz svih gradova, tvrava i utvrda; da su ne samo slobodni ve i poreza osloboeni Isejci, i Taulanti, od Disareta Tirusti, Rizonjani i Olcinijci, jer su se odmetnuli k Rimljanima dok je Gencije jo bio jak; da se osloboenje od poreza daje i Daorsima, jer su ostavili Karavancija i pod orujem preli k Rimljanima; da se Skodranima, Dasarenzima, Salepitanima i ostalim Ilirima razrezuje polovina onoga poreza to su ga plaali kralju. Zatim je Ilirik podijelio na tri dijela: jednim je uinio onaj koji je gore opisan, drugim sve Labeate, a treim Agravonite, Rizonjane, Olcinijce i njihove susjede.*3 etvrti je rat u Iliriku bio prvi delmatski. O njegovu uzroku Polibije u fragmentima, br. 124: Poto su Lisijci /Isejci/ i Daorsi ee zajedniki uputili u Rim poslanike po kojima su Lisijci /Isejci/ dojavljivali da Delmati napadaju i polja i gradove pod njihovom *->lau, a to su Epetij i Tragurij, a sli-

100

101

675

680

685

690

695

700

705

710

/597./ ad res Illyrici visendas, et maxime Dalmatarum hic populus, quamdiu vixit Pleuratus, ei paruit: post obitum vero illius, cum in Regno Gentius successisset, ab illo dejecerant Dalmatae, et bella cum finitimis gerebant, vicinosque /Urbi vicinosque/ populos Imperio suo subiciebant: ita ut eorum nonnulli tributa ipsis penderent, tributum autem erat pecus, et frumentum, atque haec legationis Fannii causa juit. et numero 125. Quum ex Illyrico reversus Caius Fannius renuntiasset Senatui, tantum ab eo abesse Dalmatas, ut satisfacere iis, quos continuis iniuriis lacessiverant, ulio modo vellent, ut ne aures quidem ibi praebere sustinuissent: quod dicerent, nihil ibi commune esse cum Romanis: addebat Fannius neque hospitii factam Si5i copiam, neque aliud quicquam eorum, quae necessaria sunt juisse praebitum: equos quin etiam per vim ibi ademptos esse, quos habebant ex alia Urbe, sed et manus ibi inferre eos voluisse, nisi tempori cedentes cum magno silentio eorum jinibus excesissent. His diligenter a Senatu auditis, et si offendebantur contumaci et saevo Delmatarum ingenio, magis tamen eo movebantur, quod multas ob causas opportunum rebantur esse tempus belli cum gente illa gerendi. Nam Romani ex quo Demetrium Pharium eiecerant, penitus illam partem Illyrici, quae ad Adriaticum mare inclinat, neglexerant. accedit, quod Italicos homines longa pae torpere omnino nolebant; agebatur autem duodecimus iam annus a bello cum Perseo, et Macedonibus gesto: itaque bello adversus istos sitcepto, qua renovare in suis, ut sic dicam spiritum illum militarem, et alacritatem pugnandi cupiebant, qua terrorem Illyricis inicere ut imperata pacere posthac cogerentur. Propter has causas Dalmatis bellum indixerunt, ipsi tamen apud exteros hane afjerebant causam, quod contumeliam Legatis suis jactam bello ibi prosequendam iudicassent. Appianus autem Dalmatae, alia item Illyriorum natio, in Illyrios Populi Romani socios incursionem cum fecissent, legatosque ea de causa Roma venientes, non recepissent, bello petiti sunt. Marcii Figuli Consulis duetu: hunc primo adventu metantem castra, caeso praesidio,

eno su se na njih tuili i Daorsi, senat je poslao /597/ Gaja Fanija da izvidi prilike u Iliriku, a posebno prilike Dalmata. Taj se narod pokoravao Pleuratu dok je god ivio: nakon njegove smrti, kad ga je kao kralj naslijedio Gencije, Dalmati su se od njega odmetnuli, ratovali su sa susjedima i oblinje /gradu oblinje/ narode podvrgavali svojoj vlasti tako da su im neki od njih plaali danak, a danak je bila stoka i ito. To je dakle bio uzrok Fanijeva poslanstva.4* I u br. 125: Vrativi se iz Ilirika, Gaj Fanije je dojavio senatu da su Dalmati toliko daleko od toga da bilo kako ushtjednu pruiti zadovoljtinu onima koje s'u neprekidno zlostavljali nasiljem da nisu otrpjeli ak niti da ga sasluaju, jer su govorili da nemaju nikakva posla s Rimljanima. Fanije je dodavao da mu nije niti ukazano gostoprimstvo niti prueno bilo to drugo to je potrebno: jer da su mu ak silom oduzeli konje koje su imali iz drugoga grada, i da su htjeli na nj podii ruku, da nisu uklanjajui se nevolji u potpunoj tiini izili s njihova zemljita. Senat je to paljivo sasluao, pa iako ih je vrijeala prkosna i divlja ud Delmata, ipak ih je vie pokretalo to to su iz mnogo razloga smatrali da je zgodno vrijeme da se povede rat s tim narodom. Otkako su naime Rimljani zbacili Demetrija Farskog, potpuno su zanemarili onaj dio Ilirika koji se sputa k Jadranskom moru. K tome je pristupilo to to nipoto nisu htjeli da im Italici otupe od duga mirovanja: tekla je naime dvanaesta godina od rata s Perzejem i Makedoncima. Zbog toga su poduzeli rat protiv njih, elei s jedne strane u svojima obnoviti, da tako reknem, onaj vojniki duh i borbeni ar, a s druge strane Ilirima uliti strah, da bi poslije toga bili primorani izvravati nareenja. Iz tih su razloga objavili rat almatima, no sami su ipak pred strancima navodili kao razlog to to su prosudili da im valja ratom popratiti ponienje naneseno njihovim poslanicima.*5 Apijan pak: Kad su Dalmati, takoer jedan ilirski narod, napali Ilire saveznike rimskog naroda i kad nisu primili poslanike koji su zbog toga doli iz Rima, pokrenut je protiv njih rat pod vodstvom konzula Marcija Figula. Njega su pri samom dolasku dok

102

103

in plana pepulere, non intermisso ad fluvium usque Naronem receptu, Figulus domum reversos aggredi constituit, improvisum hostibus impetum suum futu715 rum nequicquam sperans, offenditque populares excipiendi sui causa undique ex dvitatibus confluxisse: nec tamen eo minus in suscepto consilio perseveravit, inque urbem Delminium (unde Dalmatearum, mox Dalmatarum cognomen profectum est) fugatos barba720 ros se recipere adegit; cura autem neque oppugnatione quicquam efficere posse animadverteret, adversus oppidum egregie munitum, et operum, machinarumque labor propter altitudinem moeniorum inutilis futurus videbatur, animum adiecit ad alias urbes, ob 725 concursum in Delminium infrequentes, aggrediendas, quibus in potestatem redactis, deinde reversus ad Delminium sudes bicubitales pie, et sulphure, stupaque circumdatas in oppidum catapultis iaculari caepit, quae ipso impetu succensae, et facum instar arden730 tium volitantes, quaecumque attigissent, inflammabant, plurimaque novo illo teli genere apud obsessos exusta, corruptaque sunt; isque fuit fini belli contra Dalmatas a Figulo gesti, et Epitomator Livu Florus /Libro 47. 598./ Martius Consul adversus Dalmatas 735 parum prospere primum, postea feliciter pugnavit, cum quibus bello confligendi causa fuit quod Illyrios Populi Romani vastaverant, eandemque gentem Cornelius Naica Consul domuit. Quintum inde Illyricum bellum contra Ardiaeos, 740 et Palarios Appianus refert: Ardiaeos, et Palarios, cum Illyricum Romanam Provinciam invasissent, Populus Romanus aliis distractus curi legatione missa ab iniuriis deterrere conatus est, cumque nihil profecisset, vi ibi agendum 745 constituit, exercitu decem millium peditum, et equitum sexcentorum eum in usum conscripto, cuius consilii certiores Ardiaei facti, cum ad bellum satis parati non essent, confestim legatos Romam mittunt veniam oratum; Senatus damnorum aestimationem, qui750 bus indigne oppressos affecissent, exolvere illos iussit, et adversus negligentes parere Sentui Fulvius Flaccus {/619./} cum exercitu missus; sed bellum non
104

je podizao logor natjerali u ravnicu, pobivi strau, i nisu mu dali predaha sve do rijeke Narona. Figul je odluio da ih napadne kad se vrate kuama, uzalud se nadajui da e neprijateljima njegov nalet biti iznenaenje. Otkrio je meutim da se narod okupio odasvud iz gradova da ga predusretne. Ipak je podjednako ustrajao u donesenoj odluci, razbio je barbare i natjerao ih da se povuku u grad Delminij (od njega je poteklo ime Dalmatei, doskora Dalmati). Kako je pak primjeivao da niti opsadom nee nita moi postii protiv odlino utvrena grada, a inilo se i da e trud bojnih gradnji i sprava biti beskoristan zbog visokih bedema, nakanio je napadati druge gradove, slabo napuene zbog okupljanja u Delminiju. Zavladavi njima, vratio se zatim k Delminiju i poeo bacaima odapinjati u grad palice od dva lakta, omotane smolom, sumporom i kudjeljom. One su se palile od samoga zamaha i, letei poput goruih baklji, uigale su sve to bi dotakle. Tom je novom vrstom oruja kod opsjednutih mnogo spaljeno i oteeno. I to je bio kraj rata to ga je Figul vodio protiv Delma.46 Livijev epitomator Flor /u 47. knjizi, za 598. godinu/: Konzul M arci je borio se najprije protiv Dalmata prilino neuspjeno, a zatim sretno. Uzrok je ratnog sukoba s njima bilo to to su pljakali Ilire rimskog naroda. Taj je narod ukrotio konzul Kornelije Nazika." Zatim Apijan izvjeuje o petom ilirskom ratu protiv Ardijejaca i Palarija: Kod su Ardijejci i Palariji napali rimsku provinciju Ilirik, rimski ih je narod zabavljen drugim brigama pokuao odvratiti od nasilja uputivi im poslanstvo. Kako to nije nita koristilo, odluio je da mu valja djelovati silom. Kad je u tu svrhu unovaena vojska od deset tisua pjeaka i est stotina konjanika, Ardijejci su obavijeteni o toj odluci. Kako nisu bili dovoljno spremni za rat, odmah upute u Rim poslanike da mole za oprotenje. Senat je zapovjedio neka plate procjenu teta koje su nanijeli nezaslueno napadnutima, a protiv onih koji se zanemare pokoriti senatu poslan je Fulvije Flak s vojskom /619/. JVo taj rat nije uznapredovao dalje od
105

ultra escursionem processit, neque enim finem Uli imponere potuerunt. (Floirus autem) /Libro 56./ Ful755 vius Flaccus Consul Vardeos* in Illyrico subegit. Sextum Illyricum contra lapodes de quo Appianus. Adversus lapodas, quibus intra Alpes sedes est Sempronius Tuditanus, et Pandusas Tiberius gessere 760 bellum, verique simile est, eos ad imperata facienda compulsos. Itemque Segestanos per Lucium Cottam, ac Metellum, verum non multo post utrosque defecisse, et Florus /Libro 59. 624./ Caius Sempronius Consul contra lapides primo rem male gessit, mox victo765 ria dadem acceptam emendavit virtute Cai lunii Bruti, eius qui Lusitaniam subegerat. 1 Septimum in Illyrico bellum, et Dalmaticum se cundum Appianus. Secutis temporibus Caecilius Metellus Consulatum 770 adeptus, nihil delinquentibus Dalmatis una triumphandi libidine bellum inferre decrevit; a quibus amice susceptus, apud Salonas eorum urbem transegit hyemem, et Romam reversus triumphavit. et Florus /Libro 62./ Lucius Caecilius Metellus Dalmatas ob775 sedit. Octavum Illyricum, et Dalmaticum Tertium Eutropius /Libro 6./ Ad Illyricum missus est Cneus Cosconius Proconsul, multam partem Dalmatiae subegit, Salonas 780 caepit, et composito bello Romam post biennium rediit. Nonum Illyricum, et Dalmaticum quartum Appianus /circa 700./ Quo autem tempore Caesar apud Celtas cum im785 perio erat, Dalmatae, caeterique benigniori fortuna utentes Illyrii Liburnis, quae item Illyriorum gens est, Promonam urbem abstulere, Liburni in Populi Romani fidem concedentes, Caesaris in propinquo agentis opes implorarunt: Caesar misit qui Promonam tenen790 tibus denunciarent, ut oppidum Liburnis redderent, cumque ii contemnere imperium viderentur, validam armatorum manum submisit, qui omnes ab Illyriis concisi sunt, neque Caesar ultus est: non enim Pompeianae discordiae implicito satis eam in rem otii fuit; 795 erumpente autem in bellum discordia, Caesar cum
106

pohoda: nisu ga naime mogli dokonati.* Flor pak /u 56. knjizi/: Konzul Fulvije Flak podvrgnuo je u Ili49 riku Vardeje.* esti ilirski bio je protiv Japoda. O njemu Apijan: Sempronije Tuditan i Tiberije Panduza vodili su rat protiv Japoda koji borave unutar Alpa, i vrlo je vjerojatno da su ih natjerali da izvravaju zapovjedi. Isto su tako uinili Lucije Kota i Metel sa Segestanima, no nedugo su se zatim odmetnuli i jedni 50 i drugi. A Flor /u 59. knjizi, za 624. godinu/: Konzul Gaj Sempronije najprije je loe poveo protiv Japoda, no doskora je pretrpljeni poraz popravio pobjedom, zahvaljujui hrabrosti Gaja Junija Bruta, ono51 ga koji je bio podvrgao Luzitaniju. Sedmi rat u Iliriku, a drugi delmatski opisuje Apijan: U vrijeme koje je uslijedilo Cecilije Metel se domogao konzulata i iz puke elje za trijumfom odredio da se objavi rat Dalmatima koji nisu nita skrivili. Primili su ga prijateljski, te je proveo zimu kod njihova grada Salone i vrativi se u Rim proslavio trijumf.52 A Flor /u 62. knjizi/: Lucije Cecilije Metel opsjeo je Dalmate.53 Osmi ilirski, a trei delmatski opisuje Eutropije /u estoj knjizi/: U Ilirik je kao prokonzul poslan Gnej Koskonije. Podvrgao je znatan dio Dalmacije, zauzeo Salonu i vratio se u Rim nakon dvije godine dokonavi rat.54 Deveti ilirski a etvrti delmatski /oko g. 700/ opisuje Apijan: Kad je Cezar obnaao vlast kod Kelta, Dalmati i drugi Iliri kojima je tada bolje ilo oduzeli su grad Promonu Liburnima, takoer ilirskom narodu. Stavljajui se pod zatitu rimskog naroda, Liburni su zamolili pomo Cezara koji je boravio u blizini. Cezar je poslao da se onima koji su drali Promonu javi neka vrate grad Liburnima, a kad se inilo da oni preziru nareenje, odaslao je i snanu oruanu etu. Iliri su ih sve pobili, a Cezar se nije osvetio: zaokupljen razdorom s Pompejem nije za to imao dosta vremena. Kad se pak razdor rasplamsao u rat, Cezar je s etama koje je imao zimi iz Brundu107

copiis, quas habebat hyeme, Brundusio lonium transmisit, reliqui autem exercitus partem Antonius ad Caesarem in Macedoniam duxit, ipse quoque lonio sinu surnma hyeme transmisso, cohortes autem pedi800 tum quindecim, et tria millia equitum Gabinius per Illyrios eidem adduxit, ora lonii circuitu peragrata: Illyrii reputantes ea, quae non multo ante in Caesarem commisissent, cum eius victoriam exitio sibi futuram providerent, impetu facto, universum Gabinii 805 exercitum (excepto Duce, paucisque praeterea fuga elapsis) conciderunt, magnamque ex tantis spoliis, et caeteri ad bellum apparatus copiam obtinuere. Caesar gerendis rebus adversus Pompeium, Pompeioque sublato reliquiis eius partium, quae multae, et variae 810 supererant profligandis, distentus erat: sed cum omnibus constitutis Romam reversus, expeditionem adversus Getas, et Parthos suscepit: metuentes Illyrii, ne se in itinere positos aggrederetur, Legatos Romam mittunt, qui praeteritorum veniam poscerent, seque 815 in amicitiam eius, societatemque darent; Illyriorum gentem, veluti bello inclytam verbis extollentes: ille quamquam institutam adversus Parthos profectionem festinaret, tamen pro dignitate Populi Romani illis respondit: minime amicorum loco habiturum eos, qui 820 talia perpetrassent, veniam autem daturum, si se tributo subicere, obsidesque dare vellent, Dalmatis utrumque pollicentibus, Atinium multis cum pedestribus, et equestribus copiis ad eos mittit, qui levia quaedam tributa imponeret, obsidesque reciperet. 825 Decimum Illyricum, et Dalmaticum quintum, et ultimum fuit, de quo Appianus sequitur /710 usque 763./ Ast ubi Caesar interiit, rem Romanam, quae illius ductu maxime valida, florensque juisset, eo subla830 , interituram rati, neque Atinii dicto amplius audientes esse, neque tributa conferre, neque obsides tradere sustinuerunt: vira autem parante in eos Atinio, quinque cohortes, eorumque Ducem Bebium ordinis senatoru ceciderunt: Atinius autem cum reliquis Epi835 damnum se recepit: hunc exercitum senatus, itemque Macedoniam, et quidquid apud Illyricum in Populi Romani ditione erat Marco Bruto, ei, qui Caesarem interfecerat, quomodo Syriam Cassio eiusdem caedis
108

zija preao Jonsko more. Dio je preostale vojske k Cezaru u Makedoniju doveo Antonije, i sam preavi Jonsko more usred zime. Petnaest je pak kohorti pjeaka i tri tisue konjanika k njemu preko Ilira dovodio Gabinije, zaobiavi obalom Jonskog mora. Iliri su promiljali o onome to su tek neto ranije poinili protiv Cezara, te kako su predviali da e njegova pobjeda biti na njihovu propast, navalili su i pobili itavu Gabinijevu vojsku (osim vojskovoe i jo nekolicine koji su se spasili bijegom). Tolikim su plijenom i ostalom ratnom opremom zadobili veliku mo. Cezara je zadravalo vojevanje protiv Pompeja, a kad je Pompej uklonjen, proganjanje snanih i raznolikih ostataka njegove stranke koji su ga nadivjeli. No kad se sredivi sve vratio u Rim, poduzeo je pohod protiv Geta i Parta. Bojei se da ne napadne i njih koji su mu leali na putu, Iliri upute poslanike u Rim da zatrae oprotenje za prole dogaaje i stave ih pod njegovu zatitu i u prijateljstvo, uzdiui ilirski narod kao glasovit u ratu. Iako je Cezar pourivao utvreni polazak protiv Parta, ipak im je u skladu s dostojanstvom rimskog naroda odgovorio da nipoto nee smatrati prijateljima one koji su takvo to poinili, a da e im ipak oprostiti, ako se ushtjednu podvrgnuti danku i predati taoce. Budui da su Dalmati obeali oboje, poalje k njima Atinija s mnogim konjanikim i pjeakim etama neka im nametne samo kakav lagani danak i neka primi taoce.55 Deseti ilirski rat i peti delmatski bio je i posljednji. O njemu Apijan nastavlja /od 710. do 763/: Kaci je Cezar poginuo, pomislivi da e njegovim nestankom propasti poloaj Rima koji je pod njegovim vodstvom bio vrlo snaan i napredan, nisu otrpjeli niti da vie sluaju Atinijeve odredbe, niti da donesu danak, niti da predaju taoce. Kad je pak Atinije pripremao protiv njih silu, pobili su pet kohorti i njihova vou Bebija iz senatorskog stalea. Atinije se s preostalima povukao u Epidamno. Senat je ustupio tu vojsku, zatim Makedoniju i sve to je kod Ilirika bilo pod rimskom vlau Marku Brutu, onome koji je ubio Cezara, ba kao to je i Siriju ustupio sudio109

participi concessi; sed (hi) quoque bello adversus Antonium, et alterum Caesarem, cui Augusta cognomen fuit, distenti, nihil quidquam adversus Rlyrios gerendi spatium habuerunt. Hoc 'bellum Augustus diu per se, per Agrippam, Tiberium, et Germanicum gessit, ut Florus, Dion, et ipse Appianus pluribus tes845 tantur, et Eutropius /Libro 1.1 Dalmatiam saepe ante victam, sed penitus tune subactam. Haec Romanos in Illyrico gessisse, usque ad Augusti temipora, auctores qui extant, referunt: ex quibus sicuti Dalmatiam antiquitus in Illyrico fuisse 850 apparet, ita eius, et Illyrici fines elici non possunt (nisi considerentur nonnulla) circa unumquodque bellum, ut melius singula intelligi, finesque Illyrici et Dalmatiae perscrutari possint. Primum Romanorum in Illyrico bellum Polybius 855 diligens, si quis alius historicus, quamvis accurate describat, tamen Illyrici Regni statum, et quinam gentium Issenses fuerint, quave de causa a Regina Teuta obsessi, solito suo modo haud retulit, quod vel res ad Graecoe pertinentes tradere festinaret, vel for860 san cum apud alios praedicta reperirentur, superfluum referre existimaverit; Nam Dion, et Appianus, quamvis idem bellum summatim describant, nonnula, quae Polybius oniisit, ab aliis sumpsisse videntur, at cum praeter Appianum nullus rerum Illyricarum 865 scriptor extet, ideo obscurus remanet Regum Illyriorum status; et quamvis haec antiquitate obvoluta illustrare volentem temeritatis potius arguere, quam diligentiae commenidare quis posset; tamen quia primo Romanorum in Illyrico bello non bene percepto, 870 caetera quoque obscura evadunt, ideo considerana erunt ea, quae ad Illyrici statum, qualis tune fuerit, aperiendum conferant, ut clariora inde Romanorum in Adriatico gesta evadant. Dionysium ante Romanos Adriaticum in potestate 75 habuisse, supra relatum est, quid autem eiecto iuniore Dionyeio de Issensibus, et Phariis Graecanicis Coloniis evenerit, ad Agronis usque ac Teutae Regnum historicorum nemo inemorat, sed cum per quinquaginta annos Adriatico potitos Dionysios constet, eo 880 temporis intervallo Civitates has, cum caeteris eoruin840

niku istog ubojstva, Kasiju. No i njih je zadravao rat protiv Antonija i drugoga Cezara kojem je pridjevak bio August, te nisu imali nimalo prilike da bilo to poduzmu protiv Ilira.56 Taj je rat August dugo vodio osobno i preko Agripe, Tiberija i Germanika, kako svjedoe Flor,57 Dion i sam Apijan na vie mjesta,58 a Eutropije kae /u sedmoj knjizi/ da je Dalmacija ranije esto pobijeena, ali tada potpuno podvrgnuta.59 Autori koji postoje izvjeuju da su Rimljani sve do Augustova doba u Iliriku vodili ove ratove. Iz toga se dodue vidi da je Dalmacija od davnine bila u Iliriku, ali se ne mogu izvesti njene granice i granice Ilirika, osim ako se ne razmotri poneto o svakom pojedinom ratu, da bi se pojedini mogli bolje razumjeti i da bi se mogle istraiti granice Ilirika i Dalmacije. Iako Polibije, poman povjesniar u usporedbi s kojim drugim, brino opisuje prvi rimski rat u Iliriku, ipak nije ba na svoj uobiajeni nain izvijestio 0 poloaju Ilirskog Kraljevstva, o tome kojega su plemena bili Isejci, ili zato ih je kraljica Teuta opsjela. Moda se urio pisati o onome to se tie Grka, ili je moda to smatrao suvinim iznositi jer se moglo nai da su to drugi ranije rekli. ini se naime da su Dion 1 Apijan, iako isti rat opisuju saeto, preuzeli od drugih poneto to je Polibije ispustio. Kako pak osini Apijana nema nijednog pisca ilirske povijesti, ostaje zbog toga nejasan poloaj kraljeva Ilira. Prije bi tko mogao prigovoriti zbog nepromiljenosti onome koji eli rasvijetliti ta pitanja obavljena drevnou negoli ga pohvaliti zbog revnosti. Pa ipak budui da i ostali rimski ratovi u Iliriku postaju nejasni ako se ne shvati dobro prvi, valjat e zbog toga razmotriti ono to pridonosi da se razotkrije kakav je tada bio poloaj Ilirika, da bi potom postala jasnija djela Rimljana na Jadranu. Gore je izneseno da je Dionizije prije Rimljana drao Jadran pod vlau. Niti jedan pak povjesniar ne spominje to se dogodilo s isejskim i farskim grkim kolonijama kad je zbaen mlai Dionizije, sve do Agronova i Teutina kraljevanja. No kako je sigurno da su Dioniziji vladali Jadranom kroz pedeset godina, mora se smatrati da su u tom razdoblju ti gradovi

110

111

885

890

895

900

905

910

915

920

dem coloniis validas evasisse censeri debet, et ex mari dominio, illius navigationem ad se traxisse, et maioribus navibus exercuisse argui debet; indeque opes non modicas (praesertim Issenses, ubi Praetor, Classisque residebat) contraxisse, Insularumque caeterarum poissessionem adeptos, et cum aliis Dionysii Coloniis, sociisque, quibus tuta navigatio conducebat, amicitiam coniinuasse: At cum Diodorus loco supra relato referat, Illyrios ex adversa continenti decem millia transfretasse, et Pharum obsedisse, Praetorem vero Dionysii, Issae commorantem, Pharios liberasse, multis Illyriis occisis, pluribus simul cum eorum lembis captis: Hane Illyriorum expeditionem ex littoribus continentis, Pharo proximis provenisse oportet; Ideo eadem loca Dionysii Praetorem occupasse, ut Illyriorum molestias inhiberet, coniectari debet, circa quae tempora Tragurii, et Epetii loca occupata verosimile videtur, quae Polybius Issensium Civitates fuisse primo bello Dalmatico memorat, eorumque commoditate Issenses cum Illyriis negotia exercuisse, conici debet, cum haec eadem loca Pharo, et Issae opportuniora hodie quoque ab eisdem prae caeteris locis continentis frequententur, et quamvis a Dionysii lunioris eiusque Classis recessu ab Adriatico, usque a Agronis, contra Aetolos expeditionem centum anni effluxerint, quo temporis intervallo multa in Adriatico evenisse oportet, quae Issensium, eorumque sociorum statum mutare potuerint, tamen praedictis Coloniis iam validis effectis, in communi necessitate navigationem tanto tempore exercitam continuasse, et cum caeteris Graecanicis Urbibus in lonio amicitiam servasse, coniectari potest: praeterquam quod cum ipsis quoque Siciliae Tyrannis obsequium, amicitiamve Issensibus fuisse, argui potest, cum Agathoclem quaedam Italiae loca, et Corcyram habuisse oonstet /Diodorus, Plutarchus./ Pyrrhum vero sinus Ionu dominium tenuisse testetur Appianus, et eo magis, quod nullius Adriatici Accolarum classis memoria reperiatur, Illyriosque Macedonibus primo subditos, deinde sui iuris effectos, cum eisdem crebras contentio112

zajedno s ostalim njihovim kolonijama postali snani, i mora biti dokazano da su zbog gospodstva nad morem privukli k sebi i plovidbu po njemu i vrili je veim laama, te da su zbog toga prikupili poprilinu snagu (osobito Isejci, gdje je stolovao zapovjednik s brodovljem), domogli se posjeda i nad ostalim otocima, i nastavili prijateljevati s drugim Dionizijevim kolonijama i saveznicima kojima je koristila sigurna plovidba. Kako pak Diodor na gore navedenom mjestu izvjeuje da se deset tisua Ilira prebacilo sa suprotnog kopna i opsjelo Far, a da je Dionizijev zapovjednik koji je boravio na Isi oslobodio Farane pobivi mnogo Ilira i zarobivi ih vei broj zajedno s njihovim lembima,60 morao je taj ilirski pohod krenuti s Faru najblie obale kopna. Stoga se mora pretpostaviti da je Dionizijev zapovjednik zauzeo ta mjesta kako bi zaprijeio ilirska nasilja. ini se vjerojatnim da su otprilike u to doba zauzeti poloaji Tragurija i Epetija, za koje Polibije u prvom delmatskom ratu spominje da su bili gradovi Isejaca.61 Mora se pretpostaviti i da su Isejci zahvaljujui njihovoj pogodnosti trgovali s Ilirima, jer su i danas ista ta mjesta zgodnija za Hvar i Vis, te u njih zalaze vie no u druga mjesta na kopnu. Od Dionizija Mlaeg i od povlaenja njegova brodovlja iz Jadrana proteklo je dodue sto godina do Agronova pohoda protiv Etolaca, a u tom se vremenskom rasponu u Jadranu moralo zbiti mnogo toga to je moglo 'izmijeniti poloaj Isejaca i njihovih saveznika. Pa ipak se moe pretpostaviti da su naprijed spomenute kolonije, postavi ve snanima, nastavile u zajednikoj nudi pomorstvo kojim su se toliko vremena bavile i da su ouvale prijateljstvo s ostalim grkim gradovima na Jonskom moru. Moe se dokazivati da su osim toga prijateljstva Isejci odravali pokornost ili prijateljstvo i prema samim sicilskim tiranima, jer je sigurno da je Agatoklo 62drao neka mjesta u Italiji i Krf /Diodor, Plutarh/. Apijan pak svjedoi da je Pir drao gospodstvo nad Jonskim morem,63 i ne bi se moglo dokazivati da su Iliri posegnuli za gospodstvom nad morem, to vie to se ne nalazi nikakva spomena o brodovlju stanovnika uz Jadran i to su Iliri prvo bili podloni Makedoncima, a kad su se zatim osamosta-

113

nes exercendo, mari Dominium tentasse, argui non possit; Romanos autem alia ex parte primo de Italia subigenda sollicitos, terrestria tantum bella tractasse, deinde Siciliae causa primas classes in Tyrrheno con92 5 tra Carthaginenses emisisse, diutinaque cum eisdem bella gessisse constat, nec Adriaticum attigisse quisquam memorat, prout neque Gallicae Classis ulla memoria reperitur, ob id reliquias Siculorum dominu, Issensium nomine, navigationem Adriatici continuasse 930 coniectari volenti, nihil obstare videtur; abindeque Issensibus cum Romanis, Gallis, Venetis, caeterisque quorum, ut tutoper Adriaticum navigaretur, intererat, amicitiam intercessisse coniectari debet, et quamvis ex his, qualesquales sint, coniecturis, statue Issensium 935 certiorari non possit, tamen cum Agronem copiis terrestribus, et maritimis omnes priores Illyrici Regres anteisse testetur Polybius, ideo anteriores, et debiliores ipso Reges Issensium navigationi obstare non potuisse, concludi posse videtur; cum ipse quamvis 940 potentior a Rege amico requisitus, et pecunia conductus, classem lemborum tantum deducere potuerit, ino pinatamque victoriam coiisecutus sit, ex quo, sicuti Illyriorum Reges terrestribus copiis valuisse, ita mari tima classe caruisse argui debet: et ex hac unica 945 maritima victoria praeter spem succedente, ad maiora inde emolumenta capienda, Agronem animum intendisse, suisque militibus exercendis, piraticam iisdem concessisse, ut inde Adriatici dominium, contra tenues Issensium vires, ipse militibus abundans conse50 queretur, quamvis ex conviviorum intemperantia morbo contracto, celeriter vitam amiserit. Teutha vero eius uxor, muliebri imprudentia usa, ut omnes navigantes aggrederentur suis permisit, /Polybius/ quod Illyrios cunctis exosos, omnibus hostes effecit. classes 955 autem Illyriorum non publicas, Regiasque, sed ex privatorum lembis compositas arguunt prima Agronis pecunia Demetrii expeditio, et quae de obsidione Phoenices refert Polybius. plures simul a classe abscedentes mercatorum Italicorum alios depraedati sunt, ali960 os trucidarunt. neque enim si publici, Regiique iuris lembi fuissent, Praefecti illos abscedere, et vagan permisissent, quod etiam verba a Regina Legatis Romanis dicta confirmare videntur, /Polybius/ scilicet
114

lili, esto su se s njima sukobljavali. Za Rimljane je pak s druge strane sigurno da su najprije vodili samo kopnene ratove brinui se da podloe Italiju, a zatim su prvo brodovlje zbog Sicilije porinuli u Tirensko more protiv Kartaana i s njima vodili dugotrajne ratove. Nitko ne spominje da su i dotakli Jadran, ba kao to se ne nalazi nikakva spomena niti o galskom brodovlju. ini se da se zbog toga nita ne protivi onome koji bi htio pretpostaviti da su ostaci sicilskog gospodstva, pod imenom Isejaca, nastavili jadransko pomorstvo. Mora se pretpostaviti i da je otada postojalo prijateljstvo izmeu Isejaca i Rimljana, Gala, Veneta i ostalih kojima je bilo stalo da se sigurno plovi Jadranom. Iz tih se pretpostavki, kakve bile da bile, dodue ne moe pouzdano utvrditi poloaj Isejaca, ali kako Polibije svjedoi da je Agron kopnenom i pomorskom vojskom nadilazio sve ranije kraljeve Ilirika,61 ini se da se moe zakljuiti kako se od njega raniji i slabiji kraljevi nisu mogli suprotstaviti isejskom pomorstvu. Premda je naime bio moniji, i on je sam na zahtjev prijatelja kralja i unajmljen njegovim novcem mogao izvesti samo brodovlje lemba i pobjedu je odnio neoekivano. Time mora biti dokazano da su kraljevi Ilira dodue bili snani kopnenom vojskom, ali da nisu imali mornarice, i da je Agron zbog te jedine pomorske pobjede koja se zbila mimo oekivanja zatim nakanio stei vee probitke, te je svojim vojnicima kao vjebu dopustio gusarito, da bi zatim postigao gospodstvo nad Jadranom svojim obiljem vojnika protiv slabih snaga Isejaca. Ipak je zbog neumjerena goenja navukao bolest i ubrzo umro. Njegova je ena Teuta u skladu sa enskom nerazboritou dopustila svojima da napadaju svakoga tko plovi /Polibije/, a to je65Ilire uinilo mrskima svakome i neprijateljima sviju. Da pak brodovlje Ilira nije bilo javno i kraljevsko nego se sastojalo od lemba privatnika, dokazuje prvi Agronov pohod za Demetrijev novac i ono to Polibije iznosi o opsadi Fenice: vie ih je zajedno odlazilo od mornarice i jedne su italske trgovce opljakali, a druge pobiii.66 Da su naime lembi bili javni i pod kraljevskom upravom, ne bi im zapovjednici dopustili odlaziti i lutati. ini se da to potvruju takoer
115

licere privatis utilitatem, quam vellent a mari cape965 re. Illyrios ergo sicuti lembos tantum habuisse constat, ita maioribus navibus, publicaque classe, et propterea Insularum, et mari dominio caruisse, concludendum videtur; sed Phoenice quoque Teuthae rebus prospere succedentibus, Demetrii forsan usa con970 silio, non amplius ad rapinas, sed ad acquirenda ibi proxima loca animum intendit, et aucto lemborum numero, ad aequirendas Graecas in lonio Civitates classem amandavit, hisque non contenta, muliebri imprudentia Issenses quoque infestavit, et quamvis de 975 Aetolorum Classe victoriam, et inde Corcyram consecuta sit; Demetrium tamen in diffidentiam deductum, ad Romanos cum Corcyra transire coegit, obsidionem Issae frustra tentavit, maioremque Regni partem amisit: Hane autem Issae obsidionem, ex ver980 bis Polybii diutinam fuisse elicitur; iam enim obsidebatur, quando Legati Romani ad Reginam venerunt, neque soluta est ante classis Romanae adnavigationem ad eandem; ideo annuam fuisse ad minus oportet; sed cum idem referat /Polybius/, Romana 985 adveniente Classe capti sunt, et lembi XX. praeda onusti redeuntes, eorum qui Issam obsidebant. hane obsidionem non fuisse Civitatis aggressionem, machinis adhibitis, (prout in similibus fieri solet) sed potius Illyrios hominibus, et Lembis abundantes, mare per990 currendo Issensium navigationem perturbasse, Insulani populavisse, et intra munitiones inclusos, obsessis similes, tenuisse dieendum videtur, Romanaque classe adveniente, Illyriorum sine ordine procedentium viginti lembos praeda onustos captos, quod ex Dione 995 clarius olligitur. Appianus autem, quamvis a Polybio discrepet in eo, quod Epidamnuni quoque cum Corcyra captum ab Illyriis referat, qtiod obsessum Polybius tradit; tamen Issenses ab Illyriis recte distinguit, dum ait: Corcyram, Pharum, Esson, Epidamnum, et ex 1000 Illyriis Atintanas in Populi Romani ditione iam esse; Issenses scilicet inter caeteras Graecanici generis civitates enumerando, ab Atintanis Illyriis diversos fuisse declarat; neque Agroni subditos, cum eunidem capto Pharo caetero quoque lonio imminuisse, id est ali1005 eni iuris loca occupare, tentasse scribat: qua de causa
116

i rijei to ih je kraljica kazala rimskim poslanicima /Polibije/, naime da je privatnicima slobodno crp61 sti od mora korist kakvu hoe. Sigurno je dakle da su Iliri imali samo lembe, pa se ini da isto tako valja zakljuiti kako nisu imali veih laa i javnog brodovlja, a zbog toga niti gospodstva nad otocima i morem. No kako je i Teutin pothvat kod Fenice sretno zavrio, nije vie kanila pljakati nego moda po Demetrijevu savjetu stjecati za se oblinja mjesta. Poveala je broj lemba i otposlala brodovlje da stekne grke gradove na Jonskom moru. Nije se time zadovoljila nego je po enskom nerazboru napala i Isejce. Odnijela je dodue pobjedu nad brodovljem Etolaca i time zadobila Korkiru, ali je ipak natjerala Demetrija, uskrativi mu povjerenje, da zajedno s Korkirom prijee k Rimljanima. Uzalud je pokuala opsjedati Isu i izgubila je vei dio kraljevstva. Iz Polibijevih pak rijei proizlazi da je ta opsada Ise bila dugotrajna: ve je naime bila pod opsadom kad su rimski poslanici doli kraljici, a opsada nije skinuta 68 prije no to je rimska mornarica doplovila do nje. Stoga je morala trajati najmanje godinu dana. No kako isti /Polibije/ izvjeuje da je pri dolasku rimskog brodovlja uhvaeno na povratku i dvadeset plijenom natovarenih lemba onih koji su opsjedali Isu,69 ini se da valja kazati kako ta opsada nije bila napad na grad sa spravama (kako je to obino u slinim prigodama), nego prije da su Iliri imajui u izobilju ljudi i lemba krstarili morem i poremetili plovidbu Isejaca, opljakali otok i drali ih zatvorene u utvrdama kao da su pod opsadom. Kad se pak pribliavala rimska mornarica, uhvaeno je dvadeset lemba Ilira koji su 70 nastupali bez reda. Iz Diona se to jasnije razabire. Apijan dodue odudara od Poubija time to iznosi da su Iliri s Korkirom zauzeli i Epidamno, za koji Polibije pie da je bio opsjednut,71 ali ipak ispravno razluuje Isejce od Ilira kad kae da su Korkira, Far, Es, Epidamno 72 od Ilira Atintani ve pod vlai u rimskoq naroda, tj. nabrajajui Isejce meu ostalim gradovima grkog roda razjanjava da su bili razliiti od Ilira Atintana i da nisu bili Agronovi podanici, jer pie da je on zauzevi Far zaprijetio i ostatku Jonskog mora,73 tj. da je pokuao zauzimati
117

Issenses vicinorum Pharensium deditione, vel expugnatione territos, Illyriorum potentiae impares, ad amicos Romanos confugisse, et proprium legatum Cleemporum cum Romanorum legatis ad Teutham mi1010 sisse, cum eodem, et Dione concludendum est: animadvertendum tamen est, Issenses cum reliquis in itionem fidemque Romanorum cessisse, Polybium, et Appianum concordare; inter libertate autem donatos ab Appiano Issenses non recenseri, cum in fine primi 1015 belli scribat, secundum ea Romani Corcyram, et Apoloniam libertate donaverunt, ac ne Demetrio quidem proditionis merces defuit. ex quibus Issenses libertate caruisse opinari posset, quod maximum absurdum esset asserere: Romanos nempe, qui Issensium liber1020 tatis tuenae causa cum Illyriis bellum gesserant, eosdem libertate mulctasse, caeteris vero qui Agroni subditi fuerant libertatem concessisse; sed qui dicendi modum utriusque auctoris observabit, cognoscet, Issenses cum caeteris qui in ditionem Romanorum 1025 pervenerant ex eo nominari, quia illos ab Illyriorum iniuriis salvos esse volebant; et ob id cum in suo libero statu permanerent, inter libertate donatos alb Appiano non numerantur, prout ex adverso neque Pharii qui in potestate Demetrii relicti fuerunt. 1030 Sed animadvertendum est Telatum Polybii fragmentum Numero 124. de (Ca-usis) Dalmatici primi belli Lissios de Dalmatis conquestos habere, originale vero a Fulvio Ursino Graece editum ' sed Fulvius ex similitudine vocis, et auctoritate Stephani 1035 Lissum in Illyrico ponentis, Polybiique, et Livii eiusdem mentionem facientium, legendum in notis dedaravit, quam lectionem in eiusdem fragmenti versione Casaubonus retinuit: tamen loco vel , reponi debere, ex ipsius Polybiani 1040 fragmenti serie deprehenditur, cum non Lissios longe a finibus Dalmatarum dissitos, (ut infra patebit) de eisdem conquestos appareat, sed Issenses, qui Tragurium, et Epetium ipsorum Urbes a proximis Dalmatis infestas referebant: Has autem Issensium Colonias 1045 fuisse Strabo confirmat, qui Tragurium ab Issensibus conditum testatur, simili modo textus Diodori supra

mjesta pod tuom upravom. S njime i s Dionom valja zakljuiti da su se zbog toga Isejci, zastraeni predajom ili zauzeem susjednih Parana i nedorasli moi Ilira, utekli prijateljima Rimljanima,74 i da su s rimskim poslanicima uputili k Teuti i vlastitog poslani/ka Kleempora.78 Valja ipak primijetiti da se Polibije i Apijan slau da su Isejci s ostalima stupili pod rimsku vlast i zatitu,76 a da Apijan ne nabraja Isejce meu obdarenima slobodom, jer na kraju prvog rata pie nakon njega su Rimljani obdarili slobodom Korkiru i Apoloniju, a niti Demetriju nije uzmanjkalo nagrada za izdaju." Iz toga bi se moglo pomiljati da su Isejci bili neslobodni, to bi bilo potpuno besmisleno spominjati, to jest da su Rimljani koji su vodili rat s Ilirima da bi zatitili slobodu Isejaca, njima oduzeli slobodu, a dodijelili je ostalima koji su bili Agronovi podanici. No tko bude razmotrio nain kazivanja obojice autora, spoznat e da su Isejci imenovani s ostalima koji su dospjeli pod rimsku vlast zbog toga to su Rimljani htjeli da budu poteeni od ilirskog nasilja. Kako su zbog toga i ostali u svom slobodnom poloaju, Apijan ih ne nabraja meu obdarenima slobodom, ba kao to nasuprot tome ne imenuje ni Farane koji su bili ostavljeni pod Demetrijevom vlau. No valja primijetiti da u navedenom Polifoijevom ulomku br. 124. o uzrocima prvog delmatskog 78 rata stoji da su se Lisijci potuili na Delmate, a u 79 originalu to ga je grki izdao Fulvio Osini stoji , Fulvio je meutim u biljekama objasnio da valja itati , po slinosti rijei i prema autoritetu Stjepana koji stavlja Lis u Ili80 81 rik, te Poubija i Livija koji ga takoer spominju. Takvo je itanje zadrao i Casaubon u prijevodu 82 fragmenta. Pa ipak se iz samog sHjeda Polibijeva ulomka razabire da se umjesto ili mora ponovo staviti , jer se vidi da se na Delmate nisu poalili Lisijci, koji su smjeteni vrlo daleko od njihovih granica (kako e nie biti objanjeno), nego Isejci koji su javljali da oblinji Delmati napadaju njihove gradove Tragurij i Epetij. Da su pak oni bili isejske kolonije, potvruje Strabon, koji 83 svjedoi da je Tragurij osnovan od Isejaca. Slino va-

118

119

relatus corrigendus est, et loco Lissum in Adriatico a Dionysio aedificatum, Issam reponendum, cum Lissum prope fluminis (Drilonis) ostia in continenti 1050 Hlyrica situm sit, neque portum, tutamque navibus stationem habeat, et ad Ionu fauces transfretandas, tutamque navigationem in Epirum reddendam inepto loco iaceat; ad interiora auteni Adriatici in potestate retinenda, Phariisque tanto spatio dissitis auxilia prae1055 benda prorsus inutili, et sicuti Pharum a Graecis conditum fuit, adiuvante Dionysio, eodem Diodoro teste, Issamque Graecanicaim Urbem fuisse /In Periplo/ Scylax Cariandensis refert nova Pharus Insula Graeca, et Insula Issa, et hae quidem Graecorum Ur1060 bes scilicet tempore eiusdem conditae, Pharos, a Pariis, Issa a Dionysio Siculo, quam (Schymnus) Chius, Syracusiorum Coloniam testatur. Issa nomine Insula est, Syracusiorum continens Coloniam. Ita pro Lisso, (Issa} in Diodori textu reponi deW65 bet, cum Issae recte congruant quaecumque ipse Diodorus de statione Classis Dionysii et Praetoris residentia. refert. In Adriatici nempe meditullio existens portus bonus, solumque ferax habens ad Classes, e 0 Sicilia, lonioque venientes excipiendas, proximisque 107 Phariis auxilia praebenida oportunissimo loco sita est: irrepserunt quoque errores, in Polybii, et Appiani versiones latinas: nam Polybii primus interpres, Issam ab Illyriis ad Romanos defecisse interpretatus 1075 est> quod Casaubonus correxit, et pro verbo defecerat, par ere recusabat reposuit: praesupposuit enim prior interpres, Issam ante Romanorum quoque tempora Illyricam Civitatem fuisse, et tune ad Romanos transisse; Simili modo Appiani prior Interpres insu1080 lani Essios nomine, ad Romanos defecisse ait, quod neque Polybius neque Dion scripsere, neque ipsum Appianum scripsisse ex textu Graeco apparet: alterum quoque errorem in Appiani textu Graeco irrepsisse constat; nam ubi Lyssum ponendum erat, Essum 1085 repetitum est, indeque adnavigationem ad Essum vetitam prior Interpres scripsit: non enim (adnavigatio) ad Insulam Issam Illyriis vetita fuit, sed praeternavigatio ultra Lyssum in continenti situm, quod ad Grae120

Ija ispraviti i gore navedeni Diodorov tekst i ponovo staviti da je Dionizije na Jadranu izgradio isu, umje84 sto Lis. Lje je naime smjeten na ilirskom kopnu blizu ua rijeke Drima, nema ni luke ni sigurna sidrita za lae, lei na mjestu nepogodnom da se prijee tjesnac Jonskog mora i da se osigura plovidba u Epir, a potpuno beskorisnom da se odri vlast nad unutranjou Jadrana i da se prui pomo Faranima smjetenim na tolikoj razdaljini. Kao to isti Dioor svjedoi da su Grci osnovali Far uz Dionizijevu pomo,85 tako Skilak iz Karijande /u Periplu/ izvjeuje da je i Isa bila grki -grad: novi Far, grki otok, i otok Isa, i ti grki gradovi,86 tj. osnovani u njegovo vrijeme, Far od Parana, a Isa od Dionizija Sicilskog. Za nju Skimno s Hi ja svjedoi da je bila sirakuka kolonija: Postoji otok imenom Isa Na kojem je kolonija Sirakuana.87 Tako se u Diodorovu tekstu umjesto Lisa mora iznova staviti Isa, jer se s Visom ispravno slae to god sam Dioor iznosi o sidritu Dionizijeva brodovlja i o sjeditu zapovjednika.88 Po sredini je Jadrana, ima dobre luke i rodno tlo, smjeten je na savreno zgodnom mjestu da prihvaa brodovlje koje dolazi sa Sicilije i iz Jonskog mora i da prua pomo oblinjim Faranima. Greke su se uvukle i u latinske prijevode Poubija i Apijana. Prvi je Polibijev prevodilac89 naime preveo da se Isa od Ilira odmetnula k Rimljanima. Casaubon je to ispravio i umjesto odmetnula se iznova stavio odbijala se pokora90 vati. Raniji je prevodilac naime pretpostavio da je Isa i prije rimskog doba bila ilirski grad i da je tada prela 91k Rimljanima. Slino i raniji Apijanov prevodilac kae da se otok imenom Esij odmetnuo k Rimljanima,92 to nisu napisali niti Polibije niti Dion,98 a iz grkoga se teksta vidi da nije napisao ni sam Apijan. Sigurno je da se i druga greka potkrala u Apijanovu grkom tekstu. Gdje je naime trebalo staviti Lis, ponovljeno je Es, i zbog toga je raniji prevodilac napisao da je bilo zabranjeno pristajati kod Ise.94 Nije naime Ilirima bilo zabranjeno pristajati na otoku Visu, nego ploviti dalje mimo Ljea koji je smjeten na kopnu, a to se ticalo Grka, kako izvje121

cos pertinebat, ut Polybius refert, et alio loeo repe1090 tit; ex quibus sic correctis Issenses Graecanici generis fuisse, et uti liberos Romanis adhaesisse concludendum est, ut Sigonius quoque animadvertit /De antiquo iure Provinciarum libro 1. capite 77: Hoc modo Romani prima vie in Adriaticum venere Issensium 1095 causa, et aliorum, si qui cum Issensibus sentiebant, ut infra dicetur /Capite (5.)/. Secundum in Illyrico bellum contra Demetrium fuit, cuius exitum Polybius, Dion, et Appianus referunt, Demetriumque victum, et ad Philippum Macelioo doniae Regem fuga delatum scribunt; loca autem, quae ei ademerunt, praeter Dimalum, et Pharum non nominant; Sed Romanis deinde ab Hannibale ad Trasimenum victis, instigante Demetrio, Philippus foedus cum Hannibale contra Romanos fecit, in quo enume1105 rantur loca, quae Romani in Illyrico possidebant, ut refert /Libro 7./ Polybius, neque in potestate Romani habeant Corcyraeos, neque Apolloniates, neque Dyrrachinos, neque Pharum, neque Dimallem, et Parthinos, neque Atintaniam, reddunto iidem, et Demetrio ino Phario omnes illius propinquos, et necessarios, qui intra Romanorum ditionem fuerint. Hine belli Macedonici primi causam Demetrio Phario Polybius asscribit, et Scerdilaidam Illyriorum Ducem pluries nominat; tum in primi Agronis, et Teuthae expeditioni1115 bus, tum postea cum Demetrio Phario, contra pacta cum Romanis inita, Graecos infestante, quem etiam a Philippo contra Aetolos conductum his conditionibus refert, ut /Libro 4./ annua vicena talenta acciperet, et ut XXX. lemborum classe bellum cum Aetolis 1120 mari gereret. Sed pecunia fraudatum, ditionem Philippi infestasse, qui cum properaret bellum in Italia contra Romanos gerere, centum lembos primus Regum Macedonum construxerat in Aegaeo, quibus in lonium transmissis Scerdilaidae suspicionem praebuit, 1125 qui Romanis id significavit, et societatem cum ipsis contrahens, auxilia decem navium obtinuit, quibus noctu inopinato prope Philippi classem adveriientibus, in turpem fugam Philippus, nullo persequente conversus est: eodemque tempore Romanos ad Philippum 1130 Legatos misisse memorat /Decadis 2. libro 2./ Livius

uje Polibije i ponavlja na drugome mjestu. Kad se to tako ispravi, valja iz toga zakljuiti da su Isejci bili grkog roda i da su kao slobodni pristali uz Rimljane, to primjeuje i Sigonio /u 7. poglavlju prve 98 knjige O starom pravu provincija/. Na taj su nain Rimljani prvi put doli u Jadran zbog Isejaca i drugih, ako se tko slagao s Isejcima, kako e nie biti reeno /u petom poglavlju/. Drugi je rat u Iliriku bio protiv Demetrija. O 97 njegovu ishodu izvjeuju Polibije, Dion i Apijan, i piu da je Demetrije pobijeen i da ga je bijeg odveo k makedonskom kralju Filipu. Ne imenuju pak mjesta koja su mu oduzeli, oisim Dimala i Fara. No kad je zatim Hanibal pobijedio Rimljane kod Trazimeoskog jezera, Filip je na Demetrijev poticaj s Hanibalom sklopio sporazum protiv Rimljana. U njemu se nabrajaju mjesta koja su Rimljani posjedovali u Iliriku, kako iznosi Polibije /u sedmoj knjizi/: i neka pod vlau Rimljana ne budu niti Korkirani, niti Apolonjani niti Dirahijci, niti Far, niti Dimal i Partini, niti Atintanija. I neka oni vrate Demetriju Farskom sve njegove srodnike i podanike koji bi se nali unutar podruja rimske vlasti.98 Prema tome Polibije pripisuje Demetriju Farskom uzrok prvog makedonskog rata, a vie puta imenuje i ilirskog vojvodu Skerilaidu, kako u prvim Agronovim i Teutinim pohodima tako i kasnije gdje s Demetrijem Farskim napada Grke protiv sporazuma sklopljenog s Rimljanima.99 Za njega takoer izvjeuje /u etvrtoj knjizi/ da ga je Filip unajmio protiv Etolaca pod ovim uvjetima: neka godinje prima po dvadeset talenata, i neka brodovljem od trideset lemba ratuje na moru s Stolcima, no da je prevaren za plau napao podruje Filipove vlasti.100 Kako se taj urio da povede rat protiv Rimljana u Italiji, prvi je od makedonskih kraljeva dao u Egeju izgraditi stotinu lemba. Prebacio ih je u Jonsko more i time pruio Skerdilaidi povoda za sumnju, te je on to dojavio Rimljanima, sklopio s njima savez i dobio pomo od deset laa. One su nou nenadano doplovile blizu Filipovu brodovlju, te se Filip dao u sramotan bijeg, iako ga nitko nije progonio. Li vi je spominje /u drugoj knjizi druge dekade/ da su Rimljani istodobno

95

122

123

ad deposcendum Demetrium Pharium, qui bello victus ad eum jugisset, alii in Ligures ad expostulandum, quod (Poenum) operibus, auxiliisque suis iuvissent: simul ad visendum ex propinquo, quae in Boiis, atque 1135 Jnsubribus gererentur: ad Pinnem quoque Regem in Illyrico Legati missi ad stipendium, cuius dies exierat, poscendum, aut, si diem proferre vellet, obsides accipiendos, adeo, et si bellum ingens in cervicibus erat, nullius usquam terrarum rei iura Romanos, ne 1140 longinqua quidem effugiebant. Ita Romani post Trasimenam oladem omnes finitimos suspectos habebant, sed praesertim Philippum, quem deinde confecto Punico bello aggressi sunt, ut Polybius, et Livius referunt; cuius Macedonici belli tempore nominatur al1145 ter Illyriorum Dux Pleuratus, simul cum Scerdilaida a Polybio /Polybius ( . . . } / ; a Livio /Livius Decadis 3. libro 3./ autem, cum Scerdileto, in fine vero belli, Pleuratum Scerdileti filium Livius nominat, et in pae cum Philippo declaratum /Decadis 4. libro 1./ Pleu1150 rato Lingus et Partheni dati; Illyriorum utraque gens sub ditione Philippi juerat; ex quibus Scerdilaidam Polybii cum Scerdileto Livu eutiem fuisse, pronunciatione tantum Graeca, a Latina discrepante censendum est. 1155 Bellum tertium contra Gentium Illyriorum Regem fuit, cuius causas, gesta, et finem Livius refert: Gentium Pleurati filium fuisse Polybius et Livius testantur, cumque Pleuratum Illyrium eodem tempore apud Perseum Macedoniae Regem extitisse scribat, 1160 ideo suspicari potest, Pleuratum hunc illius Scerdileti filium fuisse, cui in fine primi Macedonici belli Lingus, et Partheni dati fuerunt, ut supra relatum est, eundemque Illyrici Orientalem partem ultra (Drilonem), et Macedoniae conterminam, quam olim Glau1165 cias Taulantiorum Rex (qui Pyrrhum in Regnum restituit) tenuerat, possedisse, et aliqua de causa a Romanis Regno privatum, exulem apud Perseum moram traxisse, ipsumque ad recuperandum ibi Regnum exemplo Demetrii Pharii instigasse, et Gentio 1170 (forsan consanguineo) ut societatem belli cum Perseo iniret, suasisse, coniectari potest, quae societas utrique Regno exitiosa fuit, et sicuti eam partem Illyrici, (qua) Romani Teutham mulctarant, et Demetrio tra124

uputili poslanike Filipu da zatrae Demetrija Farskog koji je poraen u ratu pobjegao k njemu. Drugi su poslani k Ligurima da se potue Sto potpomau Punjanina svojim sredstvima i pomonim etama i ujedno da izbliza izvide to se dogaa kod Boja i Inubra. Poslanici su upueni i kralju Finesu u Iliriku da zatrae danak kojemu je istekao rok ili da preuzmu taoce bude li htio odgoditi rok. Tako Rimljanima nije izmicala uprava ni nad ime ni u kojoj zemlji, ak 101 vrlo udaljena, iako im je na vratu bio goniti lem rat. Tako su Rimljani poslije trazimeniskog poraza smatrali sumnjivima sve susjede, a Filipa osobito. Njega su zatim i napali kad je zavrio punski 102 rat, kako izvjeuju Polibije i Livije. U vrijeme toga makedonskog rata Polibije /Polibije.../ imenuje i drugog 103 ilirskog vojvodu Pleurata zajedno sa Skerdilaidom, a Livije /u treoj knjizi tree dekade/ sa 104 Skerdiletom. Na kraju pak rata Livije imenuje 105 Pleurata Skerdiletova sina, a u miru s Filipom je objavljeno /u prvoj knjizi tree dekade/ da su Pleuratu dani Lingus i Parteni. Oba su ilirska naroda bila pod Filipovom vlau.106 Prema tome valja smatrati da su isto Polibdjev Skerdilaida i Livijev Skerdilet, samo to se grki izgovor razlikuje od latinskog. Trei je rat bio protiv ilirskog kralja Gencija. Njegove uzroke, tok i ishod iznosi Livije.107 Polibije i Livije svjedoe da je Gencije bio Pleuratov sin, a kako pie da je u isto vrijeme kod makedonskog kralja Perzeja postojao Ih'r Pleurat,108 moe se stoga nagaati da je taj Pleurat bio sin onoga Skerdileta i da su njemu na kraju prvog makedonskog rata bili dani Lingus i Parteni, kako je gore izneseno. Moe se pretpostaviti da je on posjedovao istoni dio Ilirika s onu stranu Drima koji granii s Makedonijom, a neko ga je drao kralj Taulanata Glaukija (onaj koji je Pira uspostavio na prijestolju), da je kao prognanik boravio kod Perzeja poto su mu Rimljani zbog nekakva razloga oduzeli kraljevstvo, da je po primjeru Demetrija Farskog hukao Perzeja da bi sebi povratio kraljevstvo, te je i Gencija (moda roaka) nagovorio neka stupi s Perzejem u ratni savez. To je saveznitvo bilo pogubno za oba kraljevstva. Vidi se da je onaj dio Ilirika koji su Rimljani
125

diderant, intra (Drilonem fluvium), et Ceraunios 1175 montes fuisse apparet, ita Gentio Regno exuto, Illyrici Regni populos omnes ex nominum collatione jntra Naronem fluvium, et Ceraunios montes sitos fuisse constat: Issenses vero, qui primi inter liberos, et immunes a Livio numerantur, sicuti ex eiusdem prae1180 cedenti'bus verbis Gentio non fuisse subditos, immo inimicos patet, ita Livium eosdem cum caeteris Illyriis, quibus tune /Decadis 5. libro 5./ qo incolumi Gentio ad Romanos transiissent, libertas, et immunitas concessa fuit, Issenses perperam nominasse con1185 stat: et iis qui a Gentio defecerant, libertatem, et immunitatem, qua Issenses Populi Romani socii f ruebantur, concessam seribere debuisse, quod observandum est pro iis, quae mox dicenda sunt. Quartum sequitur bellum Illyricum, et Dalmati1190 cum primum, cuius causam Polybius, gesta vero Appianus, et Florus referunt. Dalmatas Pleurato Gentii patri subditos fuisse, sed eo mortuo a Gentio def ecisse, Polybius narrat, ideo cum inter populos Gentio subditos Dalmatae non essent, a Livio supra re1195 lato tertio bello non nominantur, ex quo citra Naronem illos fuisse oportet; Sed cum referat Appianus, a Dalmatis primum Romanos Naronam usque fugatos, et deinde eosdem a Romanis victos Delminiumque ipsorum Civitatem, a qua, et illis nomen exustam: 1200 haec non longe a Nar ona f lumine evenisse oportet; Dalmatasque regionem septentrioni magis proximam, ob id frigidiorem Civitate Narona ab antiquo incoluisse apparet ex eis, quae Vatinius quarto Dalmatico bello Praef ectus scribit Marco Tullio Ciceroni /Episto1205 larum familiarium libri 5. epistola x./ Vatinius Imperator (Salutem) Dicit Ciceroni Dionysio tuo adhuc nihil extrico, et eo minus, quod me frigus Dalmaticum, quod illinc eiecit, etiam hic refrigeravit; Sed tamen non desistam, quin illum ali1210 quando eruam. Caesar adhuc mihi iniuriam facit, de meis supplicationibus, et rebus gestis Dalmaticis adhuc non rejert: quasi vero non iustissimi triumphi in Dalmatia res gesserim: nam si hoc expectandum sit,

oduzeli Teuti i predali ga Demetriju bio izmeu rijeke Drima i Keraunskih planina, a isto je tako prema usporedbi imena sigurno da su svi narodi Ilirskog Kraljevstva, kad je Gencije skinut s kraljevske vlasti, bili smjeteni izmeu rijeke Neretve i Keraunskih planina. Za Isejce pak, koje Livije nabraja prve meu slobodnima i osloboenima poreza, iz njegovih je prethodnih rijei jasno da nisu bili Genci109 jevi podanici nego dapae neprijatelji. Upravo je tako sigurno i da je Livije grekom imenovao i Isejce s ostalim Ilirima kojima je tada bila podijeljena sloboda i osloboenje od poreza jer su preli Rimljanima dok je jo Gencije bio jak /u petoj knjizi pete 110 dekade/. Morao je napisati da je onima koji su se odmetnuli od Gencija podijeljena sloboda i osloboenje od poreza kakvo su uivali saveznici rimskog naroda Isejci. To valja uzeti u obzir prije onoga to e doskora valjati rei. Slijedi etvrti ilirski, a prvi delmatski rat. O 111 njegovu uzroku izvjeuje Polibije, a o toku Api112 jan i Flor. Polibije pria da su Delmati bili podanici Gencijeva oca Pleurata, no da su se odmetnuli od Gencija kad je Pleurat umro.113 Zbog toga Livije ni ne imenuje Delmate u gore opisanom treem ratu,114jer nisu bili meu narodima podlonim Genciju. Prema tome, morali su se nalaziti s ove strane Neretve. No kako Apijan izvjeuje da su Delmati prvo natjerali Rimljane u bijeg sve do Narone, a da su ih zatim Rimljani pobijedili i da je spaljen njihov grad Delminij po kojemu imaju i ime,115 nije se to smjelo dogoditi daleko od rijeke Neretve. Iz onoga to Marku Tuli ju Ciceronu pie zapovjednik u etvrtom delmatskom ratu Vatinije vidi se da su Delmati od davnine nastavali podruje sjevernije od grada Narone, i zbog toga hladnije /deseto pismo pete knjige Pisama prijateljima/:116 Zapovjednik Vatinije pozdravlja Cicerona. O tvome Dioniziju sve do sada nita ne saznajem, to manje to me i ovdje zamrzla dalmatinska hladnoa koja me odande izbacila. No ipak neu odustati da ga kad-tad iskopam. Cezar mi sve dosad nanosi nepravdu, i dosad ne javlja o mojim suplikacijama i dalmatinskim podvizima, ba kao da nisam u Dalmaciji o-

126

127

dum totum bellum conficiam: 20. Oppida sunt Dalma1215 tiae antiqua, quae ipsi ibi adsciverunt amplius sexaginta. Haec nisi omnia expugno, si mihi supplicationes non decernuntur, longe alia conditione ego um, ac caeteri Imperatore. Ego post supplicationes mihi ecretas in Dalmatiam profectus um: sex oppida in 1220 oppugnano caepi: unum hoc quod erat maximum, quater a me tom captum: quatuor enim Turres, et quatuor muros caepi, et arcem eorum totam, ex qua me nives, frigora, imbres, etrtiserunt? indigneque mi Cicero Oppidum captum, et bellum iam con/ectum 1225 relinquere sum coactus. Quare te rogo, si opus erit, ad Caesarem meam causam agas, meque tibi in omnes paries defendendum putes, hoc existimans, neminem te tui amantiorem habere. Vale, Nonis Decembris Naronae. 1230 Ex qua Vatinii Epistola distingui posse videntur ea, quae in supra relato Polybii fragmento obscura habentur, in quo Casaubonus Delmatas populos -uicinos subegisse vertit, tamen cuin textus Graecus > id est Urbi wicinos fuibeat, non de quibus1235 libet vicinis, sed de Urbi uicinis tantum intelligendus est, et exinde Dalmitanos Cives, libertate consecuta, vicinos suae Urbi populos subegisse, vigintique Oppidis subactis, iisdem ex Urbe domina nomen Dalmatiae indidisse censendum est, quae Dalmatiae anti1240 qua Vatinius vocait, -ac inter Naronam, et Tilurum flumina, ac montes Pannonios sita fuisse ex dictis apparet: deinde, Tiluro transmisso, sexaginta alia Oppida ibi asciscendo, usque ad mare, Dalmaticum nomen protulisse; simulque Salonae situ occupato Traguri1245 um) ac Epetium proximas Issensium Civitates infestando, causam primi belli Dalmatici praebuisse, et sicut Salonam inter sexaginta Dalmatarum recentiora Oppida numerandam ex eo colligitur, quod secundo, et tertio bello Dalmatico eius mentio fit; ita Naronam 1250 quarti belli tempore nonidum Dalmatiae finibus inclusam diserte docet Epistola ipsius Vatinii Naronae scripta, et alia praecedens /Libri 5. epistola 9./ clarius.
128

bavio stvari dostojne posve opravdana trijumfa. Jer ako treba ekati dok dokrajim itav rat u Dalmaciji je dvadeset starih gradova i vie od ezdeset koje su oni sebi pripojili ne odreuju li mi se suplikacije osim ako sve njih ne osvojim, onda sam u daleko drugaijem poloaju nego ostali zapovjednici. Poto su mi odreene suplikacije, otiao sam u Dalmaciju. est sam gradova zauzeo napadom, a jedan je bio vrlo velik, i zauzimao sam ga etiri puta: zauzeo sam naime etiri kule i etiri bedema, i itavu njihovu tvravu, kad su me iz nje izbacili snijeg, hladnoa i kia. Bio sam bez krivnje prinuen, moj Cicerone, napustiti osvojen grad i ve dokrajen rat. Stoga te molim, bude li trebalo, zastupaj mojurstvar pred Cezarom, i smatraj da me u svemu mora braniti, imajui na umu to da te nitko ne voli vie od tvoga Vatinija. Zdravo. 5. prosinca u Naroni. ini se da se prema ovom Vatinijevu pismu moe razluiti ono to nejasno stoji u gore spomenutom Polibijevu fragmentu, gdje Casaubon prevodi da su Delmati pobijedili oblinje narode. Kako naime u grfeom tekstu stoji , tj. oblinje gradu,117 ne smije se razumjeti da se to odnosi bilo na koje oblinje nego samo na oblinje gradu. Prema tome valja smatrati da su graani Delminija, zadobivi slobodu, podvrgli narode u blizini svojega grada, i podloivi dvadeset gradova, nadjenuli im prema gradu-gospodaru ime 118 Dalmacije. Njih Vatinije naziva starima Dalmacije, a iz reenoga se vidi da su bili smjeteni izmeu rijeka Neretve i Cetine, te Panonskih planina. Zatim su preli Cetinu, pripojili sebi drugih ezdeset gradova i proirili dalmatinsko ime sve do mora. Ujedno su zauzeli poloaj Salone i napadajui oblinje gradove Isejaca, Tragurij i Epetij, dali su povoda prvom delmatskom ratu. Iz toga to se Salona spominje u drugom i treem delmatskom ratu razabire se da je treba brojiti meu ezdeset novijih delmatskih gradova. Upravo isto tako pismo samoga Vatinija pisano u Naroni jasno ui da Narona u vrijeme etvrtog rata jo nije bila obuhvaena granicama Dalmacije. Drugo pismo koje tome prethodi jo je jasnije /deveto pismo pete knjige/.119
129

Eodem quarto Dalmatico bello, Promonam Liburnis Dalmatae ademerunt, quam intra Titium, et 1255 Tilurum non longe 'aib huius fontibus fuisse, situs, nomenque montis Promina dicti demonstrat, tuncque eo magis Dalmatiam dilatatam censanduim est. Nam Caesar bello civili impeditus, neque vindictam de exercitu a Dalmatis deleto sumere; neque ipsos coercere po1260 tuit, tsed eo composito, leve tributum imponere sat ha^buit. Caesare occiso, Dalmatae se in libertatem denuo vindicarunt, Romanos exercitus superarunt, et eorum reliquias Epidamnum (fuga se) recipere coegerunt, 1265 quo tempore Naronam, caeteraque loca (Drilonem) usque, Dalmatas occupasse argui potest, cum eosdem pluries Augustum fatigasse scribant, et eadem loca deinde Dalmatiae adscripta fuerint. De qua Dalmatia sic aucta Veleii Paterculi verba intelligenda sunt li1270 bro 2. Universa Pannonia insolens longe pacis bonis, et adulta viribus Dalmatia tractu eius gentibus in societatem adductis, ex constituto arma corripuit. et infra tantus huius belli metus fuit, ut stabilem illum, et firmatum tantorum bellorum experientia Caesaris 1275 Augusti animum quateret, atque terreret. Hoc ultimum Illyricum, et Dalmaticum Quintum bellum Augustus diu per se, et per Tiberium gessit, quo tandem Dalmatae subacti fuere, ut relati Auctores referunt, a quo etiam Insulares maria infestantes, 1280 compressos Appianus memorat. Deficientes vero Melitenos, et Corcyraeos, qui insulas incolunt, propterea quod mare latrociniis infestum habebant, junditus delevit, interfectis puberibus, caeteris sub corona venundatis: Liburnos mari itidem infestos navibus 1285 mulctare satis habuit. His de Illyrico, proximique mari dominio usque ad Romanae Monarchiae tempora observatis, Illyricae orae descriptio ad eadem tempora deducenda est.

U istom su etvrtom delmatskom ratu Delmati oduzeli Liburnima Promonu, a smjetaj i ime planine zvane Promina pokazuje da je ona bila izmeu Krke i Cetine, nedaleko njenih izvora. Valja smatrati da se tada Dalmacija to vie proirila. Cezar naime zaprijeen graanskim ratom nije mogao niti kazniti Delmate zbog vojske koju su unitili, niti ih obuzdati, nego se zadovoljio da im nametne lagani danak kad je smirio graanski rat. Kad je Cezar ubijen, Delmati su se iznova oslobodili, svladali rimske vojske i natjerali njihove preostatke da se bjeei povuku u Epidamno. Moe biti dokazano da su u to vrijeme Delmati zauzeli Naronu i ostala mjesta sve do Drima, jer piu da su u vie navrata iscrpli Augusta, a ta su mjesta zatim bila pripisana Dalmaciji. Treba razumjeti da se rijei Vele ja Paterkula u drugoj knjizi odnose na tu tako poveanu Dalmaciju: itava Panonija nadaleko objesna od blagodati mira, i Dalmacija zrelih snaga, privevi u savez narode na njenu prostoru, pograbile su oruje prema dogovoru. I nie: Toliki je bio strah od toga rata da je potresao i plaio onaj uravnoteeni duh Cezara Augusta, ovrsnut iskustvom tolikih ratova.120 Taj je posljednji ilirski rat, a peti delmatski, August dugo vodio osobno i preko Tiberija. U njemu su Delmati napokon bili podvrgnuti, kako izvjeuju navedeni pisci. Apijan spominje da je on suzbio i otoane koji su napadali more: Do temelja je unitio otpadnike Melitence i Korkirane koji stanuju na otocima, pobivi muke u punoj snazi, a ostale rasprodavi kao roblje, jer su razbojnitvima drali more u pogibelji. Zadovoljio se da samo oduzme lae Liburnima, koji su takoer bili pogibeljni za more.121 Razmotrivi ovo o Iliriku i o gospodstvu nad oblinjim morem sve do vremena Rimskog Carstva, valja do istog razdoblja dovesti i opis ilirske obale.

130

131

Caput II. DE ILLYRICI ORA MARITIMA. Illyricam oram a Cerauniis montibus antiquitus initium (sumpsisse), Graeci et Romani scriptores 5 concordes referunt, sed Graeci Liburnia ipsam terminant; Romani vero ad intima Sinus Adriatici VenetoB usque producunt, et Herodotus antiquissimu Scriptorum Henetos quoque Illyricam esse gentem asserit, quos tamen Paphlagonas fuisse Polybius, Livi10 us, et Strabo testantur; ideo auctores Illyricam oram describentes, ordinatim reeensendi sunt, non ut ex eis (quae adeo iparva, vel depravata extant) certa locorum distinctio tradi possit; sed tantum, ut observata temporum ratione, Illyricae orae finium diversitas percipi 15 queat, et inde quae apud nonnullos Romanos Scriptores obscura, vel confusa videntur, declarari possint. Horum antiquissimus est Scylax Cariandensis, cuius textus depravationem conati sunt restituere multi. Hic Lucae Holstenii amici veteris, et in Geographia 20 antiqua versatissimi ponetur versio, is enim Adriaticas oras describens, ait in Periplo. Tyrrheni. Post Umbros Tyrrheni sunt: pertingunt autem, et hi a Tyrrheno mari in Adriaticum, estque Graecanica in illis Urbs Spina, et fluvius, ascenditurque in Urbem adverso flumine ad xx. stadia circiter, et Tyrrhenia ab infero mari in Adriaticum usque sinum porrigitur ab Urbe Pia; ad Spinam tridui itinere.

II poglavlje O MORSKOJ OBALI ILIRIKA Grki i rimslki pisci slono iznose da je ilirska obala u davnini zapoinjala od Keraunskog gorja, no grki je omeuju Liburnijom, a rimski je produuju u dubinu Jadranskog mora sve do Veneta. Herodot,1 vrlo star pisac, spominje da su i Heneti ilirski narod, no Polibije, Li vi je i Strabon ipak svjedoe da su oni bili Paflagonci.2 Stoga valja redom izloiti autore koji opisuju ilirsku obalu, ne zato da bi se prema tome moglo napisati pouzdano razgranienje mjesta (jer toga ima tako malo, ili toliko iskrivljeno) nego samo zato da bi se moglo shvatiti, uzevi u obzir vremenski proraun, kako su raznolike bile granice ilirske obale, i da bi se prema tome moglo razjasniti ono to se kod nekih rimskih pisaca ini nejasnim ili zbrkanim. Najstariji je od njih Skilak iz Karijande, iji su iskrivljeni tekst mnogi pokuali obnoviti. Ovdje e biti donesen prijevod Luke Holstea, starog prijatelja i velitkog vjetaka u starom zemljopisu.3 On naime kae u Periplu opisujui jadranske obale: Tireni Iza Umbra su Tireni. I oni seu od Tirenskog mora u Jadransko. Kod njih je grki grad Spina s rijekom. 17 grad se uz rijeku uspinje oko dvadeset stadija. Tirenija se od Donjeg mora sve do Jadranskog zaljeva prua od grada Pize do Spine tri dana puta. Kelti Z^^bl/fr Za Tirenima slijedi narod Kelta, dio ljudstva ostavljen na uskom potezu zemlje, sve do Jadranskog mora. Tu je Jadranski zaljev najdublje uvuen. Heneti Kelte zavrava narod Heneta, kroz koje tee Eridan. K njima se od grada Spine plovi jedan dan.

25

Celtae. 30 Post Tyrrhenos Celtarum gens sequitur: pars exercitus relicta in angusto terrarum tractu, usque in Adriaticum mare, isthic intimus recessus est sinus Adriatici. 35 Heneti. Celtas Henetorum gens excipit: per quos Eridanus fluit; et ad ipsos a Spina Urbe unius diei navigatio est.
132

133

40

Post Henetos Istrorum gens est, atque jluvius Ister, exit autem hic jluvius in Pontum, fronte quasi ad Aegyptum conversa; praeternavigatur Istrianorum regio unius diei noctisque spario.

Istri.

Istri Iza Heneta je narod Istra, i rijeka Ister. Ta rijeka istjee u Pont, gotovo suelice Egiptu. Uz podruje Istrijana proplovi se u razmaku od jednog dana i noi. Liburni Iza Istra je narod Liburna. Primorski su gradovi kod tog naroda Jadera /Lijasldasa/, Etijeniti, Diirta, Alupci, Olsi, Pedeti i Hemioni. Ovima vladaju ene, i te su ene slobodne od mueva, a ope s vlatitim robovima i s muevima iz oblinjih krajeva. Pred tim podrujem lee otoci, dakako ija imena mogu nabrojiti ima naime i mnogo drugih bez imena to jest: otok Apsirtida /Istrida/ od 310 stadija, irok 120, Elektride, Istrija /KlitriLitrija/, Mentoride. To su veliki otoci. Blizu je i rijeka Arbatis /KatarbatisJ. Plovidba je uz podruje Liburna dvodnevna. Iliri Iza Liburna je narod Ilira. Oni nastavaju morsku obalu sve do Haonije koja je kod Alkinojeva otoka Korkire. Kod njih je grki grad imenom Herakleja i luka. I ovdje su barbari koje nazivaju Lotofazima, Hijerastamni, Bulini, Hilini i Hili koji meae s Bulinima. Oni spominju da je njihov utemeljitelj Heraklov sin Hil, no ipak su barbari. Stanuju na poluotoku malo manjem od Peloponeza, a iza poluotoka nastavaju ravnu obalu Bulini, koji su ilirski narod. Podruje se Bulina proplovi za jedan dui dan sve do zaljeva Nesta.

Liburni. Post Istros Liburnorum gens est, in qua gente 45 Urbes maritimae sunt ladera jLiasIdassa./, Aetienites, Dyirta, Alupci, Olsi, Pedetae, Hemioni: Hi faeminarum Imperio reguntur, suntque faeminae istae liberae a viri, congrediuntur autem cum propriis servis, virisque vicinarum regionum. Insulae autem huic re50 gioni obiacent, quarum quidem nomina recensere possum, sunt enim et aliae multae absque nomine, videlicet Apsyrtis /Istris/ Insula stadiorum CCCX. lata autem CXX. Electrides, Istria jClitriLitria./, Mentorides. Hae autem Insulae magnae sunt, iuxta 55 est et Arbatis /Catarbatis./ jluvius, navigatio iuxta Liburnorum regionem bidui est. Illyrii. Post Liburnos gens est Illyriorum, qui oram maritimam accolunt ad Chaoniam usque, quae iuxta Corcyram Alcinoi Insulam est. In his Oppidum Graec'um est nomine Heraclea, et Portus Sunt et hic Barbari, quos Lotophagos vocant, Hierastamnae, Bulini, Hyllini, Bulinis contermini Hylli: hi Hyllum Erculis filium conditorem suum asserunt; sunt autem Barbari, habitantque peninsulam paulo minorem Peloponneso: post peninsulam littus directum accolunt. Bulini autem Illyrica gens est. enavigatur Bulinorum regio die longiori uno usque ad Nestum sinum. Nesti. Post Nestum deinde sinuosa navigatio est, vocatur autem totus hic sinus (Manius), qui uno die* circumnavigatur /Praeternavigatur./. Sunt autem hoc in loco Insulae Proteras, Cratia, Olintha 11. stadiorum intervallo, aut paulo maiori a se invicem dissitae iuxta Pharum et Issam; hic enim nova Pharus iacet Graeca Insula, atque Issa Insula, et haec Graeca Oppida*. Antequam vero ad Naronem fluvium perveneris,

60

65

70

75

Nesti Plovidba je zatim iza Nesta krivudava, a itav se taj zaljev naziva Manijskim. Oplovi se* /Mimo njega se proplovij za jedan dan. Na tom su mjestu otoci Protera, Kratija i Olinta, rasporeeni na meusobnom razmaku od jedanaest stadija ili malo veem, kod Fara i Ise. Ovdje naime lei grki otok novi Far, i otok Isa, i ti grki gradovi* Prije no to doe do rijeke Narona, prua se u more prostran kraj,
135

'

134

 regio in mare provenit, atque Insula Uttori vidna nomine Melita, tum alia huic vidna, quae Cor80 cyra nigra vocatur* /Et plurimum dbest promontorio suo haec insula./, altero autem promontorio iuxta Naronem fluvium excurrit, distat a Melita stadiis XX. a continenti autem terra stadiis 8. Manu. 85 Post Nestos vero Naron jluvius est, aditu satis amplo, nam et triremes, et Naves illum subeunt ad Emporium usque LXXX. stadiis sursum a mari distans. Hi autem genere Illyrii sunt nomine Manu. Lacus autem introrsum iuxta Emporium illud magnus 90 est, usque ad Autariatas Illyricam gentem pertingens, in quo lacu Insula est CXX. stadiorum, culta admodum et jertilis. Ex hoc lacu Naro amnis profluit, et a Narone ad fluvium Arionem diei navigatio est: post Arionem fluvium dimidii diei cursu, Cadmi et Har95 meniae saxa sunt, templumque procul ab Arione fluvio, a dicto /lumine navigatur ad Emporium Buthoam. Encheles, sive Enchelii. Encheles quoque Illyrica gens est, vidna Rhizunitis, a Buthoa ad Epidamnum Urbem Graecam diei 100 noctisque navigatio est: iter autem tridui. Illyrii. Taulantii sunt gens Illyrica, in qua Civitas Epidamnus, quam jluvius allabitur nomine Palamnus. Ex Epidamno, Apolloniam usque Graecam Urbem iter 105 biui est: ApoZZonia autem L. stadiis a mari distat, et Aeas amnis Urbem praeterfluit; ab Apollonia in Amantiam sunt stadia CCCXXX. iuxta Apolloniam Aeas fluvius ex Pindo monte ortus, defluit versus Oricum interius in sinum lonium: Ab Amantia autem 110 stadiis LX. in mare effluit: omnibus hisce gentibus in mediterraneis contermini sunt Atintanes, supra Oridam et Chaoniam, usque ad Edoniam; in Chaonia regione exigua quaedam Insula esse jertur, nomine Erythia. Huc Gerionem venisse perhibent, et boves 115 pauisse, circa fiaec loca Ceraunii montes sunt in Epiro, quibus insula exiguo nomine Sason obiacet, hine tertia diei parte Oricum namgatur.

i blizu je obali otok imenom Melita, zatim je njemu bliz drugi, koji se naziva Crnom Korkirom* li taj je otok najudaljeniji svojim rtom/, dok drugim rtom stri kod rijeke Narona. Od Melite je udaljen dvadeset stadija, od kopna osam stadija. Maniji Iza Nesta je rijeka Naron s dosta prostranim pristupom. Uz nju se naime uspinju i troveslarke i lae sve do trgovita udaljenog gore od mora osamdeset stadija. Oni su rodom Iliri, a imenom Maniji. Unutra je kod onog trgovita 'veliko jezero koje dopire sve do ilirskog naroda Autarijata. Na jezeru je otok od 120 stadija, temeljito obraen i plodan. Iz tog jezera izvire rijeka Naron. Od Narona do rijeke Ariona plovi se jedan dan. Iza rijeke Ariona su na pol dana kretanja stijene Kadma i Harmonije, i svetite podalje od rijeke Ariona. Od spomenute se rijeke plovi k trgovitu Butoji. Enheli ili Enheliji I Enheli su ilirski narod, blizu Rizunitima. Od Butoje se do grkog grada Epidamna plovi dan i no, a kopnom se putuje tri dana. Iliri Taulanti su ilirski narod kod kojega je grad Epidamno. Oplakuje ga rijeka imenom Palamno. Iz Epidamna je dva dana puta do grkog grada Apolonije. Apolonija je pak udaljena od mora pedeset stadija, a uz grad tee rijeka Eas. Od Apolonije u Amantiju je 330 stadija. Rijeka Eas koja izvire iz planine Pinda otjee kod Apolonije prema Oriku vie unutra u Jonsko more, te se u more ulijeva ezdeset stadija od Amantije. Sa svim ovim narodima u unutranjosti meae Atintani iznad Oridje i Haonije, sve do Edonije. Pria se da je u haonskom podruju neki mali otok imenom Eritija. Tvrde da je onamo doao Gerion i pasao goveda. Otprilike uz ta mjesta su Keraunske planine u Epiru. Pred njima lei otok neznatna imena Sason. Odavde se za treinu dana plovi u Ori/c.
137

136

Ofici. Orici Amantiae regionem incolunt. Amantienses 120 autem Illyrii a Bulinis /Bullionibus./ hucusque pertingunt. Ostium vero Ionu sinus a Cerauniis montibus est usque ad lapygium promontorium, traiectus autem Ostii huius sinus a Cerauniis montibus (ad} Hydruntum oppidum lapygiae, J O. circiter stadiorum 125 est, quidquid intra est, sinus lonius vocatur. In Ario crebri sunt portus, idem autem est Adria et lonius. Scylacem sequitur Sdhimnus Chius, qui oram maritimam ad Nicomedem Regem Bithyniae perscripsit, quem Marciani Heracleote nomine vulgatum, 130 nuper idem Holstenius vertit. Europa. 360. Post Italiam stotim occurrit lonium mare Ad cuius Ostium atque fauces ultimi lapyges accolunt; sub his Oenotrii, et Messapiorum portus est Brundusium Montesque trans fretum obiacent Ceraunii. Umbri dein Messapiis sunt proximi Quos delicatae deditos vitae ferunt Aetatem agentes Lydio plane more Sequitur deinde mare, quod Adriaticum vocant Theopompus eius optime explicat situm, Quod qua peninsulam facit cum pontico, Ibi Insulas similes Cycladibus obtinet, Quarum quidem alias nuncupant Apsyrtides, Electridasque, sed alias Liburnidas, Feruntque nonnulli sinum hunc Adriaticum Turbis quibusdam barbarorum cingier Ad L. supra. C. Miriades Agrum optimum atque jertilem colentium Ferunt enim, et pecora gemellos gignere Sed aer illos ambiens a Pontico Differt, licet parum invicem distent loco Neque enim nivosus est, nec asper frigore; Sed pluvius usquequaque, et humidus manet, Mutationes turbidas citasque habens Aestate praesertim atque crebros turbinum, Et julminum iactus, et istic quos loct Dicunt Typhonas; L. autem oppida

Orici Orici nastavaju podruje Amantije. Amantinski pak Iliri dopiru od Bulina /Buliona/ sve do ovdje. Vrata Jonskog zaljeva su od Keraunskih planina sve do japigijskog rta. Prijelaz vrata toga zaljeva od Keraunskih planina do grada Hidrunta u Japigiji iznosi oko 500 stadija. Sve to je unutar toga naziva se Jonskim zaljevom. U Jadranu su brojne luke, Jadran i Jonski zaljev su naime isto.1 Za Skilaikom slijedi Skirnno s Hija koji je morsku obalu opisao za kralja Bitinije Nikomeda. Objavljen je pod imenom Marcijana iz Herakleje,5 a nedavno ga je preveo isti Holste:" Europa 360. Nakon Italije odmah nailazi Jonsko more. Uz njegova vrata i tjesnac kao posljednji stanuju Japigi. Ispod njih su Enotriji i luka Mesapa Brunduzij. Preko mora nasuprot lei Keraunsko gorje. Zatim su vrlo blizu Mesapima Umbri. Priaju za njih da su odani lagodnom ivotu, provodei svoj vijek na potpuno lidijski nain. Zatim slijedi more koje nazivaju Jadranskim. Teopomp7 najbolje objanjava njegov smjetaj. Gdje ono tvori poluotok s pontskim morem, tu obuhvaa otoke sline Kikladima. Jedne od njih nazivaju Apsirtidama i Elektridama, ali druge Liburnidama. Neki priaju da je taj Jadranski zaljev opasan nekakvim mnotvima barbara, do pedeset preko sto mirijada, koji nastavaju izvrsno i plodno zemljite. Kau naime da i stoka koti dvojke. No i podneblje koje ih okruuje razlikuje se od pontskog, iako su meusobno malo udaljena: niti je naime snjeno, niti otre hladnoe, nego neprekidno ostaje kino i vlano. Brzo se i burno mijenja, osobito ljeti, i ima este udare vrtloga i munja, koje na tim mjestima nazivaju tifonima. Pedeset je pak gradova
139

135

140

145

150

155

138

185

Venetorum in intimo recessu sunt sita, Hos transiisse ex Paphlagonum solo ferunt, Laresque constituisse ad Adriae sinum: Venetos sequuntur Thraces, Istri uti vocant, luxtaque eos duae sitae sunt Insulae, Quas optimum proferre stannum existimant. Supra hasce degunt Istriani, et Mentores, Eridanus hic jert succinum pulcherrimum, Id lachrymam esse saxeam pellucidam, Stillamque, quam altae populi exsudent ferunt, Olimque contigisse nonnulli asserunt, Incendium Phaetontis haec circa loca, Ideoque turbas incolarum omnes adhuc, Incedere citra veste, et habitu lugubri, Terras deinceps adiacentes proxime, Illis Pelagones, et Liburni possident, Queis Bulinum deinde adhaeret natio, Post hosce mox peninsula ingens Hyllica est, Quae Peloponneso comparier potest, Sed Oppida illic XV. colere asserunt, Hyllos originis quidem Graecanicae, Quorum auctor Hyllus gnatus Herculis fuit, Malo propinquorum tamen contagio, Feruntur evasisse Barbari, Ut asserunt Timeus, et Erathostenes, Ac propter illos Issa nomine Insula est, Syracusiorum continens Coloniam, Porrecta deinceps Illyris, quamplurimas Gentes coercet: Nam frequentes admodum Extare turbas hominum in Illyride ferunt, Quorum una pars remota degit a mari, Pars alia littus Adriae internum occupat, Pars obtemperat Regiae potentiae, Pars alia servit unius libidini, Pars legibus vivit suis: piissimos Eos ferunt, iustosque, et hospitibus bonos, Civilem amare societatem maxime, Studere vitae, et moribus cultissimis Abhinc distat haud procul Pharus Insula Pariorum habens Coloniam, atque Corcyra Quae nigra dicitur Cnidi Colonia: Praedicta regio maximum complectitur
140

Veneta smjeteno na najuvuenijem dijelu mora. Priaju da su oni preli s paflagonskog tla i udomili se uz Jadranski zaljev. Za Venetima slijede Iraani, Istri kako se zovu, i uz njih su smjetena dva otoka, za koje se smatra da daju izvrstan kositar. Iznad njih borave Istrijani i Mentori. Eridan ovdje nosi vrlo lijep jantar. Priaju da je to blistava kamena suza i kap koja se cijedi iz visokih jablana. Neki spominju i da se neko zbio oko tih mjesta Faetontov poar i da zato sve mnotvo stanovnika sve dosad stupa u crnoj odjei i alobna dranja. Zemlje koje zatim lee najblie uz njih posjeduju Pelagonci i Liburni. Na njih se zatim nastavlja narod Bulina. Iza njih je ubrzo golemi Hiliki poluotok koji se moe usporediti s Peloponezom, no priaju da ondje petnaest gradova nastavaju Hili, dakako grkoga podrijetla. Njihov je zaetnik bio Herkulov sin Hil, no pria se da su zbog tetnog dodira sa susjedima ipak postali barbarima, kao to spominju Timej8 i Eratosten.9 A blizu njih je otok imenom Isa, na kojem je kolonija Sirakuana. Zatim se prua Ilirida koja obuhvaa vrlo brojne narode: priaju naime da u Iliridi postoje vrlo brojna mnotva ljudi. Dio ih ivi udaljen od mora, dio zauzima unutranju obalu Jadrana. Dio se pokorava kraljevskoj vlasti, dio slui samo zadovoljstvu, dio ivi po vlastitim zakonima, i kau da su ti najpoboniji, pravedni i dobri prema namjernicima, da vrlo vole graansku zajednicu i tee uljuenom ivotu i obiajima. Odavde je vrlo blizu otok Far, s kolonijom Parana, i Korkira koja se naziva Crnom, kolonija Knida. Spomenuto podruje obuhvaa vrlo veliko
141

205

210

215

220

225

Lacitm; accole Lychnitim illum nominant, Huic tractui Insula est propinqua, in qua diem, Vitae supremum obiisse Diomedem ferunt, Et inde Diomedea dicta est nomine, Supra hosce Phrygi sunt /eri, atque Barbari, Et Civitas Epidamnus imminens mari, Originis Graecae Colonia Corcyrae, Superque Phrygos Enchelei sunt siti, Queis imperasse Cadmus olim dicitur, Vidna proxime his iacet Apollonia, Corinthiorum Corcyraeorumque opus, Et Oricus moritima Graeca Ciwiias, Quam condiderunt Euboenses Ilio Capto, repulsi ad ea loca ventorum impetu Deinde Thesproti Schimnum sequitur Dionysius Afer, sive Alexandrinus in Periegesi Quin etiam expansus est lapygiam ad terram Inde vero dilatatum protenditur Adrium salum Ad Boream, sed sursum ad Occiduum recessum serpit Quod etiam lonium accolae dixerunt, Duas vero continentes eructat; intranti quidem Dextram ad manum cernitur Illyris terra Dalmatia vero ultra /supra/ martiorum solum virorum Ad Laevam vero Ausoniorum expanditur immensus Isthmus
378.

At deinceps post hos Calabricae sedes terrae, 230 Gentesque lapygum extensae usque ad Hyrium Maritimam: Hyrium ubi trahitur Adrium salum, Mare in finitimum Aquileense ubi condita est, Urbs Tergestorum intimis in jinibus maris. Tot quidem Ausoniam drcum depascuntur terram, 235 inde autem ad auroram conversum circumvolvitur salum Littora subradens Liburnica circumque firmam Hylleorum terram omnem quaecunque adiacet Isthmo 240 Bullineorumque littora. Post vero immensum tractum ducens, Illyricam circum terram volvitur usque ad iugum, Montesque excelsos, quos Ceraunios vocant:
142

jezero. Stanovnici ga nazivaju Hhnitom. Blizu je tome potezu otok na kojem je, priaju, umro Diomed, i zbog toga je nazvan Diomedeja. Iznad njih su divlji i barbarski Frigi, i grad Epidamno koji se nadvija nad more, grkoga podrijetla, kolonija Korkire. Iznad Friga su smjeteni Enheleji. Pria se da im je neko zapovijedao Kadmo. Vrlo im blizu lei susjedna Apolonija, djelo Korinana i Korkirana, i primorski grki grad Orik koji su osnovali Eubejci poto je zauzet Ilij, odbaeni do tih mjesta naletom vjetrova. 10 Zatim Tesproti Za Skimnom slijedi Dionizije Afriki ili Aleksandrijski u Periegezi: jer se iri do japigijske zemlje, Jadransko se more odatle proireno prua k sjeveru, ali gore zaljev svija k zapadu. Stanovnici uza nj nazvali su ga takoer Jonskim. Udara pak o dva kopna. Onome koji ulazi na desnu se ruku razabire ilirska zemlja i preko nje /iznad nje/ Dalmacija, tlo ratobornih mueva; na lijevu se pak prua golema prevlaka Auzonaca. 378. A zatim su poslije njih naselja kalabrijske zemlje i plemena Japiga protegnuta sve do primorskog Hirija, do Hirija gdje se Jadransko more uvlai u susjedno Akvilejska more, gdje je osnovan grad Tergestd na samom kraju mora. Toliko ih se hrani oko auzonske zemlje. Zatim more opet zaokree i svija se prema istoku tarui liburnsku obalu, oko itava kopna Hila koje god lei uz prevlaku i oko obale Bulina. Nakon toga se golemim prostorom svija oko ilirske zemlje sve do kose i visokih planina koje nazivaju Keraunskim.
143

Illum autem circa sinum videas insignem tumulum, 245 Tumulum quem Harmoniae, Cadmique fama dicit; Illic enim in in serpentem flexuosum genus mutati sunt, Quando Isme.no opulentam post senectam migrarunt Ubi ipsis prodigium illud Dii fecerunt; circa namque 250 terram Illam utrinque sita sunt duo saxa Quae ambo concurrunt agitata, cum aliquod principium Est incolis mali quod advolvitur ipsis 255 481. Verum quum Adriatici sinistrum alveum mari Intraveris in navi lapygiam in terram Invenies fortis Diomedis confestim Insulam Quo heros venit, infensa Venere 260 Quando peroptatorum adiit gentem Iberorum Suae Uxoris consiliis, malevolae Aegialeae Deinceps autem mari ad ortum lonii Absyrti Insularum apparet immensus tractus Quas olim Colchorum filii incursarunt, quando 265 defessi fuerunt Deinceps autem post has Liburnicae sitae sunt Verum ad Austrum post saltus Ceraunios navi currenti Insulae apparent ex ulteriori loco Ambraciotarum 270 Atque pinguis Corcyra charum solum Alcinoi. In his tribus Graecis auctoribus qui Antiquiorum de Adriatica ora opiniones tradunt, observanda sunt nomina quaedam populorum et Locorum, quae apud Romanos Historicos sive Geographos non reperiuntur, 275 et sicut in statuendo Illyrico a Cerauniis montibus ad Hyllos usque vel Bulinos comveniunt, ita Liburnos et Istros ab Illyriis concordes excludunt, multa etiam obscura continent, quae ut rectius intelligi possint, infra {/Capite 4./} quando de Adriatici navigationis 280 variatione tractabitur, explananda erunt. Hos sequitur Strabo, qui Illyricam orani describens ait: Pertingit Pannonia etiam usque ad Dalmatiam, et fere Sardiaeos /Ardiaeos/ versus meridiem si proficiscatur. Quidquid autem regionis ab intimo Adnae 285 sinu, usque ad Sardiaeos /Ardiaeos./, et Rhizonicum

Oko toga e zaljeva vidjeti znamenit humak, humak za koji pria kae da je Harmonijin i Kadmov. Ondje su naime preobraeni u savitljivi zmijski soj, kad su poslije bogate starosti preli od Izmena na mjesto gdje su im bogovi izveli to udo. Naime oko te zemlje s obje su strane smjetene dvije stijene koje se obje miu i sudaraju kada zapoinje neko zlo za stanovnike, koje se na njih valja. 481. Kad pak ue u lijevi zaljev Jadranskog mora u lai u japigijsku zemlju, odmah e nai otok sranog Diomeda, kamo je junak doao poto je uvrijedio Veneru kad je stigao k eljenom iberskom narodu, po spletkama svoje ene, zlurade Egijaleje. Zatim se na istoku Jonskog mora vidi golemi potez Apsirtovih otoka na koje su neko naletjeli iscrpljeni sinovi Kolana. Poslije njih su zatim smjeteni Liburnski otoci. Lai koja nakon keraunskih uma krene na istok pokazuju se kao posljednji otoci Ambrakijaca i plodna Korkira, milo Alkinojevo tlo.11 Kod ove trojice grkih autora koji prenose miljenja starijih o jadranskoj obali valja razmotriti neka imena naroda i mjesta koja se ne nalaze kod rimskih povjesniara ili zemljopisaca. Kao to se slau postavljajui Ilirik od Keraunskih planina sve do Hila ili Bulina, tako slono i iskljuuju Liburne i Histre iz Ilira. Sadravaju takoer i mnogo toga nejasnoga, a da bi se to moglo ispravni je razumjeti, valjat e to objasniti nie (u etvrtom poglavlju), kad se bude raspravljalo o promjenama u plovidbi Jadranom. Za njima slijedi Strabon, koji u opisu ilirske obale kae: Panonija see ak sve do Dalmacije i gotovo do Sardijejaca lArdijejaca/', ide li se k jugu. Sva pak krajina koja se prua od najuvuenijeg zaljeva Jadrana do Sardijejaca /Ardijejaca/ i Rizonikog zalje-

144

145

290

295

300

305

310

315

320

325

sinum protenditur, montosum est, interpositum mari et Pannonibus; atque hine sane videtur, non incommode initium nos facturos continenti oratione, ambitum istum solum descripturos, poui modo repetitis, eorum, quae supra dicta fuerunt. Docuimus enim, in Italiae descriptione primos in Illyrici ora maritima esse Istros, conterminos Italiae et Carnis: Principesque nostros hodie Italiae fines a Polam usque Istriae Urbem protulisse; hi igitur fines circiter DCCC. stadia ab intimo sinus absunt, totidemque Stadia sunt a Promontorio, quod est ante Polam situm od Anconam, Venetico agro ad dexteram relicto. Tota ora Istriae stadiorum 1300. sequitur lapodum ora stadiorum M. siti sunt lapodes sub Albio monte, qui fini est Alpium admodum alto, ac partim ad Pannonios et Istrum pertingunt, partim ad Adriam: bellicoso gens, sed ab Augusta Caesare prorsus defatigata: Urbes eorum Metulum, Arupinus, Monetium, Vendum, regio est inops, Zea f ere et Milio victitant: armatura Us Galilea: notis compuncta sunt corpora in morem reliquorum Illyriorum et Thracum. Post lapodum oram Liburnica succedit, longior priore stadiis D. est in ea ora jluvius, q'uo adverso subvehuntur merces usque ad Urbem Scardon et Liburna: luxta totam quam explicavi oram Insulae sunt Absyrtides, ubi Medea dicitur fratrem suum Absyrtum interfecisse, qui ipsam persequebatur. Deinceps est Cyractica pone lapodes. Sequuntur Libarnicae numero 40. tum aliae, notissimae autem Issa, Tragurium ab Issensibus conditum. Pharus quae olim Parus Pariorum Colonia, patria Demetrii Pharii. Tum ora maritima Dalmatarum, et Navale eorum Salona, est haec gens ex earum numero, quae, diuturnum cum Romanis bellum gesserunt. Habuit Oppida memoratu digna ad L. de quibus et Urbes nonmillae Salona, Priamo, Ninia, Sinotium novum ac vetus, ab Augusta ista sunt combusta, est et Andretium Castellum probe munitum, et Dalminium magna Urbs, unde nomen genti; eam Urbem Naica exiguam redegit, agrumque pecori pascuum ob incolarum avaritiam. Proprium hoc habent Dalmatae, quod singulis ocieniis agros denuo dividunt, nam quod nulla utuntur, id respectu vicinorum Italorum eis est peculiare: alioguin i cum

va brdovita je i lei izmeu mora i Panonaca. I uistinu se ini da emo odatle posve zgodno zapoeti s govorom o kopnu, namjeravajui opisati samo taj obilazak i ponovivi tek malo od onoga to je gore bilo reeno. Pouili smo naime u opisu Italije da su Istri prvi na morskoj obali Ilirika, meaei s Italijom i Karnima, i da su nai carevi danas pomaknuli granicu Italije sve do grada Pole u Istriji. Ta je dakle granica udaljena oko 800 stadija od vrha zaljeva, a isto je toliko stadija od rta smjetenog pred Polom do Ankone, ostavivi s desna venetsko zemljite. itava obala Istrije ima 1300 stadija. Slijedi obala Japoda od 1000 stadija. Japodi su smjeteni pod planinom Albijem koja je vrlo visok zavretak Alpa, a dopiru dijelom do Panonaca i Istra, a dijelom do Jadrana. Ratoboran narod, no Cezar ih je August potpuno skrio. Njihovi su gradovi Metul, Arupin, Monetij i Vend. Podruje je siromano: gotovo se prehranjuju jemom i prosom. Naoruanje im je galsko, a tijela su izbodena znacima po obiaju ostalih Ilira i Traana. Za obalom Japoda slijedi liburnska, dulja od prethodne 500 stadija. Na toj je obali rijeka uz koju se roba dovozi sve do grada Skardon i Liburna. Du itave obale koju sam opisao su otoci Apsirtide. Pria se da je tu Medeja ubila svoga brata Apsirta koji ju je progonio. Zatim je kod Japoda Kiraktika. Slijede liburnski, 40 na broj, a onda i drugi. Najpoznatiji su pak Isa, Tragurij koji su osnovali Isejci, Far koji se neko zvao Par, kolonija Parana, domovina Demetrija Farskog. Zatim je morska obala Dalmata i njihova luka Salona. To je jedan od onih naroda koji su dugo ratovali s Rimljanima, imao je do pedeset naselja dostojnih spomena, medu kojima su i neki gradovi: Salona, Prijamo, Ninija, Novi i Stari Sinotij koje je spalio August. Tu je i valjano osigurana tvrava Andretij i veliki grad Dalminij po kojemu se narod zove. Taj je grad Nazika uinio neznatnim, a zemljite pasitem za stoku, jer su stanovnici bili pohlepni. Posebnost je Dalmata da svakih osam godina iznova dijele polja. Sto se naime ne slue nikakvim [noucem], to je njihova posebnost u odnosu prema susjednim Italcima, a inae im je za147

146

330

335

340

345

350

355

360

365

370

multis Barbaris habent commune, quod numismate inter se non utuntur. Porro mons, cui nomen Ardium, Dalmatiam mediam secat; ut aLtera eius pars ad mare spectet: altera in diversum, sequitur Naro amnis, et qui apud eum sunt Daorizi, Ardiaei, Plerei, quorum his propinqua est Melaena Insula, Corcyra appellata et Urbs a (Cnidiis) condita, Ardiaeis vidna est Pharos, ante Paros dicta: est enim a Pariis condita. (Varalios) autem poten dixerunt Ardiaeos. Sed hos a mari in mediterranea abegerunt Romani, coegeruntque agriculturae vacare. Est autem regio, ea sterilis atque aspera, neque agricolis conveniens. Itaque ea gens tantum non funditus periit. Quod quidem aliis quoque in eo tractu gentibus usu venit: quorum enim summa olim juit potentia, nunc, vel omnino nulli sunt, vel ad imam redacti conditionem, ut de Gallis Boii et Scordisci, de Illyriis Autariatae, Ardiaei, Dardani, de Thracibus Triballi, primum a se invicem attriti, deinde a Macedonibus et Romanis prorsus oppressi. Post Ardiacorum et Pleraeorum oram Rhizeorum sinus et Urbs, aliaque Oppida, et Orilo jluvius, quo adverso navigatur Orientem versus, usque ad Dardanicam; attingit autem Macedonicas et Pannonicas gentes versus meridiem, sicut et Autariatae et Dassaretii, aliique populi, aliis partibus se et Autariatas attingunt. et descripta Dardania. Post sinum Rhizicum Lissus est, et Acrolissus, et Epidamnus a Corcyraeis condita. inde ad Ceraunios usque Montes. Et Montes Ceraunii initium faucium sinus Ionu, et AdriaticL Fauces enim utrique sunt communes, eoque tantum differunt, quod primae mari seu exteriori parti nomen lonii tribuitur, Adriae autem interiori usque ad intimum sinus recessum, quamquam hodie totum mare hoc nomen gerit. Et relatis de lonio, et Adriatico antiquorum opinionibus. Quae supra hane sita est regio montuosa est, tota frigida, ac nivalis, maximeque ad Septentrionem vergit, ita ut vites rarae sini, et in editis, et in planis locis. Hae sunt Pannonum montanae Planicies versus meridiem ad Dalmatas usque, et Ardiaeos pertinen148

jedniko s mnogim barbarima to to medu sobom ne upotrebljavaju novac. Zatim planina kojoj je ime Ardij sijee sredinom Dalmacije tako da jedan njen dio gleda na more a drugi na suprotnu stranu. Slijedi rijeka Naron, i oni koji su kod nje: Daorizi, Ardijejci i Plereji. Ovima je blizu otok Melena, nazvan Korkirom, i grad koji su osnovali Knidani. Ardijejcima je susjedan Far, ranije zvan Par. Osnovali su ga naime Parani. Kasnija su pokoljenja Ardijejce nazvala Varalijima, no Rimljani su ih od mora odveli u kopno i prinudili ih da se bave poljodjeljstvom. To je pak podruje neplodno i krevito, te ne odgovara zemljoradnicima. Stoga taj narod samo to nije potpuno propao. To je uostalom postalo uobiajeno i za druge narode na onom prostoru. Oni naime koji su neko bili najmoniji sada ili uope ne postoje ili su svedeni na vrlo bijedno stanje. Tako su se prvo uzajamno satrli od Gala Boji i Skordisci, od Ilira Autarijati, Ardijejci i Dardanci i od Traana Tribali, a zatim su ih potpuno potlaili Makedonci i Rimljani. Iza obale Ardijejaca i Plereja je zaljev i grad Rizejaca, drugi gradovi i rijeka Drilon uz koju se plovi prema istoku sve do dardanske zemlje. Ona pak prema jugu dodiruje makedonske i panonske narode, ba kao to se Autarijati, Dasareti i drugi narodi na drugim stranama dodiruju meusobno i s Autarijatima. opisa vi Dardani ju: Nakon Rizikog zaljeva je Lis, i Akrolis, i Epidamno koji su osnovali Korkirani. Zatim sve do Kerauruskog gorja: I Keraunske planine, poetak vrata Jonskog i Jadranskog mora. drijelo je naime zajedniko i jednom i drugom, i razlikuju se samo time to se ime Jonskoga pridjeljuje prvom ili vanjskom dijelu mora, a ime Jadranskoga 'unutarnjem, sve do samog vrha zaljeva, iako danas to ime nosi itavo more. A iznijevi miljenja starih o Jonskom i Jadranskom moru: , , Podruje smjeteno iznad njega je brdovito, itavo je hladno i snjeno i ponajvie okrenuto k sjeveru tako da je loza rijetka i na povienim i na ravnim poloajima. To su brdske zaravni Panonaca, koje na jug dopiru sve do Dalmata i Ardijejaca, prema
149

tes, versus septentrionem ad Istrum desinentes, versus ortum Scordiscos attingentes ad Montes Macedonum et Thracum. Autariatae autem maxima fuit, et optima Illyriorum gens, cui guondam contro Ariaeos 375 bellum perpetuum fuit de Sale, qui in confinio coquebatur, ex qua verno tempore, ex quadam convalle defluente hausta, et per quinque dies reposita, pactum erat, ut Solina alternis fruerentur vicibus; pactis posthabitis bellis decernebant; Sed Autariatae cum Tri380 ballos domuissent, qui ab Agrianibus usque ad Istrum XV. dierum itineris spacium occupabont, supra alios etiam Thracas et Illyrios sese extulerunt, sunt autem potentia sua exuti prius a Scordiscis, deinde ab ipsis Romanis, qui Scordiscos etiam ebellarunt, diuturna 385 sos potentia. et infra. Quemadmodum autem Illyrtci oram describentes, usque ad Ceraunios Montes progressi sumus, qui extra Illyrici montes siti, uum tamen proprium habent terminum. et descriptis gentibus intra Dyrrachium, et Ceraunios Montes. His 390 porro Epirotis admixtae sunt Illyricae gentes. item, neque desunt, qui omne id, quod ad Corcyram usque est regionis, Macedoniam appellant, eam asserentes causam, quod et tonsura, et lingua, et chlamyde, aliisque id genus Macedonicis utuntur, nonnuli etiam du395 plii sermone. item, in viam incidunt, et qui ab Apollonia, et qui a Dyrrachio proficiscuntur. Tota haec Ignatia vocatur, prima pars ad Candaviam Illyrici Montem per Urbem Lychnidum, et Pylonem, qui locus in via distinguit a Macedonia Illyricum inde 400 Tessalonicam usque. Haec Strabo partim e veteribus Geographis, partim de sui temporis Illyrico tradit, quod ad quartum annum Tiberii, quo Strabonem scripsisse constat, referendum est; et sicuti cum caeteris convenit a Ce405 rauniis montibus ad intima usque sinus Adriatici Illyricum extensum fuisse, ita fixum aliquem, certumve eius terminum in intimo sinus non ponit, et quamvis primos in Illyrici ora maritima Istros conterminos Italiae et Carnis ponat, tamen utrum Italiae an Hly41 0 rico tribuerentur Carni, non distinxit. Quos antequam Augustus rerum potiretur Illyrico tributos, ex Appiano /Civilium 5./ apparet. Caesar et Antonius totum Romanum Imperium inter se denuo partiti sunt, fece-

sjeveru prestaju kod Istra, a prema istoku dodiruju Skordiske kod makedonskih i trakih planina. Autarijati su pak bili najvei i najbolji ilirski narod. Neko su neprekidno ratovali s Ardijejcima zbog soli koja se isuivala u pograninom podruju. Bilo je dogovoreno da se naizmjence slue solanom, poto se iz nje u proljee isui voda koja je otjecala iz neke kotline, i ostavi se pet dana. No sporazume su zanemarili i ogledavali se u ratovima. No kad su Autarijati pobijedili Tribale koji su zapremali prostor od petnaest dana puta od Agrijanaca sve do Istra, izdigli su se i nad ostale Traane i Ilire. Moi su ih najprije liili Skordisci, a zatim i sami Rimljani koji su pobijedili i Skordiske, ija je mo bila dugotrajna. I nie: Kafco smo opisujui obalu Ilirika uznapredovali do Keraunskih planina, koje su smjetene van gorja Ilirika i imaju svoju vlastitu medu... I opisa vi narode izmeu Dirahija i Keraunskih planina: Ovim su dakle Epirotima primijeani ilirski narodi. Zatim: Ima ih koji sav kraj sve do Korkire nazivaju Makedonijom, navodei kao razlog to to upotrebljavaju makedonski nain sisanja, jezik, odjeu i drugo te vrste, a neki i dva jezika. Zatim: I oni koji polaze od Apolonije i oni koji polaze od Dirahija stupaju na cestu: itava se cesta zove Ignacija. Prvi j o j je dio do brda Kandavije u Iliriku kroz grad Lihnid i Pilon. To mjesto na putu razgraniuje Ilirik od Makedonije ... zatim sve do Tesalonike.12 Ovo Strabon pie dijelom prema starim zemljopiscima, a dijelom o Iliriku svoga doba, to treba smjestiti oko etvrte godine vladavine Tiberija, pod kojim je Strabon sigurno pisao. Slae se dodue s ostalima da se Ilirik protezao od Keraunskih planina do vrha Jadranskog mora, ali mu ne postavlja nikakvu vrstu ili pouzdanu granicu na vrhu zaljeva. Premda stavlja Istre prve na morskoj obali Ilirika, meaei s Italijom i Karnima,n ipak nije razluio pridjeljuju li se Karni Italiji ili Iliriku. Iz Apijana /u petoj knjizi Graanskih ratova/ se vidi da su se oni pridjeljivali Iliriku prije no to je zavladao August: Cezar i Antonije iznova su medu sobom podijelili itavo podruje rimske vlasti i medom su objema vla-

150

151

runtque terminum utriusque ditionis, Codropolimf Oppidum Illyricum, quod videbatur situm in intimo sinu Adriatico; Codropolim vero in Carnis fuisse hodiernum nomen loci fori lulu Codropio dicti in ipsius sinus intimo existentis demonstrat. Sed cum Gallia Cisalpina Italiae tributa fuerit, Carnos quoque (nisi 420 prius) tempore saltem Augusti simul cum Istria, ut Plinius /Libro 3. capite 5. et 19./ testatur, Italiae accessisse oportet, et Imperante Tiberio Occidentalem Illyrici terminum Istriam fuisse, Orientalem autem, qui ad Montes Ceraunios extendebatur, Strabo ad Ig425 natiam viam, quae a Dyrrachio ad Tessalonicam ducebat, reducit; reliqua vero Macedoniae tribuere videtur; quod Dion belli Pompeiani tempore censitum quoque fuisse /Libro 41./ refert. Dyrrachium situm est in terra, quae Illyriorum quondam Parthinorum 430 erat nunc, veluti id quoque temporis pro Macedonia ducitur, ita ut prope Dyrrachium Orientalem orae Illyricae terminum tempore Strabonis fuisse, et Istriam Occidentalem concludi debeat. His de Illyrici terminis relatis, singulos eius orae populos describendo, pri435 mus lapodes inter Istros et Liburnos posuit Strabo, deinde Liburnos, Dalmaticam orani, Naronem amnem et populos Daorizos, Ardiaeos, Pleraeos, Rhizonicum sinum, Drilonem fluvium, Lissum et Acrolissum, inque Epidamno Illyricae orae descriptionem termi440 nat, ex quo populos praedictos sub generali nomine Illyriorum intellexisse Strabonem oportet, quamvis id non exprimat. Proximus Straboni Poniponius Mela de Illyrico libro 2. capite 3. 445 Deinde Ceraunii montes, db iis flexus in Adriam. Hoc mare magno secessu littorum acceptum, et vaste quidem in latitudinem patens, qua penetrat tamen vastius, Illyricis usque *Tegestum /Tergeste./, caetera Gallicis, Italicisque gentibus cingitur. Parthini et 450 Dassaretae prima eius tenent, sequentia * paulatim /TaulantiU Enchelae, Pheaces, deinde sunt quos proprie Illyricos vocant. Tum Pyrei, et Liburni, et Istria. Urbium prima est Oricum, secunda Dyrrachium, Epidamnos ante erat. Romani nomen mulavere, quia vel455 ut in damnum ituris omen id visum est. Oltra sunt Apollonia, Salona, ladera, Narona, Tragurium, sinus 415

stima uinili ilirski grad Kodropol za koji se inilo da je smjeten u unutranjosti Jadranskog mora.14 Da je pak Kodropol bio kod Karna, pokazuje dananje ime mjesta zvanog Codropio, koje stoji na samom vrhu zaljeva. No kad je Ovostranska Galija bila pridijeljena Italiji, mora biti da su i Kami pridoli Italiji, barem u Augustovo vrijeme zajedno s Istrom (ako ne i prije), kako svjedoi Plinije /u 5. i 19. poglavlju tree knjige/,15 i da je za Tiberijeve vladavine Istra bila zapadna granica Ilirika. Istonu pak, koja se protezala do Keraunskih planina, Strabon svodi na Egnacijevu cestu,16 koja je vodila od Draa u Solun. ini se da ostalo pridjeljuje Makedoniji, a Dion /u 41. knjizi/ izvjeuje da se tako mislilo i u vrijeme rata s Pompejem: Dirahij je smjeten u zemlji koja je neko pripadala Ilirima Partinima, a sada se, kao i u ono doba, smatra Makedonijom.17 Tako se mora zakljuiti da je u Strabonovo vrijeme istona mea ilirske obale bila blizu Draa, a zapadna je bila Istra. Iznijevi to o meama Ilirika i opisujui pojedine narode na njegovoj obali, Strabon je prvi stavio Japode meu Histre i Liburne, a zatim Liburne, dalmatinsku obalu, rijeku Naron i narode Daorize, Ardijejce, Plereje, Rizoniki zaljev, rijeku Drilon, Lis i Akrolis, i zatim dovrava opis ilirske obale Epidamnom.18 Prema tome, mora biti da je Strabon naprijed spomenute narode podrazumijevao pod opim imenom Ilira, iako to ne kae izriito. Najblii je Strabonu Pomponije Mela. O Iliriku pie u 3. poglavlju druge knjige: Zatim su Keraunske planine, i od njih skretanje u Jadran. To je more zgodno zbog duboko uvuenih obala, a i u irinu se prostrano prua. Prostranije je ipak kuda prodire, i odatle je sve do *Tegesta /Tergesta/ opasano ilirskim narodima, a na ostalim dijelovima galskim i italskim. Njegov poetak dre Partini i Dasareti, slijedei dio *pomalo /Taulanti/, Enheli i Feaani. Zatim su oni koje nazivaju Ilirima u pravom smislu, onda Pireji, Liburni i Istrija. Prvi je grad Orik, drugi Dirahij koji je prije bio Epidamno. Rimljani su mu promijenili ime, jer se inilo kao predznak da e otii u propast. Dalje su Apolonija, Salona, Jadera, Narona, Tragurij, Polatiki zaljev i

152

153

Polaticus, et quondam a Colchis (ut ferunt) habitata, (in quantum res transeunt) nunc Romana Colonia, Amnes autem Aeas, et Nar, * et* Danubius /Ex 460 Danubio./, qui iam dictus est Ister, sed Aeas secundum Apoloniam, Nar inter Pyreos, et Liburnos, per Istros, Ister emittitur. *Tergestum /Tergeste.f intimo in sinu Adriae situm finit Hlyricum. Et capite 7. de Insulis. 465 In Adria *Absoros /Apsoros./, * Celadusae /Dyscelados.f, *Absyrtis /Absyrtis./, Issa, *Trucones /Pitysa vel Tituna./, Hydria, Electridas, Corcyra, Tragurium, Diomedia, Aestria, */Sason./ Asine, atque ut Alexandriae, ita Brundusio adiacens Pharos. ex qui470 bus, Melam auctores Strabone antiquiores, secutum constat, cum hine Istros, inde Macedonas in Illyrico includat, qui Strabonis tempore excludebantur, neque lapodes, et Dalmatas nominat, sed universam Illyricam oram a Strabone descriptam in Istriam, Libur475 niam, Pirrheam, et Illyricum distinguat, Virgilium, et Livium imitatus. Melam sequitur Plinius libro 3. capite 21. Illyricum */Et Liburnia.l Arsiae gens Liburnorum iungitur usque od flu480 men Titium; Pars eius fuere Mentores, Hymani, Encheleae, Dudini, et quos Callimahus Peucetias appellat: nunc totum uno nomine Illyricum vocatur generatim, populorum pauca effatu digna, aut facilia nomina; conventum Scardonitanum petunt lapodes, et 485 Liburnorum Civitates 14. e quibus Lacinienses, Stulpinos, Burnistas, Albonenses nominare non pigeat. lus Italicum habent eo Conventu Alutae, Flanates, a quibus sinus nominatur, Lopsi, Varubarini, immunesque Assesiates, et ex Insulis Tulfinates Carietae: 490 caeterum per oram oppida a Nesactio Alvona, Flavona, Tarsatica, Senia, Lopsica, Ortopula, Vegium, Argiruntum, Corinium, Enona Civitas, Pausinus, flumen Tedanium, quo finitur lapidia; Insulae eius sinus cum oppidis praeter supra significatas Absirtium, Ar495 ba, Tragurium, Issa, Pharus, Paros ante, Crexa, Gissa, Portunata. rursus in continenti Colonia, ladera, quae a Pola 160. m. P. abest inde 30. M. colentum Insula 18. ostium Titii fluminis.
154

Pola koju su neko (kako priaju) nastavali Kolani, a sada je (koliko se prilike mijenjaju!) rimska kolonija. Rijeke su pak Eas i Nar*, i *Danubij /iz Danubija/, koji je ve nazvan Ister. No Eas se izlijeva mimo Apolonije, Nar izmeu Pireja i Liburna, a Ister preko Istre. *Tergest /Tergeste/ smjeten na vrhu "jadranskog zaljeva dokonava Ilirik.19 A u 7. poglavlju o otocima: Na Jadranu su *Absor /Apsor/, *Celaduse /Diskelad/, *Apsirtida /Apsirtida/, Isa, *Trukoni /Pitijusa ili Tituna/, Hidrija, Elektrid, Korkira, Tragurij, Diomedija, Estrija, */Sason/ Azine i Far koji lei uz Brunduzij ba kao i uz Aleksandriju.20 Iz toga je sigurno da Mela slijedi autore starije od Strabona, jer ukljuuje u Ilirik s ove strane Histre, a s one Makedonce koji su se iskljuivali u Strabonovo vrijeme,21 a ne imenuje Japode i Delmate, nego itavu ilirsku obalu kako ju je Strabon opisao razluuje na Istriju, Liburniju, Pireju i Ilirik, oponaajui Vergilija i Livija.22 Za Meloni slijedi Plinije u 21. poglavlju tree knjige: Ilirik *li Liburnija/ Na Arsiju se nastavlja narod Liburna sve do rijeke Titija. Njegov su dio bili Mentori, Himani, En23 heleji, Dudini i oni koje Kalimah naziva Peucetijima. Sve se to sada jednim imenom naziva openito Ilirikom. Malo je imena naroda dostojno ili lako da se spomene. U skardonitanski konvent idu Japodi i etrnaest liburnskih zajednica. Neka ne bude teko spomenuti Lacinijenze, Stulpine, Burniste i Albonenze. Italska pravo u tom konventu imaju Aluti, Flanati po kojima se zove zaljev, Lopsi, Varubarini i poreza osloboeni Asesijati, a s otoka Tulfinati Karijeti. Inae su na obali od Nezakcija gradovi Alvona, Flavona, Tarsatika, Senija, Lopsika, Ortopula, Vegija, Argirunt, Korinij, grad Enona i Pausin, rijeka Tedanij kojom zavrava Japidija. Otoci su toga zaljeva s gradovima, osim gore spomenutih, Apsirtij, Arva, Tragurij, Isa, Far ranije Par, Kreksa, Gisa i Portunata. Opet je na kopnu kolonija Jadera, udaljena od Pole 160000 koraka. Odande je 30000 koraka otok Kolent, a 18000 ue rijeke Titija.
153

Capite 22. *Liburnia. /Dalmatia./ Liburniae fini, et {initium} Dalmatiae Scardona in Amne eo XII. M. . mari *dein Tariotarum lAutariatarum./ antiqua regio, et castellum *Tariona /Taronaj, promontorium Diomedis, vel ut alii peninsula Hyllis circuitu C. M. P. Tragurium, Civium Romano505 rum marmore notum. Sicum in quem locum Divus Claudius Veteranos misit, Salona, Colonia ab ladera 222. M. P. petunt in eam iura descripti in Decurias 372. Dalmatae 22. Devoni 239. Ditiones 69. Mezei 52. Sardiates; in hoc tractu sunt Mandetrium, Tribulium, 510 nobilitata populi Romani praeliis Castella. petunt et ex Insulis Issei, Colentini, Separi, Epetini. ab his castella Piguntiae Rataneum, Narona Colonia tertii conventus a Salona 72. M. P. apposita cognominis fluvio a mari 20. M. P. M. Varro 89. Civitates eo ventitasse 515 auctor est. Nunc soli prope noscuntur Ceraunii decuriis 24. Daorizi 17. Desitiates 103. Docleatae 33. Deretini 14. Deremistae 30. Dindari 33. Glonditiones 44. Melcomanni 25. Naresii 102. Scirtari 72. Siculotae 14. populatoresque quondam Italiae. Vardei non amplius 520 quam 20. decuriis: praeter hos tenuere tractum eum Oenei, Partheni, Hematini, Architae, Armistae. A Narone amne C. M. P. abest Epidaurum Colonia, oppida Civium Romanorum Rhizinum, Ascrivium, Butua, Olchinium, quod antea Colchinium dictum est a Colchis 525 conditum: amnis Drilo superque eum Oppidum Civium Romanorum Scodra a mari 18. M. P. Praeterea multorum Graeciae Oppidorum deficiens memoria, nec non et Civitatum validarum. Eo namque tractu Labeatae, Enderudini, Sassei, Grabei proprieque dicti 530 Rlyrii, et Taulantii, et Pyrei, retinet nomen in ora Nymphaeum, Promontorium, Lissum Oppidum Civium Romanorum ab Epidauro C. M. P. Capite 23. Macedonia. A Lisso Macedonia Provincia. 535 et Capite 26. De Insulis Adriaticis. Illyrici ora mille amplius insulis frequentatur natura vadosi mari extuariisque tenui alveo intercursantibus. Clarae ante ostia Timavi calidorum fontium eum aestu mari crescentium tuceta Istrorum agrum. 540 Cissa, Pullariae, et Absyrtides Graiis dictae a fratre 500
156

U 22. poglavlju: *Liburnija /Dalmacija/ Kraj je Liburnije i poetak Dalmacije Skardona, 12000 koraka od mora na onoj rijeci. *Zatim je drevno podruje Tariota /Autarijata/ i utvrda Tariona /Tarona/, Diomedov rt ili, kako drugi kau, poluotok Hilida, opsega 100000 koraka, Tragurij rimskih graana poznat po mramoru, mjesto Sikum kamo je boanski Klaudije poslao veterane i kolonija Salona, 222000 koraka od Jadere. U nju dolaze na sud Dalmati popisani u 372 dekurije, Devoni u 22, Dicioni u 239, Mezeji u 69, Sardijati u 52. Na tom su potezu Mandetrij i Tribulij, utvrde koje su se proslavile bojevima rimskog naroda. Dolaze i s otoka Isejci, Kolentini, Separi i Epetini. Od njih su utvrde Piguncije i Ratanej, kolonija treeg konventa Narona 72000 koraka od Salone, poloena uz rijeku istog imena 20000 koraka od mora. Marko Varon24 biljei da je onamo dolazilo 89 zajednica. Sada su poznati gotovo samo Kerauniji s 24 dekurije, Daorizi sa 17, Desitijati sa 103, Dokleati sa 33, Deretini sa 14, Deremisti sa 30, Dindari s 33, Glondicioni s 44, Melkomani s 25, Naresiji sa 102, Skirtari sa 72, Sikuloti s 14 i nekadanji pljakai Italije Vardeji sa samo 20 dekurija. Osim njih su taj potez drali Eneji, Parteni, Hematini, Arhiti i Armisti. Kolonija Epidaur udaljena je od rijeke Narona 100000 koraka. Gradovi rimskih graana Rizin, Askrivij, Butua, Olhinij koji se prije zvao Kolhinij jer su ga osnovali Kolani, rijeka Drilon i na njoj grad rimskih graana Skodra 18000 koraka od mora. Osim toga blijedo sjeanje na mnoge grke gradove, a isto tako i na snane zajednice. Na onom su naime potezu Labeati, Enderudini, Saseji, Grabeji i Iliri u pravom smislu rijei, Taulanti i Pireji. Na obali zadrava ime rt Nimfej. Grad rimskih graana Lis sto je tisua koraka od Epidaura. U 23. poglavlju: Makedonija _; Od Lisa je provincija Makedonija.25 I u 26. poglavlju O jadranskim otocima Obala Ilirika broji vie od tisuu otoka, prirodom plitkoga mora i ua koja se kriaju u uskom koritu. Slavni su oni pred uem Timava zbog toplih izvora koji rastu s plimom, uz zemljite Istra Kia, Pularije i Apsirtide, kako ih nazivaju Grci prema

157

Medeae ibi interfecto Absyrto. luxta eas Electridas vocavere, in quibus proveniret sucdnum, quod illi electrum appellant, vanitatis Graecae certissimum documentum: adeo ut (quas) earum designent, haud 545 umquam constiterit. Contra lader est *Lissa quaeque /Lissacae./ appellatae contra Liburnos Creteae /Grareae./, aliquot, nec pauciores /Trucones./ Liburnicae, Celadussde: Contra Surium, bubus /Bubua./, et capris laudata Brattia, Issa Civium Romanorum *reli550 qua, et cum oppido Pharia. Ab his /Leucopetra salle./ Corcyra, Melaena cognominata cum Gnidiorum oppido distat 22. M. P. inter quam, et Illyricum Melita, unde catulos Melitaeos appellari Callimahus auctor est 12. M. P. ab ea tres Elaphites. In lonio autem ma555 ri ab Orico M. M. P. Sasonis piratica statione nota. Animadvertendum est primo titulos capitum non suo loco positos fuisse, nam capite 21. quamvis e Illyrico generatim aliqua, sed mutila referantur, tamen Liburniae f ines, et loca escribuntur, ideo Libur560 nia capite sequenti ibi transferri debet: capite vero 22. quod Dalmatiae tantum loca continet (ut conferre volenti patebit) Dalmatia praeponi: einde observandum est, quamvis supra relata Plinu loca exscriptasint ex textu a Delicampio recognito, caeteris iinpressis 565 correctiori; tamen extat in Bibliotheca Vatioana manuscriptus Plinu Codex membranaceus n. 1951. qui quamvis erroribus non vacet, praesertim in distantiis locorum, tamen aliqua habet, quae restitutioni textus mirabiliter conferunt; nam quae capiti 21 inseruntur, 570 Tragurium, Issa, Pharos, Paros ante, manuscriptus non habet, neque eo loci poni debent, cum Tragurium capite sequenti inter Civitates Dalmatiae recte numeret Plinius, ut Pintianus animadvertit infra referendus; Issam autem et Pharum inter insulas Adri575 aticas capite 26 ponat: ideo haec nomina uti superflua omittenda sunt capite 22. dein (Tariotarum) antiqua regio, et castellum Tariona, cum de Tariotis neque Strabo, neque quisquam auctorum mentionem faciat, manuscriptus autem habeat, Aut ariatarum antigua 580 regio, et Castellum Tarona. hae duae dictiones Aut ariatarum, ex Scriptoris incuria disiunctae pro no-

Medejinu bratu Apsirtu koji je ondje ubijen. Blizu njih su nazvali Elektridama one na kojima bi nastajao jantar koji oni zovu elektrum. To je vrlo pouzdan dokaz grke ispraznosti, tako da nikada nee biti jasno koje od njih time oznaavaju. Nasuprot je Jaderu *Lisa i one /Lisace/ koje se nasuprot Liburnima nazivaju Kreteje /Grareje/. Nekoliko je, ali ne manje, /Trukona/ liburnskih i Keladusa. Nasuprot Suriju je govedima /Bubua/ i kozama slavna Bratija, Isa rimskih graana *koja je preostala, i Parija s gradom. Od njih je Isu Leukopetra, Sale, i/ Korkira nazvana Melenom s gradom Knidana udaljena 22000 koraka. Izmeu nje i Ilirika je Melita. Kalimah biljei da se prema njoj tenad naziva melitejskom.26 Tri su Elajita 12000 koraka od nje. U Jonskom je pak moru 3000 koraka od Orika Sasonida poznata po gusarskom pristanitu.27 Valja najprije primijetiti da naslovi poglavlja nisu bili stavljeni na svoje mjesto. Iako se naime u 21. poglavlju poneto iznosi o Iliriku openito, ali krnje, ipak se tu opisuju granice i mjesta Liburnije. Stoga se iz slijedeeg poglavlja mora ovamo prenijeti Liburnija, a pred 22. poglavlje staviti Dalmacija. Ono obuhvaa samo mjesta u Dalmaciji (kao to e biti jasno onome koji je voljan usporeivati). Valja zatim uzeti u obzir da su gore navedena Plinijeva mjesta dodue ispisana iz teksta to ga je provjerio Dalechamps i koji je ispravniji od ostalih tiskanih,28 ali da ipak u Vatikanskoj knjinici postoji Plinijev rukopisni pergamentni kodeks br. 1951, koji dodue nije bez greaka, osobito u razdaljinama izmeu mjesta, ali ipak ima poneto to izvanredno pridonosi obnovi teksta.29 Rukopis naime nema onoga to je umetnuto u 21. poglavlje, Tragurij, Isa, Far ranije Par, a to se niti ne smije staviti na to mjesto, jer Plinije ispravno nabraja IVagurij meu gradovima Dalmacije u slijedeem poglavlju kako primjeuje i Valladolianin30 koji e nie biti citiran, a Isu i Far stavlja u 26. poglavlju meu jadranske otoke. Stoga ta imena valja ispustiti kao suvina. U 22. poglavlju zatim je drevno podruje Tariota i utvrda Tariona: kako Tariote ne spominje niti Strabon niti bilo koji autor, a u rukopisu stoji Aut

158

159

mine proprio Autariatarum accipiendae sunt, (ut ex primo elemento A maiusculo dictionis aut dignoscitur) et coniunctae pro antiquissima gente Illyrica, et 585 regione Autariatarum sumendae, quorum Strabo, et plures alii auctores mentionem faciunt, ut suo loco considerabitur, et Tarona vel potius Narona pro Tariona restitui. In capite autem 26. maior diversitas inter manu590 scriptos Codices, et impressum perspicitur, nam Vaticanus pro Lissa quoque habet Lissace, et pro Creteae, Grareae, et inter nec pauciores *Liburnicae, ponit Trucones. Ferdinandus autem Pintianus in observationibus Plinianis Archietypon suum, nec non Trucones 595 Liburnicae habere; Salmaticense vero exemplar cum excusso concordare scribit: Mela tamen docet, Trucones ponendas, cum easdem inter Adriaticas insulas memoret: dictio vero Liburnicae superabundare videtur, vel loco alterius nominis proprii insulae posita: 600 sequitur (contra Surium bubua, et capris laudata Bratia}: Issa Civium Romanorum reliqua et cum Oppido (Pharia). Vaticanus autem contra Surium bubua, et capris laudata Bratiasa Civium Romanorum et cum Oppido Pharia. Pintianus hic in notis contra 605 Surium Bubus. Codex Salmanticensis contra Surium Bauo, Toletanus Boua, ut sit proprium nomen insulae Bauo seu Boua, quid si legas non intra Surium, sed inde vel item Tragurium, nam Tragurium in hoc sinu, Ptolomaeus, Strabo, Pomponius celebrant: Superius 610 quidem facta est mentio Tragurii, sed falso illic reddita creditur. Romana exemplaria Banode contra Surium, ut forte scribendum sit Bano, Decon, Tragurium, nam contra Surium quid sit, ego etiam cum Hermolao nescire me fateor. Cum Pintiano fatendum est, 615 textum esse corruptum, et, cum, ex caprarum abundantia, hodie quoque Bracchiam laudari, bubus autem carere constet, pro Bubus reponi debet ex Vaticano Bubua, vel prout hodie vocatur Bua, Ammiani Boas, quae Civitati Tragurii ponte iungitur, et sicuti dictio620 nem Bratiasa Vaticani male exscriptam pro Bratia Issa sumendam facile suaderi potest, ita in impresso reliqua (nisi sit nomen proprium alicuius insulae,
160

ariatarum drevno podruje i utvrda Tarona, valja te dvije rijei Aut ariatarum, rastavljene nebrigom pisara, prihvatiti kao vlastito ime Autardjata (kako se razabire iz prvog dijela rije aut, velikog A), i povezane ih uzeti za drevni ilirski narod i poidruje Au tari ja ta koje spominje Strabon31 i vie drugih autora kako e biti razmotreno na svome mjestu. Umjesto Tarione valja obnoviti Taronu ili prije Naronu. U 26. se poglavlju uoava jo i vea razlika meu rukopisnim kodeksima i tiskanim tekstom. Vatikanski naime umjesto Lisa i one ima Lisace, umjesto Kreteje Grareje, a izmeu ali ne manje *liburnskih stavlja Trukone. Ferdinando iz Valladolida pak u svojim Razmatranjima o Pliniju pie da u njegovu predloku stoji isto tako liburnski Trukoni, a da se primjerak iz Salamanke slae s otisnutim.32 Mela ipak ui da treba staviti Trukone, jer ih spominje meu jadranskim otocima.33 ini se pak da je rije liburnski suvina, ili stavljena umjesto vlastitog imena drugog otoka. Slijedi: nasuprot Suriju bubua i kozama slavna Bratija, Isa rimskih graana koja je preostala i Parija s gradom.34 Valladolianin ovdje u biljekama nasuprot Suriju govedima, kodeks iz Salamanke nasuprot Suriju Bavo, iz Toleda Boua,35 kao da bi to bilo vlastito ime otoka Bavo ili Bova. A to, kad ne bi proitao inira Surium, nego inde, ili item Tragurium? Trogir naime u tom zaljevu spominju Ptolemej,36 Strabon i Pomponije Mela.37 Trogir je dakako spomenut vie gore, ali je vjerojatno onamo dospio grekom. Rimski primjerci38 imaju Banode contra Surium, tako da bi moda trebalo pisati Bano, Decon, Tragurium. Jer to bi bilo contra Surium, 39 i ja priznajem da ne znam zajedno s Ermoto laom. S Valladolianinom valja priznati da je tekst iskvaren, a kako je Bra i danas slavan po obilju koza, dok je sigurno da goveda nema, mora se prema vatikanskom rukopisu umjesto Bubus ponovo staviti Bubua, ili kako se danas zove Bua,40 Amijanova Boas,41 povezana mostom s gradom Trogirom. Ba kao to se lako moe uvjeriti da loe ispisanu rije Bratijasa vatikanskog rukopisa treba uzeti kao Bratija, Isa, tako se ini da je u tiskanom tekstu suvino koja je preostala (osim ako nije vlastito ime kojeg
161

sed male scriptum) superabundare videtur: sed si vert>a contra Surium mutanda essent, ut vult Pintianus 625 (cum revera quid significent non constet) quamvis Tragurium inter insulas ponant, Mela, et Ptolomaeus, et de Insula a proxima Civitate sic dicta intelligi debeant, tamen quia Bubuae, vel Buae (quam plures exemplares Plinu memorant) non relinqueretur locus; 630 ideo potius eadem verba accipienda sunt pro nominibus propriis insularum, quae a promontorio Diomedis Orientem versus protenduntur, et ex Scylace supplenda sic. Proteras, Solentum, Bubua, Bracchia, etc. ut infra expendetur. Addenda quoque sunt ante Corcy635 ram ex Vaticano nomina Insularum Leucopetra, et Salle. Plinium sequitur accuratissimus Geographorum Claudius Ptolomaeus, qui Tabula Europae Quinta Illyricum per dimensiones certas latitudinum, et lon640 gitudinum, caelo respondentes, descripsit, et loca finesque regionum ita ordinavit, ut ex simplici eiusdem inspectione omnia appareant, quae alias etiam longa oratione difficile explicarentur, ideo omissis, quae de tabulae constructione tradit regionum, et locorum 645 descriptionem pro tabulae intelligentia ponere placuit. libri 2. capitis 17. Post Istriam Italiae, reliqua Liburniae quae in Illyride est maritima, sequitur ora Alvona, Flanona, Tarsatica, Oenei fluminis Ostia, Velcera, Senia, Lopsica, Tedanii fluminis Ostia, Ortopola, 650 Vegia, Argiruntum, Corinium, Enona, ladera Colonia, Titi fluminis Ostia, Scardona. Dalmatiae autem Civitates iuxta littus Sicum, Salonae Colonia, Epetium, Peguntium, Oneum, Naronis fluminis Ostia, Risinum, Epidaurus, Ascrivium, Rhizonicus sinus, Butua, Ulci65S nium, Drilonis fluminis Ostia, Lissus; fluit autem, Drilon fluvius a monte Scardo, et ab altero Monte sito, iuxta medium superioris Misyae; Ab eodem etiam alius amnis defluit Drinus nomine, qui in Saum flumen exit, ab Occidentali parte Tauruni Civitatis. Tenent 660 autem Provinciam, qui Istriae haerent lapides, supra vero Liburniam magis Occidentales Mazei, post Derriopes, et Derii supra Deriopes, Dindarii supra quos Ditiones, supra autem Derios Ceraunii, interiora autem Dalmatiae tenent Daursii, supra quos Comenii, et Var665 dei. supra hos Narensii, et Sardiotae, et iterum supra
162

otoka, ali loe napisano). No kad bi se morale mijenjati rijei contra Surium kako eli Valladolianin (jer stvarno nije sigurno to bi znaile), premda Mela 42 i Ptolemej stavljaju Trogir meu otoke, a valjalo bi razumjeti da time misle na otok koji je tako nazvan po oblinjem gradu, budui da se tada ne bi ostavilo mjesta Bubui ili Bui (koju spominje vie Plinijevih primjeraka), valja zbog toga te rijei prije prihvatiti kao vlastita imena otoka koji se pruaju na istok od Diomedova rta, a prema Skilaku ih valja do43 puniti ovako: Protera, Solent, Bulbua, Brahija itd., kako e nie biti izloeno. Takoer prema vatikanskom rukopisu pred Korkiru valja dodati imena otoka Leukopetra i Sale. Za Plinijem slijedi vrlo toan zemljopisac Klaudije Ptolemej. Na petoj je karti Evrope prikazao Ilirik tonim mjerama irina i duina koje odgovaraju nebu i poredao je mjesta i granice pokrajina tako da se jednostavnim pogledom na nju vidi sve to 44 bi se inae teko objasnilo i drugim govorenjem. Stoga sam odluio ispustiti to pie o izradi karte i, da bi se karta razumjela, donijeti opis pokrajina i mjesta iz 17. poglavlja druge knjige: Nakon Istrije u Italiji slijedi preostala morska obala Liburnije koja je u Iliridi: Alvona, Flanona, Tarsatika, ue rijeke Eneja, Velcera, Senija, Lopsika, ue rijeke Tedanija, Ortopola, Vegija, Argirunt, Korinij, Enona, kolonija Jadera, ue rijeke Titija, Skardona. Gradovi su pak Dalmacije uz obalu: Sikum, kolonija Salone, Epetij, Peguntij, Onej, ue rijeke Narona, Rizinij, Epidaur, Askrivij, Rizoniki zaljev, Butua, Uldnij, ue rijeke Drilona, Lis. Rijeka Drilon pak tee od planine Skarda i od druge planine smjetene pri sredini gornje Mizije. Od nje otjee i druga rijeka imenom Drin, koja se izlijeva u rijeku Savu sa zapadne strane gradu Taurunu. Pokrajinu pak dre Japidi koji se nadovezuju na Istriju, iznad Liburnije neto zapadnije Mazeji, a nakon njih Deriopi, i Deriji iznad Deriopa, Dindariji iznad kojih su Dicioni, iznad Derija su pak Kerauniji. Unutranjost pak Dalmacije dre Daursiji, iznad njih Komeniji i Vardeji. Iznad njih su Narensiji i Sardioti, a opet iznad njih Sikuloti, Dokleati, i
163

hos Siculotae, Docleatae, et Pirustae, et Scirtones versus Macedoniam. Civitates autem mediterraneae Liburnorum hae sunt: Tediastum, Arucia, Ardetium, Stlupi, Curcum, Ausancali, Varvaria, Salvia, Adra, 670 Arauz'ona, Asisia, Burnum, Sidrona, Blanona, Ouporum, Nedinum. Dalmatiae Civitates mediterraneae Andecrium, Aleta, (Narona), Delminium, Equum Colonia, Saloniana, Narbona Colonia, Enderum, Chinna, Doclea, Rizana, Scodra, Termidana, Siparuntum, 675 Epicaria, Eiminacium, Insulae autem adiacent Liburniae, Absorus, in qua Civitates duae, Crepsa, Absorus, et Curicta, in qua Civitates etiam duae Tulfinium, Curicum, et Scardona Insula, in qua Civitates duae Arba, Colentum; Insulae vero adiacent Dalmatiae Issa 680 Insula, et Civitas, Tragurium Insula, et Civitas, Corcyra nigra, Melitinae. Diversitas inter Melam, Plinium, et Ptolomaeum, observanda est, nam quam partem Illyrici Strabo in lapidiam, et Liburniam distinguit; Plinius et Ptolomae685 us Liburniae soli adscribunt, ac lapidiae tamquam partis Liburniae mentionem f aciunt. Post Liburniam Dalmaticam oram Strabo ponit, quam quamvis Naronam usque extendere videatur, cum tamen inter reliquos Illyrici populos, Ardiaeos, contra Pharum sitos nomi690 net, hos citra Naronem fuisse oportet, ideo hane Ardiaeorum oram Dalmatiae detrahere, et cum caeteris nominatis reliquis Illyriis tribuere videtur, quos Plinius, et Ptolomaeus Dalmatiae adscribunt, inter quos Illyrios proprie dictos, Plinius memorat; Mela vero, 695 sicuti Dalmatiam non nominat, ita Strabonis Dalmaticam oram cum Ardiaeis, Naronem usque in Liburnia includit. Insulas quoque recensens Strabo, lapidicas nominat, Liburnicas vero 40: numero sine nomine ponit, quibus notissimas Issam, Tragurium, et Pharum 700 addit, sed cuiusnam regionis, populive fuerint, reticet: has autem Plinius inter Liburnicas numerat, Ptolomaeus vero Dalmatiae adscribit, simul cum Corcyra nigra, et Melitine. Pro quibus concordandis, temporum ratio adhibenda est. Mela etenim antiquiora Stra705 bone tempora refert, Strabo autem plura ab antiquis sumens, Dalmatiae fines sui temporis ponere omissit: Plinius vero licet brevitatis studio quaedam confundat, maiorem locorum distinctionem praebet; Ptolo-

Pirusti i Skirtoni prema Makedoniji. Kopneni su pak gradovi Liburna ovi: Tedijast, Arucija, Ardetij, Stlupi, Kurkum, Auzankali, Varvarija, Salvija, Adra, Arauzona, Azizija, Burnum, Sidrona, Blanona, Oupor i Nedin. Kopneni su gradovi Dalmacije Andekrij, Aleta, Narona, Delminij, kolonija Ekvum, Salonijana, kolonija Narbona, Ender, Hina, Doklea, Rizana, Skodra, Termidana, Siparunt, Epikarija i Ejminacij. Uz Liburniju lee otoci: Absor, gdje su dva grada: Krepsa i Absor; Kurikta, gdje su takoer dva grada: Tulfin i Kurik; otok Skardona, gdje su dva grada: Arba i Kolent. Uz Dalmaciju pak lee otoci: Isa, otok i grad; Tragurij, otok i grad; Crna Korkira i Meli5 tine.* Valja razmotriti razliku izmeu Mele, Plinija i Ptolemeja. Onaj naime dio Ilirika to ga Strabon 46 razluuje na Japidiju i Liburniju Plinije i) Ptolemej pripisuju samoj Libumijd, a Japidiju spominju 47 kao dio Liburnije. Nakon Lifburnije Strabon stavlja dalmatinsku obalu, i inilo bi se da je protee sve do Narone. Ipak meu ostalim narodima Ilirika spominje i Ardijejce kao smjetene nasuprot Faru, te mora biti da su se nalazili s ove strane Narona.48 Zato se ini da tu ardijejsku obalu oduzima Dalmaciji i s ostalima je imenovanim pridjeljuje preostalim Ilirima. Njih pak Plinije i Ptolemej pripisuju Dalmaciji,49 a Plinije meu njima spominje i Ilire u pravom smislu rijei.50 Kako Mela ne imenuje Dalmaciju, tako u Liburniju ukljuuje Strabonovu dalmatinsku obalu s Ardijejcima, sve do Narona.51 Nabrajajui otoke, Strabon imenuje Japodske, a etrdeset brojem liburnskih ostavlja bez imena. Kao najpoznatije im dodaje Isu, Tragurij i Far, ali preuuje kojem bi podruju ili narodu pripadali.52 Plinije ih broji meu liburnskima,53 Ptolemej pak pripisuje 54 Dalmaciji zajedno s Crnom Korkirom i Melitinom. Da bi se to uskladilo, valja primijeniti vremenski proraun. Mela naime izvjeuje o vremenu starijem od Strabona. Strabon je pak, preuzimajui vie toga od starih, propustio Dalmaciji postaviti granice svoga doba. Plinije dodue iz elje za saetou poneto brka, ali bolje razluuje mjesta. Ptolemej napokon, kako je kasniji i smjeten na vrhuncu Rimskog Car-

164

165

rnaeus denique sicuti posterior, et in Romanae Monar710 chiae apice constitutus, quando scilicet iam omnia explorata et dimensa reperiebantur, ita caeteris quoque accuratior, orinate, et distincte loca, et regiones distinguit. Quibus diversitatibus, pro Scriptorum intelligen715 tia, observatis, concludendum est, Illyricam oram Ptolomaei, sive Monarchiae Romanae tempore, ab Istria, sive ab Arsia flumine, ad terminum a Scaro monte provenientem, et inter Lissum, et Epidamnum in mare terminantem, extensam fuisse, et in Liburniam, 720 ac Dalmatiam distinctam. Caput . DE FINIBUS ILLYRICI, REGIONUMQUE EIUS NOMINIBUS MUTATIS, VEL OBSOLETIS. 5 Illyrici antiqui fines a Cerauniis montibus initium sumpsisse, ab Oriente Macedonas, ab Occidente vero Liburnos conterminos habuisse supra relatum est, a Septentrione vero Pannonas, ut infra dicetur; in quo terrarum tractu plurima populorum, regionumque nomina mutata, vel coarctata fuerunt: pro quorum intelligentia tres tabulae exhibentur, in quibus conficiendis, sicuti multae difficultates occurrenmt; ita quis non credat, regionum nomina determinatis, certisque finibus circumscripta, se tantummodo descripta ea, quae ex penuria auctorum coniecturis elici potuerunt, ut ex tabularum inspectione diversitas Regionum, nominumque ob oculos poineretur: et exinde auctorum loca relata intelligibilia evaderent, ut cuilibet conferre volenti patebit. Prima enim tabula Illyricum antiquum ante Romanorum adventum exhibet; Secunda eiusdem extensionem, usque ad Augusti tempora declarat. Tertia vero Monarchiae tempus usque ad Imperii divisionem praebet: ex quibus per temporum successiones diversitas Illyrici, regionumque eius perspicitur. Illyrici antiqui loca, populosque orae maritimae Scylax describiit, de quibus capite sequenti: ex mediterraneis autem duos tantum populos nominat, scilicet Autariatas, et Atintanas, hosque a Dyrrachio, usque ad Ceraunios montes supra omnes populos ab ipso nominatos collocat; illos autem attingere lacum,

stva, to jest -kad je isve ve bilo istraeno i premjereno, tako je od ostalih i toniji, pa sreeno i razgovijetno razluuje mjesta i pokrajine. Razmotrivi ove razlike da bi se razumjeli pisci, valja zakljuiti da se ilirska obala u vrijeme Ptolemeja ili Rimskog Carstva protezala od Istre ili rijeke Rae do mee koja je kretala od ar-planine i zavravala u moru izmeu Ljea i Draa, a dijelila se na Liburniju i Dalmaciju. III poglavlje O GRANICAMA ILIRIKA I IZMIJENJENIM ILI ZASTARJELIM NAZIVIMA NJEGOVIH POKRAJINA Gore je izneseno da je granica starog Ilirika zapoinjala od Keraunskih planina i da je na istoku meaila s Makedoncima, na zapadu s Liburnima, a nie e biti reeno da je na sjeveru meaila s Panoncima. Na prostoru tih zemalja izmijenilo se ili suzilo vrlo mnogo imena naroda i pokrajina. Da bi se to razumjelo, prikazane su tri karte kod ije su se izrade pojavile mnoge tekoe. Neka nitko ne povjeruje da su imena pokrajina okruena odreenim i pouzdanim granicama, nego samo da je opisano ono to je zbog oskudice autora moglo proizii iz pretpostavki, da bi se uvidom u karte predoila raznolikost pokrajina i njihovih imena, a time postala razumljiva gore navedena mjesta autora ikako e biti jasno svakome tko bude htio usporeivati. Prva naime karta prikazuje stari Ilirik prije dolaska Rimljana, druga razjanjava njegovo protezanje sve do Augustova doba, a trea prua razdoblje Carstva sve do njegove podjele. Iz njih se uvia kako su kroz slijed vremena bili razliiti Ilirik i njegove pokrajine. Mjesta i narode na morskoj obali starog Ilirika opisuje Skilak, o emu u slijedeem poglavlju. Od naroda u unutranjosti spominje samo dva, to jest Autarijate i Atintane. Ove smjeta od Draa do Keraunskih planina iznad svih naroda koje je imenovao, a za one prve pie da dodiruju jezero iz kojeg

10

15

20

25

166

167

30

35

40

45

50

55

60

65

70

ex quo Naro fluit, scribit; sed sicuti Atintanorum situs etiam ex relatis Polybii, Appiani, et Strabonis locis percipitur, ita Autariatarum regio, quousque extenderetur, neque Scylax, nec quisquam alius auctorum tradit, quaedam tantum Strabo, et Appianus referunt, quae expendenda sunt, ut antiquissiinae Autariatarum regionis fines indagari possint. Autariatae maxima, et optima Illyriorum gens, Triballos domuit, et simul cum Dardanis, Bessos, Emum montem incolentes, conterminos habuit, ut ex antiquis auctoribus refert Strabo /Supra capite 2./; idcirco ultra Scodrum, sive Scardum montem fines eorum antiquos ab Oriente extensos fuisse necesse est, a meridie vero mare attigisse testatur Appianus. Ardiaei cum mari finitimi optima Autariorum loca circa littus invasissent, eos expulere. Post hos Liburni navibus plurimum insignes. Ab Occidente autem quousque extenderetur, nemo auctorum refert; sed cum Plinius antiqua populorum nomina referre solitus, antiquissimam Autariatarum regionem post Scardonam ponat; ideo Titius fluvius pro Occidentali Autariatarum termino poni potest; quorum regionis amplitudinem Strabo significare videtur, cum multos populos Autariatas attingere referat: descripto enim (Drilonis) fluxu ait: attingit autem Macedonicas, et Pannonicas gentes versus meridiem, sicuti et Autariatae, et Dassaretii, aliique populi alHs partibus se, et Autariatas attingunt. sed quonam tempore res eorum floruerint, nemo memorat: id tamen ante tempora a Scylace relata evenisse oportet; Cum longe a mari ipsos collocet, ideo tune temporis loca maritima iam Autariatas amisisse dicendum videtur; Sed si ex relatis Appiani verbis de Autariatarum locis maritimis ab Ardiaeis occupatis, tempora scrutari liceret, ante Liburnorum potentiam id evenisse dicendum esset, at cum neque Scylax, neque Poetae Argonautarum iter per Illyricum sinum describentes, Ardiaeorum mentionem faciant; ideo haec ad antiquissima tempora ante bellum Troianum referri deberent, quae inter inexplorata relinquenda sunt, et tantum Autariatas antiquissimam Illyricam gentem, eiusdem maiorem partem tenuisse, rebusque eorum florentibus, ultra montes fines habuisse dicendum est. Hos simul cum Cimbris ad Delphos castra posuisse, refert Appi168

tee Neretva. Smjetaj ise Atintana shvaa takoer i iz navedenih Polibijevih, Apijanovih i Strabonovih 2 mjesta, ali niti Skilak niti bilo koji drugi autor ne pie dokle se protezalo podruje Autarijata. Strabon i Apijan iznose samo poneto sto valja izloiti da bi se mogle istraiti granice najstarijeg podruja Au3 tarijata. Autarijati, najvei i najbolji ilirski narod, pobijedili su Tribale i graniili istodobno s Dardancima i Besima koji su stanovali na Balkan planini. Tako pie Strabon prema starim autorima /gore, u 2. 4 poglavlju/. Stoga je njihova stara granica nuno bila s istoka protegnuta preko planine Skodra ili Skarda. Apijan pak svjedoi da je s juga dodirivala more: Kad su Ardijejci kao oblinji moru napali najbolja mjesta Autarija oko obale, istjerali su ih. Nakon njih su po laama bili najznamenitiji Li5 burni. Dokle se pak protezala sa zapada, ne iznosi niti jedan autor. No kako Plinije, koji obino navodi stara imena naroda, stavlja najstarije podruje 6 Autarijata nakon Skradina, moe se zbog toga zapadnom meom Autarijata postaviti rijeka Krka. ini se da Strabon naznauje prostranost njihova podruja kad izvjeuje da su mnogi narodi dodirivali Autarijate. Opisavi naime tok Drima kae: dodiruje pak prema jugu makedonske i panonske narode, ba kao to se Autarijati, Dasareti i drugi narodi na drugim stranama dodiruju meusobno i s Autarijatima.7 No nitko ne spominje kad su bili snani. Ipak je to moralo biti prije razdoblja o kojem izvjeuje Skilak, jer ih smjeta daleko od mora,8 pa se stoga ini kako valja rei da su tada Autarijati ve bili izgubili primorska mjesta. No, ako bi bilo slobodno istraivati o vremenu na temelju navedenih Apijanovih rijei o primorskim mjestima Autarijata koja su zauzeli Ardijejci, moralo 9bi se rei da se to dogodilo prije nadmoi Liburna. Kako pak niti Skilak niti pjesnici koji opisuju putovanje Argonauta kroz Ilirsko more ne spominju Ardijejce, mora se to sitoga prenijeti u prastaro vrijeme prije trojanskog rata koje valja ostaviti neistraenim i smije se rei samo da su Autarijati, prastari ilirski narod, drali vei dio Ilirika i da su imali granicu s onu stranu planina kad su bili snani. Apijan izvjeuje da su se oni
169

anus. Fama est, Autarios Apollinis indignatione in extremam decidisse dadem, quippe eosdem, Celtas75 que quos Cimbros vocant, ad Delphos posuisse Castra, statimque omnes dispersos aujugisse; multos ante inceptam pugnam pluvia in eos cum procellis, julguribusque desaeviente. His vero, qui ad propria reiissent, infinitam ranarum vim subortam, quae putres80 centes flumina corruperunt. Vapore deinde ex terra exhalante pestem Illyriorum, ac insecutam corruptionem, quae potissimum Autarios invaderet; Donec profugi a Patria, ac pestem deferentes, cum nemo ob timorem suscipere auderet, 23. dierum progressi iter, 85 ad Tellurem palustrem, inhospitamque venere, et iuxta Basternarum gentem condidere Urbes. haec Appianus, more suo f abulis proxima, ex aliquo antiquo auctore; certiora autem Diodorus libro 3. Qui Autariatae nominantur, hos ranae in nubibus cretae, et pro usi90 taiis delapsae guttis patriam deserere, et in locum, ubi nunc sedes habent, profugere compulerunt, quem excribit Aelianus de Animalibus libro 17. capite 41. Quae Animalia sedibus homines expulerunt: Autariatae *Indi /Illyrii.f, plurimis (rani) inchoatis, et im95 perfectis de Caelo lapsis, in alium locum migrare coacti sunt. hic Indi perperam pro Illyriis positum apparet, prout etiam Epitomatoris Stephani, qui Autariatas gentem Thesproticam, pro Illyrica, ponit, ut Casaubonus in notis ad Strabonem animadvertit, Hos a Scor100 discis Gallis potentia exutos refert Strabo, modum autem Polyaenus strategematum libro 7. capite 49. tradit. Galli expeditionem adversus Autariatas susceperunt, cum diu bellum duceretur, Celtae cibaria, et vinum herbis venenosis inficiunt, et ipsi noctu relictis 105 Castris, fugam capessunt. Autariatae credentes eos metu profugisse castra invadunt, et vino, cibariisque largiter jruuntur, statimque immoderato ventris profluvio prolabuntur. Celtae supervenerunt ac prostratos occiderunt. Autariatae ergo a Scordiscis debel110 lati, simul cum Dominio sensim nomen quoque amittebant, et exinde montes ipsorum partim a Scordiscis, partim a Pannonibus occupatos, nomen ab eisdem sumpsisse coniectari potest: adhuc tamen tempore quo Alexander Magnus victor de Getis revertebatur a
170

zajedno s Cimbrima ulogorili kod Delfa: Pria se da su Autariji zbog Apolonove srdbe potpuno propali, naime da su se oni i Kelti zvani Cimbrima ulogorili kod Delfa i odmah svi pobjegli raspreni, mnogi i prije poetka bitke, jer je protiv njih bjesnjela kia s olujom i munjama. Protiv onih pak koji su se vratili na svoje podigla se bezgranina sila aba koje su trunui zagadile rijeke. Kako se zatim iz zemlje isparavao zadah, uslijedila je kod Ilira kuga i zaraza koja je ponajvie napadala Autarije, dok nisu kao izbjeglice iz domovine i raznosei kugu prevalili put od dvadeset tri dana jer ih se nitko od straha nije usudio prihvatiti, doli do movarne i negostoljubive ze10 mlje, i osnovali gradove kod naroda Basterna. Ovo Apijan preuzima iz nekog starijeg autora na svoj bajkama slian nain. Pouzdanije Diodor u treoj knjizi: One koji se zovu Autarijati natjerale su abe koje su nastale u oblacima i pale umjesto obinih kapi da napuste domovinu i pobjegnu na mjesto gdje 11 sada stanuju. Njega ispisuje Elijatn u 41. poglavlju sedamnaeste knjige. O ivotinjama: ivotinje koje su istjerale ljude iz boravita: *Indijci /Iliri/ Autarijati bili su prisiljeni prijei na drugo mjesto jer su se zaele i s neba nedovrene pale vrlo brojne abe.12 Vidi se da je ovdje pogreno stavljeno Indijci mjesto ilira, ba kao to je i ono Stjepanova Epitomatora koji stavlja da su Autarijati tesprotsko umjesto ilirsko pleme,13 kako primjeuje Casaubon u biljekama uz Strabona.14 Strabon izvjeuje da su ih moi liili Gali Skordisci,15 a Polien u 49. poglavlju sedme knjige Ratnih varki pie kako: Gali su poduzeli pohod protiv Autarijata. Kako je rat dugo trajao, Kelti su zarazili hranu i vino otrovnim travama, a sami su nou napustili logor i zapoeli bijeg. Vjerujui da su umakli iz straha, Autarijati udu u logor i obilno uiju vina i hrane, te odmah popadaju od estokog proljeva. Kelti su doli i pobili ih ispruene.16 Svladani dakle od Skordiska, Autarijati su s gospodstvom postupno gubili i ime, te se moe pretpostaviti da su zbog toga njihove planine koje su dijelom zauzeli Skordisci a dijelom Panonci i uzele ime po njima. Ipak su uvali ime sve do vremena kad se Aleksandar Veliki kao pobjednik nad Getima vraao od Du-

171

5 Danubio, nomen servabant, et cum caeteris Illyriis se eidem opposuisse, tamen ob eorum imbeeillitatem cum minus enim bello, quam caeteras eius regionis gentes (Autariatas) valere, scribat Arrianus libro primo ab Agrianis quoque facili repressos refert: Auta120 riatae quoque inter Lisymachi milites recensentur a Diodoro /Libro 20./ et Polyaeno /Libro 4. capite 11/; et tandem a Romanis, non proprio, sed Dalmatarum nomine subacti fuerunt, quamvis Strabo, antiquis Scriptorum nominibus usus Autariatas a Romanis 125 tandem oppressos scribat. Ardiaeos deinde Autariatis successisse, arguunt ab Appiano relata de locis eorum mariitimis ab Ardiaeis occupatis et a Strabone de bello ali causa gesto: cum inter populos, quorum summa olim fuit in 130 Illyrico potentia, post Autariatas immediate Ardiaeos ponat. De Illyricis, Autariatae, Ardiaei, Dardani, sed quando res eorum floruerint, quive fines regionum fuerint, nemo refert; idcirco ea pauca, quae de eisdem reperiuntur expendenda sunt, ut fines eorum 135 conici possint: refert etenim Polybius loco supra citato, Romanos (liberatis) aib Illyriorum iugo, vel molestiis Corcyraeis, Appolloniatibus, et Dyrrachinis, ulterius in Illyricum progressos. Subactis obiter Ardiaeis adfuere mox plures legationes aliorum populo140 rum, et in his etiam Parthinorum, nec non Atintanum, qui omnes cum se fidei Romanorum permitterent, sunt in amicitiam recepti: ita ventum ad Issam. hic animadvertendum est, versionem Casauboni, textui graeco omnino non congruere, nam ubi graece 145 simul ( ) dicitur, obiter ipse vertit, ita, ut facili subactos Ardiaeos innuere videatur, quos integris viribus terra, marique diu oppugnatos, prorsusque subversos, non leviter subactos, significare videtur Polybius, cum non solum milites multos, sed 150 etiam Tribunorum aliquos, et Questorem in expugnatione Oppidorum, et praesertim Nutriae a Romanis amissos subdat; Simili modo verbum ventum ad Issam, nam Polybius non ad Issam appulsum, sed iter directum Issam versus scribit 155 rfy ) ut Nicolaus Perottus prior interpres verterat; ex quibus apparet, Ardiaeos loca maritima possedisse a Dyrrachio Issam versus.
172

nava, i Arijan u prvoj knjizi pie da su mu se suprotstavili s ostalim Ilirima, iako su zbog svoje slabosti (Autarijati) bili slabiji u boju nego ostali narodi, onoga podruja, pa izvjeuje i da su ih Agrijanci lako potisnuli.17 Autarijate takoer meu Lizimahovim vojnicima nabrajaju Diodor /u 20. knjizi/ i Polien /u 11. poglavlju etvrte knjige/.18 Napokon su ih podvrgnuli Rimljani, ali ne pod vlastitim imenom, nego pod imenom Delmata, iako Strabon pie, sluei se starim imenima pisaca, da su Rimljani napokon potlaili Autarijate.19 Da su zatim Autarijate naslijedili Ardijejci, pokazuje ono to Apijan iznosi o primorskim mjestima Autarijata koja su zauzeli Ardijejci,20 a Strabon o ratu koji se vodio zbog soli, jer meu narode koji su neko u Iliriku bili najmoniji odmah poslije Autarijata stavlja Ardijejce: od ilirskih, Autarijati, Ardijejci, Dardanci.21 No nitko ne izvjeuje kad su bili snani, ili koje su bile granice njihovih pokrajina. Valja stoga izloiti ono malo to se o njima nalazi da bi se mogle pretpostaviti njihove granice. Polibije naime na gore navedenom mjestu izvjeuje da su Rimljani, oslobodivi ilirskog jarma ili nasilja Korkirane, Apolonjane i Dirahijce, uznapredovali dalje u Ilirik, podvrgavi usput Ardijejce. Doskora se pojavilo vie poslanstava drugih naroda, medu njima i Partina i Atintana. Kako su se svi oni stavljali pod rimsku zatitu, primljeni su za prijatelje. Tako se dolo do Ise.22 Ovdje valja primijetiti da se Casaubonov prijevod23 uope ne slae s grkim tekstom. Gdje se naime grki kae ujedno (ujedno podvrgnuti), on predvodi uz put, te bi se inilo kako nagovijeta da su Ardijejci lako podvrgnuti, a izgleda da Polibije naznauje da su podvrgnuti teko, poto su dugo netaknute snage opsjedani na kopnu i na rnoru i onda potpuno uniteni, jer dodaje da Rimljani, osvajajui gradove a osobito Nutriju, nisu izgubili samo mnogo vojnika nego i neke tribune i kvestora.24 Slino je s rijeju dolo se do Ise. Polibije naime ne pie da se pristalo kod Ise, nego da se upravio put prema Isi (ili su naprijed kao na Isu), kako je i bio preveo raniji prevodilac Nicolao Perotti.25 Iz toga se vidi da su Ardijejci posjedovali primorska mjesta
173

160

165

170

175

180

185

190

195

200

Quod autem Ardiaei principale nomen inter Illyrici Regni populos haberent, argumentum sumi potest ex dictis Polybii verbis, nam Parthini, quamvis Dyrrachio proximi, et Atintanes supra eosdem, et Appolloniatas existentes, Romanis ad eorum loca delatis rebus Ardiaeorum integris, se movere ausi non sunt: sed his debellatis quamquam Romani ab eorum finibus iam recessissent, tamen eis se idediderunt, ut evenire solet, quando praecipua alicuius Provinciae regio, et loca tutiora capta sunt, caeteri saluti suae consulant: Itaque tune temporis Ardiaeorum regio praecipua Illyrici fuit, de qua Strabo pluribus in locis mentionem facit. Ardiaeis vicina est Pharos scilicet Insula, et deinde post Ardiaeorum oram Rizeorum sinus, et Urbs, ex quo Ardiaeorum oram a viciniis Insulae Phari usque ad Rizonicum sinum extensam fuisse constat: At cum idem paulo supra referat, Pertingit Pannonia etiam usque ad Dalmatiam, et f ere Sardiaeos versus meridiem si proficiscatur. Quidquid autem regionis ab intimo Adriae sinu, usque ad Sardiaeos et Rizonium sinum protenditur, montosum est interpositum mari, et Pannonibus. et infra dicat. Hae sunt Pannonum montanae Planicies, versus meridiem ad Dalmatas usque et Ardiaeos pertinentes, versus Septentrionem ad Istrum desinentes, versus Ortum Scordiscos attingentes ad montes Macedonum, et Thracum. ideo merito suspicatur Casaubonus superabundare in verbis Sardiaeos litteram .S. et Ardiaeos ubi quoque legi debere, quod etiani ex supra relatis eiusdem Strafoonis verbis proximos Rizonico sinui Ardiaeos statuentis, conf irmatur, quod si eandem litteram superabundare quis diceret in relato Dionis fragmente, referentis Sardiaeos circa Brundusium mare infestasse, et Teutham (Sardiaeis) imperasse, Illyrios Polybii eosdem cum Ardiaeis Dionis, ponere posset, quod quodammodo ex Strabone elici posse videtur, qui relatis (Bessorum) in monte Aemo habitationibus subdit: inter hos et Ardiaeos Dassaretii sunt, et Hybrianes, aliaeque obscurae Gentes, quas Scordisci infestaverunt, donec tandem regionem eam cultoribus vacuam redegerunt, feceruntque ut inviae essent sylvae per aliquod dierum itineris spatium. Dassaretas autem circa Lacum Lichnytem et (Drilonis) fluenta hitra

od Draa prema Visu. Da su pak Ardijejci bili glavno ime meu narodima Ilirskog Kraljevstva, moe 26 se uzeti dokaz iz spomenutih Polibijevin rijei: iako su naime Parteni vrlo blizu Drau, a Atintani iznad njih i Apolonjana, ipak se nisu usudili ni pomaknuti kad su Rimljani naili do njihovih mjesta dok je jo poloaj Ardijejaca bio neuzrman. No kad su oni pobijeeni, ipak su se predali Rimljanima, mada su oni ve bili odstupili od njihove granice. Tako se obino zbiva kad je osvojeno najvanije podruje neke pokrajine i sigurnija mjesta: ostali misle na svoj spas. Stoga je u to vrijeme podruje Ardijejaca bilo najvanije u Iliriku. Strabon ga spominje na vie mjesta: bliu je Ardijejaca Far, otok; zatim nakon 27 obale Ardijejaca zaljev i grad Rizeja. Prema tome je sigurno da se obala Ardijejaca pruala od susjedstva otoka Hvara do Boke Kotorske. Kako pak isti malo vie navodi: Panonija see ak sve do Dalmacije i gotovo do Sardijejaca ide li se k jugu. Sva pak krajina koja se prua od najuvuenijeg zaljeva Jadrana do Sardijejaca i Rizonijskog zaljeva brdovita je i lei izmeu mora i Panonaca, a nie kae: To su brdske zaravni Panonaca, koje na jug dopiru sve do Dalmata i Ardijejaca, prema sjeveru prestaju kod Istra, a prema istoku dodiruju Skordiske kod makedonskih i trakih planina.28 Zato Casaubon s pravom sumnja da je u rijeima Sardijejaca suvino slovo -s- i da se i ondje mora itati Ardijejaca. To je potvreno i gore navedenim rijeima istog Strabona, koji postavlja Ardijejce vrlo blizu Boki Kotorskoj.29 Ako bi stoga tko kazao da je ono isto tako suvino i u navedenu Dionovu fragmentu gdje on iznosi da su Sardijejci napadali po moru oko 30Brindisdja i da je Teuta zapovijedala Sardijejcima, mogao bi staviti da su Polibijevi Iliri isto to i Dionovi Ardijejci. ini se da to na neki nain moe proizii i iz Strabona, koji opisavi nastambe Besa na planini Balkanu dodaje: izmeu njih i Ardijejaca su Dasaretiji, Hibrijani i drugi slabo poznati narodi, koje su Skordisci napadali dok nisu itavu onu pokrajinu liili stanovnika, te postigli da na razmaku od nekoliko dana putovanja budu besputne ume.31 Liv-ije pak svjedoi da su Dasareti stanovali oko Ohridskog jezera i toka

174

175

Scodri montis iuga habitasse Livius testatur: ideo si Ardiaei Dassaretiis contermini fuerunt, ultra Rizonicum sinum {Drilonem} versus regionem eorum extensam fuisse et Strabonem diversa tempora respe205 xisse, dicendum sit, quando scilicet Ardiaeorum nomen florebat, regionem ipsorum (Drilonem} usqtte extensam fuisse, quod cum relatis Polybii verbis congruere videtur. Illyrios vero a quibus Polybius mercatores Italicos vexatos scripsit, Dion Ardiaeos nomina210 vit, et prout in fragmente Dionis abundat littera S. ita apud Florum quoque littera V. relato loco Fulvius Flaccus consul Vardeos in Illyrico subegit, ut ex verbis Appiani eodem quinto bello relatis patet; similiter apud Plinium loco relato. populatores quondam 215 Italiae Vardei pro Ardiaei positum, florente scilicet Ardiaeorum summa potentia, maiorem Illyrici Regni partem possidentes, promiscuum, cum Illyriis nomen Ardiaeos habuisse, et in mediterraneis usque ad Pannonas regionem eorum protensam fuisse, ex su220 pra dictis Strabonis locis elicitur, cum idem regionem quoque Ardiam ab Ardiaeis denominare videatur: recensens enim loca inter montera Aemum, et mare Adriaticum sita ait: ad vero Adriam tota pene est Ardia, et medio. Pannonia, ipsa quoque sublimis tota. ita 225 inter Pannoniam et Adriaticum, Ardiam statuens Strabo, de ea parte Illyrici locutus videtur, quam florentibus rebus Ardiaei possederunt, sed successu temporum, cum eorum nomen simul cum regione diminueretur a Rizonico sinu usque ad vicina Pharo 230 loca primo restrictum fuit, deinde citra Naronem: nam quando Gentio ultimo Illyrici Rege se dedente, Romani Regnum Illyricum in Provinciam redegerunt; inter populos a Livio numeratos, Ardiaei non nominantur, ob id tune ad eam tantum regionem, quae 235 citra Naronem contra Pharum sita est, restrictos fuisse argui potest, et Dalmatis qui a Gentio defecerant iam adhaesisse, ex qua tandem ob Piraticam a Romanis in mediterranea translati, et in varias partes distributi, agriculturae vacare coacti nomen ami240 sere, loco quorum successere Varalii, ut idem Strabo
176

rijeke Drima unutar kosa ar-planine. Ako su dakle Ardijejci meaili s Dasaretima, valja rei da se njihovo podruje protezalo s onu stranu Boke Kotorske prema Drimu i da je Strabon mislio na neko drugo razdoblje, tj. da je podruje Ardijejaca bilo protegnuto sve do Drima kad je njihovo ime bilo ;snano. ini se da se to slae s navedenim Polibijevim rijeima. Dion je dakle nazvao Ardijejcima one Ilire za koje je Polibije napisao da su napali italske trgovce. Kao to je u Dionovu fragmentu suvino slovo -s-, tako je i kod Flora na navedenom mjestu suvino slovo --: Konzul Fulvije Flak podvrgnuo je u Iliriku 33 Vardeje, to je jasno iz navedenih Apijanovih rijei 34 o istom petom ratu. Slino je u Plinija na navedenom mjestu nekadanji 35pljakai Italije Vardeji stavljeno mjesto Ardijejci. To jest, iz gore spomenutih Strabonovih rijei proizlazi da se ime Ardijejaca mijealo s Ilirima kad su Ardijejci bili u najveem procvatu moi i kad su posjedovali vei dio Ilirskog Kraljevstva, i da je njihovo podruje bilo protegnuto i u unutranjosti sve do< Panonaca. ini se naime da on i pokrajinu po Ardijejcima naziva Ardijom, jer nabrajajui mjesta koja lee izmeu Balkan planine i Jadranskog mora kae: do Jadrana je pak gotovo 36 Ardija, i u sredini Panonija, i sama sve itava visoka. ini se da je Strabon, postavljajui tako Ardiju meu Panoniju i Jadran, govorio o onome dijelu Ilirika koji su Ardijejci posjedovali kad su bili moni. No kako se njihovo ime s vremenom smanjivalo zajedno s njihovim podrujem, najprije je bilo sueno od Boke Kotorske do Hvaru oblinjih mjesta, a zatim na ovu stranu Neretve. Kad su naime predajom posljednjeg kralja Ilirika Gencija Rimljani sveli Ilirsko Kraljevstvo na provinciju, Livije nije imenovao Ardijejce meu narodima koje je nabrojio.37 Moe se stoga dokazivati da su tada bili stisnuti samo na ono podruje koje je smjeteno s ove strane Neretve nasuprot Hvaru i da su ve bili pristali uz Delmate koji su se odmetnuli od Gencija. Odatle su ih napokon Rimljani zbog gusarstva prebacili u unutranjost i rasporedili na razne strane, te su izgubili lime, prinueni da se bave poljodjelstvom. Kako iznosi isti Strabon, naslijedili su ih Varaliji, no
177

32

refert, sed Varalios antiquo nomine Ardiaeorum nominavit, prout etiam supra Autariatas a Romanis oppressos scripsit. Haec de Autariatis, et ipsorum loco succedentibus Ardiaeis occidentalem, et maiorem 245 partem Illyrici incolentilbus, donec a Romanis subacti fuerunt, reperire licuit; Atintanes autem caeterique populi inter (Drilonem} et Ceraunios montes siti, Teuthae adempti, inter Demetrium Pharium ac Romanos divisi fuerunt; mox Demetrio eiecto, Pleura250 to Lingus, et Parthini dati, deinde Atintanes consentientibus Romanis Philippo Macedonum Regi accessere, ex quo, et exinde secutis inter Romanos et Macedonas bellis, ea pars Orientalis Illyrici in Macedonum nomen transiit, Epirusque nova nuneupari ce255 pit, et a Cerauniis montibus ad Drilonem flumen fines Orientales Illyrici reducti fuerunt, ut capite praecedenti relatum est, et in secunda talbula apparent, Regnum nempe Illyricum, prout reperiebatur tempor,e Regis Agronis et Teuthae, quando Romani prima 260 vie transfretarunt, Illyricique, ex occidentali parte, usque ad Carnos ilatatio, simulque nomina locorum, prout ponuntur a relatis auctoribus bella in Illyrico per Romanos gesta, usque ad Augustum referentibus: ex nominum enim collatione situumque dispositioine 265 res ab eisdem relatae, facilius percipiuntur.Tertia autem tabula Illyrici coarctationes ex parte Orientali prope tempora Augusti, et ab eodemmet Augusto ex parte Occidentali factas, Dalmatiaeque dilatationem: eademque fere est cum tabula Ptolemaica; sed con270 tinet tantummodo ea locorum nomina, quorum situs citra controversiam exploratus habetur, ex quibus tabulis regionum nomina antiqua, obsoleta, mutata, vel coarctata per temporum successiones apparent: Semper tamen inter mare et Pannonas Illyricum in275 terpositum fuisse, ex supradictis constat, et Strabo loco supra citato confirmat, idem fere etiam Plinius et Ptolomaeus; At prout ante Straboiiis tempora montes ex quibus prospectus in Adriaticum ipsasque montanas Planicies Pannones possederunt, ita tempore 280 Strabonis ex parte ab eisdem retrocesserant: Nam Ardium montem Dalmatiam ita secare, scripsit Strabo, ut altera eius pars ad mare spectet, altera in Diversum, quod de monte ab Ardiaeis denominato, et

on je Var ali je imenovao drevnim imenom Ardijejaca jednako kao to je gore napisao da su Rimljani 38 potlaili Autarijate. Ovo se moglo pronai o Autarijatima i njihovim nasljednicima Ardijejcima koji su nastavali zapadni, vei dio Ilirika dok ih nisu podvrgnuli Rimljani. Atintani pak i ostali narodi smjeteni izmeu Drima i Keraunskih planina bili su oduzeti Teuti i podijeljeni izmeu Demetrija Farskog i Rimljana. Kad je Demetrije doskora zbaen, Lingus i Parteni predani su Pleuratu, a zatim su Atintani uz suglasnost Rimljana pristupili makedonskom kralju Eilipu. Zbog toga i zbog ratova koji su zatim uslijedili izmeu Rimljana i Makedonaca taj je istoni dio Ilirika preao pod makedonsko ime i poeo se nazivati Novim Epirom. Istona je granica Ilirika bila s Keraunskih planina povuena na rijeku Drim, kako je izneseno u prethodnom poglavlju, a vidi se na drugoj karti. To je Ilirsko Kraljevstvo kakvo je bilo u vrijeme kralja Agrona i Teute kad su Rimljani prvi put preli prijeko, s proirenjem Ilirika sa zapadne .strane sve do Karna i s imenima mjesta kakva stavljaju navedeni autori koji izvjeuju o ratovima to su ih Rimljani vodili u Iliriku sve do Augusta. Iz usporedbe imena i iz rasporeda smjetaja lake se naume shvaaju zbivanja koja oni opisuju. Trea pak karta prikazuje suen je IMrika s istone strane blizu Augustova vremena, suen je to ga je proveo sam August sa zapadne strane i proirenje Dalmacije. Gotovo je ista kao Ptolemejeva karta,39 no sadrava samo ona imena mjesta iji se poloaj smatra bez oporbe istraenim. Iz tih se karata vidi da su se drevna imena pokrajina kroz slijed vremena zaboravljala, mijenjala ili stezala, no po gore je reenom sigurno da je Ilirik uvijek leao izmeu mora i Panonaca. Strabon to na gore navedenom mjestu potvruje,40 a gotovo isto piu PMnije i Ptolemej.41 Prije Strabonova vremena Panonci su dodue posjedovali planine s kojih se vidi Jadran i same brdske zaravni, no u Strabonovo su doba odstupili od njih. Strabon je nadme napisao da planina Ardij tako sijee Dalmaciju da jedan njen dio gleda na more, a drugi na suprotnu stranu.*2 Valja shvatiti da se to odnosi na planinu nazvanu po Ardijejcima

178

179

Pannonibus olim finitimo intelligi debet: ex tabulis 285 enim Ptolomaei, clare perspicitur, Pannones a Dalmatis recessisse ad Savum, Dalmatiamque Savum usque dilatatam fuisse: quod sicuti ultimo bello tempore Augusti evenisse, coniectari potest; ita hic Strabonem antiquos Illyrici fines referentem, terminos sui tem290 poris describere, omisisse censendum est; nisi, eum ibi ipsi eontradixisse, concedi velit, et cum Pirustas quoque et Mazeos Pannoniis adscribat, quos intra Illyrici fines ponit Ptolomaeus, ideo post Strabonem Pannonias ab Illyrico magis restrictas perspicitur. 295 His de Illyrici finibus, regionumque nominum diversitate, usque ad Monarchiae Romanae tempora observatis: cum Mela et Plinius Illyricum proprium memorent, non inutile erit indagare, quaenam pars eiusdem, hoc nomine nuncupata fuerit. A Cerauniis 300 Montibus (Tergestum) usque Illyricum protendit Mela, populqsque eius recensens, ait: Pari hini et Dassaretae, prima eius tenent, sequuntur *paulatim /Taulantii/, Encheleae, Phaeaces, deinde sunt, quos proprie Illyrios vocant, tum Pyrei, Liburni et Istria. et 305 infra. Nar inter Pyreos et Liburnos emittitur. Pyreos proximos Naroni flumini ponere videtur, eosdemque esse cum Plinii et Appiani Palariis, ac Strabonis Pleraeis ipsos in peninsula contra Melitam situantis, dignoscitur: exinde regionem aliquam ultra Naronem, 310 Taulantiis, Encheleis, Phaeacibus et Illyriis propriis Melarn tribuere patet, quod ex Plinio clarius perspicitur, qui capite 22. eadem loca describens, ait: eo namque tractu fuere Enderundini, lassei, Grabei, proprieque dicti Illyrii, et Taulantii, et Pirei, et infra. 315 capite 26. in fine: ab his Corcyra Melena cognominata, cum Gnidiorum Oppido distat 22. m. p. inter quam et Illyricum Melita. Illyricum nempe proprium, ultra Melitam esse (Drilonem) versus indicat Plinius, quamvia. ordine inverso Pyreos (quos ante Illyrios pro320 prios ponere debebat,) post Taulantios ponat, ipsosque Taulantios, citra {Drilonem} situare videatur, qui ultra eumdem incoluerunt; Illyricum ergo proprium inter Naronem et (Drilonem} situm fuit. Melam vero, qui antiqua Phaeacum, et Encheleaensium nomina ob325 soleta addidit, potius ad antiquas fabulas respexisse,

koja je neko bila susjedna Panoncima. Iz Ptolemejevih se naime karti jasno uvia da su Panonoi odstupili od Delmata k Savi i da se Dalmacija proirila sve do Save.43 Moe se pretpostaviti da se to dogodilo u Augustovo vrijeme u posljednjem ratu, pa stoga valja smatrati da je Strabon iznosei ovdje stare granice Ilirika propustio opisati mee svog doba, osim ako se ne bi htjelo dopustiti da je sam sebi proturjeio. Kako pak pripisuje Panoncima Piruste i Mezeje koje Ptolemej stavlja meu granice Ilirika,44 uvia se zato da je Ilirik nakon Strabona jo jae suzio Panonije. Razmotrivi ovo o granicama Ilirika i raznolikosti pokrajinskih naziva sve do vremena Rimskog Carstva, budui da Mela i Plinije spominju Ilirik u pravom smislu, bit e vrlo korisno istraiti koji je njegov dio bio nazvan tim imenom. Mela protee Ilirik od Keraun'skih planina sve do Trsta, i kae nabrajajui njegove narode: Njegov poetak dre Partini i Dasareti, slijede *pomalo /Taulanti/, Eriheleji i Feaani. Zatim su oni koje nazivaju Ilirima u pravom smislu, onda Pireji, Liburni i Istri ja. I nie: Nar se izlijeva izmeu Pireja i Liburna.is ini se da uz rijeku Neretvu stavlja Pire je, i raspoznaje se da su oni isto to i Plinijevi i Apijanovi Palariji i Strabonovi Plereji koje on smjeta na poluotok nasu46 prot Mljetu. Iz toga je jasno da Mela neko podruje s onu stranu Neretve dodjeljuje Taulantima, Enhelejima, Feaanima i pravim Ilirima. To se jasnije uvia iz Plinija koji opisujui ista mjesta u 22. poglavlju kae: na onom su naime potezu bili Enderundini, Jaseji, Grabeji, Iliri u pravom smislu rijei, Taulanti i Pireji. I nie, na kraju 26. poglavlja: od njih je Korkira nazvana Melenom s gradom Kniana udaljena 22000 koraka. Izmeu nje i Ilirika je Melita." To jest, Plinije upuuje da je pravi Ilirik s one strane Mljeta prema Drimu, iako obrnutim redom stavlja Pireje nakon Taulanata (a morao ih je staviti prije Ilira u pravom smislu), a ini se i da same Taulante smjeta s ove strane Drima, dok su oni obitavali prijeko. Pravi je dakle Ilirik bio smjeten izmeu Neretve i Drima. Mora se pak smatrati da je Mela koji je dodao prastara i zaboravljena imena Fe-

180

181

330

335

340

345

350

355

360

365

quam situm eorumdem indicare voluisse, censeri debet; nam Phaeacas Insulam Scheriam incoluisse, Homerus /Odysseae libro 6./ memorat, quam deinde Corcyram denominatam testatur Strabo; nisi quis Dyrrachinos uti Corcyraeorum Colonos, pro Phaeacibus accipere velit. Encheleas autem esse antiquum nomen obsoletum regionis eiusdem, quam Plinius et Mela Illyricum proprium vocant, ex eo dignoscitur, cum supra relatus Schimnus referat, Encheleis imperasse Cadmum, eiusque posteros Strabo. Enchelei regebantur a Cadmi et Harmoniae posteris, ibique ea commonstrantur, quae jabulae de iis prodiderunt. Encheleas vero fuisse gentem Illyricam, testatur Stephanus, eosdemque pro ea parte Illyrici, quae inter Naronem et (Drilonem) sita est, sumit Scylax, et sicuti populos Illyrici a (Drilone) f lumine, Ceraunios montes usque, propriis regionum nominibus Romani in sui potestatem redegerunt, scilicet Atintanum, Parthinorum, et citra Naronem Dalmatarum ita quando Gentius Regno exutus fuit, Illyricum Regnum intra Naronem et (Drilonem) coarctatum erat, (ut ex nominibus populorum a Livio relatis constat,) quae regio, sicut apud antiquos ex fabula Cadmi, caeteris Illyricis celebrior habita fuit, ita eadem ex Regum sede peculiaris vel proprii Illyrici nomen, simul cum Regno servavit, Illyricique nomine a Romanis in provinciam ordinata fuit, ac Illyricum proprium ab eorum Scriptoribus dicta, ad differentiam tam Orientalis partis antiqui Illyrici ultra {Drilonem}, (quae in Macedonum nomen transibat) quam Occidentalis citra Naronem, cuius pars antiqua Dalmatiae ascribebatur, pars vero reliqua a Romanis addita, nomina antiqua Liburniae et Istriae servabat; Donec Dalmatae Augustum fatigantes, Illyrici citra (Drilonem) nomen ibi vindicarunt; Augustoque ipso Istriam ab Illyrico avellente, Illyricum intra (Drilonem} et Arsiam restrictum, in Dalmatiam et Liburniam dividi coepit; ex quo tempore proprii Illyrici nomen obsolevisse, conici potest: Melam vero et Plinium, antiquorum Scriptorum nomina secutos, proprii Illyrici mentionem fecisse; at
182

aana i Enheleja prije gledao na stare prie nego to je htio ukazati na njihov smjetaj, osim ako bi tiko htio prihvatiti Dirahijce, kao koloniste Korkirana, za Feaane. Homer naime /u estom pjevanju Odise48 je/ spominje da su Feaani nastavali otok Sheriju, a Strabon svjedoi da je on zatim nazvan Korki49 rom. Da je pak Enheleji staro i zaboravljeno ime za isto podruje koje Plinije i Mela zovu pravim Ilirikom, raspoznaje se iz onoga to gore navedeni Ski50 mno iznosi da je Enhelejima vlado Kadmo, a Strabon da su im vladali njegovi potomci: Enhelejima su upravljali Kadmovi i Harmonijini potomci, i ondje 51 se pokazuje ono to su prie o njima razglasile. Stjepan pak svjedoi da su Enheleji bili ilirski na52 rod, a Skilak ih uzima za onaj 53 Ilirika koji je dio smjeten izmeu Neretve i Drima. Rimljani su narode Ilirika od rijeke Drima do Keraunskog gorja doveli pod svoju vlast pod vlastitim imenima podruja, tj. Atintana i Partena, a s ove strane Neretve pod imenom Delinata. Tako je Ilirsko Kraljevstvo, kad je Gencije skinut s kraljevske vlasti, bilo stijenjeno meu Neretvu i Drim (to je sigurno po imenima naroda koja iznosi Livije).54 Taj je kraj kod starih bio smatran slavnijim od ostalih ilirskih zbog prie o Kadmu, a isto je tako zbog sjedita kraljeva zajedno s kraljevskom vlau sauvao i ime posebnog ili pravog Ilirika, te su ga Rimljani i preuredili u provinciju pod imenom Ilirika. Njihovi su ga pisci nazivali pravim Ilirikom jednako za razliku od istonog dijela starog Ilirika s one strane Drima (koji je prelazio pod makedonsko ime), kao i za razliku od zapadnog dijela s ove strane Neretve, iji se stari dio pripisivao Dalmaciji, a novi je to su ga dodali Rimljani uvao drevna imena Liburnije i Istre, dok nisu Delmati iscrpljujui Augusta prisvojili za se i ime Ilirika s ove strane Drima. Kad je pak sam August odvojio Istru od Ilirika, Ilirik suen meu Drim i Rau stao ise dijeliti na Dalmaciju i Liburniju. Moe se pretpostaviti da je otada naziv pravog Ilirika zastario, a da su Mela i Plinije spomenuli pravi Ilirik slijedei nazive kod starih pisaca.
183

post Augustum, Illyrieum universum, in superius et inferius divisum fuisse, lapis inter Epidauri ruinas inventus, declarat. 370 CORNELIO DOLABELLAE COS VII EPVLON SODALI TITIENSI LEG PROP D AVG ET TIB CAES AVG CIVITATES SVPERIORIS PROVINCIAE HILLYRICI quem Dolabellam legatum propraetorem inferioris quoque, totiusque Illyrici fuisse, alter lapis ladrae existens testatur. TIB CAES D AVG F AVG I.MP PONT MAK TRIB POTEST XX COS III LEG IX LEG XI 380 CORNELIO DOLABELLA LEG PROPR

Natpis pak naen meu ruevinama Epidaura razjanjava da je itav Ilirik nakon Augusta bio podijeljen na Gornji i Donji: Publiju Korneliju Dolabeli, konzulu sedmi put, epulonu, titijskom drugu, legatu u rangu pretora boanskog Augusta i Tiberija Cezara Augusta zajednice gornje provincije Ilirika55 Drugi natpis koji se nalazi u Zadru svjedoi da je taj Dolabela bio legat u rangu pretora i za Donji, i za itav Ilirik: Tiberiju Cezaru, sinu boanskog Augusta, Augustu, imperatoru i vrhovnom sveeniku, dvadeseti put s tribunskom vlau, konzulu trei put, deveta legija i jedanaesta legija pod Publijem Kornelijem Dolabelom kao legatom u rangu pretora56 Iz tih se natpisa moe dokazivati (iako to ne iznosi nikoji autor) da je Gornji Ilirik obuhvaao pravi Ilirik s Dalmacijom, a Donji Liburniju s Japidijom. Ba kao to su mee morske obale Ilirika gore bile preuzete od Ptolemeja, tako se iz njegove karte itava Ilirika,57 kao s pouzdanog meaa, moe shvatiti i ono to je prethodilo a obavijeno je tminom drevnosti, i ono to je zatim uslijedilo, izmijenjeno voljom vladalaca i poremeeno barbarskim pustoenjima. No valja primijetiti da dananji smjetaj nekih mjesta odudara od Ptolemejeva, to valja pripisati grekama koje su se uvukle u brojke duina i irina njegova teksta, kako e biti jasno onome tko htjedne razmotriti. Granice su dakle Ilirika u vrijeme Rimskog Carstva bile s istoka rijeka Drim i ar-planina, sa sjevera dijelom Sava, dijelom Gornja Panonija, sa zapada rijeka Raa, s juga more.

375

Ex quibus Inscriptionibus (quamvis nemo Auctorum id referat) argui potest, superiorem Illyricum, Illyricum proprium simul cum Dalmatia comprehendisse; inferiorem vero Liburniam cum lapidia, et pro385 ut orae maritimae Illyrici termini supra ex Ptolomaeo sumpti fuerunt, ita ex eiusdem totius Illyrici tabula, tamquam ex certiori termino percipi possunt, et ea, quae antiquitatis obscuritate involuta praecesserunt, et quae deinde Imperantium voluntate mutata, et Barba3i90 rorum vastationibus perturbata, subsecuta sunt: sed animadvertendum est, aliquos locorum situs hodiernos a Ptolemaicis discrepare, quod erroribus, qui in numeros longitudinum et latitudinum textus eius irrepserunt, tribuendum est, ut observare volenti patebit; 395 Illyrici ergo fines Romanae Monarchiae tempore fuere ab Oriente (Drilo) f lumen et Scodrus mons, a Septentrione partim Savus, et partim Pannonia superior: ab Occidente Arsia fluvius, a meridie mare.

184

185

DE ILLYRICI ORDINATIONIBUS A ROMANIS FACTIS, ET NAVIGATIONIS ADRIATICI VARIATIONE. 5 Illyrii vectigales ibi reddiderunt Macedonas, partemque regionis eorum occuparunt, ut lustinus et Diodorus supra relati scribunt: a Philippo deinde Alexandri magni patre victi, in duo Regna divisi, et post mortem Alexandri, successoribus eius inter se bellantibus, Macedonum iugum excusserunt, et in unum Regnum Agronis tempore coaluerunt, ut ex relato primo Illyrico bello constat: Agro etenini, copiis terrestribus et navalibus, omnes priores Illyriorum Reges longe anteibat, ut scribit Polybius, quem vicinis formidabilem evasisse alt; Sed succedente Teutha, et cunctos navigantes vexari concedente, omnibus exosos fecit Illyrios, muliebrique imprudentia usa Romanos quoque offendit, eaque devicta, prima Illyrici Regni mutilatio secuta est: Romani enim Ardiaeis subactis; Parthinis et Atintanibus in deditionem susceptis, partem Demetrio Phario assignarunt, quam auctores non distinguunt, neque ubi Dimalum urbs Demetrii primaria existeret tradunt; Sed eamdem quoque paulo post Demetrio deficienti, ademerunt; Secunda mutilatio Regni evenit, quando mortuo Pleurato Rege, Dalmatae a Gentio filio deficientes, se in libertatem vindicarunt, simulque eircumvieinos populos citra Naronem subigentes, ab Illyrico Regno segregarunt; ita ut Gentii Regnum Romanis deditum intra Naronem et (Drilonem) restrictum fuerit, et in Provinciae f ormam primo ordinatum. Aliis deinde secutis in Illyrico bellis, varias quoque ordinationes factas fuisse oportet, quarum memoriae exciderunt, cum tres tantum in Illyrico conventus Plinius memoret, quos ex Varrone deducit; Ideo Reipublicae quoque tempore extitisse oportet, scilicet Scardonitanum, Salonitanum, et Naronensem: Salonaim autem bello civili Pompeiano Coloniam fuisse innuunt, quae Hirtius ref ert /De bello Alexandrino/ Salonam Oppidum maritimum, quod Cives Romani fortissimi fidelissimique incolebant, Illyriosque Caesari adhaesisse ipsemet te186

CaputIV.

O UREENJIMA ILIRIKA KOJA SU PROVELI RIMLJANI I O PROMJENAMA U PLOVIDBI JADRANOM Iliri su nametnuli danak Makedoncima i zauzeli dio njihova podruja, kako piu gore navedeni Justin i Diodor.1 Zatim ih je pobijedio Filip, otac Aleksandra Velikog, i podijeljeni su meu dva kraljevstva. Dok su se nakon Aleksandrove smrti njegovi nasljednici meusobno borili, Iliri su zbacili makedonski jaram, a u Agronovo su se vrijeme slili u jedno kraljevstvo, to je sigurno iz opisanog prvog ilirskog rata. Agron je naime kopnenom i pomorskom vojskom daleko nadilazio sve ranije kraljeve Ilira, kako pie Polibije koji za nj kae da je postao straan susjedima.2 No kad ga je naslijedila Teuta i dopustila napadati sve moreplovce, svima je omrazila Ilire. Postupajui po enskoj neraziboritosti, uvrijedila je i Rimljane, a kad je ona svladana, uslijedilo je prvo sakaenje Ilirskog Kraljevstva. Rimljani su naime podvrgavi Ardijejce primili predaju Partena i Atintana, a Demetriju Farskom su dodijelili dio koji autori ne razluuju niti piu gdje je Demetrijev prvobitni grad Dimal. No i taj su dio Rimljani malo kasnije oduzeli odmetniku Demetriju. Drugo se sakaenje Kraljevstva zbilo kad su se po smrti kralja Pleurata Delmati odmetnuli od njegova sina Gencija, oslobodili se i ujedno odvojili od Ilirskog Kraljevstva oblinje narode s ove strane Neretve, podvrgavajui ih sebi. Tako je Gencijevo kraljevstvo koje se predalo Rimljanima bilo sueno meu Neretvu i Drim, i prvo preureeno u oblik provincije. Kako su zatim u Iliriku uslijedili drugi ratovi, morala su se provesti i razliita ureenja, no uspomene su na njih nestale, jer Plinije u Iliriku spominje samo tri konventa, skardonitanski, salonitanski i naronitanski, a izvodi ih iz Varona,3 pa su stoga morali postojati i u vrijeme Republike. Da je pak Salona za graanskog rata s Pompejem bila kolonija, nagovijeta ono to iznosi Hircije /O aleksandrijskom ratu/: primorski grad Salonu, gdje su stanovali vrlo hrabri i vrlo vje-

IV poglavlje

10

15

20

25

30

35

40

187

45

50

55

60

&5

70

75

80

statur Caesar /Civilis 3./. Haec ad Augusti usque tempora referuntur de Illyriis. Sed sicuti eumdem per se, et per Tiberium diu bellum gessisse in Illyrico, ipsumque restrinxisse, ex supra relatis constat, ita tune suo nutu ordinasse censeri debet, quamvis memoria ordinationis exciderit. At cum orae maritimae ordinatio ex Adriatici navigatione deducenda sit, ideo eius rationem, modosque ab antiquo usurpatos traidere necesse erit, ut quae de Illyrici ora dicenda sunt, percipi possint. Relictis ergo, quae de Pelasgis, et Diomede fabulis involuta referunt Graeci, Liburnorumque et Atriensium rebus (quorum ditionis memoriam, quamvis Liburniae et Adriatici nomina hucusque servent: tamen apud Auctores nulla eorumdem gesta reperiuntur) ad ea tempora deveniendum est, quae ab Auctoribus relata, navigationis quoque irationem praebere possunt. Ad tempora ergo Dionysii Syracusiorum Tyranni respicienum est, qui occupata Insula Issa oportunissimo loco sita, ibique Claaseresidente, Colonias per Adriaticas oras deduxit, .associatisque, quos potuit ex circumiacentibus populis, caeteris coercitis, navigationem Adriatici in potestate habuit, filiusque ipsius, post quos Issenses, et eos, qui cum illis sentiebant, usque ad Romanorum adventum, prout potuerunt, continuasse coniectandum est: Romanos autem navigationis rationem mutasse oportet: nam sicuti Dionysrum partem Italiae possidentem, Adrkticas tantum insulas occupasse constat, ita cum caeteris amicitiam, societatemve inire contentum fuisse argui debet: quod eo magis postea de Issensibus, ipsorumve sociis valida Classe destitutis praesumendum est. Romanos autem primo in Illyricum adventu, quamvis totius Italiae Dominos, navigationem tamen in eo statu, in quo (repererunt), reliquisse, sed Gallis postmodum devictis, universaque Illyrica ora in potestatem suam reducta, ob i integro Adriatici dominio (potitos), et in eo variis Coloniis deductis, navigationem quoque tutiorem reddidisse oportet; sicut enim providentiae Romanae insigne fuit argumentum vias terrestres immensis sumptibus publicae comnioditati stravisse; ita navigationis quoque comnioditati ab ipsis consultum censendum est, et antiquam navigationis formam mutatam;

rni rimski graani* I sam Cezar svjedoi /u treoj5 knjizi Graanskog rata/ da su Iliri pristali uza nj. To se iznosi o Ilirima sve do Augustova doba. Kako je pak iz gore iznesenog sigurno da je on dugo osobno i preko Tiberija ratovao u Iliriku i da ga je suzio, mora se smatrati da ga je tada i uredio po svojoj volji, iako je nestalo uspomene na to ureenje. Kako pak ureenje morske obale valja izvoditi iz plovidbe Jadranom, bit e stoga potrebno opisati njeno ustrojstvo i naine koji su se koristili od davnine da bi se moglo shvatiti ono to valja rei o obali Ilirika. Zanemarivi dakle to Grci zaodjenuto priama iznose o Pelazgima i Diomedu, i zanemarivi povijest Liburna i Atrijanaca (uspomenu na njihovu vlast dodue sve do sada uvaju imena Liburnije i Jadrana, ali se kod autora ne nalazi nikakvih njihovih djela), valja doi do onog vremena o kojem autori izvjeuju, te moe predoiti i ustrojstvo plovidbe. Valja se dakle osvrnuti na vrijeme sirakukog tiranina Dionizija. On je zauzeo vrlo pogodno smjeteni otok Vis i, dok mu je ondje boravila mornarica, osnovao je kolonije po jadranskim obalama. Pripojivi sebi koje je mogao od okolnih naroda, ostale je obuzdao i drao je u svojoj vlasti plovidbu Jadranom, a isto tako i njegov sin. Valja pretpostaviti da su je nakon njih kako su mogli nastavili Isejci i oni koji su se s njima slagali, sve do dolaska Rimljana. Rimljani su pak morali izmijeniti ustrojstvo plovidbe. Sigurno je naime da je Dionizije, posjedujui dio Italije, zauzeo samo otoke u Jadranu, pa isto tako mora biti dokazano da se zadovoljio s ostalima sklopiti prijateljstvo ili saveznitvo. Tim se vie to mora pretpostaviti kasnije za Isejce ili njihove saveznike koji su ostali bez snanog brodovlja. Rimljani su pak pri prvom dolasku u Ilirik dodue bili gospodari itave Italije, ali su plovidbu morali ostaviti onakvom kakvu su je zaitekli. No kad su kasnije svladali Gale i doveli itavu ilirsku obalu pod svoju vlast, zadobili su zbog toga potpuno gospodstvo nad Jadranom i osnovali razliite kolonije, te su morali i plovidbu uiniti sigurnijom. Znaajan je naime predmet rimske brige bilo uz golem troak izgraditi kopnene ceste za opu pogodnost, te valja smatrati da su se isto tako
189

188

85 sed sicuti mutationem non uno aut altero anno secutam dii debet, ita diversa tempora respicienda sunt, pro quibus expendendis, navigationis Adriatici modus, navigiorumque forma, qua hodie utuntur Nautae, explicanda est, ut ex notis antiqua facilius conici possint. 90 Qui extra Adriaticum degunt, maioribus navibus ad longum iter instructis utuntur, et i&num illius intrantes, ex una parte Italica littora importuosa, ex altera Insulas Illyricas vitare solent, navigationemque per medium sinum dirigunt; et si ventus propitius 95 faveat, vela non demittunt, donec ad destinatum locum perveniant, et non, nisi contrario furente vento, inviti portum subeunt: eo quia longis itineribus assueti, et quidquid necessitas exigit intra navim habentes, stationes pro virili fugiurat; cum portus suis navi100 bus excipiendis idoneos in promptu non habeant, eorumque appulsus saepe ingruente vento, periculosus evadat, et, quod pluris pendunt, difficilis ab iisdem exitus propitio redeunte vento pateat; ideo quando necessitas cogit, exteriorum Illyrici Insularum amplio105 res portus appellunt, internarum autem sinuosos anfractus omnino fugiunt; idemque in reditu ex Adriatico servant; Qui vero Adriaticum accolunt mediocribus, et minoribus utuntur navibus. Qui mediocribus, neque per medium sinum incedunt, neque omnes Insulas no fugiunt, imo inter exteriores et medias, vel inter easdem et continentem libenter navigant: hoc etenim pacto, undarum moles inarisque fluxum vitant, et ad victum necessaria ex Insulis habitatis ibi comparant: qui autem minoribus utuntur lembis (hi utplurimum us remis aguntur) littus continentis lambentes tutiori, pacatiorique, quamvis longiori, itinere, procedunt, et quocumque ingruente vento, portus ibi notos in continenti, vel in proximis Insulis sitos (quorum infinitus pene est numerus) remorum auxilio ex arbitrio capi120 unt, tempore autem propitio redeunte, ex eisdem facile solvunt. His tribus navium generibus Adriaticum hodie frequentatur. At cum antiquitus Insularum accolas navigationem exercuisse relatum sit, hos mediocribus 125 navibus usos oportet, (cum eiusdem generis navibus hodie quoque utantur), et quoad ipsis licuit, Illyriorum lembos a navigatione avertisse coniectari debet;
190

brinuli i za pogodnost plovidbe i da je njen stari oblik izmijenjen. No kako se ne smije rei da je ta promjena uslijedila u jednoj ili dvije godine, valja stoga razmotriti razliita razdoblja. Da bi se ona izloila, valja objasniti nain plovidbe Jadranom i oblik plovila kojim se mornari danas slue, da bi se prema poznatome lake moglo pretpostaviti o drevnome. Oni koji borave izvan Jadrana slue se vecim laama graenim za dugaak put. Uavi u jadranski zaljev obino izbjegavaju s jedne strane talijansku obalu bez luka, a s druge ilirske otoke, i upravljaju plovidbu sredinom mora. Pogoduje li im povoljan vjetar, ne sputaju jedra dok ne stignu na odredite. U luku ulaze samo protiv volje, ako bjesni nepovoljan vjetar. Kako su privikli dugim putovanjima i imaju na brodu sve to je potrebno, svom snagom izbjegavaju postaje. Nemaju naime pri ruci luka prikladnih da prihvate njihove lae, a zbog naleta vjetra esto ispadne opasno pristati u njima. Sto im je jo vanije, jasno je da e iz njih biti teko izii kad se vrati povoljan vjetar. Zbog toga, kad ih nuda natjera, pristaju u prostranijim lukama vanjskih otoka Ilirika, a krivudave zavoje unutarnjih potpuno izbjegavaju. Toga se pridravaju i na povratku iz Jadrana. Oni pak koji stanuju uz Jadran slue se srednjim i manjim laama. Oni koji se slue srednjima ne nastupaju sredinom mora, niti izbjegavaju sve otoke, tovie rado plove izmeu vanjskih i srednjih ili izmeu srednjih i kopna. Na taj naime nain izbjegavaju velike valove i morsku struju, a s naseljenih otoka pribavljaju sebi potreban ive. Oni pak koji se slue manjim lembima6 (ti su ponajvie tjerani veslima), napreduju pratei obalu kopna, sigurnijim i mirnijim premda duim putem. Kakav god nahrupio vjetar, po volji se s pomou vesala dohvate poznatih im luka na kopnu ili na oblinjim otocima (a broj ini je gotovo beskonaan). Kad se pak vrati povoljno vrijeme, lako se iz njih otiskuju. Te tri vrste laa danas pohaaju Jadran. Kako je pak izneseno da su se otoani od davnine bavili pomorstvom, morali su se sluiti srednjim brodovima (jer se i danas slue tom vrstom laa), i mora se
191

130

135

140

145

150

155

160

165

170

sed Romanorum Coloniis in continentem deductis, portubusque opportuno loco munitis, Lemborum Illyriorum numerum crevisse, et continentis habitatores mediocribus fabricatis navibus promiscue cum Insulanis navigationem exercuisse, dicendum est. His consideratis, sicuti Graecos ante Romanorum tempora maioribus navibus in Adriatieum invectos, navigationem exercuisse apparet, ita ex illis, quae antiquiores ex relatis Scriptoribus de Illyrica ora referunt, ipsos f aciliorem et suis navibus tutiorem viam tenuisse, per medium scilicet sinum et Insulas, in quibus Graecorum Coloniae erant, utplurimum procul a continenti appulisse, idcirco de ipsa continenti, uti de loco non bene cognito, quaedam fabulis etiam involventes, commenti sunt, et a Plinio vanitatis redarguuntur: tune temporis autem insulares cum Illyriis negotia exercuisse dicendum est, et a continenti asportatas merces exteris ad Insulas venientibus communicasse, atque ab eis quas cum Illyriis permutarent, recepisse, qua de causa Issenses in continenti Tragurium et Epetium Colonias habuisse oportet; Ita duplici quaestu Issenses opibus floruisse, ante Romanorum adventum censendum est, et in eo statu mansisse, donec Romanorum ditione per Illyricum extensa, ipsi quoque continentis Illyricae habitatores (ad navigationis), quaestusque mariltimi participationem admissi fuerunt: indeque Insulanorum, et praesertim Issensium res sensim decrevisse oportet, adhuc tamen bello civili Pompeiano Issa praerogativam nobilissimi illarum regionum Oppidi retinebat: quibus congruunt, quae Plinius de Illyrici ordinatione ex Varrone refert: Nam Romani Illyrico in potestatem ad Montes usque redaeto, solita sua Providentia, pro magistratuum residentia, loca, quae classibus facile adiri possent, et simul commoda Provincialibus evaderent, elegerunt, et in tres partes dispertito Illyrico, Naronae, Salonae et Scardonae conventus instituerunt, ex quo tres hae Civiltates caeteris celebriores evaserunt: Naronam autem, sicut antiquitus Eimporium fuisse, testatur Scylax, ita Romanorum quoque tempore, ex navigabilis fluminiis commodidate, Provincialiumque concursu frequentatam fuisse oportet, eiusdem conditionis Scardona fuit, Salonae vero sicuti ante secundum Dal192

pretpostaviti da su odvraali ilirske lembe od plovidbe dokle su god mogli. No kad su na kopnu osnovane rimske kolonije i kad su na pogodnom mjestu izgraene luke, valja rei da je porastao broj ilirskih lemba i da su stanovnici kopna izgradivi srednje lae plovili pomijeano s otoanima. Kad se to uzme u obzir, vidi se da su Grci prije rimskog razdoblja ulazili u Jadran i po njemu plovili veim laama. Upravo se tako iz onoga to stariji navedeni pisci iznose o ilirskoj obali vidi da su se drali lakeg i za svoje lae sigurnijeg puta, to jest sredinom mora, i da su pristajali na otocima gdje su bile grke kolonije, ponajvie daleko od kopna. Zbog toga su o samome kopnu kao o slabo poznatu mjestu poneto i izmislili zaodjenuto priama, te im Plinije prigovara zbog ispraznosti.7 Valja pak rei da su tada otoani trgovali s Ilirima i robu odvezenu s kopna predavali vanjskima koji su dolazili do otoka. Od njih su primali to e razmjenjivati s Ilirima, zbog ega su Isejci i morali na kopnu imati kolonije Tragurij i Epetij. Valja smatrati da su tako Isejci prije dolaska Rimljana bili u blagostanju zbog dvostruka dobitka i da su u takvu poloaju ostali dok se rimska vlast nije protegnula Ilirikom, pa su i sami stanovnici ilirskog kopna dobili udjela u pomorstvu i pomorskoj dobiti. Prilike su otoana, a osobito Isejaca, zatim morale postupno opasti, no Isa je jo za graanskog rarta s Pompejem zadravala prvenstvo najplemenitijeg grada onih krajeva. S time se slae ono to Plinije prema Varonu iznosi o ureenju Ilirika.8 Rimljani su naime, dovevi pod vlast Ilirik sve do planina, u skladu sa svojim uobiajenim oprezom izabrala za sjedita magistrata mjesta lako pristupana mornarici i ujedno zgodna provincijalcima. Podijelivi Ilirik na tri dijela, osnovali su konvente Narone, Salone i Skardone. Ta su tri grada zbog toga postala napuenijima od ostalih. Skilak svjedoi da je Narona od davnine bila trgovite,9 a isto je tako i u rimsko doba morala biti gusto nastanjena zbog pogodne plovne rijeke i okupljanja provincijalaca. Skardona je imala iste uvjete. Kako se pak ne nalazi
193

maticum bellum memoria nulla reperitur, ita ante primum Civitatem fuisse, ex Tragurii et Epetii vicinitate argui non debet. Salonae enim situs, quamvis cunctorum maritimae orae continentis Illyricae pul175 cherrimus sit, fertilissimo solo, nobili flumine, et portu (capaci) praeditus, tamen cum ea mari usu ab antiquo caruerit, Civitatis formam habere non potuit. At postquam Romani mari usum Dalmatis permiserunt, ex opportunitate situs, portusque commoditate, 180 ad ripas fluminis ladri habitationes brevi tempore dilatatae fuerunt, Salonaque, Scardonam et Naronam habitatorum frequentia, et aedificioru'm magnificentia superavit, sicut enim hae duae Civitates opportuno provincialibus ad conveniendum loco, et ad res ex 185 continenti ad mare deducendas sitae sunt, ita longe a mari aperto distantes, (cum difficilis ad ipsas accessus fuerit) raro ab exteris adibantur, quia vero Salona ex commoditate portus, situque ad mediterranea etiam longe dissita excipienda aptissimo, ab exteris 190 frequentabatur; ideo summa Illyricae orae navigatio, ex Issa Salonam reducta fuit. Haec ad Augusti usque tempora de Illyrici ordinatione, et Adriatici navigatione observanda sunt. Classis deinde stationem apud Ravennam ipse Augustus instituit, et per Illyricam 195 oram Colonias plures deduxit, vel iam deductas restituit, (ipsamque) totius Adriatici navigationem ad reotiorem, tutioremque modum direxisse, et pro Classis Ravennatis commoditate ordinasse verosimile est: hancque ab antiquissknis non discrepasse: Romanae 200 etenim Classis sedes proxima fuit Spinetarum, et Atriensium sedibus, eodem modo hodiernam quoque supradictis omnibus similem esse consentaneum est, cum Civitatis Venetiarum situs non admodum ab eisdem locis distet, et sicuti Augustum, reliquosque Im205 peratores mari simul, et circumiacentium populorum Dominos commoda in Adriatico auxisse censeri debet, quibus donec Romanum viguit Imperiiim ui sunt navigantes, ita ipso declinante, Romanae providentiae Imitatores Veneti, qui propriam Rempubli210 cam melioribus, quam caeteri mortalium legibus instituerunt, ac exinde omnibus rebus publicis, et Monarchiis, quarum memoria existit diuturnius Imperium servant, navigationem per temporum viciissitu194

nikakva spomena Salone prije drugog delmatskog rata, zbog blizine se Tragurija i Epetija ne smije dokazivati da je bila grad prije prvoga rata. Smjetaj je Salone dodue najljepii od svih na morskoj obali ilirskog kopna i obdaren vrlo pogodnim tlom, plemenitom rijekom i prostranom lukom, ali kako ona u staro vrijeme nije imala pomorstva, ipak nije mogla imati oblik grada. Poto su Rimljani dopustili Delmatitna pomorstvo, obitavaliita su se na obalama rijeke Jadra u kratkom vremenu proirila zbog pogodna smjetaja i zgodne luke, i Salona je nadila Skardonu i Naronu brojnou stanovnika i veliajnou graevina. Ta su naime dva grada dodue smjetena vrlo zgodno da se okupljaju provincijalci i da se roba s kopna dovozi k moru, ali su jako udaljena od otvorenog mora (jer je pristup do njih teak), pa su vanjski rijetko dolazili do njih. Salonu su pak vanjski posjeivali zbog pogodne luke i zbog smjetaja vrlo prikladna da se dosegne ak i vrlo udaljeno zalee. Stoga je teite plovidbe uz ilirsku obalu iz Ise prebaeno u Salonu. To je ono to sve do Augustova vremena valja uzeti u obzir o ureenju Ilirika i o jadranskom pomorstvu. Sam je August zatim utvrdio sjedite mornarice kod Ravene, a na ilirskoj je obali osnovao vie kolonija iM obnovio ve osnovane. Vjerojatno je usmjerio plovidbu itava Jadrana na ispravniji i sigurniji nain i uredio je da bude pogodna za ravensku mornaricu. Ta plovidba potpuno prirodno nije odudarala od najstarijih, jer je sidrite rimske mornarice bilo vrlo blizu obitavalitima Spineana i Atrijanaca, a jednako je tako i dananja plovidba slina svima gore spomenutim, jer je mletaki grad prilino blizu tim mjestima. Mora se smatrati da su August i ostali carevi, gospodarei ujedno morem i okolnim narodima, poveali na Jadranu pogodnosti koje su moreplovci koristili dok je Rimsko Carstvo bilo snano. Dok je Carstvo opadalo, Mleani koji su svoju dravu uredili po boljim zakonima no ostali smrtnici, i zbog toga uvaju vlast dulje no sve poznate re195

215

dines eximie dirigentes, mari Adriatici dominium consecuti, eidem quoque nomen proprium impartiti sunt, feliciterque per tot secula servant. et sicuti in praecipuis Adriatici portubus Romanae magnificentiae vestigia apparent, ita quoque Venetae providentiae, quocumque eorum dominium pervenit, monu220 menta existunt: ita ut ex hodemis Romana, et antiquiora de Adriatici navigatione facile quisque coniectari possit. Illyricam oram, quamvis Strabo, Plinius et Ptolomaeus accurate describere videantur, quaedam ta225 men obscura remanent, et nonnulla praetermissa sunt, quae indicare inatile non erit. Nam Strabo Liburnicam oram metitus ait: est in ea fluvius, quo adverso subvehuntur merces usque ad Dalmatas et Urbes Scardon et Liburna: de Titio Strabonem locutum, 230 quamvis ipsum non nominet, constat; Nam Scardonam Liburniae Civitatem prope Titu Ostia in sinu ab ipsa Scardonitano dicto sitam fuisse, nomen ruinaeque adhuc extantes, argumento sunt, quamvis autem sinus ipse per. XII. milliaria (Scardonam} usque ma235 ritimus sit, Titius tamen celeri adeo fluxu per eundem in mare apertum fertur; ut praeter saporem, omnino fluminis fluxui similis sit: Hac de causa, una cum Strabone Plinius quoque deceptus est, qui Scardonam in amne eo * /*Titio/ XII. M. . mari exis240 tere scripsit: per quem sinum, quamvis maritimum, contra fluminis fluxum, Scardonam usque, merces deferebantur, ubi Titius ex declivo in mare cadit, et ob id ulterius navigari nequit: quamvis eupra declivitatem, et lacum Navium capacem, et Insulas habeat, 245 prout sinus niaritimus proximus: quae autem de Civitate Liburna tradit Strabo, interpretes eius, cum nullus auctorum Civitatis Liburnae mentionem faciat, Scardonaque in ripa Liburniae posita sit, textum ipsius multis in locis depravatum restituere conati, quod 250 de duabus Urbibus refert Strabo, de sola Scardona intelligendum crediderunt, ita ut sensus esse de^beat, Urbem Scardon Liburnam, nisi quis de Burno, cuius Ptolomaeus, Plinius, tabulae Peutingerianae et Procopius memorant, Strabonem intellexisse velit, cum 255 circa eadem loca situm fuisse Burnum, ex eisdem constet.

publike i monarhije izvrsno su upravljali plovidbom kroz mijene vremena i postigli su gospodstvo nad Jadranom, nadjenuli mu ak svoje ime i sretno ga uvaju kroz toliko stoljea. Pa kao to se u glavnim lukama Jadrana vide tragovi rimske velianstvenosti, tako i spomenici mletake briljivosti postoje gdje je god doprla njihova vlast, te bi svatko prema dananjem stanju jadranske plovidbe lako mogao pretpostavljati o rimskom i jo starijem. Premda se ini da Strabon, Plinije i Ptolemej10 brino opisuju ilirsku obalu, ipak poneto ostaje nejasno, a poneto je i isputeno. Bit e vrlo korisno ukazati na to. Omjerivi naime liburnlsku obalu, Strabon kae: na njoj je rijeka uz koju se roba dovozi sve do Delmata i gradova Skardon i Liburne.n Strabon sigurno govori o Krki, iako je ne imenuje. Ime i ruevine koje i sad postoje dokaz su naime da je liburnski grad Skardona bio smjeten blizu ua Krke u zaljevu koji se prema njemu naziva Skradinskim. Taj je zaljev dodue kroz dvanaest milja do Skradina morski, ali Krka njime tee u otvoreno more tako brzom strujom, da je osim po okusu posve slian rijenom toku. Zbog toga se zajedno sa Strabonom prevario i Plinije, napisavi da je Skardona na onoj rijeci* /*Titiju/ 12000 koraka od 12 mora. Premda je taj zaljev morski, njime se protiv rijene struje dopremala roba do Skardone, gdje Krka sa strmine pada u more, te se zbog toga ne moe dalje ploviti, iako iznad strmine ima i jezero dovoljno prostrano za lae, i otoke, jednako kao i oblinji morski zaljev. Sto pak Strabon pie o gradu Liburni, njegovi su tumai, kuajui obnoviti njegov na mnogim mjestima iskrivljen tekst, povjerovali da pod onim to Strabon pie o dvama gradovima treba podrazumijevati samo Skaronu, jer niti jedan autor ne spominje grad Liburnu, a Skardona lei na obali Liburndje. Smisao bi tako morao biti do liburnskog grada Skardone, osim ako bi tko htio razumjeti da Strabon govori o Burnumu koji spominju Ptolemej, Plinije,13 Peutingerove karte14 i Proko15 pije, jer je prema njima Burnum sigurno bio u okolini tih mjesta.
197

Omiserunt quoque iidem Tiluri fluvii mentionem, quem Nestum olim vocatum testatur Stephanus; Nestus oppidum, et fluvius Illyrici; gentile Nestius, ut Ar260 temidorus Libro 2, Geographiae, et Nestis regio, hic prope Titium ortus longo Orientem versus cursu delatus, flexoque in Occidentem fluxu, inter montium crepidines, navium minorum, per tria milliaria capax, in mare exit prope Almissum, cuius fluiminis 265 pontem memorant Antonini itinerarium, et Tabulae Peutingerianae. Omiserunt itidem Lacum Labeatidis regionis, et f lumen (Barbanam) ex eo proveniens, Classium per XII. milliaria capax, a Livio memorata, cum enim 270 ipsorum temporibus omnia iam in Illyrico, explorata et dimensa essent; quid mirum, si ipsis antiquiores Graeci auctores supra relati, obscura quaedam, quaedam confusa, et nonulla hyperbolibus involuta fabulosa referant? Praesertim de Peninsula Hyllis, quam 275 paulo minorem. Peloponneso, et XV. Civitates habuisse ferunt /Schymnus, Stephanus/; cum vero nullibi in Illyrica ora peninsula tanti circuitus existat, ideo quidam peninsulam hane Istriam esse crediderunt, quam tamen, cum ipsa Hylli, Graeci nominant. Non 280 inutile ergo erit huius peninsulae situm indicare, ut quae de ipsa hyperbolice scripta reperiuntur, una cum quibusdam obscuris eorundem auctorum locis, intelligi possint, Situm peninsulae Hyllis, inquirenti navigationis 285 per Adriaticum, norniam, qua utuntur naves, quae ventorum auxilio Bolis velis feruntur, scireoportet; hae enim littora importuosa, et sinus inter Promontoria positos vitare coguntur, ut breviori, et tutiori via, iter conficiant. Prirmis, in Adriaticum intrantibus, sinus 290 littoris Illyrici curvus et importuOiSus inter Epidamnum et Buduam occurrit, alter vero inter Liiburnicas Insulas et Istriae Promontorium Polae proximum: circa haec loca, hine inde delatae naves, propitium ventum expectare coguntur, quo hosce sinus transire 25 tuto possint: inter eos sinus autem Insulae, continuato f ere ordine dispositae, f aciliorem navigationem praebent, 'et littus Illyricum, ab Epidauro, Istriam usque, abscondunt, nisi ubi contra, Issam, Insulae quaedam invicem distantes littus continentis, eiusque Promon-

Isti su takoer propustili spomenuti ni jeku Tihir, za koju Stjepan svjedoi da se neko zvala Nestom: Nest, grad i rijeka u 16 Iliriku; narodno ime Nestijac, kako kae Artemidor u drugoj knjizi Zem17 ljopisa; pokrajina Nestida. Ona izvire blizu Krke, dugi je tok vodi prema istoku, a zatim se svija na zapad, te izmeu brdovitih obala izlazi u more kod Omia, tri milje plovna za male lae. Most na toj ri18 jeci spominju Antaninov itinerarij i Peutinge19 rove karte. Ispustili su zatim jezero u podruju Labeatidi i rijeku Barbanu koja iz njega izvire, plovna 20 za je brodovlje dvanaest milja, a spominje je Livije. Kako je pak u njihovo doba u Iliriku sve ve bilo istraeno i premjereno, to je onda udno ako od njih stariji gore navedeni grki autori iznose poneto nejasna, poneto zbrkana, pa ak i poneto bajoslovna, zaodjenuta pretjerivanjem, osobito o poluotoku Hilidi za koji /Skimno, Stjepan/ piu da je malo manji od Peloponeza i da je imao petnaest grado21 va? Kako na ilirskoj obali doista nigdje nema poluotoka tolika opsega, neki su povjerovali da je taj poluotok Istra. Grci meutim i nju poimence spominju zajedno sa samom Hilidom. Bit e stoga vrlo korisno uputiti na smjetaj tog poluotoka da bi se moglo razumjeti to se o njemu nalazi pretjerano zapisanog, zajedno s jo neklim nejasnim mjestima istih autora. Tko istrauje smjetaj poluotoka Hilie, mora poznavati pravilo plovidbe Jadranom kojega se pridravaju lae tjerane s pomou vjetra samo jedrima. One su naime primorane izbjegavati obale bez luka i zaljeve koji lee meu rtovima da bi dokonale putovanje kraim i sigurnijim putem. Kad uu u Jadran, prvi je zaljev ilirske obale bez luka na koji nailaze izmeu Draa i Budve, a drugi izmeu Lifournskih otoka i rta Istre blizu Pule. Oko tih mjesta moraju lae dognane odavde ili odande ekati povoljan vjetar da bi s njdm mogle sigurno preploviti te zaljeve. Izmeu njih pak otoci svrstani u gotovo neprekinutom redu olakavaju plovidbu i skrivaju ilirsku
199

198

300 torium, navigantibus aperiunt. Hoc quamvis neque in mare admodum porrectum sit, neque, praeter unicam Syrtim, quidquam ominosum habere videatur, tamen a nautis experientia edoctis, adeo timetur, ut in praeternavigatione totius Adriatici, nusquam maiori cau305 tela ibi opus esse existimant, quam ibi, ubi (: cum in medio sinus Adriatici situm sit loco:) maximus fluxus, et velocior, quam in quibuscumque aliis eiusdena sinus locis existit; nam mare, quod per Venetorum stagna reciprocando, stato sex horarum spatio, ad evi310 dentem certamque mensuram crescit et decrescit, circa dictum Promontorium insensibili pene decremento vel incremento, velocitate tamen summa et incertitudine nautis formidabili fertur, quibus accedit aquarum motus velox, una ex parte a Titio, ex altera vero 315 maior et velocior a Narone et Tiluro fluminibus procedens, et inter Insulas, et continentem, quasi per canalia contrario cursu ad Syrtim in extremo Promontorii angulo sitam, perveniens, ubi invicem pugnant non solum aquae, verum quod mirabilius est, saepe 320 saepius venti contrarii hine inde ad Syrtim usque, simul perveniunt, naves vero plenis velis, ex contrariis partibus illuc delatae, vento repente destitutae, vorticibus aquarum exponuntur, et si Auster superveniat, incredibile pene est, quam ingentes unae Syr325 tim verberent, immanesque vortices prope eam oriantur; ob id praeter cautelas, quas ubique andhibere nautae solent, circa hoc Promontorium existentes, antequam e Portu solvant, diligentius omnia perscrutari coguntur, ut eis tuto pertransire liceat, ventoque 330 propitio flante, longe ab ipsa Syrti navigant; eo quia, quo ab ea longius, eo aquarum vis reciprocatioque remissior est: inde Peninsula haec, sive Promontorium celebre evas^it; Diomedisque appellationem sortitum est, testem (ut ex loci natura concipere licet) 335 rerum ab eo gestarum. Graeci autem praeternavigantes, qui ipsius situs, e propinquo explorandi, necessitatem non habuerunt, peninsulae magnitudinem commenti sunt, et XV. Civitates eam habere, ut fertur, /Schymnus, Stephanus/ scripserunt, ex alieno tamen 340 relatu, ipsismet, qui scripserunt, non probato. Quod autem haec peninsula Hyllis, eo in loco sit, quo Plinius eam ponit, circuitu C. M. P. quamvis ipse plura
200

obalu od Cavtata sve do Istre, osim nasuprot Visu gdje su neki otoci razmaknuti jedan od drugog, pa moreplovcima otkrivaju obalu kopna i njezin rt. On se dodue ne prua daleko u more, niti se ini da osim jedne jedine hridi ima to zloslutna, no ipak ga se iskusni mornari toliko boje da ne smatraju nigdje drugdje za itave plovidbe du Jadrana potrebnim vei oprez nego tu gdje je strujanje najjae i bre nego bilo na kojem drugom mjestu toga zaljeva (jer je rt smjeten u sredini Jadrana). More se naime vraa preko mletakih puina i u stalnom se razmaku od est sati u oitoj i pouzdanoj mjeri die i sputa, a oko spomenutog ga rta nosi gotovo neprimjetna oseka ili plima, ali izvanredno brzo i strano nesigurno za mornare. Tome se pridruuje brzo gibanje vode, s jedne strane od Kuke, s druge jo vee i bre koje napreduje od rijeka Neretve i Cetine. Ono suprotnim tokom izmeu kopna i otoka, kao kanalima, stie do hridine smjetene pri samom iljku rta, gdje se ne sukobljuju samo vode, ve to je neobinije vrlo esto i suprotni vjetrovi istodobno odavde i odande stignu do hridine, i lae koje su onamo stigle sa suprotnih strana punih jedara ostanu naglo bez vjetra i nau se izloene virovima. Naie li istonjak, gotovo je nevjerojatno kako visoki valovi ibaju hridinu i kako duboki virovi nastaju blizu nje. Zbog toga mornari oko tog rta, da bi uspjeli sigurno prijei, uz mjere opreza koje obino svagdje primjenjuju, moraju sve jo brinije provjeriti prije no to se otisnu iz luke. Kad pue povoljan vjetar, plove daleko od hridine, jer to su dalje od nje, to su sila i vraanje vode blai. Zbog toga je taj poluotok, ili rt, postao znamenit i zadobio naziv po Diomedu, kao svjedoanstvo o njegovim pothvatima (kako se moe zamisliti po prirodi toga mjesta).22 Grci koji su mimo plovili nisu imali potrebe da izbliza istrae smjetaj poluotoka pa su izmislili njegovu veliinu i napisali /Skimno, Stjepan/ da kako se pria ima petnaest gradova, prema tuem izvjetaju to ga sami piui ipak nisu prihvatili.23 Iako Plinije vie toga zbrkano pie, ipak se iz onog to iznose Skilak, Skimno i 24 Dionizije vidi da je taj poluotok Hilida na onome mjestu kamo ga on stavlja s opsegom od 100000 ko201

345

350

355

360

365

370

375

380

385

perturbate scribat, tamen ex eis, quae Scylax, Schymnus et Dionysius referunt, eodem in loco esse apparet; nam post Liburnos, et Bulinos, Hyllos ante Naronem amnem, et sinum eius (a Seylace Manium dictum) ponunt; sed clarius Schimnus, qui ex Timaeo, et Eratosthene descriptis Hyllis, Issam prope illos ponit; eo, quia navigantibus, antequam in prospeetum Issae perveniant, ex Insularum impedimento Hyllis non appareat: quamvis vero de situ peninsulae ex dictis lector satis instructus esse possit: eam tamen Peloponneso magnitudine parem quis concedat? cum neque in Peninsulae formam, sed tantum mediocris Promontorii, inter tot Chorographicas tabulas descripserit quisquam, quod autem illam magnitudine parem Peloponneso tradant Graeci, us simile est, quae de Istro in {lonium} confluente, et de Ponto Adriatico proximo, et cum ipso peninsulam faciente, referunt; in Peninsulae tamen formam revera existere hoc Promontorium, gnaris locorum patet, sed sinus ex utraque parte Isthmum efficientes, ac circumiacentia loca, adeo saxosa et sterilia sunt, ut ab antiquo deserta, vix a soli pastoribus, piscatoribusve adita fuisse oenseri debeat, quae nunc quoque nautis incognita essent, nisi, 150 abhinc annis Bulini, et Hyllini simul convenientes, et Turcarum vim fugientes, in intimo communis Orientalis sinus littore, villam extruxissent, quam veteri quoque ac communi eius vocabulo sinus Busyllinam nuncuparunt, ut in Patriae Chronico latius; prout alia ex parte ad fauces occidentalis sinus Stolponae (sive (Strupini) dicti) villam aliam supra insulam, a cornibus dictam, fundarunt: quarum commodo, qui Promontorii pericula fugiunt, marisque agitationem, ac nauseam vitant, alterutrum sinuum adeunt, et per Isthmum terrestri itinere incedentes, ad alterum sinum deveniunt, pacatiori deinde mari inter Insulas procedentes, abindeque Peninsulam sinusque ipsos notos effecerunt: in ea Peninsula sicuti XV. Civitates fuisse, Graeci commenti sunt; ita nullibi Civitatis ullius vestigium apparet, praeter rudera Praetorii, ab Antonino, et Tabulis Peutingerianis memorati, in Peninsulae Orientali parte siti, quod quadratae structurae fuisse, forumque in medio formae (elipticae) habuisse, porticibusque
202

raka. Oni naime nakon Liburna i Bulina stavljaju Hile prije rijeke Neretve i njena zaljeva (koji Skilak 26 zove Manijskim). No Skimno je jo jasniji, jer Hile opisuje prema Timeju i Eratostenu i stavlja blizu 27 njih Isu, zbog toga to> moreplovci od preprijeenih otoka ne vide Hilidu prije no to stignu na dogled Visa. italac dodue moe reenim biti dovoljno upuen o smjetaju poluotoka, no tko bi ipak dopustio da je veliinom jednak Peloponezu? Jer nitko ga na toliko zemljoviidnih karti nije prikazao ak niti u obliku poluotoka nego samo osrednjeg rta. Sto pak Grci piu da je po veliini jednak Peloponezu, slino je onome to iznose o Dunavu da utjee u Jonsko more, i o Crnom moru da je blizu Jadrana i da s njime tvori poluotok. Onima boji poznaju ta mjesta jasno je da rt stvarno ima oblik poluotoka, no zaljevi koji s obje strane tvore prevlaku i okolna mjesta tako su kameniti i neplodni da bi se moralo smatrati kako su odvajkada pusti i kako su onamo jedva zalazili samo pastiri i ribari. Nliti sada ih mornari ne bi poznavali da se unazad 150 godina nisu objedinili Bulini i Hilini bjeei od turskog nasilja i da nisu na najuvuenijem dijelu obale zajednikog istonog zaljeva podigli zaselak koji su po drevnom i zajednikom imenu onoga zaljeva nazvali Busilinom, o emu opirnije u kronici domovine.28 Isto su tako pri tjesnacu zapadnog zaljeva Stupim (ili tzv. Strupini) utemeljili drugi zaselak iznad otoka nazvanog po rogovima.29 Zahvaljujui njima, oni koji izbjegavaju opasni rt, uzburkano more i muninu uu u jedan ili drugi zaljev, stupaju prevlakom kopnenim putem i stiu do drugog zaljeva, a zatim napreduju mirnijim morem izmeu otoka. Tako su uinili poznatim i poluotok i same zaljeve. Grci su izmislili da je na tome poluotoku bilo petnaest gradova, i u skladu se s time nigdje ne vidi trag nikakva grada, osim ostataka Pretorija, smjetenog na istonom dijelu poluotoka, koji spominju Antonin i Peutingerove karte.30 Ruevine pokazuju da je bio izgraen u obliku etvorine, da je u sredini imao trg elptina oblika okruen
203

25

390

395

400

405

4io

415

420

425

circumdatum et cisternas in angulis pro aquarum, quibus situs indiget necessitate supplenda, ruinae demonstrant. Illud sicuti ad navigantium tutelam, in portu deserto sed a Romanis frequentato aedificatum censeri debet; ita portus ipse quibuscumque Illyricae continentis portubus navigantibus commodior existit, facilem etenim ingressum, tutam stationem, prospectum in altum tmare, facillimumque egressum quibuscumque generis navibus praebet; ita ut ad Promontoru pericula vitanda proximum a natura refugium paratum videatur; qui ab insula, ex opposito ipsum ab undarum iniuria tutante, Sancti Michaelis Archangeli nuncupari solet, (indigete) tamen vocabulo Mirara dicitur: ex descriptione itaque accurata Peninsulae Hyllis, hyperboles a Graecis de ea relatae, apparent. Situs (quoque) Hierastamnorum et Bulinorum inquirendus est. Bulinorum enim regionem sicuti conterminam Hyllis ponit Scylax, ita eius praeternavigatio longae diei unde principium sumere debeat, non apparet, prout neque ubi sinus Nestus, ad quem in fine diei pervenitur, ponenus sit, ideo ex usitato navigandi modo coniecturae sumendae erunt. Nautae enim iter per diaetas metientes, distantias a portubus, fluminibus, vel Promontoriis non sumunt, sed ab eorundem circumviciniis, praesertim vero, qui maioribus navibus per altum mare vehuntur, prout in aspectu aliquas Insulas, Promontoria, vel montium cacumina habent, recto itinere procedentes, distantias prospectu tantum, non appulsu, per diaetas metiuntur. Ideo sicuti Scylax praeternavigationem regionis Liburnorum duorum dierum ponit, ita eandem ab Istriae Promontorio, extra Liburnicas Insulas, recto tramite Issam versus, metitum dignoscitur; cum tempore aestivo flantibus aethesiis, bidui spatio eaedem Insulae praeternavigentur; ad quarum extremas cum nautae perveniant, isi aethesiae noctu quoque spirent, ut .solent, Issam, Pharumve versus iter prosequuntur; si vero cessent, inde non solvunt, donec ventum propitium longe diei spatio consecuturos, non auspicentur, nocturttam navigationem ob peninsulae Hyllis pericula vitantes. Ideo Bulinorum, regionis praeternavigatio ad Nestum usque sinum, de qua Scylax, ubi
204

trijemovima, a na uglovima cisterne da se udovolji potrebi za vodom koje nema na tom poloaju. Mora se smatrati da su ga Rimljani izgradili u inae pustoj luci koju su oni posjeivali kako bi zatitili moreplovce. Upravo je ta luka moreplovcima zgodnija nego sve luke ilirskog kopna: prua naime lak ulazak, sigurno sidrite, pogled na debelo more i vrlo lak izlazak laama svake vrste, te se ini da je sama priroda u blizini pripravila utoite da bi se izbjegao opasni rt. Luka se pak prema otoku koji je sa suprotne strane titi od silnih valova obino naziva lukom sv. Mihovila Arhanela, domaim pak imenom Mirara.31 Tako se iz tona opisa poluotoka Hilide vidi kakva su pretjerivanja o njemu iznijeli Grci. Valja takoer ispitati i smjetaj Hijerastamna i Bulina. Skilak je dodue postavio podruje Bulina tako da granii s Hilima, ali se ne vidi odakle bi imala poinjati plovidba od jednoga dana uza nj, kao to se ne vidi ni kamo valja staviti zaljev Nest, do kojega se stie krajem dana.32 Stoga valja iznijeti pretpostavke prema uobiajenom nainu plovidbe. Mornari koji mjere put u danima ne odreuju naime udaljenosti prema lukama, rijekama ili rtovima, nego po onome to je oko njih. Osobito pak oni koji veini laama plove debelim morem i napreduju ravnim putem, imajui na Vidiku nekoliko otoka, rtova ili planinskih vrhova, ne odmjeravaju razdaljine po pristajanju nego samo po dogledu, u danima puta. Kad Skilak stavlja da je plovidba du podruja Liburna dvodnevna,33 razabire se stoga da ju je odmjerio od rta Istre s vanjske strane Liburnskih otoka ravno prema Visu, jer se ljeti kad pusu sjeverni vjetrovi mimo tih otoka proplovi u dva dana. Kad mornari stignu do posljednjih meu njima, pusu li sjeverni vjetrovi i nou kao obino, nastavljaju put prema Visu ili Hvaru. Stane li vjetar, ne otiskuju se odande dok ne predvide da e imati povoljan vjetar za itava duga dana, jer izbjegavaju ploviti nou zbog opasnog poluotoka Hilide. Stoga plovidbu du podruja Bulina do zaljeva Nesta, o kojoj Sfcilak go205

supra intelligenda est eo modo, quo navigantes quando ex Occidente in prospectum Promontorii Diomedis, sive Peninsulae Hyllis perveniunt, ut sinum Manium pertransire possint, Pharum versus, navigationem dirigunt, et longae diei itinere, vento propitio ipsum Phari portum appellunt, sique ventus lenior sit, ad primam ex eiusdem sinus Insulis (Proteram forsan ex hoc a Scylace dictam) perveniunt, at si circa Promontorium vento forte destituantur, omni conatu contendunt, Mirarae portum ante noctem appellere; reliquum autem sinus ii, quifeus necesssitas inest, Naronam flumen adeundi, intra ipsum sinum, spatio unius diei navigant; qui vero itinere recto progrediuntur, extra peninsulam (Stagni dictam) Ragusinae ditionis, contra Naronis Ostia, et prope Melitam Insulam, eodem temporis spatio perveniunt, si haec Peninsula Stagni, pro altero Promontorio sinum Manium efficiente, sumatur, quae de illius praeternavigatione longae diei a Promontorio Hyllis ad Nestum sinum modo supradicto dicuntur, aptabuntur, et inde ad Naronem intra Peninsulam, vel extra Melitam usque, diei: quod autem haec peninsula Nesti sit, praeter relatarum distantiarum congruentiam, nomen Civitatis in Isthmo eius positae, quamvis (mancum), Ston indigetatae indicat: Observanduni est hic Scylacem Insulas, quae in sinu Manio sunt, et quae in exteriori parte Peninsulae iacent, distinctim nominare, Naronaeque Emporii a mari idistantiam ponere, et eius (circumvicinia) describere, quod nullibi facit, quos autem Diodorus CCIOD ex adversa continenti (advectos), Pharum obsedisse ait, et generali vocabulo Illyrios nominat, hos Scylax in Bulinos et Nestos sinus Manii accolas distinguit, et quamvis textus Scylacis quibusdam in locis (mutilus) appareat, ex eis tamen, quae extant, Graecos, et ex ipsis, Scylacem, ex frequenti ad proximas Graecanicas Insulas, praesertim Issam, appulsu maiorem horum locorum notitiam habuisse, dignoscitur, quam reliquae orae Adriaticae, quod Straibo quoque innuere videtur, qui inter Ldburnicas notissimas Issam, Tragurium, et Pharum eiusdem sinus Insulas, asserit: quarum tres tantum nominat Scylax, cum quatuor revera sint, praeter pravos scopulos, et sicut
206

vori na gornjem mjestu,34 treba razumjeti onako kako moreplovci usmjeravaju plovidbu prema Hvaru kad sa zapada stignu na dogled Diomedova rta ili poluotoka Hilide da bi mogli prijei Mariijiski zaljev. Uz povoljan vjetar nakon dugog dana puta pristaju u samoj luci Hvara, ako je vjetar slabiji, stiu do prvog otoka u tome zaljevu (Slkilak ga moda zbog toga naziva Proterom),35 a alko ih sluajno vjetar napusti oko rta, nastoje na svaki nain prije noi pristati u luci Starog Trogira. Preostali dio zaljeva ioni kojima je potrebno stii do rijeke Neretve preplovljuju iznutra u razdoblju od jednog dana, a oni koji napreduju ravnam putem stiu u istom razdoblju izvan poluotoka pod dubrovakom vlau (zvanog Stagnum) nasuprot uu Neretve blizu otoka Mljeta. Uzme li se da je taj poluotok Stagnum drugi rt koji zatvara Manijski zaljev, uskladit e se to je reeno o plovidbi uza nj od dugoga dana na gore opisani nain od rta Hilide do zaljeva Nesta, i zatim od jednog dana do Neretve iznutra isve do poluotoka, ili izvana sve do Mljeta. to bi pak bio taj poluotok Nesta, pokazuje osim poklapanja navedenih razdaljina jo i ime grada premda okrnjeno koji lei na njegovoj prevlaci i naziva se Ston. Ovdje valja zamijetiti da Skilak poimence nabraja otoke u Manijskom zaljevu i na vanjskoj strani poluotoka, da navadi udaljenost trgovita Narone od mora i opisuje njegov okoli, to ne ini nigdje dru36 gdje. Onih pak deset tisua za ikoje Diodor kae da su opsjeli Far doplovivi s nasuprotnog kopna i na37 ziva ih opim imenom Ilira Skilak razluuje na 38 Buline d Neste, stanovnike uz Manijski zaljev. Stoga, iako se vidi da je Skilakov tekst na nekim mjestima oteen, ipak se iz onoga to postoji razabire da su Grci i meu njima Skilak zbog estog pristajanja na oblinjim grkim otocima, osobito Visu, bolje poznavali ta mjesta negoli ostalu jadransku obalu. ini se da to nagovijeta i Strabon koji meu liburnskim otocima spominje Isu, Tragurdj i Far, najpoznatije 39 otoke toga zaljeva. Skilak ih imenuje samo tri, iako su zapravo etiri, osim posve malih kolja.40 Kao to Kratija odgovara Bratiji koju dmenuju Stjepan, Pli207

Cratia, respondet Bratiae a Stephano, Plinio, Antonino, et Tabulis Peutingerianis nominatae, ita Olynta, Insulae Solentii, in Tabulis Peutingerianis, Bolen475 tiaeque ab Antonino memoratae, nunc olta dictae, quarum parvam inter se intercapedinem, nautae portulam voare solent. Proteras autem est ea, quae Girona dicitur, Soltae proxima, duplicique portu praedita, quam ab Oriente quoque venientes adire so480 lent, transitum opportunum Peninsulae Hyllis expectantes; quarta a Strabone, et Ptolomaeo a Civitate proxima Tragurium dicta, Plinii Bubua, Amiani Boas, nunc Bua, vel Bove, quae cum civitati ponte iungatur, indeque continenti ob id, tantum aditur ab iis, qui 485 Tragurium (appellunt). et ideo forsan a Scylace praetermissa fuit, ac regioni Bulinorum adscripta, quam sicuti proximam Peninsulae Hyllis ponit Scylax; ita Tabulae quoque Peutingerianae eodom loco, quamvis in mediterraneis sitam testantur. Bulinorum idcirco 490 regio apud Scylacem existimanda est, esse ea, quae navigantibus inter Liburnicas Insulas, et Issam in continenti montuosa, simul cum Peninsula Hyllis apparet, sicut Hierastamnorum regio Oecidentalis Bulinis ponenda est, cuius praeternavigationem omi495 sit Scylax, eo quia Liburnicarum Insularum (quarum metitus est iter) ofoiectu, non apparet, et si quis ad flumen usque Titium, eam extendi diceret, finem antiquum inter Illyrios, et Liburnos eundem Titium esse statuere posset, ut de Autariatis suipra dictum 500 est, et Romani Geographi ponunt; sed sicuti praeternavigationem regionis Bulinorum diei unius spatio recto tramite Pharum versus a Peninsula Hyllis metitus est Scylax, ita eiusdem describens littus, ait: post Peninsulam (id est Hyllis) littus directum acco505 lunt Bulini, littus autem a Peninsula Naronem usque directum est, parvo Spalatensis agri interiecto Promontorio. Prosequitur deinde Navigationem Scylax a Narone fluvio ad Arionem, et sic ex interioribus sinus 510 Manu, Orientem versus, recto tramite, nullo habito respectu circuitus Peninsulae Nesti, vel eius Isthmi, idem quoque Plinium feCisse, ab eodem Narone Epidaurum versus, infra patebit; Arion autem fluvius is esse dignoscitur, qui prope Bagusium in portum, ab
208

nije, Antonin i Peutingerove karte, tako Olinta odgovara otoku Solentiju na Peutingerovim karta42 ma i Bolentiji koju spominje Antonin, sada zvanoj oltom. Mali razmak izmeu njih mornari obino zovu vratacima. Protera je pak onaj otok koji se naziva Drvenikom, vrlo blizu olti i obdaren dvjema lukama. K njemu obino dolaze oni koji stiu s istoka, oekujui pogodan prolazak uz poluotok Hilidu. etvrti Strabon d Ptolemej po oblinjem gradu 43 44 nazivaju Tragurijem, u Plinija 46 je to Bubua, u Amijana Boa, sada Bua ali Bove. Kako je mostom povezan s gradom i odatle s kopnom, dolaze do njega samo oni koji pristaju u Trogiru. Skilak ga je moda zbog toga i preskoio d pripisao podruju Buli47 na, koje postavlja kao vrlo blizu poluotoku Hilidi. Peutingerove karte takoer svjedoe da je ono na 48 tome mjestu, mada smjeteno u unutranjosti. Stoga valja smatrati da je podruje Bulina u Skilaka ono 'koje se moreplovcima ukazuje na brdovitom kopnu zajedno s poluotokom Hilidom izmeu Liburnskih otoka i Visa. Podruje Hijerastamna valja staviti zapadno od Bulina. Plovidbu je uz njega Skilak propustio spomenuti, jer se ne vidi od preprdjeenih Liburnskih otoka (uz koje je odmjerio put).49 Kad bi tko rekao da ise ono protezalo sve do rijeke Krke, mogao bi utvrditi da je Krka stara granica izmeu Ilira i Liburna, kako je gore reeno o Autarijatima i kako je stavljaju rimski zemljopisci. No kako je Skilak plovidbu du podruja Bulina odmjerio razdobljem od jednog dana ravnim putem od poluotoka Hilide prema Hvaru, tako opisujui njegovu obalu kae: iza poluotoka (tj. Hilide) nastavaju ravnu obalu Bulini.50 Obala je pak ravna od poluotoka sve do Neretve, s ubaenim malini rtom splitskog zemljita. Skilak zatim nastavlja plovidbu od rijeke Neretve do Ariona, iz unutranjosti Manijskog zaljeva ravnom linijom na istok, ne obazirui se tako uope na obilazak poluotoka Peljeca ili njegove prevlake.51 Nie e biti jasno da je isto uradio Plinije, takoer od Neretve prema Epidauru.52 Razabire se pak da je Arion ona rijeka zvana Omblom koja blizu Dubrovnika utjee u luku nazvanu grukom po starim Agra209

41

515 antiquis Agrovonitis, Gravosa, indigetatum fluit, Ombla dictus, cum nullus alius fluvius Epidaurum usque inveniatur, et portus hic tutus nautisque commodus diei navigatione a Naronis Viciniis distet, a quo Gravosae portu nunc (a Sancta Cruce dicto) Butoam na520 vigantes Epidauritanos portus crebro appellere solent, ubi rupes, et prope eas antrum ingens existunt, in quo antro serpentes fuisse, posteriorum quoque temporuTn fert opinio; ibique Cadmum in serpentem mutatum, nec non/tumulum eius, fanum, et Oraculum 525 extitisse commenti sunt Graeci, de quo Apollonius Argonauticon 4. de Colchis. Hi iuxta Illyricum ex projunditate nigrum flumen, ubi Harmoniae est, et Cadmi (bustum) turrim excitarunt Encheleaensium in530 quilini. Quod inter Naronem, et Drilonem ponere videtur Nicander in Theriacis: Accipe; et octipedem raptum de flumine cancrum Lacte novo terito, tum natam Naronis irim 535 Marginibus, quaque Illyricis Drilo perjluit agris, Armoniaeque, et Sidonii frondamina Cadmi Pascua ubi gemini serpunt per rura Dracones. Quod autem circa Epidaurum fuerint Saxa Cadmea, ex Scylace elicitur, qui abhinc Butoam navigari 540 scribit, nullus enim opportunior locus navigantibus portubus Epidauritanis, quod ex Plinio confirmatur, qui loco supra relato Liburniae, et Dalmatiae portus continentis ad navigationem aptos recensens, distantias quoque inter eosdem ponit. 545 ladera Colonia a Pola C. M. P. Salona Colonia ab ladera *CCXXII. /*LXXXXII/ Narona Salonis LXXII. a mari XX. A Narona amne C. M. P. abest Epidaurum Co550 loma Lissum oppidum Civium Romanorum ab Epidauro C. M. P. Ex quibus inter Naronam, et Butoam Epidaurum navigantes appellere solitos, eo loci apparet, ubi Cad555 mi Saxa et antrum sunt. Hos Cadmeos portus, uti navigationi opportunos Romani, cum caeteris Illyricis muniverunt, et in Peninsula, ipsos efficiente, Colo210

vonitima. Nema naime nikakve druge rijeke sve do Cavtata, a ovdje je sigurna i za mornare pogodna luka udaljena dan plovidbe od okolice Neretve. Oni koji iz te gruke luke (zvane po sv. Kriu) plove u Budvu sada obino esto pristaju u cavtatskim lukama. Ondje su hridine i blizu njih golema spilja, a ak i miljenje kasnijega doba kae da je u toj spilji bilo zmija. Grci su izmislili da je ondje Kadmo pretvoren u zmiju, i da postoje njegov grob, svetite i proroite. O tome Apolonije u etvrtoj knjizi Zgoda Argonauta o Kolanima: Oni su podigli kulu kod Ilirske rijeke crne zbog dubine, gdje je Harmonijin i Kadmov grob, kao naseljenici medu Enheleejcima.53 ini se da to Nikandar u ivotinjskim lijekovima stavlja meu Neretvu i Drim: uzmi. I osmonogog raka ugrabljenog iz rijeke notari svjeim mlijekom, a tada peruniku roenu na obalama Narona i ondje gdje Drilon protjee ilirskim poljima, gdje je gaj Harmonije i Sidonca Kadma i gdje kroz panjake gmiu dvije zmije... ,54 Iz Skilaka proizlazi da su kadmejske stijene bile u okolici Epidaura, jer on pie da se odatle plovi u Butoju.55 Nema naime zgodnijeg mjesta za moreplovce no to su cavtatske luke, a to je potvreno i prema Pliniju. Nabrajajui na gore navedenom mjestu luke koje na libumskom i dalmatinskom kopnu pogoduju plovidbi, on navodi i udaljenost meu njima: kolonija Jadera 100000 koraka od Pole kolonija Salona *222000 /*92000J koraka od Jadere Narona 72000 od Salona, 20000 od mora kolonija Epidaur udaljena je 100000 koraka od rijeke Narone grad rimskih graana Lis 100000 koraka od Epidaura.56 Iz toga se vidi da su oni koji su plovili izmeu Neretve i Budve obino pristajali u Cavtatu na onome mjestu gdje su Kadmove stijene i peina. Rimljani su i te kadmejske luke kao pogodne za plovidbu izgradili zajedno s ostalim ilirskim, a na poluotoku
211

560

565

570

575

580

585

590

595

600

niam Epidaurum condiderunt, Civiumque et navigantium commodo consulentes aquam X. abinde milliaril bus eduxerunt, ut aquae ductus ruinae demonstrant. Sed si quis Scylacis textus restitutionem adhuc tentare vellet, prout in capite Liburni, Holstenius multa nomina recte mutavit, ut ex margine apparet, ita in eodem capite aliqua praeposterata videntur, nam ubi de insulis refert illa verba, et aliae multae absque nomine ponenda videntur, post hae autem Insulae magnae sunt, ita ut rectus sensus esse debeat. Insulae autem huic regioni obiacent, quarum quidem nomina recensere possum, sunt enim Absyrtis Insula stadiorum. CCCX. lata autem. CXX. Electrides, Istria, Mentorides, hae autem Insulae magnae sunt, et aliae multae absque nomine [*] iuxta est Arbatis fluvius; navigatio iuxta Liburnorum regionem bidui est. Similiter in capite Nesti asterisco aliquid deesse sigriificavit Holstenius, et post Corcyra nigra vocatur verba Plurimum abest Promontorio suo haec Insula (quae Vossius in sua versione posuit) cum cuinam Insulae adaptari possint, non constet; omisit; cum tamen in textu Graeco extent, ideo eadem transponendo, et Insulae Phari adaptando, aliqualiter sensus percipi potest, hoc modo, antequam vero ad Naronem fluvium perveneris, ampla regio in mare procurrit, atque Insula littori vidna nomine Melita, tum alia huic vidna Corcyra nigra vocatur, a Melita abest stadiis *XX; a maritima Regione, stadiis VIII. et plurimum abest Promontorio suo (Pharus) Insula a maritima isthac regione, altero vero promontorio pertingit ad Naronem fluvium. Cum enim Insulae Phari Promontorium intra sinum Manium situm sit, contra Naronis Ostia, et cum maritima regione, sive Peninsula Nesti rectam navigationem earum interpositione impediant; ideo Scylax Phari, et maritimae regionis promontoria, proximarumque Insularum Melitae et Corcyrae situm describere voluit: adhuc tamen aliqua in textu deesse noscuntur, quae ex earundem Insularum et Peninsulae accurata delineatione, cuilibet per se supplere facile erit; nam si stadiis XX. inter Melitam, et Coryram C. addantur (quae facile ab Exscriptoribus praetermissa fuere) quadrabit distantia inter easdem Insulas, prout VIII. stadiorum dis212

koji ih tvori su osnovali koloniju Epidaur. Brinui se za udobnost graana i moreplovaca, doveli su vodu s udaljenosti od deset milja, kako pokazuju ruevine vodovoda. No, ako bi se tko jo htio okuavati u obnovi Ski57 lakova teksta: Holste je dodue u poglavlju Liburni ispravno izmijenio mnoga imena, kako se vidi iz margine, no u istom se poglavlju ini da je neto na krivom mjestu. Gdje naime iznosi o otocima one rijei: i mnogo drugih bez imena, ini se da ih treba staviti nakon to su veliki otoci, tako da bi pravi smisao morao biti: Pred tim podrujem lee otoci, ija imena dakako mogu nabrojiti, a to su otok Apsirtida od 310 stadija, irok 120, Elektride, Istri ja i Mentoride. To su veliki otoci, a [*] i mnogo drugih bez imena. Blizu je rijeka Arbatis. Plovidba je uz podruje 58 Liburna dvodnevna. Holste je slino zvjezdicom naznaio da neto nedostaje u poglavlju Nesti, a iza naziva se Crnom Korkirom ispustio je rijei taj je otok najudaljeniji svojim rtom fVoss ih je u svom 59 prijevodu zadrao), jer nije sigurno s kojim bi se otokom mogle uskladiti. Budui da ipak postoje u grkom tekstu, moe se kako-tako dobiti ismisao ako se premjeste i prilagode otoku Hvaru, ovako: Prije no to doe do rijeke Narona, prua se u more prostran kraj, i blizu je obali otok imenom Melita, zatim je njemu bliz drugi koji se naziva Crnom Korkirom. Od Melite je udaljen *20 stadija, od primorskog podruja osam stadija. Otok {Far) najudaljeniji je svojim rtom, od tog primorskog podruja, a drugim, rtom see do rijeke Narona.60 Kako je naime rt otoka Hvara 'smjeten unutar Manijskog zaljeva, nasuprot uu Neretve, isprijeivi se zajedno s primorskim podrujem ili poluotokom Peljecem ometa ravnu plovidbu, pa je Skilak zbog toga htio opisati rtove Hvara i primorskog podruja i smjetaj oblinjih otoka Mljeta i Korule. Ipak se razabire da u tekstu jo neto nedostaje, to e svakome biti lako dopuniti prema tonom nacrtu onih otoka i poluotoka. Ako se naime k onih dvadeset stadija izmeu Mljeta i Korule doda stotina (koju su prepisivai lako ispustili), odgovarat e razdaljina meu tim otocima jednako kao to se razdaljina od osam
213

605

610

615

620

625

630

635

40

tantia a proxima maritima regione, sive Peninsula Corcyrae congruit, et quamvis Holstenius, pro Lias Idassa Scylacis Urbibus, ab aliis auctoribus antiquis non nominatis, ladrarn notissimam Liburnorum Civitatem, recte reposuerit; tamen cum Scylacem multa alia locorum nomina, quae apud reliquos auctores non reperiuntur, usurpare constet; ideo forsan Idassa antiquissimum Liburnicum nomen Civitatis erat, quod ab Atriensibus deinde in ladram, vel ladertum simul cum Adriatico mutatum fuit. Schymnus autem Illyriorum partem remotaim a mari degere, partem littus Adriae internum occupare, partem obtemperare regiae potentiae, partem legibus vivere suis, hosque hospitales esse asserit, (cum ipsum Romanorum temporibus scripsisse constet) ad ea tempora respexisse videtur, quibus post primum bellum inter Pinnem Demetrium, et Scherdilaidam Illyricum divisum fuit; cum tamen eosdem vicinis molestos, piraticamque exercuisse referat Polybius, Us temporibus hospitalitas Illyriorum adaptari non potest, neque Agronis ipsorum praedecessoris, sed sicut Schymnum multa ex antiquioribus auctoribus referre patet; ita haec cum aliis de Adriatico, ex Theopompo se sumpsisse ipse testatur, qui post DionySii lunioris eiectionem vixit. Hospitalitatem ante Romanorum adventum in Adriaticum a Dionysio introductam, continuatam quoque, temporibus a Schymno relatis, concludendum videretur, nisi Livius loco citato latrocinia circa eadem tempora memoraret, quando Cleomenem cum Graecorum classe in Adriaticum venisse refert. His de totius Illyrici ordinatione, Adriaticique navigationis variatione pro antiquorum intelligentia relatis; partes eiusdem prout a Romanis constitutae fuerunt, recensendae sunt. Illyricum Romani Imperatores in Liburniam et Dalmatiam distinxerunt, sed cum Liburniae mentio ante Romanorum tempora reperiatur, Dalmatiae vero nomen sero apud eorundem Scriptores appareat; ideo primo Liburnia describenda erit, deinde quomodo in Dalmaticum nomen transierit, explanandum; ut his perceptis, facilius intelligantur, quae post Imperii declinationem in Dalmatia evenerunt, quorum causa hoc opus institutum est.

stadija od oblinjeg primorskog podruja slae s otokom Korulom. Holste je dodue s pravom stavio vrlo poznati liburnski grad Jadru umjesto Skilakovih 61 gradova Lijas Idasa, no kako je sigurno da Skilak upotrebljava i mnoga druga mjesna imena koja se ne nalaze kod ostalih autora, moda je ipak Idasa bilo pradavno libumsko ime grada, koje su Atrijanci zatim izmijenili u Jadru ili Jadert zajedno s Jadranom. Skimno pak spominje da dio Ilira ivi udaljen od mora, a dio zauzima unutarnju obalu Jadrana, da se dio pokorava kralj evskoj vlasti, a dio ivi po vla62 stitim zakonima, i da su ti gostoljubivi. ini se da se osvrnuo na ono vrijeme (jer je sigurno sam pisao u rimsko doba) kad je Ilirik nakon prvog rata bio podijeljen izmeu Pinesai, Dernetrija i Skerdilaide. Kako Polibije ipak izvjeuje da su oni bili 63 tegobni susjedima i da su se bavili gusarstvom, ilirska se gostoljubivost ne moe uskladiti niti s tim razdobljem, niti s razdobljem njihova prethodnika Agrona. Jasno je da Skimno mnogo iznosi prema starijim autorima, pa tako sam svjedoi da je ovo zajedno s ostalim o Jadranu preuzeo od Teopompa64 koji je ivio nakon zbacivanja Diooizija Mlaeg. inilo bi se kako valja zakljuiti da je Dionizije prije dolaska Rimljana uveo gostoljublje u Jadran i da se ono nastavilo u razdoblju o kojem izvjeuje Skimno, kad ne bi Livije na navedenom mjestu spominjao razbojnitva otprilike u isto vrijeme, navodei da je tada Kleomen s grkim brodovljem doao u Jadran.65 Iznijevi sve ovo o ureenju itava Ilirika i o promjenama u plovidbi Jadranom da bi se razumjeli stari pisci, valja navesti dijelove Ilirika onako kako su ih uredili Rimljani. Rimski su carevi razluili Ilirik na Liburniju i Dalmaciju. Kako se spomen o Liburniji moe nai i prije vremena Rimljana, a ime se Dalmacije kasno javlja kod njihovih pisaca, valjat e najprije opisati Liburniju, a zatim objasniti kako je prela pod dalmatinsko ime. Shvativi to, lake e se razumjeti to se dogodilo u Dalmaciji nakon slabljenja Carstva, zbog ega je ovo djelo i zasnovano.

214

215

DE LIBURNIA. Primam Illyrici ab Augusto constituti, Provinciam, lapidiam, Istriae proximam ponit Straibo, antiquiB ore autem supra relati Auctores, lapodes non nominant, quos intra Alpes habitasse ref ert Appianus sexto relato Illyrico bello. Hos ipsos Celtas fuisse asserit Stephanus, lapodes natio Celtica, prope Illyricum, Dionysius libro 12. et cum Scylax de Celtis intima si10 nus colentibus, loco relato, dicat. Post Tyrrhenos Celtarum gens sequitur, pars exercitus angusto terrarum tractu, usque ad Adriaticum mare: istic intimus recessus est sinus Adriatici. In intimo autem sinus Strabo Timavum ponit. In ipso autem intimo sinus 15 Adriatici Timavum est, de quo Virgilius Georgicorum 3. Tura sicut aerias Alpes, et Norica si quis Castella in Tumulis, et lapidis arva Timavi. 20 Et antiquus eius Scholiastes Servius Salustius (primam modo lapidiam ingressus) huius est Fluvius Timavus prout etiam Pliniu's, Venetorum, et Carnorum oram describens libro 3. capite 18. Carnorum haec regio iunctaque lapodum amnis Timavus, Ideo Celtas, a Scylace relatos, lapodes fuisse, eosque cum caeteris Celtis sive Gallis, Alpes transgressos, et ipsarum extremis occupatis, prope mare in intimo recessu sinus Adriatici circa Timavum ab antiquo consedisse, censeri debet, quorum regionis praeternavigationem, tamquam in intimo sinus positae, metili omisit Seylax, et a Venetis ad Istros transit. Ex bis clariora evadunt, quae de iisdem refert Strabo, relatis enim Alpium ramis, et fluminibus ex ipsis in Istrum influentibus, ait lapides quoque permixta nunc Illyriis et Celtis gens, circa haec loca habitant, et extremitas his viina est; Hi cum aliquando florerent, et suam habitationem ad utrumque terminum extendissent, latrociniisque invalescerent, tandem ab Augusto Caesare debellati et confecti sunt. Et infra Segesticae civitatis situ descripto, sita est enim sub Alpibus, quae ad lapodes usque porriguntur, gentem partim Celticam, partim Illyricam. Celtes nempe lapodes, qui antiqui216

Caput V.

O LIBURNIJI Straboii stavlja odmah do Istre Japidiju 1 kao prvu pokrajinu Ilirika u Augustovu ureenju. Stariji gore navedeni autori ne imenuju Japode, za koje Apijan u opisanom estom ilirskom ratu kae da su 2 obitavali unutar Alpa. Stjepan spominje da su oni bilis Kelti: Japodi, keltski narod blizu Ilirika; Dionizije u dvanaestoj knjizi* Skilak na navedenom mjestu kae o Keltima koji nastavaju unutarnji dio zaljeva: Za Tirenima slijedi narod Kelta, dio ljudstva na uskom potezu zemlje, sve do Jadranskog mora. 5 Tu je Jadranski zaljev najdublje uvuen. U sam pak vrh zaljeva Strabon postavlja 9Timav: Na samom je kraju Jadranskog mora Timav. Vergilije o njemu u treem pjevanju Georgika: Tad kako visoke Alpe, i ako je tko norike utvrde na bregovima i polja japidskog 7 Timava... , a njegov stari sholijast Servije: Salustije: uavi netom u prvu Japidiju8; Timav je rijeka u njoj.9 Tako i Plinije, opisujui u 18. poglavlju tree knjige obalu Veneta i Karna: Ovo je karnsko podruje i s njime povezano japodsko, rijeka Timav.10 Zbog svega se toga mora smatrati da isu Kelti o kojima izvjeuje Skilak bili Japodi i da su s ostalim Keltima ili Galima preli Alpe, zaposjeli njihove krajnje ogranke i od davnine zasjeli blizu mora u najuvuenijem dijelu Jadrana oko Timava. Skilak je propustio odmjeriti plovidbu du njihova podruja, jer ono lei u samom vrhu zaljeva, pa od Veneta prelazi k Histrima.11 Time postaje jasnije to o njima iznosi Strabon. Opisavi naime ogranke Alpa i rijeke koje s njih otjeu u Dunav, kae: i Japodi, narod sada pomijean od Ilira i Kelta, obitavaju oko tih mjesta, i njihov im je zavretak blizu. Iako su neko bili snani i proirili svoje obitavalite do obiju mea, te su ojaali razbojnitvima, August ih je Cezar napokon svladao i skrio; a nie, opisavi smjetaj graa Segestike: smjeten je naime pod Alpama koje se pruaju do Japoda, dijelom keltskog, a dijelom ilirskog
217

V poglavlje

25

30

35

40

i 45

50

55

60

tu ad intima sinus circa Timavum, et Alpium extremas consederant, (ut ex Scylacis loco citato dictum est), rebus deinde illorum florentibus, ad utrumque terminum, habitationem extendisse dicendum est; ut Strabo ait, et utraque latera Alpium insedisse, ut Dion. Libro 49. Caesar (id est Augustus) lapides ipse bello petiit, quorum eos, qui citra montes haud procul a mari habitabant, non omnino difficulter in suam potestatem redegit, qui vero montium vertices, et utraque latera incolebant, eos, non sine maximo tabore, perdomuit, et a tergo Istriae proximam Liburniae partem occupasse ut Plinius Libro 3. capite 19. Istria ut Peninsula excurrit latitudinem eius XL. M. P. circuitum vero CXXLI. M. prodidere quidam, item adhaerentis Liburniae, et Flanatici sinus alii Liburniae CLXXX. M. Nonnulli in Flanaticum sinum, lapidiam promovere a tergo Istriae CXXX M. P. Dein Liburniam CL M. fecere. Quorum lapidum maritimos, et Subalpinos Sempronius Tuditanus Consul sexto Illyrico vicit, ut Appianus loco citato refert, idemque fragmentum Fastorum Triumphalium testatur. C SEMPRONIVS C. F. C. N. TVDITANVS COS DE IAPVDIBVS KAL OCT A DCXXIV

naroda. Valja dakle rei da su Kelti Japodi koji su u davnini zasjeli u vrhu zaljeva oko Timava i zadnjih ogranaka Alpa (kako je reeno prema navede13 nom Skilakovom mjestu), dok su bili snani, zatim protegnuli svoje obitavalite do obiju mea kako veli Stralbon, i da isu zaposjeli oba boka Alpa, kako veli Dion u 49. knjizi: Cezar (tj. August) je sam zaratio na Japide. One koji su obitavali s ove strane planina nedaleko mora posve je lako doveo pod svoju vlast. One pak koji su nastavali vrhunce i oba bo1 ka planina ukrotio je tek s najveim naporom, * i da su zauzeli najblii dio Liburnije s lea Istri, kako veli Plinije u 19. poglavlju tree knjige: Istrija stri kao poluotok. Neki su naveli da je njena irina 40000 koraka, a opseg 131000. Zatim su za Liburniju koja se na nju nadovezuje i za Flanatiki zaljev neki Liburniji dodijelili 180000, a neki su pomaknuli Japidiju naprijed na Flanatiki zaljev s lea Istri 130000 w koraka, a Liburniju su zatim napravili od 150000. Primorske je i podalpske od tih Japoda pobijedio konzul Tuditan u estom ilirskom ratu, kako izvjeuje Apijan na navedenom mjestu.16 Isto posvjedouje fragment Trijumfalnih fasta: sin i Gajev unuk kao konzul je proslavio trijumf nad Japudima prvog oktobra 624. godine" Tim je fragmentom razjanjen natpis to ga prenosi Plinije koji na netom navedenom mjestu nastavlja: Tuditan koji je ukrotio Istre ondje je na svome kipu dao napisati: Od Akvileje do rijeke Titija *200 stadija.18 To jest, Tuditan je podvrgnuo ono podalpsko podruje koje se prua od Akvileje do Krke, a tada se pridjeljivalo Japodima (jer liburnska rijeka Krka izvire nedaleko vrela Zrmanje koja dijeli Liburniju od Japidije), i proslavio je trijumf nad Japudima.18 ini se da gore prema Serviju navedeni Salustijev fragment, gdje on spominju prvu Japidiju,20 nagovijeta da se ta podalpska Japidija dijelila na prvu i
219

12

Gaj Sempronije

Tuditan,

Gajev

65

ex quo fragmento declaratur inscriptio ab eodem Punio relata, qui loco proxime citato sequitur. Tuditanus qui domuit Istros, in statua sua ibi inscripsit ab Aquileia ad Titium flumen stadia* CC. Tulditanum scilicet eam regionem subalpinam subegisse, quae ab 70 Aquileia Titium usque protenditur, quae tune temporis lapidibus tribuebatur (cum Titius Liburnicum flumen non longe a Tedanii fontibus lapidiam a Liburnia dirimentis oriatur) et de IAPVDIBVS triumphasse; Quam lapidiam Subalpinam, in primam et se75 cundam divisam fuisse, Salustii fragmentum Primam lapidiam memorantis a Servio supra relatum innuere videtur, cum prima, secundam quoque
218

praesupponat, et cum ipse Servius (qui integram Salustii historiam vidisse debuit) primae tri80 buat flumen Timavum, eandem uti antiquiorem, et a Romanis primo subactam, primam quoque vocatam argui debet, reliquam vero, ad Flanaticum sinum pertingentem, secundam, et quamvis non constet ad quodnam tempus Salustii fragmentum 85 referri debeat, tamen antiquam lapidiae divisionem secutum, ex supra relatis Fastis, et statuae inscriptione dicendum est, sicut, et Plinium, qui libro 3. capite 5. lapodes inter Carnos, et Istros ponit, Livius vero dum iter Cai Cassii a)b Aquileia in Macedoniam 90 refert, lapodes post Istros nominat /Decadis 5. libro 3. 583./ sub idem tempus Carnorum, Istrorum, et lapidum legati venerunt, duces ibi ab Consule Cassio primum imperatos, qui in Macedoniam ducenti exercitum, iter monstrarent, conquestosque de iniuriis si5 bi illatis subdit; Cassius autem aliam viam ab ea, quam deinde, 40. annis Tuditanus emensus est, facere non potuit, ideo Livium sui temporis nominibus Provinciarum usum, apparet, quando nempe lapidia prima, Carnis tribuebatur; lapodes autem reliquos 100 Augustum bis intra 20. annorum spatium fatigasse refert Appianus, lapodes Transalpini gens valida, ac jera, bis intra viginti fere annos Romanas copias repulere, et tune primo Transalpinos domitos subdit ac Transalpini quidem lapodes tune primum Populi RoN>5 mani ditioni additi sunt. Deinde vero iidem lapodes tam Inalpini, quam lapidiae secundae, origine Celtae mixti cum Illyriis (scilicet Liburnis) habitarunt, lapidiaeque nomen retinuerunt, ut Strabo locis citatis refert, donec, et ipsis in Liburnorum nomen transeun1: tibus, antiquus terminus Liburniae Istriam usque restitutus fuit, ut supra ex Hinio, et Ptolomaeo observatum est. Schimnus tamen Chius supra relatus post Istros (quos Thraces vocat) Pelagones ante Liburnos ponit, quod de lapodum regione intelligendum vide11 5 tur; sed cum Scylax ipso, et antiquior, et accuratior, caeterique usque ad Strabonis tempora, neque Pelagones neque lapodes hoc loco ponant, Ideo antiquitus lapodes, cum caeteris Celtis Alpina incolentibus cen220

drugu, jer prva pretpostavlja i drugu. Kako pak sam Servije (koji je Salustijevu Povijest morao vidjeti itavu) prvoj pridjeljuje rijeku Timav,21 mora biti dokazano da su je Rimljani kao stariju i prvu koju su podvrgli nazivali prvom, a preostalu koja je sezala do Kvarnerskog zaljeva drugom. Nije dodue sigurno na koje bi se vrijeme morao odnositi Salustijev fragment, no ipak prema gore navedenim Fastima i natpisu s kipa22 valja rei da je on slijedio drevnu podjelu Japidije, kao i Plinije koji u petom poglavlju tree knjige stavlja Japode meu Karne i Histre.23 Livije pak, izvjeujui o putu Gaja Kasija iz Akvileje u Makedoniju, imenuje Japode nakon Histra /u treoj knjizi pete dekade, za g. 583/: istodobno su doli poslanici Karna, Istra i Japida, i konzul im je Kasije prvo zatraio vodie koji e mu pokazivati put dok bude vodio vojsku u Makedoniju, a dodaje da su se i potuili na nepravde koje su im nanesene.24 Kasije pak nije mogao ii putem drugaijim od onoga to ga je etrdeset godina kasnije prevalio Tuditan, pa se stoga vidi da je Livije upotrijebio imena pokrajina svog doba, to jest kad se prva Japidija pridjeljivala Karnima. Apijan pak izvjeuje da su preostali Japodi dvaput u razdoblju od dvadeset godina iscrpli Augusta: prekoalpski Japodi, snaan i divlji narod, dvaput su u gotovo dvadeset godina odbili rimske ete, i dodaje da su prekoalpski tada prvi put ukroeni: i prekoalpski su Japodi tada prvi put dodani podruju pod vlau 25 rimskog naroda. Zatim su isti ti Japodi, jednako alpski kao i oni iz druge Japidije, podrijetlom Kelti, obitavali pomijeani s Ilirima (tj. Liburnima) i zadrali su ime Japidije, kako iznosi Strabon na nave26 denim mjestima, dok nisu i oni preli pod ime Liburna, pa je obnovljena stara mea Liburnije uz Istru, kako je razmotreno gore prema Pliniju i Pto27 lemeju. Gore navedeni Skimno s Hija ipak nakon Histra (koje naziva Traanima) stavlja prije Liburna 28 Pelagonce. ini se da pod tim treba razumjeti podruje Japoda. Budui da Skilak, i stariji i toniji od njega, i ostali sve do Strabonova vremena ne 29 stavljaju na to mjesto niti Pelagonce niti Japode, ini se kako valja zakljuiti da Japodi, nabrajani s
221

sitos, ad sinum Flanaticum non pervenisse, et Libur120 nos Istris conterminos fuisse, concludendum videtur. Liburnos ergo aute Romanorum tempora ab Istria usque ad Illyrios, oram maritimam coluisse, plures ex relatis antiquioribus tradunt, sed tenminuin inter Liburniam et Illyrieum, diversimode statuunt; nam si125 uti Scylax, Livius et Mela post Liburnos, Illyrios immediate ponunt, et Scylax Illyrios in Hierastamnos, Bulinos, Hyllinos, et caeteros distinguit, ita Schimnus et Dionysius, Bulinos et Hyllos ab Illyrico separare videntur, et quamvis Mela Naronem inter Pyreos, et 130 Liburnos exire dicat, et inde Liburniam ad Naronem usque protendere videatur, tamen Scylacem praedictos Illyrios citra Naronem ponere ex iis quae proxime refert, apparet; Schimnus autem et Dionysius poetico ui dicendi modo, an locorum situationem ordinatim 135 posuerint, ambigi potest, et cum Strabo antiqua nomina Hierastamnorum et Bulinorum non memoret; Plinius vero tantum Peninsulae Hyllis; ideo sicut inter Peninsulam Hyllis, et fluminis Titu sinum, terminus inter Liburniam, et Illyricum poni debet, ita ipse 140 Titius pro antiquo termino Liburniae, statui potest; prout tempore Romanorum fuit: Observanda tamen sunt, quae Scylax supra relatus scribit, qui Liburnos et Istros diversos ab Illyriis ponit; Romani autem sicuti in Adriatico primum bellum cum Illyriis gesse145 runt, eiusque partem consecuti sunt; ita reliquum quoque Adriaticae orae scilicet Liburnos, et Istros Illyrios appellarunt; prout etiam ab una Achaeorum Republica universam Graeciam Achaiam nominarunt: verum qui ex ipsis antiquiora tempora referunt, Scy~ 150 lacem sequuti, Liburnos ab Illyriis idistinguunt, ut Livius, Virgilius, et Mela locis citatis: sicuti ergo Liburnos inter Romani Illyrici populos numerare oportet, ita eosdem, Illyrici generis, b asntiquo fuisse, affirman nequit; Stephanus autem sive eius Epito155 mator Graecorum more omnium nationum origines fabulis involventium, sibique tribuentium a quodam Attici generis viro, Liburnos dictos asserit: sed praetermissa Liburnoruin origine incerta, de Insulis Illyricis repetenda sunt, quae Plinius eodem Libro 3. ca160 pite 26. tradit, ibi enim easdem cum caeteris Graecis auctoribus, Liburniae adscribere videtur, quod Apol222

ostalim Keltima koji su obitavali u alpskom podruju, nisu u davnini bili doprli do Kvarnerskog zaljeva i da su s Histrima meaili Liburni. Vie starijih autora dakle pie da su Liburni prije rimskog vremena nastavali monsku obalu od Istre do Ilira, ali granicu izmeu Liburni je i Ilirika postavljaju razliito. Skilak, Livije i Mela30 naime stavljaju Ilire neposredno za Liburndma, adi Skilak razluuje Ilire na Hijerastamne, Buline, Hiline i druge.31 ini se meutim da Skimno i Dionizije odvajaju Buline i Hile od Ilirika.32 Mela pak kae da Neretva izlazi izmeu Pireja i Liburna,33 pa bi se zbog toga inilo da protee Liburniju sve do Neretve, ali se ipak iz onoga to ubrzo iznosi Skilak vidi da on naprijed spomenute Ilire stavlja s ove strane Neretve.34 Kako su se Skimno i Dionizije posluili pjesnikim nainom kazivanja, moe se dvojiti jesu li razmjetaj donijeli ba po redu. Kako pak Straibon ne spominje drevna imena Hijerastamna i Bulina, a Plinije samo ime poluotoka Hilide,35 mora se zbog toga granica izmeu Liburni je i Ilirika staviti meu poluotok Hilidu i zaljev rijeke Krke, pa se isto tako sama Krka moe odrediti za drevnu meu Liburni je, kako je bilo i u rimsko vrijeme. Valja ipak razmotriti to pie gore navedeni Skilak koji postavlja Liburne i Histre kao razliite od Ilira.36 Kako su Rimljani prvi rat na Jadranu vodili s Ilirima i zadobili njegov dio, tako su nazvali Ilirima i preostatak jadranske obale tj. Liburne i Histre, ba kao to su i itavu Grku nazvali Ahejom po jednoj jedinoj dravi Ahejaca. Oni pak, koji izvjeuju o razdobljima starijim od rimskog, slijedei Skilaka razluuju Liburne od Ilira, kao Livije, Vergilije i Mela na navedenim mjestima.37 Liburni se dakle moraju ubrajati meu narode rimskog Ilirika, ali se ne moe tvrditi da su od davnine bili ilirskog roda. Stjepan pak, ili njegov epitomator, spominje da su Liburni nazvani po nekom 38 ovjeku atikog roda, po obiaju Grka koji podrijetlo svih naroda zaodijevaju priama i pripisuju sebi. No ostavivi po strani nesigurno podrijetlo Liburna, valja ponoviti ono to Plinije u 26. poglavlju tree knjige pie o ilirskim otocima.39 ini se nadme da ih ondje pripisuje Liburniji, kao i drugi, grki au223

lonius in Argonauticis quoque fecit. Libro 4. Idcirco ex Hylleo provedi solo navigabant 165 Longe ac praeteribant quaecumque prius Colchis, Erant ex ordine, Liburnas in mare Insulas, Cum Issam horrissonam, tum Pityusam desiderabilem. Verum post istas ex intervallo perstrinxerunt 170 Corcyram, Ubi Neptunus destituerat Asopi gnatam, Comptis Corcyram capillis procul a regione Phliuntica, Abreptam amoris imperio, ac quia istam hane 175 nigrantem Undequaque caliginosa silva Nautae ex mari, Contemplabantur, Corcyram Melenam cognominarunt, Exinde Melitam quoque moderabili pergauden180 tes vento. antiquus eius Scholiastes. Liburni gens habitantes has Insulas Issam, Discheladum, et Pityam, post quas in Corcyram venerunt. et de Ladesta Stephanus Ladesta, vel Ladestum, una de Liburnidibus Insulis 185 Theopompo lib. 21. de rebus Philippicis. et quamvis Corcyram, et Melitam inter Liburnicas non numerent supra relati auctores, tsmen cum alteram Corcyram in extremis sinus faucibus positam a Liburnis habitatam testetur Strabo; ideo totius sinus Insulas Li190 burnicas dictas censendum est, et prout Civitatum, Insularum, et Promontorii Diomedis nomen servantium, eius in Adriatico ditionis memoriam demonstrant, ita Liburnicarum Insularum nomenclatura, eosdem mari potitos testatur, quos sicut ante Atrienses sinui 195 dominasse ex supradictis constat; ita quando caeperit ipsorum dominium, memoria non reperitur: Diomedi tamen successisse coniectari potest; et viguisse dotnec Graeci Corcyram iisdem ademerint, ut refert Strabo libro 6. Jam Syracusas condidit Archias, navibus a 200 Corintho advectus; sub idem tempus, Naxus, et Megara conditae sunt, et relato oraculo porro Archiam, cum in Siciliam navigaret cum parte exercitus reliquisse Chersicratem, genus ab Herculis posteritate ducentem, qui occuparet pro domicilio suis Corcyram,

tori. To je uradio i Apolonije u.Zgodama Argonauta u etvrtoj knjizi: Stoga su krenuvi s hilejskog tla plovili dugo i prije Kolana mimoilazili redom sve Liburnske otoke koji su leali u moru, kako stranoglasnu Isu tako i poeljnu Pitijusu. Nakon njih su pak iz daljine obili Korkiru gdje je Neptun ostavio Azopovu ker, Ijepokosu Korkiru, daleko od flijuntskog kraja, otetu po zapovijedi ljubavi. Mornari su je s puine promatrali kako se sa svih strana crni od mrane ume, te su je nazvali Korkirom Melenom. Zatim su radosno obili i Melitu, uz umjeren vjetar*0 Njegov stari sholijast: Liburni su narod koji obitava na ovim otocima, Isi, Diskeladu i Pitiji, nakon kojih su doli na Korkiru.^ Stjepan pak za Lastovo:42 Ladesta ili Ladest, jedan od otoka Liburnida, kod Teopompa u 21. knjizi Filipove povijesti ,43 Gore navedeni autori dodue ne broje Korulu i Mljet meu Liburnske otoke, ali ipak valja smatrati da su se otoci itava mora nazivali Liburnskima, jer Strabon 44 svjedoi da su Liburni nastavali i drugu Korkiru smjetenu na samom kraju ua zaljeva. Pa kao to uspomenu na Diomedovu vlast u Jadranu pokazuju gradovi, otoci i rt koji uvaju njegovo ime,45 tako nazivlje Liburnskih otoka svjedoi da su oni zavladali morem. Iz gore reenog je dodue sigurno da su morem gospodarili prije Atrijanaca, no ne spominje se kad je njihovo gospodstvo zapoelo. Ipak se moe pretpostaviti da je uslijedilo za Diomedovim i da je trajalo dok im Grci nisu oduzeli Krf, kako izvjeuje Strabon u estoj knjizi: Arhija je ve osnovao Sirakuzu, dovezavi se laama iz Korinta. Istodobno su osnovani Naks i Megara. A izvijestivi o proroanstvu: da je uskoro Arhija, plovei na Siciliju, ostavio s dijelom ljudstva Hersikrata, koji je vodio podrijetlo od Herkulova potomstva, neka za obitavalite svojima zauzme Korkiru koja je ranije

224

225

205 quae ante Scheria fuit nominata: atque (hos) quidem expulsis, qui tunc ibi habitabcmi Liburnis, Insulam obtinuisse. Quod evenit Olympiados XI. Anno 2. et in annum 16. Romae conditae cadit, ut Philippus Cluverius ex Thucydide probat, sed cum facile ex Corcy210 ra eiecti fuerint, id iam senescentem Liburnorum potentiam indicat, tuncque Graecos Scheriae Liburnicum nomen, in Corcyram mutasse, prout, et aliam Insulam Colonia deducta occupasse, et ex sylvarum nigredine Melenam cognominasse dicendum est; abin215 deque Atrienses ipsius sinus Liburnici dominium consecutos nomen Liburnicum obliterasse, propriumque imposuisse, ut lustinus innuere videtur libro 20. Adria quoque Illyrico mari proxima, quae et Adriatico mari nomen dedit. 220 Mari autem nomen impositum absolutum, et diuturnum Atriensium dominium indicat, quod absque Liburnicarum Insularum ipossessione retineri non potuisse suo loco constabit; Ideo earundem quoque dominium Atrienses habuisse censendum est, quod li225 cet quonam tempore inceperit, non constet, illud tamen viguisse oportet, antequam a Gallis pulsi fuerunt, et priusquam Senones Umbriam occupaverint, scilicet anno 359. Urbis conditae ideo si quis ab excidio Troiae usque ad Dionysii Syracusarum Tyranni 230 adventum in rebus Adriaticis aliquam temporis rationem adhibere vellet, ab eodem excidio, sive a proxima morte Diomedis circiter anni 400. qui effluxerunt, usquequo Corcyra a Graecis occupata fuit, verosimiliter Liburnis tribuendi sunt, reliqui vero 300. 235 vel circa usque ad Dionysium Atriensibus, at cum Scylax loco citato Umbros, ac Tyrrenos in Adriaticae orae descriptione memoret, et Anconam Issam atque Pharum nominet, quas tempore Dionysii constructas referunt Strabo et Diodorus, ideo circa ea240 dem tempora adhuc Tuscos, et Umbros Adriaticam oram coluisse dicendum esset, sed ex Diodoro constat Pharum, quam novam, Scylax (vocat), conditam postquam Galli Umbros, ex Adriatica ora expulerunt, scilicet Urbis Con245 ditae 359. ideo Scylacem in descriptione Adriaticae orae se antiquiores secutum dicendum videtur, et Tuscos, ante Dionysii tempora, et (antequam Umbri

bila zvana Sherijom, i da je on zadobio otok, istjeravi dakako Liburne koji su tada ondje obitavali.*8 To se dogodilo druge godine jedanaeste olimpijade, a pada u esnaestu godinu od osnutka Rima, kako dokazuje Philippe Clouvier47 prema Tukididu.48 No budui da su Liburni bili lako izbaeni s Krfa, to pokazuje da je njihova mo ve slabila. Valja rei i da su tada Grci izmijenili liburnsko ime Sherije u Korkiru, te da su, osnovavi koloniju, zaposjeli i drugi otok, i po tamnim ga umama nazvali Melonom. Zatim su Atrij anci postigli gospodstvo i nad samim Liburnskim morem, izbrisali liburnsko ime i nametnuli vlastito, ini tse da to nagovijeta Justin u dvadesetoj knjizi: I Adrija vrlo blizu Ilirskog mora, koja je i dala ime Adrijatikom moru.19 Ime pak nadjenuto moru pokazuje potpuno i dugotrajno gospodstvo Atrijanaca, a na svom e se mjestu pokazati sigurnim da se ono nije moglo zadrati bez posjeda nad Liburnskim otocima. Valja stoga smatrati da su Atrij anci i njima gospodarili. Iako nije sigurno kad je to gospodstvo poelo, moralo je ipak biti snano prije no to su ih protjerali Gali i prije no to su Senonci zauzeli Umbriju 359. godine od osnutka Rima. Ako bi stoga tko htio primijeniti kakav vremenski proraun na jadransku povijest od pada Troje do dolaska sirakukog tiranina Dionizija, vjerojatno Liburnima treba pridijeliti oko etiristo godina koje su protekle od toga pada ili skore Diomedove smrti pa dok su Grci zauzeli Krf, a Atrij ancima preostalih tristo ili priblino tome, do Dionizija. Skilak na navedenom mjestu u opisu jadranske obale spominje Umbre i Etruane i imenuje Ankoiiu, 50 Isu i Far za koje Strabon i Diodor izvjeuju da su izgraeni u Dionizijevo doba,51 pa bi valjalo rei da su otprilike u to vrijeme Etruani i Umbri jo nastavali jadransku obalu. Prema Diodoru je meutim Far koji Skilak naziva novim sigurno osnovan poto su Gali istjerali Umbre s jadranske obale, tj. nakon 359. godine od osnutka Rima.52 ini se stoga kako valja rei da je Skilak u opisu jadranske obale slijedio starije od sebe i da su Etruani posjedovali Jadran prije Dionizijeva vremena i prije no to su Gali protjerali Umbre. Sigurno je da-

226

227

a Gallis pulsi fuerint Adriaticum possedisse). Tuscos ergo sicuti post Liburnos ditionem Adriatici in pote250 state habuisse constat; ita plura quoque per Adriaticas oras loca ibi opportuna, vel acquisivisse, vel associasse oportet, ut de Piceno testatur Strabo /libro 5./ Firmum Picenum, eiusque navale Castellum, deinceps Cuprae janum conditum dedicatumque ab Etruscis; 255 qui lunonem Cupram vocant, tum Truentinus amnis, eiusdemque nominis Urbs, inde Matrinus fluvius ab Adrianorum Urbe profluens, et navale Adriae habens nomen suum conveniens. et Plinius loco supra citato /libro 3. capite 13./Siculi, et Liburni plurima eius 260 tractus tenuere, inprimis Palmense, Praetutianum, Hadrianumque agrum, Umbri eos expulere, hos Etruria, hane Galli. Haec autem maritima Piceni loca, Tuscorum tempore, caeteris opportuniora, celebrioraque fuisse, censendum est, quae Ancona deinde condita, et 265 tractu temporis, navigationem ad se trahente, declinaverunt: Atrienses autem, sicuti in potestate sua Liburnicas Insulas habuisse oportet; ita utrum eas subegerint, an associaverint, ut postea Dionysius, Romani, et ultimo Veneti, nulla memoria reperitur; Ideo ex 270 Venetorum gestis, quae suo loco referentur, similia quisque de Atriensibus praesumere poterit: Sed si in antiquissimis rebus, coniecturis uti fas est; sicuti Liburnos ab Umbris Italia pulsos memorat Plinius, hosque ab Etruscis, ita si quis Liburnos con275 tra expulsores Umbros Tuscis auxiliatos assereret, forsan incongrue coniectaBse non videretur; Atrienses vero ab amicis Liburnis, in mare deductos, imitatione Pelasgorum occupatis Padi Ostiis, aptatisque Paludibus, ut Plinius loco citato /capite 1.1 refert, ex oppor280 tunitate situs processu temporum navigationem totius sinus ad se traxisse, et ex diuturnitate possessionis eiusdem, circumiacentium Insularum, et populorum dominium consequutos, prout de relatis Piceni locis constat, sinui quoque nomen suum imposuisse, con285 cludi posse videtur, prout de Venetis suo loco idem constabit. At sicuti Tuscorum partem mediterraneam, ad proximos montes a Gallis fugatam, Rhaetiam a Duce suo Rhaeto denominasse referunt auctores /lustinus libro 20. Livius libro 5. Plinius libro 3. capite 290 20./; ita deinde Atrienses ab eisdem pulsos, uti mariti228

kle da su nakon Liburna Etruani drali Jadran u vlasti, pa su isto tako morali ili stei ili uza se vezati vie za se zgodnih mjesta na jadranskim obalama. Za Picen o tome svjedoa Strabon /u petoj knjizi/: Tvrdi Picen, i njegova luka Katel, zatim svetite Kupre koje su utemeljili i posvetili Etruani. Oni Kuprom nazivaju Junonu. Tada truentska rijeka i grad istog imena, zatim rijeka Matrin koja tee od grada Adrijanaca i luka Adrije sa svojim od53 govarajuim imenom, i Plinije na gore navedenom mjestu /u 13. poglavlju tree knjige/: Najvei su dio njena prostora drali Sikuli i Liburni, u prvom redu palmensko, pretutijansko i hadrijansko zemljite. Njih 54 protjerali Umbri, Umbre Etrurija, a Etruriju su Gali. Valja smatrati da su ta primorska mjesta Picena u etruansko vrijeme bila zgodnija i naseljenija od ostalih, no opala su kad je zatim osnovana Ankona koja je s vremenom privlaila plovidbu k sebi. Atrijanci su dodue morali imati pod svojom vlau Liburnske otoke, no nema nikakva spomena o tome jesu li ih podvrgli ili su ih vezali uza se kao kasnije Dionizije, Rimljani i napokon Mleani. Stoga e svatko prema postupcima Mleana koji e biti opisani na svom mjestu moi pretpostaviti slino o Atrijancima. No, ako se u najstarijoj povijesti pravo posluiti pretpostavkama, moda se ne bi inilo da je to neskladno pretpostavio onaj koji bi spomenuo da su Liburni pripomogli Etruanima protiv svojih progonilaca Umbra, jer Plinije navodi da su Umbri prognali Liburne iz Italije. ini se kako se doista moe zakljuiti da su Atrij anci, koje su na more doveli prijatelji Liburni, zauzeli ua Pada po primjeru Pelazga, da su uredili puine kako iznosi Plinije na navedenom mjestu /u prvom poglavlju/,55 da su zbog zgodna smjetaja tijekom vremena k sebi privukli plovidbu itavim zaljevom, da su zbog dugotrajna posjeda nad njim postigli gospodstvo nad okolnim otocima i narodima kao to je sigurno za spomenuta mjesta u Picenu, te da ,su i moru nametnuli svoje ime kako e se na svom mjestu pokazati sigurnim za Mleane. Autori /Justin u dvadesetoj knjizi; Livije u petoj; Plinije u 20. poglavlju tree knjige/ izvjeuju da je kopneni dao Etruana, natjeran od
229

mos propriis navibus ad proximiora suae iurisdictionis loca adnavigasse, verosimiliter credi potest, et ut navigationi addictos maiorem ipsorum partem in Liburnicas Insulas ipsis subiectas vel socias, se recepis295 se, posteriora de Dalmatis exempla suo loco referenda suadent coniectari, ac deinde Atrienses, Liburnis commixtos, communem navigationem continuasse usque ad Dionysii tempora; circa quae Adriaticum infestatum, ex Strabone loco citato apparet. Atriensibus 300 enim sedem suam amittentibus, Classem quoque eorum debilitatam fuisse oportet, ex quibus skuti dominium Adriatici, absque Liburnicis Insulis servari non posse constabit, ita easdem Insulas per se solas insufficientes esse ad dominium eius absolutum retinen305 dum, ex iisdem et infra dicendis, clarius patebit: infestatio autem Adriatici Illyriis ex Diodoro tribui posse videtur, ideoque Liburnos ad Dionysii protectionem recurrisse, Issamque, et Pharum eidem concedendo, ipsi adhaesisse, ac eius Classis protectione 310 Pharum ab Illyriorum obsidione liberasse, et armenta equorum ad certamina ex intimis sinus Dionysia deduxisse, ut Strabo refert: Dionysio autem Issae sedem figente, processu temporis summam Adriaticae navigationis illic reductam fuisse oportet; Siculis de315 inde Adriatici dominium amittentibus, nomen eiusdem soli Issensibus tributum argui potest, cum Issenses quando cum Romanis amicitiam contraxerunt pro sola Insula accipiendi non sint: nam sicuti eos Civitates proprias Tragurii, et Epetii Classemque habuisse, 320 ex relatis Romanorum Historicis constat, ita alia quoque loca possedisse, vel in societatem habuisse, censendum est: at cum Issenses ab antiquis inter Liburnos repositi fuerint, quid prohibet coniectari, Issensium noniine omnes Liburnos amicitiam cum Roma325 nis contraxisse, utpote eorum, qui navigationis Adriatici sedem a tempore Dionysii per 150. annos usque ad primum Illyricum bellum possidentes, universae Liburniae nomen Atriensium imitatione ibi vendicaverint, et Romanos prima vie in Adriaticum contra 330 Illyrios accersiverint; eo magis quia nemo refert:
230

Gala k oblinjim planinama, dao Reciji ime po svom voi Retu.56 Isto se tako s velikom vjerojatnou moe smatrati da su i Atrijanci zatim, protjerani od njih, kao pomorci na vlastitim laama otplovili k najbliim mjestima pod svojom upravom. Kasniji primjeri o Dalmatincima koji e biti izneseni na svom mjestu savjetuju pretpostavku da se vei dio Atrij anaca, upuen na pomorstvo, povukao na podanike ili saveznike Liburnske otoke i da su zatim Atrijanci pomijeani s Liburnima nastavili zajedniki ploviti sve do Dionizijeva vremena. Iz Strabonova navedenog mjesta 57vidi tse da je Jadran otprilike u to doba napadnut. Kako su naime Atrijanci izgubili svoje sjedite, moralo im je oslabiti brodovlje. Iz toga e biti sigurno da se gospodstvo nad Jadranom dodue ne moe sauvati bez Liburnskih otoka, ali e iz toga i iz onoga to nie valja rei biti jo jasnije da su ti otoci isto tako sami za sebe nedovoljni da se zadri potpuno gospodstvo nad Jadranom. ini se pak da se napad na Jadran prema Diodoru moe pripisati Ilirima58 i da su se zbog toga Liburni utekli Dionizijevoj zatiti, ustupili mu Vis i Hvar pristavi uza nj, te da su pod zatitom njegove mornarice oslobodili Hvar ilirske opsade, i da su oni dopremili Dioniziju stada trkaih konja iz najuvue59 nijeg dijela mora, kako izvjeuje Strabon. Budui da je Dionizije udario sjedite na Visu, moralo je tijekom vremena onamo biti prebaeno i teite jadranske plovidbe. Kako su Sicilci nakon toga izgubili gospodstvo nad Jadranom, moe se dokazati da je taj naslov zatim bio pridijeljen Isejcima samima. Jer Iisejce koji su sklopili prijateljstvo s Rimljanima ne treba shvaati kao jedan jedini otok: prema navedenim su rimskim povjesniarima sigurno imali vlastite gradove Tragurij i Epetij i mornaricu, a isto tako valja smatrati da su posjedovali ili drali kao saveznika i druga mjesta. Kako su pak Isejci od davnine bili smjeteni meu Liburnima, to prijei pretpostaviti da su svi Liburni sklopili s Rimljanima prijateljstvo pod imenom Iisejaca, to jest pod imenom onih koji su posjedovali sjedite jadranske plovidbe kroz 150 godina od Dionizijeva doba do prvog ilirskog rata, za se po primjeru Atrij anaca
231

quandonam Romani Liburnos subegerint, solus Appianus Nono Illyrico bello, et Dalmatico Quarto, Liburhos in Populi Romani fidem concessisse scribit, et Caesaris in propinquo agentis opem implorasse, eo 335 quia Dalmatae Promonam Urbem ipsorum caepissent; sed ad illud usque tempus contermini Dalmatis Illyrii ante 175. annis, Istri 168. et lapodes 76. a Romanis subacti fuerant, quo temporis intervallo nulla Liburnici belli, prout caeterorum in Illyrico Romano, mentio 340 reperitur, idt>o cum Liburnos Romanis inimicos fuisse argui non possit, amicos ab antiquo simul cum Issensibus; et crescentibus Romanorum rebus socios fuisse, dicendum videtur, cum Issenses 200. annos ante Liburnorum seditionem amicitiam Romanorum 345 coluisse, supra ostensum sit, et a Romanis liberos et immunes servatos pateat, quod de caeteris quoque Liburnis coniectari potest; sed processu temporum, decrescentibus Issensium rebus, iisdemque ad Civitates continentis se reducentibus, ut supra dictum est, eo350 rum quoque nomen obsolevit, Liburnia vero antiquum recuperavit, quibus coniecturis Adriatici dominu serie, navigationisque ratione ab auctoribus praetermissis, per temporum successiones deductis, melius intelliguntur, quae apud antiquiores de Liburnis re355 periuntur, et quae Romanorum temporibus de iisdem referuntur, cum Navium Adriaticarum Liburnarum vocatarum belli Pompeiani tempere memoria adhuc extaret, quarum agilitate deinde Actiaco praelio, Augusto victoriam consecuto, Liburnarum nomen denuo 3)60 celebre evasit, et ad earum similitudinem deinceps Romani Imperatores, naves construentes, Liburnas dixerunt, ut Vegetius /libro 5. capite 3./ refert; Sic ex navium denominatione, inventorum nomen potentiaeque antiquae memoria servabatur, prout et 365 Mandia genus vestimenti eorumdem opulentiam denotat, ut Stephanus tradit. Ab iis Liburnicae naves sunt excogitatae, et Mandia, Liburnica vestimenta. Issensium quoque inter Liburnos censitorum memoria reperitur, et usque ad civilia bella eos caeteris prae370 celluisse Hirtius /De bello Alexandrino/ testatur. Issa
232

osvojili ime itave Liburnije i prvi put pozvali Rimljane u Jadran protiv Ilira? To vie to nitko ne izvjeuje kad bi Rimljani bili podvrgli Liburne. Jedino Apijan u devetom ilirskom i etvrtoim delmatskom ratu pie da su Liburni stupili pod zatitu rimskog naroda i da su zatraili pomo Cezara koji je boravio u 60blizini, jer su Delmati zauzeli njihov grad Promonu. No do toga su vremena Rimljani ve bili podvrgli Ilire susjedne Delmatima prije 175 godina, Histre prije 168, i Japode prije 76 godina, a u tom se razdoblju ne nalazi nikakva spomena o ratu s Liburnima, kao s ostalima u rimskom Iliriku. Budui da se zbog toga ne moe dokazivati da su Liburni bili neprijatelji Rimljana, ini se kako valja rei da su im od davnine zajedno s Isejcima bili prijatelji, pa i saveznici kako je rasla uloga Rimljana. Gore je naime pokazano da su Isejci 200 godina prije nemira kod Liburna gajili prijateljstvo s Rimljanima, i jasno je da su ih Rimljani uvali slobodnima i osloboenim poreza, a to se moe pretpostaviti i za ostale Liburne. No uloga je Isejaca tijekom vremena opadala i prebacivala se na gradove kopna, kako je gore reeno, pa je i njihovo ime izblijedjelo, a Liburnija je povratila svoje staro ime. Kad se kroz slijed vremena izvedu ove pretpostavke o redoslijedu gospodstva nad Jadranom i o ustrojstvu plovidbe, to su autori propustili iznijeti, bolje se razumije i ono to se o Liburnima nalazi kod starijih i ono to se o njima iznosi u rimsko doba. U vrijeme rata s Pompejem jo je naime uvijek postojala uspomena na jadranske lae zvane liburnama, a kad je zatim August u bici kod Akcija pobijedio zahvaljujui njihovoj pokretljivosti, ime je liburna opet postalo slavno. Rimski su carevi zatim gradili lae sline njima i nazivali ih liburnama, kako izvjeuje Vegecije /u treem poglavlju pete knjige/.61 Tako se u nazivu laa uvalo ime i uspomena na pradavnu mo njihovih izumitelja. Isto tako i vrst odjee mandija naznauje njihovo bogatstvo, kako iznosi Stjepan: Oni su izumili liburnske lae, i liburnsku odjeu mandiju.62 Nalazi se i da se Isejci spominju meu Liburnima, a Hircije /O aleksandrijskom ratu/ svjedoi da su se sve do graanskih ratova isticali pred ostalima: Isa
233

375

380

385

390

erat nobilissimum regionum earum Oppidum. et Plinius: Issa Civium Romanorum. De ladertinis autem Liburnis idem Hirtius refert: (C. Octavium) paucis navibus ladertinorum, quorum semper in Republica singulare constiterat officium, quod ut verificari possit, ante Civilia bella et antequam Liburni a Dalmatis pressi, Caesari se tradidissent, evenisse oportet: ideo ladertinos (quos ex situs opportunitate, portusque excellentia, ab antiquo navigatioiiis Adriatici, prima loca inter socios habuisse coniectari debet) simul cum caeteris Liburnis Romanorum amicitiam, indeque societatem contraxisse, et ante Caesarem libertatis tempore, eorum semper singulare constitisse officium argui debet; cum autem, et ladrae nomen ab Adria non admodum diff erat, ideo si quis ladertinos, cum ipsis Adriatico nomen imponentibus, Thuscis communionem Civitatis habuisse, praesumeret, audax forsan coniectator non videretur, cum eius situs Atriensibus necessarius maxime fuerit, ut infra suo loco in rebus gestis Venetorum expendetur. ladram autem Coloniam Romanorum fuisse, Plinius, et Ptolomaeus imemorant, eamque ante Augustum deductam, et ab ipso restauratam, inscriptio, quae adhuc inibi cernitur, testatur. IMP CAES D. F. AVG PARENS COLONIAE MVRVM ET TVRRIS (DEDIT) T IVLIVS OPTATVS TVRRIS VETVSTATE (CONSVMPTAS) IMPENSA SVA RESTITVIT

bijae najplemenitiji grad onih krajeva; a Plinije: 64 Isa rimskih graana. Isti pak Hir ci je izvjeuje o Liburnima Jadertinima: (Gaja Gktavija) s nekoliko laa Jadertina, i65 ja je sluba Republici uvijek bila izvrsna ... Da bi se to moglo opravdati, moralo se dogoditi prije graanskih ratova i prije no to su se Liburni pod delmatskiim pritiskom predali Cezaru. Mora stoga biti dokazano da su Jadertani zajedno s ostalim Liburnima sklopili prijateljstvo, a zatim i savez s Rimljanima, i da je njihova sluba Republici uvijek bila izvrsna prije Cezara, u vrijeme slobode. (Mora se pretpostaviti da isu zbog zgodna smjetaja i odline luke od davnine imali meu saveznicima prvo mjesto u plovidbi Jadranom.) Kako se pak ime Jadre tek malo razlikuje od Adrije, moda se ne bi uinio presmionim onaj tko bi pretpostavio da su Jadertini imali s onim Etruanima koji su Jadranu nametnuli ime zajedniki grad: njegov je naime smjetaj bio vrlo potreban Atrij ancima, kako e nie biti izloeno na svom mjestu, u mletakoj povijesti. Plinije i Ptolemej spominju da je Jader bio rimska kolonija,66 a natpis koji se ondje jo vidi svjedoi da je osnovana prije Augusta i da ju je on obnovio: Imperator Cezar August, sin Boanskoga, otac kolonije, dao joj je bedem i kule. Tit Julije Optat obnovio je na svoj troak kule koje je istroila starost.61 Takoer i razliiti tragovi sjajno graenih hramova, amfiteatra, kazalita i gradskih bedema pokazuju rimsku velianistvenost. Meu njima je golem stup koji se poslije toliko udesa grada jo uvijek vidi uspravan na trgu, i slavoluk, dio vee graevine, sada prenesen k gradskim vratima sv. Krevana. Na njegovu se epistiliju ita ovo:
235

63

395

400

Varia quoque praeclari operis Templorum, Amphitheatri, Theatri, et Moeniorum Uibis vestigia, Romanam magnificentiam demonstrant, inter quae Columna ingens, post tot Urbis casus, adhuc in foro 405 erecta cernitur, et arcus maioris aedificii pars nunc ad portam Civitatis sancti Chrisogoni dictam, translatus, in cuius Epistilio haec leguntur:
234

MELLA ANNIANA IN MEMOR Q LAEPICI Q F SERG BASSI 410 MARITI SVI EMPORIVM STERNI E ARCVM FIERI ET STATVAS SVPERPONI TVSS EX HS DCDXX

Mela Anijana je na uspomenu Kvinta Lepika Basa, Kvintova sina, iz sergijskog tribusa, svojeg supruga, oporukom odredila poploati trnicu, podii slavoluk i na nj postaviti kipove, isplativi rimskom narodu dvadesetinu od 600 sestercija.68 Kako pak poloaj oko grada nema stalno vodu, Trajan roen na dobro drave, koji je izgradio ili poveao i poboljao mnogo luka po Carstvu to se na Jadranu moe vidjeti u Ankoni po izvrsno izraenom slavoluku, pokazatelju lijepoga djela, pobrinuo se i za udobnost Jadertina, te je dao dovesti obilje vode iz rijeke Krke, trideset milja odatle. To pokazuju zidovi vodovoda, a nedavno naen natpis upuuje na to tko je njihov graditelj: Imperator Nerva Trajan... vrhovni sveenik, s tribunskom vlau... vodovod koloni.... u kojemu dajui troak... posveenog vladara.. ,69 ,

Verum cum situs circa Civitatem aquis perennibus careat, Traianus Reipublieae bono natus, sicuti 415 plures, per Imperium portus munivit, vel ampliores tutioresque reddiit, ut in Adriatico videre est Anconae, ex arcu eximie elaborate, ac pulchri operis indice, ita ladrensium quoque commoditati consulens XXX. ab inde milliaribus, ex Titio flumine copiosis420 simas aquas deduxit, ut aquaeductus parientinae demonstrant, quorum auctorem lapis nuper inventus indicat. IMP NERVA TRAIAN PONTIF MAX TR AQVAEDVCTVM COLON IN QVO DANTE IMPEN SACRATISSIMI PRINCI

425

Extant aliae quoque inscriptiones ad (varios) usus translatae, quae in fine operis cum reliquis Dal430 maticis positae sunt; sequutis deinde temporibus ladra in ditione sua Liburniam habuit, ut infra patebit, et ex situs opportunitate,, portusque commoditate semper inter praecipuas Adriatici Urbes censita fuit. His de Liburnia 'maritima recensitis, fines eius 435 mediterranei describendi essent, sed cum ab antiquis non tradantur, Romanorum vero temporibus a lapidibus coarctati fuerint, ut ex supradictis apparet, ideo ad Ptolomaicos respiciendo, Liburnia ab Occidente Istria, a Septentrione Pannonia, ab ortu Dalmatia, 440 terminata fuit.

Postoje i drugi natpisi, preneseni u razliite svrhe, koji .su stavljeni na kraj djela zajedno s ostalima dalmatinskim. U razdoblju koje je uslijedilo Zadar je imao Liburniju pod svojom vlau, kako e nie biti objanjeno. Zbog zgodna se smjetaja i pogodne luke uvijek brojio meu najvanije gradove Jadrana. Iznijevi ovo o primorskoj Liburniji, valjalo bi opisati njene kopnene granice, no stari ih ne opisuju, a u rimsko su ih vrijeme suzili Japodi, kako se vidi iz gore reenog. Drei se stoga Ptolemejevih:70 Liburnija je sa zapada bila omeena Istrom, sa sjevera Panonijom, a s istoka Dalmacijom.

236

237

Caput VI. DE DALMATIA. Dalmatia ab Urbe Dalmio; ut vult Stephanus, a Dalminio ut Strabo, a Delminio vero, ut Polybius et Appianus, dicta fuit; Sed si a Dalmio deducenda esset denaminatio Dalmatarum, Dalmienses cum Ste phano, vel (Delmatae) cum Polybio, dicendi essent; invaluit tamen apud Scriptores Dalmatarum denominatio, ut ex relatis constat, et Stephanus Dalmatia Italiae regio huius incolae Dalmaiae vocantur, et Dalmates, et sicut a principio Dalmienses vel Dalmatae pro incolis tantum Urbis Dalmis, vel Dalminii accipiebantur, ita ante primum Dalmaticum bellum arctos terminos habuisse constat; variis deinde bellort'^ casibus Dalmatia dilatata, Romanae Monarchiae tempore, usque ad Titium et {Drilonem} f lumina, mare, et Pannonas extensa fuit, ut supra relatum est, ita ut antiqui Illyrici partem, quae citra {Drilonem) est, comprehenderet, et simul cum Liburnia, Illyricum at Augusto definitum, conficeret. Dalminio autem primo bello Dalmatico exusto in locum eius Salonam successisse constat, cum secundo tantum bello Salonae mentio reperiatur, quia vero situs eius Romanis opportunissimus fuit, ideo brevi tempore caeteras Illyrici Civitates praecelluit, ut ruinae ipsius demonstrant, magnificentiam vero eiusdem Amphitheatri, templorum, Aquaeductus, et aliorum aedificiorum vestigia, nec non numerus pene infinitus Columnarum, lapidumque sepulchralium, et varu generis marmorum, per diversa in Dalmatiam loca transportatorum, Inscriptionumque insignium fragmenta testantur; Hane figurae oblongae fuisse praeter id quod hae ipsae ruinae per fluminis ladri ripas sparsae, indicant, eleganter cecinit Lucanus libro 4. Pharsalium: Qua mari Adriatici longas jerit unda Salonas Et tepidum in molles Zephiros excurrit lader:

VI poglavlje O DALMACIJI Dalmacija je bila nazvana po gradu Dalmiju, kako hoe Stjepan,1 po Dalminiju prema Strabonu,2 po Delminijiu pak prema Polibiju i Apijanu.3 No kad bi naziv Dalmata trebalo izvoditi od Daknija, valjalo bi ih zajedno sa Stjepanom nazvati Dalmijenzima ili s Polibijem Delmatima. Kod pisaca je ipak prevladao naziv Dalmata, kako se vidi iz iznesenoga, pa i Stjepan pie Dalmacija pokrajina Italije, njeni se stanovnici nazivaju Dalmate i Dalmati. U poetku su se Dalmienzi ili Dalmati shvaali samo kao stanovnici grada Dalme ili Dalminija, pa je tako sigurno da su prije prvog delmatskog rata imali uske mee. Proirivi se zatim razliitim ratnim udesima, Dalmacija se u vrijeme Rimskog Carsltva protezala sve do rijeka Krke i Drima, mora i Panoinaca kako je gore izneseno. Tako je obuhvaala dio starog Ilirika s ove strane Drima i zajedno s Liburnijom inila Ilirik kako ga je ograniio August. Sigurno je ida je Salona naslijedila mjesto Dalminuja kad je on spaljen u prvom delmatskom ratu, jer se spomen o njoj nalazi samo za drugoga rata. Budui pak da je njen smjetaj za Rimljane bio vrlo pogodan, u kratkom je vremenu nadila ostale gradove u Iliriku, kako pokazuju njezine ruevine. O njenoj veliajnosti uistinu svjedoe ostaci amfiteatra, hramova, vodovoda i drugih graevina, a isto tako gotovo bezgranian broj stupova, nadgrobnih spomenika i raznovrsnih mramora, prenesenih po razliitim mjestima Dalmacije, te ulomci znamenitih natpisa. Da je bila izduena oblika, upuuju same ruevine razasute obalama rijeke Jadra, a osim toga je to skladno opjevao Lukan u etvrtoj knjizi Farsalija: Gdje val Jadranskog mora udara o duge Salone i topli Jader tee prema blagim zefirima.5 Ovdje je kao na mjestu pogodnijem od dru6 gih bilo pristanite /Strabon/. Luka je bila sigurna, a zbog oblinje rijeke koja je u nju utjecala bila je vrlo zgodna i stanovnicima i mornarima. Jadro je

10

15

20

25

30

35

Hic utpote in loco caeteris commodiori navalia /Strabo/ extiterunt portus tutus, et ex proximo flumine in ipsum influente habitatoribus, et Nautis 40 aptissimus fuit, cum lader piscium ferax, quamvis

238

239

45

50

55

60

65

parvo spatio navigabilis sit, pluribus tamen in locis ex saxosis ripis cadente flumine, lacus profundos, et cavernosos, atque ob id piscosos, ac molas frumentarias in promptu habuit; ad expeditiones quoque in mediterraneas partes faciendas, et ad Danubium usque res deferendas et inde recipiendas, opportunissimo loco Salona sita erat; nam, quamvis Danubio non adeo proxima fuerit, ut Narona, et Epidaurus, cum tamen inter has, et Danubii, ac Savi confluentem Scardi montis asperrima iuga interponantur, haecque commeantibus difficilia sint; hine factum est, ut rectus Salona ad Savum transitus deinde secundo Savo ad Danubii, sive Istri confluentem omnium opportunissimus esset, et quo magis per Illyricum bella intercedebant, vel Romanorum dominium Septentrionem versus dilatabatur, eo magis Salona frequentaretur: namlicet portus ipsius praeternavigantibus opportunus non sit, uti ladrae et Epidauri, tamen in Dalmatia quidquam negotii habentibus, Salona, quasi necessario, adeunda erat, cum Naronam alterum conventum, difficile mari, ob Promontorii Nesti longitudinem, et non longe a Salonae prospectu praeterire oporteret, et difficilius adverso flumine perveniretur; ob id Dalmatiae rerum summam Salonam deductam. fuisse, censeri debet, prout Li'burniae ladram: Salonae autem, sive Salonarum commoditati, militaribusque expeditionibus Augustum consulentem, vias munivisse, fragmenta Inscriptionum testantur: ESAR DIV AVG (F) (GVSTVS) IMP PONT MAK OTEST. XIIX CO II A COLONIA SALONITAN AESAR D AVG F GVSTVS IMP PONTIFEX MAX TRIB POTEST XXI.... SIII VIAM AB SALONIS AD LII.... ASTEL DAESITIATIVM PER M V VSV CLVI MVNII ET IDEM VIAM AD I.. . A I . . . ALN QVOD DIVI F III IBVS A SALONIS MVNII.... RIB CIVITI
240

naime bogat ribom, pa iako je samo kratko plovan, budui da rijeka na vie mjesta pada zbog stjenovitih obala, imao je na dohvatu duboka, peinasta i zbog toga ribna jezerca i mlinove za ito. Salona je bila smjetena i na vrlo zgodnom mjestu za pohode u unutranjost, za otpremu robe sve do Dunava i za njen prihvat odande. Iako naime nije bila tako blizu Dunavu kao Narona i Epidaur, izmeu njih i sutoka Save i Dunava prijee se otre kose planine Skarda,7 a one su teke za prijevoznike. Tako se zbilo da je od svih najpogodniji bio ravan prijelaz od Salone do Save i zatim niz Savu do ua u Dunav ili Istar. Sto su se vie Ilirikom zametali ratovi, ili to se vie rimsko gospodstvo irilo prema sjeveru, to se vie zalazilo u Salonu. Iako naime njena luka nije onima koji mimo plove tako zgodna kao zadarska ili cavtatska, ipak su u Salonu kao po nudi morali doi svi koji su imali bilo kakva posla u Dalmaciji. U drugi konvent, Naronu, trebalo je naime tegobno obilaziti morem zbog dugakog rta Peljeca, i to nedaleko od dogleda Salone, i jo se tegobnije do nje stizalo uz rijeku. Valja smatrati da je zbog toga vrhovna vlast Dalmacije bila smjetena u Salonu, ba kao i Liburnije u Zadar. Ulomci natpisa pak svjedoe da je August dao izgraditi ceste, brinui se o pogodnosti za Salonu ili Salone i za vojne pohode: Cezar, sin boanskog Augusta, August, imperator, vrhovni sveenik, osamnaesti put s tribunskom vlau drugi put konzul, Od salonitanske kolonije ... Cezar, sin boanskog Augusta, August, imperator, vrhovni sveenik, dvadeset prvi put s tribunskom vlau, trei put sagradio je cestu od Salone do ... utvrde Desitijata dugu 156 tisua koraka. I isti je sagradio cestu do ... od Salona...

70

15

konzul,

80

241

85

(CVIVS) VIAI MILLIA PASSVS SVNT CLXVII MVNIT PER VEXILIARIOS LEG VII ET XI (ITEM) VIAM GABINIANAM AB SALONIS ANDETRIVM APERVIT ET (MVNlT) PER LEG VII (MVNlT) . . . . ( IVM) MONTEM DIVONVM MILLIA PASSVVM LXXVII & A LEG PRO In hac Salonae sive Salonarum Civitate Magistratus Provinciales sedem habuere, in ea Christianitatis Dalmaticae caepere primordia, a Tito Sancti Pauli discipulo in Illyricum invecta; martyrio autem Beati Domnii, sancti Petri discipuli Salonitana Ecclesia Metropolisque Dalmatiae fundata fuit. Verum IIlyricum, quod in Descriptione a Claudio Ptolomaeo facta Dalmatiam, et Liburniam comprehendit extendi usque ad ripas Danubii caepit. Quod in causa fuisse videtur, ut Illyrici maritimi nomen obsolesceret, locoque eius Dalmatiae vocabulum frequentaretur, et non solum veteres suos terminos sed finitimam quoque Liburniam comprehenderet, ut Vegetius testatur (/libro 5. capite 3./} :Liburnia namque Dalmatiae pars est ladertinae subiacens dvitati, cuius exemplo nunc naves bellicae fabricantur, et- appellantur Liburnae. Dalmatia autem sic dilatata, quamvis Pannoniis, prout, ab antiquo a Septentrione clauderetur, quia tamen earumdem termini quidam immutati fuerunt, inde Dalmatiae quoque fines magis ampliati sunt, qui ut percipiantur, Pannoniarum nomina indicanda sunt, ut inde Dalmatiae termini posteriores apparere possint. Pannonias Ptolomaeus in Occidentalem, seu primam, vel superiorem, et Orientalem, seu secundam, vel inferiorem distinguit, quarum deinde pars septentrronalis Valeria, Australis vero Savia, nuncupatae fuerunt, ex quo Dalmatiae fines Septentrionales dilatati sunt, ut patebit. Nam Illyricum sicut in (17.) Provincias distinctum fuit ut Sextus Rufus testatur;
242

Te je ceste 167 tisua koraka, a dao ju je sagraditi veksilijarijama sedme i jedanaeste legije. Zatim je otvorio Gabinijansku cestu od Salone u Andetrij i dao je sagraditi sedmoj legiji. Dao je sagraditi... do brdo...
76 i pol tisua koraka, dok je legat u rangu propretora bio .. .8

90

95

100

105

110

115

120

U tom su gradu Saloni ili Salonama stolovali provincijalni magistrati, u njoj su se stali razvijati poeci dalmatinskog kranstva koje je u Ilirik unio Tit, uenik sv. Pavla. Muenitvom pak blaenog Domnija, uenika sv. Petra, bila je utemeljena salonitanska crkva i metropoli ja Dalmacije. Meutim se Ilirik, koji po opisu Klaudija Ptolemeja obuhvaa Liburniju i Dalmaciju,9 poeo protezati sve do obala Dunava. ini se da je to bilo uzrokom da se zaboravi naziv primorskog Ilirika, da namjesto njega uesta rije Dalmacija i da ne obuhvati samo svoje stare mee ve i susjednu Liburniju kako u 3. poglavlju pete knjige svjedoi Vegecije: Liburnija je naime dio Dalmacije koji lei pod jadertinskim gradom; po njenu se uzoru sada grade ratne lae i nazivaju se liburnama.10 Iako su tako proirenu Dalmaciju sa sjevera kao i od davnine zatvarale Panonije, neke su njihove mee ipak bile izmijenjene, pa su ise zbog toga proirile i granice Dalmacije. Da bi se one shvatile, valja se stoga uputiti o imendma Panonija da bi se zatim mogle vidjeti kasnije mee Dalmacije. Ptolemej razluuje Panonije na Zapadnu, Prvu ili Gornju i Istonu, Drugu ili Donju.11 Njihov je sjeverni dio zatim bio nazvan Valerijom, a istoni Savijom. Time su se proirile sjeverne granice Dalmacije, kako e biti objanjeno. Ilirik se naime kako svjedoi Sefest Ruf razluivao na sedamnaest provincija.12 Kad je zatim Carstvo podijeljeno na
243

ita deinde diviso Imperio in Orientale, et Occidentale, 125 in duas quoque partes distributum, et decem Provinciis Orientali relictis, septem Occidentali assignatae /Sextus Rufus/ fuerunt, Noricorum dude, Pannoniarum duae, Valeria, Savia, et Dalmatia. Declinante autem Imperio, et Barbaris, Istro superato, utrum130 que Illyricum vexantibus, ( . . . ) Valeria inter Provincias numerari desiit, (ut ex verbis Ammiani Marcellini libro 19. elicitur Valeriam venit (id est Constantius) partem quondam Pannoniae, sed ad honorem Valeriae Diocletiani filiae, et institutom, et ita cognomi135 natam scilicet ante tempora Marcellini,} vel quia Pannoniarum partis Danubianae, seu Ripariensis (quae Imperante Diocletiano recuperata ab eius filia Valeria nuncupabatur), nomen tune in desuetudinem abierat, vel a Barbaris vexata, Provinciae iura ami140 serat, (ideo inter Provincias eius nomen ommissum fuit) Notitla dignitatum utriusque Imperii Pannoniae primae Saviae Illyrici Dalmatiarum Occidentalis Pannoniae secundae Provinciae Norici mediterranei Sex Norici Ripensis.

Istono i Zapadno i raspodijeljeno na dva dijela, deset je provincija bilo ostavljeno Istonome, a sedam dodijeljeno Zapadnome /Sekst Ruf/: dva Norika, dvi13 je Panonije, Valerija, Savija i Dalmacija. Dok je Carstvo slabilo i dok isu barbari preavi Dunav napadali oba Ilirika, Valerija se prestala brojiti meu provincije. Tako proizlazi iz rijei Amijana Marcelina u devetnaestoj knjizi: doao je u Valeriju (Konstancije), neko dio Panonije, ali uspostavljen i tako u nazvan u ast Dioklecijanove keri Valerije, dakako prije Marcelinova vremena. Njeno je ime bilo isputeno izmeu provincija bilo stoga to se tada izobiajio naziv Panonija pridunaviskog ili priobalnog dijela (koji je iznova osvojio Dioklecijan, pa se nazivao Valerijom po njegovoj keri), bilo stoga to su ga napadali barbari, pa je izgubio prava provincije: Notitia dignitatum obaju Carstava: est provincija Zapadnog Ilirika Prva Panonija Savija Dalmacije Druga Panonija Kopneni Norik Priobalni Norik15

145

Sed cum eadem notitia Ducis Valeriae mentio150 nem faciat, ideo a nonnullis Valeria quoque inter IIlyrici Occidentalis Provincias declinantis Imperii numeratur; inquirendum idcirco est, quae regio, Valeria, et quae Suavia, vel Savia nuncuparetur, ut inde quid nomine Dalmatiarum intellectum fuerit, dignosci 155 possit. Saviam et Valeriam Sextus Rufus memorat. Batone Pannoniorum Rege subacto in ditionem nostram Pannoniae venerunt; Amantinis inter Savum, et Dravam prostratis, regio Suaviensis, ac Secundorum loca Pannoniorum obtenta sunt. Marcomanni, et 160 Quadi de locis Valeriae qui sunt inter Danubium, et Dravum pulsi sunt. Valeriam ergo intra Dravum, et Danubium fuisse, constat; Amantinorum autem Civitatem simul cum Sirmio intra, Savum, et Dravum ponit Plinius libro 3. capite 25. Alter amnis Baeunti244

No kako ista Noticija spominje vojvodu Valerije,16 neki zbog toga ubrajaju i Valeriju meu provincije Zapadnog Ilirika za slabljenja Carstva. Stoga valja ispitati koje se podruje nazivalo Valerijom a koje Suavijom ili Savijom da bi se odatle moglo raspoznati to se podrazumijevalo imenom Dalmacija. Sekst Ruf spominje Saviju i Valeriju: Panonije su dole pod nau vlast kad je podvrgnut kralj Panonaca Baton. Suavijsko podruje i mjesta stanovnika Druge Panonije zadobivena su kad su svladani Amantini izmeu Save i Drave. Markomani i Kvadi protjerani su iz mjesta Valerije izmeu Dunava i Drave.17 Sigurno je dakle da je Valerija bila izmeu Drave i Dunava. Grad Amantina pak zajedno sa i Sirmijem Plinije u 25. poglavlju tree knjige stavlja meu Savu i Dravu: Druga rijeka Beuncij
245

165

us in Saum Sirmio Oppido influit, ubi Civitas Sirmiensium, et Amantinorum inde 45. MilZia Passuum Taurunum, ubi Danubio miscetur Saus. lornandes autem clarius: Amcmiinis autem, qui inter Savum, Dravumque /lumina insident, Rege eorum interempto, ipsa 170 vie Romanam fecit Provinciam, ex quibus Saviam, inter Savum, et Dravum ponendam apparet, prout Guido Pancirollus in commentario ad Notitiam Occidentalem capite 62. censet, simul cum Wolfgango Lazio de migrationibus gentium libro XI. qui Sirmium 175 Pannoniae Saviae Urbem fuisse, scribit; quamvis ambo ibi ipsis contradicentes, Saviam ex meridionali quoque parte Savi ponant, Pancirollus ubi supra capite 63. et Lazius Commentario Reipublicae Romanae libro 1. capite 7. 180 Sequitur Notitia. Sub dispositione Viri Spectabilis Ducis Provinciae Pannoniae secundae Ripariensis sive Saviae. Sub dispositione Viri Spectabilis Ducis Provinciae Valeriae Ripensis. 185 Praefectus Classis primae Pannoniae servitii Classis Aegetensis sive secundae Pannoniae nunc Sisciae. Praepositus Thesaurorum Siscianorum Saviae. Procurator monetae Siscianae. 190 Hic confusae apparent Pannonia secunda cum Savia, et Pannonia prima cum secunda, id autem ob Barbarorum incursionem evenisse oportet, et Magistratus Provinciarum limitis Danubiani, Ripariensium dictarum, scilicet Pannoniarum, Valeriae, et Sa195 viae, propter limitem Danubii deturbatum, simul cum Classe tune ad tutiorem locum nempe ad confluentem Colapis, et Savi Sisciam recessisse dicendum, eamque ob causam Valeriam amplius Praesidem non habuisse, sed si quid reliquum erat, a Consulari Pannoni200 ae secundae rectum, quamvis Valeriae Dux adhuc nomen retineret, ut Pancirollus loco citato capite 62. censet. Cum ergo Savia sumenda sit, pro ea regione, quae inter Savum, et Dravum flumina, continetur, reliquum usque ad Adriaticum mare post Imperii di205 visionem nomine Dalmatiae, vel Dalmatiarum censitum fuisse dicendum est;quamvissed raro apud quos-

utjee u Savu u gradu Sirmiju, gdje je i naseobina Sirmijaca. Taurun Amantina, gdje se Sava mijea s Dunavom, 45 je tisua koraka odatle.18 Jordan je pak jasniji: pogubivi Amantinima, koji stanuju izmeu rijeka Save i Drave, njihova kralja, samim je time uspostavio rimsku provinciju.19 Iz toga se vidi da Savi ju valja staviti izmeu Save i Drave, kako smatra Gvido Pancirolli u 62. poglavlju Komentara 'Zapadnoj noticiji',20 zajedno s Wolfgangom Latzom, O kretanju naroda, jedanaesta knjiga, koji pie da je Sirmij bio grad Panonije Savije.21 Obojica ipak samima sebi i proturjee, stavljajui Savi ju i s june strane Save, Pancirolli gdje i gore u 63. poglavlju,22 a Latz u Komentaru o rimskoj dravi, u 7. poglavlju prve knjige.23 Noticija nastavlja: Na raspolaganju uzoritom muu vojvodi provincije Druge Priobalne Panonije ili Savije Na raspolaganju uzoritom muu vojvodi provincije Priobalne Valerije Prefekt mornarice Prve Panonije u Serviciju, egetenske mornarice ili mornarice Druge Panonije, sada u Sisciji Predstojnik siscijske blagajne Savije Prokurator siscijskog novca.2* Vidi se da je ovdje zbrkana Druga Panonija sa Savijom i Prva Panonija s Drugom. Mora pak biti da se to dogodilo zbog upada barbara, i valja rei da su se magistrati provincija dunavske granice, nazvanih Priobalnima, tj. Panonija, Valerije i Savije, tada zajedno s mornaricom povukli na sigurnije mjesto, tj. na sutok Kupe i Save u Sisak, jer je granica na Dunavu bila naruena. Zibog toga Valerija vie nije imala prezida nego, ako je to bilo preostalo, time je upravljao konzular Druge Panonije. Vojvoda Valerije ipak je jo uvijek zadravao titulu, kako smatra Pancirolli na navedenom mjestu u 62. poglav23 lju. Saviju dakle valja uzeti za ono podruje koje se nalazi izmeu rijeka Save i Drave, pa prema tome valja rei da se nakon podjele Carstva preostalo sve do Jadranskog mora navodilo pod imenom Dalmacije, ili Dalmacija. Ipak se ali rijetko pronau kod nekih poimence Liburnija i Japidija. No kako se

246

247

210

215

220

225

230

235

240

245

dam Liburnia, et lapidia nominatae reperiantur; sed cum Dalmatia ab Antonini Pii /Itinerarium Antonini/ temporibus plurali numero scripta reperiatur, et notitia supra Dalmatiarum plures quoque fuisse Dalmatias, vel eius partes omnino affirmandum est, et cum in primam, et secundam, ut Pannoniae divisam nemo memoret, in Superiorem, et Inferiorem ad instar Illyrici divisam fuisse, argui posset; tamen in Cismontanam, vel Maritimam et Ultramontanam, vel Mediterraneam ad instar Norici potius distributam censendum videtur, situ ipso montuoso id suadente, et partim ad meridiem, mare versus declinante, partim vero ad septentrionem Savum versus, eo magis quod Monarchiae quoque tempore eodem modo distingueretur, teste /Libro 7./ Strabone. Calapis amnis, qui ex Albio monte per lapides delabitur, inque Danubium exit, (scilicet per Savum). Ecce lapidia mediterranea, et paulo infra sequitur (scilicet post Istriam) lapodum ora stadiorum M. siti sunt lapodes sub Albio monte ecce lapidia mari tima; Sed de ipsa Dalmatia clarius idem Strabo. Porro mons cui nomen Ardion Dalmatiam mediam secat, ut altera eius pars ad Mare spectet, altera in diversum. Dalmatias ergo, s ive Dalmatiam in rnaritimam, et mediterraneam divisam fuisse concludendum est, Montibus Albio, Bebio, et Ardio intermediis. Haec fuisse Provinciarum Illyrici Occidentalis nomina divisionemque Dalmatiae, declinantis Imperii tempore, elici potest. Extincto Occidental! Imperio donec Gothi Illyrico potiti sunt, nullani mutationem nomina Provinciarum passa sunt, ut ex Cassiodori Epistolis constat. Liber 7. Epistola 24. forma Principis Dalmatiarum. Liber 8. Epistola 4. Universis Romanis per Italiam, et Dalmatias constitutis. Epistola 12. De partibus Dalmatiarum. Liber 9. Epistola 8. Dalmatiarum atque Suaviae Provincias. (Ut et incertus auctor ab Onuphrio Panvinio editu post Commentarios Fastorum, qui Chronicon a Valentiniano Placidio usque ad Theoderici Gottorum Regis mortem scripsit Dalmatias memorat et Marcellinus Comes a Sirmundo auctior editus de Dalmatiis.)
248

od vremena Antonina Pija /Antoninov Itinerari]/ Dalmacija moe nai zapisana u mnoini,26 i gore u Noticiji stoji Dalmacije,27 valja tvrditi da je bilo i vie Dalmacija, ili openito dijelova Dalmacije. Nitko ne spominje da se dijelila na Prvu i Drugu, kao Panonije, pa bi ise moglo dokazivati da je poput Ilirika bila podijeljena na Gornju i Donju. Ipak se ini kako prije valja smatrati da je bila raspodijeljena na Ovostransku ili Primorsku i Prekobrdsku ili Kopnenu poput Norika. Sam brdoviti smjetaj to savjetuje, sputajui se dijelom na jug, prema moru, dijelom pak na sjever prema Savi. tovie, i u vrijeme se Carstva razlui vala na isti nain, za to je svjedok Strabon u sedmoj knjizi: rijeka Kolapis, koja se s planine Albija sputa preko Japoda i istjee u Danubij (dakako, preko Save). Eto kopnene Japidije, a neto nie: slijedi (tj. poslije Istre) obala Japoda od tisuu stadija. Japodi su smjeteni pod planinom Albijem.28 Eto primorske Japidije. No isti Strabon jo jasnije pie o samoj Dalmaciji: Zatim planina koj o j je ime Ardij sijee sredinom Dalmacije tako da jedan njen dio gleda k moru a drugi na suprotnu stranu.29 Valja dakle zakljuiti da su Dalmacije ili Dalmacija bile podijeljene na primorsku i kopnenu, s planinama Velikom i Malom Kapelom, Pljeevicom i Dinarom po sredini. Moe se izvesti da su takva bila imena provincija Zapadnog Ilirika i da je takva bila podjela Dalmacije u vrijeme slabljenja Carstva. Kad je utrnulo Zapadno Carstvo, dok su Goti vladali Ilirikom, imena provincija nisu pretrpjela nikakve izmjene, to je sigurno iz Kasiodorovih Pisama : knj. 7, pismo 24: uredba princepsa Dalmacija knj. 8, pismo 4: svim Rimljanima postavljenim po Italiji i Dalmacijama pismo 12: iz krajeva Dalmacija knj. 9, pismo 8: provincije Dalmacija i Suavije.30 Isto tako Dalmacije iSpominje i nepoznati autor koji je napisao Kroniku od Valentinijana Placidija do smrti Teodoriha, kralja Gota,31 a izdao ga je Onofrio Panvinio iza Komentara Tatima'32 I Komes Marcelin33 kojega je Sirmond34 opirnije izdao pie o Dalmacijama.
249

Sed recuperata, per lustinianum Italia, simul cum Illyrici parte Occidentali a Gothis possessa, quamvis Norici Pannoniarum, Saviae, Liburniae, et Dalmatiae mentio reperiatur, ut infra constabit, caeteris tamen in desuetudinem abeuntibus sola Dalmatia an255 tiquum nomen singulare retinuit: Nam sicuti Romani Illyricum acquirentes, primo Occidentem versus dilatarunt, mox eiusdem partem Orientalem Macedoniae, Occidentalem vero Italiae tribuentes contraxerunt, ita prolato ad Istrum usque dominio, Provincias 260 omnes Illyrico adscripserunt: diviso deinde Imperio Illyricum quoque diviserunt, sed ab eo tempore, quo Constantinus Augustus, sedem, et decorem Imperii Bizantium transtulit, quatuor Praefectis Praetorio institutis, cum Orientali parti Illyrici proprium Prae265 fectum Praetorio dedisset, Occidentali vero simul cum Africa Praefectum Praetorio Italiae assignasset, Illyricum absolute sumptum pro Orientali Illyrico sumi caepit: Occidentale autem pro parte Praefecturae Italicae censitum fuit, ut ex inscriptionibus Epi270 stolarum Theodosii Imperatoris Praefectis Praetorio utriusque Illyrici scriptarum /Codex Theodosianus/, observare licet, abindeque Occidentalis Illyrici nomen obsolescere caepit: Barbaris deinde Occidentale Imperium occupantibus, si quid Illyrici Occidentalis 275 recuperabatur, id utplurimuni Dalmatiae adscribebatur, ut ex Procopio /De bello Gothico liber 1./ apparet. Post hos (id est Graecos) sub Hesperiarum Regno Dalmatae deinceps Liburnia, Histriaque, et Venetorum sunt loca, et Ravennam usque pertingunt, mari280 timique omnes ea habitant e regione, supra hos Stichii sunt, et Suevi, haud tamen Francorum sub ditione, alii praeterea qui mediterranea tenent, Carii deinde, Muricique, his vero ad dextram, Dacae, Pannoniique incolunt, quibus ad aliorum locorum posessio285 nem Singidones, Sirmiique accedunt, et usque ad Histrum fluvium eorum propagatur Imperium. His nationibus Gothi, qui extra lonium sinum erant, in huius belli principio imperitabant, item ad id accidebat, quod Asinarium, Vligislaumque Praefectos cum 290 maximis copiis in Dalmatiam miserat, (scilicet Rex Vitiges) ut in Gothorum hane potestatem redigeret, imperarat, ut ex locis Suaviae Provinciae circumiectis,

250

Kad je Justinijan iznova osvojio Italiju koju su Goti drali zajedno isa zapadnim dijelom Ilirika, iako se nalazi spomen Norika, Panonija, Savije, Liburnije i Dalmacije kako e se nie pokazati sigurnim, ipak isu ostala imena izlazila iz upotrebe, a Dalmacija je jedina zadrala drevno ime u jednini. Naime, dok su Rimljani stjecali Ilirik, najprije su ga proirili na zapad, a doskora su ga suzili, dodjeljujui njegov istoni dio Makedoniji a zapadni Italiji. Upravo su jednako tako sve provincije pripisali Iliriku kad im se gospodstvo proirilo sve do Dunava. Kad se zatim podijelilo Carstvo, podijelili su i Ilirik, ali od onog vremena kad je car Konstantin prenio u Bizantij sjedite i dostojanstvo Carstva i uspostavio etiri prefekta pretorija, dao je dodue istonom dijelu Ilirika vlastitog prefekta pretorija, ali je zapadnom, zajedno s Afrikom, dodijelio prefekta pretorija Italije. Otada ise Ilirik apsolutno poeo uzimati za Istoni Ilirik. Zapadni je pak bio smatran dijelom italske prefekture, kako se moe opaziti iz naslova poslanica cara Teodozija pisanih prefektima pretorija obaju Ilirika.35 Otada se ime Zapadnog Ilirika poelo zaboravljati. Ako ise to od Zapadnog Ilirika iznova osvajalo dok su zatim barbari zauzimali Zapadno Carstvo, ponajvie se pripisivalo Dalmaciji kako se vidi iz Prokopi ja /prva knjiga O gotskom ratu/: Iza njih (tj. Grka) pod zapadnim su kraljevstvom Dalmati, zatim Liburnija, Histrija i mjesta Veneta, koji seu sve do Ravene. Svi iz onoga podruja stanuju kao primorci. Iznad njih su Stihiji i Svevi, ali ipak ne pod franakom vlau, i uz njih drugi koji dre unutranjost, zatim Karijci i Murici, njima zdesna stanuju Daki i Panonci, kojima u posjedu nad drugim mjestima pristupaju Singidonci i Sirmijci, i njihova se vladavina iri sve do rijeke Istra. Tim su narodima na poetku ovoga rata zapovijedali Goti, koji su bili van Jonskog mora. Zatim: k tome je pridolazilo to je (tj. kralj Vitigis) poslao u Dalmaciju s vrlo jakim etama prefekte Asinarija i Vligislava, i da bi je doveo pod vlast Gota, zapovjedio je neka se upute ravno u Dalmaciju i Salone iz okolnih mjesta provincije Suavije, pripojivi vojsku barbara ... Stoga je Asinarije skupio vojsku barbara

250

251

320

325

330

335

Barbarorum in societatem ascito exercitu, recta se in Dalmatiam et Salonas conferrent . . . Asinarius itaque ubi Suaviam venit, Barbarorum contraxit exercitum, Vligislaus vero solus in Liburniam Gothos ductabat .... Gepedes insuper Sirmium Urbem, et Dalmatiae alias Civitates maiorem in partem praeoccupantes tenebant, quas Imperator proxime a Gothis receperat insuper (Langbardi) Dalmatiam omnem et simul Illyrios ad usque Epidamnum depopulati... . Eruli praeterea alia Dalmatiae loca Imperatoris permissu, et circa Singidonem Urbem habebant, ubi vel ad id temporis habitant, deinde Illyrios hi, et supra Thraciam omnia incursantes, et in oratione Longobardorum ad Imperatorem Gepedes Imperator Sirmium habent, Romanos in servitutem abducunt, et universam Dalmatiam sui se iuris fecisse iactant, in oratione Gepedum. Proinde praedones isti Sirmium Oppidum et caetera Dalmatiae loca belli vobis causam fore praetendunt. .et ab eo itinere qui recta Tessalonicam ducit (Sclavi) alio confestim divertunt, nil ausi prorsus in Campum descendere, sed Illyricis Montibus superatis in Dalmatiam pervenere. Ex quibus Procopii locis, quamvis adhuc antiqua nomina Provinciarum Illyrici Occidentalis in usu fuisse constet, tamen apparet, Dalmatiam alb Illyrico, distingui caepisse, quod ex fragmento historiae Menandri de Abaris, clarius perspicitur, qui relata Sirmii obsidione, et Tiberii Imperatoris solicitudine sequitur, itaque exercituum Praefectos, Duces, et Turmarum Ductores, hos per Illyricum, alios per Dalmatiam mittit, ut praesidium Urbi imponerent, et quoad fieri posset, custodirent, ipsumque Illyricum pro Orientali Illyrico (quod integrum possidebant) sumptum, constat, Dalmatiaeque relictum quidquid Illyrici Occidentalis in potestate Romanorum reperiebatur, quod deinde tempore Mauritii apud auctorem historiae Miscellae distinctius apparet. {/libro 17./} anno 17. Mauritii coacervatis virtutibus Chaianus in Dalmatiam properat, et cum venisset Belicham (Anastasius Baleam, Theophylactus Simocatta Banges, Cedrenus Balbam) 40. Civitates, quae circa eam sunt, omnes depopulatus est, quibus Priscus agnitis, Gudoi, ad explorationem rerum direxit, qui in valle occultabatur, pusilla, et di252

im je doao u Suaviju, a Vligislav je sam vodio Gote u Liburniju... Gepidi su k tome, veim dijelom zaposjedajui, drali grad Sirmij i druge gradove Dalmacije koje je car netom bio povratio od Gota... povrh toga su (Langobardi) opljakali itavu Dalmaciju i s njome Ilire sve do Epidamna... Heruli su osim toga s carevom dozvolom imali druga mjesta u Dalmaciji, i oko grada Singidona, gdje ili do sada stanuju, ili su zatim, napadajui Ilire i sve iznad Trakije... A u govoru Langobarda Caru: Gepidi, care, imaju Sirmij, odvode Rimljane u ropstvo i hvastaju se da su podvlastili itavu Dalmaciju; u govoru Gepida: ba kao to ti razbojnici tvrde da e vam grad Sirmij i ostala mjesta u Dalmaciji biti uzrokom za rat... i od onoga puta koji vodi ravno u Thesaloniku (Slaveni) odmah skreu drugamo, uope se ne usuujui da siu u ravnicu, nego su preli ilirske planine 36 i doli u Dalmaciju. Po ovim je Prokopijevim mjestima dodue sigurno da su stara imena provincija Zapadnog Ilirika jo bila u upotrebi, ali se ipak vidi da se Dalmacija poela razluivati od Ilirika. To se jasnije uvia iz ulomka Menandrove Povijesti o Avarima. Iznijevi o opsadi Sirmija i o zabrinutosti cara Tiberija, on nastavlja: siogra razailje prefekte i vojvode vojski i vode konjanikih odreda, jedne po Iliriku druge po Dalmaciji, da postave zatitu gradu i uvaju ga dokle se bude moglo.37 Sigurno je da je Ilirik sam uzet za Istoni Ilirik (koji su posjedovali itav), a Dalmaciji je ostavljeno to se god od Zapadnog Ilirika nalazilo u vlasti Rimljana. To se zatim u Mauricijevo doba razgovjetnije vidi kod autora Mijeane povijesti u sedamnaestoj knjizi: Sedamnaeste Mauricijeve godine Kagan skupi vojsku i hita u Dalmaciju. Kad je doao do Belike (u Anastazija: Balee,38 u Teofilakta Simokate: Bangi,39 u Cedrena: Balbe),M opljakao je svih etrdeset naselja koja su oko nje. Kad je to saznao Prisk, uputio je Gudoina da istrai prilike. On se krio u maloj uvali, te im se u polumraku privukao s leda i smjesta sve pobio, a zadobiveni plijen dopremio Prisku. Kajan je zatim
253

luculo, in dorsa eorum advectus Ulico cunctos peremit, et acceptam praedam adduxit ad Priscum: Porro Chaianus infortunio comperto, in regionem suam regressus est, et Priscus ad propria, si lectio Velia re340 tinenda esset, hic locus supra Savum in Zagrabiensi Comitatu reperitur, ideo Dalmatiam ultra Savum tune extensam fuisse argui posset; et quamvis, ex solo nomine hodierno unius loci totius Provinciae antiquae nomen determinari non debeat, tamen ipsum 345 auctorem, regionem citra, propeque Istrum sitam signifieasse, apparet, nam paulo infra 19. Mauritii anno iterum Comentiolus assumptis armatis, venit ad Istrum, et unitur Prisco apud Singidonem, et solvitur pax. Singidonem autem intra Savum et Dravum pro350 pe Sirmium Procopius loco supra citato ponit, et Theophylactus Simocacta libro 7. capite 11. Priscus, Gudoin accersitum, sumptis copiis, Singidoni succurrere iubet. Gudois Singidonem duobus fluminibus Sao, et Drao cinctam navigat. ex quibus tune Romanis bella 355 cum Avaribus cirea eam partem Saviae, quae et Sirmiensis dicebatur, intercessisse constat, quam cum ab eisdem vexatam, integram et pacatam retinere non possent, f orsan nullum in eam magistratum miserunt, et ob id Provinciam amplius non nominarunt, sed pro360 ximae Dalmatiae adscribentes eius Magistratu! demandarunt, cum Proconsulis Dalmatiae Divus Gregorius mentionem faciat libro 7. Epistola 3. Ex quibus colligitur, Dalmatiam uti partem Praefecturae Italicae, pro Italica regione a Bizantinis 365 Scriptoribus sumptam fuisse; nam Stephani Epitomator Dalmatia Italiae est regio. et Constantinus Porphirogenitus Caeterum Dalmatia Italiae regio est. et idem Epitomator, Dalmatiam ab antiquo Illyrico secludens, inter Illyricum Orientale, et Italiam situat 370 Dalmium Dalmatiae Urbs inter Illyridem, et Italiam abinde dignoscitur in supra relato Stephani loco de antiquissima mari Illyrici denominatione, superabundare verbum Dalmatico Stephanus Issa est Urbs Lesbi, quae Imera dicta fuit, deinde Pelasgia, huic ab 375 jssa, Macani filia, nomen factum fuit, est item insula cum Urbe ibi cognomine Issa in *Dalmatico mari*, et Illyrico: est etiam in faeminino genere Isseus in Les-

otkrio nesreu i vratio se u svoje podruje, a Prisk 1 u svoje.* Ako bi valjalo zadrati itanje Velika, to se mjesto nalazi iznad Save u zagrebakoj upaniji, pa bi se noglo dokazivati da je tada Dalmacija bila protegnuta preko Save. Iako se ne bi smjelo samo po dananjim imenu jednog jedinog mjesta odreivati ime cijele drevne provincije, ipak se vidi da je sam autor naznaio kraj s ove strane i blizu Dunava. Naime, malo nie pie: devetnaeste Mauricijeve godine Konentiol opet uzme oruanike, doe do Istra, ujedini se kod Singidona s Priskom, i mir bude 2 razvrgnut.* Sitigidun pak Prokopije na gore navedenom mjestu stavlja meu Savu i Dravu blizu Sir43 mija, a Teofikkt Simokata u jedanaestom poglavlju sedme knjige: Prisk pozva Gudoina i zapovjedi mu da uzme ete i pritekne u pomo Singidonu. Gudoin plovi u Sngidon, opasan dvjema rijekama, Savom i Dravom** Iz toga je sigurno da su tada za Rimljane uestali ratovi s Avarima oko onog dijela Savije koja se maziva i Sirmijskom. Nju su Avari napadali, te je Bmljani nisu mogli drati cijelu i u miru, pa moda nisu ni slali u nju nikakva magistrata i zbog toga je vie nisu niti nazivali provincijom nego su jepripisali oblinjoj Dalmaciji i povjerili njenu magistratu budui da sv. Grgur u treem pismu sedffie knjige spominje prokonzula Dalmacije.45 Iz toga se razbire da su bizantski pisci Dalmaciju kao dio italske prefekture uzimali za italsku pokrajinu. Stjepauov Epitomator naime kae: Dalmacija je pokrajini Italije,*6 a Konstantin Porfirogenet: Dalmacija je uostalom pokrajina Italije.*7 Mi Epitomator, odvajajui Dalmaciju od starog Ilirika, smjeta meu Istoni Ilirik i Italiju Dalmij, grad Dalmacije izmetu Iliride i Italije.*8 Odatle se raspoznaje da je u gore navedenom Stjepanovu mjestu o najstarijem nazivu Ilirikog mora suvina rije Dalmaifeom. Stjepan:49 isa je grad Lezba, koji je bio nazvan Himera, zatim Pelazgija; ime mu je nainjeno po Isi, Makerijevoj keri; postoji zatim otok Isa s istoimenim gndom u *Dalmatikom moru*, i Ili255

254

bo apud Parthenium in Hercule. Mare etenim Dalmaticum dii non poterat, antequam ipsi Dalmatae ma380 re attigissent, quod ex iam dictis diu post Romanorum adventum evenisse constat: neque aliquis ex relatis antiquis auctoribus Dalmatici mari mentionem. facit, solus Ptolomaeus aliquas ex Insulis Adriaticis, quas caeteri inter Liburnicas ponunt, Dalmaticas no385 minavit, ideo Stephanum antiquissima regionum IIlyrici nomina .referentem Illyricum mare ponendo tempora antiquiora denominationis Adriatici respexisse censendum est: Epitomatorem vero eius (cum raro apud auctores mari Illyrici mentio reperiatur) ut di390 stingueret, quae de Issa Urbe Lesbi in Aegeo sita, et de Issa Adriatici Insula traduntur, declarationis gratia Dalmatici mari nomen tune usitatum pro Adriatico addidisse dicendum, prout etiam apud Constantinum Porphirogenitum in Vita Avi Basilii mari 395 Dalmatarum mentionem facientis videre est. Abindeque sicuti Illyricum Occidentale, in Dalmaticum nomen transiverat; ita mare ei adiacens, ex Adriatico, Dalmaticum nuncupari, caepisse argui potest, cum revera, ex Insularum Dalmaticarum tune 400 dictarum possessione, totius quoque sinus Imperium penderet, ut supra relatum est, et ex infra dicendis clarius patebit. Dalmatia ergo apud Bizantinos Scriptores, pro Illyrico Occidentali sumenda est; quod apud eundem Constantinum Porphirogenitum clare perspi405 citur, qui Dalmatiam pro universo Occidentali Illyrico, praeter Noricos, antiquitus sumptam testatur, de Administratione Imperii capite 30. Antiquitus igitur Dalmatia incipiebat a con/iniis Dyrrachii, sive Antibaris, et ad Istriae confinia pertingebat, ad latitudi410 nem vero, ad Danubium flumen se extendebat, eratque omnis ille finitimus tractus sub Romanorum potestate, et praestantissimum Thema omnium Ocddentalium. Ita per temporum successiones dilatantur, contrahuntur, et mutantur fines Provinciarum, ut 415 exinde diversitas nominum apud Scriptores confusionem pariat, nisi tempora distinguantur. Hine ortum habuere tot aequivocationes de Dalmatia et Illyrico apud plaerosque auctores, ut suo loco patebit. De illis ergo Provinciis, quae Dalmatiarum, et Sa420 viae nomine nuncupatae fuerunt, tractandum est, sed
256

rikom; takoer je Isseus na Lezbu oblik za enski rod kod Partenija u Heraklu.50 More se naime nije moglo nazvati Dalmatikim prije no to su sami Delmati doprli do mora, a iz ve reenoga je sigurno da se to zbilo dugo poto su doli Rimljani. Takoer nijedan navedeni antiki autor ne spominje Dalmatikog mora, jedino je Ptolemej nazvao dalmatiekima neke jadranske otoke koje ostali stavljaju meu Liburnike.51 Stoga valja smatrati da je Stjepan, koji iznosi vrlo istara imena pokrajina Ilirika, stavljajui Iliriko more gledao na starije razdoblje u nazivanju Jadrana. Valja pak rei da je njegov Epitomator radi razjanjenja dodao tada uobiajeno ime Dalmatikog mora umjesto Jadranskog da bi razluio to se pie o Isi, gradu na Lezbu smjetenom u Egeju, i o Isi, otoku u Jadranu (jer se spomen Ilirikog mora rijetko nalazi u autora).52 Isto se to moe vidjeti takoer i kod Konstantina Porfirogeneta koji 53 u ivotu djeda Bazilija spominje more Dalmata. Kako je otada Zapadni Ilirik preao pod dalmatinsko ime, moe se dokazivati da se isto tako more koje uza nj lei poelo umjesto Jadranskog nazivati Dalmatinskim, jer je stvarno o posjedu otoka koji su se tada nazivali dalmatinskim ovisila i vlast nad itavim morem, kako je gore izneseno a jo e biti jasnije iz onoga to nie valja rei. Dalmaciju u bizantskih pisaca valja dakle uzimati za Zapadni Ilirik. To se jasno uvia kod istoga Konstantina Porfirogeneta, koji u 30. glavi O upravi Carstva svjedoi da se Dalmacija od starine uzimala za itav Zapadni Ilirik, osim Norika: Dalmacija je dakle od davnine poinjala od granica Dirahija ili Antibarija i dopirala do granica Istrije, a u irinu se protezala do rijeke Danubija. itav je taj susjedni potez bio pod vlau Rimljana i najugledniji zapadni temat.54 Granice provincija u slijedu (se vremena ire, steu i mijenjaju tako da raznolikost imena kod autora zbog toga stvara zbrku ako se ne razlue razdoblja. Tu je bilo ishodite brojnih zabuna o Dalmaciji i Iliriku kod vie autora kako e biti jasno na svom mjestu. Valja dakle obraditi one provincije koje su bile nazvane imenom Dalmacija i Savije. No kako poseb257

425

430

435

440

445

cum de Dalmatia praesertim maritima sermo habendus sit, ideo (Saviae) et mediterraneae Dalmatiae termini antiqui omittentur, maritimaeque Dalmatiae tantum fines antiquos, et quos tempore, quo a Slavi occupata fuit, habuerit, describere satis erit. Dalmatia ergo maritima, sicut tempore Monarchiae Romanae in lapidiam, Liburniam, et Dalmatiam distinguebatur, lapidia ab Istria, Arsia a Liburnia (Tedanio); Liburnia a Dalmatia Titio; Dalmatia a Macedonia {Drilone} fluminibus disterminatis; ita quando a Slavi occupata fuit, sublatis his distinctionibus, ab Oriente Dyrrachio, sive (Drilone} f lumine, ab Occidente Istria, sive Arsia flumine, a Septentrione Albio, Bebio, et Ardio montibus, a Meridie mari Adriatico, sive Dalmatico terminabatur. Dalmatiae, vel Dalmatia supra descripta sive Savo terminetur, sive ad Dravum extendatur, Dalmatiae nomen retinuit, donec a Slavi fere tota occupata, in Sclavoniam, sive Croatiam, Serviam, et ipsam Dalmatiam distincta fuit: posterioribus autem temporibus Servia in Ramam, Rasciam, Bosnam, ipsamque Serviam divisa fuit, quae singulae, diversis tamen temporibus, Regio nomine decoratae fuere, a recentioribus vero Scriptoribus sicuti Savia, Sclavonia nuncupatur, ita apud Italos Dalmatiae maritimae nomen, cum {Sclavonia} confunditur, quae, quomodo, quandove secuta sint, indagandum erit. QUOMODO DALMATIA, A VARIIS BARBARIS VEXATA, AC POSSESSA, ET A IUSTINIANO SIMUL CUM ITALIA RECUPERATA FUERIT.
Caput VII.

no ima biti govora o primorskoj Dalmaciji, bit e isputene drevne granice Savije i kopnene Dalmacije. Bit e dovoljno opisati samo drevne granice primorske Dalmacije, i one koje je imala u vrijeme kad su je zauzeli Slaveni. Primorska se dakle Dalmacija u doba Rimskog Carstva razluivala na Japidiju, Liburniju i Dalmaciju, razgraniene rijekama: Japidija od Istre Raom, od Liburnije Zrmanjom; Liburnija od Dalmacije Krkom, Dalmacija od Makedonije Drimom. Kad su Dalmaciju zauzeli Slaveni, ta su razgranienja uklonjena, te je s istoka zavravala Draem ili rijekom Drimom, sa zapada Istrom ili rijekom Raom, sa sjevera planinama Velikom i Malom Kapelom, Pljeevicom i Dinarom, s juga Jadranskim ili Dalmatinskim morem. Bilo da se gore opisane Dalmacije, ili Dalmacija, zavri Savom, bilo da se protegne do Drave zadrala je ime Dalmacije dok je Slaveni nisu zauzeli gotovo itavu. Tada se razluila na Slavoniju ili Hrvatsku, Srbiju i Dalmaciju u uem smislu. U jo kasnija vremena Srbija je bila podijeljena na Ramu, Raku, Bosnu i Srbiju u uem smislu, a svaka je pojedina bila odlikovana kraljevskim naslovom, iako u razliitim razdobljima. Noviji pak autori nazivaju Saviju Slavonijom, a isto tako Talijani mijeaju ime primorske Dalmacije sa Slavonijom. Valjat e istraiti kako je to i kada uslijedilo. KAKO SU RAZLIITI BARBARI NAPALI I ZAPOSJELI DALMACIJU I KAKO JU JE JUSTINIJAN IZNOVA OSVOJIO ZAJEDNO S ITALIJOM Dok je Rimsko Carstvo slabilo, razliiti su barbari napadali Dalmaciju. Kad je pak utrnulo Za1 padno, bila je dodue podlona Herulima i Gotima koji su gospodarili Italijom, ali je ipak zadrala ime Dalmacije. Kad je Justinijan pobijedio Gote, nju su opljakali Gepidi, Heruli, Huni i Slaveni, no ipak je sauvala svoje ime /Kasiodor,2 Prokopije8/. Autori /Biondo u osmoj knjizi,4 Sabellico u osmoj Eneada,5 Baronio za g. 6006/ piu prema pismima sv. Grgura pape7 da su se Slaveni uvukli
259

VII poglavlje

Declinante Imperio Romano, Dalmatia a variis Barbaris vexata fuit; extincto vero Occidentali, quaonvis Herulis, et Gothis Italiam dominantibus, subdita, nomen tamen Dalmatiae retinuit, Gothis deinde a lustiniano victis, licet a Gepidibus, Herulis, 10 Hunnis et Slavi depopulata, nihilominus nomen suum /Casiodorus Procopius/ servavit. Mauritio, vel Phoca Imperante Slavos in Dalmatiam irrepsisse ex Epistolis Divi Gregorii Papae tradunt /Blondus libro 8. Sabellicus Enneadum 8 Baro258

15

20

25

30

35

40

45

50

55

nius 600./ auctores, et tune Dalmatiam ab ipsis occupatam indeque nova nomina inducta communis est opiinio Scriptorum.: Constantinus autem Porphirogenitus de administratione Imperii capite 29. et 31. tradit, Abares (quos etiani Slavos vocat) tempore Heraclii, Dalmatiam desolasse, hosque, eodem Heraclio Imperante, a Crobatis, et Serblis victos et pulsos; examinanda idcirco haec sunt, ut in rebus obscuris, cum ex Scriptorum penuria certa tradi non possint, coniecturis saltem quaedam assequantur, ideo ab Auctoribus plura sparsim colligendo, causas, occasionesque inquirendo, et probabiliora desumendo, nihil determinabitur, ne alienis erroribus, vel aequivocationibus patef actis, peiora forsan proferantur, et quamvis propterea opus imperfectum futurum sit, melius tamen videtur, veritatem perscrutando imbecillitateni propriam aperire, quam ingenii ostentationem affectando, inania pro veris, vel non probata pro certis asserere; Non deerit forsan postea quispiam, qui ingenium ad certiora statuenda, et ad opus hac in parte perficiendum, felicius sortietur: haec interim legentibus profutura haud dubium est. Cum ad dicendorum intelligentiam, series rerum gestarum in circumiacentibus regionibus, praesertim in Italia, ad res Dalmaticas conferat, ideo quae in Italia evenerunt, quoad Dalmatia a Slavi occupata fuit, breviter describentur: Sed cum Italici motus cum Francicis, et Hunnicis, pro temporum varietate, multas connexiones habuerint, ideo harum quoque nationum casus, qui ad dilucidationem dicendorum pertinent, tangentur, ut inde coniecturae de rebus Dalmaticis, per se obscurae, et incertae, probabiliores evadant, et quamvis ex iisdem lector taedio afficietur, aptius tamen videtur in re obscurissima, alienis ex eventibus coniecturas, qualesquales sint, rebus Dalmaticis adaptare, veritatemque indagare, quam ipsis omissis, rem suae obscuritati relinquere. Declinante Imperio Romano, quomodo et quando a variis Barbaris Italia vexata, totumque Occidentale Imperium occupatum fuerit, (praeter pauca quaedam loca, in Hispania, et Gallia, quae ius, et nomen Romanorum adhuc retinebant,) superfluum esset re260

u Dalmaciju za vladavine Mauricija ili Fo'ke. Ope je miljenje pisaca da ;su oni tada i zauzeli Dalmaciju i da su otada uvedena nova imena. Konstantin Porfirogenet pa!k u 29. i 31. poglavlju O upravi Carstva pie da su Avari (koje naziva i Slavenima) opustoili Dalmaciju u Heraklijevo vrijeme, te da su njih za vladavine istoga Heraklija pobijedili i protjerali Hrvati i Srbi.8 To dakle treba ispitati da se bar pretpostavkama u nejasnoi togod dokui, kad se zbog oskudice pisaca ne moe napisati nita pouzdana. Time to e se skupljati odavde odande iz autora vie toga, to e se ispitivati uzroci i prigode i prihvaati to je vjerojatnije, nita nee biti vrsto odreeno kako se razotkrivanjem tuih greaka i zabluda ne bi iznijele moda jo i gore. Djelo e zbog toga biti nesavreno, ali se ipak ini boljim u istraivanju istine razotkriti vlastitu slabost negoli teei za isticanjem navesti isprazno kao istinito, ili nedokazano kao pouzdano. Moda e se kasnije nai tkogod tko e naii na sretniju misao da se utvrdi to pouzdanije i da se dovri i ta strana djela. Nema sumnje da e u meuvremenu i ovo koristiti itaocima. Povijesni tok u okolnim pokrajinama, osobito u Italiji, pridonosi da se razumije ono to valja rei o dalmatinskoj povijesti. Zbog toga e ukratko biti opisano to se zbivalo u Italiji dok isu Slaveni zauzeli Dalmaciju. Kako su pak italska gibanja u razliito vrijeme imala mnogo veza s franakim i hunskim, bit e dotaknuta i zbivanja kod tih naroda koja doprinose rasvjetljavanju onoga o emu se ima govoriti, kako bi zatim ispale vjerojatnijima pretpostavke o dalmatinskoj povijesti, same po sebi nejasne i nepouzdane. To e dodue itaocu biti dosadno, ali se ipak ini zgodnijim u potpunoj nejasnoi prilagoditi dalmatinskoj povijesti pretpostavke prema tuim zbivanjima kakve bile da bile i istraivati istinu negoli ih izostaviti i predmet prepustiti njegovoj nejasnoi. Bilo bi isuvino nabrajati kako su i kada za slabljenja Rimskog Carstva razliiti barbari napadali Italiju i zauzeli cijelo Zapadno Carstvo (osim nekoliko mjesta u Hispaniji i Galiji koja su sve dotada
261

60

65

70

75

80

85

90

95

censere, cum accurate a variis auctoribus descripta facile haberi possint, extincto vero opera Odoacris Herulorum Regis Occidentali /476./ Imperio, Gothisque Arrianis cum Rege Theodorico in Thracia morantibus, eno Imperator, ut eodem tempore se hoc incommodo liberaret, Herulosque gentiles Italia, et Dalmatia pelleret, Theodoricum in eos concitavit, qui rem strenue gerens, brevi Dalmatiam, Rhaetiam, Italiam, /489./ et Siciliam recepit, Gothorumque in Italia Regnum /493/ instituit: Franci interim, debellatis circumiacentibus nationibus, transmisso Rheno, sedem in Gallia /456./ fixerant, et Siagrio Praefecto Praetorio Galliarum victo, ditionem in eadem Gallia /489./ dilatarant; Successor Zenoni Anastasius, cum in Asia a Persis, in Europa a Bulgaris (quorum metu muros longos in Thracia construxerat) vexaretur, Italicam et Gallicam occupationem spectare coactus fuit: Theodoricus autem affinitatibus, Reges Francorum et Burgundionum ibi iungens, Provinciam in Gallia, suam in potestatem redegit, Visigothos Galliae, et Hispaniae vectigales fecit, et licet Arrianus erga Catholicos recte se gerens, pacatum regnum possedit. At cum Bulgaris victis, Pannoniam ibi /502./ vendi^ casset (quae Orientali tune tribuefoatur /Marcellinus/ Imperio) Anastasio Imperatori suspectus esse caepit, cum interim Franci Christianam f idem /499./ suscepissent, eorum amicitiam Imperator ibi conciliandam duxit, ob id coronam auream pretiosissimam, et munera cum Consulatu Clodoveo ipsorum Regi obtulit, conatusque est illum, uti Catholicum contra Gothos Arrianos Italiae possessores incitare, simulque bellum Theodorico indixit, et Tarentum oppugnavit; sed cum tune Franci contra Burgundos bellum gererent, Theodoricusque iisdem foederatus, nollet copias suas in Gallia pro Francis periculo exponere, ne Italiam et Dalmatiam in discrimen adduceret, ideo spectator belli Burgundici, maluit peracto bello, soluta paena foederis a Francis victoribus partem pactam Burgundiae /Procopius de bello Gothico/ emere, quam bello se implicare; sic aucta ditione Francorum amicitiam servavit, Anastasiique conatus elusit: et cum Franci Burgundis devictis Visigothos in Gallia quoque vexa262

zadravala rimsko pravo i ime). To se lako moe saznati iz brinih opisa razliitih autora. Pothvatom 9 herulskog kralja Odoakara utrnulo je Zapadno Carstvo /476/, a arijanci Goti su s kraljem Teodorihom boravili u Trakiji. Da bi se istodobno oslobodio te nevolje i protjerao pogane Herule iz Italije i Dalmacije, car je Zenon protiv njih potaknuo Teodoriha. Taj je spremno obavljao zadatak i za kratko je vrijeme uzeo natrag Dalmaciju, Reciju, Italiju /489/ i Siciliju i osnovao gotsko kraljevstvo u Italiji /493/. U meuvremenu su Franci pobijedili okolne narode, preli Rajnu i nastanili se u Galiji /456/. Pobijedivi prefekta pretorija Galija Sijagrija, proirili su vlast 10 u samoj Galiji /489/. Zenonova su nasljednika Anastazija napadali u Aziji Perzijanci, u Evropi Bugari. (U strahu je od njih i dao sagraditi duge zidove u Trakiji.) Zbog toga je bio primoran gledati zauzee Italije i Galije. Teodorih je pak rodbinstvom vezao uza se kraljeve Franaka i Burgunda, doveo pod svoju vlast Provansu u Galiji, nametnuo danak Vizigotima u Galiji i Hispaniji i, premda je bio arijanac, pravedno se odnosio prema katolicima, pa je imao potpuno mirno kraljevstvo. Kad su pobijeeni Bugari /502/, traio je za se Panoniju (koja se tada pridjeljivala Istonom Carstvu /Marcelin/)11 i postao je sumnjiv caru Anastaziju. Kako isu Franci u meuvremenu primili kransku vjeru (499), car je smatrao da mora pribaviti njihovo prijateljstvo. Zato je njihovu kralju Klodoviku ponudio skupocjenu zlatnu krunu, darove i konzulat, i pokuao ga kao katolika potaknuti protiv arijanaca Gota, posjednika Italije. Ujedno je Teodorihu navijestio rat i opsjeo Tarant. No Franci su tada ratovali s Burgundima, a njihov saveznik Teodorih nije htio svoje ete u Galiji izlagati opasnosti za Franke da ne bi doveo u pogibelj Italiju i Dalmaciju. Stoga je kao promatra burgundskog rata volio kad je rat bio okonan i nezgodni savez istekao kupiti od pobjednika Franaka ugovoreni dio Burgundije /Prokopije, O gotskom ratu/12 nego se uplesti u rat. Tako je proirio vlast i sauvao franako prijateljstvo, a Anastazijeve pokuaje izigrao. Kad su Franci, svladavi Burgunde, napali i Vizigote u Galiji, usprotivio im se da ih ne
263

rent, illis obstitit, ne prorsus hos delerent, ita ob suam 100 prudentiam ab Anastasio, et eius successore lustino, vel a Francis nullam amplius molestiam accepit: Franci interim nullo obsistente, Thuringos domuerunt, Visigothos e Gallia pepulerunt, Allemannos subegerunt, et usque ad Saxones et Langobardos fi105 nes suos protulerunt; cum quibus lustinianus faedus /533./ iniit; Africamque Duce Belisario /534./ recuperavit, et cum Italiam aggressurus esset, in Dalmatiam Mundum cum exercitu misit, deinde Siciliam /535./ recepit, quo tempore Mundus in Dalmatia no contra Gothos pugnans, quamvis victor, occubuit. Constantianus propterea in Dalmatiam missus, Salonis recuperatis, murisque eius restauratis, victis Gothis, caeterisque Barbaris Istri accolis, qui Us in auxilium /Procopius de bello Gothico libro 1./ venerant, 115 Dalmatiam, et Liburniam in ditionem accepit, Gothis ibi adiunctis, qui in his locis reliqui fuerant, sed cum Gothi, amissa Dalmatia, Belisarium capta Neapoli in eos properantem timerent, ut contra ipsum universas vires colligerent, praesidium quod 120 metu Francorum validum in Provincia habebant (sic suadente Vitige eotrum Rege) accersivere, Provincia, spe auxilii, Francis /537./ cessa, quod praetextu faederis cum lustiniano (Franci) elusere, revera tamen, ut ex eventu consilium caperent, ut paulo post ege125 runt, cum enim iideni maximam Germaniae partem, et accessione Provinciae Galliam universam /540./ possiderent, Theodebertus eorum Rex, Gothos bello implicitos agnoscens, magno exercitu Italiam invasit, Gothisque fugatis Liguriam occupavit, sed maiori 130 parte exercitus morbo pereunte, domum inglorius rediit; Vitiges interim Francorum auxiliis delusus, cum pares Belisario vires non haberet, Persas contra lustinianum irritavit, qui, Oriente afflicto, Antiochiam caeperunt, Hunni quoque tune Illyricum populati 135 sunt, adeo ut nisi Belisarii virtus bello Gothico cito finem imposuisset, lustinianus coactus fuisset ipsum revocare, ac in Orientem mittere, et cum Gothis pacisci, prout eadem ipsum meditatum esse, tradit Procopius. Victis Gothis, captoque Vitige, Belisarius spe140 ciosissimum triumphum de Italia egit sed ipso recedente insurgentes Gothi, Totila creato Rege, Italiam
264

bi potpuno unitili. Tako zahvaljujui svojoj razboritosti nije vie pretrpio nikakve potekoe niti od Anastazija i njegova nasljednika Justina, niti od Franaka. Franci su meutim bez iijeg protivljenja ukrotili Turinge, istjerali Vizigote iz Galije, podvrgnuli Alamane i proirili tsvoje granice sve do aa i Lan13 gobarda. S njima je Justinijan /533/ sklopio savez i pod Belizarovim zapovjednitvom iznova je osvojio Afriku /534/. Kad je nakanio napasti Italiju, poslao je u Dalmaciju Munda s vojiskom. Zatim je povratio Siciliju /535/, a u to je vrijeme Mund, premda pobjednik, poginuo u Dalmaciji borei se protiv Gota. Zbog toga je u Dalmaciju poslan Konstancijan. Iznova je osvojio Salonu, obnovio njene bedeme, pobijedio je Gote i ostale barbare ikoji su stanovali uz Dunav i doli im u pomo /Prokopije u prvoj knjizi O gotskom ratu/ i primio je pod vlast Dalmaciju i Liburniju, pripojivi sebi Gote koji su bili preostali 14 na tim mjestima. Izgubivi Dalmaciju, Goti su se bojali Belizara koji je nakon zauzea Napulja hitao na njih. Da bi protiv njega okupili sve snage, pozvali su zbog toga snanu posadu koju su iz straha od Franaka drali u Provansi (tako je savjetovao njihov kralj Vitigis), ustupivi Francima Provansu /537/ nadajui se pomoi. Franci su to izigrali pod izlikom saveza s Justinijanom, a u stvari zato da bi odluili prema ishodu, kako su malo kasnije i uinili. Ve su naime posjedovali najvei dio Germanije, a dobitkom Provanse /540/ i itavu Galiju. Znajui dobro da su Goti upleteni u rat, njihov je kralj Teodebert s velikom vojskom napao Italiju, razbio Gote i zauzeo Liguriju. No kui se vratio neslavno, jer je vei dio vojske izginuo od bolesti. U meuvremenu Vitigis, izigran u franakoj pomoi, nije imao Belizaru doraslih snaga, pa je stoga potakao protiv Justinijana Perzijance. Oni su satrli Istok i zauzeli Antiohiju. I Huni su tada opljakali Ilirik, tako da bi Justinijan bio primoran opozvati Belizara, poslati ga na Istok i nagoditi se s Gotima, kao to Prokopije pie da je i premiljao, da nije junaki Belizar brzo dokonao gotski rat.15 Kad je pobijedio Gote i zarobio Vitigisa, Belizar je proslavio blistav trijumf nad Italijom. No im je odstupio, Goti su ustali, izabrali kraljem To265

totam perturbarunt, Romamque caeperunt, et quamvis Belisarius reversus propria virtute, Romam recuperaverit, tamen >ex virium imbecillitate parum pro145 ficere potuit, abeunte vero iterum Belisario, Italia pessum ivit, et Dalmatia a Gothis vexata /548./ fuit, eodemque tempore Illyricum a Slavinis similiter vastatum ex Procopio habetur /Procopius libro 3./ Sclavini vero qui Imperii ante has terras invaserant, 150 et gentis eius alii subsequuti, Histro transmisso, cum suis stativu se iungunt, qui iam regionem paulo ante, et licentius incursarant, nonnullis existimantibus, Totilam ipsum Barbaros hos pecunia non pauca corruptos, atque adeo persuasos, idcirco in eam Roma155 norum Provinciam immisso, ut Imperatori adversus Gothos, nulla de caetero foret ex aequo bellum administrandi facultas, cum in expugnandis Barbaris vires intenderet suas; sive igitur, ut Totilae gratificaturi, sive de se, nec vocati quidem Sclavini, se eo contule160 rint, nil habeo, quod pro cerio ajfirmare sat queam. Quum in tres itaque partes Sclavini partiti copias essent, diversim vagati, Europam malis insanabilibus affecere. Dalmatiam tune Slavorum incursiotnem passam, et prima vie forsan, coniectari potest. Franci 165 quoque distractis bello Gothis, Venetiarum partem /549./ occupavere. Tandem maximo apparatu Narses in Italiam missus, collectis multarum nationum militibus, Salonisque iunctis copiis, cum terrestri itinere per Venetos proficisci a Francis impediretur, (prae170 textu Longobardorum ipsis infestissimorum, qui cum Narsete militabant, tamen ut Romanorum progressum prohibentes Gothorum imbecillitatem in rem suam verterent,) per aestuaria Venetorum Ravennam pervenit, variisque conflictibus devicit Gothos, quod 175 Franci indigne ferentes, antequam totam Italiam occuparet, {/555./} duos exercitus misere, quorum altero morbo pereunte, altero caeso, Narses Francos tota Italia expulit, pacatamque deinde /557./ reformavit, ex supradictis constat, Salonam in Dalmatia Ci180 vitatem superstitem adhuc fuisse, maximaque commoda lustiniani Ducibus, bello Gothico praebuisse, ideo falsum, quod Blondus et Bonfinius ex Annalibus Ungaricis referunt, Attilam scilicet Salonam caeterasque Dalmatiae Civitates destruxisse, cum qui ge266

tilu, uzbunili cijelu Italiju i zauzeli Rim. Belizar ise dodue vratio i osobnom hrabrou iznova osvojio Rim, ali je ipak sa slabim snagama mogao donijeti malo koristi. im je opet otiao, Italija je propala, a Goti su napali i Dalmaciju /548/. Prema Prokopiju se dri da su u isto vrijeme Slaveni slino opustoili Ilirik /Prokopije u treoj knjizi/: Sklavini pak koji su prije bili napali te zemlje Carstva, i drugi istoga plemena koji su za njima slijedili, prijeu Histar i odmah se spoje sa svojima koji su ve malo ranije i drskije napali pokrajinu. Neki smatraju da je sam Totila podmitio te barbare pozamanim novcem i tako ih nagovorio, ubacivi ih u tu rimsku provinciju zato da Caru ne bi preostalo nikakve pogodnosti da ravnopravno vodi rat protiv Gota, kad svoje snage upravi da svlada barbare. Ne mogu nita dovoljno pouzdano tvrditi jesu li dakle Sklavini onamo doli da uine uslugu Totili ili sami od sebe i nepozvani. Kako su zatim raspodijelili ete na tri dijela i razili se na suprotne strane, Sklavini su Evropi nanijeli 16 neizljeiva zla. Moe se pretpostaviti da je Dalmacija tada pretrpjela upad Slavena, moda prvi put. I Franci su zauzeli dio Venecije /549/, dok su Goti bili zaokupljeni ratom. Napokon je u Italiju poslan Narzet s vrlo velikom ispremom i vojnicima okupljenim iz mnogih naroda. Skupio je ete u Saloni, no Franci su mu branili da putuje kopnom preko Veneta. (Izgovorili su se svojim vrlo estokim neprijateljima Langobardima koji su vojevali s Narzetom, a zapravo da bi, preprijeivi napredovanje Rimljana, okrenuli slabost Gota na svoju korist). Zbog toga je Narzet doao u Ravenu kroz venetske lagune i u razliitim sukobima svladao Gote. Franci su to teko podnosili, pa su prije no to zauzme cijelu Italiju /555/ poslali dvije vojske. Jedna je propala od bolesti, drugu je Narzet pobio i istjerao Franke iz itave Italije. Zatim je u njoj uspostavio mir /557/ i preuredio je. Iz gore reenog je sigurno da je grad Salona u Dalmaciji sve do tada postojao i u gotskom ratu pruio Justinijanovim vojvodama velike pogodnosti. Stoga je lano to piu Biondo17 i Bonfini18 prema Ugarskim analima,19 tj. da je Atila razorio Salonu i ostale gradove u Dalmaciji. Oni naime koji
267

185 sta Attilae scripserunt, ipsum ne quidem in Dalmatia fuisse dicant, nunquid vero tot Civitates ab eo eversas scribere praetermisissent, cum Salonarum recuperatio a lustiniani Ducibus post mortem Attilae plus centum annis evenerit: fabulosum itidem est, 190 quod Diocletianus Presbyter refert in historia Regum Dalmatiae a Mauro Orbino in tractatu: II Regno delli Slavi (nuncupato) edita dum Anastasii Imperatoris tempore, alterum Regem Salonae, alterum in Istria ponit, hosque a Gothis victos narrat, et ex ipsis Goth195 is, Reges Dalmatiae deducit, aliaque his similia subdens, fidem caeteris ibi contemporaneis detrahit, quem sequitur Thomas Archidiaconus Spalatensis, qui ex eo Gothos cum Slavi confundit, prout, et lacobus (Luccari), in Annalibus Ragusinis multa ex 200 eo desumens, et si qui alii eiusmodi scripsere, sic non examinatis iis, quae legerunt, vel audiverunt, more vulgi scribentes, fidem propriam in caeteris, quae vera referunt, in dubium revocant: Dalmatia ergo in Romanorum potestatem, cum Africa, et Italia 205 hoc modo rediit. QUOMODO DALMATIA A SLAVI POPULATA FUERIT. 5 Cum Langobardi maiorem partem Italiae lustino Imperante caeperint, iisdemque in Italia regnantibus, Dalmatia a Slavi occupata fuerit, ideo quaedam Langobardorum gesta narranda erunt, ut coniecturae, quae contra communem, de Dalmatiae occupatione, sententiam, promentur, melius percipi possint, simul10 que res (Francicae) et Hunnicae tangendae, ex quibus Hunnos Longobardis foederatos, (Dalmaticae) populationis impulsores fuisse apparebit, eo vero magis Francicas prosequi par est, quia Franci, domitis Langobardis et Hunnis Dalmatiae quoque partem si15 mul cum Italico Regno possederunt. Longobardos enim in Pannonias venisse, ibique per annos 42. habitasse Paulus Diaconus tradit, deinde Alboinum ipsorum Regem Gepidibus devictis, ac relictis Pannoniis cum suis Longobardis, amicis Saxonibus, subdi20 tis /Paulus Diaconus libro 2. capite 6. et capite 26./ Gepidibus, associatis ibi Bulgaris, Sarmatis, Panno268

su pisali o Atilinim djelima ne kau niti da je bio u Dalmaciji, a zar bi doista propustili napisati da je sruio toliko gradova? Justinijanovi su pak vojvode ponovo osvojili Salonu vie od sto godina nakon Atiline smrti. Isto je tako bajoslovno ono to pie Pop Dukljanin u Povijesti20 dalmatinskih kraljeva koju je izdao Mavro Orbini u raspravi nazvanoj Kraljevstvo Slavena, dok u vrijeme cara Anastazija postavlja jednoga kralja u Saloni a drugoga u Istri, i pripovijeda da su ih pobijedili Goti, a kraljeve Dalmacije izvodi od samih Gota.21 Dodajui i drugo tome slino, oduzima vjerodostojnost ostalome to je njemu suvremeno. Njega slijedi splitski arhiakon Toma, koji prema njemu mijea Gote sa Slavenima,22 a isto tako i Jakov Lukari, koji u Dubrovakim analima23 mnogo preuzima od njega. I drugi, pie li tko na takav neodgovoran nain, ne ispitavi ono to je proitao ili uo, dovode u sumnju vlastitu vjerodostojnost u ostalome to iznose istinito. Dalmacija se dakle s Afrikom i Italijom na takav nain vratila pod rimsku vlast. KAKO SU SLAVENI OPLJAKALI DALMACIJU Langobardi su zauzeli vei dio Italije za Justinova carevanja, a dok su oni vladali u Italiji, Slaveni su zauzeli Dalmaciju. Zlbog toga e valjati ispripovjediti neto langobardske povijesti da bi se mogle bolje shvatiti pretpostavke koje e biti izloene protivno opem miljenju o zauzeu Dalmacije. Ujedno e valjati dotaknuti franaku i hunsku povijest iz koje e se vidjeti da su Huni kao saveznici Langobarda potaknuli pljakanje po Dalmaciji. Franaku je povijest pravo pratiti to vie to su Franci ukrotivi Langobarde i Hune zajedno s italskim kraljevstvom zaposjeli i dio Dalmacije. Pavao akon naime pie da su Langobardi doli u Panonije i ondje boravili etrdeset dvije godine, da je zatim njihov kralj Alboin svladao Gepide i, napustivi Panonije sa svojim Langobardima, s prijateljima Sasima i s podanicima Gepidima /Pavao akon u 6. i 26. poglavlju druge knjige/, pripojivi sebi Bugare, Sarma269

Caput VIII.

VIII poglavlje

25

30

35

40

45

50

55

60

niis, Suavis, Noricis, et aliis eiusmodi nominibus maximis viribus Italiam invasisse, occupataque tota fere Gallia Cisalpina, Tuscia, et Umbria, Longobardorum Regnum in Italiam /568./ transtulisse, regionesque distinguendo, Ducatus Foroiulii, Spoleti, et Tusciae instituisse: /571./ Longoibardorum deinde Regno per 30. Duces gubernato, /575./ Mauritius Imperator Francos contra eos incitavit, quorum timore perculsi Longobairdi, Childeberto Francorum Regi 12. millium solidorum, tributum /584./ pepigere: sed a Mauritii legatis iuveni Rege 50. millium oblationeillecto, contra Longobardosque bellum parante, Longobardi simul convenientes, ut facilius Francis, et Romanis resistere possent, Regem Autarim /585./ creant, qui Francos invadentes, loca tuta tenendo, /586./ delusit, Romanis Samnium eripuit, Ducatumque Beneventanum /589./ instituit. Autari Agilulfus /591./ successit, qui Catholicam fidem amplexus, saepius cum Francis faedus renovavit, provocatus vero ab Exarcho, ob filiam et generum captos, Romanis bellum acre /600./ intulit. Circa haec tempora Slavos ex Divi Gregorii epistolis Dalmatiam occupasse, ref erunt communiter auctores; Sed quum Slavos, Abares etiam vocet Porphirogenitus, ideo de his monnulla /Euagrius Scolasticus libro 5. capite 1./ dicenda. Abari Schytica Hamaxobiorum gens, qui campos ultra Caucasum existentes depascuntur, a vicinis Turcis pulsi littora Euxini relinquentes, ad Bosphorum venerunt, et expugnatis omnibus Barbaris, qui in medio erant ad Istrum pervenere, et legationem ad lustinianum misere. /Idem libro 6. capite 10./ lustini eius successoris tempore Illyricum populati, usque ad murum longum Thraciae pervenere: Hos autem Abares, non fuisse Abares sed Hunos Un,Ir vel V,er et Chunnos dictos /Libro 7. {capite 7.)/ Theophylactus Simmocata, /Libro 18. capite 30./ Nicephorus, Calistus, et Paulus Diaconus late scribunt: Hi ergo Hunni Abares dicti, simul cum Longobardis Gepides vicere, deinde Longobardis in Italiam digressis, Pannonias aib iisdem relictas occuparunt, Slavosque Istri accolas ibi associantes, eo potentiae devenere, ut Francis infesti, Tiberium Imperatorem ibi tributum annuum (80.) millia
270

te, Panonce, Svavijce, Norike i druge takvih imena, s golemim snagama napao Italiju. Zauzeo je gotovo cijelu Ovostransiku Galiju, Etruriju i Umbriju, prenio langobardsko kraljevstvo u Italiju /568/ i razluujui pokrajine, osnovao vojvodstva Furlaniju, Spoleto i Toskanu /571/. Kraljevstvom je Langobarda zatim upravljalo trideset vojvoda /575/, a car je Mauricije protiv njih potaknuo Franke. Pobojavi ih se, Langobardi su franakom kralju Hildebertu platili danak od 12000 solida /584/. No Mauricijevi su poslanici zaveli mladog kralja poklonom od 50000, pa je spremao rat protiv Langobarda. Oni su ise ujedinili da bi ise lake mogli odupirati Francima i Rimljanima i izabrali su za kralja Autara /585/. Drei sigurne poloaje, on je izigrao franaki napad /586/, a Rimljanima je oteo Samnij i osnovao beneventsko vojvodstvo /589/. Autara je naslijedio Agilulf /591/. Prigrlivi katoliku vjeru, u vie je navrata obnavljao savez s Francima. Kad ga je pak izazvao egzarh, uhvativi mu ker i zeta /600/, nametnuo je Rimljanima estok rat. Autori prema pismima sv. Grgura zajedniki iSe da su otprilike u to doba Slaveni zauzeli Dalmaciju. 2 No Porfirogenet Slavene naziva i Avarima,3 pa stoga valja o njima poneto rei. Euagrije Skolastik, prvo poglavlje pete knjige: Abare, skitsko pleme Hamaksobijaca koji uivaju polja s onu stranu Kavkaza, potjerali su susjedni Turci. Naputajui obale Crnog Mora, oni su doli na Bospor, svladali sve barbare koji su bili u meuprostoru, stigli do Istra i uputili poslanstvo Justinijanu.4 /Isti, deseto poglavlje este knjige/ Opljakavi Ilirik u vrijeme njegova nasljednika Justina, stigli su sve do trakog dugog zida.5 Teofilakt Simokata pak /u 7. poglavlju sedme knjige/,6 Nicefor Kalist /u 30. poglavlju osamnaeste knjige/7 i Pavao akon opirno piu da ti Avari nisu bili Avari nego Huni,8 nazvani Un'ir ili U'er i Huni. Ti su dakle Huni nazvani Avarima zajedno s Langobardima pobijedili Gepide, a kad su Langobardi otili u Italiju, zauzeli su Panoniju koje su ovi napustili. Pripojivi sebi Slavene koji isu stanovali uz Dunav, uzdigli su se do takve moi da su kao neprijatelji Franaka primorali cara Tiberija da im

271

5 nummurn dare, eiusque successorem Mauritium usque ad C. millia augere coegerint: Agilulfus ergo Langobardorum Rex, cum hine Romanos, inde Francos timeret, Abares hos, sive Hunnos utrisque formidabiles (quamvis idolatras) metu sic suadente, ita ibi 70 conciliavit, ut non solum cum ipsis contra Romanos faedus /597./ percusserit, sed eorundem favore, pro pae cum Francis conservanda usus /Paulus Diaconus libro 4. capite 25./ sit, deinde provocatus filiae cum genero captae causa, ut supra dictum est, cum 75 Romanis bellum inferre vellet, nec Francos ibi faederatos, bello etiam civili tune implicitos, timeret, ac Ducibus suis non fideret, quorum aliquos rebelles domuerat, et Tridenti Foroiuliique Duces ab eo aperte descivissent, Abares, et Slavos faederatos in auxili80 um advocavit, quorum ope multas Civitates Romanis eripuit, et irarum plenus evertit, Ducibusque Tridenti, et Foroiulii ad officium reductis {/600./} Istriam populatus /Paulus Diaconus ibidem./ est. Istriam Longbardi, cum Avaribus, et Sclavis ingressi univer85 sa ignibus, et rapinis vastaverunt. De his Slavi Divus Gregorius scripsisse videtur. Maximo Salonitano Episcopo ad /Divi Gregorii epistolarum liber 8. epistola 36./ Romanam veniens Urbem, communis jilius Presbyter Veteranus, ita me podagrae doloribus de90 bilem reperit, ut fraternitatis tuae epistolis per me respondere nullatenus valuissem, et quidem de Sclavorum gente, quae vobis valde imminet, et affligor vehementer, et conturbor, affligor in his quae iam in vobis patior, conturbor, quia per Istriae aditum iam 95 Italiam intrare caeperunt. Idem Zonaras tradit in Mauritio pacem cum eo (scilicet Avarorum Rege) facit, sed Chaganus, ut insatiabilis, et perfidus dolo Romanos aggressus, ipse quievit, Sclavorum gentes quasdam ad populandas Provincias concitavit, quae 100 usque ad murum longum sunt progressae, quapropter Imperator Comentiolo Duce creato, Barbaros improviso adventu, Romanis finibus expulit, multis caesis, et praeda omni, captivisque receptis; item postea Chaganus, Romanas Provincias rursus aggressus, 105 missas contra se legiones, alias vincebat, alias vincebatur. Dalmatiam quoque tune a Slavi cum Istria, caeteroque Illyrico populatam argui debet, hocque
272

daje godinji danak od 80000 zlatnika, a njegova nas9 ljednika Mauricija da ga povisi na 100000. Langobardski kralj Agilulf bojao se dakle s jedne strane Rimljana a s druge Franaka, pa je stoga iz straha uza se vezao te Avare ili Hune (premda idolopoklonce), strane i jednima i drugima, i to tako da nije samo s njima sklopio savez protiv Rimljana /597/, nego se njihovom naklonou posluio i da bi ouvao mir s Francima /Pavao akon u 25. poglavlju etvrte knji10 ge/. Izazvan zatim zarobljavanjem keri i zeta, kako je gore reeno, htio je Rimljanima navijestiti rat. Svojih se saveznika Franaka nije bojao, tada jo i upletenih u graanski rat, a u svoje se vojvode nije pouzdavao: neke je buntovne ukrotio, a vojvode su Trenta i Furlanije od njega otvoreno otpali. Stoga je pozvao u pomo Avare i saveznike Slavene. S njihovom je pomoi Rimljanima oteo i pun gnjeva razorio mnoge gradove, priveo je dunosti vojvode Trenta i Furlanije /600/ i opljakao je Istru /Pavao akon na istom mjestu/: Uavi u Istru, Longbardi su s Avarima i Sklavenima sve opustoili ognjem i otimainom.11 ini se da je sv. Grgur pisao o tim Slavenima /36. pismo osme knjige pisama sv. Grgura/: Salonitanskom biskupu Maksimu. Doavi u grad Rim, na me zajedniki sin sveenik Veteran zatekao tako oslabljena bolovima od uloga da nikako nisam bio sposoban osobno odgovoriti na tvoje bratsko pismo. Dakako da sam silno potiten i uznemiren zbog plemena Sklavena koje vam jako prijeti. Potiten sam zbog onoga to ve preko vas trpim, a uznemiren jer su kroz istarski prilaz ve poeli ulaziti u Italiju.12 Isto pie Zonara u Mauriciju: sklopi mir s njime (tj. s kraljem Avara), ali je nezasitni i vjerolomni Kagan prijevarno napadao Rimljane: sam se smirio, ali je neka plemena Sklavena potaknuo da pljakaju provincije. Ona su uznapredovala sve do dugog zida. Car je zbog toga imenovao vojskovoom Komentiola, nenadanim dolaskom izbacio barbare van rimskih granica, mnoge je pobio i povratio sav plijen i zarobljenike. Zatim kasnije: napadnuvi opet rimske provincije, Kagan je as pobjeivao legije poslane protiv njega, a as bivao pobijeen.13 Mora biti dokazano da su tada Slaveni s Istrom i ostalim Ilirikom
273

multoties evenisse ex iis, quae auctor historiae miscellae refert, dicendum /Libro 16./ est. 17. *Impera110 toris Mauritii anno coacervatis virtutibus Chaganus in Dalmatiam properat, et cum venisset Belicham (Theophylactus Simocatta, Banges, Georgius Cedrenus Balbam) 40. Civitates, quae circa eam sunt omnes depopulatus est, quibus Priscus agnitis, Gudoin 115 ad explorationem rerum direxit, qui in valle occultabatur, pusilla, et diluculo in dorsa eorum advectus, illos cunctos peremit, et acceptam praedam adduxit ad Priscum. Porro Chaianus in-fortunio comperto, in regionem suam regressus est, et Priscus ab propria. 120 Anno Imperatoris Mauritii 19. iterum Comentiolus assumptis armatis venit ad Istrum, et unitur Prisco apud Singidonem, et solvitur pax, quae ad Avares erat, qua dissoluta veniunt in Viminacium, quod est Insula magni Istri, quibus auditis Chaianus collectis 125 Potentatibus ad Romacia procedit rura; quatuor ergo filios traditis aliis virtutibus ad custodienda vada Istri constituit. At vero Romani ratibus factis, fluvium transmearunt, et Praetore Prisco, bellum cum filiis Chaiani inierunt. Comentiolus enim inftrmatus in 130 Viminacio sedebat Insula; cumque multas horas bellum tenuisset, et 300. iam Romanis interemptis, Sol occubuisset, 4000. Barbarorum intereunt, similiter et tertia die praeliantes ab excelsioribus Romani ad Barbaros accesserunt, hosque vertentes, Avares mul135 tos necaverunt ex illis, inter quos et filii Chaiani necati sunt, illustremque victoriam Romani induerunt. Chaianus vero coacervatis viribus copiosis, contra Romanos progreditur; bello autem manente vertunt Romani Barbaros, et hane omnibus insigniorem retu140 lere victoriam. Interea Priscus, 4000. praemissis, Tyrso (Tisson) amne transmisso, Barbarorum explorare motus praecepit, at vero nil eorum, quae facta fuerunt Barbari cognoscentes, festum diem concelebrant, et pariter convivantur, in hos clanculum Romani insi145 dentes, maximum operati sunt metum, triginta quippe millia Gepidorum, Barbarorumque aliorum occiderunt, et copiosa praeda comprehensa, revertuntur ad Priscum. Chaianus autem rursus, potentatibus cumulatis, venit ad Istrum, et (innito) bello Barbari 150 superantur, et amnis fluentis necantur, pereuntque
274

opljakali i Dalmaciju, a prema onome to iznosi autor Mijeane povijesti /u esnaestoj knjizi/ valja rei da se to mnogo puta dogodilo: Sedamnaeste godine cara Mauricija Kagan skupi vojsku i pohita u Dalmaciju. Kad je doao do Belike (u Teofilafcta Simokate: Bangi; u Georgija Cedrena: Balbe), opljakao je svih etrdeset naselja koja su oko nje. Kad je to saznao Prisk, uputio je Gudoina da istrai prilike. On se krio u maloj uvali, te im se u polumraku privukao s leda i smjesta sve pobio, a zadobiveni plijen dopremio Prisku. Kajan je zatim otkrio nesreu i vratio se u svoje podruje, a Prisk u svoje. Devetnaeste godine cara Mauricija Komentiol opet uzme oruanike, doe do Istra, ujedini se kod Singidona s Priskom, i bude razvrgnut mir koji je postojao s Avarima. Razvrgnuvi ga, dou u Viminacij, otok velikog Istra. uvi za to, Kajan skupi sile i stupa naprijed na Romacijska polja. Stoga postavi etvoricu sinova da uvaju dunavski gaz, predavi im druge snage. Rimljani su pak nainili splavi i preli rijeku, te pod Priskovim zapovjednitvom zametnuli boj s Kajanovim sinovima. Komentiol je naime sjedio utvren na otoku Viminaciju. Kad je sunce zalo poto se boj vodio mnogo sati, ve je bilo pobijeno tristo Rimljana, a poginule su etiri tisue barbara. Borei se slino i treega dana, Rimljani su s viih poloaja prili k barbarima, nagnali ih u bijeg i izmeu njih pobili mnogo Avara. Medu njima su ubijeni i Kajanovi sinovi, te su se Rimljani zaodjenuli sjajnom pobjedom. Kajan pak skupi obilne snage i nastupa protiv Rimljana. U dugom boju Rimljani nagna ju barbare u bijeg, te odnesu i tu pobjedu, od svih znamenitiju. Meutim Prisk posla naprijed etiri tisue i odredi da preavi rijeku Tirs (Tisu) izviaju kretanje barbara. Ne znajui ni za to to je bilo poinjeno, barbari slave praznik i uz to se goste. Rimljani su potajice vrebali na njih i izazvali golem strah. Pobili su naime trideset tisua Gepida i drugih barbara i, ugrabivi obilan plijen, vrate se Prisku. Kajan pak opet skupivi sile doe do Istra, rat zapone, i barbari budu svladani i ubijani u rijenom toku. S njima pogine i vrlo mnogo Sklavina, a ive su zadobili tri tisue Avara, Sklavina pak osam stotina, tri ti275

155

160

165

170

175

cum his plurimi quoque Sclavinorum vivos autem obtinuerunt Avarum quidem 3000. Sclavinorum vero 800. et Gepidarum 3200. nec non et 2000. Barbarorum. Eadem Theophylactus Simocatta pluribus verbis refert, numerumque captivorum auget, quos in Urbe Tomea missos, et Chagani astu restitutos scribit, libro 8. capite 2. 3. et 4. ex quibus Dalmatiam saepius, ab Abaribus, et Slavi populatam dii potest, occupatam autem affirmari non potest: cum Imperii vires nondum in Asia distractae, validae in utroque Illyrico essent, et saepe de iisdem Abaribus, et Slavi victrices, non solum in Dalmatia, sed ad Istrum, et ultra, numquid Dalmatiam occupare permisissent: neque ex epistolis Divi Gregorii Dalmatiam occupatam fuisse concludi potest, cum Slavos Dalmatiae imminentes, et Istriam ingressos tantum, non occupasse, memoret Gregorius; imo, ex serie {verborum} eiusdem epistolae, Dalmatiam ita debilem non fuisse, ut eversionem Civitatum, praesertim maritimarum, timuerit, comprehenditur; quod ex po~ sterioribus eiusdem epistolis loanni Primae lustinianeae, et Constantino Scorditano Episcopis, de Paulo Dioclealino Episcopo, prout, et Firmino Histriae Episcopo anno 602. scriptis, confirmatur, in quibus de Slavi ne verbum quidem: ideo sicuti tune Slavos Istriam populasse cum Paulo Diacono concordat Gregorius, ita Dalmatiam occupasse non constat; posteriusque id evenisse concludendum est, tempusque indagandum. QUANDO DALMATIA AB ABARIBUS, VEL SLAVI OCCUPATA, ET CIVITATES MARITIMAE DESTRUCTAE FUERINT.
CaputIX.

suce dvjesto Gepida, i k tome dvije tisue barbara. * Isto s vie rijei iznosi Teofilakt Simokata i poveava 15 broj zarobljenika, za koje u drugom, treem i etvrtom poglavlju osrne knjige pie da su bili poslani u 16 grad Tomi i da su povraeni Kaganovom lukavtinom. Po tome se moe rei da su Avari i Slaveni ee opljakali Dalmaciju, ali se ne moe tvrditi da su je zauzeli. Snage Carstva nisu jo bile zaokupljene u Aziji, bile su snane u oba Ilirika i esto su pobjeivale iste te Avare i Slavene ne samo u Dalmaciji nego i kod Dunava i preko njega. Zar bi dopustile da zauzmu Dalmaciju? Ni iz pisama sv. Grgura ne moe se zakljuiti da je Dalmacija bila zauzeta, jer Grgur spominje da Slaveni prijete Dalmaciji i da su samo uli u Istru, ne da su je zauzeli. Dapae, iz slijeda se rijei istoga pisma razumije kako Dalmacija nije bila toliko slaba da bi se bojala pada gradova, osobito primorskih. To je potvreno i kasnijim Grgurovim poslanicama napisanim 602. godine biskupu Justinijane Prime Ivanu i skadarskom biskupu Konstantinu o dukljanskom biskupu Petru, a isto tako i Firminu, biskupu Istre. U njima ni rijei o Slavenima.17 Grgur se s Pavlom akonom18 slae da su Slaveni tada opljakali Istru, i upravo zato nije sigurno da su je zauzeli. Valja zakljuiti da se to dogodilo kasnije, a vrijeme treba istraiti. KAD SU AVARI ILI SLAVENI ZAUZELI DALMACIJU I KAD SU BILI RAZORENI PRIMORSKI GRADOVI Porfirogenet spominje da su Slaveni, ili Avari, zauzeli Dalmaciju za Heraklijeve vladavine.1 Anastazije Bibliotekar iznosi da je papa Ivan IV otkupio zarobljene Dalmatince i pobrinuo se da2 se tijela svetaca iz Dalmacije i Istre prenesu u Rim. Kako je pak sigurno da je Ivan IV Heraklijev suvremenik, po tom se otkupu zarobljenika moe dokazivati da je Dalmacija zauzeta otprilike u to vrijeme, a isto se tako moe tvrditi da su tada idolopoklonci Avari, ili Slaveni, odveli Dalmatince u zarobljenitvo, da ih je otkupio papa Dalmatinac i da su tijela svetaca prenesena iz razorenih gradova. To potkrepljuju i Por277

IX poglavlje

Heraclio Imperante Dalmatiam a Slavi, vel Abaribus occupatam, Porphirogenitus asserit, et Anastasius Bibliothecarius loannem Papam quartum Dalmatas captivos redemisse, corporaque Sanctorum, e Dalmatia, et Istria Romam transferenda cu10 rasse, refert; cum vero loannem IV. tempore Heraclii fuisse, constet, ideo ex hac captivorum redemptione, circa ea tempora Dalmatiam occupatam argui potest, nec non Dalmatas tune in captivitatern ab A276

15

20

25

30

35

40

45

50

55

baribus, vel Slavi Idolatris ductos, et a Papa Dalmata redemptos, Sanctorumque Corpora e Civitatibus destructis translata affirmari, quod et Porphirogeniti dictis adstipulatur: eodem tempore Salonae eversionem secutam Archidiaconus Spalatensis tradit, ut infra; sed quae causa, quaeve occasio Abaribus vel Slavi Heraclio Imperante Dalmatiae occupandae, fuerit, indagandum: cum praesertim Civitates maritimas, caeteris validiores, ac subsidia in promptu habentes occupare facile illis non fuisse, cuilibet aequo aestimatori censendum sit. Heraclium cum Longobardis usque ad Rotharii Regnum nullum bellum gessisse historici memorant, ab Abaribus vero maximas incursiones passum, pacemque saepe renovasse tradunt: de Dalmatiae autem occupatione nihil apud quemquam praeter Porphirogenitum reperitur. Sed cum eodem Heraclio Imperante Cosroes Persarum Rex bellum acre Romanis intulisset /614. Historia Miscella/, Hierosolymamque occupasset, et Abares, Sclavinos, Bulgares, et Gepidas contra eosdem incitasset, atque ob id Heraclius pacem cum Chagano facere utcunque coactus fuisset, ut Persis resistere posset, indeque in Asia diu detentus, cum Persis prius, deinde cum Saracenis longo tempore bellum gessisset; hoc interim Rotharis Longobardorum Rex creatus /638./ est, quem primordio sui Regni victis Romanis, Cottias, Alpes, et Venetae Provinciae, reliquum occupasse constat, ac proinde si diceretur, Rotharim cognoscentem, Francorum Regem Dagobertum sedando Regno implicitum, et Saxonum, Slavorumque motibus occupatum: Romanos vero in Oriente afflictos, amissis Syria, Aegypto, Hierosolyma, et Antiochia, occasionem nactum, ad reliqua Occidentalis Italiae subigenda animum intendisse, cumque Romanorum vires in Italia, ex Dalmatia maximam commoditatem, et adiumentuni percipere animadverteret, praesertim a Salona, caeterisque maritimis Civitatibus, ex usu navigationis, supplementis militum, et comeatibus convehendis; ideo, vel exemplo Totilae, et Agilulfi, Avares, Slavosque Istri accolas, contra Imperium concitasse, (quid si ipsi (Saraceni) exemplo Cosroes idem fecere) si quis tune Abares, cum Slavi, instigantibus
278

firogenetove rijei.3 Splitski Arhiakon pie da je istodobno uslijedio i pad Salone (v. nie).4 No koji je Avarima, ili Slavenima, bio razlog ili koja prigoda da za Heraklijeve vladavine zauzmu Dalmaciju, to valja istraiti. Svaki naime pravedan procjenitelj mora smatrati da im nije bilo lako zauzimati osobito primorske gradove koji su jai od ostalih, a imaju i potporu pri ruci. Povjesniari ne spominju da je Heraklije vodio ikakav rat s Langobardima ,sve do Rotarijeva kraIjevanja, no piu da je pretrpio goleme napade Avara i da je esto obnavljao mir. O zauzeu se pak Dalmacije ne nalazi nita ni kod koga osim kod Porfirogeneta. No za vladavine je istoga Heraklija perzijski kralj Hozroje nametnuo Rimljanima otar rat /614, Mijeana povijest/,5 zauzeo Jeruzalem i protiv njih nahukao Avare, Slavene, Bugare i Gepide. Heraklije je zbog toga bio primoran bilo na koji nain sklopiti mir s Kanom da bi se mogao oduprijeti Perzijancima. Zatim se dugo zadrao u Aziji, ratujui dugo vremena prvo s Perzijancima, a zatim s Arapima. U meuvremenu je Rotarije izabran za langobairdskog kralja /638/. Sigurno je da je na samom poetku svoga kraljevanja pobijedio Rimljane i zauzeo Kotijske Alpe i preostatak venetske pokrajine. I ba kao da bi se reklo da je Rotarije uoio priliku, znajui da je franaki kralj Dagobert .sputan smirivanjem kraljevstva i zauzet pokretima aa i Slavena, a da su Rimljani satrti na Istoku gubitkom Sirije, Egipta, Jeruzalema i Antiohije, pa je nakanio podvrgnuti ostatak zapadne Italije. Primjeivao je pak da rimske snage u Italiji primaju golemu pogodnost i pomo dovoenjem pojaanja i opskrbe iz Dalmacije, osobito iz Salone i ostalih primorskih gradova zbog razvijena pomorstva. Reklo bi se da je zbog toga ili po primjeru Totile i Agilulfa nahukao protiv Carstva Avare i Slavene koji su stanovali uz Dunav. (A to ako su sami Arapi po Hozrojevu primjeru uinili isto?) Zar bi se inilo da je to neskladno pretpostavio onaj, tko bi rekao 'da su tada Avari sa Slavenima, podj areni od Langobarda i Arapa, ili sami od sebe na vlastitu korist, ugrabili priliku kad su rimske vojske bile poraene u Aziji, pa su napali Dalma-

279

60

65

70

75

80

85

90

95

Longobardis, et Saracenis, vel Romanorum in Asia exercitibus devictis occasionem nactos, per se solos propria utilitate suadente, Dalmatiam militibus vacuam non incursionibus, ut ante, sed validiori apparatu aggressos diceret, an incongruum quid coniectasse videretur: Quomodo autem quando Asia vexabatur res Romanae se in Europa habuerint Menander in fragmentis, Tiberio Imperante, refert. Praeterea copias non dico, quae satis essent ad resistendum Abaris, sed ne minimas quidem omnino habebat. Etenim omnes exercitus, quos conscripserat, Persico bello in Armenia, et Mesopotamia occupati erant, et infra. vastata a Sclavinis Graecia, cum undique alia, ex aliis pericula imminerent, et exorirentur, neque Tiberius, satis copiarum haberet quibuscum una parte hostium, nedum cum toto hostili agmine manus consereret, neque in eius postestate esset, hostibus obviam ire, propterea, quod Romanorum vires ad Orientis bellum conversae erant, legatum misit ad Baianum Abarorum Ducem. Quod si tune propter Persicum bellum, nondum rebus eorum afflictis, scriptores virium Europaearum imbecillitatem fatentur, quanto magis tempore Heraclii ex diuturnitate belli Asiatici, tot locis amissis imbecilliores evaserint, Illyricumque militibus destitutum fuerit, censeri potest; tune ergo Dalmatiam occupatam, et Civitates maritimas propriis civibus (qua in Asia, qua in Italia distractis) destitutas, facile in potestatem Avarorum, vel Slavorum venire potuisse persuaderi potest, maxime, si expugnandarum Urbium rationem a quopiam edoeti fuissent, quod vero similiter Langobardis tribuendum esset, Civitatesque maritimas captas destruxisse, vel Longobardis gratificantes, ut Graecos hac opportunitate ad Italiae reliqua sustinena privarent, vel quia eaedem Civitates ipsis parvo, vel nulli usui essent, cum patrio more mapalia incolerent, ne Dalmatis ad Insulas se reducentibus receptacula contra ipsos essent, possessionemque Dalmatiae terrestris inquietarent, tune Salonam, Scardonam, Naronam, et Epidaurum destructas, quarum nunc tantum ruinae cernuntur, verosimile videtur, captivosque a (Papa) loanne Dalmata redemptos temporibus congruit, hane autem

iju lienu vojnika ne naletima, kao prije, nego s jaom spremom? Kako su pak stajale rimske prilike u Evropi dok je Azija bila napadana, izlae za Tiberijeve vladavine Menandar u fragmentima: Osim toga nije imao eta, ne kaem, koje bi dostajale da se odupre Abarima, nego uope nikakvih. Sve su naime vojske koje je bio unovaio bile zauzete ratom s Perzijancima u Armeniji i Mezopotamiji. I nie: Dok su Sklavini pustoili Grku, odasvud su prijetile i jedna se iz druge raale pogibelji. Tiberije nije imao dovoljno eta kojima bi se sukobio makar s jednim dijelom neprijatelja, a pogotovu ne s itavim neprijateljskim mnotvom, niti je bilo u njegovoj vlasti da predusretne neprijatelje, jer su rimske snage bile 'upravljene ratu na Istoku. Uputio je stoga poslanika abarskom vojvodi Bajanu.6 Pa ako pisci priznaju slabost evropskih snaga tada, zbog rata s Perzijancima, dok njihove prilike jo nisu bile oslabljene, moe se zamisliti koliko su slabije postale u Heraklijevo vrijeme zbog dugotrajna rata u Aziji, kad je izgubljeno toliko mjesta, a Ilirik lien vojnika. Moe se dakle stei uvjerenje da je Dalmacija tada zauzeta i da su primorski gradovi, lieni vlastitih graana (razvuenih to Azijom, to Italijom), lako mogli doi pod vlast Avara, ili Slavena, pogotovo ako ih je tko bio poduio pravilima zauzimanja gradova. Vjerojatno bi to trebalo pripisati Langobardima. Moe se povjerovati da su razorili zauzete primorske gradove bilo da uine uslugu Langobardima kako bi liili Grke te pogodnosti da podravaju ono to je preostalo od Italije, bilo zato to su njima samima ti gradovi malo ili nikako sluili jer su po oinskom obiaju stanovali u kolibama. ini se vjerojatnim da su tada razorili Salonu, Skardonu, Naronu i Epidaur, od kojih ,se danas razabiru samo ruevine, kako ne bi bili uporita protiv njih Dalmatincima koji su se povukli na otoke i kako ih ne bi uznemiravali u posjedu nad kopnenom Dalmacijom. S tim se vremenom slae da je zarobljenike otkupio papa Dalmatinac Ivan. Konstantin Porfirogenet pak pie da je to zauzee Dalmacije uslijedilo u Heraklijevo vrijeme. Kae naime u 29. poglavlju: Pobivi

280

281

100 Dalmatiae occupationem Constantinus Porphirogenitus Heraclii tempore secutam scribit; nam ait Capite 29./: Sclavi, vel Avares transdanubiani, occisis equitibus Romanis, vestibus eorum induti, ad clausuram admittuntur, Salonam quoque capiunt, et infra, atque 105 hi ipsi Rhausini olim tenuerunt Urbem Pitaura, et postea cum reliquae Urbes expugnatae a Slavi essent, qui in hoc Themate, haec quoque Urbs capta fuit, et Cives partim interfecti, partim vinculis abducti, qui fuga salutem invenire potuerunt, loca praerupta inhalio bitarunt, ubi Oppidum est. et infra capite 30. narrata Salonae occupatione interfecerunt omnes (scilicet Oppidanos) et ex eo tempore Dalmatiam universam tenuerunt, Sedemque illic suam collocarunt, exceptis Oppidulis ad mare adiacentibus, qui sese ipsis non 115 tradiderunt, sed in Romanorum potestate permanebant, eo quod ex mari victitarent, ex quibus innuere videtur, Salonam tune captam quidem, sed non destructam, Oppidave quaedam maritima, ne quidem occupata: Thomas autem Archidiaconus Spalatensis 120 diuturna obsidione, maximisque conatibus oppugnatam, tandemque propter Civium ad naves fugam captam, et destructam Salonam prolixo sermone /Capite 7./ narrat; qui, quamvis trecentis f ere annis Porphirogenito posterior fuerit, non levis fidei auctor cen125 sendus est, propter antiquitatem, quae illi auctorum fortasse hodie non extantium copiam praebuit; quamvis Gothos, ex Diocleate cum Slavi confundens in unam gentem coaluisse dicat, hancque Salonae destructionem lohannis (Papae) tempore secutam /Ca130 pite 8./ tradit. eodem tempore loannes Summus Pontifex Apostolicae sedis cum esset Dalmatinus natione, audiens suae gentis miserabilem casum, valde condoluit, misitque Abbatem quendam Martinum nomine cum multa pecuniae quantitate pro redimendis 135 captivis, qui veniens od partera Dalmatiae, multos redemit captivos a Slavi, eosque ad parentes suos remisit: Iste Martinus ex Apostolica iussione multorum Sanctorum reliquias accepit in partibus Dalmatiae, et Istriae, et detulit eas Romam ad praedictum Pa140 pam loannem, qui Venerabilis Pontifex eas reverenter suscipiens, recondidit apud Ecclesiam Beati lohannis Lateranensis, ubi est jons Baptisterii /Baronius 640./,

rimske konjanike, prekodunavski Sklaveni ili Avari u njihovoj odjei budu puteni do strae i zauzmu Salonu. I nie: Isti su ti Rausini neko drali grad Pitaur. Kad su kasnije Slaveni, koji su u tom tematu, osvojili ostale gradove, zauzeli su i taj grad. Graani su dijelom pobijeni, dijelom odvedeni u okovima, a oni koji su se mogli spasiti bijegom nastanili su strmenita mjesta gdje je utvrda. I nie u 30. poglavlju, ispfipovjedivi o zauzeu Salone: pobili su sve (tj. graane), i od toga su vremena drali itavu Dalmaciju i ondje se nastanili, izuzevi gradie koji lee uz more i nisu im se predali nego su ostajali pod 7 vlau Rimljana jer su se prehranjivali s mora. ini se da time nagovijeta kako je Salona tada dodue zauzeta ali ne i razorena, ili da neki primorski gradovi nisu niti zauzeti. Toma pak splitski arhiakon u opirnom kazivanju /7. poglavlje/ pripovijeda kako je Salona osvajana dugom opsadom i ,s velikim naporima i napokon zauzeta i razorena jer su graani 8 pobjegli k laama. On je dodue gotovo tristo godina mlai od Porfirogeneta, ali se ipak ne smije smatrati autorom slabe vjerodostojnosti, zbog starine koja mu je pruila obilje autora koji danas moda ne postoje. Iako je Gote prema Dukljaninu pomijeao sa Slavenima,9 pa kae da su se stopili u jedno pleme, za ovo razorenje Salone kae u 8. poglavlju da je uslijedilo u vrijeme pape Ivana: kako je istodobno vrhovni sveenik apostolske stolice Ivan bio narodnou Dalmatinac, silno se ganuo sluajui o bijednom udesu svojega roda, pa je poslao nekoga opata imenom Martina s velikom svotom novca za otkup zarobljenika. Doavi u dalmatinske strane, on je od Slavena otkupio mnogo zarobljenika i poslao ih k njihovoj rodbini. Taj je Martin po apostolskoj zapovijedi u dalmatinskim i istrarskim stranama primio relikvije mnogih svetaca i odnio ih u Rim spomenutom papi Ivanu. Taj ih je tovanja vrijedni sveenik p^reuzeo sa strahopotovanjem i pohranio kod crkve bi. Ivana Lateranskog gdje je krstionica.10 /Baronio za 640. godinu/.11 To se gotovo doslovno slae s izvjetajem Anastazija Bibliotekara u ivotopisu pape Ivana IV,12 pa se ini kako valja rei da je zauzee
283

282

quae cum ad verbum fere cum relatis ab Anastasio Bibliothecario in vita lo-annis Papae 4. conveniant, circa ea tempora occupationem Dalmatiae, civitatumque destructionem secutam, scilicet prope finem Heraclii dicendum videtur; sed an caeterae quoque Civitates maritimae, cum Salona, et Epidauro destructae fuerint, incertum: quamvis Porphirogenitus servatas scribat, mter quas Spalatum ponit, quae tunc Civitas non erat, sed Palatium quondam Diocletiani, in quo Gynaeceum, sive textrinam Pannorum memorat Notitia utriusque Imperii, et tunc desertum iacebat, ut idem Archidiaconus ait /Capite 9. et 10./: at cum ad ladrae ruinas aliquos, ex Salonitanis profugos appulisse, narret Archidiaconus ladram quoque tunc destructam, fatendum esset, (cumque) Porphirogenitus dicat. Salonam transiisse Rausium anni sunt D. in hunc usque diem, ex hocque sibi quodammodo contradicere videatur, et innuere, Salona destructa, Salonitanos Rausium transiisse, nisi mendum annorum numeri in codice Porphirogeniti ponatur, ipsum male supputasse oportet, ne ad Attilae tempora, supra refutata, Salonae destructio referatur, tamen in his non est immorandum, eo, quia, si caeterae quoque Civitates tunc destructae fuerint, ab iisdem quoque Romanis reaedificatae sint, ut de Rausio Porphirogenitus ab Epidauris, et de Spalato Archidiaconus a Salonitanis, ac ob id, quiodaimmodo etiam servatae dii possunt. Heraclii ergo temporibus Dalmatiarn ab Abaribus, vel Slavi occupatam, potius, quam Mauritii, vel Phocae, ex supradictis coniectandum est: sed cum Porphirogenitus Abares Slavos etiam vocet, Abares autem Hunni essent, procul dubio diversi a Slavi fuere, ut supra dictum est, Slavos autem Socios Avarorum fuisse, ex Zonara, et clarius ex Theophylacto Simocatta in Mauritio constat, ideo nil mirum si Porphirogenitus Slavos cum Abaribus confundens, in aequivocationem lapsus (sit).

Dalmacije i razoren je gradova uslijedilo otprilike u to vrijeme, tj. pri kraju Heraklijeve vladavine. No nesigurno je jesu li sa Salonom i Epidaurom razoreni i ostali primorski gradovi. Porfirogenet dodue pie 13 da su sauvani, no meu njih stavlja i Split koji tada nije bio grad ve nekadanja Dioklecijanova 14 palaa u kojoj Noticija obaju Carstava spominje ginecej odmoisno tkaonicu, a tada je leala naputena, 15 kako kae isti Arhiakon u 9. i 10. poglavlju. Kako Arhiakon pripovijeda da su tada neki salonitanski 16 izbjeglice pristali kod ruevina Zadra, valjalo bi priznati da je tada razoren i Zadar. Kako pak Porfirogenet kae do dananjeg je dana petsto godina to 1 1 je Salona prela u Rausij, " ini se da time samome sebi na neki nain proturjei i da nagovijeta kako su Salonitanci po razorenju Salone preli u Dubrovnik. Mora biti da je loe raunao, ako se ne stavi greka u broju godina u Porfirogenetovu kodeksu, kako se razorenje Salone ne bi prenijelo sve do gore pobijenih Atilinih vremena. Ipak se na tome ne treba zadravati, jer ukoliko ,su i ostali gradovi tada bili razoreni, sami su ih Romani obnovili, kako Porfirogenet kae o Dubrovniku za 19 Epidaurane,18 a Arhiakon o Splitu za Salonitance. Zbog toga se moe rei da su na neki nain i sauvani. Prema gore reenom valja radije pretpostaviti da su Avari, ili Slaveni, zauzeli Dalmaciju u Heraklijevo vrijeme negoli u Mauricijevo ili Fokino. Porfirogenet dodue Avare naziva i Slavenima,20 no Avari bi bili Huni i bez sumnje su bili razliiti od Slavena, kako je gore reeno. Sigurno je pak iz Zonare,21 i jo jasnije iz Teofilakta Simokate u Mauriciju,22 da su Slaveni bili saveznici Avara. Nije stoga nita udno to je Porfirogenet pomijeao Slavene s Avarima i upao u zabunu.

284

285

Caput X. DE REAEDIFICATIONE ALIQUOT CIVITATUM DALMATICARUM. 5 Incertior est Civitatum maritimarum Dalmaticae continentis reaedificatio, quam earundem destructio, cum praeter Porphirogenitum de Rausio, et Archidiaconum de Spalato nihil apud quemquam reperiatur, Porphirogenitus enim de Rausio capite 29. ait: Urbs Rausium non appellatur Rausa, dialecto Roma10 norum; sed quia in locis praeruptis sita est, appellatur praecipitium. Lau, unde inhabitantes Lausini, id est, praecipitium insidentes, communis vero usus, qui saepe litterarum commutatione, nomina corrumpit commutato nomine PMUSIOS appellavit. Atque hi ipsi 15 Rausini olim tenuerunt Urbem Pitaura, et postea cum reliquae Urbes expugnatae a Sclavis essent, qui in hoc Themate, haec quoque Urbs capta fuit, et Cives partim interfecti, partim in vinculis abducti, qui vero juga salutem invenire potuerunt, loca praerupta in20 habitarunt ubi nunc Oppidum est, primo exiguum illud aedificantes, et postea maius, mox rursus, et quartum pomaeria protulerunt brevi temporis spacio, propter incrementum, et multitudinem Ex quibus apparet Epidaurenses, cum Patriam ob 25 virium imbecillitatem restaurare non possent, ad proxima littora deserta, et praerupta confugiendo, rupern in peninsulae formam existentem, portumque efficientem insedisse, Lausiumque, sive Rausium, exilem primo Civitatem fundasse, deinde tractu tempo30 ris pluribus vicibus auxisse, prout et Archidiaconus de Spalato similia refert: nam narrato quomodo Salonitani ad Insulas refugientes, partim per varia loca sint dispersi, partim in ipsis Insulis remanentes, Slavos infestando, littora incolere prohibuerint, sequitur. 35 Erat /Capite 10./ autem inter Salonitanos, qui ad proximas Insulas seccesserant vir quidam Severus nomine, cuius domus juerat iuxta columnas Palatii, supra mare. Hic quia prae caeteris maiori auctontate pollebat, Magnus Severus appellabatur. Iste caepit 40 adhortari Concives suos, ut ad patriam redirent, sed quia non erat tutum inter ruinas Urbis antiquae ha-

X poglavlje O OBNOVI NEKOLIKO DALMATINSKIH GRADOVA Obnova je primorskih gradova dalmatinskog kopna jo nesigurni ja negoli njihovo razorenje, jer se ni kod koga ne nalazi nita, osim kod Poriirogeneta o Dubrovniku1 i kod Arhiakona o Splitu.2 Porfirogenet naime kae o Dubrovniku u 29. poglavlju: Grad se Rausij u narjeju Romana ne naziva Rausa nego se zove strmina, Lau, jer je smjeten na strmenitim mjestima. Stanovnici su prema tome Lausini, tj. oni koji nastavaju strminu. Opa je pak navada, koja esto izmjenom slova kvari nazive, izmijenila ime i nazvala ih Rausijcima. Isti su ti Rausini neko drali grad Pitaur. Kad su kasnije Sklaveni, koji su u tom tematu, osvojili ostale gradove, zauzeli su i taj grad. Graani su dijelom pobijeni, dijelom odvedeni u okovima, a oni koji su se mogli spasiti bijegom nastanili su strmenita mjesta gdje je utvrda. Prvo su je izgradili malenu, kasnije veu, doskora opet, i etvrti su put proirili gradski prostor u kratkom vremenskom razmaku, zbog porasta i mnogobrojnosti.3 Iz toga se vidi da su Epidaurani bili preslabi da bi mogli obnoviti domovinu, pa su se zbjegli na oblinju pustu i krevitu obalu i zasjeli na hridini u obliku poluotoka koja zatvara luku. Utemeljili su grad Lausrj ili Rausij, najprije malen, a zatim su ga tijekom vremena u vie navrata poveavali. I Arhiakon iznosi slino o Splitu. Ispripovjedivi naime kako su se Salonitanci, sklanjajui se na otoke, dijelom rasprili po razliitim mjestima, a dijelom ostali na samim otocima, napadali Slavene i spreavali ih 4 da stanuju na obalama, nastavlja u 10. poglavlju: Bio je pak medu Salonitancima koji su se povukli k oblinjim otocima neki mu imenom Sever. Kua mu je bila ponad mora, uz stupove palae. Bio je ugledniji od ostalih, te su ga nazivali Velikim Severom. On je poeo sokoliti svoje sugraane neka se vrate k domovini, no kako se nije bilo sigurno nastaniti medu ruevine staroga grada, savjetovao im je da se

286

287

45

50

55

60

65

70

75

80

bitacula ponere, consulebat Us, ut in aedificio Diocletiani se interim reciperent, ubi securius commorantes, aliquam alteru particulam sui territorii incolere, sine magno timore valerent, donec rebus prosperius succedentibus, Salonam reaedtficandi possibile /oret, et tandem placuit hoc consilium Nobilibus et popularibus universis, et tale pactum inter se statuerunt, ut ditiores propriis sumptibus aedijicarent: caeteri vero quibus res non erat sufficiens pro domibus construendis, haberent turres circumpositas pro habitaculis suis: reliquum vulgus habitaret in fornicibus, et cryptis. Tune auferentes omnia, quae habebant in Insulis, ac navibus imponentes, transtulerunt se cum mulieribus, et parvulis, exceptis animalibus, et venientes intraverunt praedictum aedificium, quod non pro Civitate, sed pro Regia aula constructum erat, et quia spatiosum erat Palatium, spalatum appellare caeperunt. Ibi ergo se collocantes posuerunt habitacula viHa, sicut temporis necessitas exigebat, et sic illa populosa Civitas Salona nobilis, et antiqua pro multis peccatis, quae in Deum commiserat ad tantam extitit miseriam devoluta, ut de illa magna sui populi jrequentia non tot remanserant, qui possent illius parvi Oppidi ombitum Civibus replere, sed in ea parte, quae supra mare respicit, se componentes reliquam partem urbiculae vacuam dimiserunt Ex quo apparet quam exiguus Salonitanorum Civium numerus, Spalatum occupaverit, qui tamen ex Turrium celsitudine, quibus ex tribus lateribus Palatium circumdabatur, et murorum crassitie, et firmitate tuto ibi habitare poterant, de quibus Porphirogenitus dicto oapite 29. Urbs autem haec (Spalatum) neque e latere est, neque ex Enchorego, sed ex lapidibus quadratis ulnarum saepe duarum longitudine, et unius latitudine, qui compaginati inter se iunctique jerro in plumbum liquejacturn impacto. Quorum murorum pars maior integra extans, magnificentiam Romanam testatur, ex iisdemque cognoscitur, quam facile a Slavi Salonitanorum reliquiae se defendere possent. Tragurium vero in peninsula tune existens, tenui Isthmo continenti iungebatur, ut Porphirogenitus refert eodem capite
288

u meuvremenu povuku u Dioklecijanovu graevinu, gdje e boraviti bezbrinije i moi bez velika straha nastavati barem neki djeli svojega podruja, dok ne bude mogue obnoviti Salonu kad naiu sretnije prilike. Taj se savjet napokon svidio svim plemiima i puanima, pa su medu sobom utvrdili takav dogovor da bogatiji grade na vlastiti troak, a ostali kojima nije dostajalo imetka da zidaju kue neka za svoje nastambe uzmu okolne kule. Preostali puk neka stanuje pod svodovima i u podrumima. Tada su iznijeli i ukrcali na lae sve to su imali na otocima i prevezli se s enama i djecom, bez ivotinja. Stigli su i uli u spomenutu graevinu, koja nije bila sazidana kao grad nego kao kraljevski dvor. Kako je palaa bila prostrana, poeli su je nazivati Spalat. Smjestivi se dakle ondje, postavili su grube nastambe kako je i iziskivala privremena nuda. Tako je onaj mnogoljudni plemeniti i drevni grad Salona zbog nMogih grijeha koje je poinio protiv Boga spao na toliku bijedu da od onolika golema mnotva njegova naroda nije ostalo ni toliko da bi mogli graanima ispuniti obujam onoga malenog grada, ve su se smjestili u onome dijelu koji gleda na more, a ostali su dio gradia ostavili praznim.5 Iz toga se vidi kako je neznatan broj salonitanskih graana zauzeo Split, ali su ondje ipak mogli sigurno stanovati zbog visokih kula koje su opkoljavale palau s triju strana, i zbog debelih i vrstih zidina, o kojima Porfirogenet u spomenutom 29. poglavlju: Taj pak grad (Split) nije niti od opeke, niti od vezanog kamenja, nego od etvrtastih kamena, esto dugakih dva a irokih jedan lakat, koji su prilagoeni jedni drugima i povezani eljezom umoenim u rastopljeno olovo.6 Vei dio tih zidova postoji itav i svjedoi o rimskoj veliini. Iz njih se takoer raspoznaje kako su se lako preostali Salonitanci mogli braniti od Slavena. Trogir je pak tada bio na poluotoku, povezan uskom prevlakom s kopnom, kako iznosi Porfirogenet u istom poglavlju:
289

90

95

100

105

110

115

120

125

Urbs Tetrangurium parva quaedam in mari Insula est, angustissima cervice ponticuli instar ad terram usque porrecta, qua Oppidani in Urbem transeunt. Ideo facili, a parte continenti obversa muniri potuit, et ex proxirna Insula, Boa dicta, portuni efficiente, ipsique supereminente, defendi. ladrae autem situs, sicuti ad Insulas Occidentales, Adriaticique dominium servandum Graecis necessarius erat, ita maiorem diligentiam in eius defensione adhibitam censendum est; cum in Promontorio fere peninsulari sita sit, Classe Graeca opem ferente, facile defendi potuerit; ad cuius restaurationem cum Salonitanos eonvenisse, Archidiaconus scribat: ex caeteris quoque Civitatibus destructis alios etiam tamquam ad commodiorem et tutiorem locum illuc convenisse probabile est; cum ibi portum caeteris navigationi aptiorem, et ex vicinarum Insularum numero et amplitudine, commoditatem maiorem se habituros sperasse, censendum sit. Ad has ergo Civitates ladram videlicet, Tragurium, Spalatum, et Rausium in continenti Dalmatica, nomen Romanorum, vel Dalmatarum restrictum fuit, sed cum terram vicinam colere, a Slavi prohibitos Spalatenses, Archidiaconus scribat, loco supra citato, et ab Imperatoribus Constantinopolitanis iussionem impetrasse, ob idque Duoes Slavorum ausos non fuisse molestare Spalatenses, permisisseque terram colere, et inde mutua negotia, (exercita), et connubia iuncta referat, sed quando haec evenerunt, non exprim.it, at cum superstite Severo Salonitano Cive, Spalatum habitari caeptum referat, non multis annis post Salonae eversionem id evenisse oportet: Sed si ex statu Imperii coniecturam capere licet, lussionem Imperatorum Constantinopolitanorum Slavos parvi pendisse dicendum videtur; usque quo maximae Saracenorum incursiones viguerunt, quibusper tot annos vexatum fuit imperium, ipsaque Constantinopolis obsessa, ac pae cum iisdem Constantinum Pogonatum faciente, de qua Zonaras /667./ Ea pae cognita, Occidentales Romanorum hostes, et ipsi Legatis cum muneribus ad Imperatorem missis pacem impetraverunt. Et clarius Nicephorus Patriarcha.
290

Grad je Tetrangurij nekakav mali otok u moru, jer se vrlo uzak hrbat poput mostia7 prua sve do zemlje. Njime graani prelaze u grad. Stoga se lako mogao utvrditi sa strane okrenute kopnu i braniti s oblinjeg otoka zvanog iovo koji tvori luku i nad njom stri. Smjetaj Zadra Grcima je bio neophodan da bi sauvali zapadne otoke i gospodstvo nad Jadranom, pa valja smatrati da su sebi zato dali vie truda da ga brane. Kako je smjeten na gotovo poluotonom rtu, lako se mogao braniti dok je grka mornarica pruala pomo. Arhiakon 8 pie da su u njegovoj obnovi sudjelovali Salonitanci, a vjerojatno je da su se onamo kao na pogodnije i sigurnije mjesto okupili i drugi iz ostalih razorenih gradova. Valja naime smatrati kako su se nadali da e ondje imati luku pogodniju od otstalih za plovidbu, i veu pogodnost zbog brojnih i prostranih oblinjih otoka. Na te je dakle gradove bilo stijenjeno ime Romana, ili Dalmatinaca, tj. na Zadar, Trogir, Split i Dubrovnik na dalmatinskom kopnu. Arhiakon na gore navedenom mjestu pie da su Slaveni spreavali Spliane u obradi okolne zemlje, da su oni pribavili zapovijed konstantinopolitanskih careva i da se zbog toga vojvode Slavena nisu usuivali zlostavljati Spliane i dozvolili su im da obrauju zemlju. Iznosi da su od tada jedni s drugima trgovali i sklapali brakove, ali se ne izjanjava kad se to dogodilo. Kako iznosi da se u Splitu poelo stanovati jo za ivota salonitanskog graanina Severa,9 mora biti da se to nije zbilo mnogo godina nakon pada Salone. No ako je slobodno izvesti pretpostavku iz poloaja Carstva, ini se kako treba rei da su Slaveni slabo marili za zapovijed konstantinopolitanskih vladara sve dok su punom snagom trajali golemi arapski naleti kojima je Carstvo toliko godina bilo napadano, a Carigrad opsjednut. Kad je pak Konstatin Pogonat /667/ s njima sklopio mir, Zonara o njemu: Saznavi za taj mir, i sami su zapadni neprijatelji Rimljana uputili Caru poslanike s darovima i pribavili mir.10 I jo jasnije patrijarh Nicefor:
291

Quae ubi ad Occidentales Barbaros delata sunt, Avarum scilicet Ducem, aliosque Principes, qui ultra 130 eos ad Occidentem habitant, munera cum legatis ad Imperatorem mittunt, ac pacem postulant, quibus Imperator assensus est; ita deinceps tam in Oriente, quam in Occidente altissima pax ac tranquillitas fuit. Tune pacem Occidentalibus Slavi facientibus, 135 Dalmatas quoque quiete terras vicinas colere permissos coniectari potest; nisi maritimarum rerum indigentia Slavos, et victualium ex continenti Dalmatas, mutua necessitas convenire coegerit, negotiaque exercere, (at) connubia iuncta, prius quam Slavi Chri140 stiani fierent, dicendum non est; quamvis Archidiaconus, ex Diocleate Slavos Gothos esse praesumens, eos Christianos, sed Arrianos fuisse, scripserit. Caput XI. DE CROATIS, ET EORUM BAPTISMO. De Croatis, Porphirogenitus loco supra citato capite 30. sequitur. Abares itaque pulcherrimam esse hanc terram (id est Dalmatiam) videntes sedes illic posuerunt, Chrobati vero tunc habitabant ultra Bagibaream, ubi nunc sunt Belochrobati, una vero generatio nempe quinque fratres Clucas, Lobelus, Cosentzes, Muchlo, Chrobatus, duoque sorores Tuga, et Buga, una cum suis descendentibus ab ipsis in Dalmatiam veniunt, ubi Abares Incolas invenerunt, belloque per annos aliquot inter se gesto vicerunt Chrobati, Abarumque partem occiderunt, caeteros parere sibi coegerunt, atque ex illo tempore a Chrobatis possessa haec regio juit, suntque etiaranum in Chrobatia Abarum, reliquiae, et Abares esse cognoscuntur. et capite 31. Chrobati, qui Dalmatiae partes incolunt, a Chrobatis Albis Baptismo expertibus, originem ducunt, qui ultra Turciam, prope Franciam, habitant, et Sclavis contermini sunt non baptizatis, Serblis, qui Chrobati dicuntur, lingua Sclavorum, id est terram multam possidentes, atque hi ipsi Chrobati ad Romanorum Imperatorem Heraclium confugerant ante Serblos, quo tempore Abares armis inde Romanos eiecerant: quos Roma advectos Diocletianus Imperator illic habitare, fecerat, unde, et Romani dicti sunt,

Kad je to dojavljeno zapadnim barbarima, tj. vojvodi Avara i drugim prvacima koji stanuju iza njih prema zapadu, poalju Caru darove i poslanike i zatrae mir, s ime se Car sloio. Tako je zatim i na istoku i na zapadu bio duboki mir i spokoj.11 Moe se pretpostaviti da su i zapadni Slaveni tada sklopili mir i da je Dalmatincima doputeno mirno obraivati oblinju zemlju, ako ih nije uzajamna potreba primorala da se sloe i da trguju, Slavene oskudica u pomorskoj robi a Dalmatince u iveu s kopna. Ne smije se rei da su sklapani brakovi prije no to su Slaveni postali kranima, iako je Arhiakon napisao da su bili krani, ali arijanci, drei prema Dukljaninu da su Slaveni Goti.12 XI poglavlje O HRVATIMA I NJIHOVU KRTENJU Porfirogenet nastavlja o Hrvatima na gore navedenom mjestu u 30. poglavlju: Videi zatim da je ta zemlja (tj. Dalmacija) vrlo lijepa, Abari su se ondje nastanili. Hrobati su pak tada stanovali s onu stranu Bagibareje, gdje su sada Belohrobati. Jedno pokoljenje, petorica brae: Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrobat, i dvije sestre, Tuga i Buga, zajedno sa svojim potomstvom doe od njih u Dalmaciju. Tu su kao stanovnike zatekli Abare, vodili su nekoliko godina medu sobom rat, i Hrobati su pobijedili. Dio su Abara pobili, ostale prisilili da im se pokoravaju. Od onoga su vremena Hrobati posjedovali to podruje, a u Hrobaciji su i sada preostaci Abara, i poznaje se da su Abari. A u 31. poglavlju: Hrobati koji nastavaju dijelove Dalmacije vode podrijetlo od nekrtenih Bijelih Hrobata koji stanuju s onu stranu Turske, blizu Franake, i granie s nekrtenim Sklavenima, Srblima. Koji se sklavenskim jezikom nazivaju Hrobati, to znai oni koji posjeduju mnogo zemlje. Sami su se ti Hrobati utekli rimskome caru Herakliju prije Serbla, u isto vrijeme kad su Abari orujem odande izbacili Romane. Njih je iz Rima doveo i ondje nastanio car Dioklecijan, pa su i nazvani Romanima zbog toga to su se doavi iz Rima nasta-

10

15

20

25

292

293

30

35

40

45

50

55

60

65

quod Roma venientes sedes posuerunt in illis regionibus, nempe Chrobatia, et Serblia. Pulsis vero iis ab Abaribus in diebus eiusdem Heraclii desolata, eorum regio iacuit; quapropter eius iussu Hdem Crobati armis arreptis Abares ex illis locis expulerunt, et in ipsorum terra, quam etiam hodie tenent, sedes collocarunt. Animadvertendum est Porphirogeniti / Graece Hrouati exprimi, latina autem versione Chrobati, qui Slave Hruati indigetantur, et sicuti Graeci asperitatem vitantes tantum addentes Hrouati pronunciant, ita latini cum non habeant, prout Graeci, et Slavi, loco ipsius ch ponentes, non recte aspirationem exprimant, ideo vox diversificatur, et eo magis quod Graecum in b latinum utplurimum vertitur, quod hic in u verti deberet, ut cum Slavorum Hruati propria prolatiane comveniret, sed commune est omnibus ruationibus, ut altera, alterius voces in suam linguam vertendo, Characteres addeodo, minuendo, vel mutando, diversa a propria prolatione exprimat: quod autem Chrobati dicantur lingua Slavorum terram multam possidentes, dictio Slava Hruati nomen proprium Nationis est, nihil aliud significans: ex iis vero, quae supra capite 30. refert. Caeteri vero Chrobati versus Franciam commorabantur, et appellantur hodie. Belochrobati sive Albi Chrobati. Albos Chrobatos ex Beli Hruati apte deducit cum Beli, vel Bili Slave Albos significet: ita idem verbum Beli b. in u. verso Veli magnos significat. quod clarius se explioando Porphirogenitus subdit: capite 31. in fine. Magnet autem Chrobatia, quae etiam Alba cognominatur et capite 32. in principio magna Chrobatia Baptismi expers, et Alba quoque nuncupata. Sic magnos Hruatos, vel magnam Hruatiam pro Sarmatia, quae amplissima Provincia est, sumens, recte verbum Veli Slaviim graece appropriando, multas terras possidere Ohrobatos Sarmatas scribit, ob id supra oapite 30. ait.
294

nili u onim krajevima, tj. u Hrobaciji i Serbliji. Kad su ih dakle u danima istoga Heraklija protjerali Abari, njihov je kraj leao opustoen. Zbog toga su se na njegovu zapovijed isti Hrobati maili oruja i istjerali Abare s onih mjesta, te se nastanili na njihovoj zemlji koju i danas dre.1 Valja primijetiti da se Profirogenetovo grki izgovara Hrouati, u latinskom pak prijevodu Hrobati, & to su oni koji se slavenski nazivaju Hruati. Ba kao to Grci izbjegavaju otrinu, pa samo dodaju i izgovaraju Hrouati, tako latinci nemajui poput Grka i Slavena umjesto njega meu ch i ne izgovaraju ispravno aspiratux . Rije tako postaje razliitom, to vie to se grko ponajee prevodi u latinsko b, a ovdje bi se moralo prevesti u u da bi se sloilo s vlastitim slavenskim izgovorom Hryati. No zajedniko je svim narodima da jedan prevodi rijei drugoga na svoj jezik, dodajui, oduzimajui ili mijenjajui slova, i izraava ih razliito od izvornog izgovora. A da bi se pak Hrobati slavenskim jezikom nazivali onima koji posjeduju mnogo zemlje? Slavenska je rije Hrvati vlastito ime naroda i ne znai nita drugo. Iz onoga pak to iznosi gore u 30. poglavlju Ostali su pak Hrobati boravili prema Franakoj i danas se nazivaju Belohrobati ili Bijeli Hrobati zgodno izvodi Bijele Hrobste iz Beli Hrvati, jer kao to Beli ili Bili slavenski znai Bijele, tako ista rije Beli kad se prevede -b- u -v- znai Veli, veliki. Izraavajui se jasnije, Porfirogenet to dodaje na kraju 31. poglavlja: Velika pak Hrobacija, koja se naziva i Bijelom, a na poetku 32. poglavlja: velika nekrtena Hrobacija, nazvana i Bijelom.3 Uzimajui tako velike Hrvate ili veliku Hrvatsku za Sarmatiju koja je vrlo prostrana pokrajina i prilagoavajui ispravno rije Veli grkome, pie da Hrobati-Sarmati posjeduju mnoge zemlje. Zato i kae gore u 30. poglavlju
295

Chrobati vero tune habitabant ultra 70

Bagibarias

75

80

85

90

95

100

105

ubi nunc sunt Belochrobati. Bagibarias enim vocabulum Slavum est, Graece detortum; id est |3a0eiaopea (babia oria) id est Babu montes, Slave Babie Gore id est Vetulae, vel vetularum montes, quo nomine Carpatir montes Poloniam ab Ungaria disterminantes, a'b aliquibus vocantur (/Ortelius in Comitatu Ozuiciensi/}, et cum Porphirogenitus Franciam pro hodierna Germania, et Turciam pro Ungaria sumat, Chrobatos a Sarmatia, nunc Polonia dicta, vel Bohemia venisse, innuere videtur: cui opitulantur Scriptores rerum Bohemicarum, et Polonicarum, a Cromero relati: Tamen probabilior videtur opinio eiusdem Cromeri, qui Serbos ex Sarmatia Asiatica, cum Bulgars vicinis in Europam transiisse narrat, eo magis quod Slavorum, qui Bohemiam, Poloniam, Lithuaniam, Charintiam, Stiriam, et Carniolam habitant, dialectus diversi sunt ab iis, qui Slavoniam, Croatiam, Bosnam, et Serviam incolunt, quorum sermo Bulgaris, caeterisque Orientalifous Slavi similior est et purior, praesertim Bosnensium: Sed cum de origine Nationum non inquiratur, ideo in his, prout in incertis, non est immorandum, neque expendendum; an ante Mauritii tempora Slavi Illyricum utrumque, partemve habitaverint? Cum Cromerus ex diversitate nominum a Slavi inductorum citra Mauritu tempora ex Oriente eos advenisse scribat; alii vero ex lornande, et aliis Slavos, aliis nominiibus dictos, circa Istrum habitasse credunt, et skuti Senbos in Sarmatia Asiatica prope Volgam ponit Ptolomaeus, ex quibus Serbos, vel Servios Cromerus non improbabili coniectura cum vicinis Bulgaris, a Volga ita dictis, in Europam transiisse scribit: ita cum Crobizos, Herodotus /Libro 4./, Schimnus /Libro 1.1, Strabo /Libro 5./, et Ptolomaeus /Capite 9./ in (Mysia) ponant, citra Istrum, qui, an iidem cum nostris Chrobatis sint, et a Bulgaris suis sedibus pulsi, gradatim alios expellentes, simul cum Bessis regiones Croatiae, et Bosnae, quas hodie tenent, occupaverint, cum nullus hucusque dixerit, non affirmatur, neque si aliquis assereret, negaretur; cum non videatur impossibile, Sla296

Hrobati su pak tada stanovali s onu stranu gdje su sada Belohrobati* Bagibarije Bagibarijas je naime grki iskrivljena slavenska rije. To je j3oj3eioopeta (babija orija), tj. Babje planine, slavenski Bablje gore, tj. Starice ili planine starica, a tim imenom neki nazivaju Karpate koji razgraniuju Poljsku od Ugarske (Ortell u ovie/;imskom okrugu).5 Kako Porfirogenet Franaku uzima za dananju Njemaku, a Tursku za Ugarsku,6 ini se da nagovijeste kako su Hrobati doli iz Sarmatije koja se sada naziva Poljskom, ili iz eke. To potkrepljuju pisci eke i poljske povijesti koje prenosi Kromer.7 Ipak se vjerojatnijim ini miljenje samoga Kromera koji pripovijeda da su Srbi zajedno sa susjedima Bugarima preli u Evropu iz azijske Sarmatije,8 to vie to su narjeja Slavena koji stanuju u ekoj, Poljskoj, Litvi, Korukoj, tajerskoj i Kranjskoj razliita od onih koji nastavaju Slavoniju, Hrvatsku, Bosnu i Srbiju. Njihov je govor sliniji Bugarima i ostalim istonim Slavenima i ii osobito govor Bosanaca. No kako se ovdje ne ispituje o podrijetlu naroda, na tome se nesigurnom podruju ne smije niti duljiti niti o njemu izlagati. Jesu li Slaveni prije Mauricijeva vremena nastavali oba Ilirika ili dio? Kromer naime prema raznolikim imenima to su ih Slaveni uveli pie da su doli s istoka 10 nakon Mauricijeva doba,9 drugi pak prema Jordanu i drugima vjeruju da su Slaveni pod drugim imenima stanovali oko Dunava. Ptolemej dodue stavlja Srbe blizu Volge u azijskoj Sarmatiji,11 prema emu Kromer s vrlo vjerojatnom pretpostavkom i pie da su Srbi ili Serviji preli u Evropu zajedno12 sa susjedima Bugarima, nazvanima tako po Volgi. No14 Herodot /etvrta knjiga/,13 Skimno /sedma knjiga/16 Strabon /peta knjiga/15 i Ptolemej /9. poglavlje/ stavljaju u Meziju, s ove strane Dunava, Krobize. Jesu li oni isto to i nai Hrobati koje su s njihovih sjedita potisnuli Bugari, pa su postupno istjerivali druge i zajedno s Besima zauzeli pokrajine Hrvatske i Bosne koje danas dre? Kako to nitko sve do sada nije rekao, nije potvreno, a ne W se niti da297

lio vos aliis nominibus dictos, ab antiquo, sicut ultra Istrum; ita etiam citra habitasse; neque Istruni impermeabile fuisse, vel tanta religione custoditum, ut pro temporum varietate eaedem Nationes citra, et ultra habitare noti potuerint, sed ne in re incerta amplius us vagetur, cum Croatos Dalmatiae partem occupasse nomen hodiernum regionis comprobet, idque nullus Scriptor praeter Porphirogenitum referat, ipsi deferendum est, etiam si multa aequivocare potuerit, circa eorum originem, quae ex auctorum inopia corrigi non 120 possunt. Heraclii tempore Chrobatos in Dalmatiam venisse Porphirogenitus Loco supra citato ait: Baronius autem ultimo Anno lohannis Papae. IV. et eiusem Heraclii redemptionem captivorum Dalmatarum po125 nit: Dalmatiam a Slavi, vel Abaribus desolatam, et ipsos a Chrobatis, et Serblis pulsos sub finem Imperii eiusem Heraclii evenire non potuit, eo magis quod Chrobatos ante Serblos ad Heraclium confugisse, et cum Abaribus, non per unum, sed per annos aliquot 130 bellum gessisse, eosque vicisse Porphirogenitus scribat, neque ullus Auctorum Heraclium seniorem, (Asiaticis) expeditionibus impeditum, quidquam in Illyrico Occidentali gessisse memorat. Hoc eodem Heraclio Imperante Croatos baptizatos Porphirogenitus 135 asserit, nam capi te 31. subdit: Pulsis vero iis (id est Romanis) ab Abaribus in diebus eiusem Imperatoris Heraclii desolata eorum regio iacuit, quapropter eius iussu iidem Chrobati, armis arreptis, Abares ex locis illis expulerunt, et in l40 ipsorum terra, quam etiam hodie tenent, sedes collocarunt. Erat autem illis tune temporibus Princeps Porge Pater; Heracliusque Imperator Roma per Legatum Sacerdotibus accersitis, constitutoque ex ipsis Archiepiscopo, Presbyteris et Diaconis, Chrobatos bap145 tizavit; et tune quidem Principem habebant Porgam: terra vero haec, quam incolunt Chrobati, ab initio sub potestate erat Romanorum Imperatorum unde etiam illic in hodiernum usque tempus Palatia, ac Circi Diocletiani supersunt in Urbe Salona, et prope Aspalath150 um, neque cupiunt Chrobati hi baptizati aliis bellum inferre, idque quia legem definitam habent a Pontijice Romano, qui sub Heraclio Imperatore Sacerdotes
298

lo porei kad bi tko to spomenuo. Izgleda naime vrlo moguim da su Slaveni pod drugim imenima od davnine stanovali i s one i ,s ove strane Dunava. Niti je Dunav bio neprelazan niti tako brino uvan da ne bi u razliito doba isti narodi mogli stanovati i s ove i s one strane. No da se vie ne bi lutalo nesigurnim predmetom: dananje ime pokrajine potvruje da su Hrvati zauzeli dio Dalmacije, a o tome ne izvjeuje 17 niti jedan pisac osim Porfirogeneta. Stoga se na nj valja osloniti, iako se u mnogome oko njihova podrijetla mogao zabuniti. Zbog oskudice autora to se ne moe ispraviti. Porfi'rogenet na gore navedenom mjestu kae da 18 su Hrvati doli u Dalmaciju u Heraklijevo vrijeme. Baronio pak stavlja otkup zarobljenih Dalmatinaca u posljednju godinu pape Ivana IV i istoga Herakli19 ja. Nije se moglo dogoditi da potkraj vladavine istoga Heraklija Slaveni, ili Avari, opustoe Dalmaciju i da njih protjeraju Hrvati i Srbi, to vie to Porfirogenet pie da su se Hrvati utekli Herakliju prije Srba i da su s Avarima ratovali ne jednu nego nekoliko godina, i onda ih pobijedili.20 Takoer nijedan autor ne spominje da bi stariji Heraklije, sprijeen azijskim pohodima, bilo to poduzeo u Zapadnom Iliriku. Porfirogenet spominje da su za vladavine istoga tog Heraklija Hrvati i pokrteni. Dodaje naime u 31. poglavlju: Kad su ih (tj. Romane) u danima istoga cara Heraklija protjerali Abari, njihov je kraj leao opustoen. Zbog toga su se na njegovu zapovijed isti Hrobati maili oruja i protjerali Abare s onih mjesta, te se nastanili na njihovoj zemlji koju i danas dre. Tada im je knez bio Porgin otac. Car je pak Heraklije iz Rima dao po poslaniku pozvati sveenike, izmeu njih je postavio nadbiskupa, prezbitere i akone i pokrstio Hrobate. Tada im je pak knez bio Porga. Zemlja je koju nastavaju Hrobati od poetka bila pod vlau rimskih careva, zbog ega sve do dananjeg vremena ondje preostaju Dioklecijanove palae i trkalita u gradu Saloni, blizu Aspalata. Ti krteni Hrobati ne ele drugima nametati rat i to stoga to imaju vrstu obvezu rimskoga pape koji je za Heraklijeve vladavine poslao sveenike i pokrstio ih.
299

misit, eosque baptizavit; post acceptum enim baptismum pepigerunt, et Chirographis propriis, datis 155 Sancto Petro Apostola, iuraverunt nunquam se alienam terram armis invasuros, sed pacem habituros cum omnibus volentibus, et imprecationem vicissim a Pontifice acceperunt, ut si quando aliae gentes ipsos invaderent, belloque infestarent, pro iis pugnaret, vin160 dexque esset eorum Deus, victoriam conciliante Petro Christi discipulo. Item capi te 30. supra relato sequitur. Caeteri vero Chrobati versus Franciam commorabantur, et appellantur hodie Belochrobati sive 165 Chrobati Albi proprio Principi subiecti. Parent autem Othoni magno Regi Franciae, quae et Saxonia, baptismique expertes, affinitatem cum Turcis, et amicitiam contrahunt. At a Chrobatis, qui in Dalmatiam venerunt, pars secessit, et niyricum termit, atque 70 l Pannoniam, habebantque etiam ipsi Principem supremum, qui ad Chrobatiae tantum Principem, amicitiae ergo, legationem mittebat. Ad aliquot vero annos usque, Dalmatiae Chrobati Francis subiciebantur, quemadmodum, et antea in ipsorum terra; tanta 175 autem crudelitate utebantur Franci, ut lactentes adhuc eorum pueros occidentes, canibus obicerent, quae res cum intolerabilis Chrobatis esset, facto dissidio, Principes, quos ex ipsis habebant, interemerunt, unde magnus contra eos exercitus movit e Francia, et post 180 septem annorum bellum, aegre tandem superiores facti Chrobati, omnes Francos, eorumque Principem Cotzilin e medio sustulerunt, et exinde liberi, ac sui iuris, sacrum baptisma a Pontifice Romano petierunt, missique Episcopi, ipsos baptizarunt, Principatum te185 nente Porino. Haec Porphirogenitus de Croatis iugum Francorum excutientibus, et baptismum suscipientibus, tempore eiusdem Heraclii Senioris, scripta reliquit; cum vero Francorum historici de Croatis mentionem non 190 f aciant, sed quaedam tantum de Slavi scribant, tempore Heraclii gesta, ideo referenda sunt. Dagobertum enim Francorum Regern Avares, et Slavos suae ditioni subegisse, regni eius anno 7. gestorum eius Scriptor /638./ tradit; sed sicuti Aviares tune Pannonias 195 incoluisse constat; Ita Slavos Francis in Germania a
300

Kaci su naime primili krtenje, ugovorili su i vlastitim se potpisima danim sv. Petru apostolu zavjerili da nikada nee orujem napadati tuu zemlju nego e biti u miru sa svima koji to ele, a zauzvrat su primili zakletvu od pape da e se za njih boriti i osvetnikom im biti Bog, a pobjedu im dodijeliti Kristov uenik Petar, napadnu li ih ikada drugi narodi i zarate li na njih. Zatim nastavlja u gore navedenom 30. poglavlju: Ostali su pak Hrobati boravili prema Franakoj i danas se nazivaju Belohrobati ili Bijeli Hrvati, podloni vlastitom knezu. Pokoravaju se pak Otonu, velikom kralju Franake koja se naziva i Saksonijom. Nisu krteni, sklapaju veze i prijateljstvo s Turcima. Od Hrobata pak koji su doli u Dalmaciju dio se odvojio i drao Ilirik i Panoniju. Oni su i sami imali vrhovnog kneza koji je samo knezu Hrobacije upuivao poslanstvo radi prijateljstva. Hrobati u Dalmaciji bili su za nekoliko godina podloni Francima, ba kao i prije u svojoj zemlji. Franci su pak bili toliko okrutni da su njihovu dojenad ubijali i bacali psima. To je Hrobatima bilo nepodnoljivo, pobunili su se i pobili knezove koje su im oni bili dali. Zbog toga se protiv njih iz Franake pokrenula velika vojska. Hrobati su nakon sedmogodinjeg rata napokon jedva nadvaladali i pogubili sve Franke i njihova kneza Koila. Otada slobodni i samostalni, zatraili su sveto krtenje od rimskog pape, poslani su biskupi i pokrstili su ih dok je knez bio Porin.21 To je Porfirogenet ostavio zapisano o tome kako su Hrvati zbacili franaki jaram i primili krtenje u vrijeme istoga Starijeg Heraklija. Franaki historiari ne spominju Hrvate, nego samo poneto piu o Slavenima to se dogaalo u Heraklijevo vrijeme, pa to valja iznijeti. Pisac Povijesti kralja Dagoberta pie da je franaki kralj Dagobert u sedmoj godini svoga kraljevstva /638/ podvrgnuo svojoj vlasti Avare i Slavene.22 Sigurno je dodue da su Avari tada nastavali Panonije, no isto je tako jasno da su Slaveni graniili s Francima sa sjevera u Njemakoj, a
301

Septentrione, in Illyrico vero ab Oriente conterminos fuisse patet, de quibus autem Slavi haec intelligi debeant, an de Septentrionalibus, vel de Orientalibus incompertum est. Similiter ea, quae idem auctor tra200 dit, Longobardos ad solatium Dagoberti 9. eius /640./ anno hostiliter in Slavos perexisse, et victoriam obtinuisse, ad quos Slavos referenda sint, non constat, tamen de Orientalibus, qui Longobardis proximi, Foroiuliensique eorum Ducatui cantermini erant, intelligi 205 debere videtur; qui nomine Carnuntum, sive Oarantanorum '/Paulus Diaconus/ nuncupati; nunc autem in Carnos, Stirios, et Carinthios distincti sunt, quos subditos fuisse Francorum Imperio, et in Regno Boioariae comprehensos Wolfgangus Lazius post alios /De mi210 grationibus gentium./ tradit, quibus Croati addi possunt, quos ex Porphirogenito tune Francis subditos fuisse argui potest; sed ipsorum iugum excussisse, et Baptismum suscepisse Imperante eodem Heraclio, temporibus examinatis, evenire non potuit; at sicuti 215 Heraclium expeditionibus Asiaticis impeditum in Illyrico aliquid egisse, nullus praeter Porphirogenitum scribit, ita de Heraclio luniore ante eius expulsionem Zonaras. Cum Bulgaris joedus rupit, neque tributum quod 220 Pater Constantinus Pogonatus ignominiosum nomini Romano pepigerat, solvit; sed expeditione in plagas occidentales suscepta, multas Slavicas gentes partim in deditione accepit, partim bello domuit, unde novas legiones conscripsit, delectis fortissimorum iuvenum 225 circiter 30. millibus, quos populum acquisitum appellavit. paucis verbis multa complectitur Zonaras, sed clarius Cedrenus. Anno secundo, projectus in Armeniam, recepit Mardaitas, in Libano degentes, aheneum murum de230 struens. Pacem quoque cum Bulgaris factam confuit, formam a potre conscriptam perturbans, et equestres exercitus in Thraciam traduxit. Anno tertio lustinianus expeditionem in Slavinos, et Bulgaros suscepit, atque hos quidem obviam ibi jactos, cum pepulisset, 235 excursione ad Thessalonicam usque facta, multas Slavinorum multitudines partim ad se deficientes, partim bello superatos subegit, inque Opsicianam regionem deportavit, in reditu autem a Bulgaris intra fauces
302

s istoka u Iliriku. Neznano je koje bi Slavene ovime trebalo podrazumijevati, da li sjeverne ili istone. Slino nije sigurno na koje bi se Slavene moralo odnositi ono to isti autor pie da su Langobardi na veselje Dagobertu njegove 'devete godine /640/ neprija23 teljski poli na Slavene i odnijeli pobjedu. Ipak se ini da se to mora razumjeti o istonim Slavenima, koji su bili vrlo blizu Langobardima i graniili s njihovim furlanskim vojvodstvom, a nazivaju se imenom 24 Karnunta ili Karantanaca /Pavao akon/. Sada se dijele na Kranjce, Stajerce i Koruke Slavene. Za njih Wolfgang Latz /O kretanju naroda/ pie da su nakon drugih bili podvrgnuti franakom Carstvu 25 i obuhvaeni bavarskim Kraljevstvom. Njima ise mogu dodati Hrvati, za koje ise prema Porfirogenetu 26 moe dokazati da su tada bili podloni Francima. No kad se ispita vrijeme, nije se moglo dogoditi da zbace njihov jaram i prime krtenje za vladavine istoga Heraklija. I dok nitko osim Porfirogeneta ne pie da je Heraklije, sprijeen azijskim pohodima, ita poduzeo u Iliriku, Zonara o Mlaem Herakliju prije no to je zbaen: Raskinuo je savez s Bugarima i nije platio danak, koji je na sramotu rimskoga imena ugovorio otac Konstantin Pogonat, nego je poduzeo pohod na zapadne pokrajine i mnoga je slavenska plemena dijelom primio pod zatitu, dijelom ukrotio ratom. Odatle je unovaio nove legije, odabravi oko trideset tisua najsnanijih mladih ljudi koje je nazvao steenim narodom.27 Zonara s malo rijei mnogo toga obuhvaa, ali je Cedren jasniji: Druge je godine otiao u Armeniju i primio Mardaite koji borave na Libanu, razorivi mjedeni zid. Poremetio je i mir sklopljen s Bugarima, krei ugovor to ga je potpisao otac, i preveo je konjicu u Trakiju. Tree je godine Justinijan poduzeo pohod protiv Slavina i Bugara. Oni su ga predusreli, a kad ih je rastjerao, prodro je sve do Thesalonike i podvrgnuo brojna mnotva Slavina koji su dijelom preli k njemu, a dijelom ih je svladao ratom, i prebacio ih je u opsikijsku pokrajinu. Na povratku su ga Bugari
303

angustiarum interceptus, multis suorum amissis aegre 240 evasit. Ideo si Heraclii iunioris tempore secutum poneretur Croatorum baptismum, rectius temporibus congruerent, quae idem Porphirogenitus de Croatis Francorum iugum excutientibus, baptismumque suscipien245 tibus, refert loco citato: quae cum supra relatis ex Zonara, et Cedreno convenire possunt: Croatosque, et Serblos primos ex Slavi f idem Christianam suscepisse coniectari potest. Roma autem accersitos Sacerdotes, qui Croatos baptizarunt, ut Porphirogenitus ait, 250 Latitnus ritus ipsorum demonstrat, et Archiepiscopum ex ipsis constitutum fuisse concordat Porphirogenitus cum Archidiacono Spalatensi qui loannem Legatum Summi Pontificis, patria Ravennatem, primum electum Spalati Archiepiscopum /Capite 11./ tradit, qui 255 olim Salonitanus, Dalmatiae, totiusque Croatiae Primas, ad hodiernum usque diem nuncupatur, ut clarius postea patebit; tempus autem non tradit; ideo si ad haec tempora Archiepiscopi Electio poneretur, suppleretur, quod Archidiacono simul, et Porphirogenito 260 deest, sed sicuti Roma accersitum Archiepiscopum, ita e Dalmatia Episcopum, et Presbyteros iam gnaros linguae Slavae, Croatis datos fuisse, par est credere, Croatosque baptizatos inde mitiores redditos, ut Porphirogenitus ait, ad haecque tempora connubia inter 265 Slavos, et Dalmatas iuncta dicendum est, ut Arehidiaconus asserit de Spalato, quod ad reliquas quoque Dalmatarum Civitates extendi debere, auctorum silentium suadet coniectari. Caput XII. DE DISTINCTIONE DALMATIAE, CROATIAE, ET SERVIAE. 5 Dalmatiae partem Orientalem Heraclium Serblis assignasse Porphirogenitus /Capite 32. et 35./ ait, eiusque partem mediterraneam SeAliam nuncupatam, maritimam vero in Zachlumorum terram Paganiam sive Narentanorum, Tribuniam, Canalitarum, et Diocletanam distributam scribit, de qua cum in Reg10 no Dalmatiae, et Croatiae inclusa non fuerit, tangentur suo loco tantummodo ea, quae necessitas exiget.
304

uhvatili u tijesnom 28 klancu, te se jedva izbavio izgubivi mnogo svojih. Stoga, stavi li se da je krtenje Hrvata uslijedilo u doba Mlaeg Heraklija, ispravni je e se s vremenom slagati to Porfirogenet na navedenom mjestu iznosi o tome kako su Hrvati zbacili franaki jaram i primili krtenje. To se moe uskladiti s gore prenesenim iz Zonare i Cedrena i moe se pretpostaviti da su Hrvati i Srbi prvi Slaveni koji su prihvatili kransku vjeru. Da su pak iz Rima pozvani sveenici koji su pokrstili Hrvate kako kae Porfirogenet29 to dokazuje njihov latinski obred. U tome da je izmeu njih bio postavljen nadbiskup Porfirogenet se slae sa splitskim Arhiakonom, koji pie /u 11. poglavlju/ da je papin legat Ivan, rodom Ravenjanin, bio prvi izabrani nadbiskup Splita, koji se neko nazivao salonitanskim,30 a sve se do dana dananjeg naziva primasom Dalmacije i itave Hrvatske, kako e to poslije biti jo jasnije. No o vremenu ne pie. Ako se stoga izbor nadbiskupa stavi priblino u to vrijeme, dopunit e se odjedanput to nedostaje i Ariaidakonu i Porfirogenetu. Valja vjerovati da je nadbiskup dodue pozvan iz Rima, ali da su Hrvatima bili dani biskup i prezbiteri iz Dalmacije koji su ve znali slavenski jezik i da su krteni Hrvati zatim 31 postali blai kako veli Porfirogenet. Valja rei da su priblino u to vrijeme sklopljeni brakovi izmeu Hrvata i Dalmatinaca, kako Arhiakon spominje za 32 Split. utnja autora navodi da se pretpostavi kako to treba protegnuti i na ostale gradove Dalmatinaca. XII poglavlje O RAZGRANIENJU DALMACIJE, HRVATSKE I SRBIJE Porfirogenet /u 32. i 35. poglavlju/ kae da je Heraklije dodijelio Srbima istoni dio Dalmacije, i pie da je njegov kopneni dio nazvan Srbijom, a primorski podijeljen na zemlju Zahumljana, Paganiju ili zemlju1 Neretvana, Trebinje, zemlju Konavljana i Duklju. Kako taj dio nije bio ukljuen u kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske, bit e na odgovarajuem mjestu dotaknuto samo ono to je nuno. Isti pak na
305

15

20

25

30

35

40

45

50

Occidentalem autem Dalmatiae partem a Croatis occupatam idem tradit, loco supra citato, hodiernumque nomen regionis id demonstrat. Sequitur, deinde Porphirogenitus loco supra /Capite 30. et 31./ relato, At a Croatis, qui m Dalmatiam venerunt, par s secessit, et Illyricum tenuit, atque Pannoniam, habebantque etiam ipsi Principem supremum, qui ad Crobatiae tantum Principem, Amicitiae ergo, legationem mittebat. Hic Porphirogenitus Illyricum a Pannonia seiungit, cum supra Dalmatiam usque ad Danubium extendendo, Pannonias in Dalmatia incluserit, ut dictum est; Ideo hic Illyricum pro Dalmatia, Pannonia vero, pro Pannonia Savia, sumenda est, cum reliquas Pannonias tune, et posterioribus temporibus Avares possederint, ut patebit, tuncque Croatos e Dalmatia recedentes, eam partem Pannoniae occupasse, quae olim Savia, sive Interamnia dicebatur, inter flumina scilicet Sava, et Drava, nomenque regioni, a generali nomine Slavorum particulare Slavoniae indidisse censendum est, quod hodie etiam servant, et communi lingua utuntur: Croatos vero, qui in Dalmatiae occidentali parte, tam maritima, quam mediterranea sedem fixere, regioni Croatiae sive Hruatiae cognomen dedisse, quod hodie quoque in parte retinet, cuius termini a Porphirogenito describuntur capi te 30. A Zentina autem fluvio Chrobatia incipit, eoctenditurque versus mare ad Istriae usque conjinia, sive Albunum Urbem, versus Montana, aliquatenus etiam supra Istriae Thema excurrit, versus Tzentina, et Chlebna Serbliae regionem attingit. Hos autem veros terminos Croatiae fuisse, infra comprobabitur: quinam autem fines inter Croatos Dalmatiae Croatorum nomen retinentes, et Croatos Saviae, Slavorum nomine nucupatos, tune vel posterioribus temporibus fuerint, ut de re incerta pauca inferius dicentur. Dalmatia ergo a Servis, et Croatis f ere tota occupata, Servia, et Croatia nuncupari caepit, praeter maritima quaedam Oppida continentis, quae cum Insulis Dalmatarum, seu Romanorum nomen retinuere, quod ut rectius intelligatur, describendae
306

gore navedenom mjestu pie da su Hrvati zauzeli zapadni dio Dalmacije, a i dananje ime pokrajine to 2 dokazuje. Porfirogeriet zatim nastavlja na gore navedenom mjestu /u 30. i 31. poglavlju/: Od Hrvata pak koji su doli u Dalmaciju dio se odvojio i drao Ilirik i Panoniju. Oni su i sami imali vrhovnog kneza koji je samo knezu Hrobacije 3 upuivao poslanstvo radi prijateljstva. Ovdje Porfirogenet odvaja Ilirik od Panonije, iako je gore, kalko je reeno, protegnuo Dalmaciju sve do Dunava i u nju ukljuio Panonije.4 Zbog toga ovdje valja Ilirik uzeti kao Dalmaciju, a Panoniju kao Panoniju Saviju. Preostale su naime Panonije posjedovali Avari i tada i kasnije kako e se vidjeti. Valja smatrati da su Hrvati odstupajui iz Dalmacije zauzeli onaj dio Panonije koja se neko nazivala Savskom ili Meurjenom, tj. izmeu rijeka Save i Drave, i da su joj prema zajednikom imenu Slavena nadjenuli poisebno ime Slavonije. uvaju ga i danas i govore zajednikim jezikom. Hrvati pak koji su se nastanili u primorskom i kopnenom dijelu zapadne Dalmacije dali su pokrajini ime Kroacije ili Hrvatske. I danas ga dijelom zadrava, a njezine granice Porfirogenet opisuje u 30. poglavlju: Hrobacija pak poinje od rijeke Zentine i prua se prema moru sve do granica Istrije ili grada Albuna. Prema planinskom podruju poneto ak stri iznad temata Istrije, a 5 prema Centini i Hlebni dodiruje podruje Serblije. Nie e biti potvreno da su to bile prave mee Hrvatske. Nesigurno je pitanje, koje su tada ili kasnije bile granice izmeu Hrvata u Dalmaciji koji su zadravali ime Hrvata i Hrvata u Saviji prozvanih imenom Slavena, pa e o tome nie biti malo govora. Srbi i Hrvati zauzeli su dakle gotovo itavu Dalmaciju, i ona se poela nazivati Srbijom i Hrvatskom, osim nekoliko primorskih gradova na kopnu koji su zajedno s otocima zadrali ime Dalmatinaca ili Romana. Da bi se to ispravnije razumjelo, valja opisati dijelove same Hrvatske ili upanije, da se iz toga
307

55

sunt ipsius Croatiae partes, sive Zupaniae, ut inde melius dignoscatur ea regio, quae Dalmatiae nomen retinuit. , Caput XIII. DE ZUPANIIS, SIVE COMITATIBUS CROATIAE. A Zentina f lumine (antiquitus (Tilluro)) ab Oriente Croatiam caepisse, et usque ad Istriam in Occidentem protensam fuisse, supra narratum est ex Porphirogenito at quia Chlebna ultra Zentinam (sive ut hodie Cetinam) est; ideo subdit, versus Zentinam regionem attingit, ut cognoscatur flumen Cetinae in maritima parte Orientalem terminum Croatiae fuisse, in interiori vero, Chlebnam quoque in Croatia inclusam, ut paulo supra clare tradit eodem capite 30. A Ragusio Zaclumorum Principatus initium habet, et ad Orontium flumen tendit, oraque maritima Paganis, Montana, quae ad septentrionem Chrobatis, quae in fronte Serbliae contermina est. Hane Croatiam in regiones XI. Zupanias dictas, vocabulo Slavo, idem distinguit. Divisa autem est eorum regio in Zupanias XI. quarum nomina. Chlebiana hodie Hliuno. Tzentzena Cetina. Emota, Imota. Pleba, forsan Plieua in Bosna. Pesenta postea in Dioecesi Tinniniensi. Parathalassia Latine maritima, Slave Primorye. Bribir. Latine Nona, Slave Nin. Latine Tinninium, Slave Knin. Postea in Dioecesi Scardonensi: nisi sit idem cum Nona, et in duas Zupanias divisa fuerit. Latine Banus, idem, quod Dux, Slave Ban. Slave Karbaua. Slave Lika. postea in Dioecesi Signiensi.

bolje raspozna koje je podruje zadralo ime Dalmacije. XIII poglavlje O UPANIJAMA ILI OKRUZIMA HRVATSKE Gore je prema Profirogenetu ispripovijedano da je Hrvatska s istoka poinjala od rijeke Cetine (u starini Tilura), i prema zapadu se prostirala sve do Istre. No Livno je s onu stranu Centine (ili po dananjem Cetine), pa zato dodaje prema Centini dodiruje podruje kako bi se znalo da je rijeka Cetina bila istona mea Hrvatske u primorskom dijelu, a da je u unutranjosti i Livno ukljueno u Hrvatsku. Neto nie u istom 30. poglavlju jasno to i pie: Od Ragusija poinje kneevina Zaklumljana i prua se do rijeke Oroncija. Morska obala granii s Paganima, a planinski dio prema sjeveru s Hrobatima, a nasuprot sa Serblijom.1 Tu on Hrvatsku razluuje na jedanaest pokrajina, nazvanih slavenskom rijeju upanijama: Njihovo je pak podruje podijeljeno na jedanaest upanija, ija su imena: Hlebijana, danas Livno; Cencena, Cetina; Emota, Imota; Pleba, moda Pliva u Bosni; Pesenta, kasnije u kninskoj dijecezi; Parathalasija, latinski Maritima, slavenski Primorje; Brebera, Bribir; Nona, latinski Nona, slavenski Nin; Tnena, latinski Tininij, slavenski Knin; Sidraga, kasnije u skradinskoj dijecezi. i Nina. Ne bi li bila isto to i Nona, podijeljena na dvije upanije? Boan latinski banus, isto to i vojvoda, slavenski ban; dri Kribasu, slavenski Krbava; Licu, slavenski Lika; i Guzehu. kasnije u senjskoj dijecezi.2

10

15

20

25

Brebera Nona Tnena Sidraga 30 Nina Boanus Tenet Cribasan 35 Litzam Gouzecha
308

309

In relatis Zupaniis, maritimae utplurimum regiones numerantur, ideo vel Duces, sive Bani a Porphirogenito nominati, maritimam tantum Cro*o atiam possederunt, vel ipse in rebus Occidentalibus parum versatus, multa omisit, sequitur Porphirogenitus. (Baptizatae vero Chrobatiae urbes habitatae istae sunt) 45 Nona Belligradum idem latine Slave Nin Latine Belgradum, vel Alba mari (ad differentiam tam Albae Ungaricae, quae Regalis, quam Serviae, quae Graeca dicebatur) a nautis vero ara vechia. Slave autem Biograd, de qua suo loco plura. forsan Belina in Bucoviza. Latine Scardona, Slave Scradin. Slave Hliuno forsan Stulba prope Bistrizam flumen Hliuni. Latine Tinninium, Slave Knin. Latine Corinium, Slave Karin. forsan Klapaz prope fontes Unae.

U navedenim se upanijama ponajvie nabrajaju primorska podruja. Ili su stoga vojvode ili banovi koje imenuje Porfirogenet posjedovali samo primorsku Hrvatsku ili je on nevjet zapadnim prilikama mnogo toga ispustio. Porfirogenet nastavlja: Ovo su pak nastanjeni gradovi krtene Hrvatske: Nona, Beligrad, latinski isto, slavenski Nin; latinski Belgradum ili Alba mari (jednako za razliku od ugarske Albe, koja se naziva i kraljevskom, kao i od Albe u Srbiji koja se nazivala grkom);3 po mornarima ara vecchia, slavenski pak Biograd, o kojem vie na svom mjestu; moda Bijeljina u Bukovici; latinski Skardona, slavenski Skradin; slavenski Livno; moda4 Stulba blizu livanjske rijeke Bistrice; latinski Tininij, slavenski Knin; latinski Korinij, slavenski Karin; moda Klapac5 blizu izvora Une.6

50

Belitzin Scordona Chlebna 55 Stolpum Tenen ori Claboca 60

Belidn, Skordona Hlebna, Stolpum, Tenen, Kori, i Klaboka.

Multa nomina Civitatum cum ipsis Zupaniarum nominibus conveniunt, cum in ipsis positae, earumque caput existentes, commune quoque cum ipsis nomen habuerint: Zupania enim a upa deducitur, quod populum, vel regionem aliquam populatam significat: 65 sic in hac regionum, et Civitatum distributione Porphirogenitus comprehendit Occidentalem Dalmatiam maritimam, a Croatis tune possessam, praeter Oppida maritima, quae Romani, vel Dalmatae tenebant, ut inferius dicetur. Sed tempore Porphirogeniti an me70 diterranea Croatia proprium Ducem habuerit, vel Duci Croatiae Slavoniae dictae, paruerit, ab eodem elici non potest.

Mnoga se imena gradova poklapaju s imenima upanija, jer su u njima stajali i bili njihovi glavni gradovi, pa su nosili i s njima zajedniko ime. upanija se naime izvodi od upa, to znai puk ili neko napueno podruje. U ovoj raspodjeli pokrajina i gradova Porfirogenet tako obuhvaa zapadnu primorsku Dalmaciju koju su tada posjedovali Hrvati, osim primorskih gradova koje su drali Romani ili Dalmatinci, kako e nie biti reeno. No da li je u Porfirogenetovo vrijeme kopnena Hrvatska imala vlastitog kneza ili se pokoravala knezu Hrvatske nazvane Slavonijom, to se iz njegova teksta ne moe izvesti.7

310

311

Caput XIV. DE DALMATIA SPECIALI, SIVE PROPRIA. Descriptis regionibus a Slavi in Dalmatia occupatis, modo quaenam eius pars Dalmatiae nomen' retinuerit, deseribendum est, de qua Porphirogenitu^ De Dalmatia, et eius populis capite 29. DiocletianuS Imperator valde Dalmatiam amavit, unde etiam |puli Romani Colonias eo deduxit, et Romanis quoque populo Uli nomen inditum juit, qui Roma illuc commigrassent, manetque Us cognomen istud etiam hodie. et infra. Slavi Romanos deleverunt, eorumque loca tenuerunt, reliqui autem Romani in orae maritimae Oppidis servati, eaque etiamnum tenent, et sunt ista: Jlausim nunc Ragusium Aspalathum Spalatum. Tetranguria Tragurium. Diodora ladera. Arbe Arbum. Becla Viglia. et Opsara Absarus. Eorumque habitatores in hodiernum usque diem Romani appellantur. et infra eodem capite. Insulae parvae sunt Dalmatiae subiacentes Beneventum usque frequentes, plurimaeque, ita ut tempestatem illic naves non timeant, ex illarum una est Urbs Becla, et alia Arbe, et alia Obsara, et alia rursus Lumbricatum nunc Vergada. Quae omnes in hodiernum usque diem inhabitantur, reliquae habitatoribus vacuae, desertas Urbes habent, quarum haec sunt nomina: Catautrebeno Pisuch nunc Sale. Selbo Selua. Suerda nunc Scherda. Aloep nunc Luibo. Scirdacissa id est Scirda, nunc Scherda Cissa, nunc Pagus. Pirotima Melada. Meleta nunc Sestrum. Estiunez
312

XIV poglavlje O POSEBNOJ ILI PRAVOJ DALMACIJI Poto su otpisana podruja koja su Slaveni zauzeli u Dalmaciji, sada jo valja opisati 'koji je njen dio zadrao ime Dalmacije. O njemu Porfirogenet u 29. poglavlju O Dalmaciji i njenim narodima: Car Dioklecijan vrlo je volio Dalmaciju, pa je zbog toga ak dao ondje osnovati kolonije rimskog naroda. Jer su onamo preselili iz Rima, tome je narodu bilo nadjenuto ime Romana i taj im naziv ostaje i danas. I nie: Slaveni su unitili Romane i drali njihova mjesta. Preostali su se Romani odrali u gradovima na morskoj obali i jo ih i sad dre, a to su: Rausij, sada Dubrovnik; Aspalat, Split; Tatrangurija, Trogir; Diodora, Zadar; Arbe, Rab; Bekla, Krk; i Opsara, Osor. i njihovi se stanovnici sve do danas nazivaju Romanima. I nie u istom poglavlju: Pod Dalmacijom sve do Beneventa gusto lee vrlo brojni mali otoci, tako da se lae ondje ne boje nevremena. Jedan je od njih grad Bekla, drugi Arbe, trei Obsara, i etvrti opet Lumbrikat, sada Vrgada. Oni su svi do danas nastanjeni, a ostali su bez stanovnika i gradovi su na njima naputeni. Ovo su njihova imena: Katautrebeno Pisuh, sada Dugi Otok; Selbo, Silba; Sverda, sada Skarda; Aloep, sada Olib; Skirdacisa, tj. Skirda, sada Skarda, i Cisa, sada Pag; Pirotima, Meleta, Molat; Estiunez, sada Sestrunj.
313

10

15

20

25

30

35

40

Et aliae complures, quarum nomina ignorantur. Reliqua vero Oppida, quae in Thematis continente a Slavis iam dictis tenentur, deserta sunt, et incolas nullos habent. 45 Romanorum Colonias in Dalmatia ante Diocletianum Reipublicae Romanae tempore deductas supra libro 1. relatum est. Dalmatas autem, sicut et caeteros Imperii Provinciales ab ipsis Barbaris Imperii occupa50 toribus Romanos dictos constat, praesertim ubi sedibus fixis Romanos conterminos habebant, nam ipsos non speciali Provinciae nomine, sed generali Romanorum vocabant, qua utplurimum distinctione, auctores post declinationem Imperii ui sunt, ut a Barbaris dis55 tinguerent Provinciales Romani Imperii, ut constat, de Gallis et Hispanis, et hic de Dalmatis apparet apud Porphirogenitum qui enumerat Civitates et Insulas, quae Romanum vel Dalmaticum nomen retinuerunt, quarum nomina cum hodiernis, utplurimum conveni60 unt, praeter quasdam Insulas, quas nunc diversimode nuncupatas, difficile esset cum Porphirogeniti nominibus, graece etiam detortis, concordare, tamen inter Occidentales ponendas esse, constat, nam de Orientalibus Insulis Paganorum sive Narentanorum dictis 65 tractando capite 36. ait, Habetque Pagania Urbes habitatas Slave Mocro. Mocrum Berullia Slave Otrog. Ostroch 70 Et Labinetza Item Insulas magnas Unam quae Curcra, Latine Corcira, Slave sive Cuer Karkar. 75 Altera, quae Meleta, sive Latine Melita Slave Malozeate Mlit. Tertiam quae Phara Latine Phara, Slave Huar. 80 Quartam quae Bratzes Latine Brachia Slave Bra. Sed, et aliae praeterea Insulae sunt, quae ad Paganos non pertinent, puta.
314

i mnogi drugi ija se imena ne znaju. Ostale pak gradove na kopnu temata dre ve spomenuti Skla1 veni, naputeni su i uope nemaju stanovnika. Gore je u prvoj 'knjizi izneseno da su rimske kolonije u Dalmaciji osnovane prije Dioklecijana, u vrijeme Rimske Republike. Sigurno je da su sami barbari osvajai Carstva nazivali Dalmatince Romanima, ba kao i ostale provincijalce u Carstvu, osobito gdje su Romani s njima graniili u stalnim obitavalitima. Nisu ih naime nazivali posebnim imenom provincije nego opim rimskim, a tom su se oznakom ponajvie sluili i autori nakon opadanja Carstva da bi razluili provincijalce Rimskoga Carstva od barbara. To je sigurno za Gale i Hispance, a 2 ovdje se kod Porfirogeneta vidi i za Dalmatince. On nabraja gradove i otoke koji su zadrali rimsko ili dalmatinsko ime, a njihovi se nazivi ponajvie poklapaju s dananjima, osim nekih otoka. Danas se drugaije zovu i bilo bi ih teko uskladiti s Porfiro3 genetovim imenima, koja su jo i grki iskrivljena. Ipak je sigurno da ih valja staviti meu zapadne, jer u 36. poglavlju, raspravljajui o istonim otocima, nazvanim paganskim ili neretvanskim, kae: i Paganija ima naseljene gradove, Mokrum, slavenski Makar; Beruliju, Ostroh slavenski Otrog; i Labinec. Zatim velike otoke: jedan se zove Kurkra ili Kuer, latinski Korkira, slavenski Korula; drugi Meleta ili Malozeate latinski Meleta, slavenski Mljet; trei Phara, latinski Fara, slavenski Hvar; etvrti Braces. . latinski Brahija, slavenski Bra. No ima osim toga i drugih otoka koji ne pripadaju Paganima, tj.
315

Choara 85 les Lastobon

90

95

100

105

lio

115

120

Antonini in itinerario Corra. Latine Issa, Slave Wis. Stephani Ladesta, Tabulae Peutingerianae Ladestris. latine Laudestina, Slave Lastouo. Hae quatuor magnae Insulae Orientales, continenti Paganorum, seu Narentanorum proximiores, ab ipsis occupatae, in eorundem quoque nomen, simul cum possessione transivere, et inter Dalmaticas numerari desiere. Issam autem, et Ladestinam cum Choara ad Paganos, seu Narentanos non pertinuisse Porphirogenitus ait, ideo Dalmaticum nomen servasse, et simul cum Adriatici dominio, has quoque Insulas in alto mari sitas, Romanos retinuisse; harumque Insularum commoditate navigationem Adriatici, et ominium reliquae Dalmatiae eomtinuasse dicendum est. Ad Civitates ergo continentis ladram scilicet, Tragurium, Spalatum, Ragusium, et Insulas Occidentales, simul cum Choara Issa et Ladestina ex Orientalibus, nomen Dalmatarum, vel Latinorum restrictum fuit, ita ut maxima pars Dalmatiae in Insulis consisteret, deinceps itaque cum Dalmatia nominabitur, eius nomine Civitates, ac Insulae praedictae intelligendae erunt. At Rausina Civitas, quamvis in Regno Dalmatiae, de quo tractandum est, inclusa non fuerit, sub nomine tamen Dalmatiae continebatur; sed sicuti Dalmatia in Orientalem, et Occidentalem divisa, Orientalis Serviorum censebatur, Occidentalis vero Croatorum, ita Rausium in Orientali parte situm a caeteris Dalmatis divisum, ius quoque separatum habuisse, innuere videtur Porphirogenitus nam ait loco supra /Capite 9./ citato: Salonam transisse Rausium, id est, loco Salonae, totius antiquae Dalmatiae Metropolis, Rausium partis Orientalis Dalmatiae maritimae, quae Graecis parebat in Metropolim successisse, reliqua a Narentanis occupata, ut idem in Basilii vita, et clarius Cedrenus declarat. (Saraceni) /867./ classe armata navium 36 emissa, multas Dalmatiae Urbes caeperunt, inque Butama, Rosan, et Decateram inferiorem: ita prospere succedentibus rebus Agareni Rausium quoque (totius)
316

u Antoninovu itinerariju Kora; latinski Isa, slavenski Vis; Stjepanova Ladesta, Ladestris Peutin5 gerove karte, latinski Laudestina, 6 slavenski Lastovo. Ta eitirii velika istona otoka blia kopnu Pagana ili Neiyetwana oni su zauzeli, pa su prela pod njihovo iraie ujedno kad i u njihov posjed, te su se prestala birojiiti meu dalmatinske. Porfirogenet ka7 e da Vis i L_iastovo s Bievoim nisu pripadali Paga8 nima ili rviereetvanima. Valja rei da su zato sauvali dalmaitincisko ime i da su Rimljani zajedno s gospodstvom naod Jadranom zadrali i ove otoke smjetene na deb<oelom moru, te su zbog pogodnosti tih otoka nasttaviiili ploviti Jadranom i gospodariti preostalom Dalmnacijom. Ime Dalmatinaca ili Latina bilo je dakle stiijenjeno na gradove na kopnu, tj. Zadar, Trogim-, SSplit i Dubrovnik, i na zapadne otoke, zajedno s Bisevom, Visom i Lastovom od istonih. Tako se n.ajweci dio Dalmacije sastojao od otoka. Kad se stoga i ubudue bude spominjala Dalmacija, pod njenirm 5e imenom trebati podrazumijevati gore spomenuite: gradove i otoke. Dubrovaki grad dodue nije boio ukljuen u kraljevstvo Dalmaciju o kojem se ima. raspravljati, ali ga je ime Dalmacije ipak obuhvaalo. KKako se podjelom Dalmacije na istonu i zapadnu iistoiona smatrala srpskom a zapadna hrvatskom, ini se da Porfirogenet nagovijeta kako je zbog toga Duttbrovnik imao izdvojen pravni poloaj, smjeten u iistconom dijelu odijeljeno od ostalih Dalmatinaca. Kae naime na gore /u 9. poglavlju/ navedenom mjeestuu da je Salona prela u Rausij,9 tj. da je Dubrovndk a stupio na mjesto Salone, glavnog grada cijele stare Daalmacije, kao glavni grad istonog dijela primorsfee IDalmacije koja se pokoravala Grcima, dok su preoostsalo zauzeli Neretvani. Tako on razjanjava i u >Bsazilijevu ivotopisu,10 a jo je jasniji Cedren: Odaslawsi naoruano brodovlje od trideset est laa (Arapu) ssu zauzeli mnoge gradove Dalmacije /867/, i meiu mjima Butamu, Rosu i donju Dekateru. Kad su se sstvaari tako povoljno odvijale, Agareni su napali i Ramsijj, glavni grad itava naroda, i dugo su

Hoara, es J i Lastobom.

317

125 gentis caput aggressi, longo tempore obsederunt, fortiter urbem defendentibus, qui intus erant. Ex quibus sicuti Butama, nunc Budua, Rosam, et inferiorem Civitatem Gatari a Saracenis captas fuisse apparet, superiori tantum parte Gatari in alto, et prae130 rupto monte sita servata; quae cum Rausio tune Orientale Imperium recognoscebant, ita circumquaque Servios in continenti, et Narentanos in Insulis habentes Rausini, ab iisdem quoque Serviae Principibus posterioribus temporibus terrarum, et Insularum con135 cessiones obtinentes territorium terra, marique dilatarunt, ut lacobus (Luccari) in eorum Annalibus scribit, quos ex Diocleate Reges Dalmatiae dictos asserit, quod alii Scriptores non referunt; ideo si quis Serviae Principum, qui etiam Rasciae dicti fuerunt, genealogi140 am, quam Graeci auctores Porphirogenitus loannes Curopalates Cedrenus, Anna, Comnena, et loannes Cinnamus ponunt, cum Diocleate conferret, et cum Scripturis (si quae antiquae supersunt) collationem f aceret, certiora tradere posset, quam hucusque scrip145 ta reperiuntur; neque aliquem diiversitas nominum deterreat, nam facile cognoscet Graecos, sua inflexione Slava nomina graece pronuntiando, diversificasse, et aliquando quoque in graeca mutasse, quae ex Sciipturarum collatione conciliari possent.
150

Dalmatiam distinguebatur.

Dalmatia ergo sic in Croatiam, Serviam et ipsam

ga vremena opsjedali, a oni unutra postojano su brau nili grad. Iz toga se vidi da su Arapi zauzeli Butamu, sada Budvu, Risan i kotorski donji grad, a sauvao se samo gornji dio Kotora smjeten na visokom i strmom brdu. Oni su tada zajedno s Dubrovnikom priznavali Istono Carstvo. Dubrovani su na kopnu sa svih strana imali Srbe, a na otocima Neretvane, i kasnije su vrijeme od istih srpskih vladara dobivalij ustupke u zemlji i otocima, pa su proirili svoje po druje i na kopnu i na moru. Tako pie Jakov Luka12 ri13 u njihovim Analima, gdje prema Dukljaninu spominje da su oni bili nazvani kraljevima Dalmacije, to drugi pisci ne iznose. Ako bi stoga tko s Dukljaninom usporeivao genealogiju srpskih vladara koji su se nazivali i rakima kakvu uspostav14 15 ljaju grki autori Porfirogenet, Ivan Kuropalat, 16 17 18 Cedren, Ana Komnena i Ivan Cinam, i vrio usporedbu s ispravama (ako je koja stara sauvana), mogao bi pisati neto pouzdanije nego to se moe nai napisano sve do sada. I neka nikoga ne plai raznolikost imena, jer e lako raspoznati da su Grci izmijenili slavenska imena svojom sklonidbom i grkim izgovorom, pa su ih ponekad ak i preobrazili u grka. To se usporedbom s ispravama lako moe uskladiti. Tako se dakle Dalmacija razluivala na Hrvatsku, Srbiju i samu Dalmaciju. XV poglavlje KAKO SE HRVATSKA S ITALSKIM KRALJEVSTVOM POKORILA KARLU VELIKOM I NJEGOVIM POTOMCIMA Franaki pisci izvjeuju da su Liburnija i Dalmacija dopale Karlu Velikome, asim primorskih gradova koji su bili ostavljeni Istonom Carstvu. Razluivi pokrajine koje su se navodile pod imenima Hrvatske, Srbije i Dalmacije, valja zbog toga ukratko ispripovjediti kako je Karlo zadobio Zapadno Carstvo i koji je dio Dalmacije zadobio, da bi se prema tome moglo provesti nekakvo razgranienje izmeu Istonog i Zapadnog Carstva, koje se inae jedva
319

Caput XV. QUOMODO CROATIA, CUM ITALIAE REGNO CAROLO MAGNO, ET POSTERIS EIUS PARUERIT. 5 Distinctis regionibus, quae Croatiae, Serviae, et Dalmatiae nomine censerentur, cum Liburniam, et Dalmatiam Carolo Magno cessisse, exceptis maritimis Civitatibus, quae Orientali Imperio relictae fuerunt, Francorum Scriptores referant; ideo breviter narran10 dum est, quomodo Carolus Occidentale imperium, et quam partem Dalmatiae consecutus sit, ut inde aliqua distinctio finium inter Orientale et Occidentale Imperia adhibeatur, quae alioquin ex iis, quae tradunt
318

15

20

25

30

35

40

45

50

55

auctores, percipi vix potest. Longobardi enim in dies per Italiam se dilatantes, varia loca Imperii occupabant, tandem capta /752./ Ravenna Graecos prorsus ex Occidental! parte Italiae expellentes, socordia Chilperici Regis Francorum invitati, iam Romae imminentes, ipsam obsederunt; sed quum ad Pipinum Francorum dominium deductum fuisset, is Summi Pontificis, et Romanorum protectione suscepta, Longobardos /753./ compressit, et Exarcatum, Pentapolimque cedere coegit, at cum Desiderius ultimus Longobardorum Rex, Romanos et Pontificem infestaret, Carolus postea dictu Magnus, eo capto, Italiam Langobardicam (quod diu Franci desiderarant) Galliarum, et Germaniae dominio iunxit, deinde Avares, Pannonias possidentes, post octenne bellum domuit, et quamvis nullus Francorum Scriptor exprimat, quomodo Dalmatiam, quamve eius partem acquisiverit Carolus, tamen Eginhardus in Annalibus tradit. 709. Dimisso (Summo Pontifice) Rex paucos dies ibidem moratus (id est Aquisgrani) Legatum Michaelis de Sicilia, nomine Danielem, ad se missum absolvit: accepit etiam triste nuncium de Gerholdi et Erici interitu, quorum alter Gerholdus videlicet, Bavariae Praefectus commisso cum Hunnis praelio, cecidit, alter vero id est Ericus post multa praelia, et insignes victorias, apud Tarsaticam Liburniae Civitatem, insidiis Oppidanorum interceptus, atque interjectus est. Ex quibus coniectari licet, Carolum Liburniam quoque simul cum Pannoniis acquisivisse, eandemque ab Erico, Foroiulii Ducis titulo, simul cum Istria, caeterisque circumiacentibus Slavicis regionibus rectam: quum illae Tarsaticensium Liburnorum insidiae in Ericum Ducem, iam eis Praefectum, perpetratae dii debeant: ad quas vindicandas /Sigonius 800./ ipse Carolus in Italiam digressus recto itinere Liburniam properavit, ibi nex Henrici, merito sumpto de Tarsaticensibus supplicio vindicata, Cadalocus Dux Foroiuliensibus datus Carolumque tune, uti Dominum, et ludicem, de sontibus Tarsaticensibus supplicium sumpsisse, non uti inimicum iniuriam ultum dicendum est. Cum ergo totum fere Occidentale Imperium possideret, Ohristianamque fidem per Germaniam et Pannonias late propagasset, merito Occidentalis Imperii,
320

moe shvatiti iz onoga to piu autori. irei se naime stalno Italijom, Langobardi su zauzimali razliita mjesta Carstva i napokon su uzevi Ravenu /752/ potpuno izbacili Gnke iz zapadnog dijela Italije. Navedeni mlitavou franakog kralja Hilperika ve su prijetili Rimu i opsjeli ga. No kad je vlast u Franaka prela na Pipina, on je preuzeo zatitu pape i Rimljana, pritijesnio Langobarde /753/ i prisilio ih da ustupe Egzarhat i Pentapol. Kad je posljednji langobardski kralj Deziderije napao Rimljane i papu, zarobio ga je Karlo kasnije nazvan Velikim i pridodao langobardsku Italiju vlasti nad Francuskom i Njemakom. (To su Franci dugo eljeli.) Zatim je nakon osmogodinjeg rata ukrotio Avare koji su posjedovali Panonije. Nijedan franaki pisac dodue ne kae kako je Karlo stekao Dalmaciju ili koji je njen dio stekao, ali Einhard ipak pie u Analima: 1 709. Otpustivi (papu) kralj je ondje (u Aachenu) proboravio nekoliko dana i otpustio poslanika po imenu Danijela kojeg mu je uputio Mihael sa Sicilije. Primio je takoer tunu vijest o pogibiji Gerolda i Erika. Jedan je od njih, Gerold, prefekt Bavarije, pao u boju to ga je zametnuo s Hunima, a drugoga su, Erika, poslije mnogih bitaka i znamenitih pobjeda uhvatili u zasjedu i ubili graani kod Tarsatike, grada u Liburniji.2 Slobodno je prema ovome pretpostaviti da je Karlo zajedno s Panonijama stekao i Liburniju i da je njome zajedno s Istrom i okolnim slavenskim podrujima Erik upravljao s nalovom furlanskog grofa. Mora se naime rei da su Libumi Tarsatiani onu zasjedu skovali protiv grofa Erika ve kao protiv svoga upravitelja. Da bi se za nju osvetio, sam se /poSigoniju 800. godine/3 Karlo spustio u Italiju i ravnim putem pohitao u Liburniju. Ondje je osveeno Henrikovo ubojstvo, poto su Tarsatiani s pravom kanjeni, a Frijulijcima je za vojvodu dan Kadaloh. Valja rei da je tada Karlo kaznio krivce Tarsatiane kao gospodar i sudac, a ne da se kao neprijatelj osvetio za nasilje. Kako je dakle posjedovao gotovo itavo Zapadno Carstvo i nadaleko je po Njemakoj i Panonijama irio kransku vjeru, s pravom je od pape i rimskog naroda zadobio naslove zapadnog cara i
321

magnique titulos a Summo Pontifice, populoque Romano consecutus /801./ est: Haec de Liburnia memorantur, quae de Croatia intelligi debere infra patebit, sed, quid de Dalmatia circa ea tempora evenerit in60 quirendum est: referunt enim iidem Annales. /Eginhardus/ 806. Stotim post Natalem Domini venerunt Willarius et Beatus Duces Venetiae, nec non Paulus laderae, atque Donatus eiusdem Civitatis Episcopus, Le65 gati Dalmatarum ad praesentiam Imperatoris cum magnis oni item paulo post Classis a Nicephoro Imperatore, cui Niceta Patritius praeerat ad recuperandam Dalmatiam mittitur. Deinde Carolum Imperium inter filios divisisse, 70 testamentumque condidisse referunt, in quo reliquit Ludovico Galliam, Carolo Germaniam, Pipino /Testamentum Caroli Magni/ autem. Italiam vero, quae Longobardia dicitur, et Boioariam sicut Tassilo tenuit, exeptis duabus villis, 75 quarum nomina sunt, Ingolvestat, et Lutrahahof, quas nos quondam Tassiloni beneficavimus, et pertinent ad pagum, qui dicitur Northgowe, et de Alemannia partem, quae in Australi Ripa Danubii fluminis est, et de ipso flumine Danubii currente limite usque ad Rhe80 num fluvium, sursum ve.ro usque ad Alpes, quidquid intra hos terminos fuerit, et ad Meridiem, vel Orientem respicit, una cum Ducatu Curiensi et Pago Burgorum Pipino dilecto filio nostro. Hic de Dalmatia ne verbum quidem, sed neque 85 Pannonias nominat, quas in ditionem suam Carolum redegisse ex supradictis constat, ideo sub generalitate illa. Et quidquid intra hos terminos fuerit, et ad Meridiem, vel Orientem respicit. 90 Pannonias, et si quid in Dalmatia habuit Carolus comprehendi debere, censendum est: scribit enim idem Eginhardus in eius vita. Post quam (id est Germaniam) utramque Pannoniam, et oppositam in altera Danubii ripa Daciam, Hi96 striam quoque, et Liburniam, atque Dalmatiam, exceptis maritimis Civitatibus, quas ob amicitiam, et iunctum cum eo joedus Constantinopolitano imperatori habere permisit.

Velikoga /801/.4 To se spominje o Liburniji, a nie e biti jasno da se pod time mora podrazumijevati Hrvatska. No valja ispitati to se otprilike u ono vrijeme dogodilo s Dalmacijom. Isti naime Anali /Einhard/ izvjeuju: 806. Odmah poslije Boia doli su vojvode Venecije Vilarije i Beat, a isto tako i Pavao vojvoda Jadere i biskup istoga grada Donat, s velikim darovima, kao izaslanici Dalmatinaca Caru. Zatim neto kasnije: Car Nicefor poalje mornaricu da povrati Dalmaciju. Na elu joj je bio patricij Niceta.5 Izvjeuju zatim da je Karlo podijelio carstvo meu sinove i sastavio oporuku u kojoj je Ludoviku ostavio Francusku, Karlu Njemaku, a Pipinu /Oporuka Karla Velikog/: Naemu pak ljubljenom sinu Pipinu Italiju koja se naziva Longobardijom i Bojoariju kako ju je drao Tasilon, osim dvaju imanja ija su imena Ingolvestat i Lutrahahof; neko srno ih dali u beneficij Tasilonu, a pripadaju okrugu koji se zove Northgau. Takoer dio Alemanije na istonoj obali rijeke Dunava, i sve to je unutar granice koja tee od same rijeke Dunava do rijeke Rajne i gore do Alpa i to gleda na jug ili istok, zajedno s kurijskim vojvodstvom i okrugom Burgova.6 Ovdje ni rijei o Dalmaciji, ali ne spominje niti Panonije, za koje je prema gore reenom sigurno da ih je Karlo doveo pod svoju vlast. Zato valja smatrati da onim uopavanjem i sve to je unutar granice ...isto gleda na Jjug J ili istok moraju biti obuhvaene Panonije i to je Karlo imao u Dalmaciji. Isti naime Einhard pie u njegovu ivotopisu: nafcon nje (tj. Njemake) obje Panonije i Daciju na suprotnoj obali Dunava, takoer Histriju i Liburniju, i Dalmaciju osim primorskih gradova. Njih je dozvolio drati konstantinopolitanskom caru zbog prijateljstva i saveza to ga je s njime sklopio.7 Iz toga se dodue vidi da je Karlo protegnuo vlast u Dalmaciji, ali nijedan franaki pisac ne pie
323

322

100

105

110

115

120

125

130

135

140

Ex quibus, sicuti Carolum in Dalmatia dominium extendisse apparet: Ita quam partem ipse habuerit, et quam Nicephoro, ob i-nitum foedus permiserit, nullus Francorum Scriptorum tradit. Graeci autem de hac Imperiorum divisione: f iniumque distinctione, neverbum quidem scribere dignati sunt: Ideo cum a Francicis Scriptoribus Ludovico Pio f ilio, et successore Caroli, Imperante, de finibus quaedam controversiae referamtur, promendae sunt, ut ex iis coniecturae sumantur, quae aliunde haberi non possunt; pro quarum dilucidatione observandum est Eginhardum, et ex eo Sigonium nominare Provincias eo modo, quo ponuntur a Claudio Ptolomaeo Monarchiae tempore: ita ut sub Pannoniae, Liburniae, et Dalmatiae nominiibus totum Illyricum, quod diviso Imperio, Occidentale dictum fuit, exceptis Noricis comprehendatur. Ideo Pannonias pro Pannoniis Abaribus ereptis, siinul cum Savia a Slavi vel Croatis tunc possessa sumi debere constet: simili modo Liburniam pro ea parte Dalmatiae Occidentali a Croatis occupata. De Dalmatia autem sicuti eam partem, quam Croati cum Liburnia occupaverant, simul cum reliqua Croatia Carolum subegisse censendum est, ita illa exceptio Civitatum maritimarum de Civitatibus continentis Dalmatiae, scilicet ladra, Tragurio, et Spalato, Croatis conterminis, quae cum Insulis Dalmatiae nomen retinebant, intelligenda est: qua distinctione adhibita, clara evadumt verba supra allegata Eginhardi in Vita Caroli Magni. sicut, et ea, quae in Annalibus anno 806. de Paulo ladrae Duce, et Donato eiusdem Civitatis EpiscOipo, LegatiB Dalmatarum refert: Nain Graecorum viribus maritimis in Adriatico in dies decrescentibus, splendore potentiae Caroli invitati Dalmatae, Croatorumque freti vicinitate, ac Venetorum amicitia, ad Francorum protectionem confugerunt, sed adveniente Classe Nicephori, sub Graecorum dominium iterum redire coacti fuerunt. Pace deinde inter Francos et Graecos secuta, foedus inter Imperia ictum fuit, et Dalmatia simul cum Adriatici domino Orientali relicta; Occidentali vero ea pars Dalmatiae, quae a Croatis occupata Croatia tune dicebatur, cum caeteris, ut Eginhardus refert, assignata fuit; ex quibus fines inter imperia in Dalmatia maritima facile distinguuntur, in mediterraneis autem, eam
324

koji je dio drao sam, a koji je zbog sklopljena saveza prepustio Niceforu. Grci se pak iniisu udostojili napisati ni rijei o toj podjeli Carstava i o razgranienju. Franaki pisci izvjeuju o nekim sporovima oko granica za vladavine Ludovika Pobonog, Karlova sina i nasljednika. Njih valja izloiti da se odatle dobiju pretpostavke koje se ne mogu izvesti odrugud. Da bi one se rasvijetlile, valja uzeti u obzir da Einhard i prema njemu Sigonio imenuju provincije onako kako ih je stavio Klaudije Ptolemej u doba Carstva: imenima Panonije, Liburnije i Dalmacije obuhvaen je itav Ilirik koji je poslije podjele Carstva nazvan Zapadnim, osim Norika.8 Sigurno je stoga da se Panonije moraju uzimati kao Panonije koje BU preotete Avarima zajedno sa Savijom koju su tada posjedovali Slaveni ili Hrvati, a slino se tome Liburnija mora uzimati za onaj dio zapadne Dalmacije koji su zauzeli Hrvati. Valja smatrati da je Karlo zajedno s ostalom Hrvatskom podvrgnuo onaj dio Dalmacije koji su Hrvati bili zauzeli zajedno s Liburnijom, a onim izuzeem primorskih gradova treba podrazumijevati gradove ina dalmatinskom kopnu, tj. Zadar, Trogir i Split koji ;su graniili s Hrvatima i zajedno s otocima zadravali ime Dalmacije. Kad se provede takvo razgranienje, postaju jasne gore navedene Einhardove rijei iz ivotopisa Karla Velikog, a isto tako i ono to iznosi u Analima 806. godine o poslanicima Dalmatinaca, knezu Zadra Pavlu i biskupu istoga grada Donatu.9 Kako su naime grke pomorske snage u Jadranu iz dana u dan opadale, Dalmatinci su se utekli zatiti Franaka, navedeni sjajem Karlove moi i oslanjajui se na blizinu Hrvata i prijateljstvo Mleana. No kad je dola Niceforova mornarica, bili su se prinueni opet vratiti pod grko gospodstvo. Uslijedio je zatim mir izmeu Franaka i Grka, meu Carstvima je bio sklopljen savez, i Dalmacija je zajedno s gospodstvom nad Jadranom ostavljena Istonomu. Zapadnom je pak, kako izvjeuje Einhard, s ostalim bio dodijeljen onaj dio Dalmacije koji su zauzeli Hrvati, pa se tada nazivao Hrvatskom.10 Po tome se lako razluu325

145

150

155

160

170

175

partem Saviae Sirmiensis agri Danubio proximam ipsique Serviae mediante Savo flumine conterminam, quae a Slavi Croatis occupata, Slavonia vocabatur Francis paruisse, argui debet, cum etiam ultra Danubium in Dacia Francorum dominium extensum Eginhardus /In Vita Caroli Magni/ memoret, et eo magis quod posterioribus temporibus, eadem regio a Graecis Francohorion nuncttpata /Nicetas in loanne Comneno/ reperitur, in qua Civitas quoque Francorum nomen tulit, Francavilla /Albertus Aquensis/ dicta, quae regionem Francorum significant, et eis subditam fuisse, ab iisdemque noonen sumpsisse confirmant, sicut ex adverso (Belgradum) ad confluentem Savi, et Danubii in Servia positum, a Latinis Alba Graeca nuncupatum (ab Ungaris vero Alba Bulgarica dictum (quod falso pro Tauruno sumitur, cum Taurunum tribus miliaribus a confluente occidentem versus ponant Tabulae Peutingerianae)), Graecis paruisse, cum Servia arguit, terminum ergo in mediterraneis inter Francos et Graecos eundem fuisse, qui inter Croatos, et Servios concludendum est, scilicet Savum flumen. Quinam autem fines inter Croatos, et Servios citra Savum fuerint in Dalmatia mediterranea incertum est, nam sicuti Porphirogenitus Bosnam esse agrum Serviae scribit, ita Bosnam in Servia inclusam, Orientali Imperio paruisse dicendum est; Sed Bosnae terminos antiquos arctiores hodiernis in capite e Bosna infra ostenetur, tamen fines eius, prout de re incerta investigari omittentur, ne tot coniecturis Lector iam fessus, taedio opprimatur. Hac distinctione finium inter Francos et Graecos adhibita, facilius intelliguntur, quae Francici Scriptores tempore Ludovici Pii referunt. Eginhardus in Annalibus Ludovici Pii vitae Scriptor 815. Omnis populus ad Imperatorem in generali conventu ad locum qui diitur Patrisburna convene-

ju granice meu Carstvima u primorskoj Dalmaciji. Mora biti dokazano da se u unutranjosti Francima pokoravao onaj dio sirmijskog zemljita u Saviji koji je najblie Dunavu i koji na rijeci Savi meai sa samom Srbijom, a zauzeli su ga Slaveni Hrvati, pa se nazivao Slavonijom. Einhard naime spominje /u ivotopisu Karla Velikog/ da se franako gospod11 stvo prostiralo ak i preko rijeke Dunava u Daciji, i to vie to se kasnije nalazi da Grci isto podruje nazivaju Frankohorij /Niceta u Ivanu Komne12 nu/, a i grad je u njemu nazvan Frankavila /Al13 bert iz Aixa/ nosio franako ime. To oznaava franako podruje i potvruje da im je bilo podlono i prema njima uzelo ime. Isto tako Beograd smjeten nasuprot u Srbiji kod ua Save u Dunav dokazuje da se zajedno sa Srbijom pokoravao Grcima, jer ga Latini zovu Grka Alba, Ugri pak Bugarska Alba. (Pogreno se uzima kao Taurun, jer Peutingerove karte stavljaju Taurun tri milje zapadnije od 14 ua). Valja dakle zakljuiti da je u unutranjosti granica izmeu Franaka i Grka bila ista kao i izmeu Hrvata i Srba s ove strane u kopnenoj Dalmaciji. Porfirogenet pie da je Boisna srpsko zemljite, pa valja rei da se Bosna ukljuena u Srbiju pokoravala Istonom Carstvu.15 Nie e se u poglavlju o Bosni pokazati da su drevne mee Bosne bile ue od dananjih, no istraivanje o njenim granicama, kao o nesigurnu predmetu, ipak e biti proputeno da se italac ve umoran od toliko pretpostavki ne bi dosaivao. Kad se provede ovakvo razgranienje izmeu Franaka i Grka, lake se razumije ono o emu u vrijeme Ludo vika Pobonog izvjeuju franaki pisci: Einhard u Analima16 Pisac ivotopisa Ludovika Pobonog17 815. Sav se narod okupio k Caru na opem saboru kod mjesta koje se zove Patrisburna. Na to su
327

815.
(Padeburnae) bi ad eum 180 omnes Orientalium Selavorum primores, et Legati venerunt.
326

815. Ondje (u Paderbonu) su k njemu doli svi prvaci i poslanici istonih Slavena.

185

rat, quo in loco Principe Sclavorum Orientalium omnes Primoresque venerunt. Cum pervenisset Aquisgrcmi Imperator Legatum Leonis Imperatoris de Constantinopoli pro Dalmatarum causa missum, Nicephorum nomine, suscepit, quem etiam quia Cadolach, ad quem illorum confinium cura pertinebat, non aderat, et tamen brevi venturus putabatur adventumillius iussit operiri. Quo veniente ratio inter eum, et Legatum Imperatoris de quaestionibus, quas idem detulit, habita est, et quia res a plurimos, et Romanos, et Sclavos pertinebat, neque, sine illorum praesentia finiri posse videbatur in loco decernenda differtur, missusqe ad hoc cum Cadolach, et praedicto Legato in Dalmatiam Albigarius Unrochi Nepos.
817.

mjesto doli svi prvaci i uglednici istonih Slavena.

817. 817. Kad je doao u Akvisgran, Boravei u dvoru u Car je primio izaslanika Akvisgranu primio je cara Leona imenom poslanika konstantinoNicefora koji je iz politanskog cara Leona Konstatinopola poslan imenom Nicefora koji po predmetu Dalmatije doao k njemu. naca. Zapovijedio Poslanstvo je pak osim mu je neka eka o prijateljstvu i dolazak Kadolaha saveznitvu bilo i o ija je dunost bila briga granicama izmeu 0 onim granicama, jer Dalmatinaca, Romana i nije bio prisutan, a Sklavena. Kako nisu smatralo se da e bili prisutni niti oni, doskora doi. Kad je niti prefekt granica stigao, odrana je Hadalo, niti se to bez rasprava izmeu njega i njih moglo razrijeiti, Careva poslanika o u Dalmaciju je s prvakom zahtjevima koje je taj onih krajeva Hadalom donio. Kako se spor poslan Albigarije da to ticao mnogih, i Romana smiri i sredi. 1 Sklavena, i nije izgledalo da bi se mogao dokonati bez njihove prisutnosti, odloen je da se presudi na licu mjesta. U tu je svrhu s Kadolahom i spomenutim izaslanikom u Dalmaciju poslan Unrohov neak16 Albigarije.

190

195

200

205

Aquisgrani commorans Palatio ad se venientem missum suscepit Leonis Constantinopolitani Imperatoris nomine Nicephorum; Legatio autem excepta amicitia, et societate, erat de finibus Dalmatarum, Romanorum, et Sclavorum, et quia nec hi praesentes erant, nec Chadalo finium Praefectus neque sine illis haec dirimi poterant, missus est in Dalmatiam ad haec pacijicanda, et componenda Albigarius cum Chadalo eorundem finium Principe.

817.

210

21:5

Orientales Slavos eas regiones incoluisse necesse est, quae Francorum Imperio Orientales fuere, et ad differentiam Septentrionalium Slavorum, mari Balthici accolarum, ab Us Orientales dictos, inter quos Croatos fuisse oportet, ex quo Croatos cum caeteris 220 Nationibus Slavicis generali vocabulo Slavorum a Francis nuncupatos confirmatur; Cadolach autem ad finium controversiain vocatum (quem Ducem FOTO328

Istoni Slaveni nuno su stanovnici onih krajeva koji su bili s istoka Carstvu Franaka, i oni su ih nazivali istonima za razliku od sjevernih Slavena, stanovnika uz Baltiko more. Meu njima su morali biti i Hrvati, ime se potvruje da su ih Franci zajedno s ostalim slavenskim narodima nazivali opim
329

iulii fuisse, armo sequenti patebit) et ad ipsam dirimendam missum concordes Eginhardus et vitae Scriptor referunt. Controversia autem erat in Dalmatia antiquo modo sumpta a Francicis Scriptoribus (ut supra observatum fuit) inter Slavos, et Romanos, ut Eginhardus id est, inter Croatos Duci Foroiuliensi, et Romanos Imperio Orientali subditos, qui Romani ab auctore vitae in Dalmatas et Romanos distinguuntur, id est in Dalmatas proprie dictos, et Serblos partem Dalmatiae Orientalem possidentes Romano Imperio Orientali subditos, ac ob id Romanos dictos, et tune inter Dalmatas, et Servios Orientali ex una parte, et Croatos Occidentali Imperio subditos ex altera, amicabiliter terminos statutos concludi debet: referunt deinde Uem. Eginhardus 818. (Harastalli) erant ibi, et aliarum nationum legati Abotritorum videlicet ac Bornae Ducis Guduscanorum, et Timotianorum, qui nuper a Bulgarorum societate desciverant, et ad fines nostros se contulerant; simul, et Lindewiti Ducis Pannoniae inferioris, qui res novas moliens, Cadolaum comitem, et Marchiae Foroiulii Praefectum crudelitatis accusare conabatur, qui255 bus ibi auditis, atque dimissis in Aquisgranum ad hybernandum profectus est. Vitae Scriptor 818. Praeterea aliarum Nationum missi aderant Abodritorum videlicet et Coduscanorum, et Timotianorum, qui Bulgarum societate relicta, nostris se nuper sociaverunt: sed, et Leuteviti rectoris inferioris Pannoniae missi ibidem aderant, accusantes Cadalum falso, ut post patuit, eo quod immanitas illius importabilis ibi foret, quibus auditis compositis, ac dimissis, in eodem Palatio Imperator secundum suam dispositionem ad hiemandum se contulit.

imenom Slavena. Einhard i ivotopisac slono izvjeuju da je Kadaloh pozvan ik parnici o granicama i da je poslan da je razrijei.19 (Za njega e se u zapisu o slijedeoj godini pokazati da je bio furlanski markgrof.) Parnica je pak bila u Dalmaciji koju franaki pisci uzimaju na stari nain (kako je gore bilo razmotreno), izmeu Slavena i Romana, kako veli Einhard,20 to jest izmeu Hrvata podanika furlanskog markgrofa i Romana podanika Istonog Carstva. Te Romane ivotopisac21 razluuje na Dalmatince i Romane, to jest na Dalmatince u pravom smislu rijei i na Srbe koji su kao posjednici istonog dijela Dalmacije i podanici Istonog Rimskog Carstva bili nazvani Romanima. Mora se zakljuiti da su tada prijateljski utvrene mee izmeu Dalmatinaca i Srba, podanika Istonog Carstva s jedne strane, i Hrvata, podanika Zapadnog Carstva s druge. Isti zatim izvjeuju: Einhard22 za 818. godinu Bijahu ondje (u Herstallu) i poslanici drugih naroda, tj. Abotrita, Borne, vojvode Guduskand, i Timotijana koji su se nedavno otcijepili iz saveza s Bugarima i smjestili se kod naih granica, a ujedno i vojvode donje Panonije Lindevita. Snujui prevrat, on je kuao zbog okrutnosti optuiti grofa Kadolaja, prefekta forujulijske marke. Sasluavi ih ondje i otpustivi, otiao je na zimovanje u Akvisgran. ivotopisac28 za 818. godinu Osim toga su bili prisutni poslanici drugih naroda, tj. Abodritd, Koduskana i Timotijana, koji su nedavno ostavili savez s Bugarima i pridruili se naima. No ondje su bili prisutni i izaslanici upravitelja donje Panonije Leutevita. Optuivali su Kadala, lano kako se poslije pokazalo da im je njegova strogost nepodnoljiva. Car ih je sasluao, primirio i otpustio, te se u istoj palai prema svome planu smjestio na zimovanje.

330

331

260

819. (relata rabellione Lindeviti)

819. (relata rebellione)

Fugatus a Baldrico Lindevitus Bornae occurrit Dalmatiae Dud ad Calapium fluvium consistenti: sed Borna Guduscanorum perfidia, an timore desertus incertum, suorum tamen adiutus auxilio domestico, discrimen imminens tutus evasit: sed et desertoressuosposteasubegit: Interea Lindevitus sequenti hyeme iterum ingressus, cuncta populari nititur ferro, quae animata erant perimens, inanimata vero igni contrahens. Cuius vi quum Borna obviare nequiret, astu viam nocendi quaesivit; neque enim apertum ei bellum indixit, sed improvisis irruptionibus, adeo, et illum, et exercitum eius protrivit, ut puderet, et poeniteret eum talia molitum; nam tribus millibus interfectis, de illius exercitu, equisque ac varia ibi supellectile plurima direpta, regione sua eum excedere compulit. Quae cuncta Imperator Aquis consistens laetus audivit.

za 819. godinu (izvijestivi o Ljude vitovoj buni)

za 819. godinu (izvijestivi o buni)

Borna vero Dux Dalmatiae cum magnis copiis ad Colapium fluvium Linde265 vito ad se venienti occurens, in prima congressione a Guduscanis deseritur: auxilio tamen Praetorianorum suorum pro270 tectus, evasit; periit in eo praelio Dragomosus socer Lindeviti, qui in exordio defectionis relicto genero, Bornae se coniunxe275 rat. Guduscani domum regressi, iterum a Borna subiguntur. At Lindewitus occasionem nactus, cum valida manu, mense 280 Decembri, Dalmatiam ingressus, ferro et igne eandem devastat; cui cum Borna se penitus imparem respiceret, omnia sua 25 Castella inclusit, et ipse cum delecta manu nunc a tergo, nunc a latere insistens, Lindewiti copias noctu, et interdiu ubi290 cumque poterat, laceravit, neque eum in sua Provincia impune versari permisit, ad extremum gravi damno affectum, 295 regione cogit excedere tribus hominum millibus de exercitu illius interfectis, et trecentis, vel eo amplius Caballis captis, prae300 ter Sarcinas, et spolia
332

Borna pak, vojvoda Dal- Poto ga je Baldrih namacije, pode s velikim tjerao u bijeg, Lindevit etama k rijeci Kolapij u doe u susret vojvodi susret Lindevitu koji je Dalmacije Borni koji je dolazio k njemu i u pr- stajao kod rijeke Kalapivom ga sukobu napuste ja. Bornu su napustili Guduskani. Ipak se spa- Guduskani, nije sigurno sio uz zatitu i pomo da li zbog nevjere ili iz svoje osobne strae. U straha, no on je ipak uz toj je bici poginuo Lin- pomo svojih domaih devitov tast Dragomos, sigurno izbjegao opaskoji je ostavio zeta na nost koja je prijetila, a i poetku otpadnitva i svoje je izdajice poslije pripojio se Borni. Gudu- podvrgnuo. Meutim je skani se vratie kuama, Lindevit slijedee zime i Borna ih opet podvr- opet uao i trudio se da gne. Lindevit pak ugrabi sve opustoi, koljui mapriliku i ude u mjesecu em sve ivo i saiui prosincu sa snanom e- ognjem neivo. Kako se tom u Dalmaciju, te je Borna nije mogao supustoi ognjem i ma- protstaviti njegovoj sili, em. Borna je uviao da lukavtinom je potraio mu je potpuno nedoras- put da mu nakodi. Nitao, pa je zatvorio sve je mu naime otvoreno svoje utvrde, a sam je navijestio rat nego je nepristajao za njim s oda- nadanim napadima tako branom etom, sad s le- atro i njega i njegovu a sad s boka, i unita- vojsku da se stidio i kavao Lindevitove ete no- jao to je tako neto zau i danju gdje je god snovao. Pobio je naime mogao. Nije mu dozvo- tri tisue iz njegove vojlio da se nekanjeno kre- ske, ugrabio mu konje i e njegovom pokrajinom razliitu mnogobrojnu onego ga je prinudio da premu, te ga natjerao da izie iz tog podruja do izie iz njegova podrukrajnosti oslabljen te- ja. Sve je to Car borakim gubicima. Pobio je vei u Akvama veselo tri tisue ljudi iz njego- sasluao. ve vojske, a osim prtlja333

diversi generis direpta, quae qualiter gesta juerint, per Legatos suos Imperatori nunciare cu305 ravit. Ex quibus Ducern Bornam cum suis Guduscanis, et Timotianis a Bulgaris ad Francos descivisse, simul cum Abodritis constat: Abodritos autem Daciam prope Danubium conterminos Bulgaris transdanubianis incoluisse infra /824./ patebit: Guduscanos vero, et Timotianos citra Danubium in Moesia superiori fuisse: nam Timacum inter Civitates eiusdem Provinciae recenset Ptolomaeus et Plinius *Trimachos populos, Timachumque flumen ibidem ponit: hodieque Timozani vocantur, qui ad flumina Timoch dicta haibitant, quorum alter maior, alter ininor dicitur, hicque in alterum influens, simul ambo uno nomine in Danubium se exonerant: de hisque fluminibus intelligi debet Tabula Peutingeriana, in qua inter Naissum, et Ratiariam Timacum maius et Timacum minus 10. millia passuum inter se distantia loca ponuntur, cum in eadem via haec duo flumina hoc eodem spatio invicem distent; exindeque patet in Pliniano Codice pro Trimachi Timachi legendum esse: Guduscanorum autem vestigia servantur in vico Gudusca dicto, et ad flumen (Mlauna) sito, qui in amnem Moravam maiorem, sive Bulgaricam dictam ex Orientali parte influit. Horum autem Guduscanorum, et Timocianorum Ducem Bornam a Francis Dalmatiae Ducem constitutum Liburniam quoque, sive occidentalem partem Dalmatiae Croatiam dictam rexisse ex eisdem Scriptoribus constat. Eginhardus 821. Interea Borna Dux Dal335 matiae, atque Liburniae dejunctus est, et petente populo, atque Imperatore conveniente, nepos illius nomine Ladasclavus suc340 cessor ei constitutus est.
334

ge i raznovrsnog preotetog plijena pohvatao je tristo ili vie konja. Pobrinuo se da po svojim poslanicima javi Caru kako je to izveo. Po tome je sigurno da se knez Borna sa svojim Guduskanima i Timotijanisma otcijepio od Bugara k Francima zajedno s Abodritima. Nie /824/ e pak biti jasno da su Abodriti nastavali Daciju blizu Dunava, graniei s prekodunavskim Bugarima, a da su Guduskani i Timotijani bili s ove strane Dunava u Gornjoj Meziji. Naime Ptolemej nabraja Tima'k meu gradovima te provincije,24 a Plinije isto onamo stavlja narode *Trimahe i rijeku Timah.25 I danas se zovu Timoanima oni koji stanuju uz rijeke zvane Timok. Jedan se naziva Velikim, drugi Malini. Taj utjee u prvi, te se napokon oba pod jednim imenom izlijevaju u Dunav. Mora se razumjeti da se na te rijeke odnosi Peutingerova karta na kojoj su izmeu Naisa i Ratijarije postavljena mjesta Veliki i Mali Timak, udaljena meusobno deset tisua koraka, a te su dvije rijeke na istoj cesti upravo toliko udaljene jedna od druge.26 Iz toga je jasno da u Plinijevu kodeksu umjesto Trimahi treba itati Timahi. Trag se pak Guduskana uva u selu zvanom Guduska smjetenom kod rijeke Mlavne koja s istone strane utjee u rijeku Moravu, zvanu Velikom ili Bugarskom. Prema istim je piscima sigurno da je Borna knez tih Kuana27 i Timoana upravljao i Liburnijom, odnosno zapadnim dijelom Dalmacije nazvanim Hrvatskom, poto su ga Franci postavili za kneza Dalmacije. Einhard 821.28 Meutim je umro vojvoda Dalmacije i Liburnije Borna, a na zahtjev naroda i uz Carevo slaganje nasljednikom mu je postavljen njegov neak imenom Ladasklav. Zivotopisac 821.29 Kafco je meutim umro Borna, Car mu je nasljednikom postavio njegova neaka imenom Ladasdea.

3io

315

320

325

330

Vitae Scriptor 821. Inter haec Borna vita privato, successorem ei constituit Imperator nepotem suum nomine Ladasdeum.

335

Ex quibus sic explicatis clariora evadunt, quae iidem referunt. Eginhardus 822. Exercitus de Italia prop345 ter Lindeviticum bellum conjiciendum in Pannoniam missus est, ad cuius adventum Lindevitus, Siscia Civitate relicta, ad 350 Sorabos (quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur) jugiendo se contulit, et uno ex Ducibus eorum, a quo recep355 tu est, per dolum interfecto, Civitatem eius in suam redegit ditionem, missis tamen ad exercitum Imperatoris Legatis 360 suis, ad eius praesentiam se velle venire promisit. Vitae Scriptor 822. Exercitum sane eodem tempore misit de Italia contra Lindevitum in Pannonia, quo ille consistere non valens, propriam reliquit Civitatem, et ad quendam Principem Dalmatiae veniens, ab eo susceptus est intra Civitatem, qui tamen versa vie susceptorem suum dolo confecit, et Civitatem suo Dominatui subiecit, et quamquam nostris, nec pugnam intulerit, nec collocutus juerit, tamen missis legatis, et errasse se dixit, et ad Dominum Imperatorem venire promisit.
823.

Kad se to tako rastumai, postaje jasnije to isti iznose: Einhard za 822.80 Iz Italije je u Panoniju poslana vojska da dokraji rat s Lindevitom. Na njen je dolazak Lindevit napustio grad Sisciju i na bijegu se sklonio k Sorabima. (Kae se da taj narod zaprema velik dio Dalmacije.) Na prijevaru je ubio jednog njihovog vojvodu koji ga je bio prihvatio i njegov je grad doveo pod svoju vlast. Ipak je k Carevoj vojsci uputio svoje poslanike i obeao da je voljan stupiti preda nj.
823.

2ivotopisac za 822.13 uistinu je istodobno poslao vojsku iz Italije protiv Lindevita u Panoniji. Kako on nije bio dosta jak da joj se suprotstavi, napustio je vlastiti grad. Doao je k nekom dalmatinskom prvaku koji ga je primio u grad. Zauzvrat je ipak svoga gostoprimca ubio na prijevaru i grad podvrgnuo svojoj vlasti. S naima se nije niti pobio niti pregovarao, ali je ipak uputio poslanike, rekao da je pogrijeio i obeao da e doi k gospodinu Caru.
823.

823.

365 Allatum est Imperatori de interitu Lindeviti, quod relictis Sorabis cum in Dalmatiam ad Lindemuslum Avunculum Bornae 370 Ducis pervenisset, et aliquantum temporis cum eo moratus fuisset, dolo ipsius fuisset interfectus.

In eodem conventu mors nunciatur Lindeviti Tyranni, a quodam dolo interfecti.

Caru je dojavljeno o Lindevitovoj smrti, tj. da je napustio Sorabe, a kad je doao u Dalmaciju k Lindemuslu, ujaku vojvode Borne, i neko vrijeme proboravio kod njega, da je ubijen njegovom varkom.

Na istome saboru bude dojavljena smrt tiranina Lindevita, pogubljena nekom varkom.

Lindevitum, scilicet, tune metu exercitus Fran375 corum, ad Sorabos in Dalmatiam fugisse, id est ad Sefblos (Hos Franci Sorabos, prout Septentrionales Slavos vocant) qui Dalmatiae partem Orientalem pos336

Prema gore iznesenom razgranienju, da ponavljanje Dalmacije ne bi urodilo zbrkom, valja rei da je Ljudevit tada iz straha od franake vojske umaknuo k Sorabima u Dalmaciju, tj. k Srbima koji su posjedovali istoni dio Dalmacije i bili podloni Istonom Carstvu (Franci ih nazivaju Sorabima isto kao i sjeverne Slavene.); da je zatim, kako
337

sidentes, Orientali quoque Imperio subiecti erant, deinde Lindevitum eundem cum occiso Duce Sorabo, 3(80 ad Francos redire vellet, in Dalmatiam ad Lindemuslum Francis subditum, Bornaeque in Ducatu Croatiae successorem aufugisse, id est, ex Serblia ad Occidentalem Dalmatiae partem, Croatiain nuncupatam, ex supra allata distinctione dicendum est, ne 3B5 Dalmatiae repetitio confusionem pariafc Simili modo ea, quae refert Eginhardus in Annalibus 821. Fortunatus Patriarcha Gradensis, veniens ladram Dalmatiae Civitatem, loanni Praefecto Provinciae illius fugae suae causas aperuit, qui eum statim navi 390 impositum Constantinopolim misit. De Dalmatia proprie dieta, quae amtiquum nomen retinebat, intelligenda sunt, ex quxD eius Praefectum, ladrae eommorantem, iurisdietionem quoque mari Adriatici habuisse dignoscitur: sequuntur 395 Annales Eginhardi 824. Caeterum Legatos Abotritorum, qui vulgo Praedenecenti vocantur, et contermini Bulgaris Daciam Danubio adiacentem incolunt, qui et ipsi adventare nunciabantur, Ulico venire permisit. Qui cum a 400 Bulgaris inique infestari, se quererentur, et contra eos auxilium ibi ferri deposcerent, domum ire, atque iterum ad tempus Bulgarorum Legatis constitutum redire, iusssi sunt. 826. Beddncus, et Gerholtus C&rmtes, a;e Panno405 nici limitis Praefecti, et adhuc de motu Bulgarorum adversum, nos nihil se sentire posse, testati smnt. 827. Bulguri quoque Sclavos in Pannonia sedentes per Dravum navali exercitu ferra, et igne vastaverunt, et expulsis eorum Ducibus, Bulgaricos eis 410 rectores constituerunt. 828. Conventus, mense Februaru, Baldericus etiam Dux Foroiuliensis, cum propter ems- ignaviam Bulgari jines Pannoniae *superioris /*Inferioris/ impune vastassent, honoribus privatus, et Marca, quam 415 solus tenebat, in quatuor Comites divisa est. Ex quibus' patet, Francorum ditionem etiam ultra Danubium in Daciam extensam fuisse in Abotritos, quos Praedenecentos vocatos asserit, ad differentiam Abotritorum circa Albim in Germama habitan420 tium, quorum mentionem facit anno 795. eodem modo
338

se htio vratiti Francima poto je ubio srpskog kneza, pobjegao u Dalmaciju k franakom podloniku i Borninu nasljedniku u hrvatskoj kneevini Ljudemislu, tj. da je pobjegao iz Srbije u zapadni dio Dalmacije, nazvan Hrvatskom. Slino treba razumjeti da se na Dalmaciju u pravom smislu rijei koja je zadravala staro ime odnosi ono to Einhard iznosi u Analima za 821. godinu: Doaui u Jadru, grad Dalmacije, patrijarh Grada Fortunat otkrio je uzroke svojega bijega prefektu te provincije Ivanu. On ga 32je odmah ukrcao na lau i poslao u Konstantinopol. Iz toga se raspoznaje da je prefekt Dalmacije koji je boravio u Zadru imao jurisdikciju i nad Jadranskim morem. Einhardovi Anali nastavljaju: 824. Uz ostalo je dopustio da onamo dou poslanici Abotrita koji se puki zovu Predenecenti, a nastavaju Daciju uz Dunav, graniei s Bugarima. Za njih se takoer javljalo da pristiu. Zalili su se da ih Bugari nepravedno napadaju i traili da im se protiv njih pomogne, pa im je zapovjeeno neka idu kui i neka se vrate u vrijeme koje je utvreno s poslanicima Bugara. 826. Vojvode Baldrik i Gerholt, prefekti panonske granice, posvjedoili su da dosada nisu mogli nita douti o pokretu Bugara protiv nas. 827. Bugari su mornaricom uz Dravu takoer ognjem i maem opustoili Slavene koji obitavaju u Panoniji. Protjerali su njihove vojvode i postavili im bugarske upravljae. 828. Sabor, u veljai. Forojulijski vojvoda Balderik lien je asti, jer su zbog njegova nemara Bugari nekanjeno opustoili podruje *Gornje /*Donje/ Panonije, a marka koju je drao sam podijeljena je na etiri vojvode.33 Iz toga je jasno da se franaka vlast prostirala i preko Dunava u Daciju na Abotrite. Napominje da su ih zvali Predenecentima za razliku od Abotrita koji stanuju u Njemakoj oko Labe i koje spominje 795. godine.34 Mora biti da su i Bugari isto
339

425

430

435

440

445

Bulgaros quoque trans Danubium ditionem habuisse oportet, cum Francis contermini fuerint in Dacia, quod confirmatur ex iis, quae sequuntur, scilicet. Bulgares per Dravum navali exercitu su'begisse Slavos in Pannonia sedentes, neque enim aliunde, quam per Danubium ex Dacia venire poterant, Serviis citeriorem ripam Danubii possidentibus. ideo sicuti in Dacia trans Danubium confinia inter Francos et Bulgaros fuisse constat, ita ubinam fuerint, incompertum est, cum Francos duetu Pipini ad Tissam tantum flumen (nunc Tibiscum incolis (Tissam) pervenisse Eginhardus memoret; sed sicuti limitem Orientalem Francici Imperii Baldricum Foroiulii (Ducem) in potestate habuisse patet, ita eundem Pannoniam inferiorem, et Carantanorum Regionem cum Croatia rexisse ex supra allatis constat: ita ut quidquid Ungarici deinde Regni cis Danubium fuerit, cum Carinthia, Istria, et Foroiulio in potestate haberet: addendique sunt Abodriti in Dacia, sive Bulgaria Transdanubiana, et Guduscani et Timotiani in Bulgaria hodierna, sive Cisdanubiana, inde quanti momenti haec Marchia limitanea fuerit, et quam late pateret, colligi potest: Bulgari autem tune non solum Guduscanos, Timotianos, et Abodritos, sed etiam Slavos (Pannonios) per Dravum subigentes, suosque rectores ipsis relinquentes, in Causa fuere, ut Marchia privata Duce, in quatuor Comites divisa fuerit, ex qua idivisione debilitata limitanea Provincia, Croatis ansam praebuit a Francis desciscendi, ut suo loco referetur. DE PRAEFECTURA ADRIATICI, ET DUCATU DALMATIAE.
Caput XVI.

tako vladali s one strane Dunava, jer su graniili s Francima u Daciji. To je potvreno onime to slijedi, naime da su Bugari mornaricom po Dravi podvrgli Slavene koji su obitavali u Panoniji. Nisu naime mogli doi odrugud nego Dunavom iz Dai je, budui da su Srbi posjedovali dunavsku obalu s ove strane. Stoga je dodue sigurno da isu granice izmeu Franaka i Bugara bile s onu stranu Dunava u Daciji, ali se isto tako ne zna gdje su bile. Ekihard naime spominje da su Franci pod Pipinovim vodstvom stigli samo do rijeke Tise35 (Tibiska, sada domaima Tise). Jasno je da je furlanski markgrof Balderik pod svojom vlau imao istonu granicu Franakog Carstva, pa je tako iz gore izloenog sigurno da je on upravljao i donjom Panonijom i podrujem Karantanaca zajedno s Hrvatskom. Tako je pod vlau drao sve to je potom od Ugarskog Kraljevstva bilo s ove strane Dunava, zajedno s Kranjskom, Istrom i Furlanijom. Tome valja dodati i Bodrie u Daciji ili prekodunavskoj Bugarskoj, i Kuane i Timoane u dananjoj Bugarskoj s ove istrane Dunava. Odatle se moe razabrati koliko je znaajna bila ta pogranina marka i kako se daleko prostirala. Bugari pak, koji nisu tada Dravom podvrgli samo Kuane, Timoane i Bodrie, nego i panonske Slavene i ostavili im svoje upravljae, bili su uzrokom da je marka liena markgrofa podijeljena na etiri grofa. Tom je podjelom granina pokrajina oslabljena, pa je Hrvatima pruila uporite da se otcijepe od Franaka, kako e biti izneseno na svome mjestu. O ZAPOVJEDNITVU NAD JADRANOM I O VOJVODSTVU DALMACIJI Od Augustovih vremena, dok je Rimsko Carstvo bilo snano, uvanje je Jadrana bilo povjereno ravenskoj floti. Kad je pak Carstvo podijeljeno, Zapadno se oigledno smanjivalo dok nije potpuno utrnulo, a ostaci su njegove mornarice iz Tirenskog i Jadranskog mora odstupili u Istono Carstvo. Justinijan je dodue /540/ povratio Afriku, Italiju i Dal341
XVI poglavlje

10

A Tempore Augusti, donec Monarchia Romana viguit, Adriatici custodia Classi Ravennati demandata fuit; sed diviso Imperio, Occidentale sensim diminuebatur, donec ipso extincto, Classis quoque eius reliquiae, ex Tyrrheno, et Adriatico, in Orientale secesserunt, et quamvis Africa, Italia, et Dalmatia, simul cum Tyrrheno, et Adriatico a lustiniano recuperatae /540./ fuerint, tamen Italia diutino bello a Gothis, et
340

15

20

25

30

35

40

45

50

Francis vexata, mortooque succedente fere desolata fuit, et quando per (Narsetem) paoata, respirare caeperat, Longobardi maiorem eius partem Occidentalem /570./ occuparunt: vix Raverma cum aliquibus Civitatibus maritimis retenta, ut supra narratum /Capite 8./ est; cum vero Lo/ngobardi ad maritima loca a principio non pervenerint, Graeci sine controversia mare possidebant, et Classe Constantinopoli Ravennam frequenter navigantes, Adriaticum custodiebant; sed Longobardi deinde Samnium cum maritimis quibusdam locis in Adriatico /589./ caeperunt, Slavique primo Istriam /604./ desolarunt: deinde totam fere Dalmatiam /638./ occuparunt, et exinde Sipontum transfretantes, loca quaedam popularunt {/Sigonius/}, ut Paulus Diaconus /649./ scribit Libro 4. capite 46. ideo tunc aliquas quoque Insulas Dalmatieas ab iisdem occupatas argui debet, quarum commoditate facilius transfretare potuerunt, et cum Orientales Dalmatiae Insulae contra Sipontum sitae sint, has a Slavi iam tune occupatas dicendum est, qui deinde Narentani, et Pagani nuneupati fuerunt, ut supra relatum est, et infra clarius patefoit, abindeque Graecis in Italiam, et Dalmatiam navigantibus, Adriaticum infestum redditum argui debet; ideo eorundem in Adriatico viribus decrescentibus, facile fuit Langobardis Brundusium, et Tarentum /695./-expugnare: Saraceni quoque tunc Africam /696./ occuparunt, et exin.de Tyrrhenum infestantes Sardiniam /720./ caeperunt, quae loca Graeci recuperare non potuerunt, sed Leo Isauricus contra Sacras Imagines bellum /723./ exercens, ob id Iconomachus cognominatus, Latinorum animos a se alienavit, eoque tenuitatis Graecorum in Italia vires devenere, ut Ravennam a Longobardis captam, albsque Venetorum auxilio, recuperare /726./ nequiverint: excommunicato deinde a Summo /730./ Pontifice Imperatore, tributisque Italicis privato, eo magis res Graecorum attenuatae fuerunt: tandem Imperante Constantino Copronimo, Ravenna a Longobardis capta, Exarchatus, cum Graecorum dominio in Occidentali parte Italiae /752./ extinctus fuit, in Orientali vero, Sicilia, et aliqua Italiae loca, retenta sunt: ex quibus patet, Graecos donec Ravennam possederant, Adriaticum qiioque in potestate habuisse: nam quam342

ijni zajedno s Tirenskim i Jadranskim morem, ali je Italija ipak bila gotovo opustoena, jer su je u dugotrajnom ratu napadali Goti i Franci, a uslijedila je i bolest. Kad je poela iznova disati poto ju je Narzet smirio, Laiigobardi su zauzeli vei njen zapadni dio /570/, a jedva se odrala Ravena s nekoliko primorskih gradova, kako je gore /u 8. poglavlju/ ispripovjedano. Kako paik Langobardi u poetku nisu stigli do primorskih mjesta, Grci su bez ikakva suprotstavljanja posjedovali more. esto su s brodovljem plovili iz Carigrada u Ravenu i uvali Jadran. No Langobardi su zatim uzeli Samnij s nekim primorskim mjestima na Jadranu /589/, a Slaveni su najprije opustoili Istru /604/, a zatim zauzeli gotovo itavu Dalmaciju /638/. Odatle su preplovili u Sipont i opljakali neka mjesta /Sigonio/,1 kako Pavao akon pie u 46. poglavlju etvrte knjige /649/.2 Mora stoga biti dokazano da su oni tada zauzeli i neke dalmatinske otoke, zbog ije su pogodnosti mogli lake preploviti. Kako su istoni otoci Dalmacije smjeteni nasuprot Sipontu, valja rei da su ih ve tada zauzeli Slaveni koji su zatim bili nazvani Neretvanima i Paganima, kako je gore izneseno, a nie e postati jo jasnije. Mora biti dokazano da je zbog toga Jadran postao pogibeljan Grcima koji su plovili u Italiju i Dalmaciju. Njihove su snage u Jadranu opadale, pa je zbog toga Langobardima bilo lako osvojiti Brindisi i Tarant /695/. Tada su Arapi zauzeli Afriku /696/, a zatim su napadajui Tirensko more uzeli Sardiniju /720/. Ta mjesta Grci nisu mogli povratiti. No Leon Izaurijski otuio je od sebe duhove Latina borbom protiv svetih slika /723/, zbog koje je nazvan Ikonomahom, a grke su snage u Italiji postale tako slabane da bez pomoi Mleana ne bi bile mogle povratiti Ravenu koju su zauzeli Langobardi /726/. Papa je zatim /730/ izopio Cara, te je lien italskih podavanja, i prilike su Grka postale to slabije. Napokon je zauzeem Ravene za vladavine Konstantina Kopronima utrnuo Egzarhat zajedno s vlau Grka u zapadnom dijelu Italije /752/. U istonom su pak zadravali Siciliju i neka mjesta u ftaliji. 3 Iz toga je jasno da su Grci imali pod vlau Jadran dok su posjedovali Ravenu.
343

60

65

70

75

80

85

90

95

vis Longobardi plura maritima Italiae loca possiderent, illos tamen Classem habuisse nulla memoria reperitur, ex altera vero parte, etiamsi Slavi totam continentem Dalmaticam, cum quibusdam etiam Insulis Orientalibus occupassent; tamen Dalmatae ad caeteras Insulas confugientes, et mari possessionem retinuerunt, et nonnullas quoque in continenti Civitates reaedificarunt, ipsorumque deinde Slavorum maior pars Christianam fidem amplexa, Dalmatas molestare desiit, ut supra relatum /Capite 11./ est; Sed post Ravennae amissionem, usque ad Caroli Magni tempora, quaenam in Adriatico loca Graeci retinuerint, nemo Auctorum refert, ac sicuti de Dalmatia ex supra scriptis cum Porphirogenito aliqua distinctio tradi potest; ita in Istria quoque aliquid Graecos possedisse argui debet: cum, quando a Loiigobardis occupata fuerit Istria, nemo referat, sed direptam tantum Paulus Diaconus scribat libro 3. capite 28. Rex /Sigonius 587./ Autori a Histriam exercitum misit, cui exercitui Evin Dux Tridenti praefuit, qui post praedas, et incendia, facta pae, in annum unum magnam pecuniam Regi detulerunt. item libro 4. capite 25. /600./ Longobardi cum Avaribus, et Sclavis Histrorum jines ingressi, universa ignibus et rapinis vastaverunt. et capite 42. Hoc nihilominus anno (/604./), Sclavi Histriam interfectis militibus lacrimabiliter depraedati sunt. Et sicut ex epistolis Divi Gregorii anno /605./ sequenti Istriam adhuc in potestate Graecorum fuisse, Carolus Sigonius diligens antiquitatum indagator animadvertit; Ita ex us, quae Paulus Diaconus libro 5. capite 12. et Anastasius Bibliothecarius in vita Adeodati Papae uniformes /668./ referunt. Jnterfecto igitur apud Syracusas Constante Imperatore, Mecetius in Sicilia Regnum arripuit, sed absque Orientalis exercitus voluntate, contra quem Italiae militiae milites, aUi per Histriam, alii per partes Campaniae, alii vero a partibus Africae, et Sariniae venientes in Syracusas irruerunt.
344

Iako su naime Langobardi posjedovali vie primorskih mjesta u Italiji, ne nalazi se nikakva spomena da su imali brodovlje. S druge pak strane, iako su Slaveni zauzeli itavo dalmatinsko kopno, ak zajedno s nekim istonim otocima, ipak su Dalmatinci pobjegavi na ostale otoke i zadrali posjed nad morem i ak obnovili neke gradove na kopnu. K tome su zatim Slaveni veim dijelom prihvatili kransku vjeru i prestali zlostavljati Dalmatince, kako je gore izneseno /u 11. poglavlju/. No nijedan autor ne izvjeuje koja su mjesta na Jadranu Grci zadrali od gubitka Ravene pa do vremena Karla Velikog. Iz gore se napisanog s Porfirogenetom moe iznijeti nekakvo razgranienje za Dalmaciju. Isto tako mora biti dokazano da su Grci neto posjedovali i u Istri. Nitko naime ne izvjeuje kad bi Langobardi bili zauzeli Istru, nego Pavao akon pie u 28. poglavlju tree knjige da je samo opljakana: Kralj Autar /po 4 Sigoniju 587/ poslao je vojsku u Histriju. Toj je vojsci na elu bio vojvoda Tridenta Evin. Poslije pljake i palea nainjen je mir, te su za jednu godinu donijeli kralju mnogo novaca.5 Zatim u 25. poglavlju etvrte knjige /600/: Uavi s Avarima i Sklavinima u krajeve Histra, Longobardi su sve opustoili ognjem i otimainom.6 I u 42. poglavlju: Iste te godine /604/ Sklavini su pobili vojnike i suza dostojno oplijenili Histriju.'1 Marljivi istraiva starina Carlo Sigonio8 primjeuje prema pismima sv. Grgura da je idue godine /605/ Istra jo bila pod grkom vlau.9 Isto se tako moe dokazati da su grke posade jo bile u Istri i da su Grci sauvali neki njen dio, barem primorski, prema onome to slono iznose Pavao akon u 12. poglavlju pete knjige10 i Anastazije Bibliotekar u ivotopisu pape Deodata /za 668. g./: Kad je dakle car Konstant ubijen kod Sirakuze, Mecetije je prigrabio kraljevstvo na Siciliji, ali bez volje istone vojske. Protiv njega su na Sirakuzu nahrupili vojnici italske vojske, jedni dolazei preko Histrije, drugi kroz Kampaniju, trei pak iz Afrike i sa Sardinije.11
345

100

105

lio

115

120

125

130

135

Praesidia Graeeorum adhuc in Istria f uisse, argui potest, eiusque aliquam partem, saltem maritimam, Graecos servasse dicendum videtur, et quamvis postea Carolo magno Istriam cessisse Eginhardus loco citato scribat, ipsamque eius successores sub iurisdictione Ducis Foroiuliensis tenuisse constet, tamen Carolo Longobardorum Begno potiente, Graecos adhuc terrrtorium aliquod in Istria possedisse, ex epistolis Adriani Papae ad eundem Carolum /Adrianus Papa a 772. usque 795./ apparet. Epistolarum Romanorum Pontificum ad Reges Francorum Epistola 57. Domino Excellentissimo Eximio Filio Carolo Regi Francorum, et Longobardorum,, atque Patritio Romanorum Adrianus Papa. Credimus quod iam ad vestrae a Deo protectae Excellentiae aures pervenit de Episcopo Mauritio Histriensi, qualiter dum eum -fidelem Beati Petri, et nostrum cognovissent nefandissimi Graeci, qui in praedicto ibidem territorio residebant Histriensi. et infra. Zelo dueti tam praedicti Graeci, quamque ipsi Histrienses eius oculos eruerint, proponentes ei, ut quasi ipsum territorium Histriense, vestrae sublimi Exellentiae tradere debuisset. Ideo sicuti >ex iis, quae refert idem Eginhardus loco supra /Capite 15./ citato in vita Caroli Magni. Histriam quoque, et Liburniam, atque Dalmatiam exceptis maritimis Civitatibus, quas Constantinopolitano Imperatori habere permisit. Exceptio Civitatum maritimarum de Dalmaticis ex Porphirogenito verificata fuit, ita (quamvis nemo id referat) ad Istriae quoque quandam Civitatern extendi efoet, et saltem ad lustinopolim in Insula positam, quam Graecos mari dominos, etiam post Carolum recognovisse mos, laudes canendi, usque in hodiernum diem servatus arguit, ut sequenti libro in capite de laudibus dicetur; Cum ergo in Italiae parte Occidentali nihil reliquum Graeci retinerent, praeter aliquid exile in Istria: ita Adriatici mari dominium ad Insularum Liburnicarum sive Dalrnatiae Occidentalium, et nonnullarum meridionalium, ex Orientalibus possessionem, simul cum Civitatibus, ladra, Tragurio, Spalato, et Ragusio- in continenti Dalmatica restrictum fuit, inter quas cum ladra opportuniorem cae346

Einhard na navedenom mjestu dodue pie da je Istra kasnije dopala Karlu Velikome i sigurno je da su je njegovi nasljednici drali pod vlau furlan12 skog grofa, no ipak se iz pisama pape Hadrijana 13 /Hadri'jan je papa od 772795/ istome Karlu vidi da su Grci jo posjedovali nekakvo podruje u Istri kad se Karlo domogao langobardskog kraljevstva: Papa Adrijan preuzvienom gospodinu i izvrsnom sinu Karlu, kralju Franaka i Longobarda i rimskom patriciju. Vjerujemo da je ve doprlo do uiju Vae Bogom tiene preuzvienosti o histarskom biskupu Mauriciju, kako su prokleti Grci koji su stolovali ondje na spomenutom histarskom zemljitu, dok su spoznali da je on vjeran blaenom Petru i nama, .. I nie: Navedeni zaviu, i naprijed spomenuti Grci i sami Histrijci iskopali su mu oi, predbacujui mu kao da je on sam morao histrijsko podruje predati Vaoj preuzvienosti. Izuzee primorskih gradova kod Porfirogeneta bilo je za dalmatinske potvreno po onome to Einhard iznosi na gore navedenom mjestu /u 15. poglavlju/ u ivotopisu Karla Velikog: takoer Histriju i Liburniju, i Dalmaciju osim primorskih gradova. Njih je dozvolio drati konstantinopoUtanskom caru .. .u Upravo zbog toga ga valja protegnuti i na poneki grad u Istri (iako o tome nitko ne izvjeuje), i to barem na Kopar koji je smjeten na otoku. Za nj obiaj pjevanja lauda koji je sauvan sve do danas dokazuje da je priznavao Grke gospodarima mora i nakon Karla,15 kako e biti reeno u slijedeoj knjizi u poglavlju o laudama. Grcima dakle nije preostalo nita to bi zadrali u zapadnom dijelu Italije, osim neto neznatno u Istri. Tako je gospodstvo nad Jadranom bilo ogranieno na posjed liburnskih ili zapadnodalmatinskih otoka i nekih junih od istonodalmatinskih, zajedno s gradovima Zadrom, Trogirom, Splitom i Dubrovnikom na dalmatinskom kopnu. Kako je Zadar meu njima imao zgodniji smjetaj i luku od ostalih, bit e doskora jasno da je on347

teris situm portumque haberet, ibi Praefectum Adri140 atici, pro Graecis post Ravennae amissionem resedisse mox patebit. Per Ducem ergo ladrae residentem, Dalmatiam et Adriatici dominium Graeci retinebant, sed languescente in dies magis ex socordia Imperatorum Graecorum potentia, pro Adriatici conservatione 145 iidem Venetos Duces dignitatibus, populum privilegiis honorabant. Veneti enim declinante Imperio Romano, Barbarisque Italiam /ab 406. usque 452./ vastantibus, ad proxirna littora, insulasque confugientes temporarias 150 habitationes construxerant, sed aliis, atque aliis Barbaris supervenientibus, in iisdem locis perstiterunt: Herulis /476./ deinde, et /493./ Gothis Italiam cum Dalmatia occupantibus, iam maritimis aerumnis assuefacti, ibidem habitationes continuarunt, neque post 155 Italiam a Belisario /540./ recuperatam, ob continuatum cum Gothis bellum, patrias repetere ausi sunt; sed sedibus inter paludes fixis, Imperio (faventes), Narsetis exercitum invitis Francis per propria aestuaria /552./ transfretarunt: Longobardis tandem Occi160 dentalem partem Italiae /570./ occupantibus, confugientiumque ad easdem Insulas numero crescente, varias Civitates construentes, concordes inter se fidem, moresque Romanos servantes, Exarchis Ravennae adhaerentes navigationem exercuerunt: Sed Graecorum 165 viribus in Italia sensim decrescentibus, Longobardi reliqua continentis Venetiae loca, et Slavi similiter Dalmatiae, cum aliquibus etiam Insulis uno eodemque tempore /638./ occuparunt, tune et Venetarum Insularum habitatorum numerus auctus est, et Grae170 corum vires maritimae in Adriatico, ex Dalmatiae mutilatione, debilitatae fuerunt. Abindeque utrique, tam Veneti, quam Dalmatae, ob victus necessitatem eo magis navigationi incumbendi necessitatem habuerunt, sed Veneti, ex situs opportunitate meliorem 175 conditionem nacti sunt, cum omnium Occidentalis Italiae fluminum in Adriaticum se exonerantium Ostia in potestatem haberent: ideo navium Venetarum numerum auctum, navigationemque eorum dilatatam argui debet: Ita, ut Ravenna a Longobardis capta, Ro180 mano Pontifici obsequentes ipsam Exarcho recuperare /726./ potuerint, primaque vie arma tractantes, glo348

dje stolovao zapovjednik Jadrana za Grke nakon gubitka Ravene. Grci su dakle zadravali Dalmaciju i gospodstvo nad Jadranom po vojvodi koji je stolovao u Zadru, ali kako je zbog mutavosti careva mo Grka stalno slabila, da bi sauvali Jadran, oni su astili mletake dudeve dostojanstvima, a narod povlaisticama. Kako je Rimsko Carstvo opadalo, a barbari pustoili Italiju /od 406452/, Venecijanci su naime bjeali na oblinju obalu i otoke, i sagradili privremene nastambe. No barbari su nadolazili jedni za drugima, pa su na tim mjestima i ostali. Kad su zatim Italiju s Dalmacijom zauzeli Heruli /476/16 i Goti /493/, ve su se bili privikli nedaama primorskog ivota i nastavili su ondje stanovati. Niti kad je Belizar /540/ povratio Italiju nisu se usudili vratiti u domovine jer se rat s Gotima nastavio. Naselili su se meu pliacima i, nakloni Carstvu, prebacili su Narzetovu vojsku kroz svoje lagune /552/ protiv volje Franaka. Kad su napokon Langobardi zauzeli zadnji dio Italije /570/, i dok je rastao broj izbjeglica na te otoke, gradili su razliite gradove, slono meu sobom uvajui rimsku vjeru i obiaje i bavili su se pomorstvom pristajui uz ravenske egzarhe. No grke su snage u Italiji postupno opadale, pa su Langobardi zauzeli preostala mjesta venecijanskog kopna, a Slaveni u isto vrijeme slino dalmatinskog, i to ak s nekim otocima /638/. Tada se i poveao broj stanovnika na venecijanskim otocima, i pomorske su snage Grka u Jadranu bile oslabljene jer je osakaena Dalmacija. Zbog toga su i jedni i drugi, kako Venecijanci tako i Dalmatinci, morali to jae prionuti plovidbi iz potrebe za iveom. No Venecijanci su zbog zgodna smjetaja stekli bolje uvjete, jer su pod vlau drali ua svih rijeka zapadne Italije koje se ulijevaju u Jadran. Mora biti dokazano da se zbog toga poveao broj venecijanskih laa i da se njihova plovidba proirila. Tako su, pokoravajui se papi, mogli egzarhu povratiti Ravenu /726/ kad su je bili zauzeli Langobardi, Prvi put ponijevi oruje, proslavili su venecijansko ime, i car je njihova duda
349

riosum nomen Venetum effecerint, eorumque Dux Hypati titulo tune ab Imperatore decoratus fuerit; Sed in dies magis Graeci ob Iconomachiam ab Eccle185 sia recedentes, alienatis Latinorum animis, Ravennam iterum /752./ amiserunt, quam amplius recuperare nequiverunt: nam Venetis (Hi interim cum Luithprando Longobardorum Rege convenerant, ac inibecillitatem Graeco-rum in ipropriam utilitatem verten190 tes, eo magis navigationes suas dilatabant) Ravennae amissionem non isplicuisse coniectari debet: eo quia, quo rarius Graeeorum Classes (iam Latinis exosae) ad proxima ipsis littora accedebant, eo magis Venetis praeberetur occasio, navigationem Adriatici ad se tra195 hendi, permutationemque mercium cum Longobardis liberius exercendi; sed cum ii Pontificern molestarent, Romamque occupare tentassent, ideo Stephanus summus Pontifex, non minus metu eorundem, quam Graeeorum, ad Francorum protectionem /755./ recur200 rens, et Urbem tutatus est, et Ravennam cum Pentapoli, Longobardis per Francos ereptam, Ecclesiae acquisivit, quod maximo commodo Venetis (cessit): nam sicuti Longobardorum terrestrem potentiam, ex Ravennae, ostiorumque Padi accessione, terrori Ve205 netis fuisse argui debet; ita ex eiusdem in potestatem Ecelesiae deventu oinnes suspiciones sublatas dicenduni est, tuncque prinio Venetos Ecclesiae ditionem in confinio nactos, quietas negotiationes suas prosecutos fuisse, concludendum videtur. At cum Graeci ex Ra210 vennae amissione, Adriatici quoque dominium mutilum haberent, ideo ipsam recuperare nisi sunt: sed cum eorum conatus Venetis, qui per Graeeorum loca navigabant, latere non possent, consilia ipsorum Archiepiscopo Ravennati significarunt; ut ex epistolis 215 /Paulus Papa 757. usque 768./ Pauli Papae ad Pipinum Francorum Regem scriptis apparet, epistola 28. Exemplar denique Epistolae secreto directae quibusdam Veneticis Sanctissimo fratri nostro Sergio Archiepiscopo (id est Ravennae) simul, et ex litteris, 220 quas idem sanctissimus vir nobis direxit, infra haec noetra scripta v&bis misimus, et peto, et tamquam prnesentioliter deprecar, atque per omnipotentem Deum coniuro Excelentissimam Christianitatem vestram, praeceptionem Desiderio Regi Longobardorum
350

odlikovao titulom hipata. No Grci su se stalno zbog ikonoborstva sve vie odvajali od crkve i otuili su od sebe duhove Latina. Opet su /752/ izgubili Ravenu i vie je nisu mogli povratiti. Valja naime pretpostaviti da se gubitak Ravene Venecijancima prilino sviao. (U meuvremenu isu se sporazumjeli s langobardskim kraljem Liutprandom i, preobraajui slabost Grka u korist za sebe, jo su vie irili svoju plovidbu.) to su naime rjee grka brodovlja (ve mrska Latinima) dolazila do njima bliskih obala, to se vie Venecijancima pruala prigoda da jadransku plovidbu privuku k sebi i da slobodnije razmjenjuju robu s Langobardima. No kako su oni zlostavljali papu i pokuali osvojiti Rim, bojei se jednako i njih i Grka, papa se Stjepan utekao franakoj zatiti /755./, osigurao Grad i crkvi pribavio Ravenu s Pentapolom koju su Franci preoteli Langobardima, a to je izilo na veliku korist Venecijancima. Mora naime biti dokazano da je Venecijance zastraivala kopnena mo Langobarda, kad joj je pristupila Ravena i padska ua, a isto tako valja rei da su sve bojazni uklonjene kad je ona prela pod vlast cnkve. ini se kako valja zakljuiti da su Venecijanci mirno nastavili svojim trgovanjem, dobivi tada prvi put crkvenu vlast u susjedstvo. Kako je pak Grcima gubitkom Ravene bilo osakaeno i gospodstvo nad Jadranom, uznastojali su je iznova osvojiti. No njihovi se pokuaji nisu mogli sakriti pred Veneeijancima koji su plovili po grkim mjestima, pa su njihove planove dojavili ravenskom nadbiskupu. To se vidi iz pisama pape Pavla /Pavao je papa od 757768/ franakom kralju Pipinu. 28. pismo: Poslali smo Vam napokon ujedno primjerak pisma koje su neki Venetici potajno upravili naem bratu nadbiskupu (Ravene) Sergiju, a iz pisma koje nam je uputio taj presveti mu, i nie ovaj na spis. I traim, i molim kao da sam, osobno prisutan, i zaklinjem svemoguim. Bogom Vau kransku Preuzvienost za naredbu Dezideriju, kralju Langobarda, da mora bude li nuda traila pruiti pomo
351

225 ut si necesse exegerit, auxilium praestare debeat, tam Ravennae, quam Pentapoleos maritimis Civitatibus ad dimicandum contra inimicorum impugnationem. Et Epistola 34. Signiftcat nobis (scilicet Vulcarius Coepiscopus) 230 quod nefandissimi Graeci inimici Sanctae Ecclesiae, et Orthodoxae jidei expugnatores, Deo ibi contrario super nos, et Ravennatium partes irruere cupiunt, atque motionem facere, unde quia alibi post Deum, et Beatum Petrum nostra spes non est, nisi apud ves235 tram Nobilissimam Excellentiam; ideo (obnixis) deprecationibus petimus te Excellentissime fili, et spiritualis compater, ut iubeas propter Deum, et reverentiam Beati Petri salutem istius Provinciae a vobis redemptae procurare, et confestim vestrum dignemini 240 dirigere Desiderio Longobardorum Regi missum, ut si necessitas /uerit, significatum auxilium nobis pro incursione eorundem inimicorum impertire debeat. et infra, non ob aliud ipsi nejandissimi nos persequuntur Graeci, nisi propter Sanctam, et Orthodoxam 245 fidem, et venerandorum Patrum piam traditionem, quam cupiunt destruere, atque conculcare. Non conduxisse enim Venetis iam libero mari assuetis, ex Ravennae recuperatione, classium Graecanicarum vicinum incommodum de novo experiri: 250 Sed ne oomercium interdiceretur, classemque eorum contra se irritarent, secreto ipsorum apparatum Ecclesiae nunciasse censendum est: quo patefacto, Graecorum conatus elusi fuerunt: At cum ipse quoque Desiderius ultimus Longoibardorum Rex Pentapolim, 255 Romanumque Ducatum occupare /772./ niteretur Pontifex Carolum Francorum Regem /773./ advocavit, qui (Desiderium) Papiae obsidens, Pontificem a molestiis liberavit. Veneti tune Pontifici adhaerentes, obsidionem Papiensem suis navibus /Bemardus lusti260 nianus/ iuverunt, Carolusque, capto Desiderio, Regnum Longobardorum occupavit; indeque Veneti Francorum amicitia /774./ potiti, pacatis circumquaque per Longobardiam rebus f ruentes, navigationes suas quietas continuaverunt. Graeci interim, et intestinis discor265 diis agitati, et Bulgarorum bellis implicati, Adriaticum neglexerant, ob id Dalmatae ad Caroli protectionem /806./ recurrentes, ipsi se dederant, sed Nicepho352

i Raveni i primorskim gradovima Pentapola u borbi protiv neprijatelja. A u 34. pismu Javlja nam (koepiskop Vulkarije) da prokleti Grci, neprijatelji svete crkve i napadai na pravu vjeru, ele protivno Bogu udariti na nas i na ravenske strane i da se pokreu. Zbog toga, budui da naa nada nakon Boga i blaenog Petra lei samo u vaoj plemenitoj Preuzvienosti, traimo od tebe usrdnim molbama, preuzvieni sine i duhovni kume, da se radi Boga i potovanja prema blaenom Petru pobrine za spas te pokrajine koju ste vi iskupili i da se smjesta udostojite upraviti vaeg izaslanika kralju Langobarda Dezideriju neka mu obznani da nam mora pruiti pomo pred napadom onih neprijatelja ako bude nuno. I nie: Ovi nas prokleti Grci ne proganjaju ni zbog ega drugoga nego zbog svete i prave vjere i pobona obiaja tovanja svetih otaca, to 17 ele unititi i zgaziti. Valja naime smatrati da Venecijancima, ve priviklim na slobodno more, nije odgovaralo iznova iskusiti nepogodnosti blizine grkog brodovlja, povra^ti li se Ravena. No da im ne bi zabranili trgovinu i da ne izazovu protiv sebe njihovu mornaricu, tajno su javili crkvi o njihovim pripravama. Kad su one otkrivene, grM su pokuaji bili izigrani. Kako je pak i sam posljednji langobardski kralj Deziderije uznastojao zauzeti Pentapol i rimsko vojvodstvo /772/, papa je prizvao franakog kralja Karla /773/. On je opsjeo Deziderija u Paviji18 i oslobodio papu nevolja. Venecijanci su tada pristajui uz papu potpomogli svojim laama /Bernando Giustiniani/19 pavijsku opsadu, i Karlo je zarobivi Deziderija zauzeo langobardsko kraljevstvo. Venecijanci su se time domogli franakog prijateljstva /774/ i mirno su nastavili sa svojom plovidbom, uivajui u ismirenim prilikama svuda naokolo po Lombardiji. U meuvremenu su Grci zanemarili Jadran, mueni unutarnjom neslogom i upleteni u ratove s Bugarima. Zbog toga su se Dalmatinci utekli Karlovoj zatiti /806/ i predali
353

ri Imperatoris Classe superveniente, iterum Graecorum dominium subire coacti fuerunt, ut supra dictum 270 /Capite 15./ est: Paulum Ducem laderae Annales Francorum nominant; Hune autem Dalmatiae Ducem fuisse, ladrae residentem, ex supra dictis, et magis ex sequentibus patebit: sed an is fuerit primus Dux, an vero quando a Longino primo Italiae Exarcho Duces 275 per italiam instituti fuerunt, tune quoque in Dalmatia Dux creatus sit, incertum est, sed sicuti Dalmatia antiquitus Occidentalis Imperii Provincia fuit, et Praefectis Praetorio Italiae, deinde Herulis et Gothis Italiae Regibus paruit, ipsamque Italiae Regioneni Step280 hanus, et Porphirogenitus asserunt, ita Exarchis quoque paruisse, et ad Italiae reliqua conservanda, Graecis maximam commoditatem attulisse, dicendum est; Ducesque Dalmatiae simul cum caeteris Italicis institutos coniectari potest: loannem quoque Ducem Prae285 fecti nomine iidem Annales /821./ memorant, quem iurisdictionem etiam Adriatici habuisse supra relatum /Eodem capite/ est. Quam iurisdictionem mari, Graecos simul cum Dalmatia retinuisse ex superius dictis constat; sed sicuti Dalmaticae continentis par290 tera exilem, et non omnes Insulas possidebant, ita, et debiliores eorum Classes evaserunt, et post Ravennae amissionem rarius quoque Adriaticum adeundi occasionem habuerunt, at cum ob diutinum cum Bulgaris bellum, in quo Nicephorus Imperator occisus /811./ 295 fuit, ipsaque Constantinopolis obsessa, Graecorum classis ex Adriatico recessisset, Dalmatas navigationes suas cum Venetis associandi necessitatem habuisse, argui debet, abindeque pro suarum navium tutela, quamvis sub Graecorum dominio, proprio tamen mar300 te, arma tractare caepisse, dicendum videtur. Veneti vero etiamsi intestinis idiscordiis aliquando perturbati fuerint, et a Francis multa incommoda passi sint, ob quae sedem Ducalem ad interiores Paludum Insulas Rivialti, sive Riolti /810./ dictas, reducere coacti fue305 runt: tamen, et discordias cito sedarunt, et cum Francis, qui Classem in Adriatico non habebant, facile paati, Civitatem Venetiarum aedificarunt: Sic inter se concordes utrique Imperio amici, eo magis naviigationes suas prosequuti sunt, Ducesque eorum ab 310 Imperatoribus Constantinopolitanis honoribus affecti
354

se njemu, ali su kako je reeno gore u 15. poglavlju bili prisiljeni opet podnositi grku vlast kad je nailo brodovlje cara Nicefora. Franaki anali imenuju Pavla, vojvodu Zadra.20 Iz gore reenog, a jo vie iz onoga to islijedi, bit e jasno da je on bio i vojvoda Dalmacije koji je stolovao u Zadru. Nesigurno je je li on bio prvi vojvoda ili je i u Dalmaciji bio postavljen vojvoda onda kad je prvi egzarh Italije Longin uspostavljao vojvode po Italiji. Kako je Dalmacija od davnine bila provincija Zapadnog Carstva, pokoravala se prefektima pretorija Italije, a zatim herulskim i gotskim kraljevima Italije, a Stjepan i Porfirogenet21 spominju je kao pokrajinu Italije, valja rei da se podjednako pokoravala i egzarsima i da je Grcima pruila najveu pogodnost pri uvanju preostataka Italije. Moe se pretpostaviti da su vojvode Dalmacije uspostavljeni zajedno s ostalima italskim. Isti Anali /821/ spominju pod naslovom prefekta i vojvodu Ivana,22 a gore je /u istom poglavlju/ izneseno da je on imao i jurisdikciju nad Jadranom. Prema gore reenom je sigurno da su Grci tu jurisdikciju zadravali zajedno s Dalmacijom. No kako su posjedovali neznatan dio dalmatinskog kopna i samo neke otoke, tako je i njihovo brodovlje postalo slabije, a poslije gubitka Ravene imali su i rjee priliku zalaziti u Jadran. Mora biti dokazano da su Dalmatinci morali svoju plovidbu povezati s venecijanskom kad se grka mornarica povukla iz Jadrana zbog dugotrajnog rata s Bugarima u kojem je bio ubijen car Nicefor /811/, a sam Carigrad opsjednut. ini se kako valja rei da su otada za zatitu svojih laa poeli nositi oruje po vlastitoj volji, iako pod grkim gospodstvom. Venecijance je dodue katkad potresala unutarnja nesloga, a od Franaka su pretrpjeli mnogo neugodnosti zbog kojih su i bili prisiljeni dudevsko sjedite svesti na unutarnje otoke laguna, nazvane Rivi alti ili Rialta /810/. Ipak su i nesloge brzo smirili i lako se izmirili s Francima koji nisu imali brodovlja na Jadranu i sagradili su grad Mletke. Tako su sloni meu sobom i prijatelji obama Carstvima tim vie nastavili svojom plovidbom, a konstantinopolitanski su carevi obasipali astima njihove dudeve. Kako
355

fuerunt, et sicut ex socordia res Graecorum in dies decrescebant, ita ex Venetorum solertia, maritima emolumenta augebantur: tandem Michaele Balbo Amorensi Adriaticum prorsus destituente, Dalmatae 315 se in libertatem /822./ vendicarunt, ut infra suo loco /Libro 2. capite 2./ referetur; Succedentibus deinde Saracenorum depraedationifous, cessantibusque Graecorum in Adriatico auxiliis; Veneti, et Dalmatae communem navigationem defendere coacti fuerunt. 320 Cum vero Dalmatae a Croatis quoque, et Narentanis premerentur, alienis auxiliis indigere caeperunt; Veneti vero res suas integras pacifice possidentes, et ex situs opportunitate in dies vires augentes, Dalmatis sociis, propria utilitate sic exigente, contra Slavos 325 mare inquietantes, auxilia praebere coacti fuerunt, indeque imitatione Atriensium dominium Adriatici auspicati sunt, ut suo loco dicetur (libro 3. capite 14.)

su prilike Grka zbog mutavosti stalno opadale, tako su se radinou Mleana poveavali pomorski dobici. Napokon je Mihovil Mucavac Amorijski potpuno napustio Jadran, a Dalmatinci su se oslobodili /822/, kako e biti izneseno na svom mjestu /u 2. poglavlju druge knjige/. No zatim su uslijedile arapske pljake, a grka je pomo u Jadranu prestajala. Mleani i Dalmatinci bili su primorani braniti zajedniku plovidbu. Kako su pak Dalmatince pritiskivali i Hrvati i Neretvani, poeli su se oslanjati na tuu pomo. Mleani su naprotiv mirno posjedovali svoje prilike nenaruene, a zbog zgodna su poloaja stalno poveavali svoje snage. Bili su prisiljeni pomoi saveznicima Dalmatincima protiv Slavena koji su uznemiravali.more: to je zahtijevala vlastita korist. Po tome su, oponaajui Atrijance, i zapoeli s gospodstvom nad Jadranom, kako e biti reeno na svome mjestu u 14. poglavlju tree knjige.

356

357

PRILOG LECTORI DALMATAE VERITATEM AMANTI

ITAOCU DALMATINCU, LJUBITELJU ISTINE!

10

15

20

25

30

35

Imperfectum opus texere non ignoro, at amor patriae veritatisque, detegendae desiderium ad scribendum me impulsit, eo animo, ut sparsa colligendo equivocationes tollerem, obscuritates dillucidarem, erroresque patefacerem; sed cum in his detegendis, vel reffellendis multa contra vel praeter Scriptorum comuniter receptas opiniones, invenies, ne me condemnes rogo, antequam eadem cum Auctoribus ipsis conf eras, ut veritate percepta rectius iudices. Coniecturis ut plurimum conatus um veritatem assequi, certiora emim, vel meliora ex Auctorum carentia sterilitas ingenii mei promere non potuit. Si in coniecturis nimis vagatum, vel non probabilibus usum reperies id ex obscuritate aliqua vindicandi, tibique satisfaciendi desiderium extorsit, si benevolus es vitio non vertes. Coniecturas autem ut tales recipe; si in melius mutaveris gratias habebo. Quod pro certo asserui, id ex scripturis antiquis maximo labore, amicorumque favore inventis scripsi: harum enim apud me maior auctoritas, quam quorumlibet historicorum. Si taediosa videbitur auctoritatum et scripturarum antiquarum lectio ad corroborationem dicendorum hic posita, multo maius ex ruditate dictionis taedium accipies, nam auctoritates et scripturas diverso caractere impressas facile praeterire poteris, meam autem imperfectionem, nisi legere praetermittas, non evitabis; si eleganti stylo delectaris a lectione abstine, ne offendaris: non enim sermonis saporem sectantibus, sed veritatem amantibus Dalmatiaeque obscura scire desiderantibus scribo. Si vitio vertas multa quae sileri poterant propalasse, distinguendoque patrios deffectus clariores reddidisse, scias, eo studio veritatis promendae (etiam si animadversa) seribere voluisse, cum nudam veritatem; nullo artifitii velamine opertam, vel dissimulationis nevo maculatam, obscuritatisque umbra offus358

Dobro znam da stvaram nesavreno djelo, no ljubav prema domovini i elja da razotkrijem istinu nagnae me pisati s nakanom da prikupljajui to je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoe i pokazujem zablude. No dok ih budem razotkrivao i pobijao pronai e mnogo to protiv ili mimo ope prihvaenih miljenja pisaca, pa te molim da me ne osudi prije no to to usporedi sa samim autorima, da bi ispravnije sudio uvidjevi istinu. Istinu :sam ponajvie pokuao dokuiti pretpostavkama: neto pouzdanije ili bolje nije naime moj neplodni duh mogao iznijeti zbog oskudice autora. Pronae li da sam odve lutao po pretpostavkama, ili da sam se posluio nevjerojatnima, to je iznudila elja da togod istrgnem iz nejasnoe i da tebi udovoljim. Ako si dobrohotan nee zamjeriti. Pretpostavke pak; uzmi kao takve. Preokrene li ih na bolje, bit u ti zahvalan. to sam naveo kao sigurno, napisao sam prema starim ispravama koje sam pronaao golemim trudom i s pomou prijatelja. U njih se naime pouzdajem vie nego u bilo kakve povjesniare. Bude li ti se inilo dosadnim itanje uglednih pisaca i starih isprava, koje sam dometnuo amo da podupru to valja rei, mnogo e ti vie dojaditi nedotjerano kazivanje. Lako e naime moi preskoiti pisce i isprave otisnute razliitim tipom slova, moju e pak nesavrenost izbjei samo ako prestane itati. Naslauje li se dotjeranim stilom, odustani od itanja da ne bude povrijeen. Ne piem naime za oboavaoce duhovita govora, ve za ljubitelje istine i za one koji ele saznati o nejasnoj proloisti Dalmacije. Zamjeri li to sam objavio mnogo toga to se moglo preutjeti, i to sam domovinske slabosti uinio jasnijim ralanjujui ih, znaj da sam to htio napisati u tenji da iznesem istinu (ak i ako je neugo'dna), jer mi je nakana obznaniti golu istinu, nepokrivenu nikakvom prijetvornom koprenom, neokaljanu nikakvom mrljom zatajivanja i nezatamnjenu sjenom nejasnoe. Ljubi li domovinu, i sam tragaj
359

catam refferre sit animus. At si Patriae amans es, scripturas antiquas et ipse perquire, si plures inveneris, quam mihi videre (quidem) concessum fuit, plura et certiora pro decore Patriae tradere poteris. Liberum enim tibi campum reliqui, imperfectum nempe opus meum perficere, integramque laudem mereri. 45 Vale. 40 OPERIS INTRODUCTIO Dalmatia proprium scriptorem qui vulgatus sit hucusque nullum habuit, antiquiora eius ante Romanorum adventum, Romanis historicis Regum Illyriorum acta recensentibus vix tanguntur: quae Republica et Imper(i)o Romano vigente in ea gesta sunt, ab eisdem haberi possunt; quae autem post Romani Imperii declinationem in Dalmatia evenere apud plures Auctores sparsa, et mutila reperiuntur, sed adeo aequivocationibus, et erroribus involuta, ut inde aliquid certi, vel distincti vix percipi possit. At cum hac Nostra aetate in Dalmatia bellum Turcicum emersit in quo praeter hominum expectationem multae res egregiae gestae sunt; quae si exacte perpendantur, tam exiles non sunt ut ex eis via percipi non possit, qua tremendum adhuc Christiano Nomini Ottomanicum Imperium frangi posset; Si Croatorum conatibus D.O.M. misericorditer favente Christianorum unitae vires accederent Slavique caeteri Turcarum iugum excutere inhiantes caepta Croatorum continuarent Mahometica superstitio ex Europa pelli posset. Haec autem facinora Dalmatica viros praeclaros ad scribendum iam excitant; sed quotus quisque ipsorum praesentia scribendo, antiquiora tanget, errores, vel equivocationes aliorum sequendo rem Dalmaticam obscuriorem reddet; ideo non inutile credidi si notas, quas veritatem indagando iuvandae memoriae causa conscripseram qualescumque sint publici iuris facerem, ut obscuris dillucidatis, caeteris modum errores vitandi pro virili ostenderem. Ommissis ergo quae vel ante Romanorum adventum, vel Republica et Imperio Romano florente in Dalmatia gesta sunt (cum in his transcribendis tempus
360

za starini ispravama. Nae li ih vie no to je meni bilo dano vidjeti, moi e vie i pouzdanije pisati domovini na ast. Ostavio sam ti naime slobodno polje da dovri moje nesavreno djelo, i da zaslui potpunu hvalu. Zdravo! UVOD U DJELO Dalmacija nije do sada imala vlastita povjesniara ije bi djelo bilo objavljeno. Njene se starije prolosti prije dolaska Rimljana jedva dotiu rimski povjesniari koji opisuju djela ilirskih kraljeva. Od njih se moe doznati to se u Dalmaciji zbivalo dok je bila snana Rimska Republika i Carstvo. Sto se pak u Dalmaciji dogodilo nakon opadanja Rimskog Carstva, nalazi se rasuto i okrnjeno kod vie autora, ali tako obavljeno zabunama i grekama da se iz toga jedva moe razumjeti to pouzdano ili razgovjetno. U ovo je nae doba u Dalmaciji izbio turski rat, u kojem je protiv ljudskog oekivanja izvreno mnogo izuzetnih djela. Ocijene li se ona tono, nisu toliko neznatna da se iz njih ne bi mogao razabrati put kojim bi se moglo slomiti Otomansko carstvo, dosad strano kranskom imenu. Kad bi se po milosrdnoj naklonosti Svevinjega nastojanjima Hrvata pridruile ujedinjene snage krana, i kad bi ostali Slaveni koji ude zbaciti turski jaram nastavili to su Hrvati zapoeli, muhamedanske bi se praznovjerje mo^ glo izagnati iz Evrope.2 Ti pak dalmatinski pothvati ve potiu na pisanje znamenite mueve. No koji god se piui o sadanjosti dotakne prolosti, uini dalmatinsku povijest jo nejasnijom jer slijedi greke ili zabune drugih. Povjerovao sam stoga da e biti korisno ako objavim biljeke, kakve bile da bile, koje sam istraujui istinu zapisao da potpootnognem pamenje, kako bih ostalima koliko god mogu pokazao put kojim e izbjei greke. Preskoivi dakle to se u Dalmaciji zbivalo i prije dolaska Rimljana i za cvata Rimske Republike i Carstva (jer nisam htio tratiti vrijeme prepisujui to, ni dosaivati itaocu) naumio sam objasniti to
361

50

55

60

65

70

75

terrere et lectorem taedio afficere nolui) ad ea quae declinante Imperio Romano evenere et quomodo, et quando Dalmatiae Nomen mutatum fuit eiusque pars in Regnum Croatorum transiit, explicanda animum adieci, et usque ad ea tempora perveni quae ab Histo85 ricis dillucidata, ab eisdem quisque percipere potest. Sed cum continuam gestorum seriem adipisci non potuerim non Historiam, sed eius tituli, quo etiam nunc gaudet Dalmatia indagationem inscribere volui, ut inde Regnorum Dalmatiae et Croatiae status, qui 06 olim fuerit, cum hodierno collatus clariorem efficiat lectionem Historicorum, qui de Dalmatia aliquid scripsere scripturive sunt. Auctores qui vulgati sunt suo loco citantur, et ex non vulgatis Thomas Archidiaconus Spalatensis, qui 95 circa annum 1260 vixit, et Chronicon Salonitanorum atque Spalatinorum Pontificum componens multa De Dalmatia scripsit, prout etiam Historiola Regum Dalmatiae gesta continens a Marco Marulo Patritio Spalatensi viro celeberimo ex idiomate Slavo, latine red100 dita anno 1510. Superiori saeculo Dominicus Zauoreus Patritius Sicensis rerum Dalmaticarum seriem magno labore ab antiquissimis exorsus ad 1400 perduxit, laudabili conatu, nisi quod scriptorum examen cmisit ab huius, et 105 caeterorum recentiorum citatione temperaui, quum ex veterum aut erroneis, aut ambiguis scriptis ipsorum lapsus promanarint, ne rixandi prurigine hunc laborem suscepisse videar. Nominantur etiam ex non vulgatis a Mauro Orno bino Michael Salonitanus et Baldasar Spalatensis, et a Zavoreo Matheus Izarus quos mihi hactenus videre non licuit, quae animadvertere volui ne aliquid dissimulasse videar. priredio prof. Miroslav Kurelac

80

se zbilo dok je Rimsko Carstvo opadalo, te kako je i kada bilo izmijenjeno irne Dalmacije i jedan njen dio preao u Kraljevstvo Hrvata, te sam dopro do razdoblja koje su povjesniari rasvijetlili, pa ga svatko moe upoznati preko njih. Kako nisam mogao postii neprekinuti povijesni tok, nisam onome naslovu koji Dalmacija i sad uiva htio dudati Povijest, nego Istraivanje, da bi usporedba poloaja Kraljevstava Dalmacije i Hrvatske kakav je neko bio s dananjim zatim uinila jasnijim tivom djela povjesniara koji su togod napisali, ili e napisati, o Dalmaciji.3 Autori ija su djela objavljena navode se na svom mjestu, a uz njih od neobjavljenih splitski arhiakon Toma koji je ivio oko 1260. godine i sastavljajui Kroniku salonitanskih i splitskih biskupa napisao mnogo o Dalmaciji, kao i mala povijest koja sadri djela kraljeva Dalmacije, a 1510. ju je godine sa slavenskog na latinski jezik preveo slavni mu Marko Maruli, splitski plemi.4 U prolom je stoljeu ibenski plemi Dominik Zavorovi s velikim trudom zapoeo dalmatinsku po5 vijest od najstarije i doveo je do 1400. godine. Hvalevrijedan pokuaj, samo to je propustio provjeravati pisce. Suzdrao sam ;se da navodim i njega i ostale mlae pisce, kako se ne bi inilo da sam ovaj posao poduzeo iz elje za svaom, jer su njihove greke potekle iz iskvarenih ili dvojbenih spisa starijih. Od neobjavljenih Mavro Orbini imenuje jo Mihovila Solinjanina6 8 i Baltazara Splianina,7 a Zavorovi Mate ja Izara. Njihova djela dosad nisam uspio vidjeti, na to sam htio upozoriti kako se ne bi inilo da togod prikrivam.

362

363

Lib. I, Cap. I

I ib. I, Cap. I-II

VARIA1-; LECTIONES Luieve vlastite ispravke i dopune istaknute su kao i u tekstu lomljenom zagradom. Oblike otisnute 1668. samo izuzetno oznaavamo godinom izdanja, npr. kad ondje donesene kratice razrjeavamo dugaije nego raniji prireivai. Inae se podrazumijeva da je izdanje 1668. temelj naega. Kratice za fontes lectionum: 1666. loannis Lucii De Regno Dalmatiae et Croatiae libri VI, Amstelodami 1666, . Blaeu; 1668. loannis Lucii De Regno Dalmatiae et Croatiae libri VI, Amstelodami 1668, Blaeu; Errata ispravke i dopune predviene prema Errata sic-corrigenda otisnutim na kraju izdanja 1668. bez paginacije; Addenda Addenda vel corrigenda in Opere de Regno Dalmatiae et Croatiae, tiskano uz loannis Lucii Inscriptiones Dalmaticae, Venetiis 1673, Typis Stephani Curtii; vlastiti Luiev primjerak s rukopisnim ispravkama i dopunama iz Naune biblioteke u Zadru; ib. Luievi rukopisni zahvati u njegovu primjerku izdanja iz 1666, danas u knjinici samosana sv. Frane u ibeniku; 1748. loannis Lucii Dalmatae Traguriensis De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, recogniti et emendati a loanne Georgio Schwandtnero Austriaco Stadelkirchensi, Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum et Sdavonicarum veteres acgenuini T III, I. G. SCHWANDTNER, Vindobonae 1748.

Domino loanni Luio... l loanni : 1748. lohanni; Domino : 1666. Clarissimo viro Domino 2 loannes Blaeu : 1748. lohannes Bleau 10 Indagationes tuas Dalmaticas : 7666. lucubrationes tuas praestantissimas 12 protraxisti : 1748. produxisti 21 1667 : 1665 u izdanju 1966; datum se prilagoivao izdanju. Caput I 4 Dalmatia post ; 1748. Dalmatia quae post; 1748. takoer pred tekst uvoda domee podnaslov ARGVMENTUM 38 filium : 1748. filios 54 <et a Romanis inibi bella gesta> : et Romana in eo bella gesta Addenda i ib. 70 umetak prema Addenda i ib. 90 fluminis : 1748. flumini 113 argunt <ea> quae : arguunt quae Addenda i ib. 114 /Plinius libro <3.> capite 13. <et 14.>/ : /Plinius libro capite 13./ ib.; 1748. dopunjuje na svoj nain prema drugaije ureenom izdanju Plinija: Plin. nat hist. lib. 3. cap. 18. et ibid. cap. 19. 140 ex Atnatico : ex Adriatico, neipr. greka koja teti smislu Luieve tvrdnje ; 1748. potpuno ispravno ex Atriatico 150 <laxiarum> : laxiorum Errata i ib. 157 laxiarumque : 1748. laxarumque 159 <cum deinde Tusci a Gallis pulsi fuerint> : sed deinde Tuscis a Gallis pulsis Addenda i ib. 173 <!>catuisse> : statuisse Errata i ib. 187 <368.> : 360. Errata i ib. 248 <locis

supra relatis- : loco supra relato Addenda i ib., iako u Addenda nedostaje supra 252 k're : 1748. ferae, etc. 263 <...> : 1. 4. isputeno prema Errata 269 erant OD : 1748. erant Illyriorum quinque millia 273 Agro : 1748. Agron 282 o gitare : 1748. cogitaret 285 <priore> : priorem Errata 295 1748. nema citat u kurzivu, nego primjenjuje navodnike kod svih opsenih citata na to dalje ne upozoravamo 307 Illyrii antea : 1748. Illyrii iam antea 315 <Coruncanios> : Coruncanos ib. 339 feramus : 1748. ferant 356 Postumius : Portumius, neispr. greka 412 <Tunc> : At nunc Errata i ib. 447 <Epirotarum> : Epivolarum Errata i ib.; u Errata pogreno otisnuto da ono to treba ispraviti glasi Epivolanum 455 Cleemporum : 1748. Calemporum 475 retinere liu/.'t, ac amicus Romanis esset, si : 1748. retineret, ac amicus Romanis esset, licere, si 485 Secundum Illyricum : 1748. Secundum bellum Illyricum 526 convenientes : 1748. convenientibus 528 navigare, et : 1748. navigare etc. et 552 uti primum : 1748. ubi primum 568,618 Decadis 5. : 1748. Decadis 4. 623 Clausula : 1748. Clausala 644 Decade 5. : 1748. Decade IV. 651 Dissaretiorum : 1748. Dassaretiorum 661 eorum : earum, neispr. greka 706 prosequendam : 1748. persequendam 734 Martius ; 1748. Caius Martius 737 Populi Romani vastaverant : 1748. Populi Romani socios vastaverant 752 Flaccus </619./> cum : Flaccus cum Errata i ib. gdje je zvjezdicom naznaeno da godinu treba dodati uz ime Fulvija Flaka, to je red nie nego to pie u Errata 754 Florus autem u ib. tokasto potcrtano jer je grekom otisnuto kurzivom kao da je izvorni tekst 765 Cai lunu Bruti : 1748. Decimi lunu Bruti 773 et Romam : 1748. et postea Romam 774 Libro 62. : 1748. Libro 4. ; Dalmatas obsedit : 1748. Dalmatas subegit 798 ipse quoque : 1748. ipso quoque 817 institutam : 1748. ad institutam 826 sequitur : 1748. uti sequitur; /710 usque 763./ : 1748. Anno Urbis Conditae 710. 839 <hi> : his Errata i ib. 841 distenti : 1748. distentis 851 <nisi considerentur nonnulla> : consideranda idcirco nonnulla erunt Addenda i ib. 865 Illyriorum : 1748. Illyricorum 916 /Diodorus, Plutarchus/ : 1748 ex Diodoro et Plutarcho 917 testetur : 1748. testatur 984 /Polybius/ : 1748. isputa 1008 Cleemporum : 1748. Calemporum 1031 <Causis> : Caussis Errata i ib.; u Errata ispravka krivo naznaena za r. 56 1049 <Drilonis> : Drini Addenda i ib. 1057 /In Periplo/ : 1748. uneseno s margine u tekst 1061 <Schymnus> : Selymnus Errata i ib. 1065 <Issa>: Issae Errata 1086 <adnavigatio> : adnavigationem ib. 1096 <Capite 5.> : Capite 6. Errata i ib.; u Errata naznaeno za r. 58 1133 <Poenum> : Regnum Errata. i ib. 1146 ...> : 1. X., isputeno prema Errata i ib. iako je ispravno; u Errata krivo naznaeno mjesto isputanja 1163 <Drilonem> : Drinum Addenda i ib. 1173 <qua> : quia Errata i ib. 1174 <Drilonem fluviurm : Drinum flumen ib. 1195 tertio bello : 1748. bello 1206 <Salutem Dicit> : 5D Errata i ib.; 1748. dopunjuje formulu pozdrava i poetak citata: Vatinius Imperator Marco Tullio Ciceroni salutem plurimam dicit. De Dionysio ... 1213 expectandum s i t : 1748. expectandum est 1219 in oppugnando : 1748. vi oppugnando 1229 Naronae : 1748. Narona 1232 Casaubonus : Causabonus, neispr. greka 1264 Epidamnum fuga se> recipere coegerunt : Epidamnum fugare, recipere coegerunt Errata i ib.; 1748. Epidamnum fugam arripere coegerunt 1265 Drilonem> : Drinum Addenda i ib. 1266 Dalmatas : 1748. Dalm.ito- 1270 longe : /74S.longae 1271 tractu : 1748. tractus Caput II 4 <sumpsisse> : sumsisse Errata i ib. 22 Tekst Pseudo Skilakova citata 1668. nije u kurzivu (osim naslova poglavlja) iz osobita razloga. Do ovoga su

364

365

Lib. I; Cap. II

Lib. I, Cap. II -III

naime mjestu, a i inae u De Regno, u kurzivnim citatima izvora kurentom istaknute rijei koje je Lui elio nekako ispraviti. Na marginama je obino u kurzivu njegov prijedlog emendacije. U Pseudo Skilakov tekst prireiva Holste ve je unio ispravke, pa je Lui njih dao naglasiti kurzivom, itav tekst izvora je u kurentu, a na marginama su opet u kurzivu prvobitne varijante iz rukopisa. U ib. je Lui tokastom linijom uz itav citat iz Peripla naznaio da se radi o izvornom tekstu. U ovom izdanju ne slijedimo Luievo rjeenje, kako bi svi izvorni tekstovi bili u kurzivu, te rijei za koje su na marginama kurzivne varijante istiemo u tekstu kurentom. Smatramo nunim upozoriti na uzrok drugaijeg rjeenja u De Regno 1668, a tako emo i ubudue postupati kad ono bude primijenjeno. 45 /Liasldassa./ : 1748. /Alias Idassa/ 53 /ClitriLitria./ : 1748. /Clitri, Litria/ 71 <Manius> : Maricus Errata i ib. 77 Oppida* : 1748. umjesto zvjezdice stavlja abecednu oznaku za marginalnu biljeku i na margini ispisuje: Hic quaedam desunt. 112 Chaonia : Chania, neispr. greka 123 <ad> : ab Errata i ib. 158 fulminum : fulminum, neispr. greka 171 Phaetontis : Phaaetontis, neispr. greka 218 Periegesi : Perygisi, neispr. greka 225 /supra/ - izgleda da je predloena varijanta s margine 1668. dospjela izravno u tekst, jer nije bilo mjesta; 1748. stavlja se na marginu ultra 279 </Capite 4./> dopuna ib. 281 Strabo, qui : 1748. Strabo libro VII, qui 289 solum : 1748. totum 308 Urbem : 1748. urbes 313 numero 40. : 1748. numero adsexaginta 326 utuntur, id : 1748. utuntur moneta, id; kako u tekstu izvora 1668 u blizini nema nikakve rijei enskog roda s kojom bi se moglo povezati nulla utuntur, a Lui nije nita dodao ni ispravio, morao mu je predloak biti potpun, a u De Regno je previdio propust. 334 <Cnidiis> : Creidiis Errata i ib.; u Errata pogreno naznaeno da treba staviti Cnicliis 336 <Varalios> : Veralios Errata i ib. 354 et descripta Dardania. : 1748. Et descripta Dardania eodem libro VII. 376 ex qua : 1748. ex aqua 448 *Tegestum /Tegeste/ : 1748. Tergestum bez varijanti ili naznake za problem 450 *paulatim /Taulantii./ : 774S.Taulantii bez varijante ili naznake za problem 459 Nar,* : 1748. Naro bez ikakve oznake ; et* Danubius, qui : 1748. et alius ab eo, qui bez varijante ili naznake za problem 461 Nar : 1748. Naro 462 /Tergeste./ : 1748. isputa 446 *Absyrtis /Absyrtis./ - jedan od oblika trebao je oito biti Apsyrtis, no ne moe se prosuditi koji, ako se ne provjeri izdanje kojim se Lui sluio. 467 Electridas : 1748. Electridae 477 capite 21. : : 1748. capite XXV 478 /Et Liburnia./ : 1748. isputa 481 Dudini : 1748. Buni 488 Varubarini : 1748. Varvarini 489 Tulfinates Carietae : 1748. Fertinates Curictae 490 Flavona : 1748. Flanona 492 Argiruntum : 1748. Argyruntum; Civitas, Pausinus, : 1748. Civitas Pasini 499 Capite 22.* Liburnia. /Dalmatia./ : 1748. Dalmatia cap. XXVI 500 <initium> : iritium Errata i ib. 506 ab ladera 222. : 1748. ab ladera CXII 508 372. Dalmatae : 1748. CCCLXXXII Dalmatae 509 sunt Mandetrium - u. Luia nedostaje toponim Burnum, ije se zavrno slovo javlja kao poetno slijedeeg toponima koji inae glasi Andetrium. 1748. to ispravlja u Burnum, Andetrium, i to s punim pravom. Kako god naime da je dolo do ovoga to je otisnuto 1668, Lui se kasnije poziva na Plinija kao autora koji spominje Burnum. Vjerojatno je dakle Luiev predloak bio ispravan, a greka u De Regno mu je promakla. 513 cognominis : 1748. cognomine 516 Docleatae : 1748. Diocleatae 517 Glonditiones : 1748. Glinditiones 518 Siculotae 14. : 1748. Siculotae XXIV 521 Oenei : 1748. Ozuaei; Hematini : 1748. Hemasini; Architae : 1748. Arthitae 522 Epidaurum Colonia, oppida : 1748. Epidaurum Colonia; ab Epidauro sunt oppida 526 Scodra a mari 18. M. P. : 1748. Scodra a mari XVII. M. P. 533 Capite 23. Macedonia. A Lisso Macedonia Provincia. : 1748. Macedonia ibidem: A Lisso Macedonia Provincia, etc. 535 et Capite 26. De Insulis Adriaticis : 1748. Et de Insulis Adriaticis

capite XXX.; kraj Plinijeva citata 1668. nije u kurzivu iz slinih razloga kao ranije itav Pseudo Skilakov citat. Ovdje su na margini varijante iz Plinijeva vatikanskog rukopisa, o kojima e biti rijei odmah u nastavku. 537 vadosi mari : 1748. vadoso mari; extuariisque : 1748. aestuariisque 540 Pullariae : 1748. Pullaria 544 <quas> : quos Errata i ib. 545 *Lissa quaeque /Lissacae./ : 1748. Lissa, et quae bez varijante ili naznake problema 546 Creteae /Grareae./ : 1748. Grateae bez varijante ili naznake problema 547 /Trucones./ : 1748. isputa 548 Contra Surium, bubus /Bubua./ : 1748. contra Tragurium Bavo, bez varijante ili naznake problema 549 *reliqua : 1748. isputa zvjezdicu, ali bar reliqua takoer tiska drugim tipom slova 550 /Leucopetra salle./ : 1748. isputa 551 Gnidiorum : 1748. Gnvdiorum 552 distat 22. M. P. : 1748. distat XXV. M. P. 554 12. M. P ab ea : 1748 XV. M. P. ab ea 555M. M. P. : 1748. III. M. P. 557 capite 21. : 1748. capite XXV. 560 capite vero 22. : 1748. capite vero XXVI 564 Delicampio : 1748. Dalecampio 569 capiti 21 : 1748. capite XXV. 575 capite 26 :1748. capite XXX. 576 capite 22. : 1748. capite XXVI 576 <Tariotarum> : Tariatarum Errata, ib. 581 ariatarum : 1748. Ariatarum 589 capite autem 26. : 1748. capite autem XXX. 591 pro Creteae, Grareae, : 1748. Pro Gra!f teae, Grareae 592 Liburnicae : 1748. isputa zvjezdicu 595 Salmaticense vero exemplar cum excusso concordare scribit : 1748. in Salmanticensi vero exemplari Creteae legi, scribit 600 <Contra Surium bubua, et capris laudata Bratia> - kurziv prema ib.; 1748. mijenja prvi dio u skladu sa svojim preoblikovanim glavnim citatom: contra Tragurium Bavo. 602 <Pharia> : Phario Errata i ib. 607 quid si legas non intra Surium, sed inde vel item Tragurium : 1748. Legendum ergo non contra Surium, sed potius contra Tragurium 623 superabundare videtur : 1748. superabundare, vel textus defectum indicare, videtur 648 Flanona : 1748. Flavona 649 Ortopola : 1748. Ortopla 650 Argiruntum : 1748. Argirutum 654 Ascrivium : 1748. Ascruvium 662 Deru supra Deriopes, Dindarii : 1748. supra Deriopes autem Dindarii 668 Ardetium : 1748. Ardotium 671 Dalmatiae civitates : 1748. Dalmatiae autem civitates 672 <Narona> : Nerona ib.; 1748. Herona 674 Termidana : 1748. Termidava 677 Tulfinum : 1748. Fulfinum 680 Tragurium Insula, et Civitas, Corcyra : 1748. Tragurium Insula, et civitas, Pharia Insula, et Civitas, Corcyra 681 Melitinae. : 1748. Melitine Insula.

Caput III 37 Emum : 1748. Aemum 52 referat : 1748. refert 53 <Drilonis> : Drinonis Addenda, ib. 89 nubibus : numibus, neispr. greka 94 Indi : 1748. dodue tiska rije kurentom, ali nema ni zvjezdice ni predloene ispravke na margini 94 <ranis> : ramis Errata, ib. 117 cum : 1748. isputa 118 scribat : 1748. scribit 119 facili : 1748. facile 131 Dardani, sed : 1748. Dardani, etc. sed 136 <liberatis> : liberatos ib. 145 graece simul ( .) dicitur : graece (djua dicitur - smatramo da je grki tekst 1668. krivo uvrten, te ga umeemo analogno slijedeem takvom umetku koji je neto nie u tekstu; da neto nije u redu pokazuje i to to 1668. nedostaje druga zagrada. 191 <Sardiaeis> : Sardiaes ib. 194 <Bessorum> : Pessorum Errata, ib. 200 <Drilonis> : Drinonis Addenda, ib. 203 <Drilonem> : Drinonem Addenda, ib. 206 <Drilonem> : Drinum ib. 247 <Drilonem> : Drinum Addenda, ib. 300 Montibus Tergestum) usque : montibus usque Errata, ib. 316 Oppido : Oppida, neispr. - "ka 318 <Drilonem> : Drinum Addenda, ib. 321, 323 <Drilonem> :

366

367

Lib. I, Cap. III-V

Lib. I, Cap. VI-VIII Caput VI

Drinum ib. 340 <Drilonem> : Drinum Addenda, ib. 342 <Drilone> : Drino ib. 343 sui : 1748. suam 347, 355, 360, 362 <Drilonem> : Drinum Addenda, ib. 370 1748. stavlja distinkcije meu sve rijei obaju natpisa 378 D AVG F AVG I.MP : 1748. D .AVG. F. IMP 380 CORNELIO : 1748. CORNELIVS 382 argui potest, superiorem Illyricum, Illyricum proprium simul cum Dalmatia comprehendisse, inferiorem vero : 1748. argui potest, superius Illyricum simul cum Dalmatia comprehendisse, inferius vero 396 <Drilo> : Drinus Addenda, ib.

Caput IV 18 devicta': divicta, neispr. greka 30 <Drilonem> : Drinum Addenda, ib. 66 continuasse : 1748. continuisse 75 tamen : 1748. isputa 75 <repererunt> : reperierunt ib. 77 reducta : 1748. redacta 78 <potitos> : positos Errata 152 <ad navigationis> : adnavigationis Errata, ib. 176 <capaci> : capuci Errata, ib. 196 <ipsamque> : ipsumque ib. 215 impartiti : 1748. impertiti 234 <Scardonam> : Sardonam Errata, ib. 252 cuius : 1748. quod 268 <Barbanam> : Barnabam ib. 358 <Ionium> : lonicum Errata, ib. 372 <Strupini> : Strapini Errata, ib. 385 <elipticae> : eclipticae ib. 398 <indigete> : indigente Errata, ib. 402 <quoque> : tamen ib. 445 Stagni : stagni, neispr. greka 452 <mancum> : M.inium Errata, ib. 457 <circumvicinia> : circumvicina ib, 459 CGIDO: 1748. isputa; <advectos> : adversos Errata, ib. 463 <mutilus> : m u t i l i h u s Errata, ib. 485 <appellunt> : appellant Errata, ib. 529 <bustum> : bustam Errata 545 ladera : lader a neispr. greka 572 [*] : 1748. isputa 585 abest stadiis *XX : 1748. est stadiis XX 594 aliqua : 1748. quaedam

Caput V 17 sicut : 1748. sciat 21 Timavus prout : Timavus) prout -prvipar zagrada n Servijevu citatu omeuje Salustijeve rijei; trea je zagrada suvina 53 Plinijev je citat bez ikakva posebna razloga 1668. u kurentu, te je u ib. uza nj tokasta naznaka za kurziv 55 CXXLI : CXXLL, neispr. greka 63 1748. distinkicije izmeu svih rijei osim DE IAPVDIBVS 119 Flanaticum : flanaticum, neispr. greka 136 Hierastamnorum : 1748. Hierastamnarum 137 Peninsulae Hyllis : 1748. peninsulam Hillim 138 Hyllis : 1748. Hillim 205 <hos> : has Errata, ib. ; u Errata ispravka krivo naznaena za str. 30 243 <vocat> : vocax ib. 246 se antiquiores : 1748. antiquiores 247 <antequam Umbri a Gallis pulsi fuerint Adriaticum possedisse : et ante Umbros, a Gallis pulsos; u ib. se vidi da se Lui kolebao u ispravci. Ovo se moe smatrati konanom verzijom, dok je u Addenda tiskana opsenija verzija : Ideo Scylax in descriptione orae Adriaticae secutus videtur auctores, qui scripserunt de Tuscis ante Dionysii tempora, et antequam Umbri a Gallis pulsi fuerint Adriaticum possedisse. Tuscos ... U ib. ovome dijelom odgovaraju precrtani dijelovi ispravke. 272 poetak odlomka prema ib. 275 assereret : 1748. asseret 291 proximiora : 1748. propiora 375 officium : 1748. officium, etc. 395 1748. stavlja distinkcije meu sve rijei svih natpisa koji slijede 397 <DEDIT : CIRCVMDEDIT Addenda, ib. 399 <CONSVMPTAS> : CORRVPTAS Addenda, ib. 428 <varios> : Ivarios Errata, ib.

7 <Delmatae> : Dalmatae ib. 16,18 <Drilonem> : Drinum ib. 35 Adriatici : 1748. Adriaci 42 ex saxosis : 1748. saxosis 69 <F> : III ib 70 <GVSTVS> : VSTVS ib; ,/> bilo dopunjeno H PONTIF, no to je izbrisano 71 XIIX CO II - u ib. je na margini bilo XXI S III, to je izbrisano; na poetku je dodano, pa takoer brisano TRIB 83 <CVIVS> : CVIVIVS Addenda, ib. 86 <ITEM> : ITE Addenda, ib. 87 <MVNlT> : MVNIT ib. 89 <MVNlT> .... <IVM> : MVNIT .... LVM Addenda, ib. 92 LXXVII <> : LXXVII D prema ib., gdje je pred brojkom dodan krii, vjerojatno kao naznaka ispravke na D 107 </libro 5. capite 3./> dopuna Errata, Addenda, ib. 122 <17> : L2 prema ib. gdje je brojka ipak samo dijelom ispravljena 130 <...> : circa finem Imperii Theodosii lunioris, precrtano u ib. 131 umetak prema Addenda i ib. Dodani je tekst na oba mjesta isti, ali u ib. je iza Marcellini najprije bilo napisano ita dictam, to je prekrieno, a onda stoji ideo inter P. Tako je i ostavljeno, a sugeriralo bi da treba izbaciti sav otisnuti meutekst do idueg rukopisnog umetka. Kako meutim u ib. taj meutekst nije krian, a u Addenda je umetak jasno odreen izmeu numerari desiit i vel quia, ostavljamo to tako. 140 <ideo inter Provincias eius nomen ommissum fuit> - umetak prema Addenda i ib. kojim je poniten tiskani tekst ut ex notitia constat. Valja upozoriti da Addenda stoji inter Provincias Notitiae, no naslov izvora je u ib. kao suviak prekrien, budui da i onako slijedi u naslovu citata. 142 Notitia Dignitatum utriusque Imperii : 1748. Notitia Dignitatum utriusque Imperii sectione XXXV; 1668. dalje nema kurziva, iako je otisnut izvorni tekst. 164 Baeuntius : 1748. Bacuntius 180 Notitia. : 1748. Notitia Imperii 209 et notitia supra : 1748. ut superius in notitia 233 divisionemque : 1748. divulsionemque 238 forma : 1748. formula 241 Epistola 12. : 1748. ibidem Epistola XII 244 umetak p rema ib. i rukom u Addenda 287 accidebat : 1748. accedebat 329 </lib ro 1 7. A - dopuna ib. 367 Porphirogenitus : Pontifex, neispr. greka 422 <Saviae> : Suaviae ib. 429 <Tedanio> : Tedavio ib. 430 <Drilone> : Drino ib. 432 <Drilone> : Drino ib. 446 <Sclavonia> : Schlavonia ib.

Caput VII 14 Baronius 600. : 1748. isputa 24 assequantur : 1748. assequamur 70 Zenoni : 1748. Zenonis 82 499. : 1748. 496. 123 <Franci> : Francis Errata, ib.; no kako je broj 39. stranice 1668. pogreno otisnut kao 36, ispravka je u Errata i naznaena za 36. stranu. Rukom ju je Lui u ib. dakako upisao na pravo mjesto. Isto vrijedi i za dvije slijedee ispravke u ovom poglavlju koje su preuzete iz Errata i ib. 148 Procopius libro 3. : 1748. Procopius Gothicae historiae libro 3. 149 ante has : 1748. antehac 155 immisso : 1748. immississe 176 </555./> dopuna Errata i ib. 192 <nuncupato> : nuncupatio Errata i ib. 199 <Luccari> : Luvari Errata, ib.

Caput VIII 10 <Francicae> : Franciae Errata, ib. 11 <Dalmaticae> : Dalmatiae ib. 19 amicis Saxonibus - 1748. ve su te rijei u kurzivu 22 eiusmodi nominibus : 1748. huiuscemodi nominibus appellatis; tek iza toga 1748. naznauje bi-

368

369

Lib. I, Cap. VIII-XI

Lib. I, Cap. XIII-XVI

Ijeku s margine 32 iuveni : 1748. iuvene 46 Scolasticus : 1668. Scoli. neispr. greka u kratici 49 vicinis : 1748. vicis 52 /Libro 7. <capite 7.> : / Libro 7./ dopuna marginalne biljeke prema Errata i ib., u Errata krivo naznaena 3. red 64 <80.> : 100. Errata, ib. 82 </600./> dopuna ib. 86 Maximo - 1748. nema kurziv odatle, nego tek od ad 91 Sclavorum : 1748. Slavorum 119 ad : ab, neispr. greka 144 insidentes : 1748. incidentes 149 <innito> : invito Errata, ib. 156 Urbe Tomea : 1748. Urbem Tomeam 156 Chagani : 1748. Chaiani 168 <verborum> - u ib. Lui je ispravio ak i izvrnuta poetno -v- ove rijei 173 Dioclealino : 1748. Diocleatino

Caput XIII 3 <Tilluro> : Illuro Errata, ib. 18 Divisa ... nomina - 1668. nema kurziv, nego vei tip slova 25, 27, 28, 33, 34, 35 Slave : 1748. Slavice 43 umetak prema Errata, Addenda, ib. 45, 50, 53 Slave : 1748. Slavice 53 Scardona : 1748. Scordona 54, 57, 58 Slave : 1748. Slavice 59 Unae : 1748. Unnae

Caput IX 30 eodem Heraclio : 1748. Heraclio 35 Chagano : 1748. Chaiano 39 /638./ : 1748. 318. 54 Slavosque : 1748. Sclavosque 55 Saraceni. : Saracensi ib. 64 Tiberio Imperante 1748. u kurzivu 98 <Papa> : Praefecto Praetorio Errata, ib. 107 qui : 1748. quia 108 abducti : 1748. obducti 114 qui : 1748. quae 118 Oppidave : 1748. Oppidaque 129 <Papae> : Praefecti Praetorio Errata, ib.; tu je Lui moda elio drugaije ispraviti : razabire se kratica Pont., to bi dalo Pontificis, ali i jedno prebrisano P. to odgovara Errata 157 <cumque> : cum quo Errata, ib. 180 <sit> : est Addenda ib.

Caput XIV 6 De Dalmatia, et eius populis : 1748. nije u kurzivu 26 ex illarum : 1748. ex illis; greka meutim odraava grku konstrukciju iz izvornika 36 Aloep : 1748. Aloeb 43 Sclavis : 1748. Slavicis 61 Porphirogeniti : 1748. Porphyrogenito 67, 69, 73, 76, 78, 80, 85, 87 Slave : 1748. Slavice 122 inque Butama : 1748. inque eis Butama 124 <totius> : toitus Errata 136 <Luccari> : Luvari Errata, ib. 146 Slava : 1748. Slavica

Caput XV 11 et quam partem : 1748. et partem 73 autem. : 1748. autem Italiam. 100 Dalmatia : 1748. Dalmatiam 128 Paulo : 1748. Saulo 155 <Belgradum> : Taurunum Addenda, ib. u ib. je odmah slijedilo rukopisno tumaenje ispravke koje je zatim na ovom mjestu prekrieno i dodano neto nie 157 umetak prema Addenda i ib. 287 puderet, et: 1748. isputa 308 Abodritis : 1748. Abotritis; Abodritos : 1748. Abotritos 326 <Mlauna> : Mhauna Errata, ib. 328 Timocianorum : 1748. Timotianorum 391 De Dalmatia : 1748. Haec de Dalmatia 431 ad Tissam tantum flumen (nunc Tibiscum incolis (Tissam) : 1748. ad Tibiscum tantum flumen, incolis Tissam 433 <Ducem> umetak Addenda, ib. 444 Abodritos : 1748. Abotritos; <Panonios> : Pannonicos Errata, ib.

Caput X 16 qui : 1748. quia 27 formam : 1748. forma 64 remanserant : 1748. remanserint 67 urbiculae : 1748. urbeculae 89 facili : 1748. facile 109 Imperatoribus Constantinopolitanis : 1748. Imperatore Constantino : 1668. Imperat. Constant. 112 <exercita> : exercitia Errata, ib. 118 Imperatorum Constantinopolitanorum : 1748. Imperatoris Constantini : 1668. Imper. Constan. 122 pae cum iisdem Constantinum Pogonatum faciente : 1748. pacem cum iisdem Constantino Pogonate faciente 139 <at>: ac ib. 142 eos Christianos, sed : 1748. eos non Christianos, sed

Caput XI 4 sequitur : 1748. isputa 9 duoque : 1748. duaeque 36 Slave : 1748. Slavice 56 vel 1668. nepotrebno u kurzivu 73 Errata predviaju uz ovaj tekst na margini godinu 600, to ne odgovara sadraju i moglo bi se eventualno primijeniti nie, uz an ante Mauritii tempora - str. 45 stup. l, r. i 11668. 76 </Ortelius in Comitatu OzuiciensiA dopuna Errata i ib. 86 diversi sunt : 1748. diversa sit 94 citra : 1748. circa 103 <Mysia> : Alysia Errata i ib. 111 impermeabile : 1748. impermeabilem 132<Asiaticis> : Adriaticis Errata, ib. 141 temporibus : 1748. temporis 223 deditione : 1748. deditionem 237 superatos : 1748. superatas

Caput XVI 13 <Narsetem> : Nasetem Errata, ib.; u Errata pogreno stoji da ono to treba ispraviti glasi Naseton 15 </Sigonius/> umetak prema Errata, naznaen ondje za r. )0 po Luievu brojenju. Vjerojatno ga treba vezati za ovu dataciju. 77 item : 1748. idem 82 </604./> dopuna Errata, ib. 104 a 772. : 1748. sedit ab A. C. 772 157 <faventes> : facientes Errata, ib.; ne uzimajui u obzir tu ispravku, 1748. domee cum Imperio facientes 202 <cessit> : cesset Errata, ib. 235 <obnixis> : obnoxis Errata, ib. 257 <Desiderium> : desiderium ib. 259 Bernardus lustinianus : 1748. Bernardus lustinianus hist. Venet. 287 Eodem capite : 1748. Capite 15. 327 <libro 3. capite 14.> dopuna Addenda, ib.

370

371

KOMENTAR Biljekama je zadatak dati obavjetenja o Luievu aparatu izvora i literature. Samo tu i tamo dano je poneko objanjenje, nuno da bi se razumio tekst. Luieve teze nismo ni tumaili ni ocjenjivali, iako se ponekad bilo teko toga odrei. Zadatkom ove edicije smatramo prezentiranje a ne tumaenje djela. Najee kratice u biljekama: de Boor Excerpta historica iussu imperatori Constantini Porphyrogeniti confecta, U. Ph. BOISSEVAIN C. de BOOR Th. BUTTNER-WOBST vol. I, l i 2; vol. III, Berlin 1905, Veidmann IL III Corpus inscriptionum Latinarum III, vol. 1. i 2, suppl. vol. 1. i 2. Th. MOMMSEN i dr, Berlin od 1942. FHG Fragmenta historicorum Graecorum, vol. I C. i Th. MULLERI, Pari 1874, Didot; vol. IIV C. MULLERUS, ibidem 1846. GGM Geographi Graeci minores vol I i II, C. MULLERUS, Pari 1855. i 1861, Didot HRSM Historiae Romanae scriptores minores, bez imena prireivaa, Biponti 1789. MGH Monumenta Germaniae Tiistorico inde ab anno Chri. sti 500 usque od annum 1500, Hannover Berlin Weimar Leipzig Stuttgardt od 1877, Reichsinstitut iiir altere deutsche Geschichtskuade Societas aperiendis fontibus rerum Germanicarum meddi aevi Patr. L Patrologiae cursus completus, Series Latina, J. P. MIGNE i dr., Pari Raki, Doc. Documenta historiae Croaticae iperiodum antiquam illustrantia, sectio I Acta, F. RAKI, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium Vol. 7, Zagreb 1877. Viz.' Vizantijski izvori za isitoriju naroda Jugoslavije sv. I: F. BARlSlC M. RAJKOVI B. KREKIC L. TOMIC, Posebna izdanja SANU knj. 24/1. Vizantoloki institut knj. 3, Beograd 1955i sv. II: B. FERJANClC, Posebna izdanja SANU knj. 323, Vizantoloki institut knj. 7, Beograd 1959. sv. III: J. FERLUGA B. FERJANClC R. KATlClC B. KREKIC B. RADOJClC, Posebna izdanja Vizantolokog instituta SANU knj. 10, Beograd 1966. sv. IV: J. KALIC B. FERJANClC N. RADOSEVIC-MAKSIMOVIC, Posebna izdanja Vizantolokog instituta SANU knj. 12, Beograd 1971. Autori biljeaka: prof. Miroslav KURELAC: biljeke uz poslanicu J. Blaeua i uz Prilog

373

Knj. I, pogl. I

Knj. I, pogl. I

mir Ivo GOLDSTEIN: C IV 15; C VI 19,3fr-34, 3645; C VII 13, 7,916; C VIII - 1,2,418; C IX 2, 5,6,12,21,22; C X 10,11; C XI 10,2224,27,28; C XIV k,1518; C XV 1,2,413, 1623, 2835; C XVI 2,57,914,16,17,20,22 mr Neven BUDAK: C VI 47,53,54; C VII 8,21,22; C VIII 3: C IX 1,3,4.7 10,13,155SO; C X 19,12; C XI 14,6,17,18,20,21,26,2932; C XII l5; C XIII 1,2,6,7; C XIV 13,6,8 10,13,14; C XV 15; C XVI 21 mr Bruna KUNTIC-MAKVIC: ostalo Biljeke vie autora su potpisane. POSLANICA
1

Joan Blaeu (15961673) sin Wilhelma Janszona Blaeua, osnivaa glasovite holandske kartografske kue (sa sjeditem U Amsterdamu) koja je obavljala poslove za Istono-indijsku kompaniju i tisteala pomorske atlase i knjige. S bratom Corneliusom nastavio ie djelatnost oca, a poslije njegove smrti (1648) djelovao je sarn, te je pod njim ova izdavaka kua doivjela svoj procvat i svjetsku slavu. Objavio je uvene atlase kao .Atlas Maior sive Geographia Blaeviana, Amsterdam 1662, Theatrum orbis terrarum sive Atlas novus, Amsterdam 1863; Theatrum civitatum et admirandorum Italiae, Amsterdam 163. Njegovi atlasi s brojnim dodacima (navigacija, kosmografija, povijest) nose i opi naslov Geographia Blaeviana, te su izdavani u vie svezaka (12), s geografskim i povijesnim " komentarima, bogato ukraeni i na vie svjetskih jezika, Typographia Blaeviana izdavala je i knjige svjetski poznatih autora (T. Morusa. H. Grotiusa, T. Hobbesa, K. Descartesa) i klasika antike, meu kojima i djelo Petronija Arbitra koje su priredili S. Gradi i I. Lui-Lucius. Sinovi J. Blaeua, Wilhelm (1635?) i Pieter (16371706) boravili su u Rimu, a I. Lui im ie stajao na usluzi. Lui je bio u korespondenciji s J. Blaeuom, a ovaj mu je osim djela De Regno objavio i kartu Illyricum hodiernum s posvetom banu Petru Zrinskom u svom atlasu. I POGLAVLJE
1

Apijan (, . 98 o. 169), povjesniar rodom iz egipatske Aleksandrije. Opseno povijesno djelo ' ili ' -Rimska povijest samo je dijelom sauvano. Druga polovina IX knjige s naslovom opisuje rimske ratove u Iliriku. Usp. izdanja: Appiani Historia Romana l i II, P. VIERECK A. G. ROOS, Leipzig 1962, Teubner; Appian's Roman history IIV, H. -WHITE, London Cambridge Massachusetts 19121913. (repr. 1962), Loeb Classical Library. Lui ovdje misli na mitsku genealogiju Ilira koju Apijan daje u Illyr. 2 (34).

Skilak iz Karijande ( KapiavSefo) , putopisac iz VI st. p. n. e. Od njtgovih vlastitih putopisa sauvano je 13 fragmenata. Lui pod njegovim imenom citira i navodi iskljuivo ntpbr\ov<; ? ' KoiAi/3iir}-Opis plovidbe uz nastanjene dijelove Evrope, Azije i Libije, djelo anonimna autora iz sredine IV st. p. n. e., s kasnijim dopunama. U rukopisu je sauvano pod Skilakovim imenom i zato se u Luievo doba tako atribuiralo. Danas: Pseudo Skilakov Periplus. Usp. izdanje: Scylacis, ut fertur, Periplus, GGM I. Napomena kakvu je Lui ovdje dao nalazi oslonca u svim odjeljcima Peripla gdje su pojedina plemena na istonoj jadranskoj obali definirana kao ilirska, tj. Ps. Scyl. 22 do Ps. Scyl. 27 3 Diodor Sicilski ( , o. 8029. p. n. e.) povjesniar iz Agirija na Siciliji. Dijelom sauvan povijesni spis Knjinica nazivao se tako zbog iscrpnih citata brojnih autora. Usp. izd: Diodorus of Sicily IXII, C. H. OLDFATHER Ch. L. SHERMAN R. M. GEER, London Cambridge Massachusetts, 19331967, Loeb Classical Library. Luiev navod nalazi priblino pokrie u Diod. XVI,2,l/2. Justin (Marcus lunianus lustinus, kraj II/po. III st.), najvjerojatnije u ranom III stoljeu sastavio je izvadak iz opsenog povijesnog djela mlaeg Livijeva suvremenika Pomipeja Troga, rodom iz Narbonske Galije. Djelo se zivalo Historiae Philippicae, a bilo je zapravo kao neriinska svjetska povijest protutea Livijevoj Ab urbe condita. Ju'stinova je Epitoma potpuno potisnula danas izgubljena predloak. Usp. iz. M. luniani lustini epitoma Historiarum Philippicarum Pompei Tropi, F. RUEHL, Leipzig 1886, Teubner. Justinov tekst ne pokriva valjano Luiev navod: u lust. VII,2,6 spominju se stalne borbe Ilira s Makedoncima, pa i to da je Filipov otac Aminta mnogo ratovao s liirima (lust. VII,4,6) i da je njegov stariji sin Aleksandar na poetku vladavine morao Ilirima platiti za mir i predali im brata Filipa kao taoca (lust. VII,5,1). Ta se mjesta lijepo dopunjuju s Diodorovim, i Lui je oito na njih mislio. Ona ipak ne pokazuju ni da je Aminta bio pobijeen, ni da je on plaao danak, ni da su Iliri drali dio makedonskog teritorija. '' Arijan ('Appifu>(fc, Flavlus Arrianus, 96175. g.), filozof, povjesniar i zemljopisac iz Nikomedije u Bitiniji. Lui koristi najpoznatije povijesno djelo, , Aleksandrovu povijest. Usp. izd: Flami Arriani quae extant omnia I i II, A. G. ROOS, Leipzig 1907, 1968, Teubner; Arrian, History of Alexander and Indica, E. I. ROBSON, London Camibridge Massachusette 19291933. (repr. 1967), Loeb Classical Library. Ovaj navod odgovara duem Arijanovu pripovijedanju u Anab. 1,5^11,6,9 i s. 5 Plutarh ( - , o. 50^125 g.), povjesniar i filozof iz Heroneje u Beotiji. Sauvani spisi dijele se na moralno-filozofske i povijesno-toiografske. Lui se sluio -Uspe-

374

375

Knj. I, pogl. I rednim ivotopisima ( ). Usp. izd: Plutarchi Vitae parallelae IV, C. SINTENIS, Leipzig 1874, Teutoner; Plutarchi Vitae parallelae sv. 1,1 i 2, sv. 111,1, C. LINDSKOG K. ZIEGLER, Leipzig 1814, Teubner. Luiev se navod odnosi na Plut. Pyrrh. 3. 6 Strabon ( , o. 64. p. n. e. o. 19. n. e.), geograf i povjesniar iz Amasije na Pontu. Povijesno djelo je izgubljeno, osim 19 fragmenata. & Zemljopisne biljeke sauvano je gotovo cijelo. Usp. izd: The Geography of Strabo IVIII, H. L. JONES, London Cambridge Massachusetts 19171932. (repr. 1969), Loeb Classical Library. Kalimahov ulomak'Strabon prenosi opisujui mitska putovanja u Geo. 1,2,39. KalSmah ( , o. 310'240. . e.), pjesnik i znanstvenik rodom iz Kiren-e u Libiji. Vei je dio ivota proveo u Aleksandriji, zaposlen u znamenitoj biblioteci. Od brojnih znanstvenih i pjesnikih djela sauvani su vei i manji ulomci u drugih autora i komentatora. Usp. izd: Callimachea l i II, O. SCHNEIDER, Lei-pziig 1870. i 1873, Teubner. Ulomak to ga Sltraibon prenosi pripada prema usporeenom izdanj-u Kaliinahovoj zbirci pjesama Uzroci, gdje je bio opisan jadranski dio argonautskih lutanja. Callim. f g. 104. 7 Apolonije Roanin ( ' , . 2901219. . . e.), pjesnik rodom iz egipatske Aleksanrije. Sukob s uiteljem Kalimahom bio je razlogom da prijee na Rod, odakle mu nadimak. Ep Zgode Argonauta gotovo je itav sauvan. Usp. izd: Apollonii Rhoii Argonautica, H. FRANKEL, Oxford 1961, Oxford University Press. Citirano mjesto: Apoll. Arg. IV,6il6518. 8 Vergilije (Publius Vergilius Maro, 7019. p. n. e.); Lui koristi po jedno mjesto iz svakog od triju velikih pjesnikovih djela. Usp. izd: Publii Vergilli Maronis opera,.F. A. HIRTZEL, Oxford 1959, Clarendon. Ovdje donosi distih iz Verg. Eclog. VIII, 6 i 7, odrezan od konteksta. Cjelina: Tu mihi seu magni superas iam saxa Tlmavi, sive oram Illyrici legis aequoris, an erit umquam ille dtes, mihi cum liceat tua lcere facta? 9 Verg. Aen. I, 243 i 244. Cjelina: Antenar potuit mediis elapsus Achivis, Illyrios penetrare sinus atque intima tutus regna Liburnorum et fontem superare Timavi, unde per ora novem vasto cum murmure montis, it mare proruptum et pelago premit arva sonanti. 18 lust. 24,4,2, 11 lust. 2)01,1,9, ali istrgnuto iz konteksta koji bi pokazao da je Adrija za Justdna igrad grkog podrijetla, to ne odgovara Luiu koji je predstavlja kao iskljuivo etruanski grad. Cjelina: Denique multae urbes adhuc post tantam vetustatem vestigia Graeci mori ostentant. Namque Tuscorum populi, qui oram inferi mari possident, a Lydia venerunt, et Venetos, quos incolas superi mari videmus, capta et

expugnata Troia Antenore duce misit. Hadria quoque Illyrico mari proima quae et Hadriatico mari nomen dedit, Graeca urbs est, et Arpos Diomedes, exciso Ilio, nufragio in ea loca delatus, condidit. 12 Stjepan Bizantinac (, oBviuVrioc), carigradski gramatiar, po najuvrijeenijem je tumaenju Justinijahov suvremenik. Enciklopedijsko djelo sastavio je crpei iz mnogih danas izgubljenih djela antikih pisaca. Ono je sauvano samo u saetku gramatiara Hermolaja. Kako je i saetak posvetom vezan uz Justinijana, ima pomaka u dataciji, pa se ivot Stjepana Bizantinca pomie od nakon g. 400 VII st, a ivot epitomatora Hermolaja od VI X st, uz dodatne pretpostavke da je bilo vie epitomatora. Usp. izd : Stephani Byzantini Ethnicorum quae supersunt I, A. MEINEKE, Berlin 1849, Remer. Nastojei kronoloki ralaniti podatke, Lui ista mjesta iz Stjepanova djela navodi sad kao njegova, sad kao epitomatorova. Ovdje citirano mjesto dio je natuknice "laoa , ali u njoj na mjestu gdje Lui donosi imena mora postoji oteenje. Prema usporeenom izdanju, ne radi se o imenima mora nego o pokrajinskim imenima. Nije zabiljeena nikakva varijanta koja bi opravdala oblik u Luiia. I ovdje, mijenjajui tip slova, i kasnije, kad bude citirao itavu natuknicu u C VI, Lui e pokazati da postoji neko oteenje. Ipak dosljedno koristi podatak o morima, i na njemu mnogo gradi. Cijena prema Usp. izdanju : ', \, . ', je . /coi - * (. ' '?... ^ . 13 Dionizije Halikarnaanin ( , 60. . . e, nakon 7. . e.), retor i povjesniar. Dijelom sauvan povijesni spis ' - Antiquitates Romanae Stara rimska povijest. Usp. izd: Dionysii Halicarnassensis Antiquitatum Romanarum quae supersunt, I III, C. JACOBY, Leipzig 1885, Teubner; Dionysius of Halicarnassus, Roman antiauities I VII, E. CARY, London Cambridge Massachusetts 1937 1950." (repr. 1969), Loeb Classical Library, i usp. izd. Stjepana Bizantinca iz prethodne biljeke. Citirano mjesto je Dion noL 1,18,4. 14 Strob. V,l,7; pogrean broj knjige u Luia. 15 Dion. Hol. 1,26,1; zbog greke na kraju lat. prijevoda neskladan kraj citata. 16 Strob. V,l,8 i V,l,9. 17 Neto nie e se pokazati da Lui ovime misli na Strabonov podatak o Liburnima na Krfu (Strab. VI,2,4) i Apijanove podatke o njihovoj prisutnosti u Drau (App. Civil.
18

Knj. I, pogl. I

376

Plinije Stariji (Gaius PUnius Secundus Maior, 23'-79), pod. rijeitlom iz Koma. Uz karijeru u carskoj slubi svestran znanstvenik i pisac. Od brojnih djela sauvana samo Naturali historia, Prirodoslovlje, Usp. izdanja: PZinitts, Naturali historia, D. DETLEFSEN, Berlin 1866, Weidmann; Pliniws, Naturali historia I IV, L. IAN C.

Knj. I, pogl. I

Knj. I, pogl. I

MAYHOFF, Leipzig 1906, Teubner; Pliny, Natural History , H. RAOKHAM W.H.S. JONES D. E, EICHOLZ, London Cam'bridge Massachusetits, 1938>-nl963. (repr. 1967), Loeb Olassical Library. Ovdje su citirani dijelovi odlomaka Plin. N. H. III,13,illO i Plin. N. H. 111,14,112. Isputen je dio teksta u prvome:... quod solum Liburnorum in Italia reliquum est. 19 Usp. bilj. 17. uz ovo poglavlje. 20 Tit Livije (Titus Livius, 59. p. n. e. 18. n. e.), povjesniar iz Patavija, autor znamenite, samo dijelom sauvane, rimske povijesti Ab urbe condita Od osnutka Grada. Usp. izdanja: Livius, Ab urbe condita, M. MUELLER, Leipzig 1931, Teubner; Livy IXIV, B. O. FOSTER F. G. MOORE E. T. SAGE A. C. SCHLESINGER, London Camforidge Massachusetts 1919)1959, Loeb Classical Library. Citirano mjesto ie Liv. V,33,78. 21 Strab. V,l,8 22 Plin. N. H. 111,16,120, uz razlike u grafiji vlastitih imenica. 23 Varon (Marcus Terentius Varro, 11627. p. n. e.), polihistor i knjievnik iz Reate u sabinskoj pokrajini Italije. Sauvano je vrlo malo od opsenog opusa. Lui sam koristi djelo O latinskom jeziku De lingua Latina, a na Varona se bez naslova djela poziva i Pldnije Stariji u citatu s opisom istone jadranske obale koji Lui prenosi u C II. Usp. iz: M. Terenti Varronis De lingua Latina libri L. SPENGEL A. SPENGEL, Berlin 1885, Weimann; usp. izdanja Plinija. Citiran je dio biljeke atrium, Varro, De 1. Lat. V,16)l, uz manje razlike. Kako se Lui kasnije u IV knjizi poziva na isto Varonovo mjesto s istim odreenjem, bit e da je izdanje kojim se on sluio drugaije rasporeivalo oteeni tekst Varonova djela. 24 Teopomp | (, o. 375306. p. n. e.), /povjesniar s otoka Hija. Vie povijesnih d.iela poznato je po naslovima, ali su sauvani samo fragmenti. Najopsenija su bila ' Grka povijest i (<( Filipova povijest-. Usp. iz: Theopomipi fragmenta, FHG I, str. 278-333. Citalt je uz manja odstupanja radi prijevoda Strab. VII, 5,10, no ne moe se kategoriki tvrditi da taj opis obale u njega potjee od Teopompa. Strabon se na nj bio pozvao neto ranije, u VII,5,9, = FHG I, Theop. fg. 140, zbog podataka o nazivu Jonskog i Jadranskog mora, o trajanju plovidbe kroz Jadran i zbog nekih detalja u opisu Jadrana koje smatra nevjerojatnim. U Strabonovu tekstu Teopompovo ime nije vezano uz citirani opis. 25 Citat sastavljen od teiju Diodorovih mjesta, povezanih prepriavanjem: Diod. XV, 13, l, dio zadnje reenice; Diod. XV, 13, 4 i poetak 5; Diod. XV, 14,2, kraj. Stalno manja odstupanja, zbog prijevoda. Bitoa razlika prema krutiki ureenom tekstu u srednjem dijelu citata. Tu je lakuna na koju u Luia niim nije upozoreno, a isputen

je i sauvani dio teksta koji pokazuje da luka za brojne lae nije bila na Visu nego u Sirakuzi. lt lust. , 5, 4-6 27 Strab, V, 1,4; u drugoj polovini citata potpuno pogrean prijevod. 28 Dva Diodorova mjeslta povezana prepriavanjem: Diod. XVI, 5, 3, i Diod. XVI, 11, 3. Manja odstupanja u prijevodu. 2 " Ps. Scyl. 22 . Lui se zapravo poziva na standardnu formulu s poetka Pseudo Skilakovih odjeljaka, nakon je narod y, koja u ovom sluaju doista pokazuje da u Pseudo Skilakovu teksitu Li-buoid nisu obuhvaeni iimenom Ilira. 30 Verg. Eclog. VIII, 6 i 7 i Aen. I, 243 i 244; usp. bilj. 8 i 9. 31 Liv. X, 2, 4. Citat je otrgnut iz konteksta i netono napisan. Prijevod je u skladu s time, s razlogom: prikriveno je da je stajalo gentes ferae i da se odnosilo na Liburne podjednako kao i na Ilire. Iskrivljenje je previe u skladu s Luievim tezama o pomorskom poloaju jednih i drugih koje e se pokazati kroz djelo a da bi bilo sluajno. Cjelina: Circumvectus inde Brundisii promuntu. rium medioque sinu Hadriatico ventis latus, cum laeva importuosa Italiae Utora, dextra Illyrii Liburnique et Histri, gentes ferae et magna ex porte latrodniis maritimis infames, terrerent, penitus ad Utora Venetorum pervenit. 32 Polibije (, o. 201-120. p. n. e.), povjesniar iz Megalopola u Arkadiji. Opseno povijesno djelo 'loroptoi, Povijest, sauvano je djelomino. Usp. izdanja Luieva doba: PoZybii Megalopolitani Historiarum libri quinque NICOLAO PEROTTO SIPONTINO interprete; item epitome sequentium librorum. Lugduni Batavorum 1564; PoZybii Lycortae filii Megalopolitani historiarum libri qui supersunt ex interpretatione ISAACI CASAUBONI, Han. noviae 1810. Usp. moderna izdanja: PoZybii Historiarum reliquiae, bez imena prireivaa, Pari 1859, Didot; Polybius, Historiae, Th. BUTTNER-WOBST, Leipzig 1909, Teubner; de Boor. Opis I ilirskog rata Lui je sastavio od deset Polibijevih mjesta, naznaivi tokicama da prekida citat ili povezavi dijelove kratkim prepriavanjem. Reproducirana mjesta su Pojyb. 11,2,4 i 5; 11,3,1; 11,4,6 II, 5, l; II, 5, 20; II, 6, 2 II, 6 7; II, 8,1-11; II, 9, l; II, 10,8-11, 11,1; II, ,1|1,:10-II, 12,3. Prijevod dobro odraava izvornik. Upozoravamo da je u zadnjem dijelu, u Polyb. II, 11,14 i 15, hrvatski prijeivod prilagoen Luievu shvaanju mjesta, koje e se jasno pokazati kad bude kasnije komentirao izvjetaj o I ratu. U stvari se ne radi o dvadeset lemba onih koji su opsjedali Isu. Iza letnba treba staviti toku, a slijedea reenica poinje s Od onih koji su opsjedali Isu Farani su dakako zauzvrat Demetriju ostali poteeni, a svi su se ostali... iitd. 33 Dion Kasije (, Cassius Dio Cocceianus, o. 150. o. 235), povjesniar iz Nikeje u Bitiniji. Visok poloaj u upravi Carstva. Povijesno djelo ' ili '

378

379

Knj. I, pogl. l

Knj. I, pogl. I

34

35

38

Rimska povijest veim je dijelom sauvano. Usp. izd, Luieva doba: Dionis Cassii Cocceiani Historiae Romanae libri XLV1', . LEUNCLAVIUS, Francoforti 152; moderna izdanja: Diowis Cassii Cocceiani Historia Romana I i II, I. MELBER, Leipzig 1890, Teubner; Cossii Dionis Cocceiani Historiarum Romanarum quae supersunt IV, U. Ph. BOISSEVAIN, Berlin 1895, Weidmann. Broj fragmenta to ga navodi Lui potjee iz izdanja njegova doba. U usp. kritikim izdanjima je to Dio Cass. fg. 47 (49), 2i7. Tekst izvornika u izdanju je Luieva doba izgledao drugaije nego u dananjem, i na samom je poetku citata prijevod u skladu s time. No u eksplikaciji Sto su Rimljani eljeli postii poslanstvom i kakve su mu zadatke dali, izvornik je u redu, a prijevod u Luia odsltupa i bitno iskrivljuje smisao. Dalje je citat uglavnom u redu. Dubrovanin Stjepan Gradi latinizirao je svoje ime u skladu s obiajem vremena u Steuhanus Gradius. Rim mu je postao stalnim boravitem (Dubrovnik 1613 Rim 1683). Ondje je bio kustosom i prefektom Vatikanske knjinice, odande je u slubi vatikanske politike polazio u suvremene centre evropske moi. Pri tome je svagdje zastupao interese Dubrovnika i Dalmacije. Djelotvoran na ovim zadacima, bio je uz to jo d svestran stvaralac i znanstvenik. Najbolje je moda valoriziran Gradiev prirodoananstveni rad, no on je i politiki pisac, povjesniar, arheolog i povjesniar umjetnosti, filozof i pjesnik. Filolokom radu pripada spis u obranu autentinosti trogirskog fragmenta Petronija Arbitra, tiskan zajedno s tekstom fragmenta 1670. u Amsterdamu. Posao oko identifikacije i prihvaanja toga fragmenta zajedniki je Luiev i Gradiev trud. Njihovo se drugovanje u Rimu, ba kao i suradnja, .pokazuje i .preko Luieve prepiske. Prijevod Apijanovih Ilirskih ratova Gradi je izradio na Luievu molbu, za potrebe De Regno. O tome svjedoi Gradieva poslanica tiskana u De Regno 168. na str. 401, a itav je prijevod otisnut u nastavku, na str. 462i68. Apip. Illyr. 7 (1721) i poetak 8 (22); prijevod je izrazito neprecizan: mjestimino gui koncizan izvorni tekst humanistikom latinskom rjeitou, mjestimino saima sadraj. Na oba se naina prikrivaju i guibe izvorne informacije. Viedjelni citat razliitih Polibijevih mjesta s naznakama isputanja, povezan prepriavanjem. Reproducirana su slijedea mjesta: Polyb. 111,16,24; 111,16,7III, 17, 1; III; 18, 1-7; III, 19,12. Priblino Dio Coss. fg. 51 (53), ali s vikom podataka koji se moe nad u izvatku iz Diona to :ga je u svoje djelo ukljuio bizantski povjesniar Ivan Zonara (Zon. 8, 20,11 i d.). O njemu usp. bilj. 13 ue C VIII. U vezi s Dionom Lui ga nigdje ne spominje.

37

"8 App. Illyt. 8 (2224). Preteno Liv. XLII, 26, 27 i Liv. XLII, 48, 59, ali nije pravi citat, nego saetak Livijeva kazivanja. 40 Saetak Lijeva kazivanja s triju mjesta: Liv. XLIII, 9, 4, i 5; Liv. XLIII, 18, 3-1, 3; Liv. XLIII, 19, 13. 41 Polibijev izvjetaj o III ilirskom ratu sauvan je samo fragmentarno. Lui ovdje prepriava fragmente svrstane u usporeenom Diodotovu izdanju kao Polyb. XXVIII, 8, 19, 3 i Polyb. XXIX 3, 14, 7. 42 Dva ispravna citata Liv. XLIV, 31, 2-5 i Liv. XLIV, 31, 10-12 povezana prepriavanjem. ':i Ispravan citat Liv. XLV, 26,1115. Nije naznaena lakuna. 44 Polyb. XXXII, 9 (18); Lui navodi broj fragmenta prema izdanju I. Casaubona kojim se Sluio, a ovaj je opet numeraciju preuzeo od ranijeg izdavaa F. Orsindja. O njima usp. bilj. 7 i 82 uz ovo poglavlje. 45 Polyb. XXXII, 13 (23); o broju fragmenta u Luia kao u prethodnoj biljeci,, 46 App. Illyr. 11 (31 i 32) 47 Flor (LuciMs, lulius ili Publius Annaeus Florus, II st, Hadrdjanovo doba), povjesniar afrikog podrijetla. Djelo Bella Romana Rimski ratovi sastavio je ponajvie prema Livijevoj povijesti, pa se naziva i Epitome de Tito Libio, iako je koristio i druga vrela. Floru su se dugo pripisivali saeci svih knjiga Livijeve povijesti, Periochae koje su nastale u IV st. Zbog toga se i u Luia pod Florovim imenom najee citiraju ti saeci. Usp. izdanja: lulu Flori Epitome de Tito Livio bellorum omnium annorum DCC libri duo, C. HALM, Leipzig 1872, Teubner; usporeeno Teubnerovo izdanje Livija iz bilj. 20 uz ovo poglavlje. Citirana je Liv. Perioch. 47. 48 App. Illyr. 10 (29); pogrean prijevod zadnje reenice. 49 Liv. Perioch. 56. 50 App. lllyr. 10 (30). 51 Liv. Perioch. 59. 52 App. Illyr. 11 (33). 53 Liv. Perioch. 62. 54 Eutropije (Eutropius, sred, IV st.), rodom vjerojatno iz Italije. Biografski podaci nedostaju. Povijesno djelo Breviarium historiae Romanae ili Breviarium ab Vrbe condita. Usp. izd: Eutropii Breviarium historiae Romanae, bez imena prireivaa, Biponti 1789, HRSM str. 23il332. Citirano mjesto je Eutrop. VI,4. 55 App. Illyr. 12 (34r-) i 13 (3638). 36 App. Illyr. 13 (38 i 39). 57 Vjerojatno pravi Flor. Epit. II, 23 i 25, jer krte reenice Liv. Perioch. 131, 132 i 139 ne .pokazuju dobro trajanje ratnih operacija.
39

380

381

Knj. I, pogl. I

Knj. I, pogl. i
75

U duem izlaganju od 4956 knjige Ddon opisuje i operacije u Iliriku, od prvog Oktavijanova pohoda do guenja panonsko-delTnatskog ustanka. Na sve se to Lui poziva ovim navodom (Dio Cass. 49', 36, 1-56, 17, 1). Apijanov izvjetaj o vojevanju u Iliriku u Aiugustovo doba takoer je opiran i tee od App. Illyr. 13 (38)2 (88). Lui je kao izvor za X rat donio samo poetak (usp. gore, bilj. 56), a ovdje se poziva na ostalo. 59 Eutrop. VII, 5. Cjelina je zapravo posmrtna pohvala Oktavijanu Augustu: Nam exceptis civilibus bellis, in quibus invictus fuit, Romana adiecit imperio Aegyptum, Cantabriam, Dalmatiam saepe ante victam, sed penitus tune subactam, Pannoniam, Aquitaniam, Illyricum, Rhaetiam, Vindelicos et Salassos in Alpibus:... 60 Diod, XV, 14,, 2; meutim, dio o 10000 Ilira nije u glavnom citatu reproduciran, nego samo preprian. Uz to, Lui e tek dokazivaitd da je Dionizije osnovao Isu, a ne Lis, i da mu je zapovjednik bio na Visu, to ovdje iznosi kao gotovu stvar. Ki Polyb. XXXII, 9 (18). 62 Aigatoklovi su pothvati u Diodora, kao sicilskog pisca, razasuti po XIX, XX i XXI knjizi, a doslovna pokria za Ludev navod nema. Meutim, najavljujui kazivanje o Agatoklu Diodor u XIX, 1,7 pie da je Agatoklo za neko vrijeme stekao veinu Libije i dijelove Italije. Luiev je navod parafraza tog mjesta. S Korkirom je neto drugaije: u fragmentu Diod. XXI, 2,1 i d. spominje se da je Agatoklo oslobodio otok Kasandrove opsade. Po tome se smije pretpostavljati i to da je njime zavladao. U Plutarha imamo izriito svjedoanstvo o Agatoklovoj vlasti nad Korkirom: njegova ju je ki Lanasa donijela kao miraz epirskom kralju Piru (Plut. Pyrrh. 9). 63 Odgovara poetku Apljanova citata o I ratu, App. lllyr. 7 (17), ali samo uz prijevod kakav je reproduciran u De Regno. Original naime kae da je Par imao u vlasti dio Ilirika, a Gradiev prijevod da je vladao dijelom Jonskog mora. 64 Polyb. II, 2,4. 65 Priblino Polyb. II, 12, 6. 67 Parafraza Polyb. II, 8, 8. 07 Parafraza Polyb. II, 8,8. 68 Lui se poziva na slijed izlaganja od Polyb. II, 8, 5II, 11,12. 09 Polyb. 11,11,14 i 15; usp. kraj bilj. 32 uz ovo poglavlje. 70 Dio Cass. fg. 47 (49), 5 i 6. 71 App. Illyr. 1 (17): Polyb. II, 11, 8. 72 App. lllyr. 7 (21). 73 App. Illyr. 7 (17). 74 App. lllyr. 7 (17) i Dio Cass. fg. 47 (49), 2 u iskrivljenom obliku, usp. kraj bilj. 33 uz ovo poglavlje.

58

Polyb. 11,11,12 i App. lllyr. 7 (21). App. Illyr. 8 (22). 7S Polj/b. XXXII, 9 (18), l i 2. 7n Fulvio Orsini (Fulvius Ursinus, Rim ISBSi1600), ueni antikvar i strastveni skuplja starina. Povijesna djela, izdanja starih pisaca, meu ostalim 1 rjenikog djela Pompeja Feta kojim e se Lui posluiti kasnije u De Regno. Ovdje se radi o izdanju fragmenata vie grkih historiara koje je Opini priredio na temelju rukopisa u vlastitu posjedu, irepi Polybii Megalopolitani selecta de legationibus et alia quae sequenti pagina indicantur nunc primum in lucem edita ex bibliotheca Fulvii Ursini, Antverpiae 1582. Na drugoj je strani nabrojeno: Fragmenta ex historiis quae non extant: Dionysii Halicarnasftei Diodori Siculi Appiani Alexandrinl Dionis Cassii Nicaei de legationibus et Dionis libri 78. et 80. imperfecti adnotationes in Polybium. Na te se biljeke ovdje poziva Lui, a iz Orsinijeva izdanja potjee i numeracija Dionovih i Polibijevih fragmenata koju navodi u" De Regno. 80 Steph. Byz. s. . , usp. izd. str. 418. 81 Tipian humanistiki navod laka tona, koji obuhvaa itav niz izvornih mjesta. Lis se spominje u Polyb. II, 12,3; III, 16,3; IV, 16,6; VIII, 8, 1314; XXVIII, 8, 4; Livije ga spominje tri puta, uvijek kao Genoijevo sjedite: Liv. XLIII, 16, 1; XLIV, 30, 6; XLIV, 30. 7. s2 Isac Casaubon (Isaac Casaubonus, Gneve 1559London 1614), autor vjerskih i politikih polemikih sipisa, a uz to izdava velikog broja starih grkih i latinskih pisaca. Za Luiev rad u De Regno posluilo je Casaubonovo izdanje PoMbija (1609, grki i latinski), temeljeno dijelom na Orsinijevu. Casaubon je bio najavio i komentar, ali je umro prije no to ga je dovrio. 1617. je objavljen dio koji je nesreen zateen u rukopisnoj ostavtini autora, a see do 20. poglavlja prve Polibijeve knjige. U Casaubonovu se opusu istie obrada Strabonova teksta, najprije u tuim izdanjima (15711), a zatim i u vlastitom koje je tiskano ^posmrtno, 1620. g. Casaubonovu se radu na Strabonovu tekstu, kojim se potpomogao i Lui, priznaje i danas izuzetna kvaliteta. 83 Strab. VII, 5, 5. 84 Diod. XV, 13, 4 u kombinaciji s Diod. XV, 3, l i Diod. XV, 14,2. 85 Diod. XV, 13,14. 86 Ps. Scyl. 23 NAm>u 87 Skimno (, o. 300. p. n. e.), geograf rodom s otoka Hija. Sastavio je prozni Kopneni putopis (;) u 16 knjiga. Sauvano je 9 fragmenata. Pod njegovim imenom Lui navodi iskljuivo djelomino sauvanu Pe77

7(i

App. Illyr. 7 (18).

382

383

Knj. I, pogl. I

Knj. I, pogl. I

riegezu u stihovima, koju su upravo u njegovo vrijeme Skimnu gotovo istodobno prepisali L. Holste d I. Voss (o njima usp. bilj. 3 i 6 uz C II i bilj. 59 uz C IV). Dijelom u skladu s tom atribucijom, autor se i danas naziva Pseudo Skimnom. Usp. izd. Scymni Chii, ut fertur, Periegesis, GGM I. s8 Diod. XV, 14, 2 u kombinaciji s Diod. XV, 113, 1. m U treem poglavlju Lui e izriito imenovati jednog Polibijeva prevodioca. To e biti Nicolao Perotti (Nicolaus Perottus, Sassoferato 14301480), gramatiar i prevodilac Polibijevih prvih pet knjiga daleko prije no to su se pojavila prva izdanja izvornika. Prijevod je posvetio papa Nikoli V 1452. godine, i spis je d,u/go nadoknaivao nedostatak izvornika. Perotti je priredio i jedno ne odve dobro izdanje Plinija Starijeg. Usporedili smo jedno od kasnijih izdanja njegova Poubija (usp. bilj. 32), i nismo mogli nai sve nedostatke koje Lui pripisuje ^ranijem ili iprvom prevodiocu. 1)0 Polyb. II, 8, 5. 91 Ovog prevodioca Luac nigdje ne imenuje, no moe se s velikom vjerojatnou pretpostaviti da se radi o^Piercamdidu Decemtoriju (Petrus Candidus Decembris, Pavia 1399Milano 1477). Politiar i pisac, preveo je i komentirao djela mnogih antikih pisaca. Jo je 1452. prema kasnije izgubljenom predloku objavio prijevod nekih dijelova Apijanove povijesti, a meu njima su bili i Ilirski ratovi. Kako je njihov original dugo zatim ostao nepoznat, Decembrijev je prijevod esto iznova tiskan (npr. 1472, 1477,. i kasnije), iako nije bio jako cijenjen. Manjak je nadoknadio 1599. David Hoeschel, objavivi prema novopronaenom rukopisu zasebno Ilirske ratove. Lui, meutim, nije bio zadovoljan njegovim izdanjem, i Gradiev je prijevod za De Regno raen prema rimskim irukopisima koje su identificirali i usporeivali Gradi i Lui. O tome v. Gradievu poslanicu u De Regno 1668, str. 461. 92 App. Illyr. 7 (17). 93 Polyb. II, 8, 5; Dio Cass. f g. 47 (49), 2, 94 App. lllyr. 7 (21).. 95 Usp. Polyb. II, 12, 3. 98 Carlo Sigonio (Carolus Sigonius, Modena 15231568), po struci pravnik, bavio se pravnom povijeu i povijeu uope, ee starijih razdoblja. Lui se ovdje precizno poziva na djelo De antiquo iure provinciarum libri III tiskano s nekim drugim pravino-povijesnim spisima 1560. u Mlecima. Usp. izd.: CAROLI SIGONII de antiquo iure populi Romani libri XI, duo de Civium Romanorum, tres de Italiae, totidem de provinciarum antiquo iure, reliqui de Romanae lurisprudentiae iudiciis, sv. I i II, Leipaig Halle 1715, Seli. Navedeno mjesto je u sv. II, stir. 47 54, I knj. De antiquo iure Provinciarum, C VII De Illyrico.
384

Ishod II ilirskog rata u Polyb. III, 18,57 i 19, l2 u glavnom citatu; inae pad Fara i DerneUmjev bijeg u Polyb. III, 19, 48, to Lui nije reproducirao, iako se ov98 Polyb. VII, 9, 13 i ,14. 99 Za uzrok makedonskog rata Polyb. V, ,101, 7. Od Aigronove dje i na to poziva. U fragmentu Diona Kasija (fg. 51/53/) izvjetaj o sukobu s Demetrijem prekinut je kad su Rimljani poveli ete prema Isi. Nastavak zbivanja, tj. Dimal, Far i daljnju Demetrijevu sudbinu opisuje prema Dionu Zonara. Uep. bilj. 37 uz C I. App. Illyr. 8 (2224). ekspanzije do Skerilaidina ugovora s Filipom Polibije ga prilino esto spominje: PoZyb. II, 5, 6 i d.; II, &, 3; II, 6, 6; IV, 16, 6, 9 i 11; IV, 29, 5. 100 Polyb. IV, 29, 2 i d.; u nastavku Lui prepriava Polibijev izvjetaj. 101 Liv. XXII, 33, 36. 102 Polyb. XVI, 24; Liv. XXXI, l, 610. 103 Polyb. X, 41, 4. 104 Luievu bi navodu doslovno odgovarala mjesta gdje su Pleurat i Skerdilaida spomenuti zajedno, a to su Liv. XXVI, 22, 9, Liv. XXVIII, 5, 7 i Liv. XXVII, 30, 19. Posljednje mjesto ne odgovara navodu, jer se spominje Pleurat, kralj Traana, uz Skerdilaidu, kralja Ilira. Srednje odgovara kako-tako. jer su obojica spomenuti kao sudionici rata, ali se ne vidi kime vladaju niti je jasno da meu njima postoji blia veza. Prvo jo najbolje odgovara, jer je ondje reeno .da bi im obojici morali pripasti Ardijejoi. U svakom sluaju, nita od ovoga nije u treoj knjizi tree dekade, a u njoj nema nieg to bi odgovaralo Luievu. narvodu. 105 Liv. XXXI, 28, 1. 106 Tekst koji je reproduciran odgovara Liv. XXXIII, 34, 11, a odreenje uza nj prethodnom navodu Livija (usp. bilj. 105). Greka u itanju izvornog teksta u izdanju kojim se sluio Lui: umjesto Lingus danas se stavlja Lychnis. Kako e se vidjeti, on se tome nije dosjetio. 107 Navod se odnosi na sve to je od Livdja uizeto za opis III ilirskog rata usp. bilj. 39, 40, 4>2 i 43 uz ovo poglavlje. 108 PoZyb. XXXII, 9 (18), 4; Liv. XLIV, 30, 2. 109 Navod se temelji na Liv. XLII, 26, 2 i XLV, 26, 13. 110 Liv. XLV, 26, 13. 111 Poij/b. XXXII, 9 (18), lr-2. 112 App. lllyr. 11 (31 i 32); Liv. Perioch. 47. 113 Polyb. XXXII, 9 (18), 4. 1)4 Lui ovime osobito misli na natorajanje naroda pri ureenju Ilirika, Liv. XLV, 26, 1115. 115 App. Uyr. 11 (31 i 32). 116 Vatinije (Publius Vatinius, o. 95nakon 43. p. n. e.) rodom iz Reate poput Varona, bio je jedan od Cezarovih

97

385

Knj. I. pogl. I, II

Knj. I, pogl. II kao Paflagonci, tovie ovog drugog etnika ne bi prema indeksima uope smjelo biti u djelu. 3 Luka Holste ili Holstein (Lucos Holstenius, Hamburg 1596 Rim 1661), svestran istraiva starine visoke strunosti, Luiev rimski prijatelj i suradnik. Od 1636. na poloaju je knjiniara kardinala Barberinija, od 1641, kustos Vatikanske biblioteke. Posljedica je irokih interesa da je mnogo vie namjeravao uraditi i ostavio u rukopisu no to je za ivota objavio. Iz aspekta Luieva rada u De Regno posebno su interesantne Holsteove biljeke uz Sholije za ep Apolonija Roanina (1639), biljeke uz sam ep (1641), biljeke uz Clouvierovu Drevnu Italiju (usp. bilj. 47 uz C V) tiskane posmrtno 1666, i biljeke uz djelo Stjepana Bizantinca, tiskane takoer posmrtno tek 1684. Lui je naime imao uvida u sav Holsteov rad, bez obzira jesu li to bila dovrena i objavljena djela, ili ono to se tek pripremalo. I da nema drugih podataka, dokazivao bi to tekst De Regno. Naime, projekt da izda zbirku Geographi Graeci minores u tri dijela, gdje bi se u prvome nali Marcijan iz Herakleje, Pseudo Skimno i Pseudo Skilak (dakako, pod imenima Skimna i Skilaka), Holste nikada nije realizirao. Donosei u De Regno Holsteove prijevode Periegeze i Peripla*, s njegovim emenacijama, i spominjui njegove zahvate, Lui ie po svemu sudei prvi i jedini u svoje doba objavio dio Holsteova posla na tim izvorima, to je dokaz ive i otvorene suradnje meu dvojicom znanstvenika. 4 Glavni Pseudo Skilakov citat obuhvaa jedanaest poglavlja Peripla, od Ps. Scyl. 17 Tvfrfavot do Ps. Scyl. 27 VlfttKoi. Tekst je prikazan u fazi ureivanja s rukopisnim varijantama na marginama i Lui e se na to jo vraati, pa o nekim razlikama prema kritikom izdanju na tim mjestima nije neophodno govoriti. Nije, meutim, zabiljeeno nita za naslove Ps. Scyl. 25. i 26. 25. odjeljak ima u naslovu varijantu etnonima koju kritiko izdanje izostavlja, a 26. nosi naslov - kao i Ps. Scyl. 22. U kritikom izdanju naslov je zamijenjen sa , |u skladu sa sadrajem. ini se da Luiu i Holsteu tu nita nije zasmetalo. 5 Marcijan iz Herakleje ( , izmeu g. 4,00. i 500), geograf iz pontske Herakleje. Sastavljao je saetke djela pojedinih starijih geografa i izradio vlastite kompilativne periiple vanjskog i unutarnjeg mora,, dijelom sauvane. Usp. izd: Marciani Heracleensis peripli, GGM I. U De Regno nije upotrijebljeno nita iz vlastite Marcijanove ostavtine. Spomenut je jer mu se pripisivala Pseudo Skimnova Periegeza, koja e jedanput biti i citirana pod njegovim imenom. 6 Usp. bilj. 3 uz ovo poglavlje. Atribuciju Periegeze Marcijanu iz Herakleje dao je njen prvi izdava, David Hoeschel 1600. u svojoj ediciji Geographi Graeci minores. Zadrala su je i dva slijedea izdanja Periegeze prije

117

118

119

120

121

zapovjednika u ratu Pompejem, a kasnije samostalan zapovjednik u operacijama protiv buntovnih plemena u Iliriku, osobito Delmaita. Ve 46/5. g. p. n. e. slavio je suplikacije zbog uspjeha na tom terenu, a ondje se na dunosti nalazio i 44. p. n. e. kad su pisana dva pisma koja koristi Lui. Ciceron (Marcus Tullius Cicero, 10643. p. n. e.). Znameniti politiar, govornik i pisac nije sam Luiu pruio nikakvih podataka za De Regno. U njegovoj Zbirci pisama A familiares sauvana su pisma vojskovoe Vatinija koja Lui koristi, te je Ciceron spomenut samo kao posrednik. Usp. izdanje: M. Tullid Ciceronis Epistularum ad Familiares quae dicuntur libri XVII, C. F. W. MUELLER, M. Tullii Ciceronis scripta quae manserunt omnia III, l, Leipzig 1904, Teubner. Citirano je pismo Cic. Ad fam. V, 10. Dio teksta bez ikakve je naznake isputen, a nita ne upozorava niti na lakunu u pismu. Polyb. XXXII,9,(18),4; za Casaubona usp. bilj. 82 uz ovo pogl. Cic. Ad fam. V,10. Cic. Ad fam. V,9. Pismo jest jasnije, jer pokazuje da Vatinije ne smatra Naronu mjestom u Dalmaciji. Ono to nije jasno, je zato onda Lui nije citirao to pismo. Velej Peterkul (Gaius, ev. Marcus iM Publikus Velleius Paterculus, o. 20. p. n. e. SI. n. e.), rimski historiar s bogatom vojnom i inovnikom karijerom. Sastavio je Rimsku povijest od osnutka Grada do svoga doba, u svega dvije knjige (Historiae Romanae libri duo). Usp. izd. M. Vellei Paterculi ex Historiae Romanae ad M, Vinicium consulem libris uobus quae supersunt, V. HAASE, Leipzig 1874, Teubner. Citirana su mjesta Veli. Pat. 11,110,2 i 11,110,6. Prvi je citat grubo otrgnut iz konteksta i netono ispisan. Cjelina: Praeparaverat iam hiberna Caesar ad Danubium admotoque exercitu non plus quam quinque dierum iter a primi hostium aberat, legionesque quas Saturninum admovere placuerat, paene aequali divisae intervallo ab hoste intra paucos dies in praedicto loco cum Caesare se iuncturae erant, cum universa Pannonia, insolens longae pacis bonis et adulta viribus, Delmatia omnibusque tractus eius gentibus in societatem adductis consilii, ormo corripuit. App. Illyr. 16(47). II POGLAVLJE Herodot (&, o. 484424. p. n. e.) iz Halikarnasa u Kariji, otac povijesti. Jedino djelo loropbf; & ili 'laropltu Povijest. Usp. izd. Herodotus, Historioe I i II, H. KALLENBERG, Ledpzig 1937, Teubner. Henete Herodot definira kao ilirski narod u Hist. 1,196. Lit. 1,1,14 i Strob. V,l,4; kod Polibija meutim za ovaj navod prema usporeenim ladanjima nema pokria. Veneti (ev. Heneti, Eneti) nigdje kod njega nisu definirani

386

387

Knj. I, pogl. II

Kn]. I, pogl. II

De Regno, 1606. s prijevodom u stihu i 1662. s proznim prijevodom. Holste se za atribuciju Skimnu s Hija prvi put izjasnio u svojim biljekama uz Porfirija (1631), a podsjetdo je na to u biljekama uz Sholije za ep Apolonija Roandna (16.39), reagirajui na istu atribuciju k.oju je takoer 1639. iznio Isaac Voss (usp. bilj. 5Q uz C IV). 7 Pseudo Skimnov navod Teopompa morao bi se odnositi na ista mjesta s kojih je crpao Strabon u Geo. VII, 6,10. 8 Timej (, o. 345^-260. p. n. e.), povjesniar iz Tauromenija na Siciliji. Djela nisu sauvana. Najopsenije povijesno bile su ili '. Povijest Sicilije. Zavrni je dio zahvatio u rimsku 'povijest pa se navodio i sa zasebnim naslovom ' , -Rimska povijest. Usp. >izd.: Tdmnaei fragmenta, FHG I,, str. 19(2233. Prema Pseudo Skimnovu tekstu, od Timeja i Eratostena potjee opis poluotoka Hilide s podacima o plemenu Hila. Ps. Scymn. 404411 = FHG, I, Tim. fg. 42. 9 Eratosten (', o. 284202 p. n. e.), geograf, kozmograf i pjesnik rodom iz Kirene u Libiji, ivio je i radio preteno u Aleksandriji. Djela nisu sauvana. Najznaajnije je bio Zemljopis ( ili ^) u tri knjige s kartom poznatog svijeta. Usp. izd.: Die geographischen Fragmente des Eratosthenes, H. BERGER, Leipzig 1880, Teubner, Ps. Scymn. 404 411 = Eratosth. fg. III, B, 113, usp. izd. str. 356. 10 Glavni citat obuhvaa Ps. Scymn. 361-444 prema usp. izdanju, tj. stih dalje no to je naznaeno u De Regno. 1 ' Dionizi je Perieget (Afriki, Aleksandri jski , kraj III po. IV st.). Pridjevci bi uz karakter njegova spisateljstva trebalo da pokazuju i njegovo podrijetlo iz egipatske Aieksandrije, no neki smatraju da je njegov grad Karaha u Suzijani, prekrtena u Aleksandriju. Djelo Svjetski putopis ' pisano je u heksametriima. Usip. izd. GGM II, str. 103-176. Lui je donio trodjelni citat, sastavljen od Dion. Perieg. 91m, 3718307 i 481493. 12 Glavni Strabonov citat sastavljen je od sedam razliitih mjesta, izmeu kojih su naznake isputanja ili izrazi povezivanja poput et infra i itern: Strab. VII, 5, 3 od druge reenice dalje, bez prekida ili isputanja do VII, 5, 7; poetak Strab. VII, 5, 8; kraj Strab. VII, 5, 8 i poetak VII, 5, 9; kraj Strab. VII, 5, IO i VII, 5, U bez prekida ili isputanja; djeli Strab. VII, 6,1; dva djelia Strab. VII, 7, 8, povezana s item; opis Egnacijeve ceste po slijedu bi citata morao takoer dolaziti iz Strab. VII, 7, 8, gdje se ona dodue spominje, ali ovo to je citirano doslovce odgovara njenu opisu u Strab. VII, 7. 4. Ne moe se odrediti je li to Lui hotice ili nehotice zamijenio dva slina Strabonova mjesta, ili je moda u njegovu predloku bilo takve zabune. Tekst je svakako vrlo nesreen. 1:1 Strab. VII, 5, 3.

" App. Civil, V, 7 (66), ali s ozbiljnom grekom vjerojatno u itanju izvornika: umjesto Codropolim trebalo je biti iroXu>. Prijevod dalje ovisi o toj igreci, kao i Luiev komentar. 15 Plin. N. H. III, 5, 38 i III, 19 130. 1 Navod se u prvom redu odnosu na zavrni dio glavnog citata, dakle na Strab. VII, 4. 17 Dio Cass. 411, 49, 2. 18 Granice Ilirika prema Strab. VII, 5, 3 i VII, 7, 4, a Lui je zapravo prepriao tri prva dijela glavnog Strabonova citata. 19 Pomponije Mela (Pomponius Mela, l st. n. e.), geograf iz Tingentere u Hispaniji. Djelo De chorographia libri tres ili De situ orbis objavio je 43/44. godine. Usp. izd.: Pomponius Mela, Oeuwes completes, M. NISARD, Collection des auteurs latins avec la traduction en froncois, Pari 1850, Dubochet-Chevalier. Prvii je odlomak Pomp. Mela 11,3. 80 Pomp. Mela 11,7; na alost, usporeeno izdanje nije kritiko u pravom smislu rijei, te ne predouje varijante. Opredijelilo se za takvu verziju ovog dijela teksta da nedostaje upravo ono o emu Lui kasnije ivo raspravlja, Trucones. 21 Opaska se odnosi na itav Strabonov opis obale, tj. na prva itni dijela glavnog citata. 22 Kako je naprijed pokazao, Lui misli na Verg. Eclog. VIII, 6 i 7, Verg. Aen. l, 243 i 244 i Liv. X, 2, 4. 28 3 i lin. N. H. III, 139i = Callim. fg. 392,, prema usp. izdanju takoer iz Airia (v. bilj. 6 uz C I). 24 Varro apud Plin. N. H. III, 22,142; u popisu izvora prema kojima je sastavio Prirodoslovlje Plinije dodue imenuje autore iz kojih je crpao posebno za svaku knjigu djela, ali na alost ne daje i naslove spisa koje je koristio. 25 Glavni Plinijev citat zahvaa neprekinuti tekst od Plin. N. H. III, 2il, 139 do poetne reenice Plin. N. H. III, 23, 145. U usporedbi s dananjim izdanjima suvini su naslovi odjeljaka koji nisu izvorni, a nedostaje potpodjela na manje odjeljke. To se uoava na prvi pogled. Tekst je iskvaren i nesreen, no o tome e odmah raspravljati i sam Lui. 24 Plin. IV. H. III, 151 = Callim. fg. 393 prema usp. izdanju, takoer iz (usp. bilj. 6 uz C I). 27 Drugi dio Plinijeva glavnog citata obuhvaa Plin. N. H. III, '26, drugu polovinu 151 i cijeli 15,2. Za izgled teksta primjedbe kao u bilj. 25 uz ovo poglavlje. 28 Guillaulme Dalechamps (Guillaelmus Delicompius i'H Dalecampius, Caen 1'53Lyon 1588), lijenik i botaniar, znamenit erudit. U skladu sa strukom, zanimali su ga stari spisi prirodnjakog sadraja, te je priredio i izdao

388

389

Knj. I, pogl. II

Knj. I, pogl. II, III

niz takviih djela antikog postanka. Na Pldnijevu Prirodoslovlju radio je velik dio ivota, a prvotisak (1587. u Lyonu) je nadivio samo godinu dana. Izdanje je bilo izvanredno cijenjeno, to pokazuje i Luiev navod. * U najnovijem usporeenom izdanju (usp. bilj. i!8 uz C I) meu spomenutim vatikanskim rukopisima Plinijeva djela nema signature kakvu navodi Lui. Usp. i bilj. 38 uz ovo poglavlje. 80 Ferdinando Nunes de Vallaolid (Ferinanits Nonnius Pintianus, Vailadolid /Pineium/ kiraj XV st. Salamanka 11553), objavljivao je komentare antikim pdscima, npr. Seneki i Pom|poniju Meli. Znamenito je djelo na koje se d Lui povziva, Observationes im loca obscura et depra.va.ta Historiae naturalls Ca-i Plinu, ili Observationes in Cai Plinu Noiwrolis historiae libros omnes, ili jednostavno Observationes PUnianae. Tiskano je prvi put u Salamanki 1544, zatim 15147. u Anitwerpenu, i vie puta poslije smrti autora, npr. 1593. u Lyonu, 1586. u Frankfurtu. 81 Navod se tie svih mjesta igdje Strabon spominje Autarijate: Strob. VII, 5, 6; VII, 5, 7; VII, 5,11. 32 Nunesov predloak u stvari je kodeks iz Toleda. V. uvod najnovijeg usporeenog izdanja Plinija (prema bilj. 18 uz C I): Codex Toletanus, membranaceus, saecuM XIII, excepto ultimo omnes libros continens, a Pintiano quondani diliigenter excussus et adhibitus est. Kodeks iz Salamanke na istom je mjestu predstavljen ovako: Codex Salmaticensis, liibros I-XV continens, semivetus, ut ait Pintianus, qui eum in observationibus Pliinianis a. 1544. non raro laudavit. Oito je da Lui varijante iz tog kodeksa takoer navodi prema Valladolianinu. 93 Oblik tradiran u nekim rukopisima Pomp. Mela II, 7. 34 Plin. N. H. III, 26, 152. 35 Pln. N. H. III, 26, 152; za kodeks Toleda usp. blj. 32 uz ovo poglavlje. * Ptolemej (, Claudius Ptolemaeus, 2. treina II st., umro vjerojaitno za vladavine Marka Aurelija); znanstvenik iz egipatske Aleksandrije. Astronomska, astroloka, geografska djela i djela iz drugih disciplina. Lui koristi , op4s poznatog svijeta u sedam knjiga, s 27 karti opisanih podruja u osmoj knjizi. Usp. izdanja: Claudil Ptolomaei Geographia I, l i 2, C, MULLERUS, Pari 18831901, Didot; Claudius Ptolemaeus, Geographia IIII, bez imena prireivaa, Leipzig 1887 -^1898. Navedeno je mjesto Ptoi. Geo. II, 16 (17), 14. 87 Strob. VII, 5, 5; Pomp. Mela II, 7. 98 Za Romana exemplaria Plinija kae prireiva najnovijeg usporeenog izdanja (bilj. 18 uz C I) da su valde numerosa. Na njima se ne zadrava, osim na najkvalitetnijima koje je upotrijebio za izdanje. Prema tome, Lui je doista mogao tota usporeivati, a za nj dragocjeni va-

tikanski kodeks ili danas ne pripada najkvalitetnijima, ili je promijenio signaturu. Ermolao Barbaro (Hermolaus Barbaru, Mleci 1464 Rim 1493). Njegovim Castigationes PUnianae izdanim u Rimu 1492. i 1493. zapoela je kritika obrada Plinijeva djela. 10 iovo. 41 Amijan Marcelin (Ammianus Marcellinus, o. 330395). Grk iz sirijske Antiohije. Povijesno djelo Res gestae, nastavak Tacita, zahvaa od 96378. godine. Dijelom sauvano. Usp. izd: Ammiani Marcellini Rerum gestarum li. bri qui supersunt I i II, V. GARDTHAUSEN, Leipzig 1874, Teubner; Ammianus Marcellinus. Romische Geschichte I, II, W. SEYFARTH, Berlin 1970. Akademie-Verlag. Amm. Mare. 22, 3, 6 i 28, l, 33. Boas je oba puta akuzativ smjera. Prema tome, iovo je u Amijana vjerojatno Boae. 42 Pomp. Mela 11,7; Ptoi. Geo. 11,16 (17), 14. 48 Prema Ps. Scyl. 23 &. 44 Ouvanje i prijenos izvora opskrbljenog kartama kroz stoljea jo su kompliciraniji nego ouvanje i prijenos teksta. Tako je, ini se, prvo novovijeko izdanje Ptolemeja bilo latinsko, bez karata, 1475. u Vicenzi. Od vremena velikih geografskih otkria Ptolemejev su tekst pratile karte to su ih radili humanisti, aktualizirajui ih i popravljajui. Osobito je bio cijenjen rad Gerharda Kremnera Mercatora koji je 1578. tiskao u Kolnu Tabulae geographicae ad mentem Ptolemaei restitutae et emendatae. Te su se karte pridruivale najkvalitetnijim kasnijim izdanjima Ptolemeja, d Lui se vjerojatno sluio njima. 45 Ptolemejev glavni citat, s neto iskrivljenih imena mjesta i okrnjenja, odgovara PtoZ. Geo. TI 16 (17), 114. 46 Prema Strab. VII, 5, 4. 47 Prema Plin. N. H. III, 2il, 139 i Ptoi. Geo. II, 16 (17), 8. <e Prema Strab. VII, 5, 5.
19
49

Plin. N. H. III, 22, 144. 51 Prema Pomp. Melo II, 3. 32 Prema Strab. VII, 5, 5. * Prema Plin. N. H. III, 26,152. Vl Prema Ptoi. Geo. II, 16 (17), 14.

50

Plin. N. H. III, 22, 14S i Ptoi. Geo. II, 16 (17), 4 i 5.

III POGLAVLJE
1

Prema Ps. Scj/l. 24 Movun i Ps. Scyl. 26

Polyb. II, 11, 10 i 11; App. lllyr. 7 (20 i 2,1); Strab. VII, 7, 8. ali to mjesto nije ranije citirano. Usp. Strab, VII, 5, 6; VII, 5, 7 i VII, 5, 11 i App. Illyr. 3 (7)

390

391

.1. , pogl.

Knj. I, pogl. III

'' Prvi dio navoda odgovara Strab. VII, 5, 11 i sadran je u glavnom Strabonovu citatu, drugi se temelji na Strab. VII, 5,15 i ondje ga nema. 1 App. lllyr. 3 (7), ali izrazito pogrean prijevod: Autariiati su prema Apijanu svladali Ardijejce, a ne obratno. Podatak o Liburnirna nije dovoljno vjerno prenesen, pa se ne vidi da Apijan Ardijejce i njih, tim redom, predstavlja kao najbolje jadranske pomorce. Sto najvie udi, ovo nije Gradiev prijevod. Njegov, u prilogu De Regno (462, l, 50 i d.), moda je odve rjeit, ali je toan: Nec alia ratione Ardiaei mari imprimis validi, ab Auiarieis, qui itidem terra valebant, postquam eos multis affecere damnis, tamen eversi sunt. Praeter Ardiaeos Liburni navibus plurimum vzlu'.ssc memorantur ... 11 Lui se poriva na emiendaciju koju je za Plin. N. H. III. 22, 141 predloio u prethodnom poglavlju. 7 Strab. VII, 5, 7. 8 Ps. Scyl. 24 . 9 App. Illyr. 3 (7) uz napomene iz bilj. 5 uz ovo poglavlje. 10 App. Jllyr. 3 (8 i 9). " Diod. III, 30, 3. 12 Elijan (, Claudius Aelianus, o. 170285. g.), podrijetlom Grk, osloboenik iz Rreneste u Italiji. Sauvano mu je vie djela razliita sadraja i kompilativna karaktera. Lui koristi spis O prirodi ivotinja (Hepiifav ), Usp. izd.: Claudii Aeliani De natura animalium libri XVII, Voria Historia, Epistolae, Fragmenta l i II, R. HERCHER, Leipzig ,1864, Teubmeir; citirano je mjesto Ael. Anim. 17, 41. Usporeeno kritiko izdanje ne biljei varijantu Indi koju Lui ispravlja. 13 Steph. Byz. s. . , usp. izd. str. 148. "' Usp. bilj. 82 uz C I. '"' Sirob. VII,5,11. 10 Polien (, II st., doba Marka Aurelija i Lucija Vera), povjesniar rodom iz Makedonije. Djelo -Ratne varke ili ^. Usp. izd. Polyaeni Strategematon libri octa, E. WOELFLIN I. MELBER, Leipzig 1887, Teubner. Citirano mjesto je Polyaen. VII, 42. 17 Arr. Anab. I, 5, 13. m Diod. XX, 113,3 i Polyaen. IV, 12. 1. Razlika u broju Polienoviih knjiga izmeu Luievih navoda i kritikog izdanja dosljedno se ja.vlja i upozorava na razliit raspored teksta u Luievu predloku. 19 Strab. VII, 5,11. 20 App. Illyr. 3 (7) uz primjedbu iz bilj. 5 uz ovo poglavlje. 21 Strab. VII, 5,11 i VII, 5, 6. 22 Polyb. II, 11,10 i H. 23 O Casau'bonu usp. bilj. 82 uz C I. 24 Polyb. II, 11,13.

' Polyb. II, 11, 11; za N. Peirottija usp. bilj. 89 uz C I. ' Polyb. II, 10 i 11. ' Pod onim na vie mjesta treba uz mjesto iz glavnog citata u Strab. VII, 5, 5 podrazumijevati i Strab. VII, 5, 6; VII. 5, 7 i VII, 5, 11. U nastavku su reproducirana dva detalja iz glavnog citata Strab. VII, 5, 5 i VII, 5, 7 koji su izravna podloga Luievu zakljuku. Kombinirano navoenje Strab. VII, 5, 5 i VII, 5, 7 i citat od dijelova Strab. VII, 5, 3 i VII, 5, 10. Odnosi se na Strab. VII, 5, 10 gdje je u Luievu predloku stajalo ispravno Ardijejci. pa se po tome moglo ispraviti krivo Sardijejci u Strab. VII, 5, 3 istog predloka. 30 Dio Cass. 47 (49), 2 i 3. 3) Strab. VII, 5,12. 32 Vjerojatno Liv. XLIII, 9, 7. 33 Liv. Perioch. 56. .14 App. lllyr. 10(29). 35 Plin. N. H. III, 22, 143. 36 Strab. VII, 5, 3; VII, 5, 10 i VII, 5, 1. J7 Liv. XLV, 26, 1115. 38 Strab VII, 5, 6. O tradiciji Ptolemejevih karata u Luievo doba usp. bilj. 44 uz C II. Pridjev Ptolemaicus mjesto ev. prisvojnog genitiva Ptolemaei pokazuje da je Lui svjestan kako karte nisu identine Ptolemejevirn, iako ih smatra valjanim izvorom i za stanje Ptolemejeva doba. IVebalo bi zapravo prevesti s ptolemejski. 40 Strab. VII, 5,3. 41 Plin. N. H. III, 25,147, no iz teksta se vidi da je za Plinija logino i Panonija dio Ilirika. Lui to ovom prilikom zanemaruje. Ptol. Geo. II, 16 (17), 1. 42 Strab. VII, 5, 5. 43 Usp. bilj. 39 uz ovo poglavlja 4 Strab. VII, 5, 3, prva reenica koja nije obuhvaena glavnim citatom i gdje su Pirusti i Meeeji spomenuti kao Panonci. Ptol. Geo. 1116 (17), 8. 45 Pomp. Mela II, 3. 46 Plin N. H. III, 22, 144; App. Illyr. W (29); Strab. VII, 5, 5. 47 Plin. N. H. III, 22,144 i III, 26, 152. Homer (", IX ili VIII st. p. n. e.), po tradiciji ime autora -Ilijade i Odiseje. Lui se na nj poziva samo ovaj put. Usp. izdanje: ', H. FARBER, Munchen 1961, Kosel Verlag. Navedeno je mjesto Odyss. VI, 1-10. Strab. VI, 2, 4. Ps. Scymn. 437 i 438.
393

392

Knj. I, pogl. III, IV

51 52 53 M
55

Knj. I, pogl. IV

58

57

Strab. VII, 7, 8. Steph. Byz. s. . , usp. izd. str. 260. Ps. Scyl. 25 ;. Liv. XLV, 26, 1146. IL III 1741, 14. g. n. e.: CORNE[ DOLABELLA[E COS VII VIRO EPVL[ONI SODALI TITIENfSI 5 L] EG PRO PR DIVI AV[GVSTI ET TI CAESARIS AVGVSTI CIVITATES SVPERIORIS PRpVINCIAE HILLYRICI U Luievioj zbirci Inscriptiones Dalmaticae natpis je tiskan na str. 17, u skupini preuzetoj iz tiskanog djela lana Grutera. Za razliku od De Regno, u Inscriptiones je natpis Objavljen tono po recima. IL III 2908, 18/19. g. n. e. TI CAESAR DIVI AVG F AVGVSTVS IMP PONTIF TRIB-POTEST XX COS III LEG VII LEG XI 5 CORNELIO DOLABELLA LEG PRO PR U Inscriptiones Dalmaticae natpis je na str. 26, meu ostalima boji su preuzeti iz sheda Luieva zadarskog znanca, takoer znanstvenika Sime Ljubavca. I taj je ondje objavljen tono po recima. Ptol. Geo. Eur. tab. 5 i itav iglavni citat, Ptol, Geo. II, 16 (17i), 114. IV POGLAVLJE

2 3 4

Za oba autora usp. bilj. 3 uz C I. Sto se Ddodora tie, ovo to je ovdje navedeno nalazi pokrie u Dtod. XVI, 2, 1/2 i Diod. XVI, 4, 37. Nita od toga nije supra citirano, a navedeno je samo dijelom. Polyb. II, 2, 4. Plin. N. H. III, 21, 139 i III, 22, 142. Hircije (Aulus Hirtius, o. 90 o. 43. p. n. e.), podrijetlom iz Ferentina na podruju Hernika u Italiji. Hircije je bio Cezarov suborac i suradnik jo od vremena uprave Galijom. S velikom mu se vjerojatnou pripisuje VIII knjiga Zapisa o galskom ratu i itav spis o aleksandrijskom ratu (De bello Alexandrino) koji koristi Lui. Usp. dzd. C. lulii Caesaris opera omnia IIV. J. CELSUS A. J. VALPY, London 1819i Citirano je mjesto Bell. Alex. 43. Cezar (Gaius lulius Caesar, 10044. p. n. e.); Lui zaudno slabo crpi iz Cezarovih povijesnih zapisa: jedino se na ovom mjestu poziva na nj. Usporeeno izdanje, uz ono iz

prethodne biljeke: Caius lulius Caesar, Commentarii Belli Civilis, A. KLOTZ, Leipzdg 19(26, Teubner. Cezar nipoto ne svjedoi da su Iliri stajali uza nj, to vie izriito biljei da su u graanskom ratu Delonati i drugi barbari bili na strani Pompejeva legata Oktavdja. K tome u itavoj treoj kn.iizi Bell. Civ. na koiu ge Lui poziva uope nema etnika Illyrii. Cezar je, meutim, u Bell. civ. III, 9 istaknuo vjernost Salondtanaca, i to je ono na to Lui misli u ovom kontekstu, drei dosljedno Salonu deknatskim gradom. fi Lui namjerno za male brodove koristi termin kojim antiki izvori nazivaju ilirska plovila. Time nagovjeuje zakljuke koje e doskora iznijeti o ilirskoj plovidbi, pa izraz valja zadrati i u prijevodu. 7 Plin. N. H. III, 26, 152, samo vrijedi primijetiti da se Plinijeva zamjerka tie izmiljanja o otocima, a ne o kopnu. * Plin. N. H. III, 21, 139 i III, 22, 142. 11 Ps. Scyl. 24 . 10 Opaska se tie glavnih citata sve trojice autora, usp. uz C II biljeke 12, 25, 217 i 45. 11 Strab. VII, 5, 4. 12 Plin. N. H. III, 22, 141. 13 Ptol. Geo. II .16 (17), 10 i Plin. N. H. III, 22, 14B. 14 Peutingerova karta (Tabula Peutingeriana, sauvana redakcija iz 2. pol. IV st.) zove se po Konradu Peutingeru u ijoj se ostavtini nalazila prije objavljivanja. To je neprirodno izduena karta koja u 11 segmenata prikazuje ceste u Rimskom Carstvu. Sauvana je u prijepisu iz 12. ili 13. stoljea. Usp. izdanja: Peutingeriana tabula itineraria, F. Ch. SCHEYB, Vindobonae 1753, Trattner; Die Weltkarte des Castorius, genannt die Peutingersche Tafel I, K. MILLER, Ravensburg 1887, O. Mayer Verlag; Peutingcrova karta, G. A. SKRIVANIC, Monumenta cartographica lugoslaviae l Antike karte, Posebna izdanja Istorijskog instituta knj. 17, Beograd 1974. Burnurn je na Tab. Peut. V, b = VI, 1. 15 Prokopije (?, o. 500 o. 565) iz Cezareje, jedan od najznaajnijih historiara ranobizantskog razdoblja, napisao je tri po karakteru i namjeni vrlo razliita djela: objektivnu povijest O ratovima, panegirik O graevinama i pamflet Tajna povijest, prvenstveno usmjeren protiv cara Justinijana i carice Teodore. Lui se ovdje poziva na djelo O ratovima koje obuhvaa ratove s Perzijancima (knj. III). s Vandalima (knj. IIIIV) i s Ostrogotima (knj. VVIII). Usp. izd.: Procopius, LondonCambrige Massachusetts 1968, Loeb Olassical Library; Prokopije spominje Burnum u Bell. Rom. V, 16, 1315, a uz to i Skradin u Bell. Rom. V, 7, 32 d V, 16, 13. 19 Artemidor (, prijelaz II/I st. p. n. e.), geograf i povjesniar iz Efeza. Izgubljeni spis Tfuypafofyeva u 11 knjiga poznat je preko izvatka to ga je sastavio

394

395

Knj. I, pogl. IV

Knj. I, pogl. IV

mnogo kasniji periegetiar Marcijan iz Hesrakleje o kojemu je ovdje ve bilo rijei, i preko fragmenata koje prenose drugi autori. Usporeeno izdanje Stjepana Bizantinca iz bilj. 12 uz C I. 17 Steph. Byz. s. . , usp. izd. str. 472, 18 Anitoninov itinerardj (Itinerarium Antonini Augusti, sauvana redakcija iz oko g. 300); pod tim se imenom podrazumijevaju Itinerarium provinciarum Antonini Augusti i Itinerarium maritimum Antonini Augusti. Itinerari]! se nazivaju Antoninovima jer su Izraeni po nareenju ^jenoga cara iz te dinastije. U obzir se uzimaju Marko Aoirelije, Antonin Pije i Karakala. Kasnije su prepravljani. Sa_ uvana je redakcija iz Dioklecijanova doba. Usp. izd.: Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum, G. PARTHEY M. PINDER, Berlin 1848. Navedeno je mjesto Itin. Ant. 387, 5. 19 Tob. Peut. V, c = VI, 1. 20 Liv. XLIV, 31, 3. -' Ps. Scymn. 405412; Steph. Byz. s. . ", usp. izd. str. 648. -2 Diomedov rt, Punta Planca, rt Ploe. Hridina koju Lui ne imenuje posebno ili je hrid Spopiza pred rtom, ili neto udaljeniji Mefewin. 23 Ps. Scymn, 406412; Steph. Byz. s. . ', usp. Izd. str. 648. 24 Ps. Scyl. 22 ; Ps. Scymn. 405412; Dion. Perieg. 385. 25 Plin. N. H. III, 22, 141. 20 Ps. Scyl. 22 i 23 . 27 Ps. Scymn. 405412; FHG I, Tim. fg. 42; Eratosth. f g. III, B, 113, usp. izd. str. 356 (v. toilj. & uz C II). 2S Ovo je jedan od rijetkih sluajeva igdje Lui nasilno uspostavlja kontinuitet s antikom. Radi se o Bosiljini, a zamisao je doista opirnije razradio u djelu Memorie dd Tragurio koje ovdje naziva kronikom domovine. Usp. izdanje: Ivan Lui, Povijesna svjedoanstva o Trogiru, J. STIPII M. KURELAC, Splitski knjievni krug pisci XVII i XVIII stoljea, knj. 2, Split 1979, akavski sabor. V. sv. I, pogl. 4. O pripadnostima Bosiljine, str. 120 i 121. 29 Stupin i Rogoznica. 30 Itin. Ant. 272, 5; Tob. Peut. V, b = VI, l/ 31 O. Arkanel i dananja uvala Stari Trogir, u kojoj otoi uva ime Merara. 32 Ps. Scyl. 22 . 33 Ps. Scyl. 21 . 34 Ps. Scyl. 22 . 33 Ps. Scyl. 23 NWot *' Ps. Scyl. 23 & i 24 .

Dio. XV, 14, 2. Ps. Scyl. 22 i 23 . 3a Strob. VII, 5, 5. 40 Ps. ScyL 23 Narrot 41 Steph. Byz. s. v. Bperria, usp. izd. str. 185; Plin, N. H, III, 26, 152; Itin. Ant. 51, 4; Tab. Peut. V, c = VI, 3. /l2 Tab. Peut. V, c = VI, 3; Itin. Ant. 519, 4, ali je oblik Solentia. Nije jasno je li greka bila u Luievu predloku ili je nastala u De Regno i ostala neopaena. '3 Strob. VII, 5, 5; Ptol. Geo. II. 16 (17), 14. v < Plin. N. H. III, 26, 152. 45 Amm. Mare. 22, 3, 6 i 28, 1. 33. Usp. bilj. 41 uz C II. "" iovo. 47 Ps. Scyl. 22 /. w Tab. Peut. V, b/c = VI, 2. 49 Tie se Ps. Scyl. 22 . 50 Ps. Scyl. 22 . 51 Ps. Scyl. 24 . 3 Odnosi se na tok izlaganja od Plin. N. H. III, 22, 14222, 144. 33 Apoll. Arg. IV, 516518. 54 Nikandar (, II st. p. n. e.), .grka gramatar, pjesnik i lijenik iz Kolofona u Maloj Aziji. Sauvana su . dva spjeva strunog farmaceutskog sadraja. Lui koristi , spjev o ivotinjskim otrovima i protuotrovima. Usp. izdanje: Nicandni Theriaca, Poetae bucolici et didactici, C. Fr. AMEIS F. S. LEHRS Fr. DUBNER U. CATS-BUSSMAKER A. KOECHLY, Pari 1851, Didot, str. 127144. Citirani su stihovi Nic. Ther. 60409.
37 38
35

Ps. Scyl. 24 .

Kombinacija podataka o udaljenosti kolonija na istonoj jadranskoj obali iz Plin. N. H. III, 21, 140; III, 22, 141; III, 22, 142; III, 22, 144. 57 Za Holstea usp. bilj. 3 uz C II. 58 Ps. Scyl. 21 39 Isaac Voss (issooc Vossiits, Leiden 1618 Windsor 1689), prireiva i izdava brojnih antikih i kasnijih tekstova. Neki njegovi komentari biblijskim, pa i antikim, tekstovima nali su se meu zabranjenim tivom. Ve u dobi od 21 godine izdao je 1639. u Amsterdamu Pseudo Skilakov Periplus s latinskim prijevodom i biljekama. Izdanjem je obuhvatio i Anonymi Peripltts Ponti Euxini, .gdje je u predgovoru atribuirao Sklmnu -Periegezu koja se dotada pripisivala Marcijanu iz Herakleje. m Ps. Scyl. 23 . 111 Ps. Scyl. 21 . m Ps. Scymn. 418423.
511

396

397

Knj. I, pogl. IV, V

Kl

Knj. I, pogl. V

64

Za razdoblje Demetrijeve i Pinesove vladavine ovim je navodom evociran poetak Polibijeva citata o II ilirskom ratu (Polyb. III, 16, 24), ali je jasno da se navod odnosi i na druge Polibijeve podatke o gusarenju u Demetrijevo vrijeme koje Lui nije reproducirao u De Regno (osob. Polyb. III, 16, 6 i ss, III, 19, 7 i SS.). Theop. apud Ps. Scymn. 370: Teopomp je ondje spomenut kao autor najboljeg opisa Jadrana. Odatle do izvjetaja o trima skupinama Ilira lijep je broj stihova, a u meuvremenu su spomenuti i Timej i Eratosten. Pseudo Skimno nipoto ne svjedoi da je ba ove podatke o razliitim skupinama Ilira uzeo od Teopompa. Liv. X, 2, 4. V POGLAVLJE

Strab. VII, 5, 4, to je obuhvaeno glavnim citatom, ali i Strab. VII, 5, 2, to je ondje isputeno. 2 App. Illyr. 10 (30). 3 Dion. Hol. apud Steph. Byz. s. . U Loebovom usp. izdanju Dionizija Halikarnaanina Stjepanov se izvadak pribraja 16. Dionizijevoj knjizi. 4 Steph. Byz. s. . , usp. izd. str. 322. 5 Ps. Scyl. 18 . Govorei o Japodima, Lui se slui Pseudo Skilakovim odlomkom o Keltima, uvjeren da su Japodi podrijetlom Gali. Pseudo Skilak uope ne spominje Japode, a sam e Lui upozoriti da u njegovu opisu obale nema nikakva treeg naroda izmeu Histra i Liburna. 8 Strab. V,l,8. 7 Verg. Georg. III 474475. 8 Salustije (Gaius Sallustius Crispus, 86-35. p. n. e.), povjesniar iz Amiterna u srednjoj Italiji. Luiu nisu posluile sauvane povijesne monografije o Jugurti i Katilini nego fragment izgubljene Salustijeve Povijesti to ga u biljeci uz Verg. Georg. III, 475 reproducira Vergilijev sholijast Servije. Usp. slijedeu biljeku. 9 Servije (Marius, Maurus ili Honoratus Servius, r. o. 370 godine), gramatiar nepoznata podrijetla. U dvije verzije sauvan je njegov komentar cjelokupnom Vergilijevu opusu. Lui koristi dulju, tzv. Scholia Danielis. Usp. izdanje: Commentarii in Virgilium Serviani, sive Commentarii in Virgilium qui Mauro Servio Honorato tribuuntur, H. A. LION, Gottingen 1826, Vandenhoeck & Ruprecht. Citirano je mjesto Serv. ad Verg. Georg. III, 475. 10 Plin. N. H. III, 18,127. 11 Ps. Scyl. 18 . 12 Strab. IV, 6,10 i VII, 5, 2. 13 Ps. Scyl. 18 . 14 Dio Cass. 49,35,1.
398

Plin. N. H. III, 19,129. App. niyr. 10 (30). 17 Fasti (Kosti Capitolini, sauvana redakcija iz Oktavijanova doba, oko g. 30. p. n. e.), rimski -popisi magistrata Fosti consulares i praetorii i vojskovoa koji su zavrijedili trijumf Fasti triumphales. Danas se jednim imenom zovu Fasti Capitolini prema mjestu gdj se uvaju. Usp. raanje: Pasti" consulares et triumphales. A. DEGRASSI, Inscriptiones Italiae XIII, fasc. I, Rim 1947, Unione accademica nazionale. Zapis o Tuditanu je FTC fg XXXII. 18 Plin. N. H. III, 19. 129. 19 FTC, fg. XXXII. 20 Sallttst. apud Serv. ad Verg. Georg. III, 475. 21 Serv. ad Verg. Georg. III, 475. 22 Plin. N. H. III, lt(| 129 d FTC, fg. . 23 Plin. N. H. III, 5, 38. 2/1 Liv. XLIII, 5, 3. 25 App. Illyr. 18 (52) i 2.1 (61). 2li Vrijedi za Strab, IV, 6, 10; VII, 5, 2, i VII, 5, 4. 27 Plin. N. H. III, 21,139 d Ptol. Geo. 11.16 (17), 2 i 8. 28 Ps. Scj/mn. 331403. 29 Lui se poziva na razdiobu Pseudo Skilakovih poglavlja 20 " i 21 . 30 Za Pseudo Skilaka kao u prethodnoj biljeci; Liv. X, 2, 4 i Pomp. Mela II. 3. 31 Ps. Scj/l. 22 . 32 Ps. Scymn. 404415 i Dion. Perieg. 385387. :u Pomp. Mela II. 3. 31 Ps. Scyl. 22 . :);> Plin. N. H. III. 22. 141. 36 Podloga Luievu miljenju je razdioba poglavlja Ps. Scyl. 20 ", , 21 i 22 . 37 Liv. X, 2,4; Verg. Eclog. VIII. 6 i 7 d Aen. 1,243 i 244; Pomp. Mela II. 3. 38 Steph. BI/Z. s. . , usp. izd. str. 416. :a Plin. N. H. III, 26, 151 i 132. 40 Apoll Arg. IV, 562-576. 41 Sholije uz ep Apolonija Roanina sabran su rad vie tumaa. Najstariji je Teon ( ), Artemddorov sin, aleksandrijski gramatiar Augustova doba. Slijedei je Lukil (), gramatiar iz Kare na Kreti, iji se rad smjeta u I st. n. e., prije Trajanove vladavine. Najmlai je Sofoklo ( ? ili ), iz II st. n. e. Njihove su-biljeke spojene, a korpusu sholija uz Zgode Argonauta biljeke su dodavane i nakon njih. Usp. izdanje: Scholia in Apollonirtm Rhoium vetera, C.
1(i

15

399

Knj. I, pogl. V

Knj. I, pogl. V

FRANKEL, Berlin 1935, Weidmann. Citirana je biljeka uz Apoll. Rhod. 564566. Interesantno je da Lui ne reagira na injenicu da je Diskelad u Apolonijevu tekstu koji prethodno citira preveden, pa ondje stoji kao epitet Ise, a ovdje kao vlastito ime otoka. 43 Steph. Byz. s. . f) < , usp. izd. str. 405. Theop. aipud Steph. Byz. s. . = FHG I, Theop. ig. 141. 44 Strab. VI, 2, 4. 45 Rt je Planka odn. Ploe, otoci su dananji Tremiti, a Diomed se smatrao osnivaem itava niza naselja. 48 Strab. VI, 2, 4: napokon je citirano mjesto koje je Lui ve etiri puta bio naveo. 47 Philippe Glouvier ili Chiver (Philippus Cluverius ili Cluverus, Danzig 1580 Leiden 1623), plodan historijski geograf i neumoran putnik. Sustavno je opisivao 'podruja neko u sastavu Rimskog Cairstva, po mogunosti otiavi teren o kojem e pisati. Na proputovanju Italijom pratilac mu je bio Luiev prijatelj Luka Holste koji je pripravljao i biljeke uz Clouvierovo djelo o Italiji. Lui koristi dva povijesno-zemljopisna Clouvierova djela, Siciliae antiquae libri duo, Sardinia ac Corsica antiqua, tiskano prvi put u Leideou 1619, i vrlo opseno /talio antiqua, tiskano neiposredno nakon autorove smrti 1624. u Leidenu, zajedno s djelom o Siciliji, Sardiniji i Korzici. To smo izdanje usporeivali. Luiev se navod odnosi na Sicilia antiqua krnj. I, C XII, Syracusae urbs, str. 139. usporeenog izdanja. Clouvier je mnogo precizniji od Luia, jer je naveo i broj Tukiidove knjige i donio usporedno tekst i prijevod mjesta po kojemu izvodi vremenski proraun. Time se bio pozabavio i uvodno, takoer uz valjano odreene citate i navode, i na poetku I knjige -Drevne Sicilije, u C II: De variis Siciliae nominibus atque incolis, usp. izd. str. 21 i 3637. 48 Tukidid (, o. 463396. p. n. e.), atenski vojakovoa i povjesniar. Jedino djelo t \ & Povijest peloponeskog rata. Usp. izdanje: Thucydidis Historia belli Peloponnesiaci, . M. STAHL, Leipzdg 1912, Tauchnitz. Podaci o osnucima Sirakuze, Naksa i Megare koji su posluili proraunu o osnutku Korkire sadrani su u Thuc. VI, 3, l; VI, 2 i VI, 4, 1. 49 lust. 20, l, 9 uz primjedbe iz bilj. 11 uz C I. 50 Ps. Scyl. 16 ; 17 i 23 . Odlomak o Umibrima gdje se spominje Ankona nije citiran nigdje u De Regno. 51 Strab. V, 4,2 spominje da je Ankona naseobina Sirakuana koji su odbjegli pred Dionizijevom samovladom. Strab. VII, 5, 5 za Far kae samo da je osnue Parana, a osnivaa Ise ne spominje. Bez navedenog Diodorovog mjesta
400

(Diod. XV, 13, 4) Strabonovi podaci ne bi imali smisla koji treba Luiu. M Diod. XV, 13, 4 i Ps. Scj/l. 23 . r>1 Strob. V, 4, 2; Firmum Picenum je u Strabona transkribirano, kao cjelovito ime naselja: , * Plin. N. H. III, 14,112. 55 Plin. N. H. III, 16,120. 56 lust. 20,5,9; Liv. V, 33,11; Plin. N. H. 111,20,133. 57 U skladu sa svojom interpretacijom, Lui se poziva na Strab. VII, 5,10. 38 U prvom redu Diod. XV, 14,2 s 10.0QO Ilira koji napadaju Far, ali i Diod. XV, 14, l i poetak Diod. XV, 14,2, igdje se vie govori o ilirskom gusarenju. 59 Strab. V, l, 4, s tim da on svjedoi samo o nabavci konja u Veneta, a ne i o tome tko ih je prevezao, .pogotovo ne Li'burni. 60 App. Illyr. 12 (34). 61 Vegecije (Publiws ili Flauius Vegetius Renatus, kraj IV po. V st.), o kojemu gotovo potpuno nedostaju biografski podaci, autor je strunog djela Epitomo rei militaris Saetak o vojnoj vjetini. Pripisuje mu se jo i spis Mulomedicina. Lui koristi Epitomu. Usp. izdanje: Flavi Vegeti Renati Epitoma rei militaris, C. LANG, Leipzig 1885, Teubner. Citirano je mjesto Veg. Epit. IV. 33, a kako ga Lui jo jedanput navodi s istom razlikom, vjerojatno se radi o razliitom rasporedu teksta u upotrijebljena m izdanjima. 62 Steph. Byz. s. . , usp. izd. str. 4115. 63 Hirt Bell. Alex. 4T, malo preformulirano da bi se nadoknadio isputeni kontekst. Cjelina: ...post diem tertium contendit in insulam Issam, quod eo se repepisse ex fuga credebat Octavium. Erat in ea. nobilissimum regionum earum oppidum coniunctissimumque Octavio. 84 Plin. N. H. III, 26,152. 65 Hirt. Bell. Alez. 42. 86 Plin. N. H. III, 21,140 i Ptol. Geo. II, 16 (17), 3. 67 IL III 2907 IMP CAESAR DIVI F AVG PARENS COLONIAE MVRVM ET TVRRIS DEDIT T IVLIVS OPTATVS-TVRRIS -VETVSTATE 5 CONSVMPTAS INPENSA SVA RESTITVIT. U Luievim Inscriptiones Dalmaticae natpis je na trinaestoj strani u skupini preuzetoj iz Gruterova izdanja i tekst je tono rasporeen po recima. (< IL III 29>22' 9987 MELIA ANNIANA IN MEMOR Q LAEPICI Q F SERG BASSI MARITI SVI

401

Kn}. I, pogl. V, VI

KnJ. I, pogl. VI

EMPORIVM STERNI ET ARCVM FIERI ET STA-

69

70

IL III 2909.983 IMP NERVA TRAIAN [us PONTIF TR [lb pot... AQVAE DVCTVM COLON [is s perfecit IN QVOD ANTE IMPEN [derant iussu 5 SACRATISSIMI PRINCI [pis U Inscriptiones natpis je na str. 26. meu preuzetima od Luieva zadarskog znanca Sime Lju'bavca. Kopnena perimetar Liburnije proizlazi iiz Ptol. Geo. II, 16 (17), 2; 3; dio 8; % l 10. VI POGLAVLJE

U Inscriptiones natpis je meu preuizetdma od Grutera, na str. 15.

"D-D R

TVAS SVPERPONI TEST IVSS -

1 2 3

4 5

6 7

Steph. Byz. s. . , usp. izd. str. 2116/217. Strab. VII, 5, 5. Navod se u prvom redu odnosi na Polibijev citat o I elmatskom ratu, Polyb. XXXII, 9 (18), 4; App. Illyr. 11 (32). Steph. Byz. s. . , usp. izd. str. 224. Lukan (Marcus Annaeus Lucanus, 30-65), pjesnik iz Kordube u Hispaniji. Spjev Pharsalia Ili De bello civili ostao je nedovren zbog autorove nasilne smrti. Usp. izdanje: Lucanus, De bello civili, C. HOSIUS, Leipzig 1905, Teubner. Citirano je mjesto Lu. Phars. IV, 404 i 405. Prijevod je prilagoen Luievu shvaanju da je lader iz drugog stiha solinska rijeka. Ono se jasno vidi iz nastavka teksta. Strab. VII, 5,5. Lui Skardom ne naziva samo Sar-planinu. To se jasno vidi iz II karte koju je priloio De Regno, a dolazi do izraaja i na nekim mjestima u tekstu, kao ovdje. Zbog toga se u ovom kontekstu ne moe upotrijebiti dananji oblik oronima. Prijevod koji dajemo odgovara onome to se rnoe razumjeti iz Luieva itanja. Natpise je'ispisao on sam na mjestu gdje su se u njegovo vrijeme nalazili, uzidani u toranj sv. Duje u Splitu. Taj je podatak dao u izdanju Inscriptiones Dalmaticae, gdje su isti natpisi, uz manje ispravke, reproducirani kao br. 12,13,14 i 16 na str. 34, u skupini A me excripto ex ipsis lapidibus. Zbog toga to su bili ugraeni, Lui je mogao proitati manje no to se danas ita, a nije niti mogao opaziti da ono to reproducira kao prvi i zadnji natpis u stvari ade zajedno. To su dakle:

IL III 3198.10156 iz 16/17 g. a) AESAR DIVI AVGVSTI F -.... VSTVS IMP PONT MAX .... POTEST XIIX COS II. A COLONIA SALONITAN 5 VNIT S b) NIT AD VM MONTEM DITIONVM VLCIRVM PER MILLIA PASSWM A SALONIS LXXVII D DOLABELLA LEG PRO 5 PR IL III 3201.10159 iz g. 19/20 AESAR DIVI AVGVSTI F GVSTVS IMP PONTIF TRIB POTEST XXI .OS III VIAM A SALONIS AD HE... ASTEL 5 DAESITIATIVM PER M VVM CLVI MVNIT ET IDEM VIAM AD BA M.N QVOD DIVIDIHBIS IBVS A SALONIS MVNI SVVM 10 CLVIII IL III 3200.10158 CVIVS VIAI MILLIA PASSVS SVNT CLXVII MVNIT PER VEXILLARIOS LEG VII ET XI ITEM VIAM GABINIANAM 5 AB SALONIS ANDETRIVM APERVIT ET MVNIT PER LEG VII Ptol. Geo. 11,16(17),!14. Veget. Epit. IV.33. 11 Ptol. Geo. 11,14(15) i 15(16). 12 Sekst Ruf (Sextus dla ee Festus Rufus, sred IV. st.); zamjenjuje se s drugim autorima slina taiena, a pomijeani su im i oskudni biografski podaci. Sastavio je Breviarium de victoriis et provinciis populi Romani, krae Breviarium rerum gestarum populi Romani. Pripisuje mu se i jedan opis Rima. Lui je koristio Birevdjarij. Usp. izdanje HRSM str. i2!09i-l230. Navedeno je mjesto Sex. Ruf. Brev. 8. 13 Sex. Ruf. Brev. 8. 1/1 Amm. Mare. 19,11,4. 15 Notitia dignitatum (Notitia dignitatum omnium, tam civilium quam militarium in partibus Or'.entis et Occientis, sac. redakcija iz oko 43 g.); katalog civilnih i vojnikih slubi u obje polovine Carstva nastao je vjerojatno koncem IV st, a sauvana verzija redigirana je izmeu 425. i 430. g. Usporeeno izdanje Luieva doba v. u biljeci 20 uz ovo poglavlje. Notitia ipnitatum et administrotionum omnium, quam civilium tam militoriwm in parti10 9

402

403

Knj. I, pogl. VI bus Orientis et Occidentis I, II, E. BOOKING, Boran 18391853. Citirano je mjesto Not. dign. occ II,lB,b,l6. 16 Not. dign. occ. I,21,e i Not. dign. occ. XXXII. 17 Sex. Ruf. Brev. 8. 18 Plin. N. H. 111,25,148. 19 Jordan (lordanes, lornandes, lordanis, VI st.), Got ili Alan, vjerojatno biskup u Krotonu u junoj Italiji, kasnije u Carigradu. Autor je dragocjene povijesti Gota (De origine actibusque Getarum) koja je preteno izvod iz Kasiodorova istoimenog ali izgubljenog djela (usp. bilj. 30 uz ovo poglavlje), a takoer i jedne fcraitfee svjetske povHesti (De summa temporum vel de origine actibusque gentis Romanorum). Usp. izd.: lordanis, de la succession des royaumes et des temps, et De l'origine et des actes des Gothes, M. A. SAVAGNER, Pariz s. a., Garnier. Lui koristi oba Joranova djeda, a ovdje se pozvao na lord. Rom. XIX, usp, izd. sitr. 85 20 Guido Pancirolli (Guio Pancirollus, Retggio Emilia 1523 Padova 1500), struci pravndik. Komentar Notiraji i samostalno izdanje spasa biljee se meu njegovim najvanijim djelima. Usporeeno izdanje: Notitia dignitatum utriusque Imperii Orientis scilicet et Occidentis wltro Arcoii Honortique tempora et in eam G. PANCIROLLI I. U. D. celeberrimi ac in Patavina Academia interpretis legum primaru Commentarium, Genevae 1623, Steph. Gomonetus. Brojevi koje donosi Lui pripadaju poglavljima Pancirollijeva opirna komentara koji pokazuje autorovu izvanrednu erudiciju. 62. poglavlje komentara -Zapadnoj Noticiji Panoirolli je naslovio De vicario Illyrici Occidentolis, a miljenje o protezanju Savije na koje se Lui ipoziva iznio je u njemu na str. 90 usp. izdanja. 21 Wolfgang Latz ili Laz (Wotfgangus Lazius, Be 1514 1565),, nadareni filolog, po tituid d slubi kraljevski povjesniar d lijenik. Lud koristi dva njegova djela, De gentium aliquot migrationibus, sedibus fixis, reliquiis, Zinguarumque initiis et immutationibus ac dialectis libri XII, Basileae 1557. i 1572, Francoforti 1600. (Usporeivali smo frankfurtsko izdanje iz 1600, dalje De migrationibus) i De ReipubZicae Romonoe in exteris prouinciis bello acqtiisitis consfitwtione commentarii, Basileae 1551, 1555; Franco/orti ,1558. (Usporeivali smo baselsko izdanje iz 1555, dalje De R. Rom.) Ovaj navod odgovara W. LATZ, De migrationibus knj. XI, De migrationibrts ac seibtts Gepedum, Vandalorum et Burgundionum, qui a Gothis popuZi defluxerunt, usp. izd. str. 603. 22 G. PANCIROLLI, o. c, 63. poglavlje komentara -Zapadnoj Noticiji: De Consulari Pannoniae secundae, et correctore Saviae, ac Praeside Pannoniae Primae utriusque Norici, usp. izd. str. 90. 23 W. LATZ, De R. Rom. knj. I, cap. VII, usp. izd. str. 73. 24 Kombinacija pet razliitih i udaljenih mjesta Noticije: naslov Not. iffn. occ. ,; u krit. izdanju secttndae [et] ripariensis
404

Knj. I, pogl. VI naslov Not. digrn. occ. , dio Not. ipn. occ. XXXI,1E,4 i 5, spojeno zbog lakune; u kritiki ureenom izdanju [Praefectus] classis Aegetensium dva dijela Not. dign. occ. X, X,l, C 2 i X,l, D 1. 25 G. PANCIROLLI, o. c, kao u bilj. 22 .uz ovo poglavlje. 26 Usporeeno izdanje ne prua odve vrstu podlogu ovoj tvrdnji. Odjeljak Itin. Aut. 365,4 naslovljen je dodue De Italia per Istriam in Dalmatias, ali je itav naslov sumnjiv (u uglatoj je zagradi). Naslov Itin. Ant. 519,3 kritiko izdanje donosi kao Inter DaZmotiam et Istriam, ali biljei i varijantu Inter Dalmatias et Istriam. U najmanju je <ruku oito da je Itin. Ant. u nekim varijantama doista tradirao pluralno ime Dalmacije. 27 Not. dign. occ. II, IB.b 3. 28 Strab. VII,5,2 i Strab. VII,5,4. 29 Strab. VII,5,5. 30 Kasiodor (FZouius Mognus AureZius Cassioorus, 1. pol. VI st.) jedan od najznaajnijih pisaca svog vremena. Visoki dravni slubenik pod ostrogotskim kraljem Teodorihom, kasnije se povukao u samostan. U obimnom opusu misao vodilja mu je pomirenje rimskog svijeta i doljaka Germana. Napisao je kroniku svijeta od Adama do 519. godine, povijest Gota sauvanu samo u Jordanovim izvodima, zbirku viladinih raspisa (Variae) i udbenik Institutiones diuinarum et saecularium litterarum. Usp. izd. Patr. L. sv. 69 i 70. Lui je citirao naslove i mjesta iz etiriju poslanica: Cassiod. Var. VII,24, usp. izd. sv. 69, str. 722; Var. VIII.4, str. 7137; Var. VIII.12, str. 744; Var. IX,8, str. 773. 31 -Kroniku nepoznatog autora tiskao je u nastavku svoga komentara -Fastima Onufrije Panvinije pod naslovom Incerti scriptoris Chronicon. To je vrlo kratka kronika koja navodi dogaaje s kraja V i poetka VI stoljea. Usp. izd.: ONOPHRII PANVINII VERONENSIS FRATRIS Fostorum libri V, Sanctanreona 1588. Paginacija za Kroniku poinje nakon Fasta opet od l, te je mjesto na koje se Lui poziva u usp. izdanju na str. 56/57. Usp. i slijedee dvije biljeke. 32 Onofrdo Panvinio (Onttphriits ili Onophrius Panvinius, Verona 1523 Palermo 1568), eremit augusiinac, predava teologije u Firenzi od 1554, putovao Italijom skupljajui starine. I umro je putujui na Siciliju. Faste je izdao u Veneciji 1557. (Fasti et triumphi Romanorum a Romulo usque ad Carolum V, Venetiis 1557), a posebno je tiskao In fastos consulares appendix, prvi put u Veneciji 1558, to je u kasnijim izdanjima spajano. Dodatak obuhvaa i -Kroniku Komea MarceMna s proirenjima, o emu v. i slijedee dvije biljeke. 33 Komes Marcelin (MorcelZinws Comes, VI st.), prema Kasiodorovim podacima rodom iz Ilirika, tajnik budueg

405

Knj. I, pogl. VI

Knj. I, pogl. VI

34

35

36

37

cara^/Justinijana. ivio je u Carigradu, a nakon inovnike se karijere vjerojatno zaredio. Kasiodoru zahvaljujemo ipodatke o dvama izgubljenim djelima, jednom detaljnom opisu Carigrada i Jeruzalema i jednom putopisu. Sauvana je latinska Kronika koja tee od 379 534. godine, a pridrueni su j o j dodaci drugih, anonimnih autora do 66. godine. Usp. izdanja: Marcellini Comitis viri clarissimi Chronicon, Patr. L. 10; Marcellini viri clarissimi Comitis Chronicon ad a. 518, continuatum a a. 534, cum additamento ad a. 548, MGH, Auctorum antiquissimum vol. XI, Chronica minora saec. IV VII sv. 2, Th, MOMMSEN, Berlin 1894, Weidmann. Ime Dalmacije u mnoini javlja se u zapisu za g. 540, dakle izvan vlastitog Marcelinova teksta, u usp. izdanjima na str. 946/7 odn. 106. Giiacomo Sdrmond (lacobus Sirmondus, Rim 1559 Pariz 151), isusovac, profesor retorike, na visokom poloaju u svom redu, ispovjednik Luja XIII. Sva njegova djela izdana su 169. g. u pet svezaka folio formata. -Kroniku Komea Marcelina izdao je 169. u Parizu, prema boljem rukopisu negoli Panvinije, i razlui vi za razliku od njega izvrsno to je vlastito Maroelinovo, a to dodatak. Usprkos tome, Lui ba prema njemu navodi Marcelina za podatak koji nije njegov, kako se vidi iz prethodne biljeke. -Teodozijev kodeks (Codex Theodosianus ili samo Theodosianus, se. liber, 438. g.), zbirka zakonskih edikata sastavljena na zapovijed cara Teodozija u periodu 425 437. godine, objavljena 438. Usp. iz.: Theodosiani libri XVI cum constitutionibus Sirmondianis, vol. 1,1 i 2; vol. II, Th. MOMMSEN P. M. MEYER. Berlin 1905, Weldmann. Nijansa u naslovima Teodozijevih konstitucija upuenih prefektima pretorija Ilirika i Italije (15,1,26; 15,1,28; 9;40, 13; 1,1,12; 3,1,6) i relativno velikog broja upuenog prefektima pretorija Ilirika opravdava Luievo pozivanje na Kodeks i njegovo tumaenje (11414; 18,8,12; 11,14,3; 4,12,7; 6,28,6; 154,49; 11,22,5; 12,1,1712; 7,4,32; 12,1,177; 6,23,1; 16,8,2il; 16,2,45; 15i,S,4; 11,1,33; 8,4,30; 6,28,8; 12,1,187; novele 13 i 26). Kombiniran citat od vie razliitih Prokopi jevih mjesta: Procop Bell. Rom. V,15,25 28: V,16,8 9; V46,12; V,3,10 1,5; VA2 11; VII,33,12; VII,3343-^14; VII,3417; VII,34,35 i VII,4iO,3 7. etvrti i peti dio nisu pravi citati ve slobodno prepriavanje. Nigdje u izvoru ne stoji doslovno Sinrndj i druge gradove Dalmacije. Bitno odstupanje je u tome to se u kritiki ureenom izdanju umjesto Dalmacije spominje Dakija. Kako ie u Luievu tekstu dolo do greke, pitanje je ko.ie zahtijeva detaljnija istraivanja. Vojskovoino ime u Prokopija je doslovce Uligisal. Menandar Protektor ( 6 , 2. pol. VI st.), nadimak zahvaljuje slubi u carskoj gardi. Njegova

Povijest nastavljala je djela Prokopija i Agatije, obuhvaajui 958582. godinu, ali je sauvana samo u fragmentima kod drugih autora (Suida, izvaci za Konstantina Profirogeneta, Euagrije Skolastik Teofilakt Simokata). Usp. izdanja: de Boor I i Viz. I: mjesto na koje se poziva Lui: de Boor I,4i74,947640, kraj odlomka. 38 Anastazije Bibliotekar (Anastasius Bibliothecarius, o. 800879), rodom vjerojatno iz Rima, bio je bibliotekar rimske crkve i papinski tajnik. Znajui grki, povijesno je djelo Chronographia tripartita kompilirao i iz djela grkih pisaca. Na isti su nain, po Bolesnikim teolokim spisima, nastala i Collectanea. Sauvana su i brojna Anastazijeva psma. Usp. iz.: Anastasius Bibliothecarius, Historia de vitis Romanorum pontificum (dio Chronographia) S. Gregorius, Patr. L. 128, Pariz 1880. Mjesto na koje se Lui poziva v. na str. 655/656 usp. izdanja. 39 Teofilakt Simokata (^ , VII st.), rodom iz Egipta, bio je tajnik i pravni savjetnik cara Heraklija (610641), kasnije eparh. U djelu Historija nastavio je izlaganje Menandra Protektora opisavi g. 582 602, ili Mauricdjevu vladavinu. Pisao je i o prirodnim znanostima (problemi alikemije) i retoriko-sofistike vjebe. Usp. izdanja: Theophylacti Simocattae historiae, de BOOR, Leipzig 1887. i Viz. I. Toponim s varijantom BdjKtK u. Simocatt. VII.124 (Viz. I, str. 121). Teofan ga spominje kao );. .F. SlSI Povijest Hrvata u doba narodnih vladara I, Zagreb 1925. str. 225 pretpostavlja da se igrad nalazio negdje u dananjoj Bosni, na putu SiirnijSalona. 40 Georgije Cedren (? ?, kraj XIpo. XII st), vjerojatno kaluer, napisao je Kroniku od stvaranja svijeta do krunidbe Isalka Komnena 1057. godine. Za razdoblje od 81il10S7. godine prenio je .gotovo doslovno kroniku Ivana Stoiliee. Usp. iz.: Georgii Cedreni loannis Scylitzae Historia, Bonnae 1839, 1,69942^- /ta. 41 Mijeana povijest (Historia miscella) naziv je za krajnji rezultat rada trojice historiara. Eutropije (v. bilj. 54 uz C I) je svoje djelo doveo do 364, godine, Pavao akon (v. bilj. l uz C VIII) ga je upotrijebio za poetak svoje Rimske povijesti (knj. IX) koju je nastaivio do pada gotske vlasti u Italiji, a oko g. 10/00 njegovo je djelo do 8JJ3. godine nastavio u Carigradu Lanolf. Sve se to u humanistiko doba tiskalo kao cjelina, pod spomenutim naslovom. Usp. iz.: Eutropi Breviarium ab Urbe condita cum versionibus Graecis et Pauli Landolfique additamentis, MGH, Auctorum antiquissimum T II, H. DROYSEN, Berlin 1879', Weidmann. Citirana mjesta u usporeenom se izdanju ne mogu vidjeti, jer ono obuhvaa do 578. godine, odnosno do Justijana i Jusitina. Radi se oito o razliitim shvaanjima o duini i cjelovitosti Landolfova teksta u nae i u Luievo doba, te je vjerojatno Lui pripisao Landolfu i Mijeanoj povijesti navedene tvrdnje

406

407

KnJ. I, pogl. VI

Kni. I, pogl. VI, VII

42 43

44 45

46 47

48 49

50

51 52

53

i citate, a kasniji su. ih iat-r-aivai pridodali nekom drugom autoru ili djelu. Njihiia ostalom navodi i sam Lui, a oni u cjelini njegove teplikacije nemaju odluujuu vanost pa ih nijie ni. bilo porijeko potrebno identificirati. Ime vojskovoe u Tesoiilalita Simokate glasi , Guduin (Simocatt. VII,ll,6i ss; VIII,5,12 ss.). Usp. prethodnu biljeku. U Prokopija se nigdje n. i-ta da je Singidun izmeu Save i Drave, aM se slie moe doznati iz Procop. V,15, 27 i VII,33,13, gdje s Sin jun opet smjeta u Dakiju. Simocatt. VH11.67 Sv. Grgur I Veliki (540^. papa od 590), pisao je o papskoj dunosti, o reformi rnse, komentirao je starozavjetnu priu o Jofou, Za ivota je_ao srediti svoju prepisku, oko 850 pisama. Sauvani su, nta alost, samo saeci u jvije knjige, redigirani u VIII stoljeu. Pismo na koje se poziva Lui v. u Rafci, Doc 225. Steph. Byz. s. . ^., usp. izd. str. 224. Konstantin Porfiroge-net C ( ^-, 905959, vladar od 9,13), bizantski car i pisac, autor je nekoliko historioigraiskih i geografskih djela vanih za prouavanje najranije prolosti Junih Slavena uope, a napose Hrvata. DjeLo iz kojega Je ova formulacija (De thematibus O tematicia.) opisuje vojno-upravne jedinice Bizantskog Cajrstva ternate. Usp. izd.: Constontinus Porphyrogenitus, De tlematibus, I. BEKKERUS, Cor. pus scriptorum histoirioe lyizantinae, Bonnae 1840. Toan citat Const. Porph. TViem. 5"7,20. Steph. Byz. s. . < m>, . izd. str. 2il6/7. Steph. Byz. s. v. l<wro, ia;pokon cjelovit citat. Usp. bilj. 1.2 uz C I. Partenije (*>, I st~ J. n. e_), pjesnik iz Nikeje u Bitdniji. Slabo sauvana ostarStina, preteno u fragmentima. Za neka se djela zna samo naslov, kao i za pjesmu : na koju se pozira Stjepan Bizantinac. Usp. izdanje Stjepana Bizantinca iz bdlj. 12 uz C I Parthenios apud Steph. Byz. s. v. "lerw., usp. izd. str. 339. PtoZ. Geo. II,16(17),14. Steph. Byz. s. . " tipian primjer kako Lui po potrebi pripisuje autorstv-c Stjepanu, odnosno Epitomatoru, .da bi toni distinkcijoin potkrijepio svoje teze. Usp. bilj. 12 uz C I. Povijesno-foiografsko djefo Konstantina Poirfiirogeneta Historiae de vita et -rebus grestis Basilii inclyti imperato. ris, ili skraeno Vita. avi Sasilii (Povijest ivota i djela slavnog cara Bazi'lija) satavalo nam se kao V knjiga u djelu Chronographia drugog autora, tzv. Teofanovog nastavljaa. Usp. iad.: Constin^tinus Porphyrogenitus, Historia e vita et rebus gestis Basilii inclyti imperatori (Vita avi Basilii) u Theophars s continuatus, Chronographia,

54

I. BEKKERUS, Corpus scriptorum Historiae Byzantinae, Bonnae 1838. Toan navod Const. Porph. Bas. 293,16. De aministrando Imperio (O upravljanju Carstvom) najvanije je djelo Konstantina Porfirogeneita za prouavanje junoslavenske prolosti. Oar ga je napisao kao uputu svome sinu, unosei brojne vane podatke i iz povijesti, i iz zemljopisa. Usp. izd.: Constantine Porphyrogenitus, De admindstrando imperio, Gy. MORAVCSIK R. J. H. JENKINS, Corpus fontium historiae Byzantinae vol. I, Washington/Col. 1967. Toan citat Const. Porph. De admin. Imp. 30,8-^13. VII POGLAVLJE

2 3

Misli se na Odoakara, koji je (pogreno smatran Herulom. Italija nije nikada bila pod vlau Herula. Njihovu su dravu unitili Langobardi u prvoj polovini VI st., a Heruli su, pojedinano, mogli do Italije dod ili zajedno s Langobardima u njihovoj seobi 568, ili sluei u bizantskoj vojsci (v. npr. Procop. Bell. Rom. VIVIII na vie mjesta). Usp. bilj. 3:0 uz C VI. Usp. mjesta iz bilj. 36 uz C VI, te itav Gotski rat, posebno posljednju knjigu Prokopijeva djela. Flavio Biondo (Flavius Blondus, Forli 1388 Rim 1463), slubenik papinske kurije. Autor niza povijesnih djela. Lui ovdje koristi opepovijesno djelo Historiarum ab inclinatione Romani Imperii ad annum 1440 Libri III, koje Biondo nije dovrio, a izilo je posmrtno prvi puta 1483. u Mlecima. Usp. izd.: BLONDI FLAVII FORLIVENSIS De Roma triumphante libri X, Romae instauratae libri III, Italia illustrato, fiistoriarum ab inclinaiione Romanorum Imperio Decades III, Basileae 1801, Froben. Luievu navodu odgovara mjesto iz Decadis I Libri VIII, usp. izd. str. 115; v. i str. .112. Marcantonio Sabellico (Marcus Antonius Sobeliictis, 1436 150(6), pisac povijesnih djela Rerum Venetarum ab urbe condita libri XXXIII (1487), gdje obrauje mletaku povijest do g. 1486; Enneades sive Rhapsodiae historiarum, gdje izlae opu povijest u 92 knjige, i De vetustate Aquileae, gdje posebno obrauje povijest Akvileje. Usp. izd.: Marci Antonii Coccii Sabellici opera omnia IIV, CAELIUS SECUNDUS CURIO, Basileae 1560, . Hervagy. Na ovom mjestu Lui koristi Eneade, tonije VI knJK gu VIII Eneade, u usp. izdanju T II, str. 530 B. Cesare Baronio (Caesar Baronius, ora 1538 Rim 1807), znanstveno vjerojatno najuspjeniji djelatnik protureformacije. Umro je kao kardinal, odbivi u dva navrata izbor za papu. Istaknuo se sudjelujui od 1580. u komisiji za reformu rimskog martirologija, iji je rad 1586. rezultirao izdanjem nove slubene verzije s Baronijevlm

408

409

Knj. I, pogl. VII

Knj. I, pogl. VH
16 17

10

11

12

13 14 15

biljekama. Dok se obavljao taj posao, prikupljao je grau za svoju onkvenu povijest, Annales ecclesiastici auctore Caesare Baironio arano, ongregationis Oratorii Presbytero. Prvi je svezak tiskan 1588, a pod Baronijevim je izravnim vodsitvom do 1607. izilo jo 11 svezaka, zah vati vi vremenski do 1,198. godine. Odorico Rinaldi (.1595 1656), Baronijev .nastavlja na tom poslu kojega e Lui takoer kasnije citirati, za nekoliko se daljnjih sve*zaka jo sluio graom koju je bio prikupio Baronije. Usp. izd.: Annales icclestiastici auctore CAESARE BARON1C SCTRANO, IXII, Moguntiae 16011tl6S2, loan. Gymicus H. Coloniensis. Za ovaj Luiev navod odgovara usp. izd. sv. VIII. columna 175. Papa Grgur I estita u oujku 592. ilirskom prefektu Jobinu to je provinciji pomogao da se oporavi od barbarskih napadaja Raki, Doc. 239. Dakle, u vrijeme Maurioija (582602). Iz srpnja 600. je pismo saloniitanskom biskupu Maksimu koje e Lui doskora citirati (Raki, Doc. 258). O dobu Foke nema takvih podataka. Konstanta Porfirogenet niti u 29, a ni u 30. poglavlju De admin. Imp. ne datira dolazak Avara i Slavena Heraklijem, ali tako datira podvrgavanje Hrvata pod vlast bizantskog cara (De admin. Imp. 31,1720). Konstantin nigdje ne pie da su u protjerivanju Avara sudjelovali i Srbi. O dolasku Slavena u vrijeme Heraklija v. i bilj. l uz C IX. Odoakar nije bio Herul, nego Rugijac, a vladao je kao voa germanske ratnike skupine (476493). Sijagrije je pobijeen tri godine ranije, dakle 486. Vjerojatno je po srijedi tiskarska greka (izokrenuta estica). U Komea Marcelina u zapisu za g. 502 ne stoji da su Bugari pobijeeni, nego da su bez ikakva rimskog otpora opet opustoili Trakiju. Nigdje se ne spominju Teodorihove pretenzije na Panoniju. Za itava Anastazijeva vladanja Komes Maroelin uope ne spominje Panoniju, a u itavoj je Kronici zajedno s produecima Panonija izriito spomenuta samo u zapisu za g. 427, gdje stoji da su Rimljani iznova primili Panonije koje su 50 godina drali Huni. Valja stoga smaitrati da Lui ne misli na jedno odreeno mjesto Mareelinove Kronike, ve da na temelju ope slike to je izvor daje o situaciji u Anasta zijevo doba pretpostavlja uglavnom nominalno vrhovnitvo Istonog Carstva nad Panonijom. Procop. Bell. Rom. V,12,2332. Opisani dogaaji zavravaju 534. godinom. Prema Procop. Bell. Rom. V,12,3254 i V,13,l4. Procop. Bell. Rom. V,7,2636; V,15,15; V16,1415. Procop. Bell. Rom. VI,22,il322, za sve to je navedeno To se zbiva 539. godine. Huni, meutim, opljakaju Ilirik tek 545. godine, to je opisano u Procop. Bell. Rom. VII11,15. Ne dogaa se dakle istodobno!

18

19

20

21

Procop. Bell. Rom. VII,40,3'133. F. BIONDO, o. c. str. 24, Decadis I liber II; o Atilimu se pustoenju govori, ali su imenovani drugi primorski graidovi a ne Salona. Anitonio Bonfini (Antonius Bonfinlus, Patrignone 1434 Budim 15108), profesor retorike u Recanatiju i Rimu. Na poziv kralja Matijaa dolazi na ugarski dvor. Djelo Rerum Hungaricarum decades libris XLV comprehensae dovrio je tek za vladavine Vladislava Jagetovia. Usp. izd.: ANTONU BONFINII Rerum Ungaricairum decades quattuor cum dimidia, Hanoviae 1606, Wechel Marn. Luievu navodu odgovara mjesto iz Dec. I, lib. VI, o. c. str. 85 i d. Obino se smatra a je Lui Ugarske anale poznavao prema Thuroczyjevu djelu (Usp. F. SlI, Prirunik iz. vora hrvatske historije dio I, est i (do 1107. g.), Zagreb 19il4, str. 4iliO). Meutim, u De Regno se kao dvije stvari spominju Annales Ungarici i Thuroczy, ak se naglaava da manuscriptus codex i Thuurocz o nekim dogaajima piu iisdem fere verbis (usp. De Regno 1668,112,2,2 i d.), sto e rei da o nekim drugim ne piu, pa prema tome i nisu isto. Lui je vjerojatno raspolagao i posebnim rukopisom Beke slikane kronike (Chronicon pictum Vindobonense Kepes Kronika) stolnobiogradskog kustosa Marka de Kalta, dvoranina Ludovika I izmeu 1368. i 1376. godine. Jedan se njen rukopis uva u Vatikanu, a jedan i u Padovi. Usp. izd.: Kepes Kronika Chronicon pictum, B. DERCSENY K. CSAPODINE-GARDONY L. MEZEY L. GEREB, sv. I i II, Budapest 1964, Magyar Helikon Konyvkiado. O Atilinu razaranju u Dalmaciji usp. sv. I (original) star. 13 i 14 i sv. II (transkripcija) pogl. 14 (Fugat naciones) i osobito pogl. 15 (Rex Atyla expugnat civitatem Aquilegiam), str. 78. Dubrovanin Mavro Orbini (Maurus Orbinus, sred. XVI st. 161,1) tiskao je 1601. u Pesaru djelo II Regno de gli Slavi hoggi corrottamenite deitti Schiavoni. Dukljaninov je spis ukljuen kao drugo poglavlje. Usp. izdanja: M. ORBINI, II Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni historia, Pesaro 16011; Mavro Orbin, Kraljevstvo Slavena, S. ClRKOVI Z. SUNDRICA, Beograd 1968, Srpska knjievna zadruga. Ljetopis Popa Duki'janina ili Barski rodoslcv (Presbyteri Diocleatis Regnum SU.vorum kod Luia u prilogu De Regno 1668, str. 287 i d.) djelo je anonimnog barskog sveenika, nastalo poetkom druge polovice XII stoljea. Isprva je bilo napisano na slavenskom jeziku, ali ga je autor sam preveo na latinski. Djelo je sasvim nepouzdano za politiku povijest prije poetka XI stoljea, dok za kasnije razdoblje opisani dogaaji vie odgovaraju istini. Djelo je, meutim, izuzetno dragocjeno za prouavanje dravnih i drutvenih struktura, te mentaliteta suvremenih ljudi. Usp. izd.: Ljetopis popa Dukljanini, latinski

410

411

KnJ. I, pogl. VII, VIII

Knj. I, pogl. VIII

22

23

tekst s hrvatskim prijevodom d Hrvatska kronika, V. MOIN, Zaigrah 19150. Dalje: LJPD. Lui tono interpretima za Anastazija LJPD 1,40, za kraljeve Dalmacije i Istre LJPD 11,41. Toma Arhiakon (12001268) bio je sveenik u Splitu, kolovao se u Bologni, gdje je stekao i visoku naobrazbu, to rnu je, izmeu ostaloga, omoguilo da se prihvati pisanja prve, i ujedno najvanije, srednjovjekovne dalmatinske kronike, nazvane Historia Salonitana Salonitanska povijest (Thomae Archidiaconi Spalatensis Historia Salonitanorum pontificum, atque Spalatensium, kod Luia u prilogu De Regno 166. str. 311 i d.). Namjera mu je bila da opie (povijest salonitanske d splitske crkve od njezina postanka do svog vremena, ali je pri tom nuno unio mnotvo podataka iz svjetovne povijesti svoga grada, Dalmacije u cjelini, pa, dakako, i hrvatskog zalea. Tomino je djelo, pored Konstantinova De admin. Imp., najvaniji izvor za ranu hrvatsku pvijest. Usp. iz.: TOMA ARHIAKON, Kronika (Historia Salonitana), Split 1977, dalje HS. Brojevi oznaavam stranice prijevoda i stranice faksimila u izdanju. Lui ovdje tono interpretira HS VII,217218/3233. Dubrovanin Jakov Lukari ili Lukarevi (lacobus Luccari, 15S11615) napisao je Copioso ristretto de gli Annali di Ragusa u etiri knjige, od osnutka Dubrovnika do 1604. godine. Djelo je prvi puta tiskano 1606. u Mlecima. Usp. izdanja: Copioso ristretto de gli Annali di Rausa, libri quattro di GIAGOMO DI PIETRO LUCCARI I i II, Venecija 1606, Leonardi; isto, Dubrovnik 1710, A. Trevisan. Pop Dukljaniin na popisu je Lukarieve literature kao Prete di Doolea, a u 'tekstu se djela i poimence spominje i jasno se razabdru anonimno preuzeti podaci. VIII POGLAVLJE

Pavao akon (Paulus Diaconus, o. 720 o. 799), podrijetlom iz langobardske plemike obitelji. Nakon propasti langobardske drave redovnik u Monte Cassinu. Od vie djela, meu kojima su i Historia Romana i biografija Grgura Velikog, najznaajnije je Historia Langobardorum koju ovdje koristi Lui. Usp. izd.: Pauli Diaconi Historia Langobardorum, MGH, Hannoverae 1878. Citirani tekst je iz Paul. Diac. Hist. Lang. 11,26, a podaci i iz 11,6. O boravku Langobarda u Panonija i pobjedi nad Gapidima od Hist. Lang. IJ22, posebno u 1,27, ipa na citiranim mjestima II knjige i drugdje. Usp biilj. 45 uz C VI i biilj. 7 uz C VII. Openito Raki, Doc. 239262. Tona interpretacija De admin. Imp. 29,17,33 i 36-37. Meutim, u 30,2160 govori se samo o Avarima. Euaigrije Skolastik ( , o 536593), iz Epifanije u Siriji, napisao je Crkvenu povijest u est

knjiga, za vrijeme od 431493. godine. To je i najznaajniji izvor V stoljea za tu oblast. Usp. izd.: Theodoriti et Euagrii Historia Ecclesiastica, Amsterdam 1695. Lui citira Euag. Schol. V,l, usp. izd. str. 420. 5 Euag. Schol. V,10, usp. izd. str. 452. 6 Simocott. VII,7,14: . 1 Nicefor Kalist Ksantopul(NtKiw><V>oi , po. XIV st.) napisao je povijest crkve u 18 knjiga. Sadraj dopire do smrti cara Foke 10. godine. Na to se nastavlja jo pet knjiga koje sadrajem seu do ftll, ali se sumnja da su djelo istog autora. Usp. izd.: Nicephori Callisti Ecclesiasticae Historiae libri decem et octo, Pari 1574, citirano mjesto na str. 113S. 8 Paul. Diac. Hist. Lang. 1,27 i ^11,10. 9 Teofilakt Simokata, 1,3 govori o poviici od 20000 zlatnika na ime danka u vrijeme Mauricija. 10 Po numeriranju rukopisa to je doista Paul. Diac. Hist. Lang. IV.25. Po tiskanom izdanju IV.24. 11 Kao u prethodnoj biljeci. 12 Raki, Doc. 258. Zbivanja iz srpnja 600. godine. 13 Ivan ZonaraOIuxiwis ,. pol. XII st.) napisao je vie djela meu kojima se po znaenju istie Kronika svijeta koja dopire do g. 1:118. Po bogatstvu grae i samostalnom prouavanju izvora Zonarino je d jek) meu prvima bizantske historiografije. U opisu dogaaja s kraja VI stoljea ponajvie se, meutim, sluio Teofilaktom Simokatom i Monembasijskom kronikom (usp. Viz. I, str. 107 d 285), te njegovi podaci nemaju za to razdoblje neku veu vrijednost. Usp. Jadanja: -nis Zonora, Bonnae 1897; Viz. IV.245255. 14 Za Teofdlakta Simokatu, Cedrena i prvi dio citata -Mijeane povijesti usp. bilj. 39,40 i 41 uz C VI. Podaci o>govaraju Teofanovima (usp. izd. Theophanis Chronographia, de BOOR I, Lipsiae 1883, str. 2812). Nema znaka da je Lui itao Teofana Homologeta (, . 752 818) u ijem je dragocjenom djelu na temelju mnogih danas izgubljenih izvora prikazano .razdoblje od 284. do 8113. godine. 15 Teofilakt Simokata govori o 3000 Avara, a ostalih barbara pored 4000 jo i 2200, te 8000 Slavena Simocott. VIII,3,1,5. F. SISI, Povijest Hrvata u doba narodnih vladara I, Zagreb 1925, str. 230 pogreno citira Simokatu jer pie da je Prisk zarobio 3000 Avara, .5000 Slavena i 3BOO drugih barbara. Iste podatke kao Simokata daje i patrijarh Focije (, o 820 nakon 886), veliki teolog i jedan od najsjajnijih predstavnika bizantske renesanse IX stoljea, autor veeg broja spdsa teolokog i dr. sadraja (usp. dzd. Photii SummaTta, de BOOR, str 18; v. i Viz. 1,124). 18 Simocatt. VII,3,15 Tomi, mjesto Ovidijeva progonstva. Danas Konstanta na Crnom moru.

412

413

Knj. I, pogl. VIII, IX

17

Knj. I, pogl. IX, X

18

Usp. bilj. 45 uz C VI, 7 uz C VII i 12 uz C VIII. Lui tono prenosi podatke iz izvora, ali je pitanje koliko se na temelju ovih nepotpunih podataka moe razluiti -zauzee od dugotrajnih pljaki. Paul. Diac. Hist. Lang. IV,24. Dogaaje uistinu stavlja u 602. godinu. IX POGLAVLJE

Djelomino tono interpretirano. O datiranju dolaska Avara i Slavena Heraiklijevom vladavinom vidi bilj. 8 uz C VII. Dolazak se Slavena u vrijeme Heraklija, ali nakon avarskih provala, moe braniti podacima o Srbima (De admin. Imp. 3i2,l&127), Dukljanima (isto, 35,69) i Paganima (isto, 36,79). Jedino se na navedenom mjestu u 35. glavi izriito kae da su i ostale Sklavindje naseljene Slavenima u doba Heraklija, ali poto su te krajeve opustoili Avari. 2 V. bilj. 38 uz C VI. 3 Vjerojatno misli na opis pada Salone to ga Konstantan Porfirogenet donosi na dva mjesta (De admin. Imp. 29, 1453 i 30,1460). O prijenosu tijela svetaca Konstantin uope ne govori, nego dapae spominje kako su se tijela nekih svetaca uvala u crkvama dalmatinskih gradova u njegovo vrijeme (De admin. Imp. 29,235; 241242; 2:45; 256257; 269). 4 Toan navod HS VIII,223/36. 5 Usp. bilj. 41 uz C VI. 6 Dok su Slaveni pustoili Heladu u originalu nesvren glagolski oblik, to govori o mnogobrojnosti i snazi slavenskih upada. Helada je ovdje openito teritorij Carstva. Men. Prot. u de Boor 1,209,3.210,2. 7 Spoj vie Porfirogenetovih mjesta. Prvo je samo tono prepriano De admin. Imp. 2i>,3'646, iako" je prikazano kao citat. Slijede toni citati De admin. Imp. 29,222227 i 30,5660. 8 Tono interpretirano. HS VII 218222/3337. 9 Tono interpretirano. V. bilj. 21 uz C VII. 10 _ Toan citat HS VIII,223/3637. 11 C. BARONIO, o. c., usp. izd. vol. VIII, colunina 458, ali izriito za 641. godinu. 12 Anast. Bibl. o. c., Patr. L. 128, str. 717718. 13 Konstantin Porfirogenet dakako spominje samo neke primorske gradove (De admin. Imp. 29,4953 l 29,258^-259). Split svoga doba spominje kao grad, a kao palau ga opisuje u Dioklecijanovo vrijeme (De admin. Imp. 28,237 238). 14 Not. dign. occ. X, 1E,3. 15 Toma Arhiakon u IX glavi HS uope ne spominje Split, nego pie samo o tome kako je pala Salona. U X glavi

(HS .226227/39) opasuje useljenje Salonitanaca u palau, za koju ne kae izriito da je bila naputena, ali se to moe zakljuiti iz konteksta. 16 Toan navod HS IX, 225-226/38 17 Toan citat De admin. Imp. 29, 203205. 18 Toan navod De admin. Imp. 29>, 222230. 19 Toan navod HS X. 226 228/3840. 20 Toan navod De admin. Imp. 29, 1718; 33; 3637, ali te identifikacije nema u 30. d 311. glavi, pa ni u ostalima. U 30. glavi naglaavaju se dapae i fizike razlike izmeu Avara i Hrvata (Slavena De admin. Imp. 30, 69-71). 21 Zonaira p<reu0imia podatke Teofilakta Simokate. Usp bilj 113 ma C VIII. 22 Teofilakt Simokata u svojoj povijestii opisuje Mauricijevu vladavinu, konsekventno razlikujui Avare od Slavena. Zasebnog djedia Mauricije nema, te se Luiev navod" mora shvatiti kao odreenje 'podnaslovom. X POGLAVLJE Usp. bilj. 18 uz C IX i bilj. 3 uz ovo poglavlje. 2 Usp. bilj. 19 uz C IX. 3 De admin. Imp. 29, 2,17230. 4 Tona interpretacija HS IX, 225/38. 5 Toan citat HS X, 226227/3839, samo to uz ut ditiores treba dodati ibi omos, tako da bi prijevod trebao glasiti ... da bogatiji grade sebi 'kue na vlastiti troak. 6 Toan citat De admin. Imp. 2, 246250. 7 Toan citat De admin. Imp. 29, 258260. 8 Vidi bilj. 16 uz C IX. 9 Toni navadi HS X, 2272128/3940, HS X 226/38 i HS XI 229/41. 10 Podatak preuzet iz Teofana, za godinu 678. Zon. 356, 28. Usp. Viz. I, 2123-4. 11 Nicefor I ( NiKwrfpoc ), carigradski patrijarh 806-8115, teolog u doba borbe protiv ikona u Bizanitu. Uz ostalo, autor Kronogirafije koja navodi dogaaje od Adama do 829. godine. Usp. izdanje: Nicephori archiepiscopi Constanti. nopolitani opuscula historica, de BOOR, Lipsiae 1880, 33, 712, itav odlomak temelji se na pisanju Tome Arhiakona. On doista pie da su Hrvati bili ari jamci (HS VII, 2118/33). Meutim, valja napomenuti da nema osnova Luevu zakljuivanju kako je Toma svoju identifikaciju Hrvata s Gotima preuzeo od Popa Dukljanina. Ni iz ega se, naime, ne vidi da se Toma sluio Dukljaninovim djelom. S drage strane, identifikacija Slavena i Gota starija je od XII stoljea i javlja se kod niza bizantskih pisaca.
1

414

415

Knj. I, pogl. XI

Knj. l, pogl. XI

XI POGLAVLJE Toan citat De admin. Imp. 36.607 i gotovo toan citat De admin. Imp. 31, 320. Toan citat De admin. Imp. 30, 7173. 3 Toni citati De admin. Imp. 31,83 i 32,5>6. 4 Toan citat De admin. Imp. 30,0163. 5 Abraham Ortel idi Oertell (Abraham Ortelius, Antwerpen 1627 1598), geograf, kartograf, historijski geograf i openito antikvar, jedan od obnovitelja geografije u novom vijeku. Znameniti atlas Theatrum orbis terrarum tiskan mu je iprvi put 1570. u Antwerpenu. Kasnije se uz njega tiskala d povijesno-geografska dopuna Theatri orbis terrarum parergon, sive veteris geographiae tabulae. Usp. izd.: Abrahami Orteiii Theatrum orbis terrarum s. a. i 1., (595?), primjerak iz Kartografske zbirke NSB u Zagrebu. Luiev navod odgovara karti na star. 100, Osiuieczimensis ducatus. 6 Tona interpretacija De admin. Imp. 30, 7175 i 31, 36. 7 Marcin Kromer (Martin iz Kjromeia, Martinus Cromerus, 1512 1589), poljski biskup, dovrio je 1555. godine djedo Polonia sive de origine et rebus gestis Polonorum u trideset knjiga, a Oko 575. djelo Polonia sive de situ, populis, magistratibiis et republica Regni Polonici u dvije knjige. Oba su djela zajedno tiskana 1589. u Kodnu. Usp. izd.: MARTINI CROMERI De origine et rebus gestis Polonorum libri XXX, Basileae s. a, . Oporinus. Za ovaj Luiev navod najbolje odgovara C II prve knjige, De origine Slavorum tres opiniones, usp. izd. str. 4, igdje su od ekih i poljskih pisaca redom sipomenuti loannes Dtugossus, Matthias Miechouiensis i Venceslaus Hagecus, te dvojica koje spominje posljednji od njdh, Pribislaws i Cosmas. I strani inovovijeki autori koje Kromer tu navodi oito su obuhvaeni formulacijom -pisci eke i poljske povijesti. To su redom loannes Merignola, Philippws Callimachus, Albertus Crantius i Antonitis Bonfinius. Kromerov je repertoar u tom poglavlju upotpunjen i s neto antikih i ranosrednjovjekovnih izvora, ali su oni strogo uzevi prerani da bi potpadala pod Luiev izriaj. 8 M. KROMER, o. c. knj. I, C IX Vnde Slavorum gentes prodierunt, usp. izd. str. 15. 9 M. KROMER, o. c. knj. I, C IV Slavos non esse Dalmaias, neque lllyrios, usp. izd'. str. 6 i 7 10 Jordan govori openito o Slavenima naseljenim u podrujima sjeverno od Dunava. Poistoveuje dh s Venetima i Antima, Usp. izd. lordanis, Gotengeschichte, Leipzig 1913 str. 31, 33, 34-35, 1,1. 11 Ptol. Geo. V, 8,13. a M. KROMER, o. c., knj. I, C IX Vnde Slavorum gentes prodierunt, usp. iad, str. 16. 13 Herod Hist. IV, 44.
2 1

Krobizd su u Ps. Skimnovoj Periegezi spomenuti na vie mjesta: st. 7.13717, 748-760 i nakon latoune iza koje se stihovi kontinuirano broje u st. 751757. Broj knjige koji Lui navodi ne odgovara, meutim, niti ovoj Periegezd iji se sauvani dijelovi ne rastavljaju na knjige niti fragmentima Periegeze pravoga Skimna gdje se ne spominju Krobizi. Nismo otkrili otkuda se broj pojavio, ali neku je podlogu morao imati. Nema, naime, nikakva traga da bi ga Lui bio ispravljao, a dzvor odgovara sviisi zbog koje je spomenut. 15 Strab. VII, 5,12; pogrean broj Strabonove knjige, koja je inae u De Regno ispravno citirana i navoena. ie U odnosu prema ranijem nainu citiranja Ptolemeja u De Regno ni s ovim navodom neto nije u redu, ali pokrie u izvoru ima. Ptolemej spominje Krotoize u Geo. III, liO, 9. 17 Toan navod De admin. Imp. 30,6171 i 31,82,1. 18 Nije jasno na koje -gore navedeno mjesto Lui misli, Na mjestima obuhvaenim prethodnom biljekom ne kae se da su Hrvati doli u Dalmaciju za vrijeme Heraklija nego samo da su se podvrgli njegovoj vlasti. Mogue je, meutim, zakljuiti da su tada i doli (v. bilj, l uz C IX). 19 C. BARONIO, usp. izd. sv. VIII, columna 458, ali izriito za g. 641. 20 Toan navod De admin. Imp. 30, 6769. 21 Prvi citat De admin. Imp. 31,1542 uglavnom je toan, osim toga to je izostavljeno spominjanje dozvole cara Herakiija Hrvatima da se nasele u Dalmaciji (isto, 31, 19), i to se spominje samo nadbiskup, a ne i biskup upuen iz Rima (isto, 301, 23). Takoer zbog poloaja genitiva eorum ispred Detts nije sigurno je Ili Luiev predloak odgovarao verziji originala koju donosi usporeeno izdanje (De admin. Imp. 31,41: fra ...), ili onome to stoji u jedinom sauvanom rukopisu Porfirogenetova djela, &eo<;... to bi znailo Bog Hrvata. O tome v. R. KATIIC, -Bog Hrvata u Konstantina Porfirogeneta, Melanges Skok, Zagreb 1985. Drugo je toan citat De admin. Imp. 30, 7190. Reenicu o arhontu iliriko-jpanonskdh Hrvata, koji alje poklone arhontu dalmatinskih Hrvata, mogue je prema izvorniku shvatiti, pa dakle i prevesti, na vie naina. Latinski je prijevod kakav donosi Lui jedan od moguih, a hrvatski je prilagoen njemu. 22 -Pisac o djelima kralja Dagoberta Gesta Dogoberti su jedna od dopuna povijesnom djelu iz VII st. koje se sauvalo pod Predegarovim imenom (Pseudo Fredegar). Ono je samo kronika pisana barbarskim latinskim jezikom, kompilacija koju su u razliito vrijeme sastavljali razliiti autori, ne osobito sistematina. Gradivo je razvrstano u etiri knjige, s dodacima iz prve pol. VIII st. Usp. izd.: Gestorum Dagoberti Scriptor, MG H, Scriptores rerum Merovingicarum t. II, str. 408, 1519.
417

14

416

KnJ. I, pogl. XI, XII 1

23

Kn}. I; pogl. XIII, XIV

Gest. Dag. ibidem str. 410, 3134. Paul. Diac. Hist. Lang. V, 21. 25 W. LATZ, De migrationibus knj. VI, De Towriscis, Cornis, Cranis, iapoibus, eorundemque popularum sedibus antiqwis et westigiis, usp. izd. str. 148220. 28 Tona interpretacija De admin. Imp. 30, 7890. 27 Radi se o Justinijanu II (6659>5 i 705711), koji 6878. ratuje protiv Bugara, a 6889. preseljava slavenska plemena. Podaitke je Zonara preuzeo od Teoiana (Theoph. 364, 515; usp. Viz. I, 226). Zon. o. c. 368, -1012. 28 . Cedr. o. c., I, 75, 112; I, 766, 13. 23 Toan navod De admin. Imp. 30.8790 i 31', 21^H25. 30 Toan navod De admin. Imp. 31, 2125, ali se u 30. glavi spominju samo biskupi, a ne d nadbiskup. Navod je toan i za Tomu Arhiakona, HS XI, 22-22/40. 31 Konstantin Porfirogenet to ne pie izriito, ali se tako moe zakljuiti iz De admin. Imp. 31, 3142. 32 Navod je toan (Toma Arhiakon HS X, 228/40), ali interpretacija ne odgovara Tominu tekstu, jer ovaj ne kae da su se brakovi izmeu Hrvata i Romana poeli sklapati nakon pokrtavanja, ve ih smjeta u vrijeme prije Ivana Ravenjanina.
24

6 7

selje, sve vrlo blau Livna. Vjerojatno Lui misli na te nazive, a zamjenu-likvida mogao je izvesti sam da bi ih prilagodio obliku u Porfirogeneta, mogao je biti i krivo obavijeten, a mogue je i da su nazivi u njegovo vrijeme glasili drugaije nego danas. Usp. npr. Hrvatsku enciklopediju s. v. Bistrica, 1. gdje se kao pritoka te livanjske ponornice spominje ponornica Studba. Odrednica blizu izvora Une i grafija naziva upuuju da je Lui pomiljao na naziv koji bi se morao povezati s danjim toponimima Gornji i Donji Zaklopac. Toan citat De admin. Imp. 31, 687iO. Usp. drugi dio bilj. 21 uz C XI, i bilj. 3 uz C XII. XIV POGLAVLJE

XII POGLAVLJE
1

Navod De admin. Imp. 32, 2136. djelomino toan. Konstantin nigdje ne tvrdi da su Srbi naselili Duklju, dapae je izostavlja iz popisa zemalja koje su naselili (isto, 32, 2123). Konstantin Poriiirogeneit nigdje ne kae izriito da su Hrvati naselili zapadni dio Dalmacije, ali se to zakljuuje iz opisa njihovih zemalja (De admin. Imp. 30, 90117 i 31, 6870). Toan citat De admin. Imp. 30, 7578, uz napomenu iz bilj. 21 uz C XI. Citat je samo iz 30, a ne i iz 31. glave. Zakljuak, koji ne mora biti nuno ispravan, temelji se na tonim navodima De admin. Imp. 30, 811 i 30, 7578. Toan citat De admin. Imp. 30, 113117. XIII POGLAVLJE

1 2

Toan cd tat De admin. Imp. 30, 100104. To nije citat, ali su upanije tono nabrojene prema De admin. Imp. 30, 90<94, s izvjesnom razlikom u grafiji gacke upanije. Biograd na moru: Stolni Biograd (Szekesfehervar): Beograd. Uz livanjsku ponornicu Bistricu nailazi se prema dananjim specijalkama rjeica Stuinba i na njoj istoimeno na-

Prvo je toan citat De admin. Imp. 29, l7. Drugo nije citat, nego uglavnom tono navedeno De admin. Imp. 29, 4653. U popisu gradova nedostaje Kotor, to je vjerojatno posljedica oite greke u (rukopisu De admin. Imp., gdje nabrajanje gradova zapoinje s rd Si . O tome v. Viz. II, str. 13 i bilj. 13. Kotor se ne spominje niti u popisu gradova koji su Slavenima plaali danak (De admin. Imp. 30, 132^-.'142), ali ga nalazimo navedena u opisu dalmatinskih gradova (isto, 29, 263i27i), mada na udnom mjestu izmeu Trogira i Zadra. Tree je toan citat De admin. Imp. 29, 285285, s izvjesnim razlikama u grafiji imena otoka. 2 Tona interpretacija za vie mjesta u De admin. Imp., npr. za 29, 37. 3 Usp. bilj. l i 6 uz ovo poglavlje. 4 Ovakva oblika usp. jadanje uope ne poznaje. Za Itin. Ant. 5120',! biljei meutim varijantu Corura za ime Korkire, to je u nekoj verziji moglo dati i oblik kakav navodi Lui. Sto je pak on smatrao tim otokom, pokazuje tirea karta priloena De Regno, gdje je ime Choara upisao uz otok koji je nesumnjivo Bievo. (Usp. i kartu Illyricum hodiernum). 5 Steph. Byz. s. v. AdSeara ' AdBearov. usp. izd. str. 405; Tob. Peut. VI, b = VII, 1. 6 To nije citat, ali su otoci navedeni tono i istini redoslijedom kao u De admin. Imp. 36, 1423, s izvjesnim, ponekad veim, razlikama u grafiji. 7 Naziv otoka uwscujemo u skladu sa zapaanjem koje smo iznijeli u bilj. 4 uz ovo poglavlje. 8 Toan navod De admin. Imp. 36, 2123. 9 Toan citat De admin. Imp. 29, 233-^234. 10 Tona interpretacija Const. Porph. Bas. 28S, 1112. 11 Cedren preuzima itav tekst od Ivana Skilice V. bilj. 40 uz C VI. Usp. izd.: loannis Scylitzae Synopsis Historiarum, . THURN, Berlin 1973; upotrijebljeno mjesto je

418

419

Knj. I, pogl. XIV, XV

Kn). I, pogl. XV
2

12

13

14 15

ie

17

18

Cedr. VII, 26, u usp. izdanju str. 146. letd podatak navodi i Konslantin Porfirogenet, De Thematibus; usp. Raki, Doc. 342343. J. LUKARI, o. c., koristi naslov re di Dalmazia i ondje gdje prepriava LjPD, i samostalno. Usp. npr. str. 2, 3, 5, 6, 1(1 i 14 starijeg usporeenog ladanja. O postojanju takva naslova u LjPD vidi, meutim, slijedeu biljeku. Pop Dukljanin nigdje ne tvrdi izriito da su slavenski vladari u zaleu nosili titulu kraljeva Dalmacije. Koliko nam je poznato, tek Marko Maruli 1910. naziva Dukljaninovo djelo historijom kraljeva Hrvatske i Dalmacije, dok Rafael Levakovi 1648. pie o certe anticaie di Re di Dalmazia e Servia. Tako bi titula kraljeva Slavonije (Hrvatske, Snbije) i Dalmacije bila odraz kasnijeg razvitka. O naslovima rukopisa i izdanja LjPD vidi komentar V. MOSINA U LjPD 12^-15. Genealogija snpskih vladara u De admin. Imp. 32, 3095. Ivan, po slubama koje je obavljao kuropalat i drungarij, ob'no se spominje kao Ivan Skilica ( , druga polovina XI stoljea). Njegova je kronika sauvana u latinskom prijevodu iz XVI stoljea i u neto originalnih fragmenata, ali je najbolje sauvana u djelu Georgija Cedrena koji ju je preuzeo u svoju -povijest. Obuhvaala je razdoblje od 8111079. godine. Usp. izdanje iz bilj. 11 uz ovo poglavlje, i izdanje Geongija Cedrena. V. slijedeu biljeku. Opisujui ustanak Stjepana Voiislava u Duklji (1084 \1052) Cedren spominje i njegova sina Mihajla. Usp. izd. str. 511561017; Viz. III, 51178. Ana Komnena (" , 1083 nakon 1147), ki caira Aleksija I. Napisala je povijest svoga oca u 15 knjiga, i to je prvo veliko literarno djelo knjievne renesanse u vrijeme dinastije Komnena. Razlozi to srpske (rake) vladare Bodina i Mihajla naziva Daimatima moda lee u elji za arhaiziranijem. Ona 1:2 puta spominje Dalmaciju i 10 puta Dailmate, ali i relativno vjerodostojno i pouzdano opisuje dogaaje vezane uz raku povijest izmeu 1081 1114. Usp. iz.: Anna Comnena, Alexias I i II, Leipzig 1884, na raznim mjestima; Viz. III, 367395, Ivan Cinam ( , poslije 1143 oko 12130), sekretar i povjerljiv prijatelj caira Manuela I Komnena (1143 1180). Napisao je povijesno djelo Izvod (Epitome) u kojem je obuhvatio vladavinu Ivana II (1125i 11143) i dio Manuelove do 11176, Cinam spominje Beloa, Primdslava, Desu, a indirektno i Stefana Nernanju. Usp. 1 iz .: loannis Cinami Epitome, Bonn 1836, str. 203, 204, 287, 288 i dir; Viz. IV, 1-407. XV POGLAVLJE Karlo je pozvao papu Lava III u Paderborn, u aku, da se opravda pred optubama koje su do njega doprle od papinih protivnika.

10

11

Einhard (Eginhardus, o. 770840), tajnik i prijatelj Kairla Velikog. Najznamenitije mu je djelo Karlova biografija, a pripisuju mu se i anali karolinkog kraljevstva, iako autorstvo nije dokazano. Sastavljao je i pjesme i teoloke traktate, a sauvana su i njegova pisma. Usp. iz.: Einhard, Annales, MGH. Ovdje je citirana biljeka za g. 799, a ne 709, to je oevidno tiskarska greka. Eginh. Ann, 799, usp. iz. str. 108, openito je preuzeto s manjim izmjenama. U Luia npr. stoji Huni, a u Einharda Avari. Tafsatika je dananji Trsat. O Sigoniju usp. bilj. 96 uz C I. Ovdje Lui koristi njegovo povijesno djelo Historiarum de Regno Italiae libri quindecim (dalje: Hist.) koje smo usporeivali prema baselskom izdanju iz 1575. godine. I citat je Sigonijev: C. SIGONIO, Hist. IV, poglavlje Idem Carolus cum filio Pi. pino Rex, usp. iz. str. 159. Radi se o g. 800. Karlo je okrunjen 25. prosinca, dakle na Boi, a razlike u datiranju koje preuzima i Lui nastale su zbog drugaijeg poetka kalendarske godine. Ona je tada poinjala ba 25. prosinca. Eginh. Ann. 801, usp. iz. str. 112. Zbivanja iz prosinca 805 (nakon 25) Einhard, pa i Lui, stavljaju u 806. godinu. Eginh. Ann. 806, usp. iz. str. 120 i 122. V. prethodnu biljeku. Oporuka Karla Velikog Lui citira dokument kojim je Karlo 806. godine podijelio dravu meu sinove, i koji nije identian posljednjoj volji koju je diktirao pred smrt. U usp. izdanju Einhards JahTbiicher, Leipzig 1888, dokument je u njemakom prijevodu reproduciran u biljeci na str. 107/8, uz napomenu da je original tiskan u Capitula Regni Francorum I, 126, sqq. Einhard, Vito Caroli Magni, Hannover 1905, cap. 15, str. 16. Sto se Einharda tie, Lui misli na gornji ulomak iz Vitae. Einhard inae Panoniju spominje 18 puta, Liburniju tri, a Dalmaciju devet puta. Lui je u pravu. Franaka se terminologija openito, pa i Einhardova u konkretnom sluaju, prilagouju klasinoj antikoj. S obzirom na gore uoen primjer citata iz Sigonijeva povijesnog djela gdje su parafrazirani franaki anali (usp. bilj. 3 uz ovo poglavlje), Luieva se opaska vjerojatno odnosi na Sigonijevo izlaganje u Hist. Sto se tie Ptolemeja, opaska se temelji na slijedu pokrajina u njegovoj Geografiji. I. G. . -. Eginh. Vita kao u bilj. 7 i Ann. kao u bilj. 5 uz ovo poglavlje. Einhard nigdje ne spominje izrijekom bilo Hrvate, bilo Hrvatsku. Meutim, o takvu rasporedu snaga na Jadranu kakav opisuje Lui izvjetava Einham na raznim mjestima. V. Ann. str. 136, 151, 155, 161; Vita str. 16. Eginh. Vito 15, usp. iz. str. 16, 56.

420

421

Knj. I, pogl. XV

Knj. I, pogl. XV
25 26 27

Niceta Honijat (NiKrfra? d )?, sred. XII st. 1213) bio je dravni inovnik u Carigradu, a nakon 1. u Nikeji. Osim govora, nekoliko pisama, pjesme, te Panoplija (vanog izvora za povijest religije u XII st.), napisao je i Kroniku, gdje u 21. knjizi nastavlja Anu Komnenu i Ivana Zonaru, obraujui razdoblje od 11181206. godine. Usp. izd.: Nicetae Choniatae Chronica, Bonn 1835, str. 25, 4 i 122, 18. izmeu Save i Dunava (Istra) prema tim mjestima zauzima Ivan Komnen, a rui Manojlo Komnen. Kontinuitet naziva Frankohorij danas se bez oporbe gleda u Pruskoj gori, a smatra se da se kao pokrajinski naziv odnosio na Srijem. S kojim bi dananjim mjestom trebalo povezivati Frankavilu, procjenjuje se razliito: u obzir dolaze Sremska Mitrovica i Manelos. I. G. . -. 13 Albert iz Aixa (Aachena Albertus Aquensis, prva pol. XII st.), kanonik, napisao je u 12 knjiga najopseniju povijest prvog kriarskog rata i Jeruzalemskog Kraljevstva do 11121. godine. Usp. izd.: Alberici Aquensis Historia Hierosolymitanae expeditionis, Patr. L. 166. Radi se o mjestu iz knj. II, cap. VI, usp. izd. str 414. Albert govori o locum qui dicitur Francavilla, a po kontekstu bi se moralo nalaziti kraj ili blizu Drawa fluvium. 14 Tab. Peut. VI, 5. 15 Toan navod prema De admin. Imp. 32, 15il. 16 Eginh, Ann. 815, usp. izd. star. 142. 17 ivot cara Ludovika Pobonog opisao je u prvoj polovina 9. stoljea biskup Triera Thegan (Theganus). Istodobno je Ludovikov ivotopis sastavio i zapadnofranaki sveenik dvorske kapele koji je ostao anoniman, a spominje se pod pseudonimom Astronom (Astronomus). Tako postoje dvije verzije ivotopisa. Lui koristi Theganovu. Usp. izd.: Thegan, Kaiser Ludwigs des Frommen Leben Vita Hludovici Pii, Berlin 1350, za god. 815817, usp. izd. str. 3032. w Nepos moe znaiti i neaka i unuka. Ovdje je najvjerojatnije neak, jer se Unrok spominje kao comes 811, a ne zvui vjerojatno da bi samo est godina kasnije imao unuka koji ide na samostalan pohod. 19 Eginh. Ann. 817 i 819, usp. izd. str. 14S i 149. V. i bilj. 17 uz ovo poglavlje.. 20 Eginh. Ann. 817, usp. izd. str. 145. 21 Theg. Vita 817, usp. dzd. str. 35. 22 Eginh. Ann. 818 i 819, usp. izd. str. 149 i 151. 23 Theg. Vita 8118 i 819, usp. izd. str. 38 i 40. 24 Ptol. Geo. III, 10, 10 prema usporeenim izdanjima ne sadrava toponim Tirnak. Ona biljee feoruptelu koja samo liii na nj, a u tekstu ne predlau itanje koje bi potkrijepilo Luievu tvrdnju.

12

Plin. N. H. III, 26, 149. Tab. Peut. VII, a = VII, 4. Dok u tekstu spominje selo Gudusku (vicus Gudusca... od flumen Mlauna), Lui je na etvrtog karti priloenoj De Regno ucrtao rijeku Mlavnu ili Gudusku (Mlauna f l . o Gudusca) kako se ulijeva u Moravu na poloaju to bismo ga danas mirne savjesti dodijelili Resavi. Hidronim, to ga je u tekstu iz Mhauna preprav.o u Mlauna i koji je, asocirajui Mlavu, naigovijetao rjeenje za to to bi Luiu mogao biti vicus Gudusca, time postaje nov problem. Neto se slina javlja, prema reprodukciji R. NO~ VAKOVIA, Baltiki Slaveni u Beogradu i Srbiji, Beograd 196,5, Narodna knjiga, str. 23, i na karti Srbije Giacoma Cantellija da Vignola, tiskanoj 1684. u Rimu, gdje se jednako ucrtana rijeka zove Mhauna ot Gudusca. Javlja se dakle oblik to ga je Lui u svom tekstu ispravio u Mlauna. Nastojei otkriti o emu se radi, imali smo prilike u kartografskim zbirkama NSB i Arhiva Hrvatske u Zagrebu vidjeti nekoliko CanteMijevih karata, koje dodue zahvaaju isto podruje, ali ne pokazuju ni takve rijeke ni takvih hidronima. Luieva karta Illyricum ho. diernuin na alost ne see dovoljno za istok da bi ovo objasnila. Tragajui pak za korijenima identifikacije Guduscum Kuevo koja je ula i u Enciklopediju Jugoslavije, prema starijoj literaturi koju u n. dj. navodi R NOVAKOVI, mogli smo utvrditi samo jedan novovijefci putopis francuskog autora kao njen izvor, i to izvor koji se samo navodi, a ne i citira. Nije stoga mogue precizno utvrditi kakvu antiku potkreipu ima toponim Guduscum ni kako se i zato u Luievo doba javlja odgovarajui hidronim. Meutim, na to misli Lui, moe se vrlo jasno utvrditi. Spasonosan je za ovo pitanje podatak kojim na temelju Luieve rukopisne ostavtine raspolae prof. Miroslav Kurelac, a stavlja ga na raspolaganje za potrebe ovoga izdanja. Lui je naime izriito zapisao da Guduskom simatira Branieve, a na etvrtoj je karti priloenoj De Regno doista ponad svoje Mlavne Guduske, u u etverokutu izmeu nje, Morave, Dunava i bezimene krae rijeke (Peka) upisao Branieva, i to ne kao toponim, ve kao pokrajinsko ime. Branievski pak kraj u irem smislu obuhvaa porjeje Peka, gdje u gornjem toku stoje na raspolaganju dananji toponimi Majdan Kuajna. Kuajna i Kuevo i hidronim Kuajna, a uz to i hddronim Gloana koji po naem miljenju po lingvistikim kriterijima Luieva doba ak bolje odgovara za povezivanje s Guduskom. Obje su rijeke pritoke Peka, a upravo od Kueva vode komunikacije izmeu gornjih tokova Peka i Mlave. Njihove gornje pritoke, dakle i Kuajna i Gloana, izviru u Homoljskim planinama koje su razvodnica Peka i Mlave. To bi moglo objasniti i zabune s imenom rijeke. Upozoravamo na injenicu da Lui nije siguran u geografiji istonog dijela dananje Jugosla-

422

423

Kuj. I, pogl. XV, XVI

Knj. I, pogl. XVI

28 29 :ln 31 32 33

34

35

vije: to se do ovog mjesta u tekstu pokazalo serijom ispravki latinskog imena za Drim, ispravkom zabune oko Tauruna i Singiduna i neispravljenom tvrdnjom da su Frankohorij i Frankavila (usp. bilj. 12 i 13 uz ovo poglavlje) trans Danubium in Dacia. Uzevi u obzir da Lui bez ikakve dvojbe smjeta Tdmoane na Timok, a Guduskane blizu njima, valja utvrditi da je prethodnik svim kasnijim tumaima podataka iz franakih anala koji su u Gudusfeaniima voljni gledalti Kuane, a ne Gaane. U skladu s time, opredjeljujemo se za prijevod Kuani koji najizravnije pokazuje u koji je predio Lui smjestio Guduskane, ali naglaavamo da time nipoto nije rijeen problem njegova neobinog troisitva koje ine vicus Gudusca, /lumen Mlauna o Gudusca pritoka Morave i Gudusca Branieva, pokrajina. Egirih. Ann. 821, usp. izd. str. 155. Theg. Vita 821, usp. izd. str. 42. Eginh. Ann. 82:2 i 823, usp. izd. str. 156 i 161. Theg. Vita 822 i 823, usp. izd. str. 43 i 46. Eginh. Ann. 821, usp. izd. str. 155456. Eginh. Ann. 8,24 i 826828, usp. rad. str. 156, 170, 173, 174. Eginh. Ann. S3& i 824, usp. izd. str. 159 i 165. Einhard Predenecentima naziva stanovnike Branieva. Za Abodrite Eginh. Ann. 795, usp. izd. str. 97. U prekodunavskoj Dakiji Lui kao oslonac za identifikaciju sa sjevernim Abodritlma Bodriirna, kojima prilagoujemo prijevod, vjerojatno ima na umu toponim Bodrog, u njegovo vrijeme aktualan u toj funkciji i uz to eponiman za bako-bodiroku biskupiju, danas dijelom sauvan u toponimu Bodroki salaSi izmeu Bezdana i Bakog Monotra. I. G. . -. Eginh. Ann. 796, usp. izd. str. 99 XVI POGLAVLJE

Datacijama uz koje vjerojatno treba vezati Sigonijevo ime odgovara za g. 638. otkup zarobljenika i pohranu svetakih moi u Lateranu C. SIGONIO, Hist. knj. II, poglavlje Flavius Rotharis Rex, usp. izd. str. 62, a za g. 649. i napad na Sipont isto poglavlje, usp. izd. str. 66. Po brojanju rukopisa to je Paul. Diac. Lang. IV, 46, po usp. izdanju IV, 44. Ovo je jedno od mjest u De Regno gdje se jasno vidi da Lui jadranski prostor sebi predouje na antiki naui n, protegnut gotovo bez odstupanja u pravcu istok-zapad. Jedino tako Ravena moe biti u zapadnom dijelu Italije, a Sicilija uz njen istoni kraj. C. SIGONIO, Hist. knj. I. pogl. Flavius Autharis Rex, usp. izd. str. 21.

Paul. Diac. Lang. III, 27. Paul. Diac. Lang. IV, 25 po numeraciji rukopisa, po usp. izdanju IV, 24. 7 Paul. Diac. Lang. IV, 40. * C. SIGONIO, Hist. knj. I. pogl. Flavius Agilulfus Rex; usp. dzd. str. 46. 9 Gtrguir umire 604. i podatak o 05. godini ne moe stajati, ali su u osnovi Luievi zakljuci apsolutno prihvaljivi. Slaveni prodiru u Istru (usp. bilj. 12 uz C VIII), ali je to reeno za godinu 600. Kontinuitet, pak, grke vlasti odrao se kroz itav rani srednji vijek, do dolaska Franaka krajem VIII st. 10 Paul. Diac. Lang. V, H2, doslovno. 11 Atlasi. Bibl. II, Patr. L. 128, str. 79172, govori huius temporibus, ali spominje Istru 12 Eginh. Vita 15, usp. izd. str. 16. 13 Papa Hadrijan I (77Br7S6), saveznik Karla Velikog, umnogome pripremio Karlovo uzdizanje iz kraljevske u carsku ast. Istovremeno, s propau kraljevstva Langobarda stvaraju se uvjeti za postojanje papinske drave. Usp. izd. Horionus papa, Epistolae, Patr. L. 128; upotrijebljena je Ep. IV, usp. izd. str. 111771178. 14 Eginh. Vita 16, usp. izd. str. 16. 15 Koparske laiude citira, spominjui i Luievo pozivanje na njih, koparski biskup P. NALDINI, Corographia Ecclesiastica, o sia descrittione della citta e della Dioecesi di Giustinopoli, detto volgarmente Capo d'Istria, Mleci 1700, Albrizzi. U knj. I Della cattedrale di Giustinopodi, u pogl. 3 Consecratione, e Reliquie di queKLa na str. 55 i 56 reproducirani tekst lauda pokazuje da se Lui doista poziva samo na ouvani obiaj, a ne i na sadraj takvih pjevanih molitvi u Kopru: u njima se spominju dud, biskup i mletaki potestat kapetan, nitko drugi. Tako Luia shvaa i Naldini, a on bi vjerojatno poznavao, pa i spomenuo i kakvu arhainiju varijantu sadraja lauda, da se o njoj uvala svijest u njegovoj vlastitoj stolnoj crkvi. Koparske laude. ini se, nisu u literaturi privukle mnogo interesa, te zahvaljujemo prof. dr Danilu Klenu po ijem smo naputku u Nalinijevu djelu mogli provjeriti Luiev navod 16 Usp. bilj. l uz C VII. 17 Papa Pavao (737i767, u Luia kriva godina kraja pontifikata), protivnik ikonoborakog pokreta u Bizantu za Konstantina V, uspijeva se pribliiti i privui na svoju stranu franakog kralja Pipina Malog. Usp. izd.: EpistoZorum PauZi Labbeana Sylloge, Patr. L, 89,, Ep. H str. 117980; Ep. VII, 11845. 18 Popio je od II st. toponim u uporabi za ant. Ticinum, danas na prostoru Pavije. 19 Bernarde Giustiniani (Bernardus lustinianus, Mleci 1406
0

424

425

Knj. I, pogl. XVI, Prilog 1489) obavljao je visoke funkcije za mletaku dravu pri papinskom dvoru, i visoke slube u samim Mlecima. Umro je na poloaju prokuratora sv. Marka. Najznaajnije djelo povijesnog sadraja, De origine urbis Venetiarum rebusque ab ipsa gestis historia, Mleci 1492, obuhvaa u 15 knjiga povijest Mletaka od osnutka do 809. godine. Nema sumnje da se Lui na nj poziva, ali ga nismo uspjeli pribaviti. Eginh. Ann. 805 i 808, usip. izd. str. 120' i 1,27. Steph. Byz. s. . , usp. izd. str. 224. Const. Porph. De them. 57, 20 x B. K-M. N. . \ Eginh. Ann. 821, usp. izd. str. 155156. PRILOG (Predgovor i uvod u De Regno Dalmatiae et Croatiae)
1

Prilog se i J. Blaeu, izdava Luieva djela De Regno u predgovorima glasovitom svjetskom atlasu Atlas Maior sive Geographia Blaeviana. U vezi s time je i posveta Luieve karte Illyricum hodiernum banu Petru Zrinskom objavljene uz djelo De Regno i u Atlas Maior. ' Lui naglaava da pie indagationes istraivanja, to odgovara njegovu metodolokom postupku u De Regno. Lui nije primijenio u dotadanjoj hrvatskoj historiografiji uobiajeni pripovjedni nain, ve znanstveno-istraivaki pristup dogaajima, problemima i pitanjima povijesnog razdoblja koje obrauje. U vie navrata Lui u svojim pismima i sastavcima spominje indagationes koje obavlja, pie i koje je objavio. Izdava J. Blaeu u pozdravnoj rijei u De Regno, Amsterdam 1668. godine, naziva Luievo djelo indagationes. 4 Marko Maruli ((14501524) preveo je s hrvatskog na latinski jezik povijesno djelo koje se u literaturi naziva Hrvatska kronika ild hrvatska redakcija Ljetopisa Popa Dutoljaridna. U Maruldevu latinskom prijevodu djedo nosi naslov Regum Dalmatiae et Croatiae gesta. Prijevod je uinio Maruli na osnovi rukopisa koji je Splianin Dominik Papali naao u Poljicima u kui Markovia 1500. godine. Lui je prepisao tekst Marulieva prijevoda iz rukopisa Splianina Petra Oindra 1638. godine. Lui je posjedovao imkopis ovog djela pisan hrvatskim jezikom (latinicom) koji je iz predloka pisanog -haruaochim pismom- prepisao 1546. g. Jerolim Kaleti. Posjedovao je i tzrv. latinsku redakciju ovog djela koja je na osnovu uvoda dobila naslov Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum. Ovaj tekst koji se pripisuje anonimnom sveeniku iz Bara ili biskupu barskom Grguru (ti 195) dobio je u literaturi naziv Ljetopis Popa Dukljanina. U njemu se opisuju povijesni dogaaji hrvatske, srpske i bugarske povijesti do kneza Radoslava oko 1160. godine. Hrvatska redakcija, koju je naao Papali, a preveo na latinski Maruli, podudara se sa spomenutom latinskom do smrti kralja aslava (960. g.), nakon ega slijedi povijest hrvatskih kraljeva do smrti kralja Zvonimira 11189. godine. Lui je uz De Regno objavio tekst latinske redakcije pod naslovom Presbj/teri Diocleatis Regnum Slavorum (str. 287302) i Maruliev latinski prijevod pod naslovom Regum Dalmatiae et Croatiae gesta a Marco Marulo Spalatensi patricio latinitate d'onata (str. 303309), dok je rukopis J. Kaletia pohranio u Vatikanskoj biblioteci (Ms. Vat. lat. 7019). 5 Dominik Zavoravi (Dominicws Zavoreus, Zavoreo, ibenik oko 15401608), pisac je povijesnog djela De rebus Dolmaticis libri quinque (octo), ibenik 1603, koje obuhvaa povijest Dalmacije do 1437. godine. Premda pisano s nedovoljno 'kritinosti, Zavorovievo djelo predstavlja prvu sistematski pisanu povijest Dalmacije. Dok se kod opisivanja ranijih razdoblja hrvatske povijesti oslanja na Maruldev prijevod hrvatske redakcije LjPD,
427

20 21

22

Ovaj predgovor i uvod predvidio je Lui u prvoj verziji djela De Regno, ali ga nije objavio. Sauvan je u rukopisu unutar Luieve rukopisne ostavtine u Arhivu splitskog kaptola (Archivium Capituli Cathedralis Spalatensis, sv. Nt 528, Ser. B, fol. 56 verso), Prdje ovog telksta nalazi se nenumerirana naslovna stranica koja glasi De Regnis Dalmatiae et Croatiae indagationum li. bri V. Nakon toga slijedi sadraj knjiga i poglavlja rasporeen u pet knjiga Predgovor i uvod u svemu odgovaraju prvotnom Luievu nacrtu djela De Regno. Tako se u naslovu i tekstu nalazi De Regnis i raspored u pet knjiga, to je kasnije Lui promijenio unijevi ispravke u svoje rukopise. Usp. M. KUEELAC, Ludev autograf djela -De Regno Dalmatiae et Croatiae u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Luievi rukopisi, Prilog I Predgovor i uvod u De Regno Dalmatiae et Croatiae, Zbornik Historijskog instituta JAZU u Zagrebu 6/1969, str. iseiiea Lui je ovdje prije svega imao u vidu tzv. Kandijski rat koji je u Dalmaciji trajao od 1654 1669. godine, kao i uspjene protuturske vojne operacije Zrinskih (Nikole i Petra) koje su naile na odjek u Dalmaciji i u svijetu. Na evropske protuturske udruene snage (evropsku protutursku koaliciju) raunali su Zrinski i njihov krug, koji su za kandijskog rata pomagali Veneciju, a nastojao je oko toga i Luiev prijatelj Stjepan Gradi, koji je u tu svrhu poduzeo niz diplomatskih akcija i napisao poslanice pod naslovom De presenti statu Ottomanici Imperii (Bitaliotheca Vaticana: Ms. Reginenses la. tini 1476; Ms. Vaticani latini 6907; Ms. Ottoboni latini 2480 NSB u Zagrebu R 3232). Dogaaje u vezi s kandijskim ratom u Dalmaciji opisao je opirno Franjo DIVNIC, Historia della guerra di Dalmatia tro Venetiani e Turchi, koje je po smrti F. Divnia Lui priredio za tisak. Za meunarodnu protutUTSku akciju zalagao

426

Prilog

Zavorovdeva izlaganja kasnijih razdoblja pouzdanija su i esto se osnivaju na dokumentarnoj grai. Zavorovi je osim toga dao odreeni suvisli raspored vremenskih razdoblja hrvatske povijesti srednjega vijeka. Napisao je i djelo Trattato sopra le cose di Sebenico, ibenik 1597, koje obuhvaa povijest grada ibenika do 1410. godine. Sauvano je vie rukopisa Zavorovieva djela De Rebus Dalmaticis meu kojima je jedan pisan Luievom rokom. Mihovil Solinjanin (Michele Salonitano, Michele di Sa. tona, XVXVI st), pisac izgubljena djela Trattato della Dalmazia odn. Trattato dell'Ittirico. Djelo je u vie navrata citirano kod M. Orbina u II Regno de gli Slavi i kod J. Lukarevia u Copioso ristretto degli annali di Ragusa. Mihovil Soldnjanin spominje se i u grbovniku pod naslovom Arme dell'Illirico Stato di Dalmazia inti. tolato Notizie Historiche descritte dal Autentico di Dno. Michiel Salonitano sin dell'Anno 1010, nella Descritione che fece del Regno di Slavi ad laudem Dei (rukopis XVIII st. iz ostavtine Pappafava u Naunoj biblioteci u Zadru, Ms. 7145). Usp, F. SlSlC, Letopis popa Duklja. nina, Beograd 1928, str. 1531; A. MAYER, Ljetopisac Mihovil Solinjanin, Nastavni vjesnik 40/19311932, Zagreb 1932, str. 281287; A. MAYER, Dodatak lanku o Mihovilu SoSiinjaninu, Nastavni vjesnik 41/19321933, Zagreb 1933, str. 141; S. ClRKOVlC, Izvora Mavra Orbina, u Mavro Orbin, Kraljevstvo Slavena, Beograd 1968, str. 409. Baltazar Splianin (Baldassare di Spalato, B. Spalatino, XVXVI st.), pisac izgubljena djela koje se citira kod M. Orbina i J. Lukarevia pod naslovom Origine di Spalato. Citati su u vezi s dalmatinskim gradovima i njihovim postankom, ukljuujui Kotor d Perast. Prema imi Ljubicu, neki Marko Alandi preveo je na talijanski djelo Baltazara Splianina pod naslovom Delle cose della nazione illirica. Usp. S. GLIUBICH, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna ara 1856, str. 17; F. SllC, Letopis popa Dukljanina, Beograd 1928, str. 13il5; S. IRKOVI, Izvori Mavra Orbina, u Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena, Beograd 1968, str. 390391. Matej Izaro (Mattheus Izarus, Matteo Izzaro), roen u Baru poetkom XVI stoljea od majke Albanke i oca Slavena. Sredinom XVI stoljea napustio je Bar te doao u Dalmaciju, posebno u Zadar,, gdje je imao rodbinu i od ]155. godine kuu. Zasluan zbog sudjelovanja u borbama protiv Turaka, dobivao je plau od venecijanskih vlasti, te se nalazio u mnogim diplomatskovojnim misijama. Bio je komornik Gabrijela Ema, zadarskog komita, radio u civilnoj kancelariji u Zadru, bio kancelar ibenskog kneza. Autor je povijesnih spisa Commentaria Illyrica (spomen kod D. Zavorovia) i Dissertatio in. torno le cose dell'Albania (sauvano u rukopisu).

BIBLIOGRAFIJA 1. DJELA IVANA LUICA LUCIUSA I VITA B. IOANNIS CONFESSORIS EPISCOPIS TRAGUBIENSIS ET EIUS MIKACULA. Romae, Typis Thomae Colinii. 1657. Superiorurn permissu (8, 2 + 2nn. str.). S a d r a j : Vita Beati loannie Episcopi, et confessoris Traguriensis, et eius Miracula: Impensis Reuerendi Damini loannis Statilii Traguriensis Praepositi Vrsien&is Serenissimi Regis Hungariae Secretarii excusa (sitr. 121). Thomae Nigri Dalmatae Protonot. Apostolici in piam curam Joannis Statilii Traguratae (sitr. 32). loamnis Lvcii Notae Historicae ad vitam B. loannis confessoris episcopi Traguriensis (str. 2356). Exemplum Hyimn. et Antiphon: antiqu: et oorret. (str. 5782). Errata-Corrige (str. 63 nm.). N a p o m e n a : Luiev vlastiti primjerak ovog tiskanog djela iuiva se u Naunoj biblioteci u Zadiru (nekad Biblioteca Paravia), Ms. 766. Sadrava brojne Lulevom rukom unesene korekture i dopune. Na kraju su ulijepljene etiri stranice raznog sadraja pisane Luievom rulkom. (Fotografija 55. stranice s Luievim ru'kopisnim dodacima, vddi prilog 6. radnji M. Kurelac, Bibliografija o Ivanu Luiu-Luciusu i njegovu djelu, -Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol 6, Zagreb 1969.). Kasnija izdanja: 1. Daniele Farlati, Illyricum Sacrum, Tomus IV, Venetiis 1769, str. 310322, Additamenita, str. 322329. (Farlati je djelo razdijelio na poglavlja i popratio ga biljekama od kojih su neke Luieve a neke njegove. Postoje i njegove intervencije u tekst djela.) 2. Franjo Raki, E vita b. Joannis episcopi traguriensis. U Documenta historiae Chroaticae periodum antiquum illustrantia, Monumenta spectantia historiam Slavorurn Meriionalium, vol. VII, Zagreb 1877, str. 4453, (Objavljen prvi dio prema izdanju I. Luia, bez Luievih biljeaka. Raeiki je intervenirao u tekst djela.) 3. Ferdo Sii, Vita s. Joannis ep. Traguriensis auctore anonymo. Pars prima. Acta S. Joannis et obitus. Caput IV, V, VI. Prirunik izvora hrvatske historije, Dio I, Zagreb 1914, str. 19--622. (Prema izdanju D. Farlatija, bez Luievih i Farlatijevih biljeaka. Siiev prijevod na hrvatski str 565568.) 4. Ferenc Albin Gombos, Vito s. loannis Ursini ep. Traguriensis auctore anonymo Excerpta. U Caitalogus fontium hi&toriae Hun'garicae aevo ducum et regum ex stirpe Arpad desoendentium..., Budapestini, vol. II, 1937; vol. III, Budaipestini W&&.

428

429

5. Milan Ivanievi, Vita Beati loannis Episcopi et Confessoris et eius Miracula... U ivot svetog Ivana Trogirskog, Legende i kronike, Splitski knjievni krug; Svjedoanstva, knjiga 2, Split 1977, str.. 1:03121. (Prema izdanju I. Luia na osnovi Luioeva primjerka iz Naune biblioteke u Zadru. Izostavljena isprava pape Eugenija iz 1438. g., himne i anitifone u ast sv. Ivanu i Luieve Notae historicae.) G r a a : Luiev rukopisni kodeks s prijepisima isprava, natpisa, odlomaka kronika, statuta, ofiija, antifona, pjesama, epigrama i drugih sastavaka vezanih uz vrijeme i aenje sv. Ivana Trogirskog, te Luieve Notae historicae. (Nacionalna i sveuilina biblioteka u Zagrebu, R 6608, 94 fol.) Q DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE. Amstelaedami (Amsterdam), apud Joannam Blaeu, 1666; Francofurti (Frankfurt), apud Joannem Blaeu, 1666, 1667; Amstelodami (Amsterdam), apud Joannem Blaeu, 1668. O p i s i z d a n j a : Naslovna stranica ima u sredini poznati amblem izdavake kue Blaeu: Globus armilarne sfere sa znakovima Zodijaka, s lijeve strane crte starca s krilima d kosom u ruci, s desne strane Heraklo ubija lernejsku hidru. Izmeu ta dva lika nalazi se deviza kue Blaeu Indefessus agendo. (Neki primjerci iz 1666. i 1667. imaju u sredini samo geometrijski ornament.) Primjerci iz 1066. (s amblemom) imaju naslov loannis Lvcii Dalmatini De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Rije Dalmatini dodao je izdava. Na Luievo izriito traenje ta rije je izostavljena u izdanju iz 1668. g. Iza naslovne stranice slijedi posveta Ivana Blaeua Luiu: Clorissimo mro D. loanni Lvcto loannes Blaev salutem. U izdanju iz 1666. posveta je datirana s Amstelaedami, Pridie Idus Septembri, 1665, a u izdanju iz 1668. Amstelodami, Pridie Idus Septembri 1667. U izdanju iz 1668. nema Clorissimo viro ispred D. loanni Lvcio..., a u tekstu umjesto lucubrotiones tuas praestantissimas stoji INDAGATIONES TVAS DALMAT1CAS, umjesto nullus dubito stoji Juturum nullus dubito. Ostali tekst posvete podudara se u oba izdanja. Slijedi zatim sadraj knjige pod naslovom Argumenta rerum quae hoc opere continentur. Ovdje se navode naslovi poglavlja pojedinih dijelova (knjiga) i naslovi pojedinih izvora koji su pridodani djelu pod zajednikim naslovom Rerum Dalmaticarum scriptores. Na istoj stranici ispod sadraja slijedi tekst imprimatura koji je Stjepan Gradi kao konzultor sv. Kongreaigcije za indeks knjiga izdao u Rimu 6. lipnja 1662. g. Tekst glasi: Opus loannis Ludi Traguriensis de Regno Dalmatiae in sex libros divisum jussus a Reverendissimo Potre Hyacinto Capizucco S. Palatii Apostolici Magistra legi diligenter, et recensui, nec in eo quicquam offendi quod sanae doctrinae aut bonis moribus adversum sit. Quamobrem dignum pwblico lue omnino judico. Romae VI. Kal. lun. 1662. Ita censeo Ego Stephanus Gradius S. Cong. Indicis Consultor.
430

S a d r a j : Sam tekst Luieva djela De Regno Dalmatiae et Croatiae nalazi se na str. l286. Raspored je pojedinih knjiga i poglavlja slijedei: LIBER PRIMUS, Caput I. De Illyrico, str. l(2; Oaput II. De Illyrici ora maritima, str. 1219; Caput III. De Finibus Illyrici regionumqe ejus nominibus mutaitis, vel obsoletis; str. 19123; Caput IV. De Illyrici ordinationibus a Romanis factis, et navigationis Adriatici varia/tione, str.2329; Caput V. De Lilburnia, str. 2933; Caput VI. De Daknatia, str. 3337; Caput VII. Quomodo Dalmatia, a variis Banbaris vexata, ac possessa et a lustiniano simul cum Italia recuperata fuerit, str. 3839; Caput IIX (VIII). QuomQdo Dalmatia a Slavi populata fuerit, str. 40 41; Caput IX. Quando Dalmatia ab Abaribus, vel Slavi occupata, et Civiitates maritimae destruotae fuerint, tr. 41 43; Caput X. De reaedificatione aliquot Civitatum Dalmaticarum, str. 4344; Caput XI. De Groatis et eonum Baptisino, str. 4447; Caput XII. De Distinctione Dalmatiae, Croatiae et Serviae, str. 47; Caput XIII. De Zupaniis, sive Comitatibus Croartiae, str. 4748:, Caput XIV, De Dalmatia speciali, sive propria, str. 4850; Oaput XV. Quomodo Croatia, cum Italiae Regno Carolo Magno, et posteris ejus paruerit, str. 5054; Caput XVI. De Praefeotura Adriatici, et Ducatu Dalmatiae, str. 54t57,. LIBER SECUNDUS. Caput I. De Duci'bus Croatorum et eoruim Sttnpe, str. 5859; Oaput II. De rebus in Adriatico gestis Ducum Croatorum tempore, str. 6966; Caput III. De Narentaoiis, et eorum Baptismo, str. 6669; Caput IV. Quomodo Dalmatae a Slavi pressi Venetorum tutelam consecuti sint, str. 69712; Caput V. De aequivocatione tributi Croatis, vel Narentanis pensi, str. 7273; Caput VI. De Laudibus, str. 7375; Caput VII. De titulo Ducatus Dalmatiae a Duce Veneto sumpto, str. 7576; Capuit VIII. De Regibus, et Banis Croatorum, str. 768il; Caput IX. De titulo Regni Dalmatiae, et Regno Cresimiri Petri, str. 8185; Caput X. De Regibus Slavizo, et Zuoniniiro, str. 8587; Caput XI. An Zuonimirus fuerit ultimus Rex Dalm. et Croatiae, str. 8788; Caput XII. De Regni Croatiae terminis, str. 8889; Caput XIII. De Regni Dalmatiae finibus, str. 89; Oaput XIV. De Archiepiscopatu Salonitano, sive Spalatensi, str. 9095; Caput XV. De moribus Croatorum, str. 95-^100; Caput XVI. De Moribus Dalmatarum, str. 100104. LIBER TERTIUS: Caput I. Quoniodo Ungari Ciroatiam adepti sunt, str. 1051106; Capuit II. Quomodo Veneti Dalmatici Regni titulum conseouti sint, str. 106111; Caput III. De gestis Colomani Regis Vngariae, et Croatiae, str. 111114; Caput IV, Quomodo Colomanus Dalmatiam occupaverit, str. 114-120; Caput V. Quomodo Veneti Dalmatiam recuperaverint et Croatiae partem acquisiverint, str. 121123; Caput VI. Quomodo Dalmatiae et Croatiae partes ad Vngaros redierint, str. 123125: Caput VII. Quomodo Veneti Adriaticam oram recuperaverint, str. 125126; Caput VIII. De Ungarorum et Venetarum rebus gestis in Dalmatia et Croatia, quae a Scriptoribus non referuntur, str. 126127; Caput IX. De re431

bus gestis Emanuelis Imperatords in DaL et Croat. str. 12i7. 1!28; Capu* X. De bello inter Emanuelem et Venetos ejusque Oausis, str. 1,28134; Caput XI. De Archiepisopatu ladrensi et Primatu Dalmatiae Patriarchae Gradensis, str. 134 il37; Caput XII. De pnma ladrensi defectione, str. 137144; Caput XIII. De Pharen. Episcopatu, Aliisque Croatia Institotis, str. 144449; Caput XIV. Quomodo post Imperii declinaitionem, Adriaticae navigationis ratio mutata fuerit, str. 14151. LIBEE QUARTUS. Capyi I. De ladrensi desolatione, str. 1:52 d:56; Oaput II. De ladrensi restauratione, str. 1:56158; Caput III. De Ducatu Dalmatiae et Croatiae, rerumque et nominum alteratione, str. 158159; Capot IV. De Ducatu Chulmiae et piratica Aliriisanoruim, str. 159163; Caput V. De secunda ladrensi defeotlone, str. 16315; Caput VI. De laidrensi recuperatione, Coloniaque ibi educta, str. 166167; Caput VII. De Civibus ladrensibus in Civitate restitutas, etr. 167172; Caput VIII. De Civitatum Maritimarum Comitiibus Venetis et Croaitis, str. 1724'77; Caput IX. De Comitibus Breberiensibus et Piratica Almdsainorum renovata, str. 177186; Caput X. De successione Regum Andreae et Caroli, str. 186189; Caput XI. De differentia inter mare Adriatioum et Culphum Veneti^ cum, str. 18995; Caput XII. De Tertia ladrensi defectione, str. 195201; Caput XIII. De potentia Breberien. in Tyran_ nidem versa, str. 2101205; Caput XIV. Quomodo Veneti reliquas Civitetes conitinentis consecuti sint, Comitesque Croatiae proximos ibi devinxerint, sitr. 2015215; Caput XV. De obsidione ladrensi, ejusque causis, str. 216226; Caput XVI. De iis quae ad parandum ibi Regnum Neapolitanum Ludovicus Rex Vngariae gessit, str. ,226-^228; Caput XVII. Quomodo Veneti Daknatiam amiserunt, Insulisque et titulis ejus Vngaris cesserunt, str. 229238. LIBER QUINTUS. Caput I. De rebus gestis in Dalmatia vivente Rege Ludovico, str. 23825iO; Caput II. De Caroli Regis Coronatione et marte Reginarumque captivitate, str. 250255; Caput III. DeReglibus Bosnae Rebusque ab eisdem in Dalmatia et Croatia attentatis, str. 255259; Caput IV. De gestis Ladislavi Regis Neapolitani in Dataiaitia, str. 259262; Caput V. Quomodo Veneti Dalmatiam recuperaverint, str. 262270. LIBER SEXTUS. Caput. I. De moribus Croatorurn recentiori'bus, str. 271272; Caput II. De rnoribus Dalmatarum recentioribus, str. 2712277; Caput III. Dalmatiae et Croatiae fin.es reeenitiores, str. 278; Capuit IV. De Sclavonia, str. 278281; Caput V. De Vlahis, str. 281286. Poslije gore citiranog teksta Lui je objavio tekstove pisaca od 287^474. str. Izmeu teksta De Regno i tekstova pisaca umetnut je list s naznakom Post pag. 286. Na prednjoj strani tog lista stoji Rervm Dalmaticarvm scriptores nonvm impressi cvm notis Joannis Lvcii. Na poleini se nalazi Luiev predgovor s popisom ovdje objavljenih djela pisaca pod naslovom Joannes Lvcivs Lectori. Tekstovi djela pisaca Objavljeni su kako slijedi: a) Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum, sitr. 287302;

b) Regum Dalmatiae et Croatiae gesta a Marco Marulo Spalatensi patricio Latinitate onata, str. 308309; c) Thomae Archiddaconi Spalatensis Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensiurn, str. 312370:. (Na str. 311: Index Capitum Historiae Thomae Archidiaconi.) d) Incipit Historia edita per Micham Madii de Barbazanis, de Spaleto, De gestis Romanorum Imperat. et Sunirn. Pontificum, pars secundae partis de anno Domini MCCXC., str. 3713 e) Incjpit Summa historiarum Taibula a Cutheis, De gestis civium Spalatinorurn, sub brevitate compilata ex diversis chirographis de temiporibus retroactis, ut non pnaecedentes, sed posteri suis gradantibus narrabunt. et pirimo, str. 381385; Memoria Archiepiscoporuin Salonitanae et Spalatioae Ecclesiiae, str. 385-^386, f) Obsiddonds ladrensis libri duo, str. 387^422. g) MemoriaJe Pauli de Paudo patritii Jadrensis, str. 423438. h) loainnis Lucii, Notae ad Historiam Presbyteri Diocleatis Regnum Slavonum dictam, str. 4)39443. i) loannis Lucii, Notae ad Comentariolum Marci Maruli str 444450. j) Palladiii Fusci Patavini, De situ orae Illyrici, str. 451456. k) Marci Maruli Patritii Spalatensis, In eos qui Beatuni Hieronymum Italum esse contendunt, str. 457458; Joannis Lucii, Notae, str. 459. 1) Appiand Alexandrini Roni. Hist. De belMs Ilyricis, -Stephano Gradio Patriitao Raigtusino abbatte Bibliothecae Vaticanae custode interprete, str. 460468. m) loannis Luu, Notae ad His;t. Thomae Archid. Slpaiaiten., str. 469473; Notae ad Memoriam Archiepiscoporum Sa^ lonitanae Ecclesiae, str. 474. Na kraju djela na nenumeriranim stranicama nalazi se Index rerum notabilium in opere Joannis Lucii De Regno Dalmatiae et Croatiae (str. 19) te Index in notas Joannis Lucii Ad historiam Presbit. Diocleatis Regnum Slavorum dictam; Ad commentariolum Marci Maruli Regum Dalmat. et Croatiae gesta; In ejusdem notas ad Mareum Marulum de patria S. Hieronymi; Ad Hist. Thomae Archid. Spalat, et memoriam Episcop, Salonit. Ecclesiae (str. HO;lil nn.) Na kraju se nalazi Errata sic corrigenda (str. 1213 nn.) Kao prilog djelu De Regno objavio je Lui geografsko-historijske karte i genealoke table. Ove se mogu nalaziti na kraju djela ali su ee ulijepljene na poetku. Broj karata i tabli u mnogim primjercima nije potpun, jer su se naknadno dotampavale poslije 1666. g. Ispred geqgrafsko-historijskih karata obino se nalazi njhov sumarni opis pod naslovom Dispositio tabularum geographicarum. Zatim slijedi est karata pod naslovima: Tabula prima: Illyricum et Liburnia; Tabula secuna: Regnum Illyiricum et Illyricum a Romanis addltum; Tabula tertia: Illyricum Monarhiae Ro.
433

432

manae; Tabula quarta: Dalmatia post Imperii declinationem in Croatiam, Serviam et Dalmatiam ipsam distincta; Tabula quinta: Croatia maritima, Dalmatia et par s Serviae; Tabula sexta: Illyncum hodiernum. Legenda ove karte glasi Illyricum hodiernum, Quod Scriptores communiter Sclavoniam, Itali Schiavoniam nuncupare solent in Dalmatiam, Croatiam, Bosnom et Slavoniam distinguitur. Sed cum ejus majorem partem Turcae obtineant, in Praefectures eorum more Sanzacatus dictas divisum est, reliquum autem Veneti, Vngari, et Ragusini tenent. Sanzacatus sunt Bosna, Residentia Bassae; Poxega; Cernik; Bihak; Lika et Grbava; Clissa; Herzegowina. U gornjim uglovima ove karte nalaze se ukraeni grbovi. S lijeve strane Bosna, Dalmatia, s desne Slavonia, Croatia. Iznad svakog grba nalazi se kruna. U sredini dolje nalazi se posveta banu Petru Zrinskom od J. Blaeua. Posveta glasi: III. mo et Excell. mo Domino, D. no Petro comiti perpetuo de Zrin, regnor. Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae bano, Bano Hereditario Maritimo, Presidii Legradiensis et peninsulae Marakoz Hereditano Capitaneo, et D. no Comiti Hereditario de Lijca, Odoria, Corbavia, Almiso, Cilissa Scardona, Ostrovizza, Breberio, etc. Argentifodinarum in Gosdansio et Kosthanizza Libero Domino, Sacrae Caesareae Majest. is Consiliario et Camerario. Tabulam hane. ... loannes Blaeu. Genealoke table, priloene takoer uz De Regno, otisnute su na dva folija. Fol. 1: Reges Vngariae (od Gejze 986. g. do Maksimilijana, 1573. g.). U izdanju iz 1668. ova tabla ima naslov: Reges Ungariae Christiani (od Gejze 989. g. do Ladislava Napuljskog 14)15. g. i Sigismunda 1437. g.). Fol. 2: Comites Breberienses de genere Svbich (od Stephanus Subich de Lika do Mladinus odnosno Georgius 1340. g.). Dopune ovoj genealogiji dao je Lui u tiskanim primjercima vlastitom rukom i to u vlastitom primjerku (Biblioteka samostana sv. Frane u ibeniku), primjerku Jeronima Patria (Biblioteka Splitskog kaptola), u primjerku Biblioteke Casamatense u Rimu i u primjerku Vatikanske biblioteke. Na istom foliju nalazi se genealoka tabla pod naslovom Comites Tininii (od Isanus do loannes Comes Cetine, Clissi et Ramae 1410. g,). Fol, 2 verso: Comites Corbaviae de genere Gussich (od Curiacius Comes Corbaviae do Thomas 1387. g.); Reges Bosnae (od Stephanus Batnus Boenae 1310. g. do Stephanus Thomas Spurius 1465. g.). Izdanja De Regno (1666, 1667, 1668) ne razlikuju se u pogledu osnovnog teksta (str. 1286, 287474) ve samo u pogledu naslovne stranice, posvete J. Blaeua Luiu, i u pogledu priloga. Izdanje iz 1668. g. je najpotpunije. Ono uz Index rerum notabilium i Errata sic corrigenda sadrava sve geografsko-historijske karte, genealoke table, korigiranu naslovnu stranicu (bez Dalmatini), izmjenu u tekstu posvete (Indagationes tuas Dalmaticas i dr.), naslovnu stranicu za Rerum Dalmaticarum scriptores (post pag. 286) te posvetu banu Petru Zrinskom na karti Ittyricum hodiernum. Lui je smatrao da je to izdanje onakvo kakvo je on elio da bude,
434

Adena vel corrigenda in opere e Regno Dalmatiae et Croatiae Pod gornjim naslovom izdao je Lui unutar svog djela Inscriptiones Dalmaticae, Venecija 1673, (1674), str. 5872, dodatike i ispravke djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae. Luiev vlastiti primjerak ovog djela uva se u Naunoj biblioteci u Zadrtu (signatura Ms. 767). U ovom tiskanom primjerku nalaze se daljnje korekture i dopune ispisane Luievom rukom. Kao addenda djelu De Regno mogu se smatrati i dva teksta Luieva pod naslovom loannes Lucius Lectori na str. 7374, 7781 u Inscriptiones Dalmaticae. Ovdje donosi Lui podatke o rukopisima Tome Arhiakona i ostalih pisaca kao i o rukopisu Ugarske kronike, koje je pohranio u Vatikanskoj biblioteci. Luiev vlastiti primjerak djela De Regno Dalmatiae et Croatiae (izdanje Amsterdam 1666) sadrava takoer njegove naknadne dopune i ispravke. Osim ispravaka Luievom rukom, u tampanom tekstu ovdje se nalaze umetnuti itavi listovi ili ceduljice s dodacima. Dio toga objavio je Lui u Addenda vel corigenda... ali ima i takvih koje je kasnije, tj. poslije 1673. g., uvrstio. Ovaj primjerak uva se u Biblioteci samostana sv. Frane u ibeniku (signatura ZX8). Opisao ga je P. Kaeir, Aggiunte e comezioni autografe di Giovanni Luio al De Regno Dalmatiae et Croatiae, Rivista Dalmatioa, Nuova Serie, Anno V, fasc, 2, Zadar 19101911, str. 213253. (Poseban otisak: Zadar 19110, str. 141, s Errata corrige na omotu.) Kaer nije uoio sve Luieve ispravke, Pogreno je protumaio rukopisne dodatke na kanti Illyricum hodiernum, mislei da posveta banu Petru Zrinskom nikada nije bila tampana. Kasnija izdanja: 1. Joannis Lucii, De Regno Illyrici liber, (Lugduni Batavoruni, 1725). Objavljeno u zbirci Thesaurus antiquitatum et historiarurn Siciliae, vol. XIII, ed. J. Graevius et P. Burmannus, Lugduni Batavorum 1725. Pod gore navedenim naslovom objavljena su IIV poglavlje prve knjige Luieva De Regno i to zajedno s djelom Palladii Fusci Patavini, De situ orae Illyrici, libri duo, Notis Joannis Lucii, Dalmatini, illustrati, s napomenom Editio Novissima, auctior et correctior, Lugduni Batavorum, sumptis Petri Vauder, Bibliopolae civitatis atque Academiae Typographi. Uz to su objavljene prva, druga i trea geografsko-historijska karta iz Luieva De Regno, te Index nominum et rerum notabilium. Tisak na folio-formatu u dvije kolone sa zasebnom paginacijom za djela Palladija Fusca i J. Luia. Djelo Luia na str. 1154. 2. loannis Lucii, Dalmatae Traguriensis, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, recogniti et emendati a loanne Georgio Schwandtnero, Austriaco Stadelkirchensi. Objavljeno u zbirci J. G. Schwandtner, Scriptores rerum Hungaricarum ..., Tomius terMus: Scriptores rerum Hungari435

carum, Dalmaticarum, Croaticarum, ei Sclavonicarum veteres ac genuini, partim primum partim antehac quidem edlti, nunc ero ex rarissimis et optimis eitionibits aliorumque auctorum commentariis ab innumeris mendis vindicati, ac passim necessariis obseruationibus illustrati. Proeterea acuratissmis mappis geographicis exornati, et cum amplissima praefatione Matthiae Belii, nec non instructissimo rerum verborumque inice, in nitiissimam hane formam redacti, Tomus tertitts cura et studio loannis Georgii Schwandtneri Austriaci Stadelkirhensis. Impensis loannis Pauli Kraus, Bibliopolae Vindobonensis, MDCCXLVIII (LipsSae, IStteris Eisfeldianis), str. l78|1. (dn Mio). N e p o m e n a : Izdanje itava djela De Regno priredili su prema izdanju iz 16. g. Matija Bel i J. G. Schwanditner. Kod toga nisu uzeta u otozir Luieva Addenda vel corrigenda in De Regno Dalmatiae et Croatiae objavljena 1673. g. Unijete su meutim mnoge izmjene, ispravci i dopune, ne uvijek uspjene i bez upozorenja na prvotni Luiev tekst. Posveta J. Blaeua Luiu uzeta je iz izdanja 1668. g., a na estoj geograf sko-historijskoj karti lllyricum hodiernum nema posvete banu Petru Zrinskom.. M. Bell autor je predgovora (str. I XLII) s opirnim osvrtom na Luiev ivot i djelo i posebnog sastavka u kojem objanjava potrebu uvrtenih dodataka Luievu djelu (Consultatio litteraria epistolica quemadmoduni partim novis accessionibus locupletari, partim, ubi, aut brevior, aut obsaurior est, illustrari possit lohannds Lutii Dalmatia, Ciroatda, et rerum Dalmaticarom scriptores reliqui: ad illustrissknum,, reverendissimuin Dominum lohannem Antoniuin de Benzony, episcopum Segnienseni et Corbaviensem seu Modruschiensem fautoreni venerandum suspiciendum) str. 790i793. Sama additamenta objavljena su na str. 466473, 78179. 3. loannis Luu, De Regno Dalmatiae et Croatiae, libri sex, Editio nova atque emendata, MDCCLVIII, Vindobonae, Typis loannis Thomae Trattner, Sac. Caes. Reg. Maiestatis Aulae Typogr. et Bibliop. Neki primjerci nose naslov: loannis Lucii De Regno Dalmatiae et Croatiae historiarum libri sex, quos Mariae Theresiae augustae honoribus humilime consecravit Franciscus Stephanus L. B. Patachich de Zaieza, AA.L.L. et philosophiae Magister, nec non absolutum pandectarum aoditor academicus, dium idem sub augustissimis auspiciis, in Ducali Sabaudica nobiliuni Academia, disputationem publdcam ex Jure civili universo subiret. Anno reparatae salutis MDCCLVIII, mense Octobri. Vindobonae, Typis loannis Thomae Trattner, Sac. Caes, Reg. Maiestatis Aulae Typogr. et Bibliop. N a p o m e n a : Ovo izdanje nema zbirke Rerum Dalmaticarum Scriptores ni geografsko-historijskih karata. Posjeduje meutim genealoke table na 2 folija, U primjercima s posvetom carici Mariji Tereziji na poetku se nalazi tekst Franje Pataia ad Zajezde upuen. Mariji Tereziji, I ovo izdanje nije vodilo rauna o Luievitn Addenda vel corrigenda iz
436

1673, a ima inae -dosta pogreaka. Tekst Luieva De Regno nalazi se na str. 1276. Iza toga slijedi Argumenta rerum, quae hoc Opere continentur s impriniaturom S. Gradia. Prijevodi: 1. G. Luio, Dalmazia e Croazia: Doimati e Croati. II Nazionale, God, V, Zadar 1866, nr. 25, str. 98^99. N a p o m e n a : Talijanski prijevod odlomaka iz De Regno objavljen bez imena prevodioca. 2. Giovanni Luio, Del Regno di Dalmazia e di Croazia, libri sei. Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia di Giovanni Luio Traguriense, libri sei. Prima versione ttaliana (dal latino) cominciata da Monsignor Paolo Clemente Miossich Vescovo delle Diocesi di Spalato e di Macarsca, morto nel 1837, continuata, compiuta e pubblicata da Luigi Cesare Cav. Dottor e Pavissich protonotario apostolico prelato dom. di Sua Santita canonico di Macarca etc., Trieste, tab. Art. Tipogr. e Cromo Litografico E. Sambo et Co., 1896. 2a. Reprint izdanje, Trieste 1983, Edizioni Lint. Tekst Luieva De Regno na str. l678. Slijede genealoke table: I.I Conti Brebiriensi, str. 679, ILI Conti Tininii, III. I Conti di Corbavia, sitr. 680; IV I Re di Bosnia, str. 681; V. I Re d'Ungheiria, str. 682; Nakon toga slijedi raspored geografsko-historijsikih karata: Disposizione delle sei tavole geografiche, emprese nell'edizione di Amsterdam del 1668., str. 683688; i saune karte IVI (nenumerirane sitrane). Na kraju se nalazi Inice alfiabetico legli autori e documenti citati dal Luio nella sua Storia, str. 689696. Caitalogo degli associati, str. 697703. N a p o m e n a : Prijevod L. C. Pavissicha P. C. Miossicha esto je pogrean i nepotpun. Izdanje vrvi tiskarskim grekama, Karta VI Illyricum hodiernum nema posvete banu Petru Zrinskom. Portret koji je donesen na poetku djela ne predstavlja I. Luia, kako se navodi, ve je to portret Koriolana Cippica. Izostavljeni su Rerum Dalmaticarum scriptores. Ovaj prijevod pobudio je zbog nekritinosti i tendencioznog uvodnog lanka L. C. Pavissicha veliku polemiku u kojoj je uz ostale najvie sudjelovao B. Popari. Reprint izdanje ima kao uvod (Saggio introuttivo) studiju Vitaliana Brunellija: Giovanni Luio, preuzetu iz Rivista Dalmatioa, Anno I, Zadar 1809. Objavljena su poglavlja I V, a izostavljena poglavlja VIVIII, izala u Anno II, 1900. g. Ponovljena je iz prvog izdanja pogrena slika, tj. portret Koriolana Cippica pod imenom Giovanni Luio Nato a Trau nel MDCIV, Morto a Roma nel MDCLXXIX. 3. Ivan Lui, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Prijevod Vedran Gligo. Ulomci objavljeni u antologiji Hrvatski latinisti Croatici auctores qui Latine scripserunt, vol. II, Zagreb 1970, str. 5065. (Pet stoljea hrvatske knjievnosti, kolo VII)
437

Naslovi prevedenih ulomaka: I O Jadranskoj prefekturi i Dukatu Dalmacije; II O obiajima Hrvata; III O pustoenju Zadra; IV O kneevini Hum i omikom gusarenju; V O bribirskim knezovima i obnovi omiskqg gusarenja; VI O novijim obiajima Hrvata. N a p o m e n a : Uvod uz ovaj prijevod napisao Veljko Ocrtan. Rukopisi: a) Autograf djela De Regno Dalmatiae et Croatiae pohranio je I. Lui u Vatikanskoj biblioteci. Nalazi se u Biblioteca Apostolica Vaticana u tri u pergamenu uvezana kodeksa pod signaturom Vat. Lat. 69(58, 6959, 6960. Kodeksi Vat. Lat. 6959 i 6960 sadravaju tekst djela De Regno pod naslovom: IOANNIS LVCI1, DE REGNIS (!) DALMATIAE ET CROATIAE INDAGATIONUM LIBRI SEX. U kodeksu Vat. Lat. 699 iza naslovne stranice sli jadi tekst impriniatura pisan rukom Stjepana Gradia, Na fol. 23 nalazi se tekst Dispositio Tabularum Geographicarum. Na fol. 48 nalaze se ikarte (IIV) nacrtane i opisane Luievom rukom. Karte V. i VI. nedostaju. Slijede genealoke table na fol. 911 Reges Vngariae, Comites Breberienses e genere Subich, Comites Tininii, Comites Corbaviae i Reges Bosnae. Na fol. 12. nalazi se Index Capitum Libri Primi, a na fol. 12 verso zapoinje tekst De Regno. Liber I. (fol. 12 verso Ii21), Liber Secundus (fol. 122202), Liber Tertius (fol. 203286). U kodeksu Vat. Lat. 6960 nalazi se na prvih est nenumeriranih stranica sadraj etvrte, pete i este knjige De Regno. Zatim slijedi tekst: Liber quartus (fol. l111), Liber Quintus (fol. 112156), Liber sextus (fol. 17181 verso). U kodeksu Vat. Lat. 6958. nalazi se tekst Rerum Dalmaticarum scriptores nondum impressi. Na fol. l navedeni naslov i popis izvora koji slijede. Na fol. l verso predgovor pod na^slovom Joannes Lucius Lectori (u De Regno odtampan na fol. post. pag. 28l6). Na fol. 2254 nalaze se tekstovi izvora s Luievini kritikim biljekama Notama. Redoslijed nije isti kao u tampanom izdanju, do ega je dolo vjerojatno prilikom uveza rukopisa. Poblie o ovim kodeksima i njihovu sadraju, koji se inae u osnovi podudara s onim u tampanom izdanju, a pisani su rukom Ivana Luia ili njegovih kopista, ali uvijek pod njegovim nadzorom (o emu svjedoe Luievi interventi i marginalne biljeke), vidi: Miroslav Kurelac, Luiev autograf djela De Regno Dalmatiae et Croatiae- u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Luievi rukopisi, Zbornik Historijskog instituta JAZU u Zagrebu, vol. 6, Zagreb 1969, str. 155158. b) Rukopisna graa I. Luia za De Regno (i ostala Luieva djela) uva se u 14 svezaka u Arhivu Splitskog kaptola u Splitu, pod signaturom: No. 528, 529, 531542, Scr. B. (format 223170 mm) Dio grae nalazi se u Arhivu Hrvatske (biv. Arhivama skupina Garagnin Fanfogna); Arhivu JAZU,
438

Sign. I c 5(6; Naunoj biblioteci u Zadru; Vatikanskoj biblioteci Vat. Lat. 7019, 6961, 69706971; i u Biblioteca Nazionale Marciana, (Addenda vel corrigenda in De Regno Dalmatiae et Croatiae, Sign. Ms. Cl. X. Cod. CCXLI /Ms. 336/) u Veneciji. 0 ovim i drugim rukopisima I. Lufiia v. M. Kurelac, Lui. ev autograf djela De Regno..., Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 6, str. 135^-158.
III MEMORIE ISTORICHE Dl TRAGVRIO ORA DETTO TBAV.

Di Giovanni Luio. Dedicate AH'Eminentissimo, e Reuerendissimo Signor Pietro Basadonna Cardinale ela S.R.C. In Venetia, Presso Stefano Curti, MDCLXXIII, (1673), 544 str. Izdanje iz 1674. g. identino je s gornjim osim to ima drugaiju naslovnu stranicu: HISTORIA Dl DALMATIA Et In particolare elle Citta i TRAV, SPALATRO, E SEBENICO; Nella quale si oontengono le Guerre seiguite per Ja causa del detto Regno, e delle dette Citta, et insieme la discendanza de'Re d'Vngaria, et altri Prencipi, che vi hanno dominato. Descritta da Giovanni LVCIO. Dedicata ali' Eminentiss. mo e Reuer. mo Signor Pietro Basadonna Cardinale S.R.C, In Venetia, Presso Stefano Curti. MDCLXXIV (1674), 544 str. S a d r a j : Na prvoj nenumeriranoj stranici nalazi se posveta tampara Stefana Curtija Pietru Basadonni. (Venecija, 20. juna 16713). Nakon toga slijedi popis trogirskih biskupa, kneeva, potestata, vikara i kapetana, kronolokim redom svrstanih sinkrono u tri kolone (8 str.). Zatim se nalazi imprimatur za Luievo djelo Memorie di Tragurio hora detto Trau i dozvola tamparu S. Curtiju da moe djelo objaviti. (Data 9. Decembre 167:2. Angelo Correr K. Proc. Reform. Pietro Basadonna K. Proc. Refor. Angelo Nicolosi segretario). Iza toga slijedi sadraj djela pod naslovom Indice de capi. Naikon toga dolazi predgovor Ivana Luia pod naslovom Prefatione. Iza predgovora na str. l zapoinje tekst djela pod naslovom Delle Memorie di Tragurio hora detto Trau. Libro primo. 1 ovo djelo zasnovao je Lui u est knjiga. Raspored je slijedei: Libro primo, str. il18; Libro secondo, str. 1964; Libro terzo, str. 65171; Libro quarto, str. 172.244; Libro quinto, str. 2453)24; Libro esto, str. 325536. Indice, str. 537544. Djelo Memorie ... ima u prilogu tri geografsko-historijske karte: Teritorij Trogira i Splita Teritorij Dalmacije od Zadra do Stobrea, prema Peutingerovoj karti, Tlocrt grada Trogira sa vedutom Trogira na donjem dijelu ikarte. Osim toga priloena je i genealoka tabla Reges Vngariae, od Gejze 976. do Maksimilijana 1577 g.
439

Kasnija izdanja: 1. Odlomci iz Memorie istoriche di Tragurio: a) Come e stato scoperto nel 1650 in Trau il frammento della cena di Trimalchione di Tito Petronio Arbitra. Archivio Storico per la Dalmazia, Anno I, str. 2124, 4144. b) Lingua latina e lingua volgare italiana e slava in Dalmazia, Archivio storico per la Dalmazia, Anno I. Roma 1925, str. &12, 2932, 3336. 2. Repirint izdanje pod naslovom: Giovanni Lvcio, Historia di Dalmatia, Ristampa delTedizione di Venezia 1674, Bologna, Arnaldo Forni editore, 1977. Objavljeno unutar serije: Historiae urbium et regionum Italiae rariores, CXXVII, Nuova serie XLIV. Pretisak s naslovnom stranicom Historia di Dalmatia et in particolare delte Citta di Trau, Spalatro e Sebenico...
Pri j e vod: 1. Ivan Lui, Povijesna svjedoanstva o Trogiru, III, Split, akavski sabor, 1979. Preveo Jakov Sitipii, suradnik Miroslav Kurelac. (Objavljeno u seriji Splitski knjievni krug; Pisci XVII i XVIII stoljea, iknjiga 2, sv. 1,2.) Svezak I Povijesnih svjedoanstava o Trogiru sadrava: Jakov Stipii, Uvodna rije prevodioca, str. 712; Miroslav Kurelac, Ivan Lui povjesniar; ivot i djelo, str. 1342, Bibliografija o Ivanu Luiu i njegovu djelu, str. 4261. Prijevod Luieva teksta s kritikim aparatom, str. 63707. Knjige IV. Prilog: Genealoka tabla Reges Vngariae, portret I. Luia, geografsko-historijske karte: Karta srednje Dalmacije, Karta trogirske komune i Splita, Tlocrt i panorama grada Trogira. Svezalk II sadrava: knjigu VI, str. 733ilil29; kronoloki pregled trogirskih biskupa, kneeva, potestata, vikara i kapetana, str. 1131114)2; Indeks (izradila Mirjana Matijevi), Indeks osobnih imena str. 11431199; Indeks geografskih pojmova, str. 119912120. Prilog: fotografije: Portal palae Lui s obiteljskim grbom, Naslovna stranica izdanja Povijesnih svjedoanstava o Trogiru iz 1673, Naslovna stranica Luieva djela Insciiptones Dalmaiticae s prilozima, Venecija 197,3>, Naslovna stranica izdanja Povijesnih svjedoanstava o Trogiru iz 1974.

S a d r a j : Djelo je izalo napose, ali se esto nalazi uvezano zajedno sa Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau Venecija 1673. i 1674. Unutarnji raspored je slijedei: Inscriptiones Dalmaticae s Luievim predgovorom, str. 336; loaimis Lucii Notae ad Memoriale Pauli de Paulo, str. 3752; loannis Lucii, Notae ad Palladium Fuscum De satu orae IIlyrici, str. 5357; Addenda vel corrigenda in opere De Reg. Dal. et Croait., str. 572; loannes Lucius Lectori (o rukopisu Tome Arciakona, Mihe Maijeva, Tabulae a Cutheis, Memoria Archiep. Salonitanae Eoclesiae, o rukopisima hrvatske redalkcije Ljetopisa Popa Dukljanina latinski prijevod M. Marulia i hrvatski tekst, te na kraju prijepis salonitariskih inskripcija) str. 7374; loannes Lucius, Lectori (Variae lectiones codicis manuscripti Chronicae Vngaricae) str. 77 9. K a s n i j a izdanja: 1. Reusch, E., u djelu Alter und neuer Staat des Konigreich Dalmatiens, Nurnbeng 1718, str. 496562. 2. Graevius, J. et Burmannus, P., Thesaurus antiquitatum et historiarum Siciliae, vol. XIV, Lugduni Batavorum 1725. Pod naslovom Joannis Lucii Dalmatini, Inscriptiones Dalmaticae, odtampano je ovo Luievo djelo. Nisu ispravljene tiskarske greke. 3. Reprint izdanje. Objavljeno zajedno sa reprint izdanjem djela G. Lvcio, Historia di Dalmatia, Bologna, Arnaldo Fomi editore, 1977. Rukopis: Luiev autograf: Biblioteca Nazionale Marciana, Venecija, signatura Ms. Lat. Cl. X. Co. CCXLI (Morelli No. 336), Collocazione: 3540. (S uputama tamparu I. Luia na fol. 3^4 verso.) U Naunoj biblioteci u Zadru uva se pod signaturom Ms. 767, Luiev vlastiti primjerak Inscriptiones Dalmaticae s njegovim naknadnim dopunama, iapravcima i biljekama na marginama ili umetnutim listiima. V STATVTA ET REFORMATIONES CI V: TRAG VRH Dicata Illustriss. et Execellentiss. D.D. Aloysio Pisani, Equiti, ac Senatori Praestantissimo, Olim apud Christianissimum Galliarum Regem Ludovicum XIV, Ordinario, Nuper ad Magnae Britaniae Reginam Serenissimae Reipublicae Venete extraordinem Legato. Venetiis, MDCCVIII (1708), Apud Hieronymurn Albriccium. N a p o m e n a : Djelo je posthurnino objavio Jerolim Cippico na temelju Luieva autografa. O radu I. Luia na Statutu grada Trogira i njegovu pripremanju za tisak v. I. Strohal, Statut i reformacije grada Trogira, Monumenta historico-iuridica Slavoruni Meridionalinrn, vol. 10, Zagreb 1915 str XXIVXXIX.
441

Graa: Rukopisna graa za $jelo Memorie istoriche di Tragurio uva se u Arhivu Splitsikog kaptola unutar gore kod De Regno spomenute cjelokupne grae I. Luia. IV INSCRIPTIONES DALMATICAE NOTAE AD MEMORIALE PATILI DE PAULO NOTAE AD PALLADIUM FUSCUM ADDENDA VEL CORRIGENDA IN ', OPERE DE REGNO DALMATIAE ET CROATIAE VARIAE LECTIONES CHRONICI VNGARICI MANUSCRIPTI CUM EDITIS. Venettis, MDCLXXILI (167S), Typis Stephani Cutftid. (l str.)
440

Rukopis: Luiev rukopis Statuta grada Trogira (iz ostavtine obitelji Vrani) uva se u Nacionalnoj i sveuilinoj biblioteci u Zagrebu, sign. R 5724. VI OSTALA DJELA: Lui je sudjelovao kod prireivanja izdanja trogirsfeog odlomka djela Petronija Arbitra koje je priredio u suradnji sa Stjepanom Gradiem i osigurao objavljivanje kod J. Blaeua u Amsterdamu, te napisao predgovor ovom izdanju. Usp. Titi Petronil Arbitri Equitis Romani, Satyricon, cum fragmenta nuper Tragurii reperto, Amsteloami 1669, 1670. 0 tome je pisao lanke u asopisu Giomale de'Letterati, vol. 8, Romae 1668. Lui je izradio kartu Illyricum hodiernum ne samo za djelo De Regno Dalmatiae et Croatiae, ve i za Atlas Maior sive Geographia Blaeviana. Ova karta je u Atlasu kolorirana. Lui je napisao komentar karti pod naslovom IN TABULAM ILLYRICI HODIERNI ILLYRICUM SIVE SCLAVONIA. Sauvano je vie rukopisa ovog teksta. Prema rukopisu iz ostavtine Lui deve u Arhivu Splitskog kaptola, sign. 52S, Scr. B, foL 91>94, objavljen je ovaj tekst kao prilog II radnje M. Kurelac, Luiev autograf djela De Regno Dalmatiae et Croatiae ..., Zbornik Historijskog instituta JAZU u Zagrebu, vol. 6, Zagreb 1969, str. 16468. Prilozi I. Luia izali su takoer u okviru veih edicija uz sudjelovanje vie autora. Tako je za izdanje A. Baurana priredio Notae ad Thesaurum Geographicum Abrahami Ortelii i priloge za Lexicon M. A. Bauranda izaao u Parizu. Lui je izradio, ali nije objavio, predgovor i uvod u De Regno Dalmatiae et Croatiae. Taj znaajan tekst nosi naslov: Lectori Dalmatae veritatem amanti Operis introductio. Prema rukopisu iz ostavtine Luia u Arhivu Splitskog kaptola tekst je objavljen kod M. Kurelac, Luiev autograf..., Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 6, Zagreb, 1969, str. 161163. Za tisak je priredio Lui djelo Pranje Divnia Historia della guerra di Dalmazia tra Venetiani e Turchi, del dottor Francesco Difnico dal'anno 1645 ino alla pae e separatione de confini. Rukopis tog djela uva se u Naunoj biblioteci u Zadru (sign. Mss. 837), a sadrava brojne Luieve ispravke 1 dodatke ikao i redakcijske initervente. istopis tog djela pripremljen za tisak nalazi se u Muzeju grada Splita, takoer s Luievitn autografskim napomenama. Djelo je objavljeno (u nastavcima bez kritikog aparata) u La Domenica, Zadar 1880, Anno II, no. 533 (Libro I) Anno II (1889), No. 34^51, Anno III (1890), No, lfi (Libro II); Anno III (1890) No. ai51, Anno IV (1891) No. 7-^40 (Libro III); Anno IV (1891) No. 4145. La Domenica Zaratina, Zadar 1891, br. l, 2 189S, br. 47 (Libro IV).

2. LITERATURA O IVANU LUClCU I NJEGOVU DJELU 1. SPON, Jacob WHELER, Georg, Voyage d'ltalie, de Dalmatie, de Grece et du Levant, Fait aux annees 1675 et 1676. Par Jacob Spon Docteur Medicin Aggreg a Lyon, et George Wheler Gentilhomme Anglois. Tome I, A Lyon, Chez Antoine Cellier le fils nie Merciere a la Constance, MDCLXXVIII, Avec Privilege du Roy. str. 44, 9195. A Amsterdam, Chez Henry et Theodore Boom, MDCLXXIX, str. 34, 7,1^72 Haag, 1680, 1724, 1789. talijanski prijevod: Viaggi di Mons. Spon per la Dalmazia, Greda e Levante. Portati dal Francese da D. Casimiro Freschot Casinense dedicati all'Illustrissimo Signore Lodovico Boccaferri. In Bologna, per Giacomo Monti, 1688. str. 12, 13. njemaki prijevod: Italianische, Dalmatische, Griechische und Orientalische Reise-Beschreibung. Worinn Allerhand merkwurdige vormals in Europa unbekannte Antiquitaten enthalten welche Jacob Spon Med. doctor und Georgius Wheler Englicher von Adel Als sie obbennannte Lande im Jahr 1675. und 1676, durchreiset fleissig zusammen getragen und der Welt zu nutzlicher Nachricht vn tden Druck befordet. Erster Theil. Anjetzo a'ber aus Franzosischen ins Teutsche ubersetzt durch J. Jenudrier, des Hochfiirstl. Bayreuth. Collegii Christian-Ernestini Publ. Numberg, In Verlegung Johann Ho&nanns Buch und Kunsthandlers Daselbst gedruckt bey Andreas Knortzen seel. Mittib. Im Jahr Christi MDCXC. str. 10, lilO, 1,10 c. 2. WHELER, George, A Journey into Grece by George Wheler Esq. In Company of dr Spon of Lyon. London MDCLXXXII. francuski prijevod: Voyage de Dalmatie de Grece et du Levant par Mr. George Wheler enrichi de Medaille, et de Figures des principales Antiquitez qui se trouvent dans ces lieux, avec Description des Coutumes, des Villes, Rivieres, Ports de Mer et de e qui s'y trouve de plus remarquable. Traduit de l'Anglais. Tome premier. A Anvers, Chez la Veue de Henrv Dunewald, MDCLXXXIX, str. 33, 34. Aia (Haag), 1723, str. 3839. 3. RITTER, Paulus [VITEZOVlC, Pavao], Apographum ex Joanne Luio aliisque nonnulis approbatis historicis, De comitibus Corbaviae, qui fuerunt ex genere Gussich,

442

443

Collectum opera generosi Pauli Ritter de Segna Nobilis Croatae. Labaci, Typis Joannis Baptistae Mayr, Inclytoruin Statuum Cannioliae Typographi. Anno 1681. 4. FRESCOT, Casimiro, Memorie historiche e geografiche della Dalmazia. Raccolte da D. Casimiro Frescot Benedittino, Bologna, 1687. Geinova, 1688. 5. RITTER, Pauius [VITEZOVI, Pavao], Offudae Joannis Ludi, de regno Dalmatiae et Croatiae, Reiutatae ab Equite Paulo Ritter, S. C. R. Majest. Consiliario. Rukopis. Djelo nastalo oko 1706. g. Original: Nacionalna i sveuilina biblioteka u Zagrebu, Sign. R-3483. 6. RESTI, Junije, Chronica Ragusina. Monumenta spectantia historiani Slavorum Meridionalium, vol. 25 (soriptores vol. 2), Zagreb, 1893, str. {13. *Uvod o I. Luiu i njegovu djelu De Regno Dalmatiae. Tekst se pripisuje Vialdislavu Guetiou (Gozze) napisan oko ,1730^-1740. g. T. DU FRESNE tanini DU CANGE, Carolus, Illyricum vetus et novum sive Historia Regnorum Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae, Bosnlae, Seroiae atque Bulgariae, loupletissimis accessionibus aucta, atque ad nostram continuata aetatem. Posonii, Tyipis Haereum Royerianorum, Anno MDCCXLVI. str. VIII. 8. BEL, Mathias [BELIUS, Mathias], Predgovor (Praefatio) u zbirci: I. G. Schwandtner: Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum et Sclavonicarum veteres ac genuini... cum amplissima praefatione Matthiae Belii... Tomius III. Cura et studio loannis Georgii Schwandtneri... Impensis loannis Pauli Kraius, Bubllopolae Vindofoonensds, MDCCXLVIII (Lipsiae, litteris Eisfeldianis) str. IXLII. 9. FARLATI, Daniele, Illyricum sacrum, Tomus III. Venetiis, 1765, str. 282 i dalje. 10. ENGEL, Johan Christian, Staatskunde und Geschichte von Dalmatien, Croatien und Slavonien nebst einigen ungedrukten Denkmalern ungarischer Geschichte. Halle, 1798. (Sv. 2 djela: Geschichte des ungarischen Reichs und seiner Nebenlander.) 1. KREGLIANOVICH-ALBINONI, Giovanni, Memorie per la storia della Dalmazia, Zadar, 180B, vol. II, str. 233. 12. CATTALINICH, Giovanni, Storia della Dalmazia, Zadar, 18344835. 13. CASOTTI, Marco, Giovanni Luio. Gazzetta di ara, Zadar, 1835, Nr. 7778, str. 305310. 14. CAPOR, Maitrteo, Giovanni Luio Biografia d'illustri Dalmati. Gazzetta di ara, Zadar, 1837, Nr. 15, str. 49. 15. VALENTINELLI, Giuseppe, Specimen bibliographicum de Dalmatia et agro Labetium. Zagreb, 1842.

16. VALENTINELLI, Giuseppe, Bibliographia Dalmata tratta da'codici della Marciana di Venezia. Venezia 1845, Zagreb, 18461848, 1855, (Erganzungen zu den Werke Bibliographia Daknata, tratta da codici della Marciana di Venezia. Notizenblatt: Beilage zum Archiv fur Kunde osterreichischer Geschichtsquellen di Vienna, c. III, 1853, nn. l e 2, jpp. l6, 2326.) 17. FABIANICH, Donato, Patrioti illustri Giovanni Luio. Venezia, (1846, str. 33. 18. KUZMANICH, Antun, Xivotopis slavnih Dalmatinah Ivan Luio. -Zora Dalmatinska, Zadar, 1847, Nr. 4 (IV god.) 26. I. 1847, str. 3032. 19. VALENTINELLI, Giuseppe, Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro. Supplemento I. Zagreb, 1855, str. 266 3012. (Supplemeiiiti al Saggio bibliografico della Dalmazia e dell Monteinegro. Suipplemenito II + Supplemento III, Zagreb, 1863, str. 180, 81106.) 20. GLIUBICH, Simeone, Luio Giovanni, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Vienna ara, 18156, str. 187190. 21. KUKULJEVI, Ivan, Izvorna pisma Ivana Lucija. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. IV, Zagreb, 1857, str. 126-^135. (22. FERRARI-CUPILLI, Giuseppe, Laurea di Giovanni Luio. Rivista Dalmata, Anno I, no 5 (14. V. 185.), Zadar, 1859, str. 4950. 23. FERRARI-CUPILLI, Giuseppe, Giovanni Luio e U governo veneto. Al chiarissinio signor abfoate Dr. Antonio Lubin professore nell'Universita di Graz. La voe Dalniatioa, Zadar, 1862, Anno III, nr. 55 (22. XI. 1862) i 96 (26. XI. 1862). 24. VALENTINELLI, Giuseppe, Supplementi al Saggio bibliografico della Dalmazia e del Montenegro. Zagreb, 1862. 25. LUBIN, Antonio, Gio. Lwcio e U governo Veneto Gii Schiavoni di Plutarco dell'Adriani La liturgia slava secondo Kreglianovich (Risposta al chiarissimo signore G. Ferrari-Cupilli in ara). La voe Dalmatica, Zadar, 1863, Anno IV, Nr. 9 (31. I. 1863) str. 2^-3, Nr. 10 (4. II. 1863) str. 12. 26. RICEPUTI, Filippo, Memorie di cose Dalmatiche nella storia della vita di San Giovanni Orsini vescovo di Trau publicata da Stefano Paulouich Lucich, Zadar, 1864. 127. FERRARI-CUPILLI, Giuseppe, Divozione della Citta di ara per Giovanni Orsini, con due poesie latine inedite ad encomio del Santo della citta dl Trau. Appendice quauto. U knjizi: F. Riceputi, Memorie di cose Dalmatiche..., Zadar, 1864, str. 2062121. 28. ANONIM, I. Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae. II Nazionale, Anno V, Zadar, 1866, Nr. 35, str. 9899. Prijevod na talijanski, poglavlja: Dalmazia e Croazia, Dalmati e Oroati. *Uz to stoji komentar prevodioca.

444

449

29. LJUBIO, ime, Inscriptiones latinac antiquae Salonis repertae a Marco Marulo Spalatensi collectae et illustratae. Rad, knj. 36, Zagreb, 1876, Prilog str. 8390; Rad, knj. 37, Zagreb, 1876, Prilog str. 91102. *U uvodu o Luievu djelu Inscriptiones Dalmaticae. 30. TKALI, Ivan, Izvjetaj o arkivarskih istraivanjih u Dalmaciji. Rad, knj. 35, Zaigreb, 1876, str. 168174 (1731174). *Uz ostalo o Luievoj rukopisnoj ostavtini u Arhivu siplitslkog kaptola. 34. RACKI, Franjo, Povijestnik Ivan Lui Trogiranin. Rad, knj. 4<9, Zagreb, 18179, str. 51)02. 32. RAKI, Franjo, Notae Joannis Lucii. Starine JAZU, knj. 13, Zagreb, 1881, str. 211268. 33. [ALAEVI, Franjo], Note cronologiche e documenti raccolti da Giovanni Luio Traguriense. Bulletino di archeologia e storia dalmata, Split, Vol. 4 (181), fasc. 5, str. 70711; fasc. 6, str. 8687; fasc. 7, str. 102103; fasc. 8, str. 119121; fasc. 9, Str. 134136; fasc. 11, str. 171-^173, Vol. 5 (1882) fasc. 2, str. 2324; fasc. 3, str. 3842; fasc. 4, str. 5556; fasc. 10, str. 153,155; fasc. 11, str. 163166; Vol. 6 (1883) fasc. l, str. 710; fasc. 2, str. 2529; fasc. 3, str. 4143; fasc. 4, str. 5588; fasc. 5, str. 7778. 34. LJUBIC, Sitne, Dva popisa listina glasovitoga manastira sv. Krevana u Zadru (Compendiiuin scripturarum archivii S. Chrysogoni de Jadra od I. Luia). Starine JAZU, knj. 19, Zaigreb, 1887, str. 8,1171. 35. FERRARI-CUPILLI, Giuseppe, Cenni biografici di alcuni uomini illustri della Dalmazia. Zadar, 1887, str. 97. 36. BNCl, Ivan, Paoporuka Ivana Luia Trogiranina naega povjestnika od 1679 godine. Starine JAZU, knj. 26, Zagreb, 1898, str. 2026. 37. GLIUBICH, Sitneone, Giovanni Luio, Galleria dei Dalmati illustri. Split, 1896, izd. Martechini. (Sa portretom I. Luia). 38. PAVISSICH, Luigi Cesare de, Brevi cenni intorno la vita, le opere e il valore storico di Giovanni Luio Traguriense. Come albbia avuto vita questa prima versione italiana della storia De Regno Dalmatiae et Croatiae di Giovanni Luio Traiguriense. Uvod u izdanje: Luigi Cesare Cav. Dottor de Pavissich, Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia di Giovanni Luio Traguriense, libri sei. Prima versione italiana (dal latiino) eominciata da Msgr. Paolo Clemente Miossich, Trieste, 1896, str. VIIXLVII. Reprint izdanje: Giovanni Luio, Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia. (Saggio introduttivo dl Vitaliano Brunelli). Trieste, ed. Lint, 1983. str. VIIXLVII. 39. ANONIM, La istoria del Luio. II Dalmata, Anno XXXI, Zadar, 2. V. 1896, Nr. 36, str. 2. *Povodom talijanskog prijevoda C. L. Pavissicha.
446

40. LUBIN, Antonio, La storia del Luio. II Dalmata, Anno XXXI, Zadar, 1896, 17. VI. Nr. 49. *Povodom talijanskog prijevoda C. L. Pavissicha. 411. VITEZ, L. C., Lui Ivan. Dubrovnik, g. V, Dubrovnik, 1896, br. 23, str. 2. *Povodom izdanja prijevoda C. L. Pavissicha De Regno Dalmatiae et Croatiae. 42. POPABI, Bare, O talijanskom prijevodu Luieva De Regno Dalmatiae et Croatiae, C. L. Pavissicha Trst, 1896, Vienac, g. 28, Zagreb, 1896, br. 36, str. 575576. Posebno ladanje: Split, 1896, izd. drutva Biha. 43. PAVISSICH, C. L., Epistola al signor . . professore al ginnasio di Spalato, autore d'un opuscolo slavo sulla prima versione italiana dell'Opera De Regno Dalmatiae et Croatiae, di Giovanni Luio Traguriense. Udine 1896, 24 str. 44. POPARI, Bare, Opet o talijanskom prevodu Luieva djela De Regno Dalmatiae et Croatiae. (Odporuka na Epistolu Mons. Pavissicha). Split, 1896, 32 str. 45. CHIUDINA, Giacoino [UDINA, Jakov], Illustri traurini Giownni Luio. II Dalmata, Anno XXXIII, Zadar, 1898, Nr. 103 (28. XII), Nr. 104 (31. XII. 1898). 46. BRUNELLI, Vitaliano, Giovanni Luio. Rivista Dalinatica, Anno I vol. I, Zadar 1899, str. 524, 1191139; vol. II, Zadar 1899, str. 2451; Anno II, vol. III, Zadar 1900, str. 305,2, 27:1286; vol. IV, Zadar, 19001901, str. 17 24. 2. izdanje: Samo poglavlja, IV izala u Rivista Dalmatica, Anno I. Zadar, 1889. Izostavljena poglavlja VI VIII, izala u Anno II, Zadar, 190|0t1901. "Objavljeno Ikao uvod u reprint izdanje talijanskog prijevoda Luieva De Regno Dalmatiae et Croatiae od C. L. Pavissicha, Trieste, 1896. Naslov reprint izdanja: Giovanni Luio, Storia del Regno di Dalmazia e di Croazia, Trieste, ed. Lint, 1983, Studija V. Brunelija na str. 146. Kao u izdanju iz 1<896. pod naslovom G. Luio pogreno je donijet portret Koriolana Cippica. 47. KLAI, Vjekoslav, Povijest Hrvata, knjiga I. Zagreb, 1189, str. 36; Zagreb, 19752, str. 1922. Poglavlje: Glavna djela o hrvatskoj povjesnici, Ivan Lui. Portret Luia, str. 5, odnosno prilog I. 48. KAER, Petar, O pravom auktoru -Vita S. Joannis episcopi et patroni civitatis Tragurii versibus latinis conscripia i o jednomu nepoznatomu rukopisu Ivana Luia. Prosvjeta, XII, Zagreb, 1904, 15 (1. VIII) str. 474475; 16 (15. VIII) str. 90(2503; 19 (1. IX) str. 599603. Posebno izdanje: Zaigreb, 1904, Tisak A. Scholza, 22 str. 49. POPARI, Bare, Pisma Ivana Luia Trogiranina. Starine JAZU, knj. 31, Zagreb, 1905, str. 276320; knj. 32, Zagreb, 1907, str. 191. Posebno izdanje: Pisma Ivana Luia Trogiranina. Priredio i uvodom popratio Prof. Bare Popario. Zagreb,
447

1907, 137 str. *Uvod . Poparia, Starine JAZU, knj. 31. str. 276 297, posebno izdanje: str. 122. 50. BRUNNELLI, Vitaliano, Appunti bibliografici. Rivista Dalmatica, Anno IV, Zadar, ,1900, str. 134157. *Povodom izdanja B. Poiparia, Pisma Ivana Luia Trogiranina, -Starine knj. 31 i polemika u vezi s prijevodom Luieva De Regno Dalmatiae et Croatiae na talijanski od L. C. Paviesicha. 51. BRUNELLI, Vitaliano, Historia ecclesiae ladrensis auctore Valerio Fonte archiiacono. Rivieta Dalmatica, IV, Zadar, 19i07, str. 11011133, 19il232; V, Zadar, 1909, str. 64109. 52. PEROJEVI, Marko, ivotopis Pavla Anreisa Odnoaj Pavlov s Ivanom Luiem. Predgovor djelu: Paolo Anreis, Storia ella citta di Trau. Split, 1908. str. I XXVIII. 53. KAER, Pietro, Aggiunte e correzioni autografe di Giovanni Luio al De Regno Dalmatiae et Croatiae. Rivista Dalmatica, Nuova serie, Anno V, Zadar, 1910 lail, str. 013-H253. Posebni otisak: Zadar, 1910, str. l41, sa Errata-Corrige na omotu. 54. II, Ferdo, Ivan Lucius, U: Prirunik izvora hrvats'ke historije, Dio I. Zagreb, 1914, str. 5160. 55. STROHAL, Ivan, Statut i reformacije grada Trogira. Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, vol. X. Uvod poglavlje V. O radu trogirskog historika Giov. Lueija oko spoznaje trogirskog prava. Zagreb, 1915, str. IXLII. (XXIVXXIX). 56. SLADE-ILOVI, Roko, Rodna kua povjesniara Ivana Lueija u Trogiru. -Narodna starina, knj. III (sv. 7), Zagreb, 1924, str. 80^84. 57. LASZOWSKI, Emilije, Lui Ivan: U: Znameniti i zasluni Hrvati, Zbornik povodom tisu godinjice hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1925, str. 166. Reproducirani portret ne predstavlja Ivana Luia. 58. RUBCI, Ivan, Za obljetnicu Ivana Luia. Novo doba, Split, 1925, God. VIII, br. 227, str. 2; br. 228, str. 2. 59. ANONIM, Pisma iz Rima Rimski ivot XVII stoljea. Lui Ivan Trogiranin, J. J. Strossmayer, J. Kriani, Novosti, God. XX, Zagreb, 1926, br. 330, str. 14. 60. BACOTICH, Arnollo, Della vita e delle opere di Paolo Anreis. Archifvio storico per la DaLmazia, Roma, 19B7, vol. III, fasc. 18, str. 281292; vol. IV, fasc. 19, str. 4.1 -^52, str. 149-46; fasc. 22, str. 249254; fasc. 23, str. 29913106. 61. NOVAK, Viktor, Lucius Ivan (Lui, Luio). U: St. Stanojevi, Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenaka, vol. II, ZagrebBeograd, 19127, str. 693695.
448

62. ESIH, Ivan, Hrvatski povjesniar Ivan Lui Trogiranin. Obzor, God. LXX, Zagreb, 1928, br. 12i5, str. 2. 63. PRAGA, Giuseppe, Luio Giowanni. U: Enciclopedia Italiana, vol. 21, Roma, 1934, str. 588. 64. PEROJEVI, Marko: Trogirski rukopis Trimalchionove veere Petronius Arbiter. Obzor, LXXV, Zagreb, 1934, str. 272^-276. 65. DESNICA, Boko, Proces prilagoavanja Dalmacije mletakoj dominaciji. Novo doba, Split, 1936, br. 86, (12. IV) str. 27. 66. SISI, Ferdo, Hrvatska historiografija od XVIXX stoljea. Ivan Lucius. Jugoslavenski istoriski asopis, vol. I, ZagrebBeogradLjubljana, 1936, str. 29i35. 67j PRAGA, Giuseppe, Poesie latine di Marco Marulo da Spalato. Archivio storico per la Dalmazia, Rim, 1936, vol, 21, str. 212221. *O rukopisu Codex Lucianus P. i I. Luia. 8, DELALLE, Ivan, Trogir, vodi. Trogir, 1936, Beograd, 19i53, Split, 1956, Trogir 1966. 69. DESNICA, Boko, Zadranin Simun Ljubavac. Jedan dalmatinski erudit XVII vijeka. Glasnik Primorske banovine, Split, (1938. 1. IX, str. 173181. 70. BELAS, Ante, Crkvica sv. Jerolima na otoku Ciovu. Jadranski dnevnik, 15. X. 1938, Split 1938. 71. FISKQVIC, Ovito, Palao historiara Luia u Trogiru. Hrvatski glasnik, Split, 8. IV. 1939, (Uskrsni broj); Jadranski dnevnik, Split 193, 9. IV. 72. FISKOVI, Cvito, Oporttfea povjesniara Ivana Luia. Hrvatski glasnik, (Uskrsni broj), Split 1940, br. 70., str. 2123. 73. BARADA, Miho. Skup splitskih povijesnih izvora. Nastavni vjesnik, knj. 49, Zagreb, 1940/1941, str. 81C2. 74. FISKOVI, Cvito, Oporuka i kodicil Ivana Luia. Viestnik Hrvatskog dravnog arhiva u Zagrebu, vol. 910, Zagreb, 19*1, str. 69^-84. 75. SlSl, Ferdo, Izvori bosanske povijesti: Lucius, L, Notae, ed. Fr. Raki, -Starine, vol. XIII, Zagreb, 1881; Luio Giovanni Note storiche ed. Alaevi. -Bulletino di storia dalmata, vol. IV, V, VI, Split 18811883. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, knjiga prva, Sarajevo, 1942, str. 17. 76. ANONIM, 340. god. roenja jednog od najveih hrvatskih povjesniara. Novine Nedjeljnje vijesti, 4/1944, br. 15i(\ str. 6. 77. RADONI, Jovan, Jeronim Patri, istorik XVII veka. Glas Srpske akademije nauka, CLX, Drugi razred, 95, Beograd, 1946, 155. str. O Luiu, Krianiu, Mrnaiviu. 78. MAVER, Giovannni, La raccolta dalmata Cippico-Bacotich nella Biblioteca del Senata Inaugurazione. 11.

449

febbraio 1951. II discorso del prof. Maver G. La raccolta dabnata Cippico-Bacotich nella Biblioteca del Senato, Roma, 1991. *Uz ostalo o I. Luiu. 79. G(RGIC), I(van), Trogiranin Ivan Lui. Naprijed*, God. IX, Zagreb, 1952, br. 10, str. 4. 8lO. PETROVICH, Michael, Dalmatian historiography in the Age of Humanism ( J. Lucius, Lui, Lui). Medievalia et Humanistica, vol. 12, Colorado, 1968. str. 84 103. *J. Lucius, str. 991103. 81. SIDAK, Jaroslav, Historiografija ( Ivan Lucius). Enciklopedija Jugoslavije, sv. 4, Zagreb, 1960, str. 10. 82. BARlSlC, Franjo, Vizantijski izvori u dalmatinskoj istoriografiji XVI i XVII veka. Zbornik radova vizantolokog instituta, kuj. 7, Beograd, 1961, str. 240246. 83. MOROVI, Hrvoje, Maruliev epigon Trogiranin Petar Lui (oko 15501614), Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor, XXVIII, Beograd, 1962, str. 234243. 84. KURELAC, Miroslav, Ivan Lucius-Lui, ivot i djelo (povodom izlobe). Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, God. XIII, Zagreb, 1965, br. 13, str. 19. 85. IDAK, Jaroslav, Lucius (Lui ili Lui, tal. Luio) Ivan. U: Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 1962, vol. 5, str. 5601. 86. KOSTRENCI, Marko, Ivan Lucius-Lui, De Regno Dalmatiae et Croatiae (Predgovor katalogu izlobe u povodu 300-godinjice djela -De Regno ... 16661966.). TrogirZagreb, 1966, str. 710. 87. KURELAC, Miroslav STIPlSlC, Jakov, Izloba u povodu 300-godinjice djela Ivana Luciusa-Luia De Regno Dalmatiae et Croatiae 16661966. TrogirZagreb, 1966, 23 str. Katalog. Opis izloene .grae s bibliografijom i kratkim ivotopisom I. Luia. 88. CVITANI, Antun, Trogiranin Ivan Lui kao pravni historiar. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, sv. IV, Split, 1966, str. 715. 89j KRIZOMALI, Urban, Ivan Lui kao trogirski crkovinar. Crkva u svijetu, God. I, Sjplit, 1966, sv. 5, str. 5661. 90. KLAI, Nada, Historia Salonitana Maior, Beograd, 1967, str. 19. *Luiev rad aia rukopisima i ocjena djela. 91. MIJUSKOVI, Slavko, Ljetopis popa Dukljanina. Titograd, 1967. *O Luievu izdanju i rukopisu Ljetopisa popa Dukljamina. Prilog: Fotokopija Ludeva rukopisa iz Vatikanske biblioteke, Vat. lat. 6958. 9(2. MOROVI, Hrvoje, Pjesme Marulieva epigona Trogiranina Petra Luia. U knjizi: H. Morovi, Sa stranica starih knjiga, Split, 1968, str. 6386.

93. CVITANI, Antun, Luiev doprinos poznavanju trogirskog prava u njegovom Memorie istoriche di Tragurio. Zbornik Historijskog instituta JAZU, vol. 6, 1969, str. 38^44. 94. ULINOVI, Ferdo, Trogirski statut i rad Ivana Luia na njemu. Ibidem, str. 1,132. 95. FISKOVI, Cvito, Luieva rodna kua. Ibidem, str. 45 60. 96. GORTAN, Veljko, Ivan Lui i Trogirski kodeks Petronijev. Ijbidem, str. 10114. 97. KOSTRENCI, Marko, Ivan Lucius-Lui povodom 300-godinjice djela De regno Dalmatiae et Croatiae, 16661966. Ibidem, str. 59. 98. KURELAC, Miroslav, Bibliografija o Ivanu Luciusu-Luiu i njegovu djelu. Ibidem, str. 169180. 99. KURELAC, Miroslav, -Illyricum hodiernum Ivana Luia i ban Petar Zrinjski. Ibidem, str. 143154 + karta Tabl. VI. . KURELAC, Miroslav, Luiev autograf djela De regno Dalmatiae et Croatiae u Vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Luievi rukopisi. Ibidem, str. 155166 + fotokopija nai. str. iz rukopisa Vat. Lat. 6959. 1011. KURELAC, Miroslav, Suvremenici i suradnici Ivana Luia. Ibidem, str. 1,33142. 102. LUI, Josip, Povijest Dubrovnika u djelima Ivana Luciusa. Ibidem, str. 115i132. 103. STIPISI, Jakov, Tragom jedne biljeke Ivana Luciusa o jednoj hrvatskoj vladarskoj ispravi. Ibidem, str. 75 96. 104. AMSALOVI, Miljen, Isprave iz vremena hrvatskih narodnih vladara u djelu Ivana Luciusa-Luia. Ibidem, str. 6173. 105. GORTAN, Veljko, Ivan Lui Joannes Lucius (1604 1679). Hrvatski latinisti Croatici auctores qui latine scripserunt, sv. II, Pet stoljea Hrvatske knjievnosti, kolo VII, Zagreb, 1970, str. 4549. 1)06. BANASEVI, Nikola, Letopis popa Dukljanina i narodna predanja. Beograd,, 1971. *S osvrtom na Luievo izdanje i falksimilima pojedinih stranica djela De Regno. 107. KURELAC, Miroslav, Povijesni zapis nazvan Anonimna kronika u rukopisu Naune biblioteke u Zadru. Historijski zbornik, God. XXIIIXXIV, 1970i1971, Zagreb, 1972, str. 363374. *Takst iz Luievog kodeksa s osvrtom na njegove biljeke. 108. KEKEMET, Duko, Dva odlomka iz Povijesti kandijskog rata u Dalmaciji ibenanina Frana Divnia (Difnica). Mogunosti, br. 8>, Split, 1973, str. 876886.

450

451

109. DADI, arko, Trogir i egzaktne znanosti. Radovi Meunarodnog simpozija odranog prigodom proslave 700. obljetnice spomena ljekarne u Trogiru, Zagreb, 1973, str. 6780. Povjesniar Ivan Lui, njegovo sudjelovanje u znanstvenim krugovima u Rimu i odnosi sa zadarskim znanstvenim krugovima. 110. ABIC, Ivo, Povjesniar Trogira. O potrebi prevoda Lucusovih Memoria. Nedjeljna Dalmacija, Split, 12. I. 1975. llil, KURELAC, Miroslav, Puki ustanci i bune u djelima Ivana Luciusa-Luia. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, sv. 10, Zagreb, 1977. str. 239247. 112. KURELAC, Miroslav, Prilog Ivana Luciusa Luia povijesti roda Zrinskih i njegove veze s banom Petrom Zrinskim. -Zbornik Historijskog zavada Jugoslavenske akademije, vol. 8, Zagreb, 1977. str. liOil132. 113. RISMONDO, Vladimir, Pavao Andreis. Uvod u knjigu: Pavao Andreis, Povijest grada Trogira, vol. I. Split, 1977, str. 7.11, Splitski iknjievni krug, Kolo I. 114. IVANIEVIC, Milan, ivot svetoga Ivana Trogirskoga. akavska ri, God. VIII, br/2, Split, 1978, str. 14,1 165. *O Luievu izdanju i popratnim biljekama, posebno na str. 142, 149150. O kasnijim izdanjima, str. 150152. 11.5. KASANDRI, Ivo, Ivan Lui i batina Paladini. U knjizi: Hrvatski puki ustanak, Split, 1978. str. 6271. 116. KURELAC, Miroslav, Ivan Lui povjesniar, ivot i djelo. (S bibliografijom o I. Luiu i njegovu djelu). U knjizi: Ivan Lui, Povijesna svjedoanstva o Trogiru, Split, 1979, str. 1361. prijevod J. Stipii. Splitski knjievni krug pisci XVII i XVIII. stoljea, knjiga 2, svezak 1.) 119. STIPII, Jakov, Ivan Lui. U: Povijesna svjedoanstva o Trogiru. Prijevod djela: G. Luio, Memorie istoriche di Tragurio. Split, 19T9, sv. l, str. 712. *Uvodna rije prevodioca. 118. LAUSIC, Ante, Autor est knjiga De regno.... Vjesnik, 1979. (23. X), Zagreb, 1979, str. 14. 119. IVANIEVIC, Milan, Sveti Ivan Trogirski biskup. Croatica Christiana periodica, God. IV, Broj 5, Zagreb, 1980. str. 4133. 120. KOLUMBI, Nikica, Rukopisni trogirski zbornik latinskih pjesama nastalih od kraja XV do poetka XVII stoljea. Mogunosti, God. XXVII, broj 10/11, Split, 1980. str. 10891106. *Opis rukopisa Codex Lucianus spomen Ivana Luia vlasnika ovog kodeksa. 121. STIPII, Jakov, Povijest oca povijesti. Start, br. 286, 9-123. I. 1980, Zagreb, 1980, str. 6870. 122. FORETIC, Vinlko, Pogled o Ivanu Luiu. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, vol. 14, Zagreb, 1981. str. 43 90.

123. ANTOLJAK, Stjepan, Vransko obiajno pravo. Zbornik Filozofskog fakulteta, Zadar, 1982, str. 167220 *O Luievim rukopisima, prijepisima, ostavtini u Kaptolskom arhivu u Splitu i dr. 124. DADI, arko, Znanstvene informacije u srednjoj Dalmaciji u 17. stoljeu i uloga Ivana Luia. U knjizi: Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata. Sv. l, Zagreb, 1982, str. 205r009. 125. IVANIEVIC, Milan, San Giovanni vescovo di Traii. Vita religiosa, morale e sociale ed i ooncili di Split (Spalato) dei secc. XXI (Atti del Symposium internaizionale di storia ecclesiastica, Split, 2:630. settembre 1978). Medioevo e umanesimo, vol. 49, Padova, 1982, str. 541563. 126. MATANI, Atanazije J., Lo storico croato Giovanni Lui (1679) ed il primata della Chiesa di Spalato. Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split..., (Split 263|0 settembre 1978). Medioevo e umanesimo, vol. 49, Padova, 1982, str. 373387. 127. PLANCI, Stjepan, Nepoznato pismo Ivana Luia. Zadarska revija, 1982, br. 4, Zadar, 1982, srpanjkolovoz, str. 3323i3i6. 128. SLADE-ILOVI, Mirko, Dalmacija u preivjeloj verziji. Maruli, God. XVI, br. 6, Zagreb, 1983, str. 673674. *U povodu anastatskog izdanja talijanskog prijevoda Luieva djela De Regno Dalmatiae et Croatiae L. C. Pa_ vissicha s pretiskom studije V. Brunellija Giovanni Luio iz Rivista Dalmatica 1899). 129. FISKOVI, Cvito, Iz Duknovieva kruga u Trogiru i u Maarskoj. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 23, Split, 1983, str. 198^205. 130. ANTOLJAK, Stjepan, Veza povjesniara Ivana Luciusa (Luia) sa Zadrom. Radovi Zavoda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. 2930 Zadar, 1984, str. 85100. 131. KUNTI-MAKVI, Bruna, Antika povijest Dalmacije u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae Ivana Luia Trogiranina. Antiki izvori. (Magistarska radnja), Zagreb, 1984. 132. KUNTI-MAKVI, Bruna, Tradicija o naim krajevima u antikom razdoblju kod dalmatinskih pisaca XVI i XVII stoljea. iva antika, God. 34, sv. l2, Skoplje, *O Luiu na str. 161162. 133. KURELAC, Miroslav, Stjepan Gradi i rimski znanstveni krug XVII stoljea. Zbornik radova o dubrovakom uenjaku Stjepanu Gradiu, Zagreb, 1985, str. 1733. 134. KUNTI-MAKVI, Bruna, Kako je Ivan Lui prikazao dolazak Slavena u djelu De Regno Dalmatiae et Croatiae. Historijski zbornik, God. XXXVIII(l), Zagreb,
1985, str. 131136 1984, str. 155164.

Miroslav Kurelac

452

453

KAZALO U kazalu su navedeni brojevi stranica prijevoda i oblici rijei koji se javljaju u Luievu prevedenom tekstu. Kazalo prati Luiievo kazivanje, biljeei prije svega ona imena i pojmove kojima se autor sam (posebnu bavi i potujui njegova tumaenja. Kazalo takoer obuhvaa sve izvore i literaturu koje je upotrijebio za prvu knjigu De Regno. Te su rijei otisnute masnim slovima. U zagradama su navedene inaice koje se javljaju saimo u izvornim tekstovima. Objanjenja prireivaa utisnuta su obinim tipom slova bez zagrade. Apolonija: 87, 93, 119, 137, 143, 151, 153, 155 Apolonije Roanin pisac: 73, 211, 255 i toilj. 7 uz pogl. I Apolonijev Sholijast: 225 i bilj. 41 uz pogl. V Apolonjani: 123, 173, 175 Arapi (Aigareni): 279, 317, 319, Arija podruje: 177 Arijejci, Sarijejci, Varaliji (Sardijanci, Vardeji): 87, 89, 105, 107, 145, 149, 151, 153, 157, 163, 165, 169, 173, 175, 177, 179, 187 Argonauti: 73, 169, 211, 225 Arhanel, o., Sv. Mihovil Arhanel: 209 Arijan pisac: 71, 173 i bilj. 4 uz pogl. I (Artamiidor) pisac: 199 i bilj. 16 uz pogl. IV Atila: 267, 269, 285 Atintani: 87, 93, 97, 117, 137, 167, 169, 173, 175, 179, 183, 187 atrij: 77 Autarijati (Autarijeji, Autariji, Tario'ti): 137, 149, 151, 157, 159, 161, 167, 169, 171, 173, 179, 209 Avari (Abari, Huni, Un'ir, V'er): 253, 255, 261, 271, 273, 275, 277, 279, 281, 283, 285, 293, 295, 299, 301, 307, 321, 325, 345 Azija: 79, 263, 277, 279, 281
343

(Bagiibareja) prema Luiu naziv za Karpate: v. Karpati Balkan planina: 169, 175, 177 Baltazar Splianin pisac: 363 i bilj. 7 uz Prilog ban (boan): 309 Barbana rijeka Bojana: 99, 101, 199 Barbare, Ermolao znanstvenik: 161 i bilj. 39 uz pogl. II Baronio, Cesare znanstvenik: 259, 283, 299 i bilj. 6 uz pogl. VII Belizar: 265, 267, 349 Beograd, Alba u Srbiji, Bugarska Alba, Grka Alba, Singidun (Singidon): 253, 255, 257, 311, 327 Besi: 169, 175, 297 Biograd, Alba mari, Belgraum, ara vecchia (Beligrad): 311 Biondo, Plavio pisac: 259, 267 i bilj 4 uz pogl. VII biskupi Duklje Petar 277 istarski Firmin 277 (Maurioije) 347 Justinijane Prime Ivan Salone (Maksim) 273 Skadra Konstantin 277 Zadra Donat 323, 325 v. i pokrtenje Hrvata Bievo, Kora (Hoara): 317 Blaeu Cornelius amsterdamski tiskar, Luiev prijatelj: 69 Joan amsterams'kd tiskar, izdava De Regno: 69, bilj. l uz poslanicu i bilj. 2 uz Prilog Wilhelm i Pieter Joanovi sinovi: 69 Borii, Aboriti, Abotriti, Predenecenti: 331, 335, 339, 341 Bojana v. Barbana
277

Adrija, Atrija grad: 75, 77, 227, 229, 235 Afrika: 251, 265, 269, 341, 343, 345 Agravoniti: 101, 209 Agrijanci: 151, 173 Akarnanci: 85, 87 Akcij: 233 Akvileja: 219, 221 Albert iz Aixa pisac: 327 i bilj. 13 uz pogl. XV (Altoij) planina: 147, 249; v. i Bebij, Kapela, Pljeevica Alpe: 73, 107, 147, 217, 219, 323 Amantini: 245, 247 Amijan Marcelin pisac: 161, 209, 245 i bilj. 41 uz pogl. II Ana Komnena spisateljica: 314 i bilj. 17 uz pogl. XIV Anastazije Bibliotekar pisac: 253, 277, 283, 345 i bilj. 38 uz pogl. VI Ankona: 75, 147, 227, 229 Antiohija: 265, 279 Antoninov itinerarij izvor: 199, 203, 209, 249, 317 i bilj. 18 uz pogl. IV Apijan pisac: 71, 75, 77, 91, 95, 103, 105, 107, 109, 111, 113, 117, 119, 121, 123 127, 131, 151, 169, 171, 173, 177, 181, 217, 218, 221, 233, 239 i bilj. l uz pogl. I Apijanov prvi prevodilac: 121 i bilj. 91 uz pogl. I

Boka Kotorska, Rizoniki zaljev (Riziki, Rizonijski zaljev, rijeka Rizon, zaljev Rizejaca): 84, 145, 149, 153, 163, 175, 177 Bonfini, Antonio pisac: 267 i biij. 18 uz pogl. VII Borna: 331, 333, 335, 337, 339 Bosanci: 297 Bosna: 259, 297, 309, 327 Bra, Brahija, Bratija, Kratija: 135, 159, 161, 163, 207, 315 Bribir (Brebera, Varvarija): 165, 309 Brindisi (Brunduzij): 107, 139, 155, 175, 343 brodovi, lae, plovila vrste koje koriste u plovidbi Jadranom: stanovnici obale 191, 193; stanovnici otoka 113, 191, 193; stranci 191, 193, 199, 205; suvremeni moreplovci 191; v. i lembi, liburne brodovlje, mornarica bugarsko na Dravi 339, 341 Etolaca 117 Etruana Atrijanaca 231 franako 355 galsko 115 grko, bizantsko 291, 325, 343, 351, 353, 355 ilirsko, stanovnika uz Jadran 79, 85, 113, 115, 117 Isejaca, isejsko 189, 231 langobarsko 345 makedonsko Filipa V 123 rimsko 87, 115, 117 ravensko 195, 341 rijeno 247 Zapadnog Carstva 341 sirakuko, Dionizijevo 81, 113, 121, 189, 231 Budva, Butama, Butoja (Butua): 137, 157, 163, 199, 211, 317, 319 Bugari: 263, 269, 279, 297, 303, 331, 335, 339, 341, 353, 355 Bugarska: 341 Bulini (Buliomi): 135, 139, 141, 143, 145, 203, 205, 207, 209, 223 Burguni: 263

454

455

Burgunija: 263 Burnum: 165, 197 Busilina Bbsiljina kod Trogira: 203

carevi rimski, klas.: 147, 195, 21^, 233, 299 August (Cezar, Cezar Auguist) 27. p.n.e. 14. <n.e.: 83, 111, 131, 147, 151, 153, 167, 179, 181, 183, 185, 189, 195, 217, 219, 221, 233, 235, 239, 241, 341 Tiberije (Tiberije Cezar August, Cezar August) 1437: 111, 131, 151, 153, 185, 189, 241 Trajan (Nerva Trajan) 98117: 237 Antonin Pije 138161: 249 Dioklecijan 284305: 245, 289, 293, 299, 311, 315 Konstantni I Veliki 306337: 251 rimski, podijeljenog Carstva : Teodozije II 408459 zakonik kao izvor: 251 rimski, istoni, bizantski, konstantinopolitanski: 253, 267, 273, 291, 293, 323, 343, 347, 349, 355 Zenon 474491: 263 Anastazije 491SI8: 263, 265, 269 Justin I 518527: 265, 269 Justinijan I 527565: 251, 259, 265, 267, 269, 271 341 Justin II 565578: 271 Tiberije I 578582: 253, 271, 281 Mauricije 582602: 253, 255, 261, 271, 273, 275, 285, 297 Foka 602610: 261,285

Heraklije Stariji 610 641: 261, 277, 279, 281, 285, 293, 295, 299, 301, 303 Konstantin Pogonat Konstantin IV, 668 685: 291, 303 Heraklije Mlai Justinijan II, 685695 i 705711: 303, 305 Leon III Izaurijski, Ikonomah 717741: 343 Konstantin V Kopronim 741775: 343 Nicefor I Logotet 802 811: 323, 325, 355 (Leon) V Armenac 813820: 329 Mihovil II Mucavac Amorijski 820829: 357 Bazilije I 867886: 257, 317 Konstantin VII Porfirogenet 912595 pisac: 255, 257, 261, 271, 277, 279, 281, 283, 285, 287, 289, 293, 295, 297, 299, 301, 303, 305, 307, 309, 311, 313, 315, 317, 319 327, 345, 347, 355, kodeks 285 i bilj. 47, 53 i 54 uz pogl. VI zapadni, franaki, njeimako-rimski: 323, 327, 329, 331, 333, 335, 337 Karlo Veliki kralj od 768, car 800814: 319, 321, 323, 325, 345, 347, 353 Ludovik Poboni car 814840: 323, 325, 327 (Oton) I (veliki kralj Franake) njem. kralj od 936, italski od 951, car 962973: 301 Carigrad, Bizantij (Konstantinopol): 251, 291, 329, 339, 343, 355 carstvo rimsko, klas-.: 71, 131, 165, 167, 181, 185, 195, 215, 237, 239, 243, 245, 247, 249, 251, 259, 261, 315, 325, 341, 349, 361, 363

istono, klas.: 245, 263, 267, 355 istono, 'bizantsko: 277, 291, 319, 321, 325, 327, 331, 337, 341 zapadno, klas.: 245, 249, 251, 259, 261, 263, 267, 341, 355 zapadno, sr. vij.: 303, 319, 321, 323, 325, 327, 329, 331, 341 otomansko: 361 Casaubon, Isaac znanstvenik: 119, 121, 129, 171, 173, 175 i bilj. 79 uz pogl. I Cavtat, Epidaur (Pitaur): 157, 163, 185, 201, 209, 211, 213, 241, 281, 283, 285, 287 Cedren, Georgije pisac: 253, 275, 303, 305, 317, 319 i bilj. 40 uz pogl. VI ceste, rimske: 189, 241 Egnacijeva, Ignacijeva (Ignacija): 151, 153 (Gabinijanska): 243 Cetina, Centina, Nest, Tilur (Zentina) rijeka: 129, 131, 199, 201, 307, 309; hrv. upanija (Cencena): 309 Cezar vojskovoa i pisac: 107, 109, 127, 129, 131. 189, 233, 235 i bilj. 5 uz pogl. VI Ciceron pisac: 127, 129 i bilj. 116 uz pogl. I Cinam, Ivan pisac: 319 i bilj. 18 uz pogl. XIV Clouvier, Philippe znanstvenik: 227 l bilj. 47 uz pogl. V Coropio, Kodropol grad: 153 crkva, salonitanska, metropoli ja Dalmacije: 243

D
Dai ja: 323, 327, 335, 339, 341 Dalechamps, Guillaulme znanstvenik: 159 i bilj. 28 uz pogl. II Dalmacija: 71, 83, 107, 111, 127, 129, 131, 143, 145, 149, 157, 159, 163, 165, 167, 175, 179, 181, 183. 185, 215, 237, 239, 241, 243, 245, 249, 251, 253, 255, 257, 261, 263. 265, 267, 269, 271, 275, 277, 279, 281, 283, 293, 299, 301, 305, 307, 309, 313. 315, 317, 321, 323, 325, 329, 331, 333, 335, 337, 339, 343, 347, 349, 355, 359, 361, 363; ime u mnoini: 245, 247, 249, 257, 259; plemenski teritorij Delmata: 129, 131; unutarnja podjela u okviru Rimskog Carstva: 249; primorska: 249, 259, 317, 327; kopnena: 249, 259, 327; u uem smislu, posebna, prava: 259, 313, 339; istona: 317; zapadna: 317, 325; bizantska: 317, 325; vojvodstvo: 341 v. i vojvodstvo; kraljevstvo: 285 v. i kraljevstvo Dalmatinci: 231, 277, 281, 291, 293, 299, 305, 307, 311, 315, 317, 323, 325, 329, 331, 345, 349, 353, 357 Daorsi, Daorizi (Daursiji): 01, 103, 149, 153, 157, 163 Dardanci: 85, 149, 173, 169 Dardanija (dardanska zemlja): 101, 149 Dasareti (Dasarenzi, Dasareitiji, Disareti): 101, 149, 153, 169, 175, 177, 181 Decembrio, Piercandido v. Apijanov prvi prevodilac Belfi: 75, 171 Delmati, Dalmati, Dalmijenzi (Dalmate, Dalmatei): 101, 103, 105, 107, 109, 110, 127, 129, 131, 147, 149. 155, 157, 173, 175, 177, 181, 183, 187, 195, 197, 233, 239, 251, 257

eka: 297 iovo, Boa, Bove, Bua, Bubua (Bavo, Boas, Bova, Butous, otok Tragurij): 159, 161, 163, 209, 291

456

457

Delminij, alma, almij, Dalminij: 105, 127, 129, 147, 165, 239, 255 Demetrije Farski: 87, 89, 91, 93, 95, 103, 117, 119, 123, 125, 127, 147, 179, 187, 215 Dimal: 95, 123, 187 Dinara (Ardij): 149, 179, 249, 259 Dioor Sicilski pisac: 71, 79, 81, 113, 121, 171, 173, 187, 207, 227, 231 i bilj. 3 uz pogl. I Dioklecijanova palaa: 285, 289, 299 v. i Split Diomed: 75, 77, 79, 143, 145, 189, 225, 227 Diomedov rt: 157, 163, 201, 207 Dion Kasije pisac: 89, 95, 111, 117, 119, 121, 123, 153, 175, 177, 219 i bilj. 33 uz pogl. I Dionizije Halikarnaanin pisac: 75, 217 i bilj. 13 uz pogl. I Dionizije Afriki, Aleksandrijski, Perieget pisac: 143, 201, 223 i bilj. 11 uz ipogl. II irahijci (Epidamnjani): 93, 99, 123, 173, 183 Dolabela, Publije Kornelije: 185 Dominij, sv.: 243 Dra, Dirahij, Epidamno (Antiibari): 17, 87, 89, 91, 93, 99, 109, 117, 131, 137, 143, 149, 151, 153, 167, 175, 199, 253, 257, 259 Drava: 245, 247, 255, 257, 307, 339, 341 Drim, Drilon: 121, 12'5, 127, 131, 149, 153, 157, 163, 169, 177, 179, 181, 183, 185, 187, 211, 239, 259 Drvenik, Protera otok: 135, 163, 207, 209 Dubrovani (Lausini, Rausijci, Rausiini): 283, 287, 319 Dubrovnik, Lausij, Rausij (Lau, Ragusij): 209, 285, 287, 291, 309, 313, 317, 319, 347

Dugi Otok (Pisuh): 313 Duklja (Dokleja): 165, 305 Dunav, Istar (Danubij, Ister): 135, 151, 155, 171, 175, 203, 217, 241, 243, 245, 247, 249, 251, 255, 257, 265, '271, 275, 277, 297, 299, 307, 323, 327, 335, 339, 341 udevi: 349, 355 (Vilarije i Beat) 806. kod Karla Velikog: 323

E
egzarh, Italije, Longin: 350; ravenski: 271, 349 egzarhat, ravenski: 321, 343 v. i egzarh i Ravena Einhard pisac: 321, 323, 325, 327, 331, 337, 339, 341, 347, 355 i bilj. 2 uz pogl. XV Elijan pisac: 171 i bilj. 12 uz ipogl. III Enheleji (Enheleejci, Enheli, Enheliji): 73, 137, 143, 153, 155, 181, 183, 211 Epetij: 101, 113, 119, 129, 163, 193, 195, 231 Epidaurani: 285, 287 Epir: 79, 85, 91, 121, 137 Novi Epir: 179 Epirani (Epiro<ti): 79, 85, 91, 151 Eratosten pisac: 141, 203 i bilj. 9 uz pogl. II Ermolao v. Barbare, Ermolao Etolci: 83, 85, 87, 113, 117, 123 Etrurija (Tirenija): 75, 133, 229, 271 Etruani (Tireni, Tuski): 77, 133, 217, 229 Etruani Atrijanci: 77, 79, 189, 195, 215, 225, 227, 229, 231, 235, 357 Euagrije Skolastik pisac: 271 i bilj. 4 uz pogl. VIII Entropije pisac: 107, 111 i bilj. 54 uz pogl. I Evropa: 139, 163, 263, 267, 281, 297, 361

Farani: 89, 113, 119, 121 Fasti izvor: 219, 221, 249 i biilj. 17 uz pogl. V Feaani: 153, 181, 183 Fenice grad: 85, 115, 117 Flor pisac: 105, 107, 111, 127, 177 i bilj. 47 uz pogl. I Franaki anali v. Einhard Franci: 263, 265, 267, 271, 273, 301, 303, 321, 325, 327, 329, 335, 337, 339, 341, 343, 347, 349, 351, 355 Francuska: 321, 323 Franka vila grad: 327 Frankohorij pokrajina: 327 Furlanija, langobardsko vojvodstvo: 271, 273, 303; franaka marka (forojulijska): 331, 341 Gali, Kelti: 73, 75, 77, 79, 93, 97, 107, 115, 133, 171, 189, 217, 219, 221, 223, 227, 229, 231, 315; Cimbri: 171; Senonci: 81, 227; Skordisci: 149, 151, 171, 175 Galija: 261, 263; Ovostranska: 79, 153, 271 Gepii: 253, 259, 269, 271, 275, 277, 279 Geti: 109, 171 Giustiniani, Bernarde pisac: 353 i bilj. 19 uz pogl. XVI gospodstvo, vlast, posjed nad Jadranom: 121, 131, 231, 233, 257 Pelazga Spineana: 75 Diomedovo: 75, 225 liburnsho: 169, 225, 227, 233 Etruana Atrijanaca: 77, 227, 229 sicilsko, sirakuko: 81, 111, 115, 189, 231 isejsko: 113, 231 Pir ovo: 113 ilirsko: 113, 117 rimsko: 189, 195 bizantsko, grko: 291, 317, 325, 343, 347, 349, 351

mletako: 357 Dalmatinaca: 345 u unutranjosti rimsko: 241, 251 franako: 327 gostoljublje, ilirsko: 141, 215 Goti: 249, 251, 253, 259, 263, 265, 267, 269, 283, 293, 343, 349 Gradi, Stjepan znanstvenik: 91 i bilj. 34 uz pogl. I, bilj. 2 uz Prilog granice, mee Bizanta i Franake u Dalmaciji: 325, 327, 329, 331 Bosne: 327 Dalmacije: 71, 83, 111, 129, 165, 181, 239, 243; Primorske Dalmacije: 259 dalmatinskih i slavonskih Hrvata: 307 Delmata: 239 dunavske: 247 Franaka: 265, 331; Franaka s Bugarima: 341 Hrvatske: 307, 309 Ilira i Liburna: 209 Ilirika: 71, 73, 83, 111, 151, 153, 167, 179, 181, 185, 223, 243; ilirske obale: 133, 153, 167, 185; pokrajina u Iliriku: 167 Liburnije: 159, 221, 223, 237 Panonija, Panonske: 243, 33S podruja Ardijejaca: 173 podruja Autarijata: 169 pokrajina openito: 257 Grci klas.: 71, 73, 81, 85, 89, 111, 121, 123, 189, 193, 199, 201, 203, 205, 207, 223, 225 227 biz.: 1291, 281, 291, 295, 317, 319, 321, 325, 327, 343, 345, 347, 349, 351, 353, 355, 357 Grka, Aheja: 79, 87, 223, 281 Guuska selo: 335 gusarstvo, pomorske pljake, pomorsko razbojnitvo: 131 arapsko: 357 ardijejsko: 89, 177

458

459

ilirsko: 79, 81, 83, 97, 115, 187, 215, 231 liburnsko: 131 slavensko: 357
H

Hvar, Far, Fara (Farija, Novi Far, Par, Phara): 79, 81, 91, 93, 95, 97, 113, 117, 121, 123, 135, 141, 147, 149, 155, 159, 161, 165, 175, 177, 205, 207, 209, 213, 227, 231, 315

Hanibal (Punjanin): 93, 95, 123, 125 Heroot pisac: 133, 297 i bilj. l uz pogl. II Heruli: 253, 259, 263, 349 Hijerastamni: 135, 205, 209, 223 Hili, Hilini: 135, 141, 143, 145, 203, 205, 223 Hilia poluotok: 141, 157, 199, 201, 203, 205, 207, 209, 223 v. i Diomeov rt Hircije, Aulo vojskovoa i pisac: 187, 233, 235 i bilj. 4 uz pogl, IV Hispanija: 261, 263 Histri (Istri, Istri Jani) ilirski narod: 83, 97, 135, 141, 145, 147, 151, 153, 155, 157, 217, 219, 221, 223, 233 (Histri, Histrijci) stanovnitvo Istre u sr. vij.: 345, 347 Holste, Luka znanstvenik: 133, 139, 213, 215 i ibilj. 3 i 6 uz pogl. II, bilj. 59 uz pogl. IV Homer pisac: 183 i bilj. 48 uz ipogl. III Hrvati, Hrobati, Hrouati (Krobati): 259, 261, 293, 295, 297, 299, 301, 303, 305, 307, 309, 311, 325, 327, 3129, 331, 341, 357, 361; ime: 295; Bijeli i(Beli Hrva'ti, Belohrobati, Bijeli Hrobati, Bdli Hrvati): 293, 295, 297, 301; Veli, Veliki: 295 Hrvatska, Kreacija (Hrofoacija): 71, 259, 293, 295, 297, 301, 305, 307, 311, 319, 323, 325, 335, 339; kneevina: 339; kopnena: 311; primorska: 311; Velika, Bijela: 295; zvana Slavonijom: 311 Huni (Un'ir, V'er): 259, 265, 26i9, 271, 273, 285
460

I
Iliri (Ilirici, Indijci koruptela kod Elijana): 71, 73, 79, 81, 83, 85, 87, 93, 97, 99, 101, 103, 105, 107, 109, 111, 113, 115, 117, 119, 121, 127, 135, 137, 139, 145, 147, 149, 151, 153, 165, 171, 175, 177, 187, 189, 193, 207, 209, 215, 217, 221, 223, 231, 233, 253; opim imenom: 153; u pravom smislu: 153, 157, 165, 181 Ilirik (Ilirida): 71, 73, 79, 81, 83, 87, 89, 91, 93, 95, 97, 101, 103, 105, 107, 109, 111, 19, 123, 125, 131, 133, 141, 145, 147, 151, 153, 155, 157, 159, 163, 165, 167, 169, 171, 173. 175, 177, 179, 181, 199, 215, 217, 223, 233, 239, 243, 245, 249, 251, 253, 255, 257, 265, 267, 271, 273, 281, 301, 303, 307; prije dolaska Rimljana: 167; provincija: 101, 183, 187; ureenje: 187, 189, 193, 195, 215, 2(23; u pravom smislu: 181, 183, 185; openito: 155, 59; Gornji: 185, 249; Donji: 185, 249; Istoni, prefektura: 251, 253, 277, 297; Zapadni, dio italske prefekture: 245, 249, 251, 253, 257, 277, 297, 299, 325; primorski: 243 Isa grad na Lezbu: 255, 257 Isejci (Esijci): 87, 89, 91, 93, 97, 101, 111, 113, 115, 117, 119, 123, 127, 129, 157, 189, 193, 231, 233 isprave kao izvor: 319, 359, 361 Istok: 265, 279, 281 Istra, Istri ja (Histri j a ) : 83, 147, 153, 155, 163, 167, 181,

183, 199, 201, 205, 213, 219, 221, 223, 237, 251, 257, 259, 269, 273, 277, 307, 309, 321, 323, 341, 343, 345, 347 istraivanja: 69, 363 Italija: 73, 75, 77, 79, 83, 85, 93, 113, 115, 123, 139, 147, 151, 153, 163, 177, 229, 239, 251, 255, 259, 261, 263, 266, 267, 269, 271, 273, 279 281 321, 323, 337, 341, 343, 345, 347, 349, 355; italska prefektura: 255 Ivan, vojvoda Zadra, prefekt Dalmacije: 339, 355 Izaro, Matej pisac: 363 i bilj. 8 uz Prilog

Jaertini: 235, 237 Jadro, solinska rijeka: 195, 239, 241 Japidija: 155, 165, 185, 217, 219, 247, 259; podjela: 219, 221, 249; (Prva Japidija): 217, 219 Japodi (Japidi, Japudi): 107, 147, 153, 155, 163, 217, 219, 221, 233, 237, 249; (prekoalipski): 22:1 jezero na rijeci Krki: 197 na rijeci Naronu: 137, 167 Ohridske (Lih-nit): 143, 175 u podruju Labeata (Labeatlda, Labeatsko): 99, 101, 199 Jordan pisac: 247, 297 i bilj. 19 uz pogl. VI Justin pisac: 71, 73, 75, 81, 187, 227, 229 i bilj. 3 uz pogl. I

K
Kadmo: 73, 137, 143, 145, 183, 211 Kalimah pisac: 73, 155, 159 i bilj. 6 uz pogl. I kan (kagan, kajan): 253, 273, 275, 277, 279 Kapela, Velika i Mala: 249,

259 v. i Albij, Bebij, Pljeevica Karantanci, Karnunti: 303, 341 Karin, Korinij (Kori): 155, 163, 311 Karni: 147, 151, 153, 179, 217, 221 Karpati, Babje planine, Bablje gore, Starice, Planine Starica (Bagibareja, Bagibarija): 293, 297 Kartaani: 79, 93, 115 Kasiotior pisac: 249, 259 i bilj. 30 uz pogl. VI Keraunske planine, gorje: 127., 133, 137, 139, 143, 145, 149, 151, 153, 167, 179, 181, 183 Kleempor isejski poslanik Ilirima: 91, 119 Kleonim, Kleomen voa Grka: 83, 215 Knin, Tininij (Tenen, Tnena): 309, 311 kolonije, grke u Jadranu: 79, 81, 111, 113, 117, 119, 121, 135, 137, 141, 143, 147, 149, 189, 193, 227; rimske na istonoj jadranskoj obali: 155, 157, 163, 165, 187, 189, 193, 211, 213, 235 241, 313, 315 Kolani: 73, 145, 155, 157, 211, 225 Komes Marcelin pisac: 249, 263 i bilj. 33 uz pogl. VI; v. i bilj. 32 Konavljani: 305 Konstancijan biz. vojskovoa u Dalmaciji: 265 konvent: 193; naronitanski: 157, 187, 241; salonitanski: 187; skaronitanski: 155, 187 Kopar: 347 Korula, Crna Korkira, Korkira, Melena (Korkira Melena, Kuer, Kurikra): 137, 141, 149, 155, 159, 163, 165, 181, 213, 216, 225, 227, 315 Korkirani: 87, 123, 131, 143, 149, 173, 183 Koruka: 297

461

Koruki Slaveni: 303 Kotor (Askrivij, Dekatera): 157, 163, 319 kraljevi Burguna: 263 Dalmacije, kod Popa Duk1 janina: 269, 319, 363 epirski, Pir 306302. d 297 293. p,n.e.: 73, 91, 113, 125 Franaka: 263 Kloovik I 481511: 263 Teoebert 533548: 265 Hildebert II Austrazijstei 575596: 271 Dagobert I 629639: 279, 301, 303 Hilperik 743751: 321 Pipin Mali 751768: 321, 351 Pipin, sin Karla Velikog, kralj Italije t 810: 323 herulski i gotski u Italiji Odoakar i ostrogotski vladari: 355 Odoakar 476493: 263 Teodorih 493-J526: 249, 263 Vitigis 536540: 251, 265 Totila 541552: 265,267, 27 Ilira, Ilirika, ilirski: 71, 73, 83, 111, 115, 183, 187, 361 Barilej t 359. ili 358. p. n.e.: 71 Klit vladar 335. p. in. e.: 71 Glaukija Vladar Taulanata 335, Ilira 37302. p.n.e.: 71, 73, 125 Agron vladar 231/230. p. n.e.: 83, 89, 91, 93, 97, 111, 113, 115, 11, 123, 179, 187, 215 Teuta regentica 229/228. p.;n.e.: 83, 85, 87, 89, 95, 111, 115, 117, 119, 123, 127, 175, 179, 187 Pines 230217. p. n. e.: 89, 93, 95, 97, 125, 215 Pleurat, Gencijev otac 206180. p. n. e.: 97, 103, 125, 127, 187; v. i Pleurat

Gencije 180168. p.n.e.: 97, 99, 101, 103, 125, 127, 177, 183, 187 langobardski: Alboin o. 565572: 269 Autar 584590: 271, 345 AgiluM'591615/6: 271, 273 279 Rotar'ije 636652: 279 Liutprand 712744: 351 Deziderije 757774: 321, 351, 353 makedonski: Aminta III, Filipov otac 393370. p. n. e.: 71 Filip II 356336. p. n. e.: 71, 187 Aleksandar III Veliki 336323. p. n. e.: 71, 73, 171, 187 Kasandar 306296. p. n. e.: 73 Demetrije II 242232. p. n. e.: 83, 115 Filip V 221178. p. n. e.: 83, 97, 123, 125, 179 Perzej 178168. p. m. e.: 97, 99, 103, 125 perzijski, Hozroje II 590 628: 279 u Saloni i Istri, kod Popa Dukljanina: 269 kraljevstvo bavarsko: 303 Dalmacija: 317 Dalmacije i Hrvatske: 71, 305 epirsko: 73 gotsko u Italiji: 263 Hrvata: 71, 363, 366; Hrvatske: 365 ilirsko: 101, 111, 117, 125, 27, 175, 177, 179, 183, 187 italsko: 269, 319 langobardsko: 271, 347 (Liburna): 73 makedonsko: 73, 125 Slavena djelo Mavra Oribinija, v. Orbini, Mavro ugarsko: 341 Kranjci: 303 Kranjska: 297, 341

Krf, Korkira, Sherija: 77, 83, 87, 91, 93, 99, 113, 117, 119, 135, 143, 145, 151, 183, 225, 227 Krk (Bekla, Kiurik, Kurikta): 165, 313 Krka (Arbatis, Katarbatis, Titij): 131, 135, 155, 163, 169, 197, 199, 201, 209, 213, 219, 223, 237, 239, 259 Krobizi: 297 Kromer, Martin pisac: 297 i >bilj. 7 uz pogl. XI Kronika anonimnog autora izvor: 249 i bilj. 31 uz ppgl. VI Kronika domovine Luiev radni naziv za djelo Memorie istoriche di Tragurio...: 20-3 kranstvo arijansko: 263, 293 dalmatinsko: 243 Kuani, Guduskani (Kodus,kani): 331, 333, 335, 341 Kupa (Kalapij, Kolapij, Kolapis): 247, 249, 333 Kuropalat, Ivan Ivan Skilica: 319 i bilj. 15 uz pogl. XIV

Laba: 339 (Labeati): 99, 101, 157 Labeatia: 199 Langobardi (Longbari, Longobardi): 253, 265, 267, 269, 271, 273, 279, 281, 303, 321, 343, 345, 347, 349, 351 Lastovo, Ladesta, Ladestris, Laudestina (La'dest, Lastobon): 225, 317 Latini: 317, 327, 343, 351 Latz, Wolfgang znanstvenik: 247, 303 i tailj. 21 uz pogl. VI laude pjevane molitve, izvor: 347 i bilj. 15 uz pogl. XVI lembi ilirski brodovi: 81, 83, 85, 87, 89, 91, 93, 99, 113, 115, 117, 123, 191, 193

Liburna grad, koruptela u Strabona: 147, 197 liburne (liburnske lae): 233, 243 Liburni (Liburnici): 75, 77, 79, 81, 83, 107, 131, 135, 141, 145, 153, 155, 159, 165, 167, 169, 181, 189, 203, 205, 209, 213, 221, 223, 225, 227, 229, 231, 235; Liburni Tarsatiani: 321 Liburnija: 133, 155, 157, 159, 163, 165, 167, 183, 185, 189, 197, 215, 217, 219, 223, 233, 237, 239, 241, 243, 247, 251, 253, 259, 265, 319, 321, 323, 325, 335 Ligurija: 265 Lika (Lica) hrv. upanija: 309 Lingus: v. Ohrid Lisijci: 101, 119 Litva: 297 Livije, Tit pisac: 77, 83, 97, 101, 105, 119, 123, 125, 127, 133, 155, 175, 183, 199, 215, 221, 223, 229 i bilj. 20 uz pogl. I Livno (Hlebijana, Hlebna) hrv. grad i upanija: 307, 309, 311 Lizimah: 173 Lombardija (Langobardija): 323, 353 Lukan pisac: 239 i bilj. 5 uz pogl. VI Lukari, Lukarevi Jakov pisac: 269, 319 i bilj. 23 uz pogl. VII
LJ

Lje, Lis: 79, 81, 89, 93, 99, 119, 121, 149, 153, 157, 163, 167, 211 Ljetopis Popa Dukljanina-: v. Pop Dukljanin Ljuemis! (Lindemusl) Bornin ujak: 337, 339 Ljudevit (Leutevit, Lindevit) panonski knez: 331, 333, 337

462

463

Makedonci: 71, 73, 103, 113, 149, 155, 167, 187 Makedonija: 71, 73, 99, 101, 109, 125, 151, 153, 157, 165, 221, 251, 259 manija, liburnska odjea: 233 Marcijan iz Herakleje pisac: 139 i bilj. 5 uz pogl. II; v. i Skimuo markgrofi, furlanski: 331 Balderik (Baldrih, Baldrik): 333, 339, 341 Erik (Henrik): 321 Kadaloh (Hadalo, Kadalo, Kadolah, Kadolaj): 321, 329, 331 Maruli, Marko pisac: 363 i bilj. 4 uz Prilog Menandar Protektor pisac: 253, 281 i bilj. 37 uz pogl. VI Mezeji (Mazeji): 157, 163, 181 Mezija (Mizija): 163, 297; Gornja: 335 Mihovil Solinjanin pilsac: 383 i bilj. 6 uz Prilog Mijeana povijest izvor: 253, 275, 279 i bilj. 41 uz pogl. VI Mirara: 205 Mlavna rijeka: 335 Mleci, mletaki grad: 195, 355 Mleani: 195, 229, 325, 343, 357 Mljet, Meleta, Melitine (Malozeate, Melita): 135, 159, 165, 181, 207, 213, 225, 315 Molat (Meleta): 313 Morava, Velika, Bugarska: 335 more (Akvilejske): 143 Baltiko: 329 Crno (Pont, Pontsko): 135, 139, 203, 271 Dalmatinsko, Dalmatiko (Dalmata): 75, 255, 257, 259 Egej, Egejsko: 123, 257 Ilirsko, Iliriko: 73, 75, 169, 227, 255, 257

Jadran, Jadransko, Adrijatiko, Atrijatiko, Hatrijatiko (Gornje): 71, 73, 75, 77, 79, 81, 83, 103, 111, 115, iai, 123, 133, 139, 141, 143, 145, 147, 149, 151, 153, 155, 177, 179, 187, 189, 191, 193, 195, 197, 201, 203, 215, 217, 223, 227, 231, 233, 235, 237, 239, 247, 257, 259, 291, 317, 325, 339, 341, 343, 345, 349, 353, 355, 357 Jonsko: 73, 79, 81, 91, 97, 109, 113, 117, 137, 139, 143, 145, 149, 159, 203, 251 Liburnsko: 227 Tirensko (Tiuansko, Donje): 77, 115, 133, 341, 343 Mund bizantski vojskovoa u Dalmaciji: 265

Nin, Nona (Enona, Nina): 155, 163, 309, 311 Norik: 245, 249, 251, 257, 325 Notitia dignitatum izvor: 245, 247, 285 i bilj, 15 uiz pogl. VI Nufles e Valladoli, Ferdinande znanstvenik: 159, 161, 163 i bilj. 30 uz pogl. II Nutrija grad na obali Ilirika: 89, 173

NJ
Njemaka, Franaka, Germanija (Saksonija): 243, 265, 295, 297, 301, 321, 323, 339
O obala Ardijejaca, ardijejska: 149,

N
nadbiskupi postavljeni Hrvatima pri pokrten ju: 299 ravenski, Sergije: 351 splitski, Ivan Ravenjanin: 305 Najs Ni: 335 Napulj: 265 Narona: 127, 129, 131, 153, 157, 161, 165, 193, 1195 211, 241,281; trgovite: 207 Narzet biz. vojskovoa: 267, 343, 349 natpisi kao izvor: 185, 219, 221, 235, 237, 239, 241 Neretva (Nar, Naron): 105, 127, 129, 135, 137, 149, 153, 155, 157, 163, 165, 169, 181, 187, 201, 203, 207, 209, 211, 213, 223 Neretvani, Pagani: 305, 309, 315, 317, 319, 343, 357 Nesti: 135, 137, 207, 213 Nicefor Kalist pisac: 271 bilj. 7 uz pogl. VIII Niceta, patricij zapovjednik biz. brodovlja: 323, 327 Niceta, Honijat pisac: 327 i bilj. 12 uz pogl. XV Nikandar pisac: 211 i bilj. 54 uz pogl. IV

(Bulina): 143 (Dalmata), dalmatinska: 147, 153, 165 Ilirika, ilirska, ilirskog kopna: 79, 131, 133, 145, 151, 153, 155, 157, 167, 185, 189, 195, 197, 199, 201 (Istre): 147 italska, talijanska: 83, 191 Jadrana, jadranska: 81, 141, 145, 189, 207, 215, 223, 227, 229 (Japoda): 147, 249 Karna: 217 Liburnije, liburnska: 143, 147, 163, 197 (Plereja): 149 Veneta: 217 Odoakar: v. kraljevi Oertell, Ortel Abraham znanstvenik: 297 i bilj. 5 uz pogl. XI Ohrid, Lingus koruptela kod lJivija, (Litaid): 125, 151, 179 Olib (Aloep): 313 Ombla, Arion: 137, 209 Omi (Onej): 163, 199 Oporuka Karla Velikog izvor: 323 i bilj. 6 uz pogl. XV

165, 175

Orbini, Mavro pisac: 269, 363 i bilj. 20 uz pogl. VII Orsini, Fulvio znanstvenik: 119 i bilj. 82 uz pogl. I Osor (Absor, Apsirtida, Apsirtij, Apsor, Obsara, Opara): 135, 155, 165, 313 otoci (Apsirtide, Apsirtovi): 139, 145, 147, 157, 213 Dalmacije, almatiki, dalmatinski: 257, 317, 343; istoni: 343, 347; zapadni: 347 Diomeovi (Diomedeja): 75, 143, 145, 155 (Etektrlde): 135, 139, 155, 159, 213 grki: 207 Ilirika, ilirski: 191, 223 Jadrana, jadranski: 157, 159, 161, 189, 257; zapadni: 291, 315, 317; istoni, Pagana, neretvanski: 315, 317, 345 japodski: 165 (Kiklai): 93, 139 liburnski, liburniki, zapadni Dalmacije (Liburnide): 139, 145, 147, 159, 161, 165, 199, 205, 207, 209, 225, 227, 229, 231, 257, 347 (Mentorie): 135, 213

Pad (Eridan): 75, 77, 97, 133, 141, 229, 351 Paflagonci: 133 Pag, Cisa (Gisa): 155, 313 Paganija: 30, 315 Pancirolli, Guio znanstvenik: 247 i bilj. 20> uz pogl. VI Panonci: 147, 149, 167, 171, 175, 177, 179, 181, 239, 245, 251, 271 Panonija, Panonije: 131, 145, 175, 177, 181, 237, 243, 245, 251, 263, 269, 271, 301, 307, 321, 323, 325, 337, 339, 341; Prva, Gornja, Zapadna: 185, 243, 245, 247, 249, 339; Dru-

464

465

ga, Donja, Istona: 243, 245, 247, 249, 331, 339, 341; Savija, Suavija, Meurjena, Sirmijska (Priobalna): 243, 245, 247, 249, 251, 253, 255, 257, 259, 307, 325, 327; Valerija (Priobalna): 243, 245, 247 Panonske planine, planine Panonaca: 129, 179 Panvinio, Onofrio znanstvenik: 249 i bilj. 31, 32 uz pogl. VI pape: 299, 301, 321, 343, 349, 351 353 Grgur I Veliki, sv. 590604 pisma kao izvor: 255, 259, 271, 273, 277, 345 Ivan IV 640642: 277, 281, 283, 299 Stjepan II ili III 752757: 351 Pavao I sv. 757767 pisma kao izvor: 351 Harijan I 772795 pisma kao izvor: 347 Parani: 79, 121, 141, 147, 149 Parteni (Partini): 87, 123, 125, 153, 157, 173, 175, 179, 181, 183, 187 (Partenije) pisac: 257 i bilj. 50 uz pogl. VI patrijarsi carigradski, Nicefor pisac: 291 i bilj. 11 uz pogl. X graeki, Fortunat: 339 Pavao, vojvoda Zadra: 323, 325, 355 Pavao akon pisac: 269, 271, 273, 277, 303, 343, 345 i bilj l uz pogl. VIII; v. i Mijeana povijest Pavija: 353 Pelagonci: 141, 221 Pelazgi, Pelazgi Spineani: 75, 77, 79, 83, 189, 195, 229 Peloponez: 135, 141, 199, 203 Peljeac, poluotok Nest, poluotok Stagnum: 207, 209, 213 241 Pentapol: 321, 351, 353 Perotti, Nicolao prevodilac: 173 i bilj. 89 uz pogl. I

Perzijanci: 265, 279, 281 Peutingerova karta izvor: 197, 199, 203, 209, 317, 327, 335 i bilj. 14 uz pogl. IV Picen: 229 Pireja: 155 Pirusti (Tirusti): 165, 181 pisac Povijesti kralja Dagoberta Pseudo Fredegar: 301 i bilj. 22 uz pogl. XI Plereji (Palariji, Pireji): 105, 149, 153, 155, 157, 181, 223 Pleurat, izgnanik na makedonskom dvoru: 99, 125; Skerdilaidin sin: 125; v. i kraljevi Plinije Stariji pisac: 75, 77, 153, 155, 159, 161, 163. 165, 177, 179, 181, 183, 187, 193, 197, 201, 207, 209, 211, 217, 219, 221, 229, 235, 245, 335; rukopisi: 159, 161, 163, 335; bilj. 18 uz pogl. I

Pliva (Pleba) hrv. upanija: 309

plovidba Jadranom: 113, 145, 187, 351; promjene: 215; stanovnika van Jadrana: 191, 199, 205; stanovnika uz Jadran: 191; teite, sjedite: 195, 231; ustrojstvo i nain: 189, 233 sirakuka: 189 Isejaca, isejska: 113, 117, 189 Etruana Atrijanaca: 229 stanovnika Zadra: 235 rimska, rimskog doba: 191, 195 Dalmatinaca: 349, 355, 357 mletaka, Venecijanaca: 197, 349, 351, 353, 355, 357 suvremena: 191, 195, 197 Plutarh pisac: 73, 113 i bilj. 5 uz pogl. I Pljeevica: 249, 259 v. i Albij, Bebij, Kapela pokrtenje Franaka: 263 Hrvata: 293, 299, 301, 305 Slavena: 345 Srba: 305

Polibije pisac: 83, 89, 93, 99, 101, 111, 113, 115, 117, 119, 121, 123, 125, 127, 129, 133, 169, 173, 175, 177, 187, 215, 239 i bilj. 32 uz pogl. I Polibijev prvi prevodilac: 121 i bilj. 89 uz pogl. I; v. i Perotti, Nicolao Polien pisac: 171, 173 i bilj. 16 uz pogl III Poljska, Sarmatija: 295, 297 pomorstvo, jadransko: 115, 195 Delmata: 195 Etruana Atrijanaca: 231 galsko: 79 grkih kolonija u Jadranu: 113 ilirsko, stanovnika Ilirika: 79, 193 Isejaca, isejsko: 115 Salone i r. primorskih gradova: 195, 279 Pompej Trog pisac: 73 i bilj. 3 uz pogl. I Pomponije Mela pisac: 153, 155, 161, 163, 165, 181, 183, 223 i bilj. 19 uz pogl. II Pop Dukljanin pisac: 269, 293, 319 i bilj. 21 uz pogl. VII; bilji. 4 uz Prilog povijest, eka i poljska: 297; dalmatinska: 71, 261, 361; Diomedova: 79; Etruana Atrijanaca: 79, 189; franaka: 269; hunska: 269; ilirska: 111; jadranska: 227; langobarska 269; Liburna: 79, 189; mletaka: 235; Pelazga: 79 prefekti Dalmacije: 339 pretorija Italije: 355 Pretorij grad: 203 Primorje, Maritima (Parathalasija hrv. upanija: 309 Prokopije pisac: 197, 251, 253, 255, 259, 263, 265, 267 i bilj. 15 uz pogl. IV Piomina: 131 Promona: 107, 131, 233 Provansa: 263, 265

Pseudo Skilak pisac: v. Skilak iz Karijane Pseudo Skimno pisac: v. Skimno s Hija

Pseudo Fredegar pisac: v. pisac Povijesti kralja Dagoberta

Ptolomej, Klaudije pisac: 161, 163, 165, 167, 179, 181, 185, 197, 209, 221, 235, 237, 243, 257, 297, 325, 335 i bilj. 36 i 44 uz pogi. II Pula (Pola): 147, 155, 199, 211

Rab (Arba, Arbe, Arva): 155, 165, 313 Rama: 259 Raa (Arsija): 155, 167, 183, 185, 259 Raka: 259 ratovi bizantski s Bugarima: 353, burgundski: 263 gotski: 251, 265, 267 graanski kod Franaka: 273 histarski: 83 makedonski: 97, 99, 103, 123, 125, 178 rimski graanski: 77, 131, 151, 153, 187, 189, 193, 233, 235 rimski s Kartagom: 115, 123, 125 rimski u Iliriku: 73, 83, 111, 179, 187, 233, 241 I: 8392, 111119, 187, 215, 223, 231 II: 9397, 123125 III: 97101, 125, 127 IV = I delmatski: 101 105, 113, 119, 127, 129, 195, 239 V: 105107, 177 VI: 107, 219 VH = II delmatski: 107, 129, 195, 239 VIII = III delmatski: 107, 129 IX = IV delmatski: 107109, 131, 233
467
355

466

 = V delmatski: 09 111, 131, 181 trojanski: 75, 169 Ravena: 195, 251, 267, 321, 343, 345, 349, 351, 353 . i egzarhat Uecija: 231, 263 Republika, Rimska: 71, 187, 235, 315, 361 Ret eporaim Reeije: 231 Rialto, Rivus altus: 355 Rim: 69, 79, 81, 83, 87, 89, 93, 97, 101, 103, 105, 107, 109, 227, 267, 273, 277, 283, 293, 299, 305, 313, 321, 351 Rimljani amt: 71, 81, 83, 85, 87, 89, 91, 93, 95, 97, 99, 101, 103, 111, 115, 117, 119, 121, 123, 125, 127, 147, 149, 151, 153, 167, 173, 175, 177, 179, 183, 187, 189, 193, 195, 205, 211, 215, 221, 223, 229, 231, 233, 235, 239, 251, 257, 273, 361 podanici Istonog Carstva, Bizantinci: 249, 253, 255, 267, 271, 273, 275, 279, 283, 291, 317 graani Rima: 321 Risan (grad Rizejaca, Rizama, Rizin, Rizmij, Rizon, Rosa): 89, 149, 157, 163, 165, 319 Romani: 285, 287, 291, 293, 299, 307, 311, 313, 315, 317, 329, 331

Sabellico, Marcantonio pisac: 259 i bilj. 5 uz pogl. VII Salamanka: 161 Salona, Salone: 107, 129, 147, 153, 157, 163, 187, 193, 195, 211, 239, 241, 243, 251, 265, 267, 269, 279, 281, 283, 285, 289, 291, 299, 317 Saloni tanci: 285, 287, 289. 291 Salustije pisac: 217, 219, 221 i bilj. 8 uz pogl. V

Samnij: 271, 343 Sardinija: 343, 345 Sarmatija, azijska: 297 Sasi: 265, 269, 279 Sava: 163, 181, 185, 241, 245, 247, 249, 255, 259, 307, 327 Sekst Ruf pisac: 243, 245 i bilj. 12 uz pogl. VI Servije pisac: 217, 219, 221 i bilj. 9 uz pogl. V Sestrunj (Estiunez): 313 Sever, Veliki ugledni Salonitanac: 287, 291 Sholije uz ep Apotondja Roanina: v. Apolonijev Sholijast Sicilija: 79, 115, 121, 225, 263, 265, 321, 343, 345 Sigonio, Carlo znanstvenik: 123, 321, 325, 343, 345 i bilj. 96 uz pogl. I Sijagrije: 263 Silba (Selbo): 313 Simokata, Teofilakt pisac: 2.53, 255, 271, 275, 277, 285 i bilj. 39 uz pogl. VI Sipont: 343 sirakuki tirani Dionizije Stariji: 79, 81, 111, 113, 121, 189, 215, 227, 229, 231 Dionizije Mlai: 81, 111, 113, 189, 215 Agatoklo: 113 Sirakuza: 81, 225, 345 Sirakuani: 81, 121, 141 Sirija: 109, 279 Sirmij: 245, 247, 253, 255 Sirmond, Giacomo znanstvenik: 249 i bilj. 34 uz pogl. VI Sisak, Segestika, Siscija: 217, 247, 337 Skerdilaia, Skerdilet: 85, 123, 125, 215 Skilak iz Karijatide Pseudo Skilak, pisac: 71, 81, 121, 133, 139, 163, 167, 169, 183, 193, 201, 203, 205, 207, 209, 211, 213, 215, 217, 219, 221, 223, 227 i bilj. 2 uz pogl. I

Skimno s Hi ja Pseudo Slkiimno, pisac: 121, 143, 139, 183, 199, 201, 203, 215, 221, 223, 297 i bilj. 87 uz pogl. I; v. i Marcijan iz Herakleje Skodra Skadar: 99, 101, 157, 165 Skodro, Skardo planina: 99, 101, 163, 169, 241 v. i Sar-planina Skradin, Skarona (Skardon, Skordona): 147, 157, 163, 169, 193, 195, 197, 281, 311 Slaveni (Sklaveni, Sklavini, Slavini): 253, 259, 261, 267, 269, 271, 273, 275, 277, 279, 281, 283, 285, 287, 289, 291, 293, 295, 297, 299, 301, 303, 305, 307, 313, 315, 325, 327, 329, 331, 337, 339, 341, 343, 345, 349, 357, 361 Slavonija: 259, 297, 307, 311, 327 Solun (Tesalonika, Thesalonika): 151, 153, 253, 303 Spliani: 291 Split (Aspalat, Spalat): 285, 287, 289, 291, 299, 305, 313, 317, 325, 347; v. i Dioklecijanova palaa Srbi, Serviji, Sorabi (Serbli, Srbli): 261, 293, 297, 299, 305, 307, 319, 327, 331, 337, 341 Srbija (Serblija): 259, 295, 297, 306, 307, 309, 319, 327, 339; u uem smislu: 259 srpski vladari: 319 Stjepan Bizantinac pisac: 119, 183, 199, 201, 207, 217, 223, 225, 233, 239, 255, 257, 317, 355 i bilj. 12 uz pogl. I; uisp. i Stjepanov Epitomator Stjepanov Epi toma tor pisac: 75, 171, 223, 255 i bilj. 12 uz pogl. I; usp. i Stjepan Bizantinac Stolni Biograd, Ugarska Alba, Kraljevska Alba: 311 Ston: 207

Skllica, Ivan v. Kuropalat, Ivan

Strabon pisac: 73, 75, 77, 79, 81, 119, 133, 145, 151, 153, 155, 159, 161, 165, 169, 171, 173, 175, 177, 181, 183, 197, 207, 209, 217, 219, 221, 223, 225, 227, 229, 231, 239, 249, 297 i bilj. 6 uz pogl. I Stupini, Strupini: 203 sv. Krevan crkva i gradska vrata u Zadru: 235

Sar-planina: 167, 177, 185 v. i Skodro Skara, Skira (Sverda): 313 olta, Bolentija, Olinta, Solent, Solentij: 135, 163, 209 Siajerci: 303 tajerska: 297

Tarant: 263, 343 Taulanti: 71, 101, 125, 137, 153, 157, 181 Taurun: 163, 247, 327 Teoozijev kodeks izvor: 251 i bilj. 35 uz pogl. VI Teopomp pisac: 79, 139, 215, 225 i bilj. 24 uz pogl I Thegan pisac: v. ivotopis Ludovika Pobonog Timak, Veliki i Mali gradovi: 335 Timav: 73, 75, 157, 217, 219, 221 Timej pisac: 141, 203 i bilj. 8 uz pogl. II Timoani, Timotijani: 331, 335, 341 Timok: 335 Tisa, Tibisk (Tirs): 275, 341 Tit, sv., uenik sv. Pavla: 243 Toledo: 161 Toma Arhiakon pisac: 269, 279, 283, 285, 287, 291, 293, 305, 363 i bilj. 22 uz pogl. VII Tomi: 277 Traani: 141, 147, 149, 151, 221

468

469

Trakija: 253, 263, 303 Trebinje: 305 trgovina, isejska: 193; Romana sa Slavenima: 291, 293; venecijanska: 351, 353 Tribali: 149, 151, 169 Trogir, Tragurij (Surij, Tetrangurij, Tetrangurija): 101, 113, 119, 129, 147, 153, 155, 157, 159, 161, 163, 165, 193, 195, 207, 209, 231, 289, 291, 313, 317, 325, 347; Stari Trogir: 207 Troja (Ilij): 143, 2,27 Trst (Tegeste, Tergest, Tergeste): 143, 153, 155, 181 Trukoni vjetr. otoko ime u Jadranu: 155, 159, 161 Tuitan, Gaj Sempronije: 107, 219, 221 Tukii pisac: 227 i bilj. 48 uz pogl. V

U
Ugarska, Turska: 293, 297 Ugarski anali izvor: 287 i bilj. '19 uz pogl. VII Ugri (Turci): 301, 327 Ulcinj (Kolhinij, Olhinij, Ulcinij): 157, 163 Umbri: 75, 133, 139, 227, 229 Umbrija: 227, 271 Una: 311

Venecija, venetska pokrajina: 267, 279, 323 Venecijanci, Veneti (Veneti ci) stanovnitvo Venecije: 267, 349, 351, 353, 355 Veneti, Heneti narod: 81, 115, 133, 135, 141, 217, 251 Vergilije pisac: 73, 83, 155, 217, 223 i bilj. 8 uz pogl. I Vis, Isa (Es, Bsij, Jes): 79, 81, 85, 87, 89, 91. 93, 95, 99, 113, 117, 121, 135, 141, 147, 155, 159, 161, 165, 173, 175, 189, 193, 195, 201, 203, 205, 209, 225, 227, 231, 233, 235, 255, 257, 317 Vizigoti: 263, 265 vodovod, Epiaura: 213; Jaera: 237; Salone: 239 vojvodstvo Dalmacija: 341, 349, 355 italska: Benevent: 271, 313; Furlanija v.; Spoleto: 271; Toskana: 271; Trento (Trient): 273, 345; rimsko: 353 Volga: 297 Voss, Isaac znanstvenik: 213 i bilj. 6 iuz pogl. II; bilj. 59 uz pogl. IV Vrgaa (Lumbrikat): 313

Rizoniki: v. Boka Kotorska Skradinski: 197 Zavorovi, Dominik pisac: 363 i bilj. 5 uz Prilog Zonara, Ivan pisac: 273, 285, 291, 303, 305 i bilj. 13 uz pogl. VIII; usp. i bilj. 37 uz pogl. I Zrmanja (Tedanij): 155, 163, 219, 259

ivotopis Luovika Pobonog izvor: 327, 331, 337 i bilj. 17 uz pogl. XV upanije etimologija: 311 hrvatske prema Konstantinu Porfirogenetu: 307, 309, 311 zagrebaka: 255

Vallaolianin v. Nufies de Vallaoli, Ferdinande Varon pisac: 77, 157, 187, 193 i bilj. 23 uz pogl. I Vatikanska knjinica: 91, 159 Vatinije (Atinije) vojskovoa, pisma kao izvor: 109, 127, 129 i bilj. 116 uz pogl. I Vegecije pisac: 233, 243 i bilj. 61 uz pogl. V Velej Paterkul pisac: 131 i bilj. 120 uz pogl. I Velika (Balba, Balea, Bange, Belika): 253, 255, 273

Kadar, Iasa, Jaer, Jaert, Jadra (Diodora, Jaera, jadertinsiki grad): 135, 153, 155, 157, 159, 163, 185, 211, 215, 235, 237, 241, 243, 285, 291, 313, 317, 323, 325, 339, 347, 349, 355 Zahumljani (Zaiklumljani): 305, 309 zaljev ilirski v. more jadranski v. more Kvarnerski (Flanatiki): 155, 219, '221, 223 Manijski: 135, 203, 207, 209, 213 Nest: 135, 2,05, 207 (Polatiki): 153

470

471