Zbornik - Glagoljica I Hrvatski Glagolizam PDF

GLAGOLJICA I HRVATSKI GLAGOLIZAM
2004.
00 Prvi arak.p65 1 04. 10. 04, 21:54

Nakladnici
Staroslavenski institut, Zagreb
Krka Biskupija, Krk
Za nakladnike
Anica Nazor
Valter upan
Recenzenti
Stjepan Damjanovi (Zagreb)
Marcello Garzaniti (Firenze)
Georg Holzer (Wien)
Johannes Reinhart (Wien)
Korektor
Sandra Sudec
Oblikovanje naslovnice
Frane Paro
Priprema za tisak
Nikica Viskovi
Tisak
Objavljivanje Zbornika pomoglo je

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske
CIP - Nacionalna i sveuilina knjinica Zagreb

...
00 Prvi arak.p65 2 04. 10. 04, 21:54

STAROSLAVENSKI INSTITUT
KRKA BISKUPIJA
GLAGOLJICA I HRVATSKI
GLAGOLIZAM
ZBORNIK RADOVA S MEUNARODNOGA ZNANSTVENOG
SKUPA POVODOM 100. OBLJETNICE STAROSLAVENSKE AKADEMIJE
I 50. OBLJETNICE STAROSLAVENSKOG INSTITUTA
(ZAGREB-KRK 2.-6. LISTOPADA 2002.)
UREDILI
Marija-Ana Drrigl, Milan Mihaljevi, Franjo Veli
ZAGREB - KRK
2004.
00 Prvi arak.p65 3 04. 10. 04, 21:54

POKROVITELJ ZNANSTVENOG SKUPA
Hrvatski sabor
ORGANIZATORI ZNANSTVENOG SKUPA

Staroslavenski institut, Zagreb
Krka biskupija, Krk
i
Katoliki bogoslovni fakultet Sveuilita u Zagrebu
ORGANIZACIJSKI ODBOR
Predsjednici: akademik Anica NAZOR, ravnatelj Staroslavenskog instituta
mons. Valter UPAN, biskup krki
prof. dr. sc. Josip BALOBAN, dekan Katolikoga bogoslovnog fakulteta
lanovi: dr. sc. Petar BAI

dr. sc. Anton BOZANI
dr. sc. Marija-Ana DRRIGL
dr. sc. Milan MIHALJEVI
dr. sc. Johannes REINHART
dr. sc. Franjo VELI
Marina ANTI, dipl. oecc., administrativni tajnik
SPONZORI ZNANSTVENOG SKUPA

kolska knjiga, Zagreb
Grad Krk
Turistika zajednica grada Krka
Hoteli Krk, Drutvo za turizam i poslovne usluge, d.o.o., Krk
Vinarija Katunar, Vrbnik
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Matica hrvatska, Zagreb
TOZ Penkala - Tvornica olovaka Zagreb
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
Dravni arhiv u Pazinu
Cvjearnica, vl. Vlatka Ciglenjak, Vrapanska 165 Zagreb
CE-MA-PROM, Zagreb
00 Prvi arak.p65 4 04. 10. 04, 21:54

Sadraj
Predgovor .............................................................................................................. 9
Radoslav Katii
Prouavanje hrvatskoga glagolizma u okviru cjelovite kroatistike....................... 11
Anton Bozani
Staroslavenska akademija na Krku u programima biskupa Antuna Mahnia .... 17
Anica Nazor
Izdavaka djelatnost Staroslavenskoga instituta ................................................. 25
Franjo Veli
Rukopisna ostavtina Staroslavenske akademije koja se uva u Krku .......... 37
Josip Bratuli
Nikola ic ............................................................................................................ 53
Gorana Doliner
Prilog Josipa Vajsa hrvatskoj glazbenoj historiografiji ......................................... 57
Johannes Reinhart
Biserka Grabar kao istraiva staroslavenske batine kod Hrvata ................... 67
Vida Lui
Doprinos Josipa Leonarda Tandaria istraivanju glagoljatva .......................... 81
Slavko Kovai
Splitsko-makarski biskup Filip Franjo Naki (1889.-1910.) prema
glagoljanju i glagoljaima ..................................................................................... 89
Sergio Bonazza
Ivan Fereti und der Glagolita Clozianus ........................................................... 113
Zoe Hauptov
Josef Dobrovsk a hlaholice ..............................................................................123
.
................................................................. 131
Ivan Bakmaz
Biblijska itanja u hrvatskoglagoljskim brevijarima ............................................139
Vclav ermk
Historick pehled zkoumn starozkonnch perikop
charvtskohlaholskch brevi ......................................................................... 149
Vesna Badurina-Stipevi
Hrvatskoglagoljska Knjiga o Esteri ....................................................................157
00 Prvi arak.p65 5 04. 10. 04, 21:54

,

.................................................................................................. 167
Jagoda Juri-Kappel
Hrvatskoglagoljske apokalipse ........................................................................... 183
Christian Hannick
Die patristischen Texte im glagolitischen Breviar von Novi .............................. 191
Ivanka Petrovi
Djela apostola Ivana u hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti srednjega vijeka
1. Pseudo-prohorova djela Ivanova
2. Pasije apostola ivana ..................................................................................199
Petra Stankovska
Technika charvtskohlaholskho pekladu homili .............................................229
Petar Bai
Franjevaki sveci XIII.-XV. stoljea u hrvatskoglagoljskim kalendarima .........237
Mile Bogovi
Okolnosti pojave i razvoja glagoljice na hrvatskom podruju
do 1248. godine ...................................................................................................247
Giorgio Ziffer
La tradizione glagolitica croata del Vangelo di Nicodemo ................................. 261
Milan Paun, Mateo agar
Slavonski glagoljski natpisi ..................................................................................271

.................................................................................... 285
Francis J. Thomson
The Influence of the Slavo-latin (Glagolitic) Rite on the Decision
of the Council of Trent About the Use of the Vernacular in the Liturgy .......... 295
Leszek Moszyski
Prba nowego spojrzenia na duchowe dziedzictwo krakowskiego
gagolityzmu w redniowiecznej Polsce ............................................................. 309
Ivan Kosi
Glagoljini rukopisi u nacionalnoj i sveuilinoj knjinici ....................................319
Anica Vlai-Ani
Glagoljica u knjinicama kapucinskih samostana ............................................... 341
Margaret Dimitrova, Adelina Angusheva
Protective powers: Texts and Saints .................................................................. 355
00 Prvi arak.p65 6 04. 10. 04, 21:54

Marija-Ana Drrigl
Odjeci samostanske medicine u hrvatskoglagoljskim rukopisima ...................... 367
William R. Veder
The glagolitic alphabet as a text ......................................................................... 375
Heinz Miklas
Zur Relevanz des neuen sinaitischen Materials fr
die Entwicklungsgeschichte der Glagolica ......................................................... 389
Roland Marti
Die bezeichnung der Konsonanten in der Glagolica .......................................... 401
Nikolaos Trunte
Zu Reformen in der glagolitischen Schrift ......................................................... 419
Christoph Koch
Das Bamberger glagolitische Alphabet Zur Entstehungsgeschichte
der Zeichenfolgen der kroatischen glagolitischen Alphabete ............................435
Barbara Lomagistro
Paleografska pitanja periodizacije i klasifikacije glagoljice ................................453
Marica uni
Pravilna visina slova Kijevskih listia ................................................................. 485

:
() ................................................................. 499
Slavomir Sambunjak
Heksagramska aureola, boja imena i glagoljska slova ..................................... 515

......................................... 523
Dragica Mali
Skrivene veze hrvatske srednjovjekovne glagoljike, irilike i latinike grafije...... 549
Stjepan Damjanovi
Napomene uz prouavanje hrvatskostaroslavenskoga jezika ............................561
Helena Bauerov
Ke klasifikaci lexika charvtskohlaholskch text ............................................567
Marinka imi
Moravizmi u hrvatskoglagoljskim tekstovima ....................................................577
Helena Karlkov
Die Spuren des Einflusses des Kirchenslavischen kroatischer Redaktion
im Alttschechischen ...........................................................................................587
00 Prvi arak.p65 7 04. 10. 04, 21:54

Jasna Vince
Brojevi 1, 2, 11 i 12 u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku ............................. 595
Ivan Jurevi
Aktivni particip prezenta u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku ....................607
Tanja Kutovi
Prilozi u Istarskom razvodu ................................................................................ 617
Milan Mihaljevi
Deklinacija imenica u najstarijim hrvatskoglagoljskim fragmentima .................625
Ivana Mulc
O pukim blagdanskim imenima u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama ...... 637
Boris Kuzmi
Sintaktika obiljeja senjskog korizmenjaka .......................................................647
Vanda Babi
Tri plasti morfolokih vplivov v levakovievem brevirju in karamanovih
izdajah misala in brevirja .................................................................................... 657
Dorothea Knig
Tko starim putem hodi, ne zahodi. ..................................................................... 667
Frane Paro
Ars impressoria scientia subtilissima u hrvatskoglagoljskom
prvotisku - misalu iz 1483. ..................................................................................677
Antonija Zaradija Ki
Martinsko nasljee na otoku Krku ..................................................................... 695
Jerko Bezi
ivi hrvatski jezik u glagoljakom pjevanju zadarske nadbiskupije ....................717
Izak pralja
pristup - Pristup ...........................................................................................727
00 Prvi arak.p65 8 04. 10. 04, 21:54

PREDGOVOR
Dana 18. studenoga 2002. navrilo se 100 godina od osnutka Staroslavenske akademije
u Krku, znanstvenoga drutva koje je osnovano na inicijativu i potporu krkoga biskupa
dr. Antuna Mahnia. Cilj joj je bio njegovanje glagoljske liturgije, prouavanje starih
glagoljskih tekstova i izdavanje glagoljskih liturgijskih knjiga. Akademijin se rad sastojao
u nastojanju da se pravilno rijee pitanja slavenske liturgije kod Hrvata u skladu s tenjama
za njezino proirenje na sve hrvatske krajeve i u skladu s katolikim naelima, u njegovanju
glagoljakoga pjevanja, sabiranju i opisivanju glagoljskih spomenika i osobito u izdavanju
liturgijskih i znanstvenih izdanja. Akademija je u biskupskoj tiskari (Kurykta), koja je
imala i glagoljska slova, tiskala svoja izdanja meu kojima sredinje mjesto ima niz Analecta
Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis od 8 svezaka iji je cilj bila
rekonstrukcija hrvatskocrkvenoslavenskoga teksta Biblije na osnovi najstarijih
hrvatskoglagoljskih rukopisa. Osim te serije, Akademija je izdala jo 15 knjiga razliitog
formata. Borba za ouvanje staroslavenskoga bogosluja bila je u vrijeme osnutka
Staroslavenske akademije ujedno i borba za hrvatstvo kvarnerskoga podruja. Stoga je
Staroslavenska akademija imala znaajnu ulogu i u uvanju hrvatskoga nacionalnog
identiteta na tom podruju.
Aktivnost Staroslavenske akademije smanjena je za vrijeme I. svjetskog rata, a zamrla je
1920. godine poslije smrti njezina utemeljitelja i pokrovitelja biskupa Antuna Mahnia.
Godine 1928. pripojena je Hrvatskoj bogoslovskoj akademiji u Zagrebu (danas Katoliki
bogoslovni fakultet) kao njezin Staroslavenski odio, a za proelnika odjela izabran je msgr.
Svetozar Ritig. Akademija se stvarno vratila u ivot istom poslije II. svjetskog rata (1948.
godine) kada je dr. Ritig oko nje okupio poznate hrvatske jezikoslovce Josipa Hamma,
Petra Skoka i Vjekoslava tefania. Iz praktinih razloga Akademija je 1952. (odlukom
vlade Narodne Republike Hrvatske) konstituirana kao Staroslavenski institut koji je svojim
istraivakim radom na hrvatskoglagoljskim spomenicima i svojim izdanjima stekao svjetski
ugled i postao sredinja institucija za istraivanje hrvatskoga glagolizma i
starocrkvenoslavenskog jezika. Tako je stota obljetnica utemeljenja Staroslavenske
akademije ujedno i pedeseta obljetnica postojanja Staroslavenskog instituta.
Iz navedenoga se jasno pokazuje od kakvoga je nacionalnog znaenja osnivanje i
djelovanje Staroslavenske akademije u Krku i Staroslavenskog instituta u Zagrebu. Stoga
su Krka biskupija kao utemeljitelj Staroslavenske akademije, Katoliki bogoslovni fakultet
u ijem je sklopu djelovala od 1928. do 1939. godine i Staroslavenski institut kao formalni
i stvarni sljednik Akademije odluili obiljeiti tu obljetnicu meunarodnim znanstvenim
skupom Glagoljica i hrvatski glagolizam koji je odran od 2. - 6. listopada 2002. godine u
Zagrebu i na otoku Krku. eljeli smo tom prigodom okupiti vodee strunjake s toga
podruja koji bi iznijeli najnovije spoznaje o postanku i razvoju glagoljskoga pisma i o
staroslavenskom jeziku i bogosluju u hrvatskom narodu. Na skupu su sudjelovala 63
referenta iz 15 drava.
Proslava je odrana pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora koji je bio
pokrovitelj i proslave devedesete obljetnice Staroslavenske akademije. Visoko
pokroviteljstvo uvelike je pridonijelo znaenju i odjeku u javnosti te vane kulturne
obljetnice. Stoga jo jednom najsrdanije zahvaljujemo predsjednitvu Hrvatskog sabora,
00 Prvi arak.p65 9 04. 10. 04, 21:54

a osobito tadanjem potpredsjedniku, akademiku Vlatku Pavletiu koji je u ime Hrvatskog
sabora prisustvovao sveanom otvorenju proslave i uputio sudionicima nadahnute rijei
pozdrava. Odravanje znanstvenog skupa financijskom su potporom omoguili Ministarstvo
znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i
Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kojima takoer najsrdanije zahvaljujemo.
Zahvaljujemo i Hrvatskoj poti i njezinu Povjerenstvu za izbor motiva, likovnih i grafikih
rjeenja potanskih maraka i vrijednosnica to su prihvatili na prijedlog i uveliali proslavu
izdavanjem prigodne potanske marke. Zahvaljujemo i svim sponzorima koji su pomogli u
pripremi i odravanju skupa i popratnih programa za sudionike.
Pred itateljem je zbornik radova u kojemu se objavljuju opirnije verzije gotovo svih
izlaganja sa simpozija u kojima je glagolizam osvijetljen s razliitih zrenika. Sadrajne
skupine obuhvaaju djelatnost Staroslavenske akademije i Staroslavenskog instituta,
paleografiju, tekstologiju, knjievnu povijest, jezine teme, glagoljako pjevanje te
meukulturne doticaje i proimanja. Izdavanje zbornika financijski su poduprli Ministarstvo
znanosti, prosvjete i sporta i Krka biskupija, na emu im srdano zahvaljujemo.
Zagreb, u proljee 2004.
00 Prvi arak.p65 10 04. 10. 04, 21:54

Radoslav Katii
(Zagreb - Be)
PROUAVANJE HRVATSKOGA GLAGOLIZMA

U OKVIRU CJELOVITE KROATISTIKE
Hrvatski glagolizam tradicionalno je polje rada nae filologije. Kako god je ono jo i sada, poslije
ve nekih stotinu i pedesetak godina ozbiljnoga rada na njem, jo daleko od toga da bude obraeno
onako kako bi valjalo, opet su prinosi to su skupljeni s njega razmjerno bogati. Znamo o njem ve
mnogo, iako jo uvijek ne dosta.
Slika se ipak bitno mijenja kada se ono to se o tome zna stavi u okvir cjelovite hrvatske jezine,
knjievne i kulturne povijesti. Tek onda se pokazuje pravi smisao glagoljakih studija. Oni se tiu
ne samo poznavanja crkvenoslavenskoga jezika i svih grana irilometodske knjievne predaje i
njezine kulture, nego moda jo i vie hrvatske knjievnojezine i kulturnopovijesne okomice,
relevantni su za svu knjievnost na hrvatskom jeziku, a nadopunjuju se i sa studijem latinske
knjievnosti i knjievne kulture na hrvatskom prostoru.
Skupili smo se ovdje, u ovoj Zlatnoj dvorani, i razmatramo pitanja itave jedne filoloke
discipline, dopunjajui poznavanje i produbljujui razumijevanje njezina predmeta, hrvatskoga
glagolizma promatranoga do u tanine i stavljenoga u najire obzorje - skupili smo se tu i
raspravljamo, a nastavit emo raspravljati u Krku i na Krku, pa i na rubovima samih zasjedanja
naega skupa, za veernjih sijela, na izletima po otoku, obiljeujui time dvije velike obljetnice,
sjeajui se tako osnivanja dviju znanstvenih ustanova, od svih najvanijih za prouavanje
filologije hrvatskoga glagoljatva. To su Staroslavenska akademija u Krku i Staroslavenski
institut u Zagrebu. Obiljeujui obljetnice i sjeajui se osnutaka valja spomenuti osnivae,
one koji su stvorili pretpostavke djelovanju tih ustanova, nali strunjake kojima se mogao
povjeriti taj rad i omoguili da se on pone plodno odvijati. To su Antun Mahni (1859.-1920.),
krki biskup, i monsinjor Svetozar Ritig (1873.-1961.), dugogodinji upnik Sv. Marka u Zagrebu.
Obojica pobuuju pozornost osobitim okolnostima pod kojima su osnovali te znanstvene
ustanove za sustavno prouavanje hrvatskoga glagolizma.
Mahni (izvorno Mahni) bio je rodom Slovenac s Krasa i nije imao blie veze s Krkom
i glagoljatvom. Svojim djelovanjem u slovenskoj kulturnoj javnosti istaknuo se kao
pobornik konzervativnoga katolicizma i stroge crkvene discipline, te su mladi knjievnici
pogotovu ako su pripadali sveenikom staleu, zbog slobodoumnih nazora dolazili u sukobe
s njim, primali od njega i udarce. U njihovim je krugovima ostavio neugodnu uspomenu i
povijest slovenske knjievnosti, kakva je danas, ne pamti ga po dobru.
01.p65 11 04. 10. 04, 15:43

12 Radoslav Katii
Pred sam kraj 19. stoljea austrijska je politika, potaknuta iracionalno pretjeranim strahom
od slavenstva i nesposobna da razabere svoje prave interese, krenula da zatre glagoljicu i
glagoljanje videi u tome trajan izvor panslavistike subverzije. Dvor je uredio da se Mahni
1897. imenuje biskupom u Krku, oekujui da e taj disciplinirani sveenik, koji se nije
klonio sukoba kad mu je to nalagalo uvjerenje, odluno i nepopustljivo pristupiti borbi
protiv glagoljanja i pokrenuti razvoj u kojem e na Krku, u najjaoj tvravi slavenskoga
bogosluja meu rimokatolicima i izvorne tradicije glagoljake pismenosti, glagoljanje biti
potiskivano sve dok ne bude zatrto i svagdje zamijenjeno latinskim liturgijskim jezikom.
No kada je Mahni doao u svoju biskupiju i uvjerio se kako je glagoljatvo u njoj s
gledita crkvenih kriterija besprijekorno, kako je vrsto utemeljeno u crkvenom pravu, a
prisno priraslo srcu njegova hrvatskoga puka, vrsto ugraeno u njegov vjerski ivot, on je
sasvim neoekivano od Savla postao Pavao. Upravo zato to je bio discipliniran i
konzervativan, a vrsta duha i nije se uklanjao sukobima kad se uvjerio da zastupa ono to
je pravo, on je stao u obranu glagoljanja, podupirao u svem glagoljae u svojoj biskupiji, i
onda, upravo prije sto godina, osnovao u Krku Staroslavensku akademiju i postavio u njoj
ekog slavista Josipa Vajsa da povede sustavno istraivanje glagoljake knjievne batine.
Time je poelo novo razdoblje u povijesti filologije hrvatskoga glagolizma, Mahni je pak u
hrvatskoj kulturnoj povijesti ostavio svjetlu uspomenu.
A Svetozar Ritig, Hrvat rodom iz Slavonije, jo se na bogoslovnom studiju u akovu, u
Strossmayerovu ozraju, duboko zainteresirao za staroslavensko bogosluje i hrvatski
glagolizam i cijelog se ivota bavio time. Od rana je ve bio aktivan u hrvatskoj politici, a
drugi svjetski rat zgrabio ga je u svoj vrtlog. Na njegovu kraju bio je meu rijetkim katolikim
sveenicima koji su se nali na partizanskoj strani. Kako se duboki ideoloki sukob izmeu
crkve i poslijeratne vlasti sve vie zaotravao, Ritig se naao u neobinu poloaju, sve vie
potisnut na marginu, a ipak priznat kao zasluan. On je pak svoj vrlo ogranieni utjecaj
iskoristio tako da je, daleko od svake politike ili eksplicitne ideologije, prije pedeset godina
obnovio Staroslavensku akademiju, ali sada u Zagrebu. Od nje je onda postao Staroslavenski
institut, jedan od organizatora ovoga naeg skupa - i to ne ba na posljednjem mjestu. A
znanstveni rad u Ritigovoj ustanovi poveli su slavisti Vjekoslav tefani i Josip Hamm s
vie vrijednih suradnika.
Obojica, Mahni i Ritig, zavrijedila su trajan spomen. Osnivanjem tih ustanova nisu
zaduili samo kulturu naega hrvatskog naroda, nego i slavistiku znanost u svijetu. O
tome najbolje svjedoi krug sudionika koji se danas ovdje okupio. Stoga upravo na takvu
meunarodnome skupu, treba iz puna glasa, tako da se ne moe preuti, rei: Njima obojici,
neprolazno zaslunima, neka je hvala i slava!
***
Hrvatski glagolizam tradicionalno je polje nae filologije. Kako god je ono jo i sada,
poslije ve nekih stotinu i pedesetak godina ozbiljnoga rada na njem, jo daleko od toga da
bude obraeno onako kako bi valjalo, opet su prinosi to su skupljeni s njega razmjerno
bogati. Znamo o njem ve mnogo, iako jo uvijek ne dosta. Ostalo je jo mnogo to tek treba
saznati.
Slika se ipak bitno mijenja kada se ono to se zna o hrvatskome glagolizmu stavi u okvir
cjelovite hrvatske jezine, knjievne i kulturne povijesti. Tek onda se pokazuje pravi smisao
glagoljakih studija u hrvatskoj filologiji. Oni se tiu ne samo paleoslovenistike, kako je
govorio Mikloi, dakle poznavanja crkvenoslavenskoga jezika, poevi s onim najstarijim,
01.p65 12 04. 10. 04, 15:43

Prouavanje hrvatskoga glagolizma u okviru cjelovite kroatistike 13
te svih grana irilometodske knjievne predaje i njezine kulture, nego moda jo i vie
hrvatske knjievnojezine i kulturnopovijesne okomice. Ti su studiji relevantni za svu
knjievnost na hrvatskom jeziku, a nadopunjuju se i sa studijem latinske knjievnosti i
knjievne kulture na hrvatskom prostoru. Ne ulaze dakle samo u okvir paleoslavistike, kako
bismo mi rekli, nego su i jedan od nosivih stupova cjelokupne kroatistike. Bez glagoljakih
studija kroatistika ostaje bitno krnja.
Dojam da je glagolizam neto izdvojeno, da se moe, pa i mora promatrati izvan sklopa
latinike, pa i irilike knjievnosti na narodnom hrvatskom jeziku, stvorio se stoga to je
glagoljica kao pismo u Hrvata doista preitak, to ostaje izvan velikih cjelina latinike i
irilike pismenosti u Europi i to je bila vezana za bogosluje kojega su liturgiki tekstovi
nepokolebivom vjernosti uvali i predavali crkvenoslavenski jezik i tekstovnu predaju
irilometodskih bogoslubenih knjiga od narataja narataju. Istina, ve je davno uoeno
da je izvan strogo propisanih liturgijskih tekstova hrvatska redakcija, uvajui neke bitne
znaajke stare slavenske crkvene knjievnosti, poela ve rano naprosto razjedati stroge
crkvenoslavenske okvire (J. Vonina), te se redakcija, koja je u starocrkvenoslavenski jezik
prvotnih izvornika unosila neke elemente narodnoga hrvatskog jezika, izvan propisanih
liturgijskih knjiga stala prometati u knjievni jezik na osnovici narodnoga, najvie narjeno
akavskoga, ali uz to i tokavskoga i kajkavskoga, - u knjievni jezik s vie ili manje
crkvenoslavenskih elemenata. Samo na poetku toga razvoja bila je glagoljica glavno ili ak
iskljuivo pismo te knjievnojezine predaje. Ve vrlo rano pridruila joj se irilica, a onda
sve vie i latinica, ali se niti njezinom uporabom nisu brisali tragovi irilometodskih poetaka
u jeziku i knjievnoj stilizaciji niti su se gubila sva obiljeja prvotne knjievne kulture.
Posebno tu treba istaknuti tekstovnu predaju hrvatskoga lekcionara, od Bernardina
Splianina, preko Bandulavia do Kaia, koja je zasnovana na redigiranju glagoljakih
svetopisamskih prijevoda narodnim jezikom, a liturgijskim itanjima pred crkvenim pukom
utjecala je na njegovu jezinu i stilistiku izraajnu osjetljivost. Poznati su i utjecaji glagoljake
vjerske knjievnosti, tekstova crkvenih pjesama, te crkvene drame, mirakula i prikazanja, na
renesansnu i baroknu knjievnost (petrarkisti, Vetranovi, hvarski krug oko Hektorovia,
barokna knjievnost vjerske pouke).
No premda se to ve davno zna, nisu se odatle izvlaili zakljuci koji se tu nameu. I dalje
se glagoljatvo gledalo kao neto izdvojeno i neuklopljeno u svoj kulturni okoli, neto to
samo stri i prkosi. To je oteavalo da se shvati cjelovitost hrvatskoga knjievnog i svega
kulturnoga razvoja, pa je znameniti talijanski slavist Arturo Cronia - kojemu i nije bilo ba
stalo do toga da hrvatski jezini, knjievni i sav kulturni razvoj na prostoru izmeu Drave,
Dunava i Jadrana bude razumljiv i da se gleda kao suvisla cjelina - svojim matovitim
izrazom l enigma del glagolismo mogao staviti toku na i. Glagolizam je po tome zagonetka,
rogobatna, neskladna i nerazumljiva i kao takav diskvalificiran za razumijevanje duhovnoga
bia istone jadranske obale. Mnogo je istraivakoga napora i zauzetoga promiljanja bilo
potrebno da se prevlada to bezizlazje, da se shvati suvislost povijesnoga razvoja koliko
god bio razdrt suprotnostima, pa i sukobima. A upravo to je smisao znanstvenoga istraivanja
na podruju kulturne povijesti u svoj njezinoj irini. Danas ipak vie ne gledamo hrvatsku
srednjovjekovnu knjievnost iskljuivo kao sukob glagoljaa i latinaa, kako su nas u koli
jo uili.
Sama pak filologija hrvatskoga glagolizma od svojih je poetaka bila najvie usmjerena
na to da u hrvatskoj glagoljakoj knjievnosti utvrdi tragove autentine irilometodske
tekstovne predaje, da se ona uini prepoznatljivom kao punovrijedna grana te tradicije
01.p65 13 04. 10. 04, 15:43

14 Radoslav Katii
meu drugim slavenskima. To nije ilo sasvim lako jer je trailo velike istraivake napore, a
meu slavistima je bilo dosta takvih koji nisu bili skloni tako vidjeti Hrvate. Treba se samo
prisjetiti kako se proveo Vatroslav Jagi meu ruskim slavistima koji nisu mogli razumjeti
zato se on toliko bavi nevanom glagoljicom kad mu bogata irilika pismenost otvara
iroko polje rada. Tumaili su to dojmovima iz djetinjstva koji su mu se pri bogosluju u
zaviajnim crkvama utisnuli u duu. Zar to u nekom glagoljakom Varadinu?! Danas je ipak
nesporno da se prvobitni crkvenoslavenski liturgijski prijevodni tekstovi ne mogu valjano
rekonstruirati i prouavati ako se pri tome ne uzima u obzir i svjedoanstvo hrvatskog
glagolizma.1
No jednostrana usredotoenost na taj njegov vid, koliko god temeljan i vaan bio,
dovela je do toga da se tek razmjerno nedavno stala uoavati veza glagolizma s drugim
dijelovima starije hrvatske knjievnosti, sve do renesansne i barokne. Doista se tek sasvim
nedavno poelo jasno razabirati da je i hrvatska glagoljaka knjievnost prolazila sve stilske
formacije bitne za tijek kulturne povijesti u latinskoj Europi, od predromanike preko romanike,
gotike, humanizma, renesanse sve do baroka, i da u tome postoji dalekosean paralelizam s
povijesnim razvojem knjievnosti na latinskom jeziku, kakva je ivjela na hrvatskom tlu.2
Tom se spoznajom, kraj sve svijesti o rubnom znaenju hrvatskoga kulturnog prostora u
okvirima kojima pripada, obogauje i slika europske kulturne povijesti.
Studij naega glagolizma, kako se pokazuje, treba tek staviti u pravi okvir. Treba mu
otvoriti obzorja koja su se do sada pri radu na tom polju jedva i nasluivala. Kada pak na
ovom skupu budemo obraali pozornost na perspektive prema kojima e se zacrtavati
smjerovi daljnjega rada na filologiji hrvatskoga glagolizma, treba to imati na umu. Istraivanje
hrvatskoga glagolizma zamaniji je pothvat nego se to na prvi pogled ini. A ono ne dobiva
odatle samo na znatnosti, nego mu se tu postavljaju i novi zadatci, odreuju istraivaka
usmjerenja i perspektive, postavljaju mu se pitanja na koja valja traiti odgovore. Kad se to
jednom dobro shvati i potpuno usvijesti, nastat e u glagoljakim studijima nova ivost.
Jasno e se pokazati da to nije samo vrlo ekskluzivna kabinetska uenost. Njezina ira
kulturnopovijesna relevancija, a i bitna nacionalna vanost, ve odavna naelno priznata,
postat e jo oitijom.
1 To mi je u razgovoru vrlo naglaeno rekao i pokojni N. I. Tolstoj, koji se neko vrijeme ozbiljno bavio
milju da se potpuno posveti takvoj sustavnoj rekonstrukciji. Odustao je od toga, kako mi je tom
prilikom takoer rekao, uz ostalo i zato jer u Rusiji nije imao dosta lak pristup hrvatskim glagoljakim
liturgijskim tekstovima. Umjesto toga okrenuo se onda terenskom etnolingvistikom istraivanju u
Poljesju i na tom podruju dao velik i nezaobilazan prinos.
2 Vjerojatno e tko i zastati zbunjen tim nabrajanjem. I predromanika, i romanika, i gotika veu se kao
stilske epohe s likovnim umjetnostima, a ne s knjievnosti. Ali danas vie nikoga ne smeta ako se i
knjievnost vee sa stilskom epohom baroka, premda je taj naziv prvotno uveden kao oznaka nekih
stilistikih osobina u likovnoj umjetnosti, pa nema razloga odbijati takav prijenos te periodizacije iz
povijesti umjetnosti u povijest knjievnosti, poto se ne tako davno pokazalo (N. Kolumbi) da i u
glagoljakoj knjievnosti, kao i u latinskoj, neka prepoznatljiva obiljeja pripadaju tim epohama.
01.p65 14 04. 10. 04, 15:43

Prouavanje hrvatskoga glagolizma u okviru cjelovite kroatistike 15
ZUSAMMENFASSUNG
DIE ERFORSCHUNG DES KROATISCHEN GLAGOLISMUS IM RAHMEN DER

GESAMTEN KROATISTIK
Der kroatische Glagolismus ist hierzulande traditionelles Gebiet philologischer Forschung. Obwohl
man auch jetzt noch - nach etwa hundertfnfzig Jahren ernsthafter Arbeit - weit davon entfernt ist, es
so bearbeitet zu haben, wie es htte sein sollen, sind die bisherigen Ertrge verhltnismig reichhaltig.
Man wei schon viel, obwohl noch nicht alles, was ntig wre, um sich in allem wirklich Klarheit zu
verschaffen.
Das Bild ndert sich aber betrchtlich, wenn das, was man darber wei, in den Rahmen der gesamten
kroatischen Literatur- und Kulturgeschichte gestellt wurd. Erst dann wird bewusst, was die glagolitischen
Studien in Wirklichkeit bedeuten. Sie betreffen nicht nur unsere Kenntnisse der kirchenslawischen
Sprache und berlieferungsgeschichte des kyrillo-methodianischen Schrifttums mit seiner Kultur,
sondern vielleicht noch mehr die kroatische schriftsprachliche und kulturgeschichtliche Vertikale. Sie
sind fr das gesamte Schrifttum in kroatischer Sprache relevant und ergnzen sich mit dem Studium der
lateinischen Schriftlichkeit im kroatischen Kulturraum. Sie stehen daher nicht nur im Rahmen der
Paloslawistik, sondern sind auch einer der tragenden Pfeiler der gesamten Kroatistik. Ohne sie bleibt
diese wesentlich unvollstndig.
Das Studium des kroatischen Glagolismus gewinnt dadurch nicht nur an Bedeutung, sondern es stellen
sich ihm auch neue Aufgaben. Es bestimmt neue Ausrichtungen und Perspektiven der Forschung, stellt
ihr neue Fragen, auf die auch Antworten gesucht werden mssen. Einmal richtig begriffen und deutlich
bewusst gemacht, wird das neues Leben in die Glagolismus-Forschung bringen. Es wird sich deutlich
zeigen, dass diese nicht nur exklusive Stubengelehrsamkeit ist. Ihre Relevanz fr das Kulturleben wird
wirklich einsichtig werden.
Kljune rijei: crkvenoslavenski, glagolizam, hrvatski, knjievnojezina okomica, knjievnopovijesna
okomica
Schlsselwrter: Kirchenslawisch, Glagolismus, Kroatisch, schriftsprachliche Vertikale,
literaturgeschichtliche Vertikale
01.p65 15 04. 10. 04, 15:43

01.p65 16 04. 10. 04, 15:43
Anton Bozani
(Mali Loinj)
STAROSLAVENSKA AKADEMIJA NA KRKU

U PROGRAMIMA BISKUPA ANTUNA MAHNIA
Dana 18. studenog 2002. navrava se tono sto godina da je, nakon otpjevane sveane staroslavenske
mise u crkvi treoredaca, krki biskup blage uspomene dr. Antun Mahni u biskupskom domu u
Krku sazvao osnivaku skuptinu Staroslavenske akademije, ustanove ije djelo danas nastavlja
Staroslavenski institut u Zagrebu. Zaista hvalevrijedan, smion i znakovit pothvat krkog biskupa
na pragu dvadesetog stoljea i to upravo u vrijeme kad je postojala ozbiljna opasnost da se
staroslavenski jezik u bogosluju dokine, a glagoljskoj batini polako izgubi svaki trag. inu utemeljenja
Staroslavenske akademije prethodila je viegodinja intenzivna i ciljana priprema, oko koje se
svojski zaloio Mahni i to gotovo od samog zakoraenja na krko tlo.
1. Uvod
Nakon premjetaja biskupa Andrije terka iz Krka u Trst, car Franjo Josip imenovao je
dana 22. studenog 1896. profesora u gorikoj bogosloviji dr. Antuna Mahnia krkim
biskupom. Papa Lav XIII. potvrdio je imenovanje 3. prosinca. U slovenskoj javnosti Mahni
nije bio toliko uoljiv kao profesor Novoga zavjeta, ve kao javni radnik, pisac brojnih
teolokih i literarnih rasprava, nerijetko polemiar u tonu, pokreta, pisac i vlasnik revije
Rimski katolik, inicijator slovenskoga katolikog skupa u Ljubljani godine 1892., od kada se
moe rei da u Sloveniji datira jedno novo katoliko gibanje, utemeljitelj izdavake kue
Leonova druba, ovjek jasnih ideja i izrazito rimske orijentacije. Njegov prelazak iz Gorice
u Krk djelovao je zbunjujue, neoekivano i znakovito. Budui da se na krko-istarskom
kraju u to doba rasplamsala ustra borba oko ouvanja glagoljice, a kapitularni vikar u Krku
dr. Franjo Volari najvie spominjan kao episcopabilis ispunjavao je novinske stupce -
ponajvie u Naoj slogi - s argumentima obrane postojeega staroslavenskog bogosluja
naspram mons. G. Pesantea iz Porea i drugih,1 javnost zainteresirana za glagoljsku batinu
s pravom je bila uznemirena o stavu to e ga novi biskup zauzeti prema jo nepoznatom
bogoslunom privilegiju. Izrazita rimska orijentacija bivega gorikog profesora, a sada
imenovanoga krkog biskupa, mnogima je ulijevala nadu da e energini Mahni bez veih
1
Listovi u kojima se vodila polemika obrane i negiranje staroslavenskog bogosluja bili su: u Trstu Naa
sloga, u Gorici L eko del Litorale, u Poreu L Istria.
02.p65 17 04. 10. 04, 15:47

18 Anton Bozani
problema dokrajiti staroslavensko bogosluje. Ubrzo se proulo kako je Mahni, piui o

slovenskim zbivanjima, u sluaju Ricmanje2 zauzeo sasvim negativan stav. Oitu bojazan
na odnos novog biskupa prema glagoljici nije skrivao ni narodni zastupnik dr. Dinko Vitezi,3
a i mnogi listovi i novine u osvrtima na Mahnievo imenovanje.4
Prigodom biskupskog reenja u Gorici dana 7. veljae 1897. delegacija krkog klera
donijela je na poklon svom novom pastiru lijepo uvezani, prije nepune etiri godine izdani
Pariev glagoljski misal. Gesta nije predstavljala improvizaciju, ve osmiljenu znakovitost.
Mahni ju je - kako daljnji slijed dogaaja pokazuje - vrlo dobro shvatio.
Dana 25. oujka 1897. doao je novozareeni biskup u mjesto svoga rezidiranja. Na obali
ispred same biskupijske palae doekali su ga krki vjernici. Talijanska manjina dola je s
glazbom. Kler je predvodio ve spomenuti mons. F. Volari, Mahniev poznanik s Bekog
sveuilita. Uz dobrodolicu, uo je novi biskup iz usta kapitularnog vikara i ovo upozorenje:
Znamo za upute koje imate glede glagoljice, ali se ti planovi mogu ostvariti samo preko
naih tjelesa.5 Kako vidimo, rijei su bile jasne i jetke i ni malo sladunjave.
Sve je davalo nasluivati kako e prva briga novom pastiru - ukoliko se elio suivjeti s
biskupijom u koju je doao - biti uzimanje u pretres pitanja postojeega staroslavenskog
liturgijskog jezika.
2. Status crkvenoslavenskog bogosluja na prijelomu 19. i 20. stoljea

Koncem 19. stoljea Katolika je Crkva stajala slubeno na naelima bule Benedikta XIV.
Ex pastorali munere iz godine 1754.6 po kojoj se ondje gdje je bio obiaj (ubi viget) doputala
upotreba staroslavenskog jezika i glagoljskog pisma, a ne narodni jezik s latinskim pismom.7
Podruje na kojem bi ta povlastica vrijedila meu Hrvatima ili drugim katolikim Slavenima
nije bilo odreeno. Meutim, zbog nestaica glagoljskih liturgijskih knjiga - moemo se
podsjetiti da je zadnji glagoljski misal bio tiskan godine 1741., brevijar 1791., a obrednik
1740. - pritiska pojedinih biskupa ili protivnika narodne stvari, ili pak nedovoljnog poznavanja
staroslavenskog jezika8 , glagoljanje se ponegdje u istarskim krajevima naputalo, a drugdje
se uveo protupravno u liturgiju narodni jezik ili avet.9 Razumije se da je upotreba aveta
2
Kad su vjernici manjeg sela u okolici Trsta htjeli bez posebnog opravdanja uvesti staroslavenski jezik u
liturgiju.
3
U pismu boinoj estitki akovakom biskupu Strossmayeru napisao je sljedee: Od njegove, tj.
Mahnieve prolosti ne moemo se nadati nikakvom probitku za narodnu stvar, navlastito u pogledu
njegovih nazora o glagoljici. Vidi: P. Stri, Dopisivanje D. Vitezi J. J. Strossmayer, Rijeka 1969.
Posebni otisak iz Vjesnika historijskog arhiva u Rijeci i Pazinu, Sv. XIV, 231.
4
Vidi. A. Bozani, Biskup Mahni, pastir i javni djelatnik u Hrvata, Zagreb 1991, 36.
5
Ove rijei navodi A. Toljani najvjerojatnije na temelju prepriavanja od starijih. A. Toljani, Antun
Mahni krki biskup o pedesetoj godinjici smrti, Rijeka 1970, 7.
6
Tekst bule nalazi se u: L. Jeli, Fontes liturgiae glagolito-romanae, Veglae 1906.
7
Vrlo lijep i opsean lanak o stanju staroslavenskog bogosluja i okolnostima u kojima se Mahni odluio
na ozakonjenje zateenoga liturgijskog jezika u svojoj biskupiji i osnivanje Staroslavenske akademije
napisao je Vjekoslav tefani, Staroslavenska akademija u Krku 1902-1927 u: Croatia sacra 22/23,
Zagreb 1944, 2-56. Ovdje slijedimo dokumente o upotrebi staroslavenskog jezika kako ih navodi tefani.
8
Od tridesetih godina 19. st. sveenici ire istarske pokrajine kolovali su se uglavnom u Gorici, a neki
u Zadru, gdje se staroslavenski jezik nije uio.
9
Rije avet dolazi od talijanske rijei schiavetto izvedene iz schiavo sa znaenjem slavenski.
Takvim narodnim jezikom zapadnog narjeja bila su tiskana misna itanja tzv. Pitule i Evanelja.
Istraivanja pokazuju da su se njime sluili ne samo vjernici, ve i sveenici. Vidi. V. tefani, Glagoljica
u Rijeci u: Rijeka (Zbornik), Rijeka 1953, 414.
02.p65 18 04. 10. 04, 15:47

Staroslavenska akademija na Krku u programima biskupa Antuna Mahnia 19
u liturgiji bila s crkvenoliturgijskog i pravnog gledita neosnovana i neopravdana. Stvarao

se nered koji je uhodanoj staroslavenskoj liturgiji inio lou uslugu.
S druge strane, za staroslavensko bogosluje zainteresirala se slavistika znanost,
posebno od polovice prolog stoljea, u isto doba u koje se poelo sve vie zanemarivati
glagoljanje po mnogim upama. Privilegirani jezik u liturgiji vrednovao se u oima
inteligencije s nacionalnog gledita. Ponekad ak, izvan crkvenog konteksta, kao simbol
borbe za nacionalna prava.10
Pojedinci iz katolikih krugova nastojali su objediniti u glagoljskom bogosluju crkveni
i narodni elemenat. Meu njima biskup Strossmayer za prvoga svog boravka u Rimu godine
1859. predao je Sv. Stolici Memorandum o staroslavenskom bogosluju. inilo se da e apel
akovakog biskupa ostati bez pozitivnog efekta, ali jo za vrijeme istog pape poelo se
razmiljati o tiskanju novoga glagoljskog misala. Rimska kongregacija povjerila je g. 1878.
krkim sveenicima I. Crniu i D. Pariu zadatak oko priprave. Te iste godine zasjeo je na
papinsku stolicu Lav XIII., koji je pokazao izrazit osjeaj za slavensko pitanje. Godine 1880.
izdao je encikliku Grande munus, kojom je sv. brau irila i Metoda proglasio svecima cijele
Katolike Crkve, a ujedno se vrlo pohvalno izrazio o glagoljskom bogosluju. Meu Hrvatima
je zavladalo veliko oduevljenje. Prijanji plan o izdavanju glagoljskog misala konano se
ostvario. Misal je dotiskan u Rimu g. 1893. u redakciji D. Paria, koji je napustio
ruskoslavensku redakciju Levakovieva misala iz g. 1631. i povratio starohrvatsku formu
crkvenoslavenskog jezika.
U kontekstu zbivanja oko glagoljice moramo uoiti i politiki elemenat. Berlinskim mirom
pojaao se utjecaj i ugled Rusije i slavenstva u Europi. Politika trojnog saveza Austrije,
Njemake i Italije uperena je bila protiv Rusije i Francuske. Austrijska diplomacija pribojavala
se utjecaja Rusije meu Slavenima na Balkanu. Zato je i u staroslavenskom liturgijskom
jeziku gledala opasnost veeg zbliavanja Slavena unutar Monarhije s Rusijom.
Pomak uinjem enciklikom Grande munus bio je konkordat sklopljen godine 1886. s Crnom
Gorom, po kojemu se za relativno mali broj vjernika Barske nadbiskupije uvelo glagoljsko
bogosluje. Slovenci i esi tada su poeli isticati svoje pravo na glagoljanje. Buenje
irilometodske ideje kao vizije za ostvarenje jedinstva Istone i Zapadne Crkve sve je vie
favoriziralo glagoljsku batinu. Meutim, istodobno je jaala reakcija politikog protivnika
glagoljice.
Nakon to je naklada prvog izdanja Parieva misala bila brzo raspaana, dolo je do
onemoguavanja drugog izdanja. Kongregaciju za obrede salijetali su tubama i prosvjedima
s vie strana. Da stvori red u liturgijskim pitanjima, vie je puta izdavala rjeenja kojima je
nastojala protumaiti pitanja i sumnje to su stizali s terena napetosti i borbe.
U prvom dekretu datiranom 13. veljae 1892. Kongregacija je samo ponovila postavke
prethodne enciklike Ex pastorali munere, precizirajui time kako je rije o staroslavenskom, a
ne sadanjem ivom jeziku, nadalje kako se pravo glagoljanja vee uz crkvu a ne uz osobu.11
Protivnici glagoljice vidjeli su u dobivenom tekstu dosta nejasnoa, pa su traili bolja tumaenja.
Uslijedio je drugi dekret iz g. 1898. u kojem se izmeu ostalog pojanjuje kako pravo na
glagoljanje mogu imati one crkve u kojima se koristilo slavensko bogosluje barem posljednjih
trideset godina (triginta abhinc annis).
10
Ve revolucionarne g. 1848. na velikoj narodnoj skuptini u Zagrebu iznesen je zahtjev da se uvede
staroslavenski jezik u liturgiju kod svih Hrvata. Vidi. J. Horvat, Ljudevit Gaj, Zagreb 1948, 254-255.
11
Puni tekst se nalazi u: L. Jeli, Fontes... 106.
02.p65 19 04. 10. 04, 15:47

20 Anton Bozani
Objanjenje je ohrabrilo pojedine protivnike glagoljice. I biskupi su razliito shvaali

postavku dekreta. Jedni dosta irokogrudno, a drugi sasvim skrupulozno. Zadarski biskup
Rajevi odmah je zauzeo stajalite da u njegovoj nadbiskupiji nijedna upa nema pravo
glagoljati jer ili je dosta dugo ukinuto, ili je narodni jezik. Slino je reagirao i poreko-pulski
biskup Flapp. Kongregacija je naime na temelju njihovih izvjetaja odredila postupke. Meu
sveenicima, a i mnogim laicima, nastala je opa zbunjenost. Nicale su polemike i neslaganja,
naroito glede tumaenja izraza triginta abhinc annis. Prijatelji glagoljice bojali su se da e
loe tumaenje rimskih dekreta uiniti kraj dugovjekoj povlastici. S raznih strana pokrenute
su akcije i pisane predstavke o glagoljici u Rim. Zato je iz Rima g. 1900. pristiglo novo
tumaenje postavke triginta abhinc annis po kome nije utrnulo pravo glagoljanja za
posljednjih trideset godina ako je u nekoj crkvi uslijed nestaice glagoljskih knjiga ili
nepoznavanja jezika prestalo staroslavensko bogosluje. Kako primjeujemo, razvlaenja i
paualnog prilaza tim problemima bilo je napretek. U Transko-koparskoj biskupiji biskup
nije htio uznemirivati narod i sveenstvo dekretima o staroslavenskom jeziku, ali je njegov
nasljednik biskup Nagl g. 1903. proglasio da se u njegovoj biskupiji nigdje ne moe obnoviti
glagoljica, jer je ukinuta prije vie od trideset godina. Memorandumi brojnih sveenika i
narodnih zastupnika na podruju Istre da se pitanje glagoljice ponovno uzme u pretres
ostali su bez uspjeha.
3. Liturgijski jezik na Prvoj krkoj sinodi

Ve smo prije spomenuli kako je biskup Mahni, dobivi znakovit poklon staroslavenski
misal na svom reenju u Gorici, obeao delegaciji krkih sveenika da e pitanje glagoljice
marljivo prouiti. Kad je koncem g. 1898. transki namjesnik T. Rinaldini po nalogu vlade
doao na Krk i postavio pitanje biskupu o stavu prema glagoljici, Mahni mu je odgovorio:
Jo nisam dospio, ekscelencijo, da pitanje glagoljice prouim. Ali vam ve sada otvoreno
kaem da pitanje glagoljice temeljito prouavam, te ako pronaem da ono zakonito postoji,
ne samo da je neu ukinuti, nego u je svom duom braniti.12
U Krkoj biskupiji postojala su ve odreena nastojanja da se glagoljska liturgija uskladi
s postojeim crkvenim odredbama. Biskup Fereti je g. 1880. pozvao sveenstvo da se kod
staroslavenske slube Boje dri uputa iz bule Ex pastorali munere. Odmah po izlasku dekreta
Kongregacije za obrede g. 1892. kapitularni vikar F. Volari 30. rujna 1893. odredio je da se s
nastupom idue godine treba sluiti novoizilim Parievim misalom i zabranio uporabu aveta.
Za generalnog vikara Mahni je uzeo sebi upravo Volaria, dobrog poznavatelja glagoljske
batine, koji mu je bez sumnje mnogo pomogao u razumijevanju prilino zamrene problematike.
Kao i mnoge stvari, Mahni je pitanje glagoljice uzeo vrlo ozbiljno. Sam je istraivao
povijesne izvore i crkvene dokumente. upniku Bercetu, kod koga je svake godine provodio
praznike, priznao je jednom zgodom Jako sam mnogo morao studirati. Nijedan ispit nije za
mene bio tako teak kao ovo; sve sam morao sam traiti, sve dokumente sam nai i prouiti.13
Marljivim i upornim prouavanjem biskupu je za kratko vrijeme postalo jasno da se u
pogledu glagoljice radi o legalnoj povlastici i da staroslavenska liturgija nema nikakav
buntovni karakter u krilu Katolike Crkve, kako se sa strane protivnika znalo isticati.
Ujedno je postajao svjestan onoga to su i drugi zapaali: da glagoljsko bogosluje
propada zbog nedovoljnog poznavanja jezika i nedostatnih uvjeta i pomagala za ovladavanje
12
M. Matuli-A. Jureti, Veliki sveenik naroda svoga u: as XIV, Ljubljana 1921, 252.
13
J. Srebrni, O poitnicah pri upniku I. Brencetu u: as XV, Ljubljana 1921, 250.
02.p65 20 04. 10. 04, 15:47

tim jezikom. Kao ovjek akcije poeo je razmiljati kako da glagoljskom bogosluju dade
solidniju osnovu, stvori preduvjete, namakne sredstva i pronae ljude za taj posao.
U krkom sveeniku kanoniku Dragutinu Pariu gledao je prvog suradnika, ali ga je
naalost smrt naglo pokosila.
Ljeti g. 1898. susreo se Mahni u Krku s mladim ekim sveenikom i slavistom Josipom
Vajsom u kojem je intuitivno prepoznao budueg suradnika. Zapoelo je njihovo dopisivanje
i meusobno uvaavanje na polju glagoljice. U biskupu je sazrijevala misao kako treba
neto pokrenuti, tj. konkretno poduzeti. Svoje je misli pismeno priopavao Vajsu. Uvjeren
sam - pie u jednom pismu - da ako elimo sauvati staroslavensku povlasticu u liturgiji,
moramo biti budni i raditi, jer e, u kratko vrijeme nestati glagoljice zauvijek.14
Malo zatim upoznao je Vajsa s daljnjim korakom: Ovih u dana dostaviti vladi pravila o
Staroslavenskoj akademiji, koja se ima osnovati u naem gradu.
Na jesen g. 1901. Mahni je briljivo pripremao prvu biskupijsku sinodu. Na njoj je
trebalo, izmeu ostalog, razmotriti i rijeiti pitanje staroslavenske liturgije u biskupiji u
skladu s novim dekretima Kongregacije za obrede. Budui da se za taj biskupijski skup
biskup s klerom temeljito pripravljao na brojnim sastancima, trodnevna sinoda predloene
prijedloge je formalno prihvatila. Da bi se uklonila svaka sumnja, sastavljen je popis svih
upa koje imaju pravo na glagoljsko bogosluje. Odreeno je nadalje da svi biskupijski
sveenici moraju poznavati kako latinski, tako i staroslavenski jezik. U dodatku Apendix
govori se o planiranoj staroslavenskoj akademiji.
Budui da se, kako je prije reeno, oko staroslavenskog bogosluja u to doba vodila
estoka borba, ni odredbe Prve krke sinode nisu bile poteene otrih prigovora protivnika
glagoljice posebno s istarskog podruja. Moe se govoriti ak o kampanji protiv krkog
biskupa.15 Trebalo je ekati vie od godinu dana da Kongregacija za obrede odobri zakljuke
Prve krke sinode, kako bi se moglo prii osnivanju ustanove za promicanje staroslavenske
kulture.
4. Staroslavenska akademija
O Staroslavenskoj akademiji (dalje: SA) tekst Prve krke sinode kae: Razmotrivi
temeljito stvari i posavjetovavi se s vjetim i razboritim muevima namislili smo ovdje u
naem gradu osnovati Staroslavensku akademiju.16
U meuvremenu sastavljena su pravila i dostavljena mjerodavnoj vlasti na odobrenje.
Otpisom Namjesnitva u Trstu17 pravila su prihvaena, a Akademiji e se priznati postojanje
kad se upie barem 15 lanova. U kratko vrijeme upisalo ih se ak 60.
Osnivaka skuptina odrana je u Krku 18. studenog 1902. U uvodnom i ujedno
programatskom govoru biskup Mahni osobito je istaknuo: ...kako je staroslavenski jezik
tisuljetnom porabom u crkvi posveen, da je most koji ima spojiti Istok sa Zapadom, pa je
i elja svetog oca Lava XIII. da se taj jezik u liturgijskoj porabi ne samo odri, nego i
proiri...18 Zatim je skuptina raspravljala i bolje precizirala neke od predloenih paragrafa.
14
Iz pisma Vajsu od 19. 9. 1900. pohranjenog u Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Pismo je pisano talijanski.
15
Vidi. A. Bozani, Biskup Mahni..., 52.
16
Acta et decreta Synodi Veglensis I, Veglae 1911, 72. Odsjeak nosi naslov: Appendix De Academia
paleoslavica.
17
Br. 1280 od 13. VI. 1902.
18
Iz Zapisnika potpisanog od dr. Bonefaia, pohranjenog zajedno s ostalim spisima.
02.p65 21 04. 10. 04, 15:47

22 Anton Bozani
U njima stoji da je SA-i svrha: Njegovati staroslavenski liturgini jezik, te promicati njegovo
uenje, gajiti glagoljsko crkveno pjevanje, dotjerav ga, da bude odgovaralo crkvenim
propisima.19
Za predsjednika je izabran kanonik Franjo Volari. Na biskupovo traenje sveenik slavist
Josip Vajs je dobio dozvolu od svog ordinarija da se kroz etiri godine nastani na Krku i radi
kao strunjak za SA. Na raspolaganju SA bila je biskupijska tiskara Kurykta koju je biskup
prethodno opskrbio glagoljskim i irilskim slovima. Pribavivi osnovna sredstva od lanova
i dobrotvora SA je zapoela izdavaki rad pod koji je podmetnuo lea uglavnom prof. Vajs.
Meu izdanja SA u Krku pripadaju pojedine biblijske knjige, to ih je prema kodeksima
priredio Vajs (ukupno osam), Vesperal rimsko-slovinski, Jelieve Fontes historici liturgiae
glagolito-romanae, vie puta prireeni prirunici za uenje staroslavenskog jezika, zatim
Vjesnik. Vrijedna je bila i inicijativa o skupljanju glagoljskih ulomaka.
Kako je nastavljen rad SA, ut emo na drugim mjestima.
Gledajui neposrednu ulogu biskupa Mahnia u djelovanju SA-e jasno prepoznajemo
kako je on ne samo njezin osniva i onaj koji je stvorio osnovne pretpostavke za njezino
djelovanje dajui joj prostorije i tiskaru u biskupskom domu i zauzetoga znanstvenog djelatnika
Josipa Vajsa, ve je on ostao i njezin stalni podupiratelj, sponzor i pokrovitelj, pa je i njegovom
smru g. 1920. ona faktiki na Krku prestala aktivno postojati.
Zakljuak
Kroz 23 godine upravljanja Krkom biskupijom (1897.-1920.) biskup Antun Mahni
ostavio je duboke tragove, kako na podruju vlastite biskupije, tako i na irem hrvatskom
planu i razvio vrlo raznoliku djelatnost. I u tom irokom dijapazonu aktivnosti, biskupovu
radu na afirmaciji crkvenoslavenskog bogosluja, odnosno glagoljice, pripada povlateno
mjesto. Ustvari, nezanemarivi izazov u liturgiji ve u samom trenutku preuzimanja kormila
nad krkom dijecezom Mahni je vrlo dobro razumio, te se angairano, trijezno, mudro i
znalaki suoio s goruim problemom. Zauzimanje adekvatnog stava prema staroslavenskom
bogosluju bio je u onom trenutku veoma osjetljiv i delikatan zahvat, to vie ako uzmemo u
obzir negativan stav prema istom pitanju u drugim dvjema biskupijama, tj. u Poreko-pulskoj
i Transko-koparskoj, a i u junoj Zadarskoj nadbiskupiji. Znalaki i odvani potez krkog
biskupa ukljuuje neto vizionarskog. Iz spoznaje da crkvenoslavenski jezik posjeduje
legalitet, glagoljsko bogosluje njegovano i zateeno na podruju biskupije odjednom je
dobilo novu vrijednost. Cjelokupna glagoljska kultura utemeljena je na tisuljetnoj liturgijskoj
uporabi staroslavenskog jezika. Osnivanjem Staroslavenske akademije uspostavljen je jedan
novi vid dijaloga izmeu Crkve i kulture.
Povoljno rijeivi pitanje liturgijskog jezika, krki biskup Mahni potvrdio je sebe kao
pastoralnog djelatnika u oima javnosti i stekao odreeno povjerenje i naklonost onih
kojima je do tada bio zagonetan, moda ak i nepoeljan. A gledajui strogo teoloki, nije
nevano da je biskup Antun Mahni pronaao u svojoj biskupiji prve poticaje pastoralnog
djelovanja upravo na podruju liturgijskog ivota povjerenih mu vjernika.
19
Pravila SA, 5.
02.p65 22 04. 10. 04, 15:47

SUMMARY
THE OLD CHURCH SLAVONIC ACADEMY IN KRK IN THE PROGRAMMES

OF BISHOP ANTUN MAHNI
During 23 years of administration of the Krk Diocese bishop Mahni left deep traces in his own
diocese as well as in the wider Croatian region. In his different activities the privileged place belongs to
the affirmation of the Old Church Slavonic liturgy. When he had learned that the Old Church Slavonic
language is in concord with the Church decrees the Glagolitic liturgy got in the bishops eyes a new
value. Mahni decided to preserve the Glagolitic script, to regulate it by statutes and improve it by
founding of the Krk Academy. He defined the purpose of the newly founded institution: to cultivate
the Old Church Slavonic language, to promote its learning, to foster the Old Church Slavonic chanting.
That purpose was to be realised by printing books, publishing sources, and educating young priests.
Taking position toward the Old Church Slavonic liturgy was a delicate venture in that time especially
because of the negative attitude towards that question in the Diocese of Pore-Pula, Diocese of Trieste-
Kopar and in the Archdiocese of Zadar. By the founding of the Krk Academy a new aspect of dialogue
started between the Church and culture. By the favourable solution of the question of the liturgical
language bishop Mahni established himself as a pastoral worker in the eyes of the public and won
favour of those to whom he was unfavourable until then. By solving the problem of the Glagolitic
script in the first years of his ministry Mahni found an open door for his activities in the wider
Croatian public.
Translated by Marica uni
Kljune rijei: biskup Antun Mahni, Staroslavenska akademija, Krk
Key words: bishop Antun Mahni, Old Church Slavonic Academy, Krk
02.p65 23 04. 10. 04, 15:47

02.p65 24 04. 10. 04, 15:47
Anica Nazor
(Zagreb)
IZDAVAKA DJELATNOST
STAROSLAVENSKOGA INSTITUTA
Nastavljajui i proirujui tradiciju izdavake djelatnosti Staroslavenske akademije, Staroslavenski

je institut nakon utemeljenja 1952. pokrenuo asopis Slovo i periodinu publikaciju Radovi
Staroslavenskog instituta. Od 1991. godine poeo je izdavati Rjenik crkvenoslavenskoga jezika
hrvatske redakcije. U pedeset godina izalo je pedeset brojeva asopisa Slovo, devet knjiga
Radova i prvi svezak Rjenika. U suradnji s drugim izdavaima Staroslavenski je institut objavio
dvije osnovne glagoljske liturgijske knjige misal i brevijar, zbirku glagoljskih fragmenata Ivana
Beria u Ruskoj nacionalnoj biblioteci. U Staroslavenskom je institutu prireena hrestomatija
hrvatske srednjovjekovne knjievnosti. Autorica pokazuje osnovni sadraj institutskih izdanja i
njihovo znaenje u prouavanju hrvatskoga glagolizma kao i pojedinih pitanja irilometodske
znanosti.
Krka Staroslavenska akademija postavila je sebi glavni zadatak: upotpuniti Berieve

Ulomke Svetoga Pisma (Prag, 1864.-1871.) i poeti s izdavanjem biblijskih perikopa iz najstarijih
rukopisa, kako bi se postavio vrsti i trajni temelj za izdavanje novoga brevira, koji bi se imao
izdati nakon misala to ga je priredio Dragutin Antun Pari u izvornom hrvatskom
crkvenoslavenskom jeziku nakon dvoipostoljetne uporabe istonoslaveniziranih hrvatskih
glagoljskih liturgijskih knjiga. Zato je Akademija u okviru publikacije Glagolitica pokrenula
seriju studija Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis, u kojoj je
Josef Vajs priredio starozavjetne biblijske knjige: Joba, Rutu, Ekleziasta i sedam od dvanaest
malih proroka: Joela, Hoeu, Habakuka, Sefaniju, Hagaja, Zahariju i Malahiju. Danas se zna da
je Vajs pripremao za objavljivanje ostalih pet malih proroka iz glagoljskih liturgijskih knjiga
(Ribarova 1996: 27-34). Mali proroci (Prophetae minores) ocijenjeni su kao najvanije izdanje,
koje je Staroslavenska akademija u Krku dala slavenskoj filologiji. Vajs je priredio tekst
glagoljskoga psaltira: Psalterivm palaeoslovenicvm croatico-glagoliticvm. Textvm
glagoliticvm e codicibvs pragensi et parisiensi litteris cyrillicis exscriptvm annotationibvs
variis lectionibvs reliqvorum codicvm glossario instrvxit Dr. Jos. Vajs, in C.R. vniversitate
Boh. pragensi docens. Tomvs I.: Textvs, Annotationes, Tabvlae. Pragae MCMXVI.
I to je sve to je od hrvatskih glagoljskih biblijskih tekstova uspjela objaviti Staroslavenska
akademija, a bilo je zamiljeno da bi se za nekoliko godina imalo podpuni prievod Sv. Pisma
03.p65 25 04. 10. 04, 15:50

26 Anica Nazor
na staroslav. liturgijskom jeziku (tefani 1944: 36). Stoga se u Staroslavenskom institutu

nastavilo s istraivanjem i objavljivanjem hrvatskih glagoljskih biblijskih tekstova iz liturgijskih
knjiga. Objavljene su: Pjesma nad pjesmama (Hamm: 1957), Judita (Hamm: 1958), Knjiga
Mudrosti (Milii: 1999), drugo izdanje Proroka Jone (Ribarova: 1987), zatim rekonstrukcija
Apokalipse bosanskih krstjana (Hamm: 1960). U Staroslavenskom je institutu prireeno
drugo izdanje Knjige o Jobu koje je objavilo Hrvatsko filoloko drutvo (A. Zaradija Ki,
Znanstvena biblioteka Hrvatskog filolokog drutva, knj. 28, Zagreb 1997). Obranjena je
doktorska disertacija o Knjigama Makabejskim (V. Badurina-Stipevi, Filozofski fakultet
u Zagrebu, 1999. god.), a za izdanje se prireuje tekst Knjige o Esteri.
Na biblijske tekstove nadovezuju se apokrifni tekstovi. Pojedini glagoljski apokrifi prireeni
su i objavljeni u institutskim izdanjima, ponajvie u Radovima Staroslavenskog instituta:
Djela apostolska: 1. Andrije i Mateja u gradu ljudodera u hrvatskoj knjievnosti predstavljena
su u dva glagoljska zbornika: Berievu br. 5 iz 15. st. (RNB, Ber 5) i Tkonskom iz 16.st.
(Arhiv HAZU, sign. IV a 120); 2. Petra i Andrije, identificirana istom 1967. godine u
gombievu zborniku iz 16. st. (Arhiv HAZU, sign. VII 30) (Grabar 1967); 3. Pavla i Tekle iz
13. st. (Arhiv HAZU, sign. Fragm. glag. 4) (B. Grabar: 1972), popularni apokrif o Josipu
prekrasnom ili pravednom koji se cjelovit nalazi u glagoljskom Oxfordskom zborniku Can.
Lit. 414 iz 15. st. (Bratuli: 1972), Pseudo-Tomino evanelje o Isusovu djetinjstvu i djeatvu,
o kojima kanonska evanelja ute, identificirano je 1969. godine u glagoljskom fragmentu iz
15. stoljea (Arhiv HAZU, Fragm. glag. 99). (Grabar: 1969), i dr. Objavljen je jedini danas
poznati tekst pune redakcije Pavlove Apokalipse iz Oxfordskoga zbornika Can Lit. 414
(Hercigonja: 1967).
Hagiografski tekstovi nali su se na stranicama izdanja Staroslavenskoga instituta.
Spominjemo kritiko izdanje staroslavenskih ivotopisa svetih irila i Metoda (s uvodom o
staroslavenskim, grkim i latinskim izvorima, kojima je dodan tekst latinskih izvora i s latinskim
prijevodom K i M uz znanstveni komentar, v. Constantinus et Methodius: 1960). Zatim:
glagoljski odlomak itja Simeona Stilita u Budimpetanskim ostricima 11.-12. st., koji je
najstariji tekst toga itja u slavenskoj rukopisnoj tradiciji (ReinhartTurilov: 1990); legenda
o sv. Aleksiju, bojem ovjeku (Grabar: 1977; 1983); legenda o sv. Vidu, patronu prake
stolne crkve (Mare: 1973, Matjka: 1973); muenje sv. Jakova Perzijanca (Grabar: 1973);
amulet tipa Sisin i Mihael s legendom (Panteli: 1973); najstarija hrvatska zbirka Marijinih
udesa u glagoljskom Ivanievu zborniku (14.-15.st.), zbirka u Petrisovu zborniku iz 1468.
godine, izbor od desetak udesa iz najopsenije i najpoznatije zbirke Marijinih udesa u
hrvatskoj knjievnosti tiskane glagoljicom u Senju 1508. godine, i mala, sadrajno raznolika
zbirka u glagoljskim Disipulima iz 16. st. (prijevodi latinskih propovijedi J. Herolta) (Petrovi:
1972). Glagoljskim Marijinim mirakulima posveena je jedna (8) knjiga Radova
Staroslavenskog instituta (Petrovi: 1977). Objavljeni su hrvatski prijevodi tekstova ekoga
reformatora Jana Husa: dio Husova komentara Deset bojih zapovijedi, koji je na ekom
nastao 1412. godine, a zasvjedoen je u glagoljskom fragmentu iz XV. st. (Zagreb, Arhiv
HAZU, Fragm. glag. 108) (Reinhart: 1999) i Homilija na 13. nedjelju po Duhovima. Potpuni
se tekst sauvao u glagoljskom Zrcalu akna Luke (1445) iz Vrbnika (BAV, Borg. illirico 9, f.
86r 91r). Hrvatski je tekst Homilije stariji od danas poznatoga ekoga originala, kojemu se
najstarija potvrda nalazi u Husovoj Postili tiskanoj 1563. god. u Nrnbergu (Reinhart: 2000:
189). Husovi tekstovi u hrvatskom prijevodu i na glagoljskom pismu primjer su hrvatsko-
ekih knjievnih veza i dokaz da su hrvatski glagoljai, pozvani u Prag polovicom 14.
stoljea, u ekoj boravili sve do drugoga desetljea 15. stoljea (Reinhart: 1999: 251).
03.p65 26 04. 10. 04, 15:50

Izdavaka djelatnost Staroslavenskoga instituta 27
Uz kritiko izdanje ivotopisa Svete brae (Radovi, knj. 4), u institutskim izdanjima - Slovu i
Radovima Staroslavenskog instituta - objavljeni su radovi koji obrauju irilometodsku
problematiku. Na primjer: o Konstantinu i Metodu, njihovoj koli, Metodovu nomokanonu
(Grivec: 1957, 1960, 1962), o nekim mjestima u ivotopisima Svete brae (Kirly: 1976, Schtz:
1976), o slubama irila i Metoda (Tkadlk: 1977), o pojedinostima vezanima uz Svetu brau
(Koneski: 1976), uz ohridsku knjievnu kolu (Koneski: 1957), uz staroslavenske spomenike:
Kijevske listie (Koschmieder: 1955, Panteli: 1985), Kloev glagolja (tefani: 1955), Assemanov
evanelistar (Grivec: 1953, 1955, Kurz: 1970), Marijinsko evanelje (Nemirovskij: 1999), Suprasaljski
zbornik (Epifanijeva homilija o Kristovu pogrebu, Vaillant: 1958), uz postanak, evoluciju teksta i
leksike varijante staroslavenskih duljih evanelistara (Vrana: 1985, 1993), uz pojedine
staroslavenske jezine, napose sintaktike i leksike zanimljivosti (Grivec: 1952, Katii: 1957,
Keipert: 1972, Kurzov-Ribarova: 1972, Mirev: 1976, Mineva: 1978, Moszyski: 1978, Veerka:
1985, Skupskij: 1993), uz umjetniko oblikovanje najstarijih slavenskih rukopisa (yo: 1987.),
uz staroslavenske legende o Naumu (Hauptov: 1986), uz jezine karakteristike glosa u bosanskom
Srekovievu evanelju (Kuna: 1976), uz prve susrete Hrvata s irilometodskim djelom (Petrovi:
1988). Staroslavenskoj patristici - zapravo starim slavenskim patericima, i o tome to su bile
Metodijeve otskyj knigy - posveena su dva broja Slova: 24(1974) i 28(1978). U Slovu su
komemorirane 1100. godinjice: dolaska Solunske brae Konstantina irila i Metoda u Moravsku,
to jest 1100. godinjica slavenske pismenosti i knjievnosti (Slovo 13), smrti Konstantina irila
(Slovo 21) i smrti Metoda (Slovo 36 i 37) (v. magistralni lanak Vjekoslava tefania o
determinantama hrvatskoga glagolizma, tefani: 1971). Izaao je kritiki osvrt na odjek 1100.
obljetnice slavenske pismenosti i knjievnosti (1963) i ocjena rezultata obilja literature koja je tim
povodom nastala (Petrovi: 1967, 1969).
O glagoljici i irilici raspravlja se u institutskim izdanjima: o kronolokom primatu glagoljice
(Nedeljkovi: 1965), o Hrabru, o slavenskim azbukama, o azbunim molitvama i grafemskim
sustavima u ranom razdoblju slavenske pismenosti (Moin: 1973, Matjka: 1971), o nekim
inovacijama u fonolokom sustavu prvobitne glagoljice (Nedeljkovi: 1971), o grafikoj
strukturi glagoljice i teorijama o podrijetlu glagoljice (Eckhardt: 1955, 1963), o potrebi novoga
kompendija glagoljice (Horlek: 1971), o nazivima glagoljskoga pisma (tefani: 1976), o
glagoljici u Moravskoj i ekoj (Mare: 1971), o ekoj varijanti hrvatske uglate glagoljice
(Pacnerov: 1996), o uvjetima ivota glagoljice (Skok: 1953), o uzmaku glagoljice u krkoj
biskupiji (Polonijo: 1955), o glagoljici kao ortografskom uzorku u hrvatskoj knjievnosti
(Mogu: 1984), o historijskoj podlozi hrvatskoga glagoljatva u 10. i 11. stoljeu (Klai:
1965), o hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti kao kulturnom posredniku izmeu europskoga
zapada i istonih Slavena (Graciotti: 1971), o hrvatskoj srednjovjekovnoj poeziji i drami u
svjetlu hrvatske znanosti o knjievnosti (Kolumbi: 1969), o iluminaciji knjiga u Hrvatskoj u
15. i 16. stoljeu, ponajprije glagoljskih (Panteli: 1970; Badurina: 1984).
U Slovu su objavljeni opisi i tekstovi novopronaenih, otprije nepoznatih fragmenata
glagoljskih misala i brevijara, kao i tekstovi svih fragmenata brevijara iz 13. stoljea: Splitski
fragment misala po. 13. st. (tefani: 1957); Missale festivum 13.-14. st. (Panteli: 1972);
Moskovski fragment misala 15. st. (Nazor: 1970), Pulski odlomak misala, 15. st. (uni:
1999), Samoborski fragment brevijara, konac 14. st. ili po. 15. st. (imi: 1996); Pamanski
odlomci brevijara, 15. st. (Mihaljevi: 1996); Driveniki odlomak brevijara (Panteli: 1996),
svi glagoljski fragmenti brevijara starije redakcije iz 13. stoljea (Panteli: 1993).
Opisani su novootkriveni glagoljski brevijari i misali: Vatikanski iz 1465. godine, BAV, Vat.
Slav. 19 (Japundi: 1955), Brevijar popa Mavra iz 1460. god., Zagreb, NSK, R 7822 (Panteli:
03.p65 27 04. 10. 04, 15:50

28 Anica Nazor
1965), Padovanski brevijar, Padova, Biblioteca Universitaria, Ms 2282 (Tandari: 1977),

Kopenhagenski misal, Kopenhagen, Kongelige Bibliotek, Ny kongelig Samling 41 b. 20
(Svane: 1965). Opisani su rukopisi Bartola Krbavca, darovita krasnopisca i minijatora, gotovo
nepoznata do istraivanja Marije Panteli, koji je u prva dva desetljea 15. stoljea napisao
tri lijepa i bogato ukraena glagoljska plenarna misala (Berlinski, Roki i Ljubljanski ili
Beramski) i jedan brevijar (tzv. Bakarski, napisan za crkvu Sv. Andrije u Bakru, danas
zagubljen) (Panteli: 1957; 1964).
Pojedine zbirke glagoljskih i irilskih rukopisa opisane su u Radovima i Slovu: Berieva
zbirka rukopisa (i tiskanih knjiga) i zbirka bosanskih rukopisa u RNB u Petrogradu (Mileti:
1955, idak: 1967), zbirka glagoljskih rukopisa u Hrvatskom dravnom arhivu u Zagrebu
(Kolanovi: 1983), u Bodleiani u Oxfordu (Du Feu: 1971) i irilska zbirka u Nacionalnoj i
sveuilinoj knjinici u Zagrebu (Moin: 1964). Objavljena je bibliografija tekstova
glagoljskoga rituala (Tandari: 1980).
O glagoljskim natpisima objavljeno je vie radova u Slovu (Fui: 1957, 1962, 1971, 1976,
19881, 19882, tefani: 1969) i nekoliko o pravnim dokumentima (Hercigonja: 1990; Katii:
1990; Vonina: 1955; Vrana: 1955).
Jedan broj (34) Slova posveen je problematici najstarijih hrvatskih tiskanih knjiga,
ponajprije glagoljskih. U njemu su objavljeni rezultati istraivanja povijesnih, drutvenih i
kulturnoambijentalnih uvjeta nastanka i razvoja hrvatskoga glagoljakog tiska (Hercigonja:
1984), pa rezultati prvih istraivanja tehnologije tiska, tipografska analiza Misala iz 1483.
godine (Paro: 1984), pa tekstolokih, liturgijskih i jezinih istraivanja prvotiska Brevijara iz
1491. godine (Tandari: 1984), istraivanja svetakoga sastava Baromieva Brevijara iz
1493. godine (Grabar: 1984), zatim jezine koncepcije izdavaa glagoljskih knjiga u Rijeci
imuna Koiia Benje (Benvin: 1984). Analizirana je tehnika slaganja ligatura, koja je u
najstarijem razdoblju glagoljskoga tiskarstva uvedena, a sastoji se od kombinacije punih
slova i pridodanih prepolovljenih slova, zapravo grafikih znakova koji tek u kombinaciji s
punim slovima dolaze u funkciju i tvore brojne dvolane, trolane pa ak i etverolane
ligature. Ta je tehnika originalan izum tehnike naravi, kojem u povijesti tiskarstva, a
naroito u povijesti inkunabula nema paralele. (Paro: 1983: 21, Bakmaz: 1984: 112).
Evidentirani su primjerci najstarijih tiskanih glagoljskih knjiga u knjinicama SSSR-a (Kruming:
1984). Poseban se osvrt odnosi na ostalu tiskanu produkciju Hrvata u 15. stoljeu - na
stotinu i pedeset tiskanih knjiga kojima su tvorci bili Hrvati - preteno na latinskom i potom
na talijanskom jeziku (Juri: 1984). Problematika hrvatske glagoljske tiskane knjige obraivana
je i u prethodnim brojevima Slova. Ponajvie se tie prvotiska glagoljskoga Misala iz 1483.
godine i na rano razdoblje glagoljskoga tiskarstva (Bonjak: 1957, Tandari: 1964, 1976,
19832, Nazor: 1964, 1971, Ekl: 1971, Bakmaz: 1981).
O rimskom razdoblju glagoljskoga tiskarstva u Slovu je izalo nekoliko radova (Sgambati
1983, Tandari: 19833, Mrkonji 1988, Soldo 1990). Otkriveni su neki arhivski podaci o
izdavau i nakladnicima glagoljskoga Misala Pavla Modruanina iz 1528. godine (Runje
1993).
Institutska su izdanja otvorena jezinoj problematici. U Slovu su objavljeni lanci o
redakcijama staroslavenskoga jezika kao literarnom jeziku Srba i Hrvata (Kuna: 1965),
starobugarskom (staroslavenskom) A NE N (Mirev: 1976), o hrvatskom tipu
crkvenoslavenskoga jezika (Hamm: 1963), o jezinim kriterijima pri odreivanju donje granice
crkvenoslavenskoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima (Nazor: 1963), o
crkvenoslavenskoj jezinoj normi u hrvatskoglagoljskom ritualu (Tandari: 19831), o ruskoj
03.p65 28 04. 10. 04, 15:50

redakciji u glagoljskim spomenicima (Hamm: 1971), o jezinoj istonoslavenizaciji

Levakovievih glagoljskih liturgijskih knjiga tiskanih u Rimu u 17. stoljeu (Babi: 1999), o
poluglasu, glasu j i nainima njegova biljeenja u tekstovima crkvenoslavenskog jezika hrvatske
redakcije (Mihaljevi: 1981, 1986), o nekim pitanjima iz morfologije crkvenoslavenskoga jezika
hrvatske redakcije (Vince-Marinac: 1987), o jeziku Muke po Mateju u hrvatskoglagoljskim
misalima (imi: 2000), o znaenju rijei psaltir bukvar (Putanec: 1979).
Posljednja do sada objavljena (9) knjiga Radova posveena je glagoljskim protokolima
loinjskih notara Mikule Krstinia i Ivana Boievia, jedinim glagoljskim notarskim
protokolima koji su se sauvali s otoka Loinja. Sadre: oporuke, darovnice, kupoprodajne
ugovore, inventare i druge razliite sudske spise. U Radovima su objavljeni u cijelosti,
kronolokim redom u latinikoj transliteraciji. Oni su vrijedni izvori za prouavanje glagoljake
prolosti otoka Loinja, njegova govora i drutvenih prilika. I jo vie - glagoljski loinjski
protokoli to su ih od 1564. do 1636. godine upisivali notari glagoljai Mikula Krstini i Ivan
Boievi dokumenti su za hrvatsku prolost toga mletakoga posjeda na Kvarneru (Kouta:
1988). U Slovu su komemorirani mnogi paleoslavisti, prijatelji glagoljice, suradnici institutskih
izdanja i Staroslavenskoga instituta (rubrika: In memoriam). Recenzirana su i prikazana
paleoslavistika izdanja: knjige, monografije i studije (rubrika: Ocjene i prikazi). asopis se
osvre na paleoslavistiku problematiku u slavistikim i drugim asopisima (rubrika Osvrti).*
Staroslavenski je institut u suradnji s drugim izdavaima izdao dvije temeljne glagoljske
liturgijske knjige: misal i brevijar. Za izdanje misalskoga teksta uzet je Misal Hrvoja Vukia
Hrvatinia iz po. 15. stoljea, jedan od najraskonije iluminiranih glagoljskih rukopisa
(Istanbul, Sultanahmet Topkapi sarayi mzesi klphamesi). Objavljen je faksimil u
posebnoj knjizi i vjerna je kopija originala u cjelini i u pojedinostima: u veliini, boji, marginama.
Samo sjajna boja zlata odaje da je faksimil kopija, a ne original rukopisa. Kritiko izdanje
teksta prireeno je u zasebnoj knjizi u latinikoj transliteraciji, stupac na stupac, pokraene
su rijei razrijeene, tekst je usporeen s jo tri hrvatskoglagoljska misala; najstarijim
Vatikanskim Borg. illir. 4 iz po. 14. st., Novakovim iz 1368. i Rokim (oko 1420. godine). Sve
su razlike zabiljeene u kritikom aparatu. Rukopis je opisan, identificirani su biblijski tekstovi,
obraene su jezine karakteristike, provedena je kulturnopovijesna analiza iluminacije
rukopisa (94 minijature, 4 ilustrirana inicijala i vie od 380 raskonih i mnogo manjih inicijala,
v. Panteli 1970: 44). Izdanje Misala Hrvoja Vukia Hrvatinia u znanstvenoj i strunoj
javnosti dobilo je najbolje ocjene (napisane su mnoge pozitivne recenzije). Josip Tandari,
teolog i slavist, jedan od najboljih poznavalaca hrvatskih glagoljskih liturgijskih knjiga
ocijenio je da kritiko izdanje Hrvojeva misala, koje sadrava potpuni misalski tekst s
varijantama jo triju misala, prua reprezentativnu grau za prouavanje tekstova
hrvatskoglagoljskih misala 14. i 15. stoljea (Tandari 1981: 25).
Izdanje je bilo nadahnue hrvatskom slikaru Josipu Botteriju Diniju (ro. 1943.g.) da naslika
ciklus slika posveen Misalu Hrvoja Vukia Hrvatinia. Nakon izdanja potpunoga teksta
glagoljskoga misala pokazala se potreba slinoga izdanja glagoljskoga brevijara. Zato je
Staroslavenski institut, zajedno s jo dva izdavaa, objavio fototipsko izdanje II. novljanskoga
brevijara: II. novljanski brevijar. Hrvatskoglagoljski rukopis iz 1495. upni arhiv Novi
Vinodolski. Fototipsko izdanje. Uvod. Bibliografija. Marija Panteli. Anica Nazor.
Staroslavenski institut Svetozar Ritig Turistkomerc Zagreb 1977. Faksimil je u crno-bijeloj
tehnici, smanjena formata. Uz faksimil izdanje sadri paleografski opis, opis sadraja i jezika,
*
Potpuna bibliografija dosadanjih pedeset brojeva Slova objavljena je u Slovu br. 51.
03.p65 29 04. 10. 04, 15:50

30 Anica Nazor
povijesnu strukturu brevijara, istaknuti su zanimljivi tekstovi, napose u sanktoralu. Dodana je

iscrpna bibliografija sadraja s popisima biblijskih itanja, homilija i sermona. Taj je brevijar
izabran za izdanje, jer ima potpun sadraj (sve dijelove: Proprium de tempore, Kalendarium,
Psalterium, Officium defunctorum, Commune sanctorum, Officium de Beata, Proprium
sanctorum). Odlikuje se duljim lekcijama, iscrpnom deskripcijom slavljenja oficija, rubrikama i
dobrom jezinom tradicijom. Iako kritiko izdanje teksta II. novljanskoga brevijara jo eka
na realizaciju, objavljivanje dviju temeljnih glagoljskih liturgijskih knjiga misala i brevijara
najznaajniji je dogaaj u liturgijskom dijelu hrvatskoga glagolizma u posljednjih pedeset
godina.
Izrada rjenika hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika bila je prva briga obnovljene
Staroslavenske akademije. Njezin obnovitelj msgr. Svetozar Ritig napisao je 1950. godine:
pod vodstvom prof. Hamma izrauju (suradnici, op. A.N.) Staroslavenski rjenik hrvatske
redakcije, kako je u 13. i 14. stoljeu vladao u naim bogoslunim knjigama i glagoljskim
zakonicima i poveljama onog vremena. Taj rjenik bio bi najpotrebniji prirunik od desetak
tisua rijei staroslavenskoga jezika, koji nam je svima tako nuan za itanje naih drevnih
spomenika. Prije deset godina, kad je obiljeena 90. obljetnica Staroslavenske akademije, bio
je objavljen 1. svei Rjenika s tekstovima uvoda, oblikovanja i sadraja rjenikoga lanka,
s popisom izvora, azbunom tabelom glagoljice i tabelom glagoljskih ligatura. Danas - kad se
slavi 100. obljetnica Staroslavenske akademije - pred nama je 10. svei Rjenika, kojim je
zaokruen prvi svezak od rijei A do VRD. Rjenik je izraen na korpusu od ezdesetak
izvora, sastavljenih tako da u potpunosti u cjelini i u pojedinostima odraava hrvatski
crkvenoslavenski jezik, ponajprije njegovo leksiko blago. U nj su uli svi fragmenti do kraja
XIII. stoljea (apostola, misala, brevijara, homilija, apokrifa i legenda), najpotpuniji (i najstariji)
rukopisi misala, brevijara, rituala, psaltira i pojedini dijelovi zbornika (napisani
crkvenoslavenskim jezikom). Crkvenoslavenska natuknica prevedena je na hrvatski knjievni
i engleski jezik, doneseni su paralelno grki i latinski oblici, stvarna i prenesena znaenja,
znaenjske nijanse s obilnim citatima iz izvora. Prvi svezak Rjenika jedan je od najljepih
darova hrvatskoj filologiji i ne samo filologiji u povodu 100. obljetnice Staroslavenske akademije
i 50. obljetnice Staroslavenskoga instituta.
Zajedno s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Ruskom nacionalnom
bibliotekom u Petrogradu Staroslavenski je institut izdao glagoljske fragmente u zbirci Ivana
Beria: Glagoljski fragmenti Ivana Beria u Ruskoj nacionalnoj biblioteci. Faksimili.
Priredila Svetlana O. Vialova. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Ruska nacionalna
biblioteka - Staroslavenski institut. Zagreb 2000. Glagolieskie fragmenty Ivana Beria v
Rossijskoj nacionalnoj biblioteke. Opisanie fragmentov. Svetlana O. Vjalova. Horvatskaja
akademija nauk i iskusstv Rossijskaja nacionalnaja biblioteka Staroslavjanskij institut.
Zagreb 2000. Berieva zbirka glagoljskih spomenika: rukopisa, rukopisnih fragmenata, isprava
i primjeraka tiskanih glagoljskih knjiga najbogatija je zbirka glagoljskih spomenika izvan
Hrvatske, koja je prodajom 1874. godine dospjela u tadanju Carsku Javnu biblioteku u
Petrogradu. U izdanju su objavljeni svi Berievi glagoljski fragmenti. Faksimili su izali u crno-
bijeloj tehnici i u originalnoj veliini (osim nekoliko fragmenata koji su poneto smanjeni,
onoliko koliko veliinom premauju format knjige). Svako je smanjenje izraeno u postotcima
(i oznaeno na dnu smanjenih stranica). Opis fragmenata je potpun i temeljit, sastavljen na
naelima moderne kodikologije.
U Staroslavenskom institutu prireena je hrestomatija hrvatskih knjievnih srednjo-
vjekovnih tekstova, objavljena 1969. godine u ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti.
03.p65 30 04. 10. 04, 15:50

Hrvatska knjievnost srednjega vijeka. Priredio Vjekoslav tefani i suradnici: Biserka

Grabar, Anica Nazor, Marija Panteli. (Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Knjiga 1, Zora-
Matica hrvatska Zagreb, 1969). Pojava te knjige najvei je dogaaj u objavljivanju hrvatskih
glagoljskih knjievnih tekstova. Hrestomatija je sastavljena preteno od glagoljskih tekstova
(irilski i stari latiniki tekstovi znatno su manje zastupljeni, od ukupno 89 jedinica 70 je
glagoljskih); jer glagoljski tekstovi doista ine temelj hrvatske srednjovjekovne knjievnosti.
Unato zadanom, ogranienom opsegu knjige, hrestomatija je obilno potkrijepila tvrdnju
Stjepana Ivia iz 1930. godine: da je hrvatska srednjovjekovna knjievnost puna djela to ih
obrauju i ostale srednjovjekovne knjievnosti. Hrestomatija je imala pozitivne odjeke u
knjievnoj medievistici. Ocijenjena je kao najcjelovitija i najbogatija zbirka hrvatskih
srednjovjekovnih tekstova (Kolumbi: 1994: 340).
Izdavakom djelatnou i istraivanjima tijekom pedeset godina svojega postojanja
Staroslavenski je institut uvelike pridonio boljem poznavanju hrvatskoga glagolizma, napose
hrvatske srednjovjekovne knjievnosti i crkvenoslavenskoga jezika.
Kratice:
BAV - Biblioteca Apostolica Vaticana
NSK - Nacionalna i sveuilina knjinica
RNB - Rossijskaja nacionalnaja biblioteka
K - itje Konstantina irila
M - itje Metodija
Literatura:
Babi, V. 1999. Vzhodnoslovanizacija hrvakih glagolskih liturginih tekstov v 17. in 18. stoletju in
oblikovanje znailnih grafinih sistemov Levakovievih izdaj misala in brevijara. Slovo 47-
49, 255-284.
Badurina, A. 1984. Iluminacija knjiga u Hrvatskoj u 15. i 16. stoljeu. Slovo 34, 219-223.
Bakmaz, I. 1981. Prvo razdoblje hrvatskoglagoljskog tiskarstva. Slovo 31, 103-132.
Bakmaz, I. 1984. Grafija najstarijih hrvatskoglagoljskih tiskanih knjiga. Slovo 34, 111-123.
Benvin, A. 1984. Zamisao liturgijskog jezika u imuna Koiia. Slovo 34, 203-218.
Bonjak, M. 1957. Sauvani primjerci prve hrvatske tiskane knjige. Slovo 6-8, 297-310.
Bratuli, J. 1972. Apokrif o prekrasnom Josipu u hrvatskoj knjievnosti. Radovi Staroslavenskog
instituta 7, 31-122.
Constantinus et Methodius Thessalonicenses. Fontes. Recensuerunt et illustraverunt Franciscus
Grivec. (Pars I, II et IV) et Franciscus Tomi (Pars III). Radovi Staroslavenskog instituta 4,
(1960).
uni, M. 1999. Pulski odlomak glagoljskoga misala iz 15. stoljea. Slovo 47-49, 177-207.
Du Feu, V. M. 1971. The Glagolitic Mss in the Bodley Library. Slovo 21, 301-303.
Eckhardt, T. 1955. Napomene o grafikoj strukturi glagoljice. Radovi Staroslavenskog instituta 2, 59-91.
Eckhardt, T. 1963. Theorien ber den Ursprung der Glagolica. Slovo 13, 87-118.
Ekl, V. 1971. Koii: Od biti redovnikoga kniice. Slovo 21, 223-226.
Fui, B. 1957. Baanska ploa kao arheoloki predmet. Slovo 6-8, 247-262.
Fui, B. 1962. Glagoljski natpis iz terne (1541). Slovo 11-12, 167-180.
Fui, B. 1971. Najstariji hrvatski glagoljski natpisi. Slovo 21, 227-254.
Fui, B. 1976. Roki glagoljski abecedarij. Slovo 25-26, 193-201.
1
Fui, B. 1988 . Supetarski ulomak. Slovo 38, 55-62.
2
Fui, B. 1988 . Glagoljski natpisi. Dopune 1, 2, 3, 4, 5, 6. Slovo 38, 63-73.
03.p65 31 04. 10. 04, 15:50

32 Anica Nazor
Grabar, B, 1967. Apokrifna Djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi. Radovi Staroslavenskog

Grabar, B. 1969. Glagoljski odlomak Pseudo-Tomina evanelja. Slovo 18-19, 213-232.
Grabar, B. 1972. Apokrifna djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi. 3. Djela Pavla i Tekle.
Radovi Staroslavenskog instituta 7, 5-30.
Grabar, B. 1973. Muenje sv. Jakova Perzijanca u hrvatskoglagoljskim odlomcima XIV. st. Slovo 23,
141-160.
Grabar, B. 1977. Legenda o sv. Aleksiju u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti. Slovo 27, 61-84.
Grabar, B. 1983. Jo jedna glagoljska verzija legende o sv. Aleksiju. Slovo 32-33, 85-102.
Grabar, B. 1984. Tiskani glagoljski Baromiev brevijar. Slovo 34, 159-180.
Graciotti, S. 1971. Hrvatska glagoljska knjievnost kao kulturni posrednik izmeu evropskog Zapada
i istonih Slavena. Slovo 21, 306-323.
Grivec, F. 1952. Sprstoln-synthronos. Slovo 1, 6-18.
Grivec, F. 1953. Dikcija Assemanijevega glagolskega evangelistarja. Slovo 3, 5-34.
Grivec, F. 1955. Na sem Petr. Slovo 4-5, 24-46.
Grivec, F. 1957. Cyrillo-Methodiana (1. Drvo prahnno - jagoda izgnila. -2. O Metodovem
nomokanonu. -3. Praki rokopis Italske legende.). Slovo 6-8, 24-53.
Grivec, F. 1960. Iz Cirilove knievne ole. Slovo 9-10, 5-13.
Grivec, F. 1962. Vpraanja o Konstantinu in Metodu. Slovo 11-12, 131-147.
Hamm, J. 1957. Starohrvatski prijevod Pjesme nad pjesmama. Slovo 6-8, 195-230.
Hamm, J. 1958. Judita u hrvatskim glagoljskim brevijarima. Radovi Staroslavenskog instituta 3,
105-201.
Hamm, J. 1960. Apokalipsa bosanskih krstjana. Slovo 9-10, 43-104.
Hamm, J. 1963. Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika. Slovo 13, 43-67.
Hamm, J. 1971. Ruska redakcija u glagoljskim spomenicima. Slovo 21, 213-222.
Hauptov, Z. 1986. Staroslovnsk legendy o Naumovi. Slovo 36, 77-86.
Hercigonja, E. 1967. Glagoljska verzija pune redakcije Pavlove apokalipse iz Oxfordskog kodeksa
Ms. Can. lit. 414. Radovi Staroslavenskog instituta 6, 209-255.
Hercigonja, E. 1984. Povijesni, drutveni i kulturnoambijentalni uvjeti nastanka i razvoja hrvatskoga
glagoljakog tiska. Slovo 34, 17-61.
Hercigonja, E. 1990. Neke jezino-stilske znaajke Vinodolskoga zakona (1288) i Krkoga (Vrbanskoga)
statuta (1388). Slovo 39-40, 87-125.
Horlek, K. 1971. Poteba novho kompendia hlaholice. Slovo 21, 359-363.
Ivi, S. 1930. Sredovjena hrvatska glagoljska knjievnost. Sveslavenski zbornik 132-142 + 1 prilog
(faksimil hrv. glag. pisma bana Nikole Zrinjskoga).
Japundi, M. 1955. Glagoljski brevijar iz g. 1465. Radovi Staroslavenskog instituta 2, 155-191.
Juri, . 1984. Hrvatske inkunabule. Slovo 34, 81-90.
Katii, R. 1957. u jednoj staroslavenskoj ispovjednoj molitvi. Slovo 6-8,
236-246.
Katii, R. 1990. Praslavenski pravni termini i formule u Vinodolskom zakonu. Slovo 39-40, 73-85.
Keipert, H. 1972. Ksl. pritelie und Verwardtes. Slovo 22, 85-92.
,
Kirly, P. 1976. K VIII. 23: vl~ ski ve. Slovo 25-26, 121-126.
Klai, N. 1965. Historijska podloga hrvatskoga glagoljatva u X i XI stoljeu. Slovo 15-16, 225-281.
Kolanovi, J. 1983. Glagoljski rukopisi i isprave u Arhivu Hrvatske. Slovo 32-33, 131-187.
Kolumbi, N. 1969. Hrvatska srednjovjekovna poezija i drama u svjetlu nae nauke o knjievnosti.
Slovo 18-19, 189-212.
Kolumbi, N. 1994. Po obiaju zainjavac: rasprave o hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti.
Split: Knjievni krug.
Koneski, B. 1957. Ohridska knjievna kola. Slovo 6-8, 177-194.
Koneski, B. 1976. Sedmoislenici. Slovo 25-26, 185-191.
Koschmieder, E. 1955. Die Vermeintlichen akzentzeichen der Kiever Bltter. Slovo 4-5, 5-23.
03.p65 32 04. 10. 04, 15:50

Kouta, L. 1988. Glagoljski loinjski protokoli notara Mikule Krstinia i Ivana Boievia (1564-
1636). Radovi Staroslavenskog zavoda 9.
Kruming, A. 1984. Rannie glagolieskie izdanija v bibliotekah SSSR. Slovo 34, 225-255.
Kuna, H. 1965. Redakcije staroslavenskog kao literarni jezik Srba i Hrvata. Slovo 15-16, 183-199.
Kuna, H. 1976. Jezike karakteristike glosa u bosanskom jevanelju iz Srekovieve zaostavtine.
Slovo 25-26, 213-230.
Kurz, J. 1970. Nazalni vokali u Asemanovu kodeksu. Slovo 20, 5-28.
Kurzov-Ribarova, Z. 1972. Iz prouavanja imperativa u staroslavenskom jeziku. Slovo 22, 52-84.
Mare, F. V. 1971. Hlaholice na MoravW a v echch. Slovo 21, 133-199.
Mare, F. V. 1973. Prolon legenda o svtem Vitu. Slovo 23, 97-113.
MatWjka, L. 1971. Grafemski sustavi u ranoj slavenskoj pismenosti. Slovo 21, 71-78.
MatWjka, L. 1973. Dvije crkvenoslavenske legende o svetom Vidu. Slovo 23, 73-96.
Mihaljevi, M. 1981. Problemi u vezi s poluglasom. (Rad na Rjeniku opeslavenskog knjievnog
jezika hrvatske redakcije). Slovo 31, 67-79.
Mihaljevi, M. 1986. O glasu j i nainima njegova biljeenja u tekstovima hrvatske redakcije
crkvenoslavenskog jezika. Slovo 36, 123-139.
Mihaljevi, M. 1996. Novootkriveni Pamanski fragmenti brevijara. Slovo 44-46, 99-170.
Mileti, I. 1955. Berieva zbirka glagoljskih rukopisa i tampanih knjiga u Lenjingradu. Radovi
Staroslavenskog instituta 2, 93-128 + sl.10.
Milii, I. 1999. Starozavjetna Knjiga Mudrosti u hrvatskoglagoljskim brevijarima. Slovo 47-49, 57-112.
Mineva, A. 1978. Za sintaksisa na Sinajskija paterik. Slovo 28, 89-104.
.
Mirev, K. 1976. Staroblg. a ne n. Slovo 25-26, 147-150.
Mogu, M. 1984. Glagoljica kao ortografski uzorak u hrvatskoj knjievnosti. Slovo 34, 263-268.
Moin, V. 1964. irilski rukopisi i pisma Nacionalne i sveuiline biblioteke u Zagrebu. Radovi
Staroslavenskog instituta 5, 163-333.
Moin, V. 1973. Jo o Hrabru, slavenskim azbukama i azbunim molitvama. Slovo 23, 5-71.
Moszyski, L. 1978. Grecyzmy w Pateryku synajskim. Slovo 28, 67-76.
Mrkonji, T. 1988. Glagoljska kanonska tablica iz 1637. Prilog bibliografiji Levakovievih djela.
Slovo 38, 93-100.
Nazor, A. 1963. Jezini kriteriji pri odreivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u
hrvatskoglagoljskim tekstovima. Slovo 13, 68-86.
Nazor, A. 1964. Koiiev bukvar, Slovo 14, 121-128.
Nazor, A. 1970. Moskovski odlomak glagoljskog misala XV. st. Slovo 20, 103-109.
Nazor, A. 1971. Kulturnopovijesno znaenje izdanja glagoljske tiskare u Senju g. 1494-1508. Slovo
21, 415-442.
Nedeljkovi, O. 1965. Jo jednom o hronolokom primatu glagoljice. Slovo 15-16, 19-58.
Nedeljkovi, O. 1971. Neke inovacije u fonolokom sistemu prvobitne glagoljice. Slovo 21, 79-93.
Nemirovskij, E. 1999. K istorii otkrytija i pervinogo izuenija glagolieskogo Mariinskogo
etveroevangelija. Slovo 47-49, 33-56.
Pacnerov, L. 1996. esk varianta charvtsk hranat hlaholice. Slovo 44-46, 45-62.
Panteli, M. 1957. Hrvatskoglagoljski misal iz godine 1402. Slovo 6-8 (Vajsov zbornik), 380-383.
Panteli, M. 1964. Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca. Radovi Staroslavenskog instituta 5, 5-98.
Panteli, M. 1965. Glagoljski brevijar popa Mavra iz godine 1460. Slovo 15-16, 94-149.
Panteli, M. 1970. Povijesna podloga iluminacije Hrvojeva misala. Slovo 20, 39-96.
Panteli, M. 1972. Hrvatskoglagoljski odlomak Missale festivum. Slovo 22, 5-25.
Panteli, M. 1973. Hrvatskoglagoljski amulet tipa Sisin i Mihael. Slovo 23, 161-203.
Panteli, M. 1985. O Kijevskim i Sinajskim listiima. Slovo 35, 5-56.
Panteli, M. 1993. Fragmenti hrvatskoglagoljskoga brevijara starije redakcije iz 13. stoljea. Slovo
41-43, 61-146.
Panteli, M. 1996. Driveniki odlomak glagoljskoga brevijara iz 15. stoljea. Slovo 44-46, 85-96.
Paro, F. 1983. O ligaturama u hrvatskoglagoljskim inkunabulama. 15 dana: umjetnost - kultura -
animacija u kulturi 8.
03.p65 33 04. 10. 04, 15:50

34 Anica Nazor
Paro, F. 1984. Tipografska analiza hrvatskoglagoljskog prvotiska Misala po zakonu rimskoga dvora
iz 1483. godine. Slovo 34, 91-110.
Petrovi, I. 1967, 1969. Literatura o irilu i Metodiju prilikom 1100. jubileja slavenske pismenosti.
Slovo 17, 136-188; Slovo 18-19, 233-382.
Petrovi, I. 1972. Bogorodiina udesa u Ivanievu zborniku, hrvatskoglagoljskom spomeniku 14/
15. st. Radovi Staroslavenskog instituta 7, 123-210.
Petrovi, I. 1977. Marijini mirakuli u hrvatskim glagoljskim zbirkama i njihovi europski izvori.
Radovi Staroslavenskog instituta 8.
Petrovi, I. 1988. Prvi susreti Hrvata s irilometodskim izvoritem svoje srednjovjekovne kulture.
Slovo 38, 5-54.
Polonijo, M. 1955. Prvi uzmak glagoljice u Krkoj biskupiji. Radovi Staroslavenskog instituta 2,
193-211.
, . 1987. . Slovo 37, 55-90.
Putanec, V. 1979. Znaenje rijei psaltir bukvar. Prilog za stariju nastavnu terminologiju u Hrvata.
Slovo 29, 93-96.
Reinhart, J. 1999. Husov Vyklad desatera boieho pikzanie u hrvatskoglagoljskom
(starohrvatskom) prijevodu. Slovo 47-49, 221-254.
Reinhart, J. 2000. Husova Homilija na 13. nedjelju po Duhovima u hrvatskoglagoljskom prijevodu.
Slovo 50, 119-190.
Reinhart, J. - Turilov, A. A. 1990. Budapetskij glagolieskij otryvok: drevnejij slavjanskij spisok
itija Simeona Stolpnika. Slovo 39-40, 37-44.
Ribarova, Z. 1987. Knjiga proroka Jone. Slovo 37, 123-159.
Ribarova, Z. 1996. Vajsova prouavanja prijevoda Malih proroka. Slovo 44-46, 27-46.
Runje, P. 1993. Izdava i nakladnici glagoljskog misala Pavla Modruanina iz godine 1528. Slovo 41-
43, 227-240.
Schtz, J. 1976. Anmerkungen zur Vita Methodii. Slovo 25-26, 127-137.
Sgambati, E. 1983. Udio Rusina u izdavanju hrvatskih glagoljskih knjiga u XVII stoljeu. Slovo 32-33,
103-122.
Skok, P. 1953. Uslovi ivota glagoljice. Slovo 3, 50-63.
, . . 1993.
. Slovo 41-43, 49-59.
Soldo, A. J. 1990. Antun Dragutin Pari i njegov glagoljski misal. Slovo 39-40, 167-186.
Svane, G. O. 1965. Kopenhagenski glagoljski misal. Slovo 15-16, 59-93.
idak, J. 1955. Kopitarovo bosansko evanelje u sklopu pitanja Crkve bosanske. Slovo 4-5, 47-63.
idak, J. 1967. Bosanski rukopisi u Gosudarstvennoj publinoj biblioteci u Lenjingradu. Slovo 17,
113-124
imi, M. 1996. Samoborski fragment glagoljskoga brevijara. Slovo 44-46, 63-83.
imi, M. 2000. Jezik Muke po Mateju u hrvatskoglagoljskim misalima. Slovo 50, 5-117.
tefani, Vj. 1944. Staroslavenska akademija u Krku (1902-1927). Poseban otisak iz revije Croatia
Sacra 22, god. XIII-XIV.
tefani, Vj. 1955. Kloev glagolja i Luka Rinaldis. Radovi Staroslavenskog instituta 2, 129-153.
tefani, Vj. 1957. Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije. Slovo 6-8, 54-133.
tefani, Vj. 1964. Glagoljski Transit svetoga Jeronima u starijem prijevodu. Radovi Staroslavenskoga
tefani, Vj. 1969. Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika, Slovo 18-19, 7-40.
tefani, Vj. 1971. Determinante hrvatskoga glagolizma. Slovo 21, 12-30.
tefani, Vj. 1976. Nazivi glagoljskog pisma. Slovo 25-26, 17-76.
Tandari, J. 1964. Grafiki znaci prve hrvatske tiskane knjige. Slovo 14, 110-120.
Tandari, J. 1976. Jo jedan odlomak prvotiska Misala iz 1483. Slovo 25-26, 389-391.
Tandari, J. 1977. Hrvatskoglagoljski Padovanski brevijar. Slovo 27, 129-147.
Tandari, J. 1980. Hrvatskoglagoljski ritual. Slovo 30, 17-87.
03.p65 34 04. 10. 04, 15:50

Tandari, J. 1981. Tekstoloka istraivanja hrvatskoglagoljskih liturgijskih spomenika. Tekstologija

srednjovekovnih junoslovenskih knjievnosti. Zbornik radova sa Meunarodnog naunog
skupa. SANU. Nauni skupovi 10. Odelenje jezika i knjievnosti 2, 129-135.
1
Tandari, J. 1983 . Crkvenoslavenska jezina norma u hrvatskoglagoljskom ritualu. Slovo 32-33, 53-83.
2
Tandari, J. 1983 . Hrvatskoglagoljska poetnica iz 1527. Slovo 32-33, 255-261.
3
Tandari, J. 1983 . Dodaci Karamanovu Misalu. Slovo 32-33, 179-185.
Tandari, J. 1984. Hrvatskoglagoljski tiskani brevijar iz 1491. Slovo 34, 125-157.
Tkadlk, V. 1977. K datovn hlaholskch slueb o sv. Cyrilu a Metodji. Slovo 27, 85-128.
Vaillant, A. 1958. Lhomlie dpiphane sur lensevelissement du Christ. Radovi Staroslavenskog
instituta 3, 5-101.
Veerka, R. 1985. Rytmick faktor v linern organizaci staroslovnsk vty. Slovo 35, 77-114.
Vince-Marinac, J. 1987. Iz morfologije crkvenoslavenskog jezika hrvatske redakcije. Slovo 37, 117-122.
Vonina, J. 1955. etiri glagoljske listine iz Like. Radovi Staroslavenskog instituta 2, 213-230.
Vrana, J. 1955. Da li je sauvan original isprave Kulina bana. Paleografijsko-jezina studija o primjercima
isprave iz g. 1189. Radovi Staroslavenskog instituta 2, 5-57.
Vrana, J. 1985. Postanak i evolucija teksta staroslavenskih duljih evanelistara. Slovo 35, 57-76.
Vrana, J. 1993. Evolucija leksikih varijanata u staroslavenskom prijevodu evanelja od kraja 10.
stoljea do poetka 14. stoljea. Slovo 41-43, 5-48.
SUMMARY
PUBLICATIONS OF THE OLD CHURCH SLAVONIC INSTITUTE

In the publications of the Institute - in the first place in Slovo and Radovi Staroslavenskog instituta,
many articles and studies about palaeoslavic topics were published on Cyrillo-Methodian problems,
Glagolitic and Cyrillic script, historical background and determinants of the Croatian Glagolitism,
Croatian Glagolitic literature as a mediator between Western European and Eastern Slavonic people,
Croatian Church Slavonic language. Description and texts of the newly discovered whole Missals and
Breviaries as well as Glagolitic fragments and inscriptions were published. Particular miscellanies of
the Glagolitic and Cyrillic manuscripts were described.
Critical editions were: Old Slavonic biographies of the Holy Brothers, some Croatian Glagolitic
biblical, apocryphal and hagiographic texts, bibliography of the Croatian Glagolitic ritual texts.
Special attention was paid to the printed Glagolitic books. Since 1991, the Institute has been publishing
Dictionary of the Croatian Redaction of the Church Slavonic (the first volume has been published
with the entries A - VRD). In co-operation with other publishing houses the Institute has published
elementary liturgical books - a missal and a breviary, as well as the Glagolitic fragments of the Ivan
Beris Collection in the Russian National Library (facsimiles and descriptions). The Anthology of
the Croatian Mediaeval Literature was also prepared in the Institute. (published in 1969).
The Old Church Slavonic Institute contributed great deal in better understanding of the Croatian
Glagolitism, especially of the Croatian mediaeval literature and of the Church Slavonic language.
Kljune rijei: Staroslavenski institut, izdavaka djelatnost, Slovo, Radovi Staroslavenskog instituta
Key words: Old Church Slavonic Institute, publications, Slovo, Radovi Staroslavenskog instituta
03.p65 35 04. 10. 04, 15:50

03.p65 36 04. 10. 04, 15:50
Franjo Veli
(Omialj)
RUKOPISNA OSTAVTINA STAROSLAVENSKE

AKADEMIJE KOJA SE UVA U KRKU
Na osnovi prouavanja izvornog gradiva iz biskupijskog arhiva u Krku (Biskupijski Arhiv Krk = BAK)
ukazuje se na brojne radove i dokumentarnu grau koja je, nakon prestanka rada Staroslavenske aka-
demije, ostala u Krku. Glavninu ini rukopisna ostavtina Dragutina Karla Paria, ponajvie njegove
jezine i druge zabiljeke o vatikanskim, Propagandinim i drugim staroslavenskim misalima i brevijarima.
Meu ostavtinom Akademije uva se i prijevod Biblije na staroslavenskom jeziku, ekog sveenika
Josefa Menzela. Posebnost ostavtine ini i Pariev pokuaj pisanja Rjenika hrvatskog jezika.
Prestankom rada Staroslavenske akademije u Krku cjelokupna tadanja njezina

rukopisna ostavtina bila je 1929. godine predana Hrvatskoj bogoslovskoj akademiji u
Zagrebu koja je djelovala u sastavu Katolikog bogoslovnog fakulteta, s ciljem da ta
crkvena visokokolska ustanova nastavi radom tamo gdje je Akademija stala u Krku.1
Tada su predani svi dostupni materijali i arhivalije koji se danas uvaju u Staroslavenskom
institutu u Zagrebu koji je Akademijin sljednik. Neto je grae meutim ostalo na Krku,
kod pojedinaca i ustanova koje su bile najue povezane sa Staroslavenskom akademijom,
a to je naknadno, najee posthumno, predano i pohranjeno u Biskupijskom arhivu u
Krku. Danas se ta graa uva u Biskupijskom arhivu u Krku u jednom ormaru s oznakom
Miscellanea. Ormar sadri est polica od kojih su prve dvije naslovljene: Ostavtina
Dragutina (Karla) Paria i Ostavtina Staroslavenske akademije. Tijekom vremena
graa je na ovim dvjema policama uvelike izmijeana pa je teko znati to je pripadalo
kojem naslovniku. Smatramo, uostalom, da to i nije nuno razdvajati jer je poznato da su
rad, uloga i svekoliki doprinos Dragutina Antuna Paria u stvaranju i radu Staroslavenske
akademije bili od velike vanosti.2 Danas smijemo rei da je glavnina grae Dragutina
Paria (umro u Rimu o Boiu 1902.) pripadala i Staroslavenskoj akademiji i obrnuto.
Tijekom vremena neto je oito prenijeto na drugo mjesto. Tako se npr. tri glagoljska
fragmenta Pasionala koji sadre: 1. Muenje 40 muenika sebastenskih, 2. Muenje sv.
Jurja, 3. Periodi sv. Ivana apostola i 4. Odlomak neke homilije ili govora, o kojima pie
Vjekoslav tefani u svojoj knjizi, ne nalaze u ormaru Miscellanea.3
1
O Staroslavenskoj akademiji u Krku vidi zbornik Staroslavenska ... te Bozani i Stri 2002.
2
O zaslugama Dragutina Paria za Staroslavensku akademiju vidi Daroslav 1903., Antun ... 1993. i agar 1996.
3
tefani 1960: 193-196.
04 Velcic.indd 37 4.10.2004, 17:47:28

38 Franjo Veli
Budui da se Dragutin Pari itavog ivota, uz brojne druge aktivnosti, bavio i

staroslavenskim jezikom i glagoljicom, u njegovoj rukopisnoj ostavtini, koju naalost
moemo smatrati ostacima ostataka, nalazimo u jednom konatom fasciklu sa zlatno
otisnutim grbom nekog nadbiskupa ili kardinala sljedeu vrijednu rukopisnu grau.
Fascikl I.
1. Rukopis naslovljen Dioecesis Veglensis. To je Pariev Misal za svetaka slavlja
u Krkoj biskupiji. Taj Sanktoral sadri 64 svetaka slavlja od sijenja do prosinca,
ukljuuje u potpunosti ordinarij mise s ulaznom pjesmom (pristupom), zbornom molitvom,
itanjima poslanice i evanelja, posvetnom molitvom i popriesnom. Svi su tekstovi pisani
latininim pismom na staroslavenskom jeziku. Prema rukopisu pisanom ljubiastom tintom
zakljuujemo da je to rad Dragutina Paria. To potvruje i Pariev potpis s glagoljskim
inicijalima. Rukopis sadri 22 neuvezana arka formata A8. Spis je datiran 16. kolovoza
1883. godine.
2. Boravak i rad u Rimu omoguio je Pariu usporedbu starih rukopisnih glagoljskih misala
s latinskim tiskanim misalima-inkunabulama. Tako npr. uz gore spomenuti tekst nalazimo
zabiljeku o dva pregledana latinska misala-inkunabule iz god. 1477. i 1493. (dakle iz iste
godine kao i na Senjski misal) sa signaturama iz bogate rimske knjinice Casanatense.4
3. Raznolikost zanimanja Dragutina Paria za jezina pitanja vidljiva je i u njegovu
zapaanju o jezinim specinostima otoka Krka. On je godine 1870. u Poljicama na Krku
zapisao Oe na i Zdravomariju na vlakom jeziku. Te je molitve Pari uo od tada ve
starog Mata Bajia, nadimkom Gapovia. Smatramo da je zanimljivo objaviti taj zapis jer
dosadanja zapaanja i zapisi o toj jezinoj pojavi na Krku potjeu iz kasnijeg vremena.5
4. Pokuaj usporeivanja jezinih razlika u tekstovima misala iz 1371. s prvotiskom
misala iz 1483. godine. To je samo poetak Muke (Muenie, iz 1371. godine) Isusove
po Ivanu. Predloak teksta je iz Misala iz 14. st., a samo je malim slovima povrh teksta
dodavao jezine razlike iz 1483. godine.6
5. Mala biljenica - uvezana kao knjiica, formata 13 x 18 cm, ispisana krasopisnom
uglatom glagoljicom i naslovljena: Bukvar ili psaltir. Rukotvoren za nauk male dice,
naega naroda slovinskoga. - Budui makanca od tampe istih Kniga u ovih daravah od
Dalmacie. Izvajen, i prinesjen iz drugih kniga, i ponapravlen. - Po meni o. f. Ludoviku
4
Bibliotena signatura: Bibl. Casant. G. IV. 13. Incipit Ordo Missalis secundu(m) consuetudinem Curiae Romanae
(...) Neapoli opus hoc sacrum impressum est (...) an. 1477. I druga: Bibl. Casant. H. II. 68. Missale secu(ndum)
consuetudinem sanctae Eccl(es)iae Romanae (...) sumptibus et jussu famosissimi Nicolai de Franchfordia:
arte itemq(uae) et industria probatitissimi (sic!) viri Johannis Herczog de Landvia, Impressum Venetiis (...)
1493. In 8.o.
5
BAK, Miscellanea, Fasc. I.: Pariev zapis:
Ote na.
ae nostru, kar le ti en er, neka se spun volja a te, kum en er, a i pre pemint. Pera nostre saka zi de
nam astez. Odprost nam duan, ka ti noi odprostim a lu nostri duni. Neka nu na tu vezi en naprostovanje,
neka na zbavet de zvaka slab. Amen.
Zdravo Marijo.
Jo pozdravlesk tire, Maria, kare ti pljire de milost. Domnu u tire, tu ti srine entru muier, ti tu ti blagoslovite
i plod dila te utrobe, Isus. Posvetite Maria, maja lu Isukerst, rog za noi grini akmo i kend aiste ure vruro
mori. Amen.
6
Usp. BAK, Miscellanea, Fasc. I. Na gornjem je desnom rubu objanjenje: Suprascriptae sunt variantes ex
Miss. 1483.
04 Velcic.indd 38 4.10.2004, 17:47:29

Rukopisna ostavtina Staroslavenske akademije koja se uva u Krku 39
Bausu od Zlosel: tretoga Reda S. Oca Franika Pro(vi)ncie Dalmacie - Kniice druge.
- U Perviu lita 1823. Rukopis ima 21 numeriranu stranicu. Zbog zanimljivih molitvenih
tekstova donosimo njezin sadraj. Ve na prvoj stranici, pod naslovom Psaltir, donosi
staroslavensku azbuku i slovoklopnik, tj. pregledno uz suglasnike stavlja samoglasnike i
poluglasove. Na stranici 2. Molitva Gospodnja - Ote na, Pozdravlenije Angelsko - Raduj
se obradovanaja Marie i Blagos(l)ov terpezi, Blagoslov veere. Na stranici 3. donosi Simvol
Apotolski razdijeljen, prema tradiciji, imenima dvanaestorice apostola. Na stranici 4.
slijedi: Zdravo Kralice te Stavni nauk duhovni koji obiluje mudrim asketskim izrekama za
korektno vladanje. Nakon dunosti prema Bogu, na drugo mjesto stavlja dunosti prema
sebi i tek na tree mjesto dunosti prema drugome, to je oita iznimka. Na stranicama
8. - 10. slijede psalmi, i to: Ps 109, 110, 111, 112 i 116. Na 10. stranici donosi Pjesan B.
Marie Djevi i Ps 113. Na stranici 11. Pjesan Simjonija i Ps 90. Slijede psalmi 129. i 50.
Na stranici 14. slijedi Deseto slovie, tj. Deset Bojih zapovijedi izreenih u pjesmi da se
lake pamte.7 Na sredini stranice nacrtana ruka s ispruenim prstom ukazuje na: Pristup
k Missi. Na 17. stranici slijedi: Molitve za rei pervo, i poslie nauka. Pervo skule, Poslie
skule. Na stranici 18. slijede skraenice za 70 staroslavenskih rijei. Na 19. stranici na prvoj
je polovici stranice glagoljska azbuka s izgovorom, sve glagoljicom, a na drugoj polovici
zapoinju Ljetanie B. M. Devi, a na posljednjoj, 21. stranici donosi brojevne vrijednosti
glagoljskih slova. Taj mali rukopis moe nam biti izvrstan pokazatelj razvoja crkvenih i
pukih molitava jednoga kraja i franjevake zajednice u njemu.
6. Premda je svima poznato posljednje izdanje Misala na staroslavenskom jeziku
glagoljskim slovima koje su u izdanju kongregacije De propaganda de u Rimu za tisak
1893. godine priredila dva Kranina, dr. Ivan rni i dr. Dragutin Pari, ipak je manje
poznato da je svega desetak godina kasnije Staroslavenska akademija u Krku pokrenula projekt
novoga staroslavenskog misala latinskim slovima. Taj je projekt Staroslavenske akademije
podupirao Biskupski ordinarijat u Krku koji je u studenome 1905. godine uputio slubeni
dopis biskupskim ordinarijatima po Dalmaciji sa zamolbom da narue nove misale.8 Prvi
se meu dalmatinskim biskupima oitovao ibenski biskup dr. Vinko Pulii (1903.-1910.)
koji pored ostalog javlja da se u ibenskoj biskupiji glagolja samo u upi Prvi - Luka koju
vode franjevci treoreci glagoljai.9 I dok je biskup ibenski bio spreman otkupiti pet novih
7
Donosimo cjelovit tekst sa stranice 14.: Deseto slovie
Edina Boga poitai.
Ni ego vsue pominai.
Prazdnik prazdnui, i ne delaj.
asti tvoe roditele.
Uboica ne bud ud zlivi.
Bludnik. Lupe. Svidok krivi.
Virenice ne poudi. Tuie stvari ne poeli.
Svemoguii Bog to veli.
8
U Urudbenom zapisniku Biskupskog ordinarijata u Krku za 1905. godinu pod brojem 2165 od 13. studenoga
itamo: Pozivlju se Ordinarijati u Dalmaciji i onaj u Senju, da izvole javiti, koliko bi primjeraka staroslav.
Misala s latinskim slovima nabavili za svoje biskupije. Krk, BAK, Urudbeni zapisnik 1905. br. 2165.
9
BAK, Miscellanea. Nenumerirani spis. Broj 20/bisk. Biskup Pulii 20. studenoga 1905. javlja u Krk: Premda u
ovoj biskupiji dosele ne obstoji nego samo jedna upa koja se slui glagolicom kod sv. Mise, a to je upa Prvi
Luke pripadajua onom treoredskom samostanu, ipak podpisani eli nabaviti za se 5 iztisaka staroslovenskog
Misala, to, po dozvoli Sv. Stolice a na predlog presv. Sarajevskog Nadbiskupa, namjerava tiskati latinskim
slovima ta ugledna staroslovenska Akademija, kako to javlja Taj presvietli i prepotovani Ordinarijat cienj.
Dopisom od 15. tek. br. 2165. U nastavku dopisa Pulii predlae: Ovom prilikom podpisanik uitvo zanima
Taj prepotovani biskupski Ordinarijat da s dozvolom sv. Stolice dade takodjer tiskati latinskim slovima i Canon
04 Velcic.indd 39 4.10.2004, 17:47:29

40 Franjo Veli
Misala, senjski biskup Antun Maurovi (1895.-1908.) pie iz Senja 21. studenoga 1905.
biskupu Mahniu da je iz Rima dobio 130 glagoljskih misala, a do tada raspaao samo 70,
te ne eli naruiti nove Misale dok ima veliku zalihu neprodanih Parievih misala. tovie,
on nudi Mahniu, ako mu zatrebaju, svoje misale.10 Iz Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku
stigao je neodreen odgovor koji ipak dokazuje da su gotovo svi sveenici spremni sluiti
se takvim misalom barem za privatnu porabu.11 Iz Kotora prepozit Bernicevich javlja da
sveenstvo ove biskupije eli nabaviti 6 primjeraka novog staroslovenskog Misala latinskim
slovima.12 Glavni nositelj toga izdavakog projekta u Staroslavenskoj akademiji u Krku bio
je zasigurno dr. Josip Vajs koji je kontaktirao ponajprije s prakom tiskarom esk grack
akciov spolenost Unie, spojen zvody tiskask a vydavatelsk v Praze. Tiskara je ve
11. listopada 1905. napravila predraun.13 Nakon toga kontaktirao je i s tiskarom Katolika
tiskarna u Ljubljani koja je 1. studenoga, odnosno 24. studenoga, iste godine dala svoju
ponudu.14 Istovremeno s Misalom Staroslavenska akademija pripremala je izdavanje Diurnala,
tj. dijelove brevijara koji se mole danju, a nazivaju se horae diurnae (dnevni asovi).15
Fascikl II.
Drugi crveni kartonski fascikl zapravo je kartonski omot neko uvezanog godita jednoga
Bolonjskog lista jer na konatom hrptu, uz zlatnu otisnutu crkvenu ornamentiku, stoji zlatnim
slovima utisnuto: Ephemer. bonon. pro anno 1857. Unutar njega nalazimo takoer jedan
kartonski omot s naljepnicom na kojoj krasopisom pie: Rimski Obrednik (Ritual), a na desnom
donjem kutu Parievi inicijali glagoljskim slovima DP.
1. U prvoj zabiljeci nalazimo kratki staroslavenski tekst iz Evanelja po Luki Ne bojte
se, malo stado... preuzet iz Misala imuna Koiia Benje koji je tiskan u Rijeci 1531.
godine, a Pari ga je konzultirao, kako uoavamo pri vrhu stranice, u knjinici rimskoga
dominikanskog sveuilita Angelicuma.16
Missae in usum episcoporum; a shodno bi bilo da istomu budu pridodane, ili barem u posebnoj knjizi tiskane,
latinskim slovima glagoljake formule Benedictionis ponticalis, Benedictionis Apostolicae cum indulgentia
plenaria, Absolutionis et Benedictionis pont. post homiliam infra Missam i Forma conrmationis i Ordo ad
visitandas parochias, jer je sve ovo potrebito biskupima pri pastirskom pohodu glagoljakih upa.
10
BAK, Isto: Biskup Maurovi biskupu Mahniu: Presvijetli gospodine! Na vrlo cijenjen dopis Presvijetlosti Vae
slobodan sam za sada privatnim pismom odgovoriti. Nemogu ve sada pozvati svoje sveenstvo, da se prijavi,
tko eli glagoljski misal latinskim pismenima tampan, dok ne razpaam sve misale tampane glagoljskim
pismenima, koje sam proli mjesec dobio iz Rima i odmah morao platiti. Da sada javim, da e se moi dobiti
(r-v) misal glagoljski tampan latinicom, nebi niko hotio uzeti onaj tampan glagoljskim pismenima. Kad
ove raspaam odmah u pozvati kler, da se prijave, tko eli misal glagoljski tampan i latinicom, te Vaoj
Presvijetlosti to priopiti.
Dobio sam iz Rima 130 misala, a raspaao do sada samo kakovih 70. Mnogi koji su se prije javili za misale,
sada ute. Ako bi Presvijetlost Vaa mogla trebati jo koji misal, pripravan sam potrebiti broj odstupiti. Tako
(r-v) bi ih i prije raspaao. U biskupije gdje nije dozvoljena glagoljica ne mogu i nesmijem ih iljati.
Molio bi Presvijetlost Vau, da mi izvoli javiti, bili trebali jo koj misal.
11
BAK, Urudbeni zapisnik 1905., br: 2306.: Iz Biskupskog ordinarijata u Dubrovniku javljaju 1. prosinca 1905:
Biskupski Ordinarijat odgovara, da ne moe stalno rei, koliko e istisaka glag. misala s latinskim slovima
uzeti njegovo sveenstvo no cijeni da e skoro svi, bilo i za privatnu porabu.
12
BAK, Miscellanea, Fasc. I. Nenumerirani spis. Protokoliran u Krku, 18. XII. 1905., pod br. 2397.
13
Isto.
14
Isto.
15
Usp. Isto.
16
BAK. Miscellanea, Fasc. II. Nenumerirani spis. Pari je pri vrhu stranice pribiljeio: In Bibl. Angelica H.
04 Velcic.indd 40 4.10.2004, 17:47:30

2. Na jednom listu sa znakovitim vodenim igom na kojemu pie: Alessandro Innamorati

Bartocci nalazimo prepisano, staroslavenskim jezikom ali latinicom, prigodno predslovlje
prefacij na dan svetog Jeronima i to iz Koiieva Misala iz 1531. godine, stranica 99. Pri
dnu stranice unutar zagrada napominje da ima takoer predslovlje za sv. Franju, sv. Augustina
i sv. Roka.17 Na drugom je listu papira isto predslovlje na latinskom jeziku. To je, naime,
njegov pokuaj traenja latinskog predloka za staroslavensko izdanje. Stoga primjeuje: Sve
prefacije su cum notis muricis, ter je tu i sv. Franu prefacija, i sv. Roku, i sv. Trojici, pak po
tom moemo odsuditi kada je taj Misal napisan.18
3. Pari je, nadalje, detaljno prouio glagoljski asoslov iz 1379. godine koji se uva
u Arhivu Propagande.19 Brevijar zapoima rijeima: V ime b(o)ie am(e)n. Poetk ina
Brvijala po z(a)k(o)nu rimskom b(la)(e)n(a)go P(e)tra i P(a)vla crkve rimskoga dvora.
U prvu sobotu od priastva.
Prouio ga je i jezino izvlaei iz njega karakteristine rijei i pridodajui svakoj
staroslavenskoj rijei njezino latinsko znaenje. U drugom pristupu istom brevijaru ponajprije
je prouio i kratko naznaio sve inicijale, njihove dimenzije i karakteristike. Zatim donosi
tablicu s glagoljskim slovima za koju je napisao biljeku: na 240*: Prie jedna poduga tablica
ka skrialjka sa glagoljskimi crljenimi i crnimi pismeni kojoj neznam porabu: kako sliedi:
podvuena su crljena pismena. Slijedi godinja tabela s naznakom dana Vazma.
Nakon toga donosi i brojne zabiljeke koje su naknadno zapisane na rubovima stranica.
Iz tih zabiljeki moe se odrediti provenijencija brevijara i njegov itinerar tijekom vremena iz
kojeg je oito da je u 16. stoljeu taj kodeks bio u Vrbniku na otoku Krku.20 Donosi takoer vie
povijesnih zabiljeki o nedaama s Turcima koji su tada provaljivali u hrvatske krajeve.21
Na istraitelj bio je na tragu i glagoljskog misala iz 1371. godine, ali meu njegovom
pisanom ostavtinom ne nalazimo analizu toga pergamenskog kodeksa, ve samo u
produetku zadnje nenumerirane stranice o zabiljekama iz brevijara, itamo: Missale
1371 (In Museo de Propaganda) Poetie misala po zakon rimskago dvora.
Tijekom istraivanja imao je u rukama i Narunik plebanuev iz 1507. godine, tiskan u
Senju po nalogu Silvestra Bedriia, arhiakona i vikara senjskoga. Navodi samo njegove
dimenzije, nain paginacije i neto o kazalu na kraju knjige.22 U nastavku je istoga lista
zabiljeka o Korizmenjaku fratra Ruberta.23
4. Zacijelo je Parievo djelo i dodatak prilog staroslavenskog Misala prireenog
za redovnike treorece glagoljae. Naime, sauvan je rukopis prve i zadnje stranice tog
misala koji je bio predan na odobrenje rimskoj kongregaciji za obrede. Naslovnica nosi
dvojezini naslov:
17
Isto. (I za sv. Franiska, i za sv. Avgustina, i za svetoga Roka ima prefaciju)
18
Isto. Druga nenumerirana stranica.
19
BAK, Miscellanea, Fasc. II. Nenumerirani listovi: Opis Brvijala (asoslova) od god. 1379 u Propagandinu
Muzeju L. VII. 5.
20
Pri dnu 87. lista, biljei Pari da je dosta loom glagoljicom napisano: 1595 kada pe (sic) pop Mikula Klari
mladu mau Varbnici u svetoga Ivana a ja pop Frako mu otpivah.
21
Pari biljei da je na originalnom listu 185. na vrhu lista zapisano: To pisa akan Petar sluga boe (...) V
ime boie amen let g(ospo)dnih 1474 to pisa pop Mati kada bie prial s prik gore v tribihovie i bihu Turci
vse opustili. A na zadnjoj strani asoslova ita se: Let 1487 teae kada te knige otkupismo ot popa Luke z
Omija ke bihu Turci vzeli a bice zgubil pop Rado i otkupie e dobri mui okrugljane i tribihoviane za
uinie pomo ki im more za te knige i ja pop Benko Pali... bih va to vrime pribanu.
22
BAK, Miscellanea, Fasc. II. Nenumerirani list.
23
Isto. Donosi prijepis kolofona i neto o njegovim dimenzijama i paginaciji.
04 Velcic.indd 41 4.10.2004, 17:47:30

42 Franjo Veli
Addenda
ad Missale Romanum
Vetero-Slovenico Idiomate,
omnium quae ad hanc usque diem
a S. Sede
pro Tertio Ordine S. P. Francisci Reg. Obs.
concessa fuere.
Prilog
k Misalu Rimskomu
Staro-slovjanskim jezikom,
tah jae do sego dne Svetoju Stoliceju
podana bie
Tretijemu inu Sv. O. Franiska
Red. Obsl.
Taj je tekst bio pregledan i ovjerovljen od Biskupskog ordinarijata u Krku peatom i

osobnim potpisom krkog biskupa Ivana Josipa Vitezia (1854.-1877.) 9. studenoga 1875.
godine i od transkoga biskupa Jurja Dobrile (1875.-1882.) 4. veljae 1876. godine. Na
zadnjoj stranici tog rukopisa nadodan je i latinski tekst i posvjedoenje kanonika Dragutina
Paria na latinskom jeziku kao i tekst odobrenja Kongregacije za obrede.24 Slijedi zatim
rukopis toga Priloga u 30 numeriranih listova.25 Postoje jo dva rukopisa ovog misala s
neznatnim promjenama. U drugom predloku koji nosi dvojezini naslov: Prilog Rimsko-
slovjanskomu Misalu (ljeta 1741) v neme Misi vseobee Crkve za nekae mjesta, i v Tretiem
ine Sv. Franiska sluime sdreti se, i latinski naslov: Appendix ad Missale Romano-
Slavonicum (anni MDCCXLI) complectans Missas pro universali Ecclesia, pro aliquibus
locis, nec non(sic) pro Tertio Ordine S. Francisci vie puta susreemo crvenom olovkom,
na talijanskom jeziku napisanu opasku si ometta neka se ispusti. Oito je taj primjerak
ispisa misala bio predan kao predloak Vatikanskoj tiskari.
Trei pak rukopisni primjerak nosi naslov: Mise Svetih vseobee Crkve, i inie v nekih
mjestah izvoleniem Apostolskim sluimie. (Prilog Rimskomu Misalu. l. MDCCXLI). U tom
prijepisu, kao i u prvomu prijepisu na 14. listu, koji je Dragutin Pari osobno potpisao u
Rimu 9. veljae 1881. pridodan je i blagdan sv. irila i Metoda koji se slavi 5. srpnja.26 I taj
primjerak nosi peat i ovjerovljen je od Kongregacije za svete obrede.
24
BAK, Miscellanea, Fasc. II. Pariev tekst donosimo u cijelosti: Missae in hoc Libello contenutae deliter in
Slavicum idioma translatae sunt ex Appendice latina Missarum pro tribus Ordinibus S. P. Francisci a S. Rit.
congregatione approbata.
Romae die 2 Augusti 1879
Carolus A. Pari, Canonicus
25
U usporedbi sa suvremenim Franjevakim misalom (vidi: Franjevaki misal, dodatak Rimskom misalu,
Zagreb 1980.) koji je nastao nakon liturgijske reforme II. vatikanskog sabora, ovaj stariji je mnogo opirniji
raznim blagdanima i spomenom brojnih svetaca i blaenika franjevakog reda, a mnogima koji su ostali u
suvremenom misalu promijenjen je datum tovanja. K tomu, imao je i neke blagdane ope Crkve, kao npr.
Blagdan presv. Srca Isusova, ili svece iz opeg kalendara, poput: sv. Bonifacija, sv. Alojzija Gonzagu, Kamila
de Lelis, Jeronima Emiliani i dr.
26
BAK, Miscellanea, Fasc. II. Na 14. listu na stranoj, etvrtoj stranici, itamo: (...) nec non Missa novissime
consessa de Ss. Cyrillo et Methodio deliter in Slavicum idioma translata. Naime, te je godine u Rimu sveano
proslavljena 1000. obljetnica smrti sv. Metoda, kojim povodom je organizirano veliko hodoae u Rim koje
je predvodio akovako-srijemski biskup J.J. Strossmayer.
04 Velcic.indd 42 4.10.2004, 17:47:30

5. Poznato je takoer da je Dragutin Pari u Rimu priredio i izdao i Obrednik odnosno

Ritual za potrebe naega sveenstva. U krkoj ostavtini Staroslavenske akademije nalazi se
rukopis: Rimski Obrednik (Ritual) izdan po zapoviedi Sv. Otca Pape Pavla V, a pomnoen
i poispravljen - Beneditom XIV. estite uspomene. Ovaj tekst je temeljito korigiran i
nadopunjavan. To je prvi dio Obrednika koji na 112 viekratno numeriranih stranica, uz
apostolsku poslanicu pape Benedikta XIV., sadri ove naslove: Sakramenat krenja, krenje
djece i krenje odraslih, O Svetotajstvu Pokore, Presveti Sakramenat Euharistie ili Tiela
Gospodnjega, Svetotajstvo enidbe, Svetotajstvo posljednjeg mazanja ili Sveto Ulje, Kako
pohadjati nemonike i brinuti se za njih, O Sprovodu. Drugi dio Obrednika napisan je olovkom
na omotnicama onodobnih rimskih novina,27 a sadri uz opa pravila o blagoslovima razne
blagoslove, poput: Blagoslov sviee, blagoslov Kua, blagoslov brane odaje, blagoslov
hodoasnih putujuih u sveta miesta, blagoslov jestvina osobito na Uskrs, blagoslov novoga
kria itd.
Na kraju fascikla nalazi se rukopis Parieve hrvatsko-talijanske gramatike. Zapoinje od
Abecedara i izgovaranja slova do porabe spolnika, odnosno lana. Napisana je na 33 stranice
formata A4. Zanimljivost, uz ostalo, ine i hrvatski nazivi za padee.28
Fascikl III.
1. Pari, ili netko drugi, u Vatikanskoj knjinici prouavao je vatikanski kodeks
staroslavenskog Psaltira iz XIV.-XV. stoljea. Na listu papira formata A4, na gornjem desnom
uglu, napisano je: Codex Vatic. Slavic. VIII., a pod time u zagradama rimski pet, to daje
naslutiti da je rije o petom listu analize tog kodeksa. Prouavatelju je to bio udan alfabet
te je na poetku transliterirao psalam 99 /prema dananjem brojenju Ps 100 (99)/, tj. psalam:
Klii Bogu, zemljo sva! Ponajprije je prepisao tekst iz kodeksa, a nad njim je transliterirao
tekst latininim pismom. Da bi sebi olakao posao, ispisao je na istoj stranici azbukvar s
odgovarajuim slovima. Naime, u tom kodeksu ima tekstova pisanih irilinim poluuncijalnim
pismom.29 Na drugoj strani lista transliteriran je staroslavenski tekst psalma 129 /danas: 130
(129)/ Iz glubin i psalam 50 /danas 51 (50)/ Pomiluj me Boe.
2. Kratka zabiljeka s dimenzijama o malenoj knjiici Spovidi opene, inkunabule koju je
tiskao Vrbnianin Bla Baromov.30
3. Omotnica biljenice naslovljena Caratteri Glagolitici na kojoj je krasopisom nacrtano
17 inicijala, a unutra, naalost, samo jedan list s 8 viebojnih inicijala.
4. Na preklopljenom papiru formata A4 nalazimo tuem ispisana ukrasna glagoljska slova
i unutra na paus papiru ukrasna slova i natpis Rimski misal, zacijelo onaj koji se nalazi na
tiskanom glagoljskom Misalu iz 1893. godine.
27
Isto. Na etiketi itamo: R. Ufcio centrale di meteorologia e di geodinamica, Roma Al Giornale Il Popolo
Romano, Roma.
28
Isto. Pari u zagradi navodi hrvatska imena za padee: Nominativ (Imeniteljni), Genitiv (Roditeljni), Dativ
(Dateljni), Akuzativ (Viniteljni), Vokativ (Zvateljni), Ablativ (Tvoriteljni).
29
Taj se kodeks danas vodi pod signaturom: BAV Cod. Vaticano Slavo 8. Vidi: Tre alfabeti per gli Slavi, Biblioteca
Apostolica Vaticana 1985, str. 132. Opisan je kao: scritt. alterna una cirilliana semionciale di alcuni titoli,
numeri e tabelle nali con un sistema tachigraco particolare, membranaceo; ff. II + 130; mm 105 x 77.
30
Pari je samo zabiljeio poetak knjiice: Poine spovid opena a est nain ki ima drati (...) na ispitanje
konencije kad se oe ispoviditi. Sloena po astnom gospodinu fra Mihovili teologu z Milana reda svetoga
Franiska.... i na zadnjoj strani dio kolofona: Ja pop Bla Baromov sin z Vrbnika tampah ovu spovid a stumai
s knigi latinskih potovani gospodin (J)akov Blaiolovi.....
04 Velcic.indd 43 4.10.2004, 17:47:31

44 Franjo Veli
5. Izvorite podataka o starim glagoljskim kodeksima nisu bile samo knjinice u Rimu
i Vatikanu ve i nama blia kulturna sredita kao to je Ljubljana. Naime, i Knjinica
ljubljanskog liceja uvala je takve kodekse. Na poleini lista zelenkaste boje stoji zabiljeka,
omeena crtom: K. K. Lyceal Bibliothek zu Leibach, tj. Carska Kraljevska licejska biblioteka
u Ljubljani. Zabiljeke na tri lista pisane su olovkom te je stoga oteano itanje. Istraiva,
najvjerojatnije na Pari, svoje je biljeke pisao talijanskim jezikom, osim citata preuzetih
iz samog kodeksa.
a) Misal zapoinje invokacijom: Vime B(o)(ij)e i d(e)vi M(a)rie Mat(e)re (j)ego.
Am(e)n. Poetie in Mis(a)la po zak(o)nu rimskago dvora...31 Ovaj misal ukraen je slikama,
minijaturama. Zabiljeka potanko opisuje ulazak Noe okruenog ivotinjama u korablju i
navodi da je kalendar na kraju misala ukraen posebnom slikom za svaki mjesec.32
b) Drugi rukopis sadrava slubu svetih, tj. Ofcium Sanctorum, a zapoinje sa: Poetie
Slubi ot s(ve)tci povse ljeto.33 Ofcium sadri i dorature.34 Meu svece uvrteni su i Sveti
iril i Metod35 sa est itanja iz njihova ivota. Najstarija je biljeka u kodeksu iz 1444. godine
na 180. listu.36
c) Trei je rukopis obiljeen kao Breviarium I. (doratum).37 asoslov zapoinje: Vime...
Poetie Brvela po z(a)konu rimskago dvora..., i sadrava Proprium de tempore. Pisalo ga je
vie ruku, a na rubovima ima raznih biljeaka.38
d) etvrti je rukopis obiljeen kao Breviarium II. (doratum).39 asoslov zapoinje rijeima:
Poetie sluab ot s(ve)tac po vse leto po zakon rimski..., i sadrava: Proprium Sanctorum.
Premda je nepotpun, vrlo je slian prethodnom asoslovu.40
e) Peti konzultirani rukopis41 zapoinje odlomkom iz Pavlove poslanice Korinanima (2
Kor 12, 7). Na kraju se nalazi kalendar po mjesecima.42
31
Usp. BAK, Miscellanea, Fasc. III. Ovaj se misal uva pod signaturom: II. C. 162 a/2
32
Branko Fui je npr. potanko islikao minijature iz kalendara glagoljskog misala (1425.) pisca Bartola iz
Krbave.
33
BAK, Miscellanea, Fasc. III. Sanctoral se uva pod signaturom: II. C. 161 a/2
34
Neki su inicijali ostali bijeli, te istraiva napominje: Le iniziali di certe feste maggiori sono lasciate in bianco
poi fatto pi tardi col solo inchiostro.
35
Isto. Pervara 14. S(ve)tih Kurila i Metudie (Ofc. proprium) Imna. Preslavni oe uitelju na Kurile, m(o)li
za nas ed tvoih....
36
Isto. U pohranjenom arhivskom listu itamo: Ci sono varie annotazioncelle allo (sic) M.S. e con caratteri
quadrati; la pi vecchia dell 1444 al fol. 180 con caratteri quadri. (...)Posudie gospe munige s(ve)te Katarine
vPule 4 zlate na te knige g(ospodi)nu Domenigu pridjevkom andrdel(i?) z biljuna ako bi se nemu prigodala
smrt prije nere bi e rjeil etc.
37
Isto. asoslov I. uva se pod signaturom II. C. 163 a/2.
38
Isto. Na drugom nenumeriranom listu, strana 3. nalazi se ova zabiljeka: Ci sono varie annotazioni ma posteriori
di caratteri corsivi. La pi antica del 1504.
39
Isto. asoslov II. uva se pod signaturom istom kao i asoslov I. tj. II. C. 163 a/2.
40
Isto. U zabiljeci pisanom olovkom, itamo: Molto simile al precedente, incomplesso scrittura poco accurata,
mista, lingua che fa il volgare. Contiene il Proprium Sanctorum. Fra varie annotazioncelle c una del 1498 a
pag (fol.) 172 (non 78 comscritto al di sopra): 1498 kada ja po Grgur iz Sen(j)a pridivkom Krali privezah
sie knigi...
41
Isto. Spis nema naslova, ve samo signaturu: II. C. 164 a/2.
42
Isto. Dopo di tutto vengono le tabelle di mesi a fol. 193. e cos nisce. La lingua mista con vocali volgari.
Nessuna annotazione neppure posteriore di anno o (...) simile.
04 Velcic.indd 44 4.10.2004, 17:47:31

Fascikl IV.
1) Na omotnici olovkom, jedva itljivo, pie: Kalendarium, Mis. 1371 ili 1379, In Prop.
Pojanjenje ove nejasnoe nalazimo na drugoj stranici (1v) pri vrhu lijevo. U zagradama
itamo: Brev. in Prop. ex An. 1379, Kalendar. Prepisiva je potanko na svakoj stranici ispisao
po jedan mjesec sa svim opaskama koje su naene po strani. Na drugom listu (2r) donosi
trajni kalendar za odreivanje blagdana Uskrsa iz jednoga latinskog Misala iz 1332. godine
koji se uva u Biblioteci Propagande te konstatira da je ta latinska tabela jednostavnija.43 Na
stranici 3r nalazimo gornju opasku Miss. in 4o- Incaep. (sic) an. 1435. (Loco tertiae col. est
numeratio Romana).44 To je takoer glagoljski misal pohranjen u Propagandi.
Na temelju zabiljeke napisane na dnu zadnje stranice zakljuujemo da je u prvoj polovici
XV. stoljea ovaj kodeks bio u Dobrinju, na otoku Krku.45
2. U istoj prvoj biljenici, u nastavku je iscrpni izvadak svih zabiljeki koje se nalaze u
Propagandinu Misalu koji se uva pod signaturom: Miss. IV Prop. L. VII 4.46 Na listovima
159-161. napisan je kalendar, a na 162. listu napisane su miene vazmene ili tako zv. Terminus
Paschalis.
Vrlo vanu indikaciju, premda ne spada na liturgiju, nalazimo na listu 227v u dva stupca.
Na dnu nalazimo zabiljeku o darovnici kneza Ivana Frankopana omialjskoj crkvi i kaptolu iz
godine 1470.47 Iz tog i slijedeeg navoda vidljivo je da je taj Misal pripadao crkvi u Omilju.
Naime, tu su zabiljeeni i zakljuci za klerike omialjske crkve nakon biskupske vizitacije u
toj upi 1457. godine.48
3. Opis sljedeeg misala, neko u Propagandinoj knjinici, s konatim omotom, uveden
je pod signaturom: L VII 8. Tu signaturu pojanjuje zamjedba na strani 19r. gdje itamo:
Pariev opis gl. misala prije u Propagandi iz g. 1435. sada u Vatikanskoj knjinici. L VII
8. I taj Misal, prema zabiljekama, nastao je negdje u Lici, gdje je napisan 1435. godine, a
ve 1495. ima zabiljeku koju uini akon iz Dobrinja na Krku.49 Pola stoljea kasnije, takoer
u Dobrinju, zapisat e o stranoj studeni koja je unitila i korijenje stabala.50
4. U 34 rukom ivane biljenice, odnosno kvaderne s 12 priivenih listova, izvana olovkom
rimskim brojevima numeriranih od I do XXXIV, nalazimo prijepis teksta Misala iz godine
1371 koji se tada uvao u Propagandi, a drugom tintom uz Misal je pridodana brojka rimski
IV i upitnik uz 1371. godinu. Vanost je tog prijepisa u tome to je napisan samo na polovici
stranice, a na drugoj su polovici paralelne zabiljeke, pisane od druge ruke, o jezinim
43
BAK, Miscellanea, Fasc. IV. 2r. pie: NB. In un Messale Latino del 1332 (MS in Prop.) La tabella pasquale
perpetua pi sempice.
44
Isto. str. 3r.
45
Isto. str. 15r. Na dnu zadnje strane latinskim pismom je napisano: 1525 die prima Julii t.p.d. Natalis ep(iscop)us
Veglen(sis) t(em)p(o)re visitationis... Rije je najvjerojatnije o zabiljeci koja je uinjena za vrijeme biskupske
vizitacije u Dobrinju.
46
Isto. str. 16r i dalje.
47
Isto. str. 16r.
48
Isto, str. 17r i v. V ime Is(u)h(rsto)vo Amen. Let g(ospo)dn 1457 m(ise)ca avgusta (...) v kateli Omili
budui prial na viitani crkv i kapitula katela vie reenoga gospodin biskup Mikula krki hotijui ordinati
crekvi i redovnike i naiprvo zapoveda i hoe da bude stanovito da vsi redovnici mali i veli drani budite priti
v crekv na ocii vski nedjelni d(a)n na vsa vrimena.
49
Usp. Isto. str. 18r.
50
Isto. str. 24v. (U Misalu na listu 207.): V ime H(rsto)vo. am(e)n. Let od porojena Hrstova 1549 zgodi se tu
zimu a ni bilo pokli bi roen sin Boji da vse masline, po fsih otocih i po fsej domacii (sic) do Levanta i fse
smokve usahnue iskorenom. a to se zgodi vse za nae grihe Hvala budi Bogu vsemoguemu.
04 Velcic.indd 45 4.10.2004, 17:47:32

46 Franjo Veli
razlikama s Misalom iz 1435.-49. godine i s prvotiskom Misala iz 1483. godine. Ovaj se

rukopis najvjerojatnije nalazio kod popa Vinka Premude, jer u treoj biljenici nalazimo
dopisnicu naslovljenu na njegovo ime.51
Fascikl V.
1. U pravoj maloj seriji od 11 biljenica, neporedanih unutar fascikla, s vanjskom naznakom
Appendix (ad Ulomci) nalazimo prijepise biblijskih tekstova iz starih staroslavenskih kodeksa
pisanih na polovici stranice, a na drugoj polovici stranice naznaene su jezine inaice iz drugih
slinih kodeksa. Na dvije biljenice naznaena je i provenijencija staroslavenskog teksta.52
2. Izvan serije su etiri lista sa zabiljekama: Ex Brev. Brozi, a donose Te Deum na
staroslavenskom, tj. Pjesan blaenih uiteli Ambrozija i Avgustina koja se nalazi na strani
62. Ti konzultirani Brozievi brevijari iz 1561. godine pohranjeni su u knjinici Barberini i
Angelicumu.53 Usporeujui ta dva brevijara, donosi razlike meu njima, odnosno ono to u
pojedinom nedostaje. Jedan od ta dva brevijara pripadao je 1626. godine bakarskom upniku
Mateju Romaniu.54 Trei vrijedan zapis, na treem listu, su zabiljeke o Kalendaru Ope
Crkve i Kalendarima Crkve meu Slavenima(!) poznatog kardinala i znanstvenika Josipa
imuna Assemanija.55
3. Slijedi 14 biljenica veliine 21x29 cm razliitog broja stranica, a sadre prijevod
Svetoga Pisma nepoznata autora v naem dialekti, odnosno na hrvatskom jeziku, zapoet
u studenome 1829., a dovren 1834. godine. Naime, u nepotpunom prijevodu (biljenice su
moda drugamo, nemarom, odloene) nemamo nigdje ime autora, ve samo mjesto gdje je
boravio i prevaao, a to su Novalja (odnosno Nevalja, kako ju pisac zove) i Rab. Rije je
najvjerojatnije o sveeniku rodom iz Novalje na otoku Pagu sa slubom kanonika rapskoga
stolnog kaptola.56 Prevoditelj je svjestan vanosti posla koji radi i zato pomno biljei dan
zapoinjanja svake biblijske knjige i dan i sat svretka pisanja.57 Rukopis je zasigurno vrijedan
samostalan prijevod na hrvatski jezik, pisan ortograjom s poetka 19. stoljea.
51
Usp. Isto. III biljenica.
52
BAK, Miscellanea, Fasc. V. U naslovnici dviju biljenica itamo: Variantes ex Brev V. cum Ulomci comparatae,
odnosno collatae.
53
Isto. Evo njihovih signatura: Bibliotheca Barberini C. I. 34; Bibliotheca Angelica G. 8. 21.
54
Isto. Na stranjim koricama pie: Ovo je Barvijal Mateja Romania dostojnoga plovana bakarskoga.
55
Isto. Konzultirano u: Bibl. Angelica I, 13, 64. Na str. 422. Assemanijeva djela itamo: At vero Romae in
Bibliotheca Collegii Urbani de Propaganda Fide extant Mss. duo Breviaria, et tria Missalia.
I. Breviarium, ante ann. 1387 (revera 1379)...; II. Breviarium post an. 1389 conscriptum...; I. Missale videtur ante
annum 1387 (revera an. 1371) exaratum...; II. Missale /L VII 8/...; III Missale scriptum fuit anno 1402...
56
Isto. U knjizi naslovljenoj: Giudigi (sic) e Ruth 14, na kraju biljenice, pod nadnevkom 11. lipnja 1830.
prevoditelj je napisao sljedeu opasku: Najveche xe muke mi pride, i malone me obore, od razorenja nae
bidne Stolne Crkve Rabske, koju nakon osminadeset vikov ili stoljetij nje zasnovanja, na Car ustovljenjem
prvoga dne preedega aprila, koje pozneh ovdi v dan esti tekuchega miseca, odvrg dva pomolenja naega
Vikaria Kapitulskoga, prevrati, i pogrebe. Stoga svim Kanonikom joe ivym (pet nas joe jest na sviti,
od dvanadeset), otimlje Guvernij Zadarsky njih drobne prebende, i Stol Kapitulsky kojega bjehu pricastnici
i Mansionarii i Diakoni i Akoluthi, svakyh po est na slubi te bidne razsypane Crkve. Klir ivuii ima imiti
svoju hranu, da cesa bude i vrimenom od ljudij onoga i radi inih vin razorena grada, koji oddavna obyknue
cestomu prijatju svetyh Tajn, kada ne budu imili nego dva ili tri popy? (...) Strahovity meh koji se isprazdni
na alostan Rab!
57
Isto. Na kraju Jouine knjige, 21. oujka 1832. stavio je zabiljeku: Podili mi blagodat, Gospodi Boe, da i
dovedem na konac sve ovo trudno dilo, i da to do koristi duhovne bude kojojkod dui kristjanskoj, koje jest
jedino namjerenje mojega poslovanja. (M. op.: slovo pie sa x, naime pie bez naih dijakritikih znakova
i s akcenturom).
04 Velcic.indd 46 4.10.2004, 17:47:32

4. Koliko su bila minuciozna zalaganja istraivaa, svjedoi nam i spis, tj. prijepis Izaije
proroka na staroslavenskom jeziku koji je preuzet iz rukopisnog brevijara iz 1379. godine koji
se nalazio u Propagandi, a na drugoj polovici stranice popisane su razlike jezine inaice iz
etiri razliita rimska kodeksa.58
5. Posljednji je u ovom fasciklu Psalterium napisan u 19 biljenica quatterna, formata
A4. Sadrava cjeloviti Psalterij na staroslavenskom jeziku (nedostaje samo 9. biljenica).
Takoer na prvoj polovici stranice ispisani su psalmi iz brevijara iz 1379. godine.59 Ostali
prostor stranice i bona stranica, tj. dvije treine prostora, predvien je za do sada najopirniju
usporedbu razliitih staroslavenskih tekstova, ak iz devet izvora.60
Fascikl VI.
U 14 biljenica quatterna, veliine 20 x 27 cm, ispisan je, naalost nepotpun, lekcionar
asoslova, tzv. Lectiae divinae. Izvana na prvoj biljenici olovkom je napisano: Lectionarium,
(Collatum cum latine pro Lexicon). U sljedeim tekstovima navodi se samo latinski naziv
Lectionarium i progresivni rimski broj. Naslovi svake nedjelje i dana izraeni su na latinskom
jeziku, dok je sav ostali tekst itanja crkvenih otaca ispisan s kraticama na staroslavenskom
jeziku. Tako npr. lekcionar zapoinje s Dominica I. Adv(enti), a zavrava s Dom(inica) IV.
p(ost) Pentec(ostem).61
Fascikl VII.
1. U etiri biljenice quatterne, formata 20 x 27 cm, ispisan je na prvoj polovici stranice
Proprium Sanctorum. Naime, na prvoj biljenici jedva prepoznatljivo pie: Proprium SS. I.
Unutar prve stranice nalazimo objanjenje na staroslavenskom jeziku s abrevijaturama: Poetie
navlanih mis s(ve)tih ot misala po zakon rimski. Tekst zapoinje naveerjem (vigilijom)
sv. Andrije apostola i sv. Saturninom muenikom. Nije naznaeno iz kojega je glagoljskog
misala preuzet tekst, ali smijemo pretpostaviti da je iz misala iz 1371. godine, jer se na drugoj
polovici stranice nalaze opaske koje se odnose na misale iz 1435. i 1483 godine.62
2. U pet biljenica istih dimenzija kao i gore spomenuti Proprium Santorum imamo prepisan
i Communio Sanctorum, numeriran izvana arapskim brojevima od 1 do 5. Na svakom
sveiu olovkom je napisano: Comm. SS. Na stranici 1v. itamo: Poetie mis opih. I taj je
58
Isto. Pri vrhu stranice desno itamo: Signa conventionalia pro Codicibus designandis: I Miss 1371; II Miss.
1483; Miss. 1435; Brev. in Arch. S. Petri.
59
Isto. Pri vrhu stranice lijevo zabiljeeno je: Ex Brev. an. 1379. in Propag.
60
Isto. Konzultira sljedee kodekse:
Brev. an. 1485 in Prop(aganda) desideratur Ps. I-VI, et CIX-CXII, 4.
Br. Pasmanense, saec. XIV.
V Cod. in Vatic. Slavic. VIII litteris semicyrilicis, saec. XVI? in 16.
P Brev. init. saec. XV. in Archivis Basil. Sc. Petri.
Brev. an. 1470 Iz Bibl. Acad. Zagrabiae
() 32 Brev. saec. XV. In bibl. Acad. Zagrabiae
A Brev. saec. XV. (1464?) In Ecc. Capit. Novi I.
B Brev. an. 1493. In Eccl. Capit. Novi II. desideratur Psalmi CXVIII (...) et CXIX, CXX.
S Psalterium Sinaiticum edit. Geitler desideratur a Ps. CXXXVII vr. 9 usque ad n. et quaedam alia
versicula.
61
BAK, Miscellanea, Fasc. VI.
62
BAK, Miscellanea, Fasc. VI. Proprium Sanctorum u 4 biljenice.
04 Velcic.indd 47 4.10.2004, 17:47:32

48 Franjo Veli
tekst pisan na prvoj polovici stranice, a druga slui za usporednu analizu rijei s naznakom
koja upuuje na odreeni misal. Na sveiu broj 4 nalazimo unutra Dopisnicu Hrvatske strae
za dugovanja za 1915. godinu, a naslovljena je: Vl. g. Premuda pop Vice, Vrh, p. Krk, Istra.
Oito je da je taj svezak doao u arhiv Biskupskog ordinarijata poslije smrti drugoga istaknutog
glagoljaa i djelatnika Staroslavenske akademije, Baanina popa Vinka Premude.63
3. Mala studija dr. Josipa Vajsa: O transkripciji (naih) glagolskih tekstova. Ta mala studija
ima 11 listova ispisanih samo na recto stranici. Napisana je u Pragu 25. studenoga 1914. Uz
nju je priloeno i pismo Vatroslava Jagia napisano u Beu 20. sijenja 1906. To je naime
njegov odziv, recenzija rukopisa i komentar o latinskoj transkripciji rimskoga asoslova u
starom crkvenoslavenskom prijevodu.64 U istom sveiu nalazi se jo jedno Vajsovo pismo
upueno 3. prosinca 1914. popu Matu Poloniju u Krk.
4. Biljenica od 12 listova i olovkom napisano: Ritualia I. Unutra je na pola stranice napisan
staroslavenskim jezikom, latinicom, rimski Obrednik. Baptisma. Viaticum. Extrema unctio.
Commendatio animae. Premda su naslovi ispisani na latinskom jeziku, sav preostali tekst je
na staroslavenskom jeziku. Ritualia II. je samo nastavak prethodnog i sadrava Preporuenije,
Exequiae, Matrimonium. Tekst je pisan na pola stranice, staroslavenskim jezikom, latinicom,
a mjestimino ima inaice iz starijih predloaka.
5. Parieva je zasluga i trud djelo: Rimski Ritual (Obrednik) izdan po zapoviedi sv. Otca
Pape Pavla V a pomnoen i poizpravljen Benediktom XIV estite uspomene. Olovkom je pri
dnu lista napisano: U Rimu Tisak sv. Zbora De Propaganda Fide 1893. Nepotpun smotak
sadri i imprimatur zadarskog nadbiskupa od 22. travnja 1893.65 Na kraju nalazimo i jednu
Parievu zabiljeku o tijeku pripreme novog Obrednika.66
6. Nepotpun prijevod Psalama na hrvatskom govornom jeziku.
7. Dvije biljenice (20 x 27 cm) naslovljene: S. Franiska tenije I i II. To je prepisano
iz glagoljskog brevijara iz godine 1485., a usporeen je s glagoljskim brevijarom iz godine
1442. Opaske o tome pribiljeene su na drugoj polovici stranice.
8. Kratki opis asoslova koji istraitelj locira, sada u crkvi novljanskoj iz god. 1492.67
Osim pojedinosti iz sadraja asoslova, njegovih posebnosti i inicijala, donosi takoer zapis
popa Martinca iz 1493. godine.
9. Pariev pokuaj stvaranja kalendara s poetnim naznakama mjesta gdje se slavi pojedini
svetac ili blagdan. Sauvane su samo etiri biljenice kvaderne, tj. od mjeseca svibnja do
63
Pregled ivota i rada Vinka Premude prikazao je: Fui 1996.: 384-393.
64
BAK, Miscellanea, Fasc. VII. O tzv. Vajsovu Vesperalu koji je izdala Staroslavenska akademija, a tiskan je u
Pragu, Jagi pie: Taj rukopis, dostavljen mi je preko pre. g. J. Vajsa, ja sam u svim njegovim dijelovima
pregledao te mogu po savjesti rei, da mi se ini, da u sadanjem svom obliku potpunoma odgovara namjenjenoj
svrsi. Jezik mu je pravilan crkveno slavenski, kakav se nalazi ve u najstarijim hrvatskim tekstovima crkvene
sloventine, oslobodjen od onih neprirodnih rusizama, koje su po neznanju stvari neko uvukli u nae glagolske
knjige Levakovi i Karaman. Transkripcija je latinska provedena lako razborito, da se ne dira u bitnost
crkvenog jezika niti u oblicima niti u glasovima, a opet je pravopis udeen tako, da e svatko moi pravilno
tekst itati prema zakonima stare slovenske fonetike i morfologije.
65
BAK, Miscellanea, Fasc. VII. Nadbiskup zadarski ovako apostrora Dragutina Paria: Correctionem porro
typographicam R(everendissi)mo Carlo Pari, istius ad S. Hieronymi Illyricorum de Urbe Collegiatae
Canonico, qui huic operi perciendo solerter adlaboravit, demandandam censemus.
66
Isto. Na nenumeriranom listu papira Pari je zabiljeio: to sam ja mislio poizpravljaju Obrednik. Kad mi je
taj nalog dao Sv. Skup za Obrede odma sam poeo mozgati kako, ta da se tu zapome, jeli ba treba Prevod
na novo, jeli samo poizpravak. Ta mislim imamo to ja znam Prevod Kaiev, pak onda god. 1827 pretiskan
Ritual Mioiev.
67
Isto. Nenumerirani spis.
04 Velcic.indd 48 4.10.2004, 17:47:33

kolovoza. Na kraju druge biljenice nalazi se Pariev potpis napisan glagoljskim inicijalima
s naznakom godine 1868.
10. Posebna, numerirana biljenica s plavom omotnicom u kojoj je na poetku Proprium
Missarum de Tempore. Vanost je tog minucioznog rada u tome to pod prvom rubrikom
donosi stranicu gdje se taj latinski tekst nalazi preveden na staroslavenski jezik u glagoljskom
misalu, prvotisku iz 1483. godine. 68 Na kraju ove biljenice, kao dodatak, prikljuen je popis
biblijskih perikopa koje se nalaze u glagoljskim asoslovima.69
Fascikl VIII.
Na njemu pie: Pari, Hrv. Rjenik (Rukopis) i crvenom olovkom napisan broj 34. Naime,
poznato je da je Dragutin Pari tijekom svojega plodnog lolokog rada izdao vie rjenika i
gramatika. Bili su to najee hrvatsko (slovinsko) talijanski i talijansko hrvatski rjenici.
No, jezikoslovcima je gotovo nepoznato da je Pari radio i na zasebnom hrvatskom rjeniku.
Naalost, u njegovoj ostavtini nije sauvan cijeli rjenik, ve samo prva polovina rada, od
slova A do slova K. Sveukupno je to 145 presavijenih i numeriranih listova koji tvore etiri
stranice teksta (stranica 20,5 x 27 cm) i jo 12 nenumeriranih listova koje obrauju rijei koje
zapoinju slovom K, tj. sauvano je sveukupno 628 stranica teksta. Bio je to zacijelo smjeli
Pariev pokuaj izrade Rjenika hrvatskog jezika u vrijeme kad su Ivan Broz i Franjo Ivekovi
ureivali Rjenik hrvatskoga jezika70 i objelodanili ga 1901. godine te time zacrtali vukovski
smjer u hrvatskom jezikoslovlju. Taj Pariev tekst s brojnim ispravcima i krianjima govori
nam da je to bio njegov radni materijal. Pariev jezikoslovni rad, temeljei se na pet stoljea
dugoj i bogatoj hrvatskoj leksikografskoj tradiciji koja je oita i iz ovih arhivskih materijala
Staroslavenske akademije koji se uvaju u Krku, zacijelo moe biti neiscrpno vrelo starijega
hrvatskog leksikog fonda.71
Fascikl IX.
Ovaj fascikl nastao je zapravo sreivanjem arhivske grae i ovom analizom jer je njegov
sadraj bio pomijean s gore spomenutim Rjenikom hrvatskog jezika. Ova impozantna graa
68
Isto. Zbog vie naslova donosimo ih pojedinano s naznakom stranica:
Proprium Missarum de Tempore, str. 1.-19.
Ordo Missae, str. 20.
Proprium Missarum de Sanctis, str. 20.-26.
In Missali Glagol. an. 1483. Commune Sanctorum, (na staroslavenskom jeziku) str.27.-29.
Ex Breviario. Psalterium, str. 37.-43.
Proprium de tempore, str. 43.-103.
Proprium Sanctorum, str. 103.-118.
Commune Sanctorum, str. 118.-124.
69
Isto. Pericope della Sacra Bibbia che si ritrovano neBreviarii Glagolici. (Romae 1791.) Pretpostavljam da
bi to mogao biti rad posljednjega rapskog biskupa Petra Galzigne koji je u Rimu tiskao posljednji glagoljski
brevijar.
70
Usp. Gostl 1998.: 135.
71
BAK, Miscellanea, Fasc. VIII. Primjera radi, evo kako Pari objanjava neke rijei:
str.69. Glagolati, ljem, bolje Glagoljati: govoriti Misu slavenski (po rimskom obredu); njegdje se uje (od
starih ljudi) kao Govorkati, Pogovarati.
Glaglja, glagolja, m. katoliki pop, koji govori Misu slavenski; i pisac koji se bavi glagoljskom
knjievnou.
str. 98. Holja f. sveenika nadramenica, tola.
str. 132. zreka, f. misao to se kae riemi, ili same riei kojima se kae misao.
04 Velcic.indd 49 4.10.2004, 17:47:33

50 Franjo Veli
od 610 preklopljenih listova zapravo je Hrvatsko-talijanski rjenik koji je Pari tiskao u

Zadru 1901. godine.72 Nedostaje prvi list i nekoliko listova na kraju jer je posljednja rije na
610. listu zagaivati. Budui da su svi listovi preklopljeni (veliina 20,5 x 26 cm), tvore
impozantan broj od 2444 stranice. Bilo je to naime tree, doraeno i proireno izdanje toga
rjenika. Premda to nemamo nigdje zabiljeeno unutar grae, zakljuujemo to na temelju
jedne male, dragocjene cedulje na kojoj je Pari biljeio svoje kontakte s tiskarom.73 K tomu
je olovkom u tekstu oznaavao vrijeme kada je koji dio slao u tiskaru.
Staroslavenski prijevod Svetoga Pisma ekog sveenika Jozefa Menzela

Posebnost ostavtine Staroslavenske akademije u Krku ini 18 tvrdo ukorienih
biljenica knjiga, razliita formata (od 200 do 300 i vie stranica!), sve ispisane rukom,
a sadre cjelokupnu Bibliju (Novi i Stari zavjet). Nedostaju samo Evanelja po Luki i Ivanu,
tj. jedna biljenica koja je vjerojatno postojala, ali sada se vie ne nalazi u tom ormaru. To
je zapravo dvojezini tekst Biblije, napisan na 6.478 nenumeriranih stranica. Na lijevoj
strani svake biljenice prepisan je latinski tekst Vulgatae latininim slovima, a paralelno,
na desnoj strani, staroslavenski je tekst irilinim pismom. Ustrajni prepisiva i prevoditelj
bio je svjestan da njegov mukotrpni rad mora biti obiljeen i poznat buduem korisniku tih
biljenica. Stoga je biljeio datume na kraju i na poetku pojedinih biblijskih knjiga. To
nam kazuje da je pisanje zapoelo u listopadu 1881., a zavreno u rujnu 1895. godine. To
je dakle rad neutrudive marljivosti i upornosti koji je trajao gotovo punih 14 godina.
Iz zabiljeke na kraju prve biljenice doznajemo da je to rad ekog sveenika Josipa
Menzela, upnika u Bognicama u prakoj nadbiskupiji, koji je umro u Pragu 10. studenoga
1903. godine.74 Te su knjige-biljenice jamano bile u posjedu Josipa Vajsa,75 prvog ovjeka i
najuglednijeg znanstvenika Staroslavenske akademije u Krku, koji ih je 1905. godine poklonio
Staroslavenskoj akademiji.76
72
O tom treem Parievu izdanju vidi u Gostl 1998.: 153. Sjajno tree izdanje Rjenika hrvatsko-talijanskoga
neumorna sakupljaa rijei Dragutina Antuna Paria odraz je stanja hrvatskoga leksikog korpusa prije
prevlasti vukovske struje u hrvatskome jezikoslovlju ivo o tome svjedoi i citirana rjenika graa te tako
ostaje posljednjim svjedoanstvom jedne formalno poraene loloke kole, no unato tome ive i plodotvorne,
posebice u podruju leksika, upravo zahvaljujui Parievu leksikografskome trudu.
73
BAK, Miscellanea, Fasc. IX. Izmeu lista 282. i 283. Pari pie 10. lipnja 1898. Petru Biankiniju: Ve mjesec
i po dana, od kad sam Vam dostavio 3 i 4 tabak, neimam glasa. Jeli zapelo? Oekujem, ako ete i malom
Dopisnicom da mi javite to je u stvari. Jo u ostati ovdje do kraj mjeseca, pak najdalje do tad, ako ta bude
moete mi odposlati, a po tom javit u Vam kamo se budem preselio.
I jo jedan Pariev dopis: Dvie sam Vam Dopisnice poslao, ele dobiti ako je izaao zadnji novi svei
Akadem. Rjenika; nu na nijednu neimamo odgovora. Molim, ako i u kratko, javite mi najdalje do kraj tek.
mjeseca; jer potom u se drugamo preseliti. Sa tovanjem. Rim, 10. lipnja 1898.
Rjenik se tiskao u Zadru. Pari pie Redakciji Narodnog Lista: Od dana 13. ovoga mjeseca pak do 28. istoga
ako mi ta budete imali poslati onda upravite ovako: N.N. Anticoli di Campagna, Stazione Frosinone.
A od 28 unapried (dok se opet javim) kao i dosada u Rim. Nisam dobio na istu arak Br. 26. Neka paze dobro
na moje popravke, npr. Navoran, mal colto, a ja se liepo sjeam da sam popravio mal cotto. Rim, 11.
srpnja 1899.
74
Na kraju I. knjige prepisiva je napisao: Ja pisah svojom rukom Menzel, V Bognicah, blizu Praha eskih 16.
1. 1882.
75
O Josipu Vajsu i njegovu radu vidi Slovo 6-8.
76
Na naslovnici IV. knjige, koja je zapravo prva u nizu jer zapoinje Knjiga postanka, darovatelj rukopisa
Staroslavenskoj akademiji Josip Vajs nalijepio je sliku prepisivaa i vlasnika i napisao: Josip Menzel, upnik u
Bognicama, bisk. Prake, auktor ovog prijevoda sv. Pisma na staroslavenski jezik. + u Zl. Prahu 10. studenoga
1903. Staroslavenskoj Akademiji darovao J. Vajs 1905.
04 Velcic.indd 50 4.10.2004, 17:47:34

U vie biljenica nalazimo komentare crkvenih otaca na pojedine knjige Starog i Novog
zavjeta, ponajvie sv. Jeronima,77 kao i glagoljske kodekse koje je pri tom radu konzultirao.
Koristi se i tiskanim izdanjima poznatih slavista, od Berievih glagoljakih izdanja,
Dobrovskoga i njegovih nasljednika Celakovskoga, afaika i Hanke. Nije mu nepoznat
ni Geitler, zagrebaki sveuilini profesor koji je pisao o Sinajskom psaltiru i o poecima
glagoljskog i irilikog alfabeta.
Menzelov prijevod Biblije na staroslavenski jezik moe stoga jezikoslovcima biti viestruko
zanimljiv jer je napravljen iz vie razliitih izvora. K tomu, ponegdje daje i svoje komentare
i vrijednosne prosudbe o tim prijevodima.
Zakljuak
U dijelom fragmentarnoj rukopisnoj ostavtini Staroslavenske akademije u Krku
moemo upoznati bogat djelokrug rada i interesa djelatnika te Mahnieve znanstvene
ustanove. Osim liturgijskih staroslavenskih crkvenih rukopisa, susreemo se s brojnim
podacima koji osvjetljavaju i vrijeme nastanka i uloeni trud vie osoba: Dragutina
Antuna Paria, Josipa Vajsa, Jozefa Menzela i drugih. Pariev komparativni loloki
rad na ponovnom vraanju stare hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika pokazuje,
na temelju sauvane arhivske grae u Biskupijskom arhivu u Krku, upornost koja granii
s herojstvom i budi divljenje svakog istraivaa te rukopisne ostavtine.
Literatura
Antun ... 1993. Antun Dragutin Pari hrvatski jezikoslovac i glagolja. Novaja i vethaja, knj. 4.
Zagreb: Provincijalat franjevaca treoredaca.
Bozani, A. i P. Stri. 2002. Mahni i njegova Staroslavenska akademija. Krk: Mala knjinica
Krkog zbornika.
Daroslav (= Bonefai, K. K.) 1903. Dragutin A. Pari. Krk: Kurykta.
Fui, B. 1996. Pop Vinko Premuda. Staroslavenska ...: 384-393.
Gostl, I. 1998. Dragutin Antun Pari. Zagreb: Matica hrvatska.
Staroslavenska ... 1996. Staroslavenska akademija i njezino znaenje: Prilozi sa znanstvenoga skupa
odranoga u povodu devedesete obljetnice osnutka Staroslavenske akademije, Zagreb-Krk,
18.-21. studenoga 1992. Slovo 44-46 (Prilozi): 281-436.
tefani, Vj. 1960. Glagoljski rukopisi otoka Krka. Zagreb: JAZU.
Vajsov ... 1957. Vajsov zbornik. Slovo 6-8.
agar, M. 1996. Djelovanje Dragutina Antuna Paria na Krku. Staroslavenska ...: 406-412.
77
Svi su komentari na latinskom jeziku. U X. knjizi npr. nalazimo: S. Hieronymi in Tobiam praefatio, S. Hieronymi
in Librum Esther praefatio, S. Hieronymi in Danielem praefatio itd.
04 Velcic.indd 51 4.10.2004, 17:47:34

52 Franjo Veli
SUMMARY
THE MANUSCRIPT HERITAGE OF THE OLD CHURCH SLAVONIC

ACADEMY KEPT IN KRK
A part of the manuscript heritage of the Old Church Slavonic Academy founded in Krk in 1902, has
been kept in the Diocesan Archive in Krk until today. For the most part it has been unknown up to
now because it was not classied. Therefore the author of this article has made a sort of inventory of
the existing material and is presenting a detailed content of the written heritage. Among numerous
fragmentary data that deserve attention are the numerous writings of Dragutin Pari, a linguist and
the editor of liturgical books. Attention-attracting is also the Bible translation into the Old Church
Slavonic, the result of the persistent work of the Czech priest Josip Menzel, the pastor in Bognice
in the Archdiocese of Prague. These notebooks were in the possession of Josef Vajs who gave them
to the Old Church Slavonic Academy in 1905. Other manuscripts in great measure throw light on
the production and publishing of the Glagolitic liturgical books, like missals and rituals, which were
published at the end of the XIX and the beginning of the XX century.
Kljune rijei: Dragutin Karlo Pari, Dioecesis Veglensis Directorium, fra Ludovik Baus, Bukvar
ili psaltir, dr. Josip Vajs, Josip Menzel, Pariev Rjenik hrvatskog jezika
Key words: Dragutin Karlo Pari, Dioecesis Veglensis Directorium (Directorate of the Krk Diocese),
brother Ludovik Baus, Bukvar ili psaltir (Primer or Psalter), Dr. Josip Vajs, Josip Menzel, Paris
Rjenik hrvatskog jezika (Dictionary of the Croatian Language)
04 Velcic.indd 52 4.10.2004, 17:47:34

Josip Bratuli
(Zagreb)
NIKOLA IC
Nikola ic bio je potpredsjednik Ravnateljstva Staroslavenske akademije u Krku, a pomagao je

i u oivljavanju Staroslavenske akademije u Zagrebu, koja je 1952. postala Staroslavenskim
institutom. Napisao je brojne rasprave iz hrvatske kulturne povijesti. Upozorio je na brojne
knjievnopovijesne probleme koje su drugi kasnije obradili. Posebice su vani njegovi prilozi o
Nikoli Modrukom.
Nikola ic, srednjokolski profesor zemljopisa i povijesti, izabran je 1912. za

potpredsjednika Ravnateljstva Staroslavenske akademije u Krku. On je sudjelovao na
oivljavanju rada Staroslavenske akademije u Zagrebu, koja je kasnije promijenila ime te
postala Staroslavenskim institutom. Rad u Staroslavenskoj akademiji u Krku odredio je
budue njegovo zanimanje za kulturoloke probleme vie nego za drugi njegov struni
izbor, geografiju. Rodio se u Puntu, na otoku Krku 10. 7. 1882. Kad je zavrio osnovnu kolu
u rodnom mjestu, kao bistroga i darovitoga djeaka upisali su ga u Hrvatsku Veliku gimnaziju
u Rijeci (Suaku), gdje je zavrio klasini smjer te znamenite i zaslune gimnazije. Studirao je
povijest i zemljopis na Bekom sveuilitu, ali je sluao i profesore koji su predavali hrvatski
jezik i slavistiku. U Beu se druio sa studentima iz svih naih krajeva.
Nakon zavretka studija poslan je u hrvatsku gimnaziju u Pazin gdje je od 1906. do 1911.
predavao povijest i zemljopis, a kasnije i hrvatski i fakultativno stenografiju. Putovao je Istrom
kao geograf i povjesniar, ali i kao prosvjetni djelatnik koji eli upoznati kraj u kojem djeluje, da
moe bolje upotrijebiti svoje znanje i da bude to korisniji acima koje poduava i ljudima s
kojima ivi. O tim ranim godinama svoga ivota pisao je u Predgovoru svoje knjige Istra
(izdanje HRID - Hrvati izvan domovine, 1936.): Kada sam god. 1906. doao u Pazin kao
profesor zemljopisa i povijesti na hrvatsku gimnaziju, postavio sam sebi zadau da upoznam i
prouim Istru, njezinu mrtvu prirodu i sav ivot, prolost i sadanjost zemlje i naroda, u krupnim
slikama cjeline i u detaljnim potezima pojedinosti. S pomou svakovrsnih pomagala i cjelokupne
literature, a naroito putujui esto po Istri uzdu i poprijeko postigao sam nekoliko uspjeha i
objavio nekoliko radova, od kojih su dva tiskana u uiteljskom mjeseniku Narodna prosvjeta
(1909. Prirodni opis Istre, a 1910. i 1911. Antropogeografija Istre). I dva u izvjetajima pazinske
gimnazije (1911. Prolost Pazinskog Potoka i 1912. Moeniki statut).
U Predgovoru knjige Istra prisjea se da je za Pariku mirovnu konferenciju 1919., kad se
krojila sudbina Istre, takoer pisao o Istri u knjiici koju je uredio Vladimir Nazor i koja je bila
prevedena i na francuski jezik. ic je u toj knjiici (Spomenica istarskih Jugoslavena za
05.p65 53 04. 10. 04, 15:52

54 Josip Bratuli
Mirovni kongres u Parizu) napisao tri kraa teksta: jedan o geologiji i geografiji, drugi o
istarskoj povijesti, trei o narodnosnoj statistici iz 1910. Spomenica je sastavljena na pobudu
Povjerenstva za Istru u Zagrebu. Ostali autori u Spomenici: Mate Tentor i Vjekoslav Spini.
Kad je krajem 1911. Nikola ic postavljen kotarskim kolskim nadzornikom za hrvatske
kole za otoke Krk i Loinj, on se iz Pazina preselio na rodni otok Krk, ali je i dalje ostao vezan
za Istru i svojim radom i zanimanjem za istarsku problematiku, geografsku i povijesnu. U Krku
je bio izabran za potpredsjednika u Ravnateljstvu Staroslavenske akademije te je uredio za tu
ustanovu dvije knjige Vjesnika Staroslavenske akademije, to jest za godinu 1912. i 1913.
Zbog rata, jer su i urednik i tipografski radnici pozvani na front, a i zbog opih prilika, daljnji
svesci nisu izali, a djelatnost se Akademije polako gasila. Nakon to su Talijani okupirali Krk,
otjerali su s otoka sve vienije Hrvate, pa tako i Nikolu ica, a krkoga biskupa Antuna
Mahnia odveli su u konfinaciju, odakle se nasmrt bolestan vratio u Hrvatsku ali je ubrzo
nakon toga umro u Zagrebu, 1920. Nikola ic je kao srednjokolski profesor poslan u Poegu,
a kasnije u Daruvar. Pred kraj svoje profesorske karijere postao je profesorom Uiteljske kole
u Zagrebu. I nakon to je umirovljen 1942., nastavio je raditi u Hrvatskoj enciklopediji u
kojoj je bio lan sredinjeg urednitva. Kad je 1943. faistika Italija kapitulirala, u asopisu
Alma Mater Croatica napisao je saet prikaz svojih promiljanja o zemljopisnom poloaju
Istre, o Istranima i tekoj povijesti koja je upravo zavrena, i posebice o Istri pod faistikom
Italijom. Ovako o faizmu pie: Faizam nije doputao nikakvog razgovora o manjinama na
svom tlu. Za njega nema u Italiji narodnih manjina. To slijedi iz njegove dravne misli, koja
pozna totalnu dravu i iskljuivost vlastite nacije. Po njoj vrijedi svuda samo rije Talijana-
faista, a Italija kao velika sila ne e da znade za zatitu manjina, jer faizam zastupa misao da
svaki stanovnik u granicama Italije mora biti Talijan ili milom ili silom. Kako je Italija toboe
ista narodna drava, u njoj ive samo Talijani, a ljudi drugih jezika (allogloti) i naroda (allogeni)
u dravi ne smiju ni misliti na priznanje vlastitih prava.
S ovoga gledita dogaaju se u Istri takve nepravde, kojima nema ravnih u drugim
dravama. () kolska djeca ne smiju hrvatski govoriti ili pjevati ni u svojoj roenoj kui, a
odnarouju se uspjeno i sitna djeca u predkolskoj dobi, jer ih sile ii u zabavite, u kojemu
se govori iskljuivo samo talijanski. () U talijanskoj koli prevodi se hrvatskom djetetu
narodno prezime, a i odrasli ga moraju promijeniti posve ili djelomino, da zvui talijanski.
Na kraju lanka zacrtana je granica izmeu Hrvata i Slovenaca u Istri, a opisana je ovako:
Kad se povue granica od rta Savudrije na krajnjem sjeverozapadu dolinom Dragonje i
preko iarije na Snijenik, odijeljena je sjeverna Istra, naseljena Slovencima i okrenuta
prema Trstu, od ostale Istre, koja je preteno hrvatska. To je ujedno jezina granica koja je,
naalost, na tetu Hrvata mijenjana u Jugoslaviji nakon 1945. Kad se granica 50-tih godina
izmeu Hrvatske i Slovenije, potiho, mimo javnosti, mijenjala, istarski su sveenici u svojoj
promemoriji Hrvatskom saboru, u spomenici za to napisanoj, tono odredili granice izmeu
Slovenaca i Hrvata, na temelju jezinih odlika i povijesnih podataka, ali ta spomenica nikad
nije uzeta u razmatranje u Saboru. Nikola ic je tu granicu, prema karti Petra Kozlera iz 1853.
opisao vrlo jasno i pouzdano, uostalom kao to je to i na samoj tiskanoj karti oznaeno.1
Spomenica je adresirana na Vladu Republike Hrvatske, odnosno Hrvatski Sabor. Spomenicu
su poslali u Beograd, a jedan primjerak predali su mons. Svetozaru Ritigu, ministru bez
1
Kao uenik Klasine gimnazije u Pazinu, koju je vodio mons. Boo Milanovi, uenik Nikole ica,
nosio sam 1955. potajno tu spomenicu u Kringu i Buzet na potpis tamonjim upnicima. upnik u
Kringi bio je Slovenac, Josip Vidau. Naravno da je i on tu spomenicu potpisao. O narodnosnim
prilikama u sjevernoj Istri za tu spomenicu podatke je napisao Nikola ic.
05.p65 54 04. 10. 04, 15:52

Nikola ic 55
portfelja, vjerojatno i zato da ga upozore na nedoputeno politiko djelovanje istarskoga

sveenstva, kao opomenu mons. Ritigu koji se uvijek zalagao za istarsko sveenstvo.
Nikola ic, dok je boravio u Poegi, i posebice kad se nastanio u Zagrebu, pisao je znanstvene
i strune priloge u onovremenim asopisima i povremenim edicijama. Za spomenicu o stogodinjici
Poeke kolegije (1835.-1935.) napisao je opsean ivotopis zagrebakoga biskupa Aleksandra
Alagovia, osnivaa poekoga orfanotrofija koji je prerastao u Kolegiju. Pisao je i o prezimenima
Poeana prema jednom popisu iz 1771. i o naseljima i stanovnicima na posjedima isusovaca u
Poekoj dolini 1773. te o imanju Kutjevo. Napisao je nekrolog zaslunom Poeaninu Juliju
Kempfu. Za kalendar Hrvatskoga kulturnog drutva Napredak iz Sarajeva napisao je nekoliko
vanih raspravica i lanaka: o Nikoli Modrukome i propasti Bosne, o Vitezovievim vijestima o
Bosni, o Martinu Nediu i drugo. Za asopis istoga drutva napisao je opsenije rasprave o
Divkovievim knjigama, o inkunabulama Jurja Dragiia, Koriolana ipika i imuna Hvaranina.
Dao je prve sustavnije vijesti o Krsti Pejkiu i fra Mateju Bonjaku. Pisao je o Paaninu, pjesniku
Ivanu Mriu, a krae lanke o njemu objavio je zatim i u Obzoru i u Jadranskom dnevniku.
U asopisu Vrela i prinosi koji je ureivao Miroslav Vanino, a izlazio je u Sarajevu, pisao je o
Nikoli Hermonu i njegovu molitveniku Brano duhovno, o Aleksandru Komuloviu i Nikoli
Lovreniu. O isusovakim piscima napisao je niz raspravica i u Obzoru 1934. Posebice su
vane njegove rasprave u Nastavnom vjesniku u kojem je objavio nekoliko priloga o Nikoli
Modrukom, zatim o Andriji Dudiu i Matei Kuhaeviu, objavivi i nekoliko do tada nepoznatih
tekstova toga traginog pjesnika naega prosvjetiteljstva. Pisao je o zagrebakom kolovanju
Josipa Voltia. U Hrvatskoj prosvjeti pisao je o seobama Hrvata u junu Istru. U istom je
asopisu napisao i nekoliko vanih biografsko-bibliografskih priloga o hrvatskim knjievnicima
i knjigama iz Istre (Nikola Peri, Josip Volti, Nikola Belini, Petar Stankovi). Za Jadranski
kalendar napisao je nekoliko vanih lanaka, poimence Hrvatska toponomastika u Istri te
Glagoljski zapisi u Lovranu. U Krkom kalendaru raspravlja nekoliko vanih pitanja: Stanje
otoka Krka 1527. i Stara naa pravda.
Nikola ic suraivao je i u dnevnom tisku svojim kraim prilozima u kojima je upozoravao
na vana pitanja iz hrvatske knjievnosti i kulture. Posebice treba istaknuti njegovu suradnju
u Obzoru u kojem je pisao o prvoj rijekoj tiskari, o imunu Koiiu Benji, o glagoljici u
Trstu, o Jakovu Mikalji i drugo. Njegovi prilozi o razvodu na Uki 1531. prva su obavijest o jo
jednom vanom razvodu u Istri. U istom je dnevniku objavio saetke govora Krste Bernardina
Frankopana za obranu Hrvatske od Turaka, govor Bernarda Zane na Lateranskom koncilu,
zatim o letku o Krbavskoj bitci. Jednako je tako vana i njegova suradnja u Hrvatskoj strai,
u kojoj je pisao o biskupu Dobrili u Istarskom saboru (izalo i posebno, 1936.), o Marulievoj
poslanici papi Hadrijanu VI. Prvi je pisao i o naseljavanju hrvatskog stanovnitva u Rovinjsko
Selo i u Novu Vas Poreku. Vani su njegovi prilozi u tjedniku Istra, posebice njegov prilog
Iz grae za zbornik o Istri (1937.) u kojem pie o zborniku koji je Matica hrvatska eljela
objaviti poetkom 20. stoljea, a urednikom je trebao biti Ivan Mileti. U sedam nastavaka
opisao je grau i priloge za taj vaan zbornik koji su se sauvali kod njegova prijatelja iz
Pazinske gimnazije, Sae antela. Zbornik nije objavljen, a da je izaao iz tiska u pravo vrijeme,
moda bi i sudbina Istre bila drugaija. Nikola ic suraivao je svojim prilozima i u drugim
asopisima i strunim i znanstvenim prilozima. Posebice je vaan njegov prilog u Mjeseniku
Pravnikog drutva u kome je pisao o Volievu prijepisu Moenikoga statuta, kojemu je
on jedan tekst objavio 1912. Objavio je i prve vijesti o labinskom statutu iz godine 1341.
Kad je Hrvatska postala Banovinom, on je za srednje kole sastavio Zemljopis Hrvatske,
kojim su se sluili aci za vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske, a koji je doivio nekoliko
izdanja sve do 1944. Kad je pokrenuta Hrvatska enciklopedija, Nikola ic je postao lanom
05.p65 55 04. 10. 04, 15:52

56 Josip Bratuli
sredinjega urednitva. Za HIBZ (Hrvatski bibliografski zavod) priredio je i dvije knjige o

hrvatskim upanijama: Zagorje i Modru. Bile su prireene jo knjige za upanije Bribir -
Sidraga, Sava - Luka, Sarajevo, Zagreb. Drugi svjetski rat omeo je njihovo objavljivanje.
Neposredno nakon rata, 1945. Nikola ic nije imao gdje objavljivati, ali kad ga je 1948.
monsinjor Svetozar Ritig pozvao u Staroslavensku akademiju (isto tako kao i monsinjora Bou
Milanovia), Nikola ic je poeo ponovno objavljivati svoje strune i znanstvene radove. U
Slovu, asopisu Staroslavenskog instituta (I, 1952.) napisao je raspravicu o glagoljskom
pismu (polemici) Nikole Modrukoga, ali sam tekst nije tamo objavljen. Mnogo je plodnija
njegova suradnja u Historijskom zborniku u kome su izale njegove rasprave o podrijetlu
stanovnitva u Izoli, o kultu boga Peruna u Istri, o ostavtini istarskoga polihistora Petra
imunovia, a posebne je vanosti njegov prilog o vremenu naseljavanja Hrvata u Istri. Slinu
je suradnju uspostavio i s Rijekom revijom, gdje je pisao o etnikom sastavu grada Labina
nekad i danas, o Strossmayeru i Istri, o istoimenim naseljima u Istri, o Istri pod bizantskom
upravom. Kad je pokrenuta Pomorska enciklopedija (1954.) Nikola ic je postao njezinim
suradnikom. Obradio je nekoliko natuknica: o Krku i o krkim naseljima (Baka, Glavotok,
Omialj, Punat). U Istarskoj Danici, 1952., prvi je upozorio na glagoljski zapis akna Jurja iz
Roa: Vita, vita. tampa naa gori gre! Pisao je i o novigradskom biskupu Ivanu Dominiku
Stratiku. U Istarskoj Danici, 1953., vjerojatno je njegov lanak o glagoljskim misalima iz
Roa i Nugle. U toj je, naime, Danici mnogo priloga potpisano samo s par slova (inicijalima)
ili siglama, jer je pritisak na nju bio ve tada veoma jak, a za sljedeu godinu Danica nije ni
izala. Manjim raspravicama i prilozima javljao se i u Glasu Istre. Svi su ti prilozi irili zanimanje
za brojna kulturoloka pitanja koja su bila do tada zatvorena u uskom krugu strunjaka, a
Nikola ic im je svojim pisanjem dao onu vanost koju zasluuju. Mnogim je raspravama
Nikola ic upozorio na vane arhivske izvore, npr. o glagoljaima u Kopru, na knjige ili rukopise
koji su do tada bili nepoznati te je na taj nain potaknuo potanja i ira istraivanja i obradbu.
Nakon Kukuljevia i Breyera on je prvi napisao vie prikaza naih inkunabula i starih tiskopisa.
Nikola ic umro je u Zagrebu 14. lipnja 1960. O njemu su pisali: Ivan Ivani (nekrolog,
Rijeka revija, 1960.), Mirjana Stri (Prilog prouavanju ivota i djela prof. Nikole ica,
Hrvatska gimnazija u Pazinu, 1899-1990) i Josip Bratuli (U spomen Nikoli icu, Istarska Danica,
2003.). Njegova bibliografija nije sreena, a samo je jedan dio regristriran u Bibliografijama
rasprava i lanaka Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (historija, knjievnost).
SUMMARY
NIKOLA IC
Nikola ic (1882-1960), a high school teacher, a geographer and historian, was the first vice-president
on the Board of directors of the Old Church Slavonic Academy in Krk; he edited for the Academy two
volumes of its Vjesnik. When monsignor Ritig was reviving the work of the Old Church Slavonic
Academy in Zagreb - today the Old Church Slavonic Institute - Nikola ic helped him ardently in that
endeavour. He wrote numerous essays and short studies about persons and various questions from the
Croatian cultural history.
Kljune rijei: Nikola ic, Staroslavenska akademija, glagoljica, inkunabule

Key words: Nikola ic, Old Church Slavonic Academy, Glagolitic script, incunabula
05.p65 56 04. 10. 04, 15:52

Gorana Doliner
(Zagreb)
PRILOG JOSIPA VAJSA HRVATSKOJ GLAZBENOJ

HISTORIOGRAFIJI
U lanku se razmatraju radovi ekog slavista Josipa Vajsa (1865.-1959.) u kojima je izravno dao
prilog hrvatskoj glazbenoj historigrafiji. O tome svjedoe radovi Etwas ber den liturgischen
Gesang der Glagoliten ... i ber den liturgischen Gesang der Glagoliten.. Takoer, istaknutije
mjesto zauzimaju lanci u glazbenom asopisu Sveta Cecilija bilo da Vajs pie o pojedinostima
kojima se osvjetljava uloga glazbe (izravno spominjanje naina pjevanja u obredu i glazbena
suradnja pri adaptaciji koralnih melodija staroslavenskome jeziku) ili vana liturgijska pitanja
poput kanona staroslavenskog misala. Glazbenohistoriografske ocjene Vajsa popunjavaju sliku,
kako o njegovu prinosu tako i o temama koje obrauje.
Ugledni eki slavist Josip Vajs (1865.-1959.) ocijenjen je po svojem osnovnom prinosu
hrvatskoj slavistikoj znanosti izuzetnim superlativima. Godine 1957. izraena bibliografija
dijeli njegove radove u tri skupine. Pokazuje bogatstvo i vrijednost njegova priloga
slavistikoj znanosti.1 Najprije je dolazio na otok Krk od 1897., a zatim je boravio u Krku od
1902. do 1906. Muzikologija moe biti zahvalna da je izradio nekoliko studija, kojima je
pomogao razumijevanju nekih glazbenih pitanja sadranih u problematici liturgijskog pjevanja.
Radovi Josipa Vajsa u kojima se na razliite naine uoava prinos glazbenoj znanosti,
njihova recepcija i neposredni ili posredni utjecaji na istraivanje hrvatskoga glagoljakog
pjevanja, oni glazbenohistoriografske vrste kao i radovi glazbenih historiografa, tema su
ovoga izlaganja. Tako se Vajs, za kojega je poznato da je ukljuio notnu grau kao dio svoga
znanstvenoga i strunog interesa, pridruio onim, ne tako rijetkim, slavistima i knjievnim
povjesniarima, koji su svojim radom dali prilog hrvatskoj glazbenoj historiografiji. Posebna
liturgijska izdanja (meu njima glazbena, u cijelosti ili u prilogu notna izdanja,Toni Missae,
Dijelovi pjevane mise, zatim Tri mise glagolske prema tradicijonalnom koralu, Pnije
rimskago misala i dr.) i prilozi u znanstvenim lancima kao i vani radovi koji sadre glazbenu
problematiku kao to su Etwas ber den liturgischen Gesang der Glagoliten ... (Vajs 1909)
i ber den liturgischen Gesang der Glagoliten. (Vajs 1910), svjedoe o tome pored cijeloga
niza drugih znaajnih priloga u okviru kojih je problematiku ili doticao ili nuno spomenuo
1
Usp. Panteli 1957: 10-20; 20-22.
06.p65 57 04. 10. 04, 15:53

58 Gorana Doliner
pri rjeavanju srodnih slavistikih pitanja. Samo u glazbenom asopisu Sveta Cecilija
objavio je dostatan broj lanaka.2
Svi ti oblici razliitih historiografskih tekstova samoga Vajsa, pisaca koji su ga ocjenjivali
ili su se oslanjali na njegov rad, na razliite naine popunjavaju sliku kako o njegovu
prinosu tako i o samoj, uvijek izazovnoj temi o mjestu glazbe u liturgijskim obredima.Takoer,
drugi su, piui o radu Josipa Vajsa, ujedno ukazali na pojedine probleme koji su se izravno
odnosili na Vajsove priloge ove vrste te su ih na taj nain, reklo bi se, dopunili, ili su ih
ocijenili,3 ili su ih, jednostavno, samo naveli.4 Za ovaj je prilog od najvee koristi muzikoloki
rad Jerka Bezia i oni njegovi dijelovi koji sadre glazbenohistoriografske ocjene Vajsovih
tekstova.5
Reeno je ve, posebno se istiu radovi Josipa Vajsa, neki od njih, objavljeni u glazbenom
asopisu Sveta Cecilija, kao to su Novo izdanje staroslavenskog misala, Kanon
hrvatsko-glagoljskog vatikanskog misala XIV. vijeka i Misni red (Ordo missae) najstarijeg
glagoljskog misala (Vatikanskog kodeksa sign. Illirico 4. XIV. stoljea) iz god. 1927., odnosno
1939. U prvome od njih Vajs izravno pie o glazbenome suradniku, u drugome razmatra
kijevske listie, a u treemu izravno i prirodno uzima u razmatranje pjevanje. Dok prvi rad
donosi pozitivistiki podatak o injenici da ima glede koralnih melodija glavnu zaslugu P.
Anselmo Sedlek, benediktinac u Emausu, drugi, samim time to uzima u razmatranje
kijevske listie, istina kao komparativni izvor za temu kanona staroslavenskog misala, sadri
prilog o vanom i jo uvijek izazovnom pitanju o glazbenom sloju hrvatskog glagoljatva, a
trei izravno spominje pjevanje odreenih oblika u odreenom povijesnom kontekstu.
Vajs je umro 1959., asopis Slovo je navedenu bibliografiju objavio 1957., honorirajui
sjeanje na 60 godina od Vajsova dolaska u Hrvatsku (od 1897. kada je kao student dolazio
na Krk).6 Recepcija Vajsova djela u hrvatskoj glazbenoj historiografiji ipak je ostala
zanemariva. Na prvom mjestu valja vidjeti temeljne tadanje povijesti glazbe, kako starije7 ,
tako novije8 . Ponavljam vrijednost ve istaknutih specijalistikih studija Jerka Bezia.9
Jedan od posljednjih odjeka recepcije Vajsova djela jest jedinica u bibliografiji Izaka pralje.10
Glazbeni asopis Sveta Cecilija pokree rasprave o glazbi, jeziku i pismu liturgijskih
knjiga, sada u novoj dravi. Rudolf Strohal prvi se javlja nakon uvodniarskog teksta
urednika o, izmeu ostaloga, potrebi proirenja prava uporabe staroslavenskog jezika na
2
Usp. Vajs 1919; 1920a; 1920b; 1920c; 1921; 1922; 1924; 1927; 1939a; 1939b.
3
Usp. Biniki 1919: 73-75. Na ovaj se rad osvre, ne spominjui Vajsa, Rudolf Strohal (1919: 95-96).
Janko Barl prikazao je Vajsa: Misi slavnije, o bl. Marii Dv i za umrje obtnije slovnskim jezikom;
usp. Barl 1919b: 114-116 (na str. 116. je misni formular blagdana sv. irila i Metoda).
4
to se glazbenoga asopisa Sveta Cecilija tie, seriju napisa u kojima se raspravljaju pitanja O jeziku
i pismu u crkvenim knjigama za slavensko bogosluje u rimo-katolikoj Crkvi, to je naslov inicijalnoga
teksta Rudolfa Strohala (usp. 1919a: 11-12), zapoinje navedeni tekst ne navodei Vajsa, no s obzirom
na dalji razvoj i brojne napise kroz godita 1919. 1924., a zatim i 1927. i 1939. u kojima glavnu ulogu
igraju upravo Vajsovi tekstovi, navodim ga ovdje kao tekst prirodno povezan uz osnovnu tematiku.
5
Usp. Bezi 1973; Bezi 1996.
6
Na Krk je poeo dolaziti 1897., na Krku se 1898. upoznao s biskupom Mahniem, a od 1902. do 1906.
na Krku stalno boravi.
7
Usp. irola 1922: 25.
8
Usp. Andreis 1974: 10, samo u biljeci br. 5 koja prati kratki ulomak o glagoljakom pjevanju prema,
preteno, knjizi J. Bezia, Razvoj glagoljakog pjevanja na zadarskom podruju (Bezi 1973); isto u
Andreis 1982.
9
Usp. Bezi 1973: 14. i dalje; Bezi 1996.
10
Usp. pralja 1999.
06.p65 58 04. 10. 04, 15:53

Prilog Josipa Vajsa hrvatskoj glazbenoj historiografiji 59
cijelo podruje nae drave kao i o transkripciji glagoljice u latinicu (Barl 1919a: 2). Ne
spominje Vajsa, ali inicira cijeli niz tekstova kojima e se, u sljedeim brojevima glazbenog
asopisa Sveta Cecilija i Vajs pridruiti.U lanku pod naslovom O jeziku i pismu u crkvenim
knjigama za slavensko bogosluje u rimo-katolikoj Crkvi pie o upotrebi pisma i zalae se
za latinicu (Strohal 1919a: 11-12).
Radilo se i na popravku jezika u tim knjigama, kao Rafael Levakovi (1648.), Josip
Pastri (1706.), Matej Karaman (1741.), Matej Sovi (1791.), fra A. Jurani (1767.). Nu svi su
ti popravci slabo uspjeli, jer se nijesu primakli originalnomu jeziku, ve se od njega udaljili,
unosei u crkvene knjige hrv. naroda mnoge rusizme.11
Fran Biniki pie protiv glagoljice (grko pismo!) i protiv irilice (grko pismo!) a zalae
se za latinicu kod priprema novog misala. Malo je tee pitanje jezino. Znano nam je svima,
da jezik naega misala nije stari onaj jezik, kojim su pisala sv. braa iril i Metod, ve da je to
vie starohrvatski ili crkvenohrvatski jezik s nekim ostacima staroga slavenskog jezika. Pokojni
je kanonik Pari htio, da taj jezik bude to blie izvornome jeziku sv. brae, a to danas
moramo aliti. Moda bi bolje bilo, da je ispravio misal imuna Koiia, biskupa Modrukoga,
od 1531. Kad ve ne moemo uspostaviti izvornoga teksta sv. brae, bolje bi bilo preudesiti
neke oblike prema duhu hrvatskoga jezika. Nije to ba moja misao. Sam mi je strunjak dr.
Vajs pred nekih desetak godina pripovijedao na Krku, da i uenjak profesor V. Jagi
preporuuje, neka se izgovor prilagodi to vie dananjemu hrvatskom jeziku. Dr. je Vajs u
glagolskom Vesperalu i prepisivao psalme, tenja i molitve prema izgovoru naih otoana.
teta to nije poao jo korak dalje.12 Biniki rabi primjere iz Kurelca, Levakovia,
Kukuljevieva misala, Koiia, prakih odlomaka, Vajsova Vesperala i daje dosta pojedinanih
primjera.
Strohal se nadovezuje na Binikog premda ne spominje Vajsa (Strohal 1919b: 95-96).
Daje komentar protiv prijedloga Griveca da bi crkvene knjige bile na irilici te ponavlja
svoje stavove iz prethodnog lanka (Strohal 1919a). to g. Biniki misli da bi pojedini stari
glasovi smetali u pjevanju, primjeujem, da, kada bi to zaista bila istina, mogao bi onaj, komu
smetaju takovi glasovi, promijeniti u pjesmi takove glasove, koji mu ne smetaju, a tekst bi za
to mogao ipak ostati nepromijenjen. Na koncu primjeujem, da su se braa Slovenci upoznali
sa slavenskom liturgijom ve poetkom 16. vijeka, kada su provale turske u Hrvatsku postojale
sve ee i kada je mnogo hrvatskoga naroda prebjeglo preko Kupe u Kranjsku, naroito iz
dananjih kotara delnikoga, vrbovskoga, karlovakoga i jaskanskoga, a s njime je prebjeglo
i mnogo naih popova glagolaa. Najvie se je takovih seoba hrv. naroda dogodilo iza
Muhake bitke (1526.) osobito izmeu godina 1530.-1540., t. j. istodobno, kada su se dogodile
i seobe hrv. naroda u jugo-zapadnu Ugarsku i doljnju Austriju. Dakako da je slavenske
liturgije u Kranjskoj brzo i nestalo, jedno jer je bio pritisak latinskih poglavara na nie
sveenstvo vrlo jak, a drugo jer se nije u Kranjskoj mogao radi nepovoljnih prilika uzgojiti
podmladak popova glagolaa.13
Vajs u lanku Kako emo prepisivati glagolske tekstove za liturgiku porabu ne govori
posebno o glazbi. Problem reducira na etiri glavne toke: staroslavenske znakove za
poluglase, jat, staroslavensku jotaciju i glagoljsko ] ( ). Sve drugo su malenkosti, koje
ne e zadavati potekoa (Vajs 1919: 113).
11
Usp. Strohal 1919a: 11.
12
Usp. Biniki 1919: 74,75.
13
Usp. Strohal 1919b: 96.
06.p65 59 04. 10. 04, 15:53

60 Gorana Doliner
U knjigama za puk moglo bi se dopustiti, da se pie za staroslavensko t i za d (ili

dijalektiko j), kako sam to uinio u izdanju Vesperal Rimsko-slovnski za puk, ali se ne bih
usudio uvesti tu novotariju u misal, jer bih se bojao, da e me pravom psovati jo dok budem
u grobu, kako je i afarik prozvao Karamana mala ava rei glagoliticae. [...] No kad bi u
misalu, koji nosi ime: Missale paleoslovenicum tiskali mjesto staroslovenskoga t i d hrvatski
i , onda bi mogli i Slovenci zahtijevati, da se za nje tiska misal sa j, [...] Zato je najbolje,
da ostane i nadalje i u transkripciji latinicom t d.14
Janko Barl recenzira Vajsa15 , odnosno njegovo djelo Misi slavnije, o bl. Marii Dv i za
umreje obtnije slovnskim jezikom objavljeno u Svetoj Ceciliji pruajui nam pravu
glazbenohistoriografsku ocjenu (takoer, spominje u biljekama neka Vajsova glazbena izdanja
poput Toni Missae, Dijelovi pjevane mise, Tri mise glagolske prema tradicijonalnom
koralu, Pnije rimskago misala). Na znanje i vjetinu dr. Vajsa moemo se osloniti . [...]
Sav taj njegov rad nam jami, da se je i posla oko transkripcije staroslavenskih bogoslunih
knjiga prihvatio ovjek, koji je zvan za to. Njegovo najnovije djelo nam pokazuje, kako bi se
morao taj posao obaviti, prem mislim, da bi se prije nego e se sav misal transkribirati, morali
sastati strunjaci, da jo jedamput glede toga izmijene svoje nazore. Za glazbenika bilo bi
potrebno, da se to prije odredi naglasak barem za nepromjenljive dijelove mise, jer prije se
ne moe pomiljati, da se ti dijelovi dobro uglazbe.16
Vjerojatno je suradnja, odnosno korespondencija oko navedenih pitanja bila vrlo iva.
Vidljivo je to po atmosferi u Vajsovu lanku Akcenat u staroslavenskim liturgikim
tekstovima. Po elji g. urednika [Janko Barl] iznosim ovdje one nepromjenljive dijelove iz
mise u staroslavenskom jeziku, koji se pjevaju. Da doskoim davnoj potrebi gg. muziara,
oznaio sam te dijelove akcentima. Nije to stvar laka, jer niti sami akcentolozi nisu glede
toga u svemu na istu, pa si ni ja ne uobraujem, da je ovo, kako u tu iznesti, jedino pravo.
Priopujem ipak, jer elim, da se ba u tako vanom pitanju pone jedamput raspravljati.
Neka se uju razna mnijenja, da se akcenat u tim tekstovima stalno odredi [slijede tekstovi
s akcentima ...] Crtama (, `, ) oznaih naglasak naih tekstova prema irilskim liturgikim
tekstovima. Ako i nije ta oznaka izvedena apsolutnom savrenou te ima ovdje ondje
nekih nedosljednosti, ipak nam su i ti znakovi dragocjeni. Kako irilski spomenici biljee
naglasak ve od druge polovice XIV. stoljea, to je njihova tradicija vrlo stara, a po tom i
dosta vjerojatna, ako i nije omnibus numerus absoluta.
Moram ovdje istaknuti, da gore napomenute crtice oznauju vie sedem accentus nego
li qualitatem. Drim, da je glazbeniku dovoljno, da znade, gdje imade akcenat svoje mjesto.
U ostalom jugoslavenski e muziari vrst akcenta lako pogoditi. Ovo sam primjetio, da, ako
tko vidi akut, ili gravis, ili , ne misli, da ovi znakovi odgovaraju znakovima akcenta u
hrvatskom ili srpskom jeziku. Drago e mi biti, ako koji od naih akcentologa predloi to
boljega, prem mnogo ne oekujem. Ja sam se s ovim pitanjem bavio na poetku svojih
filolokih studija, prouivi Brandta, Nemania, Leskina, Reetara i druge. Od tog je vremena
prolo ve preko dvadeset godina, pa se slabo nadam, da u imati prigode, da se jo na tu
stvar povratim. Moj je eto predlog, da se posluim starom irilskom tradicijom, a drugi neka
o tome reknu svoje (Vajs 1920a: 27, 28).
14
Usp. Vajs 1919: 114.
15
Usp. Barl 1919: 114-115. na str.116. misni formular.
16
Usp. Barl 1919: 115. U biljeci Barl nabraja neka notna izdanja.
06.p65 60 04. 10. 04, 15:53

Reetar odgovara tekstom K pitanju o izgovaranju pjesama u slavenskoj slubi bojoj,

no ne slae se s Vajsom (Reetar1920: 28-29) i stavovima izneenim u njegovu radu (Akcenat
) koji je objavljen u istom broju asopisa pa je primjereno pratiti finese u pristupima.
Vajs tekstom Jo o akcentu u staroslavenskim liturgikim tekstovima odgovara
Reetaru (Vajs 1920c: 83-84). U osvrtu na svoj raniji lanak (Vajs 1920a: 27-28) istie da
brani staroslavenski tip naih glagoljskih knjiga protiv onih, koji bi rada dopustili u
transkripciji vei upliv ivog narodnog jezika. [] Gospodin Reetar svakako nije mogao
znati sve peripetije tog lanka, jer onda sigurno ne bi o meni napisao, da nukam glagoljae,
neka bi ostavili svoj akavski i praslavenski akcenat, te prihvatili ruski naglasak. [] No i
g. Reetaru je izbjeglo, da svojim biljekama ne silim glagoljae, da naglauju o, en, jer
ima tu posve bistro zabiljeeno e vsemogi (u Slava va viih) [itd. ...] (Vajs 1920c: 83-
84).17 Sam g. prof. Reetar priznaje, da se je tradicija glede naglaska mnogo bolje sauvala
u irilskim knjigama, nego li kod glagoljaa na jugu gdje je poremeena u novije vrijeme ne
samo s toga, to se je primala ruska tradicija (Levakovi, osobito Karaman), ve i s toga,
to su akavci saobraanjem s ostalim narodom, osobito pak kolom, zaboravljali ili barem
kvarili svoj stari naglasak. To me je ponukalo, da sam se obazirao na irilske akcentualne
biljeke, za kojima se ipak nijesam slijepo povadjao, ve sam ih sravnjivao i s domaim
naglaskom (akavskim). Pri ruci mi je sv. Pismo jednog otoanina-akavca (Rabljanina ?) iz
zavretka XVIII. ili poetka XIX. stoljea s akcentualnim biljekama (Vajs 1920c: 84).
Bavei se navedenom problematikom, oslanjao se na Sedlka i Nemania, na Daniieve
akcentoloke studije (za pomo kod odreivanja akcenata, dakle i glazbenu pomo).18
Posebno najavljuje studiju o Rabljaninu najavljujui usporedbe akavskoga domaeg
akcenta s irilskim kojega je inae rabio s obzirom na ouvanost starine. Dakako da je i
sljedei tekst u kronolokom nizu izuzetno koristan. Neto o nomenklaturi u glagolskim
liturgikim knjigama (Vajs 1920b: 69-70) donosi dosta primjera iz starijih i novijih liturgijskih
knjiga i valjalo bi njegovu grau temeljito usporeivati s nazivljem u znamenitom
tefanievu lanku, a jo vie s nazivljem koje je ouvano u terenskom radu kod snimanja
glagoljakog pjevanja.19 U lanku Jo o transkripciji glagolskih liturgikih tekstova
komentira ranije priloge do u g. 1919. (Vajs 1921: 86-87).20 Spominje, kao potvrdu
razmiljanjima o potrebama izdavanja glagoljskih liturgikih prirunika i pitanjima njihove
transkripcije, svoja notna izdanja iz 1919. Vajsova su notna izdanja zapravo praktini uvid
i dopuna sagledavanju historiografskih priloga. To su razmiljanja koja je mogue sagledati
i najvie im se pribliiti uvidom u lanke objavljivane u Svetoj Ceciliji. Tako Vajs istie
Grivecov prilog u Katolikom listu iz 1919. koji je posve dobro predloio, neka bi se novi
misal tiskao irilskim slovima. Tko poznaje povijest staroslovjentine, priznat e, da je taj
predlog s historijskog i grafikog stajalita posve opravdan (Vajs 1921: 86)21 . Isto tako je
suzdran s obzirom na potekoe prihvaanja, npr. u Primorju ili u Rimu pa predlae ogledni
pokuaj za pomo sveenstvu koje ima potekoa s glagoljicom i jer: Bila bi velika stvar,
17
Vajs jo objanjava kako je njegov prilog kao neki pokuaj za prvu potrebu i izazvan vruim molbama
g. urednika [] a stilizacija lanka je urednikova []; Vajs 1920c: 83.
18
Usp. i Vajs 1920a: 27.
19
Fonoteka Staroslavenskog instituta u Zagrebu.
20
Ovdje rezimira niz lanaka objavljivanih u asopisu Sveta Cecilija od 1919. nadalje; Strohal 1919a;
Biniki 1919; Strohal 1919b; Vajs 1919.
21
Mislim ipak da Grivec irilicu ne povezuje samo s povijesnim razlozima kao Vajs u ovome lanku objanjavajui
diskusiju, ve sa irenjem na organizacije katolike slube do koje dolazi s novom dravom, Jugoslavijom.
06.p65 61 04. 10. 04, 15:53

62 Gorana Doliner
kad bi sve Slavenstvo bilo sjedinjeno u vjeri i u pismu, barem u liturgikim knjigama!
(Vajs 1921: 87). Vajsu se pak sva ta diskusija o transkripciji ne svidja.22 Nakon svega,
redakcija asopisa staje na stranu latinice, premda vrlo oprezno i paljivo spram Vajsa,
dapae, dajui za primjer njegovo izdanje Misi slavnije (u biljeci).
Vanost sljedeega teksta O glagolici i glagolskim liturgikim knjigama jest u isticanju
vrijednosti jezika, staroslavenskog jezika i njegova poznavanja (Vajs 1922: 99-100). Bez uvida
u takav pristup mnoge polemike o pismu postaju neprimjerene. Treba nam kole, obuke i
naobrazbe u staroslavenskom jeziku, ne bude li toga, propast e staroslavensko bogosluje.
Upravo zato su pape i dalmatinski biskupi, Zmajevi, Kai [Kadi] i drugi utemeljili seminaria
illyrica. Potrebno je zato da se podignu barem u sjemenitima stolice za staroslavenski jezik.
Ako ne budemo bolje poznavali jezik, njegovu gramatiku, sintaksu i rjenik, biti e u tom
pitanju vazda razlonih mnijenja i udnovatih predloga. [] Najposlije jezik je glavna stvar, a
pismo je samo odijelo (Vajs 1922: 99, 100). U ovome lanku ne spominje glazbu, ali navodi i
usporeuje liturgijske knjige koje sadre notne zapise (Levakovi, Pari i dr.) i, to je vrlo
vano upravo za tradiciju pjevanja i recitativnoga silabikog obrednog pjevanja, estoko brani
posveenost rada sv. Brae, pitule, jevangjelja i psaltira [] koji se u naim glagolskim
spomenicima sauvao mnogo tanije nego li u irilskim tekstovima (Vajs 1922: 100).
Nekoliko biljeaka o izdanju glagolskoga misala latinicom23 ne donosi podatke o
glazbi (Vajs 1924: 173-176). Ipak je cijeli sadraj okolino povezan i s glazbenim pitanjima i
jedan je od najopsenijih u ovoj seriji te sadri i tri Jagieva pisma. Za glazbenu znanost su
podaci o tri (uvjetno) izdanja Paria prava rijetkost.
U tekstu Novo izdanje staroslavenskog misala (Vajs 1927: 241-244) Vajs izravno pie
o glazbenome suradniku. Poto neu da se kitim tudjim perjem, moram napomenuti, da ima
glede koralnih melodija glavnu zaslugu P. Anselmo Sedlek, benediktinac u Emausu; dok
mi je kod korektura zduno pomagao dr. Josef Vaica, profesor staroslavenskog jezika u
Olomoucu. Zakljuujui ovaj rad, eli misalu sretno drugo ili jo vie izdanja, neka ni jedna
smjela ruka ne kua, da mijenja to na tetu starog jezika, pod izlikom, da se jezik priblii vie
ivom jeziku i da bude puku razumljiviji. Time se ne bi nikako posluilo ideji, irilo-metodijskoj,
ve bi se samo otetila i pokvarila ona dragocjena literarna batina, to su je nam ostavili
sveti nai apostoli, braa iril i Metodije.24
Dok Kanon hrvatsko-glagoljskog vatikanskog misala XIV. vijeka iz god. 1939. (Vajs
1939a: 1-3), samim time to uzima u razmatranje kijevske listie, istina kao komparativni izvor za
temu kanona staroslavenskog misala, sadri prilog vanom i jo uvijek izazovnom pitanju o
glazbenom sloju hrvatskog glagoljatva, Misni red (Ordo missae) najstarijeg glagoljskog
misala (Vatikanskog kodeksa sign. Illirico 4. XIV. stoljea) (Vajs 1939b: 81-83) izravno spominje
pjevanje. Gdje se pjeva (povijesno, izvorno, tko, to i kada pjeva); spominje panonizme i na
kraju daje izvorni, stari starinski tekst najzanimljivijih prefacija, ope i vazmene (Vajs
1939b: 83).
Zakljuuje: Zanimljivo je i to, da onaj, koji je prevaao mlae tekstove misnog reda, koji
su doli u misal tekom XI., XII. i XIII. stoljea, prevaao je prilino dobro u duhu starinskog
jezika bilo u rijeima, bilo u oblicima, kojih nije bilo vie ono doba u ivom narodnom jeziku.
22
Usp. Vajs 1921: 86; usp. i Vajs 1927: 241.
23
Ponovno Vajs u biljeci donosi pregled ranijih objavljenih jedinica.
24
Ponovljeno je Vajsovo miljenje o starom jeziku u liturgiji, takoer istaknuto u Jagievu zborniku 1908.
g. (Usp. Vajs 1908).
06.p65 62 04. 10. 04, 15:53

I ovi tekstovi su za nas pouni, ipak od vee vanosti su oni dijelovi, koji se oslanjaju na
izvorni prijevod sakramentara IX. vijeka (Vajs 1939b: 83).
Najvaniji prilozi ipak su ranije spomenuti Etwas ber den liturgischen Gesang der
Glagoliten ... (Vajs 1909) i ber den liturgischen Gesang der Glagoliten. ... (Vajs 1910). To
su ujedno, kako je to pred trideset i vie godina utvrdio Jerko Bezi, a novija
glazbenohistoriografska istraivanja nisu izmijenila, prvi objavljeni radovi posveeni izriito
glagoljakom pjevanju (Bezi 1973: 14). Premda se Vajs u svojim notnim izdanjima drao
osnove gregorijanskoga pjevanja, u ovim studijama udubljuje se u najvitalnija pitanja o
glagoljakom pjevanju u prolosti. J. Vajs usporeuje latinske tekstove metriki fiksiranih
himni s prijevodima tih tekstova u glagoljskim spomenicima iz XIII. i XIV. stoljea. Pokazuje
kako broj slogova u himnama na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije ne odgovara
broju slogova u latinskim tekstovima a kamoli da se slau i u odgovarajuim duinama i
akcentima. Stoga zakljuuje da se uz tolike i znatne promjene u pjevanju svoga teksta
glagoljai nisu mogli sluiti melodijom iz gregorijanskog korala za odgovarajui latinski
tekst. U takvim su se sluajevima, smatra autor, glagoljai zadovoljavali samo recitiranjem
teksta.25 Nakon Tridentinskog koncila dolazi do tiskanih izdanja s notiranim napjevima po
uzoru na liturgijske knjige s latinskim jezikom. I Vajs i Bezi dokazuju povezanost te
nepovezanost, odnosno usklaenost/neusklaenost gregorijanskog i glagoljakog pjevanja
na primjeru prilagoenoga teksta notama u brevijaru Rafaela Levakovia (Rim 1648).26
Bezi vrlo cijeni Vajsovo miljenje kako su tradicionalni ivi oblici glagoljakog pjevanja
znaajan indikator tog pjevanja u prolosti (Bezi 1973: 15). Smatra kako su stariji tekstovi
zatitili i starije napjeve od razliitih promjena uzrokovanih moguim nanovo uvedenim
crkvenoslavenskim tekstom to je na teritoriju zadarske nadbiskupije i uspjelo (za razliku od
senjske i krke biskupije; Bezi 1973: 9 i dalje).27
Uz tekst ber den liturgischen Gesang der Glagoliten. (Vajs 1910) u kojem su znaajni
notni primjeri, veu se jo neka mjesta u Vajsovim radovima, primjerice: Potpune kige
misala poiu se u XIV vijeku. Meu nabrojenim fragmentima mlae epohe ipak moram da
istaknem bar jedan, koji se naao u Pragu, u samostanskoj kinici na Strahovu. Dva
pergamen. lista, 38x21,5 cm, odlomak misala ili misalnih tekstova: Vruju, Svet,
Blagoslovljen i Agane boi sa koralnim notama! (spac. J.V.) Ovaj je fragment unicum u
svoj glagolskoj literaturi te ga zbog toga ovdje spominjem (Usp. Vajs 1948: 32-34; vie o
tome vidjeti u Bezi 1973).28
Zakljuno sam predstavila najznaajnije Vajsove glazbenohistoriografske tekstove i

najznaajniju recepciju. U Vajsovo vrijeme djeluje i Ivan Mileti (1853-1921), takoer autor
mnogih priloga glazbenoj historiografiji od kojih su neki nedavno otkriveni. Rezimirajmo:
Josip Vajs je izdavao notnu grau, tiskao priruna izdanja i objavio studije glazbeno-
historiografske vrste. Etwas ber den liturgischen Gesang der Glagoliten ..., ber den
25
Usp. Bezi 1973: 14.
26
Gledati usporedne analize, osobito nove odnose izmeu latinskih i crkvenoslavenskih tekstova nakon
Tridentskog koncila; Bezi 1973: 14-15; 159.
27
Spomenut u samo da je Ignacije Radi kritiki gledao na Vajsov rad, a srodnih kritika ima i u komentarima
sveenika zabiljeenima na magnetofonskim snimcima; usp. Radi 1914; Radi 1915; Fonoteka Staro-
slavenskog instituta u Zagrebu.
28
Vajs tada nije znao za doista vrijedan hrvatski izvor koji se uva u Arhivu HAZU (IVa 47) kao ni za
notirani izvor u Ljubljani (NUK, bez signature) koji je najblii primjeru iz Praga; Vajs upuuje na svoj rad
iz g.1910. (Vajs 1948).
06.p65 63 04. 10. 04, 15:53

64 Gorana Doliner
liturgischen Gesang der Glagoliten. i lanci u Svetoj Ceciliji: Novo izdanje staroslavenskog
misala, Kanon hrvatsko-glagoljskog vatikanskog misala XIV. vijeka i Misni red (Ordo
missae) najstarijeg glagoljskog misala i drugi znaajna su potvrda njegove aktivnosti. Njegov
rad s glazbenim suradnikom, P. Anselmom Sedlkom upuuje na oprez, skromnost i
odgovornost. Mnogo je pridonio izuavanjima glazbenog sloja hrvatskog glagoljatva.
Glazbenohistoriografske ocjene Vajsa ili pisaca koji su ga ocjenjivali popunjavaju sliku, kako o
njegovu prinosu tako i o samoj, uvijek izazovnoj temi o mjestu glazbe u liturgijskim pitanjima.
Radovi ove vrste Josipa Vajsa pokazali su profilirani prinos znanstvenika koji se
istraivanome zadatku posveuje izravno, najee praktino i jednostavno. Njihova recepcija
meutim i utjecaji na stanje istraivanja hrvatskoga glagoljakog pjevanja - razliitih su uinaka,
kao, uostalom i radovi glazbenih historiografa. Osim ve vie puta spominjanih specijalistikih
studija Jerka Bezia, recepcija Vajsova djela u hrvatskoj glazbenoj historiografiji ipak je ostala
zanemariva. Starije i novije temeljne povijesti glazbe najee ga samo spominju.
Literatura:
*** 1915. Razne vijesti. Iz sjednica Staroslavenske akademije u Krku. Sv. Cecilija 9, 43.
*** 1917. Iz Cecilijinog drutva. Nai sveenici na crkveno-glazbenoj akademiji u Beu-Klosterneuburgu.
Sveta Cecilija 11, 145.
*** 1917. Razne vijesti. Hrvatska. Sveta Cecilija 11, 215.
Andreis, J. 1974. Povijest glazbe. Povijest hrvatske glazbe, knj. 4. Zagreb: Liber - Mladost.
Andreis, J. 1982. Music in Croatia2. Zagreb: Institute of Musicology - Academy of Music.
Barl, J. 1919a. Na pragu novog doba. Sveta Cecilija 13, 1-2.
Barl, J. 1919b. Dr. Josef Vajs: Misi slavnije, o bl. Marii Dv i za umreje obtnije slovnskim
jezikom. Sveta Cecilija 13, 114-15. + 116.
Bezi, J. 1973. Razvoj glagoljakog pjevanja na zadarskom podruju. Zagreb: Institut JAZU u
Zadru.
Bezi, J. 1996. Rezultati istraivanja glagoljakoga pjevanja na otoku Krku u vrijeme djelovanja
Staroslavenske akademije (1902.-1927.). Slovo 44-46, 338-346.
Biniki, F. 1919. Novi glagolski misal. Sveta Cecilija 13, 73-75.
Doliner, G. 1984. Rukopisna zbirka crkvenih napjeva Franje Kuhaa. J. Bezi. Zbornik radova sa
znanstvenog skupa odranog u povodu 150. obljetnice roenja Franje Ks. Kuhaa (1834-
1911). Zagreb: JAZU, 233-263.
Jeli, L. 1906. Fontes historici Liturgiae Glagolito-Romanae a XII ad XIX saeculum. Krk: Kyrikta
Veglensis, E. Vitaliani Jadrensis et Officina Typographica Catholica Labacensis.
Novak, Vj. 1900. ca. Povijest glazbe (rkp.; tiskano 1994. u Croatica 40-41; priredila S. Majer-
Bobetko)
Panteli, M. 1957. Bibliografija izvornih radova J. Vajsa s podruja hrvatske glagoljske knjievnosti.
Slovo 6-8, 10-20; + Iz nae bibliografije o ivotu i radu prof. Vajsa, 20-22.
Pavlinski zbornik 1644. 1991. I, Faksimilni pretisak; II, Transkripcija i komentari. Pripremili za tisak
i popratne studije napisali, Kos K., ojat A., Zagorac V.; urednici, M. Mogu, L. upanovi.
Zagreb: HAZU, Globus - Nakladni zavod.
Radi, I. 1914. Staroslavensko crkveno pjevanje u biskupiji krkoj. Sveta Cecilija 8, 35-36.
Radi, I. 1915. Crkveno pjevanje u upama sa staroslavenskim liturgikim jezikom. Sv. Cecilija 9, 58-59.
Reetar, M. 1920. K pitanju o izgovaranju pjesama u slavenskoj slubi bojoj. Sveta Cecilija 14, 28-29.
Sokol, B. 1917. Puko crkveno pjevanje na otoku Krku. Sveta Cecilija 11, 1-5, 37-40, 77-82, 116-119.
Stipevi, E. 1992. Hrvatska glazbena kultura 17. stoljea. Split: Knjievni krug.
Strohal, R. 1919a. O jeziku i pismu u crkvenim knjigama za slavensko bogosluje u rimo-katolikoj
Crkvi. Sveta Cecilija 13, 11-12.
06.p65 64 04. 10. 04, 15:53

Strohal, R. 1919b. Novi slavenski misal u rimo-katolikoj Crkvi. Sveta Cecilija 13, 95-96.
aban, L. 1980. Izvjetaj o dvogodinjem sreivanju triju glazbenih zbirki u Osijeku i o pregledu
glazbenih rukopisa i knjiga u franjevakim samostanima u Slavoniji i Srijemu, Arti Musices,
11, 1, 47-101.
irola, S. 1922. Pregled povijesti hrvatske muzike. Zagreb: Edition Rirop.
pralja, I. 1999. Glagoljaka psalmodija. N. Ceribai, G. Maroevi. Glazba, folklor i kultura /
Music, Folklore, and Culture. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku - Hrvatsko
muzikoloko drutvo, 177-189.
Vajs, J. 1907. Dopis. Otok Krk. Sv. Cecilija 1, 30-31.
Vajs, J. 1908. Co znai slova po zakonu rimskogo dvora v nadpisech chlaholsk brevi chrvatskch.
Jagi-Festschrift. Zbornik u slavu Vatroslava Jagia. Berlin:Weidmannsche Buchhandlung,
230-234.
Vajs, J. 1909. Etwas ber den liturgischen Gesang der Glagoliten der vor- und nachtridentinischen
Epoche. Archiv fr slavische Philologie 30, 227-233.
Vajs, J. 1910. ber den liturgischen Gesang der Glagoliten. Archiv fr slavische Philologie 31, 430-442.
Vajs, J. 1914. Pnije rimskago misala po izdanju vatikanskomu. Rim: Publicationes Academiae
Paleoslavonicae Veglensis.
Vajs, J. 1919. Kako emo prepisivati glagolske tekstove za liturgiku porabu. Sveta Cecilija 13,113-114.
Vajs, J. 1920a. Akcenat u staroslavenskim liturgikim tekstovima. Sveta Cecilija 14, 27-28.
Vajs, J. 1920b. Neto o nomenklaturi u glagolskim liturgikim knjigama. Sveta Cecilija 14, 69-70.
Vajs, J. 1920c. Jo o akcentu u staroslavenskim liturgikim tekstovima. Sveta Cecilija 14, 83-84.
Vajs, J. 1921. Jo o transkripciji glagolskih liturgikih tekstova. Sveta Cecilija 15, 86-87.
Vajs, J. 1922. O glagolici i glagolskim liturgikim knjigama. Sveta Cecilija 16, 99-100.
Vajs, J. 1924. Nekoliko biljeaka o izdanju glagolskoga misala latinicom. Sveta Cecilija 18, 173-176.
Vajs, J. 1927. Novo izdanje staroslavenskog misala. Sveta Cecilija 21, 241-244.
Vajs, J. 1939a. Kanon hrvatsko-glagoljskog vatikanskog misala XIV. vijeka. Sveta Cecilija 33, 1-3.
Vajs, J. 1939b. Misni red (Ordo missae) najstarijeg glagoljskog misala (Vatikanskog kodeksa sign.
Illirico 4. XIV. stoljea). Sveta Cecilija 33, 81-83.
Vajs, J. 1948. Najstariji hrvatskoglagoski misal. Djela JAZU 38, IX + 173.
SUMMARY
THE CONTRIBUTION OF JOSIP VAJS TO THE CROATIAN MUSICAL

HISTORIOGRAPHY
The article deals with the works of Josip Vajs (1865-1959), the Czech Slavist, in which he directly
contributed to the Croatian musical historiography. These are Etwas ber den liturgischen Gesang
der Glagoliten ..., ber den liturgischen Gesang der Glagoliten. as well as publications of chanting.
More prominent are his articles in the musical journal Sveta Cecilija where Vajs writes about particulars
that shed light on the role of the music (there he mentions the chanting in a rite as well as the way of
chanting; musical cooperation in the adaptation of the chorale to the Old Church Slavonic language)
or the important liturgical questions like the Canon of the Old Church Slavonic Missal: Novo izdanje
staroslavenskog misala (The New Edition of the Old Church Slavonic Missal), Kanon hrvatsko-
glagoljskog vatikanskog misala XIV. vijeka (The Canon of the Vatican Croatian Glagolitic Missal of
the 14th Century) and Misni red (Ordo missae) najstarijeg misala (The Order of Mass of the Oldest
Missal) and others. In the first one of these three articles Vajs writes about the musical contributors,
in the second he studies the Kiev Missal. While the first article brings a positivistic piece of information
about the fact that the main merit for chorale melodies goes to Fr. Anselmo Sedlek, a Benedictine
monk in Emaus, the second article, by taking into consideration the Kiev Missal, although only as
06.p65 65 04. 10. 04, 15:53

66 Gorana Doliner
a comparative source for the topic of canon of the Old Church Slavonic missal, contains a contribution
to the still important question of the musical layer of Croatian Glagolitism, and the third article
mentions the defined singing forms in a defined historical context. The musical historiography
evaluations of Vajs and of the writers that evaluated him, give more complete picture of his contribution
as well as of the place of music in the liturgical questions.
Kljune rijei: Hrvatska, J. Vajs, glazbena historiografija
Key words: Croatia, J. Vajs, musical historiography
06.p65 66 04. 10. 04, 15:53

Johannes Reinhart
(Be)
BISERKA GRABAR KAO ISTRAIVA

STAROSLAVENSKE BATINE KOD HRVATA1
U prilogu se vrednuje znanstveni rad dr. Biserke Grabar (2. lipnja 1932. 29. kolovoza 1986.)
koja se ponajvie bavila najstarijim slojem hrvatskih srednjovjekovnih tekstova sa staroslavenskom
maticom. Autor se usredotouje na apokrifne, hagiografske i homiletike tekstove. Na kraju se
prikazuje razvoj tekstolokih istraivanja na tom podruju poslije smrti Biserke Grabar i jo se
jednom istie vanost i vrijednost njezina doprinosa i za dananje vrijeme.
Kada je Biserka Grabar umrla 29. kolovoza 1986., imala je tono 54 godine (2. 6. 1932.
29. 8. 1986.). Raspolaemo nekrologom njezine institutske kolegice dr. Ivanke Petrovi koji je
pisan ne samo osobno, ve sadri i velik broj zanimljivih biografskih i znanstvenih podataka2 .
Valja posebno istaknuti i nekrologu pridodanu bibliografiju radova Biserke Grabar. U
bibliografiji nalazimo ukljuivi osvrte, prikaze i recenzije 46 jedinica3 . S iznimkom nekoliko
manjih radova, cijeli je znanstveni opus Biserke Grabar posveen hrvatskoglagoljskoj
knjievnosti. Izbor teme ovog lanka objanjava se velikim znaenjem rada Biserke Grabar
na tom podruju. Nastojat u ukratko prikazati njezina istraivanja i njihovo znaenje za
razvoj i unapreenje poznavanja povijesti najstarijeg razdoblja hrvatske knjievnosti pisane
glagoljskim pismom. Na kraju u u grubim crtama prikazati zadatke koji danas stoje pred
nama na podruju na kojem je Biserka Grabar tako uspjeno djelovala.
U hrestomatiji Vjekoslava tefania Hrvatska knjievnost srednjega vijeka. Od XII. do
XVI. stoljea koja je izila 1969. godine kao prvi svezak serije Pet stoljea hrvatske
knjievnosti i na kojoj je, osim Anice Nazor i Marije Panteli, suraivala i Biserka Grabar
(tefani 1969.a) razlikuje se deset anrova: 1. Historijski i pravni spisi; 2. Biblijski i liturgijski
tekstovi; 3. Apokrifi; 4. Vizije; 5. udesa Marijina; 6. Svetake legende; 7. Prie i romani; 8.
1
Zahvaljujem dr. Milanu Mihaljeviu za lektoriranje hrvatskog teksta predavanja.
Petrovi 1986:240-254. Najnoviji ivotopis Biserke Grabar nalazi se u Petrovi 2002.
2
U jednom detalju valja bibliografiju dopuniti. Pretposljednja jedinica (Petrovi 1986:254, br. 45),
3
naime lanak Une compilation des homlies dEusbe dAlexandrie et dpiphane sur la Descente
aux enfers en slavon croate u zborniku Antdwron, Hommage Maurits Geerard pour clbrer
lachvement de la Clavis Patrum Graecorum, za koji se navodi da je u tisku nije nikada iziao jer u
prvom svesku te knjige lanka nema, a drugog sveska nije bilo.
07.p65 67 04. 10. 04, 15:54

68 Johannes Reinhart
Pouna proza; 9. Pjesme; 10. Dramsko pjesnitvo. Kada usporedimo starost tih anrova,
primijetit emo da su kod anrova 1. (Historijski i pravni spisi), 5. (udesa Marijina) i 10.
(Dramsko pjesnitvo) zastupljeni samo tekstovi iz kasnijeg doba (kasniji rani srednji vijek i
razvijeni srednji vijek), a to znai da emo tu uzalud traiti tekstove sa staroslavenskom
maticom4. Isto vrijedi i za pjesme gdje se s iznimkom jedne himne s bizantskom maticom
nju je istraila Marija Panteli5 susree ponajprije mlae blago koje je djelomino domaeg
podrijetla, djelomino su posrijedi pjesme s talijanskim6 i latinskim predlocima. Upravo su
ti mlai tekstovi i anrovi, kako bismo ih mogli nazvati, vrlo vani za posebnost hrvatske
srednjovjekovne knjievnosti jer njih najee nema u drugim slavenskim srednjovjekovnim
knjievnostima7.
Kada promotrimo bibliografiju Biserke Grabar, postaje jasno da je u njoj mali broj radova
koji se ne bave hrvatskoglagoljskom knjievnou. Ako ne uzmemo u obzir rane recenzije
preglednog tipa (napr. asopisa Orientalia Christiana Periodica, Slavia, Byzantinoslavica),
valja ovdje spomenuti dvije recenzije van Wijkovo izdanje Skitskog paterika8 i Birkfellnerov
opis slavenskih rukopisa u Austriji9 (obje u Slovu 27) i njezinu suradnju na izdanju
irilikog Hvalova zbornika bosanskog podrijetla. Meu tekstovima koje je obradila razmjerno
su rijetki biblijski i liturgijski rukopisi. Posebno emo tu istaknuti njezinu suradnju na
monumentalnom izdanju Hrvojeva misala10 , samostalne studije o Baromievu brevijaru11 i
o jedinom hrvatskom komentiranom psaltiru, Fraievu psaltiru iz Istre12 koji se nalazi u
Beu i koji je izdao profesor Hamm. Ali i kod anrova koje je najee obraivala, kod
apokrifnih, hagiografskih i homiletikih spisa, usredotoila se na tekstove koji su prevedeni
s grkog jezika i koji zbog toga gotovo sigurno imaju staroslavenske matice. Valja svakako
podsjetiti na poznatu iznimku: Nikodemovo evanelje koje je prevedeno ve u staroslavensko
doba s latinskoga. Taj je tekst u hrvatskoj tradiciji poznat iz dvaju ulomaka: fragmenta
HAZU iz 15. stoljea prema kojem je izdan u spomenutoj tefanievoj hrestomatiji i Pazinskih
fragmenata iz 14. stoljea. Postoje u znanosti dvije hipoteze o podrijetlu tog prijevoda:
prema jednoj, danas ona nema puno pristalica, bio je preveden u ekoj, a prema drugoj,
danas najrasprostranjenijoj, preveden je na sjeverozapadnom podruju junoslavenskih
jezika. Tu hipotezu zastupaju Andr Vaillant13 , Rudolf Aitzetmller14 , Biserka Grabar15 i
Angelina Mineva16 . Ako je tona, posrijedi je rana paralela Romana o Troji koji je takoer
bio preveden u Hrvatskoj, a zatim posuen u knjievnosti drugih junoslavenskih naroda,
4
Mogua su iznimka tu pravni tekstovi u Petrisovu zborniku koji naalost jo uvijek nisu izdani, a meu
kojima bi se eventualno sudei po arhainom jeziku mogao skrivati pokoji stariji, moda
staroslavenski tekst (usp. tefani 1969.a.:20).
Panteli 1967.
5
6
Usp. Perillo 1989.
S druge strane se ne moe previdjeti injenica, da u starohrvatskoj knjievnosti nije poznat cijeli niz
7
tekstova i anrova koji su tipini za druge knjievnosti: paterici, prlog (sinaksar s kratkim itijima),
mineji itd.
8
Grabar 1977.c.
9
Grabar 1977.d.
tefani 1973.
10
11
Grabar 1984.
12
Grabar 1985.
13
Vaillant 1968.
14
Aitzetmller 1979.
15
Grabar 1979, Grabar 1986.a.:145.
1985.
16
07.p65 68 04. 10. 04, 15:54

Biserka Grabar kao istraiva staroslavenske batine kod Hrvata 69
sve do istonoslavenskih knjievnosti. Kasniji prijevodi s latinskog jezika nisu suvie

privlaili panju Biserke Grabar. Ona ih je spomenula samo u svojim preglednim lancima,
npr. Vita Adae et Evae17 ili Epistula de die dominica18 .
Danas moemo ocijeniti napredak koji je postignut u radovima Biserke Grabar tek tada
kada se podsjetimo kojim je izvorima raspolagala znanost do njezina vremena na podruju
apokrifa, hagiografije i homiletike. Na poetku svojih istraivanja dobro je shvatila vanost
toga da se uini pristupanim bogato rukopisno blago hrvatskoglagoljskog nasljea
hrvatskoj znanstvenoj javnosti, ali jo vie stranim slavistima koji se nisu uvijek dovoljno
obazirali na taj ogranak opeslavenske knjievne tradicije. Tako je programatski godine
1967. napisala u recenziji panjolske knjige Aurelija de Santos Otera o apokrifima u Slovu br.
17: Upada u oi da u toj obilnoj bibliografiji ne nalazimo nita o hrvatskoglagoljskim
apokrifima. No tome je najmanje kriv de Santos, nego naa slavistika nauka koja je o toj
temi tako malo pisala, da nije dala potpun popis apokrifne grae u naoj knjievnosti, a
kamoli kompletno izdanje naih apokrifnih evanelja.19 . Poslije Jagia i Strohala,20 a prije
Biserke Grabar, apokrifima se bavio ponajvie Stjepan Ivi, ali su mnoga njegova istraivanja
na tom podruju ostala neobjavljena. Vaan je korak naprijed napravio Vjekoslav tefani u
svojim poznatim i odlinim katalozima hrvatskoglagoljskih rukopisa otoka Krka21 i Arhiva
Jugoslavenske (danas Hrvatske) akademije u Zagrebu22 gdje je uspio identificirati cijeli niz
tekstova. Njega bismo mogli nazvati prethodnikom Biserke Grabar u prouavanju dotinih
anrova.
Glavna je njezina zasluga bez sumnje u tome da je identificirala i izdala niz spomenika.
Nekoliko tekstova koje je izdala nisu prije bili uope izdani. To su Djela Petra i Andrije iz
gombieva zbornika, jedan fragmentarni list Pseudo-Tomina evanelja, itije Jakova
Perzijanca i dva prijepisa Legende o sv. Aleksiju. Dva od tih tekstova mogla je i identificirati.
Osim toga identificirala je jo tri teksta, ali ih naalost nije uspjela objaviti i obraditi (to su idui
tekstovi: 1. Inventio crucis [Grabar 1977.b.:102-103]; 2. Nikola [Grabar 1977.b.:102]; 3. Blagovijest
Ps.-Grgura Novocezarejskoga [Grabar 1986.b.:90]). Njezina je identifikacija Slova na Blagovijest
Ps.-Grgura Novocezarejskoga (u Akademijinu fragmentu br. 16) naalost bila zaboravljena. Na
poetku devedesetih godina zanimao sam se za taj fragment, te sam ne znajui nita o
njezinu otkriu doao ponovno do istog zakljuka kao i ona. Zato se u rjeniku
staroslavenskog jezika hrvatske redakcije u popisu izvora navodi pisac ovih redaka,23 a ne
Biserka Grabar koja je prva to odredila.24 Evo jo nekoliko njezinih tekstolokih i lingvistikih
zapaanja o drugim tekstovima: o Legendi Pavla Tebanskoga25 , koju je kasnije istraila Vesna
17
Grabar 1986.a.:143.
18
Grabar 1986.a.:149.
19
Grabar 1967.b.:200.
Strohalovi su radovi esto kritizirani zbog neznanstvenosti, ali ipak su esto nezaobilazni zbog nedostatka
20
drugih.
tefani 1960.
21
tefani 1969.b & 1970.

22
23
Grabar, Hauptov, Mare 2000:XXXII (br. 21. FgHom).
Usp. Grabar 1986.b:90: S kraja XIII st. potjee jo i jedan dvolist fragmenta (Fragm. glag. 16) koji Vj.
24
tefani navodi kao Apokrifno slovo o Blagovjetenju i dovodi ga u vezu s nekim slinim istonim
slavenskim tekstovima. U stvari ovdje se radi o dvjema razliitim homilijama na Blagovjest od kojih
je prva vrlo rijetka u irilikoj literaturi (fragmentarno dolazi u Mihanovievu homilijaru iz XIII st., ali
ini se u drugome prijevodu), a pripisuje se Grguru udotvorcu, dok se druga pripisuje Ivanu
Zlatoustomu.
25
Grabar 1986.a.:142.
07.p65 69 04. 10. 04, 15:54

Badurina-Stipevi u monografiji o toj Legendi26 , o Nikodemovu evanelju27 i o Fraievu

psaltiru28 u kojem je Biserka Grabar pronala nekoliko tragova srednjobugarske matice.
Uz tekstove koje je izdala Biserka Grabar uvijek nalazimo obimnu analizu jezika, tekstoloko
usporeivanje s grkim predlokom i s drugim glagoljskim i irilikim rukopisima koji djelomino
jo nisu izdani, kao i na razliitim injenicama dobro utemeljene hipoteze o vremenu i mjestu
slavenskog prijevoda. Razmjerno se malo Biserka Grabar bavila starozavjetnim apokrifima.
Ivanka Petrovi nas u njezinu nekrologu ipak izvjeuje29 da ju je i ta vrsta apokrifa veoma
zanimala. O njima vjerojatno nije stigla napisati posebnu studiju zbog prerane smrti. Moemo
nasluivati da bi ona zasigurno napisala cjelovitu knjigu o svim hrvatskim srednjovjekovnim
apokrifima, ali njezin je ivot, naalost, bio za taj zadatak prekratak.
Tekstovi koje je Biserka Grabar obraivala dosta esto sadre vane tekstoloke
pojedinosti za rekonstrukciju prvobitnog oblika prijevoda. Osim toga, pruaju ponekad
bitne podatke o vremenu i mjestu prijevoda. Valja naelno pretpostaviti da tekst koji je bio
preveden s grkoga i iji se prijepisi nalaze u dvije ili vie slavenskih knjievnosti potjee iz
Bugarske ili Makedonije. Kod nekoliko hrvatskih prijepisa rije je o najstarijem moda ba
fragmentarno ouvanom slavenskom rukopisu. Takav je sluaj s Legendom o Marijinoj
smrti (Obdormitio Deiparae), itijem imuna Stupnika i itijem sv. Marine (jo neizdano).
Barem su iste starosti kao i paralelni iriliki rukopisi glagoljski rukopisi itija Evstatija i
Teopiste (u Pazinskim fragmentima) i itija Jakova Perzijanca. Nisu najstariji rukopisi, iako
potjeu iz 13. stoljea, fragment Djela Pavla i Tekle (najstariji je ruskocsl. fragment iz 11.
stoljea) i Periodi Ivana Apostola (u krkom fragmentu br. 30) (najstariji je slavenski
prijepis srpski fragment iz 12. stoljea iz Petrograda). Biserka Grabar nije se ograniila na
openite zakljuke o bugarskom podrijetlu pojedinih tekstova, ve je tragala za konkretnim
podatcima takvog podrijetla u jeziku ili u tekstologiji. Tako je utvrdila30 da u hrvatskim
Djelima Andrije i Mateja postoji nekoliko srednjobugarskih jezinih crta i da ona moraju biti
napisana na bugarskom u irem smislu rijei podruju prije XII stoljea31 . Do slinih
je zakljuaka dola i o Djelima Pavla i Tekle i Djelima Petra i Andrije, samo to je posljednje
djelo nastalo kasnije nego Djela Andrije i Mateja i istonije od hrvatskog akavskog
podruja, vjerojatno u jednom od junoslavenskih prevodilakih centara32 . Zanimljivo je
da je za Legendu sv. Nikole u Oxfordskom zborniku koja je promijenjena i skraena verzija
grkoga itija Nikole Sinajskog33 utvrdila da ima iriliku maticu jer se u glagoljskom tekstu
rabi slovo M koje u glagoljici ima vrijednost 60 za prvobitnu brojnu vrijednost 40 koju ima
irilica. Prema njezinu je miljenju ta matica mogla nastati u Duklji jer za grki toponim
(u Egiptu) ima Dokola (= Doclea, Duklja34 ), a Bari u junoj Italiji postaje Bar u
Duklji (danas Crna Gora). Valja naglasiti da treba izdati hrvatskoglagoljski tekst i usporediti
ga s drugim irilikim rukopisima (ini se da nema veze s tekstom u Bekom srpskom
prosinakom itaem mineju35 ).
26
Badurina-Stipevi 1992.
27
Grabar 1979, 1981.
28
Grabar 1985.
Petrovi 1986:240.
29
30
Grabar 1967.a.:139.
31
Grabar 1967.a.:140.
32
Grabar 1967.a.:167.
33
Grabar 1978:243.
Usp. tefani 1969.a.:265, bilj. 15.
34
35
Birkfellner 1975:241, II/87 (cod. Vindob. slav. 33, f. 4v-31v).
07.p65 70 04. 10. 04, 15:54

Nakon pregleda radova Biserke Grabar o hrvatskoglagoljskoj knjievnosti, prijeimo sada

na razvoj istraivanja na podruju staroslavenske batine kod Hrvata poslije njezine smrti, tj.
tijekom posljednjih 15 godina. Za to jedno i pol desetljee stasala je u Staroslavenskom institutu
tu se i dalje koncentriraju tekstoloka prouavanja hrvatskoglagoljske knjievnosti nova
generacija znanstvenika. Dio njih posveuje se detaljnoj jezikoslovnoj analizi starohrvatskog
jezika u glagoljskom pismu. Drugi su se istraivai bavili u tradiciji Josipa Tandaria i Marije
Panteli takozvanim liturgijskim rukopisima misala i brevijara. Napredovao je vrlo uspjean rad
na tekstovima koji su bili prevedeni s latinskoga (spomenut u ovdje imena Vesne Badurine-
Stipevi i Antonije Zaradije Ki36 ). Pribliimo li se anrovima kojima se bavila Biserka Grabar,
valja ponajprije spomenuti hagiografske studije Ivanke Petrovi37 , ve spomenutu monografiju
Vesne Badurine-Stipevi o itiju Pavla Tebanskoga38, identifikaciju Anatolija Turilova itija
imuna Stupnika u Budimpetanskim ulomcima iz 11.-12. stolj.39 kao i izdanje novog prijepisa
itija sv. Jurja u rukopisu iz Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu40 . Na podruju apokrifa
u hrvatskoj znanosti nije se, koliko je meni poznato, pojavilo nita. Openito velik napredak
znae dvije knjige de Santosa Otera41 koje treba rabiti uz dodatke i ispravke Francisa Thomsona42 .
Izdanje Biserke Grabar bilo je iskoriteno u novoj knjizi veanina Rosna o Pseudo-Tominu
evanelju43 . Iziao je jo Clavis apocryphorum Veteris Testamenti44 , u kojem naalost nema
nekoliko bitnih podataka iz hrvatskoglagoljske knjievnosti (napr. manjkaju hrvatski tekstovi
itija Adama i Eve i Akira Premudroga).
Na podruju hrvatske srednjovjekovne homiletike (na starohrvatskom jeziku) nema tijekom
posljednjih godina studija koje se bave propovijedima prevedenim s grkoga.45 Opseg
propovijedi koje su bile prevedene s grkoga nije velik.46 Radi se o etiri sigurna teksta, i dva
teksta (fragment homilije iz krkog fragmenta br. 30 iz 13. stolj. i fragment teksta homilije?
Pazinskih fragmenata [HAZU fragm. glag. 90i; 14. stolj.]) kod kojih moemo pretpostaviti grki
izvornik na temelju starosti prijepisa i jezinih osobina teksta, predloci ipak jo nisu pronaeni.
Hrvatskoglagoljska literatura koja je crpla iz latinskih kao i iz grkih izvora (talijanske i eke
izvore moemo ovdje zanemariti) stavlja istraivae pred znatno sloenije probleme jer moramo
tragati za predlocima i u latinskoj i u grkoj knjievnosti.47
36
Usp. npr. Badurina-Stipevi 1994, 2001, Zaradija Ki 1997.
Npr. Petrovi 1990, 1996, 2000.
37
38
, 1990.
39
40
Nazor 1989.
41
Santos Otero 1978 & 1981.
42
Thomson 1980, 1985.
43
Rosn 1997.
44
Haelewyck 1998.
Zato imamo niz radova i izdanja propovijedi koje su bile prevedene s latinskoga. Valja ovdje barem
45
spomenuti radove eke slavistice Petre Fetkove-Stankovske (npr. Stankovska 2001) o homilijama u
okviru hrvatskoglagoljskog brevijara i izdanje homilije na Veliki Petak iz Greblova Korizmenjaka koju je
nedavno izdala Antonija Zaradija Ki (Zaradija Ki 2001; autor je poetka izvornika talijanski dominikanac
Antonio Azaro iz Parme, usp. moju recenziju u Wiener slavistisches Jahrbuch 48, 2002:299-303).
Navest u sve poznate mi tekstove u prilogu.
46
Nakon zagrebako-krkog sastanka povodom 100 godina Staroslavenske Akademije i 50 godina Staro-
47
slavenskog instituta saznao sam jo za dva teksta koji su bili prevedeni s grkoga: 1. komentar proroka Hoee
u brevijaru Vida Omiljanina (466ra5-468rb29: Konac Osie proroka; komentar od 1.1-7.16a), koji se
smatra prijevodom komentara Teodorita Kirskoga; 2. Pitanja i odgovori o evaneoskim stihovima u Tkonskom
zborniku (43v9-46r19; Sambunjak 2001:91-94) ija je prva treina prijevod Pseudo-Zlatoustove homilije In
parabolam secundum Lucam quae sic habet: Homo quidam descendebat, et incidit in latrones (PG 61.755-
58; usp. Thomson 1985:92; o irilskim tekstovima te homilije usp. Miltenova 2001).
07.p65 71 04. 10. 04, 15:54

Pogledajmo i djelo koje je u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti zastupljeno malim brojem

tekstova i o kojem se vrlo malo zna, Fiziolog. Najstarija, takozvana aleksandrijska verzija
poznata je samo u nekoliko istonoslavenskih rukopisa prema kojima ju je izdao Karneev.48
tefani je u svojoj hrestomatiji izdao dva zapravo tri mala teksta iz Petrisova zbornika
(prie o zvidarki, o pelikanu i orlu; trei tekst o slaviu ne pripada Fiziologu)49.
Usporeujui te tekstove i tekstove iz jednoga drugog Zagrebakog zbornika (HAZU IV a
48)50 s Karneevljevim izdanjem i s grkim originalom, navest u ovdje samo jedan primjer
(priu o pupavcu). Vidljivo je da je posrijedi isti tekst:
Pupavac
K(a)p(i)t(ul) b (= 2) Pismo ree ki zlo tet oca ili mater semrtiju da umret / est ptica
epopsa egda sastaret se eda istrzajut pere roditelju svoemu i budeta gola i poloet iju v
gnzdo kako mladju i rekut ima kako vi trudista se krmeci nas tako i mi da stvorimo vama /
Protivu semu da to po imonii (?) nerazumni (lov)ci zovet i ne hote roditel svoih liiti / /
W . . w() () () .
(*) w(). .
.
. ()
(vl.: ). ()
(). w .51
1. (aleksandrijska) redakcija
Kao to se vidi iz ovog primjera, u hrvatskim izvadcima izvreni su znatni redakcijski

zahvati koje tek treba sustavno prouiti. Ali ve je danas jasno da je u hrvatskoj
srednjovjekovnoj knjievnosti postojala prva aleksandrijska redakcija Fiziologa, a to
potvruje hipotezu o starobugarskom podrijetlu prijevoda.53
48
1890.
tefani 1969.a.:343-344. Slavuj dolazi dosta rijetko u srednjovjekovnim priama o ivotinjama
49
(usp. 2001, Berlioz & Polo de Beaulieu 1999). Predloak prie o slavuju u Vinodolskom
zborniku treba tek pronai.
U Akademijinu zborniku HAZU IV a 48 nalaze se sljedei tekstovi iz Fiziologa: 1. Feniks [7.] ( f. 89v);
50
2. Pupavac [8.] ( f. 89v); 3. Divlji magarac [9.] ( f. 89v-90r); 4. Bjelouka [10.] (f. 90r).
1890:210-211
51
52
Sbordone 1936:28-30.
1994:43. Valja primijetiti da niti Stojkova niti drugi autori koji su pisali o slavenskom
53
prijevodu Fiziologa ne znaju nita o njegovoj hrvatskoglagoljskoj tradiciji.
07.p65 72 04. 10. 04, 15:54

Do kada su starobugarska djela mogla dospijevati u hrvatskoglagoljsku knjievnost?

Tu raspolaemo samo lingvistikim argumentima. U nizu hrvatskih tekstova pronaeni su
tragovi srednjobugarskih jezinih osobina (zamjena nosnih samoglasnika i promjena
stranjeg jera u o): u brevijaru54 , u psaltiru55 , u Fraievu psaltiru56 , u Djelima Andrije i
Mateja57 i u misalu58 . Ti tragovi nameu zakljuak da su do kraja 11. ili do poetka 12.
stoljea mogle postojati veze izmeu hrvatskoglagoljske knjievnosti i njezinih junih
susjeda, u svakom sluaju nakon shizme godine 1054.
Jesu li grki tekstovi mogli biti prevedeni u Hrvatskoj, bez posredovanja druge slavenske
knjievnosti? Na prvi se pogled ini da se u Hrvatskoj u to vrijeme nije znao grki jezik. U
prilog tome govore koncilski akti 8. stoljea o kojima je pisao Radoslav Katii59 i nedostatak
grkih natpisa na podruju hrvatske Dalmacije i kopnene Hrvatske60 . Nasuprot tomu,
utjecaj bizantske arhitekture, pojedinane povijesne vijesti (npr. isprava pape Inocenta III.
iz godine 1198. upuena zadarskom kaptolu61 ) ili tovanje svetoga Platona u Zadru62 , to
se katkad navodi u vezi s tim, mogu se protumaiti drugaije i ne mogu dokazati poznavanje
grkog jezika na podruju Hrvatske u doba razvijenoga srednjeg vijeka. Vrlo su vana za
knjievnost dva djela hrvatskoglagoljske knjievnosti prevedena s grkoga koja su poznata
samo u toj i ni u jednoj drugoj slavenskoj knjievnosti. Rije je o hrvatskoglagoljskoj
Legendi o Pavlu pustinjaku (Tebanskom) poznati istonoslavenski tekst prijevod je druge
grke verzije63 i odlomku zasad neizdane homilije na Blagovijest Ps.-Grgura Neocezarejskog
(25.III.; BHG 1092w/CPG 1776; HAZU fragm. glag. 16 iz 13. stolj.; verzija Mihanovieva
homilijara [8va5-9va30] oigledno predstavlja drugi prijevod64 ).
Prije nego pronaemo odgovarajue paralelne tekstove iz drugih slavenskih knjievnosti,
ne moemo iskljuiti mogunost da su ta dva teksta bila ipak prevedena u Hrvatskoj.
Biserka je Grabar podigla istraivanja apokrifne, hagiografske i homiletike knjievnosti
Hrvata u najstarije doba na vrlo visoku razinu. Bilo bi joj sigurno drago ako bi slavistika
znanost u domovini, ali i izvan domovine, nastavila njezina istraivanja staroslavenskog
naslijea kod Hrvata.
54
Vaillant 1950:249.
55
Valjavac 1889:8.
56
Grabar 1985:78 i dalje.
57
Grabar 1967.a.
tefani 1969.b.:71, Reinhart 1990:198-200.
58
Katii 1982-1983.
59
Mihalji, Steindorff 1982, Hercigonja 1994:26. Usp. takoer Katii 1999:163, bilj. 84.
60
Usp. Strgai 1954:184, bilj. 129 (Cum igitur ecclesia vestra, que sub obedientia sedis apostolice
61
perseverans Grecorum hactenus et ritum servavit et linguam).

62
Bianchi 1877 :131.
Usp. Badurina-Stipevi 1992:22, 1995, Reinhart 1995/96:217.
63
Usp. sljedee primjere: 1ra5 obecani 8va10-11 w memnhsteum6nhn; 1rb9 vzglasi 8vb34
64
y Anhjnhse; 1va10 raba 9rb8 w paidV; 1vb1 paki dv(u) snabd me 9rb33-34
()() p!lin parq6non diejlaxen; 1vb2-3 vsh rod na svcenie vshodit isplneni(e)
9rb35-9va1 w() p pas n gene n eV ?1giasmn -nakejalaiotai
t plrwma; 1vb13-15 (vr)hu oblak n(e)b(e)skih. Poloju stol svoi i bu(d)u podobn vinumu
9va16-19 y w ()() yy ' y 'Ep!nw t n nejel n
to orano qsw tn qrnon mou, ka 8somai moioV t Ùyst. (Is 14.14).
07.p65 73 04. 10. 04, 15:54

Literatura
Aitzetmller, R. 1979. Zur Frage einer kirchenslavischen Literatur im slovenisch-kroatischen Raum.
Studia Slovenica Monacensia in honorem Antonii Slodnjak Septuagenarii. Mnchen: Trofenik
(Geschichte, Kultur und Geisteswelt der Slowenen V), 1-5.
Badurina-Stipevi, V. 1992. Hrvatskoglagoljska legenda o svetom Pavlu Pustinjaku. Zagreb:
Znanstvena biblioteka Hrvatskog filolokog drutva; 22.
Badurina-Stipevi, V. 1994. Tobija, Judita i Estera u hrvatskoglagoljskim brevijarima. Knjievna
smotra XXVI, br. 92-94 (Knjievnost i Biblija), 209-212.
Badurina-Stipevi, V. 2001. Jezine i stilske osobine hrvatskoglagoljskih tekstova knjiga o
Makabejcima. D. Sesar. Drugi hrvatski slavistiki kongres. Zbornik radova I. Zagreb:
Hrvatsko filoloko drutvo, Filozofski fakultet, 179-185.
, . . 2001. . . : .
Berlioz, J., M. A. Polo de Beaulieu. 1999. Lanimal exemplaire au Moyen ge (Ve-XVe sicles).
Rennes : Presses Universitaires de Rennes.
Bianchi, C. F. 1877. Zara christiana. Vol. I. Zara : Woditzka.
Birkfellner, G. 1975. Glagolitische und kyrillische Handschriften in sterreich. Wien: sterreichische
Akademie der Wissenschaften (Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung
XXIII).
Bratuli, J. 1972. Apokrif o prekrasnom Josipu u hrvatskoj knjievnosti. Radovi Staroslavenskog
a, . . 1995. X ea. -
10, 5-21.
Gaylord, H. 1987. Redactional Elements Behind the Petrisov Zbornik of III Baruch. Slovo 37, 91-115.
Grabar, B. 1965. Apokrifi u hrvatskoglagoljskoj literaturi do 16. st. s osobitim obzirom na apokrifna
djela apostolska, Zagreb (disertacija; non vidi).
Grabar, B. 1967.a. Apokrifna djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi (1. Djela Andrije i
Mateja u gradu ljudodera; 2. Djela apostola Petra i Andrije). Radovi Staroslavenskog instituta
6, 109-208 (+ 4 slike).
Grabar, B. 1967.b. Aurelio de Santos Otero, Los evangelios apcrifos. Madrid 19632. Slovo 17, 200-202.
Grabar, B. 1969. Glagoljski odlomak Pseudo-Tomina evanelja. Slovo 18-19, 213-232.
Grabar, B. 1972. Apokrifna djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi (3. Djela Pavla i Tekle).
Grabar, B. 1973. Muenje sv. Jakova Perzijanca u hrvatskoglagoljskim odlomcima XIV st. Slovo 23,
141-160 (+ 4 slike).
Grabar, B. 1977.a. Legenda o sv. Aleksiju u hrvatskoj srednjovjekovnoj knjievnosti. Slovo 27, 61-84.
Grabar, B. 1977.b. Izvori nekih hrvatskoglagoljskih legenda. Zbornik za slavistiku (Novi Sad) 13, 95-104.
Grabar, B. 1977.c. The Old Church Slavonic Translation of the 'Andr n 1gwn bbloV in the
edition of Nikolaas van Wijk, edited by Daniel Armstrong, Richard Pope and C. H. van
Schooneveld, The Hague Paris 1975. Slovo 27, 195-198.
Grabar, B. 1977.d. Gerhard Birkfellner, Glagolitische und kyrillische Handschriften in sterreich,
Wien 1975. Slovo 27, 208-211.
Grabar, B. 1978. Les sources de certaines lgendes hagiographiques croato-glagolitiques.
Les cultures slaves et les Balkans 1 (IXe XVIIe s.). Sofia:
, 239-243.
Grabar, B. 1979. ber das Problem der lngeren Fassung des Nikodemusevangeliums in der lteren
slavischen Literatur. S. Dufrenne. Byzance et les Slaves, tudes de civilisation. Mlanges Ivan
Dujev, Paris: Association des amis des tudes archologiques des mondes byzantino-slaves
et du christianisme oriental, 201-206.
Grabar, B. 1981. Les fragments glagolitiques de Pazin. Cyrillomethodianum V, 130-134.
Grabar, B. 1983. Jo jedna glagoljska verzija legende o sv. Aleksiju. Slovo 32-33 (1982-1983), 85-102.
07.p65 74 04. 10. 04, 15:54

Grabar, B. 1984. Tiskani glagoljski Baromiev brevijar. Slovo 34, 159-180.

Grabar, B. 1985. Osobitosti grafije i jezika Fraieva psaltira. J. Reinhart. Litterae slavicae medii
aevi. Francisco Venceslao Mare Sexagenario Oblatae. Mnchen: Verlag Otto Sagner, 75-96.
Grabar, B. 1986.a. La prosa medievale croata con speciale riferimento agli apocrifi. Annali della
Facolt di Lettere e Filosofia dellUniversit degli Studi di Milano, Volume XXXIX, fascicolo
II Maggio-Agosto, 139-149.
Grabar, B. 1986.b. irilometodski i staroslavenski prijevodi u hrvatskoglagoljskim prijepisima. Slovo
36, 87-94.
Grabar, B., Z. Hauptov, F. V. Mare (glavni urednici). 2000. Rjenik crkvenoslavenskoga jezika
hrvatske redakcije Lexicon linguae slavonicae redactionis croaticae. I. svezak (a1 vrd).
Zagreb: Staroslavenski institut.
Haelewyck, J.-C. 1998. Clavis apocryphorum Veteris Testamenti. Turnhout: Brepols.
Hercigonja, E. 1967. Glagoljska verzija pune redakcije Pavlove apokalipse iz Oxfordskog kodeksa
Ms. Canon. lit. 414. Radovi Staroslavenskog instituta 6, 209-255.
Hercigonja, E. 1994. Tropismena i trojezina kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb: Matica
hrvatska.
Ivi, S. 1925. Ostaci staroslovenskih prijevoda u hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti. Hrvatski glagolski
fragmenat Muenja 40 muenika iz 13. vijeka. Zbornik kralja Tomislava (u spomen
tisuugodinjice hrvatskoga kraljevstva). Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti (Posebna djela, knj. XXVIIII), 451-508.
Jagi, V. 1868. Prilozi k historiji knjievnosti naroda hrvatskoga i srbskoga. Arkiv za povjestnicu
jugoslavensku 9, 65-151.
, . 1890. . -
: (XCII).
Katii, R. 1982-1983. Imena dalmatinskih biskupija i njihovih biskupa u aktima ekumenskog koncila
u Nikeji godine 787. Filologija 11, 75-92.
Katii, R. 1999. Literatur- und Geistesgeschichte des kroatischen Frhmittelalters. Wien:
sterreichische Akademie der Wissenschaften (Schriften der Balkan-Kommission,
Philologische Abteilung 40).
Kienzle, B. M., ur. 2000. The Sermon. Turnhout : Brepols (Typologie des sources du moyen ge
occidental, Fasc. 81 83).
Kirly, P. 1955. Das Budapester glagolitische Fragment. Studia slavica I/4, 327-328.
Mihalji, R., L. Steindorff. 1982. Namentragende Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7.
bis zur Mitte des 13. Jahrhunderts. Wiesbaden: Franz Steiner Verlag.
, A. 2001. -
. - 14 (
), 165-181.
, . 1985. . Palaeobulgarica/ 9/4, 30-44.
Nazor, A. 1989. Jo jedan glagoljski fragment legende o muenju sv. Georgija. . .

( 25 27
1986 .) : , 119-122.
Panteli, M. 1967. Elementi bizantske himnologije u hrvatskoglagoljskoj himni H(rst) v()skr()se
iz mrtvih. Slovo 17, 37-59.
Perillo, F. S. 1989. Ai primordi della lauda croata: la Pisan svetogo Jurja. Ricerche slavistiche 36, 37-58.
Petrovi, I. 1986. In memoriam: Biserka Grabar (1932 1986). Slovo 36, 239-254.
Petrovi, I. 1990. Hrvatski srednjovjekovni legendariji. G. Holzer. Croatica Slavica Indoeuropaea
(Wiener slavistisches Jahrbuch, Ergnzungsband 8, 1990 [= FS R. Katii]). Wien:
sterreichische Akademie der Wissenschaften, 181-192.
Petrovi, I. 1996. Sv. Mavro Poreki u latinskoj i hrvatskoglagoljskoj hagiografskoj tradiciji. Croatica
42/43/44 (= Hercigonjin zbornik), 347-374.
07.p65 75 04. 10. 04, 15:54

Petrovi, I. 2000. Hrvatska i europska hagiografija. E. Hercigonja. Hrvatska i Europa. Kultura,

znanost i umjetnost. Svezak II. Srednji vijek i renesansa (XIII XVI. stoljee). Zagreb:
kolska knjiga, 321-347.
Petrovi, I. 2002. GRABAR, Biserka. Hrvatski biografski leksikon 5 (Gn H). Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslav Krlea, 96-97.
Reinhart, J. 1990. Eine Redaktion des kirchenslavischen Bibeltextes im Kroatien des 12. Jahrhunderts.
Wiener slavistisches Jahrbuch 36, 193-241.
, ., . . , 1990. :
. Slovo 39/40 [1989/1990], 37-44.
Reinhart, J. 1995/96. Badurina-Stipevi, Vesna: Hrvatskoglagoljska legenda o svetom Pavlu Pustinjaku.
Zagreb 1992. Zeitschrift fr Slavische Philologie LV, 213-218.
Rosn, T. 1997. The Slavonic Translation of the Apocryphical Infancy Gospel of Thomas. Uppsala:
Almqvist & Wiksell (Acta Universitatis Upsaliensis, Studia Slavica Upsaliensia, 39).
Sambunjak, S. 2000. Jezik i stil hrvatskih glagoljskih prenja. Split: Knjievni krug (Biblioteka
znanstvenih djela, 107).
Sambunjak, S. 2001. Tkonski zbornik: hrvatskoglagoljski tekstovi iz 16. stoljea. Tkon: Opina
Tkon.
de Santos Otero, A. 1978 & 1981. Die handschriftliche berlieferung der altslavischen Apokryphen,
I II. Berlin New York: de Gruyter.
Sbordone, F. 1936. Physiologus. Mediolani Genuae Romae Neapoli: Dante Alighieri-Albrighi,
Segati et C.
Stankovska, P. 2001. Homilie v propriu de tempore charvtskohlaholskch brevi. D. Sesar. Drugi
hrvatski slavistiki kongres. Zbornik radova I. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, Filozofski
fakultet, 269-274.
, . 1994. . :
.
Strgai, A. 1954. Papa Aleksandar III. u Zadru. Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti
i umjetnosti u Zadru 1, 153-187.
Strohal, R. 1917. Stare hrvatske apokrifne prie i legende (Sabrao iz starih hrv. glagolskih rukopisa od
14. 18. vijeka). U Bjelovaru: Lav. Weiss.
Strohal, R. 1921. itanka iz knjievnih djela starih bugarskih, hrvatskih, srpskih i slovenakih u I.
periodu. Zagreb: Kralj. zemaljska tiskara.
tefani, V. 1960. Glagoljski rukopisi otoka Krka. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti (Djela, knj. 51).
tefani, V. 1969.a. Hrvatska knjievnost srednjega vijeka. Zagreb (Pet stoljea hrvatske knjiev-
nosti, Knj. 1): Zora Matica hrvatska.
tefani, V. 1969.b. & 1970. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I II. Zagreb: Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti.
tefani, V. 1973. Missale Hervoiae ducis Spalatensis croatico-glagoliticum, editionem curaverunt B.
Grabar, A. Nazor, M. Panteli, sub redactione V. tefani, Graz: Akademische Druck- und
Verlagsanstalt (Codices selecti vol. 34*).
Thomson, F. J. 1980. Apocrypha Slavica: de Santos Otero, Aurelio, Die handschriftliche berlieferung
der altslavischen Apokryphen I, Berlin New York, 1978. The Slavonic and East European
Review 58/2 [April], 256-268.
Thomson, F. J. 1985. Apocrypha Slavica II: de Santos Otero, Aurelio, Die handschriftliche
berlieferung der altslavischen Apokryphen II, Berlin New York, 1981. The Slavonic and
East European Review 63/1, 73-98.
Vaillant, A. 1950. La flexion verbale dans la glagolite croate. Slavistina revija 3, 248-255.
Vaillant, A. 1968. Lvangile de Nicodme. Texte slave et texte latin, Genve-Paris: Librairie Droz.
Vajs, J. 1907. Martyrii s. Georgii et Periodorum s. Ioannis Apostoli et Evangelistae fragmenta glagolitica.
Slavorum litterae theologicae (Conspectus periodicus [Pragae Bohemorum]) III/2, 123-143.
07.p65 76 04. 10. 04, 15:54

Vajs, J. 1911. ivot sv. Klimanta pape u IV. vrbnikom misalu [sic]. Starine 33, 565-571.
Valjavac, M. 1889 & 1890. O prijevodu psalama u ekijem rukopisima hrvatsko-srpsko- i bugarsko-
slovenskijem. Rad JAZU 98, 1-84 & 99, 1-72 & 100, 1-64.
VM 1899: .
, 13-15 ( ). :
( ).
Zaradija Ki, A. 1997. Knjiga o Jobu u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti. Zagreb: Znanstvena biblioteka
Hrvatskog filolokog drutva; 28.
Zaradija Ki, A. 2001. imun Greblo i njegovo Tumaenje muke Kristove (1493.). Pazin: Josip Turinovi
Katedra akavskog sabora Institut za etnologiju i folkloristiku Pazinski kolegij.
Zor, J. 1997. Trije glagolski fragmenti iz zapuine barona ige Zoisa. Ljubljana: Dravna zaloba
Slovenije.
Prilog: hrvatskoglagoljski apokrifni, hagiografski i homiletiki tekstovi, prevedeni s

grkog jezika.
Apokrifi
I. Starozavjetni apokrifi:
I.1. Testamentum Abrahae: a. Oxfordski zbornik (Bodleian library, Canon. lit. 414; 15. stolj.; b.
Petrisov zbornik (NSB [Zagreb], R 4001; 1468; c. Tkonski zbornik (HAZU IV a 120; 1. etv.
16. stolj.); Izd.: tefani 1969.a.:168-173 (a.); Jagi 1868:89-91 (b.); Strohal 1917:57-60,
Sambunjak 2001:98-102 (c.) (a.: duga verzija; b.-c.: kratka verzija).
I.2. Baruh: Petrisov zbornik (NSB [Zagreb], R 4001; 1468); Izd.: Hercigonja 1964; Gaylord 1987:99-112.
I.3. Apokrif o prekrasnom Josipu (= Ioseph patriarcha filius Iacob, Laudatio a. Ephraem [BHG
2200]): Oxfordski zbornik (Bodleian library, Canon. lit. 414; 15. stolj.); Izd.: tefani
1969.a.:174-179; Bratuli 1972.
II. Novozavjetni apokrifi:
II.1. Acta Pauli et Theclae (24.IX.; BHG 1710): HAZU fragm. glag. 4, 13. stolj.; Izd.: Grabar
1972:24-29.
II.2. Acta Petri [Actus Petri cum Simone] (Santos Otero 1978:52-59; BHL 6656): Zagreb/ HAZU IV
a 96 (1638); Izd.: Strohal 1917:30-32.
II.3. Acta Petri et Andreae (Santos Otero 1978:67-68; BHG 1489): gombiev zbornik (HAZU VII
30; 16. stolj.); Izd.: Grabar 1967.a:200-206; tefani 1969.a.:138-141.
II.4. Acta Andreae et Matthiae apud anthropophagos (Santos Otero 1978:69-83; BHG 109[-110]):
a. Tkonski zbornik (HAZU IV a 120; 1. etv. 16. stolj.); b. Zbornik iz Berieve zbirke br. 5
(15. stolj.); Izd.: Grabar 1967.a:186-200; Strohal 1917:43-47 (a.); Sambunjak 2001:151-157
(a.); tefani 1969.a.:133-137 (b.).
II.5. Acta Ioannis/Obhodenie Ioannovo (= Acta sive Peregrinationes Ioannis theologi) (26.IX.;
Santos Otero 1978:97-123; BHG 916-917c): Fragment iz Krka (Krk br. 30; 13. stolj.); Izd.:
Vajs 1907:132-138; Ilustracija: .
II.6. Pseudo-Clementina/itije i muka sv. Klimenta Rimskog [?] (Santos Otero 1978:140-146): Vrbniki
brevijar (14. stolj.) i nekoliko drugih brevijarija; Izd.: Vajs 1911:567-570.
II.7. ? Epistula Abgari65 (Santos Otero 1978:149-157; BHG 1704): a. Tkonski zbornik (HAZU IV
a 120; ; 1. etv. 16. stolj.); b. Molitvenik Gapara Vnuia (Vrbnik br. 59; 1568); Izd.: Strohal
1921:143-144 (a.); Sambunjak 2001:71-72 (a.); tefani 1960:428 (b.).
65
Zbog kratkoe glagoljskih tekstova i zbog nedostatnog istraivanja slavenske tradicije Abgara ne mogu
odrediti je li hrvatski tekst preveden s latinskog ili grkog predloka.
07.p65 77 04. 10. 04, 15:54

II.8. Apocalypsis Pauli (Santos Otero 1978:170-187): a. Oxfordski zbornik (Bodleian library, Canon.
lit. 414; 15. stolj.); Izd.: Hercigonja 1967:222-242.
II.9. Hodanje Bogorodice po mukama/Transitus BMV Apocalypsis Deiparae (15.VIII.; Santos
Otero 1978:188-195; BHG 1050): a. Petrisov zbornik (NSB [Zagreb], R 4001; 1468; b.
Grkoviev zbornik (HAZU VII 32; 16. stolj.); c. Zagreb, HAZU IV a 67 (18. stolj.); Izd.:
Jagi 1868:110-118 (a.), Strohal 1917:47-54 (c.).
II. 10. Apocalypsis Ioannis/Slovo Ivana Bogoslova o dolasku Gospodnjem (Santos Otero 1978:197-
209; BHG 922d): a. Grkoviev zbornik (HAZU VII 32; 16. stolj.).
II. 11. Protoevangelium Jacobi (Santos Otero 1981:1-32; BHG 1046): a. Ulomci teksta u nekoliko
brevijara (MR 161 [1442], Baromiev brevijar; Ljubljanski brevijar, Brevijar Britanskog
muzeja); b. Oxfordski zbornik (Bodleian library, Canon. lit. 414; 15. stolj.); Izd.: tefani
1969.a.:142-145 (a.).
II. 12. Evangelium Thomae Infantiae (Santos Otero 1981:49-54; BHG 779n-pb): a. Zagreb, HAZU
fragm. glag. 99 (15. stolj.); Izd.: Grabar 1969:226-231.
II. 13. Descensus Ioannis Baptistae ad Inferos/Silazak Ivana Krstitelja u pakao (Santos Otero 1981:99-
118; BHG 635r): a. Petriniev zbornik (NB, br. 78; 1503); b. Grkoviev zbornik (HAZU
VII 32; 16. stolj.); Izd.: .
II. 14. Diaboli cum Jesu contentio/Prenje avla s Kristom (Santos Otero 1981:156-160; BHG 812f-
g): a. Ulomci (HAZU fragm. glag. 80, 14. stolj.); b. Zbornik iz Berieve zbirke (br. 5; 15.
stolj.); c. Zbornik duhovnog tiva (HAZU IV a 48; 15. stolj.); d. Oxfordski zbornik (Bodleian
library, Canon. lit. 414; 15. stolj.); e. gombiev zbornik (HAZU VII 30; 16. stolj.); Izd.:
Sambunjak 2000:227 (a.); Sambunjak 2000:228-29 (b.); Strohal 1917:54-56, Sambunjak
2000:232-33 (c.); Sambunjak 2000:230-31 (d.); Sambunjak 2000:234-37 (e.).
II. 15. Obdormitio Deiparae/Legenda o Marijinoj smrti (Santos Otero 1981:161-195; BHG 1055): a.
Pazinski fragmenti (HAZU, fragm. glag. 90d-e-f; 14. stolj.); b. Vinodolski zbornik (HAZU
IIIa15; po. 15. stolj.); c. Grkoviev zbornik (HAZU VII 32; 16. stolj.); Izd.: Strohal
1917:36-39 (b.); tefani 1969.a.:149-153 (b.).
II. 16. Conversatio trium Hierarcharum/Razgovor triju svetaca (Santos Otero 1981:196-222; Thomson
1985:92: < Iohannes Chrys., In parabolam sec. Lucam [PG 61:755sq. Inc.: 4OntwV kat
tn qeon pstolon/CPG4655 & Apocalypsis tertia Johannis [= BHG 922k]): a. Ivaniev
zbornik (Samostan franjevaca treoredaca [Zagreb]; 14./15. stolj.); b. Petrisov zbornik (NSB
[Zagreb], R 4001; 1468); c. gombiev zbornik (HAZU VII 30; 16. stolj.); d. Fateviev
zbornik (HAZU IV a 124; 1617); Izd.: Jagi 1868:40-44 (b.); Mileti 1890:46-48 (a.);
tefani 1969.a.:337-341 (c.).
Hagiografija
1. Fragment itija imuna Stupnika (1. IX.; BHG 1682): Budimpetanski ulomak, 1 komad pergamenta,
12. stolj.; Izd.: Kirly 1955, 327-328, , 1990:41-42; Ilustracija: Kirly
1955:328.
2. Inventio crucis (Visio Constantini)/tenie svete Eleni kako e(st) kri nala (14.IX.; BHG 396;
Inc.: 'En 8tei :bdm tV basileaV Kwnstantnou to meg!lou basil6wV mhn
anouarou z' suncqhsan plqoV barb!rwn): Oxfordski zbornik (Bodleian library,
Canon. lit. 414; 15. stolj.; Inc.: V leto .7. c(a)rstvujucu Konstantinu velikomu c(a)ru studenoga
miseca sabra se mnoastvo strannie voiski ratnie na rku ka govorit se Dunai); Izd.: (usp.
Grabar 1977b:102-3).
3. Eustathius et Theopista (20.IX.; BHG 641): a. Pazinski fragmenti (HAZU fragm. glag. 90a; 14.
stolj.); b. Fragment iz kaptolskog arhiva u Novom Mestu [Slovenija] (14. stolj.); Izd.: tefani
1969.a.:252-254.
4. Jacobus intercisus (Persa)/Jakov Perzijanac (27.XI.; BHG 772): Pazinski fragmenti (HAZU fragm.
glag. 90j, 14. stolj.) & fragmenti (HAZU fragm. glag. 89, 14. stolj.); Izd.: Grabar 1973:155-159.
07.p65 78 04. 10. 04, 15:54

5. Paulus eremita in Aegypti Thebaide (15. I.; BHG 1466): a. HAZU fragm. glag. 32b (15. stolj.);
b. gombiev zbornik (HAZU VII 30; 16. stolj.); Izd.: Badurina-Stipevi 1992:90-92 (a.);
93-99 (b.).
6. Martyres XL Sebasteni/40 sebastenskih muenika (9. III.; BHG 1201): Krk br. 30 (13. stolj.); Izd.:
Ivi 1925:498-499; Ilustracije: Ivi 1925, tabl. XXXIII + XXXIV.
7. Alexius/Aleksij (17. III.; BHG 51): a. HAZU fragm. glag. 32b (15. stolj.); b. Zbornik iz Berieve
zbirke br. 5 (15. stolj.); c. Sienski zbornik F.V.6 (1617); Izd.: Grabar 1977a:76-83 (b.),
Grabar 1983:94-101 (c.).
8. Georgius (23.IV.; BHG 670 [?]): a. Krk br. 30 (13. stolj.); b. Zagreb NSB/R 6635 (15. stolj.); Izd.: Vajs
1907:130-132 (a.); Nazor 1989:121-122 (b.); Ilustracije: Nazor 1989 (izmeu str. 120 i 121).
9. Marina (17.VII.; BHG 1168): Fragment iz kaptolskog arhiva Novog Mesta [Slovenija] (14. stolj.);
Izd.: ; Ilustracija: Petrovi 2000:337.
10. Decollatio Ioannis Baptistae/Glavosjek Ivana Krstitelja (29. VIII.; BHG 867): Ljubljana br. 146
(8) (14. stolj.); Izd.: Zor 1997:12-15; Ilustracija: Zor 1997.
11. Agapius Syrus mon. (BHG 2017; Inc.: 'Ag!pioV patr m n 7k paidqen n jobomenoV
tn Qen): a. Tkonski zbornik (HAZU IV a 120; 1. etv. 16. stolj.); b. Ljubljana 3/368 (15.
stolj.); Izd.: Strohal 1917:11-18 (a.); Sambunjak 2001:143-151 (a.) [usp. Usp. zb. 287g-292g].
12. ? Nicolaus/Nikola (BHG 1347?; 6. XII.): Oxfordski zbornik (Bodleian library, Canon. lit. 414; 15.
stolj.); Izd.: tefani 1969.a.:262-265 (djelomino; usp. Grabar 1977b:102).
Homiletika
1. Annuntiatio BMV/Blagovijest (25.III.; BHG 1092w/CPG 1776; autor: Ps.-Grgur Novocezarejski
[udotvorac]; Inc.: Eort"V m5n -p!saV ka mndaV d6on m#V quswn dkhn
prosj6rein): HAZU fragm. glag. 16 (13. stolj.); Izd.: . (usp. Mihanoviev Homilijar
8va5-9va30).
2. Homilije Ivana Zlatousta
2.a. Annuntiatio BMV/Blagovijest (25.III.; BHG 1085c): HAZU fragm. glag. 16 (13. stolj.); Izd.: ;
Ilustracije: tefani 1970, tabl. 7; Pisana rije u Hrvatskoj, Zagreb 1985:223.
2. b. De salute animae (BHG 2103n/CPG 4622 = CPG 4031 [Ephraem Graecus]; PG 60.735-38
[Spuria]; Inc.: 'Agaphto, soi t" to bio m!taia ka -pollmena pr!gmata
katelpete (= VM, 1514-1520; Inc.: ,
): a. Vinodolski zbornik (HAZU IIIa15, 46b-47d; po. 15. stolj.); b.
Petrisov zbornik (NSB [Zagreb], R 4001, 63r11-64r; 1468); c. Grkoviev zbornik (HAZU
VII 32, 189r9-192v; 16. stolj.); d. Zbornik iz Berieve zbirke br. 5 (15. stolj.); e. Sienski
zbornik; Izd.: .
2. c. (= VM, 1489-1496; Inc.:
, , ): a.
Petrisov zbornik (NSB [Zagreb], R 4001, 336v20-339r21; 1468); b. Grkoviev zbornik
(HAZU VII 32, 29v9-34r25; 16. stolj.); Izd.: .
3. ? Krk 30 (13. stolj.): fragment homilije s moguim grkim predlokom koji dosad nije pronaen66 ;
Izd.: Vajs 1907:139-141 ((I) rui tlo svoe. da ti se prosvtit d(u)a. blagovrstviem e se
ukra podvigni na molbu sr(d)ce si k b(og)u. i da pridet ti m(i)l(o)stina ko istonik.
bratoljubiju ploda steav podvigni se k cr()kv na pni d(u)h(o)vna. ace e hocei pamet
stvoriti mrtvim to crki ukrasi m(i)l(o)stineju prde i svcami. i psn[mi] d(u)h(o)vn[imi]
Vajs je utvrdio da ona pripada Klimentu Ohridskom, ali njegovi su argumenti oigledno nedovoljni. On
66
(Vajs 1907:128) upozorava na sljedea podudaranja s Klimentovim djelima: da ti se prosvtit d(u)a,

blagovrstviem e se ukra, podvigni na molbu sr(d)ce si, ali usp. napr. takoer RNB/F.p.I.46,
143vb22-24: p scol!zwmen taV ecaV taV nhsteaiV,
RNB/F.p.I.46, 145vb30-31: ).
07.p65 79 04. 10. 04, 15:54

c (II) juci se ne primet. na vse sravnajuci priemlet. Tme ace bihom

mi ostali sd. a ne takode umirali. to pravdoju. lpo bi ni plakati se umrvih nee
po tomu i iti ima e (III) grobi e im hrami budut Vznse bo imen[a] svo
prd z(e)ml()nimi (lov)k bo v [st] [s]tvoren b(o)g(o)m. ne [razum] n
priloi se skoth nesmisl[nih] i upodobi se [im] v eh vl
(IV) ne jue li orn. k zajucei. ne jue ko voda izliste se i []rv[om] biste v
snd. kde e est ezik on skori na oklevetanie. Ne [i]e li pr[de] [u]mle. i grobu
prdan bist. n obae ne do groba tiju a postavim n paki otudu preidut. na
vskrenie. ko pogrbaemi paki vstanet. i ez[ik] aki v
s ); Ilustracija: tefani 1960, tabl. II.
4. ? Pazinski fragmenti (HAZU fragm. glag. 90i; 14. stolj.): fragment teksta (homilije?) s moguim
grkim predlokom koji jo nije pronaen; Izd.: tefani 1969.b.:49 (gore tm ko ti ne videt
lica b(o)i. gore neistivim. kto sut neistivi delajuce v s(ve)tie d()ni. ne tuce o(t)ca ni
matere. ni kupotar. ni brata stariago. gore tm ko ti ne videt sl(a)vi b(o)ie. Gore
tatem. gore tm ie o druz zl svet tvoret ko konca mu/ (b) v s(ve)tuju nedlju.
koe bo uklanaete se ot b(og)a. tako b(og) vas. Blaz tm ie ()tut s(ve)tie d()ni.
Blaz tm ie se postet. ko ti v vki nasitet se. b(la)(e)ni ie dajut ubogim picu i
odnie ko ti od[ju]t se odedeju nedlnnoju. Ee bo sd dasi to teb H(rst) dast v
c(sa)rstv nebescem blaz neobidlivim blaz / (c) (d) i skira i ti (?) rv usuite. a ie
est sad neplodn pozorii li ego v vinograd ne poski tode i b(og) ne izvolit li ni v
siln ni v bogat ni v svobodn ace bo telom rab a dueju svobod. b(og) vlaet
d(u)eju ego a z(e)mlni g(ospo)d(i)n telom a dui nitoe ne uspet. Gore t/).
ZUSAMMENFASSUNG
BISERKA GRABAR ALS ERFORSCHERIN DES ALTKIRCHENSLAVISCHEN ERBES

BEI DEN KROATEN
Im Aufsatz wird das wissenschaftliche Oeuvre der kroatischen Medivistin Biserka Grabar (2. Juni
1932 29. August 1986) behandelt. Sie hat sich vor allem auf dem Gebiet der ltesten Texte der
mittelalterlichen kroatischen Literatur in glagolitischer Schrift verdient gemacht. Im Mittelpunkt ihrer
Arbeiten standen die apokryphen, hagiographischen und homiletischen Texte. Besondere Bedeutung
haben darunter die aus dem Griechischen bersetzten Texte. Nach einer Wrdigung der Arbeiten der
Wissenschaftlerin schliet der Artikel mit einem Ausblick auf die Ergebnisse der Forschung in den
letzten Jahren und auf die Aufgaben der Zukunft. Im Anhang findet sich eine bersicht der kroatisch-
glagolitischen apokryphen, hagiographischen und homiletischen Texte, die aus dem Griechischen
bersetzt wurden. Der Forschungsberblick belegt die herausragende Stellung von Biserka Grabar in
der kroatistischen und paloslovenistischen Medivistik der letzten Jahrzehnte.
Kljune rijei: Biserka Grabar, hrvatskoglagoljski prijevodi s grkoga, staroslavenska batina kod
Hrvata, apokrifi, hagiografija, homiletika, hrvatska medievistika
Schlsselwrter: Biserka Grabar, kroatisch-glagolitische bersetzungen aus dem Griechischen,
altkirchenslavisches Erbe bei den Kroaten, Apokryphen, Hagiographie, Homiletik, kroatische
Medivistik
07.p65 80 04. 10. 04, 15:54

Vida Lui
(Zagreb)
DOPRINOS JOSIPA LEONARDA TANDARIA

ISTRAIVANJU GLAGOLJATVA
Tekstoloka i jezikoslovna istraivanja J. L. Tandaria znatno su pridonijela razumijevanju ope

slike hrvatskoga glagoljatva. Autorica istie njegov prilog otkrivanju naravi norme hrvatskoga
crkvenoslavenskog jezika utemeljen na sistematskom prouavanju liturgijskih hrvatskoglagoljskih
tekstova.
Rad Josipa Leonarda Tandaria1 od izuzetnog je znaenja za paleoslavistiku, napose

hrvatsku. Predmet je njegova zanimanja hrvatsko glagoljatvo u cjelini, ali se ipak u prvom
redu posvetio meusobno proetim podrujima liturgijske tekstologije i hrvatskoga
crkvenoslavenskog jezika.
Govorimo li o prinosu opoj slici glagoljatva, treba se u prvom redu osvrnuti na to da
je svojim radnjama znaajno pridonio tomu da se o glagoljatvu ne govori vie kao o
nekom buntovnom pokretu koji se pred zapadnom kulturom zatvara u svoj nekultivirani,
barbarski, hrvatski jezik, ne bi li tako ouvao svoju samobitnost, ve kao o vrlo otvorenom
kulturnom pokretu koji je spreman primati kulturne vrednote i dalje ih prenositi2 no i da
je glagoljatvo bilo kao liturgijska (kulturnopovijesna) pojava premalo organizirano, bez
ire i vre osnovice, znaajan kulturni imbenik, ali nedovoljno potpomognut da bi sam
za sebe mogao postojati kao neto u sebi jedinstveno3 .
Tandari je svojim jednostavnim jezikom govorio o vieslojnom prepletanju istone i
zapadne tradicije u okviru hrvatskoga glagoljatva, posebno vidljivom u tzv. junim
kodeksima i o glagoljaevu stalnom posuvremenjivanju teksta koje se nikako ne provodi
stihijski ve budno uzimajui u obzir stanje naslijeenoga teksta.4 To izvrsno ilustrira radnjom
o misnom redu u Parikom zborniku5 koji je nastao prije liturgijske reforme, a bitno se
1
Djela su mu objavljena u jednosveanom reprint izdanju Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost,
Kranska sadanjost i Provincijalat franjevaca treoredaca, Zagreb, 1993. u kojem se nalaze i njegov
ivotopis i potpuna bibliografija.
2
Tandari 1993:309.
3
Tandari 1993:37.
4
Hercigonja 1983:46.
5
Tandari 1993:110-131.
08.p65 81 04. 10. 04, 16:05

82 Vida Lui
razlikuje od svih ostalih u hrvatskoglagoljskim kodeksima. S obzirom na narav misnoga reda

malo je vjerojatno da se radi o jedinstvenom prijevodu uinjenom ciljano za taj kodeks, a i
pouzdano se moe rei da se pripravi teksta posvetila velika pozornost. Traei razloge
osobitosti toga misnog reda Tandari je u njemu naao isprepletene utjecaje razliitih
talijanskih misala, galikanskih i njemakih, pa i francuskoga6 . To je vrijedan pokazatelj stanja
tadanje latinske liturgije kod nas i uope kulturnopovijesnog obzorja hrvatskoga glagoljatva.
Ureenost misnog reda svjedoi da je glagolja imao jasan stav u liturgijskim pitanjima i
aktivan odnos prema jeziku kojim se slui: on cijeni naslijeeno, ali isto tako uvaava okolnosti
svoga vremena i tekst usklauje s potrebama toga vremena.
Tekstoloki zanimljivu situaciju koja govori o slojevitosti liturgijskih tekstova pronaao
je u proprium de tempore krkih brevijara. U starijim kodeksima uoio je da je podloga grki
tekst na temelju kojega je nastao staroslavenski predloak iz kojeg su prepisivana
starozavjetna itanja i poslanice. Meutim, u kodeksima mlaeg postanja nalaze se izravni
prijevodi latinskih tekstova. U izdvojenim reenicama tih mlaih kodeksa, a one su osobito
dokazno sredstvo, otkrio je galikansku podlogu7 , a u itanjima iz Jeremije za Veliki utorak u
Omialjskom i Rokom misalu primijetio je da se dodaju isti retci (Jr 15.15-18 te 9.1, 18-19)
kao u franakim misalima to najvjerojatnije predstavlja ostatak liturgijskog supstrata na
koji je nadola glagoljska liturgija8 .
O pitanju organiziranosti glagoljake djelatnosti, govorio je na vie mjesta, tako npr. u
radnji o liturgijskim sekvencijama9 . U kodeksu Padovanskoga brevijara prebrojio je pet
razliitih pisarskih ruku10 , no taj mehaniki dokaz ne bi sm bio dostatan za dokazivanje da
je kodeks nastao u pisarnici. Ipak, ralamba jezika kodeksa otkrila je oito sustavno njegovani
prepisivaki i prevoditeljski rad kakav se moe zamisliti samo u okviru jedne pisarnice.
A na kakve ga je zakljuke navelo prouavanje glagoljakih prijevoda, u prvom redu
Evanelja?
Za razliku od sekvencija i rituala, novozavjetnim je tekstovima izvornik u staroslavenskoj
matici prevedenoj s grkoga, kako u Evaneljima tako i u Apostolu. Vremenom su se svi oni
pomlaivali i pohrvaivali istovremeno se usklaujui s Vulgatinim tekstom. U tom se procesu
u hrvatskim crkvenoslavenskim spisima primjenjivao prepisivaki postupak koji ga odjeljuje
od korpusa svih drugih redakcija. Zbog sme sinoptike naravi teksta, nalazimo ga ee u
Evaneljima, a rjee u Apostolu. Radi se o slobodno prevedenim mjestima. Prireiva
teksta skupinu rijei koja izvorno pripada jednom mjestu u evaneoskom tekstu dodaje
nekom drugom, srodnom kontekstu. Posljedica je da takvim mjestima paralelu ne nalazimo
niti u grkom ili latinskom izvorniku, a niti u staroslavenskom prijevodu Evanelj. S obzirom
da ga nalazimo primijenjena na istim biblijskim mjestima, a razasuta, ako ne u svim, onda
barem u veini spomenika, Tandari pretpostavlja da su slobodno prevedena mjesta
svojstvena ve izvornoj redakciji hrvatskoglagoljskoga teksta Evanelja. Nakon dokaza
vezana uz itanja Evanelja u ritualnim tekstovima, ovo je drugi koji koristi u obranu teze da
sva evaneoska itanja u liturgijskim hrvatskoglagoljskim knjigama potjeu iz jednoga
jedinstvenog hrvatskoglagoljskog prijevodnog teksta etveroevanelja i Apostola.
6
Tandari 1993:118/119.
7
Tandari 1993:34.
8
Tandari 1993:33.
9
Tandari 1993:66.
10
Tandari 1993:31.
08.p65 82 04. 10. 04, 16:05

Doprinos Josipa Leonarda Tandaria istraivanju glagoljatva 83
Tekstovi glagoljakog Apostola uvaju duboke veze s istonom tradicijom. U njemu je

vidljivo da je predloak prijevoda bio na grkom. Osim toga u naim se kodeksima uvaju
odlomci koji su na Istoku esti (npr. Otkrivenje), a izvan hrvatskoga prostora ih na Zapadu
ne nalazimo u liturgijskoj uporabi.
Nadalje, Tandari je uoio da se tekstovi Apostola razlikuju u misalu i brevijaru s obzirom
na to kako se postupno pomlauju i pohrvauju. Misalska se itanja s Vulgatom usklauju
prvo u poetnom i zavrnom dijelu, a vremenom se usklauje i ostali tekst. Meu brevijarima
se razlikuju oni koji su postanjem vezani uz otok Krk i koji se gotovo uope ne usklauju s
latinskim tekstom, od ostalih kodeks koji mogu sadravati jednu poslanicu u starom
prijevodu koji podrijetlo vue, preko staroslavenske matice iz grkoga teksta, a drugu
poslanicu posve usklaenu s Vulgatinim tekstom.
Jezik glagoljakih tekstova je Tandariev glavni oslonac u dokazivanju da je
neutemeljeno glagoljae drati jezikoslovno i jezino neukima, a njihovu djelatnost posve
neorganiziranom. Sredinje jezikoslovno pitanje koje si je postavio bilo je: postoji li uope
norma hrvatskoga tipa crkvenoslavenskoga jezika i ako postoji kakva je. Uz to je vezano
i pitanje koliko je hrvatski glagolja poznavao staroslavensku normu odnosno latinski jezik
to nam otkrivaju postupci koje prepisivai i prevoditelji rabe u svome radu. Odgovori do
kojih je doao nuno su pretpostavljali viu razinu uenosti od one koja im se do tada
priznavala i postojanje unutarnjeg ustrojstva glagoljake pismenosti.
Pitanje norme hrvatskoga crkvenoslavenskoga bilo je posebno zanimljivo zbog toga
to se ona nije nazirala onako kako se oekivala: u obliku leksikih, gramatikih i pravopisnih
propisa za pravilno sluenje jezikom. Naime, takvo je odreenje norme svojstveno gotovo
itavom modernom jezikoslovlju, ukljuujui ono graeno na Tandariu suvremenim
strukturalistikim zasadama. U sreditu zanimanja tog jezikoslovlja su ivi puki jezik i
standardni jezik11 , kojima je osnovna funkcija optimalno sporazumijevanje u politikoj
zajednici ljudi i kojima je autoritet ista ta zajednica. Uz to, od kada postoje standardni jezici,
na normiranje i normu se gleda kao na sastavni dio procesa standardizacije kojem je konani
ishod standardni jezik.
Stoga ne udi da se metodoloki aparat modernog jezikoslovlja pokazao nespremnim
apsorbirati i definirati ureenje (normu) jednog strogo knjikog jezika tako usko odreene
funkcionalnosti. Ono izmie pojmovima kojima se slui takvo jezikoslovlje ve time to taj
jezik nikada nije bio govoren, to se ostvaruje samo u pisanom tekstu koji je nositelj u vie
vidova izuzetno samosvojnog odvjetka kulture jednog naroda (ovdje hrvatskoga).12
Usporedimo dvije naizgled vrlo sline reenice koje govore o nestabilnosti norme
hrvatskoga crkvenoslavenskoga po kriterijima jezikoslovlja sredine XX. stoljea. Vjekoslav
tefani kae: Istina je da ta norma nije vrsta, tj. pojedina jezina svojstva variraju ovisno o
kraju i o stepenu svijesti da treba ili ne treba uvati tradirani jezik.13 , a Tandari: Budui da
11
Bitno je za definiciju standardnog jezika da je on autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno
polivalentan, koji nastaje poto se jedna etnika ili nacionalna formacija, ukljuivi se u internacionalnu
civilizaciju, pone u njoj sluiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etnike
civilizacije. Ta definicija ne obuhvaa dodue svu stvarnost standardnog jezika, izvanredno je vaan
npr. odnos prema supstancijalnoj i strukturnoj osnovici jezinog standarda s dijalektolokoga i historijsko-
komparatistikog stanovita Brozovi, 1970:127-128.
Upravo je ovaj posljednji odnos osobito zanimljiv u opisu hrvatskoga crkvenoslavenskoga.
12
Tandari 1993:107.
13
tefani 1969:12.
08.p65 83 04. 10. 04, 16:05

84 Vida Lui
se crkvenoslavenska norma nije ustalila , takvom je treba i uzeti.14 Posljednji dio Tandarieve
reenice pokazuje bitnu promjenu stajalita s kojega se norma hrvatskoga crkvenoslavenskoga
promatra. Ne trai se vie da ona odgovara aparatu za opisivanje koji jezikoslovlje trenutno
prihvaa ili, drugim rijeima, norma je postojea i legitimna iako nije onakva kakvom bismo je
eljeli vidjeti. To je stajalite vrsto odreeno Tandarievim stavom o glagoljatvu kao o
vrijednoj kulturnoj pojavi o emu je bilo rijei na poetku ovoga teksta.
Evo kako Tandari razgraniuje mjesto suvremenog jezikoslovca od glagoljaeva mjesta
u odnosu na normu: ne moemo mi danas odreivati crkvenoslavensku normu hrvatske
redakcije. Na nama je tek da je pronalazimo moramo dopustiti prevodiocima i prepisivaima
tih starih tekstova da neke osobine smatraju bitnima, a druge nebitnima za svoj jezik.15
Glagoljai, oni koji su njegovali kulturu u ijem su srcu glagoljica i hrvatski crkvenoslavenski,
vraeni su time na mjesto koje im pripada: oni su normirali, a nae je da otkrivamo njihovu
normizaciju. Ton kojim Tandari ovo pie, govori da je to doputenje koje suvremeni
jezikoslovac daje glagoljau uistinu bilo novina.16
A kako je glagolja normirao, po kojem je kriteriju odreivao koje e jezino sredstvo
optimalno ispuniti svrhu za koju je uporabljeno? Nedostatak jezinih prirunika, ako ih je
uope i bilo, upuuje da se glagolja mogao ugledati samo na postojee poznate mu tekstove.
Nisu svi stariji tekstovi glagoljau bili jednakovrijedni uzori, on se oslanjao na poznate mu
biblijske i uope liturgijske tekstove17 . Iz ovakve je formulacije vidljivo kako je biblijskom
tekstu ipak dano prvenstvo.18
Stavivi osobu glagoljaa u prvi plan (implicitno drei da je razdioba na prevoditelje i
prepisivae drugotna), nestalo je opravdanja da se norma trai ili u prepisivakom (emu je
prvenstvo bio dao J. Vajs) ili u prevoditeljskom radu (emu se posvetio J. Hamm).19 No, to ne
znai da su svi tekstovi jednako podatni za taj pothvat. Tandari je drao da je u novom
prijevodu s latinskoga najvidljivije to je glagolja drao normom, odnosno koliko je
prevodilac usvojio crkvenoslavensku normu, ili pak koliko je ona nadilazila njegove mogunosti
i poputala neposrednom osjeaju govornog jezika.20 Zato je za svrhu tog istraivanja odabrao
dva korpusa takvih novoprevedenih tekstova: sekvencije21 i rituale22 . Usporeujui dijelove
14
Tandari 1993:90.
15
Tandari 1993:90.
16
tefani je ve bio napisao da su neki pisari uvali tradiciju, a drugi unosili ivi narodni jezik zbog
ega ne postoje dva posve jednaka rukopisna pa ni tampana misala i brevijara (tefani 1969:18),
no ne razgraniuje jasno ulogu glagoljaa od uloge suvremena jezikoslovca, a osobito ne na onaj nain
na koji je to uinio Tandari.
17
Tandari 1993:76.
18
Taj trag slijedi i Corin kada poblie odreuje glagoljaev primjerni anr (exemplary genre) i
pretpostavlja da su to upravo misalska biblijska itanja. (Corin 1993:186)
19
Cjelokupnu hrvatskoglagoljsku liturgijsku grau moemo podijeliti u dvije skupine tekstova: jedno su
tekstovi naslijeeni iz ranijih razdoblja i kasnije samo prepisivani, a u prepisivanju unesene su i
hrvatskoakavske osobine u njihov jezik; drugo su tekstovi koji su kod nas prevoeni s latinskog na
crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije. I u jednoj i u drugoj skupini tekstova imamo pravo traiti
normu. (Tandari 1993:89)
20
Tandari 1993:89.
21
Obradio ih je u svojoj magistarskoj radnji Jezik sekvencija u hrvatskoglagoljskim misalima. Zakljuci
te radnje ukomponirani su u tekst Staroslavenski jezik hrvatskih glagoljaa (Tandari 1993:71-77)
22
Doktorska disertacija Glagoljaki ritual, s neznatnim je izmjenama objavljena u dva dijela s naslovima:
Crkvenoslavenska jezina norma u hrvatskoglagoljskom ritualu (Tandari 1993:85-107) i
Hrvatskoglagoljski ritual (Tandari 1993:219-273)
08.p65 84 04. 10. 04, 16:05

ovih korpusa s ostalim tekstovima kodeksa u kojem se nalaze pronaao je i da su oni jezino
meusobno spregnuti, to znai da jezik kodeksa u cjelini ovisi o stavu glagoljaa.23
Osim to se glagolja ugleda u starije tekstove, on unosi i elemente govornoga
akavskoga. Kako odreuje hoe li odabrati jedan od ve potvrenih oblika ili neki jo
nepotvren (pa tako i njega moda uvesti u primjerne oblike!)? Odreknemo li se jezikoslovne
definicije norme i prihvatimo li filozofijsku24 , moemo rei da glagolja odreuje to (koji
jezini oblik) u kojem tekstualnom i izvantekstualnom okruenju u odreenom vremenu i
prostoru treba s obzirom na svrhu kojoj e tekst sluiti. Pri tom on uzima u obzir naruitelja
odnosno korisnika glagoljake knjige, a to je selo i preteno seosko sveenstvo25 .
Ako je smisao svakog teksta26 ukupnost svih njegovih vrijednosti i svrhe, moemo
zakljuiti da e kriterij za odabir nekog jezinog sredstva u nekom kontekstu biti: koji od njih
optimalno pridonosi smislu konkretnog teksta. Stanj hrvatskoga crkvenoslavenskoga u
kodeksima kroz vrijeme i prostor moda se najbolje opisuju tokom presjeka dviju silnica koje
djeluju suprotno, a svedive su na isto - razumljivost!27 S jedne strane stvarna razumljivost
teksta uzrokuje uvoenje elemenata govornoga jezika, a s druge strane prisutnost elemenata
staroslavenskoga uva vezu s irilometodskom tradicijom koja podrava taj postupak. Kada
bi glagolja dopustio da tekst koji stvara bude a priori nerazumljiv pku, istom bi se izvlastio
iz irilometodskog svjetonazora. Ovdje se ne radi o sukobljenim ve komplementarnim
tendencijama to vidimo i u injenici da je glagoljako okruje jo u XVI. stoljeu
crkvenoslavenski i hrvatski dralo dijelovima istog dijasistema.28
Opravdanost prianjanja uz naelo razumljivosti jezika liturgije treba dokazati pred
autoritetima Rimokatolike crkve kojoj je prioritet uspostavljanje jednoobrazne liturgije za
itavu crkvu pod rimskim krovom. Ve postojea odobrena tradicija vrenja obreda na
slavenskom jeziku u okrilju Crkve po sebi je dokaz valjanosti par excellence. 29 Glagoljaeva
23
Tandari 1993:76 zapaamo da je jezik u sekvencijama onoliko kroatiziran koliko se to openito
moe rei o kodeksu kojemu odreena sekvencija pripada. i Tandari 1993:106 pomlaenost ovisi
o kodeksu u kojem su odreeni ritualni tekstovi sadrani i o stavu njihova prepisivaa.
24
Hrvatski enciklopedijski rjenik, natuknica norma.
25
Tandari 1993:71.
26
Hrvatski enciklopedijski rjenik tekst definira ovako: organizacijska jedinica rijei povezana ukupnim
smislom, dakle ukupnosti svih vrijednosti i svrhe teksta.
27
Sigurnost naih glagoljaa u vrijednost razumljivosti, te irilometodske tekovine, svjedoi da je i
njihova misao u stvarnoj neprekinutoj vezi s Konstantinovim pogledom na jezik utemeljenim na
Pavlovim poslanicama, teologijom Pseudo-Dionizija i neoplatonistikom filozofijom. (O
Konstantinovu vienju jezika usp. Surkova 1998:980-982) Ono to su Sveta braa i njihovi uenici
pronijeli slavenskim svijetom nije ugaslo meu hrvatskim glagoljaima.
28
I Tandari ilustrira injenicu da su hrvatski glagoljai razumijevali svojima i pismo i jezik i kulturu koju
njeguju jo od irilometodskoga razdoblja (Tandari 1993:76). Tomu Katii posveuje cijeli lanak
(Katii 1992, a na str. 315.: Kako se naziv slovnski, koji se prvotno odnosio na knjievni i crkveni
jezik, protegao bez ograde i na narodni jezik u knjigama, bilo je prirodno, kad se na podruju osobito
vanom za razvoj glagoljatva sve vie utvrivao i uvrivao za narodni jezik naziv hrvatski, da se taj
pone prenositi i na knjievni i crkveni jezik, i to u svem njegovu zemljopisnom i povijesnom opsegu,
a ne samo za one predjele i za ona vremena u kojima je slavenski puk tako nazivao svoj jezik.)
O tomu kao o diglosiji, v. Corin 1993:161-162.
29
Jezik kojim se vri obred biva posveen istim tim obredom kojem slui: the translation (Svetoga
Pisma, op.a.) is blessed by its use in the Church service. (Alekseyev 1998:1397). Tako je slavenski
jezik na koji su Konstantin, Metodije i njihovi uenici preveli biblijske i liturgijske tekstove ve bio
posveen. O istome Tandari pie: Svijest hrvatskih glagoljaa da se njihov jezik zbog svoje uloge
smije ravnopravno postaviti uz latinski ta je svijest bila sigurno jak poticaj da se taj jezik uporno i
dostojanstveno uva i briljivo se izgrauje (Tandari 1993:76-77)
08.p65 85 04. 10. 04, 16:05

86 Vida Lui
samouvjerenost u obrani svoga prava mogla je imati vrstu podlogu u injenici da je u

poetku glagoljatva osoba onakva znaaja i sveta ivota kakav je bio Konstantin (usprkos
kontroverzama koje su pratile njega i Metodija, kao i njihove uenike). Tradicija i svetost
osobe utemeljitelja mona su sredstva dokazivanja ispravnosti i valjanosti u crkvenom
okruenju i pitanje je kakva bi sudbina hrvatskoga glagoljatva bila da nije bilo snane svijesti
o opravdanosti i valjanosti liturgije na slavenskom jeziku mjerene upravo mjerilima Crkve.
Hoemo li saeti bt novine Tandarieva pristupa normi hrvatskoga crkvenoslavenskoga
jezika, moemo to uiniti ovako: on je to gorue jezikoslovno pitanje rijeio tako to se
odmaknuo od suvremene jezikoslovne definicije norme, a pribliio se filozofijskoj koja je po
svojoj naravi blia srednjovjekovnom poimanju jezika. Osim toga, u prvi je plan postavio
dvije zapravo filoloke relevancije kojih se suvremeno (i ne samo suvremeno) jezikoslovlje
inae rado odricalo osobu glagoljaa-stvaratelja i tekst kao primarnu jedinicu istraivanja.
Na vanost obiju ovih injenica ve se upozoravalo, ali prije im nije pridavan onaj znaaj koji
mu je dao Tandari i koji se pokazao kao klju rjeenja pitanja norme.
Moglo bi se rei da je u pitanju naravi norme Tandari bio filolog meu lingvistima jer je
nije vidio niti kao popis preskriptivnih uzusa niti kao opis jezinoga stanja svojstvenog
jednom vremenu ili jednom podruju. U pitanju vrijednosnoga suda pojedinanih elemenata
normizacije, on je lingvist meu filolozima: u slobodi se odmie od zamke u koju bi filolog
mogao upasti da normu vidi samo u onim jezinim sredstvima koja ga veu sa
staroslavenskim jezikom starih matica.
Norma kako je shvaa Tandari u svom filolokom vidu potpuno obuhvaa raznovrsnost
oblika, priznaje skalu na kojoj su jedna obiljeja postavljena na vie mjesto od drugih.30
Glagolja e oekivano paljivo postupati s onim obiljejima koja je procijenio vanima i tu
e se prepoznati vea jedinstvenost oblika. Kod drugih se, pak, jezinih sredstava koje
prepisiva ili prevoditelj ne dri presudnima, doputa sloboda izbora koja ne naruava
normu u cjelini. Ne samo da glagolja bira meu ve zapisanim jezinim oblicima ve on
svojom voljom (ne svojevoljno!) dotjeruje, posuvremenjuje normu uvodei pomlaene ili
pohrvaene oblike. Zato obiljeja koja se nau u nekom kodeksu mogu svjedoiti o tomu da
kodeks potjee iz odreenog vremena ili da je nastao na nekom prostoru ili da je tekst pisala
ruka koja je pisala i neki drugi tekst s kojim se u tom obiljeju slae, ali je iskljueno pitanje
povinuje li se jezik teksta normi.
Tandarievu pogledu na normu pridajem sredinje mjesto u prikazu njegova doprinosa
istraivanju hrvatskoga glagoljatva ne samo zbog stvarne neprijeporne vrijednosti tog
dijela njegova rada ve i stoga to su ovdje spregnuta tri kardinalna vida njegove osobe:
filologa po obrazovanju, sveenika-glagoljaa po zvanju i jezikoslovca31 po zanimanju.
Tandari se na osobit nain bio usmjerio rekonstruiranju glagoljakoga rituala i homilijara.
Dopunio je popis poznatih ritualnih tekstova i sastavio njihovu potpunu bibliografiju. Za
veinu je ritualnih tekstova pronaao da su prevedeni s latinskoga i do nas doli iz Francuske
i Bavarske izmeu XII. i XV. st. Na osnovi toga to u drugim dijelovima misala nema onih
itanja iz Evanelja koja se nalaze u ritualnim tekstovima istih tih misala, zakljuio je da su
itanja iz rituala trag jedinstvenoga hrvatskoglagoljskog etveroevanelja. Na primjer, u
tekstu obreda blagoslova prstenova kako ga donosi ritual, uz odlomke Pavlovih poslanica,
30
I u tomu je Tandariev stav srodan ve spomenutoj teoriji primjernog anra. V. Corin 1993:184-186 i
bilj. 47.
31
Njegovi se kolege rado spominju kako bi volio rei da su mu gramatike zanimljivije tivo od beletristike.
08.p65 86 04. 10. 04, 16:05

nalazimo i nekoliko odlomaka Evanelja u starijem stanju od misalskoga. Posebnost tih

tekstova u ritualu u odnosu na iste u misalima, naglaena je i povezivanjem sinoptikih
mjesta po itavom ritualu. Utvrdio je da je Senjski ritual iz 1507. jedan od prvih tiskanih
rituala na Zapadu i da nije prijevod latinskoga prirunika ve zbir tradicionalnih ritualnih
glagoljakih tekstova.
Fragment Ljubljanskoga homilijara i druge homilije razasute po kodeksima, prvenstveno
brevijarskim, upuuju na postojanje integralnoga hrvatskoglagoljskog homilijara.32 Tandari
je uspio identificirati homilije iz Prvoga vrbnikog, Novljanskog, Padovanskog brevijara
kao i brevijara Vida Omiljanina.
Kao istraiva mrtvog jezika imao je rijetku priliku da stvori novi tekst koji bi po obiljejima
i naravi bio ivi dio stare tradicije. Naime, kada je trebalo misal kako ga je odredio Drugi
vatikanski sabor prevesti na hrvatski crkvenoslavenski, teko se mogla zamisliti pogodnija
osoba za taj posao od njega. Preveo je misni red, euharistijske molitve i nekoliko misnih
obrazaca33 na jezik koji je dosljedan hrvatskoj tradiciji (odrie se rusizama) i u kojem
uvrijeenost oblika uvelike utjee na to hoe li biti upotrijebljen.
Tandari je, kao i prije njega Pari, u izboru jezinih sredstava glagoljaki osvijeten,
samostalan ali ne i samovoljan u uvaavaju ili zanemarivanju oblika koji se nalaze u postojeim
kodeksima. Obojica se odmiu od tradicije u tomu to su od svojih prethodnika skloniji
ujednaenoj uporabi jezinih oblika.
Tandari je obradio i nekoliko pitanja glagoljskih prvotisaka. Moda je tu najznaajnije
podrijetlo prvotiska brevijara iz 1491. godine34 . Prouivi temporal, pokazao je da se on do
korizme slae s najstarijom glagoljskom tradicijom, a do kraja liturgijske godine otkriva
mlau redakciju, ali ne kakvu nalazimo u junim brevijarima. Usporeujui sanktoral s drugim
glagoljskim brevijarima, utvrdio je da odgovara istarskim brevijarima bez naroito istaknutih
franjevakih osobina i kulta irila i Metoda. Sve to, zajedno s eom pojavom zamjenice e
od to govori u prilog tomu da su ga, kao i osam godina ranije prvotisak misala, sastavili
glagoljai iz Istre. Usput, primjeuje i da je tehnika oprema prvotiska misala izvrsnija od
opreme prvotiska brevijara. Ovdje emo dodati da je Tandari zapoeo temeljitu ralambu
grafije glagoljskoga prvotiska misala iz 1483. koju naalost nije uspio dovriti35 .
Nain Tandarieva rada saeto je prikazao Stjepan Damjanovi u In memoriam: Odrediti
precizno cilj svojega istraivanja, u predradnjama uiniti sve da rezultat bude valjan, a onda
taj rezultat oblikovati jednostavno, saeto, jasno i precizno36 .
Ravnoteu Josipa Leonarda Tandaria redovnika-sveenika i znanstvenika lijepo ocrtava
nain na koji rado, ali odmjereno govori o utjecaju svoje subrae glagoljaa franjevaca
treega reda koji su se odluno nadvili nad drugim domaim imbenicima koji nose itavu
glagoljaku tradiciju37 .
32
Nazor 1986:230.
33
in misi s izbranimi misami 1980.
34
Tandari 1993:186-210.
35
Tandari 1993:132-140.
36
Damjanovi 1985:198.
37
Tandari 1993: 61-64.
08.p65 87 04. 10. 04, 16:05

88 Vida Lui
Literatura:
Alekseyev, A.A. 1998. Holy Scripture and Its Translation, Interpretation of the Bible, Ljubljana:
Slovenska akademija znanosti in umetnosti; Sheffield Academic Press. 1387-1398
Brozovi, D. 1970. Standardni jezik. Zagreb: Matica hrvatska
Corin, A.R. 1993. Variation and Norm in Croatian Church Slavonic, Slovo 41-43 (1991-1993), 155-196.
in misi s izbranimi misami, 1980. Zagreb: Kranska sadanjost
Damjanovi, S. 1985. In memoriam Josipu Tandariu, Croatica XVI., 198-200.
Enciklopedijski rjenik hrvatskoga jezika, 2002. Zagreb: Novi liber
Hercigonja, E. 1983. Nad iskonom hrvatske knjige. Zagreb: Sveuilina naklada Liber
Katii, R.1992. Slovnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske knjievnosti, Novi
jezikoslovni ogledi. Zagreb: kolska knjiga, 312-328
Nazor, A. 1986. In memoriam: Josip Tandari, Slovo 36 (1986.), 228-238.
Surkova, E. 1998. The Theological, Philosophical and Linguistic Background of Constantine the
Philosophers Concept of Translation, Interpretation of the Bible, Ljubljana: Slovenska akademija
znanosti in umetnosti; Sheffield Academic Press. 975-984
tefani, V. 1969. Hrvatska knjievnost srednjega vijeka. Zagreb: Matica hrvatska
Tandari, J. L. 1993. Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost, Zagreb: Kranska sadanjost i
Provincijalat franjevaca treoredaca
Tandari, J. L. 1973. Jezik sekvencija u hrvatskoglagoljskim misalima, magistarska radnja u strojopisu,
Zagreb
SUMMARY
THE CONTRIBUTION OF J. L. TANDARI TO THE STUDY OF GLAGOLITISM
J. L. Tandari contributed significantly to the recognition of the remarkable level of organization as well
as the cultural and language consciousness in the overall cultural and publishing activities of the
Croatian Glagolitic monks. The linguistic evidence which Tandari laid out show that a Glagolitic monk
at least was acquainted with Old Church Slavonic and Latin and occasionally might even had command
of those languages.
Concerning the norm of Croatian Church Slavonic, Tandaris analysis of the language of sequences
and rituals have proved that the norm existed but not as one would expect it. There are three keys to
understanding Tandaris definition of the nature of the norm. The first one is his drawing away from
the contemporary linguistic definition of the norm. The other two refer to the central importance of the
two originally philological relevancies: text and person-creator of the text. Therefore, the author recognizes
two aspects of the norm defined by Tandari: linguistic in a restricted sense and philological.
The most significant Tandaris contributions to the textology are: his analysis of ritual, his laying the
foundations of the research of homiliaries and his research of Biblical pericopes in the liturgical texts.
Kljune rijei: J. L. Tandari, hrvatsko glagoljatvo, liturgijska tekstologija, jezik hrvatskoglagoljskih
spomenika, norma hrvatskoga crkvenoslavenskoga
Key words: J. L. Tandari, Croatian Glagolitism, liturgical textology, language of the Croatian Glagolitic
sources, Croatian Church Slavonic norm
08.p65 88 04. 10. 04, 16:05

Slavko Kovai
(Split)
SPLITSKO-MAKARSKI BISKUP
FILIP FRANJO NAKI (1889.-1910.)
PREMA GLAGOLJANJU I GLAGOLJAIMA
Biskup F. F. Naki (1889.-1910.) doao je na elo Biskupije splitsko-makarske u doba kad je u

njoj borba za glagoljicu razmahala. Njegov prethodnik M. Kalogjera (1866.-1888.) osamdesetih
je godina podupirao pokret za oivljavanje i irenje glagoljskog bogosluja, pa i nakon to su
poeli pritisci iz Bea, kojima se to htjelo zaustaviti. Naki, u dui narodnjak, a u isto vrijeme vrlo
savjestan potovatelj crkvenih i dravnih zakona, brzo se naao u vrlo delikatnom poloaju.
Primjenjujui nove odredbe Svete Stolice o porabi staroslavenskog jezika u bogosluju sadrane u
dekretima iz godina 1892. i 1898., izdanim pod pritiskom beke diplomacije, koje su je svodile
na povlasticu pojedinih crkava steenu neprekinutom uporabom od najmanje posljednjih 30
godina, izazvao je protiv sebe vatrene branitelje glagoljice iz irokog kruga hrvatskih politiara
u Dalmaciji i ujedno veinu svoga sveenstva. Od mnogih napadan kao navodni protivnik te
liturgijske povlastice, on se ustvari zauzimao za njezino ouvanje, o emu se dopisivao s krkim
biskupom Mahniem i sa zagrebakim nadbiskupom Posiloviem. Sve je poduzeo to se u skladu
s liturgijskim zakonodavstvom Katolike crkve moglo poduzeti da u Biskupiji splitsko-makarskoj
to veem broju upa i crkava bude priznato pravo na porabu staroslavenskoga jezika u misnom
obredu i hrvatskoga u podjeljivanju sakramenata i blagoslovima te da se odgodi provedba
postroenih propisa donesenih odlukom iz g. 1906.
Uvodne napomene
Splitsko-makarski biskup Filip Franjo Naki roen je u Silbi 3. listopada 1837. Gimnaziju
i bogoslovni studij zavrio je u Zadru. Za sveenika je zareen 20. rujna 1862. Od crkvenih
slubi koje je vrio u Zadru treba svakako navesti kancelarsku u Nadbiskupskomu ordinarijatu
i vjerouiteljsku u Mukoj uiteljskoj koli u Arbanasima. Biskupski je red primio u zadarskoj
katedrali 3. veljae 1890., a upravu je Biskupije splitske i makarske preuzeo 16. oujka 1890.
Preminuo je iznenada 19. prosinca 1910. Tijelo mu je sahranjeno u rodnoj Silbi.1
Sve je svoje slube vrio vrlo savjesno. Kao splitski biskup uz vrenje redovitih poslova
upravne i pastoralne naravi istakao se osnivanjem crkvene tiskare (Leonova tiskara) i
1
Usp. Status. 1910.: 26; An. 1911.a: 1-6 (osmrtnica, govor na sprovodu, opis sprovoda i ukopa); An.
1911.b: 8; Soldo 1978.: 31.
09.p65 89 04. 10. 04, 16:05

90 Slavko Kovai
knjiare (Sjemenina knjiara, poslije Hrvatska knjiara), pokretanjem novine Dan,

moralnom i materijalnom potporom karitativnim i odgojnim ustanovama u Splitu, posebno
domovima za nezbrinutu djecu (zavod Martinis-Marchi) i starije osobe, uspjenim
promicanjem katolikoga akog pokreta, osnivanjem drutva za gradnju nove katedrale i
napokon podizanjem nove zgrade za potrebe biskupijskih upravnih i drugih slubi i za
biskupski stan s prostranom kapelom, dvoranom za primanja, prostorijama za Biskupski
arhiv i za sastanke raznih katolikih udruga.2 Spomenimo jo i to da je u vrijeme njegova
imenovanja za biskupa bio smatran istaknutim Hrvatom.3 Do kraja se ivota osjeao Hrvatom
i tako ponaao, ali to njegovo opredjeljenje nije bilo izraavano na buan nain, pogotovo
ne u smislu pripadnosti odreenoj politikoj struji ili stranci. Takvo politiko svrstavanje u
tadanjim prilikama otrih stranakih suprotstavljanja, pa i unutar istih stranaka meu
razliitim strujama, nije odgovaralo njegovu shvaanju biskupove pastoralne odgovornosti
u slubi svim vjernicima bez razlike.
Ako se biskup Naki nije htio baviti politikom, nije mogao izbjei da se ona bavi njim
te da njega kao osobu i sve njegovo djelovanje promatra kroz prizmu svojih stranakih
shvaanja i ciljeva. Za ivota i poslije smrti bili su mu tako od nekih podmetani tobonji
protunarodni osjeaji i namjere, a osobito je estoko bio napadan kao navodni protivnik
glagoljanja, pa ak i progonitelj glagoljaa. Upravo ga je takvim prikazao Viktor Novak u
novinskom lanku objavljenom u splitskomu Narodnom listu g. 1941.,4 dakle cijela tri
desetljea poslije njegove smrti. S druge strane oni koji su toga biskupa poblie poznavali
potivali su ga kao izrazito estita ovjeka, pravedna, pobona i poduzetna crkvenog poglavara,
te su bili uvjereni da je on i s obzirom na pitanje odnosa prema glagoljici i glagoljaima, i inae,
bio izloen strastvenim i posve krivim prosudbama i nezasluenim osudama kao malo koji
ondanji biskup.5
Sada, vie od devedeset godina poslije Nakieve smrti i postupnog stiavanja tzv.
2
Zbog toga to je stara biskupska palaa u vrijeme francuske vladavine doivjela potpunu degradaciju,
biskupijske su upravne slube tijekom gotovo cijelog stoljea bile smjetene u neprikladnim prostorijama
po privatnim kuama unajmljenim za to i za biskupov stan.
3
Talijanaki je list Il Dalmata g. 1888. izrazio zadovoljstvo to kotorskim biskupom nije imenovan on
nego Tripo Radonii, jer su Nakia smatrali odve istaknutim pristaom hrvatske politike opcije u
Dalmaciji (Saurer /1968/: 112 bilj. 45).
4
Novak 1941: 3. U tekstu Strossmayerova pisma koji tu zauzima svega 30 redaka uskoga novinskog
stupca, Strossmayer potie Nakia da ne premjeta iz Splita don Franu Ivanievia, urednika Pukoga
lista, te da uzme pod osobitu zatitu svoju staroslaventinu u svetoj slubi naoj, jer da je to jedini
praktini nain put sterati onomu svetomu jedinstvu, koje je toliko Isusu Kristu ka srcu lealo i za koje
se tako mudro i gorljivo sadanji Sveti Otac zauzima. Zavrio je rijeima Ne dopustite, ne dajte, da se
od Vaih odluka i naredaba pozivaju sveenici Vai na Rim u tom obziru. Vi ste kano spljetski biskup prvi
Rim. Novak je tomu kratkomu tekstu dodao svoj komentar dug gotovo puna tri stupca preko cijele
novinske stranice pisan najgrubljim pamfletistikim nainom. Spomenimo usput da je Frane Ivanievi
djelovao najprije u Splitu kao sjemenini odgojitelj (1887.-1891.) pa nastavnik suplent na Realnoj
gimnaziji (1891.-1894.), a potom u splitskoj okolici kao upravitelj upe Vranjic-Solin (1895.-1897.) i
upnik u rodnomu mjestu Jesenice (1897.-1912.). Umirovljen je 1912., a umro u Jesenicama 1947.
(usp. tablicu slubi umrlih sveenika u Nadbiskupskoj kancelariji u Splitu: Ivanievi don Frane).
5
Usp. f. 1941.: nepag. 1-3. Pod inicijalom f. vjerojatno se krije potpis ondanjega generalnog vikara
Biskupije splitsko-makarske don Vicka Fulgosija (1884.-1955.), koji je postao sveenikom u Nakievo
doba (1906.), pa je o borbi za glagoljicu tota doznao neposredno i poslije preko nekadanjega
Mahnieva tajnika Kvirina Klementa Bonefaia, poslije splitskoga biskupa, kojemu je Fulgosi bio
generalnim vikarom (o Fulgosiju v. Ostoji 1977.: 114-116). tovie, dobiva se dojam da je moda
glavni autor toga lanka bio upravo biskup Bonefai.
09.p65 90 04. 10. 04, 16:05

Splitsko-makarski biskup Filip Franjo Naki (1889.-1910.) prema glagoljanju i glagoljaima 91
borbe za glagoljicu, mogue je o raznim zbivanjima i osobama povezanim s tim po sebi isto
crkvenim pitanjem, ali neko i vruim politikim, trijezno i objektivno suditi. S druge strane
utvrivanje pojedinih injenica olakava to to je istraivaima odnedavna postala
dostupnom dokumentacija o pitanju glagoljskoga bogosluja i glagoljaa u Biskupiji splitskoj
i makarskoj sauvana u Nakievu prezidijalnom arhivu,6 a isto tako obilno arhivsko gradivo
sauvano u papinskim arhivima u Rimu7 i u Dravnomu arhivu u Beu (P. A. 259, 260, 261 i
262.). U ovom se pokuaju krae sinteze uglavnom oslanjamo na spomenutu dokumentaciju
Nadbiskupskoga arhiva u Splitu, koja omoguuje prilinu potpunost u utvrivanju osnovnih
injenica i u prikazu Nakieva odnosa prema glagoljskomu bogosluju i njegovih stajalita
u sporovima koji su se oko toga vodili.8
Prva suoavanja s izazovnim pitanjem stvarnoga stanja i prava glagoljskoga

bogosluja
Naki se morao suoiti s pitanjem glagoljskog bogosluja u Biskupiji splitskoj i makarskoj
ve prije nego je preuzeo njezinu upravu, tovie i prije nego je papa Leon XIII. sa svoje
strane potvrdio njegovo imenovanje za tu najviu crkvenu slubu i odgovornost u najveoj
i svojim geografskim poloajem sredinjoj dalmatinskoj biskupiji. Pozvan od papinskoga
nuncija u Be upravo zbog spomenute skore papine potvrde njegova imenovanja, dobio je
od njega nalog neka od kaptolskoga vikara Ante Vukovia kao privremenog upravitelja te
biskupije zatrai prijepis njegova izvjea o glagoljici poslanog dalmatinskomu
Namjesnitvu u Zadar.9
Glagoljanje je, kao to je poznato, postalo vruim pitanjem beke diplomacije i predmetom
pritisaka na Svetu Stolicu brzo poslije objavljivanja enciklike pape Leona XIII. Grande
munus (1880.), a pogotovo poslije potpisivanja konkordata izmeu Svete Stolice i Kneevine
Crne Gore (1886.) i odobrenja da u neke upe tamonje barske nadbiskupije bude uvedeno
glagoljsko bogosluje (1887.).10 Budui splitsko-makarski biskup, boravei koncem godine
1889. u Beu, razgovarao je, dakle, o tomu s nuncijem, a zacijelo jo vie s najodgovornijim
osobama na carskomu dvoru i u vladi, pred kojima je bez ustruavanja izrazio svoje miljenje
da je u interesu Crkve i drave ne ometati narod u mirnomu posjedu glagoljske mise
(Saurer /1968./: 113.). Da se ni poslije tih razgovora nije pretvorio u nekakvoga slijepog
izvritelja elja vrhovnih dravnih vlasti, kako tvrdi Novak, dokazao je brzo poslije preuzimanja
6
Prezid. Naki, sveanj 12 i 12a. To je arhivsko gradivo donedavno bilo u istom stanju u kakvom se
zateklo u trenutku biskupove smrti. Potpisani ga je sredio razvrstavajui spise po meusobnoj srodnosti.
Oni koji se odnose na rjeavanje pitanja glagoljskog bogosluja stavljeni su u svenje br. 12 i 12a. (u 12a.
tiskom objavljene rasprave, knjige i novinski lanci o glagoljici). Ostali spisi o pitanju glagoljanja,
glagoljaa, izdanja glagoljskog misala i slino iz godina 1841.-1949. su u: Poz. 102.
7
O dokumentaciji u Arhivu Zbora za bogotovlje vidi: Peloza 1973., 161-166.
8
Monografska obrada gornjega pitanja zahtijevala bi, dakako, due istraivanje u spomenutim stranim
arhivima i jo nekim domaima. Nama je na raspolaganju dio gradiva o glagoljskom bogosluju u Arch.
Nunz. Vienna, 636 i P. A. XI. 259, 260 (spisi dviju kutija P. A. ne obuhvaaju, naalost, cijelo razdoblje
Nakieva djelovanja).
9
Usp. Nakievo pismo datirano u Beu 15. XI. 1889. u Prezid. Naki 12/1 pod g. 1889/90. Vukovi je
upravljao biskupijom od konca g. 1888. do sredine oujka 1890., tj. od smrti biskupa Marka Kalogjere do
ustolienja biskupa Nakia. Isticao se vatrenim hrvatstvom i narodnjakim politikim opredjeljenjem
(usp. Ostoji 1977.: 105-107). Koncept spomenutoga njegova izvjea Namjesnitvu v. u Poz. 102.b/3.
10
Reljanovi 2001.: 364-366. Vidi jo: Ivanievi 1995., 423-445; Malfer 1996., 165-193.
09.p65 91 04. 10. 04, 16:05

92 Slavko Kovai
slube u Splitu doputajui da se 26. kolovoza 1890. u makarskoj konkatedralnoj crkvi Sv.
Marka prigodom otkrivanja spomenika fra Andriji Kaiu Mioiu slui sveana misa na
staroslavenskom jeziku.11
Meutim, upravo je spomenuta sveanost otkrivanja Kaieva spomenika bila povod
otrim prigovorima Dalmatinskoga namjesnitva biskupu Nakiu, ne toliko zbog pjevanja
staroslavenske mise, koliko zbog govora to ga je tom prigodom odrao sveenik don Virgil
Peri, zastupnik u Dalmatinskomu saboru i u Carevinskom vijeu. Biskupa je zacijelo mnogo
vie zabrinulo, pa i u savjesti uznemirilo, tada primljeno pismo don Mate Pavlovia, kanonika
sustolnoga kaptola u Makarskoj, u kojemu je odluno ustao protiv toga to se u novije
vrijeme uvodi staroslavenski jezik u bogosluje makarske konkatedrale, gdje je uvijek bila
latinska liturgija.12 Ta je Pavlovieva tvrdnja s obzirom na razdoblje prije g. 1880. bila tona,
barem to se tie sluenja sveanih i javnih crkvenih obreda, a biskupu je bila dobro poznata
izriita zabrana Svete Stolice izraena g. 1887. preko nuncija Galimbertija uvoenja bilo
kakvih promjena u porabi bogoslunoga jezika u pojedinim crkvama (Jeli 1906.: saec. XIX,
nr. 100. 86-87.). Pokuavajui umiriti svoju osjetljivu savjest zatraio je o tomu razjanjenje
od nuncija Galimbertija. Taj mu je pismom od 6. veljae 1891. odgovorio da zasada, dok Sv.
Stolica priprema o tome posebnu odluku, nita ne mijenja, a da na mjesnoga biskupa spada
samo prosuditi je li poraba slavenskoga jezika u bogosluju u pojedinim sluajevima u
zakonitom posjedu, zbog ega je treba potivati, ili je treba iskljuiti. Dodao je i svoje
miljenje da bi se, u oekivanju vrhovne odluke Svete Stolice, ipak i dalje smjelo trpjeti
injenino stanje u osobitom sluaju, kad nije mogue donijeti siguran sud o injeninoj
zakonitosti, a zabrana bi izazvala ozbiljne neprilike (Prezid. Naki 12/1 pod g. 1891.).
Navedeno nuncijevo miljenje nije moglo sasvim umiriti Nakievu savjest, osobito
osjetljivu u pitanjima povezanim s liturgijom, pa je neke svoje dvojbe i pitanja iznio u pismu
poslanu kardinalu dravnomu tajniku izravno preko jednoga svoga sveenika koji studira
u Rimu. Kardinal je, videi da se radi o vanom i delikatnom pitanju, savjetovao neka
biskup zatrai odgovor od Zbora za obrede, na to je on sastavio opirnu spomenicu u kojoj
je nastojao objektivno izloiti stanje pitanja u svojoj biskupiji pa je poslao nunciju u Be,
da je on dostavi u Rim. To Naki kae u pismu nunciju od 11. sijenja 1892. kojim je popratio
tu spomenicu, pa dodaje da se agitacija nastavlja i da je u posljednje vrijeme pojaana.
Sveenstvo njegove biskupije uglavnom je, naglaava on, uvjereno, da ne pustiti na volju
svakom sveeniku da u bogosluju rabi jedan od liturgijskih jezika, glagoljski ili latinski,
prema vlastitom nahoenju, kako je to bilo sve do smrti moga prethodnika, znai
ograniavanje povlastice, i to ograniavanje opasno za njezino ouvanje. Stoga odredbe
koje je on izdao u skladu s usmenim odobrenjem Svetoga Oca smatra ograniavanjem
povlastice, koje bi, prema njima, dovelo do njezina dokidanja. Na papine se rijei, dodaje,
nije pozivao, jer nisu bile javno izreene, a novine nastavljaju prikazivati njegovo dranje
u tom pitanju u najgorem svjetlu (sotto laspetto pi odioso). Sveenici mu alju peticije
11
Naelnik eveljevi u svojoj molbi od 19. VIII. 1890. tvrdi: u ovoj sustolnoj crkvi starinski je obiaj
slube Boje u staroslavenskom jeziku, jer tako sluili stari biskupi ove dioceze, pa tako sluio pontifikalnu
misu dananji pomoni biskup, viekrat, a zadnjom dne 5. srpnja 1881. Zatim je naveo injenicu da su
u toj crkvi pjevali svoje mlade mise sveenici Lovrinevi, Peki i Zanchi, a i dandanas pjevaju
glagoljsku misu vikari koralni (Prezid. Naki 12/1 pod g. 1889/90). Biskup je odluku o tomu prepustio
makarskomu sustolnom kaptolu, koji se je na sjednici odranoj 24. VIII. 1890. veinom glasova (pet
za prema jednom protiv) izjasnio u prilog odobrenju (Prezid. Naki 12/1 pod g. 1889/90. br. pr. 46).
12
Pavlovievo pismo od 17. IX. 1890. u Prezid. Naki 12/1 pod g. 1889/90.
09.p65 92 04. 10. 04, 16:05

neka ostavi sve onako kako je bilo za njegova prethodnika. to urniji odgovor na postavljena
pitanja, rijeio bi pitanje odnosa dvaju liturgijskih jezika u njegovoj biskupiji barem
privremeno. Njega prikazuju naelnim protivnikom povlastice, jer da se eli svidjeti vladi,
koja se, loe obavijetena o pravom stanju stvari u Dalmaciji, dosada iz politikih razloga
borila protiv nje pa tim izazvala politiku reakciju u tom pitanju. Javnosti mora biti s najviega
mjesta potvreno da e povlastica biti sauvana, kao to je s druge strane neophodno
urediti odnose izmeu dvaju liturgijskih jezika.13
Ta Nakieva spomenica poslana 11. sijenja 1892. iz Splita preko beke nuncijature u
Rim zacijelo nije mogla utjecati na tumaenje rimskoga Zbora za obrede izdano ve sljedeega
13. veljae 1892. do kada tim zaobilaznim putem vjerojatno nije ni stigla na odredite.
Prema tomu slubenom tumaenju slavenski bogosluni jezik, gdje je u zakonitoj porabi,
mora biti staroslavenski, a ne puki; ne doputa se mijeanje jezika latinskoga i slavenskoga;
sveenici koji imaju pravo porabe staroslavenskoga jezika, ako budu zadueni za crkvu u
kojoj je latinski u bogosluju, moraju pjevati sveane mise i dijelove asoslova latinskim
jezikom, to vrijedi i za sveenike latinskog jezika, koji slue u crkvama u koje je zakonito
uveden slavenski jezik (Jeli 1906.: saec. XIX, nr. 106. 89-90).
Biskupa e Nakia savjesna i stroga primjena tih jasnih naela, sasvim sukladnih slovu i
duhu tadanjih liturgijskih zakona Katolike crkve, uvesti u jo vee neprilike. Povod za to
pruila je elja triju novih sveenika Biskupije splitsko-makarske don Vicka Benevolija, don Jerka
Franceschija i don Ante Dragoevia, da svoje mlade mise u rodnim upama pjevaju na
staroslavenskom jeziku, prvi u mjesecu travnju 1891. u konkatedralnoj i upnoj crkvi u Makarskoj,
a ostala dvojica njegovih mlaih kolega u ranu jesen 1893. u nadupnoj crkvi Sv. Mihovila u
Omiu. Budui da se radilo o crkvama u kojima je u redovitoj porabi bio latinski bogosluni jezik,
a ne staroslavenski, Naki im je, drei se spomenutoga slubenog tumaenja nadlenoga rimskog
Zbora obreda to zabranio,14 na to su odmah zaredali otri prigovori i pismeni protesti sa strane
najprije pojedinih sveenika, vatrenih pobornika glagoljskog bogosluja, a potom i ire javnosti.15
Ti su se prigovori u ve tada ispolitiziranom ozraju borbe za i protiv glagoljice brzo pretvorili
u sve ee osobne napadaje na njega po novinama, a tu i tamo i s propovjedaonica u crkvama.16
Uznemirenost je duhova poveala istraga o navodnomu nestanku iz Biskupske kancelarije
spisa o glagoljici iz vremena Nakieva prethodnika biskupa Kalogjere, za to su bili osumnjieni
bivi Kalogjerini suradnici, a morala je biti provedena po nalogu dravnih vlasti (Prezid. Naki
12/2). Od tada je svaka biskupova odluka, ako se makar neizravno i na koji god nain mogla
protumaiti kao izraz tobonjega neprijateljskog osjeaja prema glagoljici i sveenicima koji su
slovili kao njezini vatreni pobornici, posluila kao novi povod za nastavak te kampanje. Pri tom
se uope nije uzimalo u obzir injenice koje su takve negativne sudove dovodile u pitanje, pa i
13
Arch. Nunz. 636, f. 171r-172v. Dokumentacija o spomenutim peticijama u Poz. 102/4.
14
Poz. 102.b/6. 1893.-1894.; Ivanievi 1929.: 32. Benevoli je zareen za sveenika 30. III. 1891. (Lib.
ordin. f. 90r), Franceschi 23. IX. 1893., Dragoevi 8. X. 1893. (ondje, f. 95rv). Njihovi kolege, koji su
slavili mlade mise u tradicionalno glagoljakim upama (npr. don Stipe Tomasovi u upi Kuie) uinili su
to bez ikakva Nakieva prigovora.
15
Dokumentacija o tomu u Poz. 102.b/6.
16
Sauvani su koncepti raznih Nakievih pisama u svezi sa sluajem dvojice omikih mladomisnika,
ukora onim sveenicima koji su u gore spomenutim reakcijama tijekom g. 1893. i 1894. otili predaleko,
traenja novih razjanjenja od Zbora obreda (Prezid. Naki 12/1). Njihov sadraj u ovomu kratkom
lanku nije, dakako, mogue izlagati. Nije to ni neophodno, jer e sva njegova stajalita o glagoljanju
i glagoljaima biti mogue jasno razabrati iz druge jo vanije dokumentacije.
17
O tomu je sauvan poseban sveanj spisa iz godina 1894.-1896. (Prezid. Naki 12/3).
09.p65 93 04. 10. 04, 16:05

94 Slavko Kovai
opovrgavale. Njega se osobito bolno dojmilo pisanje novina Katolika Dalmacija, koje je ureivao
vatreni pobornik glagoljice don Ivo Prodan.17
Upravo se u to ozraje uklapa ve spomenuto pismo biskupa Strossmayera, koje e
poslije objaviti i na svoj nain komentirati Viktor Novak.18
Poslije dekreta rimskoga Zbora za obrede o glagoljskom bogosluju iz g. 1898.

Naki je svoj odnos prema pravnomu i stvarnomu stanju glagoljskoga bogosluja u
Biskupiji splitskoj i makarskoj, a i openito u hrvatskim krajevima, posve jasno izrazio nakon
to je svim nadbiskupima, biskupima i ordinarijima crkvenih pokrajina gorike, zadarske i
zagrebake stiglo dekretalno pismo rimskoga Zbora obreda o uporabi slavenskoga jezika u
bogosluju izdano u Rimu 5. kolovoza 1898. (v. u: Jeli 1906.: saec. XIX, nr. 109. 91-94), o
kojemu se u nas toliko pisalo, raspravljalo i sporilo. On ga je, razumije se, u cijelosti objavio u
biskupijskomu slubenom glasilu (Litterae de usu linguae Slavicae 1898.: 70-72), a svoje,
recimo to odmah, pozitivno raspoloenje prema naoj staroj jezinoj povlastici u bogosluju
rimskoga obreda izrazio je u posebnoj Okrunici poslanoj upnicima 19. rujna 1898. Pozivajui
ih tim pismom da svaki za svoju upu dokae sa izpravama i svjedoanstvima da li je povlastica
uporabljenja staroslavenskoga jezika kao liturginog bila uvedena barem od natrag trideset
godina dodao je sljedeu reenicu: Svakako pak imadu se smatrati da pravilno sada uivaju
povlasticu sve one upe u kojima se je sluila od davnine sv. misa u staroslavenskom jeziku,
iako je poraba ovog jezika bila za koje vrieme prekinuta poslie ustanovljenja Sredinjega
bogoslovnoga sjemenita u Zadru dolazkom na upu sveenika koji je rabio latinski jezik kao
liturgini, doim je puk sliedio pjevati staroslavenski (iako je glagolicu zamijenio sa hrvatskim
jezikom).19 Takvo iroko tumaenje omoguivalo je priznanje zakonitosti glagoljskoga
bogosluja u velikoj veini upa biskupije kojoj je on bio na elu.
Meu dokumentima od osobite vanosti za rasvjetljavanje Nakievih osnovnih stajalita
prema glagoljanju svakako je koncept njegova pisma upuena krkomu biskupu Antonu
Mahniu 8. sijenja 1899. (Prezid. Naki 12/1 pod g. 1899.). To je pismo, dakle, sastavio samo
nekoliko mjeseci poslije objavljivanja spomenute odluke Zbora obreda. Razlog svoga
obraanja Mahniu jasno izraava u uvodnom odlomku, koji poinje reenicom: Da se
slono postupa u svim biskupijama navlastito Dalmacije i Primorja, na koje se odnaa
poslanica 5. kolovoza prole godine Svete kongregacije obreda o porabi staroslavenskoga
liturgikog jezika, shodno veoma bi bilo, da se biskupi sastanu i sporazume glede uporavljenja
i izvedenja osobito njekih lanaka iste, pa odmah dodaje da e sasvim teko biti okupiti
biskupe, jer inicijativu bi, kae, imao uzeti dalmatinski metropolita, koji ne e toga uiniti
i sbog fizinog svoga stanja. Iz same stilizacije zavrnih rijei toga navoda jasno je da
oboljeli nadbiskup i metropolit Rajevi to ionako nije bio spreman uiniti, jer njegova je
protivnost glagoljanju bila otvorena i openito poznata. Mahni se upravo bio vratio iz
Rima, pa je Naki ovim pismenim obraanjem htio od njega doznati, je li moda tom prigodom
dobio neka slubena razjanjenja te ga zamoliti da mu priopi svoje nazore i svoje
18
Novak je zacijelo imao u rukama neki prijepis toga pisma. Originala u Nadbiskupskom arhivu u Splitu
nema. Eventualni Nakiev odgovor na to pismo nije pronaen u Strossmayerovoj korespondenciji
sauvanoj u Biskupskomu arhivu u akovu (zahvaljujem arhivistu dr. Andriji uljaku to se trudio, ne bi
li ga pronaao).
19
Prezid. Naki 12/1 pod g. 1898. Zavrne rijei u zagradama naknadno dodao vlastitom rukom.
09.p65 94 04. 10. 04, 16:05

odredbe, barem glede onih konkretnih sluajeva u pitanju, koji su zajedniki u naim
biskupijama, a svoje ugledno mnijenje glede ostalih.
Da Naki nije bio protivnik ni glagoljanja, ni sveenika glagoljaa jasno je iz njegove
izjave kojom poinje onaj dio ve citiranog pisma u kojemu prikazuje stvarno stanje pitanja
u svojoj biskupiji, a ta je izjava saeta u rijeima: Od davnine u Splitsko-makarskoj biskupiji
u zakonitoj porabi su toli latinski, koli staroslavenski liturgiki jezik. Latinski, kae on, u
stolnoj i upnim crkvama u Splitu, u sustolnoj crkvi u Makarskoj, zbornoj u Trogiru, u nekim
katelanskim, u nekoliko upa koje su u prolosti na poseban nain bile povezane sa stolnom
i u onima koje su pridruene franjevakim samostanima, a staroslavenski u svim drugim
upama, to je ustvari znailo u velikoj veini (od tadanjih ukupno 137 upa i samostalnih
kapelanija glagoljakih bi, prema toj izjavi, bilo oko 100).20
U tomu svom oduljem osvrtu tono je uoio glavni uzrok naputanja staroslavenskoga
jezika i uvoenja latinskoga u bogosluje nemalog broja tradicionalno glagoljakih upa
njegove biskupije. On ga prije svega vidi u zatvaranju glagoljakoga sjemenita u Priku kod
Omia i nedovoljnom poznavanju staroslavenskoga jezika onih sveenika koji su od treega
desetljea 19. stoljea kolovani u novomu bogoslovnom sjemenitu u Zadru, gdje su,
dodue, staroslavenski uili, ali naglaava on iz poetka pod slabim profesorim, pa su
poslije i u glagoljakim upama volili misiti, jer im to bijae lanje, latinski, dok je ipak puk
nastavljao pjevati staroslavenski, a kanje pukim jezikom. Taj nered, kae dalje, poeo
se je djelomice ispravljati, kad je okolo ezdesete godine za njeko vrieme opet bilo otvoreno
sjemenite u Priku () i kad neki, ne svi, sveenici koji su izali iz ovoga zavoda, gdje su se
uili prikraeni nauci, volili su rabiti staroslavenski misal.
U daljnjemu tekstu ovako prikazuje razvoj dogaaja tijekom posljednjih dvaju desetljea
19. stoljea:
Meuto razvio se narodni pokret i ovi pobudio zanos i zanimanje za glagolicu, a u
ovomu zanosu, kad je izala enciklika Grande munus mnogi sveenici, koji su izuili nauke
u Sredinjemu sjemenitu, poeli rabiti staroslavenski misal dozvolom moga blagopokojnoga
predasnika, ma u kojoj se upi nali; i od te dobe mal da ne svi novoreeni sveenici htjeli
su svakako rabiti staroslavenski misal. U toj probudi za glagolicu nije bila namjera samo
povratiti ju u upe, od kojih je bila iztisnuta lienou i nemarom samih sveenika nego se je
dralo da na temelju enciklike Grande munus glagoljica se je mogla uvesti u sveane slube
i u onim upama gdje se je od pamtivieka rabio latinski jezik, te, u njekim prigodam, i u samoj
stolnoj crkvi, navlastito sveanostim hrvatskih drutava narodnoga znaaja koji put bi se
sluila misa, ali nikad konventualna, u staroslavenskomu jeziku, a to, jer dotinici nijesu bili
vieti itanju misala, iz komada lista na kojemu latinskim slovim bi se napisala misa.
Razvila se estoka borba nastavlja Naki koja aliboe bila je iz jedne i iz druge
strane voena stranakom strau te je pitanje bilo preneseno na politiko polje, a u borbi
trpio najvie ugled vlasti crkovne, diiplina sveenstva i sama religioznost puanstva.
U sljedeem odlomku Naki naglaava da se naroito u ovom vieku poraba
staroslavenskoga jezika i u upama gdje se vazda rabila, ograniila na samu misu, doim za
sve druge slube uveo se je puki jezik u emu je, dodaje, krka biskupija bila sretnija
utoliko to se u cieloj slubi sauvala glagolica te je i samomu puku dobro poznata.
Tumaenju prodora pukoga jezika u liturgijske obrede posveena su ak etiri sljedea
odlomka biskupova pisma, gdje on, meu ostalim, kae: Od nazad dvadeset godina bez
20
Procjena prema podacima o upama u Status. 1899, 140-141.
09.p65 95 04. 10. 04, 16:05

96 Slavko Kovai
svakoga obzira svuda se uvaao puki jezik u strogo liturgiku slubu i u svetu misu, samo u
onomu to ita ili pjeva sveenik u mnogim upam ostalo je latinski ili staroslavenski. To je
uslijedilo nakon tiskanja onih dijelova ordinarija i proprija mise koje pjeva puk u hrvatskom
prijevodu Mihovila Pavlinovia i potom Bogoslunika u kojem su na hrvatski prevedene
razne jutarnje i veernje, obredi koji se vre na neke dane u Svetom tjednu i neke druge
obredne molitve. Navedeno mijeanje jednoga od dvaju jezika koji su prema crkvenima
zakonima bili liturgijski i pukoga jezika, odnosno uporaba isto pukoga, u spomenutim
obredima i slubama u crkvi, bilo je zaista u otroj suprotnosti sa spomenutim zakonima, na
to Naki opaa: A naravno u ovomu meteu mnogi sveenici vie su sluali Pavlinovia,
Bijankinija i ostale, i vie se vladali po novinama nego po crkvenim propisim. Za razliku od
navedenoga novijeg razvoja stvari, on s obzirom na pjevanje odlomaka iz poslanica i evanelja
naglaava da se to vazda pjevalo iz aveta i u svim glagoljakim i latinskim crkvama, osim
to pri konventualnim misama, a pjeva se i danas. Dodaje da je njegov prethodnik biskup
Kalogjera svakom sveeniku koji je elio glagoljati, to doputao ne samo privatno, da li i
sveano, ma gdje bio odredjen te da su se svi klerici bogoslovi u zanosu za glagolicu
obvezivali meusobno zavjetom da ne e sluiti inaije misu nego u staroslavenskom jeziku.21
Naki je kao ovjek tankoutne savjesti odmah poeo zahtijevati od sveenika da postupaju
u skladu s liturgijskim propisima. On Mahniu u svezi s tim pie: Kad sam doao na upravu
ove biskupije, videi svu ovu pometnju, a priznajui da su oba jezika liturgina u pravnoj
porabi u Splitskoj biskupiji, smatrao sam se dunim da na temelju liturginih naela uredim
odnoaje izmeu ovih jezika. Premda sam tu zakonitost obaju22 jezika sveanom slubenom
izjavom priznao i predpostavio kao temelj svakoj posebnoj odredbi, premda sam oitovao
moju namjeru da se povrati glagolica u sve upe u kojima je obstojala kad se je otvorilo
zadarsko sjemenite, ipak se je podigla proti mojim odredbam velika oluja, kako da namjeravam,
ako ne ukinuti, suiti povlasticu, a pitanje je dobro dolo strastvenim stranarim da si lahko
zavaaju i klevetaju dobiju popularnost. On je, kae, o tomu izvijestio Kongregaciju
opirnim memorandumom na to je ona priznala njegovo korektno postupanje te izdala
poznate resolucije mjeseca februara 1892, koje su postale obenite.
To slubeno tumaenje iz g. 1892. bilo je uznemirilo Nakia utoliko to se je njime
zabranjivalo i pjevanje evanelja na hrvatskom jeziku iz aveta, pa je, kae, najprije
pismenim podneskom, a potom, nalazei se u Rimu, i u usmenom razgovoru s papom i s
prefektom spomenute Kongregacije nastojao postii da se ne ukine ovi obiaj koji obstoji
od toliko vjekova. Napokon je spomenuti prefekt, kae, priznao da taj obiaj treba tolerirati
(kad se inaije ne moe, treba snositi). Na Nakievu veliku alost ista je zabrana ponovljena
i u dekretu iz g. 1898. uz razne druge ograniavajue odredbe, kojih nije bilo u dokumentu iz
g. 1892.
Probleme koje je prema Nakiu nametnuo taj novi dekret, iznio je on Mahniu u deset
toaka. U prvoj je izrazio svoje miljenje da bi se i poslije toga dekreta ipak moglo smatrati,
da je staroslavenski jezik u zakonitoj uporabi u svim upama u kojima je bio do ustanovljenja
21
Usput spominjemo da je to svojevrsno zavjetovanje postalo tradicijom i ostalo sve do sloma Austro-
Ugarske Monarhije. Jedan od takvih zakletih glagoljaa bio je npr. don Duje Nazor (1895.-1967.),
koji je za sveenika zareen g. 1918., a nikad i nigdje u ivotu nije misio latinski. Kad se oko g. 1956.
kao ve stari sveenik nalazio na izletu s bogoslovima u akovu molio je u katedralnoj sakristiji da mu
nau staroslavenski misal. Nisu nali Vajsov transkribirani iz g. 1927. nego Pariev tiskan glagoljicom.
Meutim, on kao dobar znalac glagoljice bez potekoe se njim posluio.
22
Sluajnom pogrekom napisano obiju.
09.p65 96 04. 10. 04, 16:05

sredinjega sjemenita, iako su kanje upnici sluili u latinskom, doim je narod sliedio
pjevati staroslavenskim, a pak hrvatskim jezikom, a ono ogranienje reapse triginta saltem
abhinc annis da bi vrijedilo samo za one upe u kojima prije glagolica nije obstojala, a od
trideset godina bila je uvedena budi i per abusum. S obzirom na slube iz brevijara dri da
bi trebalo nastojati da to prije bude tiskan staroslavenski Brevijarij, a za puk jutarnja i
ostale slube latinskim slovima. Mahni e, kao to znamo, poslije izdati te slube za puk
na staroslavenskomu latinicom, to meutim u Dalmaciji ne e ui u upotrebu nego e se i
dalje pjevati na pukom, u nekim upama bez prekidanja sve do sada. Naki u citiranom
pismu ne zaboravlja upitati Mahnia: Glede lanka X., koga su mnenja u Rimu, jesu li
raspoloeni i dalje trpjeti da se pitule, vanelja i muka pjevaju iz aveta?
Krki je biskup na ono to smo kao vanije gore naveli i sve ostalo odgovorio vlastorunim
pismom, kratko, na manje od dvije stranice.23 Zbog vanosti sadraja navodimo taj odgovor
u cijelosti:
Presvietli i preasni gospodine biskupe,
Pitanje o glagolici povlje poznate upute Sv. Stolice u toliko se je samo maknulo, da
se dan na dan oekuje jo nekoja razjanjenja od Sv. Sbora za obrede na ba temeljne
upite, pak drim, da je za onda najpametnije poekati i ne prenagliti se u tako kakljivom
pitanju, kad uz svu osobnu naklonost Sv. Otca svjetovne vlasti i poznati neprijatelji
Slavena nastoje svakim moguim nainom stegnuti to se vie moe ovakovu zavidljivu
povlasticu naih krajeva.
Ja sam nastojao prije svega, da se priredi za sveenstvo jedan tuma iste upute, o
kojem se je sam profesor Nilles24 pohvalno izrazio i slede takodjer njegov mig sam ga
predao Sv. Otcu, raznim stoernikom te osoblju Sv. Sbora za obrede, da o njemu svoju
izreknu prije nego li ga razpaam medju sveenstvo biskupije. Nu Sv. Sbor nee da u stvari
obenito izree svoj sud, ve sam morao postaviti posebna pitanja. Ovih dana sam opet
potaknuo pitanje izjavom, da s raznih okolnosti, ako mi ne stigne koja zabrana, sam usilovan
to prije objelodaniti taj tuma sveenstvu, da zna pri emu je i da moe jednolino postupati
u sluajih, koji bi mogli svakim danom nastati. U privitku ast mi je Vaoj Presvietlosti
pokloniti u tajnosti jedan iztisak toga tumaa, da medju tim uzmogne prosuditi moje mnjenje
o stvari, a kad mi stigne odgovor od Sv. Stolice, u iste odluke i tuma objelodaniti
sveenstvu; i onda bi posve dobro i razloito bilo po namisli Vae Presvietlosti, da biskupi
ovih pokrajina, sporazumno z biskupom senjskim, nastoje im skorije podati puku u ruke
potriebite knjige u smislu lanka 4. upute, da se asoslov pretiska i da se jednolinost
ouva u izvedenju lanka 13. i 14. iste upute.
Za bit oit moram izjaviti, da se bojim jeda li e u tom sudjelovati biskup poreki, koji je
svojom odlukom izjavio, da staroslavenskom jeziku neima mjesta u crkvah njegove
biskupije, a da biskup transki pri neprilikah koje ima u biskupiji je jako obziran i bojaljiv.
Uostalom priloeni tuma najbolje e rieiti pitanja na mene upravljena velecjenjenim
spisom 8. prologa jenara, te uz izraz dubokoga poitanja i tovanja biljeim se Vae
Presvietlosti u Isukrstu odani dr. Anton Mahni, biskup. Krk 4. II. 99.
Spomenuti Mahniev tuma, sastavljen na latinskomu jeziku pod naslovom
Explanationes ac observationes quaedam in instructionem S. R. Congregationis V. Augusti
23
Prezid. Naki 12/1 pod g. 1899. Pismo u prezidijalnom protokolu oznaeno br. 4. stiglo 9. II. 1899.
24
Isusovac Nikolaus Nilles (1828.-1907.) sveuilini profesor u Innsbrucku, tada svjetski poznati crkveni
pravnik i liturgiar (Enciclopedia cattolica, 8, stupac 1881).
09.p65 97 04. 10. 04, 16:05

98 Slavko Kovai
1898. de usu linguae paleoslavicae in S. Liturgia, vrlo je opiran, zauzima punih dvadeset
stranica. Autor je u tiskani tekst na vie mjesta unio krae ispravke i dopune (Prezid. Naki
12/1 pod g. 1899., uklopljeno u spis s br. prot. 4.). Odmah iza te tiskanice u arhivskom je
svenju Nakieva prezidijalnoga arhiva prijepis dvaju pojedinanih pitanja koja je Mahni
osobno predao spomenutom Zboru 7. prosinca 1898. i odgovora to ih je na njih primio
sredinom proljea 1899. (datiran u Rimu 24. travnja 1899.). Mahni je prepisujui to za slanje
u Split dodao napomenu da njegova pitanja u tim odgovorima nisu vjerno navedena (Prezid.
Naki 12/1 pod g. 1899., uklopljeno u spis s br. prot. 4.).
Biskup Naki se poslije toga pismom i stanovitom dokumentacijom obratio i zagrebakom
nadbiskupu Jurju Posiloviu,25 koji mu je odgovorio vlastorunim pismom 26. listopada
1899. zahvaljujui mu to ga je o stvari glagolice u Dalmaciji podpuno i dobro obaviestio.
Potom izjavljuje: Gdje mi se god dadne prilika tu stvar zagovarati, moi u sada sa sigurnou
initi. Osvrui se zatim na I. toku rimskoga dekreta iz g. 1898. kae: Kad bi se glede svih
crkava ona samo regula upravljala litteraliter, doista, pravo velite, da bi glagolici u Dalmaciji
odzvonilo. Zato se ona regula ima samo dopustiti u sluaju da je u nekoj crkvi od pamtivieka
liturgija sigurno bila latinska, pa se u novije ili najnovije vrieme poelo u njoj glagolati. Ako
je ovo do g. 1898. potrajalo neprekidno kroz 30 godina, ima se crkva proglasiti glagolskom.
Al bojim se, da e ovakovih sluaja na korist glagoljici malo biti. Nipoto se pako ne smije
ona regula uporavljati na crkve, koje su od pamtivieka bile glagoljske, pa se u novije ili
najnovije vrieme poela uvlaiti latinica. Tu je treba dokazati da je od 1898. natrag kroz 30
godina neprekidno trajalo latinsko pjevanje (). Posilovi u daljnjem tekstu pokuava to
svoje tumaenje in favorem glagoljanja potanje pravno obrazloiti, pa potom izraava svoje
uvjerenje da e i Naki na tomu kae on tvrdo stajati i po tom odluiti. Ipak dodaje: ja
bih svjetovao da sam ne odluite nego Sv. Stolici predloite s molbom da dopusti proglasiti
jih glagoljskimi. Svoje miljenje da e ta molba u Rimu proi potkrijepio je primjerom, kako
je to bilo rijeeno u senjskoj biskupiji, dok je on tamo bio biskupom. Kae: U senjskoj
diecezi od pamtivieka nije bilo glagoljice nego se u javnu pjevanu slubu uvukao puki jezik
vrlo slian staroslavenskomu. Ja sam staroslavenski uzpostavio i Sv. Stolici prijavio, i nije
bilo nikakva prigovora. Sv. Stolica imala je razloga privilegij dan glagoljskoj slubi izrei
utrnulim, ali toga nije uinila, jer iza glagoljice nije doao u porabu latinski jezik nego
slavenski, vrlo slian glagoljskomu. Puk bi se bio bez dvojbe jako bunio i protivio, da se je
htjelo uvesti latinsko pjevanje. Zavravajui pismo Posilovi kae: Vaa se Presvietlost
krepko bori sveudilj za glagoljicu: Dao Bog pobjedu! Ako bi brzo umro Rajevi, ja se
nadam da bi stvar krenula na bolje (Prezid. Naki 12/1 pod g. 1899.).
U sve otrijoj borbi oko glagoljice

Tako je Posilovi bodrio svoga kolegu biskupa u Splitu, ali dekretom se iz g. 1898., a u
ozraju novih diplomatskih i inih pritisaka sa strane neprijatelja glagoljice, kako onih koji su
polazili s pozicija tadanje austrougarske unutarnje i vanjske politike, tako i jo vie onih
25
Toga Nakieva pisma nema u Posilovievu prezidijalnom arhivu Nadbiskupskoga arhiva u Zagrebu,
gdje mu je nastojao ui u trag arhivist A. Lukinovi, na emu mu ovdje zahvaljujem. Ono je vjerojatno
nestalo skupa s Posilovievom privatnom korespondencijom. Nije mu sauvan ni koncept u Splitu.
Sadrajem se zacijelo nije u bitnomu razlikovalo od gore opirno prikazanoga to ga je Naki u isto
vrijeme pisao Mahniu.
09.p65 98 04. 10. 04, 16:05

koji su bili zadojeni talijanskim aspiracijama na istonoj obali Jadrana, situacija za povoljno
rjeenje pitanja glagoljskoga bogosluja na hrvatskom jugu toliko pogorala, da se vie
molbama i albama gotovo nita nije dalo postii. Nita se bitna u tom pogledu na opoj
razini nije promijenilo ni poslije smrti zadarskoga nadbiskupa Rajevia unato toga to
njegov nasljednik na stolici zadarskih nadbiskupa Splianin Mate Dvornik nije skrivao
svoju naklonost glagoljanju.26 Rimski Zbor za obrede uporno je traio strogu provedbu
donesenih odluka, a mijeanje sve ee nacionalne i politike borbe s tim crkvenim i
bogoslunim pitanjem u Dalmaciji poprimalo je nevjerojatne razmjere, vrlo pogubne za crkveni
ivot i djelovanje, ak prijetee za samo crkveno jedinstvo.
U redovima branitelja glagoljice iz sveenikih i stranako-politikih krugova krenulo
se u sastavljanje i potpisivanje raznih spomenica, uglavnom estoko intoniranih, slanih
Svetoj Stolici. Dolo je i do demonstrativnih protesta koji nisu bili usmjereni samo prema
Beu i njegovoj protuslavenskoj politici oitovanoj i u pitanju odnosa prema glagoljskom
bogosluju. Sve ei su bili i prilino grubi napadi nekih liberalnih politiara i novinara na
Svetu Stolicu, papu i domae biskupe. U tom je ozraju u Splitu bilo pokrenuto potpisivanje
zahtjeva za prijelaz na bizantski obred u okviru grko-katolike Krievake biskupije.27 to
vie, moglo se nerijetko uti i proitati manje ili vie otvorene pozive upuene katolikim
vjernicima da prekinu veze sa svojim biskupima i s Rimom.
Biskup Naki, izloen i osobno sve otrijim napadima zakletih boraca za glagoljicu,
stvarnih i lanih, bio je prisiljen braniti se od kleveta kojima su se neki na nj nabacivali, a jo
je vie bio izazvan na obranu katolike crkvenosti. Najvie ga je boljelo to to su se i neki,
kako se on izraavao, dobri sveenici dali uvui u borbu voenu od onih kojima je uzavrelo
pitanje obrane glagoljice bila samo zgodna prilika za uspjenu promidbu protiv katolike
vjere i Crkve.
Na potivanje crkvenosti i ouvanje jedinstva s biskupom i s papom osobito je pozivao
svoje sveenstvo. Posebnom okrunicom obratio se potovanom sveenstvu zdruenih
biskupija, tj. Biskupije splitske i makarske, 20. rujna 1900. u povodu tvrdnji proirenih u
javnosti da su razlozi navedeni u zajednikoj spomenici dalmatinskoga sveenstva
upravljenoj Svetoj Stolici potakli istu na povoljno tumaenje I. toke odluke Zbora obreda
od 5. kolovoza 1898. koje je doneseno g. 1900., inae potpuno sukladno tumaenju koje je
i sam biskup sa svoje strane dao u svojoj ve citiranoj okrunici od 19. rujna g. 1898. Na te
tvrdnje, kojima se ustvari poticalo na sastavljanje i slanje novih slinih spomenica on,
uoblaen sa nadlenoga mjesta, u spomenutoj okrunici izjavljuje da je ta spomenica
bila a limine odbivena, jere u formi veoma vredjajua vrhovne crkvene vlasti i samu osobu
svetoga Otca pape. Izrazio je uz to svoje duboko aljenje da spomenica u tako uvredljivoj
formi nosi podpise i sveenika ove biskupije te im je preporuio za unaprijed veu
opreznost.28
Povodi za uzbunu i za nove napadaje redali su se tih godina jedan za drugim. Jedan od
26
Dvornikovim dolaskom dolo je do obrata u pozitivnomu smjeru u konkretnoj prosudbi koje su upe
zadarske nadbiskupije sauvale pravo na glagoljsko bogosluje, ali ne i do bitne promjene naelnih
crkvenopravnih stajalita izraenih u spomenutom dokumentu Svete Stolice iz g. 1898., to nije,
dakako, ovisilo o nadbiskupu.
27
U Prezid. Naki 12/1 pod g. 1902. v. dopis splitskoga upnika Jerka Jelia od 25. I. 1902., koncept
Nakieva pisma nunciju od 26. I. 1902. i pismo nuncija E. Talianija od 29. I. i od 17. IV. 1902.
28
Prezid. Naki 12/1 pod g. 1900. O toj spomenici usp. Ivanievi 1929.: 36; Buli 1952.: 42-44;
Reljanovi 2001.: 369-370.
09.p65 99 04. 10. 04, 16:05

100 Slavko Kovai
tih bio je i proslava etiristote godinjice Marulieve Judite. Splitski naelnik Vicko Mili
zamolio je 6. listopada 1901. biskupa Nakia u ime odbora za tu proslavu da, ako je potrebno,
brzojavnim putem isposluje od Rima dozvolu za sveanu glagolsku misu, koja bi se imala
pjevati dne 27. ovoga mjeseca u crkvi franjevaca na obali, gdje e se drati crkovna
komemoracija za pokoj due pobonoga, udorednoga, splitskoga velikana pjesnika
Naki je znao da se u novim okolnostima takvo doputenje brzojavnom molbom ne e
postii, jer se u crkvi Sv. Frane na obali, u kojoj se trebala obaviti ta komemoracija, bogosluje
oduvijek obavljalo na latinskom jeziku. Stoga je poslao obrazloenu molbu rimskom Zboru
za izvanredne crkvene poslove nadajui se od njega dobiti brzi odgovor. Dobio ga je,
dodue, ali u njemu je bila samo obavijest da je molba proslijeena Zboru obreda, koji da,
zbog toga to tih dana ne radi, ne moe donijeti odluku prije 27. listopada, kad se ta
komemoracija trebala odrati.29 Jo veu je uzbunu u splitskoj i openito dalmatinskoj javnosti
izazivala svakogodinja proslava blagdana sv. brae irila i Metoda. Od objavljivanja enciklike
Grande munus do ukljuivo g. 1898. uobiajilo se slaviti na taj blagdan sveanu misu na
staroslavenskom jeziku u franjevakoj crkvi na Dobromu, u kojoj je bogosluje inae oduvijek
bilo latinsko. Budui da se to sveano glagoljanje u crkvi latinskoga obrednog jezika protivilo
naelima izraenim u ve citiranom dekretu iz g. 1898., franjevci to od sljedee godine 1899.
nisu smjeli omoguiti bez izriitoga doputenja Svete Stolice, a kako je Rim od tada strogo
traio primjenu spomenutoga dekreta, takvo doputenje nije stizalo.
Liberalni politiari i novinari, pa i dobar dio sveenstva, ne vodei uope rauna o
novim odlukama zakonodavnih tijela Katolike crkve i s tim u vezi o crkvenomu pravnomu
i liturgijskomu shvaanju poloaja liturgijskih jezika u zapadnomu obredu, ustrajavali su na
stajalitu da je glagoljsko bogosluje pravo cijeloga naroda, a ne samo nekih crkava, te stoga
tvrdili da bi to biskup, i ne obazirui se na rimske odluke, trebao doputati. Eto razloga za
nove uzbune i sve ee napadaje na biskupa i na Rim koji su tijekom 1902. poprimili osobitu
otrinu. Naki je ponovno i ponovno upozoravao sveenstvo, i u osobnim razgovorima i
preko dekana, na posljedice agitacije to se pojavila pod izlikom glagolice, ali koja nije
drugo nego oiti i opi napadaj liberalisma na Sv. Oca Papu, na Crkvu i na vjeru, ma koliko
se on licemjerno pokrivao pod drugim namjeram. Isticao je svoje uvjerenje da je tadanji
liberalizam najvei dumanin vjere, crkve i Boga , a koliko je taj kuni duh okuio hrvatski
narod, vidi se sada, kada se je svo njegovo novinstvo bez ikakva ustuka uzdiglo proti Sv.
Stolici, proti onom velikom papi, koga su dosle u zvjezde kovali, a to sve poslie onih njegovih
oinskih izjava i vanrednih dokaza ljubavi prema naem narodu.30
Zbog sve veega zamaha te, kako ju je Naki obiavao nazivati, agitacije dao je u
etvrtomu broju biskupijskoga slubenog glasila godine 1901. objaviti nenaslovljeni i
nepotpisani osvrt na pisanje nekih listova koji se strastvenim nainom bave pitanjem skroz
crkovne nadlenosti, a koji hoe naumice i oevidno zloestom namjerom, da ne znadu,
to se je uinilo u ovoj Biskupiji, u prolom desetoljeu, navlastito u dunom suglasju sa
tovanom odlukom 13. veljae 1892. pohvaljene Kongregacije, da se uzdri i uzpostavi, gdje
je prije bio u pravnoj porabi staroslovenski liturgini jezik, da se onemogui pometnja, koja
je bila nastala prvom polovicom prologa vijeka na tetu povlastice istoga jezika; hoe da
29
Prezid. Naki, sveanj 12/1 pod g. 1901., gdje su u citirani odgovor uklopljena Milieva molba i
koncept Nakieva pisma u Rim.
30
Prezid. Naki 12/1 pod g. 1902. pismo dekanima pod nadnevkom 14. VI. 1901.
09.p65 100 04. 10. 04, 16:05

naumice ignoriraju posebne korake uinjene kod Svete Stolice e da crkve Biskupije budu
obskrbljene novim izdanjem staroslovenskoga Misala i nastojanje, e da ne samo sveenik
pjeva, ve i da narod odpjeva sv. misu u staroslovenskom jeziku, kako je svuda bilo po
glagoljakim upam do nazad pedeset godina. Nastavljajui dalje posebno je naveo tu
utjehu da se slae sa autentinim razjanjenjem prjepornoga za neko vrieme tumaenja prve
take iste odluke izdanim po naredbi Sv. oca Pape dopisom Svete kongregacije dana 14.
kolovoza 1900., tumaenje to ga je diocezanska vlast dala pomenutoj taki ve svojom
okrunicom 19. rujna 1898. br. 2890. Naglasio je i svoje uvjerenje da nema razloga za bojazan
da e se uzkratiti, ma s koje strane, ili ograniiti povlastica porabe staroslovenskoga litugikog
jezika u smislu odredaba odluke 5. kolovoza 1898., gdje se po prvoj taki ove odluke,
razjanjenoj kako je gori naznaeno, ima pravo na istu. Dodao je tomu reenicu: veoma
alimo i suujemo strastveni i razdraljivi nain, a osobito naumice iskrivljena navoenja
kojim nekoji najskoli listovi izvru ovo tako vano, a istodobno teko pitanje, da zavedu i
obsjene obinstvo za svoje neplemenite svrhe; jer dok s jedne strane iztiu, da oni toboe
brane i tite religiozne povlastice naroda, ne zgraaju se s druge podkopavati u njemu
vjersko uvjerenje i odvraati ga od vrenja svojih vjerskih dunosti Zavravajui upozorio
je napose sveenstvo na ovo strastveno i pogibeljno dranje i postupanje listova, na ovu
neumjestnu, a u sredstvima sablanjivu agitaciju, te tetnu de facto i samoj stvari (Urednitvo
1901.: 25-26).
Agitacija na koju se Naki osvrnuo u tomu osvrtu jo vie se zaotrila tijekom sljedeih
mjeseci te, moe se slobodno rei, dosegla vrhunac u lanku Glagolica u Crkvi objavljenom
g. 1902. u 37. broju splitskoga lista Jedinstvo.31 On je taj lanak smatrao s jedne strane
toliko neutemeljenim, a s druge opasnim za pravu religioznost katolikih vjernika, da se u
petomu broju biskupijskoga slubenog glasila na nj osvrnuo novim proglasom P. n.
duobrinicima i sveenstvu sdruenih biskupija (Naki F. F. 1902.: 33-35), kojemu je dodao
pretisak ve citiranog osvrta iz g. 1901., toga puta naslovljen,32 i otvoreno pismo splitskoga
Kaptola splitskomu naelniku Vicku Miliu, autoru spomenutoga lanka (Kaptol stolne
crkve 1902.: 36-37).
U spomenutomu proglasu kae da je Miliev lanak natrpan mnogim heretikim i
skizmatinim bludnjam, te predrasudam i klevetnim osvadam kojemu je glavna svrha poticati
narod na pobunu i odmetnitvo proti crkvenoj vlasti, ime spisatelj dolazi do takova
protuslovja, da hoe da narod uiva katoliku crkovnu povlasticu, a da ne slua vlasti
Katolike crkve. Tomu dodaje reenicu: Bi li ikada i izdaleka pomislili sveti apotoli iril i
Metod, da e na takav nain bit zlorabljena ona spasonosna sredstva, koja su po Bojem
nadahnuu oni upotrebljavali za obraanje slavenskih naroda! Zavrava to pozivom
upuenim sveenicima da prema mjesnim okolnostima vjernicima priope ovaj izljev
rastuenoga oinskog srca i dune brige za njihove due te nadom da e autor, koji je
uvijek pokazivao iskrenu religioznost, sada kad promotri sadraj svoga lanka pri svjetlu
vjere, osudit ga i popravit sablazan, koju je prouzrokovao. U spomenutomu otvorenom
pismu splitskoga kaptola naelniku Miliu datiranom 14. svibnja 1902. osuuje se sadraj
njegova lanka i prosvjeduje protiv najave meetinga koji bi, naglaava se tu, nenadleno
i nezakonito imao biti sazvan odmah poslije duhovskih blagdana.
31
To godite Jedinstva nema, naalost, Sveuilina biblioteka u Splitu, a sudei prema internetskim
informacijama o bibliotenim fondovima nemaju ga ni Nacionalna i sveuilina u Zagrebu, ni Znanstvena
biblioteka u Zadru.
32
Bisk. ordin. Split 1902.: 35-36. Datacija je Velike sedmice 1901.
09.p65 101 04. 10. 04, 16:05

102 Slavko Kovai
Spomenuti je protestni skup u Splitu zaista odran 6. srpnja 1902. (usp. Reljanovi 2001.:
370), a otra suprotstavljanja po novinama nastavljena su u proljee sljedee godine 1903.,
kad je Jedinstvo u svomu 39. broju pod naslovom Evo dokaza33 objavilo svojevrsni odgovor
na navedeni Nakiev proglas, iako ne spominje kao povod to nego neimenovani dopis
objavljen u Katolikomu listu.34 Urednitvo je slubenoga biskupijskog glasila na to
odgovorilo objavljivanjem vrlo opirne izjave (Izjava 1903.: 41-44), u kojoj se napose
opovrgava Milievu tvrdnju da biskup Naki naelno nijee pravo obraati se molbom na
Svetu Stolicu u prilog glagoljanju. Navelo mu je odlomak iz prehodne Izjave koji glasi: elji
da se ova za nas doista dina i astna povlastica (glagolice) raziri kod hrvatskoga naroda,
dakako da se ne moe prigovoriti; ona je imala najzakonitiji i najdostojanstveniji izraz u
poniznoj molbi, to ju je prvi hrvatski kongres upravio odanim pouzdanjem vrhovnoj vlasti
nae svete Katolike crkve (Izjava 1903.: 41 prvi stupac). S obzirom na tekst Izjave dodalo
je i to, da je biskup u njemu osudio bludnje i sablazni Milieva lanka, ali je postupao
oinskim obzirom prema njegovoj osobi (Izjava 1903.: 41, drugi stupac). Miliu je tu upueno
pitanje: Na temelju esa pak smio je tako runo pred obinstvom osvaditi svoga biskupa?
Tomu je pitanju dodan otro sroeni prigovor: Ako je imao pri ruci, ili vidio, ili itao
Biskupovo Izvjee, savjest, potenje i duan obzir prama obinstvu, komu govori ili za
koga pie, morale su ga potaknuti, da autentinim navodim dokae istinitost svoje tvrdnje,
a poto toga nije uinio, niti je mogao uiniti, ona tvrdnja ostaje grozna potvora, kako je
crna potvora sve ono to je vekrat u njegovim pismim preuzetno uztvrdio o Biskupu, a
osobito da se je on protivio povoljnom mnenju presvijetlih biskupa u pitanju glagolice na
odnosnim konferencijam. Neka samo znade, a to smo doznali od stalna izvora, da kad su
imali pokrajinski biskupi u sastanku godine 1896. izvjestiti Svetu Stolicu o stanju i razvitku
pitanja porabe staroslovenskog jezika do god. 1892., u sjednici 16. listopada bilo im je
proitano izvjee koje je u drugoj prigodi bilo sastavljeno od splitskoga biskupa Nakia,
te, poto su svi sakupljeni biskupi nali da je ovo izvjee sasvim temeljito, izcrpljivo te da
podpuno odgovara stvarnomu stanju, bez i najmanje preinake bi od svih odobreno,
prepisato i poslano u Rim. U sastanku pak god. 1899. sakupljeni biskupi su priznali da
tumaenje prvoga lanka odluke 5. augusta 1898., to ga je splitski biskup dao u svojoj
okrunici 19. septembra 1898. br. 2890. upravljenoj sveenstvu biskupije, najbolje odgovara
stvarnomu stanju i namjeram Svete Stolice, koja ga je sama svojom odlukom 20. augusta
1900. autentino razjanila u tom smislu (Izjava 1903.: 43).
Razni su listovi, pa i splitsko Jedinstvo, i dalje nastavili agitaciju. U vie su navrata
odravani prosvjedni skupovi u obranu glagoljskoga bogosluja u Splitu i raznim drugim
mjestima. Sveenik iz Makarske i ugledni zastupnik u pokrajinskom saboru don Niko Ribii
pisao je 4. veljae 1905. biskupu Nakiu o svojim pokuajima da utjee na urednitvo
spomenutoga splitskoga lista, organa Hrvatske narodne stranke, kako bi krenulo drugim
pravcem u pogledu crkvenoga auktoriteta i kako je on prigovorio naelniku Miliu, kojemu
je jednom prigodom izkazao sve ovo, to je biskup splitski uradio i napisao upogled glagolice
na kompetentno mjesto onako, kako mu je sam Naki jedno na etnji put Solina priopio.
Ribii je znakove smirivanja napetosti vidio i u injenici, to pokrajinski sabor nije prihvatio
Miliev prijedlog o glagoljici nego jednoglasno Prodanov da se preko Zemaljskog odbora
33
M(ili) 1903.: 1. Tomu je kratkom tekstu (jedan novinski stupac) pridodana Spomenica za glagoljicu
bivega splitskog naelnika Gaje Bulata datirana Na Svienicu 1892. (ondje 4 stupca na str. 1-2).
34
Nedvojbeno misli na nepotpisani lanak: An. 1903.: 49-50.
09.p65 102 04. 10. 04, 16:05

zamoli Sv. Stolica, da bi narodu povlasticu proirila preko granica odreenih odlukom Sv.
Kongregacije od g. 1898. i ostavila porabu hrvatskog obrednika. Dodao je i to da, kad su lani
uestali prosvjedi glede glagolskih pjevanih misa na blagdan Sv. irila i Metoda, u Makarskoj
takvog prosvjeda nije bilo zahvaljujui njegovu posredovanju.35
Otra se borba perom za glagoljicu i protiv nje nije ograniila na novine. Vodila se i
objavljivanjem raznih broura i knjiga pisanih, dodue, s manje estine u izrazima, jer se ta
izdanja javnosti htjelo predstaviti kao djela pisana trijeznim i objektivnim stilom. U nekima
od njih primijenjen je, barem formalno, i znanstveni nain pisanja.36 Gledita slina
Nakievima zastupaju dvije popularno pisane anonimne broure Glagoljica i hrvatska
tampa poetkom g. 1907. (An. 1907.a) i ivila glagoljica (An. 1907.b).
Biskupsko vijeanje u Rimu g. 1905. i odluka o porabi jezika u bogosluju

iz g. 1906.
O svim spomenutim agitacijama koje su uzbuivale crkvenu i politiku javnost u Splitu
i u mnogim mjestima du hrvatskoga dijela jadranske obale biskupi su, kako im je bila i
dunost, redovito izvjetavali Sv. Stolicu. Neki su se od njih zacijelo nadali, da bi vijesti o
sve opasnijim razmjerima te borbe za i protiv glagoljskoga bogosluja mogle pridonijeti, ako
ne opozivu, a ono barem neto blaem tumaenju odredbi iz g. 1898.
Novi papa Pijo X., izabran 4. kolovoza 1903., bio je za svoje prethodne desetogodinje
slube mletakoga patrijarha o mnogoemu to se odnosi na pitanje bogoslunoga jezika u
hrvatskim priobalnim biskupijama posve jednostrano i krivo obavjetavan od protivnika
slavenskog bogosluja iz talijanskih krugova, te stoga od prve nesklon glagoljanju.
Razgovarajui u raznim prigodama s naim biskupima o tomu pitanju uspio se s vremenom
osloboditi nekih svojih predrasuda.
On je, elei to prije definitivno rijeiti sporni odnos dvaju bogoslunih jezika u hrvatskim
krajevima, odmah poslije preuzimanja papinske slube uputio preko proelnika Zbora obreda
poziv biskupima crkvenih pokrajina zagrebake, zadarske i gorike da na zajednikom
vijeanju utvrde svoje usuglaeno miljenje o tomu pa ga njemu prenesu. Radilo se prije
svega o stvaranju preduvjeta da se napokon sastave popisi crkava kojima je slubeno
potvrena povlastica glagoljskoga bogosluja, ime bi provedba odluke iz g. 1898. napokon
barem teoretski bila zakljuena.
Biskup je Naki taj poziv primio 27. rujna 1903.37 U jednomu odlomku toga slubenog
spisa tvrdilo se da nijedna ili gotovo nijedna crkva Biskupije splitske, kako kau (uti fertur),
ne bi bila obuhvaena povlasticom glagoljskoga bogosluja. Premda je ta tvrdnja donekle
ublaena navedenim dodatkom kako kau, njega je toliko neugodno iznenadila, da je istoga
dana odgovorio tajniku spomenutoga rimskog Zbora obreda Paniciju naglaavajui da u toj
35
Prezid. Naki 6/d. pod g. 1905. Ribii je roen u Makarskoj g. 1861., za sveenika zareen 1884. Tada
je vrio slubu vjerouitelja i upnoga pomonika u Makarskoj. Umro je 1941. (usp. tablicu slubi
umrlih sveenika u Nadbiskupskoj kancelariji u Splitu pod Ribii don Nikola).
36
Od onih koje polaze s hrvatskih gledita navedimo: Prodan 1900., Prodan 1904., a s gledita dalmatinskih
Talijana protivnika glagoljskog bogosluja: Pesante 1893. i Salata 1897., kojima treba pribrojiti i
anonimno djelo Questione liturgica 1900.
37
Usp. broj 36. protokola njegova prezidijalnog arhiva pod nadnevkom 27. IX. 1903. Tu je naznaeno
da je u Rimu datiran 19. IX. Taj dopis nije, naalost, sauvan.
38
Prezid. Naki 12/1 pod g. 1903. Navedeno prema hrvatskoj verziji toga odlomka, kako ga je Naki
uvrstio u pismo poslano istoga dana zagrebakomu nadbiskupu Posiloviu.
09.p65 103 04. 10. 04, 16:05

104 Slavko Kovai
biskupiji ima ve 60 upa kojim je de iure i de facto priznato pravo na porabu glagolice, a glede
mnogih upa visi pitanje, jer je rjeenje za te ostale zatraio 14. oujka 1902.38
Kad se biskupi spomenutih triju crkvenih pokrajina, koje su pripadale dvjema polovinama
Austro-Ugarske Monarhije, tada upravno strogo odijeljenim, nisu ni tijekom vie od godine
dana uspjeli okupiti na zajedniko vijeanje u nekomu mjestu unutar drave, odlueno je da
se to vijeanje odri u Rimu. Nakia je o toj novosti slubeno obavijestio dalmatinski
metropolit i zadarski nadbiskup Mate Dvornik u drugoj polovici travnja 1905. pozivajui ga
da svakako nastoji doi u Rim, najkasnije za 21. svibnja 1905.39
im se vijest o tomu buduem skupu proirila u javnosti, nadbiskupima i biskupima
crkovnih pokrajina Zagreba, Gorice, Zadra, Sarajeva40 upuena je u ime hrvatskoga
sveenstva odulja spomenica tiskana u Katolikoj hrvatskoj tiskari u Zadru. Zacijelo ju je
sastavio te dao tiskati don Ivo Prodan. Poinje rijeima: Pred naim oima zbiva se znameniti
dogaaj Za prvi put od kad povijest spominje hrvatskog naroda sastaju se, na poziv sv.
Otca, u vjenome gradu Vae preuzvienosti i presvjetlosti kao crkveni predstavnici svih
hrvatskih zemalja. U daljnjemu tekstu sveenici najprije naglaeno istiu svoju odanost i
vjernost Petrovoj stolici, papi i svojim biskupima, a potom saeto, ali ipak prilino iscrpno
prikazuju povijest glagoljskoga bogosluja u Hrvata, i napokon, na samom kraju, saimlju
svoja stajalita u tri sljedee toke: 1) Da je staroslavenska liturgija pravo itavog hrvatskog
naroda; 2) Da se na narod moe s njome sluiti bez ikakva ogranienja; 3) Da Ritual i
Epistular hrvatskog jezika ostane i unapred u porabi (Prezid. Naki 12/1 pod g. 1905.).
Nije poznat tijek samoga rimskog vijeanja, a jo manje tko je to tu zastupao. U
dosadanjoj historiografiji obino se naglaavalo da su okupljeni biskupi u raspravi o
pitanju prava glagoljskog bogosluja zastupali razliita, pa i suprotna miljenja (Usp.
Ivanievi 1929.: 43). Da je ipak velika veina sudionika u bitnomu bila suglasna, dokazuje
sadraj spomenice to su je 31. svibnja 1905. u Rimu sastavili na latinskom jeziku, potpisali
i potom predali papi Piju X.41
Ta je spomenica sva proeta izrazima nedvojbeno iskrene vjernosti i odanosti papi, ali i
jasnim i odrjeitim stajalitima u prilog glagoljskomu bogosluju izraenim u pet toaka. U
prvoj od tih toaka istiu, ponavljajui ustvari ceterum censeo svih domaih branitelja
prava glagoljskog bogosluja, da bi subjekt te povlastice imao biti ilirski narod (natio
illyrica), a ne pojedine crkve. U drugoj su predloili da rok za procjenu zakonitosti upotrebe
staroslavenskog jezika u pojedinim crkvama bude pomaknut s trideset godina prije odluke,
kako je stajalo u odluci iz g. 1898., znatno dublje u prolost, sve do g. 1798., dakako, s tim da
se u smislu tumaenja iz g. 1900. ne gubi pravo zbog prekida glagoljanja krivnjom pojedinih
sveenika, koji su u njima sluili, a nisu znali ili nisu htjeli glagoljati. U treoj su toci zamolili
da biskupima bude dana ovlast doputati u izvanrednim prigodama, npr. na blagdan Sv.
irila i Metoda, pjevati sveanu glagoljsku misu i u crkvama latinskoga obrednog jezika. U
tokama etvrtoj i petoj zaloili su se za ouvanje povlastice upotrebe obrednika na hrvatskom
jeziku i pjevanja odlomaka iz hrvatskoga lekcionara u svim crkvama bez razlike. Meu
imenima desetorice nadbiskupa i biskupa koji su bez ikakva ograivanja potpisali tu
spomenicu nalazi se i Nakievo (na treemu mjestu). Od biskupa u ijim je biskupijama bilo
hrvatskih upa, meu njima barem neko i glagoljakih, nema tu imena poreko-pulskoga
39
Prezid. Naki 12/1 pod g. 1905. Poziv datiran u Zadru 20. IV. 1905. Naki je primio 23. IV.
40
Biskupi Vrhbosanske crkvene pokrajine nisu bili pozvani na taj sastanak.
41
Tiskani primjerak te spomenice vidi u: Prezid. Naki 12/1 pod g. 1905.
42
Ondje. Imena potpisnika su na str. 4.
09.p65 104 04. 10. 04, 16:05

biskupa Ivana Kr. Flappa, dok je transko-koparski biskup dr. Franz Xaver Nagl, kasniji
beki nadbiskup i kardinal, dokument potpisao, iako s nekom ogradom (cum clausula).42
Potpisnici te spomenice zacijelo su se nadali da e uslijediti, ako ne ba usvajanje prijedloga
izraena u njezinoj prvoj toci o glagoljanju kao povlastici ilirskoga naroda,43 a ono barem
kolikogod povoljnije tumaenje prethodnih odluka Kongregacije za obrede u smislu ostalih
biskupskih prijedloga. Meutim, odgovor sadran u novom dokumentu spomenutoga Zbora
datiran u Rimu 18. prosinca 1906., koji su biskupi primili poetkom g. 1907., bio je razoaravajui.44
Dubrovaki Biskup Josip Mareli izrazio je svoje neraspoloenje u pismu koje je odmah 3.
sijenja 1907. uputio upravo biskupu Nakiu, a koje glasi: Juer sam primio dekret iz Rima
glede uporabe glagolice i evanelistara. Stvari su ozbiljne i treba se dogovoriti, da ne bude
pometnje: jedan simo, drugi tamo, kako se je ve dogaalo. Nadbiskup je bolestan, i na nj malo
moemo raunati. Vi ste sad senior45 te biste mogli pisati Vikaru Kerpetiu,46 pak da se
skupimo, najbolje u Zadru, i o stvari razumijemo. Ve za pok. Rajevia smo o stvari vijeali.
Nigda vie potreba to sad da se razumijemo. Ako Vam se ini, Vi biste mogli dvije rijei pisati
i nadbiskupu. Kako mi dr. uka pie pamet mu je bistra. Meni se ini da valja to uiniti i uzet
neki poloaj. Uprav za feste da budemo sliniji Jezusu. to je nae trpljenje prema njegovu
(Prezid. Naki 12/1 pod g. 1907.).
Naki je zaista o tomu odmah pisao Kerpetiu, koji mu je 16. sijenja 1907. odgovorio, da
nije nadbiskupu poslao odluku o glagolici, poto su mu lienici strogo zabranili da se bavi
uredovnim poslovima, a da on u njegovoj odsutnosti ne moe raspolagati ni dvoranom
palae, niti u tako vanom poslu, koji se tie osobito ove nadbiskupije, odreivati ita, niti
preuzeti ikakav korak, a jo manje taj, da se sakupe ovdje preasni biskupi za vieanje.
Zavrio je prijedlogom da se poeka dok se nadbiskup, ako Bog da do mjesec dana vrati
(Prezid. Naki 12/1 pod g. 1907.). Mareli je potom Nakiu prenio obavijest koja mu je stigla
iz Bea, da e nadbiskup Dvornik moda stii do 15. veljae, ali muno da se sasma
oporavi, pa bi Naki, po njegovu miljenju, mogao izvanredno odluiti o konferenciji
pokrajinskih biskupa.47
Tako je i bilo. Konferencija je odrana u Zadru svretkom mjeseca veljae pod Nakievim
predsjedanjem. Rasprava o pravnom poloaju glagoljskog bogosluja poslije spomenute
nove odluke Zbora obreda bila je predmet druge sjednice toga biskupskog skupa, koja je
odrana 23. veljae 1907. Naki to kae u svomu dugom dopisu (u konceptu preko deset
stranica) upuenom 16. kolovoza 1907. kardinalu Mery del Valu, dravnom tajniku pape Pija
X. preko kojega je pokuao postii da Sveta Stolica dadne koliko toliko povoljnije tumaenje
barem lanaka VIII. i XI., kojima je pravo na glagoljanje i na upotrebu hrvatskoga obrednika,
s obzirom na sadraj istih lanaka u odluci od 5. kolovoza 1898., znatno sueno (Prezid.
Naki 12/1 pod g. 1907.).
Dalmatinske je biskupe, kao i sve prijatelje glagoljskog bogosluja, najvie pogodilo to
43
Tim ilirskim imenom vjerojatno se htjelo ukljuiti u povlasticu i Slovence, a svakako otupiti otricu
protuhrvatske kampanje zbog koje je nekoliko godina prije toga Leon XIII. bio prisiljen vratiti izraz
Illyricorum u naziv Hrvatskoga zavoda Sv. Jeronima u Rimu.
44
Decretum de usu linguae Slavonicae 1907.: 17-19. Naki je taj dokument dao objaviti, ali ipak sa
stanovitim kanjenjem, tj. tek u treem broju biskupijskoga slubenog glasila u g. 1907.
45
Hoe rei da je po slubi i asti prvi meu dalmatinskim biskupima poslije metropolite koji u skladu s
bulom Locum beati Petri iz g. 1828. preuzima elnu ulogu u sluajevima kad nema metropolita ili je za
due vremena sprijeen.
46
Don Nikola Kerpeti, generalni vikar zadarskoga nadbiskupa Dvornika.
47
Marelievo pismo od 29. I. 1907. u Prezid. Naki 12/1 pod g. 1907.
09.p65 105 04. 10. 04, 16:05

106 Slavko Kovai
to je u toj novoj odluci isputen onaj dio XI. lanka odluke iz g. 1898. koji poinje rijeju
Vicissim, a u kojemu se priznavalo pravo pojedinim vjernicima hrvatske narodnosti da i u
crkvama latinskoga obrednog jezika ishode podjeljivanje nekih sakramenata prema hrvatskom
obredniku. Biskupi nisu mogli utke prijei ni preko izmijenjenog sadraja VIII. lanka, jer su
njime sveeniku latinskoga obrednog jezika na slubi u glagoljakoj crkvi priznata vea
prava na porabu latinskoga u obredima koji se obavljaju bez sveanosti (privatim) nego
sveeniku staroslavenskoga obrednog jezika koji je na slubi u latinskoj crkvi na porabu
staroslavenskoga i hrvatskoga.
Naki je dobro uoio da je pozadina tih neugodnih izmjena jae naglaavanje poloaja
latinskoga jezika kao slubenog jezika rimskoga obreda, a staroslavenskoga samo kao iznimne
povlastice nekih crkava. Pokuao je ipak, nastupajui poslije odrane konferencije u ime
dalmatinskih biskupa i svoje vlastito, uvjeriti spomenutoga papina dravnoga tajnika, a
preko njega i papu, da bi Sveta Stolica trebala naknadno dodati tumaenje spomenutih
lanaka, koje bi vratilo na snagu povoljnije odredbe iz g. 1898. Pri tom se pozivao prije svega
na injenicu da sve jaa agitacija u politikoj javnosti i poticanje na otpor primjeni rimskih
odluka opasno prijeti slabljenjem vjere i privrenosti papinstvu u hrvatskom narodu.
Spomenuo je uzbunu podignutu u pokrajinskom saboru te posebno istakao injenicu da
sve opine u pokrajini obasiplju biskupe spomenicama i protestima traei da glagoljanje u
misi i hrvatski obrednik u ostalim obredima budu priznati pravom svega naroda bez ikakvih
ogranienja. Nije propustio spomenuti ni sluaj istarskoga sela Ricmanj, gdje su katolici
uslijed napetosti prouzroenih borbom oko liturgijskog jezika prihvatili poticaje sa strane za
prijelaz na pravoslavlje, to bi, naglaava on, lako moglo postati opom pojavom (Prezid.
Naki 12/1 pod g. 1907., 8-10).
Na spomenutoj je biskupskoj konferenciji posveena duna pozornost i sadraju IV.
lanka odluke Zbora za obrede iz g. 1906. kojim se doputa da liturgijski tekst na
staroslavenskom jeziku bude iznimno tiskan u latinikoj transkripciji za upotrebu vjernika,
pa je Naki po nalogu dalmatinskih biskupa ve 27. oujka 1907. poslao zamolbu
Biskupskom ordinarijatu u Krku, da se izvoli zauzeti za tiskanje latinskim slovima prirunika
za pjevanje sa strane puka glagoljskih misa.48
Da tijekom te godine 1907. iz Rima nisu stizale samo neugodne odluke, barem s obzirom
na glagoljanje u Biskupiji splitsko-makarskoj, dokazuje rjeenje Zbora obreda u prilog
priznanja prava glagoljskoga bogosluja uglednim katelanskim upama Kambelovac i
Gomilica (rjeenje od 26. VI. 1907. u Prezid. Naki 12/1 pod g. 1907.), iako one u starini nisu
bile glagoljake, a i tijekom posljednjih 30 godina bilo je prekida u glagoljanju. To je biskupu
Nakiu bila slaba utjeha, jer odgovori na gore izloena pitanja ope naravi o pravu jezika
staroslavenskoga i hrvatskoga u bogosluju nisu iz Rima stizali, a uzbuna podignuta u
javnosti bivala je sve jaom. Trpio je zbog toga, ali ostao jednako nepokolebljiv u uvjerenju
da odanost papi i potivanje njegovih odluka ni u kojem sluaju ne smiju doi u pitanje.
Tako je na molbu splitskoga Opinskog upraviteljstva da tiskanu spomenicu u obranu
glagoljice datiranu 19. veljae 1907. proslijedi u Rim, odgovorio da ali to to ne moe
uiniti, jer bi se time biskup teko ogreio u dunomu potovanju prema Isukrstovu
namjesniku svetomu Otcu papi i teko sablaznio svoje vjernike i svakoga pravoga katolika.49
Rim je sa svoje strane ostao nepopustljiv. Crkveni povjesniari smatraju da je upravo
48
Prezid. Naki 12/1 pod g. 1907. koncept br. 38a. pod nadnevkom 27. III. 1907.
49
Prezid. Naki 12/1 pod g. 1907. nedatirani vlastoruni koncept odgovora uklopljen u spomenutu molbu.
09.p65 106 04. 10. 04, 16:05

kardinal Mery del Val, kojemu se Naki bio molbom obratio, u znatnoj mjeri utjecao na papu
Pija X., da openito u raznim delikatnim pitanjima crkvene discipline i novih teolokih
strujanja ustrajava na odve nepopustljivim stajalitima. Zacijelo je tako bilo i u sluaju
navedene molbe dalmatinskih biskupa, unato stvarne opasnosti da to urodi najteim
posljedicama, na to su Naki i ostali nai biskupi u vie navrata u pismima i u osobnim
razgovorima upozoravali kardinale i papu.
Tako su prole tri godine, a da na spomenuto Nakievo pismo poslano u ime dalmatinskih
biskupa iz Rima nije stiglo ni oekivano povoljnije tumaenje, ni bilo kakav drugi odgovor.
Biskup Naki se svejedno nadao moguemu ublaenju. Pomislio je da je moda neto o tomu
doznao krki biskup Mahni, pa ga je u proljee g. 1910., neposredno prije novoga skupa
dalmatinskih biskupa, zamolio da mu, ako ima kakvih vijesti, to prije javi.
Mahni mu u pismu datiranom u Krku 28. travnja 1910. u svezi s tim pie: Vaa me
Presvjetlost pita, jesam li od Sv. Stolice dobio koje ublaenje dekreta od 18. 12. 1906. Moram
na alost odgovoriti, da o kakvom ublaenju nema ni govora; dapae sudei po rijeima, to
ih uh od sv. Oca g. 1907. nema ni nade da bi se moglo dobiti takvo ublaenje, osim ako
nijesu zadnji dogaaji Sv. Stolicu uvjerili, da je moralno nemogue u svim tokama provesti
dekret. Ako je istina to sam s jedne strane uo, sv. Otac je stvar predao da proui Sv.
Kongregacija te e prema njezinom savjetu udesiti svoj nadaljnji postupak (Prezid. Naki
12/1 pod g. 1910.).
Taj Mahniev odgovor Naki nije mogao dobiti prije svretka spomenute biskupske
konferencije, koja je odravana pod njegovim predsjedanjem u biskupskoj palai u ibeniku
od 26. travnja do 1. svibnja 1910., a na kojoj su okupljeni biskupi osobitu pozornost posvetili
pitanju liturgijskog jezika. On u opirnom izvjeu o raspravama i zakljucima svih osam
sjednica toga vanog skupa datiranom 26. svibnja 1910., to ga je poslao u Rim
Konzistorijalnomu zboru, nadlenom za odnose s biskupima, kae da im je taj Zbor u pismu
poslanu iz Rima 4. travnja 1910. prenio papinu elju, neka zajednikim dokumentom zatrae
urnu provedbu odluke Zbora obreda od 19. prosinca 1906. o porabi staroslavenskoga
jezika u bogosluju (che i vescovi con atto comune urgessero lesecuzione del decreto 19
dicembre 1906 della Congregazione dei Riti sulluso della lingua veteroslovenica nella
liturgia). Biskupi su uza sve to, nastavlja Naki, smatrali da moraju odgoditi objavljivanje
takvoga zajednikog dokumenta, jer ne mogu u pojedinim konkretnim sluajevima zahtijevati
urnu provedbu te odluke prije nego budu odobreni popisi povlatenih crkava. Budui da
jo nije predstavljen (presentato) takav popis crkava zadarske nadbiskupije, trebat e
poekati, dok ga nadbiskup ne predstavi, pa e onda svi biti odobreni. Kad tako budu
odobreni, biskupi e izvriti volju i elju Svetoga Oca. Osim toga dodaje Naki da bi
oni mogli ispravno rjeavati konkretne sluajeve, eljeli bi znati, jesu li ili nisu razmotrene
elje izraene na pokrajinskoj konferenciji u veljai g. 1907. te predloene Svetoj Stolici da o
njima donese odluku. Napokon se naglaava da e takva odgoda dobro doi i zbog agitacije
koja je zahvatila cijelu pokrajinu, a potiu je oni koji nastoje oslabiti privrenost Svetoj
Stolici uzimljui za izliku rjeenje Svete Stolice o upravi Zadarske nadbiskupije.50
50
Prezid. Naki 2. (Biskupi) pod g. 1910. Zacijelo se misli na uzbunu koju je izazvala vijest o prihvaanju
odreknua oboljeloga nadbiskupa Dvornika, koje je u hrvatskoj politikoj javnosti smatrano iznuenim
sa strane carskoga dvora upravo zbog Dvornikova dranja u pitanju glagoljice i odbijanja da preda na
odobrenje popis glagoljakih crkava. Novi nadbiskup Vinko Pulii, imenovan od cara 20. V. 1910. i
potvren od pape 16. VI. 1910. preuzet e slubu 30. listopada 1910. (Status 1912.: 22).
09.p65 107 04. 10. 04, 16:05

108 Slavko Kovai
Navedeno je izvjee zacijelo u Rimu primljeno s neugodnim iznenaenjem, jer na toj su

konferenciji dalmatinski biskupi, ne odbijajui duno potovanje i poslunost prema papi i
Svetoj Stolici, ipak prilino otvoreno izrazili svoje nezadovoljstvo tadanjim krutim stavovima
papinskoga dvora u tako delikatnom i zamrenom pitanju oznaavanom izrazom glagoljica
te uz donekle elegantno obrazloenje odgodili provedbu odluke iz g. 1906., koja e u novim
prilikama, koje oni, naravno, tada nisu mogli predvidjeti, postati sasvim bespredmetnom. To
je nezadovoljstvo moglo biti to vee, to je izvjee potpisao Naki, poznat kao jedan od
najsavjesnijih i Rimu iskreno najodanijih biskupa, kojemu je papa Pijo X. upravo zbog toga
7. kolovoza 1909. dao poasni naslov solio pontificio assistens (Urednitvo 1909.: 81).
Od sastavljanja spomenutoga izvjea i slanja u Rim prolo je jedva neto vie od est
mjeseci do Nakieve iznenadne smrti, koju su zacijelo znatno pourile sve vee brige i
tjeskobe u nastojanjima da s jedne strane niim ne dovede u pitanje svoju iskrenu odanost
Crkvi i odlunost u savjesnom izvravanju njezinih zakona, pogotovo liturgijskih, isto tako
odanost, potovanje i poslunost papi i Svetoj Stolici, a s druge strane da u suglasju s
ostalim biskupima poduzme sve to se zakonitim sredstvima moe poduzeti za ouvanje i
unapreenje dragocjene liturgijske povlastice u onim hrvatskim biskupijama u kojima se
tijekom tolikih stoljea odrala.
Zakljuak
Razlog dubokoga nesporazuma izmeu biskupa Nakia i raznih politiara, pa i dobrog
dijela njegova sveenstva, u pitanju naina ouvanja glagoljskog bogosluja u Biskupiji
splitsko-makarskoj i openito u Hrvata bio je u razliitom pristupu. Za nj je to prije svega
bilo crkveno pitanje, koje se nije moglo ni smjelo rjeavati mimo ni protiv crkvenopravnih
shvaanja i zakona. Za njegove protivnike to je bilo prije svega za neke ak iskljuivo
nacionalno i politiko pitanje, pa u svojoj nacionalnoj i politikoj borbi nisu osjeali potrebu
obazirati se na liturgijske zakone i na odluke najviih crkvenih vlasti. Pri tomu nisu vodili
rauna, niti su ga htjeli voditi, ni o mogunostima da se u konkretnoj stvarnosti postigne od
njih uporno zahtjevano odobrenje neograniene uporabe staroslavenskoga i narodnoga
jezika u bogosluju rimskoga obreda kao prava cijeloga hrvatskoga naroda, pa ak i svih
slavenskih naroda u ijim je biskupijama bogosluje obavljano po rimskomu obredu.
Naki je svim silama nastojao sa svoje strane pridonijeti ouvanju i unapreenju
glagoljskoga bogosluja u to veem broju upa i crkava svoje biskupije i openito u
pokrajini, ali u skladu s liturgijskim naelima i zakonima, bez suprotstavljanja odlukama
zakonitih crkvenih vlasti i napokon vodei rauna o stvarnim prilikama u dravi i pokrajini.
Postigao je da sve upe njegove biskupije, pa i one u kojima se misilo latinski, dobiju novo
izdanje glagoljskoga misala, a s vremenom i to da se staroslavenski jezik vrati u cijeli misni
obred svih njezinih glagoljakih crkava.
U tim je svojim nastojanjima traio savjete uglednih prijatelja glagoljice, osobito
dubrovakoga biskupa Josipa Marelia i krkoga Antona Mahnia, koji su se, kao i on,
isticali iskrenom odanou Papi i Svetoj Stolici, a mudro i odluno radili u prilog glagoljskog
bogosluja. to se tie nade u bolje razumijevanju toga problema u Rimu i moebitnomu
ublaenju pojedinih odredbi sadranih u dekretu iz g. 1898., a jo vie onih iz g. 1906., na
kraju se prilino razoarao. Njemu je problem glagoljice, zaotren preko svake mjere zbog
tadanjih politikih sukoba i dugotrajne nacionalne borbe, zadavao, ini se, vie briga i
tjeskoba nego bilo koji drugi, osobito nakon to je u zboru dalmatinskih biskupa, zbog
09.p65 108 04. 10. 04, 16:05

oboljenja nadbiskupa i dalmatinskoga metropolita Dvornika, morao tijekom vie godina

nositi glavnu odgovornost.
VRELA:
1. Arhivska vrela:
Arch. Nunz.: Vatikanski arhiv, Archivio della Nunziatura di Vienna, vol. 636.
Lib. ordin.: Nadbiskupski arhiv u Splitu, S-M, Liber ordinationum 1837-1900.
P. A. XI.: Haus-, Hof- und Staatsarchiv Wien, Politische Abteilung XI, Kart. 259, 260,
Poz. 102.b i c: Nadbiskupski arhiv u Splitu, S-M, Poz. 102.b/3, b/4, b/6, 102.c.
Prezid. Naki: Nadbiskupski arhiv u Splitu, Prezidijalni spisi biskupa Nakia, svenji 2., 6/d., 12. i 12a.
OBJAVLJENA VRELA:
Bisk. ordin. Split 1902.: Biskupski ordinarijat u Splitu. Pravno stanje glagolice u sdruenim biskupijam.
List Biskupije splitske i makarske 24, 5, 35-36.
Decretum de usu linguae Slavonicae 1907.: Decretum de usu linguae Slavonicae in sacra Liturgia. List
Biskupije splitske i makarske 30, 3, 17-19.
Izjava 1903. Izjava. List Biskupije splitske i makarske 26, 6, 41-44.
Jeli, L. 1906. Fontes historici liturgiae Glagolito-Romanae a saeculo XIII ad XIX saeculum. Veglae.
Kaptol stolne crkve. 1902. Presvijetlomu gospodinu gosp. Vicku Miliu, naelniku, Split. List Biskupije
splitske i makarske 24, 5, 36-37.
Litterae de usu linguae Slavicae 1898.: S. R. Congregationis ad archiep. ep. et ord. provinciarum
Goritien. Jadren. et Zagrabien. litterae de usu linguae slavicae in s. liturgia, List biskupije
splitske i makarske 21, 9, 70-72.
Naki F. F. 1902. Duobrinicima i sveenstvu sdruenih biskupija. List Biskupije splitske i makarske
24, 5, 33-35.
Status. 1899.: Status personalis et localis dioecesis Spalatensis et Makarskensis pro anno Domini
MDCCCXCIX, Spalati 1899.
Status. 1910.: Status personalis et localis dioecesis Spalatensis et Makarskensis pro anno Domini
MCMX, Spalati 1910.
Status. 1912.: Status personalis et localis dioecesis Spalatensis et Macarensis pro anno Domini
MCMXII, Spalati 1912.
Urednitvo. 1901. List Biskupije splitske i makarske 23, 4 /bez naslova/, 25-26.
Urednitvo. 1909. Prepotovanim kaptolima, M. M. P. P. mirskom i redovnikom kleru, vjernicima
zdruenih biskupija. List Biskupije splitske i makarske 32, 12, 81.
LITERATURA:
An. 1903. Spljetsko Jedinstvo i njegovo rodoljublje. Katoliki list 54 br. 5 od 29. I., 49-50.
An. 1907.a. Glagoljica i hrvatska tampa poetkom g. 1907., pretampano iz Vrhbosne, Sarajevo:
Nakladom kaptola vrhbosanskoga.
An. 1907.b. ivila glagoljica!. Zagreb: Tisak i naklada Antuna Scholza.
An. 1911.a. List Biskupije splitske i makarske 34, 1/bez naslova/, 1-6
Urednitvo Vrhbosne. 1911. + Biskup Filip Fr. Naki. Vrhbosna 25, 1, 8-9.
Buli, F. 1952. Iz Zapamenja. Slovo 1, 35-45.
f., 1941. Glagoljica u svijetlu istine. Glagoljica Strosmajer don Frane Ivanievi. Prilog Lista
biskupije- splitsko-makarske 63, br. 1-3. nepaginirana 2 lista uklopljena u sredinu toga broja.
Ivanievi, A. 1995. Die Bemhungen Josip Juraj Strossmayers um die slawische Liturgie aus der
Sicht der sterreich-ungarischen Zentralbehrden und des Vatikans. Budak N. i dr. Kroatien.
Landeskunde Geschichte Kultur Politik Wirtschaft - Recht. Wien: sterreichisches
Ost- und Sdosteuropa Institut, 423-445.
Ivanievi, F. 1929. Pobjeda glagolice kroz tisuljetnu borbu. Split.
M/ili/ V. 1903. Evo dokaza. Jedinstvo 10, br. 39, 1.
09.p65 109 04. 10. 04, 16:05

110 Slavko Kovai
Malfer, S. 1996. Der Kampf um die slawische Liturgie in der sterreichisch-ungarischen Monarchie
Ein nationales oder ein religises Anliegen?. Mitteilungen des sterreichischen Staatsarchiv
44. Band, Wien, 165-193.
Novak, V. 1941. Jedno dosad neobjavljeno pismo vladike Strosmajera splitskom biskupu Filipu
Nakiu. Narodni list 3 br. 1, 3.
Ostoji I. 1977. Splitski kaptol u Splitsko-makarskoj biskupiji. Split: Metropolitanski kaptol, Split.
Peloza, M. 1973. Slavenska liturgija u hrvatskim zemljama od 1881. do 1914. godine. Njezini
meunarodni i nacionalni aspekti na temelju fonda Lingua slava u Arhivu Kongregacije za
bogotovlje u Rimu. Crkva u svijetu 8 br. 2, 161-166.
Pesante, G. 1893. La liturgia slava con particolare riflesso allIstria. Parenzo.
Prodan, I. 1900. Uspomene X. Borba za glagolicu I. dio Poviest glagolice i nje izvori, s posebno
paginiranim dodatkom Prilozi, Zadar.
Prodan, I. 1904. Je li glagolica pravo svih Hrvata?, Zadar.
Questione liturgica. 1900. p. o. iz Rivista dalmatica vol. II fasc. V. Zara.
Reljanovi, M. 2001. Enciklika Grande munus i pitanje obnove glagoljatva u Dalmaciji. Radovi
Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 43, 355-374.
Salata, F. 1897. Lantica diocesi di Ossero e la liturgia slava. Pola: Tipografia editrice C. Martinolich.
Saurer, E. /1968/ Die politischen Aspekte der sterreichischen Bischofsernennungen 1867-1903. /
Wien/: Verlag Herold Wien-Mnchen.
Soldo, J. A. 1978. Naki Filip Franjo. sterreichisches biographisches Lexikon 1815-1950, sv. 7.
Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, 31.
RIASSUNTO
IL VESCOVO DI SPLIT E MAKARSKA, FILIPPO FRANCESCO NAKI (1889-1910),

DI FRONTE AL PROBLEMA DELLUSO DELLE LINGUE PALEOSLAVA E CROATA
NELLA LITURGIA DEL RITO ROMANO
Luso della lingua paleoslava, in parte anche croata, nella liturgia del rito romano era gi una tradizione
millenaria in moltissime chiese delle diocesi sparse lungo la costa adriatica orientale, quando negli anni
ottanta dellOttocento divenne oggetto di unaspra lotta diplomatica e politico-nazionale. Nel contesto
di grande entusiasmo causato dalla pubblicazione dellenciclica Grande munus di Leone XIII (1880),
in cui veniva esaltato il ruolo dei santi Cirillo e Metodio, apostoli degli Slavi, nacque tra i sacerdoti e la
popolazione croata in genere un forte movimento tendente non solo al ristabilmento di questa liturgia
glagolitica nelle parrocchie in cui era stata trascurata durante alcuni decenni precedenti, ma anche alla
sua diffusione in altre chiese non escludendo quelle delle diocesi in cui tradizionalmente veniva usato
soltanto il latino.
Non desta meraviglia che questo fenomeno desse fastidio e non poca preoccupazione ai dirigenti
supremi della politica dellImpero Austro-Ungarico, impauriti daltronde dal malcontento crescente
delle nazioni slave ingiustamente trattate nel quadro dello stato bipartito e quindi spinte verso il
panslavismo e le tendenze filorusse. In questo contesto il permesso della Santa Sede di introdurre il
glagolitico nelle parrocchie cattoliche del Montenegro, in relazione al concordato stipulato nel 1887 con
il sovrano, e la decisione di pubblicare una nuova edizione del messale glagolitico a cura della
Congregazione de Propaganda fide vennero ritenuti a Vienna un vero segnale dallarme. La conseguenza
fu una fortissima pressione diplomatica nei confronti del papa affinch, mediante gli organi della Santa
Sede, impedisse qualsiasi diffusione del paleoslavo nella liturgia di rito romano, richiesta che nella
concreta situazione politica internazionale non poteva essere ignorata. Alle pressioni del governo nello
stesso senso erano esposti anche i singoli vescovi delle rispettive diocesi costiere. Questa lotta politica
09.p65 110 04. 10. 04, 16:05

contro il glagolitico incitr a sua volta tutte le forze dei partiti politici croati alla difesa esasperata del
glagolitico ritenuto un privilegio nazionale accordato dai papi Adriano II e Giovanni VIII non solo ad
alcune parrocchie e chiese, ma a tutte le popolazioni slave.
Mons. Naki assunse il governo delle diocesi unite di Split (Spalato) e Makarska (Macarsca) proprio
nel momento in cui le contrapposizioni sulla questione glagolita arrivavano quasi al loro culmine. Egli,
nominato a questa alta carica dallimperatore, incontrr a Vienna i massimi esponenti del governo e
parlandosi della questione della lingua liturgica ebbe il coraggio di manifestare la propria convinzione
che non impedire al popolo fedele la pacifica celebrazione della messa glagolitica sarebbe nellinteresse
sia della Chiesa che dello stato. Nonostante il fatto che anche da vescovo non mutr mai questo suo
atteggiamento, n in teoria, n in prassi, egli dallopinione pubblica era creduto un nemico del glagolitico.
La ragione profonda del malinteso fra il vescovo e la maggioranza dei difensori della liturgia slava,
inclusa una parte cospicua del suo clero, stava nella presa di posizioni del tutto diverse. Egli cercava di
salvare e possibilmente promuovere la liturgia glagolitica, ma partendo dalle decisioni prese nel frattempo
dalla Congregazione dei Riti e contenute specificamente nei decreti del 1898 e 1906, che la dichiaravano
un privilegio locale, cio delle singole chiese, basato sul principio del possesso legittimo, diritto da
provare in ogni singolo caso con i documenti e le testimonianze e, una volta compilati gli elenchi di tali
chiese privilegiate nelle rispettive diocesi, da sottoporre allapprovazione della Santa Sede. Questo suo
atteggiamento manifestatosi in diverse occasioni e le sue azione concrete in favore del glagolitico
vengono abbondantemente documentate in questo articolo grazie soprattutto al ricco materiale conservato
nel suo archivio presidiale. Il maggior significato in questo senso ebbero le premure con cui si prodigr
affinch tutte le chiese nella sua diocesi ottenessero almeno un esemplare delle nuove edizioni del
messale glagolitico (1893 e 1895), affinch nelle chiese delle parrochie riconosciute glagolitiche (nella
sua diocesi pi di sessanta) il paleoslavo tornasse in uso in tutto il rito della messa, anche in quella
cantata (prima la parte destinata al coro nel maggior numero dei casi veniva eseguita in croato), affinch
alcuni punti delle decisioni romane, troppo restrittivi riguardo alluso della lingua croata nelle letture e
nel conferimento dei sacramenti, essendo stato anche questo un diritto consuetudinario da molti secoli,
fossero possibilmente revocati o almeno mitigati.
Kljune rijei: glagoljica, glagoljai, borba za glagoljicu, staroslavenski jezik u bogosluju, hrvatski
jezik u bogosluju, biskup F. F. Naki, biskup J. J. Strossmayer, biskup A. Mahni, biskup J.
Mereli, don Ivo Prodan, austrougarska vlada protiv glagoljskog bogosluja, Sveta Stolica i slavensko
bogosluje u rimskom obredu, papa Leon XIII., papa Pijo X
Parole chiave: la glagoliza, il glagolita, la lotta per la glagoliza, la lingua paleoslava nella liturgia, la
lingua croata nella liturgia, il vescovo F. F. Naki, il vescovo J. J. Strossmayer, il vescovo A. Mahni,
il vescovo J. Mereli, don Ivo Prodan, il governo austro-ungarico contro la liturgia glagolitica, la Santa
Sede e la liturgia slava del rito romano, il papa Leone XIII, il papa Pio X
09.p65 111 04. 10. 04, 16:05

09.p65 112 04. 10. 04, 16:05
Sergio Bonazza
(Verona)
IVAN FERETI UND DER GLAGOLITA CLOZIANUS
In der Entstehungsgeschichte des Glagolita Clozianus nimmt auch der von der Insel Krk
stammende Glagolite Ivan Fereti eine gewisse Rolle ein. Als Graf Cloz den berhmten Codex
entdeckte, erfuhr er aus einer Eintragung im Codex, dass es sich um einen eigenhndig verfaten
Text des hl. Hieronymus handeln soll. Um Genaueres ber seinen Fund zu erfahren, wandte sich
Cloz mit einem Brief vom 3. Januar 1829 an den Bischof von Krk, Ivan inti. Der Bischof leitete
den Brief von Cloz an den genannten Fereti weiter, der auf der Insel den Ruf eines Gelehrten
genoss, mit der Bitte, die entsprechende Antwort zu besorgen, was in der Entstehungsgeschichte
des Clozianus bereits bekannt ist. Darber berichtete Ivan Mileti 1914 im AfslPh und
verffentlichte den erwhnten Brief von Cloz an den Bischof inti.
Nicht bekannt ist dagegen das Antwortschreiben des Fereti (12 Seiten). In dem hier verffentlichen
Antwortschreiben besttigte Fereti die Echtheit des Inhaltes der Eintragung im Clozschen Fund
und betrachtete diesen ausschlielich in Funktion der Auseinandersetzung mit den Gegnern der
Hieronymuslegende. Letztere hatte nicht nur lokalpatriotische Konnotate (war der Geburtsort
des Heiligen in Dalmatien oder in Istrien?), sondern auch ethnisch-nationale (war seine
Muttersprache Slavisch oder Latein?). Fereti ging davon aus, dass die Verffentlichung des
Clozschen Codex dazu beitragen wrde, alle jene Gegner der slavischen Sprache endgltig zu
entkrften, die dem hl. Hieronymus seine slavische Heimat absprachen und ihm seine Kenntnis
der slavischen Sprache sowie seine bersetzung der Heiligen Schrift ins Slavische aberkannten.
Der entschlossenste Gegner der Hieronymuslegende wre, laut Fereti, Pietro Stancovich aus
Istrien, Autor des Buches Della patria di San Girolamo, Dottore di Santa Chiesa, e della lingua
slava relativa allo stesso (Venezia 1824) gewesen.
In der Entdeckungsgeschichte des Glagolita Clozianus nimmt auch der von der Insel
Krk stammende Glagolite Ivan Fereti eine gewisse Rolle ein. Als Graf Paris Cloz aus Trient
den berhmten Codex entdeckte, erfuhr er durch Zufall aus einer Eintragung im Codex, dass
es sich um einen eigenhndig verfaten Text des hl. Hieronymus in kroatischer Sprache
handeln soll, der in der Vergangenheit Eigentum des Grafen Ivan Frankopan, des Herrschers
der Insel Krk war, und von diesem wie eine Reliquie angesehen wurde. Um Genaueres ber
seinen Fund zu erfahren, wandte sich Cloz mit einem Brief vom 3. Januar 1829 in italienischer
Sprache an den Bischof von Krk, Ivan inti. Cloz legte dem Brief ein kleines
Durchschlagpapier bei, auf dem er die ersten acht Zeilen der letzten Seite des 9. Blattes aus
dem Codex nachzeichnete, als Sprachmuster, um zu erfahren, ob diese auf dem
Durchschlagpapier abgeschriebene slavische Sprache in der Zeit des hl. Hieronymus
berhaupt existiert hatte. Sein Hauptanliegen war es nmlich, Beweise zur Authentizitt der
10.p65 113 04. 10. 04, 16:06

114 Sergio Bonazza
Autorschaft des Textes zu erhalten. Denn wenn es sich herausstellen sollte, dass es sich
tatschlich um einen eigenhndig verfassten Text des hl. Hieronymus handelte, wrde er
den entdeckten Text verffentlichen, damit die Geschichte und die Heilige Kirche den
grtmglichen Nutzen davon haben knnten (Mileti 1914: 605).
Der Bischof leitete den Brief von Cloz an den genannten Fereti weiter, der auf der Insel
Krk den Ruf eines Gelehrten genoss1 , mit der Bitte, die entsprechende Antwort zu besorgen,
was in der Entdeckungsgeschichte des Clozianus bereits bekannt ist. Darber berichtete
Ivan Mileti (1914: 603-606) und verffentlichte den erwhnten Brief von Cloz an den
Bischof inti.
Nicht bekannt ist dagegen das Antwortschreiben des Fereti. Dieser befindet sich im
Cloz-Nachlass, der in der Stadtbibliothek von Trient aufbewahrt ist.2 Fereti schickte seine
Antwort nicht direkt an Cloz, wie Mileti (1914: 605-606) meint, sondern an seinen Bischof,
der ihn dann seinerseits an Cloz weiterleitete.
In seinem 12 Seiten langen Antwortschreiben besttigte Fereti die Echtheit des Inhaltes
der Eintragung im Codex: Der hl. Hieronymus sei nicht nur der Verfasser des Textes gewesen,
sondern auch der Erfinder der glagolitischen Schrift und bersetzer der Heiligen Schrift ins
Slavische. Als Beweis dafr nannte Fereti die fortdauernde Tradition innerhalb der
katholischen Kirche und beim Heiligen Stuhl, die glagolitische Schrift als Buchstaben des
hl. Hieronymus anzusehen und ihn selbst als bersetzer der Heiligen Schrift ins Slavische.
Dies gehe aus einigen ppstlichen Bullen hervor. Fereti zitierte aus Zeitmangel nur eine,
aus dem Jahre 1648 von Papst Innozenz X. stammende.
Ein weiterer mglicher Beweis fr die Authentizitt der Autorschaft des Heiligen wre
fr Fereti das Pergament als solches, auf welchem der entdeckte glagolitische Text
geschrieben wurde. Denn das Pergament als Schreibmaterial wurde schon lange vor der Zeit
des hl. Hieronymus verwendet. Es war Graf Cloz selber, der in seinem oben erwhnten Brief
an den Bischof inti diesen hypothetischen Beweisgrund heranzog, nachdem er sich im
Universallexikon Auskunft ber das Alter des Pergaments verschafft hatte. Fereti fgte
hinzu, dass man Informationen ber das Alter des Pergaments nicht in einem Lexikon zu
suchen brauche, da der hl. Hieronymus dies selber in seinen Schriften erwhne.
Die auf dem Durchschlagpapier nachgezeichneten acht Zeilen aus dem Codex, die Cloz
dem Brief an den Bischof inti beigefgt hatte, bereiteten dem erfahrenen Glagoliten
Fereti betrchtliche Schwierigkeiten. Er, der in seiner Geburtsstadt Vrbnik die glagolitische
Schule besucht hatte und diese Schule spter selber leitete, wute diesbezglich nichts
anderes zu sagen, als dass es sich um slavische Worte und um die glagolitische Schrift
handelte. Diese Schrift unterscheide sich jedoch erheblich von der sonst bekannten
glagolitischen Schrift. Die Abweichung von der gewhnlichen glagolitischen Schrift wre
laut Fereti einerseits auf das hohe Alter des Clozianischen Codex zurckzufhren,
andererseits aber auch auf die mangelnde Erfahrung mit dieser Schrift vonseiten des
Abschreibers. Um ein endgltiges Urteil abzugeben, mte er allerdings den ganzen Codex
zur Einsichtnahme erhalten.
1
Vgl. das Stichwort FERETI, Ivan im Hrvatski biografski leksikon 4, Zagreb 1998, Leksikografski
zavod Miroslav Krlea, 167-168.
2 Die Entdeckung des Cloz-Nachlasses ermglichte mir folgende Verffentlichungen: Bonazza 1973-
1974: 205-255; Aus der Korrespondenz Andreas Di Pauli (Beitrag zur Clozianus-Forschung). Wiener
Slavistisches Jahrbuch 19 (1973) 7-13; Carlo Ottavio Castiglioni und der Glagolita Clozianus.
Bereiche der Slavistik. Festschrift zu Ehren von Josip Hamm. Wien 1975, Verlag der sterreichischen
Akademie der Wissenschaften, 17-23.
10.p65 114 04. 10. 04, 16:06

Ivan Fereti und der Glagolita Clozianus 115
Die von Cloz in seinem Brief ausdrcklich gestellte Frage, ob zu Lebzeiten des hl.
Hieronymus die slavische Sprache bereits existiert habe, blieb allerdings ohne Antwort.
Da sich Cloz in seinem Brief an den Bischof inti auch ber die geschichtlichen Ereignisse
erkundigte, die im Zusammenhang mit dem Grafen Ivan Frankopan standen (Mileti 1914:
605), widmete Fereti in seinem Antwortschreiben der Geschichte der Insel Krk viel
Aufmerksamkeit. Das drfte ihm nicht schwer gefallen sein, da er ein Lokalhistoriker war; in
seinem literarischen Nachlass befindet sich unter anderem auch eine Geschichte der Insel
und der Stadt Krk.3 Bei den in seinem Antwortschreiben vermittelten historischen Ereignissen
ber die Insel Krk, kommen jedoch auch Ungenauigkeiten vor (tefani 1955: 132).
Was die Verffentlichung des Codex betraf, war Fereti der Meinung, dass man ihn
vorher geschichtlich schtzen msste (proteggere, difendere). Er selber habe dafr
eine Apologie verfasst, die man zusammen mit dem Codex verffentlichen knnte. Das
wre schon deshalb notwendig, weil die slavische Sprache viele Feinde htte. Der gte
von ihnen wre der Kanonikus Pietro Stancovich aus Barbana in Istrien. Dieser hatte ein
Bchlein herausgegeben, in dem er behauptete, dass der hl. Hieronymus nicht aus Dalmatien
stamme, sondern in Istrien geboren sei und Istrien wre nicht eine illyrische Provinz, sondern
eine italienische. Stancovich wrde, laut Fereti, den Heiligen der slavisch-illyrischen Nation
ab- und der italienischen zusprechen. Der Kanonikus leugnete in seinem Buch auch, dass
der hl. Hieronymus die slavische Sprache beherrscht und die Heilige Schrift ins Slavische
bersetzt htte. Auerdem behauptete er, dass die Muttersprache des Heiligen Latein
gewesen wre.
Fereti war der Meinung, die Verffentlichung des Clozschen Codex wrde dazu
beitragen, das genaue Gegenteil dessen zu beweisen, was Stancovich behauptete und
somit alle jene Gegner der slavischen Sprache endgltig zu entkrften, die dem hl. Hieronymus
seine slavische Heimat absprachen und ihm seine Kenntnis der slavischen Sprache sowie
seine bersetzung der Heiligen Schrift ins Slavische aberkannten.
Das besagte Bchlein von Stancovich trgt den Titel Della patria di San Girolamo,
dottore della Santa Chiesa, e della lingua slava relativa allo stesso, und erschien 1824 in
Venedig. Der Autor war mit den historischen Quellen zu diesem Fragenkomplex gut vertraut,
beherrschte die glagolitische Schrift und hatte genaue Kenntnisse der
kyrillomethodianischen Problematik. Seine Argumente gegen die Hieronymuslegende waren
durchaus schlagkrftig. Auf Grund einer gezielten Analyse der historischen Quellen aus
der Zeit des hl. Hieronymus konnte Stancovich (1824: 73) feststellen, dass weder der hl.
Hieronymus selbst, noch irgendwelche andere Quelle besagte, dass der Heilige die
glagolitische Schrift erfunden, bzw. die Heilige Schrift ins Slavische bersetzt htte. Ebenso
bedeutsam war Stancovichs Bemerkung zu den Briefen des Papstes Hadrian II. an die
slavischen Frsten aus dem Jahre 868 und des Papstes Johannes VIII. an Sventopulk aus
dem Jahre 880, womit der Heilige Stuhl die Erlaubnis erteilte bzw. besttigte, den Gottesdienst
in slavischer Sprache abzuhalten. Die fehlende Erwhnung des hl. Hieronymus bei solchen
Anlssen, ganz besonderes im Brief des Papstes Johannes VIII., wo unter anderem gesagt
wurde, dass Kyrill der Erfinder der slavischen Schrift ist, waren fr Stancovich (1824: 78)
klare Beweise dafr, dass der hl. Hieronymus nicht der Erfinder der glagolitischen Schrift
sein konnte.
3
Vgl. Anm. 1.
10.p65 115 04. 10. 04, 16:06

116 Sergio Bonazza
Stancovich hielt auch die in der Hieronymuslegende angefhrte bersetzung des Alten
Testaments ins Slavische durch den hl. Hieronymus fr nicht existent, weil es diese nirgends
gab. Die Dalmatiner, fhre er fort (1824: 75), besen lediglich ein Messbuch und ein in
slavischer Sprache und mit glagolitischen Buchstaben gedrucktes Breviar, das sie fr jene
Bcher und jene Heilige Schrift hielten, die der hl. Hieronymus bersetzt htte. Aber die
beiden liturgischen Werke entsprchen in allem dem zeitgenssischen rmischen Ritus,
whrend zur Zeit des hl. Hieronymus der Ritus ganz und gar verschieden gewesen sei
(Stancovich 1824: 76).
Wie man sieht, betrachtete Fereti die Entdeckung des Clozschen Codex ausschlielich
in Zusammenhang mit der Auseinandersetzung um die Hieronymuslegende. Bei letzterer
ging es nicht mehr nur darum, ob der hl. Hieronymus in Dalmatien oder in Istrien geboren
wurde, sondern vor allem um seine ethnische Zugehrigkeit, wobei der ethnische
Antagonismus, der sich in der Zeit der Romantik entfaltet hatte, eine groe Rolle spielte.4
Bartholomus Kopitar, der Feretis Brief an den Bischof inti gelesen hatte, beurteilte
die emotionale Auseinandersetzung zwischen Fereti und dem Kanonikus Stancovich
folgendermaen: Der gute Abate Ferretti5 steht in jeder Hinsicht hinter dem Grafen
Castiglione; selbst wenn er mehr, als das recht brave facsimile vom Codex gesehen htte.
Verwechselt er doch den Erzherzog Sigismund mit dem bhmischen Knig u. Kaiser Sigmund,
wie jene Dame auf dem Balle in Innsbruck. Canonico Stankovich hat wenigstens so weit
Recht, dass St. Hieronymus Sohn eines rmischen Colonisten in Dalmatien a. 350 so wenig
slawisch verstand als gothisch (Bonazza 1973-1974: 211).
Die Verffentlichung des Clozschen Codex brachte nicht die von Fereti prophezeite
Wirkung, im Gegenteil: Sie setzte der Hieronymuslegende ein endgltiges Ende. Wie auch
immer, Ivan Fereti ist als der allerletzte Verfechter der sogenannten Hieronymuslegende zu
betrachten.
Hier Feretis Brief an den Bischof inti (undatiert) im Wortlaut:
Illustrissimo e R(everen)dissimo Monsignore P(adro)ne Col(en)dissimo
In questi giorni ebbi una grazia singolare dadocchiare la sua pregiatissima in unione
dun altra non men pregiata, del Illustrissimo e Rispettabilissimo Sig(no)r Conte Cloz, con
cui dallIllustrissima e R(everen)dissima sua, premurosamente ricerca certe cose, a lui di
somma curiosit, premura, ed importanza inservienti. Io tutto il tenore di quella lettera pi
volte lessi, e rilessi, e ne restai molto contento per sentire una novit tanto rara, e gradita, di
cui io mai ne meno me ne insognava. Io pure in riflesso della sua gi provetta et incomodata
da molti continui affari, nonch impedita dalla rigidit de tempi inclementi presentemente
militanti, mi persuasi solo di possibilmente allegerirla; e di dare un mio riscontro, ed
informazione, abbench debbole molto a tutto quello, che in essa quel magnifico, e
riguardevolissimo Personaggio, ansiosamente ricerca, per sempre senza fare torto od
ingiuria a veruno, che volesse prendersi un simile impegno.
4
Vgl. diesbezglich Stancovichs (1824: 98) Meinung: In questo secolo stesso gli Slavi fermarono loro
sede per anco nellIstria, invadendo i luoghi terrestri e le campagne, restando circoscritti dentro le citt
e castelli i Romani ossia Latini. La necessit indusse col tempo relazioni fra questi due popoli, ma
oggigiorno fra glItaliani successori de Romani confinati ai luoghi murati, e gli Slavi possessori delle
ville vi unopposizione vigente di carattere, di costumi, di lingua, di vestito; ed unavversione, che porta
ancora la marca del primitivo mal sentimento da undeci secoli non ancor cancellato.
5
Ivan Fereti unterzeichnete den genannten Brief mit Don Gioanni Ferretti.
10.p65 116 04. 10. 04, 16:06

Dico dunque, che il Viglietto in quella occluso non contiene altro, senonch le parole
Slavoniche, ed i carateri ossia lettere slavoniche, dette comunemente lettere Glagolitiche,
ed adesso e sempre per addietro, denominate lettere e carratteri Gieronimiani, perch inventati
non dai Santi Cirillo e Metodio fratelli apostoli della nazione Slava, ne meno da San
Costantino filosofo loro genitore; perch i loro caratteri non sono Glagolitici; ma veramente
Cirilliani, in illirico da tutti chiamati Chiurilicza: e questi del Biglietto sono veri Glagolitici
detti in nostra lingua Glagoglicza, linventore e lauttore, de quali non era un Eretico,
come prittende il R(everen)dissimo Sig(no)r Stancovich; ma San Girolamo Massimo Dottore
della S(ant)a Chiesa cosi sempre la comun opinione e la pi probabile ragione. Cos la mai
interrotta tradizione. Cos ab imemorabili il Salterio Slavonico intitolato in Slavo: Bukvar
slavenscoy Pismeni veliajssago uiteglia B. Jerolima Stridonskago napeatan Latine
azbuki vidorium, seu Alfabettum Slavonicum carateribus Maximi Doctoris B. Hieronymi
Stridonensis descriptum. Di simil opinione stata sempre la S(ant)a Sede Romana, come
apparisce da molte Bolle Ponteficie prefisse alcune ai Libri Sacri slavonici delle quali per
brevit di tempo ne cito qui solamente una di Innocenzo decimo che incomincia, e parla
cos:
Innocentius Papa X ad perpetuam rei memoriam Romanum Pontificem ecc: ceteris
omissis. Libros sacros jam inde a Divi Hieronymi temporibus ut pervetusta ad nos detulit
traditio vel certe a Pontificatu fel: rec: Joannis Papae VIII Praedecessoris nostri est ex
ejusdem data super ea re Epistola constet ritu quidem Romano sed idiomatae Slavonico,
et caractere S. Hieronymi vulgo nuncupato conscriptos opportuna recognitione indigere
compertum sit ecc.
Datum Romae ad S. Mariam mayorem sub ann: piscatoris die 22 Februarii 1648. Eccone
in breve si non un dogma di fede ma almeno un barlume di quel sentimento ed opinione che
teneva e tiene, la Sede Romana di S. Girolamo, de suoi caratteri, e della versione, da lui fatta dei
Libri Sacri. Fatto questo quasi disgressivo discorso intraprendiamone di nuovo il nostro
argomento.
Le lettere dunque contenute nel prefato Biglietto diferiscono in qualche inversione, od
asta delle lettere Gieronimiane presenti, perch quelle pi oscure, e queste pi lucide, e questo
deriva della grande antichit, e modulit, che allora si usava cos delinear le pi tosto alla
gottica come suole dirsi; ed anche dal copista il quale dopo che fece nel copiarle quanto mai
poteva, non era pratico per bene tirarle, e delinearle in tutte le loro particelle. Ma questo poco
importa allidentit dei caratteri: Limporta bens, che sia molto dificile cos stanti leggerli, e
dovutamente o compiutamente, rilevarli. Quello che si potuto con non piciol stento, sin ad
ora rilevare, si contiene disteso nellaltro locluso Viglietto. Per voler quindi intendere e rilevare
tutto il tenore linterno di quellautografo, vi vorebbe infalibilmente, che vi fosse qui lo stesso
Manoscritto; perch cos in breve cedola, e con caratteri cos ingombranti ed oscuri non si
pu rilevare il puro e vero senso. Si dice, che quelli quinterni possano esser una parte della
Bibbia, questi dunque, posto che ci sia vero, confrontati, ed incontrati con la Vulgata si
leggeranno mediante quella, riveleranno, e porranno in chiaro, si gli caratteri, come anche il
senso, e questo non con grande fatica, perch la Vulgata ci dar un sincero sussidio, per poter
arrivar a tutto. Vi vuole dunque per conseguire tutto il desiderabile, che venga in qua
lautografo; il quale per esser un tomo pi prezioso, che loro stesso, ver quindi
indubitatamente con indicibile diligenza custodito. E per esser poi di carta peccora ossia
pergamena, non sar molto alle vicende soggetto. Che linvenzione di questa carta peccora
fosse anteriore al et del S. Dottore, non occorono per comprovarlo gli Dizionarij, mentre lo
10.p65 117 04. 10. 04, 16:06

118 Sergio Bonazza
prova S. Paolo nella IIda al capitol 4 ad Timotheum; e nostro Santo Dottore nella sua ad
Chromatium, et Eusebium cos dicendo: Chartam deffuisse non puto Aegipto ministrante
comercio. Etsi alicui Ptholemeus Maria tenuisset, tamen rex Attalus membranos a Pergamo
miserat, ut penuria chartae pellibus pessaretur. Unde et Pergamenorum nomen ad hunc
usque diem tradente sibi invicem posteritate servatum est.
Riguardo poi allautentica ivi in lettera distesa Ella pi che veritiera. Li Frangepani
furono Conti, e Dominatori di questIsola, ma quello che ivi si dice che il Conte Gioanni
morisce a Venezia, che li beni suoi fossero predati non deve questo intendersi ne riferirsi al
Conte Gioanni Frangipane ultimo possessore dellIsola, il di cui dominio perdette egli
onninnamente del 1480 e come vuole il Segretario del Doge Signor Antonio Vinciguerra del
1482. Ottanta due anni doppoch quel donno del Autografo Geronimiano era fatto allOratore
Signor Marquardo il quale lo ricevette in donno del 1400 tempo in cui il su rifferito Conte
Gioanni ne meno era vivo ma deve riferirsi piutosto al Conte Gioanni fratello di Conte
Steffano, i quali due fratelli vivevano avanti, ma per vicino allepoca di 144 dach uno e
laltro del 1377 nel d primo di Aprile, nel 29 anno del regno di Lodovico r dUngaria,
personalmente si portarono a Buda, per ottenervi come anche ottenero la conferma
privilegiale del loro comitato di Veglia dal prefato Lodovico tutto questo risulta ancor oggi
da un diploma regio, conservato tuttora per perenizarne la memoria dun tale fatto. Li beni
del primo Conte Gioanni furono non solamente depredati, ma eziandio tutti confiscati per
conto della Republica Veneta, e di questo secondo furono forse solamente governati, e
derubati dopo la morte sua, come di quello che affatto in quelle chritiche circostanze di
detta Repub(bli)ca ora aderiva alla Corona dUngheria, e cosi chiamato, spontaneamente
andato a Venezia ivi vi mor, ed a Veglia vi segu spoglio e derubamento della sua mobiglia,
tra la quale vi rest avilupato anche lAutografo di cui si parla. Tutto il tempo che i Signori
Veneziani avevano strepitosissime guerre, e con Lodovico e con Sigismondo, li Conti
Frangipani Signori di Veglia stavano uniti ed attacati sempre alla Corona dUngeria quindi
poteva con facilit accadere, che dopo che fu conchiusa la pace avessero pagato alla
Repub(bli)ca il fio della loro malvagit.
Questo Marquardo poteva esser benissimo anche Oratore, e pacificatore intermedio tra
larciduca Sigismondo, e tra il Doge Veneto. Da che la Rep(ubbli)ca Veneta, come gi si
disse prima con Lodovico e poi con il Sigismondo, vi ebbe grandissime contenzioni, discordie,
e guerre, sanguinosissime, di maniera che per parte in calma non solamente vi voleva un
Marquardo ma listesso Sommo Pontefice doveva fraporsi con tal riuscita, che solamente
aveva con tutte le sue persuasioni ottenuta finalmente una tregua di soli cinque anni, i quali
spirati, si accesse nuovamente il fuoco tra le due potenze belligeranti, ma sempre con la
peggio per il Sigismondo, il quale alla fine dopo una strepitosa lotta perde tutta la Dalmazia,
occupandola tutta la Rep(ubbli)ca Veneta. Si veda il Bedecovich de solo natali S. Hieronymi
part: I C. XLIII. Nr. 10 e Hreglianovich, Memorie per la Storia della Dalmazia Epoca Di:va
Cap. V. VI. VII. et IX.
Rest Sigismondo libero R dUngeria del 1386. Mor del 1438. Ebbe guerra, e discordie,
con li Veneziani, e come Arciduca, e come R, ed Imperatore assieme. Esamina li cap(itoli)
accenati di sopra.
La famiglia poi dei Renaldi, L:ne de Rainaldis, in questa Cit di Veglia vi esisteva. Dessa era
una famiglia quanto Antica, anche altretanto cospicua tra le famiglie della nostra Cit. Ci si
prova con molti scriti antichi, e per tale io la posi nel catalogo dei nobili, e patricj di Veglia
inserto entro lIstoria da me composta attorno le antiquit dellistessa Cit ed Isola di Veglia.
10.p65 118 04. 10. 04, 16:06

Che li Frangepani poi potessero avere nelle loro mani un si rico tesoro, ella era una cosa
molto possibile anziche facilissima. Essi erano originati dallantichissima Famiglia Anicia
Romana: erano essi quindi conti di gran nomina, e pi volte Bani ossia Vicer, della Dalmazia,
e della Croazia. Il loro stema ossia arma, ella era la prima dopo quella dellUngarica Corona.
Erano impalmati ossia cepulati in Matrimonio con le figlie dellAugustissima casa dAustria,
con quelle della casa corvina dUngaria. Con la famosis(si)ma famiglia di Georgio Castriota.
Con la Villacerse dalla quale vi germogli Lorenzo Bano di Slavonia, e Nicol R dUngaria.
Con quella degli Conti di Gara, che erano una volta Bani Srinski, e Paladini dUngheria
istessamente con antichissima famiglia Subich, dalla quale provene Mladritto Bano della
Dalmazia e Re della Bosnia. Item con il sangue Komnerse, dal quale provennero i prencipi di
monte Mileto. Item con quelli di Lazo, i quali erano provenienti dal sangue die R di Servia.
Item con la casa Ursina, e de Michele Justiniani, e Morosini di Venezia. Finalmente con li
Conti Carrara di Scuola di Crussich, e con quelli di Petovio e di Cilla tutte famiglie nobilissime,
ed antichissime. Onde era loro facile da simili paesi e da simili personaggi, e specialmente da
quelli di Cilla la quale secondo che difende il M. R. P. Giuseppe Bedecovich non era troppo
distante, ma anzi vicinissimo alla Patria di San Girolamo fare daquisto duna tanto rara e
preziosa materia, quale prima stanziava nella nostra Veglia, ed ora per questa culla in quella
rispettabilissima Contea.
Per questo si pot indagare e rilevare, avendo io scritto, e spedito anche il Viglietto per
li Castelli, mai vi era possibile di trovare in questIsola il restante squarcio, mancante per
reintegrare la troncata e difettata opera manoscritta. La ragione si che essendo ella tanto
preciosa, e tanto degna, non vi starebbe certamente ne dalle ragnatelle coperta ne dalla
culla della polvere, ed oblivione tanto sepolta.
Vi era una volta nel Convento di San Francesco a Veglia un libretto manoscritto, e vero
Autografo di San Giuseppe di Copertino ma stava egli riposto, e chiuso in una cassetta
apposita e custodita con una grande diligenza. Certo che se fosse sullIsola anche questa,
di cui qui si tratta, opera geronimiana, non avrebbe essa minore onore; ma sempre piu
grande preggio, e stima di quello; e cos non sarebbe occultato; ma piutosto pubblicata
venerata, ed in qualche raro reliquiario detenuta, e conservata. Da che chiaramente rissulta,
che ella non vi sia; ma che piutosto ella fosse passata in mano di qualch ignorantaccio, il
quale non ne cognosceva il prezzo, e cos malamente lavesse perduta.
Col pubblicare quella parte, che si trova a Mariestein, se altra ancora vi esiste, si eccitar,
e provocar; chi in mani la tiene, di darla impreteribilmente alla luce; perch senza altro la
avr per ambizione di manifestarla.
Ecco le Illustrissimo, e Rev(eren)dissimo Monsignore quel tanto che fin ora si abbia
potuto avrire, cogliere, ed in risposta dare ai riveritissimi quesiti del Riguardevolissimo e
Rispettabilissimo Sig(no)r Conte Cloz; e sempre che ci non vada male; ma che tutto passi
a dovere. Perch poi sin ad ora si abbia dilazionato, dessa non f causa, nella trascuraggine
ne la pigrizia; ma piutosto altri due motivi; il primo de quali , che la rigidit del tempo unita
pi volte al mio incomodo rovinatore, non mi permetteva dadoprare la dovuta penna. Il
secondo poi, vi era che io pensava questa risposta ed informazione, mandare non solamente
estesa, ma anche possibilmente diffesa. Cosa giova pubblicare lAutografo inerme e desolato,
se prima non ver diffeso, e protetto? Vi stanno tante penne puntate e rivolte, contro di
quello che non gli permetteranno una sol ora vivere quieto al mondo.
Il Rev(eren)dissimo Sig(no)r Canonico Stancovich da Barbana in Istria esecrando
bestemiatore, e profanatore della nostra nazione, della nostra lingua delli nostri libri sacri, e
10.p65 119 04. 10. 04, 16:06

120 Sergio Bonazza
finalmente perfino dei tre Apostoli Illiricani S. Cirilo e Metodio, e del loro genitore S.
Costantino Filosofo diede alla luce un Opuscolo mediante al quale impugna tutti li Scrittori
a noi anteriori e perfino il Breviario Romano, e nega ostinatamente che S.Girolamo sia nato
in Illirio ossia in Dalmazia; ma piutosto ed incontrastabilmente in Istria, provincia al suo
intender non Illirica ma affatto italica. Egli quindi lo prende alla nazione Slavo-Illirica, lo
trasferisce, e lo dona a quella dellItalia. Nega pure che il Santo Dottore avesse saputo la
lingua Illirico-Slava, e cos per la lingua materna gli assegna la lingua latina. Impugna
agramente, e nega affatto che il Santo abbia fatta versione alcuna dei libri sacri in lingua
slava. Non basta ci, ci provoca di pi orgogliosamente, col dire afferatur Codex, e che in
allora creder alle nostre pretese. Questo vicino, se la cosa vada cos come il Sig(no)r
Conte la dimostra. Stando dunque le cose cos, non giova pubblicare lAutografo, se prima
non venga diffeso, e ben munito. Lo stesso ver abbastanza ornato e diffeso, quando
saranno debbelate, espugnate, e trucidate tutte le raggioni opposte. Quello che calava e
dimostrava a S. Pietro quel gran San Zuolo, pieno dei quadrupedi, dei volatili, e dei rettili, gli
disse: Surge Petre, occide, et manduca. Prima dunque deve uccidersi e poi mangiarsi.
Prima devonsi uccidere le raggioni al Autografo contrarie, e poi esporlo al chiaro. Il ch se
non si far, egli ver rigorosamente castigato, e severamente impugnato dai nemici della
nostra lingua, e della nostra nazione, tra i quali il principal logo tien il R(everen)dissimo
Stankovich il quale almeno per non perder il merito, ed il concetto della sua opinione, e del
suo operato, sempre finch sara in vita, far come suole dirsi vivo fuoco, e fiamma. Io per
tale ogetto ho eserato, ed empito un qualch Quinterno, e volevo unirlo subito alla presente
risposta; ma fui come disfaso da altri; cos anche consigliato e persuaso da me stesso, di
tratenerlo per ora; finch non si far una pi luminosa ricognizione dellAutografo, e del
suo contenuto. Che in allora si potrebbe benissimo unire lapologia allAutografo, e cos
difeso esporlo al pubblico. E cos trovandosi esser egli vero Autografo del S(an)to Dottore,
come io lo credo, cessarano in allora tutte le questioni, e qualunque disputa, che sempre si
ha per le mani dai Pannoni e dai Dalmati, e finalmente dai Istrioti da sei secoli in qu. Chi pu
tutto questo finire, chi pacificare, ed a tutti la bocca chiudere nessuno certamente, se non
lIllustrissimo e Rispettabilissimo Sig(no)r Conte Cloz, il quale pubblicando con le regole
dovute, lAutografo gi detto, terminerano le dispute tanto altercanti si ver in cognizione
che il Santo Dottore era nato in una Provincia Ilirico-Slava, abbia saputo la lingua Illirico-
Slava, ed abbia fatta la versione Biblico-Slava dai aversarj con tanta contumacia affatto
denegata.
Lo dico io, e lo credo io come lo dir anche, e lo creder tutto il mondo, che il Sig(no)r
Conte non potr mai aquistarsi maggior merito appresso Dio, promeritarsi pi amplo onore
al Santo, guadagnarsi la gloria presso il mondo a se stesso, e lasciare una pi imarcessibile
memoria alla sua posterit, quanto mandando alla luce previa sempre una debita ricognizione
e ferma diffesa, quellopera manoscritta, che da tutti li buoni ver cordialmente amplessata
e con grande esuberanza applaudita. Per ora non mi resta altro che augurarle in unione al
Sig(no)r Conte, felici e liete le prossime solenit pasqualicie; ed in offerta del mio debol
ossequio, passare al divoto baccio del sacrato anello.
Di S. S. Illustrissima e R(everen)dissima
Umilissimo, Divotissimo ed Ossequiatissimo
Servitore Don Gioanni Ferretti
10.p65 120 04. 10. 04, 16:06

Literatur
Bonazza, S. 1973-1974. Una corrispondenza inedita di B. Kopitar con il conte P. Cloz. Ricerche
Slavistiche 20-21, 205-225.
Mileti, I. 1914. Zur Entdeckung des Glagolita Clozianus. Archiv fr slavische Philologie 35,
603-606.
Stancovich, P. 1824. Della patria di San Girolamo dottore di Santa Chiesa, e della lingua slava
relativa allo stesso. Venezia: Giuseppe Piccotti Stamp. Edit.
tefani, V. 1955. Kloev glagolja i Luka Rinaldis. Radovi Staroslavenskog instituta 2, 129-152.
SAETAK
IVAN FERETI I KLOEV GLAGOLJA
U povijesti Kloeva glagoljaa odreenu ulogu ima i glagolja Ivan Fereti, podrijetlom s otoka Krka.
Kada je grof Cloz otkrio znameniti kodeks, naao je u njemu jednu biljeku po kojoj bi to bio
vlastoruno sastavljen tekst sv. Jeronima. U namjeri da se tonije obavijesti o svom nalazu, Cloz se 3.
sijenja 1829. godine pismom obratio krkome biskupu Ivanu intiu. Biskup je Clozovo pismo
proslijedio Feretiu koji je na otoku uivao glas uenjaka, s molbom da mu napie to je o povijesti
Kloeva glagoljaa ve poznato. O tome je izvijestio Ivan Mileti godine 1914. u AvSlPh i objavio
Clozovo pismo biskupu intiu.
Nasuprot tome, Feretiev odgovor na 12 stranica nije poznat. U ovdje objavljenom pismenom odgovoru,
Fereti je potvrdio izvornost sadraja biljeke u Clozovu nalazu i promatrao ju je iskljuivo u funkciji
prijepora s protivnicima jeronimovske legende. Ova potonja imala je ne samo lokalno-patriotske
konotacije (je li mjesto roenja toga sveca bilo u Dalmaciji ili Istri?), nego i etniko-nacionalne (je li
njegov materinski jezik bio slavenski ili latinski?). Fereti je polazio sa stajalita da bi objavljivanje
Kloeva glagoljaa pridonijelo tome da se konano utiaju protivnici slavenskoga jezika, koji su sv.
Jeronimu odricali njegovu slavensku domovinu i nisu priznavali njegovo poznavanje slavenskoga
jezika, kao ni njegov prijevod Sv. pisma na slavenski. Prema Feretiu, najodluniji protivnik
jeronimovske legende bio bi Pietro Stancovich iz Istre, autor knjige Della patria di San Girolamo,
Dottore di Santa Chiesa, e della lingua slava relativa allo stesso (Venecija 1824).
Schlsselwrter: Glagolita Clozianus; Cloz; Fereti; hl. Hieronymus; Glagolica
Kljune rijei: Kloev glagolja, Cloz, Fereti, sv. Jeronim, glagoljica
10.p65 121 04. 10. 04, 16:06

10.p65 122 04. 10. 04, 16:06
Zoe Hauptov
(Praha)
JOSEF DOBROVSK A HLAHOLICE
Dobrovskho nzor o priorit cyrilskho psma byl dn tm, e znal pouze charvtskohlaholsk
rukopisy a tisky, starou (okrouhlou) hlaholici neznal vbec. Proto hranatou chorvatskou hlaholici
prvem povaoval za psmo pozdj, vznikl ve 13. stolet, pozdji uvaoval o jejm vzniku v
11. stol. Odmtl rozhodn Jeronmovo autorstv jak psma, tak pekladu. Dalmatinci podle nho
vytvoili slovanskou liturgii ve 13. stol., ale peklad vech biblickch knih nelze prokzat.
Pesto vak byl ve sv dob nejlepm znalcem charvtskohlaholskch rukopis, hlavn vak
tisk.
Zjem o slavistiku vyvolali a podporovali v18. stolet pedevm uen biblist, kte se
zajmali t o slovansk rznoten text Starho i Novho Zkona. Pi t pleitosti neunikla
pozornosti existence dvou slovanskch abeced, pokusy o vdeck een tto otzky vak
spadaj a na konec 18. stol.
Dobrovsk stejn jako ada jeho souasnk rovn vyel ze soudob osvcensk
biblick kritiky, kter doufala, e star slovansk peklady biblickch text mohou pinst
dleit poznatky pro restituci textu, zejmna Novho Zkona.1 V prbhu dalho vvoje
bdn nad biblickmi texty se tato nadje ukzala jako lich, ale to jet kritick biblistika
v18. stol. netuila. Pi shromaovn slovanskch variant se musel Dobrovsk seznmit
sadou mu tehdy dostupnch rukopis a tisk. Prvn popisy rukopis, z nich rznoten
erpal, byly uveejnny vGriesbachov vydn eckho Novho Zkona.2 Dobrovskho
zjem o slovansk biblick peklad probudil jeho uitel a ptel Vclav Fortunt Durych
(1735-1802), snm se Dobrovsk seznmil ji r. 1773 a u nho studoval orientalistiku pi
svch bohosloveckch studich v Praze (1774-6). Oba uenci si pak dopisovali a tm do
konce Durychova ivota3 , jejich ptelstv neohrozily ani nkter rozdln nzory.4 V otzce
1
Spoluprce Dobrovskho sbiblisty J. D. Michaelisem a J. J. Griesbachem si vmali ji zejmna J. Vajs
(1929) a B. Ryba (1953).
2
Catalogus codicum Slavonicorum in: J.J.Griesbach, Novum Testamentum graece I., Halae Saxonum et
Londini I., 1796, CXXIX.
3
Srov. Patera 1895.
4
Dobrovsk zejmna nesdlel Durychovo mnn o tom, e staroesk biblick peklad vzeel zpekladu
staroslovnskho. Tto otzce vnoval Durych svj spis De Slavo-Bohemica sacri codicis versione
dissertatio, Praha 1777.
11.p65 123 04. 10. 04, 16:06

124 Zoe Hauptov
pvodu a st hlaholice se vak oba zpotku shodovali, pokldajce hlaholici za mlad

psmo, kter vzniklo vChorvatsku piblin ve 13. stol. Domnl autorstv Jeronmovo
odmtali jakoto zbonou mniskou legendu. Dobrovsk se tak zmioval o sv sten
znalosti chorvatskho jazyka, ji zskal od svho otma, kter byl chorvatskho pvodu5 ,
a tato znalost mu byla uiten pi ten chorvatskch hlaholskch text. Proto tak vdy
pesn oddloval chorvatsk jazyk od srbskho (illyrskho). Lze se t domnvat, e se
schorvatskou hlaholic seznmil pod vlivem Durychovm, etl j i psal zcela bezchybn.
Zjem o abecedy byl dn i tm, e pi svch hebraistickch studich vnoval pozornost
zvlt psmu.6 Dobrovsk vak, zejmna zpotku, vbec neznal oblou hlaholici nejstarch
pamtek. Znich byl vjeho dob znm jen Assemanv evangeli, uloen ve Vatiknsk
knihovn, a tzv. Abecedarium bulgaricum, zaznamenan vlatinskm rukopise Pask
Nrodn knihovny.7 Z tchto dvou pamtek vidl Dobrovsk pouze reprodukci Abecedaria,
proto mu Kopitar vytkal, mj. ve svm spise Hesychii glossographi discipulus zr. 1839,
tedy deset let po smrti Dobrovskho, e a toto Abecedarium mu bylo znmo, pesto trval
na mladm pvodu hlaholskho psma. O Abecedarium se opral historik Gelasius Dobner
(1719-1790), jeho si Dobrovsk pli nevil a snm vedl velmi ostr polemiky, zejmna co
se tk slovansk bohosluby vechch, ale tak votzce pvodu a st slovanskch
psem.
Jeronmovo domnl autorstv hlaholice ji od poloviny 18. stol. vnj uenci vesms
poprali: sem pat nlezce Assemanova evangelie J.S. Assemani, dle A. Banduri, J.P.
Kohl, K. Grubii (kter vak vedle Jeronmova autorstv popral i autorstv Cyrilovo),8
stejn jako G. Dobner. Ten ale veden prv objevem Abecedaria bulgarica, kter uveejnili
francouzt benediktini kongregace sv. Maura ve spise o diplomatice (v. zde pozn. 7)
vyslovil nzor, e toto psmo je star ne cyrilice, a e pedstavuje starobylou podobu
pozdj hlaholice chorvatsk.9 Benediktini tento zpis kladli do 8.-9. stol. a Dobner se zcela
spolehl na vrohodnost jejich datace. Jako dkaz vtho st tohoto psma uvd, e nejde
o psmo eck, nbr o nehledn psmo nov vynalezen. Nemohlo se nazvat cyrilic,
protoe Konstantin se jet vt dob nemohl jmenovat Cyril. Splitsk synoda prohlsila
Slovany za Gty a ariny a jejich psmo za gtsk, nemohla to tedy bt abeceda eck. Jak
je zejm, Dobnerovy dkazy nebyly ani paleografick, ani jazykov, pouze historick.
Dobrovsk, kter si otzku st obou abeced poloil ji dve,10 byl a do konce svho
ivota rozhodnm zastncem priority cyrilice. K otzce Abecedaria se vrtil jet
5
O tom psal Dobrovsk nkolika ptelm, zvl. J.Ribayovi, Zlobickmu a Bandtkemu. Srov. Jakubec 1911:
161.
6
Jeho spis De antiquis Hebraeorum charakteribus dissertatio, in qua speciatim Origenis Hieronymique
fides testimonio Jos. Flavii defenditur, Praha 1783 mu ml zajistit profesuru hebraistiky a biblistiky.
Nabdnutou katedru ve Lvov vak Dobrovsk odmtl. Prce obsahuje rozbor hebrejskho a samaritskho
psma, zabv se i otzkou, jakm psmem byl psn Mojv zkon. Viz Jakubec 1911: 165.
7
Tento kodex je nyn ztracen; abecedarium publikovali R. Tassin Ch. Toustain vNouveau trait de
diplomatique vPai 1750 a I. Adelung vNeues Lehrgebude der Diplomatik 1759. Srov. Vajs 1932:
134. Naposledy bylo uveejnno asi B. Kopitarem vjeho Glagolitu Clozov (1836), odtud je petiskl
J. Vajs a vichni dal badatel.
8
Srov. Vajs 1932: 23.
9
Jeho pednka vyla pod nzvem Aufwerfung einer historisch-kritischen Frage: Ob das heut zu Tage
sogenannte cyrillische Alphabet fr eine wahre Erfindung des heiligen slavischen Apostels Cyrills zu
halten sei? vAbhandlungen der Bhmischen Gesellschaft der Wissenschaften 1785, II. Abt., 101-139.
10
Stalo se tak vr. 1782, kdy uveejnil svou sta ber das Alter der Bhmischen Bibelbersetzung
vAbhandlungen einer Privatgesellschaft in Bhmen 1782, sv. V.
11.p65 124 04. 10. 04, 16:06

Josef Dobrovsk a hlaholice 125
vGlagolitikch, kter pipojil kSlavnu r. 1807. Pedevm nevil dataci benediktin do 8.-
9. stol. Je-li tato abeceda vbec bulharsk, pak podle soudu Dobrovskho by ji bylo teba
spojit sbulharskm katolickm vikaritem, zaloenm ve 14. stol.11 Durychovy nzory na
tuto otzku se rzn mnily: ve svch dopisech Dobrovskmu na jedn stran piznval, e
neexistuje hlaholsk rukopis ped 13. stoletm (27. 2. 1786), hlaholsk litery odvozoval tu
zlatinky (5. 12. 1789, nap. takto vykld litery P a D), tu zcyrilice (15. 11. 1794). Dobrovsk
vdopise z10. 8. 1794 opt shledval, e nkter geniln vytvoen jsou podobn runm.
Ji vr. 1786 dal Durycha, kter vtto dob dlel ve Vdni, aby zjistil, co si J. L. Frisch12
myslel o pvodu a st hlaholice a hlavn jak znal rukopisy. Durych obrn odpovdl:
podle Frische hlaholice vznikla zcyrilice v 9. stol. Konstantin zaal pst slovansk jazyk
eckmi psmeny, a to uncilnmi (majores), protoe minuskuln (minores) tehdy jet nebyla.
Pro specificky slovansk hlsky vytvoil Konstantin nov znaky. Dodv vak, e Frisch
dn rukopisy neznal. Dobrovsk dal prostednictvm Durychovm, aby M. imek a V.
Zlobick13 ptrali ve vdesk Dvorn knihovn po hlaholskch rukopisech (o cyrilskch
rukopisech Dobrovsk vdl). Durych uvdl, e tito ptel tam dan rukopisy zatm
nenali. Dobrovsk se tehdy zabval eskou hlaholskou bibl. Pvodn se domnval, e
hlaholice slouila Slovanm zpadnho ritu, cyrilice Slovanm ritu vchodnho. Durych ho
vak 14. 9. 1792 upozornil na Assemanv evangeli, kter ji sm Assemani datoval do 11.
stol., vnm ale ten a kalend jsou podle vchodnho obadu, to by tedy znamenalo, e
hlaholice slouila i Slovanm eckho ritu a Durych pojal podezen, e hlaholice je patrn
psmo star. To ale Dobrovskho nepesvdilo porn trval na tom, e tomu tak nen, a
e Assemanv evangeli je opsn zcyrilice. Vtto souvislosti se zmioval o psai Nikolovi
(Nicolaus scriptor), jeho dajn rukopis ml bt opsn zcyrilice.14 Tento nzor vyslovil
vsoukromm dopise Durychovi 27. 2. 1786, znovu o tomto rukopise obrn referuje
vGlagolitikch r. 1807.15 Informace o nm m ze spisu M. Karamana,16 kter se tkal polemiky
o st slovansk bohosluby a psma, jeho autorstv bylo pipisovno sv. Jeronmovi, a
kter je vrukopisu uloen ve Vatikn. Dobrovsk ovem toto Karamanovo dlo nevidl
voriginle, nbr pouze votisku Alterov.17 A vmnohm sKaramanem nesouhlasil,
zejmna co se tk spojen hlaholice a slovansk liturgie se sv. Jeronmem, za jeho peklad
byl tento alt psan hlaholic povaovn, pesto nepochyboval o jeho existenci a pravosti.
11
Srov. Bechyov 1963: 31.
12
Mnn berlnsk uenec (pvodn prodovdec) J. L. Frisch ( 1743), kter ve spise Ordo characteris
vulgo dicti glagolitici pluribus sigillatim descriptus tanquam eximia historicae linguae Slavonicae
pars (1727) zabval cyrilic, hlaholic i ruskou gradankou. Srov. Jagi 1910: 69.
13
J.V. Zlobick (1741-1810) vt dob byl profesorem eskho jazyka na vdesk univerzit. Pedtm
vyuoval etinu na vojensk akademii ve Vdeskm Novm mst, kde ho nahradil Maxmilin imek
(1748-1798), pvodem Slovinec ze trska.
14
Je tm mnn zhadn tzv. alt Nikoly Rabljanina, datovan do r. 1222, kter V. Jagi (1912: 111-
134) odhalil jako falzum. P. J. afak (1853: VI) uvd, e o tomto alti se nic nev. Srov. o tom t
Vanda Babi (2000: 39).
15
V. Hanka, Dobrovsks Glagolitica, Praha 1832, 14-18.
16
Cel dlouh titul rukopisu zn: Identit della lingua litterale slava e necessit di conservarla n libri
sacri. Considerazioni che si umiliano alla Santit di N.S. Padre Benedetto XIV da Mateo Caraman,
arcivescovo di Zara sopra Annotazione del Sacerdote Stefano Rosa.
17
F.K. Alter, Beitrag zur praktischen Diplomatik fr Slaven. Wien 1801, VI XXIV. Odtud Karamanv
spisek znali vichni ostatn badatel. Srov. V. Jagi (1910: 40). Jagi se pozdji stmto rukopisem
seznmil prostednictvm E. Schmurla, srov. Jagi (1912) a na zklad neplnch sedmi alm zdajnho
rbskho alte odhalil, e jde o mystifikaci.
11.p65 125 04. 10. 04, 16:06

126 Zoe Hauptov
R. Levakovi pr ho dostal od bosenskho biskupa Tomko Marnavie ti roky po vydn

mislu 1631, rukopis ml bt napsn na pergamenu r. 1222. Uvil tomu i Assemani ve IV.
svazku svch Kalendari. Dobrovsk se snail podept hodnovrnost tchto daj tm, e
slovansk liturgie se dvno slouila jet ped tm, ne byla r. 1248 Inocencem IV. povolena.
I kdy vpedmluv se dajn tvrd, e alt byl opsn ze starho slovanskho alte na
pn Theodora, poslednho arcibiskupa vSalon, Dobrovsk nevyslovil dn podezen,
e by lo o falzum. Karaman naopak povaoval za jist, e je to dkaz Jeronmova autorstv
slovanskho pekladu a psma, a jestlie Salona byla zniena r. 640, tedy 200 let ped Cyrilem
a 220 let po smrti Jeronmov, musel bt Jeronm autorem pekladu a psma. Dobrovsk,
opraje se o pochyby, je vyslovil Assemani, e toti salonsk arcibiskup Theodor mohl bt
ve skutenosti pozdjm arcibiskupem splitskm (do Splitu bylo peneseno salonsk
arcibiskupstv r. 650 a nadle si podrelo pvodn nzev), usoudil, e vtakovm ppad
mohl bt alt pvodn napsn cyrilic a teprve pozdji pepsn do hlaholice.18
Pro Dobrovskho znalost chorvatskho hlaholskho psemnictv byla dleit mlokdy
zmiovan cesta do Bentek, prasdla jihoslovanskho knihtiskastv, kterou podnikl
spolu shrabtem Bedichem Nosticem r. 1794. Pi tto pleitosti se zastavil i vBologni, kde
ml monost si prohldnout dva cyrilsk rukopisy, a to srbsk evangelium na pape a
pergamenov rukopis evangeli a apokalypsy, dnes znm jako rukopis Hvalv, kter sprvn
datoval do 15. stol. Velk dojem vak na nho uinila typographia graeco-illyrica
vBentkch, kde od majitele Dimitrije Theodosijeva (pr pvodem eka) koupil njak
hlaholsk knihy, dal bylo mono zskat prostednictvm jeho dvou dcer, sdlcch ve Vdni.
Dobrovsk velmi obdivoval typos glagoliticos elegantes.19 Nelze se divit, e po pedchoz
cest do vdska a Ruska, konan r. 179220 , pi n prohldl celou adu cyrilskch rukopis,
shledal cyrilsk psmo starm ne hlaholici, sn se seznmil jen vjej nejmlad podob.
Nen bez zajmavosti sledovat problematiku hlaholice, ji Dobrovsk povaoval pouze
za dalmatskou zleitost, jak ji podval ve tech verzch svch Djin esk ei a literatury.21
Vprvnm zpracovn zr. 1791, vdob, kdy jet byl pesvden o starosrbskm pvodu
staroslovntiny, pe, e Cyrilem a Metodjem byli kesansky vyuovni pouze Jin
Slovan vPanonii, Dalmcii a Srbsku. Pi tto pleitosti Konstantin zkonstruoval cyrilici a
vytvoil nov psmena podle eckho vzoru. Vznik hlaholice u zde (zejmna pod vlivem
Durychovm) posunul zpt do 11. stol. Protoe tehdy byl vDalmcii Metodj povaovn
za kace (Gta a arina), bylo star psmo cyrilice pepracovno na hlaholici a ta pipsna
sv. Jeronmovi. Stt se to mlo vletech 1060 1224, tehdy vznikl onen Rbsk alt.
Vdruhm zpracovn zr. 1792 Dobrovsk svj pvodn nzor nemn, pouze roziuje
18
Srov. Glagolitica, o.c. 15-20. Dobrovsk tu mj. vyslovil politovn nad tm, e pi vahch o tomto
alti Dobner ovlivnil svho dovho bratra, piaristu M. imka, take tento se ve svm oznmen
zamlenho dla o slovanskm jazykozpytu vyslovil pro vt st hlaholice. imkova kniha vak
nikdy nevyla.
19
O tom strun psal Durychovi 9. 5. 1794.
20
O tto cest informoval Dobrovsk ve spisku Literarische Nachrichten von einer Reise nach Schweden
und Russland. Praha 1796.
21
Prvn verze tohoto dla vyla pod nzvem Geschichte der bhmischen Sprache r. 1791 vNeuere
Abhandlungen der K. Bhmischen Gesellschaft der Wissenschaften voddle Zur Diplomatik,
Altertumskunde und Geschichte II, 311 364; druh knin r. 1792 pod titulem Geschichte der
Bhmischen Sprache und Literatur; tet zpracovn Geschichte der bhmischen Sprache und ltern
Literatur bylo mnno jako prvn dl zpracovvajc ltku do r. 1536, pot ml nsledovat dal dl,
kter Dobrovsk ji nenapsal. Vechny verze souhrnn vydal B. Jedlika (1936).
11.p65 126 04. 10. 04, 16:06

argumenty. Prvenstv cyrilice je veobecn uznvno, pouze Dobner raz zcela novu hypotzu
o tom, e toto vpodstat eck psmo je pozdj. Podle Dobrovskho je vak
nepravdpodobn, e pvodn psmo by bylo nov konstruovno: logitj je, e pvodn
psmo bylo pevzat. Nov dodv podrobnosti o Rbskm alti, pevzat od Karamana
prostednictvm Alterovm. Dobner tuto domnlou pamtku povaoval za hlaholskou, ale
Dobrovsk mn, e byla opsna zcyrilskho originlu. Co se tk slovansk bohosluby
vechch, soud Dobrovsk, e sv. Prokop r. 1030 pivedl zChorvatska nebo zDalmcie
nkolik mnich, nejspe uprchlk, kte nauili esk eholnky slovanskmu psmu, tj.
cyrilici. Slovanskou bohoslubu omezuje Dobrovsk pouze na Szavsk klter. Ve vydn
zr. 1818 potvrzuje a dle upravuje sv pvodn vklady: o hlaholsk abeced tvrd, e byla
ji od potku konstruovna podle dalmatskho ne. Cyrilice pouvali od r. 860 Bulhai
a Srbov, od Vladimrova ktu Rusov a jin Slovan, kte slouili liturgii podle eckho
obadu. Teprve po 350 letech njak Dalmatinec piel na mylenku vytvoit slovansk
misl latinskho obadu a zcyrilskch liter vytvoil novou abecedu. Knmu se pipojili
dal vlastenet kn, proto vytvoil jet brevi, kam zaadil alt podle ji existujcho
cyrilskho pekladu, ale upravenho podle Vulgty. Tehdy byla vytvoena falen povst
o Jeronmov autorstv.
Ve Slovance zr. 1814 si Dobrovsk navc klade otzku, zda Dalmatinci mli peloenu
celou bibli. Jeho odpov je zporn Cyril peloil jen alt, evangelia a snad i apotol,
ale Dalmatinci vytvoili vlastn liturgii u ve 13. stol. Peklad vech biblickch knih nebo
jejich vtiny nelze prokzat.22 Pi tto pleitosti se Dobrovsk zmiuje i o rusifikaci
chorvatskch hlaholskch misl a brevi, zavedenou R. Levakoviem a M. Karamanem
v18. stol. na ntlak kongregace De propaganda fide. Tehdy se rozhodlo, e titn liturgick
knihy, a cyrilsk nebo hlaholsk, kter mly slouit jak rutenskm, tj. ukrajinskm, mnichm,
tak chorvatskm hlaholm, maj bt jazykov jednotn.23 To Dobrovsk povaoval
pochopiteln za nesprvn, protoe liturgick jazyk vchodnch Slovan neztotooval
sjazykem chorvatskch hlahol.
Vklady o hlaholici, jak je podv ve Slovance, jsou vpodstat strunjm vtahem
zmnnho ji spisku Glagolitica zr. 1807. Pi rozshlch polemikch o pvodu st hlaholice,
ponaje Assemanim a po Dobrovskho slouil jako argument onen Nikolv Rbsk alt,
kter vlastn nikdo nikdy nevidl.24
Zbv strun se zmnit o tom, kter hlaholsk pamtky Dobrovsk znal. Cel ivot se
po nich sice piln pdil, ale tch, kter mohl vidt na vlastn oi a srovnat je spamtkami
cyrilskmi, poppad seckmi a latinskmi originly, a tak mnoho nebylo. Nejlpe znal
chorvatsk hlaholsk tisky, celkem dobe prvotisky od potku a do reformace, vInstitucch
nemluv vbec ji o tiscch ze 17. stol., zvlt Levakoviovch, kter znal ji dvno.25
VGlagolitikch podv seznam nkolika, tj. 12 hlaholskch tisk, hlavn misl a brevi,
navc i proslul Karamanovo Azbukividarium, vydan vletech 1629 a 30, druh vyd. 1753.
Lze ci, e znal hlaholsk tisky lpe ne rukopisy. O rukopisech zskal lep pehled na
22
Slovanka I, 1814, 57 - 58
23
Tto problematice se podrobn vnuje prce V. Babi (2000). Srov. M. Japundi (1995: 180-182).
Hlavnm dozorem vydvn vech slovanskch liturgickch knih, tedy i hlaholskch, byl poven
ukrajinsk biskup Metodije Terlecki. Proto tak byl Karaman posln r. 1732 do Moskvy, kde pobyl 5 let.
24
B. Kopitar ve svm spise Glagolita Clozianus. Vindobonae 1836 uvd, e je politovnhodn, e tento
kodex, kter je tak pesn datovn, pln zmizel.
25
Mezi prvnmi byl zvl. asoslov rimski (m 1648), kter byl rusifikovn.
11.p65 127 04. 10. 04, 16:06

128 Zoe Hauptov
svch cestch do Vdn, kde prostudoval zejmna Misl Novakv, zr. 1368, Brevi Vta
zOmilje (1396, vInstitucch uvd bez data), nedatovan misl (tj. Misl Rosk)26 , alt
skantiky 1463 (tj. Fraiv), liber Kvadrige dictus tractans de fidei articulis 1493 a
Expositio evangeliorum 1503.27 Zprask Nosticovy knihovny znal tzv. Lobkovick alt.
Neznm korespondent, patrn Christian Siebenkees, knihovnk a profesor literatury (1753
1841) mu poslal r. 1812 k posouzen 2 listy fragmentu mislu, kter Dobrovsk sprvn uril
a peetl a tak zaadil mezi ukzky hlaholskch rukopis.28 Vtchto ukzkch uveejnil
tak vatky vcyrilskm pepise zLobkovickho alte, Mislu Novakova, Brevie Vta
zOmilje a Roskho mislu a Oten ztitnho mislu 1483. Vechny tyto ukzky jsou
pepsny do cyrilice (Dobrovsk byl vlastn prapvodcem pepisu hlaholskch pamtek
do cyrilice), opateny kritickm apartem, jedn-li se o biblick msta, jsou srovnvny i
srukopisy cyrilskmi. Dobrovsk znovu zdrazuje, e pvodn cyrilsk peklad byl
pozen ze Septuaginty, hlaholsk texty pak maj pozdji vnesen opravy podle Vulgty.
ZAssemanova evangelie pin pouze ti evangeln vere (J 1,13), kter uvedl Karaman
ve svm polemickm rukopise. Dobrovsk houevnat trv na tom, e Assemanova datace
do 11. stolet je myln a klade pamtku nadle do 13. stol. Cyrilsk ppisek na fol. 46 c/d,
jeho sprvn znn je o papas ivani kravonosi pisa evan()gelie sie29 je
dkazem, e kodex byl pvodn psn cyrilic.
Vklad o staroslovnskm jazyce je vInstitucch zaloen na pamtkch cyrilskch
pevn rusk provenience. Ty Dobrovsk vbec povaoval za pvodnj a tak je mnohem
lpe znal. Hlaholsk pamtky mu byly dal fz, zcyrilsk odvozenou. Jeho nzor na adu
let ovlivnil slavistiku, i kdy nkte ji mli odvodnn pochyby (Dobner, Durych, Kopitar,
na konci svho ivota i afak). Pinou toho bylo, e prkopnick slavistika byla zaloena
pedevm na historick argumentaci. Konkrtn jazykov rozbor nejstarch pamtek, kter
zakladatel asto na vlastn oi ani nevidli (pedevm se to tk Assemanova evangelie),
nebyl jet vypracovn. Dobrovsk jej sice programov vyadoval, kdy vInstitucch
napsal sine auctoritate codicum nihil statuisse, ale to do znan mry bylo pro tehdej
slavisty zbonm pnm. Konec konc i sammu afakovi se vytkalo, e jeho dkazy o
vtm st hlaholice jsou spe historick ne paleografick a jazykov. Nelze se tedy divit,
e se po adu desetilet argumentovalo rukopisem, kter vlastn ani reln neexistoval.
Bylo vak teba jet nkolika desetilet ktomu, aby se vvoj bdn o staroslovntin
dostal na cestu, kterou Dobrovsk sice vidl ped sebou, ale ve sv dob nemohl svou
pedstavu naplnit.
26
Srov. Institutiones linguae slavicae dialecti veteris. Vindobonae 1822, XXX; Viz Birkfellner (1975:
27). Oba rukopisy uvd i V.F. Durych, Bibliotheca slavica I, Wien 1795.
27
Tj. Quadriga Spirituale Mikule zOsima, srov. Birkfellner (1975: 70-71) a vklad na evangelia,
tamt 7172.
28
Srov. Institutiones 702; Viz t B. Ryba 1928.
29
Viz Kurz 1955: 92; Dobrovskho citt ztet ruky je pepsn do latinky.
11.p65 128 04. 10. 04, 16:06

Literatura:
Babi, V. 2000. Vpliv vzhodne cerkevne slovanine na hrvake glagolske tekstove v 17. in 18.
stoletju. Ljubljana: Znanstveni intitut Filozofske fakultete.
Bechyov, V. 1963. Josef Dobrovsk a esk bulharistika. Potky poznvn Bulharska a
bulharskho jazyka u ns. Rozpravy eskoslovensk akademie vd. Seit 11. ronk 73.
Praha: Nakladatelstv SAV.
Birkfellner, J. 1975. Glagolitische und kyrillische Handschriften in sterreich. Wien: Verlag der
sterreichischen Akademie der Wissenschaften.
Jagi, V. 1910. . :
.
Jagi, V. 1912. Tomko Marnavi als Flscher des angeblich im J. 1222 geschriebenen glagolitischen
Psalters. Archiv fr slavische Philologie 33, 111-134.
Jakubec, J. 1911. Dobrovsk. J. Hanu, J. Jakubec, J. Othal, J. Vlek. Literatura esk devatenctho
stolet. Dl prvn. Od Dobrovskho kJungmannov kole bsnick. Druh vydn, opraven
a doplnn. Praha. Jan Laichter.
Japundi, M. 1995. Tragom hrvatskoga glagolizma. Zagreb: Kranska sadanjost.
Jedlika, B. 1936. Josef Dobrovsk. Djiny esk ei a literatury vredakcch zroku 1791, 1792 a
1818. Praha: Komise pro vydvn spis Josefa Dobrovskho pi Krlovsk esk spolenosti
nauk.
Kurz, J. 1955. Evangeli Assemanv. Kodex Vatiknsk 3. slovansk. Dl II. vod, text vpepise
cyrilskm, poznmky textov, seznam ten. Praha: Nakladatelstv eskoslovensk akademie
vd.
Patera, A. 1895. Vzjemn dopisy Josefa Dobrovskho a Fortunata Duricha zlet 1778-1800. Praha:
esk akademie csae Frantika Josefa pro vdy, slovesnost a umn.
afak, P. J. 1853. Pamtky hlaholskho psemnictv. Praha: Tiskem cs. krl. dvorsk knihtiskrny
synv Bohumila Haase.
Ryba, B. 1928. Mnichovsk glagoliticum svkladem a dopisem J. Dobrovskho. Listy filologick 55,
255-257.
Ryba, B. 1953. Josef Dobrovsk jako textov kritik. B. Havrnek, J. Dolansk. Sbornk studi
kdvoustmu vro narozen. Praha: eskoslovensk akademie vd, 197-226.
Vajs, J. 1929. Dobrovsk a biblick kritika. J. Hork, M. Murko, M. Weingart. Josef Dobrovsk
1753-1829. Sbornk stat kstmu vro smrti Josefa Dobrovskho. Praha: Slovansk semin
University Karlovy, 135 sq.
Vajs, J. 1932. Rukov hlaholsk paleografie. Uveden do kninho psma hlaholskho. Praha: Slovansk
stav.
ZUSAMMENFASSUNG
JOSEF DOBROVSK UND DIE KROATISCHE GLAGOLIZA

Die Tatsache, da Josef Dobrovsk (1753-1829) bis zu sein Lebensende die Prioritt der Glagoliza
ablehnte, verdunkelt seine Bedeutung fr das Studium der kroatisch-glagolitischen Denkmler. Die
alte (runde) Glagoliza war zu jener Zeit nur von zwei Denkmlern bekannt, vom Abecedarium
bulgaricum und vom Codex Assemanianus, dessen Handschrift Dobrovsk niemals sah, er kannte nur
die Kopitarschen Auszge, von denen meinte er, das Evangelium sei von der kyrillischen Vorlage
11.p65 129 04. 10. 04, 16:06

130 Zoe Hauptov
abgeschrieben. Gleichzeitig durchlas und durchforschte er die ganze Reihe von kroatischen
Manuskripten darunter Brevier des Vitus aus Omialj, Mebuch des Frsten Novak, Psalterium
Vindobonense, Psalterium Lobkoviczianum und eine Menge von Inkunabeln. Es ist kein Wunder, da
er die glagolitische Schrift fr Produkt des hohen Mittelalters hielt und seinen Ursprung in die Jahre
um 1252 stellte. Er wute die kritische Ttigkeit Levakovis richtig zu schtzen und seine
Revisionsversuche lehnte er ab. Er sah, da der glagolitische Psalter mit dem kyrillischen Texte im
Wesentlichen bereinstimmte.
Klov slova: hlaholice, charvtskohlaholsk pamtky, vztah cyrilice a hlaholice, Josef Dobrovsk
Schlsselwrter: Glagoliza, kroatisch-glagolitische Denkmler, Beziehung zwischen Kyrilliza und
Glagoliza, Josef Dobrovsk
11.p65 130 04. 10. 04, 16:06

.
()

. ,
,
,
, , ,
- ,

, 1865 .
.
1884 . . 6-
, ,
, ! <> , ,
. , ,
.

. ,
XIX ,

( ) (1818-1894).
.. ,

; ,
; ,
,
, -
.1
140
,
,
Matica Hrvatska,
1
1895: 103.
12.p65 131 04. 10. 04, 22:02

132 .
Knjievnik (asopis za jezik i povijest hrvatsku i srpsku i prirodne

znanosti. T.I-III. Zagreb, 1864-1866).
,
, , ,
.
(Rad, Ljetopis .).
, .
.
1855 ., .
, . .

. .
.
,
, . XIII IV

. . XV XVI
:
, , .. ,
, .
,
. .
( 1857
. , ) .
-, Arkiv za poviestnicu
jugoslavensku, .2
. . ,
.3 1856 .
Pregled glagoljske crkvene knjievnosti s osobitim obzirom
na svjeto pismo i liturgike knjige.4 2-
.
, .5
.6 .
,
.7 1861 .
Slovjensko pismo8 ,
,
. Tisunica, 1000-
2
.: Smiiklas 1895a: 157-219.
3
Raki 1875a.
4
Raki 1856.
5
Raki 1857-1859.
6
Raki 1860.
7
Raki 1865.
8
Raki 1861.
12.p65 132 04. 10. 04, 22:02

133
, . ,
,
.9
.10 .
.11 1881 . XIII
,
., .12
.
, 15 .
, , . .
. .
.13
.14
.
, .
, , ,
- ,

. 5 1865 . . -
.15
, .
, .. (1867
.), .. .. (1870 .), .. (1879 .), .. (1882 .),
- - .. (1870 .), ...
. ,
. , -
. .
.
.16
() .
, ,
.17
, .
. .
,
.
, . .
.., .., .., .., ..,
9
Raki 1863.
10
Raki 1890a. Raki 1891a .
11
1894b: 92.
12
.
13
Raki 1869. . : Raki 1931.
14
1895: 106.
15
.: 1974: 373.
16
Smiiklas 1895b: 88.
17
Raki 1867: 49.
12.p65 133 04. 10. 04, 22:02

134 .
.., .., .., .., .., ..,

.., .., .., .., ..,
.., .., .., ... .
.18
. .
.
, , ,
19, 20 .
. :
.. 21 , .. 22 , .. 23 , .. 24 ,
..25, ..26, ..27, ..28,
..29 .30. ..
.. .31
.
<>
, ,
.32 . ,
.
1884 . . .
. VI
, .
. 33 12 :
, ,
. , ,
<...>.
,
, .
18
. 130
, , 45
. .: 1978: 172 173.
19
XIX . .., .., .., ..,
.., .., .., .., .., ..,
.., .., .., .., .., ..,
.., .., .., .., .., ..,
.. ...
20
Raki 1855. Raki 1875b: 190 - 191. Raki 1876: 18, 298 - 300; 19, 314 - 318. Raki
1881a: 621. Raki 1881b: 676.
21
Raki 1880: 160 - 177.
22
Raki 1881c: 176.
23
Raki 1881d: 176.
24
Raki 1881e: 676.
25
Raki 1882a: 208 - 225.
26
Raki 1882b: 362 - 365.
27
Raki 1890b: 114 - 124.
28
Raki 1891b: 12 - 14.
29
Raki 1892: 72 - 73.
30
Raki 1881f: 756.
31
Raki 1877: 200 - 227. Raki 1888: 12 - 153.
32
1894b: 92.
33
. (1815 1905) , .
12.p65 134 04. 10. 04, 22:02

135
...34 .
: ,
.
35 , .36 ,
. .37
, . ,
..
... . . 1 .
.
12 . ..,
- :
, . ,
, . ,
. .
.38
.
... .
, :
,
. .
.
<...>,
, - , , ,
.39 .., .. ..

. Pozor : , , -
, . -,
-. ,
: .
,
, . <...>
, ,
, , , , ,
.40
. . :
; ,
, , .
. , - -
34
Korespondencja 1930: 141 - 142.
35
(1844 1925), ,
1877 1888 . , 1898 . .
36
() 1884.
37
Raki 1885: 122 - 191.
38
Korespondencja 1930: 142.
39
() 1884.
40
Pozor (), . : 1884: 9.
12.p65 135 04. 10. 04, 22:02

136 .
" ".41 , , :
<> ,
, , .42
Vienac .
,43
.44 ,45
:
, . ,
. .
. <...> .46 ,

, .
. , -,

...
.. .. 5 (17) 1894 . ..
: . , .
, ,
. .
. 17 .47 ..
,
.48
.
..: . ,
49 ..:
. 50 ,
...51 160-
...52
.
. ,
, , .53
.
41
Korespondencja 1930: 142.
42
1894b: 93.
43
Raki 1886.
44
Raki. 1886: 52.
45
() (1834 1908), ,
, . 1869 1870
() , 1893 1899 .
46
1960: 313.
47
1948: 166 - 167.
48
1894a 1894b: 86 - 98.
49
1895: 103 - 150.
50
1894: 325 - 334.
51
1876: 392 - 394.
52
1978: 156 - 199.
53
.., .
.., .., .., .., ..,
.., .., .. .. :
.. 1978: 174 - 198.
12.p65 136 04. 10. 04, 22:02

137

1974. (Raki Franjo). .
1. , 373.
, .. 1894. . .
XXXI, 325 - 334.
, .. 1948. .. 5 (17) 1897.
. , 166 - 167.
, .. 1894a. - (). 50, 19 20 .
, .. 1894b. - ().
, 86 - 98.
, .. 1876. ( Raki). 51. .
-, 392 - 394.
, .. 1884.
. .- 12
II, 9.
, . 1960. h . . , 313.
() 1884, 3074 18 (30) .
Raki, F. 1855. Prvi dolazak Rusa u Carigrad. Neven 8 - 10.
Raki, F. 1856. Pregled glagoljske crkvene knjievnosti s osobitim obzirom na svjeto pismo i liturgike
knjige. Katoliki list 34 - 35.
Raki, F. 1857-1859. Vijek i djelovanie sv. Cirila i Methoda, slovjenskih apotolov. Sv. I - II. U
Zagrebu.
Raki, F. 1860. Mikloieva radnja o Glagolita Clozianus. Narodne Novine 199.
Raki, F. 1861. Slovjensko pismo. U Zagrebu.
Raki, F. 1863. Knjievni rad sv. Cirila i Methoda. Tisunica slovjenskih apotola sv. Cirila i Methoda.
Zagreb.
Raki, F. 1865. Assemanov ili vatikanski evangielistar. U Zagrebu.
Raki, F. 1867. Rad JAZU I, 49.
Raki, F. 1869. Bogomili i Patareni. Rad VII, VIII, X.
Raki, F. 1875a. Starohrvatski glagolski nadpis u crkvi sv. Lucije kod Bake na Krku. Starine VII.
Raki, F. 1875b. Sastanak starinara u Kijevu. Vienac 12, 190 - 191.
Raki, F. 1876. O izuavanji ruskih narodnih pjesama i njihovih izdanijah. Vienac 18, 298 - 300;
Vienac 19, 314 - 318.
Raki, F. 1877. Mihajlo Petrovi Pogodin. Nekrolog. Rad JAZU XXXVIII, 200 - 227.
Raki, F. 1880. Ruski historik Sergij Mihajlovi Solovjev. Nekrolog. Rad JAZU LIV, 160 - 177.
Raki, F. 1881a. itanje u Petrogradu o dubrovakom pjesniku A. Gledjeviu. Vienac 39, 621.
Raki, F. 1881b. Peti arkeologijski kongres ruski. Vienac 42, 676.
Raki, F. 1881c. Aleksij Pisemskij. Vienac 11, 176.
Raki, F. 1881d. Todor Dostojevskij. Vienac 11, 176.
Raki, F. 1881e. Spomenik Nikoli Gogolu. Vienac 42, 676.
Raki, F. 1881f. Vaso Veresagin. Vienac 47, 756.
Raki, F. 1882a. Aleksandar Aleksandrovi Kotljarevskij. Nekrolog. Rad JAZU LX, 208 - 225.
Raki, F. 1882b. I.S.Aksakov i M.N.Katkov. Sa slikama. Vienac 23, 362 - 365.
Raki, F. 1885. esti arkeoloki sastanak u Odesi. Rad JAZU. LXXVI, 122 - 191.
Raki, F. 1886. Putne uspomene o Rusiji. Pie Franjo Raki Vienac 3 - 52.
Raki. F. 1888. Nikolaj Ivanovi Kostomarov. Ljetopis Jugoslavenske akademije 3, 12 - 153.
Raki, F. 1890a. Glagolitica. Vienac 30.
Raki. F. 1890b. Petar Aleksejevi Lavrovskij. Ljetopis 5, 114 - 124.
Raki, F. 1891a. Glagolski spomenik vojvode Hervoja. Vienac 29.
Raki, F. 1891b. Grigorij Petrovi Danilevskij. Vienac I, 12 - 14.
12.p65 137 04. 10. 04, 22:02

138 .
Raki, F. 1892. Josip Josipovi Pervolf. Vienac 5, 72 - 73.

Korespondencja 1930. Korespondencja Raki Strossmayer 3. Zagreb, 141 - 142.
Raki, F. 1931. Borba junih slovena za dravnu neodvistnost. Bogomili i Patareni.
j . 87. .
, .. 1978. . -
XIX . .
.
Smiiklas, T. 1895a. Pisma Franje Rakoga pisana Ivanu Kukuljeviu iz Senja i Rima od g. 1856
1860. ivot i djela d-ra Franje Rakoga. Napisao Tade Smiiklas, pravi lan Jugoslavenske
Akademije. U Zagrebu, 157 - 219.
Smiiklas, T. 1895b. ivot i djela d-ra Franje Rakoga. Napisao Tade Smiiklas, pravi lan
Jugoslavenske Akademije. U Zagrebu. 88.
(). 1884, 246 8 .
, .. 1895. . ,
. 12. , 103 150.
( ) . .: , .. 1895.
. . . . ,
. 12. , 141 - 150.
SAETAK
FRANJO RAKI I RUSIJA

Doktor Franjo Raki prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u Rusiji je bio
nadaleko poznat, a njegovi su radovi dobili zaslueno priznanje. Znanstvenik je bio izabran za poasnoga
lana petrogradskoga, moskovskoga, kijevskoga i odeskoga sveuilita, a bio je i poasni lan Petrogradskoga
slavenskoga dobrotvornog drutva (Sankt-Peterburgskoe slavjanskoe blagotvoritelnoe obestvo),
Moskovskoga arheolokog drutva (Moskovskoe arheologieskoe obestvo) i Kijevskoga povijesnog
drutva Nestora ljetopisca (Kievskoe istorieskoe obestvo Nestora letopisca). Za dopisnoga lana
Ruske akademije nauka, Odjela ruskoga jezika i jezikoslovlja, Raki je bio izabran 1867. g. Iz pera Franje
Rakoga poteklo je niz lanaka o Rusiji i ruskim znanstvenicima, od kojih se s mnogima dopisivao. Ta je
korespondencija znaajna kako za povijest slavistike, tako i za karakterizaciju znanstvene suradnje
petrogradske Akademije nauka i zagrebake Akademije znanosti i umjetnosti. Od ruskih znanstvenih
djelatnika, lanovi zagrebake Akademije znanosti i umjetnosti bili su: I. I. Sreznevskij, P. Pogodin, A. A.
Kunik, K. Ja. Grot, D. I. Mendeleev; a dopisni lanovi P. A. Lavrovskij i S. M. Solovev.
Raki je 1884. g. primio poziv za sudjelovanje u radu VI. Arheolokoga kongresa u Odesi, na kojemu
je bio predsjedavajui jednoga od zasjedanja. Na povratku Raki se zaustavljao u Kijevu, Moskvi i
Petrogradu. U Petrogradu su prijatelji i tovatelji Rakoga u njegovu ast priredili ruak povodom
kojega se u hrvatskome tisku pojavila izjava da e znanje ruskoga jezika otkriti Hrvatima iroko polje
ruske knjievnosti koja nam je do danas slabo dostupna, a mi i ne slutimo kako je bogata.
U Rusiji je Raki proveo mjesec dana. U pismu Strossmayeru izvijestio je: Rusiju treba vidjeti! ()
Doputovao sam u Rusiju knjievno dobro pripremljen; no moram priznati, da sve, to sam sam vidio,
daleko nadmauje moje predodbe. Sjeanja na putovanje u Rusiju Raki je objavio u asopisu
Vijenac, obiljeivi dane provedene tamo jednima od najsretnijih u njegovu ivotu.
Prevela Anica Vlai-Ani
% F. Rahki, xorvatsko-rossijskie otnoweniq, korrespondenciq, istoriq
slavistiki
Kljune rijei: F. Raki, hrvatsko-ruski odnosi, korespondencija, povijest slavistike
12.p65 138 04. 10. 04, 22:02

Ivan Bakmaz
(Zagreb)
BIBLIJSKA ITANJA U HRVATSKOGLAGOLJSKIM

BREVIJARIMA
Na temelju bibliografske obrade korpusa od dvadesetitri hrvatskoglagoljska brevijara prikazuje se

u kojem su opsegu u pojedinim brevijarima prisutni biblijski tekstovi iz Knjige Postanka, Knjige
Izlaska, Prve knjige o Samuelu, Druge knjige o Samuelu, Prve knjige o kraljevima, Druge knjige
o kraljevima, Propovjednika, Knjige mudrosti, Knjige Sirahove, Joba, Tobije, Judite, Estere,
Prve knjige o Makabejcima, Druge knjige o Makabejcima i novozavjetne Apokalipse.
Meunarodna biblijska komisija pokrenula je prouavanje staroslavenske Biblije u nadi

da e prikupljena saznanja omoguiti rekonstrukciju Staroslavenske Biblije. Prof. Hamm e
s pravom isticati da hrvatski glagoljski brevijari imaju osobito znaenje za nau kulturnu
prolost i za slavensku filologiju po tome, to su se u njima sauvali i dragocjeni prijevodi
starozavjetnih knjiga, Apokalipse, razliitih homilija i drugih lekcija, koji su ili potpuniji, ili
su sauvali veu starinu od slinih lekcija u irilskim kodeksima.1 Zato je posve razumljivo
da se u Staroslavenskom institutu sustavno radi na bibliografskoj obradi hrvatskoglagoljskih
misala i brevijara, kako bi se utvrdio maksimalni opseg prisutnih biblijskih tekstova. Potrebno
je napomenuti da bibliografska obrada ne obuhvaa samo biblijska itanja. Ve je Tandari
postavio kriterij da se u opisu liturgijskih kodeksa ne smije pruiti manje obavijesti negoli
ih daju Vajsovi ili tefanievi opisi glagoljskih rukopisa. 2 Tako bibliografska obrada mora
obuhvatiti sve znaajnije tekstove. Uz biblijske perikope navode se sermoni i homilije s
incipitima, takoer i himni.
Biblijska itanja u misalima i brevijarima variraju po opsegu biblijskog teksta. Misalska
itanja uglavnom u standardnom opsegu prenose tekstove iz Evanelja, dok su razlike
neto izraenije u itanjima iz poslanica i Djela apostolskih. U brevijarima su posve reducirana
itanja iz Evanelja, samo nas perikope uvode u teme homilija. Meutim, u brevijarima
uoavamo neoekivano velike varijacije u opsegu starozavjetnih tekstova. Zato smo odluili
da na korpusu od dvadesetitri brevijara utvrdimo u kojem su opsegu u pojedinim brevijarima
prisutni tekstovi iz Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Prve knjige o Samuelu, Druge knjige o
1
Hamm J. 1958. Judita u hrvatskim glagoljskim brevijarima, Radovi Staroslavenskog instituta 3 : 136
2
Tandari J. 1977. Hrvatskoglagoljski Padovanski brevijar, Slovo 27 : 130
13.p65 139 04. 10. 04, 16:09

140 Ivan Bakmaz
Samuelu, Prve knjige o kraljevima, Druge knjige o kraljevima, Propovjednika, Knjige mudrosti,
Knjige Sirahove, Joba, Tobije, Judite, Estere, Prve knjige o Makabejcima i Druge knjige o
Makabejcima. U taj niz starozavjetnih tekstova uvrstili smo i novozavjetnu Apokalipsu,
budui da se i kod Apokalipse mogu uoiti velike razlike u opsegu prisutnoga biblijskog
teksta. U dodatku donosimo tabelarni prikaz u kojem razvrstavamo brevijare po duljini
prisutnih biblijskih tekstova.
U raspravi Judita u hrvatskim glagoljskim brevijarima Hamm se takoer susreo s
injenicom da se tekst Judite ne nalazi u identinom obimu u svakom od esnaest kodeksa
koje je uzeo u razmatranje. Evo Hammova objanjenja: Ove ovako velike razlike u opsegu
uvjetovane su bilo tipom brevijara, bilo individualnom obojenou, koja je glagoljskim
brevijarima, kao i crkvenim knjigama uope, bila svojstvena prije reforama, koje je proveo
crkveni sabor u Tridentu. Lekcije su u jednima bile krae, u drugima dulje i samo u nekima
potpune... 3 Tako e Hamm korpus od esnaest brevijara razvrstati u tri tipa. Kraem tipu
pripadali bi sljedei brevijari: SP (Rom), Vat19, Vat10, Metr, Pm, a od tiskanih brevijara Baromi
i Brozi. Duljem tipu pripadaju Ljublj. 163 a/2, Vb2, Draguki, Vinodolski, a u trei tip s
najduljim ili potpunim itanjima ulaze sljedei brevijari: Vb1, Vat5, VO, Mos, N1, N2. Hamm
odmah upozorava : Krivo bi bilo misliti, da je za podjelu i za duljinu bio mjerodavan samo
tip, kojemu je neki brevijar pripadao, jer bi tada isto mjerilo moralo vrijediti i za druge
tekstove u istom rukopisu... Jedni bi rukopisi redovno (u Temporalu) morali imati samo
kraa, drugi dulja, a trei puna ili priblino puna itanja. 4 Meutim, zapaa Hamm, kod
Knjige o Jobu spomenuti poredak je ve drukiji a kod Knjiga Makabejskih raspored e
opet biti drugi. Odmah moemo rei da je naa analiza korpusa od dvadesetitri brevijara,
iako obuhvaa mnogo iri izbor biblijskih tekstova, potvrdila Hammovu podjelu na tri tipa
brevijara.
Knjiga Postanka prisutna je u veini brevijara s minimalnim opsegom teksta. Lekcije
obuhvaaju izvjetaj o stvaranju (glava 1 i 2), o pokvarenosti svijeta i Noinu pripremanju
arke (glava 6), Abrahamovu pozivu i seobi u Egipat (glava 12), epizoda kako Jakov prijevarom
dobiva oev blagoslov (glava 12) i kako braa prodaju Josipa (glava 37).
Meutim, u nekim brevijarima uoavamo nastojanje da se donese sadraj cjelokupne
Knjige Postanka, dakako, s mnogim kraenjima i parafrazama. Tako Vrbniki 3 brevijar s
mjestiminim kraenjima kontinuirano prati tekst sve do 32, 11 kada se zbog lakune tekst
prekida da bi se nastavio s 50, 1. Ali, ono to nedostaje Vrbnikom3 gotovo u cijelosti
nadopunjuje VO (37, 1 33, 39, 1 50, 2). Tako kombinirajui sauvane dijelove teksta iz dva
brevijara dobivamo gotovo cjelokupnu Knjigu Postanka. Nedostaju samo glave 33 36 i 38,
dakle, epizoda o susretu Jakova i Ezava, o osramoenoj Dini, osveti imuna i Levija, o
Jakovu u Betelu (glava 35), o Judi i Tamari (glava 38) i rodoslovlje Edomaca (glava 36).
U brevijaru VO nalazimo i najvie teksta iz Knjige Izlaska. Dok je u veini brevijara
prisutan samo izvjetaj kako Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz egipatskog
suanjstva i Mojsijeva poslanja (glava 3,1 4, 11) VO donosi i izvjetaj o Mojsijevu povratku
u Egipat i pojedine epizode s faraonom, kao i zahvalu za izbavljenje.
Maksimalni opseg teksta koji se uzima iz Prve knjige o Samuelu i Druge knjige o Samuelu
je 1,1 3, 21 i nalazimo ga u sljedeoj skupini brevijara : Mos, Drag, N2, VO, Vat5, Vb1, Vb2, Vb3,
Dabarski i Padovanski. U veini ostalih nalazimo samo izmeu desetak i dvadesetak redaka.
3
Hamm J. Ibid. :106
4
Hamm J. Ibid. :106
13.p65 140 04. 10. 04, 16:09

Biblijska itanja u hrvatskoglagoljskim brevijarima 141
Navedena skupina brevijara sadri i maksimalni opseg teksta iz Prve knjige o kraljevima,
ali je on veoma skroman (1, 1 47). Ali nas zato Vb2 iznenauje mnogo duim lekcijama iz
Druge knjige o kraljevima, biblijski se tekst prati sve do osamnaeste glave, s napomenom da
samo prve glave imaju cjelovit tekst, a ostale dobrano kraene s parafraziranjem sadraja.
Propovjednik je sa svega desetak redaka simbolino prisutan u Rimskom, Pamanskom
i Prvotisku brevijara, ali zato potpun tekst ili gotovo potpun nalazimo u ak sedam brevijara
(Dab, N2, Mos, Vat5, opseg 1, 1 12, 14, a Vb2, Vb3, VO opseg 1, 1 11, 5).
U istoj skupini brevijara, ukljuujui i Padovanski, nalazimo i maksimalni opseg teksta iz
Knjige Mudrosti (1, 1 6, 25) i Knjige Sirahove (1, 1 6, 17).
Zanimljivo je da u hrvatskoglagoljskim brevijarima imamo cjelovitu Knjigu o Jobu, Tobiju
i Juditu i to u istoj skupini brevijara (N2, Mos, Vat5) cjelovitu Juditu ima i VO, a vjerojatno je
imao i Dabarski brevijar, budui da mu zbog lakune nedostaje prvih pet glava, a na lakunu
nailazimo i izmeu 9, 16 12, 4.
U navedenim brevijarima nalazimo i maksimalni opseg Estere (1, 1 7, 10), kao i Prve
knjige o Makabejcima (1, 1 5, 68) i Druge knjige o Makabejcima (1, 1 5, 27).
Cjelovitu Apokalipsu nalazimo u sljedeim brevijarima: Vat5, VO, N1, N2, Lab2, Dab.
Vjerojatno su i Draguki i Moskovski imali cjelovitu Apokalipsu, ali budui da su sauvani
nepotpuni primjerci, nedostaju pojedini dijelovi teksta. (u Mosk. je lakuna izmeu 2, 8 6,
12, a u Drag. izmeu 1, 14 3, 9)
Kod Vb1 i Vb2 nakon prvih pet glava slijedi lakuna sve do posljednjih glava (19, 11 22,
21), a kod Vb3 nakon lakune nalazimo posljednje dvije glave (21, 5 22, 20) to takoer
upuuje na mogunost da su sadravali cjelovitu Apokalipsu.
Pogledom na tabelarni prikaz uoavamo da se izdvaja skupina brevijara koji pojedine
biblijske tekstove donose u cijelosti ili gotovo u cijelosti. U tu skupinu moemo ubrojiti
sljedee brevijare: VO, Drag, Mos, Vat5, N2, Dab. U tu bismo skupinu vjerojatno mogli
ubrojiti i Vb3 da se je sauvao koji potpuniji primjerak. U veoma oteenom primjerku nalazimo
samo nekoliko poetnih redaka iz Joba i zavrne glave Apokalipse (21, 5 22, 20), a zbog
lakune nedostaje Judita, Tobija i Estera.
Zatim se izdvaja skupina brevijara s osrednjim opsegom biblijskog itanja (Vb1, Vb2 , Pad,
Mavr, Brib, Lab2, N1).
U treu skupinu moemo izdvojiti brevijare s veoma kratkim biblijskim itanjima (Vat10 ,
Kos ,Vat19 ,Oxf , Pm , Rom, Metr, Prvotisak brevijara , Brozi i Baromi). Zanimljivo je da se
u toj skupini nalaze i tri tiskana brevijara.
Pogled na tabelarni prikaz takoer otkriva da se neki brevijari podudaraju po opsegu
biblijskog teksta , a to moe pomoi u rasvjetljavanju filijacijskih odnosa.
Tu se, kao to se vidi ukrtavaju dva principa, jedan, formalna duljina teksta, i drugi
njegova relativna starina. Kod prvoga polazna je toka, da se dulji tekst ne moe izvoditi iz
kraega, kod drugoga da stariji tekst ne moe nastati iz mlaega. Ali Hamm s pravom
upozorava da ...i taj naoko jednostavni oblik, kojemu je samo do opsega i do vremena,
predstavlja u biti vrlo sloen kompleks, koji pretpostavlja unutranje ispitivanje sadraja...
To je ispitivanje kod tekstova kao to su nai, glavni nosilac filijacije. 5 Koliko je utvrivanje
filijacijskih odnosa meu kodeksima kompleksan i zahtjevan proces govori i Hammova
sugestija: Napokon, vrijedno bi bilo utvrditi i to, jesu li ti predloci, iz kojih se prepisivalo,
bili brevijari, ili su to bili dijelovi one (Brckner bi rekao misteriozne) glagoljake Biblije, o
5
Hamm J. Ibid. :108
13.p65 141 04. 10. 04, 16:09

142 Ivan Bakmaz
kojoj se sve odreenije nasluuje, da je postojala, i o kojoj se u posljednje vrijeme opet

poelo pisati. 6
Jedno je sigurno, kod rekonstrukcije staroslavenske Biblije ne moe se zaobii korpus
hrvatskoglagoljskih brevijara, upravo zbog obilja biblijskih tekstova, koje u njima nalazimo.
ZUSAMMENFASSUNG
BIBLISCHE LESUNGEN IN KROATISCHGLAGOLITISCHEN BREVIEREN

Die internationale biblische Kommission regte die Erforschung der altslawischen Bibel an, so beschftigt
man sich auch im Altslawischen Institut kontinuierlich mit der bibliographischen Bearbeitung der
kroatischglagolitischen Missalen und Brevieren, um den maximalen Umfang der bersetzten biblischen
Texte festzustellen. Die biblischen Lesungen in den Missalen und Brevieren variieren gem dem
Umfang der biblischen Texte. Die Lesungen der Missale, hauptschlich im Standardumfang, bertragen
Texte aus den Evangelien, wobei die Unterschiede etwas deutlicher in den Lesungen aus den Episteln
und Apostelschriften sind. In den Brevieren sind die Lesungen aus den Evangelien vollkommen
reduziert, nur die Perikopen fhren uns in Themen der Homilien ein. Indessen, in den Brevieren
bemerkt man unerwartet groe Variationen im Umfang der alttestamentlichen Texten. So findet man in
Brevier aus Paman zehn Zeilen aus Job, aus Tobias und Judit nur einige einfhrende Kapitel.
Dagegen, in Brevieren aus Moskau und Vatikan5 sind Job, Tobias und Judit vollstndig. hnliche
Situation ist auch bei der neutestamentlichen Apokalypse.
Mit dem Referat versucht man auf Grund der bibliographischen Bearbeitung, den maximalen Umfang
biblischer Texte in den kroatischglagolitischen Brevieren festzustellen.
Kljune rijei: hrvatskoglagoljski brevijari, biblijska itanja, Stari zavjet, Apokalipsa, bibliografija
Schlsselwrter: kroatischglagolitische Brevieren, biblische Lesungen, das Alte Testament,
Apokalypse, Bibliographie
6
Hamm J. Ibid.: 116
13.p65 142 04. 10. 04, 16:09

BREVIJARI KRATICE
Baromiev brevijar iz 1493. godine Bar
Bribirski brevijar iz 1470 . godine Brib
Broziev brevijar iz 1561. godine Bro
Dabarski brevijar iz 1486. godine Dab
Draguki brevijar iz 1407. godine Drag
Ljubljanski brevijar 163 a/2, 15. stoljee Lab2
Mavrov brevijar iz 1460. godine Mavr
Metropolitanski brevijar MR 161, 15. stoljee Metr
Moskovski brevijar, oko 1442. godine Mos
Novljanski prvi brevijar, 15. stoljee N1
Novljanski drugi brevijar iz 1495. godine N2
Oxfordski brevijar, 15 . stoljee Oxf
Padovanski brevijar, 14. 15. stoljee Pad
Pamanski brevijar, 14. 15. stoljee Pm
Prvotisak brevijara iz 1491. godine Pr Br
Rimski brevijar D 215, 15. stoljee Rom
Vatikanski 5 brevijar, 14. stoljee Vat5
Vatikanski 10 brevijar iz 1485. godine Vat10
Vatikanski 19 brevijar iz 1465. godine Vat19
Vida Omiljanina brevijar, 14. stoljee VO
Vrbniki 1 brevijar, 13. 14. stoljee Vb1
Vrbniki 2 brevijar, 14. stoljee Vb2
Vrbniki 3 brevijar, 15. stoljee Vb3
KNJIGA POSTANKA
Uobiajeni opseg teksta u veini brevijara priblino kao u Padovanskom brevijaru : 1, l 26;
5, 32 6, 22; 7, 1 6; 12, 1 20; 27, 1 19; 37, 2 11
Oxf 1, 1 16; 5, 32 6, 15; 12, 1 12
Vat19 1, 1 21; 5,1 6, 18; 12, 1 17; 17, 1 10; 37, 2 8
Rom 1, 1 12 ; 5, 32 ; 6, 1 13; 12, 1 13; 27, 1 6 ; 37, 2 4 parafraza
Metr 1, 1 23 ; 5, 32 6, 22 ; 12, 1 9 parafraza ; 27, 1 13 ; 37, 2 11 ;
Lab2 1, 1 31 ; 2, 1 25 ; 3, 1 24 ; 4, 1 26 ; 5, 1 32 ; 6, 1 22 ; 7, 1 24 ; 8, 1 9 ;
12, 1 20 ; 13, 1 18 ; 14, 1 24 parafraza ; 15, 1 19 parafraza ; 16, 1 15 ; 17,
1 27 ; 27, 1 29 ; 37, 2 22 ;
N1 1, 1 31 ; 2, 1 25 ; 3, 1 24 ; 4, 1 26 ; 5, 1 32 ; 6, 1 22 ; 7, 1 24 ; 8, 1 22;
9, 1 29 ; 10, 1 11,31 parafraza ; 12, 1 20 ; 13, 1 18 ; 14, 1 24 ; 15, 1 19 ;
parafraza; 16, 1 15 ; 17 , 1 27 ; 18 , 1 33 ; 19, 1 38; 20, 1 18 parafraza ; 21,
1 34 ; 22, 1 24 ; 27, 1 46 ; 28, 1 22 ; 29, 1 27; 37, 2 33 ; glava 38, 39, 40,
41, 42 parafraza
Vb3 1, 1 31; 2, 1 25; 3, 1 24; 4, 1 26; 5, 1 29 ; lakuna 6, 14 22; 7, 1 24;
8, 1 22; 9, 1 29; 10, 1...parafraza ; 11, 1...parafraza; 12, 1 20; 13, 1 18; 14,
1 21; 15, 1 16; 16, 1...parafraza; 17, 1 27; 18, 1 30; 19, 1 36; 20,
1...parafraza; 21, 1 20; 22, 1 19; 23, 1 ...parafraza; 24, 1...parafraza; 25, 19
13.p65 143 04. 10. 04, 16:09

144 Ivan Bakmaz
34; 26, 7 22; 27, 1 27 lakuna 28, 15 22; 29, 1 35; 30, 1...parafraza; 31,
1...parafraza; 32, 1 11 lakuna 50,1
VO 37, 2 33; 39, 1 20; 40,1...parafraza; 41,1...parafraza; 42,1...parafraza; 43,1 31;
45, 1...parafraza; 46,1 7 lakuna 26 31; 48,1 4; 49, 1 12; 50, 1 25.
KNJIGA IZLASKA
Rom 3, 1 5
Pm 3,1 6
Vat10, Vat19, Oxf 3, 1 8
Bar, Bro 3, 1 15
Vb3 1, 1 22 lakuna
Lab2 3, 1 15 ; 4, 1 8
N2, Drag, Vb1, Mos, Vat5 3, 1 4,13
N1 3, 1 22 ; 4 ,1 31 ; 5, 1 23 parafraza; glava 6 13 parafraza
14, 1 31
VO 1, 1 5,21 ; 6, 1...parafraza; 7, 7 12 parafraza; 11, 3 7; 12,
46 47; 13, 17 22...parafraza; 14, 1 31 ; 15, 1 21; 23,
20 25.
PRVA KNJIGA O SAMUELU

Rom 1, 1 5
Oxf 1, 1 17
Mavr 1, 1 19
Pt Br 1, 1 20
Bar, Bro 1, 1 23
Vat19, Metr 1, 1 28
Vat10 1, 1 14; 2, 11 15
Pad 2, 11 3, 11
Pm 1, 1 2, 1
Brib 1, 1 24 ; 2, 11 21
N2, Drag, Vb3, Dab, N1 1, 1 2, 1 ; 2, 11 3, 21
Lab2 1, 1 28 ; 2, 1 36 ; 3 , 1 18
Mos, N1, VO, Vat5, Vb1, Vb2 1, 1 3, 21
DRUGA KNJIGA O SAMUELU

Rom 1, 1 5
Pt Br 1, 1 10
Vat19 1, 1 12
Vat10 1, 1 15
Oxf 1, 1 16
Bar, Bro 1, 1 20
Mavr 1, 1 22
Pm 1, 1 2,1
Brib 1, 1 24 ; 2, 11 21
Metr 1, 1 27 ; 2 , 1 4
Pad 1, 1 2, 23
Vb3 1, 1 2, 26 lakuna 3, 14 21
13.p65 144 04. 10. 04, 16:09

Drag, N2, Mos, VO, Vat5,

Vb1, Vb2, Dab, N1, Lab 2 1, 1 3, 21
PRVA KNJIGA O KRALJEVIMA

Rom 1, 1 5
Pt Br 1, 1 10
Vat10, Vat19 1, 1 14
Oxf 1, 1 17
Bar, Bro 1, 1 18
Mavr 1, 1 20
Brib 1, 1 35
Metr 1, 1 39
Pad 1, 1 41
Dab, Drag, Vb1, Vb2, Vb3, Pm,
N1, N2, Mos, VO, Vat5, Lab2 1, 1 47
DRUGA KNJIGA O KRALJEVIMA

Rom 1, 1 6
Pt Br, Vat10 1, 1 10
Vat19 1, 1 12
Oxf 1, 1 13
Bar, Bro, Mavr 1, 1 17
Mos, Vb1 1, 1 25
Pm 1, 1 2, 2
Pad, Brib 1, 1 2, 9
Metr 1, 1 18 ; 2, 1 23
Dab, Drag, Vat5, N1, N2, Lab2 l, 1 2, 25
Vb3 1, 1 2, 4 lakuna 2, 23 15, 1 par.
VO 1, 1 14, 25 parafraza
Vb2 1, 1 18, 1 parafraza
PROPOVJEDNIK
Rom 1, 1 8
Pt Br 1, 1 11
Pm 1, 1 13
Bro, Bar, Mavr, Vat10, Vat19, Oxf 1, 1 2, 3
Lab2 1, 1 2 , 15
Metr 1, 1 2, 19
Brib 1, 1 18 ; 2, 1 26 ; 3, 1 11
Pad 1, 1 7, 24
Vb1 1, 1 8, 17
N1 1, 1 10, 20
Vb2, Vb3, VO 1, 1 11, 5
Dab, Mos, N2, Vat5 1, 1 12 , 14
KNJIGA MUDROSTI
Rom 1, 1 8
Pt Br 1, 1 14
13.p65 145 04. 10. 04, 16:09

146 Ivan Bakmaz
Pm 1, 1 16
Bar, Bro, Vat19 1, 1 2, 2
Mavr, Vat10, Oxf 1, 1 2, 3
Metr 1, 1 18 ; 2, 1 19
Brib 1, 1 16 ; 2, 1 24
Lab2 1, 1 16 ;2, 1 7 ; 3, 1 16
Dab, Pad, Mos, VO, Vb1,
Vb2, Vb3, N2, Vat5 1, 1 6, 25
KNJIGA SIRAHOVA
Rom 1, 1 10
Pm 1,1 13
Pt Br 1, 1 15
Bar, Bro 1, 1 22
Vat19 1, 1 23
Mavr, Oxf 1, 1 24
Vat10 1, 1 26
Brib 1, 1 30
Metr 1, 1 30 ; 2, 1 17
Dab, N1 1, 1 3, 12
N2, Mos, Vat5 1, 1 3, 14
Lab2 1, 1 16 ; 2, 1 7 ; 3, 1 16
Pad, Vb1, VO, Vb2, Vb3 1, 1 6, 17
JOB
Rom 1, 1 5
Vb3 1, 1 6
Vat10, Pm 1, 1 12
Vat19 1, 1 15
Oxf 1, 1 19
Bar, Bro, Mavr 1, 1 22
Pt Br 1,1 2, 2
Metr 1, 1 2, 6
Pad 1, 1 3, 12
Vb1 1, 1 3, 15
Vb2, VO 1, 1 4, 9
Lab2 1, 1 5, 9
Brib 1, 1 9, 1
N1 1 , 1 13, 14
Dab 1, 1 38, 13 lakuna
N2, Mos, Vat5 1, 1 42, 16
TOBIJA
Rom 1, 1 6
Pad 1, 1 6
Vat 10 1, 1 14
Bar, Bro, Mavr, Vat19 1, 1 16
13.p65 146 04. 10. 04, 16:09

Oxf 1, 1 18
Pt Br 1, 1 23
Pm, Metr 1, 1 2, 8
Lab 2 1, 1 3, 10
Drag, Vb2 1,1 4, 19
VO, Vb1 1, 1 4, 20
Brib 1 , 1 5, 16
Mos, N2, Vat5, N1 1, 1 14, 14
Dabarski nema Tobiju zbog lakune
JUDITA
Rom 1, 1 5
Pt Br 1, 1 16
Vat10, Vat19 1, 1 2,4
Oxf 1, 1 2, 17
Bar, Bro, Mavr 1, 1 2, 20
Metr 1, 1 2, 28
Pm 1, 1 3, 4
Drag 1, 1 5, 1
Lab2 1, 1 5, 4
Brib 1, 1 5, 17
Vb2 1, 1 5, 19
Pad 1, 1 8, 34 ; 9, 16
Vb1 1, 1 15, 15
Dab 6, 1 9, 16 lakuna 12, 4 16, 25
N2, Mos, VO, Vat5, N1 1, 1 16, 25
ESTERA
Rom 1, 1 5
Dab, Vat10, Vb 1 1, 1 10
Metr 1, 7 11
Bar, Bro, Mavr, Pad, Drag, Pm 1, 1 11
Vat19 1, 1 12
Oxf 1, 1 14
Pt Br 1, 1 18
Brib 1, 1 2, 4
N1 1, 1 22 ; 2, 1 18;
Lab2, Vb 2 1, 1 3, 6
N2, Mos, VO, Vat 5 1, 1 7, 10
PRVA KNJIGA O MAKABEJCIMA

Rom 1, 1 6
Vat10 1, 1 27
Pm 1, 1 30
Vat19 1, 1 35
Oxf 1, 1 43
Bar, Bro, Drag 1, 1 45
13.p65 147 04. 10. 04, 16:09

148 Ivan Bakmaz
Pt Br 1, 1 2,10
Mavr 1, 1 19; 7, 1 7
Metr 1, 1 17 ; 7, 1 17
Pad 1, 1 20 ; 7, 1 17
Brib 1, 1 30 ; 3, 1 31
Lab2, N1 1, 1 64 ; 2, 1 17; 3, 1 38
Dab 1, 1 31 ; 2, 31 44 ; 3, 1 60 ; 5, 1 16
N2 1, 1 5, 8
Vb2 1, 1 5, 51
Mos, VO, Vat 5 1, 1 5, 68
DRUGA KNJIGA O MAKABEJCIMA

Rom 1, 1 7 ; 20 25
Mavr 1, 1 13
Pt Br 1, 1 15
Metr, Pad, Vb1 1, 1 16
Vat10 1, 1 25
Dab 1, 1 27 lakuna
Pm 1, 1 29
Oxf 1, 1 30
Vat19 1, 1 34
Bar, Bro 1, 1 2, 3
Drag 1, 1 2, 14
Brib, Lab2, N 1 1, 1 36 ; 2, 1 22
N2, Mos, VO, Vat5 1, 1 5, 27
APOKALIPSA
Rom 20, 1 15 ; 21 , 1
Vat19 1, 1 2, 9
Vat10 1, 1 2, 13
Vb3 lakuna 21, 5 22, 20
Mavr 1, 1 20 ; 2, 1 4 ; 19, 11 21 ; 20, 4 8 ; 21, 1
Pt Br 1, 1 2, 2 ; 3, 1 20
Pad 1, 1 3, 2 ; 19, 11 22
Pm 1, 1 7, 4
Bar, Bro 1, 1 3, 8 ; 18, 1 20, 5
Vb1, Vb2 1, 1 5, 10 ; 19, 11 22, 21
Mos 1, 1 2, 8 ; 6, 12 22, 21
Drag 1, 1 14 lakuna 3, 9 22, 21
Brib 1, 1 9 , 9 ; l8, 1...lakuna ; 19, 12 21, 20, 11 15 ; 21, 1...parafraza
Metr 1, 9 20 ; 2, 1 11 ; 19, 11 21 ; 20, 1 15
N1, N2, Vat5, VO, Dab, Lab2 1, 1 22, 21
13.p65 148 04. 10. 04, 16:09

Vclav ermk
(Praha)
HISTORICK PEHLED ZKOUMN

STAROZKONNCH PERIKOP
CHARVTSKOHLAHOLSKCH BREVI
Ve stati autor shrnuje vsledky pedchozch zkoumn starozkonnch text zcharvtskohlaholskch

pamtek a dopluje je o nov poznatky, zskan textologickm rozborem knihy Pslov.
Ji ped 25. lety se pokusil J. L. Tandari v pspvku Tekstoloka istraivanja

hrvatskoglagoljskih liturgijskih spomenika (1993) poukzat na hlavn problmy, je
textologick studium charvtskohlaholskch liturgickch text pin, a podat pehledn
vvoj tto disciplny. Ve svm pspvku bych chtl navzat na zmnn Tandariv lnek
nkolika doplky kstvajcmu vkladu a pipomenout vsledky novjho bdn pedevm
voblasti starozkonnch text. Pi tto pleitosti bych si tak dovolil upozornit na nkter
opomjen poznatky starch vzkum, kter vak mohou mt vnkterch ppadech pi studiu
starozkonnch lekc zcharvtskohlaholskch brevi ir vznam. M poznmky se budou
oprat o textologickou analzu knihy Pslov (Proverbia). Na tuto skutenost upozoruji
zmrn, nebo je vce ne zejm, e studium kad starozkonn knihy me mt sv specifika,
je vyplvaj ztextu samotnho, zpouit neslovansk pedlohy nebo zliturgickch poteb.
Tandari vji vzpomenut studii rozdlil vce ne stolet obdob textologickho vzkumu
charv.-hlah. pamtek do tchto ty obdob: 1. innost I. Berie a V. Jagie; 2. fungovn
Staroslovnsk akademie na Krku; 3. obdob mezi svtovmi vlkami; 4. vzkum po druh
svtov vlce. Pro nejstar fzi, oznaovanou jako obdob Beriovo a Jagiovo, jsou
charakteristick snahy shromaovat a vydvat jednotliv hlaholsk texty chorvatsk
redakce. Vtto souvislosti bych rd upozornil jet na jednoho vznamnho badatele,
kter Beriovu innost pedjm, toti na P. J. afaka, autora dla Pamtky hlaholskho
psemnictv (1853), vnm pinesl vedle ucelenho a pehlednho vkladu o vvoji
hlaholismu starho i charvtskho obdob tak adu rznorodch textovch ukzek, znich
dv tetiny zaujmaj ryvky z charv.-hlah. liturgickch text.1
1
Vtto souvislosti nen nhodn ani skutenost, e Beri sv prce tiskl vPraze a ne vChorvatsku,
nebo pi sazb byly uvny litery, kter dal vytvoit sm afak.
14.p65 149 04. 10. 04, 16:09

150 Vclav ermk
Vlastn studium starozkonnch text se zan rozvjet a na potku 20. stolet zejmna
dky edin innosti J. Vajse2 a vjeho, Nahtigalovch (1902) a Michajlovovch (1904)
pracch, zamench na studium neslovanskch pedloh charv.-hlah. pamtek. Prce slavist
tto generace, kn je mon jet zaadit F. Pechuku (1935), vychzela pedevm ze zjmu
o studium crkevnslovanskch pamtek, u nich se pedpokld pm souvislost
smisionskou innost Cyrila a Metodje. Vtomto ppad lo pedevm o zjitn rozsahu
cyrilometodjskho pekladu Starho zkona. Pedevm ztchto dvod byly studovny
hlavn takov texty, vnich se objevovaly pozstatky eck pedlohy. Snahou bylo tak
zjistit rozsah starozkonnch ten vcharv.-hlah. mislech a brevich a zhodnotit jejich
vztah kpedpokldanmu cyrilometodjskmu pekladu Starho zkona.3 Vdalm obdob
se starozkonnmi texty charv.-hlah. pamtek zabval zejmna J. Hamm. Jeho zjem se vak
pesouv ke zkoumn csl. text domcho pvodu, tj. ktakovm, kter vznikly na
chorvatskm zem jako peklady zlatinsk pedlohy. Pro Hamma nebylo dleit zkoumat
pvod textu, ale vzjemn vztahy hlaholskch rukopis a jejich literrn funkce vchorvatskm
psemnictv vbec (Tandari 1993: 25). Zdal generace slavist je teba pipomenout alespo
B. Grabarovou a ji zmnnho J. Tandarie. Grabarov, kter se zabvala zvlt apokryfn
tvorbou dochovanou vcharv.-hlah. rukopisech a vztahem tchto pamtek krukopism
vchodnm a k eckm pedlohm, vnovala speciln pspvek vyuit cyrilometodjskch
peklad bible vcharv.-hlah. psemnictv (Grabar 1986). Souhrnnou studii zamenou
navzkum starozkonnch text vcharv.-hlah. pamtkch shodnocenm literatury, sodkazy
na novj prce a na edice text zpracovala A. Nazorov (1986). Soustavn se vnoval
vvoji biblickch text a liturgickch pruek J. Tandari. Clem studia tchto t badatel
bylo pedevm zasadit liturgick texty charv.-hlah. pamtek do irho kontextu a ozejmit
vztahy mezi csl. rukopisy chorvatsk redakce a pamtkami ostatnch redakc. Domnvm se,
e na dal vvoj textologickho zkoumn charv.-hlah. pamtek mla blahodrn vliv edin
innost v 70. letech, zejm. Staroslovnskho institutu. Mm zde na mysli pedevm edici
Hrvojova mislu a Novljanskho 2. brevie.4 Od druh poloviny 80. let 20. stolet se
objevuj opt pspvky, vychzejc ze studia materilu starozkonnch lekc charv.-hlah.
rukopis. Jmenujme nap. prce J. Reinharta (1986), Z.Ribarov (1987; 1997; 2001), H.
Bauerov (1989; 1991; 1993; 1996; 2000), V.Baduriny-Stipeviov (1994; 1997; 1998; 1999,
2001), A. Zaradije-Kiov (1997.a; 1997.b), L. Tasevy (1997) a I. Miliiov (1999). Vtto
souvislosti je teba tak pipomenout studie, vnovan reformm charv.-hlah. rukopis. Za
vechny bych pipomenul alespo prce J. Reinharta (1990) a A. Corina (1997). Vsouasn
dob probh t pokus o zhodnocen zskanch poznatk a jejich nsledn vyuit pro
vzkum staroslovnskch starozkonnch pamtek obecn. Tomuto tmatu se vnuje
pedevm F. Thomson (1998) a A. Aleksejev (1999).
Studiem charvtskohlaholskch starozkonnch perikop, kter vychzej zeck
pedlohy, se zaal zabvat ve vztahu ke znn slovanskch parimejnk pedevm R.
Nahtigal, jen jako prvn upozornil na adu zajmavch skutenost. Srovnvaje texty
2
Podrobn soupis pamtek vydanch Vajsem viz nap. ve studii Anici Nazor (1986). Vajsovou editorskou
innost se zabvala podrobn H. Bauerov (1986).
3
Zjem o tyto texty nebyl nahodil, ale korespondoval spodobnmi vzkumy voblasti cyrilskch
pamtek, kter podnikali rut slavist, zejm. pi petrohradsk Duchovn akademii. Tyto snahy pak
vyvrcholily zaloenm Komise pro vdeck vydn slovansk bible vr. 1915 ziniciativy I. Je. Jevsejeva
(Thomson 1998: 619-631; Aleksejev 1999: 11).
4
Pehled vech novjch vydn charv.-hlah. pamtek pin lnek A. Nazor (1998).
14.p65 150 04. 10. 04, 16:09

Historick pehled zkoumn starozkonnch perikop charvtskohlaholskch brevi 151
charvtskohlaholskch brevi a misl sGrigoroviovm parimejnkem a spihldnutm

keck a latinsk verzi, dospl ke zjitn, e peklad star vrstvy hlaholskch pamtek je
shodn se znnm parimejnm. Na zklad toho vyvodil, e pedlohou nkterch hlaholskch
starozkonnch text byl prv parimejnk, jeho znn bylo hlaholity podle poteby
upravovno podle latinskch originl. Sv tvrzen o tom, e jako zklad hlaholskch rukopis
byl pouit parimejnk, dokld vedle textovch shod tak existenc formulek, uvozujcch
vtinu parimejnch lekc. Tyto formulky zstaly zachovny zsti i vhlaholskch pamtkch,
kde vak ji svou funkci asto nepln. Pro texty prorock je to slovn spojen nfrj gFlet7 gA 6S
za eck Tde lgei krioj (Nahtigal1902: 185). I sapienciln ten jsou vparimejncch
uvozovna podobnm zpsobem. VProverbich se pouv vodn formulka s7yne za eck
u, kter nen doloena vbiblickm textu ani vlatinskm brevii. Vojedinlch ppadech
je pak substantivum s7yne nahrazovno tvarem ukazovacho zjmena t5m'e (Aleksejev
1999: 25). Tento stav je sten zachovn i v charv.-hlah. textech, nap.: Pr 6,25 u sFne
(parimejnky) sine (Novljansk 2. brev.) sine moi (brev. Vta z Omilje) omiserunt
(brev. Illyrico 5, Moskevsk, Dabarsk, Novljansk 1.); Pr 8,1 u sFne (parimejnky) sinu
(Moskevsk brev.) edo moe vostatnch brevich.5 Oba uveden doklady by mohly
vedle zvislosti brevinch ten na parimejnm zrove dokldat i tvrzen vysloven poprv
Jevsejevem (1905: 26), e jako zklad komentovanch peklad byla na vchod pouita
tak ten parimejn. Struktura cyrilskho parimejnku se vak zsti promt do struktury
brevie zvlt vzvrench lekcch Proverbi. Vbor ten brevi toti do jist mry
kopruje vbor parimejn. Nap. biblick ten Pr 17,25-18,4 nebo Pr 19,16-25 vbrevich
Illyrico 5, Moskevsk, Dabarsk, Novljansk 1. a 2. odpovd vcemn parimejnm lekcm
Pr 17,17-18,5 a Pr 19,16-25. Dal podobn shody paralelnch lekc vykazuje brevi Vta z
Omilje, jeho lenn na lekce Pr 10,1-11,11 a Pr 11,19-12,6 odpovd parimejn struktue
lekc Pr 10,1-22; 10,32-11,12 a 11,19-12,6.6 Npadn jsou tak shody ve struktue brevi a
parimejnk, projevujc se spolenm vynechvnm ver nebo celch sek textu, nap.
Pr 8,33; Pr 11,13-18; Pr 12,7; Pr 13,6 nebo Pr 13,10-10. Vechny zde zmiovan shody vak
mohou bt vykldny i tak, e jde o jevy, kter byly obsaeny vpvodnm, nedochovanm
archetypu, znho vychzej jak parimejn, tak i brevin znn.
Zajmav je jist i Nahtigalovo (1902: 206-7) zjitn doloen materilem zknih
Krlovskch, e charv.-hlah. kodexy obsahuj i textov ryvky neparimejn, je se shoduj
skomentovanmi texty cyrilskmi. Pro nkter knihy Malch prorok (zejm. Joela) pinesl
podobn doklady Vajs (1908: 44) a potvrdila je Bauerov (1993: 130). Proti Nahtigalovu
tvrzen se vak postavil tvrd A.V.Michajlov (1904: 133), kter srovnnm podobnch
ryvk zknihy Genesis zjistil, e brevie obsahuj peklad zlatinsk pedlohy. Tuto mylenku
vak u ped nm vyslovil pro nkter biblick knihy sm Nahtigal (1902: 217-218). Vjin
souvislosti vak na vztah nkterch hlaholskch pamtek skomentovanmi texty upozornila
pi analze textu proroka Jone Z. Ribarova (1987: 126) zjitnm, e tm na vech mstech,
kde se vechny sledovan hlaholsk texty spolen odliuj od znn parimejnho, je patrn
jejich shoda spekladem komentovanm. Nahtigalv nzor o shodch charv.-hlah. textu
sneparimejnm potvrzuje i znn sedm kapitoly Proverbi, jm jsem se nedvno zabval
(ermk2001).
5
Zmna slov s7yn7 +3do za eck uj se projevuje sten ji vmaterilu klasick staroslovntiny
(SJS IV, 914). Vchorvatskm prosted dochz knhrad +3do za s7yn7 pomrn asto.
6
Tzv. Jihoslovansk bible (rukopis sign. F. I. 461) m u Proverbi toto lenn: 10,1-22; 10,23-30;
10,31-11,12; 11,13-18; 11,19-12,6.
14.p65 151 04. 10. 04, 16:09

152 Vclav ermk
KNahtigalovm objevm bezesporu pat tak nlez doklad, vnich je hlaholsk verze
bli eckmu originlu ne text parimejn (1902: 178). Toto zjitn bylo potvrzeno po
Nahtigalov prci jet nkolikrt (Ribarova1987: 126; Vajs 1910: 60; Tandari 1993: 17;
Bauerov 1993: 137). Naopak osamocena zstv Nahtigalova domnnka (1902: 220), e
hlaholit mohli mt kdispozici texty peloen zetiny vnkolika exemplch, kter mohly
navc pochzet zrznch teritori. Tvrzen o vtm potu slovanskch pedloh, znich
hlaholit texty opisovali, se ukzalo aktuln pi srovnn znn Proverbi z charv.-hlah.
brevi stexty parimejnmi. Tto problematice bych chtl vnovat zvltn pspvek, a
proto ji nebudu vce rozvdt. Za zmnku ale stoj tak Vajsv, neoprvnn opomenut
objev, spovajc v identifikaci parafrzovanch ryvk Genese peloench zeck
pedlohy, je nejsou soust ten parimejnch (Vajs1914).
Vztah charv.-hlah. rukopis klatinsk pedloze nebyl do nedvn doby pro texty
starozkonn soustavn zkoumn, co bylo dno zamenm badatel na texty peloen
zetiny, kter poskytovaly zajmav doklady ke komparaci spamtkami jinch
crkevnslovanskch redakc. Na nkter drobn shody se znnm starho latinskho
biblickho pekladu Vetus latina upozornil pi analze knihy Job F.Pechuka (1935: 46-47).
Studiem latinskch pedloh vevangelnch textech charv.-hlah. misl se zabval pedevm
M. Japundi. Shromdil adu doklad, znich je patrn, e nkter ten evangelnch
perikop mohou mt oporu ve znn Vetus latiny (Japundi1995: 141). Japundi vak tyto
doklady vykld velmi neobratn, nebo na jejich zklad usuzuje, e charv.-hlah. evangeli
byl peloen na chorvatskm zem jet ped pekladem cyrilometodjskm (Japundi1995:
74). Vnedvn dob se zaala zabvat studiem latinskch pedloh starozkonnch knih
charv.-hlah. brevi V. Badurina-Stipevi (1998: 127). Sledovnm zkladnch typ
latinskch biblickch text zjistila, e pramenem pro peklad knih Makabejskch byly
rukopisn pedlohy prvnch tisk latinsk Vulgty, je vychzely ztzv. pask bible,
vznikl ve 13. stolet. Pro dal zkoumn tto otzky by bylo jist pnosn obrtit pozornost
ke studiu textovch variant vrukopisech latinskch brevi, kter poslouily jako vzor
brevii charvtskohlaholskmu. Navc zdjin latinskho brevie je zejm, e nebyl zvisl
jen na znn Vulgty, ale obsahoval adu starch prvk. V prbhu jeho vvoje dochzelo
kpostupnmu, ale ne plnmu vymycovn ten, kter neodpovdala znn Vulgty.
Pozstatky po tchto nevulgtnch, starobylejch tench lze vomezen me nalzt
vlatinskm brevii jet dnes. Tandari (1993: 34) vtto souvislosti vyslovil domnnku, e
pedlohou nkterch charv.-hlah. rukopis byl zejm vChorvatsku uvan latinsk kodex
sfranskm (galiknskm) substrtem. Tandari (1993: 39) zrove upozornil tak na dleitost
a vznam studia latinskch liturgickch knih, kter byly vuvn na chorvatskm zem, a
oprvnn pipomn, e teprve po dkladnm prozkoumn latinskch a charv.-hlah. kodex
bude mon zskat zetelnj doklady o jejich vzjemnm vztahu.
Srovnnm paralelnho znn biblickho textu zjistil Vajs (1910: CV) vnkterch
zkoumanch starozkonnch knihch charv.-hlah. brevie existenci dvou textovch skupin.
Do ela jedn postavil brevie Vrbnick 1. a Vta z Omilje, do ela druh skupiny brevi
Illyrico 5, Novljansk 1. a Novljansk 2. Vajs pi analze Proverbi zrukopisu Vrbnickho
1. toto zjitn jet ble specifikoval tvrzenm, e vrmci dvou skupin pekladu obsahuje
jedna skupina star a lep peklad zpvodnho pekladu staroslovnskho, kter vznikl
zpedlohy eck, a druh m peklad zpedlohy latinsk, jen vznikl pozdji na zem
chorvatskm (Vajs1910: 39). Doklady existence dvou textovch tradic byly potvrzeny i pro
starozkonn texty, je jsou vcharv.-hlah. brevich doloeny jen vpekladech zlatiny.
14.p65 152 04. 10. 04, 16:09

Ktmto zvrm dospl zejmna J. Hamm (1958: 119-127) analzou knihy Judit a potvrdila
je pro knihy Makabejsk tak V. Badurina-Stipevi (1998: 65-66). Studiem spolench rys
jednotlivch charv.-hlah. liturgickch knih, pi nm byl brn zetel sten i na textologick
hledisko, se podailo rozlenit tyto pamtky do dvou skupin. Pro severn skupinu krsko-
istrijskou je charakteristick zejm. zachovvn archaitj podoby jazyka a ptomnost
text peloench ze Septuaginty. Do tto skupiny jsou azeny brevie: Vrbnick 1.-3.,
Padovsk, Vta z Omilje, MR 161 a Mavrv. Mlad typ pedstavuje skupina jin, zadarsko-
krbavsk, kde jsou biblick texty peloeny zlatiny, nebo latinsk verzi pizpsobeny. Pro
tuto skupinu je navc typick vrazn omlazovn jazyka sastjm proniknm jazyka
nrodnho, a etnj promny vlexiku. Do jin skupiny pat pedevm brevie: Illyrico
5, Moskevsk, Novjansk 1.-2., Lublask a Dabarsk (Tandari1993: 33; Badurina-
Stipevi 1998: 74). Pestoe oba Novljansk brevie jsou obvykle zaazovny do skupiny
zadarsko-krbavsk, ztextologickho hlediska tvo vlastn typ smen, kde vrmci jednoho
textu me dochzet ke kontaminacm pekladu zlatinsk pedlohy spekladem zetiny.
Na zklad textologickho zkoumn starozkonnch biblickch text charv.-hlah. brevi
bylo zjitno, e existuj t takov rukopisy, vnich dochz ke kontaminaci znn podle
rznch pedloh. Me jt o drobn a obasn shody, kter se projevuj i tak, e text peloen
zjedn pedlohy me mt drobn intervence pedlohy druh. Badatel, studujc pedevm
star texty peloen zpedlohy eck, upozornili zejmna na nkter latinsk vlivy vtextech
seckou pedlohou. Ty je pak mono chpat jako dsledek reviz pvodnch peklad
zetiny podle latinskho znn. Je vak teba upozornit na skutenost, e dochz i
kopanm ppadm, kdy se vpekladu zlatiny objevuj intervence podle eck pedlohy.
Tuto skutenost teoreticky pipoutl pro starozkonn texty ji Vajs (1910: 39) a potvrdili ji
Tandari (1993: 73) a Ribarov (1987: 131). Kpodobnm zvrm dospla textech nkterch
legend tak V. Badurina-Stipevi (1992). Badatel J. Hamm (1958: 122), H. Bauerov (1991:
21) a V. Badurina-Stipevi (1998: 66) tak upozornili, e vnkolika biblickch knihch sti
charv.-hlah. rukopis (nejastji oba Novljansk brevie) dochz ke kontaminaci delch
textovch sek.
Dvj studium brevinch starozkonnch text dolo pi zkoumn vztahu
kneslovanskm pedlohm knsledujcm zvrm. Vcharvtskohlaholskch brevich
existuj peklady lekc Starho zkona zetiny a zlatiny. Paraleln biblick ten nkterch
starozkonnch knih se mohou vyskytovat vtchto rukopisech ve dvou textovch verzch.
Biblick ten nemus vrmci nkter ze sledovanch pamtek vychzet pouze zjedn
pedlohy, tj. bu jen zlatiny, nebo jen zetiny, ale me dochzet i kpechodu od jedn
pedlohy ke druh.
Literatura
, A. . 1999. . .-:
.
Badurina-Stipevi, V. 1992. Hrvatskoglagoljska legenda o svetom Pavlu Pustinjaku. Zagreb: Hrvatsko
filoloko drutvo.
smotra 24, 209-212.
Badurina-Stipevi, V. 1997. Mlai hrvatskoglagoljski biblijski prijevodi. Prvi hrvatski slavistiki
kongres. Zbornik radova. I. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 521-526.
14.p65 153 04. 10. 04, 16:09

154 Vclav ermk
Badurina-Stipevi, V. 1998. Knjige o Makabejcima u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti. (Doktorska

disertacija). (Strojopis doktorsk prce), Zagreb.
Badurina-Stipevi, V. 1999. Najstariji tekst hrvatskoglagoljskih Makabejskih knjiga. Slavia 68, 259-265.
Badurina-Stipevi, V. 2001. Jezine i stilske osobine hrvatskoglagoljskih tekstova knjige o
Makabejcima. Drugi hrvatski slavistiki kongres. Zbornik radova I., Zagreb: Hrvatsko
filoloko drutvo, 179-185.
Bauerov, H. 1986. Prophetae minores vcharvtskohlaholskch brevich a ve Vajsov edici
Glagolitica. Slovo 36, 217-226.
Bauerov, H. 1989. Kproblematice pedloh textu proroka Jone vcharvtskohlaholskch brevich.
Slavia 58, 353-364.
Bauerov, H. 1991. Neslovansk pedlohy charvtskohlaholskch brevinch text (Prophetae
minores). Listy filologick 114, 13-24.
Bauerov, H. [1993]. Slovansk peklady proftickch text vcrkevn-slovanskch parimejncch a
charvtskohlaholskch brevich. (Strojopis habilitan prce), Olomouc, s. d.
Bauerov, H. 1996. Errata vcharvtskohlaholskch brevich a jejich vznam pro studium
starozkonnch text. Slavia 65, 295-304.
Bauerov, H. 2000. Kparimejnm a mimoparimejnm charvtskohlaholskm brevinm textm
prorockch knih. P. Ambros, H. Bauerov, M. Pojsl. Cyrillomethodiana. Sbornk kuctn
pamtky Mons. prof. ThDr. Vojtcha Tkadlka. Olomouc-Praha: Euroslavica, 69-80.
Corin, A. R. 1997. O reformama hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga u 13. stoljeu. Prvi hrvatski
slavistiki kongres. Zbornik radova. I. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 527-538.
ermk, V. 2001. K otzce pedlohy starozkonnch text vcharvtskohlaholskch brevich. Drugi
hrvatski slavistiki kongres. Zbornik radova I., Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 193-198.
, . . 1905. - . :
. . .
Grabar, B. 1986. irilometodski i staroslavenski prijevodi u hrvatskoglagoljskim prijepisima. Slovo
36, 87-93.
Hamm, J. 1958. Judita u hrvatskim glagoljskim brevijarima. Radovi Staroslavenskog instituta 3, 103-201.
Japundi, M. 1995. Tragom hrvatskoga glagolizma. Zagreb: Kranska sadanjost.
, A. B. 1904. .
. .
Milii, I. 1999. Starozavjetna Knjiga Mudrosti u hrvatskoglagoljskim brevijarima. Slovo 47-49, 57-112.
, P. 1902. - -
. :
, 3. , 175-213.
Nazor, A. 1986. The Old Testament in Croato-glagolitic Manuscript Translation. Proccedings of the
Ninth World Congress od Jewish Studies. Division D, Vol. 1. Jerusalem, 69-75.
Nazor A. (1995): Prouavanje hrvatskoglagoljskih rukopisa u poslijeratnom razdoblju.
. : , 331-344.
Nazor, A. 1998. The Bible in Croato-Glagolitic Liturgical Books. Interpretation of the Bible Interpretacija
svetega Pisma. Ljubljana-Sheffield: SAZU-Sheffield Academic Press, 1031-1037.
Pechuka, F. 1935. Staroslovansk peklad knihy Job. Praha: Knihovnika KD.
Reinhart, J. M. 1986. The Sapiential Collection in the Croatian Glagolitic Missal. Proccedings of the
Ninth World Congress od Jewish Studies. Division D, Vol. 1. Jerusalem, 77-84.
Reinhart, J. 1990. Najstarije svjedoanstvo za utjecaj Vulgate na hrvatskoglagoljsku Bibliju. Slovo 39-
40, 45-52.
, . 1997. . .
22, 133-142.
Ribarova, Z. 2001. Uz pitanje odnosa parimejnoga i brevijarnoga teksta. Drugi hrvatski slavistiki
kongres. Zbornik radova I., Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 263-268.
14.p65 154 04. 10. 04, 16:09

afak, P. J. 1853. Pamtky hlaholskho psemnictv. Praha.

Tandari, J. L. 1993. Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost. Rasprave i prinosi. Zagreb: Kranska
sadanjost.
, . 1997.
. Palaeobulgarica 21/3, 12-30.
Thomson, F. J. 1998. The Slavonic Translation of the Old Testament. Interpretation of the Bible
Interpretacija svetega Pisma. Ljubljana-Sheffield: SAZU-Sheffield Academic Press, 605-920.
Vajs, J. 1908. Propheta Joel. Veglae: Sumptibus Palaeoslav. academiae Veglensis.
Vajs, J. 1910. Nejstar brevi chrvatsko-hlaholsk. (Prv brevi Vrbnick). Praha: KSN.
Vajs, J. 1914. Bis zu welchem Mae besttigen die kroatisch-glagolitischen Breviere die Annahme
einer vollstndigen bersetzung der hl. Schrift durch den hl. Methodius. Archiv fr slavische
Philologie 35, 12-44.
Vajs, J. 1926. Kniha Rut vpeklad staroslovanskm. Praha.
Zaradija-Ki, A. 1997.a. Knjiga o Jobu u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti. Zagreb: Hratsko filoloko
drutvo.
Zaradija-Ki, A. 1997.b. Mudrosne knjige hrvatskoga srednjovjekovlja. Prvi hrvatski slavistiki
kongres. Zbornik radova. I. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 629-635.
SAETAK
POVIJESNI PREGLED ISTRAIVANJA STAROZAVJETNIH PERIKOPA

HRVATSKOGLAGOLJSKIH BREVIJARA
Poetci istraivanja starozavjetnih tekstova iz hrvatskoglagoljskih spomenika vezani su uz djelatnost
P. J. afaka i I. Beria koji su se usredotoili poglavito na izdavanje tekstova. Utemeljiteljem
prouavanja starozavjetnih knjiga hrvatskoglagoljskih spomenika treba smatrati ponajprije J. Vajsa.
Od ostalih istraivaa toga razdoblja valja takoer spomenuti R. Nahtigala i A. V. Mihajlova. Njihova
su istraivanja bila usmjerena na otkrivanje i prouavanje hrvatskoglagoljskih tekstova prevedenih s
grkoga predloka. Na temelju njih nastojali su utoniti podatke o staroslavenskom prijevodu Starog
zavjeta koji se pripisivao Metodu. Josip Hamm se u istraivanju okrenuo ponajprije prouavanju
tekstova koji su nastali na hrvatskom podruju s latinskih predloaka. Nadovezujui se na Hammova
istraivanja, J. Tandari je upozorio na vanost prouavanja latinskih liturgijskih knjiga koje su se
rabile u Hrvatskoj. Od osamdesetih godina 20. st. ponovno se budi zanimanje za prouavanje
starozavjetnih knjiga iz hrvatskoglagoljskih brevijara. U tom je razdoblju najvei naglasak stavljen na
tekstoloku ralambu tekstova i na prouavanje leksikoga plana.
Klov slova: Star zkon, crkevnslovansk jazyk, Kniha Pslov, charvtskohlaholsk biblick
knihy
Kljune rijei: Stari zavjet, crkvenoslavenski jezik, Knjiga Mudrih izreka, hrvatskoglagoljske biblijske
knjige
14.p65 155 04. 10. 04, 16:09

14.p65 156 04. 10. 04, 16:09
Vesna Badurina-Stipevi
(Zagreb)
HRVATSKOGLAGOLJSKA KNJIGA O ESTERI
U paleoslavistici je u posljednje vrijeme osobito intenzivirano tekstoloko istraivanje

staroslavenskoga prijevoda Knjige o Esteri. Bogatoj istonoslavenskoj tradiciji Esterinih tekstova
koji prate ranu izgubljenu grku verziju ili, prema drugim istraivaima, hebrejski izvornik,
svakako treba pridodati i hrvatskoglagoljske obrade ove biblijske teme. Hrvatskoglagoljski Esterini
tekstovi nalaze se u mnogim brevijarima, misalima i zbornicima od konca 13. do polovice 16.
stoljea.
Dok su u hrvatskim samostanskim knjinicama i upnim arhivima sauvane mnoge

srednjovjekovne latinske Biblije, hrvatskoglagoljska Biblija kao cjeloviti kodeks nije potvrena.1
Ipak, na njezino postojanje upuuju neki, ve poznati arhivski podaci.2 U najstarijem
hrvatskoglagoljskom misalu, Vatikanskom 4, glagoljike biljeke iz 1475. i 1480. godine,
spominju da se u Omilju na Krku uvala kao dragocjenost jedna glagoljicom pisana Biblija
na pergameni. Ista se Biblija spominje i kao dio inventara omialjske upne crkve u izvjetaju
biskupske vizitacije iz 1590. godine (Bibbia in carattere schiavo in carta bergamena in
foglio). Biblija se spominje 1480. godine i u Belom na Cresu, a zabiljeena je i u kasnijim
vizitacijama, iz 1579. i 1609. To je vjerojatno ista knjiga koju su nai reformatori pri pokuaju
prevoenja cjelovitoga Svetoga pisma traili, a moda i nali na Kvarnerskim otocima 1562.-
63. godine.3
Iako hrvatska srednjovjekovna knjievnost ne posjeduje hrvatskoglagoljsku Bibliju,
posjeduje hrvatskoglagoljski biblijski prijevod. On je zasvjedoen u drugim izvorima, u
hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama, brevijarima i misalima. Na pitanje je li
hrvatskoglagoljska Biblija ostala nesauvana upravo stoga to su mnogi biblijski spisi u znatnome
opsegu inili sastav reformiranih hrvatskoglagoljskih misala i brevijara4 i jesu li biblijski prijevodi
u tim liturgijskim knjigama bili istovjetnih ili slinih predloaka kao ta glagoljska Biblija, teko je
odgovoriti. Ali tridesetak hrvatskoglagoljskih brevijara i preko dvadeset misala, kao i vei broj
1
O latinskim Biblijama usp. Hercigonja 1994: 40, 165-166. Treba istaknuti i da cjelovita staroslavenska
Biblija, tzv. Genadijeva potjee tek iz 1499. godine.
2
Usp. Hercigonja 1975: 84; Nazor 1997: 17-18.
3
Usp. Hercigonja 1975: 84.
4
Usp. Hercigonja 1975: 83-84.
15.p65 157 04. 10. 04, 16:10

158 Vesna Badurina-Stipevi
fragmenata, sadre oko polovicu originalnoga biblijskoga teksta, kako je jo poetkom prologa
stoljea istraio J. Vajs.5 Tako se tekstovni korpus prikladan za istraivanje sastoji od 600
biblijskih glava, od kojih se preko polovica, 380 glava oslanja na Septuagintin prijevod, dok
ostala itanja prate Vulgatin tekst. Tekstoloka obrada perikopa starozavjetnih knjiga u
brevijarima, a evaneoskih perikopa u misalima, usporedba s grkim i latinskim izvornicima, te
izrada kritikih izdanja moe pridonijeti rekonstrukciji prvobitnoga hrvatskoglagoljskoga
biblijskoga prijevoda, odnosno hrvatskocrkvenoslavenske Biblije. Mnoge su hrvatskoglagoljske
biblijske knjige ve prouene i kritiki izdane. I. Beri je polovicom 19. stoljea objavio pet
knjiga hrvatskoglagoljskih biblijskih odlomaka6 , a sustavno i temeljito izdavanje biblijskih
tekstova koncipirao je J. Vajs poetkom 20. stoljea. U ediciji Staroslavenske akademije u Krku
Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis Vajs je izdao devet
starozavjetnih knjiga: Joba, Rutu, Propovjednika, tzv. manje proroke i potpuni tekst psaltira.7
Kasnije je J. Hamm u Staroslavenskom institutu u Zagrebu ponovno potaknuo izdavanje
biblijskih itanja i kritiki je objavio Pjesmu nad pjesmama8 i Knjigu o Juditi.9 U novije
vrijeme obraeno je i objavljeno vie biblijskih spisa: Knjiga o Joni,10 Knjiga o Jobu,11
Knjiga Mudrosti,12 Prva i Druga Knjiga o Makabejcima,13 te Mudre izreke.14 Biblijski
tekstovi misala kritiki su izdani u izdanju Hrvojeva misala,15 ali su dostupni za istraivanje i
u pretisku prvotiska Misala iz 1483. godine.16 Cjeloviti pak tekst hrvatskoglagoljskoga
evanelistara priredio je J. Vrana.17 Biblijski brevijarski tekstovi pristupani su i u fototipskom
izdanju II. Novljanskoga brevijara.18
Iako e se tek nakon obrade itavoga korpusa dobiti cjelovita slika o hrvatskoglagoljskoj
Bibliji, ve se sada iz obavljenih istraivanja moe zakljuiti da hrvatskoglagoljski biblijski
prijevod nije jedinstven, da potjee iz razliitih vremenskih razdoblja i razliitih tekstovnih
izvora.19 Neke biblijske knjige, npr. Psaltir, Evanelja, Apostol tekstoloki potjeu jo iz
irilometodskoga razdoblja i u osnovi im je grki predloak,20 neke knjige, kao npr. Knjige o
Makabejcima, Estera, Tobija, Judita, Knjiga Mudrosti 21 prevedene su s latinskih
5
Vajs 1910a: CVII-CVIII.
6
Beri 1846-1871.
7
Vajs 1903; Vajs 1905a; Vajs 1905b; Vajs 1908; Vajs 1910b; Vajs 1912; Vajs 1913; Vajs 1915, Vajs 1916.
8
Hamm 1957.
9
Hamm 1958.
10
Ribarova 1987.
11
Zaradija-Ki 1997.
12
Milii 1995.
13
14
ermk 2001.
15
Grabar-Nazor-Panteli 1973.
16
Misal po zakonu rimskoga dvora 1971.
17
Vrana 1975.
18
Panteli-Nazor 1977.
19
Tandari 1993: 319-326. J. L. Tandari je u mnogim radovima obraivao hrvatskoglagoljsku biblijsku
problematiku i svi su objavljeni u zborniku pod naslovom Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost. O
hrvatskoglagoljskom biblijskom prijevodu usp.: Sveto Pismo u hrvatskoglagoljskim liturgijskim
kodeksima, Vranino izdanje najstarijega hrvatskoglagoljskoga evanelistara, Neke osobitosti
hrvatskoglagoljskog prijevoda Evanelja, Hrvatskoglagoljski Apostol izmeu Istoka i Zapada i dr.
20
Grabar 1987: 88-89.
21
Badurina-Stipevi 1997: 521-526.
22
Ribarova 1996: 29.
23
Ribarova 1987: 123-158.
15.p65 158 04. 10. 04, 16:10

Hrvatskoglagoljska Knjiga o Esteri 159
predloaka na hrvatskoglagoljskome tlu, a kod nekih biblijskih spisa, Malih proroka,22

Knjige o Joni,23 Knjige o Jobu,24 Mudrih izreka25 supostoje starija verzija bliska parimejnim
tekstovima i mlaa prevedena s latinskoga ili prijevodnim preinakama prilagoena latinskome
predloku. Tako je hrvatskoglagoljska biblijska graa vrlo zanimljiva za istraivanje
kontinuiteta parimejne tradicije, kao i za praenje njezina razvoja na hrvatskoglagoljskome
tlu. Osim toga, posebno su knjievno i jezino zanimljivi glagoljski biblijski tekstovi iznova
prevedeni s latinskoga jezika.
U brevijarima su osim tekstova Joue, Sudaca, Ljetopisa, Ezrine i Nehemijine knjige
potvrene sve druge starozavjetne povijesne knjige. Neke su od njih, kao Knjiga o Ruti,
zatim Tobija i Judita sauvane u cijelosti, neke kao Estera, Prva i Druga Knjiga o
Makabejcima u znatnome opsegu, dok su najmanje zastupljeni tekstovi etiriju Knjiga o
Kraljevima.26 Mnoge su ove knjige ve prouene i objavljene.
U vie razliitih hrvatskoglagoljskih izvora, tj. u brevijarima, misalima i zbornicima,
potvreni su tekstovi iz Knjige o Esteri. Pripovijetka o Esteri, poput Juditine, pripovijeda o
osloboenju naroda posredovanjem jedne ene.27 Naime, idovima koji su ivjeli u Perziji za
vrijeme kralja Ahasvera (Kserksa) prijetio je pokolj zbog mrnje vezira Hamana, a mlada
idovka Estera koju je odgajao stric Mordokaj postaje kraljica i oslobaa svoje sunarodnjake.
Time se okolnosti potpuno mijenjaju, jer vezir biva objeen, Mordokaj dolazi na njegovo
mjesto, a idovi ubijaju svoje neprijatelje. U spomen ove pobjede ustanovljen je blagdan
Purim, koji idovi od tada slave svake godine. Ovu je povijesnu knjigu napisao nepoznati
autor na hebrejskom jeziku vjerojatno u drugoj etvrtini 2. stoljea prije Krista. Najvjerojatnije
je napisana da bi opravdala slavljenje blagdana Purim, koji nije bio ni izraelskoga niti
religioznoga podrijetla, ve ima neke podudarnosti s perzijskim blagdanom Nove godine.
Babilonski utjecaj vidljiv je i u imenima, jer Mordokaj i Ester podsjeaju na babilonske
bogove Marduka i Itar, a Haman i Vati na bogove Elamaca Humana i Vati. Mnoge su
pojedinosti u knjizi nepodudarne s povijesnim okolnostima, iako se pisac trudi oko
autentinosti i dobro prikazuje poloaj idova u Perzijskome carstvu, Ahasverov karakter,
pa ak i topografiju Suze i kraljevske palae. No, npr. naredba o istrebljenju idova nikako se
ne slae s perzijskom politikom, a nije mogue ni da bi Ahasver dopustio da 75 000 njegovih
podanika bude smaknuto ili da se Perzijanci tome ne bi suprotstavili.
Za tekstualnu predaju Knjige o Esteri vana su tri teksta: krai hebrejski masoretski
tekst, dui Septuagintin prijevod i krai grki tekst Lukijanove recenzije. Grki prijevod u
Septuaginti dodaje hebrejskome tekstu vie odlomaka koji su imali deuterokanonski znaaj
(to su odlomci koji sadre Mordokajev san, dva Ahasverova ukaza, molitve Mordokaja i
Estere, drugo kazivanje o dolasku Estere pred Ahasvera i dodatak koji tumai postanak
grkog prijevoda). Vulgatin se tekst sastoji od Jeronimova prijevoda hebrejskoga originala
(ex hebraica veritate), kojemu su dodani i Septuagintini proirci (gl. 10, 4-16, 24). Estera je
relativno kasno ula u kanon hebrejske Biblije i jo je u 1. stoljeu poslije Krista bilo sumnji
u njezin kanonicitet. Kasnije je pak bila vrlo cijenjena i Esterine su se lekcije itale na Purim.
Ova biblijska knjiga nije citirana u kanonskim popisima ranih crkvenih otaca, ve ju u
24
Zaradija-Ki 1997.
25
ermk 2001.
26
Vajs 1910a: CVII; Nazor 1998: 1034.
27
O sadraju, autoru, vremenu nastanka, tekstualnoj predaji usp. Wright 1975-1976, Hayden 1975-1976,
Harrington 1993: 428-432, te osobito Fox 2001.
15.p65 159 04. 10. 04, 16:10

kanonskim listama nalazimo tek od 9. stoljea nadalje. Kraljica Estera slavljena je kao svetica
u istonoj i zapadnoj Crkvi.28 Stari latinski martirologiji aste njezin blagdan 1. srpnja kao
festum Hester reginae. U koptskom kalendaru Estera se 20. prosinca slavi kao kraljica
Perzijanaca, a u grkima se spominje zajedno s drugim svecima Staroga zavjeta. Esterin lik
lijepe biblijske heroine bio je inspiracijom mnogih umjetnikih obrada.29
Esterin slavenski prijevod je one of the most problematic and controversial texts in the
Slavonic corpus of translation.30 Prijevod koji je u opsegu od 163 retka ili 10 glava (1, 1-10,
3) potvren u trideset i jednom istonoslavenskom rukopisu do 1600. godine ima posebnu
vrijednost za Esterinu tekstoloku tradiciju. Nakon to je A. Vostokov 1842. godine kratko
zabiljeio na jednom Esterinu rukopisu da je preveden s hebrejskoga u Rusiji, mnogi su se
istraivai bavili pitanjima predloka, mjestom i vremenom nastanka slavenskoga arhetipa.31
U posljednje vrijeme objavljene su ak dvije monografije o slavenskome prijevodu Estere.
Ameriki znanstvenik H. G. Lunt i izraelski M. Taube svoja su dugogodinja zajednika
istraivanja izdali u tekstoloko-kritikom izdanju The Slavonic Book of Esther.32 Na
temelju, u prvom redu brojnih helenizama i transkripcije osobnih imena, zakljuili su da
slavenski arhetip prati izgubljenu grku verziju masoretskoga Esterina teksta i pretpostavili
da je nastao na Balkanu, odakle je tijekom 14. stoljea dospio u Rusiju. Ameriko izdanje
slavenske Estere potaknulo je bugarske znanstvenike B. Velevu i K. Kostova na daljnja
istraivanja prema kojima bi slavenski arhetip mogao nastati sredinom 14. stoljea u
sjeveroistonoj Bugarskoj, moda u Trnovu.33 vedska znanstvenica I. Lysn takoer je
objavila opsenu tekstoloko-lingvistiku studiju o slavenskoj Esteri.34 Pokuala je
rekonstruirati stemma codicum Esterinih rukopisa, datirala je prijevod izmeu 1380. i 1390.
godine, a kao mogue mjesto nastanka odredila je podruje izmeu Poljske i Litve. Ali, u
pitanju predloka razilazi se s Lunt-Taubeovim rezultatima i zakljuuje da je slavenski arhetip
preveden ne ba vjeto, ali direktno s hebrejskoga predloka.
Osim ove istonoslavenske tradicije Estere postoje i hrvatskoglagoljski Esterini tekstovi.
Oni su po opsegu najvie sauvani u brevijarima i pripadaju drugoj tekstualnoj tradiciji
nego istonoslavenski, oni prate latinsku, Vulgatinu Esterinu predaju. Spominje ih F.
Thomson u opsenome prikazu slavenskoga prijevoda Staroga zavjeta.35 U citiranim
monografijama o slavenskoj Esteri hrvatskoglagoljski tekstovi naalost nisu niti spomenuti.
U dvadeset i dva rukopisna i tiskana glagoljska brevijara iz razdoblja od 13. do 16.
stoljea postoje lekcije iz Knjige o Esteri. itale su se posljednju nedjelju rujna, iza Juditinih
itanja, a prije Prve knjige Makabejske. Perikope su razliita opsega, ovisno o tipu brevijara,
a najdue lekcije, punih sedam glava, od ukupno esnaest latinskoga predloka, sadre
Brevijar Vida Omiljanina iz 1396. g., Vatikanski 5 iz 14. stoljea, Moskovski iz 1442.-43. g.
i II. Novljanski brevijar iz 1495. g. Sadrajno to znai da hrvatskoglagoljski prijevod sadri:
opis Ahasverove gozbe na koju je kraljica Vati odbila doi, njezino svrgnue i izbor Estere
za novu kraljicu, zavjeru kraljeva vezira Hamana koju je otkrio Esterin stric Mordokaj, pokuaj
28
Usp. Spadafora 1964.
29
Usp. Cannata 1964.
30
Lysn 2001: 379.
31
Usp. Thomson 1998: 780-792.
32
Lunt-Taube 1998.
33
Veleva-Kostov 2002.
34
Lysn 2001.
35
Thomson 1998: 780.
15.p65 160 04. 10. 04, 16:10

istrebljenja idova, Esterinu molitvu kralju da potedi njezin narod, vjeanje Hamana i
stavljanje Mordokaja na njegovo mjesto. Dijelovi knjige koji se ne podudaraju s kranskim
vrednotama su izostavljeni, kao npr. opis krvave idovske osvete i opis blagdana Purim.
Drugi brevijari kao npr. II. vrbniki s poetka 14. stoljea i II. ljubljanski C163a/2 iz 15.
st. sadre prve tri Esterine glave. Brevijar I. novljanski iz 1459. g. i Bribirski iz 1470. g. imaju
prve dvije glave, dok svi ostali sadre svega desetak redaka prve glave: to su najstariji
brevijari, I. vrbniki, Oxfordski i Padovanski, Pamanski iz druge polovice 14. st., te brevijari
15. stoljea, Draguki, Brevijar Metropolitane 161 iz 1442. g., Mavrov iz 1460. g., Dabarski
iz 1486. g., Brevijar Arhiva Sv. Petra u Rimu D215, Vatikanski 19 iz 1465. g. i Vatikanski 10
iz 1485. g. Isti opseg biblijskoga teksta imaju i tiskani brevijari, Prvotisak iz 1491. g.,
Baromiev iz 1493. g. i Broziev brevijar iz 1561. g. Tekstoloki se sva ova itanja svrstavaju
u dvije skupine, sjevernu, krko-istarsku brevijarsku skupinu i junu, zadarsko-krbavsku, s
eventualnim postojanjem neke meuskupine. Slina tekstoloka situacija potvrena je i u
filijacijskim odnosima drugih brevijarskih starozavjetnih knjiga, kao npr. Judite, Joba, Knjige
o Joni, Makabejskih knjiga, Mudrih izreka. Ovom prigodom objavljujem Esterino itanje
iz jednoga od najstarijih hrvatskoglagoljskih brevijara, Oxfordskoga brevijara iz 1310.
godine, f. 178c-179c, gl. 1, 1-14:36
Ponut kn(i)gi Estori:
~
1
Va dni Asuera c(sa)ra ie c(sa)rstvova ot Indie do Etiopie nad . . i .. i . . (=187)
provncii. 2Egda sede na prstol c(sa)rstvi svoego Suza gr(a)d izsnov(a)nie
c(sa)rstvi ego bilo e(st). 3V tret(o)e ubo lto c(sa)rstvi svoego stv(o)ri veli
br(a)k vsim vladikam i otrokom svoim prkrpcem Persidov i Midev
sl(o)vuc im i naredbenikom37 vladani prd s(o)boju. 4da pokaz(a)l bi
bog(a)tstvi sl(a)v c(sa)rstvi svoego i v(e)listvie i ponostvie38 krposti svoee
mnogim vrim(e)nem .. (= 100) reke i .. (= 80 ) dnmi. || 5Egda e isplnili se
b()e dni br(a)ka. zva vs(a)ki plk ie obr()ten bis(t) v Suzih ot naivekago
~
dae k naimanemu i . . (=7 ) dni pov(e)li brak prigotoviti v oponici vrta i dubrave
e c(sa)rstvenim aceniem i r(u)koju stavlena b()e. 6I viahu iza vs(a)ke strane
atori aerskago lica i karpasina i cinktina poddrani konopi bisinnimi i purpirnimi.
Ie slonovnimi obruci vsadeni b()hu i stlpi mramornimi opravlahu se. ||
Postelice t(a)koe zl(a)te i srebrne na tlh zmaragdannih i panostratov
kam(e)nem razredeni b()hu. e divnim razlistviem pismo ukraevae.
7
Ph e ie zvani bihu zl(a)timi pitvlci.39 i inimi tre inimi ssudi stvine vnoahu
se vino t(a)koe ee v(e)liastviem c(sa)rskim dostoino b()e obilujuc e i
36
Oxfordski brevijar sadri 410 folija formata 15x10,2 cm pisanih u dva stupca po 28 redaka uglatom
glagoljicom. Kodeks sadri brevijar, dijelove misala i rituala. Danas se uva u Bodlejanskoj biblioteci u
Oxfordu pod sign. MS Canon. lit. 172, kamo je dospio 1817. godine otkupom rukopisne kolekcije
opata Canonicija iz Venecije. Usp. Tadin 1953. U latinikoj transliteraciji ovoga i slijedeih glagoljskih
tekstova slovo ; preneseno je kao , j kao , q kao c , tapi kao i apostrof kao. Interpunkcijski
znakovi i velika slova slijede glagoljski original, a dodatno su i vlastita imena napisana velikim slovom.
Podjela na glave brevijarskoga i misalskoga teksta napravljena je prema izdanju Libri Hester i Iob.
Biblia sacra iuxta latinam vulgatam versionem. Romae MDCCCLI.
37
U tekstu pogreno naredbenikov.
38
U tekstu pogreno ponovsteie.
39
U tekstu pogreno pistvelci.
15.p65 161 04. 10. 04, 16:10

nagl(a)vnoe kladie se. 8Ne b()e ie ne hoteci||h nudil bi k pitiju na siko c(sa)r
post(a)vil b()e nadloiv trpzom koedo ot vladik svoih da pril bi edin
kado ee hotil bi. 9Vasti c(sa)r(i)ca takoe stv(o)ri br(a)k en v polati. id()e
~
c(sa)r Asuer prbiv(a)ti obikal bie. 10Takode d()n . . (=7)mi egda c(sa)r
veselii bil bi po velici piti vsteplen vinom pov(e)l Nauamu i Bazatu i Arbonau.
~
I Bagatau i Karatu i Karkasu . . (=7) mim skopcem || ie v zrac ego sluahu. 11da
vaveli bi c(sa)r(i)cu Vasti prd c(sa)rem poloenoju na gl(a)v ee krunoju i
pokazal bi vs()m plkom i vladikam ee lpotu. Be bo lipa velmi. 12e otvre se
ot c(sa)r(e)vi zap(o)v()di jue po emnusih pov(e)lil b()e priti ne pom(e)ni.
Otnude razgnva se c(sa)r i veliem gnvom podnicen. 13uprosi mudrie ie iz
obia c(sa)rskoga emu vazda bliz b()hu. i inih inae vsa svtom viduc ih
zak(o)n i pr(a)vde vekih. 14Bhu e prvi i naiblini Karsena i Admata i Taisis i
~
Mares i Marsana i Manuka . . (=7) kn(e)zi Persov i Medov ie vidahu lice
c(sa)rovo. i prvi za nim sditi navadni bihu.
U hrvatskoglagoljskim misalima, u kojima su starozavjetna itanja razmjerno kraa i

rjee zastupljena nego u brevijarima, postoji Esterino itanje samo iz 13. glave, reci 8-11 i 15-
17. Sadri dio molitve u kojoj se Estera prije odlaska kralju i traenja da potedi idove moli
i utjee Bogu. Ovaj tekst originalno ne postoji u hebrejskom izvorniku, ve je dio grkih
proiraka te se u Septuaginti nalazi u 4. glavi, a u Vulgati u dodatku, tek u 13. glavi. Lekciju
koja se ita u srijedu 3. korizmene nedjelje sadri devetnaest rukopisnih i tiskanih
hrvatskoglagoljskih misala iz razdoblja od poetka 14. stoljea do 1531. godine: Misal
vatikanski 4, Novakov, Kopenhagenski, Berlinski, Hrvojev, I. i II. ljubljanski, Roki,
Vatikanski 8, Newyorki, I. i II. oxfordski misal, Novljanski misal, I. i II. vrbniki, Prvotisak
misala, Senjski misal, Misal Pavla Modruanina i Koiiev misal. Zbog kratkoe Esterina
teksta teko je utvrditi filijacijske odnose i pripadnost kojoj od dvije misalske redakcije,
konzervativnijoj, krko-istarskoj ili mlaoj, zadarsko-krbavskoj. Brevijarski i misalski tekstovi
ne mogu se usporeivati, jer ne sadre isti dio teksta. Objavljujem tekst iz Misala Vatikanskog
4, f. 39b/c:40
t(eni)e knig Estori:
8
V (o)ni d()ni p(o)m(o)li se Estor g(lago)ljuci: 9G(ospod)i c(sa)ru b(o)e
vs(e)m(o)gi. v tvoei voli vsa sut postavlena i nst ie mogl bi protivu stati tvoei
voli. Ace hocei sp(a)sti ni vskor izb(a)vim se. 10Ti bo stvori n(e)bo i z(e)mlju i vsa
e n(e)b(e)sa okrst odret 11G(ospod) vsh ti esi i nst ie moet protiviti se
velistviju tvoemu. 15I n(i)ne g(ospod)i c(sa)ru c(sa)rem b(o)e Avramov
p(o)m(i)lui ljudi tvoe. ko hotet ni vrazi nai pogubiti. i dostonie || tvoe razoriti. 16Ne
otrini esti tvoee. jue izbavil esi seb. 17Na uslii m(o)lenie nae i m(i)l(o)stiv budi
rbu. i uu dostoni tvoego. I obrati g(ospod)i pla na v radost da ivuce
40
Misal vatikanski 4 s poetka 14. stoljea pergamenski je kodeks od 278 listova dimenzija 31,2x24cm. Tekst
je pisan uglatom glagoljicom u dva stupca, po 31 redak u svakome. Kodeks je u literaturi poznat kao nastariji
hrvatskoglagoljski misal. Prema biljekama bio je u upotrebi u upnoj crkvi u Omilju na Krku, vjerojatno od
1387. do 1627. godine, kada je poslan u Rim za potrebe Kongregacije za promicanje vjere. Od 1902. g.
pohranjen je u Vatikanskoj biblioteci u fondu Borgiani Illirici (sign. Borg. illir. 4). Usp. Vajs 1948.
15.p65 162 04. 10. 04, 16:10

hvalim ime tvoe s(ve)toe. i ne pogubi ust hvalecih te g(ospod)i b(o)e na.
Osim u liturgijskim knjigama pria o Esteri ita se i u zbornicima. Apokrifna pria

naslovljena O kralju Asueru i kraljici Vasti ili O kralju Sureu i Estori parafraza je biblijske
fabule i nalazi se u propovijedima na dan Uznesenja Marijina u vie glagoljskih zbornika:
Vinodolskom s poetka 15. stoljea,41 Petrisovu iz 1468. godine, Grkovievu iz 16.
stoljea,42 u dvjema zbirkama propovijedi iz 17. stoljea, koje su pohranjene u Arhivu
HAZU.43 Starija neposluna kraljica koju kralj Asuer otjera predstavlja u ovom apokrifu
idovsku vjeru, a Estera, lijepa, mlada i dobra predstavlja kransku vjeru.44 U propovijedima
se sva Esterina simbolika odnosi na djevicu Mariju. Kranski komentatori su Esteru zbog
njezina zalaganja interpretirali kao prefiguraciju Bogorodice, posrednicu milosti.45 Apokrif
iz Petrisova zbornika (f. 79r-80r) objavljujem u latinici:46
Mi nahamo pisano v biblii v starom pism od edne kralice ki be ime Estor. Di
pismo be edan kral komu ime be Asurus ki obladae poani ot Indie dari
do Etiopie tre ime pod sobu .i. (=20) tre .. (=7) vladani. Provncii stolno mesto
nega be v ednom gradu komu ime be Sus. Ta c(sa)r stvori pripraviti edan
pir za .r. (=100) tr .o. (=80) dni, ki pir uini poli svoga dvora v ednom vrti i v
travnici tre zva na t pir vsih svoih prinip i knezi. Na konac .. (=7) dni zva vas
plk ot grada ki vsi idihu i phu zlatimi sasudi. I buduci vzveselil se kral ot pit
hotci se pohvaliti veliastvom bogatastva svoga i lepotu eni go||spoe svoe tre
posla po gospoju svoju da prid ukraena kako e podobno kralici na t pir. Tre
gospo inae svoi pir v polaah s gospomi. Da kada posla po nju gospo ne rai
priti. Posla drugo i ne rai priti. Krala b sram tre se veliju razgneva na nju tre pita
vecnikov svoih a mu e trb v tom uiniti. R(e)e edan: Gospodine to e pogibl
vsega tvoga <v>ladan. Kada tvo gospo nec e teb sliati a ote nam n(a)e
uiniti. Vazmi krunu kralici Vlasti tre ju pudi van iz svoga dvora. A seb naidi
gospoju ka bude tb posluati. Tako i b stvoreno. Po tom toga hot kral imeti
enu kralicu tre nardi i zapoveda po vsem svoem gospodstvi da vse lipe i plemenit
device pelaju se v nega dvor da kral izbr meju vsemi ka mu bud draga i ugodna
tre pripravi vsem ot vsakoga kolura svit i biser i krune da vsaka se v svit napravi
i oble kako hoce. Meju kimi pripelana b edna iz Babilonie prelipa ka ne ime oca
ni matr razv ednoga strica komu ime be Mardoei. Koi dvici ime be Estor a
plemenem bie idovka tre ei r(e)e stric: Ako t budu pitali koga plemene si ne
pravi se. Bi pripelana pred krala v svoih svitah. Ne rai se v druge svit obleci. Kral
41
Objavio Strohal 1917: 40-41.
42
Usp. tefani 1970: 50.
43
Usp. tefani 1969: 242 i 245.
44
Usp. Strohal 1917: 41.
45
Trouslard 2000: 498.
46
Petrisov zbornik je jedan od najopsenijih glagoljskih zbornika. Pisan je lijepom minuskulom na papiru
i sadri 350 stranica formata 20x13,5cm. Sadri 162 lanka raznovrsnoga duhovnoga sadraja pisanih
akavsko-ekavskim dijalektom s jakim utjecajem crkvenoslavenskoga. U nekim dijelovima zbornika
primjetan je i kajkavski dijalekt, a u nekima i prevladava. Zbornik je pohranjen u Nacionalnoj i
sveuilinoj biblioteci. Bibliografski ga je opisao tefani 1960: 355-397.
15.p65 163 04. 10. 04, 16:10

e pita: Za se nisi ureila i oblekla || v svit n(a)e. A ona odgovori: G(ospo)d(i)ne

zlato i biser i svit ne mogu me bolu uiniti ner m e b(og) uinil. Da to a vi
zapovdat gotova esam uiniti gospodine. Ot kih bsedah nee i nee umileni
nasladi se c(sa)ru tre mu b vele draga tre r(e)e svoim prinipom i knezem.
Raduit se i vselit se da kralicu smo nali. Vazmit ju i vzdvignit ju i postavit ju
na prstol kraliini. Postavit krunu na glavu nee i tako bi stvorno. Po tom toga bi
obvaen stric nee tre ime umrti pisa kralici tre ei r(e)e. Gospoe kako koli visoko
vznesena esi i velika si tako li ot naega plemene si. Vspomeni se od nas i moli da ne
umrmo.
Iz navedenoga je razvidno da je biblijska tema o idovki Esteri u razliitim obradama bila

vrlo dobro poznata hrvatskoglagoljskoj literaturi. Od njih je svakako najopsenija i za
istraivanje najzanimljivija ona u brevijarima koja ini dio hrvatskoglagoljskoga biblijskoga
prijevoda.
LITERATURA:
smotra XXVI, 92-92, 209-212.
Badurina-Stipevi, V. 1997. Mlai hrvatskoglagoljski biblijski prijevodi. Stj. Damjanovi. Prvi hrvatski
slavistiki kongres. Zbornik radova 1. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 521-526.
Badurina-Stipevi, V. 1999. Knjige o Makabejcima u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti. Doktorska
disertacija. Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu.
Beri, I. 1846-1871. Ulomci svetoga Pisma obojega uvjeta staroslavenskim jezikom, I-V, Prag.
Cannata, P. 1964. Ester. Iconografia. Bibliotheca Sanctorum V. Roma: Istituto Giovanni XXIII dela
Pontificia Universit Lateranense, 105-111.
ermk, V. 2001. Starozkonn mudroslovn knihy v charvtskohlaholskch brevich. (Textologick
analza Proverbi). Univerzita Karlova v Praze. Filozofick fakulta. stav slavistickch a
vchodoevropskch studi.
Fox, M. V. 2001. Character and Ideology in the Book of Esther. Grand Rapids, Michigan, Cambridge,
U. K.: Wm. B. Eerdmans Publishing Co.
Grabar, B., A. Nazor, M. Panteli. 1973. Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukia Hrvatinia.
Transkripcija i komentar. Zagreb, Ljubljana, Graz: Staroslavenski institut Svetozar Ritig,
Mladinska knjiga i Akademische Druck- und Verlagsanstalt.
Grabar, B. 1987. irilometodski i staroslavenski prijevodi u hrvatskoglagoljskim prijepisima. Slovo
36, 87-94.
Hamm, J. 1957. Starohrvatski prijevod Pjesme nad pjesmama, Slovo 6-8, 195-235.
Hamm, J. 1958. Judita u hrvatskim glagoljskim brevijarima, Radovi Staroslavenskog instituta 3, 103-201.
Harrington, W. 1993. Uvod u Stari Zavjet. Zagreb: Kranska sadanjost.
Hayden, R. E. 1975-1976. Esther, Additions to, The Zondervan Pictorial Encyclopedia of the Bible II,
Grand Rapids: Zondervan Publishing House, 375-376.
Hercigonja, E. 1975. Srednjovjekovna knjievnost, Povijest hrvatske knjievnosti, knj. 2. Zagreb:
Liber-Mladost.
hrvatska.
Lunt, H. G., M. Taube. 1998. The Slavonic Book of Esther. Cambridge, Massachusetts: Harvard
University Press.
Lysn, I. 2001. Kniga Esfir. K istorii pervogo slavjanskogo perevoda. Acta Universitatis Upsaliensis.
15.p65 164 04. 10. 04, 16:10

Studia Slavica Upsaliensia 41. Uppsala.

Milii, I. 1995. Knjiga Mudrosti u hrvatskoglagoljskim brevijarima. Magistarska radnja. Filozofski
fakultet Sveuilita u Zagrebu.
Misal po zakonu rimskoga dvora. Prvotisak: godine 1483. Pretisak: Zagreb 1971: Liber-Mladost.
Nazor, A. 1997. Uz obiljeavanje 600. obljetnice Brevijara Vida Omiljanina. Nova Istra 2, 16-21.
Nazor, A. 1998. The Bible in Croato-Glagolitic Liturgical Books. J. Kraovec. Interpretation of the
Bible. Interpretacija Svetega Pisma. Ljubljana, Sheffield: Slovenska akademija znanosti in
umetnosti, Sheffield Academic Press, 1031-1037.
Panteli, M., A. Nazor. 1977. II. novljanski brevijar. Hrvatskoglagoljski rukopis iz 1495. Fototipsko
izdanje. Uvod. Bibliografija. Zagreb: Staroslavenski institut Svetozar Ritig, Turistkomerc.
Ribarova, Z. 1987. Knjiga proroka Jone, Slovo 37, 123-158.
Ribarova, Z. 1996. Vajsova prouavanja prijevoda Malih proroka iz Brevijara Vida Omiljanina.
Slovo 44-46, 27-43.
Spadafora, F. 1964. Ester. Bibliotheca Sanctorum V. Roma: Istituto Giovanni XXIII della Pontificia
Universit Lateranense, 105.
Strohal, R. 1917. Stare hrvatske apokrifne prie i legende. Bjelovar.
tefani, Vj. 1960. Glagoljski rukopisi otoka Krka. Djela JAZU 51. Zagreb.
tefani, Vj. 1969. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije I, Zagreb: Jugoslavenska akademija
znanosti i umjetnosti.
tefani, Vj. 1970. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije II, Zagreb: Jugoslavenska akademija
Tadin, M. 1953. Glagolitic Manuscripts in the Bodleian Library, Oxford Slavonic Papers IV, 152-156.
Tandari, J. L. 1993. Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost. Rasprave i prinosi. Zagreb: Kranska
sadanjost, Provincijalat franjevaca treoredaca.
Thomson, F. J. 1998. The Slavonic Translation of the Old Testament. J. Kraovec. Interpretation of
the Bible. Interpretacija Svetega Pisma. Ljubljana, Sheffield: Slovenska akademija znanosti in
umetnosti, Sheffield Academic Press, 605-920.
Trouslard, F. 2000. Esther. Encyclopedia of the Middle Ages. Paris, Cambridge, Rome: Editions du
Cerf, James Clarke, Citt Nuova, 498.
Vajs, J. 1903. Liber Iob. Veglae.
Vajs, J. 1905a. Liber Ruth. Veglae.
Vajs, J. 1905b. Liber Ecclesiastes. Veglae.
Vajs, J. 1908. Propheta Ioel. Veglae.
Vajs, J. 1910a. Nejstar brevi chrvatsko-hlaholsk (Prv brevi Vrbnick). Prag.
Vajs, J. 1910b. Propheta Oseas. Veglae.
Vajs, J. 1912. Propheta Habacuc. Veglae.
Vajs, J. 1913. Sophonias-Haggaeus. Veglae.
Vajs, J. 1915. Zacharias-Malachias. Veglae.
Vajs, J. 1916. Psalterium palaeoslovenicum croatico-glagoliticum. Krk-Prag.
Vajs, J. 1948. Najstariji hrvatskoglagoljski misal. Djela JAZU 38. Zagreb.
Veleva, B. - Kostov, K. 2002. Kniga Estir i nejint slavnski prevod, Palaeobulgarica XXVI, 1, 73-92.
Vrana, J. 1975. Najstariji hrvatski glagoljski evanelistar. Posebna izdanja CDLXXXIV. Beograd:
Srpska akademija nauka i umetnosti.
Wright J. S. 1975-1976. Esther; Esther, Book of, The Zondervan Pictorial Encyclopedia of the Bible
II. Grand Rapids: Zondervan Publishing House, 374-375, 376-380.
Zaradija-Ki, A. 1997. Knjiga o Jobu u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti. Zagreb: Matica hrvatska-
15.p65 165 04. 10. 04, 16:10

Hrvatsko filoloko drutvo.
SUMMARY
THE CROATIAN GLAGOLITIC BOOK OF ESTHER

The Croatian Glagolitic Bible has not been preserved, but archive data testify to its existence. The text
research and the possible reconstruction of the Croatian Glagolitic Bible is based on the biblical
readings in the Croatian Glagolitic missals and breviaries. There are many studies and critical editions
of the Bible books but we will have the complete picture of the Croatian Glagolitic Bible translation
only after the study of all the texts. One of those not yet studied is the Book of Esther. This story
about a Jewess who by her courage saved her people threatened by the Persian dominion, was
written in the 2nd century B. C. Later two Greek versions developed as well as Jeromes translation
in Latin. The Old Church Slavonic translation preserved in the East Slavonic manuscripts is also very
important for the Esther text tradition. According to some scholars it follows the lost Greek version.
The Croatian Glagolitic texts of Esther, found in numerous breviaries and missals, belong to the other
tradition as they follow the Latin sources. The apocrypha in which Esther is a symbol of the Mother
of God, has been preserved not only in the Croatian Glagolitic liturgical books but also in some
Croatian Glagolitic miscellanies. This article renders the Latin transliteration of the Esther texts from
the Oxford Breviary (1310),Vatican Missal 4 (the beginning of the 14th century) and the Petris
Miscellany (1468).
Kljune rijei: Knjiga o Esteri, hrvatskoglagoljska Biblija, hrvatskoglagoljski brevijari,
hrvatskoglagoljski misali, hrvatskoglagoljski zbornici
Key words: The Book of Esther, Croatian Glagolitic Bible, Croatian Glagolitic breviaries, Croatian
Glagolitic missals, Croatian Glagolitic miscellanies
15.p65 166 04. 10. 04, 16:10

,
()

( . 1905).
,
. ,
, . ,
,
, .
1.1.
.
,
, ,
,
, ,
.
K ,
(1905) ,
( 1894-1901,
1998)
.1
( IX
X.) :
1) ( .) -, , XII-XVI.,
.
2:31-36, 2:44-45; 3:1-51.2
1
; .
Thomson 1998 1999, - Zaradija-Ki 1997,
1998, Nazor 1998, Ribarova 2001, Badurina-Stipevi 2001, ermk 2001.
Vajs 1915 .
16.p65 167 04. 10. 04, 16:10

168 ,
( 1905:X-XV).
2) ( 1) ,
XV XVI. . .

. ( 1905:XV-XXXII). ,
IX- .
.3
3) ( 2) , ,
XV-XVI. ,
,
. -
. . ,
( 1905:XXXII-XXXVIII).4

.5
.
1.2. (1905:XV-XXXII, LXXIV-XC) , 1
, 2
. -
1 (Thomson 1998: 857).
(1905).
1.3. 1902. (1902:215-216) ,

( Vb2) 1:4 2:30. -
(1905: XLIII) : . 1:4-21, 2:31-36, 44-45 II
V . 9:15-19, 13:1-9, 15-17 14:28-42 1483.,
, ,
, 2- (. 31-36, 45-46), ,
, .6 100 Thomson (1998:848-
849) , comparison of the Croat text with the earliest complete translation
and the cathena version reveals that it is based on the latter 1:4
Vb2.7 (1999:142) , ,
2
3: 26-56 3:57-88 .
3
. 1902: 207, 220-221.
, 1864-1871.
, . Thomson 1998:855, 1998:26-
40, 2002:109-112 .
4
Thomson (1998:857, . 1207) ( 3:25-51), ,
2 (. 2:44-45), any resemblances are
probably due to the translators vague recollection of the liturgical pericope; ,
2 1 (. 11:15), , the claim that the entire catena version
is simply a revision of the earliest complete translation remains to be substantiated.
5
- XII. (1905: XXXVIII-XL)
- ;
; , . 1999:160.
6
, 1904:1-105.

X. - ,
( 1904:134-139).
16.p65 168 04. 10. 04, 16:10

169
, . . -
.8
2. -

(1905)
o

* VO 1396 1-5:4 436b-445a

, ,
Cod.slav.3
* Vb2 XIV. 1:4-2:49 287-290

* , Drg XV. (1407) 1:1-2:49 167-169b
III.b. 25
* 163 /2 Lb2 XV. ( 1:1-2:49 254c-256a
() 1490)
* N2 1495 1:1-2:49 252-253d
II
*Borgiano Illirico 5 Vat5 . XIV. 1:1-2:12 232d-233b
(1379)
*Borgiano Illirico 10 Vat10 1485 1:1-12 165d-166b

* San Pietro D 215 San Pietro, SPD215 XV. 1:1-5 216r/v

* , Pm . XIV. 1:1-14 177d-178b
IIIb10 ( 1360)
, . XV. 1:1-2:8 87d-88c
() IIIb6 (1470)
1 XV. (1459) 1:1-2:49 227a-229a

*Editio 1491 d91 1491 1:1-21 180a-180d
() Bibl. Marciana, Brev.
Glagol. INC 1235
1493 1:1-17 278b-279c
1561 1:1-17 278d-279b
7
, 1912:CCCVII ( ), Ribarova 1987:123-
159 ( ) . ,

, ; -
; . - 2001:265-266; ,
, . Birnbaum
1996:69-79 .
8
1902:215-216, Oblak 1891:303 ( ) Ribarova 1987:123-159.
16.p65 169 04. 10. 04, 16:10

170 ,
( ,
). .
, .9
,
, :
() VO, Vb2, Drg10 () Vat5, Vat10,
SPD 215, Lb2, Pm, N2, Ed91. .
( , ,
, ).
2.1. 1:1-4 . VO Drg ( ) ..
- (2). ,
. :
1:3 p x } S B
1 (M)
2 (C)
VO (Drg): i ree c()s(a)r| Aspanehovi starin (stariini) kaenik| ego
. i ree c()s(a)r| (g| Vat10) Aspanat|11 prepoitu skoplenih svoih
Vulgata: et ait rex Asphenez praeposito eunuchorum
1:3 rq B{ s \ r ( s)
1 (): a
2 (): ,
VO, Drg: vavesti (v|vesti) ot s(i)nov| ego plnni| s(i)nov| iz(rai)lv| (iz(rai)levih|)
da vvedet12 ot sinov iz(rai)l(e)vih|
Vulgata: ut introduceret de filiis Israel
1:3 p B{ \ p B{
1 ()
2 () .
9
, de visu ,
Vajs 1910.
() -
- -
VO, Lb2, N2 ( Panteli, Nazor 1977); de visu Drg
Pm, Vb2 (Beri 1865, . 3: 61-76) d91 (Nazor 1991);
.. Vat5, Vat10, SPD215.
10
V Vajs (. BVO 1997
). ,
, , ,
Vb2 ( , . Birkfellner 1975:57). Drg
, - , ; .
tefani 1969:117-120. , , - .
11
Aspanat| ,
/ . -
;
- .
12
vavedet| SPD215, vvedut Pm, vavedut Ed91.
16.p65 170 04. 10. 04, 16:10

171
VO, Drg i ot plemene c(sa)r(|)ska i ot| krpkih|

. i ot smene c(sa)r(|)skago i silnih (silnah| Pm)13
Vulgata: et de semine regio et tyrannorum
2.2. 1:5 2:19 . ,

,
.14 -
s|n| ~ san, pie ~ pe; naredi ~ n|redi; prd| ~ pred|; lta ~ leta;
, .: vavilon|skie Vb2,
VO, vvilonskie Drg babilonski Vat5, Lb2 (2:12); hal|di Vb2, VO, Drg kaldei Lb2
(2:3), navhodonosor| ~ nabukodonosor|. -
(. ee VO, Vb2, Lb2, Vat10, e Drg, ihe Pm, ot nihe Vat5, SPD215, Ed91; ree k nim| Vb2,
Lb2 (2:3) ~ ree im| VO) (. 1:5 hraniti (VO, Vb2) ~ krmiti (Drg, Pm, Vat5,
Vat10, SPD215, Ed91) ut enutriti [ 1, 2 p (T)], 1:15 pitajut se
VO ~ kr|mlahu se Vb2, Drg, Pm, Vat5, Lb2, Ed91 ( 1, 2); 2:2 vvedut se Vb2, privedut
se VO, prizovut se Drg, Lb2 [ 1 2]; 2:3 ne vd Drg, vdi Vb2, VO ~ ne znam|
Lb2; 2:7 vtoriceju VO, Vb2, Drg drug| Vat5, drugoc| Lb2).

- ,
.

. :
)
1:8 ( . .) [ B\ (Bi . .) T i
f p T t
1 (M)
2 (C)
: da ne oskvrnit se ot tr|pezi (pice VO) c(csa)r(e)vi ni ot piti15 eg
Vulgata: ne pollueretur de mensa regis neque de vino potus eius
)
1:10 { { T [ p [ ..
1 () ... ..
2 () ... . 16 ..
13
, (-
) ; , . 1989:108.
(1904:89, 90) 13:15, 16, 15:5, 13 .
,
() . 1:3 sme
1, semen.
14
,
, . Bauerov 1991 ermk 2001.
15
Pm: vina piti ego; Vat10: vin| piti ego.
16
; . 1904:91
, .
(2002:486)
( ).
16.p65 171 04. 10. 04, 16:10

172 ,
. c(c)s(a)ra ie zapovd vam| picu17 i pitie (+svoe Vat10) ...

Vulgata: regem qui constituit vobis cibum et potum
) v. finitum gerundium :
1:12 p ]q B{ , p p
1 (M) ... ..
2 (C) ... . ..
: i dai nam| soiva18 v picu i vodu v pitie (soivo Vat10)
Vulgata: et dentur nobis legumina ad vescendum,19 et aqua ad bibendum
-
. 1:8
: p V [ Tp [ / 1 = 2
/ : i zaveca se Daniel| v sr(d|)ci svoem| / Vulgata: Proposuit
autem Daniel in corde suo.

: maleficus muitel| () (1),
(2) 2:2; praemia m|zda () (1),
(2) 2:6; hariolus kobnik| (1), (2) T 2:2; dic
r|ci (1), (2) r (Imperat.) 2:4; indico (indicaveritis) reci
(reete) () (1), () (2)
() 2:5; narro (narraveritis) v|zvstiti (v|zvstite) ()
(1), () (2) () 2:6; indicabimus reemo
(1), (2) B 2:7; exceptis diis, quorum non est
cum hominibus conversatio iz|n|me20 bogov| ihe nst| prbivanie (Vb2, prebivanie
) s| l(ov)ki (1),
(2) B b , V ^
@ 2:11; ab Arioch, principe militiae Regis ot Bariota kneza
voinstvi c(sa)r(e)va w (1), w
(2) B B 2:14; causa (ob causam) prirok| (prirokom|)21
(1), (2) ^ 2:15. ,
, ,
. knigi, blagodt|,
soivo, m|zda, csar|stvo, nebes|sk|, milost|, krpost|, velii, re VO, Vb2, Drg/ rie Lb2
( 3 . ..),
(prirok|, uprositi, nauk| (scientia), stvar|, tlesnit| ( corpulentior).

; . 1:10 1:13 lica vultus, 1
2 @ 1:10, (1)/ (2) r 1:13.
17
. pic 1:29, 30
( 1904:100).
18
soiv legumn ; , .
19
. v stvinu ad vescendum 1:30 ( 1904:103);
, . Badurina-Stipevi 2001:182,183.
20
iz|n|me Vb2, izname Drg, VO, iznami Lb2, iznae Vat5.
21
- 272,6,
, T ,
T; (1994:510)
16.p65 172 04. 10. 04, 16:10

173
1:3, 7, 8, 9, 10, 11, 18 B,

1, 2
1:3 ( ).22 -
,
prepoit| skoplenih| ( ()
) praepositus eunuchorum 1:3; 1:7
, Vb2. prepoit| ot skoplenih| (skuplenih|
Vat10) 1:8. 1:18 -: VO ima stariina kaenik| stroenim|; stariina
stroenim| Vb2 Ed91, stariina stroeniem| Drg, Vat5, stariina stroenih| Lb2.
1:9, 10, 11 princeps eunuchorum,
knez| stroenih| (stroenim| Vb2 1:11).
stlmaenie, otrenie, skazanie. .
2:4, 5, 6 (bis), 16, 24, 26, 30, 36 ,
.
: 2:4 interpretatio, 2:5 coniectura, 2:6 interpretatio coniectura,
2:16, 2:24 solutio, 2:26, 30, 36 interpretatio. 2:4,
2:5, skazanie , 2:6
skazanie stl|maenie, 2:16 solutio otrenie (absolutio
). 2:24, 26, 30, 36
- ,
2:24 solutio otrenie, x
skazanie . 2:26, 30, 36 skazanie,
Lb2 stl|maenie.
2.3. 2:20-30 . (VO, Drg, Vb2)

- (2), Lb2 N2 .
:
2:23 ... p { T . ...
1 () ...
2 () ... ...
Vb2 (VO, Drg) ko s|n| (san|) c()s(a)rev| v|zvstil| (vzvstil) mi esi
Vulgata: quia sermonem regis aperuisti nobis
Lb2, N2 ko s|n| c()s(a)rev vil| esi nam|23
2:24 p ( ..) d [ { B,
} B , p q
. [ Bf ...
1 w .
. : ...
2 w.
y. : y ..
22

; . 1978, 1979, 1989, 2002.
23
, 2 - 1 , -
. ,
, .
16.p65 173 04. 10. 04, 16:10

174 ,
Vb2 (VO, Drg) I pride Daniel| kAhioru (Ariohu) ie b pristavil| c()s(a)r| pogubiti mudrie
vavilonskie (v|vilonskie) i ree emu mudrih| vavilon|skih| (v|vilonskih|)
ne pogublai
Vulgata: post haec Daniel ingressus ad Arioch, quem constituerat rex ut perderet
sapientes Babylonis, sic ei locutus est: Sapientes Babylonis ne perdas
Lb2 i po sem| Daniel| vad| k| arioku egoe postavi c()s(a)r| da pogubit| mudrie
babilonskie i t(a)ko ispoved emu mudrih| babilonskih| ne pogubiti
2:24 r S T , p [
} q B (.)/ p [
q B (. .)
1 D , ;
2 24
Vb2 (VO, Drg) n| (na) izvedi me prd (pred) c()s(a)ra i skazanie sna s|na (sna) v|zvcccu
c()s(a)ru
Vulgata: introduc me in conspectus regis, et solutionem regi narrabo
Lb2 n| vavedi me k c()s(a)ru i otreenie vzve ccu
2.4. 2:31-36 . . 1, 2. -
,
.
: VO, Drg, Vb2; :
: x [
:
1
2
Vb2 (VO, Drg) ree Daniel| k Navhodonosoru c()s(a)ru
Lb2, N2 Vulgata:
2:33 -
. .
. ,
(),
, , -
. , 2:31-36 Vb2
, -. 25
2:33 p s \ q, s [\ ..]
, |.
. ,
( .)
1 () ,
2 () <................................> ()
Vb2,VO, Drg: golni (goln) elzni (elezn) <> i est| etera skudl|na
24
, 2 ,
1.
25
-
Ribarova 1987:126-129.
16.p65 174 04. 10. 04, 16:10

175
Vulgata: pedum quaedam pars erat ferrea, quaedam autem fictilis

Lb2 nogu nika est| bie elezna druga skudelna
N2 nogu nka est| gvozdena b()e a nka skudlna
2.5. 2:37-40
.
2.6. 2:41-43 46-49 -
. 2:44-45
, - . Lb2 N2
. 2:41-49.
2:43 p x { B | ,
q V T B ...
1 (M)
...
2 (C) .
...
Vb2 (VO, Drg) i ko vid elzo primeno k| skudlu smeno budet v plemenih|
(plemeneh|) (lov|)skih|
Vulgata: Quod autem vidisti ferrum mistum testae ex luto, commiscebuntur quidem
humano semine
Lb2, N2 toe vidl| esi gvozdeno miano (mano) skudelom (skudlom|), ee
(lov|)skoe sme
2:44 p T q ^ T } {
, a r r
. D
1 a D T
2 T

Vb2 (VO, Drg) i v dni c()s(a)r| th|. vstavit| b(og)| n(e)b(e)ski (n(e)b(e)sko) c()s(a)rstvo,
ee v| (va) vki ne razpet se
Lb2, N2 i v dni e c(sa)revi inih| vzdvignet| b(og)| n(e)b(e)ski c(sa)rstvo ee v
v()ki ne razpet se
Vulgata: in diebus autem regnorum illorum, suscitabit Deus caeli regnum quod in
aeternum non dissipatur
skudl(-|n), 1 (-) 2.
1, .
v|z- v|zvsti 2:45 2,
v|zmoe 2:47 ~ , . skrui 2:45 ~ , v istinu 2:47 ~ .
, -,

, ,
. 2:46: p p x q /1 . c
/ 2 . / VO, Vb2, Drg
i r|tvi i tamn| (tm|n| Vb2) prit| da s(ve)tit| emu (ego Vb2)/ N2 i rtvi i tamn| prit| da
s(ve)tit| emu/ Vulgata: .. et hostias et incensum praecepit ut sacrificarent ei.
16.p65 175 04. 10. 04, 16:10

176 ,
2.7. 3:1-51 .
, . VO.
: 3:1-24, 34-45, 49-51.
Borg. Illir. 4 (Vat4), XIV. (Ro), XV.,
(Hrv), 1404, (Nov), 1368; (NYM),
XV.26 3:1-24 -
VO Vat4. Ro, , - .
, .
, Vat4 VO , 1 / 2,
., ,
IX., ,
(XII.), .:
3:19 T [ U / ut succenderetur fornax septuplum
./ 1 () / 2 ()/
(razdete pec|) sedmericeju Vat4, VO/ (razeci)
sedmericeju Ro, Nov, NYM, Hrv (. - vtoriceju )27
3:22 p D T T ...
. / 1 (), 2 ()/ nasoivee Vat4, VO (ie
vvrgu Nov, Ro, NYM (ki Hrv) viros illos qui miserant).
VO, Vat4 Ro Avdenagos| -
/ Abdenago.
.. -. . ,
, 2 (3:13, 19, 20, 22 =..)
.
, Vat4
, e
, . VO
- , Vat4. : ) 3:22 izliha
VO T zlo ,
Vat4, nimis ; ) 3:1 na poli deiramsc VO (-
; . T L)
na poli duramsc (in campo Dura); ) 3:15 v t| god| VO (
, ,
- ( ), 1
; VO - i i J), Vat4
Ro t|gda, v tae/tae as ( eadem hora); )
3:21 tosteganvami (sic!) VO ( T.. .. 1,
2 . q) bivami Vat4
obuveniem| (. calceamentis).28
26
NYM (Schmidt-Deeg 1994) Hrv (Grabar et al.
1973) Vat4, Ro, Nov.
27
( , )
, - ( ) , . (1989:42, 75, 96-
97); . 2002:598.
28
, .
XIII. ,
; XIV. ; . 2002:59.
16.p65 176 04. 10. 04, 16:10

177
VO ,
( Vat4 Ro ),
.: 3:22 idee Vat4, Ro, ( B),
VO e poe ( ubi interfecit); 3:1 visota ego bie
... Vat4 ( ...,
\ U), VO v visotu ,
Abl. Sg. altitudine cubitorum sexaginta.
,
3:1-24.
, VO ,
. ,
.
3:2 [p B } q ]
p p , ^ p p
T T p D
. ... y ( ),
( 1)/
2/ ( 1/ 2)
VO, Vat4, Ro i posla navhodonosor| c(sa)r| supati ( ) sabrati
vse s|trapi (satrapi) voevod| (i voevodi) i mstnie knezi i muitele i sucee nad vlastmi i vse
knezi strannie (strannie).
Vulgata: (Itaque nabuchodonosor rex misit ad congregandos) satrapas, magistratus, et
iudeces, duces, et tyrannos, et praefectos omnesque principes regionum
: ... vse strapi i nauiteli (+ i sudi Nov, NYM) i voevodi i silniki
i profekte (prfekti Nov) i vse knezi stran
3:18 p T@ , { V
. 2 (), = VO ( 1),
c li ne hocei, vsto da ti est Vat4, vsto ti budi (Ro),
i ace
ace
c i (ako Hrv) ne god ti est, vi teb (tebi Hrv) budi Hrv, Nov, NYM
Vulgata: quod si noluerit, notum sit tibi.
,
. : ) 3:19 T / repletus est - ispl|ni se (VO, Vat4, Ro
) napl|ni se Hrv, Nov, NYM; ) zrak| lica (^ ) ~ obraz ego
(. aspectus faciei illius); ) 3:16 ne trbuem| mi ( V) ~ ne podobaet| nam (.
non oportet nos respondere); : 3:16 ie v|zmet vi
(VO, Vat4, Ro ) Tq A ie vshitit| vas| qui
eripiet vos; 3:18 V/ erexisti postavi postavil| esi;
/ non adoramus ne poklanem se ne poklonim se;
: 3:13 T p |i/ in furore et in ira rostiju i gnvom| v rosti i
gnv.

1 / 2, .: Tq r T \ r/ ut convenirent ad dedicationem statuae/
.=Vat4, Ro / 1 (2 ); Nov,
NYM, Hrv: da pridut na svecenie tla. 1, ,
, - , Gen. obiecti
16.p65 177 04. 10. 04, 16:10

178 ,
o ,29 -
.
2.8. 3:25-3330 VO ,
. 3:34-45 VO
, (.=1, 2)
. . 2 - 1. VO
. -
(3:34), .31
, .
3:34 [ S Â r @ { , p [ f [
VO ne prdad| nas| do konca imene tvoego radi i ne razdrui zavta tvoego ., 1, 2
( 1) .

: ne pogubi ljudi tvoih| imene tvoego radi i ne razori zavta tvoego
Vulgata: Ne, quaesumus trada nos in perpetuum propter nomen tuum, et ne dissipes testamentum
tuum
(- VO) ,
: ) 3:36 ko psk ie est vskrain (Vat4; vkrain Ro, vskrai Nov, vskraini Hrv)
mora . et sicut arenam quae est in littore maris VO ko psak v krain mora VO,
( -
) E [ @ { q \ ; ) 3:42 ne postidi nas
Nov ne posrami nas VO, ni Nov,
(. [ f Â/ . nec confundas nos); ) 3:40 tako budi
tako da budet VO (= . 2) (. / . sic fiat).
VO , ;
, ) 3:39 . .
, .. d(u)hom smreni
-
spiritu humilitatis; ) 3:40
ko v tisucah| agn|c| tunih| in millibus agnorum
( - ) . p T
B .
2.9. VO 3:46-48 ,
, .
. 3:49-51 VO, . VO -
; . 3:50 p a { { i ne prikosnu se
ih| otnud| ogn| VO, th| e trih| otnud| prikosnu
se ogn| Vat4, Ro; onih| trih| otnud| prikosnu se ogn| Nov; onih| trih ne dotaknu se ogn| Hrv.
et non tetigit eos
omnino ignis. VO
; . 3:50
29
Dat. possessivus, . 1964.
30
, .
31

, . Tandari 1993:311.
16.p65 178 04. 10. 04, 16:10

179
quasi ventum roris flantem ko vtr| rosi dihajuc|;

; 3:49 s azarieju i s druinoju ( . cum Azaria et sociis
eius) , (E q
p { ). s druinoju
(cum) sociis eius
(. 2:17 druinoju svoeju sociis suis
, . q ).
2.10. . 13 14
.
- .
, ,
, .: () vr|t (pomarium);
(x) dom| (domus); ( ^) pladne (meridies); - (-
) s|hoditi (con-fluo); (p T T TJ \)
vzgorsta se v pohot| ee (exarserunt in concupiscentiam eius); (^ )
d|n| prikladn (dies aptus); () dvica (puella); ()
lto (aestas). ,
.
3. .
:
) - ( )
. -
, , ,
;
) -
; -
, - .
,

2:20-35 2:41-49 .
- ,
, , . ,
,
,
-
( ) .
) ,
, .
,
.
, , , -
.
, .

, ,
16.p65 179 04. 10. 04, 16:10

180 ,
. , . ,

.
:
, . 1999. . -:
, Kln: Bhlau Verlag GmbH&Cie.
, . 1894-1901. . . 1-3.
.
, . 1978.
. 28/2, 89-98.
, . 1979.
. 29/1, 9-21.
, . 1905. - . .
, . 1998. .
(
. ). . 1. : .
, . 1964. . .
, . 1904. .
.
51, 1-104.
, . 1912.
. .1. .
, . 1902.
- . .
3, 175-221.
, ., . 1998. j. .
j: .
, . 2002. . .
, . . : . :
, 54-63.
, . 1989. -
. - 6, 15-129.
, . 2002. . :
. .
1994. , .., . , . . (
-XI ). : .
, . 2002. (
). ,
. ().
Badurina-Stipevi, V. 2001. Jezine i stilske osobine hrvatskoglagoljskih tekstova Knjiga o
Makabejcima. D. Sesar. Drugi hrvatski slavistiki kongres. Zbornik radova. T. 1. Zagreb:
Hrvatsko filoloko drutvo, 179-185.
BVO 1997. Brevijar Vida Omiljanina (1396-1996). Radovi sa znanstvenog skupa u Omilju i Rou.
Nova Istra II/V/2, 9-58.
Beri, I. 1864-1871. Ulomci Svetoga Pisma obojega uvjeta staroslovenskim jezikom. T. 1-5; T. 3
(1865). Prag.
16.p65 180 04. 10. 04, 16:10

181
Birkfellner, G. 1975. Glagolitische und kyrillische Handschriften in sterreich. sterreichische

Akademie der Wissenschaften. Philosophisch-historische Klasse. Schriften der
Balkankommission. Linguistische Abteilung 23. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie
der Wissenschaften.
Birnbaum, H. 1996. How Did Glagolitic Writing Reach the Coastal Regions of Northwestern Croatia?
Croatica 42/43/44 (Hercigonjin zbornik), 69-79.
ermk, V. 2001. K otzce pedlohy starozkonnch text v charvtskohlaholskch brevich. D.
Sesar. Drugi hrvatski slavistiki kongres. Zbornik radova. T. 1. Zagreb: Hrvatsko filoloko
drutvo, 193-198.
Grabar, B., A. Nazor, M. Panteli. 1973. Missale Hervoiae ducis Spalatensis Croatico-glagoliticum.
Ljubljana: Mladinska knjiga, Zagreb: Staroslavenski institut, Graz: Akademische Druck u.
Verlagsanstalt.
Nazor, A. 1991. Brevijar po zakonu rimskoga dvora, 1491. Faksimil. Zagreb: HAZU, Graz:
Akademische Druck u. Verlagsanstalt.
Nazor, A. 1998. The Bible in Croato-Glagolitic Liturgical Books. Interpretation of the Bible. Ljubljana:
Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Sheffield Academic Press, 1031-1037.
Oblak, V. 1891. Die kirchenslavische bersetzung der Apocalypse. Archiv fr slavische Philologie
13, 321-361
Panteli, M., A. Nazor. 1977. II novljanski brevijar. Hrvatskoglagoljski rukopis iz 1495. Fototipsko
izdanje. Zagreb: Staroslavenski institut, Turistkomerc.
Ribarova, Z. 2001. Uz pitanje odnosa parimejnoga i brevijarskoga teksta. D. Sesar. Drugi hrvatski
slavistiki kongres. Zbornik radova. T. 1. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 263-268.
Schmidt-Deeg, E.-M. 1994. Das New Yorker Missale. Kritische Edition. Mnchen:Verlag Otto
Sagner.
tefani, V. 1969. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. Dio I. Zagreb: JAZU.
Tandari, J. 1993. Hrvatskoglagoljski apostol izmeu istoka i zapada. J. Tandari. Hrvatskoglagoljska
liturgijska knjievnost. Zagreb: Kranska sadanjost, Provincijalat franjevaca treoredaca,
310-318.
Thomson, F. 1998. The Slavonic Translation of the Old Testament. Interpretation of the Bible.
Ljubljana: Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Sheffield Academic Press, 605-920
Vajs, J. 1910. Nejstar brevi charvtsko-hlaholsk (Prv brevi Vrbnick). Prag.
Vajs, J. 1915. Staroslovensk peklad knihy proroka Daniele a jeho vznam v dejinch slovanskho
pekladu bible. asopis katolickho duchovenstva 56, LXXXI, 113-122.
Zaradija-Ki, A. 1997. Knjiga o Jobu u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti. Zagreb: Matica hrvatska.
SUMMARY
PERICOPES FROM THE BIBLICAL BOOK OF DANIEL IN

CROATO-GLAGOLITIC MANUSCRIPTS
The paper reveals the results of the juxtaposition of readings from the Book of Daniel (predominantly
chapters 1-3:51) in Croato-Glagolitic manuscripts, both archaic and innovative, and in archaic Cyrillic
ones (on the basis of Ivan Evseevs edition of the three versions of this book). The archaic Croato-
Glagolitic breviaries and missals preserve the earliest ninth-century translation of the parimejnik and
the Symeonic translation of the full text of Daniel from the beginning of the tenth century. In most cases
these early translations remained unaltered by the Glagolitic bookmen and therefore Croato-Glagolitic
16.p65 181 04. 10. 04, 16:10

182 ,
manuscripts should be regarded as reliable sources for the early history of the Slavonic Bible. Still,
there are a few cases in which innovations have been attested in the archaic Croato-Glagolitic manuscripts
innovations that witness a relatively early revision of the early translations from Greek pursued in
Croato-Glagolitic milieu. Further, the innovative Croato-Glagolitic missals and breviaries contain a
later translation made from Latin. This translation shows that the glagoljai mastered the norms of the
literary language they used and that they had a good command of Latin.
: ,
,
Key words: medieval biblical translations in Slavonic milieus, Glagolitic and Cyrillic manuscripts with
biblical texts, textual criticism
16.p65 182 04. 10. 04, 16:10

Jagoda Juri-Kappel
(Be)
HRVATSKOGLAGOLJSKE APOKALIPSE
Tekstovne razlike izmeu hrvatskoglagoljskih prepisa Apokalipse ine se veim od oekivanih

varijantnih odstupanja u drugim liturgijskim knjigama. Pored uobiajene podjele na stariju, krko-
istarsku, i mlau, zadarsko-krbavsku skupinu, mogue je, prema zastupljenosti latinske i grke
matice, izdvojiti i podskupine. Nekoliki konkretni primjeri pokazuju kakvi su bili odnosi meu
najznaajnijim prepisima. I tekst Apokalipse potvruje veze Brevijara Vida Omiljanina s bosanskim
kodeksima.
Poreenje prepisa teksta Apokalipse, koji je fragmentarno ili u cjelini sauvan u

hrvatskoglagoljskim brevijarima, jo jednom potvruje iz istraivanja drugih
hrvatskoglagoljskih, ne samo brevijarskih, knjiga ve poznatu injenicu da ne postoje meu
njima dva sasvim ista, identina prepisa te time nudi veliko bogatstvo usporednoga materijala
za izuavanje na svim razinama filoloko-lingvistikoga pristupa. Ve se Jagi (1905:453)
poalio na tekou filijacije tekstova iz hrvatskoglagoljskih brevijara, koje on inae smatra
sadrajno zanimljivijim od misala (Jagi 1913:29).
Najstariji odlomci glagoljskih brevijara nastali su na hrvatskome terenu, ali se ne mogu
datirati prije 13. st. Sauvano je vie od trideset kodeksa iz 14. i 15. st. koji sadre dijelove
brevijara (Panteli 1982:420-423). Hercigonja (1975:90-91) smatra ove knjige jedinstvenim
antologijama srednjovjekovnoga duhovnog tiva i istie njihovu ulogu u razvijanju ope
knjievne i jezine kulture sredina u kojima glagoljai djeluju.
Cjelovit tekst Apokalipse nalazi se u prvome dijelu dvosveanoga vatikanskog brevijara
Illirico 5/6 (1379. g.) I5; u Brevijaru Vida Omiljanina (1396. g.) VO; u I. novljanskom
(1459. g.) N1; u Dabarskome (1486. g.) Da; u II. novljanskom (1495. g.) N2 i u II.
ljubljanskom (15. st.) L2; a fragmenti su potvreni u dvadesetak drugih brevijara.1
Jedna vrsta teksta/anr, u ovome sluaju Apokalipsa, izdvojen(a) iz kompleksnoga zbornika
kao to je brevijar, moe a ne mora biti kljunim za itav kodeks. Upravo je tekst Apokalipse,
za razliku od strogo liturgijskih knjiga poput Psaltira ili Evanelja, doputao hrvatskome
1
Izvori iz kojih se u ovom lanku citira: I5, VO, N2 imaju cjelovit tekst Apokalipse. Fragmenti
Apokalipse nalaze se u: V1, V2, Pd, P, K, Ba, Bz, Ma, Mo. Tandari (1993:310) naglaava da i mlai
brevijari imaju potpun tekst Apokalipse to ukazuje na popularnost ove knjige meu glagoljaima.
17.p65 183 04. 10. 04, 16:11

184 Jagoda Juri-Kappel
prepisivau piscu, kakvim se oni sami smatraju i kako se nazivaju, puno vie slobode, tako
da su se na njemu, izgleda, glagoljai usuivali iskuavati svoja preraivaka i prevodilaka
umijea u veem obimu i intezitetu nego to je obino za kakav drugi liturgijski tekst.
Apokalipsa je kao jedna od najitanijih knjiga u srednjem vijeku na Zapadu bila i omiljenom
lektirom glagoljaa (Tandari 1993:310). Njen fantastini sadraj s beskrajnim mogunostima
tumaenja bio je izuzetno privlaan za heretike. Ona dugo nije pripadala liturgijskome kodeksu
istone crkve (Onasch 1981:32) pa su malobrojni njeni srpski, makedonski i bugarski prepisi.
Tri prepisa teksta Apokalipse, sauvana u tri bosanska irilina zbornika: Hvalovu (1404) -
Hv, Mletakome (poetak 15. st.) - Ml i, kao glavni sadraj, u Radosavljevu (polovica 15. st.)
- R, predstavljaju zbog toga posebnost u itavoj crkvenoslavenskoj tekstovnoj tradiciji ove
novozavjetne knjige. Sve su tri bosanske apokalipse nekomentirane, kao jo neki irilini i
svi hrvatskoglagoljski prepisi. Bosanske su apokalipse podijeljene na 72 glave s
odgovarajuim naslovima koji potjeu iz Komentara Andrije Cesarijskoga, kakve imaju
inae samo komentirani tekstovi (Jagi 1903:21). Slino su organizirani neki prepisi istone
provenijencije, dok su hrvatskoglagoljske apokalipse prilagoene obrednim potrebama
katolike crkve te su drugaije strukturirane s uobiajenom podjelom na 22 glave (Dragojlovi
1981:605). S jugoistonoga prostora slavenskoga Balkana poznat je prepis srpske,
hilandarske, takoer nekomentirane, Apokalipse iz posljednje etvrtine 14. st. - Hil 474
( 1978:181; - 2000:311-320), kao i jedini makedonski rukopis iz
Kruedolske zbirke ( 1982:32) koji jo nije prouavan. Postoje brojni ruski,
veinom mlai, prepisi ovoga teksta, koji su rezultat kasnijega, sekundarnog prevoda s
grkoga ( - 1978, 1987; 1995; Grnberg 1996, 1999). Znaajno
mjesto u istraivanju ima ruski prepis (14. st.) iz Rumjancevljeve zbirke Ru, za kojega se
dugo smatralo da uva najstariji slavenski prevod Apokalipse s grkoga (Amphilochius/
1886, Grnberg 1996:124-126).
Svaki od mnogih prepisivaa/preraivaa glagoljaa imao je pred sobom nekoliko izvornika:
odgovarajui latinski kodeks (ili vie njih) i starije (hrvatsko)glagoljske a, vjerovatno, i kakve
druge, bit e veoma stare, matice s ostalih podruja starocrkvenoslavenske pismenosti.2
Tandari (1993:72-73) je ukazao na specifian prevodilaki postupak hrvatskih glagoljaa
pri adaptaciji biblijskih tekstova prema zahtjevima crkvenih reformi, to se moe pratiti ve
od 13. st., po kojemu su starim prijevodima s grkoga esto samo dodavani poetak i kraj
prilagoeni latinskoj matici. Ovakav preraivako-prevodilaki manir ne moe se sasvim
jasno razaznati, ili ne u svakom prepisu, i na korpusu Apokalipse. Izgleda da varijantna
raznolikost u njima prevazilazi do sada utvrenu prosjenu devijantnost drugih istraenih
korpusa, pa ovdje veliki broj nepredvienih slaganja (Tandari 1993:106) oteava sasvim
preciznu filijaciju pojedinih prepisa, zapravo, svakog pojedinog odlomka, jer su i oni rezultati
sloenoga prevodilako-kompilatorskog rada.3
2
Krk je npr. u 7./8. st. bio dio bizantske teme Dalmacije. Do poetka 12. st. ispreplie se vlast Venecije s
jedne strane s bizantskim suverenitetom, a s druge s vlau hrvatskih narodnih vladara. Prema tefaniu
(1960:8) je grad Krk kao sjedite biskupije prije doseljenja Slavena gotovo neprekidno pod rimskom
jurisdikcijom, ali je bizantski suverenitet do 12. st. pridonio do neke mjere bizantskoj crkvenoj organizaciji,
to se moglo odraziti i na liturgiju. tefani (1960:8) smatra da se ne moe utvrditi da li se slavensko
bogosluje uvrstilo na otoku Krku pod bizantskim okriljem ili kasnije u ovisnosti od Rima.
Broj glagoljaa na Krku bio se zbog povijesnih zbivanja i nepogoda, npr. bjeanje pred Osmanlijama,
tokom 15. i 16. st. silno poveao, nesrazmjerno potrebama sredine u kojoj su se nali i za koju djeluju
(tefani 1960:21).
3
Usp. ermk 2001:193-198.
17.p65 184 04. 10. 04, 16:11

Hrvatskoglagoljske apokalipse 185
Prema kriteriju inojezinih matica, latinskih i/ili grkih, mogue je svrstati i prepise teksta
Apokalipse prema ve poznatoj podjeli hrvatskoglagoljskih spomenika na stariju, sjevernu,
krku/kvarnersko-istarsku (ruralnu?) grupu (tip A), u kojoj se uva irilometodska batina:
V1, V2 i VO, i zadarsko-krbavsku grupu (tip B), u kojoj se prevodi s latinskoga: I5, Ba, Bz
(Vajs 1910:39, Tandari 1993:34, Mihaljevi 1997:122). Bauerov (1991:21) je ispravno izdvojila
i trei tip (B-A) u kojem se prelazi s latinskoga na grki predloak. Prema tekstu Apokalipse
ovamo bi pripadali N2, Mo i Ma. Hrvatskoglagoljski prepisi Apokalipse doputaju i izdvajanje
jo jednoga tipa, A-B, koji se ravna naizmjenino prema glavnim dvama ali slijedei ee
tip A. Tu bi se dali svrstati P, Pd i K. Rezultati istraivanja na korpusu Apokalipse slini
su onima do kojih je dola Bauerov (1991) na temelju poreenja hrvatskoglagoljskih prepisa
Malih proroka.4
Izgleda da je za konano oblikovanje brevijara bila bitnija teritorijalna od kronoloke
pripadnosti. Tako su prepisi krko-istarske grupe bez obzira na vrijeme nastanka tekstovno
meusobno sliniji nego to su pojedini od njih u odnosu na istovremene sa zadarsko-
krbavskoga terena. Brevijar Illirico 5 (I5) iz 1379. god., prepisivan u Tribihoviima u Krbavi
(Hercigonja 1994:8; Japundi 1995:96-103), stariji je od brevijara VO (to ga je 1396. god.
pisao Vid iz Omilja za kaptolsku crkvu u istarskome Rou), ali se naelno pribraja tipu B u
kojem se znatno ee prevodi i prerauje prema latinskome. Pisci II. novljanskoga brevijara
(N2) iz 1495. god., koji je mlai za itavo stoljee od I5 i VO, kombiniraju prevodei sa
latinskoga i zagledajui u neki stariji hrvatskoglagoljski predloak.
U detektivskom poslu utvrivanja matica i ustanovljivanja veza meu spomenicima
osobito pomau krupnije greke u pojedinim prepisima koje onda preuzimaju i neki drugi,
ime odaju to im je bilo konkretnim predlokom u odreenom odlomku ili ih korigiraju
ostavljajui tragove dragocjene za filijaciju. U II,2 stoji npr. obrte elmae prema lat. et
invenisti eos mendaces u V1, V2, VO i Pd, dok je u I5 i K mendaces ispravno prevedeno
sa le. U N2 se ispravlja, kriajui el-, u lae, ime je pruen neposredan dokaz da se
u njemu zagledalo i u prepise krke grupe, ali da se konana korekcija vri prema latinskome.
Takvih primjera ima u N2 dovoljno. Tamo je npr. kontaminirano u I,4 bl(a)g(o)dt, prema
VO, i m(i)l(o)st, prema I5, u blagodet i m(i)l(o)st za lat. gratia, gr. . Iako je u N2
vsemogi najei prevod za lat. omnipotens, omakne se i u njemu ponekad vsedritel
(npr. u I,8), to je prema gr. } , kako stoji obino u prepisima krke grupe (V1,
V2, VO), ali i u P, to opet potvruje da se u N2 sluilo nekim od njih. Na mnogim mjestima
prepisivai-prevodioci N2, vjerovatno sam pop Martinac, pokazuju sjajno vladanje latinskim
jezikom, ime se jo jednom opovrgava ranije raireno miljenje o neukosti popova glagoljaa.
Prepis Apokalipse iz Brevijara Illirico 5 (I5) ini se najoriginalnijim i najsamostalnijim od
hrvatskoglagoljskih. Iako je za jedno itavo stoljee stariji od N2 i gotovo dva desetljea od
VO, esto se biljee u njemu mlai jezini oblici nego to su u N2, a pogotovo u VO. Tako
stoji u njemu: ja vs. az (XVII,7), zato vs. sego radi (XII,11), ki vs. ie (I,3; I,4; XI,16 i dalje). U
XIX,11 izdvaja se I5 prijevodom za lat. et vidi caelum apertum: i vidh n(e)bo otvoreno
4
Bauerov (1991:21) je prema kriteriju inojezinih predloaka svrstala hrvatskoglagoljske prepise Malih
proroka u sljedee tipove: tip A - prema grkome predloku: VO, V2, D, N1; tip B prema latinskome
predloku: L, I5, Br, P, O, I10, K, Ba, Bz i tip B-A brevijari koji osim latinskoga idu i prema grkome
predloku: Pd, Ma, N2, V.
Razrjeenje kratica naziva brevijara koje je navela Bauerov a koji se u mome lanku dalje ne spominju:
D Draguki (1407. g.); O Oksfordski (kraj 14. st.); V Vaticano Slavo 19 (1465. g.); Br Bribirski
(1470. g.); I10 Illyrico 10 (1485. g.). L je L2 Ljubljanski.
17.p65 185 04. 10. 04, 16:11

vs. i vidh n(e)bo otvrsto, kako itamo u svim ostalim prepisima bez obzira na vrijeme i
podruje nastanka. Ovom reenicom poinje dio teksta Apokalipse koji imaju gotovo svi
hrvatskoglagoljski brevijari. U istraivanju je isticano (Tandari 1993:76) dodatno, hrvatsko,
tumaenje imena apokaliptinoga anela Apol(l)yona, hebr. Abaddona (to u hebrejskom
znai propast, a na grkome asocira na poganskoga boga Apola) u IX,11 koje ima samo
I5: a hrvatski Zatirae. Tekst koji prethodi ovom: a latinski Ispru aei za lat. et latine habet
nomen Exterminans, potvren je i u VO, kao dodatak na lijevoj margini, to pokazuje da se u
VO naknadno ispravljalo i prema I5. Isto mjesto glasi u N2 i Mo: a latinski ime imat
Izvrgei.
IX,11
I imjuei c(sa)ra nad soboju an (e)la bezdnnago.
I ime emu evriski Lavadon a grki Apolion
a latinski Ispru aei a hrvatski Zatirae. I5
Imue nad soboju c(sa)ra. an (e)la bezd()ni.
A ime emu idovski Avvadon. Gr()ki e ime imat Gube.
ad marginem: a latinski Ispru aei. VO
U gotovo svakome od prepisa naie se, pored dragocjenih svjedoenja o ondanjim

zbivanjima od lokalnoga ali i ireg znaaja, kao i okolnostima glagoljakoga ivota, na
poneki zanimljiv jezini podatak koji odaje prepisivaevo porijeklo, govor rodnoga kraja ili
oblasti za koju djeluje. Tako iznenada provali iz Mavrova brevijara (1460. g.), to ga je
akan Bla pisao za popa Mavra iz Vrbnika (Panteli 1965:94-149), skroz na narodnu: koga
nigdore moret vid(it)i vs. niktoe ne vst V1 VO I5 vs. ee niktoe znaet N2 za lat. quod
nemo novit nisi ipse. Ovdje je pisac Bla zamijenio vdti (lat. scire), to moda ne razumije,
sa vidti (lat. videre).
Naelno se postavlja pitanje zbog ega i emu na relativno malome prostoru na kojem
se due intenzivno glagoljalo (Istra, Kvarner, Lika, Krbava, Dalmacija) nastaju tako
brojni i tako raznovrsni prepisi i prerade teksta Apokalipse, bez obzira na popularnost
ove knjige openito na Zapadu, kamo kulturoloki pripadaju i ovi krajevi? Da bi se toj
arolikosti stalo na kraj, a kako bi svaki sveenik glagolja dobio u ruke ovu potrebnu
knjigu (Tandari 1993:190), dolazi do tampanja brevijara: 1491. Kosinjskoga, 1493.
Baromieva i 1561. Brozieva, koji je u veem dijelu pretisak prethodnoga. tampanje
hrvatskoglagoljskih knjiga jeste vrhunac ali i poetak kraja zlatnoga doba glagoljanja i
glagoljatva u ovim predjelima.5
Kako bi se ilustriralo veliko leksiko blago koje nude hrvatskoglagoljski prepisi
Apokalipse, citirat u nekoliko sinonima, tripleta, dubleta ima, naravno, jo vie, prema
predstavnicima triju tipova ovoga teksta: VO (tip A), I5 (tip B), N2 (tip B-A).
5
Tandari (1993:190) smatra da pitanje mjesta nastanka prvotiska glagoljskoga brevijara ostaje otvorenim.
On nijee njegovo liko porijeklo (Kosinj) i dri da se prvotisak/K u prvom dijelu temporala (...)
slae s najstarijom glagoljskom tradicijom (Tandari 1993:186-210). Baromiev (i Broziev) brevijar
je u odnosu na prvotisak kao i na rukopisne kodekse vie kroatiziran, a inojezino je blii latinskoj
matici. Grabar (1984:178) upozorava da Broziev brevijar nije puka kopija Baromieva, jer je Brozi
proveo i jezinu redakciju teksta odstupajui od crkvenoslavenske norme to je najoiglednije u
izrazito ponarodnjenom leksiku.
17.p65 186 04. 10. 04, 16:11

VO I5 N2
VI,5 pridi izide gredi
VIII,10 sva plami glavna
VIII,13 ivti (ivuim) sdeti (sdeim) obitavati (obitajuim)
IX,4 na tiju razv krom tkmo
IX,20 kapie (kapiem) kumir (kumirom) podobie (podobiem)
IX,21 koren (ot koreni) travlenie dotvor
XII,4 hobot oas hvost
XII,12 sego radi zato togo radi
XIII,6 hram krov selo
XIV,19 toilo tisk rov
Nesumnjivo da komplicirani administrativnopolitiki i jurisdikcioni poloaj, rascjepkanost

maloga prostora kakav je bio hrvatskoglagoljski, bez autoritativnoga crkvenog centra u
neposrednoj blizini, pospjeuje ovakvo stanje: veliki broj i raznolikost prepisa (Panteli
1971). Izgleda da najstariji, irilometodski, prijevodi stiu na ovaj teren i uvaju se na njemu
zahvaljujui upravo ovakvim okolnostima. Radi li se tu o maticama koje dolaze direktno s
panonskomoravskoga podruja, to je za neke tekstove vrlo vjerovatno, ili je staza bila
zaobilazna, zasada se ne moe ni u sluaju Apokalipse potpuno jasno utvrditi.
Sasvim posebno mjesto u hrvatskoglagoljskoj tradiciji predstavlja (krki) Brevijar Vida
Omiljanina iz 1396. god. (Mihaljevi 1997:119-138). Prema nizu osobina ovaj kodeks se
smatra najmanje tipinim hrvatskoglagoljskim brevijarom, to se ogleda npr. u neuobiajenoj
duljini biblijskih itanja. U VO se jasno razaznaju dvije inojezine matice: pretena grka
prevodi su s grkoga ei nego u drugim hrvatskoglagoljskim brevijarima a u jeziku su
prisutni grecizmi (npr. vitacizam); i latinska prilagoavanje Vulgati, iako u znatno manjoj
mjeri nego kod ostalih srodnih tekstova hrvatskoglagoljske provenijencije. Osim toga on
pokazuje niz individualnih crta ispoljenih npr. u velikome broju starih i rijetkih rijei nepoznatih
u srodnim prepisima. Tako se u tekstu Apokalipse nalazi: kapie VO vs. Hv Ml R
IX,20; vlasenina VO vs. vrtie I5 N2 Hv Ml R XI, 3; mac VO vs. medvd I5 N2 Hv Ml
R XIII,2; hram VO vs. / Hv Ml R XIII,6; kolesnica VO vs. Hv Ml R XVIII,13.
Pojedine (stare) rijei dijeli VO s ruskim prepisom Ru, a za srpski Hil 474 ga vee tzv.
preslavski leksiki sloj, nepoznat bosanskima (Grnberg 1996:92, 94; Juri-Kappel 2002).
Izuzetno su zanimljive i znaajne veze ovoga brevijara s bosanskim kodeksima to se
ogleda kako u iluminaciji (Fui 1996:9-10) tako i u jeziku i tekstu (Mihaljevi 1997:129-130).
Mihaljevi (1997:136) istie ulogu Brevijara Vida Omiljanina pri razrjeavanju pitanja o
tzv. junom putu dolaska staroslavenskoga bogosluja i jezika u hrvatske krajeve, u emu bi
bila presudna upravo njegova veza s Bosnom (Hercigonja 1975:16; Kuna 1977:154-156). Na
mjestima gdje se VO i njegova krka grupa podudaraju tekstovno s bosanskim prepisima
ispravno je pretpostaviti zajedniku pramaticu u kojoj je sauvan najstariji, ili njemu veoma
blizak, prijevod Apokalipse s grkoga (Hamm 1960:72-104; Grnberg 1996:52-65; 1999:X-XIII).6
Dok meusobna poreenja hrvatskoglagoljskih spomenika daju rezultate relevantne za
povijest hrvatskoga jezika, kako pisanoga/knjievnoga tako i za dijalektologiju, usporedba
s korpusima drugih provenijencija, posebno na leksikoj i tekstovnoj razini, jeste od
6
Usp. Juri-Kappel 2002: 83-87.
17.p65 187 04. 10. 04, 16:11

prvorazrednoga znaaja i za poetke slavenske pismenosti to se moe pratiti i na primjeru

Apokalipse. Sve ovo jo jednom potvruje da je irilometodska batina nesumnjivo
ugraena i u temelje hrvatskoglagoljske pismenosti koja je time neodvojiva sastavnica
slavenske kulture.
Popis citiranih izvora:

Hrvatskoglagoljski rukopisni brevijari s cjelovitim tekstom Apokalipse (I,1-XXII,21):
I5 - Illirico 5, 6 (1379. g.), f. 123d-135d;
VO - Brevijar Vida Omiljanina (temporal) (1396. g.), f. 265a-282a;
N2 - II. novljanski (1495. g.), f.131b-143b; izd. Panteli-Nazor 1977.
Dijelove Apokalipse imaju:
a. rukopisni hrvatskoglagoljski brevijari:
V1 - I. vrbniki (matutinal) (kraj 13./po. 14.st.) Ap. I,1-V,10; XIX,11-XXII,21; f. 173a-179d;
V2 - II. vrbniki (temporal) (14. st.) Ap. I,1-V, 10; XIX,11-XXII,21; f. 136a-148d;
Pd - Padovanski brevijar (sredina 14. st.) Ap. I,1-III,2; XIX,11-XXII,21; f. 194b-203b;
P - Pamanski brevijar (14./15. st) Ap. I,1-I,13; f.122d-123c;
Mo - Moskovski brevijar (1442. ili 1443. g.) Ap. I,1-II,8; VI,12-XXII,21; f. 126d-135a;
Ma - Brevijar popa Mavra (1460. 1471. g.) Ap. I,1-20; II,1-4; XIX,11-21; XX,4-8; XXI,1; f.
118a-121b;
b. tampani hrvatskoglagoljski brevijari:
K - Kosinjski brevijar, prvotisak (1491. g.) Ap. I,1-II,2, f. 126d-127d; III,1-20; f. 128d-
129c; izd. Bakmaz-Nazor-Tandari 1991;
Ba - Baromiev brevijar (1493. g.) Ap. I,1-III,8; XVIII,1-XX,5; f. 213-217;
Bz - Broziev brevijar (1561. g.) Ap. I,1-III,8; XVIII,1-XX,5; f. 213a-217.
Tri bosanska irilina kodeksa, kao i ruski Ru (nekoliko lakuna) i srpski Hil 474, sadre cjelovit
tekst Apokalipse:
Hv - Hvalov zbornik (1404. g.), f. 133-151; izd. Kuna 1986;
Ml - Mletaki zbornik/Novum Testamentum Bosniacum Marcianum (poetak 15. st.). U Ml tekst
Apokalipse poinje sa I,5; f. 128-143; izd. Pelusi 1991;
R - Radosavljev zbornik (sredina 15. st.), 60 listova;
Ru - Apokalipsa iz Rumjancevljeve zbirke (14. st.), izd. 1886;
Hil 474 - Apokalipsa Jovana Bogoslova iz srpskoslovenskoga rukopisnog zbornika isihastikih i
antilatinskih tekstova manastira Hilandara (posljednja etvrtina 14. st.), f. 365a-379b.
Literatura:
, . . , . . 1978. 1507 .
. , 54-88.
, . . , . . 1987.
.
1985. . , 8-22.
. 1886. XIV / . III.
I. .
Bakmaz, I - Nazor, A. Tandari, I. 1991. Brevijar po zakonu rimskoga dvora (1491). Faksimil i
prilozi. Zagreb: HAZU. Grafiki zavod Hrvatske.
minores). Listy filologick 114/1, 13-24.
, . 1978. . : .
.
17.p65 188 04. 10. 04, 16:11

, . 1982. (XI-XVII ). :
.
ermk, V. 2001. K otzce pedlohy starozkonnch text v charvtskohlaholskch brevich. D.
Sesar. Drugi hrvatski slavistiki kongres. Zbornik radova I. Zagreb: Hrvatsko filoloko
drutvo: Filozofski fakultet.
Dragojlovi, D. 1981. Apokalipse bosanskih krstjana i staroslovensko knjievno naslee.
XIII/52, 603-610.
Fui, B. 1996. Vid Omiljanin. Omialj-Ro: Opina Omialj i Katedra akavskog sabora Ro.
Grabar, B. 1984. Tiskani Baromiev brevijar. Slovo 34, 159-180.
-, . 2000. ( 474).
LVI/1-2, 311-320.
Grnberg, K. 1996. Die kirchenslavische berlieferung der Johannes-Apokalypse. Heidelberger
Publikationen zur Slavistik, Linguistische Reihe, Band 9, Frankfurt am Main/Berlin/Bern/
New York/Paris/Wien: Peter Lang GmbH. Europischer Verlag der Wissenschaften.
Grnberg, K. 1999. Die Apokalypse. Edition zweier Hyparchetypi. B. Panzer. Die slawischen Sprachen,
Band 59. Kritische Ausgaben altbulgarischer Texte 11. Salzburg: Gelehrte Gesellschaft
Weliko Tarnowo/Krakau/Sankt-Petersburg.
Hamm, J. 1960. Apokalipsa bosanskih krstjana. Slovo 9-10, 43-104.
Hercigonja, E. 1975. Srednjovjekovna knjievnost. Povijest hrvatske knjievnosti. nj. 2. Zagreb:
Sveuilina naklada Liber.
hrvatska.
Jagi, V. 1903. Analecta romana. Archiv fr slavische Philologie XXV, 20-36.
Jagi, V. 1905. Recenzija: . .
. . Archiv fr slavische Philologie XXVII, 447-454.
Jagi, V. 1913. Hrvatska glagolska knjievnost. Uvod u knjigu B. Vodnika Povijest hrvatske knjievnosti.
Knj.1. Zagreb: Matica hrvatska, 9-64.
Japundi, M. 1995. Hrvatski glagoljski i latiniki rukopisi u Vatikanskoj biblioteci. Bai, P./Damjanovi,
S. (prir.). Tragom hrvatskoga glagolizma. Zagreb: Kranska sadanjost, 85-118.
Juri-Kappel, J. 2002. Bosanske apokalipse u svome (juno)slavenskom kontekstu. Wiener
Slavistisches Jahrbuch Bd. 48, 75-94.
Kuna, H. 1977. Neke grafijske osobine bosanskih srednjovjekovnih kodeksa u odnosu prema
staroslavenskoj glagoljskoj grafijskoj tradiciji. Nahtigalov zbornik, 153-166.
Kuna, H. et al. 1986. Zbornik Hvala krstjanina (Codex Christiani nomine Hval), tom I: faksimil, tom
II: transkripcija i komentar. Sarajevo: Svjetlost. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Mihaljevi, M. 1997. Jezina slojevitost Brevijara Vida Omiljanina iz 1396. godine. Filologija 29, 119-138.
Onasch, K. 1981. Kunst und Liturgie der Ostkirche in Stichworten (Apokalypse). Wien/Kln/Graz:
Verlag Hermann Bhlaus Nachvol.
Panteli, M. 1971. Odraz sredine u hrvatskoglagoljskim liturgijskim kodeksima 14. i 15. st. Slovo 21,
324-332.
Panteli, M. - Nazor, A. 1977. II. novljanski brevijar. Hrvatskoglagoljski rukopis iz 1495. Fototipsko
izdanje (s uvodom i bibliografijom). (Breviarium Novi II. Vollstndige verkleinerte Faksimile-
Ausgabe der kroatisch-glagolitischen Handschrift aus dem Besitz des Archivs der Pfarre
Novi Vinodol. Kommentar: Marija Panteli und Anica Nazor.) Graz: Akademische Druck-
und Verlagsanstalt.
Panteli, M. 1982. Hrvatskoglagoljski brevijari. Enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb: Jugoslavenski
leksikografski zavod, 420-423.
Pelusi, S. 1991. Novum Testamentum Bosniacum Marcianum, Cod. Or. 227 (=168), fototipsko
izdanje. Padova: Centro Veneto Studi e Ricerche sulle Civilt Classiche e Orientali Giunta
Regionale del Veneto.
17.p65 189 04. 10. 04, 16:11

, . . 1995. . . . .
. . .
: . .
, 28-37.
tefani, Vj. 1960. Glagoljski rukopisi otoka Krka. Djela JAZU 51. Zagreb.
Tandari, J. 1993. Osobine krkih glagoljskih liturgijskih kodeksa. Hrvatskoglagoljska liturgijska
knjievnost. Zagreb: Kranska sadanjost, 31-35.
Tandari, J. 1993. Staroslavenski jezik hrvatskih glagoljaa. Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost.
Zagreb: Kranska sadanjost, 71-77.
Tandari, J. 1993. Crkvenoslavenska jezina norma u hrvatskoglagoljskom ritualu, Hrvatskoglagoljska
liturgijska knjievnost. Zagreb: Kranska sadanjost, 85-107.
Tandari, J. 1993. Hrvatskoglagoljski padovanski brevijar. Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost.
Tandari, J. 1993. Hrvatskoglagoljski tiskani brevijar iz 1491. Hrvatskoglagoljska liturgijska
Tandari, J. 1993. Hrvatskoglagoljski apostol izmeu Istoka i Zapada. Hrvatskoglagoljska liturgijska
Vajs, J. 1910. Nejstar brevi chrvatsko-hlaholsk (Prv brevi vrbnick). V Praze/Prag: Nkladem
krl. eske spolenosti nuk.
SUMMARY
THE CROATIAN GLAGOLITIC APOCALYPSES

The Croatian Glagolitic copies of the text of Apocalypse can be classified according to other languages
into four types: type A - those from the Greek source (V1, V2, VO); type B - those from the Latin
source (I5, Ba, Bz); type A-B with a combined source in which Greek is predominant (Pd, P, K)
and type B-A in which Latin is predominant (N2, Mo, Ma). The dividing lines between these types
are not firmly established.
The copies of Apocalypse from the Vid of Omialj Breviary (VO), from the Vatican Breviary Illirico
5, and from the Novi Breviary II, stand out as special and individualised.
The group of copies from Krk and Istria, in the first place VO, are important for filiation with three
Bosnian ones. They are supposed to have the common subarchetype, close to the first Slavonic
translation of Apocalypse from Greek.
Kljune rijei: hrvatskoglagoljske apokalipse, krko-istarska grupa kodeksa, irilometodsko nasljee
Key words: Croatian Glagolitic apocalypses, group of codices from Krk and Istria, Cyrillo-Methodian
heritage
17.p65 190 04. 10. 04, 16:11

ChristianHannick
(Wrzburg)
DIEPATRISTISCHENTEXTEIMGLAGOLITISCHEN
BREVIARVONNOVI
DieglagolitischenHandschriftenundFrhdruckedes14.-15.Jh.wurdenschonmehrfachGegenstand
textologischer Forschungen. Vor allem die darin erhaltenen biblischen Lesungen wurden gesammelt
undausgewertet,angefangenmitdenverdienstvollenUlomciSvetogaPismavonI.Beri(Prag1864-
71).AberauchdiehymnischenTeile(Gloriainexcelsis,Antiphonen)lenktendieAufmerksamkeitder
Forschungaufsich.WenigerbekanntbliebenbisjetztdiezahlreichenpatristischenAuszgeinglagoli-
tischenBreviarien,vondenenJ.Vajsbereits1910TextprobeninkyrillischerTranskriptiongelieferthatte.
AngesichtsdesneuerdingsdeutlichfeststellbarenZuwachsesanInteressefrdiekyrillischeTradition
derHomiletik,dievorwiegendaufgriechischeOriginalezurckgeht,erweistessichalsnotwendig,die
glagolitischeTraditionderchristlichenPredigtliteratureinerumfassendenUntersuchungzuunterziehen,
zumaldieseglagolitischeTradition,nebendemberwiegendenlateinischenStrang,auchElementeaus
dergriechischenberlieferungaufweist.SofindensichimgedrucktenBreviarvon1491imTemporale
undimSanctoralerundfnfzigHomilienvondengroenlateinischenKanzelrednernwieLeomagnus,
Gregoriusmagnus,Ambrosius,Augustinus,Hieronymus,Bedavenerabilis,PetrusChrysologus,aberauch
wennauchseltenerHomiliendesOrigenes,desJohannesChrysostomossoweieineswenigfabaren
Ivanbiskupbzw.Ivanprezviter.BeziehungenzurkyrillischenTraditionderaltslavischenHomiletikso-
weieineAnalysederbersetzungsmethodenwerdenhiergeboten,vorallemaufgrundderinFaksimile
verfgbarenTexte,desgedrucktenBreviarsvon1491unddes2.BreviarsvonNovi(1495).
DankdemZagreberStaroslavenskiinstitutundseinenMitarbeiternverfgenwirber
zwei ausgezeichnete Faksimile-Editionen von altkroatischen glagolitischen Breviarien
ausdemletztenDezenniumdes15.Jh.,diedieForschungdiesesberausreichhaltigen
liturgischenBuchesdeslateinischenRituswesentlichfrdernunderleichtern.Zunchst
erschieninluxuriserAusstattungvor25JahrendasBreviarvonNovi,einePrachthand-
schriftausdemJahre14951,dannvorzehnJahreneinFaksimiledererstenDruckausgabe
desBreviars,die1491wahrscheinlichinKosinjverlegtwurde.2BeideNachdruckewerden
1
II.novljanskibrevijar.Hrvatskoglagoljskirukopisiz1495.upniarhivNoviVinodolski,hrsg.MarijaPanteli
AnicaNazor.Zagreb1977.
2
Brevijarpozakonurimskogadvora[1491].PhototypischeAusgabeu.PrilozimitBeitrgenvonIvanBakmaz
AnicaNazorJosipTandari.Zagreb1991.Darin(S.25-70)WiederabdruckdesBeitragsvonJ.Tandari,
Hrvatskoglagoljskitiskanibrevijariz1491.Slovo34(1984)125-157miteinerausfhrlichenAnalysedesInhalts
dieses Breviars. Dieser Aufsatz aus Slovo 34 ist auch aufgenommen in Josip Leonard Tandari, Hrvatsk-
oglagoljskaliturgijskaknjievnost.Zagreb1993,186-210.
192 ChristianHannick
durcheineumfangreicheAbhandlungvonAnicaNazorinZusammenarbeitmitanderen
ausgewiesenenKennerndesglagolitischenSchrifttumseingeleitet.AufdieGeschichtedieser
TextdenkmlerundihreBedeutungbrauchthiernichteingegangenzuwerden.
ImBreviarsindadmatutinassowohlimPropriumdetemporealsauchimSancto-
raleHomilienenthalten,dieimVergleichzudenbiblischenLesungenunddensonstigen
Hymnenbisherweniguntersuchtwurden.AufderGrundlagederglagolitischenBreviarien
hattederzufrhverstorbeneKennerdesGlagolismus,JosipTandari(1935-1986),den
Versuchunternommen,dasglagolitischeHomiliarzurekonstruieren.DurchseinenTod
imJahre1986erfuhrenseineinvielenHinsichtenbahnbrechendenForschungeneinjhes
Ende.3DabeisttzesichTandariauffrdasKroatisch-glagolitischeliturgischeSchrifttum
wichtigelateinischeAusgabendesBreviarium:BreviariumdeCamerasecundummoremS.
RomanaeEcclesiae(Venedig1521)sowieEditionennachdertridentinischenRedaktion.
WiesehrdietridentinischeReformdieAuswahlderHomilienimBreviariumbetraf,lsst
sichausdemBeitragvonTandarizumglagolitischenBreviarvonPaduaausderMitte
des14.Jh.ermessen;indieserAbhandlungvergleichtTandaribeiallenHomiliendieEnt-
sprechungeninderVenedigersowieindenspteren,dertridentinischenReformfolgenden
Ausgaben.DieVenedigerAusgabe(BRV)stehtoftalleinalslateinischerZeugefrdie
glagolitischeTradition.InseinersptererschienenenAnalysedesInhaltsdesgedruckten
glagolitischenBreviarsvon1491verweistTandarileidernichtmehraufdiesezweiStrnge
derlateinischenberlieferung.
MageblicheStudienzumhomiletischenBestandderglagolitischenBreviarienlieferten
auchM.PanteliundB.Grabar(1932-1986)4.HierseiaufdieAbhandlungenvonPanteli
zudemsichimPrivatbesitzinRombefindlichenBreviardesPopMavarausdemJahr14605
sowievonGrabarzuglagolitischenHomiliengriechischerHerkunft6verwiesen.
DemreichhaltigenhomiletischenErbeindenglagolitischenBreviarienwurdebisher
vielwenigerAufmerksamkeitgewidmetalsdenbiblischenPerikopen.Inseinerklassischen
MonographiezumerstenBreviarvonVrbnikausderWendedes13.zum14.Jh.analysierte
JosefVajs1910denbiblischenInhaltdervonihmzumVergleichherangezogenenglagoli-
tischenCodicesundgablediglichzweiAuszgeausdemBereichderHomiletikheraus,
ausPredigtendesGregordesGroenunddesBedaVenerabilis.7DievonVajsedierten
Homilienfrden1.SonntagderFastenzeitresp.den3.SonntagderFastenzeitmitBeigabe
derlateinischenVorlageentsprechenim2.BreviarvonNovif.75a-dresp.87a-88a.Hier
seiaberaufeineSchwierigkeitbeiderBearbeitungdeshomiletischenGutesindenglagoli-
tischenBreviarienhingewiesen.DerersteText,denVajsediert,entsprichtderHomilia16
inevangeliadesGregordesGroen(Dubitariaquibusdamsolet),deranderetrgtim1.
3
Vgl.JosipTandari,HrvatskoglagoljskiPadovanskibrevijar.Slovo27(1977)129-147;WiederabdruckinJosip
LeonardTandari,Hrvatskoglagoljskaliturgijskaknjievnost.Zagreb1993,170-185.SieheauchAnicaNazor,In
memoriamJosipTandari.Slovo36(1986)228-238,bes.203mitHinweisaufdievierwichtigenglagolitischen
homiletischenQuellen:BreviarIVrbnik,Omialj,IINovi,Padua.
4
Vgl.denbibliographischenAbrissvonIvankaPetroviinSlovo36(1986)240-254sowiedenBeitragvonJo-
hannesReinhart,BiserkaGrabarkaoistraivastaroslavenskebatinekodHrvataimvorliegendenBand.
5
MarijaPanteli,GlagoljskibrevijarPopaMavraizgodine1460.Slovo15-16(1965)94-149.
6
BiserkaGrabar,irilometodskiistaroslavenskiprijevodiuhrvatskoglagoljskimprijepisima.Slovo36(1986)
87-94,bes.90.SieheauchdievorkurzemerschieneneUntersuchungvonMaricauni,Odlomakglagoljskog
brevijaraizBanja.RadoviZavodazapovijesneznanostiHAZUuZadru44(2002)47-98mitEditionderParal-
leltexteaufLateinz.T.ausvortridentinischenBreviarien.
7
JosefVajs,Nejstarbrevichrvatsko-hlaholsk(PrvbreviVrbnick).Prag1910,88-93.
DiepatristischenTexteimglagolitischenBreviarvonNovi 193
BreviarvonVrbnik,im2.BreviarvonNovi,imgedrucktenBreviarvon1491f.90c,imBreviar
vonPadua8alsAutorzuweisungHieronymuspresbyter.BereitsVajs(S.92)unterstrich
diesenNamenalsfalschundverwiesaufBedaVenerabilisLib.4cap.48inLuc.cap.11.
DerBeginnderHomilieinderglagolitischenVersionweichtjedochvomlateinischenText
deutlichab9:Tgdapriveden(v.l.prikazanBrN1f.87a;Br1491)bistI(su)subcsnion
(BrN1;om.BrVb1)i(BrN1;om.BrVb1;bcsnionom.Br1491)slcpiincmiiisccliego,tako
cko(BrN1;ckoeBrVb1)prog(lago)laiprozrc.Triznamenicvkupvednom(edinom
Br1491)(lovc)ccstvori(BrN1;SvrenasutBrVb1;stvorenasutBr1491)Daemoniacus
isteapudMathaeumnonsolummutus,sedetcaecusfuissenarratur:curatusquedicitur
aDomino,itautloquereturetvideret.Triaergosignasimulinunohomineperpetrata
sunt.10DieserFalleinerpreudepigraphischenZuweisungindenglagolitischenBreviarien
verdientumsomehrAufmerksamkeit,alsbishereinVerzeichnisderlateinischenQuellen
deshomiletischenBestandsinglagolitischenBreviariennichtvorliegt,auchnichtinder
neuestenPublikationaufdiesemGebiet,imKatalogderFragmentensammlungvonIvan
BeriinSt.Petersburg11.
Im vorliegenden Fall der Homilie Daemoniacus iste zum 3. Fastensonntag auf die
PerikopeLc11,14-28wirftdasglagolitischeBreviarfragmentvonLjubljanaausdem13.
Jh.LichtaufdieTextberlieferung.Dort(f.2d)stehtals berschrift Om(i)li stnago
Bdi pr(o)zv(i)t(e)ra und der Anfang des slavischen Texts stimmt mit der weiteren Vorlage
berein: Bsni e sa vev(an)eli b(la)(e)n(a)go Mat ev(a)n(e)lista.netkmo nm na
i slp bivpravitse.12DadurchgewinntdashomiletischeVerzeichnisvonAnicaNazor
zum2.BreviarvonNovianBedeutung,inwelchemfolgendeNameninderReihenfolge
derzahlenmigenVertretungaufgefhrtwerden:Augustinus,GregoriusMagnus,Leo
Magnus,Hieronymus,Ambrosius,Origenes,JohannesChrysostomus,BedaVenerabilis,
PetrusChrysologus,MaximusEpiscopus,ThomasvonAquininsgesamtrund210Homilien
verschiedenerLnge(S.XXIII-XXV).
BisherwurdennurdieHomiliendesGregordesGroeninnerhalbdesglagolitischen
Breviars untersucht. Unter Heranziehung der Arbeiten von Johannes Reinhart stellte
PetraFetkovaufderGrundlagedes2.BreviarsvonNovifest,dassdiedortvertretene
bersetzungderHomiliendesGregordesGroenaufdas12.-13.Jh.zurckgehendrfte,
undverglichdiesebersetzungmitderRedaktionderBesdydesGregordesGroen,
dievermutlichauftschechischemBodenamAnfangdes11.Jh.entstandenseinsoll.13Es
handeltsichnachFetkovumzweiselbstndigebersetzungendesCorpusdervierzig
Homilien des rmischen Papstes (590-604), wobei im glagolitischen Breviar der Text
der vierzig Homilien entsprechend dem Lesesystem gelegentlich Verkrzungen erfuhr.
8
Tandari,HrvatskoglagoljskiPadovanskibrevijar137.
9
DieherausgegebenenBreviar-Handschriftenwerden,soweitmglich,nachdemAbkrzungssystemdesRjenik
crkvenoslavenskogajezikahrvatskeredakcije1.Zagreb1991,XXXIII-XXXIV(Popisizvora)zitiert.
10
DieseHomiliemitdemselbenIncipitbietetauchdasBreviariummonasticumOSB.Parsverna.Mechelen1933,
306.
11
Svetlana O. Vjalova, Glagolieskie fragmenty Ivana Beria v Rossijskoj Nacionalnoj biblioteke. Opisanie
fragmentov.Zagreb2000.
12
MarijaPanteli,Fragmentihrvatskoglagoljskogabrevijarastarijeredakcijeiz13.stoljea.Slovo41-43(1991-
1993),114.
13
PetraFetkov,40homiliinaEvangeliaehoeVelikhovhrvtskmcrkevnslovanskmpekladuvsrovnn
speklademeskocrkevnslovanskm.Slovo47-49(1997-1999)133-168;JohannesM.Reinhart,Methodisches
zudenlexikalischenBohemismenimTschechisch-KirchenslavischenamBeispielderHomilienGregorsdes
Groen.WienerslavistischesJahrbuch26(1980)46-95.
FetkovanalysiertevorwiegenddieSyntaxderglagolitischenVersion,whrendReinhart
methodologischeberlegungenzurLexikderkirchenslavisch-tschechischenFassungder
Besdy anstellte. Dabei darf nicht bersehen werden, dass innerhalb der glagolitischen
Tradition des Breviars der Homilientext nderungen erfuhr, deren Ausma berhaupt
nochnichterkanntwurde.NachdembereitsobenangefhrtenBefundzumIncipitder
Homilieam3.FastensonntagsollteeinweiteresBeispieldiesverdeutlichen.
InderHomiliedesGregordesGroenfrden1.FastensonntagDubitariaquibusdam
soletlesenwirim2.Breviar von Novi f. 75a: Na rsn i bez vsakogo prerikani obrtaet
se sed vere et absque ulla quaestione convenienter accipitur. An dieser Stelle bietet das
glagolitische Breviar-Fragment von Ljubljana aus dem 13. Jh. sowie das 1. Breviar von
Vrbnik aus dem 13.-14. Jh.: Na rsn i bezvsakogoporokapriemletse.14 Gem dem
Prager Altslavischen Lexikon begegnet der Ausdruck rsn nicht in der kirchenslavisch-
tschechischen Version der Besdy,sondernnurinderVitadeshl.Vclavalsvarialectio
zuv rsnotu15mandenkehierauchan den angeblichen Moravismus rsnota.16Porok
bzw. prrikanije / prrkanije kommen auch in dieser Version nicht vor.17 Im weiteren
VerlaufderHomiliedesGregordesGroenfrden1.SonntagderFastenzeitbegegnet
eineweitere,schwererklrbareLesartim 2. Breviar von Novi f. 75b im Gegensatz zu den
Breviarien von Vrbnik und Ljubljana: Trimi v istinu dlam i kusami (!) iskusi g(ospod)a
BrN2Trimivistinuiskusamig(ospod)an(a)(e)godvl iskua BrVb1Trimivistinu
iskusamig(ospod)an(a)(e)godvliskusiBrLjubljana.18Leiderfehlthierderlateinische
TextindenBreviarausgaben.DieserSatzknpftaneineStellean,dieFetkovinihrer
syntaktischen Studie bespricht und die ebenfalls substantielle Varianten innerhalb der
glagolitischenberlieferungdesBreviariumaufweist:Naobak vsakomu vritelno biti
znamenati se moet.aevsem druga smotreni mislimBrN2N obak vsakomu
vritelno biti znamenati moem ae v sem i druga stvoreni (-na BrLjubljana) mislim
(mislmiBrLjubljana)BrVb1quitamennonesseincredibiliaistacognoscimus,siin
illoetaliafactapensamus.19
Esdarfauchnichtbersehenwerden,dassderhomiletischeBestandderglagolitischen
Breviarien nicht gnzlich einheitlich ist. Dabei sei in Erinnerung gerufen, dass die
lateinischenVorlagenausderEpochevordemTridentinischenKonzilstammen.20Vjalova
hebtdiesesMerkmalderglagolitischenberlieferunginderEinleitungzurBeschreibung
derPetersburgerFragmentevonBerihervor21.DieseSammlungenthltu.a.einenin
derglagolitischenTraditionuerstseltenenundmerkwrdigenTextunterdemDienstag
vor Palmsonntag in einen Breviarfragment aus dem 14. Jh. (I45). Dort wird mit dem
IncipitK(rst)G(ospod)n(a)ievsasp(a)sitelnostroiteineHomilieeinesAmon
14
Panteli,Fragmenti111;Vajs,Nejstarbrevi89.
15
SlovnkjazykastaroslovnskhoIII.Prag1982,662.
16
Cf.HenrikBirnbaumJosSchaeken,DasaltkirchenslavischeWort.BildungBedeutungHer-
leitung.AltkirchenslavischeStudienI(SlavistischeBeitrge348).Mnchen1997,120,145.
17
Slovnk jazyka staroslovnskho III. Prag 1982, 177, 477 (an beiden Stellen mit dem Vermerk
exh.).
18
Panteli,Fragmenti111;Vajs,Nejstarbrevi89.
19
Fetkov,40homilii142.
20
Vgl.allg.A.G.Martimort,Leslecturesliturgiquesetleurslivres(TypologiedessourcesduMoyen-
geoccidental64).Turnhout1992,80sq.
21
Vjalova,GlagolieskiefragmentyXVI-XVII.
prozviter geboten22, die ansonsten bisher nirgendwo belegt ist. Der merkwrdige Name
AmonistansonstenimBreviarVat.slav.19ausdemJahr1465bezeugt23,undzwarim
Zusammenhang mit einer kurzen Homilie zu Mt 10,37 zum Fest der hl. Cyrillus und
Methodiusam14.Februar.DortwirdauchAmonprozviteralsAutorgenannt.24Inseiner
umfangreichen Beschreibung der vatikanischen Handschrift Slav. 19 geht Japundi
aufdenhomiletischenBestandnichtein.25ImselbenOffiziumaufdiehl.Cyrillusund
MethodiusimglagolitischenBreviarvonLjubljanaNUKMs161ausdemEndedes14.
Jh.stehtanderbetreffendenStellealsAutorderkurzenHomilieEronimprezviter.26Die
TraditioneinesNamensineinerForm,dieunseremAmonnahewar,lebtenochineinem
verlorenenBreviarausSali,inderErzdizeseZadar,ausdem14.Jh.;dortstandHomilia
Agemonispresbyteri.27
Wer sich unter dem Namen Amon als Homiletiker versteckt, lsst sich angesichts
derdrftigenberlieferungkaumklren.DieVerfasserdesLexiconlinguaeslavonicae
redactioniscroaticae(2,S.31)identifizierenAmonausdemCod.Vat.slav.19mitdem
hl. Bischof Haimo von Halberstadt, dessen im benediktinischen Martyrologium unter
dem 27. Mrz gedacht wird. Haimo von Halberstadt, ein Benediktiner und Mitschler
vonHrabanusMaurusinFulda,wurde840BischofvonHalberstadtundstarb853.Sein
exegetischesWerkbleibtnochumstritten.28Nochunklarerbleibt,wiedieserName,falls
damitHaimovonHalberstadtgemeintist,inglagolitischeBreviarienEingangfand.
Bereits Sreznevskij hatte vor ber 120 Jahren darauf hingewiesen, dass es textliche
bereinstimmungen zwischen der glagolitisch-kroatischen Tradition und der russisch-
kyrillischenimBereichderpatristischenTextegibt29,undnannteeinenkonkretenFall,
eine Homilie auf Johannes den Tufer, die in einem glagolitischen Breviarfragment
berliefert ist, wobei diese glagolitische Fassung textlich mit derjenigen der spteren
russischenTorestvennikiidentischist.DieseHomiliedesPseudo-JohannesChrysostomos
in saltationem Herodiadis Jakoe nkyi mu
ljubopustynn bzw. Jako se mu nkoi ljube pustynju (BHG 867; CPG 4578)30, ein
Werk des Anatolios, Bischof von Thessalonike aus dem 10. Jh., wurde sehr frh ins
Slavischebersetzt,istbereitsimZlatoustvonJagi(St-PeterburgRNBQ..I56)aus
dem3.Vierteldes13.Jh.,imMihanovi-HomiliarausdemEndedes13.Jh.31sowiein
22
Vjalova,Glagolieskiefragmenty31.
23
Rjenikcrkvenoslavenskogajezikahrvatskeredakcije2.Zagreb1992,31.
24
MarkoJapundi,Glagoljskibrevijarizg.1465(Vaticano-Slavo19).RadoviStaroslavenskoginstituta2(1955)185.
25
Cf.auchAksinijaDurovaKrasimirStanevMarkoJapundi,OpisnaslavjanskiterkopisivvVatikanskata
biblioteca.Sofija198589-91(auchohneErwhnungdeshomiletischenBestandes).PeterSchreiner,Einneuer
KatalogslavischerHandschriften.DieWeltderSlaven33(1986)63-68erwhntdiedreizehnliturgischenBcher
nachdemrmisch-katholischesGottesdienst(S.65),gehtauchaufdenhomiletischenBestandnichtein.
26
A.Teodorov-Balan,KiriliMetodiII.Sofija1934,88;P.A.Lavrov,Materialypoistoriivozniknovenijadrevnejej
slavjanskojpismennosti.Leningrad1930(NachdruckTheHague1966),135.ZudiesemOffiziumvgl.auch
MagnaeMoraviaefonteshistoriciII.Brno1967,332-334sowieSimeonNankov,Crkovo-bogosluebnaproslava
nasvetitebratjaKiriliMetodij.Sofija1962,105-113.
27
Teodorov-Balan,KiriliMetodi92;Lavrov,Materialy135.
28
B.Gansweidt,in:LexikondesMittelalters4.MnchenZrich1989,1864.
29
I.I.Sreznevskij,SlovoIoannaZlatoustaizGlagolieskogosbornika.SbornikOtdelenijaRusskogojazykai
slovesnosti15(1876)440-446.
30
ChristianHannick,MaximosHolobolosinderkirchenslavischenhomiletischenLiteratur(Wienerbyzantinistiche
Studien14),Wien1981,250-252.
31
Cf.HelgaHahn,FnfPredigtenbyzantinischerKirchenvterausdemzweitenTeildesslavischenMihanovi-
Homiliars.Diss.Tbingen1969,13f.
zahlreichensdslavischenundrussischenHandschriftenundindenGroenLese-Menen
des Makarij erhalten. Die glagolitische Fassung aus dem 13. Jh. stimmt mit der ersten
kyrillischenVersionberein.UnterEvtimijvonTrnovowurdedieseHomilieberarbeitet.
Dies wirft die Frage auf, in wieweit neben diesem klaren und bekannten Beispiel
homiletischeTexteausdemGriechischeninbeidenStrngenderslavischenberlieferung,
der glagolitischen und der kyrillischen, vertreten sind und wie dann eventuelle textliche
Abhngigkeitsverhltnisse zu klren sind. Ich betone das Wort eventuell, weil zunchst
davon auszugehen ist, dass Texte griechischer Herkunft in glagolitische Breviarien ber
eine lateinische bersetzung Eingang gefunden haben. Auch in diesem, wahrscheinlich
hufigerem Fall, drfte eine philologische Untersuchung ber die bersetzungsmethode
aufschlussreichsein.
Im2.BreviarvonNovibegegnenHomiliengriechischerHerkunftunterdenNamen
des Origenes und des Johannes Chrysostomos. Von den neun Homilien des Origenes
sindsiebenausdemKommentarzuMatthusundzweiausdemKommentarzuLukas
entnommen.DieVerteilungsiehtwiefolgtaus:
BrN220a:InvigiliaNativitatisdomini(Comm.inMt1,18);cf.Padua17b(Tandari
173)undBr149122c;nurimBreviariumvonVenedig1521berliefert;spterdurcheine
HomiliedesHieronymusersetzt(H333).32
BrN2 36c: Dominica infra octavam Nativitatis (Comm. in Lc 2,33); cf. Padua 40c
(Tandari175)sowieBr149135d;nurimBreviariumvonVenedig1521berliefert;spter
durcheineHomiliedesAmbrosiusersetzt(H401).
BrN2 47d: Dominica infra octavam Epiphaniae (Comm. in Lc 2,42): Otroe Is(us)
raste; cf. Padua 60c (Tandari175)sowieBr149149a;nurimBreviariumvonVenedig
1521berliefert;spterdurcheineHomiliedesAmbrosiusersetzt(H481).
BrN257d:DominicaIIIpostEpiphaniam(Comm.inMt8,1);cf.Padua82a(Tandari
176)sowieBr149165c;nurimBreviariumvonVenedig1521berliefert;spterdurcheine
HomiliedesHieronymusersetzt(H514).
BrN2 59a: Dominica IV post Epiphaniam (Comm. in Mt 8,23-24); cf. Padua 85a
(Tandari176)sowieBr149166c;nurimBreviariumvonVenedig1521berliefert;spter
durcheineHomiliedesHieronymusersetzt(H527).
BrN2 72c:FeriaVIpostcineres(Comm.inMt5,43);cf.Padua102a(Tandari176)
sowieBr149177d;cf.auchBeri,FragmentI43(Vjalova29f.);nurimBreviariumvon
Venedig1521berliefert;spterdurcheineHomiliedesHieronymusersetzt(H614).
BrN278c:FeriaVpostDominicamIquadragesimae(Comm.inMt15,21);cf.Padua
111b(Tandari177)sowieBr149183c;nurimBreviariumvonVenedig1521berliefert;
spterdurcheineHomiliedesHieronymusersetzt(V273).
BrN2 180b: Dominica VII post Pentecosten (Comm. in Mt 7,15); cf. Padua 252c
(Tandari180)sowieBr1491156d;nurimBreviariumvonVenedig1521berliefert.
BrN2378b:InvigiliamTransfigurationisDomini(Comm.inMt17,1).
VomgriechischenTextdesKommentarsdesOrigenesinMatthumsindnurdielibri
X bis XVII im Originaltext erhalten, die sich auf die Kapitel 13 bis 22 des Matthus-
H=Breviariummonasticum...proomnibuscongregationibusconfoederatissubregulass.patrisnostriBenedicti
32
militantibus.Parshiemalis.Mechliniae1926.-V=Breviariummonasticum...proomnibuscongregationibus
confoederatissubregulass.patrisnostriBenedictimilitantibus.Parsverna.Mechliniae1933.-Ae=Breviarium
monasticum...proomnibuscongregationibusconfoederatissubregulass.patrisnostriBenedictimilitantibus.
Parsaestivalis.Mechliniae1926.
Evangeliums beziehen. Die im glagolitischen Breviar berlieferten Matthus-Homilien

desOrigenesbetreffendieKapitel1,5,7,8sowie15und17undsinddahergrtenteils
nurmitderlateinischenbersetzungvergleichbar.DerLukas-KommentardesOrigenes,
welchem zwei Homilien im glagolitischen Breviar entstammen, ist bis auf geringe
FragmentenurinderlateinischenbersetzungdesHieronymusbekannt.33Imslavisch-
kyrillischen Schrifttum ist das exegetische Werk des Origenes meines Wissens nicht
vertreten, so dass ein Vergleich zwischen beiden Strngen entfllt. Es fllt auf, dass in
allenFllendieOrigenes-HomilienimspterenBreviariumromanumbzw.indemnach
ihmgegliedertenBreviariummonasticumOSB,dashierbenutztwurde,durchHomilien
anderer,lateinischerVterersetztwurden.EinetextkritischeUntersuchungderOrigenes-
TexteimaltkroatischenBreviariumstehtnochaus.
DerzweitegriechischeAutor,derimglagolitischenBreviarvertretenist,istJohannes
Chrysostomos mit insgesamt sieben Homilien, von denen zwei fr unsere Thematik
interessant sind. Es ist zunchst die Homilie in decollationem Ioannis Baptistae, danas
namIvanovasilaiIrudova ljutost egda povdaet se, die auch im gedruckten Breviar 1491
vorkommt.34DieserelativlangeLesungfrden29.August,immerhinvierKolumnenim
2. Breviar von Novi, steht thematisch der bekannten Homilie des Chrysostomos:
(BHG859;CPG4570)nahe,istjedochmitdiesernichtidentisch.Die
lateinischeVersion,inwelcherderAnfang,dasExordium,ausgelassenwurde,stammtvon
PaulusDiaconus.35ManerkenntbeidemzitiertenIncipitdendeutlichenAnklanganden
chrysostomischen Text:
- Ioannis constantiam, vel Herodis nequitiam. Aus dieser Homilie wurde derjenige Teil,
in dem die schlechten Frauen angeprangert werden, im altrussischen Izbornik von 1073
bernommen.36UnserglagolitischerTextstellt,soweitichsehe,eineselbstndigeFassung
dar,diemitderkyrillischenVersion(ZlatoustvonJagi.Mihanovi-Homiliar)undsomitmit
demgriechischenTextnurthematischverwandtist.EinelexikalischeUntersuchungsteht
nochausundwrdevielleichtLichtaufdieEntstehungdesglagolitischenTexteswerfen.
DieandereunshierinteressierendeHomiliedesChrysostomosbeziehtsichaufdasFest
derVerklrungChristiam6.August.37SiestammtausdemMatthus-Kommentar, wo sie als
Homilie 57 gezhlt wird. Das Incipit lautet: Jako mnoga ot pagubi mnoga ot semrti i ot muki
svoe mnoga ot ubieniuenikivil est is(u)h(rst)-
Leider erweist es sich als unmglich, diese noch unedierte Homilie in der kyrillischen
Tradition mit unserem glagolitischen Text zu vergleichen38, da dem eigentlichen, soeben
zitiertenIncipitindenwenigenkyrillischenTextzeugenimmerderAnfangderPerikopeaus
33
Cf.Geerard,ClavispatrumgraecorumI:Patresantenicaeni(=CPG).Turnhout1983,Nr.1450,1452.
34
BrN2477a;Br1491314c.
35
Cf.MauritiusGeerard,ClavispatrumgraecorumII:AbAthanasioadChrysostomum(=CPG).Turnhout
1974,562(Nr.4570).
36
Simeonovsbornik(poSvetoslavovijaprepisot1073g.),I.Izsledvanijaitekst,hg.P.Dinekov.Sofia1991,f.171
b;cf.Ch.Hannick,MaximosHolobolosinderkirchenslavischenhomiletischenLiteratur(WienerByzantinis-
tischeStudien14).Wien1981,252-254;M.GeerardJ.Noret,Clavispatrumgraecorum.Supplementum.
Turnhout1998,300(Nr.4570).
37
BrN2379b.
38
Cf.E..GranstremO.V.TvorogovA.Valeviius,JohannesChrysostomosimaltrussischenundsd-
slavischenSchrifttumdes11.16.Jahrhunderts.KatalogderHomilien(Patristicaslavica4).Opladen1998,
14(Nr.2:auchnurmitdemIncipitausMt16,28).
demMatthus-Evangeliumvorangeht:Aminglagoljuvam,sut ncii ot zde stojaichie

nevkusjatsmerti...VondiesemTextsindmirviersdslavischeHandschriftendes15.-16.
Jh.bekannt,darunterderPanegirikdesVladislavGramatikvon1479ausderBibliothekdes
Rila-Klosters.39DieseHomiliewirdnochimBreviariumromanumbzw.monasticumOSB
(Ae608)andiesemFestim3.Nocturnusgelesen:Quoniammultadepericulis,multade
passionesua,multademorteetdecaedediscipulorumlocutusestdominus.
Wieeingangserwhnt,bleibtdaspatristisch-homiletischeCorpusindenglagolitischen
Breviarien bisher wenig erforscht, obwohl hier ein reiches Material, selbstverstndlich
vorwiegend aus lateinischen Kirchenvtern, erhalten ist. Die glagolitische Tradition
sollteindenpatristischenStudienaufjedenFallwahrgenommenwerden.40InderClavis
patrum graecorum, die mit einem sechsten Addenda-Band von 1998 abgeschlossen ist,
fehlt jeglicher Hinweis auf die glagolitische Tradition, whrend das altslavisch-kyrillische
Schrifttum nach Mglichkeit, vor allem im Addenda-Band, bercksichtigt wurde. Auf
lexikalischeEigentmlichkeitenwurdeindiesenkurzenAusfhrungenhingewiesen.Dank
denvorzglichen,vomStaroslavenskiinstitutinZagrebbesorgtenFaksimile-Ausgabenvon
zweiBreviarienausdemEndedes15.Jh.lsstsichdaspatristischeErbeinderglagolitischen
TraditioninseinemUmfangundinseinerBedeutungerschlieenundeinschtzen.
SAETAK
PATRISTIKITEKSTOVIUGLAGOLJSKOMNOVLJANSKOMBREVIJARU
Glagoljskirukopisiiinkunabuleiz14.i15.stoljeaviesuputabilipredmetomtekstolokihistraivanja.
Ponajprijesusakupljanaiizuavanaunjimasauvanabiblijskaitanja,poeviodvrijednogadjela
UlomciSvetogaPismaI.Beria(Prag1867.-71.).Ihimanskidijelovi(Gloriainexcelsis,antifone)
privuklisupanjuizuavatelja.Brojnipakdijelovipatristikihtekstovaizglagoljskihbrevijaraostali
sumanjepoznati.Nekejeodnjihkaoprimjereobjaviove1910.J.Vajsuirilinojtranskripciji.
Sobziromnaunovijevrijemeprimjetanporastzanimanjazairilskutradicijuhomiletikekojase
uglavnomtemeljinagrkimizvornicima,nameesenunostdetaljnogizuavanjaglagoljsketradicije
kranskepropovjedneknjievnosti,timvietotaglagoljskatradicija,uzpreteitilatinskidio,sadrii
elementegrkognaslijea.Takoseutemporaluisanktoralutiskanogabrevijaraiz1491.g.moenai
pedesetakhomilijavelikihlatinskihpropovjednikakaoLeonaVelikog,GrguraVelikog,Ambrozija,
Augustina,Jeronima,BedePreasnog,PetraKrizologa,aliipremdarjeehomilijeOrigena,Ivana
Zlatoustog,tenekogaIvanabiskupaodnosnoIvanaprezvitera.Upriloguseprikazujeodnosprema
irilskojtradicijistaroslavenskehomiletikeianalizirajuprevodilakemetode,natemeljutekstova
dostupnihufaksimilutiskanogabrevijaraiz1491.g.iDrugoganovljanskogbrevijara(1495.).
Schlsselwrter:patristischeTexte,Homilien,kroatischglagolitischeBreviarien,2.BreviarvonNovi,
ErstdruckdesglagolitischenBreviarsausdemJahre1491
Kljunerijei:patristikitekstovi,homilije,hrvatskoglagoljskibrevijari,2.novljanskibrevijar,prvo-
tisakglagoljskogbrevijaraiz1491.godine
Hannick,MaximosHolobolos240.
39
BahnbrechendbleibtindieserHinsichtdieStudievonSt.Ivi,Ostacistaroslovenskihprijevoda
40
uhrvatskojglagolskojknjievnosti.HrvatskiglagolskifragmenatMuenja40muenikaiz13.
vijeka,in:ZbornikkraljaTomislava(PosebnadjelaJugosl.Akad.17).Zagreb1925,451-508,in
BezugaufBHG1201;cf.Hannick,MaximosHolobolos194ff.
Ivanka Petrovi
(Zagreb)
DJELA APOSTOLA IVANA ACTA IOHANNIS

U HRVATSKOJ GLAGOLJSKOJ KNJIEVNOSTI
SREDNJEGA VIJEKA
1. PSEUDO-PROHOROVA DJELA IVANOVA
2. PASIJE APOSTOLA IVANA*
Djela apostola Ivana potvrena su u hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti od 13. do u 16. st. Prema
istonim, grko-slavenskim izvorima nastala su, sauvana u fragmentu rukopisa iz 13. st.,
hrvatskoglagoljska Pseudo-Prohorova Djela Ivanova nakon izvornih Djela Ivanovih iz 2. st.
najznaajniji tekst druge generacije grke apokrifne literature o apostolu Ivanu, napisan u 5.
st. Hrvatske brevijarske Pasije apostola Ivana kompilirale su i prevele cjelokupno sadrajno i
tekstovno naslijee apokrifne i hagiografske knjievnosti o apostolu Ivanu latinske Europe,
poniklo na rimskim i galskim tekstovima djel Passio Iohannis i Virtutes Iohannis, nastalih na
prijelomu kranske antike i srednjega vijeka (5./6. st.).
Sveto pismo ne govori mnogo o ivotu i djelima Isusovih apostola. U biblijskim spisima
- u Evaneljima, u Djelima apostolskim, u Poslanicama apostol, u Apokalipsi - , na
nekoliko mjesta, nabrajaju se imena Dvanaestorice (ne uvijek u istom obliku: u prvobitnom
se sastavu, dakako, ne nalazi sv. Pavao, kao ni neka druga imena), ali pripovijeda se o ivotu
i misioniranju samo nekih apostola. Osim o sv. Pavlu, najveem misionaru Kristove vjere,
*
Kada sam zapoela s istraivanjima za ovu studiju, eljela sam istraiti i obraditi samo Apostolske
pasije u hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti (kao to se vidi u mojem saetku u Programu meunarodnoga
znanstvenog skupa Glagoljica i hrvatski glagolizam, Zagreb - Krk 2.-6. listopada 2002., str. 40), to, do
sada, u kritikoj literaturi, jo netaknuto poglavlje hrvatske srednjovjekovne knjievnosti. U isto sam
vrijeme drala da su apokrifna Djela apostolska, osim Djela Ivanovih, manje-vie ve dostatno obraena.
Meutim, kako je rad na vrlo zanimljivoj, ali i osobito kompleksnoj i zahtjevnoj tematici i problematici
apostolskih pasija napredovao, otkrivala sam sve vie i vie novih tekstova, pasij u glagoljskim brevijarima,
pa i neke zbornike tekstove: nala sam i identificirala ne desetine, nego stotinu i vie tekstova, pa bi ak
i poetna obrada tih tekstova, tonije, samo njihovo identificiranje, nabrajanje, sistematiziranje i
opisivanje s najznaajnijim naznakama o pojedinim pasijama, postala preopirna za okvire ove radnje,
vezane uz jedan simpozij. Istodobno, moje paralelno, produbljenije knjievnopovijesno, pa i tekstoloko,
istraivanje cijele hrvatske apokrifne i hagiografske apostolske literature, govorilo mi je da nije posve
19.p65 199 04. 10. 04, 16:12

200 Ivanka Petrovi
govori se jo o sv. Petru, o apostolu Ivanu i dvojici Jakova, o Barnabi, pratiocu sv. Pavla,
dok je veina apostola ostala samo u zajednikom spomenu svojih imena. Nakon Isusovih
rijei kako e apostoli o njemu svjedoiti u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do
kraja zemlje (Djela ap. I, 8), te poslije Kristova uzaaa i silaska Duha Svetoga nad
apostole, nakon ega svaki od njih zapoe govoriti nekim tuim jezikom (Djela ap. II, 1-13),
kamo su poli apostoli? Jesu li, i kada napustili Jeruzalem i Palestinu, te poli putovima
svijeta? U kojim su zemljama boravili i kako su propovijedali Radosnu vijest? Kada su i
kakvom smru umrli? Tekstovi koji e postati kanonske knjige samo djelomice odgovaraju
na ova pitanja.
Apokrifna Djela apostolska i glavni aspekti njihova prouavanja

utnju ili fragmentarnost dogaanja u kanonskoj literaturi, poevi od 2. stoljea, svojim
e djelima nadoknaivati neki drugi autori. Njihova matovita djela o apostolima nisu ula u
kanon, ali e kao tzv. apokrifni, te hagiografski tekstovi kolati kranskom antikom, a potom
ispravno, premda je mogue, apostolske pasije odvajati od tekstova koje nazivamo apokrifna Djela
apostolska, a nije ni posve ispravno jedne nazivati samo apokrifnim, a druge hagiografskim tekstovima
(pitanje literarnog anra, ili literarnih anrova, u ovom je sluaju osobito osjetljivo). Prouavajui,
dakle, i jedne i druge tekstove, drim da je dosadanje istraivanje tzv. apokrifnih Djela apostolskih, osim
izdanj i vrlo dobrih tekstolokih obrada pojedinih tekstova, jo uvijek nepotpuno. Prije svega, nedovoljno
je proueno mjesto ovih djela u povijesnom razvoju njihove tekstovne i literarne tradicije, kroz stoljea
antike i srednjovjekovne apokrifne i hagiografske knjievnosti, nedostatno, pogotovo, s obzirom na
dostignutu razinu knjievnopovijesnih prouavanja zapadnoeuropske znanosti. To se gotovo u potpunosti
moe rei za Djela apostola Ivana, dok se Pasijama apostola Ivana jo nitko uope i nije bavio. Ovo
je, dakle, knjievnopovijesna studija, ali, dijelom, i tekstoloka studija o jednim i drugim tekstovima, o
knjievnim djelima koje je hrvatsko srednjovjekovlje sauvalo o apostolu i evanelistu Ivanu. Studija,
istodobno, sadri zajednike dijelove i uvodne smjernice za produbljenije prouavanje i svih ostalih
hrvatskih apokrifnih Djela apostolskih, kao i pasij svih apostola. Obradi cjelokupnoga literarnog
korpusa hrvatskoglagoljskih apostolskih pasija posvetit u novu studiju.
1
Bibliografija, kritika literatura o apokrifnim Djelima apostolskim, o cijeloj apokrifnoj i hagiografskoj
apostolskoj knjievnosti, toliko je opsena da u granicama nae studije moemo dati samo glavne
naznake iz povijesti njihova istraivanja i izdavanja tekstova. Prva etapa te povijesti, koja, na europskom
Zapadu, obuhvaa razdoblje od po. 16. do u 18. stoljee, ili, preciznije, od Lefvrea do Fabriciusa,
obiljeena je prije svega izdanjima tekstova i teolokim raspravama o apokrifnoj literaturi (u
protestantskom svijetu, primjerice, Flacije Ilirik; u katolikom svijetu kardinal Baronius), a tek prema
kraju toga razdoblja zapoinju i prva ozbiljnija istraivanja. Na samom poetku 16. stoljea neke
apokrifne tekstove objavljuje francuski teolog, humanist, Jacques Lefvre dtaples, a u desetljeima
koja slijede pojavljuju se i prva izdanja Pseudo-Abdijine apostolske zbirke Virtutes apostolorum (izd. F.
Nausea, Kln 1531., W. Lazius, Basel 1552.). Izdanja koja je priredio Lefvre, kao i Laziusovo izdanje
zbirke Virtutes apostolorum ponavljat e se tijekom 16. i 17. stoljea. S poetkom u 15. stoljeu, dakle,
ve u inkunabulama, kroz isto razdoblje trijumfalno prolazi Legenda aurea, pronosei kroz stotine
izdanja i svoju apostolsku literaturu. Meu znaajnijim imenima izdavaa ili prvih prouavatelja tu su jo
Andr Rivet, Gerhard Johannes Vossius, William Cave, Thomas Ittig, a, uz izdanja tekstova (Acta
Sanctorum), javljaju se i prve bollandistike kritike studije o hagiografskim i apokrifnim djelima, koje
zapoinje pretea bollandist Hribert Rosweyde, a na elu im stoje utemeljitelji bollandizma Jean
Bolland i Godefroid Henskens. Pri kraju toga razdoblja jo samo jedno ime: Le Nain de Tillemont i
njegovo djelo Mmoires pour servir lhistoire ecclsiastique des six premiers sicles u 15 knjiga (Paris
1693.-1712.), te djelo Codex apocryphus Novi Testamenti (izlazi u nekoliko svezaka i izdanja u
Hamburgu, poevi od 1703.) J. A. Fabriciusa, u kojemu je autor skupio sve do tada objavljene tekstove
novozavjetnih apokrifa. S njima zavrava prvo i zapoinje drugo razdoblje izdavanja i prouavanja
apostolskih tekstova. U 19. su stoljeu vrlo znaajni izdavai i autori J. C. Thilo (1823.-1847.), C.
Tischendorf (1851.), Th. Zahn (1880.) i M. R. James (1897.). Ipak, prvo mjesto u modernoj kritikoj
19.p65 200 04. 10. 04, 16:12

Djela apostola Ivana u hrvatskoj glagoljskoj knjievnosti srednjega vijeka 201
dugo i srednjim vijekom1 .

Kada govorimo o ovoj ranoj kranskoj literaturi, nakon svega to danas znamo o
prvobitnom kranstvu i tekstovima prvih stoljea kranske povijesti, drimo da bi trebalo
ponovo, pomnije razmotriti jedno dugo uvrijeeno miljenje, koje se u kritikoj literaturi
gotovo redovito prenosi iz rada u rad. Drimo, naime, da nije posve ispravno i nadalje
smatrati kako su prvi biblijski apokrifi, naglaavamo prvi biblijski apokrifi, pa tako i
prvobitni apokrifi o apostolima, nastali samo zato da bi ispunili praznine u kanonskim
knjigama, te da su dogaaji u tim tekstovima bili manje-vie samo plod mate svojih autora.
Naime, trebali bismo se zapitati zar nisu tekstovi koji e postati kanonski spisi i neki tekstovi
o istim biblijskim osobama, koje e kasnija oficijelna Crkva nazvati apokrifnima, pripadali,
zapravo, istom razdoblju kranske i knjievne povijesti, tj. zar nisu prvi apokrifni tekstovi
po svom postanju bili suvremeni, ili gotovo suvremeni, tekstovima koji e kasnije biti priznati
kao kanonski spisi. Uostalom, pojedine analize nekih aspekata jednih i drugih spisa ne
pokazuju, zaudo, da su autori prvobitnih apokrifnih spisa dobro poznavali kanonske
tekstove, na koje bi se potom, govorei o istim osobama, mogli pozivati ili ih nadopunjavati2 .
Dakako, kao to kanonska Evanelja nisu mogla zadovoljiti znatieljne vjernike krtim
podacima i dogaajima iz djetinjstva Isusova i ivota Marijina, pa je, najvjerojatnije, zbog
toga nastala tako bogata apokrifna evaneoska literatura, tako su prvi krani i prve
Crkve eljeli to vie znati i o apostolatu Kristovih uenika. A u prvim stoljeima kranstva
crkvena je predaja, svakako, uvala sjeanja na ivote apostol, na putove i mjesta njihova
misioniranja, na hod Rijei Boje od Jeruzalema do kraja svijeta, od Jeruzalema do
Rima, Novoga Jeruzalema. Postojali su jo oevici dogaaj, ili uenici Kristovih uenika;
znalo se da su sv. Petar i sv. Pavao umrli u Rimu, da je apostol Ivan Kristovu vjeru irio u
Maloj Aziji; bili su, svakako, poznati i po neki podaci o drugim apostolima. Oko vjerodostojnih,
povijesnih jezgri o ivotu i djelima apostol u predaji su se tijekom vremena satkale legende
s manje ili vie pouzdanim, ali i posve izmiljenim dogaajima. Tim su slijedom u 2. i 3.
stoljeu nastajala prva, izvorna apokrifna Djela apostolska, tekstovi o najveim Isusovim
apostolima, da bi, konano, u ranomu srednjem vijeku, svaki apostol posjedovao apokrifnu
ili hagiografsku priu o svom misioniranju u nekom dijelu Azije ili Europe na podruju
Rimskoga imperija. Ipak, dok su neka apokrifna evanelja djetinjstva obiljem podataka
literaturi o Djelima apostolskim pripada dvojici autora - R. A. Lipsiusu i M. Bonnetu - koji daju vrste
temelje i posve novi zamah daljnjem prouavanju apostolske literature. Lipsius je u svom monumentalnom
djelu Die apokryphen Apostelgeschichten und Apostellegenden (Braunschweig 1883.-1890.) popisao
sve tada poznate grke, orijentalne i latinske izvore, predstavio njihove sadraje i odnose i kritiki ih
obradio. Drugo, zajedniko djelo Lipsiusa i Bonneta Acta apostolorum apocrypha (Leipzig 1891.-
1903.) oznailo je jo jedan veliki korak naprijed, osobito za kritika izdanja Djel apostolskih.
Istraivanja, ponikla na djelima velikoga njemakog i francuskog znanstvenika, nastavili su, kroz 20.
stoljee, mnogi, ponajprije francuski i njemaki, ali i drugi znaajni europski autori, koji su, dakako,
znatno mijenjali spoznaje i rezultate svojih prethodnika i uzora. Tako su doveli kritika istraivanja
cijele apokrifne, pa i apostolske literature, do posljednjih desetljea 20. stoljea, kada se, na poticaj i
suradnjom franko-vicarskih znanstvenika, ali i drugih istraivaa, 1983. god. zapoelo i do danas - u
Series Apocryphorum Brepolsove kolekcije Corpus Christianorum - objavilo niz kritikih izdanja
tekstova apokrifne, dakako i apostolske literature, s popratnim studijama i komentarima, a taj se
projekt i dalje nastavlja. Pojedina djela, znaajna za temu koju obraujemo, navodit emo tijekom naih
istraivanja.
2
Primjerice, J.-M. Prieur, prouavatelj i izdava Djel apostola Andrije, dri kako dodiri izmeu Svetoga
pisma i Djela Andrijinih nisu bili znatni. Zajednika ili slina mjesta ponekad su maglovita i nejasna,
tako da se ak ne moe pretpostaviti kako je autor ovoga apokrifa poznavao kanonske tekstove,
1989: I, 404-405. Vidi takoer Prieur 1995: 51-54.
19.p65 201 04. 10. 04, 16:12

202 Ivanka Petrovi
gotovo eljela zamijeniti kanonska Evanelja, ini se, da apokrifna Djela apostolska nisu
pokuavala zauzeti mjesto kanonskih tekstova. Ne uavi u kanon, ona su se tijekom vremena,
uvajui, donekle, jo samo temeljne povijesne podatke, kitila sve udesnijim dogaajima i
posve romanesknim avanturama svojih junaka. Na kraju su, ugaajui pobonosti i duhovnosti
svojih itatelja, oblikovali jednu posve idealiziranu viziju ivota i smrti svakoga Kristova
sljedbenika. U kasnijim stoljeima, osuivani, zabranjivani i spaljivani, okrivljeni zbog svih
moguih heretikih uenja kroz koja je prolazilo prvobitno kranstvo, ti su se apokrifi
ponovo mijenjali, postajui sve pravovjerniji, da bi, konano, neki od njih, ili njihovi
dijelovi uli i u liturgiju.
Usprkos spomenutim, opsenim europskim istraivanjima apokrifne i hagiografske
apostolske knjievnosti, jo uvijek nije dovoljno istraeno pravo znaenje te literature za
povijest kranske vjere i Crkve. Tim je zanimljivije miljenje talijanskog istraivaa apokrifnih
Djela apostolskih L. Moraldija koji smatra da su apokrifni apostolski tekstovi znaajni, ak
najznaajniji svjedoci vjere velikoga dijela prvobitnog kranstva, vjere osobito zanimljive i
zbog toga to ona nije uvijek bila u granicama koje e joj kasnije postaviti oficijelno crkveno
pravovjerje. tovie, misli Moraldi, za upoznavanje kranske misli i ivota 2. i 3. stoljea
znaenje tih djela ne moe se niim zamijeniti3 . U tom smislu, apokrifna apostolska literatura
ima veliko znaenje i za razumijevanje Novoga zavjeta, ali, zasigurno, i za povijest cijele
prvobitne kranske literature.
Kako povijest do danas skupljenih i istraenih tekstova pokazuje, prvobitna, izvorna
apokrifna Djela apostolska bila su posveena najveim apostolima: Petru, Pavlu i Ivanu, te
apostolima Andriji i Tomi. Napisana su na grkom jeziku, osim Djel apostola Tome, nastalih
na sirskom jeziku, u vremenu izmeu sredine 2. i sredine 3. stoljea. Nakon ovoga prvog
tekstovnog korpusa, u kasnijim stoljeima kranske antike, ili tonije, kroz cijelu patristiku
epohu, i usprkos burnom protivljenju teolog i biskup slubene Crkve apokrifnoj literaturi,
nastat e jo niz prerada starijih djela, ili sekundarnih tekstova o apostolima, te e u ranomu
srednjem vijeku svaki od Dvanaestorice imati svoju apostolsku hagiografsku priu.
Djela Ivanova, Djela Pavlova, Djela Petrova, Djela Andrijina i Djela Tomina, tekstovi
o prvim herojima kranstva, o junacima prve imitatio Christi, nosili su nekoliko grkih
naslova, od kojih su najei bili i . To ih je ve individualiziralo kao
posebne literarne tekstove u starokranskoj knjievnosti, ali i kao posebnu skupinu tekstova
meu apokrifima. Prvi naziv, zajedniki s kanonskom literaturom, govorio je da se u njima
opisuju djela (acta, gesta) iznimnih linosti, povijesnih ili mitskih, kojima je inae obilovala
grka knjievna antika. Naslov perodoi jo je ispravnije obiljeavao ova literarna djela,
obiljeavao ih kao matovite prie o putovanjima apostol. Svaki tekst zapoinjao je, nakon
rastanka s Kristom, odlaskom apostola u neku misiju izvan njegove domovine, u daleke
krajeve, meu razliite narode. U novim je krajevima apostol, vodei stalne rasprave i inei
udesa meu lokalnim stanovnicima, pridobijao pristae i obraao vjernike, najee ene,
ali i stjecao muke protivnike. Zbog toga je svaki ovaj Kristov sljedbenik, iji su putovi i
djela, u moru romanesknih literarnih motiva, prije svega obiljeeni snanim asketizmom, na
3
Moraldi 1971: II, 942: Questi atti apocrifi, infatti, rappresentano le pi importanti testimonianze sulla
religione di una grande parte del primitivo popolo cristiano, religiosit tanto pi interessante in
quanto non sempre contenuta nei limiti di quella che divenne, pi tardi, lufficiale ortodossia ecclesiastica.
Non v dubbio che per la conoscenza del pensiero e della vita del II e III secolo del cristianesimo sono
opere di una importanza insostituibile.
19.p65 202 04. 10. 04, 16:12

kraju, osim apostola Ivana, umro muenikom smru.

Po mnogim osobinama apokrifna Djela apostolska u okvirima cijele kranske
knjievnosti patristikoga razdoblja, ali i unutar same apokrifne i hagiografske knjievnosti,
ine jedno osobito, samostalno poglavlje. Istodobno, i unutar toga poglavlja, svako pojedino
djelo, uz neke zajednike osobine i mogue dodire s drugim djelima, ima tijekom stoljea svoj
samostalni ivot i vlastitu sudbinu u povijesnom razvoju apostolske literature. Uz ostale
tekoe u istraivanju ove literature i ta je dvojnost doputala razliite pristupe pojedinim
djelima i tom cijelom apokrifnom poglavlju, pa prouavanje apokrifnih Djela apostolskih,
nerijetko, nudi dosta razliite, ak kontradiktorne rezultate.
U prouavanju apokrifnih Djela apostolskih dominantnu ulogu imaju teme i problemi
koje je mogue grupirati u nekoliko velikih skupina i podskupina. Od samih poetaka prva
preokupacija istraiva bila je, dakako, skupljanje i istraivanje izvor (grkih; orijentalnih:
sirskih, koptskih, armenskih, arapskih, etiopskih, gruzijskih; slavenskih; latinskih,
zapadnoeuropskih vernakularnih tekstova), te rekonstrukcija prvobitnih sadraja djel, koja,
najee, nisu sauvana u cjelini. Taj, uglavnom tekstoloki dio cijele problematike svladavao
se vrlo polako i postupno, i neki su njegovi segmenti, zahvaljujui osobito istraivanjima u
posljednjim desetljeima 20. stoljea, proueni i sistematizirani, i tekstovi su izdani. Druga
preokupacija istraiva, koja ovim tekstovima trai mjesto u povijesti staroga kranstva i
pokuava odrediti duhovnu sredinu u kojoj su nastali, dala je dosta oprene rezultate.
Prilino razliita miljenja dalo je i prouavanje apokrifnih Djela apostolskih kao literarnih
djela, kao literarnog anra, i traenje njihova odnosa prema drugim djelima i anrovima
antike literature, tako da nam se ini kako je to problematika koja se tek otvara pred oima
dananjih istraiva4 .
Istraivai su oduvijek mnogo raspravljali o autorstvu, mjestu postanka, datiranju i
kronologiji izvornih apokrifnih Djela apostolskih, posveenih petorici apostola, kao i o
heretikim doktrinama koje je u njima ostavilo rano kranstvo. Ostavljajui po strani ovo
posljednje, vrlo je vano upitati se je li svaki od pet spisa napisan samostalno, jesu li neki
nastali u skupinama, ili su tekstovi nastali kao dio cjelovitoga tekstovnog i literarnog korpusa.
Legendarna tradicija, neki patristiki pisci i njihove, najee, negativne reakcije na apokrifnu
literaturu, te tijekom stolje mnoge osude i zabrane apokrifnih spisa, autorstvo tekstova o
petorici apostola, ili pojedinih meu njima, pripisuju nekom Leuciusu. Tzv. Gelazijev dekret,
koji je, proglaujui ponovo kanon Svetih Knjiga, uz ostalu apokrifnu literaturu, osudio i
apostolske tekstove, naziva tog Leuciusa avlovim uenikom (Libri omnes quos fecit
Leucius discipulus diaboli)5 , a patrijarh Focije (dr. pol. 9. st.) prvi ovomu autoru apokrifnih
Djela apostolskih dodaje jo jedno ime, te ga naziva Leucius Charinus. Danas se naputa
miljenje o jedinstvenom autoru svih prvobitnih Djela apostolskih, bilo da je rije o Leuciju
Karinu, ili o nekom drugom autoru. Isto se tako dri da su pojedini tekstovi nastali u razliitim
zemljama, u blisko, ali ne u isto vrijeme. Ipak, zbog znatne, stvarne srodnosti meu Djelima
apostolskim, slinosti koja se ne moe vezati samo uz opa mjesta, nuno se namee
4
Cf. takoer Kaestli 1981: 49-67.
5
Glasoviti Decretum Gelasianum de libris recipiendis et non recipiendis, koji se nekada pripisivao papi
Gelaziju I. (492.-496.), kompleksan je i zagonetan dokument, ije se podrijetlo i vrijeme postanka jo
uvijek istrauju. Sastoji se od pet dijelova, od kojih drugi dio donosi popis kanonskih spisa, a peti dio
popis apokrifnih tekstova koji se moraju odbaciti. to se tie toga petog dijela Dekreta, koji nas najvie
zanima, istraivai se, uglavnom, slau da je on, kao i etvrti dio djela, sastavljen najvjerojatnije u junoj
Galiji oko 500. god. Cf. Junod - Kaestli 1982: 102-103.
19.p65 203 04. 10. 04, 16:12

204 Ivanka Petrovi
pitanje meusobnih odnosa ovih tekstova, njihove meusobne ovisnosti ili neovisnosti.
Jesu li autori djel, slinih po sadraju, po doktrini, po literarnim osobinama, posuivali
jedni od drugih, ugledali se jedni na druge, to bi potom govorilo i o kronologiji njihovih
tekstova, ili slinost meu tim djelima samo upuuje na injenicu da su sva ona nastala u
istoj povijesnoj i vjerskoj sredini. Ova teka pitanja jo uvijek nemaju pouzdane odgovore6 .
Meu sadrajima pojedinih Djela apostolskih svakako postoji znatna slinost (apostolske
rasprave, molitve, udesa, preobraenja); ona je vidljiva u opoj kompoziciji tekstova i u
narativnoj strukturi legendi, u ponavljanju istih literarnih motiva; vidljiva je u teologiji
tekstova, u kristologiji, u odnosu pojedinih djela prema Svetom pismu. Iznimnu slinost
nalazimo u svim zavrnim priama o martiriju pojedinih apostola. Osobita duhovna i literarna
srodnost povezuje Djela Ivanova i Djela Andrijina, tako da je oigledno kako ta dva teksta
potjeu iz vrlo bliskih sredina, a budui da su Djela Ivanova najstariji apokrifni apostolski
tekst, vrlo je vjerojatno da se autor Djela Andrijinih nadahnuo tekstom o apostolu Ivanu.
Sve to govori da je pisac ovoga ili onoga djela poznavao druga djela, te da tekstovi vjerojatno
nisu nicali posve spontano i neovisno. Vjerojatno je i da su se tekstovi uvali, itali i
prenosili zajedno, ivei kao neka vrsta kranskoga romana, obiljeena istim literarnim
procdom, dakle, kao jedan literarni anr, poevi od 2. stoljea kroz cijelo patristiko
doba. Kao literarna djela, prvobitni tekstovi nisu nastali posve ni izvan utjecaja drugih
anrova antike knjievne kulture. Prije svega, tu se moe govoriti o grkom romanu 1. i 2.
stoljea prije i poslije Krista, osobito o utjecaju helenistikoga ljubavnog romana7 . Pitanje
literarnog anra apokrifnih i hagiografskih apostolskih tekstova takoer je dosta zaokupljalo
istraivae, osobito njemake autore, ali su provedene analize, nerijetko, davale razliite
rezultate. I u novije vrijeme, dok J.-M. Prieur govori o istinskom literarnom anru (Cest un
vritable genre littraire), autori . Junod i J.-D. Kaestli, govorei na vie mjesta o
literarnosti i knjievnim uzorima ovih djela, ostaju prilino neodluni i nedoreeni.
Produbljenija prouavanja apokrifnih Djela apostolskih kao literarnih djela, ali i mnogi
segmenti drugih pitanja u njihovu prouavanju jo su okrenuti budunosti.
DJELA IVANOVA (ACTA IOHANNIS)

Najmlai apostol, onaj kojega je Isus osobito ljubio, koji se, na nagovor Petra, usudio,
naslonivi glavu na Kristova prsa, upitati: Gospodine, tko je onaj koji te ima izdati?; jedini
apostol koji je pratio Uitelja do Golgote i sa enama prihvatio njegov posljednji uzdah,
nakon to ga je Isus svojoj majci dao za sina, a svoju majku njemu za majku apostol i
evanelist Ivan imao je osobitu tekstovnu i literarnu tradiciju apokrifnih i hagiografskih
tekstova. Posebna bliskost i njenost koju su Isus i Marija osjeali prema Ivanu (majka
Ivanova bila je vjerojatno bliska roakinja Marijina) i Ivanova dugovjenost (Ivan jedini od
Dvanaestorice nije umro muenikom smru) dopustili su mu da - prema predaji - svojim
apostolatom i svojim biblijskim spisima gotovo itavo jedno stoljee svjedoi o svom Uitelju.
Vrhunski teolog (Grci su ga zvali Ivanom Teologom), povjesniar, osoba iznimne duhovnosti
6
O ovoj se problematici, dakako, dosta raspravljalo, ali nakon R. A. Lipsiusa i njegova velikoga
znanstvenog djela, veina se istraivaa posveivala prouavanju pojedinih tekstova i tema, dok su
izostale vee sinteze tekstolokih i knjievnopovijesnih istraivanja cjelokupnoga apostolskog literarnog
korpusa. Ipak, u novije vrijeme, znaajne korake prema takvim sintezama ine radovi znanstvenika
okupljenih oko Brepolsove Series Apocryphorum.
7
Cf. Prieur 1989: 385-406 i passim; Prieur 1995: 11-13.
19.p65 204 04. 10. 04, 16:12

i kontemplativnosti, kojima su proeti njegovo Evanelje, Apokalipsa, poslanice, autor

spoznaj Bog je svjetlost, Bog je ljubav, apostol Ivan naao je osobito mjesto i u
nekanonskoj knjievnosti prvih kranskih stoljea i cijeloga patristikog razdoblja.
Prema najstarijoj predaji, Ivan je dobio apostolat u Maloj Aziji. Apokalipsa, koju je Ivan
pisao oko 96. god. na otoku Patmosu, govori o sedmorim Crkvama u Maloj Aziji, u gradovima
Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiri, Sardu, Filadelfiji i Laodiceji (Apoc. I-III). U gradove Male
Azije (spominju se jo mnogi gradovi) apostola Ivana alje i apokrifna i hagiografska literatura.
Ivan najdue ivi u Efezu, glavnom gradu prokonzularne Azije, te na otoku Patmosu. Na
otok Patmos apostol je bio protjeran za vrijeme cara Domicijana (81.-96.) i tu je, u progonstvu,
ne samo prema Svetom pismu, nego i prema veini apokrifnih tekstova, napisao svoju
Apokalipsu. Uz grad Efez veu se najvaniji dogaaji iz njegova ivota i misioniranja nakon
odlaska iz Jeruzalema. Prema predaji, apostol Ivan upravljao je, dakle, Crkvom u Efezu i u
okolnim kranskim zajednicama, a o tome svjedoe i crkveni oci, meu njima Irenej, Klement
Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski, kao to to potvruju i moderni arheoloki nalazi. U Efezu
je Ivan proveo i svoju starost; u Efezu je, kako se misli, i umro za vrijeme vladavine cara
Trajana (98.-117.) oko 104. godine.
Izvorna Djela Ivanova (AI), pretpostavljaju Junod i Kaestli, najstariji su tekst izmeu pet
prvobitnih apokrifnih Djela apostolskih, posveenih Ivanu, Andriji, Pavlu, Petru i Tomi. Za
dataciju AI autori terminus a quo stavljaju oko 150. god., a terminus ad quem najkasnije u
200. god., s time da se ini kako je djelo nastalo blie sredini nego koncu 2. stoljea8 . Tee je
od datiranja odrediti mjesto postanka AI. Stvoreno je i jednoglasno prihvaeno miljenje,
bez osobitih argumenata, osim to je u sauvanim tekstovima apostol Ivan misionirao na tom
podruju, da je izvorni grki tekst napisan u Maloj Aziji. Toj se tradiciji ne priklanjaju Junod
i Kaestli, nego azijskoj hipotezi suprotstavljaju egipatsku i sirsku hipotezu, tj. s dosta
vjerojatnosti pretpostavljaju kako je najvei dio izvornoga teksta AI napisan u Egiptu (u
Aleksandriji?). Naime, duhovna klima i neki teoloki aspekti toga djela podsjeaju na
Aleksandrijce, pogotovo na osobine tekstova Klementa Aleksandrijskog i Origena. tovie,
postoje znatne analogije izmeu apokrifa o apostolu Ivanu i spis koje je istom apostolu
posvetio Klement Aleksandrijski, tako da nije teko povjerovati kako su autor ili autori AI i
Klement Aleksandrijski temeljili svoje tekstove na istoj tradiciji o apostolu Ivanu9 . Nai
istraivai iz cjeline apokrifnog teksta o Ivanu izdvajaju poglavlja 94-102 i 109, otkrivajui u
njima neke literarne osobine i teoloke aspekte po kojima se razlikuju od cjeline djela, te
njihov postanak stavljaju u Siriju (Antiohija?). Ta su poglavlja, dre autori, gotovo suvremena
ostalom tekstu, a svi su dijelovi AI ve u najstarijem razdoblju integrirani u cjelovito djelo10 .
Prvobitna Djela Ivanova tekstovna nam predaja nije sauvala u izvornom integralnom
obliku. Ne posjedujemo danas nijedan rukopis koji bi do nas prenio cijeli sadraj prvobitnoga
djela. Cjelovit izvorni tekst mogue je samo rekonstruirati na temelju triju skupina spisa.
To su: 1. tekstovi, izvorni ili sekundarni, koji sadre manje ili vee fragmente djela, 2. tekstovi
koji su se tijekom stolje integrirali u neki drugi tekst o apostolu Ivanu (u tzv. sekundarna
djela o apostolu) i 3. tekstovi koji uvaju neku tradiciju o apostolu Ivanu premda nisu njemu
posveeni.
Dakako, uz kondamnaciju cijele apokrifne literature, pa i tekstova o apostolu Ivanu,
oficijelna je Crkva tijekom stolje, na Zapadu i na Istoku, zabranjivala prepisivanje i irenje
8
Junod - Kaestli 1983: 694-700.
9
Junod - Kaestli 1983: 689-694; 487-490. Cf. takoer Junod - Kaestli 1982: 4; 13-16.
10
Junod - Kaestli 1983: 700-702; 691-692; 631. Cf. takoer Junod - Kaestli 1982: 4.
19.p65 205 04. 10. 04, 16:12

206 Ivanka Petrovi
apokrifnih tekstova, pa ak traila i njihovo spaljivanje. Ali i bez obzira na sve to, Djela
Ivanova, kao i druga Djela apostolska, bila su prevelik tekst za esto prepisivanje. Djelo,
napisano po ukusu i za potrebe prvih kranskih zajednica, u kasnijim je razdobljima, ini se,
bilo manje zanimljivo itateljima, a postalo je osobito preopirno kada je poelo ulaziti u
liturgiju, u menologije i u brevijarske lekcije. Svi navedeni uzroci i initelji imali su za posljedicu
komadanje, izrezivanje, skraivanje i prilagoavanje (ponekad, meutim, i proirivanje nekih
poglavlja) djela, dakle, znatne izmjene i prerade svih moguih vrsta prvobitnoga teksta o
apostolu Ivanu, djela nezatienog bilo kojim kanonskim autoritetom.
Rekonstrukcija izvornih AI oduvijek je bila glavni i najtei zadatak prouavatelj i izdava
toga djela. Tijekom 19. i 20. stoljea te su pothvate potpomogla i neka otkria novih rukopisa
s dotada nepoznatim dijelovima AI, rukopis grkih ili tekstova na orijentalnim jezicima,
potom latinskih, pa ak i zapadnoeuropskih vernakularnih tekstova (kao to su tekstovi u
irskom rukopisu Liber Flavus Fergusiorum iz 15. stoljea). Otkria novih rukopisa, osobito
tekstova s kraja djela, tj. prie o smrti apostola Ivana koja je kolala i kao samostalni tekst
(Metastasis, AI 106-115), i nadalje su mogua11 .
Ve su rani prouavatelji apokrifne knjievnosti ulagali iznimne napore u teak posao
rekonstrukcije i izdavanja tekstova o apostolu Ivanu, istraivai kao J. C. Thilo (1847.), C.
Tischendorf (1851.), te osobito Th. Zahn (1880.) i M. R. James (1897.), koji su postupno
skupljali dananji veliki dossier tekstovne tradicije o apostolu Ivanu, i to ne samo tekstove
grke rukopisne batine. Oni su izdali pojedine dijelove Djela Ivanovih, a Th. Zahn je
objavio i Pseudo-Prohorova Djela Ivanova.
Ipak, svako se novo istraivanje, prije svega, mora zaustaviti i temeljiti na istraivanjima,
rekonstrukcijama i izdanjima koje su Djelima Ivanovim posvetili M. Bonnet12 , te u posljednjim
desetljeima 20. stoljea . Junod i J.-D. Kaestli. Nakon niza radova koje su samostalno ili
zajedno napisali o apokrifnim Djelima apostolskim, najee se zaustavljajui na Djelima
Ivanovim 13 , autori Junod i Kaestli priredili su u jo jednoj seriji kolekcije Corpus
Christianorum (Series Apocryphorum, 1-2) novo izdanje prvobitnih grkih Djela Ivanovih.
Slijedei put koji je trasirao M. Bonnet (autori sami svoje izdanje nazivaju samo revizijom
i proirenjem djela velikoga francuskog uenjaka), za svoju su se rekonstrukciju sluili znatno
veim brojem grkih rukopisa svih filijacija i oblika, te sirskim, koptskim, armenskim i gruzijskim
tekstovima, potom latinskim Virtutes Iohannis i nekim drugim spisima o apostolu Ivanu.
11
Na alost, zbog jezinih barijera, zapadni istraivai u rekonstrukciji i izdavanju svojih tekstova nikada
ne trae pomo u slavenskim apokrifnim tekstovima, pa tako ni u iznimno popularnim i brojnim
slavenskim djelima o apostolu Ivanu, od kojih su neki prevedeni vrlo rano, i to izravno s najstarijih grkih
izvora. Ako zanemarimo tee pristupane slavenske inventare i opise rukopisa s apokrifnim tekstovima,
poticaj i pomo zapadnoeuropskim prouavateljima apokrifne literature trebalo je i trebalo bi biti
opirno djelo, zapravo repertorij slavenskih apokrifnih tekstova A. de Santosa Otera, objavljeno, u dvije
knjige, na njemakom jeziku 1978. i 1981. god. U tom znaajnom djelu panjolskoga znanstvenika
naveden je i jedan hrvatskoglagoljski tekst o apostolu Ivanu, to se, donedavno, rijetko dogaalo i u
slavenskoj kritikoj literaturi okrenutoj uglavnom irilinim tekstovima, a autor citira i radove B.
Grabar o hrvatskoglagoljskim apokrifnim tekstovima, te opise glagoljskih rukopisa Vj. tefania.
12
M. Bonnet je u svom magistralnom izdanju, koje je dio zajednikog djela objavljenog s jo jednim
velikim prouavateljem apokrifne apostolske literature, s R. A. Lipsiusom, prvi izdao - kao cjelinu - tada
poznate dijelove prvobitnih Djela Ivanovih. Tekst je rekonstruirao iz devet grkih rukopisa, a za
rekonstrukciju teksta Metastasis sluio se i sirskom, armenskom, koptskom i etiopskom verzijom
prie. Koristio se i latinskim djelom Virtutes Iohannis (za rekonstrukciju AI 62-86), te s jo nekim
dokumentima (Lipsius - Bonnet 1898: II, 1, 151-216 i XXVI-XXXIII).
13
. Junod i J.-D. Kaestli, vidi LITERATURA.
19.p65 206 04. 10. 04, 16:12

Rekonstruirano su djelo rasporedili po poglavljima, od 18-115. Predvidjevi ak i duinu

lakun prema razliitim rukopisima, te prema sadraju drugih tekstova o apostolu Ivanu
(lakun, osim na poetku, ima i unutar teksta), izdavai ocjenjuju da su rekonstruirali dvije
treine izvornih Djela Ivanovih14 .
Dok su se na Zapadu, u sjeni neprestanih zabrana i kondamnacija zbog hereze, apokrifna
Djela apostolska, barem u njihovu prvobitnom obliku, bre gasila, otprilike od kr. 4. do kr. 6.
stoljea, dakle, pri kraju antike i na pragu srednjega vijeka, u kranskim zajednicama grkoga
Istoka ivot im je bio znatno produen. Sve osude do II. Nicejskog koncila 787. god. ostale
su uglavnom na lokalnim razinama i nisu znatnije zaustavile bogat ivot apokrif, meu njima
ni apokrifnih i hagiografskih tekstova o apostolu Ivanu. Premda su izravna svjedoanstva o
ivotu, itanju i irenju izvornih AI, nakon 3. stoljea, malobrojna, ona su se u grkom i
bizantskom kranstvu, nedvojbeno, prepisivala, prenosila, literarno preraivala, te
zamjenjivala novim tekstovima sve do 9./10. stoljea15 . Tijekom tolikih stoljea njihov se
prvobitni integralni oblik gubio, ali su se kao samostalni tekstovi oblikovali pojedini dijelovi
izvornoga teksta, ili su se pojedine epizode uklapale u posve nova, sekundarna djela o
apostolu Ivanu. Iz AI (pogl. 106-115) rano je izdvojena pria o smrti apostolovoj (Metastasis),
koja je potom nastavila samostalno ivjeti, prolazei kroz brojne literarne prerade i bogatu
rukopisnu tradiciju sve do 10. stoljea. To je tekst koji je uao u liturgiju na blagdan sv. Ivana
apostola, a neposredno ili posredno taj se tekst ugraivao i u temelje mnogih sekundarnih
tekstova o apostolu16 . Autori izmijenjenih, preraenih, novih tekstova o ivotu i smrti apostola
Ivana sebe su lano nazivali uenicima i pratiocima Ivanovim, ili su si pridavali dostojanstvo
nekog biskupa, kako bi zatitili svoje djelo, te mu dali potrebnu povijesnu vjerodostojnost.
Posve je sigurno, meutim, da novi biografi apostola Ivana, mijenjajui tijekom stolje
izvorni tekst, nisu samo eljeli izbjei osude koje su dobivali njihovi prethodnici i uzori, nego
su, takoer, nastojali postupno prilagoavati svoja djela povijesnom razvoju hagiografske
knjievnosti i evoluciji literarnog anra.
U nizu ivotopis apostola Ivana, manje-vie ovisnih, ili neovisnih o izvornom tekstu,
istraivai su tijekom otkrivanja i prouavanja rukopisa, nakon prvobitnih Djela Ivanovih, utvrdili
pet glavnih djela. To su Sirska povijest apostola Ivana (kr. 4. st. ili neto ranije), Pseudo-
Prohorova Djela Ivanova, Passio Iohannis, Virtutes Iohannis i Djela Ivanova u Rimu. U naoj
emo studiji opirnije govoriti o djelima koja su ula i u hrvatsku glagoljsku knjievnost.
HRVATSKOGLAGOLJSKA DJELA IVANOVA

Hrvatska apokrifna Djela apostolska
Apokrifna Djela apostolska dobro su zastupljena knjievna vrsta u hrvatskoj apokrifnoj
i hagiografskoj knjievnosti. Gledano izmeu tekstova poteklih s grkoga Istoka i tekstova
prevedenih ili roenih na latinskom Zapadu, po tim je djelima, ali i po cijeloj svojoj apokrifnoj
literaturi, hrvatska knjievnost, s izuzetkom apostolskih pasija, bila siromanija od slavenskih
irilinih knjievnosti, ali je bila bogatija od nekih drugih zapadnoeuropskih vernakularnih
14
Junod - Kaestli 1983: I, 159-315. Grki tekst AI popraen je francuskim prijevodom, a cijelo izdanje
opirnim uvodima i komentarima.
15
Koliko nam je poznato, konstantinopolski patrijarh Focije (dr. pol. 9. st.) posljednji je, na grkom
Istoku, itao Djela apostolska petorice apostola u njihovu izvornom obliku (Biblioteka [Myriobiblon],
codex 114).
19.p65 207 04. 10. 04, 16:12

208 Ivanka Petrovi
knjievnosti.
Hrvatska je knjievnost sauvala fragmente Djela Ivanovih i Djela Pavlovih (ili Djel
Pavla i Tekle), potom Djela Andrijina, tonije Djela apostola Andrije i Mateja i Djela
apostola Petra i Andrije, i Djela Tomina, te brojne pasije apostol u glagoljskim brevijarima
i nekoliko pasija u glagoljskim zbornicima. Fragmenti tekstova Djela Ivanovih i Djela Pavlovih
iz 13. stoljea najstariji su hrvatski apokrifni tekstovi uope, i jedni od najstarijih predstavnika
hrvatske proze ranoga srednjovjekovlja. Biserka Grabar, vrstan i najzasluniji istraiva
hrvatskoglagoljske apokrifne knjievnosti (prije autorice pojedine su tekstove identificirali i
opisali, objavili ili prouavali Jagi, Beri, afak, Sreznjevski, Vajs, Reetar, Strohal, Ivi,
Mileti, tefani) prouila je i objavila hrvatskoglagoljska Djela Pavlova i tekstove o
apostolu Andriji17 .
Djela Pavlova ili Djela Pavla i Tekle hrvatskoglagoljska je knjievnost sauvala u
fragmentu od samo dva pergamentna folija iz 13. stoljea, koji, meutim, sadravaju najljepu
epizodu toga djela, priu o ikonijskoj djevici-muenici Tekli, poklonici apostola Pavla. B.
Grabar je objavila tekst fragmenta i popratila ga tekstolokom studijom, u kojoj je utvrdila da
je hrvatski tekst, kao i irilini tekstovi ruske i srpske redakcije, potekao iz slavenske matice
prevedene s grkoga izvora, i vjerojatno pisane glagoljicom, tijekom 10. stoljea u Bugarskoj
ili Makedoniji, u doba punog procvata staroslavenske knjievnosti. Danas najstariji slavenski
tekst djela ruski je fragment iz 11. stoljea, a njega slijedi na glagoljski tekst iz 13. stoljea, pa
je tako hrvatski tekst i najstariji sauvani junoslavenski tekst ovoga djela18 .
Djela Andrijina nalaze se u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti u Djelima apostola Andrije
i Mateja i u Djelima apostola Petra i Andrije. Djela apostola Andrije i Mateja nepotpuno
su sauvana u Tkonskom zborniku iz 16. stoljea, dok se cjelovit tekst nalazi u Berievoj
zbirci br. 5 iz 15. stoljea. Analizom odnos hrvatskoglagoljskih i irilinih tekstova, te
njihova grkog izvora, B. Grabar je zakljuila da je slavenski arhetip apokrifa preveden s
grkoga predloka na bugarsko-makedonskom podruju najkasnije do 12. stoljea, te da
hrvatskoglagoljski i bugarski tekstovi pripadaju jednoj, a ruski i srpski tekstovi drugoj
crkvenoslavenskoj matici. Hrvatskoglagoljski apokrif Djela apostola Petra i Andrije, sauvan
samo u jednom tekstu, u gombievu zborniku iz 16. stoljea, po istraivanjima B. Grabar, u
slavenskim je knjievnostima jedini fabulom potpuni tekst toga apokrifa, poznat jo u irilinim
tekstovima ruske redakcije. Hrvatski je tekst potekao iz crkvenoslavenske iriline matice,
prevedene s grkoga izvora izmeu 12. i 14. stoljea19 .
Osim glagoljskih tekstova apokrifnih Djela apostolskih, hrvatska knjievnost posjeduje
irilina Djela apostola Tome u dubrovakom zborniku Libro od mnozijeh razloga iz 1520.
god., koja su ponikla iz crkvenoslavenske tradicije, a, prema M. Reetaru, prepisana su s
glagoljske matice. Ovo, do sada, neistraeno djelo, dva puta je objavljeno20 .
Od sauvanih (i prouenih) hrvatskih apokrifnih Djela apostolskih samo za fragment
teksta o apostolu Pavlu i Tekli iz 13. stoljea, dakle, o Pasiji sv. Tekle, prvomuenice i
mitske svetice vrlo proirena kulta i ogromne hagiografske literature, moemo rei da,
moda, pripada prvobitnim Djelima apostolskim, nastalima izmeu sred. 2. i sred. 3. stoljea
16
Junod - Kaestli 1982: 109-110; Junod - Kaestli 1983: passim.
17
O prouavanju hrvatskoglagoljske apokrifne knjievnosti B. Grabar, vidi Petrovi 1986: 239-254.
18
Grabar 1972: 5-30.
19
Grabar 1967: 109-208.
20
Jagi 1873: 95-108 (hrvatski tekst paralelno objavljen s crkvenoslavenskim tekstom Djela Tominih
srpske redakcije iz dr. pol. 14. st.); Reetar 1926: 43-47.
19.p65 208 04. 10. 04, 16:12

o petorici Isusovih apostola. Naime, u novije se vrijeme ponovo postavljaju pitanja o

genezi i sastavu izvornih Djela Pavlovih, nastalih u Maloj Aziji u 2. stoljeu, postavljaju se
zapravo pitanja o odnosima, o ovisnosti ili neovisnosti, Djel apostola Pavla i Djel Pavla
i Tekle, kao i nekih drugih tekstova o apostolu Pavlu, s obzirom na njihov postanak i kasniju
(samostalnu?) tekstovnu i literarnu tradiciju. to se tie hrvatskih Djela apostola Andrije i
Mateja i Djela apostola Petra i Andrije, moramo rei da ti tekstovi nipoto ne pripadaju
izvornim Djelima Andrijinim, nastalim u 2. stoljeu, nego pripadaju drugoj generaciji
apokrifnih Djela apostolskih, dosta brojnim spisima, koji su, meu ostalim, neke apostole
slagali u parove, opisujui njihove ivote i djelovanje. U tim je tekstovima apostol Andrija
gotovo uvijek bio jedan od dvojice apostola.
1. Pseudo-Prohorova Djela Ivanova

Grki Istok
Nakon izvornih Djela Ivanovih, Pseudo-Prohorova Djela Ivanova (AIPr) najznaajnije
je djelo o apostolu Ivanu poniklo u istonoj literarnoj tradiciji. Napisao ga je u 5. stoljeu, na
grkom jeziku, neki Prohor koji sebe predstavlja uenikom i pratiocem apostola Ivana. Glavni
prouavatelji ovoga djela Th. Zahn21 i R. A. Lipsius22 domovinu djela vide negdje u Siriji ili
Palestini, to . Junod i J.-D. Kaestli smatraju vrlo vjerojatnim, te sugeriraju antiohijsko
podrijetlo teksta23 . to se tie odnosa AIPr prema AI, kao najvjerojatnijem izvoru, pred
prouavateljima je jo jedno teko pitanje. Naime, dok su stariji istraivai, tijekom jednoga
stoljea, drali kako je taj izvor za Prohorovo djelo neupitan, u novije se vrijeme javilo i
drugaije miljenje. Zahn i Lipsius, premda s razliitim pogledom na preuzimanje pojedinih
dijelova iz AI, smatrali su da je Prohor svakako poznavao izvorno apokrifno djelo o apostolu
Ivanu, iz kojega je posuivao, te preraivao pojedine epizode, osobito priu o smrti Ivanovoj
(Metastasis). Tako stvoreno miljenje kasniji su autori odreda ponavljali24 .
Meutim, Junod i Kaestli ponovo su se zapitali je li Prohor uope poznavao izvorna
Djela Ivanova, te, ako ih je poznavao, koliko se koristio njima, a koliko drugim izvorima o
apostolu Ivanu. U novoj analizi na znatno veem broju rukopisa, autori su utvrdili u
odnosu na izvorni tekst ogranienost sadraja AIPr, a vidjeli su i znatne razlike u paralelnim
sadrajima dvaju tekstova. Nakon dosta opirnoga uvodnog dijela, u kojemu pripovijeda o
dolasku apostola Ivana u Malu Aziju, te o boravku u Efezu, Prohor je dvije treine cijeloga
djela posvetio apostolovu ivotu i djelovanju u egzilu na otoku Patmosu. Nakon Patmosa,
vrlo kratko govori o Ivanovu povratku u Efez, tj. o njegovu drugom boravku u Efezu, prije
smrti, premda je to najdue i najvanije razdoblje (trajalo je dvadeset i est godina) apostolova
ivota u svim tekstovima o Ivanu. Prema Prohoru, apostol je ak i svoje Evanelje napisao
na otoku Patmosu, a ne u Efezu, premda i Sveto pismo (Apoc. I, 9-11) i grka Crkva prvih
stoljea, kao i dio apokrifne literature, kau da je na Patmosu napisana Apokalipsa. Time se
autor ovoga djela znatno udaljio od cijele literarne tradicije o apostolu Ivanu. Uistinu, samo
21
Th. Zahn je priredio kritiko izdanje grkoga teksta Pseudo-Prohorovih Djela Ivanovih i popratio ga
studijom, 1880: tekst, 1-165; studija, I-CLXXII.
22
Lipsius 1883: I, 355-408.
23
Junod - Kaestli 1983: 745.
24
I u novije vrijeme neki istraivai dre da je Prohor, sastavljajui svoje djelo, imao pred oima izvorna AI.
Meu njima su talijanski autori M. Erbetta 1966: II, 69 i L. Moraldi 1971: II, 1139, ali i de Santos
Otero 1978: I, 98.
19.p65 209 04. 10. 04, 16:12

210 Ivanka Petrovi
se dva odlomka izvornoga djela pria o ruenju Artemidina hrama (AI 38-47) i pria o
Ivanovoj smrti (Metastasis, AI 106-115) nalaze i u AIPr, i samo se u tim dijelovima moe
govoriti o moguoj ovisnosti kasnijega djela o izvornome. Meutim, dre Junod i Kaestli, ni
ovi zajedniki dijelovi ne govore nam da su se AIPr neposredno ugledala na AI. Tekst koji je
napisao tobonji Ivanov uenik Prohor zapravo je autonomna redakcija pisca koji nije imao
pred oima AI, ali je dobro poznavao svekoliko usmeno i literarno naslijee o apostolu
Ivanu. Dakako, ta je tradicija imala u korijenima izvorna Djela Ivanova iz 2. stoljea, ali se
poslije toga slobodno i neovisno razvijala, i tako je, mijenjajui se, dopirala do novih stoljea
i njihovih stvaralaca. Takvu je predaju, ve znatno udaljenu od svoga izvora, Prohor, pisac
bujne imaginacije, u 5. stoljeu vrlo slobodno obradio i oblikovao u novo literarno djelo o
apostolu i evanelistu Ivanu25.
Hrvatska Pseudo-Prohorova Djela Ivanova

U grkom i bizantskom svijetu popularnost i rairenost AIPr bila je golema. Autori Junod
i Kaestli poznaju oko 150 grkih rukopisa toga djela. Iz bizantske se literature njegova
popularnost prelila u slavenski svijet, osvojivi slavensku irilinu knjievnost o apostolu
Ivanu. O tome govore inventari bibliotek i opisi pojedinih rukopisa ili skupina rukopisa,
osobito inventari i opisi ruskih tekstova ruskih autora. Ovdje emo spomenuti bibliografiju
crkvenoslavenskih apokrifa D. Bonwetscha, u kojoj je taj istraiva iz 19. stoljea nabrojio 32
slavenska teksta AIPr26 , dok je A. de Santos Otero nanizao 158 slavenskih apokrifnih
tekstova samo o apostolu Ivanu, nastalih u rasponu od 12. do 19. stoljea, od kojih, ipak,
veina pripada 16. i 17. stoljeu. De Santos Otero je za 115 rukopisa znao uputiti na BHG, ili
izdanje M. Bonneta, a meu njima je ak 73 rukopisa identificirao kao AIPr (BHG 916). Pod
br. 10 naveden je i hrvatskoglagoljski tekst AIPr iz 13. stoljea27.
Dri se da su grka Pseudo-Prohorova Djela Ivanova ula u slavensku knjievnost u 11.
stoljeu, a najstariji je sauvani tekst irilini fragment srpske redakcije iz 12. stoljea28. I u
grkom i u slavenskom svijetu tekst je bio namijenjen minejskom itanju na 26. rujna, na
blagdan sv. Ivana apostola u istonoj tradiciji.
Hrvatskoglagoljski fragment Pseudo-Prohorovih Djela Ivanovih pripada 13. stoljeu.
Maleni hrvatski ostatak opirnoga grkog djela o apostolu Ivanu identificiran je na jednom od
triju oteenih pergamentnih folija koji su bili zalijepljeni na koricama IV. vrbnikog brevijara29.
25
Junod - Kaestli 1983: I, 3-8; II, 718-749 i passim. Cf. takoer Junod - Kaestli 1982: 111 i passim.
26
Bonwetschov pregled slavenskih apokrifnih tekstova uvrten je u izdanja opirnoga djela o povijesti
starokranske literature A. Harnacka 19582: I/2, 902-917 (AIPr, 903).
27
De Santos Otero 1978: I, 97-123; 1981: II, 244-246.
Ovo golemo slavensko tekstovno blago trai produbljeno prouavanje slavenske apokrifne literarne
tradicije o apostolu Ivanu, koja se, kako se ini, bez prekida, napajala na samom izvoritu istone
literature patristikoga razdoblja. Stoga bi slavenska literatura o apostolu Ivanu moda mogla pruiti
svojim istraivaima i ugodna otkria i iznenaenja. Nije, naime, nemogue da se meu slavenskim
sauvanim tekstovima kriju, moda, i neki danas izgubljeni dijelovi izvornih Djela Ivanovih, kao to se
i u cijeloj slavenskoj apokrifnoj knjievnosti jo mogu nai neki tekstovi prevedeni s danas nepoznatih,
izgubljenih grkih izvora. U svakom sluaju, koliko se moe zamijetiti, pa i slijedei repertorij de
Santosa Otera, meu slavenskim se djelima nalaze neki vrlo stari tekstovi o apostolu Ivanu, tekstovi
rijetko potvreni i na grkom jeziku.
28
Sreznjevski 1876: II, 393-397 (No LXVI), tekst: 394-396. Vidi takoer de Santos Otero 1978: I, 101
(No 11).
29
Fragment rukopisa od 3 folija (A, B, C) iz 13. stoljea, koji sadri ostatke etiriju raznih tekstova (AIPr
nalaze se na fragmentu Ba-d), uva se u Arhivu bive Staroslavenske akademije u Krku. Rukopis su opisali
J. Vajs (1907) i S. Ivi (1925), te konano Vj. tefani 1960: 193-196.
19.p65 210 04. 10. 04, 16:12

Prvi izdavai hrvatskoglagoljskoga Prohorova djela I. Beri i V. Jagi malo su znali rei
o tom tekstu. Beri je drao da je tekst ulomak asoslova sa ivotopisom nekih muenika,
dok je Jagi odlomak nazvao Legendom o Ivanu i Prohoru. Tekst su objavili glagoljicom i
datirali ga u 12. stoljee30 . Trei izdava I. Sreznjevski uspio je identificirati hrvatskoglagoljski
tekst kao fragment AIPr, a pokuao je takoer smjestiti hrvatski tekst u neki odnos prema
slavenskim irilinim prijepisima djela, zakljuivi kako i glagoljski tekst predstavlja samo
prijepis, a ne maticu staroslavenskoga prijevoda. U izdanje glagoljskoga teksta umetnuo je
dopune i varijante iz ruskih irilinih rukopisa AIPr31 . J. Vajs je 1907. god., ne znajui, kako
se ini, za izdanja svojih prethodnika, ponovo objavio hrvatskoglagoljski fragment. Tekst je
popratio irilinim i grkim tekstom prema izdanju arhimandrita Amfilohija (Moskva 1878.),
te tekstom iz Makarijevih mineja. U popratnoj studiji, pisanoj na latinskom jeziku, autor je
dao prvi pravi doprinos prouavanju hrvatskih AIPr, ali i prvi poticaj prouavanju ostalih
fragmenata rukopisa. Na temelju kratke paleografske i jezine analize datirao je
hrvatskoglagoljski rukopis u 13. stoljee; vidio je jezine crte koje upuuju na staroslavensku
maticu prijevoda makedonsko-bugarskog podrijetla, te je uputio na srodnost tekstova s
tekstovima Suprasaljskog zbornika iz 11. stoljea. Sve u svemu, Vajs je doao do zakljuka
da hrvatskoglagoljska Pseudo-Prohorova Djela Ivanova pripadaju istom staroslavenskom
prijevodu s grkoga vrela, kao i irilini slavenski tekstovi, odnosno prijepisi toga djela32 .
Da bismo utvrdili to nam je iz opirnoga izvornog teksta AIPr sauvao hrvatskoglagoljski
fragment, slijedimo grki tekst djela33 . Hrvatski tekst sadri ostatak uvodnoga dijela Prohorova
teksta, odnosno dijela koji opisuje prvi boravak apostola Ivana u Efezu, prije njegova progona
i boravka na otoku Patmosu, to je sredinji sadraj djela. Ukratko, nakon uzaaa Kristova,
okupljene apostole u Getsemanskom vrtu Petar upuuje na apostolske misije. Osim Jakova,
brata Gospodinova, kojemu je Isus namijenio sam grad Jeruzalem, svaki apostol naputa
Judeju i polazi, propovijedajui evanelje, prema svojoj sudbini. Svakoga prati neki od
sedamdesetorice uenika. Apostola Ivana zapada zemlja Azija i uenik Prohor koji pie ovo
djelo. Odlazak iz Jeruzalema bolno rastuuje Ivana, zbog straha od putovanja morem (ili,
vjerojatnije, kako kae Cod. Vat. 654 [455], zbog toga to mora napustiti Mariju koju mu je
raspeti Krist dao za majku), pa Ivan moli Pavla da umjesto njega poe u Aziju i zapone misiju
u Efezu do smrti Marijine i njegova dolaska. Na putu do Efeza Ivan i Prohor doivljavaju
brodolom, a potom u Efezu daljnje nevolje. Efeani su, dakako, idolopoklonici, koji njeguju
Artemidin kult, pa je Prohorova pria o Dioskuru i Romani, u ijim se termama zapoljavaju
Ivan i Prohor, pria o nepovjerenju prema kranskim doljacima, pria o njihovu poniavanju
i zatvaranju, o optubama za magiju, i konano pria o njihovu kamenovanju na blagdan
Artemidin. Ni jedan kamen ne pogaa apostola Ivana, nego oni lome kip poganske boice.
Apostol se obraa molitvama za pomo Gospodinu i svima se predstavlja kao Kristov uenik;
slijede mnoga udesa, potres, 800 mrtvih, ali, potom, uskrsnua, konano obraenje i
30
Beri 1864: 36-38; Jagi 1866: II, 77-81.
31
Sreznjevski 1876: II, 494-498 (No LXXIV/I.), tekst: 495-498.
32
Vajs 1907: 123-143, tekst: 132-138. Vajs je, osim Prohorova djela, u hrvatskoglagoljskom rukopisu
identificirao i objavio odlomak Pasije sv. Jurja, te ostatak jedne homilije. Ivi (1925: 451-508), koji
je u rukopisu jo identificirao, te objavio fragment Pasije etrdeset sebastenskih muenika (Vajs je samo
naslutio da je rije o toj pasiji), takoer je utvrdio srodnost sa Suprasaljskim zbornikom, tj. zakljuio je
da Pasija sebastenskih muenika pripada najstarijoj staroslavenskoj matici prijevoda s grkog vrela,
matici kojoj je pripadala i Pasija u Suprasaljskom zborniku.
33
Kritiko izdanje grkoga teksta priredio je Th. Zahn 1880: 1-165 (popratna studija, I-CLXXII).
19.p65 211 04. 10. 04, 16:12

212 Ivanka Petrovi
pokrtavanje Efeana. Ali, jo nema mira u Efezu. Prohor, naime, nastavlja s novom priom o
jednom demonu koji je 249 godina ivio kraj Artemidina oltara i sada se za sve ove dogaaje
eli osvetiti apostolu. Uzima lik vojnika koji, navodno, dolazi iz palestinske Cezareje s novim
optubama i lanim papirima protiv putnik iz Jeruzalema. Pomonicima u optubama i progonu
nudi zlato, a u neprijateljstvu protiv apostola i Prohora pridruuje mu se svjetina, prije svih
idovi, meu njima neki Mareon. Dioskur pokuava, ali ne moe im vie pomoi; apostol se
obraa ponovo Kristu, rui se Artemidin hram, demon-vojnik istjeran je iz Efeza. Ipak, Ivana i
Prohora zatvaraju, potom ih otputaju i istjeruju iz Efeza sa zabranom da ikada vie slijede i
nauavaju svoju kransku doktrinu34 . Ova neobina epizoda u Prohorovu djelu o demonu iz
Artemidina hrama i njegovu neprijateljstvu i intrigama prema apostolu Ivanu i Prohoru, epizoda
prilino neuvjerljiva nakon prie o obraenju i pokrtenju Efeana, sadraj je hrvatskoga
fragmenta Pseudo-Prohorovih Djela Ivanovih. Hrvatski tekst je ostatak sredinjega dijela
prie, od mjesta kada se demon predstavlja kao vojnik iz palestinske Cezareje, koji je u Efez
doao potraiti dvojicu odbjeglih optuenika, Ivana i Prohora, pa do mjesta kada se demonu-
tuitelju prikljuuje bijesna svjetina koja trai kaznu za apostola i Prohora35 .
Teko je rei je li sauvani hrvatski rukopis izvorno sadravao cijela, opirna Pseudo-
Prohorova Djela Ivanova. Ipak, dosta je vjerojatno da je hrvatski pisac preuzeo itav grko-
slavenski tekst, ili barem njegov veliki dio, jer da se odluio za odabir, zasigurno ne bi
odabrao sauvanu epizodu, nego bi prepisivao mnogo znaajnije dijelove Prohorova djela,
kao to su, primjerice, apostolov boravak na otoku Patmosu i pisanje Ivanova Evanelja, ili
pak zavrni dijelovi teksta i apostolova smrt.
Prema opisima i inventarima bogate slavenske apokrifne literature, koji su nam dostupni i
koje moemo slijediti, hrvatskoglagoljski tekst Pseudo-Prohorovih Djela Ivanovih bio bi, po
starini, drugi slavenski sauvani tekst, i to ne samo meu tekstovima Prohorova djela, nego i
meu svim slavenskim apokrifnim tekstovima o apostolu Ivanu. Od hrvatskoglagoljskoga
teksta stariji je samo jedan mali irilini fragment srpske redakcije AIPr iz 12. stoljea36 . Hrvatski
tekst moemo identificirati kao BHG 916.
Fragmenti ovoga iznimno vanog hrvatskoglagoljskog rukopisa iz 13. stoljea, s ostacima
tako znaajnih, ranih hrvatskih apokrifnih i hagiografskih tekstova, upravo zbog svoje
fragmentarnosti, ne mogu nam gotovo nita rei o kakvom je zapravo rukopisu bila rije. Moda
je to bio itai minej, sastavljen prema istonoj tradiciji, o emu, moda, govore upravo opirna
Pseudo-Prohorova Djela Ivanova koja je sadravao, ali nije manje vjerojatno da pred oima
imamo ostatke jednoga hrvatskog pasionala ili legendarija-homilijara, oblikovanog, bez obzira na
izvore tekstova, ve u 13. stoljeu po uzoru na zapadnoeuropsku literarnu tradiciju.
2. Pasije apostola Ivana

Latinski Zapad
Leucijeva Djela apostolska, pa i Djela Ivanova, dola su u latinsku Europu, u Crkve
Zapada, svakako do 4. stoljea. itanju i irenju apokrifne literature u kranskim zajednicama
34
Vidi Zahn 1880: str. 36, redak 9 - str. 44, redak 10.
35
Vidi Zahn 1880: str. 37, redak 12 - str. 40, redak 17.
36
Vidi naprijed bilj. 28. irilini fragment ima, kao i glagoljski fragment, samo jedan folij. Sadrajno ga,
meutim, vidimo na kraju Prohorova djela, tj. tekst govori o posljednjim apostolovim danima na
otoku Patmosu, prije povratka u Efez, pa, dakle, pripada, posve drugom dijelu AIPr (prema razdiobama
latinskoga prijevoda: cap. 44).
19.p65 212 04. 10. 04, 16:12

Zapada bio je osobito sklon crkveni pisac Priscilijan i njegovi sljedbenici. Visoko naobraeni
Priscilijan, avilski biskup, nadaren govornik i ovjek sveta ivota, koji je drao da ueni ljudi
mogu i u apokrifnim tekstovima, oljutivi prvobitni, pravovjerni tekst od heretikih interpolacija,
nai nadahnue svojoj vjeri, na koncu je, nakon nekoliko osuda zbog svoga cjelokupnog uenja
(Zaragoza, 380.g.; Bordeaux, 384.g.), pogubljen u Trieru 385. god. Odnos prema Priscilijanu i
njegovo pogubljenje osudili su sv. Martin iz Toursa i sv. Ambrozije Milanski. Priscilijanovo
uenje, njegovu doktrinu, nasljedovali su mnogi uenici, tako da je pokret priscilijanstva, nakon
Uiteljeva pogubljenja, ivio jo otprilike dva stoljea. Priscilijan i njegovi sljedbenici znatno su
pridonijeli irenju apokrifne literature u zemljama u kojima su ivjeli i djelovali, dakle, u panjolskoj
i junoj Galiji, gdje je, najvjerojatnije, i posijano prvo sjeme latinske apokrifne knjievnosti. Kako
govore neki podaci i pokazatelji, te latinska Pseudo-Titova poslanica (Epistula Titi discipuli
Pauli), znaajan dokument za povijest apokrifnih tekstova u zapadnom svijetu, nastao u pr. pol.
5. stoljea u panjolskoj ili Galiji, latinska apokrifna Djela apostolska, a meu njima i danas
nepoznati, izgubljeni prijevod grkih Djela Ivanovih iz 2. stoljea, dakle, integralni latinski tekst
Djela Ivanovih, osvojio je zapadne Crkve u 4. i u pr. pol. 5. stoljea svakako u panjolskoj i
Galiji37 . Upozorenja itateljima i njegovateljima apokrifne literature, prije svega priscilijancima, te
najotrije formalne osude sve do naloga o njezinu spaljivanju (koncil u Toledu 400. god.; popis
kanonskih spisa koji, na molbu tulukog biskupa Exuperiusa, daje papa Inocent I. 405. god.,
osuujui pritom Leucijeve tekstove, poimence i tekstove o apostolu Ivanu; najotrija osuda
apokrifnih tekstova pape Leona Velikoga 447. god., u kojoj se posebice spominju apostolski
tekstovi; I. i II. koncil u Bragi, 561. i 572. g.)38 nisu, ipak, kroz dosta dugo razdoblje, osim, moda,
u Rimu, znatnije zaustavili prepisivanje i irenje apokrifnih tekstova. Sv. Augustin, primjerice, u
brojnim svojim osvrtima i aluzijama na apokrifne spise, premda upuuje na oprez pri njihovu
itanju, daleko je od njihove ope osude, dok Filastrio, crkveni pisac iz 4. stoljea, biskup u Bresci,
takoer ne proskribira u cijelosti itanje apokrif u Crkvi, ali savjetuje da to ine pametni ljudi koji
znaju dobro zrno razlikovati od kukolja.
Tako su, dakle, izvorni apokrifni apostolski tekstovi, u suton kranske antike i u zoru
srednjega vijeka, ivjeli u Galiji i panjolskoj, u latinskoj Africi i u sjevernoj Italiji. Istodobno,
to je bilo i vrijeme njihova postupnog gaenja. Neki pokazatelji, kao i nain na koji se biskup
Grgur iz Toursa u 6. stoljeu (594.) odnosio prema apokrifnoj apostolskoj literaturi u svom
velikom knjievnom djelu govore nam da je taj pisac posljednji imao pred oima latinska
apokrifna Djela apostolska petorice apostola, dakle, da su se prvobitna apokrifna Djela
apostolska na latinskom Zapadu ugasila barem dva stoljea ranije nego na grkom Istoku,
gdje posljednji o njima govori patrijarh Focije u 9. stoljeu.
Passio Iohannis i Virtutes Iohannis

Iz korijen osuenih i ugaenih prvobitnih Djela Ivanovih niknut e na tlu latinske
Europe novi tekstovi o apostolu Ivanu. Te nove latinske legendarne biografije apostola
Ivana, kao i ivotopisi drugih apostola, bit e oieni, umiveni oblici starih tekstova,
prilagoeni, osim toga, i zakonima i anrovima hagiografske knjievnosti svoga vremena.
Ipak, da bi priskrbili vjerodostojnost svojim djelima, novi, jo uvijek anonimni autori pozvat
e se na svoje antiko podrijetlo, odnosno atribuirat e svoje tekstove biskupima i crkvenim
autoritetima prvih kranskih generacija.
37
Cf. Junod - Kaestli 1982: 100-101; Junod - Kaestli 1983: 136-138.
38
Vidi Junod - Kaestli 1982: 94-99.
19.p65 213 04. 10. 04, 16:12

214 Ivanka Petrovi
Iz stare tekstovne i literarne tradicije izvornih grkih i latinskih Djela Ivanovih, ali i iz
cijeloga knjievnog naslijea grko-orijentalnih i latinskih tekstova apostolske literature,
rodila su se, na prijelomu antike i srednjega vijeka, dva velika knjievna djela Passio
Iohannis i Virtutes Iohannis dva temeljna latinska djela, koja e do kraja srednjega vijeka
obiljeavati cjelokupnu apokrifnu i hagiografsku knjievnost o apostolu Ivanu Zapadne
Europe. Svi kasniji latinski ili vernakularni tekstovi, potekli iz latinskih izvora, neposredne su
ili posredne kompilacije ili izdanci tih dvaju iznimno znaajnih tekstova, kao, primjerice, tekst
Izidora Seviljskog (oko 560.-636.)39 , ili ivotopis apostola Ivana u Legendi aurei (cap. 9),
koji e, dakako, kao i cijelo Voraginino djelo, znatno utjecati na kasnije hagiografe, ili pak
drama Resuscitatio Drusianae et Calimachi (BHL 4325), pria o Kalimaku i Druzijani (AI
62-86), koju je prema djelu Virtutes Iohannis (cap. 4), napisala velika njemaka pjesnikinja
Roswitha (Hroswitha) iz Gandersheima u 10. stoljeu. Istom literarnom naslijeu pripadaju i
drugi zapadnoeuropski latinski i vernakularni tekstovi, koji se nalaze u pasionalima i
legendarijima, ali i samostalne legende, kao neki francuski poetski tekstovi. Izdanci djel
Passio Iohannis i Virtutes Iohannis su i hrvatske Pasije apostola Ivana u glagoljskim
brevijarima.
Glavni predstavnici latinske, zapadnoeuropske literarne tradicije tekstova o ivotu i smrti
apostola Ivana Passio Iohannis i Virtutes Iohannis postavili su pred istraivae i izdavae
apostolske literature iroku i vrlo kompleksnu problematiku, to je rezultiralo sporim koracima
u njihovu prouavanju, te, nerijetko, hipotetikim rjeenjima. Ipak, prouavatelji su pokuali
raslojiti sloenost ovih dvaju djela u odnosu na prvobitna Djela Ivanova, ili u odnosima
prema kasnijim apokrifnim i hagiografskim tekstovima, a nastojali su utvrditi i mogue
meusobne dodire ili proimanja dvaju latinskih djela. Dakako, i nadalje se neki zakljuci i
rezultati temelje samo na pretpostavkama.
Koje je od dvaju glavnih latinskih djela o ivotu i smrti apostola Ivana prvo napisano?
Lipsius i niz starijih istraivaa drali su da je znatno opirnije djelo Virtutes Iohannis starije,
te da je prema njemu nastala Passio Iohannis. Pisac Pasije, dre ovi autori, slijedio je starije
djelo, ali ga je znatno saimao, a neke je epizode i posve izbacio. Novi istraivai Djela
Ivanovih Junod i Kaestli, nakon opirne rasprave o mjestu dvaju tekstova u apokrifnoj
literaturi o apostolu Ivanu, donijeli su drugaije zakljuke. Ukratko, Passio Iohannis i Virtutes
Iohannis dva su meusobno neovisna teksta, nastali, dodue, prema istom predloku, to ih
u nekim dijelovima ini slinima, ali napisani s posve razliitim odnosom prema batinjenim
tekstovima i apokrifnoj predaji o apostolu Ivanu. Njihov je zajedniki izvor jedan latinski
tekst, nastao, moda, pretpostavljaju autori, prema jednoj grkoj kompilaciji nekoliko tekstova
o apostolu Ivanu, koja je napisana najranije u 4. stoljeu. Dijelove iz izvornih Djela Ivanovih,
koji se nalaze u oba latinska djela (AI 62-86 i 106-115), Passio Iohannis i Virtutes Iohannis
nisu upoznali neposredno iz integralne latinske verzije AI, nego posredno preko svojih
predloaka. Passio Iohannis starija je od djela Virtutes Iohannis40 .
39
De ortu et obitu Patrum, cap. 72 (PL, 83, 151-152). Vidi Lipsius 1883: I, 431-433.
40
Junod i Kaestli (1983: II, 750-795 i passim) proveli su dobru, premda nedovoljno konzistentnu analizu
ove problematike, rezultate koje nije uvijek lako slijediti. Usp. takoer Junod - Kaestli 1982: 104-107.
Velika je zasluga dvojice autora i kritiko izdanje djela Virtutes Iohannis, koje su, dijelom, popratili i
varijantama iz Passio Iohannis u zajednikim poglavljima dvaju tekstova (tekst: 1983: II, 798 [795]-
834). Autori navode da su u prireivanju svoga izdanja nali pomo i u pripremljenom, ali neobjavljenom
izdanju dvaju tekstova, koje je, prema manjem broju rukopisa, priredio M. Bonnet. Neobjavljeni rukopis
M. Bonneta, koji je svojedobno konzultirao i Lipsius, danas uvaju bollandisti u Bruxellesu.
19.p65 214 04. 10. 04, 16:12

Autor Passio Iohannis u poslanici-prologu svoga djela predstavlja se kao Meliton,

biskup u Laodiceji: Mellitus (Miletus), servus Christi Jesu, episcopus Laodiciae, universiis
episcopis et Ecclesiis catholicorum in Domino aeternam salutem (Meliton je, zapravo, bio
sardski biskup; grad Sard takoer u Maloj Aziji). Rije je, meutim, najvjerojatnije o Rimljaninu,
koji je svoje djelo, dre Junod i Kaestli, napisao izmeu 450. god. i kr. 6. stoljea. Pseudo-
Meliton je strog, zgren pisac, rigidni teolog, koji se odmah u prologu djela ograuje od
bezbonih i bogohulnih spisa izvjesnog Leuciusa, i potom iz svoga teksta isti sve to smatra
moralno neprihvatljivim i teoloki sumnjivim. Dakako, to se prije svega odnosi na sablanjivu
i munu priu o Kalimaku i Druzijani (AI 62-86), koju autor Pasije gotovo posve izostavlja,
spominjui samo Druzijanino uskrsnue, te na zavrnu epizodu koja sadri posljednju homiliju,
molitvu, opratanje s braom i pukom i smrt apostola Ivana, iz koje je Ps.-Meliton takoer
izbacio nepoudne dijelove41 .
Kako pokazuju najstariji sauvani rukopisi, koji seu do 9. stoljea, djelo Virtutes Iohannis
integrirano je kao tekst o apostolu Ivanu u zbirku ivotopis i pasij dvanaest apostola
nazvanu Virtutes apostolorum. Zbirka se pripisivala babilonskom biskupu Abdiji (zbirka Ps-
Abdias), ali tu je lanu atribuciju anonimnom djelu dao drugi izdava zbirke u 16. stoljeu
(Basel 1552.) W. Lazius (prvi je djelo objavio F. Nausea, Kln 1531.). Lazius je, naime, svom
izdanju dao naslov: Abdiae Babyloniae Episcopi, et Apostolorum discipuli, de Historia
Certaminis Apostolici, a njegov su tekst potom preuzimali drugi izdavai u dr. pol. 16.
stoljea. Kompilator-autor ove zbirke, dre autori Junod i Kaestli, bio je suvremenik Grgura
iz Toursa, jer osobine djela govore, bez obzira na domovinu i genezu skupljenih i preraenih
tekstova, da je zbirka Virtutes apostolorum nastala u franakom crkvenom i literarnom
svijetu s kraja 6. stoljea. Autor djela Virtutes Iohannis (u najstarijim rukopisima pod
naslovom: De virtutibus sancti [beati] Iohannis [apostoli et evangelistae]) bolji je pisac
i manje strog teolog od autora Passio Iohannis, pa se i posve drugaije ponaa prema
zajednikom predloku, osobito u dijelovima koji su potjecali iz izvornih Djela Ivanovih.
Ovaj pisac nerado izbacuje dijelove teksta, nego, ako to smatra potrebnim, radije ispravlja,
prerauje, zamjenjuje. I ne samo to; on svoje djelo i obogauje dogaajima i priama o
apostolu Ivanu koje je naao u tekstovima drugih autora. Drugim rijeima, opisujui velika
djela svoga apostola-heroja, on se posve posveuje svom zanatu hagiografa.
Latinski tekstovi Passio Iohannis i Virtutes Iohannis na taj nain predstavljaju dva
razliita djela i dva razliita odnosa prema naslijeenim tekstovima, prema apokrifnoj, istonoj
i zapadnoj, literarnoj tradiciji o apostolu Ivanu, to je vjerojatno i rezultat razliite vjerske i
knjievne sredine u kojoj su nastali.
Djelo Passio Iohannis irilo se Zapadnom Europom mnogo znatnije od djela Virtutes
Iohannis. Prepisivanje (i preraivanje) teksta Virtutes Iohannis bilo je ogranieno na
Francusku i junu Njemaku, i nije se proirilo u Italiju. Passio Iohannis, meutim, osim
Italije, osvojila je cijeli latinski svijet, nadahnuvi ne samo hagiografe nego i druga literarna
i umjetnika djela. Ula je, dakako, u brojne Apostolske pasionale (Passiones apostolorum,
41
Pseudo-Melitonova Passio Iohannis (BHL 4320) ima dva (ne kritika) izdanja. Prvo je donio F. M.
Florentinius (Vetustius occidentalis ecclesiae martyrologium, Lucca 1668, 130-137), a drugo G. Heine
(Bibliotheca anecdotorum, t. I, Leipzig 1848, 109-117). Florentinijevo izdanje iz 17. stoljea ponovo
je objavio J. A. Fabricius u svom opsenom djelu s nizom izdanja novozavjetnih apokrifa, koje je
zapoelo izlaziti u Hamburgu 1703. god. (Codex apocryphus Novi Testamenti ); Passio Iohannis, t.
III, Hamburg 1743: 604-623. Heineovo izdanje ponovljeno je u PG, 5, 1239-1250.
19.p65 215 04. 10. 04, 16:12

216 Ivanka Petrovi
Passionarium apostolorum), zasvjedoene od 8. stoljea42 , te u druge, ope pasionale i

legendarije; u zrelom srednjem vijeku, to je bilo presudno za njezin kasniji ivot, ula je u
Legendu aureu. Tako se dogodilo da je slabiji literarni tekst, djelo koje je krto i oprezno
prenijelo tekstovno i knjievno naslijee o apostolu Ivanu, zaeto u 2. stoljeu, djelo Passio
Iohannis, a ne Virtutes Iohannis, zajedno sa svim svojim kasnijim preradama i kompilacijama,
snanije i due svjedoilo o tom literarnom naslijeu, sve do kraja srednjega vijeka.
Hrvatske Pasije apostola Ivana

Hrvatske Pasije apostola Ivana nalaze se u glagoljskim brevijarima od 14. (13.) do 16.
stoljea. itaju se u temporalu na blagdan sv. Ivana, apostola i evanelista, 27. prosinca.
Pasije su, s obzirom da je rije o brevijarskim tekstovima, vrlo opirne.
Tekstolokom i sadrajnom analizom i usporedbom s latinskim izvorima svih glagoljskih
brevijarskih legendi, utvrdili smo da su i hrvatski, kao i drugi zapadnoeuropski tekstovi,
ponikli na latinskom tekstovnom i literarnom naslijeu o apostolu Ivanu. Kako bismo mogli
pokazati kako su hrvatski pisci-kompilatori prihvaali i u svojim djelima sadrajno i literarno
oblikovali to zapadnoeuropsko naslijee, donosimo najprije saet sadraj djel Virtutes
Iohannis (VI) i Passio Iohannis (PI)43 :
VI, cap. 1. Kristovi apostoli i uenici pooe iriti Rije Boju po cijelom svijetu. Dok su
apostoli Jakov i brat mu Ivan propovijedali u Judeji, Jakov je uhien i smaknut od
Heroda. Apostol Ivan naputa Palestinu i odlazi misionirati u Aziju, u Efez. U Efezu ga,
za vrijeme vladavine cara Domicijana, daje uhititi efeki prokonzul. Kako se nije htio
odrei Krista i propovijedanja svoje vjere, Ivan je osuen da bude uronjen u bavu s
kipuim uljem. Iz kipuega ulja apostol izlazi neozlijeen.
VI 2. Prokonzul alje apostola Ivana u egzil na otok Patmos. Na Patmosu apostol pie svoju
Apokalipsu. Car Domicijan umire i Ivan se vraa u grad Efez, u kojemu je voljen, u kojemu
e provesti ivot, propovijedajui Kristovu vjeru, inei udesa i druga dobra djela.
PI se na poetku i u prvom dijelu teksta znatno razlikuje od VI. Spominje se, dodue,
Ivanov egzil na otoku Patmosu i njegov povratak u Efez, ali tekstovi nisu paralelni.
Najznaajnije: PI nema epizodu o muenju apostola Ivana u kipuem ulju.
VI 3. Epizoda o mladiu, voi razbojnika u planinama jednoga grada blizu Efeza. Apostol
zamoli Krista za oprost njegovoj dui i mladi, pokajavi se, postaje kranin.
PI ne sadri ovu priu.
VI 4. Opirna pria o Kalimaku i Druzijani (Drusiana). Apostol Ivan zbog propovijedanja
Kristove vjere vrlo je tovan u efekom puku. U Efezu ivi i plemenita, lijepa kranka
Druzijana. Zavidni neprijatelj (Sotona) potakne mladia Kalimaka na ljubav prema
42
G. Philippart je u svom izvanrednom djelu o latinskoj hagiografskoj knjievnosti nabrojio stotinjak
Apostolskih pasionala, od 8. do 15. stoljea, uz napomenu, dakako, da njegov popis nije konaan
(1977: 16-18). Vrlo sloen odnos, kako nam se ini, izmeu ovih brojnih zbirki Passiones apostolorum
i mnogo manje rairene zbirke tekstova o djelima i pasijama apostol Virtutes apostolorum, ovdje ne
moemo razmatrati. Rekli bismo samo da se autor zbirke Virtutes apostolorum sigurno koristio
samostalnim tekstovima o pojedinim apostolima koji su kolali latinskom knjievnou, a moda je ve
imao u rukama i neke skupine, pa ak i zbirke apostolskih pasija, dakle, latinske zbirke Passiones
apostolorum, koje su, prema miljenju G. Philipparta, mogle postojati ve oko 600. god. (1994: 621).
43
Za djelo Virtutes Iohannis slijedimo kritiko izdanje koje su priredili Junod - Kaestli 1983: II, 798-834.
O izdanjima Pseudo-Melitonove Passio Iohannis, v. bilj. 41. Mi slijedimo tekst u izdanjima Fabriciusa
(t. III, 1743: 604-623) i Heinea (PG, 5, 1239-1250).
19.p65 216 04. 10. 04, 16:12

pobonoj i udorednoj Druzijani. Druzijana, koja zbog svoje vjere i s muem Andronikom
ivi kao sestra [est motiv u apostolskoj i cijeloj hagiografskoj knjievnosti], uporno
opsjedana od zaljubljena mladia, duboko oaloena, izabire radije smrt. Kalimak ni
tada ne odustaje, i sprema se na sramotan in nad mrtvom enom, u emu ga spreava
smrt. Nad grobom se, uz neutjenog Andronika, pojavljuje apostol. Slijede duge rasprave,
pouke, molitve, te pojava samoga Krista nad mrtvima. Uskrsnue Kalimaka i Druzijane.
Preobraenje Kalimaka. [Cf. AI 62-86]
PI Pria o Kalimaku i Druzijani svela se u ovom izvoru samo na spomen o mrtvoj eni i
njezinu uskrsnuu. Kada se apostol Ivan vratio u Efez, iznesoe pred njega mrtvu
Druzijanu, pobonu enu koja je uvijek slijedila Kristovo i Ivanovo uenje, ali je umrla ne
doekavi apostolov dolazak koji je eljno ekala. Roaci i siromani efeki puk mole
apostola za njezin ivot. Ivan joj zapovijeda da ustane i poe u svoj dom.
VI 5. Filozof Kraton, elei u javnosti pokazati svoj prezir prema bogatstvu, nagovori dvojicu
brae, najbogatijih ljudi u gradu, da pred pukom satru svoje drago kamenje. Apostol
Ivan, koji je onuda prolazio, ree filozofu da, prema Kristovu uenju, savrenstvo i
istinska sloboda od posjedovanja ne pripadaju onima koji satiru svoje bogatstvo, nego
onima koji ga dijele siromanima. Kraton ne vjeruje; apostol se pomoli Kristu i ponovo
sastavlja razbijeno drago kamenje. Filozof Kraton, njegovi uenici i dvojica brae, koji su
sve svoje razdali siromanima, spaeni su i pokrteni.
VI 6. Nakon ovoga dogaaja, apostola zapoe slijediti jo vee mnotvo vjernika, a dvojica
uglednih Efeana, Atticus i Eugenije, prema Kristovu i apostolovu nauku, prodadoe
sva svoja dobra i novac razdijelie potrebitima. Slijedei apostola u njegovu
propovijedanju, dva Efeana stigoe u grad Pergam, gdje, sada osiromaeni, ugledae
svoje nekadanje sluge u svili i bljetavilu i u svakoj slavi ovoga svijeta, pa zaalie to su
se odrekli svoga bogatstva. Apostol im vraa staro bogatstvo, pretvorivi iblje i kamenje,
koje je zatraio da mu donesu, u zlato i bisere. Slijede vrlo lijepi dijelovi teksta, u kojima,
u slikama i metaforama, apostol pouava o ovozemaljskom i nebeskom ivotu, pria o
bogatau i siromanom Lazaru, o tome kako je Stvoritelj svijeta toplinu sunca, svjetlost
mjeseca i zvijezda, kapi kie, hranu tijelu i sve ostalo namijenio svakomu, jednako i
bogatomu i siromanomu, te kako su Atticus i Eugenije, zbog ljepote trenutka na ovoj
zemlji, izgubili vjenost neba.
VI 7. Epizoda se nastavlja na prijanju. Apostolu donose mrtvoga mladia Stacteusa. Ucviljena
majka i puk mole Ivana da u ime Kristovo oivi mladia, kao i Druzijanu. Uskrsli Stacteus
pria o strahotama pakla koje je vidio dok je bio mrtav i koje ekaju i dvojicu lakomih
Efeana, jer su izgubili kraljevstvo nebesko. Uplaeni Atticus i Eugenije, u plau i kajanju,
bacaju se na koljena pred apostolom, preklinjui ga da im izmoli oprost u Krista. Apostol ih
spaava; zlato se ponovo pretvara u iblje u umi, biserje u kamenie na morskoj obali.
VI 8. Dok se ovo dogaalo u Efezu, i glas o apostolu Ivanu irio se Azijom, preostali pogani,
vjernici boice Dijane [grka boica Artemida ispravno je u latinskom tekstu zamijenjena
rimskom Dijanom], odluili su prisiliti apostola da boici prinese rtvu. Ali, Dijanin hram
se rui; dvadeset tisua ljudi, ne raunajui ene i djecu, pokrteno je. Ipak, poganski
veliki sveenik Aristodem trai od apostola nove dokaze o moi njegova Boga: nudi mu
da pije iz otrovane ae, nakon to su iz nje pila dvojica osuenika na smrt i odmah
preminula. Apostol, nakon molitve Kristu, ispija otrov i ostaje iv, te, prebacivi svoju
tuniku preko dvojice mrtvih, oivljava ih. Aristodem, prokonzul i svi ostali pokrtavaju
se. Grade baziliku u ast apostolu Ivanu, u kojoj e biti pokopan.
19.p65 217 04. 10. 04, 16:12

218 Ivanka Petrovi
PI ima paralelan, premda ne posve doslovan, sadraj teksta VI 5-8.

VI 9. Metastasis. Kada je apostol Ivan doao u dob od 97 godina, prikazao mu se Isus Krist,
nagovijestivi mu kako je dolo vrijeme da ga uzme k sebi na nebo. U nedjelju, na dan
Isusova uskrsnua, pred skupljenim vjernicima u efekoj bazilici, izgraenoj u ast
apostolu, Ivan izgovara svoju posljednju homiliju, te preporua Bogu svoju Crkvu i svoj
kranski puk. Moli uenike da mu iskopaju grobnu jamu kraj oltara, sputa se u nju i
dirljivom molitvom jo jednom zahvaljuje za cijeli svoj ivot i djelo kojima je Krist upravljao
svojom ljubavlju. Iznenada obasjan velikom svjetlou, apostol zapovijeda da se grob
nad njim zatvori. Pla puka; iz groba odmah potee nebeska mana. Na grobu blaenoga
apostola Ivana, kojega je Isus osobito ljubio, svaki e nemonik biti udom izlijeen i
svatko e nai svoju utjehu. [Cf. AI 106-115]
PI pripovijeda krau legendu o smrti apostola Ivana, koja se, meutim, u pojedinim dijelovima
doslovce slae s VI 9.
VI 10. Tekst De exitu Herodis, koji nema neposredne veze s apostolom Ivanom, posjeduju
samo neki rukopisi VI.
Hrvatski prevoditelji-kompilatori, gledano na cjelinu ove brevijarske literature o apostolu
Ivanu, imali su pred oima i Ps.-Melitonovu Passio Iohannis i tekst Virtutes Iohannis, dakle,
oba temeljna knjievna djela o apostolu Ivanu latinske Europe. Kompilirajui ta dva djela,
poznavajui ak i verzije pojedinih tekstova, hrvatski su pisci oblikovali barem tri tekstovne,
odnosno sadrajne redakcije glagoljske Pasije sv. Ivana. Unutar tih redakcija, pojedini su pisari
manje ili vie vjerno prepisivali i prenosili ranije prevedene i kompilirane tekstove u svoje
brevijare. Okosnica svih hrvatskih tekstova bila je Ps.-Melitonova Passio Iohannis. Usporedili
smo hrvatske tekstove s ovim djelom u Fabricijevu i Heineovu izdanju, ali i s jednom rukopisnom
Pasijom, koju smo nali u poznatom Pasionalu Metropolitanske knjinice u Zagrebu. Taj
veliki, iluminirani kodeks, latinski Pasional talijanskog podrijetla, napisan karolinom na
pergameni u 10./11. stoljeu, sauvao je cjelovitu Ps.-Melitonovu Passio Iohannis44 . Hrvatske
se legende, velikim dijelom, vrlo dobro slau sa svim navedenim tekstovima, ali, ipak, ta prvobitna
Passio Iohannis (BHL 4320) nije mogla biti izvor naim tekstovima. Utvrdili smo, naime, da
uzor i neposredni predloak glagoljskim tekstovima nije bio Ps.-Melitonov izvorni tekst, nego
jedna od verzija kasnije, interpolirane Passio Iohannis (Recensio interpolata, BHL 4321).
Ta interpolirana Pasija, koliko moemo zakljuiti, nastala je dosta rano, zapravo nedugo
nakon izvorne Ps.-Melitonove Pasije, a tijekom vremena nastale su i njezine verzije. Potvrde
interpolirane Pasije nali smo u latinskim tekstovima talijanskog podrijetla. Interpolirane,
kontaminirane tekstove, ali na drugoj razini, rano je posjedovala i francuska latinska knjievnost,
a potom, ve u 13. stoljeu, i francuska vernakularna knjievnost. Ali, dok su se na talijanskom
podruju u izvornu Ps.-Melitonovu Pasiju, u prvom dijelu legende, interpolirali odlomci teksta
iz djela Virtutes Iohannis, dotle se u francuskoj zemlji, oito pod utjecajem iznimno popularne
zbirke Passiones apostolorum, izvorni tekst Virtutes Iohannis kombinirao i kontaminirao s
Ps.-Melitonovom Passio Iohannis (tekstovi zbirki Passiones apostolorum isto su tako, dakako,
tijekom vremena utjecali i na francuske tekstove o drugim apostolima iz Pseudo-Abdijine
zbirke Virtutes apostolorum). I pisac irskoga teksta o apostolu Ivanu, koji smo naprijed spomenuli
(Liber Flavus Fergusiorum iz 15. st.), uzeo je za glavni izvor Ps.-Melitonovu Passio Iohannis,
ali je uz nju kompilirao i druge latinske tekstove.
44
Passionale MR 164, fol. 39-43v. O ovom iznimno znaajnom djelu, jednom od najstarijih kodeksa
zagrebake stolne crkve, vidi Petrovi 2000: 330-331.
19.p65 218 04. 10. 04, 16:12

Glavna znaajka interpolirane Passio Iohannis (BHL 4321) je znatno izmijenjen izvorni
Ps.-Melitonov tekst u prvom dijelu legende. U izvornoj Passio Iohannis, nakon autorove
uvodne poslanice-prologa, pria se kako je, poslije Neronove persekucije, nastavljena druga,
Domicijanova persekucija kran. Tako je apostol Ivan uhien u Efezu i izgnan na otok
Patmos; poslije smrti careve, vratio se u Efez. Sastavlja-kompilator interpoliranog teksta,
izmeu Ivanova uhienja i izgona na Patmos, umetnuo je legendu o muenju apostola Ivana
u bavi s kipuim uljem, koju je preuzeo iz prvoga poglavlja Virtutes Iohannis. Taj se dogaaj
u najstarijim tekstovima interpolirane Pasije, kao i u Virtutes Iohannis, najvjerojatnije
zbio u Efezu, ali su, kako emo vidjeti, kasnije nastale i nove verzije teksta s drugim mjestom
dogaaja. Interpoliranu Passio Iohannis nala sam u nekim latinskim brevijarima, ali
svakako joj je najiru popularnost donijela Legenda aurea. Jo jedan vrlo lijep, cjelovit tekst
interpolirane Pasije nala sam u velikom hagiografskom djelu Sanctuarium talijanskog
pisca Bonina Mombricija iz 15. stoljea. B. Mombricije, od svih, nama poznatih, tekstova ima
najopirniji i najpotpuniji tekst interpolirane Passio Iohannis. Talijanski je pisac, dodue,
izostavio Ps.-Melitonov prolog, ali je nakon zavretka opirne Pasije dodao odlomak,
vjerojatno vlastiti tekst, jedan svojevrsni saetak ivota i djelovanja apostola Ivana, navodei
podatke prema biblijskim knjigama, prema sv. Jeronimu i drugim izvorima iz patristike
(apokrifne i hagiografske) literature. Osobito je opiran dio teksta koji njegovu Pasiju i ini
interpoliranom, tekst o muenitvu apostola Ivana, zapravo Mombricijeva legenda u
legendi, koja samo svoj poetak nalazi u djelu Virtutes Iohannis, a potom opirno sjedinjuje
kasnije verzije hagiografske legende BHL 432145 .
Hrvatske Pasije apostola Ivana takoer imaju epizodu o muenitvu apostola Ivana i
slau se s interpoliranim tekstovima, osim u najznaajnijoj pojedinosti. Naime, svi spomenuti
talijanski latinski tekstovi interpolirane Passio Iohannis, oito pod utjecajem kasnije
literarne tradicije, prebacili su legendu o Ivanovu muenitvu iz Efeza u Rim, i apostolov
martirij smjestili ante Portam Latinam (Crkva Sv. Ivana u Rimu ante Portam Latinam [avanti
Porta Latina]), elei, dakako, da najvei apostol, nakon apostol Petra i Pavla, svoju muku
takoer podnese u Rimu. Dogaaj iz Efeza u Rim, zaudo, nisu prebacili i hrvatski kompilatori,
nego su apostolov martirij ostavili u Efezu. Iz toga bismo mogli zakljuiti da su hrvatski pisci
ili prevodili direktno s teksta Virtutes Iohannis, ili su, moda, imali pred sobom stariju verziju
interpolirane Passio Iohannis, u kojoj Ivanovo muenitvo jo nije bilo locirano u Rim, ili
su, ipak, poznavali legendu o apostolovu muenitvu ante Portam Latinam, ali nisu, kao
talijanski pisci, podlegli iskuenju da muenitvo apostola Ivana prenesu iz Efeza u Rim46 .
Nakon interpolacije legende o martiriju apostola Ivana, hrvatski tekstovi do kraja slijede sve
dogaaje o ivotu, misioniranju i smrti apostola Ivana u Efezu, onako kako su ispriani u
45
Talijanski humanist, Milanez Boninus Mombritius (Bonino Mombrizio, 1424.-1500.), revan skuplja,
izdava i prevoditelj hagiografske literature, osobito tekstova patristikoga razdoblja, prije svega je
zaduio knjievnu povijest svojim velikim latinskim djelom Sanctuarium seu Vitae Sanctorum, u kojemu
je izabrao i skupio veliko mnotvo hagiografskih tekstova i, s ozbiljnim filolokim kriterijem, objavio ih
u dvije knjige u Milanu prije 1480. god. Mombricijevo djelo ponovo je objavljeno u Parizu 1910. god.
(ponovljeno pariko izdanje: Hildesheim New-York 1978.). Tekst Vita et actvs beati Iohannis apostoli et
evangelistae u Mombricijevu izdanju nalazi se u drugoj knjizi, na fol. 29-32; izd. 1910: II, 55-61.
46
Potrebno je, meutim, rei da i hrvatskoglagoljski brevijari, poput latinskih brevijara, na dan 6. svibnja
imaju poseban blagdan posveen muenitvu apostola Ivana (In sancti Iohannis ante Portam Latinam).
U kratkom tekstu koji prati taj blagdan spominje se kako je apostol muen u kipuem ulju u Rimu ante
Portam Latinam (npr., II. novljanski brevijar: N s(veta)go Iv(a)na e(van)(e)l(i)sta pred Vlaka
vr(a)ta, fol. 418), a nabrajaju se i glavni dogaaji iz ivota apostola i evanelista Ivana.
19.p65 219 04. 10. 04, 16:12

220 Ivanka Petrovi
Ps.-Melitonovoj izvornoj ili interpoliranoj Passio Iohannis: tu je susret apostola s mrtvom

Druzijanom i njezino uskrsnue; prie o filozofu Kratonu, o Atticusu i Eugeniju, o Stacteusu;
pria o ruenju Dijanina hrama; rasprava s poganskim sveenikom Aristodemom i pie u
otrovanoj ai. Kolikogod je to doputao njihov brevijarski tekst (nae legende, dakako,
isputaju Ps.-Melitonov prolog), hrvatski pisci-kompilatori vjerno slijede cijelu misiju apostola
Ivana: njegovo propovijedanje Kristova uenja, rasprave s protivnicima i pridobivanje
vjernika, njegove molitve, udesa i dobra djela, sve dok za kransku vjeru ne osvoji
maloazijsku zemlju koja mu je bila povjerena, te dok puk u njegovu ast ne sagradi kransku
baziliku u kojoj e apostol Ivan, nakon teka ivota, nai svoj spokoj. Tekstovi su dobro
prevedeni; u pojedinim dijelovima, osobito u molitvama Kristu ili u apostolovu obraanju
puku, lijepo su literarno oblikovani. Na nekim mjestima primjetne su znatnije razlike u odnosu
na latinske tekstove, s kojima usporeujemo nae pasije, pa pretpostavljamo da su hrvatski
prevoditelji imali pred sobom vie verzija latinske Passio Iohannis. To se osobito vidi u
zavrnom dijelu Pasije, u legendi o smrti apostola Ivana (Metastasis), tekstu koji se, zarana,
izdvojio iz izvornih grkih Djela apostola Ivana (AI 106-115), da bi, osim u integralnim
tekstovima, ivio i svoju vlastitu, samostalnu literarnu sudbinu, kako u grkoj istonoj, tako
i u zapadnoj, latinskoj tekstovnoj tradiciji (npr., Transitus S. Iohannis, BHL 4322). U hrvatskoj
Metastasis vidljivi su tragovi vie verzija latinske Legende o smrti apostola Ivana, kao i
tragovi djela Virtutes Iohannis. A na kraju glagoljskih tekstova kao dan smrti apostola Ivana
stoji 26. rujna. Posred obilja latinskih izvora prema kojima je sastavljao svoj tekst, taj je
datum, oito, prema grkoj, istonoj tradiciji, moda prema nekom starom minejskom tekstu
o apostolu Ivanu, iskrsnuo u svijesti, iz sjeanja hrvatskoga glagoljaa.
U svim hrvatskoglagoljskim brevijarskim tekstovima mogu se nai manje ili vee natruhe
teksta Virtutes Iohannis, ali su se tom, drugom najznaajnijem latinskom djelu o apostolu
Ivanu najznatnije pribliila tri brevijara. Pisci I. vrbnikog brevijara, I. novljanskog brevijara
i Prvotiska brevijara iz 1491. god. u svojim legendama nisu eljeli izostaviti nita iz latinskoga
tekstovnog i literarnog naslijea o apostolu Ivanu. Zbog toga su iz djela Virtutes Iohannis
preuzeli i posljednji dio teksta koji nije imala ni izvorna, ni interpolirana Ps.-Melitonova
Passio Iohannis: preveli su legendu o posrnulom mladiu, voi razbojnika u maloazijskim
planinama, kojega e apostol, svojom ljubavlju, vratiti na pravi put (VI 3), i tekst su umetnuli
u prvi dio svojih Pasij. Franaki autor djela Virtutes Iohannis, inteligentan, raskoan pisac,
ne samo da nije, za razliku od Ps.-Melitona, nita izbacivao iz svojih starih izvora, nego je u
svoje djelo nastojao uvrstiti svaki dogaaj, svaku legendu, svaki tekst o apostolu Ivanu,
koje bi pronalazio itajui patristike pisce. Tako je, najvjerojatnije, u njegov tekst ula
legenda o Ivanovu martiriju u kipuem ulju, koju je, ini se, prvi napisao Tertulijan (oko 150./
170. - oko 230.), a potom su tekst latinskoga afrikog pisca ponovili sv. Jeronim, sv. Beda i dr.
I legenda o apostolu Ivanu i mladom razbojniku imala je duboku povijest. Tu je izvorno
grku legendu apostolskoj literaturi ostavio u 2./3. stoljeu ueni Klement Aleksandrijski
(BHG 918p)47 . U svoju Crkvenu povijest priu je prenio Euzebije Cezarejski (oko 260.-
339.)48 , a tekst je do latinskog Zapada doao u prijevodu Euzebijeve Crkvene povijesti
Rufina Akvilejskog (oko 345.-410.; Narratio de iuvene ad paenitentiam adducto, BHL
4324). Osim Crkvene povijesti, autor djela Virtutes Iohannis poznavao je oito i Euzebijevu
Kroniku, koju je na Zapadu na latinski preveo, nastavio i doradio sv. Jeronim. Hrvatski je
47
Quis dives salvetur, PG, 9, XLII, (647) 648-652.
48
PG, 20, lib. III, cap. 23, (255) 256-264.
19.p65 220 04. 10. 04, 16:12

pisac lijepo, i ne doslovce preveo latinski tekst. Kljuno mjesto ove legende je scena
susreta apostola Ivana s mladim razbojnikom. Apostol Ivan, ve umoran starac, polazi za
mladiem u planinu gdje prebivaju razbojnici. Trai njihova vou, ali mladi, postien, bjei
i skriva se pred apostolom. Ivan ga plaui doziva, naziva ga svojim sinom, koji, pod
orujem, bjei od golorukog oca sijede kose. Ne boj se, govori mu apostol, ima jo nade za
ivot; ja u izmoliti oprost tvojoj dui, a spreman sam i umrijeti za tebe, svoj u ivot dati za
tvoj; zaustavi se i vjeruj mi, jer Krist je onaj koji me alje k tebi. Mladi odbacuje oruje i u
suzama pada na koljena pred starcem apostolom, skrivajui svoju okrvavljenu desnicu s
kojom je inio zlodjela. Ivan ljubi mladievu ruku i moli Krista za njegov spas. Tekst neodoljivo
podsjea na tekstove Marijinih mirakula u kojima Majka Boja spaava grene i izgubljene.
Ljepoti ove legende, koja je od Klementa Aleksandrijskoga prola dugim literarnim stoljeima,
svoje osjeaje i literarni dar poklonio je i hrvatski glagolja. Pisci I. vrbnikog brevijara i
Prvotiska brevijara zapoeli su svoje tekstove, za razliku od drugih brevijara, s uvodnim
dijelom izvorne, a ne interpolirane Ps.-Melitonove Pasije, a nakon Ivanova povratka s
otoka Patmosa u Efez umetnuli su legendu o mladom razbojniku iz djela Virtutes Iohannis.
Tekst ponovo nastavljaju s izvornom Pasijom, tako da meu svim tekstovima samo ova dva
brevijara nemaju legendu o martiriju apostola Ivana. Obje su Pasije nedovrene, zapravo
prekinute: pisac I. vrbnikog brevijara prekida Pasiju u uvodnom dijelu prie o filozofu
Kratonu, a Prvotisak brevijara ve prije epizode o kranki Druzijani. Pisac u I. novljanskom
brevijaru zapoeo je svoj tekst takoer s izvornom Ps.-Melitonovom Pasijom, umetnuo je
legendu o mladiu-razbojniku iz djela Virtutes Iohannis, ali je potom prenio cijelu
interpoliranu Passio Iohannis, s legendom o Ivanovu martiriju, kao i drugi glagoljski
brevijari. Tako je, poput svoga galskog uzora u latinskoj knjievnosti, ispisao najpotpuniju
Pasiju apostola Ivana u hrvatskoj knjievnosti.
Hrvatski pisci brevijarskih Pasija apostola Ivana u svojim su djelima obuhvatili, dakle,
sadrajno, ali i tekstovno, cjelokupnu zapadnu, latinsku tradiciju apokrifne i hagiografske
knjievnosti o ivotu, djelima i smrti apostola i evanelista Ivana. Prevodei, kompilirajui i
prepisujui svoje legende, imali su pred oima tekstove i verzije dvaju glavnih latinskih djela
zapadne knjievnosti, djel Passio Iohannis i Virtutes Iohannis. A ta su djela, u srcu svojih
tekstova, uvala antiko knjievno naslijee o apostolu Ivanu, od prvobitnih grkih Djela
Ivanovih iz 2. stoljea i latinskih Djela Ivanovih iz 4. stoljea, da bi potom, tu apokrifnu i
hagiografsku knjievnost o apostolu Ivanu, upotpunjenu novim tekstovima i preradama,
pronijela kroz duga srednjovjekovna stoljea latinske Europe.
Pasiju apostola Ivana imaju ovi hrvatskoglagoljski rukopisni i tiskani brevijari:
I. vrbniki brevijar, 13.-14. st. (Vrbnik, upni ured), fol. 36v-38: izvorna Ps.- Melitonova
Passio Iohannis (BHL 4320) i Virtutes Iohannis, cap. 3. Tekst je prekinut u uvodnom
dijelu prie o filozofu Kratonu.
Padovanski brevijar, sred. 14. st. (Padova, Biblioteca Universitaria, sign. MS 2282), fol.
30-32: interpolirana Ps.-Melitonova Passio Iohannis (Recensio interpolata, BHL
4321). Tekst je prekinut u prii o Atticusu i Eugeniju.
Vatikanski brevijar 5, sred. 14. st. (Rim, Bibl. Apostolica Vaticana, sign. Borg. illir. 5),
fol. 27-30: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Potpuni tekst.
Pamanski brevijar, dr. pol. 14. st., prije 1389. g. (Zagreb, Arhiv HAZU, sign. III b 10),
fol. 30v-31v: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Tekst je prekinut u epizodi
o Druzijani.
19.p65 221 04. 10. 04, 16:12

222 Ivanka Petrovi
Brevijar Vida Omiljanina, 1396. g. (Be, sterreichische Nationalbibliothek, sign. Cod.

slav. 3), fol. 48-53v: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Potpuni tekst.
Oxfordski brevijar-misal, 14. st. (Oxford, Bodleian Library, sign. MS. Canon. lit. 172),
fol. 27v-28v: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Tekst prekinut prije
poetka epizode o Druzijani.
Draguki brevijar, 1407. g. (Zagreb, Arhiv HAZU, sign. III b 25), fol. 21v-24v: interpol.
Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Potpuni tekst.
Moskovski brevijar, prije g. 1442.-1443. (Moskva, Gosudarstvena biblioteka, ranije
Rumjancovljev muzej), fol. 26v-30: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321).
Potpuni tekst.
Metropolitanski brevijar, 1442. g. (Zagreb, Metropolitanska knjinica, sign. MR 161),
fol. 42v-43v: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Tekst prekinut u prii o
filozofu Kratonu.
I. novljanski brevijar, 1459. g. (Novi Vinodolski, upni ured), fol. 25-28v: izvorna Ps.-
Mel. Passio Iohannis (BHL 4320); Virtutes Iohannis, cap. 3; interpol. Ps.-Mel. Passio
Iohannis (BHL 4321). Najpotpuniji hrvatski tekst Pasije apostola Ivana, koji je obuhvatio
(i saeo) latinsko tekstovno i sadrajno naslijee apokrifne i hagiografske knjievnosti o
apostolu Ivanu.
Mavrov brevijar, 1460. g. (Zagreb, Nacionalna i sveuilina knjinica, sign. R 7822), fol.
29-30: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Tekst zavrava s epizodom o
Druzijani.
Vatikanski brevijar 19, 1465. g. (Rim, Bibl. Apostolica Vaticana, sign. Vat. Slav. 19), fol.
26v-27v: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Tekst prekinut na poetku
prie o filozofu Kratonu.
Vinodolski (Kukuljeviev) brevijar, 1485. g. (Zagreb, Arhiv HAZU, sign. I d 34), fol. 28-
32: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Potpuni tekst.
Vatikanski brevijar 10, 1485. g. (Rim, Bibl. Apostolica Vaticana, sign. Borg. illir. 10),
fol. 25-26: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Tekst prekinut na poetku
prie o filozofu Kratonu.
II. novljanski brevijar, 1495.g. (Novi Vinodolski, upni ured), fol. 27v-31: interpol.
Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Potpuni tekst.
Brevijar Arhiva S. Petra u Rimu, 15. st. (Rim, Arch. Cap. S. Pietro, sign. D 215), fol. 72-79 v:
interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Tekst prekinut, a da nije zavrena
pria o apostolu Ivanu i poganskom sveeniku Aristodemu.
Brevijar Britanskog muzeja, 15. st. (London, British Museum, sign. ADD 31951), fol.
31v-35: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Potpuni tekst.
II. ljubljanski brevijar, 15. st. (Ljubljana, Narodna in Univerzitetna tudijska biblioteka, sign.
C 163a/2), fol. 35-39: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis (BHL 4321). Potpuni tekst.
Prvotisak brevijara, Venezia? 1491. g., fol. 29-30: izvorna Ps.-Mel. Passio Iohannis
(BHL 4320) i Virtutes Iohannis, cap. 3. Tekst prekinut prije poetka epizode o Druzijani.
Baromiev brevijar, Venezia 1493. g., fol. 98-99v: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis
(BHL 4321). Tekst zavrava s priom o filozofu Kratonu.
19.p65 222 04. 10. 04, 16:12

Broziev brevijar, Venezia 1561. g., fol. 98-99 v: interpol. Ps.-Mel. Passio Iohannis
(BHL 4321). Tekst zavrava s priom o filozofu Kratonu.
I da zakljuimo. Istraujui hrvatskoglagoljske tekstove o apostolu Ivanu, upravo smo

jo jednom potvrdili kako je, zahvaljujui tim i takvim djelima, skupinama tekstova ili knjievnim
vrstama, hrvatska glagoljska knjievnost, osobito u ranomu srednjem vijeku, bila dionik
kako istone, grko-bizantsko-slavenske, tako, istodobno, i zapadne, latinske (i vernakularne)
tekstovne i knjievne tradicije. Iz tih dvaju knjievnih naslijea hrvatska je knjievnost
preuzela, prevela i kompilirala nakon prvobitnih Djela Ivanovih iz 2. stoljea najznaajnije
i najrairenije tekstove antike i srednjovjekovne knjievnosti o apostolu Ivanu. Prema
istonim izvorima ispisala je, sauvana u fragmentu iz 13. stoljea, svoja Pseudo-Prohorova
Djela Ivanova, najznaajniji tekst druge generacije grke apokrifne knjievnosti o apostolu
Ivanu, nastao u 5. stoljeu, a u svojim Pasijama apostola Ivana saela je cjelokupno zapadno,
latinsko knjievno naslijee ove apostolske literature, sa svim sadrajima i verzijama rimskih
i galskih apokrifnih i hagiografskih tekstova, od 5./6. stoljea duboko u srednji vijek. Takvo
mjesto hrvatske glagoljske knjievnosti, izmeu grko-slavenskih i latinskih tekstova, bilo je
plodonosno u mnogim njezinim djelima, skupinama tekstova i knjievnim vrstama, a osobite
je plodove donijelo upravo hrvatskoj apokrifnoj knjievnosti. elimo, naime, istaknuti neto
to dosadanji prouavatelji hrvatskoglagoljske apokrifne knjievnosti, uronjeni u svoje
znaajne tekstoloke analize pojedinih tekstova, ali ne i u povijesni razvoj apokrifne
knjievnosti grkoga Istoka i latinskoga Zapada, nisu primjeivali. Dijelei svoju knjievnu
sudbinu izmeu dvaju knjievnih svjetova, Hrvati su ostvarili dva bogatstva apokrifne
knjievnosti. U cjelini gledano, hrvatskoglagoljska je apokrifna knjievnost, dodue, neto
siromanija od slavenskih irilinih knjievnosti, ali je znatno bogatija od veine drugih
zapadnoeuropskih vernakularnih knjievnosti, jer hrvatska knjievnost posjeduje,
zahvaljujui grkim izvorima, i neka djela, prije svega starozavjetne apokrifne tekstove, koja
nikada nisu ni doprla do europskog Zapada. Istodobno, hrvatska je knjievnost, kao dio
literarne civilizacije Slaviae romanae (latinske Slavije, ili zapadne Slavije) i kao integralni
dio zapadnoeuropske knjievnosti, u svoja njedra obilno prihvatila latinsko blago ove
apokrifne (i hagiografske) knjievnosti, tekstove koji su rijetko dopirali do slavenskih irilinih
knjievnosti. O tome najbolje svjedoe upravo hrvatske Pasije apostola Ivana.
Literatura
Beri, I. 1864. itanka staroslovenskoga jezika. Prag.
2
Bonwetsch, D. 1958 , in Harnack, A. Geschichte der altchristlichen Literatur bis Eusebius, I, 2, 903
(902-917). Leipzig: J. C. Hinrichs Verlag.
Bovon, F. et alii. 1981. Les Actes apocryphes des aptres. Christianisme et monde paen ( Publications
de la Facult de Thologie de lUniversit de Genve, 4). Genve: ditions Labor et Fides.
Bovon, F. 1981. La vie des aptres: traditions bibliques et narrations apocryphes, in Bovon, F. et alii,
141-158.
Bozky, E. 1984. Les apocryphes bibliques. Sous la direction de Pierre Rich - Guy Lobrichon. Le
Moyen ge et la Bible. Paris: ditions Beauchesne, 429-448.
Erbetta, M. 1966, 1969, 1975. Gli Apocrifi del Nuovo Testamento. Vol. I-III. Torino: Marietti Editori.
Fabricius, J. A. 1743. Codex apocryphus Novi Testamenti. Hamburg.
Grabar, B. 1967. Apokrifna Djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi. 1. Djela Andrije i Mateja u
gradu ljudodera, 2. Djela apostola Petra i Andrije. Radovi Staroslavenskog instituta 6, 109-208.
19.p65 223 04. 10. 04, 16:12

224 Ivanka Petrovi
Grabar, B. 1972. Apokrifna Djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi. 3. Djela Pavla i Tekle.
2
Harnack, A. 1958 . Geschichte der altchristlichen Literatur bis Eusebius. I/1-2, II/1-2. Leipzig: J. C.
Hinrichs Verlag.
Heine, G. 1848. Bibliotheca anecdotorum. Leipzig.
Hennecke, E. - Schneemelcher, W. 1959-1964. Neutestamentliche Apokryphen. T. I-II. Tbingen.
Hercigonja, E. 1975. Srednjovjekovna knjievnost. Povijest hrvatske knjievnosti, 2. Zagreb: Liber -
Mladost.
Iacopo da Varazze, Legenda aurea. Edizione critica a cura di Giovanni Paolo Maggioni. Firenze:
SISMEL - Edizioni del Galluzzo, 1998, vol. I-II.
Ivi, S. 1925. Ostaci staroslovenskih prijevoda u hrvatskoj glagolskoj knjievnosti. Hrvatski glagolski fragmenat
Muenja 40 muenika iz 13. vijeka. Zbornik kralja Tomislava. Zagreb: JAZU, 451-508.
Jagi, V. 1866. Primri starohrvatskoga jezika iz glagolskih i cirilskih knjievnih starinah. Dio
drugi. Uvod i primri starohrvatski. Zagreb.
Jagi, V. 1873. Novi prilozi za literaturu biblijskih apokrifa. Starine JAZU 5, 69-108.
James, M. R. 1897. Apocrypha Anecdota, II. (Texts and Studies V, 1). Cambridge.
Junod, . 1981. Actes apocryphes et hrsie: le jugement de Photius, in Bovon, F. et alii, 11-24.
Junod, . 1981.a. Les Vies de philosophes et les Actes apocryphes des aptres poursuivent-ils un
dessein similaire?, in Bovon, F. et alii, 209-219.
Junod, . 1981.b. Origne, Eusbe et la tradition sur la rpartition des champs de mission des aptres
(Eusbe, Histoire ecclsiastique, III, 1, 1-3), in Bovon, F. et alii, 233-248.
Junod, . - Kaestli, J.-D. 1982. Lhistoire des Actes apocryphes des aptres du IIIe au IXe sicle: le
cas des Actes de Jean (Cahiers de la Revue de Thologie et de Philosophie, 7). Lausanne.
Junod, . - Kaestli, J.-D. 1983. Acta Iohannis. Vol. 1-2. (= Corpus Christianorum, Series
Apocryphorum, 1-2). Turnhout: Brepols.
Kaestli, J.-D. 1981. Les principales orientations de la recherche sur les Actes apocryphes des
aptres, in Bovon, F. et alii, 49-67.
Kaestli, J.-D. 1981.a. Les scnes dattribution des champs de mission et de dpart de laptre dans
les Actes apocryphes, in Bovon, F. et alii, 249-264.
Kaestli, J.-D. 1983. Le rle des textes bibliques dans la gense et le dveloppement des lgendes
apocryphes. Le cas du sort final de laptre Jean. Augustinianum 23, 319-336.
Lazius, W. 1552. Abdiae Babyloniae Episcopi, et Apostolorum discipuli, de Historia Certaminis
Apostolici Basel.
Lipsius, R.A. 1883-1890. Die apokryphen Apostelgeschichten und Apostellegenden. I, II/1-2 +
Ergnzungsheft. Braunschweig. (Amsterdam 1976).
Lipsius, R.A. - Bonnet, M. 1891-1903. Acta apostolorum apocrypha. I, II/1-2. Leipzig. (Darmstadt
1959).
Mombritius, B. [ante 1480]. Sanctuarium seu Vitae Sanctorum. Vol. I-II. Mediolani. (Paris 1910;
Hildesheim - New York 1978).
Moraldi, L. 1971. Apocrifi del Nuovo Testamento.Vol. I-II. Torino: Unione Tipografico - Editrice Torinese.
Nausea, F. 1531. Anonymi Philalethi Eusebiani in vitas, miracula passionesque Apostolorum
Rhapsodiae. Kln.
Petrovi, I. 1986. Biserka Grabar (1932-1986). In memoriam. Bibliografija znanstvenih i strunih
radova Biserke Grabar. Slovo 36, 239-254.
Petrovi, I. 2000. Hrvatska i europska hagiografija. Ured. E. Hercigonja. Hrvatska i Europa. Kultura,
znanost i umjetnost, II: Srednji vijek i renesansa (XIII.-XVI. stoljee). Zagreb: HAZU, 321-347.
Philippart, G. 1977. Les lgendiers latins et autres manuscrits hagiographiques (= Typologie des
sources du Moyen ge occidental, 24-25. Directeur: L. Genicot). Turnhout: Brepols.
Philippart, G. 1994. Martirologi e Leggendari. Direttori: G. Cavallo, C. Leonardi, E. Menest. Lo
Spazio letterario del Medioevo. 1. Il Medioevo latino. Roma: Salerno Editrice, 605-648.
Poupon, G. 1981. Les Actes apocryphes des aptres de Lefvre Fabricius, in Bovon, F. et alii, 25-47.
19.p65 224 04. 10. 04, 16:12

Prieur, J.-M. 1989. Acta Andreae. Vol. 1-2. (= Corpus Christianorum, Series Apocryphorum, 5-6).
Turnhout: Brepols.
Prieur, J.-M. 1995. Actes de laptre Andr. (Apocryphes. Collection de poche de lAELAC, 7).
Turnhout: Brepols.
Reetar, M. 1926. Libro od mnozijeh razloga. Dubrovaki irilski zbornik od g. 1520. (Zbornik za
istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, 15). Sr. Karlovci: Srpska kraljevska akademija.
Santos Otero, A. de 1978-1981. Die handschriftliche berlieferung der altslavischen Apokryphen.
Vol. I-II. Berlin - New York: W. De Gruyter.
Sreznjevski, I. 1867, 1876. Svgdgnija i zamgtki o maloizvgstnyh i neizvgstnyh pamjatnikah.
Sanktpeterburg.
tefani, V. 1960. Glagoljski rukopisi otoka Krka. (Djela JAZU 51). Zagreb: JAZU.
tefani, V. 1969-1970. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. Vol. I-II. Zagreb: JAZU.
Thilo, J. C. 1847. Colliguntur et commentariis illustrantur fragmenta actuum S. Ioannis a Leucio
Charino conscriptorum, particula I (Universitatis Literariae Fridericianae Halis consociatae
programma paschale). Halle.
Tischendorf, C. 1851. Acta apostolorum apocrypha. Leipzig.
Vajs, J. 1907. Martyrii s. Georgii et Periodorum s. Ioannis Apostoli et Evangelistae fragmenta glagolitica.
Slavorum litterae theologicae, III. Prag.
Zahn, Th. 1880. Acta Joannis. Erlangen. (Hildesheim 1975).
RSUM
LES ACTES DE JEAN (ACTA IOHANNIS)

DANS LA LITTRATURE CROATE GLAGOLITIQUE DU MOYEN GE
1. LES ACTES DE JEAN PAR PS-PROCHORE
2. LES PASSIONS DE LAPTRE JEAN
Les Actes des aptres sont un genre littraire bien reprsent dans la littrature croate glagolitique
apocryphe et hagiographique du Moyen ge. Cette littrature a conserv des fragments des Actes de
Jean, des Actes de Paul (ou des Actes de Paul et Thcle), puis les Actes dAndr, ou plus exactement
les Actes dAndr et Matthias et les Actes de Pierre et Andr, et les Actes de Thomas, crits en
cyrillique, ainsi que de nombreuses Passions des aptres contenues dans les brviaires glagolitiques
et quelques passions dans les codices miscellanei.
Les Actes de Jean et les Actes de Paul (la Passion de Ste Thcle) sont les textes apocryphes les plus
anciens de toute la littrature croate et restent parmi les plus anciens tmoins de la prose croate du
haut Moyen ge. Il sagit du texte grec secondaire des Actes de Jean (le texte grec primitif des Actes
de Jean a vu le jour au IIe s.), des Actes de Jean par Ps-Prochore (BHG 916) datant du Ve s. qui est
conserv dans le fragment dun manuscrit glagolitique du XIIIe s. en juger par les fragments
conservs, ce manuscrit est vraisemblablement tout ce qui reste dun grand Passionnaire ou lgendier-
homliaire. Ce fragment croate fait partie de lintroduction loeuvre de Prochore dans laquelle est
dcrit le premier sjour de laptre Jean phse, avant son bannissement et sa captivit sur lle de
Patmos (d. Zahn 1880: p. 37, 12 - p. 40, 17). Les Actes de Jean par Prochore qui sont, aprs les
Actes de Jean primitifs, loeuvre la plus importante crite sur laptre Jean dans la tradition littraire
orientale, ces Actes furent trs populaires dans le monde slave et conqurirent la littrature slave
cyrillique portant sur laptre Jean. Le texte croate est n dune source grco-slave. Larchtype de la
traduction en vieux-slave, apparu sur le territoire macdonien-bulgare, remonte au XIe s. Parmi les
textes connus aujourdhui, le texte croate est par son anciennet le second aprs le fragment cyrillique
de rdaction serbe des Actes de Prochore du XIIe s.
19.p65 225 04. 10. 04, 16:12

226 Ivanka Petrovi
Du fait de la barrire linguistique, les chercheurs et diteurs occidentaux, ne font malheureusement

jamais appel aux textes slaves lors de la reconstruction et de ldition des textes apocryphes primitifs
et autres, bien que certains textes slaves aient t traduits trs tt, le plus souvent doriginaux grecs
trs anciens dont certains sont aujourdhui perdus.
Les Passions de laptre Jean croates se trouvent dans les brviaires glagolitiques du XIVe (XIIIe) au
XVIe ss., dans le temporal de la fte de S. Jean, aptre et vangliste, qui a lieu le 27 dcembre. Les
Passions sont trs exhaustives tant donn quil est question de textes de brviaire. Lanalyse du texte
et du contenu ainsi que la comparaison avec les sources latines montre que les textes croates, ainsi que
les autres textes dEurope occidentale, sont ns de la tradition textuelle et littraire latine qui est
reprsente par deux oeuvres fondamentales de lEurope latine portant sur laptre Jean: la Passio
Iohannis du Ps-Mliton, oeuvre dun auteur romain (apparue entre 450 et la fin du VIe s.) et les
Virtutes Iohannis, oeuvre ayant vu le jour dans la sphre franque ecclsiastique et littraire la fin du
VIe s. Les traducteurs-compilateurs croates avaient leur disposition, pour ce qui est de lensemble
de la littrature de brviaire concernant laptre Jean, ces deux oeuvres latines et connaissaient mme
plusieurs versions des textes. En compilant la Passio Iohannis et les Virtutes Iohannis, ils ont cr au
moins trois rdactions du texte et du contenu des Passions de S. Jean. lintrieur de ces rdactions,
certains copistes ont recopi plus ou moins fidlement, dans leurs brviaires, des textes dj traduits
et compils. La base des textes croates tait la Passio Iohannis du Ps-Mliton. La comparaison avec
la forme primitive de la Passion du Ps-Mliton (BHL 4320: les textes dits par J. A. Fabricius, 1743:
III, 604-623 et G. Heine, PG, 5, 1239-1250; la Passion de S. Jean dans le Passionnaire manuscrit des
X-XIe ss. qui se trouve dans la Bibliothque Mtropolitaine de Zagreb, sign. MR 164) dmontre que
les textes croates ne suivent pas le texte primitif mais plutt la Passio Iohannis interpole (Recensio
interpolata, BHL 4321: les textes des brviaires latins; dans la Legenda aurea; dans le Sanctuarium
de B. Mombritius), qui a pris dans les Virtutes Iohannis la lgende du martyre de laptre Jean qui fut
jet dans une cuve dhuile bouillante (VI 1). Mais alors que les autres textes latins transposaient le
martyre de Jean dphse Rome et le situaient ante Portam Latinam, les auteurs croates eux ne
succombaient pas cette tentation et laissaient phse le martyre de Jean comme loeuvre Virtutes
Iohannis. Tous les textes croates possdent des lments du texte des Virtutes Iohannis, mais les plus
proches en sont les brviaires manuscrit, le I. vrbniki brevijar (XIIIe-XIVe ss.), le I. novljanski
brevijar (1459) et le Brviaire imprim de 1491. Leurs auteurs nont pas voulu, dans leurs lgendes,
enlever quoi que ce soit la tradition latine textuelle et littraire de laptre Jean. Pour cette raison ils
ont pris dans les Virtutes Iohannis une autre partie du texte qui ne se trouvait pas dans la Passio
Iohannis du Ps-Mliton: il sagit de la lgende dun jeune homme, chef dune bande de malfaiteurs
oprant dans les montagnes de lAsie Mineure que laptre Jean avait, par son amour, remis sur le
droit chemin (VI 3). Cette lgende fut laisse la littrature apostolique par Clment dAlexandrie aux
IIe-IIIe ss. (BHG 918p); cette histoire fut ensuite intgre par Eusbe de Csare (vers 260-339) son
Histoire ecclsiastique. Lauteur des Virtutes Iohannis qui seffora dintroduire dans son oeuvre tous
les vnements de la vie et de la mission de laptre Jean quil avait pu trouver dans la littrature
patristique, avait dcouvert cette lgende dans lHistoire ecclsiastique dEusbe de Csare qui avait
t traduite en latin par Rufin dAquile (vers 345-410; BHL 4324).
Les recherches concernant les textes croates glagolitiques relatifs laptre Jean ont, une fois de plus,
confirm que le destin de la littrature croate fut, travers de telles oeuvres, de tels groupes de textes
ou de genres littraires, partag entre lOrient grec et lOccident latin; entre les traditions littraires
grco-slave et latine. Dans les textes relatifs laptre Jean, la littrature croate a accueilli les oeuvres
les plus populaires de la littrature antique et mdivale relative cet aptre: cest partir des sources
orientales et daprs le texte le plus important de la seconde gnration de la littrature grecque
apocryphe concernant laptre Jean, datant du Ve s., que la littrature croate a cr ses Actes de Jean
par Prochore; dans le mme temps, elle a rsum dans ses Passions de laptre Jean tout lhritage
littraire latin occidental de cette littrature apostolique avec toutes les versions et tous les contenus
des textes romains et gaulois apocryphes et hagiographiques depuis les Ve-VIe ss. Ainsi, vivant entre
deux mondes littraires, les Croates ont doublement enrichi la littrature apocryphe croate. Grce aux
19.p65 226 04. 10. 04, 16:12

sources grecques, certains textes, surtout les apocryphes de lAncien Testament, qui ntaient jamais
parvenus jusqu lEurope occidentale et ses littratures vernaculaires, ces textes sont entr dans la
littrature croate. Dans le mme temps, la littrature croate, en tant que partie intgrante de la
civilisation littraire de la Slavia romana et de la littrature europenne occidentale, a intgr et
rpandu les trsors latins de cette littrature apocryphe (et hagiographique) ce que dmontrent
explicitement les Passions de laptre Jean.
Kljune rijei: apokrifna Djela apostolska, grka izvorna Djela Ivanova (2. st.); Djela Ivanova i
hrvatskoglagoljska knjievnost, grka Pseudo-Prohorova Djela Ivanova (5. st.), grko-slavenski
izvori, hrvatska Pseudo-Prohorova Djela Ivanova (13. st.); hrvatskoglagoljski brevijari (13.-16.st.),
Pasije apostola Ivana, latinski izvori, Ps.-Melitonova Passio Iohannis (450. g. - kr. 6. st., BHL 4320),
interpolirana Ps.-Melitonova Passio Iohannis (BHL 4321), Virtutes Iohannis (kr. 6. st.), Klement
Aleksandrijski, Euzebije Cezarejski, Rufin Akvilejski
Mots-cl: les Actes apocryphes des aptres, le texte grec primitif des Actes de Jean (IIe s.); les Actes
de Jean et la littrature croate glagolitique, les Actes grecs de Jean par Ps-Prochore (Ve s.), les sources
grco-slaves, les Actes croates de Jean par Ps-Prochore (XIIIe s.); les brviaires croates glagolitiques
(XIIIe - XVIe ss.), les Passions de laptre Jean, les sources latines, la Passio Iohannis du Ps-
Mliton (apparue entre 450 et la fin du VIe s., BHL 4320), la Passio Iohannis du Ps-Mliton
interpole (Recensio interpolata, BHL 4321), les Virtutes Iohannis (la fin du VIe s.), Clment
dAlexandrie, Eusbe de Csare, Rufin dAquile
19.p65 227 04. 10. 04, 16:12

19.p65 228 04. 10. 04, 16:12
Petra Stankovska
(Ljubljana)
TECHNIKA CHARVTSKOHLAHOLSKHO
PEKLADU HOMILI
Vlnku je analyzovn materil zvce ne sta souvislch homiletickch text, kter byly
peloeny zlatiny. Nejstar dochovan text tchto peklad je povaovn za jeho pvodn
podobu. Hodnocena je rove znalosti latinsk slovn zsoby i dvody, pro se vpekladu
vyskytuje mnoho voln, nepesn a msty chybn peloench vraz. Velmi zhruba je t
hodnocen vskyt nkterch synonym a pravidla jejich distribuce. Dalm stejnm bodem studie
je sledovn pekladu latinskch syntaktickch vazeb akuzativu (resp. nominativu) sinfinitivem
a ablativu absolutnho sclem posoudit, do jak mry a zjakch dvod se odkln zpsob jejich
tlumoen od staroslovnskho zu.
Vie od jednoga stoljea, uz male razlike u formulaciji, pojmu glagoljaa redovito se

pridaju atributi: neuki, siromani, zaostali; a da se bar neto ublai lo dojam, nekako
kao opravdanje dodaje se: ali uporni, tvrdoglavi, borbeni itd. I sigurno e jo dosta
vremena proi da se uklone, najprije iz znanstvene literature, pa onda iz svake
publicistike djelatnosti, takvi atributi.
Tmito slovy uvedl J.L. Tandari (1976) svj lnek, vnm analyzuje jazyk stedovkch
chorvatskch liturgickch knih. Na materilu nkolika chorvatskohlaholskch (dle chhlah.)
liturgickch pamtek ukzal, e zkladem jazykov normy je zde spisovn staroslovntina.
Nejde vak o staroslovntinu jedinho obdob (nap. o normu, kter by byla stanovena na
zklad cyrilometodjskho jazyka) a ani o iv liturgick jazyk (tzn. staroslovnsk i
crkevnslovansk jazyk pouvan ve vchodoslovansk oblasti), kter by byl zachycen
vdan pamtce vjednom stadiu svho pirozenho vvoje.1 Na spisovn jazyk chhlah.
pamtek je toti teba pohlet jako na jazyk do velk mry vytvoen na zklad rznch
staroslovnskch a vchodocrkevnslovanskch text, resp. opis zrznch obdob,
kter pirozen zachycuj i rzn stadia jazyka, a ta se nutn li i mnostvm vskytu
relativn mladch i relativn starch gramatickch a lexiklnch prostedk. Chorvatt
hlaholit se toti slovanskmu liturgickmu jazyku (staroslovntin, resp. crkevn
slovantin) uili studiem starch slovanskch peklad zejm biblickch text, kter
1
Tandari (1976, 1978, 1983).
20.p65 229 04. 10. 04, 16:12

230 Petra Stankovska
pronikly na zem Chorvatska. Nevme vak pesn, o jak knihy lo a kdy se asi do chhlah.
oblasti dostaly. U jazykovch prostedk, kter ve vchodn slovansk oblasti
skontinulnm uvnm staroslovntiny coby liturgickho jazyka meme urit jako
chronologicky mlad i star, se na chorvatskm zem asto tento rozdl str a pekladatel
je pouval jako rovnocenn (i tm rovnocenn), nebo neml cit pro to, kter vraz je
vrmci vchodoslovansk normy staroslovntiny (nebo spe crkevn slovantiny)
mlad a kter je star. Tento nedostatek citu se samozejm netk prvk domcho
dialektu, kter pozdji zaaly pirozen pronikat do spisovnho jazyka.
Takto je teba normu jazyka chhlah. liturgickch pamtek chpat a pracovat sn i pi
hodnocen rovn peklad zcizch jazyk pozench chorvatskmi hlaholity.
Stejn jako je mon stanovit zkladn prvky jazykov normy chhlah. pamtek, je mon
vytit i nkter pravidla uvan hlaholity pi pekladu zlatiny do slovanskho jazyka. Jde
pedevm o hodnocen zpsobu pekladu nkterch syntaktickch konstrukc (infinitivn
vazby, absolutn participiln vazby, ale i uvn klasickch staroslovnskch participilnch
vazeb, dativu adnominlnho aj.).
Do jist mry opanm ppadem je hodnocen lexiklnch prostedk pouitch pi
pekladu i jeho pozdjch revizch. Pouit slovansk vrazy toti, jak sprvn ukzal
Tandari (1976), nelze vdnm ppad povaovat za jedinen chronologick ukazatele
pro posuzovn st pekladu: Kad je rije o leksiku hrvatskoglagoljskih liturgijskih
tekstova, esto se izdvajaju panonizmi ili bugarizmi kao oznake starine pojedinoga teksta.
Ve dosadanji rad na grai ekscerpiranoj za staroslavenski rijenik hrvatske redakcije
pokazuje da se takvi sudovi nee moi odrati, bar ne kao neprijeporni. Jer, ti su se
panonizmi i bugarizmi stopili sostalom graom u jedinstven leksik, koji se jednako
upotrebljava u starim naslijeenim prijepisima kao i u mlaim prijevodima slatinskoga.
i dokonce pro odhalovn pedlohy kpekladu:
Za jedan dio tekstova nije mogue odrediti vrijeme nastanka, dok se za neke tekstove
lako mogu nai i dvije varijante. Granicu pak izmeu pojedinih skupina tekstova nije
mogue povui iskljuivo na temelju jezinih podataka, jer jezine inovacije sreemo
jednako u tekstovima prevedenima slatinskoga kao i u onima prevedenima sgrkoga
mnogo ranije, no ako mlae podrijetlo dokazujemo po latinizmima, to je onda tek
sekundarni pokazatelj, a nikako primarni.
Materil
Materilem pro studium pekladatelsk techniky chorvatskch hlaholit je vce ne sto
souvislch homiletickch text ztemporlu chhlah. brevi z13.-15. stol., knim jsem
zpracovala rznoten ze 17 pamtek.2 Zkouman homilie jsou vdanch brevich vjedinm
pekladu. Tento peklad vak byl vprbhu textov tradice upravovn, a proto pihldneme
2
Rukopisy: Vrbnick prvn (dle VB1) ze 13. stol., Vatiknsk5 i Illirico5 (VAT) z r. 1379, Vta z Omilje
(VO) z r. 1396, Pamansk (PM) ze 14. stol., Vrbnick2 (VB2) ze 14. stol., Vrbnick3 (VB3) z 15. stol.,
Dragusk (DR) z r. 1407, Moskevsk (MO) z r. 1442, Lublask (LJ) z 15. stol., Novljansk1 (N1) z r.
1459, Mavrv (MA) z r. 1460, Illirico10 (ILL) z r. 1485, sign. D215 z knihovny s. Pietro v m (D2)
z 15. stol., Dabarsk (DAB) z r. 1486, Novljansk2 (N2) z r. 1495 a dva titn brevie, Kosisk (KOS)
z r. 1491 a Baromiv (BAR) z r. 1493. Zpracovvny jsou pouze homilie z sti brevie - temporlu.
Krom text z vydanho Novljanskho druhho a Kosiskho brevie jsem rznoten z ostatnch
brevi zpracovala na zklad fotokopi chovanch ve Staroslovnskm institutu v Zhebu. Upmn
dkuji veden Institutu za to, e mi umonilo prci s fototkou.
20.p65 230 04. 10. 04, 16:12

Technika charvtskohlaholskho pekladu homili 231
kzvrm textologickho zkoumn, kter oznauj homilie zVrbnickho prvnho brevie a

zbrevie Vta zOmilje za nejstar a nejsprvnj doloen text pekladu. Do tto
textologick skupiny pat jet Vrbnick druh a tet brevi, Mavrv a Kosisk brevi
a sjistm omezenm i Lublask. Ostatn zkouman brevie jsou zejm jazykov revidovan
vyskytuje se vnich mnoho koruptel ve srovnn se dvma nejstarmi brevii. Novljansk
brevie pak smuj ob tradice.3
Nezpracovvm evangeln incipity, kter uvdj kadou homilii, nebo jejich textologie
je specifick a byla rozebrna vsamostatnm lnku.4
Slovn zsoba
Vhomiletickch textech je mnoho ist lexiklnch variant, znich vtina jsou koruptely
vznikl pi opisovn text, kter pro hodnocen pekladatelsk techniky nejsou podstatn.
Jin varianty jsou projevem silnho vlivu mstnho dialektu na text a nachzme je
pedevm vbrevii Mavrov a Illirico10. Maj charakter pravideln zmny klasickho
spisovnho lexmu domcm slovem. VMavrov brevii tak teme govoriti na mst
glagolati, i zjmeno ki msto ie, ako msto ace aj. Velmi siln se prosazuj nkter
hlskoslovn zmny, nap. rotacismus ve slovech moet i jue, take se pravideln
objevuj podoby moret a jure. Podobn situace je vbrevii Illirico10, kde vak nejsou
zmny provedeny zcela pravideln na vech mstech a mnohdy jsou synonyma pouvna
pro stylistick zpesten textu. Tyto varianty vypovdaj o zmnch jazykov normy, ale
nemaj vliv na hodnocen prvotnho pekladu.
Nkter vrazy jsou peloeny evidentn patnm ekvivalentem nkdy zneznalosti (v
hom. sv. ehoe je slovo arbusta=kee peloeno jako gadi) i znepozornosti
kombinovan snepochopenm vtnlenskch vztah vlatinsk vt (v hom. sv Augustina
je novit Ecclesia peloeno slovy nova crkvena) , jindy vdsledku chybnho ten
pedlohy (v hom. sv. Jeronma jsou slova plerique homines peloena: krasni ). Tyto
chyby jsou tm vdy spolen vem brevim a pouze vjimen nachzme jejich opravu
vnkter zpamtek. Pomrn mlo doklad o chybnm tlumoen vznamu slov (tj. chyb
zneznalosti) svd o relativn dobr znalosti latinsk slovn zsoby ze strany pekladatele.
Mnoho chyb, kter vznikly znepozornosti a vbrevich zstaly, ukazuje na nedslednost
pi revizi lexikonu vchhlah. brevich vpozdj dob.
Chronologicky relativn star a mlad synonyma se vyskytuj jednak vedle sebe
vtextu vtinou vech brevi bez dalch lexiklnch variant, jednak jako rznoten
jednoho msta vtextu. Pokud se vyskytuj vedle sebe bez variant vjinch brevich,
dokldaj sprvnost Tandariova zvru o staroslovnsk, resp. crkevnslovansk slovn
zsob, pejat hlaholity zknih bez citu pro archainost i naopak neutrlnost nkterch
vraz. Vhom. sv. Augustina I.5 je slovo hostis peloeno slovem vrag ve vech
rkpech, pouze VO LJ MA m peklad nepritel a PM N1 m dokonce na jednom zmst
dmun (slovo se vyskytuje 2x za sebou) i vhom. sv. Augustina XV. je 2x se opakujc
latinsk inimicus peloeno dvma ekvivalenty: nepritel budu vragom tvoim, pouze
rukopisy VB1 VO PM VB2 VB3 LJ MA maj vrag budu vragom tvoim. Podobn je
3
P. Stankovska (2002).
4
P. Stankovska (2001).
5
msk slice za jmnem autora homilie oznauje poad homilie tohoto autora v chhlah. temporlu.
20.p65 231 04. 10. 04, 16:12

vhom. sv. ehoe X. zmnno brano (misli) bis ve vech zkoumanch brevich ve
smyslu pokrm a o ti dky dle ji vechny brevie maj text kto bo pice na moet....
Distribuce tchto vraz vak nen zcela bezpznakov. Podle prvnch srovnn jde vppad
slov vrag, brano i jezik vedle narod mnohdy o vskyt bu pmo na biblickch
mstech, anebo vparafrzch biblickch citt. To se vak tk pouze nkolika vraz, a
proto bude teba pesn zjistit, kter slova jsou pznakov uvnm vbiblickch cittech
a kterch synonym se tento zpsob distribuce naopak netk.
Vtextologicky starch rukopisech (VB1 VO VB2 VB3 MA KOS) se mnohdy vyskytuj
lexikln varianty, kter je zejm teba spojovat sjakousi prvotn slovn zsobou
hlaholskch pekladatel. Nkter jej lexikln prvky jsou zejm zachovny ve slovn zsob
textologicky nejstarch brevi. Takovmi slovy jsou na zklad studia homiletickch
text nap. kotoryi namsto kyi, obrazovatel msto sazdatel, teanie msto
dlanie a mnoh jin.
O jistm citu pro archainost nkterch vraz svd nahrazovn starch vraz
vmladch brevich ekvivalenty, jako nap. slovo zlo bv vILL KOS a BAR nahrazeno
vrazem velmi aj. Objevuj se ale i opan snahy, kdy jde zejm o pokus vdom archaizace
jako vppad Novljanskho prvnho brevie, kter vhom. Petra Chrysologa slovo vice
nahrazuje staroslovnskm vrazem svt.
Syntax
Podobn jako u slovn zsoby je i vppad syntaktickch vazeb zkladem normy
vchhlah. liturgickch textech staroslovntina. Klasick staroslovntina zn nkolik
ustlench zpsob pekladu infinitivnch vazeb (akuzativu sinfinitivem, nominativu
sinfinitivem) a polovtnch participilnch konstrukc (ablativu absolutnho vlatin a
genitivu absolutnho vetin) zklasickch jazyk. Jazyk chhlah. liturgickch pamtek
zachovv tyto zpsoby pekladu, avak mn se etnost jejich zastoupen. Vppad
absolutnch participilnch konstrukc se setkvme slatinizujc vazbou instrumentlu
absolutnho, kter je typick pro peklady zlatiny pozen na slovanskm Zpad.6
Peklad infinitivnch vazeb

Obvyklm staroslovnskm pekladem latinsk vazby akuzativu sinfinitivem je
vkanonickch pamtkch vazba akuzativu sparticipiem vakuzativu, piem as participia
odr as infinitivu vlatinskm originle. Dalmi monmi peklady tto vazby jsou akuzativ
i dativ sinfinitivem, kter se vak vyskytuj ideji a pouze u sloves, kter se poj
spedmtem vakuzativu, resp. vdativu.
Rozbor homili ehoe Velikho vNovljanskm druhm brevii ukzal,7 e se
vNovljanskm brevii siln prosazuje peklad pomoc npodoby infinitivn konstrukce
originlu, tedy pomoc akuzativu sinfinitivem, a to i po slovesech, po nich se tato vazba
vkanonickch staroslovnskch pamtkch nevyskytuje, a kter ani nevyaduj pedmt
vakuzativu. Tento zpsob pekladu je vak vtinou vsledkem nepochopen skutenho
vznamu textu (tj. jde o nepochopen syntaktick stavby vty) a snahou o doslovn
6
E. Blhov (1993).
7
P. Fetkov (1999)
20.p65 232 04. 10. 04, 16:12

tlumoen textu pedlohy vetn zachovn gramatickch tvar slov. Vppadech

peloench vazbou akuzativu sparticipiem pak chorvatsk peklad zachz asto velmi
voln sasem participia, kter mnohdy neodpovd asu infinitivu voriginlu. Vostatnch
ppadech bvaj infinitivn vazby peloeny vtinou vedlej vtou.
Studie rozshlejho homiletickho materilu vetn rznoten zvtho mnostv
pamtek potvrdila vsledky zkoumn ehoovch homili. Take vtinou nachzme ve
vech pamtkch tent zpsob pekladu.
akuzativ (nominativ) sparticipiem:
Nap. vhomilii sv. Augustina XX. za latinsk non arbitremur Dominum Iesum Christum
hunc esse solem je ve vech pamtkch doloen peklad pomoc vazby akuzativu
sparticipiem ne mnimo sie slnce suca, kde i as participia odpovd tvaru
latinskho infinitivu.
Akoliv se vtinou vyskytuje jedin zpsob pekladu vazby ve vech zkoumanch
pamtkch, je mon vysledovat tendenci textologicky starch brevi (tzn. VB1 VO VB2
VB3 MA KOS) kpesnjmu vyjadovn as infinitiv vlatinsk pedloze odpovdajcmi
tvary participia vchhlah. verzi. Lze pedpokldat, e varianta doloen vtchto textologicky
starch brevich je pvodn, a tud je varianta spouitm jinho asu participia vsledkem
pozdjho zsahu do textu, kdy byl snad jin as participia ne ptomn (ve vtin ppad)
povaovn za lehce zastaral, co me bt dsledek zjednoduovn systmu participilnch
tvar, kter je charakteristick pro vvoj vech slovanskch jazyk. Typickm pkladem je
vOrigenov hom. peklad vazby nom. sinfinitivem rudus conburi videbatur vN2 VAT
DR MO N1 kupina prde goruci vide se, zatmco ve VB1 VO LJ teme text kupina
prde gorima vide se, kde participium prz. pas. (gorima) pesn napodobuje pasivn
latinsk infinitiv.
akuzativ (nominativ) sinfinitivem:
Podobn jako vppad pekladu pomoc akuzativu sparticipiem se vtinou tato vazba
vyskytuje ve vech zkoumanch pamtkch na stejnch mstech vtextu a mnohdy psob
ve slovanskm textu neorganicky. Nap. vhom. sv. Ambroe IV. za latinsk Domum Israel
esse memoravit maj vechny brevie konstrukci dom izdrailev biti vspominaet.
Velmi zdka se objevuj varianty pekladu infinitivnch konstrukc jako vOrigenov V.
hom., kde VB1 VO VB3 LJ N1 MA tlumo latinsk Dominum se esse cunctis ostenderet
pomoc vazby akuz. sinfinitivem: se biti skazal bi, zatmco VAT PM DR BAR maj na
tomt mst vazbu akuzativu sparticipiem se suc ukazal bi. Novljansk druh brevi
pak ob varianty pekladu spojuje a vznik tak podivn kombinace obou vazeb se suc
biti skazal bi.
Nepomrn astji ne svariantami u samotnch vazeb se setkvme svariantami ve
vyjden sloves, kter d tyto konstrukce. Ve skupin brevi VB1 VO VB2 VB3 MA KOS
pravideln odpovd tvar dcho slovesa infinitivn vazby tvaru slovesa vlatinskm
originle, u ostatnch brevi tomu tak nen vdy. Vtinou jde o tvary imperfekta
vbrevich skupiny VB1, zatmco skupina brevi blzkch VAT mv bu aorist nebo
dokonce l-ov perfektum. Mnohdy vak VB1 tlumo pesn nap. przentn tvar (hom. Sv.
ehoe VII.), zatmco skupina brevi VAT zcela voln uv imperfekta, kter vak
vznamov zapad do vty ijudiska suca ne poznae za latinsk text Judaeorum
corda Deum esse minime cognoscunt.
20.p65 233 04. 10. 04, 16:12

Ani vppad dalch zpsob pekladu infinitivnch vazeb se nevyskytuj dleit

rznoten. Infinitivnch vazeb, o nich meme prohlsit, e jsou vjednotlivch pamtkch
tlumoeny rznmi zpsoby je vcelm materilu zanedbateln mnostv, a proto nelze hovoit
o jakkoli vrazn zmn pekladatelsk techniky bhem textov tradice chhlah. homiletickch
text. Pokud se varianty vyskytuj, jde o zmnu vazby infinitivu sakuzativem vazbou
akuzativu sparticipiem a svt i men pesnost se rzn uitm zmnnch vazeb skupiny
brevi VB1 VO VB2 VB3 MA KOS a VAT PM MO DR ILL BAR. Pitom existuj varianty,
kdy se vtextologicky star skupin objevuje akuz. sparticipiem a vtextologicky mlad
skupin je akuzativ sinfinitivem, ale piblin stejn ast je i opan pomr vskytu tchto
vazeb. Jedinou vraznj tendenc je pesnj tlumoen uritch slovesnch tvar
vtextologicky star skupin brevi, a to pedevm u sloves dcch infinitivn vazby.
Peklad absolutn participiln konstrukce

Absolutn participiln vazba je polovtn konstrukce tvoen jmnem vnepmm pd
a snm kongruentnm participiem, kter byla obvykl ve starch indoevropskch jazycch
a jejm ekvivalentem ve staroslovntin je dativ absolutn. Tato vazba vak nikdy nebyla
jedinm zpsobem pekladu eckho genitivu absolutnho a vedle n se vyskytovaly
peklady pomoc vedlej vty i participia kongruentnho spodmtem hlavn vty.
Vcrkevnslovanskch pamtkch peloench zlatiny je velmi ast vskyt instrumentlu
absolutnho, kter vznikl npodobou latinskho ablativu absolutnho.
Vmaterilu je klasick staroslovnsk vazba dativu absolutnho zastoupena zhruba
stejn asto jako vazba instrumentlu absolutnho, co ukazuje na siln vliv latiny na
peklad.
Vppad absolutnch participilnch vazeb se stejn jako u infinitivnch vazeb vyskytuje
velmi mlo pekladovch variant. O nco astj ne u infinitivnch vazeb je varianta
sinstrumentlem absolutnm vjedn skupin rukopis jako nap. vhom. sv. ehoe I., kde je
latinsk text et quibusdam interpositis, hoc quod modo audistis adjunxit peloeno ve vech
brevich instrumentlem absolutnm eterimie meju poloenimi si ee ni ne sliaste priree
a pouze VB1 MA maj variantu sdativem absolutnm etrime medju poloenim ....
Stejn ast je i opan pomr variant jako vhom. sv. ehoe VI. latinsk text quod
nascituro Domino mundus describitur je instrumentlem absolutnm peloen ve VB1 VO
LJ ILL MA KOS to est roditi se hotecim gospodem vsa vselena napisaet se a
vostatnch brevich je na tomt dativ absolutn to est roditi se hotecu vsa vselena
napisaet se.
Zvltn pozornost je teba vnovat mstm, kde je absolutn participiln vazby uito
vchcsl. textu na mst, na kterm ji pedloha nem. Takov msta jsou velmi cenn pro
hodnocen pekladatelskch prostedk pouvanch hlaholity, nebo uit vazby na mst,
kde voriginlu nen, znamen, e tato vazba byla pekladatelem samostatn pouvan a
nebyla pouhou npodobou pedlohy.
Vhom. Origena III. (nelze vak zcela vylouit hypotetick vliv pedlohy eck - proti
tomu vak svd nkolik mst vte lekci, kter dokldaj peklad zlatiny. Nen vak mon
vylouit vliv jin pedlohy). Text ibant itaque parentes eius je ve vech brevich peloen
instrumentlem absolutnm iducima e roditelema ego. Analogick msto se nachz o
nkolik dk ne opt ve vech brevich vracajucima se roditelema ego se pekld
latinsk text reventerentur parentes cum infantulo Iesu.
20.p65 234 04. 10. 04, 16:12

Podobn jako u infinitivnch vazeb je i vppad absolutnch participilnch vazeb

nejastj variantou, kterou se li od sebe skupina textologicky starch brevi a skupina
kolem Vatiknskho ptho, tvar slovesa pesn napodobujc latinsk sloveso hlavn vty.
Take za latinsk perf. pass. turbatus est m VB1 VO VB3 LJ MA tvar tak tvar perf. pass.
smucen bist, zatmco vostatnch brevich teme aorist smuti se.
Zvr
Textologicky nejstar dochovan podoba pekladu homiletickch text vchhlah.
brevich svd o pomrn solidnch znalostech latiny i klasick staroslovntiny. Dobr
byla znalost lexikonu a vtina vznamov chybnch ekvivalent se do pekladu dostala
znepozornosti i vdsledku nepochopen syntaktickch vztah vlatinsk vt. Peklad
se vak neobeel ani bez nkolika zjevnch chyb, kter je mono objasnit pouze neznalost
vznamu danho latinskho vrazu. Mnohem astjch a zvanjch chyb se dopoutli
pekladatel na rovni syntaktick. Patrn je nedostaten zbhlost vrozpoznvn
specifickch syntaktickch konstrukc, co vedlo pi pekladu latinskch infinitivnch vazeb
kotrockmu tlumoen pomoc stejnch gramatickch tvar. Ztohoto dvodu t pevld
ji vnejstar doloen podob pekladu vskyt latinizujc konstrukce akuzativu
(nominativu) sinfinitivem, a to mnohdy i tam, kde uit tto vazby nedovoluje rekce
pslunho slovanskho slovesa. Podobn situace zejm nastala i u pekladu vazby
ablativu absolutnho, kde se velmi vrazn prosazuje latinizujc konstrukce instrumentlu
absolutnho napodobujc ablativ absolutn. Hlaholit vak povdomost o vznamu
zmnnch syntaktickch vazeb museli mt, o em svd velmi zdaile a se zejmm
porozumnm peloen pase. Siln vliv latiny na peklad je patrn zejmna na rovni
syntaktick, zatmco vlexikonu a morfologii se projevuj spe vlivy domcho jazyka, kde
se ji vnejstar doloen verzi pekladu mnohdy setkvme jak se slovn zsobou klasick
staroslovntiny, tak i svrazn domcmi (chorvatskmi) vrazy.
Pes etn vhrady novodobho filologa kpesnosti a sprvnosti peklad pozench
hlaholity je teba ctt jejich znalost klasick staroslovntiny i schopnost vytvoit a udrovat
normu slovanskho spisovnho jazyka a zvyklosti pi pekladu do nj.
Literatura
Blhov, E. 1993. Ke klasifikaci eskocrkevnslovanskch pamtek. Slavia 62: 427-442.
Fetkov, P. 1999. 40 homili na evangelia ehoe Velikho vcharvtskm crkevnslovanskm pekladu
ve srovnn spekladem eskocrkevnslovanskm. Slovo 47-49: 133-167.
Stankovska, P. 2001. Evangeln vere ped homiliemi vtemporlu charvtskohlaholskch brevi
13.-15. stolet, Slavia 70: 485-494.
Stankovska, P. 2002. Rekonstrukce charvtskohlaholskho homilie. Praha, Univerzita Karlova
vPraze. Disertan prce.
Tandari, J.L. 1976. Hrvatski glagoljai i staroslavenski jezik. Istra 14: 14-18.
Tandari, J.L. 1978. Staroslavenski jezik hrvatskih glagoljaa. Prilozi Zbornik radova VIII.
meunarodnog slavistikog kongresa, odranog u Zagrebu i Ljubljani 3.-9.IX 1978. Zagreb:
Znanstvena biblioteka Hrv.filolokog drutva, 5, 115-124.
Tandari, J.L. 1983. Crkvenoslavenska jezina norma u hrvatskoglagoljskom ritualu. Slovo 32-33:
53-83.
20.p65 235 04. 10. 04, 16:12

SAETAK
TEHNIKA HRVATSKOGLAGOLJSKOGA PRIJEVODA HOMILIJA
Homilije su u 17 hrvatskoglagoljskih brevijara 13.-15. st. posvjedoene u jedinstvenom prijevodu s

latinskoga na hrvatski crkvenoslavenski. U tekstovima je vidljivo i nekoliko revizija, a ne samo
oekivane promjene koje nastaju u procesu prepisivanja. Kasnije preradbe prijevoda, koje su utvrene
novom usporedbom s latinskim predlokom, pokazuju koja su se prevoditeljska sredstva rabila
kasnije ili na drugom dijelu hrvatskoga podruja. Otkriveni primjeri utjecaja lokalnog jezika na tekst
pak svjedoe o jaem prodoru mjesnoga govora u knjievni, crkvenoslavenski jezik. Prijevod sintaktikih
sveza (konstrukcija) svjedoi o jakom latinskom utjecaju na jezik hrvatskoglag. liturgijskih spomenika,
dok se na leksikoj razini tekst intenzivno kroatizira. Prepisivanjem tekstova tijekom vremena mijenjao
se ponajprije njihov leksiki sastav, dok je sintaksa ostala najveim dijelom nepromijenjena.
Klov slova: Homilie, infinitivn vazby, ablativ absolutn, instrumentl absolutn, dativ absolutn
Kljune rijei: homilije, infinitivne konstrukcije, ablativ apsolutni, instrumental apsolutni, dativ
apsolutni
20.p65 236 04. 10. 04, 16:12

Petar Bai
(Zagreb)
FRANJEVAKI SVECI XIII.-XV. STOLJEA

U HRVATSKOGLAGOLJSKIM KALENDARIMA
Kalendar spada meu veoma specifine dijelove misala i brevijara. Franjevci su, prihvativi
liturgiju rimskoga dvora, mnogo pridonijeli irenju te liturgije i knjiga u kojima je ona sadrana.
U ovom se radu, nakon nekih napomena o tovanju svetaca u kasnome srednjem vijeku, prati
prisutnost franjevakih svetaca XIII.-XV. st. u hrvatskoglagoljskim kalendarima.
Poetno sam se bio odluio za temu Kalendar u najstarijim hrvatskoglagoljskim

misalima, no brzo sam uvidio da su potrebne razliite predradnje da bi se ta tema obradila
kako treba.1 Stoga sam opseg teme suzio i uzeo naslov Franjevaki sveci XIII.-XV. stoljea
u hrvatskoglagoljskim kalendarima.
I. Iz povijesti tovanja svetaca u kasnome srednjem vijeku

Premda je kalendar veoma karakteristian dio odreene liturgijske knjige, u zakljuivanju
treba biti oprezan jer nam danas nije lako imati tonu predodbu kako su se utjecaji irili iz
jednih krajeva na druge. U svakom sluaju, sa tovanjem svetaca bilo je znatno drukije
nego danas. Zato je korisno podsjetiti na najznaajnije injenice koje su prethodile stvaranju
dananjega svetakog kalendara Crkve rimskoga obreda.
U 13. stoljeu u samom su Rimu u isto vrijeme postojala barem 3 razliita kalendara: 1. u
Lateranskoj bazilici, 2. u bazilici sv. Petra i 3. u papinskoj kuriji. Zaslugom franjevaca koji za
svoj red prihvaaju knjige papinske kurije, pa tako i kalendar, te se knjige postupno ire po
cijeloj Crkvi rimskoga obreda. One, a s njima i kalendar, ne stiu meutim u sve krajeve u isto
vrijeme, a jo je vjerojatnije da ni kasnije promjene ne ulaze svugdje istodobno. To moemo
rasvijetliti s nekoliko podataka iz povijesti tovanja svetaca.2
Crkvena je hijerahija uvijek bdjela nad tovanjem svetaca - da ono bude u skladu s
autentinom kranskom vjerom. U prvom tisuljeu to su inili mjesni biskupi, a ponekad
1
Jednu od takvih predradnji obavio je djelatnik Staroslavenskog instituta u Zagrebu Ivan Bakmaz, koji je
popisao po datumima sanktoreme hrvatskoglagoljskih kalendara do kraja XV. stoljea. Sa zahvalnou
spominjem da sam tu grau dobio na raspolaganje za ovaj rad i tako mi je u mnogome posao bio olakan.
Ta se graa priprema za objavljivanje, a u planu je i cjelovita obrada hrvatskoglagoljskoga kalendara.
2
Vie o tome moe se nai u lanku Bai 1999.
21.p65 237 04. 10. 04, 16:13

238 Petar Bai
su intervenirale i pokrajinske sinode donosei upute ili odredbe ili pak odobravajui nova
tovanja. Prvi znakovi postupka papinske kanonizacije javljaju se tek krajem 10. st.
Pri kraju 11. st. u odreenim crkvenim krugovima nastaje miljenje da nitko ne moe biti
kanoniziran bez papine vlasti, a i sami e pape od Aleksandra III. sve vie biti toga uvjerenja.
Kanonizacija pridrana papi postat e zakonom tek 1234., kada u dekretale Grgura IX. ulazi
izjava Aleksandra III. Sine papae licentia non licet aliquem venerari pro sancto, i to je za
opu Crkvu prva odredba koja kanonizaciju pridrava papi. Taj je zakon imao dokinuti praksu
biskupske kanonizacije, no to se nije postiglo odjedanput. Tek e Urban VIII. (1623.-1644.)
nizom pravnih mjera provesti u praksu to da ne bude novih tovanja bez doputenja Rima.
U meuvremenu se s jedne strane usavrava postupak kanonizacije, a s druge iri
praksa doputenja ogranienog tovanja prije nego se zavri kanonizacija ili ak i prije nego
se ona formalno zapone. To e doputenje ogranienog tovanja u jednom asu biti
nazvano beatifikacijom.
Temelje shvaanju kanonizacije postavio je u 13. st. Inocent IV. (1243.-1254.). On polazi
od pretpostavke da svi kanonizirani sveci moraju biti tovani te precizira to je kanonizacija,
koji su joj uinci, tko ima vlast kanonizacije i koji su za nju uvjeti. Kanonizacija je za njega
iskljuivo papino pravo jer samo on ima jurisdikciju nad cijelom Crkvom i moe naloiti svim
vjernicima da tuju nekog slugu Bojega kao sveca. Privatno se mogu upuivati molitve i
onima koji nisu kanonizirani, ali se ne moe slaviti blagdan s obrascem za misu i asoslov jo
nekanoniziranoga sluge Bojega.
Dekretali Grgura IX. iz 1234. zabranjuju bilo kakvo javno tovanje sluge Bojega pro
sancto bez odobrenja Svete stolice, no kako jo nije bilo razlikovanja izmeu blaen i
svet, naglasak je zabrane stavljan na javno; tovati nekoga slugu Bojega i zazivati ga
kao zagovornika moglo se privatno.
Tijekom 14. st. poinju se razlikovati atributi sveti i blaeni (do tada se govorilo i
jedno i drugo za sluge Boje bez razlike). Atribut sveti poinje se pridravati za kanonizirane
svece, a blaeni ostaje za one za koje nije provedena papinska kanonizacija, a iskazuje im
se posebno tovanje. U praksi je to trebalo znaiti da su se samo sveti smjeli slubeno
tovati i imati vlastito liturgijsko slavlje. Mjesne Crkve i redovnike obitelji to su do 16. st.
razliito tumaile. Premda su zakon i njegovo tumaenje od strane kanonista jasno zabranjivali
svako novo tovanje koje nije dopustila Sveta stolica, nova e se tovanja i dalje pojavljivati
u cijeloj katolikoj Europi. Redovnici su esto tumaili da ne potpadaju pod zabranu ako
sluge Boje iz svoje ustanove tuju kao blaene premda su tada jo uvijek atributi sveti i
blaeni upotrebljavani istoznano. U drugoj polovici 14. st. naglasak se zabrane pomie
prema pro sancto: izbjegavajui naslov sanctus za one koji nisu kanonizirani od strane
Svete stolice i nazivajui ih blaenima, poinje se tumaiti da se ne kri zakon ako im se
iskazuje javno tovanje, slino kanoniziranima. Tako se dolo do toga da su nastale razliite
slube i za blaene.
Takvo tumaenje meutim izriito osporava Urban V. (1368.). On kori redovnike to kre
zakon time to javno proglauju blaenima pokojnike i pridaju im tovanje koje je pridrano
kanoniziranim svecima.
Kako god bilo, tu je poetak razlikovanja izmeu svetih i blaenih, a taj e se proces
nastaviti u sljedeim stoljeima. S vremenom blaenom se poinje nazivati osoba koja je
umrla na glasu svetosti i predmet je samo privatnog tovanja.
Tek Siksto IV. (1471.-1484.) pojam blaeni povezuje s javnim crkvenim tovanjem i
tako mu daje pravno znaenje. To je prvo slubeno povezivanje atributa blaeni s javnim
21.p65 238 04. 10. 04, 16:13

Franjevaki sveci XIII.-XV. stoljea u hrvatskoglagoljskim kalendarima 239
crkvenim tovanjem, a taj e se izraz ubudue upotrebljavati u papinskim odobrenjima

ogranienog tovanja (beatifikacija).
Da je uz prouavanje kalendara potrebno prouiti i crkvene prilike, pokazat e i ovaj
primjer. Hrvatski franjevci treoredci glagoljai postoje u Hrvatskoj barem od 1235., ali kao
redovnika zajednica djeluju tek u 14. i na poetku 15. stoljea (imaju pokrajinskog poglavara),
a god. 1473., udruivanjem razliitih pokrajina, postaju provincija. Jo meutim nisu bili
povezani s lanovima buduega treega samostanskog reda u drugim krajevima, npr. u
Italiji. Sve to treba imati na umu pri pokuajima da se prepoznaju utjecaji jednih krajeva ili
redovnikih zajednica na druge.
I jo neto: sve rukopisne liturgijske knjige koje su nam danas poznate unikati su, nije
poznato vie istih prijepisa. Tako je u susjednim crkvama u istom gradu istodobno mogla
biti razliita liturgijska praksa.
II. Franjevaki sveci XIII.-XV. stoljea u hrvatskoglagoljskim kalendarima

Pri odreivanju provenijencije hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga redovito se vano
mjesto pridaje prisutnosti ili neprisutnosti pojedinoga sveca u njima. Za ovu zgodu donijet
emo sve franjevake svece XIII.-XV. st. koji dolaze u hrvatskoglagoljskim kalendarima, s
osnovnim podacima o svakome, a u dodatku i one koji ne dolaze u hrvatskoglagoljskim
kalendarima toga doba, ali mogu posluiti za daljnje prouavanje franjevakog elementa.3
To je korisno stoga to se poetak liturgijskog tovanja ne mora uvijek poklapati sa
slubenom kanonizacijom.
Kratice
BS = Bibliotheca Sanctorum
MF = Martyrologium Franciscanum, 2. izd.4
Glagoljski izvori (kronolokim redom): 01MVat4 = 4. vatikanski misal, 14. st.; 02BrPm = Pamanski
brevijar, 14. st.; 03MOxf 349 = Oxfordski misal 349, 14. st.; 04BrVat5 = Vatikanski brevijar (I. dio),
sredina 14. st.; 05PsPar = Pariki kodeks (zbornik), 14. st.; 06MOxf 373 = Oxfordski misal MS 373,
14. st.; 07MKop = Kopenhagenski misal, kraj 14. st.; 08BrLab = Ljubljanski brevijar, kraj 14. st. (Ms
161); 09BrAc = Dio brevijara (HAZU III c 12), 1384. (?);10CPar = Pariki zbornik, 1375. (Slave
73); 11MBerl = Berlinski misal, 1402.; 12MHrv = Hrvojev misal, 1404.; 13BrDrag = Draguki
brevijar, 1407.; 14MRo = Roki misal, 1420.; 15MLab 162 = Ljubljanski (Beramski) misal 162, 15.
st.; 16MVat8 = 8. vatikanski misal, 1435.; 17BrMos = Moskovski brevijar, oko 1442.-43.; 18BrD
215 = Rimski brevijar D 215, 15. st.; 19MLab 164 = Ljubljanski misal 164, 15. st.; 20BrLab2 =
Ljubljanski brevijar 163a/2, 15. st.; 21BrMav = Brevijar popa Mavra, 1460.; 22BrVat19 = 19. vatikanski
brevijar, 1465.; 23BrBrib = Bribirski brevijar, 1470.; 23aMR1474 = Missalis Romani editio princeps
(1474); 24MPt = Misal prvotisak, 1483.; 25BrVinod = Vinodolski brevijar, 1485.; 26BrKos =
Kosinjski brevijar, 1491.; 27BrBar = Baromiev brevijar, 1493.; 28MSenj = Senjski misal, 1494.;
29BrN2 = Novljanski drugi brevijar, 1495.; 30MModr = Misal Pavla Modruanina, 1528.; 31MKo
= Misal Hruacki, 1531.
3
U svojoj glasovitoj studiji The Origins of the Modern Roman Liturgy (London 1960) J. Van Dijk
objavio je cijeli franjevaki kalendar iz 1255. (130 imena svetaca). Ta mi studija nije dostupna pa
podatke navodim prema: M. Righetti, Manuale di storia liturgica, II, 31969, 413, bilj. 2. Taj bi kalendar
zacijelo mogao posluiti kao polazite za prouavanje ove teme.
4
Podatke o toj knjizi navodim prema: Calendarium commune trium familiarum franciscalium iuxta
celebrationum gradum dispositum, u: Acta Ordinis fratrum minorum (Rim) 90/1971, 6, 333-341.
21.p65 239 04. 10. 04, 16:13

240 Petar Bai
S. Dominicus, presbyter, Ordinis Praedicatorum Fundator. Umro 6. kolovoza 1221.,

kanoniziran 1234. i u rimski kalendar upisan najprije na 5. 8., a od 1558. na 4. 8. Zbog
osobitoga prijateljstva izmeu Franje i Dominika, Dominika posebno tuju i franjevci. (Usp.
BS IV, 692-734.): - 5.8. Dominika is: 01MVat4, 04BrVat5, 05PsPar, 08BrLab, 10CPar, 12MHrv;
13BrDrag, 14MRo, 15MLab 162, 16MVat8, 17BrMos, 20BrLab2, 21BrMav, 22BrVat19,
23aMR1474, 24MPt, 25BrVinod, 29BrN2, 31MKo;
Duminika: 02BrPm, 26BrKos, 28MSenj, 30MModr;
Domenika: 19MLab 164;
4.7.(!) Dominika: 08BrLab, 13BrDrag, 29BrN25.
S. Franciscus Assisiensis, diaconus, trium Ordinum inclytus Fundator. Umro uveer 3. 10.
1226. Kanoniziran 1228. i odmah upisan u rimski kalendar. - 4.10. franiska: 01MVat4, 02BrPm,
03MOxf 349, 04BrVat5, 05PsPar, 06MOxf 373, 07MKop, 08BrLab, 10CPar, 11MBerl, 12MHrv,
13BrDrag, 14MRo, 15MLab 162, 16MVat8, 17BrMos, 18BrD 215, 19MLab 164, 20BrLab2,
21BrMav, 22BrVat19, 23BrBrib, 23aMR1474, 24MPt, 25BrVinod, 26BrKos, 27BrBar, 28MSenj,
29BrN2, 30MModr, 31MKo.
11.10. Oktava s(ve)t(a)go Franiska: 10CPar, 12MHrv, 17BrMos, 24MPt, 27BrBar, 31MKo.
Dedicatio Patriarchalis Basilicae S. Francisci, Assisii. U baziliku preneseno tijelo sv. Franje
25. 5. 1230. Usp. MF 193-194; BS V, 1096 ss. - 24.5.: Prnesenie sgo Franiska: 03MOxf 349,
05PsPar, 07MKop, 08BrLab, 13BrDrag, 18BrD 215, 22BrVat19, 25BrVinod, 26BrKos, 29BrN2;
Franika: 23BrBrib;
Franciska: 24MPt;
25.5. Prnesenie Franiska: 04BrVat5, 06MOxf 373, 10CPar, 12MHrv, 14MRo, 15MLab 162,
16MVat8, 17BrMos, 20BrLab2, 27BrBar, 28MSenj, 30MModr, 31MKo;
Prenesenie sv. Dominika (!): 17BrMos.
Impressio Stigmatum S. Francisci. udo (1224.) slubeno potvreno i odobren liturgijski spomen
1304., 1585., 1615. G. 1585. spomen se upisuje u rimski kalendar, 1602. ukida, a 1615. ponovno
uvodi. Usp. BS V, 1059. - 17.9. Pritie ran6 svetago franiska: 27BrBar, 28MSenj, 29BrN2, 30MModr;
Prazdnik6 ran6 Franiska: 31MKo.
S. Antonius de Padua (Patavinus), presbyter et Ecclesiae doctor, I Ordinis. Umro 13. 6. 1231.
u Padovi, kanoniziran ve sljedee, 1232. g. tovanje se brzo irilo, usporedo s liturgijskim
ureenjem secundum consuetudinem Curiae Romanae to su ga promicali franjevci. Usp.
BS II, 156-188. - 13.6. Antoni is. reda male bratie: 01MVat4, 02BrPm, 04BrVat5, 05PsPar,
06MOxf 373, 07MKop, 08BrLab, 10CPar, 11MBerl, 12MHrv, 14MRo, 15MLab 162, 16MVat8,
18BrD 215, 20BrLab2, 21BrMav, 22BrVat19, 24MPt, 25BrVinod, 26BrKos, 27BrBar, 29BrN2,
30MModr;
Antona: 03MOxf 349, 17BrMos, 19MLab 164, 23BrBrib, 28MSenj, 31MKo;
Antonie: 13BrDrag.
20.6. Okt(a)va s(veta)go Antona: 27BrBar, 30MModr, 31MKo.
15.2. Prenesenie Antona is reda m(a)l(i) du(pl6): 25 BrVinod, 27BrBar, 30MModr.
S. Elisabeth de Hungaria, regina, III Ordinis (?). Umrla 17.11. 1231., kanonizirana 1235., u
rimski kalendar upisana 1670. na 19. 11. (dan pokopa). Zatitnica Treega reda. - 19.11.
Elisaveti: 01MVat4, 23BrBrib, 25BrVinod, 26BrKos, 28MSenj;
5
Dominik ovdje dolazi zabunom umjesto Domicija (usp. Panteli 1979, str. 45). Tako bi moralo biti i za
druga dva brevijara.
21.p65 240 04. 10. 04, 16:13

Elizabti kcere krala ugrskogo: 02BrPm, 05PsPar, 08BrLab, 11MBerl, 17BrMos;

Elizabeti: 03MOxf 349, 10CPar, 07MKop, 09BrAc, 12MHrv, 13BrDrag, 14MRo, 15MLab 162,
16MVat8, 18BrD 215, 20BrLab2, 22BrVat19, 23aMR1474, 27BrBar, 29BrN2;
Elisabeti: 04BrVat5;
Elezabti: 19MLab 164, 24MPt;
Elizabete: 30MModr;
Elisavete: 31MKo.
S. Clara Assisiensis, virgo, omnium Clarissarum mater. Umrla 11. 8. 1253., kanonizirana
1255. i spomen odmah stavljen u rimski kalendar na 12. 8.; danas spomen 11. 8. Usp. BS III,
1201-17. - 12.8.: Klari dvi: 01MVat4, 02BrPm, 03MOxf 349, 04BrVat5, 05PsPar, 06MOxf 373,
07MKop, 08BrLab, 11MBerl, 12MHrv, 13BrDrag, 14MRo, 15MLab 162, 16MVat8, 18BrD 215,
19MLab 164, 20BrLab2, 21BrMav, 22BrVat19, 23BrBrib, 23aMR1474, 25BrVinod, 26BrKos,
27BrBar, 28MSenj, 29BrN2, 30MModr;
Klare: 10CPar, 17BrMos, 24MPt, 31MKo.
Translatio S. Clarae (1260.). - 2.10.: Prenesenie sv. Klari dv.: 18BrD 215, 25BrVinod, 27BrBar,
28MSenj, 29BrN2;
Prensenie: 30MModr, 31MKo.
Ss. Berardus, presbyter, et quatuor socii, martyres, I Ordinis. G. 1219. poslani kao misionari u
Maroko i tamo pogubljeni 1220. (prvomuenici Reda). Kanonizacija traena ve 1331., a kanonizirani
1481. proirenjem tovanja. Usp. MF 20; BS II, 1271-72. - 16. 1. Berarda i druini ego: 31MKo.
B. Aegidius Assisiensis (de Assisio), religiosus, I Ordinis. Umro 23. 4. 1262. tovanje
potvreno 1777. Usp. MF 152; BS IV, 960. Iz roda sv. Franje, tovanje u Redu veoma
raireno. - 23. 4. Edi a 30MModr 6 .
S. Ludovicus IX, rex, III Ordinis. Umro 25. 8. 1270., kanoniziran 1297. i odmah upisan u rimski
kalendar. - 27.8.: Lodovika krala franakoga is: 01MVat4, 02BrPm, 06MOxf 373, 07MKop,
14MRo, 15MLab 162, 18BrD 215, 20BrLab2, 21BrMav, 22BrVat19, 25BrVinod, 29BrN2;
Ludovika: 19MLab 164.
26.8.: Lodovika is krala Francie: 03MOxf 349, 08BrLab, 10CPar, 12MHrv, 13BrDrag, 23BrBrib,
24MPt, 27BrBar, 28MSenj, 30MModr;
25.8.: Lodovika krala franakoga: 04BrVat5, 16MVat8, 26BrKos, 31MKo.
Ludovika: 11MBerl.
Ludovicus Tolosanus. Umro 19. 8. 1297., kanoniziran 1317. Usp. BS VIII, 300-307. - 19.8.:
Lodovika bs is: 01MVat4, 02BrPm, 03MOxf 349, 04BrVat5, 06MOxf 373, 07MKop, 08BrLab
161, 10CPar, 11MBerl, 12MHrv, 13BrDrag, 14MRo, 15MLab 162, 18BrD 215, 20BrLab2,
22BrVat19, 23BrBrib, 23aMR1474, 24MPt, 25BrVinod, 26BrKos, 27BrBar, 28MSenj, 29BrN2,
30MModr, 31MKo;
Ludovika: 19MLab 164, 21BrMav.
26. 8. I okt(a)va Lodovika bs is: 27BrBar...7
S. Bonaventura, episcopus et Ecclesiae doctor, I Ordinis. Umro 15. 7. 1274. tovanje se
poelo iriti odmah nakon smrti, a franjevci ga smatrali blaenim. Kanoniziran 1482. i
6
Taj svetac dolazi samo ovdje. U istom misalu dolazi slino ime na 11. 1.: , a u 09BrAc istoga dana
susreemo e ida.
7
Oktavu sv. Ljudevita biskupa zapazio sam samo u Baromievu brevijaru, i to nakon to sam dovrio prikupljanje
grae te mi nije bilo mogue iznova pregledati sve izvore. Vjerojatno se ta oktava pojavljuje jo negdje.
21.p65 241 04. 10. 04, 16:13

242 Petar Bai
odmah upisan u rimski kalendar na 2. nedjelju u srpnju, a 1568. na 14. 7. Usp. BS III, 239-283.
- 3.7.: Vidimo b(u)di da se ini oficii s(ve)t(a)go Bonaventure bs. is reda male br(a)te vazda
n(e)dlju 2. ijul. du(pl6) veli. i da mu se ini oktava: 27BrBar;
Bonavintura bs is 2. n(e)dlju ijul : 29BrN2;
14.7.: Bonavintur bs is. mlh brt. redu: 30MModr.
S. Ivo de Britania. Umro 19. 5. 1303., progl. svetim 19. 5. 1347. Usp. BS VII, 997-1002.8 - 27.10.
Ivana is: 04BrVat5;
Vonisa: 25BrVinod;
Vonia is: 27BrBar, 30MModr;
Vinisa: 28MSenj;
Ivonia: 29BrN2,9 31MKo.
S. Elzearius (Eleazarius, Elizarius, Alziarius) de Sabran, dux, III Ordinis. Umro 27. 9. o. 1323.,
kanoniziran 1371. Usp. MF 378; BS IV, 1155-1157. - 27.9. Eliazara: 04BrVat5;
Elzeari is: 27BrBar, 29BrN2,10 31MKo;
Eleazara: 23aMR1474, 28MSenj.
S. Bernardinus Senensis, presbyter, I Ordinis. Umro 20. 5. 1444., kanoniziran 1450., upisan
u rimski kalendar 1657. Usp. BS II, 1294-1321. - 20.5. Brnardina is. reda male brate: 02BrPm,11
03MOxf 349, 13BrDrag, 15MLab 162, 20BrLab2, 22BrVat19, 25BrVinod, 26BrKos, 27BrBar,
28MSenj, 29BrN2, 30MModr;
Brnarda: 21BrMav;
Bernardina: 31MKo.
17.5. Prenesenie s(ve)t(a)go Brnardina is: 27BrBar, 29BrN2, 30MModr.
27.5. Okt(a)va s(veta)go Brnardina: 27BrBar, 30MModr.
Dedicatio Patriarchalis Basilicae S. Mariae Angelorum, Assisii. Spomen 2. 8. Usp. MF 290-291;
BS V, 1052 ss. - 2.8.: Krcenie crkve ste marie v asii: 27BrBar, 30MModr.
III. Zakljune napomene

U uvodnom je dijelu spomenuta vanost kalendara za prouavanje pojedine liturgijske
knjige, ali je upozoreno i na potrebni oprez. Ovdje treba jo istaknuti neka ogranienja
vezana za ovaj rad. Zbog opsenosti teme nije bilo mogue obaviti sve kako bi inae
trebalo. Za popis svetaca u pojedinom kalendaru oslonio sam se u dobroj mjeri na rad
Ivana Bakmaza (v. bilj. 1), a sm sam kontrolirao u originalima koji su mi bili dostupni. Zbog
8
Latinsko ime preuzeto iz Calendarium commune (v. bilj. 4). Tu se navodi da je pripadnik Treega
franjevakog reda te da je kanoniziran 1347. (str. 342). BS donosi vie svetaca pod istim ili slinim
imenom, no ni za jednoga ne navodi da je franjevac. Nije jasno zato je u glagoljskim kalendarima
spomen 27. 10.
9
Naknadno dodano.
10
Naknadno dodano u kalendar. Napominjem da sam popis svetaca preuzeo iz rada Ivana Bakmaza (v.
bilj. 1) i samo sam djelomice i sm kontrolirao prema originalu. Zapravo bi sve trebalo kontrolirati
prema originalu jer na fotokopiji se slabije raspoznaju naknadni dodaci.
11
Znamo li da je Bernardin umro 1444., moramo zakljuiti da je u svim kalendarima koji su stariji od te
godine kalendar naknadno dodan. To nisam mogao provjeriti u originalima.
21.p65 242 04. 10. 04, 16:13

21.p65 243 04. 10. 04, 16:13

244 Petar Bai
specifinosti ove grae zavrno bi itanje u cijelosti moralo biti iz originala jer su posebice
u kalendaru esta naknadna dodavanja, a to je na kopiji tee raspoznati. Isto tako, u
kalendaru se esto liturgijska posebnost oznauje crvenom bojom, a to na kopiji najee
nije prepoznatljivo.
Da bi slika franjevakog elementa bila potpuna, trebalo bi ukljuiti sve podatke koji su za
ovu temu zanimljivi: uz oktave i prijenose, i sve naznake o stupnju sveanosti, a to bi
praktiki znailo pregledati sve kalendare u cijelosti. Kad bi mi to u ovom asu bilo i mogue,
mislim da rezultat ne bi bio razmjeran uloenom trudu. Energija bi se mnogo bolje iskoristila
u cjelovitoj obradi kalendara.
Sljedee je ogranienje to usporedo s kalendarom nije praen i sanktoral, ali to bi jo
vie nadilazilo okvire ovog rada. Da sada ovaj rad iznova poinjem, poneto bih drukije
birao varijante koje treba registrirati. Uza sve to, mislim da se ovaj rad pokazao opravdanim
i da, uz skromni vlastiti doprinos, moe potaknuti zanimanje za ovu temu i barem malo
dodatno potaknuti cjelovitu obradu hrvatskoglagoljskog kalendara.
Umjesto daljnjeg komentara onoga to proizlazi iz prikupljene grae, donosim tablicu
franjevakih sanktorema prema pojedinim izvorima. Mislim da to ve samo od sebe govori
mnogo. Izvore sam poredao kronoloki prema zasad openito prihvaenom miljenju, i prema
tome su oznaeni brojevima od 1 do 31. Nadam se da e i ovaj rad unijeti neto novoga svjetla
i u tom pogledu: ili dosadanje znanje dodatno potvrditi ili postaviti nova pitanja.
Meu izvore poredane kronolokim redom stavio sam, pod br. 23a, Missalis Romani
editio princeps 1474. To moe pomoi boljem razlikovanju rimskoga od specifino
franjevakoga.
Dodatak: Franjevaki sveci XIII.-XV. stoljea kojih nema u glagoljskim kalendarima

S. Rosa de Viterbo, virgo, III Ordinis. Umrla 6.3.1251. Kanonizirana 1610. proirenjem tovanja.
Spomen na 4. 9. (dan prijenosa tijela). Usp. MF 85; BS XI, 413-425.
S. Agnes Assisiensis, virgo, II Ordinis. Sestra sv. Klare. Umrla 16. 11. 1253. tovanje dosta
raireno ve na kraju 13. st., a slubeno odobreno tek 1752. na 16. 11., proirenjem tovanja. Usp. MF
442; BS I, 369-374. Danas u rimskom kalendaru 19. 11.
B. Lucensis seu Luchesius, III Ordinis. Prvi franjevac treoredac, umro 28. 4. 1260. tovanje
potvreno 1697. Usp. MF 157; BS VIII, 230-234. Spomen 28. 4.
Bb. Salomea et Cunegundis, virgines, II Ordinis: B. Salomea umrla 17. 11. 1268. tovanje potvreno
1672. (usp. MF 443; BS XI, 589-590); B. Cunegundis, kraljica Poljske, umrla 25. 7. 1292. tovanje
potvreno 1690. God. 1715. proglaena zatitnicom Poljske i Litve (usp. MF 273; BS IV, 400-401).
Spomen obiju 24. 7.
B. Agnes de Praga, virgo, II Ordinis. Umrla oko 6. 3. 1280./83., tovanje potvreno 1874. Usp.
MF 80; BS I, 374-375. Spomen 18. 1.
Cunegundis (1292.), v. Salomea (1268.)
S. Margarita de Cortona, poenitens, III Ordinis. Umrla 22. 2. 1297. tovanje zapoelo ubrzo
nakon smrti, a 1515. doputeno liturgijsko slavlje u gradu Cortoni i u biskupiji, a 1623. odobrenje
proireno na franjevaki red. Uvrtena u martirologij 1715., a kanonizirana 1728. Spomen 22. 2. Usp.
MF 69; BS VIII, 768. Danas spomen 16. 5.
Bb. Iolenta (Helena, Iolanda, Jolenta) de Polonia et Ludovica de Sabaudia, ducissae, religiosae, II
Ordinis. B. Jolenta, vojvotkinja Poljske, umrla 11. 6. 1298. tovanje poelo odmah nakon smrti,
potvreno 1827. (usp. MF 217; BS VII, 858); B. Ludovica, vojvotkinja savojska, umrla 24. 7. 1503.;
tovanje potvreno 1839. (usp. MF 273; BS VIII, 297). Spomen se slavio na razliite datume - u
franjevakom redu 1. 10.
21.p65 244 04. 10. 04, 16:13

B. Angela de Fulgineo, religiosa, III Ordinis. Umrla 4. 1. 1309., tovanje u Bologni i u franjevakom
redu slubeno odobreno 1701. Usp. MF 6; BS I, 1185-1190.
B. Raymundus Lullo, martyr, III Ordinis. Umro 29. 6. 1316., tovanje potvreno 1763. Usp. MF
240; BS VIII, 372-375. Spomen 30. 6.
S. Conradus de Placentia, eremita, III Ordinis. Umro 19. 2. 1351., tovanje potvreno 1515. za
biskupiju Sirakuzu, 1544. proireno na Siciliju, a 1625. na cijeli franjevaki red (usp. MF 65; BS IV,
212-216).
S. Nicolaus Taveli, presbyter, et socii, martyres Palaestinenses. Nikola Taveli i tri njegova druga
podnijeli su muenitvo u Jeruzalemu 14. 11. 1391. tovanje potvreno od 15. st. G. 1889. potvreno
tovanje za Nikolu, a 1966. i za tri njegova druga. 1967. blagdan proiren za cijeli franjevaki red (na
17. 11.). Kanonizirani 1970. (usp. AAS 62/1970, 488; MF 439; BS XII, 148-151).
B. Angelina de Marsciano, religiosa, III Ordinis. Umrla 14. 7. 1435. G. 1492. prijenos tijela, a
tovanje potvreno 1825. Usp. MF 261; BS I, 1231-1232.
S. Coleta de Corbeia, virgo, II Ordinis. Umrla 6. 3. 1447. tovanje potvreno 1740., kanonizirana
1807. (od tada spomen 7. 2., do tada bio 6. 3.).
S. Catharina de Bononia, virgo, II Ordinis. Umrla 9. 3. 1463. tovanje se irilo odmah nakon smrti,
a slubeno ga odobrio, nakon viestrukih zahtjeva, Klement VIII, tek 1712. meu svece je uvrtava
Klement XI. stavljajui spomen na 9. 3. (usp. MF 89; BS III, 980-982). Danas spomen 9. 5.
Omnes Sancti Seraphici Ordinis. 29. 11., na dan potvrenja Pravila (1223.). Usp. MF 458.
Literatura
Bai, P. 1999. tovanje blaenih danas. Problemi i perspektive. Bogoslovska smotra 69/1: 57-71.
Grabar, B. 1984. Tiskani glagoljski Baromiev brevijar. Slovo 34: 159-180.
Gregov, Lj. 1952. Kalendar prvog tiskanog glagoljskog misala. Izvadak iz doktorske disertacije Prvi
tiskani glagoljski misal. Zagreb.
Hrboka, R. 1953-56. Il Calendario del Codice Vaticano Illir. 5, 6. Analecta Tertii Ordinis Regularis
Sancti Francisci 24, vol. 6: 889-924. 1122-38.
Kukalj, D. 1936. Glagoljski misal Tome arhiakona senjskoga. Croatia Sacra 6: 112-173.
Panteli, M. 1957. Kronoloki elementi u Rokom misalu. Slovo 6-8: 263-277.
Panteli, M. 1976. Pashalne tabele i datiranje glagoljskih kodeksa. Slovo 25-26: 273-293.
Panteli, M. 1979. Kalendar II. novljanskog brevijara iz 1495. god. Slovo 29: 31-82.
Panteli, M. 1998. Kulturnopovijesni sastav glagoljskih sanktorala i kalendara od 13. do 15. stoljea.
Senjski glagoljaki krug 1248.-1508. Zbornik..., Zagreb, 139-153.
tefani, Vj. 1951. Jedna hrvatskoglagoljska inkunabula iz godine 1491. Prilog izuavanju glagoljakog
kalendara. Rad JAZU 285: 53-93 + 12 slika.
Tandari, J. 1977. Franjevaki element u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama. Hrvatskoglagoljska
liturgijska knjievnost, Zagreb, 36-40.
RIASSUNTO
I SANTI FRANCESCANI DEI SECOLI XIII-XV NEI CALENDARI

CROATO-GLAGOLITICI
In questo lavoro lA., dopo alcune osservazioni preliminari sul culto dei santi nel tardo medioevo,
riporta tutti i santi francescani dei secoli XIII-XV con dati elementari su ognuno, sopratutto riguardanti
il loro culto.
Segue poi la presenza dei singoli santi nelle fonti, elencandole sempre in ordine cronologico (14
messali e 17 breviari). Infine tutto il materiale viene presentato su una tabella per vedere meglio il
21.p65 245 04. 10. 04, 16:13

246 Petar Bai
risultato ottenuto. Presenza o non presenza dei singoli santi e altre varianti offrono elementi per
studiare interdipendenze tra le singole fonti.
E un modesto contributo a una migliore conoscenza dei libri croato-glagolitici. Ma vuole anche, e
sopratutto, stimolare ulteriori indagini, auspicando possibilmente un completo studio del calendario
croato-glagolitico.
Kljune rijei: franjevaki sveci, 13.-15. st., hrvatskoglagoljski kalendari
Parole chiave: i santi francescani, i secoli XIII-XV, i calendari croato-glagolitici
21.p65 246 04. 10. 04, 16:13

Mile Bogovi
(Gospi)
OKOLNOSTI POJAVE I RAZVOJA GLAGOLJICE NA

HRVATSKOM PODRUJU DO 1248. GODINE
Autor najprije iznosi neke slabe toke irilometodske teorije o nastanku glagoljice. to se tie
pojave i irenja glagoljice i staroslavenskog bogosluja u Hrvatskoj, njegova je temeljna teza da
jedno i drugo ima bizantske korijene, ali je stjecajem povijesnih okolnosti dolazilo pod zapadni
crkveni i dravni utjecaj, to je bilo presudno za njihov razvoj. U tom rastu, nakon kriza u vrijeme
Splitskih sabora 925./28. i crkvenog raskola sredinom 11. stoljea, sredinom 13. stoljea nastaje
vrijeme uzleta kada papinstvo prepoznaje u jednome i drugome pogodno sredstvo za uniju
pravoslavnih Slavena s katolikom Crkvom.
Najrairenije je miljenje da je hrvatski glagolizam grana opeslavenskog glagolizma, tj.

da on pripada opeslavenskoj glagoljskoj batini iz koje i on vue korijene, premda je svima
jasno da u odnosu na jainu i teinu te hrvatske grane, kao i na njezine plodove, da ona
toliko nadilazi sve druge grane da se to slavensko stablo moe jako teko drati uspravnim
ako ga ne podboimo izvanrednim konstrukcijama. Ovdje u pokuati potraiti razloge za
jednu drugu tezu, tj. da slavenski glagolizam ima svoje korijene u hrvatskom glagolizmu,
odnosno da njegove grane imaju svoje korijene u hrvatskom deblu. U manjoj mjeri se to
moe rei za staroslavensko bogosluje jer ono nije vezano samo na glagoljicu nego pa
ak i u veoj mjeri i na irilicu. Ne mogu rei da za postavljenu tezu ve sada postoje
dovoljno jaka obrazloenja, ali sam uvjeren da bi daljnja prouavanja na toj crti uvelike
obogatila i proirila nae poznavanje hrvatskog glagolizma kao i glagolizma openito.
1. Moe li slabo slavensko glagoljsko deblo drati bremenitu granu hrvatskog

glagolizma?
Svima je jasno da je glavnina glagoljskih spomenika svojim nastankom vezana uz hrvatsko
tlo i to ponajvie na hrvatski sjeverozapad.1 Ti neprenosivi spomenici najsigurnija su
potvrda gdje je glagoljica bila u uporabi.2 Neki su u novije vrijeme poetke glagoljskog
1
Fui, B., 1982., 2.
2
Bogovi, M., 2002., 29-30.
22.p65 247 04. 10. 04, 16:13

248 Mile Bogovi
bogosluja u Dalmaciji vidjeli u stonskoj, dubrovakoj i kotorskoj biskupiji, oslanjajui se na

zakljuke drugog crkvenoga sabora u Splitu (927./28.) gdje se meu ostalim upozorava
biskupe reenih biskupija da trebaju u svemu slijediti nauk katolike Crkve (in omnibus
catholice fidei dogma adsequantur). Previe je iz toga zakljuivati da je u tom tekstu rije o
sljedbenicima Metodova nauka (Methodii doctrinae), a jo je vea natega kada se ondje
vidi sveenika i akona koje je sv. Metod ostavio u Carigradu, kako na istom mjestu sugerira
Katii.3
S obzirom na koliinu glagoljskih spomenika svake vrste svi e znalci priznati da se s
hrvatskim nacionalnim prostorom ne moe ni izbliza usporeivati nijedan drugi narod ni
njegov nacionalni ili dravni prostor. Uglavnom se svi slau da je nakon 12. stoljea glagoljica
mogla negdje ivjeti samo ako je bila povezana s hrvatskim glagoljskim prostorom. Nijedan
slavenski narod ne moe sa sigurnou tvrditi da ima svoje glagoljsko desetljee, a hrvatski
narod moe lako dokazati da ima svoje glagoljsko tisuljee.4
Ostaje ipak injenica da emo tragove glagoljice nai i u nekim drugim narodima i dravama.
Negdje moemo uoiti povezanost tih tragova s hrvatskim glagolizmom, kao npr. Sazava i
Emaus u ekoj, ali nemamo jasne tragove takve povezanosti s najstarijim glagoljskim
grafitima izvan hrvatskog prostora i s najstarijim glagoljskim kodeksima pronaenim takoer
izvan tog prostora.
to se tie onih glagoljskih natpisa izvan hrvatskog prostora koji se obino datiraju kao
stariji od prvih naih kamenih spomenika, moemo rei da meu njima nema takvih natpisa
u kojima su slova uklesana u tvrdu materiju, nego se radi o grafitima (ugrebotinama)5 , to
moe biti prije djelo nekog prolaznika nego izraz trajne lokalne prakse, za kakvu praksu jasno
svjedoe nai najstariji glagoljski natpisi. No ipak je injenica da oni postoje. Treba znati da
su u vrijeme nastanka tih grafita pismeni bili samo sveenici. Budui da su ta podruja bila
tada misionarska, tj. kamo su dolazili misionari da kristijaniziraju slavenski svijet u Bugarskoj
i okolnim zemljama, zacijelo su onamo najlaki pristup imali ve kristijanizirani Slaveni.
Hrvati su u vrijeme kristijaniziranja tih Slavena bili ve odavno pokrteni, pa su u duhu
onoga vremena bili duni slati svoje misionare meu nekrtene susjede koji su mogli razumjeti
njihov govor. Spomenuti grafiti lako mogu biti djelo tih misionara. Osim toga mi imamo
dokaza da se glagoljica kod nas upotrebljavala i prije pojave spomenutih grafita (925.) i da
su prije tih grafita bile intenzivne veze hrvatskog i bugarskog prostora, iako nam se izriito
spominju samo ratniki kontakti.6
Tu se moe nazrijeti i veza najstarijih glagoljskih kodeksa s hrvatskim prostorom. Treba
ipak voditi rauna o onome to je ve gore reeno, tj. da je za postojanje glagoljice na nekom
podruju najjasniji dokaz ako su glagoljska slova ondje uklesana u tvrdu podlogu (kamen
i sl.). To to se negdje nalazi knjiga ili koji list glagoljice, to nije neki jai dokaz da je na tom
prostoru bila glagoljica u uporabi. Knjiga i list su prenosivi. Pae, oni se tee sauvaju gdje
su u uporabi, nego ondje gdje nisu, gdje se ne troe. Osim to je knjiga prenosiva, ona se
najvie troi gdje se najvie koristi. Kada bi u Bugarskoj u 10. i 11. stoljeu bila onako
bogata glagoljska knjievnost kakvu pretpostavlja irilometodska teorija o postanku
glagoljice, trebali bi je paralelno pratiti i brojni glagoljski natpisi, to se ne dogaa.
3
Usp. Katii, R., 1998., 400; CD I, 37.
4
Bogovi, M., 1998.a., 45-140.
5
Fui, B., 1997., 263; Bogovi, M., 2002., 27-33.
6
CD I, 37.
22.p65 248 04. 10. 04, 16:13

Okolnosti pojave i razvoja glagoljice na hrvatskom podruju do 1248. godine 249
injenica je da je najvie glagoljskih kodeksa naeno u pravoslavnim manastirima (Sv.

Katarina na Sinaju i Atos u Grkoj, Jeruzalem). To da su se sauvali znai da ondje nisu bili
u duljoj uporabi. No kako su onamo dospjeli? I tu, dakako, nemamo dokaza nego moemo
iznijeti neke mogunosti. Kao najvjerojatnije ini mi se da su ih onamo u manastire donijeli
monasi iz Dalmacije u vrijeme Gregorijanske reforme, kada je na tim prostorima istonjako
monatvo trebalo ustupiti mjesto zapadnom monatvu ili benediktincima. Znamo, naime, da
se u to vrijeme pokazala potreba prevoenja Regule sv. Benedikta na jezik i pismo tih
monaha bizantskog duhovnog usmjerenja7 , jer je bilo monaha koji su bili voljni ostati
unutar katolike Crkve, tzv. benediktinci glagoljai, a bilo je i takvih koji su se opredijelili za
pravoslavlje i slijedom toga morali otii na pravoslavno podruje. Dakako da su sa sobom
ponijeli svoje (glagoljske) knjige. Bilo je to u vrijeme hrvatskih kraljeva Petra Kreimira IV. i
Dmitra Zvonimira, papinskih saveznika. O kakvim se prilikama radilo, bit e nie jo rijei.
Filolozi u najstarijim glagoljskim kodeksima nalaze dosta bugarizama, a tekstovi su pisani
oblom glagoljicom, to ih upuuje na zakljuak da su s jedne strane najstariji, a s druge - i po
jezinim osobinama i po zaobljenosti slova da su vezani uz bugarsko tlo. Koliko je to
utemeljeno na dobrom poznavanju bugarskog jezika i lokalne paleografije, a koliko na temelju
nedokazanih pretpostavki, ne mogu prosuditi. Svakako nae poznavanje slavenskih jezika
iz 10. stoljea jako je siromano. Nadamo se da e razvoj lingvistike tu unijeti nova svijetla.
Nema sumnje da bi i paleografija mogla dosta toga razjasniti. Tu treba dodati da bi se i na
osnovi liturgijskih posebnosti u tim tekstovima i na stilu ilustracija (iluminacija) moglo
razaznati porijeklo tih kodeksa. Mnogo e pomoi analiza pergamena i tinte kojom su one
ispisivane ali, po rijeima Kronsteinera, takva analiza jo nije provedena ni na jednom
glagoljskom uzorku.8 No i u sluaju da je rije o stvarnim bugarizmima u tim kodeksima i da
je obla glagoljica vlastitost bugarskog perioda njezina ivota, to ne iskljuuje mogunost
da je ona tamo stigla po hrvatskim misionarima. U vrijeme naglog uspona bugarske drave
i jezina kultura dosegla je takvu razinu da je mogla utjecati i na susjedne slavenske zemlje,
pa i Hrvatsku. Dobro je ovdje napomenuti da se u novije vrijeme u najstarijim rukopisima
otkrivaju i brojni kroatizmi9 i da neke paleografske analize najstarije glagoljsko pismo sve
vie povezuju s hrvatskim prostorom.10 Na to bi mogli upuivati i latinski predloci nekih
najstarijih glagoljskih liturgijskih kodeksa11 , jer je i u vrijeme bizantske dominacije u Dalmaciji
i dalje u gradovima bila dominantna latinska kultura. Dakako da tekoe ovakvom razmiljanju
predstavlja i irilski zapis Upira Lihog iz 1047. gdje stoji da je tekst prepisan iz irilovice12 ,
iako bi irilovica ovdje mogla znaiti naziv knjige a ne pisma, kao to imamo kod Dukljanina
naziv za knjigu Metodios (u rnievu izdanju, str. 20).
2. Muke po dvostrukom slavenskom pismu

Poznata su slavenska pisma: glagoljica i irilica, a irilometodski izvori govore samo o
jednom. Najvaniji od tih izvora su itja Konstantina irila i Metoda te spis O pismenima
rnorisca Hrabra.
7
Usp. Hercigonja, E. 1997., 385-386.
8
Kronsteiner, O. 1987., 257, biljeka 7.
9
Marti, R. W. Veder, W., 2000., 231
10
uni, M. 2000., 257-269.
11
Tarnanidis, J., 1987., 13, 17; usp. Bogovi, M., 1998. a., 49.
12
Katii, R., 1999., 63.
22.p65 249 04. 10. 04, 16:13

250 Mile Bogovi
Konstantin (iril) i Metod, prema itjima, putuju 863. kao misionari meu Slavene. Prije
nego su krenuli, nakon molitve, Bog je Konstantinu objavio novo pismo i on poe pisati
evaneoske rijei: Iskoni b slovo, i Slovo b u Boga i Bog b Slovo13 itd.
Tu se ne kae kojim je to pismom Filozof poeo pisati: glagoljicom ili irilicom. Logino
bi bilo da je pismo irilovo dobilo ime irilica. to kae Hrabar?
Odgovor na pitanje na koje je pismo mislio rnorizac Hrabar isti je kao i odgovor na
pitanje kojim pismom je on napisao svoju apologiju. rnorizac Hrabar izriito kae da su
slavenska slova nastala po uzoru na grka, to je oito za irilicu, nipoto za glagoljicu.
Samo za one glasove (foneme) koji nemaju u grkom pismu odgovarajui znak (grafem),
stvoreni su novi znakovi.14 Ne izgleda uvjerljivo miljenje da je Kuljbakin tu pretpostavku
minucioznom analizom otklonio, kako kae Damjanovi15 , premda mnogi nai i strani slavisti
zastupaju tezu da je rije o glagoljici, odnosno da je ona starija od irilice, ali ne od misije
Svete Brae.16 U pozadini njihova zakljuivanja nije jasnoa da je glagoljica djelo Svete
Brae, nego tekoa kako inae rijeiti pitanje njezina nastanka i za svoje miljenje u prilog
teoriji da je Hrabar mislio na glagoljicu donijeti uvjerljive dokaze. Podaci koji upuuju na
glagoljski praoriginal u nekim od brojnih (irilikih!) prijepisa Hrabrove apologije (ni za
jedan nemamo dokaza da je stariji od 14. stoljea), mogu biti prije rezultat kasnijega
meusobnog proimanja irilske i glagoljske pismenosti, o emu ne treba sumnjati, nego li
izrazi glagoljskog praoriginala. Ni Kuljbakinov zakljuak da broj od 38 slova, o kojima
govori Hrabar, vie odgovara glagoljskoj nego irilskoj azbuci, takoer ne dokazuje mnogo.17
Njegovi dokazi mogli bi posluiti kao sekundarni kad bismo imali one primarne. Jae su
dokazne moi Hrabrove rijei da je Konstantin sastavio 38 pismena, jedne po inu grkoga
pisma, druga pak po slavenskoj rijei18 , to jasno upuuje na irilicu. Izdvojeno miljenje
u novije vrijeme zastupa H. G. Lunt koji misli da je iril stvorio irilicu kao pokusno pismo
(ad experimentum), a onda je u Moravskoj, zbog veza koje su uspostavljene sa Zapadom,
stvorio novo i savrenije pismo glagoljicu.19 Zaudo i oni autori koji u nabrajanju irilskih
slova izvedenih iz grkog pisma navode upravo ona za koja Hrabar kae da su stvorena
prema grkom alfabetu, na drugim mjestima zastupaju miljenje da je Hrabar govorio o
stvaranju glagoljice.20 Ona bi po tim autorima najprije zaivjela u Moravskoj, a otuda preko
Bugarske i jo nekim drugim, jo manje jasnim putovima, dola u Hrvatsku.21 U Moravskoj,
naime, nemamo nijednog slova upisana u vrstu materiju. Vjerovanje da je izvor svemu
tome negdje u legendarnoj zemlji za koju se jo u znanosti raspravlja je li uope postojala, i
ako je postojala gdje je bila22 , vie je nego problematino. Za bugarsku pak znamo da je
ondje 893. na dravno-crkvenom saboru uvedena irilica.23 Teko je, dakle, shvatiti da su
nakon toga upravo na tom prostoru nastali najstariji sauvani glagoljski kodeksi. To je jo
13
Bratuli, J., 1985., 70-71.
14
Bratuli, J., 1985., 161-l62.
15
Damjanovi, S., 2002., 148.
16
Tkadlk, V. 2000., 9, 29; Marti, R. W. Veder, W., 2000., 227-243; Katii, R., 1993., 190; Katii,
R., 1996., 190; Bratuli, J., 1985., 162 bilj. 7.
17
Kuljbakin, St. M., 1935., 42-77.
18
Damjanovi, S., 2002., 144.
19
Marti, R. W. Veder, W., 2000., 229.
20
Damjanovi, S., 2002., 50-52; usp. Bogovi, M., 1998.a., 49.
21
Usp. Katii, R., 1998., 417-418.
22
Boba, I., 1986. Odgovorio mu je Martin Eggers, 1995.
23
Usp. Kuljbakin, St. M., 1935.
22.p65 250 04. 10. 04, 16:13

manje vjerojatno ako se iza imena zagonetnog rnorisca Hrabra krije sam bugarski car Simeon,
stvarni autor uvoenja irilice na spomenutom saboru. Kada je spomenute godine irilica
nametnuta kao slubeno pismo, jasno je da je ona u to vrijeme ve raireno i poznato pismo,
za to je trebalo proi tridesetak godina, to nas povezuje s poetkom Slavenske misije irila
i Metoda.
Trebamo vidjeti koji se argumenti navode za irilometodski izvor glagoljice. Radoslav
Katii, nesumnjivi znanstveni autoritet ne samo na ovom podruju, kae da je Konstantin
filozof u naglom nadahnuu iznaao slavensko pismo. On bi ga dakle bio stvorio. Nema
izravnoga svjedoanstva da je to bila glagoljica. to se pak obino uzima da se tu radi upravo
o njoj zasniva se na tome to se s dobrim razlogom moe smatrati da je ona starija od irilice i
to pokazuje neke osobine koje ju mnogo vie nego irilicu pokazuju kao proizvod izravnog
izuma.24 To znai da ni Katii ne vidi nikakva izravnog dokaza da glagoljica ima svoje
poetke u djelovanju irila i Metoda. Ni drugi ne navode takav dokaz. Glagoljica se u raznim
teoretiziranjima esto tretira kao neko lijepo i darovito nahoe kojemu se ne zna ni otac ni
majka. Da bi se zatitilo od optube da je nezakonito roeno, potrebno ga je bilo povezati s
jakim zatitnikom. Jednom je to bio sv. Jeronim, drugi put je to iril sa svojim bratom Metodom
(u vrijeme kad su oni bili autoriteti).25 Inae je poznato da je u srednjem vijeku neko novo
ostvarenje moglo preivjeti i biti prihvaeno ako je bilo vezano uz neki autoritet. Taj prikljuak
nije nikada u svemu logian pa tako mnogi podaci koji su nam sauvani o misiji irila i Metoda
imaju u sebi dosta neloginosti.26 Sredinom 16. stoljea Matija Vlai je zabiljeio miljenje
nekog Aventina o Metodu Iliriku kojega u nekim mjestima Ilirije slave kao sveca, ali ni
Aventin da nije siguran je li taj Metoda istovjetan s moravskim biskupom.27
3. Sudbina glagoljice i staroslavenskog bogosluja ovisna o odnosima Rima

i Bizanta
Glagoljica je mogla nastati i razviti se na podruju koje je bilo pod jakim dravnim i
crkvenim utjecajem Bizanta. Tu treba voditi rauna o tome da je rije o dvjema razliitim
stvarima: o jeziku i pismu. Jezik je imao svoju povijest i veoma je vjerojatno da je u vrijeme
Svete Brae doivio svoju standardizaciju. No, nema razloga sumnjati da su se bizantski
misionari suoili s problemom liturgijskog jezika i prije irila i Metoda.28 Nije njihov nain
misionarenja u negrkim sredinama neka novost u bizantskoj praksi. Znajui duh onoga
vremena, zapravo bi bilo neshvatljivo da su se u Bizantu tim pitanjem poeli baviti tek u
sedmom desetljeu 9. stoljea, a ve od poetka 7. stoljea Bizant ima stalne kontakte sa
Slavenima na jadranskoj obali i otocima, tj. na seoskim podrujima gdje je ivjelo hrvatsko
puanstvo izvan hrvatske kneevine, koja je sve od poetka 9. stoljea dugo bila u sklopu
franakog carstva, to znai i zapadnoga crkvenog utjecaja. U dravnopravnom smislu
granica izmeu franakog i bizantskog vrhovnitva bila je jasno povuena na miru u Aachenu
812. godine, a na crkvenopravnom podruju jo vie je utvrena granica raskolom izmeu
istone i zapadne Crkve u vrijeme tzv. Focijeve shizme (863.). Svakako treba voditi rauna da
se nelatinski jezik u liturgiji i nelatiniko pismo moglo razvijati i sauvati samo u ozraju
24
Katii, R., 1999., 62.
25
Runje, P. 1998., 101-123..
26
Usp. Kronsteiner, O., 1987., 255-272.
27
Matija Vlai, 1960., 42-43.
28
Bogovi, M., 2002., 30-31.
22.p65 251 04. 10. 04, 16:13

252 Mile Bogovi
bizantskog mentaliteta, kojemu nije bilo tekoa prihvatiti negrki jezik i pismo jer je takvih
sluajeva ve bilo na podruju Istonog carstva.29
Zapad je poznavao samo jedan razvijeni jezik, latinski, i samo jedno pismo latinicu. I on
je tu praksu kodificirao kao od Boga danu, dakle kao nepromjenljivu. Zato mu je ovdje, kada
je ovo podruje dolo pod okrilje Zapada i njegove (katolike) Crkve, smetala praksa
nelatinskog jezika i nelatinikog pisma.
Pitamo se koji je razlog naveo (nepoznatog) tvorca glagoljske azbuke da ne uzme latinska
slova za liturgijske tekstove u bizantskoj Dalmaciji. On je stvarao slova za Slavene u jednom
romanskom (latinskom) ozraju prema kojem je bio dosta nesklon. S druge strane nije mu
bio cilj iriti grku kulturu nego evangelizirati, zato nije svoju okolinu htio izazivati grkim
slovima. Uzeo je neto novo to e krane uvati da se ne utope u latinskoj sredini, tj. da
ostanu vre povezani s Bizantom i njegovim tipom kranstva.
Daljnji razlog stvaranja novog pisma lei u tome to su se misionari trsili da i slovni
znakovi budu kranski. Osnovni, naime, zadatak misionara nije bio opismenjivanje nego
evangeliziranje. Znali su oni da su i latinska i grka kultura u svojim korijenima poganske, a
prema tome su poganska i latinska i grka slova. Ve u samom slovu treba se nalaziti
evaneoska poruka. Do sada je nekoliko strunjaka zastupalo tezu da je prvo glagoljsko
slovo ustvari kri (+) koji je poslije na krajevima poprene crte dobio najprije kratke a poslije
i dulje povlake prema dolje da se u liturgijskim tekstovima razlikuje od znaka kria. U novije
vrijeme Marica uni dosta je uvjerljivo pokazala da je glagoljska azbuka stvorena od tzv.
Kola u kojem je saeta cijela kranska simbolika. Nije tek sluajno da se to Kolo nalazi pred
crkvom najglagoljakijeg grada Vrbnika.30 Sambunjak je takoer osjetio to simboliko
izvorite glagoljice, ali na sasvim drugi nain.31
4. Prvo veliko iskuenje

Glagoljica i staroslavensko bogosluje bit e esto na iskuenjima sve do 1248. godine.32
Prvo veliko iskuenje za glagoljicu i staroslavensko bogosluje u Hrvata zapoinje Splitskim
saborom 925. godine. Tada je ve u nekim dalmatinskim biskupijama proirena bizantska
praksa narodnog jezika u liturgiji jer je podruje ve dugo vremena pod bizantskom vlau
te vjerskim i kulturnim utjecajem. Unutar pojma Dalmacije tada se nalazi i kvarnersko otoje.
Prije toga dogodilo se da je to podruje dolo pod vlast hrvatskog kralja, a to znai i pod jaki
utjecaj papinskog Rima, jer je pod utjecajem franake vlasti i franakih misionara hrvatska
kneevina prihvatila vrstu zapadnu i papinsku orijentaciju. Na podruju hrvatske kneevine
bila je, dakle, ista liturgijska praksa kao i u ostalim podrujima pod jurisdikcijom rimskog
patrijarha (pape). Pape i hrvatski knezovi odnosno kraljevi bili su prirodni saveznici u
pitanju pripadnosti Dalmacije. to je ona vre vezana uz papu, takoer je vre vezana
i uz hrvatsku dravu. Kada je Dalmacija dola pod papinsku jurisdikciju, dola je ona takoer
u dravnopravnom smislu pod vlast hrvatskoga kralja.
Neki autori izraavaju sumnju u vlast kralja Tomislava u Dalmaciji u vrijeme Splitskih
sabora 925./28.33 Mislim da imamo dovoljno dokaza da je ta vlast bila stvarna. Naime, u
29
Bogovi, M. 1998.a, 50.
30
uni, M. 2000., 257-269.
31
Sambunjak, S., 1998.
32
Usp. Bogovi, M., 1998.b., 55-71; Bogovi, M., 1999., 72-84.
33
Usp. Goldstein, I., 1995., 276-278.
22.p65 252 04. 10. 04, 16:13

protivnom Sabori bi bili odrani u inozemstvu, Tomislav bi bio na tuem podruju za

vrijeme sabora. Kada se sagleda problem crkvene reorganizacije, tj. da se u crkvenopravnom
smislu Dalmacija i kraljevina Hrvatska na saboru tretiraju kao jedinstveno podruje na
kojemu treba biti jedinstvena crkvena organizacija, to se ne moe tumaiti drukije za ono
vrijeme, a dobrim dijelom to vrijedi i danas, nego kao posljedica dravnopravne povezanosti
jednoga i drugoga podruja.
Razumljivo je da e papi smetati sve ono to od bizantske prakse ne postoji u obiajima
zapadne Crkve. Papa to nabraja u svom pismu. Meu ostalim tu je Methodii doctrina i
slavensko bogosluje u dalmatinskim biskupijama.34
Budui da je Metod bio poznat ne samo na Istoku nego i na Zapadu, jer su se i pape
njime koristile u vrijeme borbe za jurisdikciju u Bugarskoj, u katolikoj literaturi stvorena je
ve tada sintagma Methodii doctrina za ono uenje koje doputa da se u liturgiji
upotrebljava neki drugi jezik osim tzv. svetih jezika (grkoga, latinskoga i hebrejskoga).
Tako je bilo i ovdje, jer papa spominje uporabu slavenskog jezika. Tekst sam ne kae koje je
tu pismo, ali iz svega onoga to e nam rei naknadni izvori ne bi trebalo biti sumnje da je u
uporabi glagoljica.
Splitski sabor morao je pod pritiskom papinskih delegata donijeti veoma otru odluku
protiv uporabe slavenskog jezika:
Neka se nijedan biskup nae pokrajine ne usudi promaknuti na bilo koji stupanj ikoga
koji upotrebljava slavenski jezik; on ipak moe sluiti Bogu kao klerik ili kao redovnik
(tantum in clericatu et monachatu Deo deservire). Nadalje, neka mu ne dopusti da slui misu u
njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica sveenika; samo po odobrenju rimskog biskupa
moe mu se dopustiti da vri sveeniku slubu.35 Ostavljena je, dakle, mogunost uporabe
slavenskog bogosluja i glagoljice (!) samo onima koji nisu imali izravni utjecaj na narod:
niem kleru i redovnicima. Time je uporaba staroslavenskog bogosluja (i glagoljice) krajnje
ograniena, ali nije dokinuta. Tako e ona uspjeti preivjeti ekajui bolje prilike. One su se
pokazale kad je nakon Tomislava dolo ponovno do jaanja bizantskog utjecaja na
dalmatinskom priobalju i otocima, tako da je ta bizantska praksa u niem kleru i monakim
zajednicama ponovno dobivala potporu drutvenih i crkvenih struktura.
Razumljivo je da e s porastom zapadnoga politikog i crkvenog utjecaja na tim prostorima
takve monake zajednice postupno prihvaati obnoviteljske smjernice zapadnog
redovnitva. Taj proces bit e tim bri to je vie slabila politika, kulturna i duhovna veza
izmeu Istoka i Zapada. Ipak neto to je stvoreno i ouvalo se u prijanjim uvjetima -
glagoljsko pismo i liturgija na staroslavenskom (starohrvatskom) jeziku - uvat e se i dalje,
najprije uz preutnu, a u 13. stoljeu i uz izriitu dozvolu slubene crkvene vlasti.
5. Drugo veliko iskuenje

Drugi udarac praksi uporabe staroslavenskog bogosluja i glagoljice doao je ponovno
u vrijeme kada je, u 11. stoljeu, oslabio bizantski i ojaao zapadni utjecaj u Dalmaciji.
Poznato je da 1054. dolazi do raskola izmeu istone i zapadne Crkve. Uz veliku papinsku
pomo, hrvatski su kraljevi uspjeli svoju vlast protegnuti i na Dalmaciju. To znai da e i
zapadna Crkva na elu s papom uspostaviti ondje svoju jurisdikciju. Opet dolaze na udar
34
Usp. Katii, R., 1993., 67-98.
35
CD I, 1967., 32.
22.p65 253 04. 10. 04, 16:13

254 Mile Bogovi
bizantski obiaji, o emu nam jasno govore razni koncili koji se odravaju od 1050. pa dalje.
Pod obrednim vidom uspjet e se uvesti rimska liturgija i disciplina, ali je izgleda obiaj
slavenskog jezika bio tako ukorijenjen da ga se nije moglo ukloniti bez opasnosti za shizmu.
O tome nam govori pria Tome Arhiakona o Vuku i Zdedi.36 Dolo je do kompromisa na
saboru u Splitu 1060. godine. O sadraju tog sabora doznajemo samo iz pisma pape
Aleksandra II. 1061. kojim on potvruje zakljuke spomenutog sabora. Tu se kae:
Na svaki nain zabranjujemo pod prijetnjom izopenja da se Slaveni promiu na svete
redove ako nisu nauili latinski (Sclavos, nisi Latinas litteras didicerint, ad sacros ordines
promoveri.... prohibemus).37
To je doista korisna i mudra odredba, i za glagoljae i za pravovjernost. Tako se u jednoj
formulaciji, koja eli ograniiti uporabu staroslavenskog bogosluja, nalazilo i njegovo
ozakonjenje. Da bi se na nekoj hrvatskoj upi moglo sluiti bogosluje na staroslavenskom,
ubudue ne treba traiti posebno papinsko doputenje, kako je to reeno u vrijeme splitskih
sabora 925./28. Svaki sveenik dobiva s reenjem to doputenje ako je nauio latinski jezik.
Plodovi tog ozakonjenja ve su vidljivi koncem stoljea: sauvani su nam glagoljski natpisi.
Budui da su se mnoili sluajevi redovnika koji ulaze u pastvu38 i neredovnikog klera
koji je ostajao glagoljaki, dogodilo se da su sve seoske crkve u nekim krajevima postale
glagoljake. Toma Arhiakon kae da su sve slavenske (hrvatske) crkve bile zatvorene kad
je (oko 1060.) zabranjena staroslavenska liturgija.39 To zapravo znai da je u nekim krajevima
ve u ono vrijeme seosko sveenstvo bilo uglavnom glagoljako. Te e crkve poslije opet
biti otvarane za sveenike glagoljae koji pokau neku volju da ele uiti i slubeni crkveni
jezik. Ali gradovi sa svojim kaptolima i biskupom ostajali su i dalje latinai.
Toma Arhiakon izrugao je pokuaj glagoljaa u 11. stoljeu (Zdede-Cedede) da zauzme
biskupsku stolicu u Krku. Vjerojatno se htio narugati svom suvremeniku senjskom biskupu
Filipu koji je od pape zatraio da se u liturgiji izjednai sa svojim glagoljakim sveenstvom.
Pretenzije te glagoljake crkvene zajednice da ima svoga biskupa bile su izvor sablazni za
reformirani latinski kler i redovnike.40 Ipak izvor te sablazni nije presuio. Jasan su dokaz
i najstariji glagoljski natpisi.
Bizantsko redovnitvo nije se vie moglo odrati. U sve redovnike zajednice uvoena
je benediktinska reforma. Reforma je ila s kopna prema obali i otocima, a imala je snanu
potporu hrvatskog kralja, koji je u vrijeme Zvonimirovo bio i papinski vazal. Nastanak
samostana Sv. Lucije u Jurandvoru moe nam takoer rei neto o tome.41 Pojavu najstarijih
naih glagoljskih natpisa u kamenu moemo takoer vezati uz to podizanje glagoljske kulture
na viu razinu. Neki su samostani prihvatili tu reformu i sauvali slavensku liturgiju i
glagoljsko pismo. Mnogi redovnici tada otioe na istok, milom ili silom, a sa sobom
dakako ponijee svoje glagoljske knjige. No one na Istoku nisu mogle biti dugo koritene
pa su nam se sauvale u manastirima (Atos, Sv. Katarina na Sinaju, Jeruzalem). Papa Grgur
VII. ne doputa 1080. ekom knezu Vratislavu bogosluje na slavenskom jeziku koje su
donijeli neki redovnici (quod quidam religiosi viri, hoc quod simpliciter populus querit,
36
Raki, F., 1894., 49-53.
37
CD I, 1967., 96.
38
Bogovi, M., 1994., 10-12; Bogovi, M., 2000., 234-237.
39
Usp. Raki, F., 1894., 49-50.
40
Raki, F., 1894., 49-53. Usp. takoer Klai, N., 1986., 36-37.
41
Bogovi, M., 2000., 227-244.
22.p65 254 04. 10. 04, 16:13

patienter tulerunt).42 Budui da je knez tada traio doputenje, znai da ondje nije prije
postojala takva praksa. Nije li i njezina pojava povezana s dogaanjima u vrijeme
gregorijanske obnove u Hrvatskoj i Dalmaciji?
6. Nagli uspon glagoljice i staroslavenskog bogosluja

U 13. stoljeu osvanuli su za glagoljicu i staroslavensko bogosluje jo bolji dani. Opet
je presudan bio odnos izmeu Istoka i Zapada. Prilike su se promijenile ve poetkom
stoljea u korist Zapada pa postojei prozori prema Istoku postadoe za Zapad korisni. U
Carigradu su kriari uspostavili Latinsko Carstvo (1204. - 1261.), a papinstvo je osjetilo da
se politikim jedinstvom Zapada i Bizanta otvaraju anse i vjerskom. Tada se zapadna Crkva
ujedno suoava s jednom bogatom crkvenom predajom, koju se nije smjelo jednostavno
negirati. Unutar tih predaja svakako treba istaknuti drukiji obred i drukiji jezik u liturgiji. Ti
naglo otvoreni horizonti jasno su pokazali slabost zapadnjakog uvjerenja da je za jedinstvo
Crkve prijeko potrebno imati u liturgiji samo jedan obred (rimski) i jedan jezik (latinski). Taj
novi duh osjea se ve na IV. lateranskom saboru godine 1215. koji odredbom br. 9 doputa
da se u jednom gradu bogotovlje vri u razliitim obredima i jezicima, ako je posrijedi
pomijeanost raznih naroda i jezika. Dozvola vrijedi, dakako, samo ako su svi oni iste
vjere.43 Iako se u prvom redu tu mislilo na grki jezik, ipak su time otvorena vrata i za druge,
kad se to pokae korisno i potrebno.
Tu svijest nosi u sebi misionar Ivan Karpin (Carpino), koji kree u Mongoliju 16. travnja
1245. i vraa se u studenom 1247. Na putu u Mongoliju Karpin se navratio u Rusiju, gdje su
knezovi Vasilik i Danijel izrazili spremnost za crkveno ujedinjenje s Rimom.44 Jedan od rezultata
tih pregovora bilo je pismo Inocenta IV. 1246. knezu Danijelu u kojem se potvruje
staroslavenski jezik u istonom obredu.45
Moemo s pravom pretpostaviti da je senjski biskup Filip bio upoznat s ondanjim
nastojanjima pape i njegovih poslanika oko traenja naina da razni obredi i liturgijski jezici
nau svoje zakonito mjesto u okviru Katolike crkve. Rafo Ferri izriito kae da je Karpin
nagovarao papu da prema Slavenima vodi prijateljsku politiku, a kao prvi preduvjet za
takvu politiku isticao slobodu i ravnopravnost staroslavenske liturgije, o emu je sigurno
razgovarao i s predstavnicima pravoslavne crkve u Rusiji. Ferri dri da je Karpin bio u vezi
sa senjskim biskupom Filipom te da predstavlja vanu linost i za nau kulturnu historiju
jer je godine 1247. pomagao da doe do rehabilitacije glagoljice. S tim Ferrijevim miljenjem
slae se i Marin Oreb.46
U tim je okolnostima postojanje staroslavenskog bogosluja unutar zapadnog kranstva
prihvaeno kao bogomdano, jer zorno pokazuje mogunost pravovjerne koegzistencije
istone i zapadne prakse u jednoj Crkvi i otvara put sjedinjenja pravoslavnih Slavena s
katolikom Crkvom.
Iako su na hrvatskom podruju glagoljski spomenici u drugoj polovini 12. i u prvoj
polovini 13. stoljea prilino rijetki, ipak se praksa glagoljanja i dalje irila. Najvee otkrie
42
Vat. Lat. 6420 I, 63.
43
Decreta 1962, 215; usp. Jeli, L., 1906., 5.
44
Oreb, M., 1975., 92.
45
Ritig, S., 1910., 224.
46
Ferri, R., 1966., 547-548.
22.p65 255 04. 10. 04, 16:13

256 Mile Bogovi
proirenosti glagoljice jest pismo pape Inocenta IV. od 29. oujka 1248. Tu doznajemo, ne
samo da pismo nije nestalo, nego da je ono proireno po senjskoj biskupiji i po drugim
podrujima gdje su ivjeli Hrvati. Kroz vrata koja su odkrinuta za glagoljake sveenike
koji naue latinski proao je gotovo sav pastoralni kler seoskih upa na hrvatskom
sjeverozapadu.
Evo to papa pie senjskom biskupu:
Predana nam tvoja molba sadravala je da u Slavoniji postoji posebno pismo kojim
se kler te zemlje, tvrdei da ga ima od Sv. Jeronima, slui u slavljenju bogosluja. Zbog
toga da bi se s njime suobliio i prilagodio se obiaju zemlje u kojoj si biskup, ponizno
si od nas zatraio doputenje da moe bogosluje slaviti prema reenom pismu. Mi,
dakle, imajui na umu da je govor podloan stvari, a ne stvar govoru, podjeljujemo ti
ovim pismom zatraeno doputenje i to u onim krajevima gdje ve postoji spomenuti
obiaj, s time da se razliitou pisma ne povrijedi smisao. Nikome dakle, itd. Naega
doputenja, itd. Dano u Lyonu 29. oujka 1248. pete godine (naeg pontifikata).47
Ulazak biskupa u glagoljaki krug trebalo je opravdati nekim crkvenim ocem, pa se navodi
Sv. Jeronim kao zaetnik tog obiaja. No jo jai naglasak stavljen je na naelo da je govor
podloan stvari, a ne stvar govoru (quod sermo rei, et non res est sermoni subiecta). To
znai da je vano upoznati istinu (res) kakva ona jest, a nije toliko vano hoemo li to izrei
ovim ili onim rijeima (sermo). Treba se jedino uvati da zbog nejasnoe rijei i istina ostane
zamagljena. Na prvi pogled izgleda da je doputeno samo pismo (littera, slovo), ali budui da
se poslije za pismo (slovo) upotrebljava sinonim govor (sermo), jasno je da nije rije samo o
tome da biskup smije upotrebljavati glagoljicu (pismo) nego i staroslavenski jezik.
Pravnu stranu tog otpisa (reskripta) analizirao je Ritig.48 Pismo je ve dugo poznato, iako
se jo uvijek znade uti da je tim pismom papa odobrio uporabu glagoljice u senjskoj biskupiji.
Papi je, meutim, postojanje glagoljice poznato. On ne izrie svoj sud postoji li ona zakonito
ili ne. Polazi od pretpostavke da se glagoljica upotrebljava. Dakako da je ve time, to papa
konstatira tu injenicu i ne protivi joj se, glagoljica implicite (ukljuno) odobrena, odnosno
odobren je postojei obiaj. Ali teite je otpisa u tome to je od tada doputeno i biskupu, a
ne samo seoskom kleru - kako je bilo do tada - da se njome slui u bogosluju, i to svuda gdje
god postoji taj obiaj. Dakako, da je time i ve postojei obiaj ozakonjen.
Slavonija je ovdje iri pojam za krajeve gdje se govori slavenski. U ondanjim spisima
esto je time obuhvaena Hrvatska, Dalmacija i Bosna.49 U Bosni je u to vrijeme postavljanje
biskupa latinaa na mjesto dotadanjeg glagoljaa50 imalo loe posljedice za katolianstvo.
Nema sumnje da je taj kraj u duhovnom pogledu bio tijesno vezan uz podruja gdje je
glagoljica bila ne samo liturgijsko nego i narodno pismo.51 Ako emo vjerovati Juniju
Restiju, u Bosni se tada slavenska liturgija opravdavala povlasticom koju je papa Ivan VIII.
dao 880. godine moravskom knezu Svatopluku52 , to bi ilo u prilog miljenju da Moravska
nije bila daleko od tih krajeva. Filip je, dakle, dobio tu povlasticu ne samo za svoju biskupiju
nego i za svoju misiju. On je u biti papinski poslanik i misionar.
47
Reg. Vat. n. 21, f. 522rv, noviji prijepis u br. 7157, p. 184; usp. Theiner, A., 1863., 78.
48
Ritig, S., 1910., 215-224.
49
Usp. CD III, 415, 416, 4l9. Vidi i: anjek, F., I988., 211-212, zatim idak, J., 1975., 190, bilj. 57.
50
anjek, F., 1975., 74.
51
Draganovi, K., 1942., 698-70.
52
Cronica ragusina, 1893. 63.
22.p65 256 04. 10. 04, 16:13

injenica da po biskupu Filipu glagoljica 1248., uz papinski blagoslov, prelazi prag

katedrale i da se staroslavenski jezik uje u biskupskim sveanim misama, tako se povoljno
odrazila na daljnji razvoj dogaaja te s pravom moemo rei da je papinsko pismo senjskom
biskupu Filipu od 29. oujka 1248. magna charta uzlaznog perioda hrvatske glagoljske
kulture 14. i 15. stoljea. U Filipu se glagoljatvo, proireno po cijeloj Slavoniji, ali na rubu
zakonitosti i potiskivano od slubenoga latinskog jezika, povezuje u jednu na planu ope
Crkve zakonitu zajednicu; cijeli glagoljaki korpus sada je povezan papinskim autoritetom.
Staroslavensko bogosluje nije vie samo partikularno pitanje seoskih zajednica u nekim
hrvatskim krajevima, nego pitanje od vanosti za opu Crkvu. Bilo je potrebno sve dignuti
na jednu veu razinu, to iziskuje kvalitetnije tekstove i temeljitije pouavanje u jeziku i
pismu, odnosno osnivanje svojevrsnih kola i pisarnica. Tek tada je Katolika crkva prihvatila
staroslavensko bogosluje kao neto pozitivno i konstruktivno, to ne samo da se tolerira
nego i potie. Neto slino se zbilo prije toga samo u vrijeme Svete Brae, a poslije u 17.
stoljeu kada je Propaganda u Rimu preuzela brigu za tiskanje knjiga potrebnih hrvatskim
glagoljaima.
Na kraju moemo spomenuti da je papa Inocent IV. etiri godine poslije doputenja biskupu
Filipu, tj. 26. sijenja 1252., ovlastio krkog biskupa da moe dopustiti uporabu staroslavenske
slube Boje benediktinskom samostanu Sv. Nikole u Omilju. Papa spominje da su i prije krki
biskupi obiavali omialjskim redovnicima davati takvo doputenje.53 Iako je i taj dokument
znaajan za povijest glagoljice, on samo potvruje povoljno stajalite na papinskom dvoru u
odnosu na uporabu glagoljice. Doputenje e u ovom sluaju izdati biskup i to samo za jedan
samostan. Kod Filipa je rije o doputenju za jednu cijelu misiju meu Slavenima.
Pismo pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu izraava jedan novi stav papinstva
prema glagoljaima i staroslavenskom bogosluju. Prvi put papa na staroslavensko bogosluje
ne gleda kao na neto to moe ugroziti pravovjerje, nego na novu snagu kojom se pravovjerje
moe uspjeno braniti i iriti. Tim papinskim otpisom nakon boravka u osamljenim redovnikim
bogomoljama i seoskim crkvicama prvi put prelazi prag jedne katedrale.54
Zakljuak
irilometodska teorija o nastanku glagoljice toliko je proirena da je i brojni priznati
strunjaci bespogovorno prihvaaju, raunajui s njome kao dokazanom. Bolje bi bilo kada
bi ona doivjela temeljitije promiljanje. Najstariji glagoljski spomenici u kamenu nalaze se
na hrvatskom sjeverozapadu, tj. u kvarnerskom bazenu i oko njega, a poglavito u Istri. Za
vrijeme poslije 12. stoljea teko emo nai znanstvenika koji ne bi pojavu glagoljice u
nekom kraju izvan Hrvatske vezao uz hrvatske glagoljae. Nijedan narod se ne moe pohvaliti
desetljeem glagoljske kulture. Hrvatski narod moe se pohvaliti svojim glagoljskim
tisuljeem.
to se tie autorstva Svete Brae, ni tu nemamo nikakvih sigurnih dokaza. Znamo da se
jedno pismo zove irilica, i mnogo je lake povjerovati da je to ono pismo koje je stvorio sv.
iril.
Glagoljica i staroslavensko bogosluje mogli su se razvijati samo u bizantskom ozraju.
Budui da su se na naem glagoljakom podruju izmjenjivale vlasti i jurisdikcije Istoka
53
CD, III 1905., 479.
54
Bogovi, M., 1998.b., 55-71.
22.p65 257 04. 10. 04, 16:13

258 Mile Bogovi
(Bizanta) i Zapada (Rima), sudbina glagoljice i staroslavenskog bogosluja kod Hrvata

tijesno je vezana uz kvalitetu odnosa izmeu tih dviju strana. Povoljne prilike su bile u
vrijeme bizantske dominacije u Dalmaciji, a nepovoljnije u vrijeme zapadnog utjecaja na tom
prostoru. Prva velika kriza nastaje u vrijeme kralja Tomislava koji je dobio na upravu podruje
Bizantske Dalmacije. Time je ujedno to podruje u crkvenopravnom smislu dolo pod izravnu
papinsku jurisdikciju. To je imalo za posljedicu da je na Splitskim saborima 925./28. pravo
uporabe staroslavenskog bogosluja ogranieno na nii kler i redovnike, a sveenicima
samo u krajnjoj potrebi, a i tada je potrebna posebna papinska dozvola.
Nakon tih vremena jaao je u Dalmaciji bizantski utjecaj, pa su se prilike za staroslavensko
bogosluje popravile.
Sredinom 11. stoljea nastupa nova velika kriza jer se Bizant povlai a zamjenjuje ga vlast
hrvatskih kraljeva koji su vrsto povezani s papama. Praksa staroslavenskog bogosluja i
glagoljice ve se tako ukorijenila da je nije bilo mogue zabraniti bez vee tete za Crkvu. Godine
1061. dana je naelna dozvola uporabe glagoljice i staroslavenskog bogosluja i sveenicima u
pastoralu, uz uvjet da naue latinski. Sada se ne propisuje uvjet da se za pojedine sluajeve
obraa papi. Time je uinjen drugi korak: postoje glagoljai koji znadu latinski.
U 13. stoljeu uinjen je i trei korak. Rimska Crkva prepoznaje u praksi hrvatskih
glagoljaa pogodno sredstvo za sjedinjenje pravoslavnih Slavena s katolikom Crkvom.
Stoga je odluila tu praksu podii na viu razinu, a kao presudni korak u tom nastojanju
moemo smatrati ukljuivanje (senjskog) biskupa u glagoljaki krug. Tako je glagoljica
krenuvi od osamljenih redovnikih bogomolja i seoskih crkvica sredinom 13. stoljea
prekoraila prag jedne katedrale. Taj potez najviega crkvenog autoriteta omoguio je da se
stvore uvjeti za zlatni vijek hrvatske glagoljske kulture.
Literatura
Boba, I., 1986. Novi pogled na povijest Moravie preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj,
Rastislavu, Svetoplku i Sv. Brai irilu i Metodu, Split: Crkva u svijetu.
Bogovi, M., 1994. Glagoljica u Senju - povodom 500. obljetnice senjskog glagoljskog misala i
glagoljske tiskare u Senju, Senj: Jadranska tiskara.
Bogovi, M., 1998.a. Hrvatsko glagoljsko tisuljee. Senjski zbornik 25, Senj: Senjsko muzejsko
drutvo Gradski muzej Senj, 1-140.
Bogovi, M., 1998.b. Glagoljica na putu od redovnika do katedrale. Croatica christiana periodica
41., 55-71.
Bogovi, M., 1999. Postanak i razvoj glagoljice na hrvatskom prostoru. Hrvatski iseljeniki zbornik
1999., Zagreb: Matica iseljenika, 72-84.
Bogovi, M., 2000. Otoac Baanske ploe. Zbornik 900 godina Baanske ploe, Baka: Krki
zbornik 42, Posebna izdanja 36, 227-244.
Bogovi, M., 2002. Pitanje autorstva i kolijevke glagoljice. Lika revija 2, Gospi, 27-33.
Bratuli, J., 1985. itja Konstantina irila i Metodija i druga vrela. - Preveo i protumaio Josip
Bratuli, Zagreb: Kranska sadanjost.
CD I 1967. Codex diplomaticus Regni Croatiae et Slavoniae, vol. I, uredio M. Kostreni, sakupili i
obradili J. Stipii i M. amalovi, Zagreb: JAZU.
CD III 1905. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. III, sabrao i uredio T.
Smiiklas, Zagreb: JAZU.
CD IV 1906. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. IV, sabrao i uredio T.
Smiiklas, Zagreb: JAZU.
Cronica ragusina, 1893. Cronica ragusina Junii Restii, Zagreb: MSHSM XXV.
22.p65 258 04. 10. 04, 16:13

uni, M., 2000. to je opat Driha nauio od opata Maja?, 900 godina Baanske ploe (1100-
2000), Krki zbornik 42, Posebno izdanje 36, Baka, 257-269.
Damjanovi, S., 2002. Slovo iskona, Zagreb: Matica hrvatska.
Decreta, 1962. Conciliorum oecumenicorum decreta, Herderr, Basileae, Barcelonae, Friburgi, Romae,
Vindobonae: Herder.
Draganovi, K., 1942. Katolika Crkva u sredovjenoj Bosni, u: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine u srednjem vijeku, I, Sarajevo: HKD Napredak, 685-766.
Eggers, M., 1995. Das Grossmrische Reich Realitt oder Fiktion? (Monographien zur Geschichte
des Mittelalters), Bd 40, Stuttgart, 1995.
Ferri, R., 1966. O Ivanu Karpinu i njegovu putopisu iz 13. stoljea, Rijeka revija, XV (1966.) 6-7,
str. 547-548)
Fui, B., 1982. Glagoljski natpisi, Zagreb: Djela JAZU 57.
Fui, B., 1997. Hrvatski glagoljski i irilski natpisi. Hrvatska i Europa: rano doba hrvatske kulture,
I, Zagreb: HAZU, 259-282.
Goldstein, I., 1995. Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb.
Hercigonja, E., 1997. Glagoljatvo i glagolizam. Hrvatska i Europa: rano doba hrvatske kulture, I,
Zagreb: HAZU, 369-398.
Jeli, L. 1906. Fontes Historici Liturgiae Glagolito - Romanae a XIII ad XIX saeculum. Krk: Kurykta.
Katii, R., 1993. Uz poetke hrvatskih poetaka, Split, Split: Knjievni krug. To je pretisak lanka
objavljenog u Slovu 36 (Zagreb, 1986.), str. 11-44.
Katii, R., 1996. Uz pitanje o postanku i starosti glagoljice. Croatica 42, 43, 44, Zagreb, 1995/96.,
185-199. Autor je 1999. lanak poslije objavio u svojoj knjizi: Na kroatistikim raskrijima,
Zagreb: Sveuilite u Zagrebu, Hrvatski studiji, 59-74.
Katii, R., 1998. Litterarum studia knjievnost i naobrazba ranog hrvatskog srednjovjekovlja,
Zagreb: Matica hrvatska.
Klai, N., 1986. Kako i kada postaje Metodova doktrina kulturno dobro Hrvata, Croatica Christiana
Periodica 17, 17-39.
Kronsteiner, O., 1987. Method und die alten slavischen Kirchensprachen. Der Heilige Method,
Salzburg und die Slavenmission, Innsbruck-Wien: Pro oriente, 255-272.
Kuljbakin, St. M., 1935. Beleke o Hrabrovoj apologiji, Beograd: Glas Srpske kraljevske akademije
168, 42-77.
Marti, R. W. Veder, W., 2000. Die Freiburger Diskussionsrunde zur Enstehung der Glagolica, H.
Miklas, Glagolitica zum Ursprung der slavischen Schriftkultur, Wien: sterreichische
Akademie der Wissenschaft, 227-243.
Matija Vlai, 1960. Matija Vlai Ilirik: Katalog svjedoka istine, priredio Veljko Gortan, Zagreb:
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Oreb, M., 1975. Ivan Karpin: Povijest Mongola koje nazivamo Tatarima, Zagreb: Starine JAZU
56, 37-107.
Peri, R., 1966. O Ivanu Karpinu i njegovu putopisu iz 13. stoljea, Rijeka revija 15, 6-7, 543-552.
Raki, F., 1894. Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana, MSHSM vol. 26, Zagreb: JAZU.
Reg. Vat. Archivio Segreto Vaticano, Registri vaticani.
Ritig, S., 1910. Povijest i pravo sloventine, Zagreb.
Runje, P., 1998. O knjigama hrvatskih glagoljaa, Zagreb: Institut za ekumensku teologiju i dijalog
Katolikog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
Sambunjak, S., 1998. Gramatozofija Konstantina Filozofa Solunskog, Zagreb: Demetra.
anjek, F., 1975. Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku, Zagreb.
anjek, F., 1988. Crkva i kranstvo u Hrvata I, Zagreb: Kranska sadanjost.
idak, J. 1975. Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb.
Tarnanidis, J., 1987. Auf Sinai entdeckte Quellen als Ausgangspunkt fr ein neues Verstndnis der
cyrilomethodischen Mission: Der Heilige Method, Salzburg und die Slavenmission, Innsbruck-
Wien: Pro oriente, 11-21.
Theiner, A., 1863. Vetera monumenta Slavorum meridionalium, I, Romae.
22.p65 259 04. 10. 04, 16:13

260 Mile Bogovi
Tkadlk, V., 2000. ber den Ursprung der Glagolica, Glagolitica zum Ursprung der slavischen
Schriftkultur, Wien: sterreichische Akademie der Wissenschaft, Schriften der Balkan-
Kommission, 9-32.
Vat. Lat. Biblioteca Apostolica Vaticana, Codices vaticani latini
SUMMARY
CIRCUMSTANCES OF THE EMERGENCE AND THE DEVELOPMENT OF THE

GLAGOLITIC SCRIPT IN THE CROATIAN REGION UNTIL THE YEAR 1248
The Cyrillo-Methodian theory of the origin of the Glagolitic script is widely spread so much that
numerous recognised scholars accept it unreservedly, counting on it as if it were proven. They ought
to do more fundamental research. As far as the authorship of the Holy Brothers go there are no sure
evidence of it. We know that the name of one script is Cyrillic, and it is much easier to start believing
that it was this script that St. Cyril has created. The oldest stone inscriptions are in the Croatian
Northwest, i. e. in the Kvarner Basin and around it, and mainly in Istria. It is hard to find a scholar who
would not connect the Glagolitic script in any region outside Croatia after the 12th century with the
Croatian Glagolitic priests. There is not a nation that can be proud of a decade of the Glagolitic culture.
The Croatian people can be proud of a Glagolitic millennium.
The Glagolitic script and the Old Church Slavonic liturgy could develop only in the Byzantine
atmosphere. Since the authorities and jurisdictions of the East (Byzantium) and the West (Rome) took
turns in our Glagolitic region, the fate of the Glagolitic script and the Old Church Slavonic liturgy was
conditioned by the quality of the relationship of the two sides. Byzantine domination over Dalmatia
brought more favourable circumstances while the western influence brought less favourable
circumstances. The first great crisis started when king Tomislav got the administration of the Byzantine
Dalmatia. By this act that region came under the direct Papal jurisdiction in the ecclesiastical judicial
sense. The consequence was the restriction of the use of the Glagolitic script and the Old Church
Slavonic liturgy at the 925/928 Split Council. It was limited to the lower clergy, and to priests only in
an extreme necessity and in that case a special Papal approval was necessary.
After that time the Byzantine influence became stronger so that the conditions for the Old Church
Slavonic liturgy became more favourable.
In the middle of the 11th century a new great crisis started as Byzantium withdrew and the Croatian
kings firmly connected with Popes came into power. The practice of the Old Church Slavonic liturgy
and the Glagolitic script was by then so firmly rooted that it was impossible to forbid it without any
greater loss for the Church. In 1061 the Church in principle gave permission for the use of the
Glagolitic script and the Old Church Slavonic liturgy to the priests in the pastoral work, under one
condition: to learn Latin. At that time it was not prescribed to ask permission from Pope for individual
cases. Thus the second step was made: there were Glagolitic priests who knew Latin.
In the 13th century the third step was made. The practice of the Croatian Glagolitic priests was
recognised by the Roman Church as a suitable instrument of the unity of the Orthodox Slavs with the
Catholic Church. Therefore it was decided to promote this practice to a higher level. When a bishop (of
Senj) became part of the Glagolitic circle a crucial step in that direction was made. Starting from the
sporadic monastic places of worship and small village churches the Glagolitic script crossed the
threshold of a cathedral in the middle of the 13th century. That gesture of the highest Church authority
enabled the creation of the conditions for the golden period of the Croatian Glagolitic culture.
Kljune rijei: glagoljica, irilica, Hrvatska, Bugarska, iril i Metod, rnorizac Hrabar
Key words: Glagolitic script, Cyrillic script, Croatia, Bulgaria, Cyril and Methodius, rnorizac Hrabar
22.p65 260 04. 10. 04, 16:13

Giorgio Ziffer
(Udine)
LA TRADIZIONE GLAGOLITICA CROATA DEL

VANGELo DI NICODEMO
Lautore studia il significato critico-testuale dei due frammenti glagolitici croati del Vangelo di
Nicodemo, analizzandone i rapporti con la tradizione cirillica.
Uno fra gli apocrifi cristiani pi fortunati della civilt letteraria slava ecclesiastica, cos
come del resto di tutte le letterature medievali sia orientali che occidentali, stato senza
dubbio il Vangelo di Nicodemo, nel quale si narrano le vicende del processo e della
crocifissione di Ges, seguite da quelle dellimprigionamento e della miracolosa liberazione
di Giuseppe di Arimatea, nonch in alcune versioni dal racconto della discesa di Cristo
negli inferi.1 Lo stanno inequivocabilmente a dimostrare i 184 testimoni, non tutti per la
verit riferibili alla tradizione slava ecclesiastica, che Santos Otero (1981: 61-98) ha elencato
nel suo repertorio, e che F. J. Thomson (1985: 79-83) ha successivamente suddiviso in ben
ventotto diverse costellazioni testuali. Non la pi diffusa di queste, ma certo la pi interessante
la cosiddetta versione slava ecclesiastica lunga, comprendente anche il menzionato
Descensus. Gi i due studiosi che per primi se ne occuparono alla fine dellOttocento, Ji
Polvka e Michail N. Speranskij, avevano stabilito, luno indipendentemente dallaltro, che
la traduzione era stata eseguita in epoca assai antica su un modello latino (Polvka 1891:
440; Speranskij 1895: 62). Bench nellarco di tempo intercorso questa traduzione sia stata
oggetto di vari studi che hanno contribuito a illuminarne diversi aspetti, le molte ed essenziali
questioni filologiche tuttora sul tappeto dalla definizione del numero esatto dei testimoni
superstiti, di cui in ogni caso ancora oggi conosciamo direttamente solo una parte piuttosto
esigua, alla compiuta ricostruzione della storia della tradizione, dalla necessit di un testo
critico che vada oltre la pur meritoria edizione di Vaillant fino allindividuazione del luogo
dove venne effettuata la traduzione inducono il sospetto che questopera non abbia fino
ad oggi suscitato tutto linteresse che avrebbe meritato.
Fra i nodi ancora da sciogliere figura anche lesatta definizione del ruolo e del significato
della tradizione croata.2 Oltre a un certo numero di copie cirilliche provenienti dalle terre
1
Per unampia bibliografia generale sullapocrifo, v. Gounelle, Izydorczyk 1997 e 2000.
2
Sulla sua importanza in unottica storico-letteraria, v. Hercigonja 1975: 49 e 112.
23.p65 261 04. 10. 04, 16:14

262 Giorgio Ziffer
slave orientali e dalla Serbia,3 la tradizione manoscritta del Vangelo di Nicodemo conta
infatti anche due frammenti glagolitici croati: i quali sidentificano con uno dei ben noti
frammenti di Pazin, il ms. Zagabria, HAZU, fragm. glag. 90 g-h (= P), che conserva
parzialmente il primo, il secondo e il terzo capitolo dellapocrifo e che, risalendo allinizio del
XIV sec., costituisce fra laltro la testimonianza in assoluto pi antica del nostro testo
(tefani 1969: 48-49); e col ms. Zagabria, HAZU, fragm. glag. 32 c (= C), del XV sec., che
abbraccia parte del XXI e del XXII capitolo (tefani i suradnici 1969: 146-148; tefani
1970: 13-14). Su questi preziosissimi testimoni aveva indugiato la massima specialista degli
apocrifi cristiani nella tradizione glagolitica croata, Biserka Grabar, cui solo la prematura
scomparsa ha impedito di svolgere fino in fondo il filo di un discorso critico che noi ora non
possiamo che riprendere dal punto esatto dove lei lo aveva lasciato (Grabar 1970; 1979).4
La filologa croata aveva formulato, sulla base di una conoscenza ancora limitata della
tradizione, lipotesi di una parentela dei due frammenti con quello che generalmente viene
considerato il miglior testimone dellintera tradizione, il ms. S. Pietroburgo, Rossijskaja
Nacionalnaja Biblioteka, Sofijskoe sobranie 1264, cc. 247v-265v (= A). Si tratta di unipotesi
che vorrei qui sottoporre a vaglio critico, pur disponendo a mia volta, rispetto alla Grabar, di
un quadro appena meno lacunoso della documentazione manoscritta. Il carattere
necessariamente provvisorio delle conclusioni cui perverr, come risulter chiaro dalle
pagine che seguono, discende per, nonch dalla recensio ancora incompleta, da una
peculiarit della tradizione slava che rende ancor pi decisiva una pi attenta ricognizione
della lussureggiante tradizione latina del testo, ricca di pi di quattrocento testimoni.
La nostra analisi pu muovere dal pi antico dei due testimoni croati, P. Delle due lezioni
innovative comuni ad A e P segnalate dalla Grabar, la prima riguardava la resa a 6, 20 di
clamabant (magis clamabant aduersus signiferos).5 Andr notato sbito che la studiosa
croata era stata qui tratta in inganno dallapparato delledizione del Vaillant (1968: 6), il
quale erroneamente assegna a S la variante ztujljdfe in luogo di quella effettivamente
attestata, egdfe, vale a dire la medesima di P. Anche gli altri testimoni a me noti T che
alla pari di A legge egjdff, M che porta egdfe, F che nel tentativo di sanare la corruttela
azzarda la correzione gjrbdfe, e Z che presenta effettivamente ztujljdf confermano
che la genesi dellerrore deve essere attribuita non gi a un ipotetico antecedente comune
3
Ai diciassette testimoni comprendenti tutte tre le parti tradotte dal latino del repertorio di Santos
Otero, va aggiunto un numero tuttora imprecisato di copie che, di sguito alle prime due parti tradotte
dal greco, presenta il Descensus nella nostra traduzione dal latino (Thomson 1985: 81).
4
Sulla sua figura di studiosa, v. ora in questo volume il saggio di Johannes Reinhart.
5
Per facilitare i necessari riscontri mi baso sulled. Vaillant (1968: 2-89), ma senza utilizzare direttamente
i testi ivi pubblicati: il testo del manoscritto novgorodiano, A, stato da me controllato sul microfilm,
mentre per il testo latino mi rifaccio alledizione procurata da Kim (1973) del ms. Einsidlensis 326,
che, com noto fin dai tempi di Polvka (1891: 440) e Speranskij (1895: 57), offre un testo
particolarmente vicino alla traduzione slava. Questi gli altri testimoni da me usufruiti: Mosca, Rossijskaja
Gosud. Biblioteka, Troice-Sergieva Lavra 145, cc. 201r-219v (= T), e Muzejnoe sobr. 924, cc. 328r-
348r (= Z); Mosca, Gosud. Istori. Muzej, Sinodalnaja Biblioteka 786 (988), cc. 716-727 (= M; mi
sono servito del testo pubblicato allinterno delle Velikie Minei etii ... Nojabr 13-15, Sanktpeterburg
1899, col. 1874-1905); Vienna, sterreichische Nationalbibliothek, slav. 24, cc. 31r-68v (= S), e slav.
9, cc. 281r-300r (= F, che non ho ancora studiato direttamente e che cito solo saltuariamente sulla
scorta di Vaillant 1968). Desidero esprimere tutta la mia gratitudine a Ivanka Petrovi e Ettore
Gherbezza per avermi generosamente aiutato nel reperimento delle riproduzioni fotografiche dei
testimoni croati e di quello novgorodiano, e a Mateo agar per avermi permesso di usare la sua
trascrizione del frammento di Pazin, ancora inedita.
23.p65 262 04. 10. 04, 16:14

La tradizione glagolitica croata del Vangelo di Nicodemo 263
di A e P, bens allarchetipo. Appare dunque a prima vista pi che giustificata la congettura

proposta da Vaillant, <d+gb>e, nonostante lo stesso studioso francese avesse additato
nelle dense pagine dellintroduzione (1968: XVIII) una soluzione ancora migliore, laddove
postulava loriginaria presenza delliterativo d+gbdfnb, che renderebbe assai pi facilmente
conto della corruttela in eg+dfnb, attestata anche in altri due casi del tutto simili (6, 23 e 78,
15); talch la lezione originaria potr essere ancor pi coerentemente ricondotta a <d+gb>dff
(v. Vaillant 1968: XII), se non addirittura, ipotizzando con lo stesso Vaillant (1968: XIV) la
presenza di un tratto fonetico dellantico slavo occidentale quale la confusione tra d+- e e-, a
<egb>dff.
Un secondo errore significativo comune a A e P era stato individuato dalla Grabar a 12,
4 (questo il microcontesto in A: ... b bcnbz uk(fujkt)v+ b dcnt j,hxtzb ,sjv+, che
rende il latino ... et ueritatem loquimur, etenim in disponsalia Mariae interfuimus), dove
alla lezione in disponsalia Mariae interfuimus i due testimoni rispondono con j,hxtzb
,sjv+, mentre TMZ recano w,hxtzt nj , e S , w,hextzbt nj, vale a dire due lezioni
originate dalla reinterpretazione di dcnt (che in realt traduce etenim) come seconda plurale
del presente di dlnb. La congettura proposta da Vaillant e accolta dalla Grabar, che
prevede lintegrazione della preposizione d+ senza dubbio intelligente ma non convince
fino in fondo, perch altrettanto plausibile, e pi economica, appare qui una diversa soluzione:
un locativo, j,hxtzb non preceduto da preposizione alcuna, che un arcaismo attestato
anche altrove nel testo (per es. a 54, 11; v. Speranskij 1895: 61). Non saremmo dunque di
fronte a un errore comune ad A e P quanto piuttosto alla conservazione della lezione
originaria (ma andr comunque rilevato che se si preferisce interpretare lassenza della
preposizione come uninnovazione di A e P, non si potrebbe comunque attribuirle alcun
valore congiuntivo).
Vediamo ora le restanti concordanze sospette di A e P. A 12, 1 entrambi i testimoni
portano la lezione nbzb in corrispondenza del latino Finees, TM leggono lbz, S lbztb e
Z fonde la congiunzione copulativa che precede con il nome proprio in bzlbz+; come nel
primo caso analizzato sopra, converr pensare piuttosto a un errore prodottosi allaltezza
dellarchetipo, e conservato pi fedelmente da A e P che non dal resto della tradizione. Cos
verisimilmente anche a 12, 6, dove A e P ripetono in fondo al periodo il nome di Pilato
(questo il testo di A, b uk(fujk)f gbkfn+ lmdvf zf ltcn+ vtvf bt nj htif7 ht(x)v+
gbkfn+, corrispondente a Alloquens uero Pilatus XII uiros qui haec dixerunt dicit eis). La
ripetizione appunto ridondante, tale da legittimare il sospetto che linnovazione sia da
mettere in rapporto con il passaggio del participio iniziale ukfujk, in realt mai attestato (v.
Vaillant 1968: 12), alla forma dellaoristo documentato da tutta la tradizione; ma anche
qualora si voglia rifiutare lattribuzione dellaggiunta del secondo gbkfn+ al copista
dellarchetipo, occorrer sottolineare che in TMSZ non solo manca la ripetizione del nome
del procuratore della Giudea, ma vi si registra anche lomissione della frase ht(x) bv+,
sicuramente autentica come comprova il testo latino: unomissione, questa, che riduce
ancor pi il valore congiuntivo, comunque debole, dellaggiunta oggi comune ad A e P. A
14, 7 al latino Quid fecisti? corrisponde la seguente varia lectio dello slavo: b xnj cndjh.
A, to stvoru P, e xnj tcb c+ndjhbk+ TMSZ. Si penser a prima vista a un errore comune di
A e P, e alla conservazione della lezione originaria in TMSZ; ma altrettanto se non pi
plausibile immaginare una lezione originaria xnj c+ndjhb (v. costrutti analoghi a 4, 23; 8, 2;
18, 5), che sarebbe stata sfigurata nellarchetipo, e quindi in quella forma corrotta conservata
da A e P, e al contrario corretta da TMSZ.
23.p65 263 04. 10. 04, 16:14

264 Giorgio Ziffer
Vi invece unaltra lezione che pi di quelle fin qui esaminate sembra militare a favore
dellipotesi di una parentela diretta fra A e P. A 14, 3-4, in corrispondenza del latino Ex te hoc
dicis aut alii tibi de me dixerunt? (Kim 1973: 18; assai diverso il testo allegato da Vaillant
1968: 15), la varia lectio si presenta nella maniera seguente: w(n) nt,t nj cki A, [ot te]b
to sliu ili ini teb o mn re P, w ct, kb ct n uk(fujk)tib7 bkb nt, j vz hi TM, w
ct, kb n ct uk(fujk)tib7 bkb bzb nt, hit S, w ct, kb ct n uk(fujk)tib7 bkb bzb w
vz nt, hif Z. Anche qui tuttavia lerrore che oggi caratterizza i soli A e P, potrebbe
essere pi antico, e la maggiore aderenza di TMSZ al dettato originale costituire il frutto di un
rinnovato controllo sulloriginale, sia pure di un diverso ramo della tradizione latina, di cui
TMSZ recano varie tracce (v. infra). Pur con un lieve margine di dubbio, che solo lesame
dellintera tradizione slava cos come di quella latina potr forse eliminare, converr dunque
rinunciare allipotesi avanzata dalla Grabar; non perch non vi sia effettivamente una certa
affinit tra P e A, ma perch tale somiglianza sembra derivare dalle innovazioni che caratterizzano
il resto della tradizione cirillica, non gi da un legame diretto fra P e A.
Come non sembra esistere alcun errore sicuramente congiuntivo fra questi due testimoni,
cos non ve n alcuno fra P e il resto della tradizione cirillica. Le loro varie concordanze v.
per es. 6, 21 om. A] e (vero) P TMSZ; 8, 24 (post dcnfnb) add. tv A] om. P TMSZ; 10, 9
(post bvfnm) add. b A] om. P TMSZ; 10, 10 (post pkj) add. b A] om. P TMSZ; 10, 11-12 (post
.lt(j)v+ om. A] re is(us)u to mi vidim P, b hi c(ec)e xnw v dblbv+TM, hit
c(ec)e xnj v db(lb)v+ S, c(c) xnj v dblj(v) Z (dixerunt ad Iesum: Quid nos
uidimus?); 10, 13 om. A] (post hjlcndj) ndjt TMSZ, tvoi (rodm) P ([generatio] tua); 10, 15
om. A] (post ndj) Mari P TMSZ (Maria); ecc. corrispondono infatti tutte a innovazioni
del solo A e, in quanto lezioni genuine, non possono assolutamente essere utilizzate quale
prova di un qualche legame diretto esistente fra P e TMSZ. Lunico errore apparentemente
comune a P e TMSZ a 10, 25 (Isti autem proseliti sunt et discipuli eius), dove sia il
frammento croato che i restanti testimoni cirillici, ma non A, interpretano dcnt come forma
verbale (v. supra per un caso analogo), facendolo seguire dalla congiunzione rj, e in parte
introducendo anche un pronome personale di seconda plurale, cosicch per esempio TMS
ma non Z che in luogo di d porta se leggono d dcnt rj cnhfzzb cnm (e si noti poi
che per una lacuna meccanica P reca in realt k[o str]anni): si tratta evidentemente di un
errore che non ha alcun valore congiuntivo e che, come suggerisce del resto anche la varia
resa del pronome isti (v. anche infra), deve essersi prodotto indipendentemente in P e in
TMSZ.
In assenza di sicuri errori congiuntivi fra A da un lato e i restanti testimoni cirillici
dallaltro, P andr dunque verisimilmente identificato con un terzo ramo indipendente della
tradizione, diverso sia da A, sia dal resto della tradizione cirillica fin qui resa nota. Gi la
prima lezione analizzata sopra (upvahu a 6, 20) aveva suggerito lidea della dipendenza
anche di P dallarchetipo dellintera tradizione. Una prova ancora pi evidente della comune
origine di P e della tradizione cirillica si ha a 8, 9, dove al testo di partenza Accipientes ergo
seniores Iudaeorum uiros XII corrisponde la seguente varia lectio della tradizione slava: b
ghbbvot pfgjdlm cnfhbibz b.ltjv+ vb db A, b ghtvit (gh7 t S) cnfhbibz
ltbcr (-crs- S) bp,hfi (b bp,h7 S) d{ vjf (vjbb S) TMS, e primu?e z(a)p(o)v()dm
starini ideom mua dva na desete P. Oltre a minime differenze tra i singoli testimoni, si
nota soprattutto il flagrante errore di pfgjdlm per il latino ergo (ma altri manoscritti latini
leggono autem), che non rappresenta tanto uninterpolazione (cos Vaillant 1968: 8, nota
10) quanto un(errata) correzione congetturale da parte del copista dellarchetipo della
23.p65 264 04. 10. 04, 16:14

lezione originale, identificabile con la gi ricordata particule curieuse dcnt (Vaillant 1968:
XX); una correzione che a sua volta doveva in un secondo momento provocare in parte
della tradizione laggiunta della forma verbale bp,hfi (Vaillant 1968: 8, nota 10).
Un altro importante tratto caratteristico di P risiede, come aveva correttamente visto
Biserka Grabar (1979: 206), nella presenza in tale frammento di alcune lezioni genuine, andate
perdute nel resto della tradizione; di queste un paio erano state da lei state indicate
esplicitamente, di altre si era riservata di parlare in sguito. A 6, 18 in luogo di b vjkbif
cg(c)f c(c)f (et adorauerunt Iesum) P legge [mol]ie sp(a)sm ..., con la conservazione parziale
dellantico accusativo del sostantivo animato, laddove i testimoni cirillici mostrano la forma
pi recente del genitivo-accusativo: si tratta di un fenomeno che altrove si registra pi volte
anche nella tradizione cirillica, o quanto meno in una sua parte (v. Vaillant 1979: XV, e gi
prima di lui Polvka 1891: 440-441, e Speranskij 1895: 61). A 6, 19-20 P porta in corrispondenza
dellanaloga lezione b vjk c(c)f (et adorauerunt Iesum) dei testimoni cirillici, i molie
(...): come dabitudine in questa traduzione, il perfetto delloriginale viene reso con laoristo,
e non con limperfetto documentato dalla tradizione cirillica (ma non in S che ha qui, in un
contesto parzialmente diverso, vjkbcnf) e nato forse per attrazione del successivo egjdffe.
Nel campo della morfologia verbale da menzionare un aoristo asigmatico quale obrt a 12,
23, laddove la tradizione cirillica ha j,hnj+ (o altre forme secondarie quali j,htnf. S,
j,htnt c Z).6
Un importante arcaismo documentato nel solo P poi a 8, 12. Al latino Eice (Iesum foris
pretorium) A risponde con jz tzb (bc(c)f ghtl+ ghtnjhb.), mentre TMZ portano d+dtlb,
e S bpdtlb dmzm, cosicch Vaillant aveva potuto proporre il restauro congetturale tzb.
La lezione recata da P, vmnm (...)ni, permette di correggere leggermente la congettura di
Vaillant e di proporre quale lezione originaria d+z+ tzb (Grabar 1979: 206) o, forse meglio,
data labituale resa di eicere con bpu+zfnb (v. 4, 7.9), d+z+ tzb o, piuttosto, d+z+
<l>tzb. Unaltra lezione genuina conservata dal solo P infine a 10, 25, in un passo
parzialmente esaminato sopra (questo il microcontesto in A: b dcb dcnt cnhfzmzb cnm),
dove al pronome isti nella tradizione cirillica corrispondono le varianti b dcb appunto di A,
d di TMS, e ct di Z, mentre il solo P reca il corretto si.
Passiamo ora al secondo frammento. Biserka Grabar aveva genericamente accennato
anche a proposito di C a una maggiore affinit con A che con il resto della tradizione
cirillica, senza per scendere sul piano dellanalisi concreta e senza citare alcuna particolare
lezione; e ne aveva indicato il carattere assai meno arcaico della lingua, cos come la presenza
di varie lezioni innovative (1979: 205-206). Dallesame della varia lectio affiorano s diverse
concordanze tra C e A, come per es. 66, 2 paklu C, gtr+k A] r+ fl TMSZ; 66, 14 klin tvoj
C, r+kbz+ ndjb A] fkj TMSZ; 66, 14 sra C, chj A] flt TMSZ; 66, 19 vidvi muka C,
dblob t vrf A] dbl t flt TMSZ ecc.), ma nessuna di queste pu servire come prova
di un presunto legame diretto fra il testimone croato e quello novgorodiano, poich si tratta
sempre di coincidenze in lezione genuina. Delle varie concordanze che si registrano fra C e
TMSZ tralascio qui quelle che corrispondono a evidenti innovazioni di A, per concentrare
lattenzione su due lezioni che sembrano richiedere una diversa spiegazione. A 66, 12-13,
esattamente come il ms. Einsidlensis, A omette la lezione zemlja e neistivih padet (derivata
da Isaia 26, 19), presente invece sia in C che in TMSZ. Lesame della tradizione latina dir in
6
Altre forme di aoristi asigmatici, fra cui anche alcune tratte dal medesimo j,hcnb, conservate dalla
tradizione cirillica in altri luoghi del testo, sono elencate da Vaillant 1968: XV-XVI.
23.p65 265 04. 10. 04, 16:14

266 Giorgio Ziffer
futuro se anche in qualche sua parte compare unanaloga aggiunta o meno, anche se
occorre ribadire che il ms. Einsidlensis non coincide esattamente col testo sul quale stata
condotta la traduzione, ma risulta solo un testimone latino a essa assai vicino; e che in quel
passo A salta, probabilmente per omeoteleuto, anche le parole immediatamente successive
(v. Vaillant 1968: 66). Di tipo diverso la concordanza che si registra a 68, 15, dove sia C che
TMSZ leggono poslan, mentre A reca la variante cktib, perch la stessa variet di forme
troviamo qui anche nella tradizione latina: il ms. Einsidlensis legge dirigis, ma altri testimoni
recano dirigeris (Kim 1973: 42 e 53).
Non sono al momento in grado di indicare alcun errore congiuntivo di C e della tradizione
cirillica nel suo insieme che ne provi la comune discendenza dallarchetipo; aggiungo per
che non v nemmeno alcun indizio di segno contrario che induca a considerare C esorbitante
dal medesimo archetipo. Inoltre, a indiretta testimonianza dellaffinit testuale fra la tradizione
glagolitica croata e quella cirillica segnalo come C, nonostante le molte innovazioni che lo
contraddistinguono, possa talvolta rivelarsi utile sia pure, a differenza di P, solo
indirettamente per recuperare la lettera del testo originale. A 66, 18 a fronte di un testo
latino quale Tollite portas, principes, uestras (et eleuamini portae aeternales), ... leggiamo
in A w(n)bvtnt dhfnf ztghfdtlzf dfif (b 777). Nella sua edizione Vaillant (1968: 66) aveva
accolto a testo la variante di TMSZ, ghtlzf, che concordando con dhfnf corrisponde al
modello latino solo sul piano lessicale, non su quello sintattico. La lezione documentata in
C, knezi, costituisce anchessa uninnovazione, che tuttavia permette di restaurare con un
maggior grado di certezza la lezione originaria ghtlzbb.
Lindipendenza di C soprattutto nei confronti di A, e in misura minore di TMSZ, appare
nettamente da una lezione che troviamo a 68, 18. Questo il testo di A: rnj tc n rj uhfl+
vfk+ c b gjrjhbd+ b dsit b kuf w(c)hm b 777, corretto da Vaillant in Rnj tc n <n>frj
uh<+>l+ vfk+ c b gjrjhbd+ b dsit b kuf wcfhm (b), ... La lezione sulla quale vorrei
puntare lobiettivo b dsit b kuf, cui gli altri manoscritti contrappongono le varianti
seguenti: diit z(t),(t)c+ TM, dimb zt,tct b S, diib z(t),(t)c+ b Z, e, infine, i vie gor
i C. Secondo Vaillant (1968: 69), il quale partiva da un testo latino siffatto, Quis es tu, tam
magnus et parvus, humilis et excelsus imperator, ... la lezione di A conserverebbe in forma
parzialmente alterata una traduzione originale del lat. excelsus, che gli altri manoscritti
avrebbero rimaneggiato in dit zt,tct e dimib zt,tct. Tuttaltra soluzione viene suggerita
dal ricorso al ms. Einsidlensis, dove il relativo passo si presenta cos : Quis es tu tam
magnus et paruus, humilis et excelsus, miles et imperator, ... (Kim 1973: 42), e permette
dunque di concludere che, come in molti altri casi (e come aveva intuito Vaillant), A ha s
conservato pi fedelmente del resto della tradizione il testo originale, ma che la lezione
messa qui a fuoco non traduceva excelsus, bens miles. Al pari di tutti gli altri luoghi del
testo in cui compare questo lessema, il traduttore lo ha reso anche qui con ckjuf (v. 28,
11.14; 36, 2. 15. 18. 21; 38, 3. 10; 40, 23; 88, 8. 9), che il copista dellarchetipo ha in questo
caso trascritto in modo scorretto.7 La varia lectio mostra come sia TMSZ che C abbiano
cercato di ovviare a un passo diventato oscuro, e come lo abbiano fatto in maniera simile
eppure diversa.
7
La traduzione di miles con ckjuf, che troviamo anche nella Vita di S. Vito, si spiega evidentemente
attraverso uninterferenza con lantico alto tedesco kneht. Ma il poderoso influsso dellantico alto
tedesco sulla traduzione slava ecclesiastica del Vangelo di Nicodemo richieder in futuro un esame ben
pi ampio e approfondito (v. intanto alcune considerazioni preliminari in Ziffer 2003: 705-706, cos
come sulla lingua del testo in generale Mineva 1985).
23.p65 266 04. 10. 04, 16:14

Unaltra lezione che conferma lindipendenza di C sia da A che da TMSZ, e che merita un
particolare interesse anche sotto un altro rispetto, a 66, 1-2. Questo il testo latino: Haec
audiens omnis multitudo sanctorum cum uoce increpationis dixit ad Inferum (Kim 1973:
40), e questo il testo di A: cb ckifot dct (dc A1) v+zjmcndj c(d)n(s)+ uk(c)v+
gjrltzm. hif gtr+k. In luogo della lezione gjrltzm., che traduce esattamente il
modello latino indicato, il resto della tradizione slava offre il quadro seguente: radostnim C,
dtkbv+ T, dtktv+ M, dtkbrjvm S, e dtkbrbv+ Z. Mentre la variante di C costituisce
uninnovazione autonoma, la lezione riflessa in forme leggermente diverse in TMSZ,
corrisponde esattamente, come gi rilevato dal Vaillant (1968: 69), a una variante, cum
magna voce, ben attestata nella tradizione latina. Proprio questo come altri casi analoghi,
nei quali egualmente le varianti documentate nella tradizione slava corrispondono a varianti
della tradizione latina, e che Vaillant aveva almeno in parte sottovalutato (v. a questo
proposito Freydank 1970: 301-302), rendono lo studio pi approfondito della tradizione
latina un passaggio assolutamente obbligato.
La presenza soprattutto, ma non esclusivamente, in TMSZ, di una serie di lezioni che
non possibile separare dalla tradizione latina, e che rappresenta un esempio rimarchevole
di contaminazione con loriginale,8 solleva naturalmente un arduo problema filologico. Pur
con la dovuta cautela, e in attesa di ulteriori verifiche che andranno condotte su una base
documentaria pi ampia, mi sembra che la sua corretta soluzione sia stata intuita a suo
tempo da Rudolf Aitzetmller, il quale tra laltro ancora non conosceva lesistenza della
tradizione croata. Secondo Aitzetmller (1970: 196-197) occorre infatti ritenere che le lezioni
contaminate, derivate da un diverso modello latino, siano entrate al livello dellarchetipo.9
E da un archetipo nei cui margini, oppure nellinterlinea, gi si erano depositate tali lezioni,
discendono sicuramente TMSZ e forse, almeno in parte, la tradizione glagolitica croata. Se
qualche traccia se ne sia conservata anche in A, lo diranno le ricerche future; in caso
negativo dovremmo immaginare un archetipo mobile, nel senso che A discenderebbe
dallarchetipo nella sua forma primitiva, mentre il resto della tradizione ne dipenderebbe
nella sua nuova veste, ritoccata grazie a un nuovo controllo su un diverso modello latino.10
Tale interpretazione, se compiutamente dimostrata, potrebbe pi facilmente render conto
della particolare fisionomia della tradizione croata: sia le affinit tra P e A, diverse da quelle
indicate a suo tempo dalla Grabar, sia quelle ancor pi curiose fra C e TMSZ, potrebbero
cos trovare una spiegazione soddisfacente. Quanto alla posizione stemmatica dei due
frammenti croati, allo stato attuale essi sembrano rappresentare un ramo della tradizione
slava indipendente sia da A che da TMSZ; con la precisazione che per via della loro diversa
e non coincidente estensione non siamo n forse mai saremo in grado di dire quale sia il
rapporto reciproco che corre tra i due frammenti.
Resta da dire qualcosa sulla provenienza della traduzione. Contro il parere di Biserka
Grabar (1979: 204), ritengo che la mera esistenza dei due frammenti esaminati, al di l della
8
Il fenomeno non affatto sconosciuto nella tradizione di testi slavi ecclesiastici tradotti dal greco (v.
Ziffer 1998: 136-137), ma rappresenta qui un caso pi unico che raro per via delloriginale latino.
9
Che un archetipo sia esistito indubbio per via delle molte lezioni sicuramente erronee presenti in tutta
la tradizione (v. supra 8, 9 pfgjdlm); altrettanto evidente che larchetipo fosse scritto in glagolitico,
il che rappresenta un prezioso indizio a favore della sua antichit (v. Vaillant 1968: XIII).
10
Lesistenza di archetipi di tal fatta, che riveste anche una certa importanza nella discussione intorno
alla frequenza degli stemmi bipartiti, non rappresenta solo una possibilit teorica, ma stata
effettivamente dimostrata, per es. nel campo della filologia classica (v. Timpanaro 1985: 137).
23.p65 267 04. 10. 04, 16:14

268 Giorgio Ziffer
loro indubbia importanza, non possa essere invocata come prova di una sua presunta
origine croata, che daltronde era stata suggerita ben prima che i due frammenti venissero
alla luce. Pi in generale occorrer rilevare che nessuno degli argomenti addotti finora cos
in favore della tesi croata, come di quella boema, pare stringente e risolutivo;11 e che la
presenza di un cos folto numero di germanismi dovrebbe comunque spingerci a tracciare le
coordinate geografiche della traduzione in una zona di confine tra il mondo tedesco e quello
slavo (Aitzetmller 1969: 1-2). In ogni caso, nonostante o, piuttosto, proprio anche in
ragione di tutti i punti che ancora attendono di essere lumeggiati, e che sono stati qui
delibati solo in piccola parte, la traduzione del Vangelo di Nicodemo si rivela una pagina
non secondaria della storia della tradizione slava ecclesiastica, di cui una volta di pi la
tradizione glagolitica croata si dimostra una componente solo in apparenza secondaria, ma
in realt essenziale.
Bibliografia
Aitzetmller, R. 1969. Zur Frage einer kirchenslawischen Literatur im slowenisch-kroatischen
Raum. Studia slovenica monacensia in honorem Antonii Slodnjak septuagenarii. Mnchen:
Trofenik, 1-5.
Aitzetmller, R. 1970. Rec. di A. Vaillant 1970. Anzeiger fr slavische Philologie IV, 193-198.
Freydank, D. 1979. Rec. di A. Vaillant 1968. Zeitschrift fr Slawistik 15, 300-302.
Gounelle, R., Izydorczyk Z. 1997. Thematic Bibliography of the Acts of Pilate. Z. Izydorczyk. The
Medieval Gospel of Nicodemus. Texts, Intertexts, and Contexts in Western Europe. Tempe,
Arizona: Medieval & Renaissance Texts & Studies, 419-519.
Gounelle, R., Izydorczyk Z. 2000. Thematic Bibliography of the Acts of Pilate: Addenda and
Corrigenda, Apocrypha 11, 259-292.
Grabar, B. 1970. Rec. di A. Vaillant 1968. Slovo 20, 119-123.
Grabar, B. 1979. ber das Problem der lngeren Fassung des Nikodemusevangeliums in der lteren
slavischen Literatur. Byzance et les Slaves. tudes de Civilisation. Mlanges Ivan Dujev.
Paris: Association des Amis des tudes archologiques des mondes byzantino-slaves et du
christianisme oriental, 201-206.
Hercigonja, E. 1975. Srednjovjekovna knjievnost (Povijest hrvatske knjievnosti. Knjiga 2). Zagreb:
Mladost.
Kim, H. C. 1973. The Gospel of Nicodemus. Gesta Salvatoris. Toronto: Pontifical Institute of
Mediaeval Studies.
Mineva, A. 1985. Nikodimovo Evangelie. Problemi na ezikovata charakteristika. Palaeobulgarica
IX, 4, 30-44.
Polvka, J. 1890-1891. Evangelium Nikodemovo v literaturch slovanskch. asopis eskho Musea
LXV, 255-275, 538-568; LXVI, 94-101, 440-460.
Reinhart, J. 1980. Bohemismen im Tschechisch-Kirchenslavischen am Beispiel der Homilien Gregors
des Groen (Studia boemico-sclavonica I). Wiener Slavistisches Jahrbuch 26, 46-102.
Santos Otero, A. de. 1981. Die handschriftliche berlieferung der altslavischen Apokryphen. Band
II. Berlin - New York: de Gruyter.
Speranskij, M. N. 1895. Slavjanskie apokrifieskie evangelija (obij obzor). Moskva: Tovariestvo
tipografii A. I. Mamontova.
tefani, V. 1969-1970. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. I-II. Zagreb: Jugoslavenska
11
V. a questo proposito Reinhart 1980: 90 (Auf jeden Fall sind bei Nicod fr die eine wie fr die andere
Klassifizierung, also .-ksl. oder kroat.-ksl., eine Menge von Schwierigkeiten verbunden).
23.p65 268 04. 10. 04, 16:14

tefani V. i suradnici (B. Grabar, A. Nazor, M. Panteli) 1969. Hrvatska knjievnost srednjega
vijeka (Pet stoljea hrvatske knjievnosti, 1). Zagreb: Zora - Matica hrvatska.
Thomson, F. J. 1985. Rec. di A. de Santos Otero 1978. Slavonic and East European Review 63, 73-98.
Timpanaro, S. 1985. Stemmi bipartiti e perturbazioni della tradizione manoscritta. S. Timpanaro. La
genesi del metodo del Lachmann, Padova: Liviana, 123-150.
Vaillant, A. 1968. Lvangile de Nicodme. Texte slave et texte latin. Genve - Paris: Librairie Droz.
Ziffer, G. 1998. Appunti sul problema della contaminazione nella letteratura slava ecclesiastica. F.
Esvan. Contributi italiani al XII Congresso internazionale degli Slavisti (Cracovia 26 agosto-
3 settembre 1998). Napoli: Associazione Italiana degli Slavisti.
Ziffer, G. 2003. Jernej Kopitar e lantico slavo ecclesiastico. Considerazioni sulla teoria pannonica.
A. Alberti, L. Garzaniti, S. Garzonio. Contributi italiani al XIII Congresso internazionale
degli Slavisti (Ljubljana 15-21 agosto 2003). Pisa: Associazione Italiana degli Slavisti.
SAETAK
HRVATSKOGLAGOLJSKA TRADICIJA NIKODEMOVA EVANELJA
Na tragu Biserke Grabar, u lanku se istrauje kritiko-tekstualno znaenje dvaju hrvatskih glagoljskih
fragmenata Nikodemova evanelja. Premda kontaminacija s latinskim izvornikom, do koje je dolo po
svoj prilici ve u arhetipu, znatno oteava odreivanje genealokih odnosa meu rukopisima,
(privremeni) zakljuak analize jest da dva hrvatska fragmenta predstavljaju samostalan odvojak tradicije.
Parole chiave: Vangelo di Nicodemo, tradizione manoscritta glagolitica croata, traduzioni slave
ecclesiastiche dal latino, contaminazione, influsso del tedesco sullo slavo
Kljune rijei: Nikodemovo evanelje, hrvatskoglagoljska rukopisna tradicija, crkvenoslavenski
prijevodi s latinskoga, kontaminacija, njemaki utjecaj na slavenski
23.p65 269 04. 10. 04, 16:14

23.p65 270 04. 10. 04, 16:14
Milan Paun, Mateo agar
(Zagreb)
SLAVONSKI GLAGOLJSKI NATPISI
Tema su rasprave ovog referata novopronaeni glagoljski epigrafi u Slavoniji, s obzirom na

dosadanje potvrde glagoljike pismenosti na sjeveru Hrvatske. Ponajvie na temelju grafijskih
osobina nastoje se datirati i funkcionalno odrediti, te smjestiti u nacionalnofiloloki i
opeslavistiki kontekst.
U okvirima tradicionalnoga paleoslavistikog znanja, pri raspravljanju o teritorijalnoj

proirenosti glagoljice na hrvatskom ozemlju, a time i o slojevitosti staroslavenske batine,
najee se navodi, ponekad i iskljuivo, hrvatski priobalni sjeverozapad (Kvarner, Istra, Lika,
zadarski kraj ponajvie otoci), dakako s obzirom na irok vremenski proteg uporabe i veliku
koncentraciju sauvanih spomenika. Nekima je ak takav raspored posluio i kao oslonac
hipotezi kako je glagoljica izvorno i vezana za taj prostor, iako se posljednjih desetljea pokazalo
kako je broj starijih bugarskih glagoljskih epigrafa ak iz 10. st. jo vei.1 Zna se takoer da se
glagoljicom pisalo i u srednjovjekovnoj Bosni, pa ak i to da su mnogi mlai bosanski, iriliki,
spomenici, nastali prema glagoljikim predlocima. Poznato je da i juno od rijeke Krke, koja se
obino navodi kao otprilina granica sa sjeverne strane koje dominira glagoljika pismenost,
a s june irilika, postoji kontinuitet pisanja glagoljicom do otprilike 13. stoljea, kada je na
tom dijelu hrvatskoga prostora izostala podrka glagoljanju karakteristina za sjeverozapad.
Snana je potkrepa tomu 1989. g. pronaen te 2001. opisan Konavoski glagoljski natpis.2
Povjesniari posljednjih desetljea, tovie, istiu i vjerojatnost kako je do prvih kontakata
Hrvata s irilometodskom batinom dolo upravo na tom junom prostoru, i to jo u 9. st.,
takoer u okvirima bizantskoga misionarenja meu Slavenima. Dodamo li tomu i odnedavne
rekonstrukcije srpske glagolitice (na sjeveroistoku Srbije i na Kosovu),3 moe se danas stei
dojam o znatno veoj kompaktnosti junoslavenskoga glagoljskog prostora nego to se to
moglo prije nekoliko desetljea, za razdoblje sve do, otprilike, kraja 12. stoljea. Nakon toga,
prema uvrijeenu miljenju, opstanak glagoljice svodio bi se na spominjani hrvatski
sjeverozapad, sve to u danas donekle poznatim povijesnim okvirima. Prisutnost tzv. ustavne
glagoljice, ije se oblikovanje na temelju jo u 12. st. zaetih tendencija ubrzano, zbog
1
Pregled bugarskih glagoljikih epigrafa pronaenih do 1994. godine nalazi se u: Kronsteiner-
Popkonstantinov 1994
2
Kapetani-agar 2001
3
Trifunovi 2001 : 167-169
24.p65 271 04. 10. 04, 16:15

272 Milan Paun, Mateo agar
nagle i sve vee produkcije - osebujne i za sveopu tadanju europsku, posebice gotiku
pismenost, dovrava do polovice 13. st., na ostalim se hrvatskim i izvanhrvatskim prostorima
sljedeih stoljea (npr. u Bosni istono od Vrbasa, u srednjoj i junoj Dalmaciji; sada znamo i
u Slavoniji; u Sloveniji, ekoj, pa i u Poljskoj) tumai razliito motiviranima, namjernim (npr.
u ekoj) ili vie usputnim (npr. u Sloveniji), kraim ili duim, vie ili manje kreativnim
uvozom iz domicilnog prostora.
Iako povijesne okolnosti vezane za Metodovu sirmijsku nadbiskupiju i slavonski udio u
povijesnoj Panoniji govore u prilog proirenosti staroslavenske batine i na tom podruju,
sauvani tamonji pisani izvori sve donedavna uope nisu bili poznati, a ni sekundarni
historiografski izvori nam o tomu nita izravno ne govore. Vaan su razlog svakako i geografske
zakonitosti koje se u literaturi esto navode: dok su se na kamenom hrvatskom jugu zapisi
mogli sauvati uklesani u trajan kamen, na dominantno drvenoj panonskoj arhitekturi takvo
to nije bilo mogue. Kamenih srednjovjekovnih crkava, iz predturskog doba, i inae je u
Slavoniji sauvano vrlo malo, osobito romanikih. Zapisi pak na meku materijalu, na
pergamentu, iz toga doba, iznimno su rijetki, ponajvie na podrujima gdje je rano dolo do
trajnog prekida glagoljanja, pa ni njihova nepotvrenost u Slavoniji nema znakovitu teinu.
Prvi podatak o jednom glagoljikom slavonskom spomeniku pronalazimo u Natpisima
sredovjenim i novovjekim Ivana Kukuljevia Sakcinskog iz 1891., gdje autor biljei da je taj
natpis iz staroga grada Subockoga u zapadnoj Slavoniji, u mjestu Subocka nedaleko od
ZAGREB
(Rudine) POEGA
(Subocka)
Brodski Drenovac
i SL. BROD
Lovi
Kijevci
24.p65 272 04. 10. 04, 16:15

Slavonski glagoljski natpisi 273
Novske (karta slika 1), ve tada izgubljen, te da je Luka Ili poetkom toga stoljea zabiljeio
na njemu nekoliko glagoljikih slova (b, , r), meu vie irilikih. Nemamo dakle ni precrta,
ve samo idealnu rekonstrukciju tiskarskim glagoljikim slovima.4 Koliko je pak takvo
iitavanje, dopunjeno pretpostavkom da i r oznauju 1100. godinu, pouzdano teko je
danas rei.
Ni drugi spomenik koji je trebao upuivati na slavonsku glagoljicu, Opeka iz Rudina, nije
pouzdaniji izvor. Taj je pak spomenik, pronaen 1955. na arheolokom lokalitetu Rudine pokraj
Poege, ne tako daleko od Subocke, tj. Novske, meu ostacima benediktinskog samostana,
sauvan u izvorniku, ali - meu pet uparanih znakova nije mogue danas prepoznati upravo
glagoljika slova. Valentin Putanec bio je tu dodue razaznao oznaku kria te godinu 1129.,
dakle glagoljika slova RIZ, i to bez titla i tokica (slika 2), no Branko Fui ipak taj natpis
nikada nije odluio uvrstiti meu glagoljske natpise.5 Konanoj odluci o tome jesu li to uope
glagoljska slova, i koja, mogle bi pridonijeti samo suvremene, tehniki usavrene metode
analitike paleografije.
Slika 2. Opeka iz Rudina
Godine 1989. prvi se put na kartu glagoljike epigrafike pouzdano upisao jedan slavonski
glagoljski toponim, i odmah zainteresirao javnost: prilikom restauracije gotike Crkve svetog
Dimitrija u selu Brodski Drenovac, sagraene u 14. st., izmeu Poege i Slavonskog Broda,
otkrivena je freska s glagoljskim zapisom (slika 3). Precrt i paleografski opis, kao dio internih
dokumenata zagrebakoga Staroslavenskog instituta, sainio je iste godine Branko Fui koji
je natpis i datirao u 14. stoljee (slika 4). Naalost, raspravu o tom Prvom drenovakom
glagoljskom natpisu Fui nikada nije dovrio, pa ni objavio.6 Isprva je pretpostavljao da je
4
Natpis je prepisao 1817. g. poeki podupan oka, a kamen je ostao na istome mjestu. Ne znaju se
okolnosti njegova premjetanja, ni kamo je naposljetku dospio. Kukuljevi 1891 : 266
5
Putanec 1977
6
Epigrafika terminologija nije ujednaena. Tek se ponekad u hrvatskoj filolokoj praksi, s obzirom na
funkciju zapisa i tehniku izvedbe, razlikuju nazivi natpis i grafit. Prvi bi tako imao sveanu ili slubenu
namjenu, i bio uklesan u kamen na pomno odabranome mjestu, dok bi drugi bio posve uzgredno ugreban
u buku odnosno u fresku. S obzirom na nedosljedan odnos funkcije i izvedbe, nije moglo doi do
specijalizacije nazivlja. Stoga smo se i mi ovdje opredijelili sve zapise nazvati natpisima.
24.p65 273 04. 10. 04, 16:15

Slika 3. Crkva svetog Dimitrija u Brodskom Drenovcu
Slika 4. Prvi drenovaki glagoljski natpis
mogao nastati i u 15. st., no naposljetku se ipak opredijelio za 14. stoljee. S Fuieva precrta
moe se proitati: /S/e pisa ed(a)n lov//k. Kako jo Fui ustvruje, taj je grafit ispisala
nevjeta ruka, to se ogleda po zrcalnom, obrnutom u horizontali, ispisu slova e, zacijelo
utjecaju irilike odnosno latinike prakse (na 6. mjestu, uz ispravan oblik na prvome mjestu),
te posljednjeg slova k (poluglas na kraju nije zabiljeen). Posljednji je jat rekonstruiran na
oteenome mjestu. Vano je zamijetiti da je posrijedi tekst pisan ustavnom glagoljicom: to se
moe pouzdano tvrditi s obzirom na upisivanje punog tapia, sputenost krakova slova a,
kvadratinost glavnih slovnih polja, dvostupnjevita slova po vertikali itd. Redake linije nisu
poravnane, no zbog posebnosti upisivanja grafita, taj je kriterij ionako vrlo nepouzdan.
Sedam godina kasnije, 1996., suautor ovog referata Milan Paun uoio je u istoj crkvi jo
nekoliko grafita, ali i uklesanih slova u kamenje crkvenih vrata i temelja, poto je skinuo
naslage ostataka buke i blata kako bi na nisko postavljenu kamenu oslobodio slova.
Na gotikim sedilijama u apsidi, desno od oltara, nedaleko od prvog pronaenog natpisa,
pronaao je etiri zapisa, od kojih smo obradili tri, dok etvrti jo nismo uspjeli proitati:7
Drugi drenovaki glagoljski natpis (slika 5) sastoji se od po tri-etiri ponekad tee
razaznatljiva slova u etirima retcima: DRAGO, VIOT, R, TORO. Dvije ligature go i ot
(moda i to, kad bismo zanemarili apostrof iza suglasnika8 ), uobiajene jo iz kanonskih
7
O tome, i o lovikim grafitima, javnost je izvjetena u Paun 2001, 2002.
8
Treba se prisjetiti prvotne funkcije apostrofa: slino starijoj grkoj praksi, upisivao se i umjesto drugih
isputenih slova, najee samoglasnika.
24.p65 274 04. 10. 04, 16:15

Slika 5. Drugi drenovaki glagoljski natpis
vremena, vjerojatno nisu ispisane iz utednih motiva: prostora je dovoljno, a ni pisar

zacijelo nije oskudijevao s vremenom; dobar su pokazatelj poznavanja grafetikih uzusa
glagoljske knjige. Ne usuujemo se iitati tekstni odnosno leksiki smisao: osobito je
u drugom i treem redu grafemska odnosno fonemska distrubicija vrlo neobina. Stoga
se bolje zasad drati samo grafijske dimenzije: Prepoznajemo naznake pravilnije ustavne
organizacije pisanja: zamjetna je poravnanost linija, osim u prvom retku, a i slova su
prilagoena gornjoj, a i donjoj redakoj liniji (osim u prvom retku odozgo, i odozdo u
posljednjem), slovna su polja izduena, a slovne linije postavljene pod pravim kutom, i
uglavnom priljubljene uz prvotno uparanu gornju redaku liniju. Naelno, vrijeme bi se
nastanka (npr. zbog trapezastog, dakle ne koljenastog jata) moglo postaviti vrlo
iroko, ak od kraja 13. st. No, s obzirom na to da je i sama crkva iz 14. stoljea, a i s
obzirom na periferno podrijetlo, vrijeme njegova nastanka vjerojatnije je upravo to stoljee.
Slian je i sljedei Trei drenovaki glagoljski natpis (slika 6) koji se sastoji od tek tri
slova (s time da se treemu prepoznaje samo lijevi dio), i predstavlja staroslavenski
leksem: RAB, priem je zadnje slovo samo napola vidljivo, a vjerojatni jer izgubljen.
Na etvrtom drenovakom glagoljskom natpisu (slika 7) slova su organizirana u tri
retka (neka prepoznajemo, a neka ne), rukopis je vrlo razliit od prethodnih dvaju.
Zanimljivo je da su slova razmjerno slabo usklaena u veliini (npr. T je vrlo plitko), a
oblik slova , s nereduciranim repiima, odraava veu starinu.
T, ?, ?
S, I, ,?
S (?), ?, PV,9 ?
Slika 6. Trei drenovaki glagoljski natpis Slika 7. etvrti drenovaki glagoljski natpis
S vanjske istone strane crkve, na temeljnom kamenu, koji je danas u razini zemlje, uklesana
su, u Petom drenovakom glagoljskom natpisu, etiri glagoljska slova visine 5-6 cm (nakon
9
P i V spojeni su u uvrijeenoj ligaturi.
24.p65 275 04. 10. 04, 16:15

obnove crkve, koliko smo vidjeli, prebukana): DI , a zadnje je zacijelo O ili U (slika 8). Slovo
i sastoji se od dva trokuta, s time da gornji preklapa donji, to bi bila starija odlika (npr. na
Plominskom natpisu, Jurandvorskim ulomcima, Bekim listiima), no slovo dobro svojim
prepolovljenim desnim okom, te erv naglaenom uglatou, upuuju na ustavne osobine.
Slika 8. Peti drenovaki glagoljski natpis
Nedaleko od tih slova stoje jo neke slovne skupine (esti drenovaki glagoljski
natpis), kojima ne moemo iitati leksiki smisao (slika 9), i kojima je svrha oigledno bila
tek uvjebavanje pisanja: u prvoj skupini, tovie, teko moemo odgonetati i slova: je li to
vrlo neobina ligatura nan, moda nn, ili pak neto tree, teko je presuditi. U sredini se
nazrijeva oblik nalik na staro, predustavno v, s dva mala slovna oka. Takva bi starina ipak
bila vrlo neoekivana, ak uzmemo li i retardacijske osobine u obzir. Zdesna se nalaze
nanizana tri slova u. Zanimljivo je da su sva tri napisana trostupnjevito, s tri polja u desnom
dijelu slova (istodobno bez repia s desne strane), to je osobina starija od ustavne glagoljice.
Slika 9. esti drenovaki glagoljski natpis
Najzanimljivija su u svakom pogledu slova uklesana lijevo od crkvenih vrata na

Sedmom drenovakom glagoljskom natpisu. Pored jednoga plitkoga i uglato izvedenoga
u i izduenoga, gotovo horizontalno upisanog i, najvie su pozornosti pobudila dva
trokutasta znaka, nalik na posebna slova a, zasvjedoena, u blagim varijacijama, na
Baanskoj ploi, Supetarskom ulomku i na Konavoskom glagoljskom natpisu, epigrafskim
spomenicima iz 11. odnosno 12. stoljea iz razliitih hrvatskih regija, ili grkog/irilikog ili
beneventanskog podrijetla, takoer lako uklopljiva u Jonevljevu kruniku shemu
protoglagoljice (na slici 10 vidi se jedno, potpisano pod shemom ruke, karakteristinom
upuivakom knjikom oznakom, a drugo zarotirano nagore za 90). Njihov ratrkan,
nasumian smjetaj, odnosno nedostatak tekstne potvrde priziva ipak sumnju u opravdanost
tumaenja toga znaka kao slova, pa se moe pretpostaviti i kako je posrijedi nekakav puki
ornament. No isto tako prisutnost drugih razbacanih, izvantekstnih, slova (i ligatura)
ini takoer vjerojatnim grafijsko tumaenje (npr. radi uvjebavanja, igre, ukraavanja
slovima), premda ne i grafematsko (jer ne prenosi jezinu poruku).
U primjeru Osmog drenovakog glagoljskog natpisa, s jednoga kamena ugraenoga
takoer lijevo od ulaznih crkvenih vrata, gdje se pri dnu crtea Svetih Triju Kraljeva, ponad
kojih stoji zvijezda, nalaze tri slova R K (slika 11), visoka tek nekoliko centimetara, sluajna
nanizanost pojedinanih slova malo je vjerojatna, osobito zato to se odatle moe iitati
godina 1140., a i potvrenost nasuminog grafitnog upisivanja godina po hrvatskim
24.p65 276 04. 10. 04, 16:15

Slika 10. Sedmi drenovaki glagoljski natpis
srednjovjekovnim crkvama tomu govori u prilog. Zbunjuje ipak takvo rano datiranje, otprilike
dva stoljea starije nego sama crkva. Ekskluzivnih paleografskih pokazatelja nema dovoljno
ni da potvrde ni da poreknu takvu dataciju: npr. isputanje supskripta uz k u najstarijim
epigrafskim glagoljskim spomenicima posve je uobiajeno (npr. na Baanskoj ploi), dok
je u kodeksima to relevantna oznaka pomlaenosti. Kada bismo se u njih pouzdali, takvu
bismo nazonost, i ne samo za ovaj grafit, mogli tumaiti iskljuivo umetanjem starijega, u
tim krajevima vrlo dragocjenoga, kamena u crkvu. Utoliko vie to se na nekim kamenovima
ugraenima u crkvu razaznaju crtei koji ak podsjeaju na pretpovijesnu praksu.
Slika 11. Osmi drenovaki glagoljski natpis
24.p65 277 04. 10. 04, 16:15

Najsloeniji i najzanimljiviji jest Deveti drenovaki glagoljski natpis, koji stoji na treem
kamenu odozdo s lijeve strane vrata (slika 12). Meu mnotvom razliitih slova moe se,
napokon, proitati tekst uklesan u pet redaka slovima veinom visine oko 4,5 cm (okomitim
crtama oznaili smo kraj izvornoga retka):10
U DRNOV | CE | TO E PISAL11 | BR(A) | T RI//
Slika 12. Deveti drenovaki glagoljski natpis
Najzanimljivija su slova d (s malim slovnim poljima, te zaobljenom i natpisanom spojnicom),

n (s crticom koja se prua ulijevo preko slovnog debla), p (gdje je slovno oko /kvadrat/
smjeteno u punoj visini slovnoga polja, izmeu dviju glavnih redakih linija), c (kojemu je
lijevi krui vrlo oblo izveden, iako se u dnu slovo priljubilo uz zacrtanu donju redaku liniju.),
te (koji ima odsjeen vrh, iako jo nema koljenasto usmjerenje nadesno). Oigledno,
spomenute osobine, uz vrlo slabu slovnu koordinaciju (neka su slova tovie neopravdano
uveana u dvostruku veliinu: o, r) odraavaju predustavnu praksu, s time da valja
napomenuti kako se u izduivanju nekih slovnih polja (posebice slova t), te u uope njihovoj
naglaenoj pravokutnoj izvedbi, mogu prepoznati naznake postupnog ureivanja u smjeru
ustavnosti.12 U mjerilima koja vrijede za glavninu hrvatskoglagoljskih tekstova kao vrijeme
nastanka ovoga natpisa moglo bi se odrediti - 12. stoljee ili najkasnije poetak 13. S obzirom
na mogunosti retardacije, odnosno konzervativnosti u naem sluaju, ponovno napominjemo,
to moe znaiti neto manju starinu. Ponad redaka koje smo iitali nalazi se jo jedan, s
unitenom sredinom: prva su dva slova moda p i l, a pri kraju retka prepoznajemo slovo .
10
Ponad toga tekstnog segmenta, u lijevom uglu, sasvim neovisno, ini se da stoji ligatura ptl, to je
uobiajena kratica pri pisanju rijei apostol. Osim toga, mogue je jo prepoznati nekoliko, tekstno
izdvojenih slova, plie upisanih (r, s, v, e, k, d...).
11
Iza aktivnog participa preterita drugog naziru se tragovi poluglasa u obliku tapia, sukladno dominantnoj
praksi u hrvatskoglagoljskim tekstovima od 13. stoljea.
12
U vizualnoj organizaciji teksture, tj. u neurednim i neproraunanim razmacima meu slovima, te u
neujednaenu rasporedu redaka ne trebamo traiti periodizacijske oslonce. Posrijedi je sloboda osebujna
za anr nezahtjevnih, uzgrednih grafita.
24.p65 278 04. 10. 04, 16:15

Problem je, nadalje, je li posrijedi reenino jedinstven natpis, u suvremenom prijevodu: u

drenovcu (lokativ u jednini) to je pisao brat ri, ili u drenovce (akuzativ u mnoini) uz
kakav glagol kretanja - pretpostavlja li se u prvome retku.
Iako oprezni s jezinim pokazateljima, i zbog nedovoljnih znanja povijesne dijalektologije,
vano je ovdje ponajvie upozoriti na tokavski prijedlog u, dakle ne staroslavenski odnosno
akavski ili kajkavski v. S povijesnolingvistikih stajalita, zanimljive su i mogunosti tumaenja
doetnoga i: je li posrijedi poistovjeivanje slova rv sa ta (i prema [i]) kao odraz
glasovnih odnosa, ili pak (danas ve neplodan) sufiks za nomen agens.
Saberemo li znanja o drenovakim natpisima/grafitima, lako emo uvidjeti da bi i upisano
trokutasto a, i skupina slova rk, kao i najopseniji Deveti natpis uz crkvena vrata, po
grafijskim osobinama bili stariji od same crkve. Mogua su dva odgovora: ili su natpisi na
kamenju nastali ranije, moda u nekoj drugoj crkvi, pa su ovdje naknadno ugraeni, to je
uvrijeena praksa i na onim prostorima gdje kamenje nije rijetkost kao u Slavoniji, ili pak slova
oznauju neto mlae no - retardirano pisanje. Pod takvim podrazumijevamo ono pisanje koje
nije zahvatila ni nova, ustavna standardizacija (kakva nam je npr. zasvjedoena na Drugom
natpisu), razvijana s istarsko-kvarnersko-likog prostora, a zbog razmjerno malog broja takvih
sauvanih tekstova ne moemo razaznati ni standardizaciju po drugim grafetikim naelima
(uz mogunost da se i nije provela). Primjere takva retardirana pisanja nalazimo na bugarsko-
makedonskom, i na bosanskom prostoru, npr. u ajnikom evanelju ili Apokalipsi Radosava
Krstjanina, oboma iz 15. st. Za primjereniju procjenu valjalo bi jo prouiti razvojne tendencije
takvih pisama i usporediti ih sa slavonskim primjerima, no uz uvijek prijeko potreban oprez, jer
se zakonitosti grafijskog oblikovanja na tvrdu materijalu (i to opet s obzirom na to klee li se
tekst ili se para) znatno razlikuju od pisanja na meku, pergamentu ili papiru, uza sve priznate
snane meusobne utjecaje.
Vano je napomenuti da nisu samo glagoljika slova upisana na crkvenim zidovima. Na
nadgrobnoj ploi stoji sveani latinski natpis iz 1399. g. o tome kako je ondje sahranjen
Dimitrije, posljednji iz roda Filiusa Gaspara iz Mitrovice,13 a nekoliko se irilikih grafita
moe zapaziti na luku, oko crkvenih vrata, te na sedilijama, uz glagoljski natpis (slika 13).
Nekoliko grafita u grobljanskoj, romanikoj Crkvi svetog Martina, sagraenoj najkasnije
u 13. st., u selu Lovii, desetak kilometara istono od Brodskog Drenovca, u dananjoj
upi Buje, otkrio je Milan Paun 1995. g., a posljednje zapise je zabiljeio nedugo prije
poetka ove konferencije, pri posljednjem obilasku devastirane unutranjosti (slika 14).
Teko se zamjeuju, oteenja su vrlo velika, i u svakom sluaju zavreuju jo pozornosti i
paljiva precrtavanja.
1. U Prvome lovikom glagoljskom natpisu, pisanom dvoredno i zasienom okomitim
linijama, prepoznali smo glagoljicu. Sauvano je 8 slova, ostala su otpala sa bukom. (slika 15)
Iako nisu vertikalno izduena, zapaamo u stupcima slov t i v karakteristinu razvuenost
slovnih polja u visini, dok slovo d uva staro stanje, s malim, neizduenim kvadratiima, s
uglato izvedenom spojnicom.
13
Iako struna literatura smatra kako je pokojni Dimitrij bio fundator crkve, odnosno kako se vrijeme
gradnje crkve sigurno moe datirati neto prije 1399. godine (pa odatle i odabrani crkveni titular),
takvo miljenje unutar vjerojatnosti (posebice zbog podudaranja osobnog imena sa, u tom podruju
posve neobinim, crkvenim titularom) ne treba uzeti kao konano. U svakom sluaju, vrlo je vaan
podatak o gornjoj granici mogunosti gradnje crkve, no njezin se nastanak moe pomaknuti i blie
poetku 14. stoljea, pogotovu to se na temeljnom kamenu apside s vanjske strane nalazi uklesana
godina 1301. Vukievi-Samarija 1986 : 95
24.p65 279 04. 10. 04, 16:15

Slika 13. Ugrebena irilina slova u crkvi svetog Dimitrija
Slika 14. Crkva svetog Martina u Loviima
Slika 15. Prvi loviki glagoljski natpis
2. Drugi je loviki glagoljski natpis znatno manji, vrlo razliite izvedbe slova. (slika
16) Na poetku se razaznaje niz izrazito uspravnih, izduenih, koordiniranih slova: TLINA,
a zatim slijede slova razliito orijentirana, neujednaenih proporcija, neobinih oblika, posve
24.p65 280 04. 10. 04, 16:15

nekoordinirana. Znatan dio slova nismo jo odgonetnuli, pa ni smisao natpisa. Od onih pak
koje moemo prepoznati izrazito na predustavno vrijeme upuuje d, s time da se ni u
slovima r i t ne zamjeuje prilagoivanje ustavnome uzusu.
Slika 16. Drugi loviki glagoljski natpis
Nije izravna tema ovoga referata, ali za povijest slavonske pismovnosti i kontekst glagoljike
uporabe vano je upozoriti i na dva grafita te na dva zapisa kistom uz okvir freske koja zacijelo
nisu glagoljika:
na freskama desne strane prednjeg zida crkvene lae nalazi se potpisan zapis kistom. Sauvano
je po desetak poetnih slova u etiri retka, zatim slijedi oteenje na desnoj strani, te desetak
slova u zavretku prvog retka. Pismo nismo prepoznali; prema svemu sudei nastalo je u
razliitim slojevima (u etvrtom retku), a odnos slovnih linija podsjea na goticu.
u apsidi, s lijeve strane, preko freske apostola, uparan je grafit sa sedam, prema svemu
sudei, latininih gotikih slova.
meu nekoliko krupnih, zacijelo latinikih slova, stiliziranih do neprepoznatljivosti, nalazi
se izolirani inicijal T (slika 17), udvostruene glavne linije, s kriastom dekoracijom po
deblu slova, sa zailjenim i izduenim vrhovima poprene linije, s vrstim postamentom,
nije neobian u irilikom inventaru. S obzirom na blizinu Bosne i poznate smjerove
kulturnih komunikacija i migracija openito, takva zasvjedoenost bila bi zapravo i
oekivana. U blizini nalaze se takoer gotika slova.
Slika 17. Ugrebano irilino T
24.p65 281 04. 10. 04, 16:15

Loviki su grafiti dakle vrlo razliiti, ima ih barem na tri pisma, i potjeu iz razliitih
razdoblja. Ili su uparani na buku, ili pak iscrtani odnosno oslikani uz romanike freske, pa i ne
mogu biti stariji od same crkve (najkasnije iz 13. st.). Glagoljiki nose i osobine ustavnosti, to
upuuje na vezu sa sreditem hrvatskoga glagoljatva, ali i znatne tragove konzervativnosti
odnosno retardiranosti, to bi upuivalo da je u to vrijeme ondje glagoljiko pisanje ve u
postupnom zamiranju.
Pri raspravljanju o podrijetlu slavonske glagolitice moguom se ini veza sa susjednim
bosanskim podrujima, upravo zbog, prema dosadanjem znanju, tamonje bolje
zasvjedoenosti glagoljskog pisma, jer inae bismo mogli raspravljati i o obrnutu putu. Neka
su slova iz ovih naih slavonskih spomenika nalik npr. na ona iz Natpisa iz Kijevaca iz 12. st.
(slika 18), pronaenoga pokraj Bosanske Gradike, posve nedaleko od Slavonije (s druge
strane rijeke Save): prije svega slova D s jednakim slovnim poljima i trapezasti jat.14 Takva
slinost je besumnje vremenskoga karaktera: slova nose odlike dvanaestog/trinaestog stoljea,
i to prema kriterijima ustvrenima na temelju veine epigrafskih spomenika s kvarnerskog
prostora, to znai da ovdje moemo raunati sa zakanjelim promjenama, odnosno s
konzervativnou. Za uoavanje pak prostornih osebujnosti jo je premalo materijala.
Slika 18. Natpis iz Kijevaca
Da bismo se pribliili odgovorima na temeljna pitanja o autentinosti slavonskoga

glagoljatva, eventualnim putovima i vremenu nastanka, ne mogu nam ovdje mnogo pomoi
jezikoslovni kriteriji. Za to je takoer premalo teksta; a ni naprimjer razmatranje eventualnih
14
Fui 1982 : 212
24.p65 282 04. 10. 04, 16:15

refleksa jata ne moe nas pribliiti odgovorima na ta pitanja. Dosad formirani grafijski
kriteriji, grafomorfoloki i grafetiki, mogu barem pridonijeti procjeni kojem pismovnom tipu
konkretni zapis pripada, jesu li zasvjedoeni tragovi ustavnoga pisma, jesu li posrijedi
konzervativni odnosno retardirani oblici, ili se pak samo radi o nevjetoj pisarovoj/
klesarovoj ruci. No, i tu smo upozoravali na nuan oprez: ugrebavanje slova ima mnoge
osebujnosti, i one definirane materijalom i sredstvima za pisanje, i one odreene
funkcionalnou zapisa. Periodizacijski parametri, ni zbog mogunosti retardacije, ni zbog
navedenih osebujnosti ne mogu nipoto za tekstove u pisanome materijalu i grafite biti isti.
Ipak i sad za zakljuak moemo primijetiti: sauvani glagoljski zapisi u Brodskom Drenovcu
i Loviu svojom brojnou i raznolikou (s obzirom na tipove pisanja odnosno na vrijeme,
s obzirom na razliit stupanj discipline u pisanju), pronaeni zasad tek u dvije crkve,
govore u prilog udomaenosti ovoga glagoljskog pisma, koje se zacijelo koristilo i uz irilicu,
i uz latinicu, a ne samo o tzv. glagoljakom turizmu iz junijih krajeva. Dakako, mogu
poticaj i(li) potporu s glagoljakog juga ne smijemo iskljuiti, imamo li na umu hodoasnike
motive putovanja u srednjem vijeku, pogotovu s obzirom na titulare crkava, osobito
solunskoga odnosno srijemskoga svetoga Dimitrija, ili pak s obzirom na trgovake putove
to je esto bilo vezano i s migracijama.
Ovom smo raspravom nastojali predstaviti novopronaene spomenike, smjestiti ih u
kontekst dosadanjih znanja o proirenosti glagoljice u Slavoniji, te procijeniti njihovu
starost. Osobito smo upozoravali na stariji, 12-stoljetni sloj, te slinosti s natpisom iz Kijevaca,
pokraj Bosanske Gradike. Bili smo oprezni u donoenju zakljuaka, vie smo otvarali pitanja
nego davali odgovore. Tek bi intenziviranje povijesnoga i arheolokog istraivanja, posebice
u srednjovjekovnim, dosad neistraenim, crkvama, omoguilo hrabrije donoenje zakljuaka
o autohtonosti i proirenosti glagoljatva u Slavoniji, a time i o kompaktnosti glagoljake
kulture na hrvatskom prostoru.
Literatura:
Fui, B. 1982. Glagoljski natpisi. Djela JAZU, knj. 57
Kapetani, N. agar, M. 2001. Najjuniji hrvatski glagoljski natpis. Anali Zavoda za povijesne
znanosti HAZU u Dubrovniku 39, Zagreb-Dubrovnik, 9-48
Kronsteiner, O. Popkonstantinov K. 1994. Staroblgarski nadpisi / Altbulgarische Inschriften. Die
slawischen Sprachen 36, Salzburg
Kukuljevi Sakcinski, I. 1891. Natpisi sredovjeni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah
i t. d. u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb
Paun, M. 2001. Glagoljski grafiti u Svetom Martinu u Loviu. Baina, Glasilo Drutva prijatelja
glagoljice 6, Zagreb, 4-6
Paun, M. 2002. Glagoljska slova u Sv. Dimitriju u Brodskom Drenovcu. Baina, Glasilo Drutva
prijatelja glagoljice 7, Zagreb, 4-5
Putanec, V. 1977. Prva pojava natpisne glagoljice iz 11-12. na podruju sjeverne Hrvatske. Vjesnik
Muzeja Poeke kotline 1, Slavonska Poega, 69-73
Trifunovi, . 2001. Ka poecima srpske pismenosti, Beograd
Vukievi - Samardija, D. 1986. Sakralna gotika arhitektura u Slavoniji, Zagreb.
24.p65 283 04. 10. 04, 16:15

SUMMARY
GLAGOLITIC INSCRIPTIONS IN SLAVONIA

Recent knowledge of Glagolitic epigraphy in Slavonia (Croatia) was reduced to a single lost stone
monument (from close proximity of Novska), and to a monument (The Brick from Rudine) in which
the possibility of the written signs being Glagolitic is just a matter of principle. In 1987 Branko Fui
pointed out a glagolitic inscription in Brodski Drenovac. Since then several other graphite monuments
were found there (in the nearby village Lovii). On the basis on the letter shape characteristics of the
graphites, in this paper we tried to define them in terms of time, textually and functionally and to
discuss their authenticity. Besides glagolitic inscriptions, some Latin and Cyrillic letters were found as
well. This is another confirmation that Croatian medieval culture had three-sided literacy.
Kljune rijei: glagoljica, Slavonija, epigrafika, grafiti
Key words: Glagolitic script, Slavonia, epigraphy, graffiti
24.p65 284 04. 10. 04, 16:15

()

XIII-XV . Glagoljski
fragmenti Ivana Beria (Zagreb, 2000),
. ,
,
( ., )
( , ) .

.
( ,
) ( )
,
, (
)
. , ,
( ) ,
,
,
,
. XV . ( ,
)
10-12%1,
1
Esli obratitsq k takim reprezentativnym vyborkam, kak predvaritelnye spiski i svodnye
katalogi rukopisej i xraniliax byvwego SSSR, to pokazateli budut sledu[imi. V SK X-
X zafiksirovano 7 tohno datirovannyx pamqtnikov na 50 rukopisej X v. (vkl[haq i rube
X-X), stolko e na 122 rukopisi X v., 16 na 122 rukopisi X v. Dlq X v. (po dannym
PS X-X) iz 1018 nomerov 102 sostavlq[t tohno datirovannye. Po svedeniqm PS X, v `tom
stoletii v korpuse iz 3422 rukopisej soderitsq 350 datirovannyx.
25.p65 285 04. 10. 04, 16:15

286
( ,
, ) .

, .
XI-XIV .
1970 - 1990- .2

, (, ,
) -
3.
, ,
, ,

( ).

(., : . 1986-1987; ..,
.. . 1987, .),
,
, ,
. ,
1970-1990- .
.

,
, .. [
.. 2000],
. ,

, ,
.

[ 2002]. (
)
2
V SSSR i pozdnee v Rossii naibolwee kolihestvo otodestvlenij poherkov osu]estvleno
(nezavisimo ot qzykovogo izvoda rukopisej) v processe raboty nad Svodnym katalogom slavqno-
russkix rukopisnyx knig (sm.% SK X-X, SK XV. Vyp. 1), v Serbii celu[ `poxu v `toj oblasti
sostavili raboty L. Cernih (bibliografi[ sm.% Jovanovi-Stiphevi B. 1994% 445-446).
3
Iz rabot v `tom napravlenii mono ukazat, poaluj, liw neskolko statej M. Pantelih
(Panteli M. 1964; Panteli M. 1985).
4
Zdes q sam dolen priznat pospewnym otodestvlenie i otnesenie k odnomu kodeksu otryvkov
Missala X v. (RNB, Berhih, T. 2. L. 68 (tak nazyvaemyj Birbinskij missal); Vqlova S.O.
2000% ! 2-22) i sbornika togo e stoletiq, do 1960 g. xranivwegosq v Vrbnike (nyne
Zagreb, Arxiv Xorvatskoj akademii, Fragm. glag. 123) [Turilov 2002% 542-543]. V otlihie ot
rassmatrivaemyx nie primerov v dannom sluhae nelzq govorit bolee, hem o sxodstve
sovremennyx drug drugu (kon. XIII v.) poherkov. Blagodar[ kolleg J.-M. Rajnxarta i S.{.
Temhina, spravedlivo i ubedlivo osporivwix predloennoe otodestvlenie.
25.p65 286 04. 10. 04, 16:15

... 287
,
. ,
( ),
,
.
(, ,
)4. , , , -
XIV-XV .

. ,
(..
)
(
- XIV .,
, XIV . -
XV .),
5 .
,
, ,
.

/ .

.
( 53 68, 65 67 . 1)
( 18) ,
6 . , ,

7,
. ,
.
-,
.
.
5
Ob individualnyx osobennostqx tyrnovskix liturgiheskix poherkov XIV v. sm., naprimer%
Miwhenko ". 1986-1987; bolwoe hislo otodestvlenij takogo roda, nezavisimo ot qzykovogo
izvoda rukopisej, bylo sdelano v processe raboty nad Svodnym katalogom slavqno-russkix
rukopisnyx knig XIV v. (sm.% SK XV, ! 2, 7, 12, 68, 78, 96, 134, 137, 158, 205, 206, 244,
251, 258, 265, 268, 276, 278, 280, 285, 288, 298, 307, 332, 333, 335, 344, 365;
Priloenie I, ! 2, 162, 175, 176, 177, 188, 211, 223, 259, 281, 293, 342, 367, 377, 384,
392, 403, 419; Priloenie II, ! d35, d40, d60; atribuciq poherkov nomerov, vydelennyx
irnym wriftom, prinadleit avtoru stati).
6
T. 1, ! 3 i 4, 5 i 6, 7 i 8, 14 i 15, 38 i 39, 43 i 44, 55 i 56, 57 i 58, 69 i 70, 76 i 77; T. 2. ! 8
i 9, 10 i 11, 14 i 15, 60 i 61, 69 i 70.
7
O rukopisqx sobraniq Arxiva Xorvatskoj akademii sm.% tefani V. 1969-1970; o rukopisqx
sobranij o. Krk tefani V. 1960.
25.p65 287 04. 10. 04, 16:15

288
, ,
XVII-XVIII . ,
. ,
(.1, .
31). (,
Proprium de tempore 3-
- .
) XVI . [ .. 2000: 15, 22].
, ,
.

. ,
40 . [tefani V. 1960: 209-228,
42].
[tefani V.
1960, . XVIII] ,
. - (210 x 150),
2 , (31),
; (200
194 ), ,
, .
. 134 1358,
( - 143)
[tefani V. 1960: 209]. ,
.
- ,
XV . XV-XVI
. [tefani V. 1960: 209-210]. , ,
, , . 134
.
. XXIII, 1-33 (. 135-136 ) -
[ .. 2000: 15].
( )

. XIII . (. 1, . 20, 21
- 14 15), [ .. 2000: 10, 11].
, -

(. . 16), ( .:
Discovering 2000: 37, -3)
- ( ,
XI .)[tefani V. 1969: 44-45].
8
Tekst v stolbce g otryvka Berhiha obryvvaetsq na slovax% nauhenie l[di xoteli e da bi
l[di nim poddani nedeli na nauheniem znamenaite..., na l. 135a zagrebskogo kodeksa
nahinaetsq slovami% ... priveu[ bremena teka k neseni[ nepodobna.
25.p65 288 04. 10. 04, 16:15

... 289

,
.
( -
, ) .
(. 116 - ., 115 - .)
(
3 3, 6) (5, 5 7,1). ,
, ,

.
, ,
, .
, ,
, ,
.
XIV . (., . 2. 20
62: . 59-60, 144)[ .. 2002: 544]
- ,
1396 . (
, . 3 [ .: Birkfellner G. 1975: 57-61, N I/7;
- Fui B. 1996]), (Borgiani illirici, 4),

[Rjenik. 2000: XXXIII, N 27].
[ .: ., . , . .
1985: . 89-94, 184-188]9, ,
, ,
,
.

, .
1317-1323 .
, c.
( 1323 .) [Vajs J. 1948: 64]. , ,

, ,
ex silentio .
Borg. il. 4 , ,
, .
9
Otodestvlenie piscov ne oznahaet, odnako, otodestvleniq oformitelej qtix kodeksov,
ill[minaciq kotoryx vypolnena qvno raznymi l[dmi. Esli e]e mogut voznikat somneniq v
otnowenii ornamentirovannyx inicialov, to primenitelno k miniat[ram s simvolami
evangelistov (sr.% Fui B. 1996% 19-21; Durova A., K. Stanhev, M. Qpundih. 1985% tabl. XS-
XSIII) i inicialam s antropomorfnymi `lementami (tam e, tabl. LXXXIX) ob `tom mono
govorit vpolne opredelenno. Vozmono, v Breviarii ill[minaciq vypolnena samim piscom (t.
e. Vidom), a v oformlenii vatikanskogo Missala prinimal uhastie professionalnyj xudonik.
25.p65 289 04. 10. 04, 16:15

290
, ,
,
. , Borg. illir. 4
(. 227-228 [ ., . ,
. . 1985: 148]).
VI (1352-1362) [Vajs J. 1910: XXXI-XXXII]10.
. , ,
,
XIV . [ ., . , . . 1985:
147, 73]. ,
, . 230, 30 1387 . (. . . 150).
, 1396 .,
, (
c-
- XV .
11 ), , ,
Borg. illir. 4 -
XIV . ,
-
1425, 1457 1470 . Borg. illir. 4 [ ., . , . .
1985:150, 151] XV .
. , .
, , .
,
,
( , - , ),
() .
,
.
,
XIV .
() [ 1991],
XVII . [ . 1997: 233-235;
.. 2001: 675-677].

IV ( - .. 1911: . XVII, 42; Vajs
J. 1932: . XXXVIII; tefani V. 1960: . 8).
( , )
10
Polzu[s sluhaem vyrazit serdehnu[ priznatelnost d-ru J.-M. Rajnxartu, ukazavwemu
mne na `to obstoqtelstvo.
11
Samaq rannqq iz izvestnyx sejhas rukopisej, napisannyx Gavriilom, datiruetsq 1412-1413 g.
(Moskva, RGADA, f. 196, ! 1494 ["uhkova I.L., L. V. Mowkova, A.A. Turilov 2000% 119-122, !
28]), samaq pozdnqq 1451 g. (Moskva, RGB, f. 98, ! 46; Paskal A.D. 1994. S. 411-412),
xarakter poherka (tyrnovskij liturgiheskij poluustav) ne preterpel za `to vremq su]estvennyx
izmenenij. Starwaq rukopis, napisannaq Zakxeem (S.-Peterburg, RNB, F. I. 890), datiruetsq
1475 g., mladwaq (Tam e, NSRK, F. 299) 1523 g. [Oxotina-Lind N.A. 1996% 120-130].
25.p65 290 04. 10. 04, 16:15

... 291
, .
, , -
- XIV . (
)[tefani V. 1960: 341, 342].
, , .
IV
- ,
.
, ,
, . 2-378 . 379- 468
[Birkfellner G. 1975: 57]12 . ,
( Proprium sanctorum Commune
sanctorum [tefani V. 1960: 341-342]) ( Proprium de
tempore [Birkfellner G. 1975: 59-61]) 1396 .
.
(355 267 [Fui B. 1996: 5] 350 270 [Birkfellner G. 1975: 57] -
, 350 270 - IV [tefani V. 1960: 341]),
( 250 85 255 90) (28),
.
(
) -
( ) .
.. XV
. (. 1, . 80 102; 2000: 36-37, 47, 53 68)
(?) (. 2, . 74, 75;
2000: 79-80, 26) , . ,
, ,
II , 1462 .
( .: tefani V. 1960: 349-353 ( 44);
- , . . 352 353, - . XIII-XV;
Discovering 2000: 46, -6 ).
- XV .

. (
) II
(. 1-10) ( ) (,
, R 4003; : tefani V. 1960:
404-411, 49; - , . XXII; Discovering 2000: 51, I 3),
1526 .
64 ,
12
V dejstvitelnosti takoe raspredelenie poherkov v Breviarii Vida (i samo nalihie vtorogo
poherka) nudaetsq v specialnoj proverke. Vo vsqkom sluhae, esli sudit po obrazcam,
vosproizvedennym B. Fuhihem, gde ime[tsq primery iz obeix hastej kodeksa [Fui B. 1996%
30 (l. 226 i 441), 31 (l. 370 ob. i 31)] otlihiq medu nimi ne vyxodqt za predely variantov,
dopuskaemyx odnim piscom. O dopustimyx kolebaniqx vnutri odnogo poherka na
kirilliheskom materiale sm.% Gippius A.A. 1992% 65-68.
25.p65 291 04. 10. 04, 16:15

292
(
(,
) -
)13.
:
1) -
- . 32 [tefani V. 1960: 406, 408-409], , ,
, , , 1462 .
, , 1463 .
[tefani V. 1960: 353]. , XIV-XVI
. ,
[ .. 1999].
( ),
, 1462 . 20-30 .
, ,
, , II 1495 .
( .: Panteli ., . Nazor, 1977).
XV . XV-XVI .
.
2)
.
II .
,
[tefani V. 1960: 406]. ,
,
(- ) ,
( ) .
,
,
. , ,
.. XV .,
(. 2. 10 11), (. 2.
12 14), ,
( 12 ). ,
(. 2, 63), - ,
.
, ,
, .
( ) XV . ,
, -
1445 ( - , Borg. illir. 9) 1468 .
( - , -, R-
13
Porazitelnye vozrastnye dannye (ima]i let 120, pahe i vq]e) soob]il o sebe bezymqnnyj
bolgarskij ieromonax-sximnik v pripiske k Evangeli[ aprakos, perepletennomu vmeste s
Apostolom aprakos 1313 g. (Afon, monastyr Sv. Panteleimona, Slav. 4. L. 201 ob.) [Tachiaos
A.-E. N. 1981% 26].
25.p65 292 04. 10. 04, 16:15

... 293
4001; - , 47), (
), , .

.. 1996.
. Slovo. 44-46, 171-182.
.. 2000. : . .
.. 1992. - XIII
.
(). 25. ., 59-86.
., . , . . 1985.
. : .
.., .. , ... 2000. -
XV ., .
: .
J- . 1994. j .
1933-1994. , 16, 437-447.
.. 1991. - XIV . ..
. XI - XVI .: .
-: , 46-61.
. 1997.
. , 17, 225-242.
.., .. . 1987.
. ( . ..
.
[] 1985. .: , 168-175.
. 1986-1987: XIV .
Palaeobulgarica, 1 (1986), 6-19; 2 (1987), 74-84.
- .. 1996: . : .
.. 1994. .
, 5. : 409-414.
.. 1999. XIV-XVI .
. .. . .
: , , . .:
, 186-199.
XI-XIII - - , . XI-
XIII . ., 1984.
XIV - - , ,
XIV ., 1. ., 2002.
.. 2001.
? . , . J,
. j. .
. : j, 673-688.
.. 2002.
. .. . 2001. .: , 538-551.
.. 1911. . , 3. ., 51-257.
Birkfellner G. 1975. Glagolitische und kyrillische Handschriften in sterreich. Wien.
Discovering the Glagolitic script of Croatia. Zagreb, 2000.
Fui B. 1996. Vid Omiljanin. Omilj; Ro.
Glagoljski fragmenti 2000. Glagoljski fragmenti Ivana Beria u Ruskoj Nacionalnoj biblioteci. Faksimili
/ Priredila Svetlana O. Vjalova. Zagreb, 2000.
25.p65 293 04. 10. 04, 16:15

294
Panteli M. 1964. Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca. Radovi Staroslavenskog instituta, 5, 5-98.
Panteli M.1985. O Kijevskim i Sinajskim listiima. Slovo, 35, 5-56.
Panteli M., Nazor A. 1977. II. novljanski brevijar. A Croatian Glagolitic Manuscripts of 1495.
Parish Office, Novi Vinodolski. Photografic reprints. Introduction. Bibliography. Zagreb.
Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Zagreb, 2000.
tefani V. 1960. Glagoljski rukopisi otoka Krka. Zagreb.
tefani V. 1969-1970. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. Zagreb. T. 1-2.
Tachiaos A.- E. N. 1981. The Slavonic Manuscripts of Saint Panteleimon Monastery (Rossikon) on
Mount Athos. Thessaloniki; Los Angeles.
Vajs J. 1910. Nejstar brevi chrvatsko-hlaholsk (prv brevi Vrbnick). Praha.
Vajs J. 1932. Rukovt hlaholsk paleografie. Uveden do kninho psma hlaholskho. Praha.
Vajs J. 1948. Najstariji hrvatskoglagoljski misal. Zagreb.
SAETAK
PROBLEMI I PERSPEKTIVE IDENTIFIKACIJE PISARA U

HRVATSKOGLAGOLJSKIM KNJIGAMA
1. Atribucija rukopisa konkretnim piscima vaan je instrument istraivanja djelatnosti skriptorija, pisarskih
centara i kola i u konanom rezultatu ima veliko znaenje za razliite vidove povijesti kulture. Za
razdoblje povijesti pismenosti koje je nemogue pratiti podatcima filigranologije atribucija rukopisa
nedatiranoga kodeksa poznatomu piscu moe ponekad iz temelja promijeniti predodbe o spomeniku.
2. U svezi s glagoljskom paleografijom zasada treba konstatirati da identifikacija pisarskih ruku u
rukopisnim spomenicima ne zauzima istaknuto mjesto. Uz bitnu razliku razmjera prakse atribucije
rukopisa u irilskoj i glagoljskoj paleografiji, istraivanje rukopisa napisanih objema slavenskim
azbukama povezuje nerazraenost metodike, odsutnost postavljanja toga problema u klasinim
kompendijima.
3. Nedavno izdanje Glagoljski fragmenti Ivana Beria (Zagreb 2000), popraeno znanstvenim
opisom S. O. Vjalove u posebnom svesku, dalo je u ruke istraivaima obilnu i kvalitetnu usporedbenu
grau. Prikazujui kritiki to izdanje, autor je atribuirao niz rukopisa u glagoljskim knjigama, meu
njima i neke koji nisu dio Berieve zbirke odlomaka, katkad bitno mijenjajui tradicionalno datiranje
rukopisa. Najvaniji su od njih sljedei:
3.1.Identifikacija rukopisa Vatikanskoga misala Borg. illir. 4 (tradicionalno datiranje 1317.-1323.
g.) s rukopisom Vida Omiljanina, pisara Brevijara iz 1396. g. (Be, Austrijska nacionalna
biblioteka, Cod. slav. 3) i pripisivanje krugu rukopisa toga pisca IV. vrbnikoga brevijara
(Vrbnik, upni ured, 40);
3.2.Atribucija Grguru akoviu, piscu Krkoga (Vrbnikoga) statuta iz 1526. g., iluminiranoga II.
vrbnikoga misala (Vrbnik, upni ured, 44) koji se na temelju kalendara datira 1462. godinom
te odlomaka Brevijara XV. st. (RNB, Beri. T. 1, l. 80 i 102) i Misala iz istog vremena (op. cit.,
T. 2, l. 74, 75);
3.3.Atribucija jednomu anonimnomu piscu (s datacijom ne kasnije od druge treine XV. st.) odlomaka
triju pergamentnih ostriaka kodeksa (Beri. T. 2. No. 10-11 koje je S. O. Vjalova identificirala
kao dio istoga kodeksa, a takoer i 12 i 14).
: ,
XIV-XVI .,
Kljune rijei: hrvatska glagoljska pismenost, ustavni i kurzivni rukopisi XIV. - XVI. st., problemi
datiranja i atribucije
25.p65 294 04. 10. 04, 16:15

Francis J. Thomson
(Antwerp)
THE INFLUENCE OF THE SLAVO-LATIN

(GLAGOLITIC) RITE ON THE DECISION OF THE
COUNCIL OF TRENT ABOUT THE USE OF THE
VERNACULAR IN THE LITURGY
The question of the use of the vernacular in Scripture and the liturgy had become one of the
controversies between Catholics and Protestants when the Council of Trent first met in 1545. At
the very first discussion of the use of the vernacular in the Bible in 1546 the Glagolitic liturgy was
raised in its defence as it had been introduced by St Jerome and no appeal to the three languages of
the Cross was valid as it was not one of them, an argument all the more convincing in that Jerome
had translated the Vulgate. Arguments that the use of the vernacular was an abuse, e.g. its prohibition
by Gregory VII at Szava in 1080, were rejected by Croatian bishops, who did not plead for the use of
Slavonic because it was still a vernacular in the 16th century but because it had been when introduced
by Jerome. As a result the decree of 1546 on Scripture merely stated that of all Latin versions
Jeromes was the most authoritative, while that of 1562 on the liturgy only stated that while the use
of the vernacular everywhere might not be appropriate, all local rites should be retained. With the
exception of the bishop of Zagreb, who in 1552 stated that Glagolitic Slavonic was only claimed to
be of Hieronymian origin, Jeromes authorship was not questioned. Cyril and Methodius are not
mentioned in the acts of the Council but their legacy remained a bridge between East and West they
were and are pontifices.
How and when the use of Slavonic in the liturgy introduced by SS Cyril (c. 826/7-869)
and Methodius (c. 815-885) first spread to Croatia and Dalmatia is unknown, as is the question
whether it arrived in a Western, Byzantine or even a hybrid form.1 The earliest evidence for
its use there dates from a mere forty years after Methodius death when Pope John X (914-
928) in c. 925 wrote to both Archbishop John of Split (fl. 925) and King Tomislav of Croatia
(c. 912-c. 928) insisting that the liturgy be celebrated in Latin, not Slavonic, but since he
does not mention the question of the rite it must be concluded that he was referring to a

* The author wishes to thank Academician A. Nazor for kindly supplying photocopies in periodicals
unavailable in Belgium.
1
For a recent survey of the theories see Birnbaum, Writing 69-79.
26.p65 295 04. 10. 04, 16:16

296 Francis J. Thomson
Western rite.2 The synod of Split did not, however, ban its use entirely but permitted it in
places where there was a lack of clergy who knew Latin, provided that prior papal permission
had been sought.3 By the sixteenth century the Glagolitic liturgy was in use in two
patriarchates: firstly, in that of Aquileia in the see of Trieste but above all in Istria in the sees
of Koper, Pore, Pula, Pian and Novigrad, but also in Carniola in the see of Ljubljana;
secondly in the patriarchate of Venice in the archdiocese of Zadar and its suffragan sees of
Osor, Rab and Krk. It was also used in three metropolitan archdioceses, viz. Split with its
suffragan sees of Senj, Hvar, Knin, Modru, Makarska, Nin, Skradin, ibenik and Trogir, the
archdiocese of Bar in the diocesan see of Kotor and the archdiocese of Kolocsa in the see of
Zagreb.4 The epigraphic evidence reveals that the use of Glagolitic script was never so
widespread as in the sixteenth century5 and this can at least in part be explained, for example
in the diocese of Zagreb, by the immigration of Slavs using the Glagolitic rite in their flight
from the advancing Ottoman Turks.6
Whether or not Martin Luther (1483-1546) actually did affix his ninety-five theses against
indulgences to the door of All Saints Church at Wittenberg on 31 October 1517 is a matter of
dispute,7 but that date has come to symbolize the beginning of the Reformation. It has been
estimated that by the end of 1520 some thirty of his writings were available in some 370
editions8 and it is little wonder that Luther called the invention of movable type by Johann
Gutenberg (c. 1400-1468) Gods supreme last gift to man.9 The Catholic Church had not
discouraged the printing of Bibles in the vernacular and by 1517 there were at least fourteen
editions of the Bible in High German and four in Low German;10 there were three editions of
the Bible in Czech11 and the first four books of the Slavo-Ruthenian Bible published at Prague
by Frantsisk Skorina (c. 1490-1541/51) between 1517 and 1519 had already appeared.12 Since,
however, for Luther the sole authority was Scripture, it was imperative that a translation based
upon the Greek and Hebrew originals and not upon the Vulgate, as previous German translations
had been, should be made available to all and the first edition of his translation of the entire
Bible appeared at Wittenberg in September 1534.13 Even before then the first edition of its
Catholic rival by the Dominican Johannes Dietenberger (c. 1475-1537) had been published at
Mainz in June of the same year.14
2
The epistles are preserved in the longer version of the Historia Salonitana by Thomas of Split (1199/
1200-1268), ed. Klai, Historia 95-96 and 96-98. Too little is known of the Aquileian rite at this time
to be able to assert that it was that rite. It must also be remembered that Greek remained in liturgical
use in Dalmatia at least at Zadar until the end of the twelfth century, see the epistle of Pope Innocent
III of 6 February 1198 to the chapter there, ed. PL ccxiv, 14.
3
The synods fifteen canons are preserved in the Historia Salonitana, ed. Klai, Historia 98-102; see the
tenth, ibid. 101. The precise year when the synod was held cannot be examined here; most scholars
consider that it was in 924/5, although 935 has been suggested. On the synod and that held three years
later confirming its decisions see Waldmller, Synoden 25-48 (who favours 925 and 928, see ibid. 37).
4
See the topographical index in Jeli, Fontes xvi-xxxiv.
5
See the maps for the eleventh to the eighteenth century in Fui, Epigraphy 8-11.
6
Whether the Glagolitic rite was in use in the sees of Duvno or Trebinje in Hercegovina at this time is
unclear, see Jurii, Crkva 33-34 and 79-82, respectively.
7
See Iserloh, Luther 65-80.
8
Clemen, Reformation 11.
9
LW.TR ii, 650: summum et postremum donum.
10
See Vogel, Bibeldrucke nos. 1-18.
11
KCST i, nos. 2-3, 1097.
12
Nemirovsky, Gesamtkatalog iii, nos. 14-17.
13
Vogel, Bibeldrucke no. 41
14
Ibid. no. 175.
26.p65 296 04. 10. 04, 16:16

The Influence of the Slavo-Latin (Glagolitic) Rite on the Decision of the Council ... 297
Already in 1520 Luther had began to call for a vernacular liturgy,15 but once again it
should not be considered that such calls were purely Protestant: it had featured in the appeal
for reforms submitted to Pope Leo X (1513-1521) by the Camaldolese monks Paul Giustiniani
(1476-1528) and Peter Quirini (1479-1514) in 1513.16 Luthers vernacular mass, which he claimed
had been expurgated from all elements but the pure and holy,17 was published in at least six
editions at Wittenberg in 1524.18 The Catholic Hieronymus Emser (1478-1527) in his defence
of the Latin mass against Luthers innovatory service claimed that only the three languages of
the superscription of the Cross, Hebrew, Latin and Greek, had been considered suitable for the
celebration of the liturgy, although he remembered that he had read that Biondo Flavio (1392-
1463) in his Italia illustrata had stated that St Jerome (c. 347-419) had not only devised a
Slavonic alphabet but had also translated the mass into that language and that Pope Eugenius
IV (1431-1447) had recently confirmed the use of the translation.19 Biondo had been pontifical
secretary to Eugenius and as such had authenticated documents including the bull Laetentur
coeli of 6 July 1439 uniting the Eastern and Western Churches. In his Italia illustrata, a mine
of information as the first attempt at a systematic description of the country first published at
Rome in 1474, Biondo had indeed stated that it was widely believed that St Jerome from Strido
in Dalmatia had invented a script for the Slavs and had translated the divine office from Greek
into Slavonic, which Pope Eugenius at his, viz. Biondos, hands had recently confirmed for
use.20 The first recorded evidence for the theory that Jerome had invented a Slav script, viz.
Glagolitic, and had translated the liturgy is found in the permission granted by Pope Innocent
IV (1243-1254) to Bishop Philip of Senj (fl. 1247/8) on 29 March 1248 for the liturgy to be
celebrated in Slavonic, although the Pope carefully refers to the theory as a claim, not a fact.21
The theory continued its existence down the centuries and was, for instance, referred to by
Pope Pius VI (1775-1799) in his bull Suprema potestas of 11 March 1791 approving the Glagolitic
breviary published in that year.22
Although already on 26 May 1521 Emperor Charles V (1519-1556, 1558) had signed the
Edict of Worms outlawing Luther and condemning his works,23 it had become clear that
this edict could not be enforced and that irrespective of the person of Luther himself it had
become urgent to reform many abuses disfiguring Church life. Unfortunately political events,
not least the war between Emperor Charles and King Francis the I of France (1515-1547) from
1520 to 1529, which included the sack of Rome and the imprisonment of Pope Clement VII
(1523-1534) from 5 June to 6 December in 1527, prevented the assembly of a council. Three
times it was convoked in vain and it is perhaps hardly surprising that when at last it was
opened at Trent on 13 December 1545 twenty-four years after Luthers condemnation only
15
LW vi, 362, 517.
16
Ed. Mittarelli, Annales ix, 612-719, see 681-683.
17
LW xii, 211.
18
Benzing, Lutherbibliographie i, nos. 1700-1705.
19
Missae Christianorum contra Lutheranam missandi formulam assertio, ed. Freudenberger, Hieronymus
1-37, see 13-14.
20
See the third edition in the collection of Biondos works published at Basel in 1531: Blondi Flavii
Forlivensis de Roma triumphata libri decem [] The Italia illustrata is on pages 293-422 of the first
pagination, see 388. Strangely enough, no confirmation of the use of Glagolitic rite by Pope Eugenius
IV has been traced.
21
Ed. Jeli, Fontes [13th century] 9.
22
Ed. ibid. [18th century] 67.
23
Ed. DRTA.JR ii, 643-659.
26.p65 297 04. 10. 04, 16:16

thirty-one fathers eligible to vote were present, only two of whom were German, Cardinal
Christopher Madrutsch (Madruzzo) of Trent (1512-1578) and Michael Helding (1506-1561),
suffragan bishop of Mainz. The long delay in the convening of the Council had altered its
aim with regard to Northern Europe from the reduction of the Protestants to the preservation
of the remaining Catholics.
The first period of the Council lasted from 13 December 1545 to 11 March 1547. The
Council could not ignore the question of vernacular translations of the liturgy as they had
already been in existence for twenty-one years. At the first general congregation of 26 January
1546 it was agreed that the fathers would meet in three sections. Unfortunately only the
discussions of the section chaired by Cardinal Marcello Cervini (1501-1555) are known as his
secretary, Angelo Massarelli (1510-1566), kept a diary.24 On the very first day that the section
chaired by Cardinal Cervini met, Bishop Tommaso Campeggi of Feltre (1520-1564) rejected
any idea that vernacular translations could be regarded as an abuse as St Jerome had translated
the mass into Illyrian and the Church permitted its use.25 Campeggios appeal to the Hieronymian
translation of the Glagolitic rite, which went unchallenged by any father, was all the more
powerful in that Jerome was considered responsible for translating the Greek and Hebrew of
the Bible into Latin, which in his day was also a vernacular. That the bishop of Feltre should
know of the existence of the Glagolitic rite is hardly surprising, not merely because of references
to it in published works, such as Biondos, but also because his diocese, as also that of Cardinal
Madrutsch, was in the Patriarchate of Aquileia.
There are no minutes of the special commission established by the general congregation
of 5 March 1546 to examine abuses concerning Scripture but Massarelli noted in his diary
that the Spanish Franciscan, Alfonso de Castro (c. 1495-1558), the peritus of Bishop Pedro
Pacheco of Jan (1545-1554) made a major contribution to the discussion.26 Alfonso de
Castro is well known for his work Adversus omnes haereses, first published at Paris in 1534,
in which he lists among the reasons for heresy the perusal of Scripture by the uneducated
(idiotae) who will not be able to interpret it correctly. He allowed that St Jerome had
translated scripture into Dalmatian but pointed out that the Fathers had permitted some
things which at first appeared to be profitable but which later turned out to be harmful and
had been abolished.27 Before the next general congregation on 22 March 1546 several
papers on the question of vernacular translations of scripture were circulated at the Council.
In his, the Spanish Franciscan Vicente Lunel ( 1549) reiterated the assertion made by
Alfonso de Castro in his book and probably also at the Council that because something
had originally been permitted it did not mean that it could not subsequently be banned,
which was the case with regard to vernacular translations of Scripture.28 The author of an
anonymous paper invoked the trilingual superscription of the Cross for permitting only the
use of Hebrew, Greek and Latin in Scripture.29 This argument was immediately rejected by
the French theologian Gentien Hervet (1499-1584) on the grounds that St Jerome had
translated the Old Testament into both Latin and Dalmatian and if there had ever been a time
24
Ed. CT i, 151-178, ii, 3-362.
25
Ibid. v, 25; cf. i, 503.
26
Ibid. i, 510; cf. v, 28.
27
The edition used here is the twenty-sixth published at Antwerp in 1565, see 35v. For a list of the thirty-
one editions of the 16th century see Gonzlez, Vida 41-64.
28
Ed. CT xii, 514-517, see 517.
29
Ibid. xii, 509-512, see 511. Whether the author of the paper was Nicolas Audet (1481-1562), general
of the Carmelites (1524-1562), cannot be examined here.
26.p65 298 04. 10. 04, 16:16

that vernacular translations were needed it was now.30 Cardinal Madrutsch in his paper
pointed out that contemporary heretics such as Luther, Huldrych Zwingli (1484-1531) and
others were not idiotae but were experts in Hebrew, Greek and Latin were then Bibles in
those languages to be banned?31 A vernacular was a gift of the Holy Spirit and the Council
fathers elders and betters of blessed memory had permitted the Dalmatians to use their
native Illyrian in all their rites and ceremonies.32 When the vote was taken at the general
congregation on 3 April 1546 ten fathers were in favour of vernacular translations, fourteen
against, but no less than twenty-seven abstained,33 so there was no majority in favour of or
against vernacular translations, which were thus not mentioned in the decrees. There can be
no doubt but that Cardinal Madrutsch intervention had been of great importance and
vernacular translations of the Bible continued to be made.34
The second period of the Council lasted from 1 May 1551 to 28 April 1552. The question
of the vernacular arose when a series of ten Protestant errors with regard to the mass were
discussed in a commission from 7 to 29 December 1551. The second of the errors listed in the
ninth article was the celebration of the liturgy in the vernacular and anathematized those
who maintained that mass could only be celebrated in the vernacular.35 The professor of
theology of the university of Louvain, Josse Ravesteyn (c. 1506-1570) went straight to the
basic theological, as opposed to practical, issue: if communion is a purely subjective act, viz.
ex opere operantis, as Protestants maintain, then it follows that the communicant must
understand the service, but if, as in catholic doctrine, there is an objective element, viz. ex
opere operato, then the people only need to understand the intention of the priest
accomplishing the act on their behalf.36 The Spanish theologian Juan de Arze (1510-1564)
pointed out that even if it was not expedient for the Latin Church to use the vernacular at the
present time, it could not be prohibited since the Greeks, Ethiopians and Muscovites all used
their own languages, besides which Latin had once been a vernacular.37 The commissions
report to the Council of 4 January 1552 stated that the vernacular could not be prohibited
on principle because the Greeks and Ethiopians used it but that the Latin and Roman Church
could ban it. On the very first day that the report was discussed Bishop Paul Gregorijaneki
of Zagreb (1550-1560) stated that the vernacular in the liturgy could not be banned as in
many places, including his own diocese, mass was celebrated in the language said to be that
of St Jerome,38 a statement which differs from those made during the first period of the
Council in that the introduction of the use of Slavonic by St Jerome had previously been
asserted as a fact and not as a theory. However, in the final version of the articles submitted
to the Council the ninth, now the eleventh, with its anathema had been left virtually
unaltered.39 The articles are accompanied by a short treatise in which the retention of Latin
30
CT xii, 530-536, see 534.
31
Ibid. xii, 528-530, see 529.
32
Ibidem.
33
Ibid. v, 66.
34
A Flemish translation by Nicolaus van Winghe (c. 1495-1552) was published at Louvain two years later
in 1548, see Darlow, Catalogue ii, 1, no. 3287.
35
CT vii, 375-377, see 377.
36
Ed. Le Plat, Monumentorum iv, 350-359, see especially 357-358.
37
CT vii, 393.
38
CT viii, 443: missae eorum celebrantur, quam dicunt esse B. Hieronymi.
39
Ibid. vii, 460: Si quis dixerit, ecclesiae Romanae ritum, quo secreto et submissa voce verba consecrationis
proferuntur, damnandum esse, missamque nonnisi in lingua vulgari celebrari debere, ac imposturam
esse certas missas certis sanctis, sicut ecclesia intendit, attribuere: anathema sit.
26.p65 299 04. 10. 04, 16:16

in the Western Church is justified by three arguments: 1. its use in the superscription of the
Cross has consecrated it as a divine instrument; 2. it is a common means of communication
for many peoples with different languages living in a confined area; 3. the use of a variety of
translations could involve difficulties, although it is urged that the Scriptural readings be
explained to the faithful on feast days.40
However, in the event neither the articles nor the treatise were approved by the Council.
After his victory over the Schmalkaldic League in 1547 Charles V had forced the Diet of Augsburg
(1 September 1547-30 June 1548) to accept the Augsburg Interim, a doctrinal formula, as a
provisional basis between Catholics and Protestants until the issues had been settled by the
Council of Trent, whose decisions would be binding on all.41 The Protestant princes were to
send their envoys to the Council and some arrived between October 1551 and January 1552.
However, Duke (since 1547: Elector) Maurice of Saxony (1541-1553) had been using the
negotiations to cover his preparations for a military alliance of the German Protestant princes
with King Henry II of France (1547-1559) and on 4 April 1552 a Protestant army marched into
Augsburg and on 10 April Henry seized Metz. On 19 April Maurice almost captured Emperor
Charles V at Innsbruck and the latter had to flee to Carinthia. In view of the imminent danger
many fathers had already left Trent before the Council was suspended on 28 April. Three years
later by the Peace of Augsburg of 25 September 1555 the existence of Lutheranism on the basis
of the Confessio Augustana was recognized on the basis of cuius regio, eius religio.42
Three months before the Peace of Augsburg Gian Pietro Carafa (1476-1559), who was
already seventy-eight, had been elected pope as Paul IV on 23 May. He refused to recognize
the Peace of Augsburg and made an unsuccessful attempt to reform the Church without a
council but his harsh suppression of anything remotely suspected of heresy made him so
unpopular that the news of his death four years later on 18 August 1559 led to rioting in
Rome, which included the storming of the Inquisitions building and release of the prisoners.43
One of the agreements of the electoral pact of 8 September 1559 of the long conclave that
led to the election of Gian Angelo de Medici (1499-1565) as Pius IV on 25 December 1559
was the reconvocation of the Council,44 which reopened at Trent on 18 January 1562. Since
the decree on the sacrifice of the mass which included the anathematizing of those who
asserted that the mass only be celebrated in the vernacular and the defence of Latin as one
of the languages of the superscription on the Cross had not been voted, the entire subject
had to be rediscussed, but even before discussions began on 19 July the Council received a
memorandum on reform dated 20 May which Emperor Ferdinand I (1558-1564) had sent to
40
Lingua enim Latina, quae in titulo crucis Domini tanquam quoddam divinum instrumentum est
consecrata, mysteriis missae in occidentali ecclesia celebrandis, maxime convenit, quae cum tot
gentes magna diversitate sermonis distinctas et frequentissime inter se communicantes brevi terrae
spatio complectatur, uno hoc profecto sermone, qui omnibus communis est, in peragendo hoc
communionis sacrificio uti debuit: praesertim cum hac ratione plurimis incommodis obviam eatur,
quae ex tanta evulgatione et tam varia translationum in mysteriis fidei diversitate nasci possent. Quod
si quae intersit, omnibus esse nota (ut veteris et novi testamenti lectiones quae in missa recitantur) et
per concionatores debent saltem diebus festis populo declarari, quemadmodum in illis omnibus
ecclesiis fit, quarum pastores officiis suis non desunt.
41
The Interim ed. Pfeilschifter, Acta vi, 310-348.
42
The Peace ed. Walder, Religionsvergleiche i, 41-68. The expression is not found in the Peace but is
nevertheless an apt description. For the text of the confession of Augsburg see Lietzmann,
Bekenntnisschriften 44-137.
43
On this see Hroch, Inquisition 58-59; Jedin, Geschichte iv, 1, 18.
44
For the pact see CT viii, 1-2.
26.p65 300 04. 10. 04, 16:16

the Council legates. The Emperors basic premise was that the Council should first reform the
abuses which had led to the schism before proceeding to discuss doctrine. The memorandum
included fifteen articles with proposals for reform, the thirteenth of which was the advocacy
of the use of the vernacular in the liturgy in which specific reference is made to Croatia as an
example.45 The memorandum placed the legates in a quandary: the Emperor had the right to
make proposals but did he have the right to propose a complete programme of reform and
the manner in which it should be implemented? If the memorandum was accepted, what
would be the reaction of King Charles IX of France (1560-1574)? After conversations with
the nuntius at the imperial court, Zaccaria Dolfin (1527-1583), the Emperor informed the
legates by letter of 22 June that he was not instructing the Council what to do but merely
making suggestions, which was his imperial right.46
The imperial proposals were not accepted and both doctrinal questions and abuses were
dealt with simultaneously. The doctrine of the sacrifice of the mass, which included the
question of the vernacular, was dealt with in a commission and at its session on 30 July the
Italian theologian Cesare Ferrante of Sessa Aurunca (fl. sixteenth century) stated that
although to translate the mass into vernacular languages was not in principle wrong this
could lead to inconsistencies, which is why Pope Gregory VII (1073-1085) had forbidden it
in his epistle to the duke of Hungary.47 This somewhat vague statement refers to the fact
that on 2 January 1080 the Pope rejected the petition from Duke Vratislav II of Bohemia
(1061-1092) to be allowed to celebrate the divine office in Slavonic on the grounds that it
had pleased God for certain parts of Scripture to be obscure lest the simple be led into error
and the fact that pious men had previously tolerated what the simple had requested, had
not prevented the Fathers from correcting certain things once Christianity had become
firmly established.48 Vratislavs request in fact referred to the use of the Slavo-Latin rite at
the Benedictine monastery at Szava founded by St Procopius ( 1053). There is no evidence
that Vratislav enforced the ban and the use of Slavonic only ceased towards the end of the
century under his successor Duke Betislav II (1092-1100) and Bishop Cosmas of Prague
(1091-1098).49 The point that some practices which had at first been permitted had later
turned out to be harmful and had been banned had been made by the Spanish theologians
Alfonso de Castro and Vincente Lunel at the first session50 and there can be no doubt but
that had they known of this incident they would have exploited it to the full.
On the following day, 31 July 1562, the Spanish theologian Francisco Sancho (c. 1500-
1578) delivered the most blistering attack on the use of the vernacular made during the
entire Council: the sole languages for the celebration of mass were Latin, Greek and Hebrew,
which were not only those of the superscription of the Cross but were those in which the
Gospel had originally been propagated.51 Moreover, ever since Gaul and Germany had
been converted a thousand years previously Latin had been used and to change now would
45
Ed. CT xiii, 1, 666-672, see 671.
46
His letter ed. Le Plat, Monumentorum v, 351-360. Dolfin is often incorrectly called Delfino.
47
CT, viii, 742.
48
Ed. PL cxlviii, 554-555.
49
For a brief survey of the period when the Slavo-Latin rite was used at Szava see Reichertov, Klter
70-103; for a bibliography on the monastery see eadem, Szava 405-415.
50
See above notes 27-28.
51
CT viii, 743-744. It was widely believed that Hebrew, not Aramaic, had been used by the Apostolic
Church. This view was held, for instance, by Hieronymus Emser, ed. Freudenberger, Hieronymus 13.
26.p65 301 04. 10. 04, 16:16

be to risk the sacred mysteries being mocked by casting pearls before swine.52 Sancho did,
however, allow that the pope had the authority to permit the use of the vernacular should he
consider it expedient.53 Cristoforo of Padua (1500-1569), the general of the Augustinian
Hermits (1555-1569), wrote a paper in which he argued that a literary language was more
appropriate for divine mysteries than a vernacular and pointed out that Moses had had to
write Scripture in his mother tongue as there were no other languages at the time.54 He too
referred to Gregory VIIs epistle but correctly pointed out that it was to the duke of Bohemia,
not of Hungary, and went on to make a valid point hitherto not mentioned: the mass had
been celebrated in places where there had been only one language, such as Greek, and
hence the use of a vernacular was not intrinsically wrong, although he added that since then
the Greek language had become corrupt.55
When the draft doctrinal treatise on the sacrifice of the mass was distributed among the
Council fathers on 6 August 1562 it at once became clear that the extreme views of
theologians such as Sancho had not been taken into account: the use of the vernacular is
dealt with in c. iv on rites and ceremonies and unlike the treatise of 1552 there is no
reference to the superscription on the Cross, no description of Latin as a divine instrument,
but merely a statement that if mass were to be celebrated in every vernacular there would be
less reverence for the divine mysteries and that if there were errors in the translations it
might appear that there were differing, not common, mysteries.56 However, the wording of
the tenth canon on the use of the vernacular is the same as in that part of the eleventh
canon of 1552 devoted to it, viz. anyone who claims that mass cannot be celebrated other
than in the vernacular is anathema.57 The treatise and the canons were discussed in nine
general congregations from 11 to 27 August and once again those bishops in whose
dioceses the Glagolic rite was in use took an active part in the debates. On the first day
Antonio Elio ( 1576), bishop of Pula (1548-1572), objected to the tenth canon and requested
that it be replaced by one in which specific reference was made to ecclesiastical permission
for the use of the vernacular.58 Muzio Calini (1525-1570), archbishop of Zadar (1555-1566),
objected on principle to any condemnation of the vernacular and pointed out that in Dalmatia
even in churches of the Latin rite the Gospel was read twice, first in Latin and then in
Dalmatian.59 That the Gospel and Epistle were indeed read at this time in the vernacular is
proven by the fact that the translation of the Lectionarium plenum Romanum into akavian
Croatian by the Franciscan Bernardin Drivodili of Split ( c. 1497) had been published in
52
CT viii, 744. This misuse of Matthew 7:6 had been made during the first session of the Council and had
been rightly rejected by Gentien Hervet: those who had been redeemed by Christs blood and reborn by
baptism could not be likened to swine before whom pearls could not be cast as they were in Peters words
a royal priesthood, a holy nation, CT xii, 535; cf. 1 Peter 2:9.
53
CT viii, 744.
54
Ed. CT xiii, 1, 708-714, see 713.
55
Ibidem.
56
Ed. CT viii, 751-754, see c. iv, 743-754.
57
CT viii, 754-755, see 755:
Si quis dixerit, missam nonnisi in lingua vulgari celebrari potest: anathema sit.
For the 1552 canon see above note 39.
58
His proposed wording was:
Si quis dixerit, absque catholicae ecclesiae auctoritate in uno vel alio idiomate missas celebrari debere:
anathema sit.
CT viii, 755. From 1572 until his death he was bishop of Koper.
59
Ibid. iii, 385.
26.p65 302 04. 10. 04, 16:16

Gothic script at Venice in 1495 and in a revised form there in 1543.60 On 18 August Bishop
Alberto Duimio Glirii of Krk (1550-1564) bluntly stated that the reason given in the treatise
for the retention of Latin was not good and that the sole reason was mere habit.61
The debates at the Council reveal a north-south divide: for many of the Council fathers
in Germany and France the use of the vernacular was not perceived as per se to be
condemned but its introduction in the Western Church would be seen as a concession to
the Protestants and might lead to the acceptance of the heretical view that only a
comprehensible mass was efficacious.62 Another striking feature of the debates is that it
was not so much the theologians, the periti, who advocated the use of the vernacular: for
them Latin was not merely a shared medium of communication but also virtually a second
mother tongue in which all learned works on religion, culture and science were written. To
them it must have seemed that the introduction of a multitude of vernaculars would represent
a retrograde step which would lead to intellectual difficulties, incomprehension, if not to
actual errors. The greatest advocates of the use of the vernacular had been the bishops in
whose dioceses the use of Slavonic had been introduced, as they believed, by St Jerome.
After the debates a new version of the treatise and the canons on the sacrifice of the
mass was drawn up and submitted to the general congregation on 7 September 1562. The
victory of those who had time and again referred to the Slavo-Latin rite in defence of the
vernacular became clear: in c. viii of the treatise in which the question of liturgical language
is dealt with, it is specifically stated that it is not expedient for the vernacular to be used
everywhere but that each church should retain its own approved rite and that everywhere
the readings should be expounded especially on Sundays and feast days.63 There is no
reference to the sacred nature of Latin or to greater reverence for the mysteries because of
its use or to its utility as a barrier against possible errors if a multitude of translations were
used. In the final version of the treatise and canons approved by the Council on 17 September
1562 a few minor alterations had been made but none of them affected the wording of the
decision on the use of the vernacular.64 This decree on the mass of 1562 did not put an end
to occasional Catholic appeals for the introduction of the vernacular into the liturgy
60
See Badali, Jugoslavica nos. 7 and 48: a Latin script revision was also printed there in 1586, see ibid.
no. 190: for the latter two editions see also Schmitz, Buchdruck nos. 32 and 108.
61
CT iii, 387. He also claimed that in the Church of the Holy Sepulchre at Jerusalem mass was celebrated
in all languages under the sun, ibidem.
62
See above the remarks of Josse Ravesteyn, professor of theology at Louvain.
63
Doctrina et canones de sacrificio missae, ed. CT viii, 909-912, see 911:
Etsi missa magnam contineat populi fidelis eruditionem, non tamen expedire visum est patribus, ut
vulgari passim lingua celebraretur. Quamobrem, retento ubique cuiusque ecclesiae antiquo et a
sancta Romana ecclesia probato ritu, ne oves Christi esuriant, ne parvuli panem petant et non sit
qui frangat eis:* mandat sacrosancta synodus pastoribus et singulis curam animarum gerentibus,
ut frequenter inter missarum celebrationem vel per se vel per alios, ex his, quae in missa leguntur,
aliquod exponant atque inter cetera sanctissimi sacrificii mysterium aliquod declarent, diebus
praesertim Dominicis et festis.
* Lamentations 4:4. It has been claimed that the phrase non tamen expedire visum est patribus refers
to the Church Fathers, not the fathers of the Council, thus Schmidt, Liturgie 148. While it is true that
the word patres is used in both senses in the treatise, e.g. in c. ix:
In sacrosancto Evangelio sanctorumque patrum translationibus [] sacrosancta synodus, post
multos gravesque his de rebus mature habitos tractatus, unanimi patrum omnium consensu []
hos canones constituit, ibidem,
nevertheless the very nature of the issue being dealt with militates against such an interpretation.
64
Ed. CT viii, 959-962.
26.p65 303 04. 10. 04, 16:16

elsewhere: thus as early as 1564 the eirenic Flemish theologian Georg Cassander (Van Cadsant,
1513-1566) called for its introduction and made the specific point that what had been conceded
to the Slavs could equally well apply to all Christian nations.65
In conclusion, two points have to be made: the Dalmatian bishops were not defending
the use of the vernacular so much on the grounds that the language of the Slavo-Latin rite
was a vernacular in the sense that Bernardin Drivodili translation of the Lectionarium
plenum Romanum was, but in the sense that when it had been introduced by Jerome it was
a vernacular. Precisely the same point was made by Cristoforo of Padua: when Greek had
been introduced it was a vernacular but since then it had become corrupt,66 viz. contemporary
Greek was not the same as that of the Greek Bible or liturgy. Nowhere is this better illustrated
than by the fact that in 1563 Archbishop Muzio Calini of Zadar, who had the previous year
objected on principle to any condemnation of the vernacular,67 wrote to Cardinal Alvise
Corner (1517-1584) that the use of Slavonic could not be affected by the provisions of the
draconian index published by Pope Paul IV at Rome in 1559, which specifically forbade
vernacular translations of the Bible to be printed, read or possessed without the permission
of the sacred Office of the Holy Inquisition68 because it was not the common vernacular.69
The other point is that the names of SS Cyril and Methodius are nowhere recorded as
having been mentioned during the Council debates. This is perhaps not surprising in view
of the myths about their activity current at the time. This is perhaps best illustrated by the
account of their missionary work given by Stanislas Hosius (1504-1579), bishop of Ermland
(Warmia) in Poland, who had been summoned to Rome in 1558 by Paul IV to give advice on
how to halt the advance of Protestantism in Prussia and Poland as part of the Popes vain
intention to reform the Church without the aid of a council. In the same year Hosius, who
later in 1561 was made a cardinal by Pius IV and appointed one of the three cardinal legates
to the third session of the Council, which began on 18 January 1562, published at Dillingen
a book in the form of a dialogue between a Catholic and a Protestant on the various issues
which divided them, one of them being the liturgy in the vernacular.70 In it he asserted that
Cyril and Methodius had been granted permission to convert the Moravians by using
Slavonic in the liturgy but that the use of that language had turned out to be more detrimental
than advantageous and had thus been replaced by Latin71 . In other words, the attempt to
introduce the language which St. Jerome had introduced in the South had been a failure in
the North. Even in the mid-seventeenth century the myth that Jerome had translated Scripture
65
Traditionum veteris Ecclesiae et sanctorum Patrum defensio, adversus Io. Calvini importunas
criminationes [], published at Cologne in 1565, see 141-142, especially 142:
Pontifex Romanus, cum senatu Cardinalium, Sclavorum genti concessisse dicitur, ut patria lingua
in sacris operandis uterentur, ad omnes gentes Christiani nominis pertinere videtur. Omnis spiritus
laudet Dominum et omnis lingua confiteatur ei.*
*Cf. Psalm 150:6 and Romans 14:11.
66
See above note 55.
67
See above note 59.
68
Ed. De Bujanda, Index viii, 752-787, see 785.
69
Ed. Jeli, Fontes [16th century] 28, who, as many others, gives the Cardinals name as Luigi Cornaro:
LIndice de Libri Proibiti non valesse alterare questa comune consuetudine, il che sarebbe
impossibile, si ancora perch detta lingua schiava antica non la volgare, e materna di quei
populi, anzi loro cosi oscura, come quasi a nostri idioti Italiani la Latina.
70
Dialogus de eo, num calicem laicis, et uxores sacerdotibus permitti, ac divina officia vulgari lingua
peragi fas sit. Dillingen 1558. For later editions see Klaiber, Kontroverstheologen no. 1602.
71
Editio princeps 04v-05r.
26.p65 304 04. 10. 04, 16:16

into Slavonic was repeated by none other than Brian Walton (c. 1600-1660) in his preface to
the greatest of all the Polyglots, viz. the London Polyglot of 1654-1657.72 The myth was
only finally laid to rest by scholars such as Jacques Le Long (1665-1721), Joseph Simon
Assemani (1687-1768) and Johann Peter Kohl (1698-1778).73 Nevertheless, despite the fact
that the names of Cyril and Methodius had either been entirely forgotten or relegated to the
realm of fables, their legacy of the introduction of a living vernacular into the liturgy in the
West in the ninth century had played a crucial role in influencing the decrees of the Council
of Trent and they are not only the compatrones with St Benedict of Nurcia (c. 480-c. 547),
as Pope John Paul II declared them to be on 31 December 1980, they are also in the true
sense of the word pontifices as their work formed and forms a bridge between the Eastern
and Western Churches.
Abbreviations
CT Concilium Tridentinum. Diariorum, actorum, epistularum, tractatuum nova
collectio. Freiburg im Breisgau 1901- [in progress].
DRTA.JR Deutsche Reichstagsakten. Gotha-Gttingen 1893- [in progress].
KCST Knihopis eskoslovenskch [later: eskch a slovenskch] tisk od doby nejstar
a do konce XVIII. stolet, 2 parts in 10 vols. Prague 1925-1967.
LW D. Martin Luthers Werke. Kritische Gesam[m]tausgabe. Werke. Weimar 1883- [in
progress].
LW.TR D. Martin Luthers Werke. Tischreden. Weimar 1912- [in progress].
PL Patrologia cursus completus [.], 221 vols. Paris 1844-1865.
Literature Cited
BADALI, J., Jugoslavica usque ad annum MDC. Bibliographie der sdslawischen Frhdrucke.
2
Baden-Baden 1966 (Bibliotheca bibliographica Aureliana, 2).
BENZING, J. and CLAUS, H., Lutherbibliographie. Verzeichnis der gedruckten Schriften Martin
Luthers bis zu dessen Tod, 2 vols. in 4. Baden-Baden (Bibliotheca bibliographica Aureliana,
10, 16, 19 (= vol. i), 163 (= vol. ii)).
BIRNBAUM, H., How Did Glagolitic Writing Reach the Coastal Regions of Northwestern Croatia?
Croatica, xlii-xliv, 1995-1996, 69-79.
CLEMEN, O., Die lutherische Reformation und der Buchdruck. Gtersloh 1939 (Schriften des
Vereins fr Reformationsgeschichte, 157).
DARLOW, T. and MOULE, H., Historical Catalogue of the Printed Editions of Holy Scripture in the
Library of the British and Foreign Bible Society, 2 vols. in 4. London 1903-1911.
DE BUJANDA, J., Index des livres interdits, 10 vols. Sherbrooke 1984-1996.
FREUDENBERGER, T., Hieronymus Emser. Schriften zur Verteidigung der Messe. Mnster 1959
(Corpus catholicorum, 28).
72
Biblia Sacra Polyglotta, complectentia Textus Originales, Hebraicum, cum Pentateucho Samaritano,
Chaldaicum, Graecum; Versionumque antiquarum, Samaritanae, Graecae LXXII Interp., Chaldaicae,
Syriacae, Arabicae, Aethiopicae, Persicae, Vulg. Lat., Quicquid comparari poterat. [], 6 vols.
London 1654-1657.
See the Prolegomena in vol. i, 1-102, see 9 and 13. For the edition see Darlow, Catalogue ii, 1, no.
1446.
73
See Thomson, Translation 611, 632.
26.p65 305 04. 10. 04, 16:16

FUI, B., Croatian Glagolitic Epigraphy. London 1999.

GONZLEZ, A., Vida y Bibliografa de Fray Alfonso de Castro. Liceo Franciscano, xii, 1958, 9-
106.
HROCH, M. and SKBOV, A., Die Inquisition im Zeitalter der Gegenreformation. Stuttgart
1985.
ISERLOH, E., Luther zwischen Reform und Reformation. Der Thesenanschlag fand nicht statt.
Mnster 1967 (Katholisches Leben und Kmpfen im Zeitalter der Glaubensspaltung, 23-24).
JEDIN, H., Geschichte des Konzils von Trient, 4 vols. in 5. Freiburg im Breisgau 1949-1975.
JELI, L., Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XIII usque ad XIX saeculum. Krk 1906. [Each
century has a separate pagination].
JURII, K., Katolika crkva na Biokovsko-neretvanskom podruju u doba turske vladavine. Zagreb
1972 (Analecta Croatica Christiana, 3).
KLAIBER, W., Katholische Kontroverstheologen und Reformer des 16. Jahrhunderts. Ein
Werkverzeichnis. Mnster 1978 (Reformationsgeschichtliche Studien und Texte, 116).
KLAI, N., Historia Salonitana maior. Belgrade 1967 (Posebna izdanja Srpske Akademije nauka i
umetnosti, 399).
LE PLAT, J., Monumentorum ad historiam concilii Tridentini potissimum illustrandam spectantium
amplissima collectio, 7 vols. Louvain 1781-1787.
LIETZMANN, H. (Ed.), Die Bekenntnisschriften der evangelisch-lutherischen Kirche, ed. E. Wolf.
4
Gttingen 1959 .
MITTARELLI, J. and COSTADONI, A., Annales Camaldulenses Ordinis Sancti Benedicti, Quibus
plura interferuntur tum ceteras Italico-monasticas res, tum historiam Ecclesiasticam remque
Diplomaticam illustrantia, 9 vols. Venice 1755-1773.
NEMIROVSKIJ, E., Gesamtkatalog der Frhdrucke in kyrillischer Schrift. Baden-Baden 1996-
(Bibliotheca bibliographica Aureliana, 140, 152, 165, 171). [Vols. i-iii and v to date].
PFEILSCHIFTER, G., Acta reformationis catholicae ecclesiam Germaniae concernentia saeculi XVI.
Die Reformverhandlungen des Deutschen Episkopats von 1520 bis 1570, 6 vols. Regensburg
1959-1974.
REICHERTOV, K., Slovansk klter na Szav. Eadem, Szava 70-103.
REICHERTOV, K., BLAHOV, E., DVOAKOV, V. and HUEK, V., Szava. Pamtnk
staroslovnsk kultury v echch. Prague 1988.
SCHMIDT, H., Liturgie et langue vulgaire. Le problme de la langue liturgique chez les premiers
Rformateurs et au Concile de Trente. Rome 1950 (Analecta Gregoriana, 53).
SCHMITZ, L., Sdslavischer Buchdruck in Venedig (16.-18. Jahrhundert). Untersuchungen und
Bibliographie. Giessen (Marburger Abhandlungen zur Geschichte und Kultur Osteuropas, 15).
THOMSON, F., The Slavonic Translation of the Old Testament. Interpretation of the Bible, ed. J.
Kraovec. Ljubljana 1998, 605-920.
VOGEL, P., EuropaUsche Bibeldrucke des 15. und 16. Jahrhunderts in den Volkssprachen. Ein Beitrag zur
Bibliographie des Bibeldrucks. Baden-Baden 1962 (Bibliotheca bibliographica Aureliana, 5).
3 2
WALDER, E., Religionsvergleiche des 16. Jahrhunderts, 2 vols. Bern 1974 -1961 (Quellen zur
neueren Geschichte, 7-8).
WALDMLLER, L., Die Synoden in Dalmatien, Kroatien und Ungarn. Von der Vlkerwanderung bis
zum Ende der Arpaden (1311). Paderborn 1987 (Konziliengeschichte, Reihe A: Darstellungen,
no no.)
26.p65 306 04. 10. 04, 16:16

SAETAK
UTJECAJ SLAVENSKO-LATINSKOG (GLAGOLJAKOG) OBREDA NA ODLUKE

TRIDENTSKOG SABORA
Pitanje uporabe narodnoga jezika u Svetom pismu i liturgiji postalo je kontroverzno izmeu katolika i
protestanata kad se Tridentski sabor prvi put sastao 1545. godine. U prvoj diskusiji o uporabi narodnoga
jezika u Bibliji 1546. god. glagoljaka liturgija je stala u njegovu obranu kao ona koju je uveo sv. Jeronim
pa pozivanje na tri jezika na Kriu nije bilo valjano, jer ona nije bila jedan od njih, a dokaz je bio uvjerljiv
jer je sv. Jeronim preveo Vulgatu. Zakljuak da je uporaba narodnog jezika zloporaba, npr. Grgur VII. ga
je zabranio u Szavi 1080. godine, odbili su hrvatski biskupi koji nisu traili uporabu slavenskoga jezika
zato to bi on bio narodni jezik u 16. st., nego zato to je on to bio kad ga je sv. Jeronim uveo. Kao rezultat
u odluci o Svetom pismu iz 1546. god. jedino je reeno da je od svih latinskih verzija Jeronimova s
najveim autoritetom, dok je odlukom o liturgiji iz 1562. god. samo odreeno da se svi lokalni obredi
imaju zadrati iako uporaba narodnoga jezika moda nije svuda odgovarajua. Jedino je zagrebaki
biskup 1552. god. izjavio da se za slavenski obred na glagoljici samo smatra da je potekao od sv.
Jeronima, inae Jeronimovo autorstvo nije dolo u pitanje. Sv. iril i Metodije nisu spomenuti u aktima
Sabora ali je njihova batina ostala most izmeu Istoka i Zapada - oni su bili i jesu pontifeksi.
Prevela Marica uni
Key words: Counter-Reformation, Council of Trent, vernacular liturgy, Glagolitic liturgy, Jerome as
translator into Slavonic
Kljune rijei: protureformacija, Tridentski sabor, liturgija na narodnom jeziku, glagoljska liturgija,
Jeronim kao prevoditelj na slavenski
26.p65 307 04. 10. 04, 16:16

26.p65 308 04. 10. 04, 16:16
Leszek Moszyski
(Gdask)
PRBA NOWEGO SPOJRZENIA NA DUCHOWE

DZIEDZICTWO KRAKOWSKIEGO GAGOLITYZMU
W REDNIOWIECZNEJ POLSCE
Autor uwaa, e kontakt duchowiestwa polskiego z krakowskimi gagolaszami, dziaajcymi tu

od roku 1390, uwiadomi mu, e mona sprawowa msz rzymsk po sowiasku, a to doprowadzio
do narodzin myli ekumenicznej pojednania Kocioa Zachodniego ze Wschodnim ju na
pocztku wieku XV. Autor rozpatruje trzy grupy zagadnie: stanowisko delegacji polskiej na
Soborze w Konstancji (1414-1418), przetumaczenie mszy rzymskiej na jzyk biaorusko-polsko-
cerkiewny pisany cyrylic, przypuszczalny mszalik krlowej Zofii (ok. 1450) oraz problem
krakowskiej cyrylickiej drukarni Szwajpolta Fiola (1491), drukujcej ksigi liturgiczne dla potrzeb
Kocioa Wschodniego.
W wystpieniu tym chciabym zastanowi si nad tym, czy krtkotrway epizod

krakowskich gagolaszy rzeczywicie, jak si przyjmuje, min bez echa, czy moe jednak
wpyn w jakim stopniu na histori polskiego chrzecijastwa. Niewtpliwie rozwaania
moje bd miay charakter dyskusyjny, ale, mam nadziej, nie a taki, jak przysowiowy
so a sprawa polska1 . Sdz, e parafraza tego, tak dla polskiego podchodzenia do wielu
spraw charakterystycznego, przysowia w postaci gagolica a sprawa polska nie okae si
frazesem bez pokrycia.
Jak wiadomo, benedyktynw sowiaskich, tzw. gagolaszy, sprowadzi z czeskiej Pragi
do Polski (konkretnie lskiej Olenicy) w roku 1380 ksi olenicki Konrad II, a po dziesiciu
latach, w roku 1390, rwnie z Pragi do Krakowa, cilej: na lecy bezporednio za murami
miasta podkrakowski Kleparz, krlowa Jadwiga i krl Wadysaw Jagieo. Histori obu
klasztorw przedstawi szczegowo historyk Jerzy Wyrozumski2 . Nie udao mu si jednak
1
Stefan eromski w powieci Przedwionie piszc o czasie zaborw przypomina (cytyj wg wydania:
Czytelnik 1956, cz. 3: Wiatr od wschodu, str. 270): Znana jest anegdota o temacie so. Polak
majcy po innych nacjach napisa rozpraw o soniu, napisa bez wahania: so a Polska. W.
Kopaliski, Sownik mitw i tradycji kultury, Krakw 1985, str. 1076, zamieszcza pod hasem So
podhaso So a sprawa polska i wyjania: o szukaniu w kadej sprawie zwizkw z kwesti polsk.
2
J. Wyrozumski, Benedyktyni sowiascy w Olenicy i Krakowie, Zeszyty Naukowe Wydzialu
Humanistycznego UG, Slawistyka 3: Polskie kontakty z pimiennictwem cerkiewnosowiaskim do
koca wieku XV, Gdask 1982, s. 113-124.
27.p65 309 04. 10. 04, 16:16

310 Leszek Moszyski
ustali, czym kierowali si fundatorzy obu konwentw: czy by to tylko kolejny przejaw
typowych dla tego okresu wpyww kulturowych czeskich,3 czy moe towarzyszya temu
jaka gbsza idea. Podejrzewa on, e czono z nimi przypuszczalnie [podkrelenie moje,
L.M.] znaczne nadzieje w zwizku z programem katolicyzacji na obszarach Wielkiego Ksistwa
Litewskiego. A chodzio tu nie tyle o rdzenn Litw czy mud, ile o ziemie ruskie, ju
schrystianizowane, ale w obrzdku wschodnim. Akceptowany przez Stolic Apostolsk
obrzdek sowiaski mg by rodkiem stosunkowo atwego zwizania Kocioa
wschodniego tej strefy z Kocioem zachodnim. Na takie racje wskazuje rozmach, z jakim w
konwent krakowski pomylano. Ale, jak stwierdza przy kocu swych rozwaa, obie
fundacje polskie benedyktynw sowiaskich stanowiy tylko epizod niespenionych
nadziei.4
Wycznie znaczenie symboliczne dostrzega tu XV-wieczny polski historyk Jan
Dugosz5 , ktry, podkrelajc, e osobicie zetkn si ze sowiask (sc. gagolsk) liturgi
kleparskich benedyktynw, pisa: Wieczycie pamitne jest to, przez co dobro Zbawiciela
rd sowiaski wyniosa i wspaniale uhonorowaa, dajc mu ask szczegln, aby wszystkie
wite obrzdy i naboestwa, tak nocne, jak i dzienne, a take sam tajemnic mszy w.,
mg odprawia w tym [sowiaskim] jzyku, co nie przypado jak widzimy adnemu
innemu jzykowi, oprcz greckiego, aciskiego i hebrajskiego, z ktrych doskonaoci
dobro boa take sowiaski zrwnaa.6 Czy opinia Dugosza bya powszechnie znana,
nie wiadomo. Brak na ten temat danych rdowych. O tym jednak, e by to ciekawy, moe
nawet bardzo ciekawy epizod w yciu polskiego kocioa, ale bez jakichkolwiek dalszych
nastpstw, panuje powszechne przekonanie. Ja te tak do niedawna sdziem.7 Byy
wprawdzie pewne prby ich szukania, ale wnioski wypady negatywnie. Na przykad K.
Heintsch, ktry przeprowadzi badania zmierzajce do wyjanienia, czy dziaalno
wydawnicza witopeka (Szwajpolta) Fiola, z ktrego oficyny drukarskiej wyszed w
Krakowie w roku 1491 pierwszy w wiecie druk cyrylski przeznaczony dla wiernych Kocioa
Wschodniego (do tego zagadnienia jeszcze powrc), miaa jaki zwizek z klasztorem
krakowskich gagolaszy, doszed do wniosku negatywnego.8 Mwiem o tym w roku 1969
podczas zagrzebskiego sympozjum o gagolicy.9
3
Charakterystyczne jest nastpstwo w czasie: praski klasztor na slovanech ufundowa czeski krl
Karol IV w roku 1347; rok pniej (1348) zaoy w Pradze uniwersytet, co dao impuls ostatniemu
polskiemu krlowi z dynastii Piastw, Kazimierzowi Wielkiemu, do zaoenia w roku 1364 wszechnicy
krakowskiej, zwanej dzi Uniwersytetem Jagielloskim. W roku 1380 byli ju w Polsce pierwsi gagolasze.
4
J. Wyrozumski, op. cit. str. 120 i 123.
5
y w latach 1415-1480, sw Histori Polski zacz pisa w roku 1455.
6
Edycja oryginau aciskiego: Ioanis Dlugosii Annales seu Cronicae incliti Regni Poloniae, Liber decimus
1370-1405, Varsaviae 1988, A.D. 1390, str. 183-184. Przekad polski: Jan Dugosz, Roczniki czyli
Kroniki sawnego Krlestwa Polskiego, ksiga dziesita 1370-1405, Warszawa 1981, str. 238-240.
Tytu rozdziau w przekadzie polskim: Krl Wadysaw z krlow Jadwig zakadaj na Kleparzu
klasztor sowiaski w. Benedykta pod wezwaniem w. Krzya i sprowadzaj braci z Pragi, ktrzy maj
odprawia naboestwa w jzyku sowiaskim. Przytoczony fragment cytuj jednak wedlug (moim
zdaniem zgrabniejszego) przekadu prof. Jerzego Wyrozumskiego (J. Wyrozumski, op. cit., str. 117).
7
L. Moszyski, Gagolica, najstarsze pismo sowiaskie, jako symbol, [w:] rodkowo-europejskie
dziedzictwo cyrylo-metodiaskie, Katowice 1999, str. 232-241.
8
K. Heintsch, Ze studiw nad Szwajpoltem Fiolem, cz. I. Materiay do yciorysu i dziaalnoci Fiola,
Wrocaw 1957, str. 25-27.
9
L. Moszyski, Liturgia sowiaska i gagolskie zabytki w Polsce, Slovo 21, Zagreb 1971, str. 255-273.
27.p65 310 04. 10. 04, 16:16

Prba nowego spojrzenia na duchowe dziedzictwo krakowskiego gagolityzmu ... 311
Konwent kleparskich gagolaszy przey w Krakowie ponad sto lat. Drugi po Dugoszu
historyk polski, Maciej z Miechowa zwany Miechowit (y 1456-1523), ktrego Chronica
Polonorum miaa dwa wydania (1519 i 1521), piszc o odprawianej tam liturgii sowiaskiej
stwierdza: Qui mos ad tempora mea circa Graccoviam in ecclesia Sanctae Crucis in Clepardia
observatus, sed jam extinctus est.10
Tu nasuwa si istotne pytanie: czy funkcjonowanie krakowskich gagolaszy znane byo
wycznie tym dwm historykom? Bez wtpienia nie tylko. Jan Dugosz by od roku 1467
wychowawc synw Kazimierza IV Jagielloczyka, a wic wnukw Wadysawa Jagiey. Skoro
tak wysoko ceni zaoony przez Jagie konwent kleparskich gagolaszy, czy nie mwi o nim
swym wychowankom, wrd ktrych by i urodzony w roku 1467 Zygmunt Stary, krl polski w
latach 1506-1548, za ktrego panowania ukazay si dwa wydania Kroniki Miechowity?
Moja teza robocza jest nastpujca: yjcy ponad sto lat konwent krakowskich
gagolaszy musia pozostawi w wiadomoci duchowiestwa, przede wszystkim
krakowskiego, ale nie tylko, przekonanie, e liturgia katolicka moe by sprawowana po
sowiasku, a wic w jzyku liturgicznym take Kocioa Wschodniego, z ktrego wywodzia
si matka Jagiellonw, krlowa Zofia. Do tego zagadnienia jeszcze powrc.
Niestety bibliotek krakowskich gagolaszy strawi poar ju w roku 1584.11 Zachoway
si tylko niewielkie fragmenty przechowywane w Bibliotece Jagielloskiej jako Fragmenta
glagolitica, Nr 5567.12
W roku 1953 M. Tadin zwrci uwag na przechowywany w Bibliotece Bodleya w
Oksfordzie pod sygnatur MS. Canon. Lit. 349, gagolski msza z XV wieku, w ktrym
pniej dopisano na karcie 1r officium w. Floriana.13 Mwia te o tym V. M. Du Feu w
referacie wygoszonym podczas sympozjum o gagolicy w Zagrzebiu we wrzeniu 1969 r.14
Podczas dyskusji F. V. Mare zauway, e gwnym orodkiem kultu w. Floriana by Krakw
i wobec tego warto rozway, czy gagolska msza w. Floriana nie moga powsta w Krakowie.
Idc tym tropem przeanalizowaem t cz officium, dla ktrej udao mi si znale aciski
orygina zarwno z brewiarzy krakowskich jak i praskich i stwierdziem, e jest to przekad
wersji krakowskiej. Zwrciem wwczas uwag i na problem krakowskiego kultu w. Floriana
a w tym na to, e krakowski Kleparz by nie tylko siedzib gagolaszy, ale te gwnym
orodkiem kultu w. Floriana.15 Nie wiedziaem jeszcze wwczas o tym, na co zwrci uwag
J. Wyrozumski, e koci w. Krzya krakowskich gagolaszy nalea w XVI wieku (blisza
data nie jest znana) do wikariuszw kolegiaty w. Floriana.16 Jest to kolejny argument
10
Miechoviensis, Chronica Polonorum, Cracoviae 1521, Liber I, caput XIII, pagina XVI (cytuj za K.
Heintschem, op. cit., str. 26).
11
Zob. jeszcze: J. Krukowski, O sowiaskim kociele w. Krzya i klasztorze benedyktynw zaoonym
przez Jadwig i Jagie na Kleparzu w Krakowie w r. 1390, Krakw 1886.
12
Zob. J. Vaica, Krakovsk zlomky hlaholsk, Slavia XVIII, Praha 1947/48, str. 111-137; L. Moszyski,
Liturgia sowiaska i gagolskie zabytki w Polsce, str. 270-271; tene, Polskie gagolitika, Zeszyty Naukowe
Wydziau Humanistycznego UG, Slawistyka 3, Gdask 1982, str. 133-150. Na str. 137-140 fotografia
rkopisu.
13
M. Tadin, Glagolitic Manuscripts in the Bodleian Library, Oxford, Oxford Slavonic Papers, vol. IV,
Oxford 1953, str. 151-158 i 4 tablice, w tym dwie z rkopisu 349. Zwrci na to uwag J. Hamm w
recenzji tej publikacji (Slovo 3, Zagreb 1953, str. 119).
14
V. M. Du Feu, The Glagolitic Mss in the Bodley Library, Slovo 21, Zagreb 1971, str. 301-303, na str. 302.
15
L. Moszyski, Czy gagolska msza witego Floriana moga powsta w Krakowie, J
, . , . 1-2, Studia linguistica in honorem Michaelis Stevanovi, 1973, str. 173-
179 (tu fotografia rkopisu).
16
J. Wyrozumski, op. cit., str. 122.
27.p65 311 04. 10. 04, 16:16

312 Leszek Moszyski
przemawiajcy za krakowsk genez gagolskiej mszy w. Floriana, a wic i za tym, e istnia

cisy kontakt midzy kleparskimi gagolaszami a acinnikami z kolegiaty w. Floriana, std
za wiedza o gagolaszach moga dociera do innych orodkw nie tylko w Krakowie.
Wychodzc z tego zaoenia chciabym zwrci uwag na kilka ciekawych faktw.
Mikoaj Trba i sobr w Konstancji

Istotne znaczenie mia dla Polski rozpoczynajcy si zaledwie wier wieku po sprowadzeniu
do Krakowa gagolaszy (1414-1418) sobr w Konstancji, a to nie tylko dlatego, e delegacja
polska, ktrej przewodniczy rektor krakowskiego uniwersytetu, Pawe Wodkowic, a
uczestniczy w niej midzy innymi sawny rycerz Zawisza Czarny z Garbowa, jednoznacznie
przeciwstawia si krzyackim metodom chrystianizacji na si17 ; i nie tylko dlatego, e jedynie
delegacja polska sprzeciwia si spaleniu na stosie Jana Husa18 , ale take dlatego, e polsko-
ruska delegacja wystpia z propozycj unii kocielnej chrzecijastwa zachodniego
(rzymskiego) ze wschodnim (greckim).19 Tym razem zespoowi polsko-ruskiemu przewodniczy
arcybiskup gnienieski Mikoaj Trba (y 1358-1422), ktry 25 lutego 1418 roku wprowadzi
na konsystorz i przedstawi papieowi Marcinowi V wschodniego rzecznika tej idei, metropolit
kijowskiego, przybyego tu z Bugarii teologa Grzegorza Camblaka20 . Mikoaj Trba, blisko
zwizany z Wadysawem Jagie jako jego spowiednik, mia niewtpliwie bogate dowiadczenie
duszpasterskie. Zanim w roku 1412 zosta arcybiskupem gnienieskim, piastowa rne
godnoci kocielne w kilku orodkach, midzy innymi prepozyta kolegiaty w. Floriana na
Kleparzu, a wic w bezporednim ssiedztwie gagolaszy. Wprawdzie biografowie Mikoaja
Trby21 nic o jego kontaktach z gagolaszami nie pisz, ale trudno przypuci, e si z nimi nie
kontaktowa. Z kolei od czerwca roku 1410 do kwietnia 1412, kiedy to zosta przeniesiony do
Gniezna, by arcybiskupem halickim. W Haliczu mia okazj zapoznania si z problemami Kocioa
Wschodniego. Myl, e kontakt z gagolityzmem odegra istotn rol w rozwoju myli
ekumenicznej Mikoaja Trby. I chocia propozycji tej sobr nie zaakceptowa, myl
ekumeniczna odya w postaci unii florenckiej ju w roku 1439, a moe tu tkwi take korzenie
unii brzeskiej z 1596 roku, poprzedzonej dzieem Piotra Skargi O jednoci Kocioa Boego
pod jednym pasterzem i o greckim od tej jednoci odstpieniu (Wilno 1577). Nie mona te
wykluczy, e to Mikoaj Trba, arcybiskup gnienieski znajcy wczesn sytuacj kocieln
krakowskiego Kleparza, pierwszy prymas Polski (godno t dla siebie i swoich nastpcw
uzyska na soborze w Konstancji w bliej niesprecyzowanym momencie22 , czyby za myl
17
Pawe Wodkowic przyznawa w swoich pismach spokojnie yjcym poganom prawo posiadania
wasnego pastwa. Prowadzone przeciw nim wojny Zakonu Krzyackiego maj charakter bezprawny,
cesarz za nie ma prawa rozporzdza ziemiami pogan. Z. H. Nowak, Dyplomacja polska w czasach
Jadwigi i Wadysawa Jagiey (13821434), [w:] Historia dyplomacji polskiej, tom I: Poowa X w.
1572, red. M. Biskup, Warszawa 1980, str. 299-393; cytat ze str. 333.
18
Zob. np. R. Palacz, Hus Jan, Encyklopedia katolicka, t. VI, Lublin 1993, str. 1339.
19
Dzi bymy powiedzieli unii kocielnej katolicko-prawosawnej, ale w wieku XV tych okrele
jeszcze nie uywano, zob. L. Moszyski, Historia przymiotnika prawosawny w jzyku polskim, Slavia
Orientalis XXXIX, Nr 1-2, Warszawa 1990, str. 47-64, zw. str. 54.
20
K. Kumak, A. Zarea, Cambak Grigorij, Camblak Grzegorz, Encyklopedia katolicka, t. II, Lublin
1985, str. 1292.
21
S. M. Kuczyski, Mikoaj Trba, Polski Sownik Biograficzny, t. XXI/1, z. 88, Wrocaw-Warszawa-
Krakw-Gdask 1976, str. 97-99; K. R. Prokop, Arcybiskupi gnieniescy w tysicleciu, Krakw 2000,
str. 119-121.
22
K. R. Prokop, op. cit., str. 121.
27.p65 312 04. 10. 04, 16:16

ekumeniczn?) przenoszc do Wielkopolski duchow spucizn gagolityzmu przyczyni si

do narodzin (a moe tylko ugruntowania) przekonania o cyrylometodejskiej genezie polskiego
chrzecijastwa, o czym szerzej pisaem na innym miejscu.23 Trzeba bowiem pamita, e tak
jak chrzest Mieszka I, tak i przybyych z Pragi gagolaszy kojarzono w Polsce wycznie z
Czechami. adne z dotychczas znanych rde nie kojarzy polskich gagolaszy z Chorwacj.
Krlowa Zofia i jej mszalik

W roku 1422 krl polski Wadysaw Jagieo po mierci swej trzeciej ony zawar zwizek
maeski z Soni [Zofi] Holszask, crk ksicia litewskiego z Holszan spod Oszmiany,
wychowywan przez brata swej matki, ksicia ruskiego Semena Druckiego. Zarwno ksita
Holszascy jak i Druccy stosunkowo wczenie przyjli chrzecijastwo w obrzdku
wschodnim i tak bya wychowywana Sonia.24 Dlatego przed lubem z Jagie odbya si jej
rebaptyzacja, Graeci enim ritus erat napisa o niej Jan Dugosz25 . Dyskusja na temat
rebaptyzacji wiernych Kocioa Wschodniego rozgorzaa w Polsce dopiero pod koniec
wieku, a zwaszcza po opublikowaniu przez Jana z Owicimia traktatu, w ktrym opowiedzia
si za koniecznoci ponownego chrztu i przeciwstawia si unii na zasadzie rwnoci
obrzdkw.26 Przeciwnikami rebaptyzacji byli natomiast bernardyni (tj. franciszkanie tzw.
obserwanci), do ktrych naleeli m.in. beatyfikowani Szymon z Lipnicy, Jan z Dukli i
Wadysaw z Gielniowa, dajcy jedynie wyznania wiary. By moe i tu dotaro echo myli
Mikoaja Trby. W sporze tym, jak podaje H. E. Wyczawski, Stolica Apostolska popara
stanowisko bernardynw.27
Formalny akt kocielny, przejcie na obrzdek aciski, nie mg oczywicie zmieni
przyzwyczaje jzykowych nowej krlowej. Jest wielce prawdopodobne, e wioza ze sob
do Krakowa podstawowe ksigi biblijne cerkiewnosowiaskie28 i e towarzyszy jej mogli
duchowni, ktrych zadaniem byo wprowadzenie litewsko-ruskiej ksiniczki w liturgi
zachodni. Sytuacja bya bardzo korzystna, bo w Krakowie dziaali cigle jeszcze kleparscy
gagolasze. Wystarczyo wic zmieni szat jzykow tekstw liturgicznych z chorwacko-
gagolskiej na biaorusko-cyrylsk, by krlowa moga bra udzia w odprawianej po
sowiasku mszy rzymskiej. Takim wanie tekstem bya odkryta w roku 1910 przez A. I.
23
L. Moszyski, Liturgia sowiaska i gagolskie zabytki w Polsce, str. 261-266; tene, Czy misja
cyrylometodejska dotara do Maopolski, [w:] Dzieje Podkarpacia, t. V. Pocztki chrzecijastwa w
Maopolsce, Krosno 2001, str. 23-33, paragraf 6: Poszlaka szsta: Tradycja wielkopolska, str. 30-32.
24
Podstawowe prace dotyczce osoby Zofii Holszaskiej to: L. Finkel, Studia nad dynasti Jagiellosk.
I. Krlowa Zofia, Sprawozdania z Czynnoci i Posiedze Akademii Umiejtnoci w Krakowie, 9
(1905), nr 4, str. 6-8; E. Maleczyska, Rola polityczna krlowej Zofii Holszaskiej na tle walki
stronnictw w Polsce w latach 1422-1434, Lww 1936.
25
Ioannis Dlugossii, Annales, Liber undecimus, 1413-1430, Varsaviae 2000, A.D. 1422, str. 158. Przekad
polski J. Dugosz, op. cit., Ksiga jedenasta, 1413-1430, Warszawa 1985, str. 165 oddaje to niesusznie
przez bya bowiem wyznania prawosawnego, zamiast zgodnie z tekstem oryginau obrzdku
greckiego. Dla Polakw pocztku wieku XV bya to przede wszystkim rnica obrzdowoci i rytu
greckiego lub aciskiego, tj. rzymskiego, nie za rnica konfesyjna w ramach chrzecijastwa
traktowanego cigle jeszcze w Polsce caociowo. Por. te przypis 19 i 33.
26
Dane bibliograficzne (Jan z Owicimia, Elucidarius errorum rithus Ruthenici, ok. 1501, bez miejsca
wydania) podaje M. Zahajkiewicz, Jan z Owicimia, Encyklopedia katolicka, t. VII, Lublin 1997, str. 927.
27
J. Duchniewski, Bernardyni, Encyklopedia katolicka, t. II, Lublin 1985, str. 314-315; H. E. Wyczawski,
Franciszkanie w Polsce do 1517, Encyklopedia katolicka, t. V, Lublin 1989, str. 496-497.
28
Polski przekad Biblii otrzymaa dopiero w roku 1455. Jest to tzw. Biblia Krlowej Zofii czyli Szaroszpatacka.
27.p65 313 04. 10. 04, 16:17

314 Leszek Moszyski
Sobolewskiego, a wydana dopiero w roku 1976 przez F. W. Marea tzw. Moskiewska Msza
Maryjna.29 Mare wykaza, e tekst odpowiada trydenckiemu formularzowi Mszy Maryjnej,
a przekad jzykowo cerkiewno-biaorusko-polski dokonany zosta, mimo pewnych rnic,
niewtpliwie z gagolskiego mszau chorwackiego, jednego z tych, jakie dotary do
krakowskiego Kleparza po roku 1390. Tumacz, pewnie w trosce o to, by cyrylica i
cerkiewnobiaoruska szata jzykowa nie odstrczaa katolikw, napisa w tytule: L
] w] b 30 . Tekst mszalny uoony jest zgodnie z wymogami
liturgii. Nie jest to jednak msza dla kapana, lecz mszalik dla wieckiego uczestnika mszy w.
wiadczy o tym jednoznacznie informacja podana na kocu: b b .
.
Na szczegln uwag zasuguj dwie modlitwy w chorwackich mszaach niejednokrotnie
pomijane, a to dlatego, e, jak sdzi Mare, kady kapan powinien je zna na pami. S to
zarazem modlitwy, ktre w mszaach rytu wschodniego miay inn posta, a wic w wypadku,
gdy mszalik przygotowywany by dla konwertyty przechodzcego z rytu wschodniego na
zachodni, musiay by podane w caoci. Jest to spowied powszechna i wyznanie wiary. S
one omwione i we wspomnianej pracy Marea i w moich publikacjach31. Warto tu jedynie
podkreli, e perykopa ewangelijna wskazuje na orygina aciski, a Credo zawiera
symboliczne Filioque: ot Otca i Syna. Pominity jest natomiast tekst Ojcze nasz, bo w
obu liturgiach mia t sam posta.
Dla analizowanego tu zagadnienia istotne znaczenie ma czas powstania rkopisu.
Datowany on jest na koniec wieku XV lub pocztek XVI. Terminus a quo pozwala okreli
notatka znajdujca si na karcie 60a, a wic ju poza tekstem mszy, koczcej si na karcie
59a. Jest ona na tyle wana, e trzeba j tu przytoczy w caoci: w
y T b ] .
32
Wspomniany jest w niej sobr florencki, ktry trwa od roku 1439 do 1445, a take papie
Eugeniusz IV, ktrego pontyfikat trwa od roku 1431 do 1447. Krlowa Zofia zmara w roku
1461. Mona wic przyj, e orygina powsta za jej ycia, ale znana kopia jakie 4050 lat
po jej mierci. Wymieniony w rkopisie sobr florencki, podczas ktrego zawarta zostaa
pierwsza unia kocioa rzymskiego z greckim, jak i nihil obstat papiea Eugeniusza IV, ktry
t uni zawar33 , nasuwaj przypuszczenie, e ten cerkiewno-biaorusko-polski przekad
rzymskiej mszy kleparskich chorwackich gagolaszy, przygotowany dla krlowej Zofii,
29
F. V. Mare, Moskevsk Marinsk me (Kontakt charvtskohlaholsk a ruskocrkevnslovansk
knin kultury v stedovkm Polsku), Slovo 25-26, Zagreb 1976, str. 295-362. Tekst przedrukowany
cyrylic ze wszystkimi szczegami na str. 351-359. Nazwa zabytku pochodzi od miejsca przechowywania
rkopisu. Jest nim Pastwowe Muzeum Historyczne w Moskwie (
) sygn. 558, tekst na kartach 55b27-59a4.
30
Cytuj wedug wydania Marea.
31
L. Moszyski, Czyby mszalik krlowej Zofii, ony Jagiey, Acta Universitatis Nicolai Copernici, Filologia
Polska XVI, Nauki Humanistyczno-Spoeczne zeszyt 100, Toru 1979, str. 27-32; tene, Cerkiewnosowiaska
tzw. Moskiewska Msza Maryjna jako odzwierciedlenie litewsko-biaorusko-polskich kontaktw kulturowych
w XV wieku, drukowane dwukrotnie, [w:] Kalbotyra 45(2) Slavistica Vilnensis 1995, Vilnius 1997, str. 8-25,
oraz [w:] Czterechsetlecie Unii Brzeskiej. Zagadnienia jzyka religijnego, Lublin 1998, str. 21-35.
32
F. V. Mare, op. cit., str. 297.
33
Zob. np. B. Kumor, Eugeniusz IV, Encyklopedia katolicka, t. IV, Lublin 1985, str. 1295; W. Hryniewicz,
Znaczenie Soboru Florenckiego, Encyklopedia katolicka, t. V, Lublin 1989, str. 337-338, ktry stwierdza,
e pod koniec wieku XV prawosawie i katolicyzm staway si coraz wyraniej dwoma odrbnymi
wyznaniami (w okresie redniowiecza nie zatara si jeszcze cakowicie powszechna wiadomo
przynalenoci do jednego Kocioa). Cytat ze str. 338.
27.p65 314 04. 10. 04, 16:17

uywany by jako oficjalny modlitewnik mszalny przez konwertytw take poza Krakowem
jeszcze w XVI wieku.
Spostrzeenia te nie tylko potwierdzaj kocowy wniosek Marea, e charvtskohlaholsk
Klepa skuten fungoval aspo v jistm smyslu jako spojovac lnek mezi slovanskm
Vchodem a Zpadem; tento klter byl tedy v tehdejm krakovskm prosted vce ne
pouhm symbolem, jak jsme byli dosud ochotni se domnvat34 , lecz take wyranie ukazuj
acuch faktw proces ten ksztatujcych: kleparscy gagolasze Mikoaj Trba sobr w
Konstancji mszalik krlowej Zofii, matki Jagiellonw sobr we Florencji, i powoany
przez papiea Eugeniusza IV kardyna Izydor, metropolita Kijowa i caej Rusi, legat apostolski
na Polsk, Litw i Ru.35 Julian Bartoszewicz, XIX-wieczny historyk polski36 , autor artykuu
hasowego w encyklopedii Orgelbranda, podaje, e w roku 1440 kardyna Izydor odprawia w
Krakowie w katedrze na Wawelu naboestwo sowiaskie, a potem take we Lwowie mia
msz rusk w katedrze aciskiej.37 Chocia wydarzenia te nie miay bezporedniego formalnego
zwizku z dziaalnoci gagolaszy, to jednak czy je ta sama atmosfera cyrylometodejskiej
idei jednoci chrzecijan. Gdyby uy tu metafory Jana Pawa II, mona by powiedzie, e w
XV wieku polsko-ruskie chrzecijastwo oddychao dwoma pucami, do czego, jak sdz,
przyczynia si w jakim stopniu (non solum, sed etiam) aktywna jeszcze w tym czasie dziaalno
krakowskich gagolaszy.
Inaczej byo w Moskwie. Gdy Izydor, jako metropolita caej Rusi, pojecha tam z informacj
o unii, ksi Wasyl II lepy uwizi go i powoa, bez zgody patriarchy Konstantynopola
Grzegorza III, swojego metropolit Moskwy, zdecydowanego przeciwnika unii, Jonasza,
co stao si precedensem dla pniejszych elekcji kontrolowanych przez wadze i przyczynio
si do uzalenienia Kocioa od wadzy wieckiej pisze w Encyklopedii katolickiej Hubert
aszkiewicz38 . Za wspomniany ju Bartoszewicz tak to przed 140 laty oceni: Odtd
stanowczo i ostatni raz odczyy si metropolie, a raczej jedna kijowska rozdwoia si;
cz jej unicka zostaa przy jednoci z Rzymem i nazywaa si jak dawniej kijowsk; cz
druga, moskiewska, odczya si i stanowi zacza wasn metropoli. Taki przewidziany
miaa skutek na Rusiach unia florencka.39
Szwajpolt Fiol i jego cerkiewnosowiaska oficyna drukarska

W 1491 roku ukazay si w krakowskiej oficynie drukarskiej Szwajpolta Fiola pierwsze w
wiecie druki cyrylskie ksig cerkiewnych dla Kocioa Wschodniego. By to Oktoich,
Czasosow, Triod postny i Triod kwietny, a moe i (dotychczas nieznany) Psaterz. Mimo e
istnieje ju bogata literatura na ten temat40 , cigle brak odpowiedzi na pytanie, skd Fiol,
34
F. V. Mare, op. cit., str. 348.
35
J. Bazydo, Izydor z Kijowa, Izydor z Peloponezu, Encyklopedia katolicka, t. VII, Lublin 1997, str. 622-623.
36
Z. Lewinwna, Bartoszewicz Julian, Encyklopedia katolicka, t. II, Lublin 1985, str. 86-87.
37
J. Bartoszewicz, Izydor, kardyna polski, metropolita kijowski, Encyklopedia powszechna S. Orgelbranda,
t. XII, Warszawa 1863, reprint Warszawa 1985, str. 794-802, cytaty ze str. 799.
38
H. aszkiewicz, Jonasz, Jona, Encyklopedia katolicka, t. VIII, Lublin 2000, str. 67.
39
J. Bartoszewicz, op. cit., str. 801.
40
Zob. L. Moszyski, Problem Fiola w nauce polskiej XIX wieku, [w:] Pisetna rocznica najstarszego
druku cyrylskiego z krakowskiej oficyny Szwajpolta Fiola (1491), Gdask 1994, str. 5-17; zbir prac
w tomie Rkopis a druk Najstarsze druki cerkiewnosowiaskie i ich stosunek do tradycji
rkopimiennej, Krakw 1993; J. Bazydo, Fiol witopek, Fail Szwajpolt, Encyklopedia katolicka, t.
V, Lublin 1989, str. 294.
27.p65 315 04. 10. 04, 16:17

316 Leszek Moszyski
rzemielnik, przybyy z Niemiec do Krakowa w roku 1479 wdrowny czeladnik zotnictwa,

czerpa natchnienie do uruchomienia w roku 1483 drukarni toczcej cyrylic ksigi Kocioa
Wschodniego. J. Fijaek wyrazi przypuszczenie, e inicjatorami dziaalnoci wydawniczej
Fiola byli bernardyni dcy do unii cerkwi grecko-ruskiej z kocioem rzymskim.41 Wedug
innych opinii mieliby to by kleparscy benedyktyscy gagolasze. Jak ju wspomniaem,
badajcy ten motyw K. Heintsch nie znalaz podstaw do takiego twierdzenia.42 Trudno
jednak zgodzi si z opini J. Ruska i W. Witkowskiego, ktrzy odrzucaj t hipotez tylko
dlatego, e wtpi, by katoliccy zakonnicy brali udzia w wydawaniu ksig kocielnych dla
prawosawnych, uwaanych przez nich za schizmatykw43 , niezalenie od tego, e wnioski
Heintcha s bardzo prawdopodobne.
Przybyy z Niemiec Fiol zasta w Polsce niezwyk dla ludzi Zachodu sytuacj. Kto
wprowadza go w sprawy polskie, nie wiemy, ale nowoci dla niego musia by i sam
klasztor kleparski z odprawian po sowiasku msz rzymsk (a mg widzie tekst nie tylko
pisany gagolic, ale i cyrylic typu omwionego powyej mszalika krlowej Zofii), i
informacje o unii florenckiej i Izydorze, kardynale polskim a zarazem patriarsze kijowskim,
ktry mia kiedy msz rusk w katedrze aciskiej i przyczyni si do utrzymania unii florenckiej,
jak to sformuowa J. Bazydo, w pastwie polsko-litewskim i metropolii kijowskiej do
drugiej poowy wieku XV44 . Fiol, przedsibiorca a nie duchowny, wykorzysta t sytuacj,
by zaoy drukarni, ktra, jak pisa Tadeusz Lehr-Spawiski, bya po prostu pewnego
rodzaju przedsibiorstwem przemysowo-eksportowym45 . Wadze kocielne nie sprzeciwiay
si temu. To inni, moe przeciwnicy unii florenckiej, moe niedoinformowani, jak bymy dzi
powiedzieli, fundamentalici, a moe zwykli zazdronicy oskaryli go przed wadzami
kocielnymi o herezj przystpienie do husyckich utrakwistw, nie za, jak wykaza J.
Fijaek, o drukowanie ksig cerkiewnych. W nastpstwie tego oskarenia Fiol zosta
uwiziony, jego proces trwa kilka miesicy, ale ostatecznie 22 marca 1492 roku sd kocielny
go uniewinni. Mimo to, zniechcony, zrezygnowa z dalszej dziaalnoci wydawniczej.
Tak wic przypuszczenie, e kleparscy gagolasze byliby publikacjom Fiola przeciwni,
nie znajduje potwierdzenia w faktach, chocia nie ma i dowodw na to, e j popierali. Nie
ulega jednak wtpliwoci, e dziaalno Fiola moliwa bya tylko dziki przyjaznemu klimatowi
panujcemu w krakowskim rodowisku kocielnym. A zapewne nie jedynym, ale jednak
bardzo wanym czynnikiem ksztatujcym ten klimat byli sprowadzeni sto lat wczeniej na
krakowski Kleparz benedyktyscy gagolasze.
41
J. Fijaek (1864-1936, historyk Kocioa i prawa kocielnego, profesor Uniwersytetu Jagielloskiego,
czonek PAU), Pocztki cenzury prewencyjnej w kociele rzymsko-katolickim i w Polsce, [w:] Studia
staropolskie. Ksiga ku czci Aleksandra Brcknera, Krakw 1928, str. 127-144.
42
K. Heintsch, loc. cit.
43
J. Rusek, W. Witkowski, Katalog wystawy Tradycje druku cerkiewnosowiaskiego na ziemiach
Rzeczypospolitej, [w:] Rkopis a druk, str. 339-350; cytat ze str. 340.
44
Zob. przypis 35 i 37.
45
T. Lehr-Spawiski, Nowa faza dyskusji o zagadnieniu liturgii sowiaskiej w dawniejszej Polsce, Nasza
Przeszo VII, Krakw 1958, str. 233-256, cytat ze str. 252. Kilka szczegowych hipotez podaj J.
Rusek i W. Witkowski, op. cit., str. 340-341: Uczony rosyjski A. I. Sobolewski wysun przypuszczenie,
i Fiol drukowa ksigi na zamwienie jednego z wojewodw modawskich. Rumuski historyk P.
Panaitescu rozszerzy krg nabywcw na wszystkich Sowian poudniowych. Bardziej od poprzednich
przekonywajcy wydaje si przecie pogld historyka drukarstwa J. Niemirowskiego, wedle ktrego
ksigi te toczone byy gwnie z myl o wielkim rynku rosyjskim.
27.p65 316 04. 10. 04, 16:17

LITERATURA
Bartoszewicz, J. 1863. Izydor, kardyna polski, metropolita kijowski. Encyklopedia powszechna S.
Orgelbranda XII, Warszawa, 794-802, cytat 799. Reprint Warszawa 1985.
Bazydo, J. 1989. Fiol witopek, Fail Szwajpolt. Encyklopedia katolicka V, Lublin, 294.
Bazydo, J. 1997. Izydor z Kijowa, Izydor z Peloponezu. Encyklopedia katolicka VII, Lublin, 622-623.
Dugosz, J. 1981; 1985. Roczniki czyli Kroniki sawnego Krlestwa Polskiego X (1370-1405),
Warszawa, A.D. 1390, 238-240; XI (1413-1430), A.D. 1422, 165.
Dugosz, J. 1988; 2000. Ioannis Dlugosii Annales seu Cronicae incliti Regni Poloniae. X (1370-
1405), Varsaviae, A.D. 1390, 183-184; XI (1413-1430), A.D. 1422, 158.
Duchniewski, J. 1985. Bernardyni. Encyklopedia katolicka II, Lublin, 314-315.
Du Feu, V. M. 1971. The Glagolitic Mss in the Bodley Library, Slovo 21, Zagreb, 301-303.
Fijaek, J. 1928. Pocztki cenzury prewencyjnej w kociele rzymsko-katolickim i w Polsce. Studia
staropolskie. Ksiga ku czci Aleksandra Brcknera, Krakw, 127-144.
Finkel, L. 1905. Studia nas dynasti Jagiellosk. I. Krlowa Zofia. Sprawozdania z Czynnoci i
Posiedze Akademii Umiejtnoci w Krakowie 9, nr 4, Krakw, 6-8.
Hamm, J. 1953. Osvrti. Oxford Slavonic Papers. Slovo 3, Zagreb, 119.
Heintsch, K. 1957. Ze studiw nad Szwajpoltem Fiolem. I. Materiay do yciorysu i dziaalnoci
Fiola, Wrocaw, 25-27.
Hryniewicz, W. 1989. Znaczenie Soboru Florenckiego. Encyklopedia katolicka V, Lublin, 337-338.
Jan z Owicimia. ok. 1501. Elucidarius errorum rithus Ruthenici, bez miejsca wydania.
Krukowski, J. 1886. O sowiaskim kociele w. Krzya i klasztorze benedyktynw zaoonym przez
Jadwig i Jagie na Kleparzu w Krakowie w r. 1390. Krakw.
Kuczyski, S. M. 1976. Mikoaj Trba. Polski Sownik Biograficzny XXI/1, z. 88, Wrocaw-Warszawa-
Krakw-Gdask, 97-99.
Kumor, B. 1985. Eugeniusz IV. Encyklopedia katolicka IV, Lublin, 1295.
Kumak, K., A. Zarea, 1985. Cambak Grigorij, Camblak Grzegorz. Encyklopedia katolicka II,
Lublin, 1292.
Lehr-Spawiski, T. 1958. Nowa faza dyskusji o zagadnieniu liturgii sowiaskiej w dawniejszej
Polsce. Nasza Przeszo VII, Krakw, 233-256.
Lewinwna, Z. 1985. Bartoszewicz Julian. Encyklopedia katolicka II, Lublin, 86-87.
aszkiewicz, H. 2000. Jonasz, Jona. Encyklopedia katolicka VIII, Lublin, 67.
Maleczyska, E. 1936. Rola polityczna krlowej Zofii Holszaskiej na tle walki stronnictw w Polsce
w latach 1422-1434. Lww.
Mare, F. V. 1976. Moskevsk Marinsk me (Kontakt charvtskohlaholsk a rusko
crkevnslovansk knin kultury v stedovkm Polsku). Slovo 25-26, Zagreb, 295-362.
Miechowita, M. 1521. Chronica Polonorum. Cracoviae, Lib. I, cap. XIII, pag. XVI.
Moszyski, L. 1971. Liturgia sowiaska i gagolskie zabytki w Polsce. Slovo 21, Zagreb, 255-273.
Moszyski, L. 1973. Czy gagolska msza witego Floriana moga powsta w Krakowie.
XXX, . 1-2, , 173-179.
Moszyski, L. 1979. Czyby mszalik krlowej Zofii, ony Jagiey. Acta Universitatis Nicolai
Copernici, Nauki Humanistyczno-spoeczne 100, Filologia Polska XVI, Toru, 27-32.
Moszyski, L.1982. Polskie gagolitika. Zeszyty Naukowe Wydziau Humanistycznego UG, Slawistyka
3, Gdask, 133-150.
Moszyski, L. 1990. Historia przymiotnika prawosawny w jzyku polskim. Slavia Orientalis
XXXIX, Nr 1-2, Warszawa, 47-64.
Moszyski, L. 1994. Problem Fiola w nauce polskiej XIX wieku. Pisetna rocznica najstarszego
druku cyrylskiego z krakowskiej oficyny Szwajpolta Fiola (1491), Gdask, 5-17.
Moszyski, L. 1997 i 1998. Cerkiewnosowiaska tzw. Moskiewska Msza Maryjna jako
odzwierciedlenie litewsko-biaorusko-polskich kontaktw kulturowych w XV wieku.
Kalbotyra 45(2), Slavistica Vilnensis 1995, Vilnius 1997, 8-25; oraz: Czterechsetlecie Unii
Brzeskiej. Zagadnienia jzyka religijnego, Lublin 1998, 21-35.
27.p65 317 04. 10. 04, 16:17

318 Leszek Moszyski
Moszyski, L. 1999. Gagolica, najstarsze pismo sowiaskie, jako symbol. rodkowo-europejskie

dziedzictwo cyrylo-metodiaskie, Katowice, 232-241.
Moszyski, L. 2001. Czy misja cyrylometodejska dotara do Maopolski. Dzieje Podkarpacia V,
Pocztki chrzecijastwa w Maopolsce, Krosno, 23-33.
Nowak Z. H. 1980. Dyplomacja polska w czasach Jadwigi i Wadysawa Jagiey (1382-1434).
Historia dyplomacji polskiej, I: Poowa X w. 1572. Red. M. Biskup, Warszawa, 299-393.
Palacz, R. 1993. Hus Jan. Encyklopedia katolicka VI, Lublin, 1339.
Prokop, K. R. 2000. Arcybiskupi gnieniescy w tysicleciu. Krakw, 119-121.
Rusek, J., W. Witkowski. 1993. Katalog wystawy Tradycje druku cerkiewno-sowiaskiego na ziemiach
Rzeczypospolitej. Rkopis a druk Najstarsze druki cerkiewnosowiaskie i ich stosunek
do tradycji rkopimiennej, Krakw, 339-350.
Tadin M. 1953. Glagolitic Manuscripts in the Bodleian Library. Oxford. Oxford Slavonic Papers IV,
Oxford, 151-158.
Vaica, J. 1947/48. Krakovsk zlomky hlaholsk. Slavia XVIII, Praha, 111-137.
Witkowski, W. 1993. zob. Rusek J., W. Witkowski. 1993.
Wyczawski H. E. 1989. Franciszkanie w Polsce do 1517. Encyklopedia katolicka V, Lublin, 496-497.
Wyrozumski, J. 1982. Benedyktyni sowiascy w Olenicy i Krakowie. Zeszyty Naukowe Wydziau
Humanistycznego UG, Slawistyka 3, Gdask, 113-124.
Zahajkiewicz M. 1997. Jan z Owicimia. Encyklopedia katolicka VII, Lublin, 927.
Zarea, A. 1985. zob. Kumak, K., A. Zarea 1985.
SAETAK
POKUAJ NOVOGA POGLEDA NA DUHOVNU BATINU KRAKOVSKOGA

GLAGOLIZMA U SREDNJOVJEKOVNOJ POLJSKOJ
Godine 1380. leski je knez Konrad II. doveo iz ekoga Praga u Oljenjicu slavenske benediktince -
glagoljae, a 10 godina kasnije kraljica Jadviga, ena Vladislava Jagiea, utemeljila je isti takav samostan
u Krakovu. Glagoljai su boravili u Krakovu u crkvi sv. Kria do poetka 16. stoljea. Za suvremenike
je ta injenica bila pokazatelj da je (kako je u 15. st. zapisao ljetopisac Jan Dugosz) dobrota
Spasiteljeva uzvisila slavenski rod i velianstveno ga poastila, dajui mu osobitu milost da () i samo
otajstvo svete mise moe vriti na tom (slavenskom) jeziku. Suvremeni pak promatrai tu vide,
dodue zanimljivu i vanu, ali ipak tek epizodu koja u Poljskoj nije naila na iri odjek. S formalne
toke gledita oni su u pravu. Nakon propasti samostana u Oljenjici i Krakovu slavenske je katolike
liturgije u Poljskoj nestalo. Ostala je ipak, po autorovu sudu, svijest da se irilometodska tradicija tie
ne samo pravoslavne, nego i katolike crkve. S njom, a ne samo s jagelonskom istonom politikom,
povezuje autor takve injenice kao to su prijevod rimske mise na bjelorusko-poljsku verziju crkvenoga
jezika, potpora Mikolaja Trbe, gnjezanskoga nadbiskupa, pravoslavnomu kijevskomu metropolitu
Grguru Camblaku u tenji za ujedinjenjem obiju crkava na saboru u Konstancu 1418. (tu bi moda
trebalo vidjeti poetke liturgijskoga kulta irila i Metoda u Poljskoj), a mogue je ak da ta tradicija nije
bila strana ni Petru Skarzi koji je svojim djelom O jednoci Kocioa Boego (1577) udario temelj
Brestovskoj uniji. Ta je tradicija omoguila i pojavu tiskare u Krakovu koja je 1491. godine prva u
svijetu tiskala iriline liturgijske knjige za istonu crkvu. Ta je hipoteza diskutabilna, ali je vrijedna
pozornosti.
Kluczowe sowa (kluczowe pojcia): gagolasze w Polsce, polska myl ekumeniczna, unia florencka,
kijowski kardyna Izydor, sprzeciw Moskwy, mszalik krlowej Zofii, drukarnia Fiola
Kljune rijei: glagoljai u Poljskoj, poljska ekumenska misao, firentinska unija, kijevski kardinal
Izidor, protivljenje Moskve, misali kraljice Sofije, Fiolova tiskara
27.p65 318 04. 10. 04, 16:17

Ivan Kosi
(Zagreb)
GLAGOLJINI RUKOPISI U NACIONALNOJ I

SVEUILINOJ KNJINICI
Glagoljini rukopisi smjeteni su u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveuiline knjinice
u Zagrebu na 61 signaturi.
Rukopisi su napisani ustavom, poluustavom i brzopisom na mekim materijalima (pergamena i
papir), i to u rasponu od XIV. do XIX. stoljea, potjeu iz Istre, s Krka te iz Sjevernoga primorja, a
u Nacionalnu i sveuilinu knjinicu prispjeli su na razne naine. Liturgijski rukopisi pisani su
crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije, neliturgijski pak hrvatskim jezikom. Prema sadraju
rukopisi su razvrstani na katekizme, listine, liturgijske prirunike, molitvenike, obrednike, registre,
teoloke spise i udoredno-pounu prozu, zakonike i statute te zbornike. Meu rukopisima ima i
mnogo ulomaka, preslik i prijepis koji potjeu uglavnom iz ostavtine Vatroslava Jagia (ukljuujui
i ostavtinu Jagieva uitelja Franca Mikloia), pa e i oni biti pobrojani i opisani u ovome radu.
Jo 1979. dovrio je ime Juri1 obradu bogate rukopisne grae u fondu Zbirke rukopisa
i starih knjiga, a 1991. tiskan je i 1. svezak Kataloga,2 u kojem su rukopisi poredani ordine
signaturarum, od R 3001 do R 7946, odnosno numero currente, od 1 do 4430. Svi rukopisi
podrobno su obraeni (utvreno je vrijeme i mjesto njihova nastanka, doneseni su i njihovi
materijalni opisi: broj listova, odnosno stranica i njihova veliina), prenesene su i kasnije
zabiljeke, donesena je i vanija literatura te nain prispjea pojedinoga rukopisa u Zbirku.
Treba napomenuti da su prije . Juria veliki dio glagoljinoga rukopisnoga fonda u Zbirci
podrobno u svojim radovima opisali Ivan Mileti,3 Rudolf Strohal4 i Vjekoslav tefani.5
Glagoljini rukopisi u fondu Zbirke nisu posebno izdvojeni, pa je to uinjeno u ovome
radu, u kojem se pokualo sve glagoljine rukopise razvrstati prema njihovu sadraju, i to na:
direktorije, hagiografije, katekizme, molitvenike i obrednike te liturgijske prirunike (asoslove
i misale), zatim listine (zapravo, veinom kupoprodajne ugovore, darovnice i notarske zapise),
registre, teoloke spise i udoredno-pounu prozu, potom statute i zakonike.
1
ime Juri (Sinj, 1915.), klasini filolog, bibliograf i dugogodinji voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga
Nacionalne i sveuiline knjinice, rekatalogizirao je svu knjinu grau u Zbirci, a najznaajniji njegovi
prinosi hrvatskoj kulturi jesu popis i opis svih prvotisaka u Hrvatskoj te vjerojatno u svijetu jedinstvena
bibliografija hrvatskih latinista.
2
Juri 1991-2000.
3
Ivan Mileti (Mileti, 1853.-Varadin, 1921.), kroatist i slavist.
4
Rudolf Strohal (Lokve, 1856.-Zagreb, 1936.), jezikoslovac i knjievnik.
5
Vjekoslav tefani (Draga Baanska, 1900.-Zagreb, 1975.), kroatist i slavist.
28.p65 319 04. 10. 04, 16:17

320 Ivan Kosi
Meu rukopisima se nalo i mnogo ulomaka, preslik i prijepis koji potjeu, uglavnom,
iz ostavtine Vatroslava Jagia6 (u kojoj je zavrila i ostavtina njegova uitelja Franca
Mikloia7 te Bartolomeja Kopitara8 ), a u Knjinicu je prispjela 1927. godine.
Popisani su i cjeloviti mikrofilmovi svih vanijih glagoljinih kodeksa pohranjenih u
inozemnim knjinicama.
Zbog ogranienosti prostora morao je, naalost, biti izostavljen podroban opis sadraja
svakoga pojedinoga rukopisa, kao i poredbene tablice glagoljinih slova i ligatura u rukopisima
napisanima glagoljinim kurzivom, a pri njihovu prenoenju na latinicu nastojalo se potivati
naelo znak za znak, pa su u transliteraciji rabljeni i pojedini znakovi kojih nema u hrvatskome
grafijskome sustavu, i to prema preporukama strunjaka s Filozofskoga fakulteta Sveuilita
u Zagrebu, Staroslavenskog instituta te Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (\ , ]
c, > , X ). Interpunkcijski znakovi (toka u sredini: te jerok: ) vjerno su preneseni
s izvornika.
Posebno su zanimljive naknadne zabiljeke na glagoljici, hrvatskoj irilici i latinici, to samo
potvruje poznatu tezu o hrvatskoj tropismenosti i trojezinosti, a one pokazuju i sudbinu te put
pojedinoga rukopisa, od njegova prvoga vlasnika do Nacionalne i sveuiline knjinice.
Najvei dio ovih rukopisa napisan je na otoku Krku i u Istri.
Koncem 2001. godine u pilot-projektu digitalno je snimljen dio najvrjednije grae u
Zbirci, tom prigodom snimljeni su i svi najvaniji glagoljini spomenici, a nabavom cjelovite
opreme za digitalizaciju sva ova graa bit e ubrzo dostupna i preko interneta.
Direktoriji9
1. Antun inti, unta10

Direktorij za sijeanj-lipanj i kolovoz-prosinac nema ni naslova ni korica, a napisan je na
Krku o. 1760. glagoljinim kurzivom na 48 papirnih listova vel. 149,8 cm (+ 11 nalijepljenih
listia) crvenom i crnom tintom. Listovi su proiveni koncem.
Drugi dio ovoga direktorija, tj. listove 21-48, koji su se prije nalazili na sign. R 4377, ime
Juri premjestio je na sadanju signaturu 13. XII. 1965.
R 3377
2. Muenikoslovje Rimskoje Preneseno ot latinskago v staroslovenski jezik, za porabu

Tretiago ina Sv. O. N. Franiska v Istri i Dalmacii [glag.] fr. Kiril Studenic. - Zadar
3. Avgusta 1910.11
6
Vatroslav Jagi (Varadin, 1838.-Be, 1923.), jezikoslovac.
7
Franc Mikloi (Radomerak, Slovenija, 1813.-Be, 1891.), slovenski jezikoslovac.
8
Bartolomej Jernej Kopitar (Repnje, Slovenija, 1780.-Be, 1844.), slovenski jezikoslovac.
9
Direktorij je Ordo Missae celebrandae et Divini Officii persolvendi secundum Calendarium Romanum
pro anno liturgico ... . Liturgijska ili crkvena godina zapoinje prvom nedjeljom doaa, a zavrava
nedjeljom prije blagdana sv. Andrije (posljednja nedjelja u mjesecu studenome). Uskrs, Boi i Duhovi
ine joj okosnicu: boini ciklus podsjea nas na Kristovo djetinjstvo, uskrsni na Kristovu smrt,
uskrsnue i ivot s apostolima nakon uskrsnua te duhovski na silazak Duha Svetoga na apostole i
njegovo produljeno djelovanje u Crkvi kroz povijest do sudnjega dana, to je predstavljeno u nedjeljama
od Duhova do konca crkvene godine.
10
Mileti 1911: 156, br. 99; Juri, br. 376.
11
Juri, br. 2864.
28.p65 320 04. 10. 04, 16:17

Glagoljini rukopisi u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici 321
Martyrologium Romanum12 napisan je u Zadru 1910. latinicom na VIII papirnih listova

i 228 (+ 2) str. vel. 33,222,8 cm te uvezan u mekane korice od modroga papira s platnenim
hrptom. Samo je predgovor napisan glagoljinim kurzivom (autograf fra irila Studenia).
Na prednaslovnome listu zabiljeeno je: Preuzv. Gosp. Prof. Jagiu poklanja F[ra]
Ciril Studeni.
R 6215
Hagiografija
1. Dume Grego, Zbirica legenda13

Zbirica nema naslova, a napisana je vjerojatno u Omilju u 2. pol. XVIII. st. glagoljinim
kurzivom na 31 listu vel. 20,314,5 cm. Listovi su proiveni koncem, a stranji dio korica je
otpao. Na licu prednjega dijela korica zabiljeeno je latinicom: Petar Bogovi Museum XLV.14
R 3375
K a t e k i z m i, m o l i t v e n i c i, o b r e d n i c i
1. Glagoljski obrednik15
Obrednik posljednjega pomazanja nema naslova ni korica i jako je oteen, a napisan
je u Dobrinju 1451. glagoljinim ustavom dvostupano na 16 pergamenskih listova vel.
20,415,3 cm.
Na l. [1]r nalazi se i crveni ig: IVAN MILETI Professor.16
Rukopis je u Zbirku prispio 1968. u ostavtini Stjepana Ivia.17
Na l. 1r zabiljeeno je kurzivnom glagoljicom: Va ime Boie i Dive Marie amen od rostva
H(rstova) he [1606.] miseca evara dan iz [29.] to pisa Andrii To
lanic da voli vodu nego vino to zna veci del ludi icetera, ista je ruka na l. 16v zabiljeila: to
pisa Andrii, a na l. 8v latinicom i olovkom zabiljeeno je: Petar Zahija Vrbnik Senj.
R 4028
2. Lorenzo Priuli,18 Dotrina karcanska (<Dottrina cristiana)19 / pisao Miko Dori20

Hrvatski prijevod ovoga djela napisan je 1734. u Baki glagoljinim kurzivom na 71
papirnome listu vel. 1511 cm, a uvezan je u obinu tamnosmeu kou (hrbat je ojaan
drugim komadom koe i grubo priiven na korice).
Na unutarnjoj strani prednjega dijela korica zabiljeeno je latinicom: Poklonio professor
Mane Sladovi.21
12
Knjiga koja sadrava slubeni popis muenika, svetaca i blaenika te kratak opis njihova muenitva,
odnosno smrti. Svakoga dana itaju se u asoslovu svi sveci koji toga dana imaju spomen-dan.
13
Mileti 1911: 306-307; Rudolf Strohal 1917: str. 79; tefani 1960: 269, br. 30; Juri, br. 374.
14
Knjinica Narodnoga muzeja sjedinila se 1875. s tadanjom Sveuilinom, a dananjom Nacionalnom i
sveuilinom knjinicom.
15
Mileti 1911: 101-102; Juri, br. 984.
16
Rukopis poklonio piscu g. 1883. seski gimnazijalac Petar Zahija (Mileti 1911: 101).
17
Stjepan Ivi (Orahovica, 1884.-Zagreb, 1962.), jezikoslovac.
18
Lorenzo Priuli (1537.-1600.), talijanski teolog i kardinal.
19
Strohal 1915: 23 i 205; tefani 1960: 68, br. 60; tefani 1938: 15; Juri, br. 368.
20
Miko Dori ( Baka, 1772.), glagoljaki pisar, posljednji hrvatski glagoljski knjievnik s otoka Krka.
21
Emanuel Sladovi (1819.-Senj, 1857.), povjesniar, sveenik.
28.p65 321 04. 10. 04, 16:17

322 Ivan Kosi
l. 71v: g [=1734.]22 bi spisana ova dotrina po meni aknu Miku Dorica a pisah ju
aknu Baru Susicu Bog mu da se va nu zdravu uit i dobro umit. Amen Bog da zdrav e dobro.
Ispod toga, neka druga ruka olovkom je zapis prenijela u latinicu.
R 3369
3. Kratki razlogi23
Ova zbirica molitava napisana je na Krku u XVIII. st. glagoljinim kurzivom na 15
papirnih listova vel. 15,211 cm i uvezana u bijeli hrapavi karton.
Na izvanjskome dijelu prednjih korica zabiljeeno je: Poklonio Gospodin Fran Kurelac24
professor u Rieki
R 3367
4. Molitva koi[a] se kanta nad mrtce[m] 25
Molitvica u 98 osmerakih stihova napisana je u XVIII. st. glagoljinim kurzivom na 4

listovima vel. 14,59,5 cm i uvezana u tamnosmee kone korice.
Na l. 1r zabiljeeno je latinicom: na 30 deczembra i8i0 Ovo ji libar mene Pave Grdovichia
od Sutumischicze Boxe mi ga daj u zdravlu der[s]ati, a ispod toga drugom rukom: Poklonio
Petar Bogovi.
R 4376
5. I. Milosti po S. Misi;26 II. Bartolommeo Cambi da Saluzzo,27 Molitve bogoljubne Presv.
Imenu Isusovu / prev. J. Malatetini
Molitvenik je napisan u Dobrinju u XVIII. st. glagoljinim kurzivom na 12 papirnih
listova vel. 1410 cm i uvezan u mekane korice od modroga papira zajedno s latininim
prijepisom iz XIX. st. napisanim na VII listova vel. 1811 cm (na listu VIIr zabiljeeno je ispod
teksta: prepisao iz priivenoga gla(go)litskoga kov Volic 28 ).
R 3365
6. Molitveni prirunik za prosesioni u Baki i razne druge molitve 29
Rukopis je napisan u Baki u XVIII. st. glagoljinim kurzivom na 18 papirnih listova vel.
14,510 cm i uvezan u tamnosmeu kou. U rukopis je uvezan i jedan glagoljicom otisnuti
list Litani iz glagoljinoga (Levakovieva) asoslova (Romae, 1648.), str. ccxij-ccxviij.
Na dvama praznim listovima, iza glag. teksta, latinicom je zapisan: Blagoslov Majev koj
na post sense obicuje cinitise S(veto)ga Jurja Reksi Jivanjelje Suetoga Jivanna pocello
bisse ri, i ostalla govorise ... koj xiues, i kragliujes u vike vikom. Amen
Rukopis je bio u vlasnitvu Arheolokoga odjela Narodnoga muzeja u Zagrebu.
R 4230
7. Antun BRZAC, Zaklinjanja i zapisi protiv raznih bolesti i zlih duhova30
Ovaj obrednik bez naslova napisan je u Poljicima na Krku u 1. pol. XVIII. st. glagoljinim
kurzivom na 24 papirnim listovima vel. 14,110,3 cm i uvezan u kartonske korice.
22
Slovo (t) napisano je tako da nalikuje i slovu f (frt) i slovu (lo), pa je R. Strohal ovu godinu
proitao kao 1833. i 1834, tefani ispravno kao 1734, Juri pak kao 1534. (Vidjeti zabiljeku br. 19!)
23
Mileti 1911: 194, br. 14; Rudolf Strohal, 1928: 345, br. 6; tefani 1960: 283, br. 30; Juri, br. 366.
24
Fran Kurelac (Bruvno, 1811.-Zagreb, 1874.), knjievnik i jezikoslovac.
25
Juri, br. 1329.
26
Mileti 1911: 195, br. 15; tefani 1960: 88, br. 40; Juri, br. 364.
27
Bartolomeo Cambi (Socana, Italija, 1558.-1617.), talijanski franjevaki propovjednik.
28
Jakov Voli (Gorenja Vas, Slovenija, 1815.-Zareje, Pazin, 1888.), folklorist, sveenik.
29
Rukopis nije registriran u Jurievu Katalogu.
30
Strohal 1915: 344, br. 5; Strohal 1910: 153-160 i 306-311; Mileti 1911: 193, br. 13; tefani 1960:
283, br. 29; Grmek, 1963: 293, br. 114; Juri, br. 371.
28.p65 322 04. 10. 04, 16:17

Na l. 1r zabiljeeno je latinicom: poklonio g. professor Kurelac u Rieki, na predzadnjem

listu stoji godina 1723., a na l. 1v ispod teksta glag.: Ja pop Anton Brzac ovoe kniga moa,
a isti je zapis ponovljen i na l. 8r, dok se na l. 19v nalazi ova zabiljeka: ie [1726.] miseca
febrara dan ia [=21.] umri moa sestra Mare pomilui u Isukarste Nazaranine amen,
zatim na l. 22r, ispod teksta: Ja pop Anton Brzac a ovoga leta tee milezima iv [=1723.]
R 3372
8. Blagoslovi i zaklinjanja31
Ovaj obrednik bez naslova i korica napisan je po svoj prilici na otoku Krku u XVIII. i XIX.
st. glagoljinim i latininim kurzivom na 21 papirnome listu vel. 14,19,8 cm.
Na l. 1r zabiljeeno je latinicom: Na i0. Misecza Maga 1834. krstih Peru Scocigorichiu
i negovog zaconitog xeni Anti ... Givo Milohich, a na poleini zadnjega praznoga lista
zabiljeeno je: poklonio g. Kurelac professor.
Na l. 5r latinicom je napisano: Antifuna. Ustani G(ospodi)ne: Pomozi nas zbavi nas
imena tvoiego radi. Psalam. Bose usima nasima chulismo, a na l. 16v-17v: Blagoslov od
suich, na dan S(veto)ga Jvana i Pavla.
R 3378
9. Blagoslovi i zakletve32
Obrednik je napisan u Baki u 2. pol. XVIII. st. glagoljinim i latininim kurzivom na 50
papirnih listova vel. 14,38,5 cm te uvezan u bijelu kou.
Na unutarnjoj strani prednjega dijela korica glagoljicom su zabiljeeni rauni: Jure ptaa
[=placa] za sinokosu v=g [3=4], Ja placam za sinokosu g=e [4=16] ...
R 4545
10. in umrvim33
Ovaj crkvenoslavenski obrednik hrvatske redakcije napisan je u XVIII. st. glagoljinim
poluustavom crveno-crnom tintom dvostupano na 16 papirnih listova vel. 1611,8 cm i
umetnut u papirni omot.
U gornjem lijevom kutu, pored naslova, potpisan je: VGaj 1873.34
R 6742
11. Nain za obui novica35
Ovaj obrednik za oblaenje novaka napisan je u XVIII. st. glagoljinim kurzivom na 16
papirnih listova vel. 19,813,9 cm i umetnut u papirni omot.
Rukopis je otkupljen 21. travnja 1965. od Cankarjeve zalobe iz Ljubljane.
R 4566
31
Mileti 1911: 196, br. 16; Juri, br. 377.
32
tefani 1960: 67, br. 51; Juri, br. 1493.
33
Juri, br. 3347.
34
Rukopisni i knjini fond Ljudevita Gaja (1809.-1872.), voe hrvatskoga narodnoga preporoda, otkupila je
Kraljevska sveuilina knjinica 1893. od njegova sina Velimira (1845.-1902.), koji je nakon oeve smrti u
godinama 1873.-1874. sav taj fond popisao. Iste godine otkupljena je i Knjinica Nikole Zrinskoga, pa je
sljedee 1894. godine tadanji ravnatelj Ivan Kostreni uputio dopis Odjelu za bogotovlje i nastavu Kraljevske
zemaljske vlade u kojem predlae i moli da se preuredi jedna itaonica u kojoj bi u posebnim ormarima bili
pohranjeni rukopisi i stare knjige. Vlada je 24. lipnja iste godine odobrila Kostreniev prijedlog, pa je do
konca godine preureena itaonica, a onda se zapoelo s izradom novih kataloga rukopisa i starih knjiga.
35
Juri, br. 1512.
28.p65 323 04. 10. 04, 16:17

324 Ivan Kosi
Liturgijske knjige
a) a s o s l o v i36
1. asoslov popa Mavra37
asoslov je napisan 1460. ustavnom glagoljicom dvostupano na 417 pergamenskih
listova vel. 16,211,7 cm te ureen inicijalima crvene i zelene boje s elementima pletera,
vitica, zubaca, spirala i palmeta, a uvezan je u kartonske korice presvuene tamnosmeom
koom u slijepome tisku.
Na unutarnjoj strani prednjega dijela korica zabiljeeno je: Breuiarium hoc scriptum est
anno i460. ruthenice Grce et Illiryrice (!) ac Latine.
Kodeks je otkupljen 1981. u Rimu od Alme Pezzoli.
l. 1r-179r: [Proprium de tempore] V ime B(o)ie am(e)n l()t G(ospod)n(i)h um

[=1460.] m()seca perv(a)ra prvi d(a)n kda se poe ov feril pisti i poe ga Bla
(a)k(a)n dom(i)nu Mavru za nega pinezi Poene in ferila po z(a)k(o)nu rimskomu
b(la)(e)noju ap(osto)lu P(e)tra i P(a)vla cr(i)kve rimsk(o)ga dvora V s(u)b(o)tu ot pristva
l. 315v: [kurzivnom glagoljicom] to pisa pop Mavr z Vrbnika kada stoe v Konavlh
poli Dubrovnika tisucnicu zgora pisanu.
R 7822
2. asoslov slavinskim zikom pismenni glagolskimi38

asoslov je napisan u XV. st. u Istri glagoljinim ustavom crveno-crne boje dvostupano
na 183 pergamenska lista vel. 30,219,6 cm s inicijalima ureenim pleterom i biljnim motivima.
Rukopis je uvezan u drvene korice presvuene tamnosmeom koom (pet pergamenskih
izrezaka, koji su posluili pri uvezivanju hrpta, ispisano je latinicom i glagoljicom), a na
rubovima obiju korica nalaze se ostatci dviju kopa od kovine.
36
asoslov (lat. breviarium) slubena je crkvena knjiga u kojoj se nalaze sustavno poredani molitveni
tekstovi i itanja za sve dane u godini i za sve sate u danu. Dunost moljenja toga sadraja zove se
Officium divinum.
S obzirom na liturgijsku godinu, asoslov je podijeljen na: ordinarij (manji dijelovi koji se mole svaki dan),
psalterij (psalmi rasporeeni po danima u tjednu), temporal (itanja u pojedine nedjelje i blagdane kroz
godinu), sanktoral (molitve na blagdane pojedinih svetaca), komunal (zajednika itanja i molitve za
skup svetaca). Za svaki pojedini dan asoslov je podijeljen na osam dijelova nazvanih prema dobu dana u
kojem se mole: jutarnja (matutinum, moli se u drugome dijelu noi, pred zoru), pohvale (laudes, mole se
u zoru), mali asovi (horae minores: prima, tertia, sexta i nona - mole se u est, devet, dvanaest i petnaest
sati), veernja (vesperae, moli se u sumrak), poveerje (completorium, moli se neposredno prije poinka).
Poetke asoslova kao sustavnoga itanja biblijskih tekstova i molitava nalazimo ve u IV. stoljeu
(nesustavno postoji i ranije). Od tada pa do X. stoljea ima taj sustav u raznim pokrajinama i vremenima
veoma raznolike oblike. U XI. i XII. stoljeu zapoinje ujednaivanje asoslova za svu zapadnu Crkvu,
kao i njegovo skupljanje u jednu knjigu. U XIII. stoljeu sastavljen je prvi asoslov u dananjem smislu
rijei. U njemu su sve molitve i biblijska itanja, koji su prije bili rasporeeni u nekoliko razliitih knjiga,
skupljeni u jedan svezak pod nazivom Breviarium secundum consuetudinem Romanae curiae. Budui
da su taj asoslov prihvatili franjevci, on se ubrzo proirio po svem zapadnome svijetu, a nakon
Tridentskoga sabora, potkraj XVI. stoljea, postaje i slubeno obvezan za svu zapadnu crkvu, s iznimkom
nekih redovnikih zajednica. Drugi vatikanski sabor je 1964. donekle izmijenio njegovu strukturu.
37
Panteli 1965.; Juri, br. 4307.
38
Mileti 1911: 52-53; Juri, br. 1022.
28.p65 324 04. 10. 04, 16:17

Na unutarnjoj strani prednjega dijela korica nalijepljen je listi na kojem je zabiljeeno

latinicom: Brevijar glagolski (po svoj prilici benediktinski) 183. lista na pergameni.
Pisan po svoj prilici polovinom XV. vieka.
Na l. 171r zabiljeeno je hrvatskom irilicom: s(ve)ta Katarina, a meu brojnim
zabiljekama na l. 183r i na unutarnjoj strani stranjega dijela korica nalaze se i ove: tekuci
G(ospod)na vplceni lt G(ospod)nih un [1470.] va to vrme bhu zla vremena
nemirna, zatim Let unT [=1478.] meseca mara dni kad pridoe Turci se pisa
Andre akan po Marti(ni) on ponedelak
R 4067
3. asoslov39
Oba lista posluila su kao omot nekoj knjizi, a bili su, zapravo, sastavnim dijelom asoslova
napisanoga u XIV./XV. st. glagoljinim ustavom na pergameni vel. 30,622,3 cm i ureenoga
inicijalima crvene boje (inicijali P i C ureeni su cvjetnim i ivotinjskim motivima).
Ulomci su u Zbirku prispjeli u ostavtini Drage Magjera.40
R 7844
4. asoslov41
Ovaj dvolist posluio je kao omot nekoj knjizi, a zapravo je ulomak asoslova napisanog
u XIV. st. glagoljinim ustavom na pergameni vel. 3325,5 cm i ureenoga inicijalima crvene
boje.
Ulomak je pronaen 1984. u ostavtini Matka Rojnia.42
R 7846
5. asoslov43
Ovaj list ulomka, koji je posluio pri uvezu neke knjige, veoma je oteen, slova su
izlizana i teko itljiva, ali po svoj prilici rije je o asoslovu napisanom u XV. st. glagoljinim
ustavom na pergameni vel. 21,615 cm i ureenom inicijalima.
R 4299
6. asoslov44
Oba lista bila su sastavnim dijelom asoslova napisanog u XV. st. glagoljinim ustavom
dvostupano na pergameni vel. 2114,2 i 21,214,4 cm i ureenom inicijalima crvene boje i
cvjetnim motivima. Tekst je oteen i teko itljiv.
Ulomci su u Zbirku prispjeli 1968. u ostavtini Stjepana Ivia.
R 4029
7. Oficij za mjesec oujak45

Oficij nema naslova, a napisan je u XVIII. st. glagoljinim kurzivom na 16 papirnih listova
vel. 18,513,4 cm proivenih koncem.
39
Mileti 1911: 161, br. 115; Juri, br. 4329.
40
Drago Magjer (Mostar, 1895.-Zagreb, 1979.), novinar i publicist, kolekcionar.
41
Juri, br. 4331.
42
Matko Rojni (Medulin, 1908.-Pula, 1981.), kulturni djelatnik, knjiniar i dugogodinji ravnatelj
Nacionalne i sveuiline knjinice.
43
Juri, br. 1252.
44
Juri, br. 985. (Determinirala i opisala dr. Marija Panteli.)
28.p65 325 04. 10. 04, 16:17

326 Ivan Kosi
Na l. 1r zabiljeeno je glagoljicom: Mata Grkovica cib [1822.] kniga, a ispod toga

darovatelj je vlastoruno zapisao latinicom: Poklonio Mane Sladovi te na praznome listu
16v takoer latinicom: Poklonio Mane Sladovi professor u Senju.
R 4375
b) M i s a l i46
1. Ulomak glagoljskoga misala47
Sudei prema ovomu pergamenskomu listu iz Muke po Luki, kodeks je bio napisan u
XIV./XV. st. glagoljinim ustavom dvostupano na pergameni vel. 27,620,2 cm (inicijal V
ureen je crvenom bojom).
Bogoslav ulek48 latininim kurzivom transkribirao je sadraj ulomka na 2 listovima i na
njegovu prijepisu potpisan je: VGaj 1874.
R 3753
2. Misal 49
Oba lista posluila su kao omot nekim knjigama, a sudei po njihovu sadraju bila su
sastavnim dijelom misala napisanoga u XIV./XV. st. glagoljinim ustavom dvostupano na
pergameni vel. 28,719,5 cm i ureenoga inicijalima crvene boje i cvjetnim motivima.
Na l. 1r olovkom je zabiljeeno: Olib IIIa te glag. slova a o d e l, a verso: Obred krtenja
Ritual. Na l. 2v olovkom: Olib IIIb, a na licu obaju listova nalazi se crveni ig: Biblioteka
Drage Magjera Split. Ulomak je u Zbirku prispio u ostavtini Drage Magjera.
R 7842
3. Misal50
Ovaj list posluio je kao omot nekoj knjizi, a bio je, sudei po sadraju, dijelom misala
napisanoga u XIV./XV. st. glagoljinim ustavom crvene i crne boje na pergameni vel. 29,220,6
cm i ureenoga inicijalima zelene boje s cvjetnim motivima.
45
Juri, br.1328.
46
Misal (<lat. missale <missa <mitto, 3. poslati), knjiga u kojoj su skupljeni zajedno svi tekstovi to se
upotrebljavaju pri sluenju mise, s naznaenim uputama (rubrikama <ruber 3 crven) za obavljanje
pojedinih obrednih dijelova tijekom cijele liturgijske godine.
Od X. do XII. stoljea misal se oblikuje od niza knjiga, koje su do tada bile razdijeljene prema ulogama
pojedinih osoba u liturgiji, njihovim sastavljanjem u jednu jedinstvenu knjigu nazvanu Missale plenum.
U pojedinim krajevima javljali su se posebni, specifini misali. Ipak, to svojim autoritetom, to zbog
toga to su ga prihvatili i irili franjevci, Rimski misal (Missale secundum consuetudinem Romanae
curiae), ubrzo se rairio po svem katolikome svijetu, a od 1570. godine odlukom pape Pija V. postaje
i obvezan za svu katoliku Crkvu, s iznimkama nekih veoma starih liturgija (milanska, galikanska,
zagrebaka).
Misal od XIV. stoljea naovamo sainjavaju: kalendar, temporal (dijelovi liturgijske godine sve do
Velike subote), ordinarij (predslovlja i kanon, nastavak temporala od Uskrsa do konca liturgijske
godine), sanktoral (blagdani i spomendani svetaca i blaenika), komunal (zajedniki misni dijelovi
pojedinih svetaca i blaenika, muenika, ispovjednika, Blaene Djevice Marije i sl.) i mise za posebne
prigode (in aliquibus locis). Dananji misal sadrava itanja A, B i C.
47
Juri, br. 730
48
Bogoslav ulek (Sobotite, Slovaka, 1816.-Zagreb, 1895.), polihistor, leksikograf.
49
Mileti 1911: 161, br. 115 (Mileti navodi da se u Knjinici Katolikoga sjemenita u Zadru nalazi
Znatna zbirka glagoskih fragmenata iz XIV. i XV. vijeka : 6 odlomaka misala i 3 odlomka brevijara.
Potjeu veinom iz Oliba; dva iz Nina. ... Neki od ovih fragmenata pripadaju prof. dru L. Jeliu, u
kojega pregledasmo povrno sve pomenute fragmente.); Juri, br. 4327.
50
Mileti 1911: 161, br. 115; Juri, br. 4328.
28.p65 326 04. 10. 04, 16:17

Iznad teksta i ispod njega, zabiljeeni su dijelovi to ih je trebalo naknadno unijeti u tekst.
Ulomak je prispio u Zbirku u ostavtini Drage Magjera.
R 7843
4. Misal51
Ovaj nepotpuni dvolist posluio je kao omot nekoj knjizi, a zapravo je ulomak misala
napisanog u XIV./XV. st. glagoljinim ustavom na pergameni vel. 23,718,2 cm i ureenoga
inicijalima crvene boje i biljnim motivima.
Na l. 1r zabiljeeno je latinicom: Matrimonij, a na poleini drugoga lista: Olib I, a iznad njega
nalazi se crveni ig: Biblioteka Drage Magjera Split te na l. 2r glagoljicom: Buduci mi braca.
Ulomak je u Zbirku prispio u ostavtini Drage Magjera.
R 7845
Notarski zapisi
(Kupoprodajni ugovori, oporuke, obavijesti)
1. Vinodol : listine i spisi koji se tiu Vinodola52

Na ovoj signaturi smjeteno je 20 papirnih listova i dvolistova razliite veliine napisanih
u rasponu od 1609. do 1721. glagoljinim, hrvatskim irilinim i latininim kurzivom, koji su
neuvezani i uloeni u papirni omot.
Samo tri listine (br. 1, 2, 3) napisane su glagoljinim kurzivom.
R 6528
2. Razliite listine koje se tiu Bake53
Listine su napisane talijanskim i hrvatskim jezikom u rasponu od 1643. do 1743. latininim
i glagoljinim kurzivom na 20 papirnih listova i dvolistova razliite veliine, koji su neuvezani
i uloeni u 11 papirnih omota. Na poleini listina (br. 1, 3, 4, 8, 9, 10) nalaze se kratke
zabiljeke kurzivnom glagoljicom.
Listine su se prije nalazile na signaturi R 3930, a ime Juri premjestio ih je na sadanju signaturu.
R 6891
3. Pet isprava pisanih bosanicom i glagoljicom (izvornici);54 Deset glagolj. i bosanicom

pisanih isprava (prijepisi)55
Na ovoj signaturi smjeteno je pet izvornih isprava, od kojih je prva napisana 1645. u
Splitu hrvatskim irilinim kurzivom, a ostale etiri u rasponu od 1758. do 1864. u Omilju
glagoljinim kurzivom na 5 papirnih listova, neuvezanih i uloenih u pet papirnih omota.
Priloeno je i osam glagoljinih te dvije hrvatske iriline listine nastale u rasponu od
1446. do 1531., nepotpuno prepisane u XIX. st. na deset papirnih listova razliite veliine.
51
Mileti 1911: 161, br. 115; Juri, br. 4330.
52
Juri, br. 3159.
53
Juri, br. 3495.
54
Juri, br. 357.
55
Ovamo je vjerojatno pripadao i prijepis to ga je Juri smjestio na sign. R 6807/2. Zapravo, rije je o
poetku prijepisa jedne listine napisane u Novome, u studenome 1422. Cjeloviti prijepis ove listine
objavio je I. Kukuljevi Sakcinski na str. 51, br. XXII.
28.p65 327 04. 10. 04, 16:17

328 Ivan Kosi
Potpune prijepise ovih listina objavio je Ivan Kukuljevi Sakcinski.56

R 3358
4. Miscellanea croatico-glagolitica57
Ovih sedam isprava napisano je u Istri u rasponu od 1653. do 1731. glagoljinim i
latininim kurzivom na 7 papirnih listova razliite veliine umetnutih u papirni omot.
Pridodan je i latinini prijepis 8 glag. listina i natpisa s uvodom na 15 papirnih listova pod
naslovom: Einige glagolitische Schriftstcke aus gewesenen Franziskaner Kloster der heil.
Gregorius in Capodistria, entgeteilt von Professor I. Kotil (Grz).
Listine potjeu iz ostavtine Vatroslava Jagia, a ime Juri prenio ih je sa sign. R 4647 i
smjestio na sadanju signaturu.
R 4505
5. Privatno-pravne isprave i spisi obitelji Baji, Brusi, i dr.58
Ovih 50 isprava napisalo je vie pisara u Dubanici hrvatskim i talijanskim jezikom, u
rasponu od 1701. do 1830., glagoljinim i latininim kurzivom na 98 papirnih listova i dvolistova
razliite veliine umetnutih u papirni omot.
Isprave (br. 1, 9, 32, 35, 50) napisane su glagoljinim kurzivom (pod br. 50 zabiljeen je
recept za spravljanje rozolina <tal. rosolio, vrsta likera).
Br. 50: Aaa Bbb. [Na papiru je utisnut suhi ig:] Pop Juro ubrani M. B.
Nain za init raulin:
stavi se nutar u kotal rakie sploh sici g
ozinca zdelu enu
anela librice dvi
koromaa pagricu enu
smokav librice tri
avoric enu pagricu
mendul libricu enu
narana est
lemuncini tri
kadi tee va var raki stavi se na peu
kanele zafran i garofulci
u pinati kuha se meda mezane dvi
i metice enu pest
R 6330
6. Devet glagoljskih isprava iz Omilja59

Isprave su napisane u Omilju u rasponu od 1711. do 1758. glagoljinim kurzivom na 9
papirnih dvolistova vel. 29,320,3 i 20,514,2 cm i umetnute u papirni omot.
R 3345
56
Acta Croatica, Zagreb, 1863., br. XXX (1431. 10. svibnja. U Podhumcu), LVII (1420-1450.), XCVII
(1475. 15. oujka), C (1476. 10. veljae, u Novom), CXXXVI (1492. 3. svibnja, na Vukiih), CLXXI
(1504. 3. veljae, u Steninom), CXCIX (1513, u Steninom), CCXIII (1525. 20. prosinca, u Modruah),
31 (1555, u Samoboru, str. 326).
57
ic 1934., Juri, br. 1453.
58
Juri, br. 2979.
59
Juri, br. 344.
28.p65 328 04. 10. 04, 16:17

7. Karlo Antun Radi,60 [Obavijest brai franjevcima da e se kongregacija Dalmatinsko-

istarske provincije odrati u samostanu sv. Ivana u Zadru 26. IV 1761.]61
Obavijest je napisana 1761. glagoljinim kurzivom, autografom provincijskoga tajnika
Ljudevita Valentia sa suhim igom na 1 papirnome listu vel. 2819,2 cm uloenome u
papirni omot (a u XIX. st. obavijest je preslovljena latinicom).
Na poleini glag. izvornika zabiljeeno je glagoljinim kurzivom: se eercitala fede eirfime
la karita e e fortifikala peranca, te latinicom: Poklonio g. Kurelac, professor u rieki.
R 6756
8. Oporuka Mikule Crenia iz iia kod Dobrinja62

Oporuku, u kojoj Mikula Creni odreuje to e od njegove pokretne i nepokretne
imovine pripasti poimence svakomu od njegovih neaka, vlastoruno je 1795. prepisao u
Dobrinju glagoljinim kurzivom biljenik Ivan Kirini i zapeatio svojim igom na papirnome
dvolistu vel. 28,219,5 cm uloenom u papirni omot.
Na poleini drugoga lista zabiljeeno je takoer kurzivnom glagoljicom: ti(tame)n(a)t
Mikuli renica po(koinoga) Mikuli.
R 6757
Registri
1. Kvadrna Bratovtine oltara sv. Mikule u Boljunu
Kvadrnu bez korica pisale su razne ruke u rasponu od 1582. do 1672. u Boljunu (kod
Pazina) latininim i glagoljinim kurzivom na 115 papirnih listova vel. 2316,2 cm.
Kvaderna bratovtine oltara sv. Mikule, u kojoj se nalazi 8 isprava, najvie ugovora
izmeu ove bratovtine i pojedinih ljudi, 2 precrtane isprave i jedna biljeka o gladi od god.
1622., iza toga slijede rauni o prihodu i rashodu ove bratovtine, koji su pisani talijanskim
jezikom, dok su ostala pisma pisana hrvatskim jezikom i glagolskim pismom.63
R 3330
2. Mise kantane i male64
Ovaj registar sluenih misa baanskoga klera bez naslova i korica pisale su razne ruke u
Baki Novoj na Krku 1782. glagoljinim kurzivom na 47 papirnih listova vel. 27,89,5 cm.
Na l. 1r zabiljeeno je glagoljicom: ob [=1782.] mise kantane i male i ortari odluceni
naprida, zatim paralelno latinicom: 1782. Mie kantane i male: ortari od odluceni na prida
u Bakanova na Krku. Poklonio g. Frane Barbali upnik u Baki novoj na otoku Krku.
R 3357
3. Knjiga Viska Tomaia, dimara baanskoga kapitula65
Ova je knjiga pisana i dovrena u Baki u 1. pol. XVIII. st. glagoljinim kurzivom na 94
papirna lista vel. 15,411cm, a uvezana je u tamnosmeu kou.
60
Karlo Antun Radi (o. 1710.-1766.), glagolja, franjevac-treoredac.
61
Juri, br. 3360.
62
Juri, br. 3361.
63
Strohal 1918.; Juri, br. 329.
64
65
28.p65 329 04. 10. 04, 16:17

330 Ivan Kosi
Na l. 1r zabiljeeno je: poklonio kapelan Voli u Veprimcu u Istrii.66

Na l. 2r zapisao je Visko Tomai: U ime Isusa Naza[ra]nina i Dive Marie i s(veto)ga
Vicenca koga ime nosim a pop Visko Tomaic : ovdi sam zazval ime Isuso[vo] i Dive
Marie i s(veto)ga Vicenca: ma prosim svih i svakoga da se spomene sam: a ne da ga a
spominam za ocu init kodu svih i svakoga iT [=1728.] a dimar pop Visko Tomaic:
i uan popovski: ma oce me Bog pomoc i ludi ki su duni neka plate.
Ova je zabiljeka prenesena latinicom na praznome listu iza glagoljinoga teksta.
R 3371
4. Zapisnik glagolski od kantani misah i mali67
Ovaj Registar sluenih misa omialjskoga klera nema korica i napisan je u Omilju koncem
XVIII. st. glagoljinim kurzivom na 22 papirnim listovima vel. 27,219,3 cm. Prema starijoj
paginaciji, ovaj Registar sadravao je 43 stranice. Popis je nainjen prema mjesecima od
sijenja do prosinca (Envar-Decembar], a budui da zapoinje tek s brojem 20 proizlazi da su
barem dva prva lista otkinuta.
Na omotu je zabiljeeno latinicom: Zapisnik glagolski od kantani misah i malih, a
ispod toga: poklonio g. plovan Nikola Albanese68 u Omilju.
R 3347
5. Tabula nova mis vinih za due prgatorija69
Slobodni list u papirnome omotu napisan je u Vrbniku po. XIX. st. glagoljinim inicijalnim
i poluustavnim slovima na papiru vel. 21,515,1 cm crvenom i crnom tintom, a na poleini
lista tekst je prenesen latininim slovima.
Na licu i naliju lista zabiljeeno je: Poklonio Ivan Kukuljevi Sakcinski.70
V devetna stom vece vici / bi spisana va Verbnici.
R 3360
Teoloka i udorednopouna proza

1. Petrisov zbornik71
Zbornik je napisan u Vrbniku 1468. glagoljinim kurzivom na [I] + 350 papirnih listova
vel. 2013,5 cm ureenih jednobojnim i dvobojnim inicijalima visine 2-6 redaka i uvezan u
tvrde kartonske korice presvuene tamnosmeom koom. U gornjem dijelu listovi su izvorno
oznaeni glagoljicom, a pri dnu lista novijim arapskim brojkama.
... Ovaj kodeks je pravi zbornik vrlo raznovrsne grae srednjega vijeka, preteno duhovnog
i crkvenog sadraja, djelomice i apokrifnog; posve svjetovnog karaktera je jedino roman o
Troji, a Lucidarij manje. Pisar, kojemu ne znamo ime, unosio je u svoj zbornik priloge iz vrlo
razliitih predloaka i izvora: iz starijeg crkvenoslavenskoga, iz latinskoga (zapadnoevropskoga)
i iz ekoga. Stoga je i jezik njegovih lanaka razliit i neizjednaen: domau konservativnu
akavsku i kajkavsku osnovu s preteito ekavskim (djelomice ikavskim) refleksima mnogo
impregniraju crkvenoslavenski oblici i rijei, a u nizu priloga nesumnjivi su ehizmi; ponegdje,
a osobito u tekstu o Trojanskom ratu, vide se i tragovi maarskog jezika. Jezini elementi bez
66
Knjigu Viska Tomaia zapravo je Voli darovao Ivanu Kukuljeviu Sakcinskomu.
67
68
Zapravo je Nikola Albanese ovaj Zapisnik glagolski darovao Ivanu Kukuljeviu Sakcinskomu.
69
Juri, br. 359.
70
Ivan Kukuljevi Sakcinski (Varadin, 1816.-Puhakovec, 1889.), povjesniar, knjievnik i politiar.
71
Mileti 1902: 257-334; Strohal 1915: 155 i 172; tefani 1960: 355-397; Hercigonja 1969; Juri, br. 957.
28.p65 330 04. 10. 04, 16:17

sumnje lokaliziraju postanak zbornika u jednom kraju, gdje se akavski dijalekat ukrtavao s
kajkavskim, kamo je dosezao utjecaj maarskoga i gdje je pisaru crkvenoslavenski jezik bio iz
crkve vrlo dobro poznat te ga u neku ruku smatrao knjievnim jezikom. Da je taj kraj bio ua
Hrvatska, frankopanski posjedi, vjerojatno dananji karlovaki kotar, govore i podaci o kasnijoj
sudbini rukopisa, kako se to razabira iz zapisa izvan teksta. ... 72
Meu brojnim zabiljekama na razliitim mjestima u kodeksu, na prednaslovnome listu
recto zabiljeeno je: hpb =1692.] to su knigi mene popa Matia Brusica ke kupih za L
[=libar] z [=9] te na l. 326r (319r): V ime Boie amen i Blaene Divi Marie let od negova
poroena fn [=1570] to su knigi popa Barica Fugoica ke kupih od popa Matia emerica
za libr est za se i za svoga reda kada stahi na Fuki a bie va to vrime tesno vrime glad
velik po fsem svitu bie kvarta penice benetaka po dukata b [=2] a prosa tolikae a vina
pint po so[ldini] d [=15] i to e istina a Boe pomozi sada i vazda amen, zatim na l. 326v
(319v): To pisa pop on ki voli vino neg ukrop a kada ni vina tada se :
Na l.147r nalazi se i zapis hrvatskom irilicom: I zopet govori prorok da saki ki bi se vee
ponesal nego se dostoi ne moremo ga inako ...
Kodeks je bio u vlasnitvu krkoga kanonika Petra Petrisa, a otkupljen 1962. od Ivana
Matania iz Vrbnika.
R 4001
2. imun Greblo, Kvarezimal, Tlmaenje muke
73 74
Oba djela napisana su u Rou u rasponu od 1493. do 1498. kurzivnom glagoljicom na I

+ 157 papirnih listova vel. 20,414,7 cm te ureenih inicijalima crvene i crvenocrne boje. Oba
rukopisa uvezana su zajedno u drvene korice presvuene tamnosmeom koom (korice su
izvorne i restaurirane su 1959.), a na rubovima se nalaze ostatci dviju kopa.
Na poetku Kvarezimala nedostaju propovijedi od iste srijede do drugoga korizmenoga
utorka, tj. est propovijedi i polovica sedme, tako da on zapoinje usred ponedjeljka prvoga
posta.
Meu zabiljekama na l. 158 nalaze se i ove: Sie pisa on ki voli vino piti, zatim: h b
[=1612.] sektembra T [=8] tae dan pridoe po gore Senani imenom krstni ma delom gori
nere pogani i tadi poplinie dobre krstne Brgoane i Lanicane i Podgrac ...
Kodeks je otkupljen 1962. od Ivana Matania iz Vrbnika.
Ispod pletera, na l. 132v, zabiljeeno je hrvatskom irilicom: Va ime Boe amen lt
G(ospo)dnih u p i [=1498.] m()s(e)ca aprila dospisane be (!) te knigi od popa
Simuna Greblia i negovega akna Mihovila rodom z Boluna i dospih e v moei kue na
moju pendiju i na moju hartu na hvalu G(o)sp(o)du B(og)u i nega matere D()vi Marie
i b(l)a(e)noga s(ve)t(o)ga Barnirdina75 isp(o)v()dnika a za nauk neumiih ki budu
se otli va ne uit Oe prosim vsh kliriki ki budu va te knigi tali m(o)lite G(o)sp(o)dina
B(og)a za mene grnika i za moih starih due. Va vrme pape Aleksandra estoga,76 a
biskupa naega Ahaca ibriohara77 v Trst.
72
tefani 1960: 395.
73
imun Greblo (Ro, o. 1472.-1551.), glagoljaki pisar, sveenik.
74
Mileti 1911: 315, br. 4; Strohal 1915: 209; tefani 1960: 397-404; Juri, br. 958; Zaradija Ki 2001.
(Biblioteka pretisaka 9). U ovome izdanju usporedno su doneseni izvornik i transliterirani tekst.
75
Korizmenjak imuna Grebla sastavljen je, dakle, prema talijanskomu prijedloku nastalome na temelju
djela Quadragesimale de christiana religione (1. izd., Basel, o. 1490.) sv. Bernardina da Siena (1380.-
1444.), talijanskoga franjevakoga propovjednika.
76
Aleksandar VI. (Rodrigo Borja, Jtiva, panjolska, 1431.-Rim, 1503.), papa 1492.
77
Acacius de Sobriach ( Trst, 1500.), transki biskup 1487.
28.p65 331 04. 10. 04, 16:17

332 Ivan Kosi
Na l. 133v zabiljeeno je: Si vod napisa Simun Greblo aprla a [=11] u vrime kada
gospoda benetaka i kral Francie 78 imhu veliku voisku s kralem rimskim
Maksiminom 79 u Italii f e [=1516.], a na l. 157v: Svreno b sie Tlmaenie od
muki G(ospod)a naego Is(u)h(rst)a m()s(e)ca mara na dni d [=5.] a od negova
roistva tekucih lt u p v [=1493.] az imun akan okolit ispisah sie Tlmaenie
v Roe i rodom iz Roa B(og) s nami. [Nacrtana aka upuuje na to da ovaj zapis treba
itati s desna na lijevo:] I(su)s Nazaranin c(esa)r judiski.
R 4002
3. Teoloki prirunik upnika glagoljaa80

Ovaj prirunik napisale su etiri ruke u XV. st. glagoljinim ustavom dvostupano na 43
papirnim listovima vel. 20,514 cm, inicijali i nazivi poglavlja pisani su crvenom bojom, a
uvezan je u tvrde kartonske korice presvuene tamnosmeim papirom. Rubovi listova nagorjeli
su vatrom.
Meu brojnim zabiljekama po rubovima i na praznim listovima nalaze se i ove - na l. 24v:
u m g [=1464.] miseca pervara pade silni snig i dihu stari ljudi da nikada tolika sniga
nisu zapametili ..., na l. 31r: V L()tih G(ospo)dnih tada tekucih f k [=1547.] kada Kupa
bi kruto velika v etrtak po dnevu svetoga Franika i dosta zla uini ..., na l. 42v: Tekuce
l()t G(ospod)n(i)h u o a [=1481.] o Miholi kada pop Mihovil nainih stavak
malinu naemu SJivanskom vsako leto da se stava po libru i v to leto vie pisano kada
ta stavak uinismo bie na nem [=17] libar a da nam ga ima tekuc nainan povrnuti
va vsako doba ali ga otkupimo dokle se stoi ili kada se stoi da se tekuc vrne i prost na
l. 43r: u o v [=1483.] i tada bi ban hrvacki Grbi Mati tetic krala Matia i
ta isti ban pobi Turke na Gorani drugi d(a)n po imuni z despotom i za vsom g(ospo)dom
hrvackom; u o d [=1485.] o Martini kada otkupismo malin od Netrmcica i dasmo
lipa bela vola; Let G(ospo)dnih teae f [=1500.] kada knez Ivan Karlovic buduci
let d [=15] da tuko bi smic i hrabar koliko nimae g(o)d(i)ne na krcanstvi tuka
poten za vitestvo on svoimi slugami esto s Turci boe inae kada pobi pod Gracem
z [=9] sat Turak malo ih i uide potle kada teae f d [=1505.] vze belai pred Jurevo
a na samo Jurevo razbi Turke u Kralevca ki robie pod Lapc paki razbi Turke na
Ikurovizh ki robie pod gradom Gospica na Krie rne paki nakon dan [=10] robie
Korenicu te razbi dari v Srbi i tih nabi d [=5] na kolac ...
Na unutarnjoj strani prednjega dijela korica zabiljeeno je: Meditationes incerti auctoris
circa varia argumenta, a ispod toga olovkom: Charactere Glagolitico sive Sclavonico
Glagolitic
Rukopis je otkupljen 29. lipnja 1976. od Antikvarijata Sotheby P. Bernet & Co. London.
R 6635
4. Fra imun KLIMANTOVI (KLEMENOVI),81 Zbirka indulgencija82

Ova Zbirka indulgencija napisana je u Zaglavu na Dugom Otoku 1513. glagoljinim
poluustavom na 27 pergamenskih listova vel. 15,511,3 cm s inicijalima ureenim biljnim
78
Franjo I. (Cognac, 1494.-Pariz, 1547.), francuski kralj 1515.
79
Maksimilijan I. (Beko Novo Mjesto, 1459.-Be, 1519.), rimsko-njemaki car 1493.
80
Juri, br. 3266.
81
imun Klimantovi ( Glavotok, o. 1540.), glagolja, franjevac-treoredac.
82
28.p65 332 04. 10. 04, 16:17

motivima. Kodeks je uvezan u drvene korice presvuene tamnosmeom koom zajedno s

knjigom Privilegia et indulgentiae fratrum minorum (Venetiis, L. A. Giunta, 1502.), tiskanom
goticom na II + 100 papirnih stranica.
Na prvome praznome pergamenskome listu recto zabiljeeno je: V ime Boie amen
tekucih let Gospodinovih ha [=1631.] na zadni dan miseca jule kada bie potovani
otac kumesari Anton Belaevic, a ispod kolofona: ha [=1631.] miseca ijule na dni ig
[=24.] kada bihu mi poklonene ove knige u kih se nahodi mnogo lipih stvari aliti drago
titi hrvacki aliti latinski koi umi a ki ne umi zahvali Bogu a ove knige bihu meni dane
ovim nainom da ih a tim koliko meni drago zato se nasladih vele kruto u nike stvari
a u to vrime bihu ove knige oca fra Vinture Milohnica pisah a fra Jure Milohnic ecetera.
Posebno zanimljiva zabiljeka nalazi se na zadnjem praznome pergamenskome listu recto:
f v [=1513.] [v posl]idni d(a)n ijul na glavi otoka z... a Matiju b [=2] l(i)bre
fra imun f v [=1513.] oktebra buduci pod Bakrom i ne moguci spati ednu noc
poah misliti koliko uri ima vsaki misec i paki vse godice I naidoh da ima [=7]
miseci vsaki i k i b [=742] ure I tih miseci imaju ju i r i p i g [=5194]
ure ki imaju po i a [=31] dan Paki g [=4] miseci ki imaju po [=30] dan ima
vsaki nih i [=718] uri I ti g [=4] miseci imaju i c i n i b [=2872] ur
Paki a [=1] misec ki ima i i [=28] d(a)n ima h i n i b [=672] ur Vse godice
ima -ci i i i e [=8736] uri A ki ne verue on ini raun da nece inako naiti
vi li kumpanole
Siromani na glagolja ne mogae, kako sm pie, jedne noi zaspati, pa se zabavae
raunaem: koliko ura ima jedan dan, koliko pojedini mjesec, pa najzad, koliko ima ura itava
godina. Nije ipak dobro raunao. a) 31 dan 24 = 744 ure, a on ima 742. 7447 daje 5208 ura,
a u ega je 7427=5194; b) 3024=720 ura, 7204=2880, a u ega je 7184=2872; c)
2824=672. Kada se zbroji: 5208+2880+672 dobijamo zbroj 8760, dok brojevi 5194+2872+672
daju = 8738, dakle su naemu glagoau izale 22 ure mae. Iz ovoga poeto neispravnog
raunaa dobija ipak eto i znanost. Dok se je doslije sumalo: koja je brojna vrijednost
glagoskih slova W i [ (rni, Rad XXII.22), sada je posve jasno, da je [ = 2000, a W =
5000. Oprezni rni sluae, da je tako, ali eto u goroj bieci imamo potpun dokaz!83
R 3368
5. Antonin84
Ova kompilacija djela Confessionale sv. Antonina da Firenze,85 (1. izd. Bologna, 1472.),
napisana je u Omilju poetkom XVI. st. jednostupano (1r-8v) i dvostupano (9r-72v)
kurzivnom glagoljicom na 72 papirna lista (41. list nedostaje) vel. 21,515 cm te ureena
inicijalima. Rukopis je restauriran i preuvezan u tamnosmeu kou 21. 11. 88.
Na l. 1r zabiljeeno je latinicom: Poklonio g. Nikola Sui, Posluitelj (Administrator)
u Raancu (Dalmacii), rodom iz Omilja, a na l. 35v: Questo libro di me Baffo Francesco
(obitelj Baffo doselila se u Omialj u XVIII. st.), zatim na l. 69v: f j [=1530.] va vrime
plovana Mati Vidica podosmo pohodit crikav na Cersat s kriem na v [=3] juli tada
zibe (!) edna plav ludi i kri ki bie sto dukat i bandira ka bie g [=14] dukat tada
zgibe plova[n] Vidinovic samo g [=14] ludi
R 3362
83
Mileti 1911: 384.
84
Mileti 1911: 215-218; Grmek 1963: 273, br. 41; tefani 1960: 269, br. 26; Juri, br. 361.
85
Sv. Antonino da Firenze (Firenze, 1389.-1459.), talijanski teolog, firentinski nadbiskup.
28.p65 333 04. 10. 04, 16:17

334 Ivan Kosi
6. Dijalog Grgura pape86

Pop Ivan Fugoi napisao je ovaj Dijalog u Vrbniku (kako je to zabiljeeno na l. 96v:
Dialoghi di S. Gregorio e di S. Agostino ricopiati dal Diacono Giovanni Fugosich di
Verbenico nel 16) 1602. glagoljinim kurzivom na 96 papirnih listova vel. 20,913,5 cm,
svako poglavlje zapoinje crvenim inicijalom, a rukopis je uvezan u tvrde kartonske korice
presvuene tamnosmeecrveno mramoriranim papirom.
Nedostaju 16. i poetak 17. poglavlja.
Na l. 1r, ispod teksta, zabiljeeno je: Fali harat ne znam koliko, malo nie: to pisa Ivan
Huvoic, a na l. 17r: To pisah Anton Harbic, zatim na l. 90r: To su knige mene akna
Antona Harbia Isus i Maria ...
Rukopis je otkupljen 1974. od Antikvarijata Sotheby and Co. London.
l. 90r: [Va] ime B(o)ie Amen Let G(ospod)nih h b [=1602.] envara miseca dan
b [=12.] bie ove knige spisane ke se zovu Dilog s(ve)tih dokturi Gargura87 i
Augustina88 po m(e)ni Varbinianini aknu Ivanu Fugoici Va vrime g(ospodi)na pape
Klementa Osmoga89 i pri nega s(ve)toi milosti bi Rim veliki na h [1600.] i va vrime
knez Ivana Deture90 biskupa karkoga i otokoga i popa Bartolomi Boanica plovana
varbnskoga i prosim vsih onih ki budu ove knigi tali nemoite mi zamiriti ako li nisu lipa
pisma zato su lipa i gliboka nauka i prosim ki budu tati va ne molite B(og)a za me i prosim
vsakoga komu budu te knige v rukah lipo e snai i potui za ki knige potue ta e knigami
potovan91 i naa preslavna i ista Diva Maria budi milostiva pomocnica i otvitnica pred
svoim milostivi[m] sinom za nas Amen
R 4902
7. Postila : propovijedi od Adventa do 24. nedjelje po Duhovima s dodacima92
Ovih 56 propovijedi nemaju naslova, a napisane su 1637. glagoljinim kurzivom na r n
z [=179] + 7 papirnih listova vel. 27,820,6 cm te uvezane u drvene korice presvuene
tamnosmeom koom u slijepome tisku.
Na l. 179r: Amen je napisano hrv. irilicom, latinicom i glagoljicom.
Na unutarnjoj strani prednjega dijela korica zabiljeeno je: Narodnomu muzeumu Iv.
Vonina93
R 3348
8. Govorenja o Svetoj misi i sakramentima94

Ovaj teoloki prirunik nema korica, a napisan je u Dubanici na otoku Krku u XVII./
XVIII. st. glagoljinim kurzivom na 48 papirnih listova vel. 20,314,7 cm. Prema ostatcima,
otkinuto je 13 listova na kojima je bilo napisano prvih osamnaest govorenja.
Na omotnome listu zabiljeeno je latinicom: Govorenja od sv. misi, o svetom redu, o
krenju, o napokojnom pomazanju i pokori. [Glagolski], (Valjda XVII. v.), a na l. 1r, u
86
Juri, br. 1799.
87
Sv. Grgur I. Veliki (Gregorius Magnus, Rim, o. 540.-604.), papa 590.
88
Sv. Augustin (Aurelius Augustinus, Tagaste, 354.-Hippo Regius, 430.), latinski crkveni otac, hiponski biskup.
89
Klement VIII. (Ippolito Aldobrandini, Fano, 1536.-1605.), papa 1592.
90
Ivan II. della Torre (Krk, 1623.), biskup krki 1589.
91
Usp. Broz Koluni.
92
Mileti 1911: 314, br. 2; Juri, br. 347.
93
Ivan Vonina (Novi Vinodolski, 1827.-Zagreb, 1885.), politiar.
94
28.p65 334 04. 10. 04, 16:17

gornjem dijelu, zabiljeeno je olovkom i latinicom: Muzeum XLIV te u donjem: Bogovi Petar.
R 3376
9. Predika za mladu mau95

Ova propovijed za mladu misu nema naslova ni korica, a napisana je 1764. (kako je to
zabiljeeno latinicom na l. 6v: Predika za mladu mau 1764) glagoljinim kurzivom na 6
papirnih listova vel. 2920 cm.
Iznad poetka propovijedi zabiljeeno je: Na mladoj misi 1764.
R 4344
10. Govorenja o sakramentima96
Ovaj prirunik za bogoslove nema naslova ni korica, a napisan je na otoku Krku u XVIII.
st. glagoljinim kurzivom na 14 papirnih listova vel. 14,39,5 cm. Rukopis se neko nalazio u
Dubanici, na otoku Krku.
Na l. 1r zabiljeeno je latinicom: Poklonio g. Kurelac.
R 3373
11. Rasgovaranje od kriposti bogoslovnih97

Djelo su napisale dvije ruke, i to po svoj prilici u Baki u XVIII. st. glagoljinim (1-38 str.)
i latininim kurzivom (39-42 str.) na 42 papirnim stranicama vel. 19,514,5 cm, listovi i dvolistovi
nisu uvezani nego umetnuti u papirni omot. Stranice su oznaene glagoljinim slovima i
arapskim brojkama.
R 4348
12. ubraniev zbornik98
Miho ubrani, upnik u Novoj Baki, zapoeo je pisati ovaj zbornik, a nastavilo vie
ruku u XVIII./XIX. st. u 2 dijelovima, i to, 1. dio glagoljinim kurzivom na 23 lista vel. 1410
cm, a 2. dio latininim kurzivom na 149 stranica (str. 1: Pozdravglienje Anjelsko str. 148:
Kazalo od Libricha). Rukopis je uvezan u bijeli hrapavi karton.
Na unutarnjoj strani prednjega dijela korica zabiljeeno je latinicom: Gjurgja ubrania
bogoslovca iliti akna u Novoj Baki dne 22 Listopada 1861., a na l. 1r glagoljicom: a
[=1731.] na d [=15] ohtobra ovo su knigi mene akna Miha ubranica od Bake na slavu
Boju i Dive Marie i s(vetoga) J ivana Krstitela naega kunfaluna od Bake i s(vetoga)
Mihovila moga imena i si(h) svetih Boih ki su u kralestvu nebeskon ...
Zbornik je otkupljen 1966. od Antikvarijata Matice hrvatske u Zagrebu.
R 4737
13. Propovijedi s Kvarnerskih otoka i iz Istre99
Ovih osam propovijedi napisalo je vie ruku hrvatskim i talijanskim jezikom tijekom 2.
pol. XVIII. i 1. pol. XIX. st. latininim i glagoljinim kurzivom na 64 papirna lista razliite
veliine, a uvezane su u 8 svenjia umetnutih u papirne omote.
Propovijedi su otkupljene 30. VIII. 1966. od Antikvarijata Matice hrvatske u Zagrebu, a
potjeu iz ostavtine popa Mihovila Muinia.
95
Juri, br. 372.
96
Mileti 1911: 253, br. 27; Juri, br. 372.
97
tefani 1960: 68, br. 57; Juri, br. 1301.
98
Juri, br. 1634.
99
Juri, br. 1321.
28.p65 335 04. 10. 04, 16:17

336 Ivan Kosi
Pod rednim brojem 3. napisana je latininim i glagoljinim kurzivom na 13 listova vel.

19,214 cm Predica terza per il venerd doppo le Ceneri della dilezione dellinimici, a
odrana je prvi put 1790. u Plominu.
R 4368
Zakonici i statuti
1. Vinodolski zakonik100
Ovaj najstariji pravni tekst na hrvatskome jeziku nema naslova, a prepisan je poetkom
XVI. st. glagoljinim kurzivom (prijedloak iz 1288. bio je napisan ustavnom glagoljicom, a
tako zapoinje i ovaj prijepis) na 14 pergamenskih listova vel. 24,316,5 cm s inicijalima
ureenim biljno-geometrijskim motivima i rubnim crteima, a u XIX. st. uvezan je u kou (prije
restauriranja bio je uvezan u kartonske korice presvuene crnim platnom).
Na l. 12v zabiljeeno je: Va ime Boe amen let H(rstovih) f p g [=1594.] sie pisah a
Mikula akan anvanelski i to e tatut kneza Ferenca Deica vsaki reci Bog mu pomozi
Amen, a ispod toga latinicom: Poklanja narodnome Muzeumu u Zagrebu dne 22a Rujna
i85i Edvardo Merzljak hervatsko=slavonskih financiah verhovni Savietnik (prije toga
rukopis je bio u vlasnitvu Modrukoga kaptola u Novome), zatim na l. 13v: Possideo hunc
librum Kucha moya, dok je pri dnu lista obrnuto zabiljeeno: Leta tizwche petstodeuetdeset
sedmo. Naidese da ie ta statut star dosada lett 308.
Na l. 14v zabiljeene su dvije molitve na latinskome jeziku: 1) ... inter bonum et malum et
custodi me ab o(mn)i malo qui et benedicas et in secula Amen ECCLESIA. 2) Deus
p(ro)pitius esto mihi peccatori ... et custodi nos hac die ab ..., ispod toga obrnuto je
zabiljeeno: Plemenyty y zybrany meni vysoko postovany y sake postene csasti dostoiny
knes Ferenacz.
R 4080
2. Istarski razvod101
Ovaj dokument o utvrivanju granica izmeu posjeda akvilejskoga patrijarha, Venecije,
pazinskoga kneza i istarske vlastele, pronaen je 1850. u Kranu. Rije je o prijepisu iz 1546.
(prema prijedloku iz 1325.) glagoljinim kurzivom na 35 papirnih listova vel. 32,222,2 cm
s rubnim latininim zabiljekama iz XVII./XVIII. st., a uvezan je u korice od bijeloga hrapavoga
kartona.
Na unutarnjoj strani prednjega dijela korica, u gornjem lijevom kutu, potpisan je: VGaj
1873. Naime, Ljudevit Gaj dobio je rukopis od Giuseppea de Susannija, a otkupom Gajeve
knjinice Razvod je postao dijelom fonda dananje Zbirke rukopisa i starih knjiga.
l. 2r: ... i ondi g(ospo)d(i)n Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udrahu
zapisani razvodi i kunfini meju Sovinakom z Vrhom i Plzetom ki bihu pisani na let Boih
r p d [=1195.] ke listi prid nas trih nodari postavie keh ta gospoda izibra ednoga
latinskoga a drugoga nimkoga a tretoga hrvackoga da imamo vsaki na svoi oriinal pisat po
100
Mileti 1911: 463, br. 74; Juri, br. 1035; Vinodolski zakon 1288. Faksimil, diplomatiko izdanje,
kritiki tekst, tumaenje, rjenik / priredio Josip Bratuli. Zagreb : Globus : Nacionalna i sveuilina
biblioteka : JAZU : Pravni fakultet, 1988. (U uvodnoj studiji popisana su sva prijanja izdanja, kao i
prijevodi na strane jezike.)
101
Starevi 1852.; Mileti 1911: 465, br. 76; Juri, br. 665; Bratuli 1992. (Doneseni su izvorni glagoljski
i transliterirano-transkribirani tekst s rjenikom.)
28.p65 336 04. 10. 04, 16:17

imeno od mesta do mesta kako se nie udri po vsoi deeli i tako mi imenovani nodari preda
vsu tu gospodu protesmo kako se udri i tako onde obe strane se sedinie kuntentae i
kordae i razvodi svoimi zlameni postavie i ednoi i drugoi strani pisae listi ezikom latinskim
i hrvackim a gospoda sebe shranie ezikom nemkim102 ...
l. 34r: I pop Levac Krianic kanonik minski i tinanski oit oblacu a(posto)lsku i c(esarove)
s(lobode) nodar verovane inim kako esam ispisal ovi introment zgora pisani od kunfini
kako se v nem udri iz edne kopie aotentike pokoiinoga g(ospo)d(i)na pre kova Krianica
oita nodara kako e zgora i to verno pravo od besedi do besedi ni priloeci ni pomankajuci
kako v nem naidoh a to let Boih f k e [=1546.] indikciona g [=4] v mini i kolacionah
ga miseca avgusta dan b [=2] pred svedoki ...
R 3677
3. Vrbniki statut103
Statut je prepisan u Vrbniku u XVI. st. (prema prijedloku iz 1388.), i to, glagoljinim ustavom
(l.1r-13r) i glagoljinim kurzivom (pisalo vie ruku, l. 13v-18v, 22v-31v, 32r, 34v) te latininim
kurzivom (l. 19r-22r, 32v-33r, 35r-36v) na [I] + 36 pergamenskih listova vel. 1611,5 cm. Uvez je
izvorni: drvene korice presvuene tamnosmeom koom s ostatcima dviju kopa od kovine.
Sastav Statuta nije jedinstven ni u unutranjem ni u izvanjskom pogledu. Njegove
naime odredbe nisu kodificirane u jedno vrijeme ni od iste kategorije vlasti; najstarija je
datirana 1362., a najmlaa g. 1599. No ova konkretna zbirka statutarnih odredaba, kako se
ogleda u naem rukopisu, zasnovana je i najveim dijelom prepisana iz starijega rukopisa
1526. Tada je glavni prepisiva bio pop Grgur akovi koji je pisao jednim mlaim glagolskim
ustavom, ali su pored njega pisale i druge ruke, vjerojatno zato da bi se to prije dogotovio
prijepis za podnoenje mletakoj vlasti104 na odobrenje. Poto su jo latinskim jezikom dodane
neke mletake odredbe i odobrenje Statuta, naknadno su upisane jo samo dvije odredbe
glagoljicom: g. 1544. (f. 34v) i g. 1599. (f. 21v) gdje se nalo praznog mjesta. Prikazani nain
postanja naeg rukopisa Statuta dovoljno ilustrira arenilo rukopisa, nedosljednost u
redoslijedu kao i injenicu da su neki listovi ostajali prazni. Na nekim su prazninama kasnije
pisane neke odredbe i zapisi, a do danas su ostali prazni: f. [1], 15v i 16a, 30, 31v, 32v.105
Rukopis je restauriran 1949., a Nacionalna i sveuilina knjinica otkupila ga je 1962. od
Ivana Matania iz Vrbnika.
Meu brojnim zabiljekama nalazi se i ova: 1850. Questo libro mi rimasto collaltra
robba delleredit del mi q.m Padre Gioanni Petris q.m Antonio fu Nodaro pubblico
creato dalla Veneta autorit, confermato dallautorit Austriaca, abilitato dal Regime
Francese ed Italico e da nuovo Austriaco ...
Na l. 32r zapisano je: pop Grgur akovic to prepisah z harti bunbaina na
hartu bergaminu po proni sud i po proni sudca i po urdinu i vsh prisenici
na f i e [=1526.]
R 4003
102
Nisu sauvani izvornici ni na hrvatskome ni na njemakome ni na latinskome jeziku, jedino su sauvani
kasniji prijevodi na talijanski i latinski jezik s hrvatskoga prijepisa.
103
Kukuljevi Sakcinski 1852. 277-307; Mileti 1911: 465, br. 75; tefani 1960: 404-411 (popis
izdanja i literatura); Juri, br. 959.
104
Otok Krk pripojen je 1480. Mletakoj Republici. Upravitelju otoka (providuru) tekst Statuta bio je
preveden na latinski jezik, a ovaj glagoljski tekst bio je namijenjen vrbanskoj (vrbnikoj) opini.
105
tefani 1960: 405.
28.p65 337 04. 10. 04, 16:17

338 Ivan Kosi
Ulomci
1. Fragmenta croatico-glagolitica106
Ovih devet listova i dva dvolista razliite veliine pripadali su misalima i asoslovima
napisanim u XIV./XV. st. glagoljinim ustavom jednostupano i dvostupano na pergameni
i papiru.
Ulomci su u Zbirku prispjeli u ostavtini Vatroslava Jagia.
R 4493
2. Razni fragmenti (lat., glag., ir., grki i hebr.). I-VI107

Ulomci su podijeljeni u VI skupina, a napisani su na hebrejskome, grkome, latinskome,
njemakome, talijanskome i crkvenoslavenskome jeziku, i to raznim tipovima srednjovjekovne
latinice, crkvenoslavenskom irilicom, glagoljicom, grkim i hebrejskim pismom, u rasponu
od XIV. do XVIII. st. na 80 pergamenskih i papirnih listova razliite veliine.
Pod br. II smjeten je 21 ulomak razliite veliine napisan u XV. i XVII. st. dvostupano i
jednostupano glagoljinim ustavom i kurzivom na papiru i pergameni, pojedini ulomci jako
su oteeni, tako da ih je gotovo nemogue proitati, a mnogi od njih posluili su kao uvez
nekim drugim knjigama.
R 4040
3. Glagoljski fragmenti108
Zajedno s ovim pergamenskim ostricima nejednake veliine (zajedno 10,526,6 cm), koji
su pripadali vjerojatno misalu napisanome u XV. st. glagoljinim ustavom dvostupano, u
omot je uloena i zabiljeka latinicom na papiru: S ovim napisanim komadima listokoe bili
su uiveni konci pod koom jednoga Misala slovenskoga /glagoljskoga/ tiskan u Rimu
1706109 - po naredbi Pape Urbana VIII.110
R 4584
P r i j e p i s i, m i k r o f i l m o v i
1. Franc Mikloi, Prijepisi i opisi raznih slavenskih i grkih jezinih spomenika
Prijepisi Franca Mikloia prispjeli su u Zbirku u ostavtini Vatroslava Jagia.
42. Ivan 19, 38 (Ex opere: Palographie universelle IV), 1 dvolist na kojem su paralelno
ispisani tekst na crkvenoslavenskome jeziku (irilicom i oblom glagoljicom) te grkome jeziku.
90. Misal kneza Novaka (Cod. slav. 8 Wien): 1 dvolist na kojem je usporedno glagoljicom
i irilicom donesen prijepis supskripcije i zapisa na l. 269b.
R 4469
106
U Jurievu Katalogu ovi ulomci nisu opisani.
107
Juri, br. 996.
108
Nisu registrirani u Jurievu katalogu.
109
Missale Romanum ... : Missal rimskij va ezik slovenskij sazdan povoleniem (!) p. g. n. pape Urbana
Osmago. - Romae, Typis Sac. Cong. de propag. fide. MDCCVI. Zapravo je to redigirani Levakoviev
misal iz 1631. to ga je priredio Ivan Patri (1636. 1708.), sveenik-glagolja.
110
Urban VIII. (Maffeo Barberini, Firenze, 1568.-1644.), papa 1623.
28.p65 338 04. 10. 04, 16:17

2. M. de Strandman Mihail Kirillovi Bobrovskij, Codices Slavici Vaticani (Facsimilia

cum descriptione)
M. de Strandman izradio je i obojio u rasponu od 1820. do 1826., a na latinskome jeziku
opisao M. Bobrovskij, 12 preslika-perocrtea slavenskih (irilinih i glagoljinih) kodeksa iz
Vatikanske Biblije na 108 papirnih stranica vel. 26,320 (Facsim. p. 7, Facsim. p. 76, Facsim.
p. 127 str. 35 i 97)
R 6637
3. Vatroslav Jagi, Fotokopije, litografije te prijepisi raznih pisanih spomenika
(glagoljinih, irilinih, grkih, latinskih, njemakih i dr.)
A. Glagoljski spomenici: I. prijegledne tablice glagoljskih slova (27 kom.), II. spomenici
oble (68 kom.), III. kurzivne (46 kom.) i IV. uglate glagoljice (154 kom.) te V. primjeri glagoljskoga
pisma (64 kom.)
R 4652
4. Luka Pintar, [Prijepisi raznih pisama i tekstova za Vatroslava Jagia]
Poetkom XX. st. L. Pintar prepisao je razliite tekstove pronaene u pismima raznih
osoba poslanima Vatroslavu Jagiu na papiru razliite veliine, i to, latinicom, irilinim
kurzivom i glagoljinim ustavom.
Pod br. I/5 nalaze se i prijepisi pojedinih dijelova glagoljinih tekstova.
R 6218
5. Mikrofilmovi glagoljinih kodeksa u inozemnim knjinicama
a) asoslov i misal, XIV. st. (Bodleian Library Oxford, MS Canon. Lit. 172)
b) asoslov, XV. st. (Bibliotheca Vaticana, Cod. Illyr. 5)
c) asoslov, XIV. st., 213 snim. (Bibliotheca Vaticana, Cod. Illyr. 6)
d) Misal, XV. st. (Bibliotheca Vaticana, Cod. Illyr. 8)
e) Zrcalo [Speculum, Zbornik akna Luke], 1445. (Bibliotheca Vaticana, Cod. Illyr. 9)
f) Antonin, XV. st. (Bibliotheca Vaticana, Cod. Illyr. 11).
Literatura
Bratuli, J. 1988. Vinodolski zakon 1288. Zagreb: Globus.
Bratuli, J. 1992. Istarski razvod. Pula: Libar od grozda.
Grmek, M. D. 1963. Rukovet starih medicinskih, astronomskih, kemijskih i prirodoslovnih rukopisa
sauvanih u Hrvatskoj i Sloveniji. Rasprave i graa za povijest nauka 1. Zagreb: Institut za
povijest prirodnih, matematikih i medicinskih nauka JAZU.
Hercigonja, E. 1969. Glagoljska neliturgijska knjievnost 15. stoljea i Petrisov zbornik. Disertacija,
sv. 1-2. Zagreb: Filozofski fakultet.
Juri, . 1991.-2000. Katalog rukopisa Nacionalne i sveuiline biblioteke, sv. 1-6. Zagreb: Nacionalna
i sveuilina biblioteka.
Kukuljevi Sakcinski, I. 1852. 2. Statut otoka Krka. Arkiv za povstnicu jugoslavensku II: 277-307.
Kukuljevi Sakcinski, I. 1863. Acta Croatica. Zagreb: Brzotiskom Narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja.
Mileti, I. 1902. Prilozi za literaturu hrvatskih glagoljskih spomenika, III. Hrvatski lucidar. Starine
XXX: 257-334.
Mileti, I. 1911. Hrvatska glagoljska bibliografija. Zagreb: JAZU.
Panteli, M. 1965. Glagoljski brevijar popa Mavra iz godine 1460. Slovo 15-16: 94-149.
Starevi, A. 1852. 1. Povstnica pravoznanstvena. Razvod istrianski. Arkiv za povstnicu
jugoslavensku II: 227-275.
28.p65 339 04. 10. 04, 16:17

340 Ivan Kosi
Strohal, R. 1910. Folkloristiki prilozi iz starije hrvatske knjige IV. Brzac Anton: Razgovor od vetra
i dada i niita i sica. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena XV: 120-160.
Strohal, R. 1915. Hrvatska glagolska knjiga. Zagreb: Tiskara Merkur.
Strohal, R. 1917. Stare hrvatske apokrifne prie i legende. Bjelovar: Naklada Lav. Weiss A.
Strohal, R. 1918. Mjesto Boljun u Istri koncem 16. i poetkom 17. vijeka. Zbornik za narodni ivot
i obiaje Junih Slavena XXIII: 215-231.
Strohal, R. 1928. Priruna knjiga Duhovna obrana u hrv. glagolskoj knjizi. Zbornik za narodni ivot
i obiaje Junih Slavena XXVI: 342-346.
tefani, Vj. 1938. Bellarmino-Komuloviev kranski nauk. Vrela i prinosi 8: 1-50.
tefani, Vj. 1960. Glagoljski rukopisi otoka Krka. Zagreb: JAZU.
Zaradija Ki, A. 2001. imun Greblo i njegovo tumaenje Muke Kristove (1493.). Pazin: Josip
Turinovi.
ic, N. 1934. Nekoliko glagoljskih listina iz nekadanjega Franjevakoga samostana sv. Grgura u
Kopru. Vjesnik Kr. dravnog arkiva u Zagrebu VI: 75-85.
SUMMARY
THE GLAGOLITIC MANUSCRIPTS IN THE NATIONAL

AND UNIVERSITY LIBRARY
The rich manuscript material in the library holding Zbirka rukopisa i starih knjiga (Collections of
Manuscripts and Old Books) was described by ime Juri in 1979 ordine signatorum (call numbers
R 3001 - R 7946), as well as numero currente (inventory numbers 1 - 4430). The place and time of
origin of a particular manuscript was determined, material description was presented, earlier notes,
more important literature and the way of arrival in the Collection were re-laid.
The Glagolitic manuscripts in the holding Zbirka have not been set apart and therefore it is done in
this article where all the Glagolitic manuscripts are preliminary sorted according to their content into
the following groups: directories, hagiographies, catechisms, prayer books and rituals, liturgical
handbooks (breviaries and missals), charters (in fact, mainly commercial contracts, deeds of donation
and notarial documents) registers, theological texts, moral-enlightening prose, codes and statutes.
Among the manuscripts there were many fragments, copies of pictures and texts, mainly from the
heritage of Vatroslav Jagi (the heritage of Franc Mikloi, his teacher, as well as of Bartolomej Kopitar
are part of it), that arrived to the Library in 1927.
The complete microfilms of all more important Glagolitic codices in foreign countries have been listed.
Due to the limited size of this article a detailed description of content of every particular manuscript is
omitted together with the tables of the Glagolitic letters and ligatures of the manuscripts written in the
Glagolitic cursive. Some signs that are not in use in the Croatian graphic system were used in the Latin
transliteration according to the recommendation of the experts from University of Zagreb Faculty of
Philosophy, Old Church Slavonic Institute, Institute for the Croatian Language and Linguistics.
The notes jotted later concurrently in Glagolitic, Croatian Cyrillic and Latin are especially interesting
as they only prove the well known thesis of the Croatian three script literacy and three language usage.
They also show the fate and the travel of a particular manuscript from its first owner to the National
and University Library.
The largest number of these manuscripts are written on the Island of Krk and in Istria.
Kljune rijei: glagoljica, rukopisi, Zbirka rukopisa i starih knjiga, Nacionalna i sveuilina knjinica Zagreb
Key words: Glagolitic script, manuscripts, Collections of Manuscripts and Old Books, National and
University Library Zagreb
28.p65 340 04. 10. 04, 16:17

Anica Vlai-Ani
(Zagreb)
GLAGOLJICA U KNJINICAMA KAPUCINSKIH

SAMOSTANA
U prilogu se informira o profiliranju i nekim dosadanjim rezultatima istraivanja tematskoga

kompleksa glagoljica u knjinicama kapucinskih samostana. Istraivaki interes potaknut je
zanimljivim autoriinim otkriima: dvaju fragmenata hrvatskoglagoljskih rukopisnih misala na
pergameni, s kraja 14. i po. 15. st. (u Varadinu 1986. g.), te minijaturne biblioteke rimskih
Propagandinih izdanja glagoljskih misala iz 17.-20. st. (u Karlobagu 1994.). Intenziviran je
najnovijim otkriem triju fragmenata hrvatskoglagoljskih rukopisnih kodeksa na pergameni i
jo 14 pergamentnih ostriaka (u kofjoj Loki 2002. g.).
U Varadinu
U tristogodinjoj povijesti varadinskih kapucina (od 1699. g.),1 samo jedan od triju
odjela dragocjene samostanske knjinice (agi 1996) laicima je postao dostupan 1984. g.,
kada je smjeten u novoadaptirani suteren samostanske zgrade. Prilikom prvoga susreta s
najmlaim dijelom knjininoga fonda, struni komentar istraivaa varadinske kapucinske
knjinice, upnika i tadanjega provincijala Hrvatske kapucinske provincije2 o. Bone Z.
agija iznenada sam prekinula pitanjem: Ima li ovdje i glagoljice? Kao odgovor, pater
Bono donosi dvije knjige s odjela nedostupna laicima, omotane u pergamenu, ispisanu
glagoljicom! Ukratko: prema naem dogovoru, u rujnu 1986. godine, pater Bono obje je
knjige osobno donio u Staroslavenski zavod, te ih, uz potvrdu o posudbi u svrhu istraivanja
glagoljskih pergamena, predao ravnateljici dr. Anici Nazor, koja je odmah inicirala njihovo
skidanje s korica u Arhivu Hrvatske.
S knjige pod signaturom IX c. 5: PREDICHE QVARESIMALI DEL P. F. ALESSANDRO TOMASO
ARCVDI, DE PREDICATORI. / DEDICATE ALLEMINENTISSIMO, E REVERENDISSIMO SIGNORE GIOSEPPE
RENATO, CARDINAL IMPERIALE / IN LECCE Dalla stamperia del Mazzei 1712. Con Licenza de
Superiori. skinut je veoma dobro ouvan PERGAMENTNI DVOLIST HRVATSKOGLAGOLJSKOGA
MISALA FRAGMENT VARADINSKI PRVI (FGVAR 1).
1
Usp. Horvat 1993: 192, 215-217, 219-220; Kemive 2001; agi 2001; arevi 2001.
2
Usp. agi-Buni 1976; Kemive 1982; Benedik-Kralj 1994; kafar 2001.
29.p65 341 04. 10. 04, 16:18

342 Anica Vlai-Ani
Format je dvolista 37,5 x 28 cm (jednoga lista: 18,7 x 28 cm); margine su: donja 7 cm,
gornja 3 cm; lijeva 2 cm, desna 3,5 cm. Tekst je ispisan hrvatskim glagoljskim ustavom, crnom
(osnovni) i crvenom bojom (naslovi, rubrike, te poetna slova itanja unutar stupaca).
Komponiran je dvostupano, po 33 retka u stupcu (18 x 6 cm) s razmakom od 1 cm izmeu
njih; visina je slova u srednjolinijskome prostoru 3 mm. Bogato je ukraen glagoljskim
inicijalima u crvenoj, crnoj i plavoj boji: s 4 inicijala V (stupac 1a, 1c, 2c i 2d), 3 inicijala P (2
u stupcu 1b i 1 u stupcu 2a) te inicijal D (u stupcu 2c). Po sadraju, to su odlomci rimskoga
misala iz Propria de tempore. Na prvome listu (1ab i 1cd) nalaze se hrvatskoglagoljski
tekstovi na Uzaae (IN VIGILIA ASCENSIONIS) V n(a)vceri (vz)n(e)s(eni) i(su)h(rstova)
Isusova velikosveenika molitva za savreno jedinstvo J 17,1-11: V( o)no vr(me).
Vzved i(su)s oi svoi n(a) n(e)bo i r(e)e . O(t)e pride godina prosl(a)vi s(i)na
tvoego; itanje A 1,1-11: Uvod (te)n(ie) dl ap(usto)l()sk(ih) Prvoe ubo slovo stvorih
ot vsh o topil . e poet g(ospod) i(su)s tvoriti; Posljednja Isusova uputa
Apostolima I nimi di [po]vel im ot er(u)s(oli)ma ne otluiti se; Uzaae I se rek
zre?im im vzdvie se n(a) n(e)bo; te Markovo evanelje Mc 16,14-20: ot marka .
Vzlee?im edinomu na desete u(e)nikom . vi se im i(su)s. Na drugome su listu (2ab
i 2cd) hrvatskoglagoljski tekstovi na Duhove (DOMINICA PENTECOSTES) itanje A 2,2-11:
Ispunjeno obeanje dolazak Duha Svetoga vnezapu s n(e)b(e)se um lki nishode?a
d(u)ha burna; te potpuna duhovska sekvencija (Veni, Sancte Spiritus) e[kv(e)nc(i)]
Pridi d(u)e s(ve)ti i poli s n(e)b(e)[s] svatnie l[u]e tvoee (Tandari 1973). Slijede
tekstovi na Duhovski ponedjeljak (FERIA II. INFRA OCTAVAM PENTECOSTES) V pon(e)d()li i po
p(e)tikostih . st(oec) u s(vetago) petra uze A 10,34: Petrov govor u Kornelijevoj kui V(
o)ni d()ni otvrze petr usta svo i r(e)e i A 10,42-48: Krtenje prvih pogana O?e e
g(lago)lju?u petru s(love)sa si . na pade duh s(ve)ti na vse slie?ee sl(o)vo; te tekst
Ivanova evanelja J 3,16-18: ot iv(a)n(a). Prema dosadanjim istraivanjima, prosuujemo
da bismo FGVAR 1 mogli datirati najkasnije prvom pol. 15. st.3
F RAGMENT VARA DINSKI DRUGI (F G V AR 2) relativno je dobro ouvan LIST
HRVATSKOGLAGOLJSKOGA MISALA NA PERGAMENI, raskona formata 35 x 25 cm. Skinut je s knjige
pod signaturom IX c. 6: DOMINICALE CONCIONUM PASTORALIUM. Das ist: SONTAG
PREDIGEN durch P. F. HERIBERTUM, von Salurn /Capuciner/ und Ordinari Prediger in
der Zuroliychen Provinz Salzburg /An. 1705.4 Tekst, ispisan hrvatskim glagoljskim ustavom,
crnom (osnovni) i crvenom bojom (naslovi, rubrike, poetna slova itanja unutar stupaca),
komponiran je dvostupano (28 redaka u stupcu 25x7,5-8 cm s razmakom 1,5 cm). Dimenzije
margina su gornje 3 cm, donje 6,7 cm, lijeve 3 cm, desne 5 cm. Visina je slova u retku 5 mm;
onih koja prelaze gornju (a, l, x), donju (p, c, /) ili obje linije retka (g, h, z, te
ligatura p+r), te poetnih 7 mm. U stupcu c istie se glagoljski inicijal V ija je protenost 7
redaka. Po sadraju, to su odlomci rimskoga misala iz Propria de tempore s
3
Detaljnu analizu FgVar 1 objavit emo u zasebnome radu.
4
DOMINICALE CONCIONUM PASTORALIUM. Das ist: SONTAG PREDIGEN FR Die Seelorger
auf das ganze Jahr von nothwendiger Wienchaft denen Chritlichen Schften / abonderlich von denen
zur Sacramentalichen Beicht gehrigen Stucfen / durch alle Sonntag der Faten / von einem jeden Stuct
abonderlich. Wie auch von den andern d. Sacramenten der Ch durch P. F. HERIBERTUM, von Salurn
/Capuciner/ und Ordinari Prediger in der Zurolichen Provinz. Cum triplici Indice, I. Conceptuum. II.
Materiarum & Verborum. III. Hitoriarum. Erter Theil. Cum Gratia Privilegio Sac. Caar. Majet.
Permiu Superiorum. Salzburg / Gedrucht und derlegt den Melchior Haan / einer Lbl. Landchaft und
Stadt Buchbrucfern und Handlern. An. 1705.
29.p65 342 04. 10. 04, 16:18

Glagoljica u knjinicama kapucinskih samostana 343
hrvatskoglagoljskim tekstovima na Tijelovo (In festo sanctissimi corporis Christi). FGVAR

2 sadri i tekst Tijelovske sekvencije: ekvencie s(veta)go tela h(rstova) Hvali Sione
Spasitela, hrvatskoglagoljski prijevod latinske Lauda Sion Salvatorem (Tandari 1973) koji
se ne nalazi u svim hrvatskoglagoljskim rukopisnim misalima.5 Prema dosadanjim
istraivanjima prosuujemo da bismo FGVAR 2 mogli datirati drugom polovicom 14. st.6
Istraivanje Varadinskih fragmenata hrvatskoglagoljskoga misala aktualiziralo je,
ve na problemskoj razini provenijencije knjiga kojima su sluile kao ovici, nekoliko zanimljivih
aspekata povezanosti kapucina s hrvatskoglagoljskom tradicijom.
Na unutarnjoj naslovnoj stranici knjige s koje je skinut dvolist FgVar 1, [IX c. 5.] Prediche
qvaresimali del P. F. Alessandro Tomaso Arcvdi, de predicatori. (1712.) zapisano je rukom,
crnom tintom Loci Capucinorum Varasdini, Insignitus Cathalogo Sub. Litt. g. Nr. 7. IX.C.5.,
te ljubiastim peatom potvreno: Bibliotheca Capucinorum Varasdini. Na preliminarnom
praznome listu nalazi se i djelomino itljiv (prva dva retka oito su namjerno iarana) zapis
drugaijim rukopisom, takoer crnom tintom: Liber donatus p Casimiro a
r[everen]d[issi]mo d[o]m[in]o Petro Czuetkj. Zapis upuuje na poznatu injenicu o razvoju
Varadinske kapucinske knjinice iskljuivo donacijama (agi 1996) prvenstveno
visokoga hrvatskog plemstva, donatora i gradnje samostana i crkve (Kemive 2001): Erddija,
Drakovia, Kukuljevia; Pavlina iz Lepoglave; Isusovaca; pojedinih upnika iz okolice; te
samih kapucina (agi 1996). Prema strogim Konstitucijama Reda male brae kapucina
(Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, OFMCap) iz 1643. g. koje je odobrio papa Urban
VIII,7 kapucinima je kao osnova uzdravanja dozvoljen iskljuivo osobni rad i pronja
milostinje, a najstroe zabranjena uporaba novca u koje bilo svrhe, tako da nisu smjeli ak
ni knjige kupovati za knjinicu, a niti posjedovati ih u osobnu vlasnitvu. Meutim, kako
je puko propovijedanje, utemeljeno na kvalitetnoj teolokoj naobrazbi, uz karitativnu
djelatnost bila jedna od najbitnijih zadaa kapucina8 pukih fratara, Konstitucije su,
istodobno, strogo obvezivale svaki samostan da, ve pri utemeljenju, odnosno gradnji,
upravo za knjinicu osigura sobu srednje veliine (agi 1996).
Kapucinski red OFMCap9 trei je reformirani, uz Manju brau franjevce (opservante) i
konventualce (minorite), od 1525. g. samostalni ogranak Franjevakoga reda sv. Franje
Asikoga (1182.-1226.), koji je ustanovljen poetkom 13. st. prema usmenom odobrenju
pape Inocenta III. iz 1209. g. Njegovi zaetnici, opservanti Matteo da Basco i Ludovico da
Fossombrone, ve 2. srpnja 1528. g. od pape Klementa VII. dobivaju kanonski temelj za
svoju zajednicu bulom RELIGIONIS ZELUS (Tenek 2001: 106) kojom kapucini postiu
5
Primjerice, ne sadre ga: Misal kneza Novaka (MNov: Cod. slav. 8, 1368. g.), Berlinski (MBer: Ms.
Ham. 444, 1402. g.), Vatikanski osmi (MVat8: Borg. illir. 8., 1435. g.), Njujorki (MNew: M. 931, rano
15. st.), Bribirski (MBrib: 15. st.) i Novljanski (15. st.), dok je u Ljubljanskome II Beramskome
misalu (MLab2: Ms. 164, prije: C 164a/2, 15. st.) sauvan samo djelomino.
6
Detaljnu analizu FgVar 2 objavit emo takoer u zasebnome radu.
7
Ve prve Konstitucije iz 1535. g., magna charta kapucinskoga zakonodavstva (Tenek 2001: 106)
promiu izvorni franjevaki duh najveega siromatva i nenavezanosti na bilo koja dobra ili mjesta na
ovom svijetu (agi-Buni 1976: 373).
8
Redovnik kapucin, u kestenjastosmeem habitu s dugakom iljastom kapuljaom (kapucom) na leima,
s uetom (cingulom) i krunicom o pojasu (Tenek 2001: 105) posveuje se propovijedanju Evanelja
i duhovnom radu prvenstveno meu siromanima i niim slojevima stanovnitva (agi-Buni 1976:
373-374).
9
Naziv Reda na prvom generalnom kapitulu 1529. g. u Albacini: Manja braa od pustinjakog ivota,
svjedoi o poetnoj predanosti kapucina ideji pustinjatva. U papinskim dokumentima do 1535. g.
susree se naziv Capucciati, a potom Capucini (Tenek 2001: 106).
29.p65 343 04. 10. 04, 16:18

344 Anica Vlai-Ani
nepotpunu pravnu samostalnost; potpunu, s vlastitim vrhovnim poglavarom dodjeljuje im

1619. g. papa Pavao V. Kapucinski red, iznikao u razdoblju Luthera i reformacije, ali i katolike
restauracije nakon Tridentinskog koncila (1542.-1564. g.), paralelno s isusovakim (Horvat
1992) koji ga svugdje podrava i pomae10 unato prvobitnoj papinskoj zabrani irenja
izvan Italije (dekret od 5. I. 1537. g.), ve se 1575. g. popeo na 3.500 lanova u 18 provincija
i 300 samostana. (Tenek 2001: 106). Nakon ukidanja ove zabrane odlukom pape Grgura
XIII. (6. V. 1574. g.), kapucini su se proirili po gotovo svim zemljama Europe.11 U hrvatske
krajeve dolaze nakon utemeljenja kapucinskoga samostana u Grazu (10. VIII. 1600. g.) koji je,
kao i samostane u Pragu (1599. g.) i Beu, po nalogu pape Klementa VIII., osnovao
venecijanski kapucin, apostol Svete Stolice, sv. Lovro Brindinki (1559.-1619.). Time je
utemeljen Generalni komesarijat Kapucinskoga reda eko-austrijsko-tajerski; ve 1608. g.
podijeljen je na eko-austrijski pod upravom sv. Lovre Brindinkoga i tajerski, za Sloveniju
i Hrvatsku, kojim upravlja o. Fortunat iz Verone, lan venecijanske provincije.12 Nakon
Ljubljane (1607. g.), prvi hrvatski kapucinski samostan zapoeo se graditi na Rijeci (28. VIII.
1610.); potom u Zagrebu na Gornjem gradu (5. V. 1618.), u Varadinu (25. IV. 1701.), Osijeku
(1703.), Karlobagu (1710.),13 te u Zadru 1732. g.14 Carskim dekretom Josipa II. od 18. svibnja
1783. g. samostani izvan Austrije, dakle u Hrvatskoj i Sloveniji, odvojeni su od matine
tajerske provincije i postali posebna Hrvatsko-slovenska kustodija. Godine 1788. rasputen
je samostan u Zagrebu u koji se smjestila vojska za Austrijsko-Turskog rata (1787-1791)
(Tenek 2001: 109).
U Zagrebu
Zapis rukom (crnom tintom) na preliminarnoj praznoj stranici knjige s koje je skinut list
pergamene FGVAR 2 [IX c. 6.] DOMINICALE CONCIONUM PASTORALIUM. P. F.
Heribertuma (1705.): Loci Capucinorum Zagrabiae upuuje na dramatine dogaaje u
kolovozu 1788. g., kada je naglo ukinut zagrebaki kapucinski samostan. Ova knjiga,
najvjerojatnije omotana pergamentnim ovitkom, u Varadin je dospjela hitnom evakuacijom
347 svezaka iz samostanske knjinice koja je morala biti spaena, prema opasci zagrebakoga
gvardijana o. Kvirina iz Miholjca, u jednom jedinom danu: ...illo die, quo unico totum
monasterium cum sacristia evacuare debuimus fuerit maior confusio et inundatio populi, quod
si Turcae Zagrabiam intrassent....15 U arhivu varadinskoga kapucinskog samostana sauvani
su dokumenti (agi 1996), znaajni za (moguu) rekonstrukciju evakuirana knjininoga fonda:
1. popis ukupnoga inventara (1096 naslova) zagrebake kapucinske knjinice 1788. g. (kustosa
10
Isusovci su se bavili uenim ljudima i velikaima, a kapucini neukima i pukom. Zanimljivo je da Isusovci
svagdje podravaju i pomau kapucine, pa tako pomau i njihov dolazak u Varadin. (agi 1996); o
Isusovcima usp. npr. Horvat 1992.
11
Npr., Francuska (1574.), panjolska (1577.-78.), vicarska (1581.), Tirol (1593.), eka (1599.), Bavarska
i Austrija (1600.), Rajnska (1611.), Irska (1615.) tako da je 1625. g., u 42 provincije i u 1260
samostana, bilo 16.967 brae kapucina; u Maarsku dolaze 1640., a u Poljsku 1681. g. (Tenek 2001: 106).
12
Usp. agi-Buni 1976; Benedik-Kralj 1994; Tenek 2001.
13
Usp. agi-Buni 1976; Benedik-Kralj 1994; agi 1996; Banec 1999; Kemive 2001.
14
U june hrvatske krajeve pod talijanskom upravom kapucini dolaze 1688. (Herceg Novi), i 1691. g. (Split).
Kapucinski samostani ustanovljeni su i u Beogradu 1718., te Zemunu 1724. g. (agi-Buni 1976).
15
Zapis na kraju popisa knjiga od 347 svezaka, koji je u obliku primopredajnog zapisnika sastavio o.
Kazimir iz Zajezde, a potpisali u Varadinu 10. studenoga 1788. g., kao primalac o. Primus iz Karlobaga
i kao davalac, o. Kvirin (agi 1996).
29.p65 344 04. 10. 04, 16:18

o. Tome iz kurinja, najvjerojatnije nepotpun, jer je raen u velikoj guvi); 2. popis knjiga koje
je zagrebaki biskup preuzeo za metropolitansku knjinicu; 3. popis 411 svezaka namijenjenih
Varadinu; te 4. popis knjiga namijenjenih knjinici kapucinskoga samostana u Rijeci.
U Rijeci
Upravo u knjinici kapucinskoga samostana u Rijeci (Tadi-Beni 1997; Beni 1998)
Ivan Kukuljevi Sakcinski 1842. g. pronaao je vie fragmenata hrvatskoglagoljskih liturgijskih
kodeksa, koji su svi sluili kao ovici tiskanim knjigama (tefani 1953, 1969; Blaekovi 1994).
Budui da je glavna svrha putovanja mojega iztraivanja knjigah i rukopisah ili u

naem jeziku ili u tudjem vrhu naih stvarih pisanih, pohodio sam i u Rci kao
proastoga proltja gimnazialnu tako sada knjinicu OO. kapucinah. Istina je, knjinica
im je malena, budui da im knjige u dvih sobicah prostora imaju; ali takov red i
istoa, kao to je ovd, nalazi se u malo kojoj drugoj knjinici. Katalogi su trojvrstno
pisani i svaku knjigu, koju sam zahtvao, dobio sam od uljudnoga i vtoga oca
kapucina, koj me je u nju odveo, odmah u ruku. Ovd ima mnogo vie naih starinskih
knjigah, nego li u rkoj gimnazialnoj knjigoshrani. Dv u donti u Zagreb.
Kukuljevi 1842: 202
Od sredine prosinca 1868. g., kada je otkupom Kukuljevieve biblioteke uspostavljen

glavni temelj Akademijinoj zbirci glagoljskih (i ne samo glagoljskih) rukopisa16 svi se ovi
fragmenti nalaze u Arhivu HAZU. To su:
1. DVA LISTA MISALA iz 13-14. st.17 Fragm. glag. 15, opis br. 18 dva poderana lista
pergamene, prvi form. 26,8x24,8 cm, drugi 27,3x23,8 cm koji su bili sastavni dio lijepog
kodeksa misala tipa rimske kurije prema Kukuljevievu zapisu olovkom na omotu
ovih fragmenata: Dva lista Misala korice od knjige neke 17 stoletja iz knjinice
kapucinah riekih glagoljica XI-XII. vieka. (tefani 1969: 58);
2. KRNJI DVOLIST MISALA iz 15. st., Fragm. glag. 37/a, opis br. 50 krnji dvolist
pergamene kojemu f. 1 ima form. 24,5x21,5 cm Proveniencija fragmenta razabira se
iz Kukuljevieva zapisa na kouljici svih fragmenata na br. 37: Sedam komadah od
koricah iz monastira kapucinah riekih. No u stvari ve od Miletieve Bibliografije
tu su samo 4 fragmenta (tefani 1969: 81);
3. JEDAN LIST MISALA s poetka 15. st., Fragm. glag. 37/d, opis br. 34 List pergamene
skinut s nekih korica rijekih kapucina (v. Fragm. glag. 37a) form. 24x16,5 cm (tefani
1969: 34);
4. DVA ODLOMKA JEDNOG LISTA MISALA, iz 15. st., Fragm. glag. 24a-b, opis br. 43
Dva odlomka pergamene, signirani a) i b), podjednake veliine 11x21 cm o ijoj
provenijenciji znamo ono to je Kukuljevievom rukom napisano na kouljici: Korice
njekih knjigah kod kapucinah u Rieci. (tefani 1969: 78);
5. DVA KOMADA JEDNOG LISTA MISALIA iz 15. st., Fragm. glag. 24c-d, opis br. 44
manji list pergamene (vis. 18 cm) raspolovljen vertikalno u dva dijela koji je bio skinut
16
Preko Kukuljevievih ruku dospjelo je u Akademiju oko 65 to veih a to manjih glagoljskih rukopisa
i oko 86 fragmenata (tefani 1953: 5).
17
Usp. sl. 8 (opis 18): List misala, XIII-XIV st., Fragm. gl. 15, f. 2v (Album slika, tefani 1970).
29.p65 345 04. 10. 04, 16:18

346 Anica Vlai-Ani
s korica neke kniige u knjinici kapucina u Rijeci (kako je to na kouljici napisao Kukuljevi)
(tefani 1969: 78);
6. DVOLIST BREVIJARA iz 15. st., Fragm. glag. 37/b (opis br. 117) Dvolist pergamene
izvaen s korica neke knjige u rijekih kapucina, kako je to zapisao Kukuljevi (isp.
Fragm. glag. 37a), form. 22,7x16,4 (tefani 1969: 129);
7. POLA LISTA BREVIJARA (PSALTIRA) iz 15. st., Fragm. glag. 37/c, (opis br. 118)
Gornja polovica jednog lista pergamene, form. 21,2x17 cm. Potjee s korica neke knjige
rijekih kapucina, kako to veli Kukuljevi (isp. Fragm. glag. 37a) (tefani 1969: 129).
Za (8) Fragm. glag. 76 (prije 13, 56 i 76) (ODLOMCI BREVIJARA iz XIV-XV st.,18 opis
br. 103) koje je opisao ukratko I. Mileti ali ih nije doveo u vezu niti je naslutio da su iz
Rijeke gdje ih je vjerojatno Kukuljevi dobio moda u kapucinskom samostanu (tefani
1960: 215-216) bez Kukuljevieva zapisa o njihovoj provenijenciji ni tefani kasnije
(1969) ne potvruje svoju (doista vrlo vjerojatnu) prvobitnu pretpostavku.
Popis glagoljskih fragmenata rijeke kapucinske knjinice, u strunom bibliotekarskom
opisu B. Benia, dopunjen je s jo dva novo pronaena glagoljska fragmenta na hrptenim
dijelovima knjiga signatura X15 i X16 (jo neotitanog sadraja) (1998: 13). Prema
Benievu Popisu skupine X Rukopisi, rijetka graa, inkunabule, to su:
X15 DICTIONNAIRRE historique des anteos Ecclesiastiques. Lyon 1767. 15 cm
(Uvez hrbta od pergamene, na kojoj je tekst pisan uglatom glagoljicom). Upisane inv.
oznake: I II 2308, I II 2297, 2743, 3452, 3502, 5117 (na hrbtu).
X16 DICTIONNAIRRE historique des anteos Ecclesiastiques. Lyon 1767. 15 cm
(Uvez hrbta od pergamene, na kojoj je tekst pisan uglatom glagoljicom). Upisane inv.
oznake: III IV 2308, III IV 2297, 2743, 3452, 3502, 5117 (na hrbtu). (Beni 1998: V).
U rijekom kapucinskom samostanu, prema Vj. tefaniu, od 1625. do 1626. g. uvala se
protestantska glagoljaka tiskara iz Uracha, nakon to se, konfiscirana, najprije nalazila u Grazu.
U svrhu osnivanja hrvatske tiskare na Rijeci, zadatak njezina preuzimanja pripao je provincijalu
hrvatskobosanske provincije sa stalnim sjeditem na Trsatu kraj Rijeke, franjevcu opservantu,
ina Manih brat obsluevajuih, Derave Bosne Hervatske kako se sam potpisivao
(Mrkonji 1988: 94), F. Glaviniu (1585.1652.). Nakon odluka biskupske sinode u Bribiru 1620.
g. (koju saziva senjski biskup Agati), Glavini je za tiskanje glagoljskih liturgijskih knjiga
zainteresirao papinskog nuncija u Grazu kardinala Borghesea. Kardinal prenosi ideju caru
Ferdinandu II. koji je 1625. g. tiskaru dao na raspolaganje rimskoj Kongregaciji za irenje vjere
(Congregatio de Propaganda fide, 1622.-1909.). Iz Rijeke, tiskara je preko Ancone prenesena u
Rim gdje je postala sastavni dio Propagandine poliglotske tamparije, u kojoj su tampane sve
one glagoljske knjige, to su od god. 1628. [odnosno 1627. Mrkonji 1988: 94] pa do kraja
XVIII. stoljea tampane u Rimu (tefani 1953: 424).
U Karlobagu
Minijaturna biblioteka Propagandinih izdanja19 otkrivena je u knjinici kapucinskoga
samostana u Karlobagu, zahvaljujui fra Mirku Kemiveu, sadanjem provincijalu, koji me
18
Usp. sl. 11 (opis 103): Odlomak brevijara, XIV-XV st. Fragm. gl. 76 (a) (Album slika, tefani 1970).
19
Prema Mrkonjiu, dosad vjerojatno najcjelovitiji popis Propagandinih tiskanih djela za Slavene do
1791. (tj. Libro antico), nalazi se u TAS katalogu izlobe, odrane od listopada 1985. do svibnja
1986. g. u Vatikanskoj Ap. knjinici Salone Sistino: Tre alfabeti per gli Slavi, BAV (= Biblioteca
Apostolica Vaticana), Roma 1985, br. 105-133. (Mrkonji 1998: 94).
29.p65 346 04. 10. 04, 16:18

upozorio da je tamo, za vrijeme novicijata, listao neke glagoljske knjige. Ljeti 1994. g.
omoguio mi je studijski boravak u samostanu, gdje sam, tada jo u improviziranu podrumskom
sklonitu, traei meu 2000 naslova, pronala te knjige tragove povijesne misijske
djelatnosti kapucina u Lici i Krbavi, podrujima pod izravnom jurisdikcijom Propagande,
nakon njihova osloboenja od Turaka 1689. g. (Banec 1999). Samostan je utemeljen (1610.)
i sagraen (1612.) prema ideji i molbi senjsko-modrukoga biskupa Benedikta Bedekovia,
koju prihvaa austrijski car Josip I., te konano realizira Karlo VI. upravo zahvaljujui
zahtjevnosti, uspjenosti 20 i nadasve znaaju misijske djelatnosti kapucina, osobito
korizmenim propovjednitvom na hrvatskom jeziku (Banec 1999), u kontekstu osebujno
kompleksnih etnikih i konfesionalnih podjela (Peut 1997, Bogovi 1996). U dragocjenoj
samostanskoj knjinici sauvani su sljedei primjerci Propagandinih izdanja:
I. Levakoviev misal iz 1631. g.21 Missal rimskij va ezik slovenskij sazdan poveleniem P.
G. N. pape Urbana osmago MISSALE ROMANUM SLAVONICO IDIOMATE IVSSV S.
D. N. VRBANI OCTAVI EDITVM. missal rimskij va ezik slovenskij sazdan
poveleniem p. g. n. pape urbana osmago. ROM, Typis&impenOis Sac. Congr.
de Propag. Fide. MDCXXXI. SVPERIORVM PERMISSV. Peat u obliku elipse na naslovnoj
stranici: BIBLIOTHECA P. P. CAPUCINORUM FLUMINE potvruje da je primjerak dospio
iz kapucinske knjinice u Rijeci.
Levakovievim rusificiranim (ruteniziranim) (Hamm 1971; Sgambati 1983) izdanjem
hrvatskoglagoljskoga misala, u kojemu je prvi put u glagoljakoj praksi unesena i notacija
za pjevanje, ali po gregorijanskom uzoru (Nazor 1978: 76), prekinut je 70godinji zastoj
nakon zlatnoga doba hrvatskoglagoljskog tiskarstva.22 Prema najnovijim istraivanjima V.
Babi, ovo izdanje unato nekim primjetnim pribliavanjima istonoslavenskim fonetskim
zakonitostima jo je uvijek spomenik hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika iji se
cjelokupan grafiki sustav temelji na najkarakteristinijim grafemima Konzulovih
glagoljskih izdanja i pravopisnim pravilima protestantske tiskare u Urachu bez ikakvih
tragova grafikih elemenata istonoslavenskih gramatika crkvenoslavenskoga jezika (1999:
280-281).
II/III/IV. Tri primjerka Patrieva misala iz 1706. g.23 Missal rimski va ezik slovenski
sazdan povoleniem P. G. N. pape Urbana osmago. MISSALE ROMANUM SLAVONICO
IDIOMATE IVSSV S. D. N. VRBANI OCTAVI EDITVM. missal rimskij va ezik
slovenskij sazdan povoleniem p. g. n. pape urbana osmago. ROMAE,
Typis Sac. Cong. de Propag. Fide. MDCCVI. SVPERIORVM PERMISSV. Od ovoga, redigirana
izdanja Levakovieva misala iz 1631. g. s nekoliko dodanih misa za novije svece u redakciji
Splianina Ivana Patria, kanonika sv. Jeronima u Rimu, sauvano je oko 80 primjeraka
(Nazor 2002: 138). Prema rukopisnom zapisu crnom tintom na naslovnoj stranici: Loci
Capucinorum Flumina 1723., jedan primjerak dospio je iz rijeke kapucinske knjinice.
Drugi, sudei prema zapisu, takoer crnom tintom na naslovnoj stranici: Patrum Capucinorum
20
Npr., kada je po elji cara Leopolda I. i savjetu papinskog nuncija kardinala Kolonia, u novosloboenu
Liku i Krbavu poslan kapucin o. Marin iz Senja kao ovlateni misionar, tokom 1696.-1699. g. itava
naselja, kao Perui, Budak, Belaj, Ribnik, Novi i dr., uspio je vjerski posve obnoviti i njihove stanovnike
muslimanske vjere obratiti na katolicizam i pokrstiti (Banec 1999: 378).
21
Usp. Nazor 1978; Sgambati 1983; Babi 1999.
22
Usp. Nazor 1971, 1984; Bakmaz 1984; Paro 1984.
23
Usp. Nazor 1978; Boloni 1980; Golub 1971, 1988.
29.p65 347 04. 10. 04, 16:18

348 Anica Vlai-Ani
Carlobagi pripada knjininomu fondu kapucinskoga samostana u Karlobagu.

Na treem je primjerku, na preliminarnoj praznoj stranici iza naslovne, zabiljeen crvenom
tintom s plavim ukrasnim osjenenjem, jedinstveni tropismeni, hrvatskoglagoljsko-irilini
zapis rukom, ispisan uglatom i okruglom glagoljicom, te irilicom (v. sl.):
vdar v[dar[
podast mi podast[ mi
preosveceni vladika presveqeni vladika
Venceslav Soi venceslav soiy[
Matija Grynhut mati grnhut
novomisnik novomisnik
1866. y. q. m. e.
Ve na razini raskone vizualnosti poruke, biskripturalnost zapisa upuuje na iru, viestoljetnu
tradiciju fenomena trojezinosti i tropismenosti u Hrvata (Nazor 2002; Pelc 2002) kao trajne
suivljenosti i isprepletanja triju pisama latinice, glagoljice, hrvatske irilice (bosanice)
i triju jezika hrvatskoga, latinskoga, staroslavenskoga (do kraja 11. stoljea) /
crkvenoslavenskoga hrvatskog tipa (od poetka 12. do u 16. stoljee) u pismenosti
hrvatskog srednjovjekovlja (Hercigonja 1994: 6). Zabiljeen 1866. g. rukom glagoljaa
novomisnika Matije Grynhuta, koji je Patriev misal primio na dar od senjskomodrukoga
biskupa Vjenceslava Soia,24 u svakodnevnu ivotu sveenika-glagoljaa ivo uprisutnjuje
ravnopravnu koegzistenciju glagoljice i irilice kao dvaju arvackih pisama.25 Zanimljiv je,
za dostojanstvo naslova katolikoga biskupa upotrijebljen, u hrvatskoglagoljskoj tradiciji
neoekivan u ovome znaenju,26 istonoslavenizirani izraz preosve?eni vladika, uobiajen
za naslov dostojanstva episkopa pravoslavne crkve.27 Upravo na primjeru molitve za
jedinstvo na poetku kanona, gdje najstariji hrvatskoglagoljski misal Vat4 (Borg. illir. 4,
po. 14. st.) ima rije biskup, a Karamanov (1741. g.) i Pariev misal (1893. g.) rije episkop,
J. Tandari utvruje, da je rije episkop ustaljena ipak u staroslavenskom (1982: 338-
339). Matiju Grynhuta spominje 1882. g. upravo Soi u svojoj Razpravi ob obstojeoj
praksi staroslavenskog ili glagoljskog jezika pri vrenju svete mise po obredu
rimokatolikom u sdruenih biskupijah senjskoj i modrukoj, istiui da se nekoliko
sveenika Josip Snidari, Florijan Gruber, Mihovil Vanjkovi i Mate Gruenhut jo
uvijek slue staroslavenskim misalom.28
V. Karamanov misal iz 1741. g. Missal rimskij slavenskim zikom poveleniem P. G. N.
Papy Urbana Osmago izdan MISSALE ROMANUM SLAVONICO IDIOMATE JUSSU
SS. D. N. PAP URBANI OCTAVI EDITUM. missal[ rimskij slavenskim[
24
Vjenceslav Soi (Bakar 1814.-1891.) u Galeriji biskupa Senjsko-modruke biskupije u Senju portretno
predstavljen kao Venceslaus Soi Buccari, 1861-1875 (Orli 1988: 133).
25
Npr. jedan prijepis Poljikog statuta svoje irilsko pismo naziva arvackim (Nazor 1987: 83).
26
Usp. npr. rjenike natuknice vladika1 vladika 1 i biskup[ biskup (RCJHR 2002:
475, 155-156).
27
Usp. prosv{ten adj. sanctus patriarh (Miklosich 1963: 740) vladka m.
desp@thV dominus - vost. archiepiscopus (op. cit., 66); vladika (starosl. vladka), episkop
pravoslavne crkve. Titula je prijevod gr. rijei despsthV, despotes vladar, gospodin) (ELZ 1964:
675); Episkop (gr. p?skopoV episkopos nadglednik), u pravoslavnoj crkvi vrhovni poglavar
episkopije (biskupije, dijeceze), biskup. (ELZ 1956: 595).
28
Soiev navod (1882: 5-6) znaajan je s obzirom na to, da su kanonici senjskoga kaptola staroslavenski misal
zamijenili latinskim nakon 1830. g., a glagoljski brevijar latinskim jo 1825. g. (Bogovi 1998: 122).
29.p65 348 04. 10. 04, 16:18

;z[ikom[ poveleniem[ p. g. n. pap[i urbana osmago izdan[. ROM,

MDCCXLI. Typis, & impenOis Sacr Congregationis de Propaganda Fide. SUPERIORUM
FACULTATE. Od ovoga izdanja Splianina Matije Karamana, osorskoga biskupa i zadarskoga
nadbiskupa (Japundi 1961, 2001), koje je priredio uz pomo osorskog arhiakona Mateja
Sovia i jo vie ga rusificirao (Tandari 1982) sauvano je oko 80 primjeraka (Nazor 2002:
139).
VI. Primjerak treega, derusificirana izdanja Parieva misala (1893.),29 koje je u Rimu
1905. g. priredio Josef Vajs: Rimski misal slovnskim ezikom Prsv. G. N. Urbana
papi VIII povelniem izdan rim[ski misal[ slov;n[skim[ ezikom[
pr;sv. g. n. urbana papi VIII povel;niem[ izdan[ MISSALE ROMANUM
SLAVONICO IDIOMATE EX DECRETO SACROSANCTI CONCILII TRIDENTINI
RESTITUTUM S. PII V PONTIFICIS MAXIMI JUSSU EDITUM CLEMENTIS VIII, URBANI
VIII, LEONIS XIII ET PII X AUCTORITATE RECOGNITUM ROMAE EX TYPOGRAPHIA
POLYGLOTTA S. CONGR. DE PROPAGANDA FIDE MCMV. Od prvoga izdanja, trijumfa
slavenske filologije (Jagi 1894) iz 1893. g., Parieve umjene filoloke derusifikacije
teksta Karamanova Misala iz 1741. g. u duhu dosljednosti i istoe (Tandari 1982: 340)
hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika (staroslavenske i hrvatskoglagoljske tradicije) poznato
je oko 86 sauvanih primjeraka; od drugoga iz 1896. g. samo 9; a od treega 28 (Nazor
2002: 140).
VII. Vajsov misal iz 1927. g. RIMSKI MISAL SLOVNSKIM JEZIKOM PR sv. G. N.
URBANA PAPI VIII POVELNJEM IZDAN MISSALE ROMANUM SLAVONICO
IDIOMATE EX DECRETO SACROSANCTI CONCILII TRIDENTINI RESTITUTUM S. PII V
PONTIFICIS MAXIMI IUSSU EDITUM A PIO X REFORMATUM ET SSMI D. N. PII XI
AUCTORITATE VULGATUM ROM TYPIS POLYGLOTTIS VATICANIS MDCCCCXXVII.
Vajsova redakcija Parieva predloka, transliterirana na latinicu, posljednje je izdanje
hrvatskoglagoljskoga misala.
VIII. in i Pravilo misi oce e i molitvi prde i po mis iz rimskago misala. yin[ i
pravilo misi oqe xe i molitvi pr;xde i po mis; iz[ rim[skago
misala. ORDO ET CANON MISS CUM ORATIONIBUS ANTE ET POST MISSAM
IUXTA MISSALE ROMANUM. ROM EX TYPOGRAPHIA POLYGLOTTA S. C. DE
PROPAGANDA FIDE 1881. Na naslovnoj stranici nalazi se rukopisni zapis crnom tintom: Dr
Krmpoti Senj; te potpis: Dr Krmpoti.
IX. Prilog Rimskomu misalu slovnskim ezikom (lta .coa.) v neme misi
vseobcee crkve, za nka msta, i v tretiem in sv. Franiska sluimie sdret
se. prilog[ rim[skomu misalu slov;n[skim[ ezikom[ (l;ta .y q o a.)
v[ nem[xe misi v[seob[qee cr[k[ve, za n;ka; m;sta, i v[ tretiem[ yin; sv.
fran[yiska sluximie s[dr[xet[ se. APPENDIX AD MISSALE ROMANO
SLAVONICUM (ANNI MDCCXLI) COMPLECTENS MISSAS PRO UNIVERSALI ECCLESIA,
PRO ALIQUIBUS LOCIS, NEC NON PRO TERTIO ORDINE S. FRANCISCI. ROM EX
TYPOGRAPHIA POLYGLOTTA S. C. DE PROPAGANDA FIDE 1881. Ovo drugo, Parievo
izdanje misa koje su nedostajale u Karamanovu Misalu iz 1741. g., a prvi su puta tiskane 1787.
g., Propaganda je tiskala o troku Provincije treoredaca glagoljaa (Nazor 1978: 89).
29
Usp. Jagi 1894; Tandari 1982; Nazor 1993; Bogovi 1993; Gostl 1998.
29.p65 349 04. 10. 04, 16:18

350 Anica Vlai-Ani
X. Misi za umree [Rim, 1894.] misi za umr[wee MISS IN AGENDA

DEFUNCTORUM EX MISSALI ROMANO DESUMPT. ROM EX TYPOGRAPHIA
POLYGLOTTA S. CONGREGATIONIS DE PROPAGANDA FIDE MDCCCXCIV. Pri dnu
stranice zapisano je: priskrbio: O. Josip guard. god. 1895.
XI. Primjerak prvoga izdanja kompromisnog aveta30 koje senjski biskup Ivan Jei daje
tiskati u Rijeci (tamparija Karletzkoga) 1824. g.: EPISTOLE I EVANJELJA PRIKO SVEGA
LITTA PO REDU MISSALA RIMSKOGA SKUPNO MOLITVAMI I BLAGOSLOVMI U JEZIK
SLOVINSKI PRINESENA. 1824. U Rici, Pritiykano Slovima Antona i Josipa Karletzky.31 Za
pravopis ovoga hrvatskolatinikoga evanelistara (s misalskim rasporedom epistola, evanelja,
misnih molitava, blagoslova i pjesama za crkvenu godinu, no bez prefacija i secreta) koji je
priblien fonetskoj gajici, anonimni prireiva kae u predgovoru: Prosti i posve lahki pravopis
ove knjige kako i njezino izgovaranje i prinosenje u pogledu sveudiljne nesloge slovinskih
knjigopisaca u pisanju najbolje slae se s glagoljskim misalom (tefani 1953: 425).
XII. Vesperal, liturgijski molitvenik vesperal[ rimsko-slov;n[ski
VEERNJE na Nedlje i Svetce po vse lto, po crkvenim kigam glagolskim. S
priloenijem jutr i asov velih blagdan i drugih molitav. Krk. Rashodi Staroslovnske
Akademije. L. G. 1907.32
U kofjoj Loki
Na knjige omotane glagoljskom pergamenom u knjinici kapucinskoga samostana u
kofjoj Loki u Sloveniji upozorio je fra Angel Kralj33 koji mi je, u nedjelju 29. rujna 2002.
godine, zahvaljujui posredovanju provincijala fra Mirka Kemivea, pokazao sljedee:
I. 3 knjige malog (epnog) formata, pod signaturama: Q 4; R 54 i N 4, omotane u listove
pergamene, ini se, triju razliitih hrvatskoglagoljskih rukopisnih kodeksa. To su: 1. Knjiga
pod signaturom Q 4: Einamkeit. Durch den P.F. FRANCISCUM SEBASTIANUM iz 1686.
godine. Prema zapisu crnom tintom Loci Capucinorum Crainburgi dospjela je iz
kapucinskoga samostana u Kranju, koji je, kao i zagrebaki, naglo ukinut pod Josipom II.
30
Prema tefaniu, u kontekstu krizne nestaice hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga koncem 16. i
poetkom 17. st., avet je u biti, pokuaj kompromisa u celebriranju mise partim latino, partim
illirico idiomate kako to ve 1640. g. poreki biskup tvrdi za mnoga mjesta, u kojima se samo tihi
dijelovi mise slue latinski (1953: 413).
31
Na preliminarnoj praznoj stranici kurzivom je otisnut tekst: Cum hoc Epistolarum et Evangeliorum
cum Orationibus Sanctorum, feriarumque, nec non cterarum precum Volumen Illyricum, Schiavet
nuncupatum, nihil contra fidem, ac bonos mores, nihilque contra principem Supremum, Statumve
contineat, prlo publico donari pose censemus in Domino. Dabamus Novi in Vinodol hac die 10
Augusti 1819. Joannes Baptista m. p. Eppus. Segn. & Modrus. Scu Corbav.
32
Prema impressumu Ukraeniju dla podpomogoe: Sl. Akademija eska C. F. J.; prsv. G. Dr.
Franisk Salezij, arhibiskup Olomuski; prsv. G. Dr. Franisk Borg. Biskup-prepozit Praski; prsv.
G.Dr. Nikola Karlach, prpozit Viegradski, pr. G. dr. Ivan Marek, kanonik; ast. Bratja Benediktinci
na Slovaneh-Emauzu, Josip Vajs, pisar v Praz. tampan u Alojzija Wiesnera v. Zl. Praz. Akademijeju
zabranjen prtampati drugim po zakonu.
33
Potaknut mojim izlaganjem o Varadinskim pergamenama na znanstvenom skupu povodom 300-e
obljetnice dolaska kapucina u Varadin (1999. g.), fra Angel Kralj priopio je provincijalu Boni Zvonimiru
agiju da se i u knjinici kapucinskoga samostana u kofjoj Loki u Sloveniji takoer nalaze knjige
omotane glagoljskom pergamenom. Dakako, pater Bono odmah me upozorio na to, te je s paterom
Kraljom preliminarno dogovoren moj posjet samostanu, kad nam to bude mogue.
29.p65 350 04. 10. 04, 16:18

1786. g. Kapucini, koji su ga morali napustiti za tri dana (4.-9. rujna), veinom su preselili
u kofju Loku, kamo su smjestili i dragocjenu samostansku knjinicu (Benedik 1994: 32).; 2.
Knjiga pod signaturom R 54: DISCORSI MORALI OVERO QVARANTA INGANNI /
SCOPERTI AL PECCATORE DI. MONSIG. TEODORO GENNARI VESCOVO DI VEGLIA.
Terza impressione. In Padova MDCLXXXIX [1689.].; 3. Knjiga pod signaturom N 4: RITUS
INDUENDI FRATRES & SORORES / TERTIJ ORDINIS Listovi pergamene na mnogim su
mjestima neitljivi zbog izlizanosti. Prema prvim zapaanjima, dva lista mogla bi biti fragmenti
misala, a trei, najoteeniji, misal ili brevijar. Npr. na fragmentu, ovitku N 4 itljiv je poetak
itanja (crvenom bojom): tenie isaii pr(o)r(o)ka. V[inicijal u crvenoj boji] (o)no vr(me)
r(e)e Isa ... Sva tri lista ispisana su dvostupano, hrvatskoglagoljskim ustavom, ini se: u
razdoblju od 14. do druge pol. 15. stoljea; crnom (osnovni tekst) i crvenom bojom (poeci
itanja), ukraeni inicijalima u crvenoj boji.
II. latinski psaltir (raskona formata) PSALTERIUM ROMANUM IVXTA BREVIARIUM.
Ex decreto Sacroancti Concilij Tridentini. Carcassonae Apud Capucinos M.DC.LXXXVI
[1686.] ijih je 14 stranica pri dnu restaurirano ulijepljenim trakama glagoljskih
pergamena (irine, u prosjeku 4cm). To su sljedee stranice: 18, 30, 118, 126, 162, 195,
203, 205, 210, 216, 230, 232, 258 i 271. Prema prvim moguim prosudbama, radi se o
nekoliko razliitih listova pergamene iz vie hrvatskoglagoljskih kodeksa, ispisanih
hrvatskoglagoljskim ustavom, dosta dobro itljivih. Nekoliko je traka posve neitljivo, jer
se tekst nazire s unutarnje, ulijepljene strane.
Literatura
Bakmaz, I. 1984. Grafija najstarijih hrvatskoglagoljskih tiskanih knjiga. Slovo 34, 111-123.
Babi, V. 1999. Vzhodnoslovanizacija hrvakih glagolskih liturginih tekstov v 17. in 18. stoletju in
oblikovanje znailnih grafinih sistemov Levakovievih izdaj misala in brevirja. Slovo 47-49,
255-284.
Banec, N. 1999. Dolazak kapucina i njihova misijska djelatnost u Lici i Krbavi nakon osloboenja od
Turaka 1689. godine. Rijeki teoloki asopis / Ephemerides theologicae Fluminenses, god. 7,
br. 2, 251-294.
Beni, B. 1998. O knjinici oo. kapucina u Rijeci. Pismena radnja za struni bibliotekarski ispit.
Rijeka: Sveuilite u Zagrebu, Katoliki bogoslovni fakultet, Teologija u Rijeci, 41 str. + XXVI.
Benedik M. 1994. Kapucini na Slovenskem v zgodovinskih virih Nekdanja tajerska provinca.
Benedik M., Kralj, A. Kapucini na Slovenskem v zgodovinskih virih Nekdanja tajerska
provinca. Acta Ecclesiastica Sloveniae 16. Ljubljana: Intitut za zgodovino Cerkve pri Teoloki
fakulteti Univerze v Ljubljani, 9-64.
Benedik, M., Kralj, A. 1994. Kapucini na Slovenskem v zgodovinskih virih Nekdanja tajerska
provinca. Acta Ecclesiastica Sloveniae 16. Ljubljana: Intitut za zgodovino Cerkve pri Teoloki
fakulteti Univerze v Ljubljani, 733 str.
Blaekovi, T. 1994. Ivan Kukuljevi Sakcinski i Rijeka. Vjesnik Povijesnog arhiva Rijeka, sv.
XXXVXXXVI, 205219.
Bogovi, M. 1993. Staroslavenska liturgija u biskupijama Senjskoj i Modrukoj u 19. stoljeu i
Pariev misal. Zadarska smotra 3 (Zbornik D. Pari), 63-78.
Bogovi, M. 1996. Sadraj izvjea senjskomodrukih biskupa u Rim od 1602. do 1919. godine.
Senjski zbornik 23, (Senj: Senjsko muzejsko drutvo Senj Gradski muzej Senj),161-196.
Bogovi, M. 1998. Hrvatsko glagoljsko tisuljee. Senjski zbornik 25 prigodna knjiga. (Senj:
Senjsko muzejsko drutvo Senj Gradski muzej Senj), 1-140.
Boloni, M. 1980. Tiskane glagoljske knjige krkih glagoljaa. Croatica christiana periodica IV/5, 1-39.
ELZ 1956.; 1964. Enciklopedija Leksikografskog zavoda 2; 7. Zagreb: Leksikografski zavod.
29.p65 351 04. 10. 04, 16:18

352 Anica Vlai-Ani
Golub, I. 1971. Rad Ivana Patria na izdavanju glagoljskih liturgijskih knjiga. Slovo 21, 377-387.
Golub, I. 1988. Ivan Patri Ioannes Pastritius polihistor i teolog (1636-1708), sabrana graa.
Gostl, I. 1998. Dragutin Antun Pari. Zagreb: Matica hrvatska.
Hamm, J. 1971. Ruska redakcija u glagoljskim spomenicima. Slovo 21, 213-222.
Hercigonja, E. 1983. Nad iskonom hrvatske knjige. Rasprave o hrvatskoglagoljskom srednjovjekovlju.
Zagreb: Sveuilina naklada Liber.
Hercigonja, E. 1994. Tropismena i trojezina kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb: Matica hrvatska.
Horvat, R. 1993. Povijest grada Varadina. Varadin: HAZU Zavod za znanstveni rad Varadin
Grad Varadin.
Horvat, V. 1992. Isusovci u Hrvata. Zbornik radova meunarodnog znanstvenog simpozija Isusovci na
vjerskom, znanstvenom i kulturnom podruju u Hrvata. Urednik: V. Horvat (Zagreb: Filozofsko
teoloki institut Drube Isusove Zagreb Hrvatski povijesni institut, Be), 482 + 28 str.
Jagi, V. 1894. Missale Romanum Slavonico idiomate ex decreto sacrosancti concilii tridentini restitutum
etc. Romae 1893. Archiv fr Slavische Philologie, Bd. 16, 210-216.
Japundi, M. 1961. Matteo Karaman (17001771) arcivescovo di Zara. Romae: Pont. Instituto orientali.
Japundi, M. 2001. Matej Karaman i njegov odnos prema glagoljici, glagoljaima i franjevcima treoredcima.
Iskoni b slovo: zbornik radova o glagoljici i glagoljaima zadarskog kraja i crkvi svetog Ivana
Krstitelja. Zagreb: Provincijalat franjevaca treoredaca Kranska sadanjost, 152-165.
Kemive, M. 1982. Franjevaki Trei red u Varadinu i u Rijeci. Kai XIV, 315318.
Kemive, M. 2001. Dolazak kapucina u Varadin i znameniti kapucini tijekom 300 godina varadinskog
samostana (La venuta dei cappuccini a Varadin e i cappuccini celebri del convento durante 300
anni di presenza). Radovi Zavoda za znanstveni rad Varadin, Knjiga 12-13 (ZagrebVaradin
HAZU), 123-146.
Kralj, A. 1994. Transkripcija virov Transkription der Quellen. Benedik M., Kralj, A., Kapucini na
Slovenskem v zgodovinskih virih Nekdanja tajerska provinca. Acta Ecclesiastica Sloveniae
16. Ljubljana: Intitut za zgodovino Cerkve pri Teoloki fakulteti Univerze v Ljubljani, 81-726.
Kukuljevi, I. 1842. Dopis iz Mletakah. Danica ilirska 50-51, 201-205.
Miklosich, F. 1963. Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum, emendatum auctum. Neudruck der Ausgabe
Wien 1862-65 Scientia Verlag Aalen. Darmstadt: fotokop Reprografischer Betrieb GmbH.
Mrkonji, T. 1988. Glagoljska kanonska tablica iz 1637. Prilog bibliografiji Levakovievih djela.
Slovo 38, 93-103.
Nazor, A. 1971. Kulturnopovijesno znaenje izdanja glagoljske tiskare u Senju g. 14941508. Slovo
21, 415-442.
Nazor, A. 1978. Zagreb riznica glagoljice. Katalog izlobe. Zagreb: Nacionalna i sveuilina biblioteka.
Nazor, A. 1984. Tiskana glagoljska knjiga od prvotiska misala 1483., do Brozieva brevijara 1561.
Slovo 34, 7-16.
Nazor, A. 1987. irilica i glagoljai. Braki zbornik 15 (obljetnica Povaljske listine i Praga 11841984.), 78-83.
Nazor, A. 1993. Tragom Parieva glagoljskoga misala. Zadarska smotra 3 (Zbornik D. Pari), 103-120.
Nazor, A. 2002. Nazor, A., Bratuli, J., Tomasovi, M. Drei Schriften Drei Sprachen. Kroatische
Schriftdenkmler und Drucke durch Jahrhunderte. (Zagreb: Erasmus naklada).
Orli, A. 1988. Konzervatorsko-restauratorski zahvat na portretima Galerije biskupa Senjsko
modruke biskupije u Senju. Senjski zbornik 13 (Senj: Senjsko muzejsko drutvo Senj
Gradski muzej Senj), 127-134.
Paro, F. 1984. Tipografska analiza hrvatskoglagoljskog prvotiska Misala po zakonu rimskoga dvora
iz 1483. godine. Slovo 34, 91-110.
Pelc, M. 2002. Tropismenost i trojezinost hrvatskoga srednjovjekovlja. Pismo knjiga slika: uvod
u povijest informacijske kulture. Zagreb: Golden marketing, 207-236.
Peut, D. 1997. Etnika i konfesionalna podjela nakon oslobaanja Like od Turaka. Senjski zbornik
24, (Senj: Senjsko muzejsko drutvo Senj Gradski muzej Senj), 85-130.
RCJHR 2002. Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije Zagreb: Staroslavenski institut.
29.p65 352 04. 10. 04, 16:18

Sgambati, E. 1983. Udio Rusina u izdavanju hrvatskih glagoljskih knjiga u XVII stoljeu. Slovo 32-33
(Zagreb), 103-122.
Soi, V. 1882. Razprava ob obstojeoj praksi staroslavenskog ili glagoljskog jezika pri vrenju svete
mise po obredu rimokatolikom u sdruenih biskupijah senjskoj i modrukoj, Bakar.
agi, B. Z. 1996. Kapucinska knjinica u Varadinu. Radovi Zavoda za znanstveni rad Varadin,
Knjiga 8-9 (Zagreb Varadin: HAZU), 103-109.
agi, B. Z. 2001. Pastoralna djelatnost kapucina u Varadinu (Lattivita pastorale dei frati cappucini
a Varadin). Radovi Zavoda za znanstveni rad Varadin, Knjiga 12-13 (ZagrebVaradin:
HAZU), 165-174.
agi-Buni, T. J. 1976. Redovnika zajednica kojoj je pripadao sluga Boji o. Leopold Bogdan
Mandi (Kratak pregled povijesti franjevaca kapucina u Hrvatskoj). Prilog knjizi: P. P. Da
Valpidorro, Otac Leopold, (Zagreb), 235-264.
arevi, J. 2001. Dolazak kapucina u Varadin (Larrivo dei cappuccini nelle regioni della Croazia).
Radovi Zavoda za znanstveni rad Varadin, Knjiga 12-13 (ZagrebVaradin: HAZU), 115-121.
kafar, V. 2001. Kapucini Slovenci u Hrvatskoj kapucinskoj kustodiji i provinciji (Die Kapuziner von
Slowenien in der Kroatischen Kapuzinerkustodie und Provinz). Radovi Zavoda za znanstveni
rad Varadin, Knjiga 12-13 (ZagrebVaradin: HAZU), 147-163.
tefani, Vj. 1953. Glagoljica u Rijeci. Rijeka Zbornik (Zagreb: Matica Hrvatska), 393-434.
tefani, Vj. 1960. Rijeki fragmenti. Glagoljica i u rijekoj opini. Zbornik historijskog instituta
JAZU. Urednici: Kostreni, M., G. Novak, V. Bogdanov (Zagreb: JAZU), 215-287.
tefani, Vj. 1969. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. I dio: Uvod, Biblija, apokrifi i
legende, liturgijski tekstovi, egzorcizmi i zapisi, molitvenici, teologija, crkveni govori
(homiletika), pjesme. (Zagreb: JAZU), 300 str.
tefani, Vj. 1970. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. II dio: Zbornici razliitog sadraja,
regule i statuti, registri, varia, indeksi, album slika. (Zagreb: JAZU), 394 str.
Tadi, K., Beni, B. 1997. Knjinica kapucinskog samostana u Rijeci. Bernardin Nikola krivani i
njegovo vrijeme (zbornik radova) (Rijeka), 325-332.
Tandari, J. 1973. Jezik sekvencija u hrvatskoglagoljskim misalima. Magistarska radnja, rukopis.
Zagreb 1973, 182 + VI.
Tandari, J. 1982. Oivljavanje hrvatske redakcije staroslavenskog jezika u bogosluju. Kai XIV,
333-340.
Tenek, Z. T. 2001. Kapucini, katoliki red u svijetu i kod nas (I Cappuccini un ordine cattolico nel
mondo e tradi noi). Radovi Zavoda za znanstveni rad Varadin, Knjiga 12-13 (Zagreb
Varadin: HAZU), 105-114.
SUMMARY
GLAGOLITSA IN THE LIBRARIES OF CAPUCHIN MONASTERIES

The author approaches the first defining of the thematic complex of Glagolitsa in the libraries of
Capuchin monasteries from several aspects:
I. Her own discoveries of: I two fragments of a Croatian Glagolitic Missal on parchment, FgVar 1
(double leaf, the first half of the 15th c.) and FgVar 2 (leaf, 2. mid 14th c.) which were used as jackets
of printed books in Varadin in 1986, thanks to father B. Z. agi; II a miniature library of Roman
issues of Congregatio de Propaganda Fide (traces of Capuchin missionary work in Lika and Krbava
after their liberation from the Turks in 1689): missals (Levakovis from 1631; 3 copies of Patris
from 1706, one of which contains a preserved Glagolitic-Cyrillic note written by hand in 1866;
Karamans from 1741; Paris from 1905; Vajss from 1927); and other issues such as: in i Pravilo
misi (1881.), Prilog Rimskomu misalu slovnskim ezikom (1881.), Misi za umree (1894.);
29.p65 353 04. 10. 04, 16:18

354 Anica Vlai-Ani
Jeis avet Epistole i evanjelja priko svega litta po redu Missala rimskoga (Karletzky printing
shop, 1824.) and Vesperal (Staroslovnska Akademija, Krk 1907.) in Karlobag in 1994, thanks
to father M. Kemive; III three fragments of Croatian Glagolitic codexes written by hand on parchment
(jackets of printed books) and 14 parchment clippings (glued to the pages of a Latin psalter from
1686) in kofja Loka in 2002, thanks to father A. Kralj;
II Ivan Kukuljevi Sakcinskis discoveries: several leafs of missals (2 from the 13th and 14th cc.,
deficient double leaf from the 15th c., one from the beginning of the 15th c., 2 from the 15th c.) and one
double leaf and half a leaf of a breviary (psalter) from the 15th c. which were all used as jackets of
printed books in Rijeka in 1842;
III two newfound Croatian Glagolitic fragments on book spines with call numbers X15 and X
16 (both of which are still unread) (Beni, 1998: V) in Rijeka 1998.
Kljune rijei: glagoljica, kapucinske knjinice, fragmenti hrvatskoglagoljskoga misala (pergamena),
tiskana glagoljska knjiga, Congregatio de Propaganda fide
Key words: Glagolitsa, Libraries of Capuchin monasteries, Fragments of a Croatian Glagolitic Missal
on parchment, Printed Glagolitic books, Congregatio de Propaganda fide
ZAPIS GLAGOLJICOM (uglatom i okruglom) I IRILICOM MATIJE GRYNHUTA 1866. g.

na preliminarnom listu PATRIEVA MISALA IZ 1706. G. Knjinica kapucinskoga samostana
u Karlobagu
29.p65 354 04. 10. 04, 16:18

Margaret Dimitrova (Soa)
Adelina Angusheva (Lancaster)*
PROTECTIVE POWERS: TEXTS AND SAINTS
Focused on the Croato-Glagolitic amulet Vat. Slav.11., this paper discusses the language and the context
of late medieval Slavonic magical apotropaic texts. The amulet preserves archaic versions of biblical
quotations and archaic forms of loan lexis. A comparison between Slavic (both Glagolitic and Cyrillic)
and Byzantine prayers for easy delivery shows that these texts are based on the same formula. Unrelated
to the Balkan popular practices, these prayers were spread through the manuscript production of the
Christian religious centres.
0. The variation in the language of medieval Slavonic manuscripts has received

different explanations in scholarship. The lexical and syntactical variation in biblical
sources stemmed from intentional revisions of the earliest translation. In some cases,
variation was due to stylistic considerations.1 Orthography and phonetics usually show
greater variation and in this respect manuscripts are classied according to their degree of
conservatism and vernacularisation.2 he texts closest to the altar (tefani 1969:28),
that is the biblical pericopes in missals, are believed to have more conservative language
which could have served as textus venerabilis, whereas those being far from the altar are
regarded as more tolerant of vernacularisation and variation.3 Magical texts are thought
to have allowed more changes than liturgical texts in the process of text-transmission
although it has been pointed out that most of them were translated and copied in the
context of liturgy (Mathiessen 1995:160-161). The extant Slavonic amulets contain texts
which differ in content and genre and which, therefore, have different linguistic and
stylistic peculiarities. Very often they include biblical verses, liturgical formulae, and
quotations from canonical texts.4 Their language is not expected to be vernacularised,
while narrations and dialogues provoked the use of formulae typical of folk poetics.
1. In the present paper we shall consider the language of the Croato-Glagolitic amulet
Vat.Slav.11 of the late 14th or early 15th century (an amulet designed to protect the family
*
Sections 0-3 are written by M. Dimitrova and sections 4-5 are written by A. Angusheva.
1
See, for instance, Ilev 1973, Hercigonja 1983, and Corin 1991-1993:172-3.
2
Thus, the Hrvoje Missal (HM henceforth) is the most vernacularised missal (Grabar et al. 1973).
3
For a thorough survey of the opinions and for a new approach towards variation, see Corin 1991/3.
4
On the components of medieval Slavonic amulets and apocryphal prayers, see Xristova 2001:45-69 and
Petkanova 2001, esp. 84-85.
30 Dimitrova_Angusheva.indd 355 4.10.2004, 17:55

356 Margaret Dimitrova, Adelina Angusheva
of Matv and Mihela and their children),5 as juxtaposed with the language of texts similar
in content and style in some late Cyrillic amulet books, on the one hand, and on the other,
with the language of Croato-Glagolitic missals, so that the degree of vernacularisation of
the amulet texts could be further elucidated. The Vatican amulet was thoroughly studied
by the eminent Croatian scholar Marija Panteli (1973), who placed it in the context of
Jewish and Christian traditions and analysed corresponding texts from Cyrillic, Greek,
and Latin manuscripts.6
2. The 17th-century Cyrillic amulet books consulted have a relatively conservative
language.7 For instance, a specic feature of amulets is the presence of lists of names
(epithets) of God, the Theotokos, and archangels, which were believed, both in East
and West, to have been very powerful.8 Although apocryphal, these texts are based on
canonical texts and, therefore, contain lexis which does not belong to lower register.
Moreover, they, as well as apocryphal incantations against evil forces (such as St.
Tryphons aporkismoi and St. Pauls prayer against snake-biting), use non-adapted
(foreign) bookish lexis, which differentiates them from both every-day speech and
literary narrations (e.g., w,w,,, and' as Gods
and Theotokoss names (Jatsimirskij 1913:1-22); , 34, in St.
Tryphons prayers). Further, naming catalogues include Slavic words which are used
in biblical texts and denote important Christian symbols, e.g., , , w,
, and as Gods names. Similarly, many animal names in St. Tryphons
prayers are used in biblical texts: Mt 3:4, Mk 1:6 Savvina kniga, Exod. 8:
16, 17,Lev. 11:4-7,in gospels.
Thus, an epithet of the Theotokos in naming catalogues is .9 Many of
her epithets, including this one, were based on Andreas of Cretes Homily on her Nativity
(Jatsimirskij 1913:20): she is called stmnoj xrush (MPG 97 (1860): 862-881, In
nativitatem Beatae Mariae IV), translated with . The epithet appears in a set
of symbols derived from the description of the covenant in the Epistle to the Hebrews 9:1-
5. The word st mnoV (Hebr 9:4) is used also in Exod. 16:33 referring to the same jar in
which manna was kept. In all likelihood, the Cyrillo-Methodian translation chose
5
On the Byzantine literary amulets designed to ward off the female demon, see Greeneld 1995:127 and the
literature he quotes.
6
She made a critical edition of the amulet and added a facsimile reproduction in black-and-white. She
differentiated 11 texts in it; for a facsimile edition in colours, see Durova, Stanev, and Japundi 1985:
77-78, illustr. CLXIII, and Durova and Dimitrov 1978, N 7.
7
In the 10th and 11th centuries, of which several Old Bulgarian amulets are preserved, the literary language was
close to the spoken one and serious deviations from the norm are not expected in the amulets; see Doneva-
Popkonstantinov 1994 and Konstantinova 1997. Cyrillic amulet books written in the 16th and 17th-centuries
seem more suitable for the comparison aimed here since in this period the difference between the literary
language and the spoken ones was much bigger (cf. the 17th-century amulet books for individual use Ms
273 kept in the National Library in Soa, Ms 454 kept in the National Library in Belgrade, and Ms Ib140,
kept in the Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts). Usually 18th-19th-century amulet books
have bookish features coming from East Slavonic printed books, on the one hand, and on the other, display a
greater inuence of the spoken language.
8
On naming, identity, and invocation catalogues in Slavonic manuscripts, see Izmirlieva 2001: 83-98; on early
catalogues of Gods and demons epithets in the Vita of St. Marina, see Kotseva 2003:219.
9
In the 15th-century Ms 22 kept in the Patriarchal Library in Jerusalem, in the 16th-century printed editions of
Boidar and Vicenco Vukovi, and of Jakov Krajkov, in the 17th-century Ms 273 kept in the National Library in
Soa, in the 19th-century Ms 123 (34) kept in the Church Institute with Archives in Soa, and several other.

Protective Powers: Texts and Saints 357
(from the variant stmnh) in Hebr 9:4, while the 10th-century editors in Preslav replaced
it with , which was later accepted in the Athonite revision (Xristova 2002:449-
500). Moreover, is preferred in East Slavonic sources of the Exodus which bear
evidence of the Preslav revision of the biblical books and also in the Palaea Interpretata
(Slavova 2002:467, 41-113). As an epithet of the Theotokos, it was used by Cosmas the
Presbyter in his Treatise against the Bogomils and regularly appears in eleventh-century
Menaea (Sreznevskij 1912/3:200).10
The 17th-century Cyrillic amulet books NBKM 273 and HAZU Ib140, which have
similar content and format, preserve old naming catalogues without vernacular lexis.11 It
is only on orthographical level that the vernacular pronunciation of the old jers as a was
accepted, such as , w, , , , and . The saints
names in them have the forms which were accepted as normative in the literary language
of this period; cf. ,,w V.Sg., , Acc.Sg. (as opposed
to ,,, typical of the spoken language).
3.1. Panteli (1973:179-181) pointed out that the vernacularisation in the Vatican am-
ulet is predominantly on phonetic level and that its language does not differ substantially
from the language of the canonical Croato-Glagolitic sources. Indeed, mainly the texts
about St. Sisinius and Archangel Michael, and particularly the language of the warriors,
either saints or archangels, display grammatical vernacularisms, e.g. a, ke, ki, pokusimo.
Both texts have features of folk poetics (such as repetition, syntactic parallelism, rhythm,
and antithesis: da ne pogublju roenu i neroenu VI), which, however, do not violate seri-
ously the literary norm. The self-representation of the witch (VI) differs from every-day
speech: the catalogue of her names includes loan and compound words and has rhythm.
Grammatical and lexical vernacularisms occur mainly in the narrative part of (VI). Out
of 7 occurrences of the Ind. Praes. Act. p. 1 Sg., only one has the vernacular ending -m|:
tvorim|. The language of the version in NBKM 273 and HAZU 1b40 is also conservative
and, in contrast to the Vatican amulet, does not have features of folk poetics, but again one
form in -m for the Ind. Praes. Act., 1p. Sg. appears.
3.2.1. The literary components of the language of the Croato-Glagolitic amulet, viz.
loanwords, biblical names, and biblical quotations, have archaic character. To begin with,
the wording of Psalm 136:7 (in the rst of the two texts edited under XI by Panteli
1973: 203, henceforth XIa and XIb respectively) is the same as is in Croato-Glagoltic
Psalters (Vajs 1916), which is, actually, the earliest, Cyrillo-Methodian translation of
this verse. The amulet preserves the early form edomskih| as opposed to in
later Cyrillic sources. Similarly, the old translation is present in the incantation for easy
child delivery in the 16th-century East Slavonic Trebnik Ms 227 (Tixonravov 1863:356),
which, however, uses -,the form preferred in Cyrillic Psalters of this period. Also,
like in missals, the initial verse of St. Johns gospel (in X and only its beginning in XIb)
in the Vatican amulet preserves the early, Cyrillo-Methodian, variants iskoni (versus the
10
Still, Patriarch Euthymius called the Theotokos both and
(auniacki 1901:171). Probably, the epithet became established in later East Slavonic
tradition. We nd it among the Theotokos names in the 19th-century amulet book 1440 (
()), kept in the National Library in Soa.
11
Both manuscripts have been consulted de visu by us; see Tsonev 1913:41, 1910:174-175 and Moin 1955:
183. They reproduce the naming catalogues in Boidar and Vicenco Vukovi, and Jakov Krajkovs editions.
These texts in Filip Stanislavovs Abagar (Rome, 1651) show more changes; see Rajkov 1979.

Preslav variants ,) and u boga (versus the later ,).12

In general, (X) prefers archaic lexis used in biblical pericopes, such as vodonos|, koveg|,
and ie. In it the village name in Jesus rst miracle is in the form used in missals, in Kan
Galilisci, while in gospel sources remains indeclinable.13
3.2.2. Further, the Vatican amulet consistently uses forms of loanwords which were
chosen in the early biblical translations from Greek, while in many cases, the missals
know innovative, Latinate forms alongside with the old Greek-based ones. Examples:
1) prozvitera G. Sg. (II, III, IV, VI, VIII) versus the innovative Latinate prosbyter|;14
2) patrirh| G. Pl. (I), patrirsi N. Pl. (III, X); this Greek-based o-declension form is
normative in the missals which, however, introduce also o patrirha Francisko!, imitating
O patriarcha pauperum Francisce in the Mass for October 4; 3) e(van)j(e)lista G. Sg.
(III, IV, VI); this Greek-based o-declension form is normative for the missals but the
Ro Missal and the Oxford Missal I (Ms. Canon. Liturg. 373) attest also the Latinate a-
declension form: blaeni marko e(van)j(e)lista tvoi in the Mass for St. Mark; 4) heromi
and serami I.Pl. or N. Pl. (III); these o-declension forms are used in the missals, which,
however, know also the indeclinable forms imitating Latin;15 5) kumparisa Acc. Sg. (IV);
the missals preserve this Greek loanword in Osee 14:10.16 Still, another biblical pericope,
translated from Latin, chose a new form, reecting the local (Italian) pronunciation,
epris/ ipres (Eccli 50:11, 13, 24:17). The versions of St. Sisiniuss Legend in Cyrillic
manuscripts use bor and avor taken from the spoken language.
The Latin loanwords appear also adapted in the Vatican amulet as is normative in
the missals; e. g. the Dual tabl (< tabula) in (X), the N. Pl. troni in (III) (cf. balsam<
balsamum, fundament| < fundamentum|), kori (< chorus) in (X). Only one form retains
the Latin ending for N.=Acc.Sg., viz. tronum bozi g. Sg. (VIII). Forms in um are used
in Croato-Glagolitic sources, such as lilium| and bravium|, but what is unusual in the
amulet is the lack of the Slavic Genitive ending.
3.2.3. Although the texts in the Croato-Glagolitic amulet were translated from Latin
(Panteli 1973), most biblical names retain their archaic forms reecting Byzantine
12
On the variation in J 1:1, 2 in Slavonic gospel manuscripts, see Mineva 2003: 263-267. The use of u boga
in the missals conrms her opinion that this was the oldest variant.
13
In missals: ot kani G. Sg. in J 21:2; v kan (-i) L. Sg. J 2:1, 11. It is indeclinable in the Old Bulgarian gospels
and in Banica, Dobromir, Vraca, Miroslav, Vukan, Divoevo, Nikolja, and Kopitar gospels; only the Bogdan
gospel attests a declined form.
14
Cf. the New York Missal (NYM): D.Sg. prozviteru 242d21; A.Pl. prozviteri 105c22 oratio; A.Dual. prozvitera
58c10-11 Dan 13:61, but also G.Sg. prozbit 242d3 rubrics; I.Sg. proz'biterom| 242d5 oratio.
15
Both indeclinable and o-declension forms are attested in the Old Bulgarian manuscripts; the latter ones seem
earlier; see SJS 47, 768. Croato-Glagolitic sources have many examples of o-declension forms in Ps 79:2
and Dan 3:35 (L. Sg.): herom; cf. also N. Pl. heromi, erami in the Praefatio Sanctae Trinitatis in NYM
178c5-6, HM 137d1, Oxford Missal II (Ms. Canon. Liturg. 349) 147c. By contrast, the Borgiano Illirico
4 (Ill4) uses the indeclinable herovim and seram. Yet Ill4 and the Ro Missal have the expected Dual
herovima in Hebr 9:5, viz. nad nime bhu herovima slavi osnajue oltar'. The same form is found in the
Christinopolitanus, Slepe, and Strumica Apostoli. In all likelihood, it was chosen in the early translation
from Greek. Although the Greek Bible has here Plural (p...), the translator
was aware that the cherubs over the ark of the covenant were two (cf. Exod. 25:17, 37:7-9, Numbers 7:
89, 1 Kingdoms 6:23-28, and 2 Chronicles 3:10). Both revised Apostoli and innovative southern missals,
independently, introduced in Hebr 9:5 the indeclinable herom' (herovim|) NYM 165d4, HM 128d23-24,
Prince Novaks Missal (Nov), Ox I, and Ox II; cf. Ochrid and iatovac Apostoli and many later ones.
16
Cf. kuparis zelenju in Ill4, Nov, Ro, Ox I, NYM, HM (kumpares), and Ox II (kumparis).

pronunciation, while the missals use both these early forms and later Latin-based ones;
e.g. Venminova, adj. (I), Avelova, adj. (I), Avraam (X), Avraamova, adj. (I), Avraamlim|
I. Sg., adj. (I);17 Ikov|, Ikovlim|, adj. (III); Elisavti G. Sg. (XI).18 Missals use both sufx
-ov- and sufx j to form possessive adjectives. In some cases, the archaic missals prefer
the -j-forms to the -ov-forms, e.g. in Lk 19:9: avraaml Ill4, HM, and Ox II, abraaml| Ro
versus avraamov| Nov and NYM. The Vatican amulet agrees with the archaic missals.
Moreover, by analogy with Avraamlim|, its scribe used an adjective formed with two
possessive sufxes: Isakovlim| I. Sg. (III) and thus he preserved the rhythm resulting from
the repetition of the same ending.
Saints names in the amulet follow the usus scribendi as was established in the
Proper of Saints19 and, in all likelihood, the usus dicendi of the glagoljai. Several names
borrowed from Latin consistently appear in the forms used in the missals: Katarini G. Sg.
(I, II, IV, VI, VIII), Margarti G. Sg. (I, II, IV, VIII), Ursuli G.Sg. (I, II, IV, VI, VIII),
Eleni G. Sg. (I, II, IV, VI, VIII), Lucie G.Sg. (IV,VI). Archangels names reect the Latin
pronunciation: Gabriel| (VI) Gabrielom| (III), Rafael| (VI) Rafaelom| (III), while the
missals use both Latin-based forms and archaic Greek-based ones.20 It is only Archangel
Michaels name that varies in the amulet. The vernacular forms prevail, e.g. Mihovila G.
Sg. (I, III, IV, VI), Mihovilom| I. Sg. (III), Mihovil| (VI), Mihovil| (VI). Only the witch
uses the learned Latin form Mihael| once (VI), while in the historiola the vernacular form
is preferred (VI). The vernacular form Mihovil| appears also in missals albeit very rarely:
they prefer Mihael| and also use the Greek-based form Mihail|.21
Some other names in the Croatian amulet have features suggesting early borrowing
in oral discourse, such as o > u, unstressed a > o, unstressed i > , and some other, e.g.
Kuzmi i Domna G. Sg. (II, III, IV, VI, VIII), Sotono V. Sg. (III, VI), Vida (IV) G.
Sg., and Iv(a)n| N. Sg. (IV, Va, X, milost| Iv(a)nova I) the same forms are used in the
missals.22 The amulet attests the vernacular form Marko N. Sg. (IV, X), which is preferred
in the mass for the saint in innovative missals (Nov, NYM, and Ox I), while conservative
ones preserve Mark| (Marak|) (HM 158c, Ro, and Ljubljana Missal 159b), which was
probably chosen in the Cyrillo-Methodian translation of the Apostolus.23 The amulet
17
Cf. the variation in NYM: avraama 44c25, Lk 16:23; avraamu 200a10, avraamu 200a3 oratio as opposed to
abraama 45a6-7 Exod 32:13; abramu 39a9-10 2 Mach 1: 2; abraamom| 21a13-14 Mt 8:11; abraame 44d24-
25 Lk 16:30.
18
The form Elisavta seems archaic. It could be derived from in the Cod. Zographensis. It is typical
of Croato-Glagolitic sources (Lk 1:13, 36, 41, 47, 57) and Bosnian gospels, while Old and Middle Bulgarian
gospel manuscripts use the form closer to the Greek model: . The Serbian Miroslav and Vukan
gospels use both forms. Ill4 calls Elisavta both John Forerunners mother and the Hungarian princess,
celebrated on November 19, while later sources differentiate the two saints by calling the former one Elisavta
and the latter one Elizabet(a). .
19
On this term, see Corin 1991/3: 184-188.
20
Cf. gabriele, rapaile in a litany in HM 236a and Nov (gavriele).
21
Cf. in NYM (in the mass) N.Sg. Mihael 200a1, Mihael| 242a14; G.Sg. Mihaela 177b14, Mihaela 217a1
rubrics; V.Sg. Mihaele 242a9 and G.Sg. Mihovila 241c19-20 rubrics; Mihovila 282a27 oratio; cf. also the
variation in a prayer (Feria VI in passione et morte Domini): Mihailu Ill4, Mihaelu Ro; Mihov(i)lju HM.
22
For instance, in NYM: kozmi G. Sg. 241b19 rubrics; kuzmi G. Sg. 53d22 rubrics; in the mass: kuzmi 54a1,
241b25; kuzmoju I. Sg. 54d5; kuzmi in Ill4, Ro, HM, and Ox II.
23
Cf. in Acts 12:12 and 1 Petr 5:14 in Ochrid, iatovac, and Strumica Apostoli and the Hvalov
zbornik. Still, , naming the evangelist, is used in the rubrics of the Cod. Assemanianus 74c3; cf. this
form in the Banica gospel 64b18 and in the First Old Bulgarian Life of St. Naum of Ochrid.

attests Mikuli G. Sg. (IV), which is not preferred in missals (they have Nikula). Also, it
consistently uses the vernacular Jur| G. Sg. (II, III, IV, VI, VIII), which rarely appears in
missals: they prefer the old learned form eorii.24
To sum up, the Vatican amulet uses archaic forms of loan lexis and does not share
several innovations accepted in the missals as imitation of Latin. It prefers the vernacular
forms of the names of the most popular saints. Still, most of its vernacular forms appear
also in missals, albeit not always as the most frequent and normative ones.
4. Along with the linguistic features of the magic prayers in the Vat. Slav. 11,
their content could give us further insight into their creation and distribution. Having
sometimes been copied from the manuals of the professional healers or amulet makers
where there were usually whole clusters of incantations, prayers or images against the
same malevolence, the texts followed closely the grouping of texts in these handbooks.
In the Vatican amulet, there are two prayers for a woman in difcult labour, copied
consequently and similar in content (XIa and XIb). Evoking the sacred powers of the
New Testament text and imagery (the painless labour of Virgin Mary and Elizabeth, Lazar
called by Jesus, the names of the Magi), they both include a direct address to the child
to come out. Panteli mentioned that similar texts were attested in the Western Rituale
and the Orthodox Slavonic Trebnik (1973: 179) and pointed to a curative formula against
a bone in the throat that contains the same magic words urging the dead Lazarus to rise
(1973: 178).
Delatte (1927: 619-20) edited two similar prayers for easy delivery from a late
medieval Greek manuscript (henceforth DI and DII). Although these prayers cannot be
regarded as directly related to the Vatican amulet, there are two signicant reasons to
juxtapose them with the Glagolitic texts: (1) the similarity in their content and especially
in the formula of conjuration; and (2) the fact that in both the Greek manuscript and the
Croatian amulet there are two texts copied consequently.
The rst prayer for easy labour (DI) in the Greek manuscript starts with a dialogue
that involves divine gures, a form typical for the genre of the apocryphal prayers.25 The
second part of the same prayer, however, is closely connected with XIa from the Vatican
amulet: q } , t r { { \ ,
,^@{{,^{V,,
q { ^ \ . . { T
(Delatte, 1927: 619-20). The comparison with the Croato-Glagolitic amulet shows that
DI represents a more elaborate and possibly later version of the prayer that was used in
the protograph of XIa. As is obvious, the second part of DI served not just as a kernel of
the text, where the magical solution was given. Rather, it was the very conjuration, and
had to be cited on the right side of a woman in labour. This conjuration (i.e. the second
part of DI) was combined with a preparatory dialogue, which situated the action in the
heavenly realm.
24
Cf. eor i G. Sg., oriju D. Sg. in the mass for April 23 and in the calendars; but also jur in rubrics Ill4
and in a prayer in NYM 280b22. Glagolitic inscriptions use several forms Juraj and Juri (Fui 1982: 87, 92,
112, 188, 257).
25
Delatte (1927: 619): r,a.r{{\Tr
{{pVsDpBp}{]X}r{
{;,[qpq,p\.

The text is followed by a second prayer (DII) with a similar content, in which the
name of Sarah, Abrahams wife, is used as a powerful magic evocation.26 In contrast to
DII, Glagolitic XIb contains the most archetypal and basic form of this kind of prayers,
which consists only of an instruction to whisper the conjuration formula in the right ear
of the woman in labour pangs. With a great probability the presence of St. Peter in DII in
this prayer reects remotely the healing of his mother-in-law from a fever by Jesus (Mt 8:
14-15; Mk 1:29-31; Lk 4:38-39). The reference to Peters mother-in-law as well as to the
resurrection of Lazarus is a standard point in Early Christian amulets designed to protect
the women (in all circumstances), as a fth or sixth-century Coptic amulet from Florence
evidences (Meyer, Smith, 1994:38).
A common feature of both DI and DII is the fact that they belong to the tradition of
apocryphal prayers based on a magic dialogue combined with conjuration. In this respect,
XIa and XIb, though very close to the Greek prayers in certain aspects of their content,
represent a different and more archaic type of magic texts that consist only of conjurations.
The producers of both the Vatican amulet and the Greek manuscript provided their users
with more than one tool against a difcult childbirth, but in fact the centre of all four texts
(DI, DII, XIa and XIb) was identical evocation to the child. Therefore, we can assume
that this conjuration was archetypal for the Early Christian magical practices for easy
delivery and was equally spread in both European East and West (as we can see from the
two Greek prayers on one hand, and the two Croatian, i.e. western, texts on the other).
The magic formula V,,q{^\ was later
elaborated with various additional elements which exemplied a Christian imagination,
and were produced in the Christian milieu rather than were used as a substitute for already
existing pagan magical images.27 Therefore, we could assume with a great condence
that the types of prayers discussed could be produced nowhere else but in the workshops
belonging to a church or a monastery.28
In this context it is worth mentioning that several Cyrillic apocryphal prayers for
easy delivery display a similar content, without being textologically related to either each
other or to the Greek and the Glagolitic texts discussed above. One of the prayers for
easy delivery in the 15th-century manuscript IXF10 from the Prague National Museum
(henceforth IXF10) instructs the reader to write the already mentioned conjuration of
the child on a piece of paper and to place it on the back of the woman.29 The text from
IXF10 and the Glagolitic XIb, however, display lexically and syntactically different
renditions of this evocation formula (cf. w and poidi/ izidi van| edo).
In the prayer for easy delivery from the 17th-century Trebnik 622, kept in the National
Library in Soa, the magic dialogue between St. John and Christ on their way from
26
(Delatte, 1927: 620): ErS{q}{}T
i}pT}pV,Ti;-,[
L,p\.-#,,px[q}{
,,p,,,q}{p^\.
27
On the use of pagan imagery in the medieval magic text cf. DAlverny (1962: 154-78).
28
On the production of amulets in monasteries and in towns cf. Flint (1991), Maguire (1995).
29
Ms IXF10 contains two other short texts for easing the child delivery: the rst is a magical practice in which
the herb Euforbia ofcinarum is applied, while the second one represents a ritual magic in which Psalm 136:
7 appears (cf. XIa). The authors of this paper had consulted the manuscript with the kind help of Prof. V.
Vavinek and the Department of Medieval Studies, CEU, Budapest. The texts are edited by Kati (1990: 60-
1); on the content of the manuscript, see Vajs & Vaica (1957) and Jagi (1878).

Rome concludes with an instruction to the saint to cite on the right side of the door an
enlarged formula which ends with the same conjuration of the child.30 In prayer against
painful childbirth in the manuscript 6/1083 from the Russian State library (henceforth
RGB 6/1083),31 Jesus instructs St. John how to cure a woman in pangs of childbirth
through the same conjuration. These two texts are closer to DII, despite the fact that in
them St. John replaces St. Peter. The instruction in XIb to cite the pericope alluding to
the Incarnation of the Word (John 1:1) helps explain why St. John appears in the prayers
of RGB 6/1083 and NBKM 622: the author(s) of the prayers entrusted St. John with the
discursive power to evoke the new person to life. However, neither St. Peter nor St. John
were among the saints regarded as childbirth protectors in the folk culture of Slavs and
Greeks.32 Therefore it is possible to conclude that these prayers were not related to the
Balkan popular practices. This fact also indicates that although produced far from the
altar, the texts appeared within the vicinity of the Church.
There are considerable similarities in the ritual symbolism of DI and DII, the Vatican
amulet and the Cyrillic prayers. In DI and XIb the user is instructed to whisper the
formula in the right ear of the woman. In NBKM 622 and RGB 6/1083 Christ instructs
St. John to stand on the right side of either the door (NBKM 622) or the woman (RGB
6/1083) and whisper the spell. The change of the persona agens from a real user (DI and
XIb) to a New Testament gure (DI, NBKM 622 and RGB 6/1083) undoubtedly shows
an attempt to enhance the power of the incantation through a symbolic transposition of
the activity from the human being onto a sacred hero. The texts demonstrate a specic
simplication of the magical activity in comparison with the earlier Christian Coptic
prayers, in which more than one divine power is evoked to stand on the womans bedside
(Meyer, Smith, 1994:126).33 At the same time, similarly to the Coptic texts, the magic
activities in the above mentioned prayers had to be performed on the right (of the woman,
of the door), in harmony with the belief in the benecent powers of the right side.
The shortest (and obviously most archaic) versions of XIb and IXF10 demonstrate
two ways of applying the magic formula: through reciting or through writing it. If we
subscribe to the commonly accepted view that most women in the Middle Ages were
illiterate, and that it were only women who were present at the time when a child was
delivered, then it is possible to assume that the only way women could become acquainted
with this magic text at the time of childbirth was through obtaining an amulet in advance,
similar to Vat. Slav. 11. Moreover, manuscripts related to a monastic community, such as
IXF10, made the role of the Christian centers in the distribution of this type of texts more
apparent, since these miscellanies were not designed for an immediate application in the
curing practice, but provided a source from which the magic prayers could be copied.
It is possible to conclude that the existing repertoire of apocryphal prayers for easy
delivery in the Slavic (both Orthodox and Catholic) milieu does not show a great variety.
30
The prayer is published by Tsonev (1923:136) and translated into Modern Bulgarian by Petkanova in Miltenova
(1992:258) but has not been particularly studied as yet.
31
The text was edited by Tixonravov (1863:355) and published in Modern Bulgarian translation by Miltenova
(1994:115).
32
On European folk magic for easing the child delivery, and saints protecting childbirth cf. Lawson (1910: 54-
57), Hand (1980), Kirilova (1993).
33
On the Coptic and Slavic curative prayers, see Petkanova (2001:68-69) who, however, pays more attention to
the pagan relicts in the Coptic texts.

Most of these prayers are in fact based on the same formula which has been expanded to
longer texts through an instruction, a magic dialogue, or names that bear a supernatural
power. These additions preceded the translations of the texts in the Slavic milieu, and
possibly resulted from the attempts to enhance the impact of the prayer through the
evocation of more powerful protectors, and through the therapeutic effect of the narration.
The magic prayers displayed both stability and conservativeness (in the repetition of the
magic formula), as well as some dynamics and interchangeability of the additional
elements. It was these very additions to the formula that occasioned the copying of more
than one text containing this formula within the same amulet or manuscript.
5. As Panteli (1973:163-6) had already pointed out most of the texts from the Vatican
amulet have many parallels in the medieval Orthodox Slavic tradition.34 However, the
iconography and content of the pictorial amulet (magic seal) in Vat. Slav. 11 differs
substantially from the examples found in the Orthodox Slavic tradition. In Byzantium as
well as in Bulgaria, Russia, Serbia, and Ukraine, amulets in the form of a small circle with
magic signs or letters written inside it were attested in a great variety. A short inscription
near the image explains what malecent power it could defeat. Copied from Byzantine
examples in the South Slavic milieu they were usually called Solomon seals, and became
especially popular after the fteenth century. Their usage, however, was very inconsistent:
sometimes different images were used against one and the same evil.35 None of the extant
copies, however, bears similarities with the magic image from the Vatican amulet.
Panteli aptly outlines that the Greek and Hebrew names written in the circle of the
pictorial amulet represent the sacred essence of God such as Soter, Sabaot, etc. (1973:
173). In our opinion these names were excerpted from a broadly spread protective and
exorcizing prayers. Most of the sacred names of the amulet, such us Adonai, Messiah,
Sabaoth, could be found in the 15th-century Byzantine ofce of exorcisms (Delatte, 1957:
33). Medieval apocryphal Latin prayers contained many Greek liturgical formulae and
sacred names.36 Used to represent revelatory character of the prayer and to connect the
worshiper with God, the Greek words and phrases became almost petried unchangeable
element of the text which underlined its enimagmatic powers. The names in this
Glagolitic pictorial amulet had long been in use as a sacred protection against any evil in
the Christian tradition. They could be found in the Enchiridion Leonis Papae serenissimo
imperatori Carolo Magno, a controversial compilation of prayers, magic seals and
conjurations believed to be presented by pope Leo III to Charles the Great in the early
ninth century. Several prayers in it contain the names mentioned in the Vatican amulet.37
In the prayer for virtue (chastity) one can easily nd eight of the thirteenth names listed
by Panteli (1973:173): O Theos (=8); Agios(7) Messias(10); Soter (9); Emmanuel (=2);
34
Probably the best examples in this respect are the widely studied apocryphal prayers with historiola about
St. Sisinius and the list of the hidden malecent names. The Coptic versions were studied by Vliet (1991).
Petkanova (1981: 405) pointed out the similarities between the Vatican amulet and Ms 273; W. F. Ryan (1999:
245-251) discussed the Russian versions.
35
Compare, for instance the images against magic and womans malice edited by Xristova (2001: 90) with those
from the late medieval miscellany 422, ff.38v, 39v, Serbian Academy of Sciences and Arts.
36
Cf., for instance, the prayer that has to precede bloodletting, from the 11th-century manuscript 698 kept in
Cambrai (edited by Wickersheimer, 1966: 16), which contains trisagion.
37
Unfortunately, the only version of this text available to us was Franois Ribadeau Dumas edition (1980) of
the French translation from1848. The authorship of the text is highly uncertain, but prayers are undoubtedly
based on an early Christian tradition.

Athanatos (=12) Panton (Pantum=13); Sabaoth (11), as well as Ischyros (Iskirios).38

The prayer from Enchiridion contains quotations and allusions to Psalms. The rest of the
names appeared in other prayers of the Enchiridion, i.e. Adonai, in the Monday prayer;
Tetragammaton in the prayer about the Holy Cross (Dumas, 1980:56, 71). We can assume
that the name Cirion (=4) in the Croatian amulet could be a distorted form of Kyrie
eleison. Similar example could be found in Father Floriano Canales Book of exorcisms
published in 1638. One of the exorcisms contains list of eighteen names of God, eight of
which coincide with those of the amulet.39
The interchangeability between the text and the image was very common in the
Middle Ages, especially, in the genres with sacred and magical function.40 The Croatian
amulet demonstrates the similar process: the sacred names of the God were taken from
popular prayers and combined in a dense shape of a magic seal. Thus the prayer evoking
Gods powers was embodied in the pictorial form of the amulet.
Undoubtedly this magic seal displays the same feature which we have already
observed in the study of the sacred names, biblical quotations, and mentioning of the
saints in the amulet. Instead of following the pagan patterns of magical seals, it relays on
the use of Christian imagery, liturgical formulae and the written tradition.
BIBLIOGRAPHY
DAlverny, M. T. 1962. Survivance de la magie Antique In Antike und Orient im Mittelalter. P.
Wilpert, W. P. Eckert eds., Berlin, 154-78.
Angusheva, A. 1997. Jedna srednjovekovna magina pesma o Hristovom Krstu. Nauni sastanak
Vukove dane. 26, 1, 71-76.
Betz, D. 1986. The Greek Magical Papyri in Translation Including the Demonic Spells. Chicago,
London.
Canale, Fl. 1637. Del modo di conoscer et sanare i malicati. Trent (reprint, 1987)
Corin, A. 1991-1993. Variation and norm in Croatian Church Slavonic. Slovo 41-43, 155-198.
38
The numbers are given in accordance with Pantelis edition (1973:173). We bolted the words under discussion
in the following excerpt of the prayer (ed. by Dumas, 1980: 67): Oraison de grande vertu. O Theos, Dieu!
Sauvez-moi par votre nom. Agios, saint, je vous ai dcouvert mon pch, et je nai point tenu mes iniquits
secrtes. Saint, saint, saint, donnez-moi intelligence et instruisez-moi pour vous adorer, glorier et magnier.
O Theos, eleison himas! Dieu, ayez piti de moi! Judez ceux qui me veulent faire du mal, Seigneur. Lion fort
forcez ceux qui veulent combattre contre moi. Messias, Messie, Soter, Sauveur, Emmanuel qui interpretaris
nobiscum Deus, Emmanuel qui se interprt: Deux avec nous, prenez les armes et le bouclier; Jesus, sauvez-moi
et levez-nous pour venir mon aide, pain, eur, lumire, lance, entendement, porte, rocher, pierre, Athanatos,
Dieu immortel, jetez votre dard. Ischyros, Dieu fort, enfermez et entrourez ceux qui me perscutent; Jesus
mon sauveur, dites mon me, Je suis ton salut; vertu, Panton, Panstraton Craton, ne me livre point dans les
mains de mes ennemis; Sabaoth, Dieu des armes, arrachez-moi des mains de mes ennemis.
39
We shall quote only the names here: Hel+ Helyon+ Eloa+ Sabaoth+ Adonai+ Ya+ Tetragammaton+ Sadai+
Messias+ Agios+ Agla+ Iesus+ Alpha+ Omega+ Principium+ Finis+ (Canale, 1638:158)
40
For instance, in the Byzantine tradition there was an apocryphal poem about the Holy Cross containing the
words that were usually applied as abbreviations surrounding the images of the Holy Cross (Hlander 1990). The
poem penetrated Slavic milieu around the fteenth century, and is known in more than two copies (Angusheva
1997). In order to keep the letters of the abbreviations translator used Slavic words that start with the same
letters, and match the general meaning of the text glorication of the Cross. Some of these abbreviations,
such as DDDD for instance, appeared in an amulet edited by I. Dujchev (1971: 156-66). The poem helps us
nd the hidden meaning of the abbreviated letters: (Good Tree: Annoyance to the
Devil).

Corin, A. 1997. O reformama hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga u 13.stoljeu. In S. Damjanovi

et al. (eds.) Prvi hrvatski slavistiki kongres. Zagreb, 527-538.
Delatte, A. 1927. Anecdota Atheniensia. Lige.
Delatte, L. 1957.Un ofce byzantin dexorcisme (Ms de la Lavra du Mont Athos,20). Bruxelles.
Dujchev, I. 1971. Edin rkopisen svitk s apokrifni molitvi i zaklinaniia. Staroblgarska literatura
1. 156-166.
Doneva, L. and K. Popkonstantinov 1994. Apokrifna molitva ot X-XI vek vrxu oloven amulet
ot s. Odrtsi, Tolbuxinsko. In Sbornik v est na 70 godini na akademik D. Angelov. So,
288-292.
Durova, A. and B. Dimitrov. 1978. Slavjanski rkopisi, dokumenti i karti za blgarskata istorija ot
Vatikanskata apostolieska biblioteka i sekretnija arxiv na Vatikana (IX-XVIIvek). Soa.
Durova, A., K. Stanev, and M. Japundi. 1985. Opis na slavjanski rkopisi vv Vatikanskata
biblioteka. Soa.
Dumas, F. R. ed. 1980. Grimoires et rituals magiques. Paris.
Flint, V. 1991. The Rise of Magic in Early Medieval Europe. Oxford.
Fui, B. 1982. Glagoljski natpisi. Zagreb.
Grabar, B., A. Nazor, and M. Panteli (eds). 1973. Missale Hervoiae ducis Spalatensis Croatico-
glagoliticum. Zagreb, Ljubljana, Vienna.
Greeneld, R. P. H. 1995. Contribution to the Study of Palaeologean Magic. In Maguire, H.
(ed.) Byzantine Magic. Dumbarton Oaks Research Library and Collections, Washington,
117-153.
Hand, W. D. 1980. Magical Medicine. The Folkloric Components of Medicine in the Folk Belief,
Customs, and Rituals of the People of Europe and America. California.
Hercigonja, E. 1983. Nad iskonom hrvatske knjige. Zagreb.
Hlander, W. 1990. Visuelle Poesie in Byzanz. Jahrbuch der sterreichischen Byzantinistic 40,
65-72.
Ilev, P. 1973. Otklonenija pri adaptiraneto na kniovnite zaemki v rannite staroblgarski tekstove.
Blgarski ezik 23, 519-526.
Izmirlieva, V. 2001. Naming the Nameless: Included Name-Catalogues across Medieval Slavic
Genres. Staroblgarska literatura, 32, 83-98.
Jagi, V. 1878. Opisi i izvodi iz nekoliko junoslavinskih rukopisa. Starine 10, 115-126.
Jatsimirskij, A. I. 1913. K istorii lonyx molitv v junoslavjanskoj pismennosti. Izvestija Otdelenija
russkogo jazyka i slovestnosti Imperatorskoj akademii nauk 18.3, 1-102.
auniacki, E. 1901. Werke des Patriarchen von Bulgarien Euthymius (1375-1393). Vienna.
Kati, R. 1990. Medicinski spisi hodokog sbornika. Belgrade.
Kirilova, A. and A. Miltenova 1993. Koleloto na ivota. Soa.
Konstantinova, V. 1997. Ezikovi beleki vrxu tekstove ot njakolko staroblgarski amuleta. In
Preslavska kniovna kola. Vol. 2. umen, 163-173.
Kotseva, E. 2003. Sveta Marina Leitelkata, 27 juli. In S. Bogdanova et al. (eds.) Slavia Orthodoxa.
Ezik i kultura (festschrift Rumyana Pavlova). Soa, 216-224.
Lawson, J. C. 1910. Modern Greek Folklore and Ancient Greek Religion. A Study in Survivals.
Cambridge.
Maguire, H. (ed.) 1995. Byzantine Magic. Washington.
Mathiessen, R. 1995. Magic in Slavia Orthodoxa: The Written Tradition. In H. Maguire (ed.)
Byzantine Magic. Washington, 160-177.
Meyer, M. and R. Smith (eds). 1994. Ancient Christian Magic. Coptic Texts of Ritual Power. New
York.
Miltenova, A. (ed.) 1992. Stara blgarska literatura. Vol. 5. Estestvoznanie. Soa.
Miltenova, A. and A. Kirilova 1994. Srednovekovni lekovnici i amuleti. Soa.
Mineva, A. 2003. Beleki km prevoda na evangelskija stix Joan 1.1. In S. Bogdanova et al. (eds.)
Slavia Orthodoxa. Ezik i kultura (festschrift Rumyana Pavlova). Soa, 261-269.

Moin, V. 1955. irilski rukopisi Jugoslavenske akademije. Vol. 1. Zagreb.

Petkanova, D. 1981. Stara blgarska literatura. Vol. 1. Apokri. Soa.
Petkanova, D. 2001. Apokrifnite leebni molitvi. Palaeobulgarica 25.3, 61-85.
Rajkov, B. 1979. Abagar na Filip Stanislavov. Rim, 1651. Fototipno izdanie. Soa.
Ryan, W. F. 1999. The Bathhouse at Midnight. A Historical Survey of Magic and Divination in
Russia. Pennsylvania.
SJS: Slovnk jazyka staroslovnskho. Prague, 1958-1998.
Slavova, T. 2002. Tlkovnata Paleja v konteksta na staroblgarskata kninina. Soa.
Sreznevskij, I. I. 1912. Materialy dlja slovarja drevnerusskogo jazyka po pismennym pamjatnikam.
3 vols. Moscow, 1893-1912; reprint: Moscow, 1958.
tefani, V. 1969. Hrvatska knjievnost srednjega vijeka. Zagreb.
Tixonravov, N. 1863. Pamjatniki otreennoj russkoj literatury. Vol.2. Moscow.
Tsonev, B. 1910. Opis na rkopisite i staropeatnite knigi na Narodnata biblioteka v Soja. Vol. 1.
Soa.
Tsonev, B. 1913. Kirilski rkopisi i staropeatni knigi v Zagreb. Sbornik na BAN 1, 1-54.
Tsonev, B. 1923. Opis na slavjanskite rkopisi v Sojskata narodna biblioteka. Vol.2. Soa.
Turilov, A. 1994. Biblejskie knigi v narodnoj kulture vostonyx slavjan. K istoriii Psaltyri kak
gadatelnoj i magieskoj knigi. Jews and Slavs. Vol. 2.
Vajs, J. 1916. Psalterium palaeoslovenicum (croato-glagoliticum). Prague.
Vajs, J. and J. Vaica 1957. Soupis staroslovanskch rukopis nrodnho musea v Praze. Prague.
Vliet, van der, J. 1991. Varia Magica Coptica. Aegyptus. 71, 217-242.
Wickersheimer, E. 1966. Manuscripts Latins de mdicine du Haut Moyen age dans les bibliothques
de France. Paris.
Xristova, B. 2001. Amuletite i talismanite v blgarskata pismena tradicija. Soa.
Xristova, I. 2002. Sluebnijat apostol v slavjanskata rkopisna tradicija (a dissertation). Soa.
SAETAK
ZATITNE SILE: TEKSTOVI I SVECI

Prikazana su razmatranja o jeziku i tekstovnim vezama srednjovjekovnih slavenskih amu-
leta. Jezik hrvatskoglagoljskog amuleta Vat. Slav. 11, kao i kasnijih irilskih amuleta, odlikuje se
konzervativnou i poznavanjem norme koja je vrijedila u tom razdoblju. Analiza molitve protiv
tekog poroaja u Vat. Slav. 11 u kontekstu bizantske i slavenske iriline pismenosti naznauje
relativno ogranien repertoar takvih tekstova, temeljenih na jednoj odreenoj formuli zaklinjanja,
u slavenskoj tradiciji. Sveci koji se spominju u toj molitvi nisu sveci zatitnici raanja i rodilja u
balkanskom folkloru, to dodatno pojaava znaaj knjievne pojave nepovezane s narodnom
tradicijom, i proirene kroz kranska vjerska sredita.
Keywords: Croato-Glagolitic Vatican Amulet, Slavonic and Byzantine amulets, language of apoc-
ryphal incantations, Solomons seal, incantations for easy delivery
Kljune rijei: hrvatskoglagoljski vatikanski amulet, slavenski i bizantski amuleti, jezik apokrifnih
zaklinjanja, Solomonov peat, zaklinjanja za laki porod

Marija-Ana Drrigl
(Zagreb)
ODJECI SAMOSTANSKE MEDICINE

U HRVATSKOGLAGOLJSKIM RUKOPISIMA
U prouavanju hrvatskoglagoljske pismenosti donedavna se tekstovima s medicinskim sadrajem

posveivalo malo panje. Interdisciplinarna (filoloko-povijesnomedicinska) analiza tih izvora
otkriva mogunosti ali i ogranienja u itanju i upoznavanju srednjovjekovnoga medicinskog
nasljea. Kao nunost namee se potreba temeljite valorizacije tih tekstova u kontekstu europske
srednjovjekovne medicine, te ukupnosti sauvanih hrvatskoglagoljskih spomenika.
I.
Meu sauvanim hrvatskoglagoljskim spomenicima, razmjerno su malobrojni oni s
medicinskim sadrajem. To su dvije knjiice recepata (tzv. ljekarue) iz 14. i 15. stoljea, te neki
sporadini zapisi od 14. do ak 19. stoljea.1 Nain na koji su hrvatskoglagoljske ljekarue
strukturirane, oblik recepata, vrste pripravaka i njihov sastav sve to upuuje na zakljuak da
su one odjek mnogo starijih predloaka (ili uzora), nastalih u razdoblju samostanske medicine.
Zapadnoeuropska srednjovjekovna medicina dijeli se na samostansku i skolastiku
medicinu. Djelovanjem redovnika, osobito benediktinaca, dolo je u razdoblju od 6. do 8.
stoljea do iroke recepcije helenistikih kompilacija hipokratskih i galenistikih tekstova, od
Marcellusa iz Bordeauxa, preko Izidora iz Seville, Bede Preasnog i Hrabanusa Maurusa do
osvita novovjekovlja. Dakako, vremenom su ta djela proeta pukim i kranskim elementima.
Stoga se moe kazati da srednjovjekovna medicina sadri elemente triju tradicija: antike
(klasine), tzv. barbarske (tj. sloj narodnoga iskustvenog lijeenja i tragove njihovih vjerovanja)
te kranske religioznosti. Medicinska djelatnost redovnika bila je sastavnica njihovih djel
milosra. Medicina je tada bila vie djelatnost lijeenja nego podruje znanja. (Siraisi
1990: 8) Samostani bijahu sredita uenosti, od Monte Cassina do Irske tijekom ranog
srednjovjekovlja, a od god. 1000. na vanosti u medicinskoj izobrazbi dobivaju katedralne
kole, osobito ona u Chartresu.
36. glava Regule sv. Benedikta posveena je brizi za bolesne i pravilnom regimenu ivota.
Opsene, manje ili vie sustavne liste ljekovitih biljaka i njihovih pripravaka nastajale su u
1
Usp. tefani 1969; tefani 1970; Grmek 1963; Mileti 1913; Strohal 1910.
31.p65 367 04. 10. 04, 16:19

368 Marija-Ana Drrigl
benediktinskim samostanima, npr. od Hortulusa Walahfrida Strabona (sastavljenom oko 825.

g.), pa sve do 12. stoljea i djel Hildegarde iz Bingena. (Ackerknecht 1970: 44) Samostanska
medicina poiva na tzv. humoralnoj patologiji2 preuzetoj od antikih autora, prema kojoj je
bolest posljedica vika, nedostatka ili iskvarenosti tjelesnih tekuina: krvi, sluzi, crne i ute
ui. To moe uzrokovati lokalne pojave (npr. upalu) ili generalizirane pojave (npr. vruicu).
Lijeenje je trebalo ponovo uspostaviti ravnoteu koja je po Hipokratu bila nuna za fizioloko
funkcioniranje organizma - a ukljuivalo je kombinaciju dijetetike, primjene ljekovitih sredstava
i pravilnoga regimena ivota. Anatomiji i teorijskim pitanjima fiziologije posveivalo se manje
panje, a u naim tekstovima nema ni spomena npr. o balansu elementarnih, binarno
suprotstavljenih kvaliteta toplo-hladno, suho-vlano (npr. ene su smatrane hladnijima i
vlanijima od mukaraca; mozak je hladan a srce toplo), te o njihovim razliitim kombinacijama
koje su davale temperamente (complexiones).3 Teite je bilo na praktinoj primjeni znanja,
tj. sastavljanju zbirki terapijskih uputa. Openito gledano, vanost samostanske medicine
oituje se u nastojanju odranja kontinuiteta zapadnoeuropske medicine, te u nastojanju da
se poveu elementi znanstvene i kranske toke gledita ve primjerice od Strabona i
Hrabanusa, a osobito jasno u djelima Hildegarde iz Bingena. A ako u takvim receptuarijima
naemo jo i molitvu i basmu, tada se prepoznaje specifina interkulturalnost tih spomenika.
Premda je teko i nezahvalno strogo vremenski odjeljivati epohe, u literaturi se nerijetko
kao konac samostanske medicine navodi koncil u Clermontu 1130. godine, kada je
redovnicima zabranjeno da se bave lijeenjem, te ono prelazi u ruke svjetovnoga klera.
Istovremeno sredita znanja postaju novoutemeljene medicinske kole pri univerzitetima
(primjerice Montpellier, Bologna, Padova, Pariz, Oxford), pa se to doba u povijesti medicine
naziva skolastikom medicinom. (Ackerknecht 1970; Siraisi 1990).
II.
Veina naeg znanja na polju povijesti medicine starijih razdoblja temelji se na mogunosti
itanja prolosti, a ono je prvi korak prema razumijevanju te prolosti. S toga razloga u
izuavanju srednjovjekovne medicine konkretno, hrvatskoglagoljskih medicinskih tekstova
- filologija i povijest medicine trebaju ii ruku pod ruku, a interdisciplinarni se pristup
namee kao nunost u interpretaciji, a posebice u valorizaciji tih tekstova. (Drrigl, Fatovi-
Fereni 1999.a.: 383-396)
Tako smo Stella Fatovi-Fereni, s Odsjeka za povijest medicine pri Zavodu za povijest
i filozofiju znanosti HAZU, i ja utvrdile moguu preliminarnu podjelu hrvatskoglagoljskih
medicinskih tekstova. (Fatovi-Fereni, Drrigl 1997.a)
1) Po sadraju i naravi4 dijelimo ih u apstraktne tekstove: amulete, zaklinjanja, molitve
(koji odraavaju shvaanje po kojem je bolest kazna za grijeh, iskuavanje ili iskupljivanje
2
Humoral theory is probably the single most striking example of the habitual preference in ancient,
medieval and Renaissance medicine for material explanations of mental and emotional states.
Siraisi 1990: 106.
3
Usp. Siraisi: 102-103.
4
Uvjetno reeno, po vrsnoj podjeli taksonomija medicinskih tekstova jo nije razraena. Neki autori ih
dijele po sadraju u dijagnozu, prognozu, terapiju kod nas su samo ove tree zastupljene. L. Voigts ih
pak dijeli na knjige recepata i terapijskih uputa s jedne strane, te na akademske tekstove s druge. Usp.
Voigts 1984. O detaljima srednjovjekovnog poimanja lijeenja u duhu shvaanja o Christus medicus v.
Vunderli 1986.
31.p65 368 04. 10. 04, 16:19

Odjeci samostanske medicine u hrvatskoglagoljskim rukopisima 369
pojedinca; zbog toga moe pomoi samo utjecanje transcendentnom)5 i konkretne sadraje,
a to su recepti i terapijske upute. Dosad su ti konkretni sadraji privukli manje pozornosti
izuavatelja. Otkako su izdane u latininoj transliteraciji/transkripciji (Strohal 1910.; Mileti
1913.), dvije samostalne hrvatskoglagoljske ljekarue nisu izazvale znatniju panju
izuavatelja. To se dijelom moe protumaiti time to je rije o nevelikim fragmentarno
sauvanim rukopisima, a i time to su sastavi te vrste u hrvatskoglagoljskoj tradiciji slabo
sauvani.
Iz ovog prikaza namjerno su izostavljeni apstraktni zapisi, basme, zaklinjanja i drugi
oblici magijskih postupaka, kao i molitve, zanimljivi vie s etnolokoga i antropolokoga te
religioznopovijesnoga gledita, a dijelom privlani i za knjievni senzibilitet. Prisutnost
magijskih sadraja i postupaka prepoznaje se ve u kasnoj antici, pa ona nije nita novo ili
tipino za srednjovjekovlje; zanimljivo je makar usput spomenuti da su takvi sadraji
paradoksalno rasli u kasnomu srednjem vijeku, usporedno s rastom znanstvenih spoznaja.
2) Po fizikom smjetaju gdje se takvi tekstovi nalaze, to su samostalne ljekarue6 - od
ranoga srednjeg vijeka do kasne renesanse upravo su knjige receptuaria bile najea
vrsta ili oblik medicinske pismenosti. S druge su strane tekstovi koje smo nazvale
medicinskim marginalijama. One se zatjeu kao usputni zapisi u knjigama koje nisu
medicinske: u zbornicima, matinim knjigama, u molitveniku i knjizi crkvenih prihoda. Te
smo marginalije skupile i u njima nale dragocjene podatke, npr. o pojavi epidemija, o metodama
lijeenja, a Vraniev zbornik iz 1600. g. sadri realistian opis izgleda i ponaanja pacijenta
u agoniji, s jasno prepoznatljivim elementima facies Hippocratica. (Fatovi-Fereni, Drrigl
2000.b.) Dakle, izraz marginalije odnosi se na tekstove koji odudaraju od temeljnog sadraja
kodeksa u kojemu su zapisani, ali s aspekta upoznavanja medicinske povijesti ti sporadini
zapisi mogu biti vrlo vani, pa stoga predloeni termin nipoto ne ukljuuje vrijednosnu
prosudbu.
Prirodnofilozofijski sadraji koji se odnose na medicinu (mentalno) zdravlje, rast,
starenje, gestaciju nalaze se u Lucidaru, a katkada se odzvuci onodobnih nazora o
zdravlju i pitanjima to bismo ih modernim rjenikom nazvali bioetikima mogu nai u
poneto neoekivanom kontekstu knjievnoga djela, npr. u Slovu metra Polikarpa.
Personificirana Smrt u tom je ostvaraju pravi metar koji posjeduje ne samo znanja o
etiri Posljednje Stvari, ve i o topografiji ljudskoga tijela i moe prodrijeti u najsitnije
strukture smrtnoga tijela i tamo si, kae Smrt gnezdo nainam. Izrazito negativni stav
prema ljekarijama koje Smrt ueno nabraja (ulja, emplastri, kunfenti) posljedak je njezine
apsolutne premoi nad svime ivim. Smrt od mladosti djeluje u ovjeku, boleu kao
svojim oruem ulazi mu u glavu, oduzima mo kretanja, apetit i radost, postupno oduzima
tjelesnu toplinu, a na koncu, po aristotelijanskom gledanju, primo movens, ultimo moriens
ubija ono to prvo zaivi, a to je srce. Ovdje se, premda u pojednostavljenom i moraliziranom
iskazu, odraava nazor srednjovjekovnih medicinskih i prirodnofilozofskih autoritet, prema
kojima se ivot od embrija do smrti odvija u fazama; kada se toplina i vlanost potpuno
izgube, nastupa smrt. Bolest je u Slovu metra Polikarpa prikazana kao orue smrti, jer
kroz bolest ili pomou bolesti dua konano, uz veliku muku, naputa tijelo. (Drrigl,
Fatovi-Fereni 2001.)
5
Vidi Weinreb 1979: 29-37.
6
To su spomenici koji spadaju u remedy books, to je iroka kategorija srednjovjekovnih spomenika,
otvorenih i fleksibilnih po strukturi Usp. Voigts 1984: 322.
31.p65 369 04. 10. 04, 16:19

Bez obzira jesu li zapisani u ljekarui ili su marginalija, veina hrvatskoglagoljskih

recepata ima slinu strukturu koja zrcali znatnu srodnost djelima samostanske medicine.
Zanimljivo je primijetiti da se izraz lekari istovremeno rabi i za lijek, medikament, ali i
ire, za terapijski postupak. Zapisi-recepti u pravilu poinju uzrokom, npr. kada poset
se lovk, ili tegobom, npr. za kaal, ot zimnice ili pak navoenjem organa koji je
obolio, npr. ot oiju, ot pluc, za zubi pomoc . Vei broj ih zavrava formulom i
isclet, to moe ukazati na iskustvo o djelotvornosti dotine ljekarije. Pa ipak, nerijetko
se naglaava: Ako bude Bog otil, oce imat pomoc.7 U zaglavljima recepata rijetko se
nalazi dijagnoza (dakako, shvaena iroko), a ako pisar i upotrijebi koji termin, najee
on nije transparentan dananjem itatelju. Primjerice, izraz gria dvoznaan je, jer se
moe odnositi na bolest (dizenteriju) ili tek na simptom, probavnu smetnju (dijareju).
Zbog toga u filolokoj i paleopatolokoj analizi valja polaziti i deduktivno (od termina) i
induktivno (od svojstava preporuenih ljekovitih sastojaka). Slikovito se to moe prikazati
na receptu ot gub dobitka iz 14. stoljea. Rije guba u rjenicima se definira kao gljiva
(na drvetu) i lepra. Ljekoviti sastojci koji se preporuuju (sumpor, bitumen, ulje)
primjenjivali su se stoljeima protiv razliitih konih bolesti, jer imaju protuupalna i
antiseptika svojstva. No, o kojoj je tono bolesti rije (neka gljivina bolest, fistule,
lepra u najirem smislu rijei kako su je rabili srednjovjekovni autori, svrab), ostaje
nejasno. Naime, odnos izmeu simptoma i nozolokog entiteta-bolesti, te njihovo meu-
sobno razlikovanje bilo je za srednjovjekovnu medicinu (i arapsku i zapadnu) problem,
kao to je to bilo i u antikoj medicini.8
Hrvatskoglagoljski recepti su kratki, turi, redovito bez tone upute koliko kojeg sastojka
valja umijeati, te kada i na koji nain primijeniti. Iznimka je opsena uputa za inhalaciju iz 14.
st., u kojoj se kao blagotvorno sredstvo preporuuje zlatna zemlja koju je valjalo kupiti u
stounu, vrsti trgovine koja je bila izravna prethodnica ljekarne. To je vaan podatak za
kulturnu, socijalnu, pa i ekonomsku povijest kraja iz kojeg ljekarua potjee (a vee se uz
Novi Vinodolski). Zapis o zlatnoj zemlji jedini je sauvani zapis o jednom gotovom, danas
bismo rekli, farmakokemijskom spoju o ijoj naravi nismo nigdje nale opis. Usporedimo li s
dananjeg gledita njegovu indikaciju i nain primjene, ini nam se da bi mogla biti rije o
vrsti silikonske zemlje, koja zbog svoje molekulske strukture na sebe vee tetne tvari iz
organizma. A kako je rije o inhalaciji, moe se spekulirati i o moguem antibiotskom
djelovanju. (Fatovi-Fereni, Drrigl 2000.a.)
Materia medica u naim ljekaruama preteito je lokalnoga biljnog podrijetla (npr. ruta,
rosopas, koroma, majina duica, paroga, rua, afran, spori, pelin, narane i dr. ), manje
mineralnog (sumpor, sol, kuica pua, pepeo ivotinja, napose lastavica za lijeenje oiju
to ima i simbolino znaenje, prah kotica voaka i dr.), a najmanje ivotinjskog podrijetla
(jaja, krv, ivotinjsko maslo, ensko mlijeko, rjee kuhano meso to je ve korak prema
dijetetici). Kao baze, korigensi i aditivi spominju se med, bijelo vino, ulje, voda i ocat. Od tzv.
neisne terapije naile smo samo na cerumen (uni vosak) kod lijeenja zmijskog ugriza.
Povoljno djelovanje nekih ljekarija moe se objasniti suvremenim saznanjima farmakologije;
mehanizam djelovanja nekih sredstava nije jasan, dok se za neke sastojke moe tvrditi da su
7
Tako zavravaju primjerice svi zapisi koji obeavaju za zubi pomo u gombievu zborniku. Jedan od
njih je posebice zanimljiv stoga to sadri najstariji hrvatskoglagoljski spomen sv. Apolonije kao zatitnice
i pomonice kod zubobolje: reci .v. (=3) Oenai i tri Zdr(a)ve Marie v ast Bogu i v ast sv(e)ti
Polonii (Fatovi-Fereni, Drrigl 1997.b.)
8
Usp. Siraisi 1990: 127.
31.p65 370 04. 10. 04, 16:19

tetni, npr. smrvljene kotice voaka za koje se zna da sadre otrov, kalijev cijanid.9 Najee
se preporuuju tekui pripravci za vanjsku (uvarci, balzami, ulja i oblozi) te unutarnju primjenu
(napitci, ajevi, juhe) s dodatkom korigensa (vino, ulje, med i dr.), te jedan oblik pare (za
udisanje).10
Brojnou se istiu recepti za kamik, jer su bubreni kamenci bili veoma uestali du
nae obale. Zanimljivo je da se potpuno identini recepti za kamik itaju u ljekarui iz 15.
stoljea i eperievu molitveniku iz 18. stoljea. Direktna veza meu njima nije uspostavljena
zamjeuje se da su nakon tristo godina ti recepti postali marginalija, ali njihovo opstojanje
kroz dugo vrijeme - kao i slinost s uputama Amatusa Lusitanusa, jednoga od najznaajnijih
lijenika renesanse pokazuje da je postojala slina paradigma koja povezuje ono to
zovemo samostanskom medicinom, s onim to smatramo uenom medicinom u sferi terapijske
prakse sve do poetka 19. stoljea. Naime, tek kada se dolo do fundamentalno novih,
drugaijih spoznaja o patofiziologiji i uzrocima bolesti, moglo se mijenjati ne samo poimanje
lijeenja, ve i lijeenje samo. (Drrigl, Fatovi-Fereni 2000.a.)
U hrvatskoglagoljskoj ljekarui iz 14. st. nalaze se tri recepta za oko neduno koji su
vrlo bliski odsjeku De confortanticus visum u latinskom stihovanom djelu Regimen
sanitatis salernitanum, nastalom vjerojatno u 12. stoljeu. Ono bijae namijenjeno
obrazovanim laicima, napose sveenicima i bilo je vrlo utjecajno u zrelom srednjovjekovlju.
(Grmek 1955) Tri recepta za lijeenje oiju ukazuju na to da su nai glagoljai poznavali
salernski Regimen davno prije prvoga cjelovitog hrvatskog prijevoda u 18. stoljeu. Jedan
od tih recepata izdvaja se time to navodi ime ljekovite biljke Chelidonium maius11 i na
uenom, latinskom i na govornom, hrvatskom jeziku: Naidi cilidonie zel i to govorit se
latinski se a hrvacki se gl(agol)et rosopast. To je jedina potvrda (takvoga) bilingvizma
u hrvatskoglagoljskim ljekaruama. (Drrigl, Fatovi-Fereni 1999.b.)
III.
Iz kvantitativno oskudnog broja sauvanih tekstova nije mogue izvoditi dalekosene
zakljuke, niti tvrditi kakvi su sve medicinski sadraji mogli postojati u hrvatskoglagoljskoj
tradiciji.
U svojoj Hrvatskoj glagolskoj knjizi Rudolf Strohal je napisao kako popovi glagoljai
bijahu i prvi lijenici hrvatskoga naroda (Strohal 1915: 28). Taj iskaz ini se isuvie smjelim,
osobito zato to za nju Strohal ne navodi (vrste) dokaze, niti citira izvore. Ve od Hipokrata
zna se da onaj tko eli biti lijenikom mora proi propisano kolovanje o tome moebitno
postojeem specifinom kolovanju (ili dijelu kolovanja) popova glagoljaa Strohal ne
kae nita. Osob pak bez takove izobrazbe, koje bi u sluaju potrebe pomagale bolesnicima
ili unesreenima, zacijelo je bilo, ali je dvojbeno moe li se u naim konkretnim primjerima
- sveenika/redovnika koji lijei poistovjetiti s lijenikom? Ova je dvojba jo izrazitija kada
govorimo o ljekaruama iz 14. i 15. stoljea, kada u Europi djeluju ve spomenute (svjetovne)
medicinske kole pri univerzitetima i profesionalni lijenici.
9
Koji je, dodue, bio u oficinalnoj uporabi kao analgetik, ali je koliina preporuena u konkretnom receptu
presnana.
10
Katkada se preporuuje lokalna, vanjska terapija kod bolesti koje danas smatramo unutarnjima, kao
to je npr. oblog protiv grie u ljekarui iz 15. stoljea.
11
aj od te biljke rabi se u pukoj medicini i danas, npr. kao laksativ, purgativ i holagog, a sok iz stabljike
primjenjuje se lokalno na koi protiv bradavica, osobito virusnih Usp. Willfort, 1989: 130.
31.p65 371 04. 10. 04, 16:19

Pa ipak, interpretacija terminologije i analiza ljekovitih pripravaka, kao i terapijskih

postupaka u sauvanim hrvatskoglagoljskim spomenicima, baca svjetlo na jedan dosad
slabije istraen segment djelovanja naih popova-glagoljaa: razvidno je da su se oni bavili
i lijeenjem, da su poznavali svojstva ljekovitih biljaka, te da su pripravljali i primjenjivali
ljekarije.
Iz ovakvoga letiminog pregleda jasno se pokazuje potreba daljnjeg izuavanja
hrvatskoglagoljskih medicinskih i prirodnofilozofijskih tekstova. Predstoje znatni zadatci
kako bi se proirilo znanje o njima, te na temelju toga znanja ostvarilo bolje razumijevanje tih
tekstova i njihovo smjetanje u kontekst ne samo hrvatskoglagoljske pismenosti,12 nego i
onodobnih europskih medicinskih strujanja, u kojima su odrazi samostanske medicine ve
trajali kao svojevrsna paralelna linija suvremenim stremljenjima i nazorima. Ovdje se otvara
jo jedan niz pitanja. Katkada su naime puki elementi i postupci prodirali u pisane (manje ili
vie uene) izvore, pa tako i latinski i vernakularni receptuariji predstavljaju mjeavinu razliitih
uenih i razliitih pukih tradicija; to vrijedi i za Hildegardu iz Bingena i za engleske
leechbooks i za hrvatskoglagoljske ljekarue. Meutim, metode i kriteriji za razluivanje
pukoga od drugog sadraja nisu do danas jasno razraeni.
Medicinski tekstovi u srednjovjekovnoj kulturi imaju drugaiju konformaciju nego danas,
razliite granice, unutarnju strukturu, socijalna i kulturna obiljeja.13 Hrvatskoglagoljski
medicinski tekstovi tako u sebi ujedinjuju apstraktno, metafiziko s empirijskim. U njima
supostoje razliiti slojevi, od pradavnih magijsko-demonistikih, preko teurgijskih do
iskustvenih. Nikli u srednjovjekovnim samostanima, izgraeni na temeljima staroslavenske
medicine, s prepoznatljivim utjecajem uenja Hipokrata, Galena i Dioskurida, upivi u se
dijelove bizantske, arapske, pa i salernitanske medicine, sauvani hrvatskoglagoljski
medicinski tekstovi stoje na susretitu medicine i religije (jer neki tekstovi reflektiraju
neraskidivu vezu izmeu lijeee rijei i Rijei), te medicine i knjievnosti, svjedoei
polifunkcionalnost, odnosno funkcionalni sinkretizam hrvatske glagoljske pisane rijei.
LITERATURA
Ackerknecht, E. H. 1970. Therapie von den Primitiven bis zum 20. Jahrhundert. Stuttgart: Ferdinand
Encke Verlag.
Drrigl, M.-A., S. Fatovi-Fereni. 1999.a. Marginalia miscellanea medica in Croatian Glagolitic
Monuments: A Model for Interdisciplinary Investigations. Viator 30, 383-396.
Drrigl, M.-A., S. Fatovi-Fereni. 1999.b. Between Symbolism and Experience: Croatian Glagolitic
th th
Recipes (14 and 15 Centuries) against Ocular Diseases. Collegium Antropologicum 23,
249-254.
Drrigl, M.-A., S. Fatovi-Fereni. 2000.a. De lapide-za kamik: Two approaches to conservative
therapy of urolithiasis, Acta Pharmaceutica 50, 249-257.
Drrigl, M.-A., S. Fatovi-Fereni. 2000.b. Rudolf Strohal kao istraiva glagoljskih medicinskih
tekstova. Acta facultatis medicae fluminensis 25, 51-55.
Drrigl M.-A., S. Fatovi-Fereni. 2001. Introducing Death: A 15th Century Croatian Glagolitic
Literary Text, Croatian Medical Journal 42, 683-688.
Fatovi-Fereni, S., M.-A. Drrigl. 1997.a. Oldest Medical Texts in Croatian Glagolitic Medieval
Manuscripts, Acta Pharmaceutica 47, 69-82
12
Pritom valja imati na umu vrijeme kada je koji tekst napisan, jer ne moe se istim mjerilom gledati tekst
napisan u 14. ili pak poetkom 19. stoljea (kada je on ve postao dijelom tzv. puke medicine).
13
Usp. Luscombe, 1997.
31.p65 372 04. 10. 04, 16:19

Fatovi-Fereni, S., M.-A. Drrigl. 1997.b. Za zubi pomo - odontoloki tekstovi u

hrvatskoglagoljskim rukopisima, Acta Stomatologica Croatica 31, 229-236.
Fatovi-Fereni, S., M.-A. Drrigl. 2000.a. Golden Earth against Cough: A 14th-century Instruction
for Inhalation, The Journal of Otolaryngology 29, 62-63
Fatovi-Fereni, S., M.-A. Drrigl. 2000.b. Signa agoniae in a medieval priests handbook. Translation
and commentary on a text circa 1600, Theoretical Medicine and Bioethics 21, 331-337.
Gherli, F. (ur.) 1993. Regimen Sanitatis Salernitanum (La regola sanitaria Salernitana). Rome-New
York : Newton Compton Editori.
Gourevitch, D. 1997. Marriage between Physician and Philologist. B. Belicza, T. Buklija. History of
Medicine in Medical Education. Zagreb: HAZU, 29.
Grmek, M. D. 1955. Srednjovjekovni salernski medicinski rukopis u arhivu Jugoslavenske akademije.
Starine JAZU 45, 151-171.
Grmek, M. D. 1963. Rukovet starih medicinskih, matematiko-fizikih, astronomskih, kemijskih i
prirodoslovnih rukopisa sauvanih u Hrvatskoj i Sloveniji. M.D. grmake, H. Ivekovi.
Rasprave i graa za povijest znanosti 1 . Zagreb: JAZU, 259-342
Hercigonja, E. 1975. Povijest hrvatske knjievnosti 2: Srednjovjekovna knjievnost. Zagreb: Liber-
Mladost.
Hercigonja, E. 1994. Trojezina i tropismena kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb: Matica
hrvatska.
Lexikon des Mittelalters. 1999. Stuttgart-Weimar: J. B. Metzler Verlag.
Luscombe, D. 1997. Medieval Thought. Oxford New York: Oxford University Press.
Mileti, I. 1902. Prilozi za literaturu hrvatskih glagoljskih spomenika 3: Hrvatski Lucidar. Starine
JAZU 30, 257-334.
Mileti, I. 1913. Stari glagolski recepti, egzorcizmi i zapisi. Vjesnik Staroslavenske akademije u
Krku 1, 61-69.
Mills, S., K. Bone. 2000. Principles and Practice of Phytotherapy: Modern Herbal Medicine. London:
Churchill Livingstone.
Rosenschon, U. 1994. Sechs Seiten medizinischer Rezepte im glagolitischen Psalter 3/N des
Sinaiklosters. Byzantinoslavica 55, 304-325.
Siraisi, N. G. 1990. Medieval and Early Renaissance Medicine: An Introduction to Knowledge and
Practice. Chicago-London: Chicago University Press.
Strohal, R. 1910. Folkloristiki prilozi iz starije hrvatske knjige. D. Borani. Zbornik za narodni ivot
i obiaje 15. Zagreb: JAZU, 120-160.
Strohal, R. 1915. Hrvatska glagolska knjiga. Zagreb.
tefani, Vj. 1969. Glagoljski rukopisi JAZU 1. Zagreb: JAZU.
tefani, Vj. 1970. Glagoljski rukopisi JAZU 2. Zagreb: JAZU.
uni-Fliker, Z. 1992. Ljekarue kao izvor za prouavanje etnofarmacije u Hrvatskoj dosadanji
rezultati i suvremene mogunosti istraivanja. I. Padovan, B. Belicza. Rasprave i graa za
povijest znanosti 7, Razred za medicinske znanosti sv. 3. Zagreb: JAZU, 305-313.
Voigts, L. E. 1984. Medical Prose. A.S.G. Edwards. Middle English Prose: A Critical Guide to Major
Authors and Genres. New Brunswick: Rutgers University Press, 315-335.
Vunderli, P. (ur.)1986. Der kranke Mensch im Mittelalter und Renaissance. Dsseldorf: Droste
Verlag.
Weinreb, F. 1979. Vom Sinn des Erkrankens (2. izd.). Bern: Origo Verlag.
Willfort, R. 1989. Ljekovito bilje i njegova upotreba (prev. i dopunio V. Videk). Zagreb: Mladost.
31.p65 373 04. 10. 04, 16:19

SUMMARY
ECHOES OF MONASTIC MEDICINE IN CROATIAN GLAGOLITIC MANUSCRIPTS

Relatively few in number, Croatian Glagolitic texts dealing with medicine and natural philosophy are
kept in recipe collections, in works like Lucidar or as specific marginalia in books which are not
th
medical, e. g. in prayerbooks or miscellanies. The oldest date from the 14 century, and they were still
th
being written as late as the 19 century. Medical texts can be classified by their form and their content
and this paper deals specifically with recipes and therapeutic instructions. They reflect the tradition of
th
monastic or pre-Salernitan medicine (6-12 c.) which combines instructions from the Rule of St
Benedict with excerpts from works by authors of the Antiquity. In preserved medical texts, different
strata exist complementarily, from ancient magical-demonistic to theurgical to empirical, as well as
from Old Slavonic (folk)lore to Western European monastic medicine. Therefore a large number of
preserved Croatian Glagolitic medical texts can be positioned between medicine and religion, as well as
between medicine and literature hence the polifunctionality of the Croatian Glagolitic written word.
Key words: monastic medicine, Croatian Glagolitic manuscripts, recipes and therapeutic instructions,
recipe collections; literature and medicine
Kljune rijei: samostanska medicina, hrvatskoglagoljski rukopisi, recepti i terapijske upute, ljekarue,
knjievnost i medicina
31.p65 374 04. 10. 04, 16:19

William R. Veder
(Amsterdam)
THE GLAGOLITIC ALPHABET AS A TEXT
The evidence for the history of the glagolitic alphabet up to ca.1400 is collected, classified and
subjected to textological analysis in order to establish the earliest retrievable text of the alphabet
and its refraction in the Eastern and Western Balkans, respectively, from ca.886 onward.
The glagolitic alphabet of Ss Cyril and Methodius is not preserved in its original form.
All evidence we have of it postdates the expunction of the mission to Morava in 885 and
may or not have been deformed in the Eastern and the Western Balkans, respectively, by its
reception and its interaction with other scripts in local use. To separate versions from an
original, we can safely invoke the canons of textology,1 the more so as an alphabet can be
considered a text in its own right, of which the meaning is determined by the correlation of
the characters to elements of the sound or numeral system and the form by their inventory
and ordering. This, of course, restricts the sources that can be used in the analysis to
abecedaria, numeraria and alphabet acrostics;2 manuscripts and their texts lack data on
ordering and cannot be trusted to provide comprehensive data on the inventory of the
character set, which is why their evidence can only be used for verification.
We start our analysis with a synopsis of ten abecedaria:3
a <971: Preslav abecedarium (edynceva 1984, defective after 17)
b and c <1100: Paris and Munich abecedaria (Marti 1999b, characters 26 P have a loop or
serif at the foot, character 31 can be two separate characters or an inverted jery, the
character between 33 and 34 is the left component of the digraph )
d <1200: Sinai abecedarium (Marti 1999b, characters in brackets are illegible)
e ca.1200: Ro abecedarium (Fui 1982; character 31 | = tapi, the Croatian place-
holder for any jer)
f >1300: general glagolitic abecedarium (incl. Czech, character 31 | = tapi)
g >1300: Stockholm abecedarium (Bcklund 1942; character 31 | = tapi)
1
For these canons, cf. Veder 1999: 57 and the literature indicated there.
2
For the heuristic value of the different types of sources, cf. Marti 1999b: 178180.
3
For the abecedaria, cf. Borjana Veleva in I: 2026 and Marti 1999b, who points out (181) the
specific problems of abecedaria as learning aids, whether for Slavs or foreigners.
32.p65 375 04. 10. 04, 16:19

376 William R. Veder
h ca.1400: ajnie abecedarium (Jerkovi 1975)

i ca.1400: Tours abecedarium (anjek 1984; character 31 | = tapi)
j >1400: Radosav abecedarium (Hamm 1958)
a b c d e f g h i j
1 a az
2 bcobi buki
3 udde vidi v
4 glgoli glagolje
5 dbro dobro
6 hit jeste
7 guete [] ivite
8 zllo [] zelo s s
9 zmia [] zemlja
10 e [] ie
11 ei i
12 je
13 cco kako
14 lddie l ljudi l l
15 muzlte mislite
16 na na
17 on on o o
18 pcoi pokoj p p
19 rec rci r r
20 cluo slovo s s
21 tordo [] trdo
22 hic [] uk ? v ?
23 fort [] frt
24 [] xir
25 ot w ot w
26 pe P a w
27 ci c
28 arau rv
29 a a
30 hir
[]
31 pellr [] | | jer | |
32 hiet [] jat
33
34
35 iuz jus
36 hie je

32.p65 376 04. 10. 04, 16:19

The Glagolitic Alphabet as a Text 377
The abecedaria present us a glagolitic alphabet with stable inventory and ordering in
positions 125 (with omissions in beh), followed by 910 positions of unstable inventory
and again relatively stable in the positions which we number 3536 (with a substitution in
b, addition in c and omission in f).
The numerical value of the characters forms the meaning of the numeraria.4 This is why
our analysis can use not only full inventories, but simple aggregates of numerical values as
well (cf. below kl). Synoptically, we consider the following three:
k <1300: general numerarium in early glagolitic manuscripts (400 and 700900 in cyrillic
transliteration in the Grigorovi Paroimiarium, with a loop at the foot, Simonov
1976; character 31 | = tapi)
l >1300: general numerarium in later glagolitic, incl. Czech, manuscripts (in some, as in e,
26 and 32 are interchanged)
m >1400: Radosavs numerarium (Hamm 1958)
k l m k l m
1 1 18 90
2 2 19 100
3 3 20 200
4 4 21 300
5 5 22 400
6 6 23 500
7 7 24 600
8 8 25 700
9 9 26 800
10 / 10 27 900
11 20 28 1000
12 30 29 2000
13 40 31 | | 3000
14 50 32 4000
15 60 35 5000
16 70 36 6000
17 80
The glagolitic numeraria in positions 130 corroborate the inventory of the abecedaria,
only k 26 repeats the of bc, while lm repeat the of fgi; they do not corroborate any of
the additions of bci between positions 28 and 31, which must therefore be considered
individual. Characters 3536 follow one another as in bcdefij, but between position 29 and
them there is only 31 | 32 .
The inventory and ordering of the alphabet also forms the text underlying alphabet
acrostics. None of these are preserved in glagolitic, they are available only in transcriptions
4
For the numeraria, cf. the detailed survey of Marti 1999a, who professes the numerical values 1000 in
lm to be innovations. This seems unlikely in view of the fact that the numeraria are much less prone to
variation than the abecedaria (cf. the unanimous retention of erv in position 12) and that neither the
Greek nor the Latin numeraria offer models for such development, which in any case would run counter
to the internal Slavic linguistic development away from synthetic and toward analytical expression of
relations.
32.p65 377 04. 10. 04, 16:19

into cyrillic. The first two we examine are composed following the names of the letters,
which they give separately at the beginning of each verse (we omit the text beyond the first
word because it is as yet impossible to reconstruct the verses):
n date uncertain: Az esm Bog (witnesses B = Miklas 1988, H = Lavrov 1930, M =
Stipevi 1964, P = Moin 1955, S = Demkova 1968, W = Olof 1973)
o date uncertain: Az esm vsemu miru svt (Demkova 1968, witnesses A M P = , Pb
Pg S V13 = , Gr Sb = , A15 F K N T = )
n o
1
2 [ HPW]
3
4
5 [ M, P om]
6 p [p M] p
7 [ P]
8
9
10 [ BHMPS] [ ]
11 [ , ]
12 [SHPW om]
13 p
14 p p
15 [M om 1536]
16 [ ]
17 [ H, P om] [ , ]
18 [ ]
19 [ W] [ ]
20 [ HP, z W] [ ]
21 [ S] [() ()]
22 ? [p W, SP] y [ ]
23 w [S om] w [ ]
24 [y W] [ ]
25 [B om 2526] [ ]
26 [ W] [ om]
27 [ W] [ ]
28 [ ]
29 [BSP om] [ ]
30 [ H, SW om] [ ]
31 [. S] p [ om 3136]
32 [P om 3236]
33
34
35
36 [SH om]
32.p65 378 04. 10. 04, 16:19

The two acrostics corroborate the inventory of the abecedaria in positions 129, only o
omits 12 and repeats in 26 (as does witness W of n); in 3034 they have their proper inventory
(larger in n), while in 3536 they again corroborate the inventory of the abecedaria and numeraria.
Next, we examine the initial words of three acrostics independent of the names of the
letters, lacking at the beginning of the verses:
p date uncertain: Christmas acrostic (Ivanova 1971b)
q date uncertain: Theophany acrostic (Ivanova 1971b)
r date uncertain: Az teb pripadaju milostive (Jakobson 1923)
p q r
1
2
3
4
5
6 p p p
7 p p
8
9 p
10
11 p
12
13
14
15 p
16
17 p
18
19 []
20 [ ]
21
22 y
23 w w p
24
25 w
26
27
28
29
30
31
32 []
33
34
35 p
36
32.p65 379 04. 10. 04, 16:19

These acrostics corroborate the inventory of the numeraria in positions 129, giving in
position 26 (= bcdk), and in positions 3536 they corroborate again the inventory of the
abecedaria and numeraria; in positions 3034 they have their proper inventory, different from
that of no: in 30 they repeat (eliminated by r), in 33 and in 31 they add . It is noteworthy
that the order 3233 is found also in b, and the order 3436 also in n.
A full inventory as in no, is transmitted by the only alphabet acrostic that can be dated and
localised (we contrast it with data of the free, nonalphabetical acrostics of the same author):
s Pliska, before 893: Alphabet Prayer by Constantine the Younger of Preslav (Veder 1999)
t PliskaPreslav, before ca.907: Granesa dobra Konstantinova (Popov 1985, initial syllables
only)
s t
1
2
3
4
5
6 p p p
7
8
9
10 p
11 /
12
13
14 p
15
16
17
18 p
19
20
21
22 v ?
23
24
25 w
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
32.p65 380 04. 10. 04, 16:20

The inventory of s corroborates the inventory and ordering of pqr, only it gives in
position 30 instead of . By comparison, the inventory of t is less (positions 12 23 2527
3031 33 35 are lacking), but here the authors task was neither to adduce the entire inven-
tory, nor to render its ordering; t, in fact, has the status of any other manuscript text, yet it
has the advantage to show which characters were marginal to the authors own usage (or
awkward to use in initial position, like 31).
As it seems, the alphabet acrostics are not independent of one another: no have identical
initial words in 18 cases, of which 6 coincide with p, 5 with s and 3 with q; pq have identical initial
words in 13 cases, of which 11 coincide with r and 4 with s; and s has the same word as n in 11
cases, as oq in 10 and as pr in 8. We cannot rule out that no on the one hand and pqr on the other
represent not independent interpretations of the abecedarium, but rather variations of s.
The evidence considered so far raises no doubts as to the following inventory and
ordering: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 (notwithstanding its lacking in bho)
13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 v 23 24 25 , further 27 28 29
(notwithstanding 29 = in c and in the cyrillic list of g), then 31 (notwithstanding its
realisation as in pqrs or its displacement to 30 in cdn) and 32 , and finally 35 36
(notwithstanding the addition of at the end of c).5 Let us now take a closer look at the
segment 2635 of the alphabet text for which the witnesses provide conflicting evidence
(we regroup the witnesses according to the data they provide for position 26):
At this point it becomes clear that inventory and ordering are stable not only in 27 28
29 , but in 31 32 33 34 35 as well. Most of the witnesses simply skip the
marginal letters, o adds a second jer (), which can be interpreted as a trace of interference
from the cyrillic alphabet; c possibly also adds a second and a third i (), but the se-
quence may be nothing but an inverted digraph for jery (),6 reflected also in o. The
5
In this evaluation we are, in fact, invoking the fundamental canon of textology: Utrum in alterum abi-
turum erat? Of two readings, which is more likely to have been corrupted into the other? It suggests that
addition of 12 in acdefgijklmnpqrs is less likely than omission in bho, that displacement of 29 in
bdefijlmnopqrs is less likely than a mistake in c (a xenographic abecedarium, cf. Marti 1999b: 181) and
d, that displacement of 31 in bdfgijlmo (and pqrs, where wordinitial j i 31 ) is less likely
than its displacement in cdn, and finally that undoubling of nasal characters at the end of bdefijlmnpqrs
is less likely than accidental doubling (in two different shapes) in c. The choices are validated by the canon
Alieniorum concordia valet The less related the witnesses, the more significant their agreement.
6
Durnovo 1930: 33 treats c 31 as one character, Marti 1999b: 185 as two.
32.p65 381 04. 10. 04, 16:20

problem appears thus to reside in the conflict between positions 26 and 30 and to be
directly related to the letter (shaded in the table above), which is placed now in 26 (fglm,
with a doublet in 30 i), then in 29 (cd), then in 30 (os) and then again after 30 (en), or which
is lacking like other marginal letters (bhjpqr).
Competition for position 26 affects the letters (with or without a marker added to its
foot) w . Of these, the first seems to result from a simple trivialisation w ; the
others can most easily be explained as variant visualisations of a character in the shape of
a rake and handle: upright ( w ) or rotated 90 ( and 7 with a loop at its foot) or 180
(). The character in question can then be identified as the glagolitic with the numeral
value 800, the reinterpretation of which as w found added support in that characters
identical numeral value in the cyrillic numerarium.
The competition of position 26 with 30 or before (c) or after it (en) is just as easily
explained if the character there originally had a rake and handle shape as well. The most
likely candidate for this role would be the left component of the glagolitic digraph (cd 34,
preserved as monograph only in c), of which already Vyncke 1992 supposed that it was
originally correlated with jery. His interpretation finds ample support in the tradition of texts
transcribed from glagolitic antigraphs, where variant readings oppose and , i.e. where
the transcribers identified the upper half of the character in question with glagolitic :
, ,a ac).8 Finally, if position 30 was originally
occupied by a monographic character for jery, this would satisfactorily explain why jer
strives to position 30 (bcd).
Graphic confusion is no figment of the imagination, and certainly not within the lifetimes
of the first four generation of Slavic men of letters.9 Their work, both in reproducing and in
transliterating glagolitic antigraphs, provides ample evidence of the pitfalls of reading and
interpreting the oldest texts written in glagolitic. Besides the wellknown mistakes in render-
ing numbers, in their work we find confusion of ( e), (
d), (p p a), ( , a)
( a), ( ,a e) (p
p a). Some of the misreadings testify to letter shapes similar to the Preslav abecedarium
(a), e.g. ( , ag), as 90 rotation of ( cd);
possibly, the letter , too, had such shape, i.e. the mirror image of . Other misreadings testify
to letter shapes not preserved (or not identified as yet), e.g. ( ,
, ,ab ,b cf. also the initial of nasals ,
a) to a without a distinctive mark at the left of the tongue, and v (
, , p p, , a)
to a monographic v of a shape similar to and .
7
A p in this position would find additional support in the simple rule of the student Zandbergen: after
o follows p.
8
The bold superscript letters identify the source texts that transmit the variant readings: a Scete Patericon
(Veder 1994ab), b Alphabet Prayer (Veder 1999), c On the Letters (Veder 1999), d On the Script (Veder
1999), e Genesis (Slavova 1995), f Canon for St James the Less (codd. Athos Meg.Lavra 55 and Saratov
NBSGU 109, discovered by E. Guergova, Columbus, 5 November 1999), g Abstracts of the Acts and
Epistles by Euthalius the Deacon (Van der Tak 1999). If most of our variants are culled from the tradition
of the Scete Patericon, it is for the simple reason that its protograph may be ascribed to St Methodius.
9
Cyrillic transcriptions from glagolitic have been identified as sources of data on glagolitic by afak 1854
and Sreznevskij 1859, but their observations unfortunately have not been developed by later scholars.
32.p65 382 04. 10. 04, 16:20

As much a fact as graphic confusion is phonetic confusion, which must have arisen
after the displacement of the glagolitic letters from Morava to the South and Southeast. It
affects the characters of which the sound correlate had become opaque (above, we called
them marginal) and is reflected either in their elimination or in their substitution with
digraphs. In the Eastern Balkans, the link of with // and of with // is severed: is
eliminated, misused or replaced by (cf. Constantine of Preslavs
,b and his anonymous fellows p p,f p p cf); , pre-
served with a correlate // only by Constantine of Preslav (erroneously f I jour-
ney, cf. Czech cestuju, Croatian/Serbian cesta), is initially replaced by the digraph (the
double in witness S of n and in pq, as well as the lack of in r seem to reflect just such
substitution), but eventually acquires a new correlate, /t/.
Similarly severed appears the link of the nasal vowel characters with homorganic //
and /L/. They vary with combinations of oral vowel characters + m ( ,g
a) and this analytical approach is paralleled by the transform-
ation of the original monograph for // (cdj) into a mater lectionis10 for both nasals
(already before ca.907, Constantine of Preslav uses only digraphic characters for nasals).
The back nasal /L/ varies with /y/, which in turn varies with /u/, e.g. ,
, , a.11 Consequently, not only /u/ (v) and /y/ (left
component of ) must have originally been written with monographic characters, but /L/
as well: we may presume that its shape paralleled that of the monograph , i.e. a mirror image
of with a distinctive loop to the left. The similarity of the shape of this character to that of
, together with the opacity of the nasals in general, would satisfactorily explain both the
early variation // /L/ mentioned above and the early elimination of this character from
the record.
As to /y/, it lacks a separate character in all abecedaria and numeraria (except c?) and
acrostics (except o); in manuscripts, it is variously written with digraphs of jer + i. We
interpret this to indicate that the distinction of the sound from the diphthong /i/ had
become opaque and, like /t/, // and /L/ it required a mater lectionis.
The interpretations proposed can be tested against the data of two glagolitic abece-
daria composed in the Eastern Balkans within three to four decades after s (we limit our
synopsis to segments 1012, 1617 and 2636, but include all cyrillic transcriptions):
u Preslav, before v: text On the Script (Veder 1999; no cyrillic transcriptions before 971)
v Preslav, before 935: treatise On the Letters (Veder 1999; sr cyrillic transcriptions
before 971, shaded letters similar to the Greek 6:5)
10
Mater lectionis, in Hebrew writing, is a graphic means of preventing misreading even if the vowels are
not written out. In Slavic, it fits well into the general development towards analytism of expression. Its
consistent application can be found in cod. Krka Man.4 (Trnovo, 1346; now at Beograd, MSPC),
where e.g. the word is regularly written with a mater lectionis , carefully erased in final
editing.
11
Cf. many of these misreadings also in two independent cyrillic transcriptions (Kiev, ca.11th c.) of the
Tixanov Patericon (Veder 2002).
32.p65 383 04. 10. 04, 16:20

The inventory and ordering of these abecedaria shows marked differences from those
examined above. Both have dual jers (like o) and digraphs for jery (like c?o) and the nasals,
either both (u = c) or one (v = bdefijlm) of them; further, they show interference of the
(Greek) cyrillic numerarium in inverting 1110 and 2625; finally, they append to the
abecedarium proper three letters (in v after a conjunction ), which may or not belong to the
text: in u, they are characters of the Greek numerarium, while in v they rather seem to reflect
letters eliminated from the earlier glagolitic alphabet with a loop at its foot, i.e. , and
(preserved in its original position only in one copy of transcription ) and the transcrip-
tions s (and r) of v show how they are replaced by the Greek numerals in their respective
positions after 10, 16 and in 26.
The earliest retrievable text of the glagolitic alphabet, established above for positions
12, 2729 and 3136 remains to be established only for positions 26 and 30, the con-
flicting evidence for which was reviewed above. It is noteworthy that this is the text trans-
mitted by s. For 26 and 30, we favour the solution proposed above: two characters of rake
and handle shape, viz. 26 and the left component of the digraph 30 .
Thus, the glagolitic alphabet by the time of the death of St Methodius seems to have
had the following text (* characters without established original shape):
32.p65 384 04. 10. 04, 16:20

1 a 1 19 r 100
2 b 2 20 s 200
3 v 3 21 t 300
4 g 4 22 v u 400
5 d 5 23 f 500
6 e 6 24 x 600
7 7 25 o 700
8 dz 8 26 800
9 z 9 27 c 900
10 i 10 28 1000
11 i 20 29 2000
12 30 30 * y 3000
13 k 40 31 shwa 4000
14 l 50 32 5000
15 m 60 33 x 6000
16 n 70 34 * L ?7000
17 o 80 35 ?8000
18 p 90 36 ?9000
This earliest retrievable text provides a satisfactory explanation for most of the variant
readings in the witnesses examined: the inventories of the Eastern Balkan witnesses
anopqrsuv feature positions for two nasal vowels and jery, they add a second jer, but
eliminate and (features shared by cd); the Western Balkan witnesses efghijklm main-
tain , but eliminate jery, and and do not add a second jer (features shared by b).
If this text is identical to the original glagolitic alphabet of St Cyril, it provided only the
broadest possible transcription for the Common Slavic sound system, without means to
mark either vowel jotation (a character for yod) or consonant palatalisation (a character for
a second jer). If the Slavic dialects were diverging by jotation and palatalisation, such a
broad transcription would well fit the missionary aims of the alphabet: every Slav would
have been able to recite the texts according to his own pronunciation.12 The same mission-
ary context would also explain the Trinitary symbolism that pervades this text: 33 letters for
Slavic sounds (11 vowels and 22 consonants) + 3 letters for nomina sacra (the doublets for
i o x) endow not only the words written with it, but the very alphabet itself with a sacral
character.13
If this earliest retrievable text is not identical to the glagolitic alphabet designed by St
Cyril, it must be shown not only what was its more original inventory and ordering, but it
must also be explained why and how it was transformed into the state attested by the
witnesses.
12
It cannot be excluded that Church Slavic as a sacral language (Lucyk 1953) had no sound system of its
own, but borrowed that of the host dialect, a practice observed in the Orthodox churches until this day.
13
For the symbolism of the text and its elements, cf. Samilov 1970. Vyncke 1992. The symbolism of the
letter shapes now finds additional support in the analytic palography of Marica uni (cf. uni
2000).
32.p65 385 04. 10. 04, 16:20

References
Bcklund 1942: Bcklund, A. Das Stockholmer Abecedarium. Uppsala (= Uppsala Universitets
rsskrift 9).
uni 2000: uni, M. to je opat Driha nauio od opata Maja? In.: 900 godina Baanske ploe.
Radovi sa znanstvenoga skupa povodom 900. obljetnice Baanske ploe. Rijeka (= Krki
zbornik 42, Posebno izdanje 36) 2000: 257269.
Demkova 1968: Demkova, N.S., Droblenkova, N.F. K izueniju slavjanskix azbunyx stixov. Trudy
Otdela drevnerusskoj literatury 23, 2761.
Durnovo 1930: Durnovo, N.N. Das Mnchener Abecedarium. Byzantinoslavica 2, 3241.
Fui 1982: Fui, B. Glagoljski natpisi. Zagreb 1982.
Hamm 1958: Hamm, J. Staroslavenska gramatika. Zagreb 1958.
Ivanova 1971: Dva neizvestni azbuni akrostiha s glagolieska podredba na bukvite v srednoblgarski
praznien minej. In.: KonstantinKiril Filosof, Dokladi ot simpoziuma posveten na 1100
godininata ot smrtta mu. Sofija: 341365.
Jakobson 1923: Jakobson, R.O. Zametka o drevnebolgarskom stixosloenii. Izvestija Otdela russkogo
jazyka i slovesnosti 24/2, 354356.
Jerkovi 1975: Jerkovi, V. Paleografska i jezika izpitivanja o ajnikom jevanelju. Novi Sad.
KME: Dinekov P. (ed.) KiriloMetodievska enciklopedija, 1. Sofija 1985; 2 Sofija 1995; 3 Sofija (in print).
Lavrov 1930: Lavrov, P.A. Materialy po vozniknoveniju drevnejej slavjanskoj pismennosti. Lenin-
grad.
Lucyk 1953: Lucyk, J.M. Starocerkovnoslovjanska mova jak mova religijnogo kultu (=
Slavistica. Praci Instytutu slovjanoznavstva Ukrajinskoji vilnoji akademiji nauk 17)
Winnipeg.
Marti 1999a: Marti, R.W. Die Wiedergabe von Zahlen im Altkirchenslavischen (glagolitische Hand-
schriften). Festschrift fr Klaus Trost. Mnchen (= Die Welt der Slaven, 5).
Marti 1999b: Marti, R.W. Abecedaria A Key to the Original Slavic Alphabet. In.: Thessaloniki
Magna Moravia. Thessaloniki: 175200.
Medynceva 1984: Medynceva, A.A., Popkonstantinov, K. Nadpisi iz Krugloj cerkvi v Preslave.
Sofija.
Miklas 1988: Miklas, H. Berlinski Sbornik. Graz (= Codices Selecti 79).
Moin 1955: Moin, V.A. irilski rukopisi Jugoslavenske akademije, 1. Zagreb.
Olof 1973: Olof, K.D. Philologische und literarische Aspekte slavischer Alphabetakrostichis nebst
einem Exkurs ber die slavischen Buchstabennamen. Amsterdam.
Popov 1985: Popov, G. Triodni proizvedenija na Konstantin Preslavski. Sofija (= KiriloMetodievski
studii 2).
Samilov 1970: Samilov, M. Das glagolitische Alphabet. In.: Zagiba, F. (ed.) Das heidnische und
christliche Slaventum. Acta II Congressus internationalis histori Slavic Salisburgo
Ratisbonensis anno 1967 celebrati. Wiesbaden (= Annales Instituti Slavici 6): 98104.
Simonov 1976: Simonov, R.A. Matematieskie teksty i materialy v slavjanorusskix rukopisjax XI
XV vv. In.: Metodieskie rekomendacii po opisaniju slavjanorusskix rukopisej dlja Svodnogo
kataloga rukopisej, xranjaixsja v SSSR, 2. Moskva: 273276.
Slavova 1995: Slavova, T. Sledi ot Metodiev prevod na biblejskata kniga Bitie. Palobulgarica 19/4:
5370.
Sreznevskij 1859: Sreznevskij, I.I. Sledy glagolicy v X. veke. Izvestija Imp. Arxeologieskogo obe-
stva 1, 359372.
Stipevi 1964: Stipevi, B. Maranska varijanta Skazanija o sloveseh rnorisca Hrabra. Slovo 14,
5257.
afak 1854: afak, P.J. ber den Ursprung und die Heimat des Glagolitismus. Praha 1854.
anjek 1984: anjek, F., Tandari, J. Juraj iz Slavonije (oko 1355/601416) profesor Sorbonne i pisac,
kanonik i penitencijar stolne crkve u Toursu. Croatica christiana periodica 8/13, 123.
32.p65 386 04. 10. 04, 16:20

Van der Tak 1999: Van der Tak, J.C. The Old Slavic Apostolos: The Lessons of the Short Lectionary
from Pentecost to Great Lent and the Abstracts of the Epistles. Amsterdam (dissertation).
Veder 1994a: Veder, W. One Translation Many Transcriptions. Studies in Slavic and General
Linguistics 22, 433-465.
Veder 1994b: Veder, W., Battjes, H., Honselaar, Z., Pineda, D., Ruttenberg, B., Vogels, Y. Die Collatio
XII Anachoretarum: Zur Rekonstruktion einer Methodianischen bersetzung und ihrer
berlieferung ca 884-1050. Anzeiger fr slavische Philologie 22, 177-197.
Veder 1999: Veder, W. Utrum in alterum abiturum erat? A Study of the Beginnings of Text Transmission
in Church Slavic. Bloomington.
Veder 2002: Veder, W. Das Tixanov Paterikon. Eine Glagolitische Kompilation des 10. Jahrhunderts.
In: Ferincz, I. et al.(eds) Cirill s Metd pladjt kvetve... Tanulmnyok H. Tth Imre 70.
szletsnapjra. Szeged 2002: 561-572.
Vyncke 1992: Vyncke, F., Detrez, R. De lorigine et de la structure de lalphabet glagolitique. Orienta-
lia Lovaniensia Periodica 23, 219250.
SAETAK
GLAGOLJSKA AZBUKA KAO TEKST

Dokazi o povijesti glagoljske azbuke do, otprilike, 1400. godine, skupljeni su, klasirani i podvrgnuti
tekstolokoj analizi da se ustanovi najstariji mogui tekst azbuke na Istonom Balkanu kao i njegovi
tragovi na Zapadnom Balkanu, od oko 886. godine nadalje.
Prevela Marica uni
Key words: alphabet, Glagolitic, transmission, Bulgaria, Croatia St Method
Kljune rijei: alfabet, glagoljica, prijenos, Bugarska, Hrvatska, sv. Metod
32.p65 387 04. 10. 04, 16:20

32.p65 388 04. 10. 04, 16:20
Heinz Miklas
(Wien)
ZUR RELEVANZ DES NEUEN SINAITISCHEN

MATERIALS FR DIE
ENTWICKLUNGSGESCHICHTE DER GLAGOLICA
Nach einem kritischen berblick ber die bisherigen, aus den Sinai-Funden von 1975 gezogenen
Resultate fr die palographische und graphematische Entwicklung der Glagolica widmet sich der
Beitrag der Erklrung von vier daraus resultierenden Fragen (Ypsilon - /u/, 2. P, ta, i-
Grapheme).
Die 1975 entdeckten glagolitischen Sinai-Handschriften haben die Forschung immer

wieder beschftigt, ganz besonders seit ihrer Beschreibung durch I. Tarnanidis (1988, 65-
108). Zwar ist erst ein Teil dieser Quellen ediert1, doch frderten schon die vorhandenen
Ausgaben und Untersuchungen so manches zutage, was auf die Geschichte der Glagolica
und ihrer Regionalvarianten neues und interessantes Licht wirft. Fassen wir zuerst die
allgemeineren Ergebnisse zusammen:
1. Zhlt man das in den jngeren Psalter 3/N eingelegte Heft mit medizinischen Rezepten2
gesondert hinzu, so haben wir es mit insgesamt sechs kodikologischen Einheiten zu
tun, von denen sich drei als eigenstndige, bis dahin unbekannte Denkmler erwiesen
haben und ihrem Gesamtcharakter nach eng mit den brigen sinaitischen Glagolitica
zusammenhngen. In besonderem Mae gilt dies fr das sog. Missale 5/N, das sowohl
inhaltlich als auch nach seinem Hauptschreiber mit dem Sinaitischen Euchologium eine
grere Einheit bildet3 . Eine weitere Querverbindung resultiert aus diversen Ergnzungen
ein und derselben Hand und vereint nicht nur das Euchologium und Missale, sondern
auch den jngeren Psalter mit dem Anfangsteil (f. 1r) der Kiever Bltter. Wie sich zeigte4,
1
Siehe die Faksimiles bei Tarnanidis 1988, 219-247 (ESN) u. 249-281 (PSN) und die darauf beruhenden
Abdrucke von Schnitter, Miklas 1994, 163-218 (ESN) bzw. Mare et al. 1997 (PSN). Zu Teileditionen
vgl. neben den Abbildungen in Tarnanidis 1988, 185-197 die Angaben bei Birnbaum, Schaeken 1997,
144-150, Schaeken, Birnbaum 1999, 105-110, 122-124, Velkovska 2002 und Trunte 2003, 273-279.
2
Nach der Zhlung von Tarnanidis (1988, 99f.) ff. 141a-c und drei ungezhlte Leerbltter; zu den
Editionen und Behandlungen siehe wieder Schaeken, Birnbaum 1999, 122-124.
3
Vgl. zuletzt Tarnanidis 2002 und Miklas 2002a, 115, 117f., 123 mit weiterf. Angaben.
4
Vgl. Miklas 1999, 206-208, Miklas 2002a, 117 und Marti 1999, 188-190 sowie, davon unabhngig,
Schaeken, Birnbaum 1999, 109, 121.
33.p65 389 04. 10. 04, 16:25

390 Heinz Miklas
lt sich der Schreiber dieser Einschbe mit dem sndigen Dimitr (Ol[tarnik], vgl.
spter) identifizieren, der seinen Namen zweimal im Psalter verewigte.
2. Da Dimitrs Ergnzungen (zumindest in ihrer Mehrheit) nur auf dem Sinai erfolgt sein
knnen, erlaubte den bemerkenswerten Schlu, da auf dem Sinai nicht nur glagolitisch
gelesen, sondern auch geschrieben wurde5.
3. Offensichtlich hier verfat wurde auch der in unserem Kontext interessanteste Nachtrag
in Gestalt eines Abecedars am Beginn des Psalters 3/N, das in seiner griechisch-
glagolitisch-lateinischen Anlage einmalig ist und die ltesten, bis zum Jahr 1200 zu
datierenden glagolitischen Zeugnisse auf nunmehr vier erhht6.
4. ber die Entdeckung zweier Palimpsestteile im Fortsetzungsteil des (lteren) Psalters
und im Missale 7 vermehrt hat sich auch das Korpus sinaitisch-glagolitischer
Palimpseste. Leider lt sich ber diese Unterschichten vorerst nicht mehr sagen als,
da sie in gerundeter Glagolica geschrieben sind.
5. Ansonsten haben uns die Funde zumindest fnf weitere Schreiber offenbart; davon
zwei im (jngeren) Psalter, je eine Hand im Sinaitischen Menumfragment 4/N und im
Missale (Ergnzungshand C) sowie den Verfasser des medizinischen Rezepts8 .
Betrachten wir die Schreibgewohnheiten dieser Literaten, so sehen wir zunchst aus
der Sicht der Palographie:
6. Da sich darunter die Nebenhnde und das gilt auch fr die Hand des schon aus den
Kiever Blttern bekannten Dimitr dadurch auszeichnen, da ihre Ductus eckiger
sowie meist etwas grer und unregelmiger sind als jene der Hauptschreiber, welche
die typischen Zge der kleinen, gerundeten klassischen Glagolica zeigen. Praktisch
alle Interpreten haben daraus auf das jngere Alter der Nebenhnde geschlossen und
die Besttigung fr die Datierung mit dem frhen 12. Jahrhundert in sprachlichen
Momenten wie dem Jer-Wandel erblickt.
7. Uneinheitlich beurteilt wurde dagegen die Provenienz dieser Hnde, insbesondere die
Herkunft Dimitrs, die (auf der Grundlage der Ergnzungsseite der Kiever Bltter) von
M. Panteli im sdkroatischen Raum um Dubrovnik, von B. Veleva dagegen eher in
Bulgarien gesucht wird9.
Auch graphematisch zeigt sich ein vergleichbares Bild:
8. So tendieren alle neuen Schreiber zu einjerigen Orthographien, und zwar der Jor-
Redaktion, whrend die alten, schon frher bekannten Hnde bis auf die Dimitrs der
zweijerigen Redaktion verpflichtet sind10.
9. Im Einklang damit stehen auch einzelne kyrillische Einstreuungen im Text des Psalters
3/N, insbesondere in den berschriften11.
5
Ibidem.
6
Zum Sinaitischen Abecedar vgl. Tarnanidis 1999 und Marti 1999; allg. zu den einschlgigen Denkmlern
siehe zuletzt den Beitrag von W. R. Veder in diesem Band.
7
Vgl. Mare et al. 1997, 129-130 (ff. 31b-32a) und Miklas 2000b, 125.
8
Hierzu und zum Folgenden siehe die einschlgigen Beschreibungen und Abbildungen bei Tarnanidis 1988
sowie Miklas 2000b. Dagegen bietet der Fortsetzungsteil 2/N des (alten) Psalters nach Fetkov 2000
diesbezglich ebensowenig Neues wie jener des Euchologiums, vgl. allenfalls Trunte 2003, 255.
9
Vgl. Panteli 1985 und Veleva 1983 sowie meinen Kommentar in Miklas 1999, 208ff.
10
Hierzu allg. vgl. zuletzt Mironova 1999.
11
Vgl. wieder Tarnanidis 1988, 92. Whrend in den frhesten Dmm. nur kyrillische Einzelbuchstaben
(insbes. ) als Initial- bzw. Auszeichnungselemente auftreten, erinnern die Verhltnisse hier bereits an
jene der Oberschicht im Palimpsestteil des Cod. Zographensis (12. Jh.).
33.p65 390 04. 10. 04, 16:25

Zur Relevanz des neuen sinaitischen Materials fr die Entwicklungsgeschichte ... 391
Wie wir sehen, besttigt dieser allgemeine Befund zwei traditionelle Einsichten, und
zwar: 1. palographisch: Da, wo in ein und derselben Quelle gerundete und eckig(er)e
Formen auftreten, sind jeweils die eckige(re)n zeitlich nachgeordnet; und parallel dazu 2.
graphematisch: Da, wo in ein und derselben Quelle die ein- und zweijerige Redaktion auftritt,
ist jeweils die einjerige die jngere bzw. folgt der zweijerigen chronologisch nach12 .
Wenden wir uns nun den spezifischen Resultaten zu. Erwartungsgem haben die
bisherigen Analysen des neuen sinaitischen Materials eine ganze Flle von Details
hervorgebracht. Die meisten dieser Ergebnisse erweitern unsere Kenntnis der glagolitischen
Tradition allerdings nur quantitativ; ich denke dabei etwa an Redaktionsmerkmale wie die
unterschiedliche Zahl von Nasalvokalzeichen oder von i-Graphen bei den jeweiligen
Schreibern. Es gibt aber auch einzelne Phnomene, die dazu angetan sind, unser Bild von
der Entwicklungsgeschichte der Glagolica nicht nur zu ergnzen, sondern auch zu korrigieren.
Dabei handelt es sich um zwei Zge, und zwar:
1. um das (wiederholte) Vorkommen von Ypsilon fr /u/ bei dem dritten Schreiber (i.e. der
zweiten Nebenhand C) im Missale; und
2. um das Auftreten und die spezifische Form des sog. 2. P im glagolitischen Abecedar
Dimitrs.
Die genannten Charakteristika sind an und fr sich schon bemerkenswert; ihre volle
Bedeutung gewinnen sie allerdings erst im Kontext mit anderen Merkmalen und bedrfen
deshalb einer eingehenderen Errterung.
Zuerst also zur ungewhnlichen Lautkorrelation des Ypsilon. Meine Erwhnung dieses
Phnomens auf dem Wiener Glagolitica-Symposium von 1996 hat der Ansicht von der
monographischen Konzeption der Urglagolica neue Nahrung gegeben. So etwa hat William
Veder auf der Basis seiner Rekonstruktion dreier glag.-aksl. Schlsseltexte zur Geschichte
der Glagolica die Korrelation Ypsilon /u/ schon fr das konstantinische Ursystem
postuliert13 . Die Mglichkeit lt sich zwar nicht vllig ausschlieen, doch sprechen triftige
Argumente gegen sie: zum einen der Umstand, da die Urglagolica nicht rein monographisch
konzipiert gewesen sein kann 14 ; und dann das Problem, da eine monographische
12
Um Irrtmern vorzubeugen: Alt bzw. ursprnglich ist die Verwendung eines einzigen Jergraphs meines
Erachtens lediglich in der Kyrillica (als konomische Konsequenz des sptmoravischen, unetymologischen
Gebrauchs der glag. Jerzeichen, vgl. Miklas 2003a, 183f.), von der sie im 10. Jh. auch auf die glag. Praxis
bergriff. Im Sinne einer wechselseitigen Interferenz prgte umgekehrt die auf bulgarischem Boden
(gem lteren Mustern und unter dem Druck der phonologischen Verhltnisse) restituierte glagolitische
Zweijerigkeit (von der noch Spuren in der ltesten kroatischen berlieferung zu finden sind, vgl. Mihaljevi
2000) die klass.-hochsprachliche Redaktion der (ost)kyrillischen Tradition.
13
Veder 2000b, 176.
14
Wovon zwar Marti (insbes. 2000, 59, 72f.; vgl. auch dessen Beitrag im vorliegenden Band), nicht aber
Veder (l.c.) ausgeht. Zumindest liee sie sich lediglich ber die Annahme von 38 Alphabeteinheiten und das
durch nichts zu besttigende Postulat einer Jery-Korrelation des dritten i-Graphs () erkaufen. Geht man
von 36 Alphabeteinheiten aus (wie auch Trunte 2003, 255), so mte Konstantin-Kyrill 1-2 Korrelanten
digraphisch konzipiert haben. Unter Einbezug der Mglichkeit, da von ihm auch die Nasalvokal-
Korrelanten nicht monographisch, sondern ber (verbundene oder unverbundene) Zusammensetzungen
mit regressivem Klassifikator zum Ausdruck gebracht wurden, ergeben sich daraus drei Mglichkeiten
nicht-monographischer Bildungen: (a) /u/ und Jery; (b) Jery und die beiden Nasalvokale oder (c) /u/, Jery
und die Nasalvokale. In die engere Wahl kommen Trubetzkoys Vorschlag (a) und die traditionelle Auffassung
(c). Nun muten zwar Digraphen (zumindest aus formaler Sicht) nicht ins Alphabet aufgenommen
werden, da ja ihre Komponenten bereits darin verankert waren, wohl aber etwaige zusammengesetzte
Grapheme von der Art der Nasalvokalkorrelanten, weil deren klassifikatorische Zweitkomponente nicht
allein einsetzbar ist. Und da sich Konstantin-Kyrill mit Rcksicht auf die numerische Struktur des Alphabets
33.p65 391 04. 10. 04, 16:25

392 Heinz Miklas
Konzeption des /u/-Korrelanten zur Mehrdeutigkeit des Ypsilon gefhrt htte. Es htte
nmlich einerseits als reiner Phonograph fr eigen- und fremdsprachliches /u/ eintreten
mssen, und andererseits in Beispielen wie ypostas- bzw. eyanele/eya(g) gelie als
Klassifikator fr griech. Ypsilon mit dessen ambivalenter, vokalisch-konsonantischer
Lautkorrelation (wobei es ziemlich belanglos ist, ob wir fr die vokalische Aussprache
noch griech.-slav. [] bzw. als slavisches Substitut /u/ = [u]+[u] annehmen oder bereits [i];
es verbleibt ja in jedem Fall die konsonantische Korrelation /v/ mit dessen stimmloser
Positionsvariante). Eine derartige funktionale berfrachtung widerspricht nicht nur den
ansonsten ein-eindeutigen Lautzuordnungen des konstantinischen Alphabets, sondern
auch der klassifikatorischen Konzeption einiger seiner ursprnglichen Einheiten. Besteht
doch kein Zweifel daran, da neben Ypsilon darin noch weitere Fremdmarker verankert
waren, darunter auch Iota und Omega15 .
So spricht einiges dafr, da wir es hier mit einer spteren Entwicklung zu tun haben.
Betrachten wir dazu die Verhltnisse in den Denkmlern:
Im Missale tritt die /u/-Korrelation von Ypsilon (v) bei der genannten C-Hand mit einiger
Regelmigkeit in Erscheinung, und zwar mindestens 15 Mal. Sie konkurriert mit dem Einsatz
einer palographisch eindeutig jungen U-Ligatur (), die uns im betreffenden Einschub
fast ebenso hufig, und zwar mindestens 13 Mal, begegnet. Dagegen fehlen Beispiele des
unligierten Digraphs. Ohne Rcksicht auf formale und Verteilungsbesonderheiten knnte
man daraus den Schlu ziehen, da wir es mit einer relativ spten regionalen Spielart zu tun
haben, in der zwei konomische Varianten i.e. die U-Ligatur und Ypsilon promiscue
gebraucht werden. Tatschlich ist die Sachlage aber komplizierter. Zunchst zeigen nmlich
die Beispiele des Ypsilon bzw. der U-Ligatur eine hohe Formenvarianz, die wenigstens in
zwei Fllen (auf f. 44v) eine sichere Unterscheidung verwehrt. Und betrachten wir die
Verteilung, so sehen wir, da es offenbar nicht Ypsilon, sondern die U-Ligatur ist, die der
Schreiber als normale /u/-Entsprechung gelernt hat und im allgemeinen auch gebraucht.
Denn er beginnt zunchst (auf f. 42v-43r) mit der U-Ligatur, geht dann am Beginn eines
neuen Textabschnitts! zur Ypsilon-Form ber (ff. 43v-44r) und verwendet schlielich
wieder die U-Ligatur auf den restlichen Seiten seines Ergnzungsstcks (ff. 45v-46r).
Bezeichnenderweise tritt an der Naht zwischen der Ypsilon- und Ligatur-Partie (f. 44v) zwar
berwiegend die U-Ligatur auf, einmal aber auch Ypsilon.
So ist sein Wechsel zur Ypsilon-Form offensichtlich vorlagebedingt und von einer
frhen Genesis-Abschrift motiviert. Leider lt sich ber diese Vorlage vorerst nur sagen,
da es sich dabei nach den textologischen Merkmalen um ein (sptestens im 11. Jh.
geschriebenes) Parmienbuch gehandelt haben mu.
Nun ist, wie gesagt, das geregelte Vorkommen der /u/-Korrelation von Ypsilon in der
glagolitischen Tradition ein Novum. Sofern wir auf Vergleichsbeispiele stoen wie im
Codex Clozianus , knnen sie stets aufgrund ihres ausnahmsweisen, unorthographischen
Vorkommens problemlos als Verschreibungen abgetan werden. Anders verhlt es sich
hingegen in der kyrillischen Tradition: Hier tritt einfaches Ypsilon fr /u/ schon sehr frh in
(und der Tradition des griechischen und anderer Alphabete entsprechend) dafr entschied, Digraphe aus
dem Alphabet auszuklammern, ergibt es sich, da zwar die Gesamtzahl seiner alphabetischen
(=phonographisch-ideographischen) Einheiten 36, die seiner Phonographen jedoch (37-) 38 betragen
haben mu. Diese Differenz wurde erst im kyrillischen Alphabet der klassischen Zeit aufgehoben.
15
Ihre Anzahl betrug am ehesten 7, mindestens aber 6, vgl. Miklas 2002b, 287-288, Miklas 2003, 244 v.
245/Textabb. 1 und Miklas 2003a, 191f.
33.p65 392 04. 10. 04, 16:25

ostslavischen Denkmlern auf, und zwar zumeist in nicht-buchsprachlichen Quellen16 . Im

balkanslavischen Sden ist sein Vorkommen stark begrenzt und beschrnkt sich auf den
westkyrillischen Bereich der Hum-Zeta-Redaktion bzw. das (sptere) Verbreitungsgebiet
der sog. Bosanica. Das bekannteste Zeugnis stellt hier das Miroslav-Evangelium, d.h. ein
Buchdenkmal, dar; doch tauchen die ersten Spuren dieses Gebrauchs noch vor diesem auf,
und zwar bemerkenswerterweise in unmittelbarer Nachbarschaft unseres Glagoliten: Ich
meine die kyrillischen Namenseintrge im Uspenskij-Fragment des Euchologium Sinaiticum
(vgl. y, |y). Diese Beobachtung geht bereits auf M. Panteli zurck, die den
Zug auch richtig mit der westkyrillischen Tradition verknpfte17 .
Freilich gebraucht auch die westkyrillische Tradition Ypsilon fr /u/ eher selten. Das
normale Redaktionsmerkmal stellt hier wiederum die U-Ligatur dar18 , die spter zwecks
Lngenkennzeichnung sogar verdoppelt werden kann19 . Obwohl wir der U-Ligatur auch in
der (niedrigeren) bulgarischen Kanzleiredaktion bevorzugt begegnen, drfte ihre Dominanz
in allen Sphren des westkyrillischen Schrifttums mit dem Gebrauch der glagolitischen U-
Ligatur zusammenhngen20 . Sie fgt sich nmlich in eine Reihe mit anderen, lteren
Redaktionsmerkmalen glagolitischer Herkunft, insbesondere der Verwendung des sog. Gerv,
des Jat in der JA-Position und der westkirchenslavischen Zeilentrennregel21 . Fr unseren
Fall von besonderer Bedeutung ist, da alle genannten Merkmale auch den Namensnachtrag
im Euchologium-Fragment kennzeichnen, und zwar gepaart mit Ypsilon fr /u/ und Jor-
Redaktion 22 , d.h. in voller bereinstimmung mit dem C-Stck im Missale! Auf die
glagolitische Prgung der kyrillischen Namen verweist auch das Auftreten der
charakteristischen Flagg-Form des Frt (mit der glag. se), wie wiederum Panteli schon
festgestellt hat23 .
Der Schlu liegt also nahe, da die bereits angesprochene Vorlage des C-Schreibers aus
dem bosnischen oder angrenzenden kroatischen Raum stammte. Das erinnert uns an den
Hinweis von Tarnanidis, wonach das von ihm zur Identifikation von Dimitrs Epitheton
16
Wenngleich eine Gesamtdarstellung bisher fehlt, vermittelt der krzlich erschienene berblick ber die
Verhltnisse in den nordrussischen Birkenrinden-Inschriften (Janin, Zaliznjak 2000, 188-193, 225f.,
276, 282) schon recht anschaulich, wie die Entwicklung verlief: So beginnt der Einsatz des einfachen
Ypsilon ab ca. 1100 sporadisch in postkonsonantischer Stellung (offenbar in Anlehnung an die syllabische
Distribution hochsprachlicher Dmm, vgl. Anm. 26), greift um 1200 auf die reinen Vokalsilben ber und
erlangt um die Mitte des 13. Jh.s Normcharakter. Dagegen bleibt der Einsatz der U-Ligatur vom 10. bis
zur Mitte des 13. Jh.s (und ebenso nach dem ersten Viertel des 14. Jh.s) eine selten genutzte
Wahlmglichkeit und konkurriert lediglich zwischen ca. 1250 und 1320 mit dem Einsatz des einfachen
Ypsilon.
17
Panteli 1985, 38 mit weiterf. Angaben.
18
Vgl. nur Jerkovi 1975, 58-62.
19
So etwa im Missale Lipsiense, vgl. Schtz I/1963, 78 u. II/1963, passim.
20
Zumindest handelt es sich hier (im Gegensatz zum Direktimport des einfachen Ypsilon-Graphs fr /u/)
eher um ein indirektes Interferenzmerkmal der Kyrillica, die bei der Bildung der glag. U-Ligatur Pate
gestanden haben drfte. Die Frage ist freilich von geringerer Bedeutung als jene nach der diastratisch-
graphischen Zugehrigkeit dieser quasi-monographischen Lsung, vgl. spter im Text.
21
Vgl. Panteli 1985, 33, 38-41, 54, 56 und Miklas 1999, 208f./Anm. 19-20. Allgemein kommt an
Merkmalen noch hinzu die hufig fehlende Weichheitskennzeichnung in Fllen wie lubiti und die in
manchen Bosanica-Hss. zu beobachtende hngende Schreibweise als alte Zge sowie die Bevorzugung
von Eta als einzigem i-Graph als jngerer Zug.
22
Vgl. , f und wiederum |y (statt , , |).
23
Panteli 1985, 39ff. Letzterer Zug fehlt in der C-Partie wohl nur zufllig, da sich in dem kurzen Text
keine Einsatzmglichkeiten ergeben.
33.p65 393 04. 10. 04, 16:25

394 Heinz Miklas
Ol- gesuchte Wort oltarnik- (m(V) nur in einer serbischen Quelle belegt ist24 .
Beweisen lt sich der Schlu freilich nicht: Denn die brigen Sprachmerkmale der C-Partie
sind eher als bulgarisch anzusprechen wie die Verwendung mehrerer Nasalvokalzeichen,
das Fehlen der l-Epenthese in zemi und die Auffllung des Jer in est. Letztere begegnet
uns allerdings auch in den Einschben Dimitrs25 .
Es verbleibt aber die Tatsache, da die Bevorzugung konomischer monographischer
Schreibungen fr /u/ sich auf die sdwestlichen und nrdlichen Randgebiete des
kirchenslavischen Raums konzentriert; wobei auf dem Balkan die Ligatur-Variante (als quasi-
monographische Lsung), auf ostslavischem Boden die Ypsilon-Variante (als echte
monographische Lsung) vorherrscht. Whrend sich die Ligatur-Variante wenigstens formal
aus der griechischen Tradition herleiten lt und ihr gehufter Gebrauch aus der
Schreiberorientiertheit des Kanzleischrifttums resultiert 26 , suchen wir nach einer
funktionalen Erklrung fr die Ypsilon-Variante im griechischen und frhen kyrillischen
Schrifttum vergeblich27 . So drfte bei ihrer Bildung ein zustzlicher Ansto von der
lateinischen Tradition ausgegangen sein, der die digraphische Konzeption des u-
Phonographen stets fremd geblieben ist28 .
Wir kommen damit zum zweiten angesprochenen Phnomen, dem sog. 2. P im
Sinaitisch-glagolitischen Abecedar. Dessen Herausgeber R. Marti hat es zwar registriert,
aber nicht hinzugefgt, da sich seine spezifische Form wie das fehlende Glied einer Kette
in den Befund der altbekannten Abecedarien fgt29 . Solche bislang als omins eingestuften
/p/-Reflexe in der 26., auf Omega folgenden Position des Alphabets finden sich in einer
ganzen Reihe von metasprachlichen Quellen. Den Schlssel zum Verstndnis der Problematik
liefern uns die ltesten Abecedarien im Verein mit dem Alphabetischen Gebet (AM), wo die
sonst dem sog. ta vorbehaltene Stelle durch (glagolitisierende) Abwandlungen des
lateinischen und kyrillischen P einerseits und durch die Buchstabennamen pe bzw. peal
andererseits ausgefllt ist; man vergleiche die folgenden Daten30 :
24
Tarnanidis 1988, 92f. u. 95f. Da Dimitrs Sprachschatz auch mehrmals die Form molv kennt, sei noch
am Rande angefgt.
25
Vgl. hierzu jedoch die westlichen Beispiele bei Panteli 1985, 33 und allg. Mihaljevi 2000, 153.
26
Dagegen folgt die Distribution der digraphischen vs. hochgestellten/ligierten u-Korrelanten in der
klassisch-hochsprachlichen Buchredaktion dreierlei Regeln, i.e. dem Syllabierverfahren, der
Heteromorphen Sequenz sowie dem sthetisch-technischen Verfahren der Zeilenauslastung (ungeachtet
ihrer gemeinsamen Opposition zum pragmatisch-klassifikatorischen Fremdmarker Ypsilon).
27
Zumindest erscheint es schwierig, ihre Genese allein dem konomiestreben einer schreiberorientierten
Gebrauchsredaktion zuzuschreiben. Denn auch wenn sich die Aufgabe der Erstkomponente des Digraphs
( y) in einem langsamen, palographisch nachvollziehbaren Proze vollzog (vgl. die bergangsstufen
bei Janin, Zaliznjak 2000, 190-191 sub III.), ging mit ihr ja notgedrungen vor der formalen
Differenzierung von y und v die Funktionsamalgamation der Zweitkomponente einher. Die dadurch
bedingte Belastung blieb freilich gering, weil auf Fremdmarkierungen im einfachen diplomatischen und
epigraphischen Schrifttum oft verzichtet wurde.
28
Zudem bewahrte sie regional bzw. in der Epigraphik noch lange die in der Antike entstandene Ambivalenz
von u- und v-Korrelation der (aus dem Ypsilon hervorgegangenen) Varianten V ~ U (wie in VIRTVS ~ UIRTUS
VIRTUS) und kannte auch den klassifikatorischen Einsatz des eigentlichen Ypsilon in griechischen
Fremdwrtern (wie in HYDRIA).
29
Vgl. Marti 1999, 186-187, 199 u. 192f. sowie die Abbildung bei Tarnanidis 1999, 167.
30
I.e. des Sinaitischen, Mnchener, Radosav-, Pariser, und ajnie-A. im Vergleich zur Azbuna molitva.
Zu den Quellen vgl. Marti 1999, l.c., Marti, Veder 2000, 234, Veder 2000a, 83 sowie Veders Beitrag in
diesem Band. Die Formen des Frt bei Radosav, des * in Sin. und des P in Mon.-glag. sind hier aus
technischen Grnden modifiziert; vgl. die Abbildungen u.a. bei Panteli 1985, 39f.
33.p65 394 04. 10. 04, 16:25

kyr. kyr./lat. glag. (gr.-kyr. Ersatz fr ) Name numer. Translit.

* /P f pe(al) M
Sin. Mon.-kyr./glag. Radosav Paris. (AM) ajnie
Setzen wir das Puzzle zusammen, so zeigt sich folgendes:
Als der Schler der Slavenlehrer und sptere Bischof von Preslav Konstantin nach
seinem Eintreffen in Bulgarien (886) an die Abfassung der sog. Azbuna molitva ging, war
die relevante Alphabetposition mit einem Zeichen besetzt, das im moravischen Schrifttum
zwar noch als numerisches Ideogramm, nicht mehr aber als Phonograph verwendet wurde.
Konstantin mute also dessen in der Erinnerung verblaten Lautwert rekonstruieren. Wie
W. Veder krzlich herausfand31 , tat er dies anhand der an griechisch Psi erinnernden Form
und der logischen Konsequenz auf o folgt p. Das von ihm gewhlte Beispielwort
peal wurde also mit einer Form verschriftet, die uns (grob) als ta gelufig ist und in
einzelnen Abecedarien auch mit dessen (freilich sptem) Lautwert belegt wird. Einige
Dezennien spter wurde die wenig glaubwrdige Interpretation Konstantins durch eine
ebenso falsche ersetzt, die lediglich den Vorteil hatte, mit der Position des Buchstaben im
zweiten, slavischen Hauptteil des Alphabets zu harmonieren. Als Ergebnis eines
Formenvergleichs fate sie nmlich als Ziervariante des a () auf und ordnete ihm
dessen Lautwert // zu. (So erklrt sich u. a. das Akronym fr in der Jer-
Position von Konstantins Gedicht). Die letzte und bleibende Zuordnung der Form zum
typisch ostbulgarischen /t/ ergab sich erst ein, zwei Generationen spter, und zwar ber
den Zusammenschlu der bis dahin dafr verwendeten Sequenz zu einer der
glagolitischen -Form verwandten Ligatur ( ~ = ). Ungeachtet dessen,
da es sich auch dabei um keine korrekte Rekonstruktion der urglagolitischen Verhltnisse
handelte (die vielleicht gar nicht mehr bezweckt war, da mittlerweile die Kyrillica die
Entwicklung bestimmte), ging diese Zuordnung als klassische in die kirchenslavische
Tradition ein.
In den glagolitischen Abecedarien lassen sich alle drei Interpretationen des sog. ta
nachweisen. Am konservativsten gehalten hat sich jedoch Konstantins Interpretation als
2. P. Da sich zur Abfassungszeit der Abecedarien bereits der klassische /t/-Lautwert des
Zeichens durchgesetzt hatte, war es nicht mehr mglich, den Lautwert /p/ ber die alte
rake and handle Form ] (Veder) des ta (bzw. griech. Psi) auszudrcken. Und so whlten
die Verfasser der Abecedarien zunchst je nach Region und Geschmack dafr die kyrillische
oder lateinische Form, die sie jeweils durch eine spezifische Zutat32 glagolitisierten. Eine
gnstigere Mglichkeit ergab sich schlielich regional ber die griechisch-kyrillische33
Ersatzform des glag. (i.e. die Flaggform f); und zwar im Westen, wo sich deren fremder
Lautwert [] ~ [f] nicht durchgesetzt hatte, sondern weiterhin durch slavisch /p/ substituiert
wurde (vgl. Formen wie Pilip- in den Hum-Zeta- bzw. bosnischen und kroatischen
31
Vgl. Veder 2000b, 73 und vorangehende Beobachtungen wie die von Olof 1973, 16f., 20, 40 und
Veleva 1973, 118ff.
32
So als Regel durch die als besonders charakteristisch erachtete se, die auch das vom trennt; nur
dort, wo dies wegen der Gefahr der Verwechslung auf Schwierigkeiten stie wie im Falle des lat. P (mit
stufenfrmigem Abstrich) , mute ein anderer Weg beschritten werden.
33
Eine Entscheidung ber den spezifischen Ursprung dieser Form fllt deshalb schwer, weil die aus griech.
Minuskel-Hss. gelufige Flagg-Variante auch aus der kyr. Majuskelform durch Glagolitisierung, i.e.
Anfgung der charakteristischen se, gewonnen werden konnte.
33.p65 395 04. 10. 04, 16:25

396 Heinz Miklas
Denkmlern). Das jeweilige Ergebnis sehen wir in der obigen Tabelle. Ausnahmen bilden
darunter der (nichtslavische) Verfasser des Pariser Abecenarium Bulgaricum, der, statt
sich fr eine bestimmte Form entscheiden, allein das zum syllabischen Buchstabennamen
verkrzte34 Akronym Konstantins einsetzte (pe peal); sowie der Schreiber des
Abecedars im ajnie-Evangelium, der im Bewutsein um die Unmglichkeit einer
phonographischen Gleichsetzung des mit dem Lautwert /p/ dessen Funktion rein numerisch
deutete und mit dem kyrillischen quivalent verdeutlichte (800 = w)35 .
Auch wenn damit die Entstehung des ominsen 2. P gelst ist, wird man nun fragen,
was denn dann die Ursprungsfunktion des sog. ta war? Ich kann die Frage zwar
beantworten, mu zur Begrndung meiner Auffassung aber schon aus Raumgrnden auf
eine frhere Untersuchung verweisen36 . Also: Die von Konstantin-Kyrill konzipierte
Funktion des Elements war offenbar die eines Klassifikators fr das palatale griechische
[k] in Beispielen wie kit-, das zugleich als erster Name dieses Buchstabens diente. Da
man diese Lsung bisher bersah, liegt an der (belegten) Position des ta im zweiten
(slavischen) Hauptteil des Alphabets. Sie veranlate nmlich dazu, mit Zwang stets nach
einer slavischen Korrelation zu suchen. Nur befand sich das Element anfangs nicht da,
sondern tauschte den Platz mit seinem unmarkierten Partner (Kako), der sich schon in
frhmoravischer Zeit zum Generalzeichen fr /k/ entwickelt hatte. Das gleiche Schicksal
ereilte auch das sog. spinnenfrmige korrekt: sonnenfrmige37 Cher (^) als
Klassifikator fr das palatale griechische []38 im gleichnamigen cher(ouvim-/ouvsk-), wie
schon Trubetzkoy vermutet hatte39 .
In meinen bisherigen Ausfhrungen habe ich stets von Resultaten gesprochen, die
sich den glagolitischen Neufunden am Sinai direkt entnehmen lassen. Zum Abschlu mchte
ich noch auf eine Frage eingehen, die sich nur indirekt aus dem Sinaitischen Abecedar
ergibt40 , aber fr die Entstehungsgeschichte der Glagolica von enormer Bedeutung ist.
Gemeint ist die Frage nach der Ursprungsform eines weiteren Klassifikators in Konstantin-
Kyrills System, und zwar des glagolitischen Iota41 :
1992 haben Vyncke und Detrez drei der im Uralphabet vorhandenen Klassifikatoren zur
Reihe I(sus-) Ch(rist-) O(n-) vereint und als Jesus Christus (d)er (=Sohn) interpretiert.
Auch wenn sich nicht alle Details dieser Deutung durch Belege sttzen lassen42 , darf
Jesus als frher Buchstabenname als gesichert gelten43 . Zur Klassifikation des Namens
34
Natrlich lt es sich nicht ausschlieen, da die Wahl von Pe (ja, mglicherweise auch von Peal
durch Konstantin) auch von der gleichlautenden lateinischen Buchstabierform beeinflut wurde.
35
Da er kyr. w auch fr die ihm nicht mehr gelufige glag. Form des Omega einsetzte, sehen wir hier als
Ergebnis seiner Ratlosigkeit w unmittelbar wiederholt, i.e. einmal als (klassifikatorischen) Phonographen
und einmal als (numerisches) Ideogramm. Es ist bemerkenswert, da auch der Verfasser des Pariser
Abecedars die glag. Omega-Entsprechung nicht mehr kannte und (wie im Falle des ta=Pe) die
entsprechende Position 25 nur mit dem (spteren, kyrillischen!) Buchstabennamen Ot ausfllte.
36
Miklas 2003a, 177-182.
37
Vgl. Miklas 2003a, 181 und, unabhngig davon, Karpenko 1999, 112-119, 144.
38
Die Reihe einschlgiger Klassifikatoren lautete damit ursprnglich (mit deren unmarkierten Partnern):
12 [g] 13 [k] 24 ^ []
4 /g/ 26 /k/ 33 /c/
39
Trubetzkoy 21968, 28-30.
40
Vgl. Marti 1999, 187, 191, 193, 199.
41
Zum Folgenden vgl. bereits Miklas 2003a, 188-191.
42
Zwar lassen sich alle drei Wrter als Buchstabennamen belegen, doch tritt in den metasprachlichen Dmm.
On- nicht fr die klassifikatorische Omega-, sondern die (unmarkierte) Omikron-Entsprechung ein.
43
Vgl. nur die bersicht in Marti, Veder 2000, 239 (sub q, s).
33.p65 396 04. 10. 04, 16:25

als Nomen sacrum setzten die glagolitischen Schreiber blicherweise die konomische
Krzung mit Zwanziger-I und S (=_-) ein44 , die in der blichen kyrillischen Transliteration
Eta plus Sigma ( _-), bei korrekter Wiedergabe freilich Iota plus Sigma ( -) ergibt. ber die
kyrillische Entsprechung _ im Cod. Suprasliensis45 verbrgt ist aber auch die dreigliedrige,
griech. Iota, Eta, Sigma (IH_C ) entsprechende Variante, die je nach Interpretation der
Ursprungsform des Zehner-I auf zwei glagolitische Muster zurckgefhrt werden kann:
entweder auf _ oder auf _. Schon die vertauschte Abfolge der kyrillischen im Vergleich
zur griechischen Sequenz (_ vs. IH_C )46 spricht dafr, da Konstantin-Kyrill die Form mit
dem schlanken Zehner-I (_ ) whlte und dabei das Bild des gekreuzigten Jesus inmitten
der beiden Schcher vor Augen hatte47 . So gedeutet, versinnbildlicht das S im Ausgraph
der Krzung die normale, aufrechte Kreuzigungslage des guten Schchers, dessen Haupt
wie das von Jesu nach oben, zum Paradies, gerichtet ist48 . Links vom Jesus-I im Angraph ist
hingegen die besondere Kreuzigungsart des reuelosen Schchers dargestellt, mit dem zur
Hlle gekehrten Kopf49 .
Nun unterschied sich die Befestigung Christi an den Kreuzesbalken von jener der
Schcher, weshalb auch die Struktur des inneren von jener der ueren Buchstaben
differenziert ist, besonders, was die Schfte betrifft50 : Der mittlere Buchstabe ist dem T-
Kreuz Jesu nachgebildet und entspricht der parallel zu den Balken verlaufenden Lage eines
menschlichen Krpers mit ausgebreiteten Armen, wie sie sich bei angenagelten Hnden
und Fen ergibt. Entsprechend verjngt sich der Stab konisch nach unten. Dagegen
erweitert sich der Stamm der ueren Buchstaben und stimmt mit dem sog. Schcherkreuz
berein51 , dessen Form von der blicheren Befestigungsart der Rmer durch Anbinden
von Oberarmen und Beinen geprgt ist.
Akzeptiert man diese Deutung, so ist nicht nur die Diskussion darber beendet, welche
der beiden Formen des Zehner-I auf Konstantin-Kyrill zurckgeht (i.e. ), sondern auch der
letzte Beweis dafr erbracht, da der Schriftschpfer mit seinem System auch theologische
Symbolwirkung bezweckte52 .
44
Von ihr gingen alle bisherigen Interpretationen aus und muten daher unvollstndig bleiben, vgl.
Karpenko 1999, 108-110.
45
Vgl. nur Staroslavjanskij slovar, 273.
46
Wie in Miklas 2003a, 174f., 184-191 dargelegt, ergab sie sich aus der numerischen (nicht:
phonographischen) Gleichung glag. -10 = kyr. und hatte auch zur Folge, da in heteromorpher
Abfolge die beiden i-Graphe vertauscht erscheinen (vgl. genuin kyr. vs. glag. in kyr. Transl. ).
47
Zur Kreuzigung und den Schchern allg. vgl. u. a. Haag 31982, 991f. u. 1530.
48
Vgl. wiederum Haag 31982, 1300 sub B. Auer Christus ist der reuige Schcher bekanntlich der einzige
(identifizierbare) Mensch, dessen Eingang ins Paradies von der Bibel bezeugt wird, vgl. Lk. 23.39-43.
49
Hierzu pat auch Gehenna als wohl ltester Buchstabenname des (erst von afrik Drv getauften)
glag. , vgl. Miklas 2002b, 301f.
50
Vgl. hierzu nur die Abbildungen und Erklrungen von Onasch 1981, 219ff. und Chevalier, Gheerbrant
2
1987, 309ff.
51
Onasch 1981, l.c.
52
Hierzu allg. zuletzt Karpenko 1999.
33.p65 397 04. 10. 04, 16:25

398 Heinz Miklas
Literatur:
Birnbaum, H., J. Schaeken 1997: Altkirchenslavische Studien I: Das altkirchenslavische Wort
(Slavistische Beitrge 348). Mnchen: O. Sagner.
2
Chevalier, J., A. Gheerbrant 1987: Rjenik simbola. Mitovi, sni, obiaji, geste, oblici, likovi, boje,
brojevi. Zagreb: Nakladni zavod MH.
Fetkov, Petra 2000: Die Schreiber des neugefundenen Teils des Psalterium Sinaiticum, in: Miklas
2000a, 109-116.
Gjuzelev, V., A. Miltenova (Red.) 2002: Srednovekovna christijanska Evropa: iztok i zapad. Cennosti,
tradicii, obtuvane. Sofija: IK Gutenberg.
3
Haag, Herbert (Hrsg.) 1982: Bibel-Lexikon. Zrich/Einsiedeln/Kln: Benzinger Verlag.
Janin, V. L., A. A. Zaliznjak 2000: Novgorodskie gramoty na bereste (iz raskopok 1990-1996gg.). T.
X. Paleografija berestjanych gramot i ich vnestratigrafieskoe datirovanie. Moskva: RAN.
Jerkovi, Vera 1975: Paleografska i jezika ispitivanja o ajnikom jevanelju. Novi Sad: Matica
srpska.
Karpenko, L. B. 1999: Glagolica slavjanskaja svjaennaja azbuka (semioteeskij analiz v kontekste
Biblii). Samara: Izdatelstvo Samarskoj gumanitarnoj akademii.
Mare et al. 1997: Psalterii Sinaitici pars nova (monasterii s. Catharinae codex slav. 2/N). Ad
editionem praeparaverunt Petra Fetkov, Zoe Hauptov, Vclav Konzal, Ludmila Pacnerov,
Jana vbov. Sub redactione Francisci V. Mare (AW. Phil.-hist. Kl., Schriften der Balkan-
Kommission, Philol. Abt. 38). Wien: AW.
Marti, Roland 1999: Abecedaria A Key to the Original Slavic Alphabet: The Contribution of the
Abecedarium Sinaiticum Glagoliticum. Thessaloniki Magna Moravia, 175-200.
Marti, Roland 2000: Die Bezeichnung der Vokale in der Glagolica, in: Miklas 2000a, 54-76.
Marti, R., W. R. Veder 2000: Die Freiburger Diskussionsrunde zur Entstehung der Glagolica, in:
Miklas 2000a, 227-243.
Mihaljevi, Milan 2000: Die Jer-Zeichen in den ltesten kroatisch-glagolitischen Fragmenten, in:
Miklas 2000a, 150-163.
Miklas, Heinz 1999: Fragen und mgliche Antworten zu den frhesten Zeugnissen des
kyrillomethodianischen Schrifttums. Thessaloniki Magna Moravia, 201-215.
Miklas, Heinz (Hrsg.) 2000a: Glagolitica. Zum Ursprung der slavischen Schriftkultur (AW. Phil.-
hist. Kl. Schriften der Balkan-Kommission. Philol. Abt. 41). Wien: AW.
Miklas, Heinz 2000b: Zur editorischen Vorbereitung des sog. Missale Sinaiticum (Sin. slav. 5/N), in:
Miklas 2000a, 117-129 u. T. XV-XVI.
Miklas, Heinz 2002a: Zur Einordnung des Westgutes im altkirchenslavischen Schrifttum. Gjuzelev,
Miltenova 2002, 114-131.
Miklas, Heinz 2002b: Zum griechischen Anteil am glagolitischen Schriftsystem des Slavenlehrers
Konstantin-Kyrill. Palaeoslavica 10 (FS for I. evenko) 1, 281-311.
Miklas, Heinz 2003: Die slavischen Schriften: Glagolica und Kyrillica. Der Turmbau zu Babel.
Ursprung und Vielfalt von Sprache und Schrift. Ausstellungskatalog des Kunsthistorischen
Museums. Bd. 3. Schrift. Wien: Kunsthistorisches Museum, T.a, 243-249.
Miklas, Heinz 2003a: Jesus-Abbreviatur und Verwandtes. Zu einigen Rtseln der glagolitischen
Schriftentwicklung am Material der Azbunaja molitva. Time flies. A festschrift for William R.
Veder, ed. W. Honselaar, H. van der Taak et alii (Pegasus Oost-Europese Studies 2). Amsterdam:
Uitgeverij Pegasus, 171-204.
Mironova, T. L. 1999: Problemy dvoljucii grafiko-orfografieskich sistem drevneslavjanskogo
kninogo nasledija. Moskva: Skriptorij.
Olof, K.-D. 1973: Philologische und literarische Aspekte slavischer Alphabetakrostichis nebst einem
Exkurs ber die slavischen Buchstabennamen (Bibliotheca slavonica 10). Amsterdam:
Hakkert.
Onasch, Konrad 1981: Kunst und Liturgie der Ostkirche in Stichworten unter Bercksichtigung der
Alten Kirche. Wien/Kln/Graz: Bhlau.
33.p65 398 04. 10. 04, 16:25

Panteli, Marija 1985: O Kijevskim i Sinajskim listiima. Slovo 35, 5-56.

Schaeken, J., H. Birnbaum 1999: Altkirchenslavische Studien II: Die altkirchenslavische Schriftkultur
(Slavistische Beitrge 382). Mnchen: O. Sagner.
Schnitter, M., H. Miklas 1994: Kyrillomethodianische Miszellen. Anzeiger fr slavische Philologie
22.1, 141-220.
Schtz, Josef 1963: Das handschriftliche Missale illyricum cyrillicum Lipsiense. I-II. Wiesbaden:
Otto Harrassowitz.
Staroslavjanskij slovar (po rukopisjam X-XI vekov). Pod red. R. M. Cejtlin, R. Veerki i :. Blagovoj.
Moskva: Slavjanskij institut AN eskoj Respubliki/Institut slavjanovedenija RAN.
Tarnanidis, I. C. 1988: The Slavonic Manuscripts Discovered in 1975 at St. Catherines Monastery on
Mount Sinai. Thessaloniki: St. Catherines Monastery, Mount Sinai/Hellenic Association for
Slavic Studies.
Tarnanidis, I. C. 1999: () . Thessaloniki Magna
Moravia, 165-173.
Tarnanidis, Joanis 2002: Liturgijata na sveti Petr po Sinajskija rkopis No. 5 N, in: Gjuzelev,
Miltenova 2002, 213-219.
Thessaloniki Magna Moravia. Proceedings of the Int. Conference Thessaloniki 16-19 Oct. 1997.
Thessaloniki: Hellenic Association for Slavic Studies/SS Cyrill and Method Center for Cultural
Studies, 1999.
Trubetzkoy, N. S. 21968: Altkirchenslavische Grammatik. Schrift-, Laut- und Formensystem.
Herausgeg. von R. Jagoditsch. Graz/Wien/Kln: Hermann Bhlaus Nachf.
Trunte, Nikolaos H. 2003: Slovnski jzyk I. Altkirchenslavisch (Slavist. Beitrge 264). Mnchen:
O. Sagner.
Veder, W. R. 2000a: Das glagolitische Alphabet der Azbuna Molitva, in: Miklas 2000a, 77-87.
Veder, W. R. 2000b: Utrum in alterum abiturum erat? A Study of the Beginnings of Text Transmission
in Church Slavic. Bloomington (Indiana): Slavica, 1999.
Veleva, Borjana 1973: Vprost za v glagolieskata azbuka. Izvestija na Instituta za blgarski ezik
22, 105-124.
Veleva, Borjana 1983: Kievskite listove. Slavjanska filologija 17, 231-236.
Velkovska, Elena 2002: Una preghiera romana nell Eucologio slavo del Sinai. Palaeoslavica 10 (FS
for I. evenko) 2, 323-329.
Vyncke, F., R. Detrez 1992: De origine et de la structure de alphabet glagolitique. Orientalia
Lovaniensia Periodica 23, 219-250.
SAETAK
O VANOSTI NOVE SINAJSKE GRAE ZA POVIJEST GLAGOLJICE

Opis glagoljskih rukopisa i fragmenata koji su otkriveni na Sinaju 1975. godine (Codd. Sin. slav. 1/N-
5/N) grkog paleoslavista I. Tarnanidisa i djelomine analize drugih autora znatno su dopunili nae
poglede na povijest glagoljske tradicije. U ovom se prilogu najprije kritiki razmatraju dosadanji
rezultati i njihovo znaenje za paleografski i grafemski razvoj glagoljice, a potom se autor okree
razrjeenju etiriju iz toga proizilih problema povezanih s ranim razvojem glagoljice (ipsilon - /u/, 2.
p, ta, i-grafemi).
Schlsselwrter: Sinai-Handschriften, Sinaitisches Abecedar, Graphematik, /u/-Grapheme, ta-
Entwicklung (), /i/-Grapheme
Kljune rijei: sinajski rukopisi, sinajski abecedarij, grafematika, grafemi za /u/, razvoj ta (),
grafemi za /i/
33.p65 399 04. 10. 04, 16:25

33.p65 400 04. 10. 04, 16:25
Roland Marti
(Saarbrcken)
DIE BEZEICHNUNG DER KONSONANTEN

IN DER GLAGOLICA*
Aufbauend auf einer Beschreibung der Vokalbezeichnung in der ursprnglichen Glagolica, bietet der
Beitrag eine Rekonstruktion der Konsonantenbezeichnung. Grundlage fr die Rekonstruktion sind die
erhaltenen Quellen: Abecedarien, akrostichische Alphabetdichtungen und akrostichische Texte
allgemein, Chrabrs Traktat J gbcvtztm und glagolitische Handschriften. Die Rekonstruktion verzichtet
bewut auf weitreichende Konjekturen. Besondere Aufmerksamkeit gilt den problematischen
Graphemen: H/$, \, ], P2. Im Ergebnis zeigt die Rekonstruktion, da die ursprngliche Glagolica
nicht nur einem Strukturprinzip (dem phonologischen) verpflichtet war.
0. Konstantin-Kyrill ist fr die Kulturgeschichte der Slaven aus mehreren Grnden von
hervorragender Bedeutung. Er brachte den Slaven das Christentum ostkirchlicher Prgung,
er steht am Anfang des kirchenslavischen Schrifttums und insbesondere der kirchenslavischen
bersetzungsttigkeit, er machte aus dem gesprochenen Slavischen die kirchenslavische
Schriftsprache, und er schuf ein Alphabet.1 Aus den Quellen geht hervor, da fr ihn die
zuletzt genannte Tat, die Schrifterfindung, die Grundlage fr alles andere war. Dies wird aus
dem Bericht ber die Vorgeschichte der kyrillo-methodianischen Mission deutlich (Vita
Constantini XIV, Vita Methodii V).2 Zwar ergeben sich Probleme daraus, da die
Textberlieferung uneinheitlich ist und die verwendete Begrifflichkeit zumindest aus heutiger
Perspektive mehrdeutig zu sein scheint.3 Dennoch ist klar, da die Schrifterfindung als die
*
Fr kritische Hinweise danke ich H. Miklas und G. Ziffer, die eine frhere Fassung des Beitrags gelesen haben.
1
Bei dem Alphabet handelt es sich um die Glagolica, die erste Schrift, die speziell zur Aufzeichnung
slavischer Sprachen geschaffen wurde. Es hat zwar immer wieder Versuche gegeben, Konstantin-Kyrill
die Schaffung der Kyrillica zuzuschreiben bzw. die Prioritt der kyrillischen Schrift (ggf. in Form einer
Proto-Kyrillica) zu erweisen. Vgl. zuletzt die Vorschlge von Prochorov (1992), der Konstantin-
Kyrill die Entwicklung der Kyrillica zuschreibt (kritisch dazu Veleva 2001), und von Lunt (2000),
welcher sowohl Kyrillica als auch Glagolica Konstantin-Kyrill zuschreibt, und zwar in der genannten
Reihenfolge. Die Argumente zugunsten der Glagolica sind m.E. dadurch nicht erschttert, so da ich im
folgenden ohne weiteres von der traditionellen Position ausgehe.
2
Im folgenden zitiert als VC und VM nach Grivec/Tomi (1960).
3
So stellt Konstantin-Kyrill folgende Bedingung fr die bernahme der Missionsaufgabe: c+ hfljcnb.
ble nfvj6 fot bvf.nm ,r'ds (var. rzbub) d -psr+ cdjb (VC XIV 9). Da der Kaiser ihm das nicht
zusichert, lehnt er den Auftrag zunchst ab. Erst nachdem er durch gttliche Inspiration eine Schrift
schaffen kann und darauf die bersetzung der Bibel in Angriff nimmt (VC XIV, 14, hnlich VM V, 11:
beide Stellen sind syntaktisch und lexikalisch mehrdeutig), ndert er seinen Entschlu.
34.p65 401 04. 10. 04, 16:26

402 Roland Marti
eigentliche philologische Leistung damals und in der Folge als zentral angesehen wurde.4
Neben der Bibelfestigkeit und dogmatischen Beschlagenheit ist es denn auch insbesondere
Konstantin-Kyrills philologisches Talent, das in der Vita mehrfach hervorgehoben wird.
Bedauerlich ist, da Konstantin-Kyrills Vorgehen bei der Schaffung der slavischen
Schrift aus den Quellen nicht deutlich wird.5 Dies hngt wohl damit zusammen, da die
Aussage, die Schaffung der Schrift sei das Ergebnis gttlicher Inspiration, eine technische
Beschreibung ausschliet.6
Indirekt gibt es aber in der Vita Konstantin-Kyrills einen Hinweis auf sein philologisches
Vorgehen. Er findet sich in der Beschreibung der Missionsreise zu den Chasaren, und zwar
im Zusammenhang mit den hjcmcrf gbcvtzf:
Z j,hn t ne tfuutkt b fknbhm, hjcmcrs gbcvtzm gbcfzj6 b xkjdrf w,hnm
ukfujk.of nj. ,tclj. b ,tcljdfdm c+ zbvm b cbke hxb ghb-vm6 cdj-b ,tcl ghbrkflf-
6 hfpkbxb gbcvtzm (var. hfpkbxzff gbcvtzf6 hfpkbxt gbcvtzm6 hfpkexb gbcvtzf)6 ukfczff b
c+ukfczf (var. ztc+ukfczf (b) c+ukfczff) b r+ ,ju vjkbnd lh+t ... (VC VII 15).
Auch wenn bezglich der Interpretation der hjcmcrf gbcvtzf sehr unterschiedliche
Meinungen vertreten wurden und werden, ist im allgemeinen die Interpretation der Stelle
ukfczff b c+ukfczf als vokalische und konsonantische [Buchstaben bzw. Laute]7 kaum
umstritten.8 Konstantin-Kyrill ging also offenbar so vor, da er Vokale und Konsonanten als
deutlich unterscheidbare Gruppen auffate und mit ihren jeweiligen Besonderheiten getrennt
4
Deutlich wird das aus dem Titel des ckjdj gjdfkmzj auf Konstantin-Kyrill und Method: ckjdj gjdfkmzj
zf gfv[n] cnsvf b ghckfdmzsvf exbntktvf ckjdzmcre psre1 c+ndjhmijve gbcvtzs -ve1
ghkjmitvf zjdsb b dtn+sb pfrjz+ d+ psr+ b+ 1 dkftzjve rvhbke 1 b fhbtg[c]ge gfzjzmcre
1 b vtjlb. (Uspenskij sbornik, Moskau GIM Sin. 1063/4, f. 109v, zitiert nach der Ausgabe Kotkov
et al. 1971: 198-199 bzw. Lavrov 1930: 79). Aus der ursprnglichen Lesung c+ndjhmijve (von
Lavrov als Fehler bezeichnet und zu c+ndjhmitvf verbessert) wird deutlich, da die Schaffung der
Schrift allein Konstantin-Kyrill zugeschrieben wird.
5
Die einzige frhe Quelle, die (zumindest fr die damalige Zeit) sehr stark auf philologische Details eingeht,
ist Chrabrs Traktat J gbcvtzt+. Seine Aussagen sind aber in diesem Punkt nur bedingt verwendbar, weil
er eine bestimmte argumentative Zielsetzung verfolgt und deshalb gewisse Aspekte (die Beziehung zum
griechischen Alphabet) sehr stark in den Vordergrund stellt, whrend er andere (z.B. Fragen der Graphie
oder der inneren Systematik der Schrift) nur ganz allgemein behandelt oder sogar ganz ausblendet.
6
Man knnte das Fehlen entsprechender Informationen auch auf die Zwnge der Gattung der Heiligenvita
zurckfhren. Allerdings gehrt gerade die Vita von Konstantin-Kyrill zum Typ der historischen Vita,
die durchaus solche Elemente enthalten kann.
7
Der Bezug der beiden Adjektive auf gbcvtzf ist eindeutig. Dabei ist allerdings zu beachten, da in der
damaligen philologischen Tradition (die im brigen z.T. bis ins 19. Jahrhundert berlebt hat) damit auch
Laute bezeichnet wurden. Wenn man von der Konjektur syrische Buchstaben ausgeht (vgl. dazu Vaillant
1935 und vor allem Jakobson 1939-44), knnten sich bei einer ursprnglichen Konsonantenschrift
Schwierigkeiten ergeben. Im Falle des Syrischen, hier wohl des Westsyrischen, war die Vokalbezeichnung
ziemlich kompliziert. Zunchst konnten die Grapheme laf, wau und jdh, z.T. auch h dafr genutzt
werden. Dazu kam eine rudimentre Pungierung und schlielich ab dem 7./8. Jahrhundert die Nutzung
superskripter griechischer Vokalgrapheme, eine Neuerung, die auf Jakob von Edessa zurckgeht (vgl.
Nldeke 1880: 5-8). Diese Verfahren bestanden nebeneinander, und Konstantin-Kyrill drfte es mit
derart gemischten Handschriften zu tun gehabt haben. (Vaillant 1935 erwhnt zwar, da die syrische
Vokalbezeichnung nicht der hebrischen entsprach, geht aber nicht auf die verschiedenen Varianten ein
und auch nicht auf die Konsequenzen, die sich daraus fr die Interpretation der genannten Stelle ergeben.)
8
Soweit mir aus der Literatur und insbesondere aus den bersetzungen von VC bekannt, gibt es nur einen
anderen Vorschlag, der auf die varia lectio ztc+ukfczf (b) c+ukfczff zurckgreift und die beiden Adjektive
als contrarie alla dottrina della Chiesa bzw. a essa conformi interpretiert (Ziffer 1992: 395). Allerdings
wird der Vorschlag ausdrcklich durch Kautelen abgesichert: ... e probabilmente prematuro pronunciarsi
con sicurezza sul loro carattere genuino", La questione richiede ovviamente ulteriori approfondimenti...,
... linterpretazione [...] del cui carattere provvisorio sono ben consapevole... (Ziffer 1992: 394-395).
34.p65 402 04. 10. 04, 16:26

Die Bezeichnung der Konsonanten in der Glagolica 403
analysierte. Es ist deshalb nicht von der Hand zu weisen, da er auch bei der Schaffung der
Glagolica so vorging; jedenfalls scheinen die beiden Gruppen unterschiedlichen
Gesetzmigkeiten zu gehorchen. Dementsprechend sollen im folgenden lediglich die
Konsonanten und ihre Wiedergabe in der Glagolica dargestellt werden.9
0.1. Die Beschftigung mit der Glagolica und insbesondere der Versuch, ihre ursprngliche
Form zu rekonstruieren, haben zu einer verwirrenden Vielzahl von Vorschlgen gefhrt, die oft
genug einander widersprechen. Das hngt zum einen mit der schwierigen Quellenlage
zusammen: das Material ist lckenhaft, es ist chronologisch uneinheitlich (d.h. es ist
unterschiedlich alt und spiegelt unterschiedliche Entwicklungsstufen wider) und es ist deshalb
zum Teil widersprchlich. Zum andern ergibt sich die Vielfalt daraus, da die Forschung
unterschiedliche Aspekte der Glagolica behandelt bzw. verschieden Schwerpunkte setzt
(konkrete Buchstaben, abstrakt zugrundeliegende Grapheme, Reihenfolge im Alphabet,
Beziehung zwischen Graphemen und Phonemen bzw. zwischen Buchstaben und Lauten,
darber hinaus Buchstabennamen, Zahlwert und mgliche symbolische Bedeutung). Und
schlielich stammen die Unterschiede aus der Analyse selbst: die einzelnen Forscher lassen
sich von je spezifischen Prmissen leiten, sie nutzen das Material ggf. selektiv und sie gewichten
bei widersprchlichen Informationen unterschiedlich.
0.1.1. Der Hauptgrund fr diese Vielfalt an Vorschlgen liegt aber m.E. darin, da fr die
Lsung der meisten Fragen zwei Herangehensweisen gewhlt werden knnen. Zum einen
kann der Ausgangspunkt das vorhandene Material sein, zum andern sind es Hypothesen
ber bestimmte Eigenschaften bzw. Strukturen der Glagolica, wobei beide im hermeneutischen
Zirkel gefangen sind. Vorgeschlagene Konzeptionen stellen dabei immer eine Mischung
aus beiden Herangehensweisen dar, und die Anteile der beiden Faktoren prgen sie. Grob
lassen sich in diesem Kontinuum zwei Haupttendenzen feststellen, eine eher fakten-
orientierte und eine strker hypothesen-orientierte.10 Die folgende Darstellung gehrt ganz
entschieden zur ersten Gruppe. Dies bedeutet, da die Information aus den Quellen in
jedem Fall Vorrang geniet und da Hypothesen und Konjekturen nicht im Widerspruch zu
den Quellen stehen drfen und auch durch sie gesttzt werden mssen. Vollstndig
verzichtet wird im folgenden auch auf eine palographische Argumentationslinie, sei es
bezglich der hnlichkeit von Buchstaben, ihrer Entstehung oder ihrer symbolischen
Bedeutung.11 A fortiori gilt das fr eine symbolische Deutung der Glagolica insgesamt.
9
Der Spezifik der Vokalbezeichnung in der Glagolica bin ich in einem Vortrag auf der letzten Glagolica-
Spezialtagung in Wien 1996 nachgegangen (der Beitrag ist abgedruckt in Miklas 2000: 54-76).
10
Um ein Beispiel zu geben: Erstere Richtung geht von 38 Graphemen der Glagolica aus, weil in den
Quellen diese Zahl ausdrcklich genannt ist und weil die ltesten Abecedarien und indirekt auch Alphabet-
Akrosticha diese Zahl untersttzen. Letztere setzt 36 an, weil dies vier Neunerreihen ergibt und damit
auch die Tausender durch Buchstaben bezeichnet werden knnen (die Tausenderreihe selbst ist allerdings
erst spter, und zwar in der kroatischen Glagolica, belegt und kann mit ihren Zahlwerten nicht auf die
ursprngliche Alphabetreihe zurckgehen). Ein weiteres Beispiel fr letztere Herangehensweise ist die
oft vertretene Annahme, das glagolitische Alphabet sei rein phonologisch.
Die Unterscheidung, die Miklas (1998: 137) zwischen zwei Betrachtungsweisen macht, nmlich einer
palographisch-atomistischen und einer ganzheitliche[n], graphematische[n], systemaren, ist
nicht deckungsgleich.
11
Der Grund fr diesen Verzicht ist darin zu sehen, da auf dieser Ebene kaum etwas belegbar ist. Das
zeigen die unterschiedlichen Interpretationen von ein und demselben Buchstaben. So wird \ u.a. auf
samaritanisches jod (z.B. Vondrk 1897: 176-178 in Nachfolge von afak), auf zwei unterschiedliche
griechische Minuskelligaturen, nmlich di und gi (Jagi 1911: 86 und 88), auf griechisches x (Durnovo
und Trubeckoj, vgl. Trubetzkoy 1968: 34), auf eine Ligatur GG (Pavlovi 1957) und auf griechisches
unziales B (Tkadlk 2000: 17) zurckgefhrt.
34.p65 403 04. 10. 04, 16:26

404 Roland Marti
0.1.2. Die Beschreibung der Bezeichnung der Konsonanten in der ursprnglichen Glagolica
geht von folgenden berlegungen aus:12 Die Glagolica ist ein von Konstantin-Kyrill
geschaffenes und nicht ein lediglich adaptiertes Alphabet. Bei ihrer Schaffung (wie bei der
Schaffung jeder Alphabetschrift) haben drei Faktoren zusammengewirkt: das (slavische)
Lautdenken (phonologische Denken) der zu verschriftlichenden Sprache, das (griechische)
Schriftdenken der Vorbildschrift13 und das Systemdenken der Glagolica selbst (das
zumindest zum Teil von den ersten beiden Faktoren geprgt ist). Die ursprngliche Glagolica
wurde fr das Slavische, das in der Umgebung von Thessalonike gesprochen wurde, entwickelt
und im weiteren Verlauf mehrfach adaptiert, um jeweils den lautlichen Besonderheiten einer
neuen Umgebung gerecht zu werden. Die ursprngliche Glagolica (Trubetzkoys Urglagolica)
ist nicht zeitgenssisch berliefert, sondern mu aus spteren Quellen gewonnen bzw. in
einzelnen Punkten rekonstruiert werden. Fr die Rekonstruktion stehen insbesondere folgende
Quellen zur Verfgung: Abecedarien, akrostichische Alphabetdichtungen und weitere
akrostichische Texte (soweit sie glagolitisch sind oder auf glagolitische Vorlagen zurckgefhrt
werden knnen),14 Chrabrs Traktat J gbcvtzt+ und in einem weiteren Schritt glagolitische
Handschriften. Chrabrs Traktat ist deshalb von besonderer Bedeutung, weil die Glagolica,
wenn auch nur in kyrillischen Abschriften, hier gleich mehrfach behandelt wird. Zunchst
lassen sich Informationen aus Chrabrs Beispielwrtern gewinnen (Dambeluka-Kossova 1980:
114-115, Veder 1999: 92-94), dann gibt es im Text zumindest den Anfang des Alphabets in der
blichen Reihenfolge (Dambeluka-Kossova 1980: 121, Veder 1999: 107-108),15 und als
wichtigstes folgen eine Angabe der Graphemzahl des Alphabets (38)16 und eine Aufgliederung
dieser 38 Buchstaben in 24 griechische und 14 slavische (Dambeluka-Kossova 1980:
121-122, Veder 1999: 108-110).17
12
Vgl. im einzelnen dazu den in Anmerkung 9 genannten Beitrag.
13
Die Bezeichnungen phonologisches Denken und Schriftdenken gehen auf Trubetzkoy 1968: 15
zurck. Vgl. zur Problematik der Begrifflichkeit Miklas (1996: 120-122 und 1998: 137-140).
14
Abecedarien und Alphabet-Akrosticha sind dabei von besonderer Bedeutung, weil das Alphabet ein eher
konservativer Text ist, der Elemente beibehlt, auch wenn sie nicht mehr gebraucht werden (vgl.
etwa die Beibehaltung von q und x in der Alphabetreihe slavischer Sprachen, die sie in Texten nicht
mehr verwenden). Fr den glagolitischen und kyrillischen Bereich hat das schon Vaillant (1955: 11)
festgestellt: Ce sont les Abcdaires qui fournissent les donnes les plus anciennes sur lalphabet vieux-
slave. Ils sont plus conservateurs que lusage des textes.
15
Das ganze Alphabet ist an dieser Stelle lediglich in einer Abschrift erhalten (RGB Tr. 769, Kuev 1967:
224). Veder weist zwar noch auf zwei weitere hin, die zusammen mit der genannten bei ihm den
Hyparchetyp r bilden, und zwar GIM Sin. 687 und RNB Pog. 224/II. Es handelt sich hier aber nicht um
den klassischen Text, sondern um eine Bearbeitung (von Dambeluka-Kossova 1980: 78-89 und
144-148 als ruska prepravka bezeichnet und gesondert ediert). Auerdem ist das Alphabet bei den
beiden weiteren Abschriften nicht enthalten. Es ist m.E. nicht mglich, daraus abzuleiten, das ganze
Alphabet sei schon im ursprnglichen Text an dieser Stelle vorhanden gewesen (Veder 1999: 108
spricht auch nur von supposition); ebenso scheint es mir unwahrscheinlich, da hier ursprnglich die
Buchstabennamen standen.
16
Die Graphemzahl wird indirekt durch die Daten der akrostichischen Alphabetdichtung gesttzt, die
allerdings nur 36 Zeilen hat, weil die reduzierten Vokale unter keinen Umstnden am Anfang stehen
knnen. Dazu pat, da sie in der akrostichischen Dichtung ausnahmslos weggelassen werden (vgl. die
Beispiele in Popov 1985).
17
Bei der griechischen und slavischen Alphabetreihe gibt es erhebliche Varianz. Wo nicht anders vermerkt,
zitiere ich im folgenden nach dem Inventar, wie es die Moskauer Abschrift (RGB Tr. 145, Kuev 1967:
192-194) bzw. der entsprechende Hyparchetyp (zu ihm gehrt noch die Solovki-Abschrift, RNB Sol.
1023/913, Kuev 1967: 326-328; zum umgearbeiteten Text in RGB Tr. 769 vgl. Anmerkung 15) bieten. Bei
beiden Abschriften verrt die Aufzhlung der Grapheme eine glagolitische Vorlage, whrend bei den brigen
Abschriften ein Ausgleich zugunsten des spteren kyrillischen Alphabets stattgefunden hat.
34.p65 404 04. 10. 04, 16:26

0.2. Bevor ich mich dem konsonantischen Bereich zuwende, will ich kurz die Ergebnisse der
Analyse der Vokalbezeichnung in der Glagolica zusammenfassen. Sie erlaubt folgende allgemeinen
Schlufolgerungen. Unter dem Einflu des griechischen Schriftdenkens gibt es in der Glagolica
Entsprechungen fr alle griechischen Vokalgrapheme ( A = a, E = e , I = h,
I = i, O = o, = u, = w).18 Unter dem Einflu des slavischen Lautdenkens wurde diese
Reihe ergnzt durch Grapheme fr spezifische slavische Vokale ( ).19
Spezifisch fr das glagolitische Systemdenken ist die Strukturierung in zwei parallele Graphem-
Reihen zur Bezeichnung von vorderen und hinteren Vokalen sowie das Streben nach
monographematischer Schreibung (entweder absolut oder zumindest tendenziell, wenn man
,, als ursprnglich ansieht). Schlielich ist die Entwicklung der Vokalbezeichnung
durch eine betrchtliche Dynamik innerhalb eines verhltnismig kurzen Zeitraumes
gekennzeichnet, die unter anderem auch auf eine Beeinflussung durch die Kyrillica
zurckzufhren ist.
1. Die Rekonstruktion des ursprnglichen Inventars an Konsonantengraphemen auf
der Grundlage der oben genannten Quellen zeigt folgendes Ergebnis:
18
Dabei ist unerheblich, da im Griechischen zur Zeit Konstantin-Kyrills die ursprngliche Graphem-
Phonem-Beziehung im Vokalbereich bereits zerstrt war, da in einigen Fllen fr ein Phonem
unterschiedliche Grapheme existierten (h und i fr /i/, o und w fr /o/). Dazu kam die Mglichkeit der
Graphemverbindung (vor allem ou fr /u/ sowie die alten Diphthonge).
19
Ausgeklammert sind hier die Probleme der drei i-Grapheme und ihrer Verteilung sowie die Frage der
mono- oder bigraphematischen Schreibung der Nasalvokale (vgl. dazu Anmerkung 9).
34.p65 405 04. 10. 04, 16:26

406 Roland Marti
Die hier vorgeschlagene Rekonstruktion der ursprnglichen Glagolica geht also von 24
Konsonantengraphemen aus, die zusammen mit den 14 Vokalgraphemen die bei Chrabr
ausdrcklich genannte und aus anderen Quellen zu erschlieende Zahl von 38 Graphemen
fr das gesamte Alphabet ergeben.21
Bevor ich mich den schwierigen Fllen dieser Rekonstruktion zuwende, soll die
Rekonstruktion des Systems der Konsonantenbezeichnung allgemein betrachtet werden,
und zwar insbesondere im Vergleich zur Rekonstruktion des vokalischen Systems.
1.1. Auffllig ist, da es im Bereich der Konsonantengrapheme nicht fr alle griechischen
Grapheme eine Entsprechung gibt.22 Whrend bei den Vokalgraphemen sogar die aus
lautlicher Sicht doppelt vorhandenen Grapheme (h/i, o/w) bernommen werden, fehlen bei
den Konsonanten q, x und y.23 Es handelt sich dabei offensichtlich um Grapheme fr
Laute, die im Slavischen nicht vorkommen und deswegen substituiert (q durch T bzw. )
bzw. durch Graphemfolgen wiedergegeben werden knnen (x durch KS, y durch PS).
1.2. Des weiteren ist fr die Konsonantengrapheme charakteristisch, da der grte Teil
von ihnen keinerlei Interpretationsprobleme bietet. Whrend bei den Vokalgraphemen
eigentlich nur A und E in jeder Hinsicht unproblematisch sind, gilt das im konsonantischen
Bereich fr fast alle Grapheme. Probleme ergeben sich nur fr \, H, P2, und $. Dies hngt
zum einen damit zusammen, da der innovative Aspekt der Glagolica im Vokalbereich
wesentlich grer war als im konsonantischen. Deutlich wird dies schon beim quantitativen
Vergleich: whrend das griechische Inventar an Vokalgraphemen zum slavischen hin
verdoppelt wird (7 : 14), wchst der Konsonantenbestand nicht einmal um die Hlfte (17 :
24). Auerdem ist es das Prinzip der Glagolica, bei den Vokalen sehr genau zu differenzieren.24
20
In der Tabelle sind in der ersten Spalte die Konsonantengrapheme durchgehend numeriert. Die zweite
Spalte bezeichnet die Position der Grapheme im gesamten Alphabet mit 38 Graphemen. Die Form in
der dritten Spalte ist nicht palographisch exakt, sondern durch die verfgbaren Zeichenstze bedingt
(und im Falle von P2 rein konventionell). Die Spalte mit den Zahlwerten bercksichtigt lediglich die
sicher belegbaren Stufen der Einer, Zehner und Hunderter. Der Lautwert ist dort, wo er unproblematisch
ist, nach IPA wiedergegeben, in einem Fall auch indirekt durch Verweis auf eine lautliche Vorstufe. Die
griechischen Entsprechungen ergeben sich aus der Abfolge der beiden Alphabete, aus den Angaben in
Chrabrs Traktat und aus dem Lautwert. Neben der Tabelle sind zur Vervollstndigung die Vokalgrapheme
mit ihrer jeweiligen Position angefhrt.
21
Es drfte eher zufllig sein (bzw. durch die lautlichen Verhltnisse bedingt), da das Verhltnis
Konsonanten- : Vokalgrapheme in der Glagolica (24 : 14) genau dem Verhltnis griechische :
slavische Buchstaben bei Chrabr entspricht. Nicht auszuschlieen ist, da diese Parallelitt argumentativ
genutzt wurde. Belege dafr sind mir allerdings nicht bekannt.
22
Dies steht im Widerspruch zu der von Chrabr vorgetragenen Argumentation, wonach 24 der 38
slavischen Grapheme griechische Entsprechungen htten; vgl. dazu unten 2.5.
23
Ebenso fehlen natrlich die nur als Zahlzeichen verwendeten Stigma (Digamma), Koppa und Sampi, die
ursprnglich auch konsonantischen Wert hatten (vgl. Jannaris 1907).
24
Dies ist auch in die Kyrillica bernommen worden und hat in der spteren Entwicklung dazu gefhrt, da
die konsonantische Palatalisierungskorrelation wesentlich durch Vokalgrapheme angezeigt wird.
34.p65 406 04. 10. 04, 16:26

Zum anderen sind die Grapheme im konsonantischen Bereich entweder durch griechische
Entsprechungen gesttzt (die Positionen 2-4, 7, 9-18) oder haben im Falle der meisten
Zischlaute eine bis heute andauernde Kontinuitt im slavischen Bereich (5-6, 20-22).
1.3. Dieser Vorzug des konsonantischen Bereichs wird allerdings dadurch wettgemacht,
da die verbleibenden Flle wesentlich schwieriger zu lsen sind als im Falle der Vokale.
Das hngt damit zusammen, da bei den Vokalen keine Grapheme vollstndig verschwunden
sind bzw. nur noch in residualer Form berlebt haben, whrend dies bei den Konsonanten
durchaus der Fall ist (P2 bzw. $). Auerdem sind die Informationen, die insbesondere aus
den glagolitischen Handschriften gewonnen werden knnen, widersprchlicher als bei
den Vokalen.
2. Von den oben genannten problematischen Fllen im Bereich der Konsonantengrapheme
knnen einige zum Teil als geklrt gelten, whrend einer weitgehend ungelst bleibt.
2.1. Die geringsten Schwierigkeiten scheinen die beiden Grapheme fr den stimmlosen
velaren Frikativ zu bereiten: h und das (entomologisch flschlich so genannte)
spinnenfrmige $.25 Es ist heute unstrittig, da die ursprngliche Glagolica hier zwei
Grapheme kannte und da diese im Alphabet als 18. und als 24. Konsonant standen, d.h.
in Position 24 (nach ) und 35 (nach ) in einer Rekonstruktion mit 38 Graphemen.
Chrabr erwhnt und k+ (RGB Tr. 145 und RNB Sol. 1023/913),26 die er beide zu den
griechischen Buchstaben zhlt.27 Die akrostichische Alphabetdichtung hat ebenfalls
zwei Positionen, von denen die erste mit thed-, die zweite mit dfk- belegt ist.28 In den
lteren Abecedarien sind beide Grapheme vertreten; als Bezeichnung ist allerdings nur
Hr (im Abecenarium bulgaricum als hier) erhalten. Die Handschriften haben fast
ausschlielich H, nur in sieben Fllen kommt $ vor.29
Der Lautwert der beiden Grapheme ergibt sich aus den Anfangswrtern, den
Buchstabennamen bzw. ihrer Verwendung in Handschriften. Danach bezeichnete ein
Graphem die palatale Variante des Frikativlauts [], das andere die velare [x].30 Da die
palatale Variante nur in Fremdwrtern vorkommen konnte,31 war das Graphem fr die
25
Vgl. dazu die speziell diesen Graphemen gewidmeten Beitrge von Tkadlk 1964 und Veleva 1971 (die
eigenartigerweise nicht auf Tkadlks Beitrag Bezug nimmt). Zur Bezeichnung des spinnenfrmigen
$ vgl. Trubetzkoy (1936: 249); Miklas (2003: 181) bezeichnet das Graphem als sonnenfrmig und
verbindet damit eine symbolische Interpretation.
26
Vgl. Kuev (1967: 193 und 327). Gem Kuev hat letztere Abschrift k, Ziffer (1996: 175) besttigt
aber aufgrund von Autopsie auch fr die zweite Abschrift obenstehende Lesart.
27
Konsequenterweise fehlen sie denn auch in der Aufzhlung von slavischen Lauten, die man mit dem
griechischen Alphabet nicht wiedergeben kann. Es ergibt sich allerdings das Problem, da das griechische
Alphabet selbst nur ein Graphem fr den stimmlosen velaren Frikativ kennt, nmlich c. Vgl. dazu unten 2.5.
und Anmerkung 47.
28
Die Angaben sttzen sich, wo nichts anderes erwhnt ist, auf die von Veder zusammengestellten
bersichten in Miklas (2000: 233-243).
29
As 138b8, Sin 78a19, 149b2 und 7, N 10b11, N 18b2, N 28a26. Dazu kommt noch die Verschreibung
LM in 88b11, die belegt, da auch schon die Vorlage von Sin $ hatte. (Fr As vgl. Ivanova-
Mavrodinova/Durova 1981, fr den neu entdeckten Teil von Sin Mare et al. 1997. Fr
altkirchenslavische Handschriften sind, wo nichts anderes vermerkt ist, die Abkrzungen von SJS und
die kanonischen Editionen benutzt.)
30
Dies wurde zuerst von Nahtigal so vorgeschlagen. Zu den (acht!) unterschiedlichen Erklrungsvorschlgen
in der Forschung vgl. Tkadlk (1964: 185-187) und Mare (1971: 179-181). Das Quellenmaterial
spricht eindeutig fr diesen Erklrungsansatz.
31
Soweit ich sehe, gehen alle Vorschlge, wie das Vorhandensein von zwei Graphemen zu erklren sei, von
einer besonderen Aussprache in Fremdwrtern aus. Theoretisch kann es dann drei Gruppen geben: a) in
34.p65 407 04. 10. 04, 16:26

408 Roland Marti
palatale Variante damit ein pragmatischer Klassifikator.32

Strittig scheinen bei dem Paar lediglich zwei Punkte zu sein: welches Graphem befindet
sich in welcher Position, und welcher Lautwert wird welchem Graphem zugeordnet (oder,
anders gesagt, welcher Lautwert befindet sich in welcher Position)? Theoretisch gibt es
hier vier Mglichkeiten:
Die Graphem-Reihenfolge lt sich aus Abecedarien ableiten. Danach ist die Reihenfolge
A in beiden Varianten des Mnchner Abecedarium belegt,33 und sie lt sich aus dem
Abecedarium Sinaiticum Glagoliticum erschlieen.34 Auerdem gibt es einen indirekten
Hinweis aufgrund der Verwendung der Grapheme als Zahlzeichen: in As, der sowohl H als
auch $ kennt, wird fr den Zahlwert 600 H verwendet (H|).35 Daraus kann man ableiten,
da H an 24. Stelle im Alphabet stand und nicht $. Die Graphem-Reihenfolge B kommt
mglicherweise im Abecenarium bulgaricum vor.36 Die Reihenfolge der Lautwerte lt sich
aus alphabetischer Akrostichis gewinnen, ggf. auch aus den Buchstabennamen. Die Quellen
belegen hier durchwegs die Reihenfolge a.37
Welches Graphem welchem Lautwert zugeordnet ist, lt sich aus den genannten Quellen
nicht erschlieen. Hier mu man auf die Informationen zurckgreifen, welche die
glagolitischen Handschriften liefern. Danach ist es so, da H sowohl zur Bezeichnung von
Fremdwrtern vor vorderen Vokalen, b) in Fremdwrtern vor nicht-vorderen Vokalen, c) in slavischen

Wrtern (und damit vor nicht-vorderen Vokalen). Bei der hier vertretenen Lsung steht a) gegen b)
und c), d.h. palatalisierte Aussprache gegen rein velare. Trubetzkoy (1936) nimmt a) und b) zusammen
und stellt sie gegen c), d.h. griechische aspirierte Artikulation gegen slavische frikative.
32
Vgl. dazu Miklas (2002).
33
Im kyrillischen Abecedarium allerdings nur indirekt, da in Position 24 das glagolitische Graphem steht,
vgl. Durnovo (1930) und Mare (1971: 154-155). Ich hatte die Mglichkeit, die Handschrift selbst
einzusehen.
34
Dort ist zwar das erste Graphem wegen Pergamentverlust nicht mehr erhalten, doch steht $ in Position
35 (24. Konsonant). Vgl. die Aufnahmen in Tarnanidis (1999: 167).
35
Vgl. Ivanova-Mavrodinova/Durova (1981, f. 150v). Zu den Zahlen in As vgl. Noha (1956).
36
Von der Form her folgt auf $, doch ist ber letzteres als Buchstabenname ot gesetzt, so da es sich
vielleicht um ein verschriebenes handeln knnte. Ebenso folgt auf [ ein Zeichen, das als H interpretiert
wird, obwohl erst nachher vermutlich und dann sicher folgt, die beide nach Ausweis der brigen
Quellen vorangehen mten. Es knnte sich aber auch um ein verschriebenes oder ein ebenfalls
verschriebenes jer-Graphem handeln, die beide dann eine Position htten, die durch die brigen Quellen
besttigt wird. ber dem Graphem steht hier, was sowohl fr H als auch fr die Bezeichnung der jer-
Grapheme stehen kann. Ausfhrlich zu diesem Abecedarium vgl. Mare (1971: 155-159).
37
Die andere Reihenfolge b lt sich hchstens aufgrund des Abecenarium bulgaricum vermuten, doch
krankt die Beweisfhrung grundstzlich daran, da fr die mglicherweise vorhandenen zwei Grapheme
(sh. vorhergehende Anmerkung) nur ein Buchstabenname vorkommt.
34.p65 408 04. 10. 04, 16:26

[] als auch von [x] verwendet werden kann. Dagegen kommt $ (ebenso wie seine
Verschreibung ) nur mit dem Lautwert [x] vor. Deshalb ist die Variante Aa als ursprnglich
anzusetzen.38 Das bedeutet, da im Laufe der weiteren Entwicklung das seltenere, nur in
Fremdwrtern vorkommende Graphem H das hufigere $ verdrngt hat.
2.2. Auch \ scheint im allgemeinen eher unproblematisch zu sein.39 Es ist weitgehend
unstrittig, da \ zum ursprnglichen Bestand der Glagolica gehrt, und ebenso sind Position
(achter Konsonant an 12. Stelle im Alphabet) und damit Zahlwert (30) gegeben.40 Schwierig
ist es aber, den ursprnglichen Lautwert zu ermitteln. Bei Chrabr fehlt unter den Beispielwrtern
eines, das im glagolitischen Original zweifelsfrei htte mit \ beginnen mssen.41 In Chrabrs
Alphabet steht es (verderbt als k) unter den slavischen Buchstaben.42 Bei Alphabet-
Akrostichis kommt zum einen der Ersatz durch (b) ktnbn+ bzw. b knm nb vor, und zwar im
Alphabet-Gedicht von Konstantin von Preslav.43 Zum andern beginnt das Anfangswort
dieser Zeile mit u; dabei handelt es sich ausschlielich um Fremdwrter: utwzb6 ufkbktf6
utvjze.44 In den Handschriften schlielich wird \ fast ausschlielich zur Wiedergabe von
palatalisiertem g in Fremdwrtern verwendet, so z.B. in AN\EL-, EVAN\ELI-,
\ER\ESINSK-, \EON-, \ETSIMANI, \EOR\I-, ())\EMON-.45
Die Quellen, soweit sie denn berhaupt Rckschlsse ber den Lautwert von \ zulassen,
deuten darauf hin, da das Graphem zur Wiedergabe von palatalisiertem g genutzt wurde,
das nur in Fremdwrtern vorkommen konnte. \ / g wre damit ein Parallelfall zu H / $.46 Die
38
Die Reihenfolge Ba rekonstruiert Trubetzkoy (1936). Tkadlk (1964) schliet sich ihm an und nutzt
sie auch in seiner Neuausgabe des glagolitischen Missale (Tkadlk 1992: 191 und 194). Die von ihm
angefhrten quantitativen und graphischen Argumente (Tkadlk 1964: 190-191; als Ergnzung dazu
vgl. Ziffer 1996: 170-172) reichen m.E. nicht aus, um die Informationen, die sich aus den Quellen
gewinnen lassen, zu widerlegen. Zu den Tkadlk schon bekannten Argumenten kommt neu die
Verwendung von H als Zahlzeichen in As dazu (s.o.).
39
Es gibt seit Durnovo (1929) und Trubetzkoy (1936.a) eine Tradition, \ und gemeinsam zu betrachten,
vgl. Auty (1963). Das birgt aber die Gefahr, da ein Parallelismus vorausgesetzt wird, der nicht gegeben
sein mu. Um dies zu vermeiden, werden im folgenden die beiden Grapheme gesondert untersucht.
40
\ ist sogar so charakteristisch fr die Glagolica, da es gleichsam als Lackmuspapier fr die Glagolizitt
eines kyrillisch berlieferten Textes gelten kann. Alphabet-Akrostichis, die nach den zwei i-Graphemen
und vor k eine weitere Zeile aufweist, kann mit Sicherheit auf ein glagolitisches Original zurckgefhrt
werden.
41
Veder fhrt xffzbt, das neben xkjdr+ bzw. xfi als zweites Wort mit dem gleichen anlautenden
Konsonanten in einem Teil der berlieferung als Beispielwort vorkommt, auf ursprngliches \YANIE
zurck (1999: 92-93). Allerdings ergibt sich das Problem, da dies in den Handschriften nicht belegt ist:
bei xffzbt gibt es berhaupt keine Varianz in den Textzeugen. Und dazu kommt, da xffzbt ausnahmslos
nach whrs steht und nicht nach qkj, wo ein \-Vertreter seinen Platz haben mte.
42
Die Zuordnung dieses k zu \ ist, soweit ich sehe, in der Forschung unbestritten; sie sttzt sich einerseits
auf die Reihenfolge der Grapheme, welche nur diese Gleichung zult, anderseits auf die Parallele im
Alphabetgedicht von Konstantin von Preslav, vgl. Tkadlk (1985: 114).
43
Vgl. die Ausgaben und Rekonstruktionen von Kuev (1974), Tkadlk (1992) und Veder (1999: 66-68).
Mit Ausnahme von GIM Sin. 262 hat die Zeile bei allen Abschriften, die sie enthalten, ein anlautendes b
(bzw. meist ), was damit zusammenhngt, da sie als die Zeile fr das zweite i genutzt wird.
44
Mit Ausnahme des Epiphanie-Akrostichons (in der Abschrift GIM Chlud. 166, vgl. Ivanova-
Konstantinova 1971) folgt in den anderen Texten auf ein vorderer Vokal, so da mit einer palatalisierten
Aussprache zu rechnen ist.
45
Selten kommt \ in Fremdwrtern vor hinteren Vokalen vor, so etwa \EL\OTA (Mk 15, 22) und
\OL\OTA (Jh 19, 17) in Zogr. Es ist unklar, ob man hier auch eine palatalisierte Aussprache des
\ ansetzen mu oder ob das Graphem hier die reine Funktion eines pragmatischen Klassifikators
(Miklas 2002) hat.
46
Darauf hat, soweit ich sehe, zuerst Vaillant (1955: 22) hingewiesen.
34.p65 409 04. 10. 04, 16:26

410 Roland Marti
Unterschiede sind aber dennoch deutlich. So blieben im Falle von \ / g beide Grapheme
erhalten, whrend $ schon in altkirchenslavischer Zeit nur noch marginal belegt war und
bald ganz schwand. Ebenso dehnte sich H offensichtlich schon frh zu Lasten von $ aus,
d.h. das Graphem fr die palatalisierte Variante des Lautes setzte sich durch, whrend es bei
\ / g umgekehrt war: neben der Schreibung mit \ gab es fr die genannten Formen auch
die Schreibung mit g. Und schlielich ist bei Chrabr g zu den griechischen und \ zu den
slavischen Buchstaben gerechnet, whrend beide Grapheme fr den stimmlosen velaren
Frikativ zu den griechischen gehren.47
Neben der hier vertretenen Erklrung (\ als palatalisiertes g) gibt es noch andere. Zum
einen ist es die Hypothese von Durnovo/Trubeckoj,48 welche die ursprngliche Funktion
von \ in der Wiedergabe von *dj sieht. In der Lautentsprechung unterscheiden sich die
beiden: Durnovo setzt [gj] an, Trubeckoj eine Verbindung von stimmhafter palataler Spirans
mit stimmhaftem palatalem Verschlulaut. Zum andern schlgt Veder vor, \ htte ursprnglich
den Lautwert [dj] gehabt.49 Und schlielich gibt es die ltere Konzeption von Vondrk, die
[j] ansetzt.50 Fr diese Vorschlge gibt es keine Besttigung in den Quellen. Der
Systemgedanke, welcher der Durnovo/Trubeckoj-Hypothese zugrundeliegt (*dj mit eigenem
Graphem in Parallele zu *tj, das durch wiedergegeben wird), ist nicht zwingender als die
Parallelisierung von \ / g und H / $, doch hat letztere Hypothese den Vorteil, da sie durch
die Quellen gesttzt wird.51 Die Interpretation von \ als [d ] ist durch den Versuch begrndet,
j
die \-Zeile des Alphabetgedichts von Konstantin von Preslav zu interpretieren.52 Der
Hintergrund fr [j] ist die Ableitung aus samaritanischem jd und die gelegentliche
Verwendung fr die palatalisierte Aussprache von g.
Insgesamt bleibt m.E. die Parallelisierung der Graphempaare fr die beiden Velare der
berzeugendste Ansatz. Er hat den Vorzug, sowohl in den Quellen Rckhalt zu haben als
auch eine innere Systematik der Glagolica widerzuspiegeln.
2.3. Fr gilt, da es in den Quellen gut bezeugt ist.53 Bei Chrabr kommt es, zumindest
in einem Teil der Tradition, unter den Beispielwrtern als otlhjns vor, ebenso im Alphabet
unter den slavischen Buchstaben als om, in beiden Fllen nach i. Bei den akrostichischen
47
Vgl. dazu 2.5. Grundstzlich ist es natrlich schwierig, zwei Grapheme als griechisch anzusetzen,
wenn das griechische Alphabet selbst nur eines hat. Ebenso problematisch ist es aber, das zweite
Graphem, das einen nichtslavischen Laut reprsentiert, zu den slavischen Buchstaben zu rechnen.
Dies erklrt vielleicht auch, warum Chrabr in solchen Fllen uneinheitlich verfhrt.
48
Vgl. Durnovo (1929) und ausfhrlich Trubetzkoy (1936.a).
49
Soweit ich sehe, erstmals an der Glagolica-Tagung in Wien 1996 im Zusammenhang mit dem
Alphabetgedicht von Konstantin von Preslav (Veder 2000). Eine verwandte Konzeption findet sich
bei Tkadlk (1985: 117), der von d<*dj ausgeht.
50
Vgl. Vondrk (1897: 176-178), spter in vernderter Form wieder aufgenommen von Auty (1963).
51
Gerade im Falle von *dj gibt es kein einziges Beispiel fr die behauptete Entsprechung: *dj wird
ausschlielich durch @d bzw. Z wiedergegeben, letzteres als westslavische Entsprechung, aber auch in
akrostichischem Gebrauch bei Konstantin von Preslav (Popov 1985: 44).
52
Veder (1999: 67) schrnkt brigens den Geltungsbereich seiner Erklrung sehr stark ein, wenn er
schreibt: it must be considered the authors idiosyncratic use of a grapheme that may have been
marginal to his own inventory. Das von Veder beigebrachte Argument, xffzbt als Beispielwort bei
Chrabr (und anderswo, vgl. (1999: 173) und seinen Beitrag in diesem Band) sei als \YANIE zu lesen
(s.o. Anmerkung 41), wrde allerdings ber den Individualgebrauch hinausweisen.
53
Dazu trgt auch bei, da als einziges der problematischen Grapheme ein kyrillisches Pendant hat (o),
so da es auch in kyrillischen Quellen, die auf glagolitische Vorlagen zurckgehen, problemlos
wiedergegeben werden kann. Insofern ergeben sich hier kaum Rekonstruktionsprobleme.
34.p65 410 04. 10. 04, 16:26

Texten ist jeweils eine entsprechende Zeile vorgesehen, die mit o- oder i- anlautet.54 Dabei
folgt die o-Zeile unmittelbar auf diejenige fr i. Ebenso enthalten die Abecedarien (mit
Ausnahme des am Schlu unvollstndigen Abecenarium bulgaricum und des Abecedarium
Sinaiticum, das an dieser Stelle eine Lcke aufweist) bzw. o, z.T. allerdings in verderbter
Form. Bei den lteren Abecedarien ist die Position nach i und /+ belegt, in den jngeren
nach /w. In den glagolitischen Handschriften kann man drei Gruppen unterscheiden: solche,
die nur kennen (Euch, Ril), solche, die nur [T verwenden (Zogr,55 Cloz), und gemischte
(Mar, Ass).56 In der spteren kroatischen glagolitischen Tradition findet sich dann das
Graphem auch in einer anderen Position, vgl. ]URIL- im Kanon auf Konstantin-Kyrill
und Method.57
Die Quellen lassen den Schlu zu, da zum ursprnglichen Bestand des glagolitischen
Alphabets gehrte. Es stand anfangs als zweitletzter Konsonant in Position 31 und wechselte
in der jngeren Tradition auf die Position von P2 (19/26), als letzterer auer Gebrauch kam.
Schwierigkeiten bereitet allerdings die Frage, welchen Lautwert das Graphem ursprnglich
hatte. Aus der akrostichischen Dichtung ergibt sich entweder ein zweiter O -Laut (imcnd-)
oder die Vertretung von *skj (obn-, otlhjnfvb). Die Verwendung in den Handschriften
deutet darauf hin, da damit urslav. *tj wiedergegeben wurde. Erst in der spteren (kroatisch-
j
glagolitischen) Tradition kann man unmittelbar den Lautwert [k ] oder [ ] ansetzen.
Das Problem bei liegt hauptschlich darin, da nicht klar ist, welcher Lautwert fr *tj
in der ursprnglichen Glagolica zu rekonstruieren ist.58 Die traditionelle Konzeption mit
dem Lautwert [Lt ] geht von der Alternation zwischen und [T in einigen Handschriften
aus und kann sich auch auf den Teil der akrostichischen Dichtung berufen, der in der
betreffenden Position mit i- anlautende Wrter hat. Die erstmals von Durnovo (1929: 57)
vertretene alternative Konzeption geht vom Lautwert [kj] aus und sttzt sich dabei auf
dialektologische und schriftsystematische berlegungen.59 Auerdem stellt sie den Bezug
zu \ als Kontinuante von *dj her.60 Die neueste Deutung von Miklas setzt zwar fr die
ursprngliche Glagolica auch den Lautwert [kj] an, aber nicht als Fortsetzung von urslavischem
*tj, sondern zur Bezeichnung der palatalisierten Aussprache von k vor vorderen Vokalen (in
Fremdwrtern, z.B. in rbn+, das dann ]IT geschrieben worden wre).61 Er stellt dabei
ebenfalls den Bezug zu \ her, allerdings wiederum nicht als Fortsetzung von urslavischem
*dj, sondern zur Bezeichnung einer Aussprache vom Typ I\EMON .
54
In letzterem Fall folgen in den entsprechenden Texten zwei Zeilen, die mit i- beginnen, unmittelbar
aufeinander. Die zweite Zeile kann also, ungeachtet ihres Anlauts, nicht fr i stehen. Die Evidenz der
Texte, die diese Zeile mit o- beginnen, erlaubt den Schlu, da die zweite Zeile in allen Texten fr o
vorgesehen war.
55
Die einzige Ausnahme ist SVY]AMI Jh 18, 3.
56
In diesem Zusammenhang ist bemerkenswert, da Konstantin von Preslav in seinem Alphabetgedicht
eine Zeile fr ] vorsieht (das Anfangswort ist allerdings Imcnde.), aber in seiner akrostichischen
Dichtung offenbar [T verwendete (vgl. GJINTZBTV im Triodion, Freitag der fnften Fastenwoche,
Popov 1985: 36, 126, 142, 595; vergleichbar ist das Akrostichon im Kanon auf Epiphanie mit dem
Wort GJINT, Popov 1985: 51).
57
berliefert in CMNov und CMVat (SJS s.v.).
58
Vgl. speziell zu ] Veleva (1973). Neuerdings hat Veder, ausgehend von der Gestalt von ], seine rake
and handle-Konzeption entwickelt (1999), vgl. auch seinen Beitrag in diesem Band.
59
Trubetzkoy (1936.a) folgt Durnovo, setzt aber einen anderen Lautwert (s.o., 2.2.) an.
60
Dieser Bezug ist vom Befund der Quellen her nicht gegeben, s.o. 2.2.
61
Vgl. Miklas (2003) sowie seinen Beitrag in diesem Band. ] ist allerdings, soweit mir bekannt, nie in
solchen Positionen berliefert (das oben erwhnte Beispiel ]URIL- ist jnger). Die Abfolgen ke-, ki-
und ky- werden, soweit ich sehe, durchgehend durch K- bzw. K- bezeichnet.
34.p65 411 04. 10. 04, 16:26

412 Roland Marti
Die wahrscheinlichste Lsung ist ein Laut als Kontinuante von *tj, der ursprnglich
nicht mit [ L t ] identisch war. Dieser ursprngliche Zustand ist aus den Quellen nur
erschliebar, weil ein gesondertes Graphem vorliegt und weil dieses Graphem in der
berlieferung in Positionen zu finden ist, wo ursprnglich *tj anzusetzen ist. Dort, wo die
*tj-Entsprechung zu [Lt ] geworden war, gab es drei Mglichkeiten. Erstens konnte man auf
] insgesamt verzichten (z.B. Cloz). Zweitens konnte man ] im Schriftgebrauch aufgeben,
das Graphem aber gleichwohl im Alphabet beibehalten (z.B. Konstantin von Preslav). Und
schlielich konnte man versuchen, die traditionelle Schreibung beizubehalten, wobei es
fters zu Fehlern kam (z.B. Mar).
2.4. Das hier behelfsweise als P2 bezeichnete Graphem ist zweifellos das rtselhafteste
Element im konsonantischen Bereich. Von allen bisher behandelten ist es am schlechtesten
belegt. Bei Chrabr ist unter den griechischen Buchstaben ein g. angefhrt.62 Bei den
Abecedarien kommt es vor in den Mnchner Abecedarien, und zwar im glagolitischen und im
kyrillischen Teil, sowie im Abecedarium Sinaiticum; auerdem findet sich im Abecenarium
bulgaricum die Buchstabenbezeichnung pe.63 In den Texten mit Alphabet-Akrostichis, die es
bercksichtigen, lauten die betreffenden Zeilen mit g an (gtxfkm6 gcz-). Schlielich ist die
Position berall dieselbe (19/26).64 In den glagolitischen Handschriften ist es nirgends
belegt.65
Aufgrund der berlieferung, die in den verschiedenen Quellen eine erstaunliche
Einheitlichkeit zeigt, mu man davon ausgehen, da P2 zum ursprnglichen Zeichenbestand
der Glagolica gehrte, und zwar in der genannten Position. Ebenso ist anzunehmen, da sein
Lautwert irgendwie in einem Zusammenhang mit p steht. Es ist aber vllig unklar, und die
Quellen helfen hier auch nicht weiter, was die raison dtre fr dieses Graphem gewesen sein
kann.66
2.5. Eine der zentralen Quellen, die fr die Rekonstruktion der ursprnglichen Glagolica
genutzt werden knnen, ist die Alphabetreihe bei Chrabr. Sie ist aber gerade im Bereich der
62
Tkadlk (1985: 112) meint zwar, g . gehre zu den slavischen Buchstaben, doch steht das im
Widerspruch zu den Quellen. Fr die Zugehrigkeit zu den griechischen Buchstaben spricht, da ein
Beispielwort fehlt.
63
Im kyrillischen Teil des Mnchner Abecedarium handelt es sich um ein kyrillisches g, von dessen rechter
Haste unten ein kurzer waagrechter Strich wegfhrt. Das glagolitische Zeichen erinnert an ein lateinisches
P, an dessen Haste sich unten ein Strich nach links anschliet, der in zwei Treppenstufen unter die Zeile
fhrt. Im Abecedarium Sinaiticum gleicht das Zeichen dem kyrillischen im Mnchner Abecedarium, nur
da zustzlich an der linken Haste unten ein kleiner Kreis anschliet.
64
Dort, wo das Zeichen ausgefallen ist, tritt ] an seine Stelle, s.o. 2.3.
65
Einzig im (kyrillischen) Grigorovi-Paroimiarion kommt als Zahlzeichen fr 800 ein verndertes g
vor, dessen Form offenbar stark an P2 im Abecedarium Sinaiticum erinnert (vgl. den Vortrag von M.
Capaldo an der Tagung).
66
Die Vermutung, da man hier das zweite f-Graphem, das in glagolitischen Handschriften belegt ist,
ansetzen soll (d.h. F neben ), die Mare (1971: 182) und Tkadlk (1971: 367) vortragen (hnliches
findet sich bei Vaillant 1955: 17), war seinerzeit sicher berechtigt, da die Gestalt von P2 erst aus den
Mnchner Abecedarien bekannt war. Mit dem Abecedarium Sinaiticum ist aber ein weiterer, unabhngiger
Zeuge vorhanden, der zeigt, da F als sptere Entwicklung zu werten ist (Einflu der Kyrillica). Auch
der Versuch, in der Position von P2 spter belegtes ] als ursprnglich anzusetzen (am ausfhrlichsten
argumentiert bei Tkadlk 1971: 363 und bei Veder 1999: 174-178), ist problematisch, da beide
Grapheme in Abecedarien und in akrostichischen Alphabetdichtungen nebeneinander vorkommen.
Zum mglichen Lautwert vgl. wiederum Tkadlk (1971: 367), der (griechisches) [ph] gegen (lateinisches)
[f] ansetzt, und Mare (1971: 182), der mehrere Mglichkeiten erwgt, sich aber nicht festlegt. Vgl.
auch den Beitrag von Miklas in diesem Band.
34.p65 412 04. 10. 04, 16:26

Konsonanten, die oben behandelt wurden, problematisch. Deshalb soll sie im folgenden
gesondert betrachtet werden.67
Die Alphabetreihe teilt das Alphabet in einen griechischen und einen slavischen
Teil. Im griechischen Teil stehen die Buchstaben zunchst in der Reihenfolge des
griechischen Alphabets: es fehlen allerdings Entsprechungen fr , und in den Positionen
8, 14 und 23. Dafr schliet sich an den letzten Buchstaben eine Ergnzung an: b7 g7
k+7 n+7 Es ist unstrittig, da b7 hier eine Konjunktion darstellt und flschlich mit Punkt
und Titlo (das bei der Solovki-Abschrift fehlt) geschrieben wurde. Ebenso scheint klar, da
g7 k+7 n+7 einen Ersatz fr die fehlenden Entsprechungen von , und darstellen
sollen. Und schlielich drngt sich aufgrund lautlicher hnlichkeit eine bestimmte
Zuordnung auf ( -g7, -k+7, -n+7).68 Es stellen sich aber zwei Fragen: Welche Grapheme
der ursprnglichen Glagolica sind mit den kyrillischen Transkripten g7 k+7 n+7 gemeint,
und warum stehen sie nicht in den ursprnglichen Positionen, sondern am Schlu? Die
Sonderstellung am Schlu deutet am ehesten darauf hin, da hier keine echte Entsprechungen
vorhanden sind und die Zuordnung zum griechischen Teil aus argumentativen Grnden
erfolgte.69 Aus dem Grapheminventar der ursprnglichen Glagolica drngen sich in zwei
Fllen Zuordnungen auf, und zwar g7-P2 und k+7-$.70 Unklar bleibt n+7, das weder in
Abecedarien noch in alphabetischer Akrostichis Entsprechungen hat. Aus der berlieferung
in den glagolitischen Handschriften kme F in Frage, das neben vorkommt, doch ist
dies eine sehr zweifelhafte Erklrung.71 Somit lt sich n+7 aus den Quellen heraus nicht
erklren.72
2.6. Ein letzter Punkt betrifft die Reihenfolge der Konsonantengrapheme in der
ursprnglichen Glagolica. Sie konnte schon deshalb nicht der griechischen entsprechen,
weil nicht alle griechischen Konsonantengrapheme eine glagolitische Entsprechung hatten
(s.o.). Sie wurde aber noch darber hinaus verndert, indem einige zustzliche Grapheme in
die Abfolge eingefgt wurden (, @, r, \). Eine durchgehende Systematik ist dabei nicht
erkennbar.73 Einzig die Stimmhaftigkeit der Phoneme, fr die sie stehen, ist ihnen gemeinsam.
Bezglich der inneren Reihenfolge und hinsichtlich ihrer Position in der gesamten Abfolge
67
In Frage kommen hier nur die Moskauer und die Solovki-Abschrift. Die russische Umarbeitung (RGB
Tr. 769) hat bereits eine wesentlich vernderte Reihe, die einen starken Einflu der russischen Kyrillica
verrt. Ich beziehe mich im folgenden auf die Edition der Abschriften bei Kuev (1967: 193 und 325).
Eine Rekonstruktion aufgrund der genannten Abschriften bieten Mare (1971: 148-149) und Tkadlk
(1985: 110-114); vgl. auch die Rekonstruktion der betreffenden Passage bei Veder (1999: 108-111).
68
Nimmt man diese Zuordnung an, ergibt sich bekanntlich, da in der Ergnzung die Reihenfolge der
griechischen Buchstaben gegenber ihrer Abfolge im griechischen Alphabet umgedreht ist.
69
Veder (1999: 108-109) rekonstruiert die Ergnzung als . Dann stellt sich aber erst recht die Frage,
warum die drei Grapheme nicht in ihrer ursprnglichen Position zu finden sind.
70
So in der Rekonstruktion von Mare (1971: 149). Im Kommentar zur Rekonstruktion sieht er allerdings
auch die Zuordnung von $ zu n+. als mglich an.
71
Vgl. oben Anmerkung 66.
72
Vgl. die resignative uerung von Veleva (1978: 61): Vopros ostaetsq neqsnym. Meine Vermutung
ist, da es sich hier um einen argumentationsbedingten Zusatz handelt. Meine Rekonstruktion des
slavischen Teils ergibt 15 Grapheme ( @ r \ C ^ [ ] $ ), die bei Chrabr so angelegt
sind, da bei einer Gesamtzahl von 38 fr den griechischen Teil nur 23 Grapheme brig bleiben. Da
aber die Zahl 24 fr das griechische Alphabet zum allgemeinen Wissen gehrte, konnte man im
griechischen Teil numerisch keine Abweichungen zulassen. Vgl. auch noch Dobrev (1980).
73
Vgl. dazu die m.E. am besten argumentierten Vorschlge von Tkadlk (1971: 372-376) und GAlAbov
(1968).
34.p65 413 04. 10. 04, 16:26

414 Roland Marti
gilt das nicht mehr. Zwar stimmt die Annahme, da die Einschbe vor bzw. in die Umgebung
verwandter Grapheme gestellt wurden, fr und r (und vielleicht auch noch fr @),
aber nicht fr \, das gem dieser Logik vor G (oder im Falle von Veders Hypothese vor
D) stehen mte. Ebenso ist die postulierte Spiegelbildlichkeit zwischen den Einschben
und dem Anfang des rein slavischen Teils nicht gegeben.74
3. Betrachtet man die Konsonantenbezeichnung in der Glagolica insgesamt, so wird
ihre Spezifik deutlich. Sie unterscheidet sich in einigen Punkten deutlich von der Systematik
der Vokalbezeichnung.
3.1. Bezglich des griechischen Schriftdenkens behauptet zwar Chrabr, es gbe eine Ent-
sprechung fr alle griechischen Buchstaben. Im konsonantischen Bereich ist dem aber nicht
so. Diejenigen griechischen Grapheme, die fr eine Phonemfolge stehen (, fr /ks/, /ps/),
sind zunchst ohne Entsprechung; unklar ist der Fall von . Im Gegensatz dazu gibt es fr
jedes griechische Vokalgraphem in der Glagolica ein Pendant, unabhngig davon, ob die
Grapheme aus phonologischen Grnden notwendig waren (und zwar im Griechischen wie
im Slavischen).
In einem weiteren Punkt weicht die Konsonantenbezeichnung ab. Whrend im
Vokalbereich in der ursprnglichen Glagolica zuerst alle Entsprechungen fr griechische
Vokalgrapheme stehen und erst nachher alle slavischen, ist im Konsonantenbereich der
erste, griechische Teil ergnzt durch einen Teil der slavischen Grapheme. Insgesamt ist
also der Einflu des griechischen Schriftdenkens im konsonantischen Bereich schwcher
ausgeprgt als im vokalischen.
3.2. Das slavische Lautdenken uert sich natrlich in erster Linie in den zustzlichen
Graphemen fr spezifisch slavische Laute. Es handelt sich dabei im wesentlichen um den
Bereich der Zischlaute. Eine Besonderheit stellt dabei dar, da die ursprngliche Glagolica
offenbar auch Grapheme fr nicht-slavische Laute enthlt, die im Griechischen nicht mit
einem gesonderten Graphem wiedergegeben wurden. Phonologisch betrachtet, gab es dazu
eigentlich keine Veranlassung, da diese Laute in komplementrer Verteilung zu ihren slavischen
Pendants standen. Da Konstantin-Kyrill fr diese Flle trotzdem gesonderte Grapheme vorsah,
lt sich auf unterschiedliche Weise interpretieren. Entweder war die Konsonanten-
bezeichnung nicht rein phonologisch, sondern mindestens z.T. auch phonetisch ausgerichtet,
oder aber es sollten hier bewut zustzliche Grapheme zur Kennzeichnung fremden (und
damit praktisch immer religisen) Wortguts zur Verfgung stehen.75
3.3. Dem glagolitischen Systemdenken ist das monographematische Prinzip geschuldet.
Im konsonantischen Bereich ist es ohne Ausnahme durchgehalten. Bei der Vokalwiedergabe
ist das Prinzip zwar auch bestimmend, doch ist es mglicherweise nicht ausnahmslos
(U, ). Auffllig ist, da das monographematische Prinzip sogar fr die Wiedergabe
nicht-slavischer Laute gilt, obwohl das Griechische hier anders verfhrt: fr die Wiedergabe
nicht-griechischer Laute verwendete es (und tut das auch heute noch) ausgiebig
Graphemverbindungen (, , etc.).76
74
Tkadlk sieht diese Spiegelbildlichkeit in der Form , (d), dz, g // k, c, , (1971: 373) gegeben.
Dabei mu er aber ausschlieen und einfgen. Auerdem gilt sie nur, wenn man die Durnovo/
Trubeckoj-Hypothese bezglich *dj/*tj annimmt und in Position 26 ansetzt.
75
Damit wurden faktisch Antistoicha auch fr den konsonantischen Bereich geschaffen (im vokalischen
Bereich gab es sie in Anlehnung an das griechische Vorbild bereits), die als pragmatische Klassifikatoren
(in der Konzeption von Miklas 2002) dienen konnten.
76
Vgl. etwa die griechische Wiedergabe der slavischen Buchstabennamen (das sogenannte Banduri-
Alphabet) in der Narratio de Russorum conversione (Schreiner 1978: 301-303).
34.p65 414 04. 10. 04, 16:26

3.4. Die Dynamik der Entwicklung im konsonantischen Bereich wurde im vorhergehenden

indirekt durch die angefhrten Varianten deutlich. Insgesamt uert sie sich in zwei
Richtungen: in einer Anpassung an unterschiedliche lautliche Umgebungen und in der
Beeinflussung durch die Kyrillica.
Die Anpassung an unterschiedliche lautliche Umgebungen wurde durch die Peripetien
der kyrillo-methodianischen Mission erforderlich. Sie fhrte dazu, da gewisse Grapheme
z.T. mehrfach ihr Laut-Korrelat wechselten oder verloren. Dabei ging allerdings das Graphem
selbst nicht verloren: aufgrund des Konservatismus des Alphabets als Struktur blieb es
erhalten. Lediglich die Lautzuordnung wurde verndert, was in diesem Bereich zu
unterschiedlichen Informationen der Quellen fhrte.
Eine Beeinflussung durch die Kyrillica ist, wie schon bei den Vokalen, auch fr den
konsonantischen Bereich anzusetzen. Ihren deutlichsten Ausdruck hat sie in der bernahme
kyrillischer Graphemformen in die Glagolica (F sowie m und weitere Versalien). Vom
systematischen Standpunkt aus ist aber der Verlust der Zweitbuchstaben viel wichtiger.
Solche Zweitbuchstaben waren in der Kyrillica als einer typischen Ausbauschrift77 nicht
mglich.78
4. Die Darstellung des konsonantischen Bereiches zeigt, ebenso wie diejenige des
vokalischen, da der ursprnglichen Glagolica ein durchaus beachtliches Ma an
Systemhaftigkeit eigen ist. Sie ist allerdings nicht so umfassend, wie es einige
Beschreibungen suggerieren; insbesondere lt sich die Vorstellung, es handle sich um
den Idealfall eines phonologischen Alphabets, nicht aufrechterhalten.79 Vielmehr mu
man von einem Nebeneinander von mehreren Konzeptionen bzw. Teilsystemen ausgehen.
Durch das Zusammenwirken dieser Teilsysteme entsteht eine Schrift, die in hohem Mae die
lautliche Spezifik des Slavischen bercksichtigt, ohne dabei auf die Erfahrungen einer
langen schriftlichen Tradition zu verzichten, wie sie das Griechische besa. Diese
Kombination war so erfolgreich, da sie im wesentlichen von der Kyrillica bernommen
wurde und auf diese Weise bis heute nachwirkt.80
Bibliographie:
Auty, R. 1963. Glagolitic \ and ]: facts, conjectures and probabilities. M. Hraste, Lj. Jonke, M.
Ratkovi. Zbornik u ast Stjepana Ivia. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 5-11.
Dobrev, I. 1980. Znakt T v glagoliheskite tekstove. Ezik i literatura 35/2, 40-43.
Durnovo, N. 1929. Mysli i predpoloeniq o proisxodenii staroslavqnskogo qzyka i slavqnskix
alfavitov. Byzantinoslavica 1, 45-85.
Durnovo, N. 1930. Das Mnchner Abecedarium. Byzantinoslavica 2, 32-41.
Dambeluka-Kossova, A. 1980. Hernorizec Xrab=r. O pismenex;. Sofiq% BAN.
Glbov, I. 1968. Schrift- und Lautsysteme des Altbulgarischen. Welt der Slaven 13, 376-404.
77
Vgl. zu diesem gelungenen Terminus Miklas (1996: 122 und 1998: 140).
78
Angesichts von ceroubm und CristV wre die Verwendung eines anderen Graphems als bei einem
der beiden Wrter in der kyrillischen Wiedergabe kaum vorstellbar.
79
Es gilt also auch fr die Glagolica, was schon in bezug auf die Sprache allgemein deutlich geworden ist:
die strukturalistische Idealvorstellung von Martinet, es handle sich um un systme, o tout se tient,
stimmt so nicht.
80
Nach Mare (1973) ruht sogar die diakritische Variante der Latinica, die heute fr slavische Sprachen
verwendet wird, letztlich auf Grundprinzipien der Glagolica.
34.p65 415 04. 10. 04, 16:26

416 Roland Marti
Grivec, F., F. Tomi 1960. Constantinus et Methodius Thessalonicenses. Fontes. Zagreb: Staroslavenski
institut.
Ivanova-Konstantinova, K. 1971. Dva neizvestni azbuhni akrostixa s glagoliheska podredba na
bukvite v srednob=lgarski praznihen minej. Konstantin Kiril Filosof. Dokladi ot
simpoziuma, posveten na 1100-godiwninata ot sm=rtta mu. Sofiq% BAN, 341-365.
Ivanova-Mavrodinova, V., A. Durova (edd.) 1981. Asemanievo evangelie. Faksimilno izdanie.
Sofiq% Nauka i izkustvo.
Qgih, I. V. 1911. Grafika u slavqn. Sanktpeterburg% IAN.
Jakobson, R. 1939-44. Saint Constantin et la langue syriaque. Annuaire de lInstitut de philologie et
dhistoire orientales et slaves 7, 181-186.
Jannaris, A.N. 1907. The Digamma, Koppa and Sampi as Numerals in Greek. The Classical Quarterly
I, 37-40.
Kotkov, S.I., O.A. Knqzevskaq, V.G. Dem;qnov, M.V. Lqpon. 1971. Uspenskij sbornik XII-XIII
vv.. Moskva% Nauka.
Kuev, K.M. 1967. Hernorizec Xrab=r. Sofiq% BAN.
Kuev, K.M. 1974. A e . Co : .
Lavrov, P.A. 1930. Materialy po istorii vozniknoveniq drevnejwej slavqnskoj pis;mennosti.
Leningrad% IAN.
Lunt, H.G. 2000. Thoughts, Suggestions, and Questions about the Earliest Slavic Writing Systems.
Wiener Slavistisches Jahrbuch 46, 271-286.
Mare, F.V. 1971. Hlaholice na Morav a v echch. Slovo 21, 133-199.
Mare, F.W. 1973. Kyrillo-methodianische Wurzeln der tschechischen diakritischen Orthographie.
Anzeiger der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse
110, 4, 81-99.
Mare et al. 1997. Psalaterii Sinaitici pars nova (monasterii s. Catharinae codex slav. 2/N). Ad
editionem praeparaverunt Petra Fetkov, Zoe Hauptov, Vclav Konzal, Ludmila Pacnerov,
Jana vbov. Sub redactione Francisci V. Mare. (AW. Phil.-hist. Kl., Schriften der Balkan-
Kommission, Philol. Abt. 38). Wien: AW.
Miklas, H. 1996. Griechisches Schriftdenken und slavische Schriftlichkeit. Glagolica und Kyrillica
zwischen Verschriftung und Verschriftlichung. K. Mcha. Das slawische Phnomen. Festschrift
fr Prof. Dr. Antonn Mtan zu seinem 65. Geburtstag. Praha: Euroslavica, 117-124.
Miklas, H. 1998. Griechisches Schriftdenken und slavische Schriftlichkeit. Glagolica und Kyrillica
zwischen Verschriftung und Verschriftlichung. Ch. Ehler und U. Schaefer. Verschriftung und
Verschriftlichung: Aspekte des Medienwandels in verschiedenen Kulturen und Epochen. Tbingen:
Narr, 132-155.
Miklas, H. (ed.). 2000. Glagolitica: Zum Ursprung der slavischen Schriftkultur. Wien: Verlag der
sterreichischen Akademie der Wissenschaften.
Miklas, H. 2002. Zum griechischen Anteil am glagolitischen Schriftsystem des Slavenlehrers Konstantin-
Kyrill. Palaeoslavica 10, 1, 281-311.
Miklas, H. 2003. Jesus-Abbreviatur und Verwandtes. Zu einigen Rtseln der glagolitischen Schriftentwicklung
am Material der Azbunaja molitva. W. Honselaar, H. van der Tak, E. de Haard, A. Barentsen, J.
Popovski. Time Flies: A Festschrift for William R. Veder. Amsterdam: Pegasus, 171-204.
Noha, M. 1956. islice v Assemanov kodexu. Slavia 25, 394-400.
Nldeke, Th. 1880. Kurzgefasste syrische Grammatik. Leipzig: Weigel.
Pavlovi, M. 1957. Znak \ i njegove glasovne vrednosti. Slovo 6-8, 278-291.
Popov, G. 1985. Triodni proizvedeniq na Konstantin Preslavski. Sofiq% BAN.
Proxorov, G.M. 1992. Glagolica sredi missionerskix azbuk. Trudy Otdela drevnerusskoj
literatury 45, 178-199.
Schreiner, P. 1978. Ein wiederaufgefundener Text der Narratio de Russorum conversione und einige
Bemerkungen zur Christianisierung der Russen in byzantinischen Quellen. Byzantino-Bulgarica
5, 297-303.
34.p65 416 04. 10. 04, 16:26

SJS. 1966-1995. Slovnk jazyka staroslovnskho. Praha: Academia.

Tarnan?dhV, I.C. 1999. To slabik@ (gklagkolik@) alfabht(ri tou Sin(. Thessaloniki
Magna Moravia. Thessaloniki: Hellenic Association for Slavic Studies, 165-173.
Tkadlk, V. 1964. Dvoj ch v hlaholic. Slavia 33, 182-193.
Tkadlk, V. 1971. Systm hlaholsk abecedy. Studia palaeoslovenica. Praha: SAV, 357-377.
Tkadlk, V. 1985. Das slavische Alphabet bei Chrabr. Byzantinoslavica 46, 1, 106-120.
Tkadlk, V. 1992. K rekonstrukc Abecedn modlitby Konstantina Prslavskho. Slavia 61, 363-369.
Tkadlk, V. (ed.). 1992.a. Rimskyj misal Missale Romanum. Olomouc: AVE.
Tkadlk, V. 2000. ber den Ursprung der Glagolica. H. Miklas. Glagolitica: Zum Ursprung der slavischen
Schriftkultur. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, 9-32.
Trubetzkoy, N. 1936. Die Aussprache des griechischen im 9. Jahrhundert n.Chr. Glotta 25, 248-256.
Trubetzkoy, N. 1936.a. Die altkirchenslavische Vertretung der urslav. *tj, *dj. Zeitschrift fr slavische
Trubetzkoy, N.S. 1968. Altkirchenslavische Grammatik. Schrift-, Laut- und Formensystem. Graz,
Wien, Kln: Bhlau.
Vaillant, A. 1935. Les lettres russes de la Vie de Constantin. Revue des tudes slaves 15, 75-77.
Vaillant, A. 1955. Lalphabet vieux-slave. Revue des tudes slaves 32, 7-31.
Veder, W.R. 1999. Utrum in alterum abiturum erat? A Study of the Beginnings of Text Transmission in
Church Slavic. The Prologue to the Gospel Homiliary by Constantine of Preslav, the Text On
The Script and the Treatise On The Letters by Anonymous Authors, Bloomington: Slavica.
Veder, W.R. 2000. Das glagolitische Alphabet der Azbuna Molitva. H. Miklas. Glagolitica : Zum
Ursprung der slavischen Schriftkultur. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der
Wissenschaften, 77-87.
Velheva, B. 1971. Bukvite za X v glagolicata. B=lgarski ezik 21, 214-217.
Velheva, B. 1973. V=pros=t za ] v glagoliheskata azbuka. Izvestiq na Instituta za b=lgarski
ezik 22, 105-124.
Velheva, B. 1978. Kotorye 38 bukv sozdal Konstantin Filosof* Slavqnskie kul;tury i Balkany
1. IX-XVII vv.. Sofiq% BAN, 57-61.
Velheva, B. 2001. Otnovo za glagolicata. Palaeobulgarica 25, 2, 16-20.
Vondrk, W. 1897. Zur Frage nach der Herkunft des glagolitischen Alphabets. Archiv fr slavische
Ziffer, G. 1992. La tradizione russa sud-occidentale della Vita Constantini. M. Ferrazzi. Studi slavistici
offerti a Alessandro Ivanov. Udine: Istituto di lingue e letterature dellEuropa orientale, 370-397.
Ziffer, G. 1996. Per la storia del pi antico alfabeto slavo. A.A. Gippius, T.M. Nikolaeva, V.N.
Toporov. Rusistika. Slavistika. Indoevropeistika. Sbornik k 60-leti[ Andreq
Anatol;eviha Zaliznqka. Moskva% Indrik, 169-177.
SAETAK
ZNAKOVI ZA SUGLASNIKE U GLAGOLJICI

Oslanjajui se na opis znakova za samoglasnike u prvotnoj glagoljici, prilog nudi rekonstrukciju
znakova za suglasnike. Rekonstrukcija se temelji na sauvanim izvorima: abecedarijima, akrostihovnim
azbunim molitvama i drugim akrostihovnim tekstovima, Hrabrovu traktatu J gbcvtzt+ i glagoljskim
rukopisima. Rekonstrukcija svjesno izbjegava dalekosena nagaanja. Posebna je pozornost posveena
problematinim grafemima: H/`, \, ], P2. Kao rezultat rekonstrukcije pokazuje se da prvotna
glagoljica nije bila odreena samo jednim strukturnim naelom (fonolokim).
Schlsselwrter: Altkirchenslavisch, glagolitisches Alphabet, Konstantin-Kyrill
Kljune rijei: starocrkvenoslavenski, glagoljska azbuka, Konstantin-iril
34.p65 417 04. 10. 04, 16:26

34.p65 418 04. 10. 04, 16:26
Nikolaos Trunte
(Bonn)
1. Ausgehend von der berhmten Stelle in der Legenda Ochridica, an der Kliment die Erfindung
klarerer Buchstaben zugeschrieben wird, sollte gezeigt werden, dass es Reformen in der Glagolica
gegeben hat, die vielleicht Kliment zugeschrieben werden drfen. Dass die Erfindung der Kyrillica
gemeint gewesen sein knnte, ist abzulehnen: die Kyrillica ist nicht klarer als die Glagolica, zudem
selbst in ihren ltesten Zeugnissen zu jung, als dass sie mit Kliment verbunden werden knnte.
2. Reformen in der Glagolica anzunehmen setzt voraus, dass die Urglagolica Konstantins entgegen
verbreiteter anderer berzeugung keineswegs vollkommen gewesen ist. Die nachweisbaren Mngel
finden ihre Erklrung teils in griechischem und armenischem Schriftdenken, teils in davon
unabhngigen Systemfehlern, die nie beseitigt worden sind.
3. Mit dem Namen Kliments lassen sich nur solche Reformen verbinden, die zur Beseitigung von
Mngeln in der klassischen Glagolica zur Folge hatten. Der Verdacht stattgehabter Reformen
stellt sich bei einander hnlichen Graphemen der klassischen Glagolica ein, die durch Differenzierung
aus einem gemeinsamen Grundzeichen abgeleitet werden knnen (drittes i- und drittes o-Zeichen,
zweites Jerzeichen), auerdem bei Digraphen (Nasalvokalzeichen).
4. Der Grund fr die Notwendigkeit von Nachbesserungen knnte auer in mangelnder
Sprachkompetenz bei dem Nichtslaven Konstantin-Kyrill auch darin zu suchen sein, dass das
Uraltkirchenslavische Konstantins eine andere Dialektgrundlage hatte als das Klassisch-
Altkirchenslavische. Die scheinbaren Mngel der Urglagolica lassen sich durch die Annahme
einer ostbulgarischen Dialektgrundlage erklren. Der lange Aufenthalt der Slavenlehrer in Bithynien
macht eine ostbulgarische Dialektgrundlage des Uraltkirchenslavischen wahrscheinlich, denn die
bithynischen Slaven stammten aus Nordostbulgarien.
5. Das Zeichen ] wird hier als ursprngliches Graphem fr verstanden, das erst in Makedonien
zu umgedeutet wurde.
6. Der umstrittene Bestand an urglagolitischen Graphemen lsst sich mit dem aufgrund ihrer
Verwendung als Zahlenzeichen anzusetzenden Umfang von 36 Zeichen (4 Enneaden) in Deckung
bringen, wobei allein die Positionen des zweiten f und des zweiten ch sich nicht sicher bestimmen
lassen.
35.p65 419 04. 10. 04, 16:27

420 Nikolaos Trunte
35.p65 420 04. 10. 04, 16:27

Zu Reformen in der glagolitischen Schrift 421
35.p65 421 04. 10. 04, 16:27

422 Nikolaos Trunte
35.p65 422 04. 10. 04, 16:27

35.p65 423 04. 10. 04, 16:27

424 Nikolaos Trunte
35.p65 424 04. 10. 04, 16:27

35.p65 425 04. 10. 04, 16:27

426 Nikolaos Trunte
35.p65 426 04. 10. 04, 16:27

35.p65 427 04. 10. 04, 16:27

428 Nikolaos Trunte
35.p65 428 04. 10. 04, 16:27

35.p65 429 04. 10. 04, 16:27

430 Nikolaos Trunte
35.p65 430 04. 10. 04, 16:27

35.p65 431 04. 10. 04, 16:27

432 Nikolaos Trunte
35.p65 432 04. 10. 04, 16:27

35.p65 433 04. 10. 04, 16:27

434 Nikolaos Trunte
SAETAK

O REFORMAMA GLAGOLJSKOGA PISMA
1. Polazei od poznatog mjesta u Legenda Ochridica na kojemu se Klimentu pripisuje izum jasnijih
slova pokazuje se da je bilo reformi glagoljice koje se moda mogu pripisati Klimentu. Treba odbaciti
pretpostavku da se navedeno mjesto moglo odnositi na izum irilice: irilica nije jasnija od glagoljice,
a usto je u svojim najstarijim potvrdama premlada da bi se mogla povezati s Klimentom.
2. Tvrdnja o postojanju reformi pretpostavlja da Konstantinova praglagoljica, suprotno proirenome drukijem
miljenju, nije bila savrena. Potvreni nedostatci mogu se objasniti dijelom grkim i armenskim poimanjem
pisma (Schriftdenken), a dijelom o tome neovisnim sustavnim pogrekama koje nikad nisu uklonjene.
3. S Klimentovim se imenom mogu povezati samo reforme koje su za posljedicu imale uklanjanje
nedostataka u klasinoj glagoljici. Na reformu se moe sumnjati kod pojedinih slinih grafema klasine
glagoljice koji su diferencijacijom mogli biti izvedeni iz istoga osnovnog znaka (tree i i tree o, drugi
znak za jerove) i kod digrafa (znakovi za nosne samoglasnike).
4. Razlog za nunost naknadnoga poboljanja moe se traiti, osim u nedovoljnom poznavanju jezika
neslavena Konstantina-irila, i u injenici da je Konstantinov prastarocrkvenoslavenski pripadao
drugoj dijalektnoj skupini nego klasini starocrkvenoslavenski. Navodni nedostatci praglagoljice mogu
se objasniti pretpostavi li se za nju istonobugarska dijalektna osnovica. Dugi boravak slavenskog
uitelja u Bitiniji ini istonobugarsku dijalektnu osnovicu prastarocrkvenoslavenskoga vjerojatnom,
jer su bitinijski Slaveni potjecali iz sjeveroistone Bugarske.
5. Znak } ovdje se smatra izvornim grafemom za koji je tek u Makedoniji protumaen kao .
6. Sporni sastav praglagoljinih grafema moe se uskladiti s brojem od 36 znakova koji je
pretpostavljen na temelju njihove uporabe kao znakova za brojeve (4 eneade), pri emu se ne moe
sa sigurnou utvrditi samo poloaj drugoga f i drugoga h.
Schlsselwrter: Legenda Ochridica, Abecedaria, Alphabetdichtungen, Inschriften, armenische Abkunft
Konstantins, Diakritika, Digraphen, Dubletten, Ein-Jer-Orthographie, konsonantische Palatalitt, Kyrillica,
Nasalvokalzeichen, Nasalwechsel, neue Schriften, Palatalittskorrelation, phonologisch relevant, Redundanz,
Schriftdenken, Urglagolica, Urkirchenslavisch, Urslavisch, Vollkommenheitsthese, Zahlenzeichen
Kljune rijei: Ohridska legenda, abecedarij, azbune pjesme, natpisi, Konstantinovo armensko podrijetlo,
dijakritiki znakovi, digrafi, dublete, jednojerovski pravopis, suglasnika palatalnost, irilica, znakovi za
nosne samoglasnike, zamjenjivanje nosnika, nova pisma, korelacija po palatalnosti, fonoloki relevantan,
redundantnost, pismovno razmiljanje, praglagoljica, pracrkvenoslavenski, praslavenski, teza o potpunosti,
brojevni znakovi
35.p65 434 04. 10. 04, 16:27

Christoph Koch
(Berlin)
DAS BAMBERGER GLAGOLITISCHE ALPHABET

Zur Entstehungsgeschichte der Zeichenfolgen der
kroatischen glagolitischen Alphabete
Ausgangspunkt des Beitrags ist das in einer Bamberger Miszellan-Hs. des 16. Jh.s eingetragene
glagolitische Alphabet, das die glagolitischen Buchstaben in numerischer Anordnung zum einen
mit den zugehrigen Buchstabennamen, zum anderen mit den zugehrigen Zahlenwerten bietet.
Der Beitrag bestimmt das Zahlzeichen-Alphabet als Zeugnis einer Tradition der Zeichenfolge,
die auf kroatischem Boden mit einer abweichenden Anordnung konkurriert, und erweist den
Ursprung beider Traditionen aus unterschiedlichen Verfahren der Revision ein und derselben
Vorgabe der ursprnglichen Zeichenfolge. Eine der beiden Traditionen lt sich im Zentrum des
kroatischen Glagolitismus im Nordwesten der stlichen Adriakste lokalisieren. Beide Traditionen
setzen die skr. Entwicklung der Nasalvokale und der reduzierten Vokale voraus, doch ist ber die
genauere zeitliche Einordnung ihres Ausgangspunkts in der Entwicklungsgeschichte der kroatischen
Glagolica einstweilen nicht zu entscheiden.
Ausgangspunkt der folgenden Ausfhrungen, die einer umfangreicheren Abhandlung

zum Thema vorgreifen, ist das auf f. 73b des Cod. Msc. med. 24 der Bamberger
Staatsbibliothek1 als Fllsel eingetragene glag. Alphabet (Abb. 1), das als einziger Bestandteil
der Hs von Marti (1991: 158) verffentlicht wurde2 und seither in der Forschung unter der
unsinnigen Bezeichnung als Medizinisches glagolitisches Alphabet figuriert. Die Hs,
deren kommentierte Edition ich gemeinsam mit Maria Vittoria Strazzeri vorbereite, enthlt in
ihrem Hauptteil kulinarische, human- und veterinrmedizinische, kosmetische und magische
Rezepte in teils venezianischer, teils lat. Sprache3 . In dem breiten Spektrum hnlicher Texte
der Zeit, das von den anspruchsvollen, in Druck und bersetzung verbreiteten Rezeptb-
chern des Nostradamus 4 bis zu Gelegenheitsaufzeichnungen in Hss anderen Inhalts
(darunter auch dalmatinischen) reicht, nehmen die Rezepte einen Platz in jener Sphre ein,
in dem Fachkunde mit Volkspraxis und Aberglauben zusammenfliet. Dem Hauptteil der Hs
1
Vgl. Leitschuh/Fischer 1899/1966: 456f.
2
Ein Faksimile des Alphabets auer bei Marti 1991: Tafel 18; auch in Lipovan 2002: 162.
3
Zum Charakter der Hs vgl. Strazzeri 1998.
4
Vgl. Boeser 1994.
36.p65 435 04. 10. 04, 16:29

436 Christoph Koch
ist nachtrglich ein zweigeteiltes Glossar vorangestellt: zunchst ein nach Sachgruppen
gegliedertes venezianisch-griechisch-kroatisches Wrterverzeichnis, darauf ein nach dem
Alphabet geordnetes venezianisch-kroatisches Verzeichnis von Pflanzennamen. Eine Jah-
reszahl in einem der Rezepte5 datiert die Hs auf die erste Hlfte des 16. Jh.s. Der Charakter
der Wrterverzeichnisse weist sie als das Werk eines Italieners aus, der nach dem Zeugnis
eines weiteren Rezepts das Metier seines Grovaters betreibt6 , das sich wenigstens im
Falle des Enkels in der Nhe des Wunderdoktors eher als des Arztes bewegt. Wie die
Wrterverzeichnisse, die eine solide Kenntnis des Kroatischen bezeugen, so verrt das
glag. Alphabet, da der Urheber der Hs seinen Geschften nicht zuletzt in den dalmatinischen
Besitzungen Venedigs nachging.
Das Alphabet erscheint in der Hs in zweierlei Ausfhrung. In numerischer Anordnung
bietet es die glag. Buchstaben zum einen mit den zugehrigen Buchstabennamen, zum
anderen mit den zugehrigen Zahlenwerten. Auerdem enthlt die Manuskriptseite zwei
glagolitische Schreibproben. Um die nicht ganz beilufigen Versehen der Erstausgabe
bereinigt, hat der Eintrag folgende Gestalt:
1
Altera manus addit in linea: amen.
2
Manus anterioris additamenti addit sub texto: ba . be . bi . bu . va . ve . vi . v (ba et va
ligaturae; v in va correctum e b).
Gegenstand des Folgenden ist allein das Zahlzeichen-Alphabet. Seine wichtigste

Information - von der Erstausgabe bersehen und zuerst von Pacnerov (2000: 194)
ausgesprochen - ist die Prsentation der vollstndigen Zahlenwerte derjenigen Buchstaben,
36.p65 436 04. 10. 04, 16:29

Das Bamberger glagolitische Alphabet 437
die ber den durch das gr. Alphabet vorgezeichneten Rahmen hinausgehen. Die Mehrzahl
dieser Zahlenwerte, ber die die aksl. Quellen schweigen, ist von der Forschung - zu nennen
sind Danii7 , rni (1871; 1873), Mileti (1911: 383f. mit 95, 261), Hamm (1970: 19-22)
und Pacnerov (1968) - anhand disparater nachaksl. Zeugnisse ermittelt worden. Bereits
rni (1873: 22) hatte fr die Tausender von 1000 bis 5000 auf eine Reihe w V ; /
geschlossen. Es fehlte jedoch der Beleg fr ; = 4000, der nunmehr durch das Bamberger
Alphabet erbracht wird.
Die Zeichenfolge des Bamberger Alphabets (im folgenden Zeichenfolge A) ist seit dem
Stockholmer glag. Alphabet des 14. Jh.s (Abb. 2)8 durch zahlreiche Zeugnisse als die herr-
schende ausgewiesen. Allerdings hatte bereits vor den Genannten Beri9 das Zeichen ;
aus dem zweiten Vrbniker Brevijar (1391) mit dem Zahlenwert 800 beigebracht:
Das mitunter in Zweifel gezogene Zeugnis ist mittlerweile durch weitere, von tefani
und Fui beigebrachte Belege erhrtet. Der lteste findet sich in einem auf die Zeit um 1200
datierten Sgraffito in der Antoniuskirche von Ro (Abb. 3)11 , das freilich die Zahlenwerte
nicht nennt, doch ; zwischen M und c, dafr q zwischen dem durch Buchstaben und
tapi vertretenen reduzierten Vokal und / zeigt. Diese Zeichenfolge wird noch im Ausgang
des 15. Jh.s durch zwei unvollstndige Alphabete im Brevijar von Bribir (1470)12
f. 59v Alphabet von a bis w: die letzten fnf Zeichen: M ; c w

f. 72v Alphabet von a bis c: darin ; nach M
und zwei Sgraffiti in der Pfarrkirche von Lovran (Kreuzigung (Abb. 4) und Legende des hl.
Georg (Abb. 5), 3. Viertel des 15. Jh.s, nach 1479)13 besttigt. In dieser Zeichenfolge (im
folgenden Zeichenfolge B) begegnet mithin q in der Position, die in Zeichenfolge A dem ;
zukommt, und umgekehrt, d.h. die Zeichen erscheinen in beiden Folgen gegeneinander
vertauscht:
5
Strazzeri 1998: 374.
6
Strazzeri 1998: 393.
7
Vgl. rni 1873: 20.
8
Vgl. Bcklund 1942; Marti 1991: 149 und Tafel 3-5. Zu Unrecht stellt Fui 1976: 200 den betreffenden
Befund des Stockholmer glag. Alphabets in Abrede.
9
Beri 1868.
10
Da Beri a.a.O. einen weiteren Beleg aus dem Brevijar des Vid Omiljanin (1396) beigebracht habe
(Fui 1976: 200), beruht auf einem Miverstndnis.
11
Vgl. Fui 1976; 1982: 304f. Gegen Fui steht an 24. Stelle des Alphabets nicht k, sondern h.
12
Vgl. tefani 1969a: 144f.
13
Vgl. Fui 1982: 238 resp. 240.
36.p65 437 04. 10. 04, 16:29

438 Christoph Koch
Zeichenfolge A: q c w U ; /
800 900 1000 2000 3000 4000 5000
Zeichenfolge B: ; c w U q /
800 900 1000 2000 3000 4000 5000
In Zeichenfolge B hat q demnach den Zahlenwert 4000, wofr ein Textbeleg einstweilen
aussteht 14 .
In welchem inhaltlichen und zeitlichen Verhltnis aber stehen die Zeichenfolgen A und
B? Zunchst ist festzustellen, da beide Zeichenfolgen nicht ursprnglich, sondern erst
auf westbalkan. Boden entstanden sind. Sie setzen eine Umgestaltung des Alphabets
voraus, die den skr. Lautgesetzen, speziell dem Zusammenfall der reduzierten Vok. und der
Aufgabe der Nasalvokale Rechnung trgt. Das bedeutet, da wenigstens die Zahlenwerte
von U bis / nicht ber die westbalkanische Redaktion des Alphabets hinaufreichen. Beri
(1868: 190) und nach ihm Fui (1976: 200) haben sich aufgrund des Alters der Bezeugung
fr die Prioritt der Zeichenfolge B ausgesprochen und erklren die Ablsung von B durch
A dadurch, da im weiteren Verlauf q das ; von seinem Platz verdrngt habe15 . Die
Auffassung trgt jedoch nur einem Aspekt des Befundes, nmlich dem Ersatz von ; durch
q Rechnung, lt den damit einhergehenden umgekehrten Ersatz oder besser: die schein-
bare Vertauschung beider Zeichen dagegen auer acht16 .
Tatschlich erschliet sich die Ratio der Zeichenfolgen A und B nicht aus ihrem
wechselseitigen Verhltnis, sondern aus ihrem gesonderten Ursprung aus einem vorange-
henden Dritten. Worum es sich handelt, zeigt die erste Stelle des Wechsels von ; und q an.
Es ist die Stelle mit dem Zahlwert 800, ein neuralgischer Punkt der Frhgeschichte des glag.
Alphabets, denn hier stand von Hause der Buchstabe p, der in keinem der glag. Texte
begegnet. Die Existenz des Buchstabens besttigen die dem Urtext in dieser Hinsicht
nchststehenden Abschriften des Traktats des ernorizec Xrabr:
RGB, . 173, No 145 (15. Jh.)17

pwdobna gre+6sk6ym6 pismenem6: ... \. i . p 5. hl7. t 7.
RNB, Sol. No 913 (17. Jh.)18
podobna gre+skim pismenom: ... \. i . p 5. hl7. t 7.19
RGB, . 304, No 769 (Anfang 16. Jh.)20
podobna gr5+skim pismenom: ... \. Y. p. q.
14
In der Mehrzahl der glag. Alphabete beider Traditionen folgt auf / ein weiterer Buchstabe, der im
ltesten Zeugnis, dem Sgrafitto von Ro, die Gestalt eines {, in den brigen Zeugnissen daraus abgeleitete
Gestalten hat. Spuren dieses Zeichens finden sich auch in kyr. Alphabeten. Es handelt sich gegen Fui
1982: 305 offenbar um ein Zeichen, das als Zahlzeichen fr 6000 berdauerte, wo es, zur Bezeichnung
eines Lautwerts berflssig geworden, als Buchstabenzeichen bereits aufgegeben war.
15
ote mu brojnu vriednost (Beri 1868: 188).
16
Zutreffender daher Vajs 1932: 19, dem von Beri beigebrachtes ; = 800 lediglich erweist, e mezi M (w) s
platnosti 700 a c (c) s platnosti 900 nebylo v hlaholsk azbuce pvodn psmeno q, ale njak jin litera.
17
Ed. Kuev 1967: 192-194.
18
Ed. Kuev 1967: 326-328.
19
Zur Schreibung hl7 vgl. Ziffer 1996: 175 gegen Kuev 1967: 327.
20
Ed. Kuev 1967: 224f.
36.p65 438 04. 10. 04, 16:29

Seine Stellung im Alphabet bezeugt zum einen die Azbuna molitva

GIM, Sin. No 262 (12. Jh.)21
herov6sku mi msl6 i oum7 da'd6 h 22

o, +6stna pr5sta troice M
pe+al6 mo na radost6 pr5lo'i p
c5lomoudr6no. da na+6nou p6sati c
+desa tvo. pr5div6na z5lo
[est6krilat7. silou v7spriim7 w
[6stvou n6yn5. po sl5dou ou+itel
imeni . i d5lou posl5dou U
v5 s7tvor. evan6gel6sko slovo ;
hvalou v7zda trci v7 b'6stv5 22
'e pot6 v6s3k7i v7zdrast6

n7 i star7. svoim6 razoumom6 /
z6yk7 nov7. hvalou v7zda prisno {,
zum anderen die frhesten Alphabetaufzeichnungen. Allerdings enthlt das Pariser

Alphabet (11./12. Jh., Abb. 6)23 allein den Buchstabennamen ber nachfolgen dem c. Eine
Vorstellung des Buchstabenzeichens vermittelten lange Zeit allein die Mnchner Alphabete
(12. Jh., Abb. 7)24 , von denen sowohl das kyr. als auch das glag. nach w resp. M ein Zeichen
bieten, das wenigstens in kyr. Gestalt als Modifikation von p erscheint ( .). Nun tritt jedoch
das Zeugnis des sinaitischen glag. Alphabets aus einer ins 12. Jh. datierten Hs hinzu25 .
Darin hat p die um den glag. Kringel erweiterte Gestalt des Buchstabens im kyr. Alphabet
der Mnchener Zeugnisse ( .). Eine zumindest nahestehende Gestalt des Buchstabens
( ) erscheint endlich in kyr. Kontext im Wortlaut von Gen. 5,17 des Grigoroviev parimejnik
(Ende 12./Anfang 13. Jh.)26 in der Funktion des Zahlzeichens mit dem Wert 800:
21
Ed. Kuev 1974: 188f.
22
Vgl. Anm. 47.
23
Vgl. Mare 1971: Tafel 2. Die Wiedergabe geht ber Zwischenstufen auf Kopitar 1836: Tafel 1 zurck,
zeigt jedoch Abweichungen im Detail.
24
Vgl. Mare 1971: Tafel 1.
25
Vgl. Tarnanidis 1999: 167 (die Wiedergabe des Alphabets aus den bekannten Grnden im Kleinstformat
und seitenverkehrt) und Marti 1999.
26
Ed. Ribarova/Xauptova 1998.
27
Zur Gestalt des Buchstabens im Grigoroviev parimejnik vgl. Mixajlov 1912: 200, der verstndlicherweise
keine zutreffende Deutung des Zeichens zu geben vermochte, und Simonov 1976: 274 (fr den Hinweis
auf Mixajlov danke ich Mario Capaldo). Beide geben in kyr. Druck die unbeholfene Wiedergabe eines
allein durch den linken Kringel modifizierten p an ( ) , doch ist zu prfen, ob die Hs nicht tatschlich
ein dem Befund des sinaitischen Alphabets entsprechendes Zeichen bietet. Nahtigal 1948: 10 nennt das
Aussehen des Buchstabens lediglich nekaj razlien od obiajnega p". Die besondere Gestalt des Zeichens
ist aufflligerweise weder in der Teilausgabe von Brandt (1894b: 162) noch in der vollstndigen Ausgabe
von Ribarova/Xauptova (1998: 112f.) vermerkt.
36.p65 439 04. 10. 04, 16:29

440 Christoph Koch
Das Zeugnis des sinaitischen Alphabets stellt auer Zweifel, da . Bestandteil des
glag. Alphabets ist. Erklrt sich das abweichende Buchstabenzeichen des glag. Mnche-
ner Alphabets als Entstellung des um 180 gedrehten Zeichens28 , so besttigt es immerhin
dessen linke Hlfte. Das Auftreten eines bis auf den Kringel identischen Zeichens im kyr.
Mnchener Alphabet bedeutet nicht, da es sich dabei um das kyr. quivalent des Zeichens
handelt, da das kyr. Alphabet auch glag. fhrt: in beiden Fllen handelt es sich vielmehr
um glag. Buchstaben, fr die wohl zu keiner Zeit kyr. Entsprechungen existierten und die im
kyr. Mnchener Alphabet allein aus Grnden der Paritt gegenber dem glag. Pendant
figurieren29 . Ebensowenig erweist das Auftreten eines bis auf den rechten Abstrich iden-
tischen Zeichens im Grigoroviev parimejnik seinen kyr. Charakter: es handelt sich am ehesten
um ein Relikt der glag. Vorgeschichte des Textes.
Gelegentlich erscheint in kyr. Alphabeten, die im weiteren ]und 5 aufweisen, nach w ein
von den genannten Zeugnissen abweichendes Zeichen, das formale hnlichkeit bald mit
5, bald mit ]zeigt. So im Stockholmer kyr. Alphabet (14. Jh., Abb. 8)30 ein an 5 erinnerndes
Zeichen, im Ersten Wiener kyr. Alphabet (in einer Hs der zweiten Hfte 15. Jh., Abb. 9)31 ein
an ]gemahnendes y. Da auch diese Zeugnisse als Fortsetzungen von Zeichenfolgen zu
werten sind, die ] und 5 neben einer anderweitig belegten Position zwischen w und c
besassen32 , erweist das unvollkommene Zweite Wiener kyr. Alphabet des 16. Jh.s (Abb.
10)33 , in dem neben q nach w ein zweites q nach M, dabei jedoch unter dem (in ikav. Gestalt)
beibehaltenen Buchstabennamen pi erscheint. Mit einem angeblich identischen34 Alphabet
aus einer florentinischen Feder des Jahres 154635 rckt es die Lsung des behandelten
Problems in greifbare Nhe.
Bekanntlich hat Tkadlk (1963: 356-358; 1971: 363) dafr pldiert, da p der Buchsta-
benname fr q ist. Das wrde bedeuten, da eine Vorstufe der Zeichenfolge A wenigstens
auf die Zeit der Entstehung der Azbuna molitva zurckgeht. Tkadlk beruft sich zum einen
auf die bereinstimmung spterer Zeugnisse der Zeichenfolge A mit dem auf das Ende des
9. Jh.s datierten vermeintlichen zweiten Preslaver Alphabetfragment36 , die er als Ausweis
ihrer Ursprnglichkeit deutet, zum anderen auf die angefhrten Alphabete, in denen q
unter dem Buchstabennahmen pi erscheint. Zum einen bietet das Preslaver Alphabetfrag-
ment jedoch in Goevs Lesung, der tefani (1969b: 27) Glauben schenkt, die Zeichenfolge
M ? c w U, in der das von Tkadlk fr q beanspruchte Zeichen vielmehr dasjenige fr
darstellt. Zum anderen hat die Prfung des angeblichen Fundorts des Sgraffitos in der
Runden Kirche in Preslav ergeben, da sich an dieser Stelle keine Spuren irgendwelcher
28
Vgl. um 180 gedrehtes w, dazu um 90 gedrehtes des gleichen Alphabets.
29
Das glag. Mnchener Alphabet bertrifft das kyr. Mnchener Alphabet lediglich um zwischen q und U
erscheinendes I.
30
Vgl. Marti 1991: Tafel 4.
31
Vgl. Marti 1991: Tafel 18.
32
Dies gilt vorab fr das Stockholmer Alphabet, dessen Zeichenfolge durch Vereinfachung von [ 7 ] 6 zu
] 7 und die Verwendung von glag. / modifiziert, weniger deutlich fr das Wiener Alphabet, dessen
Zeichenfolge durch den Ausbruch von 7 zwischen h und \ w und den Eintritt von fr 6 entstellt ist.
Bercksichtigt man diese Abweichungen, stehen jedoch in beiden Alphabeten ] und (im Stockholmer
Alphabet leicht entstelltes) 5 an ihrem angestammten Platz.
33
NB, Cod. lat 269, f. 44b. Die erste Nachricht ber dieses Alphabet bei Kidri 1910.
34
Vgl. Tkadlk 1963: 365.
35
Zur Hs vgl. Mazzatinti 1898: 14, zum Alphabet, das mir einstweilen unzugnglich blieb, Mileti 1911: 505.
36
Goev 1961: Tafel IVe, VI mit S. 65.
36.p65 440 04. 10. 04, 16:29

Inschriften nachweisen lassen (Medynceva/Popkonstantinov 1984: 82)37 . Hinsichtlich der

hs Alphabete aber ist Tkadlk entgangen, da wenigstens das Zweite Wiener kyr. Alphabet
zu den Zeugnissen zhlt, die ein Alphabet voraussetzen, das q und ; neben p besa. Seine
Auffassung, die das Verstndnis der scheinbaren Vertauschung von q und ; in den
Zeichenfolgen A und B der kroat. Alphabete verstellt, wird somit bereits an dem Vorgnger
eines ihrer Kronzeugen zunichte.
Der Buchstabenname (p), der Anfang der entsprechenden Zeile der Azbuna molitva
(pe+al6) und der von dieser unabhngigen Alphabetgebete (p5sn6mi,38 p5snmi,39 p5sne 40)
sowie die Gestalten des Buchstabens in den Mnchener Alphabeten, im sinaitischen
Alphabet und im Grigoroviev parimejnik fgen sich vielmehr zu einem gewichtigen Anhalt
dafr, da der Lautwert des Zeichens ein Labial war. Hierzu stimmen gegen Tkadlk sptere
Alphabete, in denen zwischen M und c ein modifiziertes f erscheint: so die glag. Alphabete
des Radosavljev zbornik (Mitte 15. Jh., Abb. 11)41 und das kyr. Alphabet von Tours (Ende
14./Anfang 15. Jh., Abb. 12)42 , dazu der Zeilenanfang fariseie des Alphabetgebets einer
serb. Psalterhs. des 15./16. Jh.s43 .
Die Zeugnisse sichern fr die wahrscheinlich ursprngliche Gestalt des glag. Alphabets
an erster Stelle nach M einen Buchstaben mit dem Zahlenwert 800 und einem von q wie von
; geschiedenen, wahrscheinlich labialen Lautwert. Die Stelle nach M, die in den kroat.
Zeichenfolgen q resp. ; einnehmen, war also durch einen anderen Buchstaben besetzt.
Voraussetzung fr das Verstndnis der Entstehung der Zeichenfolgen A und B ist die
Ermittlung der vorwestbalkanischen Reihenfolge der auf p folgenden Zeichen. Aus dem
Vergleich der Azbuna molitva und der ltesten Alphabetaufzeichnungen ergibt sich fr
eine ltere Gestalt des Alphabets die Zeichenfolge
Sie wirft eine Reihe von Fragen auf, die in unserem Zusammenhang nicht von Belang
sind. Dazu gehrt vorab die Frage nach der Ursprnglichkeit des Zeichens q, das frhen
37
Damit ist zugleich allen Schlufolgerungen bezglich des in Goevs Lesung des Sgraffittos an der Stelle
von p erscheinenden Zeichens die Grundlage entzogen. Ob und wieweit die Unterschiede der von Goev
und Medynceva/Popkonstantinov festgestellten Befunde auf alterungsbedingten Vernderungen des
beschriebenen Materials beruhen, vermag ich nicht zu beurteilen.
38
Azbukovnik, 13. Jh. (ed. Sobolevskij 1910: 13f.).
39
Skazanie Ltkvdu i v koe vrm prvede s b(o)()stvnoe pisanMe (ed. Lavrov 1930: 171f., vgl. Veder
1999: 168-178).
40
Molitva pokajalnaja, 17. Jh. (ed. Sobolevskij 1910: 15-17).
41
F. 55a ed. Jagi 1911: 115, f. 57a ed. Hamm 1970: 20.
42
Vgl. Marti 1991: Tafel 6; anjek/Tandari 1984: 15.
43
Ed. Sobolevskij 1910: 33f.
44
In der zweiten Zeile bezeugte Alternativen der Zeichenfolge. - Der Azbuna molitva geht eine Zeile fr U ab,
da an seiner Stelle am Wortanfang begegnendes v- biphonematisch zu werten ist, whrend U durch die mit
imeni beginnende Zeile reprsentiert wird, dessen auf *j- basierender Anlaut monophonematischen Status
hat. Ungeklrt bleibt die Position zwischen w und U, fr die gegen Veder 1999: 74f. Ursprnglichkeit eines
durch das ghost word ]6stvou eingenommenen Zeilenbeginns nicht zu erweisen ist. Das sinaitische Alpha-
bet weist ein Lcke von zwei Buchstaben vor I, von drei Buchstaben vor M und einer unbestimmten Anzahl
von Buchstaben (wohl ebenfalls drei) vor auf. Vor diesem ist mglicherweise ein berrest von ; zu
erkennen.
36.p65 441 04. 10. 04, 16:29

442 Christoph Koch
aksl. Hss abgeht, dessen Name und Zeichen dem Pariser Alphabet fehlen und das in der
Zeichenfolge die Stelle einnimmt, die in der Azbuna molitva und bei Xrabr
RGB, f. 173, No 145 (15. Jh.)

po sloven,sk8 z6ykou: ... c . + . [
. 7 . [
6. m
6. 7 . 5
.
.
. . 45
durch [6 bezeichnet ist46 . Wichtig ist, da die Zeichenfolge von hbis als Vorstufe der
kroat. Zeichenfolgen gesichert ist 47 . Von dieser Zeichenfolge aber sind die kroat.
45
In RNB, Sol. No 913 dafr bereits ]6: po slovenskom Oz6yk8: ... c. +. [7. ]6. m6. . 5. 4. . .
46
Dazu das Verhltnis von und /{ und die Abfolge von hinterem Nasal und /.
47
Die angefhrte Zeichenfolge ist freilich nicht unbestritten. Die Divergenzen betreffen die Stellung von h
und im Alphabet und haben Auswirkungen auf die Bestimmung ihrer lautlichen Designate.
Erfreulicherweise ist die Grundlage der Beurteilung inzwischen durch die sinaitischen Funde des Jahres
1975 entscheidend verbessert worden. Unter den Alphabetaufzeichnungen erscheint im Pariser, in
beiden Mnchener Alphabeten und im sinaitischen Alphabet. Die Mnchener Alphabete fhren h nach f
resp. h nach f und zwischen ; und / resp. 5 und . Trotz einer Beschdigung der Hs besttigt das
sinaitische Alphabet das Zeugnis der Mnchener Alphabete: erscheint darin vor / und wohl nach
einem Relikt von ;. Im Pariser Alphabet begegnet dagegen nach T, whrend D fehlt (vgl. Tkadlk
1964: 184 gegen Mare 1971: 156; Marti 1999: 184). Das Zeugnis des sinaitischen und der Mnchener
Alphabete wird durch Xrabr besttigt, der sowohl h als auch hl7 unter den Zeichen pwdobna gre+6sk6ym6
pismenem6 fhrt und dabei h an erster Stelle nennt: f
, h , \, i . p 5. hl7. t 7 RGB, . 173, N 145 usf. Damit
ist eine verlliche Grundlage fr die Bestimmung der ursprnglichen Zeichenfolge gegeben, die den
Befund des Pariser Alphabets als erklrungsbedrftige Abweichung erweist. Mit der Frage der Abfolge von
D und aber ist die Frage der von ihnen bezeichneten Lautwerte verbunden. Zu ihrer Beurteilung stehen
die Alphabetgebete, die slav. Namen der betreffenden Zeichen, die Bezeugung von in den aksl. Texten
sowie das Zeugnis des entsprechenden gr. Buchstabennamens zur Verfgung. Die Alphabetgebete, unter
denen die Azbuna molitva mit Xrabr das Alter des Zeichenpaares besttigt, weisen in wnschens-
werter inhaltlicher bereinstimmung (und an den durch das sinaitische und die Mnchener Alphabete
geforderten Positionen) jeweils zwei Zeilenanfnge fr einen velaren Reibelaut auf: die Azbuna molitva
bietet herov6skou : hvalou (GIM., Sin. 626), der Jaroslaver Azbukovnik h5rovim6sku : hvalami
(Sobolevskij 1910: 14f.) und andere Zeugnisse Entsprechendes (vgl. Veleva 1971: 215). Hierzu stimmen
die Namen h5r7 und hl7 der Zeichen. Das Zeugnis der Alphabetgebete und der Buchstabennamen wird
gewi zu Recht dahin gedeutet, da beide Zeichen dem Gegensatz von slav. [x] und der allein in Fremd- und
Lehnwrtern aus dem Gr. begegnendem Entsprechung von gr. [] als Realisation des velaren Reibelauts
vor vorderem Vokal Rechnung tragen (Nahtigal 1923: 174 und Sptere). In bereinstimmung mit dem gr.
Buchstabennamen c setzen die Alphabetgedichte nach f das Zeichen fr den vorderen Velar voraus. Setzt
man dem Zeugnis der Alphabetgedichte das des sinaitischen und der Mnchener Alphabete sowie des
Xrabr zur Seite, so erweist sich augenfllig, da es sich dabei um das Zeichen h handelt. Dieser Befund
wird durch die Bezeugung des in der aksl. berlieferung besttigt, die den nichtpalatalen Charakter seines
Lautwerts erweist: das Zeichen begegnet ausschlielich im Anlaut des Wortes xlm, dabei allein in zwei
Hss, in denen es siebenmal geschrieben (Ass., Luk. 5,3; Ps.Sin. 64,19; 113,4; 113,7; 148,9; Cant./Hab.
3,6; Cant. 11/4.Mos. 3,75) und einmal durch formverwandtes M ersetzt ist (MlUmi Ps. Sin. 71,3; vgl. den
umgekehrten Vorgang im Pariser Alphabet). Das ausschlieliche Vorkommen des Zeichens im Wort
xlm legt nahe, da der Buchstabenname hl7 das Krzel (per suspensionem) fr hl7m7 darstellt (Nahtigal
1923: 174; Tkadlk 1964: 188). Der Befund erbrigt alle aus der vermeintlichen Stellung des Zeichens
vor M gezogenen Rckschlsse auf die Lautgestalt des Anlauts von xlm. Gegen Tkadlk 1971: 362 ist
die Schreibung hval der Kiever Bltter (7b 2), die das Zeichen nicht kennen, fr die gegenteilige
Zuweisung von h zu der mit hvalou beginnenden Zeile der Azbuna molitva von keinerlei Beweiskraft.
Ebensowenig erweist gegen Trubetzkoy 1954: 30; Tkadlk 1964: 190f. das Pariser Alphabet die Ur-
sprnglichkeit von nach f. Da darin anstelle von M unter dem diesem zukommenden Buchstaben-
namen ot erscheint, hat seine Ursache in der formalen Verwandtschaft beider Zeichen (vgl. den umgekehrten
Vorgang in Ps.Sin. 71,3). Es liegt mithin ein plausibler Grund dafr vor, da nicht an seiner Stelle
erscheint. Damit ist allerdings noch nicht entschieden, von welcher Position an die Stelle von M gerckt
36.p65 442 04. 10. 04, 16:29

Zeichenfolgen auer durch die genannten lautgeschichtlich bedingten Vernderungen auch

durch die Aufgabe von p und geschieden. Da die Bereinigung der Zeichenfolge in
einem Zuge erfolgte, ist keineswegs ausgemacht. Da in den (a)ksl. Texten allein in dem
Wort begegnet, das seinen Buchstabennamen darstellt, whrend p nurmehr als Zahlzeichen
berdauert, erweist, da die Aufgabe beider Zeichen vor dem Einsetzen der hs berlieferung
erfolgte. Anders als im Falle von p ist ersatzlos aufgegeben, was die Frage seines
Zahlenwerts in der ursprnglichen Zeichenfolge und dessen nachmaligen Ausdrucks auf-
wirft. Da der Zahlenwert des Zeichens p im unverzichtbaren Bereich liegt, macht seine
Beseitigung eine ersatzlose Aufgabe unmglich. Der Ersatz des Zeichens aber erfolgte auf
zweierlei Weise, indem aus der ursprnglichen Zeichenfolge zum einen q, zum anderen ;
an die Stelle des ausgeschiedenen Buchstabens trat. Ohne die Frage der Abfolge zu
prjudizieren, sind die genannten Vernderungen in der folgenden bersicht zusammenge-
fat. Dabei ist aus Grnden der Deutlichkeit die Aufgabe von p ausgesondert:
ist. Die angesichts des Voranstehenden nchstliegende Mglichkeit ist die unmittelbare Vorwegnahme des
Zeichens aus seiner Stellung nach ;. Im Lichte des Nachstehenden ist jedoch nicht verllich auszu-
schlieen, da das Pariser Alphabet das Ergebnis eines komplizierteren Vorgangs dokumentiert. Tkadlk
1964: 190f., der das sinaitische Alphabet noch nicht bercksichtigen konnte und daher den Gegensatz des
Pariser und der Mnchener Alphabete hher veranschlagte, hlt der Aussage der direkten Zeugnisse der
ursprnglichen Zeichenfolge den Umstand entgegen, da die Unterscheidung von h und in den aksl.
Texten zugunsten von D aufgehoben ist: ist das Zeichen fr den hinteren Velar, so wre zu erwarten, da
es sich auf Kosten des weitaus selteneren Zeichens fr den vorderen Velar durchgesetzt htte (so bereits
Vaillant 1955, S. 22). Das auf phonetischer Ebene verharrende Argument verfngt jedoch nicht, da die
tatschliche Entwicklung auf phonematischer Grundlage erfolgte. Die Aufnahme eines eigenen Zeichens
zur Wiedergabe der allein in Lehnwrtern aus dem Gr. begegnenden Entsprechung von gr. [], das in der
gebenden Sprache als Allophon von [x] fungiert, in das glag. Alphabet ist dadurch begrndet, da dem Slav.
ein entsprechender Laut von Hause abging. Sie stellt jedoch insofern eine Inkonsequenz dar, als auch die
Fremdwrter aus dem Gr. im Slav. lediglich ein Allophon von /x/ einfhrten (dessen phonetische Identitt
mit dem betreffenden Allophon der gebenden Sprache dahinsteht). Die Aufgabe des Nebeneinanders von
h und erklrt sich daher am ehesten als Beseitigung eben dieser Inkonsequenz, stellt also eine Korrektur
zugunsten der phonematischen Schreibung auch des velaren Reibelauts dar. Eine solche Korrektur besteht
in der bernahme der Funktionen beider Glieder des Zeichenpaares durch nur eines von ihnen, schlgt sich
also im Alphabet als ersatzlose Aufgabe eines der Zeichen nieder. Damit aber erffnet sich eine Al-
ternative fr das Verstndnis der Zeichenfolge des Pariser Alphabets: da das Alphabet nur eines der in Rede
stehenden Zeichen aufweist, knnte es sich um das Zeugnis einer Aufhebung ihres Nebeneinanders
zugunsten von handeln. In diesem Falle wre in einem Vorgnger des Pariser Alphabets zunchst an
die Stelle von D getreten, so da der bereinfall mit M benachbarte Zeichen betrfe. Solange es keinen
anderweitigen Anhalt einer derartigen Aufhebung des Zeichengegensatzes gibt, bleibt die Alternative
jedoch bloe Mglichkeit, deren Wahrscheinlichkeit hinter der zuvor genannten Lsung zurcksteht. Da
die Aufhebung des Zeichengegensatzes im brigen zugunsten von h erfolgte, beruht auf Anpassung an das
gr. Vorbild, wo der auf j folgende Buchstabe der Wiedergabe beider Allophone des durch bezeichneten
Phonems dient.
36.p65 443 04. 10. 04, 16:29

444 Christoph Koch
Trat q an die Stelle von p, so rckten die nachfolgenden drei Buchstaben um eine
Stelle nach vorne und ; nahm die ursprngliche Stelle von q ein: es entstand die
Zeichenfolge A.
Trat ; an die Stelle von p, so rckten die nachfolgenden zwei Buchstaben um eine
Stelle nach vorne, whrend q an seinem Platz verblieb: es entstand die Zeichenfolge B.
Im Ergebnis nimmt ; in Zeichenfolge A die Stelle ein, die in Zeichenfolge B q innehat,
und umgekehrt. Die vermeintliche Vertauschung beider Buchstaben beruht mithin auf ihrem
unabhngigen Eintreten fr ein Drittes48 .
Die aufgezeigte Entwicklung macht einen weiteren Schlu unabweisbar: Schriftreformen
der genannten Art sind das Ergebnis nicht unwillkrlicher Entwicklung, sondern
zielgerichteter Redaktion. Das bedeutet, da es in der Entwicklungsgeschichte der kroat.
Glagolica zwei Zentren bewuter Schriftpflege gegeben hat, die ein und dasselbe Problem
in unterschiedlicher Weise gelst haben. Wann und wo diese Zentren anzusetzen sind, ist
beim gegenwrtigen Stand unserer Kenntnisse nicht sicher zu bestimmen. Einerseits hat
bereits Nahtigal (1948: 10) darauf hingewiesen, da q den Zahlenwert 800 allein in
Alphabeten kroat. Provenienz hat49 . Andererseits erweist die Konzentration der Zeugnisse
der Zeichenfolge B, darunter insbesondere der Sgraffiti, im Raum zwischen Ro, Vrbnik und
Bribir, da sie im Zentrum des kroat. Glagolitismus im Nordwesten der stlichen Adriakste
beheimatet war. Ob die Reformen jedoch der Frh- oder der Vorgeschichte der im eigentlichen
Sinne kroat. Glagolica angehren, ist ohne zustzliche Anhaltspunkte nicht zu entscheiden.
48
Da der Ersatz von p in beiden Fllen auf nachstehende Buchstaben der gleichen Zeichenfolge zurckgreift,
wirft der Mechanismus ebenso wie der Fortfall von die Frage nach den Zahlenwerten der Buchstaben
ber w in der ursprnglichen Reihe auf. Das Problem entfllt, wenn, wie seit Miklosich 1852: 3 vielfach
angenommen, die Zahlenwerte der glag. Buchstaben ursprnglich nicht ber 1000 (oder 900, vgl. Marti
1999: 178) hinausreichten. Der Beweis dafr ist einstweilen nicht erbracht. Er knnte auer durch eine
kaum zu erhoffende unmittelbare Beschreibung der vorwestbalkanischen Praxis allein durch den Nach-
weis des ausschlielich analytischen Ausdrucks der hheren Tausender in vorwestbalkanischer Zeit
angetreten werden, den das bisher beigezogene Material nicht entfernt ermglicht.
49
Zu Unrecht spricht er (ebenda: 11) den Buchstaben jedoch dem Mnchener glag. Alphabet ab, in
dem er in entstellter Gestalt erscheint.
36.p65 444 04. 10. 04, 16:29

Abb. 1: Bamberger glagolitisches Alphabet
36.p65 445 04. 10. 04, 16:29

446 Christoph Koch
Abb. 2: Stockholmer glagolitisches Alphabet
Abb. 3: Sgraffito in der Antoniuskirche in Ro
36.p65 446 04. 10. 04, 16:29

Abb. 4: Sgraffito in der Pfarrkirche von Lovran: a) Kreuzigung
Abb. 5: Sgraffito in der Pfarrkirche von Lovran: b) Legende des hl. Georg
Abb. 6: Pariser Alphabet
Abb. 7: Mnchener kyrillisches und glagolitisches Alphabet
36.p65 447 04. 10. 04, 16:29

448 Christoph Koch
Abb. 8: Stockholmer kyrillisches Alphabet
Abb. 9: Erstes Wiener kyrillisches Alphabet
Abb. 10: Zweites Wiener kyrillisches Alphabet
f. 55a
f. 57a
Abb. 11: Radosavljev zbornik
36.p65 448 04. 10. 04, 16:29

Abb. 12 : Kyrillisches Alphabet von Tours
36.p65 449 04. 10. 04, 16:29

450 Christoph Koch
Bibliographie
Bcklund, Astrid 1942, Das Stockholmer Abecedarium, Sprkvetenskapliga sllskapets i
Uppsala frhandlinger 5:4, Jan. 1940 - Dec. 1942 (= Uppsala Universitets rsskrift
1942:9), Uppsala/Leipzig, S. 115-149 + 2 Tafeln
Beri, I. 1868, Brojna vriednost slova ;, Rad JAZU 2, S. 185-191
Boeser, K. (Hg.) 1994, Die Elixiere des Nostradamus. Ein Rezeptbuch, Reinbek: Rowohlt
Brandt, R. 1894a, 1894b, 1901, Grigoroviev parimejnik v slienii s drugimi parimejnikami,
vyp. 1-3
rni, I. 1871, Popravci ka glagolskim spomenikom, Rad JAZU 16, S. 1-6
ders. 1873, Brojna vriednost slova /, Rad JAZU 23, S. 18-23
Fui, B. 1976, Roki glagoljski abecedarij, Slovo 25-26, S. 193-201 + 2 Tafeln
ders. 1982, Glagoljski natpisi (Djela JAZU 57), Zagreb: JAZU
Goev, I. 1961 [1963], Staroblgarski glagolieski i kirilski nadpisi ot IX i X v., Sofija:
Izdatelstvo na Blgarskata akademija na naukite
Hamm, J. 1970, Staroslavenska gramatika, Zagreb: kolska knjiga
Jagi, V. 1911, Glagolieskoe pismo, in: ders. (Hg.), Grafika u Slavjan (= nciklopedija
slavjanskoj filologii 3), Sanktpeterburg (= Leipzig 1972)
Kidri, F. 1910, Pomote in potvare za razne potrebe. II. Admontska vindika abeceda, Nai
zapiski 7, S. 114-121, 143-148
Kopitar, B. 1836, Glagolita Clozianus id est codicis glagolitici inter suos facile anti-
quissimi ..., Vindobonae
Kuev, K. M. 1967, ernorizec Xrabr, Sofija: Izdatelstvo na Blgarskata akademija na naukite
ders. 1974, Azbunata molitva v slavjanskite literaturi, Sofija: Izdatelstvo na Blgarskata
akademija na naukite
Lavrov, P. A. 1930, Materialy po istorii vozniknovenija drevnejej slavjanskoj pismennosti (=
Trudy Slavjanskoj komissii AN SSSR, t. I), Leningrad: Izdatelstvo Akademii Nauk SSSR
Leitschuh, F./Fischer, H. 1899, Katalog der Handschriften der Kniglichen Bibliothek zu
Bamberg, Bd. 1.2.[3.], Bamberg (Revidierter Nachdruck: Wiesbaden 1966)
Lipovan, S. 2002, Drei Schriften, drei Sprachen. Kroatische Schriftdenkmler und Drucke
durch Jahrhunderte, Zagreb: Erasmus naklada
Mare, F. V. 1971, Hlaholice na Morav a v echch, Slovo 21, S. 133-199 + 2 Tafeln
Marti, R. 1991, Slavische Alphabete in nicht-slavischen Handschriften, Kirilo-Metodievski
studii 8, S. 139-164 + 18 Tafeln
ders. 1999, Abecedaria - a Key to the Original Slavic Alphabet: the Contribution of the
Abecedarium Sinaiticum Glagoliticum, in: Thessaloniki Magna Moravia.
Proceedings of the International Conference Thessaloniki 16-19 October 1997,
Thessaloniki, S. 165-173
Mazzatinti, G. 1898, Inventari dei manoscritti delle biblioteche dItalia VIII, Forli
Medynceva, A. A./Popkonstantinov Konstantinov, K. 1984, Nadpisi iz Krugloj cerkvi v
Preslave, Sofija: Izdatelstvo Bolgarskoj akademii nauk
Miklosich, F. 1852, Vergleichende Lautlehre der slavischen Sprachen, Wien
Mileti, I. 1911, Hrvatska glagoska bibliografija. I. dio, Starine 33
Mixajlov, A. V. 1912, Opyt izuenija teksta knigi Bytija proroka Moiseja v drevne-slavjan-
skom perevode, . I. Parimejnyj tekst, Varava
Nahtigal, R. 1923, Doneski k vpraanju o postanku glagolice, Rasprave Znanstvenega
drutva za humanistine vede 1, S. 135-178
36.p65 450 04. 10. 04, 16:29

ders. 1948, Nekaj pripomb k pretresu Hrabrovega spisa o azbuku Konstantina Cirila,
Slavistina revija 1, S. 5-18
Pacnerov, L. 1968, seln znaky pro tisce ve staroeskm hlaholskm Komestoru, Slavia
27, S. 587-589
dies. 2000, Die tschechische Variante der kroatischen eckigen Glagolica - Die dritte Periode
des Glagolitismus in Bhmen, in: H. Miklas (Hg.), Glagolitica. Zum Ursprung der
slavischen Schriftkultur, Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der
Wissenschaften, S. 192-197
Ribarova, Z./Xauptova, Z. 1998, Grigoroviev parimejnik, Skopje: Makedonska akademija
na naukite i umetnost
Simonov, R. A. 1976, Matematieskie teksty i materialy v slavjano-russkix rukopisjax XI-XV
vv., in: Metodieskie rekomendacii po opisaniju slavjano-russkix rukopisej dlja
svodnogo kataloga rukopisej, xranjaixsja v SSSR, vyp. 2, . II, Moskva
Sobolevskij, A. I. 1910, Materialy i izsledovanija v oblasti slavjanskoj filologii i arxeo-
logii, S.-Peterburg: Tipografija Imperatorskoj akademii nauk
Strazzeri, Maria Vittoria 1998, Il quaderno di un ciarlatano?, Ricette e sortilegi a Venezia
nel Cinquecento, in: Aspetti della cultura dei laici in area adriatica. Saggi sul
tardo medioevo e sulla prima et moderna, a cura di R. Paciocco, L. Pellegrini e di
A. Appignani (Biblioteca di Studi Medievali e Moderni 2), Napoli: Edizioni
Scientifici Italiane, S. 371-417 mit 429f.
tefani, V. 1969a, Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I dio, Uvod, Biblija,
apokrifi i legende, liturgijski tekstovi, egzorcizmi i zapisi, molitvenici, teologija,
crkveni govori (homiletika), pjesme, Zagreb: JAZU
ders. 1969b, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika, Slovo 18/19, S. 7-
40 + 18 Abb.
anjek, F./Tandari, J. 1984, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60-1416.) profesor Sorbonne i pisac,
kanonik i penitencijar stolne crkve u Toursu, Croatica christiana periodica 13, 1-23
Tarnan?dhV, I. X. 1999. T slabik (gklagkolik) ljabht(ri to Sin. Thessaloniki
Magna Moravia. Proceedings of the International Conference Thessaloniki 16-
19 October 1997, Thessaloniki, S. 165-173
Tkadlk, V. 1963, Dv reformy hlaholskho psemnictv, Slavia 32, S. 340-366
ders. 1964, Dvoji ch v hlaholici, Slavia 33, S. 182-193
ders. 1971, Systm hlaholsk abecedy, in: Studia palaeoslovenica, Praha: Academia, S.
357-377
Trubetzkoy, N. S. 1954, 21968, Altkirchenslavische Grammatik. Schrift-, Laut- und
Formensystem, hg. von R. Jagoditsch, Graz/Wien/Kln: Hermann Bhlau Nachf.
Vaillant, A. 1955, Lalphabet vieux-slave, RS 32, S. 7-31
Vajs, J. 1932, Rukovt hlaholsk paleografie. Uveden do kninho psma hlaholskho,
Praha: Orbis
Veder, W. R. 1999, Utrum in alterum abiturum erat? A Study of the Beginnings of Text
Transmission in Church Slavonic (The Prologue to the Gospel Homiliary by
Constantine of Preslav, the Text On the Script and the Treatise On the Letters by
Anonymous Authors, Bloomington, Indiana: Slavica
Veleva, B. 1971, Bukvite za x v glagolicata, Blgarski ezik 21, S. 214-216
Ziffer, G. 1996, Per la storia del pi antico alfabeto slavo, in: Rusistika, Slavistika, Indoevropeistika.
Sbornik k 60-letiju Andreja Anatolevia Zaliznjaka, Moskva: Indrik
36.p65 451 04. 10. 04, 16:29

452 Christoph Koch
SAETAK
BAMBERKI GLAGOLJSKI ABECEDARIJ

PRILOG POVIJESTI AZBUNOG REDA HRVATSKOGA GLAGOLJSKOG ALFABETA
Polazite rada je glagoljska azbuka upisana u jedan bamberki rukopisni zbornik iz 16. stoljea. U njoj
su glagoljska slova jednom poredana po azbunom redu s navedenim nazivima slova, a drugi put
poredana su prema svojoj brojnoj vrijednosti. Pokazuje se da brojne vrijednosti potvruju tradiciju
koja na hrvatskom prostoru konkurira s drugaijim poretkom. Ishodite tih dviju tradicija jest u
razliitom postupku revizije jednog te istog predloka izvornog poretka slova. Jedna od tih dviju
tradicija moe se lokalizirati u sredite hrvatskoga glagolizma, u sjeverozapadno podruje obale istonog
Jadrana. Obje tradicije pretpostavljaju hrvatski razvoj nazalnih samoglasnika i poluglasova, ali jo nije
mogue tonije vremensko odreenje njihovih poetaka u povijesti razvoja hrvatske glagoljice.
Schlsselwrter: Glagolitisches Alphabet, kroatische Glagolica, Zahlenwerte, konkurrierende Zei-
chenfolgen, Wechsel von ; und q, Stellung und Lautwert von , Ersatz von p
Kljune rijei: glagoljska azbuka, hrvatska glagoljica, brojne vrijednosti, alternativni poredak slova,
zamjena ; s q, poloaj i glasovna vrijednost , zamjena za p
36.p65 452 04. 10. 04, 16:29

Barbara Lomagistro
(Urbino)
PALEOGRAFSKA PITANJA PERIODIZACIJE

I KLASIFIKACIJE GLAGOLJICE
Iako je glagoljica jedan od najistraenijih fenomena povijesti staroslavenske kulture, u slavenskoj

filologiji jo nije stvorena metoda, koja bi omoguavala, sa znanstvenoga motrita, opu klasifikaciju
grafikih elemenata i detaljno praenje putova povijesnoga razvoja glagoljice. U lanku je razmotrena
svrsishodnost primjene, u odnosu na glagoljsku pismenost, znanstvene postavke klasifikacije azbuk,
upotrebljavane u latinskoj i grkoj paleografiji, tj. pojma pisarskoga kanona. Izloeno tumaenje
omoguava odjeljivanje sljedeih osnovnih etapa razvoja glagoljskoga pisma: 1. poetak glagoljice
kao majuskulnoga kaligrafskoga pisma u Moravskoj; 2. irenje standardiziranoga pisma, koje
omoguuje poetak knjikoga pisma, obino upotrebljavanoga u svakodnevnom ivotu; 3.
preobraavanje, u samostanskim skriptorijima, spomenutoga knjikog pisma u grafiki kultivirano
pismo i oblikovanje kanona obloga tipa iz njega; 4. konkurencija glagoljice i druge pismenosti
irilice, iz koje se raa unutranja kriza glagoljice koja je posluila kao stimulans njezine daljnje
evolucije; i prema tome, 5. formiranje uglate glagoljice, tj. majuskulnoga pisma, koje se ne upotrebljava
samo u svojstvu kultivirane knjike pismenosti (knjiki kanon), ve i u svakodnevnom ivotu.
Istraivanje glagoljice bilo je od poetka slavenske filologije u sreditu zanimanja: mnogobrojna

se pitanja o tom pismu povezuju s najvanijim temama iz povijesti slavenske prosvjete ali, usprkos
bogatoj literaturi, do sada nema sustavne i zadovoljavajue metode paleografskog ispitivanja na
strogo strukturnim temeljima. To je nedostatak i irilske paleografije. Usprkos pokuajima znamenitih
istraivaa da se stvori metoda na razini drugih europskih paleografijskih istraivanja, slavistika
je pruala snaan otpor, pa su ti pokuaji ostali izolirani i nisu bitno utjecali na razvoj studija.
Razlozi su takva otpora sloeni i raznovrsni, esto i izvanznanstveni.1
1
Nemogue je ukratko iznijeti cijelu povijest toga pitanja i zato u spomenuti samo to da je prvi pokuaj
oslobaanja slavenske paleografije od uloge ancillae philologiae i njezina usmjeravanja prema znanstvenoj
samostalnosti napravio G. remonik 1940. predloivi uvoenje terminologije i principa latinske
paleografije. S tim se sloila i Eckhardt 1955., ali je suprotno reagirao V. Moin 1965. Spor se zatim
sporadino nastavljao (vidi npr. Bogdanovi 1979.), ali je uvijek ostao na relativno povrnoj razini, tj.
na razini rasprave o korisnosti upotrebe principa/terminologije latinske paleografije u slavenskoj
(irilskoj) paleografiji. Pokuala sam dokazati da bi korisno moglo biti i uvoenje istih strukturnih
kriterija, a ne samo terminologije (Lomagistro 1998.). U podruju glagoljske paleografije sve je ostalo
u okvirima Vajsove klasifikacije (Vajs 1932.), jedino je nedavno uni 1999. (i u drugim tamo citiranim
prilozima) izloila novi obrazac grafijske interpretacije.
37.p65 453 04. 10. 04, 16:30

454 Barbara Lomagistro
Potekoa nema samo kod injenica, ve i pri globalnom postupanju pri grafikoj analizi
i globalnom tumaenju grafikih pojava: odatle slijede i praktine potekoe, na primjer pri
datiranju i lokaliziranju rukopisa, i openitija neslaganja oko razvoja pisma i obrazovanosti
koja se u tome odraava. Naime, pomanjkanje objektivnih strukturnih kriterija esto dovodi
do znatne subjektivnosti ili do neprihvatljive upotrebe lingvistikih mjerila. Paradoksalno se
katkad odbija i razvoj u drugim paleografskim podrujima: na primjer, u slavistici se jo uvijek
govori o grkom ustavnom pismu, iako taj naziv u grkoj paleografiji vie nema smisla.2
Terminoloka netonost odraava pojmovnu nejasnou koja se ne rjeava samo uvoenjem
novih naziva, ve razmatranjem, na drukijim temeljima, samog cilja paleografije i njezine
metode. Razmotrivi uspjene postupke drugih paleografskih podruja, mislim da prikladan
temelj za istraivanje mogu biti grafiko-strukturni kriteriji.
Meutim, ne smijemo zaboraviti da pisanje nije jednolika niti statina pojava: njegovo
ispitivanje iziskuje metodu koja se obazire na opis i klasifikaciju grafikih pojava, a istovremeno
na dinamiku i periodizaciju grafikog razvoja. Takva je bila teorija Giorgia Cencettija koja je,
upotrebljavajui pojam grafikoga kanona, otvorila novu perspektivu objanjavanja latinskih
i grkih grafikih podataka. Cencettijevo je polazite paleografija kao kritiko istraivanje
starih pisama, ne samo s ciljem tonoga tumaenja rukopisa, ve i datiranja, lokaliziranja i
uope istraivanja povijesti obrazovanja.3 Zbog toga paleografija mora imati svoj znanstveni
identitet i pravila, bez obzira - dodala bih u naem konkretnom sluaju - na lingvistiki uzus
pojedinih pisara i na sadanje dravne granice.
Prema tome, polazite su u paleografskom istraivanju opisne kategorije grafikih pojava,
koje se tiu s jedne strane oblika pojedinih grafikih znakova, a s druge naina izvedbe.
Prvoj skupini pripada kategorija majuskula / minuskula, tj. dvolinijski sustav u koji se mogu
ucrtati sva slova, i kategorija modula, tj. geometrijski lik u koji se moe ucrtati svako slovo.
Drugoj skupini pripada kategorija izvedbe, tj. redoslijed poteza koji ine svaki znak,4 i
kategorija duktusa, tj. razmatranje brzine izvedbe. Duktus moe biti kurzivan, kada je izvedba
brza, ili odmjeren, kada se potezi ine kao nacrtani. Izmeu te dvije mogunosti postoji cijeli
niz posrednih prijelaza (nijansa) koji odreuju mnogobrojne vrste polukurzivnoga pisma.
Upozoravam da se razlikovanje izmeu kurzivnih i odmjerenih pisama ne poklapa s
razlikovanjem izmeu kaligrafskih i nekaligrafskih pisama, koje se odnosi na jednolinost
izvedbe. Klasifikacija prema duktusu i klasifikacija prema linijskom sustavu isprepleu se, pa
svako pismo moe biti klasificirano kao kurzivna, polukurzivna ili odmjerena majuskula ili
kao kurzivna, polukurzivna ili odmjerena minuskula5.
Paleografsko istraivanje uzima u obzir i razvojne kategorije: u svakom razdoblju i u
svakom podruju postoji normirano pismo u smislu da postoje pravila idealnoga pisma koje
se izraava u svakom individualnom pisanju. Postojanost individualnih pisama u odnosu na
uzor u stvarnosti je obino pismo odreenog vremena i mjesta. Ali obino je pismo stalno
izloeno djelovanju svih grafikih tenji. Neke su od njih individualne pojave i nemaju
2
O razvoju se grke majuskule puno raspravljalo tijekom druge polovice XX. st., o emu postoji bogata
literatura. Kao primjer metodolokoga postupka vidi Cavallo 1967.
3
Tu je teoriju Cencetti potanko izloio, prema predavanjima koja je odrao na Filolokom fakultetu u
Bolonji, u priruniku iz 1954. g. Taj prirunik (koji je imao vie izdanja) citiram po posljednjem izdanju
(ur. Guerrini Ferri 1997.) u koje su unesene ispravke prvoga izdanja koje je napravio sam Cencetti.
4
Ona je vrlo vana jer odreuje promjenu oblika pojedinih znakova u prostoru i vremenu.
5
Cencetti 1997: 51-52.
37.p65 454 04. 10. 04, 16:30

Paleografska pitanja periodizacije i klasifikacije glagoljice 455
posljedice na grafiki razvoj, druge su izraz rasprostranjenih inovacija zajednikih raznim

pisarima: upravo one postupno mijenjaju prvobitni idealni uzor. Umnoavanje takvih
promjena kod svih slova dovodi do razvoja pisma u ijem se temelju nalaze grafike tenje.
Grafiki razvoj ini povijesni razvoj pisma koji se moe oznaiti kao stalno posredovanje
izmeu obinih oblika u neprestanom razvoju i njihovih normiranih uzora. Naravno, s
povijesnog su gledita kategorije obinog i normiranog pisma samo apstrakcija, jednako kao
to je apstrakcija pojam stanovnitva, jer u stvarnosti postoje individualni pisari i individualni
znakovi6.
Zbog toga razvoj pisma nije jednostavan, ali je bar mogue utvrditi opi uzor. Jasno je da
svaki proces zapoinje u podruju obinoga pisma: zahtjev posebno sveanoga pisma, na
primjer za slubene dokumente, odreuje formiranje konvencionalne vrste pisma, esto
oznaene obiljem suvinih poteza s funkcijom jamenja autoriteta. Tu vrstu zovemo
kancelarijsko pismo.
Kada je obino pismo namijenjeno knjigama, uzima maha tenja za jasnoom i odreenim
estetskim ukusom. Razvoj od obinoga pisma do knjikoga pisma ostvaruju profesionalni
pisari u pisarskim radionicama. Kada preraivanje obinoga pisma dostigne pismo sa stabilnim
oblicima, njegova se pisarska pravila utvruju u kanonu koji je obvezatan. Tako se raaju
kanonizirana pisma koja razlikujemo od promjenljivih, obinih pisama. Pisarski kanon ne
doputa bitne novine jer je kanonizirano pismo namijenjeno dugom trajanju. U meuvremenu
obino pismo nastavlja svoj razvoj pa se u usporedbi s njim kanonizirani oblici ine zastarjelim.
Kada taj raskorak postane neprihvatljiv, kancelarije naputaju svoja posebna pisma, dok
pisarske kole ili naputaju svoja knjika pisma ili prihvaaju nove oblike u kanon umjesto
zastarjelih. U svakom sluaju, opet poinje novi postupak kanoniziranja na temelju razvijenoga
obinog pisma. Ne dolaze svi pokuaji do kraja: u nekim sluajevima moemo govoriti o
tipiziranju pisma, tj. pokuaju koji uspijeva izraditi pravila novoga knjikog pisma, ali ne
kanonizaciju takvih pravila; zato se tipizacija gubi razmjerno brzo7.
Proces koji sam opisala samo je model razvoja, tj. apstrakcija pojedinih konkretnih i
povijesnih tokova, koji upotrebljavamo za fiksiranje nekih pojmova i odreivanje
terminologije. Ali, dok se morfoloke kategorije tiu objektivnosti paleografskih podataka,
razvojne se kategorije tiu tumaenja paleografskih injenica i moraju uzeti u obzir i
izvangrafike imbenike koji su dinamini: drutvene (rasprostranjenost pismenosti, narudba
knjiga, pisarske radionice), ekonomske (trgovina knjigama, pisai pribor), politike i estetske.
Pokuavam primijeniti te kategorije u analizi glagoljskoga pisma s ciljem utvrivanja grafiko-
strukturne klasifikacije kao pretpostavke rekonstrukcije razvoja pisma. Budui da se takva
periodizacija oslanja na isto paleografske kriterije, nema, bar u ovoj fazi, tonoga kronolokog
podudaranja.
1. Prvo je razdoblje postanka glagoljice koje predstavlja nekoliko osobina u usporedbi
s drugim europskim pismima. Najoiglednija je osobina postanka glagoljice u odreenom
vremenu i u odreenom prostoru to da je izum jednog ovjeka za zapisivanje slavenskoga
prijevoda Svetoga Pisma. To znai da je glagoljica svetog irila isti primjer normiranoga
6
Cencetti 1997: 53-54.
7
Cencetti 1997: 54-55. Velika je zasluga Cencettijeve teorije upravo u razradi kategorije pisarskoga
kanona koja omoguuje podroban opis svakoga pisma i njegovu klasifikaciju prema namjeni. To je
bitno utjecalo na razvoj strune literature i dovelo do sasvim novih rezultata i u latinskoj i u grkoj
paleografiji.
37.p65 455 04. 10. 04, 16:30

pisma, tj. grafiki sustav s utvrenim oblicima i izvedbom slova, ali s namjerom knjike
upotrebe. Uz to, kada se taj grafiki model proirio u Moravskoj, gdje god ona bila, normirano
su pismo korisnici prenijeli u konkretnu realizaciju, tj. obino pismo. Naalost nisu sauvana
svjedoanstva iz tog razdoblja. Taj nedostatak ne doputa rekonstrukciju prvobitnih
grafikih pravila. Meutim, napominjem da je, jer je glagoljica imala knjiku namjenu, sam
iril (ili njegovi uenici) pokuao stvoriti knjiko pismo. Ne moemo precizirati trajanje toga
postupka, ali opaamo da su najstarija svjedoanstva sastavljena ili od knjinih ili od epigrafskih
primjera. Ne radi se ovdje o utvrivanju kronolokoga prvenstva jednoga tipa prema drugom,
ve samo o oevidnosti postojanja dvaju tipova pisma koji mogu u perspektivi meusobne
interakcije objasniti sloeni razvoj. U svakom sluaju, oskudica grae u tom razdoblju navodi
na oprez. Izloit u samo nekoliko miljenja o grai knjinoga porijekla.
U Kijevskim listiima (tab. 1) opaamo da se slova mogu ucrtati u dvolinijski sustav. To
znai da se radi o majuskulnom pismu. Vrlo je tipino da slova oznaena okomitom crticom
stre ispod donje linije. Mislim da to uzrokuje sustav povlaenja crta koji pripada takozvanom
tipu below top line. U tom okviru pisar pie oslanjajui se na gornju liniju, a poinje pisanje
slova odozgo, to ga lako navodi na pogreku kod poteza okomitih crta pojedinih slova kao
e (jest), o (on), n (na), (jer). Lake kontrolira isti potez kod slova koja imaju idealnu
vodoravnu simetralu, kao na primjer v (vde) ili s (slovo). Zanimljivo je da se slova t (tvrdo)
i W (a) piu u gornjoj polovici dvolinijskog sustava. Postojanost takvih strukturnih oznaka
govori u prilog tipiziranoga pisma, tj. pisma izraenog u nekoj pisarskoj radionici, ali kolebanje
u pisanju i nerasprostranjenost toga strukturnog modela pokazuje da on nije stigao do
kanonizacije.
Knjiko tipizirano pismo, ali nekanonizirano, vidimo i u Assemanijevu evanelju

(BAV, Vaticanus slavus 3, tab. 2). I tu funkcionira dvolinijski sustav s tenjom ka simetrinosti
i istom protegu slova. Pisar se oslanja na donju liniju, mada pisanje poinje odozgo, posebno
kada slovo ima okrugle odsjeke, jer oni pomau odravanju simetrinih proporcija slova.
Prevladavanje okruglih odsjeaka katkad olakava kurzivni nain pisanja do spajanja slova
kao to su tv (tv). Upozoravam na izvedbu slova a (a): ono to u tom stilu pisanja jo
predstavlja ukraavanje poprene linije postat e strukturni element u daljem razvoju. I
ovdje opaamo kolebanje u pisanju nekoliko slova, to sugerira da to pismo sigurno proizlazi
iz pisarske radionice, ali nije kanonizirano.
37.p65 456 04. 10. 04, 16:30

Primjer je kanoniziranoga pisma po mojem miljenju i Marijinsko evanelje (tab. 3).

Tu vidimo dosljednu primjenu dvolinijskog sustava: ak se produuju do donje linije slova
t (tvrdo) i W (a) . Na slian nain i slovo a (az) produljuje pokrajnje iljke poprene linije do
osnovne linije, a pie se u etiri poteza. Svako se slovo moe upisati u etverokutni lik.
Oituje se i znaajna tenja k uglatosti: briljivo pisanje i duktus stvara okrugle oice sve
slinije etverokutnim oblicima.
Uope, na temelju najstarije grae konstatiramo da kanon nije uvijek dosljedno

upotrijebljen. To znai da su postojale razne pisarske kole koje su zbog razliitih uzroka
upotrijebile razne tipizacije. Budui da je pisarska djelatnost u Moravskoj bila kratkotrajna,
ini se vjerojatnim da se kanon okrugle glagoljice oblikovao na jugu, u Bugarskoj ili u
Makedoniji, gdje su izvangrafike prilike olakale ukorijenjenost glagoljice. Epigrafika
potvruje rasprostranjenost glagoljice i kao obinoga pisma. Usprkos suparnitvu irilice, u
odreenom trenutku glagoljica se rabila kao knjiko pismo na irokom prostoru od Crnog
mora do Jadrana, a doivjela je kanonizaciju kao odmjerena majuskula u okruglom oblikovanju.
To ne znai da se upotrebljavala samo u kanoniziranom obliku za knjiku uporabu. Mislim da
postoji odreena veza izmeu vrste knjige i vrste pisma pa mi se ini da se kanonizirana
glagoljica vrlo rado upotrebljava za najvaniju knjigu, tj. evanelje koje po alegorijskoj
egzegezi simbolizira samoga Krista, dok se druge tipizacije, katkad i kaligrafske, upotrebljavaju
za druge liturgijske knjige ili za knjige svjetovnog sadraja. Polako se opaa u nekim rukopisima
i kurzivniji duktus, tj. spajanje dva ili vie poteza zbog ubrzavanja pisanja, na primjer u
Ohridskom apostolu (tab. 4), ili tenja k jo primitivnom etverolinijskom sustavu, na primjer
u Bekim listiima (tab. 4a). Paljiva e analiza svih tih nijansa omoguiti i relativnu
periodizaciju tih grafikih pojava i odreivanje ruku i pisarskih kola.
37.p65 457 04. 10. 04, 16:30

2. Drugo znaajno razdoblje odreuje zastarjelost kanona i njegov slom. Rije je o

sloenom razdoblju u kojemu djeluju razne sile: s jedne strane neprikladnost kanona, zbog
suparnitva drugih modela, a s druge tenja za prihvaanjem, barem djelomino, tih modela
za stvaranje novoga kanona.
Taj je razvoj uslonjen pojavom, meu konkurentnim modelima, sasvim drukijega
abecednog sustava, tj. irilice. To razdoblje koegzistencije irilice i glagoljice obuhvaa sve
strane pisarske prakse: od obinog do kancelarijskog i knjikog pisma, a obiljeeno je
poveavanjem pisarske djelatnosti. Za tu zanimljivu pojavu predlaem naziv grafika koine
(koin), po uzoru na slinu pojavu u kasnoj antici i bizantskoj epohi kada se ostvarila ista
vrsta koegzistencije izmeu latinskog i grkog pisma8 . Ta se koine posebno odnosi na
Makedoniju, Bosnu i Zetu. U vezi s tim podrujem ve se odavno govori o prijelaznom tipu
glagoljice, ali jo nema sustavnoga paleografskog istraivanja te grafike prakse. Bez sumnje
je ona vidljivija na razini obinog i dokumentarnog pisma, poevi od kraja XII. - poetka
XIII. stoljea. Strukturno je u ovom razdoblju obina glagoljica majuskulno pismo s tenjom
postupnoga pretvaranja okruglih odsjeaka u etverokutne, dok je obina irilica ve kurzivno
pismo s tenjom razvoja u etverolinijski sustav, posebno u pravnim spisima. Rije je dakle o
susretu dva razliita sustava. Specifinost je tog stanja da se stvara neka vrsta glagoljsko-
irilskoga pisma u kojem se irilski utjecaj pokazuje u pretenosti minuskulnih oblika.
Opaamo i pojavu tzv. manus duplex, tj. injenice da isti pisari upotrebljavaju i glagoljsko i
irilsko pismo, to bi dovelo do istog oblikovanja slova kada bi postojala morfoloka slinost
meu njima. To se posebno vidi u obinom pismu, na primjer u zapisima iz ajnikog evanelja
(tab. 5)9 . Utjecaj se glagoljskoga pisma osobito vidi u stvaranju nove tipizacije irilice, takozvane
zapadne irilice koja ini posebno poglavlje u razvoju irilskoga pisma. Konkretno, ta simbioza
dovodi do krize glagoljskoga kanona i do tipizacije novoga tipa koji e kasnije postati kanoniziran.
Prijelom se ostvaruje u dvije faze: utjecaj uglatosti irilice na oblikovanje glagoljice i utjecaj
etverolinijskog sustava na nesrazmjerno poveavanje okruglo-uglatih dijelova, kako se vidi na
posljednjem listu Apokalipse krstjanina Radosava (BAV, Borgianus illiricus 12, tab. 5a).
Iz toga sloenog razvoja proizlazi novi tip knjike glagoljice, uglatiji, sa slovima
etverokutnog oblika, bez suprotnosti tankih i debelih poteza, koji pokuava povratak na
ranije, sveano pismo s pomou dvolinijskog sustava, osim nekoliko slova, kao na primjer <
(ivjete), i ligatura. Od tog se uglatog oblikovanja stvara i uglata tipizacija za knjiku namjenu
koju opaamo u Krakovskim fragmentima (tab. 6).
Na temelju te tipizacije veliki su benediktinski skriptoriji u Dalmaciji kanonizirali uglatu
kaligrafsku glagoljicu koja je kasnije stigla do eke. Rije je o pravoj majuskuli, sa strogo
odreenim oblicima i kaligrafskim duktusom. U formiranju takvoga sveanog pisma vane su
dvije injenice: s jedne strane osobita sklonost srednjovjekovne kulture prema sveanom
majuskulnom pismu i s druge opi veliki doprinos benediktinskog monatva formiranju
knjikih kaligrafskih pisama koji opaamo i u formiranju beneventanskog i karolinkog pisma10 .
8
Takav je struni naziv za interakciju raznih abecednih sustava u pismenoj predaji upotrijebio Cavallo
1970, objanjavajui porijeklo i djelovanje te pojave. Mislim da njegov postupak primijenjen na interakciju
glagoljice i irilice moe izvrsno objasniti s jedne strane ono to je slavenska paleografija do sada vrlo
openito oznaavala kao prijelaznu fazu, a s druge strane postanak takozvane zapadne irilice, ali o
tome podrobno raspravljam u drugom prilogu koji je u tisku.
9
Moe se vidjeti i u ve spomenutom Ohridskom apostolu, gdje se glagoljica u kurzivnijem izgledu javlja
pomijeana s irilicom.
10
Taj doprinos u perspektivi znatne prosvjetne uloge benediktinskog reda opirno je opisao Cencetti 1957.
37.p65 458 04. 10. 04, 16:30

U vezi s time, odavno se pretpostavlja da je beneventansko pismo utjecalo na oblikovanje

uglate glagoljice. Dokazi o tome ne ine mi se zadovoljavajui. Nikada se ne precizira kakva
se vrsta beneventane uzima u obzir. Je li kanonizirano pismo Montecassina ili Barija? Meu
njima postoji razlika. Prvo je minuskulno pismo tipizirano u vie etapa, a drugo je kanonizirano
pismo koje se tenjom k okruglosti, krivuljastim oblikovanjem i odstranjivanjem poteza koji
prelaze dvolinijski prostor vraa k majuskulnom sustavu. Taj se drugi tip beneventane
upotrebljava i u benedektinskim skriptorijima Dalmacije, pa mi se ini vjerojatnije da je on
utjecao na kanonizaciju uglate glagoljice. Taj se nain ne tie konkretnih podudarnosti u
grafiji (naravno moemo smatrati uvoenje latinskog m (m) rezultatom tog utjecaja), ve
sustava obrazovanja pisara. Benediktinski skriptorij nije samo mjesto gdje se knjige prepisuju,
ve je i mjesto gdje se pouava pisanje. Tako se svi pisari pridravaju istih propisa, pa
moemo govoriti o pisarskoj koli u pravom smislu. U tome je zasluga benediktinskog reda u
utvrivanju pisarskoga kanona i u rasprostranjenosti istoga kanona od Dalmacije do Emausa.
Po tom kanonu slova se upisuju u savrenom dvolinijskom sustavu, svako slovo sastoji se od
pravokutnih elemenata, a vrlo je vana njegova izvedba: gotovo se svaki potez pie jednim
pokretom pera, a to znai vrlo malim brojem povezanih crtica i opim geometrijskim
izgledom. Taj geometrijski dojam poveava i uestalost isprepletenih slova iji je uzrok,
mislim, ne samo potreba skraivanja, ve ponajprije estetski ukus te kanonizacije. Takav je
nain pisanja dosta sloen, a moe se uoiti cijeli niz varijanata na temelju kojih se moe
preciznije lokalizirati rukopise. U sadanjoj fazi mojeg istraivanja ine mi se posebno vane
izvedbe slova =, i i M koja jasnije pokazuju proces pojednostavnjenja i skraivanja poteza, ali
rjeavanje problema unutarnje periodizacije kanona uglate glagoljice jo zahtijeva puno
rada. Privremeno sam dola do zakljuka da se u ranijoj fazi uglatoga kanona nekoliko slova
pisalo s jako puno poteza, a taj sloeni postupak ne daje stabilnost odgovarajuim izvedbama.
Na primjer, slovo = (a) se u II. vrbnikom fragmentu (Muka sv. Jurja, tab. 7) pie kao
dok u zrelom kanonu (Vatikanski misal, BAV Borgianus illiricus 4 - tab. 8, Vatikanski misal
BAV Borgianus illiricus 8 - tab. 8a, Emausko evanelje - tab. 9, i dr.) postaje
37.p65 459 04. 10. 04, 16:30

prolazei kroz prijelazne izvedbe (to se dobro vidi u Hrvojevu misalu - tab. 9a).
Takoer je znaajno kolebanje oblika slova i (i): od ranijeg oblika (upotrijebljenog u II.
vrbnikom fragmentu i u Hrvojevu misalu) do stabilnijega koji se iri u zrelom razdoblju
kanona:
Proces skraivanja broja (i redoslijeda) poteza s jedne strane te stabiliziranja izvedbe s

druge strane opaa se i kod slova ; (jat), a moe se to opaziti i kod drugih slova:
37.p65 460 04. 10. 04, 16:30

Postojanje takvoga kanona, sklonog jednostavnim i sveanim oblicima, ne iskljuuje,

naravno, istovremeno postojanje i upotrebu drugih tipizacija majuskulne uglate glagoljice.
Pojam je pisarske kole uistinu vaan za razumijevanje neke pisarske dinamike. Istono
monatvo, po svojoj asketskoj prirodi, strogim kolskim sustavom nije odgojilo pisare, a
posljedica je toga da se pisari slobodnije ponaaju prema uzorima i kada primjenjuju pisarski
kanon. To se vidi u knjikoj upotrebi okrugle glagoljice jednako kao i u grkoj pisarskoj
tradiciji. U tim podrujima lake govorimo o rukama nego o kolama. Nasuprot tome,
benediktinski skriptoriji po cijeloj Europi model su radionice gdje svi prepisivai primjenjuju
ista pravila, a jedan od njh ima funkciju nadglednika11 .
Kanonizirana se uglata glagoljica upotrebljava stoljeima u Dalmaciji i Hrvatskoj pa
postaje i uzor za prvotisak. Ali nastavlja se interakcija s obinim pismom, a od toga se
uzajamnog djelovanja raaju druge vrste pisma kao minuskulno i kancelarijsko. Postanak
minuskulnoga pisma, osobito u knjikoj upotrebi, nije niti jednostavan niti jednolian postu-
pak. Oskudnost grae spreava rekonstrukciju toga sloenog procesa, ali moemo bar
raspoznati njegove korijene u bogatom sloju takozvanih neformalnih pisama. Primjer je toga
Pamanski brevijar iz XIV. stoljea (tab. 10). U liturgijskom je tekstu upotrijebljeno kanonizirano
pismo, a u zapisima na listu 364 vidimo razne uzorke kurzivnoga majuskulnog pisma. Znaajka
su tih neformalnih pisama sa strukturnoga gledita: duktus koji je uvijek promjenljiv, ali
openito razvezan i brz, kolebanje u oblikovanju s tenjom manjem broju poteza, kolebanje
u geometrijskom liku (tj. modulu) slova, brojne ligature i kratice. Tomu se katkad dodaje i
nagib osi simetrije. Tona je klasifikacija takvih pisama gotovo nemogua: radi se o scholarly
hands u kojemu moemo utvrditi i prepoznati samo tenje. Od XV. stoljea prepoznajemo bar
dvije: prvoj pripadaju pisari koji upotrebljavaju samo neformalna pisma s vrlo brzim duktusom
i obiljem kratica, a drugoj pisari koji trae i neku formalnost. I tu je rije o pojavi manus
duplex, tj. dvostrukoj razini pisarske obrazovanosti i prakse. Uope, neformalna se pisma
upotrebljavaju u knjigama pisanim za sebe ili za ljude zainteresirane za tekst, bilo svjetovni
bilo teoloki (kao primjer se moe citirati odlomak Tomina evanelja, XV. st. HAZU Fragm. gl.
99 - tab. 11, ili rkp. crkvene drame O muci Isusovoj, o snimanju s kria i o ukopu 1556. g.
HAZU IV a 47 - tab. 12), a ne za kvalitetu knjige, dok se formalnija i kaligrafska pisma
upotrebljavaju za kvalitetne knjige (na primjer Knjiga Disipula 1558. g. i 1600. g., HAZU VIII
126, III b 13, ili rkp. Dijaloga Grgura pape XV.-XVI. st., HAZU II b 106 - tab. 13-15).
Promjena oblika i ubrzanje duktusa, tipino za neformalna pisma, dovode do ruenja
dvolinijskog sustava i do raanja minuskulnoga pisma. Ali u knjikoj upotrebi minuskule vaan
je izbor od strane pisara, bilo okruglih jedinica sa zavinutim spojnim potezima, bilo, suprotno
prvomu, izbor razbijanja spojnih poteza koji se pretvaraju u ravne ili otre kutove. Odluujua
je injenica u izgradnji minuskulnoga knjikog pisma naputanje okruglosti obine minuskule
i njezine svjesne zamjene oblikovanjem po odvojenim crticama prema odreenoj logici. Dok je
okrugla minuskula prirodno stanje kurzivnoga pisma, raznovrsna je uglata minuskula stvaranje
knjikog uzusa. Njezin se postanak i razvoj zavrava unutar knjike prakse, esto zbog poveanja
knjine proizvodnje. Afirmaciji takvog uzora pridonosi njegovo normiranje, tj. poveanje jasnoe
i itljivosti s pomou formalnog uzusa koji tei razini majuskule.
Ovaj se nacrt periodizacije i tumaenja povijesnog razvoja glagoljice oslanja na jo
djelominom usustavljivanju podataka, posebno zbog toga jer je moje ispitivanje rukopisa u
11
Tim se problemom bavio okrugli stol odran tijekom 5. Meunarodnog simpozija o grkoj paleografiji
1998. g. Vidi posebno prilog Cavalla 2000: 675-676.
37.p65 461 04. 10. 04, 16:30

punom jeku. Mada ga ne smatram konanim, eljela sam odvojiti od brojnih pojedinih, i
katkad fragmentarnih injenica idealni grafijsko-povijesni uzor koji bi mogao objasniti na
najprikladniji nain razvoj pisanja. Teorijska je osnova tog uzora u prepoznavanju
postojanosti odreenih grafikih pojava bilo u kojem alfabetskom pisanju. Ovaj pokuaj ne
mora se dakle razumjeti kao jednostavno prilagoivanje glagoljici tueg uzora istraivanja,
ve kao utvrivanje formalnih i objektivnih grafijskih kriterija njezine analize. Ti kriteriji koji
su ve poznati i uspjeno primijenjeni u drugim paleografskim podrujima omoguuju i u
glagoljici prepoznavanje anatomije slova, a time i razlog promjena u povijesnom razvoju.
Podaci govore u prilog polarizaciji grafikih injenica oko utvrivanja stalnoga pisarskog
pravila, tj. pisarskog kanona. Mislim da taj element zasluuje pozornost u tumaenju grafijskog
razvoja, jer paleografija nije samo empirijska znanost koja rjeava konkretne i neposredne
probleme (itanje rukopisa, njegovo datiranje i lokaliziranje), ve i klju razumijevanja irih,
obrazovnih pojava.
37.p65 462 04. 10. 04, 16:30

Tab. 1: Kijevski listii
37.p65 463 04. 10. 04, 16:30

Tab. 2: Assemanijevo evanelje
37.p65 464 04. 10. 04, 16:30

Tab. 3: Marijinsko evanelje
37.p65 465 04. 10. 04, 16:30

Tab. 4: Ohridski apostol
37.p65 466 04. 10. 04, 16:30

Tab. 4a: Beki listii
37.p65 467 04. 10. 04, 16:30

Tab. 5: ajniko evanelje
37.p65 468 04. 10. 04, 16:30

Tab. 5a: Radosavljev zbornik
37.p65 469 04. 10. 04, 16:30

Tab. 6: Krakovski fragmenti
37.p65 470 04. 10. 04, 16:30

Tab. 7: II. vrbniki fragment
37.p65 471 04. 10. 04, 16:30

Tab. 8: Vatikanski misal Illyrico 4
37.p65 472 04. 10. 04, 16:30

Tab. 8a: Vatikanski misal Illyrico 8
37.p65 473 04. 10. 04, 16:30

Tab. 9: Emausko evanelje
37.p65 474 04. 10. 04, 16:30

Tab. 9a: Hrvojev misal
37.p65 475 04. 10. 04, 16:30

Tab. 10: Pamanski brevijar
37.p65 476 04. 10. 04, 16:30

Tab. 11: Odlomak Tomina evanelja
37.p65 477 04. 10. 04, 16:30

Tab. 12: Crkvene drame (HAZU IV a 47)
37.p65 478 04. 10. 04, 16:30

Tab. 13: Knjige Disipula, g. 1558.
37.p65 479 04. 10. 04, 16:30

Tab. 14: Knjige Disipula, g. 1600.
37.p65 480 04. 10. 04, 16:30

Tab. 15: Dijalozi Grgura pape
37.p65 481 04. 10. 04, 16:30

Literatura
Bogdanovi, D. 1979. irilska paleografija i kodikologija u Jugoslaviji. Arheografski prilozi 1, 39-44.
Cavallo, G. 1967. Ricerche sulla maiuscola biblica. Firenze: Le Monnier.
Cavallo, G. 1970. La koin scrittoria greco-romana nella prassi documentale di et bizantina. Jahrbuch
der sterreichischen Byzantinistik 19, 1-31.
Cavallo, G. 2000. Data e origine dei manoscritti greci: alle radici del problema. G. Prato ed. I manoscritti
greci tra riflessioni e dibattito. Atti del V Colloquio Internazionale di Paleografia Greca
(Cremona, 4-10 ottobre 1998). Firenze: Edizioni Gonnelli, 673-677.
Cencetti, G. 1957. Scriptoria e scritture nel monachesimo benedettino. Il monachesimo nellalto medioevo
e la formazione della civilt occidentale [Settimane di studio del C.I.S.A.M., IV]. Spoleto,
187-219.
Cencetti, G. 1997. Lineamenti di storia della scrittura latina (ristampa a cura di G. Guerrini Ferri).
Bologna: Patron Editore.
remonik, G. 1940. Studije iz srpske paleografije i diplomatike srednjeg veka. Glasnik Skopskog
naunog drutva 21, 1-19.
uni, M. 1999. Duktus tipova glagoljskoga pisma. Filologija 32, 13-38.
Eckhardt, Th. 1955. Ustav. Glossen zur palographischen Terminologie. Wiener Slavistisches Jahrbuch
4, 130-146.
Lomagistro, B. 1998. Classificazione delle scritture cirilliche: osservazioni preliminari. S. Luc, L.
Perria ed. ] Opra. Studi per il LXX compleanno di Mgr. Paul Canart. Grottaferrata v. 2,
303-325.
Moin, V. 1965. Metodoloke biljeke o tipovima pisma u irilici. Slovo 15-16, 150-182.
tefani, V. 1969. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. Zagreb: JAZU.
Vajs, J. 1932. Rukovt hlaholsk paleografie. Praha: Nkladem Slovanskho stavu - v komisi
nakladatelstv Orbis.
Nesmotrq na to, hto glagolica qvlqetsq odnim iz samyx izuhennyx fenomenov istorii
drevneslavqnskoj kul;tury, v slavqnskoj filologii e]e ne vyrabotan metod, pozvolq[]ij
klassificirovat; s nauhnoj tohki zreniq grafiheskie `lementy, voob]e, i prosledit; puti
istoriheskogo razvitiq glagolicy, v hastnosti. V nastoq]ej stat;e rassmotrena
celesoobraznost; primeneniq v otnowenii glagoliheskoj pis;mennosti nauhnoj ustanovki
klassifikacii alfavitov, upotreblq[]ejsq v latinskoj i greheskoj paleografiqx, t. e.,
ponqtiq pis;mennogo kanona.
Vyweukazannaq traktovka pozvolqet vydelit; sledu[]ie osnovnye `tapy razvitiq
glagoliheskogo pis;ma%
1. Nahalo glagolicy kak zaglavnogo kalligrafiheskogo pis;ma v Moravii>
2. Rasprostranenie standartizirovannogo pis;ma, davwego nahalo kninomu pis;mu, obyhno
upotreblqvwemusq v povsednevnoj izni>
3. Prevra]enie v monaweskix skriptoriqx vyweukazannogo kninogo pis;ma v grafiheski
izyskannoe pis;mo i formirovanie iz nego kanona kruglogo tipa>
37.p65 482 04. 10. 04, 16:30

4. Konkurenciq glagolicy s drugoj pis;mennost;[ - kirilicej, porodivwaq vnutrennij krizis

glagolicy i posluivwaq stimulom dlq ee dal;nejwej `vol[cii> i sledovatel;no,
5. Formirovanie kvadratnoj glagolicy, t.e. zaglavnogo pis;ma, upotreblq[]egosq ne tol;ko
v kahestve izyskannoj kninoj pis;mennosti (kninyj kanon), no i v povsednevnoj izni.
: , , ,
()
Kljune rijei: glagoljica, pisarski kanon, majuskulno / minuskulno pismo
37.p65 483 04. 10. 04, 16:30

37.p65 484 04. 10. 04, 16:30
Marica uni
(Zagreb)
PRAVILNA VISINA SLOVA KIJEVSKIH LISTIA
Da se utvrdi pravilnost nejednakih visina slova u Kijevskim listiima, u ovom e se lanku istraivati
visina slova na stranici 1v, i usporediti sa sustavno pravilnom nejednakom visinom slova grafikoga
modela okrugle glagoljice Vasila Joneva.1
Veina paleoslavista smatra Kijevske listie (dalje KL) najstarijim poznatim glagoljskim
spomenikom i stavlja ga u 10. stoljee. Budui da je taj sakramentar najblii samom poetku
glagoljske pismenosti, vrlo je vano ustanoviti zakonitosti neobinoga poloaja i veliine
slova ne bi li se objasnio prvobitan oblik glagoljice.
Poznato je da u KL slova vise na gornjoj liniji i nisu sva jednake veliine. J. Schaeken
kae: Die Buchstaben stehen nicht auf, sondern hngen unter Zeile, und sind von ungleicher
Grsse te navodi Menharta koji je slino konstatirao jo 1948.2 Meutim, kad se bolje
pogleda, ne vise sva slova na gornjoj liniji. Samo kraa slova ne dodiruju donju liniju, i zato
vise na gornjoj. Ona su kraa u odnosu na druga slova koja idu od gornje do donje linije ili,
kao poluglas, ispod nje.
tefani kraa slova smatra neuspjelim nastojanjem: Premda se moe uoiti nastojanje da
slova budu otprilike jednaka, ipak ne stoje potpuno izmeu dvije linije. Neka slova (t, )
vise na gornjoj liniji, a ne dopiru do donje. On slova , t, naziva plitka, stoje u
gornjem dijelu retka.3 Vajs je takoer primijetio da ta tri slova ne dosiu visinu ostalih.4 Ako
je nejednakost visina slova neuspjeh, znai da pisar nije uspio ono to je htio, ili nije znao ono
to je trebao znati. Prema tefaniu on je htio slova rastegnuti izmeu dvije linije, ali mu to nije
uspjelo. Moe li se pretpostaviti da pisar nije mogao, ili znao, ili htio pisati izmeu dvije linije
kako bi trebalo. Je li mogue da je bio neuk, nevjet ili nemaran? KL su liturgijski tekst koji
zahtijeva urednost i tonost i teko je zamisliti nemarnoga ili neukoga pisara. Slaem se s Thorvi
Eckhardt: Pismo je Kijevskih listia jasno, pregledno, itljivo pa i lijepo.5 Ako su slova
uredno pisana, kraa slova ne mogu biti plod neznanja ili nemara. Ni mali depni format KL ne
1
Zbog ogranienoga prostora ovdje se objavljuje samo istraivanje visine slova, a ne i irine koja je dio
proporcije slova.
2
Schaeken 1987: 23.
3
tefani 1958/1959: 35.
4
Vajs 1932: 118. Isticanja M. .
5
Eckhardt 1955: 76.
38.p65 485 04. 10. 04, 16:31

486 Marica uni
moe biti razlog kraim slovima jer se visina retka nije zbog njih smanjila. Slova idu od gornje
do donje linije te ispod kraih slova ostaju praznine, neiskoriten prostor.
Te se nepravilnosti visina samo na prvi pogled mogu pripisati neukosti. I za nesimetrine
hrvatske srednjovjekovne crkve smatralo se da su rustine, tj. bez arhitektonskoga promiljanja,
sve dok se nije otkrilo da poloaj prozora omoguuje sunevoj svjetlosti da padne na odreeno
mjesto, npr. na oltar, na odreeni blagdan. Tada se moralo zakljuiti da je arhitektonskoga
promiljanja ipak bilo. Te su crkve nepravilne samo s gledita simetrije, ali se dre pravila
prolaza sunevih zraka kroz prozore, pa su s toga gledita pravilno graene. Slino se i KL na
prvi pogled mogu smatrati rustinima, tj. bez pisarske vjetine ili promiljanja kao to kae
tefani: Inae slova nisu pisana kaligrafski, nisu simetrina, pravilna, uspravna, ve su
pisana rustino. Donji dio slova je labav.6 Meutim, nejednakost visina ne oduzima slovima
kaligrafiju i simetriju i, to je za ovaj lanak vano, nejednakost visina ne znai nedostatak
promiljanja, nego upravo obrnuto, kao to emo dalje vidjeti.
Ako napustimo pretpostavku da je pisar grijeio i pisao kraa slova zato to ih nije
uspio ili znao rastegnuti od gornje do donje linije, i prihvatimo mogunost da je namjerno
pisao slova razliite visine, moramo pretpostaviti da je postojalo neko pravilo razliitosti
visina slova. Ta se pretpostavka vie slae sa srednjovjekovnim nainom razmiljanja i vie
odgovara paleografiji liturgijskoga teksta.
Thorvi Eckhardt u razliitosti visina ne vidi nedostatak: Slova vise kao rublje na uetu,
sva doseu gore tono do linije, dok su dolje razliitih duljina. To daje, naroito u rukopisu
prvog brinog pisara, veoma preglednu i pravilnu sliku pisma. Ali ta je slika bila u vremenu
i u mjestu njenog postanka potpuno neobina. Moda je ova okolnost pridonijela, da je taj
spomenik smatran naroito starinskim.7 Zaista je slika takvoga pisma bila neobina i dokaz
je starine jer su razliite visine starije od ujednaenih visina. Nemogue je, naime, pretpostaviti
da bi prvotno ujednaene visine slova pisari kasnije uinili razliitima. Mora se pretpostaviti
poetna sustavna razliitost koju su kasnije pojedini pisari izravnavali iz estetskih razloga ili
zbog svojega iskustva u pisanju drugih pisama od gornje do donje linije. Tako su naslovna
slova npr. Kloeva glagoljaa i Zografskog evanelja rastegnuta izmeu gornje i donje
linije ali ipak kriju u sebi prvotan linijski ustroj (uni 2001). No pisanje od gornje do donje
linije nije prvotno. Da je to bilo prvotno, tako bi i ostalo. Nitko ne bi izmiljao razliite visine
za pismo koje je uredno izjednaeno na gornjoj i donjoj liniji.
Ako je izmjena kraih i duih slova prvotna, sustavna i pravilna, treba uoiti zakonitosti te
sustavnosti i pravilnosti. Malo tonije promatranje otkriva da je razliita visina slova pravilno
rasporeena. Alografi jednoga grafema uvijek su podjednako visoki. Nije jedan grafem jednom
dug, a drugi put kratak, nego postoje grafemi koji su dugi, i grafemi koji su krai, npr. slovo t
nije jednom kratko, drugi put dugo, nego je uvijek kratko. To je prvo pravilo koje se moe
uoiti. Drugo pravilo proizlazi iz prvoga: odnos visina razliitih grafema je stalan. Tako npr. na
stranici 1v slovo t je krae od , slovo je krae od , je krae od g, g je krae od a.
Kad bi samo ovih 5 slova dralo svoje relativne visine, to bi nuno znailo da ne moe
biti govora o nepanji ili neznanju pisara. A takvih slova ima vie. Dakle, ne samo da se ne
radi o nemaru ili neznanju pisara, nego upravo suprotno: radi se o izvanrednom znanju i
naporu pisara da ostvari posve odreene razliite relativne visine slova. Bez sumnje je
ovdje rije o promiljenoj i sustavnoj razliitosti jer jedino sustav moe drati razliitosti
6
tefani 1958/1959: 35.
7
Eckhardt 1955: 76.
38.p65 486 04. 10. 04, 16:31

Pravilna visina slova Kijevskih listia 487
stalnima. Do toga se sustava moe doi induktivno, polazei od razliitosti, ili deduktivno,
polazei od pretpostavljenoga sustava. Budui da je induktivan put u ovom sluaju vrlo
teak i neizvjestan, dobro je krenuti deduktivno. U literaturi postoji jedan model glagoljskoga
grafikog sustava s razliitim visinama slova pa je razborito provjeriti najprije taj sustav. To
vie to u njemu vrijede ista pravila: slova nisu jednako duga, i upravo ovih pet spomenutih
je u istom meusobnom odnosu visina. Taj grafiki sustav je okrugla glagoljica Vasila
Joneva.8 Budui da je to grafiki model, dalje e se zvati normativ. U normativu je takoer
t krae od , krae od , krae od g, g krae od a, kao to se vidi na Slici 1.
Slika 1. KL i normativ: relativne visine glagoljskih slova t, , , g, a
Na temelju usporedbe visine ovih pet slova, moe se zakljuiti da slinost visina nije
sluajna i da je dovoljno izazovna za daljnje istraivanje. Radi detaljne i egzaktne usporedbe
s normativom u ovome lanku se prva stranica 1v usporeuje s normativom. Za to je
potrebno izmjeriti visine slova normativa i visine slova KL na stranici 1v. Radi toga se slova
u KL i normativu moraju uiniti sumjerljivima, a to znai da razmak izmeu gornje i donje
linije mora biti jednak u oba grafika sustava.
Mjerenje visine i irine slova te odreivanje proporcija slova ili mjernog odnosa (rapport
modulaire) uveo je u latinsku paleografiju poznati paleograf Kraljevske biblioteke u Bruxellesu
Lon Gilissen (1974 i 1975), a kritiku njegova pristupa dao je Ezio Ornato (1975). Njihove
postavke o parametru mjernog odnosa s nunim ispravkama i prilagodbama primijenjene su
u analizi trokutastog, okruglog i uglatog tipa glagoljskoga pisma (uni 1998). Iako je
visina normativa tada ve izmjerena, ipak su mjerenja izvrena ponovo u ovom lanku.
Umjesto 14 jedinica visine izmeu gornje i donje linije ovdje ima 20 jedinica da bi se postigla
vea tonost budui da su KL od izvanredne vanosti za paleoslavistiku.9
Mjerenje visina slova normativa potpuno je odreeno i moe biti vrlo tono zahvaljujui
njegovoj geometrijskoj strukturi. Tone visine grafema odreene su jedinicama linijskoga
sustava ija polja proizlaze iz kruga podijeljenog na osam jednakih isjeaka.
Slika 2. Krunica iz koje proizlazi peterolinijski sustav normativa10
8
Jonev, Joneva 1982; uni 1998.
9
U lanku uni 1998: 230 i 232, visina polja izmeu linija definirana je kao 2+5+5+2=14 jedinica.
38.p65 487 04. 10. 04, 16:31

488 Marica uni
Dvije vodoravne paralelne tangente dodiruju krunicu u tokama A i B te ine gornju i

donju liniju sustava pisanja. Vodoravni promjer CD odreuje sredinu, a linije HF i EG odreuju
visinu vanjskih manjih polja a i veih polja b. Vea polja su visoka 7, a manja 3 jedinice.
Polja se odnose ovako: 3:7:7:3. Kad se zbroje (3+7+7+3=20), dobije se ukupna visina
linijskoga sustava od 20 jedinica. Ako su jedinice mjerenja 1 mm, razmak izmeu gornje i
donje linije iznosi 20 mm. Mjerenja za ovaj lanak izvrena su obinim ravnalom na poveanoj
kopiji tako da je razmak izmeu gornje i donje linije 20 mm. Na sljedeoj slici vide se slova
modela okrugle glagoljice Vasila Joneva u njima svojstvenom linijskom sustavu. Ispod
svakog slova navedena je njegova visina. Slovo a visoko je 20 jedinica, b 20, v samo
10, itd., ovisi koji dio zauzima u linijskome sustavu (Slika 3).
Slika 3. Visina slova normativa u linijskom sustavu11
10
Crte M. . prema Jonev 1982: 135.
11
Slova sam u linijskom ustrojstvu napravila na raunalu prema crteima V. Joneva (1982: 133, 137 i
141). Ovdje nema svih glagoljskih slova, navedena su samo ona koja su u KL prisutna. Usporedi
Schaeken 1987: 24. Ovdje su 34 slova koja se pojavljuju u KL.
38.p65 488 04. 10. 04, 16:31

Za mjerenje visine slova na 1v KL12 poveane su kopije faksimila toliko da je razmak

izmeu gornje i donje linije 20 mm, odnosno slovo a je visoko oko 20 mm u prosjeku.
Mjerenja su izvrena obinim ravnalom.13 Izmjereno je svako slovo, osim prvoga retka koji
je neitljiv. Zato mjerenja poinju na drugom retku 1v, 2. Inicijali B i R odskau svojom
visinom od svih ostalih slova i zato su izostavljeni. Na temelju visine slova u milimetrima
napravljena je sljedea tablica koja prikazuje retke 1v, 2-22. Prvo su napisane visine slova
KL kako idu po redu u tekstu, a ispod su visine istih slova u normativu. Krii izmeu njih
oznauje da se iznosi visina zbrajaju za potrebe usporeivanja.
Tablica 1. Visina slova u KL 1v, 2-22 i u normativu
1v, 2
24+18+14+21+22+24+20+19+18+9+20+22+20+17+22+16+21+16+18
20+16+13+20+20+20+20+16+17+6+20+20+17+20+20+10+20+20+17
1v, 3
17+17+19+14+22+19+21+20+21+20+16+20+20+21+20+10+20+20+21
20+16+20+13+20+20+20+17+20+20+16+20+16+20+20 + 6+20+16+20
1v, 4
21+21+22+19+20+21+ 9+16+22+20+17+20+17+17+18+18+19+17+20
17+20+20+16+20+20+ 6+10+20+20+17+20+16+20+20+20+20+13+20
1v, 5
20+25+19+9+25+19+16+21+18+22+18+20+10+19+20+21+16+21
17+20+20+6+20+20+10+20+20+20+16+16+10+16+20+20+10+20
1v, 6
16+27+22+21+17+21+19+9+18+16+25+19+15+20+21+17+19+16+22
20+20+16+16+17+20+20+6+16+10+20+16+10+20+20+17+20+13+20
1v, 7
21+25+18+9+23+22+25+20+9+16+19+23+19+17+15+20+21
17+20+20+6+20+17+20+20+6+16+16+20+20+16+16+20+20
1v, 8
20+12+20+20+20+23+21+20+21+22+22+22+21+20+20+18+18+20+16+19+20
20+20+20+16+20+17+20+20+20+17+20+17+20+20+20+20+16+17+10+20+20
1v, 9
20+25+20+20+30
16+20+17+16+20
1v, 10
20+17+20+18+18+20+17+18+16+18+17+20+20+16+20+20+21+17+20
20+10+20+20+20+20+17+16+20+20+16+20+20+20+20+20+20+20+20
1v, 11
16+14+19+9+19+17+16+19+12+19+7+18+19+18+10
20+10+20+6+16+16+14+20+10+20+6+20+20+20+17
12
Faksimil, Nimuk 1983.
13
Zbog nedostatka prostora, ne moe se priloiti slika svakoga retka poveana na 20 mm, ali se uvijek
moe stranica 1v KL poveati da slovo a u prosjeku iznosi 20 mm i mogu se provjeriti mjerenja. Isto
se tako moe provjeriti visina slova normativa da se razmak gornje i donje linije povea na 20 mm.
38.p65 489 04. 10. 04, 16:31

490 Marica uni
1v, 12
15+14+19+13+20+20+20+17+20+19+17+17+17+18+18+7+18
20+16+20+13+20+20+20+16+20+20+16+20+16+20+20+6+20
1v, 13
20+20+21+22+19+17+17+19+7+15+19+21+19+20+16+17+21+25
16+20+17+20+20+20+20+20+6+10+20+20+16+20+20+20+16+20
1v, 14
20+25+16+20+8+25+19+17+20+17+25+17+17+15+16+25+20+18+17+8+15+15
20+20+20+20+6+20+17+20+17+14+20+20+20+10+20+20+20+20+20+6+20+16
1v, 15
22+18+ 8 +17+18+25+20+20+18+18+8+19+24+22+27
20+20+10+16+14+20+20+17+16+20+6+16+17+16+20
1v, 16
14+16+18+22+18+22+16+15+13+17
10+17+17+20+20+20+16+20+13+20
1v, 17
24+16+7+24+21+18+19+21+18+15+15+17+20+24+7+20+12+17+18+17
20+20+6+20+20+20+17+20+20+16+20+16+20+20+6+20+20+20+20+20
1v, 18
20+25+20+17+17+20+17+18+18+20+22+21+16+16+19+18+22+18+20
20+20+20+16+20+20+16+16+20+17+20+20+16+20+20+17+20+20+16
1v, 19
19+24+18+8+20+17+20+22+14+19+19+8+21+14+20+12+25+15
17+20+20+6+20+20+20+16+14+20+20+6+20+14+20+20+20+20
1v, 20
8+19+15+15+19+13+20+20+20+17+18+20+19+20+17+8+20
6+16+20+16+20+14+20+20+20+16+20+20+20+20+20+6+20
1v, 21
17+20+8+14+19+20+18+18+17+20+8+18+19+15+24+17
16+20+6+10+20+20+16+20+20+20+6+20+20+10+20+16
1v, 22
19+19+18+17+16+8+17+17+17+13+18+18+16+24+13+24+14+15+16+19
20+20+20+20+20+6+16+20+20+10+20+20+17+20+10+20+20+20+20+20
Tablica 1. prikazuje visine slova na stranici 1v, i taj isti tekst u normativu ispod, u drugom
retku. Kad se te brojke prenesu u grafikon, dobiva se bolji pregled odnosa visina pojedinih
slova u svakom pojedinom retku. Svi grafikoni nisu stali na jednu sliku, stoga su prikazani na
Slikama 4. i 5. Brojevi od 10 do 30 na poetku svakoga grafikona oznauju broj jedinica
kojima se visina mjeri, a brojevi od 2 do 11 (Slika 4.), i 12 do 22 (Slika 5.) oznauju broj retka
u KL.
Grafikoni KL i normativa podudaraju se jako dobro i dokazuju tonost pretpostavke da
je sustav, koji je drao razliitosti stalnima u KL, bio upravo normativ jer se potuje zakonitost
relativne visine kao u normativu, tj. slova su izmeu sebe u podjednakim odnosima.
Na temelju mjerenja i prikaza na grafikonima moe se zakljuiti da je visina slova
predvidiva. Jedino su slova b i z neobino kratka u usporedbi s njihovim razvojem
38.p65 490 04. 10. 04, 16:31

Slika 4. Grafikoni Tablice 1.: redak 2. - 11. KL (sivo) i normativ (crno)
kasnije u drugim spomenicima. Poluglas probija donju liniju i na taj nain ima visinu veu od
20, pa je i on iznimno vii. Bez b, z i poluglasa podudarnost KL i normativa bila bi skoro
posvemanja na grafikonu.
Iz grafikona se moe zakljuiti da je podudarnost visina slova dovoljno velika za
pretpostavku da su KL napisani po normativu. Ako je pak pisar poznavao normativ, normativ
nije samo apstrakcija, nego je to grafiki model glagoljskoga prototipa. Ali da ne bismo
zakljuke donosili samo na temelju vizualnih podudarnosti grafikona, visine slova su
obraene i usporeene matematiki. Napravljena je tablica pojedinih postotaka i iznosa
prema retcima. Da je prikazan samo ukupan broj slova i njihovih visina na toj strani, bez
redaka, izgubio bi se trag mjerenjima slova i smanjila bi se mogunost provjere. Treba
napomenuti da manja visina ne pripada uvijek normativu. U nekim su retcima via slova u
38.p65 491 04. 10. 04, 16:31

492 Marica uni
Slika 5. Grafikoni Tablice 1.: redak 12. - 22. KL (sivo) i normativ (crno)
KL, u nekima su via u normativu. Za nas je vano koliko ta razlika iznosi. Razlika je mala
izmeu ukupnoga zbroja visina u KL i ukupnoga zbroja u normativu, pogotovo ako se
podijeli s brojem slova da se dobije prosjena razlika po slovu u jednom retku.
Kad se zbroj visina podijeli s brojem slova, dobije se prosjena visina. Te prosjene
visine KL i normativa jednoga retka mogu se usporediti meusobno, kao i s maksimalnom
visinom 20. Npr. 12. redak izgleda ovako: ima 17 slova (N = 17). Kada bi sva slova ila od
gornje do donje linije, odnosno kad bi visina svim slovima bila 20, zbroj njihovih
maksimalnih moguih visina (M) iznosio bi 340 (17 x 20 = 340). Zbroj svih visina u 12. retku
KL iznosi 289 (S1 = 289). Kad bi isti redak bio napisan normativom, zbroj visina svih slova
iznosio bi 303 (S2 = 303). Kad se S1 i S2 usporede s M, dobije se odnos (O). Taj odnos za
KL izraunava se tako da se S1 podijeli s M. Znai O1 = S1/M = 289/340 = 85%. Na isti se
nain izraunava i odnos S2 i M (O2 = S2/M = 303/340 = 89%). Znai da visina slova 12.
38.p65 492 04. 10. 04, 16:31

retka zauzima 85% linijskoga meuprostora, a kad bi glagoljica bila pisana u normativu,
zauzela bi 89% toga prostora. Razlika je 4% u zauzimanju prostora (89 - 85 = 4). Razlika (D)
izmeu S1 i S2 iznosi 14 (D = S2 - S1 = 303 - 289 = 14). Nije vano koji je S vei. Uvijek se
manji oduzima od veega da se pokae razlika meu njima. Ta se razlika (D) podijeli s
brojem slova u retku (N) da se dobije prosjena razlika po slovu (D/N = 14/17 = 0,8). Znai
da je razlika po slovu u prosjeku 0,8 mm u sustavu gdje je udaljenost izmeu gornje i donje
linije 20 mm. U postotcima je ta razlika 4%. Iz toga proizlazi da je podudarnost 96%.
Prosjena visina (V1) za KL, i za normativ (V2) dobije se dijeljenjem S1/N = 289/17 = 17
mm, i S2/N= 303/17 = 17,8 mm. Prosjena se visina slova KL i normativa razlikuje takoer
za 0,8 mm (V2 - V1 = 17,8 - 17 = 0,8), odnosno D/N odgovara razlici izmeu V1 i V2. Zadnji
stupac pokazuje odnos izmeu S1/S2 u odnosu na 100. Evo skraenoga tumaenja Tablice
2. na primjeru 12. retka:
Stupac i opis 12. redak

N - Broj slova u retku 17
M - Maksimalni mogui zbroj visina svih slova N x 20 17 x 20 = 340
S1 - Zbroj izmjerenih visina KL 289
S2 - Zbroj izmjerenih visina normativa 303
O1 - Odnos maks. i stvarnog zbroja M/S1 = 100/x 340/289 = 100/85
O2 - Odnos maks. i stvarnog zbroja M/S2 = 100/x 340/303 = 100/89
D - Razlika izmeu S1 i S2 303 - 289 = 14
D/N - Prosjena razlika po slovu 14/17 = 0,8
V1 - Prosjena visina KL 289/17=17
V2 - Prosjena visina normativa 304/17=17,8
Razlika prosjenih visina (V2 - V1) 17,8 - 17 = 0,8
Odnos zbroja visina S2/S1 ili S2/S1 303/289 = 100/95
Ovakvi su podatci za svaki redak u sljedeoj Tablici 2.:
Tablica 2. Visine slova KL 1v, 2-22 s visinama istih slova u normativu

N M S1/2 O1/2 D D/N P1/2 V1/2
KL 1v, 2 19 380 361 95 % 29 1,5 19 100
Normativ 19 380 332 87 % 17,5 92
KL 1v, 3 19 380 358 94 % 18 0,9 18,8 100
Normativ 19 380 340 89 % 17,9 95
KL 1v, 4 19 380 354 93 % 19 1 18,6 100
Normativ 19 380 335 88 % 17,6 94
KL 1v, 5 18 360 339 94 % 38 2,1 18,8 100
Normativ 18 360 301 83 % 16,7 88
KL 1v, 6 19 380 360 95 % 43 2,2 18,9 100
Normativ 19 380 317 83 % 16,7 88
KL 1v, 7 17 340 322 95 % 32 1,9 18,9 100
Normativ 17 340 290 85 % 17 90
38.p65 493 04. 10. 04, 16:31

494 Marica uni
KL 1v, 8 21 420 415 99 % 25 1,2 19,7 100

Normativ 21 420 390 93 % 18,5 94
KL 1v, 9 5 100 115 115 % 26 5,2 23 100
Normativ 5 100 89 89 % 17,8 77
KL 1v, 10 19 380 353 93 % 18,5 98
Normativ 19 380 359 94 % 6 0,3 18,8 100
KL 1v, 11 15 300 232 77 % 15,5 98
Normativ 15 300 235 78 % 3 0,1 15,6 100
KL 1v, 12 17 340 289 85 % 17 95
Normativ 17 340 303 89 % 14 0,8 17,8 100
KL 1v, 13 18 360 335 93 % 14 0,8 18,6 100
Normativ 18 360 321 89 % 17,8 96
KL 1v, 14 22 440 395 89 % 9 0,4 17,9 100
Normativ 22 440 386 87 % 17,5 97
KL 1v, 15 15 300 284 95 % 36 2,4 18,9 100
Normativ 15 300 248 83 % 16,5 87
KL 1v, 16 10 200 171 85 % 17,1 99
Normativ 10 200 173 86 % 2 0,2 17,3 100
KL 1v, 17 20 400 350 87 % 0,5 17,5 97
Normativ 20 400 361 90 % 11 18 100
KL 1v, 18 20 400 364 91 % 10 0,5 18,2 100
Normativ 20 400 354 88 % 17,7 97
KL 1v, 19 18 360 315 88 % 2 0,1 17,5 100
Normativ 18 360 313 87 % 17,4 99
KL 1v, 20 17 340 288 84 % 16,9 98
Normativ 17 340 294 86 % 6 0,3 17,2 100
KL 1v, 21 16 320 272 85 % 12 17 100
Normativ 16 320 260 81 % 0,7 16,3 95
KL 1v, 22 20 400 338 84 % 16,9 94
Normativ 20 400 359 90 % 21 1 17,9 100
KL ukupno: 364 7280 6610 90% 250 0,7 18,1 100
Normativ 364 7280 6360 87% 17,4 96
Zbroj svih mjerenih visina slova u KL iznosi 6610 jedinica. Zbroj svih slova normativa toga
istoga teksta iznosi 6360 jedinica. Razlika izmeu KL i normativa je 250 jedinica. Da su slova
pisana od crte do crte, njihova bi maksimalna visina iznosila 7280 jedinica. U postotcima je
visina KL 90% maksimalne visine, a visina normativa 87% maksimalne visine. Razlika izmeu
njih je samo 3% (90-87=3). To znai da se slova u KL ipak poinju rastezati prema donjoj liniji,
malo su dua i razlika izmeu najvee mogue visine i KL je samo 10%. Kod normativa je ta
razlika neto vea (13%) jer je tu izraena prvotna sustavna raznolikost visina bez ikakve
intervencije pisara. Kad se visine slova KL mjere prema visinama slova normativa, ukupna se
ostvarena visina odnosi prema normativu ovako: 6610:6360=100:96. Podudarnost izmeu
ukupnih visina je 96%.
38.p65 494 04. 10. 04, 16:31

Budui da se u statistici smije izolirati iznimka, moe se izolirati poluglas koji iznimno
probija donju crtu. Zbroj visina svih 28 poluglasa na stranici 1v KL iznosi 683 jedinice,14
to daje prosjenu visinu od 24,4 jedinice. U normativu je poluglas visok 20 jedinica.
Znai da bi njegova ukupna visina bila 560 jedinica (28 x 20). Za toliko se umanje gornji
ukupni iznosi pa dobivamo 5927 jedinica za KL (6610-683=5927), i 5800 jedinica za normativ
(6360-560=5800). Time se odnos KL i normativa promijenio. Razlika se meu njima smanjila
od 250 na 127 jedinica. Slinost ili podudarnost KL i normativa poveala se na 98%
(5927:5800=100:98). Dakle bez poluglasa razlika izmeu visine slova KL i normativa iznosi
svega 2%.
Visok postotak slinosti visina (96% s poluglasom, i 98% bez poluglasa) pokazuju da je
visina glagoljskih slova na stranici 1v KL gotovo jednaka visini slova normativa. Razlika od
4% ili 2% zanemariva je ako se uzme u obzir da su mjerenja uinjena na znatno poveanom
tekstu i da se za toliko mogu meusobno razlikovati ak alografi istoga pisara. Od 20 mm
visine 4% iznosi 0,8 mm, a 2% iznosi 0,4 mm. Znamo da slova KL nisu visoka 20 mm, nego su
4 puta manja, najvie su visoka 5 mm. Prema tome stvarna razlika u visini je 0,2 mm, odnosno
bez poluglasa 0,1 mm.
Ako je visina slova na stranici 1v KL, iako nejednaka, toliko slina normativu da je s njim
gotovo jednaka, normativ bi mogao biti prvobitan oblik glagoljskoga pisma. To bi bilo
presmjelo tvrditi samo na temelju ove analize visine slova, i to samo jedne stranice KL. S
druge strane, teko je vjerovati da je ovolika podudarnost, koja se vidi na grafikonima i u
brojkama, sasvim sluajna. K tome ovi rezultati u korist normativa kao prvotnog oblika
glagoljskoga pisma nisu jedini. Nejednaka visina slova nije jedina karakteristika normativa.
U spomenicima najstarijega datuma pojavljuju se i druge karakteristike normativa, pa rezultati
ove paleografske analize nisu usamljeni. Oni se uklapaju u niz ostalih pozitivnih rezultata
glagoljske analitike paleografije koja ispituje elemente normativa prisutne u tragovima na
najstarijim glagoljskim spomenicima. Ti su elementi morfologija slova (uni 1995-96: 44-
50) i linijski ustroj i poloaj slova (uni 2001; 1995-96: 40-42). Nadamo se da e budua
istraivanja nai jo potvrda za pretpostavku da je normativ prvobitan model glagoljskoga
pisma.
14
Po retcima je poluglas ovako rasporeen po visini pojedinoga slova:
2. 24+24
5. 25+25
6. 27+25
9. 25+30
10. 21
13. 25
14. 25+25+25+25
15. 25
16. 22+22
17. 24+24
18. 25+22
19. 24+25
21. 24
22. 24
38.p65 495 04. 10. 04, 16:31

496 Marica uni
Slika 6. KL 1v
38.p65 496 04. 10. 04, 16:31

Literatura
uni, M. 1998. Proporcije glagoljskih slova. Miljenko Lapaine. Crte u Znanosti. Drawing in
Science. Zagreb: Geodetski fakultet sveuilita 229-238.
uni. M. 1995-1996. The Oldest Croatian Type of Glagolitic Script. Journal of Croatian Studies
XXXVI-XXXVII, 19-52.
uni. M. 2001. Linijski ustroj naslovne glagoljice. Wiener slavistisches Jahrbuch Band 47, 25-31.
Eckhardt, T. 1955. Napomene o grafikoj strukturi glagoljice. Radovi Staroslavenskog instituta 2, 59-91.
Gilissen, L. 1975. Ductus et Rapport Modulaire, Response aux articles de MM dHaenens et
Ornato, Scriptorium XXIX. No 2. 235-244.
Jonev, V. i Joneva O. 1982. Dreven i svremenen blgarski rift. Sofija: Blgarski hudonik.
Kievskie glagolieskie listki X v. iz Centralnoj naunoj biblioteki AN USSR v Kieve (Otdel rukopisej,
ifr. DA/P 328) (Faksimilnoe izdanie) 1983. Podgotovka izdanija V. V. Nimuka. Kiiv:
Naukova dumka.
Nimuk, V. V. 1983. Kiivski glagolini listki, Najdavnia pamjatka slovjanskoj pisemnosti. Kiiv:
Naukova dumka.
Ornato, E. 1975. Statistique et paleographie: peut-on utiliser rapport modulaire dans lxpertise des
critures mdivales? Scriptorium XXIX, 198-234.
Schaeken, J. 1987. Die Kiever Bltter. Amsterdam: Rodopi.
tefani, V. 1959. Glagoljska paleografija. (Biljeke prema predavanjima prof. Vjekoslava tefania),
Rukopis. Zabiljeio Josip Tandari, Zagreb: Staroslavenski institut.
Vajs, J. 1932. Rukovgt hlaholsk paleografie. Prag.
SUMMARY
CHARACTER HEIGHT STANDARD PATTERN IN THE KIEV MISSAL
Different Glagolitic character heights on the page 1v of the Kiev Missal are not due to the scribes
negligence or ignorance. Similarities of the character heights with the standard pattern of the rounded
Glagolitic graphic system of Vasil Yonchev are obvious. E. g. in both systems t is shorter than ,
is shorter than , is shorter than g, g is shorter than a. The charts of each of 21
measurable lines (1v, 2-22) clearly show the similarity of the character heights. The average character
height similarity between Kiev Missal and the norm is 96%. Without semivowel it is 98%. These
results add evidence to the thesis that the Yonchevs standard pattern may be the first type of the
Glagolitic script.
Key words: Glagolitic prototype, Glagolitic paleography, analytical paleography, Kiev Missal,
character height, Vasil Yonchev
Kljune rijei: glagoljski prototip, glagoljska paleografija, analitika paleografija, Kijevski listii,
visina slova, Vasil Jonev
38.p65 497 04. 10. 04, 16:31

38.p65 498 04. 10. 04, 16:31

()

:
()
t ,
, , B B (
, ), B, B, C, C D
( ). C
- .
, (),
-: B ot(-),
B, C D , -, A, B, B, C
.
, ,
-. ,
B , :
ot(-).
-

. ,
, :
) (),
(
)1 ;
) (, , ),
.
, :

, , ,
, .
1
,
,
, . 1984: 252, 261. . 1996: 2123.
39.p65 499 04. 10. 04, 16:31

500

:
( )
( ).
, :

, . ,
, ,
( ,
, ).

, ,
,
, . , ,
.
, ,
(,
),
. ,

. ,
, .

, .
, : )

, (, );
) , ,
, (,
); )
.
,

2 .

:
() (),
, ()
,
. (
)
.

. , ,
2
. : 2000.
39.p65 500 04. 10. 04, 16:31

: () 501
(
),
: ( )
, (
) , ,
, .
:
,
,
,

() ,
.
, ..
,
.
,
, ,
, .
,
, (
: ).

() .

.
,
, :
) resp. ,
( resp. )
( resp.
) , (..
); )
,
( ,

); ) ,
, ,
, .. (
,
); ) ,
, :
(
).

t (MJ =
39.p65 501 04. 10. 04, 16:31

502
{t = ) , XI
( 1998). :
, ,
( 1 6 ).
:
( = w),
, (O = o).
.
, 177 (, Slav. 38/O), 122,
1850 3 . . (1979; 1980),
,
(A, B, C, D),
(A, B, A, C, A, D) (, B, B, B, C, C),

( ).
. (1922), .
, 32 (, Slav. 2/N),
2326, 1975 (Tarnanidis 1988: 8791, 249
281). .. ,
- , . 146177
( D ). . (Fetkov 2000),
, D . 131b5, . 31b632b
( ) A, . 6b2478
C.
,
. ,
t ,
25: (112424)
{t, (24b132b26)
( 1998: 108). ,
, - . 13.
,
,
.
(Mare 1997),
..
(Tarnanidis 1988: 249281).
, ()
.
1. t ,
, , B B , B, B,
C, C D ( C -
).
3
, . 1986: 192193;
1992; Schaeken, Birnbaum 1999: 105106.
39.p65 502 04. 10. 04, 16:31

: () 503
,
( ,
),
o-, . ,
,
oo ow4 : 137

(10b7, . 21a6),
(1014, 11b14, 17a9, 35a11(?), 37a15, 38a18, 46a14, 118a8, 126b11, 126b13, 130a14(?),
148b18, 152a1, 152b10, 157a2)5 . 1
, .
1

1. 114b10 A 1
2. 4b1121 A'
3. 519b9 A 2
4. 10139b22 B 30
5. 40143b19 B'
6. 441464 B''
7. 46549b18 B''' 1
8. 50178b21 A 10
9. 7918 A'
10. 79981b20 A
11. 82196b13 C 8
12. 96b1421 C'
13. 9719814 C 1
14. 981520 C''
15. 98b111321 C 7
16. 113b119 C' 1
17. 1141129b22 C 17
18. 130113412 A 3 1
19. 1341316 A'
20. 13417145b19 A 2 1
21. 1461177b24 D 39
22. . 1132b26 ? 13
4
. 2001: 1013.
5
, , ,
, - o
.
39.p65 503 04. 10. 04, 16:31

504
(
2).
2
w

w

A 18 2 20
A'
B 30 30
B'
B''
B''' 1 1
C 33 33
C' 1 1
C''
D 39 39
? 13 13
, ,
(A, B, B, C). ,
(, B), (B, C, C, D), .
, (
), .
?

, :
, . ,
( 2 : 1321 mosw.
*moswv; 138b19 aarwna) A,
. ,
, A. ,
,
MwsV Aarn.
, *moswv
( )
*mwsov: , , o w
( ),
.
( ).
,
,
, A
39.p65 504 04. 10. 04, 16:31

: () 505
, .
, A ,
.
()
(M).
,
. ?
-:
, B C (.. ) ot(-),
B, C, D () ,
-. 3.
3
w

wt (-)
w-
A 18 18
B 17 13 30
B''' 1 1
C 8 25 33
C' 1 1
D 19 20 39
? 7 6 13

( ot(-), -)
,
, . ,

.

: 1)
,
: (B, C, D
/- )
-, (, B C) ot(-); 2)
ot(-); ,
-,
; 3)
-;
, ,
ot(-).
39.p65 505 04. 10. 04, 16:31

506
t
: , , B B
, B, B, C, C D (
C ).
.
, ,
.
6 ,
. ,
, ,
-;
B, C D ,
B ,
, , ,
ot(-), -.
C:
, ot(-) (1 )
, (A B).
: , , -
-. ,
, ,
,
-.

:
ot(-) (17b10 wt, 19b14 wt, 2167 w/tvrè, 242 wt, 257 wt,
2523 wtradi),
- (310 wba~e, 7b19 w~i, 7b22 wtvrae{i, 918
w(blag)a{tmu, 108 wpravdani, 10b8 wgnm, 131 wgst{)7 .
- . 13,
,
ot(-) w.
:
, .
,
t ( 112424 24b132b26,
25).
,
:
,
6
: 1403 -
1073 ,
, . 2001: 99107.
7
. (Fetkov 2000: 114) ,
, , . 9.
39.p65 506 04. 10. 04, 16:31

: () 507
-,
,
ot(-); :
, w- o- .
,
.
2. ,
.
, ,
-, w- o-
,
o-
- ( ot(-)
-). 4 ( 2214
opravdan, B, ):
4

ot(-)
o-

ot(-) o-

.:
B' 1 1 (100%) 4 4 (100%)
B''' 4 3 (75%) 4 4 (100%)
41
A 43 25 (58%) 41
(100%)
A' 1 1 (100%)
.:
B'' 1 1 (100%)
D 30 11 (37%) 29 9 (31%)
C 12 4 (33%) 30 5 (17%)
B 19 2 (11%) 16 3 (19%)
C' 1 0 (0%)
:
C''
,
,
o-
- : (A, A, B, B) 50%,
(B, C, C, D) .
B
-, o-.
39.p65 507 04. 10. 04, 16:31

508
4 , A B
w o :
w ot(-),
-, .
ot(-) w o (

), . ,
ot(-) , A B
(
), ,
.
,
( w- o-
, ot(-)), ,
( w o ot(-)) 8 .
A B (
100% ), {t ( 97% A 100%
B).
,
w- o- ,
, ,
,
o-:
: 31 37% ( D),
17 33% ( C), 19 11% ( B), .. ,
,
16%.
w- o-
, {t , 29% ( B), 9% (
B), 3% ( D), 1% ( C) 0% ( C).
,
: ) , w-, ,
( ,
o- 15%); )
: - t
, ;
) . ,
.

.
8
, ,
( ), . 1978:
8688; 1989: 100; 1996..: 185186.
39.p65 508 04. 10. 04, 16:31

: () 509
3.
, C: 88b11 wlm
*hlm.
, (
t B)9 ,
C
.
, , ,
,
. , hlm
h (7819),
D (149b2, 149b7), () (. 10b11, 18b2,
2826). C : ()
h (1042021 hl/mh) w (
). , , - ,
h
:
() h,
10 . ,
h ()
, (),
. C, ,
h ,
h (10420). ,
wlm
( ), .
h
, ,

.
(O), h (),
ch- - .
4. ,
(,
t A B, ,
).

: 11b14 wo~ ( B).
-,
, , (w~).
B w- o-,
,
9
. 1998: 111.
10
. (Fetkov 2000: 113) , h
, .
39.p65 509 04. 10. 04, 16:31

510
o- , w-.
w- o-,
( )
: w-,
o-,
, ..
11 . , wo~
, , ,
B. ,
w- o-
, .
,
() 12 ,
:
1. ()
-, ,
15% , ,
( ) (o).
2.
, (
): ,
, o- ( w-,
).
:
.
3. A B ,
w- o-, -
:
( )
-, (.. ) ot(-),
(
). ,
: (
) ot(-). ,
A, ,
.
4. B, C, C, D ,
.
o-,
() .
5.
C,
11
. ( ).
12
. 1978; 1978..; 1985; Shevelov 1978; Worth 1996; 1996; 1998..;
2001: 1013; 2001: 369370.
39.p65 510 04. 10. 04, 16:31

: () 511
( ),
.
6. ()
- B,
w- o-.
7. ,
,
( C),
w- o-
( A, B B).

, .. 2001. . . :
. , -: (
, 1).
, .. 1989.
, , 2, 93110.
, .. 1984.
XIXIII . Russian Linguistics 8, 251293.
, .. 1996. XVIII , :
.
, .. 1996.. :
. .. . . . :
60- . : ,
178202.
, .. 2000.
. .
: , . 3. -:
, 5358.
, .. 1978. XIVXVII
. , 3, 7496.
, .. 1978.. o w XIV
. , 5, 4168.
, .. 1985. ,
, 4, 97107.
, . 1979. . .. .
: .-.
. : , 200205.
, . 1980. . . .
:
(, 1979). :
, 8995.
, .. 1996. w . .. .
. . : 60-
. : , 276281.
, .. 1986. , ,
. : .
, . 1992. . . . :
. : , 411.
39.p65 511 04. 10. 04, 16:31

512
, . 1922. : XI . :
(
, 4).
, .. 2001.
- . Palaeoslavica 9, 571.
, .. 1998. :
t. .. .
150- .. . :
, 104115.
, .. 1998..
. K. Szczeniak, H. WItrsbska. Tematy: KsiWga jubileuszowa w
70. rocznicW urodzin profesora Leszka Moszyskiego. Gdask: Wydawnictwo
Uniwersytetu Gdaskiego (Slawistyka, 9), 418425.
, .. ( ).
.
Fetkov, P. 2000. Die Schreiber des neugefundenen Teils des Psalterium Sinaiticum. H. Miklas.
Glagolitica: Zur Ursprung der slavischen Schriftkultur. Wien: Verlag der sterreichischen
Akademie der Wissenschaften (sterreichische Akademie der Wissenschaften,
Philosophisch-Historische Klasse, Schriften der Balkan-Kommission, Philologische
Abteilung, Bd. 41), 109116.
Mare, F.V. 1997. Psalterii Sinaitici pars nova (monasterii s. Catharinae codex slav. 2/N). Wien:
Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften (sterreichische Akademie
der Wissenschaften, Philosophisch-Historische Klasse, Schriften der Balkan-
Kommission, Philologische Abteilung, Bd. 38; Fontes Nr. 2).
Schaeken, J., H. Birnbaum. 1999. Die altkirchenslavische Schriftkultur: Geschichte Laute und
Schriftzeichen Sprachdenkmler (mit Textproben, Glossar und Flexionsmustern),
Altkirchenslavische Studien II. Mnchen: Verlag Otto Sagner (Slavistische Beitrge, 382).
Shevelov, G.Y. 1978. Omega in the Codex Hankenstein: A Hitherto Unnoticed Episode in the
Ukrainian Development o > i. Studia Linguistica Alexandro Vasilii filio Issatschenko a
collegis amicisque oblata. Wien, 369386.
Tarnanidis, I.C. 1988. The Slavonic Manuscripts Discovered in 1975 at St Catherines Monastery on
Mount Sinai, Thessaloniki: Hellenic Association for Slavic Studies and St Catherines
monastery, Mount Sinai.
Worth, D.S. 1996. Omega, especially in Novgorod. .. . . .
: 60- . :
, 7082.
SAETAK
PISCI SINAJSKOGA PSALTIRA PREMA ORTOGRAFSKIM PODACIMA:

PISANJE SLOVA OT (OMEGE)
Provedeno istraivanje upotrebe omege kod pisaca Sinajskoga psaltira omoguilo je da utvrdimo da
se u predloku toga rukopisa slovo ot (omega) upotrebljavalo kao veliko poetno slovo svih rijei na
o- kojima je zapoinjala reenica, iako se otprilike u 15% sluajeva na istom poloaju ve, vjerojatno,
upotrebljavalo novije (u spomenutoj funkciji) slovo on (o).
Glavni pisci Sinajskoga psaltira ovladali su navedenom pisarskom navikom koja se udaljavala od
pravopisa originala: u ulozi velikoga poetnog slova kojim zapoinje reenica oni su davali prednost
slovu o- (a ne w-, kako se pravilno pisalo u predloku). U takvoj situaciji svaki pisac morao je
39.p65 512 04. 10. 04, 16:31

: () 513
izabrati jednu od dviju moguih strategija prepisivanja: slijediti pravopis predloka ili vlastita
ortografska pravila.
Pisci A i B odluili su zamjenjivati poetno w- svoga predloka njima uobiajenijim o-, iako su to
ispravljanje provodili razliito, ovisno o poloaju: oni su apsolutno dosljedno proveli spomenutu
zamjenu u svim rijeima s poetnim o-, osim morfema (tj. prijedloga i prefiksa) ot(-) gdje to ispravljanje
nije bilo provedeno u svim sluajevima. Razgranienje spomenutih poloaja bila je inovacija samih
pisaca, uvjetovana nazivom slova ot: njegovo pisanje doputalo se (ali nije bilo obvezatno) samo u
morfemu ot(-). Osim toga, u jezinoj svijesti pisca A, koji je aktivno vladao grkim jezikom, glagoljsko
slovo ot ve je poelo korelirati s grkom omegom.
Pisci B, C, C, D davali su prednost pravopisu predloka. Pri tome su ipak sporadino skretali na
njima uobiajenije pisanje s poetnim o-, provodei tako sporadino ispravljanje.
Neki pomonici glavnih pisara omegu nisu upotrebljavali zbog toga to su prepisali neznatne, po
obimu, fragmente teksta gdje ili uope nije bilo mjesta mogue upotrebe omege (pisac C), ili su sami
prepisivai provodili vie ili manje pravilno ispravljanje w- >o- (pisci A, B, B).
Kl[hevye slova: , ,
,
Kljune rijei: Sinajski psaltir, crkvenoslavenska ortografija, psihologija prepisivanja, omega
39.p65 513 04. 10. 04, 16:31

39.p65 514 04. 10. 04, 16:31
Slavomir Sambunjak
(Zadar)
HEKSAGRAMSKA AUREOLA, BOJA IMENA

I GLAGOLJSKA SLOVA
Postulirajui da su slova i (i) i s (s) zapravo u genetskoj vezi sa slikarskim prikazima Boje
aureole, autor u lanku tvrdi dvoje: 1) Glagoljica je istodobno i alfabetno pismo i instrument za
semiotiko tumaenje najvanijega kranskoga mitskoga i filozofskoga fenomena svjetlosti,
konkretno: bizantske svete slike posebice ikone Krista Boga; 2) Konstantin-iril Filozof,
tvorac glagoljice, nije samo teoretiar ikonobraniteljstva nego i svojevrsni likovni stvaralac,
osoba koja je, poput svojega suradnika i suuenika cara Mihajla III., a u skladu s Focijevim
estetikim i spoznajnim shvaanjima, sudjelovala u kreiranju izgleda ikone u epohalnome poletu
bizantske umjetnosti u IX. stoljeu. Izreene dvije temeljne tvrdnje osnauju se: a) ukazivanjem
na meuzavisnost i identinost glagoljskih slov i (i) i s (s) s heksagramom te, b) kasnijom
pojavom heksagramske aureole Boga Oca i natpisa syi (pa i SPS) na Kristovoj aureoli. Pritom se
podrazumijeva: ikona je istodobno i izraz i izvor spoznaje Boga, no ona je i izvor glagoljskim
slovima izravno ponekom pojedinanom slovu a posredovanjem tvorbenoga modela i svima
slovima. itje Konstantinovo (K) se pak namee kao estetiko i teoloko vrelo, objanjavajui
tako Konstantinovo ime Filozof: on je i zograf slikar-filozof stvaralac usmjeren na spoznaju
Boga neposrednim umjetnikim, slikarskim uvidom, koliko i knjievnim.
Konstantin Filozof Solunski izveo je glagoljska slova iz modula koji je stvorio zbrojivi
simboline geometrijske likove: krug s upisanim grkim i Andrijinim kriem, tj. kota, te
kvadrat i heksagram. Ti su likovi iz modula za tvorbu glagoljice ujedno i aureole oko glava
svetaca i Krista na ikonama. U Konstantinovo doba mogue ih je na slikama vidjeti sve,1
osim heksagrama: on se na ikonama pojavljuje tek u doba renesanse na prikazima Boga
Oca.2 Ipak, mislimo: Konstantin je prvi ovjek koji je heksagram pribrojio aureolama (a
moda i ponovno zamislio lik Boga Oca na ikonama).3 Tvrdnju namjeravamo dokazati: 1)
injenicom da je Kristova aureola, kao i heksagram, ustvari monogram, lik sainjen od
slova, pa tako glagoljska slova koja se izvode iz modula zapravo djelomice nastaju iz
prefiguriranih ve prije postojeih (grkih) slova, 2) injenicom da glagoljska slova i i s
1
Kristova aureola je tada krug s kriem, no u samim je poetcima, u starokranskoj umjetnosti, bila
Kristov monogram u krugu: najprije hi-ro i hi-jota, a onda i krunica s dvama krievima grkim i
Andrijinim, tj. krunica s osam preaka koje se radijalno ire iz sredita kruga.
2
O tome v. Bokov, A. 1984: 374.
3
Ipak valja kazati da je jo u antici kao neka vrsta aureole oko glave bogova mogao figurirati pentagram,
v. Sambunjak, S. 1998: 119.
40.p65 515 04. 10. 04, 22:08

516 Slavomir Sambunjak
mogu nastati samo iz modula koji sadri lik heksagrama upisan u krunicu, jer smatramo da
modul za tvorbu slova mora tono odgovarati slovima koja se iz njega izvode, umjesto da se
nad neprimjerenim i prejednostavnim modulom vri nasilje prilagoavajui ga oblicima
slova, 3) teolokim znaenjem sadranim u simbolu heksagrama (ono ga povezuje s Bojim
imenima i Prologom Ivanovu evanelju), to je svakako jedan od najvanijih dokaza o
postojanju modula za tvorbu glagoljskih slova, budui da inu stvaranja slova iz modula
daje dubok filozofski i teoloki smisao, 4) injenicom da je estokraka zvijezda tretirana kao
Kristov monogram na Votanijatovu noviu iz 11. stoljea pa, dakle, predstavlja poveznicu,
posreduje a) izmeu dvaju udaljenih doba: Konstantinova doba i renesanse, b) izmeu
geometrijskoga lika/aureole/heksagrama i slov, 5) spoznajom da su Fotijevi uenici
Konstantin Filozof i car Mihajlo III. vani teoretiari slikarstva u doba obnove ikona a sam
Konstantin da je izvrstan poznavatelj semitske znanosti:4 u njoj je heksagram bio simbolom
razorena Salamunova hrama.
*
Neka pisma nastaju iz modela, modula stvorena zbrajanjem geometrijskih likova:
poznato je tako da je Agrippa von Nettesheim u starim knjigama pronaao znakove za
brojeve koji se sastavljaju u ligature kao i slova,5 a samo su elementi jednog estog zbroja
geometrijskih likova.6 Poznato je da i neke aureole nastaju takoer zbrajanjem: tako je
Kristova aureola na ikonama nastala zbrajanjem krizmona i kruga, poslije kria i kruga (),
a u kasno su doba ikon aureole nastajale najrazliitijim kombinacijama geometrijskih likova:
kvadrata i kvadrata, kvadrata i krugova, trokutova i zvjezdastih likova,7 itd. Na identian je
nain: zbrajanjem aureola, Konstantin Filozof stvorio lik-modul, mandalu iz koje je izvodio
sva glagoljska slova.8 Tako je bivstveno povezao dvoje dotad razdvojeno: bizantsko sakralno
slikarstvo (i arhitekturu, ukoliko su tlocrti crkava zbrojeni, centrirani ornamentalni geometrijski
likovi slini aureolama) s glagoljskim slovima, posredno i s knjievnou i filozofijom. I dok
je sasvim evidentno da se modul za tvorbu glagoljskih slova mogao izvesti iz zbroja u
Konstantinovo doba potvrenih aureola oko glava svetaca, blaenika i samoga Isusa Krista,9
dotle je na postojanje heksagramske aureole u Konstantinovu modulu za stvaranje glagoljice
nuno zakljuiti posredno: glagoljska su slova i (i) i s (s) mogla biti izvedena iz modula za
stvaranje glagoljskih slova samo ako se u sklopu toga modula pretpostavi postojanje lika
heksagrama.10 Svakako, slova i i s neobino su zanimljiva: jedno od njih oznaava
4
O ulozi carevoj u kreiranju slikarskoga programa crkava usp. Sherrard, Ph. 1972, str. 102.
5
Sambunjak, S. 1998: 4-5.
6
Sambunjak, S. 1998: loc. cit.; lik koji se iz prikazanih brojki dade izvesti jest kvadrat s upisanim
rombom a u taj je opet upisan kvadrat; uz te likove nalaze se i dva kria grki i Andrijin.
7
Slikovni materijal koji tvrdnju potvruje mogue je vidjeti u pregledima umjetnosti bizantskoga
kulturnoga kruga, primjerice u: Rice, D. T. 1968.
8
Sambunjak, S. 1998: passim.
9
Postoji u umjetnosti Bizanta lik koji je sainjen od kruga, kvadrata, grkoga i Andrijina kria, i on znai
Kristovo Uzaae.
10
Konstantinovu modulu za tvorbu glagoljskih slova prigovara se u nekim paleografskim i slavistikim
krugovima, razumije se sasvim neopravdano, i to tvrdnjama da nije mogao postojati, a ako ipak jest
mogao postojati, onda da je isuvie sloen! Sa svojih ogranienih pozicija, ti neki specijalisti zaboravljaju
dvoje: 1) danas je prava znanost interdisciplinarna, naddisciplinarna, multidisciplinarna, ona, tovie,
esto prelazi granice znanosti i, jer je nuno racionalna i logina, dodiruje se bivstveno s filozofijom, 2)
ivotno djelo koje je stvorila osoba zvana Filozof ne moe biti uspjeno razmatrano zanemarujui
filozofiju, poglavito teologiju i metafiziku, iskljuivi ih iz razmatranja, a ba to ine kritiari ideje o
40.p65 516 04. 10. 04, 22:08

Heksagramska aureola, Boja imena i glagoljska slova 517
samoglasnik a drugo suglasnik, dakle binarne suprotnosti, dok su istodobno oblicima identina
i simetrina!11 Odnos pak konsonant - vokal i odnos trokutova u heksagramu ukazuju na
dvojstvo koje je u vezi s Bojim imenima iz Prologa Ivanovu evanelju.
*
Glagoljska slova s brojevnom vrijednou dva (b buky, i i, s slovo) u vezi su s
imenima i trojstvenom prirodom Boga: b je grafiki izraz Trojstva,12 a i i s su nasuprotni i
zbrojeni daju heksagram, simbol jedinstva svijeta, poslije i hrama a onda i Krista ( + ) +
( + ) = H .13 Oba zbrojena slova uvaju pritom simboliko znaenje svojih geometrijskih
elemenata - trokuta (= Trojstvo) i krunice (= beskonanost).14 Tako stvoren heksagram
mogao bi predstavljati i ideju koja je sadrana kako u hermetikoj Smaragdnoj ploi tako i u
jednoj od Konstantinovih definicija filozofije: u relaciju se dovodi ono odozgor s onim odozdol,
nebo sa zemljom.15 Pored toga, naziv je jednoga od glagoljskih slova koji heksagram sainjavaju
- Slovo ime za Boga, Logos iz Prologa Ivanovu evanelju. No, uz slovo b, slova i i s
oznauju i poetna slova gotovo svake rijei s poetka Ivanova evanelja: Iskoni b Slovo i
Slovo b u Boga i Bog b Slovo, onoga dakle teksta koji govori o jedinstvu i dvojstvu Logosa
i Boga i koji je tekst prvi zapisan glagoljskim slovima. Zasigurno nije bez znaenja ni to da su
i prve biblijske rijei s pojmom svjetlost, rijei sa samoga poetka starozavjetnih biblijskih
knjiga, kreirane na isti nain: Ree b(og)6 da budet s(v)t6 i bisi s(vt)6.16 Dapae, i samo
Konstantinovu modulu za tvorbu glagoljskih slova, slino uenjacima iz 19. stoljea, ali za koje je takav
stav shvatljiv, s obzirom na stanje znanosti od prije vie od jednoga stoljea. A dokaz o postojanju
Konstantinova modula za tvorbu glagoljskih slova zapravo je samo jedan: u blisku se vezu, duboku i bitnu,
dovodi veliko djelo Konstantinovo, stvaranje glagoljice, s drugim bitnim inima i shvaanjima iste osobe:
teorijom umjetnosti, teologijom svjetlosti Dionizija Areopagita, knjievnim i prevoditeljskim stvaralatvom
njegovim, sve odreda najbitnijim pojavama duhovnosti devetoga stoljea u Bizantu. Ima, rekosmo, i
kritiara koji tvrde da je modul kakav predlaemo isuvie sloen pa je iz njega mogue izvesti sva slova
svih alfabeta! Tima kritiarima valja preporuiti da taj posao izvoenja pokuaju izvriti! No, dok to ne
naprave, neka imaju na umu sljedee: 1) nije vano koliko se alfabeta iz modula moe izvesti vano je
da se dade izvesti glagoljsko pismo, 2) vano je da se u modulu nalaze sve aureole poznate Konstantinu,
ni vie ni manje, 3) vano je da su aureole ujedno i najvaniji geometrijski simboli, takoer dani u cijelosti,
4) vano je da se nabrojeno u prethodnim dvjema tokama, tj. geometrijski simboli i aureole, sklapa
zbrajanjem u poznat geometrijski sloen lik kojim se zamjenjuje Kristov lik u sceni Uzaaa, 5) ako se
iz isuvie sloenoga modula mogu izvoditi sva slova svih alfabeta koja su to konkretna pojedinana
slova svih alfabeta koja se ne bi mogla izvesti iz nekoga manje sloenoga, jednostavnijega modula,
poglavito ako je sloboda pri izvoenju slova iz modula neograniena, neuvjetovana strogim i loginim
potivanjem forme modula? Konano, kritiari valjda nee nastupiti s prigovorom da Konstantinu za
tvorbu glagoljice model nije uope ni trebao. Rei takvo to znailo bi samo jedno: svoju ogranienost
pripisivati geniju koji ogranien zasigurno nije bio.
11
Razumije se da je Konstantin Filozof znao razliku izmeu konsonanata i vokala a ipak je ta dva slova
uinio meusobno neraskidivo zavisnima. Zato ako ne zbog toga to je htio naglasiti neto to mu je bilo
znaajnije i vanije od razlike izmeu vokala i konsonanta religijski simbolizam sadran u slovima.
12
Simbol Sv. Trojstva je trozubac a gornji dio glagoljskoga slova b ima upravo tu formu.
13
Sambunjak, S. 1987: 654.
14
Kiparsky, V. 1964: 395.
15
Tekst Smaragdne ploe v. npr. u Delo, god. XX, br. 12: 2-3.
16
Po sebi se razumije da je u citiranim reenicama iz Petoknjija i iz Ivanova evanelja rije o prijevodu
i da u drugim jezicima na inicijalnim mjestima i s takvom pravilnou ne dolaze isti glasovi/slova. No
bitno je da se tu radi o postanku glagoljskih slova, pa su slova i i s dobila svoj lik da bi kao grafostilemi,
ideogrami i simboli dodatno izraavali sadraj misli izreenih u tima filozofski i teoloki prevanim
tekstovima i, poglavito, u poetku Ivanova evanelja, u prvim rijeima napisanim slavenskim pismom,
u kojima je takoer svjetlost kljuna rije. Dakle, rijei su se u reenicu sklopile vie manje neovisno o
40.p65 517 04. 10. 04, 22:08

tetragramsko Boje ime u slavenskoj formi (JHVH = syi)17 s nategom bi se dalo saeti na kraticu
s(y)i te bi, jer je kao obratno Is takoer heksagram, ono moglo biti proitano i kao Iisus i kao
Syi opet dvije osobine i dva imena od kojih je jedna prvenstveno Oeva (Si) a druga
Sinovljeva (Is), no zamjenljive su i istovrijedne zato to je rije o jedinstvu dviju osoba iz
Trojstva. Zato se ime Syi (CIH) i nalazi napisano na Kristovoj aureoli (esto u grkome obliku
/ho on/), ali ponekad i na Oevoj, uz SPS koje se razrjeuje kao S(yi) P(rde) S(yi) ali se
moe itati i kao SP(a)S().18
*
Nadalje, modul za stvaranje glagoljskih slov nastao je, rekosmo, zbrajanjem aureola, a
jedna od aureola s ikona zaista jest i heksagram. Uz aureole , , i on je tu, meu
aureolama na ikonama, nuno jer su sve aureole svojim znaenjem povezane s nekom
osobinom lika prikazana na ikoni, pa je naravno povezan i on - na (istonim) kranskim
ikonama heksagramu je prvenstveno namijenjeno da bude atribut Boga Oca. On to zaista i
jest ukoliko predstavlja slova si. No, heksagram je, vidjeli smo, povezan i s Kristom
njegov je simbol, pa kada kao aureola dolazi na glavi Boga Oca logino je da oznaava
Njegovu praiskonsku jedinstvenost s jedinoroenim Sinom. Problem je, rekosmo, injenica
da se u istonome kranskom slikarstvu heksagramska aureola javlja kasno, mogue ju je
potvrditi tek 5 6 stoljea iza Konstantina Filozofa, te dakle nije mogla biti postavljena na
ikone kao izravni rezultat Filozofova teorijskoga, estetikoga i teolokoga, rada. Ipak, kao
dokaz o vezi koja postoji izmeu Konstantinova doba i slikarstva renesansnoga doba, osim
openitosti kakva je, primjerice, utemeljena tvrdnja da zapadnoeuropska renesansa mnogo
duguje filozofiji i mistici Istoka, posebice uenju o svjetlosti i Bojim imenima Dionizija
Areopagita,19 pored, kaem, toga mi u prilog naoj tezi moemo iznijeti i jedan konkretan
primjer: novi Nikefora III. Votanijata (1078.-1081.), nastao dakle znatno prije renesanse i
svega dva stoljea iza doba irila i Metodija.20 A zapravo je i taj novi stanovita ikona na
njem je prikazan lik Krista s aureolom, ona posjeduje natpis IC XC i,21 to je nama naroito
vano, na tom noviu susreemo i likove krizmona i estokrake zvijezde. Ti su likovi
simetrino rasporeeni o Kristovim bokovima, stoga su i jednakovrijedni, smatramo:
podjednako su i slovni. Nema naime nikakve sumnje u to da je krizmon apstraktni lik sainjen
od slova: ta on je Kristov monogram. No mi znamo da je u procesu nastanka glagoljice
Kristov monogram bio od presudne vanosti: nalazi se i u Kristovoj aureoli i na ruci koja
blagoslivlja na istonjaki nain. Kada je ruka Boja: oborena prema dolje Boje ime koje
se u linijama koje ine prsti moe iitati jest oznaeno grkim slovima XP. Slova su u
ligaturi: krizmonu. No kad je ruka Kristova ruka, aka uzdignuta pred prsima i s prstima
prevodioevoj namjeri uvjetovane su svojstvima jezika na koji se prevodi no kad se pokazalo da u

njima postoji stanovita pravilnost koja se tie glasova na poetku uzastopnih rijei, a prevoditelj je
ujedno i stvarao glagoljsko pismo, mogao je iskoristiti tu opasku tako da i slova upotrijebi za izraavanje
ideje, ne samo kao grafeme ve i kao ideograme. Budui da je bit predmetnoga teksta u dualizmu Boga
i Slova, Boga/svjetlosti i svijeta, grafemi kojima zapoinju te rijei bili su metnuti na pozicije broja
dva i dani su im oblici koji simboliki izraavaju dvojstvo i Trojstvo, beskonanost, i sl. Sve to ukazuje
na izuzetan misaoni napor genija, na stvaranje slova glagoljice u svojevrsnom nadahnuu: mistikome,
umjetnikome - likovnome i znanstvenome lingvistikome.
17
Totomanova i dr. 1986: 14
18
Kajmakovi, Z. 1977: 356, bilj. 61.
19
Heufelder, E. M. 1964: 170.
20
Mimica, B. 2000: 115. i slika novia.
21
Ikona je dostatno definirana ve u itju Konstantinovu, 5.
40.p65 518 04. 10. 04, 22:08

usmjerenim uvis, tada linije koje se dadu apstrahirati iz prstiju ake daju glagoljska slova hr
(hr), takoer Boje ime u ligaturi: glagoljska su slova hr samo naglavce postavljen grki
monogram XP. 22
*
Toliko o krizmonu, jednome od simbola na noviu Nikefora III. Votanijata, a koji je simbol
ujedno i jedan od elemenata Konstantinova modula za tvorbu glagoljskih slova. Za drugi lik,
premda nije heksagram u krugu, lik sainjen od dvaju prepletenih trokutova obuhvaena
krunicom, ve je samo zvijezda sa est krakova, ipak mislimo da predstavlja stanovitu formu
glagoljskih slova is/si saetih na nain koji smo pokazali gore, ili barem: smatramo da ukazuje
na njih, glagoljska slova i i s. Ta je estokraka zvijezda na noviu, najmanje, prijelaz od
Konstantinova heksagrama prema heksagramskim aureolama. U to doba, naime, jo bi se
moglo raditi o utjecaju Konstantina Filozofa i novi s tim likom mogao bi biti prijelazni
stupanj od Konstantinova teorijskoga rada pa do istonoga kranskoga slikarstva u doba
renesanse. A da tako uistinu moe biti, tj. da su oba lika, i zvijezda i krizmon s novia, ujedno
i slovni skupovi, monogrami, Boja imena, sudimo i po tome to su oni i temeljci kranske
umjetnosti. Za krizmon, to je ve iroko poznato: on je Kristov monogram i veza s
predkranskim stavom da umjetnost izraava ideju o jedinstvu svijeta, njegovoj orijentiranosti
u svemiru, pa je zato krug univerzuma s upisanim kvadratom kria u tlocrtu i kranskih hramova.
Za heksagram pak, koji je, tvrdi se, prvenstveno idovski i arapski simbol to je poznato u
znatno manjoj mjeri. Ali nije i manje vano za kransku umjetnost! Prvo, heksagram zaista
susreemo na djelima bizantske umjetnosti,23 u raznim formama, pa i ako je on ipak prvenstveno
idovski i arapski simbol,24 dokazom je o kontaktima koji su izmeu triju kultura postojali a u
kojima je Konstantin Filozof imao istaknutu ulogu.25 U raspravama sa idovskim i arapskim
filozofima i teolozima Konstantin je iril svakako mogao doznati i to da je heksagram bio slika
izgubljenoga Salamunova hrama. Otud mu je mogla proizii ideja da je modul koji je sainio
zbrajajui aureole sa slika svetaca zapravo ujedno i idejni geometrijski prikaz tlocrta kranskoga
hrama, krinokupolne crkve. Nadalje, modul s likom heksagrama, kada je sainjen od krizmona,
kvadrata, kruga, grkoga kria i heksagrama, kada je dakle cjelovit, moe znaiti i ideju o
Kristovu silasku u limb,26 a Kristov silazak u limb sredinja je tema kranske umjetnosti i Istoka
i Zapada: u njoj Krist iz pakla izvlai Salamuna, kralja koji u 13. poglavlju itja Konstantinova
ima izuzetnu ulogu prvenstveno zbog njegova hrama.27 Sjetimo li se da je hram bitno heksagram,
kako nam to, uz kabalistike izvore, svjedoe i kasniji srednjovjekovni prikazi Hrama Mudrosti
sagraena na sedam stupova, jer: sedam je broj heksagrama,28 krug smo zatvorili - heksagram
koji je, ne zaboravimo, i grki monogram imena Solomon,29 ugraen je kao ideja i u temelje
22
Sambunjak, S. 2002: 207 i passim.
23
est je kao ornament.
24
Tiloh, V. 1980: 281.
25
O njegovoj ulozi najbolje svjedoi itje Konstantinovo, ali znamo i to da je on i inae istaknuti posrednik
meu razliitim kulturama svojega doba.
26
Ve smo rekli da zbroj kotaa i kvadrata predstavlja ideju o uzdizanju Kristovu u nebeske sfere: s
dodatkom heksagrama koji vrhovima trokutova ukazuje na suprotne smjerove, gore i dolje, ta bi ideja
zaista mogla biti nadopunjena znaenjem silaska u limb po uskrsnuu.
27
Nejasno bi ostalo Konstantinovo upuivanje na hram ako ne bi bilo u najuoj vezi s tekstom natpisa na
prorokoj ai.
28
V. npr. sliku Hrama Mudrosti u manastiru Morai: Krist je u sreditu heksagrama.
29
Sambunjak, S. 1998: 66-67.
40.p65 519 04. 10. 04, 22:08

slavenskoga pisma i duboko u duhovni, ikonoloki sadraj kranske umjetnosti Bizanta

zahvaljujui prvenstveno Konstantinu Filozofu. On ga je, zato to je heksagram slika
Salamunova hrama, i ukoliko je monogram i sasvim je blizak slovima, uvrstio u svoj modul:
mandalu za kreiranje glagoljskih slova, koja je mandala ujedno i zbir aureola. Kako svaka od
aureola, rekosmo, ima svoje znaenje, to je heksagramska preostala za Boga Oca. Ako Konstantin
i nije odmah tu zrakastu sliku svjetlosti namijenio likovnim prikazima ba te osobe iz Trojstva,
ubrzo poslije njega poeli su je povezivati najprije uz Krista (kao Njegov simbol) a potom
iskljuivo uz Boga Oca. Taj je proces postavljanja heksagrama na ikone kao nimb mogao
potrajati i stoljeima, dok je istodobno u zaborav padao najfiniji sadraj Konstantinove misli
(moda zato to je bio hermetian, namijenjen najuem krugu sljedbenika, ili jednostavno zbog
toga to se tradicije gube i slabe, pa je tako i od izvornog naina koritenja aureola dolo do
toga da se na kraju srednjeg vijeka koriste kao puki ornament). Ali mi pokuavamo pratiti
tragove koji vode prema Konstantinu Filozofu Solunskome, teoretiaru kranske umjetnosti
u doba njezina poleta poslije doba progona slika, slijedimo tragove koji vode prema osobi koja
je semitsko znaenje simbola heksagrama presadila u kransku svetu sliku, ikonu, i u temelje
pismenosti Slavena. U tome je Konstantin Filozof, poput njegova suuenika Mihajla III.,
slijedio uenje svojega uitelja Fotija, koji je smatrao da je vid osjetilo koje je u spoznaji znatno
vanije od svih ostalih osjetila a pokrtavanje da je osvjetljivanje.30
*
Zakljuujui, kaimo dvoje:
1) Renesansa europskoga zapada, naizgled zasluna za pojavu heksagramske aureole u
umjetnosti istone kranske ikone, ima izvore dijelom i u uenju Dionizija Areopagita,
teoretika svjetlosti i Bojih imena i filozofa kojega je djela Konstantin-iril znao napamet.
Kako su i aureole u svezi s Bojim imenima i ujedno su izraziti simboli svjetlosti, moemo
pretpostaviti da se ona heksagramska organski razvila na kranskome istoku iz uenja
Dionizijeva a posredstvom Konstantinovim. Prijelaznu bi fazu predstavljala slika s novia
Votanijatova;
2) Na je dokazni postupak zapravo jednostavan: da bi nastala glagoljska slova i i s
potrebno je da u krugom omeenu modulu za stvaranje glagoljice bude i lik heksagrama.
I ukoliko je to simbol semitskoga postanja, Konstantin Filozof ga je mogao preuzeti od
Semita i ukljuiti u svoj modul. Nadalje, budui da se modul za stvaranje glagoljskih
slova sastoji od samih aureola, njihova zbroja, a okrugla, kvadratna, krina i Kristova
monogramska krizmon posvjedoene su u doba Konstantina Filozofa Solunskoga,
to je heksagramska aureola, unato tomu to je potvrena tek stoljeima poslije
Konstantinova doba, mogla biti njegov prinos praksi slikarstva ikona. Nezamislivo je,
naime, da postoji heksagramska aureola a da nije dijelom Konstantinova modula, kad je
ve taj modul sainjen od samih aureola. Nuno je da je heksagram dijelom modula i
zbog slova i i s: i je vokal a s konsonant, bitno su razliiti, a ipak su kreirani od napadno
slinih elemenata - krugova i trokutova. Kada se elementi tih slova zbroje rezultiraju
heksagramom: monogramskim Bojim glagoljskim imenima si/is i, poput drugih aureola,
slikom i simbolom svjetlosti. A svjetlost je Bog, Krist, Slovo, i Boje ime, svjetlost su
aureole i nimbovi na slikama (kao i zlatna pozadina ikone), svjetlost je hezihastiki
termin i fenomen na kojem poiva ideja ikone, umjetnost ikone uope. Svjetlost je,
30
Trifunovi, . 1970: 258-9.
40.p65 520 04. 10. 04, 22:08

naravno, jer je lik krizmona, i gesta blagoslova. Svjetlost je i mitski i filozofski motiv,
povlatena tema srednjovjekovnoga kranstva. Konstantinovim inom u tu se veliku
temu dostojno ukljuuje i glagoljsko pismo.
Literatura
Bokov, A. 1984. Blgarska ikona. Sofija: Izdatelstvo Blgarski hudonik.
Heufelder, E. M. 1964. Ostkirche und benediktinisches Mnchtum. Cyrillo-Methodiana. Zur
frhgeschichte des Christentums bei den Slaven, 863-1963. Kln-Graz: Bhlau Verlag, 168-
177.
Kajmakovi, Z. 1977. Georgije Mitrofanovi. Sarajevo: Veselin Maslea.
Kiparsky, V. 1964. Tschernochvostoffs Theorie ber den Ursprung der glagolitischen Alphabets.
Cyrillo-Methodiana. Zur frhgeschichte des Christentums bei den Slaven, 863-1963. Kln-
Graz: Bhlau Verlag, 393-400.
Mimica, B. 2000. Nalazi novca iz Jurandvora i otoka Krka s osvrtom na optjecaj novca u vrijeme
nastanka Baanske ploe. 900 godina Baanske ploe (1100-2000). Krki zbornik, svezak
42, posebno izdanje 36. 105-122.
Rice, D. T. 1968. Umetnost vizantijskog doba. Beograd: Jugoslavija.
Sambunjak, S. 1987. Salamunovo slovo i poeci glagoljske azbuke. Maruli, br. 5, god. XX, str.
645-655.
Sambunjak, S. 1998. Gramatozofija Konstantina Filozofa Solunskoga. Hipoteza o postanku i znaenju
glagoljice, Zagreb: Demetra.
Sambunjak, S. 2002. Gesta blagoslova i prva dva glagoljska slova. Srednovekovna hristijanska Evropa:
Iztok i Zapad. Cennosti, tradicii, obtuvane. Sofija: I. K. Gutenberg, 207-212.
Sherrard, Ph. 1972. Bizant. Zagreb: Mladost.
Smaragdna ploa. Delo knjiga 31, godina XXXI, broj 12, 2-3.
Tiloh, V. 1980. Religiozni obiaji, obredi i simboli Bliskog Istoka i judaizma. Religiozni obredi, obiaji
i simboli. Beograd: Radnika tampa, 213-281.
Totomanova, A.-M. i dr. 1986. Staroblgarski ezik. Sofija: Narodna prosveta.
Trifunovi, . 1970. Konstantinova (irilova) knjievna dela u svetlosti nekih Fotijevih
knjievnoestetikih pogleda. Simposium 1100-godinina na Kiril Solunski, kniga 1. Skopje:
MANU, 249-260.
SUMMARY
HEXAGRAM AUREOLE, GODS NAMES AND THE GLAGOLITIC CHARACTERS

Postulating that the characters i and s are genetically connected with the painters illustration of the
Gods aureole, the author of the article states two things: 1) the Glagolitic is both an alphabet and an
instrument of the semiotic explanation of the most important Christian mythical and philosophical
phenomenon - light, concretely: the Byzantium holy pictures, especially icons of Christ the God; 2)
Constantine-Cyril the Philosopher, the creator of the Glagolitic script is not only the theoretician of the
iconodules but a kind of a visual artist, a person who, like his co-operator and colleague Emperor
Michael III, in harmony with the Fotius aesthetic and knowledge comprehension, participated in the
creation of icon appearance in the epochal enthusiasm of the Byzantium arts in the 9th century. The
two expressed statements are confirmed a) by showing the interdependency and identity of the
Glagolitic characters i (i) and s (s) with hexagram, and b) by the later appearance of the hexagram
aureole of God the Father and inscription syi (also SPS) in the Christs aureole. It is understood: icon
is both an expression and a source of the knowledge of God, but it is also a source of the Glagolitic
40.p65 521 04. 10. 04, 22:08

characters - directly to some characters, and through the creative model to all the characters. The Life
of Constantine occurs as an aesthetic and theological source, thus explaining the Constantines name
Philosopher: he is also zograph - a painter-philosopher - a creator directed towards the knowledge of
God by the immediate artistic, painters insight, as much as through the literary insight.
Kljune rijei: postanak glagoljice, modul, aureole, heksagram, ikonobraniteljstvo, Boja imena
Key words: genesis of the Glagolitic script, module, aureole, hexagram, iconodules, Gods names
40.p65 522 04. 10. 04, 22:08

()
-

, , ,
() , ,
, ,
, .
.
(
) ,
, .
,
, ,
.

.
, ,
.
,
.
.

,
1 . ,
-
, V V .,

2 .
1
1987; , 1993; ,
.
2
1999.
41.p65 523 04. 10. 04, 16:34

524

,
,
,
3 .

f. 112v 4 /. 1, 2/.
,
,
,
;
,

.
, ,

,
.

5
.6 ,
7 . /
, ,
, .
8 , ., , 9 ,
10
11 .
, ,
- ,
, ,
3
, 1965;
; j- 1970:398
. , ;
.
4
. .
, - 1970: . 4, 15 . 8,
.; 1981: .
III, 38, 46 .
5
1987:288-289.
6
2000.
7
, , 1996:30.
8
1899.
9
, 1982:5.
10
1975:13-15; 1999:128.
11

, . 1987:281-282,
.
41.p65 524 04. 10. 04, 16:34

525
,
, ,
,
. ,

, -,
.

. -
(1969) (
) XIII .,
, , ,
/. 3/.
,
, - -
.

,
(1988) .
12 .
, , -
. /. 4/.
-
,
(
), -
, - .
,
,

.

, II-III
.13 - ,
IV .,
, ,
,
,
14 . -

12
Marti 1988.
13

,
, 2000:175.
14
1940:161, 171, 174, 175;
.
41.p65 525 04. 10. 04, 16:34

526
33, 15 ,

1337 .16 , -
, -

, . .
,
- ,
, .

, , ,
, (
) 17 .
-
,

.
,
18 , ,
( ),
(1999). :
19 , XII .20 ,
XIII .21 XIII .22 ,
.23 , . 1230-1240 .24 ,
, XIV .,
25 ; .26 ,
., f. 81 600
, 70
(f. 30v17) 27 , 28 .
, V .,
,
: , f. 12 , - f. 152, 29 .
15
,
, 2001:104 . .
16
1999; 2002.
17
1999:141.
18
. .
19
1966; 1969:61-62, XI .; II . 1999:129.
20
1969:62-75.
21
1998 .
., ..
22
, , 1984:240; , 1988:134.
23
1907.
24
1968.
25
, , , 1994: 76, 106, . 108.
26
, 1988:124, 31; - 2000:. 2, 4, 5;
, . .
27
, 1988:196, 58; , 1990:XIV.
41.p65 526 04. 10. 04, 16:34

527
,
. .,
. /. 5, 6, 7/.
, ,
( ), ,
.
,
30 /. 1/.
, , . /. 8/ . /. 9/
, - ,
,
, - ,
;
. - , -
, .
II-XIII . , 31 ;
-
, II III .
,
. ,
, ,

.
/. 10/ ,
,
, .,
- (f. 9v, 87v, 97v );
,
. .
(1980) . .,
,
;
. ,
, V .
. ,
. -
, - , .
. ,
, ,
.
28
1916:4-13; 1969:11-16.
29
, , , 1999:21-22, 9;
.
30
, , 1985:63;
.
31
1999:117.
41.p65 527 04. 10. 04, 16:34

528
/. 11, 12/ ,
.

,
() 32 .
, .
. . -
, 33 /. 13/,
.
., .
.
(1940:171) ,
, -

, -
, , .
(1989:242)
. ,

, , -
,
. .

, ,
, 34 .
,
, ,
, ,
.
/. 14/ , ,
XIV . , ,
35 ,
- ,
, ,
36 .

,
., ,
, 37 .
32
1988.
33
1971:, 144-147; , . 11.
34
2004.
35
1995:74; 2004.
36
. 1978; 1999 . .
37
1985:40; 2002:7.
41.p65 528 04. 10. 04, 16:34

529
,
, 38 , , .
, . 39 , ,
,
, , -
, , , ,
, 40 .
, .
. .

, ,
, ,
, , (1994:76, . 108) f. 1,
- V .41 (1970:237)
.
,
,
. ,
,
,
,
. ,
,
- ,
, -
.
.
38
1994:38 -, .
39

,
, .
,
.
40
2002:29-30.
41
.
41.p65 529 04. 10. 04, 16:34

530
. 1
41.p65 530 04. 10. 04, 16:34

531
. 2
41.p65 531 04. 10. 04, 16:34

532
. 3
41.p65 532 04. 10. 04, 16:34

533
. 4
41.p65 533 04. 10. 04, 16:34

534
. 5
41.p65 534 04. 10. 04, 16:34

535
. 6
41.p65 535 04. 10. 04, 16:34

536
. 7
41.p65 536 04. 10. 04, 16:34

537
. 8
41.p65 537 04. 10. 04, 16:34

538
. 9
41.p65 538 04. 10. 04, 16:34

539
. 10
41.p65 539 04. 10. 04, 16:34

540
. 11
41.p65 540 04. 10. 04, 16:34

541
. 12
41.p65 541 04. 10. 04, 16:34

542
. 13
41.p65 542 04. 10. 04, 16:34

543
. 14
41.p65 543 04. 10. 04, 16:34

544

, ., . . 1990. () . XIII
. je: j .
, . 1998. ?
30, 76-81.
, . 1970. j .
1100 . 23-25 j 1969, je . 2. je:
j .
, . 1988.
. K. Trost, E. Vlkl, E. Wendel.
Symposium Methodianum: Beitrge der Internationalen Tagung in Regensburg (17. bis 24.
April 1985) zum Gedenken an den 1100. Todestag des hl. Method. Neuried: Hieronimus.
, . 1975. . . :
.
, . 1999. . - 12, 87-152.
, ., . . 1993.
. 21, 14-21.
, ., . . 1988. . . :
.
. 1981. 1000 . . :
.
, ., . , . . 1985.
. : .
, ., .-. , . . 1996. :
. Vat. Gr. 2502. : CIBAL.
, . 1968. : XIII . :
.
, ., . , . , . 1984. -
, : - . : .
, ., . . 1982-1983. . -. :
.
, . 1970. (. .). : .
, . 1989. -
. - 6, 130-245.
, . 1966. .
: 1050 . :
, 121-131.
, . 1969.
. : .
, . 1985. V-V . , ., .
. 2:

V ., 1983.
: CIBAL, 34-47.
, . . 1907. . 3.
, . 1995. V . :
. .
Marti, R. 1988. Zum Einfluss der Kyrilliza auf die Glagoliza. Schweizerische Beitrge zum X.
Internationalen Slavistenkongress in Sofia, September 1988. Bern, Frankfurt am Mein, New
York, Paris, 245-263.
41.p65 544 04. 10. 04, 16:34

545
, . 1994. ? 5:
, , . :
. . .
, ., . . 1965. : . :
.
, . 1966. j . j:
.
, . 1971. j j .
j . :
.
, . 1999. 1337 .
6:
. : . .
, 419-428.
, . 2000. . - 13:
, 167-175.
, . 2001. 33. - 14:
.
, 103-121.
, . 2002. .
Palaeobulgarica/ V, 2, 3-33.
, . 2004. :
XI-XVII . : ( ).
, ., . , . , . . 1999.
.
. : - .
-, . 2000. . I. j (XIII-
XIV ). j: .
, . 1987.
IX-XI . ( ). - 4:
, 283-290.
, . 1978.
V . 5, 402-410.
, . 1980. (
). . , . , . .
:
, 1979. : CIBAL, 72-85.
, . 1969. XIII ( ).
9 (15), 353-374.
, ., . , . , . . 1994.
. : CIBAL.
, . 1999. . Palaeobulgarica/
1, 35-46.
, . 2000. -
( ). H. Miklas. Glagolitica: Zum Ursprung der
slavischen Schriftkultur. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften, 88-94.
j-, . 1970. . . . 1100
. 2. 23-25 j 1969, je . je:
aja .
, . 1999. .
Palaeobulgarica/ 3, 76-87.
41.p65 545 04. 10. 04, 16:34

546
, . 1916. . 6, 1, 1-85.
, . 1940. . . . . : (
. .).
, . 1987. . -
4: , 274-282.
, . 1899. . :
.
:
, 933; , -1;
( )
, Vat. Slav. 3
, 38
, 2499
, 1
, Vat. Gr. 2502
, . Sin. Slav. 7/N; ,
Q. . . 55; Par. Slav. 65
, 1144
.-, , . 1
, 33
( ) , 842
, Cod. Kop. 9
, . 310, . 961
, Vat. Slav. 2
, . 6 (. 1689); Cod.
Slav. 146
,
, 1511, II 4
.-, F. . . 102; . F. 124/4; . F. 124/10
, . 13 (. 1695)
, 2
, II. . 5, . 105
, . . 13
, 37
, . 381, 14.
, . Cod. Slav. 37 1/N; .-,
. 2, . 3
- , . Cod. Slav. 38 2/N
, 25; .-, F. . . 101 101; .-,
24.4.6 (. 53); , . 14 (. 1696); ,
/. 25
() , 25
.- Q. . . 72; , 1;
, Cod. Kop. 2
, 1/1 (533)
, . 13
, Add. MS 39627
.-, F. . I. 74
41.p65 546 04. 10. 04, 16:34

547

. .

1. , Vat. Slav. 3 ( 1981)
2. , 1/1 (533) ( 1966)
3. , 842 ( 1981)
4. , Cod. Kop. 2 ( , 1982-1983)
5. , 933 ( 1981)
6. , 38 ( 1981)
7. , 4 ( - 2000)
8. , 37 ( 1969)
9. , , 25 ( 1966)
10. , F. . I. 74 ( 1966)
11. , . 13 (. 1695) ( 1966)
12. , , 2499 ( 1968)
13. , Cod. Kop. 9 ( 1966)
14. , 2 ( 1981)
SUMMARY
CYRILLIC MANUSCRIPTS WITH GLAGOLITIC INSERTIONS

A selection of Cyrillic manuscripts with Glagolitic insertions is given as an example for a possible
large-scale investigation of the late South-Slavic Glagolitza. It aims at establishing the typology of all
manuscripts which bear traces of their Glagolitic protographs. The author has given preference to the
study of paleographic features of the codices, namely their script and decoration, being well aware of
the necessity of adding textological and linguistic data. Two important results from the research project
could be expected: the first one being a better understanding of the activity of those scribal centres
which transmitted the Glagolitic tradition to the late Cyrillic manuscripts, and the second to cast more
light on the processes marking the first stages of Croatian Glagolitic writing.
: , , , ,
,
Key words: Glagolitic insertions, Cyrillic manuscripts, late Glagolitza, paleography, codicology,
script, decoration
41.p65 547 04. 10. 04, 16:34

41.p65 548 04. 10. 04, 16:34
Dragica Mali
(Zagreb)
SKRIVENE VEZE HRVATSKE SREDNJOVJEKOVNE

GLAGOLJIKE, IRILIKE I LATINIKE GRAFIJE
Razmatraju se tragovi glagoljike i irilike grafije u srednjovjekovnim hrvatskim latinikim

spomenicima, bilo u obliku pisarskih pogreaka to nastaju pri prepisivanju s teksta pisana drugim
pismom (glagoljicom ili irilicom) zbog nerazlikovanja/slinosti pojedinih njihovih slova (u
glagoljici najee i o, t d l, g h k, a u irilici i n, o u i dr.), bilo zbog izravnog utjecaja
tih pisama na sam latiniki grafijski sustav.
Problem o kojemu e ovdje biti rijei nije apsolutna novost jer je dobrim dijelom izloen
u mojem radu Novija zapaanja o srednjovjekovnoj hrvatskoj latinici, objavljenu u
Filologiji, knj. 34, 2000. godine, ali mislim da bi ovako izdvojen mogao zanimati ovaj skup.
Radi se, naime, o nekim neobinostima srednjovjekovne hrvatske latinike grafije, koje su
mi se pri izoliranim ralambama pojedinih latinikih spomenika inile pojedinanim grafijskim
rjeenjima ili sluajnim pisarskim pogrekama. Meutim, s vremenom su te neobinosti i
pogreke poele dobivati istovrsne potvrde i iz drugih spomenika, te su se stale svrstavati
u odreene skupine, u kojima se poeo otkrivati sustav uzroka: pogreno itanje predloka
pisanoga bilo istim (tj. latinikim), bilo drugim (tj. glagoljikim ili irilikim) pismom. Jedini je
dosadanji rad koji se bavi tom problematikom koliko mi je poznato Voninin lanak iz
1975. o ibenskoj molitvi, u kojem mnogobrojne pogreke u tom spomeniku uvjerljivo
tumai nerazlikovanjem slinih irilikih slova, to ga je navelo na zakljuak da je
(pred)predloak, odnosno original M morao biti napisan irilicom.
U mojim grafijskim ralambama pojedinih latinikih srednjovjekovnih spomenika najprije
su mi upale u oi one pogreke koje su se mogle protumaiti nerazlikovanjem slinih slova
drugoga pisma, npr. glagoljikih i o, t d l, g h k, ili irilikih i n, o u i dr. To su
ujedno najei tragovi glagoljike i irilike grafije u latinikoj. Oni upuuju na izravnu ili
neizravnu vezu odreenoga latinikog spomenika s glagoljikom odnosno glagoljakom
tradicijom. Od spomenika kojima sam se dosad bavila takve su pogreke prisutne gotovo u
svima, poev od najstarijega hrvatskoga datiranog latinikog spomenika Reda i zakona
zadarskih dominikanki iz 1345. godine, ali upravo obiluje njima najstariji hrvatski molitvenik
(dubrovake provenijencije), nazvan Vatikanski hrvatski molitvenik iz vremena oko
1400. godine. A upravo je za najstarije dubrovake spomenike te vrste Fancev jo 1934.
ukazao na nesumnjivu njihovu povezanost s hrvatskom crkvenoslavenskom tradicijom.
42.p65 549 04. 10. 04, 16:33

550 Dragica Mali
Od takvih pogreaka u hrvatskim latinikim spomenicima navest emo samo neke. Tako
nerazlikovanje glagoljikih slova sugerira ve naslovno odza umj. otca u RZ1 , te duka
straka umj. duha straha 572 iz istoga teksta. Ima pogreaka toga tipa i u ostalim zadarskim
spomenicima, npr. u KG uduardiye umj. utuardiye (= utvardie) 52; u KL tachie umj. tachoe
(= takoje) 198r, 199r, polloena s dva ll umj. podloena (= podloena) 196r; u ZL udeyychim
umj. udeyychom (= udejskom) 9r, Uono dni umj. Uoni dni (= U oni dni) 14v, 52r, chom umj.
chim (= kim) 76r, iymiyli umj. iymiyti (= izmisti) 34v, budud umj. budut 82r, dadi 109v (2jd
imperativa od dati po Reetarovoj napomeni ispravljeno od dali), a zanimljiv je primjer
Chadi umj. Ch(r)ali (= Krai) 53v sa zamjenom l /= / i d i s izostavljenim r, to je oito
posljedica previanja title za to slovo u nekom od latinikih predloaka. Takvi su primjeri
potvreni i u sva tri dosad poznata rukopisa Pavla ibenanina: u M hodi umj. hoti 62 (u
63 retku ponovljeno hoti), u BZ co umj. ci (= ki) 212, 14, umiyti umj. umiyli (= u misli)3 314.
Zatim ve spomenuti VHM: Doyti/iye umj. Doyto/iye (= dostoji se) 15v, yapiuidi umj. yapouidi
(= zapovidi) 27v, picinite umj. pocinite (= poinite) 34r, iyiuiy umj. oyiuiy (= oivi) 36r,
Uyuelicit umj. Uyuelicil (= Uzveliil) 45v, dicha umj. ticha (= tiha) 54v, idobri umj. idobro
(= i dobro) 47r, di umj. do 61v, iporidis umj. iporodis (= i porodi) 62r, Tobo umj. Tibo (= Ti
bo) 66r i dr. uz samo jednu takvu pogreku u mlaem dubrovakom ADM (koji je i inae
dobro proien od zaostataka iz glagoljikih predloaka): neprihidni umj. neprohodni 11v.
Dosta takvih pogreaka ima i u SO, prepisanih s latinikoga predloka krajem 15. stoljea.
Tako: idilom umj. idolom 18v, yidoyye umj. yidiyye (= sidie) 48v, neypretni umj. neypretno (=
nespretno) 49v, tata umj. tada 5r, yellyi4 umj. yeddyi (= sedi) 52r, Idudye umj. Itudye (= I
tudje) 52r, otrotitelyef umj. otroditelyef (= ot roditeev) 62v te neka strana imena: yiyiniy (!
= Siziniju Djd prema lat. Sisoio) 43v, moriey pored moroey (= Morojes prema lat. Motois
/!/ s istovremenom zamjenom latinikih t i r) 55v, dok bi lik osobnog imena Pastir 33v i d.
prema lat. Pastor mogla biti i prevedenica, iako je to u osobnih, odnosno vlastitih imena
neuobiajeno (odnos likova Pastir : Pastor iznosi 6 : 4).
Takve se pogreke u principu lako zapaaju i razrjeavaju, ali ima meu njima i onih u
kojima zamjena slova dovodi do zamjene leksema, te dolazi do iskrivljavanja smisla. Tako je
primjerice posljedica takve pogreke u VHM zamjena crkvenoslavizma pohot (pohota)
obinom rijeju pohod, pa s tom zamjenom psalamska reenica Blaen mu ki ispuni pohod
svoj (Ps. 1265) 46v nema nikakva smisla. Drugi je takav primjer idrugotuorenia, tj. i
drugotvorenja umj. od rukotvorenja s dvostrukom zamjenom: i o i g k (ispravljen
primjer iz Ps. 1425 glasi: I mislio jesam ... od rukotvorenja tvoga 84v). U druga dva dubrovaka
molitvenika (ADM i FDM) na prvome mjestu stoji pohotjenje, a na drugome od rukotvorenja
odnosno od rukovstvorenja. Primjer iuybieye umj. iuyboiuyse (= i uzboju se osim zamjene
i o pogreno je jo i e umj. iu, to pokazuje potpuno nerazumijevanje predloka) 130v
sadri i leksiku i gramatiku zamku, tj. ako se ita kako je napisan: i uzbije se, pri emu se uz
leksiku zamjenu (uzbojati se uzbiti se5 ), i 1jd prezenta u futurskom znaenju zamjenjuje s
1
Kratice navoenih spomenika nalaze se na kraju teksta.
2
Obiljeavanje primjera sadri brojeve redaka za RZ, M i CS, redoslijedne brojeve glosa KG i RG,
brojeve strana uz broj retka (u subscriptu) za BZ, te brojeve strana s oznakama r (recto) i v (verso) za
ostale tekstove.
3
Usp. naprijed navedeni obratni primjer iz ZL.
4
Udvojeni su grafemi uobiajena grafijska znaajka u SO, znatno ea nego u ostalim onovremenim
spomenicima.
5
Vidi: AR XX: 1. uzbiti i 2. uzbiti.
42.p65 550 04. 10. 04, 16:33

Skrivene veze hrvatske srednjovjekovne glagoljike, irilike i latinike grafije 551
3jd aorista, dobivamo sadrajni besmisao. Tekst ispravljen glasi: Ustresu se vas i uzboju se
kada iskusim srbu koja ima priti 130v ADM i FDM: Prjestraen uien jesam ja i bojim
se...
Pogreke uslijed nerazlikovanja irilikih slova u latinikim su rukopisima znatno rjee,
ali ih ipak ima. Jedna je od takvih sina Bona umj. Boja (sa zamjenomi i n) u M, koju u
svom prvom bavljenju M poetkom sedamdesetih nisam ocijenila kao pogreku, pa u
mojem rjeniku M pridjev boan stoji kao zaseban leksem, premda kasnije nisam naila da
bi igdje drugdje bio potvren. U M ima i drugih tovrsnih zamjena, npr. o u, n, k v (na
koje sve ukazuje i objanjava ih Vonina u svom radu o M iz 1975.), dok su u ostalim
rukopisima relativno rijetke. Na pojedinane zamjene o u nailazimo u ZL: obernouyiyye umj.
obernuuyiyye (= obrnuvi se) 43r, modroyti umj. mudroyti (= mudrosti) 51v, odpoyche(n)ye
umj. odpuyche(n)ye (= odpuenje) 107v, pochom (!) umj. puchou (= pukov Gmn, pri emu
je m umj. u ili uu za v latinika zamjena) 113r, te u VHM: dopotio umj. doputio (= dopustio)
19r, dok je popmi umj. putmi (Imn od puto) 29r moglo biti i pogreno shvaeno (ispravljen
tekst Ps. 1498 glasi: Za svezati care ih putmi i slavnih runimi okovmi ADM i FDM: u
putila).
Izravan je trag irilice u VHM upotreba irilikoga slova c (= s), pa u latinici i
jednakovrijednoga , umjesto latinikoga y, yy (tj. s): nicunee (= ni kune se) 8r, Priuedue
(= privedu se) 10v, iypouiedue (= ispovjedu se) 10v, pomisticce (= pomisti se) 14r. Fancev
(1934, 67) te primjere transliterira: ni-cune--e, Priuedu--e, iypouiedu--e, pomisti-cc-
e, to znai da nije razumio o emu se radi. Dva su takva primjera s c i u glasovnoj
vrijednosti s i u ZL: isuersee (= izvre se) 78v i usuiscitce (= uzviit se) 80v, koje Reetar
tumai kao obine pisarske pogreke, prvi umj. isuerese, a drugi umj. usuiscitse, to moe
i ne mora biti tono. Istovrsna je i upotreba grafema k u glasovnoj vrijednosti u nekoliko
primjera u dubrovakom ADM: uyuurakayc (= uzvraa) 17v, dietika (= djetia) 18r, tiyuka
(= tisua) 54v, ymukame (= smua me) 86v. Izravnim se irilikim utjecajem moe tumaiti i
upotreba grafema x (u irilici h) u glasovnoj vrijednosti h u dubrovakim molitvenicima6
u VHM: ixumi (= i humi) 26r, Dux, dux (= duh) 55r, 66r, 66v; u ADM: Xochiu (= Hou) 114v.
To su ujedno najei tragovi glagoljike i irilike grafije u latinikoj.
Meutim, od takvih pogreaka, nastalih pogrenim itanjem predloka, mnogo su
zanimljiviji glagoljiko-iriliki utjecaji na latiniki grafijski sustav. Najoitiji je primjer takva
utjecaja upotreba grafema l, n u glasovnoj vrijednosti , , potvrena u svim srednjovjekovnim
latinikim spomenicima, pa i u mnogima mlaima, u jednima kao jedino grafijsko rjeenje, u
drugima uz druge grafeme za , uobiajene u tadanjoj latinikoj grafiji. Meutim, takvo
obiljeavanje suglasnika , grafemima l, n ima u latinikoj grafiji za izravnu posljedicu i
nasuprotan proces: upotrebu ostalih latinikih grafema za , u glasovnoj vrijednosti l, n.
Ta je grafijska crta obilno zastupljena u VHM, dok je u spomenicima zadarske provenijencije
KL i ZL sporadino potvrena. Budui da je obiljeavanje fonema , grafemima l, n
uglavnom poznato, navest emo samo primjere obratne grafije grafeme uobiajene za
obiljeavanje , u glasovnim vrijednostima l, n. Tako KL: yigagnih (= sijanih) 197v,
umeyopotagnigi (= u Mezopotaniji) 197v, naa/ranigna (= Nazaranina) 198v/199r, ucyignil
(! = uinil) 199r, cignegnya (= ienja) 199v, dok bi se primjeri ocroplenga (= okropena)
193v, odgonegnye (= odgoenje) 195v mogli tumaiti i pogrenom (premetnutom) upotrebom
6
Inae je upotreba grafema x u hrvatskim latinikim spomenicima rijetka, uglavnom u posuenicama, u
glasovnoj vrijednosti ks kao u latinskom, a u domaim rijeima ponekad dolazi i za .
42.p65 551 04. 10. 04, 16:33

552 Dragica Mali
grafema; ZL: proglieye (= prolije se) 18v, 27v, Vidiygli (= Vidi li) 60v, pomiyglechi (=
pomislei) 105v; adgne (= adne) 25v, adgnj (= adni) 63r, pri emu problematini ostaju
primjeri malahtoga, malahta, malahtih pored magliahti, magliahtih7 67r67v; VHM:
Striegle (= Strijele strijea, strijee nije potvreno) 9v, Iucriglu (= I u krilu) 23v, pecagli
(= peali) 35v, yacegla (= zaela) 66v, oteycagla (= oteala) 74v, yabogle (= zabole) 75v,
priglican (= prilian) 85r, ipoprauiglu (= i po pravilu) 109r, ytogli (= to li) 110v, crigla (=
krila Gmn pod sin krila tvojih) 161v, imagla (= imala) 164r, diegla (= djela Gmn) 165r;
pocignet (= poinet 3jd prez. u futurskom znaenju od poinuti) 17v, ucigni (= uini) 53v,
ipocigne (= i poine) 62v, yacgnes (= zane) 65r, pocgnes (= pone) 65v, 67r, iypugnegna
(= ispuena) 68v, ucigne (= uine) 80r, Dapocignu (= Da poinu) 93v, cignechi (= inei)
103r, uignu (= vinu) 104r, ucignio (= uinio) 108v, ucigni, cigni (= uini, ini) 109v, ucigniye
(= uinie) 112r, yge/gne (= ene) 119v, nacignom (= nainom) 119v, yuognom (= zvonom)
126r pored nekih nesigurnih primjera, koji su potvreni u dvije varijante s n i (od kojih su
obje mogue): uignoga (= vinoga/vioga8 ) 70r, uiecgnomu (= vjenomu/vjeomu)
104r, 159v, pomangchah 76v pored pomanchaye 80v, pomanchati 83 (2x), pomanchal 85r
(potvreni su dosta obilno dvojaki likovi: pomankati i pomakati9 ). U ADM ima
nekoliko sporadinih primjera za n = , ali ne i za obratnu upotrebu uobiajenih grafema za
u glasovnoj vrijednosti n (za l = , odnosno lg = l nema potvrda): naogan (= na oga) 1r,
puytinyche(= pustiske) 92r, dok primjeri tor/ran (= tora/toran ?) 127r/127v i nadahnuiuchi
(= nadahujui/nadahnujui ?) 130v nisu sigurni.
Pojava je i ranije uoena, samo to je u vrijeme kada je u slavistikoj filologiji vladao
neprikosnoveni stav o nepostojanju bilo kakvih veza izmeu latinake i glagoljake kulturne
sredine, dapae o izrazitom animozitetu meu njima tumaena na jezinoj, tj. glasovnoj
razini. Tako, komentirajui u ZL, BL i RL primjere s kl, gl ispred prednjojezinih samoglasnika,
zatim hib/hlib, elud/eud, giv/gniv, Reetar pretpostavlja da ih treba itati kako su
napisani, tj. s l, n odnosno , , ali se pita odgovaraju li pravomu izgovoru primjeri iz ZL
proglieye, pomiyglechi. S druge strane, za primjere u kojima mjesto mekoga stoji tvrdo
ln kae kako u svim tim primjerima (a navodi: janca, zemalska, zemalske, pomankam,
zlovolnici iz ZL, janca iz BL, jaganca, jagance, najmani, pomankati, polsko iz RL) ln
stoji na kraju sloga pred suglasnikom, pa je lako razumjeti, da je tu svuda uzeto zbog lakega
izgovora ln mjesto .10 Meutim, Reetar nije zamijetio da samo u ZL ima tridesetak
takvih primjera, u kojima l, n dolaze u svim poloajima u rijei: na poetku rijei i sloga,
ispred i iza palatalnoga suglasnika, izmeu samoglasnika, te na kraju rijei, i da se iste rijei
(i u istom kontekstu) piu na oba naina. Tu problematiku, oito, s jezine razine treba
premjestiti na grafijsku.
Pod glagoljiko-irilikim utjecajem je i sporadina upotreba istih grafema za obiljeavanje
fonema i j, (< *d), inae poznata i iz glagoljikih i iz irilikih tekstova. Budui da se u
nekim spomenicima tih dvaju pisama fonem i refleks prasl. *d (pa onda u akavskim
7
U AR VI potvreni su parovi natuknica s l i : malahan, malahat i maahan, maahat, to takoer
moe biti posljedica pogrenog razrjeavanja grafije.
8
Nepalatalni nastavak iza palatalnoga suglasnika potvren je i u nekim drugim sluajevima u VHM i
ADM.
9
Vidi: AR X. Sve bi navedene primjere trebalo razmotriti s obzirom na mogunost preklapanja
navedenih grafija, pri emu bi relevantni primjeri za dvojakost likova bili oni mlai, iz spomenika u
kojima nema toga grafijskoga preklapanja.
10
Reetar 1898, Rad 136, 104105.
42.p65 552 04. 10. 04, 16:33

spomenicima i svaki drugi j) obiljeavaju istim grafemom ervom, moe i u latinici doi do
takva preklapanja. Tako se u RG pored grafema h, hi, hy pa i hty za jedan od njih hy (i
obratni yh pogrekom?) upotrebljava i za refleks prasl. *d. Ovdje ih donosimo u liku s j
premda ih Reetar (1904.) transkribira s : ugahyange (= ugajanje) 82, i obratno yh
ugoyhay (= ugojaj) 80, te uz 11. glosu precrtano yrehyiua... (= srejiva...). Na po jedan takav
primjer (s grafemom chi u glasovnoj vrijednosti j, odnosno ) naila sam u ZL i u dubrovakom
ADM: pre sachienie (= presajenje) ZL 97r, hochiu (= hou) ADM 75r.
Glagoljiko-irilikim utjecajem moe se tumaiti i vie-manje sustavna upotreba pojedinih
slova latinike abecede u glasovnim vrijednostima za koje nema nikakva uporita u latinikoj
grafiji. Ta je upotreba vjerojatno takoer potaknuta prvotnim pogrekama, ali se ponegdje
grafijski ustalila. Tako se obiljeavanje suglasnika g, h, k istim grafemima moe tumaiti
nerazlikovanjem glagoljikih slova za te suglasnike (osnovni su potezi tih slova vrlo slini,
a dodaci u obliku polukockica-polukruia mogu se i ne uoiti, pogotovo ako je predloak
s kojega latina prepisuje glagoljiki predloak ve znatno oteen). To je grafijsko
preklapanje prisutno u sva tri (dosad poznata) rukopisa Pavla ibenanina BZ: ynig (= i
ih) 113, clouigh (= lovik) 22, yyac(ri)yayu (= i sagriaju) 16, yacriyya (= sagria) 411,
Acoca (= Ako ga) 312, dulchim (= dlgim) 419; CS: caye (= gase) 2, tuche (= tuge) 31, 64 te
inogga s ispravkom ca iznad retka (= sinoka) 15; M: yhaya(n)ge (= skazanje) 11. U
ibenaninovim rukopisima nailazimo i na primjer latiniko-glagoljikog preklapanja, u kojem
se umjesto grafema g u glasovnoj vrijednosti j javlja grafem h, kojim se inae obiljeava k:
boyhi (= Boji) BZ 412, M 57. Isto se grafijsko preklapanje javlja i u ibenskoj MM,
zabiljeenoj u isto vrijeme i u istom kodeksu u kojem je zapisivao i Pavao ibenanin: yluhe
(= sluge) 1, tuhe (= tuge) 1, pa se moe pretpostaviti da je to postalo jednim od obiljeja
ibenske grafijske kole (barem one u Samostanu sv. Frane franjevaca konventualaca, gdje
se nalaze brojni latinski ibenaninovi rukopisi kao i kodeks u kojem je zapisana MM).
Jedan je takav primjer potvren i u istovremenoj latinikoj transkripciji glagoljikih molitava
u JP: boudoutyako za glag. buduago. Kako se pretpostavlja da je Juraj po obrazovanju bio
glagolja, nee biti da on sam nije razlikovao glagoljika slova, pa i ta upotreba iz njegova
pera navodi na pretpostavku o grafijskoj usustavljenosti takva pisanja. U zadarskim su
spomenicima takve zamjene sporadine, pa su prije posljedica pogreaka nastalih u izravnom
prepisivanju s glagoljikih predloaka negoli grafijske usustavljenosti, npr. ve spomenuto
duka straka iz RZ 57 (s k za h); zatim u KL Chorchu (= gorku) 198r, a tako je mogla nastati
i razlika u istom kontekstu u KL i ZL: a cholie (= a koli je) KL 197v prema agodie (= a
godi je) ZL 107r s dvostrukom zamjenom: k g i l d; u ZL naila sam na jo jedan takav
primjer11 : yayih (= jazik) 80v, ali to moe biti i pisarska pogreka h umj. ch. Takvih primjera,
ima i u Muci sv. Margarite zapisanoj u Firentinskom zborniku. Navodim one to sam ih
usput zapazila: suue diuice hod gdi stoye (= sve divice gdi god stoje s premetnutim
redoslijedom god gdi umj. gdi god) 4v, chi chodirse grihof chaye (= ki godir se grihov
kaje) 5r, uuih stobom pribivatj (= u vik s tobom pribivati) 5r...12 Meu ostalim, i to je jedan
od dokaza to pobijaju Marulievo autorstvo Muke sv. Margarite i Firentinskoga zbornika
u cjelini. U dubrovakom VHM takve su zamjene neto ee, dok ih u ADM uope nema.
Takvi su primjeri u VHM: igraglui (= i krauj) 9r, yaytitnih (= zatitnik) 11v, iygogenie (=
11
ZL nisam sustavno prouavala, nego sam primjere ispisivala usput radei transkripciju teksta, pa bi
primjera za odreene kategorije moglo biti i vie.
12
Primjeri prema Verdianijevoj transliteraciji Verdiani 1973, 112113.
42.p65 553 04. 10. 04, 16:33

554 Dragica Mali
ishoenje) 40r, Pomoh (! = Potok13 ) 40r, ycrani (= shrani) 113r, ychradam (= zgradam) 168v
uz ve spomenuti primjer: idrugotuorenia (tj. od rukotvorenja) 84v, a takav je i primjer, koji
takoer dovodi do leksike zamjene, i uhodila umj. ugodila 32r. Ovamo se mogu ubrojiti i
zamjene grafema za g h k u dvoslovima i troslovima: ychuodna umj. yguodna (= uodna)
120r, yhartui umj. ygartui (= rtvi) 132v.
U M i BZ, te u VHM, zapaeno je grafijsko preklapanje u obiljeavanju suglasnika s i h,
koje se vjerojatno moe tumaiti irilikim utjecajem. Za M i VHM veza je s irilicom
neprijeporna14 , a za BZ, ako je i ne moemo drukije utvrditi, imamo istog zapisivaa kao u
M. Pavao ibenanin grafeme za s (s, y, yh) upotrebljava u glasovnoj vrijednosti h u M:
u(er)nis, Wernis (= vernih) 34, 61, duyha (= duha) 6; u BZ: g(ri)yha (= griha) 23, uelihiy (=
velikih) 46, yhuaryu (= svarhu) 419. U VHM pojava je dvosmjerna: grafem s upotrebljava se
u glasovnoj vrijednosti h, i obrnuto grafem h umjesto s, y za suglasnik (za s nema potvrda).
Zanimljivo je napomenuti da je navedena zamjena grafema za s i h gotovo redovito potvrena
na kraju rijei (otuda i kratko oblo s). Primjeri za s = h: uaycies (= vaijeh) 3r, uuytijs (= u
ustih) 8v, odnaycies (= od naijeh) 34v, uciytohas (! = u istoah) 53v; h = : naytoih (=
nastoji) 58r, proytih (= prosti) 90v, uladah (= vlada) 96v, ynah (= zna) 96v, obyluyih (=
obslui) 100v, oyiuieh (= oivje) 101v, poynah (= pozna) 122v, ygaloytih (= alosti) 126r.
Takav je i (pogrean) primjer sfaris (! = starih) u RL 285.15 Mogue je tumaenje te zamjene
previanje lijeve strane irilikoga slova x (= h), ime se ono izjednauje s c (= s), pa ako se
takvo c ita (i prenosi) kao h, onda se i latiniki grafem h moe upotrijebiti umjesto s, y (ista
pojava kao i spomenuto analoko grafijsko izjednaavanje l, n/, ).
Meutim, u okviru ove problematike ini mi se najzanimljivijim jedan dosad sasvim
drugaije tumaen problem. Radi se naime o doetku -ti u 3. licu jednine i mnoine prezenta,
to su ga raniji istraivai tumaili kao trag etikoga dativa uz prezent, a slijedom toga onda
u okvirima spomenutoga negiranja bilo kakvih latinako-glagoljakih veza i sam se
prezentski doetak -t tumaio kao okrnjeni etiki dativ.16 Pojava je od spomenika kojima sam
se temeljitije bavila po jednom potvrena u RZ rechuti (= rekut) 29, BZ braniti (=
branit) 323, SO Iuciniti (= i uinit)17 30r, ADM ypomenutiye (= spomenut se) 18r, pa i
u irilikom dubrovakom DM18 odrekutise (= odrekut se) 47v, 52r, govoretise (= govoret
se) 59r, blagosloveti (= blagoslovet) 125v i d., a najzastupljenija je u ZL, VHM i u Marijinskom
oficiju iz tzv. Marulieva molitvenika. Primjeri iz ZL: uuayuti (= uvajut) 63r, ucineti (=
uinet) 72v, Napitati (= napitat) 75v, neygubiti (= Ne zgubit) 77r, obraniti (= obranit) 79r,
Obuchutiye (= obukut se) 79v, netachneti (= ne taknet) 79v, uygiychiuti (= uzjiut) 81v,
irechuti (= i rekut) 82r, oydraueti (= ozdravet) 83r, ypouiti (= spovit) 84r, irayluceti (= i
razluet) 91r, yfiytiti (= svistit) 93v, uyliyceti (= usliet) 95v, inebudeti (= i ne budet) 103v,
buduti (= budut) 107r, ypegliati (= speat) 111r, naprudeti (= naprudet) 114r, pro uatuti (=
procvatut) 114v, pri emu veina primjera pripada treoj ruci ZL i drugom dijelu (obredniku)
prve ruke, dok ih u prvom dijelu prve ruke uope nema, a drugoj ruci pripadaju samo dva
13
Pomoh umj. Potoch (tj. pomo umj. potok) ukazuje na neitkost predloka.
14
Za M vidi: Vonina 1975; za VHM dokaz je postojanje irilike Dubrovake kancelarije, a i brojnih
dubrovakih irilikih spomenika nastalih bez izravne veze s njom.
15
Podatak prema: Reetar 1933, 8.
16
Npr. Danii 1874, 274 i d.; Reetar 1898, Rad 136, 165 i d.; Hamm 1978, 5152.
17
Kako je to jedini primjer te vrste u SO, shvatila sam ga kao pogrean i u svojem itanju razrijeila kao:
I uini Mali 1997, 80 i bilj. 128.
18
to pokazuje (meu ostalim!) da je DM prepisan s latinice, a mogao je imati i koji glagoljiki
(pred)predloak.
42.p65 554 04. 10. 04, 16:33

primjera, to je oito posljedica vee ili manje zastupljenosti te pojave u predlocima ZL.
Primjeri iz VHM: pohualetiye (= pohvalet se) 24r, ne poytidetiye (= ne postidet se) 46v,
yiedeti (= sjedet) 51v, Nauieytiti (= Navijestit) 53v, gouoritiye (= govorit se) 71r, iproylauitiye
(= i proslavit se) 79v, nenauditi (= ne naudit) 93r, iygiuiti (= i ivit) 93r, pricaysetimuye (=
prikaet mu se) 155r, ipribiuati (= i pribivat) 157v. I ovdje raspored primjera (izmeu strana
93r i 155r nema nijednoga primjera) pokazuje da je to trag razliitih predloaka od kojih je
sastavljen VHM. Iz tzv. Marulieva molitvenika nisam ispisivala primjere za tu kategoriju.
Filolozima odgojenima na narodnoj poeziji etiki je dativ logino prvo pao na pamet
kao mogue rjeenje. Meutim, u razmatranim spomenicima etikoga dativa ili uope nema,
ili je njegova upotreba sasvim izuzetna. Tako su u SO potvrena samo dva primjera za
okrnjeni etiki dativ: Otkuda t pride mani srba ova? 15r, Ovo t jest grih moj 38r, u VHM
samo jedan: Gospodin ... blaenoga ti uini njega 93r (a i on bi se u danom kontekstu
mogao drukije protumaiti19 ), dva su potvrena u Marulievoj Juditi20 , neto ih ima u
spomenutom Marijinskom oficiju iz tzv. Marulieva molitvenika, a u ostalima se ne
pojavljuje. Osim toga, u veini bi potvrenih primjera etiki dativ bio sasvim neprimjeren
kontekstu. Tako u primjerima iz ZL: Da ova vsa uine ti vam krozi jime moje (gdje je Djd
besmislen uz Dmn) 72v, ili da vsemu puku tvomu naprude ti na spasenje (uz D vsemu puku
tvomu jo i ti!) 141r, ili iz VHM: Molitva ... koju ktogodir devoto i umiljeno svaki dan
govori, prikae ti mu se Blaena Djeva Marija (D ti uz mu) 155r, te iz DM: ni umarvi
blagosloveti tebe (s neloginom vezom D i A: blagoslove ti tebe) 125v itd.
Nakon to sam se uvjerila u postojanje mnogobrojnih crkvenoslavenskih tragova u
latinikim spomenicima, meu kojima je prezentski doetak -t u treem licu vrlo frekventan,
uinilo mi se loginijim potraiti grafijski razlog takvu pisanju prezentskoga doetka -ti.
Naime, sporno se -i moe tumaiti kao ostatak glagoljikoga poluglasa u obliku tapia uz
crkvenoslavenski prezentski doetak -t, pa tu pojavu s tumaenja na jezinoj razini treba
prenijeti na grafijsku (kao i spomenutu pojavu preklapanja l, n , ). Meutim, tree lice
prezenta nije jedini iako je najei trag takva glagoljikog poluglasa to se u latinike
spomenike prenosi kao i. Nailazimo na nj premda rijetko i u drugim poloajima u rijeima.
Tako primjerice iz nedovoljno jasne gotike grafije u RZ 16, 20 nije sigurno pie li diui (kao
to transliterira Premuda istovjetan primjer postoji i u SO) ili duii za dvi, pri emu bi prvi
lik imao potjecati od glagoljikog lika dvi (< dv), dok bi drugi mogao oznaavati dugi
samoglasnik, pa su oba podjednako mogua. Ostali primjeri u kojima bi i mogao biti trag
poluglasa, premda ne uvijek na svom etimolokom mjestu21 : pobigini (= pobigni) KL 199r,
uyedenyti/ui (! = u jedinstvi s drugim e pogr. umj. i, dok bi pretpostavljeni poluglas imao biti
umetnut u suglasniki skup sufiksa -stvo /< -stvo/) KL 200v; uelicaytiuim (! = veliastvom
pri emu se sufiks -stvo vlada kao u prethodnom primjeru, a posljednje bi i ulazilo u krug
zamjena glagoljikih o i) M 58; pyalmiycieh22 (= psalmscijeh < psalmsch) VHM 16v, a
moda tako treba tumaiti i primjer hriytanycomu (tj. hrstjanskomu od crsl. hrstijanski) 91r,
ako nije pogreno napisan umj. hrytianycomu 23 ; pritiloytiua (= pritilostva Gjd od pritilostvo
19
Vidi: Mali 2000, 121.
20
Vidi: Mogu 2001, 292.
21
Pisanje (slabog!) poluglasa poremeeno je u ono doba ve i u glagoljikim i irilikim spomenicima, a
umjesto jakoga poluglasa i u njima se najee pie a (ukoliko ne dolazi u kraenom dijelu rijei).
22
Za neobinu tvorbu psalmi(j)ski, koja bi se dala iitati iz ove grafije, zasad nema drugih potvrda vidi:
AR XII, s. v. psalmiski, gdje se navodi samo ovaj primjer iz VHM.
23
U originalu je ta umrljano, kao da je pisar naknadno htio izmeu t i a umetnuti i.
42.p65 555 04. 10. 04, 16:33

556 Dragica Mali
< *prtyloststvo takoer s poremeenim mjestom poluglasa unutar sufiksa -stvo) ADM
12r, te u SO: blliyyitiuim (! = bliitvom primjer istovjetan s onim u M 58 i djelomino s
onima iz KL i ADM) 41r, diui (= dvi usp. RZ) 105v, ouidi (= ovdi) 109r. Tako bi se mogao
tumaiti i primjer raydirano (= razdrano < razdrano) 20v, koji sam svojedobno shvatila
kao pogrean umj. razderano24, a moda se tako moe tumaiti i nekoliko puta potvren lik
toponima Sikita (lat. Scythia gdje je u poetni suglasniki skup mogao biti umetnut
poluglas) iz prvog dijela rukopisa. Koliko se iz nepouzdane Verdianijeve transliteracije moe
zakljuiti, ini se da takvih primjera ima i u Firentinskom zborniku (u dijelu koji se datira u
15. stoljee), npr. smartinim (< smrtnim). Verdiani u uvodnoj raspravi spominje jo neke
primjere, ali u tekstu Zbornika nisu na mjestima koja on navodi.25
Treba ovdje spomenuti i najstarije zapise hrvatskih osobnih i mjesnih imena te rijetkih
opih rijei u latinski pisanim ispravama 11.12. stoljea. I u njima se nekadanji poluglas (u
ono doba ve va, za koji se pretpostavlja da mu je izgovorno mjesto izmeu e i a) uz
biljeenje grafemom e biljei i s i, to na temelju pretpostavljenog izgovornog mjesta va
nee biti posljedica nastojanja da se registrira izgovorno stanje. Prije e biti imamo li na
umu poligrafinost srednjovjekovnih hrvatskih skriptorija26, uvjetovanu praktinim
potrebama komuniciranja izmeu raznopisamskih hrvatskih sredina posljedica nastojanja
da se preslika glagoljika grafija. Od takvih primjera na prvome mjestu treba spomenuti
zapis imena hrvatskoga kralja Zvonimira u likovima Suinimir(o), Suynimir, Suuinimir,
Suuynimir... (glagoljiki je zapis na Baanskoj ploi Zvnimir27, pri emu je prvi
poluglas pogreno umetnut u poetni suglasniki skup zv- < zv-), zatim osobna imena
Budico, Budizo, Budiz, Budicius pored Bude (u onovremenom glag. liku oito Budc
vokalizirano Budac), Bratizo (glag. Bratc vokalizirano Bratac), pa lokalitet u okolici
Zadra (in) Brauizo (glag. Bravc vokalizirano Bravac), lokalitet u okolici Splita Chilmizo
s i uz slogotvorni l i na mjestu jakog poluglasa (glag. Hlmc vokalizirano Hlmac/
Humac), pa opa rije sitnicus, sitinicus pored setnicus, setinicus (glag. stnik
vokalizirano satnik). Grafija il, ir/ri za slogotvorne l, r javlja se i drugdje (uz ostale mogunosti:
ol, ul, er/re), npr. Cirgne (= re), Cirnecha pored Cernecha (= rneha), filius Girdei (=
Grde), Gridosca (= Grdoa) pored Gerdo (= Grdo), Girgo (= Grgo), Tirpimir pored Terpimir
(= Trpimir, kralj), pa toponim Tilsto Cossa (= Tlstokosa, tj. Tustokosa ad uineam Tilsto
Cosse u okolici Splita iz isprave Petra Crnoga iz 1080.) i dr.28
I na kraju, sasvim nedavno, bavei se glosama iz Radonove Biblije, pri emu je Jagiev
lanak o njima iz 1904. nezaobilazan, naila sam u njegovoj razradi glosa na upotrebu i za csl.
poluglasove (i jor i jer). Tako u glosama 7174 rije ziblizni (= zblini < sblini) tumai
pisanjem i umj. stsl. poluglasa, a na istu pojavu nailazi i na drugim mjestima: glosu 82 lize
razrjeava kao le (< le), za to istie da je pravilan komparativ od lgk); glosu 8384
zimotrye ita kao csl. smotr e; glosu 113114 nigore tumai kao n gore (za stsl. na tome
mjestu navodi: n pae v gore), a glosu 119: zinimom kao snmom (Ijd od snm). Jagi
napominje da je ta pojava poznata i iz Frizinkih listia i nekih staroekih spomenika, te u
potvrdu tome citira Vondrka i Gebauera.
Neki sporadini primjeri s grafemom e na neetimolokom mjestu fonema e mogli bi
24
Mali 1997, 69.
25
Vidi: Verdiani 1973, 113, a za njegove navode str. 15.
26
O tome: Novak 1957.
27
Vidi: Fui 1982, 44.
28
Svi navedeni primjeri su iz indeks I. i II. sv. CD i navode se grafijom tamo upotrijebljenom.
42.p65 556 04. 10. 04, 16:33

upuivati na trag poluglasa irilike provenijencije. Naime, ako se u irilikom poluglasu

krui (petljica) oteti s desne strane, nedovoljno vinu itau moe nalikovati na iriliko
e ( ). Takvi su primjeri suvie izuzetni za izvoenje nekih sigurnijih zakljuaka, ali ih
ipak treba imati na umu. Uglavnom su potvreni iz dubrovakih spomenika. To su
VHM: potarpiehe (= potrpjeh) 58v, yacenes (= zane) 65r, uyeme (= u sem) 70v; ADM:
ycudieyche (= udijske kao ishodini lik moe se pretpostaviti *udijski) 4r, igerche (=
i grk) 88r, ytuorene (= stvoren) 117r. Osim u dubrovakim spomenicima samo je jedan
takav primjer iz SO: groydeye (= grozdje) 4v, ali on zbog svoje usamljenosti za navedeni
spomenik teko da moe biti relevantan u navedenom smislu. Dok je u dubrovakim
spomenicima trag irilice potvren i u drugim grafijskim rjeenjima, a veza s irilicom
zasvjedoena dubrovakim irilikim spomenicima, za SO ta veza i takav trag nisu dosad
ni u emu zamijeeni. Najvie takvih primjera ima u latinikoj/francuskoj transkripciji u JP,
ali oni se s irilicom, odnosno pogrenim itanjem irilice posljedica kojega bi bilo e od
poluglasa, teko mogu dovesti u vezu. U Jurjevoj latinikoj transkripciji najee nema
adekvata glagoljikom poluglasu u paralelnom tekstu, ali u nekim se primjerima on ipak
javlja, i to napisan kao e. To su: chire za glag. hir (= hir naziv slova h u azbunom
nazivlju), tyloweke glag. (lov)k, ponetasceme glag. pontascem (= Pontascem
dio Pilatova naziva: Pri Pontascem Pilate raspet... Vjerovanje apostolsko), mrtave
glag. mrtav, vade glag. v ad (= v ad), se prema glag. sa, te dva neobina primjera Ijd
imenice . r. ya ylavoye/ylavoie prema glag. sa slavoju. Taj e na mjestu poluglasa u latinikoj
Jurjevoj transkripciji vjerojatno je posljedica francuskoga utjecaja (muklo e), kao to mu
je francusko ou esto adekvat za nae u. Jurjev uenik i suradnik Pavao iz Krbave zapisao
je, dodue, u Jurjevim kodeksima neke irilike biljeke i, premda ba nije bio siguran u
mjesto poluglasa, ipak je pisao znak za poluglas () a ne e na njegovu mjestu.
Ovi primjeri grafijskih veza i utjecaja glagoljiko-irilike grafije na latiniku prvenstveno
upuuju na izravnu ili neizravnu vezu pojedinoga latinikoga spomenika s crkvenoslavenskom
tradicijom, a zatim na kruenje spomenika pisanih razliitim pismima po raznim hrvatskim
krajevima i na grafijsku (uz jezinu) slojevitost veine hrvatskih srednjovjekovnih spomenika,
te su jo jedan dokaz viestoljetnog suivota i suradnje hrvatskoga glagoljatva s latinatvom.
S druge strane, oni pokazuju koliko se u tim davnim stoljeima knjiga cijenila i tovala, kako se
dugo upotrebljavala i prepisivala se tek onda kad je bila ve gotovo neupotrebljiva, tj. neitljiva.
Otud spomenuta nerazlikovanja slinih slova, bilo glagoljikoga, bilo irilikoga, pa i latinikoga
pisma. Ne poznajem dovoljno glagoljike i irilike spomenike, ali bilo bi zanimljivo vidjeti ima
li i u njima pogreaka koje su posljedica takve dugotrajne upotrebe i oteenosti knjiga.
Kratice ovdje spominjanih spomenika:

ADM Akademijin dubrovaki molitvenik, latiniki rukopis, Dubrovnik oko 1450. Arhiv
HAZU, sign. VII 17.
BL Lekcionar Bernardina Splianina, prvi hrvatski latiniki datirani tiskani tekst -
Venecija 1495.
BZ Boje zapovijedi, tumaenje prvih etiriju Bojih zapovijedi, latiniki zapis Pavla
ibenanina, vjer. s kraja 14. st., u latinskom kodeksu br. 57 knjinice Samostana
sv. Frane u ibeniku.
CS Cantilena pro sabatho, latiniki puki osmeraki Gospin pla, zabiljeen rukom
Pavla ibenanina, vjer. 1385., na posljednjoj strani latinskoga kodeksa iz Maarske
nacionalne knjinice Cod. Lat. 540/I.
42.p65 557 04. 10. 04, 16:33

558 Dragica Mali
DM iriliki dubrovaki molitvenik, tiskan u Veneciji 1512. jedini sauvani

primjerak vlasnitvo Parike nacionalne biblioteke, sign. Rserve B 5009.
FDM Franjevaki dubrovaki molitvenik, latiniki rukopis s kraja 16. st. franjevaki
Samostan Male brae u Dubrovniku (Brlekova katalogizacija iz 1952. br. 19).
JP Glagoljika poetnica Jurja iz Slavonije s latinikom francuskom transkripcijom,
nastala oko 1380., vjer. u Parizu, zapisana u latinskom kodeksu iz Jurjeve
ostavtine vlasnitvo Gradske knjinice u Toursu, kodeks br. 95.
KG Korulanske glose, latinike glose zadarske provenijencije, zapisane oko 1380.
u latinskom misalu iznad teksta Muke po Mateju od 1893. vlasnitvo knjinice
Maarskog nacionalnog muzeja.
KL Odlomak Korulanskoga lekcionara, blagoslov vode i soli na Vodokrte,
zadarske provenijencije, iz vremena oko 1380., uvezan zajedno s latinskim misalom
u kojemu su zapisane i KG.
MM Molitva svetoj Margariti, nedovren osmeraki zapis, vjer. s kraja 14. st., na
posljednjoj strani dodatka u kodeksu br. 8 knjinice ibenskog Samostana sv.
Frane.
RG Reetarove glose, hrvatski i latinski tuma nekih rijei iz sredine 15. st., zapisan
na latinskom dvolistu to je u doba objavljivanja (1904.) bio u Reetarovu
vlasnitvu.
RL Ranjinin lekcionar, prijepis Dubrovanina Nike Ranjine iz 1508. s
Kukuljevievom bibliotekom dospio u vlasnitvo JAZU/HAZU.
RZ Red i zakon zadarskih dominikanki iz 1345., dosad najstariji poznati i jedini
datirani hrvatski latiniki rukopis, zapisan u latinskoj rukopisnoj knjiici 1916.
spominje se kao vlasnitvo glagoljaa treoredaca u Glavotoku na otoku Krku.
M ibenska molitva, jedan od najpoznatijih tekstova hrvatske srednjovjekovne
knjievnosti, zapisan rukom Pavla ibenanina, vjer. 80-ih godina 14. st., u
kodeksu br. 11 knjinice ibenskog Samostana sv. Frane.
VHM Vatikanski hrvatski molitvenik, rukopisni latiniki molitvenik dubrovake
provenijencije, nastao oko 1400. godine vlasnitvo Vatikanske biblioteke, sign.
Cod. membr. bibl. Barberinae, Nr. 2396.
ZL Zadarski lekcionar, prvi hrvatski cjeloviti latiniki lekcionar, iz prve polovine
15. st. vlasnitvo Beke nacionalne knjinice, sign. Suppl. 3422.
SO ia svetih otaca, latiniki rukopis s prijevodima iz latinske srednjovjekovne
patristike proze poznate pod naslovom Verba seniorum, prepisan krajem 15. st.
sa znatno starijeg predloka vlasnitvo Arhiva HAZU, sign. VII 7.
Literatura
AR v. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika.
CD v. Diplomatiki zbornik.
Danii, . 1874. Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svretka XVII vijeka. U Biogradu.
Diplomatiki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije Codex diplomaticus Regni Croatiae,
Dalmatiae et Sclavoniae. Sv. I. 1967., sv. II. 1904. Zagreb: JAZU (kratica: CD).
Djela 13 v. Reetar 1894.
42.p65 558 04. 10. 04, 16:33

Djela 31 v. Vatikanski hrvatski molitvenik...

Fancev, F. 1934. Latiniki spomenici hrvatske crkvene knjievnosti 14 i 15 v. i njihov odnos prema
crkvenoslovenskoj knjievnosti hrvatske glagolske crkve. Djela 13, ICXII. Zagreb: JAZU.
Fui, B. 1982. Glagoljski natpisi. Djela 53. Zagreb: JAZU.
Hamm, J. 1978. Predgovor u: Hrvatska proza Marulieva vremena I. Stari pisci hrvatski 38, 562.
Zagreb: JAZU.
Jagi, V. 1904. Kirchenslavisch-bhmische Glossen saec. XIXII. Denkschriften der Kaiserlichen
Akademie der Wissenschaften. Philosophisch-historische Klasse, Fnfzigster Band. Wien.
Mali, D. 1973. ibenska molitva (Filoloka monografija). Rasprave Instituta za jezik 2, 81190.
Mali, D. 1997. ia svetih otaca Hrvatska srednjovjekovna proza. Zagreb: Matica hrvatska
Institut za hrvatski jezik.
Mali, D. 2000. Novija zapaanja o srednjovjekovnoj hrvatskoj latinici. Filologija 34, 97-128.
Mogu, M. 2001. Rjenik Marulieve Judite. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Novak, V. 1957. Paleografija i slovensko-latinska simbioza od VIIXV stolea. Istoriski asopis 7,
Beograd: SANU.
Premuda, V. 1928. Najstariji datovani spomenik hrvatske gotice. Nastavni vjesnik 36, 8197.
Reetar, M. 1894. Zadarski i Rainin lekcionar. Djela 13, Zagreb: JAZU.
Reetar, M. 1898. Primorski lekcionari XV. vijeka. Rad JAZU 134 i 136, 80160 i 97199.
Reetar, M. 1933. Bernardinov lekcionar i njegovi dubrovaki prepisi. Posebna izdanja SKA, knj.
XCIX, Filosofski i filoloki spisi, knj. 23, Beograd: SKA.
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. IXXIII, 1880.1976. Zagreb: JAZU (kratica: AR).
Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubrovaki psaltir dva latinicom pisana spomenika hrvatske
proze 14 i 15 vijeka. Za tampu priredio i uvodom popratio Dr. Frao Fancev. Dodatak:
Najstariji tampani hrvatski molitvenik. Za tampu priredio Dr. Ciro Giannelli. Djela 31,
1934. Zagreb: JAZU.
Verdiani, C. 1973. O Marulievu autorstvu Firentinskoga hrvatskog zbornika iz XV stoljea. Split:
akavski sabor Katedra za knjievnost i kulturu Split.
Vonina, J. 1975. Zagonetka ibenske molitve. Croatica Prinosi prouavanju hrvatske knjievnosti
6, 738.
SUMMARY
SECRET LIAISONS BETWEEN MEDIEVAL GLAGOLITIC, CYRILLIC

AND LATIN SCRIPTS
The paper indicates Glagolitic and Cyrillic impacts on the medieval Croatian Latin script. What in
isolated analyses of particular Latin monuments seemed as unusual spelling solutions or unintentional
errors proved verified in other monuments in the course of time. Such peculiarities and errors
began to be classified into particular groups, which soon started revealing their causal system:
incorrect reading of the original written in either the same or a different script.
Traces of the Glagolitic and Cyrillic scripts in the Latin script are most frequently expressed in the
form of errors caused by a non-distinction between similar letters of a different script, for instance
the Glagolitic i o , t d l, g h k or the Cyrillic i n, o u, etc. However, much more interesting
than such errors are Glagolitic-Cyrillic impacts on the Latin spelling system. For instance, denotation
of the phonemes , by the graphemes l, n (and vice-versa: denotation of the phonemes l, n by other
Latin graphemes for , ), then the usage of identical Latin graphemes in denotation of the phonemes
g h k affected by a non-distinction between Glagolitic letters for these graphemes, especially in
the spelling school of ibenik, a trace of the Glagolitic semi-vowel in the form of a short cane which
42.p65 559 04. 10. 04, 16:33

560 Dragica Mali
is identified as i (indicating that an entire grammatical category can be explained on the level of
spelling: third person singular and third person plural of the present with the Old Church Slavic
suffix t / -t -t/ unlike what it used to be interpreted earlier as the third person with an ethical
Dative), as well as the overlap of the graphemes for h and s (and ) under the impact of the Cyrillic
script due to an oversight of the left side of the Cyrillic x = h, which results in c (i.e. s) = h and if
the grapheme s can denote h, then other graphemes for s (and ) are used for h, and vice-versa,
graphemes for h for the phonemes s, , etc.
Kljune rijei: srednjovjekovna hrvatska grafija, latinica, glagoljica, irilica, pisarske pogreke, grafijski
utjecaji
Key words: medieval Croatian script, Latin script, Glagolitic script, Cyrillic script, chroniclers
errors, spelling impacts
42.p65 560 04. 10. 04, 16:33

Stjepan Damjanovi
(Zagreb)
NAPOMENE UZ PROUAVANJE
HRVATSKOSTAROSLAVENSKOGA JEZIKA
U paleoslavistikoj literaturi uobiajilo se da se termini redakcija i recenzija suprotstavljaju

najee po odrednicama spontano/svjesno. Te se odrednice odnose na promjene koje zamjeujemo
u staroslavenskim tekstovima. Autor se suprotstavlja takvom definiranju i upozorava da u
tekstovima koje smo uobiajili zvati redakcijskima nalazimo i spontane i svjesne promjene
klasine staroslavenske norme. Pod tim vidom promatra i najstariju fazu hrvatske redakcije
staroslavenskoga jezika i zalae se da sve sauvane tekstove koji su napisani do kraja XIII. st.
promatramo s obzirom na njihov odnos prema normi hrvatskostaroslavenskoga jezika. Dosadanji
opisi jezika pojedinih tekstova, mada su nerijetko parcijalni, pruaju puno podataka. Produbljena
istraivanja pokazala bi jesu li i kako su promjene liturgijskih paradigmi djelovale na tu normu.
Za drugu fazu (od XIV. st. dalje) takoer su dobro opisane i fonoloka i morfoloka razina, pa
donekle i leksika. Sve to, dri autor, omoguava da se izlui i norma za to razdoblje hrvatskosta-
roslavenskoga jezika. Mogu je znatno opirniji i precizniji opis toga jezika od onih koje nalazimo
u literaturi, posebice udbenikoj.
U svojoj je poznatoj i esto navoenoj raspravi Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika1

Josip Hamm ovako podijelio indigenu hrvatsku redakciju staroslavenskoga jezika: 1. do
sredine XIV stoljea (slobodan i neprisiljen, spontan razvitak prema starim predlocima),
2. od sredine XIV stoljea, od Pamanskoga brevijara i brevijara Illirico 5/6, do prvih
tampanih glagoljskih knjiga (revizija tekstova uz istodobno osvjeavanje jezika) i 3.
svretak XV stoljea i prve godine XVI stoljea (prilagoavanje novim vremenima, pokuaj
normiranja knjievnog jezika za tampana glagoljska djela)2. Iste 1963. pojavilo se i
drugo izdanje poznate Hammove Staroslavenske gramatike3 u kojoj je vie panje posvetio
paleografskim znaajkama i ponudio periodizaciju hrvatskoglagoljskih tekstova s obzirom
na njih. Potrudio se da razjasni razliku izmeu redakcije i recenzije, pa je prvu odredio kao
nenamjerno, spontano, a drugu kao hotimino, namjerno mijenjanje kanonskoga starosla-
venskoga teksta. I on i drugi kao redakcijske osobine navode npr. promjenu stranjega
nazala u u ili jeryja u i i sl. To su osobine koje se provlae kroz cijele tekstove pa o spontanosti
1
Usp. Hamm 1963 : 43 67.
2
Usp. Hamm 1963 : 66.
3
Usp. Hamm 1963a : 187 198.
43.p65 561 04. 10. 04, 16:34

562 Stjepan Damjanovi
ne moe biti ni govora. Istina je da u redakcijskim tekstovima nalazimo i spontanih odstupanja

od klasine staroslavenske norme, ali to su ona koja obino ne spominjemo kada normu
koje redakcije opisujemo. Neka su, meutim, postala dio novouspostavljene (redakcijske)
norme, ona su posljedica svjesnoga autorova odnosa prema tekstu. Veina ih je, vjerojatno,
ula u svijest nakon dugotrajnijega nesvjesnoga mijenjanja, ali tekstovna zasvjedoenost
nije takva da bismo te procese mogli dobro dokumentirati. Termin recenzija trebalo bi, po
mojem miljenju, rezervirati za tekstove nastale u pisarskim sreditima koja su imala svoju
normu i relativno rigorozno je provodila. Uz malu nategu mogli bismo uz redakciju vezati
strukturalistiko odreenje norme, a uz recenziju odreenje kodifikacije.
Zanimljivo je i pitanje kako su redakcije uope nastale. U paleoslavistikoj literaturi
prilino je slaganje o tome da je staroslavenski bio knjievnim jezikom na vrlo irokom
terenu i da su se tekstovi toga jezika poeli razliito itati. Jo je 1929. Durnovo tvrdio da su
Rusi stranji nazal (, ) itali kao u.4 Sline se tvrdnje ponavljaju do naih dana, ali mislim
da bi valjalo s njima biti oprezan. Naravno, u razliitim se sredinama i vremenima moglo
svakako itati, ali ne bi trebalo smetnuti s uma da je staroslavenski bio posveen uporabom
na oltaru, da je dakle imao ugled liturgijskoga jezika i da je svatko tko ga je uio, nauio i
neka izgovorna pravila. To se moglo nauiti ne samo u pisarskim sreditima, nego je i
plovan u seoskom kaptolu mogao pouiti svoje akne kako se realiziraju pojedini grafemi.
Uostalom, kad danas uimo staroslavenski , mi jat ( , ) u starim tekstovima ne realiziramo
u skladu s normom u svom standardu ili u svom govoru, nego po odreenim pravilima za
koja drimo da pripadaju staroslavenskom jeziku. Tako je i s nazalima, jeryjem, jerovima. I u
srednjem vijeku su tako inili pa s nesvjesnim utjecajem pieva govora ne treba pretjerivati.5
Kad opisujemo pojedine redakcije, navodimo do desetak njihovih osobina, a sve ili
skoro sve se odnose na glasove. Tu i tamo autori spominju i pokoju morfoloku osobitost.6
Pri opisu najstarijih redakcijskih razdoblja spomenuta odreenja dobro funkcioniraju jer
zapravo samo nabrojimo razlike prema klasinom staroslavenskom. No kadto itamo i
drukija odreenja, pa npr. Hamm kae da su od oblika karakteristini za (najstariji)
hrvatski tip razlini aoristi7 . Time konstatiramo podudarnost, a ne razliku u odnosu
prema klasinom staroslavenskom. Naravno, hrvatsku redakciju ini i ono isto i ono razliito
u odnosu prema najstarijem slavenskom knjievnom jeziku, ali konstatacije o podudarnostima
tu imaju smisla samo ako to hrvatsku inaicu staroslavenskoga ini drukijom od neke
druge inaice u kojoj se razlika meu aoristima ne uva dobro. To dalje znai da potpunoga
opisa nema bez poznavanja stanja u svim redakcijama.
Kada se opisuje najstarije razdoblje hrvatske redakcije, obino se navode ove osobine:
1. zamijenjeni su nazalni samoglasnici, prednji ( ) je dao e ili a, a stranji (v) u; 2. samoglasnik
4
Usp. Durnovo 1929.
5
Naravno, tu treba izdvojiti spontane pogreke ili ekstremne sluajeve u kojima hrvatski glagolja kadto
namjerno ita i iako je u tekstu grafem jat. A. I. Sobolevskij navodi da su rusizmi u Ostromirovu
evanelju i u Pandektima Antioha (XI. st.) bez vsjakoj posledovatel6nosti, a u Arhangelskom
evanelju (1092) ili u nekim drugim tekstovima su sustavni, pred nama je obrusevij cerkovnoslavjanskij
jazyk. Vidi Sobolevskij 1980 : 29.
6
Opisivatelji ruske redakcije esto spominju npr. gramatiki morfem za instrumental jednine o osnova
(-m ili -m umjesto oekivanoga -om) ili jat () umjesto oekivanoga nazala u genitivu jednine te
nominativu i akuzativu mnoine a osnova. Vidi Tot 1985. Kod opisa eke redakcije takoer se
spominje prvonavedeni instrumentalni morfem ili npr. genitivni zamjeniki oblik mne umjesto
oekivanoga mene. Vidi Veerka 1984.
7
Usp. Hamm 1963 : 53.
43.p65 562 04. 10. 04, 16:34

Napomene uz prouavanje hrvatskostaroslavenskoga jezika 563
jery zamijenjen je samoglasnikom i; 3. izjednaili su se jerovi (uslijed depalatalizacije u XI.

st.), a u najstarijim hrvatskostaroslavenskim tekstovima izriito prevladava jor ( ) kojega e
kasnije zamijeniti tapi i apostrof ( ); 4. glagoljini grafem ta ( ) ostvaruje se u hg.
tekstovima kao , i rijetko kao t.
to imamo od tekstova iz toga prvoga razdoblja?8 I nai i inozemni paleoslavisti navode
uvijek Beke listie (XI/XII. stoljee) i dva odlomka apostola iz XII. stoljea (Mihanoviev,
Grkoviev) te u novije vrijeme Baansku plou i Splitski odlomak misala.9 Postavlja se
pitanje zato se ne spominju drugi tekstovi iz toga vremena koje je Eduard Hercigonja nazvao
razdobljem fragmenata10. Ili ih njihove jezine osobine iskljuuju iz hrvatskostaroslavenskoga
ili premalo znamo o njihovu jeziku? Ponimo s epigrafskim hrvatskim glagoljinim tekstovima
koje se spontano, zbog siromatva tekstova, iskljuuje iz ovakvih razmatranja, naravno
osim Baanske ploe. Za uvenu kraljevsku plou iz Bake ve je pokazano da je pravi
predstavnik hrvatskostaroslavenskoga jezika,11 a ovdje bih samo konstatirao ovo. Ako
bismo rije po rije s Ploe omjeravali o starohrvatsku jezinu normu, nali bismo puno
naruavanja (az, svetaja, svetuju, svetago, obladajuago, svoeju, ivet, jerovi na svim
mjestima gdje po staroslavenskoj normi moraju biti, jat nezamijenjen). Ako bismo omjeravali
o normu klasinoga staroslavenskoga, opet bi bilo odstupanja (svi su nazali zamijenjeni,
osim onoga u 4. retku u rijei svo to je jedan od rijetkih zabiljeenih nazala u naoj
glagoljinoj tradiciji, prezent poree). Omjeravanje o normu prve faze
hrvatskostaroslavenskoga jezika pokazuje vrlo uredan tekst i zapravo su samo dvije rijei
izvan te norme: spomenuto zamjeniko svo moemo smatrati arhaizmom, a prezent poree
ulaenjem osobina pieva govora. Naravno, ukoliko bi se na primjer uspjelo dokazati da
poree nije prezentski nego aoristni oblik, bio bi posve u skladu s tom normom. Ovako ili
onako rije je o tekstu koji je u cjelini napisan na besprijekornom hrvatskostaroslavenskom
jeziku. Za druge nae epigrafske tekstove (Plominski natpis, Valunska ploa, Krki natpis,
Jurandvorski ulomci, Grdoselski ulomak, Senjska ploa, Plastovski ulomak, Kninski
ulomak, Supetarski ulomak) ve smo konstatirali da nude vrlo ogranien broj rijei, ali se
moe dokumentirano tvrditi da se ni jedna u cjelini ispisana rije ne protivi normi prve faze
8
Hammovu podjelu zasad prihvaamo mada svjesni da je ne samo u XIII. (oblikovanje plenarnoga
misala i brevijara koje e franjevci pronijeti kroz cijeli katoliki svijet) nego i u XII. stoljeu bilo
ozbiljnih redigiranja hg. svetopisamskih tekstova. Vidi Reinhart 1990 : 194 241. Reinhart navodi
brojne primjere koje e budua istraivanja hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika morati uzeti u
obzir. Naravno, smjena liturgijske paradigme ne mora znaiti i smjenu jezine, ali teko da je promjena
liturgijskih obrazaca mogla ostati bez utjecaja na jezik. Koliko je to daleko ilo, pokazat e, moda,
budua istraivanja.
9
Zanimljivo je da su Baansku plou u tom kontekstu i prije spomenuli i dosljednije spominjali eki nego
hrvatski paleoslavisti. Vidi Veerka 1984. i Kurz 1969 : 37. U novije su vrijeme dva spomenuta odlomka
apostola ubrojena u predstavnike srpske glagoljine pismenosti. Vidi Trifunovi 1994 : 103, 337, 338. i
Trifunovi 2001 : 161 185. Autor navodi jezine podudarnosti izmeu spomenutih glagoljinih i
srpskih irilinih tekstova i upozorava na mijeanje irilice i glagoljice u irilinim srpskim tekstovima.
Jezinih podudarnosti izmeu drugih hrvatskoglagoljskih tekstova i spomenutih odlomaka apostola moe
se navesti vrlo mnogo, u mnogim slavenskim sredinama u srednjem se vijeku mijeaju irilica i glagoljica.
Jedini argument koji se u prvi mah ini vrlo snanim jest injenica da su u tim tekstovima zabiljeeni
istoni liturgijski obrasci. Zasad u samo rei da u srednjem vijeku na podruju dananje Italije egzistiraju
deseci istonih obreda i da istono i zapadno u liturgijskom smislu ne valja mijeati s crkvenojurisdiktivnim
diobama.
10
Usp. Hercigonja 1994 : 53.
11
Usp. Damjanovi 2000 : 57 67.
43.p65 563 04. 10. 04, 16:34

hrvatskostaroslavenskoga jezika.12 To takoer vrijedi i za Beke listie13 , s tim to se u

njima javlja tapi, a samo bi precizno prouavanje drugih tekstova pokazalo je li taj tapi
poetak norme za naredno razdoblje ili se nalazi i u drugim tekstovima prvoga razdoblja pa
je dio norme ve u njemu. Spomenut emo Baanske ostrike, Krakovski odlomak misala,
Kukuljeviev odlomak misala, Birbinjski odlomak misala, Londonski odlomak brevijara,
Ljubljanski homilijar itd. To nije raskoan korpus ali je vei od ukupnih korpusa
crkvenoslavenskih tekstova drugih katolikih Slavena i valjalo bi ga prouiti upravo s obzirom
na uklopljenost u normu prve faze hrvatskostaroslavenskoga. Svi dosad pomnije proueni
tekstovi pokazuju npr. da se jaki jerovi ne zamjenjuju punim samoglasnikom, slabi se kadto
isputaju, pojavljuju se i tamo gdje ih u praslavenskom i staroslavenskom nije bilo (uglavnom
rastavljaju konsonant od sonanta). Prouavanje mjesta na kojima se jerovi javljaju treba
kombinirati s prouavanjem oblika u kome se javljaju (dva stara oblika jora, tapi, apostrof).
I u pisanju grafema jat urednost je vea nego to se obino misli i pie. Skupina d uva se
vrlo postojano itd. To vrijedi za onaj korpus za koji smo rekli da obino slui za oprimjeravanje
hrvatske redakcije, ali, ini se, i za onaj koji obino ne uzimamo u obzir pri prouavanju
najstarijega razdoblja hrvatskostaroslavenskoga jezika.
Uope, to se glasovne razine tie, unato injenici da sigurno ima jo prostora da se
preciznije utvrde neke osobine i neki odnosi, moemo s puno sigurnosti ispisati najvanije
karakteristike ne samo najstarijega razdoblja, nego i cjeline hrvatskostaroslavenskoga.
Dosadanji rezultati na tom planu najsustavnije su uoblieni u Mihaljevievoj generativnoj
ekspertizi glasovnoga sustava hrvatskoglagoljskoga korpusa.14 Osobito nam dobro dou
radovi koji su rezultat preciznih istraivanja na manjem korpusu, pa su zakljuci poduprti
brojkama i tablicama. Takav je rad Marinke imi o jeziku Muke po Mateju15 koji nam
uvjerljivo pokazuje neke odnose i pomae nam da se oslobodimo straha pri uopavanjima.
Kada ne brojimo, onda prevladava dojam da u svim jezinim pojedinostima nalazimo
raznolika rjeenja i kadto ne uoavamo odnose meu rjeenjima, tj. ne vidimo to je
uobiajeno, a to sporadino. Uzmimo npr. imikinu tablicu o pisanju jerova na kraju rijei:
vidljivo je da je isputanje znakova za jerove tako rijetko da ga moemo drati nehotinom
pogrekom, da je pisanje tapia tako prevladavajue da ga moramo drati normom,16 a
12
Evo kako glase neki natpisi! Plominski: SE E PISL S; Valunska ploa uz latinski ima ovaj tekst:
THA SIN V(NU)K JUNA; Krki natpis SE ZIDA MAJ OPAT I RADON RUGOTA
DOBROSLAV(). Na tim (i drugim) hrvatskoglagoljskim epigrafima vidi se tenja prema potivanju
zakona otvorenih slogova, a panju privlae dvije pojedinosti: a) u Plominskom natpisu nalazi se l-
particip pisl, u kojem je prvo zamjeno za a. Rije je o hiperkorektnosti, a hiperkorektnost je osobina
knjikosti. Sve redakcije nude puno primjera za tu pojavu. Zamjena a > potaknuta je zamjenjivanjem
> a jer pisac / pisar ne zna da na tom mjestu jora nikada nije bilo. Zanimljivo je da i na Supetarskom
ulomku nalazimo instrumentalno IKOVM(). Istraivai ruske i eke redakcije, kao to smo ve
vidjeli, esto spominju instrumentalno m (umj. om) u o-osnova kao osobinu tih redakcija. b) U
Krkom natpisu nalazimo aoristni oblik zida, tj. noviji oblik u odnosu na praslavensko i staroslavensko
zdati, u kome je prezentsko i (zidv) preselilo u infinitiv i iz njega u druge oblike.
13
Usp. Ivi 1941 : 324.
14
Usp. Mihaljevi 1991. Autor se, kao to i sam kae, nije uputao u naglasnu problematiku i samo
djelomino je obradio morfemsku strukturu sloga, ali u svemu drugome ponudio je vrlo prihvatljiva i
dobro obrazloena rjeenja.
15
Usp. imi 2000.
16
Usp. imi 2000 : 8; Od 16 prouenih tekstova u njih 14 prevladava takav nain pisanja, u ak 9 ih takvo
rjeenje prelazi 90%, a ak u 13 preko 80%. To znai da je postojanost toga rjeenja puno vea nego to
bismo na temelju dojmova zakljuili.
43.p65 564 04. 10. 04, 16:34

Napomene uz prouavanje hrvatskostaroslavenskoga jezika 565
pisanje apostrofa je svjestan individualni otklon od prevladavajue prakse17 koji moemo

tretirati i kao drukiju praksu (kolu).18
Zbog nedostatne istraenosti tekstova ne bismo mogli iole sustavno okarakterizirati
tvorbu rijei, sintaksu i stil hrvatskostaroslavenskoga jezika. Drim da je drukije s
morfologijom i s leksikom: bilo bi korisno da iz brojnih radnji pokuamo iznjedriti opis
(monografski) hrvatskostaroslavenskoga na morfolokoj i na leksikoj razini. Ne treba
nas obeshrabrivati injenica da su dijelovi korpusa neistraeni. Kada ih istraimo, moda
emo samo obilnije oprimjeriti ve izvedene zakljuke, a moda emo te zakljuke korigirati.
Svakako, neemo biti u situaciji da neprekidno piemo ocjene u kojima e temeljne rijei biti
otprilike, vjerojatno ili u kojima emo preciznije ocjene uvijek iznova oekivati od
buduih istraivanja. Dosadanja nam nude dovoljno podataka da s velikom sigurnou
moemo npr. rei da se prezent glagola oblikuje morfemima -u, - i, - t; -m, -te, -t; -v, -ta, -te,
da je stanje s aoristima slino kao u klasinom staroslavenskom (najei je sigmatski prvi),
to vrijedi i za imperfekt uz napomenu da je kontrakcija gotovo redovita, sustav participa je
zadrao svoju razvedenost i nain tvorbe (uz promjene nazala i drukiju realizaciju grafema
ta ) i sl. Imenika sklonidba dobro uva opoziciju po palatalnosti (i tek bi trebalo primjerima
dokazati Hammovu tvrdnju da uvanje te opreke bitno ovisi o tome uva li se ta opozicija u
govoru kraja u kojem se tekst pie odnosno prepisuje19), konsonantske se promjene uspjeno
odupiru utjecajima glavnih i sl. Jo bi se moglo nabrojati dosta takvih tvrdnji i sve bi one
mogle posluiti za znatno opirniji i precizniji opis hrvatskostaroslavenskoga, nego to nam
nude sadanji, pogotovo udbeniki, opisi.
Literatura
Damjanovi, S. 2000. Rezultati i perspektive istraivanja jezika Baanske ploe, Dr. Anton Bozani,
Dr. Milan Radi, akademik Petar Stri (glavni urednik), 900 godina Baanske ploe, Baka,
57 67.
Durnovo, N. 1929. Mysli i predpoloenija o proishodenii staroslavjanskogo jazyka i slavjanskih
alfavitov, Byzantinoslavica 1: 48-85.
Hamm, J. 1963. Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, Slovo 13: 43 67.
Hamm J. 1963. a Staroslavenska gramatika, Zagreb: kolska knjiga
Hercigonja E. 1994. Tropismena i trojezina kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb: Matica
hrvatska
Ivi, S. 1941. Beki listii, Hrvatska enciklopedija II: 324.
Jurevi, I. 2002. Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara, Osijek: Sveuilite Josipa Jurja
Strossmayera
Kurz, J. 1969. Uebnice jazyka staroslovnskho, Praha: Sttn pedagogick nakladatelstv
Mihaljevi, M. 1991. Generativna fonologija hrvatske redakcije crkvenoslavenskog jezika, Zagreb:
Filozofski fakultet, Odsjek za opu lingvistiku i orijentalne studije
Reinhart, J. 1990. Eine Redaktion des kirchenslavischen Bibeltextes im Kroatien des XII. Jahrhunderts,
Wiener slavistisches Jahrbuch 36: 114 241.
Sobolevskij, A. I. 1980. Istorija russkogo literaturnogo jazyka, Leningrad.
imi, M. 2000. Jezik Muke po Mateju u hrvatskoglagoljskim misalima, Slovo 50: 5 117.
17
Usp. imi 2000: 8; Samo u 2 od 16 prouenih tekstova prevladava takav nain biljeenja.
18
Usp. Jurevi 2002: 28 37; Jurevieva istraivanja potvruju ove tvrdnje unato injenici da se u asoslovu
iz 1491. (Kosinjskom) primjeuju razliita rjeenja u prvom dijelu psaltira od onih u drugom dijelu.
19
Usp. Hamm 1963.
43.p65 565 04. 10. 04, 16:34

tefani, Vj. 1969. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije I, Zagreb: JAZU

Tot, I. 1985. Russkaja redakcija drevnebolgarskogo jazyka v konce XI- naale XII. vv., Sofija: BAN
Trifunovi, . 1994. Stara srpska knjievnost, Beograd: Filip Vinji
Trifunovi . 2001. Ka poecima srpske pismenosti, Beograd: Otkrovenje
Veerka, R. 1984. Staroslovntina, Praha: Sttn pedagogick nakladatelstv
SUMMARY
NOTES ON THE STUDY OF THE CROATIAN CHURCH

SLAVONIC LANGUAGE
In palaeoslavistic works terms redaction and recension are usually used for distinguishing categories
spontaneous and conscious. These categories refer to changes, which occur in Old Church Slavonic
texts. The author does not agree with these definitions and states that in texts usually called redactional
we can find both spontaneous and conscious modifications of the traditional Old Church Slavonic
norm. In the same way he regards the oldest phase of the Croatian redaction of the Church Slavonic
language, and suggests that all texts written before the end of 13th century should be studied in the
context of their relation to the Croatian Church Slavonic norm. Current descriptions of these texts
contain noteworthy, although sometimes fragmentary, data. Further research can show if changes of
the liturgical paradigm have influenced the norm.
The phonological and morphological, and to some extent lexical, levels of the second phase (from
14th century) are also well described. The author considers that all this enables the recognition of the
Croatian Church Slavonic norm for this period. It is also possible to describe this idiom in more
details, and more precisely than it was described in existing palaeoslavistic works, especially in
textbooks.
Kljune rijei: hrvatskostaroslavenski, epigrafski spomenici, jezina periodizacija, funkcionalni
stilovi
Key words: Croatian Church Slavonic, Glagolitic inscriptions, periodization of language, functional
styles
43.p65 566 04. 10. 04, 16:34

Helena Bauerov
(Olomouc)
KE KLASIFIKACI LEXIKA
CHARVTSKOHLAHOLSKCH TEXT
Na zklad komparace vybranch lexiklnch variant text Malch prorok podle sedmncti
charvtskohlaholskch brevinch opis pekladu eck alatinsk pedlohy si autorka vm
nkterch specifik pi klasifikaci slovnho fondu charvtskohlaholskch text, poukazujc
kmimodnmu vznamu charvtskohlaholskho psemnictv nejen pro paleoslovenistiku.
Slovn zsoba staroslovntiny, ale islovn zsoba jednotlivch redakc crkevn

slovantiny pat dosud kmn propracovanm oblastem paleoslovenistiky, ato ipes dl
velmi uspl studie, lexikologicky orientovan monografie idla lexikografick. Dkazem
toho je iskutenost, e ve srovnn sostatnmi jazykovmi plny je vzkladnch prukch
onejstarm slovanskm spisovnm jazyce, tj. vuebnicch staroslovntiny, vnovn plnu
lexiklnmu vtinou jen velmi skrovn oddl, pokud je sem vbec tento oddl zaazen.
Pina tohoto stavu tkv jednak vpovaze slovn zsoby samotn, kter pro jedinenost
asvbytnost lexiklnch jednotek snese, ipes svou systmovost, jen neetn zeveobecujc
pravidla, na rozdl nap. od morfologie, jednak je dna dvody vcnmi, tj. zejmna absenc
protograf zdoby velkomoravsk, zachovanch a vpozdjch redaknch opisech
sjazykovou peet ne vdy zcela zetelnou i jednoznanou.
Plat proto, domnvme se, nejen pro staroslovntinu samotnou, ale nepochybn ipro
jednotliv jej redakn pravy, Marev nzor tkajc se slovn zsoby staroslovntiny
velkomoravsk: Otzka lexiklnho systmu jet zdaleka nen vyeena; vkadm ppad
je teba piznat, e jeho specifika nejsou jet prozkoumna. Ciz elementy ve slovn zsob
se vtinou neuruj na zklad lexiklnch kritri, ale na zklad kritri fonetickch, vzcnji
morfologickch... Mare (2000: 54).
Zamlme-li se nad tmito slovy ahledme-li zpsob, jak pokroit ve studiu slovn
zsoby staroslovntiny ajejch redaknch podob kupedu, zjiujeme, e nememe
vdnm ppad nevyut monost, kter hojnou mrou nabzej texty
charvtskohlaholskho psemnictv. Je to prv charvtsk redakce crkevn slovantiny,
kter - vporovnn sostatnmi redakcemi zcela vjimen aojedinle - poskytuje velmi
cenn amnohostrann uiten materil pro analzu slovnho fondu staroslovntiny
icrkevn slovantiny, ato pi komparativnm vyuit text, kter vznikly jako rozdln autorsk
44.p65 567 04. 10. 04, 16:34

568 Helena Bauerov
verze peklad odliench dobou imstem svho vzniku. Ktextm, kter takovto vzjemn
srovnn umouj, pat mj. starozkonn knihy tzv. Malch prorok, kter jsou soust
zvrenho oddlu Propria de tempore charvtskohlaholskch brevi (ten na msc
listopad). Jde otextyprorok Ozee (Os), Joela (Jl), Amose (Am), Abdie (Abd), Jone
(Jon), Michee (Mi), Nahuma (Na), Abakuka (Hab), Sofonie (So), Aggea (Agg),
Zacharie (Zch) a Malachie (Ma).
Materil, znho vtomto pspvku dle vychzme, erpme jednak zpslunch edic
(Vajs 1908, 1910, 1912, 1913, 1915, Ribarova 1987, Panteli, Nazor 1977), jednak zfotokopi
Staroslovnskho institutu vZagrebu, jeho pracovnkm rda itouto cestou vyjaduji
upmn podkovn za zpstupnn doklad aobtavou pomoc pi jejich shromaovn.
Udvou kodex jsme pracovali soriginly uloenmi vZagrebu - byl to brevi Mavrv
(Panteli 1965) akodex Broziv (Vajs 1910a).
Jak bylo opakovan potvrzeno, zejm. vedicch (Vajs, Ribarov - viz ve), ale imimo
jejich rmec (Nahtigal 1902, Ribarov 1996, ermk 1997, Bauerov 1991, 2000), prorock
texty jsou vcharvtskohlaholskch brevich doloeny jednak vpekladu pedlohy eck
(Gl), jednak vpekladu pedlohy latinsk (GlL).
V zvislosti na neslovanskch pedlohch sledujeme ne texty Malch prorok, obsaen
vrukopisnch ititnch brevich asto vrozdlnm objemu, podle tchto kodex (vrmci
jednotlivch skupin azeno dle vtinovho rozsahu prorockch text):
- skupina Gl - brevi Vta zOmilje (VO), Vrbnick II. (V2), Novljansk I. (N1), Dragusk
(D);
- skupina GlL - Illyrico 5 (I5), Lublask (L), Bribirsk (Br), Oxfordsk (O), Pamansk (P),
Illyrico 10 (I10), ztisk pak tzv. Kosinjsk (K), Baromiv (Ba) aBroziv (Bz);
- skupina GlL / Gl - Novljansk II. (N2), Vatiknsk - Vaticano Slavo 19 (V), Mavrv (M)
aPadovsk (Pd).
Pi studiu charvtskohlaholskch text se klade draz, aprvem, pedevm na opisy
peklad, kter se opraj opedlohu eckou. Prv tyto peklady zachovvaj, asto dokonce
jako jedin zcel crkevnslovansk literatury, vzcnou st cyrilometodjskho ddictv,
kter svmi koeny tkv vtradici velkomoravsk.
Pro analzu slovn zsoby jsou vak nemn dleit ipeklady pedlohy latinsk, tedy
takov, kter vznikly uCharvt vdob pozdj, nejsp po oficilnm obnoven slovansk
bohosluby, podpoen aschvlen mem (1248). Autorsky, asov ilokln diferencovan
peklady tch biblickch knih sktaj toti neopakovatelnou pleitost pro komparaci lexika
starch peklad eck pedlohy amladch peklad pedlohy latinsk, kter vznikly vobdob
onkolik set let pozdjm, ato vcharvtsk oblasti, kde byly a dotud vliturgick praxi,
by bez oficilnho souhlasu papesk kurie, star peklady Gl. Co vc, ob verze pekladu,
Gl iGlL, jsou vmnoha perikopch doloeny iparalelnmi opisy, kter umouj sledovat t
variantn znn - rznoten te neslovansk pedlohy.
Oprvnn se lze tak domnvat, e ipo vzniku peklad GlL byly uCharvt vuvn
star peklady Gl amlad peklady GlL soubn, by snad pi asovm, respektive mstnm
omezen, jak lze soudit krom jinho zexistence brevinch ten, kter sleduj peklad GlL
spechodem ke Gl. Svd otom zejm. zpis prorockch text vN2, ale ivnkterch
brevich dalch - ...peklad Gl dopluje verzi typu GlL... Bauerov (2000: 71).
Dlouhodob uvn starch slovanskch peklad Gl vcharvtsk jazykov oblasti,
petrifikovanch zde pro liturgick ely vsle cyrilometodjsk tradice, ale ipedpokldan
soubn uvn peklad Gl aGlL se projevilo vprolnn jazykovch prvk asov
44.p65 568 04. 10. 04, 16:34

Ke klasifikaci lexika charvtskohlaholskch text 569
amstn rznorodch, vespecifickm msen lexiklnch variant, snm je teba potat api
klasifikaci slovn zsoby charvtskohlaholskch text je mt stle na zeteli. Zohlednn
tchto skutenost, kter lze jet rozhojnit zvaovanmi vlivy mimocharvtskho jazykovho
prosted na slovansk opisy Gl vdob povelkomoravsk, umon vyvarovat se
pmoarch zvr, apispje tak kobjektivizaci vsledk voblasti analzy lexika
staroslovntiny iredakc crkevn slovantiny, charvtsk zejmna.
Materil, jm bychom rdi v tto souvislosti ilustrovali nkter zmonost, je
charvtskohlaholsk brevin prorock texty nabzej pi vyuit lexiklnch variant starch
amladch slovanskch peklad rozdlnch neslovanskch pedloh, pedstavuj pedevm
srovnateln slovn jednotky peklad Gl aGlL, tj. slovansk lexmy, jim veck alatinsk
pedloze odpovdaj vrazy synonymn.
Vznamnou sloku slovn zsoby charvtskohlaholskch brevinch prorockch text
zaujmaj ztohoto hlediska lexikln paleoslovenismy, kter jsou dobe doloeny nejen ve
starm pekladu Gl, ale ivmladm pekladu GlL. Vedle ady domcch, slovanskch lexm
sem pat ivpjky, jako nap. grecismy ijerej, trapeza aj. Mlad peklad GlL zachovv
dokonce pekvapiv nkter vrazy, kter jsou zpohledu klasick staroslovntiny tradin
chpny jako soust star jazykov vrstvy, dsledn, ve vech paralelnch opisech, zatmco
star verze pekladu Gl zaznamenv vrznotench imlad synonymn varianty. Jako
pklad lze uvst prv grecismus ijerej: Star verze pekladu uv za ec. j vedle
ijerej tak domc synonymum, pvodem ptc. /o/sveeni, mlad peklad m za lat. sacerdos
v sledovanch lokacch, a to ve vech opisech, pouze ijerej (Bauerov 2001). To ovem
znamen, e rozlien lexm star amlad vrstvy, jak je vnmno zpohledu klasick
staroslovntiny, je teba pro oblast charvtskohlaholskho psemnictv aplikovat prv pi
prbnm velmi citlivm zohledovn specifik, kter jsou tto oblasti vlastn.
Ptomnost paleoslovenism vpekladu Gl, zejm. vak jejich uvn azachovvn
vpekladu GlL, by nkter znich zejm pedstavovaly u soust slovnho fondu
charvtskho, pesnji pracharvtskho (nap. vybran grecismy alatinismy lze chpat
jako vsledek prolnn kulturnch vliv byzantskch aromnskch vcharvtskm pmo),
je nejen pesvdivm svdectvm oprvoadm vznamu text charvtskohlaholskho
psemnictv, ato jak tch, kter svm pvodem bvaj spojovny sdobou cyrilometodjskou,
tak itch, kter jsou svm vznikem spjaty sCharvtskem obdob pozdjho, ale inspiruje t
kanalze dalch lexiklnch variant opis pekladu Gl aGlL, kter jsou srovnateln pro
souznanost odpovdajcch lexm obou neslovanskch pedloh.
Vybran synonyma peklad Gl aGlL, je mme na mysli, pedstavuj doklady, kter lze
rozdlit, pi jistm zjednoduen, do dvou skupin. Kprvn pat nap. nsledujc varianty:
Gl bojazn VO, N1, Dza ec. - GlL strach I5, L, Br, O, N2 za lat. timor (Ma 1,6);
Gl brano VO za ec. - GlL pita L, N2 za lat. alimentum (Jl 1,16);
Gl dzlo VO, V2, N1, Mza ec. - GlL velmi I5, L, Br, O, P, I10, K, Ba, Bz, N2,
V za lat. valde (Abd 1,2);
Gl chrst VO, V2, N1, D, Mza ec. - GlL prg I5 bis, L, Br, K, Ba, Bz, N2, V za
lat. bruchus (Jl 1,4 bis);
Gl iteznovenije VO, N1, Dza ec. P - GlL paguba I5, L, Br, N2 za lat. perditio
(Mi 1,7);
Gl izvajan VO, N1, Djako ptc. ec. slovesa - GlL istukan I5, L, Br, N2 jako
ptc. lat. slovesa sculpere (Mi 1,7);
Gl kumir VO, N1, Dza ec. n - GlL idol I5, L, Br, N2 za lat. idolum (Mi 1,7);
44.p65 569 04. 10. 04, 16:34

570 Helena Bauerov
Gl natk VO za ec. P - GlL zalo I5, L, Br, O, P, I10, K, Ba, Bz, N2, V, M, Pd
za lat. principium (Os 1,2);
Gl pinik VO, V2, N1, Dza ec. s - GlL palma I5, L, N2 za lat. palma (Jl 1,12);
Gl pla VO, V2, N1, D, N2 za ec. - GlL rydanije I5, L, Br za lat. ululatus
(So 1,10);
Gl prg VO, V2, N1, D, Mza ec. P - GlL kobylica I5bis, L, Br, I10, K, Ba, Bz, N2,
V za lat. lucusta (Jl 1,4 bis - s vjimkou I10);
Gl tatel VO, V2, N1, Dza ec. - GlL dlatel L, Br, N2 za lat. agricola (Jl 1,11);
Gl toitva VO, V2, N1, Dza ec. - GlL tva I5, L, N2 za lat. messis (Jl 1,11);
Gl tud VO, V2, N1, D, N2 za ec. P - GlL stran I5, L, Br za lat. peregrinus (So 1,8);
Gl vtor VO, V2, N1, D, N2 za ec. - GlL drug I5, L, Br za lat. secundus (So 1,10)
atd.
Tyto synonymn pry jsou uity paraleln vslovanskch opisech pekladu eck alatinsk
pedlohy vuvedench lokacch bez konkurennch rznoten.
U na prvn pohled je patrn velk rznorodost, heterogennost synonymnch dvojic
tto skupiny. Jednotliv doklady by si nepochybn zasluhovaly podrobnj prvodn
koment, zejm. suvenm jejich zastoupen afrekvence vslovn zsob klasick
staroslovntiny, jak ji zaznamenv Slovnk jazyka staroslovnskho (SJS 1966-1997), n
pspvek vak ktomuto cli pi tto pleitosti smovat neme. Pesto je evidentn
izletmho pehldnut variant, e jinak bude teba hodnotit pry typu bojazn - strach,
dzlo - velmi, natk - zalo, vtor - drug, doloen dobe u vpamtkch
kanonickch, jinak dvojice typu kumir - idol, pp. pinik - palma, pznan nejen
zastoupenm vstaroslovnskch rukopisech, ale isvm pvodem.
Druh skupina synonym, nepomrn sloitj svou strukturou, se vyznauje rozlinmi
kombinacemi synonymnch variant, a u vzvislosti na opisech pekladu te neslovansk
verze, nebo vzvislosti na rozdlnch slovanskch ekvivalentech souznanch
neslovanskch vraz vrznch lokacch. asto bv jeden ze slovanskch synonymnch
lexm pekladu Gl doloen ivpekladu GlL, pravidlem to vak nen. (Za vchoz nech
jsou tu povaovna synonyma neslovanskch pedloh, nebo odpovdajc slovansk
paralela nemus bt pro absenci pslunho seku pekladu vne uvedench lokacch
vdy doloena.) Kdokladm tto skupiny pat nap. tato lexikln rznoten:
Gl bran M / rat VO, V2, N1, Dza ec. - GlL bran I5, L, Br, O, P, I10, K, Ba,
Bz, N2, V za lat. proelium (Abd 1,1);
Gl jzyk VO, V2, N1, D (Jl 1,6); VO, V2, N1, D, M (Abd 1,1) / strana VO (Jl 2,19) za ec.
h - GlL narod I5, L, Br, K, N2, V (Jl 1,6); I5, L, Br, O, P, I10, K, Ba, Bz / jzyk N2,
V za lat. gens (Abd 1,1); podobn Gl jzyk VO, V2, N1, D, Mza ec. h - GlL
narod I5, L, Br, O, P, I10, K, Ba, Bz, N2, V za lat. gens (Abd 1,2);
Gl odnije VO, V2, N1, D, N2 (So 1,8) za ec. h / riza VO (Jon 3,6) za ec. -
GlL riza I5, L, Br za lat. vestis (So 1,8);
Gl oltar VO, V2, N1, D (Jl 1,13); VO, N2 (Am 3,14) / trbnik VO, N2 (Am 3,14) za
ec. - GlL oltar L, N2 za lat. altare (Jl 1,13);
Gl peal VO, V2, N1, D (Na 1,7) / skrb VO, V2, N1, D(Na 1,9) za ec. s - GlL
skrb I5, L, Br, N2 za lat. tribulatio (Na 1,7; 1,9);
Gl spostat / vrag VO, V2, N1, D, Mza ec. / d - GlL neprijatel I5,
L, Br, O, P, I10, K, Ba, Bz, N2, V za lat. hostis, a t neprijatel I5, L, Br, O, K, Ba, Bz, N2,
V za lat. inimicus (Na 1,2); podobn ijinde Gl vrag VO, V2, N1, D za d - GlL
neprijatel I5, L, Br, N2 za inimicus (Na 1,8);
44.p65 570 04. 10. 04, 16:34

Gl stna VO (Am 1,12) / zabralo VO, V2, N1, D(Am 1,7; 1,10) za ec. s - GlL stna
I5, L, Br, N2 (Am 1,7); I5, L, N2 (Am 1,10) za lat. murus a zd I5, L, N2 za lat. aedes (Am
1,12) atp.
Zaznamenan lexmy ztext Malch prorok ani zde nejsou vyteny in extenso, pesto
jejich uveden alespo takto ve vbru jistou vpovdn hodnotu podle naeho mnn mt
me. Tak prostednictvm komparativn analzy tchto doklad lze zskat plastitj obraz
oslovnm fondu staroslovntiny ajeho vvoji vcharvtskohlaholskm psemnictv. Prv
doklady druh skupiny, doloen mnohdy oproti dokladm prvn skupiny irznotenmi
verze pekladu Gl na jedn stran arznotenmi verze pekladu GlL na stran druh,
sktaj toti navc vedle komparace lexm Gl aGlL (jak ktomu vybzely u doklady prvn
skupiny) imonost komparace synonymnch variant paralelnch opis obou typ peklad.
Lze tedy srovnvat nejen verzi Gl aGlL, ale leckde irznoten vrmci opis Gl aGlL.
Jako pklad takov monosti uveme lexikln varianty bran - rat, doloen spolu
sve uvedenm Abd 1,1 vnsledujcch lokacch (paraleln verze GlL nkde chyb - om.;
verze GlL pekld toti utext Malch prorok krat seky text):
Gl bran VO, N2 za (Os 2,20 Sept / 2,18 Vulg; Jl 2,5; Am 1,14; Mi 2,8); VO (Mi
3,5) - GlL om.;
Gl bran VO, V2, N1, D, Pd za - GlL bran I5, L, Br, N2 za bellum (Os 1,7);
Gl rat VO, V2, N1, D / bran Mza ec. - GlL bran I5, L, Br, O, P, I10, K, Ba,
Bz, N2, V za lat. proelium (Abd 1,1) - viz i ve.
Pokusme se nyn zhodnotit ob synonymn lexikln varianty, bran a rat, virch
souvislostech. Vstaroslovnskch textech je variantn bran pijmno jako star (Jagi
19132: 327, Veerka 1984: 217-8) - vkanonickch pamtkch je doloeno lpe, na rozdl od
rat i v Ev, Psalt, Apost, Euch, Cloz aj. (SJS I.: 140; SJS II.: 626).
Charvtskohlaholsk texty vak doloenm lexm synonymn dvojice bran - rat
vsledovanch lokacch verze Gl aGlL sklasickou staroslovntinou zcela nekoresponduj:
bran je doloeno nejen vtextech Gl, ale iGlL, rat je naopak znmo zopis Gl. Pi jistm
zjednoduen lze tedy konstatovat, e star staroslovnsk bran je doloeno v opisech
mladho pekladu GlL, ato dsledn, zatmco mlad staroslovnsk rat je znmo zopis
star verze Gl. Vjimku vrmci verze Gl tvo proti vtinovmu rat jen variantn bran
kodexu M, kter, jak jsme zaznamenali uprorockch text, vynik vlexikln rovin etnmi
inovanmi kroatizujcmi tendencemi - srov. nap. dsledn govoriti M proti glagolati
ostatnch text Gl - VO, V2, N1 (Abd 1,1); VO, V2, N1, D(Abd 1,3; 1,4) aj.; dle ki M proti
ie VO, N1, D (Mi 1,2); ko M proti ee VO, V2, N1, D (So 1,1) atp.
Kombinacemi rznch monost, kter se pi klasifikaci variantnho bran -rat nabzej,
by bylo dle mono dotvet nkoliker zpsoby vkladu vvoje nejen rznoten Abd 1,1
vcharvtskohlaholskch kodexech, zde se vak tmto otzkm, jakkoliv by byly nepochybn
zajmav apnosn, vnovat nememe. Nebylo by vak namst nezdraznit, e lexikln
dvojice bran - rat, podobn jako nkter dal synonymn varianty, kter jsou vklasick
staroslovntin vnmny zhlediska polarity star - mlad, nemus se nutn jevit, jak se
ukazuje, ve vech ppadech stejn ivtextech charvtskohlaholskch. Je tomu tak prv
pro zvltn, spletit, zejm. historick akulturn, ale ijin vvojov peripetie avztahy
voblastech, kde se slovansk psemnictv pstovalo, je nemohly neovlivnit slovn zsobu
crkevn slovantiny charvtsk redakce, charakteristickou prolnnm vliv rznch obdob
aprosted.
44.p65 571 04. 10. 04, 16:34

572 Helena Bauerov
Tak jako je tedy nepochybn namst, jak se tak dje, prbn zohledovat mon
lexikln inovace vopisech pekladu Gl, neteba poutt ze zetele ani potenciln ptomnost
lexiklnch paleoslovenism vopisech pekladu GlL. (Nkter ztchto paleoslovenism mohly
mt ovem oporu vdomcch dialektech charvtsk jazykov oblasti ajako takov pak dojt
uplatnn ivmladm pekladu GlL, vindividulnch ppadech nelze snad vylouit ani
vdomou, pekladatelem clen stylisticky motivovanou archaizaci biblickho textu, kter
byl soust liturgick knihy.) Studium paralelnch sek biblickch knih vpekladu Gl
aGlL, vetn studia rznoten vrmci opis tch skupin peklad, jak je zcela jedinen
nabz charvtskohlaholsk psemnictv vtextech Malch prorok, me tak poskytovat pro
dal prci na tomto vdnm seku spolehlivou oporu.1
Synonymn lexikln varianty charvtskohlaholskch brevinch prorockch text,
doloen vopisech pekladu eck alatinsk pedlohy, na n jsme ve alespo ve vbru
poukzali, umon, jak se domnvme, na zklad zevrubnho asystematickho
komparativnho studia osobitm zpsobem doplovat, zpesovat arozvjet klasifikaci lexm
zhlediska paleoslovenistiky ikroatistiky, souasn vak vybzej kvahm, kter se pi ana-
lze slovnho fondu charvtskohlaholskch text mohou nst po ose diachronn izjinho
pohledu. Tyto vahy se opraj nejen oznm lexikln inovace, kter se ve svch dsledcch
projevuj jako kroatizace text, ale iovsledky tendenc, souvisejcch svvojovmi zmnami
smantick npln slovnch jednotek vcharvtsk jazykov oblasti.
Jako pklad me poslouit rznoten starho pekladu eck pedlohy amladho
pekladu pedlohy latinsk, kter je vobou verzch doloeno vtextu Jl 1,4. Jde olexikln
varianty prg (Gl) versus kobylica (GlL) a chrst (Gl) versus prg (GlL):
Gl Ostanci gusnic pose pruzi . i ostanci prug pose chrostove (!) . i ostanki
chrust pose sri VO, V2, N1, D, M(znn textu vychz zpamtky uveden
bezprostedn za citac; hlskoslovn,tvaroslovn ajin rozdly vrznoten paralelnch
opis zde ane pomjme);
N y P, r N y P
, r N d
Rahlfs (19359: 519);
GlL Ostanakrvi post kobilica . i ostanak kobilice poe pruzi . i ostank pruzi
poe rvi I5 - fol. 234d 7-10, I5 - fol. 234d 29-31, L, Br, K, Ba, Bz, N2, V(I10 pouze zatek
vere: ostank rvi post kobilice .);
residuum erucae comedit lucusta et residuum lucustae comedit bruchus et residuum
bruchi comedit rubigo Biblia (1975: 1384).
1
Podobn, se zetelem kvskytu vopisech pekladu Gl i GlL, tedy ikinovanm tendencm verze Gl
ikzachovvn paleoslovenism ve verzi GlL, bude teba hodnotit ispecifickou sloku slovnho fondu,
kn pat soubor vraz, kter nejsou, podle daj SJS, znmy odjinud ne prv zGl. Nkter ztchto slov
pedstavuj hapax legomena, tj. st slovn zsoby staroslovntiny, kter jinak nedola uplatnn -
prostednictvm hapax legomen zaznamenvaj tak charvtskohlaholsk texty cennou st staroslovnskho
slovnho fondu jinde nedoloenho.
Otzka hapax legomen, ji tu zmiujeme jen na okraj pro dokreslen vznamu charvtskohlaholskch
prorockch text, si vak vhledov vyd zvltn pozornost: Bude zapoteb pedevm vyjasnit, kter
slova oznaen vSJS zkratkou Gl pedstavuj hapax legomena vpravm slova smyslu akter nikoliv.
Materil excerpovan pro SJS lze pak jet rozhojnit doklady podle prorockch knih Vajsem nevydanch
(Am, Abd, Jon, Mi, Na; Jon je dnes dobe dostupn dky uspl edici - Ribarova 1987). Ukazuje se dle,
opt pi studiu text Malch prorok, kter pro SJS excerpovny nebyly, e pro nkter lexmy, doloen
podle daj SJS pouze jedenkrt, nachzme oporu prv vcharvtskohlaholskch opisech prorockch
knih (nap. zlotvoriti N1 vMa 3,5, doloen podle SJS pouze ze Supr - viz SJS I.: 688; v brevii N1 je
navc tvaru slovesa zlotvoriti uito ve specilnm vznamu - ptc. zlotvori za ec. - aj.).
44.p65 572 04. 10. 04, 16:34

Z paralelnch verz pekladu Gl aGlL vyplv, e charvtskohlaholsk texty obsahuj

lexm prg ve dvou jeho odlinch vznamech: prg vpekladu Gl za eck P,
knmu existuje vpekladu GlL synonymn kobylica za lat. lucusta, a prg vmladm
pekladu GlL za latinsk bruchus, jemu ve star verzi Gl odpovd synonymn chrst za
eck . Lexm prg koresponduje tedy ve verzi Gl aGlL pouze vrazov,
vznamov se prg zGl aprg z GlL li.
Staroslovnsk prg za ec. P a chrst za ec. potvrzuje velmi dobe
iznnJl 2,25, kter je paraleln znmo vedle charvtskohlaholsk verze Gl ive znn
parimejnm (peklad GlL pro Jl 2,25 om.).
Gl i damvam za lta e pose pruzi i chrustove . VO;
i vzdam vam za lta . po prdzi i chrstove .Grig, Lobk, Zach - Ribarova,
Hauptova (1998: 388-9);
r P s Pr d, Pr r
Rahlfs (19359: 522).
Lexm prg, a u jej vnmme vrmci lexikln homonymie i polysmie, je tak souasn
nzornm dokladem toho, e lexikln paralely charvtskohlaholsk verze Gl aGlL poskytuj
tak vzcn materil, kter lze studovat svyuitm pro oblasti dosud mlo prozkouman,
jakmi jsou nap. historick lexikologie adialektologie, ale ietymologie aslovansk typologie
akomparatistika obecn.2
Zvrem lze konstatovat, e oblast charvtskohlaholskho psemnictv nabz - vkontextu
ostatnch redakc crkevn slovantiny neopakovateln - prostednictvm dvou verz pekladu
rozdlnch neslovanskch pedloh, eck alatinsk, monosti komparativn analzy
paralelnch synonymnch slovnch jednotek, primrn uitch aktuln vasov ilokln
odlinm prosted. Studiem charvtskohlaholskch text lze proto sprospchem obohatit
dosavadn pstupy ke klasifikaci lexika, arozit tak podstatnou mrou znalosti vtto oblasti
zhlediska jazykov synchronie idiachronie.
Souasn vsledky studia lexiklnch variant charvtskohlaholskch text ukazuj, e zvry,
knim dospla paleoslovenistika studiem slovn zsoby klasick staroslovntiny, nelze vdy
bez dalho penet apriori na oblast psemnictv charvtskohlaholskho. Kritria pro klasifikaci
lexm, kter jsou soust charvtskohlaholskch rukopis, je teba zsti modifikovat. Jednm
zvchodisek tto modifikace me bt podle naeho nzoru prv studium paralelnch sek
peklad eck alatinsk pedlohy, doloen mj. texty Malch prorok.
Pro dal analzu aklasifikaci lexika bude mt nepochybn prvoadou dleitost spolu
spraskm Slovnkem jazyka staroslovnskho pedevm skvle koncipovan, materilov
2
Blim studiem prorockch text se tak ukazuje, e bude teba nejsp pehodnotit nkdej ponkud
skeptick stanovisko J. Hamma kjejich vznamu, jak je tento badatel zaujal, kdy ke svazkm Vajsovy
edice, vychzejc p Staroslovnsk krsk akademie, napsal: ... Kao to se vidi, to su osim Psaltira
i Joba ugl. tako zvani mali proroci, odn. tekstovi, s izuzetkom knjige Rut, po opsegu kratki ibez
veega znaenja. (zdraznila H. B.). Viz Hamm 1958: 137. Je sice pravda, e kritiki je aparat
unjima neujednaen - Hamm ibid., edice m inkter dal nedostatky (Bauerov 1986), pro samotn
prorock texty, jejich vznam je znaeho pohledu naopak dalekoshl, vak plat spe Hammovo
hodnocen, kter vjeho studii ve uveden citaci pedchz: Hrvatski glagoljski brevijari imaju osobito
znaenje za nau kulturnu prolost iza slavensku filologiju po tome, to su se unjima m. o. sauvali
idragocjeni prijevodi starozavjetnih knjiga (...), koji su ili potpuniji, ili su sauvali veu starinu od slinih
lekcija uir. kodeksima. Zato je bila opravdana odluka Staroslavenskog instituta uZagrebu, da pristupi
prouavanju iizdavanju takvih tekstova ida tako nastavi onaj koristan rad, koji je prije pedeset godina
bila zapoela Staroslavenska akademija krka... Viz Hamm 1958: 136.
44.p65 573 04. 10. 04, 16:34

574 Helena Bauerov
bohat Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, zpracovvan p

pracovnk Staroslovnskho institutu vZagrebu, jeho padestiny jsme si nedvno rdi
slavnostn pipomnli. Tak prostednictvm Rjeniku se potvrzuje azhodnocuje vznam
charvtskohlaholskho psemnictv, kjeho studiu vzeel ped sto lety impuls zaloenm
krsk Staroslovnsk akademie.
Literatura
Bauerov, H. 1986. Prophetae minores v charvtskohlaholskch brevich a ve Vajsov edici
Glagolitica. Slovo 36, 217-226.
Bauerov, H. 2000. Kparimejnm amimoparimejnm charvtskohlaholskm brevinm textm
prorockch knih. H. Bauerov, M. Pojsl sub red. P. Ambros. Sbornk kuctn pamtky
Mons. prof. ThDr. Vojtcha Tkadlka. Olomouc - Praha: Cyrilometodjsk teologick fakulta
Univerzity Palackho aEuroslavica, 69-80.
Bauerov, H. 2001. Klexiklnm archaismm charvtskohlaholskch text. Cyrillomethodiana in
honorem Aemiliae Blhov et Venceslai Konzal. Slavia 70, 291-298.
Biblia sacra iuxta vulgatam versionem, 1975. Vol II. Stuttgart.
ermk, V. 1997. Star slovansk peklady biblickch knih ajejich pomr kneslovanskm pedlohm.
Olomouc: strojopis diplomov prce - vlastnm nkladem.
Hamm, J. 1958. Judita u hrvatskim glagoljskim brevijarima. Radovi Staroslavenskog instituta 3, 103-
201.
Jagi, V. 19132. Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache. Berlin: Weidmannsche
Buchhandlung.
Mare, F. V. 2000. Staroslovansk spisovn jazyk ve velkomoravskm stt. E. Blhov, J. Vintr sub
red. V. Konzal. Cyrilometodjsk tradice aslavistika. Praha: Torst, 46-60.
Nahtigal, R. 1902. Nskolko zamtok osldach drevne-slavjanskago parimejnika vchorvatsko-
glagolieskoj literatur. Moskva.
Panteli, M., Nazor, A. 1977. II. novljanski brevijar. Hrvatskoglagoljski rukopis iz 1495. upni
arhiv Novi Vinodolski. Fototipsko izdanje. Zagreb: Staroslavenski institut Svetozar Ritig.
Rahlfs, A. 19359. Septuaginta. Id est Vetus Testamentum graece iuxta LXX interpretes. Vol II. Stuttgart:
Wrttembergische Bibelanstalt.
Ribarova, Z. 1996. Vajsova prouavanja prijevoda Malih proroka iz Brevijara Vida Omiljanina.
Prilog: Josef Vajs, Staroslovnsk peklad Malch prorok. Pspvek kdjinm
staroslovnskho pekladu Psma. Slovo 44-46, 27-43.
Ribarova, Z., Hauptova, Z. 1998. Grigoroviev parimejnik. I. Tekst so kritiki aparat. Skopje:
Makedonska akademija na naukite i umetnostite.
Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Lexicon linguae slavonicae redactionis
croaticae. Od r. 1991. Glavni urednici B. Grabar, Z. Hauptov, F. V. Mare, znanstveni
urednik A. Nazor - vol. I. 2000. Zagreb: Staroslavenski institut.
Slovnk jazyka staroslovnskho. Lexicon linguae palaeoslovenicae. Od r. 1958. Hlav. red. J. Kurz -
vol. I. 1966, vol. II. 1973, vol. III. 1982; hlav. red. Z. Hauptov - vol. IV. 1997. Praha:
Academia.
Vajs, J. 1908. Propheta Ioel. Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis.
Veglae: Palaeoslav. academia Veglensis.
Vajs, J. 1910. Propheta Oseas. Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis.
44.p65 574 04. 10. 04, 16:34

Vajs, J. 1910a. Nejstar brevi chrvatsko-hlaholsk (Prv brevi Vrbnick). Praha: Krl. esk
spolenost nuk.
Vajs, J. 1912. Propheta Habacuc. Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis.
Vajs, J. 1913. Sophonias - Haggaeus. Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis.
Vajs, J. 1915. Zacharias - Malachias. Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis.
Veerka, R. 1984. Staroslovntina. Praha: Sttn pedagogick nakladatelstv.
SAETAK
PREMA RAZREDBI LEKSIKA HRVATSKOGLAGOLJSKIH TEKSTOVA
Meu redakcijama crkvenoslavenskog jezika ima hrvatska redakcija povlaten i jedinstven poloaj,
izmeu ostaloga i zbog osobitih mogunosti koje nudi za razredbu rjenikog fonda spomenika.
Hrvatskoglagoljski rukopisi sadre vrlo vrijednu grau koja nudi iznimnu i u kontekstu ostalih redakcija
neponovljivu prigodu za analizu leksika paralelnih, ali istovremeno autorski, vremenski i prostorno
razliitih prijevoda grkih i latinskih predloaka. Meu takve se tekstove ubrajaju i starozavjetne
knjige tzv. Malih proroka koje su dio Propria de tempore hrvatskoglagoljskih brevijara. Prouavanje
usporednih rjenikih jedinica, tj. slavenskih leksema kojima u grkom i latinskom predloku odgovaraju
sinonimni izrazi, pokazuje se osobito plodnim, ne samo za paleoslavistiku. Usporedba sinonimnih
paralela s dijakronijskoga motrita omoguuje praenje razvoja rjenikoga sastava hrvatskoglagoljskih
rukopisa, a istovremeno pridonosi i proirenju zakljuaka koji proizlaze iz tradicionalnih pristupa
razredbi leksika staroslavenskih i crkvenoslavenskih tekstova. Nezamjenjivu ulogu u razredbi leksika
hrvatskoglagoljskih tekstova ima ponajprije, uz praki Slovnk jazyka staroslovnskho, sjajno
sastavljeni i graom bogati Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije iji je prvi svezak
u potpunom obliku odnedavno dostupan strunoj javnosti.
Klov slova: charvtskohlaholsk brevie, lexikln paleoslovenismy, peklady eckch alatinskch
pedloh, synonymn varianty, texty Malch prorok
Kljune rijei: hrvatskoglagoljski brevijari, leksiki paleoslavizmi, prijevodi grkih i latinskih
predloaka, sinonimske inaice, tekstovi Malih proroka
44.p65 575 04. 10. 04, 16:34

44.p65 576 04. 10. 04, 16:34
Marinka imi
(Zagreb)
MORAVIZMI U HRVATSKOGLAGOLJSKIM
TEKSTOVIMA
U leksiku irilometodskih tekstova ouvan je velik broj moravizama, to vrijedi i za hrvatskoglagoljske

tekstove. U ovom se lanku eli ukazati na neke probleme u vezi s moravizmima u naim tekstovima,
i to na primjerima: drkol, drvle, komkanie i leksemima s korijenom rsn-. Zakljueno je da
se navedeni leksemi pojavljuju u najstarijim hrvatskoglagoljskim fragmentima, misalima i brevijarima.
Povijest Velike Moravske usko je povezana s irilometodskom djelatnou, ali kad je rije
o moravizmima i utjecajima na slavenski prijevod Biblije, ne smijemo nipoto zanemariti
injenicu da je najmanje 50 godina prije dolaska Konstantina (irila) i Metoda u Moravsku
to bilo kristijanizirano podruje. Pokrtavanje su na tom terenu provodili irsko-kotski
misionari u tijeku 8. st., a bavarski u prvoj polovici 9. st. I pored bogosluja na latinskom,
propovijedali su na narodnom jeziku i prevodili osnovne molitve. U svoje su latinske knjige
unosili slavenske glose. Tako je stvorena predirilometodska slavenska pismenost na tom
podruju, a time i plodno tlo za slavenske misionare u Moravskoj. U jednoj aliterarnoj sredini
ne bi Braa sa svojim uenicima mogla tako brzo odgojiti svoj podmladak. Poznato je da im
je panonski knez Kocelj dao na raspolaganje 50 uenika.1
Jezik prvih irilovih prijevoda bio je slavenski, makedonski govor iz okolice Soluna koji
do tada nije bio izgraeni knjievni jezik. Prevodei u Moravskoj iril i Metod su postupali
kao i inae pri nastanku prvoga knjievnog jezika: nekultivirano narjeje makedonskih Slavena
uzdigli su u vrlo kratkom vremenskom periodu na razinu vjerskog kulta i knjievnog jezika.
Pri tome je do izraaja doao neobino istanan osjeaj prvih slavenskih prevoditelja za sve
jezine izraze i sredstva. Spretno su iskoritene izraajne mogunosti makedonskog govora,
takoer i grki leksik i sintaktike konstrukcije. iril je u svojim prijevodima vjeto iskoristio
neke sintagme bizantske civilizacije i adaptacije grkih kalkova. Stupanjem na moravsko tlo
taj je knjievni jezik poeo dobivati prve nemakedonske osobine iz lokalnoga narodnog
jezika, posebice u leksiku i time postajao slubeni zajedniki slavenski jezik. iri i
nadnarodnosni karakter dobivao je zarana taj jezik i stoga to Moravska nije bila jezino
jedinstvena: u njoj su obitavala slovaka, eka, luikosrpska i poljska plemena, kao ni
1
v. tefani 1963.
45.p65 577 04. 10. 04, 16:35

578 Marinka imi
Panonija, gdje je prisutan dodir zapadnoslavenskih i junoslavenskih jezika. U Moravskoj i

Panoniji u taj knjievni jezik ulaze mjesni elementi, tzv. moravizmi i panonizmi, od kojih su neki
jo prije irila i Metoda uli u crkvenu terminologiju tih Slavena zajedno s germanizmima i
latinizmima.2 Kao posljedica nepovoljnih povijesnih prilika nije ouvan nijedan knjievnopovijesni
spomenik iz tog doba, ve se prema indirektnim izvorima odreuju karakteristike, to jest
prema staroslavenskom kanonu. Posebice treba istaknuti najstariji meu staroslavenskim
kanonskim tekstovima iz druge polovice 10. stoljea: Kijevske listie s tipinim
zapadnoslavenskim jezinim osobinama, koje ih stavljaju na poetke eko-moravske redakcije.
Jedan od spomenika eke redakcije ija je leksika graa nezaobilazna pri utvrivanju
moravizama i bohemizama su Besjede sv. Grgura Velikog - 40 homilija na evanelje koje su
prijevod s latinskog. Lokaliziranje Besjeda u eku redakciju osporavao je V. Jagi tvrdei da
je osnovni leksiki fond tog spomenika junoslavenski. Josip Hamm3 je isticao da ne treba
olako prelaziti preko injenice da su neki od tzv. moravizama potvreni i u akavskim govorima,
primjerice, leksem raiti - imati volju, prieljkivati, dostojati. Taj je leksem potvren, npr. u
Vrbnikom statutu: Ako tri od teh eje bliih ne bi rail prisei, da jej nitar ne udi (f. 48).4
Isti se leksem nalazi i u mlaim latininim rukopisima, primjerice u creskom prikazanju Muka
Gospodina naega s kraja 17. i poetka 18. st.: I blaena ona mati ka te rai k nam poslati
(420); Rai svih nas posluati i svim tvoju milost dati (427).5 U novije vrijeme je, meutim,
F. V. Mare dokazao da Besjede Sv. Grgura Velikog ipak pripadaju ekoj redakciji,6 to je
potvrdio J. Reinhart.7 Da su Homilije Grgura Velikog u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti
prevedene s latinskog jezika utvrdila je Petra Fetkov.8
Premda je do danas ostalo neistraeno u kojoj je mjeri u Moravskoj dolo do izmjene
prvotnog prijevoda staroslavenskih biblijskih tekstova, posebice aprakosa, psaltira i apostola,
ipak, svi se istraivai slau da je odreeni broj leksema preuzet iz zapadnoslavenskog dijalekta.
Sama moravska redakcija nije bila posve jedinstvena, tj. postojale su mnoge varijante. Za
pojedine je varijante teko rei to je starije, a to mlae, npr.: propti - prastara dubleta iz
istone Panonije, ali i srpska lokalna osobina / raspti - eko-slovaka varijanta, ali i slovensko-
hrvatska i bugarska. Slino je i s varijantom prognvati / razgnvati.9 Iako je Jagiev autoritet
do danas ostao nenadmaiv kad se radi o leksikom sastavu najstarijih slavenskih tekstova,
ipak je najnovijim paleoslavistikim istraivanjima znatno smanjen broj moravizama u odnosu
na onaj iz njegova vremena. Primjerice: leksem aut koji se ubrajao u moravizme, Zdenka
Ribarova je pronala i u bugarskom dijalektu.10 Iako se paleoslavisti ne slau kad je rije o tome
koji se sve leksemi mogu ubrojiti u moravizme, ipak veina dri da su to sljedei leksemi: bratr,
velii, vti, drvle, drkol, komkati, komkanije, krizma, muditi, mnih, ma,
neprizn, oprsnk, pape, pop, rsnota, ui...11 Suprotno V. Jagiu, A. S. Lvov dri da
je leksem velmi unesen u slavenske tekstove u Moravskoj, dok je u junoslavenskom dijalektu
na koji su prevedene prve slavenske knjige bilo 3lo i zlo. To potvruje injenica da je u
2
v. Despodova 1995.
3
v. Hamm 1978.
4
ARJ sv. 12, (prikladati - rajeta) JAZU, Zagreb 1952, str. 851.
5
v. Vodari 1993.
6
cf. Mare 1963.
7
v. Reinhart 1980.
8
Fetkov 1999.
9
v. Jagi 1913: 264-265.
10
o tome vidi Ilievski 2001.
11
v. Jagi 1913, Lvov 1966, Nedeljkovi 1970.
45.p65 578 04. 10. 04, 16:35

Moravizmi u hrvatskoglagoljskim tekstovima 579
spomenicima moravsko-ekog podruja preteno velmi, primjerice u M. Leksem velmi je

u Sinajski psaltir unesen u Moravskoj isto kao i rsnota, tj. u tom je psaltiru 29 puta potvreno
zlo i vlo, a samo dva puta velmi.12 Pri tome je zanimljivo da se velmi javlja pri kraju psaltira,
tj. u Ps 118,51 i Ps 118,107. Ovdje treba istaknuti da se hrvatskoglagoljski psaltiri u potpunosti
slau sa Sin, tj. oni uvijek imaju zlo ili zelo, npr. Ps 6,4, 6,11, 20,2, 30,12, 36,23, 37, 9, 45,2..., dok
u Ps 118,51 i 118,107 imaju velmi. Ti se podaci odnose na 11 hrvatskoglagoljskih psaltira 14.
i 15. stoljea, i to tri samostalna psaltira: PsLob, PsPar, PsFr i osam brevijarskih: BrOxf, BrVat6,
BrAc, BrPm, BrN1, BrMa, BrVat19 i BrN2.
Primjeri: Ps 6,11: vzratet se i postidet se zlo vskore PsLob 3r, PsPar 9r, PsFr 5b, BrVat6
1d, BrPm 288c, BrN1 238d, BrAc 1d, BrVat19 166a, BrN2 277a...13
Ps 36,23: Ot g(ospod)a stopi (lov)ku ispravlajut se
i puti ego vshocet zelo PsLob 23v, PsPar 24v, PsFr 34c, BrPm 300d, BrOxf 196a.
Ps 37,9: Ozloblen bih i smerih se zelo PsLob 24r, PsPar 25r, BrPm 301b, BrVat6 9b,
BrAc 9a, BrVat19 177c, BrN1 248a...
Ps 118,51: Grdi zakonoprstupovahu velmi PsLob 78r, PsPar 72r, PsFr om., BrPm 337a,
BrAc 28d, BrVat6 26a, BrVat19 209a, BrN2 311d...
Ps 118,107: Smerih se velmi g(ospod)i PsLob 79v, PsPar 73r, PsFr om., BrVat6 26c, BrAc
29c, BrPm 338b, BrN2 312c...
Zanimljivo je da se od veine hrvatskoglagoljskih psaltira svojim prijevodom razlikuje
psaltir Parikog zbornika iz 1375. godine, Slave 73 (CPar).14 Taj psaltir posvuda ima velmi
tamo gdje ostali psaltiri imaju zlo ili zelo, npr.:
Ps 6,4 I d(u)a mo smetena e(st) velmi CPar 11v,
Ps 30,12 Vece vsh nepritel moih stvoren esm
v ponoenie susdom moim velmi CPar 28v,
Ps 91,6 Koliko vzveliie se dla tvo g(ospod)i
velmi gluboka stvorena sut pomileni tvo CPar 81v,
Ps 118,8 ne ostavi me do velmi CPar 104v,
Ps 138,14 i d(u)a mo znaet velmi CPar 118v,
Ps 138,17 Mn bo velmi astni sut priteli tvoi b(o)e
velmi ukrpleno e(st) vladistvie ih CPar 119r.
Takoer u onim versima u kojima Sinajski psaltir i veina hrvatskoglagoljskih ima velmi,
tj. Ps 118,51 i 118,107 i CPar ima velmi:
Ps 118,51 Oholi nepr(a)v()dno tvorahu velmi CPar 106r,
Ps 118,107 Smril se es()m velmi g(ospod)i CPar 108v.
U psaltiru Parikog zbornika bio je prvotno isputen vers 20,2, te naknadno nadopisan.
Jedino je u tom versu potvreno zlo:
An(tipon) G(ospod)i siloju tvoeju vzveselit se c(sa)r
i o sp(a)seni tvoem vzraduet se zlo. CPar 22r.
Josip Tandari je utvrdio da CPar zauzima meu hrvatskoglagoljskim spomenicima zasebno
mjesto, ne samo po svojem sadraju, ve i po znaajnim pojedinostima u tekstovima, posebice
12
v. Lvov 1968: 320.
13
Navedeni je primjer citiran prema Lob, a paginacija je preuzeta s fotokopija rukopisa pohranjenih u
Staroslavenskom institutu.
14
Napomena: u lanku se kratica PsPar rabi za Pariki kodeks (zbornik) iz 14. st., sign. Slave 11, a kratica
CPar za Pariki zbornik iz 1375. g., sign. Slave 73.
45.p65 579 04. 10. 04, 16:35

580 Marinka imi
liturgijskim. Dio kodeksa u kojem se nalazi misni red pisan je izmeu 1375. i 1379. g., a po
nekim pojedinostima taj je kodeks prepisan sa starijeg predloka:
- u redu mise nije predvieno podizanje kalea,
- nema otpusni obrazac Ite, missa est,
- misni red i kanon slian je najstarijem hrvatskoglagoljskom misalu, tj. Vat4.15 I prijevod se
psaltira u CPar razlikuje od ostalih hrvatskoglagoljskih psaltira, to potvruje gore
navedeni primjer velmi.
Problem leksikih moravizama u hrvatskoglagoljskim spomenicima zahtijeva temeljitu
jezinu analizu. Broj moravizama u naim tekstovima nije do konca usustavljen.
Ovaj se rad temelji na grai koja je prikupljena u Staroslavenskom institutu za Rjenik
crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. Analizira se nekoliko leksikih moravizama:
drkol, drvle, komkanie, i leksemi s korijenom rsn-.
drkol, drkola
Najranija potvrda u naim tekstovima za leksem drkol (fustis, lignum) je u fragmentu
iz 13. st. Legenda o svetoj Tekli:
Tamor e sliav si ot neju, isplni se rosti i rvni i jutro vstav ide v dom Onisiporov
s knezi b(o)gati i s narodi mnozi s drkolami.
Za taj je fragment (Arhiv HAZU fragm. glag. 4) B. Grabar utvrdila da pripada istoj
redakciji - staroslavenskoj - kao i irilski rukopisi ruske i srpske redakcije. Fragment je leksiki
vrlo arhaian, sadri neke lekseme koji se dosta rijetko pojavljuju u mlaim glagoljskim
spomenicima.16
Potvren je takoer u najstarijim hrvatskoglagoljskim misalima i brevijarima, u kojima je
ta imenica esto enskog roda, npr.:
Starini ljudaskie svt stvorie da Spasa lastiju li bie i ubili bie s oruiem i s
drkolami izidoe lki na razboinika BrVO 235a;
I paki po etrh dnh poveden b ot tamnice i veden na rasohe i rastegnen i
tepen ilami i drkolami ben BrN2 461a;
I otvecav is(us) ree narodom ko na razboinika li izidote na me s oruiem i s
drkolami ti me MVat4 80b; MNov i CPar imaju na istom mjestu leksiku dubletu z drviem
MNov 81a, s drviem CPar 249v (Mc 14,48). U Ljubljanskom je brevijaru na mjestu drkolami
potvren sinonim palicami 143c.
drvle, drevle
Leksem drvle, drevle u spomenike je staroslavenske pismenosti prema A. S. Lvovu
unesen u Moravskoj. U tekstovima se hrvatske redakcije pojavljuje prilino esto, i to u
najstarijim misalima i brevijarima (latinske paralele: prius, olim, aute), npr.:
Drvle e nee idota si le mui grada obidoe dom lotov ot junoti do starca BrVO
143d (Gn 19,4), dok BrN2 69a na mjestu drvle ima prde;
jue bo prista v vc e be drvle nas BrPm 166a, BrBar 274a, dok je prde u BrVO
361d, tj. pre BrVat5 177b;
mnogo e razlin drvle b(og) gl(agol)av o(t)cem proroki MVat4 10a;
ee drvle divno iz ejupta izvede s(i)ni iz(drai)l(e)vi MRo 231a.
U Fraievu psaltiru f. 31c od priloga drvle tvori se novi leksem s prefiksom pre-
predrevle: Drvle bo i predrevle sveca tainu siju sadeti. (comm. ad Ps 32,11).
15
Tandari 1993: 110-131.
16
v. Grabar: 1972.
45.p65 580 04. 10. 04, 16:35

Prouavajui grafiju i jezik toga jedinstvenog hrvatskoglagoljskog psaltira, B. Grabar je

utvrdila da se on od ostalih spomenika pisanih hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskog
jezika razlikuje i po svojem leksikom sastavu, tj ima oko 470 rijei koje nisu potvrene nigdje
drugdje.17
Za razliku od hrvatske redakcije, u spomenicima ruske redakcije leksem drevle potvren
je samo jedanput u Povesti vremenih let.18
komkanie, komkati
Pretpostavlja se da su ti leksemi u slavenske prijevode uli u Moravskoj iz latinskog
(communicare), dok je starija slavenska paralela pritenie, pristiti.19
U grai za Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije taj je leksem potvren
samo u jednom spomeniku, u Splitskom fragmentu glagoljskoga misala:
[s]e ni komkan[i]e po branc g(ospod)i oisti ot grih m(o)l(it)vami [bl]aenoga
arhieri. (Aa)
Leksem komkanie prema A. Vaillantu spada u kategoriju starih romanizama koji su u
istonoj Bugarskoj prodrli u slavenske tekstove. Taj je leksem, prema Vjekoslavu tefaniu,
poznatiji u istonim, tj. irilskim tekstovima, dok je u hrvatskoglagoljskim potvren jo samo
u Berlinskom misalu, dok se drugdje zamjenjuje s pritie ili priecenie.20
Leksemi s korijenom rsn-

Jedna nedvojbeno panonsko-slovenska jezina crta prema V. Jagiu je rsnota /
rsnotivn, koja je zasvjedoena jo u Kijevskim listiima.21 Leksem rsnota je od
kanonskih spomenika potvren jo samo u Sinajskom psaltiru gdje se pojavljuje 37 puta i
jednom kao pridjev rsnotivn.Taj se broj odnosi na 137 otprije poznatih psalama, dok je
u novootkrivenom dijelu Sinajskoga psaltira korijen rsn- potvren jo sedam puta.22 U
hrvatskoglagoljskim tekstovima od korijena rsn- tvori se 8 razliitih izvedenica s razliitim
sufiksima: i to: imenice: rsnota (veritas, rectitudo, certitudo, certus, iustitia, virtus, itd.) i
rsnotivnik (verax), pridjevi: rsn (verus, certitudinaliter, rectus, verax), rsnyi (verus,
certus), rsnotiv (verax) i rsnotivn (verax, inexpiabilis, legitimus, veraciter, sinceritatis),
prilozi: rsno (verum) i rsn (vere, verum). Ukupno je korijen rsn- u kartoteci za Rjenik
crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije potvren 360 puta, i to: u fragmentima tri
puta, u brevijarima 308 puta, u misalima 36 puta, u zbornicima sedam puta, u ritualima tri puta
i u psaltirima jedanput (u komentaru Fraieva psaltira 12c: ist shranajut g(ospod)u
ednomu desnica ista v rsnotu (comm. ad Ps. 14,5). Nasuprot uestaloj pojavi leksema s
korijenom rsn- u drugim hrvatskoglagoljskim biblijskim tekstovima, u psaltiru se redovito
posvuda nalazi istina, tj. istinn na mjestu gdje Sinajski psaltir ima rsnota, ili rsnotivn.
Naime od jedanaest hrvatskoglagoljskih psaltira 14. i 15. stoljea: PsLob, PsPar, PsFr, BrOxf,
BrVat6, BrAc, BrPm, BrN1, BrMa, BrVat19 i BrN2, niti jednom nije potvren leksem s korijenom
rsn- osim u gore navedenom primjeru iz Fraieva psaltira.
17
v. Grabar 1985: 81.
18
Lvov 1968: 324 i 325.
19
v. Lvov: 1968: 326 i 327.
20
tefani 1957: 102 i 103.
21
U Kijevskim listiima potvren je i glagol: vrsniti, v. R. M. Cejtlin, P. Veerka, E. Blahova:
Staroslavjanskij slovar (po rukopisjam X - XI- vekov), Moskva 1994.
22
v. Mare 1997.
45.p65 581 04. 10. 04, 16:35

582 Marinka imi
Ps 39,12
Sin: Milost tvo i rsnota tvoja
vynv zastvpiste mj23
BrAc 9d: m(i)l(o)st tvo i istina tvo
vinu zastupista me
Isto imaju npr.: BrPm 302c, BrVat6 10a, BrVat19 178d, PsFr 36d, BrN2 286c...
Ps 56,11
Sin: ko vzvelii sj do n(e)b(e)s milost tvo
I do oblak rsnota tvo
BrN2 291b: ko vzvelii se do neb(e)s milost tvo
i do oblak istina tvo
Isto imaju: BrPm 309a, BrVat6 14a, BrAc 13c, BrOxf 202b, BrVat19 184b, BrN1 253b...
Najee se leksemi s korijenom rsn- pojavljuju u brevijarima, i to od najstarijih BrVb1 i
BrVO do mlaih, tj. BrN2. Od svih brevijara najvei broj primjera otpada na Brevijar Vida
Omiljanina iz 1396. godine: 102 primjera. Glagoljski brevijar iz 1396. godine koji je pisan za
kaptolsku crkvu u Rou u Istri odlikuje se bogatstvom i opirnou biblijskih itanja, a u
njemu su ee nego u drugim brevijarima ouvani prijevodi s grkog. Prema M. Mihaljeviu
jezik tog brevijara moe se podijeliti u vie slojeva: grki sloj, stare i rijetke jezine pojave,
juni (bosanski) sloj, latinski sloj i utjecaj narodnoga jezika.24
Primjeri:
Ace ubo brti milia v istinu bogati biti elete rsna bogatstvi ljubte V istinu
rsnie sti icte i v n(e)b(e)sko c(sa)rstvo vnimaite BrVO 138d (Homilija s. Gregorii
Papae). U tom primjeru pisac primjenjuje postupak glosiranja, tj. prevoenja.25
ace ubo svdoci b()e rsna re i rsna gl(agol)juce vnce prie BrN2 338d;
da k rsnoi pokori privesti n(a)s raii BrN2 71b;
B(e)r Az bo v istinu nasadih te vinograde moi vzljubleni vse sme rsnoe BrVO 239a;
R()(pon) Dn()s nam s n(e)b(e)se mir rsni snide dn()s po vsemu miru
medoplutna stvorena sut n(e)b(e)sa BrVO 39a;
B(og)a ki velit vs(a)k(o)mu da bi v raz(u)m rsnotivi prial i na boli se in
poteal vidv vru vau i podvig v(a) BrLab 34c;
Vrna gospo b(o)i prez vesal i mornari priplu do marilie pln s vseju eladiju
i sl(o)vo b(o)ie prop(o)v()dae a idoli vse otzva i obrati vs zik k g(ospod)u b(og)u
rsnomu BrLab 165b (In s. Marthi virg. lectio)
Na obak b(la)(e)ni curil velmi podvizae se bludecih d(u)e na put rsni
privesti BrN2 407d ( In ss. Cyrilli et Methodi);
ko v ad ne isp(o)vst se t(e)b ni semrt vshv(a)lit te ni djut nishodecei v rov
rsnoti tvoee BrPm 349c (Is 38,18).
Leksem rsn potvren je i u Legendi o Sv. Veeslavu u hrvatskoglagoljskim brevijarima:
rsn e h(rsto)v muc pridrui se m(u)ka ego BrVat6 177b,
V rsnotu e h(rsto)v muc i s(ve)tih m(u)(eni)k priloi se muka ego BrLab 135d.
Legenda o Sv. Veeslavu koja ukazuje na tragove knjievnosti velikomoravskog razdoblja
23
Primjeri iz Sinajskog psaltira preuzeti su prema izdanju: S. Severjanov. Sinajskaja psaltyr, glagolieskij
pamjatnik XI veka, reprint izdanje, Graz 1954.
24
Mihaljevi 1997.
25
v. Marti 1994: 25.
45.p65 582 04. 10. 04, 16:35

ouvana je u sljedeim hrvatskoglagoljskim brevijarima: BrVat. iz 1387., BrLab s kraja 14. st.,
BrN1 iz 1459., BrN2 iz 1495., i BrMos iz 1443.26
Leksemi s korijenom rsn- potvreni su i u najstarijim glagoljskim fragmentima iz 13. st.:
Ljubljanskom homilijaru: Egda ubo togode g(ospod)a s(i)na d(a)v(i)dova naricaet
otvaraet v istinu ko rsno sa (lov)k rsno e vruet se i b(og) f. 2b (Hom. s. Bedae
Venerabilis);
u Fragmentu epistole o nedjelji (HAZU Fragm. glag 123), 13. st.: v mn vsa m(i)l(o)st
ivota i rsnoti v mn vsako upvanie izni i sili f. 2a, sim. BrVO 265c i MVat4 205a (Sir
24,25);
u Fragmentu brevijara (HAZU Fragm. glag. 46), kraj 13. st.: (...) trs i rozgi ee v istinu
est trs i ltorasli ego [e]goe radi koe est rsni b(og) rsni stvoren est (lov)k
da v nem bil bi trs f. 1a;
u Fragmentu Apostola (HAZU Fragm. glag. 54), kraj 14. st.: te [Mo]lju vi cedrotami
b[(o)imi d]a prestavili bis[te tle]sa v(a)a v rtvu [ivu s(ve)tu ugodnu b(og)u
rsno[tivnim] slueniem v(a)i[m] f. 1c.
Kad govorimo o leksemima koji su iz latinskog jezika uli u slavenske prijevode u
Moravskoj, a nalazimo ih i u hrvatskoglagoljskim tekstovima, npr. komkanie, oprsnk,
misa..., moramo biti oprezni, tj. ne smijemo zaboraviti da su oni mogli ui u hrvatski jezik i
tekstove direktno iz latinskog u Dalmaciji. Pokuamo li obuhvatiti jednim pogledom svu
povijest hrvatskoga jezika, od prvih poetaka pa do danas, lako je uoiti da je ona ve od
svojega prvog polazita u znaku viejezinih dodira, koji se u njoj ne samo zbivaju, nego je
ve od poetka bitno odreuju. Povijest hrvatskoga jezika noena je, od narataja narataju,
jezinom predajom kojoj je ishodite nedvojbeno praslavensko. No povijest hrvatskoga kao
samosvojnog jezika poinje, jednako tako nedvojbeno, u asu kada se to praslavensko
jezino ishodite nalo na hrvatskom prostoru izmeu Dunava, Drave i Jadrana, na novom
zemljitu, u novim ivotnim uvjetima i u neposrednom dodiru s jezicima starosjedilaca,
ostatcima starinakih, koliko ih je bilo, i s pukim latinskim rimskih provincijalaca. (...) Taj
prvi jezini susret sa Sredozemljem ostao je na razini svakodnevice, upravo snalaenja u
preivljavanju. No u prvom dodiru s kranstvom, i poslije kad su se doista pokrstili, susreli
su se Hrvati s vjekovnom tradicijom sredozemne pismenosti, i to u njezinu latinskome liku,
kako im je dolazila, najprije slabim intenzitetom iz carskih dalmatinskih gradova, a onda jako
i organizirano iz Oglaja (Akvileje) i drugih sredita crkvene organizacije Franakoga carstva,
stalno pak, ako i manje neposredno, preko mora iz Italije i osobito iz Rima.27
Jedan od nesumnjivih dokaza o utjecaju velikomoravskog knjievnog razdoblja na
hrvatskoglagoljske tekstove su oficiji u ast Sv. irila i Metoda u naim brevijarima.
Cijeli oficij irila i Metoda s lekcijama u proprium sanctorum u kojima su itavi odlomci
K imaju sljedei brevijari: BrVat6 iz 1379., BrLab 161 iz 1396., BrMos iz 1443., BrMa iz 1460.,
BrVat19 iz 1465., BrN2 iz 1495., nepotpuni oficij u fragmentu NB 121 iz 14. st., izgubljeni
Salski brevijar, te tiskani Baromiev i Broziev.28 Tekstovi oficija u ast Sv. irila i Metoda
nose u jeziku moravsko-eke tragove i leksike arhaizme, a meu njima i lekseme rsnota,
rsnotiv: npr. rsnotivi BrLab 34c i 34d; rsnotivni put BrVat19 278d/279a, rsnotivnoi
vri BrN2 408b...
26
Mare 1979.
27
Katii 1997: 110 i 111.
28
v. Japundi 1955. i Panteli 1965.
45.p65 583 04. 10. 04, 16:35

584 Marinka imi
U leksiku irilometodskih tekstova ouvan je velik broj moravizama, to vrijedi i za

hrvatskoglagoljske tekstove. U ovom se lanku eli ukazati na neke probleme u vezi s moravizmima
u naim tekstovima, i to na primjerima: drkol (drkola), drvle (drevle), komkanie, komkati
i leksemi s korijenom rsn-. Utvreno je da se navedeni leksemi pojavljuju u naim najstarijim
fragmentima, misalima i brevijarima.
Posebice se uestalo pojavljuju leksemi s korijenom rsn- u hrvatskoglagoljskim
tekstovima: najstarijim fragmentima, najstarijem misalu MVat4 i najstarijem brevijaru BrVb1,
odnosno u starozavjetnim i novozavjetnim biblijskim itanjima, to potvruje da je taj arhaizam
bio prisutan u starim maticama s kojih su prepisani nai rukopisi. Takoer ukazuje na vezu
hrvatskoglagoljske knjievnosti s velikomoravskim razdobljem.
U slavistikoj je literaturi danas ve uglavnom definiran krug injenica koje upuuju na
tragove knjievnosti velikomoravskoga razdoblja u hrvatskoglagoljskoj knjizi i istodobno
svjedoe o njenoj prvotnoj liturgikoknjievnoj orijentaciji (moravizmi-panonizmi i grecizmi
koji se ocjenjuju kao odjek prvotnog irilometodskog, prijevoda liturgije Sv. Petra sauvanog
u kanonu mise najstarijega hrvatskoglagoljskoga misala - Vatikanskog illyrico 4;
zapadnoslavenski elementi / panonizmi, moravizmi u jeziku Kloeva glagoljaa; terminoloka
veza Kijevski-Beki listii - kanon mise Vatikanskog misala Illyr 4; hrvatskoglagoljski
prijepis iz 12. st. na prvom foliju Kijevskih listia 29 .
Bogatstvo hrvatske srednjovjekovne kulture u glagoljakom obliku - neusporedivo s bilo
kojom drugom slavenskom knjievnou - dokaz je da prvi susret Hrvata s irilometodskim
djelom see do samoga velikomoravskog razdoblja slavenske knjievnosti. Govori to i tradiranost
kasnijih hrvatskoglagoljskih tekstova, usprkos utnji primarnih izvora, to je potvrda da su
posljednja desetljea 9. i poetak 10. st. razdoblje raanja i rasta hrvatskoglagoljske knjievnosti
na zajednikom irilometodskom vrelu staroslavenske kulture.30 Potvrda za ovu pretpostavku
su i brojni leksiki arhaizmi, tj. moravizmi u naim tekstovima.
Kratice
Sin - Sinajski psaltir, najstariji slavenski psaltir iz 11. st.
MVat4 - Najstariji hrvatskoglagoljski misal, poetak 14. st., BAV, Borg. illir. 4.
MNov - Misal kneza Novaka, 1368., Be, NB, Cod. slav. 8.
MRo - Roki misal, oko 1420., Be, NB, Cod. slav. 4.
BrVb1 - I. vrbniki brevijar, 13.-14. st., Vrbnik, upni ured.
BrOxf - Oxfordski kodeks (brevijar, misal, ritual) iz 14. st., Oxford, Bodleian Library, MS
Can Lit 172.
BrPm - Pamanski brevijar, druga pol. 14. i 15. st., Zagreb, HAZU, III b 10.
BrVat5 - Vatikanski peti brevijar (I. dio), sredina 14. st., BAV, Borg. illir. 5.
BrVat6 - Vatikanski esti brevijar (II. dio), sredina-trea etvrt 14. st., BAV, Borg. illir. 6.
BrAc - Dio brevijara 1384. (?), Zagreb, HAZU, III c 12.
BrVO - Brevijar Vida Omiljanina, 1396., Be, NB, Cod. slav. 3.
BrLab - Ljubljanski brevijar, kraj 14. st., Ljubljana, NUK, Ms 161.
BrMos - Moskovski brevijar, 1442.-1443., Moskva, Rumjancovljev muzej, F. 270.
BrN1 - I. novljanski brevijar, 1459., Novi Vinodolski, upni ured.
29
Hercigonja 1975: 57-72.
30
Petrovi 1988.
45.p65 584 04. 10. 04, 16:35

BrMa - Brevijar popa Mavra, 1460., Zagreb, NSK, R 7822.

BrVat19 - Vatikanski brevijar 1465., BAV, Vat. Slav 19.
BrN2 - II. novljanski brevijar, 1495., Novi Vinodolski, upni ured.
BrBar - Baromiev brevijar (tiskani), Mleci (Venecija), 1493.
PsLob - Lobkovicov psaltir, 1359., Prag, SK, XXIII G 67.
Ps Par - Pariki kodeks (zbornik), 14. st., Pariz, Bibliothque Nationale, Slave 11.
PsFr - Fraiev psaltir, 1463., Be, NB, Cod. slav. 77.
CPar - Pariki zbornik, 1375., Pariz, Bibliothque Nationale, Slave 73.
Literatura
Bauerov, H. 2001. K lexiklnm archaismm charvtskohlaholskch text. Slavia 70, 291-298.
Despodova, V. 1995. Germanizmite vo starite slovenski rakopisi. Svetite Kliment i Naum Ohridski i
pridonesot na Ohridskiot duhoven centar za prosveta i kultura. Skopje: MANU, 53-62.
Fetkov, P. 1999. 40 homili na Evangelia ehoe Velikho v charvtskm crkevnslovanskm peklad
ve srovnn s pekladem eskocrkevnslovanskm. Slovo 47-49, 133-168.
Grabar, B. 1972. Apokrifna djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi. Radovi Staroslavenskog
instituta 7, 5-30.
Grabar, B. 1985. Osobitosti grafije i jezika glagoljskog Fraieva psaltira. J. Reinhart. Litterae slavicae
medii aevi, Francisco Venceslao Mare, Sexagenario Oblatae. Mnchen: Otto Sagner, 75-96.
Hamm, J. 1978. Dijalozi Grgura Velikoga u prijevodu iz godine 1513. Zagreb: JAZU.
Hercigonja, E. 1975. Srednjovjekovna knjievnost, Povijest hrvatske knjievnosti 2. Zagreb: Liber,
Mladost.
Ilievski, P. H. 2001. Pojava i razvoj na pismoto so poseben osvrt kon poetocite na slovenskata
pismenost. Skopje: MANU.
Jagi, V. 1913. Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache. Berlin: Weidmannsche
Buchhandlung.
Japundi, M. 1955. Glagoljski brevijar iz g. 1465, Vaticano Slavo 19. Radovi Staroslavenskoga
Katii, R. 1997. Drugi jezici u povijesti hrvatskoga. Suvremena lingvistika 43-44, 109-116.
Lvov, A. S. 1966. Oerki po leksike pamjatnikov staroslavjanskoj pismennosti. Moskva: Nauka.
Lvov, A. S. 1968. esko-moravskaja leksika v pamjatnikah drevnerusskoj pismennosti. Slavjanskoe
jazikoznanie VI medunarodnij sezd slavistov. Moskva: Nauka, 316-338.
Mare, F.V. 1963. esk redakce crkevn slovantiny v svtle Besd ehoe Velikho (Dvojeslova).
Slavia XXXII, 3, 417-451.
Mare, F. W. 1979. An Anthology of Church Slavonic Texts of Western (Czech) Origin. Mnchen:
Fink Verlag.
Mare, F. V. 1997. Psalterii Sinaitici pars nova (monasterii s. Catharinae codex slav 2/N) Wien:
sterreichische Akademie der Wissenschaften.
Marti, R. 1994. Problemi na znaenieto na slavjanskata leksika ot kirilo-metodievsko vreme.
Palaeobulgarica/Staroblgaristika XVIII, 4, 23-39.
Mihaljevi, M. 1997. Jezina slojevitost Brevijara Vida Omiljanina. Filologija 29. 119-138.
Nedeljkovi, O. 1970. Staroslavenska sinonimika i problemi staroslavenskih jezinih redakcija. Radovi
FF u Zadru 8, 41-54.
Petrovi, I. 1988. Prvi susreti Hrvata s irilometodskim izvoritem svoje srednjovjekovne kulture.
Slovo 38, 5-54.
Reinhart, J. M. 1980. Methodisches zu den lexikalischen Bohemismen im Tschechisch-
Kirchenslavischen am Beispiel der Homilien Gregors des Groen. Wiener slavistisches
Jahrbuch XXVI, 46-102.
45.p65 585 04. 10. 04, 16:35

586 Marinka imi
Severjanov, S. 1954. Sinajskaja psaltyr, glagolieskij pamjatnik XI veka. Graz: Akademische

Druck.
tefani, V. 1957. Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije. Slovo 6-8, 54-133.
tefani, V. 1963. Tisuu i sto godina od moravske misije. Slovo 13, 5-42.
Tandari, J. 1993. Ordo Missae u Parikom zborniku Slave 73, P. Bai. Hrvatsko-glagoljska liturgijska
knjievnost. Zagreb: Kranska sadanjost, Provincijalat franjevaca treoredaca, 110-131.
Vodari, F. 1993. Muka. Mali Loinj: Katedra akavskog sabora Cres-Loinj.
SUMMARY
MORAVIAN LEXEMS IN THE CROATIAN GLAGOLITIC TEXTS

This article deals with lexems in the Croatian Church Slavonic which came into Old Church Slavonic
biblical translation in Moravia. The article is based on the material collected in the Old Church
Slavonic Institute for the Dictionary of the Croatian Redaction of Church Slavonic. Since there is no
evidence in the historical sources of the oldest Cyrillo-Methodian period of the contact of Croatians
with the Moravian mission, it can be assumed that, if not earlier, the influence took place during the
persecution of the Slavonic priests in Moravia. This is attested by the lexems from Moravia found in
the Croatian Glagolitic texts that are studied in this article: drvle, drkola (drkol), komkanie and
lexems with the stem rsen-. It is concluded that the Moravian lexems are more frequent in the oldest
Croatian Glagolitic missals and breviaries, but are present also in the more recent ones, e. g. the lexem
rsnota in the Novi Breviary II from 1495.
Kljune rijei: moravizmi, leksik, hrvatskoglagoljski tekstovi
Key words: Moravian lexems, lexis, Croatian Glagolitic texts
45.p65 586 04. 10. 04, 16:35

Helena Karlkov
(Brno)
SPUREN DES EINFLUSSES DES

KIRCHENSLAVISCHEN KROATISCHER
REDAKTION IM ALTTSCHECHISCHEN1
Als Folge des sich im Emmaus-Kloster entwickelnden glagolitischen Schrifttums tauchen ungefhr
seit der Mitte des 14. Jhds. in den alttschechischen Texten Paloslovenismen sowie Slavismen
kroatischer Redaktion auf. In dem Aufsatz wird berprft, ob fr die in der Fachliteratur einstimmig
als Kirchenslavismen kroatischer Redaktion bezeichneten Wrter hramotina Literatur, holet
Reif und hradobit Hageln diese Analyse tatschlich etymologisch korrekt ist.
In der Entwicklung des Alttschechischen des 14. Jahrhunderts spielten, wie bekannt,
bersetzungen literarischer Texte eine wichtige Rolle. So wurden z.B. in die tschechische
Literatursprache zahlreiche Neologismen fr Begriffe der bersetzten Sprache, fr die es
bisher keine tschechische Bezeichnungen gab, eingefhrt. Durch die wrtliche bersetzung
lateinischer Vorlagen entstanden neue Lehnwrter (z.B. dobrovda fr beneficium). Fr die
Entwicklung des alttschechischen Wortschatzes war bekanntlich das im Jahre 1347 von
Karl IV. gegrndete Emaus-Kloster in Prag von groer Bedeutung. Den Kern seiner reichen
Bibliothek bildeten die im Kirchenslavischen kroatischer Redaktion geschriebenen
Handschriften, die die von Karl IV. nach Bhmen berufenen Mnche des Benediktinerordens
aus der Insel Paman mitgebracht haben. Mit den tschechischen Mnchen kam dann ins
Emaus-Kloster das Tschechische, und zwar nicht nur als Sprache der alltglichen
Kommunikation, sondern auch als Sprache der Bildungslektre (in anderen Klstern erfllte
diese Funktion hingegen das Lateinische).2 Die Aufgabe des Emaus-Klosters bestand
darin, in glagolitischer Schrift die liturgische Literatur im kroatischen Kirchenslavischen
und die populr-religise Literatur im Tschechischen zu schreiben, beides nicht nur fr den
Bedarf des Klosters, sondern auch fr die hheren Ziele des kultur-politischen Programms
des Kaisers Karl IV. Die von den kroatischen Mnchen im Emaus-Kloster geschriebenen
und fragmentarisch erhaltenen Texte wurden damals ins Alttschechische bersetzt, aber
mit der eckigen kroatischen Glagolica (wie die Vorlage) niedergeschrieben, einer Schrift, die
1
Der Beitrag wurde im Rahmen des Forschungsprojekts Nr. 405/01/0109 der Grantagentur der
Tschechischen Republik vorbereitet.
2
Vgl. L. Pacnerov 1986: 6-10.
46.p65 587 04. 10. 04, 16:35

588 Helena Karlkov
damals als Schpfung des heiligen Hieronymus angesehen wurde. In den alttschechischen
bersetzungen dieser literarischen Produktion lt sich der Einflu der bersetzten Sprache
leicht finden. Es handelt sich um wenige, jedoch relativ sehr wichtige Erscheinungen, die
einerseits in der Wortbildung als charakteristische Derivationsmodelle, andererseits im
Wortschatz als lexikalische Lehnbersetzungen zu lokalisieren sind.
Dieser Problematik wurde bereits eine Reihe von Studien gewidmet und ihre Verfasser, unter
anderem V. Flajhans (1923), E. Michlek (1973, 1981, 1981.a., 1985, 1988, 1989), I. Nmec (1979),
J. Reinhart (1996), J. Vintr (1990), sammelten eine Gruppe von Wrtern, die als Kirchenslavismen
kroatischer Redaktion bzw. als Palokroatismen bezeichnet werden. Mein Beitrag befat sich
mit der etymologischen Analyse einiger Wrter, die in der Fachliteratur als Kirchenslavismen
kroatischer Redaktion gelten, und versucht zu klren, ob diese Auffassung zutrifft.
Die meisten Kirchenslavismen kroatischer Redaktion sind in den Wrterbchern Klarets
zu finden (Flajhans 1926-1928). Klaret ersetzte durch sie ungewhnliche Wrter
nichtlateinischer, nach ihm lterer, das heit griechischer oder sogar hebrischer Herkunft;
als typisches Beispiel wird in der Literatur das Wort vca fr das griechische Wort synodus
genannt. Lateinische Wrter bersetzte Klaret hingegen mit tschechischen Wrtern: z.B.
das alttschechische Wort snm fr das lateinische Wort concilium. Motiviert durch die
damalige berzeugung, das kroatische Kirchenslavisch sei die lteste Entwicklungsphase
des Tschechischen, wollte Klaret in anderen Fllen durch das einheimische, das heit
kroatische Wort spezielle Begriffe im Griechischen oder Lateinischen, fr die es im
Tschechischen keine quivalente gab, ausdrcken. Dieser Typ reprsentiert z.B. das
alttschechische Hapax legomenon zlaten, das fr das lateinische Wort florenus ausgewhlt
wurde, weil es auch im Kroatischen eine Parallele hat.
Es ist hingegen nicht klar, ob das alttschechische Hapax legomenon ubl (in spteren
Editionen ubel, im modernen Tschechischen fand es in der Form bl Belebung) fr das
lateinische alabastrum als Entlehnung aus dem emautinischen Kirchenslavischen
aufzufassen ist. Whrend Nmec dieses Wort fr eine eindeutige Entlehnung hlt, zweifelt
Michlek seine kirchenslavische Herkunft durch den Hinweis auf die Existenz des mhrischen
Toponyms Ublo an. Weil dieser Ortsname mehrmals in unterschiedlichen Gebieten Mhrens
vorkommt (auch als blo, Ublov, Ublov), nehme ich an, da der Einwand Michleks
berechtigt ist und die kirchenslavische Herkunft des alttschechischen ubl (wahrscheinlich
aus dem Urslavischen vbl Quelle, Brunnen) zumindest strittig ist.
Eine eindeutige lexikalische Entlehnung aus dem Kroatischen ist hingegen wohl das
alttschechische Wort dubra Tal. Gebauer schreibt es zwar als dbra, weil er es fr die
Abkrzung des Wortes dbrava Waldwiese hlt. Bercksichtigt man jedoch die
Wortbedeutung, ist die Auffassung von Flajhans wahrscheinlicher, wonach das
alttschechische dubra durch einen Fehler des Schreibers anstatt des richtigen Wortes
dabra entstanden ist. Dieses Wort dabra soll eine Variante des kroatischen Substantivs
dabar Klamm, Kluft sein, das heute lediglich in Ortsnamen nachweisbar ist (fr Belege
siehe Skok 1, 370). Das kroatische Substantiv dabar selbst stellt den Kontinuant der
urslavischen Form *dbr mit der ursprnglichen Bedeutung ausgehhlte Stelle dar und
hat in mehreren Slavinen einschlielich des Altkirchenslavischen (altkirchenslavisch dbr
Tal, Schlucht) sowie des Alttschechischen, wo die aus der altkirchenslavischen Form
erschliebare Form deb, db Tal zu finden ist, formale sowie semantische Entsprechungen.
Whrend Klaret den tschechischen Wortschatz durch einige Wrter aus dem
Kirchenslavischen kroatischer Herkunft bewut bereicherte, waren in den bersetzungen
46.p65 588 04. 10. 04, 16:35

Spuren des Einflusses des Kirchenslavischen kroatischer Redaktion ... 589
biblischer und populr-religiser Literatur, also vor allem in den Psaltern sowie im Komester,
die Entlehnungen der kroatisch-kirchenslavischen Elemente ins Alttschechische eher
zufllig, keinesfalls handelte es sich hier um eine gezielte Erweiterung des tschechischen
Wortschatzes. Es gibt einige Flle, in denen der Einflu des emautinischen Kirchenslavischen
auf den ersten Blick in der spezifischen Art und Weise der Wortbildung zu sehen ist. So z.B.
weist die Derivation von Denominativa mittels des Suffixes -nk, das im Kirchenslavischen
und im alten Kroatischen relativ hufig, im Alttschechischen hingegen relativ selten ist (im
Alttschechischen erfllen seine Funktion die produktiven Suffixen -tel, -ec bzw. -c 3) auf
die emautinische Herkunft hin. Bereits I. Nmec (1975: 165) bezeichnete das alttschechische
krevnk Mrder als eine lexikalische Entlehnung: vypros m zkrevnkv, Boe altPod
50,16; ComestH und C 156b. (Auf den entsprechenden Stellen steht im altBiblDr od
hienkv, im altWittb hiechv.) Das Wort krevnk geht eindeutig auf das kroatische
Wort krvnik Mrder, Feind, Tyrann zurck.
J. Vintr (1990: 269-274) machte auf einen bis dahin nicht registrierten Palokroatismus, der
nach demselben Modell gebildet wurde, aufmerksam: es handelt sich um das alttschechische
Wort kornk aroganter, schimpfender Mensch (altPod 43,17: od hlasu kornkova). In
den anderen Handschriften lesen wir auf den entsprechenden Stellen ponosjtago (PsSin),
rhotnho (altWittb, altBiblDr), luzajcieho (altKap). Auch in diesem Fall lt sich
die Quelle der Entlehnung leicht bestimmen, nmlich als das palokroatische Wort ukornik
mit derselben Bedeutung. Es bezieht sich auf das urslavische Wort koriti demtigen,
beleidigen und wird von dem deverbalen Substantiv ukor abgeleitet.
Fr. Rynek (1932: 593) sieht den Einflu des Kirchenslavischen auch im
alttschechischen Substantiv msienk Mondschtiger (ComesH und C 307b), das dem
kirchenslavischen Wort msnik lunaticus4 entspricht, und im alttschechischen
Adjektiv blahoslaven gesegnet, seliggesprochen, das die dem altkirchenslavischen
blagoslavlen entsprechende Lautform bewahrt, whrend in den in lateinischer Schrift
tschechisch geschriebenen Komestoren blahoslaven steht.
V. Kyas (1962: 15) entdeckte im alttschechischen Psalter aus der Dombibliothek des
Sankt-Veits-Doms, das aus den 70. Jahren des 14. Jahrhunderts stammt, drei Wrter, die er
fr Kirchenslavismen kroatischer Redaktion hlt: hramotina Literatur, holet Reif und
hradobit Hageln.
Das erste Wort, hramotina, gehrt zu der bereits erwhnten Gruppe der Wrter, die
sich durch die spezifische Art und Weise ihrer Bildung auszeichnen. Es ist an einer Stelle
(70, 15) im altKap belegt, und zwar in der Kollokation nepoznal jsem hramotiny (kninika
PsSin, psma altWittb, altPod, altBiblDr, uenie altKlem) non cognovi litteraturam.
Ganz eindeutig handelt es sich hier um die Ableitung aus dem kirchenslavischen bzw.
palokroatischen Wort gramota Urkunde, was wiederum eine Entlehnung aus dem
Griechischen (< griechisches Neutrum pluralis Brief zu Singular
Buchstabe) ist. Im Alttschechischen ist das Wort hramotina nirgendwo anders belegt.
Interessant ist jedoch, da es weder im Kirchenslavischen noch im Palokroatischen ein
Wort gibt, das als mgliche Quelle dieses Hapax legomenon aufgefat werden knnte. Es
besteht kein Zweifel darber, da es kein Wort tschechischer Herkunft ist, weil das
Tschechische im Gegensatz zu den sd- und ostslavischen Sprachen diese Entlehnung aus
3
Vgl. A. Lamprecht, D. losar, J. Bauer 1986: 258.
4
Vgl. F. Miklosich 1862-1865: 392.
46.p65 589 04. 10. 04, 16:35

590 Helena Karlkov
dem Griechischen nicht besitzt. Es ist daher mglich, da das Substantiv hramotina lediglich
fr die bersetzung des lateinischen litteratura in einer bestimmten Kollokation gebildet
wurde, wobei zu seiner Bildung das Suffix -ina, das sowohl im Altkirchenslavischen als
auch im Kirchenslavischen zur Bildung der das Resultat des Geschehens bezeichnenden
Denominativa verwendet wurde und das in dieser Funktion auch im Kroatischen nicht
selten ist. Folglich kann in diesem Falle nicht von einer lexikalischen Entlehnung aus dem
Kirchenslavischen, sondern eher von einer Neuschpfung, bei deren Bildung
Sprachelemente des emautinischen Kirchenslavischen verwendet wurden, gesprochen
werden.
Das alttschechische Substantiv holet, -lti Reif ist im altKap an zwei Stellen belegt;
die erste Stelle: zabil (Hospodin) mory jich vholet (77,46) moros eorum in pruina an
der entsprechenden Stelle in PsSin steht slanojo, in altKlem vj; die zweite Stelle:
uinn sem jako tich v holti (118,83), in PsSin steht na slan, in altWittb vjn. Weil
dieses i-stmmige Femininum ungewhnlich klingt und auf den ersten Blick kein
offensichtlicher Zusammenhang mit einem tschechischen Wort weder besteht noch
rekonstruiert werden kann, hielt V. Kyas holet fr eine lexikalische Entlehnung aus dem
kroatischen Kirchenslavischen. Eine genauere etymologische Analyse zweifelt jedoch die
vermeintliche kroatische Herkunft dieses Wortes an. Im Altkirchenslavischen und im
Kirchenslavischen russischer Redaktion ist das Substantiv golot mit der Bedeutung Eis,
Eiskristalle belegt. Seine Form zeigt auf das urslavische *golot. Und dieselbe Form weisen
auch das ltere tschechische dialektale (Walachei) holo, holot (Jungmann 1835-1839, Barto
1906) Glatteis und das russische dialektale glo derselben Bedeutung (Dal 1903-1909)
auf. Zu derselben Basis gehren auch die tschechischen dialektalen Formen mit der
Metathese lohot vereister Regen und ohlot, ohlod gleich anfrierender Regen (Kott
1910: 2, 200). Im Kirchenslavischen kroatischer Redaktion, das die Quelle der Entlehnung
des alttschechischen Wortes holet sein sollte, gibt es meines Wissens keinen Ausdruck,
der etymologisch zu holet, holot gehren knnte. Skok (1971-1974: 1, 582) fhrt zwar unter
dem Artikel g das Substantiv golet an, das jedoch erst aus dem 17. Jahrhundert belegt ist
und darber hinaus die Bedeutung kahle Stelle am Berg hat. Es handelt sich hier eindeutig
um ein Derivat des Adjektivs g jngerer Datierung. Als Entlehnung aus dem
Kirchenslavischen bezeichnet Skok das Femininum golot Kristall, das ebenfalls aus dem
17. und 18. Jahrhundert belegt ist. Die kroatischen Wrter entsprechen also offensichtlich
dem tschechischen Substantiv holet weder formal noch semantisch. Es kann hingegen
zumindest interessant sein, da in den ostbhmischen Dialekten (unter dem Riesengebirge)
das Substantiv hole, -ti, Femininum Reif, Glatteis5 und auch dasselbe Substantiv mit
depalatalem -t holet, -tu Maskulinum frierender Regen6 belegt ist. Machek (1943: 59-60)
fand spter dasselbe tschechische dialektale Substantiv mit dem stimmhaften Dental holed
Glatteis, pltzlich vereiste Schmelze. Wenn sich die aus diesen Daten ableitbare Hypothese
besttigt, nmlich da das alttschechische Wort holet keine lexikalische Entlehnung aus
dem Kirchenslavischen ist, ist von seiner alten urslavischen Herkunft auszugehen, was
brigens bereits Machek voraussetzt. Die urslavische Form ist nicht als *golot, sondern
als *golt zu rekonstruieren, die mglicherweise auch im russischen kirchenslavischen
5
Vgl. F. . Kott 1878: 454.
6
Vgl. J. Bachmannov 1998: 198.
46.p65 590 04. 10. 04, 16:35

und altrussischen Wort Eis und im weirussischen dialektalen Wort Glatteis

mit Schnee und Hagel7 enthalten ist.
Was die Herkunft des urslavischen Substantivs *golot / *golt betrifft, gibt es m.E.
bis jetzt keine zutreffende Hypothese. In der Mehrzahl der etymologischen Analysen wird
das Substantiv mit dem Adjektiv *gol kahl verbunden, und zwar als eine deadjektive
Ableitung mittels des Suffixes -ot. Formal scheint diese Analyse zuzutreffen, die semantische
Seite bleibt jedoch unklar. Der vorausgesetzte Bedeutungswandel von kahl zu Glatteis,
Reif, frierender Regen ist m.E. nicht hinreichend semantisch motiviert, nicht auszuschlieen
ist wohl lediglich der Wandel bei hol kahl und led Glatteis, der durch das gemeinsame
Semem glatt an der Oberflche vermittelt werden knnte. Als Daten, die die diskutierte
Hypothese untersttzen sollen, werden gewhnlich einige bedeutungshnliche Komposita
genannt: das tschechische holomrz kahler, trockener Frost, das ltere tschechische
holomraznice, holomrazek derselben Bedeutung8 oder das polnische gooled und russische
Vereisung. Diese Analyse ist wohl theoretisch unter der Voraussetzung mglich,
da das Kompositum holomrz in der Bedeutung Frost im kahlen, das heit nicht
verschneiten Milieu interpretiert wird. Es bietet sich hier jedoch noch eine andere
Erklrungsalternative an, nmlich da das urslavische *golot / *golt mit der Familie der
Wrter mit identischer Bedeutung, und zwar mit den Wrtern, die von der slavischen Basis
*eld- abgeleitet sind (kirchenslavisch ldica Glatteis, frierender Regen, slovenisch led,
ledca, polnisch d, d, russisch alles derselben Bedeutung). Diese slavische
Basis wird in der Regel von der indogermanischen Wurzel *gel(H)-d- frieren, die auch im
griechischen Hagel und im neupersischen Bla derselben Bedeutung besteht,
abgeleitet. Die Wurzel des urslavischen *golot / *golt wrde nach dieser Auffassung
die o-Stufe des Ablauts enthalten (so z.B. Machek 1943: 60). Auch diese Analyse ist jedoch
nicht unproblematisch, weil sie das im Auslaut, dem das bei *eld- gegenbersteht, nicht
zu erklren vermag. Was hingegen hchstwahrscheinlich kaum anzuzweifeln ist, ist die
Tatsache, da das alttschechische holet kein Palokroatismus ist. Es kann kein
Paloslovenismus sein, zumal es ein bereits urslavisches Wort ist.
Das alttschechische Substantiv hradobit Hageln steht im altKap an zwei Stellen:
einmal im Nominativ Singularis (148,8): ohe, hradobit, snieh ignis, grando, nix (an der
entsprechenden Stelle im Wittenberger Psalter steht hrad, im Klementiner Psalter be und
im Podiebrader Psalter krpy), einmal im Akkusativ Singularis (104,32): poloil d jich
hradobit grandiem (im Wittenberger Psalter steht krpm, im Klementiner Psalter bu und
im Podiebrader Psalter krpy). Das Wort hradobit ist mit seiner inneren Struktur im
Tschechischen unblich und hat dort auch keine Parallele. Auf den ersten Blick handelt es
sich um ein Kompositum, dessen erstes Glied das Substantiv grad Hageln, Hagelschlag9
und zweites Glied eine Form des Verbs biti schlagen, hauen, am ehesten das Passivpartizip,
bildet. Es gibt jedoch eine gewisse Diskrepanz zwischen der Form und der Bedeutung des
Substantivs hradobit. Die Form des Passivpartizips wrde die strukturelle Bedeutung durch
das Hageln geschlagen voraussetzen. Beim Substantiv wrde man eher die Form bitie
erwarten. Das alttschechische Substantiv hradobit besitzt im modernen Tschechischen
keinen Kontinuanten. In derselben Bedeutung gibt es im Tschechischen ein anderes
7
Vgl. O. N. Trubaev 1974-1979 (6): 214.
8
Vgl. J. Jungmann 1835 (1): 719.
9
Vgl. J. Gebauer 1903 (1): 482.
46.p65 591 04. 10. 04, 16:35

592 Helena Karlkov
Kompositum mit dem ersten lexikalisch unterschiedlichen Glied und mit dem zweiten hingegen
grammatisch unterschiedlichen Glied, und zwar krupobit. Substantivische Komposita mit
dem zweiten Glied auf -it sind im Alttschechischen berhaupt nicht zu finden (zahlreich
sind hingegen Komposita, die mit dem produktiven Suffix -tie gebildet wurden, zu diesen
zhlt auch das Wort krupobitie). Deswegen kann man voraussetzen, da das Wort hradobit
ins Tschechische aus einer anderen slavischen Sprache entlehnt wurde.
Im Kirchenslavischen, genauer gesagt im Palokroatischen, ist lediglich das Adjektiv
gradobitn mit der uns interessierenden Bedeutung durch das Hageln verwstend10
belegt, ein entsprechendes Verb gibt es offensichtlich nicht. Im Kroatischen des 18.
Jahrhunderts kann man das Substantiv gradobit mit der Bedeutung Hagel finden11 ,
daneben gibt es dort auch das Adjektiv gradobit mit der Bedeutung mit Hagel bestreut.
Mit hchster Wahrscheinlichkeit geht es um ein Derivat des Verbs gradobiti hageln.
Identisch gebildete Wrter sind auch in anderen Slavinen zu finden: bulgarisch dialektal
gradobt, mazedonisch gradobit, beide Substantive bezeichnen jedoch das Resultat des
Geschehens, also was durch das Hageln geschlagen wurde. Hierher ist auch das
polnische archaische Adjektiv gradobity durch das Hageln geschlagen12 , das russische
Substantiv mit dem Suffix -ije Schlagen des Getreides, des Rasens, der
Weinrebe durch das Hageln und auch die sdslavischen Wrter mit dem Suffix -ina, wie
zum Beispiel das bulgarische archaische () was durch das Hageln
vernichtet wurde (Getreide, Weinrebe und hnliches)13 , das mazedonische ()
derselben Bedeutung und das kroatische grdobitina ebenfalls derselben Bedeutung
und darber hinaus auch Hagelschlag14 einzugliedern. Analysiert man das Material
genauer, stellt man fest, da lediglich das kroatische Wort hradobit Hageln mit dem im
Alttschechischen belegten Substantiv hradobit formal sowie semantisch identisch ist.
Im Gegensatz zum alttschechischen Wort holet kann man folglich der Auffassung
zustimmen, da das im alttschechischen Text benutzte Wort hradobit eine ad hoc
Entlehnung aus dem Kirchenkroatischen ist, die nicht zum Bestandteil des
alttschechischen Wortschatzes wurde.
Obwohl ich am Anfang meines Beitrages gesagt habe, da der Einflu des
Kirchenslavischen kroatischer Redaktion auf das Alttschechische auf wenige, obgleich
wichtige Spracheinheiten beschrnkt ist, konnte ich dennoch nicht alle Wrter, die in der
Fachliteratur als Kirchenslavisch kroatischer Redaktion bezeichnet werden, etymologisch
analysieren. Vielleicht ergibt sich dazu das nchste Mal die Gelegenheit.
Literatur
Bachmannov, J. 1998. Podkrkonosk slovnk. Praha: Academia.
Barto F. 1906. Dialektick slovnk moravsk. Praha: esk akademie csae Frantika Josefa pro
vdy, slovesnost a umn.
Bauerov, H. 2001. Klexiklnm archaismm charvtskohlaholskch text. Slavia 70, 291-298.
10
Vgl. F. Miklosich 1862-1865: 140.
11
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika 1880-1967 (3): 372.
12
J. Karowicz, A. Kryski, W. Niedwiedzki 1900-1927 (1): 896.
13
. 1895-1904 (1), 243.
14
j 1959- (3): 548.
46.p65 592 04. 10. 04, 16:35

Dal, V. 1903-1909. 1-4. .

: . . .
Flajhans, V. 1923. Staroslovnsk vrazy u Klareta. M. Weingart (ed.). Slovansk sbornk vnovan
prof. Frantiku Pastrnkovi. Praha: Klub modernch filolog, 26-29.
Flajhans, V. 1926-1928. Klaret a jeho druina 1-2. Praha: esk akademie vd a umn.
Gebauer, J. 1903-1916. Slovnk staroesk 1-2. Praha: Academia.
, . 1895-1904. 1-5. :
.
Ivi, Stj. 1927/1928. Jo o dosad nepoznatim hrvatskim glagolskim prijevodima iz staroekoga
jezika. Slavia 6, 40-63.
Jungmann, J. 1835-1839. Slovnk esko-nmeck 1-5. Praha.
Karowicz, J., Kryski, A., Niedwiedzki, W. 1900-1927. Sownik jzyka polskiego 1-8, Warszawa:
Pastwowy Instytut wydawniczy.
Kolektiv oddlen pro djiny eskho jazyka J SAV. 1973. Klexiklnmu vvoji spisovnho
jazyka eskho vdob Karlov. Slovo a slovesnost 34, 129-133.
Kott, F. . 1878-1893. esko-nmeck slovnk zvlt gramatick 1-7, Praha.
Kott, F. . 1910. Dodatky kBartoovu Dialektickmu slovnku moravskmu 1, 2. Praha.
Kyas, V. 1962. esk pedloha staropolskho alte. Praha: Nakladatelstv eskoslovensk akademie
vd.
Lamprecht, A., losar, D., Bauer, J. 1986. Historick mluvnice etiny. Praha: Sttn pedagogick
nakladatelstv.
Machek V. 1943. Drobn vklady. Nae e 27, 56-63.
Machek, V. 1968. Etymologick slovnk jazyka eskho. Praha: eskoslovensk akademie vd.
Michlek, E. 1973. Pspvek kvkladu Klaretova lexika. Slavia 42, 403-409.
Michlek, E. 1981. Klaretovy peklady ozuble zibron, paz palefredus, svada compada. Slavia
50, 61-62.
Michlek, E. 1981.a. Kjihoslovanskm prvkm vKlaretov Glosi. Slavia 50, 185-186.
Michlek, E. 1985. Crkevn slovantina vlatinsko-eskch slovncch 14. stolet. Slavia 54, 121-127.
Michlek, E. 1988. Nov vydn nejstarch eskch altnch text. Nae e 71, 207-210.
Michlek, E. 1989. esk slovn zsoba vKlaretovch slovncch. Praha: Academia.
Miklosich, F. 1862-1865. Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum.Vindobonae.
Nmec, I. 1975. K podlu Emauzskho kltera na rozvoji star etiny. In: Z tradic slovansk kultury
v echch. Szava a Emauzy v djinch esk kultury. Praha: Universita Karlova, 165-167.
Nmec, I. 1979. Kritria jinoslovanskho pvodu slov vslovansk etymologii. Slavia 48, 329-331.
Pacnerov, L. 1986. Staroesk hlaholsk zlomky (kritick vydn). Praha: Academia.
Pacnerov, L. 1996. Paleoslovenismy ve staroesk slovn zsob. Slavia 65, 255-260.
Reinhart, J. 1996. Kroatisch und serbisch majstor, metar, mojstar. Wiener slavistisches Jahrbuch
42, 161-172.
. 1959- . .
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika 1-19. 1880-1967. Zagreb.
Rynek, F. 1932. Krtsky hlaholsk zlomek. In: Bratislava 6, 584-594.
Skok, P. 1971-1974. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika 1-4. Zagreb: Jugoslavenska
Trubaev, O. N. 1974-1979. . 1- . :
.
Vaica, J. 1931. Staroesk evangelie. Studie prpravn. Rozpravy esk akademie vd a umn 68,
Praha: esk akademie vd a umn.
Vintr, J. 1990. Lexikalische Einflsse des Prager glagolitisch-kroatischen Emaus-Klosters im
alttschechischen Psalter. G. Holzer. Croatica . Slavica . Indoeuropea (= Wiener slavistisches
Jahrbuch), Ergnzungsband 8, Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften,
269-274.
46.p65 593 04. 10. 04, 16:35

594 Helena Karlkov
Ztradic slovansk kultury vechch. Szava a Emauzy vdjinch esk kultury. Praha: Universita
Karlova, 1975.
SUMMARY
TRACES OF OLD CHURCH SLAVONIC INFLUENCE (CROATIAN RECENSION)

IN OLD CZECH
The article presents an etymological analysis of the words hramotina, holet and hradobit that are in
linguistic sources categorized as Slavonicisms of Croatian recension; the article attempts to clarify
whether this characterization is correct. The etymological analysis results in the conclusion that in the
case of the words hramotina and hradobit this characterization is correct, while in the case of the
word holet it is justifiable to categorize it as a word of Proto-Slavonic origin.
Schlsselwrter: Kirchenslavisch, alttschechische Etymologie
Key words: Old Church Slavonic, Old Czech Etymology
46.p65 594 04. 10. 04, 16:35

Jasna Vince
(Zagreb)
BROJEVI 1, 2, 11 I 12 U HRVATSKOM
CRKVENOSLAVENSKOM JEZIKU
U lanku se u 13 toaka iznose zapaanja o sintaksi brojeva 1, 2, 11 i 12 u hrvatskom

crkvenoslavenskom jeziku. Pritom se ukazuje na crte po kojima se stanje u odabranom sustavu
razlikuje od onoga u staroslavenskom i, osobito, u starohrvatskom jeziku.
I. Moj je prilog posveen sintaksi najmanjega neparnoga i parnoga broja u hrvatskom

crkvenoslavenskom jeziku (HCS) te obiljejima po kojima se ona razlikuje od sintakse brojeva
to su nastali pribrajanjem jedinice i dvice desetici. Primjere sam crpila ponajprije iz
hrvatskoglagoljskoga misala kako bih ih mogla izravno suprotstaviti staroslavenskima i
starohrvatskima (SH). Za potonje su mi kao izvor posluili Lekcionar Bernardina Splianina,
BL (Mareti 1885) i Ranjinin lekcionar, RL (Reetar 1894)1 .
Prvo neka nam nekoliko kratkih paralelnih navoda (Mc 14,10; Mc 14,20; Mc 14,43; Mt
26,14) doara neujednaeno vladanje spomenutih brojeva na drugim jezinim razinama, ak
i unutar istoga kodeksa:
(1) Mc 14,10
edin/edin + ot + dviju / dvXju / oboju + na + deste / deste
(2) Mc 14,20
edan / edin + ot + .b..
(3) Mc 14,43
edin / edin + ot + .b.. / dva + na + deste
1
Primjeri se niu ovim redoslijedom: pod (a) hrvatski crkvenoslavenski, bez navoenja izvora (uglavnom
se radi o Hrvojevu misalu i Vatikanskom Borg. Illirico 4; pod (b) staroakavski (iz Lekcionara Bernardina
Splianina; pod (c) iz dubrovakoga Ranjinina lekcionara. Oznake n, n, stoje za razliite tipove
inaica. U BL se njima katkada upuuje na razlike meu izdanjima toga spomenika a ukupno ih je tri
to ih navodi Mareti u kritikom aparatu, dakle (b), (b). Osim toga, katkada su inaice nekoga
biblijskoga stiha potvrene u istom spomeniku: u pojedinom hrvatskoglagoljskom misalu: (a), (a)
itd., u BL: (b), (b) ili u RL: (c), (c) na razliitim mjestima. Konano, za HCS sam, kada je to bilo
vano, kao varijante (a), (a) navodila primjere iz vie misala. Kako se vidi, nisam oznaavala o kojoj
se kategoriji inaica radi. Katkada ih je u istom primjeru bilo i raznorodnih.
47.p65 595 04. 10. 04, 16:36

596 Jasna Vince
(4) Mt 26,14
edin + ot + oboju /obXju + na + deste / desete
Osim s pukim grafikim dubletama (edin : edin; dv- : dv-;2 deste : deste) susreemo se
i s fonolokim varijantama (usp. nejednak odraz jata u dvXju : dviju). Sve su to ope pojave i
nisu svojstvene samo brojevima. Ali zato su fonoloke varijante razvidne i iz razliitih likova
u parovima dvoju : dvXju i oboju : obXju pri emu prvi lan uva starije stanje u sklonidbi
broja 2, a drugi odraava tenju za izjednaenjem s ostalim kosim padeima , a variranja
mogu nastati i kao posljedica kraenja: dvu (kao i deste). Nadalje, tu je i leksika raznolikost
oprimjerena potvrdama oboju na deste : dvXju na deste.3 Spominjem i slovne zapise: .b..
(kao i .a..). Oni su ujedno i jedini u kojima se desetice i jedinice u brojevima 12 i 11 ne izriu
lokalno nego jukstapozicijom (usp. Veerka 1971: 227), a poredak tih znamenaka (za razliku
od onih u arapskim brojkama) vjerno prati jezino stanje.4 U vezi s ostalim padeima:
nominativom/akuzativom/vokativom dva/ dvX, odnosno dativom/instrumentalom dvXma
nema se dometnuti nita to nije reeno o genitivu/lokativu. U paradigmi broja edin dolazi
do izraaja utjecaj (pojednostavljene) pridjevne sklonidbe usp. paralelne genitivne oblike
edinago / edinogo , a to se tie osnove s poluglasom ili nepostojanim a, s njome se
rijetko susreemo (ali potvren je i oblik eden !).
II. Iznimna je pojava i izostanak sklonidbe, kao u jednoj varijanti naega treega primjera:
edin ot dva na deste. Ona nas ve uvodi u podruje sintakse. Prema oekivanju, takvi su
sluajevi ei u starohrvatskom, kako to zorno pokazuju ne samo varijante u BL i RL koje na
spomenutim mjestima uvijek glase jedan od dvanadeste odnosno jedan od dvanadesete,
nego i sporadine (u idua dva primjera lokativne) potvrde s brojem 25 u RL:
(5) Mt 22,40
(a) v siju dviju zap(o)v(X)du
(b) v ovih dviju zapovideh
(c) v ove dvije zapovijedi
(6) Mt 26,2
(a) po dvoju dnu
(b) po dviju dneh
(c) po dva dni
III. Prethodni primjeri pokazuju da je u starohrvatskom za razliku od HCS uobiajena
sljedea novina: zamjena dvojine mnoinom (usp. v ovih dviju zapovideh, po dviju dneh).
Broj pritom zadrava dvojinski oblik (dviju). tovie, katkada za sobom povlai i sklonidbu
broja 3 (varijanta iz RL: triju u iduem primjeru). Osim toga, broj 3 katkada gubi svoj tipian
2
Poznato je da u HCS apostrof nema fonoloku vrijednost nego se mehaniki umee meu suglasnike,
to znai da se njegovo mjesto samo sluajno poklapa s mjestom staroga poluglasa.
3
Vie o moguoj semantikoj razlici izmeu ta dva broja vidi u Suprun 1977, dok se znaenja dva i oba
do danas nisu izjednaila.
4
Ta tvrdnja stoji barem naelno. U sklopu neke druge, srodne teme bilo bi zanimljivo istraiti ima li u
naim glagoljskim tekstovima i suprotnih primjera (tj. s deseticama ispred jedinica), kakve donosi
Marti u svojem lanku posveenom izraavanju brojeva u staroslavenskim glagoljskim rukopisima
(Marti 1999: 200).
5
I u suvremenom su hrvatskom, kako pokazuje i sam ovaj navod, mogui takvi primjeri. Vie o
(ne)sklonjivosti brojeva dva, tri i etiri uz prijedloge v. u Grubiievu lanku u kojem on donosi pregled
miljenja brojnih drugih autora (Grubii 1994).
47.p65 596 04. 10. 04, 16:36

Brojevi 1, 2, 11 i 12 u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku 597
imeniki nastavak, i to ne samo u starohrvatskom: treh (7b), usp. i Reetar 1898: 157, nego
i u HCS6 , npr. trih uz tri.
(7) Mt 18,16
(a) va usteh dvoju ili tri sv(X)dXtel
(a) trih
(b) v ustih dviju ali treh svidokof
(c) u uvenju dviju ali triju
IV. Brojevne konstrukcije s 2 dadu se dvojako izraziti: tako da je broj sa svojom imenicom
(i njezinim pridjevom/zamjenicom) sroan u rodu, broju i padeu7 ili pak tako da kao brojevna
imenica upravlja prijedlonim izrazom od/ot + G. mn. kao u starohrvatskim potvrdama u
primjeru L 24,13:
(8) L 24,13
(a) dva u(e)n(i)ka is(uso)va bista iduca
(b) dva od uenikof Isusovih gredihu
(c) dva od uenikov negovijeh hoahu,
ili samo u jednoj varijanti iz BL, koja je posluila i kao uzor RL:
(9) Mt 21,1
(a) posla .b. u(e)n(i)ka svoX
(b) posla dva od uenikof svojih
(b) posla dva svoja uenika
(c) posla dva od uenikov svojijeh
Takav se obrat moe nai i u HCS:
(10) Mt 11,2
(a) posla k nemu .b. ot u(e)n(i)k svoih
(b) poslafi dva od svojih uenikof
(c) posla dva od uenika svojijeh,
pa i u suvremenom hrvatskom, ali samo ukoliko se rabi brojevna imenica dvojica (jednako
kao i trojica, sedmorica, pedesetorica itd.). U tom se sluaju otvaraju dvije mogunosti
genitiva: s prijedlogom od ili bez njega. Tako na paralelnom mjestu L 24,13 stoji (8d) dvojica
od njih su putovala, a u prijevodu Mt 21,1 itamo (9d) posladvojicu uenika. Samo
brojevne imenice dvojica i dvoje usp. dvoje (od) umjetnika upravljaju genitivom
(mnoine). Brojevi dva, oba sroni su, naprotiv, sa svojom imenicom.
V. Iz sljedeih je primjera jasno da broj 12 u starohrvatskom upravlja genitivom mnoine, a
sam se ne sklanja. U HCS, naprotiv, sintaksa broja 12 nimalo ne odstupa od sintakse broja 2:
(11) Mt 19,28
(a) sedete i vi na dviju na deste prXstolu sudece obima na deste kolXnoma
iz(dravi)l(e)vima
6
Jedan takav primjer (genitiv trih) iz L 10,36 pronaao je Vrana u inae jezino dobro tradiranom
hrvatskoglagoljskom misalu koji on naziva omialjskim (Vrana 1975: 40).
7
To vrijedi i za apoziciju, ali kod nje se zapaa i postupno prodiranje kategorije ivosti u dvojinu, kao u
primjeru (15).
47.p65 597 04. 10. 04, 16:36

598 Jasna Vince
(b) siditi ete li vi sfrhu dvanadeste sidali sudei dvanadeste kolinof izraelskih
(c) budete sjediti i vi svrhu dvanadesete koljena izraelscijeh
(c) sjesti ete i vi svrhu pristolji dvanaeste sudee dvanaeste koljena izraelscijeh
(c) i vi ete sjesti svrhu dvanadesete pristolja, da pravdu inite svrhu
dvanadesete koljena od Izraela
(12) L 22,30
(a) sudece obima na deste kolXnoma iz(dravi)l(e)voma
(b) sudei dvanadeste kolin izraelskih
(c) sudee dvanadesete koljena izraelcijeh
(c) da sudite dvanaes koljena od izdraela
Time to trai genitiv mnoine broj 12 se ve u starohrvatskom sintaktiki vlada poput
broja 5 i njemu slinih.8
VI. Kako izlazi iz primjera L 9,1-4, supostojanje dvojine i mnoine u izricanju broja 12
posve je zakonito: kada je taj broj izrijekom naveden, dolazi dvojina, a u ostalim je sluajevima
mnoina. Razumije se, to vrijedi samo za HCS; u starohrvatskom je mnoina dosljedno
odmijenila dvojinu.
(13) L 9,1-4
(a) prizvav isus oba na desete uenika svoX da im silu posla e ree k
nim prebivaite
(b) sazvave Isus dvanadeste apostolof da jim kripost posla jih ree jim ...
pribivajte
(c) pristupivi Jezus s dvanadesete apostola da im krjepost posla ih
ree im pribivajte
(14) Mc 14,17
(a) pride i(su)s s dvXma na desete u(e)n(i)koma i sXdecim im ...
(b) pride on z dvanadeste uenikof ... sjedei s im ...
(c) pride Isus s dvanadesete uenikov sidei oni
VII. Drukije je s brojem 2. Dvojina se u HCS uva i onda kada broj 2 nije naveden. Tako
e imenska skupina u ulozi apozicije u HCS uvati dvojinu, pa i onda kada se odnosi na
dvije jedinice koje nisu izraene brojem, dok e u starohrvatskom apozicija biti u mnoini:9
(15) L 5,9-10
(a) Xkova i iv(a)na s(i)ni zavXdXova
(a) s(i)nu zavidXovu
(b) Jakova i Jivana sinof Zebedeovih
(c) Jakova i Ivana, sinove 3ebedeove
Promotrimo li pomnije primjer (9b) u neto irem kontekstu: posla dva svoja uenika
govorei im: Idite, pa ga usporedimo s jedne strane s, takoer proirenim, (9a): posla .b.
8
Podudarnost sa suvremenim hrvatskim u Ranjininu se lekcionaru protee i na morfologiju toga padea.
Budui da je genitiv mnoine na a sinkretian s nominativom/akuzativom dvojine, moramo uvijek imati
u vidu itav sustav, kako bismo pravilno interpretirali dotini primjer; usp. Ivi 1970: 363.
9
Primjer je zanimljiv i po tome to pokazuje proirenost kategorije ivosti u oba sustava: u HCS usp.
genitiv dvojine u (15a) i u hrvatskom usp. genitiv mnoine u (15b).
47.p65 598 04. 10. 04, 16:36

u(e)n(i)ka svoX reki ima idita, a s druge s (13a), uvjerit emo se da se broj 2 u
starohrvatskom vlada kao 12 u HCS: dvojina se rabi samo onda kada je broj (u HCS 12, u SH
2) prisutan na povrini. Drugim rijeima, djeluje sronost po obliku, a ne po smislu.
Primjeri poput sljedeih dvaju s mnoinom za dvojinu u HCS su iznimka, a u SH pravilo:
(16) A 12,6-7
svezan uema elXznima dvXma spadu emu ua elXzna
(17) Mt 28,5-7 otgovori an(e)l i r(e)e enam ne mozite boXti se pridite i
vidite misto idie bi poloen g(ospod) i skoro ade rc(X)te uzrite k(ako)
r(e)e v(a)m
Kako se u Mt 28,5-7 govori o dvije Marije, ostali misali (osim Hrvojeva, iz kojega smo
prenijeli tekst) dosljedno rabe dvojinu. Jo je neobiniji suprotan primjer, pronaen takoer
u Hrvojevu misalu, s dvojinom tamo gdje bi trebala stajati mnoina:
(18) Mt 26,18 i(su)s r(e)e im idita i rcita
Moda nije sluajno to taj primjer jako nalikuje primjeru Mt 11,410 . U njemu se, naime,
pojavljuju glagoli iti i reci, od kojih prvi dolazi i u Mt 11,4 dok je drugi slian glagolu
vzvXstiti u istoj reenici:
(19) Mt 11,4 ada vzvXstita.
U tom je pak primjeru dvojina po zakonu. Njezino se postanje tumai tekstoloki: predloak
stihu Mt 11,2 (v. 10) razlikuje se od Septuaginte u skladu s kojom je u Marijinskom
evanelju mnoina dodatkom , odnosno duos (Reinhart 1993: 178, 179).
VIII. S pitanjem alterniranja dvojine i mnoine povezano je i pitanje distributivne dvojine.
Budui da sam distributivnosti posvetila poseban lanak (Vince 2002), ovom u prigodom
samo navesti dva primjera iz kojih se dade iitati zanimljiva sklonost to je HCS iskazuje u
izricanju parnosti. Njome taj jezini sustav odstupa ne samo od starohrvatskoga, nego i od
staroslavenskoga.
(20) I 13,5-14
(a) naet umivati nogi uenikom ti li umiei nozX moi ne umiei nogu
moeju ne umiju nogu tebX ne nozX moi tkmo i rucX umi nogi ih
umih nogi vae drug drugu umivati nozX
(b) poa umivati noge uenikof svojih ti li mi umiva noge moje ne
umije noge meni nog ne umiju noge moje da umi ruke umi noge ih
umio noge vae jedan drugomu umiti noge
(c) poe umivati noge uenikom ti menje ne umije noge ne umije menje
noge ne toliko noge moje ma i ruke umi noge nih umih noge vae
jedan drugomu umiti
(21) Dan 3,20
(a) r(u)ci i nozi sidraha i misaha i avedenagosa
(b) svezave ruke i noge Sidraka, Mizaka i Abdenaga
10
Prepoznajemo, dakle, isti onaj postupak koji je u nizu radova opisao Josip Tandari. Pisar se, naime,
oslanjao na poznate biblijske i uope liturgijske tekstove (Tandari 1993: 70).
47.p65 599 04. 10. 04, 16:36

600 Jasna Vince
(c) svezave ruke i noge Sidraku, Mizaku i Abdenagu

Dok je u staroslavenskoj inaici primjera I 13,5-14 posvuda dvojina, a u starohrvatskom
je ona dosljedno zamijenjena mnoinom, u HCS se zamjena odvija po odreenom pravilu.
Dvojina se sauvala samo kada je rije o jednom paru, dakle o broju 2, a tamo gdje se radi o
umnoku broja 2, on se izraava sumativno, a ne distributivno kao u staroslavenskom.
Posljednji odlomak toga primjera: drug drugu umivati nozX zahtijeva dodatni komentar.
Iako se tu u konanici radi o istoj onoj radnji koja je ranije, kada se govorilo o Isusu i
uenicima, izreena sumativno, pisac je ipak odabrao dvojinu. Razlog lei u tome to izraz
drug drugu istie uzastopno ponavljanje jedinine radnje na svakom paru nogu ponaosob.
Slino se tumai i dvojina u Dan 3,20. Nabrajanjem imena trojice mladia naglaava se
raspodijeljenost radnje na svaki pojedini par (=2) udova: njih ukupno est.
IX. Budui da je u starohrvatskom dvojina u glagola praktiki izumrla,11 a u HCS je ona
dobro ouvana u svim morfolokim kategorijama pa nam ne prua mogunost usporedbe,
promotrit emo zastupljenost dvojine tamo gdje se kolebanje pokazalo najizrazitije: u
(glagolskih) pridjeva u starohrvatskom. Premda oskudni, primjeri pokazuju alternaciju meu
gramatikim brojevima izvan (obino desno od) skupine to ju ine (pridjev) + broj + imenica:
(22) Dan 13,28
(a) pridosta i ta dva prozvitera plna zalih pomileni
(b) pridoe i dva popa napueni hudobnom misalju
(b) napuena
(c) dooe i dva starca puni zle misli
U svjetlu tih podataka moda ima sustava u pogrekama na koje nailazimo u Hrvojevu misalu:
(23) Dan 13,38
mi bihova v ugli vrta i vidXve beza(k)onie eju
(24) L 2,44
prXidosta dn puti icuce ga
(25) Mt 4,18
vidX .b. bratavmetajuce mrie v more
to je koji dio labavije uklopljen u brojevnu skupinu u dvojini, to je podloniji zamjeni
obiljeenoga gramatikoga broja: dvojine neobiljeenim: mnoinom. Ta je zakonitost u skladu
s ljestvicom sronosti u kojoj atribut prethodi predikatu, a ovaj odnosnoj zamjenici (Corbett
2000: 190).12 Razdioba dvojine i mnoine u primjerima iz VI. i VII. toke dadu se takoer
razumjeti kao odraz razliitoga stupnja povezanosti dotinoga izraza s brojevnom skupinom.
11
Izmeu glagolskijeh kategorija ve je u najstarije vrijeme gotovo sasvim izgubena dvojina; u
lekcionarima se jo nalazi katkada uz brojeve dva i oba: i najposlia pridosta dva kriva svidoka i
rekosta Z. 16, i tada raspeta bista s im dva razbojnika 18, dva razbojnika ka raspeta bihota 18, dva
dunika bihota Z. 48. B. 65, tecihota tada obadva B. 108, dva lovjeka uljezosta R. 237, dva dunika
bjehota 274, a samo se jedan put nalazi dvojina, gdje joj po smislu ima mjesta, i ako nema broja dva:
kada bihota (Osib i Marija) ondi Z. 2. (Reetar 1898: 161).
12
Slino se zapaanje iitava iz sljedeih izvadaka: Kad je u reenici subjekat koji od brojeva dva, oba,
obadva, tri, etiri, dolazi glag. uvijek u pl.; Uz brojeve dva i oba dolazi imenica ili atributivni pridjev
redovno u dualu Ipak katkada dolazi uz pomenute brojeve imenica ili atributivni pridjev u pl.
Pridjevna rije u predikatu uz brojeve dva i oba dolazi redovno u pl., a tako i relativna (i lina)
zamjenica, kad se na njih odnosi. (Glavan 1928: 128-133).
47.p65 600 04. 10. 04, 16:36

Oekuje se da e u razliitim reenicama koherentnost meu dijelovima drastino opasti.13

X. Jednina i dvojina u HCS glagola na zanimljiv nain alterniraju pri nabrajanju dvaju
predmeta. Gramatiki broj glagola koji prethodi nabrajanju slobodniji je jer se moe formalno
slagati u broju s prvom nabrojenom imenicom (u tom je sluaju u jednini) ili anticipira
znaenje cjeline, pa je onda u dvojini. Nakon nabrajanja dvaju predmeta glagol moe biti
samo u dvojini: na djelu je, dakle, slaganje po smislu. Ako znamo da je u starohrvatskom
dvojina kao glagolska kategorija gotovo iezla, neemo se zauditi to e tu alternirati
jednina i mnoina. Primjer Mt 17,3 ocrtava sve mogunosti (osim mnoine u starohrvatskom
poslije nabrajanja, jer se particip vie ne sklanja):
(26) Mt 17,3
(a) Xvi se im iliX i moisXi nim govoreca
(a) Xvista se im moisXi i iliX s nim glagoljuca
(b) se ukazae im Mojzes i Ilija s im govorei
(c) prikaza se im Mojzes (i) Ilija s im govorei
Evo jo nekoliko slikovitih primjera u kojima, kako se vidi, prevladava formula s jedninom
prije nabrajanja:
(27) L 2,33
(a) bX osip i mariX mati is(uso)va udeca se
(b) bie Osib i Marija mati Isusova udei se
(c) budue Jozef i Marija mati Isusova udei se
(28) I 20,3
(a) izide p(e)tr i drugi u(e)n(i)k i pridosta k grobu
(b) izide tada Petar i oni drugi uenik i pridoe k grebu.
(c) izljeze tadaj Petar i oni drugi uenik i dooe na greb
(29) Mt 28, 1
(a) pride m(a)riX m(a)gd(a)lina i dr(u)ga m(a)riX
(b) pride Marija Magdalena i druga Marija
(c) pride Marija Mandalena i druga Marija
(30) Num 20,7
(a) zberi ljudi ti i brat tvoi Xrun i govorita
(b) vazmi prut i skupi puk, ti i Aron brat tvoj i govorite
(c) uzmi prut i skupi pouk, ti i Aron brat tvoj, i govorite
XI. Kao to glagolsku jedninu koja anticipira zbroj od jedan plus jedan slijedi (imenska
i/ili glagolska) dvojina, tako i iza glagolske dvojine uz dva uveano za bilo koji broj mora
stajati mnoina. Daljnja je paralela u tome to tu na poetku dvojinu moe zamijeniti mnoina,
kao to je tamo usporedno s jedninom mogla stajati i dvojina. Sve to je reeno vrijedi,
razumije se, za hrvatski crkvenoslavenski, u kojem je dvojina jo posve iva kategorija. U
starohrvatskom je drukije jer dvojinu u glagola gotovo sasvim zamjenjuje mnoina (usp.
13
Usput napominjem da je upravo lan koji stoji na zaelju ljestvice: lina zamjenica u jezino
pomlaenijim misalskim tekstovima, kakav je upravo Hrvojev misal, doivio temeljitu promjenu
gramatikoga broja; v. primjer (23), u kojem ostali misali imaju vX. Uostalom, ve se za kanonske
spomenike uz oblike na, va za akuzativ dvojine postuliraju mnoinski oblici ny, vy.
47.p65 601 04. 10. 04, 16:36

602 Jasna Vince
bilj. 11), a ona je prisutna i u pridjeva u predikatnoj i atributnoj ulozi, kao u pojedinim
inaicama primjera (22): (b) i (c). U (staro)hrvatskom je slika zamuena jo jednom, suprotnom,
tendencijom: dualni (upravo: paukalni) oblik pridjeva/participa pojavljuje se uz brojevnu
imenicu dvojica (kao trojica itd. ali ne uz dvoje, troje i sl.!). Tako dobivamo sklopove kao
u (31c): su + sabrana14 i (8d): su + putovala.
(31) Mt 18,20
(a) kadi bo esta dva ili tri sabrani
(b) gdigodire budu skupeni dva ali tri
(c) gdje su dvojica ili trojica sabrana
Nizanje brojevnih skupina s 2 i 3 u HCS je drukije nego u starohrvatskom:
(32) I 2,6
(a) po dvima ili po trim mXram
(b) vidra dva ali tri
(c) po dvije ili po tri mjere
Prvo, i onda kada se rabi isti prijedlog: po, u Ranjininu je lekcionaru okamenjeni pade,
nominativ/akuzativ to je crta o kojoj govorim u toki II , a u HCS se i broj i imenica
sklanjaju i drugo, vanije, u SH su se dvojinski oblici nominativa/akuzativa broja i imenice
u srednjem rodu promijenili: vidra dva,15 pa se ne razlikuju od mnoinskih: vidra tri (kao,
uostalom, ni u enskom rodu: dvije mjere kao tri mjere).
XII. U ulozi subjekta brojevna skupina s brojem 12 nudi nam obilje mogunosti za izricanje
gramatikoga broja svojega predikata. Prva je predikat u dvojini, kao u HCS primjeru iz
Knjige izlaska:
(33) Ex 15,27
(a) kadX bihota 12 istonika vod i 70 stabal maslin
(b) gdi bie dvanadeste vrutak vodenih i sedamdeset dathalof
(b) gdi bihu bie dvanadeste studenac vodenih i sedamdeset stabal palam
(c) gdi bjee dvanaest vrutak vodenih i sedamdeset datalov
Na tom mjestu u starohrvatskom oekujemo mnoinu, i doista emo je nai, ali ne uvijek.
Tree je, naime, rjeenje jednina, a ona je (uz mnoinu) uobiajena i u suvremenom hrvatskom
jeziku (usp. Babi 1998: 78-82), u kojem navedena reenica glasi:
(d) gdje je bilo dvanaest izvora i sedamdeset palama.
Dok starohrvatski primjer s finitnim oblikom nosi samo obavijest o treem licu jednine,
iz posljednje se inaice naega primjera (33d) razabire i srednji rod. On nam govori da se
brojevna skupina u tom sluaju vlada kao prilona.
XIII. Pogledajmo sada kako stoje stvari s brojem 11. Jedini primjer u kojem je brojevna
skupina s 11 u ulozi subjekta: Mt 28,16 pokazuje slaganje prema smislu (predikat je u mnoini).
Budui da bi nominativ jednine imenice oblikom mogao stajati i za genitiv mnoine (Veerka
1993: 387), taj bi se primjer mogao protumaiti i kao genitiv mnoine uz skupinu s brojem
14
O tome se podrobnije i u irem kontekstu govori u lanku H. K. Mikkelsena (1983).
15
Zanimljivu kronologiju postanka tih oblika u starotokavskom nalazimo u jednom novijem Reinhartovu
radu (Reinhart 2000).
47.p65 602 04. 10. 04, 16:36

veim od etiri. U starohrvatskom je upravo takvo tumaenje jedino pravo. Vrijedno je

uputiti na jo dvije (meusobno povezane) zanimljivosti u vezi s tim primjerima. Prva je
tekstoloka: pojavljivanje broja 12 umjesto oekivanoga 11 na paralelnim mjestima (kako u
BL, tako i u RL). Druga se zanimljivost sastoji u ovome: isto onako kako smo se u interpretaciji
padea u HCS barem naelno kolebali izmeu nominativa (jednine) i genitiva (mnoine),
u RL bi oblik uenika (uz dvanadesete) mogao stajati ne samo za genitiv mnoine, nego i za
nominativ dvojine. Takva interpretacija, kako smo rekli (v. bilj. 8), ne dolazi u obzir jer
nemamo potvrda da bi imenica uz 12 u ovom izvoru sauvala dvojinu.
(34) Mt 28,16
(a) 11 u(e)n(i)k idu
(b) pojdoe dvanadeste uenikof
(b) jedanadeste uenikof
(c) dvanadesete uenika pooe
(c) jedanadesete uenika
elimo li rezimirati sve zamislive tipove sronosti brojevne skupine s jedanaest kao subjekta
s predikatom, morat emo se utei domiljanjima jer je korpus sam po sebi nedostatan. Uz I.
slaganje po smislu (ukoliko je subjekt doista u nominativu jednine) kao u (34a) gdje je predikat
u mnoini mogue je i II. slaganje po obliku kao u suponiranoj etymologisch korrekter Form:
jedin na deste uenik pride (=jest pril) (Veerka 1993: 386); zatim (III.) broj 11 koji
upravlja genitivom mnoine, kao u ovim SH potvrdama naega primjera (34): (b) i (c), a
etvrto rjeenje, s jednakom subjektnom skupinom, u suvremenom bi hrvatskom glasio:
(35) jedanaest uenika je dolo,
to je paralelno primjeru (33d), jer se u hrvatskom starijem i suvremenom brojevi jedanaest
i dvanaest sintaktiki ne razlikuju i vladaju se jednako kao brojevi vei od etiri.
U iduem primjeru brojevnu imenicu u znaenju jedanaestorica nalazimo u akuzativu,
u ulozi objekta. Particip duguje svoj mnoinski oblik nabrajanju objekata, dok se oblik edin
u (36a) ne poklapa s onim u kanonskim spomenicima, u kojima akuzativ jednak genitivu:
edinogo upuuje na ivost (rije je, kao to znamo, o apostolima).
(36) L 24,33
(a) obrXtota svkuple se edin na desete i ie
(a) 12 i ki
(b) najdoe skupenih jedanadeste i onih
(c) naoe skupenijeh jedanadesete uenikov i onijeh
Sljedee tri skupine primjera s brojevnim skupinama u starohrvatskom ponovno otkrivaju
broj 11 (jedanput i 12!) kao okaminu koja upravlja genitivom mnoine, a u HCS pokazuju dva
suprotna pristupa sronosti imenice (i participa) s brojem 1 (koji je u jednini): I. po smislu
(dativ mnoine vzleecem, uenikom prema dativu jednine edinomu u Mc 16,14) i II. po
obliku (dativ jednine ap(usto)lu kao i edinomu u A 1,26; instrumental jednine ap(usto)lom
kao i edinXm u A 2,14):
(37) Mc 16,14
(a) vzleeem edinomu na desete uenikom
(b) sidei jedanadeste uenikof
(c) sjedei jedanaes uenika
47.p65 603 04. 10. 04, 16:36

604 Jasna Vince
(38) A 1,26
(a) priten bisi k edinomu na desete ap(usto)lu
(b) bi u broju s jedanadeste apostolof
(c) ubrojen bi s dvanadesete apostola
(39) A 2,14
(a) stav petr s edinXm na desete ap(usto)lom
(b) stei Petar s jedanadeste uenikof
(c) stojei Petar s jedanadesete apostola
Literatura
Babi, S. 1998. Sronost u hrvatskome knjievnome jeziku. Zagreb: Matica hrvatska.
Corbett, G. G. 2000. Number, Cambridge University Press.
Diels, P. 1932. Altkirchenslavische Grammatik, Heidelberg: Winter.
urovi, . 1985. The Numerals in Serbo-Croatian. International Journal of Slavic Linguistics and
Poetics 31-32, 123-130.
Glavan, V. 1928-29. Kongruencija u jeziku starih akavskih pisaca. Junoslovenski filolog 7, 111-159.
Grabar, B., A. Nazor, M. Panteli. 1973. Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukia Hrvatinia:
Grubii, V. 1994. Mijenjaju li se brojevi dva, tri i etiri kad su s prijedlozima. Jezik 42, 78-82.
Ivi, S. 1970. Slavenska poredbena gramatika. Zagreb: kolska knjiga.
Jagi, I. V. 1960. Mariinskoe etveroevangelie s primXanijami i priloenijami. Graz: Akademische
Druck- und Verlagsanstalt.
Marti, R. 1999. Die Wiedergabe von Zahlen in Altkirchenslavischen (glagolitische Handschriften). E.
Hansack, W. Koschmal, N. Nubler, R. Veerka, Festschrift fr Klaus Trost zum 65. Geburtstag,
Mnchen: Otto Sagner, 189-204.
Mikkelsen, H.K. 1983. O nekim problematinim sluajevima kongruencije u srpskohrvatskom jeziku.
Rod i broj u srpskohrvatskom jeziku. Beograd: Meunarodni slavistiki centar, 73-79.
Neweklowsky, G. 1983. Gramatiko slaganje (kongruencija) brojeva u srpskohrvatskim dijalektima.
Rod i broj u srpskohrvatskom jeziku. Beograd: Meunarodni slavistiki centar, 17-22.
Rebi, A., J. Fuak, B. Duda 1994. Biblija: Stari i Novi zavjet s uvodima i biljekama iz La Bible de
Jrusalem. Zagreb: Kranska sadanjost.
Reinhart, J. 1993. Untersuchungen zur Syntax des Kroatisch-Kirchenslavischen. Das glagolitische
Missale romanum. Wien.
Reinhart, J. 2000. Tri brata, etiri/etyre stola: jedna tokavsko-ruska izoglosa i njen postanak.
Junoslovenski filolog 56, 915-923.
Reetar, M. 1894. Zadarski i Rainin lekcionar. Djela JAZU 13.
Reetar, M. 1898. Primorski lekcionari XV. Vijeka. Rad JAZU 136, 97-199.
Suprun, A. E. 1977. Staroslav. Oba na desete. Slovansko jezikoslovje. Nahtigalov zbornik. Ljubljana,
453-463.
Tandari, J. 1993. Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost: Rasprave i prinosi. Zagreb: Kranska
sadanjost i Provincijalat Franjevaca treoredaca.
Veerka, R. 1971. Zur Univerbierung der slavischen Zahlworter der zweiten Zehnesreihe. Die Welt
der Slaven 16, 225-234.
Veerka, R. 1993. Altkirchenslavische (Altbulgarische) Syntax .II. Die innere Satzstruktur. Freiburg
i. Br.: U. W. Weiher.
Vince, J. 2000. Zakonitosti uporabe distributivne jednine i dvojine. Rijeki filoloki dani 4, Rijeka:
Filozofski fakultet, 541-545.
Vrana, J. 1975. Najstariji hrvatski glagoljski evanelistar, Posebna izdanja SANU 484.
47.p65 604 04. 10. 04, 16:36

Zima, L. 1887. ekoje, veinom sintaktine razlike izmeu akavtine, kajkavtine i tokavtine.
Djela JAZU 7.
SUMMARY
THE NUMERALS 1, 2, 11 AND 12 IN CROATIAN CHURCH SLAVONIC
In this paper the author discusses some interesting facts about the syntax of the numerals one, two,
eleven and twelve in Croatian Church Slavonic (CCS). The CCS data are compared to old Croatian
(OC) ones. After the brief survey of orthographic, phonological, morphological and lexical properties
of the numerals in question (section I), the author presents a number of examples to demonstrate
uninflected numerals (section II), the loss of dual (section III), alternation between government and
dependence by the same numerals (section IV), various aspects of the choice of grammatical number
with the numerals 2 and 12 in CCS and OC (sections V-IX). Section X is dedicated to the parallel
existence of singular and dual in CCS, i.e. singular and plural in OC by listing two items. By the same
token, dual and plural alternate in CCS when the enumerating starts with number two (section XI). The
examples from section XII reveal various patterns of dependence between the number 12 as a subject
and its predicate. In the end syntactic properties of the number 11 in OCS and OC are discussed
(section XIII).
Kljune rijei: hrvatski crkvenoslavenski, sintaksa, broj, jedan, dva, jedanaest, dvanaest
Key words: Croatian Church Slavonic, syntax, numeral, one, two, eleven, twelve
47.p65 605 04. 10. 04, 16:36

47.p65 606 04. 10. 04, 16:36
Ivan Jurevi
(Osijek)
AKTIVNI PARTICIP PREZENTA U HRVATSKOM

CRKVENOSLAVENSKOM JEZIKU
U radu se iznose rezultati prouavanja aktivnoga participa prezenta u tekstovima etiriju

hrvatskoglagoljskih misala (Ill4, Ro, Nk, i Hm) i triju brevijara (Ptb, Bar i Bz) s osobitim osvrtom
na njegove oblike i ulogu u reenici. Posebno se promatra aktivni particip prezenta u tzv. dativu
apsolutnom te sloeni glagolski oblici tvoreni s pomou aktivnoga participa prezenta.
0. Osnovni podatci o korpusu

Meu misalima dva (Ill4 i Ro) predstavljaju sjevernu skupinu kodeksa, povezanih zajednikom
skriptorskom tradicijom,1 a dva (Nk i Hm) junu skupinu s pomlaenim jezikom. Istraivanjem
su obuhvaena sva tri hrvatskoglagoljska tiskana brevijara, koji privlae osobitu pozornost
arolikou svoga jezika.2
0.1. Misali
Ill4 = Vatikanski misal Borg. Illirico 4, najstariji je hrvatskoglagoljski misal, pisan
poetkom 14. stoljea u Omilju. Pripada sjevernoj, kvarnersko-istarskoj, skupini kodeksa,
zajedno s Rokim misalom. uva se danas u parikoj Bibliothque Nationale.
Ro = Roki misal u istarskome gradiu Rou bio u uporabi u 15. i 16. stoljeu, a i on
dobro uva hrvatskoglagoljsku redakciju, mada se datira neto kasnije, tj. poslije 1421.3
Obiluje ritualnim tekstovima. Nalazi se u bekoj Nacionalnoj biblioteci, Codex Slav. 4.
Nk = Misal kneza Novaka iz 1368. godine. Uz Hrvojev misal ovo je jedan od najljepih
hrvatskoglagoljskih spomenika. Iz Krbave je dospio u Istru te posluio kao tekstovni
predloak prvomu tiskanom glagoljskom misalu iz godine 1483. Novakov se misal uva u
Beu (Nacionalna biblioteka, Codex Slav. 8).
Hm = Hrvojev misal, najljepi hrvatskoglagoljski rukopisni kodeks, s mnotvom minijatura,
iluminacija i stotinama bogato ukraenih inicijala. Napisao ga je pisar Butko 1404. godine za
bosanskog vojvodu i splitskoga hercega Hrvoja Vukia Hrvatinia. Misal je u faksimilnom
1
Usp. Hercigonja 1975.: 65. i dalje
2
O tome je nedavno objavljena moja knjiga Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara, Sveuilite J. J.
Strossmayera u Osijeku, Pedagoki fakultet, Osijek, 2002.
3
Grabar et al. 1973.: X.
48.p65 607 04. 10. 04, 16:36

608 Ivan Jurevi
izdanju s kritikom transliteracijom izdan 1973., a izvornik se uva u Topkapi Sarayi Mzesi
u Carigradu.
0.2. Brevijari
Ptb = Prvotisak brevijara iz 1491. godine, u literaturi esto nazivan Kosinjskim, kodeks
je od 388 listova. Do sada je pronaen samo jedan primjerak, koji se uva u Veneciji. Objavljena
je i faksimilna reprodukcija Brevijara po zakonu rimskoga dvora 1491. (HAZU Grafiki
zavod Hrvatske, Zagreb, 1991.)
Bar = Baromiev brevijar, tiskan u Veneciji 1493. Nazvan je po Blau Baromiu, senjskom
kanoniku i tiskaru, koji ga je pripremio za tisak. Sadri 544 lista. Ouvano je pet primjeraka,
od kojih su dva u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici u Zagrebu, a najpotpuniji se primjerak
uva u Rumunjskoj u Sibiu (knjinica Brukenthal).
Bz = Broziev brevijar, tiskan takoer u Veneciji, 1561. Za tisak ga je priredio omialjski
upnik Nikola Brozi. Ima 543 lista, pisana u dva stupca. Ouvano je petnaestak primjeraka
ove knjige koja predstavlja gornju granicu hrvatske redakcije prije rusifikacijske reforme.
1. Naziv aktivnoga participa prezenta (nadalje: appz) potjee iz klasine latinske
gramatike, a oznauje glagolski oblik pridjevske funkcije i sav je u znaku dvostrukosti: kao
to je sama rije particip dvokorijenska sloenica, tako se veina njegovih znaajki ostvaruje
u paru, tj. dvolano. Evo kako: najprije termin particip nainjen je od dviju latinskih rijei
partem capere (= uzeti, uzimati dio). Od glagola mu je podrijetlo i stoga ima kategoriju
vremena (participi prezenta i preterita), kategoriju glagolskoga stanja (aktivni i pasivni
participi). Pridjevske su znaajke participa u tome to oni imaju kategoriju padea i roda.
Dakle, osim prve dvojnosti (partem + capere), nalazimo opreku sadanji : proli; aktivni:
pasivni.
Nadalje dvostrukost nalazimo u sintaktikoj ulozi participa atributnoj : adverbijalnoj,
to e i usmjeriti njihov razvoj prema glagolskim prilozima.
Pratimo li sudbinu praslavenskih participa u povijesnom razvoju hrvatskoga jezika, vidjet
emo da su se jedni razvili u glagolske priloge (sadanji/proli), a drugi u glagolske
pridjeve (radni /trpni), tj. ouvali su se kao l-particip i pasivni particip preterita. Jedan je
od pet prasl. participa - pasivni particip prezenta - nestao gotovo bez traga.
2. Tvorba aktivnog participa prezenta

Tvorio se od prezentske osnove (na -o, -jo > -je, -i) kojoj se dodavao sufiks -nt-. Taj
participski formant s prethodnim je vokalom dao -t- ili -t-: *ved-o-nt > *vedt-, *nos-i-nt
> *nost-, tj. -ont- > -t-, -int- > -t-.4
Od participske osnove *vedont- dobiven je oblik za N jd. m. roda: *vedonts > vedy (kao
rabons > raby). Zavretak -y prenesen je i na N jd. sr. roda.
N jd. . roda prvobitno je imao oblik *vedont pa *vedontji > vedti. (Formant -j- doao
je u N analogijom prema kosim padeima.) Oblik appz . roda ima dvojak zavretak: -ti i -ti.
Praktino se ravnamo prema zavretku oblika za 3. os. mn. prezenta: vedt vedti,
nost nosti.
Ondje gdje je u stsl. zavretak -ti, -ti, u hrvatskom crkvenoslavenskom e se iz
praslavenskoga *-tj- razviti -c-, a nazalni vokali dat e svoje odraze: > u, > e. Tako u
hrvatskom jeziku appz, tj. glagolski prilog sadanji zavrava na -uci, odn. -eci.
4
Usp. Kuljbakin 1930.: 180.
48.p65 608 04. 10. 04, 16:36

Aktivni particip prezenta u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku 609
Sklonidba appz slina je sklonidbi komparativa. Padeni oblici appz u poetku su

predstavljali suglasnike t-osnove, o emu svjedoi nastavak -e u N mn. m. roda. Participska
je suglasnika osnova jo u praslavenskom dobila nastavak -io- za m. i s. rod, odnosno -ja-
u . rodu. Tako je kod appz dobivena skupina -tj-, koja u staroslavenskom daje -t-.
3. Oblici aktivnog participa prezenta

Obilna graa razvrstana je u pet cjelina, i to prema znaenju appz i njegovoj sintaktikoj
ulozi. Kako u stsl., tako i u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku appz oznauje radnju
usporednu s radnjom predikata kao danas glagolski prilog sadanji. Zato taj particip, kad
je u nominativu, uvijek moemo prevesti glagolskim prilogom sadanjim. U treoj se cjelini
(nakon Naziva i Tvorbe), dakle, promatraju nominativni oblici appz, i to jednostavni pa
sloeni. Zatim oblici appz u kosim padeima, takoer odvojeni jednostavni od sloenih.
etvrta cjelina Appz u dativu apsolutnom, peta Sloeni glagolski oblici pomou appz i
esta Uloga appz u reenici.
3.1. Aktivni particip prezenta u nominativu

3.1.1. Jednostavni oblici
N jd. m. roda
U svim pregledanim tekstovima aktivni particip prezenta na morfolokoj razini uglavnom
uva staro stanje, tj. nastavke -i (< -y): I bis(i) glas iz oblaka reki.
Posli posla s(i)na svoga reki Hm 40b,4; g(lago)le Ill4, Ro, odnosno -e (< ):
Uae e govore Hm 200b,21; g(lago)le Ill4, Nk, Ro;
Se govorih v(a)m u vas prebivae Hm 211a, 23 (Iv 14,24); prbivae Ill4, Nk;
Tako je i u hgl. tiskanim brevijarima za neodreeni oblik m. roda najei nastavak -e:
gl(agol)e Ptb, Bar, Bz 14,3; ne sl(i)e Ptb, Bar, Bz 37,15; duh othode Ptb, Bar, Bz 77,39;
mole Ptb 242a; hode Bar 287a itd. Ouvali su se i oblici participa na -i (< y): reki Ptb 234a;
b; c; 338d; Bar 287c, d, Bar 293d; I onda kada doe do inovacije na leksikoj razini
(govore Hm 200b,21 mj. g(lago)le Ill4, Nk, Ro) ili: kto e(st) govore t(e)bi . Hm 47d,32
mj. g(lago)lei Ill4, Nk, Ro, uva se stari oblik. To je jo jedna potvrda da je morfoloki
sustav u jeziku bio zatvoreniji i manje podloan utjecajima nego fonoloki ( > e; y > i) ili
leksiki. Ipak se javljaju, dodue rijetki, primjeri prodora nastavka -ci iz oblika za enski
rod. Tako prema Hrvojevu misalu: pride k nim po moru hode . Hm 168d,12 u Rokom
stoji: hode. I u brevijarima ima takvih pomlaivanja: s(ve)ti Duminik veerne zvzdi
in v sebi nosec Bar 378d; i tekuc pride 416c; i az mnh se suc po srd Bar 422d;
suc Ptb 232c (Bar: suc 285c).
N jd. . roda
U enskom rodu appz zavrava na -ci i potvren je uglavnom u neodreenom obliku: i
pristupi k nemu r(a)bina etera govoreci Hm 71a,27; g(lago)ljuci Ill4, Nk, Ro; ona priadi
pokloni se emu govoreci Hm 32b,32; g(lago)ljuci Ill4, Nk;
Tako je i u brevijarskim tekstovima: boeci se mati Ptb 258b; rekuci Ptb 258b; Bar 454d;
glagoljuci Bar 290b; c; videci Ptb 343b; suci Ptb 306a; Inovacijom se mogu smatrati oblici:
svtlost goruca Ptb 257d; Bar 320b; zapadajuca s(v)tl(o)st Bar 378d; vodeca se Bar 422c;
hoteca Bar 422c; Ptb 328a. Nalazimo i krnje oblike: lauc Ptb 342b; rekuc Ptb 342b;
I oblici nominativa mnoine i dvojine m., . i s. roda zadrali su stare nastavke:
48.p65 609 04. 10. 04, 16:36

610 Ivan Jurevi
N mn. m. roda zavrava na -e:

Blaeni plauce se lauce i ejuce Hm 200b,25; plaucei se Ill4, Nk, Ro; edjucei Ill4,
ajucei Nk, edjuce Ro; Ne pacite se jure govorece to sti vnete i piti Hm 125b, 29;
g(lago)ljuce Ill4, Nk, Ro; Druzi i po lanitami bihu i govorece Hm 71a,23; g(lago)ljuce Ill4,
Nk, Ro; Oni izliha vpihu govorece Hm 71d,10; g(lago)ljuce Ill4, Nk, Ro; Tako je i u
brevijarskim tekstovima: znajuce Ptb 9,11 (Bar: znajucei); vstajuce Ptb 34,11 (Bar: vstajucei);
spece Ptb 87,6 (Bar: speci). Rijetko prodiru mlai oblici kao u navedenom primjeru iz Bar i
obhod(e)ci Ptb 117,11.
N mn. . roda: -e
Bihu tu eni mnogie izdaleka zrece ke hodie po I(su)s . ot galile sluece emu Hm
72c,2; Stoece bhu nogi n(a)e Bar 121,2; (Ptb: stoecei).
N mn. s. roda: -a
Opravdani g(ospod)na prava ves(e)l(e)ca srca Ptb, Bar, Bz 18,9
N dv. m. roda: -a
I se vi se im ili i moisi nim govoreca Hm 35a,19; g(lago)ljuca Ill4, Nk, Ro; Ne vista
se eso proseca Hm 38a,15; prosite Nk;
N dv. . roda: -i
Poslasta sestri ego . k i(su)su . (om.) g(ospod)i Hm 57b,10; g(lago)ljuci Ill4, Nk, Ro;
3.1.2. Sloeni oblici

N jd. m. roda:
Dobro se uvaju i esto rabe sloeni nominativni oblici appz:
Se priblii se predaei me Hm 70,21; prdaei Ill4, Ro;
Vsaki bo priemlei no Hm 70d,7; primucei Ill4, Ro; priemljucei Nk;
sidi na prst(o)l sudi pravdu Ptb 9,5 (Bar: sdei na prestol i sudi pravdu);
Ponekad se particip zamjenjuje zavisnom reenicom5 , to je inovacija na razini sintakse
i stila. Zanimljivo je da u tome prednjai Nk pred Hm:
Az es(a)m govorei s toboju Hm 48b,22; g(lago)lei Ill4, Ro; ie g(lago)lju Nk;
Buduce Hm 125a,24; Sucei Ill4, Ro; Suci e Nk;
k(a)ko in e(st) siei . A ini e(st) anei Hm 48c, 18-19; sei Ill4, Nk, Ro; nei Ill4; ie
anet Nk, Ro;
N jd. . roda:
Rijetki su primjeri odreenog oblika: danica prihodecia Bar 378c; voda mimo tekucia
Ptb, Bar, Bz 57,8, ali se vidi da su i oni bez morfolokih inovacija.
N jd. s. roda:
Nalazimo i rijetke primjere sloenih oblika za srednji rod:
Ako sno polsko d()n()s buducee . a jutri v pec vmetaemoe Hm 125b,26; sucee
Ill4, Nk, Ro; k(o) ove ne imucee p(a)stira Bar 287c;
5
Participe u svim padeima, pa tako i u nominativu, sloene participske promjene moemo u suvremenom
hrvatskom jeziku zamijeniti zavisnom reenicom.
48.p65 610 04. 10. 04, 16:36

N mn. m. r.:
U ovom padeu nalazimo este potvrde uporabe appz u njegovu starom obliku:
Eteri stoecei tu govorahu Hm 72b,10; ot stoecih Ill4, Ro;
Ne vi bo este govorecei. da d(u)h o(t)ca v(a)ego uzgovorit v v(a)s Hm 192c,11-12;
vsi sudecei Ptb, Bar, Bz 2,10; trpeceiiskucei Ptb, Bar, Bz 68,7;
N mn. . r.:
Zato da zbudut se knigi govorecee Hm 86a,5 Iv 19,36; ee g(lago)ljut Ill4, Nk, Ro;
I ovdje je Hm zadrao particip, a sva tri druga misala isti sadraj izriu zavisnom reenicom.
3.2. Aktivni particip prezenta u kosim padeima

Svi oblici appz ostvareni u kosim padeima, jednostavni i sloeni, u suvremenom su
hrvatskom knjievnom jeziku zamjenjivi finitnim glagolskim oblikom, tj zavisnom reenicom.
3.2.1. Jednostavni oblici

G jd. m. roda:
U genitivu jd. nalazimo pravilne oblike imenike deklinacije:
Kako pisano e(st) . v knigah s(love)s isaie pr(o)r(o)ka . (om.) Hm 6d,16; g(lago)ljuca
Ro; proseca Ptb, Bar, Bz 36,25;
G jd. . roda:
l()tece Ptb 90,60 (Bar: letce); prehodece Ptb 90,6 (Bar: prehodecee);
D jd. m.:
i vzli emu na glavu sidecu Hm 69d,14-15; na gl(a)vu emu vzleecu Ill4, Nk, Ro;
Paki podobno e(st) c(sa)r()stvo n(e)b(e)skoe (lov)ku kupcu icucu dobrih
biser Hm 209b,9
Tvorecu Bar 36,7; (Ptb: tvorecumu); molecu Ptb 301c; sidecu Ptb 343b;
A jd. m.:
Otsel uzrite s(i)na (lov)skago sideca o desnoju sili b(o)ie greduca na oblacih
Hm 71a,13; sdeca Ill4, Nk; sedeca Ro;
Vzriv vidi I(su)sa greduca i ree Hm 148a,26; hodeca Ill4, Nk;
Slia glas g(lago)ljuc ei Ptb 306a; ogan palec Ptb, Bar, Bz 103,4; primi me viseca na
krii Ptb 234b; Bar 287d; I vid s(v)t(i)lnik goruc v uth (!) ego ishodec Bar 378d;
I particip razlikuje akuzativne oblike za neivo, koji su jednaki nominativu, i za ivo,
jednake genitivu.
A jd. .:
dvu vhodecu Ptb 232d; Bar 416b; duu laucu Ptb, Bar, Bz 106,9;
A jd. s. roda:
Bog tek(u)ce slovo vloit v zik tvoi Ptb 343b (Bar: tekucee 455a); egda nitoe
prispevajuce vid Ptb 324a
L jd. s. roda:
Ne o edinom hlbi ivet (lov)k, da o vsakom sl(o)vi ishodeci iz ust b(o)ih Hm
28d,26; ishodecem Ill4, Nk, Ro;
v koles vrtecem se Bar 391b (Ptb: vrtecim se 306d);
48.p65 611 04. 10. 04, 16:36

612 Ivan Jurevi
I jd. m.:
Tgda zbist se r(e)enoe pr(o)r(o)kom govorecim Hm 71c,5;
Da zbudet se r(e)enoe eremiem pr(o)r(o)k(o)m govorecim Hm 72a,13; gl(agol)jucim
Ill4, Nk, Ro;
I jd. .:
S m(a)riju obruenoju emu enoju suceju neprazdnoju Hm 8c,5 (Lk 2,5)
G mn. m. roda:
Se edin ot stoecih sa is(uso)m Hm 70d,2; sucih Ill4;
D mn.:
Vid ga druga r(a)bina i r(e)e buducim tu Hm 71a,32; sucem Ill4; sucim Nk, Ro;
Sudi g(ospod)i obidecim me . i vzbrani borucim se sa mnoju Hm 72d,22; obidecem
Ill4; borucem se Ill4;
Tagda r(e)et c(sa)r buducim o desnoju sebe Hm 29c,27; sucim Ill4, Nk, Ro;
buducim o livo sebe Hm 29d,20; sucem Ill4, sucim Nk, Ro
i dobro tvorite nenavidecim vi . Hm 27a,12; nenavidecem Ill4, Nk;
(uzre i druga rabina i gl(agol)a sucem tu Ill4 146,23 Nk: uzre i drugaja rabina i r(e)e
sucim tu)
A mn. m. roda imenike pr.:

I pride k u(e)n(i)k(o)m svoim i obrte e spece Hm 70c,3
A dv. m.:
I obrac se i(su)s . vid v sld sebe iduca Hm 148a,31
I priad ottudu malo vidi ina dva br(a)ta naplnajuca mrie svoe i vzva Hm
149a,26
3.2.2. Sloeni oblici

Svrha je nabrajanja svih ovih primjera, jednostavnih i sloenih, u tome da se pokae
raznolikost oblika appz, tj. mogunost njegova ostvarivanja u svim padenim oblicima.
G jd. m.:
I ne bi utajucago Hm 72d,5; ducago Ptb 105, 20; duca Bar 105,20;
G jd. . roda:
budet emu istonik vodi tekucei v ivot v()()ni Hm 48a,18; tekucee Ill4, Nk, Ro; za
sl(o)vo eni s()vdet()l()stvucee Hm 48c,25;
D jd. m.:
On otvecav govorecumu i r(e)e Hm 169c,31; g(lago)ljucumu Nk, Ro;
A jd. .:
v vas otstoecu 60 mil Hm 99d,14; otstoecuju Ill4, Ro;
A jd. s. roda:
Bog tek(u)ce slovo vloit v zik tvoi Ptb 343b (Bar: tekucee 455a); egda nitoe
prispevajuce vid;
48.p65 612 04. 10. 04, 16:36

A mn. m.:
Ljubite nepriteli v(a)e . i bl(agoslo)vite klnucee vi . i molite za progonecee vi . I za
tvorecee napasti v(a)m. Hm 27a,11-14;
Ako ljubite ljubecee vi kuju mazdu imti vanete Hm 27a,20;
I vnide i(su)s v cr()kav b(o)iju . izagna vse prodajucee i kupujucee v cr()k()vi;
Hm 30c,14; Na tvorece Ptb 33,17 (Bar: tvorecee);
4. Aktivni particip prezenta u dativu apsolutnom

Vrlo iroku i raznovrsnu uporabu dativa crkvenoslavenski je jezik naslijedio iz
staroslavenskoga.6 To se osobito pokazuje u dativu apsolutnom kao posebnoj sintaktikoj
konstrukciji koja ima ulogu zavisne reenice. Kao sastavnica dativa apsolutnoga vrlo esto
dolazi aktivni particip prezenta (kao i ostali aktivni i pasivni participi) i u toj sintagmi ima
ulogu predikata, a drugi je dio imenska rije u ulozi subjekta. Bitno je za dativ apsolutni da
mu je subjekt razliit od subjekta glavne reenice. Ta se znaajka dosljedno uva i u
crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije7: pridu k grobu vsivu slncu jure Hm 98d,16
(isto Ill4, Nk i Ro);
Specu (lov)ku tomu pride nepritel ego Hm 20b,12;
I oe emu govorecu . se oblak svital osi e Hm 35a,24; g(lago)ljucu Ill4, Nk, Ro;
Se emu govorecu k narodom . se mati ego . i br(a)t(i) vani stohu Hm 31d,4-5;
g(lago)ljucu Ill4, Nk, Ro;
V edinu subotu m(a)ri magdalna pride za jutra k grobu oce buduci tmi Hm 103d,7;
suci Ill4, Nk, Ro;
Tima othodecima . naet i(su)s govoriti 2c,1; othodecema Ill4; ohodecima Nk, Ro;
I shodecim im s gori . Zap(o)v()d im is(us) govore Hm 35b,4; shodecim e Ill4, Nk,
Ro;
Staroslavenski se dativ apsolutni gotovo uvijek moe prevesti zavisnom, vremenskom,
reenicom. Da je i u crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije bio zamjenjiv zavisnom
reenicom, pokazuju sljedei primjeri:
Egda govorae is(us) k narodu . Se mati i brat(i) ego stohu van iskucei govoriti
emu Hm 169c,24; g(lago)ljucu i(su)su Ill4, egda g(lago)lae i(sus) Nk, Ro;
I bis(i) sucima ima tu . isplnie se ei d()ni da porodit Hm 8c,6; egda bista Ill4;
Ne moe se na osnovi ovih nekoliko primjera govoriti o veoj ili manjoj arhainosti
ovoga ili onoga teksta, ve o ravnopravnoj uporabi svih izraajnih mogunosti.
5. Glagol byti i aktivni particip prezenta

U tekstovima hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika esto susreemo jo jednu
posebnu sintaktiku konstrukciju koju ine aktivni particip prezenta i bilo koji od finitnih
oblika pomonoga glagola byti. Takva konstrukcija ima znaenje i funkciju obinih glagolskih
oblika, a bila je vrlo iva u prvome slavenskom knjievnom jeziku.
6
Vie o tome vidjeti u Hamm 1974.: 185.
7
, a sve je to znak da je za taj (crkveni) knjievni jezik postojala izvjesna norma i da joj je uz neke
(arhaine) izraze, kao to su abie, ot njudee, lki i sl., teite bilo na morfolokim i sintaktikim
konstrukcijama. Hamm, 1974.: 196.
48.p65 613 04. 10. 04, 16:36

614 Ivan Jurevi
Prezent: Ti li esi gredi . ili inoga ekaem Hm 2b,24; gredei Ill4, Nk;
Ne vi bo este govorecei . da d(u)h ot)ca v(a)ego uzgovorit v v(a)s Hm 192c,11-12;
g(lago)ljucei Ill4, Nk, Ro; g(lago)lei Ill4, Nk; v()zg(lago)let Ro;
Imperfekt: Bis(i) v edin ot d()ni . is(us) bi side i ue. i bihu sideci parisi Hm 114a,16;
b sde Ill4, Nk, Ro; bhu sdece Ill4, Nk, Ro;
Dva u(e)n(i)ka is(uso)va bista iduca v() d()n vskreni is(uso)va v vas otstoecu
60 mil ot er(u)s(o)l(i)ma imenem emaus Hm 99d,11; bsta Ill4, Nk, Ro;
Futur: I r(e)e k simunu is(us) . Ne boi se otsel budei (lov)ki love Hm 119d,19;
Imperativ: I r(e)e emu rabe k(a)ko o mal b vran budi oblast ime nad 10 gradi . Hm
206a,7;
Svi nai pregledani tekstovi u ovome su podjednako arhaini osim Ill4, gdje umjesto
staroslavenske sintagme byti + appz nalazimo zavisnu, odnosnu reenicu s obinim
glagolskim oblikom:
Az es(a)m govorei s toboju Hm 48b,22; g(lago)lei Ill4, Ro; ie g(lago)lju Nk; k(a)ko
in e(st) sijei . A ini e(st) anei Hm 48c, 18-19; sei Ill4, Nk, Ro; nei Ill4; ie anet Nk, Ro;
6. Uloga aktivnog participa prezenta u reenici

Sukladno svojim pridjevnim oblicima i glagolskom podrijetlu aktivni je particip prezenta
u reenici mogao biti atribut, ali i imati prilonu ulogu. Prevladavaju participijalni oblici u
ulozi atributa, koji su redovito zamjenjivi atributnom reenicom: loviku kupcu icucu dobrih
biser Hm 209b,9; otsele uzrite sina loviaskago sideca o desnoju sili boie greduca na
oblacih Hm 71a,13; da zbudut se knigi govorecee Hm 86a,5; ti esi B(og) tvorei ud(e)sa
Ptb, Bar, Bz 76,15; kto e(st) (lovk) boei se G(ospod)a Ptb, Bar, Bz 24,12; vsi zici zabivajuce
B(og)a Ptb 9,18 (Bar: zabivajucei); ah B(og)a sp(a)sajucago me Ptb, Bar, Bz 54,9; k
B(og)u veselecumu junost moju Ptb, Bar, Bz 42,2; Rad(e)ni z(i)ki hotecee branem Ptb,
Bar, Bz 67,31;
Usporedba s odgovarajuim latinskim tekstovima pokazuje da su latinski participi
prevoeni odgovarajuim padeima:
I bh k(o) (lov)k ne sl(i)e. i ne imie Et factus sum sicut homo non audiens et
v ust()h svoih oblieni Ptb 37,15 non habens in ore suo redargutiones.
(Bar: i bih ne ime va)
Duh othode ne vracae se Ptb 77,39 Spiritus vadens et non rediens
Sp(a)si r(a)ba tvoego B(o)e moi Salvum fac servum tuum, sperantem in te
upvajucago na te Ptb 85,2
Meutim, u naim tekstovima vrlo esto nalazimo participe i ondje gdje ih u latinskom
izvorniku nema:
Ti esi B(og) tvorei ud(e)sa Ptb 76,15 Tu es Deus qui facis mirabilia
48.p65 614 04. 10. 04, 16:36

B(la)(e)ni ivucei v domu tvoemu Ptb 83,5 Beati qui habitant in domo tua
Sudei pravdu Ptb 9,5 qui iudicas iustitiam
Ljubei nepravdu Ptb 10,5 qui diligit iniquitatem
Poite Gospodev ivucumu v Sion Ptb psallite Domino, qui habitat in Sion
9,12
Obracae more v s(u)u Ptb 65,6 (Bar: qui convertit mare in aridam
obracaei)
Valjavec je naao vie od etrdeset takvih primjera8 u psaltirima hrvatskoglagoljskih

rukopisnih brevijara, i to samo u prvih 75 psalama. Ima ih barem jo toliko, meu kojima se
nae i particip preterita prvi (reke Ptb 11,5) qui dixerunt. Valjevec to tumai pridravanjem
grkog izvornika: onaj koji je psalme pohrvatio, hrvatio je staroslavenski prijevod koji je
bio udeen prema grkom tekstu.9 Jedan od dokaza za to je i to su participi veinom na
onim mjestima, gdje ih ima i grtina a u latintini je relativna reenica.10 Ovo se Valjavevo
tumaenje moe prihvatiti, ali mu valja dodati jo jedan razlog uvanja participa u
hrvatskoglagoljskim tekstovima i na onim mjestima gdje je u latintini relativna reenica
- pri odabiru izmeu reenice i participa prevagnula je tenja za ekonominou izraza.
Naime, u svim je drugim jezinim kategorijama hrvatskoglagoljski tekst prilagoen latinskom
pa su i participi mogli biti zamijenjeni odnosnom reenicom da prevoditelj nije vodio brigu
o ekonominosti jezinoga izraza, kao i o uvanju jezine starine, to je osobito dolazilo do
izraaja u liturgijskom jeziku.
Osim atributne participi su imali i prilonu funkciju.11 Tako je aktivni particip prezenta
oznaivao radnju koja se dogaa istodobno s radnjom predikata (finitnoga glagola):
Uae e govore Hm 200b, 21; Pride k nim po moru hode Hm168d,12; hodec Ro; Se
govorah vam u vas prebivae Hm 211a,23; vi se emu anel g(ospoda)n nose prut
zl(a)t Bar 449d.
Na osnovi svega iznesenoga moe se zakljuiti da participi pokazuju vrlo malo inovacija
kako u svojim oblicima, tako i u funkciji u reenici. Tradicija se i ovdje posve dobro uvala.
Literatura:
Grabar, B., A. Nazor, M. Panteli. 1973. Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukia Hrvatinia:
Hamm, J. 1974. Staroslavenska itanka. Zagreb: kolska knjiga.
Hercigonja, E. 1975. Povijest hrvatske knjievnosti. Srednjovjekovna knjievnost. Zagreb: Liber,
Mladost.
8
Valjavec 1890.: 31.-33.
9
Ibidem, str. 31.
10
Ibidem, str. 31.
11
U jeziku najstarije hrvatske pjesmarice (14. st.) aktivni je particip potvren samo u toj funkciji. Mali
1972.: 173.
48.p65 615 04. 10. 04, 16:36

616 Ivan Jurevi
Jurevi, I. 2002. Jezik hrvatskoglagoljskih tiskanih brevijara. Osijek: Pedagoki fakultet.

Kuljbakin, St. M. 1930. Staroslovenska gramatika. Beograd: Dravna tamparija Kraljevine Jugoslavije.
Mali, D. 1972. Jezik najstarije hrvatske pjesmarice. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo.
Valjavec, M. 1890. O prijevodu psalama u ekijem rukopisima, hrvatsko-srpsko- i bugarsko-
slovenskijem. Rad JAZU 99, 1-72.
ZUSAMMENFASSUNG
DAS AKTIVE PRSENSPARTIZIP IM KROATISCH-KIRCHENSLAWISCHEN
In dem Aufsatz werden Ergebnisse der Erforschung des aktiven Prsenspartizips in kirchenslawischen
Texten der kroatischen Redaktion prsentiert. Besondere Aufmerksamkeit wird den Formen des
Prsenspartizips gewidmet. Eine Vielzahl von Beispielen zeigt wenig Innovation auf der
morphologischen Ebene. Die Tradition ist auch im Gebrauch des Prsenspartizips als Bestandteil des
absoluten Dativs gut erhalten. Der Verfasser hebt besonders die Flle des Ersatzes dieser syntaktischen
Konstruktion durch einen Temporalsatz hervor, als einer Art Verjngung auf der syntaktischen und
stilistischen Ebene. Beschrieben wird auch die Konstruktion byti+Prsenspartizip, die auch durch
einen Nebensatz ersetzbar ist.
Kljune rijei: aktivni particip prezenta, hrvatski crkvenoslavenski jezik, misali, brevijari
Schlsselwrter: das aktive Prsenspartizip, Kroatisch-Kirchenslawisch, Mebuch, Brevier
48.p65 616 04. 10. 04, 16:36

Tanja Kutovi
(Zagreb)
PRILOZI U ISTARSKOM RAZVODU
U radu e se analizirati prilozi u tekstu Istarskog razvoda. Prilozi e se podijeliti s obzirom na

znaenje, a posebna e se panja posvetiti njihovoj tvorbi.
Kao to je poznato, Istarski razvod je pravni tekst koji je sastavljen kao skup dokumenata
od 1275. do 1395. godine. Sauvan je u dva prijepisa glagoljicom (Kranski i Momjanski
prijepis), a izvorno je pisan na latinskom, njemakom i hrvatskom jeziku. U ovom u se izlaganju
osvrnuti na priloge kojima se zapisiva sluio. Pranjkovi1 istie da su prilozi u manje ili vie
tijesnim relacijama s doslovce svim vrstama rijei. Naime, sve su druge vrste rijei podlone
nekom vidu adverbijalizacije. Zato se, naravno uvjetno, moe govoriti ak i o tome da su oni
rijei sviju vrsta te prouavanjem priloga moemo bar djelomino stei uvid u ostale vrste
rijei. U ovom u izlaganju pokuati utvrditi koliko ima staroslavenskih, koliko hrvatskih, a
koliko prilokih oblika koji su zajedniki i hrvatskom i staroslavenskom jeziku.
Priloge moemo, s obzirom na njihov postanak, podijeliti na neizvedene i izvedene.
Poznato je da u staroslavenskom jeziku postoji nekoliko neizvedenih priloga, dakle onih
kojima ne znamo odrediti tvorbu, tj. ne znamo od ega su nastali. To su: abje/ abije,
jedva, jete, nyn, paky i jue. U Istarskom razvodu priloga u ovim oblicima nema. Meutim,
jasno je da su znaenja tih priloga nekako izreena pa je zanimljivo vidjeti kako.
Neki su prilozi izmijenili svoj glasovni sastav pri emu su zadrali staro znaenje. Tako je
prilog jue rotacizmom postao jure, ali do pomaka u znaenju nije dolo:
istinu pokazali pod rotu ku su jure storili i obeali da ote (105)2
ka se jure ne obdrae (106)
U prilogu paky jeri je zamijenjen samoglasnikom i ali znaenje je ostalo isto (opet,
ponovo). No u istom se znaenju u Istarskom razvodu pojavljuje prilog vaspet o kojem
Skok kae: Rije opt je nastala iz sintagmatskog priloga na opt rckwrts
isputanjem prijedloga. Mjesto o- stajao je u stcsl. vzpt = vaspet Unakrtavanjem
sa opet nastade hrv. kajk. zopet, nazopet, nazospet3
1
Pranjkovi 1993:28.
2
Primjeri su preuzeti iz: Bratuli 1989. Broj u zagradi oznaava stranicu u navedenoj bibliografskoj
jedinici. O nainu transkripcije vidi u istoj jedinici, str. 88.
3
Skok 1972: 648.
49.p65 617 04. 10. 04, 16:37

618 Tanja Kutovi
paki is te reki (94) / A paki mi takoje vas prosimo (92)

i vaspet pridoe (105) / i vaspet ta zlamen ponovie. (103)
Drugaije je s prilogom jete. On nije zamijenjen starohrvatskim oblikom, nego prilogom
oce. I o tom bismo prilogu mogli govoriti kao o rezultatu glasovnih promjena kojima je
izmijenjen staroslavenski oblik, ali u rezultatu smo dobili oblik koji ne moemo pripisati ni
staroslavenskom, ni starohrvatskom nego sustavu kojega stariji istraivai zovu hrvatskom
redakcijom staroslavenskoga jezika, a noviji hrvatskostaroslavenskim jezikom:
Zato aku imate oe ke pravice (104) / I ovo su joe i sada ljudi ivi (121)
Trei je sluaj kada se staroslavenski oblik uope ne upotrebljava, nego je zamijenjen hrvatskim
oblicima: prilog jedva zamijenjen je prilogom teko, a prilog nyn u znaenju sada i danas javlja
se u tim oblicima. Prilog danas izveden je od dns, tj. sadri postpoziciju pokazne zamjenice
s, kao u jutros, veeras, noas.4 Prilog teko nastao je popriloavanjem pridjeva. Prilog sada
nastao je od pokazne zamjenice s s prilokim sufiksom (g)da.5
od Pirana ki se teko vihu (149)
kako e budete sada videli (101) / i sada tako meju nimi udri prez vsake zmutne (111)
od danas venim zakonom (92) / i druge strane kako se danas pelali (104)
Izvedene priloge moemo po sadraju podijeliti na priloge vremena, mjesta, naina,
koliine i smjera kretanja.
Prilozi vremena
U naem je tekstu est prilog jutri nastao preobrazbom od imenice jutro. Rjenik u
Hammovoj Staroslavenskoj itanci6 biljei rijei utro i jutro kao imenice, s tim da jutro
biljei i kao prilog sa znaenjem ujutro. U znaenju sutra u tom se rjeniku javlja prilog utr,
tj. popriloeni lokativ imenice. Oblik jutr poznat je ne samo u staroslavenskom, nego i u
ruskom i u bugarskom, a njemu u akavskom odgovara prilog jutri. Pogledajmo primjere iz
Istarskoga razvoda:
i vas komun jutri na razvodi (97) / da jutri pridu na razvodi (113)
vaspet jutri rano ovdi pridite (118) / da pridu jutri rano na razvodi (106)
Primjeujemo da se jutri javlja samostalno i da dolazi u sintagmi jutri rano. U svim navedenim
primjerima dobivamo logino znaenje bilo da jutri prevedemo kao sutra ili kao ujutro. Podsjeam
na akavski termin jutrica7 (=jutarnja sluba Boja) to bi govorilo za znaenje ujutro. No
jutrni znai i jutarnji i sutranji. Moja je pretpostavka da je ipak rije o znaenju sutra i to
stoga to zapisiva kada poinje novi razvod to zapoinje rijeima: I bivi v jutro poli mai (97)
pri emu jutro oznaava upravo imenicu jutro, a za oblik jutri je rezervirano znaenje sutra. Uz
prilog jutri javlja se i prilog vera, s nastavkom za genitiv, u znaenju juer, a ne sa znaenjem
uveer: po keh smo vera ezdili. (100) Znaenje uveer iskazuje se prijedlonim izrazom k
veeri: I tako se vsa gospoda i deelani vratie v Barban k veeri. (118)
Uz ve spomenute priloge: oce, vaspet, sada, danas i jutri u tekstu se koriste i prilozi
tvoreni sufiksom -gda. S tim sufiksom nalazimo prilog nigda. Taj je oblik nastao od prefiksa
4
Skok 1971: 380.
5
Skok 1973: 183.
6
Hamm 1979: 149 i 154.
7
Maurani 1908 1922: 471.
49.p65 618 04. 10. 04, 16:37

Prilozi u Istarskom razvodu 619
ni i priloga kgda te ispadanjem zamjenikog oblika k. Staroslavenskom obliku esto se

dodavala estica e. U Istarskom razvodu nalazimo oblike nigdar, nigdare, nigdari to
znai da je dolazilo do rotacizma.
a srbarski komun nigdar ni imel dale oblasti (145)/ otac ni se nigdar suprotivil (147)
da nigdare nisu pasli Pianci (99)
nisu nigdari mogli past na Goretin (99)
Za prilog vazda, koji se javlja u tekstu, Ivi8 smatra da stoji prema staroslavenskom
vsegda, dakle i on je tvoren pomou sufiksa -gda. U tekstu nalazimo hrvatski oblik kada, a
ne oblik kgda. Oblik je nastao od zamjenice k i hrvatskog sufiksa -da. Isto je i s prilogom
tada samo je u njegovoj osnovi zamjenica t.
I vsa ta gospoda kada esu sliali tube (137) / kada su skupa prvo razvodi inili (138)
keh bie tada kmet 160 (100) / I tada vsaki kof pianski stae na bregu (125)
i tako se e od nih starieh vazda tako obdralo (99) / za se ondi vazda pregovarahu (103)
Od ostalih vremenskih priloga u tekstu se koriste oblici: prvo i naiprvo u znaenjima
prije i najprije. Prvi je redni broj u srednjem rodu, a drugi je tvoren od prefiksa za tvorbu
superlativa nai- i priloga prvo.
kako e tu prvo bilo nareeno (107) / i starci ki znajahu meju nimi da esu bili prvo na
razvodeh (114)
da najprvo razgledaju od nega kunfineh (89) / ondi behu najprvo etiri sluge (89)
Prilozi pokli i pokle u znaenju poslije nastali su od prijedloga po i priloga kol pri emu
se u jednom sluaju reflektirao u e a u drugom sluaju u i, uz ispadanje samoglasnika o. Na
isti nain opisuje se i prilog dokle nastao od prijedloga do i ve spomenutog priloga kol.
tu prvo bilo nareeno, pokli e rasuta i rastorena one opatie stvoreno (107)
A te zmutne ke vi este obikovali pokle se este vaega pravega g(ospo)d(i)na odvrgli
(150)
da se ne znajahu dokle ih ne odkopae (110)
Lokativ vremena imamo i u prilogu onomadne nastalom od onomdne. Ivi9 to usporeuje
s hrvatskim oblikom onomlani. Znaenje priloga onomadne odgovara prilogu onda:
kako e onomadne rekal (102)
Prilog neprestanno tvoren je od negacije ne i pasivnog participa preterita glagola prstati.
Staroslavenski oblik glasi neprstanno, a u prilagoenom hrvatskom obliku ispao je
poluglas: i rubei ke nam neprestanno delahu (115)
Prilog dlgo oznaava koliinu vremena, ali moe oznaavati i koliinu udaljenosti, dakle
ima vremensko i prostorno znaenje s atributom koliine. U naem tekstu ovaj prilog ima
samo vremensko znaenje.
I tako dlgo sveae (118) / i g(ospo)d(i)n markez dlgo sveae (145)
Prilozi mjesta i smjera

Prilozi mjesta odgovaraju na pitanja gdje, a prilozi smjera na pitanje kamo. Odgovor na
oba pitanja moe biti isti prilog. Iz tog su razloga prilozi mjesta i smjera obraeni u okviru iste
kategorije priloga.
8
Ivi 1970: 337.
9
Ivi 1970: 334.
49.p65 619 04. 10. 04, 16:37

620 Tanja Kutovi
Prilozi onde/ ondi, ovdi, kadi nastali su od zamjenice on/ ov odnosno zamjenice k
i sufiksa de kojim se tvore prilozi koji oznaavaju mjesto pri emu je krajnje e esto
zamijenjeno s i:
ki onde bi postavlen sluga (90) / I tako onde obe strani se sedinie (91)
I tako ondi obredie (119) / I tako se ondi sedinie (151)
A ovdi e sam g(ospo)d(i)n Pazar (97) / vae pravice ke imate ovdi (110)
kadi se stae Raa z morem (111) / jutri rano na razvodi kadi se meju nimi termeni od
kunfini poenuju (118).
Za prilog tu citirajui Vondrka Ivi10 pretpostavlja da je rije o lokativu u-osnove
(zamjenica t).
I tu pridoe g(ospo)d(i)n markez (118) / I tu najdoe edan star kri (119)
O lokativu11 govorimo i u prilogu blizu:
I tu e edna gromaa velika blizu toga kamika (144) / tu okolu blizu pokazae (103)
Prilog povsuda tvoren je od prijedloga po i priloga vsudu. Prilog na staroslavenskom
jeziku glasi vsvdu/ vsjvdu/ vsvd. Tvoren je od zamjenice vs (= sav) i priloga vdu (=
odakle, gdje): povsuda kuda poju po razvodeh (94).
Problem je i kako tumaiti priloge zgoru, zdolu, zvrhu. Ve za z ne moemo sa sigurnou
rei je li nastao od s ili od iz. Oblike vrhu i dolu moemo tumaiti kao lokative u-deklinacije.
Tome tumaenju ide u prilog i to to se javlja i prilog zdoli kojemu je i nastavak za lokativ i-
deklinacije. Meutim, pogledamo li bolje oblike zdolu, vrhu, doli, zdola vidjet emo da su
nastavci u, i, a zapravo nastavci za genitiv, pa ako pritom uoimo da se ispred priloga javlja
prefiks z u znaenju iz moemo zakljuiti da je upravo taj prijedlog uvjetovao da iza njega
slijedi imenica u genitivu a ne u lokativu:
Od te glavi reke idoe zgoru Velikem potokom (96) / najprvo zgoru Raa (111)
i da ih nima dat zvrhu te crekve (124) / zvrhu teh niv i zemal (130)
Od tu idoe s toga brega zdolu na Vidam (98) / z ovu stran od Broda zdolu vse vodi (111)
i to kari e doli (95)
i zdola pod kri gre edan puti (104) / i da e zdola 20 seen pravi termen (149)
Prilog naposred zanimljiv je i po svom obliku i po svom znaenju. U staroslavenskom mu
odgovara prijedloni izraz po srd. Prilog naposred ima, kao to vidimo, dvostruki prefiks
(na + po + sred) i moemo o njemu govoriti kao o vremenskom (u sredini neke radnje) i
mjesnom (u sredini nekog prostora). U Istarskom razvodu on se koristi kao prilog smjera
odnosno mjesta:
Od tu idoe naposred Velike reki (94) / I tu e naposred te lokve edan velik kri. (136)
Prilozi vie i nie komparativi su priloga visoko i nisko: napajat svoe ivine vie i nie (112).
U tekstu se koristi i prilog ravno:
i log od steni Sergonine do Reki ravno, ravno. I tako po Reki ravno do Bolinega
broda (95)
U istom se znaenju koristi i prilog pravo:
od kunfini pravo na onu stran Prtloga (115) / da se ondi pravo svruju termeni i
razvodi od kunfini (119)
10
Ivi 1970: 334.
11
Ivi 1970: 330.
49.p65 620 04. 10. 04, 16:37

Prilozi naina
Prilozi naina imaju nekoliko vrsta tvorbe.
1. Najei tvorbeni nain je da se na osnovu doda nastavak -o (a moemo govoriti i o
obliku pridjeva srednjeg roda koji je preuzeo ulogu priloga), na primjer: mirno, ugodno,
navlastito, oito, veliko (u znaenju: jako), veselo, kruto, dobro, kupno, dobrovolno,
zadovolno, obiaino, navodno, isto, poimeno, verno:
ki bi mirno uival 100 marak (112) / stran bude svoe uivala mirno obdre (89)
I tako be ugodno g(ospo)d(i)nu knezu (89) / i tako vsem be ugodno (118)
a navlastito meju g(ospo)d(i)nom (90) / a navlastito na g(ospo)d(i)n Menart (101)
I kada ti listi ondi oito bie proteni (91) / ke se sada oito vide (115)
veliko se meju sobu veselahu (99) / tako se vsi ti komuni veliko pregovarahu (120)
idoe veselo domov (123) / veselo meju sobu se pozdravie i veselo poivahu (107)
I tako se kruto meju sobu pregovarahu. (121) / I g(ospo)d(i)n markez kruto branae
komuna plominskoga (102)
I vsi kupno idoe pred vsu tu gospodu (126)
tu pregovarahu dobro da esu sliali od nih stareeh i astnih mui (145)
oznanie kada su sami dobrovoljno imenovali termeni meju nimi (127)
i po nareenju toga redovnika plati[t] i zadovoljno storit (151)
i zlamene e moe obiajno postavih v kripost vie pisanoga (155) / obiajno i navadno
postavih za veu veru vie pisanoga (154)
da imamo vsaki na svoj oriinal pisat, poimeno od mesta do mesta (91)
od besedi do besedi, verno, pravo i isto (154) / I tako esam verno, pravo po zapovedi
pisal (153)
2. tvorba od zamjenice, na primjer kako, tako, inako:
I tako velik as sveahu. (116) / I tako se vsi ti komuni meju sobu sedinie (116)
kako su prosili, na ne inako (92) / i [s] stran labinskeh, a ne inako (111)
3. tvorba sa sufiksom -sk-, na primjer prilog: susedski.
da imamo tako mirno meju sobu susedski iviti (115)
Prilozi koliine
Za tvorbu priloga koliine koristi se sufiks -krat, a oznaava da ponavljanje traje nekoliko
puta. Prvotno je to bila imenica krat, kraty, a rije je o akuzativu jednine mukoga roda.12
Krat je kao imenica obamrla te je vie kao takvu ne doivljavamo, tj. postala je sufiks. Na to
da je ipak rije bilo o imenici upuuje to da ona s rijeima ispred sebe nije grafiki vezana, na
primjer: koli krat, vece krat, dva krat:
i koliko koli krat bi naaste (136)
vee krat hodili (94) / vee krat navestili (96)
koliko more naprid dva krat samostrela strelit (108)
Zanimljiv je prilog dosti nastao spajanjem prijedloga do i imenice syt / st sitost.
Skok kae: -sta pored sti su genitivi, prvi po deklinaciji o, drugi po deklinaciji i.13
i dosti astneh mui (154) / i dosti drugeh dobreh ljudi (98)
12
Ivi 1970: 332.
13
Skok 1973: 245.
49.p65 621 04. 10. 04, 16:37

622 Tanja Kutovi
Zanimljiva su supostojanja, to jest usporedna uporaba staroslavenskog i starohrvatskog

priloga. To je sluaj s prilozima koli i koliko:
i kada koli su pasli ivine (99) / da ka koli bi stran prek teh termeni i razvod pasli (103)
koliko more naprid dva krat samostrela strelit (108) / da su dobrovolni koliko narede
(101) Uz to, prisutni su i oblici nikoliko i kolikogodi, prvi tvoren prefiksom ni- a drugi
sufiksom -godi, pri emu i sufiks i prefiks oznaavaju neodreenost priloga. Zanimljivo je i
logino da su oba oblika izvedena od hrvatskog oblika:
da im se nikoliko popravi (101)
koliko godi stvori g(ospo)d(i)n knez (101)
Iz svega reenog moemo zakljuiti da je zapisiva Istarskog razvoda iskoristio tri naina
za biljeenje priloga:
1. Koristio je priloge koji su u odnosu na staroslavenske oblike ostali nepromijenjeni
znaenjem, pri emu su ipak promijenili svoj glasovni sustav (ve spomenuti prilozi jere
i paki).
2. Drugi je nain supostojanje i staroslavenskog i hrvatskog oblika gdje zapisiva paralelno
upotrebljava oblike obaju jezika pri emu se ee koristi hrvatskim prilozima koji mu
ujedno slue i za tvorbu drugih priloga (paki - vaspet, koli - koliko, kolikogodi, nikoliko).
3. Trei je nain upotreba isto hrvatskih oblika (na primjer sada, teko), iako se moe
pretpostaviti da je zapisiva poznavao i staroslavenske oblike za ta znaenja.
Tvorbeni bi se uzorci priloga u Istarskom razvodu mogli ovako prikazati:
Sufiksalna tvorba
Prefiksalna tvorba
49.p65 622 04. 10. 04, 16:37

Sraslice
Prilozi nastali od padea
Prilozi nastali slaganjem
Prilozi nastali od glagola
Komparativi priloga
Literatura
Babi, S. 1986. Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku. Zagreb: JAZU
Bari, E. i dr. 1990. Gramatika hrvatskoga knjievnog jezika. Zagreb: kolska knjiga
Bratuli, J. 1989. Istarski razvod. Pula: akavski sabor, IKK Grozd
Damjanovi, S. 1995. Staroslavenski glasovi i oblici. Zagreb: izd. Jadranka Filipovi
Hamm, J. 1979. Staroslavenska itanka. Zagreb: kolska knjiga
Ivi, S. 1970. Slavenska poredbena gramatika. Zagreb: kolska knjiga
Mareti, T. 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga knjievnog jezika. Zagreb: Naklada
jugoslavenskog nakladnog d.d., Obnova
Maurani, V. 1908 1922 Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, prvi dio, A O. Zagreb
Pranjkovi, I. 1993. Hrvatska skladnja. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada
Skok, P. 1971. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 1, Zagreb: JAZU
49.p65 623 04. 10. 04, 16:37

624 Tanja Kutovi
SUMMARY
ADVERBS IN ISTARSKI RAZVOD

Istarski razvod is a collection of juridical documents from the year 1275 to 1395. In several instances
its copyists mention the name of their language as Croatian. This source is exceptionally important for
the research of the Croatian language history. In this article the adverbs of this significant codex have
been analysed in terms of meaning and word formation. Special attention is given to the interrelation
between the elements which in that time were part of tradition and those that were penetrating from
vernacular into the literary style.
Kljune rijei: prilozi vremena, prilozi mjesta, prilozi smjera, prilozi naina, prilozi koliine,
neizvedeni prilozi, izvedeni prilozi
Key words: adverbs of time, adverbs of place, adverbs of direction, adverbs of mood, adverbs of
quantity, underived adverbs, derived adverbs
49.p65 624 04. 10. 04, 16:37

Milan Mihaljevi
(Zagreb)
DEKLINACIJA IMENICA U NAJSTARIJIM

HRVATSKOGLAGOLJSKIM FRAGMENTIMA
U lanku se opisuje deklinacijski sustav fragmenata iz tzv. prijelaznog razdoblja hrvatskoga

glagoljatva izmeu kraja 11. i poetka 14. st. Taj se sustav usporeuje sa stanjem u kanonskim
starocrkvenoslavenskim kodeksima i sa starohrvatskim (akavskim) sustavom kako bi se utvrdile
promjene u pojedinim gramatikim kategorijama.
50.p65 625 04. 10. 04, 16:38

626 Milan Mihaljevi
50.p65 626 04. 10. 04, 16:38

Deklinacija imenica u najstarijim hrvatskoglagoljskim fragmentima 627
50.p65 627 04. 10. 04, 16:38

628 Milan Mihaljevi
50.p65 628 04. 10. 04, 16:38

50.p65 629 04. 10. 04, 16:38

630 Milan Mihaljevi
50.p65 630 04. 10. 04, 16:38

50.p65 631 04. 10. 04, 16:38

632 Milan Mihaljevi
50.p65 632 04. 10. 04, 16:38

50.p65 633 04. 10. 04, 16:38

634 Milan Mihaljevi
50.p65 634 04. 10. 04, 16:38

Literatura
Beli, A. 1932. O dvojini u slovenskim jezicima. Beograd: Srpska kraljevska akademija.
Corbett, G. G. 2000. Number. Cambridge: Cambridge University Press.
Hamm, J. 1974. Staroslavenska gramatika (etvrto izdanje). Zagreb: kolska knjiga.
Holzer, G. 1985. Der slavische Instrumental Plural der harten o-Stmme. J. Reinhart (hrsg.). Litterae
Slavicae Medii Aevi. Mnchen: Verlag Otto Sagner, 119-126.
Huntley, D. 1984. Semantic Hierarchy and the Old Bulgarian Genitive-Accusative. Palaeobulgarica
VIII/4: 112-115.
Kurz, J. 1969. Uebnice jazyka staroslovnskho. Praha: Sttn pedagogick nakladatelstv.
Lukei, I. i M. Turk. 1998. Govori otoka Krka. Crikvenica: Libellus.
Mihaljevi, M. 1997. Jezina slojevitost Brevijara Vida Omiljanina iz 1396. godine. Filologija 29:
119-138.
Mihaljevi, M. 2000. Die Jer-Zeichen in den ltesten kroatisch-glagolitischen Fragmenten. Heinz
Miklas (hrsg.). Glagolitica. Wien: Verlag der sterreichischen Akademie der Wissenschaften,
150-163.
Mihaljevi, M. 2003. Fonoloki sustav najstarijih hrvatskoglagoljskih fragmenata. R. Boilova (red.).
Blgari i hrvati prez vekovete 2. Sofija: IK Gutenberg, 43-57.
Mihaljevi, M. 2003.a. Zamjenice u hrvatskoglagoljskim fragmentima 12. i 13. st. A. Kovaec (ur.).
Od indoeuropskoga do hrvatskoga: Zbornik u ast Daliboru Brozoviu. Zagreb: HAZU, u
tisku.
Rjenik ... 1952. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, dio XII: prikladati - rajeta. Zagreb: JAZU.
Slovnk ... 1958.-1997. Slovnk jazyka staroslovnskho. Praha: Academia.
tefani, V. 1957. Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije. Slovo 6-8: 54-133.
Veerka, R. 2000. Sumativn a distributivn uit numeru v staroslovntin. Studia etymologica
Brunensia 1. Praha: Euroslavica, 91-94.
olobov, O. F. i V. B. Krysko. 2001. Istorieskaja grammatika drevnerusskogo jazyka: Dvojstvennoe
islo. Moskva: Azbukovnik.
Kratice izvora:
Ba - Baanski ostrici
Birb - Birbinjski fragment misala
Bud - Budimpetanski fragment
Epist - Epistola o nedjelji
Eust - Pazinski fragment Legende o sv. Eustatiju
Gr - Grkoviev fragment apostola
Hom - Homilija na blagovijest
Jac - Pazinski fragment Muenja sv. Jakova Perzijanca
Kij - Prva stranica Kijevskih listia
Kuk - Kukuljeviev fragment misala
50.p65 635 04. 10. 04, 16:38

636 Milan Mihaljevi
Lab - Ljubljanski homilijar

Lign - Pazinski fragment Legende o Drvu Kria
Lond - Londonski fragment brevijara
Mih - Mihanoviev fragment apostola
Nic - Pazinski fragment Nikodemova evanelja
Nov - Fragmenti brevijara uz Novakov misal ( i )
Omi - Omialjski list apostola
Pass - Krki fragmenti pasionala
Ro Fragment brevijara uz Roki misal
Serm - Pazinski fragment homilije
Spal - Splitski fragment misala
Th - Fragment Djela Pavla i Tekle
Tk - Tkonski fragment (Berieva zbirka)
Trans - Pazinski fragment Uspenja Bogorodice
Ts - Transki fragment brevijara
Vb - Vrbniki fragmenti brevijara
Vind - Beki listii
Zag - Zagrebaki fragmenti brevijara (HAZU 46a i 46b)
SUMMARY
NOUN DECLENSION IN THE OLDEST CROATOGLAGOLITIC FRAGMENTS
The declension system of the fragments from the so-called transitional period of Croatian glagolitism
between the end of the 11th and the beginning of the 14th centuries is described. This system is
compared with canonical Old Church Slavonic texts and with the Old Croatian (akavian) system in
order to determine the changes in grammatical categories (gender, number, animacy, declension class
and case). All interesting data on noun gender, the influence of major declension classes on minor
classes, as well as the influence of minor declension classes on major classes, variation in the usage of
genitive forms for the accusative in animate nouns and the mutual influence of certain cases within the
same declension class have been recorded. We can say that the declension system of the fragments of
12th and 13th centuries is rather conservative; minor declension classes are well preserved; there is no
evidence of any change of noun gender; dual is still regularly used; animacy is limited to the masculine
gender, the variation in the usage of some genitive forms instead of accusative in some nouns is
influenced by individuation of the referent; there is a relatively small number of case syncretisms
typical for Croatian (the syncretism of dative and locative in the main masculine declension, the usage
of nominative forms for accusative in v-stems, etc.).
Kljune rijei: hrvatskoglagoljski fragmenti, deklinacija imenica, gramatike (morfoloke) kategorije
Key words: Croatoglagolitic fragments, noun declension, grammatical (morphological) categories
50.p65 636 04. 10. 04, 16:38

51.p65 637 04. 10. 04, 16:38
638 Ivana Mulc
51.p65 638 04. 10. 04, 16:38

O pukim blagdanskim imenima u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama 639
51.p65 639 04. 10. 04, 16:38

640 Ivana Mulc
51.p65 640 04. 10. 04, 16:38

51.p65 641 04. 10. 04, 16:38

642 Ivana Mulc
51.p65 642 04. 10. 04, 16:38

51.p65 643 04. 10. 04, 16:38

644 Ivana Mulc
51.p65 644 04. 10. 04, 16:38

51.p65 645 04. 10. 04, 16:38

646 Ivana Mulc
51.p65 646 04. 10. 04, 16:38

Boris Kuzmi
(Zagreb)
SINTAKTIKA OBILJEJA SENJSKOG

KORIZMENJAKA
Zbirka korizmenih propovijedi Quadragesimale, talijanskoga franjevca konventualca Roberta

Caracciola iz Lecce, vrlo je rano zaivjela na hrvatskom jeziku zaslugom marnih prevoditelja i
korektora senjske glagoljake tiskare. Budui da se dosadanjim istraivanjima zahvaala bilo
kulturoloka ili kulturnopovijesna tematika, a u novije vrijeme i jezina problematika, konkretizirana
samo na pridjevskim oblicima, u jezinoj se analizi uzimaju u obzir sintaktika obiljeja teksta
Senjskoga korizmenjaka. Senjski korizmenjak pisan je akavsko-crkvenoslavenskim amalgamom
u kojem prevladava akavski sloj.
Uvod
Meu najveim talijanskim propovjednicima 15. st., uz sv. Bernardina Sienskoga (1380
1444), istie se franjevac konventualac Roberto Caracciolo iz Lecce. Tijekom 1465. napuljski
je kralj Ferdinand I. Aragonski (14241494) Caracciolu uputio poziv, nudei mu mjesto
osobnoga korizmenoga ispovjednika i dvorskoga propovjednika. Caracciolo je, kao i veina
velikih propovjednika srednjega vijeka, bio bez stalnoga boravita i neprestano je teio
intenzivnom propovijedanju u to vie razliitih mjesta tijekom godine. Pristavi na kraljev
prijedlog, Caracciolo je tijekom osmogodinjega boravka na napuljskome dvoru (1466
1473) izdao Quadragesimale (Milano, 1474), zbornik s 37 tema razraenih u 49 korizmenih
propovijedi. Vanjski poticaj nastanku zbornika doao je od samoga kralja Ferdinanda koji bi
nesmetano mogao uivati u propovjednikom tivu, u sluaju izostajanja na crkvenim
obredima. Caracciolo je u zborniku vidio djelo daleko ire namjene, ponajprije kao priruno
djelo za sveenike. Quadragesimale postie zapaen uspjeh do 1500. izalo je osamdesetak
dosada poznatih i sauvanih izdanja, a do polovice 16. st. broj izdanja prelazi preko stotine
(usp. Kulundi 1966: 233, Mrkonji 1998).
Tridesetak godina kasnije, marljivi prevoditelji senjske glagoljake tiskare prionuli su na
posao i tiskali prijevod, za ono vrijeme, vrlo omiljene knjige meu katolikim sveenstvom.
Senjski korizmenjak (dalje u tekstu: SK) iz tiska izlazi dvostupano, s 35 redaka u stupcu i
rasporedom 20 slova po retku na 208 strana male etvrtine (veliina teksta: 104 x 144 mm). U
pogledu istoe sloga i krepe boje slova vidan je napredak prema ranijim, potkraj minulog
XV. stoljea izalim tamparskim proizvodima (Fiskovi 1962: 11). Temeljni podaci o tiskaru,
slagarima i prevoditeljima, kao i datumu, odnosno mjestu tiskanja hrvatskoga izdanja, nalaze
se u kolofonu SK.
52.p65 647 04. 10. 04, 16:39

648 Boris Kuzmi
Prvi reci iz kolofona upoznaju nas s prevoditeljima teksta: rije je o Peri Jakoviu i
Silvestru Bedriiu. Podaci o Peri Jakoviu vrlo su krti: zna se da je 3. veljae 1489.
obavljao dunost senjskoga kanonika i carskoga biljenika (Kukuljevi 1863: 137, urmin
1898: 335), 6. svibnja 1495. postao je senjskim arhiakonom (Sladovi 1856: 265), ali sredinom
1496. umire u Zagrebu. Iz kolofona SK saznajemo da je radio na prijevodu Caracciolova
djela na hrvatski jezik i to je jedina potvrda o njegovoj djelatnosti u okvirima senjske
glagoljake tiskare. Silvestar Bedrii (Senj ?, druga pol. XV. st. Senj, prije 11. XI. 1512.),
senjski arhiakon od 1496., bavio se tiskanjem i prevoenjem, nastavivi djelatnost senjskoga
tiskara Blaa Baromia. Gotovo jedini podaci o njemu nalaze se u kolofonima nekih senjskih
izdanja. Kolofon Misala (1494) spominje ga kao tiskara, zajedno s Blaom Baromiem i
Gaparom Turiem. Narunik plebanuev (1507) donosi obavijest da je Bedrii bio vikarom
i arhiakonom senjskim i da je u njegovoj kui i o njegovu troku tiskana ta knjiga. Kao
arhiakon spominje se i u kolofonu Transita sv. Jerolima i u jednom latinikom prijepisu iz
1670. (tefani 1964: 102105), ali taj se podatak ne nalazi u originalu. Iz kolofona Mirakula
slavne deve Marije (15071508) doznajemo da je spomenuta knjiga tiskana u njegovoj kui.
Drugi podatak iz kolofona SK tie se slagara i korektora, senjskih kanonika Urbana i
Tomasa Katridaria. Senjski kanonik Urban spominje se kao slagar i korektor pojedinih
senjskih izdanja (Narunik plebanuev, Senjski korizmenjak, Transit sv. Jerolima), a u
kolofonu Narunika plebanueva izrijekom se navodi njegovo podrijetlo iz Otoca u Lici.
Koliko je poznato iz kolofona pojedinih senjskih izdanja, Tomas Katridari bio je kanonikom
senjskoga Kaptola, a sloio je i korigirao Narunik plebanuev, Senjski korizmenjak i
Transit sv. Jerolima. Katridari se kasnije spominje i u dvjema glagoljikim ispravama iz
1509. i 1521. (Kukuljevi 1863: 191, 208).
Na kraju kolofona SK navodi se podatak o tiskaru: rije je o Grguru Senjaninu (Dalmatinu)
(Senj, sredina 15. st. nakon 1508.) koji se u kolofonima senjskih izdanja spominje kao tiskar
Narunika plebanueva, Senjskoga korizmenjaka i Transita sv. Jerolima. Neto vie
obavijesti o njegovoj tiskarskoj djelatnosti saznajemo iz kolofona Narunika plebanueva
u kojemu stoji da je upravo stigao iz Venecije da zavri tiskanje istoga djela. SK otisnuo je
17. listopada 1508. u kui Silvestra Bedriia.
Danas je poznato 6 sauvanih primjeraka SK (Bogovi 1994: 33) 4 se uvaju u Zagrebu
(2 u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici, a 2 u knjinici Samostana franjevaca treoredaca),
a po jedan primjerak u Narodnoj in univerzitetnoj knjinici u Ljubljani (u ostavtini J. Kopitara)
i Ruskoj nacionalnoj biblioteci u Petrogradu (u ostavtini I. Beria). Zaslugom Branka
Fuia i Anice Nazor Senjsko muzejsko drutvo izdalo je 1981. pretisak SK.
Sintaktika obiljeja
Kategorija posvojnosti za 3. l. jd./mn. dvojako se izraava: oblicima posvojnih zamjenica,
npr. NA jd. negov nepritel 14l, negovo stvorenie 100l, negova kuca 67d, I dv. oima
negovima 60l i genitivom jd./mn. linih zamjenica, npr. nega plt 22l, v nega ruke 27d, od n
utrobe 21d, do prdl ih 32d, v nih tkoci 41l. Kada se posvojnost odnosi na 1. i 2. lice
jd., nerijetko se umjesto povratno-posvojne zamjenice svoj rabe oblici posvojnih zamjenica
moj/tvoj, npr. odluil sam moju sricu z druzimi kuati 64d, da v potribah tvoih spomn
s od nga 27d, da jiduci udri ivot tvoi 27d, dvigni oi tvoi 120d, potui tvoega o(t)ca
i mater 62l, ubii tvoju zavidoc 105d, ne zna vrime pohoen tvoga 90d. ini se da valja
napustiti jednostrano miljenje o utjecaju stranih jezika, u ovom sluaju talijanskoga, na
52.p65 648 04. 10. 04, 16:39

Sintaktika obiljeja Senjskog korizmenjaka 649
suavanje uporabe zamjenice svoj za oznaavanje pripadanja subjektu (Pavei 1971: 365).
Spomenuta pojava moe se tumaiti i empatijom, tj. govornikovom identifikacijom, koja
moe varirati s nekim licem a ono je dijelom dogaaja koji se u reenici opisuje (Mihaljevi
1990: 148). Svi navedeni primjeri imaju posvojne zamjenice za 1. i 2. lice, umjesto zamjenice
svoj, a ba njihova uporaba nesumnjivo znai govornikovu identifikaciju s njihovim
referentima (usp. Mihaljevi 1990: 148, Mianovi 1999: 92).
Negaciju ne nalazimo iza glagolskih enklitika, npr. da ki bi n iml konfecioni 6d, ako
bi ne inil svoih d(e)l 30d, ako bi ne bila abitana 30d, tr bi se ne ganul na milost 41l,
i da bi ne mogal uiniti niednoga zla 107l, ne uini drugomu a bi n tl da bi tbi
uineno 110d, a ta je pojava ea u zavisnom dijelu, uglavnom pogodbenih reenica.
Negacija ne nalazi se ispred glagolskih enklitika, uglavnom u glavnom dijelu reenice, npr.
da za e plnim zakonom pravden ne bi mogal ne katig(a)t te za gr(i)h 58l/d, ili u
jednostavnim/nezavisnosloenim reenicama, npr. vsi zici k e b(og) uinil i ki ote biti
n bi mogli navistiti muk paklenih 50d, r (=100) ljudi ei ne bi mogli suprot stati 89d,
ali moe doi i u zavisnom dijelu reenice, npr. ako on bogati ne bi uinil nigdar nikoga
dobra 63l, ako ne bi bil pomocnik ne bi bil ozloglasit(e)l 106l.
estica li ne dolazi neposredno iza negacije ne ili veznika ako, nego se vee uz subjekt
koji se izmeu njih nalazi, npr. ne mitar li sie ine 100d, ako mi li imamo biti osueni 33d, a
u zavisnom dijelu reenice dolazi izmeu infinitiva i bezline konstrukcije glagola u prezentu,
npr. kada nam e od potribe li trpiti muku ini da nam bude trpit mane dvisti ali trista
let 33d (usp. Mihaljevi 1997: 195).
Zanijekani prilozi i oblici zamjenikog pridjeva nijedan redovito stoje uz zanijekani glagol,
npr. niedne pravde ne ini 31l, niedna od ovih kriposti ne more stati 45l, i ogan nigdare
ne ugasit s 49d, niedan ne gov(o)ri z dobr vole 106l, ali: niedno isto stvorene more
uiniti niku ri 30d. Ovdje je oito rije o romanskom (tal.) utjecaju predloka na prijevod,
jer jednostruka negacija, u odnosu na dvostruku koja je tipina za slavenske jezike, inae
prevladava u tekstovima koji se prevode s romanskih jezika, poglavito latinskoga (Mihaljevi
1997a: 131).
Besprijedloni genitiv nalazimo u izrazu bii griha 47d i dr., sintaktiki akuzativ umjesto
instrumentala u primjeru esmo li pod grih smrtni vsi dlni postiti 4l i dr.1 , sintaktiki
akuzativ umjesto lokativa u primjeru a s ini pri nas 46d i dr., sintaktiki instrumental
umjesto genitiva u primjeru mru gladom 6l.
U reenicama, npr. pitaju ovdi doktori ako se molitva ima initi 10d, da ako me pita
ako e grih 28l, oce pita s(ve)ti avg(u)stin ako osueni v p(a)kli stoec vide slavu
b(la)enih 46d, ocemo viditiako e zavidoc grih smrtni 71l, pogodbeni veznik ako
uvodi upitne reenice, a biljeimo ga u zavisnim pitanjima (usp. Mihaljevi 1990a: 107-108).
Od romanskih konstrukcija valja izdvojiti: a) prijedloni izraz od + imenica umjesto
posvojnih pridjeva, kao u tal. jeziku, npr. razum od e(van)eli 1l, v knigah od filozofie 5l,
priliku od pavla 7l, vrime od poldne 6d; b) prijedloni izraz od + imenica umjesto bezlinih
konstrukcija, kao u tal. jeziku, npr. od potrib e zato nam 3l, od potribe bi reci 9d; c)
uporabu prijedloga od uz glagole govorenja, koja vue podrijetlo iz latinskoga i talijanskoga
jezika (Hudeek 2001: 97), npr. da v potribah tvoih spomn s od nga 27d; d) prijedloni
izraz za + infinitiv glagola, kao u tal. jeziku, npr. za moci iviti 6l, za imiti sini blago 11d, za
1
Mali (1997: 109) dri da je ta jezina pojava, u odnosu na knjiku, npr. uporabu sintaktikoga
akuzativa umjesto genitiva, vjerojatno dijalekatska, tj. supstratska pojava.
52.p65 649 04. 10. 04, 16:39

650 Boris Kuzmi
viditi moc boastvenu 27d, n iskahu (u)des za obratiti s 27d2 ; e) uporabu glagola
(u)initi, kao u tal. jeziku, npr. ocete se uiniti naueni 1l, ini naiti ivot veni 20l, uini
ga vlisti 37d, uini reci ednu zdravu mariju 41d, ini slze z oiju 47d, ine te plakati 47d,
te ine biati 47d; f) uporabu N mn. sr. r. umjesto N jd. za izricanje sveobuhvatnosti i
neodreenosti, kao u latinskom jeziku (usp. Hudeek 1997), npr. vsaka naga i otkrivena
esu videniju nega 28d i dr.
Uporaba slobodne ili prirodne dvojine za imenovanje predmeta ili dijelova tijela koji u
prirodi tvore par ve se u indoeuropskom prajeziku promatra cjelovito, kao jedinstvo predmeta
zamiljenog od dvaju dijela. Ta, kako je neki jezikoslovci nazivaju prvotna dvojina (usp.
Beli 1932: 4) imala je glavnom funkcijom oznaavanje jedinstva predmeta od dvaju dijela,
ali je daljnjim jezinim razvojem izgubila primarnu ulogu poevi ukazivati na jedinstvo, a ne
dvojstvo u jedinstvu, predmeta ili dijelova tijela. Kada se u praslavenskom jeziku sekundarna
funkcija slobodne dvojine nametnula primarnoj, otvorio se slobodan put mnoinskim oblicima
koji e se, ovisno o periodima, mijeati s oblicima dvojine postupno ih zamjenjujui sve do
potpune dominacije mnoinskih oblika. Slobodna se dvojina, sudei prema relevantnim
slavistikim istraivanjima, najvjernije upotrebljavala u staroslavenskom jeziku (npr. rc,
no) i samo se naizgled povremeno zamjenjivala mnoinom3 . O rezultatima istraivanja
slobodne dvojine u akavskim tekstovima nalazimo vrlo malo podataka zato to su se
jezikoslovcima tokavski tekstovi inae inili zanimljiviji kada je rije o ralambi problema
odnosa izmeu dvojine i mnoine. Believu ocjenu o uporabi slobodne dvojine u akavskom
narjeju danas valja prihvatiti s rezervom, ne samo zato to se oslanjao na jezino stanje
ondanjih novljanskih govora i jo pokojeg starijeg akavskog pisca, zanemarujui mnotvo
akavskih tekstova, nego i zato to je Believ stav u metodolokoj osnovi proturjean.
Slobodna se dvojina s jedne strane nije sauvala ni u ostacima, ali se opet naglaava da
katkada imenike paradigme pokazuju neto ostataka dvojine (usp. Beli 1932: 134). Kada
bismo spomenutu postavku prikazali odnosom mnoina : ostaci dvojine postavilo bi se
pitanje to zapravo znai ostatak dvojine je li to posebna gramatika kategorija broja koja
ne pripada ni mnoini ni dvojini, ili je rije o oblicima koji nastaju mijeanjem dvojine i
mnoine, ili moemo govoriti o oblicima koji su sauvali dvojinsku strukturu? Ako napustimo
teorije o ostacima nekadanjih oblika u jeziku, to je najbolje mogue rjeenje u ralambi
odnosa izmeu mnoine i dvojine, tada se uspostavlja novi odnos mnoina : dvojina. ini
se da je prilikom odreivanja kategorije broja predmetima ili dijelovima tijela koji ine jedinstvo
u dvojstvu najlake pripisati znaenje mnoine uz stare mnoinske nastavke, a dvojinskim
nastavcima tzv. ostatke dvojine. Kada raspravljamo o uvanju ili gubljenju slobodne dvojine,
ali i njezinih drugih tipova u akavskom narjeju, ini se da prvotno valja razlikovati
morfoloku od sintaktike slobodne dvojine, a zatim odrediti one oblike u kojima se sauvala
dvojina u paradigmatskom slijedu. Morfoloka mnoina implicirala bi i sintaktiku mnoinu
(ni u kojem sluaju dvojinu), dok se morfolokom dvojinom na sintaktikoj ravni mogu
implicirati oba gramatika broja. Problem odnosa izmeu mnoine i dvojine kljuno je
2
Navedene konstrukcije mogue je zamijeniti zavisnim dijelom reenice. Meutim, prijedlone izraze za
+ imenica ne smijemo olako oznaiti talijanizmima, jer je prijedlog za u znaenju zbog jednako
funkcionirao i u kanonskim stsl. tekstovima, kao i u SK, npr. za nepomnju zgubimo to dobro 13d, za
lakomiju postavla na stolu svoem a (=1) vr vina 16d, greduci v banju za niku svoju nemoc 37l.
3
Beli (1932: 21) ini razliku u uporabi slobodne dvojine za imenovanje predmeta ili dijelova tijela kada
se govori o dvije ili vie osoba, naglaavajui povezanost dvojine s jednom ili dvjema osobama (npr.
rc jedinogo lovka) ili mnoine s vie ljudi (npr. rc ljudii).
52.p65 650 04. 10. 04, 16:39

promatrati u reeninom ustrojstvu, poglavito u kongruentnoj mnoini/dvojini, i ini se da

se u tom pogledu slobodna dvojina izgubila ranije nego to se dosad mislilo, a s druge pak
strane morfoloka slobodna dvojina u pojedinim se oblicima sauvala znatno due od
uobiajene granice 16. stoljea (usp. Rjenik 188486: 916). Slobodna se dvojina u NAV
imenica sauvala samo u . i sr. rodu, npr. Zdvie oi svoi kada bie v muk(a)h i re 75d
dvigni oi tvoi 120d dvignite oi vai i shranit 138l stiskae ruci i kriae na nebo
37l Sveite nmu r(u)ci i nozi 46l Otvori malo ui 48l otvorit vai ui 84l urezahu
im ui i oi znamihu 91l da kriahu v ui pilatu 130 bijuc se v prsi 75d, 142l, ali veina
imenica sr. i .r. gubi morfoloka i sintaktika obiljeja slobodne dvojine te dobiva mnoinsko
znaenje, npr. pogledai ruke 7d vre se v negove ruke 18l v ruke nepritla svoga 23l
Ruke i noge ote biti muene 52l sveite im ruke i noge 83l gdo te e postavil v ruk
caru 91l kladi v(a) usta 86d Naiprvo nosi usta vazda otvorna 105l ima ta pas usta
vazda okrvavlena 105d otvrzoe usta 117l. Imenice .r. u G dobivaju dvojinski nastavak -iju,
ali se otvara put i mnoinskom morfolokom inventaru s nastavkom -, dakako u sintaktikoj
mnoini, npr. ne smijuci oiju vzdvignuti na nebo 142l s(ve)toi lucii od bolezni oiju 12l
ini slze z oiju 47d Treta placa e oslob(o)ene ruk dvl(i)h 63d do nog izrene t
104d spadoe veruge od ruk i od nog negovih 114d od ruk dvlih 122l od ruk
nepritelskih 126l ishodi iz ust 102d Vrnemo od ust naih 122l spovid od ust
122l. Mnoinski se nastavak -am ostvaruje u D, a nastavak -ah u L imenica . roda, npr.
potki k rukam mariinim 23dbuduci oni v rukah faraonovih 79d v rukah dvlih
80l, 116d, 122l v rukah filistiskih 80d v rukah dvlih 122l po rukah b (=12)
ap(usto)l 117l. Mnoinski nastavak -ih u L i -i u I imenica sr. roda nalazimo u primjerima ki
se osvadi vlacimi svoimi usti 117d s koli i s koni 8d i na kolenih molae 57l kada e
v ustih vlku 122d v ustih 134d i v tvoih ustih ka su iroka na vlizeni a tesna na
izlizeni 122l. Dvojinski se nastavak -ima ostvaruje u I imenica .r. uz nastavak -ami iz
mnoinske paradigme, npr. esu nag i odkrivene pred oima negovima 60l Mi imamo
nauk pred oima 19d r(e)t s(a) oima krvavima 33d est otvorilotvorenimi
rukami 12l s nogami olovnimi 31l da su v tamn(i)ci i svezani ruk(a)mi i nog(a)mi 41l
pod nogami 49l mecu nogami 97d ere stvorena rukami bo(i) mi 138l.
Anaforika ili poluvezana dvojina/mnoina odnosi se na dva ili vie imenovanih pojmova
koji su ranije bili spomenuti (usp. Simeon 1969: 275). Primjerice, u reenici Isus ih (= 2 ribe)
je razdijelio cijelom narodu zamjenica ih dobiva morfoloku oznaku anaforike mnoine na
mjestu stare anaforike dvojine. Anaforika se dvojina zajedno s drugim tipovima pravilno
upotrebljavala u staroslavenskom jeziku, ali vrlo je zanimljiv podatak da se u Sinajskom
pateriku pojavljuju mnoinski oblici na mjestu stare dvojine, iskljuivo u anaforikoj uporabi
(usp. Remneva, Kijanova 1991: 27). Kao i kod sindetike dvojine/mnoine, ovdje terminoloki
razgraniujemo anaforiku dvojinu/mnoinu od njezina podtipa, anaforike kongruentne
dvojine/mnoine. U tekstu SK nalazimo samo anaforiku dvojinu u A zamjenica za dva
ranije spomenuta subjekta, npr. ta dvaEdan od niju kako smijuci se potae 50d, a
mnoinu u A zamjenica uz brojevni kvantifikator 3, npr. imam v (=3) hcere nemam ih
im oddati 10d.
Sindetika dvojina/mnoina poseban je tip gramatikoga broja koji se upotrebljava za
imenovanje dviju/vie osoba ili predmeta povezanih veznikom i. U staroslavenskom jeziku
sindetika se dvojina upotrebljavala redovito, npr. mosi i ili glagoljta, u staroruskom se
jeziku, zajedno sa slobodnom dvojinom, poela raspadati u najranijoj fazi jezinoga razvoja
prije prvih pisanih spomenika, a u slovenskom se jeziku uva i danas, npr. Marko in Peter
52.p65 651 04. 10. 04, 16:39

652 Boris Kuzmi
gresta (usp. Derganc 1993: 210). Dosadanja istraivanja sindetike dvojine uglavnom su
stavljala u arite interesa poznatu shemu subjekt1 + veznik i + subjekt2 + predikat u
dvojini. Ovdje se pojam sindetike dvojine/mnoine shvaa u irim okvirima: ponajprije, u
arite interesa uzima se vie od dviju imenovanih osoba ili predmeta povezanih veznikom
i, zatim se u istom kontekstu promatra gramatiki broj imenica i zamjenica koje upuuju na
prethodno/kasnije spomenute pojmove (od broja 24) i konano, u sindetikoj dvojini/
mnoini razlikujemo podtip tzv. kongruentne sindetike dvojine/mnoine koju karakteriziraju
kongruentni lanovi atributnih sintagmi. Sindetika dvojina javlja se vrlo rijetko, npr. Bie
a(=1) neist i hudoban (lovi)ks ednim dvlomNiki trat svecasta se poiti v nike
bane 122d, a tzv. kongruentna sindetika mnoina u primjeru datan i abiron klnuci i
psujuci b(og)a otvori se zemla i pori niju d[u]iju i ponese e v pakal 46l.
U odnosu na slobodnu dvojinu kojom se izraava dvojstvo u jedinstvu, tj. jedinstvo
predmeta od dvaju dijelova, tzv. vezana ili drugotna dvojina polazi od dvaju zasebnih
predmeta iste vrste ne oznaavajui jedinstvenost predmeta ili dijelova tijela. Ako se prihvati
miljenje da je slobodna dvojina prvotna, dakle postanjem najstarija, koja je poela djelovati
na oblikovanje drugotne, vezane dvojine4 , tada se mora postaviti pitanje na to je slobodna
dvojina mogla utjecati na staru vezanu dvojinu oblikujui neki novi tip dvojine, tzv. novu
dvojinu ili se njezin utjecaj irio na kategoriju broja koja svakako nije mogla biti ni dvojina
ni jednina? Kada bi se prihvatilo prvo rjeenje, tada bi se moralo krenuti od pretpostavke da
je ve u indoeuropskom prajeziku dolo do formiranja dvaju tipova dvojine, tzv. stare
(slobodne) i tzv. nove (vezane) dvojine to poveava kategoriju broja u odnosu jednina :
dvojina (stara/nova) : mnoina, a istovremeno je nejasno jesu li oblici tzv. nove dvojine
nastali posljedicom mijeanja tzv. stare dvojine i mnoine ili je razvoj tzv. nove dvojine tekao
samostalnim putem. Nitko od ozbiljnijih prouavatelja dvojine u indoeuropskom prajeziku
ni ne spominje mogunost formiranja dviju dvojina, ali se, prihvatimo li drugo rjeenje,
namee zakljuak da su na mjestu dananje vezane dvojine u indoeuropskom prajeziku
stajali mnoinski oblici5 . Teko je pouzdano tvrditi da je dvojini uz brojevni kvantifikator 2
prethodila mnoina, kao to tvrdi Beli, ali je isto tako teko dokazati da se u tom razdoblju
posve samostalno razvijala vezana dvojina istovremeno uz slobodnu. U praslavenskom
jeziku dvojina se poela osjeati kao nesiguran gramatiki sustav (usp. Naylor 1972: 3), ije
su se posljedice poele javljati u pojedinim slavenskim jezicima, poevi od najstarijega
slavenskoga knjievnoga jezika gdje se dvojina uz brojevni kvantifikator oba(dva) poinje
obiljeavati nositeljem mnoinskoga znaenja primajui mnoinske nastavke (usp. Remneva,
Kijanova 1991; olobov 1998). Dvojinski imenski oblici6 redovito stoje uz brojevni
kvantifikator 2, npr. NAV dva sina 17l, dva zakona 46l, b (=2) dobroti 3d, dvi oi 4d, dvi ruci
4d, dvi ui 4d, vrugi dvi 114d, dvi leti 37d, dvi svtili velici 2l, DI dvima protivnima
4
Nije potrebno navoditi da uz vezanu dvojinu stoje brojevni kvantifikatori dva, oba(dva), a djelomice tri i
etiri zato to pojam vezane dvojine (mogue je pronai moda bolji termin za ovaj dvojinski tip) nuno
ukljuuje povezanost brojevnog kvantifikatora s rijeju (iskljuivo imenicom) u sintagmatskom izrazu.
5
Takvo miljenje dijeli Beli (1932: 112) navodei da je dvojina uz brojevni kvantifikator dva nastala
pod utjecajem brojevnog kvantifikatora oba(dva) koji je najprije poeo djelovati na morfoloku
strukturu novoga brojevnog kvantifikatora, a tek kasnije na ostale lanove dvojinske imenike sintagme.
6
Za nastavak -a u imenskoj sintagmi dva sela Ivi (1970) i Beli (1932) dijele miljenje da je nastao
prema NAV dv. imenica m.r. Prije bi se moglo kazati da se radi o NAV mn. imenica sr.r. jer istraivanje
pokazuje da je nastavak -i u NAV dv. sr.r. starijega postanja, pa se stoga opravdano postavlja pitanje
Believoj i Ivievoj tezi kako je mogue da bi dvojinski oblici NAV imenica sr.r. (< m.r.) bili mlaega
postanja.
52.p65 652 04. 10. 04, 16:39

g(ospo)d(i)noma 92d, dvima vrugama 114l, ali nalazimo i rijetke primjere gdje se broj 2
sklanja prema zamjenikoj deklinaciji, a imenice i pridjevi poprimaju nastavke mnoine, npr.
dvih zlih en 7l. Uz broj 3 redovito stoje mnoinski imenski oblici, npr. NAV tri dele 83d,
tri uzroke 91d, v (=3) zak(o)ni 111d, tri artikule 26d, 30l, tri hcere 10d, v (=3) vode 16d, v
(=3) razluen 22l, v (=3) sucastva 22l, GL trih nepritel 8l, trih zakoni 32l, trih
napasti 25l, trih sumnah 10l, trih ivin 97l, trih lt 69d, trih mst 117d, I trimi
danmi 120d, trimi rauni 100d, trimi zakoni 61d, 99l, trimi hcerami 6l, trimi stvari 25l. Broj
4 u zavisnim se padeima sklanja prema zamjenikoj deklinaciji, npr. G od tirih elimenti
25d, 30d, od etirih redov 68l, od etirih vetar 32d, I etirimi rauni 109l. Redni broj 4
nalazimo u mnoini, npr. L v trtih knigah 3d. Zbirni broj troji uva se u jedninskoj
paradigmi, npr. I troim zak(o)nom 44d.
Imenske i pridjevske sintagme kao subjekti u reenici zajedno s brojevnim
kvantifikatorima, kao i eventualnim predikatom koji se nastavkom moe slagati s prethodnom
sintagmom, odreuje poseban tip gramatikoga broja koji zovemo kongruentnom ili sronom
dvojinom/mnoinom. Terminoloki se ovdje ini razlika izmeu vezane dvojine koja je
iskljuivo morfoloka kategorija, sloena od imenica i brojevnih kvantifikatora, u odnosu na
kongruentnu dvojinu/mnoinu u kojoj brojevni kvantifikatori odreuju oblik itave sintagme,
a kadto i reeninoga predikata. Uspostavljeni odnos pokazuje da je kongruentna dvojina/
mnoina imanentno sintaktika kategorija i u odreivanju znaenja, tj. percepcije kategorije
broja u govornika/pisaca odreenog razdoblja, znaajnija jezina pojava od vezane dvojine/
mnoine. Dok bi za vezanu dvojinu/mnoinu vrijedile jednadbe morf. dv. = sint. dv. / morf.
mn. = sint. mn., u kongruentnoj dvojini/mnoini mogao bi se uspostaviti, uz postojea dva,
i novi odnos morf. dv. + morf. mn. = sint. mn. Navedene jednadbe vjerno pokazuju da su
odnosi unutar kongruentne dvojine/mnoine sloeniji, jer ipak se promatraju unutar imenskih
i pridjevskih sintagmi, a ponekad se u tu strukturu ukljuuju i predikati. Neosporna je
injenica da u imenskim i pridjevskim sintagmama najee dolazi do slaganja u nastavku
(morfoloko slaganje), ali to ne znai da se neslaganjem u nastavku uspostavlja poseban
tip nekongruentne veze. I u jednom i u drugom sluaju radi se o kongruenciji, s tom razlikom
to e se subjekti s predikatom slagati u nastavku ili e, u drugom sluaju, morfoloko
slaganje posve izostati7. Istraivanje kongruentne dvojine/mnoine ini se vanim u
odreivanju ponajprije morfoloke dvojine u reeninom ustrojstvu i na taj se nain pokazuje
jesu li se morfoloki dvojinski oblici doista shvaali dvojinskima ili su samo formalna oznaka
stare dvojine kojom dominiraju oblici mnoine. Drugo je vano pitanje istraivanje dvojinsko/
mnoinskih sintaktikih suodnosa u vremenskom presjeku, a posebno su zanimljivi sluajevi
u kojima se pojedini lanovi sintagme morfoloki ne podudaraju to rezultira razliitim
odabirom gramatikoga broja. Kongruentna dvojina javlja se u imenica, pridjeva i zamjenica
uz brojevni kvantifikator 2, npr. Uini g(ospo)din b(og) dvi svtili velici 2l dvi izvrstiti
deli 14d I do konca odda b (=2) hceri svoi za dva sina onoga ubogoga 17lNigdor ne
more sluiti dvima protivnima g(ospo)d(i)noma a e(st) b(og)u i dvlu 92d, a u glagola
7
Za oblike pridjeva u imenskom dijelu predikata koji se ne slau u nastavku Corbett (2000: 270)
uspostavlja odnos izmeu sintaktikoga (dva ovjeka su dobra) i semantikoga slaganja (dva ovjeka
su dobri). Moe se prihvatiti injenica da sintaktiko slaganje pretpostavlja slaganje u nastavku, ali je
vrlo problematino semantiko slaganje, zato to oba tipa ukljuuju dva subjekta. Bilo bi moda
preciznije imenskoj sintagmi dva brata pridruiti morfoloku oznaku dvojine, kojoj s prvim imenskim
predikatom pripisujemo sintaktiku oznaku dvojine, a s drugim mnoine, to zapravo znai da sintagmi
dva ovjeka iz druge reenice pridruujemo samo morfoloku oznaku dvojine.
52.p65 653 04. 10. 04, 16:39

654 Boris Kuzmi
dvojinski oblici supostoje s mnoinskima, npr. Da bihota dva mladca vrna tovaria
naada s edan dan onba (sic!) ta dva na pripovidan i slia navicujuci od tkoc
muk paklnih 50d Esu dva zla grinika 61d-62l suprot dvima ki bihu prosili po materi
da sedeta a (=1) o desnuju a drugi o uju 71l kako se te od onih dvih zlih en ke se
nenavihu mei sobu i bista zvani a (=1) dan pred susca (sic!) 73l-d Treta e beseda
nepotena i od te se rode drugi dvi 96l esu b (=2) naturala uzroka 114d V Prvom
razumi da esta b (=2) dobroti od posta 3d b (=2) negova nepritela gonahu ga hotec ga
ubiti 42l. Glagoli uz brojevni kvantifikator oba(dva) ostvaruju se u dvojini, npr. da
buduci on nenauen ti i on oba gresta s vragom 120l Slip slipa vodi i oba se v mu
upad(e)ta 119d.
Literatura
Beli, A. 1932. O dvojini u slovenskim jezicima. Beograd: Srpska kraljevska akademija.
Bogovi, M. 1994. Glagoljica u Senju. Senj: Jadranska tiskara.
Corbett, G. G. 1978. Universals in the syntax of cardinal numerals. Lingua 46, 355-368.
Corbett, G. G. 1979. The agreement hierarchy. Journal of Linguistics 15, 203-224.
Corbett, G. G. 2000. Number. Cambridge: Cambridge University Press.
Derganc, A. 1993. Spremembe nekaterih dvojinskih oblik in zvez v slovenini in ruini. Slavistina
revija 1, 209-218.
Fiskovi, C. 1962. O splitskom knjievniku Jurju Dragiiu de Caris. Split: Knjievni krug.
Hudeek, L. 1991. Posvojna funkcija genitiva linih zamjenica za 3. lice u hrvatskom knjievnom
jeziku do kraja 18. stoljea. Rasprave Zavoda za hrvatski jezik 17, 27-46.
Hudeek, L. 1997. Plural srednjega roda kao sredstvo za izricanje neodreenosti (u glagoljakoj i
starijoj latinikoj knjievnosti). Ur. Stjepan Damjanovi. Prvi hrvatski slavistiki kongres 2.
Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 575-586.
Hudeek, L. 2001. Glagoli govorenja i miljenja u hrvatskome akavskom knjievnom jeziku do 17.
stoljea strani sintaktiki utjecaji. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 27, 95-
112.
Ivi, M. 1973. O nekim sintaksikim konstrukcijama s kvantifikatorima u standardnom
srpskohrvatskom. Junoslovenski filolog 30, 329-335.
Ivi, S. 1970. Slavenska poredbena gramatika. Zagreb: kolska knjiga.
Kukuljevi, I. 1863. Acta croatica. Listine hrvatske. Zagreb: JAZU.
Kulundi, Z. 1966. Glagoljaka tamparija XV-XVI stoljea. KosinjSenjRijeka, Senjski zbornik
2, 167-308.
Mali, D. 1997. Jezina slojevitost takozvana Marulieva Marijinskog oficija. Filologija 29, 97-117.
Mianovi, K. 1999. Posvojnost u hrvatskome standardnom jeziku. Magistarski rad. Zagreb: Filozofski
fakultet.
Mianovi, K. 2000. Posvojni pridjevi i izraavanje posvojnosti. Suvremena lingvistika 49-50, 111-
123.
Mihaljevi, M. 1990. Upotreba povratnoposvojne zamjenice svoj u hrvatskom ili srpskom jeziku.
Wiener slavistisches Jahrbuch Ergnzungsband VIII, 145-156.
Mihaljevi, M. 1990a. Veznici ae i ako u hrvatskoglagoljskim tekstovima. Suvremena lingvistika
29-30, 99-118.
Mihaljevi, M. 1997. Jestno-nijena pitanja u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku. Suvremena
lingvistika 43-44, 191-210.
Mihaljevi, M. 1997a. Jezina slojevitost Brevijara Vida Omiljanina iz 1396. godine. Filologija 29,
52.p65 654 04. 10. 04, 16:39

119-138.
Mogu, M. 1996. akavci s Krbave. Suvremena lingvistika 41-42, 451-456.
Mrkonji, T. 1998. Novija literatura o Robertu Caracciolu O.F.M. Conv. (c. 1425-1495), Gl. ur. M.
Mogu. Senjski glagoljaki krug 1248.-1508. Zagreb: HAZU, 105-111.
Naylor, K. E. 1972. On some developments of the dual in Slavic. International Journal of Slavic
Linguistics and Poetics 15, 1-8.
Pavei, S. (ur.) 1971. Jezini savjetnik s gramatikom. Zagreb: Matica hrvatska.
Reinhart, J. 1998. O jeziku Narunika plebanueva 1507. Gl. ur. M. Mogu. Senjski glagoljaki krug
1248.-1508. Zagreb: HAZU, 185-198.
Remneva, M. L., O. N. Kijanova. 1991. Iz istorii ispolzovanija form dvojstvennogo isla v knino-
slavjanskoj i delovoj pismennosti XII-XVII vv. Vestnik Moskovskogo universiteta: Filologija
1, 23-33.
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1884-86. Dio II, Zagreb: JAZU.
Simeon, R. 1969. Enciklopedijski rjenik lingvistikih naziva. Zagreb: Matica hrvatska.
Sladovi, M. 1856. Povst biskupijah senjske i modruke ili krbavske. Trst: Tiskom austrianskoga
LLoyda.
tefani, V. 1964. Glagoljski Transit svetog Jeronima u starijem prijevodu. Radovi Staroslavenskog
urmin, . 1898. Hrvatski spomenici I. Zagreb: JAZU.
Tafra, B. 2000. Morfoloka obiljeja brojevnih rijei. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
26, 261-275.
Vince-Marinac, J. 1992. Vrste rijei i genitivno-akuzativni sinkretizam. Suvremena lingvistika 34,
331-337.
olobov, O. F. 1998. Symbolik und historische Dynamic des slavischen Duals. Simvolika i istorieskaja
dinamika slavjanskogo dvojstvennogo isla. Frankfurt am Main: Peter Lang.
SUMMARY
THE SYNTACTIC CHARACTERISTICS OF THE SENJ KORIZMENJAK (LENTEN

SERMON BOOK PRINTED IN SENJ)
The syntactic characteristics are taken into consideration in the language analysis of the Senj Korizmenjak:
expression of the category of possessivity, the position of the negation in the sentence, the interrogative
conjunction particle li, the denied adverbs and the forms of the pronoun adjective nijedan, the compound
sentences made of subordinate clauses with the conjunction ako and the frequent syntactic constructions
taken from the Italian language, especially preposition expressions and the use of the verbs (u)initi. A
special attention has been given to the question of the relation among free-form, syndetic, anaphoric,
linked and congruent plural and dual in the examples from the Senj Korizmenjak.
Kljune rijei: Senjski korizmenjak, sintatika obiljeja, dvojina
Key words: Senj Korizmenjak, syntactic characteristics, dual
52.p65 655 04. 10. 04, 16:39

52.p65 656 04. 10. 04, 16:39
Vanda Babi
(Ljubljana)
TRI PLASTI MORFOLOKIH VPLIVOV V

LEVAKOVIEVEM BREVIRJU IN KARAMANOVIH
IZDAJAH MISALA IN BREVIRJA
Avtorica je v svojem prispevku strnila najpomembneje morfoloke znailnosti v Brevirju 1648,

Misalu 1741 in Brevirju 1791 ter jih razvrstila v tri plasti: I. starocerkvenoslovanske morfoloke
prvine, grafino preoblikovane po vzhodnoslovanskih slovnicah cerkvene slovanine, II.
prvine, ki se ne ujemajo z dopustno starocerkvenoslovansko normo in so nesporno prevzete iz
vzhodnoslovanskih slovnic, in III. prvine, ki odstopajo od starocerkvenoslovanske norme in
hkrati niso prodrle v normirano vzhodnoslovansko redakcijo cerkvene slovanine.
Vzhodnoslovanizacija hrvakih glagolskih tekstov se je priela leta 1631 z izdajo

Levakovievega misala (deloma e 1629 s poskusnim delom bukvarjem istega avtorja) in
se zakljuila 1893 z izdajo Parievega misala v hrvaki redakciji cerkvene slovanine.
Obdobje so zaznamovala liturgina dela Rafaela Levakovia (Misal 1631 in Brevir 1648),
Ivana Patria (Brevir 1688 in Misal 1706) in Mateja Karamana (Misal 1741 in Brevir 1791).
Pri preuevanju grafinih in fonetino-morfolokih znailnosti izbranih odlomkov iz
omenjenih spomenikov sem prila do ugotovitve, da stopnja vzhodnoslovanizacije v
spomenikih ni enaka.
Misal 1631 lahko oznaimo kot vmesno stopnjo med obema redakcijama. Predvidevam,
da so vzhodnoslovanske jezikovne elemente v Misal 1631 vnesli naknadno po sestavitvi
misala, saj se ti ne pojavljajo dosledno, predvsem pa jih najdemo samo v doloenih
(najopaznejih) slovninih kategorijah. Spomenik je jezikovno in grafino povezan s hrvako
glagolsko tradicijo in je e vedno spomenik hrvake redakcije s celo pogostejimi hrvakimi
prvinami kot npr. v starejem Misalu 1483. Na to cerkvenoslovansko-hrvako osnovo so
dodani nekateri znailni vzhodnoslovanski jezikovni (ne pa grafini) elementi, zaradi katerih
letnico izida tega dela oznaujemo kot zaetek vzhodnoslovanizacije hrvakih glagolskih
cerkvenih tekstov.
Nasprotno je Brevir 1648 e v osnovi vzhodnoslovanski: grafino in jezikovno je to
spomenik vzhodnoslovanske redakcije cerkvene slovanine. Prav tako tudi oba spomenika
Mateja Karamana (Misal 1741 in Brevir 1791). /Misal 1706 in Brevir 1688 sta le ponovni izdaji
Levakovievih del, zato veljajo za Patrievi izdaji enake znailnosti kot za Misal 1631 in
53.p65 657 04. 10. 04, 16:40

658 Vanda Babi
Brevir 1648./ e v Brevirju 1648 je opazno ujemanje z oblikami v vzhodnoslovanskih slovnicah

cerkvenoslovanskega jezika (predvsem v grafiji in pravopisu), v Karamanovih delih pa je
zgledovanje po vzhodnoslovanskih slovnicah (npr. Smotrickega) e temeljiteje, tako da
lahko Karamanovi izdaji misala in brevirja upravieno oznaimo kot viek
vzhodnoslovanizacijskega obdobja. V teh spomenikih namre ni prvin hrvakega jezika
(Babi 2000: 391392).
Jezikovno in pravopisno lahko primerjane spomenike v grobem loimo po pripadnosti
posameznim redakcijam cerkvene slovanine:
Misal 1631 (Misal 1706) = hrvaka redakcija cerkvene slovanine z redkimi vzhodno-
slovanskimi primesmi,
Brevir 1648 (Brevir 1688) = vzhodnoslovanska redakcija cerkvene slovanine,
Misal 1741 in Brevir 1791 = vzhodnoslovanska redakcija cerkvene slovanine.
V prispevku podajam zgoen prikaz razlinih plasti vzhodnoslovanskih morfolokih
vplivanj v treh hrvakih izdajah liturginih knjig: v Brevirju 1648 Rafaela Levakovia ter v
Karamanovih izdajah misala (1741) in brevirja (1791; delo je za tisk posthumno pripravil Ivan
Petar Gocini; Tandari 1993: 149), ki jih zaradi intenzivnosti njihovega grafino-pra-
vopisnega in jezikovnega preoblikovanja po zakonitostih vzhodnoslovanske redakcije
cerkvene slovanine upravieno uvramo v razvito obdobje etrt tisoletja trajajoega
pojava vzhodnoslovanizacije hrvakih glagolskih liturginih knjig iz 17. in 18. stoletja.
Poudariti moram, da vzhodnoslovanizacija hrvakih glagolskih tekstov ni bila iv
jezikovni pojav: ni nastala na osnovi elja ali prestinosti nekega jezika nad drugim med
samimi govorci slednjega, niti ni bila povezana s irim kulturnoprosvetnim in jezikovnim
delovanjem vzhodnoslovanskih uiteljev na hrvakem ozemlju. Bila je plod tuje in umetne
(tudi politine) dejavnosti cerkvenih vrhov v Rimu in nekaterih hrvakih zagovornikov
istega in enotnega cerkvenoslovanskega jezika za vse Slovane. Vzhodnoslovanizacija
hrvakih cerkvenih tekstov tudi ni nastala kot posledica prodora posameznih elementov
tedanjih vzhodnoslovanskih jezikov v hrvaki jezik, ampak se je osredotoila predvsem na
preoblikovanje jezika po sprejetih pravopisnih in slovninih normah vzhodnoslovanskih
slovnic cerkvenoslovanskega jezika (v ta namen sta izdajateljem hrvakih liturginih knjig
v Rimu v 17. in 18. stoletju posluili slovnici Lavrentija Zizanija iz leta
1596 in Meletija Smotrickega v iz leta 1619).
Vzhodnoslovanski vpliv se v natetih besedilih izkazuje predvsem v svojevrstni predelavi
ali dopolnitvi osnovnega glagolskega azbunega niza s posebnimi grafemi, ki so bili
oblikovani po e v protestantskem obdobju ustaljenem nainu tvorbe novih grafemov (tj.
obstojei glagolski grafem + signum superscriptum), kar ni presenetljivo ob dejstvu, da je
bila Levakoviu v Rimu za tiskanje liturginih knjig na voljo ostalina protestantske urake
tiskarne iz 16. stoletja (Pandi 1978: 8889). Novi grafemi so v glagolski grafini sistem
projicirali znailno vzhodnoslovansko cirilsko grafijo, z njo ustrezni pravopisni uzus ter
zakonitosti vzhodnoslovanske jezikovne norme, ki je z drugim junoslovanskim vplivom
(14. 17. stoletje) postavila v ospredje jezikovnih zanimanj in zgledovanj junoslovansko
(srbsko in bolgarsko) razliico cerkvene slovanine. Vzhodnoslovanskim reformatorjem je
pri preoblikovanju cerkvenoslovanskega jezika kot prestinostni vzorec posluil grki jezik
in e posebej grki pravopis, ki je obogaten z znailnimi grafinimi posebnostmi junoslo-
vanske redakcije cerkvene slovanine oblikoval svojevrstno vzhodnoslovansko
pravopisno normo, kakrno uzakonjata omenjeni slovnici cerkvene slovanine pri vzhodnih
Slovanih.
53.p65 658 04. 10. 04, 16:40

Tri plasti morfolokih vplivov v Levakovievem brevirju in Karamanovih ... 659
53.p65 659 04. 10. 04, 16:40

660 Vanda Babi
53.p65 660 04. 10. 04, 16:40

53.p65 661 04. 10. 04, 16:40

662 Vanda Babi
53.p65 662 04. 10. 04, 16:40

Navedla sem le najpomembneje morfoloke znailnosti, ki nedvomno potrjujejo

(predvsem prva in druga skupina prvin), da so se izdajatelji vzhodnoslovaniziranih hrvakih
glagolskih liturginih tekstov zgledovali po trdnih vzhodnoslovanskih jezikovnih merilih, ki
so v obdobju drugega junoslovanskega vpliva znailne slovanske jezikovne in pravopisne
prvine oplemenitili z grko gramatino tradicijo. Tretja morfoloka plast pa je zanimiva
predvsem zato, ker izkazuje ivo komponento v sicer odtujenem in neuspelem procesu
preoblikovanja hrvake glagolske tradicije po vzhodnoslovanskih gramatinih vzorcih.
Literatura
A
Levakovi, R. 1648. Breviarium romanum slavonico idiomate. Rim.
(Patri, I. 1688. Breviarium romanum slavonico idiomate. Rim.)
(Patri, I. 1706. Missale romanum slavonico idiomate. Rim.)
Karaman, M. 1741. Missale romanum slavonico idiomate. Rim.
Karaman, M. 1791. Breviarium romanum slavonico idiomate. Rim.
B
Karaman, M. 1753. Bukvar slavenski. Rim.
Zizanij, L. 1596. . Vilno. (Faksimilna izdaja: 1980).
Smotrickij, M. 1619. v. Eve pri Vilnu. (Faksimilna izdaja:
1979).
53.p65 663 04. 10. 04, 16:40

664 Vanda Babi
C
Babi, V. 19961997. Vzhodnoslovanizacija hrvakih glagolskih liturginih knjig v 17. in 18. stoletju.
Jezik in slovstvo 42/23, 5572.
Babi, V. 19971999. Vzhodnoslovanizacija hrvakih glagolskih liturginih tekstov v 17. in 18.
stoletju in oblikovanje znailnih grafinih sistemov Levakovievih izdaj misala in brevirja.
Slovo 4749, 255284.
Babi, V. 19981999. Bukvar 1739 nastopna izdaja Mateja Karamana in njegovo mesto pri
oblikovanju posebnega glagolskega grafinega sistema v Karamanovih izdajah liturginih knjig.
Jezik in slovstvo 44/3, 7188.
Babi, V. 1998. Temeljni razlikovalni elementi grafinih sestavov in njihov dele pri oblikovanju
razlinih fonetino-morfolokih sistemov v Levakovievih in Patrievih glagolskih izdajah.
Slavistina revija 46/3, 235247.
Babi, V. 2000. Vpliv vzhodne cerkvene slovanine na hrvake glagolske tekste v 17. in 18. stoletju.
Ljubljana.
Hamm, J. 1971. Ruska redakcija u glagoljskim spomenicima. Slovo 13. 4367.
, . . 1983. . .
Jagi, I. V. 18851895. i - -
/. /i yy y. I. .
Jagi, I. V. 1910. . i i.
I. .
Pandi, B. 1978. Franjo Glavini i Rafael Levakovi u razvoju hrvatske pismenosti. Nova et vetera
1/2. Sarajevo. 85112.
Tandari, J. L. 1993. Dodaci Karamanovu misalu. Hrvatskoglagoljska liturgijska knjievnost. Rasprave
i prinosi. Zagreb. 148-151.
, . . 1987. (XIXVII .). Mnchen.
Vasmer, M. 19641973. . IIV. .
SAETAK
TRI SLOJA MORFOLOKIH UTJECAJA U LEVAKOVIEVU BREVIJARU I

KARAMANOVU IZDANJU MISALA I BREVIJARA
Brevijar Rafaela Levakovia iz 1648. i Karamanovo izdanje misala (1741.) i brevijara (1791.) po
intenzivnosti grafijskopravopisnog i fonetskog preoblikovanja prema zakonitostima istonoslavenske
redakcije crkvenoslavenskog jezika s pravom uvrtavamo u razvijeno razdoblje istonoslavenskih
grafijsko-jezinih utjecaja.
Morfoloki se istonoslavenski utjecaj oituje u tri sloja: - prvi sloj ine oekivani starocrkvenoslavenski
nastavci koji su preoblikovani prema pravopisnim pravilima istonoslavenskih gramatika i time dobili
osobit, jasno prepoznatljiv lik; - drugi sloj ine nastavci i oblici koji se ne slau sa starocrkveno-
slavenskom normom i za koje je nesporno da su preuzeti iz istonoslavenskih gramatika; - treemu
sloju pripadaju jedinice svojstvene istonoslavenskim jezicima koje odstupaju od starocrkvenoslavenske
norme, a nisu jo prodrle u fond doputenih (u liturgijskim tekstovima) istonoslavenskih oblika (nisu
zabiljeene u istonoslavenskim gramatikama crkvenoslavenskog jezika Lavrentija Zizanija iz 1596. i
Meletija Smotrickoga iz 1619. godine).
Kljune besede: vzhodnoslovanizacija hrvakih glagolskih tekstov, grafine in fonetino-morfoloke
znailnosti spomenikov, vzhodnoslovanski slovnici cerkvene slovanine
Kljune rijei: istonoslavenizacija hrvatskoglagoljskih tekstova, grafijske i fonetsko-morfoloke
osobine spomenika, istonoslavenske gramatike crkvenoslavenskog jezika
53.p65 664 04. 10. 04, 16:40

53.p65 665 04. 10. 04, 16:40

666 Vanda Babi
53.p65 666 04. 10. 04, 16:40

Dorothea Knig
(Wrzburg)
TKO STARIM PUTEM HODI, NE ZAHODI.
Rafael Levakovi ist eine schillernde Figur in der kroatischen Geisteswelt des 17. Jahrhunderts.
Von seinem Ordensoberen Franjo Glavini 1626 nach Rom geschickt, gab er im Auftrag der
rmischen Kurie das Missale (1627) und das Brevier (1648) heraus und daneben die kleineren
Schriften Azbukividnk slovinskij (1629), Nauk karstjanski kratak (glag. 1628, kyr. 1629) und
Ispravnik za erei ispovidnici i za pokornih (1635).
Bei der Ausgabe seiner Texte hat Levakovi nicht neu geschaffen sondern auf vorhandene Texte
zurckgegriffen und diese be- bzw. verarbeitet. Um Aussagen ber die Sprache der Texte zu
machen, muss man also immer den Vorlagentext miteinbeziehen. Das Referat geht der Frage
nach dem Verhltnis zur Vorlage bei Nauk krstjanski und Ispravnik nach, da bei diesen Texten die
Vorlage (Nauk krstjanski von Aleksandar Komulovi, Rom 1603 und Ispravnik, imun Budini,
Rom 1582) fest steht. Dabei stellte sich heraus, dass Levakovi den Ispravnik mit glagolitischen
Buchstaben abgeschrieben hat und lediglich in die Orthographie eingreift, whrend er im Nauk in
den Text eingreift, vor allem dadurch, dass er Synonyme und Interpretationen einfgt und so den
Text verndert. Diese nderungen gehen in Richtung auf den Text Bellarmins, der mit seiner
Dottrina christiana breve die Vorlage fr Komulovis Nauk krstjanski von 1603 war. Es ist
festzustellen, dass Levakovi bei seiner Ausgabe den Text Bellarmins zur Hand hatte.
Das Referat geht der Frage nach dem Verhltnis der Texte Levakovis zu ihren Vorlagen
nach. Levakovi hat zu den Texten, die er in kroatischer Sprache herausgegeben hat, Vorlagen
gehabt, diese aber abgendert. Das Verhltnis zu den Vorlagen ist bei Levakovi nicht immer
gleich, sondern variert je nach Text. Bei zwei Texten steht die genaue Vorlage fest, daher
habe ich diese beiden Texte, Ispravnik und Nauk krstjanski, im Verhltnis zur Vorlage
verglichen.
Levakovi hat den Ispravnik za erei ispovidnici i za pokornih, den imun Budini von Juan
Alphonso de Palancos Breve Direttorio per Sacerdoti Confessori, e per Penitenti bersetzt hat
und der 1582 in Rom bei Zanetti gedruckt worden war, abgeschrieben und mit glagolitischen
Buchstaben 1635 in der Druckerei der Propaganda fide in Rom herausgegeben.1
Zum Verhltnis zur Vorlage zum Text von Budini ist Folgendes zu sagen.
I. Levakovi ndert (fast) nichts am Text. Wenn er ndert, dann
1
An dieser Stelle mchte ich mich herzlich bei der Nationalbibliothek und besonders Herrn Mag. Ivan
Kosi von der Handschriftenabteilung der NSK fr die liebenswrdige Hilfsbereitschaft bei der Beschaffung
der Texte bedanken.
54.p65 667 04. 10. 04, 16:40

668 Dorothea Knig
I,1, indem er wenige Wrter durch andere ersetzt:

L 17/6 neredje: B 9/14 stranredie
L 18/16 priprienje od proklestva: B 10/8 pripricye od proklestv
L 21/22 neredja: B 11/34 bezredya
I,2, oder einige wenige Wrter einfgt, um den Text zu verdeutlichen:
L 8/7 a to zlamenje: B 3/25 iest zlamenie
L 45/17 zadovoljno bo est da ree, sagriil sam time grihom tolikokrat, malo vee krat, il malo
manje krat: B 25/20 zadovoljno iest da rece vecie krat il manje krat.
L 48/23 protiva Luciferu i protiva parvim otcem: B 27/14 protiva parvim otcem
L 54/6 moe i ima mu rei: B 30/25 ima mu reci
L 292/21 od onih stvarij: B 165/17 od stvaarij
I,3, um die wenigen Fehler Budinis zu korrigieren.
L 165 in der Aufzhlung Lik protiva oholosti 1,2,3,4 anstelle B 92: 1,2,4,5
L 181/3 da i od onoga: B 101/21 da id od onoga
L 230/ 23 ba (12) in der Aufzhlung: B 131/20 ohne Zahl
L 296/14 Der Punkt Lici protiva oholosti fehlt bei B 167/8
I,4, Auf der Titelseite erweitert er den Titel: L1/1-9: Ispravnik za erei ispovidnici i za pokornih.
Prenesen nigda s latinskoga ezika u slovinskij, po popu imunu Budineu: a sada pismenni
glagolskimi ispisan, i napeaen, o Rafailom Levakoviem: B 1/1-5: ISPRAVNIICH ZA EREI
ISPOVIDNIICI, I ZA POCHORNIH, PRENESEN S LATINSCHOGA IAZICHA, V
SLOVIGNSCHII.
I,5, In der Anordnung der berschrift ber das Kapitel: L 225 Od proklestva. B 128 Bulla
veceree gospodgnee behlt Levakovi die bisherige Anordnung bei.
II. Levakovi bernimmt die Sprache Budinis fast ohne Ausnahme. An Ausnahmen fand
ich:
L 8/21 materia ovoga sakramenta: B 4/7 materia od ovoga sakramenta
L 292/5 uzroka od svetbe ili sakramenta: B 165/5 uzroka sakramenta ili svetbe
L 20/3 odaslana: B 10/33 odslana
L 19/22 iurisdikcion: B 10/32 iurisdictio
L 26/11 ako ne naslanet se na dobar i ki razlog i na nauitel: B 14/21 acho ne naslagnayet
se na dobar i iachi razlogh i na naucitegliu
L 27/7 vidit se bude: B 15/3 uiditi se budee
III. In der Orthographie fallen zwei Dinge auf:

A. Levakovi fhrt das jer ein, das bei Budini berhaupt nicht vorkommt.
1: Bei den Prpositionen:
Mit wenigen Ausnahmen (sa uima 108/5, sa svim 135/5, 138/18, sa svima 162/20) kommt
jer vor bei der Prposition s, die je nach Beginn des nchsten Wortes s//z/ lautet.
Bei der Prposition kommt neben k auch k vor,
od (7/10) mit einem Beleg neben zahlreichen od ohne ,
v (43/3, 82/2/16/26, 104/5, 116/4, 127/7, 135/18, 183/11/17/21, 184/5/15/21, 186/17, 257/4, 266/
16) neben u oder va (159/4) oder v (201/19).
54.p65 668 04. 10. 04, 16:40

Tko starim putem hodi, ne zahodi. 669
2: in Verbindung mit j.
2a. Vor ju ist fast die Regel, und so ist dann beim Verbalsubstantiv ju beinahe die
normale Endung fr den Dat./Loc.Sg.: z.B. odrienju 8/16, 12/13, odluenju 8/18,
svitovanju 9/12, naredjenju 10/4, rablenju 11/5, razloenju 11/8, dilovanju 11/23,
obrazovanju 12/7, imanju 243/5: imanyu B 138/3
Auerhalb des Verbalsubstantivs kommen vor:
L20/5 datju: B datyu ( dati ju)
L 21/7 smertju: B 11/22 smertyu
L 39/16 ispovidju: B 22/8 ispovidyu
L 56/14, 62/12, 105/12, 207/13, 208/7 bitju: biityu B 31/28, bityu 35/16
L 98/4 zapovidju
L 109/9 pogibilju: poghibilyu B 62/25
L 144/17 u danju: v danyu B 81/26
L 93/4, 169/25 misalju
2b. Da Levakovi vor anderen Kombinationen mit j nicht so regelmig setzt, kommt in
den brigen Kasus nicht regelmig vor: z.B.
odrien L 9/19: odriscenia B 4/25; blagotvor, dar L 49/22: blagotuorya, darya B 27/33,
dilovan L 60/14: dillovanya B 34/3
iman L 243/15: imanya B 138/14
2c: Allgemein vor j: obviti (52/22, 154/5, 156/3/5, 206/14); t 39/10, 40/5; na dka L 224/
6 B na diacha, dk 187/24; tak L 39/10: tachia B 22/3; parti L 173/11 paryati 96/28;
kamje L 136/20: chamye B 77/9 (kam je zabranjena);
2d: Hufig ist zu finden als Ersatz fr j:
A, im Komparativ: L 25/24 spasenii: spasenigii B 14/12; L 51/2 mudrii: mudrigi B 28/28; L
64/3 spasitenii: spasiteglnij B 36/6, L 164/17 stariim: starigim B 92/10
B, im Anlaut zum Personalpronomen: ukloniti ih se 7/19, niim L 25/5: nigim B 13/30
(ni jim); dere ih L39/5: derxe gih B 21/32; slisavsi ih L 40/6: slisavsi gih B 22/18
C, zwischen zwei i anstelle von j: materii L 11/23: materigi (B 5/31), oficii L 99/14, 152/3:
officii B 57/3
D, anstelle j: L 126/9 boih: boxgih B 72/14 Loc.Pl.
3a: Im Wortauslaut : predgovor 1/10, bog 10/15
3b: Im Wortauslaut als Zeichen der Palatalitt: odve 53/14, najve 37/16 ci L43/7: cich
B 24/7, L 21/4 nahode se: nahodecch se B 11/19
4: unmotiviert: L 49/20 tii: tii B 27/30 Nom. Pl. ti: Da das i lang ist, hat Budini die
Doppelschreibung tii. Wenn Levakovi tii schreibt, ist nach seinen Regeln als tiji zu lesen,
was keinen Sinn ergibt.
B, Levakovi unterscheidet nicht zwischen kurzen und langen Silben, eine Unterscheidung,
die Budini mit Doppelkonsonanz oder Doppelvokal trifft und die Levakovi fast ohne
Ausnahme aufhebt.
In der glagolitischen Ausgabe des Nauk karstjanski kratak, Rom 16282 , schreibt Levakovi
auf Seite 69 im Nachwort, dass er den Text prenapravljen i prepisan slovmi B. Eronima
Stridonskoga herausgibt, ohne dabei den Text der Vorlage zu erwhnen. In der Literatur gilt
2
Knig 2000.
54.p65 669 04. 10. 04, 16:40

670 Dorothea Knig
Nauk karstjanski kratak von Alexander Komulovi, Rom 1603, als Vorlage. Komulovis Text
ist eine bersetzung von Roberto Bellarmins Dottrina christiana breve, Rom 1597, eine
gekrzte Fassung des Catechismus romanus (Catechismus ex decreto sacrosancti concilii
Tridentini ad parochos, Rom 1566). Levakovi schreibt prenapravljen und das ist durch
zahlreiche Abweichungen der beiden Texte zu belegen. In seiner Ausgabe des Katechismus
von Komulovi hat Vjekoslav tefani3 etwa ein Drittel der Abweichungen aufgefhrt, die
sich tatschlich im Text befinden. Da ich bei meinem Vergleich nicht mit der Originalfassung
arbeiten konnte, sondern mich auf die Ausgabe von tefani sttzen musste, sind meine
Aussagen von der Qualitt der Ausgabe von tefani abhngig. Mir war nur der Text von
Komulovis Nauch Charstianschi, gedruckt bei Zanetti in Rom 1582, zugnglich, der keine
bersetzung der Dottrina Breve von Bellarmin ist wie die Ausgabe Rom 1603 und der daher
nicht die Vorlage von Levakovi ist.
Der Text und die Reihenfolge des Textes des Nauk von stimmen bei Komulovis
Katechismus von 1603 und bei Levakovi genau berein, bis auf:
a, Bei der Aufzhlung der Bitten des Vaterunsers und bei der Aufzhlung der 10 Gebote
sagt Levakovi kurz wie Bellarmin Istomai parvu pronju/ Dichiarate la prima petizione
usw., whrend Komulovi sagt: istumai prvo proenje, to jest: sfeti se ime Tvoje
b, Levakovi kennt 6 Kirchengebote wie Bellarmin und Kai, Komulovi aber nur 5.
c, Nach dem Nauk folgen bei Levakovi die Letanie blaene Marije, die er nach seinen
Angaben in die jezik svetih knjig bersetzt hat und die sich sprachlich vom Nauk stark
unterscheiden. Ganz am Schlu befindet sich bei Levakovi das Gebet Actiones nostras,
das als Molitva pred poetkom ueni bezeichnet wird und das bei Komulovi am Anfang
des Nauk vorkommt, wie der Titel bei Levakovi sagt.
Die Abweichungen habe ich wie im Falle des Ispravnik in verschiedene Kategorien eingeteilt.
I. Zur Kategorie Abweichungen in der Schreibweise kann ich auf Grund der Tatsache,
dass ich nicht die Ausgabe Rom 1603 zur Hand hatte, nur sagen
A, dass schon hier Levakovi das jer einfhrt, aber in bescheidenem Masse.
a, in erster Linie am Wortende: nauk 371, kratak 3/2, sobstvih 4/14, jedan sam 5/5, smart
5/15, est 10/13, nas 11/1, svih 11/1, dusom 12/9, svetih 12/9, od 16/4, s 13/9/10, 18/7, 22/
7, 33/9/15, 34/12, 43/20, 58/19, z 22/6, 41/20; sinov 16/4, virovanjem 18/7, hlib 18/15, vsih
19/7, innih 19/8, tvorenjem 21/4, k 22/8, 27/8, 28/2, 36/11, zivot 24/5, nasim 24/17
b, In Zusammenhang mit j:
Njoj 16/4, ricju 30/7 und vor allem bei Verbalsubstantiv: prikazanji 12/18, arvanja 22/5,
nepostenje 32/2, uzimanje 35/4, marmnnje 35/13, klevetanje 35/14, ozloglaenje 35/14
B, Doppelkonsonanz bzw. Doppelvokal zur Kennzeichnung langer und kurzer Silben, wie
sie auf der bei tefani abgedruckten Titelseite der Ausgabe von 1603 - narodda - und in der
Ausgabe von 1582 vorkommt, hebt Levakovi mit Ausnahmen (z.B. 27/13 punna; 30/5
innih; 54/10 paklenne) auf.
II. In der Kategorie Lautliche Vernderungen gegenber Komulovi sind anhand der
Ausgabe von tefani nur wenige Einzelerscheinungen nachweisbar:
uzdvignuti 49/16: uzdignuti
istomai 9/17 u.a.: istumai
napokom 6/10 u.a.: napokon
evharistija 39/15: eukaristija
3
tefani 1938.
54.p65 670 04. 10. 04, 16:40

v > u regelmig, aber daneben Vazam und vazeti, wie bei Kom., die interessanten va oder
vo < v befinden sich in den Letanie, die bei Komulovi nicht vorhanden sind.
Ekavische Formen zu ikavischen bei Kom. vean : vian, krepost: kripost
III. Morphologische Abweichungen sind ebenfalls schwer nachzuweisen.
A, Im Verbalbereich
Infinitiv rei : riti
1.Sg Prs m: -u: viruem: viruju; govorim: govoru.
bi porojen 10/17 : je bio porojen: stato generato
tenna 23/12: tivena: letto: Part Prt pass zu titi
umre 53/4: umira: muore; poznavaju 14/13: poznaju, dobiva se 39/9: dobije se; otpustivi 24/
11: otpuajui: rimettendoci; snide 8/11: sajde, uzide 8/13: uzajde: Aor.3.Sg; vazemi 16/13:
prijami.
Uinil 5/20, umarl 5/20; stvoril 10/10, pril 11/7, tarpil 11/17, bil 12/15, zasluil i dostol 13/14,
nauil 18/4, sloil 19/3/5, podal 29/7, potvardil 29/11, naredil i podal 40/3, obvil 46/1: Fr die
Ausgabe von 1603 gibt tefani fr dieses Partizip Prteritum Formen mit -o<-l, whrend ich
in der Ausgabe von 1582 nur Formen mit l finde, sodass ich eher glaube, dass tefani hier
normierend eingegriffen hat.
B, Im Bereich des Adjektivs fand ich nur zwei nderungen, die beide die Verwendung der
bestimmten bzw. unbestimmten Form betreffen.
Bog Z vsemogui 10/8: Bog jest fsemogu: Dio e omnipotente.
Mudri poznaje 50/4: mudar: il saevio conosce.
C, Im Bereich des Substantivs sind Abweichungen zu finden.
krepostij 47/8, kripostij 49/2: kriposti; od napastij 25/7: od napastih mit der Schreibung ij
zur Kennzeichnung der Lnge des auslautenden i Gen.Pl.
ltere Endungen sind: pravdi 34/4: pravde Gen.Sg, u svetoj crikve 16/1: u sfetoj crikvi, u
udesi 7/7: u udesima; zapovidem 36/11: zu ungewhnlichem zapovidam Dat.Pl, das bei
Divkovi, Katekizam (ARj svezak 22, 303) wieder vorkommt. 15/5 ima sakramenti: ima
sakramente
dvanadeste laev 9/7, dvanadeste apostolov 9/5, varhu svih horov 13/1 bei Levakovi
GenPl -ov , bei Komulovi dvanadeste lani, dvanadeste apostoli, vrhu sfih hori Gen.Pl i.
32/3 rimi : Kom. riama Instr. Pl
Genuswechsel liegt vor bei vsi inni udi 15/17: sva ina uda.
D, Beim Pronomen ist die Hauptabweichung, dass Levakovi bis auf Ausnahmen das
Relativpronomen ki, ka, ko durch die Form koji, koja, koje ersetzt. Ansonsten gibt es nur in
Einzelfllen Abweichungen:
mi postavimo 46/5: postavimo: noi mettiamo
mu podade 42/15: podade: gli sara imposta
n iju 10/12: u njih: Levakovi ersetzt den Plural durch den Dual, da es sich um nebo i zemlja
handelt.
to 45/20: Hier ersetzt er relatives to, das er bei 17 weiteren Belegen stehen lsst.
Interrogatives in che gibt er mit u emu se uzdarzi vira 3/13: u to se uzdrzi vira, 49/1 aber
mit zato slue: u to
IV. Im Bereich der Syntax fllt auf:
A, perch hat zwei Bedeutungen: Interrogativpronomen zato warum und kausaler
Subjunktor jer weil, denn. Komulovi setzt im Normalfall fr perch zato (Ausnahme ere
54.p65 671 04. 10. 04, 16:40

672 Dorothea Knig
23/9: jere, ere 46/14: bo) ohne Unterscheidung der zwei Bedeutungen, die Levakovi
unterscheidet und kausales perch durch ere ersetzt: 4/20, 5/8, 6/4/16, 9/13, 10/17, 15/1/3,
18/2, 19/12, 22/18, 24/18, 29/17,45/19, 53/12. Kom. zato ersetzt Levakovi durch bo 27/11;
durch zabo 10/8, 11/7, 45/13.
B, Weiter fllt auf, dass Levakovi durch einen einfachen Instrumental Komulovis
Prposition po plus Dativ fr per plus Acc. ersetzt: 10/6, 21/6 tvorenjem: po stvorenju: per
creazione; 11/9, 16/16 kripostju: po kriposti: per virt; 27/8 hodotajstvom ili pronjom: po
upraanju: per intercessione; 45/5 strahom: po strahu: per timore; 45/6 bogoljubstvom: po
bogoljubstvu: per la piet; 49/9 uminjem: po uminju: per la scienzia; 49/10 kostju: po
jakosti: per la fortezza; 45/12 svitom: po sfitu: per consiglio; 49/16 razumom: po razumu: per
linteletto; 49/19 mudrostju: po mudrosti: per la sapienza.
C, Im Gebrauch von Prpositionen unterscheidet er sich von Komulovi bei:
16/2 odpuenje grihov skrozi svete sakramente: odpuenje grihov po sfetih sakramentih:
per mezzo de santi Sacramenti; 46/8 skrozi milost: po milosti: mediante la grazia
59/4 tepenje pri stupu: na stupu: la flagellazione alla colonna
56/15 vapiju za osvetu: vapiju osfetu: gridano vendetta
15/15 kakono u tilu lovianskomu dobrote ednoga uda esu priestnici: od dobrote: siccome
nel corpore umano ne sono partecipi
19/7 naj izvarstni vsih innih: najizvarsnija od svih inih: la pi eccelente di tutte le altre.
Wie Kom. hat Levakovi govoriti od plus Gen: 52/6 govorimo sada od grihov.
D, Den Gegensatz bei: 11/5 ne samo pravi Bog da li jote i pravi lovik: non solamente sia
vero Dio ma ancora vero uomo und 41/9 ono nie kruh da li pravo tilo gospodinovo: non
pane, ma il vero corpo del Signore gibt Komulovi nur mit da jote pravi lovik, da pravo tilo.
E, Flle wie: 8/17 suditi ive i martve: suditi ivih i mrtvih; 34/8 okodi iskarega: okodi
iskrnji; 47/10 ini nas mudre: ini nas mudri; Interessant ist Kom. ini nas vojnike, das
Levakovi 40/8 ini nas postati vojniki: fa inventare soldati veri ndert, wobei vojniki ein
alter Acc. Pl. oder ein alter Instr.Pl. sein knnte, da beide y >- i werden
51/12 jest i drugih sedam : jesu druga sedam; 9/6 laev je dvanadeste: su dvanadeste lani:
sono dodici articoli
V. Die meisten Abweichungen treten bei der Behandlung des Textes auf, wobei es sich um
einfache Umstellung der Wortfolge handelt, oder um den Gebrauch anderer Wrter, oder
was den Lwenanteil ausmacht, um Erweiterungen im Text.
A, nderung der Wortfolge
L 45/13 Kako se dakle vira pristoi Bogu: kako se dakle pristoi vira Bogu: La fede dunque
come appartiene a Dio
L 53/5 i est uhiljen: i uhiljen jest
L 59/16 uznesenje Gospino na nebo: uznesenje na nebo Gospino
L 50/2 vas na ivot i naa dilovanja: vas ivot na i dilovanja naa: tutta la nostra vita e le
nostre operazioni
L 54/8 ne usliue duu milosti Boje: ne usliuje milosti boje duu
L 54/14 tribue oistiti se ega: tribue ga se oistiti
B, Unterschiede in der Lexik
1. Hier gibt es Abweichungen, die nher zum italienischen Text stehen
41/13 prava karv: ista krv: vero sangue; 16/12 vsi ljudi: vas narod: tutti gli uomini, 16/15
parvo imihu: prija imihu: prima avevano; 27/16 najdraa mit Superlativ zu pridraga mit Elativ
54.p65 672 04. 10. 04, 16:40

gratissima, 51/16 pokarati: nadniti: ammonire, 8/16 odtuda: od kuda: di l, 28/1 osobito:
navlastito: in particolare; 17/2 slobodan od zla: bez zla: libera da; 21/8 gospodin vsega svita:
gospodin od svega: signor dell universo; 46/11 od milosti egove: od milosti Boje: dalla
grazia sua; 24/3 u proastoj proji : zgora: nella precedente petizione; 47/16 ono to est
egovo: svoje: quello che suo;
2. Abweichungen, die besser zum Kroatischen passen
32/12 moliti: initi molitve: fare orazione; ljubiti...iskarega kako samih sebe 30/13: kako nas
istih: come noi medesimi.
3. Unterschiede in der Lexik,
bratoljubje 55/18: bratska ljubav: lamore fraterno
didinstvo 52/17: didina: eredit
otvardjenje 56712: otvrdnost: ostinazione
veselje 17/2: radost: felicit
premudrost 48/12: mudrost: sapienza
pronja 20/14, 21/13/14: proenje: petizione
ljubav 45/10, 46/12: miloa: carit
pridrag 11/17: pricinjen: prezioso
priestje 15/11: priestenje: partecipazione
karst 39/13, 40/6, 53/4: krenje: battesimo
uskarsnutje 12/19, 37/12: uskrenje: risurrezzione
uskreenje 9/2: uskrenje
mogustvo 5/9: mogujstvo: potenza
odpustiti uvridjenja 51/19: prostiti uvridjenja: perdovare le offese
triba je 42/14: tribuje: bisogna
odhraevati 44/1: ushraniti: allevare
sagrei bludno 29/1: priljubodjuj: fornicare
sakrivenna 4/2, 6/1: zatvorenna: rinchiusa
posluni su 22/17: posluaju: ubbidiscono
i odkrivenjem glave 33/4: ili skinuvi jim klobuk: e dicavarsi la beretta: Abweichungen von
Bellarmin
In den folgenden Beispielen ersetzt er jeweils kip, das er im Ispravnik unverndert bernimmt:
uinimo na ivotu 34/1: uinimo u kipu: facciamo nella persona; nakoditi mu na ivotu 30/
4: koditi ga u kipu: nuocere nella persona, tilo 15/14: u kipu: nel corpore
Eine Abweichung kommt systematisch vor: itar 54/10: nita, itkore 34/19, 36/2 nitkore:
niuno, ikogare 31/2, 33/8 nikogar: alcun, ikakav 48/5: nikakav: alcun
C. Den Hauptunterschied zum Text von Komulovi macht Levakovis Stil, der Synonyme
und Interpretationen einfgt.
1: Erweiterungen mit Synonyma, die ich anfhre, weil ich sie fr Lexikstudien wichtig halte:
7/10 put ili nain: nain: regola; 11/20, 59/4 tepen ili biovan: tepen: flagelato; 13/14 zasluil
i dostol est: dostojao jest: avra meritato; 15/5, 39/1 svetbe ili sakramenti: sakramente; 15/17
priestnici ili dilnici: dilnici: partecipi; 16/6 bivaju i ine se: ine se: diventano; 16/7 didii i
baenici: eredi; 17/6 pripuna vsake tuge i alosti: pripuna svake nevolje: di ogni misera; 20/
8 oda zla priastnoga ili buduega: od zla hodeega: male futuro; 20/10, 25/16 oda zla
sadaega ili nastoeega: od zla sadanjega: male presente; 20/17 jedan malehan poetak i
predgovor: jedan poetak: un piccolo proemio; 22/20 posluh i obsluenje: obsluenje:
ubbidienza; 22/18 put i lizstve za uzajti: put za uzajti: la scala per salire; 23/6 slovo ili ri:
54.p65 673 04. 10. 04, 16:40

674 Dorothea Knig
verbo; 25/2 krivica i nepravda: uvridjenja: ingiure; 25/8 zla budua, gredua ili priastna: zla
dohodea: mali futuri; 25/19 nevolje i potiske ili tuge: nevolje i potiske: afflizione e misera;
25/20 od taih rasko i pospenostij: od taih rasko: vana prosperit; 26/1 veliastva
vrimennoga i svitovnoga: veliastva sfitovnoga: grandezza temporale; 27/8 hodotajstvom
ili pronjom: po upraanju: per intercessione; 29/20 denji ili dilmi: i dilmi: colle opere; 30/5,
35/10 u blagu ili innih stvareh: u inih stvarih: nella roba; 30/7 ni sarcem misalju ili hotinjem:
ni sarcem: animo; 30/3 nakoditi ili nauditi: koditi: nuocere; 31/17 priteki i privelici: privelici:
grandissimi; 32/3 rimi ili govorenjem: riama: con parole; 32/10 dari i dobrotvorja: dari:
benefizi; 32/14 misse i ostale ini i slube boastvene: ini i slube boastvene: uffici divini;
33/2 potovanjem dobrih rii ili poklonenjem: dobrom riju: con riverenza di parole; 33/8
ovariti i ispuniti: ispuniti: osservare; 33/13 koi su nas porodili i dali nam bitnost i uzdvignuli:
ki su nas porodili i uzdvignuli: hanno dato lessere; 34/7 posiku rane ili ubiju: posiku ili
ubiju: feriscono o ammazzano; 35/1 tadbina ili lupetina: lupetina: furto; 35/3 popadanje ili
silom uzimanje: popadanje: rapina; 35/7 u nainih i pogodbah: u nainih: contratti; 37/1
svetce ili blagdane; sfetce: feste; 37/5 suhe kvatre ili etveravrimena: suhe kvatre: le quattro
tempora; 38/4 svarenosti i sveta ivljenja/ svarenost i svetost: svarenost: perfezione;
38/13 istoa vikovn i udiljna: istoa udiljna: castita perpetua; 39/14 krizma ili berma:
krizma: cresima; 40/9 zbriuje ili opira: opira: scancella; 40/14 kripi i potvarduje: kripi: fortifica;
40/18 vojnici ili vitezi pravi: vojniki : soldati veri; 41/3 hrani i tovi ili goi: hrani i tovi: nutrisce;
41/4 miloa ili ljubav: miloa: carit; 41/11 u ai ili kaleu: kaleu: calice; 43/3 prudno ili
koristno: prudno: utile; 44/10, 46/18, 47/3 stoerne ili glavne: stoerne: cardinali; 44/11
dospili smo ili dovrili smo: dospili smo; 45/15 zri ili gleda: gleda: riguarda; 45/20 odkril i
obvil: objavio; 47/1, 47/18 razabranje, triznost ili mertulivost: razabranje: la temperanza;
47/6 vruci zdenci istonici: vruljci: fontane; 47/10 mudre pametne i razumne: mudrih i
spametnih: considerati e cauti; 49/7 pokorni ili posluni: posluni: ubbidiente; 49/11 ispuniti
i svariti: svriti; 49/13 uvibani i opomeeni smo: uvieni smo: siamo avvertiti; 49/14 oda
zlob, privar ili prehienji Diavolskih: od zlobe i privare Djavla; 49/18 skrivnost ili otajstva:
otajstva: misteri; 49/20 inimo se i bavimo svareni: inimo se svreni: diventiamo perfetti;
50/1 upravljui i naredjujui: naredjujui: ordinando; 50/6 vsaku stvar ili vsa svo dila:
vsaku stvar: ogni cosa; 50/11 ispitovani i upraani: ispitovani; demandato; 50/15 gladnih ili
lanih: gladnih: affamati; 51/17 utiiti nevonih ili alostnih: utiiti nevoljnih: affliti; 51/20
ljudi uvridjajue ili usilnike: usilnike: persone moleste; 51/1 goli i nagi: goli: nudi; 51/2 priti
na stan putnike ili goste: gostiti putnike: alloggiar i pellegrini; 51/13 svitovati dvojeih ili
sumivih: sumnjivih: dubbiosi; 52/10 tvoreni ili uieni: tvoreni; 52/13 grih vaodani ili
odpustlivi: prostni: veniale; 53/2 odnima ili oprata: odnima: scancella; 53/6 uhilen ili ulien:
uhiljen: privo; 53/12 uhiljue i izbavljue: uhiljuje: priva; 54/17 u otrebniku ali purgatoriju: u
purgatoriju; 54/18 na drugom ivotu ili svitu: u drugome ivotu: nell altra vita; 55/1 vrulje ili
zdenci: vrulje: fonti; 55/20 hitrost ili pomn: hitrost: diligenza; 60/1 okruenje ili venanje:
okrunjenje: coronazione
2: Interpretierende Erweiterungen: 6/6 na glavu, to na elo: na glavu: al capo; 15/11
priestje to je da smo dilnici molitav: priestenje molitav: la participazione delle orazioni; 34/
13 da se ne ini blud to e da se nima sagriiti sa ijednom enome: da se nima sagriiti s
nijednom enom: che non si faccia fornicazione; 37/3 postiti korizmu to est eterdesetni
post: postiti korizmu: la quaresima; 37/11 o vazmu to o uskarsnutju: o vazmu: la pasqua di
risurrezione; 41/11 sveeniku to est redovniku: redovniku: al sacerdote; 43/16 zakonito
naredbenim nainom: zakonito: legitimamente; 43/18 u enidbi to matrimoniju ili svetom
54.p65 674 04. 10. 04, 16:40

hitvu: u enidbi: nell matrimonio; 44/4 u ovom ivotu i u viemu to est na ovomu i na
drugom svitu: u ovom ivotu i u vinjemu: in questa vita e nell altra; 44/18 i od zlob to
grihov: i od grihov: die vizi; 51/5 pohoditi uznike to est onih koi su u tamnici: pohoditi onih
ki su u tamnici: visitare i carcerati; 53/12 i izbavljuje duu ivota e duhovnoga to est uzima
joj ivot duhovni koi est milost Boja: ivota duhovnoga ki jest milos boja: della sua vita
spirituale ch la grazia di Dio; 56/10 dobra duhovna, to est milosti Boje: dobra duhovna:
grazia;
Es ist ersichtlich, dass der Text von Levakovi prenapravljen ist und zwar unter Einbeziehung
des Textes von Bellarmin, weil er Komulovi fters verndert in Richtung auf den Text
Bellarmins. z.B: 30/17 ni riju: con parole; 38/6 tri svitovanja podana: podana: consigli
dati; 33/20 inno zlo: zlo: altro malo; wo Komulovi ausgelassen hat, oder bei Stellen, die
Levakovi nach Bellarmin verndert hat: 16/4 u joj: u istoj crikvi: che in essa, 36/11
sveta crikva: sveta mati crikva: la santa chiesa; 14/15 verhovnoga Papu Rimskoga: Papu
Rimskoga: il sommo Pontefico Romano; 46/11 od milosti egove: od milosti Boje: dalla
grazia sua; 25/3 uvridjenja od male vridnosti: mnogo malahne stvari: offese di poco
momento; 24/15 odpuamo duge dunikom naim: odpuamo dunikom naim: rimettiamo
i debiti nostri debitori; 24/3 u proastoj proji: zgora: nella precedente petizione; 47/16
ono to je egovo: svoje: quello che suo; 54/3 a tko umira: i on koji umire: e chi muore; 33/
13 dali nam bitnost: dato lessere; 20/16 jedan malhan poetak: jedan poetak: un piccolo
proemio.
Systematisch folgt er Bellarmin bei der Aufzeichnung der Vater unser Bitten und der Gebote
mit: Istomai parvu, drugu...Dichiarate la prima, la seconda...22/...und 30/14...istomai parvu
zapovid, drugu...Dichiarate il primo comandamente..., wo Komulovi immer den Text der
Bitte bzw. des Gebotes eingefgt hat.
Am interessantesten ist die Stelle 36/16, an der Levakovi wie Bellarmin 6 Kirchengebote
aufzhlt, Komulovi aber nur 5. Das 6. Gebot Ne pirovati u vrimena zabraena, to est od
parve nedilje Doastja do Vodokar, i od parvoga dneva Korizme do Osmog po Vazmu ist
bei Komulovi nicht vorhanden. Sptestens an dieser Stelle wird klar, dass Levakovi bei
seiner Umarbeitung mit dem Katechismus Bellarmins zur Hand gearbeitet haben muss.
Levakovi hat wie er es im Nachwort schreibt Nauk karstjanski umgearbeitet, den Ispravnik
aber nur abgeschrieben. Die groe Neuerung im Ispravnik ist die Orthographie, indem er
systematisch das jer verwendet und Doppelkonsonanz bzw. Doppelvokal fast eliminiert.
Andere nderungen fallen nicht ins Gewicht.
Im Nauk hat Levakovi in die Orthographie mit der Einfhrung des jer eingegriffen, das er
aber noch nicht stndig verwendet, und er hat den Text Komulovis mit dem Text Bellarmins
vor Augen vor allem durch die Einfhrung von Synonyma und Interpretationen
umgearbeitet.
Im Geleitwort an den Bogoljubnomu tilniku schreibt Brat Daniel Grozdek Malobratac
Derave Bosne Hrovatske ber die Arbeit seines Mitbruders Rafael Levakovi aus
Jastrebarsko, der jetzt mit glagolitischen Buchstaben den einstmals von imun Budini aus
dem Lateinischen u slovinskij bertragenen Ispravnik za erei ispovidnici i za pokornih
herausgegeben hat. Dieser Ispravnik ist ein Zeichen (bilig i poliastvo gorue ljubavi) der
glhenden Liebe, der mit Levakovi hlepi, eli i ie pomoi one redovnike koji slovinskim
govorenjem slave i die Gospodina Boga, genauso wie das ispravljeni i s Rimskimi
sednaeni Missal, das iure imamo ... a na skorom i breviri hoemo imati. Wenn der
54.p65 675 04. 10. 04, 16:40

676 Dorothea Knig
Leser im Buch alte oder verschiedene Wrter findet, die ihm nicht gefallen, soll er keine
verdeckten Vorwrfe machen, kako su niki bez svakoga razloga okosce i bezozirno Missal
jure imenovanoga otca prigovarali. Da li upitaj onih koi znadu i navlastito dokle iv bude
istoga otca koi se tako sereno trudi za proslaviti narod i obogatiti ubogu cerkvu nau. A
sverhu svega spomeni se da tko starim putem hodi, ne zahodi.
Den Ispravnik hat Levakovi spter als den Nauk herausgegeben. In der Zwischenzeit war
das Missale erschienen und mit ihm waren die Angriffe ber die Sprache des Missale auf
Levakovi hereingebrochen. Die Arbeitsweise Levakovis bei der Bearbeitung des Ispravnik
ist aus dem Vorwort zum Ispravnik zu erklren, in dem Grozdek ber die Angriffe auf
Levakovi wegen des inzwischen erschienen Missales schreibt. Und so befolgt Levakovi
den Rat von Grozdek: Tko starim putem hodi, ne zahodi, oder anders: ndere nichts und Du
hast keine Schwierigkeiten!
Literatur:
Knig, D. Nauk karstjanski kratak Rafaila Levakovia. Zbornik radova o fra Anelu Zvizdoviu.
Sarajevo-Fojnica, 2000.
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, sv. 22. Zagreb, 1975.
tefani,V. Bellarmino-Komuloviev Kranski nauk, Vrela i prinosi 8. Sarajevo, 1938.
SAETAK
TKO STARIM PUTEM HODI, NE ZAHODI.
Rafael Levakovi svijetla je figura na hrvatskom duhovnom obzorju 17. stoljea. Poglavar njegova
reda Franjo Glavini poslao ga je 1626. u Rim gdje je po nalogu rimske kurije izdao Misal (1627) i
Brevijar (1648), a usto i manje spise Azbukividnk slovinskij (1629), Nauk karstjanski kratak (glag.
1628, ir. 1629) i Ispravnik za erei ispovidnici i za pokornih (1635).
U svojim izdanjima Levakovi nije stvarao nove tekstove, ve je posezao za postojeim tekstovima i
preraivao ih. Kada se govori o jeziku njegovih tekstova, mora se uvijek voditi rauna i o predloku.
U lanku je rije o odnosu prema predloku u Nauku krstjanskom i u Ispravniku, jer su predloci tih
tekstova poznati (Nauk krstjanski Aleksandra Komulovia, Rim 1603. i Ispravnik imuna Budinia
Rim 1582.). Pokazalo se da je Levakovi prepisao Ispravnik glagoljicom pri emu je, naalost,
mijenjao ortografiju, dok je u Nauku mijenjao tekst, ponajprije tako da je unosio sinonime i tumaenja
uz pojedine izraze. Te promjene raene su prema Bellarminovu tekstu Dottrina christiana breve koji
je bio predloak Komulovieva Nauka krstjanskog iz 1603. To potvruje da je Levakovi, prireujui
svoje izdanje, imao u rukama Bellarminov tekst.
Schlsselwrter: Levakovi, Bellarmin, Nauk krstjanski, Ispravnik, altkroatische Sprache, Lexik
Kljune rijei: Levakovi, Bellarmin, Nauk krstjanski, Ispravnik, starohrvatski jezik, leksik
54.p65 676 04. 10. 04, 16:40

Frane Paro
(Zagreb)
ARS IMPRESSORIA SCIENTIA SUBTILISSIMA*

U HRVATSKOGLAGOLJSKOM PRVOTISKU -
MISALU IZ 1483.
Trojna je narav knjige: sadrajno-informativna, oblikovno-estetska i tvorbeno-materijalna.

Svi aspekti sadraja hrvatskoglagoljskog prvotiska iz 1483. temeljito su proueni. O estetskoj
kakvoi, o parametrima tiskarske ljepote Misala do danas nita konkretno niti egzaktno nije
reeno.
Tiskar, prije potpisivanja ugovora o tampi djela, mora definirati i uskladiti dva razliita a usko
povezana svojstva knjige: 1. vizualni sklad vanjsku i unutarnju (vidljivu i nevidljivu) harmoniju
svih veliina u knjizi; 2. materijalne zadanosti koliinu papira odreenog formata, broj slovnih
znakova, veliinu i koliinu olovnih slova (broj redaka u stranici i broj stranica u knjizi), boje,
slagarski i tiskarski rad. to tonije postavi materijalnu projekciju (uz punu svijest o kauzalnosti
estetske i materijalne komponente), tiskar e kvalitetnije ugovoriti posao.
Autoru studije je zadatak: rekonstruirati sve etape tipografskog projektiranja inkunabule od
definiranja veliine folija do modula knjige (do originalne veliine likova slova za izradu slovnih
peata - punci); utvrditi kanonske formate u Misalu i njihove korelacije, te geometrijske postupke
harmoniziranja koji su koriteni pri ralambi povrine projektnog folija Misala.
Hrvatskoglagoljski editio princeps, Misal po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine,

nedvojbeno je najtemeljitije prouena hrvatska tiskana knjiga.
Svi aspekti pojavnosti te dragocjene inkunabule papir, slovo, sadraj, jezik, ortografija,
vrijeme nastanka, marginalije paljivo su i svestrano analizirani.
Ukupnom znanju o vremenu nastanka Misala, meutim, ne moemo dodati poetne (ili
zavrne) podatke ime tiskara i mjesto njegova djelovanja, te ime naruitelja tiska. Odgovori
na te nepoznanice jednog e dana biti samo marginalni podaci u ivotopisu i vrijednosti jedne
knjige. Briljivi istraivai arhiva, nadati se je, popunit e tu prazninu u naim saznanjima.
Meu nabrojenim i znanstveno obraenim komponentama prvotiska, jedna je ipak ostala
nedoreena. Upravo u tipografskoj analizi Misala (koju je autor ovog teksta objavio najprije
* Librorum impressionis scientia subtilissima omnibus seculis inaudita circa hec tempora reperitur un
Mangutia. Hec est ars artium, scientia scientiarum.
Walter Rolewinck, Fasciculus temporum,
Kln, 1474.
55.p65 677 04. 10. 04, 16:41

678 Frane Paro
u Slovu1 a kasnije proirio u knjizi Typographia glagolitica2, Matica hrvatska), uz svu

brinost i temeljitost, jedan je detalj ostavio nedovrenim. Istini za volju, tada jo nije bio
spreman odgovoriti na jednostavno pitanje: na kolikom je listu papira bio izveden plan
prijeloma Misala? A tek nakon odgovora na to pitanje, moe se znati odgovor i na drugo:
na koji je nain odmjerena, usklaena veliina sloga s veliinom stranice?
No tada, pred dvadeset godina, autor se mogao osloniti samo na intuiciju, na slutnju o
monolitnom prototipografskom znanju. Knjigu o naravi i instrumentariju crne umjetnosti
tek je bio otvorio3. Rije je, dakako, o rekonstrukciji postupka koji s pravom moemo nazvati
tipografsko projektiranje. Naime, u razdoblju inkunabula, kao nikad poslije, stvaranju svake
nove knjige pristupa se s velikom panjom. Kao i pri podizanju Bojeg hrama, proporcije svih
mjerljivih sastavnica knjige paljivo se odabiru i posebnim geometrijskim postupcima
harmoniziraju.
Osobitosti tipografskog oblikovanja Misala - kvalitetom invencije, istoom rjeenja -
ne samo da navedeno dokazuju, ve na Misal stavljaju meu najljepe i najvanije
inkunabule svijeta. Argumenti koji tu tvrdnju dokazuju predmet su ove studije.
Narudba i ugovor o nakladi knjige i tipografski oblikovni postulati

Oblik, izgled, tipografska oprema knjige ne odreuju se u tampariji, u tiskarskom stroju.
Mnogo prije poetka tampe prvog arka, najee na stolu grafikog urednika, definirani su
svi parametri knjige: veliina stranice, tip i veliina slova i proreda, irina stupca, veliina
margina, naslova, poglavlja, biljeki itd.
Jednako je bilo i u razdoblju inkunabula. Dogovarajui posao, ugovarajui ukupni troak
tampe Misala, tiskar je morao, zajedno s naruiocem, najprije utvrditi veliinu, format
budueg Misala. O toj je veliini, naravno, ovisila investicija papira. Investicija, pak, u
izradu novih, do tada nepoznatih slova, mogla se izraunati uvidom u rukopisni predloak
- izraunom razlike izmeu izgleda (volumena) rukom pisana predloka i njegove materijalne
transformacije u tiskovnu formu. Osim cijene papira i cijene slovorezakog i slovoljevakog
posla, ugovoreni predraun sadravao je i troak rada slagara i korektora te nadoknadu
dvojici majstora za pretpostavljene dane njihova rada na prei. Bez tih elemenata tiskar,
dakle, ne moe unaprijed izraunati niti stvarni materijalni troak niti moguu zaradu.
Za temu kojoj elimo posvetiti panju to su, naoko, nevani detalji. Oni su, meutim,
temelj pretpostavci tezi da je majstor i prije poetka tampe, (pa makar i samo zbog
kvalitete ugovora) trebao i morao znati, ne samo veliinu papira nego i veliinu i koliinu
potrebnih olovnih slova. Osim toga, hrvatskoglagoljski je prvotisak po svojoj posebnosti
kao prva knjiga koja e biti tiskana glagoljskim slovima, ali i po svojoj liturgijskoj namjeni
zasluio vlastita slova.
U razdoblju inkunabula knjiga je, nesumnjivo, plod vrhunske organizacije rada, a u
velikih tiskara ona je, jo uvijek, i metafora za dom Boje Rijei. Zato je na majstor pred
sobom morao imati, prije svega, nacrtanu ideju - gotov tipografski plan. To je, naravno,
1
Slovo, asopis Staroslavenskog instituta, sv. 34/1984., 91-110
2
Paro, Frane, Typographia glagolitica, Matica hrvatska, Zagreb, 1997., 15-60
3
U meuvremenu, u prije spomenutoj metafori otvorene knjige, ispisao sam jo neobjavljena poglavlja
potpunu tipografsku dekompoziciju dviju inkunabula: Spovid opena Blaa Baromia iz 1496. i Brevijar
hrvatski Andrije Torresana iz 1493., dok je objavljeno: Officium beate Marie virginis Dobria Dobrievia
iz 1500. / Kolo 4, 1988./ i Gutenbergova 42-redna Biblija / Vijenac br. 184, 185, 186, 2001./
55.p65 678 04. 10. 04, 16:41

Ars impressoria scientia subtilissima u hrvatskoglagoljskom prvotisku ... 679
otvoren dvolist s ucrtanom kompozicijskom mreom, s uokvirenim poljima za tekst i s

odreenim brojem redaka slova na obje stranice (lijevoj i desnoj).
Ova analiza osvjetljava to praktino znanje umijee komponiranja knjige ugaanjem
naroitih, svetih, iracionalnih proporcija. Upravo po njima, inkunabule su bliske s djelima
graditeljske ili glazbene umjetnosti.
Izvorna veliina papira - projektni format Misala

Najvanije pitanje kojem najprije moramo nai odgovor glasi: koliko je tono bio velik
list na kojem je planirana tampa Misala? Zato je to pitanje svih pitanja? Zato to primjerci
Misala koji su nam bili dostupni nemaju iste vanjske mjere, a originalni format lista klju je za
definiranje tiskarske autorske ideje, za prepoznavanje sustava mjera i proporcija ugraenih u
tipografsku kompoziciju knjige. Proporcijom otvorenog bifolija uokviren je itav kompleks
pitanja vezanih uz teoriju i praksu oblikovanja, integriranja teksta u prostor knjige.
Povijesne i jezine znanstvene discipline koje se ponajvie bave knjigom, prepustile su
to podruje tiskarskom zanatu. Tiskarski je zanat iva, dinamina pragma koja nema ni
vremena ni potrebe za autorefleksijom. A povijest tiskarstva vie se bavila evolucijom
mehanike i sociologije tiska negoli evolucijom ideja i estetika. Zato nam, barem zasad, lica
naih najvrjednijih i najdraih knjiga govore tek nijemom ljepotom.
Zbog razliitih dimenzija sauvanih primjeraka Misala, nije lako rekonstruirati izvorni
format papira, njegovu veliinu prije tampe i prije formatiranja knjige obrezivanjem.
Srednjovjekovni, rukom raeni papir u svojoj strukturi pokazuje tragove alata sita za
cijeenje papirovine to su tragovi uzdunih, gusto poloenih ica (njem.: Rippung, tal.:
vergelle) i okomitih, i do pet centimetara razmaknutih veznih ica (njem.: Stege, tal.: filoni ili
colonnelli). Upravo prema veliini i broju razmaka okomitih ica, lako je utvrditi koliko je
prigodom uveza i moguih preuveza bila smanjena izvorna veliina knjige. Zaudo, papir
naeg Misala ne pokazuje vertikalne tragove veznih ica. Originalnoj veliini papira morali
smo prii drugim putem. Izmjerili smo mjere dvaju primjeraka pohranjenih u Nacionalnoj i
sveuilinoj knjinici, jednog primjerka u knjinici HAZU i jednog lista koji se uva u
Staroslavenskom institutu u Zagrebu.4 Oito je da su ti primjerci dugotrajnom upotrebom
bili oteeni te im je u nekoliko navrata obnavljan uvez.
S pretpostavkom da je itava naklada Misala otisnuta na istom tipu (formatu) papira, za
izraun njegove vjerojatne izvorne veliine uzete su dimenzije lista koji se uva u
Staroslavenskom institutu - njegova je visina 28 cm a irina 20,5 cm. Meu navedenim
primjercima Misala, to su, svakako, najvee i, prema tome, najouvanije mjere najblie su
istom formatu Pitagorine paetvorine (to je lik kojeg povrinu ini kvadrat i njegova uzduna
treina 3 : 4).
4
Nacionalna i sveuilina knjinica
signatura R I 4o- 62a, irina 189 mm, visina 258 mm
R I 4o- 62b, irina 205 mm, visina 264 mm
Knjinica HAZU
signatura INK II 14, irina 187 mm, visina 274 mm
Staroslavenski institut
signatura OR 2 283/284, irina 205 mm, visina 280 mm
55.p65 679 04. 10. 04, 16:41

680 Frane Paro
Dakle, prema maksimalnim dimenzijama sauvanih primjeraka Misala, s prilinom sigurnou

moemo rekonstruirati projektni format knjige. Projektni format moe biti onaj koji tiskar
dobiva ve gotova od papirniara, ili onaj koji e, iz papira priblinih dimenzija, obrezivanjem
uvezanih araka knjige dovesti u planiranu proporciju. Jedino se tako, uostalom, mogla izvesti
i knjiga pisana na pergameni. Obraene koe sigurno nisu isporuivane tono obrezane u
jedan od kanonskih formata, pa ipak svi uvezi pergamentnih kodeksa pokazuju vrlo preciznu
usklaenost vanjskog formata s ostalim formativnim sastavnicama knjige. To nam samo
potvruje da se u ranom tiskarstvu proizvodna veliina papira ne uzima kao prva i posljednja
zadanost. Osim toga, rukom raeni papirni list esto ima grube, nepravilne rubove, nejednake
i zaobljene uglove, pa je nuno planirati tampu izdanja na neto veem formatu, kako bi sve
proizvodne nepravilnosti tek obrezivanjem knjinog bloka bile naknadno uklonjene.
Moemo, stoga, zakljuiti: proizvodna se veliina papira ne mora nuno podudarati s
projektnim formatom. Zato meu dostupnim mjerama i veliinama izdvajamo upravo projektni
format kao apsolutno prvu tipografsku zadanost. Njegova geometrijska svojstva usmjerit e
majstora pri izboru sustava i naina kombiniranja knjinih mjera i proporcija.
Najistaknutija sauvana visina Misala upuuje nas na zakljuak da je projektnom formatu
bifolija kraa stranica mjerila 285 mm to u sustavu onodobnih mjera odgovara maloj
langobardskoj stopi. Iz tog podatka moemo izraunati dulju stranicu jer, zakljuiti nam je
prema sauvanim dimenzijama Misala, njegov je projektni format bio u proporciji
seskvialteralnoj s proporcijom Pitagorina pravokutnika. To je poloeni pravokutnik formiran s
dva sljubljena Pitagorina pravokutnika. Ako irinu uspravljenog Pitagorina pravokutnika
mjerimo s tri jedinice, a visinu s etiri, tada je omjer strana dvostrukog Pitagorina pravokutnika
(kvintona) 4 : 6. Budui da je povrina takvog pravokutnika istovjetna s povrinom jednog i
pol kvadrata, lako izraunamo duljinu projektnog formata u proporciji razmjernoj s proporcijom
stranice. Ako kraa stranica projektnog formata mjeri 285 mm, tada je vea jednaka jednoj i pol
stopi, ili polovici stope uzetoj tri puta 285 : 2 = 142,5 x 3 = 427,5. Veliina od jedne i pol stope
mjera je jednog lakta (lat.: cubitus). Dakle, odnos manje strane projektnog formata Misala
prema veoj strani bio je odnos jedne stope prema jednom laktu (skraeni izraz tog omjera je
2 : 3 ili 1 : 1,5).
Stopa i lakat jedinice su za duljinu u duodecimalnom mjernom sustavu pa je veinu
tipografskih veliina u Misalu mogue mjeriti racionalnim cijelim jedinicama manjim
dijelovima stope (palac, digitus = 1/12 stope, linija = 1/12 palca, toka = 1/12 linije). Meutim,
kupnjom papira u trgovini prestaje iskljuivo pragmatian odnos tiskara prema mjerama. U
tiskarskoj oficini povrina papira i prostor knjige postaju koliko realnim toliko i simbolikim
poljem provjeravanja logike Boanskih brojeva i proporcija.
Koliko je duboko u temelje tiskarske umjetnosti bila usaena ideja, svijest o obvezi usklaivanja
zemaljskog racionalnog (duodecimalne mjere) s Boanskim - iracionalnim (harmonijom proporcija)
govore injenice da je tamparstvo bilo brzo prihvaeno kao nova umjetnost i da se duodecimalni
mjerni sustav sve do danas zadrao u tiskarsko-grafikoj praksi.
Stoga ve i metoda oblikovanja naeg prvotiska pokazuje da se u prvim desetljeima
tiskarstva ispituje princip, trai rjeenje za uspostavu univerzalnoga tiskarskog mjernog
sustava. Primjenom naela duodecimalnosti moemo rekonstruirati i tipometar Misala. irinu
stranice podijelimo u treine, a svaku treinu u dvanaestine. Mjerna traka podijeljena na 36
jedinica bez ostatka djeljiva je cijelim brojevima 2, 3, 4, 6, 8 i 9, to otvara velike mogunosti
kombinacija pri proporcioniranju raznolikih veliina cijelih brojeva. Iz odnosa krae i dulje
strane bifolija (2 : 3), iz injenice da lakat i stopa pripadaju zatvorenom mjernom sustavu,
55.p65 680 04. 10. 04, 16:41

proizlazi da tiskar samim prepolavljanjem, ili trodiobom, obavlja i geometrijske operacije

harmoninog umanjivanja i umnaanja sukladnih veliina.
Prva veliina koja mora korespondirati s povrinom bifolija svakako je veliina polja za
tekst. Tiskar Misala vjerno slijedi preporuke scriptoriusa, oslanja se na njihovo zlatno
pravilo da e knjiga biti idealno lijepa tek kad povrina u stranici pokrivena slovima bude
jednaka zbiru njezinih istih, nepokrivenih povrina (to su margine koje okruuju tekst).
Drukije reeno, odnos puno-prazno u stranici knjige mora biti 50 : 50.
To zlatno pravilo samo je jedno od vie njih koje e, trideset i jednu godinu kasnije, opisati
i tiskom objaviti ferarski matematiar, inenjer i arhitekt Sigismundo Fanti u knjizi Theorica et
Pratica de mondo scribendi fabricandique omnes litterarum species (Venecija, 1514.). U
poglavlju Elementa litterarum, u XVI. raspravi O impaginaciji, Fanti kao da vjerno opisuje
postupak i znanje tiskara naeg Misala. Kako bismo to potvrdili i to zornije ilustrirali znanje
koje tiskar inkunabule nasljeuje od scriptora, a Sigismundo Fanti prepoznaje i kodificira, uz
navod Fantijeva pravila odmah emo navesti i poredbeno rjeenje u Misalu, kako bi i
podudarnosti i razlike izmeu Fantijeva idealnog modela i realnog ostvarenja bile to jasnije.
SIGISMUNDO FANTI MISAL 1483.
1 List u knjizi mjerama svoje visine i irine Navedena proporcija odlikuje format
predstavlja seskvialteralnu proporciju bifolija Misala; njegova polovica (list u
2 : 3. U njoj visina lista odgovara trima knjizi) stoga je u proporciji Pitagorina
polovicama irine lista. pravokutnika 3 : 4.
2 Budui da je format Pitagorina

pravokutnika u odnosu prema formatu
Temeljna margina mora mjeriti jednu
bifolija za jednu devetinu krai, temeljna
treinu irine knjige.
margina u Misalu ne moe mjeriti jednu
treinu njegove irine.
3 Vanjske margine moraju mjeriti svaka I u Misalu je tako.

jednu estinu visine knjige.
4 Hrptna margina jednaka je polovici irine irina unutarnje margine podudara se s

vanjske margine (poveana za manji dio
polovicom irine vanjske margine.
za veliinu jednog retka).
5 Gornja margina jednaka je hrptnoj margini Isto je tako u Misalu.

(bez onoga dodanog retka).
6 irina teksta jednaka je zbroju vanjskih irina je jednaka zbroju svih okomitih
margina. margina u bifoliju.
7 Visina teksta jednaka je irini stranice i Dodatak na irinu stranice jednak je irini
jednog retka (a redak je dvadeset etvrti dio
dodatku 1/24 te irine.
irine teksta).
8 U knjizi otvorenoj pred itaocem (u Zbroj irina dvaju tekstova bez dodanih
bifoliju) zbroj irina dvaju tekstova i dviju margina jednak je visini stranice.
hrptnih margina jednak je visini stranice.
55.p65 681 04. 10. 04, 16:41

682 Frane Paro
Sigismundo Fanti propisnikom metodom opisuje odnose meu veliinama idealno

oblikovane knjige. Temeljna razlika izmeu njegova ideala i naeg Misala lei u polaznom
formatu: u njega dva kvintona zajedno tvore bifolij s proporcijom Pitagorina pravokutnika 3 : 4;
u naem Misalu dva Pitagorina pravokutnika tvore bifolij u proporciji kvintona - naoko
izgledaju izvrnuti koncepti, ali tek rekonstrukcija tipografskih veliina u zadanom polju pokazuje
kako naelo seskvialteralnosti suptilno pokree igru, premetaljku proporcija obiju paetvorina.
Vizualizacija tiskarskog postupka prelamanja bifolija naeg prvotiska (str. 8) pokazuje
dosljednost provedbe prije spomenutoga zlatnog pravila o odnosu punih i praznih povrina
lista u omjeru 50 : 50. Vidimo da je irina sloga u stvari 1/3 dulje strane bifolija, da dvije treine
zauzete tekstom ostavljaju slobodnom jednu treinu, koja, takoer podijeljena u tri dijela,
daje tri okomite margine dvije vanjske i jednu (udvojenu) hrptnu;
Vidimo, takoer, zato su dvije irine teksta jednake visini stranice i kako se geometrijskom
metodom dobiva veliina razmaka izmeu dva stupca u tekstu.
Magister dixit upute velikog metra od Misala njegovu hipotetskom ueniku izreene
jednostavnim, pragmatinim, radionikim govorom, izgledale bi ovako:
1. Uzmi folij kojem je dulja strana srazmjerna s jednom i pol kraom stranom;
2. Prepolovi folij u bifolij. Od dvije dobivene polovice jedna e biti crna (pod tekstom)
a druga e biti bijela (margine).
3. Crnu polovinu bifolija prepolovi to e biti veliine polja za dva teksta jedan na verso
a drugi na recto strani dvolista.
4. Bijelu polovicu bifolija razdijeli uzdu na tri jednaka dijela.
5. Dvije dobivene treine uzmi kao cijelo i podijeli ga takoer na tri dijela to su okomite
margine u bifoliju: dvije vanjske i trea unutarnja; nju e hrptna linija udvojiti.
6. U treoj treini bijele polovice bifolija skrivaju se gornje i donje margine polja iznad i
ispod paetvorina tekstova.
Crte projektnog polja (kvinton) Misala s parcelacijom ucrtanom prema majstorovim
uputama na najjednostavniji nain pokazuje istu topografiju koja je iva slika dosljedno
provedenog principa podjele povrine folija na jednu aktivnu polovicu (pokrivenu slovima)
i drugu pasivnu polovicu (rezerviranu za margine).
Ovaj, moda teko prohodan opis geometrijskih odnosa unutar formata knjige, moe
se saeti u jednu reenicu: Svojstvo seskvialteralnosti polaznog formata koriteno je
dosljedno za formatizaciju manjih tipografskih veliina, s idejom da format 2 : 3 uzet za bifolij
ujedno bude i format paetvorine sloga i format dviju paetvorina sloga povezanih hrptnom
marginom. Dakle, tri najvee tipografske paetvorine otvorenog Misala imaju istu proporciju.
Oblikovna ideja - jedinstvo formalnih obiljeja i duhovnog sadraja

Dosad smo opisivali pragmu. Nita, meutim, nismo rekli o ideji, o zamisli koja je pokrenula
to znanje i iskustvo u pragmatino djelovanje. Malo je vjerojatno da je u pozadini svega bila
tek namjera uredno izvesti i naplatiti narueno djelo. Isto tako, malo je vjerojatno da su tri
temeljne tipografske veliine istih proporcija ugraene u Misal sluajno ili nenamjerno.
Misal svojim sadrajem i svrhom nije samo knjiga. Zbog misije koju ima, Misal je izazov i
obveza tiskaru kako mora biti na visini zadatka.
Tko god bio i gdje god unutar granica Serenissime djelovao, tiskar naeg Misala po
zakonu rimskog dvora znao je zato u njeg impostira tri razliite istosti - tri razliite povrine
paetvorina koje su svojim proporcijama meusobno homologne.
55.p65 682 04. 10. 04, 16:41

55.p65 683 04. 10. 04, 16:41

55.p65
684
684
Frane Paro
04. 10. 04, 16:41

MISAL 1483. SIGISMUNDO FANTI 1514.
format bifolija 1 : 1,5 Odnos povrine sloga i povrine margina = 1 : 1 format bifolija 3 : 4 Odnos povrine sloga i povrine margina = 1 : 1,5
Da pojasnimo: stvaranje geometrijsko-likovnog suglasja ugaanjem veliina i njihovih

proporcija ne potvruje se i ne kontrolira samo okom - kao puka vizualno-estetska injenica.
Znanjima se Quadriviuma na oblikovnim zadacima iskuava tonost, istrauje se i dokazuje
istina o savrenosti Bojega reda.
U sluaju Misala, tiskar dijeli Cijelo bifolija njegovom duljom stranom u treine. Trodioba,
trisekcija uvijek je prvi, posvetni in invokacija Svetom Trojstvu, ali i aktiviranje mistinih
svojstava trojke. Jedna e se treina triput udvojiti najprije u estine, estine u dvanaestine
i dvanaestine u dvadesetetvrtine. Tako je poetno mistino utrostruivanje trokratnim
udvajanjem pretvoreno u mjerni numeriki aparat, u prototipometar primjenjiv na format 2 : 3.
Iz konkretne veliine bifolija, uzetog za tipografsko projektiranje upravo Misala, tiskar je izveo
uporabljivu misalnu mjernu jedinicu - modul (protocicero) jednu dvadesetetvrtinu irine
sloga. Pravokutnik u omjeru 2 : 3, kojem manja strana mjeri 24, imat e u veoj strani 36
modula. To je broj redaka u Misalu! Trideset i est je polovica od sedamdeset i dva - to znai
da se polovica bifolija podudara s visinom sloga. Kako njegova manja strana mjeri 48, njezina
je polovica 24 i podudara se s treinom vee strane bifolija, odnosno sa irinom sloga.
U tiskarstvu se sve temeljne veliine dobivaju udvajanjem povrina. Sukcesivnom
divizijom povrine u proporciji 2 : 3, s modulnim vrijednostima 48 i 72, dobivamo kvocijente
s neobinom manifestacijom mistine trojke i njezina kvadrata devetke.
48 mod. x 72 mod. = 3456 mod.2
3456 : 2 = 1728
(Povrina bifolija i povrina njegove polovice sadre u sebi sve jedinice osim devetke.)
3456 : 2 = 1728 : 2 = 864 : 2 = 432 : 2 = 216 : 2 = 108 : 2 = 54 : 2 = 27
27 = 33 2 + 7 = 9
48 x 72 = 3456 - povrina bifolija 2:3
36 x 48 = 1728 - povrina stranice 3:4
24 x 36 = 864 - povrina sloga 2:3
48 x 36 = 1728 - dvostruka povrina sloga 3:4
posebnost Misala: dvostruka povrina sloga s hrptnom marginom = 48 + 8 = 56;
56 x 36 = 2016
Pogledajmo posebnosti dobivenih kvocijenata:

3456 - 3 + 4 + 5 + 6 = 18 1+8=9 9:3=3
1728 - 1 + 7 + 2 + 8 = 18 1+8=9 9:3=3
864 - 8+6+4 = 18 1+8=9 9:3=3
432 - 4+3+2 = 9 9:3=3
216 - 2+1+6 = 9 9:3=3
108 - 1+0+8 = 9 9:3=3
54 - 5+4 = 9 9:3=3
27 - 2+7 = 9 9:3=3
2016 - 2 + 0 + 1 + 6 = 9
Posljednja u pregledu povrina ne moe biti seskvialteralna jer je poveana za povrinu
hrptne margine (irina te margine jednaka je irini vanjske margine i mjeri jednu devetinu vee
55.p65 685 04. 10. 04, 16:41

686 Frane Paro
55.p65 686 04. 10. 04, 16:41

strane bifolija). Izraun pokazuje da misalnom formatu dvostrukog sloga s hrptnom marginom,
njegovoj manjoj strani (visini sloga) nedostaje 1,333 modula da bi bio tono u omjeru 2 : 3.
Kvocijent paetvorine projektirane u Misalu (56 x 36) iznosi 1,5555, dok kvocijent idealne
proporcije (54 x 36) iznosi 1,5. tampara nimalo ne zabrinjava ta nesavrenost sklada u znaku
seskvialteralnosti. Tipografska nam kompozicija temeljnih veliina govori kako je tiskar odabrao
trisekciju dulje strane bifolija kao posvetni in, kao identifikacijski znak Misala. Dobivena
treina jest vrijednost namijenjena irini sloga. Margine su odmjerene kao treina u treini
temeljne veliine, odnosno kao deveti dio od 72 ( 72 : 3 = 24 : 3 = 8; 9 x 8 = 72).
Pri impostaciji teksta u bifolij tiskar nee odstupiti od tako oite trisekcijske sheme. Bez
ikakve vizualne tete, on je mogao prilagoditi proporciju dvostruke paetvorine tako da
neizmijenjenoj visini od 36 modula (broj redaka) odmjeri 54 modula u raspon dvaju krila sa
slogovima. Meutim, tiskar Misala ne eli brisati trag o jasnoj trisekciji, o posveenju svog
djela Svetom Trojstvu.
Takoer, dvostrukoj paetvorini s neizmjenjivom veliinom od 56 modula tiskar je mogao
lako odmjeriti geometrijski manju stranicu u tonom omjeru 2 : 3. Meutim, dobivena
vrijednost mjerena numeriki, jedinicom modula, iznosi 37,3332 modula; takva je visina,
dakle, odmjerena neparnim i necijelim brojem i ne uklapa se u postavljeni duodecimalni
mjerni sustav misalnog tipometra.
Zlatni rez u Misalu

Gotovo i nema inkunabule znaajnijeg tiskara u ije projektiranje nije, na neki nain,
ukljuen i razmjer zlatnog reza. Nakon to smo dekomponirali otvoreni bifolij Misala, nismo
mogli zaobii pitanje: gdje se skrio zlatni rez u tako briljivo skladanoj harmoniji? Zar je
mogue da u tiskarski tako kvalitetno izvedenoj inkunabuli nema traga Boanskoj proporciji?5
Po zauujuim svojstvima, po prikladnosti njihovoj za udvajanje i tripliciranje i
prilagoenosti duodecimalnom mjernom sustavu, i kvinton i Pitagorin pravokutnik mogli
bi nositi epitet Boanski iako je ta poast, s punim pravom, dana auronu zlatnom
pravokutniku. Uostalom, Pitagorin trokut sa stranicama 3, 4 i 5 neki nazivaju egipatskim
trokutom (ak mu stranice nose imena boanstava: dvije su katete Oziris i Izida, a hipotenuza
je Horus) koji ne treba zamijeniti s faraonskim, Keopsovim zlatnim trokutom koji je uistinu
boanski jer su sve tri njegove stranice u progresiji zlatnog broja (1 : : ).
Pitagorin trokut, meutim, svojim mjerama s 3 i 4 jedinice u katetama i 5 jedinica u
hipotenuzi (dijagonala u Pitagorinu pravokutniku) generira dvije prave zlatne paetvorine:
jedna je paetvorina auron s omjerom stranica 3 : 5 ili 1: , a druga je dvostruki zlatni
pravokutnik biauron, s omjerom stranica 4 : 5 ili 2 : . Dakle, Pitagorin pravokutnik, osim to
udvajanjem ili dijeljenjem u dva daje novu proporciju 2 : 3, svojom dijagonalom (5 = )
korijenska je kolijevka za dva zlatna pravokutnika.
Tim svojstvom Pitagorina trokuta i pravokutnika, zlatni je rez svjesno ugraen i u na
Misal. Moemo li to dokazati?
Kad preko otvorenih stranica knjige poloimo konstrukcijsku mreu - plan impostacije
sloga u verso i recto stranicama - u jednoj emo netonosti otkriti prvi trag zlatnog reza u
Misalu. Visina sloga s 36 otisnutih redaka za jedan je modul vea nego to bi, inae, trebala biti
5
Da Divina Proportione naslov je djela koje e dvadeset i est godina nakon naeg Misala objaviti Luca
Pacioli u tiskari Paganina de Paganinija u Veneciji.
55.p65 687 04. 10. 04, 16:41

688 Frane Paro
visina osovljena pravokutnika s proporcijom 2 : 3 kojem je baza 24 modula. Gdje je korijen toj
greci? Tiskaru se, pri justiranju visine stoca slova, moglo dogoditi takvo odstupanje od
optimalne visine - da zbrojeno, redak po redak - 36 puta, proizvede tu razliku. Tiskar, oito,
tolerira tu netonost, iako ona naruava jo jednu cijelu mjeru to je veliina gornje margine
koja bi trebala mjeriti 4 modula, a u Misalu je velika 3,3 modula. Zato tiskar tolerira netonost
visine sloga u odnosu na njegovu irinu?
Naoj panji ne moe promaknuti jo jedan marginalni detalj injenica da je polovica
gornje okrnjene margine mjera za irinu razmaka izmeu stupaca teksta. Moemo rei da
ta mala, nevana mjera ustvari definira irinu dvaju stupaca u povrini sloga. Dakle, irina
stupca, veliina razmaka i veliina gornje margine u meusobnoj su vrstoj relaciji, odnosno,
u vezi su s netonom mjerom visine sloga. I ovdje e se pokazati tonom primjedba: kad
god naiemo na peticu, tonije na peterost, u blizini se krije zlatorezni razmjer . Pogledajmo!
estar razmjernik otvoren na irinu stupca u slogu imat e tono pet koraka od vanjskog
ruba sloga na lijevoj strani do vanjskog ruba na desnoj strani bifolija. Postojanje dviju
peterosti vezanih za proporcioniranje stupca u slogu navodi nas na traenje njihova inicijalnog
uzroka.
Vratimo se prvoj uoenoj netonosti - odnosu gornje margine i visine sloga te pitanju:
zato tiskar nije ispravio visinu sloga u tonu seskvialteralnu mjeru kvintona od 36 modula?
Odgovor glasi: gornju liniju sloga, mjerenu od donjeg ruba folija, a ne od donjeg retka u
slogu, odmjerava u visinu stranice tono prenesena toka , s maiorom s veim odlomkom
u zlatnoj podjeli bazne linije otvorenog bifolija. Uoenu netonost tiskar uvodi namjerno u
sustav. Stavljajui Boji peat na zemno razmjerje knjige, on upuenima pokazuje dublju
dimenziju svojega znanja. Dakle, tiskar Misala ima ozbiljan razlog najveu misalnu mjeru
(veu stranu bifolija) dijeliti zlatnom podjelom na minor i maior, pa vrijednost maiora s
donjeg ruba lista prebaciti u okomicu stranice te tako postaviti visinu gornjem rubu prvog
retka u knjizi. Gornji rub prvog retka i donji rub folija, s vanjskim rubovima lijevog i desnog
sloga, zatvaraju paetvorinu u proporciji biaurona. Veu, poloenu stranu biaurona irina
stupca razmjerava na 5/5, dok manju stranu biaurona (maior bifolija) ta ista irina razmjerava
4 puta. Mogli bismo jo rei: vanjske okomite margine s gornjom marginom uokviruju veliku
sredinju zlatnu paetvorinu biauron s omjerom 4 : 5.
Drugim rijeima: raspon dvaju krila slogova komenzurabilan je sa sedam devetina u
duodecimalnom sustavu razmjerene vee strane bifolija i s pet petina biauronskog razmjera.
Tako smo, upravo na primjeru Misala mogli pokazati kako se i zato seskvialteralna
proporcija i proporcija zlatnog reza tako vole. Vano je jo napomenuti: tiskar Misala
zahvatom zlatne podjele u bazinoj veliini bifolija vjerno slijedi Gutenbergovu metodu, s
tom razlikom to je Gutenberg iz zlatne podjele uzeo manji odsjeak minor i postavio ga
za irinu sloga, kao prvu generiranu tipografsku vrijednost. Otkud naem tiskaru
poznavanje Gutenbergove metode? Oito je da su u razdoblju inkunabula tiskarska
iskustva i informacije razmjenjivani mnogo ivlje negoli nam otkrivaju pisana svjedoanstva
iz onog vremena.
Veliina slova u Misalu

Ve smo na poetku rasprave rekli kako je veliina slova hrvatskoglagoljskog prvotiska
bila definirana ve prilikom ugovaranja predrauna za troak izdanja. U harmoniji formalnih
komponenata Misala veliina je pismovnih slika (veliina slovnog stoca) tek jedan element
55.p65 688 04. 10. 04, 16:41

55.p65 689 04. 10. 04, 16:41

690 Frane Paro
organskog jedinstva knjige. 24 retka u irini sloga i 36 redaka u njegovoj visini idealno se
uklapaju u tipometriki sustav jer je on postavljen, projektiran upravo za Misal.
Na isti je nain i Gutenberg odredio veliinu slova i broj redaka u 42-rednoj Bibliji, s tom
razlikom to je irinu sloga podijelio na 27 dijelova (33 = 27), a dobivena jedinica tono
etrdeset puta ulazi u visinu kvintona s bazom 27.6
Zna li tiskar Misala ita o Gutenbergovu djelu i o 36-rednoj Bibliji?
(Andrija Torresani u Baromievu brevijaru iz 1493. godine podijelit e zlatnu visinu
stupca teksta koji je u formatu aurona 1 : na trideset i est dijelova. Od visine aurona
oduzet e tri retka i cijeli brevijar tiskati s 33 retka - trideset i tri godine Kristova ivota.)
Prema izloenim injenicama tipografskog ustrojstva prvotiska, malo je vjerojatno da
majstor Misala ne pozna sve bitne odrednice svoga zanata temeljne poruke i praktine
preporuke nove umjetnosti. Izmeu Gutenbergova otkria i ambicioznog podviga naih
glagoljaa premalen je vremenski razmak da bi vani podaci o crnoj umjetnosti ve bili
zavijeni u maglu legende. Glasine ili vijesti jo su vrlo svjee. Protekle su tek dvije godine od
smrti Nicolasa Jensona (Nicolaus Jenson Gallicus, 1420. 1580.) koji svoje znanje donosi u
Veneciju izravno iz Mainza, iz tiskare Fusta i Schffera. Zato tiskari koji su izmeu 1470. i
1480. godine proli kroz Jensonovu oficinu uistinu iz prve ruke saznaju da je prva tampana
knjiga, Gutenbergova Biblija tiskana na dijagonu s tekstom formiranim u kvintonu; znaju
zato se raskona harmonizacija postie zlatnim rezom i zato Kristov blagoslov lebdi nad
duhom svake tiskane knjige.
Erhard Ratdolt (1462. 1518.) upravo u godini dovrenja tiska naeg Misala 1483.
zapisuje u Eusebii caesariensis episcopi Chronicon: Quantum litterarum studiosi
Germanis debeant nullo satis dicendi genere exprimi posset. Nemque a Ioanne Gutenberg
zumjungen equiti Magutiae rheni solert ingenio librorum imprimendorum ratio 1440
inuenta: hoc tempore in omnes fere orbis partes propagatur.7 (Ratdolt narudbom biskupa
Osvalda 1484. godine u Veneciji tiska Breviarium Zagrabiense.)
Po izboru proporcije, po metodi generiranja veliina iz temeljne veliine iz formata
papira, hrvatskoglagoljski je Misal vrhunski oblikovana inkunabula. Temeljna oblikovna
ideja autora prvotiska bila je: za tri glavne tipografske veliine uzeti istu proporciju (2 : 3) i
tako s tri razliite istosti naglasiti mistino Sveto Trojstvo i ostvariti jedinstvenu, i ne samo
metaforiku cijelost knjige. Misal je kao glavna liturgijska knjiga, kao knjigotiskarsko
umjetniko djelo, imao punu panju vrhunskog slovoresca i tiskara. Sav tipografski materijal
(punce, matrice, komplet veih i manjih slova, kratice, brojke i ligature) dizajniran je raskono
moda i bez namjere da jo koji put bude koriten u nekom drukijem izdanju. Na prvi je
pogled neobino to za tako kvalitetno pripremljenu knjigu nisu izrezbareni ili lijevani potrebni
inicijali. Oito, bilo je predvieno iluminatoru povjeriti dragocjenije ukraavanje svakog
primjerka to je tada bilo uobiajeno rjeenje. Meutim, kako taj posao nije bio u nadlenosti
tiskara, a naruiocu su, vjerojatno, okopnila planirana sredstva, naklada Misala ostala je
bez zamiljene vizualne raskoi.
Neobino je, meutim, da autor knjige djela takvog formalnog i idejnog integriteta -
bude anoniman. Ne elimo nagaati zato je tome tako. Svaka dosad izreena pretpostavka
u strunoj literaturi moe biti dobar i logian odgovor na to pitanje.
6
Zato je Biblija tiskana s 42 umjesto s 40 redaka vidi studiju u Vijencu br. 184, 185 i 186 iz 2001.g.
7
Bogeng, G.A.F., Geschichte der Buchdruckerkunst der Frhdruck, Demeter-Verlag, Hellerau bei Dresden
1930., str. 83.
55.p65 690 04. 10. 04, 16:41

55.p65 691 04. 10. 04, 16:41

692 Frane Paro
No, vanije nam je utvrditi da formalne, naoko nevane, idejno-estetske sastavnice te

sveane knjige daju dovoljno podataka za rekonstruiranje obima znanja majstora-tiskara, za
deifriranje njegove stvaralake ideje, za rekonstrukciju programskog okvira tiskarskog
projekta, za potpunu rekonstrukciju uspostavljena sustava proporcija koji u sebi ukljuuje i
najmanju tipografsku jedinicu veliinu slova.
Iz dananjeg kuta gledano, moe nam se initi krajnje neracionalnim tvrdnja je to za
koju oslonac nalazimo upravo u primjeru hrvatskoglagoljskog prvotiska da je u razdoblju
inkunabula bilo potpuno prirodno i uobiajeno nekoj posebnoj knjizi projektirati i posebna,
nova slova. Ne zaboravimo, u poecima tiskarstva knjige su samo brim nainom, dotad
samo rukom i perom, umnaani unikatni primjerci. Svaka je rukopisna knjiga na neki nain
individualan, novi projekt. Taj, u librariusa stoljeima razvijan odnos i osjeaj prema knjizi
kao prema prvoroenome, u poecima tiskarstva prenosi se i na tiskarev odnos prema
tiskanoj knjizi. U pionira tiskarstva nekako je prirodna svijest da je svako novo, vrednije
tiskarsko djelo (koje je u suglasju s Bojim zakonima harmonije) uistinu novo bie pod
suncem; novo u svim svojim detaljima, pa i u novim slovima.
Novija istraivanja pokazuju da inkunabule koje su ...totus in toto, imo vero ipse
Totum, finitus et infinito similis. (Johann Kepler, Mysterium cosmographicum, 1596.),
koje imaju mjeru slova za organsku jedinicu tiskarskoga mjernog sustava takve knjige vrlo
esto imaju i poseban znak prepoznavanja. To je kristogram u formi orbis terrarum koji
smo nazvali tipogram, jer osnovnim proporcijama i razmjerjem svojih elemenata otkriva
idejno-oblikovni program knjige.8
Na Misal nema takvog znaka; njegov kolofon ne otkriva ime autora niti mjesto nastanka.
(Prema utvrenom oblikovnom programu, prema temeljnim proporcijama ugraenima u
tipografsko rjeenje Misala, za ovaj smo rad rekonstruirali nekoliko moguih izgleda
tipograma). Svi istraivai njegovih tajni jednoglasni su u ocjeni tiskarske kvalitete i ljepote
te inkunabule. Niti znak niti ime tiskara tu ljepotu ne bi uinili kvalitetnijom ili sjajnijom. U
povijesti naeg, pa i svjetskog tiskarstva, Misal nije samo vana knjiga zbog svog prvenstva
zbog prvih glagoljskih olovnih tiskarskih slova ili zbog upravo izloenih tipografskih
svojstava. Nadasve je vana injenica da nai glagoljai - inicijatori projekta - nisu traili
treerazrednog tiskara. Traili su i odabrali meu najboljima! Vana je injenica i to da je taj
sjajni poetak glagoljske tiskane knjige, svim nedaama unato, nadahnjivao srodne inicijative
skoro cijelo jedno stoljee - pa ak i vie! Sve do pothvata Dragutina Paria - do posljednjega
tiskanog glagoljskog Misala 1893. godine.
8
Paro, Frane, Typographia glagolitica (Kutnici i estar Blaa Baromia), 93-115 i analiza tiskarskih
znakova (u rukopisu) Alda Manuzija, Johanna Grningera, Uga Ruggerija, Mathiasa Husa, Johannesa
Trechsela, Girolama Cartolarija, Dobria Dobrievia, Ottavianna Scota i Andrije Motovunjanina.
55.p65 692 04. 10. 04, 16:41

Literatura
Bogeng, G.A.E. 1928. Geschichte der Buchdruckerkunst. Hellerau: Demeter-Verlag.
Carter, H. 2002. A View of early Typography up to about 1600. London: Hyphen Press.
Clair, C. 1976. A History of European Printing. London: Academic Press.
Cleyet-Michaud, M. 1973. Le nombre dor. Paris: Presses Universitaires de France.
Fagiolo, M. 1972. Theodericus Christus sol, Nuove ipotesi sul mausoleo. Arheoloki vestnik
Acta archaeologica XXIII, 83-147.
Ghyka, M. 1987. Filozofija i mistika broja. Novi Sad: Knjievna zajednica Novog Sada.
Johns, A. 1998. The Nature of the Book, Print and Knowledge in the Making. Chicago: The University
Press.
Johnson, J. 1824. Typographia or the Printers Instructor. London.
Lawlor, R. 1989. Sacred Geometry, Philosophy and Practice. London: Thames and Hudson.
Mackerow, R.B. 1928. An Introduction to Bibliography for Literary Students. Oxford: Clarendon
Press.
Montecchi, G. 1996. Il libro nel Rinascimento, Saggi di bibliologia. Milano: Editrice La Storia.
Moris, W. 1982. The Ideal Book, Essay and Lectures on the Arts of the Book. Los Angeles: University
of California Press, Berkeley.
Pejakovi, M. 1996. Omjeri i znakovi, Ogledi iz starije hrvatske umjetnosti. Dubrovnik: Matica
hrvatska.
Pejakovi, M. 2001. Zlatni rez. Zagreb: Art studio Azinovi d.o.o.
Rosarivo, R.M. 1964. Divina proportio typographica, Das Buch vom Goldenen typographischen
Modul 1 : 1,5 in der Proportion 2 : 3 dem Modul von Johannes Gutenberg und seiner
Zeitgenossen. Krefeld: Scherpe Verlag.
Sabbe, M. 1932. Le Symbolisme des marques typographiques. Anvers: Fr. & Em. de Coker.
Zarlino, G. 1968. The Art of Counterpoint, Part three of Le institutioni harmoniche. New Haven: Yale
University Press.
Wells, R.H. 1981. Number symbolism in the renaissance lute rose. Early Music, January 32-42.
SUMMARY
ARS IMPRESSoRIA - SCIENTIA SUbTILISSIMA IN THE CROATIAN GLAGOLITIC

EDITIo PRINCEPS - THE MISSAL FROM 1483
According to the sizes of the preserved copies of the Missal in Zagreb the original paper size before
the printing of the Missal (the design size) was reconstructed; the concatenation of all the proportions
of the book was decomposed and the results were compared to the description of the perfectly
proportioned book published for the first time by Sigismundo Fanti in Venice in 1514.
The typographic solutions in the Missal are perfect examples of the permeation of the rational duodecimal
measuring system and the harmony of the irrational values of the golden number and its functions.
The idea of the Holy Trinity is the formatting paradigm of the Missal and the quality of sesquialterality
of the Pythagorean double rectangle (ratio 2 : 3) perfectly corresponds to its realisation; this proportion
is the design size of the Missal. The choice of the leaf proportion has defined the appearance of the
hand typometer and the smallest typographic unit - the size of the Missals character, as well as the
width and the number of the lines in the Missal.
The harmony in the triad of the typographic formats (the surface of the open book, the surface of the
text matter, the surface of the field of two text matters) with ratio 2 : 3 confirms the trinity unity of the
book. The open book (bifolia) is the Whole; the third part of the Whole is the measure for the text matter
width, the text matter width is taken as a new Whole which firstly is divided into three parts and then
55.p65 693 04. 10. 04, 16:41

694 Frane Paro
each third is doubled thrice (23+23+23) to obtain 24/24. One twenty-fourth of the text matter width
is the module of the Missal - the measure of the line size, that is of the type body (German: Kegel)
of the Glagolitic character. When we triplicate the 24 we come to the Whole of the open book with 72
units on the longer side and 48 units on the shorter side of the bifolia. The half of the Whole (36) is
the measure for the number of the lines in the Missal.
Kljune rijei: editio princeps, projektni format, tipografski prijelom, Pitagorin pravokutnik, zlatni
rez, modul Misala
Key words: editio princeps, design size, typographic page make-up, Pythagorean rectangle, golden
rule, module of the Missal
55.p65 694 04. 10. 04, 16:41

Antonija Zaradija Ki
(Zagreb)
MARTINSKO NASLJEE NA OTOKU KRKU
U radu se eli istaknuti znaaj otoka Krka kao srednjovjekovnoga vjerskoga sredita s posebno
izraenim martinskim kultom koji se razvijao gotovo od njegovih najranijih poetaka, a koji se
danas jedva nazire. U paleoslavistikim istraivanjima Krk je jedan od najbitnijih segmenata bogatoga
hrvatskoga benediktinskoga nasljea koje se oituje u sakralnom graditeljstvu, hagiotopografiji,
hagiotoponimiji i pisanoj batini iji su tvorci bili glagoljai, slavenski intelektualci, utemeljitelji
hrvatskoglagoljskoga knjievnoga korpusa koji predstavlja poetke pismenosti i tradicijske kulture
u Hrvata.
Otoka sakralna martinska tradicija

Kvarnersko otoje s priobaljem i Istrom predstavlja znaajnu zemljopisnu cjelinu koja je
oduvijek bila vezno podruje izmeu Mediterana te Srednje i Zapadne Europe. U
hagiotopografskom smislu to je jedno od najbogatijih i najkompleksnijih prostora meu
kojima se po gustoi svetita izdvaja poluotok Istra1 te otoci Rab i Krk. Prema kvarnerskim
hagiotopografskim podacima ustanovljena su 783 svetita (Badurina 1993: 189),
rasprostranjena od Uke do Karlobaga te po otocima Krku, Cresu, Loinju, Rabu i Pagu. Od
toga je 26 svetita posveeno sv. Martinu koji bi prema provedenim statistikim podacima
zauzimao deveto mjesto na listi najtovanijih svetaca. No, od navedenoga broja svetita
velik broj su danas samo toponimi, i to oni koji se pronalaze samo na specijalnim kartama.
Interes naega istraivanja vodi nas na otok Krk, najvei od 36 kvarnerskih otoka i najvei
hrvatski otok na Jadranu, poznat i znamenit ve u doba antike, o emu izravno svjedoi i
latinski natpis: splendidissima civitas curictarum.2 Upravo je na ovom otoku srednjovjekovna
martinska tradicija bila meu najizraenijima i sakralno najzastupljenija. Razloge ovoj pojavi
zasigurno valja traiti u Krku kao ishoditu plemike obitelji Frankopana - najistaknutijih kulturnih
mecena hrvatskoga srednjovjekovlja, iji su mo, bogatstvo i kulturoloki interesi imali presudnu
ulogu u podravanju, zatim nastajanju, odranju i opstanku sakralne batine, a potom i u
transmisiji ustanovljene benediktinske martinske tradicije.
1
Prema provedenim hagiotopografskim istraivanjima, najvei hrvatski poluotok, s 3130 km2 povrine,
broji 1098 svetih mjesta.
2
Jedinstveni epigrafski spomenik koji slavi grad Krana, pronaao je krki biskup Ivan Josip Vitezi
(1806.-1877.) godine 1861., a povjesniar i slavist Ivan rni (1830.-1897.) objavio ga je po prvi put
1865. godine u asopisu Knjievnik.
56.p65 695 04. 10. 04, 16:42

696 Antonija Zaradija Ki
Uzroke nastanka i irenja martinskoga kulta na otoku Krku valja povezati s pojavom i
grananjem benediktinske kulture na ovom prostoru, kao najmonije batinice i sljedbenice
kulta sv. Martina koji se intenzivno irio zapadnim europskim svijetom jo za sveeva ivota,
tj. krajem 4. stoljea, da bi svoju kulminaciju doivio u 5. i 6. stoljeu (Monceaux 1927: 48-
52). Benediktinski3 utjecaj na Krku, premda jo uvijek pun nepoznanica naroito u prvim
stoljeima njegova irenja otokom, razvidan je u temeljnom kulturoloko-religioznom
martinskom nasljeu kojega su na specifian nain oplodili benediktinci glagoljai, nositelji
hrvatskoga glagolizma, autohtonoga kulturolokoga fenomena kojemu je Krk bio stoljeima
sredite, ili kako je rekao Vatroslav Jagi vagina rerum glagoliticarum (Jelenovi 1959:
14), a koji se ogleda ponajprije u podizanju svetita i u skriptorijskoj redovnikoj djelatnosti.
Od ostataka vrlo bogate martinske benediktinske tradicije koja je i danas snano prisutna
na europskom Zapadu, krko martinsko nasljee predstavlja jedan vrlo mali, ali specifini
dio kulturne batine koji upotpunjuje cjelokupnu mozaiku rekonstrukciju europskoga
kranskoga kulta Galskoga Apostola na slavenskom prostoru. Premda je tijekom 16 stoljea
kult sveca proivljavao svoj uspon, a potom i pad do gotovo potpunoga nestanka, snaga
viestoljetnoga kulta je do danas ipak ostala kao relikt koji samo podsjea na nekadanje vrlo
bogato martinsko krko srednjovjekovlje.
Omialj i Dubanica
Najstarije martinsko svetite do 16. stoljea, o kojemu ne znamo mnogo, bijae crkva sv.
Martina na otoiu Sv. Marko.4 Crkva je bila pod upravom mone srednjovjekovne opatije
sv. Nikole kod Omilja5 koja je bila jedna od najbogatijih i najznaajnijih ranosrednjovjekovnih
otokih glagoljakih6 benediktinskih opatija otoka Krka (Ostoji 1964: 188; onje 1990: 78).
S obzirom na monumentalnost crkvenoga opatijskoga kompleksa kojemu su pripadale crkve
sv. Martina i sv. Ivana na Sv. Marku, moglo bi se naslutiti postojanje pukoga svetita i
hodoasnikoga odredita,7 to je omoguilo cijeloj opatiji viestoljetni ugled, bogatstvo
i mo tijekom srednjega vijeka, a od ega do danas nije ostalo nita osim rijetkih povijesnih
evokacija (tefani 1936: 45-51).
3
Uz ranosrednjovjekovno irenje benediktinske kulture nadovezuje se pojavnost benediktinskih cenobija
na otoku Krku od kojih je do danas potvreno est mukih i jedan enski (Ostoji 1970: 235).
4
Smjeten izmeu kopna i otoka Krka, otoi se jo iz vremena antike pa sve do 15. stoljea zvao Almis pa
je prema tom nazivu najvjerojatnije nastao dananji naziv grada Omilja. Naziv Sv. Marko pojavljuje se tek u
15. stoljeu.
5
Opatija je bila smjetena u uvali Sepen gdje i danas postoje ruevine Mira, nekada monumentalnoga
benediktinskoga opatijskoga kompleksa koji svojim izduenim krinim tlocrtom predstavlja jedan od
rijetkih sauvanih primjera sjevernotalijanskoga izravnoga graditeljskoga utjecaja (Cambi 2002: 233).
Ruevni ostaci jo uvijek podsjeaju na ranokranska slavna vremena i ugled opatije od ije je bogate
tradicije ostao samo naziv drage sv. Mikule za nekadanju uvalu Sepen (onje 1990: 80).
6
Od etiri glagoljake krke opatije, smatra se da je upravo omialjska odigrala presudnu ulogu u uvoenju
glagoljice i glagoljanja u druge omialjske crkve (onje 1990: 79), osobito u 15. stoljeu za opata Stjepana
Zadranina, glagoljaa, koji upravlja opatijom od 1464. godine pa do svoje smrti 1505. godine (tefani
1936: 29).
7
O benediktinskom omialjskom posjedu s crkvom sv. Martina na oblinjem otoiu kao hodoasnikom
odreditu govore sauvani zapisi poput ovoga: ipse sive Abbatia, que a populo dicti Castri et Insule in
maxima veneratione et devotione continua habetur. (tefani 1936: 30). U ovom kontekstu s dosta
nepoznanica, valja imati na umu da je i najstarija kapela uvene montecassinske benediktinske opatije
bila posveena sv. Martinu.
56.p65 696 04. 10. 04, 16:42

Martinsko nasljee na otoku Krku 697
Na temelju dosta turih, a katkada i dvojbenih podataka, u omialjskom su kraju postojala

dva lokaliteta ija je povijest vezana uz najstarije tragove kulta sv. Martina: Mrtinj nedaleko
grada Omilja gdje se mala crkva dimenzija 3x5m nalazila na livadi Ruenj te Svti Martn
(Jelenovi 1959: 21-24), naselje blizu omialjskoga jezera (ic-Rokov 1976: 194) koje se prvi
put spominje 1445. godine, a potom esto u dokumentima s kraja 15. stoljea8 kada se govori
o naseljavanju Murlaka s kopna u tada postojea, ali slabo naseljena sela meu kojima je i
selo Sv. Martin, zatim kada je rije o plaanju crkvene desetine (Ljubi 1876: 96) te u biskupskoj
vizitaciji9 iz 1555. godine. Crkva i naselje se potom spominju i u zapisu omialjskoga plovana
Antuna Bozania iz 1590. godine (Boloni; ic-Rokov 1977: 441, 455), zatim 1609. i 1650.
godine kada se u njoj jo misilo, a posljednji put 1685. godine nakon ega se ista vie ne
spominje i nestaje, dakle, u 17. stoljeu nakon tri stotine godina postojanja.
Najstarije pisane naznake o postojanju predromanike martinske crkve dubanikoga
priobalja10 koje je spadalo pod upravu omialjskoga klera (tefani 1936: 15), a nedaleko
dananjega sela Porat, uvaju se u dvjema latinskim ispravama iz 1153. godine.11 Krki knez
Dujam, prvi poznati lan potonje plemike obitelji Frankopana, mogui je utemeljitelj
benediktinske opatije, o emu nema podrobnijih podataka (Kukuljevi 1886: 7), i darovatelj
crkve sv. Martina benediktincima. Premda su dostupni podaci vrlo turi, doznaje se ipak da
su crkva sv. Martina (a po predaji i samostan), od koje su nam danas ostali jedva vidljivi
ruevni ostaci, i kapela sv. Apolinara nedaleko Porta, posredovanjem biskupa Petra II.
(Boloni; ic-Rokov 1977: 107) i u nazonosti skrbnika crkve Dedohe i Radoslava, darovane
izvjesnom gospodinu Ubertu, opatu samostana sv. Benedikta nad Padom u Italiji, i to za
duu pokojne kneginje Marije, ene krkoga kneza, sa znanjem i privolom sve brae (tefani
1936: 14-16) da se urede po uzoru reformiranih samostana s druge strane Jadrana.12
Crkva sv. Martina, po kojoj se prvotno zvao i rt gdje se ona nalazila, a koji je poznatiji pod
kasnijim nazivom Punta Pelova zapadno od Porta, imala je prostrani posjed gdje je po svoj
prilici bilo i istoimeno naselje prije 12. stoljea, a iji se tragovi gube tijekom jaega naseljavanja
Dubanice u 15. stoljeu (Boloni; ic-Rokov 1977: 357). Jedini aktualni svjedok
ranosrednjovjekovnoga dubanikoga kulta sv. Martina danas je manja uvala Sv. Martin
nedaleko Porta, vidljiva jedino na specijalnim kartama.
Na temelju istraenih podataka razvidno je, dakle, da je zapadni dio Krka i to na potezu
od Omilja do Porta imao posebno izraen srednjovjekovni martinski kult kao jedan od bitnih
nositelja religioznosti, ije se postojanje moe pratiti do 16. stoljea. Nakon toga perioda, na
zapadnom dijelu otoka jenjava martinska tradicija koja je po svoj prilici oslabila nestankom
hodoasnikoga martinskoga puta, o emu naalost pisani izvori ute. Martinska tradicija
8
Ovdje je rije o ugovorima iz 1490., 1491. i 1496. godine u kojima se govori o naseljavanju sela Sv.
Martin, Sv. Vid, Soline i ugare (Boloni; ic-Rokov 1977: 359-360).
9
Rije je o vizitaciji krkoga biskupa Alberta Dujma iz 16. stoljea koji 15. listopada 1555. godine
posjeuje Omialj, s namjerom ureenja duebrinikih odnosa u selu Sv. Martin (Boloni; ic-Rokov
1977: 412, 446), doputajui pritom pokapanje umrlih u crkvici sv. Martina smjetenoj u podnoju
breuljka Medulin gdje i danas postoje ruevni ostaci spomenute crkve.
10
Pod nazivom Dubanica danas podrazumijevamo jugozapadni dio otoka Krka s dvadesetak manjih sela
od kojih su najvei Bogovii i Porat. Kraj je dobio ime po srednjovjekovnom selu Dubanici posebno
znaajnom u 15. stoljeu za kneza Ivana Frankopana, a koje izumire tijekom 18. stoljea zbog epidemija
malarije (tefani 1936: 15; Grmek 1980: 9-55).
11
Codex diplomaticus II., 75-76.
12
Ovdje se misli na obnovu u duhu clunyjevske reforme (Ostoji 1964: 148, 190).
56.p65 697 04. 10. 04, 16:42

ipak ne zamire, ve se iz nekoga drugog, nama nepoznatoga razloga, seli istonije na sredinji
dio otoka, ostavivi nam svoja svjedoanstva do danas.
Vrbnik i Dobrinj
U Vrbniku, koji predstavlja neiscrpno vrelo za otkrivanje i utvrivanje vrednota, koje
treba pamtiti i gojiti, kako je zabiljeio prof. Ivan ic (1860.-1940.), krsnoga imena Martin,
istiui vrijednost Vrbniana u svim vjekovima i odlunu ulogu Vrbnika u ivotu cijeloga
otoka Krka pa i svega hrvatskoga naroda (ic 2001: IX), do danas se sauvala kapela sv.
Martina koju je sagradio i dotirao vrbniki pop i glagoljski notar Martin Vitezi (?-1591.),13
to je razvidno u ispravi od 31. prosinca 1561. godine te u notarevoj oporuci iz 1591. godine.
Ova kapela bi kroz dananja promiljanja predstavljala kontinuitet otoke martinske tradicije
koja tijekom ranijih stoljea srednjega vijeka nije bila obiljeena u Vrbniku, drugom najvanijem
glagoljakom sreditu, a to je, ini se, zamijetio glagolja Vitezi, imajui pritom u vidu
postojanje vrlo stare vrbnike bratovtine sv. Martina,14 na koju se odnosio oltar u upnoj
crkvi (Boloni 1975: 26). Moda je ba to jedan od razloga zbog ega je glagolja Martin
nastojao istaknuti znaaj trinaestoga Apostola ija je popularnost slabila u njegovo doba,
ne dajui tako da se zatre kult sveca ije je ime i sam nosio. Kao svoju djedovinu, zaputenu
i derutnu,15 kapelicu je naslijedio dr. Dinko Vitezi16 obnovivi ju i uredivi kao obiteljsku
grobnicu 1891. godine (Boloni 1981: 163) na ijem je proelju postavljen glagoljski natpis
koji je sastavio uveni filolog i Viteziev prijatelj, prof. Vatroslav Jagi, istiui u natpisu
patronstvo sv. Martina.17 Tako je vrbnika martinska tradicija uspjela opstati do danas,
premda samo simboliki, zahvaljujui drutvenoj i kulturnoj moi dr. Dinka Vitezia, jednoga
od sudionika utemeljenja vrbnike Hrvatske itaonice i krke Staroslavenske akademije iju
100. obljetnicu upravo obiljeavamo.
Na otoku Krku je do danas opstala jo jedna sakralna graevina posveena sv. Martinu
u selu Gostinjcu18 u dobrinjskoj opini, iji se zvonik ponosno die usred sela na glavnom
13
Iz vremena Martina Vitezia je i glagoljski natpis na lijevoj bonoj strani kapele koji glasi: vsaki ki ree
oe n(a) i zdravu mariju ima procena dan k (=40) (Fui 1982: 371).
14
Bratovtina sv. Martina u Vrbniku se spominje prvi put u oporuci popa Tomaa Sedmaka 1487. godine.
Potom ju spominje i biskup Bembo meu 16 vrbnikih bratovtina u svojoj opoj kanonskoj vizitaciji iz
1565. godine, ali ve u popisu od 1576. godine vie je nema (Boloni 1975: 30).
15
Tijekom 16. stoljea kapela se odravala i obnavljala, pa tako 1565. godine ima novu oltarnu palu. U 18.
stoljeu, za krkoga biskupa Deodata Difnika ili Divnia (1717.-1788.), u njoj se prestaje misiti, crkvica
se ne odrava i poinje propadati sve do 1891. godine kada ju iz temelja obnavlja dr. Dinko Vitezi
(Boloni; ic-Rokov 1977: 487).
16
Dr. Dinko Vitezi (1822.-1904.) istaknuti je vrbniki intelektualac i preporoditelj, zasluan politiar,
velik domoljub i najistaknutiji predstavnik istarskih Hrvata u ondanjem politikom ivotu. U tri navrata
je bio zastupnik hrvatskoga sabora u Carskome vijeu u Beu (1873., 1879. i 1885.), jedan od lanova-
utemeljitelja Matice dalmatinske te idejni pobornik i veliki prijatelj biskupa Josipa Jurja Strossmayera
(1815.-1905.), filologa Vatroslava Jagia (1838.-1923.) i povjesniara Tadije Smiiklasa (1843.-1914.).
Premda se krajem 19. stoljea povlai iz politikoga ivota zbog idejnih razmimoilaenja, njegova
drutvena aktivnost nadomjeta politiku sve do njegove smrti.
17
Glagoljski natpis glasi: Ovu crkvicu sv. Martina na novo pregradi obskrbi i za svoj grob priredi dr
Dinko Vitezi dravni nadodvjetnik i naroda zastupnik hrvatskoga na zaednikom saboru u Beu. god
cv (=1903) P(oivao) u m(iru).
18
Selo je dobilo ime po slavenskoj rijei gostinjac, gostinja, gostiona (Skok 1971: 595), a smjeteno je
na glavnom putu koji spaja Baku preko Vrbnika i Dobrinja s Omiljem. Vremenom se oko usputnoga
odmorita razvija naselje koje spada u grupu mlaih naselja nastalih u 16. stoljeu.
56.p65 698 04. 10. 04, 16:42

putu izmeu Vrbnika i Dobrinja. Prvi se put crkva spominje 1576. godine zajedno s istoimenom
bratovtinom19 sv. Martina Veloga pod ijim se imenom ista crkva spominje u kasnijim
kanonskim vizitacijama iz 1685.20 i 1770. godine. Dananji barokni izgled crkva je dobila
1905. godine i jedina je martinska crkva na otoku u kojoj se redovito obavlja sluba boja na
dan 11. studenoga. Premda o ovome svetitu nemamo podataka koji istiu njegov znaaj, iz
svega navedenoga se ini da se u jednom trenutku nastojala obnoviti prastara i slavna
martinska krka tradicija, te se njezin izblijedjeli odraz sada prenosi na aktivni sjeverni dio
otoka gdje presudnu ulogu imaju martinske bratovtine kao bitni sljedbenici izblijedjele
zapadne otoke hodoasnike tradicije i kulta sv. Martina. U kulturolokom i vremenskom
kontinuitetu, gotovo zatrta puka martinska tradicija doivljava tako svoju sakralnu obnovu
na sredinjem sjevernom dijelu Krka. U prilog tome govori i postojanje martinske crkve u
starom selu upanje21 (nekada Poprslak) nedaleko Polja, takoer u dobrinjskoj opini u
kojoj je postojala bratovtina sv. Martina Maloga.22 Po svome nastanku crkva se vee za
godinu 1576. kao i ona u Gostinjcu, a spominje se i 1780. godine nakon ega se gube svi
podaci o njoj, a o njezinu nestanku pisani izvori ne donose nikakvih podataka te se
pretpostavlja da je crkva nestala u vremenu ukinua krkih bratovtina.23
Grad Krk i Lakmartin

Danas u gradu Krku24 i njegovoj blioj okolici gotovo da i nema nikakvih svjedoanstava
o postojanju martinskoga kulta. Ipak, pomnijim istraivanjem smo doli do saznanja o
nekadanjem postojanju ak dviju kapelica u samom gradu koji je od antikih vremena bio
najznaajnije sredite cijeloga otoka. Krk, kao i mnoga druga srednjovjekovna sredita, diio
se mnotvom crkava i kapela od kojih veini danas nema ni traga. Takva je vrlo stara i
nepoznata kapela sv. Martina koja se neko nalazila u ulici sv. Ane koja vodi od glavnoga
trga pored samostana benediktinki do Gornjih gradskih vrata, a o kojoj danas nemamo
19
Bratovtina sv. Martina Veloga se spominje ve u prvoj sauvanoj opoj kanonskoj vizitaciji biskupa
Petra Bemba iz 1565. godine (Arhiv HAZU, sign. II.c.43), a potom i u popisu iz 1576. godine i to kao
bratovtina sv. Martina in Dragonjin, koja je vezana za istoimenu stariju martinsku kapelu u Gostinjcu
(Boloni 1975: 41). U burnim bratovtinskim vremenima u 18. i 19. stoljeu kapela biva naputena i
djelomino poruena, sve dok ju nisu obnovili seljaci 1822. godine da bi se 1905. godine sazidala nova
crkva dananjega izgleda.
20
Prema ovoj kanonskoj vizitaciji u dobrinjskom je kraju bilo najvie bratovtina, njih 22 (Boloni 1975: 38).
21
Naziv sela se prema Skoku odnosi na vrlo staru slavensku upanijsku organizaciju koja je postojala na
ovom dijelu otoka Krka (Skok 1973: 687-688).
22
Bratovtina se spominje u vizitaciji biskupa Bemba 1565. godine te u vizitaciji iz 1685. godine i to kao
bratovtina u Polju. Neto kasnije u vizitaciji iz 1770. godine rije je o bratovtini sv. Martina u
upanjama koja je od 1794. godine udruena s bratovtinama sv. Lovre i sv. Elizabete, to potvruju
knjige Udruenih bratovtina od 1794.-1795. godine.
O razmahanom djelovanju dobrinjskih bratovtina kojih je u ovom kraju bilo ponajvie izmeu 16. i 18.
stoljea, govore brojne sauvane bratovtinske knjige ispisane glagoljicom i latinicom, odnosno hrvatskim
ili talijanskim jezikom. O bratovtinama sv. Martina u Gostinjcu i upanjama sauvane su bratovtinske
knjige iz 18. stoljea, ali samo na talijanskom jeziku (Boloni 1975: 38, 50).
23
Ukidanje ili demanizacija krkih bratovtina poela se masovno provoditi nakon uspostavljanja francuske
Napoleonove uprave i to odlukom kraljevine Italije od 1807. godine (Boloni 1975: 81).
24
Krk spada meu naa najstarija biskupska sredita i spominje se ve na splitskom crkvenom Saboru 928.
godine, to znai da je biskupija postojala i ranije (rni 1867: 2). Razvidno je, dakle, da je kult sv.
Martina biskupa morao biti izraen i u samom Krku u ranom srednjem vijeku, jer je to vrijeme njegove
najvee ekspanzije.
56.p65 699 04. 10. 04, 16:42

nikakvih podataka. Druga martinska kapela u Krku, u kojoj se obavljala sluba Boja jo u
18. stoljeu, nalazila se u istonijem dijelu grada, u ulici imenom Galija, drugoj od istonih
Pizanskih vrata, koja vodi prema Gornjim gradskim vratima. Na istonoj strani ulice jo se
mogu nazrijeti ruevine kapele sv. Martina koja se prvi put spominje 1338. godine, to znai
da je sagraena jo ranije. O znaaju kulta, tradiciji i inventaru ovih kapelica nema podrobnijih
zapisa, to upuuje na zakljuak da martinski kult nije bio meu istaknutijim u gradu.
Premda je kult sv. Martina na Krku bio nazoan gotovo od ranoga srednjega vijeka, na
otoku nema izrazitije martinske toponimije kao znaajnoga imbenika potvrivanja irenja
svetakoga kulta. Meutim, ipak valja spomenuti mjesto Lakmartin ije bi se ime moglo
dvojako protumaiti:
1. Naziv lokaliteta je nastao prema imenu povijesno nepoznate osobe imenom Martin,
vlasnika veega posjeda s izvorom vode, odnosno lokvom, nedaleko grada Krka na putu
za Punat, prema kojemu je i lokalitet nazvan Lacus Martinus, a iz ega je izveden dananji
naziv Lakmartin (Boloni; ic-Rokov 1977: 332-333).25
2. Lokalitet je dobio naziv prema izvoru pitke vode - vitalnom otokom imbeniku kojemu
se prema ukorijenjenoj zapadnoeuropskoj ranosrednjovjekovnoj tradiciji redovito davalo
ime sv. Martina, nadaleko poznata udotvorca i izljeitelja ija je medicina bila
utemeljena na uinkovitosti izvorske, ljekovite vode.26 Zato nije udno to se ve od 6.
stoljea diljem Zapadne Europe pojavljuju nebrojeni hidronimi (Couderc http://
www.liguge.com/topo.html) posveeni sv. Martinu, meu kojima prednjae upravo izvori.
Uzimajui u obzir ovu injenicu, referirajui se potom na bogata povijesna vrela (Beaujard
1997: 688) i precizna istraivanja Jean-Maryja Couderca i Jeana Moreaua (Moreau http:/
/www.liguge.com/miracle.html), istaknutih francuskih medievista i martinologa, a
poduprti glagoljakom martinskom tradicijom, slobodni smo se prikloniti hagiografskom
porijeklu krkoga hidronima.27 Potvrdu naem tumaenju daje i toponim Martinac koji
se nalazi na krajnjem jugoistonom dijelu otoka (junije od Jurandvora).28
Na temelju provedenih istraivanja razvidno je da se kult sv. Martina razvijao ne samo na
zapadnijem niem i pitomijem dijelu otoka, ve i na njegovu sjevernom i istonijem dijelu, ali
u dva izrazito razliita vremenska razdoblja. Krajnji sjeverozapadni dio s Omiljem kao sreditem
i jugozapadni s Dubanicom, a zatim i Krkom, poznaju najstarije vrijeme nastanka kulta i
njegovu razvijenu puku i hodoasniku tradiciju. Sjeverni pak dio otoka s Vrbnikom i
Dobrinjem kao sreditem, predstavljaju odraz starijega zapadnoga otokoga martinskoga
kulta koji se od 16. stoljea istie u aktivnom drutveno-vjerskom i dobrotvornom djelovanju
25
Dok se naziv naselja, Lakmartin, prvi put spominje 1565., a potom i 1575. godine, posjed imenom
Lacus Martinus mnogo je starijega porijekla, najvjerojatnije jo iz vremena Rimljana. Smatra se da je
neki Martin, a potom i njegovi nasljednici, ivio na ovom podruju koje je po ivotno vanom slatkovodnom
izvoru dobilo ime Lacus Martinus, te je kao toponim ulo u oporuku iz 1277. godine izvjesne Stae
Aurumelechino, sauvavi se do danas.
26
Najvie podataka o ovoj temi zabiljeio je Grgur Tourski (538.-594.), franaki povjesniar, teolog i
biskup grada Toursa, poznat po uvenom djelu Miracula Sancti Martini u 4 toma, nastalom izmeu 574.
i 593. godine (DACL 1925: 1711-1754).
27
Meu martinskim hidronimima neto irega istarsko-kvarnerskoga prostora, valja spomenuti izvor Sv.
Martin u istoimenom selu Buzetine odakle se grad Buzet i danas djelomino opskrbljuje vodom (Budicin
1997: 213-250).
28
Na visini od oko 300m nad morem, u slabo naseljenom i ne ba pristupanom kamenjaru do kojega vodi
kozja staza je Martinac, toponim, odnosno hagiohidronim vidljiv jedino na specijalnim kartama, ije
ime je povezano s izvorom vode i sv. Martinom, franakim svecem i izvorskim patronom.
56.p65 700 04. 10. 04, 16:42

bratovtina sv. Martina kao presudnoga imbenika u pronoenju kulta pa tako i neprekinutom
slijedu krke martinske tradicije koja se do danas skromno zadrala jedino u dvjema sakralnim
graevinama u Vrbniku i Gostinjcu.
Martinska glagoljaka batina

Na temelju predoenih istraivanja glede kulta sv. Martina na otoku Krku od najstarijih
vremena benediktinaca pa do naih dana, razvidno je da je tradicija ranokranskoga
franakoga sveca opstala do danas, ali samo u blijedim, jedva zamjetnim tragovima. Na
temelju podataka nekolicine vrbnikih kazivaa, na Krku danas ne postoje izraajniji martinski
puki obiaji na blagdan sv. Martina. Ipak, martinska batina koju posjeduje Krk, a posebice
Vrbnik, posebna je i iznimna te predstavlja vaan segment jedinstvenoga martinskoga
srednjovjekovnoga glagoljakoga knjievnoga korpusa koji zasluuje posebnu pozornost.
Hrvatskoglagoljsko hagiografsko nasljee kao neotuivi dio knjievne antike i
zapadnoeuropske kranske duhovnosti (Petrovi 1998: 285-294) na specifian nain
odraava tradiciju sv. Martina u hrvatskoj liturgijskoj knjievnosti kroz koju se zrcali
glagolizam kao sveopi i jedinstveni nain promiljanja i ivljenja srednjovjekovnoga ovjeka
na hrvatskim prostorima. Znaaj sauvanih tekstova ne iskazuje se samo u njihovu sadraju,
tj. tematskom odabiru, ve i u njihovoj jezinoj strukturi. Ona razotkriva sve kulturno i
duhovno blago glagoljake sredine koja preko glagoljskih pismena, nasljea slavenskih
Apostola, pokazuje znakovitost europskoga kulta galskoga Apostola na naem prostoru i
njegovu ukorijenjenost u pisanoj rijei, naglaavajui tako knjievni zapadnoeuropski
kontinuitet ponajprije na uem kvarnerskom, a potom i na irem hrvatskom prostoru.
56.p65 701 04. 10. 04, 16:42

Od tridesetak hrvatskoglagoljskih rukopisnih brevijara do 16. stoljea, koliko ih je do

danas sauvano, est rukopisa sadri u sanctoralu opirnija itanja na blagdan29 sv. Martina
koja poinju uobiajenim proslovom: na svetago martina biskupa i ispovdnika. Od est
brevijara, kraju 14. stoljea pripadaju: Vatikanski brevijar Illirico 6 (Vat6), sign. Borg. illir. 6,30
fol. 198c-199c; Ljubljanski brevijar (Lab), sign. Ms 161,31 fol. 151a-152c i Vrbniki 4. brevijar
(Vb4). Prijelazu iz 14. u 15. stoljee pripada Pamanski brevijar (Pm), sign. HAZU III b 10,32
fol. 278a-279b. Iz 15. stoljea su: Moskovski brevijar (Mos) iz 1442./1443. godine, sign. F 270
II,33 fol. 135c-137b i Vatikanski brevijar 19 (Vat19) iz 1465. godine, sign. Vat. Slav. 19,34 fol.
368d-370a.
Sv. Martin u Vrbnikom brevijaru

U upnom uredu u Vrbniku danas se uva Vrbniki 4. brevijar, najvei od gore spomenutih
kodeksa po svojim dimenzijama (35x27cm) i s restauriranih 112 pergamenih folija (tefani
1960: 340-342). Zanimljivost ovoga vrbnikoga rukopisa je u tome to je jedini sauvao svetake
slube. Kodeks gotovo da i nema znaajnijih marginalnih zapisa, te o njegovu nastanku i
povijesti ne moemo doznati nita odreenije. U sanctoralu, na fol. 79d-82b itamo tekst35 o
sv. Martinu biskupu, ispisan lijepom uglednom liturgijskom glagoljicom i razdijeljen u 8 itanja
odijeljenih versikulama i responzorijima.36 Svako itanje zapoinje skladnim i elegantnim,
umjereno ureenim glagoljskim inicijalom koji nije prevelik i protee se kroz etiri ili pet linija.
Inicijali bi se mogli podijeliti u dvije skupine s obzirom na ukrase. Prva etiri inicijala (V I N T)
gotovo da i nemaju ukrasa, dok se naredna etiri (V N E M) istiu biljnim ornamentima i
siunim ukrasima u obliku crtica, tokica, valova.37 Posljednji inicijal M je jednostavno ali
briljivo stiliziran u obliku srca s biljnim ukrasima to odgovara starijim glagoljskim rukopisima.
Premda inicijal po svom obliku i ukrasima ne predstavlja posebnost,38 ne moemo se oteti
asocijaciji na kranski martinski simbolizam koji srcem iskazuje izrazitu ljubav prema ovjeku i
29
Blagdan sv. Martina se slavi 11. studenoga, kako je zabiljeeno u svim zapadnoeuropskim
srednjovjekovnim kalendarima koji pak, osim navedenoga datuma pokopa tourskoga biskupa biljee
jo i 4. prosinca kao Translatio Martini, 1. prosinca kao Translatio capitis Martini (Utrecht) i 13.
prosinca kao Reliquiarum adventus (Tours) (Zaradija Ki 2001: 299).
30
Vatikanski brevijar u dva toma koji je zaveden pod brojevima 5 i 6, uva se u Vatikanskoj knjinici
(Biblioteca Apostolica Vaticana). U drugom se tomu nalazi Proprium sanctorum s itanjem na blagdan
sv. Martina. Knjiga broji 212 pergamenih folija veliine 31x22,5cm (Japundi 1985: 154-156).
31
Brevijar se uva u Ljubljani (Narodna in univerzitetna knjinica), sadri samo Proprium sanctorum i
Kalendarium, a veliina kodeksa koji broji 180 folija je 32x22cm (Vajs 1910: XIV-XVI). Jedino je u
ovom brevijaru zabiljeen Himan sv. Martinu na fol. 176 (Zaradija Ki 2001: 300).
32
Brevijar je sauvan u cijelosti i broji 414 folije veliine 27,5x20,5cm (tefani 1969: 105-112).
33
Moskovski brevijar se danas uva u Moskvi u Rumjancovskom muzeju i vrlo je slabo istraen (Beri
1881: 159; tefani 1960: 431; Zaradija Ki 1997: 47-49).
34
Brevijar veliine 17x11,5cm broji 384 pergamene i tri papirnate folije, a uva se u Vatikanskoj knjinici
(Biblioteca Apostolica Vaticana) (Japundi 1955: 155-191).
35
Transliteracija priloenoga teksta prireena je prema usustavljenim normama Staroslavenskoga instituta
u Zagrebu.
36
Valja napomenuti da podjela na itanja nije jednaka u svim brevijarima.
37
Vajs smatra da su inicijali u Vb4 po obliku i ukrasima vrlo slini onima u brevijaru Vida Omiljanina iz
1396. godine (tefani 1960: 341) ime bi se ova dva brevijara mogla dovesti u vezu.
38
Stilizirani inicijali M u mlaim rukopisima, ee naglaavaju bone strane slova ime se sa zailjenim
vrhom dobiva dojam trojstva to asocira na biskupsku mitru. U naem sluaju boni dijelovi inicijala su
zaobljeniji i izrazitije napuhani podsjeajui vie na srce nego na mitru.
56.p65 702 04. 10. 04, 16:42

prirodi te Martinovim udesima vezanim za prirodu.39 Paleografske odlike naega odlomka, a

i cijeloga rukopisa openito (tefani 1960: 340-341), upuuju na prvo starije razdoblje nastanka
glagoljskih kodeksa, a to je polovica 14. stoljea (Hercigonja 1975: 91).
Jezik teksta je crkvenoslavenski hrvatske redakcije, proet umjerenim arhaizmima koji se
oituju ponajprije u rjeoj vokalizaciji poluglasa koji se najee ne isputa u slabom poloaju,
ve se biljei kraim tapiem ili apostrofom, i u estoj uporabi staroslavenske konsonantske
skupine d (roden, priporoden, trudajucim, prde, tomde). Jedino Vb4 uz Vat19
imaju grafiju hudima naspram hudima u Lab u huima u Pm. Znak za erv je
upotrijebljen samo 3x i to u uobiajenoj uporabi u imenici (evan)(e)l(i) i an(e)lskim te
u imenici vainom koja je zabiljeena i kao vanjinom Lab 152c i vinjinm Mos 137b.
eu grafiju imenice voi uz Vb4 jo biljei i Mos 137b, mlai oblik voi biljei Lab152c, a
voin Vat6 199c.
Leksike posebnosti
Od tekstolokih zanimljivosti ovoga itanja posebno nas je privukao jedinstveni
topografski leksik koji se odnosi na mjesto Martinova roenja, mjesto Martinova milosra i
mjesto stjecanja konanoga kranskoga opredjeljenja. Nazivi ovih lokaliteta predstavljaju
kljune zemljopisne odrednice u Martinovu ivotopisu kakav nam je predoio Sulpicije
Sever,40 i jedine te vrste u hrvatskoglagoljskom rjenikom korpusu. Rije je, dakle, o tri
lokaliteta nekadanjega Rimskoga carstva koja se danas nalaze u trima razliitim dravama:
Szombathely u Maarskoj, Amiens u Francuskoj i Worms u Njemakoj. U hrvatskoglagoljskim
rukopisima imena lokaliteta se pojavljuju jedino u sintagmama. Naim su glagoljaima
najvjerojatnije ovi zemljopisni pojmovi bili nepoznati te se otuda i javljaju raznolikosti u
njihovoj grafiji. Szombathely, mjesto Martinova roenja zapisano je u sintagmi prema
latinskom: v sabarii panon (lat. Sabbaria Pannoniorum)41 Vb4 79d.42 Grafijsku posebnost
nudi pridjev izveden iz imena francuskoga grada Amiensa gdje je rimski vojnik Martin
polovicom svoga ogrtaa ogrnuo promrzloga prosjaka. Ovaj kultni dogaaj podrobno je
opisan u naem glagoljskom tekstu u kojemu upravo naziv mjesta privlai pozornost. Pridjev
ambienkago rabi se jedino u sintagmi ambienkago grada (lat. Ambianensium civitatis)
uz varijante ambieanskago Lab 152a, ambienaskago Mos 136c, ambienskago Pm
279a, ambieanskago Vat6 199a, Vat19 370a (RCJHR 1992: 50; Zaradija Ki 2001: 304).
Leksiku rijetkost nadalje predstavlja imenica vain koja se jo jedino u dva izvora javlja u
39
Najpoznatija legenda koja pokazuje Martinovu udesnu mo nad prirodom odnosi se na sveev boravak
na otoku Gallinri gdje je izbjegao smrti trovanjem kukurijekom. S tim u vezi poznata postaje njegova
mo nad halucinogenim otrovnim biljkama. Posebno je dojmljiva pria o tek prolistalim i procvjetalim
stablima u mjesecu studenom kada je Martinovo mrtvo tijelo dovezeno u Tours (Saintyves 1987: 854).
40
Rimski plemi Sulpicije Sever, lat Sulpicius Severus, (oko 360.-420.) je crkveno-povijesni latinski pisac
rodom iz Bordeauxa i uenik sv. Martina, poznat po djelu Chronicorum libri duo (Dvije knjige ljetopisa).
U knjievnosti mu pripada posebno mjesto, jer je zaetnik hagiografske knjievnosti na Zapadu, odnosno
biografije kao knjievnoga anra i to djelom Vita Martini i Dialogus. Najpotpunije kritiko izdanje Vita
Martini objavio je Jacques Fontaine pod naslovom: Sulpice Svre. Vie de saint Martin; texte latine,
introduction, traduction et commentaire u asopisu Sources chrtiennes t. 133-135. Paris 1967-1969.
41
Latinski tekst koji smo rabili tijekom istraivanja pripada brevijaru iz 16. stoljea: Breviarum de
Camera, Liturgia .C. Folio 12. Biblioteca Apostolica Vaticana. Venezia 1521. str. 134v-136r.
42
Ista je sintagma zabiljeena u Vat6 198c, Pm 278a i Vat19 368d, dok je varijanta v sambarii panoni
zapisana u Mos 135d, a v sabrai (sic!) panon u Lab 151a.
56.p65 703 04. 10. 04, 16:42

sintagmi prd vainom gradom43 (lat. apud Vagionum civitatem), a odnosi se na njemaki
grad Worms na rijeci Rajni (Vangio ili Vagio). Uz ovaj se grad vee slavna martinska legenda
utemeljena na ratnom dogaaju iz 337. godine,44 nakon ega Martin definitivno odabire
Kristov put.
Vrijeme svih dogaanja od Szombathelya do Wormsa je omeeno vladavinom dvaju
rimskih vladara: Konstantina Velikoga, ija je kranska karizma po svoj prilici utjecala na
Martinovo vjersko i intelektualno sazrijevanje i Julijana Apostata, kako je i zapisano u
prvom itanju svih rukopisa: pod c(sa)rem konstentinom potome pod ijulinom (lat.
sub rege Constantino: deinde sub Iuliano cesare). U posljednjem se pak itanju, kada je
rije o dogaaju kod Wormsa spominje samo ijulin kesar (lat. Iulianus cesar) to je
povijesno netono, jer Julijan postaje vladar tek nakon 361. godine. Naime, nakon
Konstantinove smrti 337. godine Rimom vladaju njegovi sinovi: Konstantin II. (337.-340.),
Konstans (337.-350.) i Konstancije (337.-361). No, rimski vojskovoa i grki filozof Flavije
Klaudije Julijan postaje rimskim carem tek nakon to je porazio Konstancija. Meutim, njegova
ga je vojska kojom je komandirao u Galiji, a u kojoj je sluio Martin, ve ranije proglasila
carem to je razvidno i u prireenom tekstu u Vb4.45 Za svoje kratke vladavine od 361.-363.
godine, a pod utjecajem novoplatonizma, Julijan se definitivno okree protiv kranstva i
pokuava obnoviti poganstvo i kult antikih bogova te zbog toga i dobiva nadimak Otpadnik
ili Apostat (Kronologija 1996: god. 354.). Na temelju ovih saznanja lake je objasniti odluan
istup vojnika Martina koji kae: h(rsto)v bo vitez az esm brati se mn ne podobaet ,
to je konani zakljuak evaneoske poruke objavljene mladome vojniku Martinu u
Amiensu:46 Martin oce katihumen seju me rizoju od Ponee stvoriste si edinomu
ot malih sih bratie moe mn stvoriste : Ni meni niste uinili koliko niste uinili
jednomu od ovih najmanjih (Mt 25,45). Navedena poruka predstavlja sredinji dio glagoljskoga
brevijarskoga teksta, upravo onako kao to je imala presudnu ulogu u konanom odabiru i
vjerskom usmjerenju mladoga vojnika. S citiranom zakljunom reenicom iz posljednjega
poglavlja, na fonostilemskoj razini ova kljuna cjelina predstavlja dojmljivu akustinu
pulsirajuu igru vokala koji donose itatelju ili sluatelju prodornu smirenost, to je ini se i
bio cilj naega glagoljaa prevoditelja. Na ovom se primjeru ponovo iskazuje ne samo iroko
jezino znanje glagoljaa ve i njegova ritmika i stilska osjetljivost koja se na osebujan
nain izraava upravo u slobodnijem pristupu hagiografskim tekstovima meu kojima pria
o sv. Martinu zauzima istaknuto mjesto47 i to iz tri razloga:
1. jer pripada starijoj krkoj skupini glagoljskih kodeksa koji se odlikuju jezinom arhainou
i stroom grafijskom dosljednou,
43
Varijanta vaninom se javlja u Lab 152c i u Vat6 199c (RCJHR 1996: 262), dok je u Mos 137b
zabiljeen oblik vininom (Zaradija Ki 2001: 305).
44
Kada su barbari preko Rajne poeli upadati u Galiju, rimski je car bio primoran primijeniti vojnu silu.
Rimska se vojska, dakle, koncentrirala nedaleko dananjega Wormsa, najvjerojatnije pod vodstvom
rimskoga vojskovoe i buduega rimskoga cara Julijana II. (332.-363., car od 361.), neaka Konstantina
Velikoga (285.-337.).
45
Ovo itanje sadre jo samo Lab, Mos i Vat6 (Zaradija Ki 2001: 305).
46
Kljuni trenutak scene u Amiensu, koji govori o diobi plata, u glagoljskoj se verziji istie fonostilemskim
zapaanjima, tj. alternacijama palatala (Zaradija Ki 2001: 301).
47
Trostruki znaaj prikaza sv. Martina potvren je ve ranije na senjskom glagoljskom epigrafskom
spomeniku iz 1333. godine koji istie kontinuitet vjerskoga martinskoga kulta na tri razine: antikoj,
franakoj i slavenskoj (Fui 1982.a: 317-319; Fui 1982.b: 44).
56.p65 704 04. 10. 04, 16:42

2. jer nudi jedinstvene leksike specifinosti,

3. jer pokazuje vanost i jainu kulta zapadnih ranokranskih svetaca u hrvatskoglagoljskoj
knjievnosti koja je neotuivi spoj knjievne batine antike i razvijene zapadnoeuropske
kranske duhovnosti (Petrovi 1998: 285).
56.p65 705 04. 10. 04, 16:42

N(a) s(ve)t(a)go martina b(i)sk(u)p(a) is//p(o)v(dnika)48

79d V istinu martin v s//abarii panon v grad//ci roden b N meju i//talieju
pitn b// roditelema ego po// asti vka dostonie// 80a m ne hudima na obak/
/ poganoma sucema Ot()c// e ego vitez b prve // potom e voevoda b //
vitezom Sam e mart//in meju orunimi voi v//junosti svoei nasld//ovae v skulnih
dvo//rh pod c(sa)rem konste//ntinom potome pod// ijulinom vitei N o/
/bak nevoleju ko ot prvih// ego lt b(o)i slu//ba vd(a)hnena bisi va n//
oce iz junosti ego
Ibo egda b(i)si deseti//ju lt bez vole ro//ditelju k crkv pribe i katihum//en se biti
um(o)li I ingdu// 80b v vs in o b(o)i dl// b obracen I egda b dv//oju na
desete ltu v p//ustinu ele I stv//oriv obti dovolnie// da nevrmennie krhosti
// opotaknenie bilo bi emu // I obak misal ego okrst// crkv ljubo okrst
proih// manastiri vs(e)gda pril//eae pouevae se sm//otrn oce v otroastv
ee potom sb(o)(a)n svri
N egda zap(o)v()d//ne b ot c(sa)ru da star//iih s(i)n(o)ve na bran p//isalo se
bi priducim// o(t)cem si ko bl(a)(e)nim ego d//niem zavide egda b// lt
d (=15) t b [i uvezan]// s(v)t()b(a)mi vite[skimi] // 80c dovolan b edinm
t()k//mo rabom drugom i obak g(ospod)// suc vzvracae emu rd//du
rabotani tako da e//sto krat i obuveni ego// i szuvae i otirae i oba// v kup
dhota i sam e//ce sluae
Tri ltan prd// krceniem v oru//en b clo i ob//ak ot sih iskaz// imie
(lov)ski rod uvezoe// 80d a ti se obikaet Mnoga e oh(rst) ot voin bl(a)god/
/t b emu i mnoga lju//bi trpnie e toli sm//ra pae (lov)skago obi//a Ibo
plodstvo hv(a)li//ti v nem nst potrb//a ko tako obiai est // ko jue vo (sic!)
ono vrme // ne vitez n mnih mn//e se Imie stvori t//ako k seb vse tova//rie
pobdil be da ego divnoju voleju// thu ne oce ubo pripo//roden v h(rst)
tvorae// nikimi e dobrimi dl//i vzvceniem obde//nim (sic!) pristoe ubo
trudajucim se pomoc d//ae nevolnim pitae ni//cee odvae nagie ni//toe seb ot
voinstv//a dobiti tkmo vse// dnne pice ostavlae // Jue tgda ot (evan) (e)l(i)
ne glu//h sliatel ot jutrnn//ago ne milae
81a V eteri e d()n v// vrme egda jue// nitoe b(la)(e)ni// martin tkmo
orui i prproce ri//zi voinstvi na s//eb ime po srd z//imi e obiaem brit//
ko vzostrila se b t//oliko ko mnogie sila// zimi ugasila b V s//rtenie seb im ete//
ra nica v vrata ambi//enkago grada naga i//e vse iducee molil// be da pomilovali/
48
Transliteracija glagoljskoga teksta u latiniki provedena je prema usustavljenim pravilima:
1. skraene rijei su razrijeene u okruglim zagradama ( ), dok su oteene rijei rekonstruirane u
uglatim zagradama [ ].
2. Posebna glagoljska slova transliterirana su na sljedei nain: > = ili , W = ju, \ = , ] = c, X = , I i Y = i.
3. Iluminirana slova su posebno istaknuta i oznaavaju poetak novoga poglavlja, dok su ostala velika
slova podebljana. Interpunkcija slijedi original, a to je samo toka u sredini retka.
4. Prijelaz u novi redak oznaen je znakom //.
5. Brojevi strana i oznake stupaca masno su oznaeni unutar teksta, dok je brojana vrijednost glagoljskih
slova in continuo objanjena arapskim brojkama u okruglim zagradama.
6. Pisareve pogreke su oznaene upozorenjem (sic!).
56.p65 706 04. 10. 04, 16:42

/ bie i vsme obak m//inuvim i ni edinomu// p(o)m(i)lovavu i Razum// mu

b(og)a pln sebe shr//anena sua druzh 81b v p(o)m(i)lov(a)nie shraniti d//a ne
pogibnut pomisl//i to stvoril bi ko ni//esoe im tkmo plac//a ime odn b
jue bo// proa v lmuno (sic!) proi//m razdal be I abie// izvlk me ime
opas//al se b prkroi plac na p//ol i pol ego nicemu da//st ostavim e polo/
/m sam se od Meju simie// oh(rst) stoecimi posmn b// ko razobrazan b
i gru//b b vidti im Mnozi// e ie bhu mudrii v//zdihati naee ko ni//toe
podobna stvori//e egda ubo mnoia// imuce odti nica bez na//goti svoee mogli
bi ni//toe polzi stvorie em//u
81c Noci e priduci egda// se snu dast mu// b(o)i vid h(rst)a odna// polom
placa svoego// egoe b nicemu prkroil// i odl zrti prileno// g(ospod)a utee i
rizu jue da//l b nicemu stvorena bi//st emu poznati i inagd//u k anj(e)lskim
mnostvom// oh(rst) stoecih slia h(rst)a// svtlim gl(a)s(o)m gl(agol)juca //
Martin oce katihume//n seju me rizoju od Vis//tinu pametiv g(ospod) reen/
/im svoim ee prde rek//l b gl(agol)e Ponee stvor//iste si edinomu ot ma//lih
sih bratie moe mn// stvoriste sebe v nicem// odna suca isp(o)vd // I v
utvrdenie toliko d//obra dla svdte//lstvova v tomde obra//z v neme nici
pril b//e viti se rai
81d Ee vidv mu b(o)i// b(la)(e)ni martin ne tce//ju sl(a)voju (lov)skoju
vzv//isi se n b(o)iju bl(a)god//t v svoem dl poz//nav egda b ot dvu des//etu
lt k m(i)l(o)sti krce//ni pride ne ingdu voi//nstvi svoego otvre// 82a
starinstvo prozba//mi prmoen emue st//an priznivi podahu I obae prmniv
star//instvo svoe v vr//me sam otvrgim se v//ka obecevae mzdu ju//e
martin poidae os//tavlen po dvadeseto//m godic dati poto//m jue krceniem
posl//dova samm imenem// vitei
Meju kramoli sucim// dju galini i bar//bari ijulin kesar// silu sbrav vkup// voi
prd va inom gra//dom darue nae m(o)li// 82b ti vitezi koe est// obiai kido
prozivah//u se doidee k manast//iru prili bi Tgda e// podobno vrme smotri//v
vnee prosili bi otpu//ceni Ni clo seb nos//iti mne se ace darov//aniem ne bil bi
vites//tvoval prde ubo re//e k c(sa)ru vitestvov//ah teb vrme est da//
nine jue vitezuju b(og)u //darovaniem tvoim pob//du primu H(rsto)v bo vite//z
az esm brati se mn// ne podobaet
Literatura
Badurina, A. 1993. Hagiotopografija Kvarnera. Zbornik Pedagokog fakulteta u Rijeci. Rijeka, 189-194.
Beaujard, B. 1997. Grgoire de Tours (538-594). Dictionnaire encyclopdique du Moyen ge. t. I. Paris, 688.
Beri, I. 1881. Njekoliko staroslavenskih i hrvatskih knjiga. Rad JAZU 59, 158-185.
Boloni, M. 1975. Bratovtina sv. Ivana Krstitelja u Vrbniku - Kapari i druge bratovtine na otoku
Krku. Zagreb: Kranska sadanjost.
Boloni, M., I. ic-Rokov. 1977. Otok Krk kroz vjekove. Zagreb: Kranska sadanjost.
Boloni, M. 1981. Vrbnik nad morem. Krki zbornik 9. Krk. 1-300.
Budicin, M. 1997. Acquedotto di S. Martino e Casello di sanita di Pinguente : due progetti presentati
e non realizzati durante gli anni Ottanta des secolo XVIII. Atti vol. 27. / Centro di ricerche
storiche, Rovigno, Unione Italiana, Fiume, Universita popolare, Trieste. 213-250.
Cambi, N. 2002. Antika. Zagreb: Naklada Ljevak d.o.o.
56.p65 707 04. 10. 04, 16:42

Couderc, J.-M. Les toponymes Saint-Martin dans nos campagnes. http://www.liguge.com/topo.html

rni, I. 1865. Krke starine. Knjievnik 2, 3.
rni, I. 1867. Najstarija poviest krkoj, osorskoj, rapskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji. Rim.
DACL 1925. Dictionnaire darchologie chrtienne et de liturgie. t. VI/2. Paris. 1711-1754.
Fui, B. 1982.a. Glagoljski natpisi. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Fui, B. 1982.b. Glagoljska epigrafika. Kulturno historijski vidovi. Zagreb: Kranska sadanjost.
Grmek, M. D. 1980. Le concept dinfection dans lantiquit et au Moyen ge. Les anciennes
mesures sociales contre les maladies contagieuses et la fondation de la premire quarantaine
Dubrovnik (1377). Rad JAZU. 384. 9-55.
Hercigonja, E. 1975. Srednjovjekovna knjievnost. Povijest hrvatske knjievnosti. 2. Zagreb: Liber.
Japundi, M. 1955. Glagoljski brevijar iz g. 1465. (Vaticano-Slavo 19). Radovi Staroslavenskog
instituta. 2, 155-192.
Japundi, M., A. Durova, K. Stanev. 1985. Catalogo dei manoscritti slavi della Biblioteca Vaticana. Sofia.
Jelenovi, I. 1959. Toponomastika sjeverozapadnog dijela otoka Krka. Filologija 2, 13-29.
Kronologija. 1996. ur. Ivo Goldstein. Zagreb: Novi Liber.
Kukuljevi, I. S. 1886. Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci svetog Ivana u Hrvatskoj. Rad
JAZU. LXXXI. 1-80.
Ljubi, . 1876. Commissiones et relationes venetae. I. Zagreb.
Monceaux, P. 1927. Saint Martin. Paris: Payot.
Moreau, J. Approche mdicale des gurisons miraculeuses attribues Saint Martin. http://
www.liguge.com/miracle.html
Ostoji, I. 1964. Benediktinci u Hrvatskoj. t. II. Split.
Ostoji, I. 1970. Benediktinska kulturna batina na otoku Krku. Krki zbornik 1: 235-246.
Petrovi, I. 1998. Lantiquit chrtienne dans lhagiographie croate au Moyen-ge. Lantiquit dans la
culture uropenne au Moyen-ge. Wodan. Reineke-Verlage Greifswald. 285-294.
RCJHR 1992. Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. sv. 2. Zagreb: Staroslavenski
institut.
RCJHR 1996. Rjenik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije. sv. 6. Zagreb: Staroslavenski
institut.
Saintyves, P. 1987. Les contes de Perrault. En Marge de la Lgende dore. Les Reliques et les Images
lgendaires. Paris.
Skok, P. 1971. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. t. I. Zagreb: Jugoslavenska
Skok, P. 1973. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. t. III. Zagreb: Jugoslavenska
Stri, P. 1995. Narodni ivot i obiaji Omilja kao dio povjesnice. Krki zbornik (Narodni ivot i
obiaji otoka Krka). 1. Krk, 39-52.
onje, A. 1990. Starokranska bazilika kod Omilja na otoku Krku. Krki zbornik. 21. Krk, 5-101.
tefani, V. 1936. Opatija sv. Lucije u Baki i drugi benediktinski spomenici na otoku Krku. Croatia
Sacra. VI/11,12. 1-86.
tefani, V. 1960. Glagoljski rukopisi otoka Krka. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
tefani, V. 1969. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije. Zagreb: Jugoslavenska akademija
Vajs, J. 1910. Nejstar brevir chrvatsko-hlaholsk. Praha: Nkladem Krl. ek spolenosti nuk.
Zaradija Ki, A. 1997. Knjiga o Jobu u hrvatskoglagoljskoj knjievnosti. Zagreb: Matica hrvatska,
Hrvatsko filoloko drutvo.
Zaradija Ki, A. 2001. Odraz hagiografske tradicije sv. Martina u hrvatskoglagoljskim rukopisima.
Drugi hrvatski slavistiki kongres. 1. Zagreb: Hrvatsko filoloko drutvo, 299-307.
ic-Rokov, I. 1976. Naseljavanje Dubanice i Poljica u 15. stoljeu. Krki zbornik. 7. Krk, 183-194.
ic, I. 1899. Vrbnik na otoku Krku. Narodni ivot i obiaji. (pretisak 2001.). ur. Tanja Peri Polonijo.
Rijeka: Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb, Povijesno drutvo otoka Krka.
56.p65 708 04. 10. 04, 16:42

56.p65 709 04. 10. 04, 16:42

56.p65 710 04. 10. 04, 16:42

56.p65 711 04. 10. 04, 16:42

56.p65 712 04. 10. 04, 16:42

56.p65 713 04. 10. 04, 16:42

56.p65 714 04. 10. 04, 16:42

56.p65 715 04. 10. 04, 16:42

SUMMARY
ST. MARTINS CULT HERITAGE ON THE ISLAND OF KRK

The cult of St. Martin, the early Christian saint and the thirteenth Apostle, is known in the Croatian
region from the earliest times of its spreading. The first conveyors of St. Martins cult, that spread in
the West as early as the 5th century, were Benedictines, the main promoters of the Glagolitism in the
Croatian Middle Age. Their order is founded on St. Martins monastic concept.
St. Martins cult heritage on the Island of Krk represents the Benedictine Glagolitic tradition and is
indispensable part of the Croatian Glagolitism in general, realised through the considerable number of
churches dedicated to St. Martin, first of all in the west, and then in the north part of the Island where
the activity of St. Martins confraternity was prominent in the 16th century. From the former St.
Martins rich cult tradition there is little left: Gostinjac, Vrbnik, Lakmartin and Martinac.
The specifics of St. Martins cult on the Island of Krk are obvious in the Glagolitic written heritage.
Although it is found in six Croatian Glagolitic breviaries, the only Krk Glagolitic manuscript with
readings about St. Martin is the Vrbnik Breviary 4 (Vb4) from the 14th century. In the preserved
Proper of the Saints in Vb4 fol. 79d-82b there are extensive readings in November about St. Martin.
It represents the longer version preserved only in two breviaries, the other one is the Ljubljana
Breviary (Lab) that also belongs to the end of the 14th century.
Kljune rijei: Krk, kult, sv. Martin, glagoljai, Omialj, Dubanica, Vrbnik, Gostinjac, upanje,
bratovtine, Lakmartin, hagiotoponimija, hagiohidronimija, brevijar, sanctoral, leksik
Key words: Krk, cult, St. Martin, Glagolitic priests, Omialj, Dubanica, Vrbnik, Gostinjac, upanje,
confraternities, Lakmartin, hagiotoponymy, hagiohydronymy, breviary, Proper of the Saints, lexis
56.p65 716 04. 10. 04, 16:42

Jerko Bezi
(Zagreb)
IVI HRVATSKI JEZIK U GLAGOLJAKOM

PJEVANJU ZADARSKE NADBISKUPIJE
Rad daje pregled uporabe ivoga hrvatskog jezika u bogosluju Zadarske nadbiskupije od 16. do
20. stoljea, od poetnih itanja, odnosno kasnijih pjevanja poslanica i evanelja na ivom
hrvatskom jeziku do u kasnijim stoljeima postignute primjene ivoga narodnog jezika u (gotovo)
svim pjevanim i govorenim dijelovima mise u kojima sudjeluju prisutni vjernici laici.
U objavljenom saetku ovoga referata1 spominju se tri problema. U ovome radu autor je
obradio samo prvi problem tj. kako je ivi hrvatski jezik u proteklim vremenima u pojedinim
oblicima katolikog bogosluja na podruju Zadarske nadbiskupije mogao biti liturgijski
jezik unato tome to je 1563. Tridentski koncil zabranio uporabu ivoga narodnog jezika u
slavljenju mise. Rjeavanje toga problema lake je u novije vrijeme poslije Drugoga
vatikanskog koncila, nakon to su 7. oujka 1965. stupile na snagu odredbe toga koncila
koje ivim narodnim jezicima omoguuju da budu liturgijski jezici, da se njima moe slaviti i
misa.
U vrijeme autorovih terenskih istraivanja crkvenoga pukog pjevanja na podruju
Zadarske nadbiskupije (1958.-1964.), dakle neposredno prije proglaenja koncilskih odredbi
o liturgijskim jezicima, od 64 lokaliteta u kojima je autor radio nailazio je na ivi narodni jezik
u pjevanju mise u 30 lokaliteta, a u 34 mjesta staroslavenski (crkvenoslavenski) u pjevanju
stalnih dijelova mise. ivim narodnim jezikom uz poneke arhaizme pjevalo se u veini mjesta
u Ravnim kotarima, a staroslavenskim preteno na zadarskim otocima i na uskom obalnom
podruju, npr. u Biogradskom primorju.2
Takvo je stanje dijelom bilo posljedica obnavljanja glagoljakih upa u Zadarskoj
nadbiskupiji u prvom desetljeu 20. stoljea i nakon Prvoga svjetskog rata kad je glavnina
teritorija Zadarske nadbiskupije pripala tada novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz
prvih godina toga stoljea karakteristian je fragment iz pisma tadanjega zadarskog
nadbiskupa, Splianina Mate Dujma Dvornika (1847.-1914.). Nadbiskup trai od upnika
1
Usp. Bezi 2002: 14.
2
Bezi 1973: 205.
57.p65 717 04. 10. 04, 16:43

718 Jerko Bezi
mjesta Vrgade poznatog po glagoljskim spomenicima na istoimenom otoku neka

nastoji ... malo po malo priviknuti puk na odgovaranje pri sv. Misi staroslavenskim
jezikom, bez primjese ivueg hrvatskog jezika.3
Prve pojave ivoga hrvatskog jezika javljaju se krajem 14. i u 15. stoljeu ponajprije kao
posebne povlastice samo za pojedine dijelove katolikog bogosluja koje se u dalmatinskim
gradovima i seoskim franjevakim upama obavljalo tada latinskim jezikom. To se odnosilo
na razliita itanja, poslanice i evanelja te pojedine blagoslove, npr. blagoslov vode na
Bogojavljenje to nalazimo u tzv. Zadarskom lekcionaru iz 15. stoljea.4
Jedna od najpoznatijih tiskanih zbirki takvih tekstova na ivom hrvatskom jeziku, pisanih
latinicom bio je Lekcionar Bernardina Splianina, objavljen u Veneciji 1495. U 16. stoljeu
doivio je jo dva izdanja.5 Tree izdanje izalo je 1586. u Veneciji pod naslovom koji je u
svom osnovnom znaenju ostao isti sve do u prvu polovicu 20. stoljea, tj.: Pistvle i
Evanyelya po sfe godischie Harvatschim yazichom stumacena.6
Primjenu Pitula i Evanelja u gradu Zadru potvruje odredba zadarskog nadbiskupa
Muzija Callinija sa sinode u Zadru 1566. Nadbiskup trai da oni koji u crkvama zadarskih
enskih samostana itaju puku evanelje i epistolu na hrvatskom jeziku dre pred oima
prijevod, tj. Pitule.7 Takav je prijevod u godini 1566. mogao biti Bernardinov Lekcionar ili
njegovo drugo izdanje iz 1543. to ga je priredio Trogiranin Benedat Zborovi (stumaenje
slovinjsko od pistuo i evangelja i proroastva i blagoslovof...).8
Pitole nastavljaju svojim izlaenjem i u 17. stoljeu u redakciji bosanskog franjevca
Ivana Bandulavia, prvo izdanje u Veneciji 1613., nakon toga jo pet potvrenih izdanja u
istom stoljeu i dva u 18. stoljeu 1718. i 1739.9 Iz izdanja 1739. jo su 1963. na otoku Vrgadi
autoru ovoga teksta pjevali i uskrsnu sekvencu Posveenju vazmenomu hvale da prikau
krani.10
Uporabi ivog jezika u bogosluju na podruju Zadarske nadbiskupije u velikoj su mjeri
pridonijele dvije knjige jezikoslovca, isusovca Bartola Kaia Rituale Romanum Ritual
Rimski istomaen slovinski (Rim, 1640.) i Vanelja i pitule istomaene iz Misala novoga
rimskoga u jezik dubrovaki (Rim, 1641.).11
V. tefani je utvrdio da je Kaiev Ritual ... prvi potpuni obrednik na hrvatskom jeziku,
a muzika je notacija [napjev gregorijanskog korala (dopunio J. B.)] u njemu obilnija nego
i u jednoj naoj starijoj ediciji. Taj se ritual upotrebljavao po naim tokavskim i akavskim
krajevima u glagoljakim i latinakim crkvama.12
Da su se obadvije bogoslune Kaieve knjige, pisane ivim hrvatskim jezikom
upotrebljavale u Zadarskoj nadbiskupiji u drugoj polovici 17. stoljea pokazuju zapisnici
vizitacija zadarskih nadbiskupa toga vremena. Tako je nadbiskup Theodoro Balbi prije
svoje visita locale u 1658. godini okrunicom pozvao svoje sveenstvo da mu doe u
3
Jurii 1962: 116.
4
Reetar 1894: V-LIII i 1-95; Kniewald 1964: 5.
5
Fuak 1975: 203, 204-205.
6
Fuak 1975: 205.
7
Strgai 1964: 409 (Euangelium et epistolam Illyrica lingua populo interpretantes in ecclesiis monialium
habeant prae oculis traductionem).
8
Fuak 1975: 209-210.
9
Fuak 1975: 219-226.
10
Bezi 1973: 136, 137 i br. 19 meu nepaginiranim notnim primjerima.
11
tefani 1962: 223.
12
tefani 1962: 223 i tefani 1990: 725.
57.p65 718 04. 10. 04, 16:43

ivi hrvatski jezik u glagoljakom pjevanju Zadarske nadbiskupije 719
grad Zadar na visita personale, kako bi ga izvijestili o stanju u svojim upama. Sa sobom
moraju donijeti licence da mogu ispovijedati, primjerke bogoslunih knjiga kojima se slue
i matine knjige. U popisu knjiga koje moraju donijeti uz misal i reformirani brevijar nadbiskup
na treem mjestu spominje Kaiev ... il Rituale Romano Illirico.13
Prilikom vizitacije u odreenom mjestu na terenu (visita locale) u mjestu Gorica na otoku
Pagu 17. svibnja 1658. sveenik Iuannes Balobanich izjavio je nadbiskupu da se prigodom
procesije okolo crkve na prvu nedjelju u mjesecu slui evaneljima propisanima ... nell
euangelistario illirico, tj. u Kaievim Vaneljima i pitulama (1641.). Svoju izjavu u zapisniku
vizitacije pop Ivan je potvrdio vlastitim potpisom u glagoljici.14
Dvadeset godina kasnije, 1678. godine zadarski nadbiskup Giovanni Evangelista Parzaghi
ve je gotovo u svakoj upi svoje nadbiskupije nalazio ... Rituale ac Euangelistario, tako u
Pakotanima,15 odnosno Euangelistarium, ac Rituale u Biogradu.16 Ako pak u nekom
mjestu nije naiao na Kaiev Evangelistar, zapovijedio je da se ta bogosluna knjiga nabavi,
tako npr. u Boavi na Dugom otoku 13. svibnja 1678.17
ivi hrvatski jezik u bogosluju grada Zadra osamdesetih i devedesetih godina 17. stoljea
potvruje sveenik ime Vitasovi, Zadranin, magister chori zadarske katedrale.18 Kao
dobar pjeva bio je odreen da u katedrali na Veliki etvrtak pjeva hymnum Illyricum, tj.
hrvatski prijevod himna Pange lingua gloriosi / Corporis mysterium i to nakon
pontifikalne mise prilikom prijenosa pokaznice sa Svetotajstvom na pokrajnji oltar. Kako se
u Zadarskoj nadbiskupiji do u prvu polovicu 20. stoljea u ivoj praksi sauvao Kaiev
ikavizirani prijevod spomenutoga latinskog himna O jezie, spivaj virno (Kai 1640: 320),19
razlono je pretpostavljati da se Vitasovi sluio tim hrvatskim prijevodom i notnim zapisom
koralne melodije.
Vitasovievo ime vezano je uz dva rukopisna djela s kljunim dokazima o uporabi ivoga
hrvatskog jezika u bogosluju grada Zadra. To su Prirunik za potrebe kora sv. Stoije u
Zadru (Prir.),20 odnosno Koralni zbornik21 koji je 1677. pripadao Vitasoviu te Zadarska
crkvena pjesmarica (ZCP) koju je Vitasovi napisao 1685.22
Prirunik sadri hrvatski tekst evanelja to se pjevalo na Veliki etvrtak pri obredu
pranja nogu pod naslovom Evangelivm Illiricvm (Prir. f. 51 v 53 r). Poetak glasi: Pria
dne Vazmenoga, znajuchi Issus da grede vrime gnegovo...23 Hrvatske tekstove donosi jo
devet tenja o ivotu svete Stoije uz Tebe Boga hvalimo (Prir. f. 7 v 28 r), zatim pjesma
Nu sliscite vi karstiane / ky ste toti na sve strane koja zazivlje blagoslov na crkvene i
svjetovne poglavare, grad Zadar i okolicu pod latinskim naslovom Benedictio super
13
Nadbiskupski arhiv u Zadru (NaZ). Vizitacije (Vi). Sveanj s natpisom 1658 Visitatio personalis
foranea Pagi XXXXII, f. 1 r i f. 2 r : Dovran portare seco alla Visita personale... le licenze di poter
confessare... il Messale, e Breviario riformato; il Rituale Romano Illirico; la Dottrina Christiana et altri
libri, che adoperano per predicare,...
14
NaZ, Vi, Sveanj 1658 Visitatio personalis foranea Pagi XXXXII f. 5 r.
15
NaZ. Vizitacije 1678. Visita Foranea Parzaghi f. 34 v.
16
Isti izvor kao u biljeci 14, f. 36 v.
17
Isti izvor kao u bilj. 14, f. 16 v.
18
Strgai 1955: 47-78.
19
Bezi 1973: 161 i 163.
20
Strgai 1955: 55.
21
Grgi 1962: 287, 289.
22
Strgai 1955: 53 (Pr(es)b(yte)r Symeon Vitassouich fecit Anno D(omi)ni 1685. ...)
23
Strgai 1955: slika 3 uz str. 56.
57.p65 719 04. 10. 04, 16:43

720 Jerko Bezi
populum24 (Prir. f. 33 v - 35 v) te pjesma Ghdi yest gliubav i priazan, ondi Bog yest (prir. f.
55 v). Od latinskih tekstova uz koralne mise i invitatorije valja istai takoer notne zapise
napjeva poznatih zadarskih Lauda aklamacija.25
I Vitasovieva Zadarska crkvena pjesmarica (ZCP) sadri hrvatski tekst pjesme pod
naslovom Benedictio super populum, neto dui od onoga u Priruniku za katedralni kor.
Donosi liturgijske tekstove poput himna Tebe Boxe hualimo i hvalospjev Blagoslouglien
Gospodin Bogh Izraelski i Povelii dusca moia Gospodina.26
Ta pjesmarica obiluje i paraliturgijskim i neliturgijskim pjesmama sve u simetrijskim
osmerakim dvostihovima (4+4, 4+4) npr. u paraliturgijskoj pjesmi to se izvodila u ophodima
prilikom posjeta zadarskim crkvama u noi izmeu Velikog etvrtka i Velikog petka:
Nu plaite sfa nebbesca
uidech uella taa cudesca
euo yer gnih stuoriteglia
Issukarsta Spasiteglia
ouu noch ga umorisce
i nemillo uhittisce27
Posebna zanimljivost te pjesmarice je prepjevani tekst Slave na misi (ZCP f. 94 r - 95 r).
Tekst joj je sav u rimovanim osmerakim dvostihovima. Ako iz njega odstranimo suvine
rijei, potrebne zbog rimovanih stihova, ako ponegdje promijenimo redoslijed rijei, dobivamo
pravi liturgijski tekst Slave:
Vitasovi, ZCP 1685, Pisctole i Evangelja priko svega
f. 94 v i 95 v. godiscta iznova pritisctene...
u Splitu u Zadru
Podcrtane rijei dijelovi su Marie udov. Piperata Bracha Battare
liturgijskog teksta Slave. i Sin
Suizdavatelji MDCCCLVII
(1857), str. 122
Slauat Boxe uiku uika Slava u visokih Bogu
. .
. .
. .
Slauom uelom slauimo te Slavimo te
pomozi naas molimo te
Uzdaiemo tebi huale Fale uzdajemo tebi
priuellike a ne male
Raddi tuoie uelle slaue radi velike slave tvoje
kako sueta pisma praue
Gospodine Boxe slauni Gospodine Boxe
24
Vidi i Bezi, 1965.
25
Vidi i Grgi, M. 1962.
26
ZCP 1685: f. 104 r - 105 r, f. 107 v - 108 v i f. 109 r - 109 v.
27
ZCP: f. 30 v prema Strgai 1955: 58.
57.p65 720 04. 10. 04, 16:43

Kragliu Nebes preskonani Kraglju nebeski,

Boxe oe suemoguchi Boxe Ote svemoguchi
Iz naslova u ZCP doznajemo da se tako pjevana Slava izvodila na Boi i to na treoj
boinoj misi.28
Kako se prema zakljucima Tridentskog koncila Hrvati u zadarskoj katedrali u pjevanju
stalnih dijelova mise nisu smjeli sluiti svojim ivim jezikom, pjevali su hrvatsku osmeraku
boinu paraliturgijsku pjesmu da udovolje propisima. Ali u toj je pjesmi bio i sav liturgijski
tekst Slave. Tako su pjevai zapravo pjevali Slavu na svom jeziku.
etrdesetak godina nakon Vitasovieve ZCP franjevac Toma Babi objavio je zbirku
molitava i pjesama Cvit razlika mirisa duhovnoga... posveen zadarskom nadbiskupu
Vinku Zmajeviu (1670-1745). Drugo izdanje te zbirke izalo je ve 1736. u dva dijela. Drugi
dio sadravao je samo pjesme, redovito u simetrijskim osmerakim dvostihovima pod
naslovom Veri od mnogi svetkovina priko svega godita i druge pisme duhovne i
bogoljubne.29 Poput Vitasovia i Babi objavljuje Posluajte svi karstiani / ki ste ovdi na
sve strani. Od mnogih drugih Babievih pjesama najpoznatije su i jo ive u drugoj polovici
20. stoljea dvije paraliturgijske osmerake pjesme Veri od muke Isusove (Posluajte brao
mila / gorku muku Gospodina Gospin pla) i Pozdrav tila i karvi Isusove (Zdravo tilo
Isusovo na otaru posveeno). Tree izdanje Cvita izalo je 1759. u Veneciji, a 6. i 7.
izdanje tiskano je u Zadru 1851. i 1898.30
Toliki razmah bogoslunih pjesama na ivom hrvatskom jeziku, posebno onih
paraliturgijskih u simetrijskim osmerakim dvostihovima u gradu Zadru bio je jedan od uzroka
da je 16.09.1750. zadarska nadbiskupska kancelarija zabranila pjevanje crkvenih liturgijskih,
i osobito paraliturgijskih pjesama na ivom hrvatskom jeziku u crkvama grada Zadra.31
Zato je zadarski nadbiskup Mate Karaman (1700.-1771.) objelodanio takvu zabranu? Dvije
godine ranije otvorio je Ilirsko sjemenite to ga je za glagoljae osnovao njegov prethodnik
nadbiskup Vinko Zmajevi (1670.-1745.). U svom izvjetaju rimskoj Kongregaciji za propagandu
vjere pod naslovom Del Clero Illirico (godine 1741.)32 realistino je opisao teki ivot i
neimatinu hrvatskoga (ilirikog) seoskog sveenstva. Dao je i stvaran opis crkvenog pjevanja
toga sveenstva u kojem su uz upnika i njemu podreene kapelane i obine (pomone)
popove sudjelovali i mnogi drugi (pjevai) laici kojima nije bilo teko nauiti molitve to se
pjevaju u njihovu jeziku. Pjevali su, dakle, na svom tada ivom hrvatskom jeziku, ne na
staroslavenskom, ne na jeziku to ga je Karaman, inae, vrlo dobro poznavao.33
Jedan od neposrednih povoda za Karamanovu zabranu hrvatskih crkvenih pjesama u
gradu Zadru bilo je vrlo vjerojatno i pismo to ga je nadbiskup primio od Kongregacije za
propagandu vjere otprilike mjesec dana prije svoje zabrane. Kongregacija je traila da
primjereno odgovori na primjedbe dubrovakog sveenika Stjepana Rose (Rusia) na
staroslavenski jezik Karamanova glagoljakog Misala Rimskoga (Rim 1741.), napisane 1750.
28
Bezi 1973: 170, 171 (Supra Gloria in Exccelsis (!) Deo. Slauat Boxe in tertia Missa).
29
Fancev 1941: 58.
30
Bezi 1973: 190.
31
Brunelli 1900: 200.
32
tefani 1962a: 201.
33
Bezi 1973: 182 ... Il coro numeroso, perch composto di Sacerdoti, Chierici, Discepoli, e molti
altri Laici, li quali non hanno difficolt dimparar lOrazioni, che si cantano nel loro idioma...
57.p65 721 04. 10. 04, 16:43

722 Jerko Bezi
Nakon tri godine Karaman je 1753. dovrio opsean i argumentiran zagovor staroslavenskog
jezika u tom misalu u svom rukopisu od 592 stranice.34
Zato je shvatljivo da je Karaman kao zagovornik staroslavenskoga liturgijskog jezika
objavio zabranu crkvenih, liturgijskih i paraliturgijskih pjesama na ivom hrvatskom jeziku u
gradu Zadru.
Karamanova je opsena, argumentirana rasprava bila i povod konstituciji pape Benedikta
XIV. Ex pastorali munere 15. kolovoza 1754. Tom je konstitucijom papa sveano proglasio
staroslavenski liturgijskim jezikom, a ujedno otro i vrlo strogo zabranio uporabu ivoga
hrvatskog jezika u bogosluju, kao i mijeanje staroslavenskoga i hrvatskoga ivog jezika u
liturgiji.35
Karamanova zabrana pjevanja na ivom hrvatskom jeziku odnosila se samo na crkve u
gradu Zadru, ne na sela Zadarske nadbiskupije. To najbolje potvruju zapisi s vizitacija iz
1777. godine drugoga Karamanova nasljednika, Zadranina nadbiskupa Giovannija (Ivana)
Carsane (1718.-1800.).
Tako u mjestu Silba na istoimenom otoku 15. lipnja 1777. sveenik Georgius Postich
izjavljuje nadbiskupu da uz brevijar posjeduje i Schiavetto (tj. Pitule i evanelja).36 Na
susjednom otoku Premudi u istoimenom mjestu 16. lipnja 1977. don Bla Smiri informira
nadbiskupa da uz brevijar, (Kaiev) Rituale, Misal ima i lo Schiavetto.37
Prema zahtjevu konstitucije pape Benedikta XIV. nadbiskup Carsana trebao bi upozoriti
sveenika Blaa Smiria da se slavei misu ne slui avetom, tj. Pitulama na ivom hrvatskom
jeziku. Meutim, u zapisu Carsanine vizitacije nema nikakvoga nadbiskupova reagiranja na
spominjanje aveta. Carsana izjavu o avetu utke prima na znanje i time pokazuje da
tolerira uporabu aveta.
Konstitucija pape Benedikta XIV. nije omela izdavanje Pitola i evanelja u Veneciji
1773. godine. Priredio ih je franjevac Petar Kneevi (1701.-1768.). Na ivi hrvatski jezik ...
u ovi jezik kojim mi sad ovdi u Dalmaczii govorimo...38 prevedeni su i stalni dijelovi mise
Gospodine pomiluj, Slava u visokih Bogu i Virovanje.39
Franjevac Jerko Fuak pokazao je poseban primjer kako je konstitucija Benedikta XIV.
dodue zaustavila, ali nije uspjela osujetiti izdavanje Pistola i evanjelja tiskanih u Rijeci
1824. Senjski biskup Ivan Krstitelj Jei bio je 1804. od Kongregacije za propagandu vjere
upozoren da briljivo uva staroslavensko bogosluje. U svom odgovoru 8.11.1804. Jei
pie da se u senjskoj katedrali misa slui iz glagoljskog misala (na staroslavenskom), a
poslanica i evanelje ita na ivom hrvatskom jeziku, to se s odobrenjem pokrajinskih
biskupa ini ve stotine godina po Dalmaciji i to puk veoma voli. I premda to nije u skladu
s konstitucijom Benedikta XIV. trebalo bi da to zbog prastare uporabe ipak bude
doputeno. Kongregacija 22.12.1804. odgovara biskupu da to nije doputeno jer se protivi
papinoj konstituciji. Jei, ipak, dvadeset godina nakon toga 1824. daje dozvolu za tiskanje
34
M. Japundi 1961: 84 i 85 naslov te obrane glasi: Identit della lingua litterale Slava e necessit di
conservarla ne libri Sacri. Considerazioni, che si umiliano alla Santit di N. S. papa Benedetto XIV da
Matteo Caraman Arcivescovo di Zara sopra lAnnotazione del Sacerdote Stefano Rosa in ordine alla
versione Slava del Missale Romano stampato in Roma lanno 1741.
35
Jeli 1906: s. XVIII, nr. 80 objavljuje tekst navedene konstitucije.
36
Nadbiskupski arhiv Zadar (NaZ), Vizitacije (Vi), Visita dellArcivescovo Carsana, f. 36 v.
37
NaZ, Vi, Visita dellArcivescovo Carsana, f. 43 r.
38
Fuak 1975: 248.
39
Kniewald 1964: 12.
57.p65 722 04. 10. 04, 16:43

Epistola i evanjelja u kojima su na ivom hrvatskom jeziku i stalni dijelovi mise.40 U biljeci
41 prilaem karakteristian latinski tekst dozvole biskupa Jeia, datiran 10.08.1824. gdje te
Epistole i evanjelja naziva Volumen Illyricum Schiavet nuncupatum.41
U Zadru su 1873. objavljene Svete mise koje se pivaju po hrvatskih upah, prevedene
iz Rimskoga Misala. Prevoditelj na ivi hrvatski jezik i prireiva bio je Mihovil Pavlinovi.42
U svom imprimaturu zadarski je nadbiskup P. D. Maupas 1874. istaknuo da daje svoju
dozvolu samo za uporabu laicima, a sveenici se moraju sluiti glagoljskim misalom.43
Knjiica je doivjela jo drugo (1894.) i tree izdanje (1913.), oba u Zadru s malom
promjenom u naslovu kojom istie da je namijenjena pukim pjevaima laicima: Molitve za
puk to se pivaju preko svete mise po upama Dalmacije prevedene iz Rimskoga misala.
Publikacija sadri: Red mise i promjenljive dijelove mise za nedjelje i blagdane. Poetak je
mise staroslavenski, a sve drugo hrvatski.44
U Zadru je 1882. objavljena i opirnija knjiga franjevca treoredca o. Stjepana Ivania
pod naslovom Hrvatski Bogoslubenik ili Sbirka Jutrnj i Veernj glavnih svetkovina
preko godita i obrednih molitava i raznih pjesama koje se obiavaju po hrvatskih upah
u Dalmaciji i susednjih zemljah. U odobrenju zadarskog nadbiskupa P. D. Maupasa izriito
pie: ... Ovo odobrenje neodnaa se po nita na porabu u javnom bogosluju gorinaznaene,
kao ritualne knjige. eli se, da ova dozvola bude doslovce tiskana na koncu knjige, ako li
asna Uprava nalazi za shodno da ista knjiga izae sa odobrenjem crkvene vlasti.45
Uza sve to Hrvatski Bogoslubenik postaje de facto ritualna knjiga. U pjevanju veernji i
jutrnji sveenik samo uvodi u izvoenje pojedinih pjesama, odnosno psalama to dalje pjevaju
pjevai laici sami na ivom hrvatskom jeziku. U vrijeme kad rimska Kongregacija obreda strogo
trai da iz mise i pojedinih slubi (oficija) nestane ivi jezik, Hrvatski Bogoslubenik nailazi na
toliki odaziv da doivljava svoje drugo (1893.) i tree izdanje (1907.)46
Izloeni pregled uporabe ivoga hrvatskog jezika u bogosluju Zadarske nadbiskupije
od 16. stoljea do u poetak 20. stoljea nastojao je pokazati da je ivi jezik, unato skromnim
i vrlo ogranienim poetnim pojavama, postepeno sve vie jaao, uspio preivjeti i probiti
se kroz stroge zabrane u drugoj polovici 19. stoljea i poetkom 20. stoljea. Uspio je odrati
se do Drugoga vatikanskog koncila kad je ivim jezicima omogueno da budu liturgijski,
bogosluni jezici.
Literatura
Bezi, J. 1965. Starinska puka pjesma Blagoslov puka i njezini napjevi u zadarskoj okolici.
Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. XI-XII: 565-592.
Bezi, J. 1973. Razvoj glagoljakog pjevanja na zadarskom podruju. Zadar: Institut Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, Djela, knj. 5.
40
Fuak 1975: 135.
41
Kniewald 1964: 15 Cum Epistolarum et Evangeliorum cum Orationibus Sanctorum feriarumque
nec non ceterarum precum Volumen Illyricum Schiavet nuncupatum, nihil contra fidem et bonos
mores, nihil contra Principem Supremum, Statumve contineat, praelo publico donari posse censemus
in Domino.
42
Matrovi 1949: 103; Jeli 1906: XIX, 75.
43
Kniewald 1964: 15.
44
Fuak 1975: 187.
45
Hrvatski Bogoslubenik 1882: 415.
46
Bezi 1973: 208.
57.p65 723 04. 10. 04, 16:43

724 Jerko Bezi
Bezi, J. 2002. ivi hrvatski jezik u glagoljakom pjevanju zadarske nadbiskupije. Glagoljica i
hrvatski glagolizam. Zagreb, Krk: Staroslavenski institut, Krka biskupija, KBF Sveuilita
u Zagrebu, 14.
Brunelli, V. 1900. Questione liturgica. Rivista Dalmatica I, fasc. 5, 200-213.
Fancev, F. 1941. Babi fra Toma. Hrvatska enciklopedija, sv. II, Zagreb: Naklada Hrvatskog
izdavakog zavoda, 58.
Fuak, J. 1975. est stoljea hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljea hrvatskoga
glagoljatva. Zagreb: Kranska sadanjost.
Grgi, M. 1962. Zadarske Laude (aklamacije) iz godine 1677. Radovi Instituta Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. 9, 281-312.
Hrvatski Bogoslubenik 1882. Hrvatski Bogoslubenik ili Sbirka jutrnj i veernj glavnih svetkovina
preko godita i obrednih molitava i raznih pjesama koje se obiavaju po hrvatskih upah u
Dalmaciji i susjednih zemljah. Priredio O.S.I. (otac Stjepan Ivani). Izdalo na svoje trokove
Upraviteljstvo Narodnog lista dopustom crkovnih starjeina u Zadru svojim brzotiskom 1882.
Japundi, M. 1961. Matteo Karaman (1700-1771) arcivescovo di Zara. Romae.
Jeli, L. 1906. Fontes historici Liturgiae Glagolito-Romanae a XII ad XIX saeculum. Veglae (Krk).
Jurii, B. 1962. Glagoljski spomenici otoka Vrgade. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i
umjetnosti, knj. 327, Zagreb, 85-184.
Kai, B. 1640. Rituale Romanum Ritual Rimski istomacen slovinski, Rim.
Kniewald, D. 1964. Hrvatski liturgijski jezik. Sluba boja IV, br. 2, 3-20.
Matrovi, V. 1949. Jadertina Croatica, I dio knjige. Zagreb.
Reetar, M. 1894. Zadarski i Rainin Lekcionar. Za tampu priredio Milan Reetar. Djela Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti, knj. 13, V-LIII i 1-95.
Strgai, A. 1955. Zadranin ime Vitasovi i kulturno-povijesno znaenje njegovih djela, Radovi
Instituta JAZU u Zadru II, 47-78, Zagreb.
Strgai, A. 1964. Hrvatski jezik i glagoljica u crkvenim ustanovama grada Zadra, Zadar - Zbornik.
Zagreb: Matica hrvatska, 373-429.
tefani, V. 1962. Kai, Bartol. Enciklopedija Jugoslavije 5, Zagreb, Leksikografski zavod FNRJ,
222-223.
tefani, V. 1962 a. Karaman, Matej. Enciklopedija Jugoslavije 5, Zagreb, Leksikografski zavod
FNRJ, 200-201.
tefani, V. 1990. Kai, Bartol. Enciklopedija Jugoslavije 6, Zagreb: Jugoslavenski leksikografski
zavod Miroslav Krlea, 725.
Vlai, P. 1921. Obredi Velike sedmice po novom Misalu i Brevijaru. Dubrovnik: Nakladna knjiara
Jadran.
SUMMARY
THE CROATIAN VERNACULAR IN THE GLAGOLITIC CHANTING

OF THE ZADAR ARCHDIOCESE
Starting from the fact that the Council of Trent in 1563 forbade the use of the vernacular in the Mass
celebration, and that during his 1958-1964 research of 64 sites the author has found the Croatian
vernacular on 30 sites of the Zadar Archdiocese and the (Old) Church Slavonic language on 34 sites
- the article deals with the historical development of the phenomenon of the Croatian vernacular in
the liturgy of the Zadar Archdiocese as the echo of Lekcionar Bernardina Splianina (the Book of
the Bible Readings edited by Bernardin of Split in 1495) in the various editions of Pitule (Epistles)
57.p65 724 04. 10. 04, 16:43

and Evanelja (Gospels) to Hrvatski Bogoslubenik (the Croatian Liturgical Book) published in
Zadar in 1882, 1893, and 1907.
The importance of the Croatian Church texts recorded by Fr. ime Vitasovi of Zadar is pointed out,
especially in his Zadarska crkvena pjesmarica (1685) (the Zadar Church Song Book) as well as the
statement of Zadar Archbishop Mate Karaman (1741) that besides the Croatian country priests
(Glagoljai - priests saying Mass in the Croatian vernacular written in the Glagolitic script) many lay
people choristers sing in their language (that is in the Croatian vernacular). The results of the authors
own research of the documents on the visitations of the Zadar Archbishop in the 17th and 18th century
are presented.
Kljune rijei: hrvatski liturgijski jezik, crkveno puko pjevanje, Zadarska nadbiskupija, 16. do 20.
stoljee
Key words: Croatian liturgical language, vernacular chanting, Zadar Archdiocese, 16th to 20th century
57.p65 725 04. 10. 04, 16:43

57.p65 726 04. 10. 04, 16:43
Izak pralja
(Zagreb)
pristup - PRISTUP
RIMSKI MISAL (Zagreb 1980., 16) Ulaznu pjesmu (Pristup, Introitus) oznaava na sljedei nain:
Svrha je te pjesme otvoriti slavlje, potaknuti zajednitvo okupljenih, uvesti ih u otajstvo liturgijskoga
vremena ili blagdana i pratiti hod sveenika i slubenika. Tako oblikovani sadraj ulazne pjesme za
euharistijsko slavlje (misu) potakao je glazbene ishitritelje da stvore ne samo istoimeni glazbeni
oblik, nego da glazbenim izriajem (glazbenim govorom) izraze sadraj ulaznoj pjesmi ne samo za
liturgijska vremena nego i za pojedine svetkovine. Tijekom vremena stvorena je velika glazbena
batina ne samo na latinskom, nego i na hrvatskostaroslavenskom liturgijskom jeziku.
U snimljenoj batini glagoljakog pjevanja (zapisanoj i onoj na nosaima zvuka) prepoznatljive su
spomenute glazbene izriajnosti. Sustavnom usporedbom i ralambom napjeva tih glazbenih
oblika pokuat e se pronai glazbene oznake znakovite za glagoljako pjevanje, odnosno za
glagoljako pjevanje pojedinih podruja u Hrvatskoj.
Kao pristup ovakvom sadraju dobro je imati u vidu sljedee povijesne datosti.
U povijesti zapadnog, rimskog obreda bijahu dva liturgijska pjevanja: gregorijansko (s
latinskim liturgijskim jezikom) i glagoljako (s hrvatskostaroslavenskim liturgijskim jezikom).
Iza prve velike obnove liturgijskih tekstova (dakle i liturgijskoga pjevanja), nazvane rimsko
karolinka obnova gregorijanskog pjevanja (obnova se je dogodila nakon 6 stoljea
razvitka) nastalo je zlatno doba toga pjevanja. S razlogom moemo pretpostaviti da se je
dogodila velika obnova i u glagoljakom pjevanju (5, 6 stoljea nakon dolaska, pokrtenja
Hrvata), tj. u 13. stoljeu: tada po uzoru na obnovljene knjige rimskog obreda na latinskom
jeziku nastaju liturgijske knjige rimskog obreda na hrvatskostaroslavenskom jeziku; u tom
stoljeu papa Inocent IV. (1248. g. senjskom biskupu Filipu i 1252. g. krkom biskupu
Fruktuozu) daje dozvolu slaviti liturgijska otajstva na hrvatskostaroslavenskom liturgijskom
jeziku u rimskom obredu itd.
Gregorijansko pjevanje zapisano je koncem prvog i poetkom drugog tisuljea, a
glagoljako pjevanje koncem drugog tisuljea (u drugoj polovici 20. st.). Jedno i drugo
pjevanje prenoeno je, dakle, usmenom predajom oko 1. 000 godina. Gregorijansko pjevanje
zapisano je u sreditima u kojima se je njegovalo i zapisano je prije nego to su mogla na to
pjevanje utjecati nova glazbena iznaaa (vieglasje, tonalnost ...), a glagoljako pjevanje
zapisivano je tek nakon to su na to pjevanje izvrili utjecaj mnogi drugaiji glazbeni izriaji
(folklor puki nain glazbenog oitovanja, gregorijansko pjevanje koje su uvodili
duobrinici kolovani u bogoslovnim uilitima gdje se je obavljalo bogosluje na latinskom
58.p65 727 04. 10. 04, 16:43

728 Izak pralja
jeziku, novi naini vieglasnog pjevanja itd.). Radi toga mi (dok jo, zapravo, zapisujemo
ostatke glagoljakoga pjevanja) pokuavamo prepoznavati u zapisanim ostacima toga
pjevanja ono to je Mate Karaman naznaio rijeima: Pjevanje tih glagoljaa ne prati nikakav
instrument. Ono je bez (strune muzike) izobrazbe, sastavljeno od izvjesnog jednostavnog
i dirljivog (dirljivo sveanog) napjeva koji pobuuje na pobonost1.
Ono to najvie povezuje gregorijansko i glagoljako pjevanje jest rimski obred: jedno i
drugo pjevanje razvijalo se je iz jednako oblikovanih tekstova. A kako je uz onaj duhovni
odnos Stvoritelja i Stvorenja rije liturgijske poruke najjai skladateljski poticaj prirodno je
bilo da se i na hrvatskostaroslavensku liturgijsku rije oblikuje odgovarajui glazbeni izriaj.
U spomenutim i drugim povezanostima ovih dvaju pjevanja nalazi se razlonost da se (kako je
to velikim dijelom provedeno u gregorijanskom pjevanju) pristupa obnovi glagoljakog pjevanja.
FHEIJKF - pristup (Ulazna pjesma, Antifona za ulaz, latinski: Introitus) naziv je za
glazbenu jedinicu koja se izvodi na poetku misnog / euharistijskog slavlja. Svrha je te
pjesme otvoriti slavlje, potaknuti zajednitvo okupljenih, uvesti ih u otajstvo liturgijskoga
vremena ili blagdana i pratiti hod sveenika i slubenika 2.
Meu pjesmama za ophode na misi [za dolazak slubenika oltara, za donoenje darova,
tijekom priesti], odnosno meu pjesmama koje su vlastite pojedinom svetkovanju mise
[Proprium Missae, Vlae Misi] pristup ima najrazvijeniji oblik (rije glazba) i shodno tome
najznakovitiji je glazbeni oblik te glazbene vrste. Stariji prisutnici na misnom slavlju glagoljaa
sjeaju se da je pristup vrlo sveano izvoen: glas pjevaa koji je zapoeo tu pjesmu u hipu je
stiao amor prisutnih, grupa pjevaa zduno je prihvatila pjev predvoditelja pjevajui stih
psalma, a pukom se potom zaorio Slava O(t)cu / Jakoe b ... Ako je u rimskom obredu na
latinskom jeziku to tvrde poznavaoci gregorijanskog pjevanja ulaznu pjesmu (Intr.) pjevao
samo zbor, radi ega su takve skladbe skladane na nain poluukraenih (neumatskih) napjeva3,
onda je glagoljaka glazbena praksa [koju je i danas ponegdje mogue susresti], bila u smislu
djelatnog sudjelovanja puka u prednosti: svi su, ne samo sluali, nego i kao sudjelovatelji
pjevali svoj dio te pjesme i tako obogaeni doekali misnikovu uvodnu rije u misno slavlje.
Oblik te pjesme [imajui u vidu snimljeni program toga liturgijskog glazbenog oblika u
glagoljakoj batini] je ili prema tridentskom misalu ili prema misalu II. vatikanskog sabora.
Jezik je ili hrvatskostaroslavenski liturgijski (tekst misala esto s ponekom promjenom u
pojedinoj rijei), ili hrvatski (druge polovice 19., odnosno prve ili druge polovice 20. st.) 4.
Oblik teksta te pjesme u tridentskom misalu imao je tri dijela (Antifonu 1. stih Ps sa Slava
Ocu Antifonu), a misal II. vatikanskog sabora donosi samo Antifonu.
Kad se postavlja pitanje snimljene glagoljake glazbene batine, najprije treba zahvaliti i
odati priznanje poticateljima takvih pothvata, onima koji su omoguili da se to dogodi,
pjevaima, snimateljima, zapisivaima ..., svima koji su u tom djelu sudjelovali. Treba, meutim,
i ustanoviti da snimke i zapisi (rukopisi, tiskovine) nisu mogli doarati (donijeti potpunu)
sliku izvodilakog trenutka, pa je (radi takvih i drugih razloga: starosnost pjevaa, snimanje
izvan liturgijskog ina na dan svetkovine, tehniki nedostaci itd.) nedoreeno pitanje vrlo
vanih datosti: sigurnost zapjeva (intonacije), usklaenost rijei i napjeva, apsolutna visina
napjeva, cjelovitost snimljene glazbene jedinice itd.
1.
BEZI, Jerko, Razvoj glagoljakog pjevanja na zadarskom podruju, Institut JAZU u Zadru, Djela
knj. V, Zadar 1973., 182.
2.
Rimski misal, Zagreb 1980., 16.
3.
Usporedi MARTINJAK, Miroslav, Gregorijansko pjevanje, Zagreb 1997., 139.
4.
BEZI, Jerko, nav. dj. str. 197-198., odnosno Rimski misali koje je za privatnu upotrebu priredio Dr
Dragutin Kniewald (drugo izdanje, Zagreb 1930.) itd.
58.p65 728 04. 10. 04, 16:43

FHEIJKF - Pristup 729
Slika snimljenog programa FHEIJKF=- pristupa manjkava je s gledita mogueg

broja takvih glazbenih jedinica (snimanjem se nije moglo zahvatiti sva glagoljaka podruja),
s gledita naina kako su snimci napravljeni (mnogi su ovakvi glazbeni oblici nepotpuno
snimljeni) i s gledita uvida u do sada snimljeni program (nije bilo mogue sakupiti sve
ovakve do sada snimljene glazbene jedinice). Dosada sakupljeni program tih misnih pjesama
rasporeen prema liturgijskim vremenima, odnosno rasporedu misala je sljedei:
Liturgijska vremena:
- Boini krug 8 (Vrbnik, Kraljevica, Novi Vinodolski, Lun, Novalja, Poljica kod Splita),
- Uskrsni krug 6 (Sali, Betina i Murter na istoimenom otoku, Luka i epurine na o. Prviu,
Marina),
- Doba kroz godinu 4 (Novalja, Murter, epurine, Korula),
- Gospodnje svetkovine 2 (Vrbnik, Murter),
- Posveenje crkve 1 (Dubanica),
- Slavlja Bl. Dj. Marije 12 (Vrbnik 3, Omialj 2, Stara Baka, Sali, Popovi, Murter, Poljica 3),
- Slavlja svetaca 9 (Omialj 3, Lun, Novalja, man, Murter, Marina, Poljica),
- Misa za pokojne 19 (Omialj, Baka, Kraljevica, Novi Vinodolski 4, Sali, Murter, epurine,
Poljica 5, Katel Stari i Novi, Veli Drvenik, Veli Varo (Split).
Sakupljeni program ovih glazbenih jedinica rasporeen prema crkvenim pokrajinama
(nad)biskupijama:
Rijeka nadbiskupija: Kraljevica 2, Novi Vinodolski 7;
Krka biskupija: Vrbnik 5, Omialj 6, Stara Baka 1, Baka 1, Dubanica 1, Lun 2,
Novalja 3;
Zadarska nadbiskupija: Sali 3, man 1, Popovi 1;
ibenska biskupija: Betina 1, Murter 6, epurine 4, Prvi Luka 1, Marina 2;
Splitska nadbiskupija: Katel Stari 1, Katel Novi l, Veli Varo (Split) 1, Veli Drvenik 1,
olta, Gornje Selo 1, Poljica 10.
Dubrovaka biskupija: Korula 1.
ezdesetak (63) glazbenih jedinica toga glazbenoga oblika je, kako je spomenuto, premalen
broj ne samo s obzirom na zemljopisnu sliku glagoljakih (veih, manjih) sredita, nego i s
injenice da su samo u 6 takvih pjevakih sredita (Novi Vinodolski 7, Vrbnik 5, Murter na
istoimenom otoku 6, epurine na o. Prviu 4, Poljica kod Splita 10) snimljene 32 takve
glazbene jedinice. Budui da oivljavaju nastojanja oko obnove glagoljakoga pjevanja, to
pitanje ostaje otvoreno i u znaku nade.
Ralamba ne samo glazbenoga oblika u pitanju, nego i glagoljakog pjevanja openito
ukljuuje glazbenu jedinicu u cjelini: materiju (krivulju napjeva) i formu (kako se napjev
izvodio, umjetniki domet napjeva). U gregorijanskom pjevanju je takav pristup olakan i radi
toga to je to pjevanje zapisivano na dva naina (a/dijastematskim notnim znakovima). U
glagoljakom pjevanju u tom smislu su od pomoi (uz zapise napjeva) samo opisi samog
pjevanja, odnosno izvoditeljskog ina, naznaka pjevakih uloga: sveenik predvoditelj
bogosluja, predvoditelj pjevanja, pojedine pjevake uloge, grupe pjevaa(ica), puk itd.
Ono to je isto u gregorijanskom i glagoljakom pjevanju je, kako je spomenuto, sadraj
i oblik liturgijske poruke. Na tom je sadraju nastajao odgovarajui glazbeni izriaj koji se
usmjeren umjetnikoj istosti (slaviti Boga u liturgijskom inu) oitovao kroz dvije govorne
zakonitosti po kojima mi prepoznajemo isto nadahnue i pronalazimo znakovitosti glazbenoga
izriaja. U tom smislu neka kao slika takvog pristupa gregorijanskom i glagoljakom pjevanju
58.p65 729 04. 10. 04, 16:43

730 Izak pralja
poslue sljedea dva napjeva nastala na isti sadraj poruke u dva razliita jezika [ulazna
pjesma pristup mise na svetkovinu Uznesenja Bl. Dj. Marije, usporedi Liber usualis, iz g.
1964., str. 1601 i Poljubica, snimak crkvenoga pjevanja u Vrbniku na o. Krku, nosa zvuka
objavila Kranska sadanjost iz Zagreba, transkripcija I. pralja]:
Slijedom tako zamiljenog pristupa ralambi, sam ralambeni postupak mogao bi

ukljuivati tri vrste podataka: opi podaci o glazbenoj jedinici (u naem sluaju pristupu),
podaci o dijelovima pojedinog napjeva i podaci o samom napjevu.
Opi podaci o glazbenoj jedinici donosili bi:
- mjesto gdje je glazbena jedinica snimljena .................. (mjesto, locus),
- poetne rijei glazbene jedinice .................................. (incipit),
- kojoj svetkovini pripada ............................................. (svetkovina, festum),
- ime zapisivaa ............................................................. (zapisiva, scriptor),
- kakav je snimak, zapis: (ne)potpun ............................. (zapis: + , - ).
58.p65 730 04. 10. 04, 16:43

U podatke o sastavnim dijelovima napjeva spadalo bi:

- prvi dio napjeva (poetak napjeva, initium flexa) ....... (poetak, initium),
- drugi dio napjeva .................................................. (srednja kadenca, mediatio),
- trei dio napjeva ................................................... (prethodnica zavretka, antecedentia),
- zavretak napjeva ................................................. (zavrna kadenca, terminatio).
Pod tonalnim oznakama napjeva podrazumijevalo bi se:
- materijalna ljestvica, upotrijebljeni tonovi ............ (ljestvica, toni usati),
- zavrni ton, nota finalis ........................................ (NF),
- tonski rod u kojem je gl. jedinica snimljena ........... (apsolutni T., T. absolutus),
- broj glazbenih ukrasa ............................................ (ukras, melisma),
- broj i vrsta glasova ............................................... (broj glasova, numerus vocum),
- prijelaz iz jednog u drugi tonski rod, modulacija ... (modulacija, mutatio).
58.p65 731 04. 10. 04, 16:43

732 Izak pralja
U ovakvu je ralambu dovoljno ukljuiti samo antifonu, koja kao i takvi gregorijanski
napjevi ima oznake prokomponiranoga glazbenog oblika. Psalmov stih, odnosno Slava
Ocu ..., to pripada tzv. ukrasnoj psalmodiji, bi se ralanjivali prema nainu kako je ralanjena
gregorijanska psalmodija 5.
Radi lakeg prepoznavanja tonalnosti prikladnijim se ini upotrebljavati slovanu notaciju
(Do = d, Re = r, Mi = m itd.). Da bi se lake moglo pratiti sve tri vrste podataka, a da se ne ponavlja
incipit pojedine glazbene jedinice, iste su naznaene brojevima. Materijalna ljestvica i zavrni
ton (radi preglednosti) naznaeni su u svim glasovima (prvom/drugom/treem = I / II / III).
Slijedi opisani prikaz pristupa ulaznih pjesama zabiljeenih u sjeverozapadnim crkvenim
pokrajinama (Rijekoj nadbiskupiji i Krkoj biskupiji).
Opi podaci o tim glazbenim jedinicama:
Prikazana ralamba napjeva olakava uvid u raspored intervalskih vrijednosti, nain

tvorbe napjeva i pripadnost tonalnom rodu.
U rasporedu intervalskih vrijednosti zapaziti je da se u iznesenim napjevima nalazi samo
jedan skok za septimu (usporedi prvi dio napjeva br. 8), da je vrlo mali broj skokova za
kvintu i neto vie skokova za kvartu (desetak), da je vrlo malo skokova za veliku tercu
(samo pet), a skokovi za malu tercu daleko su brojniji (pedesetak). U napjevima u najveoj
mjeri prevladavaju pomaci za sekundu i to gotovo dvostruko vie za veliku nego za malu
sekundu. Slinu sliku oituje obim (ambitus) unutar kojeg se dogaa napjev. U dvadesetak
5.
PRALJA, Izak, Glagoljaka psalmodija, u Glazba, folklor i kultura / Music, folklore, and culture,
sveani zbornik za Jerka Bezia, Zagreb 1999., 177 189.
58.p65 732 04. 10. 04, 16:43

Podaci o sastavnim dijelovima napjeva:
donesenih napjeva obim oktave ima jedna etvrtina napjeva, obim sekste samo dva [od tih
je jedna seksta smanjena], a gotovo polovica napjeva (9) ima obim kvinte. etiri napjeva
imaju obim kvarte i dva obim male terce. U veini sluajeva krivulja napjeva donosi sve
tonove obima napjeva s time da je ton Fa 16 puta koriten i na alterirani nain (kao fa i
fi). Bez obzira na sluajeve kad se vie slogova teksta pjeva na isti ton, izneseni napjevi
nisu recitativnog nego prokomponiranog obiljeja.
Intervalski su pomaci, dakle, prema broju zastupljenosti i rasporedu u krivulji napjeva
vrlo prikladno rasporeeni. Prevladavaju mali intervalski pomaci (velike sekunde i male
terce), intervali znakoviti za pomak u nizu koji nazivamo pentatonika, odnosno za pomak
modalnih nizova (ljestvica). Dvostruko vei broj velikih u odnosu na male sekunde tvori
odraz one snage pomaka koja s malom tercom tvori zaokrueno tetrakordalno tonalno
jedinstvo. To su, upravo, poznate tvorbene oznake liturgijskih napjeva nastalih jo prije
otkria vieglasja i tonalnih odnosa (tonalnih s obzirom na jednoglasnost u modalitetu).
58.p65 733 04. 10. 04, 16:43

734 Izak pralja
Tonalne oznake napjeva:
Ovakva bi se razmiljanja mogla dorei svojim dijelom i kroz ralambu kakvoe slogova u
rijeima hrvatskostaroslavenskoga liturgijskog jezika kao nosioca liturgijske poruke
jednakoznanim govorom iz ega bi, vjerovati je, postao razumljiviji odnos rijei i glazbe
(pjevanje je sveano izgovaranje rijei).
U napjevima, kako je spomenuto, prevladava obim kvinte. To se ne odnosi samo na onih
9 napjeva (usporedi br: 1, 2, 4, 6, 10, 11, 12, 14, 17) nego i na napjeve koji imaju obim oktave.
I u tim se glazbenim jedinicama (usporedi br. 5, 6, 7, 8, 9) ivot napjeva odvija unutar kvinte
[uzlazno r m f fi s l], a samo se (zavrna) kadenca nalazi u obimu kvinte [silazno m r d (t,) l].
U daljnjem bi se ralambenom postupku moglo prosuivati da li su tu u pitanju dva opsega
kvinte (pentatonika), ili se tu radi o dva tetrakorda s izmjeninim tonom (m r m). Treba
58.p65 734 04. 10. 04, 16:43

svakako istai i samu injenicu malog opsega napjeva. Tu se, naime, oituje glazbena
nadarenost nepoznatih ishitritelja koji su s malo sredstava (s malim izborom intevalskih
mogunosti) uspijevali na prikladan nain izrei doreeni glazbeni sadraj u (ne recitativnom,
nego) prokomponiranom uoblienju napjeva.
Ukraeni dijelovi napjeva (vie nota na jedan slog, tzv. melizmatiko pjevanje) nalaze se
samo u dva vrbnika napjeva (usporedi sliku s notnim zapisom, odnosno napjeve br. 7 i 8).
Ostali napjevi imaju samo vie ili manje puta upotrebljene jednostavne ukrase (dvije ili tri
note na jedan slog, tzv. neumatsko pjevanje). Nijedan od iznesenih napjeva nije bez barem
jednoga takvog ukrasa. Ukrasima treba smatrati i razliite oblike predudara, odnosno kratkih
prohoda od jednog na drugo intervalsko mjesto, to je obilno korieno u napjevima za
svetkovinu Boia zabiljeenih u Lunu i Novalji na o. Pagu. Polovica je napjeva jednoglasna,
druga polovica dvoglasna, a samo napjev iz Kraljevice troglasan. Pitanje je vieglasja
nedoreeno osobito radi snimateljskih (ne)mogunosti, okolnosti pod kojima je snimak
napravljen.
Zapaziti je, nadalje, da ovi napjevi za antifone pristupa nemaju izrazitijih folklornih obiljeja
podruja gdje su njegovani, odnosno da su sauvana glazbena obiljeja koja nisu znakovita
za folklor tih podruja (usporedi sliku napjeva iz Vrbnika). Izrazitiji pokrajinski folklorni
utjecaj na napjev antifone pristupa zapisao je M. Lean u Omilju na o. Krku (usporedi br.
13). U pomacima s alteriranim Fa (s fi s, ili s fi m i sl.) moda ne bi na prvi pogled trebalo
traiti glazbenu znakovitost zato to je sadraj zvukovne jedinice Fa (u starijoj povijesti
glazbe) tumaen na poseban nain.
Najsloenije je pitanje tonskog roda (svih pa i) ovih glagoljakih napjeva. Moglo bi se
ustvrditi (barem uvjetno) da se napjevi za antifone ovih pristupa u najveoj mjeri ostvaruju
u prvom tetrakordu frigijskog naina (m f s l) s time da se u vie sluajeva u napjevu
pojavljuje donji izmjenini ton (m r m), a samo jedanput gornji izmjenini ton (u snienom
obliku: Be, solmizacijskim slovima: l, tu, l). Taj tonski niz [(r) mi f (fi) s l] obogaen je (u
napjevima iz Vrbnika i Bake na o. Krku) kadencirajuim tetrakordom (r d l,) koji s gornjim
izmjeninim tonom (r m r) tvori donji (plagalni) silazni niz istog naina (m r d l,). Radi
prisutnosti izmjeninog tona (m r) u spomenutim tonskim nizovima (uzlaznom i silaznom) ne
bi trebalo iskljuiti niti tonalni pentatonski niz (r l uzlazno, odnosno r l, silazno). Tonalnu
pripadnost e, dakako, biti mogue odreenije odrediti nakon potpunijeg uvida u tonalne
nizove veeg broja napjeva.
Ovaj postupak jedan je od moguih pristupa ralambi glagoljakog pjevanja. Iznesen u
obliku izvjetaja (referata), nije mogao zahvatiti sve naslovom naznaene glazbene jedinice
(napjeve za antifonu pristupa). Bez obzira na tu i druge nepotpunosti, vano je da je mogue
iitavanjem napjeva otkrivati znakovitosti posredstvom kojih se otvara glazbeni svijet
glagoljakog pjevanja.
Hd prema izvorima glagoljakog pjevanja zapoeo je Karamanovim opisom6 toga
pjevanja. To nadasve vrijedno svjedoanstvo nastalo je u doba kad su predvoditelji i
podravatelji liturgijskoga pjevanja bili lanovi upskoga kaptola (nasljednici organiziranih
zajednica u kojima je nastajalo glagoljako pjevanje). Budui da je glagoljako pjevanje do
nas dolo usmenom predajom (ali ne izravnih nasljednika kaptolskih zajednica nego njihovih
oponaatelja) crkvenih pjevaa, na hd prema izvorima toga pjevanja trebao bi imati
proireni pt. Ako spoznaje o snimljenim ostacima glagoljakog pjevanja tvore glavninu
6.
BEZI, Jerko, nav. dj. str. 182.
58.p65 735 04. 10. 04, 16:43

736 Izak pralja
znakovitosti toga pjevanja, spoznaje o bogatstvu koje se nalazi u rijeima (slogovima,

vokalima i konsonantima) samog jezika (hrvatskostaroslavenskoga liturgijskog), odnosno
spoznaje o kaptolskim zajednicama (vjerskom, drutvenom, gospodarskom, uljudbenom
itd. ivotu gradskih i seoskih glagoljakih kaptola) potvrivale bi i obogaivale ono to je
mogue samo zamisliti na temelju iitavanja samih glagoljakih napjeva i njihove liturgijske
uporabe.
Pristup FHEIJKFK (glazbenom obliku) je tako postao zv, pristup u glazbeni svijet
glagoljakog pjevanja.
SUMMARY
THE ENTRANCE ANTIPHON

The Roman Missal (Zagreb 1980, p. 16) defines the entrance antiphon in the following way: The
purpose of this antiphon is to open the celebration, animate unity of the assembly, introduce them to
the mystery of the liturgical season or feast, and follow the priest and ministers coming to the altar.
The content of the entrance antiphon defined in this way for the Eucharistic celebration (Mass) has
stimulated the progressive musical creators to create not only the musical form of it, but to express the
content of the entrance antiphon by musical expressions (musical way of saying it) for the liturgical
seasons and even for particular feasts. During time a great musical heritage has been created not only
in Latin but also in the Croatian Church Slavonic language.
In the recorded heritage of Glagolitic chanting (written documents and audio recordings) the mentioned
musical characteristics are recognizable. By a systematic comparison and analysis of melodies of these
musical forms the musical characteristics indicative for the Glagolitic chanting, with reference to the
Glagolitic chanting in particular regions in Croatia, were found.
Kljune rijei: glagoljako pjevanje, Ulazna pjesma, Pristup (Introitus)
Key words: Glagolitic chanting, Entrance Antiphon, beginning of Mass (Introitus)
58.p65 736 04. 10. 04, 16:43

Zbornik - Glagoljica I Hrvatski Glagolizam PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zbornik - Glagoljica I Hrvatski Glagolizam PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

GLAGOLJICA I HRVATSKI GLAGOLIZAM

00 Prvi arak.p65 1 04. 10. 04, 21:54

Objavljivanje Zbornika pomoglo je

CIP - Nacionalna i sveuilina knjinica Zagreb

00 Prvi arak.p65 2 04. 10. 04, 21:54

00 Prvi arak.p65 3 04. 10. 04, 21:54

ORGANIZATORI ZNANSTVENOG SKUPA

lanovi: dr. sc. Petar BAI

SPONZORI ZNANSTVENOG SKUPA

00 Prvi arak.p65 4 04. 10. 04, 21:54

00 Prvi arak.p65 5 04. 10. 04, 21:54

00 Prvi arak.p65 6 04. 10. 04, 21:54

00 Prvi arak.p65 7 04. 10. 04, 21:54

00 Prvi arak.p65 8 04. 10. 04, 21:54

00 Prvi arak.p65 9 04. 10. 04, 21:54

Zagreb, u proljee 2004.

00 Prvi arak.p65 10 04. 10. 04, 21:54

PROUAVANJE HRVATSKOGA GLAGOLIZMA

01.p65 11 04. 10. 04, 15:43

01.p65 12 04. 10. 04, 15:43

01.p65 13 04. 10. 04, 15:43

01.p65 14 04. 10. 04, 15:43

DIE ERFORSCHUNG DES KROATISCHEN GLAGOLISMUS IM RAHMEN DER

01.p65 15 04. 10. 04, 15:43

STAROSLAVENSKA AKADEMIJA NA KRKU

02.p65 17 04. 10. 04, 15:47

problema dokrajiti staroslavensko bogosluje. Ubrzo se proulo kako je Mahni, piui o

2. Status crkvenoslavenskog bogosluja na prijelomu 19. i 20. stoljea

02.p65 18 04. 10. 04, 15:47

u liturgiji bila s crkvenoliturgijskog i pravnog gledita neosnovana i neopravdana. Stvarao

02.p65 19 04. 10. 04, 15:47

Objanjenje je ohrabrilo pojedine protivnike glagoljice. I biskupi su razliito shvaali

3. Liturgijski jezik na Prvoj krkoj sinodi

02.p65 20 04. 10. 04, 15:47

02.p65 21 04. 10. 04, 15:47

02.p65 22 04. 10. 04, 15:47

THE OLD CHURCH SLAVONIC ACADEMY IN KRK IN THE PROGRAMMES

02.p65 23 04. 10. 04, 15:47

Nastavljajui i proirujui tradiciju izdavake djelatnosti Staroslavenske akademije, Staroslavenski

Krka Staroslavenska akademija postavila je sebi glavni zadatak: upotpuniti Berieve

03.p65 25 04. 10. 04, 15:50

na staroslav. liturgijskom jeziku (tefani 1944: 36). Stoga se u Staroslavenskom institutu

03.p65 26 04. 10. 04, 15:50

03.p65 27 04. 10. 04, 15:50

1965), Padovanski brevijar, Padova, Biblioteca Universitaria, Ms 2282 (Tandari: 1977),

03.p65 28 04. 10. 04, 15:50

redakciji u glagoljskim spomenicima (Hamm: 1971), o jezinoj istonoslavenizaciji

03.p65 29 04. 10. 04, 15:50

povijesnu strukturu brevijara, istaknuti su zanimljivi tekstovi, napose u sanktoralu. Dodana je

03.p65 30 04. 10. 04, 15:50

Hrvatska knjievnost srednjega vijeka. Priredio Vjekoslav tefani i suradnici: Biserka

03.p65 31 04. 10. 04, 15:50

Grabar, B, 1967. Apokrifna Djela apostolska u hrvatskoglagoljskoj literaturi. Radovi Staroslavenskog

03.p65 32 04. 10. 04, 15:50

03.p65 33 04. 10. 04, 15:50

03.p65 34 04. 10. 04, 15:50

Tandari, J. 1981. Tekstoloka istraivanja hrvatskoglagoljskih liturgijskih spomenika. Tekstologija

PUBLICATIONS OF THE OLD CHURCH SLAVONIC INSTITUTE

03.p65 35 04. 10. 04, 15:50

RUKOPISNA OSTAVTINA STAROSLAVENSKE

Prestankom rada Staroslavenske akademije u Krku cjelokupna tadanja njezina

04 Velcic.indd 37 4.10.2004, 17:47:28

Budui da se Dragutin Pari itavog ivota, uz brojne druge aktivnosti, bavio i