Stranica
3Broj 1 - 14. travnja 2009.
Skupština Hrvatskog uljudbenog pokreta na sjednici održanoj dne 7. ožujka 2009. godine donijela jeodluku o ustroju stalnih političkih priredbi pod imenom
Prva takva priredba održat će se dne 25. svibnja2009. godine na Tuškancu ispred kuće ratnog zločin-ca Stjepana Hršaka, komandanta vojne OZNAe izKrapine, s početkom u 11 sati.Trajat će predvidivo 2 sata.Priredba je prijavljena Policijskoj upravi Zagrebač-koj radi zaštite sudionika i zbog osiguranja potreb-nog reda na njoj.Zašto i čemu ove priredbe?Prošle su pune šezdeset i četiri godine od brutalnogubojstva stotina i stotina tisuća Hrvata nakon zavr-šetka Drugog svjetskog rata izbjeglih u Austriju, aonda prisilno vraćenih natrag. Glede toga više ništanije nepoznato. Poznato je na tisuće masovnih grobiš-ta, pronađeni su bezpogovorni ostatci ubijenih, znajuse ubojice i njihovi naredbodavatelji.I?Nikom ništa. Nema službenih istraga, nema obavijes-nih razgovora, nema suđenja, nema kazni. Nema čakniti kajanja. Naprotiv s Pantovčaka i s Markova trgaori se i dalje zluradi drakulski smijeh. „Tako im je itrebalo!“Mi to, nažalost, skrušeno trpimo, u tišini, povremenotiho prosvjedujući, upravo onako kao da su žrtvekrivci, a njihove ubojice osobe zadojene milosrđem,koje su samo obavljale svoju službenu dužnost.Štoviše, hrvatski politički vrh, sve samo ne hrvatski,nalazi puno opravdanje za takva djela. Jer, ne trep-nuvši, dosljedno govore, možda je među ubijenimabilo i krivaca, a oni nisu smjeli izmaći rukama(pobješnjele komunističke) pravde. To što takvu kriv-nju nitko, nikada i nigdje nije utvrdio, čak nije nitipokušao utvrditi, nema nikakve veze. Tako se radilo uto doba. Pa što?Nu, jedna kap zna preliti čašu. A ona je, čini nam se,na vidiku.Zapravo, naša je čaša odavna puna tuge i gorčine, sa-mo smo uvijek nastojali njen sadržaj sabijati u sebi,nismo ponovno željeli bili poklani. U njihovim je ruka-ma neprekidno bio nož, vlast i zla ćud. Moralo se trp- jeti. Ipak uz nezaobilazno pitanje, zar u nedogled? Isada kad smo konačno postali članicom SjevernogSaveza Slobode.Ne. Bilo je dosta. I za najstrpljivije, za najizdržljivi- je. Moramo konačno reći svoje. Ne klati, ne ubijati,ne uništavati. Nije to za nas, ne ćemo valjda postatiOni. Samo im reći: Prekinite slaviti zločine, ponositise zlom, uvidite svoje grijehe, pokajte se, buditeopet ljudi.Niste valjda toliko zabrazdili da vam je Pakao postaonezaobilaznim staništem i neizbježnom budućnošću.Počet ćemo sa Stjepanom Hršakom. Upitat ćemo ga:Zašto je poubijao tolike svećenike u Maceljskoj šumi,koji mu nikada ništa na žao nisu učinili? Zašto je pok-lao one koji ne bi ni mrava zgazili? U šumi, s leđa, smetkom u nezaštićeni potiljak. Pomisli li ikad na tenedužne smrt? Kajanje mu ne bi trebalo biti kazna.Samo sloboda njegovoj odljuđenoj duši.Onda dalje. Do Stjepanu Hršaku podudarnima, JosipuManoliću, Milki Planinc, Josipu Boljkovcu, ZdravkuMustaču, Josipu Perkoviću, …Do onih što borbu za nezavisnost zamiojeniše pljač-kom Hrvatske. Do Franje Gregorića, do Ante Todori-ća, do Milana Artukovića, do Anđelka Leke, do FranjeLukovića, do Bože Prke, do Borislava Škegre, do …Do onih što uništiše hrvatsko gospodarstvo, koji pre-zadužiše Hrvatsku, koji razoriše hrvatsko selo, rase-liše Hrvatsku i razbiše hrvatsku obitelji, što prepo-tentno nastavljaju promicati misli Karla Marxa, zvalise oni Luka Bebić, Stjepan Mesić ili Ivo Sanader.Ali i do onih od kojih čekamo ispriku za agresiju nadHrvatskom, žal zbog pokolj naše braće Bošnjaka, os-tanak s onu stranu Dunava, Save i Drine, te povratakSrijema koji je oduvijek naš bio?Progoni i klanja, ali: Mi smo i dalje tu. Na svome.Desetljeća i desetljeća crvene čizme, ali: Mi smo Bo-žji narod, slobodni smo ljudi. Nestanite.Podređivani i sređivani izbori, ali: Mjesto je u držav-nom vrhu i za one kojima Tito nikada nije virio iz oči- ju.
ProgovorProgovor
OKUPLJANJEDOMOLJUBNIH I DRŽAVOTVORNIH HRVATA
Leave a Comment