ERIC HOBSBAWM

DOBA KAPITALA
1848 1875

ZAGREB 1989.

HOBSBAWMOVO DOBA KAPITALA

Osnovne odrednice evropskog i svjetskog razvoja od 1848. do 1875. sadraj su drugog dijela velike trilogijske sinteze prof. E. Hobsbawma, britanskog historiara koji se svojim istraivalakim rezultatima ukljuio meu vodee povjesniare dugog devetnaestog stoljea, tj. razdoblja od 70-ih godina XVIII. stoljea do 1914. Poetni dio njegove trilogije o torn razdoblju objavljen je u nas kao prva knjiga biblioteke Povijesna istraivanja. U njezinom se predgovoru mogu nai informacije o autoru, njegovu opusu i znanstvenim kvalitetama kojima je stekao meunarodnu reputaciju. Hobsbawmovo Doba Kapitala izilo je prvi put u Velikoj Britaniji 1975, a organski je nastavak knjige Doba revolucije i dobro polazite za shvaanje posljednjeg dijela autorove trilogije Doba imperija*. Taj spojni svezak obrauje period velikog poleta kapitalizma, moda presudnoga za dugovjenost buroaskog sistema, iako je period omeen velikom revolucijom (1848/1849) i velikom depresijom (1873/1874). Kakve je izvanredne snage oslobodila ili pokrenula dvojna revolucija, britanska industrijska i francuska politikosocijalna, vidi se upravo u vremenu od sredine XIX. stoljea do njegovih sedamdesetih godina. Glavne jezgre kapitalizma, one u Zapadnoj Evropi, djeluju kao mone nakupine ekspanzivne energije, impresivni uzorci, snani poticaji. Ogromnim koracima napredovala je izgradnja kapitalizma kao prvog svjetskog sistema u ijim vodeim sektorima tee izvanredan rast proizvodnih snaga i ukupnih privrednih potencijala. To zlatno doba kapitalistikog progresa autor prikazuje u raznim presjecima epohe, pri emu ostaje dosljedan svojim kritikim gleditima o buroaskom poretku, potanko izloenim u prvom dijelu trilogije. Velik i dug polet kapitalizma, samo ponekad usporavan ciklikim krizama osrednje jaine, poinje poslije revolucije 1848/1849. Hobsbawm istie da je revolucija bila dotad najvei val simultanih politikih i socijalnih potresa, ali da je ipak, negdje prije a negdje kasnije, pretrpjela potpun poraz. No revolucija je svojom snagom i irinom, s pravom upozorava autor, izdano posluila kapitalizmu: uzmicanje ili umiranje feudalnih odnosa ubrzalo se, a prostori za agilno poduzetnitvo naglo se otvaraju ili poveavaju. Uvelike zato da bi se izbjegla nova revolucija, moda monija i opasnija, vladajui se slojevi u mnogim zemljama priklanjaju liberalizmu, prije svega ekonomskome, smanjuje se njihov otpor postepenoj demokratizaciji, a pomalo se probija i shvaanje da su socijalne reforme cijena drutvenog mira. Radniki pokret, koji su porazi revolucije bacili u dulju depresiju, postepeno se oporavlja i na toj osnovi nie Prva internacionala. Ona nije bila revolucionarna jer takvi nisu bili ni njezini glavni sastavni dijelovi. U nekoliko prilika prof. Hobsbawm upozorava da je realni tok historijskog razvoja razuvjerio Marxa u izglede bliske nove evropske revolucije. Brzo napredujui bez veih potresa, kapitalistiki je polet omoguio popravljanje poloaja radnih slojeva u razvijenim zemljama. Autor naglaava da to poboljanje nije bilo veliko, ali je ipak bilo dovoljno da za dulje vrijeme iskljui mogunost ozbiljnih socijalnih pobuna. U skladu s time i Pariku komunu vidi kao izoliranu iznimku koja je, dodue, obnovila strah od aveti komunizma, ali stvarno nije bila popracena nikakvim neposrednim oponaanjem izvan francuskih mea. Za neko doba vrijeme revolucije je prolo. U djelu se panjom adekvatnom suvremenim tokovima, naroito u Evropi, obrauje irenje nacionalne ideje i pokreta za nacionalnu afirmaciju. U veem dijelu razdoblja, iz Hobsbawmova teksta slijedi, nacionalna je problematika zasje-

nila socijalnu na opoj evropskoj pozornici; tome odgovarajua tendencija tek je kasnije zahvatila razne izvanevropske sredine. Te su sredine takoer jedna od glavnih autorovih tema u Dobu kapitala. Naime, on je u krug gubitnika ogromnog poleta kapitalizma uvrstio zemlje koje su, uz veu ili manju, izravnu ili posrednu prisilu bile ukljuene u svjetsko trite, stare i nove kolonije i polukolonije. Bilans tog ukljuivanja ono je davno poelo, ali se u razmatranom periodu intenzivira i brzo proiruje preteno je negativan za zemlje objekte, kao i u prethodnom razdoblju. Bilo bi dobro da je autor tu svoju ocjenu potkrijepio s vie podataka. Vano mjesto u knjizi, kao i u Dobu revolucije, pripalo je agraru i selu. No tom se prilikom jae akcentira ukljuivanje poljoprivrede u svjetsko trite i procesi modernizacije koji sve vie zahvaaju i tu granu. S time autor povezuje velika pitanja likvidacije kmetstva i ropstva, uvajui se pretjeranih gledita o neospornoj nerentabilnosti poduzetnitva zasnovanog na tradicionalnim proizvodnim odnosima. Vrijeme velikog poleta kapitalizma prof. Hobsbawm prikazuje i kao doba dotad nevienih migracija, kretanja stanovnitva unutar zemalja i iseljavanja izvan njihovih granica. Latentni vikovi radne snage iz poljoprivrede zahvaene modernizacijom sele u gradove koji bujaju. Istodobno masa ljudi odlazi iz Evrope, to, moglo bi se dodati, znatno pogoduje eksplozivnom irenju njezine privredne, politike i vojne snage, a i amortizira unutranje tenzije u evropskim zemljama. Dakako, osim ljudi, iz Evrope se sve vie izvozi roba i kapital. Procesi industrijalizacije i urbanizacije u knjizi se razmatraju kao usko povezani. Autora podjednako zanima ivot buroazije i radnika u gradu. On nam nastoji predoiti pripadnike trijumfalne buroazije ne samo kao poduzetnike ili javne linosti, ve i kao privatne osobe, u njihovoj kui i obiteljskom krugu. O poloaju radnike klase autor pie s mjerom, uoavajui poboljanja, ali preteno u njezinu gornjem, kvalificiranom sloju, najaktivnijem u organiziranom pokretu radnitva. Naalost, nije obraen i poloaj radnika u nerazvijenim zemljama, posebno u kolonijama i polukolonijama. Zavrna poglavlja Hobsbawmova djela obrauju znanost, literaturu i umjetnost. Autor ispituje te sfere kulture u opem sklopu ubrzanoga kapitalistikog napretka, utvrujui koliko mu one slue, kako ga izraavaju, koliko su njime uvjetovane. Prirodne znanosti, po njegovu miljenju, postigle su u razmatranom periodu dobre rezultate, ali ne i proboje kao u doba dvojne revolucije ili onakve kakvi su ostvareni na prijelazu iz XIX. u XX. stoljee. U drutvenim naukama autor ne primjeuje epohalne dosege, osim u Marxovu djelu, iako zadrava kritiko stanovite prema osnivau naunog socijalizma. U literaturi i umjetnosti traje sjajno doba realizma, za koje Hobsbawm smatra da je primjereno buroaskom poletu, ali i obiljeeno raznovrsnim osudama sistema. Nove, avangardne tendencije razvijaju se kao smiljeni ili spontani izazovi svijetu uglednih i pristojnih dok se dobrostojei graanin ne privikne na njih. Moglo bi se primijetiti da se u sklopu tih tendencija javljaju i crte zamora nabujalom buroaskom dinamikom, pa i dekadanse. U zakljuku knjige autor naglaava razlike obraenog razdoblja i onoga koje slijedi doba imperijalizma, zaotravanja meunarodnih odnosa, rasta politikih i socijalnih napetosti, pripremanja velikog krvoprolia i novih revolucija. Analitiku sliku toga perioda prof. Hobsbawm prua u posljednjem dijelu svoje trilogije u Dobu imperije, s kojom e se knjigom itaoci takoer moi upoznati u edicijama Povijesnih istraivanja. Prof. dr. Rene Lovreni

PREDGOVOR

Premda je ova knjiga poput ostalih svezaka u seriji Historija civilizacije, zamiljena kao zasebno djelo, napisao ju je autor sveska koji joj kronoloki prethodi (E. J. Hobsbawm, Doba revolucije, Evropa 17891848). Stoga e meu itaocima Doba kapitala vjerojatno biti i onih koji poznaju Doba revolucije. Njima se elim ispriati zbog povremenog ukljuivanja ve poznatog materijala koje je bilo nuno da bi se stvorila odgovarajua informacijska podloga za one koji nisu itali Doba revolucije. Takva ponavljanja nastojao sam svesti na najmanju moguu mjeru i rasporediti ih u knjizi tako da ih uinim prihvatljivijim. Ovu je knjigu, nadam se, mogue itati kao samostalno djelo. Doista, ona trai samo odgovarajue ope obrazovanje budui je svjesno namijenjena itaocima koji nisu strunjaci u ovom podruju. Ako historiari ele pruiti opravdanje za sredstva koje drutvo izdvaja u korist njihova znanstvenog rada, makar kako ta sredstva bila mala, ne bismo smjeli pisati iskljuivo za druge historiare. Ipak, elementarno poznavanje evropske povijesti bit e prednost za itaoca ove knjige. Pretpostavljam da bi se itaoci za nudu mogli snai bez prethodnih znanja o padu Bastille ili napoleonskim ratovima, ali takva znanja pomau pri itanju. Razdoblje kojim se ova knjiga bavi relativno je kratko, ali je ono u geografskom smislu iroko. Razmatrano razdoblje od 1789. do 1848. kroz prizmu evropske povijesti preteno britanske i francuske bilo je realistino. Meutim, u razdoblju poslije 1848. glavna je tema irenje kapitalistike privrede u svijetu, te stoga vie nije mogue pisati samo evropsku historiju. Bilo bi, tovie, apsurdno razmatrati ovo razdoblje ne obraajui panju u veoj mjeri i drugim kontinentima. Moja studija podijeljena je u tri dijela. Rasprava o revolucijama 1848. uvodi itaoca u odsjek o glavnim tokovima razvoja u razdoblju kojim emo se baviti. Te tokove razmatrat u iz evropske i, tamo gdje je potrebno, iz svjetske perspektive, a ne kao niz samodovoljnih nacionalnih povijesti. Tekst je podijeljen u poglavlja s obzirom na teme, a ne kronoloki, no nadam se da e biti mogue razaznati manje cjeline unutar razdoblja 18481875, tj. mirne ali ekspanzionistike pedesete godine 19. stoljea, nemirnije ezdesete, te boom i krizu ranih sedamdesetih godina. Trei dio knjige sastoji se od niza presjeka kroz privredu, drutvo i kulturu tree etvrtine 19. stoljea. Budui da se mogu smatrati strunjakom samo za malen dio ogromne materije kojom se bavi ova knjiga, morao sam se u velikoj mjeri oslanjati na izvore iz druge ili tree ruke. No to je neizbjeno. Ve je napisan velik broj djela o devetnaestom stoljeu, a svake godine poveava se gomila specijaliziranih izdanja koja zamrauje nebo historiara. Budui da se raspon interesa uenjaka proirio tako da ukljuuje sve aspekte ivota koji za. nas u dvadesetom stoljeu imaju znaenja, koliina informacija koje treba uzeti u obzir postala je prevelika i za najveeg eruditu. Stoga je esto nuno, u kontekstu ire sinteze, te informacije svesti na pasus ili dva, redak, usputnu primjedbu ili ih izostaviti. A pisac se mora oslanjati, esto mehaniki, na rad drugih.

Naalost, nemogue je drati se dobrog obiaja po kojem uenjaci tono navode svoje izvore, a posebno svoje dugove drugima, tako da samo prvim istraivaima pripada zasluga za objavljivanje materijala. Meutim, ponajprije sumnjam da bih mogao ustanoviti tono porijeklo svih sugestija i ideja koje sam tako slobodno posudio, slijediti ih do izvora u nekoj knjizi ili lanku, raspravi ili razgovoru. Mogu samo zamoliti one ijim djelima sam se posluio, svjesno ili nesvjesno, da mi oproste neuljudnost. Nadalje, pokuaj navoenja svih izvora opteretio bi knjigu neprikladnim pomonim aparatom. Jer njezin cilj nije saimanje poznatih injenica koje bi upuivalo itaoca prema detaljnijim razradama pojedinih tema, ve stvaranje ope historijske sinteze koja bi uhvatila smisao tree etvrtine devetnaestog stoljea, te pomogla u traenju korijena sadanjeg vremena u tom razdoblju. Ipak, u knjizi postoji opi vodi za daljnje itanje (v. str. 254258). On ukljuuje neke radove koji su mi bili vrlo korisni i kojima mnogo dugujem. U biljekama sam se ograniio gotovo iskljuivo na navoenje izvora citata, statistikih i nekih drugih podataka, te nekih stavova koji su kontroverzni ili iznenaujui. Veina navedenih podataka potjee iz standardnih izvora ili neprocjenjivih prirunika poput Mulhallovog Dictionary of Statistics; takvi izvori nisu posebno naznaeni. Biljeke o knjievnim djelima npr. o ruskim romanima koja postoje u brojnim izdanjima ograniene su samo na naslov; tono navoenje izdanja kojim se sluio autor, a koje moda nije dostupno itaocu, bilo bi posve sitniavo. Za tekstove Marxa i Engelsa, najznaajnijih suvremenih komentatora ovog razdoblja, navodio sam naslov djela ili datum pisma, kao i svezak i stranicu na kojoj se spomenuti tekstovi nalaze u postojeem standardnom izdanju (K. Marx i F. Engels, Werke (Istoni Berlin, 195671). Zahvaljujem Sigurdu Zienauu i Francisu Haskellu na ispravcima u poglavljima o znanosti i umjetnosti; Charlesu Curwenu dugujem neka znanja o Kini. Nitko osim mene nije odgovoran za pogreke i omake u ovoj knjizi. W. R. Rodgers, Carmen Claudin i Maria Moisd mnogo su mi pomogli u istraivanju kao asistenti. Andew Hobsbawm i Julia Hobsbawm pomogli su mi u izboru ilustracija, kao i Julia Brown. elim takoer izraziti zahvalnost svom izdavau Susani Loden. E. J. Hobsbawm

UVOD

ezdesetih godina devetnaestog stoljea u ekonomskom i politikom rjeniku svijeta pojavila se nova rije: kapitalizam.* Zbog toga se ini prikladnim dati ovoj knjizi naslov Doba kapitala, naslov koji nas podsjea i na to da je u ovom razdoblju objavljeno i veliko djelo kritike kapitalizma, Marxov Kapital (1867). Jer glavna tema povijesti u desetljeima nakon 1848. svjetski je trijumf kapitalizma. Bio je to trijumf drutva koje je vjerovalo da se ekonomski rast zasniva na konkuretnom privatnom poduzeu, na uspjenoj kupnji na najjeftinijem tritu (to ukljuuje i kupnju radne snage) i prodaji na najskupljem. Takva privreda, vjerovalo se, iji je prirodan i solidan temelj buroazija koju su uzdigle energija, zasluge i inteligencija, stvorila bi svijet ne samo prikladno rasporeenog materijalnog obilja, ve i prosvijeenosti, razuma i novih mogunosti, svijet u kojem bi cvale znanosti i umjetnosti, ukratko, svijet neprekidnog i sve breg materijalnog napretka. Treba jo, smatralo se, ukloniti nekoliko preostalih zapreka na putu nesmetanom razvoju privatnog poduzea. Ureenje svijeta, tonije, onih dijelova svijeta koji se jo nisu otarasili tiranije tradicije i praznovjerja i onih iji stanovnici, na nesreu, nemaju bijelu kou (koja se jo vie cijeni ukoliko potjee iz srednje ili sjeverozapadne Evrope), postepeno e se pribliiti meunarodnom uzoru teritorijalno odreene nacionalne drave, s ustavom koji titi imovinu i graanska prava, s izbornim predstavnikim tijelom, i tom tijelu odgovornom vladom, te tamo gdje postoje odgovarajue prilike, s ueem obinog naroda u politici unutar okvira koji osiguravaju buroaski drutveni poredak. Ovoj knjizi nije cilj bavljenje ranijim razvojem kapitalistikog drutva. Dovoljno je da se podsjetimo da je to drutvo ve ostvarilo svoj historijski proboj na ekonomskom i politiko-ideolokom planu tokom est desetljea koja su prethodila 1848. Godine od 1789. do 1848. (o kojima sam pisao u prethodnoj knjizi, Doba revolucije, na koju u povremeno upuivati itaoca) obiljeila je dvojna revolucija: industrijski preobraaj koji je otpoeo u Britaniji, a u tom razdoblju uglavnom jo nije zahvatio i druge zemlje, i politiki preobraaj, karakteristian za Francusku, te preteno povezan s njom. I jedan i drugi preobraaj znaili su pobjedu novog drutva, no suvremenicima nije bilo jasno, kao nama, da se radi o drutvu liberalnog kapitalizma, drutvu, kao to kae jedan francuski historiar, pobjednike buroazije. No iza buroaskih politikih ideologa stajale su mase spremne da umjerenu liberalnu revoluciju pretvore u socijalnu. Oko kapitalistikih poduzetnika komeala se nezadovoljna, iz korijena iupana, radna sirotinja. Tridesete i etrdesete godine 19. stoljea bile su godine krize, iji su se ishod usuivali predviati samo optimisti. Ipak, dvojnost revolucije u razdoblju od 1789. do 1848. daje tom vremenu obiljeje jedinstva i simetrije. O njemu je, u odreenom smislu, lako pisati

* Porijeklo ove rijei moemo traiti u razdoblju prije 1848., kao to se spominje u Uvodu Doba revolucije, ali it detaljnijeg istraivanja proizlazi da se rijetko javlja prije 1849, a u iru upotrebu ne ulazi prije ezdesetih godina 19. stoljea.

jer ima jasnu glavnu temu i ist oblik, te kronoloke granice ocrtane onoliko precizno koliko je u ljudskoj povijesti mogue. Revolucijom 1848, kojom poinje ova knjiga, simetrija se raspada, a oblik mijenja. Politika revolucija se povlai a industrijska napreduje. Revolucija 1848, slavno proljee naroda, prva je i posljednja evropska revolucija, trenutno ostvarenje snova ljevice i mora desnice, istovremeni slom starih reima po itavoj kontinentalnoj Evropi zapadno od Rusije i Turske, od Copenhagena do Palerma, od Braova do Barcelone. Ova se revolucija iekivala i predviala. Izgledala je kao vrhunac i logian proizvod razdoblja dvojne revolucije. Meutim, ona je posvuda propala, brzo i premda politiki izbjeglice jo godinama to nisu shvaali definitivno. Vie nee biti opih socijalnih revolucija kakve se zamiljalo u naprednim zemljama prije 1848. Gravitacijski centar takvih socijalnih revolucionarnih reima dvadesetog stoljea bit e u marginalnim i zaostalim podrujima, premda u razdoblju kojim se bavi ova knjiga pokreti ove vrste ostaju epizodni, arhaini i nerazvijeni poput zemalja u kojima nastaju. Naglo i naizgled bezgranino irenje svijeta kapitalistike privrede pruilo je politike alternative razvijenim zemljama. Industrijska revolucija (britanska) progutala je politiku revoluciju (francusku). Povijest razdoblja kojim emo se baviti stoga je nesimetrina. To je u prvom redu povijest velikog napredovanja svjetske privrede industrijskog kapitalizma, drutvenog poretka koji ona donosi, te ideja i vjerovanja koja odobravaju i ozakonjuju taj poredak, tj. vjerovanja u razum, znanost, napredak i liberalizam. To je razdoblje pobjednike buroazije, premda su evropski buruji jo oklijevali da se prihvate politike vlasti. U tom, i moda samo u tom smislu, doba revolucije nije bilo mrtvo. Evropske srednje klase bile su i ostale u strahu od naroda: jo uvijek se vjerovalo da je demokracija svojevrstan kratak uvod u socijalizam. Pobjednikom buroaskom poretku u trenutku njegova trijumfa slubeno su na elu bili duboko reakcionarni pruski plemii, imitacija cara u Francuskoj i aristokratski zemljoposjednici u Britaniji. Strah od revolucije bio je stvaran, a nesigurnost koju je nagovijetao duboko ukorijenjena. Na samom kraju razdoblja koje nas zanima jedini primjer revolucionarnog zbivanja u nekoj razvijenoj zemlji, gotovo posve lokalna i kratkotrajna pobuna u Parizu, izazvala je vee krvoprolie nego ijedan dogaaj 1848. i bujicu nervoznih diplomatskih poruka. Ipak su do toga vremena vladajui slojevi razvijenih evropskih zemalja poeli shvaati, s manje ili vie neodlunosti, ne samo da je demokratizacija, tj. parlamentarno ureenje zasnovano na opem pravu glasa neizbjeno, ve i da e vjerojatno biti politiki nekodljivo. Ovo su mnogo prije otkrili vladajui slojevi u SAD. Razdoblje od 1848. do sredine 70-ih godina 19. stoljea stoga nee nadahnuti itaoce koji uivaju u dramatinim i herojskim dogaajima u uobiajenom smislu. Ratovi toga vremena a bilo ih je vie nego u prethodnih trideset ili sljedeih etrdeset godina bili su ili kratke operacije onih na ijoj strani je tehnoloka i organizacijska premo poput veine evropskih prekomorskih vojni ili kratkih ratova kojima je izmeu 1864. i 1871. stvoreno Njemako Carstvo ili loe voena krvoprolia kojima se nisu mogli oduevljavati ak ni patrioti zaraenih zemalja, poput krimskog rata 18541856. Najvei rat u ovom razdoblju, ameriki graanski rat, dobila je ekonomski nadmonija strana koja je raspolagala boljim izvorima. Jug je imao bolju vojsku i vojskovoe. Pojedini primjeri romantinog heroizma poput Garibaldija u crvenoj koulji, s kosom koja vijori izdvajaju se ve zato to su bili rijetki. Ni u politici nije bilo mnogo dramatinih zbivanja; Walter Bagehot je uvjet

10

za uspjeh u toj sferi odredio kao posjedovanje uobiajenih miljenja i neuobiajenih sposobnosti. Napoleonu III oigledno je plat velikog ujaka, prvog Napoleona, bio neudoban. Izrazitosti likova Lincolna i Bismarcka u javnosti pridonosila je otrina njihovih lica i ljepota govora, no njihova prava postignua bila su ostvarena kroz politiki i diplomatski talent, po emu su bili slini Talijanu Cavouru, kome je u potpunosti nedostajalo ono to danas smatramo njihovom karizmom. Najoiglednija drama ovog razdoblja zbivala se u sferi privrede i tehnologije. Ona se ispoljavala u proizvodnji milijuna tona elika koji se izlijeva u eljeznike tranice preko kontinenata, u polaganju podmorskih kablova koji su prelazili Atlantik, u izgradnji Sueskog kanala, podizanju velikih gradova amerikog Srednjeg zapada poput Chicaga, u rijekama iseljenika. Bila je to drama evropske i sjevernoamerike moi kojoj se podvrgavao itav svijet. No oni koji su istraivali i pokoravali svijet bili su, izuzmemo li mali broj avanturista i pionira, trijezni ljudi u urednoj odjei, od kojih se, zajedno s plinarama, eljeznicama i zajmovima, irio ugled i osjeaj rasne nadmoi. Bila je to drama napretka, kljunog pojma u ovom razdoblju, masivnog, prosvijeenog, samopouzdanog, samozadovoljnog, no iznad svega neizbjenog. Malo tko od ljudi koji su imali mo i utjecaj, barem u zapadnom svijetu, jo se nadao da ga moe zaustaviti. Samo nekolicina mislilaca i moda neto vei broj intuitivnih kritiara predvidjeli su da e taj napredak stvoriti svijet razliit od onoga prema kojemu se inilo da vodi, moda posve razliit. Nitko od njih ak ni Mara koji je predviao socijalnu revoluciju 1848. i desetak godina kasnije nije oekivao brz preokret. ak i Marxova oekivanja bila su 60-ih godina 19. stoljea dugorona. Drama napretka je metafora. No za dvije vrste ljudi ona je bila stvarnost. Za milijune siromanih koji su odlazili u novi svijet, esto preko granica i oceana, ona je znaila kataklizminu ivotnu promjenu. Za narode koji nisu pripadali kapitalistikom svijetu, a za kojima je kapitalizam sad posegnuo, ona je znaila izbor izmeu otpora u okvirima starih tradicija, unaprijed osuenog na propast i munog procesa usvajanja i koritenja oruja samog Zapada, procesa koji podrazumijeva usvajanje i usmjeravanje samog napretka. Svijet tree etvrtine 19. stoljea bio je svijet pobjednika i rtava. Njegova drama odnosila se na rtve. Historiar ne moe biti objektivan u vezi s razdobljem kojim se bavi. U tome se razlikuje (i u tome je njegova intelektualna prednost) od tipinih ideologa tree etvrtine 19. stoljea, koji su vjerovali da im napredak tehnologije, pozitivnih znanosti i drutva omoguuje da sagledaju svoju sadanjost s neoborivom nepristranou prirodnih znanosti ije metode su (pogreno) vjerovali da razumiju. Autor ove knjige ne moe sakriti odreenu odvratnost, stanovit prezir prema razdoblju kojim se bavi, premda ublaen divljenjem prema ogromnim materijalnim postignuima tog doba, te pokuajem da se razumije i ono to se ne voli. Autor ne dijeli nostalginu enju za sigurnou i samopouzdanjem buroaskog svijeta sredine 19. stoljea, enju kojoj su skloni mnogi itelji dananjeg, krizom izmuenog zapadnog svijeta kad gledaju unatrag. Autorove sklonosti okrenute su prema onima koje je malo tko sluao pred stotinu godina. U svakom sluaju i sigurnost i samopouzdanje bili su promaeni. Buroaski trijumf bio je kratkotrajan i nestabilan. Upravo u trenutku kad se inilo da je potpun pokazalo se da je pun napuklina. Poetkom 70-ih godina 19. stoljea izgledalo je da su ekonomsko irenje i liberalizam neodoljivi. Krajem istog desetljea vie nije bilo tako.

11

Ova prekretnica oznaava svretak razdoblja kojim se bavi ova knjiga. Tu kronoloku granicu, za razliku od poetne, obiljeene revolucijom 1848, ne odreuje nijedan odreeni dogaaj. Ako bismo ipak morali odabrati neku godinu kao granicu, bila bi to 1873. koja u viktorijanskoj eri predstavlja poetak krize usporedive s onom 1929. Te godine, naime, poinje ono to je suvremeni promatra nazvao udnim i po mnogo emu neuvenim meteom i depresijom u trgovini i proizvodnji. Razdoblje izmeu 1873. i 1896. suvremenici su nazvali velikom depresijom. Spomenuti promatra pie: Najznaajnija osobina depresije bila je njezina univerzalnost; zahvatila je narode koji su ratovali kao i one koji su ivjeli u miru, one koji su imali stabilnu valutu . . . i one koji nisu imali stabilnu valutu ..., one koji su imali sistem slobodne razmjene dobara i one kod kojih je razmjena bila vie ili manje ograniena. Kriza je pogodila stare zajednice poput Engleske i Njemake, no isto tako i Australiju, Junu Afriku i Kalifomiju; bila je to nesrea jednako teka stanovnicima pustog Newfoundlanda ili Labradora i onima na sunanim plodnim otocima Istone i Zapadne Indije, a njome se nisu obogatili ni oni koji u centrima svjetske trgovine obino najvie zarauju upravo kad su poslovi kolebljivi i nesigurni.2 Tako je pisao jedan promatra iz Sjeverne Amerike iste godine kad je, pod utjecajem Karla Marxa, osnovana radnika i socijalistika Internacio-nala. Nakon krize otpoelo je novo doba, te je moemo smatrati zakljunim dogaajem prethodnog perioda.

12

I. DIO

REVOLUCIONARNA PREDIGRA

1. POGLAVLJE

PROLJEE NARODA
Molim te, paljivo itaj novine sada se isplati itati ih... Ova revolucija promijenit e oblik zemlje ona to treba i mora da uinil Vive la Republique! Pjesnik Georg Weerth svojoj majci, 11. 3. 18481 Zaista, kad bih bio mladi i bogatiji nego to jesam otiao bih danas u Ameriku. Ne iz. kukaviluka jer ovo vrijeme meni lino moe koditi koliko i ja njemu ve zbog tegobnog gaenja prema moralnoj pokvarenosti koja, po Shakespeareovim rijeima, smrdi do neba. Iz pisma pjesnika Josepha von Eichendorffa, 1. 8. 1849.2

I.
Poetkom 1848. istaknuti francuski politiki mislilac Alexis de Tocqueville u skuptini je izrazio osjeaje koje je dijelila veina Evropljana: Mi spavamo na vulkanu... Zar ne vidite kako zemlja ponovno podrhtava? Die se vjetar revolucije, oluja je na pomolu. Otprilike u isto vrijeme dva njemaka prognanika, tridesetogodinji Karl Marx i dvadesetosmogodinji Friedrich Engels, formulirali su principe proleterske revolucije na koju je upozoravao de Toc-queville, piui za (preteno njemaki) Savez komunista program koji je anonimno tampan u Londonu oko 24. februara 1848. pod naslovom Manifest komunistike partije (na njemakom), objavljen i na engleskom, francuskom, njemakom, talijanskom, flamanskom i danskom jeziku.* Tokom iduih tjedana, tokom iduih sati to se tie Manifesta, inilo se da su nade i strahovi proricatelja na rubu ostvarenja. Sruena je francuska monarhija, proglaena republika, otpoela je evropska revolucija. Bilo je mnogo veih revolucija u povijesti modernog svijeta, mnogo revolucija uspjenijih od ove. No nijedna se nije tako brzo irila i poput poara prelazila granice, zemlje, pa ak i oceane. U Francuskoj, prirodnom centru i detonatoru evropskih revolucija (vidjeti Doba revolucije, VI. poglavlje), republika je proglaena 24. veljae. Do 2. oujka revolucija se proirila u jugozapadnu Njemaku, do 6. oujka u Bavarsku, do 11. oujka zahvatila je i Berlin, 13. oujka Be i odmah zatim Maarsku, 18. oujka Milano, tj. Italiju (gdje je ve trajala nezavisna sicilijanska pobuna). U to vrijeme najbra sluba prenoenja informacija (ona Rothschildove banke) nije mogla prenijeti vijesti iz

* Manifest je preveden i na poljski i vedski u toku iste godine, no treba rei da su njegove politike posljedice, izvan malog kruga njemakih revolucionara, bile beznaajne sve do ponovnog izdanja poetkom 70-ih godina 19. stoljea.

15

Pariza u Be za manje od pet dana. U toku nekoliko tjedana nijedna vlada na evropskom podruju koje danas pokriva deset drava* nije se odrala, a revolucija je u manjoj mjeri zahvatila i niz drugih zemalja. tovie, revolucija 1848. bila je prva potencijalno svjetska revolucija iji je neposredan utjecaj mogue otkriti u pobuni 1848. u Pernambucu (Brazil), a nekoliko godina kasnije i u dalekoj Kolumbiji. Na izvjestan nain bio je to upravo primjer svjetske revolucije o kojoj su dotad sanjali pobunjenici, koju su mislili da prepoznaju u rijetkim trenucima, uglavnom nakon velikih ratova. Zapravo su istovremene eksplozije, koje obuhvaaju itav kontinent ili jo vee podruje, izuzetno rijetke. U evropskoj povijesti jedino su zbivanja 1848. zahvatila i razvijene i zaostale dijelove kontinenta. Bila je to najrairenija i najmanje uspjena revolucija ove vrste, est mjeseci nakon poetka moglo se sa sigurnou predvidjeti njezin opi slom, osamnaest mjeseci nakon poetka svi srueni reimi osim jednog ponovno su uspostavljeni, a jedini izuzetak, Francuska Republika, distancirala se koliko god je bilo mogue od pobune kojoj je dugovala svoje postojanje. Tako revolucije 1848. stoje u neobinom odnosu prema onome ime se bavi ova knjiga. No da nije bilo njih, da nije bilo straha od ponovnih revolucionarnih zbivanja, povijest Evrope u iduih dvadeset pet godina odvijala bi se sasvim drugaije. 1848. nije bila prekretnica na kojoj se Evropa nije uspjela okrenuti. Evropa se nije uspjela okrenuti na revolucionarni nain. Zbog toga se godina revolucije izdvaja kao predigra, ali ne kao glavno zbivanje, kao trijem iji arhitektonski stil ne odgovara sasvim onome koji emo zatei unutar graevine.

II.
Revolucija je pobjeivala na podruju velike centralne jezgre evropskog kontinenta, ali ne i na njegovoj periferiji. Nije se proirila na zemlje suvie udaljene ili suvie historijski izolirane da bi mogle prihvatiti neposredan ili brz utjecaj (npr. Pirenejski poluotok, vedska i Grka), kao ni na zemlje toliko zaostale da u njima nije postojao politiki revolucionaran drutveni sloj (npr. Rusko ili Tursko Carstvo). No revolucija nije zahvatila ni industrijalizirane zemlje, iji se politiki ivot ve odvijao po novim pravilima, tj. Britaniju i Belgiju.** Ipak je revolucionarna zona, iji su bitni dijelovi bili Francuska, Njemaka Konfederacija i Austrijsko Carstvo koje se protezalo duboko u jugoistonu Evropu i Italiju, bila dovoljno heterogena, te je ukljuivala zaostale no raznolike krajeve poput Kalabrije i Transilvanije, razvijene poput Porajnja i Saske, pismene poput Pruske i nepismene poput Sicilije, udaljene jedne od drugih kao Kiel od Palerma, Perpignana od Bukureta. U veini tih zemalja vladali su kraljevi ili kneevi koje se moe nazvati apsolutnim, no Francuska je ve bila ustavna i doista buroaska kraljevina, a jedina znaajnija republika na kontinentu, vicarska Konfederacija ula je u godinu revolucije ve zahvaena kratkim graanskim ratom koji je izbio krajem 1847. Revolucija je izbila u dravama raznolikim po veliini, od Francuske s

* To su Francuska, zapadna i istona Njemaka, Austrija, Italija, ehoslovaka, Maarska, dio Poljske, dio Jugoslavije i Rumunjska. Ozbiljnih politikih posljedica revolucija je imala i u Belgiji, vicarskoj i Danskoj. ** Poseban je sluaj Poljske koja je izmeu 1772. i 1795. podijeljena izmeu Rusije, Austrije i Pruske. Ona bi sigurno sudjelovala u revoluciji da vladari Rusije i Austrije nisu uspjeli pokrenuti seljatvo protiv (revolucionarnog) plemstva (str. 22).

16

trideset pet milijuna stanovnika do smijenih operetnih dravica srednje Njemake u kojima je ivjelo svega po nekoliko tisua ljudi; zahvatila je nezavisne svjetske sile kao i provincije pod stranom upravom i satelitske zemlje, centralizirane drave, kao i labave dravne zajednice. Historijsko nasljee drutvena i ekonomska struktura i politika podijelili su revolucionarnu zonu u dva dijela, ije su krajnosti imale malo zajednikoga. Njihove drutvene strukture bitno su se razlikovale, osim to je posvuda u velikoj mjeri prevladavalo seosko stanovnitvo nad gradskim kao i mali gradovi nad velikima; posljednje se esto previa jer je gradsko stanovnitvo, a posebno ono u velikim gradovima bilo politiki vrlo znaajno." Na zapadu Evrope seljaci su bili zakonski slobodni, a veliki posjedi imali su relativno malo vanosti; u istonim dijelovima kontinenta seljaci su preteno bili kmetovi, a vlasnitvo nad zemljom koncentrirano u rukama plemia veleposjednika (v. poglavlje X). Na zapadu su srednju klasu sainjavali domai bankari, trgovci, kapitalistiki poduzetnici, pripadnici slobodnih zanimanja i stariji slubenici (ukljuujui profesore), premda su neki od ovih osjeali da pripadaju viem graanskom sloju (haute bourgeoisie), spremnom da se natjee sa zemljoposjednikim plemstvom, barem po rastronosti. Na istoku odgovarajui gradski sloj sastojao se velikim dijelom od pripadnika nacija stranih domaem stanovnitvu, kao to su Nijemci i idovi, a bio je i mnogo manji. Pravi ekvivalent srednjoj klasi bio je obrazovani, poslovni dio seoske vlastele i manjih plemia, koji je u nekim podrujima bio iznenaujue velik (v. Doba revolucija, str. 33). U srednjoj zoni, od Pruske na sjeveru do centralne Italije na jugu, koja predstavlja svojevrsnu jezgru revolucionarnog podruja, bila su na razne naine izmijeana svojstva relativno razvijenih i zaostalih dijelova. U politikom je smislu revolucionarna zona takoer bila heterogena. Izuzevi Francusku, u pitanju je bio ne samo politiki i drutveni karakter drava, ve i njihov oblik ili ak samo postojanje. Nijemci su se borili da stvore Njemaku da li e ona biti unitaristika ili federalna? od brojnih njemakih drava raznih veliina i znaaja. Slino njima Talijani su se trudili da od onoga to je austrijski kancelar Metternich prezrivo, ali ne i netono, nazvao pukim geografskim terminom, stvore jedinstvenu Italiju. Jedni i drugi su, s uobiajenim tenjama nacionalista, u svoje planove ukljuivali narode koji nisu bili niti su se osjeali kao Nijemci ili Talijani, npr. ehe. Njemaki, talijanski i zapravo svi nacionalni pokreti umijeani u revoluciju (ostavivi po strani Francusku) usmjerili su se protiv velikog vienacionalnog carstva Habsburgovaca koje se protezalo u Njemaku i Italiju i obuhvaalo ehe i Maare, te velik broj Poljaka, Rumunja, Junih Slavena i drugih slavenskih naroda. Neki od tih, ili barem njihovi politiki voe, smatrali su carstvo privlanijim od sudbine koju bi im donio neki ekspanzionistiki nacionalizam poput njemakog ili maarskog. Pria se da je profesor Palacky, predstavnik eha, rekao: Kad Austrija ne bi postojala, trebalo bi je izmisliti. U revolucionarnoj zoni, dakle, politiki ivot odvijao se u nekoliko dimenzija istovremeno. Rjeenje kojemu su teili radikali bilo je bez sumnje jednostavno: unitaristika, centralizirana, demokratska republika Njemaka, Italija, Maarska ili koja druga, stvorena u skladu s iskuanim principima francuske revolucije; takva republika nakon ruenja svih kraljeva i kneeva die svoju verziju trobojnice koja je, po francuskom uzoru, bila model nacionalne zastave (v. Doba revolucije, str. 120).

* Od predstavnika Porajnja u njemakom pretparlamentu etrdeset pet je predstavljalo velike gradove, dvadeset etiri male gradove, a samo deset selo, tj. podruje gdje je ivjelo 73% stanovnitva.

2 Doba kapitala

17

S druge strane umjereni su se upetljali u mrei sloenih rauna zasnovanih preteno na strahu od demokracije koju su izjednaavali sa socijalnom revolucijom. Tamo gdje mase nisu jo sruile vladare ne bi bilo mudro poticati ih na takvo uzdrmavanje drutvenog poretka, a tamo gdje jesu bilo bi poeljno ukloniti ih s ulica i rastaviti barikade koje su bile simbol 1848. Zato se postavljalo pitanje koji bi vladar, paraliziran revolucijom ali ne i svrgnut, bio spreman da podri pravednu stvar. Kako bi se konkretno moglo stvoriti federalnu i liberalnu Njemaku ili Italiju, na kakvoj ustavnoj osnovi i pod ijim pokroviteljstvom? Da li bi u njemu mogli sudjelovati i pruski kralj i austrijski car (kako su mislili pristalice Velike Njemake koje ne treba mijeati s radikalnim demokratima, po definiciji zastupnicima Velike Njemake, ali druge vrste) ili nova drava treba da bude mala Njemaka, tj. bez Austrije? Slino tome, umjereni u Habsburkom Carstvu ponavljali su igru sastavljanja federalnih i multinacionalnih ustava sve do 1918. Nije bilo vremena za takve ustavne spekulacije tamo gdje je izbila revolucija ili rat; gdje do takvih zbivanja nije dolo, kao u veem dijelu Njemake, one su se razvile u punoj mjeri. Budui da su ovdje vei dio umjerenih liberala sainjavali profesori i javni slubenici 68% poslanika Frankfurtskog parlamenta bili su slubenici, a 12% pripadnici slobodnih profesija rasprave ovog kratkovjenog parlamenta postale su poslovian primjer inteligentne beskorisnosti. Rasprava o revolucijama 1848. zahtijevala bi stoga podrobne studije pojedinih drava, naroda i regija, kakvima se ovdje neemo baviti. Ipak su one imale mnogo zajednikoga, izbile su gotovo istovremeno, sudbine su im bile povezane, u svima je prevladavalo slino raspoloenje i slian stil, posebna romantiarsko-utopijska atmosfera i retorika za koju su Francuzi izmislili rije quarante-huitard (etrdesetosma). Svaki historiar prepoznat e odmah ovu revoluciju: brade, uskovitlane kravate i eiri uskog oboda koje su nosili pobunjenici, trobojnice, posvuda prisutne barikade, poetni osjeaj osloboenja, ogromnih nada i optimistine zbrke, Bilo je to proljee naroda i poput svakog proljea nije potrajalo. Sad emo ukratko ispitati zajednike karakteristike tih revolucija. U prvom redu sve su u kratkom roku uspjele i zatim, takoer brzo i u veini sluajeva, potpuno propale. Tokom prvih par mjeseci sve vlade u revolucionarnoj zoni bile su zbrisane ili nemone. Sve su pale ili se povukle uglavnom bez otpora. No u relativno kratkom roku revolucija je skoro svuda izgubila poetni zamah: u Francuskoj do kraja travnja, u drugim zemljama tokom ljeta, premda je ostalo neto sposobnosti za ponovni udarac u Beu, Maarskoj i Italiji. Prvi znak konzervativne obnove u Francuskoj bili su travanjski izbori; opim pravom glasa izabran je, dodue, mali broj monarhista, ali su veliku veinu dobili konzervativci; za njih su glasali seljaci, politiki prije neiskusni no reakcionarni, kojima se gradska ljevica jo nije znala obratiti. (Zapravo, 1849. ve je postojao republikanski i ljeviarski dio francuske pokrajine, poznat onima koji se bave kasnijom francuskom politikom, i upravo u tim krajevima npr. Provansi ukidanje republike 1851. nailo je na najogoreniji otpor.) Drugi znak konzervativne obnove bila je osamljenost i poraz revolucionarnih radnika Pariza, potuenih u lipanjskoj pobuni (v. str. 24). U srednjoj Evropi do preokreta je dolo kad se habsburka vojska, ija je manevarska sloboda porasla zbog careva bijega u svibnju, uspjela regrupirati i suzbiti radikalnu praku pobunu u lipnju ne bez podrke umjerene

18

srednje klase eha i Nijemaca te tako ponovno uspostaviti vlast nad ekim krajevima, ekonomskom jezgrom carstva, a malo kasnije ponovno zadobiti kontrolu i nad sjevernom Italijom. Kratkotrajnu i kasnu revoluciju u dunavskim kneevinama uguile su ruska i turska intervencija. Izmeu ljeta i kraja godine stari reimi vratili su se na vlast u Njemakoj i Austriji, premda se u listopadu pokazalo nunim vojskom pokoriti sve vie revolucionarni Be, i to po cijenu od preko etiri tisue ivota. Nakon toga pruski je kralj skupio hrabrosti da ponovno uspostavi vlast nad pobunjenim Berlinanima, to mu je bez muke uspjelo, a preostali dio Njemake (osim nekih uporita opozicije na jugozapadu) ubrzo se pokorio prepustivi njemaki parlament, tj. ustavotvornu skuptinu, izabranu u proljetnim danima s vie nade, kao i radikalnije skuptine Pruske i drugih drava, njihovim raspravama i postepenom rasputanju. Revolucija je do zime trajala samo jo u dva podruja u nekim dijelovima Italije i u Maarskoj. Nakon umjerene obnove revolucionarnih zbivanja u proljee 1849. i ti krajevi su pokoreni sredinom iste godine. Nakon poraza Maara i Venecijanaca u kolovozu 1849. revolucija je bila mrtva. Osim u Francuskoj, svi stari vladari ponovno su imali vlast ponegdje, kao u Habsburkom Carstvu, veu no ikad ranije a revolucionari su se rasprili u izgnanstvu. Uz ponovno izuzee Francuske, sve ustavne promjene, svi politiki i socijalni snovi iz proljea 1848. ubrzo su izbrisani, a ak i u Francuskoj republika je imala ivjeti jo samo dvije i po godine. Zbila se samo jedna velika promjena: zauvijek je ukinuto kmetstvo u Habsburkom Carstvu.* Ako ostavimo po strani ovo znaajno postignue, 1848. izgleda kao jedina revolucija u modernoj evropskoj povijesti u kojoj su se sjedinila najvea obeanja, najiri raspon i neposredan poetni uspjeh s potpunom i brzom propau. Na neki nain ona je slina drugom masovnom fenomenu 40-ih godina 19. stoljea, artistikom pokretu u Britaniji. Njezini ciljevi su naposljetku ostvareni ali ne revolucijom, niti u revolucionarnom kontekstu. I njezine ire tenje nastavile su ivjeti, no pokreti koji su ih preuzeli i razvili bili su posve razliiti od onih 1848. Nije sluajno upravo Komunistiki manifest najznaajniji dokument iz te godine, s najtrajnijim i najznaajnijim djelovanjem. Jo je neto bilo zajedniko svim revolucijama 1848. to je uvelike pridonijelo njihovoj propasti. One su bile socijalne revolucije radne sirotinje ili neposredna predigra takvim revolucijama. To je preplailo radikalnije politiare barem toliko koliko i pristalice starog reima. Na tu slabost upozorio je nekoliko godina prije (1846) grof Cavour iz Piemonta, budui tvorac ujedinjene Italije: Ako bi drutveni poredak bio doista ugroen, a veliki principi na kojima se zasniva ozbiljno dovedeni u pitanje, uvjereni smo da bi velik broj najodlunijih opozicionara, najoduevljenijih republikanaca brzo priao konzervativnoj stranci.4 Nema sumnje, revoluciju je digla radna sirotinja. Oni su umirali na barikadama po gradovima: meu tri stotine rtava martovskih borbi u Berlinu bilo je samo petnaest predstavnika obrazovanih klasa, i tridesetak majstora obrtnika;

* Openito uzevi, ukidanje kmetstva i feudalnih prava nad seljacima u drugim dijelovima zapadne i srednje Evrope (ukljuujui Prusku) odigralo se u doba francuske revolucije i Napoleona (17891815), premda su neki ostaci feudalne ovisnosti u Njemakoj ukinuti 1848. U Rusiji i Rumunjskoj kmetstvo se odralo do 70-ih godina 19. stoljea (v. 10. poglavlje).

19

od 350 poginulih u Milanu bilo je samo dvanaest studenata, slubenika i zemljoposjednika.5 Glad radne sirotinje dala je demonstracijama snagu koja ih je pretvorila u revoluciju. Pokrajina je u zapadnim dijelovima revolucionarne zone ostala relativno mirna, iako je u jugozapadnoj Njemakoj bilo mnogo vie seljakih pobuna nego to je ostalo u sjeanju. No strah od seljakog ustanka bio je dovoljno jak da zamijeni stvarnu opasnost, premda nije trebalo mnogo mate da se zamisli takav ustanak u krajevima poput june Italije gdje su seljaci posvuda spontano kretali s bubnjevima i zastavama da dijele velike posjede. Sam strah bijae dovoljan da usmjeri djelovanje zemljoposjednika. Preplaen lanim glasinama o velikoj seljakoj pobuni pod vodstvom pjesnika S. Petofija (1823 1849), maarski sabor sastavljen preteno od zemljoposjednika izglasao je neodlono ukidanje kmetstva ve 15. oujka, ali samo nekoliko dana nakon toga carska je vlada, elei odvojiti revolucionare od agrarne baze, proglasila ukidanje kmetstva u Galiciji i ukidanje prisilnog rada i drugih feudalnih obaveza u ekoj. Nema sumnje, drutveni poredak bio je u opasnosti. Opasnost nije bila posvuda jednako velika. Seljake su mogle iskupiti konzervativne vlade to se i dogaalo pogotovo tamo gdje su zemljoposjednici ili trgovci i lihvari koji su iskoritavali selo, bili pripadnici strane i najee revolucionarne nacije, tj. Poljaci, Maari ili Nijemci. Slabo je vjerojatno da je njemaka srednja klasa, ukljuujui samopouzdane poduzetnike Porajnja u usponu, bila jako uplaena neposrednim izgledima za ostvarenje proleterskog komunizma, niti snagom proletarijata koja je bila prilino beznaajna osim u Kolnu (gdje je bilo Marxovo sjedite) i u Berlinu, gdje je komunistiki tampar Stefan Born organizirao znaajniji radniki pokret. No kao to su evropske srednje klase 40-ih godina 19. stoljea mislile da prepoznaju oblik svojih buduih socijalnih problema u kii i dimu Lancashirea, tako im se inilo da prepoznaju budunost iza barikada Pariza, tog velikog navjestitelja i izvoznika revolucija. Februarsku revoluciju nije samo digao proletarijat, ona je poela kao svjesna socijalna revolucija. Njezin cilj nije bio kakva god republika, ve demokratska i socijalna republika. Njezini voe bili su socijalisti i komunisti. U njezinoj privremenoj vladi bio je i pravi radnik, mehaniar Albert. Nekoliko dana bilo je neizvjesno hoe li njezina zastava biti trobojnica ili crveni stijeg socijalne pobune. Osim u podrujima gdje je u pitanju bila nacionalna autonomija ili nezavisnost, umjereni opozicionari 40-ih godina 19. stoljea nisu eljeli revoluciju niti se ozbiljno trudili da do nje doe; ak i u vezi s nacionalnim pitanjem umjereni su vie voljeli diplomatske pregovore nego sukob. Oni bi sigurno eljeli dobiti vie, no bili su posve spremni da se pomire s onim to e im prije ili kasnije vladari, izuzevi najgluplje i najsamopouzdanije apsolutiste poput ruskog cara, morati dati, kao i da prihvate meunarodne promjene koje e prije ili kasnije odobriti oligarhija velikih sila koje su o takvim pitanjima odluivale. Kad su ih u revoluciju natjerale sile sirotinje i/ili primjer Pariza, pokuali su tu neoekivano povoljnu situaciju to bolje iskoristiti. No u krajnjoj liniji, a esto i od poetka, vie ih je plaila ljevica nego sile starog reima. Od trenutka kad su u Parizu poele rasti barikade, svi umjereni liberali (i, kao to je Cavour primijetio, velik dio radikala) postali su potencijalni konzervativci. Kako su umjereni veom ili manjom brzinom mijenjali opredjeljenja, prilazili konzervativcima ili ispadali iz borbe, radnici i preostali demokratski radikali ostajali su izolirani ili, jo gore, suoeni sa savezom konzervativnih,

20

bivih umjerenih snaga i zastupnika starog poretka: sa strankama reda, kako su taj savez nazivali u Francuskoj. Revolucija 1848. propala je jer se pokazalo da nije presudan sukob izmeu starih reima i ujedinjenih snaga napretka, ve izmeu poretka i socijalne revolucije. Glavni obraun nije se odigrao u Parizu u veljai, ve u lipnju kad su radnici, navedeni na izoliranu pobunu, poraeni i masakrirani. estoko su se borili i umirali. U ulinim borbama bilo je oko 1 500 mrtvih od toga oko dvije treine na strani vlade. Karakteristinu silovitost mrnje bogatih prema siromanima odraava injenica da je jo oko tri tisue ljudi pobijeno nakon poraza, a dvanaest tisua je uhapeno i veinom deportirano u alirske radne logore.6* Revolucionarni zamah odrao se samo u onim zemljama gdje su radikali bili dovoljno jaki i dovoljno povezani s pukim pokretom da bi povukli za sobom umjerene ili da bi se snali bez njih. To se dogodilo u zemljama u kojima je kljuno bilo pitanje nacionalnog osloboenja, koje je zahtijevalo kontinuiranu mobilizaciju masa. Zbog toga je revolucija najdulje potrajala u Italiji i Maarskoj.** U Italiji su se umjereni okupili oko antiaustrijskog kralja Piemonta kojemu su se nakon milanske pobune pridruile manje dravice znaajnog intelektualnog potencijala, te su se borili protiv ugnjetaa, ostajui na oprezu prema republikancima i socijalnoj revoluciji. Zahvaljujui vojnoj slabosti talijanskih drava, oklijevanjima Piemonta i, moda najvie, zbog odbijanja da se pozovu Francuzi (koji bi, kako se vjerovalo, pomogli republikance). U srpnju je kod Custozze obnovljena austrijska vojska teko porazila talijansku. (Uzgred se moe spomenuti da se veliki republikanac G. Mazzini (180572) s nepogreivim instinktom za politiki beskorisne poteze suprotstavio pozivanju Francuza.) Poraz je oborio ugled umjerenih, te je vodstvo u borbi za nacionalno osloboenje prelo radikalima koji su u toku jeseni osvojili vlast u nekoliko talijanskih drava, a poetkom 1849. osnovali Rimsku Republiku, koja je dala Mazziniju iroke mogunosti za dranje govora. (Venecija je pod vodstvom razumnog pravnika Daniela Manina (18041857) ve prije postala nezavisna republika i drala se po strani sve dok je neminovno nisu pokorili Austrijanci i to kasno, nakon to su svladali Maare krajem kolovoza 1849.) Radikali u vojnom pogledu nisu bili ravni Austrijancima; kad je Pie-mont 1849. ponovno objavio rat, Austrijanci su u oujku lako pobijedili kod Novare. tovie, premda odluniji u tenji da izbace Austrijance i ujedine Italiju, radikali su dijelili strah umjerenih pred socijalnom revolucijom. ak je i Mazzini u svom zanosu za obinog ovjeka vie volio da se ovaj bavi duhovnim pitanjima, te je mrzio socijalizam i suprotstavljao se svakom mijeanju u privatnu svojinu. Nakon poetnog neuspjeha, slom talijanske revolucije bio je samo pitanje vremena. Ironijom zbivanja meu onima koji su je uguili bile su trupe ne vie revolucionarne Francuske koje su poetkom lipnja pokorile Rim. Rimski pohod bio je pokuaj da se na tetu Austrije ponovno uspostavi francuski diplomatski utjecaj na Apeninskom poluotoku. U poetku je imao prednost to je bio popularan meu katolicima na koje se oslanjao postrevolucionarni reim.

* Februarska revolucija u Parizu odnijela je oko 370 ivota. ** U Francuskoj nacionalno jedinstvo i nezavisnost nisu bili u pitanju. Njemaki nacionalizam bavio se ujedinjenjem brojnih odvojenih drava, kojemu nije smetala strana vlast ve osim partikularistikih sklonosti dranje dviju velikih sila koje su se i same smatrale njemakim, Pruske i Austrije. Slavenske nacionalne tenje sukobljavale su se u prvom redu s nacionalizmom revolucinarnih naroda, Nijemaca i Maara, te su stoga bile priguene ili su se manifestirale kroz podrku kontrarevoluciji. U ekoj su i ljeviari smatrali Habsburko Carstvo zatitom protiv njemake asimilacije. Poljaci uope nisu u veoj mjeri sudjelovali u revoluciji.

21

Za razliku od Italije, Maarska je predstavljala ve manje-vie ujedinjen politiki entitet (zemlje pod krunom Sv. Stjepana) s djelotvornim ustavom, prilinim stupnjem autonomije i veim brojem svojstava suverene drave, osim nezavisnosti. Njezina slabost bila je u tome to maarska aristokracija, koja je upravljala tim velikim i preteno agrarnim podrujem, nije vladala samo maarskim seljacima, ve stanovnitvom u kojemu je bilo 60% Hrvata, Srba, Slovaka, Rumunja i Ukrajinaca, te znatna njemaka manjina. Ti seljaki narodi nisu bili neskloni revoluciji koja bi oslobodila seljake, ali ih je odbijalo to to su ak i radikali u Budimpeti uskraivali da im priznaju bilo kakvu nacionalnu posebnost. Politike voe tih naroda opirale su se politici snane maarizacije i pridruivanju dotad donekle autonomnih rubnih oblasti centraliziranoj i jedinstvenoj maarskoj dravi. Beki dvor, drei se stare imperijalistike poslovice podijeli pa vladaj, ponudio im je pomo. Hrvatska e vojska pod vodstvom baruna Jelaia, koji je bio prijatelj Ljudevita Gaja, prvaka junoslavenskog nacionalizma, voditi napad na revolucionarni Be i revolucionarnu Maarsku. Ipak, unutar otprilike dananjeg podruja Maarske, revolucija je imala masovnu podrku (maarskog) naroda iz nacionalnih i socijalnih razloga. Seljaci su smatrali da im slobodu nije dao car ve revolucionarni maarski sabor. To je jedini dio Evrope u kojemu se nakon propasti revolucije pojavilo neto poput seoske gerile koju je nekoliko godina vodio slavni razbojnik Sandor Rosza. Kad je izbila revolucija Sabor, sastavljen od gornjeg doma umjerenih magnata sklonih kompromisu i donjeg doma u kojemu su prevladavali radikalni pokrajinski plemii i odvjetnici, mogao se proglasiti neovisnim. To je spremno i uinio pod vodstvom sposobnog pravnika, novinara i govornika Lajosza Kossutha (180294), koji e postati u meunarodnim razmjerima najpoznatiji revolucionarni lik iz 1848. Nakon toga Maarska je praktino postala nezavisna reformirana drava pod upravom koalicije umjerenih i radikala, koju je Be nerado priznao, sve dok se Habsburgovci nisu osjetili dovoljno jakima da ponovno osvoje tu zemlju. To se dogodilo nakon bitke kod Custozze Habsburgovci su ponitili maarske reformne zakone iz oujka i napali novu ugarsku dravu, te tako suoili Maare s izborom izmeu kapitulacije i radikalizacije revolucije. Oni su, pak, pod Kossuthovim vodstvom, sruili sve mostove iza sebe i u travnju 1849. svrgnuli cara (premda nisu formalno proglasili republiku). Zahvaljujui masovnoj podrci i sposobnostima generala Gorgeija, imali su premo nad austrijskom vojskom. Poraeni su tek kad je Be u oaju pozvao posljednje oruje reakcije, tj. ruske trupe. To je odluilo. Trinaestog kolovoza kapitulirala je maarska vojska ali ne pred austrijskim, nego pred ruskim zapovjednikom. Maarska revolucija bila je jedina meu revolucijama 1848. koja nije pala zbog unutranjih slabosti i sukoba, ve je uguena nadmonom vojnom silom. Istina je, dakako da su njezini izgledi da izbjegne takav poraz nakon sloma ostalih revolucionarnih pokreta bili ravni nuli. Da li je postojala ikakva alternativa ovom opem slomu? Gotovo sigurno nije. Buroazija je, kao to smo vidjeli, suoena s prijetnjom svojini, otkrila da joj je drai utvreni red nego mogunost provoenja vlastitog programa u potpunosti. Suoeni sa crvenom revolucijom, umjereni su se liberali udruili s konzervativcima. Notabli Francuske, tj. potovane, utjecajne i bogate porodice koje su upravljale politikim ivotom zemlje, obustavile su meusobne zavade koje su izbijale izmeu pristaa Bourbona, orleanista i zastupnika republike, te izrazili nacionalnu klasnu svijest u novonastaloj stranci

22

poretka. Glavne linosti u restauriranoj Habsburkoj Monarhiji bit e ministar unutranjih poslova Alexandar Bach (180667) i bivi opozicionar, umjereni liberal, trgovaki magnat i brodovlasnik K. von Bruck (17981860), glavna figura u naprednoj transkoj luci. Bankari i poduzetnici Porajnja, koji su predstavljali pruski buroaski liberalizam, bili bi vie voljeli ogranienu ustavnu monarhiju, ali su prihvatili ulogu potpornja restaurirane Pruske koja je po svaku cijenu izbjegavala demokratske izbore. Zauzvrat, restaurirani konzervativni reimi bili su spremni na ustupke ekonomskom, pravnom, ak i kulturnom liberalizmu poslovnih ljudi. Kao to emo vidjeti, reakcionarne pedesete godine 19. stoljea bit e u ekonomskoj sferi razdoblje sistematske liberalizacije. Umjereni liberali Zapadne Evrope otkrili su 1848 49. dvije vane stvari: da je revolucija opasna i da je neke od glavnih njihovih zahtijeva (posebno u ekonomskim pitanjima) mogue ostvariti bez revolucije. Buroazija je prestala biti revolucionarna snaga. Veliki sloj pripadnika radikalne nie srednje klase, kojoj su pripadali nezadovoljni obrtnici, mali trgovci i njima slini, pa ak i poljoprivrednici, a iji su zastupnici i voe bili intelektualci, najee mladi i marginalni, predstavljao je znaajnu revolucionarnu snagu, ali rijetko i politiku alternativu. Takvi ljudi veinom su prilazili demokratskoj ljevici. Njemaka ljevica, iji se radikalizam iskazao u mnogim krajevima potkraj 1848. i poetkom 1849, zahtijevala je nove izbore. No njoj su nedostajala arita velikih gradova u kojima je ve ponovno zavladala reakcija. U Francuskoj su 1849. radikalni demokrati dobili dva milijuna glasova, monarhistima je pripalo tri milijuna, a umjerenima 800 000 glasova. Aktivisti radikalnih demokrata bili su intelektualci, premda je moda jedino u Beu Akademska legija studenata predstavljala stvarnu borbenu silu. Nazivati 1848. revolucijom intelektualaca ne odgovara istini. Oni nisu u njoj bili istaknutiji nego u veini drugih revolucija koje su se odigrale, kao to je s ovom u velikoj mjeri bio sluaj, u relativno zaostalim zemljama, iji su se srednji slojevi sastojali preteno od obrazovanih ljudi koji su se znali sluiti pisanom rijeju: akademskih graana, novinara, uitelja, slubenika. No nema sumnje da su se 1848. intelektualci isticali: pjesnici poput Petofija u Maarskoj, Henvegha i Freiligratha u Njemakoj (Freiligrath je bio u izdavakom savjetu Marxovih Novih rajnskih novina), Victora Hugoa i dosljedno umjerenog Lamartinea u Francuskoj; velik broj sveuilinih nastavnika (uglavnom umjerenih) u Njemakoj;* lijenici poput C. G. Jacobija (180451) u Pruskoj i Adolfa Fischhofa (181693) u Austriji; znanstvenici kao F. V. Raspail (17941878) u Francuskoj, i velik broj novinara i publicista, od kojih je svojevremeno najslavniji bio Kossuth, a najopasnijim se pokazao Mara. Kao pojedinci takvi su ljudi mogli imati odluujuu ulogu; kao pripadnici odreenog drutvenog sloja ili zastupnici radikalne sitne buroazije to nisu mogli. Radikalizam malih ljudi, koji se izraava zahtjevom za demokratskim dravnim ureenjem, ustavnim ili republikim, koje bi dalo veinu njima i njihovim saveznicima seljacima, kao i za demokratskom lokalnom upravom koja bi im dala kontrolu nad opinskim vlasnitvom i nad nizom funkcija koje sada obavljaju birokrati7, bio je dovoljno iskren, a kriza koja je ugroavala tradicionalni nain ivota obrtnika i privremena ekonomska depresija davale su mu posebnu otrinu. Radikalizam intelektualaca nije bio tako duboko

* Francuski uitelji, premda sumnjivi vladi, bili su mirni pod julskom monarhijom, te su 1848. pristajali uz poredak.

23

ukorijenjen. On se uglavnom zasnivao (kao to se kasnije pokazalo) na nesposobnosti novog buroaskog drutva u razdoblju prije 1848. da osigura dovoljnu koliinu odgovarajuih mjesta za obrazovane ljude koje je stvaralo u dotad nevienim razmjerima, a iji je poloaj bio mnogo skromniji od ambicija, to se dogodilo s radikalnim studentima iz 1848. tokom uspjenih 50-ih i 60-ih godina 19. stoljea? Oni su pruili primjer biografskog obrasca, dobro poznatog i prihvaenog u zapadnoj Evropi, po kojemu se buroaski sinovi u mladosti mogu politiki i seksualno iivjeti prije nego to se srede. A mogunosti za sreivanje bilo je mnogo; staro plemstvo se povlailo, a poslovna buroazija posvetila zaraivanju, to je ostavljalo sve vie mjesta onima koji su kao kvalifikaciju imali u prvom redu obrazovanje. Godine 1842. deset posto francuskih gimnazijskih profesora jo uvijek je bilo iz porodica notabla, ali 1877. nijedan. U Francuskoj 1868. nije bilo mnogo vie gimnazijski obrazovanih nego 30-ih godina, ali se mnogo vei broj njih mogao zaposliti u bankarstvu, trgovini, novinarstvu, te, nakon 1870, u profesionalnoj politici.8 Nadalje, ak su se i radikalni demokrati, suoeni sa crvenom revolucijom, esto povlaili u retoriku, rastrgani izmeu iskrene naklonosti prema narodu i osjeaj za svojinu i novac. Za razliku od liberalne buroazije oni nisu mijenjali strane. Samo su se kolebali ne skreui nikad daleko udesno. Radnoj je sirotinji, pak, nedostajala organizacija, zrelost, vodstvo, a moda najvie, historijske okolnosti koje bi joj omoguile da prui politiku alternativu. Radnici su bili dovoljno jaki da prijetnju socijalne revolucije uine stvarnom, no preslabi da uine neto vie od plaenja neprijatelja. Njihove snage bile su nesrazmjerno djelotvorne ukoliko se radilo o masama gladnih, koncentriranih na politiki najosjetljivijim mjestima, tj. u velikim i, pogotovo, u glavnim gradovima. No ta djelotvornost skrivala je neke bitne slabosti: u prvom redu njihovu brojanu slabost radnici nisu uvijek bili u veini ak ni u gradovima, u kojima je, pak, ivjela manjina ukupnog stanovnitva a osim toga, njihovu politiku i ideoloku nezrelost. Politiki naj-svjesniji i najaktivniji sloj meu njima sainjavali su predindustrijski obrtnici (tj. majstori, kalfe, kvalificirani manualni radnici u radionicama bez mehanizacije i si.). Oni su u jakobinsko-sankilotskoj Francuskoj prihvaali ideje socijalne revolucije, pa ak i socijalistiku i komunistiku ideologiju, no u Njemakoj su njihovi ciljevi bili mnogo skromniji, kao to je otkrio komunist tampar Stefan Born u Berlinu. Sirotinja i nekvalificirani radnici u gradovima, te industrijski i rudarski proletarijat u cjelini, izuzevi britanski, jedva da je imao ikakvu politiku ideologiju. U industrijskoj zoni sjeverne Francuske ak je i republikanizam slabo prihvaen sve do pred kraj Druge republike. 1848. radnici Lillea i Roubaixa bili su zaokupljeni vlastitim ekonomskim problemima i nisu se bunili protiv kraljeva ili buruja, ve protiv jo siromanijih belgijskih radnika imigranata. Ukoliko je gradski puk, ili, rjee, novi proletarijat, bio izloen djelovanju jakobinske, socijalistike ili demokratsko-republikanske ideologije koju su irili buntovni studenti kao u Beu postajao je politika snaga, barem kao sudionik u pobuni. (Puk je u izborima jo sudjelovao u maloj mjeri koju je teko bilo predvidjeti, za razliku od siromanih seoskih radnika koji su, u Saskoj i Britaniji npr., bili vrlo radikalni.) Paradoksalno, to se rijetko dogaalo u jakobinskoj Francuskoj, dok je u Njemakoj Marxov Savez komunista stvorio elemente za nacionalnu mreu ekstremne ljevice. Ako nije bila pod ovom vrstom utjecaja, radna sirotinja imala je malo politikog znaenja.

24

Naravno, ne elimo potcjenjivati mogunosti ak i tako mlade i nezrele socijalne snage kao to je bio proletarijat 1848, jo jedva svjestan sebe kao klase. U jednom smislu, ipak, njegov revolucionarni potencijal bio je vei no to e biti ikad kasnije, eljezno doba siromaenja i krize prije 1848. nije poticalo vjeru da bi kapitalizam mogao, a jo manje htio, pruiti radnicima pristojne uvjete za ivot. Upravo mladost i slabost radnike klase, koja se jo stvarala od masa radne sirotinje, nezavisnih obrtnika i malih trgovaca, sprijeila je iskljuivo usmjeravanje prema ekonomskim zahtjevima kod svih osim najneobrazovanijih i najizoliranijih. Politiki zahtjevi, bez kojih se ne moe dii nijedna revolucija, pa ni posve socijalna, bili su sastavni dio situacije. Narodni cilj 1848. demokratska i socijalna republika bio je i socijalan i politiki. Iskustvo radnike klase dodalo mu je, barem u Francuskoj, nove elemente, potekle iz prakse strukovnih udruenja i kooperativa, ali jo nije bilo niega to bi se po snazi i novosti moglo mjeriti sa sovjetima koji nastaju u Rusiji poetkom 20. stoljea. S druge strane, organizacija, ideologija i rukovoenje bili su alosno nerazvijeni, ak i najelementarniji organizacijski oblici, strukovni savezi, brojali su tek nekoliko stotina, u najboljem sluaju nekoliko tisua lanova. U velikom broju sluajeva ak i udruenja kvalificiranih radnika prvi put su se pojavila tokom revolucije sindikat tipografa u Njemakoj, eirdija u Francuskoj. Broj organiziranih socijalista i komunista bio je jo manji: nekoliko desetaka, u najboljem sluaju nekoliko stotina. Pa ipak, 1848. godine socijalisti su, ili prije komunisti jer je socijalizam prije 1848. uglavnom apolitiki pokret koji se bavi osnivanjem kooperativnih utopija prvi put od poetka sudjelovali u revoluciji. To nije bila samo godina Kossutha, A. Ledru-Rollina (18071874) i Mazzinija, ve i Karla Marxa (18181883), Louisa Blanca (18111882) i L. A. Blanquija (18051881) nepokolebljivog buntovnika koji je iz zatvora izlazio samo kad bi ga nakratko oslobodila revolucija, Baku-njina, pa ak i Proudhona. Ali to je socijalizam znaio svojim sljedbenicima, osim imena za tenje osvijetene radnike klase, tenje za drutvom koje e se razlikovati od kapitalistikog i otpoeti njegovim ruenjem? ak ni neprijatelja nisu jasno odredili. Mnogo se govorilo tokom revolucije o radnikoj klasi ili ak proletarijatu, ali nita o kapitalizmu. Doista, kakvi su bili politiki izgledi ak i socijalistiki opredijeljenog dijela radnike klase? Sam Karl Mara nije vjerovao da je proleterska revolucija na dnevnom redu. ak ni u Francuskoj pariki proletarijat nije bio sposoban da poe dalje od buroaske republike drukije nego u ideji, u uobrazilji. Njega nije tjerala na nasilno obaranje buroazije ni njegova neposredna potreba, niti je on bio dorastao tom zadatku. Najvie to se moglo postii bila je buroaska republika u kojoj se otkriva prava priroda budueg sukoba onoga izmeu buroazije i proletarijata i u kojoj se radnicima pridruuju ostaci srednjih slojeva ako im poloaj postaje sve nepodnoljivji, a njihova suprotnost prema buroaziji otrija.9 Najprije treba ostvariti demokratsku republiku, zatim slijedi prijelaz od nepotpune buroaske na prole-tersko-puku revoluciju, te konano diktatura proletarijata ili permanentna revolucija izraz koji je Mane moda posudio od Blanqia, u emu se odraava privremena bliskost dvojice velikih revolucionara u razdoblju neposredno nakon 1848. No, za razliku od Lenjina 1917, Marx nije zamiljao zamjenu buroaske revolucije proleterskom sve do vremena koje je uslijedilo nakon poraza 1848; i jo dugo nije to uinio prikazujui izglede za budunost na nain usporediv s Lenjinovim (ukljuujui i stvaranje zalea revoluciji novim

25

seljakim ratom, kako je to izrazio Engels.) Nee biti druge verzije 1848. u zapadnoj i srednjoj Evropi. Radnika klasa, kao to je Mane ubrzo shvatio, morat e slijediti drugaiji put. Tako su se revolucije 1848. uzdigle i razbile poput velikog vala, ostavljajui za sobom malo to osim mita i obeanja. To su morale biti buroaske revolucije, no buroazija se iz njih povukla. Mogle su ojaati jedna drugu pod vodstvom Francuske i tako sprijeiti ili odloiti restauraciju starih reima i drati podalje ruskog cara. No, francuska je buroazija vie voljela drutvenu stabilnost kod kue nego nagrade i opasnosti koje bi joj donijela jednom ve iskuana uloga la grande nation, a analogni razlozi bili su uzrok oklijevanju umjerenih liberala da se oslone na francusku intervenciju. Nijedna druga drutvena sila nije bila dovoljno mona da ovim revolucijama dade jedinstvo i poticaj, izuzev u posebnim sluajevima borbe za nacionalnu nezavisnost protiv politiki vladajue sile, a ak i u tim sluajevima revolucija je propala jer su nacionalni pokreti bili izolirani i u svakom sluaju preslabi da bi odoljeli vojnoj moi starih sila. Veliki i karakteristini likovi 1848. igrali su nekoliko mjeseci uloge heroja na evropskoj sceni da bi potom zauvijek nestali osim Garibaldija koji e doivjeti jo slavniji trenutak dvanaest godina kasnije. Kossuth i Mazzini jo su dugo poivjeli u progonstvu, malo to neposredno doprinosei osloboenju ili ujedinjenju svojih zemalja, ali nagraeni sigurnim mjestom u nacionalnom panteonu. Ledru-Rollin i Raspail nikad vie nisu doivjeli trenutak slave kao za vrijeme Druge republike, a rjeiti profesori iz Frankfurtskog parlamenta povukli su se u svoja predavanja i istraivanja. Nijedno djelo strastvenih izgnanika iz 50-ih godina 19. stoljea, koji su stvarali velike planove i u londonskoj magli osnivali emigrantske vlade, nije preivio, osim onoga to su stvorili najizoliraniji i netipini, Marx i Engels. Pa ipak, 1848. nije bila samo kratka povijesna epizoda bez posljedica. Premda promjene koje je donijela nisu bile one koje su revolucionari eljeli, a nije ih niti lako odrediti u okvirima politikih reima, zakona i institucija, one su ipak bile duboke. Revolucija 1848. oznaava kraj politike tradicije, barem u zapadnoj Evropi, kraj monarhija iji su upravljai vjerovali da njihovi podanici (osim nezadovoljnika iz srednje klase) prihvaaju i ak pozdravljaju vladavinu bogom imenovanih dinastija nad hijerarhijskim drutvima posveenim tradicionalnom religijom, vjerom u patrijarhalna prava i dunosti prema viima na drutvenoj i ekonomskoj ljestvici. Kao to je ironino pisao pjesnik Grillparzer, koji nije bio nimalo revolucionaran, vjerojatno o Metternichu: Ovdje lei, sve slave lien Zakonitosti Don Quijote znani Izvrui istinu smatrao se mudrim I svrio vjerujui u vlastite lai; Stara budala, u mladosti lupe, Istinu vie nije prepoznati znao.10 Zbog toga su se snage konzervativizma, privilegija i bogatstva morale nauiti braniti na nove naine. ak ni neprosvijeeni seljaci june Italije nisu u velikom proljeu 1848. branili apsolutizam kao pedeset godina prije. Kad su marirali da zauzmu zemlju malokad su izraavali neprijateljstvo prema ustavu. Branitelji drutvenog poretka morali su u politikim pitanjima uzeti u obzir narod. U tome se sastojala najvea novost koju su donijele revolucije

26

1848. ak i ultrareakcionarni pruski junkeri otkrili su tokom te godine da su im potrebne novine koje bi mogle utjecati na javno mnijenje to je samo po sebi povezano s liberalizmom i nespojivo s tradicionalnom hijerarhijom. Najinteligentniji pruski ultrareakcionar iz 1848. Otto von Bismarck (1815 1898) kasnije e pokazati izuzetno razumijevanje naravi politike u broas-kom drutvu i majstorsko snalaenje u njoj. Ipak, najvanije politike inovacije ove vrste pojavile su se u Francuskoj. Ondje je nakon poraza radnike pobune u junu ostala mona stranka poretka, sposobna da pobijedi socijalnu revoluciju, ali ne i da stekne veu podrku masa, pa ak niti podrku brojnih konzervativaca koji nisu eljeli da se branei poredak poistovjete s odreenom vrstom umjerenog republika-nizma koja je dola na vlast. Narod je bio jo suvie nemiran da bi se moglo ograniiti izborno pravo: tek je 1850. velikom dijelu proste svjetine, tj. oko treini dotadanjih biraa u Francuskoj, a dvjema treinama u radikalnom Parizu, oduzeto pravo glasa. No Francuzi u prosincu 1848. nisu izabrali umjerenoga kandidata za predsjednika republike, niti su izabrali radikalnog. (Nije bilo monarhistikog kandidata.) Pobjednik, izabran velikom veinom 5,5 od 7,4 milijuna glasova bio je Louis Napoleon, neak velikoga Cara. Premda se kasnije pokazao kao izuzetan otrouman politiar, kad se pojavio u Francuskoj krajem rujna inilo se da raspolae tek poznatim imenom i financijskim zaleem odane engleske ljubavnice. On oigledno nije bio zastupnik socijalne revolucije, ali nije bio niti konzervativac. Njegovi pristae iskoristili su njegov mladenaki interes za sensimonizam (v. str. 79) i navodnu naklonost prema siromanima. No on je u osnovi pobijedio zato to su seljaci glasali za njega pod parolom: Dolje porezi, dolje bogatai, dolje republika, ivio car!; drugim rijeima, kao to je Mara primijetio, glasali su protiv republike bogatih. Radnici su ga birali jer je z a njih predstavljao srne-njivanje Cavaignaca (koji je uguio junsku pobunu)... likvidiranje buroas-kog republikanizma, ponitenje Junske pobede11, sitna buroazija glasala je za njega jer je izgledalo da ne zastupa krupnu buroaziju. Biranje Louisa Napoleona znailo je da je ak i demokracija s opim pravom glasa, koju se izjednaavalo s revolucijom, spojiva s odranjem drutvenog poretka. Pokazalo se da ak ni masa preteno nezadovoljnih nee nuno izabrati upravljae koji bi htjeli sruiti poredak. Nije odmah izvuena pouka iz ovog iskustva. Sam Louis Napoleon ubrzo je ukinuo republiku i proglasio se carem, premda nikad nije zaboravio politike prednosti dobro provedenog opeg glasanja kojim e se ponovno posluiti. On e biti prvi moderni ef drave koji nee vladati samo oruanom silom, ve i svojevrsnom demagogijom i propagandom koju je najlake provoditi s dravnog vrha. Njegovo iskustvo pokazalo je ne samo da se drutveni poredak moe maskirati kao sila privlana pristalicama ljevice, ve da se on, u zemlji i vremenu u kojemu graani sudjeluju u politici, mora tako maskirati. U toku revolucije 1848. postalo je jasno da e srednje klase, liberalizam, politika demokracija, nacionalizam, pa ak i radnika klasa, biti stalni elementi politikog ivota. Poraz revolucije mogao ih je privremeno ukloniti s dnevnog reda, ali kad su se pojavili ponovno, imali su odluujueg utjecaja ak i na one dravnike koji su im bili najmanje skloni.

27

II. DIO

RAZVOJ

2. POGLAVLJE

VELIKI BOOM
Ovdje ovjek moan orujima mira, kapitalom i strojevima, koristi ta oruja da bi pruio udobnosti i uivanje javnosti iji je sluga, te tako postaje bogat obogaujui druge. William Whewell, 1852.1 Narod moe ostvariti materijalno blagostanje bez prevratnikih akcija ako je posluan, radin i ako se neprestano posveuje vlastitom usavravanju. Iz statuta Drutva za borbu protiv neznanja (Societe contre l'Ignorance) iz Clermont-Ferranda, 1869.2 Naseljeni dio svijeta neprestano se iri. Nove zajednice, to znai nova trita, neprestano niu u dosad pustim predjelima Novog svijeta na zapadu i na tradicionalno plodnim otocima Starog svijeta na istoku. Philoponos, 1850.3

I.
Malo promatraa iz 1849. proreklo bi da e revolucija 1848. biti posljednja opa revolucija na Zapadu. Politiki zahtjevi liberalizma, demokratskog radikalizma i nacionalizma, premda ne i oni socijalne republike postepeno e se ostvariti tokom sljedeih sedamdeset godina u najrazvijenijim zemljama bez veih unutranjih potresa, a drutvena struktura razvijenog dijela kontinenta pokazat e se sposobnom da odoli katastrofalnim udarcima u dvadesetom stoljeu, barem do danas (1974.) Glavni je razlog tome u izuzetnom ekonomskom preobraaju i irenju izmeu 1848. i ranih 70-ih godina 19. stoljea, kojim emo se baviti u ovom poglavlju. To je razdoblje u kojemu je svijet postao kapitalistiki, a privreda u znaajnoj manjini zemalja koje se smatraju razvijenima industrijska. Ovo razdoblje nevienog ekonomskog napretka poelo je boomom koji je izgledao jo izuzetniji jer je bio privremeno skriven dogaajima 1848. Revoluciju je ubrzala posljednja i moda najvea ekonomska kriza starog tipa, kriza karakteristina za svijet koji je ovisio o vremenskim uvjetima i etvi. Novi svijet trgovakih ciklusa u kojima su jedino socijalisti ve prepoznali osnovni ritam i nain djelovanja kapitalistike privrede, donio je novu vrstu ekonomskih kolebanja i tekoa. Ipak, sredinom 40-ih godina 19. stoljea izgledalo je da se mrano i nesigurno razdoblje kapitalistikog razvoja primie kraju; poinjao je veliki skok naprijed. Godine 184748. bile su vrijeme

31

krize u trgovakom ciklusu, i to vrlo otre, moda oteane problemima starog tipa. Ipak, s kapitalistike toke gledita bio je to samo privremeni otar pad u krivulji poslova koja se ve vrtoglavo penjala. James de Rotschild, koji je ekonomsku situaciju poetkom 1848. promatrao s prilinim zadovoljstvom, bio je razborit poslovan ovjek, premda lo politiki prorok. inilo se da je najgora panika prola i da se otvaraju ruiaste dugorone perspektive. Pa ipak, premda se industrijska proizvodnja brzo oporavljala, ak i nakon paralize koju su donijeli mjeseci revolucije, opa atmosfera bila je jo puna nesigurnosti. Teko bismo mogli poetak velikog svjetskog booma datirati prije 1850. Ono to je uslijedilo nije imalo presedana. Nikad nije npr. britanski izvoz rastao bre nego izmeu 1850. i 1857. godine. Porasla je stopa rasta izvoza britanskih pamunih proizvoda, koji su ve vie od pedeset godina bili glavno sredstvo osvajanja novih trita. Taj izvoz se udvostruio izmeu 1850. i 1860. godine. U apsolutnim brojevima to izgleda jo impresivnije: izmeu 1820. i 1850. godine izvoz pamunih proizvoda poveao se za oko 1 100 milijuna jardi, a kroz samo deset godina izmeu 1850. i 1860. za vie od 1 300 milijuna jardi. Broj radnika u pamunoj industriji poveao se za oko 100 000 izmeu 1819 21. i 184446, ali tokom 50-ih godina 19. stoljea dvostruko vie.4 A u ovom sluaju radilo se o velikoj i ve staroj industriji koja je, tovie, prilino izgubila na evropskom tritu zbog brzog industrijskog razvoja u njegovom okviru. U svim sferama postoje slina svjedoanstva o boomu. Belgijski izvoz eljeza izmeu 1851. i 1857. porastao je vie nego dvaput. U Pruskoj je tokom etvrt stoljea prije 1850. osnovano 67 dionikih drutava s ukupnim kapitalom od 45 milijuna talira, ali je izmeu 1851. i 1857. godine osnovano 115 takvih drutava izuzevi eljeznike kompanije s ukupnim kapitalom od 114,5 milijuna; skoro sva su stvorena u euforinim godinama izmeu 1853. i 1857.5 Teko da je potrebno nastaviti s navoenjem takvih podataka, premda su ih suvremenici koji su se bavili poslovima, a posebno osnivanjem kompanija, obilno itali i irili. Ovaj boom je za poslovne ljude eljne profita uinila toliko povoljnim kombinacija jeftinog kapitala i brzog rasta cijena. Padovi (u trgovakom ciklusu) uvijek su donosili niske cijene, barem u devetnaestom stoljeu. Bo-omovi su donosili inflaciju. Porast cijena u Britaniji izmeu 18481850. i 1857. od jedne treine bio je prilino velik. Stoga se inilo da proizvoae, trgovce, a prije svega osnivae kompanija, oekuje ogromna dobit. Jednog trenutka u toku ovog izuzetnog razdoblja profitna stopa na kapital parikog credit mobiliera, financijske kompanije koja je postala simbol kapitalistike ekspanzije ovog doba (v. 12. poglavlje), dosegla je 50 posto. 6 Nisu samo poslovni ljudi imali koristi od takvog razvoja. Kao to sam ve spomenuo, velikom brzinom su se irile mogunosti zapoljavanja u Evropi i u prekomorskim krajevima, kamo su se ljudi poeli iseljavati u velikom broju (v. 11. poglavlje). Ne znamo gotovo nita o eventualnoj nezaposlenosti u to vrijeme, ali postoji jedan znaajni pokazatelj u vezi s Evropom. Otar rast cijena itarica (tj. glavnog elementa u ivotnim trokovima) izmeu 1853. i 1855. godine vie nije izazivao pobune gladnih, osim u nekim vrlo zaostalim podrujima poput sjeverne Italije (Piemonta) i panjolske, u kojoj je moda pridonio izbijanju revolucije 1854. Visok stupanj zaposlenosti i spremnost poslodavaca da privremeno povise nadnice tamo gdje je to nuno otupili su otricu narodnog nezadovoljstva. No za kapitaliste je radna snaga, koje je na tritu bilo mnogo, bila relativno jeftina.

32

Politike posljedice ovog booma bile su dalekosene. On je vladama potresenim revolucijom omoguio dragocjeni odmor i, s druge strane, ruio nade revolucionara. Jednom rijeju, u politici je nastupilo doba zimskog sna. U Britaniji je artizam odumirao, a injenica da je to umiranje trajalo due no to su historiari dosad obino smatrali ne ini ga manje konanim. Cak je i Ernest Jones (18191869), najuporniji artistiki voa, krajem 50-ih godina 19. stoljea odustao od pokuaja oivljavanja nezavisnog pokreta radnike klase i pridruio se, poput veine artista, onima koji su htjeli organizirati radnike kao posebnu grupu na radikalnoj ljevici liberalizma. Britanske politiare neko vrijeme nije vie zaokupljala parlamentarna reforma, te su se slobodno mogli posvetiti svom sloenom parlamentarnom baletu, ak i radi-kali srednje klase, Cobden i Bright, koji su postigli ukidanje itnih zakona 1846, sada su pripadali izoliranoj politikoj manjini. Za restaurirane monarhije na kontinentu i za neplanirano dijete francuske revolucije, Drugo carstvo Napoleona III, razdoblje odmora bilo je jo znaajnije. Napoleonu je ono donijelo onu prilino nepatvorenu i impresivnu izbornu veinu na osnovi koje se proglaavao demokratskim imperatorom. Stare monarhije i kneevine dobile su vremena da se politiki oporave i dokau stabilnost i uspjenost, to je postalo vanije od legitimnosti njihovih dinastija. Razdoblje booma pruilo im je i prihode, tako da nisu morali u vezi s tim pitanjem traiti pomo predstavnikih skuptina niti drugih opasnih skupina, a njihovi politiki neprijatelji u izgnanstvu mogli su se, u svojoj nemoi, samo meusobno napadati. Stare monarhije bile su za neko vrijeme oslabljene u meunarodnim odnosima, no jake iznutra, ak je i Habsburko Carstvo, restaurirano 1849. tek uz pomo ruskih trupa bilo u stanju, prvi i jedini put u povijesti, uspostaviti u svim svojim posjedima, ukljuujui i Ugarsku, upravni aparat centraliziranog birokratskog apsolutizma. Ovo razdoblje mira zavrilo je depresijom 1857. godine. Ekonomski govorei ona predstavlja samo predah u zlatnoj eri kapitalistikog rasta koji se nastavio u jo veoj mjeri tokom 60-ih godina 19. stoljea i dosegao vrhunac u boomu 1871 1873. Meutim, politika se situacija promijenila. Nisu se ostvarile nade revolucionara koji su oekivali da e depresija donijeti novu 1848, premda su priznavali da su mase postale vraki trome uslijed dugotrajnog blagostanja.7 No politiki ivot ponovno se pokrenuo. Uskoro su stara pitanja liberalne politike ponovno bila na dnevnom redu nacionalno ujedinjenje Italije i Njemake, ustavna reforma, graanske slobode i drugo. Ekonomska ekspanzija 18511857. odvijala se u politikom vakuumu koji se nadovezao na poraz i iscrpljenost nakon revolucije 184849, no ekspanzija je poslije 1859. tekla paralelno sa sve veom politikom aktivnou. S druge strane, ezdesete godine 19. stoljea bile su ekonomski relativno stabilne, usprkos razliitim vanjskim iniocima poput amerikog graanskog rata 1861 1865. Sljedea kriza u trgovakom ciklusu (do koje je dolo, ovisno o podruju i mjerilima, negdje izmeu 1866. i 1868) nije bila toliko koncentrirana, sveprisutna i dramatina kao ona 18571858. Ukratko reeno, politika je oivjela u razdoblju ekspanzije, no to vie nije bila politika revolucije.

Doba kapitala

33

II.
Da je Evropa jo uvijek ivjela u eri baroknih vladara bila bi ispunjena maskama, povorkama i operama u kojima bi se alegorijski likovi ekonomskog trijumfa i industrijskog napretka klanjali njezinim vladarima. Zapravo, pobjedniki svijet kapitalizma stvorio je neto tome slino. Era njegove svjetske pobjede obiljeena je velikim novim ritualima samohvale, velikim svjetskim izlobama koje su se odvijale u kraljevskim graevinama podignutim u slavu bogatstva i tehnikog napretka u londonskoj Kristalnoj palai (1851), bekoj Rotundi (veoj od Sv. Petra u Rimu). Izlobe industrijskih proizvoda u sve veem broju i raznovrsnosti privlaile su domae i strane turiste u ogromnim koliinama. U Londonu je 1851. izlagalo 14 tisua poduzea tako je ova moda na prikladan nain stvorena u postojbini kapitalizma u Parizu 1855. 24 tisue, u Londonu 1862. 29 tisua, a u Parizu 1867. 50 tisua. Najvea je bila, prema tvrdnjama organizatora, Filadelfijska izloba stoljea 1876. u SAD, koju je otvorio predsjednik drave u prisustvu brazilskog cara i carice (okrunjene glave sad su se obino klanjale proizvodima industrije) i 130 000 radosnih graana. Oni su bili prvi od deset milijuna ljudi koji su ovom prilikom iskazali ast napretku epohe. Koji su razlozi tog napretka? Zato je ekonomska ekspanzija poprimila takve razmjere u razdoblju kojim se bavimo? Pitanje bi trebalo postaviti obrnuto. Pri pogledu na prvu polovinu 19. stoljea iznenauje nas suprotnost izmeu golemog i sve veeg proizvodnog potencijala kapitalistike industrijalizacije i njezine nemogunosti da proiri svoju osnovu, da razbije okove koji su je sputavali. Ona je mogla dramatino rasti, ali nije mogla proiriti domae trite za svoje proizvode, pronai vie unosnih naina za ulaganje vika kapitala, a da i ne spominjemo sposobnost stvaranja novih radnih mjesta u odgovarajuoj koliini ili osiguranja prikladnih nadnica. Korisno je prisjetiti se da su ak krajem 40-ih godina 19. stoljea pametni i obavijeteni promatrai u Njemakoj dakle, u osvit industrijske eksplozije u toj zemlji tvrdili, kao to njima slini danas tvrde u nerazvijenim zemljama, da nikakva industrijalizacija ne moe pruiti zaposlenje sve veem viku stanovnitva iz siromanih slojeva. Zbog toga su 30-te i 40-te godine bile razdoblje krize. Revolucionari su se nadali da e ona biti konana, ali ak su se i poslovni ljudi bojali da bi mogla uguiti njihov industrijski sistem (v. Doba revolucija, 16. poglavlje). Te nade i strahovi pokazali su se neosnovanim iz dva razloga. U prvom redu, rana industrijska privreda otkrila je u velikoj mjeri zahvaljujui pritisku vlastitog akumuliranog kapitala u potrazi za profitom ono to je Mara nazvao njezinim vrhunskim izumom: eljeznicu. Nadalje, a dijelom zahvaljujui eljeznici , parobrodu i telegrafu koji su napokon predstavljali komunikacijsko sredstvo u skladu s modernim nainom proizvodnje,8 geografski doseg kapitalistike privrede naglo se poveao, kao i gustoa poslovnih pothvata. itava zemaljska kugla ukljuena je u kapitalistiku privredu. Ovo stvaranje jedinstvenog svijeta moda je najznaajniji element razvoja u razdoblju kojim se bavimo (v. 3. poglavlje). H. M. Hvndman, viktorijanski biznismen i marksist (premda u obje uloge netipian), pedesetak godina kasnije s pravom je usporedio godine izmeu 1847. i 1857. s razdobljem velikih geografskih otkria i pohodima Columba, Vasca da Game, Cortesa i Pizarra. Premda

34

nije bilo dramatinih novih otkria niti (uz relativno malo izuzetaka) vojnih osvajanja novih konkvistadora, praktino je stvoren nov ekonomski svijet i ukljuen u stari. Ovo je bilo osobito vano za ekonomski razvoj jer je tako stvorena osnova za golemi izvozni boom, tj. boom u izvozu robe, kapitala i ljudi, koji je imao veliku ulogu u ekspanziji jo uvijek najznaajnije kapitalistike zemlje, Britanije. Masovna potroaka privreda bila je jo stvar budunosti, osim moda u SAD. Trite okrenuto prema potrebama domae sirotinje, koje su tek dijelom snabdijevali seljaci i sitni obrtnici, nije se jo smatralo moguom osnovom za doista brz ekonomski razvoj.* Takvo trite, naravno, nije bilo zanemarivo u razdoblju kad se stanovnitvo razvijenog svijeta brzo poveavalo, a popravljao se i prosjeni ivotni standard (v. 12. poglavlje). Ipak, neophodno je bilo veliko prostorno irenje trita potronih dobara, i, moda jo vie, proizvoda potrebnih u podizanju novih industrijskih postrojenja, prometnica, javnih graevina i gradova. itav svijet leao je na raspolaganju kapitalizmu, a irenje meunarodne trgovine i investicija odraavaju polet kojim se on prihvatio osvajanja. Svjetska trgovina izmeu 1800. i 1840. nije se uspjela udvostruiti. Izmeu 1850. i 1870. godine ona je porasla za 260 posto. Prodavalo se sve to je bilo mogue prodati, ukljuujui i proizvode kojima su se zemlje uvoznici opirale, kao to je opijum. Izvoz te droge iz britanske Indije u Kinu u ovom se razdoblju udvostruio po koliini, a skoro utrostruio po vrijednosti.** Do 1875. Britanija je u inozemstvu uloila 1000 milijuna funti od toga tri etvrtine nakon 1850. dok su se francuske vanjske investicije izmeu 1850. i 1880. poveale vie nego deset puta. Suvremeni promatrai, iji pogledi nisu bili toliko okrenuti temeljnim elementima privrede, sigurno bi naglasili trei faktor: velika otkria zlata u Kaliforniji, Australiji i drugdje nakon 1848. godine (v. 3. poglavlje). Time su se poveala plaevna sredstva svjetske privrede, ublailo ono to su mnogi poslovni ljudi smatrali oskudicom koja koi, smanjile su se kamatne stope i potaklo irenje kredita. U toku sedam godina svjetska nabava zlata poveala se izmeu est i sedam puta, a koliina zlatnog novca putenog u promet u Britaniji, Francuskoj i SAD, koja je 1848 49. iznosila u prosjeku 4,9 milijuna funti godinje, poveala se u razdoblju izmeu 1850. i 1856. na 28,1 milijun godinje. Uloga dragocjenih metala u svjetskoj privredi jo uvijek je predmet prilino ivih rasprava u koje mi neemo ulaziti. Nedostatak zlata vjerojatno ne bi toliko nepovoljno utjecao na privredu kao to se svojevremeno mislilo, jer su se druga sredstva plaanja, poput ekova koji su izum onog vremena mjenica i si. lako mogla iriti to se ve i dogaalo u znatnoj mjeri. Ipak, postoje tri neosporno vana vida utjecaja novih koliina zlata. U prvom redu ono je pomoglo, moda presudno, da se izmeu 1810. i kraja 19. stoljea stvori relativno rijetka situacija rasta cijena ili umjerene, premda kolebljive, inflacije. U osnovi je vei dio ovog stoljea bio deflacijski, veinom zahvaljujui stalnoj tenji tehnologije da industrijske proizvode uini jeftinijim, te otvaranju novih izvora hrane i sirovina zbog kojega su primarni proizvodi postajali jeftiniji (iako na mahove). Dugotrajna deflacija, tj. pritisak na dobit, nije uinila mnogo tete poslovnim ljudima jer su proizvodili i prodavali u sve veim koliinama. Meutim, do pred kraj razdoblja kojim
* Dok se britanski izvoz pamunih proizvoda utrostruio izmeu 1850. i 1875. potronja tih proizvoda na domaem tritu poveala se za samo dvije treine.

* * 18441849. iz Bengala i Malwe izvozilo se godinje u prosjeku 43000 sanduka opijuma, dok je go dinji prosjek u razdoblju 18681874. iznosio 87000 sanduka.10

35

se bavimo ona nije donijela niti mnogo dobra radnicima, jer se njihovi ivotni trokovi nisu smanjivali u istoj mjeri ili su im prihodi bili suvie mravi da bi mogli imati ikakve znaajnije koristi od deflacije. S druge strane, inflacija je bez sumnje podizala profitne stope i time poticala poslove. Razdoblje kojim se bavimo u osnovi je bilo inflacijska meuigra u stoljeu deflacije. Drugo, zlato koje je stajalo na rapolaganju u velikim koliinama pridonijelo je stvaranju stabilnog i pouzdanog monetarnog standarda koji se zasnivao na funti sterlinga (kojoj je odgovarala odreena koliina zlata) bez kojega meunarodna trgovina postaje sloenija, oteana i nepredvidiva, kao to pokazuje iskustvo iz 30-ih i 70-ih godina 20. stoljea. Tree, sama zlatna groznica otvorila je intenzivnoj privrednoj aktivnosti nova podruja, pogotovo uz Pacifik. Na taj nain stvorena su trita ni od ega kao to je Engels alosno pisao Marxu. Sredinom 76-ih godina 19. stoljea ni Kalifornija ni Australija, kao ni druge zone nove rudne granice nisu bile zanemarive. Na njima je ivjelo preko tri milijuna stanovnika koji su posjedovali znatno vie gotovine nego ijedna populacija slinih razmjera. Suvremenici bi sigurno naglasili jo jedan inilac: osloboenje privatnog poduzea, koje je prema opem shvaanju, davalo snagu industrijskom napretku. Nikad se nisu ekonomisti, ili uope inteligentni politiari i upravljai, tako slagali preporuujui sredstvo za poticanje privrednog rasta: ekonomski liberalizam. Preostale institucionalne zapreke proizvodnji, slobodnom poduzeu i svemu to potie unosne poslove, pale su pred napadima sa svih strana. Ovo ruenje zapreka tim je upeatljivije to je do njega dolo i u zemljama u kojima politiki liberalizam nije pobijedio, niti je ak imao veeg utjecaja. Dapae, bilo je drastinije u restauriranim apsolutnim monarhijama i kneevinama Evrope, nego u Engleskoj, Francuskoj ili Nizozemskoj, jer je u njima bilo mnogo vie zapreka koje je trebalo sruiti. Gilde i cehovi koji su nadzirali obrtniku proizvodnju, a bili su jo uvijek snani u Njemakoj, uzmak-nuli su pred Gewerbefreiheit slobodom bavljenja bilo kojim poslom 1859. u Austriji, a tokom prve polovine 60-ih godina 19. stoljea u veem dijelu Njemake. Gewerbefreiheit konano je uspostavljena u potpunosti u Sjevernonjemakoj Federaciji (1869) i Njemakom Carstvu, to je izazvalo nezadovoljstvo brojnih obrtnika koji su postajali sve vie neprijateljski raspoloeni prema liberalizmu, te e kasnije, od 70ih godina 19. stoljea pruiti politiku osnovu desnim pokretima, vedska je ukinula cehove 1846, uspostavila je potpunu slobodu djelovanja; Danska je ukinula staro cehovsko zakonodavstvo zakonima iz 1894. i 1857; Rusija u kojoj se cehovski sistem uglavnom nije razvio, ukinula je njegove ostatke u (njemakim) gradovima baltikih provincija 1866, premda je iz politikih razloga idovima i dalje bilo zabranjeno da se bave poslovima na prostranim podrujima, tj. izvan zatvorenih zona*. Ovo ukidanje zakona iz srednjovjekovnog i merkantilistikog razdoblja nije se odnosilo samo na obrt. Zakoni protiv lihvarenja, koji su ve dugo bili mrtvo slovo na papiru, ukinuti su u Britaniji, Nizozemskoj, Belgiji i sjevernoj Njemakoj izmeu 1854. i 1867. godine. Povuena je i otra kontrola koju su vlade vrile nad rudarstvom, ak i nad polovanjem samih rudnika, u Pruskoj npr. izmeu 1851. i 1856, tako da je svaki poduzetnik (ako je podanik vlade) mogao polagati pravo na iskoritavanje rude koju je pronaao i voditi poslove po vlastitoj volji. I osnivanje poslovnih kompanija (a posebno diondkih drutava

* Zatvorene zone bile su oni krajevi u carskoj Rusiji (ruski dio Poljske, Litva, Bjelorusija, dio Ukrajine, Krim i Besarabija) gdje su se idovi smjeli naseljavati (op. ur.).

36

s ogranienom odgovornou i njima slinih) postalo je jednostavnije i neovisno o birokratskoj kontroli. U tome su prednjaile Britanija i Francuska, a u Njemakoj je automatsko registriranje kompanija uvedeno tek 1870. Trgovako pravo prilagoeno je vladajuoj atmosferi opeg bujanja poslova. No moda je najznaajnija bila tenja prema potpunoj slobodi trgovine. Dodue, samo je Britanija (nakon 1846) potpuno napustila protekcionizam i zadrala carinu barem teorijski samo u fiskalne svrhe. Ipak, ukinuta su ili smanjena ogranienja na meunarodnim vodenim putovima kao to je Dunav, ili tjesnac Sund izmeu Danske i vedske, pojednostavljen je meunarodni monetarni sistem stvaranjem velikih monetarnih zona (npr. Latinske monetarne unije u koju su 1865. ule Francuska, Belgija, vicarska i Italija), a niz ugovora o slobodnoj trgovini uvelike je pridonio smanjivanju carinskih barijera meu vodeim industrijskim zemljama 60-ih godina 19. stoljea. ak su se i Rusija (1863) i panjolska (1868) pridruile tom pokretu. Samo su SAD, ija se industrija uvelike oslanjala na zatieno domae trite, ostale tvrava protekcionizma, a ak je i tamo dolo do umjerenog poputanja poetkom 70ih godina 19. stoljea. Moemo otii i korak dalje. Do tog vremena ak su i najsmjelije i najnemilosrdnije kapitalistike privrede oklijevale da se potpuno oslone na slobodno trite kojemu su teorijski teile, pogotovo kad se radilo o odnosu poslodavaca i radnika. ak je i na tom osjetljivom polju popustio neekonomski pritisak. U Britaniji je izmijenjen Zakon o gospodarima i slugama, te je uveden jednak tretman za raskidanje ugovora za obje strane; jednogodinja obaveza rudara sjeverne Engleske ukinuta je, a postajali su uobiajeni ugovori (za radnike) koji su se mogli raskinuti zbog najmanjeg povoda. Na prvi pogled jo vie iznenauje da su izmeu 1867. i 1875. ukinute sve pravne zapreke stvaranju strukovnih saveza i uvedeno pravo na trajk, uz relativno malo otpora (v. 6. poglavlje). Mnoge druge zemlje ipak su oklijevale da daju takvu slobodu radnikim organizacijama, premda je Napoleon III znatno ublaio zakone protiv sindikata. Ipak, opa situacija u razvijenim zemljama pribliavala se odrednici iz 1869.: Odnosi izmeu onih koji se bave nezavisnim poslovanjem i njihovih najamnika, pomonika i naunika odreuju se slobodnim ugovorom. Samo je trite odreivalo zakone kupnje i prodaje rada, kao i svega drugoga. Bez sumnje, taj je iroki proces liberalizacije poticao privatna poduzea, a liberalizacija trgovine pomagala ekonomsku ekspanziju, premda ne smijemo zaboraviti da je formalna liberalizacija esto bila nepotrebna. Neki oblici slobodnog meunarodnog kretanja koji su danas pod kontrolom, posebno kretanja kapitala i rada, npr. migracije, bili su 1848,. u razvijenom svijetu smatrani toliko prirodnima da se o njima jedva raspravljalo (v. 11. poglavlje). S druge strane, pitanje koliko institucionalne i pravne promjene utjeu na ubrzanje ili usporavanje ekonomskog razvoja suvie je sloeno da bi se moglo svesti na jednostavnu formulu iz sredine 19. stoljea: liberalizacija stvara ekonomski napredak. Era ekspanzije poela je prije no to su u Britaniji ukinuti itni zakoni 1846. Nema sumnje da je liberalizacija donijela niz specifinih pozitivnih rezultata. Tako se Kopenhagen poeo bre razvijati nakon ukidanja sundskih pristojbi koje su oteavale ulaz brodovima u Baltiko more (1857). No pitanje koliko je svjetski pokret liberalizaciji bio uzrok, koliko popratna pojava, a koliko posljedica ekonomske ekspanzije moramo ostaviti otvoreno. Jedino je sigurno da sama liberalizacija nije mogla mnogo postii tamo gdje nije bilo drugih osnova za kapitalistiki razvoj. Nitko nije

37

radikalnije od republike Nove Granade (Kolumbija) izmeu 1848. i 1854, ali tko bi tvrdio da su se velike nade njezinih dravnika ostvarile? Ipak, ove promj ene u Evropi upuuju na duboko i izrazito povjerenje u ekonomski liberalizam, koje se inilo opravdanim, barem za jednu generaciju. Unutar pojedinih zemalja to ne iznenauje mnogo jer su slobodna kapitalistika poduzea naoigled ona znaila da slobodno mogu prodavati jeftinije od bilo koga na svjetskim tritima, te da mogu od nerazvijenih zemalja kupovati njihove proizvode uglavnom hranu i sirovine jeftino i u velikim koliinama i prodavati im britanske industrijske proizvode. Zato su suparnici Britanije (osim SAD) prihvatili ovo naoko nepovoljno ureenje? (Za nerazvijene zemlje koje nisu teile da konkuriraju industrijskim proizvodima ono je bilo privlano: junom dijelu SAD, npr., odgovaralo je da moe Britaniji neogranieno prodavati napredovala. Napokon, ak i slobodno udruivanje radnika, ukljuujui i stvaranje strukovnih saveza dovoljno snanih da se odre u nagaanjima s poslodavcima, nije ugroavalo profite jer je prisutnost rezervne armije rada (kako je to nazvao Mara), koja se sastojala uglavnom od seljaka, bivih obrtnika i drugih koji su se slijevali u gradove i industrijske zone, odravala nadnice na zadovoljavajue niskoj razini (v. 11. i 12. poglavlje). Na prvi pogled vie iznenauje oduevljenje za meunarodnu slobodnu trgovinu, osim onda kada se radi o Britancima za koje je pristupio liberalizaciji pamuk i stoga je ostao privren slobodnoj trgovini sve dok ga nije pokorio Sjever.) Pretjerano je tvrditi da je meunarodna slobodna trgovina napredovala jer je u to vrijeme ak i vlade zahvatilo oduevljenje liberalnom utopijom ili bar vjerovanje da je liberalizam historijski neizbjean premda nema sumnje da su na njih utjecali ekonomski argumenti koji su se inili monim poput prirodnih zakona. Ipak, uvjerenja su malokad jaa od interesa. injenica je da su zemlje u kojima je industrijalizacija najbre napredovala mogle u ovom razdoblju vidjeti dvije prednosti u slobodnoj trgovini. U prvom redu ope irenje svjetske trgovine, koje je bilo doista impresivno u usporeenju s razdobljem prije 40ih godina 19. stoljea, donosilo je koristi svima, premda Britancima najvie. Oigledno je velik i nesmetan izvoz bio koristan, kao i uvoz hrane i sirovina tamo gdje je potrebno. Ako je nekim specifinim interesima liberalizacija i tetila, bilo je drugih kojima je odgovarala. Drugo, bez obzira na budue suparnitvo kapitalistikih privreda, na ovom stupnju industrijalizacije mogunost oslanjanja na opremu, izvore i tehnika znanja Britanaca pruala je prednosti. Naprimjer, britanski izvoz eljeza i strojeva za eljeznicu koji prikazuje sljedea tablica, a koji je vrtoglavo rastao, nije koio ve olakao industrijalizaciju drugih zemalja.

IZVOZ BRITANSKOG ELJEZA, ELIKA I STROJEVA ZA ELJEZNICE" eljezo i elik 18451849. 18501854. 18561860. 18611865. 18661870. 1 291 000 2 846 000 3 333 000 2 067 000 4 067 000 Strojevi 4 900 8 600 17 700 22 700 44100

38

III.
Tako je kapitalistika privreda dobila istovremeno (to ne znai i sluajno) nekoliko vrlo jakih poticaja. Kakav je bio rezultat toga? Ekonomsko irenje najbolje prikazuje statistika, a najkarakteristiniji pokazatelji za 19. stoljee su parni stroj (koji je bio najei izvor energije) i s njim povezana proizvodnja ugljena i eljeza. Sredina 19. stoljea bila je doba dima i pare. Koliina iskopanog ugljena dugo se mjerila u milijunima tona, no sad su ga pojedine zemlje poele iskopavati u desecima milijuna tona, a svjetska proizvodnja dosegla je stotine. Otprilike polovina tog ugljena neto vie na poetku, razdoblja kojim se bavimo potjecala je od najveeg proizvoaa, Velike Britanije. Proizvodnja eljeza u Britaniji dosegla je milijunski iznos 30-ih godina 19. stoljea (1850. iznosila je oko 2,5 milijuna tona), ali se ni u jednoj drugoj zemlji nije toliko razvila. No oko 1870. Francuska, Njemaka i SAD proizvodile su svaka izmeu milijun i dva milijuna tona, a Britanija, jo uvijek radionica svijeta, predvodila je s gotovo 6 milijuna tona, ili polovinom svjetske proizvodnje. U tih dvadeset godina svjetska proizvodnja ugljena poveala se oko dva i pol puta, a proizvodnja eljeza oko etiri puta. No ukupna proizvodnja parne energije poveala se oko etiri i pol puta, od oko etiri milijuna konjskih snaga 1850. na oko 18,5 milijuna KS 1870. godne. No takvi sirovi podaci mogu nam rei samo da je industrijalizacija napredovala. Znaajna je injenica da je sada taj napredak bio geografski mnogo raireniji nego prije, premda vrlo neujednaen. irenje eljeznice i, u manjoj mjeri, parobroda, donosilo je mehaniku energiju na sve kontinente, pa i u zemlje koje inae nisu bile industrijalizirane. Dolazak eljeznice (v. 3. poglavlje) sam po sebi bio je revolucionarni simbol i postignue, jer je stvaranje jedinstvene svjetske ekonomije na niz naina predstavljalo naj dalekoseniji i najznaajniji oblik industrijalizacije. No broj parnih strojeva u tvornicama, rudnicima ili eljezarama dramatino se poveavao. U vicarskoj 1850. bila su samo 34 takva stroja, ali 1870. bilo ih je ve gotovo tisuu; u Austriji se njihov broj popeo od 671 (1852) na 9 160 (1875), to je donijelo poveanje od 15 puta u konjskim snagama. (Usporedbe radi navest emo da je Portugal, doista zaostala evropska zemlja, 1873. imao jo uvijek samo 70 strojeva s ukupnom snagom od 1 200 KS.) Ukupna snaga parnih strojeva u Nizozemskoj poveala se trinaest puta. Bilo je manjih industrijskih podruja, a neke evropske zemlje u kojima je bilo industrije, poput vedske, jo nisu poele s industrijalizacijom veih razmjera. No posebno je znaajna neujednaenost razvoja u velikim centrima. Na poetku razdoblja kojim se bavimo Britanija i Belgija bile su jedine zemlje s razvijenom industrijom i ostale su najrazvijenije po industriji per capita. Godine 1850. potronja eljeza u Britaniji iznosila je 170 funti po stanovniku, a u Belgiji 90, dok je u SAD dosezala 45 funti, u Francuskoj 37, a u Njemakoj 27. Belgija je imala malu, ali znaajnu privredu: 1873. njezina proizvodnja eljeza odgovarala je polovini proizvodnje njezina mnogo veeg susjeda Francuske. Britanija je, dakako, bila industrijska zemlja par excellence i uspijevala je, kao to smo vidjeli, odrati taj poloaj, iako je ukupnom snagom parnih strojeva poela zaostajati. Godine 1850. u njoj je jo bilo koncentrirano vie od treine parnih strojeva koji su postojali na svijetu, no 1870. laj se udio sveo na manje od etvrtine: 900 000 KS od ukupno 4,1 milijuna KS na svijetu. Koliinom parnih strojeva SAD su ve 1850. malo nadmaile Britaniju,

39

a 1870. imale su dvostruko vie parnih strojeva od stare industrijske sile, no amerika industrijska ekspanzija, premda impresivna, izgleda manje izuzetno od njemake. Koliina parnih strojeva u toj zemlji bila je 1850. vrlo skromna moda oko 40 000 KS ukupno, tj. manje od 10% koliine u Britaniji. Oko 1870. ukupna snaga njemakih parnih strojeva dosegla je 900 000 KS, ime se Njemaka izjednaila s Britanijom i kudikamo nadmaila Francusku, koja je 1850. stajala znatno bolje (67 000 KS), ali do 1870. nije prela 341 000 KS niti dvaput vie od male Belgije. Industrijalizacija Njemake bila je znaajna historijska injenica. Bez obzira na njezino ekonomsko znaenje, njezine politike posljedice bile su dalekosene. Godine 1850. Njemaka Konfederacija imala je stanovnika otprilike koliko Francuska, ali mnogo manju industrijsku mo. Godine 1871. ujedinjeno Njemako Carstvo imalo je ve neto vie stanovnika od Francuske, ali je bilo industrijski mnogo snanije. Budui da se politika i vojna mo sada sve vie zasnivala na industrijskom potencijalu, tehnolokim mogunostima i strunosti, politike posljedice industrijskog razvoja bile su ozbiljnije no ikad prije. To se pokazalo u ratovima 60-ih godina 19. stoljea. Otada se nijedna drava bez tih svojstava nije mogla odrati u krugu velikih sila. Karakteristini proizvodi ovog vremena bili su ugljen i eljezo, a eljeznica, najistaknutiji simbol razdoblja, ujedinjavala je oba. Proizvodnja tekstila, najtipinijeg proizvoda prve faze industrijalizacije, rasla je sporije. Prerada pamuka bila je 50-ih godina 19. stoljea oko 60 posto vea nego 40-ih godina, u toku 60-ih ostala je otprilike na istoj razini (jer je ameriki graanski rat bio nepovoljan za industriju), a u toku 70-ih poveala se za oko 50 posto. Prerada vune bila je 70-ih godina dvostruko vea nego 40-ih. No proizvodnja ugljena i lijevanog eljeza poveala se pet puta, dok je prvi put postala mogua i masovna proizvodnja elika. Doista, u toku ovog razdoblja tehnoloke inovacije u industriji eljeza i elika imale su ulogu analognu inovacijama u tekstilnoj industriji u prethodnom razdoblju. Tokom 50-ih godina 19. stoljea na kontinentu se (osim u Belgiji) sve vie upotrebljavao kameni ugljen umjesto drvenog kao glavno gorivo u talionicama. Posvuda su novi tehnoloki procesi Bessemerov postupak (1856) i Siemens-Martinova visoka pe (1864) omoguili proizvodnju jeftinog elika koji e gotovo sasvim zamijeniti kovano eljezo. Ipak, njegovo e znaenje tek u budunosti postati vrlo veliko. Udio proizvodnje elika u ukupnoj obradi eljeza iznosio je 1870. samo 15 /o u Njemakoj, a manje od 10% u Britaniji. Razdoblje kojim se bavimo jo nije bilo doba elika, ak ni u proizvodnji oruja koja je dala znatan poticaj upotrebi novog materijala. Bilo je to doba eljeza. Nadalje, nova teka industrija, premda je uinila moguom revolucionarnu tehnologiju budunosti, jo nije bila osobito revolucionarna, osim moda po dimenzijama. Globalno govorei, do 70-ih godina 19. stoljea industrijska je revolucija crpla snagu iz tehnikih inovacija nastalih u razdoblju izmeu 1760. i 1840. Ipak, sredinom stoljea razvile su se dvije industrijske grane utemeljene na revolucionarnoj tehnologiji: kemijska industrija i elektroindustri-ja (ako je bila povezana s komunikacijama). Uz nekoliko izuzetaka glavni tehniki izumi poetne faze industrijalizacije nisu zahtijevali sloene znanstvene spoznaje. Oni su, sreom za Britaniju, bili unutar domaaja praktinih ljudi s neto iskustva i zdravog razuma, poput Georgea Stephensona, velikog graditelja eljeznica. No sredinom 19. stoljea to se izmijenilo. Telegrafija je bila blisko povezana s akademskom naukom zahvaljujui ljudima poput C. Wheatstonea (18021895), iz Londona i

40

Villiama Thompsona (Lorda Kelvina) (18241907) iz GIasgowa. Umjetna proizvodnja boja, trijumf kemijske sinteze iji prvi proizvod dodue (anilin-ska boja) nije posvuda prihvaen kao estetski stigla je u tvornice iz laboratorija. Eksplozivi i fotografija takoer. Barem jedan od kljunih izuma u proizvodnji elika, GilchristThomasov bazini proces* nastao je primjenom vieg obrazovanja. Kao to svjedoe romani Julesa Vernea (18281905), profesor je postao mnogo vaniji lik u industriji no ikada prije; nisu li francuski proizvoai vina pozvali velikog Louisa Pasteura (18221895) da rijei njihov teak problem (v. str. 368)? tovie, istraivaki laboratorij sada je postao sastavni dio industrijskog napretka. U Evropi su takvi laboratoriji ostali vezani za sveuilita ili sline institucije laboratorij Ernsta Abbea u Jeni razvio se uz slavne Zeissove pogone ali u SAD ve se u osvit telegrafskih kompanija pojavio sasvim komercijalni laboratorij. Njemu e uskoro slavu donijeti Thomas Alva Edison (18471931). Znaajnu posljedicu ovog prodora znanosti u industriju predstavlja sve vea vanost obrazovnog sistema za industrijski razvoj. Zemlje pioniri prve industrijske revolucije, Britanija i Belgija, nisu pripadale meu one s najveom pismenou, a njihovi sistemi tehnolokog i vieg obrazovanja (osim u kotskoj) bili su daleko od savrenstva. Meutim, odsada zemljama bez masovnog obrazovanja i odgovarajuih visokoobrazovnih ustanova postaje gotovo nemogue stvoriti modernu privredu; a relativno zaostalim i siromanim zemljama s dobrim obrazovnim sistemom bit e lake krenuti putevima razvoja, za to dobar primjer prua vedska.** Oigledna je praktina vrijednost dobrog osnovnog obrazovanja za tehnologiju koja se zasniva na znanosti, bilo ekonomsku, bilo vojnu. Jedan od razloga, i to ne najmanje vaan, zbog kojeg su Prusi lako pobijedili Francuze 18701871, bila je vea pismenost njihovih vojnika. S druge strane, za ekonomski razvoj na viem stupnju nije toliko bila potrebna znanstvena originalnost ili profinjenost (njih se moglo uvesti), koliko sposobnost ovladavanja i manipuliranja znanou: razvoj je bio vaniji od istraivanja. Amerika sveuilita i tehnike akademije bili su kudikamo ispod razine npr. Cambridgea ili parike Ecole Polytechnique, ali su u ekonomskom smislu bili nadmoni britanskim univerzitetima jer su buduim inenjerima davali takvo sistematsko obrazovanje kakvog jo nije bilo u Engleskoj.*** Nadmoni su bili i francuskim sveuilitima jer su masovno obrazovali inenjere odgovarajueg stupnja znanja umjesto da proizvode svega nekolicinu izuzetno inteligentnih i uenih. Nijemci su se na ovom podruju pouzdavali vie u svoje izvrsne srednje kole nego u sveuilita, i u toku 50-ih godina 19. stoljea poeli osnivati

* Taj je izum omoguio iroko iskoritavanje eljezne rude; zagaene fosfornim spojevima (op. ur.). ** Nepismenost u pojedinim evropskim zemljama (mukarci).12

(1875)* (1875) (1875) (1875)* (1879) (1875). (1875) (1859-60) (1875) (1875) (1875) (1877)

11% 18% 23% 9% 6% 2% 1% 3% 52% 42% 79% 68%

Engleska Francuska Belgija kotska vicarska Njemaka vedska Danska Italija Austrija Rusija panjolska

.. Nepismeni regruti. * Nepismeni enici. ** Do 1898. jedini nain da se postane inenjer u Britaniji bilo je naukovanje.

41

Realschule, tehniki orijentiranu srednju kolu u kojoj se nisu pouavali klasini predmeti. Godine 1867. obrazovani industrijalci Porajnja bili su pozvani na proslavu pedesete godinjice sveuilita u Bonnu. No svi osim jednog od etrnaest pozvanih gradova odbili su prisustvovati jer istaknuti lokalni industrijalci niti sami imaju vie akademsko (wissenschaftlich) obrazovanje, niti su ga pruili svojim sinovima.13 Ipak, tehnologija se zasnivala na nauci i danas zauuje kako su brzo prihvaene inovacije relativno malog broja pionira ako su razmiljali nainom primjenljivim u svijetu strojeva. Zbog toga su i nove sirovine, kojih je bilo samo izvan Evrope, dobile znaenje koje e se posve iskazati tek u kasnijem razdoblju imperijalizma*. Tako je petrolej ve privukao panju praktinih Jenkija kao prikladno gorivo za svjetiljke, a uskoro se poeo primjenjivati i u novim kemijskim procesima. Godine 1859. proizvodilo se samo dvije tisue barela nafte, ali je 1874. John D. Rockefeller (18391937) mogao kontrolirati novu industriju vladajui preko Standard Oil Companv transportom od gotovo 11 milijuna barela nafte (-veinom iz Pennsvlvanije i drave Nevv York). Ipak, ove se inovacije danas pri pogledu unatrag ine znaajnije no to su izgledale u svoje vrijeme. Napokon, potkraj 6(Wh godina 19. stoljea jedan je strunjak jo uvijek mislio da ozbiljnu ekonomsku budunost imaju samo metali koji su bili ve poznati u starini: eljezo, bakar, kositar, olovo, iva, zlato i srebro. Manganu, niklu, kobaltu i aluminiju, po njegovu miljenju, izgleda nije sueno da igraju tako znaajnu ulogu kao metali stariji od njih.14 Porast britanskog uvoza gume od 7 600 engleskih centi (1 engleska centa = 50,8 kg) 1850. na 159 000 engleskih centi 1876. ini se prilino velikim, no te su koliine zanemarive u usporedbi s onima koje su postale uobiajene ve dvadeset godina kasnije. Guma, za koju se sirovina uglavnom jo uvijek skupljala po umama June Amerike, koristila se veinom u proizvodnji nepromoive odjee i elastike. Godine 1876. u Evropi je postojalo tono 200 telefona, a u SAD 380. Na bekoj meunarodnoj izlobi crpka koju pokree elektrina energija predstavljala je senzaciju. Gledajui unatrag moemo vidjeti da je prijelom bio vrlo blizu: svijet se spremao da zakorai u eru elektrine energije i rasvjete, elika i elinih legura, telefona i fonografa, turbina i motora s unutranjim sagorijevanjem. No sredinom 70-ih godina 19. stoljea to se jo nije dogodilo. Vana novost u industriji, osim povezivanja sa znanou, bila je masovna proizvodnja strojeva koje se jo uvijek sastavljalo zanatskim metodama, poput lokomotiva i parobroda. U masovnoj proizvodnji najbre su napredovale SAD, u kojima nastaje revolver colt, puka vinesterka, masovna proizvodnja satova, ivai stroj, te (u klaonicama Cincinnatija i Chicaga iz 60-ih godina 19. stoljea) proizvodna traka, tj. sistem mehanikog prenoenja proizvoda od jedne do druge operacije u proizvodnom procesu. Bit stroja napravljenog pomou stroja (koji je uvjetovao razvoj modernih automatskih i poluautomatskih alatljika) bila je u tome da je za njim, u standardiziranom obliku, postojala vea potranja nego i za jednom drugom vrstom strojeva tj. da su se njime koristili pojedinci, a ne ustanove ili poduzea. Godine 1875. na svijetu je bilo oko 62 000 lokomotiva. Ali to to predstavlja u usporedbi sa 400 000 mjedenih satova proizvedenih u SAD samo u jednoj godini (1855) ili prema tri milijuna puaka potrebnih vojnicima koji su mobilizirani izmeu

* Evropska nalazita kemijskih sirovina takoer su se poela naglo iskoritavati. U Njemakoj se 1861 1865.. iskoritavalo 58 000 tona kalijevog karbonata, 18711875. 455 000 tona, a 18811885. vie od milijun tona.

42

1861. i 1865. u amerikom graanskom ratu? Stoga su za masovnu proizvodnju najprikladniji bili oni predmeti koje su u velikim koliinama mogli koristiti mali proizvoai poput farmera i krojaica (ivai stroj), oni koji su se upotrebljavali u uredima (pisai stroj), potrona roba poput satova, no iznad svega oruje malih dimenzija i municija. Takva proizvodnja bila je jo uvijek prilino specijalizirana i netipina. Inteligentni Evropljani koji su ve tokom 60-ih godina 19. stoljea primijetili tehnoloku nadmo SAD u masovnoj proizvodnji, bili su zabrinuti, ali ne i praktini ljudi koji su smatrali da se Amerikanci ne bi morali gnjaviti izmiljanjem strojeva za proizvodnju sporedne robe kad bi imali vjete i svestrane obrtnike kao Evropljani. Napokon, nije li jedan francuski slubenik jo poetkom dvadesetog stoljea tvrdio da Francuska moda i nije sposobna da se s drugim zemljama natjee u masovnoj proizvodnji, ali je zato nadmona u onoj vrsti proizvodnje gdje odluuju dosjetljivost i vjetina: u industriji automobila.

IV.
Poslovni ljudi mogli su gledajui na svijet poetkom 70-ih godina 19. stoljea osjeati samopouzdanje, ako ne i samozadovoljstvo. No jesu li ti osjeaji bili opravdani? Iako se nastavljalo i ak ubrzavalo ogromno irenje svjetske privrede koja je sad imala vrstu osnovu u nekoliko industrijaliziranih zemalja i irokom pritoku dobara, kapitala i ljudi, sad ve u globalnim razmjerima, impulsi energije koje je to irenje dobilo 40-ih godina 19. stoljea nisu mogli biti trajni. Novi svijet, otvoren kapitalistikom poduzetnitvu, nastavit e rasti, ali vie nee biti nov. (Doista, im njegovi proizvodi, poput ita s amerikih prerija i pampa ili s ruskih stepa, ponu preplavljivati stari svijet, uslijedit e poremeaji u privredi i starih i novih zemalja.) Jedna generacija mogla je graditi eljeznice svijeta. Ali to e se dogoditi kad se ta univerzalna izgradnja bude morala zaustaviti, kada velik dio eljeznikih linija bude dovren? inilo se da je tehnoloki potencijal prve industrijske revolucije, britanske revolucije koja je razvila proizvodnju pamunih tkanina, ugljena, eljeza i parnih strojeva, dovoljno velik. Prije 1848. on je stavljen u pokret samo u Britaniji, i to samo djelomino. Generaciji koja je tek poela iskoritavati taj potencijal moe se oprostiti to je vjerovala da je neiscrpan. On to ipak nije bio i poetkom 70-ih godina 19. stoljea ve su bile vidljive granice te vrste tehnologije. to e se dogoditi kad ona bude posve iscrpljena? Poetkom 70-ih godina 19. stoljea takva mrana razmatranja inila su se apsurdnima. Dodue, ve se pokazalo da proces irenja nuno donosi svojevrsne katastrofe. Nakon vrtoglavih uzleta slijedili su otri, ponekad dramatini padovi koji su sve vie poprimali svjetske razmjere, donosei depresiju koja bi trajala sve dok cijene ne padnu dovoljno da se oisti zagueno trite, nestanu propala poduzea, a poslovni ljudi ne ponu ponovno ulagati obnavljajui ciklus. Nakon prve svjetske krize (v. str. 94) prvi put su akademski ekonomisti, tj. god. 1860. Francuz doktor Clement Juglar (18191905), spoznali i ocijenili periodinost ovih trgovakih ciklusa o kojima su do tada govorili samo socijalisti i drugi heterodoksni mislioci. Ipak, premda su ovi prekidi ekspanzije bili dramatini, nisu bili trajni. Nikad nije bilo vee euforije meu poslovnim ljudima od one poetkom 70-ih godina 19. stoljea, slavnih Grnder-

43

jahre (godina utemeljenja kompanija) u Njemakoj, razdoblja u kojemu su kompanije s posve nemoguim ili oigledno lanim projektima privlaile ulagae u neogranienim razmjerima. Bilo je to doba kad su se, kao to kae beki novinar, kompanije osnivale da bi se polarna svjetlost naftovodima prevozila do Trga Sv. Stjepana i da bi se domorocima na otocima junih mora masovno prodavalo latilo za izme.15 Zatim je doao slom. Bio je dovoljno dramatian ak i za razdoblje koje je uivalo u ogromnim boomovima: 21 000 milja amerikih eljeznica propalo je u bankrotu, vrijednost njemakih dionica pala je izmeu vrhunca booma i 1877. za nekih 60 posto i to je vanije stala je gotovo polovina visokih pei u zemljama koje su bile glavni proizvoai eljeza. Poplava iseljenika koji su kretali u Novi svijet svela se na skromnu rijeku. Izmeu 1865. i 1873. u njujorku luku svake je godine stizalo vie od 200 000 ljudi, no 1877. dolo ih je samo 63 000. Za razliku od ostalih kriza koje su prekidale doba ekspanzije inilo se da ova nema kraja. Jo 1886. u jednoj njemakoj studiji koja eli pruiti uvod u ekonomsku znanost za slubenike i poslovne ljude primjeuje se da je nakon burzovnog sloma 1873... rije 'kriza' neprestano, tek s malim prekidima, svima na umu. 16 To je napisano u Njemakoj, zemlji iji je ekonomski rast u toku ovog razdoblja i dalje bio izuzetan. Historiari su sumnjali u postojanje onog to su nazivali velikom depresijom od 1873. do 1896, koja doista nije bila toliko dramatina kao ona izmeu 1929. i 1934, kada se kapitalistika privreda gotovo zaustavila. Ipak, suvremenici su nesumnjivo osjeali da je nakon velikog booma uslijedila velika depresija. Depresijom 70-ih godina 19. stoljea otvara se novo povijesno razdoblje u politikom i u ekonomskom smislu. Njime se neemo baviti u ovoj knjizi, ali moemo usput primijetiti da e ono potkopati ili razoriti temelje liberalizma iz sredine 19. stoljea, koji je izgledao tako vrst. Pokazalo se da razdoblje od kraja 40-ih do sredine 70-ih godina 19. stoljea ne predstavlja ba, kao to je svojevremeno bilo uobiajeno smatrati, uzorak ekonomskog rasta, politikog razvoja, intelektualnog napretka i kulturnih ostvarenja koji bi se mogao, uz neka poboljanja, protezati unedogled, ve prije svojevrsnu meuigru. No njegova su dostignua ipak bila impresivna. U tom se razdoblju industrijski kapitalizam pretvorio u pravu svjetsku ekonomiju, a izraz svijet prestao je biti puki geografski termin i poeo oznaavati cjelinu povezanu neprekidnim aktivnostima. Povijest je postala svjetska povijest.

44

3. POGLAVLJE

UJEDINJENI SVIJET
Brzim poboljanjem svih orua za proizvodnju, beskrajno olakanim saobraajem, buroazija uvlai u civilizaciju sve, pa i naj-barbarskije nacije... Jednom rijei, ona stvara svijet po svom sopstvenom liku. K. Marx i F. Engels, 1848.1 Budui da su trgovina, obrazovanje i brza razmjena misli i dobara, uz pomo telegrafa i pare, sve izmijenili, vjerujem da veliki Tvorac od svijeta eli stvoriti jednu naciju, koja e govoriti jedan jezik, tako da e vojske i ratne mornarice postati nepotrebne. Predsjednik Ulysses S. Grant, 1873.2 Trebalo je da ujete sve to je rekao morao sam ivjeti na nekoj planini, otii u Egipat ili u Ameriku. Pa to? odvratio je Stolz hladno, u Egipat moete stii za dva, a u Ameriku za tri tjedna. AH tko ide u Ameriku ili u Egipat? Englezi idu, no njih je takvima stvorio Bog, a kod kue ni nemaju dovoljno prostora. Ali tko bi od nas sanjao o odlasku? Moda neki oajnik kojemu vlastiti ivot ne vrijedi nita I. Gonarov, 1859.3

I.
Piui svjetsku historiju ranijih razdoblja zapravo zbrajamo historije razliitih dijelova svijeta koji su, ako su uope znali jedni za druge, imali tek usputnih i povrnih dodira, osim u sluajevima kada bi stanovnici jednog dijela svijeta pokorili stanovnike drugog, kao to su Evropljani pokorili starosjedioce u u Americi. Mogue je pisati o ranijoj povijesti Afrike ne spominjui Daleki istok, obraajui malo panje na Evropu (osim u vezi sa zapadnom obalom i junim rtom Afrike), ali ne zanemarujui neprestane veze s islamskim svijetom. Dogaaji u Kini do osamdesetog stoljea nisu imali vanosti za evropske vladare, osim za ruske, premda su mogli biti znaajni za neke specijalizirane grupe trgovaca; s dogaajima u Japanu od 16. do sredine 19. stoljea bila je upoznata tek aica holandskih trgovaca kojima je bilo dozvoljeno da ondje imaju uporita. Evropa je, pak, za Nebesko Carstvo bila tek barbarsko podruje, sreom dovoljno udaljeno da ne stvara problem odreivanja tonog stupnja njegove nesumnjive podreenosti caru, premda zadaje neto muke slubenicima nekih luka. ak i u podrujima meu kojima su postojale znatnije veze,

45

one se mogu zanemariti bez vee tete. Jer kome je u zapadnoj Evropi bio on trgovac ili dravnik bilo vano ono to se dogaalo u planinama i dolinama Makedonije? Da je Libija potpuno nestala u nekoj prirodnoj kataklizmi, to bi se stvarno izmijenilo ak i u Turskom Carstvu iji je dio bila, ili za levantske trgovce raznih nacija? Nedostatak meuovisnosti razliitih dijelova svijeta ne moe se pripisati samo neznanju, premda je ono jo uvijek bilo veliko. Jo 1848. veliki dijelovi nekih kontinenata bili su prazni ak i na najboljim evropskim kartama, pogotovo u Africi, srednjoj Aziji, unutranjosti June i nekim dijelovima Sjeverne Amerike, te u Australiji, da i ne spominjemo potpuno neistraen Arktik i Antarktiku. Karte koje bi nacrtali ostali, slabiji kartografi, nesumnjivo bi sadravale jo vea bijela podruja; jer, premda su kineski slubenici ili nepismeni izvidnici, trgovci ili coureurs de bois* u zabaenim kontinentalnim krajevima moda mnogo znali o nekom podruju, veem ili manjem, njihovo ukupno geografsko znanje bilo je oskudno. U svakom sluaju, aritmetiko zbrajanje svega to su pojedinci znali o svijetu bilo bi puka akademska vjeba. To znanje nije bilo pristupano drugima. Svijet, ak ni u geografskom smislu, nije bio jedinstven. Neznanje je bilo prije simptom nego uzrok nejedinstvenosti svijeta. U njemu se odraava nedostatak diplomatskih, politikih i administrativnih veza, koje su doista bile oskudne**, te slabost ekonomskih spona. Istina je da se svjetsko trite kao bitni preduvjet i obiljeje kapitalistikog drutva dugo razvijalo. Izmeu 1720. i 1780. vrijednost meunarodne trgovine*** poveala se vie nego dvaput. U razdoblju dvojne revolucije (17801840) ona se poveala vie nego triput pa ipak je i taj veliki rast bio skroman prema mjerilima razdoblja kojim se bavimo. Godine 1870. vrijednost vanjske trgovine po stanovniku u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemakoj, Austriji i Skadina-viji bila je etiri ili pet puta vea no 1830, u Danskoj i Belgiji triput, a u SAD jedinoj zemlji za koju vanjska trgovina nije imala veliku vanost vie no dvaput. Sedamdesetih godina 19. stoljea vee nacije razmjenjivale su putem prekomorske trgovine oko 88 milijuna tona robe, dok je ta razmjena 1840. iznosila samo 20 milijuna. Udio ugljena u prekomorskoj trgovini iznosio je 31 milijun tona nasuprot 1,4 milijuna 1840, ita 11,2 milijuna tona nasuprot koliini manjoj od dva milijuna 1840, eljeza est milijuna tona nasuprot jednom milijunu 1840; u prekomorskoj trgovini pojavila se ak i nafta, navijetajui dvadeseto stoljee 1,4, milijuna tona godinje 70-ih godina a jo 1840. bila je nepoznata u svjetskoj razmjeni. Razmotrimo paljivije zgunjavanje mree ekonomskih veza meusobno udaljenih dijelova svijeta. Britanski izvoz u Tursku i na Srednji istok porastao je sa 3,5 milijuna funti 1848. na gotovo 16 milijuna 1870; u Aziju sa sedam na 41 milijun (1875); u Srednju i Junu Ameriku sa est na 25 milijuna (1872); u Indiju s oko pet na 24 milijuna (1875); u Australiju s 1,5 na gotovo 20 milijuna funti (1875). Drugim rijeima, u toku trideset petogodinjeg razdoblja razmjena izmeu najae industrijalizirane zemlje i najudaljenijih ili zaostalih krajeva svijeta porasla je oko est puta. ak ni to prema dananjim mjerilima

* Lutajui lovci na divlja u Kanadi (op. ur.). ** Almanach de Gotha riznica podataka o evropskoj diplomaciji, politici i genealogijama premda paljivo biljei sva oskudna znanja o bivim kolonijama koje su se pretvorile u amerike republike, poinje spominjati Perziju tek 1859, Kinu 1861, Japan 1863, Liberiju 1868, Maroko 1871, a Sijam tek 1880. godine. *** Ukupan zbroj svega to se uvozilo i izvozilo u zemljama unutar dosega evropske ekonomske statistike ovog razdoblja.

46

nije osobito impresivno, ali ve samom kvantitetom nadilazi sve to je nekada bilo zamislivo. Mrea veza meu razliitim krajevima svijeta zgunjavala se naoigled. Sloeni problem donosi pitanje kako je neprekidno istraivanje kojim su ispunjavani bijeli prostori na kartama bilo povezano s rastom svjetskog trita. Istraivanje je bilo posljedica odreenog tipa vanjske politike, misionarskog ara, radoznalosti znanstvenika, te, potkraj razdoblja kojim se bavimo, poduzetnosti novinara i izdavaa. Ipak, ni J. Richardson (17871865), H. Barth (18211865) i A. Overvveg (182252), koje je britansko ministarstvo vanjskih poslova 1849. poslalo da istrauju srednju Afriku, ni veliki David Li-vingstone (18131873), koji je izmeu 1840. i 1873. u interesu kalvinistikog kranstva uzdu i poprijeko preao ono to se jo uvijek smatralo tamnim kontinentom, ni Henry Morton Stanlev (18411904), novinar New York Heralda, (posebno ne on!) koji je krenuo u potragu za neizvjesnim Livingsto-neovim boravitem, niti S. W. Baker (18211892) i J. H. Speke (1827 1864), iji su interesi bil samo geografske i avanturistike naravi, nisu mogli biti nesvjesni ekonomske dimenzije svojih putovanja. Kao to kae francuski mon-sinjor s misionarskim sklonostima: Dobrom Bogu nisu neophodni ljudi, irenje Evanelja odvija se bez ljudske pomoi. Ipak, slava evropske trgovine bit e jo vea ako ona pomogne ruenju zapreka koje stoje na putu irenju vjere .. .4 Istraivati nije znailo samo skupljati, znanja ve i poticati razvoj, izvesti dotad nepoznate, te stoga po definiciji zaostale i barbarske narode na svjetlost civilizacije i napretka, pokriti nemoralnu golotinju divljaka kouljama i hlaama koje je blagotvorna providnost stvarala u Boltonu i Roubaixu, donijeti im civilizaciju koju je predstavljala roba iz Birminghama. Doista, oni koje zovemo istraivaima iz sredine 19. stoljea bili su samo dobro poznata, ali ne i brojano vrlo znaajna podgrupa vrlo velike skupine ljudi koji su svijet otvarali znanju. Istraivai su putovali onim podrujima gdje ekonomski razvoj i dobit jo nisu bili dovoljno veliki da bi istraivae zamijenili (evropski) trgovci, traioci ruda, graevinari, graditelji eljeznica i telegrafa i, napokon, ako bi se klima pokazala kao pogodna, bijeli doseljenici. Istraivai su dopunjavali karte unutranjosti Afrike, jer taj kontinent, izmeu ukidanja trgovine robljem na Atlantiku i otkria dragocjenog kamenja i metala (na jugu) s jedne strane, te spoznaje o ekonomskoj vrijednosti nekih sirovina koje su bile vezane uz tropsku klimu a nije ih bilo mogue proizvesti umjetnim putem s druge, nije Zapadu bio ekonomski zanimljiv. Sve do 70-ih godina 19. stoljea njegova vanost nije bila velika, a nije se inilo ni da mnogo obeava, premda se nije inilo nevjerojatnim da se tako velik i neiskoriten kontinent prije ili kasnije nee pokazati kao mogui izvor bogatstva i dobiti. (Napokon, britanski izvoz u subsaharsku Afriku porastao je s oko 1,5 milijuna funti krajem 40-ih godina na oko pet milijuna 1871; tokom 70-ih godina on se udvostruio da bi dosegao oko 10 milijuna funti poetkom 80-ih godina 19. stoljea a to je ve dosta obeavalo.) Istraivai su dominirali i u Australiji, jer je njezina unutranjost bila prostrana i pusta, a do sredine 20. stoljea u njoj nisu otkriveni izvori pogodni za ekonomsko iskoritavanje. S druge strane oceani, izuzevi arktiki Anktartika je privlaila malo panje u toku razdoblja kojim se bavimo prestali su zanimati

47

istraivae.* Ipak, irenje pomorstva, a prije svega polaganje velikih podvodnih kabela, donijelo je niz aktivnosti koje bi se s pravom mogle nazvati istraivakima. Tako je 1875. znanje o svijetu bilo vee no ikada prije. U mnogim razvijenim zemljama ve su postojale i detaljne mape (uglavnom napravljene u vojne svrhe): 1862. dovren je prvi pothvat ove vrste, tj. objavljivanje general-tabnih karata Engleske ali ne jo kotske i Irske. No vanije od samoga znanja bilo je povezivanje udaljenih dijelova svijeta komunikacijskim sredstvima koja su se odlikovala dotad nepoznatom tonou, velikim mogunostima za prevoenje robe i ljudi, te, iznad svega, brzinom: povezivanje eljeznicom, parobrodima, telegrafom. Do 1872. postalo je mogue ono o emu je pisao Jules Verne: putovanje oko svijeta u osamdeset dana, pa ak i usprkos brojnim nezgodama kakve su ometale smionog Phileasa Fogga. itaoci bi se mogli prisjetiti marrute neukrotivog putnika. Preao je Evropu od Londona do Britanije parobrodom i eljeznicom, zatim je brodom proao kroz novootvoreni Sueski kanal (za to mu je bilo potrebno sedam dana). Za putovanje brodom od Sueza do Bombava Jules Verne predvidio je trinaest dana. Putovanje eljeznicom od Bombava do Calcutte oduzelo bi mu trinaest dana da je itava linija bila dovrena. Nakon toga etrdeset jedan dan za putovanje preko Hong Konga, Yokohame i Pacifika do San Francisca. Zatim, budui da je amerika transkontinentalna eljeznika pruga dovrena 1869, putovanje do New Yorka trajalo bi svega sedam dana da nije bilo jo neukroenih nevolja Zapada tada bizona, Indijanaca itd. Ostatak puta plovidba preko Atlantika do Liverpoola i vonja eljeznicom do Londona protekao bi bez problema da romanopiscu nije bilo potrebno jo malo odgaanje. Doista, jedna poduzetna amerika putnika agencija uskoro je ponudila slino putovanje oko svijeta. Koliko bi vremena trebalo Foggu za takvo putovanje 1848? Morao bi preteno putovati morem jer jo nije bilo transkontinentalnih eljeznica, a na svijetu je eljeznikih linija uope bilo vrlo malo, osim u SAD, gdje se pak nisu proirile vie od dvije stotine milja od obale. Najbrim brodovima, slavnim kliperima koji su prevozili aj, trebalo je 1870, kada su bili vrhunski usavreni, oko 110 dana da stignu od Londona do Kantona; taj put nisu mogli prevaliti za manje od 90 dana, a esto im je trebalo i 150. Teko bismo mogli pretpostaviti da bi plovidba oko svijeta 1848, uz dobru sreu, trajala krae od jedanaest mjeseci, tj. etiri puta dulje nego putovanje Phileasa Fogga, ne raunajui vrijeme koje bi se moralo provesti u lukama. Vrijeme potrebno za savladavanje velikih razdaljina smanjilo se u relativno skromnim razmjerima jer su se brzine u pomorskom prometu sporo poveavale. Vonja parobrodom od Liverpoola do New Yorka trajala je 1851. u prosjeku dvanaest i pol dana; 1873. situacija je bila ista, premda se linija VVhite Star hvalila time da je skratila putovanje na deset dana. 5 Osim tamo gdje je sam pomorski put skraen, kao npr. Sueskim kanalom, Fogg ne bi proao mnogo bolje od putnika iz 1848. Do bitne promjene dolo je na kopnu donijela ju je eljeznica, i to ne poveanjem brzine koju su mogle postii parne lokomotive, ve naglim irenjem eljeznikih linija. eljeznice su 1848. bile uglavnom sporije nego 70-ih godina 19. stoljea; trebalo im je

* Poticaj za istraivanje Sjevernog polarnog mora bio je u velikoj mjeri ekonomske prirode potraga za sjevernim pomorskim prolazom iz Atlantika u Pacifik koji bi, poput transpolarnih avionskih letova danas, donio veliku utedu u vremenu, a time i u novcu. Potraga za samim Sjevernim polom u ovom razdoblju jo nije uzela veega maha.

48

osam i po sati da prevale put od Londona do Holvheada, tj. tri i pol sata vie nego 1974. (Meutim, 1865. Sir William Wilde otac Oscara Wildea i poznati ribolovac mogao je svojim londonskim itaocima preporuiti vikend u Connemaru radi malo pecanja, izlet kakav je danas eljeznicom i brodom nemogue ostvariti u tako kratko vrijeme kao tada, a uope je teko izvediv ako se ne putuje avionom). Lokomotiva kakva se razvila tokom 30-ih godina 19. stoljea bila je izuzetno efikasan stroj. Ali 1848, osim u Engleskoj, nigdje nije postojala eljeznika mrea. II. U periodu koji m se bavi ova knjiga gradile su se velike eljeznike mree got ovo s v u d a u Evr o p i, u SAD, p a a k i u ne ki m dr ugi m dij e l ovi ma s vi j e ta . O t o me d a j u s l i k u s l j e d e e t a b l i c e , p r v a u o p e n o , d r u g a s n e t o v i e d e talja.

ELJEZNIKE PRUGE

(u tisuama milja) 6 1850. 14,5 1860. 31,9 1870. 63,3 1880. 101,7
X

1840. Evropa Sjeverna Amerika Indija Ostali dio Azije Australija Latinska Amerika Afrika (s Egiptom)

1,7 ______ ______ ______

2,8

_____ _____ _____ _____

9,1

_____ X
X X

32,7 0,8

_____

56,0 4,8 1,2 2,2 0,6

100,6 9,3 5,4 6,3 2,9

x Manje od 500 milja. RAZVOJ IZGRADNJE ELJEZNICA 7 1845. B ro j z emal ja u E vr op i u ko jima postoji eljeznica s vie od 1000 km eljeznike pruge s vie od 10 000 km eljeznike pruge Broj zemalja u Sjevernoj i Junoj Americi u kojima postoji eljeznica s vi e o d 1 00 0 km el je znike pruge s vie od 10 000 km eljeznike pruge Br oj ze ma lj a u Az ij i u xo ji ma postoji eljeznica s vie od 1000 km eljeznike pruge s vie od 10 000 km eljeznike pruge 9 3 14 6 3 16 10 3 18 15 5 1855. 1865. 1875.

3 1

6 2 1 1

11 2 1 9

15

2 5 1 1

2
1

4 Doba kapitala

49

1845. Broj zemalja u Africi u kojima postoji eljeznica s vie od 1000 km eljeznike pruge s vie od 10 000 km eljeznike pruge

1855. 1 _

1865. 3

1875. 4 1

Jedina izvanevropska nerazvijena zemlja koja je 1845. imala eljeznicu bila je Kuba. Do 1855. izgraene su eljeznike pruge na svih pet kontinenata, premda ih je u Junoj Americi jo bilo vrlo malo (Brazil, ile, Peru), kao i u Australiji. Do 1865. eljeznike su linije dobili Novi Zeland, Alir, Meksiko i Juna Afrika, a do 1875. Cejlon, Java, Japan, pa ak i udaljeni Tahiti. U to vrijeme su Brazil, Argentina, Peru i Egipat imali po 1 000 milja pruge ili vie. 1875. na svijetu je postojalo oko 62 000 lokomotive, 112 000 putnikih vagona, te oko pola milijuna teretnih vagona. Oni su te godine prevezli, kako se procjenjuje, oko 1 371 milijun putnika i 715 milijuna tona robe, to devet puta nadmauje prosjeni godinji pomorski saobraaj. Trea etvrtina 19. stoljea bila je, po kvantitetu, prvo pravo doba eljeznice. Lako je razumjeti raspoloenje samopouzdanja, uzbuenja i ponosa koje je obuzimalo ljude u to herojsko doba graditelja, kada su eljeznikom prugom povezani La Manche i Mediteran, kad je postalo mogue putovati vlakom u Sevillu, Moskvu, Brindisi, kad su se polagale tranice kroz sjevernoameri-ke prerije i planine sve vie prema zapadu, kada su, 60-ih godina 19. stoljea, stvorene indijske eljeznice, a tokom 70-ih pruge u dolini Nila i unutranjosti Latinske Amerike. Kako da se ne divimo jurinim odredima industrijalizacije koji su te eljeznice gradili, vojsci seljaka, esto organiziranih u kooperative, koji su pijukom i lopatom ukljanjali zemlju i stijene u ogromnim koliinama, profesionalnim engleskim i irskim radnicima i predradnicima koji su gradili pruge daleko od domovine, vlakovoama i mehaniarima iz Newcastla i Boltona koji su vozili nove eljeznice kroz Argentinu i Novi Juni Wales?* Kako da ne osjetimo saaljenje za gomile kulija koji su ostavili kosti du svake milje pruge? I danas nam prekrasni film Satvadjita Raya Pather Panchali (napravljen na osnovi jedne bengalske pripovijetke, iz 19. stoljea) posreduje zadivljenost koju je izazvala prva eljeznica u Indiji, velika eljezna neman, neodoljiva pokretna sila industrijskog svijeta, probijajui se putevima kojima su prije prolazile tek volovske zaprege i tovarne mazge. I danas nas zadivljuju tvrdi ljudi koji su organizirali i izveli taj veliki preobraaj ivotne sredine u materijalnom i u duhovnom smislu. Thomas Brassev (18051870) koji je kadto upoljavao osamdeset tisua ljudi na pet kontinenata, bio je samo najslavniji meu poduzetnicima, a popis prekomorskih pothvata odgovara popisima bitaka i medalja koje su generali osvajali u manje prosvijetljenim danima: Prato i Pistoia, Lyon i Avignon, norveka eljeznica, Jiitland, Velika kanadska pruga, Bilbao i Miranda, istoni Bengal,

* Ponekad je mogue nai njihove tragove meu uspjenim poslovnim ljudima. Tako je strojar William Pattison iz Nevvcastla napustio svoju zemlju da bi postao predradnik za popravljanje lokomotiva francuske eljeznice, a 1852. sudjelovao u stvaranju budueg drugog po veliini talijanskog poduzea za proizvodnju strojeva.'

50

Mauritius, Queensland, srednja Argentina, Lemberg (Lavov) i Czernovvitz (ernovice), Delhijska eljeznica, Boca i Barracas, Varava i Tiraspolj, dokovi Callaoa. Romantika industrije fraza koju su koristile generacije govornika i komercijalnih estitara sve dok joj nisu oduzele svaki smisao okruuje ak i bankare, financijere i dioniare koji su ulagali u gradnju eljeznica. Zvijezde novarstva kojima je ee vladala opijenost uspjehom nego nepotenje, ljudi poput Georgea Hudsona (18001871) ili Barthela Strousberga (1823 1884), propadali su u steajima naglo kao to su se i uspinjali do bogatstva i drutvenog ugleda. Njihove propasti obiljeile su povijest ekonomije. (Nita slino ne moe se rei o pravim barunima pljakaima kakvih je bilo meu ljudima vezanim s amerikim eljeznicama o Jimu Fisku (18341872), Jayu Gouldu (18361892), Komodom Vanderbiltu (17941877) i drugima koji su kupovali i iskoritavali postojee eljeznice kao i sve drugo ega su se mogli doepati.) Teko je suspregnuti divljenje ak i pred onim velikim graditeljima eljeznica koji su oigledno bili nepoteni. Henrv Meiggs nesumnjivo je bio avanturist i prevarant koji je za sobom ostavljao neplaene raune i spomen o velikom rasipnitvu du itave zapadne obale oba amerika kontinenta, a bolje se osjeao u sreditima pokvarenosti i eksploatacije poput San Francisca ili Paname, nego meu uglednim poslovnim ljudima. Pa ipak, nitko tko je vidio Centralnu eljeznicu Perua ne moe poricati veliinu zamisli i ostvarenja koje je stvorila njegova romantina i lupeka mata. Mjeavinu romantizma, poduzetnitva i novarstva moda najbolje predstavlja udna francuska sekta sensimooista. Ovi apostoli industrijalizacije razvili su se, naroito nakon propasti revolucije 1848, od pristaa odreenih shvaanja zbog kojih se u historijskim knjigama spominju kao socijalisti utopisti u dinamine pustolovne poduzetnike, prvake industrije, ali u prvom redu graditelje komunikacija. Oni nisu bili jedini koji su sanjali o svijetu ujedinjenom pomou trgovine i tehnologije. ak je i zaostalo Habsburko Carstvo, inae daleko od toga da postane sredite svjetskog poduzetnitva, stvorilo Austrijski Lloyd u Trstu, iji su brodovi nosili imena Bombay i Calcutta, navijetajui pojavu jo neizgraenog Sueskog kanala. Ipak, stvarni graditelj Sueskog kanala bio je sensimonist F. M. de Lesseps (18051894) koji je zamislio i kanal u Panami, na njezinu nesreu. Braa Isaac i Emile Pereire poznati su uglavnom kao pustolovni novari koji su se izdigli u carstvu Napoleona III. Ali Emile Pereire sam je nadgledao gradnju prve francuske eljeznice 1837. ivei u stanu nad radionicama, preuzevi rizik propasti da bi dokazao nadmo novog transportnog sredstva. Za vrijeme Drugog carstva braa Pereire gradit e eljeznike linije po itavom kontinentu borei se s konzervativnijim Rothschildima koji su ih napokon i unitili (1869). P. F. Talbot (17891885), takoer sensimonist, sagradio je izmeu ostalog eljeznike linije jugoistone Francuske, dokove Marseillea i maarske eljeznice, te je otkupio lepove na Rhoni koji su postali suvini zbog smanjivanja plovidbe, nadajui se da e stvoriti trgovaku flotu koja bi plovila Dunavom do Crnog mora izvedbu tog projekta onemoguilo je Habsburko Carstvo. Takvi ljudi razmiljali su u kontinentalnim i oceanskim razmjerima. Za njih je svijet bio jedinstven, povezan tranicama i parnim strojevima, pred njima su se pruali poslovni horizonti iroki poput snova. Za njih su ljudska sudbina, povijest i profit bili jedno. Globalno gledajui trgovaka eljeznika mrea ostala je dopuna meunarodnoj trgovakoj mornarici. U Aziji, Africi, Australiji i Latinskoj Americi

eljeznica je, ako je postojala, bila u prvom redu sredstvo za povezivanje podruja u kojima se proizvodila robu za izvoz s lukama iz kojih je brodovima mogla stii u industrijska i urbana podruja. Brodovi, kao to smo vidjeli, nisu postali bitno bri tokom ovoga razdoblja. Njihovu relativnu tehniku zaostalost objanjava i injenica, sad ve poznata, da su se jedrenjaci odrali iznenaujue dobro u borbi s novim parobrodima, zahvaljujui tehnolokom usavravanju koje nije bilo dramatino, ali je donijelo bitne promjene. Udio parobroda u svjetskoj plovidbi zaista se znatno poveao 1840. na njih je otpadalo 14 posto svjetskih pomorskih transportnih kapaciteta, a 1870. 49 posto ali su jedrenjaci jo uvijek vodili, makar neznatno. Tek tokom 70-ih, a naroito 80-ih godina oni su izgubili bitku; krajem 80-ih godina na njih je otpadalo tek 25 posto svjetskih pomorskih transportnih kapaciteta. Pobjeda parobroda znaila je zapravo pobjedu britanske trgovake flote, tj. britanske ekonomije koja je iza nje stajala. Godine 1840. i 1850. na britanske je brodove otpadala otprilike etvrtina ukupne nominalne nosivosti parobroda na svijetu, 1870. njihov je udio premaio jednu treinu, a 1880. polovinu. Drugim rijeima, izmeu 1850. i 1880. nosivost britanskih parobroda poveala se za 1600 posto, a nosivost ostalih parobroda svijeta za 440 posto. To je bilo posve prirodno. Brod natovaren u Callaou, angaju ili Aleksandriji najee je kretao u Britaniju. A mnogi su brodovi tovareni. 1 250 000 tona prolo je 1874. kroz Sueski kanal (od toga 900 000 britanskih) a u prvoj godini nakon otvaranja kanala tek neto manje od pola milijuna. Redovni promet na Atlantskom oceanu bio je jo gui: ukupna nosivost brodova koji su 1875. uplovili vi tri glavne istone luke SAD iznosila je 5,8 milijuna tona. eljeznice i brodovi prevozili su ljude i robu. Meutim, moda najznaajniji tehnoloki preobraaj u razdoblju kojim se bavimo donosi prenoenje vijesti pomou elektrinog telegrafa, ini se da je sredinom 30-ih godina 19. stoljea doao trenutak za to revolucionarno otkrie nastalo na pomalo misteriozan nain na koji se esto naglo rjeavaju takvi tehniki problemi. Godine 18361837. nekoliko istraivaa izumilo je telegraf gotovo istovremeno, a najvie uspjeha imali su Cooke i Wheatstone. U toku nekoliko godina primijenjen je na eljeznici, a to je jo vanije, od 1840. poele su se planirati podmorske linije, koje je bilo mogue napraviti tek 1847. kad je Faradav predloio da se kabeli izoliraju gutaperkom. Godine 1853. jedan Austrijanac, Gintl, a dvije godine kasnije drugi, Stark, dokazali su da je mogue po jednoj ici slati dvije poruke u oba smjera; krajem 50-ih godina 19. stoljea Amerika telegrafska kompanija usvojila je sistem kojim se moglo slati dvije tisue rijei na sat; 1860. Wheatstone je patentirao telegraf s automatskim otiskivanjem, preteu modernog telegrafa i teleksa. Ve tokom 40-ih godina 19. stoljea novi se izum primjenjivao u Britaniji i SAD. Bio je to jedan od prvih primjera tehnologije koju su razvili znanstvenici, izum koji je mogao nastati samo na osnovi razvijene znanstvene teorije. Uskoro nakon 1848. usvojili su ga razvijeniji dijelovi Evrope: Austrija i Pruska 1849, Belgija 1850, Francuska 1851, Holandija i vicarska 1852, vedska 1853, Danska 1854. Tokom 50-ih godina poeo se upotrebljavati u Norvekoj, panjolskoj, Portugalu, Rusiji i Grkoj, a tokom 60-ih u Italiji, Rumunjskoj i Turskoj. Telegrafske linije postale su uobiajene i brzo su se irile: na evropskom kontinentu 1849. bilo ih je 2 000 milja, 1854. 15 000 milja, 1959. 42 000 milja, 1864. 80 000 milja, 1869. 111 000 milja. Istom brzinom rastao je broj odaslanih poruka. U est kontinentalnih zemalja koje su dotad uvele telegraf poslano je 1852. neto manje od etvrt milijuna poruka. U Francuskoj

51

i Njemakoj odaslano je 1869. po est milijuna poruka, u Austriji neto vie od etiri, u Belgiji, Italiji i Rusiji po dva, pa ak i u Turskoj i Rumunjskoj izmeu 600 000 i 700 000 u svakoj.9 Meutim, jo je znaajnije bilo polaganje podvodnih kabela, prvi put izvedeno u La Mancheu poetkom 50-ih godina 19. stoljea (DoverCalais 1851, Ramsgate-Ostende 1853), a zatim primijenjeno i na vee udaljenosti. Kabel kroz sjeverni dio Atlantskog oceana planiran je ve sredinom 40-ih godina, a postavljen 18571858, ali nije proradio zbog neprikladne izolacije. Drugi pokuaj, kad je kabel polagao slavni Great Eastern najvei brod na svijetu uspjeno je dovren 1865. Zatim su se posvuda poeli postavljati kablovi te je za samo pet ili est godina njima obavijen itav svijet. Samo 1870. poloeni su kabeli od Singapura do Batavije, Madras-Penang, Penang-Singapur, Suez-Aden, AdenBombav, Penzance-Lisabon, Lisabon-Gibraltar, Gibraltar-Mal-ta, MaltaAleksandrija, Marseille-Bone, Emden-Teheran (kopnom), Bone-Malta, Salcombe-Brest, Beachv Head-Havre, Santiago de Cuba-Jamaica, MoenBorn-holm-Libau, te nekoliko linija kroz Sjeverno more. Godine 1872. bilo je mogue telegrafirati iz Londona u Tokio i Adelaidu. Rezultati derbija stizali su iz Londona u Kalkutu 1871. za manje od pet minuta novosti su svakako bile manje uzbudljive od tehnikog dostignua pomou kojeg su prenoene. to znai osamdeset dana Phileasa Fogga u usporedbi s tim? Takva brzina u komunikacijama bila je presedan, ni sa ime dotad usporediv. Za veinu ljudi iz 1848. ona je bila nezamisliva. U izgradnji ovog svjetskog telegrafskog sistema imali su udjela i politiki i komercijalni elementi. Osim u SAD unutranja telegrafska mrea pojedinih zemalja bila je u vlasnitvu drave koja je njome i upravljala. ak je i u Britaniji nacionalizirana u sklopu potanske slube (1869). S druge strane, polaganje podvodnih kabela izvodila su privatna poduzea, premda je iz geografskih karata oigledno da su ovi kabeli imali znatno strateko znaenje, naroito za Veliku Britaniju. Oni su doista koristili vladama, ne samo u vojne i policijske svrhe ve i u administraciji, o emu svjedoi neobino velik broj poslanih telegrame u zemljama poput Rusije, Austrije i Turske, u kojima odailjanje trgovakih i privatnih poruka nije bilo jako raireno. (Sve do ranih 604h godina 19. stoljea telegrafski promet u Austriji bio je vei od onog u sjevernoj Njemakoj.) to je zemlja bila vea, to je telegraf bio vlastima korisniji za prenoenje poruka u dijelove udaljene od centra. Dakako, u poslovnim krugovima se esto upotrebljavao telegraf, no ubrzo su ljudi otkrili njegove prednosti pri slanju privatnih poruka, uglavnom hitnih i esto dramatinih. Oko 60 posto svih telegrama poslanih u Belgiji 1869. bilo je privatno. Ali najznaajniji oblik primjene novog izuma ne mogu nam otkriti brojevi poslanih poruka. Telegrafija je preobrazila vijesti, to je naslutio Julius Reuter (18161899) kad je 1851. osnivao svoju telegrafsku agenciju u Aix-la-Chapelle (Aachen). (Godine 1858. probio se na britansko trite s kojim e Reuteri otada biti povezani.) S novinarskog gledita srednji vijek zavrio je 60-ih godina 19. stoljea kad je postalo mogue s velikog broja toaka na Zemlji slati vijesti takvom brzinom da stignu na stol itaoca idueg jutra. Svjeina vijesti nije se vie mjerila danima ili ak, kad se radilo o udaljenim krajevima, tjednima ili mjesecima, ve satima ili minutama. Ipak, ovo izuzetno poveanje brzine u komunikacijama imalo je jednu paradoksalnu posljedicu. Proirilo je jaz izmeu podruja kojima je bila dostupna nova tehnologija i drugih, poveavajui relativnu zaostalost krajeva u kojima su se ljudi i roba jo uvijek prevozili uz pomo konja, vola, magarca,

52

53

ljudskih ruku ili amaca . U vrijeme kad je brzojavna poruka mogla stii iz Nevv Yorka u Tokio za nekoliko minuta ili sati bilo je potrebno osam ili devet mjeseci da pismo Davida Livingstonea stigne u New York Herald (1971 1872); ta sporost postaje jo primjetnija ako se sjetimo da je londonski Times isto pismo objavio ve idueg dana nakon New York Heralda. Divljina Divljeg zapada i tama tamnog kontinenta nastale su dijelom zbog ovih kontrasta. Izuzetno je bilo zanimanje publike za istraivaa kojega su esto zvali jednostavno putnikom, tj. ovjekom koji putuje do granica i preko granica tehnologije, izvan podruja u kojemu su turistima na raspolaganju brodska kabina, na parobrodu i spavaa kola (oboje izumi ovog razdoblja), hotel i svratiste. Phileas Fogg putovao je ovim podrujem. Njegovo je putovanje bilo zanimljivo jer je pokazalo da su eljeznica, parobrod i telegraf prodrli ve gotovo svuda. No putovanje jo nije postalo rutina, jer je bilo rubnih podruja i jazova koje tehnologija nije svladala. Ipak, publika je najvie voljela putopise onih putnika koji su kretali ususret nepoznatom uz pomo samo one koliine moderne tehnologije koju su na leima mogli ponijeti domorodaki nosai. Ti putnici bili su istraivai i misionari, naroito brojni meu onima koji su kretali u unuranjost Afrike, pustolovi, posebno meu onima koji su se odvaili u islamske krajeve, ili prirodnjaci u potrazi za leptirima u dunglama June Amerike i po pacifikim otocima. U treoj etvrtini 19. stoljea poeo se stvarati, kao to su izdavai ubrzo otkrili, sloj ljudi koji vole putovati itajui, slijedei tragove Burtona i Spekea, Stanleva i Livingstonea kroz savane i praume.

III.
Ipak, zgunjavanje mrea meunarodne privrede dovelo je do neposrednog, ne samo teorijskog meusobnog povezivanja vrlo udaljenih krajeva. Tome nije pridonijelo samo poveanje brzine u komunikacijama premda je sve vei intenzitet prometa stvorio novu porebu za brzinom ve i njegove raznolike posljedice. 0 tome nam svjedoi ekonomski dogaaj kojim se otvara ovo razdoblje, i koji je, kao to se tvrdilo, u velikoj mjeri utjecao na njegove tokove: otkrie zlata u Kaliforniji (i ubrzo zatim u Australiji). U sijenju 1848. ovjek po imenu James Marshall otkrio je zlato, inilo se u velikim koliinama, u Sutter's Millu kraj Sacramenta u Kaliforniji, tj. u sjevernom dijelu Meksika, podruju koje je neto ranije prikljueno SAD i nije imalo osobitu ekonomsku vanost osim za nekolicinu velikih meksikoamerikih zemljoposjednika, te za ribare i lovce na kitove koji su se sluili lukom u zaljevu San Franciscoa. Uz luku je bilo selo sa 812 bijelih stanovnika. Budui da je to podruje okrenuto prema Pacifiku, planinama, pustinjom i prerijom odvojeno od drugih dijelova SAD, njegovo oigledno prirodno bogatstvo nije odmah privuklo kapitalistike poduzetnike, premda je postojala svijest o njemu. Zlatna je groznica naglo donijela promjenu. Fragmentarne novosti o otkriu zlata prodrle su u ostale krajeve SAD ve poetkom jeseni 1848, ali nisu izazvale vei interes dok ih u prosincu nije potvrdio predsjednik Polk. Zbog toga se zlatna groznica povezuje s 1849. godinom. Do kraja te godine stanovnitvo Kalifornije naraslo je od 14 000 do gotovo 100 000 ljudi, a u drugoj polovini 1852. tamo je ivjelo etvrt milijuna ljudi; San Francisco

54

je postao grad s gotovo 35 000 stanovnika. Od proljea do kraja 1849. u njegovoj je luci pristalo oko 540 brodova, od toga otprilike polovina amerikih, polovina evropskih, a 1850. stiglo je 1 150 brodova s gotovo pola milijuna tona nosivosti. O ekonomskim posljedicama ovog naglog razvoja i slinog koji je poeo u Australiji 1851. mnogo se raspravljalo , no suvremenici se nisu dvoumili o njegovoj vanosti. Engels je 1852. ogoreno pisao Marxu: Kalifornija i Australija su dva sluaja koja Komunistiki manifest ne predvia: velika nova trita stvaraju se ni iz ega. Morat emo ih uzeti u obzir.10 Neemo raspravljati u kolikoj je mjeri otkrie zlata potaklo veliki boom u SAD, uznemirenost svjetskih razmjera (vidjeti drugo poglavlje) i naglu eksploziju masovne emigracije. U svakom sluaju jasno je da su dogaaji u krajevima nekoliko tisua milja udaljenim od Evrope imali gotovo neposredan i dalekosean utjecaj na evropske zemlje, te da su suvremeni upueni promatrai bili toga svjesni. Teko da je mogue bolje ilustrirati meuovisnosti u svjetskoj privredi. Naravno, ne iznenauje nas da su se posljedice zlatne groznice osjeale u evropskim metropolama, istonom dijelu SAD, te meu trgovcima, novarima i vlasnicima brodova koji su ve mislili u svjetskim razmjerima. Vie iznenauju njezine posljedice u drugim, geografski udaljenim krajevima svijeta, premda se dijelom mogu objasniti injenicom da se do Kalifornije u praktine svrhe moglo doi samo morem, a na moru udaljenosti ne predstavljaju ozbiljnu zapreku komunikaciji. Zlatna groznica brzo se irila oceanima. Mornari su bjeali s pacifikih brodova da bi okuali sreu traei zlato, kao to su uinili stanovnici San Franciska. U kolovozu 1849. uz obale se vuklo oko dvjesta brodova koje su posade napustile, a daske s tih brodova upotrebljavane su kao graevni materijal. Vijesti su doprle i do otoja Sandwich (Havaji), Kine i ilea; mudri kapetani kao i Englezi koji su trgovali du zapadne obale June Amerike odoljeli su iskuenju da otplove prema sjeveru jer su brodske najamnine i mornarske plae naglo rasle paralelno s cijenama robe koju se moglo izvesti u Kaliforniju; a izvoziti se moglo sve. Krajem 1849. ileanski kongres je odobrio stranim brodovima da se bave obalnom trgovinom, jer je velik dio nacionalne flote otiao u Kaliforniju, gdje je mnotvo brodova i ostalo zbog dezerterstva. Dogaaji u Kaliforniji stvorili su prvu pravu trgovaku mreu koja je povezivala pacifike obale i pomou koje je postalo mogue prevoziti u SAD ileansko ito, meksiku kavu i kakao, krumpir i druge namirnice iz Australije, eer i riu iz Kine, a nakon 1854. ak i neku robu iz Japana. (Nije uzalud bostonski Bankers Magazine 1850. pisao da nije nerazumno predvidjeti djelomino irenje utjecaja (poduzetnitva i trgovine) ak do Japana.)11 S naeg gledita vanija su kretanja ljudi nego trgovine. Imigracija ileanaca, Peruanaca i cacknackersa (pridolica s raznih pacifikih otoka)12 kvantitativno nije imala vee znaenje, premda je u poetku privlaila panju. U Kaliforniji je 1860. ivjelo samo oko 2 400 Latinoamerikanaca, izuzevi Meksikance, te neto manje od 350 stanovnika porijeklom s pacifikih otoka. S druge strane, jedna od najznaajnijih posljedica udesnog otkria jest poticaj koji je dobilo poduzetnitvo Nebeskog Carstva. Kinezi, dosad najravnoduniji obiteljski ljudi na svijetu, otpoeli su novi ivot nakon vijesti o iskapanjima i krenuli u tisuama za Kaliforniju.13 Godine 1849. bilo ih je ondje sedamdeset est, do kraja 1850. ve 4 000, a 1852. iskrcalo se ne manje od 20 000; 1876. bilo ih je oko 111000, tj. dvadeset pet posto stanovnika koji nisu roeni u Kaliforniji. Donijeli su svoju vjetinu, inteligenciju i poduzetnost, a uz to i

55

najmonije izvozno dobro Istoka, kineske restorane koji su ve cvjetali oko 1850. godine. Potisnuti, omraeni, ismijavani i povremeno linovani (za vrijeme krize 1862. ubijeno ih je osamdeset osam) pokazali su sposobnost, uobiajenu kod tog velikog naroda, da preive i napreduju. No 1882, nakon dugotrajnog rasistikog vrenja, donesen je zakon o ograniavanju imigracije Kineza, ime je okonano kretanje koje vjerojatno predstavlja prvi primjer dobrovoljne masovne migracije iz nekog istonog drutva u zapadno, migracije koju su pokrenuli ekonomski razlozi. Inae je zlatna groznica pokrenula migracijske tokove iz onih zemalja iz kojih je tradicionalno ve odlazilo mnogo ljudi. Meu onima koji su dolazili na zapadnu obalu SAD veinu su inili Britanci, Irci i Nijemci, a bilo je i mnogo Meksikanaca. Dolazili su preteno morem, osim onih koji su stizali iz nekih dijelova Sjeverne Amerike (posebno iz Texasa, Arkansasa, Missourija, Wisconsina i Iowe drava iz kojih je kretao osobito velik migracijski val prema Kaliforniji). Put iz sjevernih dijelova SAD bio je tegoban i trajao je tri do etiri mjeseca. Glavni migracijski putovi koje je stvorila zlatna groznica presijecali su onih 16 ili 17 tisua milja mora koje su odvajale zapadnu obalu Amerike od Evrope ili istone obale SAD preko rta Horn. Pedesetih godina 19. stoljea ve su direktne linije povezivale San Francisco s Londonom, Liverpoolom, Hamburgom, Bremenom, Le Havreom i Bordeauxom. Pokuavalo se skratiti putovanje s pet mjeseci na etiri i uiniti ga sigurnijim. Kliperi, sagraeni u Bostonu i New Yorku da bi prevozili aj na liniji Kanton London, nosili su sada velike terete. Samo dva takva broda obila su rt Horn prije zlatne groznice, ali u drugoj polovini 1852. ve ih je dvadeset etiri (34 000 tona) stiglo u San Francisco; plovidbu od Bostona do zapadne obale sveli su na stotinu dana, a u jednom sluaju na samo osamdeset. Neizbjeno se javljalo pitanje skraenja puta na zapad. Panamska prevlaka ponovno je postala ono to je bila u doba panjolske kolonizacije, glavno mjesto pretovara, sve do gradnje kanala koji je predvien ve 1850. angloamerikim ugovorom Bulwer-Clayton, a poeo se graditi sedamdesetih godina pod vodstvom nezavisnog sensimonista Francuza De Lessepsa, koji je tek dovrio Sueski kanal i poeo raditi u Panami usprkos protivljenju Amerike. Vlada SAD odravala je potansku slubu preko Panamske prevlake, kao i redovnu mjesenu parobrodsku liniju od New Yorka do karipske obale, te od Paname do San Francisca i Oregona. Ova shema, zamiljena jo 1848. u politike i imperijalistike svrhe, postala je zbog zlatne groznice vrlo korisna za trgovinu. Panama je postala ono to je i danas buan grad u vlasnitvu Yankeea gdje su budui baruni pljakai poput Komodora Vanderbilta i W. Ralstona (18281889), osnivaa Kalifornij-ske banke, otrili zube. Uteda vremena bila je toliko velika da je prevlaka ubrzo postala raskre svjetskih pomorskih putova: preko nje moglo se stii iz Southamptona u Sydney za pedeset osam dana. Preko te prevlake prevozilo se zlato otkriveno u Australiji poetkom pedesetih godina, kao i dragocjeni metali iz Meksika i Perua u Evropu i istoni dio SAD. Ako tome pribrojimo kalifornijsko zlato, godinje je preko Paname prevoena roba u vrijednosti od oko 60 milijuna dolara. Nije udo da je ve u sijenju 1855. prva eljeznica krenula preko prevlake. Gradnju te eljeznice planirala je francuska kompanija, ali ju je izvela amerika. Takvi su bili vidljivi i gotovo neposredni rezultati dogaaja koji su se odvijali u jednom od najzabaenijih mjesta svijeta. Nije udo da su suvremeni promatrai shvaali ekonomski svijet ne samo kao jedinstven kompleks ve

56

kao cjelinu iji su pojedini dijelovi tako povezani da se posljedice dogaaja na jednom mjestu osjeaju posvuda, a novac, roba i ljudi, uz pomo nove tehnologije, kreu se lako, sve veom brzinom, noeni neodoljivim impulsima ponude i potranje, profita i gubitka. Kada su ti impulsi djelovali en masse i na najtromije ljude (iji je ivot bio u najmanjoj mjeri ekonomski odreen) broj britanskih emigranata u Australiji popeo se s dvadeset na gotovo devedeset tisua u godini nakon otkria zlata nita ih nije moglo zaustaviti. Oigledno je bilo mnogo podruja na svijetu, pa ak i u Evropi, na koja ova zbivanja nisu utjecala No da li se moglo sumnjati da e prije ili kasnije svi biti uvueni u njih?

IV.
Ovo povezivanje svih krajeva zemaljske kugle u jedinstven svijet nama se danas ini obinijim nego ljudima koji su ivjeli sredinom 19. stoljea. Ipak, postoje neke bitne razlike izmeu procesa iji smo danas svjedoci i onoga kojim se bavi ova knjiga, U drugoj polovini dvadesetog stoljea panju najvie privlai meunarodna standardizacija koja se ne odnosi samo na ekonomski i tehnoloki vid ivljenja. Privredno i tehnoloki na je svijet u veoj mjeri standardiziran no onaj u kojemu je ivio Phileas Fogg, samo zato to danas postoji vie strojeva, proizvodnih postrojenja i poslovnih poduzea. Ljudi u 1870. godini shvaali su eljeznicu, telegraf i brodove kao meunarodne modele, nita manje no to dananji ovjek na taj nain shvaa automobile i aerodrome. No u devetnaestom stoljeu nije bilo meunarodne i meu-jezine standardizacije kulture zbog koje se danas svijetom ire isti filmovi, popularna muzika, televizijski programi, te stilovi ivota irokih slojeva. Ta vrsta standardizacije u 19. je stoljeu donekle zahvatila srednje klase, iji je udio u ukupnom stanovnitvu bio relativno skroman, te neke od bogatih, ako je nisu zaustavile jezine barijere. Uzorci razvijenog svijeta kopirani su u nekoliko glavnih verzija engleski u krajevima koji su pripadali Britaniji, u SAD, te u mnogo manjoj mjeri, na evropskom kontinentu; francuske je obrasce prihvatila Latinska Amerika, Levant, te dijelovi istone Evrope, a njema-ko-austrijske srednja i istona Evropa, Skandinavija, te donekle takoer SAD. Odreeni opi vizualni stil pretrpan graanski enterijer, neobarokne zgrade kazalita i opera moemo prepoznati, samo u onim krajevima gdje su se naselili Evropljani ili kolonisti porijeklom iz Evrope (v. 13. poglavlje). Ipak, osim u SAD (i Australiji), gdje su visoke nadnice donijele demokratizaciju trita, te stoga i ivotnog stila niih klasa, ova vrsta kulturne standardizacije zahvatila je relativno malo ljudi. Nema sumnje da su buroaski proroci iz sredine devetnaestoga stoljea s radou oekivali stvaranje jedinstvenog svijeta, manje ili vie standardiziranog, u kojemu bi sve vlade priznavale zakone politike ekonomije i liberalizma, a te bi doktrine zemaljskom kuglom irili snani misionari kakve ni kranstvo ni islam jo nisu imali; oekivali su preoblikovanje svijeta prema liku buroazije, zbog kojega bi moda ak nestale i nacionalne razlike. Sam razvoj komunikacija ve je zahtijevao nove meunarodne organizacije za usklaivanje i standardizaciju Meunarodno telegrafsko udruenje osnovano 1875, a Meunarodna meteoroloka organizacija 1878; ove organizacije postoje jo uvijek. Zbog komunikacija se pojavila i potreba za meunarodnim standardiziranim jezikom. Nekoliko godina bilo je moderno izmiljati umjetne

57

svjetske jezike od kojih je prvi bio jezik s udnim imenom Volapiik (svjetski govor), stvoren 1880. u Njemakoj. (Nijedan od ovih pokuaja nije okrunjen uspjehom, pa ak ni onaj koji je najvie obeavao, esperanto, a izmiljen je takoer 80-ih godina 19. stoljea). U radnikom pokretu, pak, ve je poinjao proces stvaranja svjetske organizacije Internacionale. Trebalo je da ona izvue politike zakljuke iz sve veeg ujedinjavanja svijeta (v. 6. poglavlje).* Ipak su meunarodna standardizacija i ujedinjavanje u ovom smislu ostali slabi i nepotpuni. Pojava novih nacija i kultura s demokratskom osnovom, koje su se sluile narodnim jezicima a ne meunarodnim idiomima obrazovane manjine, oteala je ove procese ili ih je usmjerila zaobilaznim putovima. Pisci su mogli stei evropsku ili svjetsku slavu samo uz pomo prevoenja. 1875. itaoci s njemakog, francuskog, vedskog, holandskog, danskog, talijanskog, portugalskog, ekog i maarskog jezinog podruja mogli su uivati u nekim, ili svim Dickensovim djelima (do kraja svoljea ona su prevedena i na bugarski, ruski, finski, hrvatski ili srpski, armenski i jidi). No taj proces donosio je i sve otriju jezinu podjelu. Suvremeni lberalni promatrai smatrali su da e se razvoj, bez obzira na dugorone perspektive, kratkorono i srednjorono kretati u smjeru stvaranja raznolikih i suparnikih nacija (v. 5. poglavlje). U najboljem sluaju moglo se nadati da e one uvesti isti tip institucija, privrede i vjerovanja. Jedinstvo svijeta podrazumijevalo je podjelu. Kapitalistiki svjetski sistem bio je struktura suparnikih nacionalnih ekonomija. Svjetski trijumf liberalizma zasnivao se na tome da njegova naela prihvate svi narodi ili barem oni koji su smatrani civiliziranima. Nema sumnje, pobornici progresa iz tree etvrtine 19. stoljea bili su uvjereni da e do tog preobraenja doi prije ili kasnije. No njihovo je uvjerenje poivalo na nesigurnim osnovama. MogLi su s opravdanim samopouzdanjem upuivati na sve guu mreu svjetskih komunikacija iji je najopipljiviji rezultat bilo veliko poveanje meunarodne razmjene ljudi i dobara, tj. na poveanje trgovine i migracija o kojima emo jo posebno govoriti (v. 11. poglavlje). Ali u poslovnom ivotu, koji je oigledno poprimio svjetske razmjere, globalno ujedinjavanje nije donijelo samo prednosti. Ono je stvorilo svjetsku ekonomiju, a u njoj su svi dijelovi tako meusobno povezani da pritisak na jednom kraju izaziva kretanje posvuda. To se najbolje pokazalo u svjetskim krizama. Dvije glavne vrste ekonomskih gibanja utjecale su na svijet 40-ih godina 19. stoljea stari agrarni ciklus, koji je odraavao uspjehe ili podbaaje etve i stoarstva, i novi trgovaki ciklus, bitan dio u mehanizmu kapitalistike privrede. Tokom 40-ih godina na svijetu je jo uvijek prevladavao prvi, iako su njegove posljedice bile vie regionalne nego globalne, jer su prirodni uvjeti vremenske prilike, epidemije bolesti biljaka, ivotinja i ljudi malokad isti u svim krajevima svijeta. U zemljama gdje je poela industrijalizacija ve je prevladavao poslovni ciklus, barem od kraja napoleonskih ratova, no to se praktino odnosi samo na Britaniju, moda Belgiju, te male privredne sektore drugih zemalja koje je zahvatio meunarodni sistem. Krize koje nisu bile povezane s agrarnim nevoljama, tj. one 1826, 1837. ili 18391842, potresale su Englesku i poslovne krugove na istonoj obali SAD ili Hamburg, ali nisu u veoj mjeri pogaale ak ni znatan dio Evrope.

* Pitanje je moemo li s ovim kretanjima povezati i stvaranje Crvenog kia (1860), nastalog takoer u razdoblju kojim se bavimo, budui da je razlog njegova postojanja u najizrazitijem obliku nedostatka internacionalizma, tj. meudravnim ratovima.

58

Nakon 1848. dva vida razvoja izmijenila su situaciju. U prvom redu ciklus poslovnih kriza poprimio je svjetske razmjere. Kriza 1857. koja je poela bankovnim slomom u New Yorku, prva je svjetska kriza modernog tipa. (To moda nije sluajno: Karl Mara je primijetio da je razvoj komunikacija u velikoj mjeri pribliio Evropi dva glavna izvora poslovnih nevolja, Indiju i Ameriku.) Iz SAD kriza se proirila u Britaniju, zatim u sjevernu Njemaku, u Skandinaviju, pa natrag u Hamburg, donosei bankrote i nezaposlenost, a oceani je nisu omeli u prodoru do June Amerike. Kriza 1873. irila se u suprotnom smjeru i zahvatila je jo vie zemalja. Njezine dugorone posljedice bile su, kao to emo vidjeti, mnogo dublje i to se moglo i oekivati. S druge strane, barem u industrijaliziranim zemljama, u velikoj se mjeri smanjio utjecaj starih agrarnih fluktuacija jer je masovni transport ivenih namirnica omoguio uklanjanje nestaica i ujednaavanje cijena, a socijalne posljedice nestaica bile su ublaene mogunostima zaposlenja u industrijskom sektoru privrede. Niz loih etvi jo uvijek je pogaao poljoprivredu, ali ne i itavu zemlju. tovie, kako je napredovalo stvaranje svjetske privrede, ak su i poljoprivredni poslovi postajali sve manje ovisni o prirodnim uvjetima, a sve vie o cijenama na svjetskom tritu to e se pokazati u velikim agrarnim depresijama 70-ih i 80-ih godina 19. stoljea. Sve ove promjene zahvatile su samo one dijelove svijeta koji su ve bili uvueni u globalni privredni sistem. Budui da su jo postojala velika podruja ije je stanovnitvo poznavalo samo onu vrstu ekonomije koja se kretala u okvirima lokalne razmjene, te je bilo udaljeno od luka, eljeznica i telegrafa takvi su bili uvjeti u gotovo cijeloj Africi i Aziji, velikom dijelu Latinske Amerike, pa ak i u nekim, nemalim djelovima Evrope ne smijemo pretjerati u procjeni ujedinjavanja svijeta koje je ostvareno izmeu 1848. i 1875. Napokon, kao to je jedan znaajni kroniar tog doba istaknuo: Svjetska se privreda tek stvara; ali on je s pravom dodao: no ve njezini poeci omoguuju nam da naslutimo njezino budue znaenje jer ve na sadanjem stupnju razvoja donosi izuzetnu promjenu u proizvodnim snagama ovjeanstva. 14 Ako bismo razmatrali ak i neko podruje blisko Evropi, kao to je juna obala Mediterana i sjeverna obala Afrike, mogli bismo 1870. primijetiti malo promjena o kojima smo govorili u ovom poglavlju, osim moda u Egiptu i nekim dijelovima Alira koje su kolonizirali francuski doseljenici. Maroko je strancima dozvolio slobodno trgovanje na svom teritoriju tek 1862. u Tunisu su tek nakon 1865. doli na ideju da ubrzaju svoj spori privredni razvoj uz pomo meunarodnih kredita (ona se pokazala pogubnom gotovo u istoj mjeri kao u Egiptu). Otprilike u ovo doba, kao posljedica irenja svjetske trgovine, prvi put se juno od Atlasa, u Ouargli, Timbuktuu i Tafileltu pojavio aj, premda je jo uvijek pripadao meu luksuzne proizvode: cijena jedne funte aja iznosila je koliko mjesena plaa jednog marokanskog vojnika. Do druge polovine stoljea nije jo bilo znakova porasta stanovnitva koji je svojstven islamskim zemljama modernog svijeta, a u sa-harskim su zemljama, kao i u panjolskoj, glad i epidemije, tradicionalno udruene, 18671869. (u isto vrijeme su harale i Indijom) imale mnogo vee ekonomsko, drutveno i politiko znaenje nego zbivanja povezana s usponom kapitalizma, premda su ova mogla kao u Aliru situaciju uiniti jo teom.

59

4. POGLAVLJE

SUKOBI I RATOVI
A engleska povijest jasno govori kraljevima: Ako stupate na elu ideja svog stoljea, one e vas slijediti i podravati. Ako stupate iza njih, one e vas povui sa sobom. Ako stupate protiv njih, one e vas sruiti! Napoleon III1 Dobro je poznata brzina kojom se u toj naciji brodovlasnika, trgovaca i poduzetnika razvijao ratniki instinkt... (Baltimorsko streljako drutvo) imalo je samo jedan cilj: unitenje ovjeanstva u filantropske svrhe i usavravanje oruja koje su smatrali oruem civilizacije. Jules Verne, 1865.2

I.
Za historiara veliki privredni polet 50-ih godina 19. stoljea oznaava poetak stvaranja globalne industrijske privrede i jedinstvene svjetske povijesti. Evropskim vladarima iz sredine 19. stoljea taj boom donio je predah; problemi koje nije rijeila revolucija 1848. ni njezina propast, mogli su biti zaboravljeni ili barem ublaeni blagostanjem i dobrom upravom. Doista se inilo da je socijalne probleme mogue rjeavati uz pomo velike poslovne ekspanzije, usvajanja institucija i politikih usmjerenja prilagoenih neogranienom kapitalistikom razvoju i otvaranja sigurnosnih ventila dobrih zaposlenja i mogunosti za migracije u dovoljnoj mjeri da oslabi pritisak masovnog nezadovoljstva. No politiki problemi nisu nestali i krajem 50-ih godina 19. stoljea bilo je jasno da ih je nemogue i dalje zaobilaziti. To su za svaku vladu bili problemi njezine unutranje politike, ali su zbog specifine prirode evropskog dravnog ureenja istono od linije koja povezuje Holandiju i vicarsku domai i meudravni poslovi bili nerazmrsivo isprepleteni. U Njemakoj i Italiji, u Habsburkom Carstvu, pa ak i u Turskoj i na rubovima Ruskog Carstva, nije bilo mogue odvojiti liberalne i radikalno-demokratske tenje, ili barem zahtjeve za graanskim pravima i predstavnikim sistemom, od zahtjeva za nacionalnom autonomijom, nezavisnou ili ujedinjenjem. To je, pak, moglo dovesti do meunarodnih sukoba, kao to se u sluaju Njemake, Italije i Habsburkog Carstva i dogodilo. Ako ostavimo po strani interese koje su druge sile imale u vezi s eventualnim promjenama granica na kontinentu, ujedinjenje Italije podrazumijevalo

60

je istjerivanje Habsburgovaca iz njihovih sjevernotalijanskih posjeda. Problem ujedinjenja Njemake sadravao je tri pitanja: od ega bi se upravo sa-stojala ujedinjena Njemaka,* na koji nain bi u nju bile uklopljene dvije najvee sile, lanice Njemake Konfederacije, Pruska i Austrija, te to e se dogoditi s ostalim dravama meu kojima je bilo kraljevstava srednje veliine kao i smijenih patuljastih tvorevina. I njemako i talijansko ujedinjenje dovodilo je u pitanje granice Habsburkog Carstva. U oba sluaja, u praksi, ujedinjenje je znailo rat. Sreom po evropske vladare ova mjeavina domaih i meunarodnih problema nije vie bila toliko eksplozivna kao prije 1848.; bolje reeno, poraz revolucije i ekonomski polet koji je uslijedio oduzeli su joj naboj. Uope uzevi, od kraja 50-ih godina 19. stoljea vlade evropskih zemalja bile su ponovno suoene s domaom politikom agitacijom umjerenih liberala iz srednje klase i radikalnijih demokrata, a ponekad ak i radnikog pokreta koji se tak stvarao. U nekima od tih zemalja pogotovo ako su bile poraene u ratu kao Rusija u Krimskom ratu (185456) ili Habsburko Carstvo u talijanskom ratu 18591860. vlade su postale osjetljivije no prije na unutranja nezadovoljstva. Pa ipak nova politika agitacija nije bila revolucionarna, osim na nekoliko mjesta gdje ju je bilo mogue izolirati ili obuzdati. Karakteristinu epizodu ovih godina predstavlja sukob vrlo liberalne pruske skuptine izabrane 1861. s pruskim kraljem i aristokracijom koji nisu imali ni najmanje namjere da popuste njezinim zahtjevima. Pruska je vlada, dobro znajui da su prijetnje liberala tek retorine, izazvala sukob, te jednostavno pozvala najnemilosrdnijeg konzervativca koji je bio na raspolaganju Otta von Bis-marcka da kao predsjednik vlade upravlja bez skuptine, ne osvrui se na to to je ona odbila odobriti poreze. Bismarck je to inio bez tekoa. Ipak, u politikim prilikama 60-ih godina 19. stoljea manje je znaajna injenica da su vlade gotovo uvijek zadrale inicijativu i malokad gubile kontrolu nad situacijom kojom su uvijek mogle manipulirati; vanija je pojava da se nekim zahtjevima opozicije uvijek poputalo, barem u krajevima zapadno od Rusije. Bilo je to desetljee reformi, politike liberalizacije, pa ak i djelominog poputanja onome to se nazivalo snagom demokracije. U Britaniji , Skandinaviji, Nizozemskoj i Belgiji, gdje je ve postojalo parlamentarno ureenje, proireno je glasako pravo i provedene su mnoge reforme. Smatralo se ak da britanski Zakon o reformi iz 1867. prenosi mo izbornog odluivanja u ruke glasaa iz radnike klase. U Francuskoj, gdje je vlada Na-poleona III 1863. oigledno izgubila izbore u gradovima u Parizu je zadrala samo jedno od petnaest zastupnikih mjesta sve su prisutniji bili napori da se liberalizira carski sistem. No promjena raspoloenja jo je izra-zitija u neparlamentarnim monarhijama. U Habsburkoj Monarhiji nakon 1860. jednostavno se odustalo od pokuaja da se dravom upravlja kao da podanici nemaju politikog miljenja. Stoga vlada pokuava meu brojnim i svojeglavim narodima carstva pronai neku mogunost za koaliciju snaga, koja bi bila dovoljno jaka da ostale dri u pokornosti; bilo je takoer jasno da je nuno pristati na neke ustupke u pitanjima obrazovanja i jezika u svim dijelovima monarhije (v. str. 137138).

* Njemakoj Konfederaciji pripadao je manji dio Habsburkog Carstva, vei dio Pruske, kao i Holstein-Lauenburg, koji je pripadao Danskoj, te Luxemburg, koji je takoer odravao i nenjemake veze. Nije joj pripadao danski Schleswig. S druge strane, u Njemaku carinsku uniju (Zollveretn), osnovanu 1834, do sredine 50-ih godina 19. stoljea ula je itava Pruska, ali ni jedan dio Austrije. Izvan nje su ostali i Hamburg, Bremen, te vei dio sjeverne Njemake, (Mecklenburg i Holstein-Lauenburg, kao i Schleswig). Lako je zamisliti koliki su problemi proizlazili iz takve situacije.

61

Do 1879. osnovu vladinoj politici pruala je liberalna srednja klasa podanika s njemakog govornog podruja. No vlada nije bila u stanju zadrati ikakvu stvarnu kontrolu nad Maarima koji su Nagodbom 1867. dobili neto slino nezavisnosti; tada je carstvo pretvoreno u dvojnu dravu Austro-Ugarsku. No jo je znaajnije ono to se dogodilo u Njemakoj. Bismarck je 1862. postao pruski predsjednik vlade, a njegov se program sastojao u obrani tradicionalne pruske monarhije i aristokracije od liberalizma, demokracije i njemakog nacionalizma. Isti dravnik postavljen je 1871. za kancelara Njemakog Carstva, ujedinjenog upravo njegovim naporima, u kojemu je postojao parlament (premda ne osobito znaajan) izabran opim pravom glasa za mukarce; Bismarck je, pak, stekao oduevljenu podrku njemakih (umjerenih) liberala. On ni u kojem smislu nije bio liberal, a nije bio ni njemaki nacionalist u politikim pitanjima (v. 5. poglavlje). Bio je samo dovoljno inteligentan da shvati da svijet pruskih junkera nije mogue sauvati u direktnom sukobu s liberalizmom i nacionalizmom, ve samo okreui njihove tenje u svoju korist. Ovu vrstu postupka opisao je 1867. britanski konzervativni voa Benjamin Dis-raeli (18041881), kada je proglaen Zakon o reformi: uhvatili smo vigovc^ na kupanju i pobjegli s njihovom odjeom. Na politiku upravljaa 60-ih godina 19. stoljea utjecala su, dakle, tri inioca. Prvo, nali su se usred ekonomskih i politikih promjena koje nisu mogli kontrolirati, nego su im se morali prilagoditi. Jedini izbor koji se pred njih postavljao a dravnici su to dobro shvaali bio je ploviti s vjetrom ili pokuati vjeto usmjeriti brodove u smjeru koji im odgovara. Sam vjetar bio je injenica koju nisu mogli izmijeniti. Drugo, morali su utvrditi koje ustupke novim snagama mogu uiniti bez opasnosti za socijalni sistem ili, u nekim sluajevima, za politike strukture koje su branili, te dokle mogu ii u tim ustupcima. I tree, imali su sree da su im okolnosti u kojima su donosili takve odluke pruile dovoljno mogunosti za poduzetnost, iroko polje manipulacije i, u nekim sluajevima, slobodu da u osnovi kontroliraju tok dogaaja. Stoga su, tradicionalno, najistaknutiji evropski dravnici ovog razdoblja upravo ljudi koji su sistematino povezali politiko upravljanje s diplomacijom i nadzorom nad mehanizmima vlasti, poput Bismarcka u Pruskoj, grofa amila Cavoura (18101861) u Piemontu i Napoleona III, ili oni koji su bili u stanju da izvedu teak zahvat kontroliranog proirivanja sistema uprave, poput liberalnog W. E. Gladstonea (18091898) ili konzervativnog Disraelija u Britaniji. A najuspjeniji bili su oni koji su uspjeli u svoju korist usmjeriti i stare i nove neslubene politike snage, kad su se s njima slagali i kad nisu. Godine 1870. Napoleon III je pao jer nije uspio to uiniti. No u takvim, vrlo tekim zahvatima osobito uspjenim pokazali su se umjereno liberalni Cavour i konzervativni Bismarck. Obojica su bili vrlo lucidni politiari, o emu svjedoi jednostavna jasnoa Cavourova stila, kao i majstorstvo proznog izraza Otta von Bismarcka, koji je bio sloenija i vea linost. Obojica su bili duboko antirevolucionarni, bez imalo sklonosti prema politikim snagama iji su program proveli u Italiji i Njemakoj, oduzevi mu demokratski i revolucionarni naboj. Obojica su nastojali odvojiti pitanje nacionalnog jedinstva od utjecaja naroda: Cavour inzistirajui na tome da je novo talijansko kraljevstvo produetak Piemonta, te ak odbijajui promjenu kraljevskog naslova Vittore Emmanuele II (od Savoje) u Vittore Emmanuele I (od Italije). Bismarck je, pak, u novo Njemako

62

Carstvo ugradio nadmo Pruske. Obojica su bili dovoljno popustljivi da u svoj sistem ukljue i opoziciju, ali su joj onemoguili preuzimanje vlasti. Obojica su se suoili s izuzetno sloenim problemima meunarodne taktike i (u Cavourovu sluaju) nacionalne politike. Bismarck, kojemu nije bila potrebna pomo izvana, niti je morao brinuti o unutranjoj opoziciji, teio je ujedinjenoj Njemakoj koja ne bi bila demokratska ni suvie velika, tako da Pruska moe njome dominirati. Zbog toga mu je bilo potrebno iskljuenje Austrije, to je i ostvario pomou dva sjajno voena kratka rata 1864. i 1866, te blokiranje Austrije kao sile u njemakoj politici, to je pak, postigao osiguravi maarsku autonomiju unutar Habsburke Monarhije (1867). Bilo mu je, meutim, potrebno i ouvanje Austrije, emu je posvetio svoj sjajni diplomatski talent.* Morao je takoer antipruski raspoloenim manjim njemakim dravama prusku hegemoniju uiniti privlanijom od austrijske, emu je posluio takoer sjajno izazvan i voen rat protiv Francuske 1870 71. S druge strane, Cavour je morao pronai saveznika (Francusku) koji bi za njega istjerao Austrijance iz Italije, a zatim, kad je proces ujedinjenja otiao mnogo dalje no to je predviao Napoleon III, saveznika odrati na odstojanju, tovie, naao se u Italiji koja je bila napola ujedinjena paljivim manevriranjem odozgo, a napola revolucionarnim ratom odozdo koji su vodile snage demokratsko-republikanske opozicije pod vodstvom gerilskog voe u crvenoj koulji Giuseppea Garibaldija (18071882), tog razoaranog Fidela Castra 19. stoljea. Bilo je potrebno brzo misliti, vjeto govoriti i vjeto manevrirati da bi se nagovorio Garibaldi da 1860. preda vlast kralju. Tehniko savrenstvo postupaka ovih dravnika jo uvijek izaziva divljenje. No njihovo voenje politike nije bilo toliko sjajno samo zbog osobnog talenta; odsutnost ozbiljnije revolucionarne opasnosti i neobuzdanih meunarodnih suparnitava pruila im je neuobiajeno iroko polje djelovanja. Akcije naroda ili neslubenih pokreta koji su u ovom razdoblju bili suvie slabi da bi mogli postii ita znaajno ili su propadale, ili su postojale pomono sredstvo u provoenju promjena organiziranih odozgo. Njemaki liberali, demokratski radikali i socijalni revolucionari malo to su pridonijeli u procesu ujedinjavanja Njemake, osim verbalnog bodrenja ili izraavanja nezadovoljstva. Talijanska je ljevica, kao to smo vidjeli, odigrala veu ulogu. Garibaldijeva sicilijanska ekspedicija, kojom je brzo osvojena juna Italija, natjerala je Cavoura na brzu akciju; no revolucionarni rat, ma koliko bio znaajan, omoguile su okolnosti koje su stvorili Cavour i Napoleon III. U svakom sluaju ljevica nije uspjela stvoriti talijansku demokratsku republiku koju je smatrala bitnom dopunom ujedinjenja. Umjereno maarsko plemstvo ostvarilo je pod Bismarckovim okriljem autonomiju, no maarski radikali bili su razoarani. Kossuth je do kraja ivota ostao u progonstvu. Pobune balkanskih naroda 70-ih godina 19. stoljea donijele su svojevrsnu nezavisnost Bugarskoj (1878), no samo u onoj mjeri koja je odgovarala interesima velikih sila. U Bosni, gdje su 187576. poele pobune, turska je vladavina tek zamijenjena nadmonijom habsburkoam upravom. Nezavisne su revolucije pak, kao to emo vidjeti, zavravale loe (v. 9. poglavlje). ak je i panjolska revolucija

* Ako bi se Habsburka Monarhija raspala u niz nacionalnih drava, bilo bi nemogue sprijeiti da se austrijski Nijemci pridrue Njemakoj, to bi ugrozilo paljivo isplanirano prusko rukovodstvo. Nakon prvoga svjetskog rata upravo to se dogodilo i ini se da se meu najtrajnije posljedice Hitlerove Velike Njemake (193845) ubraja iezavanje Pruske. Danas vie ne postoji ak ni njezino ime, osim u povijesnim knjigama,

63

1868, koja je stvorila kratkovjenu radikalnu republiku 1873, svrila brzim povratkom monarhije. Ne elimo umanjiti zasluge velikih politiara 60-ih godina 19. stoljea kad istiemo da su im posao olakale okolnosti u kojima je bilo mogue provesti velike konstitucionalne promjene bez drastinih politikih posljedica, te, to je moda jo vanije, pokretati i zaustavljati ratove kad im je odgovaralo. U ovom se razdoblju i meunarodni poredak i unutranje ustrojstvo pojedinih zemalja moglo mijenjati uz relativno malen politiki rizik.

II.
Zato je razdoblje od tri desetljea nakon 1848. obiljeeno znaajnim promjenama u sferi meunarodnih odnosa nego u unutranjoj politici pojedinih zemalja. U vrijeme dvojne revolucije (v. Doba revolucije, 5. poglavlje), ili barem nakon Napoleonova poraza, vlade velikih sila paljivo su izbjegavale meusobne sukobe jer im je iskustvo govorilo da uz velike ratove stiu i revolucije. Kad su revolucije 1848. dole i prole, taj motiv za diplomatsku suzdranost uvelike je oslabio. Generacija nakon 1848. nije bila generacija revolucija ve ratova. Neki od njih bili su, dodue, plod unutranjih napetosti i revolucionarnih ili polurevolucionarnih fenomena. Ova vrsta ratova npr. veliki graanski ratovi u Kini (18511864) i SAD (18611865) ne pripada, strogo uzevi, u nau sadanju raspravu, osim utoliko to moramo razmotriti i tehniku stranu ratovanja u ovom razdoblju. Tom vrstom ratova bavit emo se na drugom mjestu (v. 7. i 8. poglavlje). Sada nas u prvom redu zanimaju napetosti i promjene u sistemu meunarodnih odnosa, pri emu ne smijemo smetnuti s uma osobitu isprepletenost unutranje i vanjske politike u ovom razdoblju. Kad bismo o problemima meunarodnih odnosa pitali nekog od politiara koji se njima bavio i prije 1848. npr. viskonta Palmerstona, koji je bio britanski ministar vanjskih poslova tokom niza godina koje su prethodile revolucijama, te, uz povremene prekide, sve do smrti 1865. on bi nam ih otprilike ovako objasnio: Znaajni su jedino odnosi izmeu pet evropskih velikih sila: Britanije, Rusije, Francuske, Austrije i Pruske (v. Doba revolucije, 5. poglavlje). Osim ovih postojala je samo jo jedna drava s dovoljno ambicija i snage, SAD, no nju se moglo zanemariti jer nije imala interesa u Evropi, a nijedna evropska sila nije u vezi sa Sjevernom niti Junom Amerikom imala drugih tenji do ekonomskih, a ovima su se, pak, bavili privatni poduzetnici a ne vlade. Doista, 1867. Rusija je prodala Alasku SAD za nekih sedam milijuna dolara, a bilo je potrebno i prilino mnogo podmiivanja da bi se kongres SAD uvjerio da prihvati kupnju onoga to se openito smatralo gomilom stijena i ledenjaka uz neto arktike tundre. Same evropske sile, ili barem one koje su bile doista znaajne Britanija, zbog bogatstva i mornarice, Rusija, zbog vojske i dimenzija, Francuska, zbog veliine armije i slavne ratnike prolosti imale su dovoljno razloga za meusobno nepovjerenje, ali ne toliko da bi izazvale sukob koji se ne bi mogao rijeiti diplomatskim kompromisom. U toku vie od trideset godina koje su uslijedile nakon Napoleonova poraza 1815, nijedna velika sila nije zapoela rat protiv druge evropske sile. Vojne operacije bile su ograniene na suzbijanje domaih i meunarodnih

64

prevrata, na odravanje pokornosti u lokalnim centrima nemira i na irenje u izvanevropskim zemljama. Postojao je ipak stalan izvor sukoba Tursko Carstvo polako se raspadalo pritisnuto tenjama svojih brojnih neturskih naroda da ga razbiju, a s njim u vezi sukobljavali su se interesi Rusije i Britanije; obje su sile, naime, imale ambicija u vezi s istonim Mediteranom, Bliskim istokom i podrujem izmeu junih granica Rusije i zapadnih granica britanskog Indijskog Carstva. Ministri vanjskih poslova uglavnom su bili zaokupljeni takozvanim istonim pitanjem, ukoliko nisu razmiljali o opasnosti opeg sloma meunarodnog sistema kroz revoluciju. Ipak, nisu izgubili kontrolu nad situacijom. Premda je 1848. tri od pet velikih sila potresla revolucija, meunarodni odnos snaga ostao je uglavnom neizmijenjen. Doista, uz djelomino izuzee Francuske, ni unutranji politiki poredak velikih sila nije se izmijenio. Desetljea koja slijede bit e izrazito drugaija. U prvom redu, sila koju se smatralo (barem u Britaniji) najopasnijom. Francuska, izala je iz revolucije 1848. kao populistiko carstvo pod novim Napoleonom, a to je jo vanije, nije ju vie sputavao strah od povratka jakobinstva iz 1793. Napoleon se, usprkos povremenim izjavama da Carstvo znai mir, specijalizirao za vojne intervencije: pokrenuo je pohod na Siriju (1860), zajedno s Britancima ratovao u Kini (1860), osvojio juni dio Indokine (18581865), i ak se upustio u pustolovinu u Meksiku dok su SAD bile zauzete drugim brigama ali kad je zavrio ameriki graanski rat satelitska meksika drava cara Maksimili-jana (186467) uskoro je propala. Nije bilo nieg osobito francuskog u tom vjebanju u razbojnitvu, osim moda Napoleonove svijesti o vrijednosti imperijalne slave na izborima. Francuska je samo bila dovoljno snana da bi sudjelovala u opem iskoritavanju neevropskog svijeta, to npr. panjolska nije bila, usprkos grandioznim tenjama da vrati dio svog imperijalnog utjecaja u Latinskoj Americi za vrijeme amerikog graanskog rata. Francuske akcije u prekomorskim zemljama nisu osobito utjecale na evropski sistem sila, ali su ugroavale nestabilnu ravnoteu sistema kad su se odvijale u krajevima gdje su se sukobljavali interesi evropskih drava. Prva vea posljedica ovih poremeaja bio je krimski rat (185456). U vrijeme dok se vodio Evropa je bila opem ratu blia no ikad u razdoblju izmeu 1815. i 1914. Nije bilo nieg novog ni neoekivanog u situaciji iz koje je proi-zaao taj loe voen rat izmeu Rusije, s jedne strane, i Britanije, Francuske i Turske s druge, velika meunarodna klaonica u kojoj je, kako se procjenjuje, stradalo vie od 600 000 ljudi, meu kojima gotovo pola milijuna od bolesti: 22 posto britanskih, 30 posto francuskih i oko 50 posto ruskih snaga. Ni prije ni nakon ovog sukoba ruska politika, kojoj je cilj bio raskomadati Tursko Carstvo ili ga pretvoriti u satelitsku dravu (u doba krimskog rata prevladavala je prva tenja), nije predviala niti zahtijevala rat velikih sila, niti je uope bila usmjerena u tom pravcu. No u razdoblju koje prethodi 50-im godinama 19. stoljea, kao i kasnije, tokom 70-ih godina, samo su se dvije stare suparnice sukobljavale zbog Turske Rusija i Britanija, dok ostale sile nisu imale razloga ili snage da se stvarno ukljue u borbu. No 50-ih godina postojao je i trei sudionik u igri, Francuska, iji su stil i strategija bili nepredvidivi. Nema sumnje da nitko nije htio takav rat i on je, im su se velike sile uspjele raspetljati, doista prekinut a da nije donio nikakve dugoronije promjene u istonom pitanju. Diplomatski mehanizam izrastao oko

5 Doba kapitala

65

istonog pitanja bio je predvien za jednostavnije oblike sukoba, te se privremeno raspao uz cijenu od nekoliko stotina tisua ivota. " Neposredni diplomatski rezultati rata bili su kratkotrajni ili beznaajni, premda je Rumunjska (sastavljena od dviju dunavskih kneevina koje su nominalno ostale pod turskom vlau do 1878) postala de facto nezavisna. Ozbiljnije su bile ire politike posljedice. U Rusiji je propao kruti autokratski reim Nikole I (18251855) koji, nije mogao podnijeti sve veu napetost. Nakon rata uslijedilo je doba krize, reforma i promjena koje su dosegle vrhunac ukidanjem kmetstva 1861, te pojavom ruskog revolucionarnog pokreta krajem 60-ih godina. Politika karta drugih dijelova Evrope takoer se ubrzo izmijenila. Promjenu su olakala, ako ne i omoguila pomicanja u meunarodnom sistemu snaga koja je krimski rat ubrzao. Kao to smo ve spomenuli, izmeu 1858. i 1870. nastalo je ujedinjeno talijansko kraljevstvo, a ujedinjenje Njemake koje se odvijalo izmeu 1862. i 1871. dovelo je naposljetku i do sloma Napoleonova Drugog carstva te Parike komune (187071); u Austriji, koja je bila iskljuena iz procesa stvaranja jedinstvene Njemake, nastupile su velike strukturalne promjene. Ukratko, sve evropske sile, osim Britanije, prole su izmeu 1856. i 1871. kroz sutinske u veini sluajeva i teritorijalne izmjene, a pojavila se i nova drava koja e se uskoro ubrojiti meu njih Italija. Velik dio ovih promjena proizaao je neposredno ili posredno iz politikog ujedinjavanja Njemake i Italije. Koji god bio poetni poticaj pokreta za ujedinjenje u praksi su ga izvodile vlade, tj. vojne jedinice. Ono je izvedeno, po Bismarckovim slavnim rijeima, krvlju i eljezom. Tokom dvanaest godina u Evropi su se odigrala etiri vea rata: Francuska, Savoja i Talijani protiv Austrije (1859). Pruska i Austrija protiv Danske (1864). Pruska i Italija protiv Austrije (1866), Pruska i njemake drave protiv Francuske (187071). Bili su relativno kratki, a u usporedbi s velikim klaonicama na Krimu i u SAD ne osobito krvavi, premda su odnijeli oko 160 000 ivota, veim dijelom Francuza u francusko-pruskom ratu. No zbog njih razdoblje evropske povijesti kojim se bavi ova knjiga izgleda kao ratna meuigra u onome to se smatralo miroljubivim stoljeem izmeu 1815. i 1914. Ipak, premda je ratovanje bilo sasvim uobiajena pojava u razdoblju izmeu 1848. i 1871, buro-aski svijet jo nije bio opsjednut strahom od opeg rata kao u dvadesetom stoljeu. Taj se strah poeo polako stvarati nakon 1871. Jo je uvijek bilo mogue da vlade zapoinju i prekidaju ratove po svojoj volji, to je sjajno iskoristio Bismarck. Samo su se graanski ratovi, te malobrojni konflikti koji su izazvali pravi narodni rat (kao onaj izmeu Paragvaja i susjednih zemalja 18641870) pretvarali u neobuzdan pokolj i razaranje kakvo nae stoljee tako dobro poznaje. Nitko ne zna koliki su tono bili gubici u tajpinkim ratovima, no postoje tvrdnje da u nekim kineskim provincijama broj stanovnika nije do danas dosegao onaj iz vremena prije tih ratova. U amerikom graanskom ratu poginulo je vie od 630 000 vojnika, a ukupni gubici na obje strane kreu se izmeu 33 i 40 posto ukupnih snaga. U paragvajskom ratu stradalo je 330 000 ljudi (ako se moemo pouzdati u latinskoamerike statistike), a nakon rata stanovnitvo Paragvaja svelo se na nekih 200 000, meu kojima je bilo tek oko 30 000 mukaraca. U svakom sluaju, 60-te godine 19. stoljea bile su desetljee krvi. to je ovo razdoblje uinilo toliko krvavim? U prvom redu sam proces svjetske kapitalistike ekspanzije koji je umnoio napetosti u prekomorskim krajevima, tj. ambicije industrijskog svijeta i konflikti koji su neposredno

66

ili posredno zbog tih ambicija izbijali. Ameriki graanski rat, koji god bili njegovi politiki uzroci, znaio je pobjedu industrijaliziranog Sjevera nad agrarnim Jugom, pri emu je, moglo bi se ak rei, Jug prestao biti neformalni dio britanskog imperija (sa ijom je pamunom industrijom bio tijesno povezan), te postao dio velike nove industrijske privrede SAD. Ameriki graanski rat moe se smatrati ranim, ali velikim korakom u procesu kojim e tokom dvadesetog stoljea na oba amerika kontinenta britanski utjecaj biti zamijenjen amerikim. Paragvajski rat, pak, najbolje moemo ocijeniti kao dio integracije doline rijeke Plate u britansku svjetsku privredu. Argentina, Urugvaj i Brazil, geografski i ekonomski okrenuti Atlantiku, razorili su samodovoljnost Paragvaja, jedine zemlje Latinske Amerike u kojoj su Indijanci odoljeli naseljavanju bijelaca, moda zahvaljujui i isusovakoj koloniji (v. 7. poglavlje).* Tajpinku pobunu i njezino guenje nemogue je promatrati odvojeno od brzog nadiranja zapadnjakih topova i kapitala u Nebesko Carstvo nakon prvog opijumskog rata (18391842) (v. str. 1289). Nadalje, ovo je razdoblje, kao to smo vidjeli, krvavim uinilo ponaanje vlada naroito u Evropi koje su se sluile ratom kao politikim oruem, u emu ih vie nije koio strah od revolucije, a bile su s pravom uvjerene da sistem ravnotee sila moe odrati ratovanje u podnoljivim granicama. Ekonomsko suparnitvo nije izazvalo veih sukoba u ovom razdoblju privredne ekspanzije kad se inilo da ima dovoljno mjesta za sve. tovie, u ovo klasino doba ekonomskog liberalizma poslovni je ivot u veoj mjeri no ikad prije ili kasnije bio neovisan o dravnoj podrci. Nitko u to vrijeme pa ak ni Marx, suprotno onome to se obino misli nije razmiljao o ekonomskom porijeklu evropskih ratova. Napokon, ovi su ratovi voeni novom kapitalistikom tehnologijom. (Ta je tehnologija kamerom i telegrafom preobrazila i ratno izvjetavanje, te uinila ratovanje mnogo bliim obrazovanoj publici, no to nije imalo znaajnijih posljedica, osim osnivanja meunarodnog Crvenog kria 1860, koji je priznat enevskom konvencijom 1864. No ni nae stoljee nije stvorilo bolje mehanizme kontrole nad svojim mnogo krvavijim ratitima.) Azijski i latinoameriki ratovi ostali su uglavnom predtehnoloki osim onda kada su u njima sudjelovale evropske snage. Za krimski rat karakteristina je bila nesposobnost da se iskoristi ve postojea tehnologija. No u ratovima 60-ih godina vlasti su se ve sluile eljeznicom za mobilizaciju i transport; telegraf je omoguio brze komunikacije, pojavili su se oklopljeni ratni brodovi i teka protuoklopna artiljerija, kao i vatreno oruje masovne proizvodnje, ukljuujui i Gatlingovu mainsku puku (1861) i moderne eksplozive. Dinamit je izumljen 1866, a sve to imalo je znaajne posljedice za razvoj industrijske privrede. ezdesetih godina 19. stoljea ratovi su bili sliniji modernom masovnom ratu no ikad prije. U amerikom graanskom ratu mobilizirano je 2,5 milijuna ljudi od ukupno 33 milijuna stanovnika. Ostali ratovi industrijaliziranog svijeta bili su manjih razmjera ak i 1,7 miljun mobiliziranih 18701871. u francusko--pruskom ratu sainjavali su tek neto manje od 2,5 posto ukupnog stanovnitva od oko 77 milijuna (u obje zemlje zajedno) ili oko 8 posto od 22 milijuna sposobnih da nose oruje. Ipak, treba primijetiti da su od sredine 60-ih godina ogromne bitke u kojima je sudjelovalo vie od 300 000 ljudi prestale biti

67

Neuobiajene (Sadowa 1866, Gravelotte, Sedan 1870). Tokom svih

napoleonskih ratova odigrala se samo jedna takva bitka (Leipzig 1813). ak je i bitka kod Solferina u talijanskom ratu 1859. nadmaila sve napoleonske bitke osim lajpcike. Ve smo spomenuli koje su bile posljedice tih ratova u unutranjim prilikama pojedinih zemalja. Dugorono, pak, pokazalo se da su njihove meunarodne posljedice bile jo dramatinije. Tokom tree etvrtine 19. stoljea meunarodni sistem bio je uvelike izmijenjen, mnogo dublje no to je veina suvremenih promatraa primjeivala. Samo jedno njegovo obiljeje ostalo je neizmijenjeno: razvijeni svijet imao je nad nerazvijenim golemu premo, koju samo jo izrazitijom ini razvoj jedine zemlje koja je uspjela oponaati Zapad a da u njoj nisu ivjeli bijelci, tj. Japana (v. 8. poglavlje). Svaka vlast koja nije raspolagala modernom tehnologijom bila je ostavljena na milost i nemilost onoj koja je takvu tehnologiju imala. S druge strane, odnosi meu silama su se izmijenili. Tokom polovine stoljea, koja je uslijedila nakon napoleonskih ratova, postojala je uistinu samo jedna industrijska i kapitalistika sila, samo jedna drava koja je mogla voditi svjetsku politiku jer je imala svjetsku mornaricu: Britanija. Na evropskom kontinentu postojale su dvije sile iji je vojni potencijal bio dovoljno velik da bi imao presudno znaenje, no njihova mo bila je u biti nekapitalistika: mo Rusije zasnivala se na brojnom i fiziki snanom stanovnitvu, a mo Francuske na ve tradicionalnoj sposobnosti za revolucionarnu masovnu mobilizaciju. Politiko-vojno znaenje Austrije i Pruske nije se moglo mjeriti s ovim dvjema silama. Na oba amerika kontinenta postojala je samo jedna sila bez takmaca SAD, koja, kao to smo vidjeli, nije imala ambicija u podrujima u kojima su se sukobljavali interesi evropskih drava (do 50-ih godina 19. stoljea meu ta podruja jo ne spada Daleki istok). No izmeu 1848. i 1871, ili tonije reeno tokom 60-ih godina, dogodile su se tri promjene. Prvo, irenjem industrijalizacije pojavile su se i druge industrijsko-kapitalis-tike sile pored Britanije: SAD, Pruska (Njemaka), Francuska u mnogo veoj mjeri no prije, te kasnije Japan. Nadalje, napredak industrijalizacije uinio je bogatstvo i proizvodnu mo glavnim iniocima u meunarodnim pitanjima, a zbog toga se smanjilo znaenje Rusije i Francuske, a povealo znaenje Pruske (Njemake). I napokon, zbog pojave dviju nezavisnih vanevropskih sila SAD (ujedinjenih tokom graanskog rata) i Japana (gdje je od 1868. tekla sistematska modernizacija pod dinastijom Meiji) pojavila se mogunost svjetskog sukoba sila. Tu mogunost vjerojatnijom su inile tenje evropskih poslovnih ljudi i vlada da proiruju svoje prekomorske zone djelovanja, te da se sukobljavaju s drugim silama u podrujima poput Dalekog ili Bliskog istoka (Egipat). Ove promjene u strukturi moi nisu jo imale veih posljedica izvan Evrope. No u Evropi su se njihove posljedice ubrzo pokazale. Rusija, kao to je otkrio krimski rat, nije se vie mogla ubrajati meu odluujue sile na kontinentu, kao ni Francuska, to je pokazao francusko-pruski rat. Nova velika sila u ovom dijelu svijeta postala je, i ostala do 1945, Njemaka. Ona je imala izuzetnu industrijsku i tehnoloku snagu, te vei broj stanovnika no ijedna evropska zemlja osim Rusije. Austrija, u novoj verziji kao austrougarska dvojna monarhija (od 1867), ostala je velika sila samo po dimenzijama i meunarodnoj tradiciji, premda je jo uvijek bila jaa od tek ujedinjene Italije, kojoj su, pak, brojno stanovnitvo i politike ambicije stvorili mjesto u igri velikih sila.

68

Formalna se meunarodna struktura, dakle, sve vie razlikovala od realne. Meunarodna politika postala je svjetska jer su u njoj sudjelovale barem dvije neevropske sile, premda to nije bilo oigledno sve do dvadesetog stoljea. Nadalje, u toj svjetskoj politici vladala je neka vrsta oligarhije kapitalis-tiko-industrijskih sila koje su zajedniki uivale monopol nad svijetom, meusobno se nadmeui; to je takoer postalo vidljivo tek kasnije, u doba imperijalizma, nakon razdoblja kojim se bavi ova knjiga. Oko 1875. sve to bilo je jo jedva vidljivo. No osnove novoj strukturi odnosa sila poloene su tokom 60-ih godina 19. stoljea, a ubrzo, pojavio se i strah od opeg evropskog rata. Stvarno do takvog rata nee doi jo etrdeest godina, dulje no to je bez ratova ikad izdralo dvadeseto stoljee. Pa ipak, nae generacije koje ve skoro trideset godina ive bez ratova velikih ili ak sila srednje veliine,* vrlo dobro znaju da je mogue i bez ratova ivjeti u neprestanom strahu od njih. Usprkos sukobima, razdoblje trijumfa liberalizma bilo je stabilno. Nakon 1875. te je stabilnosti nestalo.

* Izuzevi sukob SAD i Kine u Koreji 19501953. kada se Kina jo nije smatala velikom silom.

69

5. POGLAVLJE

NACIJE U NASTAJANJU
Ali to... je nacija? Zato su Holanani nacija, a stanovnici Hannovera ili velikog vojvodstva Parme nisu? Ernest Renan, 1882.1 5/o je nacionalno? Kad nitko ne razumije ni rije jezika kojim govorite. Johann Nestrov, 1862.2 Ako veliki narod ne vjeruje da on jedini zna istinu... ako ne vjeruje da je upravo njemu sueno da svojom istinom spasi sve ostale, on moe biti tek puki etnografski materijal, a ne veliki narod... Nacija koja izgubi svoja vjerovanja prestaje biti nacija. F. Dostojevski, 18712.3 NATIONS. Reunir ici tous les peuples (?) [NACIJE. Ujediniti u tome sve narode (?)] Gustave Flaubert, c. 1852.4

I.
Meunarodna i unutranja politika bile su u ovom razdoblju tijesno povezane, a najjae ih je povezivalo ono to mi nazivamo nacionalizmom, a devetnaesto T je stoljee nazivalo nacionalnim principom. Oko ega se vodila meunarodna politika igra u razdoblju od 1848. do 70-ih godina 19. stoljea? Tradicionalna zapadna historiografija malo se dvoumi u vezi s tim pitanjem: vodila se oko pretvaranja Evrope u podruje nacionalnih drava. Moe se raspravljati o odnosima ovog aspekta razdoblja kojim se bavimo i drugih njegovih oblika, kao to su ekonomski napredak, liberalizam, moda ak i demokracija, no nema sumnje da je uloga nacionalnog pitanja sredinja. Kako bi se o tome i moglo sumnjati? togod da je drugo bila revolucija 1848, proljee naroda, bila je isticanje nacionalnih zahtjeva ili, tonije, zahtjeva suparnikih nacija, a u meunarodnim je odnosima upravo njezin vid bio najizrazitiji. Nijemci, Talijani, Maari, Poljaci, Rumunji i drugi zahtijevali su nezavisnost i nacionalne drave koje bi obuhvaale sve stanovnitvo njihovih nacija, kao i esi, Hrvati, Danci i drugi koji su se pak bojali revolucionarnih tenji veih nacija koje su bile uvijek spremne da rtvuju prava manjih. Francuska je ve bila nezavisna nacionalna drava, ali zbog toga nije bila manje nacionalistika.

70

Revolucije 1848. su propale, no evropskom su politikom iduih dvadesetpet godina vladale iste tenje. Kao to smo vidjeli, one su ostvarene, na ovaj ili onaj nain, nerevolucionarnim sredstvima ili uz marginalnu pomo revolucionarnih sredstava. Francuska se spustila do karikature velike nacije pod karikaturom velikog Napoleona, Italija je ujedinjena pod kraljevstvom Savo-je, a Njemaka pod Pruskom; Ugarska je dobila autonomiju Nagodbom 1867, Rumunjska je postala drava sjedinjenjem dviju dunavskih kneevina. Jedino Poljska, koja nije uspjela sudjelovati u revoluciji 1848, nije ostvarila nezavisnost niti autonomiju pobunom 1863. Na krajnjem zapadu, kao i na krajnjem jugoistoku Evrope, nametnuo se nacionalni problem. U Irskoj su Fenijanci digli radikalnu pobunu koju su podravali milijuni njihovih sunarodnjaka koje su glad i mrnja prema Britaniji otjerali u SAD. Endemina kriza mnogonacionalnog Turskog Carstva uzela je oblik pobuna raznih kranskih naroda kojima su Turci tako dugo vladali na Balkanu. Grka i Srbija ve su bile nezavisne, premda mnogo manjih dimenzija no to su eljele. Rumunjska je svojevrsnu nezavisnost stekla krajem 50-ih godina. Narodni ustanci poetkom 70-ih godina ubrzali su novu unutranju i meunarodnu krizu u vezi s Turskom, koja je svrila davanjem nezavisnosti Bugarskoj krajem desetljea i ubrzanjem balkanizacije Balkana. Tzv. Istono pitanje, stalna briga ministara vanjskih poslova, sada se postavljalo ponajprije kao pitanje kako podijeliti evropsku Tursku jo neodreenom broju novih drava jo neodreenih dimenzija koje tvrde i vjeruju da predstavljaju nacije. A neto sjevernije, u Habsburkom Carstvu, glavni su problemi jo oitije dolazili od tenji raznih nacija, od kojih su neke a potencijalno sve postavljale zahtjeve u rasponu od umjerene kulturne autonomije do otcjepljenja. ak i izvan Evrope stvaranje nacija bilo je dramatino vidljivo. to je bio ameriki graanski rat ako ne pokuaj da se odri jedinstvo amerike nacije? to je bila obnova Meiji ako ne stvaranje nove i ponosne nacije u Japanu? Teko se moglo poricati da se stvaranje nacija, kako je to nazvao Walter Bagehot (18261877), odvija posvuda u svijetu i daje dominantno obiljeje razdoblju. Ta pojava bila je toliko oigledna da se njezina priroda vrlo malo istraivala. Pojam nacije uzimao se za gotovo. Kao to je rekao Bagehot: Ne moemo zamisliti nekoga kome bi to predstavljalo tekou; 'znamo to je to sve dok nas ne pitate', ali ne moemo taj pojam brzo objasniti niti definirati. Veina takvo objanjavanje nije smatrala potrebnim: sigurno da Englezi znaju to znai biti Englez, a ni Francuzi, Nijemci, Talijani i Rusi ne sumnjaju u svoj kolektivni identitet. Moda stvarno i nije bilo tako, no u doba stvaranja nacija pretpostavljalo se da postojanje kolektivnog identiteta vodi loginom, nunom i poeljnom preobraaju nacija u suverene nacionalne drave s jedinstvenim teritorijem na kojemu ive pripadnici nacije, koju pak, odreuje zajednika povijest, kultura, etniki sastav i, sve vie, zajedniki jezik. No u ovoj pretpostavci nema nieg loginog. injenica da postoje grupe ljudi koji se nekim obiljejima razlikuju od drugih grupa neosporna je i stara poput povijesti, ali te grupe ne impliciraju nuno ono to je devetnaesto stoljee smatralo nacijom. Jo manje se moe smatrati prirodnim da su one organizirane u drave kakve su bile uobiajene u devetnaestom stoljeu ili drave ije se granice poklapaju s granicama podruja nacije. Ove su relativno nov historijski fenomen, premda je neke starije teritorijalne drave Englesku, Francusku, panjolsku, Portugal, te moda Rusiju mogue definirati

71

kao nacionalne drave a da to ne zvui suvie besmisleno. Tenja da se od nenacionalnih drava stvore nacionalne drave pojavljuje se kao program tek nakon francuske revolucije iji je proizvod bila. Moramo stoga jasno razlikovati stvaranje nacija i nacionalizam u razdoblju kojim se bavimo od 4* stvaranja nacionalnih drava. Ovaj problem nije bio samo teorijski ve i praktine prirode. Jer Evropa je, ostavimo po strani druga podruja, bila oigledno podijeljena na nacije ije su drave ili tenje da stvore drave bile, s pravom ili bez prava, opepri-znate i one u vezi s kojima je bilo dosta sumnji. Najsigurnija mjerila za prvu grupu bila su politiko postojanje, institucionalna historija ili kulturna historija obrazovanih slojeva. Francuska, Engleska, panjolska, Rusija bile su nesumnjivo nacije, jer su se njihove drave poklapale s podrujem u kojem su ivjeli Francuzi, Englezi itd. Maari i Poljaci bili su nacije jer se maarsko kraljevstvo odralo kao posebna cjelina ak i unutar Habsburkog Carstva, a poljska je drava dugo postojala prije no to je unitena krajem 18. stoljea. Nijemci su bili nacija jer su njihove drave, premda nikad ujedinjene, dugo sainjavale tzv. Sveto Rimsko Carstvo njemakog naroda, a jo uvijek su pripadale Njemakoj Konfederaciji, kao i zato to su svi obrazovani Nijemci dijelili isti jezik i knjievnost. U Italiji je pak, premda nikad nije bila politiki jedinstvena, postojala moda najstarija zajednika kultura elite.* I tako dalje. Za historijski kriterij odluujue znaenje u odreenju nacije imaju institucije i kultura vladajuih klasa ili obrazovanih elita za koje se pretpostavlja da se poklapaju il barem ne razlikuju suvie od institucija i kulture obinog naroda. No ideoloki argument nacionalizma bio je drugaiji i u mnogo veoj | mjeri radikalan, demokratski i revolucionaran. On se zasnivao na injenici da su, bez obzira na historiju i kulturu, Irci Irci a ne Englezi, esi esi a ne Nijemci, da Finci nisu Rusi, te da nijednim narodom ne treba da vlada neki / drugi narod i iskoritava ga. Mogli su se pronai ili izmisliti povijesni razlozi koji bi podrali ovaj zahtjev, no eki se pokret u biti nije zasnivao na tenji da se obnovi kraljevstvo Sv. Venceslava, kao to bit irskoga nije bila u ukidanju Unije iz 1801. Osnovica osjeaja izdvojenosti nije nuno bila etnike prirode, u smislu vidljivih osobitosti u fizikom izgledu koje bi povezivale neki narod, pa ak ni lingvistike. U razdoblju kojim se bavimo pokreti Iraca (kojih je veina ve govorila engleski), Norveana (iji se jezik nije mnogo razlikovao od danskog) niti Finaca (iji su nacionalisti govorili i vedski i finski) nisu se u veoj mjeri odvijali na lingvistikom planu. Njihov kulturni aspekt, ako su ga imali, nije se zasnivao na elitnoj kulturi, koje su spomenuti narodi imali malo, ve prije na usmenoj kulturi pjesme, balade, epovi, obiaji naroda obinih ljudi, tj. seljaka. Prvi stupanj nacionalne obnove redovito se sastojao u skupljanju, otkrivanju i vrednovanju ovog narodnog blaga (v. Doba revolucije, poglavlje 14). No samo po sebi to nije bilo politino. esto su se pukom umjetnou poinjali baviti najprije kulturni pripadnici strane vladajue klase ili elite, poput njemakih luteranskih pastora ili plemia intelektualaca u baltikim krajevima, koji su se bavili folklorom i starinama litavskog i estonskog seljatva. Irci nisu bili nacionalisti zato to su vjerovali u patuljke. Kasnije emo raspravljati o tome to ih je inilo nacionalistima i koliko su to zaista bili. Ovdje bismo eljeli istaknuti da je tipina nehistorijska ili

* Nijedan Englez, Nijemac niti Francuz ne moe itati djela napisana u vlastitoj zemlji u 14. stoljeu bez uenja jezika koji se uvelike razlikuje od onoga kojim se danas govori, no svi obrazovani Talijani mogu itati Dantea lake no Englezi Shakespearea.

72

poluhistorijska nacija bila malena nacija, a zbog toga se nacionalizam 19. stoljea suoavao s dilemom o kojoj se malokad govori. Zagovornici nacionalne drave smatrali su, naime, da ova mora biti ne samo nacionalna ve i progresivna, tj,. sposobna da razvije vlastitu privredu, tehnologiju, dravnu organizaciju i vojnu silu, to znai da mora biti barem srednje veliine. Ona bi, ustvari, predstavljala prirodnu jedinicu u razvoju modernog, liberalnog, progresivnog i de facto buroaskog drutva. Ujedinjenje kao i nezavisnost bili su principi tog drutva i tamo gdje nije bilo povijesnih argumenata za ujedinjenje za razliku od Italije i Njemake ono je ipak, ako je bilo mogue, formulirano kao program. Nema nikakvog svjedoanstva o tome da su balkanski Slaveni ikada sebe smatrali dijelovima iste nacije, no nacionalni ideolozi koji su se pojavili u prvoj polovini 19. stoljea razmiljali su o nekoj Iliriji koja nije bila mnogo stvarnija od Shakespeareove, tj. o jugoslavenskoj dravi koja bi ujedinila Srbe, Hrvate, Slovence, Bosance, Makedonce i druge. Ovi pak do dananjeg dana smatraju da je jugoslavenski nacionalizam, blago reeno, u suprotnosti s njihovim nacionalnim osjeajima koje imaju kao Hrvati, Slovenci itd. Najrjeitiji i tipini zastupnik Evrope nacionalnosti Giuseppe Mazzini (180572) napravio je 1857. svoju mapu idealne Evrope: sastojala se od samo 11 drava ove vrste*. Oigledno su se njegove ideje o nacionalnoj dravi uvelike razlikovale od ideja Woodrowa Wilsona koji je predsjedao jedinoj sistematskoj izmjeni karte Evrope prema nacionalnom principu u Versaillesu 19191920. Njegova se Evropa sastojala od dvadeset est ili (ako ubrojimo i Irsku) dvadeset sedam suverenih drava, a prema vilsonovskom kriteriju moglo se pronai mjesta za jo neke. to e se dakle, po Mazziniju, dogoditi s malim nacijama? One moraju biti integrirane po federalnom principu ili drukije, uz neku neodreenu autonomiju ili bez nje, u vee nacionalne drave. ini se da je pri tome Mazzinijevoj panji izmaklo da ovjek koji predlae ujedinjenje vicarske sa Savojom, njemakim Tirolom, Korukom i Slovenijom teko sebi moe dozvoliti da kritizira npr. Habsburko Carstvo zbog gaenja nacionalnog principa. Za one koji su poistovjeivali nacionalnu dravu s progresom najjednos tavnije je bilo odrei malim i zaostalim narodima karakter pravih nacija ili tvrditi da je njih uime napretka nuno svesti na puke provincijske osobitosti unutar pravih nacija, ili pak traiti njihov nestanak asimilacijom u nekom Kulturvolk (kulturom narodu). inilo se da to nije bez osnove. Napokon, Meklenburani su pripadali Njemakoj, premda su govorili dijalektom koji je blii holandskom nego visokonjemakom, jezikom koji nijedan Bavarac ne bi mogao razumjeti; Njemakoj su pripadali (kao i danas) i Luiki Slaveni. inilo se da postojanje Bretonaca, baskijskog, katalonskog i flamanskog stanovnitva, da ne spominjemo one koji su govorili Provencal ili Langue d'oc, nije u suprotnosti s francuskom nacijom iji su sastavni dijelovi bili, te da Alzaani predstavljaju problem samo zato to je druga velika nacionalna drava Njemaka na njih polagala prava. tovie, postojale su i male lingvistike grupe ije su obrazovane elite bez alosti oekivale nestajanje vlastitog jezika. Sredinom 19. stoljea velik broj Velana pomirio se s ovom pojavom, a neki su je i pozdravljali, nadajui se da e pomou engleskog jezika napredak bre prodrijeti u njihovu zaostalu pokrajinu. U takvim argumentima postojao je jak element neegalitarizma i moda jo jai element obrane odabranih. Nekim nacijama velikim, naprednim, sreenim, ukljuujui svakako naciju kojoj pripada ideolog ove vrste povijest je

73

dosudila da prevladaju ili (ako se ideologu vie svia darvinovska terminologija) da odnesu pobjedu u borbi za opstanak; drugima to nije sueno. Ipak, ovo ne treba shvatiti jednostavno kao urotu nekih nacija protiv drugih, premda teko moemo osuditi zastupnike nepriznatih nacija koji su tako mislili. Jer argument nije bio usmjeren samo protiv malih naroda ve i protiv regionalnih jezika i kultura velikih nacija; argument takoer nije nuno podrazumijevao unitenje malih i regionalnih kultura, ve samo smanjenje njihova znaenja; tako one tne bi imale pravo na jezik, ve samo na dijalekt. Cavour u ujedinjenoj Italiji nije stanovnicima Savoje osporavao pravo da govore svojim jezikom (koji je sliniji francuskom nego talijanskom): i sam je njime govorio kod kue. On je, kao i drugi talijanski nacionalisti, htio samo da u dravi postoji jedan slubeni jezik, obavezan u obrazovanju i upravi, tj. talijanski, a govornici ostalih jezika mogu se snalaziti kako znaju. A budui da u ovom razdoblju ni Sicilijanci ni Sardinijanci nisu sebe smatrali posebnim nacijama, njihovi bi se problemi u najboljem sluaju mogli nazvati regionalnima. No spomenuto shvaanje dobivalo je politiku teinu kad bi mali narod polagao prava na nacionalnost, kao to se dogodilo 1848. kada su eki predstavnici odbili uzeti uea u frankfurtskom parlamentu. Nijemci nisu poricali injenicu da postoje esi. Oni su samo pretpostavljali (posve tono) da svi obrazovani esi znaju itati i pisati njemaki, dijele njemaku kulturu, te (netono) da su stoga Nijemci. injenica da eka elita govori i eki i dijeli kulturu obinog naroda inila se politiki irelevantnom, kao to su nazori obinog naroda, a posebno seljatva, izgledali nevani. Suoeni s nacionalnim tenjama malih naroda ideolozi nacionalne Evrope mogli su poricati njihovu legitimnost, pa ak i postojanje, mogli su ih smatrati tek pokretima za regionalnu autonomiju, ili su ih mogli prihvatiti kao neospornu i nesavladivu injenicu. Nijemci su bili skloni prvom rjeenju kad se radilo o narodima poput Slovenaca, a tako su se ponaali i Maari prema Slovacima.* Na drugi spomenut nain odnosili su se Cavour i Mazzini prema irskom pokretu. Nita nije paradoksalnije od njihova neuspjeha da u nacionalni uzorak uklope jedini nacionalni pokret o ijoj masovnoj bazi nije moglo biti nikakve sumnje. U vezi s esima pak, politiari svih vrsta bili su primorani zauzeti trei spomenuti stav. eki nacionalni pokret nakon 1848. nije se moglo osporavati, premda jo nitko nije predviao potpunu autonomiju za eku. Naravno, ukoliko je to bilo mogue, politiari nisu uope obraali panju na ovu vrstu pokreta. Malobrojni su strani posjetioci zamjeivali injenicu da je nekoliko najstarijih nacionalnih drava zapravo multinacionalno (npr. Britanija, Francuska, panjolska) jer Velani, koti, Bretonci, Ka-talonci i drugi nisu predstavljali meunarodni problem, a esto ni znaajniji problem u unutranjoj politici svojih zemalja (izuzevi moda Katalonce).

* Ovaj odnos prema malim narodima ne treba mijeati sa stavovima socijalnih revolucionara koji barem u razdoblju kojim se bavimo, nisu uope pridavali vee vanosti nacionalizmu, te su prema njemu imali samo praktian odnos. Tako je za Manta maarski i poljski nacionalizam 1848. bio pozitivan jer je pokrenuo mase na strani revolucije, a eki i hrvatski negativan jer je bio povezan s kontrarevolucijom. No, ne moemo porei da je u takvim stavovima bilo i nacionalizma pripadnika velikih naroda. To je oigledno meu izrazito ovinistikim francuskim revolucionarima (posebno blankistima), a moe se primijetiti ak i kod Friedricha Engelsa.

74

II.
Postojala je, dakle, bitna razlika izmeu pokreta za osnivanje nacionalnih drava i nacionalizma. Prvi je imao program stvaranja politikih jedinica koje bi bile zasnovane na drugome. Nema sumnje da mnogi ljudi koji su se u nekom smislu smatrali Nijemcima nisu teili jedinstvenoj njemakoj dravi, njemakoj dravi odreenog tipa, a kamoli njemakoj dravi koja bi ukljuivala sve Nijemce, kao to kae pjesma, od rijeke Meuse na zapadu do Nje-mena na istoku, od danskog tjesnaca na sjeveru do rijeke Adige na jugu. Sam Bismarck poricao bi da njegovo odbacivanje velikonjemakog programa znai da on nije Nijemac koliko i pruski junker i dravni slubenik. On je doista bio Nijemac, ali ne i njemaki nacionalist; vjerojatno nije bio ak ni nacionalist u smislu malonjemakog programa, premda je ujedinio zemlju (osim austrijskih podruja koja su pripadala Svetom Rimskom Carstvu, ali ukljuujui podruja koja je Pruska otela Poljskoj, a koja nikad nisu pripadala Svetom Rimskom Carstvu). Ekstreman primjer razilaenja nacionalizma i pokreta za stvaranje nacionalne drave prua Italija, koja je uglavnom ujedinjena 18591860, 1866. i 1870. pod savojskim kraljem. Jo od rimskih vremena nije bilo jedinstvene uprave na podruju od Alpa do Sicilije, tj. u Italiji koju je Metternich sasvim ispravno nazvao pukim geografskim nazivom. U vrijeme ujedinjenja, 1860, prema procjenama, samo je 2,5 posto njezinih stanovnika u svakodnevnom ivotu govorilo talijanski, dok su se drugi sluili toliko razliitim idiomima da su npr. uitelje koje je talijanska drava 60-ih godina poslala na Siciliju u prvi mah smatrali Englezima.7 Vjerojatno je ipak vei broj stanovnika Italije tada smatrao sebe u prvom redu Talijanima, no i oni su bili manjina. Nije udo da je 1860. Massimo d'Azeglio (17921866) uzviknuo: Stvorili smo Italiju. Sad moramo stvoriti Talijane. No kakvi god bili njihovi programi i narav, pokreti koji su zastupali nacionalnu ideju rasli su i mnoili se. Oni esto pa ak i u pravilu nisu izgledali onako kao to nacionalni programi obino izgledaju od poetka dvadesetog stoljea, tj. nisu nuno traili potpuno nezavisnu, teritorijalno i lingvistiki homogenu, svjetovnu a eventualno i parlamentarnu dravu za svaki narod.* No svi su teili nekim manje ili vie ambicioznim politikim promjenama, i upravo to ih je inilo nacionalistikim. Na njih emo se sada osvrnuti uvajui se anakronizma kao i iskuenja da pomijeamo ideje najvatrenijih nacionalistikih voa s onima koje su stvarno zastupali njihovi sljedbenici. Ne smijemo zanemariti ni bitnu razliku izmeu starih i novih nacionalizama, pri emu prvoj grupi pripadaju ne samo historijske nacije koje u razdoblju izmeu 1848. i 1875. jo nisu imale vlastite drave, ve i one koje su ih odavno imale. Koliko su se Britanci osjeali Britancima? Ne ba mnogo, iako u ovom razdoblju jo nije bilo velkih ni kotskih pokreta za autonomiju. Postojao je engleski nacionalizam, no u njemu nisu sudjelovali manji narodi s Otoka. Engleski emigranti u SAD bili su ponosni na svoju naciju te stoga neskloni da postanu ameriki graani, dok kod velkih i kotskih emigranata nije bilo takve lojalnosti. Oni su mogli ostati Velani i koti s amerikim kao i s britanskim dravljanstvom, te su se slobodno naturalizirali.

* Ekstreman primjer takvih zahtjeva prua cionizam, iji zastupnici trae zauzimanje teritorija, izmiljanje jezika i stvaranje politikih struktura za narod ije se historijsko jedinstvo sastoji iskljuivo u pripadanju istoj religiji.

75

Kako su se osjeali Francuzi, pripadnici la grande nation? Ne znamo, no statistike o pokuajima dezertiranja iz vremena neto prije od ovog kojim se bavimo navode na pomisao da se u nekim krajevima na zapadu i sjeveru Francuske (da ne spominjemo poseban sluaj Korzikanaca) vojna obaveza smatrala prije neugodnom prisilom nego nacionalnom dunou fracuskog graanina. Nijemci su, kao to znamo, imali razliita shvaanja o veliini, prirodi i strukturi budue ujedinjene Njemake drave, no koliko ih je uope marilo za ujedinjenje? Po svemu sudei njemaki seljaci nisu marili za nj ak ni u revoluciji 1848. kada je nacionalno pitanje dominiralo politikim ivotom. Takvo je bilo stanje u zemljama iji je masovni nacionalizam i patriotizam teko osporavati; no one oigledno nisu bile ni jedinstvene ni homogene. Ostale nacije, a posebno one u nastajanju, bile su sredinom 19. stoljea jedinstvene samo u mitovima i propagandi. Njihovi nacionalni pokreti postajali su u veoj mjeri politini nakon sentimentalne i folkloristike faze; pojavljivale su se vee ili manje grupe ljudi odanih nacionalnoj ideji koji su objavljivali novine za cijelu naciju i druge sline publikacije, organizirali nacionalna udruenja, pokuavali osnovati obrazovne i kulturne institucije te sudjelovali u politikom ivotu. No takvim je pokretima na ovom stupnju razvoja uglavnom nedostajala ozbiljnija masovna podrka stanovnitva. Njihovi nosioci bili su preteno srednji slojevi, izmeu masa i lokalne buroazije i aristokracije (ako je uope postojala), a obino su im pripadali obrazovani ljudi: uitelji, nie sveenstvo, dio gradskih trgovaca i obrtnika, te oni koji su se uzdigli najvie to je bilo mogue sinovima podreenog seljakog stanovnitva u hijerarhijskom drutvu. Napokon, studenti s nekoliko nacionalno obojenih sveuilita i visokih kola postajali su aktivni borci pokreta. Naravno, kada se radilo o historijskim nacijama, kojima je za stvaranje vlastite drave bilo potrebno malo to osim uklanjanja strane vlasti, njihove su lokalne elite plemstvo u Maarskoj i Poljskoj, srednja klasa u Norvekoj bre stvarale politiki okvir pokretu, a ponekad i iru bazu (v. Doba revolucije, 7. poglavlje). Ova faza nacionalnih pokreta uglavnom zavrava izmeu 1848. i 60-ih godina 19. stoljea u sjevernoj, zapadnoj i srednjoj Evropi, ali je kod mnogih malih baltikih i slavenskih naroda u to doba ona tek poinjala. Iz shvatljivih razloga najtradicionalniji, najzaostaliji i najsiromaniji dijelovi stanovnitva posljednji su se ukljuivali u takve pokrete; radnici, posluga i seljaci ili su stazom koju je prokrila obrazovana elita. Faza masovnog nacionalizma, koji se obino stvarao pod utjecajem organizacija liberalno-de-mokratskih srednjih slojeva osim ako bi ih zamijenile nezavisne radnike i socijalistike stranke bila je donekle povezana s ekonomskim i politikim razvojem. Ova faza u ekim je zemljama zapoela revolucijom 1848, povukla se u doba apsolutizma 50-ih godina, ali je uvelike dola do izraaja tokom 60-ih godina, koje obiljeava brz ekonomski razvoj te povoljnije politike okolnosti. Domaa, eka buroazija dovoljno se obogatila da bi mogla osnovati pravu eku banku, pa ak i tako skupe ustanove poput Narodnog kazalita u Pragu (privremeno otvoreno 1862). I to je u ovom kontekstu znaajnije, masovne kulturne organizacije poput gimnastikih klubova Sokol brzo su se irile, a politike su se borbe nakon austro-ugarske Nagodbe vodile mnogobrojnim masovnim zborovima na otvorenom procjenjuje se da je 186871. na oko 140 takvih zborova sudjelovalo vie od milijun i po ljudi8 u kojima se sluajno ogleda i novost i kulturni internacionalizam masovnih nacionalnih pokreta. U nedostatku naziva za takve aktivnosti esi su najprije posudili imenicu meeting iz irskog pokreta koji su eljeli oponaati.* Uskoro se

76

nalo odgovarajue tradicionalno ime za takve sastanke, koje potjee iz husitskog 15. stoljea koje je, prirodno, sluilo kao uzor borbenom ekom pokretu, tabor; taj su naziv pak, usvojili slovenski nacionalisti premda s husiti-ma nisu imali nikakve veze. Ova vrsta masovnog nacionalizma bila je nova i uvelike se razlikovala od nacionalizma elite ili srednje klase kakav je bio tipian za talijanski i njemaki nacionalni pokret. No ve je odavno postojao jo jedan oblik masovnog nacionalizma: u veoj mjeri tradicionalan, ali ujedno i revolucionarniji i nezavisan od lokalnih srednjih slojeva, moda ve zato to ovi nisu imali vee ekonomsko i politiko znaenje. No moemo li pobune seljaka i brana protiv strane vlasti nazvati nacionalnim kad je njihovo jedinstvo potjecalo iz svijesti o potlaenosti, ksenofobije i vezanosti uz tradiciju, vjeru i nejasan osjeaj etnikog identiteta? Moemo ih smatrati nacionalnim samo ako su bili povezani s modernim nacionalnim pokretima. Moe se raspravljati da li je to bio sluaj u jugoistonoj Evropi gdje su takve pobune razorile dobar dio Turskog Carstva, pogotovo tokom 70-ih godina 19. stoljea (Bosna, Bugarska), premda je neosporno da su iz njih proizale nezavisne drave (Rumunjska, Bugarska) koje su za sebe tvrdile da su nacionalne. U najboljem sluaju moemo govoriti o protonacionalizmu, kao meu Rumunjima koji su bili svjesni da se njihov jezik razlikuje od onih kojima su govorili Slaveni, Maari i Nijemci oko njih, ili meu Slavenima koji su bili svjesni nekog slavenstva; politiari i intelektualci pokuali su tokom razdoblja kojim se bavimo razviti taj osjeaj pripadnosti u ideologiju panslavizma.** No vjerojatno je u ovom razdoblju i ona dobrim dijelom proizlazila iz osjeaja solidarnosti pravoslavnih krana s velikim pravoslavnim Ruskim Carstvom. No jedan takav pokret nesumnjivo je bio nacionalan: irski. Irsko republikansko bratstvo (Fenijanci) i njegova, jo uvijek aktivna. Irska republikanska armija, potekli su od tajnih revolucionarnih bratstava iz razdoblja koje je prethodilo 1848. i nadivjeli su sve organizacije slinog tipa. Masovna podrka sela irskim nacionalnim politiarima nije sama po sebi bila nova. Situacija u toj zemlji, u kojoj su se protiv irskog katolikog seljatva udruili strana vlast, siromatvo i sloj zemljoposjednika, uglavnom Engleza i protestanata, bila je takva da je i najmanje politine ljude inila politinima. U prvoj polovini 19. stoljea voe ovog masovnog pokreta dolazili su iz (male) irske srednje klase, a njihova je tenja u kojoj ih je podravala jedina djelotvorna nacionalna organizacija, crkva bila da ostvare umjerenu nagodbu s Englezima. Novost u vezi s Fenijancima koji su se pojavili krajem 50-ih godina 19. stoljea bila je u potpunoj neovisnosti o umjerenoj srednjoj klasi; njima su podrku pruale puke mase, pa i usprkos neprijateljstvu koje je prema Fenijancima gajila crkva, dio seljatva. Oni su, takoer, prvi iznijeli program potpune nezavisnosti od Engleske, nezavisnosti koju treba ostvariti oruanom pobunom. Usprkos imenu koje potjee iz herojske mitologije stare Irske, njihova je ideologija bila sasvim netradiconalna, premda njihov svjetovni, ponekad

* Rije meeting kao naziv za masovne zborove radnike klase primijenili su i Francuzi i panjolci, no oni su je vjerojatno preuzeli iz engleskog. ** Panslavizam se obraao konzervativnim carskim politiarima u Rusiji kojima je pruao mogunost za proirenje ruskog utjecaja, kao i manjim slavenskim narodima Habsburkog Carstva kojima je nudio monog saveznika te svojevrsnu nadu da e jednom od njih nastati prava velika nacija umjesto niza malih koje, inilo se, nisu sposobne za ivot. (Revolucionarni i demokratski pansla\'izam anarhista Bakunjina moemo zanemariti kao utopijski.). Stoga se ideologiji panslavizma snano suprotstavljala ljevica, smatrajui Rusiju glavnim uporitem meunarodne reakcije.

77

ak i antiklerikalni nacionalizam nije mogao sakriti injenicu da je za mase fenijanskih Iraca kriterij nacionalnosti bio (jo uvijek jest) pripadnost katolikoj crkvi. Oni su se u potpunosti posvetili stvaranju Irske Republike oruanom borbom, a nisu imali nikakav socijalni niti ekonomski program, pa ak ni takav koji bi se odnosio na unutranju politiku uope. Herojska legenda o Fenijancima kao pobunjenicima i muenicima ostala je do danas dovoljno jaka da bi ometala one koji su takav program eljeli stvoriti. Republikanska tradicija preivjela je do 70-ih godina 20. stoljea, oivjela u ulsterskom graanskom ratu, u privremenoj IRA-i. Spremnost Fenijanaca da se povezu sa socijalistima, niti spremnost ovih da priznaju revolucionarni karakter Fenijancima, ne treba da nam stvaraju iluzije u vezi s ovim pitanjem.* No ne smijemo ni potcijeniti novost i historijsko znaenje pokreta koji je uivao financijsku podrku mase irskih radnika koje su glad i mrnja prema Engleskoj otjerale u SAD, pokreta iji su borci bili irski radnici emigranti u Americi i Engleskoj u podruju to je danas Irska Republika jedva da je bilo industrijskih radnika te mladi seljaci i poljoprivredni radnici u starim uporitima irskog agrarnog terorizma, ne smijemo umanjivati znaaj pokreta kojemu su pripadali ljudi iz spomenutih slojeva kao i najsiromaniji gradski nemanuelni radnici, a iji su voe svoje ivote posvetili pobuni. Fenijanski pokret navijeta revolucionarne nacionalne pokrete nerazvijenih zemalja u dvadesetom stoljeu. Irskom je pokretu nedostajala jezgra koju bi sainjavala neka socijalistika radnika organizacija ili moda tek inspiracija socijalistikom ideologijom koja je u naem stoljeu pokretima za nacionalno osloboenje i drutveni preobraaj dala izuzetnu snagu. Socijalistikog pokreta u Irskoj nije bilo, kao ni socijalistikih organizacija, a Fenijanci koji su bili i socijalni revolucionari, posebno Michael Davitt (18461906), uspjeli su jedino kroz Land League (Zemljino udruenje) eksplicitnom uiniti uvijek prisutnu povezanost masovnog nacionalizma i masovnog agrarnog nezadovoljstva; no i u tome su uspjeli tek krajem razdoblja kojim se bavimo, za vrijeme velike agrarne depresije krajem 70-ih i tokom 80-ih godina 19. stoljea. Fenijanski masovni nacionalizam djelovao je u doba pobjede liberalizma; mogao je jedino odbaciti Englesku i traiti potpunu nezavisnost za jedan potlaen narod nadajui se da e se time nekako rijeiti svi problemi siromatva i eksploatacije. No fenijanski pokret ak ni u tome nije uspio. Usprkos portvovnosti i heroiz-mu Fenijanaca, njihove rasute pobune (1867) i invazije (npr. na Kanadu iz SAD) bile su loe voene, a njihovi su dramatini coups (udari) donosili, kao to je uobiajeno kad su takve operacije u pitanju, malo to osim kratkotrajne reklame, i to ponekad loe. Fenijanci su stvorili silu koja e kasnije osvojiti nezavisnost za vei dio katolike Irske ali, budui da nisu stvorili nita drugo, budunost te Irske preputena je umjerenoj srednjoj klasi, bogatim farmerima i trgovcima iz malih gradova u nevelikoj agrarnoj zemlji. Premda je irski sluaj jo uvijek bio jedinstven, ne moe se poricati da je u razdoblju kojim se bavimo nacionalizam sve vie postajao masovna snaga , barem u zemljama u kojima ive bijelci. Iako je ideja iz Komunistikog manifesta da radnici nemaju domovine bila manje nerealna no to se obino pretpostavlja, meu radnicima se ona irila pari passu s politikom svijeu, ve zato to je sama revolucionarna tradicija bila nacionalna (kao u Francuskoj) i jer su voe i ideolozi novog radnikog pokreta i sami bili uvueni u nacionalno pitanje (kao posvuda 1848). U praksi alternativa nacionalnoj politikoj

* Marx ih je snano podravao i dopisivao se s fenijanskim voama.

78

svijesti nije bio internacionalizam radnike klase, ve subpolitika svijest koja je djelovala u mnogo manjim okvirima no to ih prua nacionalna drava. Malo je bilo ljudi na politikoj ljevici koji su mogli svjesno birati izmeu lojalnosti naciji i lojalnosti nekom nadnacionalnom pokretu kakav je proleterski. Internacionalizam ljevice u praksi je znaio solidarnost i pruanje podrke pripadnicima druge nacije koji su se borili za iste ciljeve te spremnost politikih izbjeglica da se u ma kojoj zemlji ukljue u borbu. No takvi stavovi nisu bili nespojivi sa strastvenim nacionalnim uvjerenjem, o emu svjedoe primjeri Garibaldija, Clusereta iz Parike komune (on je pomagao Fenijance u Americi) i brojnih poljskih boraca. Internacionalizam je takoer mogao znaiti otpor prema nacionalnim interesima kako su ih shvaale vlasti i slini. Pa ipak, njemaki i francuski socijalisti koji su 1870. zajedno protestirali protiv bratoubilakog francuskopruskog rata nisu bili protivnici nacionalizma kakav je njima odgovarao. Parika komuna imala je podrku parikog jakobinskog patriotizma koliko i onih koje su privukle parole o socijalnoj emancipaciji, a njemaki su se marksistiki socijalni demokrati, pristalice Liebknechta i Bebela, obraali radikalno-demokratskom nacionalizmu koji potjee iz 1848, te je bio u sukobu s pruskim nacionalnim programom. Njemakim radnicima vie je smetala reakcionarna vlast nego njemaki patriotizam; a jedan od najneprihvatljivijih stavova te vlasti ogledao se u tome to je nazivala socijaldemokrate vaterlandlose Gesellen (kalfe bez domovine) i time im ne samo osporavala pravo da budu ne samo radnici ve i dobri Nijemci. Napokon, naravno, bilo je gotovo nemogue da politika svijest ne bude na ovaj ili onaj nain nacionalno odreena. Proletarijat je, kao i buroazija, samo teorijski postojao kao meunarodna pojava. Stvarno, on je bio tek skup grupa koje su se uvelike razlikovale; svakoj grupi obiljeja je davala odreena nacionalna drava ili etniko-lingvistika pripadnost: postojao je britanski ili francuski proletarijat ili, u vienacionalnim dravama, npr. njemaki, maarski ili slavenski. A budui da su se u ideologiji onih koji su stvarali institucije i vladali graanskim drutvom drava i nacija poklapale, voditi politiku u okvirima drave znailo je voditi i nacionalnu politiku.

III.
Pa ipak, koliko god su bili snani nacionalni osjeaji i odanost naciji (kad bi se ona pretvorila u dravu ili drava u naciju), ipak pojam nacije nije nastao spontano ve umjetno. Nije imao presedana u povijesti, premda je utjelovljavao i neka svojstva po kojima su se vrlo davno izvjesne grupe ljudi razlikovale od stranaca. No naciju je zapravo tek trebalo stvoriti. Stoga su kljuno znaenje imale organizacije koje su mogle nametnuti nacionalno jedinstvo, tj. u prvom redu razliite dravne institucije poput onih vezanih uz obrazovanje, zapoljavanje i (u zemljama u kojima je postojala vojna obaveza) sluenje vojnog roka.* U razdoblju kojim se bavimo obrazovni sistem razvijenih zemalja bitno se irio na svim razinama. Broj studenata na sveuilitima ostao je neobino skroman prema modernim mjerilima. Ako izuzmemo studente teologije, Njemaka je krajem 70-ih godina imala najvei broj studenata, tj. gotovo sedamdeset tisua, slijedile su Italija i Francuska u svakoj ih je bilo izmeu devet i deset tisua, te Austrija s nekih osam tisua.9 Broj studenata

* Vojna obaveza postojala je u Francuskoj, Njemakoj, Italiji, Belgiji i Austro-Ugarskoj.

79

nije u veoj mjeri rastao osim pod pritiskom nacionalista i u SAD, gdje su se irile institucije namijenjene visokom obrazovanju.* Srednje obrazovanje irilo se usporedo s rastom srednje klase, premda su institucije koje su se njima bavile uglavnom ostajale elitne (kao i vii sloj buroazije kojemu su bile namijenjene), osim, ponovno, u SAD gdje je poelo razdoblje demokratskog trijumfa javnih visokih kola (high school). (Godine 1850. bilo ih je u itavoj zemlji tek stotinjak.) U Francuskoj je 1842. srednjokolsko obrazovanje stekao jedan stanovnik od trideset dva, a 1864. jedan od dvadeset. No njihov je udio (poetkom 60-ih godina srednje je kole zavravalo oko pet i po tisua uenika godinje) meu regrutima bio vrlo malen, tek jedan na pedeset pet ili ezdest; no i taj je omjer bio bolji nego onaj iz 40ih godina, kad ih je bilo samo jedan na devedeset tri.10 Veina zemalja bila je negdje izmeu posve predobrazovne i posve restriktivne Britanije u kojoj se kolovalo 25 000 djeaka u 225 privatnih ustanova, pogreno nazivanih javnim kolama i Njemake, gladne znanja, u ijim se gimnazijama 80-ih godina 19. stoljea kolovalo moda ve etvrt milijuna uenika. No najvei napredak odvijao se u osnovnim kolama, ija je svrha prema opem shvaanju bila ne samo u tome da poduavaju osnovnoj pismenosti i aritmetici ve, to je moda vanije, da nametnu odreene vrijednosti, cijenjene u drutvu (moral, patriotizam itd). Ovo podruje obrazovanja svjetovne su vlasti prije zanemarivale, a njihov rast usko je povezan s prodorom masa u politiku; o tome svjedoi osnivanje dravnog sistema osnovnih kola u Britaniji tri godine nakon reforme 1867. i veliko irenje osnovnih kola u prvom desetljeu francuske Tree republike. Napredak je bio zaista upeatljiv: izmeu 1840. i 80-ih godina 19. stoljea stanovnitvo Evrope poraslo je za 33 posto, a broj djece koja su pohaala kole za 145 posto. ak i u Pruskoj, koja je imala dobar obrazovni sistem, izmeu 1843. i 1871. broj osnovnih kola poveao se za vie od 50 posto. No najvei rast osnovnog obrazovanja u ovom razdoblju zabiljeen je u Italiji: 460 posto, a uzrok takvom porastu nije bio samo u zaostalosti na tom podruju. U prvih petnaest godina nakon ujedinjenja broj djece u osnovnim kolama se udvostruio. Zapravo, za nove nacionalne drave ove su institucije imale kljuno znaenje jer je samo putem njih nacionalni jezik (koji je obino stvoren prije naporima pojedinaca) bilo mogue uiniti jezikom kojim se slui narod, barem u neke svrhe.** Zbog toga je borbenim nacionalnim pokretima takoer bilo vano da dobiju kulturnu autonomiju, tj. kontrolu nad bitnim dijelom dravnih institucija kako bi mogli u kole i upravu uvesti vlastiti jezik. To pitanje nije se odnosilo na nepismene, koji su ionako nauili svoj materinski dijalekt, niti na manjinske narode, koji su en bloc prihvaali jezik vladajue klase. Evropski idovi zadovoljavali su se time da zadre svoj jezik viddish (jidi) proistekao iz sredjovjekovnog njemakog i ladina, ije je porijeklo u srednjovjekovnom panjolskom kao Mame-Loschen (materinski jezik) za domau upotrebu, a s inovjernim susjedima govorili su njihovim jezikom. Ako bi, pak, postali buruji, naputali su stari jezik i usvajali onaj kojim se sluila aristokracija i srednja klasa oko njih, tj. engleski, francuski, poljski, ruski, maarski, no najvie njemaki.* No idovi u ovom razdoblju nisu

*Od osamnaest novih sveuilita osnovanih izmeu 1849. i 1875. devet ih je bilo u prekomorskim krajevima (pet u SAD, dva u Australiji, jedno u Aliru i jedno u Tokiju), pet ih je biio u istonoj Evropi (Jassy, Bukuret, Odesa, Zagreb i Czernowitz). Dva skromna nova sveuilita osnovana su u Britaniji. ** Masovni mediji tj. na tom stupnju tehnolokog razvoja tampa mogli su se pojaviti tek kad je stvorena masovna pismena publika.

80

bili nacionalisti, a njihovo nedovoljno pridavanje znaenja nacionalnom jeziku, kao i nedostatak nacionalnog teritorija, potakli su sumnje o tome mogu li oni uope biti nacija. S druge strane, pitanje jezika bilo je od ivotne vanosti za srednju klasu i obrazovanu elitu koja se pojavljivala kod zaostalih i poti-njenih naroda. Ti su slojevi naroito bolno osjeali koliko je govornicima slubenog jezika lake doi do vanih i uglednih slubi; to su osjeali ak i kad im je vlastiti prinudni bilingvizam (kao kod eha) davao prednost pred Nijemcima u ekoj koji su govorili samo jedan jezik. Zato bi Hrvat koji eli postati oficir austrijske mornarice morao uiti talijanski kojim je govorila tek manjina u Habsburkom Carstvu? Takvi su osjeaji imali vie odjeka kako su se stvarale nacionalne drave, poveavao broj javnih slubi i profesija koje donosi napredna civilizacija, kako se irilo ope kolsko obrazovanje, a najvie zbog urbanizacije koja je zahvatila seljake narode. Jer nameui neki jezik, kole i institucije, nametale su i odreenu kulturu i nacionalnost. U nacionalno homogenim podrujima to nije bilo vano: austrijski ustav iz 1867. odobrava sluenje jezikom pokrajine u osnovnom obrazovanju. Ali zato bi Slovenci ili esi koji dolaze u dotad njemake gradove bili prisiljeni da, ako ele postati pismeni, postanu Nijemci? Oni su traili pravo na vlastite kole ak i tamo gdje su bili manjine. I zato bi se esi i Slovenci u Pragu ili Ljubljani, gradovima u kojima su Nijemci neko bili veina, ali su se s vremenom pretvorili u neznatnu manjinu, morali sluiti stranim izrazima u imenovanju ulica i gradskih propisa? Politika situacija u austrijskom dijelu Habsburkog Carstva bila je suvie sloena da vlasti ne bi morale misliti multinacionalno. No to ako su se u drugim dijelovima Austro-Ugarske vlasti sluile osnovnim obrazovanjem, tim najmonijim sredstvom za stvaranje nacije, da bi sistematski provodile maarizaciju, germanizaciju ili talijanizaciju? Paradoks nacionalizma bio je u tome to je nacija u stvaranju automatski izazivala protunacionalizam onih koje je prisiljavala da biraju izmeu asimilacije i podreenosti. Doba liberalizma nije shvatilo ovaj paradoks. tovie, ono nije razumjelo sam princip nacionalnosti koji je odobravalo, ijim se olienjem smatralo i koji je u odreenim sluajevima aktivno podravalo. Suvremeni promatrai su nesumnjivo bili u pravu kad su pretpostavljali da nacije i nacionalizmi jo nisu posve uoblieni, te da su uvelike podloni utjecajima. Amerika nacija, naprimjer, zasnivala se na pretpostavci da e se milijuni Evropljana koji su prelazili Atlantik lako i brzo odrei svake politike lojalnosti domovini, kao i zahtjeva da njihov jezik i kultura dobiju slubeni status. SAD (kao i Brazil ili Argentina) nisu teile da postanu multinacionalne drave, ve da sve doseljenike ukljue u vlastitu naciju. U razdoblju kojim se bavimo to se i dogodilo, premda zajednice imigranata nisu izgubile identitet u talionici novog svijeta; njihovi su pripadnici ostali Irci, Nijemci, veani, Talijani itd., to su ponekad ponosno i svjesno isticali. Zajednice emigranata mogle su predstavljati znaajne nacionalne snage u svojim matinim zemljama, poput amerikih Iraca u irskoj politici; no u SAD one su imale neke vanosti samo za kandidate u gradskim izborima. Nijemci su u Pragu samim svojim postojanjem izazivali dalekosene politike probleme za Habsburko Carstvo; Nijemci u Cincinnatiju ili Mihvaukeeju nisu bili problem za SAD.
* Od sredine 19. stoljea razvio se pokret kojemu je ciljj bio da od jidia i ladina stvori standardne knjievne jezike. Kasnije su ga preuzeli idovski revolucionarni (marksistiki) pokreti, ali ne i idovski nacionalisti(cionisti).

81
6 Doba kapitala

U ovom se razdoblju, dakle, jo inilo da se nacionalizam uklapa u okvire buroaskog liberalizma, te da se njime moe upravljati u tim okvirima. Vjerovalo se da e svijet nacija biti liberalan svijet, da e se liberalni svijet sastojati od nacija. Budunost e pokazati da odnos liberalizma i nacionalizma nije tako jednostavan.

6. POGLAVLJE

SNAGE DEMOKRACIJE
Buroazija bi morala znati da su se u Drugom carstvu pored nje razvile i demokratske snage. Ona e uvidjeti da su ove snage... toliko ojaale da bi bilo ludo obnoviti rat protiv njih. Henri Allain Targe, 18681 Budui da je razvoj demokracije posljedica opeg drutvenog razvoja, napredno drutvo u kojemu se politika mo dijeli na vei broj ljudi, istodobno titi Dravu od demokratskih krajnosti. Ukoliko bi ove negdje privremeno prevladale, bit e ubrzo uguene. Sir T. Erskine May, 18772

I.
Nacionalizam je bio jedna historijska snaga koju su vlade priznavale, a demokracija, tj. sve vea uloga obinog ovjeka u dravnim poslovima, druga. One su bile istovjetne ondje gdje su nacionalni pokreti u ovom razdoblju postali masovni pokreti, te su radikalne nacionalne voe uglavnom pretpostavljale da su nacionalni i demokratski pokreti identini. Meutim, u praksi su, kao to smo vidjeli, iroki slojevi, poput seljatva, ostali izvan utjecaja nacionalnih pokreta ak i u zemljama u kojima su imali odreenu ulogu u politikom ivotu, dok su drugi, naroito nova radnika klasa, slijedili pokrete koji su, barem u teoriji, zajednike meunarodne klasne ciljeve pretpostavljali nacionalnim interesima. U svakom sluaju sa stajalita vladajuih klasa nije bilo vano to mase vjeruju, ve da njihova uvjerenja imaju politike vanosti. Mase su, po definiciji, bile brojne, neuke i opasne; opasne upravo zbog neukima svojstvene sklonosti da vjeruju svojim oima, koje su im govorile da vladari suvie malo panje obraaju njihovoj bijedi, opasne i zbog jednostavne logike koja ih je vodila zakljuke da bi vlada trebala sluiti u prvom redu njihovim interesima jer predstavljaju veinu stanovnitva. U razvijenim i industrijaliziranim zemljama Zapada postalo je jasno da e prije ili kasnije politiki sistem morati otvoriti prostor za obine ljude. Postalo je takoer jasno da liberalizam, osnovna ideologija buroaskog svijeta, nema teorijske obrane protiv ovakvog razvoja. Liberalizmu svojstven oblik politike organizacije bila je predstavnika uprava kroz birane skuptine koje nisu predstavljale (kao u feudalnim dravama) pojedine drutvene interese ili zasebne zajednice, ve skupine pojedinaca jednakog zakonskog statusa. Vlastiti interesi, opreznost ili ak svojevrstan zdravi razum mogli su one na vrhu dovesti do zakljuka da nisu svi ljudi jednako sposobni da odluuju o

83

velikim pitanjima upravljanja dravom; nepismeni su manje sposobni od onih s diplomom sveuilita, praznovjerni od prosvijeenih, bespomoni siromasi manje su prikladni da upravljaju no oni koji su akumulacijom svojine dokazali da su sposobni za racionalno ponaanje. Meutim, ti su argumenti, osim toga to nisu bili ni najmanje uvjerljivi za one na dnu drutvene ljestvice, osim za najkonzervativnije, imali dvije velike slabosti. Zakonska jednakost nije mogla pretpostavljati takve razlike. No to je bilo jo vanije, ove je razlike bilo sve tee odrediti u praksi, jer su drutvena pokretljivost i napredak obrazovanja obje pojave od bitne vanosti za graansko drutvo zamaglili granice izmeu srednjih slojeva i onih ispod njih. Gdje povui graninu liniju u velikoj i sve veoj masi pristojnih radnika i niih srednjih slojeva koji su u velikoj mjeri usvojili vrijednosti buroazije, kao i, ako su im sredstva dozvoljavala, njezin ivotni stil. U svakom sluaju, ako bi vei broj pripadnika tih slojeva bio ukljuen meu one sposobne da upravljaju, meu njima bio bi prilian broj graana koji ne odobravaju neke od ideja to ih je buroaski liberalizam smatrao bitnim za drutveni razvoj, te bi im se otro suprotstavili. Nadalje, a to je bilo presudno, revolucije 1848. dokazale su da mase mogu prodrijeti u zatvoreni krug upravljaa, te da sam napredak industrijskog drutva uveava pritisak mase ak i u nerevolucionarnim razdobljima. Pedesete godine 19. stoljea donijele su veini upravljaa predah. U Evropi nisu morali ozbiljno brinuti o takvim problemima vie od deset godina. Ipak, postojala je jedna zemlja u kojoj nije bilo mogue jednostavno vratiti unatrag politike i konstitucionalne satove. U Francuskoj koja je prola ve tri revolucije iskljuivanje masa iz politike izgledalo je kao utopijski pothvat; njima je, dakle, trebalo upravljati. Tzv. Drugo carstvo Louisa Napoleona (Napoleona III) postalo je svojevrstan laboratorij za modernije voenje politike, premda njegove specifinosti ponekad zamagljuju one oblike uprave koji navijetaju budunost. Takvo eksperimentiranje odgovaralo je ukusu, iako moda ne i talentima zagonetne osobe koja je stajala na elu carstva. Napoleon III bio je izrazito slabe sree u javnim odnosima. Protiv njega su se udruili najmoniji polemiarski talenti njegova vremena, te bi samo pogrde Karla Marxa i Victora Hugoa bile dovoljne da unite sjeanje na njega, ako bismo i zanemarili otrice manjih, no svojevremeno takoer djelotvornih urnalista. Nadalje, njegovi pothvati u meunarodnoj, pa ak i domaoj politici bili su posve neuspjeni. Sjeanje na Hitlera moe preivjeti usprkos opoj osudi zato to se ne moe porei da je taj zastraujui psihopat na putu prema vjerojatno neizbjenoj katastrofi imao izuzetnih uspjeha; jedan od njih ne najmanji, bila je podrka njegova naroda koju je zadrao do kraja. Napoleon III sigurno nije bio toliko izuzetan ili ak lud. ovjek kojega su Cavour i Bismarck nadmudrili, politiar koji je uivao sve slabiju podrku i prije no to mu se carstvo raspalo nakon nekoliko tjedana ratovanja, ovjek koji je bonapartizam, neko veliku politiku snagu u Francuskoj, pretvorio u historijsku anegdotu, neminovno mora u povijesti zauzeti mjesto kao mali Napoleon. Nije ak ni dobro odglumio ulogu koju je odabrao. Taj utljivi, mrani, no esto oaravajui lik navotenih dugih brkova, sve vie izmuen boleu, uasnut bitkama kojima je trebalo da se izgradi njegova i francuska veliina, izgledao je carski samo ex officio. On je u sutini bio politiar, politiar tajnih obrata koji su se pokazali neuspjenima. Ipak, sudbina i osobne okolnosti odredile su ga za posve novu ulogu. Kao pretendent na Carstvo prije 1848 premda se sumnjalo u genealogiju

84

po kojoj je on Bonaparte morao je misliti na netradicionalan nain. Odrastao je u svijetu nacionalnih agitatora (i sam se pridruio karbonarima) i sensimonista. Iz tih iskustava kod njega se stvorilo jako, moda i pretjerano uvjerenje o neizbjenosti takvih povijesnih sila kao to su nacionalni i demokratski pokret, te svojevrsna heterodoksija u vezi sa socijalnim problemima i politikim metodama, koja mu je kasnije dobro posluila. Revolucija mu je pruila priliku Francuzi su, iz razliitih pobuda, izabrali ime Bonaparte na predsjedniki poloaj velikom veinom. Napoleonu nisu bili potrebni birai da bi ostao na vlasti, niti da bi se, nakon dravnog udara 1851, proglasio carem, no da na poetku nije bio izabran ne bi nikada, usprkos svojoj sposobnosti za intrige, uspio uvjeriti generale niti ikoga od monih i ambicioznih da ga podre. Napoleon III je, dakle, bio prvi vladar neke velike drave, osim SAD, koji je doao na vlast opim pravom glasa (za mukarce), i to nikada nije zaboravio. Nastavio se njime sluiti, prvo kao plebiscitarni car, poput generala De Gaullea (budui da je birana predstavnika skuptina bila sasvim beznaajna) , a nakon 1860. sve vie kroz uobiajene parlamentarne ustanove. Budui da je vjerovao u historijske istine svoga vremena, vjerojatno nije mislio da moe odoljeti toj povijesnoj sili. Stav Napoleona III prema izbornoj politici bio je dvojan i upravo to ga ini zanimljivim. Kao parlamentarne igrao je tada uobiajenu politiku igru, tj. nastojao je pridobiti veinu glasova u skuptini, iji su lanovi stvarali labava i promjenjiva udruenja, nejasno odreenih ideologija, koje ne smijemo poistovjetiti s modernim politikim strankama. Zato su tokom 60-ih godina 19. stoljea preivjeli politiari julske monarhije (1830 48), poput Adolphea Thiersa (17971877) obnovili djelovanje, a budui luonoe Tree republike, poput Julesa Favrea (18091880), Julesa Ferrva (18321893) i Gambette (1839 1882) stekli ugled. U parlamentarnoj igri Napoleon III nije imao osobitog uspjeha, naroito kad je odluio ublaiti otru birokratsku kontrolu nad izborima i tampom. S druge strane, kao kandidat u izborima imao je rezervno oruje plebiscit (ponovno nalik na generala De Gaullea, samo moda s veim uspjehom). Godine 1852. potvrdio je svoju pobjedu plebiscitom koji mu je, usprkos prilinim uljepavanjima donio vjerojatno autentinu pobjedu od 7,8 milijuna glasova naprama 0,24 milijuna protiv, uz dva milijuna suzdranih; ak je i 1870, u predveerje propasti, uspio poraznu parlamentarnu situaciju okrenuti sebi u korist plebiscitom u kojemu je dobio veinu od 7,4 naprama 1,6 milijuna glasova. Ova narodna podrka koju je uivao nije bila politiki organizirana (osim, dakako, putem birokratskih pritisaka). Za razliku od modernih narodnih voa Napoleon III nije imao za sobom neki pokret, no to mu kao vladaru itave drave nije bilo ni potrebno. Njegovi birai nisu bili jednovrsni. On sam bio bi volio podrku progresivnih (jakobinskorepublikanskih glasaa, koji su prema njemu uvijek bili nepovjerljivi, barem u gradovima) i radnike klase, iji je drutveni i politiki znaaj cijenio vie no ortodoksne liberale. Meutim, premda su ga ponekad podupirali ugledni predstavnici ove grupe, poput anarhista PierreaJosepha Proudhona (18091865), i premda je tokom 60-ih godina ozbiljno pokuavao pomiriti i pripitomiti radniki pokret u usponu (1864. legalizirao je trajk) ipak nije uspio razbiti tradicionalnu i loginu sklonost ove skupine prema ljevici. U praksi se, dakle, oslanjao na konzervativne snage, posebno na seljatvo, uglavnom u zapadnim dijelovlima zemlje. Za njih on je bio Napoleon, olienje stabilne i antirevolucionarne vlasti koja ih titi od prijetnji vlasnitvu; a ako su bili katolici, birali su ga i zato to je u

85

Rimu branio papu. Ovo je, pak, bila uloga iz koje bi se Napoleon III zbog diplomatskih razloga rado bio izvukao, ali zbog vlastite unutranje politike nije mogao. No njegova vladavina imala je i poseban znaaj. Karl Marx s uobiajenom pronicljivou pie o odnosu Napoleona III i francuskog seljatva. Oni (seljaci) su stoga nesposobni da istaknu svoje klasne interese u svoje sopstve-no ime, bilo putem parlamenta, bilo putem Konventa. Oni sebe ne mogu zastupati, njih mora da zastupa drugi. Njihov zastupnik ujedno mora biti njihov gospodar, autoritet nad njima, neograniena vlast koja ih titi od ostalih klasa i koja im odozgo alje kiu i sunce. Politiki utjecaj parcelnih seljaka nalazi, dakle, svoj krajnji izraz u tome to izvrna vlast sebi potinjava drutvo.3 Napoleon je bio ta izvrna vlast. Mnogi politiari dvadesetog stoljea nacionalistiki, populistiki te, najopasniji, faistiki ponovno e otkriti ovu vrstu odnosa koji je prvi put postojao izmeu Napoleona III i masa nesposobnih da same zastupaju svoje klasne interese. Oni e otkriti takoer da postoje i drugi slojevi stanovnitva u ovom smislu slini postrevolucionarnom francuskom seljatvu. Izuzevi vicarsku, iji je revolucionarni ustav ostao na snazi, 50-ih godina 19. stoljea nijedna druga evropska drava nije funkcionirala na osnovi opeg prava glasa (za mukarce).* (Ovdje moda treba primijetiti da je u SAD, koje su se smatrale demokratskim, udio stanovnitva u izborima bio manji nego u Francuskoj: 1860. Lincoln je izabran s neto manje od 4,7 milijuna glasova, a SAD su imale otprilike jednak broj stanovnika kao Francuska.) Predstavnike skuptine, koje nisu imale stvarne moi niti utjecaja izvan Britanije, Skandinavije, Holandije, Belgije, panjolske i Piemonta, bile su uobiajene, no njihove se lanove biralo ili vrlo posredno, ili su bili predstavnici neega nalik na stare stalee, ili su pak postojala manje ili vie stroga ogranienja koja su se odnosila na dob i imovinsko stanje i kandidata i biraa. Uz izborne skuptine ove vrste gotovo su uvijek postojali konzervativniji gornji domovi koji su ih koili; njihovi lanovi bili su imenovani ili su nasljeivali poloaj ili su postavljani ex oficio. Ujedinjeno Kraljevstvo, s oko milijun biraa i 27,5 milijuna stanovnika, bilo je nesumnjivo manje restriktivno od npr. Belgije s oko 60 000 biraa i 4,7 milijuna stanovnika, no ni jedna od ovih zemalja nije bila, ni namjeravala da bude demokratska. ezdesetih godina 19. stoljea obnova masovnih pokreta bila je takva da nije bilo mogue ouvati politiki ivot od njihova utjecaja. Krajem razdoblja kojim se bavimo u Evropi su postojala samo dva jednostavna autokratska reima, u Carskoj Rusiji i Turskoj Imperiji; s druge strane, pak, ope pravo glasa nisu uvodili samo reimi nikli iz revolucije. Reichstag novog Njemakog Carstva izabran je opim pravom glasa, premda je dodue, sluio preteno kao dekoracija. Malo je drava u ovom desetljeu izbjeglo veem ili manjem proirenju birakog prava. Stoga su sada veinu vlada muili problemi kojima se dotad bavila samo manjina zemalja u kojima je glasanje imalo stvarnog znaenja da li glasati za pojedine kandidate ili za liste, da li reorganizirati izborne okruge u socijalnom i geografskom smislu, kako odrediti prava gornjeg doma nad donjim, kao i ovlatenja izvrne vlasti itd. Takvi problemi jo su bili prilino akutni. Drugi reformni zakon u Britaniji udvostruio je broj biraa, ali njihov udio u ukupnom stanovnitvu jo nije bio vei od osam

* vicarski Nationalrat birali su mukarci stariji od dvadeset godina bez imovinskog cenzusa, no drugu komoru birali su kantoni.

86

posto; u tek ujedinjenom Talijanskom Kraljevstvu moglo je glasati tek jedan posto stanovnika. (U ovom razdoblju ope pravo glasa za mukarce znailo bi da u praksi glasa 2025 posto stanovnika, ako sudimo prema izborima u Francuskoj, Njemakoj i SAD sredinom 70-ih godina 19. stoljea.) Ipak, situacija se mijenjala, a daljnje promjene bilo je mogue moda odgoditi, ali ne i izbjei. Razvoj prema predstavnikom obliku vlasti postavljao je dva razliita politika problema: problem klasa i problem masa, da se posluimo ondanjim britanskim argonom, tj. problem elita gornjih i srednjih slojeva i problem siromanih koji su uglavnom ostali izvan slubenog politikog ivota. Izmeu njih postojao je srednji sloj mali trgovci, obrtnici i drugi sitni burujd, seljaci posjednici i drugi koji su zahvaljujui svojoj imovini ve barem djelomino sudjelovali u izboru predstavnikih organa. Ni stara zemljoposjednika nasljedna aristokracija ni nova buroazija nisu bile brojano snane, no buroaziji je, za razliku od aristokracije, brojana premo bila potrebna. Premda su pripadnici ovih klasa (barem njihovi gornji slojevi) posjedovali bogatstvo, i svojevrsnu osobnu mo i utjecaj u svojoj okolini, te su automatski postajali barem notabli, tj. linosti politikog znaenja, samo su aristokrati imali ustanove u kojima su bili dobro zatieni od izbora: u britanskom domu lordova, u slinim gornjim domovima ili u institucijama gdje su njihovi predstavnici manje ili vie oigledno bili u veini, kao u pruskoj ili austrijskoj skuptini biranoj glasanjem po klasama ili u preostalim stalekim skuptinama koje su brzo nestajale. Osim toga, u monarhijama koje su jo uvijek bile prevladavajui oblik drave u Evropi, aristokracija je uivala sistematsku politiku podrku kao klasa. Buroazija se, s druge strane, oslanjala na svoje bogatstvo, svoju nunost i povijesnu sudbinu koja je nju i njezine ideje uinila osnovom moderne dra< ve u ovom razdoblju. Meutim, stvarnu joj je snagu u politikom sistemu davala sposobnost da pridobije podrku neburoaskih slojeva koji su bili brojni i stoga znaajni u izborima. Ukoliko bi joj ova podrka bila oduzeta, kao to se tokom 60-ih godina 19. stoljea dogodilo u vedskoj i kao to e se s usponom prave masovne politike dogoditi i drugdje, krupna je buroazija postajala manjina nemona u izborima, barem kada je posrijedi dravna politika scena. (U gradskom politikom ivotu zadrala je vee znaenje.) Zbog toga je za ovu klasu bila toliko vana podrka ili barem hegemonija nad sitnom buroazijom, radnikim slojevima i, rjee seljacima. Uope uzevi, u razdoblju kojim se bavimo ta je podrka postojala. U predstavnikim politikim sistemima liberalne stranke (klasini predstavnici gradskih i industrijskih poslovnih slojeva) uglavnom su, tek s povremenim prekidima, bile na vlasti. Tako je bilo u Britaniji od 1846 . do 1874, u Nizozemskoj barem dvadesetak godina nakon 1848, u Belgiji od 1857. do 1870, u Danskoj manje ili vie sve do potresa koji je donio poraz u ratu 1864. U Austriji i Njemakoj liberali su bili glavni formalni oslonac vladama od sredine 60ih do kraja 70-ih godina 19. stoljea. Meutim, kako je pritisak odozdo rastao, od liberala se poelo odvajati radikalnije (progresivno, republikansko) krilo, ako ve nije postojalo kao manje ili vie neovisan pokret. U Skandinaviji su se seljake stranke odvojile kao lijeve (Venstre) 1848. (u Danskoj) i tokom 60-ih godina (u Norvekoj), ili kao agrarne skupine okrenute protiv gradova (vedska 1867). U Pruskoj (Njemakoj) dio demokratskih radikala koji su se oslanjali na neindustrijski jugozapad nije htio slijediti buroaske nacionalne liberale koji su se nakon 1866.

87

povezali s Bismarckom, a neki su bili ak skloni da se pridrue antipruskim marksistikim socijaldemokratima. U Italiji su republikanci ostali u opoziciji, dok su umjereni postali glavni oslonac novog kraljevstva. U Francuskoj buroazija odavno vie nije bila sposobna da politikim vodama plovi samo pod vlastitom ili liberalnom zastavom, te su njezini kandidati sve usijanijim parolama nastojali privui mase. Reformisti i naprednjaci ustupit e mjesto republikancima, a ovi pak radikalima i, ak u Treoj republici, radikal-socijalistima. Iza ovih naziva krile su se generacije uglavnom slinih bradatih, zlatoustih, a esto i zlatom opskrbljenih Solona u dugakim kaputima, ljudi koji su nakon izbornih trijumfa na lijevom krilu ubrzo postajali umjereni. Samo su u Britaniji radikali trajno ostali krilo liberalne stranke, moda zato to ondje seljaci i sitna buroazija koji bi omoguili osamostaljenje radikalne stranke gotovo nisu ni postojali kao klasa. Ipak, u praksi, liberali su ostajali na vlasti jer su predstavljali jedinu ekonomsku politiku za koju se vjerovalo da omoguava razvoj (manesterizam kako su to zvali Nijemci), a postojalo je i gotovo ope uvjerenje da oni predstavljaju i znanost, razum, povijest i progres. U tom su smislu gotovo svi dravnici i dravni slubenici 50-ih i 60-ih godina 19. stoljea bili liberali, bez obzira na vlastite ideoloke sklonosti, ba kao to danas vie nitko nije liberal. Sami radikali nisu mogli ponuditi stvarnu alternativu svemu onome to su liberali predstavljali. U svakom sluaju za njih je stvaranje prave opozicije bilo, ako ne ba nemogue, onda barem politiki nezamislivo. I jedni i drugi bili su dio ljevice. Prava opozicija liberalima, (desnica), dolazila je od onih koji su se opirali silama povijesti, nedostupni dokazima. U Evropi se malo tko nadao povratku u prolost, poput romantinih reakcionara iz vremena nakon 1815. Reakcionari su sada teili da zaustave ili barem uspore prijetei progres, a taj su cilj intelektualci kakve su ve imali racionalizirali potrebama desnice i ljevice za pokretom i stabilnou, poretkom i progresom. Stoga je konzervativizam povremeno uspijevao privui one pojedince i grupe liberalne buroazije koji su osjeali da e daljnji napredak ponovno uiniti revoluciju opasno bliskom. Konzervativne su stranke prirodno traile podrku specifinih skupina iji su neposredni interesi bili u proturjenosti s vladajuom politikom liberala (npr. agrarce i protekcioniste) ili grupe koje su se liberalima suprotstavljale zbog razloga koji nisu imali nikakve veze s liberalizmom, poput belgijskih Flama-naca koji su teko podnosili valonsku buroaziju i njezinu kulturnu dominaciju. Bez sumnje su, naroito u seoskim drutvima, porodina ili lokalna suparnitva bila umijeana u ideoloke diobe koje su s takvim suparnitvom imale malo to zajedniko. Pukovnik Aureliano Buendia u romanu Garcie Mar-queza Sto godina samoe podigao je prvu od svoje trideset dvije liberalne pobune u kolumbijskom zaleu ne zato to je bio liberal moda nije ni znao to rije liberal znai ve zato to ga je uvrijedio lokalni slubenik koji je sluajno predstavljao konzervativnu upravu. Moda postoji logiki ili historijski razlog zbog kojega su sredinom viktorijanske ere engleski mesari bili uglavnom konzervativci (veza s poljoprivredom?), a mali trgovci preteno liberali (veza s prekomorskom trgovinom?), no takav razlog jo se nije naao. Moda nije ni potrebno objanjavati porijeklo njihovih opredjeljenja toliko koliko pojavu da su dva tipa posvuda prisutnih trgovaca imala razliita gledita. U biti konzervativizam se oslanjao na one koji su branili tradiciju, stari drutveni poredak i obiaje, protivei se promjenama i svemu to je bilo

88

novo. Zbog toga je konzervativizam bio toliko vaan za slubene crkve kojima je prijetilo sve ono to su zastupali liberali, a koje su jo bile sposobne da pokrenu vrlo mone sile i da prodru u samu sr buroaske moi preko tradicionalizma i pobonosti buroaskih supruga i keri, uz pomo crkvene kontrole nad ceremonijama roenja, vjenanja i smrti, te kroz velik dio obrazovnih ustanova. Kontrola nad obrazovanjem im je izmicala, a to je u nizu zemalja bio glavni uzrok politikim borbama konzervativaca i liberala. Sve su slubene crkve ipso facto bile konzervativne, ali je samo najvea meu njima, rimokatolika crkva, izraavala otvoreno neprijateljstvo prema liberalnoj plimi. Ovo stanovite formulirao je papa Pio IX u Svllabusu (Popisu zabluda). On osuuje, jednakom nepomirljivou osamdeset zabluda, ukljuujui naturalizam (koji porie boju volju nad ljudima i svijetom), racionalizam (tj. upotrebu razuma bez obraanja Bogu), umjereni racionalizam (odbijanje crkvenog nadzora nad znanou i filozofijom), indiferentizam (slobodan izbor ma koje religije ili nikakve), svjetovno obrazovanje, odvajanje crkve od drave i uope shvaanje po kojemu bi trebalo da se rimski papa pomiri s progresom, liberalizmom i modernom civilizacijom (zabluda br. 80). Podjela na ljevicu i desnicu neizbjeno je postala podjela na antiklerikalizam i klerikalizam; prvoj su grupi pripadali nevjernici u katolikim zemljama, ali i posebno u Britaniji manjinske vjerske zajednice i nezavisne sekte izvan dravne crkve* (v. 14. poglavlje). Novost u politikom ivotu klasa u razdoblju kojim se bavimo bila je pojava liberalne buroazije kao snage u manje ili vie ustavnom poretku koji je nastajao zbog opadanja apsolutizma, pogotovo u Njemakoj, Austro-Ugar-skoj i Italiji, tj. u podruju na kojemu je ivjela oko treina evropskog stanovnitva. (Neto manje od treine evropskog stanovnitva jo je uvijek ivjelo u reimima u kojima liberali nisu imali takvu ulogu.) Razvoj periodine tampe koja se izvan Britanije i SAD jo uvijek obraala gotovo iskljuivo buroaskim itaocima dobro ilustrira promjenu: izmeu 1862. i 1873, broj asopisa u Austriji (bez Ugarske) poveao se sa 345 na 866. Inae, liberali nisu uvodili nita to bi se u veoj mjeri razlikovalo od nominalnih ili stvarnih izbornih skuptina iz razdoblja prije 1848. Birako pravo bilo je uglavnom toliko ogranieno da se ne moe govoriti o modernoj ili uope ikakvoj masovnoj politici. esto su srednji slojevi poput statista na politikoj pozornici zamjenjivali narod koji je trebalo da predstavljaju. Malobrojni su sluajevi tako ekstremni kao Napulj i Palermo poetkom 70-ih godina, gdje je 37,5 i 44 posto biraa bilo na glasakim listama zato to su zavrili neke sveuiline studije. No i pobjeda liberala u Pruskoj 1863. ini se manje impresivnom ako se prisjetimo da je 67 posto gradskih glasaa koji su izali na izbore predstavljalo samo oko 25 posto gradskih biraa, jer gotovo dvije treine onih koji su imali glasako pravo nisu imali volje da odu do biralita.4 Da li su sjajni izborni trijumfi liberala 60-ih godina 19. stoljea u zemljama s ogranienim pravom glasa i apatinim stanovnitvom znaili ita vie od pobjeda manjine uglednih graana? U Pruskoj je Bismarck mislio da ne znae nita vie, pa je konstitucional-ni sukob izmeu liberalne skuptine i monarhije (koji je izbio 1862. zbog planova o reformi vojske) rijeio tako da je vladao ne obazirui se na parlament.

* Izuzetan je bio poloaj dravnih crkava u zemljama gdje su sluile manjinskoj vjerskoj zajednici. Holandski su se katolici nali na liberalnoj strani protiv pretenih kalvinista, a njemaki katolici, koji se nisu mogli pridruiti ni protestantskoj desnici ni liberalnoj ljevici Bismarckova carstva, osnovali su 70-ih godina posebnu stranku centra.

89

Sve dok nitko osim buroazije nije stajao iza liberala, sve dok buroazija nije mogla ili htjela pokrenuti neku stvarnu silu, oruanu ili politiku, sve prie o Dugom perlamentu iz 1640. i skuptini stalea iz 1789. bile su isprazne.* Bismarck je shvaao da je buroaska revolucija u doslovnom smislu rijei nemogua, jer bi stvarna revolucija mogla izbiti samo ako bi se i drugi slojevi pokrenuli, a poslovni ljudi i profesori malokad su imali elju da se sami penju na barikade. Takva shvaanja nisu ga ipak spreavala da primjenjuje ekonomski, pravni i ideoloki program liberalne buroazije koliko je god mogao, a da pritome ne ugrozi vladajui poloaj zemljoposjednike aristokracije u protestantskoj pruskoj monarhiji. On nije elio otjerati liberale u oajniki savez s masama, a bilo mu je i jasno da je program poput njihova nuan za modernu evropsku dravu, ili se barem inilo da je neizbjean. Kao to znamo, Bismarck je postigao sjajne uspjehe u unutranjoj politici. Vei dio liberalne buroazije prihvatio je situaciju u kojoj se usvaja njihov program, a uskrauje im se politika mo nisu imali velike mogunosti izbora te se od 1866. okupio u Nacionalno-liberamoj stranci koja je do kraja razdoblja kojim se bavimo ostala temelj Bismarckove domae politike. Bismarck i drugi konzervativci znali su da mase ni u kojem sluaju nisu bile liberalne na nain na koji su to bili gradski poslovni ljudi. Stoga su osjeali da liberalima mogu prijetiti proirenjem birakog prava. Mogli su ak to pravo i proiriti, kao to je uinio Benjamin Disraeli 1867. i belgijski katolici 1870. u skromnijim razmjerima. Konzervativci su grijeili prepostav-ljajui da su mase konzervativne na isti nain kao i oni. Nema sumnje, seljaci su u veem dijelu Evrope uglavnom bili tradicionalisti, spremni da podre crkvu, kralja ili cara i hijerarhijski poredak, naroito protiv zlih pothvata graana, ak su i u Francuskoj stanovnici velikih podruja na jugu i zapadu jo u Treoj republici glasali za zastupnike burbonske dinastije. Takoer nema sumnje da je bilo mnogo ljudi, a meu njima i radnika, ije je politiko ponaanje bilo usmjereno u prvom redu potovanjem prema boljima od njih, kao to je istakao Walter Bagehot, teoretiar bezopasne demokracije, nakon reforme 1867. No kada su mase jednom stupile na politiku scenu neizbjeno su prije ili kasnije polagale prava na stvarnu ulogu, a ne samo na sporedni poloaj u dobro smiljenoj masovnoj sceni. I dok je bilo mogue da se konzervativci u mnogim krajevima jo neko vrijeme oslanjaju na zaostalo seljatvo, u sve veem industrijskom i urbanom sektoru gubili su oslonac. Stanovnici gradova nisu eljeli klasini liberalizam, ali to nije nuno znailo da su skloni konzervativnim vlastima, pogotovo kada su ove provodile, kao to je veina inila, u sutini liberalnu ekonomsku i socijalnu politiku. To je postalo oito u razdoblju ekonomske depresije i nesigurnosti koje je uslijedilo nakon sloma liberalne ekspanzije 1873. godine.

II.
Prvi i najopasniji sloj koji je polagao prava na vlastiti identitet i ulogu u politici bio je novi proletarijat koji je kroz dvadeset godina industrijalizacije postao brojan.

* Meutim, u nekim zaostalim zemljama liberalima je, premda su bili u manjini, stvarnu mo davalo liberalno plemstvo ija je mo na vlastitim posjedima uglavnom izmicala kontroli vlasti, ili oficiri spremni da izvedu dravni ured u korist liberala. Takvi dravni udari dogodili su se u nekoliko zemalja na Pirenejskom poluotoku.
90

Nakon propasti revolucije 1848. i tokom desetljea ekonomske ekspanzije koje je uslijedilo radniki pokret nije bio toliko razoren koliko obezglavljen. Razni teoretiari nove socijalne budunosti, koji su nemir 40-ih godina pretvorili u sablast komunizma i dali proletarijatu alternativnu politiku perspektivu koja nije bila ni konzervativna, ni liberalna, ni radikalska, bili su u zatvoru, kao Auguste Blanqui, u progonstvu kao Karl Mara i Louis Blanc, zaboravljeni, poput Constantina Pecqueura (18011887), ili su ih pogodile sve tri spomenute nesree kao Etiennea Cabeta. Neki su se ak pomirili s novim reimom kao P. J. Proudhon s Napoleonom III. Doba nije bilo sklono onima koji su vjerovali u skoru propast kapitalizma. Mara i Engels koji su se nadali da e revolucija oivjeti godinu ili dvije nakon 1849, a zatim se pouzdali u slijedeu veu ekonomsku krizu (1857), prepustili su se dugom iekivanju. Vjerojatno je pretjerano tvrditi da je socijalizam potpuno izumro, ak i ako je u pitanju Britanija, gdje je tokom 60-ih i 70-ih godina 19. stoljea sve domae socijaliste bilo mogue udobno smjestiti u jednu neveliku dvoranu, moda moemo rei da je 1860. bilo malo socijalista koji to ve nisu bili 1848. Mi moemo biti zahvalni ovom razdoblju prisilne izolacije od politikog ivota, koje je omoguilo Karlu Marau da razradi svoje teorije i postavi osnove za Kapital, ali on sam nije bio zadovoljan takvim mirovanjem. U meuvremenu su politike organizacije radnike klase propale, kao Savez komunista 1852, ili postepeno postale beznaajne, poput britanskog artizma. Meutim, na skromnijem nivou ekonomske borbe i samoobrane, radnike organizacije su i dalje postojale i mogle su samo rasti. To se dogaalo usprkos injenici da su, uz znaajno mada djelomino izuzee Britanije, strukovna udruenja i trajkovi bili slubeno zabranjeni gotovo posvuda u Evropi, premda su se prijateljska drutva (drutva za uzajamnu pomo) i koope-rative na kontinentu uglavnom proizvodne, u Britaniji trgovake smatrala prihvatljivima. Ne moe se rei da su takve organizacije posebno cvjetale: u Italiji (1862) drutva za uzajamnu pomo u Piemontu, gdje su bila najjaa, imala su u prosjeku neto manje od pedeset lanova. 5 Strukovni savezi radnika stvarno su znaenje imali samo u Britaniji, Australiji i prilino neobino SAD; u posljednja dva sluaja stvarali su ih klasno svjesni i organizirani britanski imigranti. U Britaniji su se odrali ne samo jaki lokalni savezi kvalificiranih radni-nika u strojogradnji i onih koji su se bavili tradicionalnim zanimanjima, ve i udruenja radnika u pamunoj industriji, zahvaljujui jezgri koju su sainjavali odrasli mukarci visokokvalificirani prelci. Ovi su strukovni savezi bili manje ili vie djelotvorno povezani na nacionalnom nivou, a u nekoliko sluajeva (Ujedinjeno udruenje strojara 1852, Ujedinjeno udruenje drvodjelja i stolara 1860), postojala su financijski, ako ne i strateki, koordinirana nacionalna udruenja. Tim organizacijama pripadala je manjina radnika, ali ne zanemariva, a ako se radilo o kvalificiranim radnicima, u nekim strukama i veina. One su pruale osnovu s koje bi se mogao proiriti sindikalni pokret. Strukovni savezi su moda bili jo moniji u SAD, ali nisu mogli izdrati pritisak izuzetno brze industrijalizacije potkraj stoljea. No bili su manje moni od onih koji su djelovali u raju organiziranog radnikog pokreta, australijskim kolonijama, gdje su graevinski radnici ve 1856. izborili pravo na osmosatni radni dan, a uskoro za njima i ostali. Bez sumnje, nigdje poloaj radnika nije bio povoljniji nego u toj slabo naseljenoj zemlji s dinaminom privredom, u kojoj su 50-ih godina zlatne groznice odnosile iz proizvodnje

91

tisue ljudi, podiui nadnice onima koji nisu imali dovoljno avanturistikog duha da bi krenuli u potragu za zlatom. Osjetljivi promatrai nisu oekivali da e ta relativna beznaajnost radnikog pokreta potrajati. Doista, oko 1860. postaje jasno da se proletarijat vraa na politiku scenu, kao i druge dramatis personae iz 1848, premda na manje buntovan nain. Radniki pokret stvarao se neoekivanom brzinom, a uskoro je uslijedio i razvoj socijalistike ideologije koja e se otada poistovjeivati s tim pokretom. Ovaj proces nastajanja bio je neobina mjeavina politike i ekonomske akcije, raznih vrsta radikalizma, od demokratskog do anarhistikog, klasnih sukoba, klasnih saveznitava i koncesija vlada i kapitalista. No taj proces je prije svega bio internacionalan ne samo zato to se, kao i obnova liberalizma, odvijao istovremeno u raznim zemljama, ve i zato to je njegova neodvojiva komponenta bila meunarodna solidarnost radnike klase, ili meunarodna solidarnost radikalne ljevice (nasljee iz razdoblja prije 1848). Pokret je organiziran u obliku Meunarodnoga radnikog udruenja, tj. Prve internacionale Karla Marxa (18641872). Moe se raspravljati o tome koliko je istinita teza iz Komunistikog manifesta da radnici nemaju domovine; sigurno je da su organizirani i radikalni radnici u Francuskoj i Engleskoj bili patrioti na svoj nain, a francuska revolucionarna tradicija izrazito nacionalna (v. 5. poglavlje). No ak i u privredi poput britanske, u kojoj su se sudionici u proizvodnji slobodno kretali, strukovni savezi i bez izrazitog ideolokog opredjeljenja mogli su ocijeniti potrebu da se poslodavci sprijee u upoljavanju trajkbrehera iz inozemstva. Svim radikalima inilo se da pobjede i porazi ljevice u drugim zemljama imaju neposredan utjecaj na njihovu vlastitu situaciju. Internacionala se stvarala u Britaniji obnavljanjem pokreta za izbornu reformu i nizom kampanja za meunarodnu solidarnost s Garibaldijem i talijanskom ljevicom, 1864, s Abrahamom Lincolnom i snagama Sjevera u amerikom graanskom ratu (186165), s nesretnim Poljacima 1863 sa svima za koje se, s pravom vjerovalo da pridonose snazi radnikog pokreta u njegovu najmanje politikom, sindikalnom obliku. Sami organizirani susreti radnika raznih zemalja imali su utjecaja na njihove pokrete, to je Napoleon III otkrio kada je 1862. dozvolio francuskim radnicima da poalju veliku delegaciju u London na meunarodnu izlobu. Internacionala, osnovana u Londonu, kojoj je na elo ubrzo doao sposobni Karl Marx, nastala je kao neobino udruenje pojedinih liberalno-ra-dikalnih britanskih sindikalnih voa, ideoloki nejedinstvenih, ali uglavnom izrazitije lijevo opredijeljenih francuskih sindikalista i starijih evropskih revolucionara iji su se pogledi sve vie razilazili. Njihovi ideoloki sukobi konano e unititi Intemacionalu. No budui da su se ovom temom mnogo bavili drugi historiari, neemo se dulje na njoj zadravati. Openito govorei, prvu veliku bitku istih (tj. liberalnih ili liberalno-radikalnih) sindikalaca i onih s ambicioznijim tenjama za socijalnim preobraajem, dobili su socijalisti (premda se Mane trudio da Britance odri izvan kontinentalnih sukoba). Zatim su se Marxove pristae sukobile s francuskim pobornicima Proudhonova mutualizma, borbenim, klasno svjesnim i antiintelektualnim zanatlijama (i pobijedili ih), a nakon toga uslijedio je sukob s anarhistikim savezom Mihajla Bakunjina, savezom koji je bio osobito opasan jer je djelovao na posve ne-anarhian nain, putem discipliniranih tajnih organizacija, frakcija itd. (v. 9. poglavlje). Marx vie nije mogao odrati kontrolu nad Internacionalom, te ju je 1872. mirno unitio preselivi njezino sjedite u New York. Meutim, u to vrijeme kima velikog radnikog okupljanja, iji je Internacionala bila dio i

92

donekle koordinator, ionako je ve bila slomljena. Ipak e, to e se pokazati, Marxove ideje pobijediti. ezdesetih godina 19. stoljea to se nije moglo lako predvidjeti. Postojao je samo jedan marksistiki, samo jedan doista socijalistiki masovni radniki pokret, a taj se razvio u Njemakoj poslije 1863. (Stvarno, ako izuzmemo promaenu Nacionalnu radniku reformistiku stranku u SAD (1872) politiki produetak ambicioznog Nacionalnog radnikog saveza (18661872) koji je bio povezan s IWMA* postojao je samo jedan politiki radniki pokret nacionalnih razmjera neovisan o buroaskim i sitnoburoaskim strankama.) Njemaki radniki pokret bio je djelo Ferdinanda Lassallea (18251865), sjajnog agitatora koji je stradao zbog burnog privatnog ivota (umro je od rana zadobivenih u dvoboju zbog jedne ene), a koji je sebe smatrao Marxovim sljedbenikom, ako je uope bio neiji sljedbenik. Lasalleovo Ope njemako radniko udruenje (Allgemeiner Deutscher Arbeiterverein, 1863) slubeno je bilo prije radikalno-demokratsko nego socijalistiko. Njegova glavna parola bilo je ope pravo glasa, ali je bilo izrazito klasno svjesno i antiburoasko, te organizirano kao moderna masovna partija usprkos tome to je u poetku imalo skroman broj lanova. U njemu raspoloenje prema Marxu nije bilo osobito srdano jer je on podupirao suparniku organizaciju koju su vodila odanija dva njegova uenika, novinar Wilhelm Liebknecht i nadareni mladi August Bebel. Njihova organizacija, iji je oslonac bio u srednjoj Njemakoj, premda je slubeno bila vie socijalistika od Lassalleove paradoksalno je vodila politiku saveznitva s (antipruskom) demokratskom ljevicom starih revolucionara iz 1848. Lassalleov pokret, koji je bio gotovo iskljuivo pruski, u osnovi je zastupao prusko rjeenje njemakog problema. Budui da je to rjeenje nakon 1866. oigledno prevladalo, razlike u shvaanjima o nainu ujedinjenja Njemake prestale su biti znaajne. Marksisti su (zajedno s onima koji su se odvojili od Lassaleova pokreta, smatrajui da on nema isto proleterski karakter kakav bi trebalo da ima) 1869. stvorili Socijaldemokratsku stranku, koja se kasnije, 1875, spojila s lasalovcima (tj. kako se pokazalo, preuzela vodstvo ovog pokreta) u monu Njemaku socijaldemokratsku stranku (SPD). Znaajna je injenica da su oba pokreta na ovaj ili onaj nain bila povezana s Marxom, koji je za njih bio (osobito nakon Lassalleove smrti) inspirativan teoretiar i guru. Obje organizacije odvojile su se od radikalno-liberal-nog demokratskog pokreta i djelovale su kao nezavisni radniki pokreti. Obje su (kada je Bismarck 1866. dao ope pravo glasa sjevernoj Njemakoj, a 1871. itavoj Njemakoj) odmah dobile masovnu podrku. Njihovi voe birani su u parlament. U Barmenu, rodnom mjestu Friedricha Engelsa, ve 1867. za socijaliste je glasalo 34 posto glasaa, a 1871. 51 posto. Premda Internacionala nije stvorila znaajnije radnike partije (njemake dvije nisu uope s njom bile povezane), u mnogim je zemljama sudjelovala u organiziranju radnika u industriji i sindikalnom pokretu koji je sistematski podupirala barem od 1866. Koliko je stvarno to inila, nije sasvim jasno. (Internacionala se pojavila kada i prvi meunarodni val radnikih pobuna, od kojih neke poput pobune pijemontekih radnika u preradi vune 18661867. nisu imale nikakve veze s njom.) Meutim, takvi su se pokreti naroito od 1868. sve vie priklanjali Internacionali, jer su joj njihovi voe bili skloni ako ve nisu bili i njezini aktivni lanovi. (itav je kontinent, od panjolske do Rusije, bio zahvaen valom radnikih nemira i trajkova; 1870. poeli su traj* IWMA engleska kratica za I. internacionalu (op. ur.).

93

kati radnici u Petrogradu. Taj val irio se Njemakom i Francuskom 1868, Belgijom 1869 (i zadrao snagu nekoliko godina), uskoro zahvatio Austro-Ugar-sku, te napokon 1871. stigao do Italije (gdje je dosegao vrhunac 18721874) i panjolske. U meuvremenu, 18711873. trajkaki se pokret razbuktao i u Britaniji. Nicali su novi strukovni savezi. Oni su Internacionali davali masovnu podrku. Uzmimo samo podatke iz Austrije: izmeu 1869. i 1872. broj pristaa Internacionale u Beu narastao je s deset tisua na trideset pet tisua, u ekim zemljama s pet na gotovo sedamnaest tisua, s dvije tisue u tajerskoj i Korukoj na gotovo deset tisua samo u tajerskoj. 6 Te brojke se ne ine velikima prema modernim mjerilima, ali one predstavljaju mnogo vee snage koje su se pokrenule njemaki su sindikati donosili odluke samo na masovnim skupovima na kojima su sudjelovali i neorganizirani radnici. Vlasti su zbog takvog razvoja dogaaja bile zabrinute, naroito 1871. kada je popularnost Internacionale bila na vrhuncu i kada je stvorena Parika komuna. Ve poetkom 60-ih godina vlasti i dio buroazije postali su svjesni ovog uspona radnikog pokreta. Liberali su bili suvie privreni ortodoksnoj laissezfaire privredi da bi mogli ozbiljno uzeti u obzir politiku socijalne reforme, premda su neki demokratski radikali, svjesni opasnosti u koju bi doli kad bi izgubili podrku proletarijata, bili spremni i na ovu rtvu, a slubenici i intelektualci, naroito u zemljama u kojima manesterizam nikada nije sasvim pobijedio, sve su vie uviali potrebu za socijalnim promjenama. Tako je u Njemakoj pod utjecajem sve jaeg socijalistikog pokreta 1872. grupa s neobinim imenom profesori socijalisti (Kathedersozialisten) stvorila utjecajno Drutvo za socijalnu politiku (Verein fiir Sozialpolitik), koje je zastupalo socijalnu reformu kao alternativu marksistikoj klasnoj borbi, ili, radije, kao zatitu od nje.* Meutim, ak i oni koji su svako javno mijeanje u mehanizam slobodnog trita smatrali tetnim sada su bili uvjereni da je radnike organizacije i aktivnosti nuno priznati ako se ele ukrotiti. Kao to smo vidjeli, neki su demagozi, meu njima Napoleon III i Benjamin Disraeli, imali istananu svijest o izbornom potencijalu radnike klase. ezdesetih godina evropski zakoni mijenjali su se tako da su poeli dozvoljavati, makar i ogranieno, barem neke radnike organizacije i trajkove; ili, da budemo toniji, zakoni su u teoriji slobodnog trita otvarali prostor za slobodno kolektivno pogaanje radnika s poslodavcima. Ipak je zakonski poloaj sindikata ostao prilino nesiguran. Samo je u Britaniji politika snaga radnike klase i njezina pokreta bila dovoljno velika radnikoj klasi pripadala je veina stanovnika da bi u toku nekoliko prijelaznih godina (18671875) u vezi sa strukovnim savezima bio stvoren potpun pravni sistem toliko povoljan za radnike organizacije da se otada periodino obnavljaju pokuaji ukidanja sloboda koje su im dodijeljene. Oevidan cilj ovih reformi bio je da se sprijei stvaranje radnikog pokreta kao nezavisne politike, a jo vie revolucionarne sile. Takva politika bila je uspjena u zemljama gdje je postojao nepolitiki ili liberalnoradikalni radniki pokret. Tamo gdje su radnike organizacije ve bile jake, kao u Britaniji i Australiji, samostalne radnike stranke pojavit e se mnogo kasnije, a i onda e ostati u biti nesocijalistike. No, kao to smo vidjeli, u veem

* Naziv socijalist, za razliku od naziva komunist, u ovo vrijeme upotrebljavao se neodreeno za svakoga tko je zastupao dravnu akciju u privredi i socijalnu reformu. Naziv je zadrao to znae nje sve do opeg uspona socijalistikih radnikih pokreta 80-ih godina 19. stoljea.

94

dijelu Evrope sindikalni pokret pojavio se u razdoblju djelovanja Internacionale, uglavnom pod vodstvom socijalista. S njima, a osobito s marksistima, bit e politiki poistovjeen itav radniki pokret. Tako je u Danskoj 1871. stvoreno Meunarodno radniko udruenje radi organiziranja trajkova i proizvodnih kooperativa. Kada ga je vlada 1873. raspustila, njegovi su lanovi organizirali nezavisne sindikate, od kojih e se mnogi ponovno ujediniti kasnije u socijaldemokratsku ligu. Tako je najznaajnije dostignue Internacio-nale bilo to je uinila radniki pokret nezavisnim i socijalistikim. S druge strane, nije ga uinila buntovnim. Usprkos strahu koji je izazivala kod vlasti, Internacionala nije planirala skoru revoluciju. Ni sam Mara, koji nije bio manje revolucionaran nego prije, nije smatrao da za nju postoje stvarne mogunosti. Doista, bio je izrazito oprezan u stavovima prema jedinom pokuaju da se izvede proleterska revolucija. Parikoj komuni. Nije vjerovao da ona ima ikakve mogunosti za uspjeh. Mislio je da Komuna u najboljem sluaju moe ostvariti pogodbu s versajskom vladom. Nakon njezine neizbjene propasti Marx joj je napisao vrlo dirljiv nekrolog, no cilj tog izuzetnog pamfleta (Graanski rat u Francuskoj) bio je da poui budue revolucionare u emu je uspio. No dok je Komuna trajala, Internacionala, tj. Mane, ostali su nijemi. Tokom 60-ih godina Mara se usmjerio prema dugoronim ciljevima, a njegove kratkorone ambicije ostale su skromne. On bi bio zadovoljan, barem kad se radilo o glavnim industrijaliziranim zemljama, stvaranjem nezavisnog politikog radnikog pokreta organiziranog (tamo gdje je to bilo zakonski mogue) kao masovni pokret za osvajanje politike vlasti, neovisnog o intelektualnom utjecaju liberalizma i radikalizma (ukljuujui jednostavni republikanizam kao i nacionalizam), kao i o nekim lijevim ideolokim strujama (anarhizmu, mutualizmu itd.) koje je, donekle opravdano, smatrao ostacima iz ranijeg razdoblja. Mara nije imao sljedbenike, osim u Njemakoj i meu nekolicinom starih emigranata. On nije oekivao slom kapitalizma, niti je smatrao buroaski poredak neposredno ugroenim. Nadao se samo da e uiniti prve korake u organizaciji armija koje e voditi dugotrajnu borbu protiv dobro naoruanog neprijatelja. Poetkom 70-ih godina inilo se da pokret nije uspio ostvariti ak ni ove skromne ciljeve. Britanski radnici ostali su pod okriljem liberala, a njihove voe bile su suvie slabe i potkupljive da iz sada odluujue izborne snage kojom su raspolagali izvuku znaajniji udio u parlamentu. Francuski je pokret nakon sloma Parike komune leao u ruevinama meu kojima nije bilo mogue razabrati nita osim zastarjelog blankizma, sankilotizma i mutualizma. Veliki val radnikog nemira razbio se 187375; strukovni savezi nisu postali mnogo jai, a u nekim sluajevima bili su i slabiji nego 1866 1868. I sama Internacionala se raspala, nesposobna da ukloni utjecaj zastarjelih lijevih struja iji je neuspjeh bio oigledan. Komuna je bila mrtva, a jedinoj preostaloj evropskoj revoluciji u panjolskoj bliio se kraj: Burbonci su se 1874. vratili na vlast u panjolskoj, a sljedea republika u toj zemlji nastat e gotovo ezdeset godina kasnije. Samo je u Njemakoj bilo stvarnog napretka. Moglo se, premda jo nejasno, razabrati nove revolucionarne perspektive u nerazvijenim zemljama, a Mara je od 1870. poeo polagati neke nade u Rusiju. Meutim, pokret koji je imao najvie neposredno znaenje jer je mogao potresati Britaniju, glavno uporite svjetskog kapitalizma, takoer je propao. inilo se da je fenijanski pokret u Irskoj razoren (v. 5. poglavlje). Povlaenje i razoarenje obiljeavali su posljednje Maraove godine. Pisao je relativno malo,* a politiki je bio manje ili vie neaktivan. Ipak, danas

95

vidimo da su dva postignua iz 60-ih godina 19. stoljea ostala trajna. Od tog vremena postojat e organizirani, nezavisni, politiki, socijalistiki masovni radniki pokreti. Utjecaj predmarksistike socijalistike ljevice uglavnom je slomljen. Stoga je, pak, dolo do trajne izmjene u strukturi politikog ivota. Ove promjene veinom nisu postale oigledne sve do kraja 80-ih godina 19. stoljea, kada je i sama Internacionala oivjela, sada kao zajednika fronta masovnih, uglavnom marksistikih partija. No tokom 70-ih godina barem se jedna zemlja morala suoiti s novim problemom: Njemaka. Tamo je broj onih koji su glasali za socijaliste (1871. bilo ih je 102 000) nakon kratkog zastoja rastao naizgled neiscrpnom snagom: 1874. bilo ih je 340 000, a 1877. pola milijuna. Nitko nije znao to da uini s tim u vezi. Mase koje nisu ostajale pasivne niti su bile spremne slijediti tradicionalno superiornu buroaziju, mase ije voe nije bilo mogue asimilirati, nisu se uklapale u politike sheme. Bismarck, koji je u svoje svrhe mogao igrati igru liberalnog parlamentarizma kao bilo tko drugi, a moda i bolje, nije bio u stanju smisliti nita osim zakonske zabrane socijalistike aktivnosti.

* Najvei dio materijala koji je nakon Marxove smrti Engels sredio i izdao kao drugi i trei tom Kapitala, kao i Teorije^ o viku vrijednosti, napisani su prije objavljivanja prvog toma Kapitala 1867. Meu Mancovim znaajnijim djelima, ako izuzmemo neka pisma, samo je Kritika Gotskog programa (1875) nastala nakon pada Komune.

96

7. POGLAVLJE

GUBITNICI
U zadnje vrijeme bilo je pokuaja oponaanja obiaja ukljuujui i opasnu umjetnost posuivanja: no, u rukama istonih vladara civilizacija Zapada ne donosi ploda, umjesto da obnovi ugroene drave ini se da prijeti jo brom propau. Sir T. Erskine May, 1877.1 Boja rije ne daje opravdanje modernoj osjetljivosti za ljudski ivot... U svim istonim zemljama potrebno je stvoriti strah i potovanje pred vlastima. Samo u tom sluaju stanovnitvo e cijeniti korist koju im one donose.
J. W. Kaye, 1870. 2

I.
U borbi za opstanak koja prua osnovnu metaforu ekonomske, politike, socijalne i bioloke misli u buroaskom svijetu samo najsposobniji preivljavaju. Njihova sposobnost dokazuje se ne samo preivljavanjem ve i dominacijom. Vei dio svjetskog stanovnitva stoga je postao rtva onih ija je ekonomska, tehnoloka, pa zato i vojna superiornost bila neosporna i nedo-hvatna ikakvom izazovu. Njome su raspolagale privrede i drave sjeverozapadne i srednje Evrope, te drave koje su naselili njihovi emigranti, pogotovo SAD. Izuzevi Indiju, Indoneziju i dijelove Sjeverne Afrike, zemlje onih koji su gubili bitku za opstanak u treoj etvrtini 19. stoljea uglavnom nisu postojale kolonije u formalnom smislu. (Ovdje moemo ostaviti po strani podruja anglosaksonske kolonizacije poput Australije, Novog Zelanda i Kanade, koja dodue jo nisu bila formalno nezavisna, ali su uivala posve razliit tretman od krajeva u kojima su ivjeli uroenici. Termin uroenik bio je sam po sebi neutralan, ali je ubrzo dobio jaku konotaciju inferiornosti.) Ipak, podruja koja su postala kolonije nisu bila zanemariva: samo u Indiji 1871. ivjelo je 14 posto svjetskog stanovnitva. S druge strane, politika nezavisnost onih koji su ostali nezavisni nije znaila mnogo. Kako su dospijevali unutar dosega kapitalizma, bili su u privrednom smislu izloeni njemu na milost i nemilost. Njihova inferiornost u vojnom smislu bila je oigledna. Topovnjae i ekspedicione snage izgledale su svemone. Zapravo, u evropskom ucjenjivanju slabih ili tradicionalnih vlasti oruje nije imalo toliko odluujuu ulogu koliko se inilo. Bilo je mnogo onih koje su britanski slubenici, ne bez divljenja, nazivali ratnikim rasama, a koji su bili sasvim sposobni da pobijede Evropljane u kopnenim bitkama, premda ne i u pomorskim. Turci su uivali zaslueni ugled vojnika i stvarno je njihova

T Doba kapitala

97

sposobnost ne samo da poraze i pobiju one koji su se bunili protiv sultana ve i da se suprotstave svom najopasnijem neprijatelju, Rusiji, pridonijela ouvanju Otomanskog Carstva koliko i suparnitva meu evropskim silama, ili je barem usporila njegovo raspadanje. Britanski vojnici prilino su potovali Sikhe i Pathane u Indiji i Zulue u Africi, kao i francuski vojnici Berbere u Sjevernoj Africi. Ekspedicijske su snage, pak, imale ozbiljnih problema s neregularnim ili gerilskim ratovanjem, naroito u udaljenim planinskim krajevima gdje stranci nisu imali lokalne podrke. Rusi su se desetljeima borili protiv takvog otpora na Kavkazu, a Britanci su odustali od pokuaja da direktno kontroliraju Afganistan i uglavnom se zadovoljili nadzorom nad sjeverozapadnom granicom Indije. Napokon, stranim osvajaima bilo je vrlo skupo i teko okupirati velike zemlje; budui da su razvijene zemlje mogle nametnuti svoju volju i interese bez osvajanja, inilo se da napori okupacije nisu vrijedni truda. Ipak, gotovo nitko nije sumnjao u sposobnosti Evropljana da orujem pokore koga ele. Velik dio svijeta stoga nije bio u prilici da sam odluuje o svojoj sudbini. U najboljem sluaju mogao je reagirati na vanjske sile koje su ga sve tee pritiskale. Ovaj svijet poraenih sastojao se od etiri velika sektora. Prvo, postojala su jo neevropska carstva ili velika nezavisna kraljevstva u islamskim krajevima i u Aziji: Tursko Carstvo, Perzija, Kina, Japan, i nekoliko manjih poput Maroka, Burme, ijama i Vijetnama. Vee su drave preivjele, premda su ih osim Japana koji emo posebno razmotriti (v. 8. poglavlje) nove sile kapitalizma 19. stoljea sve vie potkopavale; manje drave bile su uglavnom okupirane potkraj razdoblja kojim se bavimo. Tu sudbinu izbjegao je Sijam koji se odrao kao tampon-drava izmeu britanske i francuske zone. Drugo, postojale su nekadanje panjolske i portugalske kolonije u Americi koje su sada bile nominalno nezavisne drave. Tree podruje bila je subsaharska Afrika o kojoj neemo mnogo govoriti jer u ovom razdoblju nije privlaila niiju panju . Napokon, postojale su ve okupirane zemlje i kolonije uglavnom u Aziji. Sve te zemlje bile su suoene s osnovnim problemom kako da se postave prema formalnom ili neformalnom zapadnom osvajanju. Bilo je, naalost, oito da su bijelci suvie jaki da bi se mogli jednostavno odbiti. Maya Indijanci u dunglama Yucatana mogli su 1847. pokuati da ih istjeraju, vraajui se svom starom nainu ivota, pa su ak donekle u tome i uspjeli u rasnom ratu koji je 1847. zapoeo; napokon su ih, tek u dvadesetom stoljeu, sisal i guma za vakanje vratili u orbitu zapadne civilizacije. No njihov je sluaj izuzetan; Yucatan je bio izoliran, najblia vlast bijelaca (u Meksiku) bila je slaba, a Britanci (ija im je kolonija bila u susjedstvu) nisu ih ometali. Borbeni nomadi i planinska plemena mogli su strance drati na razmaku, te misliti da njihovi uspjesi dolaze zbog njihove snage, a ne zbog nepristupa-nosti i nedostatka ekonomske privlanosti njihove zemlje. No za najvei dio politiki organizranih naroda nekapitalistikog svijeta pitanje nije bilo da li se moe izbjei nalet civilizacije bijelaca, ve kako se s njim suoiti: da li oponaati tu civilizaciju, odupirati se njezinu utjecaju ili jedno i drugo? Dva ovisna podruja svijeta ve su prola ili su upravo prolazila kroz prisilno pozapadnjaenje pred evropskom vlau: bive kolonije u Americi i nove kolonije u raznim dijelovima svijeta. Nakon propasti panjolske i portugalske vlasti u Latinskoj Americi pojavio je niz formalno nezavisnih drava u kojima su liberalne institucije srednje klase i zakoni uobiajeni za 19. stoljee (prema britanskim i francuskim modelima)

98

nakalemljeni na nasljee panjolske i portugalske prolosti. Najznaajnija crta tog nasljea bio je strastveno i duboko ukorijenjeno, premda lokalno obojeno katolianstvo domaeg stanovnitva koje je bilo indijansko, mijeano te, na Karibima i u obalnom pojasu Brazila, u velikoj mjeri crnac-ko.* Imperijalizam kapitalistikog svijeta nee na tako sistematski nain pokuavati pokrstiti svoje rtve. Latinskoamerike zemlje bile su agrarne i, ako su bile udaljene od velikih rijeka, morskih luka i karavanskih putova, nepristupane udaljenom svjetskom tritu. Njihovi su stanovnici, osim u zoni robovskih plantaa i u nepristupanim podrujima na krajnjem sjeveru i jugu u kojima su ivjela lutalaka plemena, bili seljaci ili stoari raznih boja koe, koji su ivjeli u autonomnim zajednicama kao kmetovi velikih zemljoposjednika ili, rjee, nezavisni. Njima su upravljali bogati veleposjednici iji je poloaj znatno ojaao nakon sloma panjolskih kolonijalnih vlasti; ove su pokuavale odrati odreenu kontrolu nad zemljoposjednicima, te donekle zatititi seljake (uglavnom indijanske) zajednice. Tim zemljama su vladali i naoruani ljudi koje su zemljoposjednici ili bilo tko drugi mogli mobilizirati. Na elu takvih vojski stajali su caudillosi koji su postali uobiajeni sudionici na latinoamerikoj politikoj sceni. Gotovo sve drave na ovom kontinentu bile su u osnovi oligarhije. U praksi to znai da su nacionalna mo i nacionalne drave bile slabe ako republika nije bila posve malena ili pod vlau diktatora koji je bio dovoljno okrutan da barem privremeno ulije strah u kosti svojih udaljenijih podanika. Ako su ove zemlje i imale dodira sa svje-skom privredom, to je bilo uz pomo stranaca koji su vladali uvozom i izvozom domaih sirovina i raspolagali brodovljem (osim u ileu koji je imao sjajnu vlastitu flotu). U toku razdoblja kojim se bavimo takvu trgovinu organizirali su uglavnom Englezi, ali i Francuzi i Amerikanci. U latinoamerikim zemljama prihodi vlada ovisili su o njihovu udjelu u dobiti stranih trgovaca i o tome koliko su uspjeno podizale zajmove, takoer uglavnom od Britanaca. U prvim desetljeima nezavisnosti dolo je do ekonomskog, a u mnogim krajevima i demografskog pada uz znaajne iznimke poput Brazila koji se pod svojim vladarom mirno odvojio od Portugala, izbjegavi sukobe i graanski rat, te ilea, u podruju blage klime i zatienog Pacifikom. Liberalne reforme koje su nove vlasti uvele (na podruju gdje je bio najvei skup republika na svijetu) imale su malo praktinih posljedica. U nekima od najveih te stoga i najznaajnijih drava, kao u Argentini pod diktatorom Rosasom (1835 1852), vladale su domae oligarhije, zatvorene u sebe, neprijateljski raspoloene prema novotarijama. Izuzetna svjetska ekspanzija kapitalizma u treoj etvrtini 19. stoljea donijet e promjene. U prvom redu, sjeverno od panamske prevlake dolazi do mnogo nepo-srednijeg mijeanja razvijenih zemalja no to je bilo uobiajeno u Latinskoj Americi nakon ieznua panjolske i portugalske vlasti.Meksiko, glavna rtva, izgubio je prostrana podruja u ratu koji su protiv njega 1847. zapoele SAD. Drugo, Evropa je (a u manjoj mjeri i SAD) otkrila sirovine koje je vrijedilo uvoziti iz ove velike nerazvijene regije guano iz Perua, duhan iz Kube i drugih krajeva, pamuk iz Brazila i jo nekih zona (naroito za vrijeme amerikog graanskog rata), kavu nakon 1840, ponajvie iz Brazila, nitrate iz Perua itd. Neki od tih proizvoda bili su samo privremeno popularni, trgovina bi presahla naglo kao to je i poinjala: era guana u Peruu poela je

* U podrujima ropstva preivjeli su kultovi afrikog porijekla izmijeani s kranstvom, ali ini se da osim na Haitiju nisu ugroavali vladajuu religiju.

99

neto prije 1848, a nije nadivjela 70-te godine 19. stoljea. Tek nakon 70-ih godina 19. stoljea Latinska je Amerika razvila relativno stalnu ponudu izvoznih proizvoda, koja e ostati nepromijenjena do sredine naeg stoljea ili do naih dana. Ulaganja stranog kapitala pridonijela su razvoju infrastrukture kontinenta eljeznica, luka, javnih slubi; i broj evropskih imigranata prilino se poveao, pogotovo u Kubi i Brazilu, a najvie u umjerenom pojasu doline rijeke Plate.* Takav razvoj ojaao je manjinu Latinoamerikanaca koji su teili modernizaciji svog kontinenta, koji je u to vrijeme bio vrlo siromaan, ali bogat izvorima. Prosjak koji sjedi na hrpi zlata, tako je jedan talijanski putnik opisao Peru. inilo se da su stranci, ak i kada su ozbiljno prijetili kao u Meksiku, manje opasni od strane domae inercije tradicionalnog seljatva, staromodnih provincijskih zemljoposjednika i, nadasve, crkve. Bolje rei, ako se najprije ne savlada ova inercija, nee biti mogue suprotstaviti se strancima. A nju se moe svladati nemilosrdnom modernizacijom i evropeiza-cijom. Ideologija progresa, karakteristina za obrazovane Latinoamerikance, nije bila jednostavno prosvjetiteljstvo slobodnih zidara i benthamovskih liberala koje je bilo popularno u pokretima za osloboenje. etrdesetih godina 19. stoljea meu intelektualcima su se poeli iriti razni oblici utopijskog socijalizma koji je obeavao ne samo socijalno savrenstvo ve i ekonomski razvoj, a od 70-ih godina pozitivizam Augustea Comtea prodro je u velikoj mjeri u Brazil (iji je nacionalni moto jo uvijek Comteov red i napredak) te u manjoj mjeri u Meksiko. Ipak je u latinoamerikim zemljama prevladavao klasini liberalizam. Revolucija 1848. i svjetska ekspanzija kapitalizma dale su liberalima priliku. One su stvarno sruile stari kolonijalni pravni poredak. Dvije najznaajnije i povezane reforme bile su ukidanje svili odnosa u vezi sa zemljom, osim zakona privatnog vlasnitva koje se moe kupovati i prodavati (to su 1850. proveli npr. brazilski Zemljini zakon ili zakon o ukidanju ogranienja za iskoritavanje indijanske zemlje u Kolumbiji), te estoki antikle-rikalizam koji je teio i ukidanju crkvenih zemljoposjeda. Najizrazitiji je bio antiklerikalizam u Meksiku u vrijeme predsjednika Benita Juareza (1806 1872) (ustav iz 1857), kada je crkva odvojena od drave, desetina ukinuta, crkvena zemlja prodana, sveenici prisiljeni da prisegnu na lojalnost vladi, a slubenicima je zabranjeno da prisustvuju vjerskim slubama. Meutim, antiklerikalizam u drugim latinoamerikim zemljama nije bio manje vatren. Pokuaj preobraaja drutva institucionalnom modernizacijom koju bi nametnula politika mo propao je u prvom redu zato to nije imao zalee nezavisne privrede. Liberali su bili obrazovana gradska elita na seljakom kontinentu, a njihova se mo, ako su je uope imali, oslanjala na nepouzdane generale ili lokalne klanove zemljoposjednikih porodica koje su se liberalima esto priklanjale iz razloga koji su imali tek vrlo daleke veze s Johmom Stuartom Millom ili Darvvinom. U socijalnom i ekonomskom smislu do 70-ih godina 19. stoljea u latinoamerikom zaleu malo se to promijenilo, samo to je mo zemljoposjednika rasla, a poloaj seljaka se pogoravao. Utjecaj svjetskog trita u irenju svodio se na potinjavanje starih oblika privrede novim zahtjevima izvoza i uvoza kojima se bavilo nekoliko velikih luka pod nadzorom stranaca ili stranih doseljenika. Jedina vea iznimka bile su zemlje rijeke Plate gdje e masovnija evropska imigracija stvoriti novu populaciju

* Izmeu 1885. i 1874. u Brazil je doselilo oko etvrt milijuna Evropljana, u Argentinu i Urugvaj stiglo ih je vie od 800 000.

100

sasvim netradicionalne socijalne strukture. U treoj etvrtini 19. stoljea Latinska Amerika krenula je putem pozapadnjaenja buroasko-liberalne vrste s veim arom, povremeno i s veom bezobzirnou od ijednog dijela svijeta, osim Japana, ali rezultati su bili slabi. Osim podruja u kojima su ivjeli naseljenici iz Evrope stigli uglavnom nedugo prije poetka razdoblja kojim se bavimo a vee domorodake populacije nije bilo (Australija, Kanada), kolonijalna carstva evropskih zemalja sastojala su se manjim dijelom od krajeva gdje su bijeli doseljenici u veini ili u manjini ivjeli pored veih zajednica domaeg stanovnitva (Juna Afrika, Alir, Novi Zeland), te veim dijelom od krajeva u kojima nije uope bilo znaajnijih ili stalnih evropskih naseobina.* Kolonije s bijelim doseljenicima stvorit e kasnije najtei problem u vezi s kolonijalizmom, ali on u razdoblju kojim se bavimo jo nije imao vee znaenje. U svakom sluaju, glavni problem domaeg stanovnitva u takvim kolonijama bio je kako se suprotstaviti napredovanju bijelih doseljenika. Premda su neki, kao Zului, Maori i Berberi bili sjajni vojnici, u borbi protiv bijelaca mogli su imati samo privremenih lokalnih uspjeha. Kolonije s guim domaim stanovnitvom postavljale su ozbiljnije probleme doseljenim bijelcima, kojih je bilo tako malo da su se u upravi morali uvelike sluiti uroenicima koji su, pak, morali djelovati u okviru ve postojeih institucija, barem na lokalnoj razini. Drugim rijeima, Evropljani su se suoavali s dvostrukim problemom: stvaranjem skupine asimiliranih uroenika koji bi doli na mjesta inae predviena za bijelce i osvajanjem tradicionalnih institucija koje esto uope nisu odgovarale ciljevima kolonizatora. S druge pak strane za domae stanovnitvo poblem pozapadnjaenja postajao je mnogo sloeniji i nije se mogao rijeiti pukim otporom.

II.
Indija, najvea kolonija, moe posluiti kao primjer za sloenost i paradoksal-nost takve situacije. Samo postojanje strane vlasti nije ovdje stvaralo veih problema jer su iroka podruja potkontinenta u toku povijesti osvajali razni stranci (veinom iz srednje Azije) ija se legitimnost zasnivala na djelotvornoj sili. To to su vladari sada imali neto svjetliju kou od Afganistanaca i govorili jezikom koji je bio neto manje razumljiv od klasinog perzijskog, nije izazivalo vee tekoe; osvajai nisu s osobitim arom traili preobraenje na svoju vjeru (na alost misionara), i to se smatralo politikom vrlinom. Ipak-promjene koje su nametali namjerno ili u skladu sa svojom udnom ideologijom i nevienim privrednim aktivnostima bile su dublje i tee od iega to je prethodno stiglo preko Khvberskog prijevoja.** Promjene su bile i revolucionarne i ograniene. Britanci su se trudili oko evropeizacije (u nekim oblicima ak i asimilacije) ne samo zato to su mnoge od njih sablanjavali lokalni obiaji poput spaljivanja udovica (sutee), ve u prvom redu zbog potreba uprave i privrede. Zbog tih potreba razorili su postojee

* U novim kolonijalnim podrujima nije bilo mnogo mijeanja stanovnitva za razliku od starih predindustrijskih carstava iji su dijelovi jo uvijek postojali (npr. Kuba, Puerto-Rico. Filipini), a ini se da se od sredine 19. stoljea, barem u Indiji, mijeanje sve vie ometalo. Grupe mjeanaca koje nisu jednostavno smatrane obojenima (kao u SAD) niti su mogle proi kao bijele, ponekad su sluile kao podreena kasta slubenika i strunjaka, kao u Indoneziji ili Indiji gdje su imali m* nopol u upravljanju eljeznicama; no uglavnom je granica izmeu bijelih i obojenih bila otra. ** Najsjeverniji i najvaniji prijevoj izmeu Pakistana i Afganistana koji je kroz tisuljea zadrao veliku strateku vanost (op. ur.).

101

ekonomske i drutvene strukture ak i kada im to nije bio cilj. Tako je nakon dugih rasprava slavna Minuta* iz 1835. god. T. B. Macaulava (1800 1859) uvela posve engleski sistem obrazovanja za malobrojne Indijce ijim se obrazovanjem britanska uprava uope bavila, tj. za podreene slubenike. Tako je nastala malena anglizirana elita toliko udaljena od masa da se ponekad teko sluila vlastitim materinskim jezikom; njezini su pripadnici esto svoja imena prilagoavali engleskom, premda se Englezi ni prema posve asimiliranom Indijcu nisu odnosili kao prema Englezu.** S druge strane Britanci nisu eljeli ili uspijevali provesti pozapadnjaenje zato to su Indijci za njih, napokon, ipak bili podreeni narod, ija svrha nije da se natjeu s britanskim kapitalizmom. Osim toga politiki rizik koji bi donijelo pretjerano mijeanje u obiaje naroda bio je ozbiljan, a inilo se da su razlike u nainu ivota Engleza i 190 milijuna Indijaca (1871) tako velike da ih je nemogue premostiti, pogotovo zato to su Britanci bili u izrazitoj manjini. Vrlo kvalitetni zapisi ljudi koji su u 19. stoljeu vladali Indijom ili u njoj boravili, a koji su znatno pridonijeli razvoju sociologije, socijalne antropologije i komparativne historije (v. 14. poglavlje) puni su varijacija na temu ovog inkompatibili-teta i nemoi. Pozapadnjaenje e napokon stvoriti ideologije i programe indijskog pokreta za osloboenje iji su kulturni i politiki voe proizali iz redova onih koji su suraivali s Britancima, koristei se njihovom vladavinom kao kom-pradorska buroazija ili na druge naine, u elji da se moderniziraju oponaajui Zapad. Pozapadnjaenje e stvoriti zametke klase domaih industrijalaca iji e se ekonomski interesi sukobiti s interesima metropole. Ipak, treba istai da je u razdoblju kojim se bavimo prozapadna elita, bez obzira na nezadovoljstva, smatrala da joj Britanci pruaju uzore i otvaraju nove mogunosti. Anonimni nacionalist koji je pisao u Mukherjee Magazine (Calcutta, 1837) bio je jo izolirana pojava: Zaslijepljeni povrnim sjajem oko sebe ... domai ljudi ranije su prihvaali gledita sebi nadreenih i vjerovali u njih kao u vedsko doba. No, iz dana u dan svjetlo mudrosti razgoni maglu u njihovim umovima.3 Ako je otpor prema Britancima kao Britancima i postojao, dolazio je od tradicionalista, pa ak je i taj uz jednu veliku iznimku bio nijem u vremenu kad je narod, kao to je kasnije pisao nacionalist B. G. Tilak, bio zaslijepljen disciplinom Britanaca. eljeznice, telegraf, ceste, kole zadivljavale su narod. Pobune su prestale i ljudi su mogli uivati u miru. Poelo se govoriti da ak i slijepac moe sigurno putovati iz Benaresa u Ra-meshvvar nosei zlato.4 Velika iznimka bio je ustanak 18571858. u ravnicama na sjeveru Indije, poznat u historiografiji kao pobuna Sipoja, prekretnica u povijesti britanske uprave, pobuna koju su kasnije poeli smatrati i preteom indijskoga nacionalnog pokreta. Bio je to posljednji pokuaj tradicionalne (sjeverne) Indije da se suprotstavi nametanju direktne britanske uprave, dogaaj koji je doveo do propasti stare Istonoindijske kompanije. Taj neobini ostatak iz vremena kolonijalizma privatnog kapitala sve vie se ukljuivao u britanski dravni aparat, te je napokon njime zamijenjen. Pobunu je izazvala politika sistematskog prikljuivanja indijskih podruja koja su dotad bila samo ovisna, politika koju je provodila uprava potkralja lorda Dalhousiea (184756)*. Poseban

* Minuta, naziv za direktivu, uputu, interni memorandum, nacrt plana (op. ur.). ** Britanskoj ljevici slui na ast to je bila u veoj mjeri egalitarna, tako da je ak poneki useljenik iz Indije izabran u britanski parlament, prvi 1893. kao predstavnik radikala za jedan londonski izborni okrug.

102

razlog ustanku bila je aneksija kraljevstva Oudh (1856), posljednjeg ostatka starog Mogulskog Carstva. Brzina i bezobzirnost promjena koje su Britanci nametali, i kojih se narod bojao, ubrzali su pobunu. Povod je bio uvoenje podmazanih puanih naboja, to su vojnici kolonijalne vojske u Bengalu smatrali svjesnim vrijeanjem njihovih religioznih osjeaja (Kranske i misionarske ustanove bile su meu prvim metama narodnog bijesa.) Premda je ustanak poeo kao pobuna u bengalskom dijelu kolonijalne vojske (jedinice u Bombavu i Madrasu ostale su mirne) pretvorio se u veliku narodnu bunu u ravnicama sjeverne Indije pod vodstvom tradicionalnog plemstva i prineva koji su pokuavali obnoviti Carstvo Mogula. Oigledno je da su ekonomske napetosti koje su proizale iz britanskih promjena, npr. u zemljinom porezu, glavnom izvoru javnih sredstava, odigrale ulogu u izazivanju ustanka, ali nije sigurno da bi one same prouzroile tako snaan i rairen revolt. Indijci su ustali protiv onoga to im je izgledalo kao brzo i bezobzirno razaranje njihova naina ivota. Pobuna je u krvi uguena, a Britanci su nauili da budu oprezni. Obustavili su aneksije osim na istonim i zapadnim granicama potkontinenta. Prostrana podruja Indije koja jo nisu bila pod njihovom direktnom upravom prepustili su vlasti marionetskih domaih prineva. Njih su Britanci nadzirali, ali su im slubeno laskali i potivali ih, a ovi su pak, podravali reim koji im je osiguravao bogatstvo, lokalnu mo i status. Kod Britanaca se razvila izrazita sklonost prema oslanjanju na konzervativne slojeve drutva zemljoposjednike, a pogotovo monu muslimansku manjinu te su slijedili stari savjet vladara podijeli pa vladaj. S vremenom je ova politika postala vie no osiguranje protiv otpora tradicionalne Indije stranoj vlasti. Ona je postala protutea i otporu nove indijske elite iz srednje klase, koji se polako razvijao. Nova elita bila je proizvod kolonijalnog drutva, ponekad i njegov sluga.Jer kakva se god politika vodila u Indiji, njezina je ekonomska i administrativna stvarnost i dalje razarala tradicionalne oblike ivota i davala polet novim snagama iji je sukob s Britancima postajao sve izrazitiji. Nakon propasti Istonoindijske kompanije rasle su nove zajednice britanskih doseljenika ije su ene naroito isticale svoju izvojenost i rasnu superiornost. Trvenje izmeu ovih zajednica i novih domaih srednjih slojeva postajalo je sve vee. Ekonomske napetosti u zadnjoj treini 19. stoljea (v. 16. poglavlje) dale su nove argumente protivnicima imperijalizma. Krajem 8(Mh godina ve je postojao Indijski nacionalni kongres glavno orue indijskog nacionalizma i kasnije vladajua stranka u nezavisnoj Indiji. U dvadesetom stoljeu i same indijske mase slijedit e ideologe novog nacionalizma.

* Izmeu 1848. i 1856. Britanci su pripojili Punjab, velike dijelove srednje Indije, dijelove zapadne obale i Oudh, i tako prikljuili oko treinu potkontinenta podruju kojim su ve neposredno upravljali. ** Naboji su bili podmazani svinjskom mau i kravljim lojem, to je ogorilo bilo muslimane bilo bramane (op. ur.). * Prvu veliku ekonomsku kritiku britanskog imperijalizma u Indiji napisao je R. C. Dutt (Ekonom ska povijest Indije i Indija u viktorijansko doba), Indijac koji je u britanskoj upravi ostvario dotad nezapamen uspjeh. Slino, autor indijske nacionalne himne bio je takoer Indijac u slubi Bitanaca, romanopisac Bankim Chandra Chatterjee.

103

III.
Pobuna Sipoja 18571858. nije bila jedina masovna borba sila prolosti protiv sila novog vremena u kolonijama. Srodna pojava u francuskom podruju bio je veliki alirski ustanak 1871. koji je potaklo povlaenje francuskih trupa zbog francusko-pruskog rata i masovno doseljavanje Alzaana i Lore-naca koje je uslijedilo nakon francuskog poraza. Ipak, mogunosti za takve pobune bile su ograniene ve zato to rtve zapadnog kapitalistikog drutva uglavnom nisu bile pokorene kolonije, ve nominalno nezavisne, ali stvarno sve slabije i konfuznije drave. U razdoblju kojim se bavimo izdvajaju se sudbine Egipta i Kine. Egipat, zapravo nezavisna drava premda slubeno jo uvijek u sklopu Turskog Carstva, bio je predodreen za rtvu zapadnoj ekspanziji zbog svog poljoprivrednog bogatstva i stratekog poloaja. Njegova privreda bila je usmjerena prema izvozu poljoprivrednih proizvoda; Egipat je prodavao kapitalistikom svijetu ito, ali u prvom redu pamuk, u sve veim koliinama. Od poetka 6(Mh godina prodaja pamuka donosila je 70 posto prihoda od izvoza, a tokom velikog booma 60-ih godina (kada je graanski rat u SAD omeo trgovinu amerikim pamukom) ak su i seljaci privremeno imali koristi od uzgajanja ove kulture, premda su se u donjem Egiptu zbog stalnog navodnjavanja irile bolesti. Ovo brzo irenje uzgoja pamuka uvelo je egipatsku trgovinu duboko u meunarodni (britanski) ekonomski sistem i privuklo niz poslovnih ljudi i avanturista spremnih da poveaju kredite kediva Ismaila. Meutim, poput ranijih egipatskih potkraljeva, on nije imao osobitog smisla za financije; 50-ih godina egipatski dravni trokovi bili su samo oko deset posto vei od prihoda, ali izmeu 1861. i 1871, kada su se prihodi gotovo utrostruili, trokovi su bili gotovo dvostruko vei od njih, a razliku su pokrivali zajmovi u ukupnom iznosu od oko 70 milijuna funti koje je Egipat dugovao razliitim financijerima, od ozbiljnih do sumnjivih, uz visoke kamate. Kediv se nadao da e na taj nain pretvoriti Egipat u modernu silu i obnoviti Kairo po uzoru na Pariz Napoleona III, grad koji je bio uobiajeni model raja za sline dobrostojee vladare. Drugo obiljeje Egipta, strateki poloaj, privlailo je interese zapadnih sila i njihovih kapitalista, a posebno Britance kojima je nakon izgradnje Sueskog kanala ova zemlja postala izuzetno vana. Svjetska kultura moe biti zahvalna kedivu to je naruio od Verdija Aiu (1871) koja je prvi put izvedena u kedivovoj novoj operi u slavu otvaranja kanala (1869), no cijena koju su za to platili njegovi sunarodnjaci bila je prevelika. Egipat je, dakle, u evropsku privredu integriran kao opskrbljiva poljoprivrednim proizvodima. Bankari su se uz pomo paa tovili na raun egipatskog naroda, a kada kediv i pae vie nisu mogli plaati kamate na zajmove koje su prihvatili s lakoumnim entuzijazmom kamate su 1876. iznosile gotovo koliko polovina ukupnih godinjih prihoda stranci su nametnuli kontrolu.5 Evropljani bi se vjerojatno bili zadovoljili iskoritavanjem nezavisnog Egipta, no istovremeni kraj privrednog booma i slom administrativne i politike strukture kedivove uprave, potkopane ekonomskim silama i napastima koje nije mogla ni shvatiti ni svladati, uinio je poloaj Egipta tekim. Britanci koji su bili moniji od drugih i imali veu korist u Egiptu postali su u toku 80-ih godina njegovi novi vladari. No u meuvremenu je dodir sa zapadnim svijetom u Egiptu stvorio novu elitu zemljoposjednika, intelektualaca, javnih slubenika i oficira, koji su

104

vodili nacionalni pokret 18791882, usmjeren protiv kediva i protiv stranaca. U toku 19. stoljea stari su se turski ili tursko-erkeski slojevi asimilirali, a Egipani uzdigli do bogatstva i utjecaja. Arapski je kao slubeni jezik zamijenio turski, ime je ojaao ve postojei status Egipta kao sredita islamskog intelektualnog ivota. Znaajni zaetnik moderne islamske ideologije, Perzija-nac Jamal ad-din Al Afghan naao je zanesenu publiku meu egipatskim intelektualcima za vrijeme boravka u njihovoj zemlji (187179).* Znaajno u vezi s Al Afghanijem jest da on, kao ni njegovi egipatski uenici i istomiljenici, nije zastupao puku negativnu islamsku reakciju protiv Zapada. Njegova vlastita religiozna ortodoksija dola je u pitanje (postao je slobodni zidar 1875), premda je bio u dovoljnoj mjeri realist da bi shvaao kako ne smije povrijediti religiozna uvjerenja islamskog svijeta, a znao je i da se u njima doista krije velika politika mo. On je teio takvoj revitalizaciji islama koja bi omoguila muslimanskom svijetu da usvoji modernu znanost i tako postane sposoban za natjecanje sa Zapadom; elio je pokazati da islam zapravo zahtijeva modernu znanost, parlamentarni sistem i nacionalnu vojsku.6 Antiimpe-rijalistiki pokret u Egiptu gledao je prema budunosti, a ne u prolost. Dok su egipatski pae oponaali Pariz Napoleona III, u najveem izvanevropskom carstvu odigravala se najvea revolucija 19. stoljea bio je to tzv. tajpinki ustanak u Kini (18501866). Eurocentrini povjesniari su ga ignorirali, no Mars je bio dovoljno svjestan njegove vanosti da bi ve 1853. pisao: Moda e slijedei ustanak evropskih naroda mnogo vie ovisiti o onome to se upravo dogaa u Nebeskom Carstvu nego o ijednom drugom sada postojeem iniocu. Tajpinki ustanak nije bio najvea revolucija 19. stoljea samo zato to je Kina ve tada, s oko 400 milijuna stanovnika bila najgue naseljena drava na svijetu, a pobunjenici su neko vrijeme drali pod kontrolom polovinu njezinog teritorija, ve i stoga to je ustanak potakao graanske ratove izuzetno velikog raspona i estine. Vjerojatno je tih godina stradalo oko 20 milijuna Kineza. Taj veliki potres bio je u nekim vanim vidovima neposredan proizvod zapadnog utjecaja na Kinu. Kina je moda bila jedino veliko tradicionalno carstvo na svijetu koje je imalo puku revolucionarnu tradiciju, u teoriji i praksi. Ueni ljudi i narod Kine smatrali su postojanost i sredinji poloaj svog carstva apsolutnim: ono e uvijek postojati pod vlau cara (osim u iznimnim razdobljima kad dolazi do podjele), pod upravom uenih slubenika koji su proli velike ispite dravne javne slube, uvedene prije gotovo dvije tisue godina (ovi ispiti su ukinuti tek 1910. kad je i samo carstvo bilo na samrti). No povijest carstva sastojala se u slijedu dinastija, od kojih je svaka, kako se vjerovalo, prolazila ciklus uspona, krize i propasti, prvo osvajajui zatim gubei punomo Neba koja je davala zakonitost njihovoj apsolutnoj vlasti. Oekivalo se da u procesu smjenjivanja dinastija znaajnu ulogu odigraju puki ustanci, izrasli iz raz-bojnitava izazvanog socijalnim uzrocima, seljakih pobuna i djelovanja pukih tajnih drutava. Uspjeh pobune bio je pokazatelj da je punomo Neba za odreenu dinastiju istekla. Trajnost Kine, koja se smatrala sreditem svjetske civilizacije, ostvarivala se kroz neprekinut ciklus dinastikih promjena; taj je ciklus ukljuivao spomenuti revolucionarni element. Tako je dinastija Mandu, koju su nametnuli osvajai sa sjevera sredinom 17. stoljea, zamijenila dinastiju Ming, koja je pak u 14. stoljeu sruila mongolsku

* Af AFghani je nastavio kozmopolitsku tradiciju islamskih intelektualaca ivei u stalnim seobama koje su ga iz rodnog Irana odvele u Indiju, Afganistan, Tursku, Egipat, Francusku, Rusiju i drugdje.

105

dinastiju (pukom revolucijom). Premda je u prvoj polovini 19. stoljea izgledalo da reim Mandu funkcionira glatko, mudro i djelotvorno (dodue, prialo se da je potkupljivost u izrazitom porastu) ve od 90-ih godina 18. stoljea bilo je znakova krize i pobune. Kakvi god bili drugi razlozi takvih zbivanja, ini se da je izuzetan porast stanovnitva u 18. stoljeu (iji uzroci jo nisu objanjeni) poeo suvie optereivati privredu. Tvrdi se da je broj Kineza porastao s oko 140 milijuna 1741. na oko 400 milijuna 1843. Nov dramatini element u Kini bili su zapadni osvajai koji su potpuno porazili carstvo u prvom opijumskom ratu (18391842). Ova kapitulacija pred skromnom britanskom pomorskom eskadrom bila je teak udarac za Kinu jer je otkrila krhkost njezina sistema, koje je postao svjestan ak i dio javnog mnijenja izvan podruja koja je rat neposredno zahvatio. U svakom sluaju, uslijedio je izrazit i brz uspon raznih opozicionih snaga, a osobito monih i duboko ukorijenjenih tajnih drutava, poput drutva Triad u junoj Kini, koja su eljela zbaciti stranu mandursku dinastiju i vratiti dinastiju Ming. Carska uprava poslala je na Britance snage puke obrane i tako pomogla da stanovnitvo doe do oruja. Bila je potrebna jo iskra koja e izazvati eksploziju. Iskra je stigla u obliku opsjednutog proroka i mesijanskog voe, moda psihopata, Hung Hsiu Chuana (18131864), jednog od kandidata koji su pali na ispitu za carsku javnu slubu, te su spremno izraavali politiko nezadovoljstvo. Nakon neuspjeha na ispitu on je doivio ivani slom, koji se pretvorio u religiozno preobraenje. Oko 18471848. osnovao je u provinciji Kwangsi Drutvo onih koji potuju Boga kojemu su ubrzo prili seljaci i rudari, siromane skitnice kakvih je u Kini bilo mnogo, pripadnici raznih nacionalnih manjina i pristae starijih tajnih drutava. No u njegovu uenju bila je jedna znaajna novost. Na Hunga su utjecali kranski spisi, ak je proveo neko vrijeme s jednim amerikim misionarom u Kantonu, te je ukljuio neke znaajne zapadnjake elemente u inae uobiajenu mjeavinu antimandurskih, heretiko-religioznih i socijalno revolucionarnih ideja. Godine 1850. izbila je pobuna u Kvvangsiju i irila se toliko brzo da je nakon godinu dana bilo mogue proglasiti Nebesko carstvo beskrajne sree, s Hungom kao vrhovnim nebeskim kraljem. To je neosporno bio reim koji je stvorila socijalna revolucija; glavnu su mu podrku davale mase, a idejnu osnovu taoistiki, budistiki i kranski ideali jednakosti. Nebesko carstvo beskrajne sree bilo je organizirano teokratski, a osnovu mu je pruala piramida porodinih jedinica. Privatno vlasnitvo je ukinuto (zemlja se dijelila samo na upotrebu, ne kao svojina), uspostavljena je jednakost spolova, zabranjen duhan, opijum i alkohol, uveden novi kalendar (sa sedmodnevnim tjednom) i mnoge druge kulturne reforme, a porezi smanjeni. Do kraja 1853. pobunjenici su barem milijun aktivnih boraca kontrolirali vei dio june i istone Kine, te osvojili Nanking, no nisu uspjeli napredovati prema sjeveru uglavnom zato to nisu imali konjicu. Kina je bila podijeljena, a dijelove koje nisu drali tajpinki pobunjenici potresale su velike pobune, poput one seljakih pobunjenika Nien na sjeveru, koja nije uguena sve do 1868, ili ustanka nacionalne manjine Miao u Kweichowu i drugih manjina na sjeverozapadu i jugozapadu. Tajpinka revolucija nije se odrala, niti je bilo vjerojatno da e uspjeti. Njezine radikalne novosti bile su neprihvatljive umjerenima, tradicionalistima i onima sa svojinom koju su mogli izgubiti; nemo njezinih voa da se pridravaju vlastitih puritanskih ideja oslabila je podrku puka, a ubrzo je dolo i do dubokih razdora unutar vodstva. Nakon 1856. revolucija je bila

106

u defenzivi, a 1864. pao je tajpinki glavni grad Nanking. Carska se vlast oporavila, no cijena koju je za to platila bila je visoka, a konano se pokazala i fatalnom. Ona takoer ilustrira sloenost zapadnog utjecaja. Izgleda paradoksalno, ali vladari Kine bili su manje spremni da prihvate zapadne inovacije nego plebejski pobunjenici iako su bili navikli da ive u ideolokom svijetu kojemu su ideje esto stizale iz stranih izvora (poput budizma). Za konfucijanske kolovane inovnike koji su upravljali carstvom ono to nije bilo kinesko bilo je barbarsko. Meu njima je postojao ak i otpor prema tehnologiji koja je barbare oigledno inila nepobjedivima. Jo 1867. Veliki ministar Wo Jen opominjao je cara da uprava kole za matematiku i astronomiju eli ljude uiniti pristaama stranih ideja, to e zavriti propau ispravnosti i irenjem pokvarenosti, 7 a jo uvijek je bilo prilinog otpora prema izgradnji eljeznica i slinim pothvatima. U novoj situaciji neizbjeno se morala pojaviti i struja sklona modernom, no ini se da bi i njezini pripadnici bili vie voljeli zadrati neizmijenjenu staru Kinu, samo joj dodavi sposobnost da proizvodi oruje zapadnog tipa. (No upravo zbog toga njihovi pokuaji 60-ih godina 19. stoljea da razviju takvu proizvodnju nisu bili uspjeni.) U svakom sluaju bespomona carska uprava mogla je birati samo izmeu stupnja ustupaka Zapadu. Suoena sa socijalnom revolucijom oklijevala je ak i da u borbi mobilizira ogromnu snagu kineske puke ksenofobije. Doista, vlastima se inilo da je guenje tajpinke pobune njihov najvei gorui problem u vezi s kojim im je pomo stranaca bila ako ne neophodna, barem dobrodola. Tako je carska Kina velikom brzinom padala u potpunu ovisnost o strancima. Anglo-francusko-ameriki trijumvirat kontrolirao je od 1854. angajske carine, no poslije drugog opijumskog rata (185658) i pljakanja Pekinga (1860), nakon ega je uslijedila potpuna kineska kapitulacija,* imenovan je jedan Englez da pomae u upravi itavog kineskog carinskog prihoda. U praksi je Robert Hart, generalni inspektor kineskih carina od 1863. do 1909, bio gospodar kineske privrede; premda je uspio zadobiti povjerenje kineskih vlasti i poistovjetiti se s njihovom zemljom, ipak je takva uredba znaila potpuno podreenje carske uprave interesima Zapada. Zapadnjacima je zapravo bilo drae da dinastija Mandu ostane na vlasti. Nakon njezina pada bio bi uslijedio ili borbeni nacionalistiki revolucionarni reim ili, vjerojatnije, anarhija i politika praznina koju Zapad nije bio sklon ispuniti. (Poetna sklonost nekih stranaca prema onim elementima u tajpin-koj pobuni koji su im se inili kranskim ubrzo je ieznula.) S druge strane, kinesko se carstvo oporavljalo od tajpinke krize putem koncesija Zapadu, povratkom konzervativizmu i kobnim raspadanjem centralne vlasti. Pravi pobjednici u Kini bili su stari ueni inovnici. Dinastija Mandu i njezina aristokracija, suoene sa smrtnom opasnou zbliile su se s kineskom elitom gubei velik dio svoje prijanje moi. Najsposobniji veliki slubenici poput Li Hung-Changa (1823 1901) spasili su carstvo kada je Peking bio nemoan, stvorivi provincijske vojske na osnovi provincijskih izvora. Na taj nain navijestili su budui raspad Kine na podruju pod nezavisnim vojskovoama. Dani velikog i starog Kineskog Carstva bili su odbrojani. U svakom sluaju drutva i drave koje su postale rtve kapitalistikog svijeta, izuzevi Japan (o njemu posebno, v. u 8. poglavlju), nisu se uspjele

* Ovom prilikom nije samo Britanija dobila koncesije, ve i Rusija, Francuska i SAD. Otvoren je jo niz luka, stranim je trgovcima zajamena sloboda kretanja i zakonski imunitet, uspostavljena je sloboda djelovanja stranim misionarima, slobodna trgovina, ukljuujui slobodnu plovidbu stranac? rijekama, odreena teka ratna odteta itd.

107

odrvati. Njihovi vladajui slojevi ubrzo su povjerovali da je nemogue ne prihvatiti obiaje bijelih doljaka sa zapada ili sjevei-a, a ako bi to i bilo izvedivo, samo bi pridonijelo njihovoj vlastitoj slabosti. Zemlje koje je Zapad pokorio, osvojio ili preuzeo njihovu upravu nisu imale mnogo izbora: njihovu sudbinu odreivali su osvajai. Druge su bile rastrgane izmeu politike otpora i politike suradnje ili koncesija, izmeu potpunog pozapadnjaenja i neke vrste reforme koja bi im omoguila da usvoje znanost i tehnologiju Zapada a da ne izgube vlastitu kulturu i institucije. Bive evropske kolonije u Americi uglavnom su bile sklone bezuvjetnom oponaanju Zapada, a niz nezavisnih i ponekad starih monarhija, od Maroka na Atlantiku do Kine na Pacifiku, teio je nekoj vrsti reformi od trenutka kada se vie nisu mogle zatvarati prema zapadnoj ekspanziji. Sluajevi Kine i Egipta, svaki na svoj nain, tipini su primjeri drugog spomenutog odnosa. Obje su zemlje bile nezavisne, imale su staru civilizaciju i neevropsku kulturu koje je potkopao prodor zapadne trgovine i novarstva (prihvaenih dobrovoljno ili pod pritiskom). Obje zemlje bile su nesposobne da se odupru vojnoj i pomorskoj sili Zapada, premda snage mobilizirane protiv njih nisu bile velike. Kapitalistike sile u tom razdoblju nisu smatrale da bi im osvajanje ili preuzimanje uprave u Egiptu ili Kini donijelo osobite koristi dokle god njihovi dravljani imaju potpunu slobodu da u tim zemljama rade to hoe, te uivaju ekstrateri tori jalne povlastice. Zapadne sile nale su se sve dublje upletene u unutranje poslove ovih zemalja, iji su se domai reimi pod zapadnim utjecajem raspadali i postajali predmet sukoba suparnikih interesa Evropljana. I u Kini i u Egiptu vladari su odbacili politiku nacionalnog otpora, pretpostavljajui joj ukoliko su imali mogunost izbora ovisnost o Zapadu koji ih je odravao na vlasti. U tom razdoblju, meu onima koji su teili otporu putem nacionalne obnove, malobrojni su eljeli potpuno pozapadnjeenje; zastupali su neku vrstu ideoloke reforme koja bi im omoguila da u svoj kulturni sistem unesu ono to je Zapad uinilo toliko monim.

IV.
Takva politika bila je neuspjena. Egipat se uskoro naao pod direktnom kontrolom osvajaa, a Kina se pretvarala u bespomono carstvo na putu prema raspadu. Budui da su se postojei reimi i vladajui slojevi opredijelili za ovisnost o Zapadu, nije vjerojatno da bi zastupnici nacionalne reforme uspjeli; preduvjet njihovu uspjehu bila je revolucija, a njezino vrijeme jo nije dolo.* Krajevi koji se danas nazivaju treim svijetom ili nerazvijenim zemljama bili su izloeni na milost Zapadu kao njegova bespomona rtva. No jesu li te zemlje iz svoje podreenosti izvukle neku nadoknadu? Kao to smo vidjeli, bilo je u njima onih koji su mislili da jesu. Pozapadnjaenje je za njih bilo jedino rjeenje, a ako je to znailo ne samo uiti od stranaca i oponaati ih nego i prihvatiti njihovu pomo protiv lokalnih tradicionalnih snaga pomo koja se pretvarala u dominaciju moralo se platiti cijenu. Pogreno je ove strastvene pristae modernizacije gledati u svjetlosti kasnijih nacionalnih pokreta i smatrati ih jednostavno izdajicama i zastupnicima stranog imperijalizma. Neki od njih su smatrali da e im stranci, bez obzira na vlastitu

* Najvea stara nezavisna nezapadna carstva zbaena su ili preobraena revolucijom poetkom dvadesetog stoljea Turska, Iran i Kina.

108

nepobjedivost, pomoi u razbijanju uporita tradicije, te im omoguiti da stvore drutvo sposobno da se suprotstavi Zapadu. Meksika elita 60-ih godina 19. stoljea bila je sklona strancima jer ju je domaa situacija tjerala u oaj. 8 1 zapadni revolucionari bili su takva uvjerenja. Sam Mane pozdravio je ameriku pobjedu nad Meksikom u ratu 18461848, smatrajui da ona donosi progres i stvara uvjete za kapitalistiki razvoj, tj. za kasnije ruenje kapitalizma. Njegovi pogledi o britanskoj misiji u Indiji sline su naravi. Britanska je misija dvostruka: unitenje starog azijatskog drutva i stvaranje materijalnih osnova zapadnjakom drutvu u Indiji. Istina, vjerovao je da Indijci rjee ubrati plodove novih drutvenih elemenata koje im je donijela britanska buroazija sve dok u samoj Velikoj Britaniji industrijski proletarijat ne zamijeni klasu koja je sada na vlasti ili dok sami Hindusi ne postanu dovoljno jaki da potpuno odbace engleski jaram. Ipak, usprkos krvi i prljavtini... bijedi i ponienjima kroz koje je buroazija gonila narode svijeta, Marx je njezino osvajanje smatrao pozitivnim i naprednim. No kakvi god bili krajnji rezultati (a moderni su historiari manje optimisti no to je bio Marx 50-ih godina 19. stoljea) u razdoblju kojim se bavimo jedini oigledni rezultat zapadnog osvajanja bio je gubitak... starog svijeta koji nije zamijenjen novim, gubitak koji je dodao sadanjoj bijedi Hindusa posebnu vrstu melankolije 9 kakva je zahvatila i druge narode, rtve Zapada. U treoj etvrtini 19. stoljea teko je bilo razabrati prednosti nove situacije, a gubici su bili suvie oiti. Na pozitivnoj strani bili su parobrodi, eljeznice i telegraf, male skupine intelektualaca zapadnjakog obrazovanja, jo manje skupine lokalnih zemljoposjednika i poslovnih ljudi u ijim je rukama bio izvoz i koji su raspolagali stranim zajmovima, poput haciendadosa u latinskoj Americi, ili su djelovali kao posrednici stranim poslovnim ljudima, poput milijunaa Parsa u Bombavu. Postojala je materijalna i kulturna razmjena. U nekim podrujima rasla je proizvodnja za izvoz, premda jo ne u velikim razmjerima. Moe se tvrditi da je u nekim podrujima koja su dola pod direktnu kolonijalnu upravu nered u javnom ivotu zamijenjen redom, a nesigurnost sigurnou. No samo bi roeni optimist mogao dokazivati da su te prednosti bile vee od negativnih strana kolonijalizma u razdoblju kojim se bavimo. Suprotnost izmeu razvijenog i nerazvijenog svijeta najvie se oitovala i oituje se jo uvijek kao suprotnost izmeu bogatstva i siromatva. U razvijenim zemljama ljudi su jo uvijek umirali od gladi, ali broj takvih smatrao se malim: oko pet stotina godinje u Ujedinjenom Kraljevstvu. U Indiji umirali su milijuni svaki deseti stanovnik Orisse umro je od gladi 1865 1866, izmeu treine i etvrtine stanovnitva u Rajputani 18681870, tri i pol milijuna ljudi (51 posto stanovnika) u Madrasu, jedan milijun (20 posto stanovnika) u Mvsoreu za vrijeme velike gladi 18761878, najgorem razdoblju sumorne povijesti Indije u 19. stoljeu. 10 U Kini u razdoblju kojim se bavimo nije lako odvojiti glad od brojnih drugih katastrofa, no smatra se da je ona 1849. odnijela gotovo 14 milijuna ivota, dok je jo 20 milijuna stradalo izmeu 1854. i 1864." Izmeu 1848. i 1850. glad je pustoila dijelovima Jave. Krajem 60-ih i poetkom 70-ih godina velika glad zahvatila je niz zemalja koje se proteu od Indije na istoku do panjolske na zapadu. 12 Muslimansko stanovnitvo Alira smanjilo se za vie od 20 posto izmeu 1861. i 1872. 13 Perzija, koja je prema procjenama sredinom 70-ih godina imala izmeu est i sedam milijuna stanovnika, u velikoj gladi 18711873. vjerojatno je izgubila izmeu milijun i pol i dva milijuna ljudi. 1 4 Teko je rei je li situacija

109

bila gora nego u prvoj polovini stoljea (u Indiji i Kini vjerojatno jest), ili tek neizmijenjena. U svakom sluaju velika je oprenost prilika u razvijenim i nerazvijenim zemljama, ak ako i uzmemo u obzir da se doba tradicionalnih i katastrofalnih demografskih kretanja poelo povlaiti pred novim populacijskim modelom (kao to se doista dogaalo u islamskom svijetu). Ukratko, narodi treeg svijeta jo nisu poeli znaajnije uivati koristi od izuzetnog, neuvenog razvoja Zapada. Ukoliko su tog napretka uope bili svjesni, osim kao pukog razaranja njihova naina ivota, on je za njih bio prije mogui uzor nego stvarnost neto to su za sebe uinili bjeloputi ljudi u udnim krutim eirima i cilindrinim hlaama, koji su doli iz dalekih zemalja ili su ivjeli u velikim gradovima. Progres nije pripadao njihovu svijetu, a veina nije ni eljela da im pripadne. No oni koji su mu se suprotstavljali uime starih obiaja bili su poraeni. Vrijeme onih koji e mu se oduprijeti njegovim vlastitim orujem nije jo dolo.

110

8. POGLAVLJE

DOBITNICI
Koje e klase i slojevi drutva sada postati pravi predstavnici kulture, davati nam uenjake, umjetnike i pjesnike, stvaralake linosti? Ili e se sve pretvoriti u veliki biznis, kao u Americi? Jakob Burkhardt, 18681871.1 Vlasti u Japanu postale su prosvjeene i napredne: prihvatile su evropsko iskustvo kao vodi, zaposlile su strance u svojoj slubi, istonjaki obiaji i ideje povlae se pred zapadnom civilizacijom. Sir T. Erskine May, 1877.2

I.
Ndkada Evropljani nisu vladali svijetom potpunije i neospornije nego u treoj etvrtini 19. stoljea. Tonije reeno, nikada svijetom tako nisu vladali bijelci evropskog porijekla, jer svijetu kapitalistike privrede i moi pripadala je i jedna neevropska federacija, SAD. One nisu jo imale veu ulogu u svjetskoj politici, te su im evropski dravnici tek povremeno posveivali panju, osim ako su ih zanimala podruja koja su SAD koristile neposredno, tj. ameriki kontinenti i pacifiki ocean. No osim Britanije, iji su vidici i dalje bili svjetski, nijedna drava nije mala trajnog interesa za oba ova podruja. Latinoameriki oslobodilaki pokret uklonio je sve evropske kolonije s kontinenta srednje i june Amerike, izuzevi Gvajanu koja je Britancima davala neto eera, Francuzima zatvor za opasne kriminalce, a Holananima mogunost za odravanje starih veza s Brazilom. Karipski otoci, osim Hispaniole (gdje je postojala crnaka Republika Haiti i Dominikanska Republika koja se oslobodila i panjolske dominacije i nadmoi Haitija), ostali su kolonijalni posjedi panjolske (Kuba i Puerto Rico), Britanije, Francuske, Nizozemske i Danske. Osim panjolske, koja je udjela za djelominom obnovom svog kolonijalnog imperija, nijedna od ovih zemalja nije se osobito brinula zbog svojih posjeda u Zapadnoj Indiji. Samo na sjeveroamerikom kontinentu ostao je do 1875. jedan veliki evropski posjed o Britaniji ovisna Kanada, prostrana ali nerazvijena i uglavnom pusta. Od SAD dijelila ju je dugaka, otvorena granica koja se u ravnoj liniji protezala od obala Ontaria do Pacifika; sporovi u vezi s podrujima oko ove linije rijeeni su u toku 19. stoljea mirnim putem premda ne bez tekog diplomatskog pogaanja uglavnom u korist SAD. Da nije bilo izgradnje transkanadske eljeznice, Britanska Kolumbija mogla je podlei privlanoj sili pacifikih drava SAD. Na azijskoj strani oceana

111

pak, evropska prisutnost neposredno se osjeala samo na ruskom sibirskom Dalekom istoku, u britanskoj koloniji Hong Kongu i britanskom uporitu u Malaji, premda su Francuzi ve poeli osvajati Indokinu. Ostaci panjolskih i portugalskih kolonija, kao i holandski posjedi u Indoneziji, nisu stvarali meunarodne probleme. Teritorijalno irenje SAD stoga nije izazivalo vee uzbuenje medu evropskim politiarima. Meksiko je, nakon poraza u ratu 184648, prepustio SAD velika podruja na jugozapadu Kaliforniju, Arizonu, Utah, te dijelove Ko-lorada i Novog Meksika. Rusija im je 1867. prodala Alasku. Ovi i neki prije osvojeni teritoriji na zapadu dobivali su status saveznih drava kad bi postali dovoljno zanimljivi u ekonomskom smislu ili dovoljno pristupani: Kalifor-nija 1850, Oregon 1859, Nevada 1864, dok su Minnesota, Kansas, Wisconsin i Nebraska na Srednjem zapadu postale savezne drave izmeu 1858. i 1867. SAD nisu imale daljnjih teritorijalnih ambicija, premda su robovlasnike drave na jugu eznule za proirenjem robovlasnikog ureenja na velike karip-ske otoke, te imale ak i ire pretenzije na Latinsku Ameriku. Glavni oblik amerike dominacije bila je posredna kontrola u zemljama gdje im se nijedna sila nije opirala; slabe, ali nominalno nezavisne vlasti znale su kako se moraju odnositi prema gigantu na sjeveru. Tek krajem stoljea kada je formalni imperijalizam doao u modu, SAD su privremeno odstupile od ove tradicije. Siroti Meksiko uzdahnuo je predsjednik Porfirio Diaz (18281915) tako daleko od Boga, a tako blizu SAD; ak i latinoamerike drave koje su smatrale da su u boljim odnosima sa Svemoguim, postajale su sve svjesnije da im glavna opasnost dolazi od Washingtona. Povremeno su sjeverno-ameriki avanturisti pokuavali osvojiti uski pojas zemlje izmeu Atlantskog i Pacifikog oceana, ali nita takvoga nije im uspjelo sve dok nije sagraen Panamski kanal koji su okupirale amerike snage u maloj nezavisnoj republici koja je upravo zbog kanala odvojena od vee junoamerike drave Kolumbije. No to se dogodilo kasnije. Vei dio svijeta, a posebno Evropa, bio je svjestan SAD, ve zato to je tokom razdoblja kojim se bavimo (184875) u njih emigriralo nekoliko milijuna Evropljana, kao i zato to su prostranstvo i izuzetno brz napredak ubrzo pretvorili SAD u tehniko udo svijeta. Bila je to, kao to su Amerikanci prvi istakli, zemlja superlativa. Gdje je jo bilo mogue nai grad poput Chicaga koji je 1850. imao svega 30 000 stanovnika, a nakon svega etrdeset godina postao esti po veliini grad na svijetu, s vie od milijun stanovnika? Nigdje se eljeznike pruge nisu protezale na veim razdaljinama, niti ih je igdje bilo vie (1870. u SAD je bilo 49 168 milja pruge). Nigdje se milijunai nisu sami obogatili takvom brzinom i, premda jo nisu bili najbogatiji meu bogatima ubrzo e biti bili su sigurno najbrojniji. Nigdje novine nisu imale toliko smjelosti, nigdje politiari nisu bili tako izrazito korumpirani, nijedna zemlja nije manje ograniavala svoje mogunosti. Amerika je jo uvijek bila Novi svijet, otvoreno drutvo u otvorenoj zemlji, gdje je siromani emigrant mogao, kako se vjerovalo, poeti ispoetka (self-tnade mati) postajui lan egalitarne, demokratske republike, jedine velike i znaajne takve zemlje na svijetu do 1870. Slika SAD kao revolucionarne politike alternative Starom svijetu monarhija, aristokracije i podlonosti moda nije vie bila toliko iva kao prije, barem izvan njihovih granica. Ovu sliku zamijenila je predodba o Americi kao mjestu na koje se moe pobjei

112

od siromatva, mjestu nade i bogaenja za pojedinca. New York se sve vie suprotstavljao Evropi ne kao novo drutvo, ve kao drutvo novih bogataa. Ipak, san o revoluciji u SAD nije bio mrtav. Njihovi stanovnici smatrali su svoju republiku zemljom jednakosti, demokracije, a iznad svega neograniene, anarhine slobode i beskrajnih mogunosti , koja kao dopunu ima ono to se kasnije nazivalo oiglednom sudbinom ove zemlje.* Nitko ne moe razumjeti SAD u devetnaestom stoljeu, pa ni u dvadesetom, ako ne uzme u obzir taj utopijski element koji je ipak sve vie tamnio i pretvarao se u samozadovoljni privredni i tehnoloki dinamizam, osim u trenucima krize. Bila je to porijeklom agrarna utopija o slobodnim i nezavisnim farmerima na slobodnoj zemlji, nespojiva sa svijetom velikih gradova i velike industrije, s kojim nije izmirena do danas. ak ni u tipinom sreditu amerike industrije, poput tekstilnog grada Patersona u New Yerseyu, poslovni etos jo nije prevladao. Za vrijeme trajka tkalaca vrpci 1877. godine vlasnici tvornica gorko su se, i to s pravom, alili da ih republiki predsjednik, demokratski voe, tampa, sudovi i javno mnijenje nisu podrali.4 Amerikanci su jo uvijek preteno ivjeli na selu: 1860. samo ih je 16 posto ivjelo u gradovima s vie od osam tisua stanovnika. Ruralna utopija u najdolovnijem obliku slobodni seljaci na slobodnoj zemlji mogla je pokrenuti veu politiku silu nego ikada, naroito meu sve guim stanovnitvom na Srednjem zapadu. Ova politika sila sudjelovala je u stvaranju Republikanske stranke i pridonijela njezinoj orijentaciji protiv ropstva (premda ideja besklasne republike slobodnih farmera nije imala nikakve veze s ropstvom ni crncima, njezini su se pristalice protivili ropstvu). Najvei trijumf agrarne utopije sadran je u Zakonu o domainstvima iz 1862, koji je svakom amerikom porodinom ovjeku starijem od dvadeset jedne godine nakon pet godina stalnog boravka na jednom mjestu dodjeljivao besplatno 160 jutara javnog zemljita, ili nakon est mjeseci boravka odobravao kupnju tla po 1,25 dolara za jutro. Naravno, ova je utopija propala. Izmeu 1862. i 1890. manje od 400 000 porodica imalo je koristi od Zakona o domainstvima, dok je ukupno stanovnitvo SAD poraslo za 32 milijuna, a ono u zapadnim dravama za vie od deset milijuna. Samo eljeznike kompanije (koje su dobivale ogromne koliine javnog zemljita tako da su trokove izgradnje mogle nadoknaditi profitom koji im je donosilo pekuliranje sa zemljom i razvoj) prodale su po cijeni od pet dolara po jutru vie zemlje nego to je dodijeljeno Zakonom o domainstvima. Pravi korisnici besplatnog dijeljenja zemlje bili su pekulanti, financijeri i kapitalistiki poduzetnici. Krajem stoljea ugasio se bukoliki san o slobodnim seljacima. Bilo da ovaj preobraaj SAD smatramo krajem revolucionarnog sna ili sazrijevanjem, on se odigrao u treoj etvrtini 19. stoljea. Ameriki mitovi svjedoe o vanosti ovog razdoblja kojemu pripadaju dvije povijesne teme najdublje i najtrajnije ukljuene u popularnu kulturu: graanski rat i Divlji zapad. One su blisko povezane jer je otvaranje Zapada (tj. njegovih junih i srednjih dijelova) ubrzalo sukob izmeu drava Sjevera, koje su predstavljale slobodne farmere i kapitalizam u usponu, i robovlasnikih drava Juga. Sukob Kansasa i Nebraske 1854. zbog uvoenja ropstva na Srednji zapad ubrzao je

* Atlantske drave . . . neprestano obnovljuju politiku upravu i socijalne ustanove Evrope i Afrike. Pacifike drave nuno moraju na isti uzvieni i blagotvoran nain dielovati u Aziji. (William H. Seward, 1850). 8 Doba kapitala

113

stvaranje republikanske stranke. Njezin predstavnik Abraham Lincoln (1809-1865) izabran je za predsjednika 1860, to je dovelo do odvajanja konfedera-tivnih drava Juga 1861.* irenje prema zapadu nije bilo novo. U razdoblju kojim se bavimo ono je tek izuzetno ubrzano zbog izgradnje eljeznica prva je dosegla i premostila Mississippi 18541856. i razvoja Kalifornije (v. 3. poglavlje). Nakon 1849. Zapad je za ljude prestao biti neka vrst granice prema beskraju i postao prazno prostranstvo prerija, pustinja i planina izmeu dviju zona koje su se brzo razvijale, jedna na istoku, druga du Pacifika. Prve trans-kontinentalne linije gradile su se istovremeno od Pacifika prema istoku i od Mississippia prema zapadu, a susrele su se negdje u Utahu, gdje su mormoni 1847. iz Iowe preselili svoj Sion, pogreno vjerujui da je to podruje (Divlji zapad) bilo je u razdoblju kojim se bavimo prilino pusto, za razliku od ukroenog Srednjeg zapada, sve gue naseljenog, obraenog i ak donekle industrijaliziranog. Procjenjuje se da je ukupni rad uloen u gradnju farmi na prostranom podruju prerije u jugozapadnim i planinskim dravama izmeu 1850. i 1880. jedva neto vei od onog koji je u isto vrijeme uloen u izgradnju na jugoistoku ili u odavno naseljenim srednjoatlantskim dravama.5 Farmeri su polako kolonizirali prerije zapadno od Mississippija, a to je podrazumijevalo uklanjanje Indijanaca (prisilnom seobom) , ukljuujui i one koji ve prije preseljeni, i bivola (istrebljenjem) od kojih su prerijski Indijanci ivjeli. Istrebljenje bivola poelo je 1867, godine u kojoj je Kongres osnovao velike indijanske rezervate. Do 1883. pobijeno ih je oko 13 milijuna. Planine nikada nisu bile pogodne za naseljavanje ratara. One su bile i ostale granica istraivaa i rudara u koju su se nekoliko puta slijevali valovi tragaa za dragocjenim metalima uglavnom srebrom i stvarali naselja oko nalazita od kojih je najvee bilo Comstock Lode u Nevadi (1859). Ono je donijelo 300 milijuna dolara u dvadeset godina, desetak ljudi tamo je steklo golema bogatstva, dvadesetak neto manje, a brojni su se obogatili u skromnijim razmjerima prije no to se nalazite iscrpio, a grad ostao prazan; njime su lutale samo sjene kornvolskih i irskih kopaa, obilazei tek izgraenu Dvoranu Unije i Operu. Sline groznice zahvaale su Colorado, Idaho i Montanu. 6 One nisu uzrokovale bitno poveanje stanovnitva. Kolorado (savezna drava postao je 1876) je 1870. imao manje od 40 000 stanovnika. Jugozapad je ostao u osnovi stoarski kraj, zemlja kauboja. Otuda su velika stada goveda (nekih etiri milijuna izmeu 1865. i 1879) stizala do transportnih stanica na putu prema golemim ikakim klaonicama. Ovaj promet dao je inae beznaajnim naseljima u Missouriju, Kansasu i Nebraski, poput Abilenea i Dodge Citya znaaj koji ivi u tisuama filmova, mitski sjaj koji prerijski farmeri ni biblijskom ispravnou ni populistikim arom nisu uspjeli potisnuti. Mit o Divljem zapadu toliko je snaan da ga je teko analizirati realistino. Moda jedina historijski pouzdana injenica s njim u vezi jest da je vremensko razdoblje kojemu pripada trajalo kratko, s vrhuncem izmeu graanskog rata i 80-ih godina kada se poelo gasiti rudarenje kao i stoni boom. Divljina nije bila povezana s Indijancima, koji su bili spremni da ive u miru s bijelcima, osim moda na krajnjem jugozapadu gdje su plemena

* Virginia, Sjeverna i Juna Carolina, Georgia, Alabama, Florida, Mississippi, Louisiana, Tennessee, Arkansas, Texas. Neke granine drave su oklijevale, ali se nisu otcijepile: Marvland, Zapadna Virginia, Kentuckv, Missouri, Kansas.

114

na poput Apacha (18711886) i meksikih Yaquija (18751926) vodili posljednje bitke u stoljetnom ratu kojim su pokuavali zadrati neovisnost o bijelcima. Divljina je bila posljedica institucija, ili prije nedostatka institucija, vlasti i zakona u SAD. (U Kanadi nije bilo Divljeg zapada, tamo ak ni zlatne groznice nisu bile anarhine, a Siuxi, koji su u SAD potukli Custera prije no to su pobijeni, u Kanadi mirno su ivjeli.) Anarhiju (ili da se posluimo neutralnijim izrazom strast za oruanom samopomoi) moda je poveao san o slobodi i zlatu koji je tjerao ljude na zapad. Iza granice do koje su dopirale farme i gradovi nije bilo porodica: 1870. u Virginia Cityu mukaraca je bilo vie no dvostruko od ena, a djece samo deset posto. No mit o Zapadu ne ukljuuje u veoj mjeri ovaj san o slobodi. Njegovi junaci su ee razbojnici i revolverai poput Divljeg Billa Hickoka koji nikada nisu mogli rei mnogo sebi u prilog, a rjee imigranti kopai, lanovi sindikata. Premda razbojnike treba uzeti u obzir, ne treba ih idealizirati. San o slobodi nije se odnosio na Indijance ni na Kineze (koji su inili gotovo treinu stanovnitva u Iahu 1870). Sigurno se nije odnosio ni na crnce u rasistikim jugozapadnim dravama Texas je pripadao Konfederaciji. Premda je velik dio onoga to danas prepoznajemo kao tipino za Divlji zapad (od kauboj-ske odjee do kalifornijskih obiaja koji su postali zakon u amerikim planinama, a porijeklom su panjolski) potekao od Meksikanaca, kojih je meu kaubojima bilo vie no pripadnika ijedne druge skupine, san o slobodi nije se odnosio niti na njih. Bio je to san siromanih bijelaca koji su se nadali da e privatno poduzetnitvo buroaskog svijeta zamijeniti kockom, zlatom i pitoljima. Koliko nema nieg tajnovitog u vezi s otvaranjem Zapada, toliko su priroda i porijeklo amerikog graanskog rata (18611865) izazvale rasprave meu povjesniarima. Ove rasprave koncentrirale su se oko problema robovlasnikog drutva u junim dravama i mogunosti njegove kompatibilnosti s dinaminim kapitalizmom Sjevera. Da li se uope radilo o robovlasnikom drutvu, kad su crnci uvijek bili u manjini, ak i duboko na Jugu (osim nekoliko manjih podruja), a veinom nisu radili na klasinim velikim plantaama, ve u malom broju na farmama bijelaca ili kao posluga? Teko je porei da je ropstvo bilo glavna institucija junjakog drutva, kao i da je ono bilo glavni uzrok raskola izmeu junih i sjevernih drava. Pravo je pitanje zato je moralo doi do otcjepljenja i graanskog rata umjesto do nekog rjeenja koje bi omoguilo koegzistenciju. Napokon, premda je veina ljudi na Sjeveru bez sumnje mrzila ropstvo, sam borbeni abolicionizam nikada nije bio dovoljno jak da bi oblikovao politiku Unije. Kapitalisti Sjevera, kakvi yod bili njihovi privatni nazori, mogli su nai da je korisno nagoditi se s robovlasnikim Jugom i iskoritavati ga, kao to svjetski poslovni ljudi koriste politiku apartheida u Junoafrikoj Republici. Naravno, robovlasnika drutva, ukljuujui i ono na amerikom Jugu, bila su osuena na propast. U razdoblju izmeu 1848. i 1890. sva su propala ak i ono na Kubi i u Brazilu (v. 10. poglavlje). Takva drutva bila su izolirana i fiziki ukidanjem afrike trgovine robljem koja je do 50-ih godina 19. stoljea bila jo prilino djelotvorna, kao i moralno, opeprihvaenim bur-oaskoliberalnim shvaanjem da je robovlasnitvo u suprotnosti s povijesnim razvojem u moralnom smislu neprihvatljivo a ekonomski neefikasno. Teko je zamisliti kako bi se robovlasniko drutvo amerikog Juga odralo do dvadesetog stoljea, kao to je teko zamisliti daljnji opstanak kmetstva u istonoj Evropi, ak ako (poput nekih kola historiara) i uzmemo u obzir da su

115

oba ureenja kao sistemi proizvodnje ekonomski sposobna za ivot. No 50-ih godina 19. stoljea na amerikom Jugu dolo je do krize zbog specifinog problema: bilo je sve tee opstati uz dinamini kapitalizam Sjevera i valove migracija prema Zapadu. U posve ekonomskom smislu Sjever nije mnogo mario za Jug, agrarno podruje u kojem jedva da je poela industrijalizacija. Sjever je na svojoj strani imao vrijeme, izvore i proizvodnju. Glavni uzroci sporova bili su politike naravi. Jug kao polukolonija Britanije i njezin glavni snabdjeva sirovim pamukom zastupao je slobodnu trgovinu, dok su industrijalci Sjevera ve dugo koristili zatitne carine koje nisu mogli nametnuti u onoj mjeri koja bi im odgovarala zbog otpora junih drava (one su, treba se prisjetiti, 1850. sainjavale gotovo polovinu SAD). Sjever je sigurno bio vie zabrinut zbog podjele drave na protekcionistiki i neprotekcionistiki dio nego zbog podjele na robovlasniki i slobodni dio. Takoer vaan uzrok sukoba bio je u tome to su june drave pokuavale odsjei sjeverne od njihovog zalea, stvarajui du sliva Mississippija trgovaku i komunikacijsku zonu koja je postala gotovo vanija od one uz Atlantik. Tako su june drave nastojale preduhitriti Sjever u irenju prema zapadu. To je bilo prirodno jer su siromani bijelci s Juga ve odavno krenuli u istraivanje zapada. Zbog ekonomske nadmoi Sjevera Jug se morao sve jae oslanjati na svoju politiku mo traei da mu se formalno priznaju neka prava (npr. legalizacija ropstva u novim zapadnim podrujima), inzistirajui na autonomiji drava (prava drava) nasuprot saveznoj vladi, koristei veto u nacionalnoj politici, ometajui ekonomski razvoj Sjevera itd. Budui da je provodio ekspanzionistiku politiku na Zapadu, Jug je morao biti prepreka Sjeveru. Jedine prednosti kojima je Jug raspolagao bile su politike naravi. Budui da nije mogao niti htio potui Sjever njegovim vlastitim orujem, tj. u kapitalistikoj ekspanziji, tokovi povijesti tekli su protiv njega. Svako usavravanje u transportu uvrivalo je veze Zapada s Atlantikom. eljezniki sistem razvijao se u osnovi od istoka prema zapadu, a dugih linija koje bi povezivale sjever i jug gotovo da nije ni bilo. Ljudi, pak, koji su selili na Zapad nisu bili robovlasnici, ve siromani slobodni bijelci privueni zemljom, zlatom i pustolovinama. Stoga je formalno proirenje zone ropstva na nova podruja imalo presudnu vanost za Jug, a sve otriji sukobi 50-ih godina izbijali su uglavnom zbog tih pitanja. Pitanje ropstva bilo je za Sjever beznaajno, a irenje na zapad zapravo je slabilo robovlasniki sistem. Ono mu nije donosilo pojaanje kakvom su se junjaki voe nadali snujui o aneksiji Kube i stvaranju junokaripskog plantaerskog carstva. Ukratko, Sjever je bio u stanju ujediniti kontinent, a Jug nije. Njegovo je dranje bilo agresivno, a jedini politiki izlaz u naputanju borbe i otcjepljenju od Unije, to se i dogodilo kada je 1860. za predsjednika izabran Abraham Lincoln iz Illinoisa. Ovaj izbor potvrdio je da je Jug izgubio Srednji zapad. Graanski rat bjesnio je pet godina. Po broju rtava i razaranjima bio je to najvei rat koji je u razdoblju kojim se bavimo vodila jedna razvijena drava, premda blijedi u usporeenju s paragvajskim ratom koji se otprilike u isto vrijeme odvijao u Junoj Americi, a pogotovo u usporedbi s tajpinkim ratovima u Kini. Sjeverne drave, premda slabije u vojnoj vjetini, napokon su pobijedile zbog nadmoi u ljudstvu, proizvodnim kapacitetima i tehnologiji. Napokon, u njima je ivjelo vie od 70 posto ukupnog stanovnitva SAD, vie od 80 posto ljudi sposobnih za vojsku, a raspolagale su i s vie od 90 posto ukupnog industrijskog potencijala u SAD. Njihova pobjeda bila je

116

pobjeda amerikog kapitalizma i modernih SAD. No premda je ropstvo ukinuto, to nije bila pobjeda crnaca bili oni robovi ili slobodnjaci. Nakon nekoliko godina rekonstrukcije (tj. prisilne demokratizacije) Jug se vratio pod kontrolu konzervativnih bijelih junjaka, tj. rasista. Godine 1877. konano su se povukle okupacijske trupe Sjevera. Konzervativci na Jugu dijelom su postigli svoj cilj: Sjevernjaci, koji su uglavnom pripadali Republikanskoj stranci (ona je ostala na vlasti gotovo neprestano u razdoblju izmeu 1860. i 1932) nisu mogli prodrijeti na Jug privren Demokratskoj partiji, koji je stoga zadrao prilinu autonomiju. June su drave pak brojem glasova mogle imati nekog utjecaja u nacionalnoj politici jer je njihova podrka imala presudnu vanost drugoj po veliini stranci Demokratskoj. Jug je ostao agraran, siromaan, zaostao i ogoren; bijelci su bili ogoreni zbog poraza koji nikada nisu zaboravili, crnci zbog obespravljenosti i potinjenosti koju su im nemilosrdno nametnuli bijelci. Ameriki se kapitalizam razvijao izuzetnom brzinom nakon graanskog rata koji je moda privremeno usporio njegov rast, premda je pruio priliku velikim gusarskim poslovnim poduzetnicima koji su dobili prikladan nadimak baruni pljakai. Ovaj brzi napredak trea je velika tema u povijesti SAD u razdoblju kojim se bavimo. Za razliku od graanskog rata i Divljeg zapada, razdoblje baruna pljakaa nije postalo dio amerikog pukog mita, osim kao element u demonologiji demokrata i populista, ali je ostalo prisutno u amerikoj stvarnosti. Barune pljakae jo uvijek je mogue prepoznati na poslovnoj sceni. Bilo je pokuaja obrane i rehabilitacije tih ljudi koji su unijeli promjene u engleski jezik: kada je poeo graanski rat rije milioner jo se uvijek pisala u navodnim znakovima, ali kada je 1877. umro najvei pljaka prve generacije CorneMus Vanderbilt, zbog njegova bogatstva bilo je potrebno stvoriti novu rije multimilioner. Postoje tvrdnje da su veliki ameriki kapitalisti zapravo bili stvaraoci inovatori bez kojih razvoj amerike industrijalizacije, koji je doista impresivan, ne bi bio toliko brz. Njihovo bogatstvo stoga nije plod privrednog razbojstva, ve dareljivosti kojom je drutvo nagradilo svoje dobroinitelje. Takve argumente nemogue je primijeniti na sve barune pljakae svaki branilac ustuknut e pred varalicom poput novara Jima Fiska ili Jaya Goulda no bilo bi besmisleno poricati da je dio poslovnih monika ovog razdoblja, ponekad u znatnoj mjeri, pridonio razvoju moderne industrijske privrede ili (to nije sasvim isto) djelotvornosti sistema kapitalistikog poduzetnitva. Meutim, takvi argumenti ne pogaaju bit problema. Pomou njih se moe samo na drugi nain rei ono to je oigledno, tj. da je u SAD u 19. stoljeu postojala kapitalistika privreda u kojoj se moglo zaraditi vrlo mnogo novaca, izmeu ostalog razvijajui i racionalizirajui proizvodne snage ove velike zemlje koja se brzo irila u rastuoj svjetskoj privredi. Razdoblje amerikih baruna pljakaa imalo je tri obiljeja koja su ga razlikovala od ostalih naprednih kapitalistikih ekonomija u istom razdoblju u kojima su takoer djelovali i grabeljivi milioneri. Za Ameriku je u prvom redu bila karakteristina potpuna odsutnost svake kontrole nad poslovima, makar se odvijali i na posve bezoan i prevarant-ski nain; tome su se pridruile zaista spektakularne mogunosti korupcije na lokalnom i nacionalnom nivou, naroito u godinama nakon graanskog rata. U SAD gotovo da nije bilo vlasti u evropskom smislu, a polje djelovanja za mone i bezobzirne bogatae bilo je neogranieno. Zapravo, u terminu baruni pljakai naglasak treba da stoji na prvoj rijei, jer se, kao u slabim

117

srednjovjekovnim kraljevstvima, ljudi nisu mogli oslanjati na zakon, ve samo na vlastitu snagu. A tko je bio moniji u kapitalistikom drutvu od bogataa? SAD bile su jedina drava u buroaskom svijetu u kojoj su vladali privatna pravda i privatne naoruane jedinice, nikad u veoj mjeri nego u razdoblju kojim se bavimo. Izmeu 1850. i 1889. odredi Vigilante,* koji su sami sebe imenovali, pobili su 530 osumnjienih ili pravih prijestupnika, tj. est sedmina svih rtava ovog karakteristino amerikog fenomena** koji je trajao od 60-ih godina 18. stoljea do 1909.9 Godine 1865. i 1866 svaka eljeznika kompanija, rudnik, eljezara ili valjaonica u Pennsvlvaniji imala je pravo uposliti koliko je god htjela naoruanih policajaca, na nain koji joj je odgovarao, premda su u ostalim dravama erifi i drugi dravni slubenici morali formalno imenovati lanove takvih privatnih policijskih snaga. U tom su razdoblju privatne jedinice detektiva i revolveraa stekle mranu slavu borei se ponajprije protiv kriminala, no ubrzo sve vie protiv radnika. Drugo obiljeje ove pionirske ere amerikog velikog biznisa, velikog novca i velike moi bilo je u tome to njegovi najuspjeniji ljudi, za razliku od mnogih velikih poduzetnika Staroga svijeta koji su esto izgledali opsjednuti samim tehnolokim konstrukcijama, nisu bili posebno odani ni jednom nainu zaraivanja novca. eljeli su samo maksimalno poveati profite, ali su se ipak gotovo svi okuali u najveem poslu ovog razdoblja, gradnji eljeznica. Cornelius Vanderbilt imao je samo 1020 milijuna dolara prije no to je uao u poslove sa eljeznicom, koji su mu donijeli jo 8090 milijuna u esnaest godina. Nije ni udo kada su ljudi poput Kalifornijske druine Collis P. Huntington (18211900), Leland Stanford (18241893), Charles Croc-ker (18221888) i Mark Hopkins (18131878) mogli besramno tri puta naplatiti trokove izgradnje centralne pacifike eljeznice, a pljakai poput Fiska i Goulda skupiti milijune lanim poslovima i otimainom bez polaganja 'jednog eljeznikog praga. Malobrojni su milioneri prve generacije koji su se obogatili samo u jednoj vrsti posla. Huntington je poeo prodajui opremu tragaima za zlatom u Sacramentu. Moda je meu njegovim muterijama bio i budui mesarski magnat Philip Armour (18321901), koji je okuao sreu sa zlatom prije no to se upustio u trgovinu iveom u Mihvaukeeju, to mu je, pak, omoguilo da se obogati trgujui svinjetinom za vrijeme graanskog rata. Jim Fisk bio je pomoni radnik u cirkusu, hotelski konobar, torbar i trgovac tekstilom prije no to je otkrio kakve mogunosti pruaju ratni ugovori i, kasnije, burzovni poslovi. Jay Coul bio je kartograf i trgovac koom prije no to je shvatio to se moe uiniti sa eljeznikim dionicama. Andrevv Carnegie (1835 1919) usmjerio je svoju energiju na proizvodnju elika kad mu je bilo gotovo etrdeset godina. Poeo je kao telegrafist, nastavio kao vii slubenik u eljeznici. Prihod mu je ve stizao od dionica ija se vrijednost vrlo brzo poveavala; povrno se bavio naftom (ona je donijela bogatstvo Johnu D. Rocke-felleru, koji je poeo kao inovnik i knjigovoa u Ohiu) postepeno prelazei u industrijsku granu kojom e zavladati. Svi ti ljudi bili su pekulanti, spremni da se okrenu prema novcu gdje god se nalazio. Nijedan nije imao savjesti, niti je mogao imati u privredi i razdoblju u kojemu su prijevara, mito, spletka, pa i pucnjava, bili uobiajeni naini konkurencije. Svi su bili tvrdi ljudi i vjerojatno bi pitanje o vlastitom potenju smatrali mnogo manje vanim

* Vigilante-odredi bili su samozvane grupe budnosti za zatitu sigurnosti graana i njihove imovine grubom silom izvan redovitog zakonskog postupka (op .ur.). ** Od 326 zabiljeenih Vigilante akcija 230 pripadaju razdoblju kojim se bavimo.

118

za svoje poslove od pitanja o vlastitoj domiljatosti. Nije bez razloga socijalni darvinizam dogma da su oni koji su se uspeli do vrha najbolji jer su najsposobniji da preive u ljudskoj dungli postao neto poput nacionalne teologije u SAD potkraj 19. stoljea. Tree svojstvo baruna pljakaa oigledno proizlazi iz onoga to smo ve o njima rekli, no mitologija amerikog kapitalizma dala mu je pretjerane razmjere: velik dio tih ljudi poeo je od niega, a domogao se ogromnog bogatstva i drutvenog ugleda. Meutim, bez obzira na znamenitost nekolicine multimilionera koji su se sami obogatili, samo je 42 posto amerikih poslovnih ljudi koji su uli u Ameriki biografski rjenik, a ivjeli su u razdoblju kojim se bavimo, poteklo iz niih i niih srednjih slojeva.* Veinom su bili iz porodica poslovnih ljudi i slubenika. Samo osam posto industrijske elite 70-ih godina 18. stoljea sainjavali su sinovi radnika.10 Usporedbe radi spomenut emo da je od 189 britanskih milionera koji su umrli izmeu 1858. i 1879. najmanje sedamdeset posto bilo onih iji su preci barem u jednoj generaciji bili bogati, a vie od pedeset posto imalo je pretke zemljoposjednike.11 Dakako, u Americi su ivjele i porodice Astor i Vanderbilt, koje su ras-polagale naslijeenim velikim bogatstvom, a najvei njezin novar J. P. Morgan (1837-1913) bio je bankar druge generacije ija se porodica obogatila kao jedan od glavnih posrednika britanskog kapitala u SAD. No panju su vie privlaili uspjesi mladih ljudi koji su uoili priliku za uspjeh, iskoristili je i potukli sve takmace: ljudi koje je u prvom redu ispunjavala kapitalistika tenja za stjecanjem. Prilike su zaista bile sjajne za one koji su bili spremni podrediti svoj ivot logici zaraivanja i koji su bili dovoljno sposobni, bezobzirni i pohlepni. Za njih zapreke gotovo i nisu postojale. Nije bilo starog plemstva koji bi titulama i ugodnim ivotom zemljoposjednike aristokracije privlailo one koji su se bogatili, a politiki poloaj predstavljao je prije robu koja se kupuje nego zanimanje, osim, dakako, za one koji su politiku shvaali kao jo jedan nain da se zaradi novac. Stoga su se baruni pljakai na neki nain osjeali kao pravi predstavnici Amerike i pritom nisu sasvim pogrijeili. Imena najveih multimilionera, npr. Morgana i Rockefellera postala su dio mita; uz sasvim drugaije mitske likove revolveraa i erifa Zapada, to su moda jedine linosti Amerike iz ovog razdoblja (uz Abrahama Lincolna) koje su ostale poznate u drugim zemljama u krugovima koji se ne bave posebno amerikom povijeu. Veliki su kapitalisti, pak, dali peat svojoj zemlji. National Lahor Tribune pisao je 1874. kako su neko ljudi u Americi mogli biti vlastiti gospodari. inilo se da nitko ne moe i ne treba da postane njihov gazda. Ali ti snovi nisu se ostvarili... Radni narod ove zemlje... odjednom je otkrio da su kapitalisti kruti poput apsolutne monarhije.12

II.
Samo jedna izvanevropska zemlja uspjela je dostii i nadmaiti Zapad u njegovoj igri. Bio je to Japan, ijem su se uspjehu suvremenici udili. Meu razvijenim zemljama ova im je bila moda najslabije poznata jer je zatvorena poetkom sedamnaestog stoljea; direktne veze sa Zapadom tada su bile ograniene samo na jednu luku u kojoj su Holanani mogli trgovati u uskim

* Uzimaju se u obzir oni koji su roeni izmeu 1820. i 1849. Ovu procjenu izveo je C. Wiight Mills.

119

razmjerima. Sredinom 19. stoljea Japan je Evropljanima izgledao kao svaka orijentalna drava predodreena da zbog ekonomske zaostalosti i vojne inferiornosti postane rtva kapitalizma u irenju. Komodor Perry iz SAD ije su ambicije u velikoj mjeri nadilazile interese vrlo aktivnih amerikih kitolo-vaca (oni su u to doba, tj. 1851. postali predmetom najveeg umjetnikog ostvarenja Amerike u 19. stoljeu, romana Mobv Dick Hermana Melvilla) prisilio je Japance da 185354. otvore neke luke. U tome je uspio sluei se uobiajenom metodom prijetnji pomorskim napadom. Britanci, a potom, 1862. i ujedinjene zapadne snage, bombardirali su japanske luke njima svojstvenom bezdunou i lakoumnou: grad Kagoshima napadnut je u znak osvete za ubojstvo jednog jedinog Engleza. Nikome se nije inilo da e za pedesetak godina Japan biti dovoljno snaan da u veem ratu sam pobijedi jednu evropsku silu, a da e se za sedamdesetak godina natjecati s britanskom mornaricom; jo manje vjerojatnim inilo bi se da e 70-ih godina 20. stoljea neki promatrai oekivati da japanska privreda nadmai privredu SAD. Historiari su zbog mudrosti koju donosi pogled unatrag moda manje zaueni nad japanskim postignuem. Oni su isticali da je Japan, usprkos posve razliitoj kulturnoj tradiciji, u mnogim vidovima bio iznenaujue slian Zapadu po socijalnoj strukturi. U svakom sluaju u Japanu je postojalo neto poput feudalnog poretka srednjovjekovne Evrope, nasljedno zemljoposjedniko plemstvo, seljaci polukmetovi, te grupa poduzetnika i novara s kojom je bilo povezano vrlo razvijeno zanatstvo; ovome je osnovu pruala sve vea urbanizacija. Za razliku od evropskih prilika, gradovi nisu bili nezavisni, a ni trgovci nisu bili slobodni, ali sve vea koncentracija plemstva (samuraja) u gradovima inila je trgovce sve vie ovisnima o neseoskom dijelu stanovnitva, a sistematski razvoj zatvorene nacionalne privrede doveo je do stvaranja sloja poduzetnika koji je bio od bitne vanosti za stvaranje nacionalnog trita, te je imao bliske veze s vladom. Tako su Mitsui, jo i danas jedna od najmonijih japanskih kapitalistikih porodica, proizvodili ake (riino vino) u provinciji poetkom 17. stoljea, zatim su se poeli baviti posuivanjem novca; 1673. naselili su se u Edu (Tokyo) kao trgovci, a imali su poslovne ogranke u Kvotu i Osaki. Oko 1680. bavili su se onim to bi se u Evropi nazvalo dioniarskim poslovima, a uskoro su postali financijski zastupnici carske porodice i ogunata (koji je de facto vladao zemljom) i nekolicine glavnih feudalnih klanova. lanovi porodice Sumitomo, koja je takoer jo uvijek vrlo ugledna, poeli su trgovinom farmaceutskim proizvodima j eljeznom robom, a uskoro su se uzdigli u poslovima s bakrom. Krajem 18. stoljea bili su upravljai monopolom na bakar i iskoritavali su rudnike. Nije nezamislivo da bi se Japan, preputen samom sebi, razvio prema kapitalistikoj privredi no ovu pretpostavku nije mogue dokazati. Meutim, nema sumnje da je bio spremniji od drugih izvanevropskih zemalja da oponaa Zapad. Kina je imala sposobnosti da pobijedi Evropljane u njihovoj vlastitoj igri; raspolagala je tehnikim vjetinama, intelektualnom profinjenou, obrazovnim sistemom, iskustvom u dravnoj upravi, te poslovnim kapacitetima. No Kina je bila suvie prostrana i samodovoljna, a Kinezi su predugo svoju zemlju smatrali sreditem svjetske civilizacije da bi zbog jo jedne najezde nekih neobinih dugonosih barbara bili spremni odrei se svog naina ivota. Kina nije eljela oponaati Zapad. Obrazovani ljudi u Meksiku eljeli su usvojiti liberalni kapitalizam kakav je postojao u SAD, ve zato da bi se mogli oduprijeti svojim monim susjedima na sjeveru. No zbog tereta tradicije koju nisu mogli slomiti niti unititi nisu uspjeli uiniti ono to su

120

eljeli. Bilo ih je malo, a crkva i seljatvo, indijansko ili hispanizirano po srednjovjekovnom uzorku, bili su im suvie velika prepreka. Njihova volja bila je vea od njihovih sposobnosti. Japan je imao i volju i sposobnost. Pripadnici japanske elite bili su svjesni da njihovoj zemlji prijeti opasnost osvajanja i pokoravanja, opasnost koju su dobro poznavali iz vlastite povijesti. Japan je, da se posluimo modernom evropskom terminologijom, bio prije potencijalna nacija nego ekumensko carstvo. A u njemu su postojala i tehnika i druga sredstva, kao i ljudi kakve je traila privreda 19. stoljea. I to je moda jo vanije, japanska je elita raspolagala dravnim aparatom i socijalnom strukturom u kojoj je bilo mogue nadzirati gibanja u itavom drutvu. Izuzetno je teko preobraziti zemlju odozgo i pritome izbjei opasnost pasivnog otpora, dezintegracije i revolucije. Japanski vladajui krugovi imali su izvanrednu priliku da pokrenu tradicionalni mehanizam socijalne pokornosti u svrhu naglog, radikalnog ali kontroliranog pozapadnjaenja, pri emu nisu imali veih tekoa do povremenog otpadnitva samuraja i rasutih seljakih pobuna. Problem suprotstavljanja Zapadu zaokupljao je Japance nekoliko desetljea (u svakom sluaju od 30-ih godina 19. stoljea), a naroito kad im je britanska pobjeda nad Kinom u prvom opijumskom ratu (183942) pokazala evropska dostignua i mogunosti. Kad im se ni sama Kina nije mogla oduprijeti, zar je mogue da ne prevladaju posvuda? Otkrie zlata u Kaliforniji, glavni dogaaj u svjetskoj povijesti razdoblja kojim se bavimo, dovelo je SAD do pacifikih obala, a Japan u sredite zapadnjakih pokuaja da otvore njegova trita, kao to su opijumskim ratom otvorili Kinu. Direktan otpor bio je beznadan kao to su pokazali slabi pokuaji organizacije takvog otpora. Same koncesije i diplomatska izvlaenja mogla su pomoi samo privremeno. Obrazovani slubenici i intelektualci uvelike su raspravljali o potrebama za reformom, tj. o usvajanju korisnih tekovina Zapada i obnovi (ili stvaranju) volje za nacionalno samopotvrivanje, ali Meiji restauracija iz 1868, tj. drastina revolucija odozgo uslijedila je nakon oitog neuspjeha feudalno--birokratskog vojnog sistema oguna da izau na kraj s krizom. Ljudi na vlasti 185354. bili su podijeljeni i nesigurni u vezi s onim to treba uiniti. Prvi put vlada je traila miljenje i savjet daimyoa, tj. feudalnih gospodara koji su veinom bili skloni otporu ili odlaganju. Vlada je tako pokazala vlastitu nesposobnost djelovanja, a njezine vojne mjere bile su neefikasne i dovoljno skupe da potresu financijski i administrativni sistem zemlje. Birokracija je bila spora i beskorisna, razliite struje plemstva sukobljavale su se u ogunatu, a ponovni poraz Kine u drugom opijumskom ratu (185758) ukazivao je i na slabosti Japana. Ali nove koncesije strancima i sve vea dezintegracija domae politike strukture dovele su do reakcije meu mladim samurajskim intelektualcima, koji su 18601863. pokrenuli jedan od onih valova terora i ubojstava (usmjerenih i protiv stranaca i protiv nepopularnih voa), kojima je ispresijecana japanska povijest. Od 40-ih godina 19. stoljea patriotski aktivisti okupljali su se u kolama za vojne i idejne studije po provincijama, te u nekim kolama maevanja u Edu (Tokio), gdje su dospjeli pod utjecaj odgovarajuih filozofa, a u svoje feudalne oblasti (han) vraali su se s dvjema parolama: Istjerati barbare i Potivati cara. Obje parole bile su logine: Japan ne smije postati rtva stranaca a, budui da je ogu-nat bio nedjelotvoran, prirodno je da se panja konzervativaca okretala tradicionalnoj politikoj alternativi, teorijski svemonom, ali stvarno nemonom i beznaajnom carskom prijestolju. Konzervativna reforma (ili revolucija

121

odozgo) gotovo da je morala uzeti oblik restauracije carske vlasti protiv ogunata. Reakcija stranaca na teror ekstremista, poput bombardiranja Kagoshime, samo su pojaale unutranju krizu i potkopale ve uzdrman reim. U sijenju 1868. (nakon smrti starog cara i imenovanja novog oguna) konano je proglaena carska restauracija, te uz pomo nekih monih pokrajinskih vlasti uvrena nakon kratkog graanskog rata. Zapoela je Meiji restauracija. Da se sastojala samo u konzervativno-ksenofobskoj reakciji, ta bi restauracija bila razmjerno beznaajna. Veliki feudalci zapadnog Japana, naroito Satsuma i ChSshu, ije su snage sruile stari sistem, bili su tradicionalno neskloni kui Tokugawa koja je monopolizirala ogunat. Ni njihova mo ni borbeni tradicionalizam mladih ekstremista nisu nudili odreen program, a ljudi u ijim je rukama sada bila sudbina Japana, uglavnom mladi samuraji (nekolicina onih koji su bili najvei ksenofobi poginula je bavei se terorizmom) shvatili su da njihov cilj, spas Japana, zahtijeva sistematsko pozapad-njaenje. Neki su ve prije 1868. imali dodira sa strancima, neki su ve i putovali po inozemstvu. Svi su shvaali da ouvanje samostalnosti zahtijeva preobraaj. esto se istie paralelizam u razvoju Japana i Pruske. U obje zemlje kapitalizam nije uveden buroaskom revolucijom, nego odozgo, uz pomo starog birokratsko-aristokratskog poretka iji opstanak nije bilo mogue osigurati na drugi nain. U objema zemljama ekonomsko-pplitiki reim zadrao je neka bitna svojstva starog poretka: etiku pokornosti i discipline koja je vladala meu srednjim slojevima, pa ak i u novom proletarijatu (ta etika olakala je kapitalistima problem radne discipline), te jaku ovisnost privatnog poduzetnitva o pomoi i nadzoru birokratske drave. Osim toga u Japanu i u Pruskoj trajna karakteristika bio je militarizam koji e ih uiniti monim vojnim silama, te strastveni i ponekad patoloki ekstremizam politike desnice. Pa ipak, ima razlika meu tim zemljama. U Njemakoj je liberalna buroazija bila snana, svjesna sebe kao klase i nezavisne politike sile. Kao to se pokazalo 1848, bilo je stvarnih mogunosti za buroasku revoluciju. Prusku su u kapitalizam vodile buroazija, neodluna da izvede revoluciju, i junkerska drava spremna da srednjim slojevima i bez revolucije da ono to su traili, a da zadri politiku mo za zemljoposjeniku aristokraciju i birokratsku monarhiju. Junkeri nisu zapoeli ovu promjenu; oni su se samo (zahvaljujui Bismarcku) osigurali da ih ona ne uniti. S druge strane, u Japanu su poticaj, usmjerenje i ljudi koji e provesti revoluciju odozgo doli iz redova samih feudalaca. Japanska buroazija (tj. sloj koji odgovara evropskoj buroaziji) odigrala je odreenu ulogu samo utoliko to je postojanje sloja poslovnih ljudi i poduzetnika omoguilo uvoenje kapitalistike privrede zapadnog tipa. Meiji restauraciju stoga ni u kojem sluaju nije mogue smatrati buroaskom revolucijom, premda po posljedicama djelomino odgovara takvoj revoluciji. Upravo zbog toga radikalizam promjena koje je Meiji restauracija provela djeluje jo impresivnije. Ukinute su stare feudalne pokrajinske vlasti i zamijenjene centraliziranom dravnom upravom. Ona je uvela novu decimalnu valutu, postavila financijske temelje drave kroz inflaciju uz pomo javnih zajmova zasnovanih na bankovnom sistemu, inspiriranom amerikim nacionalnim bankovnim sistemom, te (1873) prihvatljivi zemljini porez. (Treba napomenuti da 1868. centralna vlada nije raspolagala nezavisnim prihodom, privremeno se oslanjala na pomo feudalnih pokrajina koje e ubrzo ukinuti,

122

na prinudne zajmove i privatne posjede bivih oguna kue Tokugavva.) Financijska reforma ukljuivala je radikalnu socijalnu reformu, regulaciju zemljinog vlasnitva (1873) koja je uspostavila individualno, a ne kolektivno plaanje poreza, te stoga i individualna prava na vlasnitvo i prodaju. Feudalna prava koja su se, kad je bila u pitanju obradiva zemlja, sve slabije potivala, ukinuta su. Visoko plemstvo i nekoliko istaknutih samuraja zadrali su neke posjede u planinama i umama, vlada je preuzela bivu komunalnu svojinu, seljaci su uglavnom postajali zakupci bogatih zemljoposjednika, a plemstvo i samuraji izgubili su ekonomsku osnovu. Zauzvrat su dobili nadoknadu i pomo vlade, no i prije no to se to za mnoge od njih pokazalo nedovoljnim dolo je do velikih promjena u njihovu poloaju. Te promjene pojaala je vojna reforma, a naroito zakon o vojnoj slubi iz 1873. koji je prema pruskom modelu uveo regrutaciju. Najdalekosenije posljedice donijelo je ukidanje posljednjih ostataka izdvojenog visokog statusa klase samuraja. Ipak, otpor samuraja i seljaka novim mjerama savladan je bez veih tekoa. (Izmeu 1869. i 1874. bilo je prosjeno trideset seljakih pobuna godinje, a 1877. samuraji su podigli veu bunu.) Cilj novog reima nije bilo ukidanje aristokracije i klasnih razlika, premda su ove pojednostavljene i modernizirane. ak je stvorena i nova aristokracija. No pozapadnjaenje je donosilo ukidanje starih privilegija i stvaranje drutva u kojemu je poloaj ljudi uvjetovan bogatstvom, obrazovanjem i politikim utjecajem vie nego nasljednim pravima. U takvom drutvu nuno su bile prisutne neke egalitarne tendencije: nepovoljne za siromane samuraje, od kojih su mnogi postali obini radnici, a povoljne za obine ljude kojima je (od 1870) dozvoljeno da nose porodina imena i slobodno biraju zanimanje i mjesto boravka. Za japanske upravljae ove promjene nisu kao u zapadnim buroaskim drutvima bile cilj same po sebi, ve sredstvo za provoenje programa nacionalne obnove. One su im bile potrebne, stoga su ih odluili provesti. Predstavnici starog drutva prihvatili su ih dijelom zbog ogromne moi koju je imala tradicionalna ideologija slube dravi, kao i zbog konkretne potrebe da se drava ojaa. Osim toga, novi Japan pruio im je nadoknadu otvarajui mogunosti za vojne, upravne, politike i poslovne karijere. Novim mjerama opiralo se tradicionalistiko seljatvo te samuraji, osobito oni kojima novi Japan nije dao blistave izglede za budunost. Ipak, radikaJnost promjena koje su u toku samo nekoliko godina uveli ljudi obrazovani u starom drutvu, pripadnici ponosne klase vojnikog plemstva, izvanredan je i jedinstven fenomen. Pokretaka snaga bilo je pozapadnjaenje. Evropljani su oito znali tajnu uspjeha i stoga ih je po svaku cijenu trebalo oponaati. Pokuaj preuzimanja sistema vrijednosti institucija nekog stranog drutva Japancima moda nije izgledao toliko nezamisliv kao mnogim drugim civilizacijama, jer su jednom ve uinili neto slino, prihvativi kinesku kulturu, no to je ipak bio izuzetan pothvat koji je donio Japanu nove traume i tekoe. Jer usvajanje evropskog sistema vrijednosti nije bilo mogue izvesti samo povrnim, selektivnim i kontroliranim posuivanjem, pogotovo ne u drutvu ija se kultura tako duboko razlikovala od evropske. Otuda pretjerana strast kojom su se mnogi pristae pozapadnjaenja posvetili svom zadatku. Za neke od niih, koji su itavu svoju prolost smatrali primitivnom i barbarskom, pozapadnjaenje je znailo naputanje svega japanskog: pojednostavnjenje, a moda i naputanje japanskog jezika, te genetsku obnovu japanske rase mijeanjem s nadmonom zapadnom rasom zamalo zasnovana na rasistikim zapadnim teorijama

123

socijalnog darvinizma koje su neko vrijeme imale podrku u najviim japanskim krugovima.13 Evropska odjea i frizure, evropski jelovnik (Japanci dotada nisu jeli meso) usvojeni su s jedva neto manje ara no evropska tehnologija, graditeljski stilovi i ideje.14 Nije li bilo nuno usvojiti i ideologije na kojima se zasnivao evropski razvoj, ukljuujui i kranstvo? Nije li bilo nuno konano napustiti sve stare institucije, pa i samu carsku vlast? Usvajanje evropske kulture, za razliku od ranijeg usvajanja kineske, donosilo je posebne tekoe pri izboru. Jer Zapad nije bio jedinstven, koherentan sistem, ve kompleks suparnikih institucija i ideja. Koje e od njih Japanci izabrati? U praktinim stvarima izbor nije bio teak. Britanski model sluio im je u gradnji eljeznica, uvoenju telegrafa, javnim gradnjama, tekstilnoj industriji i poslovnim metodama. Francuzi su im dali uzor za zakonsku reformu, a u poetku i za reformu vojske, dok nije prevladao pruski model. (U izgradnji mornarice slijedili su, dakako, Britance.) Sveuilita su dugovala mnogo njemakim i amerikim uzorima, a osnovno obrazovanje, poljoprivredne inovacije i potanska sluba temeljili su se na obrascima iz SAD. Do 1875 1876. zaposleno je pet do est stotina stranih strunjaka, a do 1890. oko tri tisue pod japanskim nadzorom. No u sferi politike i ideologije bilo je tee izabrati. Da li se odluiti za liberalno-demokratski sistem britanski ili francuski ili za autoritativnji prusko-njemaki? Kako izvriti izbor na intelektualnom polju izmeu zapadnjakih misionara (koji su privlaili deklasirane i zbunjene samuraje, spremne da tradicionalnu odanost svjetovnom gospodaru zamijene odanou Gospodu) i evropske agnostike znanosti koju predstavljaju Herbert Spencer i Charles Darwin? Kako se opredijeliti meu suparnikim svjetovnim i religioznim kolama? U toku nekoliko desetaka godina pojavila se reakcija protiv krajnosti pozapadnjaenja i liberalizma, dijelom pod utjecajem zapadnjakih idejnih struja koje su bile tradicionalno kritine prema potpunom liberalizmu, poput njemake. Pod tim utjecajem nastao je ustav 1889, djelo neotradicionalistike reakcije koja je stvorila i novu druavnu religiju oboavanje cara, kult Shinto* Prevladala je, dakle, mjeavina neotradicionalizma i odabrane modernizacije (kao to pokazuje Carski edikt o obrazovanju iz 1890). No i dalje je postojala napetost izmeu onih za koje je pozapadnjaenje bilo prava revolucija, i onih za koje je ono znailo samo jaki Japan. Revolucija nije izvedena, ali se Japan pretvorio u veliku modernu silu. Na ekonomskom planu japanska su dostignua 70-ih godina bila jo skromna; privreda se gotovo potpuno zasnivala na dravnom merkantilizmu, koji je bio u udnoj suprotnosti sa slubenom ideologijom ekonomskog liberalizma. Aktivnosti nove japanske vojske bile su jo uvijek u potpunosti usmjerene protiv nepokornih pristaa starog Japana, premda je ve 1873. planiran rat protiv Koreje, koji je izbjegnut samo zato to su razumniji lanovi elite Meiji smatrali da unutranji preobraaj mora prethoditi osvajanjima. Zbog toga je Zapad i dalje potcjenjivao znaenje promjena u Japanu. Zapadni promatrai nisu mogli razumjeti ovu neobinu zemlju. Neki od njih vidjeli su u Japanu samo egzotian privlaan esteticizam, te elegantne i podlone ene, spremne da priznaju nadmo mukaraca i (pretpostavljalo se) Evropljana. Za takve promatrae bila je to zemlja Pinkertona i Madame But-terflv. Drugi su bili suvie sigurni u inferiornost istonih drutava da bi bili kadri vidjeti ita. Japanci su sretna rasa; budui da su zadovoljni malim,

* Zapravo, into je vrlo staro vjerovanje u misterioznu mo svete snage (kami). Ono je obnovljeno u reformiranom Japanu i proglaeno oficijelnim kultom (op. ur.)

124

nije vjerojatno da e mnogo postii, pisao je Japan Herald 1881.15 Sve do razdoblja koje je uslijedilo nakon drugoga svjetskog rata vjerovanje da su Japanci u stanju proizvesti samo jeftine kopije zapadne robe bilo je sastavni dio mitologije bijelaca. Ipak, bilo je i otroumnijih promatraa, uglavnom Amerikanaca, koji su zapazili izuzetnu efikasnost japanske poljoprivrede,* vjetinu japanskih obrtnika i snagu japanske vojske. Ve 1878. jedan ameriki general predviao je da e zahvaljujui vojsci Japan odigrati vanu ulogu u svjetskoj povijesti. 17 im su Japanci dokazali da mogu dobivati ratove, bijelci su ih poeli gledati s manje potcjenjivanja. No krajem razdoblja kojim se u ovoj knjizi bavimo na Zapadu se Japan smatrao samo jo jednim dokazom o superiornosti zapadne buroaske civilizacije nad svima ostalima; na ovom stupnju razvoja vlastite zemlje obrazovani Japanci sloili bi se s miljenjem kakvo je o njima vladalo na Zapadu.

* tednjom, ekonominou i vjetinom u poljoprivredi, bez stoke koja bi im davala gnojivo za oranice, bez ikakvog sistema poljoreda. . . te bez pomoi bilo kakvih mehanikih sredstava, japanski poljoprivrednik dobije godinje sa svakog jutra zemlje urod za koji bi u SAD bile potrebne etiri godine.16

125

9. POGLAVLJE

DRUTVO U MIJENI
Prema shvaanjima komunista: 'Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.' Drugim rijeima, ovjek ne treba da ima koristi od vlastite snage, sposobnosti ili radinosti, ve da slui potrebama slabih, glupih i lijenih. Sir T. Erskine May, 1877.1 Vlast prelazi iz ruku onih koji neto posjeduju u ruke onih koji nemaju nita, iz ruku onih koji imaju materijalni interes za ouvanje drutva u ruke onih koje nije briga za red, stabilnost i ouvanje... Moda su, prema velikom zakonu zemaljske mijene, radnici za naa moderna drutva ono to su barbari bili za drutva antike, nosioci razaranja i propasti? Braa Goncourt za vrijeme Parike komune. 2

I.
U doba trijumfa buroaskog drutva blijedili su izgledi za neko drugaije ureenje, usprkos pojavi politike irokih slojeva i radnikog pokreta. Godine 1872. ili 1873. ti izgledi bili su posve slabi. A ipak, proi e samo nekoliko godina i budunost drutva ija je pobjeda bila toliko sjajna izgledat e neizvjesno i mrano, te e ponovno biti nuno ozbiljno uzeti u obzir pokrete koji tee njegovu ruenju ili preobraaju. Mi moramo stoga razmotriti te pokrete za radikalnom drutvenom i politikom promjenom kakvi su bili u treoj etvrtini 19. stoljea. Raspravljati o njima ne znai samo pisati povijest uz pomo mudrosti koju donosi pogled unatrag, premda ne postoji dobar razlog zbog kojega bi se povjesniar liio svog najmonijeg oruja, za koje bi ljudi na kladionicama i burzi dali bogatstvo, tj. uvida u ono to slijedi. Bavei se spomenutim pokretima potrebno je pisati povijest kakvu su vidjeli suvremenici. Bogati i moni malokad imaju toliko samopouzdanja da se ne bi bojali propasti koja prijeti njihovoj vladavini. Nadalje, to je jo znaajnije, sjeanje na revoluciju bilo je jo svjee i intenzivno. Svaki ovjek koji je 1868. imao etrdeset godina proivio je u doba mladalatva najveu evropsku revoluciju. Svatko tko je 1868. imao pedeset godina doivio je revoluciju 1830. kao dijete, a one iz 1848. kao odrastao ovjek. Talijani, panjolci, Poljaci i drugi u toku petnaest godina koje prethode 1868. proli su kroz pobune, revolucije, ili zbivanja sa snanom buntovnikom crtom, poput Garibaldijeva osloboenja june Italije. Teko da ima mjesta uenju to su nade i strahovi u vezi s revolucijom bili moni i ivi.

126

Sada znamo da ni ove nade ni strahovi nisu imali veih posljedica u godinama nakon 1848. Doista, pisati o socijalnoj revoluciji u ovim desetljeima slino je pisanju o zmijama u Britaniji: one postoje, ali nisu osobito znaajan dio faune. Evropska revolucija, toliko bliza toliko stvarna moda u velikoj godini nade i razoaranja, nestajala je iz vidokruga. Mara i Engels su se, kao to znamo, nadali njezinoj obnovi u godinama koje su uslijedile neposredno nakon 1848. Oni su ozbiljno oekivali da e doi do nove ope pobune uslijed svjetske ekonomske krize 1857. Kada se njihova nadanja nisu ostvarila, Mane i Engels prestali su oekivati revoluciju u neposredno predvidivoj budunosti, a ni u kojem sluaju nisu smatrali da e ona uzeti oblik koji je imala 1848. Naravno, pogreno je pretpostavljati da se Marx pretvorio u neku vrst socijaldemokrata (u dananjem smislu rijei) ili ak da je poeo vjerovati kako e se prijelaz u socijalizam, kada do njega doe, odigrati na miran nain, ak i u zemljama u kojima bi radnici imali mogunost da pobi jedivi na izborima mirnim putem dou na vlast (Marx je smatrao da bi se to moglo dogoditi u SAD, Britaniji i moda u Nizozemskoj), njihovo osvajanje moi i ukidanje starih institucija i oblika politikog ivota vjerojatno bi izazvalo, predviao je Marx, snaan otpor bivih upravljaa. Razmiljajui tako nesumnjivo je bio realist. Vlasti i vladajue klase mogle su biti spremne da prihvate radniki pokret koji ne ugroava njihovu dominaciju, ali nije bilo osnove za pretpostavku naroito nakon krvavog guenja Parike komune da bi upravljai prihvatili pokret koji bi ih ozbiljno ugrozio. U svakom sluaju, ako i ostavimo po strani specifino pitanje socijalistike revolucije, izgledi za izbijanje revolucionarnih pobuna u razvijenim zemljama Evrope nisu vie imali mjesto u konkretnom politikom ivotu i, kao to smo vidjeli, Marx je smatrao da revolucije nee biti u blioj budunosti ak ni u Francuskoj. U neposrednoj budunosti evropskih kapitalistikih zemalja bilo je organiziranje nezavisnih masovnih stranaka radnike klase, iji kratkoroni politiki zahtjevi nisu bili revolucionarni. Kada je sam Marx jednom amerikom novinaru komentirao program Njemake socijaldemokratske stranke (Gotha, 1875) predstavio je jedini paragraf koji predvia socijalistiku budunost (uspostavljanje socijalistikih proizvodnih koopera-tiva... pod demokratskom kontrolom radnog naroda) kao puku taktiku koncesiju lasalovcima. On je smatrao da e socijalizam biti plod radnikog pokreta. No njegovo ostvarenje bit e pitanje vremena, obrazovanja i razvoja novih oblika drutva.3 Revolucija moda nije bila u toliko dalekoj budunosti za rubne dijelove buroaskog svijeta kao za njegovo sredite. Od kraja 60-ih godina 19. stoljea Marx je poeo ozbiljno razmiljati o strategiji indirektnog pripremanja sloma buroaskog drutva; predviao je da e u toj strategiji tri podruja odigrati veliku ulogu: kolonije, Rusija i SAD. U vezi s kolonijama i Rusijom bio je u pravu. Prvima se poeo baviti razmatrajui irski revolucionarni pokret (v. 5. poglavlje). Britanija je u to vrijeme imala odluujuu vanost za proletersku revoluciju jer je bila metropola kapitala, vladar svjetskog trita, te jedina zemlja u kojoj su se materijalni uvjeti za revoluciju razvili do nekog stupnja zrelosti. 4 Stoga je glavni cilj Internacionale moralo biti ubrzanje revolucije u Engleskoj, koje se moglo ostvariti jedino osvajanjem nezavisnosti za Irsku. Znaenje irske revolucije (i uope revolucija podreenih naroda) za Marxa nije bilo u njima samima, ve u tome to bi mogle ubrzati revoluciju u glavnim buroaskim zemljama i posluiti kao Ahilova peta kapitalistike metropole.

127

Uloga namijenjena Rusiji bila je moda znaajnija. Od 60-ih godina 19. stoljea revolucija u Rusiji nije vie, kao to emo vidjeti, smatrana samo moguom, nego vjerojatnom, pa ak i izvjesnom. No takvi revolucionarni izgledi koji bi 1848. bili pozdravljeni samo zato to bi mogli ukloniti veliku prepreku na putu prema pobjedi zapadne revolucije, sada su postali znaajni sami po sebi. Ruska revolucija mogla bi dati znak za poetak proleterske revolucije na Zapadu, tako da jedna bude nadopuna drugoj (tako su pisali Mara i Engels u predgovoru novom ruskom izdanju Komunistikog manifesta)15. I vie od toga: ruska revolucija mogla bi moda premda Mara nikada nije posve prihvatio ovu hipotezu Rusiju usmjeriti od komunalne seoske zajednice izravno prema komunistikom sistemu, preskaui zreli kapitalizam. Mara: je ispravno predvidio da e revolucionarna Rusija posvuda izmijeniti pojmove o revoluciji. Uloga namijenjena SAD bila je manje znaajna i uglavnom negativna: slomiti naglim privrednim razvojem industrijski monopol Zapadne Evrope, a posebno Britanije, te izvozom poljoprivrednih dobara potresti temelje velikog i malog zemljoposjednitva u Evropi. Ovo su bile ispravne pretpostavke. No moe li takav razvoj dogaaja togod pozitivno pridonijeti pobjedi revolucije? Sedamdesetih godina 19. stoljea Mara i Engels oekivali su sa sigurnou, i ne bez realne osnove, krizu politikog sistema SAD. Smatrali su da e agrarna kriza otetiti farmere koji su bili osnova itavog ureenja, te da e sve vea prisutnost pekulanata i velikog biznisa u politici izazvati otpor graana. Isticali su i tendencije stvaranja masovnog proleterskog pokreta. Moda nisu od njih mnogo oekivali, premda je Mara bio donekle optimist: u SAD narod je odluniji nego u Evropi... Tamo sve sazrijeva mnogo bre.6 Ipak, Mara i Engels nisu bili u pravu kada su povezivali Rusiju i SAD kao dvije velike zemlje izostavljene u prvoj verziji Komunistikog manifesta: njihov e se razvoj uvelike razlikovati. Maraova predvianja danas dmaju teinu ako su se pokazala ispravnima. U razdoblju kojim se bavimo njegovi pogledi nisu predstavljali ozbiljan politiki faktor, premda su se do 1875. mogla razabrati dva podruja djelovanja njegova uenja: u jakoj njemakoj Socijalistikoj partiji i meu ruskom inteligencijom koja je brzo usvajala Marxove ideje, to on nije oekivao, ali nas pri pogledu unatrag ne iznenauje (v. str. 132). Krajem 60-ih i poetkom 70-ih godina 19. stoljea crveni doktor ponekad je smatran odgovornim za aktivnosti Internacionale (v. 6. poglavlje) u kojoj je bio neosporno najsjajnija linost i siva eminencija. Ipak, kao to smo vidjeli, Internacionala nije ni u kojem smislu bila marksistiki pokret, niti organizacija kojoj bi pripadalo vie od nekolicine Maraovih pristaa, njemakih emigranata njegove generacije. Internacionala se sastojala od mnotva ljeviarskih grupa koje je ujedinjavala u prvom redu, a moda i jedino, tenja da organiziraju radnike, u emu su imali znatnog, premda ne uvijek trajnog uspjeha. Njihovu idejnu osnovu sainjavali su ideali iz 1848. (ili ak oni iz 1789. u obliku koji su poprimili izmeu 1830. i 1848), nagovjetaj reformistikih radnikih pokreta, te posebna varijanta revolucionarnog sna anarhizam. Na odreen nain sve su teorije o revoluciji iz toga vremena bile i morale biti pokuaji da se odredi odnos prema iskustvu 1848. Ovo se odnosi na Maraa, kao i na Bakunjina, na Pariku komunu, kao i na ruske narodnjake o kojima emo govoriti posebno. Moglo bi se rei da je njihovo zajedniko ishodite u godinama izmeu 1830. i 1848. No jedno obiljeje karakteristino

128

za ljevicu vremena prije 1848. zauvijek nestalo: utopijski socijalizam. Veliki utopijski pokreti prestali su postojati. Sensimonisti su prekinuli veze s ljevicom. Njihov pokret pretvorio se u pozitivizam Augustea Comtea (17981857) i mladenaka iskustva zajednika grupi (uglavnom francuskih) kapitalistaavanturista. Sljedbenici Roberta Owena (17711858) umjerili su svoje intelektualne sposobnosti prema spiritualizmu i sekularizmu, a praktino djelovanje ograniili su na skromno podruje organizacije trgovakih kooperativa. Fourier, Cabet i drugi osnivai komunistikih zajednica, koji su djelovali uglavnom u zemlji slobode i neogranienih mogunosti, bili su zaboravljeni. Parola Horacea Greeleva (18111872) Mladi ovjee, idi na Zapad pokazala se uspjenijom od starijih furijeristikih deviza. Utopijski socijalizam nije preivio 1848. S druge strane, intelektualno nasljee Velike francuske revolucije preivjelo je 1848. Ovo nasljee dijelile su brojne lijeve grupe, od radikalnih demokratskih republikanaca (koji su ponekad stavljali teite na nacionalno os-sloboenje, a ponekad na interes za socijalne probleme) do jakobinskih komunista ijem je pokretu peat dala linost L. A. Blanquija koji je nakratko izlazio iz zatvora kad god bi ga revolucija u Francuskoj oslobodila. Ova tradicionalna ljevica nije nita zaboravila, a niti nauila nita novo. Neki njezini ekstremni pripadnici u Parikoj komuni nisu mogli smisliti nita bolje nego da pokuaju vjernije ponoviti dogaaje iz Velike revolucije. Blankizam je ostao vrst, organiziran u tajnim drutvima, te je odigrao znaajnu ulogu u Parikoj komuni, ali to je bio njegov labui pjev. Nikad vie nee odigrati vanu ulogu kao nezavisna snaga, te e se izgubiti meu proturjenim strujama novoga francuskog socijalistikog pokreta. Demokratski radikalizam pokazao se otpornijim na promjene jer je njegov program bio pravi izraz tenji malih ljudi posvuda (uitelja, seljaka, trgovaca), a ukljuivao je i znaajan dio radnikih zahtjeva; odgovarao je i liberalnim politiarima u potrazi za podrkom u izborima. Sloboda, jednakost, bratstvo moda nisu osobito jasne parole, ali za siromane i skromne ljude u sukobu s bogatima i monima one su pune znaenja. ak i kada je slubeni program demokratskog radikalizma ostvaren, u republici zasnovanoj na opem, jednakom, bezuvjetnom pravu glasa, kao u SAD,* strast za demokracijom ostala je iva zbog potrebe puka da ostvari pravu vlast nad bogatima i korumpiranima. No, dakako, demokratski radikalizam ni u jednoj drugoj zemlji nije bio stvarnost, ak ni u lokalnoj upravi. No u razdoblju kojim se bavimo radikalna demokracija nije vie bila revolucionarni cilj, ve prije sredstvo. Revolucionarna republika kojoj se teilo u ovom razdoblju bila je socijalna republika, a revolucionarna demokracija socijalna demokracija taj termin su marksistike stranke sve ee ukljuivale u svoj naziv. Spomenuta pojava nije bila toliko oigledna kod revolucionara ija je prva briga bila nacionalno pitanje, poput macinijevaca u Italiji. Oni su vjerovali da e osvajanje nezavisnosti i ujedinjenje (na demo-kratsko-republikanskoj osnovi) nekako rijeiti sve ostale probleme. Stvarni nacionalizam automatski je bio demokratski i socijalan, jer nacionalizam koji nije bio takav nije bio stvaran. ak ni macinijevci nisu osporavali potrebu za socijalnim osloboenjem, a Garibaldi se proglasio socijalistom bez obzira to

* Ovdje se radi o pravu glasa za mukarce. Ni u jednoj zemlji nije se jo ozbiljno razmiljalo o pravu glasa za ene, premda su se one u SAD, gdje se Victoria VVoodhull kandidirala za predsjednika poele ozbiljno boriti za svoja biraka prava. 9 Doba kapitala

129

je pod tim podrazumijevao. Nakon razoaranja koje je donijelo ujedinjenje ili republikanstvo, pristae novog socijalistikog pokreta stizali su iz redova bivih radikalnih republikanaca. Anarhizam, ije je korijenje mogue prepoznati u revolucionarnom vrenju 40-ih godina 19. stoljea, u veoj je mjeri proizvod razdoblja nakon 1848, tonije 60-ih godina. Njegovi politiki osnivai bili su P. J. Proudhon, samouki francuski tipograf i plodan pisac, koji se gotovo uope nije bavio politikom agitacijom, i Mihail Bakunjin, ruski aristokrat lutalica koji se politikom agitacijom bavio u svakoj prilici.* Obojica su vrlo brzo privukli panju Karla Marxa. On im nije bio sklon, a oni su uzvraali neprijateljstvo, premda su mu se divili. Proudhonova nesistematska, izrazito neliberalna teorija, puna predrasuda (bio je antifeminist i antisemit, a prisvajala ga je i krajnja desnica) nije osobito zanimljiva sama po sebi, ali je dala dvije vane komponente anarhistikoj misli: vjerovanje u male grupe proizvoaa koje se meusobno pomau, a trebalo bi da zamijene nehumane tvornice, te mrnju prema vlasti kao takvoj, prema svakoj vlasti. Ove ideje privukle su nezavisne male obrtnike, kvalificirane, relativno samostalne radnike koji su se opirali proletariza-ciji, gradske ljude koji nisu zaboravili svoje djetinjstvo provedeno na selu ili u malim gradovima, krajevima uz rub razvijenog industrijalizma. Za takve ljude i podruja anarhizam je imao najveu privlanu mo: najpredaniji anarhisti Prve internacionale bili su seoski urari iz vicarske Jura Federacije. Bakunjin kao mislilac malo je dodao Proudhonovoj teoriji, osim neugasive strasti za revolucionarnom akcijom strast za razaranjem istodobno je strast za stvaranjem te nepromiljenog oduevljenja za revolucionarni potencijal kriminalaca i ljudi s drutvenih margina, stvarnog osjeaja za seljatvo i neto snane intuicije. On zapravo i nije bio mislilac, ve prorok, agitator i usprkos nepovjerenju anarhista prema discipliniranim organizacijama koje najavljuju tiraniju drave sjajan organizator zavjerenika. irio je anarhistiki pokret u Italiji, vicarskoj i (uz pomo uenika) u panjolskoj; njegovo djelovanje dovelo je 187072. do raspadanja Internacionale. Uglavnom je Bakunjin stvorio anarhistiki pokret; francuski su prudonisti bili jedva neto vie od slabo razvijenog sindikalnog pokreta ili pokreta za uzajamnu pomo i kooperacije, a politiki nisu bili osobito revolucionarni. Krajem razdoblja kojim se bavimo anarhizam jo nije bio vea politika sila, ali je imao oslonac u Francuskoj i frankofonskom dijelu vicarske, a i nekoliko jezgara utjecaja u Italiji. Njegov utjecaj izvanredno je porastao u panjolskoj, gdje su ga obrtnici i radnici Katalonije i seoski radnici Andaluzije prihvatili kao novo evanelje. Anarhizam se ovdje izmijeao s domaim uvjerenjem da bi se sela i radionice mogli sasvim dobro snai kad bi se jednostavno uklonila superstruktura koju sainjavaju bogatai i drava, te da je lako ostvariti idealnu dravu sastavljenu od autonomnih gradova. Taj ideal pokuao je ostvariti kantonalni pokret za vrijeme panjolske republike 1873 1874, a vodei ideolog toga pokreta, F. Pi-y-Margall (18241901) uvrten je u anarhistiki panteon zajedno s Bakunjinom, Proudhonom i Herbertom Spencerom. Anarhizam je bio istodobno pobuna predindustrijske prolosti protiv sadanjosti i dijete te sadanjosti. Odbacivao je tradiciju, ali se i kod njegovih mislilaca i u njegovim organizacijama zbog njihove intuitivne i spontane
* Mogue je izvesti intelektualno rodoslovlje anarhizma, ali to nema mnogo vanosti za razvoj anarhistikog pokreta.

130

prirode zadralo ak vrlo izrazito niz tradicionalnih elemenata, poput antisemitizma i ope ksenofobije. Oba spomenuta elementa prisutna su i kod Proudhona i kod Bakunjina. Istovremeno, za anarhizam je karakteristina strastvena mrnja prema religiji i crkvama, kao i povjerenja prema progresu ukljuujui znanost i tehnologiju, te vjera u dobrobit koju donosi razum, a iznad svega prosvijeenost i obrazovanje. A budui da je odbacivao svaku vlast, anarhizam se naao na udan nain povezan s ultraindividualizmom buroaske ideologije laissez-faire. U ideolokom smislu Spencer (koji je napisao djelo ovjek protiv drave) bio je anarhist koliko i Bakunjin. Jedina vremenska dimenzija koju anarhizam nije predstavljao bila je budunost o kojoj nije imao rei nita, osim da moe uslijediti tek nakon revolucije. Anarhizam nije imao velikog politikog znaenja (osim u panjolskoj) i tie nas se samo kao iskrivljeno ogledalo vremena. Najzanimljiviji revolucionarni pokret u razdoblju kojim se bavimo bio je posve drugaiji: rusko narodnjatvo. Ono tada nije bilo niti je ikada postalo masovni pokret, a njegove najdramatinije teroristike akcije, iji je vrhunac bilo ubojstvo cara Aleksandra II (1881), uslijedile su nakon razdoblja kojim se bavimo. No narod-njatvo je pretea znaajne grupe pokreta u zaostalim zemljama u dvadesetom stoljeu, kao i ruskog boljevizma. Ono povezuje revolucionarna strujanja 30-ih i 40-ih godina 19. stoljea s revolucijom 1917.; moglo bi se tvrditi da ih povezuje direktnije nego Parika komuna. tovie, pokretu su pripadali gotovo iskljuivo intelektualci, u zemlji iji je intelektualni ivot bio posve politiziran, te se narodnjake ideje ogledaju u djelima ruskih pisaca koji su mu bili suvremenici: Turgenjeva (17891871) i Dostojevskog (18211881). ak su i suvremenici na Zapadu ubrzo uli za nihiliste i pomijeali ih s Bakunjino-vim anarhistima. To je razumljivo jer se Bakunjin mijeao u ruske, kao i u sve druge revolucionarne pokrete, a neko vrijeme je bio blizak s linou koja podsjea na junake Dostojevskog, mladim pristaom gotovo patoloke vjere u teror i nasilje Sergejem Genadijeviem Neajevam. Ali rusko narodnja-tvo ni u kojem sluaju nije bilo anarhistiki pokret. Potrebu za revolucijom u Rusiji nije ozbiljno osporavao gotovo nitko u Evropi, od najumjerenijih liberala do ljevice. Politiko ureenje ove zemlje, otvoreno samovlade Nikole I (18251855) oito je bilo anakronizam i nije se moglo oekivati da e se takav sistem dugorono odrati. Na vlasti se odravao zato to u Rusiji nije bilo niega nalik na snanu srednju klasu, a prije svega zbog tradicionalne lojalnosti ili pasivnosti zaostalog, uglavnom ukmeenog seljatva koje je prihvaalo vlast plemstva drei da dolazi od Boga i potivalo cara jer je predstavljao Svetu Rusiju. Seljatvo se potinjavalo dijelom i zbog toga to se tako u miru moglo baviti svojim skromnim poslovima uz pomo jakih seoskih zajednica koje su ve od 40-dh godina 19. stoljea privlaile panju i ruskih i stranih promatraa. Seljaci nisu bili zadovoljni. Ako i ostavimo po strani njihovo siromatvo i potlaenost, ostaje injenica da nikada nisu prihvatili pravo plemia na zemljoposjed: smatrali su da kmet pripada gospodaru, ali zemlja seljacima jer je oni obrauju. Seljaci svi bili samo pasivni ili nemoni; kada bi se oslobodili te pasivnosti i pobunili, car i vladajui slojevi Rusije nali bi se u tekoj situaciji. A ako bi seljaci u pobuni slijedili lijevu politiku i ideologiju, ne bi dolo do pukog ponavljanja velikih seljakih buna 17. i 18. stoljea pugaovtine koje su se bojali ruski vladari ve do socijalne revolucije. Nakon krimskog rata sve vie se inilo da revolucija u Rusiji nije samo poeljna nego i vjerojatna. To pribliavanje revolucije najvea je novost

131

ruskog politikog ivota u 60-im godinama 19. stoljea. Do tog vremena inilo se da je reim, premda reakcionaran i nedjelotvoran, iznutra stabilan i sposoban da zadri mo u vanjskoj politici. Poredak koji je bio imun prema revoluciji 1848, koji je protiv te revolucije 1849, pokrenuo svoje armije, sada se otkrivao kao iznutra nestabilan, a u vanjskoj politici slabiji no to se inilo. Njegove slabosti bile su i politike i ekonomske, te je reforme Aleksandra II (18551881) mogue smatrati prije simptomima tih slabosti nego sredstvom da se one isprave. Zapravo, kao to emo vidjeti (u 10. poglavlju), osloboenje kmetova (1861) stvorilo je uvjete za revoluciju na selu, a upravne, zakonske i druge careve reforme (186470) nisu uspjele ukloniti slabosti caristike autokracije niti barem nadoknaditi tradicionalnu lojalnost koju je sistem poeo gubiti. Revolucija u Rusiji nije vie bila utopija. Budui da je buroazija bila slaba, kao i novi industrijski proletarijat (ns ovom stupnju razvoja), postojao je samo jedan drutveni sloj, malen ali zna ajan, koji je mogao biti nosilac politike agitacije. U toku 60-ih godina 15 stoljea taj sloj stekao je samosvijest, povezao se s politikim radikalizmom, a dobio je i ime: inteligencija. Ova grupa ljudi s visokim obrazovanjem osjeala se kao koherentna sila moda upravo zato to nije bila velika: obrazovanima je u Rusiji, ak 1897, pripadalo svega oko stotinu tisua mukaraca i neto vie od est tisua ena. 7 Broj obrazovanih bio je malen, premda se brzo poveavao. U Moskvi je 1840. ivjelo jedva neto vie od 1 200 uitelja, lijenika, advokata i umjetnika, ali 1882. u istom gradu ivjelo je 5 000 uitelja, 2 000 lijenika, 300 advokata i oko 1 500 onih koji su se bavili umjetnostima. No u vezi s njima znaajno je da se nisu pridruiili poslovnim slojevima koji u 19. stoljeu (osim u Njemakoj), nisu imali potrebe za akademskim obrazovanjem, a niti su se odazvali velikom poslodavcu za intelektualce birokraciji. Od 333 osobe koje su 18481850. diplomirale u Petrogradu samo je devedeset est ulo u javne slube. Dva su svojstva po kojima se ruska inteligencija razlikuje od slinih slojeva u drugim zemljama: svijest o sebi kao posebnoj grupi i politiki radikalizam koji je bio usmjeren vie u socijalnom nego u nacionalnom pravcu. Po prvoj osobini razlikuju se od intelektualaca na Zapadu koji su se utopili u srednjim slojevima i u liberalnoj ili demokratskoj ideologiji. Osim boemskih grupa knjievnika i umjetnika (v. 15. poglavlje), tj. supkulture koju su vlasti dozvoljavale ili barem podnosile, nije bilo znaajnijih skupina disidenata, a boemsko disidenstvo nije bilo u prvom redu politiko. ak su i sveuilita, toliko revolucionarna do 1848, postala politiki konformistika. Doista, zato bi intelektualci i bili drugaiji u doba buroaskog trijumfa? Drugo spomenuto svojstvo ruske inteligencije razlikovalo ju je od intelektualaca evropskih nacija u nastajanju, koji su svoju politiku energiju gotovo u potpunosti posvetili nacionalnim ciljevima, tj. borbi za vlastito liberalno buroasko drutvo u koje bi se mogli uklopiti. Ruska inteligencija nije mogla ii putem zapadnih intelektualaca jer Rusija oigledno nije bila buroasko drutvo, a u carizmu je ak i umjereni liberalizam izgledao kao poziv na politiku revoluciju. Reforme cara Aleksandra II iz 60-ih godina osloboenje kmetova, promjene u pravnom i obrazovnom sistemu, te uspostavljanje svojevrsne lokalne uprave za plemstvo (zemstva, 1864) i gradove (1878) bile su suvie neodlune i ograniene da bi posluile kao trajni poticaj oduevljenju ze reforme, a u svakom sluaju ovo razdoblje promjena bilo je kratko. Inteligencija nije mogla razviti ni nacionalistiku ideologiju, ne toliko zato to je ruska nacija ve bila nezavisna ili zato to bi njezinim intelektualcima nedostajao nacionalni

132

ponos ve zbog toga to su parole ruskog nacionalizma Sveta Rusija, sveslavenstvo, itd. ve iskoristili car, crkva i sve reakcionarne snage. Tolstojev (18281910) Pierre Bezuhov, moda najizrazitiji ruski lik u Ratu i miru, bio je prisiljen traiti utoite u kozmopolitskim idejama, pa ak i braniti Napoleona osvajaa jer je bio nezadovoljan s Rusijom kakva je bila; njegovi duhovni potomci, ruski intelektualci 50-ih i 60-ih godina 19. stoljea, bili su primorani da uine isto. Oni su bili kao to su stanovnici jedne zaostale evropske zemlje i morali biti zastupnici modernizacije, tj. pozapadnjaenja. Ipak, nisu mogli biti samo pristae pozapadnjaenja jer zapadni liberalizam i kapitalizam nije pruao uzor koji bi Rusija mogla slijediti, kao i zbog toga to je jedina mogua masovna revolucionarna sila u Rusiji bila seljatvo. Rezultat takve situacije bilo je narodnjatvo, koje je ove suprotnosti uspjelo neko vrijeme odravati u napetoj ravnotei. Upravo zbog toga fenomen narodnjatva moe mnogo pomoi u objanjavanju revolucionanih pokreta Treeg svijeta iz sredine dvadesetog stoljea. Brz razvoj kapitalizma u godinama koje su uslijedile poslije 1875. uzrokovao je i brz rast industrijskog proletarijata koji se moglo organizirati, inilo se da takav razvoj ukida dvoumljenja narodnjakog doba, a kraj herojske faze narodnjatva koja je trajala otprilike od 1868. do 1881. donio je teorijska preispitivanja. Marksisti, koji su se pojavili iz ruevina narodnjakog pokreta, bili su, barem u teoriji, u potpunosti pristae pozapadnjaenja. Tvrdili su da e Rusija poi istim putem kao Zapadna Evropa, te da e se u njoj oblikovati iste sile drutvene i politike promjene buroazija koja e uspostaviti demokratsku republiku i proletarijat koji e unititi buroaski sistem. No ak su i neki marksisti ubrzo postali svjesni u toku revolucije 1905. da su takva oekivanja nerealna. Ruska e buroazija biti suvie slaba da bi odigrala svoju historijsku ulogu, a proletarijat e, pod vodstvom profesionalnih revolucionara, uz pomo neodoljive sile koju ima seljatvo, sruiti ujedno carizam i nezreli ruski kapitalizam. Narodnjaci su zastupali modernizaciju. Rusija njihovih snova bila je nova Rusija progresa, znanosti, obrazovanja i usavrene proizvodnje ali ne kapitalistika, ve socijalistika. Ipak, zamiljali su da e njezin temelj biti stare, tradicionalne narodne ruske institucije, obine ili seoske zajednice, koje bi posluile kao model za organiziranje socijalistikog drutva. Nekoliko puta narodnjaki su intelektualci u toku 70-ih godina pitali Marxa, ije su teorije smatrali svojima, smatra li da bi takav razvoj bio mogu. On je razmatrao tu privlanu, ali prema njegovoj koncepciji razvoja slabo vjerojatnu pretpostavku, te je neodluno zakljuivao da je takvo to moda i mogue. S druge strane, narodnjaci su smatrali da Rusija mora odbaciti tradicije Zapadne Evrope ukljuivi liberalnu i demokratsku doktrinu jer ona sama nema takvih tradicija. ak je i onaj vid narodnjatva koji je imao najdirektnijih veza sa zapadnim revolucionarnim pokretima iz razdoblja 17891848. bio na neki nain nov i razliit. Ljudi koji su se sada udruivali u tajna drutva da bi sruili carizam ustankom i terorom bili su vie nego nasljednici jakobinaca ili profesionalnih revolucionara koji su od jakobinaca potekli. Narodnjaci su kidali sve veze s postojeim drutvom da bi svoje ivote potpuno posvetili narodu i njegovoj revoluciji, da bi se s narodom pomijeali i izrazili njegovu volju. U tome je postojala svojevrsna neromantina predanost, potpunost njihove portvovnosti koja gotovo i nije imala pandana na Zapadu. Bili su blie

133

Lenjinu nego Buonarrotiju. A njihovi prvi aktivisti bili su, kao to e esto biti u kasnijim revolucionarnim pokretima, studenti, a posebno siromani studenti koji su se u to doba mogli upisivati na sveuilita jer ona vie nisu bila otvorena samo djeci plemia. Nosioci novoga revolucionarnog pokreta bili su doista novi ljudi prije nego potomci aristokrata. Od 924 osobe zatvorene ili prognane izmeu 1873. i 1877. samo ih je 279 bilo iz plemikih porodica, 117 iz porodica neplemikih slubenika, 33 iz trgovakih slojeva; bilo je 68 idova, 92 su stigli iz sredine koju je najbolje mogue odrediti kao gradsku sitnu buroaziju ili skroman gradski puk (meani); nadalje, meu kanjavanima je bilo 138 seljaka (koji su dijelom seljaci bili samo nominalno, a stvarno su pripadali gradskom puku) a ak 197 kanjenih bili su djeca sveenika. Osobito iznenauje broj ena meu njima. Od 1 600 agitatora uhapenih u spomenutom razdoblju bilo je 15 posto ena.8 Pokret se u poetku kolebao izmeu pristaa malih teroristikih grupa slinih anarhistikima (pod utjecajem Bakunjina i Nea-jeva) i zastupnika masovnog politikog osvjeivanja naroda. Konano su kao oblik organizacije prevladala strogo disciplinirana i centralizirana tajna zavjerenika udruenja jakobinskoblankistikog tipa koja nagovjetaju boljevika. Narodnjatvo nije znaajno zbog onoga to je postiglo, jer postiglo nije gotovo nita, niti zbog broja ljudi koje je privuklo, jer je njih bilo svega nekoliko tisua. Njegovo je znaenje u tome to obiljeava poetak kontinuirane revolucionarne agitacije u Rusiji koja e za pedeset godina sruiti cari-zam i stvoriti prvi put u povijesti sistem kojemu je cilj bio izgradnja socijalizma. Narodnjaki pokret bio je simptom krize koja je izmeu 1848. i 1870. brzo i za mnoge zapadne promatrae neoekivano preobrazila Rusiju od stabilnog uporita svjetske reakcije u diva glinenih nogu pod sjenom revolucije koja e mu donijeti propast. Ali narodnjaci su bili i vie od toga. Oni su stvorili neto poput laboratorija u kojemu su iskuavane sve velike revolucionarne ideje 19. stoljea, izmijeane i preobraene u oblike koje e imati u dvadesetom stoljeu. Nesumnjivo da su tome donekle pridonijele sretne okolnosti, iji su uzroci sasvim misteriozni. Narodnjatvo se pojavilo u doba izvanrednog i iznenaujueg intelektualnog i kulturnog procvata, jednog od najsjajnijih u povijesti ovjeanstva. Zaostale zemlje koje se pokuavaju probiti do modernosti obino nisu originalne na idejnom planu, premda u praksi ponekad jesu. esto posuujui, nemaju kriterija: brazilski i meksiki intelektualci nekritino su prihvatili Augustea Comtea,9 a obrazovani ljudi u panjolskoj upravo su u razdoblju kojim se bavimo prigrlili drugorazrednog i nejasnog njemakog filozofa Karla Krausea, od ijih su teorija stvorili glavne argumente za antiklerikalno prosvjeivanje. Ruska ljevica nije samo bila u dodiru s najboljim i najnaprednijim idejama svog vremena, koje je uinila svojima (studenti u Kazanu itali su Marxa i prije no to je Kapital preveden na ruski), ve je vrlo brzo preobrazila socijalnu misao razvijenih zemalja, te za to dobila priznanje. Neka od velikih imena ruske ljevice zadrala su u prvom redu nacionalni ugled N. ernievski (18281889), V. Bjelinski (18111848), N. Dobroljubov (1836 1861), te donekle ak i izvanredni Aleksandar Herzen (18121870). Drugi su, desetljee ili dva kasnije, preobrazili sociologiju, antropologiju i historiografiju zapadnih zemalja, npr. P. Vinogradov (18541925) u Britaniji, V. Luicki (1877 1949)* i N. Karejev
* Navod je pogrean. Ne radi se o V. Luickom, poznatom geologu, ve o I. V. Luickom (1845 1918), istaknutom historiaru (op. ur.).

134

(18501936) u Francuskoj. Sam Mara odmah je ocijenio intelektualne sposobnosti svojih ruskih italaca, i to ne samo zato to su mu bili prva intelektualna publika. U ovom poglavlju dosad smo razmatrali revolucionare, to je bilo s revolucijama? Najvea koja se odigrala u razdoblju kojim se bavimo ostala je uglavnom nepoznata veini promatraa, a nije ni bila povezana s revolucionarnim ideologijama Zapada: bio je to tajpinki ustanak o kojemu smo ve govorili (v. 7. poglavlje). Najuestalije revolucije toga doba, one u Latinskoj Americi, sastojale su se uglavnom od vojnih udara ili regionalnih otcjeplje-nja; one nisu primjetno mijenjale situaciju u ovom dijelu svijeta, tako da se socijalna komponenta u nekima od njih esto zanemaruje. Revolucije u Evropi bile su se utopile u umjerenom liberalizmu kao Garibaldijev revolucionarni pohod na Siciliju i junu Italiju 1860, ili su imale tek nacionalni znaaj poput panjolskih revolucija 1854. i 18681874. Prva od tih panjolskih revolucija, kao i revolucija u Kolumbiji iz poetka 50-ih godina, bila je jo odsjaj dogaaja 1848. Pirenejski poluotok obino je kasnio za ostalim dijelovima zapadne Evrope. Godine 1868. zabrinutim promatraima inilo se da revolucija u panjolskoj najavljuje nov niz evropskih pobuna. Ona je izbila u doba politikih nemira i djelovanja Internacionale. Meutim, 1848. nije se ponovila. Jedini veliki revolucionarni dogaaj koji je uslijedio bila je Parika komuna 1871. Parika komuna, poput veeg dijela revolucionarnih pokreta u razdoblju kojim se bavimo, nije toliko znaajna zbog onoga to je ostvarila koliko zbog onoga to je navijestila: ona je impresivnija kao simbol nego kao dogaaj. Njezina stvarna povijest zasjenjena je izvanredno snanim mitom koji se oko nje stvorio u samoj Francuskoj i (preko Karla Manta) u meunarodnom socijalistikom pokretu; ovaj mit ivi jo i danas, naroito u Narodnoj Republici Kini. 10 Komuna je bila izuzetan, herojski, dramatian i tragian dogaaj, ali ako se zadrimo na krutim injenicama, radilo se zapravo o kratkotrajnoj i, prema miljenju najozbiljnijih promatraa, bezizglednoj revolucionarnoj vladavini radnika u jednom gradu, vladavini ije je najvee ostvarenje u tome to je uspjela stvoriti vladu, premda je trajala manje od dva mjeseca. Lenjin je nakon oktobra 1917. nestrpljivo brojao dane do datuma kada je mogao rei: odrali smo se dulje od Komune. Ipak, historiari ne bi trebali retrospektivno umanjivati znaenje Komune. Ona nije ozbiljno zaprijetila buroaskom drutvu, ali je samim svojim postojanjem uplaila njegove vladajue slojeve. Njezin ivot i guenje bili su okrueni panikom i histerijom, naroito u tampi koja ju je optuivala za uvoenje komunizma, eksproprijaciju bogatih i iskoritavanje njihovih ena, za teror, opi masakr, kaos, anarhiju, tj. sve to je u nonim morama muilo ugledne klase a svemu je tome, moglo se proitati, svjesno kumovala Internacionala. to je znaajnije, i same vlasti su smatrale potrebnim da poduzmu korake protiv meunarodne prijetnje redu i civilizaciji. Osim internacionalne suradnje policija i sklonosti (koja je u ono vrijeme smatrana sramotnijom no danas) da se komunarima ne priznaje zatien poloaj politikih izbjeglica, postojao je i prijedlog austrijskog kancelara (uz njega je pristao i Bismarck, ovjek kojega nije lako hvatala panika) da se stvori kapitalistika protuinternacionala. Strah od revolucije bio je glavni uzrok stvaranja Trocarskog saveza iz 1873 (Njemaka, Austrija i Rusija), kojeg se shvaalo kao novu Svetu Alijansu, usmjerenu protiv evropskog radikalizma koji prijeti svim prijestoljima i institucijama vlasti. 11 Dodue, naglo opadanje djelatnosti

135

Internacionale u vrijeme kada je Trocarski savez stvoren uinilo je taj cilj manje aktuelnim. U vezi s ovim nemirom znaajno je da se vlasti sada nisu bojale socijalne revolucije openito, ve proleterske revolucije. Marksisti, koji su Internacionalu i Komunu shvaali kao proleterske pokrete, slagali su se barem u tome s miljenjem uglednog javnog miljenja svoga vremena. Doista, Komuna je bila pobuna radnika ako bi rije radnik oznaavala ljude na pola puta izmeu 'naroda' i 'proletarijata' prije nego tvornike radnike; ta rije odgovarala bi i kao odreenje aktivista radnikih pokreta u drugim zemljama u razdoblju kojim se bavimo.12 Broj od 36 000 uhapenih komunara prua dobru sliku o pukom radnikom Parizu: 8 posto bilo je inovnika, 7 posto iz redova posluge, 10 posto malih trgovaca i slinih, a ostali su bili preteno radnici graevinski, metalski, zatim tradicionalniji kvalificirani radnici (stolari, prozvoai luksuznih proizvoda, krojai, tipografi i uvijek radikalni postolari). Zbog takve strukture dolo je do disproporcije u sastavu upravnih tijela.* No da li je Komuna bila socijalistika revolucija? Gotovo sigurno jest, premda je njezin socijalizam u biti potekao iz razdoblja prije 1848. Bio je to san o samoupravnim kooperacijama ili jedinicama udruenih proizvoaa; nov element bila je tenja za radikalnom i sistematskom intervencijom vlade u reguliranju privrede. Praktina ostvarenja Komune bila su mnogo skromnija, no u tome je njezina krivnja bila najmanja. Jer, Komuna je bila reim opsadnog stanja, dijete rata i opsade Pariza, odgovor na kapitulaciju. Napredovanje Prusa slomilo je 1870. reim Napoleo-na III. Umjereni republikanci koji su ga sruili nastavili su rat teka srca i zatim odustali od njega, shvativi da im preostaje samo jo jedan nain otpora Prusima revolucionarna mobilizacija masa koja bi donijela novu jakobinsku i socijalnu republiku. U opsjednutom Parizu, koji su vlada** i buroazija napustile, jedinu vlast koja je postojala imali su naelnici arron-dissementa (okruga) i Nacionalna garda, tj. puk i radnici. Pokuaj da se nakon kapitulacije razorua Nacionalna garda izazvao je revoluciju koja je uzela oblik nezavisnog municipalnog organiziranja Pariza (komuna). No Komuna se i sama odmah nala pod opsadom nacionalne vlade (smjetene u Versaillesu) pobjednika njemaka vojska suzdrala se od intervencije. Dva mjeseca Parike komune bila su ispunjena gotovo neprekidnim ratovanjem protiv nadmonih snaga Versaillesa: niti dva tjedna nakon proglaenja 18. oujka Komuna je izgubila svaku prednost. Njezini su neprijatelji uli u Pariz 21. svibnja, a posljednji tjedan komune pokazao je samo da narod Pariza moe umrijeti jednako teko kao to je ivio. Versajske snage izgubile su oko 1 100 ljudi, poginulih i nestalih, a komunari su pogubili oko stotinu talaca. Tko bi mogao rei koliko je komunara poginulo za vrijeme borbi? Tisue su masakrirane kada su borbe zavrile: vlasti su priznale da su pobile 17 000 ljudi, ali to nije niti polovina istine. Vie od 43 000 bilo je uhapeno, 10 000 bilo je osueno, od njih je polovina prognana u Novu Kaledoniju, a ostali su poslani u zatvore. Takva je bila osveta uglednih ljudi. Otada je rijeka krvi tekla izmeu radnika Pariza i onih koji su bili bolji od njih. Otada su, takoer, revolucionari znali to ih eka ako se ne uspiju odrati na vlasti.
* Trideset dva posto uhapenih tipografa, lanova Nacionalne garde bili su oficiri ili neopunomoeni oficiri, devetnaest posto drvodjeljaca, ali samo sedam posto graevinskih radnika. ** Vlada generala Trochua nije napustila Pariz u vrijeme opsade (op. ur.).

136

III. DIO

POSLJEDICE

10. POGLAVLJE

ZEMLJA
im Indijanac pone zaraivati tri reala dnevno radit e samo polovinu tjedna tako da e opet imati devet reala kao i sada. Kada sve izmijenite morat ete se vratiti onome od ega ste poeli: slobodi, pravoj slobodi koja ne treba taksa ni propisa ni mjera za razvoj poljoprivrede: onom sjajnom Laissez-faire koji je posljednja rije politike ekonomije. Meksiki zemljoposjednik, 1865.1 Predrasude koje su neko bile usmjerene protiv svih slojeva puka jo uvijek postoje kada je u pitanju seljatvo. Seljaci ne dobivaju obrazovanje kao srednje klase; otuda razlike, nedostatak potovanja prema seljaku, otuda njegova snana elja da se oslobodi tereta ovog prezira. Otuda propadanje starih obiaja, pokvarenost i kvarenje nae rase. Jedne novine u Mantovi, 1856.2

I.
Godine 1848. stanovnici svijeta, pa ak i Evrope, bili su preteno seljaci. U Britaniji, prvoj industrijaliziranoj zemlji, stanovnici gradova brojem su nadmaili stanovnike sela tek 1851, a i tada jedva (bilo ih je 51 posto). Samo u Francuskoj, Belgiji, Saskoj, Pruskoj i SAD vie od deset posto stanovnitva ivjelo je u gradovima s vie od 10 000 itelja. Do sredine 70-ih godina situacija se uvelike izmijenila, ali je, osim u nekoliko iznimnih podruja, seosko stanovnitvo jo uvijek bilo mnogo brojnije od gradskog. Stoga su za vei dio ovjeanstva ivotni uvjeti ovisili o onome to se dogaalo sa zemljom. Ono pak to se dogaalo sa zemljom ovisilo je dijelom o ekonomskim i demografskim iniocima koji su, uz lokalne osobitosti i zaostajanja, bili slini itavom svijetu ili barem zajedniki velikim geografsko-klimatskim zonama. Druga grupa inilaca koji su utjecali na situaciju u vezi sa zemljom bila je institucionalne naravi (socijalni, politiki, pravni inioci); uvjeti ove vrste u veoj su se mjeri razlikovali od zemlje do zemlje, ak i kad su se u njima ogledali opi pravci svjetskog razvoja. U geografskom smislu sjevernoameri-ke prerije, junoamerike pampe i stepe june Rusije ili Maarske imaju mnogo zajednikoga: to su velike nizine u zonama manje ili vie umjerene klime, prikladne za uzgajanje itarica na veliko. Ovi su krajevi doista i razvili poljoprivredu koja je sa stanovita svjetske ekonomije bila istovrsna, tj. postali su veliki izvoznici ita. U socijalnom, politikom i pravnom pogledu

139

bilo je velikih razlika izmeu amerikih ravnica koje su velikim dijelom bile nenaseljene (izuzevi lovaka indijanska plemena) i evropskih, na kojima je ve dugo ivjelo poljoprivredno stanovnitvo, makar bilo i rijetko naseljeno; postojale su velike razlike izmeu slobodnih farmera Novog svijeta i kmetova u Istonoj Evropi, izmeu oblika osloboenja seljaka u Ugarskoj 1848. i onih u Rusiji 1861, izmeu velikih ranera ili veleposjednika u Argentini i plemia zemljoposjednika u Istonoj Evropi; razlikovali su se pravni sistemi, oblici uprave, agrarna politika slojeva koji su se njome bavili. Historiar ne bi smio uiniti pogreku ni previajui slinosti, ni zapostavljajui razlike. Zajedniko svojstvo velikom dijelu poljoprivrednih podruja na itavom svijetu bila je podreenost svjetskoj industrijskoj ekonomiji. Njezini zahtjevi stvarali su veliko trite za poljoprivredne proizvode uglavnom prehrambenu robu i sirovine za tekstilnu industriju, te neke industrijske sirovine manjeg znaenja i u domaim razmjerima pojedinih zemalja i u svjetskoj privredi. Industrijska tehnologija, uz pomo eljeznice i parobroda otvorila je dotad neiskoritena podruja svjetskom tritu. Socijalni potresi koji su pratili preobraaj poljoprivrede u kapitalistiki oblik, ili barem oblik pogodan za trgovinu velikih razmjera, oslobodili su tradicionalnu vezanost ljudi uz zemlju njihovih predaka, pogotovo onih koji su uvidjeli da im ta zemlja ne pripada ili da je nemaju dovoljno da bi izdravali obitelj. Istodobno, privlaila ih je nezasitna potreba nove industrije i gradova za radnom snagom, a odlazak im se inio lakim zbog sve veeg jaza izmeu zaostalog i mranog sela i napredne industrijske ili urbane sredine. U razdoblju kojim se bavimo dolo je do simultanog velikog rasta trgovine razliitim poljoprivrednim proizvodima, velikog irenja obraenih podruja i barem u zemljama na koje je direktno utjecao svjetski kapitalistiki razvoj velikog bijega sa zemlje. Dva su razloga zbog kojih je ovaj proces dobio izuzetno velike razmjere u treoj etvrtini 19. stoljea. Oba su tek razliiti oblici onog izvanrednog proirenja i produbljenja svjetske privrede, koje ini osnovnu temu svjetske povijesti u razdoblju kojim se bavimo. Tehnologija je omoguila otvaranje geografski udaljenih ili nepristupanih podruja, od kojih su najznaajnije ravnice sredinjeg dijela SAD i jugoistone Rusije. Od 18441853. Rusija je izvozila oko 11,5 milijuna hektolitara ita godinje, ali u drugoj polovini 70-ih godina 19. stoljea izvoz ita iznosio je izmeu 47 i 89 milijuna hektolitara. SAD koje su 40-ih godina izvozile zanemarive koliine ita moda oko pet milijuna hektolitara 70-ih godina prodavale su stranim kupcima vie od 100 milijuna hektolitara.3 U istom desetljeu biljeimo prve napore da se u nekim prekomorskim krajevima razvije specijaliziirana proizvodnja za izvoz u razvijeni svijet indiga i jute u Bengalu, duhana u Kolumbiji, kave u Brazilu i Venecueli, pamuka u Egiptu itd. Ovi su proizvodi zamijenili tradicionalnu izvoznu robu sline vrste eer u karipskom podruju i u Brazilu, pamuk u junom dijelu SAD, iju je trgovinu barem privremeno omeo graanski rat 18611865. U cjelini uzevi, uz neke izuzetke egipatski pamuk i indijska juta npr. ove specijalizirane proizvodnje nisu se pokazale trajnima ili se, ako su i postale stalne, nisu razvile u takvim razmjerima koji bi se mogli usporediti s istom vrstom proizvodnje u dvadesetom stoljeu. Konani oblik poljoprivrednog svjetskog trita stvoren je tek u razdoblju imperijalistike svjetske privrede 18701930. Bilo je naglih uspona i padova u uzgoju nekih kultura; podruja iz kojih je dolazila glavnina spomenutih proizvoda kasnije su stagnirala ili napustila tu vrstu proizvodnje. Naprimjer, premda je Brazil

140

ve bio veliki izvoznik kave, urod ove kulture u dravi Sao Paulo, u kojoj se u dananje vrijeme uzgaja vei dio brazilske kave, dosezao je jedva etvrtinu proizvodnje u podruju Ria. U ukupnoj proizvodnji zemlje Sao Paulo je sudjelovao tek jednom petinom, tj. koliinom koja odgovara polovini proizvodnje kave u Indoneziji, a samo dvaput nadmauje Cevlon, gdje se pak aj uzgajao u tako skromnim razmjerima da se izvoz nije posebno biljeio sve do druge polovine 7(Mh godina, a ni tada jo nije poprimio vee razmjere. Ipak, velika meunarodna trgovina poljoprivrednim proizvodima ve je postojala i vodila je iz oiglednih razloga krajnjoj specijalizaciji ili ak monokulturama u nekim izvoznim podrujima. To je uinila moguim tehnologija prije 40-ih godina 19. stoljea eljeznice jo nisu bile toliko razvijene da bi prevozile velike terete na znatne udaljenosti. Znaenje eljeznice oigledno je u sluaju prostranih ravnica jugozapadnog dijela SAD i nekih krajeva June Amerike, gdje se stoka mnoila gotovo bez ikakva napora ljudi njezini uvari bili su gauchos, llaneros, vaqueros i kauboji i predstavljala izazov za sve koji su bili eljni profita. Iz Texasa je stizalo neto stoke u New Orleans, a nakon 1849. i u Kaliforniju, ali obeanje velikog trita na sjeveroistoku najvie je potaklo ranere da istrae duge putove koji su uli u legendu o Divljem zapadu, povezujui udaljene jugozapadne krajeve sa eljeznikim linijama koje su se polako irile, a preko njih s velikim transpotnim centrom u Chicagu gdje su 1865. otvoreni veliki obori. Desetine tisua grla stoke stizale su onamo svake godine u razdoblju prije graanskog rata, stotine tisua godinje tokom dviju decenija nakon rata, sve dok 80-ih godina 19. stoljea uslijed dovrenja eljeznike mree i razvoja ratarstva u prerijama nije doao kraj klasinom razdoblju Divljeg zapada (koje je u sutini bilo stoarsko). U meuvremenu, istraen je drugi nain iskoritavanja stoke: meso se konzerviralo tradicionalnim metodama soljenja i suenja, nekom vrstom koncentriranja (Liebigov mesni ekstrakt poeo se proizvoditi u dravama oko rijeke Plate 1863), spremanjem u limenke, te znaajnim novim postupkom, zamrzivanjem. Premda je u Boston krajem 60-ih godina stiglo neto zamrznutog mesa, a u London je takvo meso stizalo iz Australije od 1865, trgovina ove vrste u veoj se mjeri razvila tek nakon razdoblja kojim se bavimo u ovoj knjizi. Nije sluajno da su dva velika amerika pionira u ovoj vrsti trgovine, gusari konzeviranog mesa, Swift i Armour, osnovali svoje firme u Chicagu tek 1875. Dinamini element u poljoprivrednom razvoju bila je, dakle, potranja: sve vea potranja urbanih i industrijskih krajeva za hranom, sve vea potranja istih dijelova svijeta za radnom snagom, te privredni boom koji je podizao standarde potronje mesa, pa prema tome i njihove zahtjeve per capita. Zbog stvaranja svjetskog kapitalistikog privrednog sistema nova trita nicala su niotkuda (kao to su primijetili Marx i Engels), dok su se stara izvanredno irila. Prvi put nakon industrijske revolucije sposobnost nove kapitalistike privrede da prui zaposlenja postala je jednaka sposobnosti za proirenje proisvodnje (v. 12. poglavlje). Posljedica toga bilo je npr. trostruko i 1876; potronja eera per capita u istom razdoblju poveala se s otprilike od 17 na oko poveanje potronje aja u Britaniji per capita u razdoblju izmeu 1844. 60 funti.4 Tako se u svjetskoj poljoprivredi pojavila sve izrazitija podjela na dio kojim je dominiralo kapitalistiko trite, na nacionalnom i meunarodnom nivou, i na dio koji je bio o tom tritu uglavnom neovisan. Meutim to ne znai da se u neovisnom sektoru nije nita kupovalo niti prodavalo, ne zna-

141

i niti da su u njemu poljoprivrednici bili samodovoljni, premda je vjerojatno da se prilino velik dio seoskih privrednih proizvoda troio na seoskim imanjima ili unutar uskih granica lokalnog sistema razmjene mali gradovi u mnogim krajevima mogli su se opskrbljivati iz okolnih sela, tj. s podruja iji radius nije premaivao dvadesetak kilometara. Ipak, postoji bitna razlika izmeu krajeva u kojima je prodaja veih razmjera marginalna ili sluajna i onih ija sudbina ovisi o njoj; drugim rijeima, razlika izmeu onih koje progoni strah od loe etve i gladi i onih koji se boje suprotnog, prevelike proizvodnje, neoekivane konkurencije ili pada cijena. Sedamdesetih godina 19. stoljea viak u poljoprivrednoj proizvodnji bio je drugi element po redu, koji je agrarnu depresiju mogao uiniti svjetskom i politiki eksplozivnom. U ekonomskom smislu podruje tradicionalne poljoprivrede bilo je negativna snaga: ono je bilo imuno na kolebanja velikih trita ili, ako i nije bilo od njih sasvim zatieno, opiralo se njihovu utjecaju. Gdje su tradicionalni oblici bili jaki, drali su ljude uz zemlju jer su im mogli osigurati sredstva za ivot; viak stanovnitva odlazio je dobro utrtim tradicionalnim putovima sezonskih migracija, poput malih posjednika srednje Francuske koji su stizali na parika gradilita. U krajnjim sluajevima tradicionalna poljoprivreda sasvim je izlazila iz pojmovnog okvira gradskog stanovnitva. Strana sua u sertaou* na sjeveroistoku Brazila izazvala je periodina iseljavanja izgladnjelih stanovnika tog podruja, mravih poput njihove krljave stoke; vijest da je sua prestala privukla ih je natrag u suhe krajeve pune kaktusa, gdje nijedan civilizirani Brazilijanac nije odlazio, osim kao sudionik vojne ekspedicije protiv nekog divljeg mesije u polupustoj unutranjosti zemlje. Bilo je krajeva u Karpatima, na Balkanu, movarnom podruju zapadne Rusije, u Skandinaviji i panjolskoj (ograniili smo se na najrazvijeniji kontinent na svijetu) gdje svjetska privreda, pa stoga i moderni svijet uope, u materijalnom i duhovnom pogledu nisu mnogo znaili. Jo 1931. stanovnici Polesja nisu razumjeli to ele poljski popisivai koji su ih pitali o njihovoj nacionalnosti. Odgovarali su mi smo odavde ili mi smo ovdanji.5 Trini sektor bio je sloeniji jer je njegova sudbina ovisila i o prirodi trita, ili, u nekim sluajevima, o njegovim mehanizmima raspodjele, o stupnju specijalizacije u proizvodnji i o socijalnoj strukturi u poljoprivredi. Na jednoj strani mogli smo naii na primjere novih poljoprivrednih podruja na kojima se uzgajala uglavnom samo jedna kultura; njihova je proizvodnja bila usmjerena prema udaljenom svjetskom tritu. Karakteristini mehanizam stranih trgovakih firmi u velikim lukama koji je kontrolirao izvoz (Grci koji su tradicionalno upravljali ruskom trgovinom ita preko Odese, obitelji Bunge i Born iz Hamburga koje su na isti nain iz Buenos Airesa i Montevidea vladali trgovinom u zemljama rijeke Plate) intenzivirao je, ako nije i stvorio sistem monokultura. Specijalizacija je bila potpuna tamo gdje su robu za izvoz proizvodili veliki posjedi, kao to je bilo uobiajeno u zoni tropskih plantaa (eer, pamuk itd.). Prilike su bile vrlo sline i kada se radilo o prekomorskom uzgoju goveda i ovaca, ali su specijalizirana velika imanja bila manje esta tamo gdje su se izvozili prinosi sa oranica. Ponekad je podudarnost interesa uzrokovala blisku simbiozu velikih proizvoaa ako nisu bili stranci, ve domai ljudi velikih trgovakih kompanija te
*Sertao je naziv za divlji , slabo naseljen predio na sjeveroistoku Brazila (op. ur.).

142

kompradorskih interesa u lukama kroz koje je tekla trgovina, i politike drava koje su predstavljale evropska trita i snabdjevae. Robovlasnika aristokracija junih dijelova SAD, estancieros u Argentini, veliki proizvoai vune u Australiji, bili su jednako oduevljeni slobodnom trgovinom i stranim poduzetnitvom kao i Britanci o kojima su ovisili. Njihovi prihodi ovisili su iskljuivo o slobodnoj prodaji proizvoda s njihovih imanja, te su bili spremni zauzvrat prihvatiti kakve god nepoljoprivredne proizvode koje su izvozili kupci njihove robe. Situacija je bila sloenija tamo gdje su urod prodavala i velika imanja i mali farmeri ili seljaci, premda je roba koja je iz takvih krajeva stizala do svjetskog trita, tj. proizvodi koje nisu troili proizvoai, veim dijelom bila s krupnih imanja nego sa seljakih posjeda. S druge strane, rast urbanih podruja doveo je do poveanja potranje za razliitim prehrambenim proizvodima koje je bilo mogue uzgajati bez obzira na veliinu zemljita, tj. bilo je oblika poljoprivredne proizvodnje u kojima veliki posjedi nisu imali nikakvih osobitih prednosti ili su te prednosti bile neznatne u usporedbi s onima koje je donosila intenzivna zemljoradnja ili prirodna zatita nastala zbog visokih trokova transporta i nesavrene tehnologije. Oni koji su proizvodili osnovne itarice morali su brinuti o konkurenciji na nacionalnom i svjetskom tritu, ali o tome nisu morali brinuti oni koji su prodavali mlijene proizvode, jaja, povre, voe, pa ak i svjee meso uope svaku lako pokvarljivu robu koju nije bilo mogue prevoziti na velike udaljenosti. Stoga je velika agrarna depresija 70-ih i 80-ih godina 19. stoljea bila depresija na nacionalnim i meunarodnim tritima osnovnih prehrambenih proizvoda. U takvim prilikama mogla je cvjetati mijeana zemljoradnja seljakih posjeda, a pogotovo su dobro mogli napredovati bogati seljaci koji su proizvodili za prodaju. To je bio jedan od razloga zbog kojih se u ovom razdoblju proricanja o propasti seljatva u nekima od najrazvijenijih i u najveoj mjeri industrijaliziranih zemalja nisu ostvarila. Lako je bilo ustanoviti da se seljaki posjed ne moe odrati ako je manji od odreenih minimalnih dimenzija koje se razlikuju s obzirom na tlo, klimu i vrstu proizvodnje. Mnogo je tee dokazati da je privreda velikih posjeda nadmona privredi u kojoj dominiraju srednji ili ak mali posjedi, pogotovo ako svi radnici na takvim posjedima pripadaju velikim seljakim porodicama te ih nije potrebno plaati. Seljatvo se neprestano smanjivalo zbog proletarizacije onih iji su posjedi bili suvie mali da bi se od njih moglo ivjeti ili emigracije onih koji se nisu mogli prehraniti od porodine zemlje, a kojih je bilo sve vie. Velik dio seljaka uvijek je bio siromaan, a broj malih ili patuljastih imanja stalno se poveavao. No kakvo god bilo njihovo znaenje u ekonomskom smislu, broj seljakih imanja srednje veliine ostajao je neizmijenjen ili se ponekad ak i poveavao.* Razvoj kapitalistike privrede svojom je velikom potranjom preobrazio poljoprivredu. Stoga ne iznenauje injenica da su se u razdoblju kojim se bavimo poveale obraivane povrine, a jo je izrazitije poveanje proizvodnje koje je donijelo tehnoloko usavravanje. No uglavnom nema pravih predodbi o tome koliko je proirenje poljoprivrednih zemljita bilo veliko.
* U Porajnju I Vestfaliji, gdje je izmeu 1858. I 1878. broj patuljastih posjeda izrazito opao, a takoer i broj malih posjeda (1,25 7,5 ha), broj velikih imanja malo je porastao. Zbog propasti tako velikog broja malih seljaka koji su uglavnom otili u industrijski sektor veliki posjedi sada su pokrivali vie od polovine obradivog zemljita, a prije samo jednu treinu. U Belgiji se izmeu 1846. i krize 70-ih godina poveao broj svih vrsta posjeda, no procjenjuje se da su jo 1880. 60% obraivane zemlje pokrivala seljaka imanja (od 2 do 50 hektara), a udio velikih poduzetnika i patuljastih posjeda bio je podjednak. Oigledno, u izrazito industrijaliziranim zemljama poljoprivreda nije propala.

143

Uzevi u obzir samo dijelove svijeta dostupne statistici, izmeu 1840. i 1880. godine podruja obraene zemlje poveala su se otprilike za polovinu, tj. za 500750 milijuna rala.7 Polovina tog proirenja odnosi se na Ameriku, gdje su se oranice u spomenutom razdoblju utrostruile (u Australiji se 1880. obraivala pet puta vea povrina zemljita nego 1840, a u Kanadi dva i pol puta vea.) U tim zemljama oranice su se irile.uglavnom jednostavnim geografskim napredovanjem u unutranjost. Izmeu 1849. i 1877. granica uzgoja penice u SAD pomakla se za devet stupnjeva geografske duine, i to uglavnom u toku 60-ih godina. Korisno je ipak podsjetiti da je podruje zapadno od Mississippia jo uvijek bilo relativno nerazvijeno. Sama injenica da je brvnara postala simbol uspjenog farmera pionira svjedoi o tome; u velikim prerijama drveta nije bilo mnogo. Ipak, podaci o Evropi iznenauju jo vie, premda ovdje razvoj nije bio tako neposredno vidljiv. U vedskoj se podruje oranica izmeu 1840. i 1880. vie nego udvostruilo, u Italiji i Danskoj povealo se za vie od jedne polovine, u Rusiji, Njemakoj i Ugarskoj otprilike za treinu.8 Velik dio tog proirenja nastao je zbog ukidanja ugara, a oranice su se uvelike irile na raun barutina, pustara i movara, no naalost i na raun uma. U junoj Italiji i na talijanskim otocima izmeu 1860. i 1911. nestalo je oko 600 000 hektara ume ili otprilike treina uma koje je uope imao taj suhi kraj.9 U nekoliko povlatenih podruja, meu koja pripadaju Indija i Egipat, bili su znaajni i veliki irigacijski radovi, premda je jednostavna i arka vjera u tehnologiju, kao i u dananje vrijeme imala i nepredviene katastrofalne posljedice.10 Samo u Britaniji je novi tip poljoprivrede osvojio itavu zemlju. Ondje se podruje oranica povealo jedva za pet posto. Zamorno bi bilo dalje navoditi statistike podatke o rastu poljoprivrednih podruja i proizvodnje. Zanimljivije je pitanje koliko je ta pojava proizvod industrijalizacije i koliko su u poljoprivredi koritene metode i tehnologija one vrste koja je preobrazila industriju. Do 40-ih godina 19. stoljea odgovor na oba postavljena pitanja bio bi: vrlo malo. ak i u razdoblju kojim se bavimo velik dio poljoprivrednih poslova odvijao se na nain koji je bio poznat prije stotinu ili ak dvije stotine godina, to je bilo i prirodno, jer su se primjenom najboljih metoda poznatih predindustrijskoj poljoprivredi mogli postii izvanredni rezultati. Netaknuti krajevi Amerike krili su se vatrom i sjekirom kao u srednjem vijeku; eksploziv za uklanjanje panjeva bio je u najboljem sluaju pomono sredstvo. Kanali za isuivanje kopali su se lopatama, a plugove su vukli konji ili volovi. U poljoprivredi je za poveanje produktivnosti znaajnija bila zamjena drvenog pluga eljeznim ili vana ali zanemarena promjena zamjena srpa kosom, nego izum parnog stroja koji je bilo nemogue primijeniti u veini osnovnih poslova na farmi jer je uglavnom neprikladan za kretanje. Poslovi u vezi s kojima je ipak bilo mogue iskoristiti parnu energiju bili su uglavnom povezani sa etvom. Ona se sastojala od niza standardiziranih radnji koje su zahtijevale privremeno upoljavanje vrlo velikog broja radnika, a budui da je potronja za radnicima bila vea, trokovi etve su rasli. Mehanike vrilice irile su se u dijelovima razvijenih zemalja koji su uzgajali itarice. Najvee tehnike novosti ete-lice i kosilice primjenjivale su se uglavnom samo u SAD, gdje je radnika bilo malo, a polja su bila velika. Ali primjene novih pronalazaka u poljoprivredi bila je svuda sve vea. U SAD je 1849 1851. godinje u prosjeku patentiran 191 poljoprivredni izum, 18591861 patentirano ih je 1 282, a 18691871. ak 3 217.11

144

Ipak, poljoprivreda je u veem dijelu svijeta izgledala kao i prije: bolje stojei i razvijeniji krajevi vie su ulagali u tehniko usavravanje, nove gradnje itd.; oblici kapitalistikog poslovanja u agraru postali su ei, ali ova grana proizvodnje nije se korjenito promijenila. Udio industrijske tehnologije u poljoprivredi bio je zanemariv izvan Novog svijeta. Tamo su se masovno proizvodile i koristile keramike drenane cijevi, moda najznaajniji doprinos industrije poljoprivredi. Samo u Australiji i SAD upotrebljavale su se iane mree i bodljikava ica zamjenjujui zidove, ivice i drvene ograde, valoviti lim primjenjivao se gotovo iskljuivo na eljeznici, za ije potrebe je i izumljen. Ipak, industrijska proizvodnja sada je u znatnim razmjerima pridonosila rastu poljoprivrednog kapitala, kao i moderna znanost, tj. (uglavnom njemaka) organska kemija. Umjetna gnojiva (potaa, nitrati) jo se nisu upotrebljavala u veim koliinama; uvoz ileanskog nitrata u Britaniju 1870. jo nije dosegao 60 000 tona. S druge strane, razvila se trgovina prirodnim gnojivom guano, od koje je privremeno koristi imao Peru, a iz koje su trajno profit imale neke britanske i francuske kompanije. Izmeu 1850. i poetka 80-ih godina kada je splasnuo boom guana, izvezeno je oko 12 milijuna tona. Trgovina takvih razmjera bila je nezamisliva prije ere svjetskoga masovnog transporta.12*

II.
Ekonomske sile koje su mijenjale poljoprivredu u krajevima sposobnim za promjenu bile su sile ekspanzije. Ipak, u veem dijelu svijeta postojale su drutvene i institucionalne prepreke koje su spreavale ili ometale razvoj, te ujedno stajale na putu drugoj velikoj promjeni koju je kapitalistiki ili bilo kakav razvoj donosio agraru. Jer funkcija poljoprivrednog sektora u modernoj privredi nije samo u tome da osigura sve vee koliine hrane i sirovina ve i da bude najvaniji izvor radne snage za nepoljoprivredne djelatnosti. Svoju treu veliku zadau, davanje kapitala za gradski i industrijski razvoj, poljoprivredni sektor u agrarnim zemljama nije mogao izbjei jer je bilo malo drugih izvora prihoda za vlasti i bogatae; ipak, ovu je funkciju mogao ispunjavati slabo i na neodgovarajui nain. Zapreke razvoju poljoprivrede stizale su iz tri izvora: od samih seljaka, od onih koji su im bili socijalno, politiki i ekonomski nadmoni, te od teine koju imaju institucionalizirana tradicionalna drutva u kojima je poljoprivvreda sredinji i glavni dio. Sva tri spomenuta inioca bili su osueni na propast u kapitalizmu iako se, kao to smo vidjeli, ni seljatvo ni socijalna hijerarhija koja je od njega polazila nije nalazilo pred neposrednom opasnou. U svakom sluaju, sva tri povezana fenomena bili su teoretski nespojivi s kapitalizmom, te su se kretali prema sukobu s tim sistemom. Zemlja je u kapitalizmu inilac u proizvodnji i roba ija je jedina osobitost nepokretnost i koliinska ogranienost, premda je ta ogranienost u doba velikog otvaranja novih zemalja privremeno bila beznaajna. Stoga se inilo da je lako rijeiti problem onih koji su imali taj prirodni monopol i time nametali dadbine svim ostalim dijelovima privrede. Poljoprivreda je u kapitalizmu proizvodnja poput svake druge koju treba voditi prema zdravim naelima to veeg profita, a farmer je poduzetnik poput drugih. Ruralni dio svi* Izvoz guana poeo je 1841, a 1848. dosegao je iznos od 600 000 funti sterlinga. Pedesetih godina vrijednost trgovine guanom iznosila je u prosjeku 2,1 milijuna funti godinje, 2,6 milijuna tokom ezdesetih godina. Nakon toga trgovina guanom poela se smanjivati.

10 Doba kapitala

145

jeta kao cjelina bio je trite, izvor radne snage i izvor kapitala. Ako zbog upornog tradicionalizma nije ispunjavao ulogu koju mu je donijela politika ekonomija, trebalo ga je na to natjerati. Takva shvaanja nije bilo mogue pomiriti sa shvaanjima seljaka ili zemljoposjednika, za koje zemlja nije bila samo izvor prihoda ve ivotna sredina; kapitalistiki se principi nisu uklapali u drutvene sisteme u kojima se odnos ljudi prema zemlji i njihov meusobni odnos u zemljinim pitanjima nije zasnivao na slobodnom izboru ve na dunosti. ak je i na razini uprave i politikog miljenja, na kojoj se privredni zakoni lake prihvaaju, bilo otrih sukoba. Tradicionalno zemljoposjednitvo bilo je moda ekonomski nepoeljno, no nije li upravo ono bilo element uz pomo kojega se odravala socijalna struktura, ne vodi li ukidanje takvog zemljoposjednitva u anarhiju i revoluciju? (Britanska zemljina politika u Indiji lomila se na tom pitanju.) Ekonomski gledano, moda bi bilo jednostavnije bez seljatva. No nije li njegov nepokolebljivi konzervativizam garancija drutvene stabilnosti, ne sainjavaju li brojni seljaki sinovi osnovu veine dravnih armija? U doba kada je kapitalizam naoigled unitavao svoju radnu snagu, kako drava moe dozvoliti sebi da ostane bez izvora zdravih ljudi koji obnavljaju gradove?* Ipak, kapitalizam je morao potkopati agrarnu osnovu politike stabilnosti, osobito na rubovima razvijenog Zapada ili u perifernim zemljama ovisnim 0 njemu. U ekonomskom smislu, kao to smo vidjeli, prelazak na proizvod nju za trite, a osobito monokultura za izvoz naruili su tradicionalne dru tvene odnose i poremetili privrednu ravnoteu. U politikom smislu moderni zacija je, za one koji su njoj teili, znaila otvoren sukob s glavnim upori tem tradicionalizma, agrarnim drutvom (v. 7. i 8 . poglavlje). Vladajue klase u Britaniji, gdje su pretkapdtalistiki zemljoposjednici i seljaci nestali, kao i vladajue klase u Njemakoj i Francuskoj, gdje se modus vivendi sa selja tvom uspostavio na osnovi razvijenog domaeg trita, koje je po potrebi bilo 1 zatieno, mogle su se osloniti na lojalnost sela. No u drugim zemljama vladajui slojevi nisu mogli raunati s tom lojalnou. U Italiji i panjolskoj, u Rusiji i SAD, u Kini i Latinskoj Americi selo je esto bilo podruje soci jalnih previranja i povremenih eksplozija. Iz razliitih razloga tri su tipa agrarnih obrazaca bila pod osobitim pritiskom: robovlasnika plantaa, kmetski odnosi i tradicionalna nekapitalistika seoska privreda. Robovlasnike plantae nestale su u toku razdoblja kojim se bavimo, nakon ukidanja ropstva u SAD, te u veem dijelu Latinske Amerike, izuzevi Brazil i Kubu, gdje su njihovi dani takoer bili odbrojani; i u ovim zemljama ropstvo je ukinuto 1889. godine. Potkraj ovoga razdoblja dunikog ropstva bilo je samo jo u zaostalim krajevima Srednjeg istoka i Azije, gdje takoer nije imalo znaajniju ulogu u poljoprivredi. Kmetstvo je u Evropi formalno ukinuto izmeu 1848. i 1868, premda je poloaj siromanih seljaka, a posebno onih bez zemlje, u junoj i istonoj Evropi, gdje su prevladavali veliki posjedi, esto bio polukmetski, jer su ostali podloni neekonomskoj prinudi. Ondje gdje seljaci imaju manja legalna i graanska

* . . . seljatvo (Bauerstand) je fiziki najzdraviji i najsnaniji dio stanovnitva iz kojega treba da se gradovi neprestano obnavljaju, pisao je J. Conrad, izraavajui miljenje raireno na kontinentu. Seljatvo je sr vojske. . . U politikom smislu njegov sjedilaki karakter i privrenost zemlji pruaju osnovu naprednoj ruralnoj zajednici. . . Seljatvo je uvijek bilo najkonzervativniji element u dravi. . . Zbog svog osjeanja za svojinu, zbog ljubavi prema rodnom tlu, ono je prirodni neprijatelj gradskim revolucionarnim idejama te vrsta straa protiv socijaldemokratskih nastojanja. Stoga se seljatvo ispravno opisuje kao najvri stup svake zdrave drave, a u doba brzog rasta velikih gradova njegovo se znaenje poveava.13

146

prava nego bogatai i monici, oni, bez obzira na formalni status u svojoj sredini, mogu biti neekonomski potlaeni, a na vlakim, andaluzijskim ili sicilijanskim posjedima to su i bili. U mnogim latinoamerikim zemljama nije ukinut prisilni rad, ak je i povean, tako da teko moemo govoriti o opoj likvidaciji kmetstva u ovim krajevima.* Ipak, ini se da su sve ee na prinudni rad morali ii samo indijanski seljaci na posjedima iji vlasnici nisu bili Indijanci. Tradicionalna nekapitalistika seoska poljoprivreda se, kao to smo vidjeli, odrala. Razlozi ovome ukidanju pretkapitalistikih (tj. neekonomskih) oblika agrarne ovisnosti su sloeni. U nekim sluajevima oito su odluivali politiki inioci. U Habsburkoj Monarhiji 1848, kao i u Rusiji 1861, kmetstvo nije ukinuto iskljuivo zato to bi seljaci traili osloboenje, premda je i toga bilo, koliko zbog straha vladajuih slojeva pred neseljakom revolucijom koja bi mogla dobiti odluujuu snagu ako bi pokrenula seljake. Seljake pobune uvijek su bile mogue, to dokazuju bune u Galiciji 1846, u junoj Italiji 1848, na Siciliji 1860. i u Rusiji u godinama nakon krimskog rata. No vlasti se nisu bojale slijepih seljakih ustanaka (oni su bili kratka vijeka, a mogli su ih maem i vatrom ugasiti ak i liberali kao na Siciliji)14 ve seljakog nezadovoljstva koje bi se povezalo s pokretom usmjerenim protiv vladajueg reima. Zbog toga su se Habsburgovoi trudili da razliite pokrete za nacionalnu nezavisnost odvoje od njihove seljake baze, a ruski car inio je isto u Poljskoj. Bez podrke seljaka liberalno-radikalni pokreti u agrarnim zemljama bili su beznaajni ili barem nisu predstavljali veu opasnost. I Habsburgovci i Romanovi to su znali i ponaali su se u skladu s tim. Meutim, strah od pobune i revolucije, bilo seljake, bilo liberalno-radikalne, moe objasniti samo zato su u nekim zemljama kmetovi osloboeni u odreeno vrijeme. Tim strahom ne moemo objasniti ukidanje ropstva. Jer, za razliku od seljakih pobuna, ustanci robova uglavnom nisu bili esti nigdje ih nije bilo manje nego u SAD15 a devetnaestom stoljeu uope nisu smatrani ozbiljnom prijetnjom. Da li su uzroci ukidanja kmetstva i ropstva bili ekonomske prirode? U stanovitoj mjeri sigurno jesu. Moderni, ekonomski nastrojeni historiari lako mogu retrospektivno tvrditi da je robovska ili kmetska poljoprivreda donosila vei profit ili ak da je bila djelotvornija od poljoprivrede koja se zasnivala na slobodnoj radnoj snazi.** To je sasvim mogue, i postoje snani argumenti u prilog takvoj pretpostavci. Ali ne moe se porei da su suvremenici, raspolaui metodama i kriterijima procjenjivanja svojstvenim njihovu vremenu, vjerovali da su ti oblici poljoprivrednih odnosa inferiorni novima, premda, dakako, treba uzeti u obzir da su se miljenja suvremenika oblikovala dijelom pod utjecajem opravdanog uasavanja pred ropstvom ili kmetstvom. Ipak, eljezniki poduzetnik Thomas Brassev izraava poslovni zdravi razum primjeujui da etva u kmetskoj Rusiji odgovara polovini etve u Engleskoj i Saskoj, te da je ropstvo oigledno manje produktivno od slobodnih radnika i skuplje no to veina ljudi misli zanemarujui trokove kupnje, odgoja i izdravanje robova.17 Britanski konzul u Pernambuku (dodue, piui izvjetaj vlastima koje su bile izrazito
* Preivljavanje obaveza ove vrste (koje imenuju lokalni izrazi yanaconas, huasipungos, itd.) ne smijemo mijeati sa slinim pojavama, poput dunikog rada, kao to ne smijemo pomijeati uvezene radnike ili radnike pod ugovorom s robovima. Ti kasnije izmiljeni oblici prinude pretpostavljaju formalno ukidanje ropstva i kmetstva, te tenju da se pretkapitalistiki odnosi ponovno stvore u okvirima slobodnog ugovora. ** Takve postavke iscrpnije su razraene u vezi s ropstvom, te u neto manjoj mjeri u vezi s kmetstvom."

147

protiv ropstva) primjeuje da je robovlasnik izgubio 12 posto interesa koji bi mu kapital potroen na kupnju robova donio da je uloen na drugi nain. Pogrena ili ispravna, takva su shvaanja bila uobiajena u svim slojevima osim robovlasnikih. Doista, ropstvo je oito bilo u opadanju, i to ne iz humanitarnih razloga, premda je stvarno ukidanje trgovine robljem, izvedeno pod britanskim pritiskom (Brazil se pomirio s ukidanjem ove trgovine 1850), prekinulo priljev robova i povealo im cijenu. Uvoz Afrikanaca u Brazil spao je sa 54 000 godine 1849. gotovo na nulu sredinom 50-ih godina. Unutranja trgovina robljem, koju su abolicionisti veoma napadali, ini se da nije imala veu ulogu. Ipak, zamjenjivanje robovske radne snage nerobovskom uzimalo je iznenaujue velike razmjere. Godine 1872. slobodnih obojenih stanovnika Brazila bilo je gotovo triput vie nego robova, a ak je i meu istim crncima robova bilo otprilike jednako koliko i slobodnih. Na Kubi se broj robova do 1877. prepolovio od 400 000 na oko 200 000.18 ak i u najtradicionalnijoj sferi robovlasnike poljoprivrede, u proizvodnji eera, zbog mehanizacije se smanjila potreba za radnom snagom u eeranama, premda je boom proizvodnje eera u privredama poput kubanske poveao potranju za radnom snagom na poljima. Meutim, zbog sve vee konkurencije evropskog eera od repe, i velikog broja radnika potrebnih u proizvodnji eera od trstike, postojala je izrazita tendencija da se smanje trokovi za radnu snagu. Da li je privreda robovlasnikih plantaa mogla podnijeti dvostruke trokove velikih ulaganja u mehanizaciju i robovske radnike? Takvo raunanje dovelo je (barem u Kubi) do zamjenjivanja robova ne toliko slobodnim radnicima koliko radnicima pod dugoronim ugovorom, uglavnom Maya Indijancima iz Yucatana, rtvama rasnog rata (v. 7. poglavlje) ili doljacima iz tek otvorene Kine. ini se, meutim, da se robovlasnitvo kao oblik eksploatacije u Latinskoj Americi smanjilo ve i prije no to je ukinuto, te da su ekonomski argumenti protiv njega bili sve jai nakon 1850. Ekonomski argumenti protiv kmetstva, pak, bili su i opi i specifini. Openito uzevi, inilo se oiglednim da vezanost seljaka za zemlju ometa razvoj industrije, za koju se smatralo da trai slobodnu radnu snagu. Stoga bi ukidanje kmetstva bilo nuan preduvjet stvaranju rezervoara slobodnih radnika. Nadalje, kako bi kmetska poljoprivreda mogla biti racionalna u ekonomskom smislu kad je u njoj, kao to je 50-ih godina 19. stoljea pisao jedan branitelj kmetstva, nemogue ustanoviti trokove proizvodnje s imalo tonosti.19 Kmetsku je poljoprivrednu proizvodnju takoer bilo nemogue racionalno uskladiti s potrebama trita. Postojali su i manje openiti razlozi za ukidanje kmetstva. Razvoj domaeg trita raznih ivenih namirnica i sirovina, kao i rast izvoza uglavnom izvoza ita potkopavali su kmetski sistem. U sjevernim dijelovima Rusije, u kojima nikad nije bilo uvjeta za ekstenzivan uzgoj ita, seljaki posjedi zamijenili su veleposjede (u proizvodnji konoplje, lana i slinih kultura pogodnih za intenzivno uzgajanje), a obrti su pridonosili proirenju trita. Broj kmetova koji su radili na zemlji, a koji su uvijek bili u manjini, sve vie se smanjivao. Zemljoposjednicima se isplatilo da prisilni rad kmetova zamijene novanom rentom. Na polupustom jugu Rusije gdje su se djevianske stepe pretvarale u livade za ispau, a zatim u itna polja, kmetstvo nije imalo veeg znaenja. Zemljoposjednicima su za izvozni boom bila potrebna bolja prijevozna sredstva, krediti, slobodni radnici i strojevi. Kmetstvo se u Rusiji, kao i u Rumunjskoj, odralo samo u podrujima u kojima se proizvodilo ito i u

148

kojima su seljaci bili gusto naseljeni; ondje su zemljoposjednici mogli nadoknaditi svoju konkurentsku slabost poveavajui radne obaveze kmetova ili su se mogli nadati da e im takav postupak privremeno omoguiti da se jeftino probiju na inozemno trite. Ipak, ukidanje ropstva i kmetstva ne moe se analizirati samo na osnovi ekonomskih kalkulacija. Sile buroaskog drutva nisu se protivile ropstvu i kmetstvu samo zato to su ti oblici vezanosti bili ekonomski nepoeljni, niti samo iz moralnih razloga, ve zato to se inilo da su nespojivi s trinim drutvom zasnovanim na slobodnom ostvarivanju individualnih interesa. Nasuprot tome, robovlasnici i feudalci uporno su se drali starog sistema jer im se inilo da su se na njemu temeljili njihovo ureenje i klasa. Za njih je bilo nemogue zamisliti sebe bez robova ili kmetova koji su odreivali njihov status. Ruski zemljoposjednici nisu se mogli buniti protiv cara jer im je jedino on osiguravao zakonska prava protiv seljatva, koje je bilo duboko uvjereno da zemlja pripada onome tko je obrauje, ali i da su oni hijerarhijski podloni predstavnicima Boga i caru. Plemstvo se, dakle, nije bunilo protiv cara, ali se otro suprotstavljalo emancipaciji kmetova. Ona je nametnuta izvana ili odozgo, nadmonom silom. Doista, da je ukidanje ropstva i kmetstva bilo samo proizvod ekonomskih sila, teko da bi imalo tako nezadovoljavajue rezultate i u SAD i u Rusiji. Podruja u kojima je ropstvo ili kmetstvo imalo marginalno znaenje ili je bilo neekonomske naravi kao u dalekim sjevernim i junim podrujima Rusije ili jugozapadnim i graninim krajevima SAD brzo su se prilagodila novim prilikama. No u sredinjim podrujima starih sistema problemi su bili mnogo tei. Tako se u (ue) ruskim pokrajinama crnice (za razliku od Ukrajine i graninih stepa) kapitalistika poljoprivreda sporo razvijala; jo krajem 80-ih godina 19. stoljea bile su na snazi radne obaveze seljaka, a oranice su se irile (na raun livada i ispae, uz utvrivanje starog tropoljnog sistema) mnogo sporije nego u junim itorodnim krajevima.* Ukratko, ekonomska dobrobit od ukidanja ekonomskih oblika u kojima je postojala fizika vezanost bila je sporna. U bivim robovlasnikim krajevima SAD tu pojavu nije mogue tumaiti politikim razlozima jer je Jug pokoren, a stara zemljoposjednika aristokracija bar privremeno postala nemona. U Rusiji su, pak, interesi plemstva ostali, dakako, zatieni; problem je, meutim, zato je osloboenje kmetova dovelo do agrarne situacije koja nije zadovoljila ni plemstvo, ni seljatvo, niti je pruala mogunost za razvoj prave kapitalistike poljoprivrede. Prilike u spomenutim podrujima SAD i Rusije ovisile su o tome koji je oblik poljoprivrede najprikladniji, pogotovo poljoprivrede velikih razmjera, u kapitalistikim uvjetima. Postoje dvije glavne varijante kapitalistike poljoprivrede, koje je Lenjin nazvao pruskom i amerikom. Pruski model predstavljaju veliki posjedi kapitalistikih zemljoposjednika poduzetnika s najamnim radnicima, a ameriki nezavisni farmeri koji na imanjima razliitih dimenzija uzgajaju proizvode za prodaju, upoljavajui najamnike takoer kad im je potrebno, ali u mnogo manjim razmjerima. Oba sistema pretpostavljaju trinu privredu, ali se na velikim posjedima jo prije trijumfa kapitalizma proizvodilo sa
* Prosjeno poveanje oranica u zoni crnice izmeu 60-ih i 80-ih godina 19. stoljea iznosi oko 60 posto. U junoj Ukrajini, na donjoj Volgi, sjevernom Kavkazu i Krimu obraeno se podruje udvostruilo, a u oblasti Kurska, Rjazana, Orcla i Voronjca (izmeu 1860. i 1913) povealo se jedva za etvrtinu.

149

ciljem da se proda najvei dio uroda*, to na seoskim imanjima nije bio sluaj jer su ona morala najprije zadovoljiti potrebe svojih vlasnika. Stoga nadmo velikih posjeda i plantaa u ekonomskom razvoju nije dolazila toliko od njihove tehnike naprednosti, vee produktivnosti i velikih razmjera proizvodnje koliko od neuobiajene sposobnosti da stvaraju poljoprivredne vikove za trite. Tamo gdje je seljatvo ostalo pretkomercijalno, kao u veem dijelu Rusije i meu osloboenim amerikim robovima koji su se vratili seoskoj proizvodnji za vlastite potrebe, veleposjedi su zadrali spomenutu prednost, ali im je bez fizike prinude robovlasnikog ili kmetskog sistema bilo mnogo tee doi do radne snage, osim onda kada su bivi robovi ili kmetovi ostali bez zemlje ili su je imali tako malo da su morali raditi za nadnicu i onda kada nije bilo privlanijeg posla kojim bi se mogli baviti. Ali bivi robovi dobili su neto zemlje (premda ne etrdeset jutara i mazgu kako su sanjali), a bivi su kmetovi premda su izgubili dio zemlje koju su prije obraivali, pogotovo u krajevima u kojima se irila komercijalna poljoprivreda** ostali seljaci. Doista, odranje, pa ak i jaanje stare seoske zajednice u kojoj je postojala periodina pravedna preraspodjela zemlje ouvalo je seosku privredu. Stoga su zemljoposjednici sve vie nastojali razviti zakup u naturi kako bi izbjegli bavljenje kulturama koje im je bilo tee uzgajati. Posve je drugo pitanje jesu li ruski aristokrati zemljoposjednici poput Tolstojeva grofa Rostova ili ehovljeve gospoe Ranevske bili manje ili vie spremni da se preobraze u kapitalistike poduzetnike nego ameriki poslijeratni vlasnici plantaa koji su sanjali o Walteru Scottu. No ni pruski ni ameriki sistem nije se irio sustavno. Uvjet za stvaranje amerikog sistema bilo je postojanje vee skupine poduzetnih farmera koji proizvode za prodaju. Stoga je bilo potrebno da posjedi ne budu premaleni. Tako je u junom dijelu SAD nakon graanskog rata iskustvo pokazalo da proizvoa iji godinji prinos ne dosee pedeset bala pamuka teko moe raunati bilo kakvim profitom... Za onoga tko ne moe proizvesti ni osam ili deset bala moe se rei da nema cilja u ivotu i da se nema ime prehraniti.21 Stoga je velik dio seljaka ostao ovisan o vlastitoj proizvodnji ivenih namirnica ako je za nju bilo mogunosti na njihovim posjedima. Ako takvih mogunosti nije bilo (pogotovo na imanjima bez stoke), seljaci su bili prisiljeni dodatnim najamnikim radom zaraditi za proizvode koje nisu mogli uzgojiti. Meu seljacima razvio se znatan sloj onih koji su proizvodili za prodaju (oni su imali prilino veliko znaenje u Rusiji 80-ih godina 19. stoljea), no klasno su raslojavanje ometali razni inioci: rasizam u SAD, utjecaj organiziranih seoskih zajednica u Rusiji.*** esto su, pak, trgovaki i uope kapitalistiki slojevi na selu bili stranci, trgovci i uzajmljivai (strane firme i banke). Stoga ni ukidanje ropstva ni osloboenje kmetova nije dovelo do zadovoljavajueg kapitalistikog rjeenja agrarnog problema. Teko da je do takvog rjeenja moglo doi u krajevima u kojima nije ve bilo preduvjeta za kapitalistiku poljoprivredu. Meutim, u rubnim krajevima robovlasnikog i feudalnog ekonomskog sistema uvjeta za kapitalistiki razvoj je bilo, npr. u Teksasu ili u ekoj i dijelovima Ugarske. Na tim podrujima mogue je
* Posjed, dakako, ne mora biti proizvodna jedinica. Njegov vlasnik moe ubirati prihode u obliku novane rente ili uivati udio u proizvodu zakupaca ija su domainstva prave proizvodne jedinice. ** Ali u sredinjem dijelu podruja crnice seljaki gubici nisu bili veliki, a bilo je ak i dobitaka. *** Ovdje je osloboenje kmetova imalo posljedicu paradoksalnu s liberalnog gledita da su seljaci izuzeti od slubenih zakona i potinjeni obiajnom seoskom pravu koje nije bilo ni najmanje povoljno za razvoj kapitalistikih odnosa.

150

pratiti razvoj pruskog i amerikog sistema. Veliki plemiki posjedi pretvarali su se u kapitalistika poduzea, ponekad uz pomo novca koji su bivi kmetovi davali u zamjenu za prinudni rad.* Poetkom 70-ih godina u ekoj je plemikim posjedima pripadalo 43 posto pivovara, 65 posto eerana i 60 posto destilerija. U tim su se krajevima uzgajale kulture pogodne za intenzivnu zemljoradnju, te su procvat doivjela velika imanja s najamnim radnicima i vee seljake farme**, koje su se ak poele i natjecati s veleposjedima. U Ugarskoj su plemika imanja prevladavala, a osloboeni kmetovi uope nisu dobili zemlju.24 No raslojavanje seljaka na bogate i siromane ili bezemljae bilo je izrazito i u naprednim ekim zemljama, o emu svjedoi injenica da se broj koza tipinih ivotinja siromaha gotovo udvostruio izmeu 1846. i 1869. godine. (S druge strane se proizvodnja govedine po poljoprivrednom stanovniku takoer udvostruila, to govori o rastu trita hranom u gradovima.) No u sredinjim predjelima fizike prisile, npr. u Rusiji ili Rumunjskoj, gdje je kmetstvo najdue potrajalo, seljaci su nakon osloboenja ostali prilino homogena masa (osim tamo gdje su ih dijelile rasne ili nacionalne razlike) nezadovoljnih, ako ne i potencijalno revolucionarnih ljudi. Samo nemo zbog rasne potinjenosti ili ovisnosti onih koji su bez zemlje odravala je mir meu seljacima crncima na amerikom jugu, najamnicima maarskih ravnica i njima slinima. S druge strane, tradicionalno je seljatvo, pogotovo ako je bilo komunalno organizirano, nakon osloboenja postalo jo vea prijetnja vladajuem sistemu. Velikom depresijom 70-ih godina 19. stoljea zapoinje razdoblje agrarnih nemira i seljakih revolucija. Da li se takav razvoj mogao izbjei da se proveo neki racionalniji oblik osloboenja robova i kmetova? Teko je dati pozitivan odgovor na to pitanje. Naime, rezultati su bili slini u krajevima gdje se uvjeti za kapitalistiku privredu nisu pokuali stvoriti nekim globalnim ediktom koji ukida ekonomiju prinude, ve postepenim uvoenjem zakona buroaskog liberalizma, tj. ukidanjem svih oblika vlasnitva nad zemljom osim individualnoga i pretvaranjem zemlje u robu. Ovaj se postupak teoretski ve uvelike razmatrao u prvoj polovini 19. stoljea (v. Doba revolucije, 8. poglavlje), ali ga je u praksi osobito potakao pobjedniki liberalizam poslije 1850. Ta promjena sastojala se ponajprije u ukidanju starih komunalnih organizacija i podjeli ili otuivanju dotad opinskih zemljita, kao i u eksproprijaciji zemljinih posjeda koji su pripadali neekonomskim organizacijama poput crkve. To je na najdramatiniji i najbezobzirniji nain provedeno u Latinskoj Americi, npr. u Meksiku za vrijeme Juarezove vladavine u toku 60-ih godina 19. stoljea, ili u Boliviji u doba diktatora Melgreja (18661871), ali je slian proces poprimio znatne razmjere i u panjolskoj nakon revolucije 1854, u Italiji nakon ujedinjenja pod liberalnim Piemontom, te posvuda gdje je liberalizam trijumfirao u ekonomskom i pravnom smislu. A liberalizam je napredovao ak i tamo gdje mu vlasti nisu bile bezrezervno odane. Francuska uprava poduzela je neke mjere zatite opinskog vlasnitva svojih muslimanskih podanika u Aliru, premda je Napoleon III (1863. u senatu) smatrao nepojmljivim da se meu muslimanima ne uvedu individualna prava vlasnitva na
* U ekim zemljama Schvvarzenbergovi su primili 2,2 miljuna guldena kao naknadu, Lobkowitzi 1,2 milijuna, Waldsteini oko milijun, kao i Alois Lichtenstein, a Kinsky, Dietrichstein i Kolloredo-Mans-feld po pola milijuna.*2 ** U posljednjoj etvrtini 19. stoljea smatralo se, barem u Ugarskoj, da jedan Joch (oko 0,6 hektara) zahtijeva jedan radni dan ako je panjak, est radnih dana ako je livada, 8,5 ako je pod itom, 22 pod kukuruzom, 23 pod krumpirom, 30 pod gomoljikama, 35 ako se radi o vrtovima, 40 za eernu repu, 120 za vinograd, a 160 za duhan.

151

zemlju gdje god je mogue i prikladno; kad su ta prava uvedena, Evropljanima je prvi put postalo mogue da otkupljuju zemlju muslimana. Ipak, jo se nije radilo o pravoj eksproprijaciji kakvu e donijeti zakon iz 1873. koji je (nakon velike pobune 1871) odredio neposrednu primjenu francuskih zakona na svojinu alirskog stanovnitva, od ega koristi nije imao skoro nitko osim (evropskih) biznismena i pekulanata. 25 Uz pomo slubenih odredbi ili bez njih zemlja muslimana prela je u ruke bijelih doseljenika ili zemljinih kompanija. Pohlepa je imala znatnu ulogu u takvim eksproprijacijama: pohlepa vlasti za profitom koji donosi prodaja zemlje, pohlepa zemljoposjednika, naseljenika ili pekulanata za zemljitima koja je mogue dobiti lako i jeftino. Ipak, ne bi bilo pravedno poricati da su zakonodavci bili iskreni kada su smatrali da e pretvaranje zemlje u slobodno otuivu robu, te ukidanje opinskih ostataka prolosti, stvoriti uvjete za povoljan razvoj poljoprivrede. No do takvog razvoja nije dolo, barem kada se radilo o seljacima koji se nisu eljeli pretvoriti u sloj naprednih farmera trgovaca ak ni ako su za to imali priliku. (Seljaci su takve prilike imali malokad jer nisu mogli kupiti zemlju izloenu na prodaju, a esto nisu ni razumjeli sloeni pravni proces koji je vodio eksproprijaciji.) Ovaj proces moda nije uvijek urodio jaanjem latifundija kao takvih (pojam latifundija je dvoznaan i duboko ugraen u politiku mitologiju), ali nikada nije donio koristi seljacima koji su ovisili o zajednikoj zemlji, a u krajevima u kojima se irila erozija tla ili ondje gdje su propadale ume ni zemlja vie nije bila zatiena opinskom kontrolom.* Glavna posljedica liberalizacije bilo je zaotravanje seljakog nezadovoljstva. Meutim, za razliku od prijanjih vremena, sada je seljako nezadovoljstvo mogla mobilizirati politika ljevica. To se stvarno jo nije dogodilo, osim u nekim junim dijelovima Evrope. Na Siciliji i u junoj Italiji seljaki pobunjenici 1860. povezali su se s Garibaldijem, sjajnim plavokosim likom u crvenoj koulji koji je izgledao upravo kao narodni osloboditelj, a ija se vjera u radikalno-demokratsku, svjetovnu, pa ak i neodreeno socijalistiku republiku nije inila nepomirljivom prema seljakim vjerovanjima u svece, Bogorodicu, papu i (osim na Siciliji) burbonskog kralja. Na jugu panjolske brzo su se irili republikanstvo i Internacionala: izmeu 1870. i 1874. bilo je malo andaluzijskih gradova u kojima ne bi postojalo radniko udruenje.27 (U Francuskoj, dakako, republikanstvo, glavni vid politike ljevice, u nekim ruralnim krajevima je prevladavalo ve nakon 1848, a opu je podrku dobilo u umjerenom obliku poslije 1871.) Moda se seljaka revolucionarna ljevica pojavila prvi put u Irskoj 60-ih godina s pokretom Fenijanaca, da bi se razvila u snanu Zemljinu ligu krajem 70-ih i u toku 80-ih godina 19. stoljea. Ipak, bilo je jo mnogo zemalja, ak i u Evropi (izvan Evrope, pak, sve su bile takve), u kojima jo nijedna lijeva struja nije imala utjecaja na seljatvo; to su otkrili i ruski narodnjaci (v. 9. poglavlje) kada su 70-ih godina krenuli u narod. Doista, sve dok je ljevica bila gradska, svjetovna ili ak izrazito antiklerikalna (v. 14. poglavlje), te puna prezira prema seoskoj zaostalosti i nerazumijevanja za probleme sela, seljaci su prema njoj bili sumnjiavi i neprijateljski nastrojeni. Uspjeh antiklerikalnih anarhista u panjolskim selima ili republikanaca u Francuskoj bio je izniman. Ipak, u razdoblju kojim se bavimo starinske seljake bune za crkvu i kralja, a protiv
* Ravmond Carr istie da od sredine 19. stoljea u panjolskoj pitanje uma postaje glavna tema knjievne obnove.

152

bezbonih liberalnih gradova, postale su rijetkost. ak je i drugi karlistiki rat u panjolskoj (187276) zahvatio mnogo manje podruje nego prvi 30-ih godina 19. stoljea, te se vodio uglavnom samo u Baskiji. Kada je nakon velikog agrarnog booma 60-ih i ranih 70-ih godina nastupila depresija, koja je trajala od kraja 70-ih godina a protegla se i na 80-e, nije se vie moglo smatrati da su seljaci konzervativan element u politikom ivotu. No u kojoj mjeri su sile Novog svijeta razorile strukturu seoskog ivota? O tome je danas teko suditi jer je u drugoj polovini naeg stoljea seoski ivot izmijenjen dublje no ikada. Kada se osvremo unatrag na oblike ivota na selu kakvi su prevladavali polovinom 19. stoljea, ini nam se da su oni bili ukorjenjeni u staru tradiciju, a ako se njih uope naputalo da je to teklo vrlo sporo. Dakako, ovo je tek privid, ali pravu prirodu promjena doista je teko razabrati, osim moda kada se radi o posve novim zajednicama poput naseljenika na amerikom Zapadu, koji su bili spremni da promijene bora vite i proizvodnju u skladu s kretanjem cijena ili izgledima za dobit, ljudi koji su ve raspolagali strojevima i kupovali gradske proizvode uz pomo novog izuma, kataloga s narudbenicom. Ipak, na selu je bilo promjena. Do njega je stigla eljeznica. Sve su ee osnovne kole u kojima se ui nacionalni jezik (koji je za veinu seoske djece bio nov i razliit od materinskoga) i koje su, u sprezi s nacionalnom upravom 1 politikom, pridonosile duhovnom rascjepu na selu. Oko 1875, kau izvje taji, u selima pokrajine Bray u Normandiji nestao je obiaj davanja karak teristinih nadimaka ljudima, pa ak i lokalnog iskrivljavanja vlastitih imena. Za tu pojavu treba zahvaliti iskljuivo uiteljima koji dozvoljavaju da djeca u koli koriste samo svoja prava imena. 28 Nadimci vjerojatno ipak nisu ne stali, ve su se samo povukli, kao i lokalna narjeja, u privatnu i neslubenu sferu neknjicvne kulture. No ve sama podjela na knjievnu i neknjievnu sferu donijela je promjene selu. Jer u svijetu usmene tradicije nepismenost, nepoznavanje pisane knjievnosti nacionalnog jezika ili nacionalnih institu cija ne osjea se kao nedostatak, osim za one iji posao zahtijeva takva zna nja (a oni su na selu malobrojni). U kulturi pisane rijei, pak, nepismeni su po definiciji inferiorni, te nastoje barem svojoj djeci omoguiti da takva ne budu. Godine 1849. bilo je prirodno da se politiki ivot na selu u Moravskoj izraavao glasinama o tome kako je ugarski revolucionarni voa Kossuth sin seljakog cara Josipa II, i u bliskom srodstvu s kraljem Svatoplukom, te da e napasti zemlju na elu velike vojske.29 Godine 1875. politika na ekom selu bila je mnogo blia realnosti, a onaj tko bi oekivao nacionalni spas od rodbine narodnih careva vjerojatno bi se stidio to priznati. Takva vrsta razmiljanja jo je prevladavala samo u posve nepismenim zemljama, koje su ak i srednjoevropski seljaci smatrali zaostalima, tj. u zemljama poput Ru sije u kojoj su narodnjaki revolucionari upravo u razdoblju kojim se bavi mo pokuali neuspjeno organizirati seljaku revoluciju uz pomo narod nog pretendenta na carsko prijestolje.30 Ipak, jo je relativno malo seljakih zemalja bilo pismeno, osim u dijelovima zapadne i sjeverne Evrope (naroito protestantskim zemljama) i u Sjevernoj Americi.* No ak i meu zaostalima i tradicionalnima dva su seg* Tako je u panjolskoj 1860. 75 posto mukaraca i 89 posto ena bilo nepismeno, u junoj Italiji oko 90 posto stanovnika, pa i u najnaprednijim dijelovima Lombardije i Piemonta ak izmeu 57 i 59 posto (1865), a u Dalmaciji (oko 1870) 99 posto regruta. S druge strane, u Francuskoj je 1876. 80 posto mukaraca i 67 posto ena na selu znalo pisati, u Nizozemskoj gotovo 84 posto regruta izmeu 89 i 90 posto u pokrajinama Holland i Groningen a ak i u relativno neobrazovanoj Belgiji vie od 65 posto regruta znalo je itati i pisati (1869). Nivo pismenosti koja se traila pri ovim popisima bio je nesumnjivo vrlo nizak."

153

inenta stanovnitva bila glavna uporita starinskog naina ivota starci i ene; bapske prie prenosile su se novim generacijama, ponekad na korist gradskim ljudima, sakupljaima folklornog blaga. No jedan je od paradoksa razdoblja kojim se bavimo u tome to su ba ene esto bile nosioci promjene u seoskom ivotu. Ponekad, kao u Engleskoj, seoske djevojke bile su ee pismene nego djeaci, ini se da je 50-ih godina dolo do takve pojave. U SAD ene su bile nosioci civiliziranog ivota knjiga, higijene, lijepog pokustva i kua po uzoru na gradske, kao i trijeznosti i suprotstavljale se grubosti, nasilju i pijanevanju mukaraca, kao to je na svoju tetu otkrio Huckleberrv Finn (1884). Majke su ee no oevi tjerale sinove da postanu bolji. Meutim, moda je najsnaniji inilac takve modernizacije bila migracija mladih seoskih djevojaka koje su postajale sluavke u obiteljima gradskih srednjih ili niih srednjih slojeva. Doista, i za mukarce i za ene veliki proces trganja starih korijena bio je neminovno i proces unitavanja ;tarih obiaja i usvajanja novih. Upravo se tom problemu moramo suda okrenuti.

154

11. POGLAVLJE

LJUDI U POKRETU
Pitali smo je gdje je njezin suprug. 'On je u Americi.' 'to radi tamo?' 'Dobio je posao kao car.' 'Ali, kako idov moe biti car?' 'Sve je mogue u Americi,' odgovorila je. Scholem Alejchem,1 c. 1900. Irci, uo sam, poinju posvuda istiskivati crnaku poslugu... Ovdje je to opa pojava; teko je mogue nai slugu koji nije Irac. A. H. Clough Thomasu Carlyleu, Boston, 1853.2

I.
Sredinom 19. stoljea poinje razdoblje najveih migracija u povijesti ovjeanstva. Tone razmjere ove pojave teko je ustanoviti, jer slubene statistike, kakve su bile u ono doba, nisu zabiljeile sva kretanja ljudi unutar pojedinih zemalja, a u nekim sluajevima nema tonih podataka ni o migracijama meu dravama. Ljudi su odlazili sa sela u gradove, kretali iz jedne pokrajine u drugu ili iz jednog grada u drugi, prelazili ocean ili granine zone, tako da je vrlo teko ustanoviti sloeni oblik njihovih kretanja. Ipak, za jedan dramatian vid tih migracija postoji odgovarajua dokumentacija. Izmeu 1846. i 1875. Evropu je napustilo vie od devet milijuna ljudi, od kojih je vei dio otiao u SAD.3 Taj broj odgovara uetverostruenoj populaciji Londona iz 1851. U prvoj polovini 19. stoljea broj iseljenika nije preao milijun i pol. Migracije i industrijalizacija pojavljuju se zajedno jer moderni ekonomski razvoj svijeta zahtijeva velike promjene u rasporedu stanovnitva, omoguuje jednostavnije i jeftinije putovanje uz pomo novih i usavrenih sredstava komunikacija, te >u svjetskim razmjerima prua mnogo veem broju ljudi mogunosti za ivot. Masovno kidanje veza s rodnim krajem, koje se odvijalo u razdoblju kojim se bavimo, nije bilo neoekivano ni bez presedana skromnijih razmjera. U toku 30-ih i 40-ih godina 19. stoljea bilo je ve mogue predvidjeti ovu pojavu (v. Doba revolucije, str. 153). Ipak, inilo se da ono to je prije izgledalo kao sve bra rijeka iznenada postaje bujica. U razdoblju koje prethodi 1845. samo jedne godine u SAD je stiglo vie od 100 000 stranaca. Ali izmeu 1846. i 1850. godinje je u prosjeku Evropu naputalo

155

etvrt milijuna ljudi, a u iduih nekoliko godina godinji prosjek dosegao je gotovo 350 000; samo 1854. u SAD je stiglo ak 428 000 ljudi. Premda su brojke iseljenika kolebale ovisno o ekonomskim prilikama u zemljama iz kojih su ljudi odlazili, kao i o uvjetima u zemljama koje su ih primale, migracije su se nastavljale u mnogo veim razmjerima no ikada prije. Meutim, premda su razmjeri tih migracija bili ogromni, jo uvijek djeluju skromno ako ih usporeujemo sa zbivanjima u razdoblju koje slijedi. U toku 80iih godina 19. stoljea u prosjeku je svake godine emigriralo izmeu 700 000 i 800 000 Evropljana, a nakon 1900. prosjeni broj iseljenika kretao se se izmeu milijun i 1,4 milijuna godinje. Tako je izmeu 1900. i 1910. u SAD otilo znatno vie ljudi nego u toku itavog razdoblja kojim se bavi ova knjiga. Najoiglednija ogranienja za migracije bila su geografska. Ako ne uzmemo u obzir ostatke trgovine afrikim robovima (ona je postala ilegalna, a britanska mornarica ju je prilino djelotvorno guila), veina meunarodnih migranata bili su Evropljani, tj. ljudi iz zapadne Evrope i Njemake. Kinezi su se sigurno ve poeli kretati iz rodnog podruja naroda Han prema sjevernim i sredinjim granicama svog carstva, te iz junih obalnih krajeva na poluotoke i otoke jugoistone Azije. Toni podaci o ovim kretanjima ne postoje, vjerojatno su bila skromnih razmjera. 1871 bilo je moda 120 000 Kineza u naseljima du Malajskog prolaza4 Indijci su naikon 1852. poeli u umjerenom broju seliti u susjednu Burmu. Praznina koja je nastala nakon ukidanja trgovine robljem donekle su ispunili transporti radnika pod ugovorom, uglavnom iz Indije i Kine, iji su ivotni uvjeti bili jedva neto bolji od onih u kojima su ivjeli robovi. Na Kubu je izmeu 1853. i 1874. stiglo 125 000 Kineza.5 Radnici pod ugovorom stvorit e indijska naselja u Gvajani i Trinidadu, na otocima Indijskog oceana i Pacifika, kao i manje kineske kolonije na Kubi, u Peruu i na britanskom dijelu Kariba. Pustolovne Kineze ve je privlaila pionirska amerika pacifika obala (v. 3. poglavlje), gdje su lokalnim novinarima dali inspiraciju za viceve o vlasnicima perionica i kuharima (kineski restorani pojavili su se u San Franciscu za vrijeme zlatne groznice)*, a lokalnim demagozima osnovu za rasistike parole za vrijeme depresije. Mornari sve vee svjetske trgovake mornarice bili su velikim dijelom Indijci (tzv. lascari), koji su po velikim lukama ostavljali male obojene skupine. Regrutiranje kolonijalnih trupa, i to uglavnom ono koje su provodili Francuzi u nadi da e na taj nain unititi demografsku nadmo Nijemaca (o kojoj se 60-ih godina 19. stoljea raspravljalo s nemirom), dovelo je stanovnike nekih zemalja prvi put u evropsku sredinu.** ak su i u Evropi masovne interkontinentalne migracije zahvatile stanovnitvo relativno malog broja zemalja: u najveoj mjeri emigrirali su Britanci, Irci i Nijemci te, od 60-godina sve vie, Norveani i veani; Danci nikada nisu odlazili u veem broju. Norvekih i vedskih iseljenika bilo je relativno tako malo prema drugim evropskim emigrantima da je to zasjenilo ogromne razmjere demografskog odljeva oba skandinavska naroda. Dvije treine norvekog prirataja stanovnitva odlazile su u SAD; Norveku je nadmaila samo nesretna Irska, iz koje je odlazio ukupni prirataj; broj stanovnika Irske neprestano se smanjivao nakon velike gladi 18461847. Premda je iz Engleske
* Najbolje restorane u gradu dre pustolovi iz Cvjetne zemlje, pisao je bostonski Bankers Magazine.6est ** Kolonijalne trupe koje su Britanci regrutirali u ovom razdoblju formirale su se i djelovale u Indiji ili u onim dijelovima svijeta koji su potpadali prije pod indijsku upravu nego pod londonske urede britanske uprave.

156

i Njemake odlazilo jedva neto vie od 10 posto demografskog prirataja, u apsolutnim brojevima bilo je to vrlo mnogo ljudi. Izmeu 1851. i 1880. britanske je otoke napustilo otprilike 5,3 milijuna ljudi (3,5 milijuna otilo je u SAD, jedan milijun u Australiju, pola milijuna u Kanadu), a to je bila najvea skupina prekooceanskih emigranata na svijetu. Stanovnici june Italije i Sicilije, koji e preplaviti velike gradove Amerike, jedva da su poinjali naputati rodna sela; stanovnici istone Evrope pak, katolici kao i pravoslavci, nisu se mnogo kretali, samo su se idovi doseljavali u provincijske gradove, koji ih dotad nisu primali, a zatim i u vee gradove.* Ruski seljaci prije 1880. jo nisu krenuli prema otvorenim prostranstvima Sibira, premda je bilo velikih migracija prema stepama evropske Rusije, koje su vie ili manje potpuno naseljene do 80-ih godina 19. stoljea. Prije 1890. Poljaci jo nisu poeli naseljavati rudarsko podruje Ruhra, dok su se esi ve selili na jug, u Be. Veliko razdoblje iseljavanja Slavena, 2idova i Talijana na ameriki kontinent poelo je tek 80-ihi godina 19. stoljea. Meunarodni emigranti bili su uglavnom s britanskih otoka, iz Njemake i Skandinavije, ako izuzmemo specifine manjine poput stanovnika panjolske Galicije ili Baskije kojih je bilo posvuda <u hispanskom svijetu. Budui da su Evropljani preteno bili seljaci, takvi su bili i emigranti. Devetnaesto stoljee bilo je ogroman stroj za kidanje veza seljaka s rodnim krajem. Veina ih je odlazila u gradove, ili su barem naputali tradicionalni svijet sela da bi se snalazili kako su najbolje znali u neobinom i zastraujuem Novom svijetu, koji im je ipak davao neograniene nade. Govorilo se da su ulice Novog svijeta poploene zlatom, premda su emigranti malokad pokupili neto vie od bakrenih novia. Nije posve tono da su se tokovi migracija i urbanizacije poklapali. Nekoliko grupa iseljenika koji su se bavili poljoprivredom, zamijenivi loe uvjete boljima, inili su uglavnom Nijemci i Skandinavci koji su stigli u podruje velikih jezera u SAD, ili koti koji su neto prije doli u Kanadu. No 1880. samo se deset posto stranih doseljenika u SAD bavilo poljoprivredom, a ni oni uglavnom nisu bili farmeri, moda, kao to je jedan promatra primijetio, jer nisu imali kapital nuan za kupovinu i opremu farme 7 ; procjenjuje se da je sama oprema poetkom 80-ih godina 19. stoljea stajala 900 dolara. Premda migracije seljaka po zemaljsikoj kugli ne treba zanemariti, one su ipak manje znaajne od masovnog naputanja poljoprivrede. Migracije i urbanizacija tekli su usporedo, pa su zemlje poznate u 19. stoljeu po velikom broju doseljenika (SAD, Australija, Argentina) imale stopu urbanizacije koju su nadmaivali jedino Britanija i industrijski dijelovi Njemake. (Oko 1890, meu dvadeset najveih gradova zapadnog svijeta bilo je pet amerikih i jedan australijski.) Ljudi su selili u gradove, premda sve vie (naroito u Britaniji) iz drugih gradova. Migracije u jednoj zemlji nisu postavljale nove tehnike probleme. Ljudi obino nisu ili daleko, a kada ipak jesu, slijedili su dobro utrte putove kojima su ve proli njihovi srodnici i susjedi; tako su se kretali torbari i sezonski graevinski radnici koji su odavno dolazili iz srednje Francuske u Pariz. Kako je graevinskih radova u Parizu bilo sve vie, i njihov se broj poveavao, sve dok se, poslije 1870. nisu od sezonskih radnika pretvorili u stalne.8 Tehnologija je ponekad otvarala nove putove; tako je eljeznica dovezla u Pariz stanovnice Bretagne da bi (kao to poslovica kae) izgubile svoje pote* idovima je doputeno da se naseljavaju u ugarskim gradovima tek 1840.

157

nje na kolodvoru Montparnasse i snabdijevale javne kue velikog grada. Meu parikim prostitutkama prije je najvie bilo djevojaka iz Lorraine, a sada su ih zamijenile Bretonke. ene koje su selile unutar svoje zemlje postajale su uglavnom sluavke sve dok se ne bi udale za nekoga iz svog sela ili prele u neko drugo gradsko zanimanje. Migracije porodica ili branih parova nisu bile uobiajene. Mukarci su se u gradovima nastavljali baviti tradicionalnim poslovima svoga kraja Velani iz Cardiganshirea postajali su mljekari gdje god bi doli, a ljudi iz pokrajine Auvergne trgovci gorivom; ako su bili kvalificirani , bavili su se svojim zanatom, a ako su bili poduzetni, trgovinom malih razmjera, uglavnom prodajom hrane i pia. Osim toga, esto su nalazili zaposlenje u dvije skupine poslova koji nisu traili posebnih vjetina nepoznatih seljacima, tj. u graevinskim radovima i transportu. Godine 1885. u Berlinu 81 posto ljudi koji su se bavili opskrbom hranom, 83,5 graevinaca i vie od 85 posto zaposlenih u transportu bilo je roeno izvan grada.9 Premda su malo-kad imali prilike da rade sloenije manualne poslove, ako nisu izuili neki zanat kod kue, ipak su ivjeli bolje nego najsiromaniji dio onih koji su roeni u gradu. Najgoru bijedu ee je bilo mogue nai meu domaim stanovnitvom nego meu doseljenicima. U veini velikih gradova u ovom razdoblju jo nije bilo mnogo tvornica i industrijske sirotinje. Migracije preko dravnih granica i oceana bile su sloeniji problem, koji su brzo rasli ili ak osobito kada se radilo o rudarstvu ili nekim vrstama tekstilne poizvodnje u selima ili malim gradovima. Ovdje nije bilo vee potranje za enama doseljenicima, osim u tekstilnoj industriji, a mukarci su mogli dobiti gotovo iskljuivo posao nekvalificiranih i slabo plaenih radnika. Migracije preko dravnih granica i oceana bile su sloeniji problem, koji uglavnom nije dolazio otuda to doseljenici esto premda u razdoblju kojim se bavimo jo ne i preteno nisu znali jezik zemlje u koju su dolazili. Stvarno, najvea skupina migranata, ona s britanskih otoka,.nije imala znaajnijih jezinih potekoa, a migranti unutar pojedinih drava imali su takvih tekoa malakad, npr. u vienacionalnim carstvima srednje i istone Evrope. Ipak, bez obzira na jezik, migracije su u akutnom obliku postavljale pitanje pripadnosti ljudi (v. takoer 5. poglavlje). Ako je netko odluio ostati u novoj zemlji, mora li prekinuti veze sa starim krajem i da li ih eli prekinuti? Pitanje se nije postavljalo za one koji su se naseljavali u kolonijama svoje zemlje, za one Ikoji su mogli ostati Englezi ili Francuzi u Novom Zelandu ili Aliru, smatrajui svoj rodni kraj domovinom. Pitanje je bilo najakutnije u SAD, koje su doseljenike pozdravljale dobrodolicom, ali su oekivale od njih da se to prije pretvore u amerike graane koji govore engleski; vladalo je miljenje da svaki razumni graanin eli biti Amerikanac. Veina je to doista eljela. Promjena dravljanstva nije, dakako, znaila prekid veza sa starom domovinom. Cesto je bilo ba suprotno. Tipini emigrant stizao je u drutvu sebi slinih u neobinu novu sredinu koja ga je obino hladno doekala ameriki odgovor na valove izgladnjelih irskih doseljenika 50-ih godina bila je izrazita ksenofobija prema neznalicama te se prirodno okretao onima koji su mu bili bliski i koji su mogli pruiti pomo, tj. svojim sunarodnjacima. Amerika, koja je doseljenike uila prve reenice engleskog: ujem zvidaljku, moram pouriti*, nije bila za nj drutvena zajednica, ve prostor za zaraivanje. Emigranti prve generacije, makar su s velikim arom pokuavali

158

usvojiti nov nain ivota, ivjeli su u getima koje su sami stvorili, crpei snagu iz starih obiaja, sjeanja na zemlju koju su tako spremno napustili, te oslanjajui se na ljude sline sebi. Nisu sluajno nasmijeene irske oi donijele bogatstvo boemskim piskaralima koja e uskoro stvoriti moderni puki muziki biznis u velikim gradovima SAD. ak ni bogati idovi novari u New Yorku Guggenheimi, Kuhni, Sachsi, Seligmanni, Lehmanni koji su dmali sve to se u SAD moglo kupiti novcem, a to je bilo gotovo sve, jo nisu bili Amerikanci na nain na koji su Wertheimsteinovi u Beu bili Austrijanci, Bleichroederovi u Berlinu Prusi, pa ak i internacionalni Rotschildi u Londonu Englezi, a u Parizu Francuzi. Veliki novari ostajali su Nijemci i kao Amerikanci. Govorili su, pisali i mislili na njemakom, esto su djecu slali na kolovanje u Njemaku, pripadali su njemakim udruenjima koja su i pomagali." No emigriranje je donosilo mnoge jednostavnije materijalne tekoe. Trebalo je izabrati mjesto baravka, kao i posao u novoj sredini. Trebalo je iz nekog norvekog fjorda stii u Minnesotu, iz Pomeranije ili Brandenburga u Wisconsin, dz nekog gradia pokrajine Kerry u Chicago. Trokovi putovanja nisu bili preveliki, ali su uvjeti u etvrtoj klasi na prekooceanskim brodovima bili uasni, premda ne ba smrtonosni, a naroito loe se putovalo u godinama velike gladi u Irskoj. Emigrant koji bi 1885. iao iz Hamburga u New York morao je platiti za prijevoz sedam dolara. (Cijena karte na brodovima koji su vozili iz Southamptona u Singapore, a koji su pripadali vioj klasi trgovakih brodova, stajala je 50-ih godina 19. stoljea 110 funti, a do 80-ih godina pala je na samo 68 funti.) 12 Cijene putnih karata za emigrante nisu bile niske samo zato to se smatralo da putnici iz donjih slojeva niti zahtijevaju niti zasluuju smjetaj bolji nego stoka, a pritome im je sreom potrebno manje prostora; uzrok niskih cijena nije bio samo ni u usavravanju komunikacija, on je bio ekonomske prirode. Emigranti su bili koristan teret. Vjerojatno su za veinu onih koji su kretali preko oceana trokovi prijevoza do luke iz koje e isploviti do Le Havrea, Bremena, Hamburga, a nadasve Liverpoola bili vei od trokova plovidbe. Ipak, velik broj najsiromanijih nije imao novaca za putovanje, premda je onima koji su dobro zaraivali u Americi ili Australiji bilo lako mogue utedjeti odgovarajue svote i poslati ih siromanim roacima. Doista, u tu svrhu stizale su velike svote iz zemalja Novog svijeta; emigranti su, nenavikli na rastronost svoje nove sredine, bili tvrdi tedie. Samo Irci su poetkom 50-ih godina 19. stoljea slali u Irsku izmeu milijun i 1,7 milijun funti.13 No onima koji nisu mogli oekivati pomo roaka stajali su na raspolaganju razni posrednici. Gdje postoji, s jedne strane, velika potranja za

* Citat je iz broure Meunarodnog udruenja etelaca, kojoj je cilj bio da naui poljske radnike engleski. U prvoj lekciji nalaze se slijedee reenice:

ujem petminutnu zvudaljku. Vrijeme je da odem u duan. Uzimam svoju karticu na ulazu i nosim je na radno mjesto. Presvlaim se i spremam za posao. ujem zvidaljku za poetak posla. Jedem ruak. Zabranjeno je ranije jesti. Zvidaljka zvidi pet minuta prije poetka posla. Spremam se za posao. Radim dok zvidaljka ne oznai kraj. Naputam radno mjesto uredan i ist. Moram ii kui.10deset

159

radnom snagom (ili velika koliina zemlje*), a s druge ljudi koji ne poznaju uvjete u zemlji u koju odlaze, te velike razdaljine, posrednici raznih vrsta imaju dovoljno posla. Takvi ljudi zaraivali su utovarujui ljude poput stoke na brodove iji su vlasnici, taikoer zbog profita, eljeli putnike, te ih slali u zemlje ije su vlasti i eljeznike kompanije eljele naseliti puste prostore, u zemlje u kojima su vlasnici rudnika, eljezara i njima slini trebali radnu snagu. Posrednike su plaali oni kojima su doseljenici bili potrebni, a davali su im svoju posljednju paru bespomoni ljudi koji su ponekad morali prijei pola njima stranog kontinenta prije no to bi stigli do neke atlantske luke: iz Srednje Evrope do Le Havrea ili preko Sjevernog mora i zadimljenih engleskih dolina do Liverpoola. Moemo pretpostaviti da su posrednici esto iskoritavali neznanje i bespomonost onih koji su kretali preko mora, premda krajnji oblici eksploatacije radnika pod ugovorom, kao ni duniko ropstvo, nisu bili uobiajeni u razdoblju kojim se bavimo, osim ako su bili u pitanju Indijci i Kinezi predvieni za rad na plantaama (To ne znai da nije bilo mnogo Iraca koji su nekom prijatelju iz starog kraja nepotrebno dali novac da bi im naao posao u Novom svijetu.) Uglavnom nije bilo nikakve kontrole nad poduzetnicima koji su crpli korist iz migracije, osim odreenog nadzora uvjeta na brodovima nakon stranih epidemija krajem 40-ih godina 19. stoljea. Poduzetnici su imali podrku onih u javnom mnijenju koji su bili utjecajni. Buroazija je sredinom 19. stoljea jo uvijek vjerovala da je evropski kontinent prenaseljen sirotinjom. to se vie siromanih otputi u inozemstvo, to bolje za njih (jer e se njihovi ivotni uvjeti popraviti), kao i za one koji ostaju (jer e trite radnom snagom biti manje optereeno). Dobrotvorna drutva, pa ak i strukovna udruenja, organizirala su putovanja i pomagala svoje tienike ili lanove koji su eljeli emigrirati, smatrajui da je to jedini stvarni nain da se ljudi rijee siromatva i nezaposlenosti. inilo se da takvo shvaanje potvruje i injenica da su u toku ovoga razdoblja najvie odlazili stanovnici zemalja u kojima je industrijalizacija najbre tekla, tj. Britanci i Nijemci. Danas se smatra da takva shvaanja nisu bila ispravna. Kad se sve uzme u obzir, privreda zemalja iz kojih se odlazilo vie bi dobila da je zaposlila svoju radnu snagu. S druge strane, privreda Novog svijeta migracijama je mnogo dobila, kao i sami emigranti. Razdoblje siromatva i eksploatacije doseljenika u SAD nastupilo je tek nakon toga razdoblja. Zato su ljudi emigranti? Uglavnom iz ekonomskih razloga, tj. zato to su bili siromani. Premda je nakon 1848. bilo politikih progona, oni koji su emigrirali zbog politike djelatnosti ili ideolokih opredjeljenja inili su ak i u godinama izmeu 1849. i 1854. razmjerno malu skupinu. Dodue, radikali izbjeglice neko su vrijeme drali pod kontrolom polovinu tampe na njemakom jeziku u SAD, dravi koju su smatrali svojom zemljom azila. 15 Politiki emigranti esto su se u inozemstvu smjestili poput drugih doseljenika i svoju su revolucionarnu energiju posvetili borbi protiv ropstva. Odlasci religioznih sekti kojima je bila potrebna vea sloboda da bi se posvetile svojim ponekad udnim aktivnostima imali su manje znaenje nego u prethodnoj polovini stoljea ve zato to vlasti iz srednjoviktorijanskog razdoblja nisu bile suvie stroge u pitanjima religije, premda onima u Britaniji ili Danskoj vjerojatno nije bilo ao vidjeti da odlaze mormoni ija je sklonost
* Jedan je kova u Princetonu, Wisconsin, porijeklom Nijemac, kupovao zemljita i prodavao ih svojim zemljacima na kredit.14

160

poligamiji stvarala probleme. ak ni u Istonoj Evropi jo nije bilo dolo do antisemitskih progona koji e stimulirati emigraciju idova. Jesu li ljudi odlazili da bi se rijeili loih ivotnih uvjeta u domovini ili da bi potraili bolje u drugim zemljama? O tom pitanju vodila se dugotrajna i prilino besmislena rasprava. Nema sumnje da su siromasi ee emigrirali od bogatih, te da su odlazili to prije to im je postalo vrlo teko ili nemogue ivjeti u domaoj sredini. Tako su u Norvekoj obrtnici bili spremniji da emigriraju nego tvorniki radnici; kasnije, kada su jedrenjake zamijenili parobrodi, poeli su odlaziti mornari, a kada su motorni amci zamijenili barke na vesla i ribari. Takoer nema sumnje da je u tom razdoblju, kada je za veinu ljudi ideja prekidanja veza s rodnim krajem jo uvijek bila nova i zastraujua, bila potrebna svojevrsna kataklizma da bi izazvala velike seobe u nepoznato. Kentski poljoprivredni radnik pisao je iz Novog Zelanda sa zahvalnou farmerima koji su ga uz pomo radnikog udruenja nagovorili da ode: sam se ne bi sjetio otii, a u novom kraju mu je mnogo bolje. Kako su masovne migracije postale dio svakodnevnog iskustva, svako je dijete u grofoviji Kildare imalo nekog bratia, ujaka ili brata u Australiji ili SAD; naputanje rodnog kraja prihvaalo se kao ivotno rjeenje ne uvijek neopozivo koje je mogue izabrati na osnovi razumne procjene prilika, a ne vie kao nuda na koju ljude tjeraju sile sudbine. Kada bi stigle vijesti da je u Australiji pronaeno zlato ili da je u SAD mogue dobiti dobro plaeni posao, migracije su se poveavale. S druge strane, kada je nakon 1873. u privredi SAD nastupila depresija, doseljenika je bilo manje. Nema sumnje da su prvi val emigranata u razdoblju kojim se bavimo (184554) sainjavali ipak oni koji su bjeali od gladi i prenapuenosti, ponajprije iz Irske i Njemake, odakle je tih godina dolazilo 80 posto onih koji su krenuli preko oceana. Emigracija nije uvijek bila trajna. Emigranti su, ne znamo dodue u kojem broju, sanjali o tome da se obogate u inozemstvu, pa da se bogati i ugledni vrate u rodno selo. Prilino velik dio njih stvarno se vratio (izmeu 30 i 40 posto), ali iz posve suprotnih razloga, jer im se Novi svijet nije svidio ili se nisu mogli u njemu snai. Neki su odlazili ponovno. Kako su se komunikacije usavravale, trite radne snage, pogotovo za ljude s viim kvalifikacijama, irilo se sve vie, dok nije obuhvatilo itav industrijski svijet. Popisi britanskih sindikalnih voa iz ovog razdoblja puni su ljudi koji su privremeno radili u SAD ili nekoj drugoj prekomorskoj zemlji, kao to su mogli privremeno raditi u Newcastlu ili Barrow-in-Furnessu. Sada je postalo mogue da talijanski ili irski eteoci ili graditelji eljeznica pou na privremeni ili sezonski rad preko oceana. U sve veoj masi migranata bilo je mnogo onih koji se nisu trajno zadravali u novom boravitu privremenih i sezonskih radnika ili jednostavno nomada. Nije bilo nieg novog u tim kretanjima. I prije industrijske revolucije bilo je etelaca, lutajuih nadniara, kotlokrpa, piljara, torbara, gonia stoke. Ipak, brzo svjetsko irenje nove privrede nuno je zahtijevalo i stvaralo nove tipove takvih putnika. Razmotrimo sam simbol irenja kapitalistike privrede, eljeznicu. Poduzetnici koji su gradili eljeznike linije rasuli su se itavim svijetom, a s njima su ili (uglavnom britanski i irski predradnici, kvalificirani radnici i pripadnici radnike elite; ti su se ljudi ponekad trajno nastanjivali u stranoj zemlji, a njihova djeca postajala su, npr. angloargentinci u drugoj generaciji*;
* Osoblje indijskih eljeznica sainjavali su velikim dijelom evroazijci, tj. djeca indijskih ena i britanskih radnika koji se nisu uzdravali od ranog mijeanja kao srednji i vii slojevi.

11 Doba kapitala

161

ponekad su se, pak, selili iz zemlje u zemlju poput danas ne toliko brojnih naftaa. Budui da su se eljeznice gradile po itavom svijetu, graditelji se nisu uvijek oslanjali na lokalnu radnu snagu, nego su ih esto pratile skupine nomadskih radnika (u Britaniji su takve radnike zvali navvies, kopai eljeznikih nasipa), poput onih koje i danas posvuda prate velike graevinske pothvate. Ti radnici u veini industrijskih zemalja bili su uglavnom ljudi s drutvenih margina, bez obaveza, spremni da za dobru plau rade teko i u loim uvjetima, te da zatim propiju ili prokockaju zaradu ne brinui mnogo o budunosti. Jer, kao to za mornare uvijek postoji neki brod, tako e i za pokretne kopae uvijek postojati nova velika gradnja kada se jedna zavri. Bili su slobodni ljudi na graninim podrujima industrije, koji su sablanja-vali uglednike iz svih slojeva, a igrali su slinu ulogu kao mornari, tragai za rudama i istraivai jo nepoznatih krajeva; bili su bolje plaeni od mornara, ali im je nedostajala nada tragaa i istraivaa da e se brzo obogatiti. U tradicionalnim seoskim sredinama ti su pokretni graditelji bili znaajan most izmeu seoskog i industrijskog ivota. Bili su organizirani u stalne grupe poput sezonskih etelaca, a vodio bi ih ovjek kojeg su izabrali da ugovara uvjete za rad i dijeli zaradu. Takve skupine siromanih seljaka iz Italije, Hrvatske ili Irske putovale su kontinentom ili ak preko oceana, nudei svoju radnu snagu graditeljima gradova, tvornica i eljeznica. Takva vrsta migracija razvila se u ugarskim ravnicama od 50-ih godina 19. stoljea. Manje organizirani radnici esto su bili kivni na takve seljake skupine zbog njihove vee djelotvornosti i discipline (ili poslunost), kao i zbog njihove spremnosti da rade za niske nadnice. Ipak, nije dovoljno samo obratiti panju na ono to je Mara nazvao lakom konjicom kapitalizma a da pritome ne razmotrimo znaajnu razliku izmeu zemalja Starog i Novog svijeta. Ekonomsko irenje stvorilo je granicu posvuda. Na neki nain, rudarsko naselje poput Gelsenkirchena (u Njemakoj) ije je stanovnitvo u pola ljudskog vijeka (185895) naraslo s 3 500 na gotovo 96 000, bilo je Novi svijet poput Buenos Airesa ili industrijskih sredita Pensilvanije. No u zemljama Starog svijeta, u cjelini uzevi, potreba za pokretnom populacijom stvorila je samo nestalne skupine skromnih razmjera osim u velikim lukama i tradicionalnim sreditima u koja su dolazili oni koji nemaju stalnog boravita ni sredstava, tj. u velikim gradovima. Razlog ovoj pojavi moda je u tome to je veina stanovnika Starog svijeta pripadala nekoj od zajednica karakteristinih za strukturirano drutvo. Meutim, u slabo naseljenim podrujima prekomorskih zemalja, na granicama ili iza njih, skupine takvih slobodnih i nepovezanih pojedinaca pretvarale su se u izrazitije grupe ili su barem postajale vidljivije. Stari svijet bio je pun pastira i gonia stoke, ali oni nisu privuikli toliku panju ikao ameriki \kau-boji iz razdoblja ikojim se bavimo, premda su australijski putujui ovari i drugi seoski radnici u zaleu takoer postali predmet snanog lokalnog mita.

II.
Karakteristian oblik putovanja za siromahe bile su migracije. Za srednje slojeve i bogatae to je sve vie bio turizam, u osnovi proizvod eljeznice, parobroda i (ako je jo jedan izum ovog razdoblja, razglednica, bitan element turizma) novih razmjera i brzine potanskih komunikacija. (One su stvaranjem Meunarodne potanske unije 1869. sistematizirane u internacionalnim

162

razmjerima.) Siromani gradski ljudi putovali su iz nude, ali malo-kad iz zadovoljstva, osim pjeice autobiografije viktorijanskih obrtnika eljnih samousavravanja pune su ogromnih pjeakih pothvata i na kratko. Siromani ljudi iz provincije nisu uope putovali iz zadovoljstva, a trnice i sajmovi pruali su mjeavinu zabave i posla. Aristokrati su mnogo putovali u neposlovne svrhe, no njihov nain putovanja nije imao nieg zajednikog s modernim turizmom. Plemike porodice selile su u odreena godinja doba iz gradske kue na ladanje i natrag, u pratnji gomile slugu i s velikom prtljagom, poput malih vojski. (Doista, otac princa Kropotkina izdao je svojoj eni i kmetovima nareenja za put na pravi vojniki nain.) Aristokratske porodice mogle su se privremeno naseliti u nekom sreditu drutvenog ivota, poput one latinoamerike obitelji o kojoj Pari Guide iz 1867. biljei da je doputovala s osamnaest vagona prtljage. Tradicionalna velika putovanja mladih plemia nisu s turizmom kapitalistike ere imala nita zajedniko, ak ni odsjedanje u Grand-hotelima, dijelom zato to su se hoteli ove vrste tek poeli razvijati u poetku ponekad u vezi sa eljeznicom dijelom zato to su plemii malokad svraali u gostionice. Industrijski kapitalizam stvorio je dva nova putovanja za zadovoljstvo: turizam i ljetne praznike za buroaziju, te jednostavne izlete za mase u nekim zemljama poput Britanije. Obje vrste putovanja neposredno proizlaze iz primjene parne energije u komunikacijama; uz pomo pare prvi put u povijesti postale su mogue stalne i sigurne putnike linije za velik broj ljudi i znatnu koliinu prtljage, preko svih vrsta zemljita, kao i preko mora. Za razliku od potanskih koija, koje su u nekim krajevima esto napadali razbojnici, eljeznice su bile od poetka sigurne (osim na amerikom Zapadu) ak i u posve nesigurnim podrujima poput panjolske ili Balkana. Dnevni izleti, osim ekskurzija parobrodima, postali su uobiajeni 50-ih godina 19. stoljea. Tonije, oni su proizvod Velike izlobe 1851. koja je svojim udesima privlaila mnotvo posjetilaca u London; putovanje na izlobu olakavala je eljeznica snienim cijenama karata, a posjet Londonu organizirala su u to doba i brojna lokalna udruenja, zajednice i crkva. Sam Thomas Cook, ije e ime u iduih dvadeset pet godina biti simbol organiziranog turizma, poeo je karijeru organizirajui izlete od kojih je 1851. napravio velik posao. Brojne meunarodne izlobe (v. 2. poglavlje) privlaile su gomile posjetilaca, a provincijalci su dolazili u glavne gradove privueni priama o njihovoj obnovi. Malo to se jo moe rei o masovnom turizmu u ovom razdoblju. On je ostao ogranien na mala putovanja, esto prilino naporna u usporeenju s modernim standardima, a omoguio je procvat nevelikoj industriji suvenira. Na eljeznicama uglavnom, barem u Britaniji, nije bilo mnogo vagona putnikog treeg razreda, premda su vlasti propisale obavezan minimum takvih vagona. Meutim, tek je 1872. britanskim eljeznicama prvi put polovina prihoda stigla od skromnih putnika. Kako se treim razredom putovalo sve vie, posebni izletniki vlakovi postepeno su gubili vanost. Srednja klasa je, meutim, putovala na ozbiljniji nain. Kvantitativno najznaajnija njihova putovanja bili su obiteljski odlasci na ljetni odmor ili (za bogatije i prodrljive) godinje lijeenje u toplicama. Takva ljeilita osobito su se razvila u treoj etvrtini 19. stoljea u Britaniji uz obalu, a u kontinentalnim zemljama u planinama. (Premda je Biarritz ve 60-ih godina bio u modi, zahvaljujui pokroviteljstvu Napoleona III, a slikari impresionisti pokazuju znatan interes za plae Normandije, evropska buroazija

163

jo nije imala mnogo sklonosti prema slanoj vodi i suncu.) Do sredine 60-ih godina 19. stoljea ve je bio u toku boom ljetnih putovanja srednje klase, a dijelovi britanske obale uljepani su etalitima, molovima i slinim gradnjama koje su vlasnicima obalnih zemljita omoguile da izvuku nepredvieni profit iz dotad beskorisnih breuljaka i plaa. Na ta mjesta dolazili su pripadnici srednje i nie srednje klase. Uope uzevi, primorska odmaralita za radniku klasu bila su do 80-ih godina beznaajna, a aristokrati su malokad smatrali Bournemouth (gdje se naao francuski pjesnik Verlaine) ili Ventnor (gdje su se odmarali Turgenjev i Karl Mara) prikladnim ljetnim boravitem. Kontinentalne kupke bile su mnogo vie u modi (britanske nisu imale takav ugled), te je u njima bilo luksuznijih hotela i mogunosti za zabavu bogatije klijentele kockarnica i boljih bordela. Vichy, Spa, Baden-Baden, Aix-les-Baines, a najvie velike meunarodne kupke Habsburke Monarhije, Gastein, Marienbad, Karlsbad itd. bile su za Evropu 19. stoljea ono to je za Englesku 18. stoljea bio Bath, tj. mondena okupljalita u koja su ljudi dolazili pod izlikom da im je potrebna neka neugodna mineralna voda ili kupanje pod kontrolom dobronamjernog lijenika diktatora." Ipak, bolesti jetre djelovale su kao sredstvo izjednaavaja ljudi, te je meu posjetiocima mineralnih .kupki bilo svih vrsta bogataa i nearistokrats/kih slojeva i pripadnika srednje klase iju je pretjeranu sklonost jelu i piu pothranjivalo obilje. Napokon, dr. Kugelmann je preporuio Karlsbad tako netipinom pripadniku srednje klase kao to je bio Karl Marx, koji se u ljeilitu oprezno prijavljivao kao ovjek s privatnim sredstvima kako bi njegov identitet ostao skriven, sve dok nije otkrio da kao dr. Marx ne mora plaati prilino visoku Kurtaxe.16 Tokom 40-ih godina 19. stoljea budue slavne toplice tek su se poele izdvajati iz seoske sredine. Jo 1858. u Murrav's Guide bio je Marienbad opisan kao relativno nove toplice, a Gastein kao ljeilite koje raspolae sa svega dvije stotine soba za goste. No 60-te godine bile su ve doba punog procvata kupki. Sommerfrische i Kurort bila su odmaralita za prosjene buruje; tradicionalisti u Francuskoj i Italiji jo i danas smatraju da je godinje lijeenje u toplicama buroaska institucija. Profinjeniji su traili blago sunce, tj. zime na Sredozemlju. Aurnu obalu otkrio je Lord Brougham, politiar radikal ija se statua jo uvijek izdie nad Cannesom. Premda su najrastroniji posjetioci june Francuske dolazili iz redova ruskog plemstva, ime Promenade des Anglais u Nici jo uvijek podsjea da su Englezi otvorili ovaj ikraj za dokolicu bogatih. Hotel de Pari u Monte Carlu izgraen je 1866. Nakon otvaranja Sueskog kanala Egipat je, naroito nakon izgradnje eljeznike pruge uzdu Nila, poeo privlaiti one ijem zdravlju nisu odgovarale vlane jeseni i zime na sjeveru. Egipat je pruao klimatske pogodnosti, egzotiku, spomenike stare kulture i (u ovom razdoblju neformalnu) evropsku upravu. Neumorni Baede-ker objavio je prvi vodi o ovoj zemlji 1977. Ljetni odlasci na Mediteran, osim zbog umjetnosti ili arhitekture, smatrali su se ludou sve do dvadesetog stoljea, u kojemu se pojavila nova sklonost suncu i sunanju. Samo nekoliko mjesta, poput Napuljskog zaljeva ili Caprija, koji je ve stekao ugled zahvaljujui pokroviteljstvu ruske carice, smatralo se prikladnim za ljetni boravak. O ranom stupnju razvoja turizma
* O statusu toplica svjedoi njihova uloga u diplomaciji razdoblja kojim se bavimo. Napoleon se s Bismarckom sastao u Biarritzu, a s Cavourom u Plombieresu, dok je sporazum zakljuen u Gastei-nu. Ovi diplomatski sastanci navijetaju brojne konferencije koje su se u razdoblju izmeu 1890. i 1940. odravale uz razna jezera ili na rivijeri.

164

u ovim krajevima svjedoe nisike cijene iz 70-ih godina 19. stoljea. Bogati su Amerikanci ili tonije, njihove supruge i keri bolesni ili zdravi, eljeli vidjeti sredita evropske kulture, premda su potkraj ovog razdoblja milijunai ve poeli provoditi ljetne mjesece u xanaduima* graenim po narudbi na surovim obalama Nove Engleske. Bogatai iz toplih zemalja imali su vie sklonosti prema planinama. Moramo, meutim, razlikovati dvije vrste odmora: dulji (zimski ili ljetni) boravak na jednom mjestu i kruna putovanja koja su postajala sve lake izvediva i bra. Kao i uvijek, putnike su najvie privlaili romantini krajolici i kulturni sptomenici, no od 60-ih godina 19. stoljea Britanci su (pioniri, kao obino) poeli u vicarskim planinama iivljavati svoju strast za fizikim razgibavanjem, a neto kasnije su, takoer u vicarskoj, pretvorili skijanje u zimski sport. Alpinistiki klub stvoren je 1858, a 1865. Edward Whymper popeo se na Matterhorn. Iz nepoznatih razloga , takve su naporne aktivnosti u planinskom ambijentu posebno privlaile anglosaksonske intelektualce liberalnih pogleda (moda je meu razlozima bila i prisutnost snanih i privlanih domaih vodia), tako da je planinarenje, pored dugih etnji, postalo karakteristina aktivnost akademiara iz Cambridgea, viih javnih slubenika, uitelja u javnim kolama, filozofa i ekonomista, na zaprepatenje intelektualaca iz latinskih zemalja, premda ne uvijek i onih iz Njemake. Za manje aktivne putnike postojala su organizirana putovanja Thomasa Cooka i solidne knjige-vodii; pionirski britanski Murray's Gnides padali su sve vie u sjenu novih turistikih biblija, njemakih Baedekera, koji su tiskani na nekoliko jezika. Kruna putovanja nisu bila jeftina. Poetkom 70-ih godina 19. stoljea putovanje za dvoje ljudi od Londona preko Belgije, dolinom Rajne, te kroz vicarsku i Francusku jo uvijek standardna turistika marruta stajalo je oko 85 funti ili otprilike 20 posto godinjeg prihoda ovjeka koji bi zaraivao osam funti tjedno, a toliko su u ono doba zaraivali ugledniji ljudi sposobni da dre poslugu.17 Takvo putovanje odnijelo bi vie od tri etvrtine godinjeg prihoda dobro plaenog, kvalificiranog radnika u Britaniji. Oigledno je da su turisti kojima su se obraali hoteli, eljeznike kompanije i vodii pripadali dobro stojeim srednjim slojevima. To su bili ljudi koji su se sigurno alili to je najamnina za nenamjetene kue u Nici izmeu 1858. i 1876. porasla sa 64 na 100 funti godinje, a plaa sluavki sa 8 do 10 funti na skandaloznih 24 do 30 funti godinje,18 No to su takoer bili ljudi koji su ove cijene mogli platiti. Jesu, li dakle, svijetom 70-ih godina 19. stoljea potpuno vladale migracije, putovanja i demografska prelijevanja? Ne smijemo zaboraviti da je veina ljudi na svijetu jo uvijek ivjela i umirala u svom rodnom kraju, te da njihova kretanja nisu bila vea ni drugaija od onih u razdoblju prije industrijske revolucije. Sigurno je na svijetu bilo vie naroda slinih Francuzima (njih je 1861. godine 88 posto ivjelo u departmanu u kojemu su roeni, ali npr. u departmanu Lot ak 97 posto stanovnika ivjelo je u parohiji u kojoj su roeni) nego onih koji su bili mobilniji i skloniji migracijama.19 No ljudi su se ipak polako oslobaali vezanosti uz rodni kraj, navikavali da gledaju i ine ono to njihovi oevi nikad nisu vidjeli ni uinili, niti bi oekivali da je takvo to mogue. Potkraj razdoblja kojim se bavimo imigranti su bili
* Xanadu je mjestace u jednoj poemi Coleridgea; naziv je s vremenom prihvaen kao sinonim za idilini lokalitet (op. ur.).

165

veina ne samo u zemljama poput Australije i gradovima poput New Yorka i Chicaga ve i u Stockholmu, Kristijaniji (dananjem Oslu), Budimpeti, Berlinu i Rimu (izmeu 55 i 60 posto), kao i u Parizu i Beu (oko 65 posto).20 Gradovi i nove industrijske zone bili su magneti koji su ih privlaili. Kakav ih je ivot tamo ekao?

166

12. POGLAVLJE

GRAD, INDUSTRIJA, RADNIKA KLASA

Sada ve i kruh nam peku Parom i turbinom, Uskoro emo u usta Stavljat ga mainom. U Trautenauu dva su groblja Za bogate i sirote ljude, Da ak i u samom grobu Siromah gori bude. Pjesma u Trautenau V.Jochenblatt, 1869.1 U starim danima, onaj tko bi obrtnika kalfu nazvao radnikom obino bi izazvao tunjavu... Ali danas, kada se kalfama govori da su radnici najvaniji u dravi, svi ele biti radnici. M. May, 1848.2 Pitanje siromatva je poput pitanja smrti, bolesti, hladnoe ili kojeg drugog prirodnog fenomena. Ne znam kako bi ga se moglo sprijeiti. William Makepeace Thackeray, 1848.3

I.
Rei da su doseljenici ivjeli ili da su se nove generacije raale u svijetu industrije i nove tehnologije tono je, ali samo po sebi ne znai mnogo. Kakav je bio taj svijet? U prvom redu taj svijet se nije toliko sastojao od tvornica, poslodavaca i proletera koliko je bio izmijenjen golemim napretkom industrijskog sektora. Makar koliko izvanredne bile promjene koje je donijelo samo irenje industrije i urbanizacije, one same ne pruaju pravu sliku o utjecaju kapitalizma. Godine 1866. u Reichenbergu (Liberecu), ekom tekstilnom centru, jo uvijek se polovina proizvodnje odvijala na razbojima tkalaca obrtnika, koji su ipak veim dijelom bili ovisni o nekoliko velikih tvornica. Ova pokrajina imala je nesumnjivo manje naprednu industrijsku organizaciju od Lancashirea, gdje su posljednji tkalci na runim razbojima prestali raditi taj posao 50-ih godina 19. stoljea, ali se ne moe rei da Reichenberg nije bio industrijski kraj. Na vrhuncu booma u proizvodnji eera poetkom 70-ih godina u ekim eeranama bilo je zaposleno svega 40 000 radnika. No taj podatak slabije ilustrira

167

znaenje nove industrije eera nego injenica da se povrina pod eernom repom na ekom selu poveala vie od dvadeset puta izmeu 18531854. (4 800 hektara) i 18721873 (123 800 hektara).4 Veu vanost ima to to se broj eljeznikih putnika u Britaniji gotovo udvostruio izmeu 1848. i 1854. (od oko 58 milijuna porastao je na oko 108 milijuna), a prihod eljeznikih kompanija od robnog prometa poveao gotovo dva i pol puta, nego podaci o tonom udjelu industrijske robe i poslovnih putovanja u britanskom eljeznikom prometu. Ipak, sam industrijski rad, njegova karakteristina struktura i ambijent, te urbanizacija ivot u gradovima koji su naglo rasli bili su, sigurno, najizrazitiji oblici novog ivljenja; novog, jer se ak i u nastavljanju nekog lokalnog zanimanja skrivala dalekosena promjena. Nekoliko godina nakon kraja razdoblja kojim se u ovoj iknjizi bavimo (1887) njemaki profesor Ferdinand Toennies formulirao je razliku izmeu Gemeinschaft (zajednice) i Gesel-Ischaft (drutva pojedinaca), pojmova koji su danas bliski svakom studentu sociologije. Razlika je nalik onima koje su suvremenici u slinom argonu povlaili izmeu tradicionalnih i modernih drutava npr. Sir Henrv Maine opisujui razvoj drutava kao prelazak od statusa na ugovor. Vano je, meutim, da Toennies nije analizirao razliku izmeu seljake zajednice i urbaniziranog drutva, nego razliku izmeu starinskog i kapitalistikog grada; pri tome je moderni grad u sutini trgovaki centar i, ukoliko trgovina vlada njegovom radnom snagom, tvorniki grad.5 Nova ivotna sredina i njezina struktura predmet su prouavanja u ovom poglavlju. Grad je doista bio najizrazitiji vanjski simbol industrijskog svijeta ako izuzmemo eljeznicu. Nakon 1850. urbanizacija je naglo rasla. U prvoj polovini stoljea samo Britanija imala je godinju stopu urbanizacije veu od 0,20 jedinica,* premda ju je Belgija gotovo sustigla. Meutim, izmeu 1850. i 1890. urbanizacija je rasla ovim tempom ak i u AustroUgarskoj, Norvekoj i Irskoj, u Belgiji i SAD stopa njezin a rasta kretala se izmeu 0,30 i 0,40 jedinica, u Pruskoj, Australiji i Argentini izmeu 0,40 i 0,50, u Engleskoj i Walesu (jo uvijek vodeim krajevima) te u Saskoj preko 0,50 jedinica godinje. Rei da je koncentriranje ljudi u gradovima najznaajniji drutveni fenomen prolog stoljea7 znai utvrditi oiglednu injenicu. Prema modernim mjerilima ova stopa rasta urbanizacije jo je uvijek bila skromna krajem 19. stoljea samo je desetak zemalja doseglo stopu urbanizacije kakva je bila u Engleskoj i Walesu 1801. Ipak, sve su ove zemlje (osim kotske i Nizozemske) dosegle tu stopu ubanizacije do 1850. Tipino industrijsko naselje ovog razdoblje bio grad srednje veliine prema mjerilima suvremenika, premda su u Srednjoj i Istonoj Evropi neki glavni gradovi (ikoji su esto bili vrlo veliki) postajali i glavna industrijska sredita npr. Berlin, Be i Petrograd. Oldham je 1871. imao 83 000 stanovnika, Barmen 75 000, Roubaix 65 000. Doista, stariji ugledni predindustrijski gradovi malokad su privlaili novu industriju, tako da su tipini predstavnici novih industrijskih regija bili nizovi spojenih sela koja su se razvijala u male gradove ili malih gradova koji su se razvijali u vee. Jo je bilo malo posve urbaniziranih podruja kakva su se poela iriti u dvadesetom stoljeu, premda su tvorniki dimnjaci rasuti po rijenim dolinama, eljeznike pruge, monotona zdanja od opeke i dim nad njima davali krajoliku industrijskih zona svojevrsno jedinstvo. Mali broj itelja novih gradova nije mogao pje* Ova jedinica predstavlja promjenu postotka gradskog stanovnitva u gradovima izmeu prvog i i posljednjeg popisa stanovnitva u razdoblju kojim se bavimo, podijeljenu brojem godina.

168

ice lako stii iz svojih stanova u polja. Do 70nih godina 19. stoljea velike gradove industrijskog dijela zapadne Njemake, poput Kolna ili Diisseldorfa, hranom su opskrbljivali seljaci iz okolnih krajeva koji su svakog tjedna donosili svoje vikove na trnicu.8 Potres koji je donijela industrijalizacija moda se najbolje vidi kroz otar kontrast izmeu crnih, monotonih, gusto napuenih naselja i ivopisnih farmi i breuljaka u njihovoj neposrednoj blizini; o tome svjedoi i opis Shefielda: buan, zadimljen, gadan (ali) ... sa svih strana okruen jednim od najljepih krajolika na kugli zemaljskoj. 9 Zbog toga je radnicima novih industrijskih podruja jo uvijek premda u sve manjoj mjeri bilo mogue da ostanu povezani sa selom. Jo oko 1900. belgijski rudari uzimali su odreeno godinje doba dopust (ako nisu mogli drugaije stupali su u krumpirski trajk) da bi obavili radove potrebn ne za uzgoj krumpira. ak i u sjevernoj Engleskoj nezaposleni iz gradova ljeti su lako mogli nai posla na oblinjim farmama: tkalci iz Padihama (Lancashire) koji su trajkali 1859. izdravali su se kosei.10 Veliki grad (a u ovom razdoblju veliki su bili gradovi s vie od 200 000 stanovnika i glavni gradovi s vie od pola milijuna itelja)* nije bio toliko industrijski centar (premda je u njemu moglo biti i prilino mnogo tvornica) koliko trgovako, prometno i upravno sredite, s mnotvom slubi koje zahtijeva velika koncentracija ljudi i koje bujaju u gradovima. Veina njegovih stanovnika doista su bili radnici razliitih vrsta, uikljuujui i velik broj posluge gotovo svaki peti stanovnik Londona (1851) bio je sluga, no u Parizu ih je, zaudo, bilo razmjerno znatno manje.12 Ipak, uz veliko mnotvo radnika bilo je relativno mnogo pripadnika srednjih i niih srednjih slojeva otprilike izmeu 20 i 23 posto u Londonu i Parizu. Takvi gradovi rasli su izvanrednom brzinom. Be je 1846. imao neto vie od 400 000 stanovnika, a 1880. oko 700 000; u Berlinu je 1849. ivjelo 378 000 ljudi, a 1875. gotovo milijun; broj itelja Pariza poveao se u ovom razdoblju s jedan milijun na 1,9 milijuna, a London s 2,5 na 3,9 milijuna (185181). No njihov rast blijedi u usporeenju s prekomorskim gradovima, Chicagom ili Melbourneom. Mijenjao se i oblik, slika i struktura samih gradova zbog politikom potaknutih gradnji i obnova (osobito u Parizu i Beu) i razliitih pothvata ljudi eljnih profita. Ni politiari ni poduzetnici nisu dobrodolom smatrali gradsku sirotinju koja je sainjavala veinu stanovnitva njihovih gradova, ali su shvaali da im je ona, naalost, nuna. Za one koji su planirali gradove siromani su bili javna opasnost; njihove je etvrti, mogua arita pobune, trebalo razbiti avenijama i bulevarima koji e odvesti stanovnike pukih dijelova grada na neka neodreena, ali moda istija, a sigurno za vlast bezopasnija mjesta. Takva shvaanja imali su i vlasnici eljeznikih kompanija koje su gradile pruge kroz gradske jezgre, po mogunosti kroz siromane etvrti gdje su cijene zemljita bile niske, a proteste se moglo zanemariti. Za poduzetne graditelje i ljude eljne dobiti siromani nisu predstavljali korisno trite, pogotovo u usporedbi s novim specijaliziranim poslovnim i trgovakim ulicama, gradnjom solidnih kua i stanova za srednju klasu ili novih predgraa. Ako sirotinja nije stanovala u prenapuenim starim etvrtima gradskog centra, koje su bogatiji napustili, za
* Sredinom 70-ih godina 19. stoljea smatralo se da u Evropi postoje etiri grada s milijun ili vie stanovnika (London, Pariz, Berlin, Be), est s vie od pola milijuna (Petrograd, Carigrad, Moskva, Glasgow, Liverpool, Manchester) i dvadeset pet s vie od 200 000; od ovih je pet bilo u Britaniji, po etiri u Njemakoj i Italiji, tri u Francuskoj, dva u panjolskoj i po jedan u Danskoj, Ugarskoj, Nizozemskoj, Belgiji, ruskom dijelu Poljske, Rumunjskoj i Portugalu, etrdeset jedan grad imao je vie od 100 000 stanovnika: devet takvih bilo je u Ujedinjenom Kraljevstvu, a osam u Njemakoj.11

169

nju su kue gradili mali poduzetnici, esto gotovo obrtnici ili tvorci onih turobnih, prenapuenih najamnih kuerina, za koje u njemakoj postoji izraajan naziv najamne kasarne (Mietkasernen). Tri etvrtine stanova izgraenih u Glasgovvu izmeu 1866. i 1874. imalo je samo jednu ili dvije sobe, a u njima je ubrzo ivjelo previe ljudi. Onaj tko govori o gradovima iz sredine 19. stoljea nuno e upotrijebiti rijei prenaseljen i sitan, a to su bre gradovi rasli prenaseljenost je bila vea. Usprkos sanitarnim reformama i planiranju, koje je dodue bilo oskudno, gradska se prenapuenost u ovom razdoblju poveavala, zdravlje stanovnitva nije se popravljalo, a smrtnost se nije smanjivala; u nekim je gradovima zdravlje stanovnitva postajalo sve loije. Veliko, naglo i trajno poboljanje uvjeta gradskog ivota uslijedilo je tek nakon razdoblja kojim se bavimo u ovoj knjizi. Gradovi su jo uvijek prodirali svoje stanovnike, premda su najstarija industrijska naselja, britanska, postajala sposobna da rastu bez neprestanog velikog priljeva doseljenika. Broj londonskih arhitekata teko da se udvostruio u dvadeset godina (sa 1 000 na 2 000 a 30-ih godina 19. stoljea bilo ih je moda manje od stotinu) zbog gradnje sirotinjskih stanova, premda su izgradnja i iznajmljivanje slumova mogli biti vrlo unosni, ako sudimo prema prihodu od kubinog metra jeftinog prostora.13 Doista, boom arhitekture i nekretnina bio je toliko velik upravo zato to nita nije s<kretalo tok kapitala izmeu onoga to je The Builder 1848. nazivao polovinom svijeta u potrazi za investicijama i druge polovine u neposrednoj potrazi za poeljnim porodinim boravitem14; ni najmanji dio tog kapitala nije sluio dobrobiti gradske sirotinje koja, oito, uope i nije pripadala svijetu. Trea etvrtina 19. stoljea bila je razdoblje prvog svjetskog booma gradskog zemljoposjednistva i izgradnje za buroaziju. Povijest ovog razdoblja u Parizu opisao je Emile Zola. Bilo je to vrijeme kada su kue u skupim kvartovima neprestano rasle, doba u kojemu je izumljen lift ili dizalo; 80-ih godina 19. stoljea izgraeni su u SAD prvi neboderi. Korisno je prisjetiti se da je u vrijeme prvog uzdizanja poslovnih prostorija Manhattana prema nebu njujorki Lower East side bio vjerojatno najnapueniji slum zapadnog svijeta, s vie od 520 stanovnika na jutru zemlje. Za njih nitko nije gradio nebodere; moda na njihovu sreu. Paradoksalno, to je vie srednja klasa rasla i bogatila se te ulagala u vlastite kue, urede, robne kue karakteristian izum ovog vremena i reprezentativne graevine, sve manje se ulagalo u radnike etvrti, osim u vidu opih socijalnih investicija u izgradnju ulica, kanalizacija, uvoenje javne rasvjete i si. Jedini oblik privatnog poduzetnitva usmjerenog prvenstveno prema masovnoj potronji, osim trnica i malih trgovina, bile su krme koje su vi Britaniji 60-ih i 70-ih godina dobile razraeni oblik gin-pa-lace i njihovi potomci, kazalite i varijete. Jer za ljude koji su postali stanovnici grada starinski obiaji koje su donijeli sa sela ili iz predindustrijskih gradova postali su besmisleni ili nemogui.

II.
Veliki grad bio je znak novog vremena, premda je u njemu jo ivjela manjina stanovnitva. Velika industrijska poduzea jo nisu bila toliko znaajna. Doista, prema modernim mjerilima razmjeri ovakvih poduzea nisu jo bili osobito impresivni, premda su se ona poveavala. Pedesetih godina 19. stoljea

170

u Britaniji se tvornica s tristo radnika jo uvijek smatrala vrlo velikom, a jo 1871. prosjene tvornice pamunih tkanina imale su 180 radnika, a prosjene tvornice strojeva samo osamdeset pet. 15 No, pogoni teke industrije koja daje obiljeje razdoblju izmeu 1848. i 1875. bili su mnogo vei; kapital se u tekoj industriji poeo koncentrirati tako da su nastajala velika poduzea koja su vladala itavim gradovima ili ak pokrajinama, dajui posao neuobiajeno velikom broju radnika. eljeznike kompanije bile su golema poduzea, ak i kada su se stvarale i djelovale u uvjetima slobodne konkurentske borbe, to obino nije bio sluaj. Dok se krajem 60-ih godina britanski eljezniki sistem nije stabilizirao, svaki metar eljeznike pruge izmeu kotske granice, Peninskih brda, mora i rijeke Humber kontrolirala je kompanija Northeastern Railway. Rudnike ugljena jo su uglavnom posjedovali pojedinci, te su kopovi ponekad bili posve mali; podaci o velikim rudarskim nesreama pruaju odreenu predodbu o razmjerima ugljenokopa: 145 poginulih u Risci 1860, 178 u Fer-ndaleu 1867 (oba rudnika nalaze se u junom Walesu), 140 u Svvaitheu (York-shire) i 110 u Monsu (Belgija) 1875, 200 u High Blantvreu (kotska) 1877. Ipak, vertikalnim i horizontalnim udruivanjem nastajala su, naroito u Njemakoj, industrijska carstva koja su vladala ivotima tisua ljudi. Koncern od 1873. poznat pod imenom Gutehoffnungshiitte A. G. nije uope bio najvei u Ruhrskoj oblasti, no 70-ih godina obuhvaao je ne samo ljevaonice eljeza ve i rudnike eljezne rudae i ugljena koncern je vadio 215 000 tona eljezne rude, ime je pokrivao svoje potrebe; od 415 000 tona ugljena, koliko se u koncernu troilo, polovina je bila iz njegovih rudnika, a poeo je prodirati i u podruje transporta, gradnju mostova, brodova i raznih vrsta strojeva.16 Nije udo da je Kruppova tvrtka u Essenu, koja je 1848. zapoljavala sedamdeset dva radnika, 1873. imala 12 000 zaposlenih, niti da je u poduzeu Schneidera u Francuskoj 1870. radilo 12 500 ljudi, te da je vie od polovine stanovnitva grada Creusota bilo zaposleno u Schneiderovim talionicama, valjaonicama, u pogonima s parnim ekiima i u proizvodnji strojeva. Teka industrija nije toliko utjecala na stvaranje industrijske zone, koliko industrijskog grada, u kojemu je sudbina ljudi ovisila o srei i dobroj volji samo jednog gospodara iza kojega su stajali zakon i drava, branei njegov autoritet kao nuan i koristan.* Jer poduzeem, bilo malo ili veliko, upravljao je gospodar prije nego bezlina vlast kompanije, ak se i kompanija ee identificirala s nekim pojedincem nego sa savjetom direktora. Za veinu ljudi, pa i u stvarnosti, kapitalizam je jo uvijek bio sistem u kojemu jedan ovjek ili, jo ee, jedna porodica upravlja poslovnim pothvatima. Ipak, ba ta injenica izazivala je dva ozbiljna problema u vezi sa strukturom poduzea. Oni su se ticali snabdijevanja kapitalom i uprave. Tipino poduzee prve polovine 19. stoljea uglavnom je financirano privatno, npr. iz porodine imovine, a irilo se ponovnim investiranjem profita to je pak moglo znaiti da se firma iji je kapital veini dijelom vezan u tekuim poslovima dobrim dijelom oslanja na kredit. No velika i skupa poduzea poput eljeznikih, metalurkih i slinih, koja su zahtijevala krupnija
* Po 414. paragrafu francuskog kaznenog zakonika, kako je formuliran 1864, svaki pokuaj ostvarenje ili produavanje kolektivne obustave rada radi poveanja ili sniavanja nadnica, kao i svako mijeanje u slobodno koritenje industrijom i radnom snagom nasiljem, prijetnjom ili prevarom smatralo se zloinom. Cak i kada se lokalno zakonodavstvo nije temeljilo na ovom modelu, kao u Italiji, zakoni su pisani gotovo uvijek na osnovi takvih shvaanja.18

171

poetna ulaganja, nije bilo mogue osnivati na taj nain, pogotovo u zemljama u kojima je industrijalizacija tek poinjala, a nije bilo veih akumulacija privatnog kapitala. Tono je da su u nekim zemljama ve postojale zalihe kapitala koje bi zadovoljile ne samo potrebe vlastite zemlje; njihovi vlasnici bili su eljni ulaganja i u druge dijelove svijeta (uz odgovarajuu profitnu stopu). Britanci su u razdoblju kojim se bavimo ulagali u inozemstvu vie no ikada prije, a prema nekim procjenama to je razdoblje vanjskih investicija i ostalo nenadmaeno. Slino su radili i Francuzi, vjerojatno na tetu svoje industrije koja je rasla sporije od industrije njihovih suparnika. No ak i u Britaniji i Francuskoj morali su se pronai novi naini za koritenje akumuliranog kapitala, njegovo usmjeravanje u potrebna poduzea i organiziranje dionikih umjesto privatnih poslova. Trea etvrtina 19. stoljea bila je stoga plodno razdoblje eksperimenata u mobilizaciji kapitala za industrijski razvoj. Osim u Britaniji, veina novih poduzea povezivala se s bankama, bilo direktno, bilo kroz pomodni izum credit mobilier. Credit mobilier bio je naziv za specifine industrijske financijske kompanije koje su konkurirale obinim bankama, smatrajui ih nedovoljno prikladnim ili nedovoljno zainteresiranim za financiranje industrije. Braa Pereire, dinamini nosioci industrijalizacije, nadahnuti idejama Saint--Simona, razvili su, uz podrku Napoleona III, prototip za credit mobilier. Oni su proirili takva poduzea po itavoj Evropi, natjeui se s Rothschil-dima (kojima se nova zamisao nije sviala, ali su joj se morali prilagoditi) te su kao to e esto u razdobljima booma kada se financijeri osjeaju herojski, a novac pritjee imali mnogo sljedbenika, naroito u Njemakoj. Credits mobiliers bili su u modi sve dok Rothschildi nisu dobili bitku protiv brae Pereire i dok kao to se takoer esto dogaa u razdobljima booma neki poduzetni ljudi nisu malo prekoraili uvijek nesigurnu granicu izmeu poslovnog optimizma i prijevare. Meutim, u slinu svrhu su se razvijale razliite ustanove, osobito investiciona banka ili banque d'affaires. Naravno, burza, na kojoj se tada trgovalo uglavnom dionicama industrijskih i transportnih poduzea, cvjetala je kao nikad dotada. Samo na popisu parike burze 1856. bile su dionice 33 kompanije za eljezniki promet i promet na kanalima, 38 rudarskih kompanija, 7 poduzea za omnibuse i cestovni promet, 11 kompanija za opskrbu plinom, te 42 razliita industrijska poduzea, od tvornica tekstila do eljezara; te dionice vrijedile su oko pet i pol milijuna zlatnih franaka, to je vie od etvrtine vrijednosti svih vrijednosnih papira kojima se trgovalo.19 Koliko su takvi novi naini za ulaganje kapitala bili traeni? Koliko su bili djelotvorni? Industrijalci nikada nisu mnogo voljeli financijere, te su se trudili, ako im je posao iao dobro, da imaju to manje veze s bankarima. Lille, pisale su lokalne novine 1869, nije kapitalistiki grad, ve je u prvom redu veliki industrijski i trgovaki centar 20 u kojemu ljudi profite ulau ponovno u posao, a ne igraju sa njima, te ive u nadi da nikada nee morati posuivati. Nijedan industrijalac nije elio staviti sebe na milost kreditorima. A ipak mnogima se to dogaalo. Kruppovo poduzee raslo je izmeu 1855. i 1866. tolikom brzinom da je njegov vlasnik ostao bez kapitala. Postoji elegantna historiarska shema prema kojoj u zemljama sa zaostalom privredom, u kojima je industrijalizacija kasnije poela, vlada vee povjerenje u nove metode mobiliziranja i usmjeravanja uteda u velikim razmjerima. U razvijenim zapadnim zemljama privatni izvori i trite kapitalom zadovoljavali su potrebe. U sredinjoj Evropi banke i sline ustanove morale su

172

u mnogo veoj mjeri sistematino poticati razvoj. Dalje na istoku, na jugu i u prekomorskim krajevima vlasti su morale intervenirati, uglavnom uz pomo stranih investicija, da bi prikupile ikakav kapital ili, ee, da bi osigurale investitorima, ili ih barem uvjerile da e im osigurati, dividende koje jedine mogu privui financijere, a ponekad je vlada sama i zapoinjala ekonomske aktivnosti. Kakva god bila vrijednost ovih mjera, nema sumnje da su u razdoblju kojim se bavimo banke (i njima sline institucije) imale mnogo veu ulogu kao faktori razvoja i usmjeravanja industrije u Njemakoj, velikoj pri-dolici u industrijskom svijetu, nego na Zapadu. Da li su osnivai banaka namjeravali tako djelovati kao to su namjeravali osnivai credits mobiliersa i da li su bili doista korisni, mnogo je tee rei. Bankovna poduzea vjerojatno nisu bila osobito djelotvorna, sve dok ih nisu preuzeli veliki industrijalci, svjesni potrebe za sloenijim oblicima financiranja, kao to se dogaalo u Njemakoj nakon 1870. godine. Novani poslovi nisu mnogo utjecali na organizaciju industrije i trgovine, premda su mogli utjecati na poslovnu politiku. Pitanje uprave bilo je tee. Jer osnovni model poduzea kojim upravlja pojedinac ili porodica postajao je sve manje primjenjiv u industriji druge polovine 19. stoljea. Najbolja poduka, pisao je njemaki prirunik 1868, izgovorena je rije. Neka je kae sam poduzetnik koji sve nadzire, svuda je prisutan i uvijek na raspolaganju, a naredbe potkrepljuje vlastitim primjerom, neprestano pred oima svojih radnika.21 Ovaj savjet odgovarao je malim zanatlijama i farmerima, mogao je imati nekog smisla i u manjim bankovnim ili trgovakim kancelarijama, a imao je neku vrijednost i zato to je poduavanje bilo sutinski element upravljanja u zemljama u kojima je zapoinjala industrijalizacija. Ondje su ak i ljudi koji su izuili zanat (po mogunosti metalske struke) morali uiti da bi postali kvalificirani tvorniki radnici. ini se da je na taj nain uila veina Kruppovih kvalificiranih radnika, kao i uope veina njemakih radnika u tvornicama strojeva. Samo u Britaniji mogli su se poslodavci oslanjati na izuene ljude s iskustvom u industrijskoj proizvodnji. Paternalizam mnogih velikih kontinentalnih poduzea duguje poneto ovoj povezanosti radnika s firmom s kojom su rasli i o kojoj su bili ovisni. No vlasnici eljeznica, rudnika i eljezara nisu mogli oinski nadgledati svoje radnike niti su to pokuali initi. Alternativa i dopuna upuivanju bila je naredba. No ni porodina autokracija ni zanatsko i trgovako poslovanje malih razmjera nisu mogli pruiti uzore uprave velikim kapitalistikim poduzeima. Stoga su, paradoksalno, privatna poduzea u razdoblju najmanjih ogranienja i najvee anarhije organizirana prema jedinim raspoloivim modelima upravljanja u velikim razmjerima, tj. vojnom i birokratskom. Krajnji primjer takve organizacije pruaju eljeznike kompanije u kojima je postojala piramida uniformiranih i discipliniranih radnika; oni su imali siguran posao, esta unapreenja po hijerarhijskom redoslijedu pa ak i mirovine. Uestalost vojnih naslova meu ranim britanskim eljeznikim slubenicima kao i u upravi velikih luka nije potekla od divljenja prema vojnoj i dravnoj hijerarhiji kao u Njemakoj, nego ju je izazvala nesposobnost privatnih poduzetnika u ranoj fazi industrijalizacije da stvore poseban oblik uprave za velike poslovne pothvate. Vojni model sigurno je imao nekih prednosti s organizacijskog gledita. Ali on sam nije mogao radnike uiniti lojalnim, vrijednim i skromnim, te ih zadrati na poslu. Meutim, u zemljama u

173

kojima su uniforme bile popularne to sigurno nisu bile u Britaniji niti u SAD moglo se poticati meu radnicima vojnike osobine, a osobito skromnost. Ja sam vojnik, vojnik industrije I poput tebe zastavu imam. Moj rad domovini bogatstvo nosi. Treba da zna, sudbina mi je slavna.22 Tako je pisalo neko krabalo u Lilleu (Francuska). No ak ni tamo patriotizam radnicima nije bio dovoljan. Doba kapitala teko je rjeavalo problem organizacije. Buroasko naglaavanje lojalnosti, discipline i skromnosti nije moglo sakriti stvarno miljenje poslodavaca u vezi s uzrocima koji su radnike tjerali da rade. Koji su to bili uzroci? Teoretski, radnici su morali raditi da bi to prije prestali biti radnici i svrstali se meu buruje. Kao to je 1867. 'E. B.' pisao u Pjesmama za engleske radnike: Radite, momci, radite i budite zadovoljni Dok imate dovoljno da kupite jelo; ovjek na kog se moe osloniti Uskoro e biti bogat Samo ako rame podmetne pod kota. 23 Premda je ova nada mogla zadovoljiti malobrojne koji e se doista uzdii iz radnike klase, te moda i mnogobrojnije koji su samo sanjali o uspjehu itajui Samopomo Samuela Smilesa (1859) ili sline prirunike, bilo je sasvim oito da e radnici veinom ostati radnici, te da ekonomski sistem to trai. Ni obeanje maralske palice svakom vojniku nikad nije bilo zamiljeno kao promoviranje svih vojnika u marale. Ako nada u napredovanje nije bila poticaj radnicima, da li je to bio novac? Zakon poslodavaca 19. stoljea bio je da nadnice treba odravati na najnioj moguoj razini, premda su inteligentni poduzetnici svjetskog iskustva, poput Thomasa Brasseva, graditelja eljeznica, poeli isticati da je rad dobro plaenog britanskog radnika zapravo jeftiniji od rada loe plaenog indijskog kulija, jer je produktivnost prvoga mnogo vea. No takvi paradoksi nisu bili uvjerljivi poslovnim ljudima odgojenim u duhu ekonomske teorije o fondu za nadnice, koju su smatrali znanstvenom demonstracijom da je podizanje plaa radnika nemogue te su stoga strukovna udruenja osuena na propast. Znanost je postala fleksibilnija oko 1870. kada su radnici postali trajno aktivni u industrijskom ivotu, te se nisu kao aktivna snaga pojavljivali samo povremeno u kratkim ulogama. Veliki ekonomski strunjak John Stuart Mili (18061873) (on je sluajno imao simpatija prema radnikom pokretu), izmijenio je 1869. svoja gledita u vezi s ovim pitanjem, a nakon toga teorija o fondu za nadnice nije vie uivala kanonski ugled. No poslovni principi nisu se izmijenili. Malo je poslodavaca bilo voljno platiti radnike vie no to su morali. Nadalje, bez obzira na ekonomske nauke, srednji slojevi u zemljama Starog svijeta smatrali su da radnici moraju biti siromani, ne samo zato to je ekonomska inferiornost pravi pokazatelj klasne inferiornosti. Kada su u malobrojnim prilikama npr. u vrijeme velikog booma 18721873 neki

174

radnici zaraivali dovoljno da su nakratko mogli sebi priutiti ono to su poslodavci smatrali iskljuivo svojim pravom, izazivali su iskreni gnjev. Kako rudari mogu imati klavire i piti ampanjac? U zemljama kojima je nedostajalo radne snage, u kojima nije bila razvijena socijalna hijerarhija, a radniko je stanovnitvo bilo samosvjesno i demokratino, situacija je mogla biti drugaija; no u Britaniji, Njemakoj, Francuskoj i AustroUgarskoj, za razliku od Australije i SAD, smatralo se da radnici u najboljem sluaju treba da imaju dovoljno da bi se mogli hraniti na zadovoljavajui nain (po mogunosti ne i dovoljno za otra pia), da bi mogli stanovati u umjereno pretrpanim stanovima, te da se oblae tako da im moral, zdravlje i udobnost ne budu ugroeni, a da ipak ne nose odjeu poput one koju imaju bolji od njih. Trebalo se nadati da e kapitalistiki razvoj dovesti vei broj radnika do ovog maksimuma i aliti to ih je jo uvijek veliki broj bio daleko od njega (to aljenje, meutim, nije spreavalo buruje da odravaju nadnice nisko). No smatralo se suvinim, nepoeljnim i opasnim da radnika primanja nadmae spomenuti maksimum. Zapravo, postojao je sukob izmeu ekonomskih teorija i socijalnih tenji liberalizma srednje klase. Na odreen nain teorije su odnijele pobjedu. U toku razdoblja kojim se bavimo visinu nadnica sve su vie odreivali trini uvjeti. Tako su britanski kapitalisti 60-ih godina ukinuli neekonomsku vezanost radnika (poput one koju je branio Zakon o gospodarima i slugama, kanjavajui zatvorom radnike koji bi raskinuli ugovor), dugorone najamne ugovore (poput godinjeg ugovora u rudnicima ugljena na sjeveru) i plaanje u naturi; prosjena duljina najamnog ugovora skratila se, kao i vremensko razdoblje za koje su radnici dobivali plau: bili su plaeni po radnom tjednu ili ak danu ili radnim satima, tako da je na tritu radne snage pogaanje postalo bre i fleksibilnije. S druge strane, srednji bi slojevi bili zaprepateni i uplaeni da su radnici polagali prava na ivotne uvjete sline njihovima, a jo vie da su sline uvjete i ostvarili. Nejednakost ivljenja i ivotnih oekivanja bila je ugraena u sistem. Zbog toga su ekonomski poticaji koje su kapitalisti bili spremni pruiti radnicima bili ogranieni. Poslodavci su eljeli povezati nadnice s proizvodnjom razliitim sistemima plaanja po komadu, te su isticali da bi radnici trebali biti sretni to uope imaju posla kada postoji itava vojska onih koji ekaju na njihovo mjesto. Plaanje po uinku ima nekih oiglednih prednosti: Marx ga je nazvao najprikladnijim oblikom isplaivanja nadnica u kapitalizmu. Ono je doista davalo poticaj radniku da bre radi i tako povea produktivnost, prualo je poslodavcu zatitu od zabuanata i mogunost da smanji nadnice u doba krize; plaajui po uinku, poslodavac je mogao smanjujui svotu koju je radnik dobivao po komadu proizvedene robe reducirati trokove proizvodnje i sprijeiti rast nadnica iznad razine ikoju je smatrao neophodnom ili odgovarajuom. Takav sistem plaanja odvajao je radnike jedne od drugih, jer su se zarade unutar iste radionice mogle uvelike razlikovati, a razliite vrste posla mogle su biti posve razliito plaene. Ponekad su kvalificirani, plaeni po uinku, sklapali neku vrst podugovora kojima su zapoljavali svoje nekvalificirane pomonike koji su, pak, primali nadnice prema vremenu provedenom na radu pod nadzorom kvalificiranih. Problem je bio u tome to je uvoenje plaanja po uinku esto izazivalo otpor (ako ve nije bilo dio tradicije), pogotovo meu kvalificiranim ljudima, a bilo je komplicirano i nejasno ne samo radnicima nego i poslodavcima, koji su ponekad imali sasvim

175

mutne predodbe o proizvodnim normama koje su namjeravali uvesti. U nekim granama proizvodnje ovaj sistem plaanja nije bio lako primjenljiv. Radnici su pokuali ukloniti ove smetnje traei kroz strukovna udruenja ili neformalnim putem da se ponovno uvede neumanjiva i predvidiva osnovna nadnica. Poslodavci e zapreke sa svoje strane ukloniti uz pomo onoga to su ameriki biznismeni nazvali znanstvenom upravom, no u razdoblju kojim se bavimo jo su tragali za tim rjeenjem. Moda je plaanje prema uinku dalo vee znaenje drugom ekonomskom poticaju, inilac koji je u najveoj mjeri odreivao ivot radnika u 19. stoljeu bila je nesigurnost. Na poetku tjedna nisu znali koliko e novca donijeti kui kad tjedan svri. Nisu znali koliko e dugo zadrati posao koji imaju, niti su, kad bi izgubili posao, znali kad e i uz koje uvjete nai drugi. Nisu znali kada e ih pogoditi nesrea i bolest, ali su znali da e kad dou u srednje godine postati nesposobni da obavljaju potpun posao fizikih radnika (nekvalificirani obino u etrdesetim, a kvalificiraniji u pedesetim godinama ivota), a nisu znali to e se s njima tada dogoditi i kako e ivjeti do smrti. Njihova nesigurnost nije bila nesigurnost seljaka, ovisnih o periodinim i esto mnogo pogibeljnijim katastrofama poput sue ili gladi: na selu se moglo s prilino tonosti proreci kako e neki ovjek ili ena provesti itav svoj ivot. Nepredvidljivost u kojoj su ivjeli radnici bila je dublje vrste, premda je dobar dio njih dulje radio kod jednog poslodavca. ak ni najobrazovaniji nisu bili sigurni da e dobiti posao: za vrijeme krize 18571858. broj radnika u berlinskoj industriji strojeva smanjio se gotovo za treinu. 24 Nije bilo niega nalik na moderno socijalno osiguranje, osim milosra i novane potpore za najbjednije, a ta vrsta pomoi esto je bila nepouzdana i nedovoljna. U svijetu liberalne ideologije nesigurnost je bila cijena koja se morala platiti za napredak i slobodu, da i ne spominjemo bogatstvo, a neprestano ekonomsko irenje uinilo ju je podnoljivom. Sigurnost su ljudi mogli kupiti, ali to nije bilo mogue slobodnim ljudima, ve slugama ili slubenicima, spremnim da prihvate otra ogranienja vlastite slobode (domaa posluga, eljezniki slubenici, pa ak i javni slubenici). Zapravo, ak i najvea skupina meu ovakvim radnicima, gradska kuna posluga, nije uivala sigurnost omiljenih porodinih slugu u tradicionalnim plemikim kuama, ve je bila neprestano suoena s najgorim oblikom nesigurnosti: trenutnim otkazom bez preporuke za budue poslodavce. Jer smatralo se da je svijet buroazije takoer u osnovi nesiguran, da u njemu vlada ratno stanje u kojemu svaki kapitalist moe postati rtva konkurencije, prijevare ili ekonomske krize, premda je stvarno mali dio poslodavaca bio toliko ranjiv, a kazna za poslovni neuspjeh malokad je bio fiziki rad, a jo rjee ubonica. S najveom opasnou suoavale su se ene iz srednjih slojeva koje su mimo vlastite volje ivjele parazitskim ivotom njih je mogla pogoditi neoekivana smrt hranitelja. Ekonomska ekspanzija ublaavala je ovu neprekidnu nesigurnost. Nema mnogo podataka koji bi svjedoili o tome da su realne nadnice u Evropi poele znatnije rasti prije druge polovine 60-h godina, ali je u razvijenim zemljama ve vladao opi osjeaj da se ivotne prilike poboljavaju, a kontrast prema nemirnim i oajnikim 30-im i 40-im godinama bio je oigledan; Ni porast ivotnih trokova koji je 18531854. zahvatio Evropu, ni dramatina svjetska kriza 1858. nisu izazvali ozbiljnije socijalne nemire. Veliki ekonomski boom omoguio je u dotad nevienim razmjerima rad onima koji su ostajali kod kue i emigrantima u inozemstvu. Cikline krize u razvijenim

176

zemljama bile su jo uvijek teke, no sada vie nisu izgledale toliko kao najava ekonomskog sloma koliko kao privremeni prekidi rasta. Nije postojao apsolutni manjak radne snage ve zato to je seosko stanovnitvo prvi put masovno kretalo prema industrijskim tritima radne snage. Ipak, injenica da tako velik priljev ljudi nije ugrozio proces odreenog, premda skromnog poboljanja ivotnih uvjeta radnikih slojeva (osim onih koji se odnose na ekoloka pitanja) poboljanja koje u ovom razdoblju zamjeuju svi historiari svjedoi o razmjerima i snazi ekonomske ekspanzije. Ipak, za razliku od pripadnika srednjih slojeva, radnik je bio vrlo blizu siromaha, te je stoga osjeaj nesigurnosti bio stalan i stvaran. Radnici nisu mogli imati rezervi. Oni koji su mogli od uteevine ivjeti nekoliko tjedana ili mjeseci bili su onaj malobrojni sloj. 25 ak i nadnice kvalificiranih ljudi bile su skromne. U normalna vremena nadglednik jedne predionice u Prestonu koji je zajedno sa sedmoro djece zaraivao etiri funte tjedno ako su radili puno radno vrijeme izazivao bi zavist svojih susjeda. No nije bilo potrebno mnogo tjedana da oskudica pamuka u Lancashireu (koju je doveo do prekida u opskrbi sirovinama ameriki graanski rat) i lanove takve porodice pretvori u prosjake. Uobiajeni ili ak neizbjeni ivotni tok obuhvaao je provalije koje su oekivale radniku obitelj: roenje djeteta, bolest i starost. U Prestonu je u izuzetno uspjenoj godini (1851), 52 posto svih radnikih porodica s djecom jo nesposobnom za rad u kojima su ostali lanovi neprestano radili ivjelo u siromatvu.26 Starost je pak bila katastrofa koju je trebalo stoiki oekivati; sposobnost za zaraivanje smanjivala se od etrdesetih godina kada je fizika snaga poinjala opadati, pogotovo ako su u pitanju nekvalificirani radnici, a zatim je slijedila bijeda, ponekad malo ublaena milosrem i potporom za siromane. Za srednje slojeve razdoblje kojim se bavimo bilo je zlatno doba sredovjenih ljudi koji su dosegli vrhunac karijere, aktivnosti i zaraivanja prije poetka svog fizikog opadanja. Za potlaene radnike obaju spolova i za ene iz svih slojeva najbolji dio ivota bila je mladost. Ni ekonomski poticaj ni nesigurnost nisu, dakle, pruali doista djelotvoran opi mehanizam koji bi natjerao radnike da marljivo rade; ekonomski poticaji imali su ogranien raspon, a nesigurnost se inila neizbjenom poput loeg vremena. Srednji slojevi nisu mogli razumjeti zato najbolji, najtrezveniji i najsposobniji radnici najee stvaraju sindikate, kad upravo oni dobivaju najvee plae i imaju najbolje mogunosti za rad. No u strukovna udruenja su se ulanjivali, a esto ih i vodili, upravo takvi ljudi, premda su u buroaskoj mitologiji sindikati tek gomile glupih i zavedenih ljudi koje su okupili agitatori nesposobni da na drugi nain zarade za pristojan ivot. Dakako, u vezi sa strukturom sindikata nije bilo zagonetke. Radnici za koje su se poslodavci otimali bili su ba oni koji su na osnovu svojih mogunosti za pogaanje s njima uinili strune saveze upotrebljivima. Oni su takoer bili i u najveoj mjeri svjesni da im samo trite ne moe pruiti ni sigurnost ni ita od onog na to su smatrali da imaju pravo. Meutim, radnici su sve dok se nisu organizirali, a ponekad i tada sami pruali poslodavcima rjeenje za problem organizacije rada: oni su uglavnom voljeli raditi, a oekivanja su im bila izvanredno skromna. Nekvalificirani radnici ili doljaci sa sela bili su ponosni na svoju snagu, a dolazili su iz sredina u kojima je sposobnost za teak rad bila kriterij.za procjenu neije vrijednosti, a ene se nisu birale zbog izgleda nego zbog radne sposobnosti. Jedan ameriki nadzornik u eljezari pisao je 1875.: Prema mom iskustvu

12 Doba kapitala

177

Nijemci, Irci, veani i oni koje obino nazivam heljdaima mladi ameriki momci sa sela pametno izmijeani, najbolja su i najposlunija radna snaga koja se moe nai; zapravo, svi su bolji od Engleza koji uvijek trae visoke nadnice i malo rada, te izazivaju trajkove.27 S druge strane, kvalificirane radnike motivirao je nekapitalistiki osjeaj za zanatsku vjetinu i ponos. O tome vidljivo svjedoe sami strojevi iz ovog razdoblja, eljezo i mjed uglaani s ljubavlju, mehanizmi savreno sposobni za rad nakon itavog toljea (ako jo postoje). Beskrajni katalozi predmeta izloenih na meunarodnim izlobama, ma koliko estetski nisu zadovoljavali, spomenici su ponosa onih koji su ih napravili. Takvi ljudi nisu lako prihvaali naredbe ili nadzor i esto ih stvarno nije mogao kontrolirati nitko osim kolektiva njihove radionice. Takoer su se esto bunili protiv plaanja po komadu i drugih metoda koje su ubrzavale sloene i teke poslove i tako kvarile kvalitetu posla. Premda nisu eljeli raditi vie i bre no to je posao zahtijevao, nisu radili ni manje ni sporije: nitko ih nije morao poticati da daju sve od sebe. Poteni posao za potenu nadnicu bio je njihov moto i ako su oekivali da ih nadnica zadovolji, oekivali su takoer i da e njihov rad zadovoljiti svakoga, pa i njih same. Dakako, taj nekapitalistiki pristup poslu donosio je vie koristi poslodavcu nego radniku. Oni koji su kupovali radnu snagu ravnali su se prema principu kupovanja na najjeftinijem tritu i prodaje na najskupljem, premda ponekad nisu imali pojma o pravom nainu raunanja troikova. Ali oni koji su prodavali svoju radnu snagu obino nisu traili najveu nadnicu koju trite moe podnijeti niti su uzvraali najmanju moguu koliinu rada. Oni su pokuavali da kao ljudska bia zarade dovoljno za pristojan ivot. Moda su se eljeli uzdii. Ukratko, premda su bili osjetljivi na razlike izmeu manjih i veih nadnica, bili su vie zaokupljeni ivotom nego ekonomskim transakcijama.*

III.
No moemo li uope govoriti o radnicima kao jedinstvenoj kategoriji ili klasi? to je bilo zajedniko skupinama ljudi koje su se esto uvelike razlikovale prema sredini u kojoj su ivjele, socijalnom porijeklu, obrazovanju, ekonomskim prilikama, a ponekad ak i po jeziku i obiajima? ak ni siromatvo ih nije povezivalo. Premda su prema mjerilima srednje klase svi imali skromna primanja osim u radnikom raju poput Australije gdje su 50-ih godina 19. stoljea novinski tipografi mogli zaraditi do 18 funti tjedno28 prema mjerilima siromanih postojale su velike razlike izmeu dobro plaenih, uglavnom stalno zaposlenih, kvalificiranih majstora koji su nedjeljom ili ak idui na posao nosili odijela napravljena po uzoru na odjeu potovane srednje klase, i izgladnjelih odrpanaca koji gotovo nikad nisu znali odakle e smoi novac za sljedei obrok svoje obitelji. Ipak, sve ih je ujedinjavao manualni rad i osjeaj da su eksploatirani, te zajednika sudbina onih koji rade za nadnicu. Ujedinjavao ih je sve vei jaz koji ih je dijelio od
* Krajnji primjer ovog kontrasta pruaju podruja profesionalnog sporta, iji su se oblici u modernom smislu poeli tek stvarati u toku razdoblja kojim se bavimo. Britanski profesionalni nogometai, koji su se pojavili potkraj 70-ih godina, radili su do godina koje su uslijedile nakon drugoga svjetskog rata za potenu plau, slavu i povremeni dodatak, premda je njihova vrijednost na tritu uskoro dosezala tisuu funti. Trenutak kada su same nogometne zvijezde poele oekivati prihod u skladu sa svojom vrijednou na tritu oznaava bitnu prekretnicu u sportu do koje su SAD stigle prije nego Evropa.

178

buroazije ije se bogatstvo vrtoglavo poveavalo (dok su radnike prilike ostajale nesigurne), od buroazije koja se sve vie zatvarala i teko primala pridolice iz donjih slojeva.* Jer postojala je ogromna razlika izmeu skromne udobnosti kojoj se mogao nadati uspjean radnik ili bivi radnik i velikih akumulacija bogatstva. Radnicima zajedniku svijest nije nametala samo ova socijalna polarizacija nego, barem u gradovima, zajedniki stil ivota u kojemu je krma (radnikova crkva kako su je nazivali buroaski liberali) imala glavnu ulogu i zajedniki nain miljenja. Najmanje svjesni tiho su naputali religiju, najsvjesniji su bili sve radikalniji i u toku 60-ih i 70-ih godina postajali su pristae Internacionale i budui sljedbenici socijalista. Ta dva fenomena bila su u vezi jer je tradicionalna religija uvijek bila inilac socijalnog jedinstva kroz ritualno potvrivanje zajednice. No u Lilleu su se za vrijeme Drugog carstva gasile zajednike procesije i svetkovine. Mali obrtnici u Beu, iju je jednostavnu pobonost i naivno uivanje u katolikim spektaklima 50-ih godina 19. stoljea primijetio Le Play, postajali su ravnoduni prema kranstvu. Za manje od dvije generacije njihova se vjera okrenula socijalizmu.30 Heterogena grupa radne sirotinje postajala je u gradovima i industrijskim regijama dio proletarijata. O tome svjedoci sve vee znaenje strukovnih udruenja u toku 60-ih godina, kao i samo postojanje a da i ne spominjemo snagu Internacionale. Ipak, radna sirotinja nije bila tek skup razliitih grupa. Ti su se ljudi, pogotovo u tekim beznadnim godinama prve polovine stoljea, stopili u homogenu masu nezadovoljnih i potlaenih. No ova je homogenost nestajala. Razdoblje procvata liberalnog kapitalizma prualo je radnikoj klasi mogunost da popravi svoje kolektivne prilike uz pomo kolektivnog organiziranja. No oni koji su ostali jednostavno siromasi raznih vrsta nisu imali mnogo koristi od sindikata ni od drutva za uzajamnu pomo. Sindikati su uglavnom bili organizacije povlatenih manjina, premda su trajkovi uspijevali ponekad pokrenuti mase. tovie, liberalni je kapitalizam radniku pojedincu pruao razliite mogunosti za poboljanje ivotnih prilika, mogunosti kojima se velike grupe radnog stanovnitva nisu mogle ili nisu htjele sluiti. Postojala je, dakle, pukotina unutar mase koja je sve vie postajala radnika klasa. Ona je razdvajala radnike od bijednika, ugledne od prezrenih. U politikom smislu (o tome v. 6. poglavlje) ta pukotina razdvajala je ljude poput inteligentnih majstora, kojima su britanski radikali srednje klase eljeli dati pravo glasa, od odrpanih i opasnih masa, kojima jo uvijek to pravo nisu htjeli priznati. Nijedan pojam u vezi s radnikom klasom sredine 19. stoljea nije tako teko analizirati kao pojam uglednosti, jer je u njemu prisutan utjecaj vrijednosti i mjerila srednje klase, kao i kvalitete bez kojih bi samopotovanje radnike klase bilo nemogue ostvariti, bez kojih bi bilo nemogue razviti pokret zajednike borbe: trijeznost, portvovnost i odricanje. Da je radniki pokret bio izrazito revolucionaran ili barem jasno odvojen od buroaskog svijeta (kao to je bio prije 1848. i kao to e ponovno biti u doba djelovanja Druge internacionale) bilo bi lake odvojiti radniku uglednost od buroaske. Ali u treoj etvrtini 19. stoljea esto je bilo nemogue povui graninu
* U Lilleu je izmeu 1820. i 1873.75. udio (buroaske) gornje klase u ukupnom stanovnitvu porastao sa sedam na devet posto, ali se njihov udio u dobrima oporuno naslijeenima poveao sa 58 na 90 posto. Puki slojevi, iji je udio u stanovnitvu narastao s 62 na 68 posto, oporuno su ostavlja li tek 0,23 posto zavijetanih dobara. Premda njihov udio 1821. nije bio mnogo vei, ipak je iznosio 1,4 posto.2'

179

liniju izmeu osobnog i kolektivnog uzdizanja, izmeu oponaanja srednje klase i borbe protiv nje njezinim orujem. Kako da odredimo Williama Marcrofta (18221894)? On bi lako mogao posluiti Samuelu Smilesu kao skroman primjer samopomoi. Nezakoniti sin seoske sluavke i tkalca, bez ikakvog formalnog obrazovanja, poeo je raditi kao tekstilni radnik u Oldhamu, uzdigao se do poloaja predradnika u tvornici strojeva, a 1861. poeo je raditi samostalno kao zubar; nasljednicima je ostavio gotovo 15 000 funti, to nije bilo malo; itavog ivota bio je radikalni liberal i zagovornik trezvenosti. Ipak, on svoje skromno mjesto u povijesti zauzima zahvaljujui ivotnoj strasti za kooperativnom proizvodnjom (tj. socijalizmom kroz samopomo) kojoj je posvetio svoje snage. S druge strane, William Allan (1813 1874) nesumnjivo je vjerovao u klasnu borbu i, kako se pisalo povodom njegove smrti, u socijalnim pitanjima bio sklon koli Roberta Owena. No taj radikalni radnik koji se formirao u revolucionarnim godinama prije 1848, bit e zabiljeen u povijesti radnikog pokreta kao oprezan, umjeren i iznad svega kao djelotvoran voa najveeg udruenja nove vrste, kojemu su pripadali kvalificirani radnici Ujedinjenog drutva strojara. Bio je i poboni anglikanac i vrst liberal kojemu je bilo strano svako politiko arlatanstvo. 31 injenica je da su sposobni i inteligentni radnici, pogotovo ako su bili kvalificirani, u ovo doba bili glavni oslonac socijalne kontrole i industrijske discipline koje je eljela provesti srednja klasa, te istodobno najaktivniji za stupnici radnike kolektivne samoobrane. Prvu ulogu su imali jer su bili potrebni stabilnom i naprednom kapitalizmu koji im je pruao mogunosti za skromno uzdizanje, poretku kojemu se vie nikako nije moglo pobjei, koji vie nije izgledao privremen. Velika revolucija, meutim, vie nije djelovala kao poetak velike promjene, ve kao posljednja scena prolosti: u najboljem sluaju izvanredna sjajna uspomena, u najgorem dokaz da dramatinih preica do napretka ne moe biti. No radnici su imali i drugu spomenutu ulogu jer su osim moda u SAD, zemlji koja je siromasima obeavala osobni izlaz iz dugotrajne bijede, radnicima mogunost da prestanu bili radnici, a svakom graaninu jednakost sa svima ostalima znali da im liberalno slobodno trite samo nee dati ono na to imaju prava i to im je potrebno. Morali su se organizirati i boriti. Britanska radnika aristokracija, sloj karakteristian za ovu zemlju u kojoj su nezavisni mali proizvoai, trgovci i njima slini, kao i nii srednji sloj kancelarijskih radnika imali prilino mali udio u ukupnom radnom stanovnitvu, pomogla je pretvaranju liberalne partije u stranku s pravom masovnom bazom. Ujedno, ova je aristokracija inila jezgru izvanredno dobro organiziranog sindikalnog pokreta. U Njemakoj je ak i najuglednije radnike meu proletarijat tjerala razdaljina koja ih je odvajala od buroazije i snaga posrednikih slojeva. Ovdje su se ljudi koji su u toku 60-ih godina 19. stoljea ulazili u drutva za samousavravanje (Bildungsvereine) (1863. postojalo je oko 1 000 takvih klubova, a 1872. samo u Bavarskoj bilo ih je 2 000) ubrzo udaljavali od buroaskog liberalizma karakteristinog za takve organizacije, premda se moda nisu u dovoljnoj mjeri oslobodili buroaske kulture koju su im drutva takoer nametala. 32 Ti e ljudi postati pripadnici novoga socijaldemokratskog pokreta, naroito u razdoblju koje slijedi poslije 1875. No oni su ipak bili radnici koji se usavravaju, ugledni jer su imali samopotovanje, te su i dobre i loe strane svog ugleda unijeli u Lassalleovu i Marxovu stranku. Samo ondje gdje se jo uvijek inilo da je revolucija jedini mogui izlaz za radniku klasu ili gdje je kao u Francuskoj tradicija pobune i revolucionarne socijalne republike

180

bila vladajua politika tradicija radnog naroda, uglednost je bila relativno beznaajan pojam ili su joj znaenje pridavali samo srednji slojevi i oni koji su se eljeli s njima poistovjetiti. Kakvi su bili drugi pripadnici radnike klase? Iako su oni ee no ugledni slojevi radnika bili predmet istraivanja (premda su se znanstvenici s njima u vezi vie bavili razdobljem prije 1848. i nakon 1880) o njima znamo malo, osim da su bili bijedni i zaputeni. Oni nisu imali javnih stavova; do njih su jedva dopirale i one sindikalne, politike ili druge organizacije koje su ih eljele privui. ak je i Armija spasa, osnovana da pomogne prezrenim siromasima, postala jedva neto vie od besplatne javne zabave (sa svojim uniformama, orkestrima i ivahnim himnama) i koristan izvor milosra. Doista, za velik broj nekvalificiranih i izrabljivanih radnika ona vrsta organiziranja kroz koju je radniki pokret dobivao snagu bila je neprikladna. Njih su mogli pokrenuti veliki valovi politikog nemira poput artizma 40-ih godina: svi londonski torbari (mali prodavai na trnicama), koje je opisao Henry Mayhew, bili su artisti. Velike revolucije uspijevale su, premda moda tek nakratko, nadahnuti ak i na j potlaeni je i apolitine: parike prostitutke su 1871. izrazito podravale Komunu. No doba buroaskog trijumfa nije bilo i doba revolucije niti masovnih politikih pokreta. Bakunjin je, moda, bio donekle u pravu kada je smatrao da u takva vremena duh pobune tinja tek meu marginalcima i subproletarijatom, premda je grijeio vjerujui da e oni biti osnova revolucionarnih pokreta. Sirotinja svih vrsta podravala je Pariku komunu, no njezini su aktivisti bili obrazovaniji radnici i obrtnici; a najmarginalniji dio siromanih, adolescenti, bili su slabo zastupljeni meu aktivistima Komune. Karakteristini pobunjenici 1871. bili su odrasli ljudi, pogotovo oni koji su se, makar i slabo, sjeali 1848. Linija koja je radnu sirotinju dijelila na potencijalne borce radnikog pokreta i ostale nije bila otra, ali je postojala. Udruenje slobodno i svjesno stvaranje dobrovoljnih demokratskih drutava za socijalnu obranu i napredovanje bilo je arobna formula liberalne ere; kroz takve organizacije razvit e se i radniki pokreti koji e uskoro napustiti liberalizam. 33 Oni koji su se eljeli i mogli stvarno udruiti bili su u najboljem sluaju ravnoduni, a u najgorem prezrivi prema onima koji to nisu mogli niti eljeli, pogotovo prema enama koje nisu imale pristupa u svijet klupskih formalnosti, pravilnika i prijedloga za lanstvo. Onaj dio radnike klase a mogli su mu pripadati i nezavisni obrtnici, trgovci, pa ak i mali poduzetnici koji e postati socijalna i politika sila uglavnom se podudarao sa svijetom radnikih klubova, drutava za uzajamnu pomo, bratskih dobrotvornih redova (obino s naglaskom na ritualima), zborova, gimnastikih ili sportskih klubova pa i dobrovoljnih religioznih organizacija te sa strukovnim i politikim udruenjima. Takvim organizacijama pripadao je raznolik i znaajan dio radnike klase; potkraj razdoblja kojim se bavimo moda oko 40 posto radnika u Britaniji. No velik broj radnika nije pripadao nikakvim udruenjima; oni su u liberalnoj eri bili objekti, a ne subjekti. Ovi drugi su oekivali i dobivali malo, prvi jo manje. Teko je, osvrui se unatrag, dobro sagledati ivotne uvjete svih tih radnih ljudi ve i zato to je sada bilo vie zemalja u kojima su postojali moderni gradovi i moderna industrija, a one su bile na razliitim stupnjevima industrijskog razvoja. Stoga je teko izvoditi generalizacije, a njihova je vrijednost ograniena ak i kada odvojimo kao to i moramo relativno razvijene zemlje od zaostalih i gradske radnike od agrarnih i seoskih. Teko

181

je uspostaviti ravnoteu izmeu tegobnog siromatva u kojemu su jo uvijek radnici veinom ivjeli, odbojne sredine u kojoj su stanovali te moralne praznine koja je mnoge od njih okruivala i nesumnjivog opeg poboljanja njihova poloaja i perspektive nakon 40-ih godina. Samozadovoljni zastupnici buroazije pretjerano su naglaavali poboljanje, premda nitko nije poricao postojanje onoga to je Sir Robert Giffen (1837 1900), osvrui se 1883. na proteklih pedeset godina u Britaniji, taktino nazvao ostacima loeg stanja; nitko ne bi pokuavao opovri ni tvrdnju da je poboljanje preslabo ak i ako se mjeri malim mjerilom, niti da nitko ne moe promatrati poloaj masa a da ne poeli neto poput revolucije.34 Manje samozadovoljni socijalni reformatori, dodue, nisu poricali poboljanje, pa ak i znatno poboljanje kada je bila u pitanju radnika elita, tj. oni koji su zahvaljujui posebnoj strunosti bili traeni, ali su o radnikim prilikama dali manje ruiastu sliku. Preostaje pisala je Edith Simcox poetkom 80-ih godina 19. stoljea, oko deset milijuna gradskih radnika, kvalificiranih i obinih, iji ivot nije neprestano zasjenjen strahom od toga da e 'spasti na pripomo za sirotinju'. Nije mogue povui vrstu granicu izmeu onih radnika koje se moe smatrati sirotinjom i onih koji to nisu; postoji neprestano prelijevanje te pored onih koji su stalno nedovoljno plaeni u dubine bijede padaju obrtnici, kao i trgovci i seljaci, zbog vlastite krivnje ili bez nje. Teko je procijeniti koliki dio od ovih deset milijuna pripada ili moe pripadati naiprednoj radnikoj aristokraciji, tj. onom dijelu radnika s kojim su politiari stupili u vezu i koji drutvo suvie urno pozdravlja kao 'predstavnike radnih ljudi'... Priznajem, jedva se usuujem nadati da vie od dva milijuna kvalificiranih radnika, tj. oko pet milijuna ljudi ako ukljuimo njihove porodice, ivi u relativnoj udobnosti i sigurnosti skromnih razmjera... Ostalih pet milijuna koji obuhvaaju manje kvalificirane i nekvalificirane radnike oba spola, prima nadnice kojima jedva moe kupiti ono to je neophodno i osigurati osnovni civilizacijski minimum; za njih zato svaka nezgoda znai oskudicu koja se brzo pretvara u bijedu.35 No ak su i takvi zapisi obavijetenih i dobronamjernih ljudi suvie optimistini, i to iz dva razloga. Prvo, zato to (kao to svjedoe izvjetaji o socijalnim prilikama koji su postali dostupni kasnijih 80-ih godina 19. stoljea) siromani radnici kojih je meu londonskim radnicima bilo gotovo 40 posto uglavnom nisu dosizali osnovni civilizacijski minimum, ak ni onakav kakav se smatrao odgovarajuim kada se radilo o niim slojevima. Drugo, zato to je relativna udobnost i sigurnost skromnih razmjera bila doista skromna. Mlada Beatrice Potter, koja je anonimno ivjela meu tekstilnim radnicima u Bacupu, znala je da ivi ivotom dobrostojeih radnikih slojeva meu vjerskim disidentima i lanovima kooperativa, u maloj zajednici u kojoj nije bilo unesreenih, marginalnih niti 'prezrenih', u opem blagostanju poteno zaraenog i poteno plaenog rada, meu ljudima ije su kue udobne i dobro namjetene, a aj izvrstan. Ipak, ona je bila dobar promatra i o istim ovim ljudima pisala je gotovo nesvjesna onoga to primjeuje da su fiziki preoptereeni u doba velikih poslova, da premalo jedu i premalo spavaju i da su izloeni mogunosti poslovnog neuspjeha ili sloma koji bi im oduzeli svaku udobnost. Duboka i jednostavna puritanska pobonost ovih mukaraca i ena bila je, vidjela je Beatrice Potter, odgovor na strah od istroenih i promaenih sudbina.

182

'ivot u Kristu' i nadanje drugom svijetu unose u puku borbu za ivot olakanje i proienje, pomou 'onostranog' smiruju neprekidnu udnju za dobrima ovog svijeta i ine neuspjeh 'oruem milosti' koje zamjenjuje prezira dostojnu elju za uspjehom.36 Ovo nije slika izgladnjelih koji e se uskoro poeti buditi, ali nije niti slika ljudi kojima je bolje, neusporedivo bolje nego prije pedeset godina, a jo manje klase koja je crpla gotovo svu materijalnu korist u posljednjih pedeset godina (Giffen),37 kao to su pisali samozadovoljni, neupueni liberalni ekonomisti. To je slika ljudi koji sebe potuju i ne oekuju pomo od drugih, ljudi ija su ivotna oekivanja bila alosno skromna, koji su znali da im moe biti gore, koji su se vjerojatno sjeali vremena kada su bili siromaniji i koje je neprestano progonila sablast bijede (onako kako su je oni shvaali). Oni nikada nisu imali ono to je u ivotu srednje klase bilo normalno, no oskudica im je uvijek bila blizu, ovjek ne smije uzeti mnogo onoga to je dobro jer se novac brzo troi, rekao je jedan od domaina Beatrice Potter, spremajui za iduu veer cigaretu koju mu je ponudila nakon to je povukao jedan ili dva dima. Onaj tko zaboravlja da su ljudi tako razmiljali o ivotnim dobrima u razdoblju kojim se bavimo ne moe ocijeniti maleno, ali stvarno poboljanje koje je velika kapitalistika ekspanzija donijela dobrom dijelu radnike klase u treoj etvrtini 19. stoljea. Jaz koji je radnike dijelio od buroaskog svijeta bio je sve vei i nepremostiv.

183

13. POGLAVLJE

BUROASKI SVIJET
Zna da ivimo u stoljeu u kojemu se ljudi cijene samo prema onome to je u njima. Svakog se dana poneki gazda, nedovoljno energian ili nedovoljno ozbiljan, mora udaljiti iz drutvenih redova koje je smatrao trajno svojima da bi neki inteligentan i smion namjetenik zauzeo njegovo mjesto. Mme Motte-Bossut sinu, 1856' Gledajte njegove malene oko njega, griju se na toplini njegova osmijeha. I djetinja nevinost obasjava njihova sretna lica. On je svet i oni ga oboavaju, on je pun ljubavi i oni ga vole. On je postojan i oni ga tuju, on je snaan i oni pred njim strepe. Njegovi prijatelji su izvrsni meu ljudima. On ulazi u dobro ureen dom.
Martin Tupper, 1876.2

I.
Sada emo razmotriti buroaski svijet. Najpovrniji fenomeni imaju ponekad vrlo duboko znaenje. Ponimo analizu tog drutva koje je doseglo vrhunac u razdoblju kojim se bavimo, pogledom na odjeu koju su nosili njegovi pripadnici i na ambijente koji su ih okruivali. Odjea ini ovjeka kae njemaka poslovica, a to nj u jednom razdoblju nije bilo tonije nego u onome u kojemu je socijalna mobilnost mnoge ljude dovela u povijesno novu situaciju u kojoj e igrati drugaiju (i nadmoniju) drutvenu ulogu nego dotada, zbog ega e im biti potreban i prikladan kostim. Ve 1840. Austrijanac Nestroy napisao je zabavnu i gorku farsu Talisman u kojoj se prikazuju dramatine promjene sree elavca koji je stekao, a zatim izgubio crnu periku. Dom je bio najie otjelovljenje buroaskog svijeta, jer su u njemu i samo u njemu drutveni problemi i kontradikcije mogli biti zaboravljeni ili izbrisani. Ovdje i samo ovdje mogla je buroaska, a jo vie sitnoburoaska porodica odrati iluziju sree u harmoniji i redu, meu predmetima koji su o toj srei svjedoili i inili je mogunom, samo je ovdje mogao postojati onaj ivot iz snova iji je najbolji izraz domai ritual koji se sistematski razvijao, svetkovina Boia. Boina veera (koju je proslavio Dickens), boino drvce (koje je izmiljeno u Njemakoj, ali i kraljevskim posrednitvom brzo prihvaeno

184

i u Engleskoj) i boina pjesma najpoznatija je njemaka Stille Nacht simboliziraju istodobno hladnou vanjskog svijeta, toplinu obiteljskog kruga i kontrast meu njima. Pri prvom pogledu buroaski enterijer iz sredine 19. stoljea prua dojam prenatrpanosti i prikrivanja: mnogo predmeta, esto skrivenih zavjesama, jastucima, prekrivaima i zidnim tapetama, te uvijek, kakva god bila njihova priroda, pomno obraenih. Nijedna slika bez pozlaenog, rezbarenog ili ak barunom obloenog okvira, nijedan stolac bez jastuka ili prekrivaa, nijedan komad tkanine bez resa, nijedan komad drveta bez ukrasa, nijedna povrina na kojoj ne bi bio kakav predmet ili draperija. To su nesumnjivo bili znakovi bogatstva i statusa: ugodna strogost bidermajer enterijera odraava skuenost novanih prilika graana njemake provincije prije negoli njihov dobar ukus, a sobe za poslugu u buroaskim kuama bile su uglavnom gole. Predmeti odraavaju svoju cijenu, a u vrijeme kada su se stvari za kuu uglavnom jo proizvodile runo sloenost obrade bila je, kao i dragocjeni materijali, pokazatelj visoke cijene. Skupo plaeni predmeti donosili su udobnost koju su inili vidljivom. No stvari nisu imale samo upotrebnu svrhu niti su bile samo simboli statusa i postignua. One su imale vrijednost kao izraz linosti, kao odraz tenji i stvarnosti buroaslkog ivota, ak i kao nosioci preobraaja ljudi. Sve ove vrijednosti bile su u najveoj mjeri izraene u buroaskim domovima; otuda gomile stvari u njima. Kuni predmeti su, kao i domovi kojima su sluili, bili solidni, a ovaj se pridjev upotrebljavao, karakteristino, kao najvea pohvala poslovnom poduzeu. Bili su nainjeni da traju i trajali su. Istodobno su morali ljepotom izraavati vie duhovne tenje, osim onda kada su ih izraavali ve samim svojim postojanjem, kao knjige i muziki instrumenti iji je dizajn ostao izuzetno funkcionalan, uz manju koliinu povrinske dekoracije, ili ako su bili posve utilitarni, poput kuhinjskoga posua ili putne prtljage. Lijepo je u to doba bilo ono to je ukraeno; sama konstrukcija buroaskih kua i pokustva malokad je bila dovoljno grandiozna da bi pruila duhovni i moralni sadraj kao to je bio sluaj s velikim eljeznicama i parobrodima njihova vanjtina ostala je funkcionalna, no njihova unutranjost, ako su pripadali buroaskom svijetu poput novih Pullmanovih spavaih kola (1865.) ili salona i sveanih dvorana na parobrodima, imala je decor. Ljepota je zato znaila ukraenost, tj. odnosila se na povrinu stvari. Dvojstvo solkmosti i ljepote odrava otru podjelu na materijalno i idealno, tjelesno i duhovno, podjelu tipinu za buroaski svijet; no ideal i duh ovisili su o materiji, mogli su se izraziti samo kroz stvari ili barem kroz novac kojim se stvari kupuju. Nita nije duhovnije od muzike, ali je karakteristian oblik kroz koji je ona ula u buroaske domove bio klavir, velik, sloen i skup mehanizam, ak i u smanjenoj, uspravnoj verziji (pianino) stvorenoj za skromniji sloj onih koji su teili pravim graanskim vrijednostima. Nijedan buroaski enterijer nije bio potpun bez klavira; svaka buroaska ki morala je na njemu vjebati beskrajne skale. Povezanost morala, duhovnosti i siromatva, toliko oigledna u neburoaskim drutvima, nije bila potpuno zaboravljena. Smatralo se da iskljuivo bavljenje viim stvarima malokad donosi novane koristi, osim ako se radi o stvaranju umjetnikih djela koja je lake mogue prodati, premda i u tom sluaju blagostanje moe doi tek u zrelim godinama: siromani student ili mladi umjetnik, prisutan za nedjeljnim stolom kao gost ili privatni uitelj, smatran je za podreenog lana obitelji, barem u onim dijelovima svijeta

185

gdje se kultura visoko cijenila. No iz svega ovoga srednje klase nisu izvlaile zakljuak da je postojala stanovita kontradikcija izmeu tenje za materijalnim i tenje za intelektualnim ostvarenjima, ve da materijalno predstavlja nunu bazu duhovnom. Kao to je romanopisac E. M. Forster pisao o babljem ljetu buroazije: Kako su pritjecale dividende, razvijale su se uzviene misli. Sudbina najprikladnija za filozofa bila je da se rodi kao sin bankara, poput Georga Lukacsa. Slava njemake uenosti, Privatgelehrtern (privatni uenjaci) mogli su raditi zahvaljujui privatnom prihodu. Bilo je pravedno da se siromani uenjak idov oeni kerkom najbogatijeg lokalnog trgovca, jer je bilo nezamislivo da bi zajednica koja cijeni uenost tek pohvalama nagradila svoje luonoe. Dvojstvo materije i duha podrazumijevalo je hipokriziju koju su ovom drutvu neskloni promatrai smatrali ne samo sveprisutnim nego i osnovnim svojstvom buroaskog svijeta. Nigdje to nije bilo oitije, tj. stvarno vidljivije, nego u pitanjima seksa. Ovo ne znai da su buruji (mukarci) iz sredine 19. stoljea (kao i oni koji su im eljeli biti slini) bili jednostavno nepoteni, propovijedajui jednu vrst morala, a svjesno se ravnajui prema drugoj, premda je svjesnih hipokrita uvijek vie ondje gdje je jaz izmeu slubenog morala i zahtjeva ljudske prirode nepremostiv, kao to je esto bio u razdoblju kojim se bavimo. Jednostavno reeno, Henry Ward Beecher, veliki njujorki propovjednik puritanstva, bolje bi uinio da je ili izbjegavao burne van-brane ljubavne pustolovine ili da je izabrao karijeru u kojoj ne bi morao toliko zastupati seksualno uzdravanje; dodue, teko je mogue ne suosjeati s njim zbog loe sree koja ga je sredinom 70-ih godina dovela u vezu s Victorijom Woodhull, lijepom feministkinjom i pristaom slobodne ljubavi, ija su uvjerenja onemoguavala tajnost veza s njome.* No anakronizam je pretpostavljati, poput nekolicine novijih autora koji piu o drugaijim vikto-rijancima, da je slubeni seksualni moral ovog razdoblja bio samo fasada. U prvom redu, ova hipokrizija nije bila jednostavna la, osim kod onih ije su seksualne sklonosti bile toliko jake koliko i javno neprihvatljive, poput istaknutih politiara ovisnih o puritanskim glasaima ili uglednih poslovnih ljudi homoseksualaca u provincijskim gradovima. Hipokrizije gotovo nije ni bilo u krajevima (npr. gotovo u svim katolikim zemljama) u kojima je dvostruki moral bio opeprihvaen: nevinost za neudate buroaske djevojke i vjernost za udate ene, slobodni kontakti sa svim enama (osim moda s djevojkama udavaama iz srednjih i gornjih slojeva) za sve mlade mukarce i doputena nevjernost oenjenih mukaraca. Ovdje su pravila igre bila svima poznata, ukljuujui i potrebu za odreenom diskrecijom u sluajevima kada bi zbog ljubavnih veza mogla biti ugroena stabilnost buroaske porodice ili vlasnitva: strast je, kao to svaki Talijan iz srednje klase jo uvijek zna, jedno, a majka moje djece neto sasvim drugo. U sredinama dvostrukog morala hipokrizije je bilo samo utoliko to se pretpostavljalo da graanske ene ostaju posve izvan igre, nesvjesne onoga to ine njihovi muevi i druge ene. U protestantskim zemljama moral seksualnog suzdravanja i vjernosti odnosio se na oba spola, to su osjeali ak i oni koji se nisu ponaali u skladu s njim, to ih nije vodilo toliko u hipokriziju koliko u osobno muenje; njih nije pravedno smatrati obinim varalicama.
* Ova sjajna ena, koja je imala jednako privlanu i emancipiranu sestru, neko je vrijeme razdraivala Marxa jer je pokuavala ameriki dio Internacionale pretvoriti u drutvo za propagiranje slobodne ljubavi i spirituaJizma. Sestre su bile u vezi s komodorom Vanderbiltom koji se brinuo za njihove financijske interese. Victoria Woodhull se kasnije udala i umrla u uglednoj sredini u Bredon's Nortonu, u britanskoj grofoviji Worchestershire.!

186

Nadalje, buroaski se moral u vrlo velikoj mjeri stvarno primjenjivao; postajao je doista sve raireniji kako su mase uglednih radnika prihvaale vrijednosti buroaske kulture i kako se poveavao broj pripadnika donje srednje klase koja je, ve po definiciji, slijedila buroaziju. Seksualna pitanja odolijevala su ak i izrazitom zanimanju buroaskog svijeta za moralnu statistiku; u statistikom priruniku s kraja 19. stoljea tuno se priznaje da su propali svi pokuaji procjene razmjera prostitucije. Jedini vei pokuaj da se ustanovi rairenost venerinih bolesti, koje su oito povezane s nekim oblicima izvanbranog seksa, nije otkrio mnogo toga, osim da su u Pruskoj takve zaraze znatno prisutnije u megalopolisu Berlinu nego u ma kojoj drugoj pokrajini (to su gradovi i sela manji, to je bilo manje venerinih bolesti), te da ih najvie ima u lukim gradovima, garnizonskim sreditima i mjestima s visokokolskim ustanovama, tj. svuda gdje postoje vee koncentracije neoenjenih mladih ljudi daleko od doma.* Nema razloga za pretpostavku da prosjeni viktorijanski pripadnik srednje klase niih slojeva ili radnike aristokracije, npr. u Engleskoj ili SAD, nije ivio u skladu sa svojim normama u vezi sa seksualnim moralom. Mlade Amerikanke koje su iznenaivale parike cinike iz vremena Napoleona III, jer su im roditelji doputali da slobodno eu gradom same ili u pratnji mladih Amerikanaca, svjedoe o seksualnom moralu koliko i novinski lanci o jazbinama poroka u srednjoviktori-janskom Londonu, moda i snanije.5 Posve je neopravdano primjenjivati postfrojdovska mjerila u predfrojdovskom svijetu, kao i pretpostavljati da je ondanje seksualno ponaanje moralo biti slino dananjem. Prema modernim mjerilima koledi Oxforda i Cambridgea, ti svjetovni samostani, djeluju kao zbirke primjera seksualne patologije. to bismo danas mislili o Lewisu Carolu ija je strast bila fotografiranje razodjevenih djevojica? Prema viktorijanskim mjerilima najvei porok koleda bila je prodrljivost prije nego pohotljivost, ta sentimentalna sklonost mnogih profesora prema mladiima gotovo uvijek platonska (ve sam ovaj termin mnogo otkriva), koja je bila jedna od prirodnih nastranosti okorjelih neenja. Tek se u nae vrijeme izraz voditi ljubav pretvorio u sinonim za seksualni odnos. Buroaski svijet je bio progonjen seksom, no to ne znai da je u njemu vladao seksualni promiskuitet: u buroaskom mitu sudbinska kazna slijedila je nakon jednog jedinog pada; to je jasno uviao Thomas Mann, kako se vidi iz sudbine glavnog junaka romana Doktor Faustus, kompozitora Adriana Leverkiihna, koji obolijeva od tercijarnog sifilisa. Ve same krajnosti u bojaznima ljudi ovog vremena svjedoe o vladajuoj naivnosti ili nevinosti.** Meutim, sama ta naivnost dopustila je prisutnost snanog seksualnog elementa u nainu odijevanja, u kojemu su se na izvanredan nain mijeali iskuenje i zabrana. Graanin iz srednjoviktorijanskog doba bio je sav umotan u odjeu, u javnosti je pokazivao uglavnom samo lice, ak i u tropskim krajevima. U ekstremnim sluajevima (kao u SAD) zastirani su ak i predmeti koji podsjeaju na ljudsko tijelo (npr. noge stolova). Istodobno, naroito u 60-im i 70-im godinama, sve sekundarne seksualne karakteristike bile su groteskno prenaglaene: brada i kosa mukaraca, kosa, grudi, bokovi i stra* Godine 1900. zatraeno je od pruskih lijenika da daju brojane podatke o svim pacijentima koji boluju od venerinih bolesti. Nema razloga pretpostavci da bi relativni brojevi bili mnogo drugaiji trideset godina ranije.4 ** Snagu vladajuih moralnih normi u protestantskim zemljama otkriva i ponaanje sjevernoamerikih robovlasnika prema robinjama. Suprotno onome to bi se moglo oekivati, i za razliku od vladajueg etosa u katoliko-mediteranskim zemljama na svijetu nema slatkog tamarinda ni djevice mulatkinje, kae kubanska poslovica ini se da je broj nezakonitih odnosa na ruralnom robovlasnikom Jugu bio prilino malen.6

187

njice ena postajali su uz pomo razliitih umetaka i lane kose ogromni.* Manetov slavni Doruak na travi (1863) okirao je promatrae upravo zbog kontrasta izmeu krajnje pristojnih odijela mukaraca i golotinje ene. Ve samo inzistiranje buroaskog drutva na tome da je ena u biti duhovno bie nagovijeta da mukarac to nije, te da oiglednu fiziku privlanost izmeu spolova nije mogue uklopiti u postojei sistem vrijednosti. Velika postignua nespojiva su s uivanjem, to jo uvijek potvruju obiaji u svijetu vrhunskog sporta, kojima se sportae prije velikih utakmica osuuje na privremeni celibat. Openito uzevi, civilizacija se zasniva na potiskivanju instinktivnih potreba. Najvei buroaski psiholog Sigmund Freud ovu je spoznaju uinio centralnom u svojim teorijama, premda su kasnije generacije u njegovu uenju otkrile poziv na ukidanje potiskivanja. Ali zato su ljudi, drei se stavova koji sami po sebi nisu bili posve neutemeljeni, odlazili u ponekad patoloke krajnosti koje su bile (kao to je s njemu uobiajenom otroumnou primijetio Bernard Shaw) u oiglednoj suprotnosti s idealom umjerenosti i zlatne sredine, koji je tradicionalno odreivao drutvene ambicije i ponaanje srednje klase?7 Odgovor je jednostavan kada su u pitanju donji srednji slojevi. Samo su herojski napori mogli uzdii siromane ljude ili njihovu djecu iz movare demoralizacije do vrstog uporita uglednosti i odrati ih ondje. Kao za lanove Drutva anonimnih alkoholiara, za njih nije moglo biti kompromisa: ili potpuna apstinencija ili potpuna propast. Doista, o tome svjedoi i pokret za potpunom apstinencijom od alkohola koji se u tom razdoblju razvio u protestantskim i puritanskim zemljama. Stvarni cilj ovog pokreta nije bio da uniti ili bar smanji masovni alkoholizam, ve da izdvoji sloj pojedinaca koji su vlastitom snagom i karakterom dokazali da se razlikuju od prezrenja dostojne sirotinje. Seksualno puritanstvo ispunjavalo je istu funkciju. No ono je bilo buroaski fenomen samo utoliko to je odraavalo hegemoniju buroaskog shvaanja dolinosti i ugleda. Puritanstvo je, poput itanja uputa Samuela Smilesa ili njemu slinih autora za samopomo ili samousavravanje, sluilo ee kao zamjena nego kao priprema za uspjeh. Za pristojne obrtnike ili inovnike apstinencija je bila ujedno rtva i plaa; u materijalnom smislu donosila je slabu nagradu. Problem buroaskog seksualnog puritanstva je sloeniji. Miljenje da su graani iz sredine 19. stoljea bili osobito poudni te da su stoga morali stvoriti neobino jake obrambene mehanizme protiv fizikog iskuenja nije uvjerljivo: iskuenje je toliko velikim inio upravo ekstremizam prihvaenih moralnih mjerila, koji je na odgovarajui nain uinio dramatinijim i moralni pad, kao u sluaju katolika puritanca grofa Muffata iz romana Emila Zole Nana koji govori o parikoj prostituciji 60-ih godina 19. stoljea. Dakako, problem je, kao to emo vidjeti, bio donekle ekonomske prirode. Porodica nije bila samo osnovna drutvena jedinica u buroaskom ureenju ve i osnovna jedinica u vezi s poslovnim poduzetnitvom i svojinom, povezana s drugim takvim jedinicama sistemom razmjene ena i imanja koje uz njih ide (kao miraz), vi kojemu su ene, u skladu s pretburoaskom tradicijom, morale biti virgines intactae. Nita to bi slabilo porodicu nije moglo biti dozvoljeno, a nita ju nije slabilo vie od nekontrolirane strasti koja je dovodila neodgovarajue (tj. ekonomski nepoeljne) prosce i nevjeste, odvajala mueve od ena i rasipala zajednika sredstva.
* Moda krinolina koje su potpuno skrivale donje dijelove tijela, pretjerano naglaavajui kontrast struka i tek nagovijetenih bokova, obiljeava prijelaznu fazu na poetku razdoblja kojim se bavimo, tj. 50-ih godina 19. stoljea.

188

No napetosti nisu bile samo ekonomske prirode. One su bile osobito velike u toku razdoblja kojim se bavimo, kada je moral suzdravanja, umjerenosti i apstinencije doao u sukob sa stvarnou buroaskog uspjeha. Pripadnici srednje klase nisu vie ivjeli u porodinoj tedljivosti, niti su bili udaljeni od iskuenja visokog drutva. Njihov problem bilo je troenje, a ne vie skupljanje. Bilo je sve vie buruja koji ne rade u Klnu je broj rentijera koji su plaali porez na prihod izmeu 1854. i 1874. porastao sa 162 na gotovo 6008 a troenje je bilo jedini nain na koji su uspjeni ljudi mogli taj uspjeh i pokazati, bez obzira na to da li su imali politiku mo ikao klasa ili nisu. Rije parvenu (novi bogata) odmah je postala sinonim za onoga koji neobuzdano troi. Bilo da su buruji pokuavali oponaati ivotni stil aristokracije, bilo da su, poput klasno svjesnog Kruppa i drugih rurskih magnata, gradili dvorce i industrijsko-feudalna carstva kojima su nadmaili junkere, ije su titule odbijali, morali su troiti i to na takav nain koji je njih a pogotovo njihove ene pribliio nepuritanskom ivotnom stilu aristokracije. Prije 50-ih godina 19. stoljea ovaj je problem pogaao relativno mali broj porodica; u nekim zemljama, poput Njemake, gotovo nijednu. Sada je to postao problem itave klase. Buroazija kao klasa imala je goleme tekoe pri pokuaju da udrui stjecanje i troenje na moralno zadovoljavajui nain, a nije uspjela rijeiti ni odgovarajui materijalni problem, tj. kako u istoj obitelji osigurati uvijek jednako dinamine i poslovne nasljednike; zato su sve vaniju ulogu poele igrati keri koje su mogle uvesti svjee snage u porodine poslove. Bankar Friedrich Wichelhaus u Wuppertalu (18101886) imao je etiri sina i dvije keri; samo jedan sin, Robert (roen 1836), ostao je bankar, od ostale trojice (roeni 1831, 1842. i 1846) dvojica su postali zemljoposjednici, a jedan akademik; no obje keri (roene 1829 i 1838.) udale su se za industrijalce, a jedna od njih za lana Engelsove obitelji.9. Sam glavni cilj buroazije, profit, nije vie dovoljno motivirao ljude kad im je ve donio veliko bogatstvo. Potkraj stoljea buroazija je konano otkrila privremenu formulu za udrueno stjecanje i troenje. Ova posljednja desetljea prije katastrofe koja je uslijedila 1914. bit e bablje ljeto, belle epoque buroaskog ivota, za kojim su alili oni koji su ga nadivjeli. Ali u treoj etvrtini 19. stoljea suprotnosti su bile moda vee no ikada: radni napor i uivanje postojali su istodobno, ali su se sukobljavali. Seksualnost je bila jedna od rtava sukoba, a hipokrizija jedan od pobjednika.

II.
Zatiena tkaninama, zidovima i predmetima, buroaska porodica bila je najzagonetnija institucija ovog razdoblja. Premda je lako otkriti ili smisliti povezanost izmeu puritamstva i kapitalizma, o emu svjedoi opsena literatura, veze izmeu porodine strukture i buroaskog drutva u 19. stoljeu ostaju nejasne. Doista, malokad se govori o oitom sukobu koji meu njima postoji. Zato se drutvo posveeno privredi konkurentnih poduzea koja donose profit, drutvo koje najvie cijeni napore pojedinaca, zastupa jednaka prava i mogunosti za sve svoje pripadnike, te slobodu, zato se takvo drutvo zasniva na instituciji koja toliko potpuno porie sve spomenute vrijednosti? U osnovnoj jedinici buroaskog drutva, domainstvu jedne porodice, vladala je patrijarhalna autokracija; obitelj je bila mikrokozmos onog drutva

189

koje je buroazija kao klasa (ili njezini teoretski zastupnici) osuivala i razorila: drutva zasnovanog na hijerarhiji osobnih ovisnosti. Tu vrst u mudrosti dobro vlada otac, mu, gospodar. Obasipajui ih blagom, kao uvar, vodi i sudac.10 Ispod njega i dalje navodimo poslovinog filozofa Martina Tuppera lepra dobri aneo kue, majka, ena i gospodarica 11, iji je zadatak, prema velikom Ruskinu: I. da ugodi ljudima, II. da ih hrani biranim jelima, III. da ih odijeva, IV. da odrava red za njih, V. da ih pouava12, zadatak za ije izvravanje se od ene nije trailo da pokae, niti da ima ni pameti ni znanja (kao to kae Charles Kingslev: Budi dobra djevojica i pusti onoga tko je mudriji.) To se od ena nije trailo ne samo zbog nove uloge koja im se nametala u buroaskom drutvu, tj. da slue kao dokaz sposobnosti svojih mueva da im prue ivot u dokolici i blagostanju, to je bilo u suprotnosti sa starom funkcijom stvarnog voenja domainstva, ve i zato to je bilo potrebno dokazati inferiornost ene pred mukarcem: Ima li ona mudrosti? Njezina je dragocjena, no pazi da tvoja bude vea: Jer ena mora biti podreena, a prava vlast dolazi od uma.13 No od te ljupke, neobrazovane i glupe robinje takoer se trailo da vlada, ne toliko djecom iji je gospodar takoer bio pater familias* koliko poslugom; prisutnost posluge u kui bilo je znak da se radi o buroaskoj porodici, a ne o ljudima iz niih slojeva. Gospoa je po definiciji bila netko tko ne radi, te stoga nareuje drugima da rade 15 i time potvruje svoju superiornost. Socioloki gledano, razlika izmeu radnih i srednjih slojeva podudarala se s razlikom izmeu onih koji dre poslugu i potencijalnih slugu; ova podjela se primjenjuje u pionirskoj sociolokoj studiji o Walesu s kraja 19. stoljea, koju je napisao Seebohm Rowntree. Posluga je bila preteno i u sve veoj mjeri enska izmeu 1841. i 1881. udio mukaraca u takvim poslovima smanjio se s oko 20 na priblino 12 posto tako da se idealno buroasko domainstvo sastojalo od mukarca gospodara i niza podreenih ena, meu kojima je vladao odnos hijerarhijske potinjenosti. Takvoj strukturi pridonosio je obiaj da muka djeca odu od kue im odrastu ili ak kao meu pripadnicima britanskih gornjih slojeva im dosegnu dob za kolovanje u internatu. Oni koji su sluili u buroaskim kuama primali su dodue nadnice, te je njihov poloaj bio analogan poloaju radnika iji su posao u privredi odreivali muki pripadnici buroazije; no postojala je bitna razlika. Jer ono io je odreivalo odnos sluavke (rjee sluge) s poslodavcem nije bila novana protuvrijednost za njezin rad, ve njezina osobna, u praksi esto potpuna ovisnost. Sve u vezi s njezinim ivotom bilo je strogo odreeno, a moglo se lako kontrolirati jer su sluavke obino ivjele na nekom oskudno namjetenom potkrovlju. Od pregae ili uniforme koju je nosila do svjedodbe o
* Djeca su opet uinila sve to su mogla da uine dragog oboavanog oca sretnim; crtala su, radila, recitirala, pisala kompozicije, svirala klavir. To je napisano u vezi s proslavom roendana princa Alberta, mua kraljice Viktorije.

190

dobrom ponaanju ili karakteristike bez koje nije mogla dobiti posao, sve sa sluavkom u vezi simboliziralo je odnos nadmoi i podreenosti. Ovdje, kao ni u robovlasnikom drutvu, nisu bili iskljueni prisni odnosi, premda njihovi sudionici nisu bili jednaki. Doista, moda ih je buroaska porodica i poticala, premda ne treba nikad zaboraviti da je na svaku dadilju ili vrtlara koji su itav ivot proveli u slubi jedne obitelji dolazilo stotinu seoskih djevojaka koje su ostajale trudne, udavale se, traile drugi posao, te su bile samo povod za razgovore o problemu posluge kakve su esto vodile njihove gospodarice. No ovdje je bitno da je struktura buroaske porodice bila u oitoj kontradikciji sa strukturom buroaskog drutva. U porodici sloboda, otvorene mogunosti, novano mjerilo i tenja za individualnim profitom nisu vladali. Mogue je tvrditi da je tako bilo zato to individualistiki hobsovski anarhizam, koji je sluio kao teoretski model buroaskoj privredi, nije mogao pruiti osnovu nijednoj vrsti socijalne organizacije, ukljuujui porodicu. Obitelj je u stanovitom smislu doista bila svjesno smiljena suprotnost vanjskom svijetu, oaza mira u opem ratitu, le repos du guerrier. Znate (pisala je ena francuskog industrijalca svojim sinovima 1856) da ivimo u stoljeu u kojemu ljudi stjeu ugled samo vlastitim naporima. Svakog dana smioni i pametni pomonici preuzimaju mjesta svojih gazda, koji zbog mutavosti i nedostatka ozbiljnosti bivaju izbaeni iz drutvenih redova koje su smatrali zauvijek svojima. Kakva bitka, pisao je njezin suprug koji je uao u suparniku borbu britanskih proizvoaa tekstila. Mnogi e poginuti, a jo vie e biti teko ranjenih.16 Metafora rata bila je prirodna za ljude koji su govorili o svojoj borbi za ivot ili o preivljavanju najsposobnijih, kao to je metafora mira bila prirodna za one koji su govorili o svom domu: mjesto gdje boravi radost, gdje se raduje srce ijim je udnjama udovoljeno kao to se nikad ne bi moglo radovati izvan kue, jer nikada ne bi moglo biti zadovoljeno, niti dozvoliti sebi da prizna zadovoljenost. Takoer je mogue tvrditi da je buroaska porodica neizbjean izraz bitne nejednakosti na kojoj se zasnivao kapitalizam. Upravo zato to ovisnost u tom drutvu nije bila kolektivna, institucionalizirana, tradicionalna, morala je vladati u odnosima meu pojedincima. Upravo zato to je superiornost pojedinca bila toliko nesigurna moralo je postojati bar neko podruje na kojemu bi bila trajna i neosporna. Zato to je glavni izraz meuljudskih odnosa u tom drutvu bio novac, koji izraava samo razmjenu roba, morali su postojati drugi oblici koji izraavaju dominaciju pojedinaca nad drugim pojedincima. Dakako, u patrijarhalnoj porodinoj strukturi, zasnovanoj na podreenosti ena i djece, nije bilo nieg novog. No nasuprot loginom oekivanju da buroasko drutvo razbije ili preobrazi takvu strukturu kao to e se i dogoditi kasnije ono ju je u svojoj klasinoj fazi samo ojaalo. Sasvim je drugo pitanje koliko je taj ideal buroaskog patrijarhata doista bio prisutan u stvarnosti. Jedan je promatra opisao tipinog buruja u Lilleu kao ovjeka koji se boji Boga, ali jo vie svoje ene i ita Echo du Nord.18 Taj je opis u skladu s injenicama barem toliko kao muke teorije o bespomonosti i ovisnosti ena, teorije koje su ponekad dobivale oblik patoloki pretjeranog sna, a katkad i stvarnosti, o djevojici koju bi budui suprug odabrao i odgojio sebi za enu. Ipak, postojanje i uvrivanje idealnog tipa buroaske obitelji u razdoblju kojim se bavimo znaajno je. Ono moe posluiti kao objanjenje poetaka sistematskog feministikog pokreta meu enama srednje klase u ovom razdoblju, barem u anglosaksonskim ili protestantskim zemljama. 191

Buroasko domainstvo, meutim, bilo je tek jezgra veeg porodinog kruga unutar kojega je djelovao pojedinac: Rothschildi, Kruppovi ili, u svijetu knjievne fikcije Forsyti, pridali su drutvenoj i ekonomskoj povijesti 19. stoljea dinastiki ton. No premda se u toku prolog stoljea skupila velika koliina podataka o takvim porodicama, ni socijalni antropolozi ni autori genealokih prirunika (aristokratsko zanimanje) nisu se njima bavili dovoljno da bi bilo mogue stvoriti ikakve ope zakljuke o obiteljskim grupama ove vrste. Koliko esto su one bile porijeklom iz niih drutvenih slojeva? Prilino rijetko, ini se, premda teoretski nita nije spreavalo socijalni uspon. Godine 1865. 89 posto britanskih vlasnika eliana bilo je iz buroaskih porodica, 7 posto iz redova nie srednje klase (kojoj pripadaju mali trgovci, nezavisni obrtnici i slini), a samo 4 posto iz obitelji kvalificiranih ili, rjee, nekvalificiranih radnika.19 Vei dio vlasnika teikstilnih tvornica u sjevernoj Francuskoj u istom razdoblju takoer je dolazio iz obitelji za koje bi se ve moglo rei da pripadaju srednjim slojevima; vei dio proizvoaa mukog rublja u Nottinghamu sredinom 19. stoljea bilo je slinog porijekla, a dvije treine potjecalo je iz porodica koje su se ve bavile ovom vrstom proizvodnje. Osnivai kapitalistikih poduzea u jugozapadnoj Njemakoj nisu uvijek bili bogati, no broj onih s porodinom poslovnom tradicijom, esto upravo u grani proizvodnje koju e sami razviti, nije bio zanemariv. Takvi su bili, na primjer, vicarsko-alzaki protestanti Koechlin, Geigy, Sarrasin, kao i idovi koji su, se izdigli u novarskim poslovima malih kneevina. Znatno manje bilo je meu tim osnivaima obrtnika-poduzetnika sklonih tehnikim inovacijama. Status obrazovanih ljudi osobito sinova protestantskih pastora ili javnih slubenika mijenjao se ulaskom u kapitalistiko poduzee, ali su oni ostajali u srednjoj klasi.20 Buroaski svijet doista je pruao mogunosti talentiranima, no porodice s makar skromnim obrazovanjem, vlasnitvom i drutvenim vezama s drugim pripadnicima srednjih slojeva, imale su nesumnjivu prednost; nije bila beznaajna ni sposobnost sklapanja brakova unutar istog drutvenog reda; takvim brakovima povezivale su se porodice koje su se bavile istom vrstom posla ili su pomou njih mladi kapitalisti dolazili do sredstava koja su mogli udruiti s vlastitima. Ekonomske prednosti velike porodice ili nekoliko privatnih porodica bile su jo uvijek vrlo velike. U poslovnom ivotu porodine su veze donosile kapital, ponekad korisne poslovne susrete i, nadasve, pouzdane upravitelje. Godine 1851. Lefebvrei iz Lillea financirali su vunarsko poduzee svog urjaka Amedeea Prouvosta. Prvi kapital slavne firme Siemens i Halske, osnovane 1847, doao je od nekog roaka; vlasnikov brat esto je bio zaposlen u poduzeu te je bilo posve prirodno da se tri brata, Werner, Carl i Wilhelm, brinu za tri Siemensova poslovna ogranka u Berlinu, Petrogradu i Londonu. Slavni protestantski klanovi u Mulhouseu oslanjali su se jedni na druge: Andre Koechlin, zet Dollfusa koji je osnovao poduzee Dollfus-Mieg (i ovaj Dollfus i njegov otac oenili su se djevojkama iz obitelji Mieg), preuzeo je tu firmu dok njegova etiri urjaka nisu odrasla dovoljno da bi mogli njome upravljati, a ujak Andreea Koechlina vodio je Koechlinovo porodino poduzee s kojim je doveo u vezu samo svoju brau, zetove i starog oca. 21 U meuvremenu je drugi Dollfus, praunuk osnivaa, uao u drugu lokalnu porodinu firmu Schlumberger i komp. Poslovna povijest. 19. stoljea puna je takvih porodinih veza i ispreplitanja. Zato je poslovnim obiteljima bio potreban velik broj sinova i keri, no njih nije nedostajalo; otuda za razliku od

192

francuskih seljaka kojima je bio potreban samo jedan nasljednik porodinog imanja u ovim slojevima nije bilo jaeg poticaja kontroli raanja, osim za siromane i niu srednju klasu koja se borila da odri svoj poloaj. No kako su ovi klanovi organizirani? Kako su djelovali? Kada su se porodine grupe pretvorile u koherentnu socijalnu grupu, lokalnu buroaziju, ili ak (kao to je donekle bio sluaj s protestantskim i idovskim bankarima) u iru mreu u kojoj su porodine veze samo jedan oblik povezanosti? Jo ne moemo odgovoriti na ova pitanja.

III.
Drugim rijeima, to znai buroazija kao klasa u ovom razdoblju? Ekonomska, politika i socijalna definicija ovog pojma donekle se razlikuju, no ipak su dovoljno bliske tako da jedna drugu ne iskljuuju. Dakle, u ekonomskom smislu pravi pripadnik buroazije bio je kapitalist (tj. vlasnik kapitala ili ovjek koji ivi od prihoda iz slinog izvora ili poduzetnik koji ostvaruje profit ili sve troje istodobno). Doista, karakteristine burujske ili srednje klase ukljuivale su u razdoblju kojim se bavimo mali broj ljudi koji se nisu uklapali u ovu shemu. Meu 150 najbogatijih porodica u Bordeauxu 1848. bilo je devedeset biznismena (trgovci, bankari, vlasnici prodavaonica, i slini; u ovom je gradu jo bilo malo industrijalaca), etrdesetpet posjednika i rentijera, te petnaest pripadnika liberalnih profesija koje su u ono doba takoer bile svojevrsno privatno poduzetnitvo. Meu njima uope nije bilo viih i (barem nominalno) plaenih poslovnih direktora koji su 1960. sainjavali najveu grupu meu 450 najbogatijih porodica u Bordeauxu.22 Moemo jo dodati da je zemljino vlasnitvo ili, ee, posjedovanje nekret-nika u gradu dodue ostalo vaan izvor prihoda za buroaziju, osobito za njezine srednje i nie slojeve u krajevima spore industrijalizacije, ali se vanost ovog tipa svojine smanjivala. ak u neindustrijskom Bordeauxu (1873) nasljedstva ove vrste inila su tek 40 posto ostavtine (23 posto najveih ostavtina), dok je u industrijskom Lilleu u isto vrijeme na njih otpadalo 31 posto.23 Sastav buroaskih politiara bio je poneto drugaiji ve zato to je politika specijalizirana aktivnost koja zahtijeva vrijeme te zato ne privlai sve ljude jednako, niti su svi jednako sposobni da u njoj sudjeluju. No udio poslovnih pripadnika srednje klase (ili onih koji su se povukli iz poslovnog ivota), aktivnih u politikom ivotu u ovom razdoblju ipak iznenauje. Tako se u drugoj polovini 19. stoljea izmeu 25 i 40 posto lanova vicarskog Federalnog savjeta sastojalo od poduzetnika i rentijera (izmeu 20 i 30 posto lanova Savjeta bili su federalni baruni koji su vladali bankama, eljeznicom i industrijom), tj. bilo ih je razmjerno vie nego u dvadesetom stoljeu. Izmeu 15 i 25 posto sainjavali su aktivni pripadnici slobodnih profesija, npr. odvjetnici premda je 50 posto svih lanova imalo pravniku diplomu koja je bila uobiajena kvalifikacija za sudjelovanje u javnom ivotu i upravi veine zemalja. Izmeu 20 i 30 posto bilo je profesionalnih javnih linosti (prefekti, seoski suci i drugi takozvani magistrati).24 Sredinom stoljea 83 posto lanova liberalne grupe u belgijskom parlamentu bili su pripadnici buroazije: 16 posto buroaskih liberala bili su poslovni ljudi, 16 posto posjednici (proprietaires), 15 posto rentijeri, 18 posto profesionalni lanovi uprave, te 42 posto pripadnici slobodnih profesija, tj. odvjetnici i nekoliko lijenika.25

13 Doba kapitala

193

Udio buroazije bio je jednak, a moda i vei u lokalnom politikom ivotu gradova u kojemu su obino dominirali buroaski (tj. obino liberalni) mjesni uglednici. Premda su via mjesta na ljestvici politike moi velikim dijelom zauzimali pripadnici starijih gornjih drutvenih grupa, od 1830 (u Francuskoj), a od 1848 (u Njemakoj) buroazija je napala i osvojila politiku mo na nioj razini, tj. municipalna vijea, opinsku upravu, oblasna vijea i slino, te ih je drala pod kontrolom sve do uspona masovne politilke u posljednjim desetljeima stoljea. Od 1830. predsjednici opine u Lilleu bili su istaknuti poslovni ljudi. U Britaniji su veliki gradovi uvijek bili u rukama oligarhije lokalnih biznismena. Socijalna definicija nije toliko jasna, premda srednja klasa ukljuuje pripadnike svih spomenutih grupa ako su dovoljno bogati i ugledni: poslovne ljude, posjednike, pripadnike slobodnih zanimanja i gornje slojeve administracije koji su, osim u glavnim gradovima, inili sasvim malenu grupu. Problem je u socijalnoj hijerarhiji odrediti gornju i donju granicu buroazije, uzimazui u obzir izrazitu heterogenost njezinih pripadnika: uvijek je postojala barem jedna meunarodno prihvaena podjela na veliku i srednju (grande et moyenne) i sitnu (petite) buroaziju; pripadnici sitne buroazije mijeali su se sa slojevima koji su de facto ve izvan ove klase. Napokon, buroazija je bila vie ili manje odijeljena od aristokracije (visoke ili nie), dijelom zbog pravne i drutvene plemike iskljuivosti, dijelom zbog vlastite klasne svijesti. Nijedan buruj nije mogao postati pravi plemi u npr. Rusiji ili Pruskoj, pa i u Habsburkoj Monarhiji, vi kojoj su se nie plemike titule slobodno dijelile. Jedan grof Chotek ili Auersperg, ma kako bio spreman da se pridrui upravi nekog poslovnog poduzea, smatrao bi baruna von Wertheimsteina samo buroaskim bankarom i idovom. Britanija je bila gotovo jedina zemlja u kojoj su poslovni ljudi sistematski, premda u ovom razdoblju jo u skromnim razmjerima, primani meu aristokraciju ee bankari i novari nego industrijalci. S druge strane, do 1870, ak i poslije, bilo je jo njemakih industrijalaca koji nisu dozvoljavali svojim neacima da postanu rezervni oficiri, smatrajui da to ne odgovara mladim ljudima iz njihove klase, ili onih iji su sinovi uporno eljeli sluiti vojnu obavezu u pjeadiji ili inenjeriji umjesto u drutveno ekskluzivnijoj konjici. No potrebno je takoer rei: to su profiti bili vei a u razdoblju kojim se bavimo bili su vrlo veliki sve je manji broj bogataa odolijevao iskuenju odlikovanja, plemikih titula, branih veza s aristokracijom i uope aristokratskog ivotnog stila. Engleski nonkonformistiki industrijalci prelazili su u anglikansku crkvu, a na sjeveru Francuske jedva prikriveno volterijanstvo, koje je vladalo prije 1850, pretvaralo se nakon 1870. sve ee u gorljivo katolianstvo.27 Donja granica buroazije bila je mnogo oiglednije ekonomske vrste, a poslovni ljudi su barem u Britaniji mogli povui otru liniju izmeu sebe i onih drutvenih otpadnika koji su prodavali robu direktno kupcima, barem dok se nije pokazalo da prodaja na malo moe takoer donijeti milijune. Nezavisni obrtnici i vlasnici malih prodavaonica pripadali su nioj srednjoj klasi (ili Mittelstandu) koja je imala malo zajednikog s buroazijom, osim tenji za viim socijalnim statusom. Bogati seljak nije bio buruj kao ni kancelarijski slubenik. Ipak, sredinom stoljea postojao je dovoljan broj ekonomski nezavisnih malih proizvoaa ili trgovaca starijeg tipa, pa i kvalificiranih radnika i predradnika (koji su ve esto zauzimali mjesta modernih tehnolokih kadrova) da bi donja granina linija buroazije bila neodreena:

194

neki od njih e napredovati i postati, barem u lokalnim razmjerima, prihvaeni lanovi srednje klase. Jer glavno obiljeje buroazije kao klase bilo je da se sastoji od monih i utjecajnih linosti, neovisnih o moi i utjecaju koje donose tradicionalne povlastice roenja i statusa. Da bi pripadao buroaziji, ovjek je morao biti netko, imati ugled kao pojedinac zbog svog bogatstva, sposobnosti da zapovijeda ljudima ili na njih utjee. Stoga su klasini oblici buroaske politike, kao to smo vidjeli, bili posve drugaiji od masovne politike niih slojeva meu koje spada i sitna buroazija. Za pravu buroaziju klasian izlaz u nevolji bilo je primjenjivanje vlastitog utjecaja ili traenje intervencije nekoga tko ima ugled: razgovor s predsjednikom opine, poslanikom, ministrom, starim kolskim kolegom ili prijateljem sa studija, roakom ili poslovnim partnerom. U buroaskoj su se Evropi sve vie razvijali manje ili vie neformalni sistemi zatite ili uzajamnog podupiranja, mree starih znanaca ili mafije (prijatelji mojih prijatelja), u kojima su, prirodno, bitnu ulogu imala poznanstva iz obrazovnih institucija, pogotovo visokokolskih, u kojima su se stvarale nacionalne a ne samo lokalne veze.* Jedna od mrea ovog tipa, slobodno zidarstvo, imala je jo vaniju ulogu u nekim, pogotovo katolikim latinskim zemljama, jer je mogla posluiti kao ideoloko vezivo liberalnoj buroaziji u politikom ivotu, ili je ak bila jedina trajna nacionalna organizacija srednje klase.28 Pripadnik ove klase koji se osjeao pozvanim da pie O javnim problemima znao je da e njegovo pismo u Timesu ili Neue Freie Presse ne samo proitati vei dio pripadnika njegove klase i ljudi koji donose odluke ve, to je mnogo vanije, da e pismo biti objavljeno zahvaljujui utjecaju koji on ima kao pojedinac. Buroazija kao klasa nije organizirala masovne pokrete, nego grupe pritiska. Njezin politiki model nije bio artizam, ve Anti-Corn-Law League (Liga protiv itnih zakona). Naravno, svi pripadnici buroazije nisu na isti nain bili uglednici. Bilo je velikih razlika izmeu grande bourgeoisie koja je djelovala u nacionalnim, pa ak i meunarodnim razmjerima i skromnijih linosti koje su imale utjecaja u Aussigu ili Groningenu. Krupp je oekivao i uivao vee potovanje nego Theodor Boeninger iz Duisburga, kojega je regionalna uprava predloila samo za titulu trgovakog savjetnika (Kommerzienrat) jer je bio bogat, sposoban industrijalac, aktivan u javnom i religioznom ivotu, te je podravao vladu na izborima, kao i u municipalnom i oblasnom vijeu. Ipak, i Krupp i Theodor Boeninger bili su, svaki na svoj nain, ljudi koji vrijede.Premda je snobizam klase kojoj su pripadali dijelio milijunae od bogataa,a ove pak od dobrostojeih, to je bilo prirodno za drutveni sloj ija je sama bit bila tenja za usponom pomou individualnog napora, zbog toga nije strada oosjeaj grupne pripadnosti koji je srednje slojeve drutva pretvorio u srednju klasu ili buroaziju. Jedinstvo njezinih pripadnika zasnivalo se na zajednikim pretpostavkama, zajednikim vjerovanjima, zajednikim oblicima djelovanja. Buroazija tree etvrtine 19. stoljea bila je preteno liberalna, ne toliko u stranakom smislu (premda su, kao to smo vidjeli, liberalne stranke prevladavale) koliko u idejnom. Vjerovali su u kapitalizam, konkurentno privatno poduzee, tehnologiju, znanost i razum. Vjerovali su u progres; u stanovitoj mjeri su
* No u Britaniji su se buroaski sinovi iz raznih krajeva zemlje jo prije poinjali druiti u takozvanim javnim kolama, koje su se brzo irile tokom razdoblja kojim se bavimo. U Francuskoj su neke velike parike gimnazije (lycies) odigrale slinu ulogu, barem za intelektualce.

195

vjerovali u predstavniku vlast, graanska prava i slobode ako je ostajao na snazi zakon i poredak koji je siromane drao na njihovu mjestu. Vjerovali su u kulturu vie nego u Boga, te su u krajnjim sluajevima odlazak u crkvu zamjenjivali odlaskom u operu, kazalite ili na koncert. Vjerovali su da poduzetnost i talent imaju otvorene mogunosti, te da njihovi vlastiti ivoti sjedo-e o njihovim zaslugama. Kao to smo vidjeli, u ovom razdoblju ve je postajalo teko pomiriti tradicionalna i esto puritanska vjerovanja u vrline uzdr-ljivosti i umjerenosti sa stvarnou koju donosi uspjeh, no za tim vrlinama jo se alilo. Ako njemako drutvo ikad propadne, tvrdio je jedan pisac 1855, to e se dogoditi zato to pripadnici srednje klase poinju teiti za vanjskim sjajem i luksuzom ne nastojei da to nadoknade jednostavnim i radinim buroaskim duhom (Biirgersinn), potovanjem prema duhovnim ivotnim silama, te naporima da poistovjete znanost, nove ideje i talente s progresivnim razvojem srednjeg stalea.29 Moda posvuda prisutni osjeaj ivotne borbe, prirodne selekcije u kojoj, napokon, pobjeda ili ak samo preivljavanje dokazuje sposobnost i posjedovanje bitnih moralnih kvaliteta bez kojih sposobnosti nema, govori o prilagoavanju stare buroaske etike novoj situaciji. Darvinizam, socijalni ili drugi, nije bio samo znanstvena teorija ve ideologija, i prije no to je kao ideologija formuliran. Biti pripadnik buroazije nije znailo samo biti superioran, ve, oigledno, posjedovati moralne kvalitete koje odgovaraju starim puritanskim vrlinama. No biti pripadnik buroazije ipak je u prvom redu znailo biti superioran. lan ove klase nije samo bio nezavisan, ovjek kojemu nitko (osim drave ili Boga) ne nareuje, nego i onaj koji sam izdaje nareenja. On nije bio samo poslodavac, poduzetnik ili kapitalist ve i, u drutvenim odnosima, gazda (master), gospodar (lord ili Fabrikherr), ef ili patron. Monopol na zapovijedanje u kui, u poslovnom ivotu, u tvornici imao je kljuno mjesto u samoodreenju buruja i formalno dokazivanje ovog monopola, bilo nominalnog bilo stvarnog, bitan je element u svim industrijskim prepirkama ovog razdoblja: Ali ja sam i direktor rudnika, tj. voa (chef) velikom broju radnika. . . Ja predstavljam princip vlasti i hou da se taj princip u mojoj linosti potuje; ovo je uvijek bio svjesni cilj u mojim odnosima s radnikom klasom.30 Samo pripadnik liberalnih zanimanja, te umjetnik ili intelektualac koji u biti nije bio poslodavac niti je imao podreenih, nije bio u prvom redu gazda, ak je i ovdje bio prisutan princip vlasti, bilo u ponaanju tradicionalnih evropskih sveuilinih profesora, lijenika autokrata, dirigenata ili kapricioznih slikara. Ako je Krupp nareivao svojim vojskama radnika, Richard Wagner traio je potpunu pokornost svoje publike. Vlast podrazumijeva neiju podreenost. No miljenja buroazije iz sredine 19. stoljea o prirodi i podreenosti donjih slojeva bila su podijeljena. Pri odreivanju donjih slojeva pak, nije bilo bitnih razilaenja, premda je bilo pokuaja da se u toj masi razlikuju oni koji bi se mogli uspeti barem meu pristojnu niu srednju klasu od onih kojima nema spasa. Budui da su uspjeh donosile osobne zasluge, propast je oito dolazila zbog nedostatka zasluga. Tradicionalna buroaska etika, puritanska ili svjetovna, smatrala je bijedu posljedicom moralne ili duhovne slabosti prije nego posljedicom nedostatka pameti, jer je bilo oito da nije potrebno mnogo pameti da bi se uspjelo u poslu te da, s druge strane, samo pamet nije jamstvo bogatstva, a jo manje zdravih nazora. Takva shvaanja ne podrazumijevaju uvijek anti-intelektualizam koji je, dodue, bio rairen u Britaniji i SAD, gdje su se do poslovnog uspjeha vinuli najveim dijelom slabo obrazovani ljudi koji su se

196

sluili iskustvom i zdravim razumom. ak i Ruskin izraava opi stav kad tvrdi da zaposleni metafiziari uvijek pletu zamke za dobre i aktivne ljude, oni su tkalci pauine na najfinijim kotaima svjetskih poslova. Samuel Smiles kae jednostavnije: Iskustvo koje se moe skupiti iz knjiga, premda je esto korisno, donosi samo uenost, dok iskustvo skupljeno u stvarnom ivotu donosi mudrost; a mala koliina mudrosti vrijedi mnogo vie od velike uenosti.31 No jednostavna podjela na moralno nadmone i manje vrijedne mogla se primijeniti pri razlikovanju pristojnih od pijanih i razvratnih radnika, ali se vie nije mogla koristiti u razgraniavanju srednje od donje klase (osim meu niim srednjim slojevima), ve zato to uspjena i bogata buroazija oito nije vie imala stare vrline. Etika trezvenosti i napora teko bi se mogla povezati s amerikim milijunaima iz 60-ih ili 70-ih godina 19. stoljea, pa ak i s bogatim industrijalcem koji se povukao u ladanjsku dokolicu ili njegovim roacima rentijerima, tj. s onim iji je ideal bio prema Ruskinovim rijeima: provoditi ivot u ugodnom talasastom svijetu ispod kojega je posvuda eljezo i ugljen. Na svakoj ugodnoj obali tog svijeta treba da bude prekrasna kua. . . i ne prevelik park; ugodna kola voze kroz grmlje. U toj kui ivi, engleski gospodin sa svojom ljupkom enom i prekrasnom, obitelji; on uvijek moe pruiti svojoj eni nakit i salon, svojim kerima lijepe plesne haljine, sinovima lovake pse, a sebi lov u brdima.32 Otuda sve vea vanost alternativnih teorija o biolokoj klasnoj nadmoi koje su toliko prisutne u Weltschauungu buroazije u 19. stoljeu. Superiornost je rezultat prirodne selekcije, a prenosi se genetski (v. 14. poglavlje). Prema takvim shvaanjima buruj je, ako ne ba pripadnik posebne vrste, barem lan superiorne rase, na viem stupnju ljudske evolucije, razliit od niih slojeva iji historijski ili kulturni stupanj u razvoju ovjeanstva odgovara tek djetinjstvu ili, u najboljem sluaju, mladosti. Od gazda do rase gospodara bio je samo malen korak. No pravo na vlast, neosporna nadmo buroazije kao vrste, podrazumijevala je ne samo inferiornost drugih ve prihvaenu, svjesnu podreenost, kao u odnosima izmeu mukaraca i ena (odnosima koji, pak, u velikoj mjeri simboliziraju buroaski pogled na svijet). Radnici, poput ena, treba da budu odani i zadovoljni. Ako su bili drugaiji, to je sigurno bilo djelo vanjskog agitatora, bitne figure u buroaskom socijalnom univerzumu. Premda je bilo posve oito da su lanovi strukovnih udruenja obino najbolji, najpametniji i najvjetiji radnici, nita nije moglo razoriti buroaski mit o besposliarima koji kroz strukovna udruenja iskoritavaju jednostavne, ali u osnovi vrste radnike. Ponaanje radnika je strano, pisao je 1869. francuski upravitelj rudnika za vrijeme estokog guenja trajika nalik onome ikoji je Zola ivo opisao u Germinalu, ali treba priznati da su oni samo divlje orue u rukama agitatora.33 Preciznije reeno, aktivni sudionik radnikog pokreta ili potencijalni voa mora, po definiciji, biti agitator, jer ga nije mogue uklopiti u stereotip radnike pokornosti, tromosti i gluposti. Kada je 1859. devet najuglednijih rudara iz Seaton Delvala svi su potpuni apstinenti, estorica pripadaju prvobitnim metodistima, a dvojica od te estorice lokalni su propovjednici dospjelo na dva mjeseca u zatvor nakon trajka kojemu su se protivili, upravitelj rudnika se nije dvoumio s njima u vezi. Znam da su to ugledni ljudi i zato ih aljem u zatvor. Nema smisla slati u zatvor one koji nemaju osjeaja.34

197

Takvi stavovi odraavaju namjeru da se obezglave donji slojevi, ako njihovi potencijalni voe nisu spontano prelazili u niu srednju klasu. Ali odraavaju i prilino visok stupanj povjerenja. Daleko smo odmakli od onih tvor-niara iz 30-ih godina 19. stoljea koji su ivjeli u neprestanom strahu od neega nalik na pobunu robova (v. Doba revolucije, epigraf uz 1. poglavlje). Kad su industrijalci u razdoblju kojim se u ovoj knjizi bavimo govorili o opasnosti od komunizma koji vreba iza svake tenje za ogranienjem apsolutnog prava poslodavca da slobodno upoljava i otputa radnike, oni se nisu bojali socijalne revolucije, nego su samo smatrali da su pravo na svojinu i pravo na vlast neodvojivi, te da buroasko drutvo mora propasti kad jednom dozvoli mijeanje u svojinska prava.35 Zato su pripadnici srednje klase ispo-Ijili histerian strah i mrnju kada je sablast socijalne revolucije ponovno prodrla u sigurni kapitalistiki svijet. Pokolj parikih komunara (v. 9. poglavlje) svjedoi o snazi tog straha i mrnje.

IV.
Klasa gospodara: da. Vladajua klasa? Odgovor na to pitanje nije posve jednostavan. Buroazija oigledno nije bila vladajua klasa u onom smislu u kojem je to bio stari zemljoposjedniki sloj, iji su pripadnici imali de iure ili de facto pravu dravnu mo nad stanovnicima svog posjeda. Pripadnici srednje klase obino su djelovali unutar okvira dravne vlasti i uprave koja nije bila njihova vlastita, osim moda u njihovim domovima (moj dom je moj za-mak). Samo u podrujima udaljenim od dravne vlasti, kao u izoliranim naseljima rudara, ili ondje gdje je sama drava bila slaba, kao u SAD, mogli su buroaski gazde imati tu vrstu direktne vlasti, bilo zapovijedajui lokalnim snagama javne uprave, bilo uz pomo privatnih armija Pinkertonovih* ljudi, bilo udruujui se u naoruane grupe budnih koji uvaju red. tovie, u ovom su razdoblju drave u kojima je buroazija osvojila formalnu politiku kontrolu ili nije morala dijeliti vlast sa starijim politikim elitama bile jo prilino izuzetne. U veini zemalja buroazija, ma kako je definirali, nije imala politiku mo, osim moda na nioj, municipalnoj razini. Ako buroazija nije imala vlast, imala je hegemoniju, i sve vie je odreivala opu politiku. Kapitalizmu kao metodi ekonomskog razvoja nije bilo alternative, to je u ovom razdoblju znailo da se mora ostvariti privredni i institucionalni program liberalne buroazije (u lokalnim verzijama), te da sama buroazija mora zauzeti kljuni poloaj u dravi. ak je i za socijaliste put prema radnikoj pobjedi vodio kroz razvijeni kapitalizam. Prije 1848. inilo se za trenutak da bi kriza njegova prvog prijelaznog razdoblja (v. Doba revolucije, str. 251) mogla biti i njegova konana kriza, barem u Engleskoj, no u toku 50-ih godina 19. stoljea postalo je jasno da veliko razdoblje rasta kapitalizma tek poinje. U svom glavnom bastionu, Britaniji, bio je nepokolebljiv, a drugdje se inilo da su izgledi za socijalnu revoluciju na paradoksalan nain vie no ikad ovisni o napretku buroazije, domae ili strane, u stvaranju onog trijumfalnog kapitalizma koji e omoguiti vlastiti pad. Na odreen nain svjetsku su situaciju slino shvaali Mane, koji je pozdravio britansko osvajanje Indije i ameriko osvajanje dijela Meksika kao historijski
* Pinkcrton je u SAD osnovao veliku detektivsku agenciju koja je esto, za novac, nasiljem razbijala trajkove. S vremenom se i slubenike drugih agencija koje su se bavile takvim i slinim poslovima poelo nazivati Pinkertonovim ljudima. (op. ur.).

198

progresivno, i napredni ljudi Meksika ili Indije koji su teili saveznitvu sa SAD ili s Britancima, sukobljavajui se s tradicionalistima svojih zemalja (v. 7. poglavlje). A vladari u konzervativnim, antiburoaskim i antiliberalnim zemljama Evrope, bilo u Beu, Berlinu ili Pfetrogradu, uviali su, premda nevoljko, da je alternativa kapitalistikom privrednom razvoju zaostalost i slabost koja je posljedica zaostalosti. Njihov je problem bio kako da potpomognu kapitalistiki razvoj i buroaziju, a da izbjegnu uspostavljanje buroasko-liberalnog politikog reima. Jednostavno odbacivanje buroaskog drutva i njegovih ideja nije vie bilo mogue. Jedina organizacija koja mu se pokuala bez ogranienja oduprijeti, katolika crkva, uspjela je jedino izolirati samu sebe. Svllabus iz 1864. (v. str. 152) i vatikanski koncil pokazali su samim ekstremizmom svog odbacivanja svega to je bilo karakteristino za sredinu 19. stoljea da su usvojili posve obrambeni stav. Od 70-ih godina 19. stoljea ovaj drutveni monopol buroaskog programa (u njegovom liberalnom vidu) poeo se raspadati. No openito uzevi, u treoj etvrtini 19. stoljea jo je bio prilino neosporan. U ekonomskoj sferi ak su i apsolutistiki vladari srednje i istone Evrope ukidali kmetstvo i uklanjali tradicionalni aparat dravne kontrole nad privredom i staleke privilegije. U politikoj sferi ovi su se vladari obraali buroaskim liberalima umjerenije vrste ili su se barem uspijevali s njima nagoditi, te su usvajali, barem nominalno, predstavnike institucije buroaskog tipa. U kulturnoj sferi buroaski je ivotni stil nadvladao aristokratski, ve zbog opeg povlaenja stare aristokracije iz svijeta kulture (tj. onoga to danas podrazumijevamo pod pojmom kulture); njezini su lanovi postajali, ako nisu ve bili, barbari Matthevva Arnolda (182288). Nakon 1850. teko se sjetiti ijednog kralja koji je bio veliki pokrovitelj umjetnosti osim ako je bio lud poput Ludwiga II Bavarskog, niti ijednog plemia velikaa koji bi bio velik sakuplja umjetnina osim nekolicine ekscentrika.* Prije 1848. buroaziju je jo sputavao strah od socijalne revolucije. Nakon 1870. njezina e sigurnost ponovno biti ugroena u velikoj mjeri i strahom od rastueg radnikog pokreta. No u meuvremnu inilo se da je buroaski sistem daleko od sumnji i izazova. Ovo razdoblje, ocijenio je Bismarck, koji nije imao simpatija prema buroaskom drutvu, doba je materijalnih interesa. Privredni interesi bili su elementarna sila. Vjerujem da privredni napredak u domaoj sredini tee, te ga nije mogue zaustaviti.36 No to je predstavljalo tu elementarnu silu u ovom razdoblju ako ne kapitalizam i svijet stvoren od buroazije za buroaziju?

* Carski ruski balet moda je iznimka; no odnosi izmeu lanova vladarske kue i njihovih plesaica tradicionalno se nisu zadravali samo na kulturnom nivou.

199

14. POGLAVLJE

ZNANOST, RELIGIJA, IDEOLOGIJA

Naa je aristokracija ljepa (za Kineze ili crnce runija) nego srednji slojevi jer je mogla birati ene; ali oh! kako sramotno primogenitura unitava prirodnu selekciju! Charles Darvvin, 1864.1 ini se gotovo kao da ljudi ele pokazati koliko su pametni stupnjem svog nevjerovanja u Bibliju i katekizam. F. Schaubach o pukoj knjievnosti, 1863.2 John Stuart Mili ne moe traiti pravo glasa za crnce i za ene. Takvi zakljuci neminovno proizlaze iz njegovih premisa.. . (i njihovog) reduetio ad apsurdum. Anthropological Rewiev, 1866.3

I.
Buroasko drutvo tree etvrtine 19. stoljea bilo je puno samopouzdanja i ponosno na svoja ostvarenja. Ni na jednom polju ljudskog djelovanja nije to bilo toliko oito kao u razvoju znanja, u nauci. Obrazovani ljudi ovog razdoblja nisu samo bili ponosni na svoje znanosti, ve su bili spremni da im podrede, sve ostale oblike intelektualne aktivnosti. Ekonomist Cournot je 1861. primijetio da je vjerovanje u filozofsku istinu toliko popustilo da niti publika niti akademije vie ne prihvaaju rado, niti pozdravljaju filozofska djela, osim kao proizvode iste uenosti ili kao povijesne kuriozitete.4 Ovo doista nije bilo sretno razdoblje za filozofe. ak ni u njihovoj tradicionalnoj domovini Njemakoj nije bilo vanije linosti koja bi naslijedila velikane iz prolosti. Samoga je Hegela njegov bivi francuski poklonik Hippolvte Taine (1828 1893) smatrao jednim od ispuhanih balona njemake filozofije. Veliki je mislilac izaao iz mode i u vlastitoj zemlji, a nain na koji su se prema njegovu djelu odnosili zamorni, uobraeni i osrednji epigoni koji su davali ton meu obrazovanim ljudima u Njemakoj, potakao je Marxa da se 60-ih godina 19. stoljea javno proglasi uenikom ovog velikog ovjeka. 5 Dvije vladajue filozofske struje potinile su se znanosti: francuski pozitivizam, povezan s uenjem neobinog Augustea Comtea i engleski empirizam, povezan s uenjem Johna Stuarta Milla, da i ne spominjemo osrednjeg mislioca iji je utjecaj u razdoblju kojim se bavimo bio vei od iijeg u svijetu, Herberta Spencera (18201903). Comteova pozitivna filozofija imala je dvostruku

200

osnovu: nepromjenjivost prirodnih zakona te nemogunost beskonane i apsolutne spoznaje. Pozitivizam je, ako je prelazio granice prilino ekscentrine sekte kantovske religije humanosti, uglavnom bio tek filozofsko opravdanje konvencionalnih metoda eksperimentalnih znanosti. Slino je John Stu-art Mili za veinu svojih suvremenika bio, po rijeima Hippolvtea Tainea, ovjek koji je otvorio dobri stari put indukcije i eksperimenta. No sva spomenuta uenja podrazumijevaju historijski pogled na evolucijski razvoj; bolje reeno ovaj je pogled u samoj osnovi uenja Comtea i Spencera. Pozitivna ili znanstvena metoda bila je (ili je trebalo da bude) trijumf posljednjeg stupnja kroz koji ovjeanstvo mora proi prema Comteovoj terminologiji stupnjevi razvoja ovjeanstva su teoloki, metafiziki i znanstveni a svaki stupanj ima svoje institucije. Odgovarajui je izraz ustanova posljednjeg stupnja, sloili su se Mili i Spencer, liberalizam (u najirem smislu rijei). Nije suvie pretjerano rei da je prema takvim shvaanjima napredak nauke uinio filozofiju suvinom, osim kao svojevrstan intelektualni pomoni laboratorij znanstvenicima. Nije udo da su obrazovani ljudi u drugoj polovini 19. stoljea, koji su imali tako veliko povjerenje u naune metode, bili zadivljeni ostvarenjima znanosti. Doista, ponekad su bili gotovo skloni smatrati da su ta ostvarenja ne samo izuzetna ve i konana. VVilliam Thompson, Lord Kelvin, slavni fiziar, smatrao je da su svi osnovni problemi u fizici rijeeni te da je ostalo tek nekoliko neraienih manjih pitanja. On je, kao to danas znamo, bio posve u krivu. Meutim, takvo uvjerenje bilo je indikativno i razumljivo. U znanosti, kao i u drutvu, ima revolucionarnih i nerevolucionarnih razdoblja i, dok je 20. stoljee revolucionarno u oba smisla, ak u veoj mjeri no to je bilo doba revolucije (17891848), razdoblje kojim se bavimo u ovoj knjizi nije bilo (uz neke iznimke) revolucionarno ni na drutvenom ni na znanstvenom planu. To ne znai da su inteligentni i sposobni ljudi veinom smatrali da su nauka ili drutvo rijeili sve probleme, premda je bilo vrlo sposobnih ljudi koji su mislili da su bitni problemi, poput onih koji se tiu osnovnog ekonomskog modela i osnovnog modela fizikog univerzuma, rijeeni. Ovo pak ne znai da takvi ljudi nisu imali ozbiljnih sumnji u vezi sa ciljevima razvoja ili metodama, intelektualnim ili praktinim, da se do tih ciljeva stigne. Nitko nije poricao progres, bilo materijalni, bilo intelektualni, jer se inilo da je on suvie oigledan da bi se mogao porei. Doista, progres je bio vladajui pojam toga razdoblja, premda je bilo bitnih razlika izmeu onih koji su smatrali da e on biti manje ili vie stalan i linearan, i onih (poput Marxa) koji su znali da razvoj mora sadravati prekide i suprotnosti. Sumnjati se moglo samo u vezi s pitanjima koja su bila uglavnom stvar ukusa, poput obiaja i morala, u kojima jednostavna kvantiteta nije imala znaenje. Nije bilo mogue dvoumiti se oko toga jesu li ljudi 1860. znali vie no ikada ranije, ali nije bilo tako jednostavno dokazati da su bili bolji. No ovim su se problemima bavili teolozi (koji nisu uivali velik intelektualni ugled), filozofi i umjetnici (koji su izazivali divljenje, ali divljenje prilino nalik na ono koje osjea bogata gledajui dragulje koje moe kupiti svojoj eni), te kritiari drutva, lijevi ili desni, kojima se nije svialo ureenje u kojemu su ivjeli ili bili prinueni da na njemu djeluju. Svih njih bilo je 1860. meu obrazovanim ljudima koji su se znali izraavati posve malo. Premda je velik napredak bio izrazit u svim granama znanosti, bilo je jasno da su neke vie napredovale te bile potpunije oblikovane od drugih.

201

Tako se inilo da je fizika razvijenija od kemije, te da je za sobom ve ostavila doba vrenja i eksplozivnog napretka koji je u njoj bio oit. Kemija je pa, ak i organska kemija, napredovala znatno vie od biologije za koju je tek poinjalo razdoblje velikih otkria. Doista, ako ijedna znanstvena teorija moe sama predstavljati napredak prirodnih nauka u razdoblju kojim se bavimo, te se smatra presudnom, to je teorija evolucije, a ako je ijedan lik prevladavao u opim predodbama o znanosti, bio je to naboran i pomalo majmunski lik Charlesa Darwina (18091882). Neobian, apstraktni, fantastini svijet matematiara ostao je donekle izoliran od ope i od znanstvene publike, moda u veoj mjeri no prije, jer se inilo da fizika, koja je (kroz fizikalnu tehnologiju) povezivala matematiku s publikom, nema toliko koristi od razvijenih matematikih apstrakcija koliko je imala u doba stvaranja nebeske mehanike. Raunanja bez kojih tehnika i komunikacijska dostignua razdoblja kojim se bavimo, ne bi bila mogua daleko su zaostala od vrlo pokretnih granica tadanje matematike. O situaciji moda najbolje svjedoi sudbina najveeg matematiara ovog vremena Georga Bernharda Riemanna (18261866) ija doktorska teza O hipotezama koje odreuju geometriju iz 1854. za raspravu o nauci 19. stoljea ima toliku vanost kao Newtonova Principia za raspravu o nauci 17. stoljea. Riemann je postavio temelje topo-logiji, diferencijalnoj geometriji mnogostrukosti, te teoriji prostora vremena i gravitacije. Riemann je ak razmatrao teoriju fizike srodnu modernoj kvantnoj teoriji. Ipak, njegove i druge vrlo originalne matematike ideje nisu imale pravog odjeka sve do novog revolucionarnog razdoblja u fizici koje je poelo potkraj stoljea. Ipak, ni u jednoj prirodnoj znanosti nije bilo ozbiljnih sumnji u vezi s opim smjerom razvoja ili njegovim idejnim i metodolokim okvirom. Otkria je bilo mnogo, teorije su ponekad bile nove, ali ne i neoekivane. Cak ni Danvinova teorija evolucije nije bila toliko impresivna zbog toga to bi ideja evolucije bila nova o njoj se raspravljalo ve desetljeima koliko zato to je prvi put pruila zadovoljavajue objanjenje o porijeklu vrsta, i to na nain koji je bio posve pristupaan i laicima, jer je u njemu bio prisutan odjek najpopularnije ideje liberalne ekonomije, konkurencije. Doista, neobino velik broj znaajnih uenjaka pisao je tako da se njihova otkria moglo lako popularizirati, kao Darwin, Pasteur, fiziolog Claude Bernard (1813 1878), Rudolf Virchow (18211902) i Helmholtz (18211894), (v. str. 213), a da i ne spominjemo fiziare poput Williama Thompsona, Lorda Kel-vina. Osnovni modeli ili paradigme znanstvenih teorija izgledali su vrsti, premda su veliki znanstvenici, poput Jamesa Clenka Maxwella (1831 1879), formulirali svoje teorije s instinktivnim oprezom, tako da one ne proturjee novijim teorijama zasnovanim na posve razliitim modelima. Unutar prirodnih znanosti bilo je malo onih strastvenih i zbunjujuih rasprava do kojih dolazi kada se ne sukobljavaju zastupnici razliitih hipoteza, ve razliitih shvaanja u vezi s istim problemom, tj. /kad jedna strana ne predlae samo drugaiji odgovor, ve takvu teoriju koju druga strana smatra nedopustivom ili nezamislivom. Do takvog je sukoba dolo u udaljenom malom svijetu matematike kada je H. Kronecker (18391914) divlje napao K. VVeierstrassa (18151897), R. Dedekina (18311916) i G. Cantora (1845 1918) u vezi s matematikom beskonanosti. Takve Methodenstreite (bitke metoda) podijelile su svijet drutvenih znanosti, ali kad su se pojavljivale u prirodnim ak i u biologiji u vezi s osjetljivim pitanjem evolucije ee su odraavale ideoloka opredjeljenja no to su doista bile profesionalne diskusije

202

Nema uvjerljivog naunog razloga zbog ega nije bilo vie takvih raspri u prirodnim znanostima. Najtipiniji uenjak srednjoviktorijanskog vremena William Thompson, Lord Kelvin (tipian po kombinaciji velike premda konvencionalne snage u teoriji, znatne tehnoloke plodnosti" i poslovnog uspjeha koji iz toga slijedi), oito nije bio sretan zbog elektromagnetske teorije svjetla Clerka Maxwella, koju mnogi smatraju ishoditem moderne fizike. Ipak, budui da je otkrio mogunost da drugaije formulira ovu teoriju i uklopi je u svoj, tehniki tip matematike (koji za modernu fiziku nema toliku vanost), nije ju osporavao. Thompson je takoer, na vlastito zadovoljstvo, pokazao da na osnovi poznatih fizikalnih zakona Sunce ne moe biti starije od 500 milijuna godina te da zato nije moglo biti dovoljno vremena za geoloku i bioloku evoluciju na Zemlji. (Budui da je bio uvjereni kranin, takav mu je zakljuak bio dobrodoao.) Zapravo, prema fizikalnim zakonima poznatim 1864. bio je u pravu: tek je otkrie tada nepoznatih izvora nuklearne energije uinilo realnom pretpostavku da su Sunce i Zemlja mnogo stariji. No Thompson nije razmiljao o tome da li je njegova fizika moda nepotpuna i da li je u suprotnosti s prihvaenom geologijom; geolozi su pak, nastavljali istraivanja ne obraajui panju na fiziare. to se tie daljeg razvoja ovih znanosti, do rasprave uope nije moralo doi. Tako se svijet nauke kretao svojim intelektualnim tranicama te se inilo da e znanstvenici ubudue, poput graditelja eljeznica samo polagati istovrsne nove tranice kroz nova podruja. inilo se da na nebu postoji malo toga to bi iznenadilo starije astronome osim niza novih zapaanja koja su omoguili jai teleskopi i mjerni instrumenti i (jedne i druge uglavnom su razvili Nijemci)**, te nova tehnika fotografije, kao i spektroskopska analiza, prvi put primijenjena na svjetlost zvijezda (1861) koja e se kasnije pokazati kao vrlo korisno sredstvo za istraivanje. Fizikalne znanosti razvijale su se intenzivno u prvoj polovini stoljea kada su prividno posve razliiti fenomeni, poput topline i energije, ujedinjeni zakonima termodinamike, dok su istraivanja elektriciteta, magnetizam, pa ak i same svjetlosti, napredovala prema jedinstvenom analitikom modelu. U termodinamici nije bilo velikog napretka u toku razdoblja kojim se bavimo, premda je Thompson 1851. dovrio proces pomirenja novih uenja o toplini sa starijim mehanikim teorijama (Dinamiki ekvivalent topline). Izvanredni matematiki model elektromagnetske teorije svjetlosti, koji je 1862. formulirao spomenuti prethodnik moderne teoretske fizike James Clerk Maxwell, bio je doista dubok i otvarao je nove putove; vodio je prema otkriu elektrona. Ipak, Maxwell, moda zato to nikada nije imao priliku na prikladan nain izloiti ono to je nazivao svojom pomalo neugodnom teorijom (ona je ekala takvo izlaganje sve do 1941!), nije uspio u njezinu valjanost uvjeriti vodee suvremenike poput Thompsona i Helmholtza, pa ak ni sjajnog Austrijanca Ludvviga Boltzmanna (18441906), iji je esej iz 1868. utemeljio statistiku mehaniku. Moda razvoj fizike sredinom 19. stoljea nije bio toliko sjajan kao u prethodnom i u sljedeem razdoblju, no njezin je teoretski napredak ipak bio vrlo impresivan. Meutim, inilo se da teorija o

* Dr. S. Zienau me je podsjetio da nema niti jednog elektrinog instrumenta za mjere u predelektronskoj eri, na podruju telegrafije i eljeznikih signala, potanskih stanica i opskrbe energijom, koji ne duguje neto Williamu Thompsonu. ** Sve do 90-ih godina 19. stoljea teleskop Josepha Fraunhofera (17871826) ostao je prototip za velike refraktore koji su se u to doba postavljali u amerikim opservatorijima. Britanska astronomija sada je bila slabija od evropske kontinentalne, ali je to nadoknaivala dugim, neprekinutim nizom promatranja. Greemvich se moe usporediti s uglednom starom firmom koja posluje na konzervativan nain, ima solidnu reputaciju i stalnu klijentelu (S. Zienau).

203

elektromagnetizmu i zakoni termodinamike daju fizici, da se posluimo Berna-lovim rijeima, dojam stanovite zavrenosti.7 U svakom sluaju, britanski uenjaci (na elu s Thompsonom), pa i znanstvenici drugih zemalja koji su se kreativno bavili termodinamikom, bili su u iskuenju da ponu vjerovati kako je ovjek dosegao konano razumijevanje zakona prirode (premda Helm-holtz i Boltzmann nisu u to bili uvjereni). Moda je iluziju konanosti jo uvjerljivijom uinila izuzetna tehnoloka plodnost mehanike fizike. Nije bilo takvih iluzija u vezi s drugom velikom prirodnom naukom, onom koja se moda u 19. stoljeu najintenzivnije razvijala kemijom. Napredak u toj oblasti bio je upravo dramatian, pogotovo u Njemakoj, donekle zato to su se otkria Nijemaca mogla na razne naine primijeniti u industriji: u proizvodnji bjelila, umjetnih boja i gnojiva, kao i u farmaceutskoj industriji ili u tvornicama eksploziva. Meu ljudima koji su se profesionalno bavili naukom kemiara je bilo gotovo pedeset posto. 8 Temelji kemije kao zrele znanosti poloeni su u posljednjoj treini 18. stoljea. Otada je ona cvjetala, a u razdoblju kojim se bavimo obilovala je novim idejama i otkriima. Kljuni elementarni procesi u kemiji bili su razjanjeni, a glavna orua za analizu takoer su ve bila dostupna; bilo je poznato da postoji ogranien broj kemijskih elemenata koji se sastoje od razliitih osnovnih jedinica (atoma), te da postoje spojevi, sastavljeni od vieatomskih jedinica, tj. molekule; takoer su bili poznati neki zakoni prema kojima se atomi spajaju, to je kemiarima omoguilo velik napredak u njihovu glavnom bavljenju analizi i sintezi razliitih tvari. Posebno podruje organske kemije ve se poelo razvijati ;premda jo uglavnom u vezi s osobinama materijala veinom korisnih za industriju koji su nastali iz neko ivih izvora kao npr. ugljen. Pred uenjacima bio je jo dugaak put do biokemije, tj. do razumijevanja kako odreene supstancije funkcioniraju u ivom organizmu. Ipak, spoznaje o kemijskim spojevima ostale su prilino nesavrene, te je trea etvrtina 19. stoljea bila vrijeme velikog napretka. Kemiari su se poeli baviti strukturom spojeva koju su dotad poznavali samo kvantitativno (tj. znali su broj atoma u odreenim molekulama). Postalo je mogue odrediti toan broj i vrstu atoma u molekuli, uz pomo ve postojeeg Avogadrova zakona iz 1811, koji je 1860, u godini ujedinjenja Italije na meunarodnom simpoziju u vezi s ovim pitanjem izloio jedan kemiar, talijanski patriot, te uspio privui panju. Nadalje, jo jedna korisna posudba iz fizike: Pasteur je 1848. otkrio da kemijski identine tvari mogu biti razliite u fizikalnom smislu, kao, napr., da rotiraju ili ne rotiraju ravninu polariziranog svjetla. Iz ovog otkria slijedila je, izmeu ostalog, spoznaja da molekule imaju trodimenzionalni prostorni oblik, a sjajni njemaki kemiar Kekule (182996) smislio je 1865. u posve viktorijanskoj situaciji kao putnik na gornjem katu londonskog autobusa, prvi sloeni strukturalni model molekule, slavni benzenski prsten, sastavljen od est atoma ugljika uz koje je prikljuen po jedan atom vodika. Moglo bi se rei da je u kemijskim formulama stari model raunovoe C6H6, puki zbroj atoma, zamijenjen modelom arhitekte ili inenjera, Moda je u kemiji jo znaajnija velika generalizacija izvedena u razdoblju kojim se bavimo, Mendeljejevljev (18341907) periodini sistem elemenata (1869). Zahvaljujui rjeenju problema atomskih teina i valencija (tj. broja veza kojima je atom jednog elementa povezan s drugim atomima) atomska je teorija, donekle zapostavljena nakon procvata poetkom 19. stoljea, poslije 1860. ponovno dola u sredite panje; istodobno je napredak znanstvene

204

tehnike, tj. izum spektroskopa (1859) omoguio otkria raznih novih elemenata. Nadalje, 60-te godine 19. stoljea bile su doba standardizacije i mjerenja. (U tom su razdoblju, izmeu ostalog, ustanovljene danas opepo-znate jedinice za mjerenja elektriciteta, volt, amper, vat i om.) Bilo je razliitih pokuaja ponovne klasifikacije kemijskih elemenata prema valencijama i atomskoj teini. Sistem Mendeljejeva i Nijemca Lothara Meyera (183095) zasniva se na injenici da se karakteristike elemenata mijenjaju, prema atomskoj teini pojedinog elementa, na periodian nain. Osobita kvaliteta tog sistema je u pretpostavci da, u skladu s principom periodinosti, postoje neka prazna mjesta u sistemu od devedeset dva elementa, ali da je mogue predvidjeti karakteristike jo nepoznatih elemenata koji e jednom ispuniti praznine. inilo se na prvi pogled da tablica Mendeljejeva privodi kraju bavljenje atomskom teorijom postavljajui ogranienje broju fundamentalno razliitih vrsta tvari. Zapravo, Mendeljejevljev e sistem dobiti pravo tumaenje tek u novom shvaanju materije, koju ne tvore nepromjenljivi atomi ve relativno nestalne kombinacije nekoliko osnovnih inilaca koji su i sami podloni promjeni i preobraaju. No dostignua Mendeljejeva, poput otkria Clerka Maxwella, izgledala su u svoje vrijeme prije kao zadnja rije u staroj raspravi nego kao uvod u novu. Biologija je uvelike zaostajala za fizikom i kemijom, a uzrok tome bio je dijelom konzervativizam onih za koje ova nauka ima praktinu vrijednost, tj. farmera i osobito lijenika. Retrospektivno, najvei rani fiziolog bio je Claude Bernard, ije djelo prua osnovu itavoj modernoj fiziologiji i biokemiji, a koji je napisao i jednu od najboljih analiza znanstvenog procesa uope Uvod u prouavanje eksperimentalne medicine (1865). Meutim, premda je Claude Bernard bio cijenjen, naroito u svojoj domovini Francuskoj, njegova se otkria nisu mogla odmah primijeniti te je zato njegov utjecaj na suvremenike bio manji od utjecaja Louisa Pasteura koji je, uz Darvvina, postao moda najpoznatiji uenjak iz sredine 19. stoljea. Pasteur se poeo baviti bak-teriologijom, u kojoj je postao velik pionir (uz Roberta Kocha (18431910), njemakog provincijskog lijenika), radei u sferi industrijske kemije, tj. prouavajui zato se pivo i ocat ponekad pokvare, a da kemijska analiza ne moe dati rjeenje. I tehnika bakteriologije (mikroskop, pripremanje kultura i stakalaca itd.) i mogunost njezine neposredne primjene borba protiv bolesti ljudi i ivotinja uinili su novu disciplinu pristupanom, razumljivom i privlanom. Postupci poput antisepse, koju je razvio Lister (18271912) oko 1865, pasterizacije i drugih metoda uvanja organskih proizvoda od mikroba, te cijepljenja, bili su izvedivi, a dokazi i rezultati dovoljno opipljivi da slome ak i neprijateljske stavove pripadnika ljenike profesije. Bavljenje bakterijama obogatit e biologiju izvanredno korisnim pristupom prouavanju prirode ivota, no u razdoblju kojim se bavimo s bakterijama u vezi nisu se postavljala teoretska pitanja koja ne bi mogao rijeiti sasvim prosjean uenjak. Najznaajnije otkrie u biologiji iz ovog razdoblja imalo je tek marginalno znaenje za prouavanje fizikalne i kemijske strukture te mehanizma ivota. Teorija evolucije prirodnom selekcijom znatno je prekoraila granice biologije i u tome je njezina vanost. Ona je utvrdila trijumf povijesnosti u u svim naukama, premda su suvremenici uglavnom pomijeali povijesnost s progresom. Nadalje, uklapajui ovjeka u shemu bioloke evolucije, sruila je otru granicu izmeu prirodnih i humanistikih ili drutvenih znanosti. Nakon Darvvinove teorije postalo je neizbjeno pojmiti itav svemir ili

205

barem itav Sunev sistem kao proces neprestane historijske mijene. Povijes-nosti su pripadali Sunce i planeti te, kao to su geolozi ve utvrdili (v. Doba revolucije, 15. poglavlje), sama Zemlja. ivi organizmi takoer su bili ukljueni u ovaj proces, premda je pitanje da li se ivi svijet razvio iz neivoga ostalo otvoreno i, uglavnom zbog ideolokih razloga, izuzetno osjetljivo. Veliki Pasteur vjerovao je da je dokazao nemogunost takvog razvoja. Darvvin nije u evolucijsku shemu ukljuio samo ivotinje nego i ovjeka. Sredinom 19. stoljea znanosti nije bilo toliko teko da prizna ovu povijesnost svemira ona je bila sasvim lako shvatljiva u razdoblju oiglednih velikih historijskih ipromjena ikoliko da je pomiri s opim, neprestanim i nerevolucionarnim tokom nepromjenljivih prirodnih zakona. U razmiljanjima uenjaka bilo je nepovjerenja prema socijalnoj revoluciji, kao i prema tradicionalnoj religiji iji su sveti tekstovi govorili o nagloj velikoj promjeni (kreaciji) i dogaajima koji naruavaju prirodne zakone (udima). Meutim, u ovom se razdoblju inilo da se znanost zasniva na uniformiranosti i ne-promjenljivosti; inilo se da je mogunost redukcije za nju od presudne vanosti. Samo revolucionarni 'mislioci poput Marxa lako su mogli zamisliti situaciju u kojoj dva i dva nisu nuno etiri, ve mogu dati i neki drugi zbroj.* Veliko dostignue geologije bila su objanjenja kako je djelovanjem sila koje su i danas vidljive s vremenom moglo nastati obilje raznovrsnih neivih pojava na Zemlji. Veliko dostignue teorije o prirodnoj selekciji bilo ja objanjenje jo vee raznolikosti ivih vrsta, ukljuujui ovjeka. Ovo dostignue navelo je i jo uvijek navodi neke mislioce da poriu ili potcjenju-ju dugovrsne i novije procese koji utjeu na historijsku mijenu, te da promjene u ljudskom drutvu objanjavaju zakonima bioloke evolucije to ima bitne politike posljedice, a ponekad ukljuuje i politike namjere (socijalni darvinizam). Drutva u kojima su ivjeli zapadnjaki uenjaci a svi su uenjaci u ovom razdoblju pripadali zapadnom svijetu, ak i oni koji su ivjeli na njegovim rubovima, npr. u Rusiji povezivala su stabilnost i promjenu, pa je ta kombinacija bila prisutna i u njihovim evolucijskim teorijama. Ipak, bavljenje ovim teorijama donosilo je velike probleme jer su se znanstvenici prvi put svjesno i odluno sukobili sa silama tradicije, konzervativizma i, pogotovo, religije. Poricali su poseban poloaj koji se dotad smatrao ovjekovom povlasticom u prirodi. estina protivnika teorije evolucije bila je ideoloke naravi. Kako bi ovjek, stvoren prema liku Bojem, mogao biti tek neto izmijenjeni majmun? Ako su morali birati izmeu majmuna i anela, Darvvinovi su se protivnici opredjeljivali za anele. Snaga ovog otpora svjedoi o snazi tradicije i organizirane religije ak i meiu (najslobodnijim i najobrazovanijim grupama stanovnitva na Zapadu, jer su raspravu vodili samo visokoobrazovani ljudi. Ipak, moda vie iznenauje spremnost evolucionista da javno izazovu sile tradicije i njihov relativno brz trijumf. U prvoj polovini stoljea ve je bilo mnogo evolucionista, no oni meu njima koji su se bavili biologijom radili su oprezno i sa stanovitim osobnim strahom. Sam Darvvin ublaavao je stavove koje je ve formirao. Prihvaanje teorija evolucije u drugoj polovini 19. stoljea nije uslijedilo zato to bi dokazi o tome da ovjek potjee od ivotinja postali suvie snani, premda su se oni naglo gomilali od 50-ih godina. Majmunoliku lubanju neandertalskog ovjeka (pronaenu 1856) nije se moglo poricati. No dokaza je

* Ovo je pitanje bilo tema u niatematiarskoj raspravi o beskonanosti koja je izazivala toliku sablazan upravo zato to aritmetika pravila u njoj vie ne daju oekivane rezultate.

206

bilo dovoljno i prije 1848. Teorija je prihvaena zbog sretnog sticaja okolnosti: brzog napretka liberalne i napredne buroazije i neizbijanja revolucija. Izazov snagama tradicije bio je sve jai, ali vie nije podrazumijevao socijalni prevrat. Sama Darvvinova linost ilustrira ovu situaciju: buruj, pripadnik umjerene liberalne ljevice, od kraja 50-ih godina 19. stoljea neosporno spreman da se suprotstavi konzervativizmu i religiji (premda ne i ranije), uljudno je odbio ponudu Karla Marxa da mu posveti drugi tom Kapitala. On, napokon, nije bio revolucionar. Sudbina darvinizma, dakle, nije toliko ovisila o tome kako e ga prihvatiti znanstvena publika, tj. o objektivnoj vrijednosti Porijekla vrsta, koliko o politikoj i ideolokoj situaciji u odreenoj zemlji u odreeno vrijeme. Dakako, ovo je uenje odmah prihvatila krajnja ljevica, iji su pripadnici ve dugo sudjelovali u stvaranju evolucijskih teorija. Alfred Russel Wallace (18231913), koji je neovisno o Darvvinu otkrio prirodnu selekciju, te s njim podijelio slavu, pripadao je tradiciji obrtnika-uenjaka i radikala koji su po etkom 19. stoljea igrali znaajnu ulogu, i kojima je prirodna povijest bila toliko bliska. Njegov se duh oblikovao pod utjecajem artizma i Owenovih dvorana znanosti, te je i kasnije ostao pripadnik krajnje ljevice; potkraj ivota ponovno je postao borbeni pristaa nacionalizacije zemlje, pa ak i socijalizma , vjerujui i dalje u druge teorije karakteristine za heterodoksnu plebejsku ideologiju, u frenologiju i spiritualizam (v. str. 273). Mara je odmah pozdravio Porijeklo vrsta kao osnovu prirodnih nauka kakva odgovara naim shvaanjima9; socijaldemokrati su postali izraziti darvinisti, a neki su od Marxovih uenika, poput Kautskog, u tome i pretjerali. Oigledna sklonost socijalista za darvinizam nije sprijeila dinaminu naprednu liberalnu srednju klasu da prihvati i brani teoriju evolucije. Teori ja je brzo prihvaena u Engleskoj, a odgovarala joj je i liberalna atmosfera puna samopouzdanja u Njemakoj u godinama ujedinjenja. U Francuskoj, gdje je srednjoj klasi draa bila stabilnost napoleonskog Carstva, a lijevi intelektualci nisu imali potrebe za uvoznim idejama "zaostalih" stranaca, darvinizam nije bio ire prihvaen sve do kraja Carstva i sloma Parike komune. U Italiji su pristae teorije evolucije bili vie zabrinuti zbog njezinih socijalno-revolucionarnih implikacija nego zbog papskog gnjeva, ali su je ipak branili. U SAD darvinizam nije samo brzo prihvaen ve se uskoro pretvorio u ideologiju borbenog kapitalizma. S druge strane, oni koji su se suprotstavljali darvinizmu, ak i ako su bili uenjaci, dolazili su iz drutveno konzervativnih slojeva.

II.
Teorija evolucije povezuje prirodne nauke s humanistikim ili drutvenim, premda je termin drutvene nauke anakronistian. Ipak, prvi put se poela ozbiljno osjeati potreba za posebnom i opom znanou o drutvu (razliitom od postojeih posebnih disciplina koje su se ve odavno bavile ljudskim djelatnostima). Britansko drutvo za unapreenje drutvenih znanosti (osnovano 1857) imalo je samo skroman cilj: primijeniti znanstvene metode na drutvene reforme. Ipak, mnogo se govorilo o sociologiji; taj naziv smislio je Auguste Comte 1839, a popularizirao Herbert Spencer (koji je 1876. napisao preuranjenu knjigu o principima ove i mnogih drugih nauka). Krajem razdoblja kojim se bavimo sociologija nije bila priznata disciplina niti akademski predmet. S druge strane, ire ali srodno podruje antropologije brzo

207

se razvijalo kao priznata znanost ija su ishodita bila u pravu, filozofiji, etnologiji i putnikim zapisima, a koja se bavila i prouavanjima jezika i folklora, te donekle medicinom (tj. kroz tada popularnu disciplinu fizikalne antropologije koja je stvorila modu mjerenja i sakupljanja lubanja raznih naroda). Antropologiju je prvi slubeno pouavao vjerojatno Quatrefages 1855. na katedri koja je tada postojala pri Nacionalnom muzeju u Parizu. Nakon osnivanja Parikog antropolokog drutva (1859) uslijedilo je tokom 60-ih godina 19. stoljea veliko irenje zanimanja za ovu disciplinu, te su slina drutva osnovana u Londonu, Madridu, Moskvi, Firenci i Berlinu. Psihologija (takoer nova kovanica koju je smislio John Stuart Mili) bila je jo uvijek povezana s filozofijom u knjizi A. Baina Mentalna i moralna znanost (1868) bila je jo udruena s etikom ali joj je W. Wundt (18321920), koji je bio asistent velikog Helmholtza, dao eksperimentalno usmjerenje. Do 70-ih godina 19. stoljea psihologija je postala prihvaena disciplina, barem na njemakim sveuilitima. Ona je donekle prodrla i u podruja sociologije i antropologije, a ve 1859. osnovan je poseban psiholoki asopis u vezi s lingvistikom.10 Prema mjerilima pozitivnih, a posebno eksperimentalnih znanosti, rezultati novih drutvenih nauka nisu bili osobiti, premda su meu njima ve prije 1848. tri raspolagale pravim i sistematski izloenim dostignuima: ekonomija, statistika i lingvistika (v. Doba revolucije, 15. poglavlje, str. 235 238). Veza ekonomije i matematike postala je bliska i neposredna (u radovima Francuza A. A. Cournota (180177) i L. Walrasa (18431910), a primjena statistike na socijalne fenomene potakla je primjenu statistikih metoda na fizikalne znanosti; barem su tako razmiljali oni koji su se bavili porijeklom statistike mehanike iji je pionir bio Clerk Maxwell. U svakom sluaju socijalna statistika napredovala je kao nikad ranije, a u javnim je slubama bila velika potranja za onima koji su se njome bavili. Od 1853. odravali su se povremeno internacionalni statistiki kongresi, a znanstveni ugled koji je uivala ova disciplina potvruje izbor slavnog i izvanrednog dr. Williama Farra (180783) u britansko Kraljevsko drutvo. Tokovi razvoja lingvistike bili su, kao to emo vidjeti, drugaiji. A ipak, u cjelini gledano, ova dostignua, osim u metodologiji, nisu bila osobita. Marginalna ekonomska kola utilitarista razvila se istovremeno u Britaniji, Austriji i Francuskoj oko 1870; ona je bila u formalnom pogledu elegantna i razraena, no bez sumnje mnogo ua od stare politike ekonomije (ili ak nepokorne njemake historijske ekonomske kole), te je zato na manje realistian nain prilazila ekonomskim problemima. Za razliku od prirodnih nauka, drutvene u liberalnom ureenju nije poticao tehnoloki napredak. Kako se inilo da osnovni ekonomski model savreno zadovoljava, nije bilo velikih problema kojima bi se ekonomija morala baviti, poput problema rasta, mogueg ekonomskog sloma ili raspodjele prihoda. Ako ova pitanja nisu bila ve rijeena, automatski su ih trebali savladati mehanizmi trine privrede (kojom su se ekonomisti sve vie bavili), ako ih je uope bilo mogue rijeiti. U svakom sluaju privredni napredak bio je oit, a u takvim prilikama ekonomisti nisu dublje ulazili u probleme svoje znanosti. Buroaski mislioci nisu bili sumnjiavi u vezi s privredom u svom drutvenom ureenju koliko u vezi sa socijalnom i politikom situacijom, pogotovo u zemljama gdje je strah pred revolucijom jo bio iv, kao u Francuskoj, ili tamo gdje je poinjao uspon radnikog pokreta, kao u Njemakoj. Njemaki mislioci, koji nikada nisu u potpunosti prihvatili teoriju krajnjeg liberalizma

208

brinuli su, poput svih konzervativaca, hoe li se drutvo liberalnog kapitalizma pokazati kao opasno i nestabilno, no njihovi su se prijedlozi ograniavali na preventivne socijalne reforme. Osnovna predodba sociologa o drutvu bila je porijeklom iz biologije: shvaali su ga kao socijalni organizam u kojemu se razliite drutvene grupe dopunjuju, to je posve razliito od teorije o klasnoj borbi. Ovdje se radi o starom konzervativizmu, odjevenom u kostim iz 19. stoljea, konzervativizmu koji je bilo teko izmiriti s drugom biolokom predodbom stoljea, teorijom evolucije, koja je predstavljala promjenu i napredak. Koncepcija socijalnog organizma davala je bolju osnovu propagandi nego znanosti. Jedini mislilac u ovom razdoblju koji je razvio opsenu teoriju o drutvenoj strukturi i drutvenim promjenama bio je socijalni revolucionar Karl Mara, koji jo uvijek izaziva divljenje ili barem potovanje ekonomista, historiara i sociologa. Njegovo djelo je izvanredno ostvarenje jer su Marxovi suvremenici (osim nekolicine ekonomista) danas zaboravljeni, tako da za njih ne znaju ni visokoobrazovani ljudi, ili su ostavili tako slab trag da intelektualni arheolozi ne mogu poeti tragati za zaboravljenim vrijednostima u njihovim spisima. No danas ne iznenauje toliko injenica da su Auguste Comte ili Herbert Spencer ipak bili ljudi koji su imali izvjesnu intelektualnu veliinu, koliko injenica da su posve zaboravljeni ljudi koji su nekad uivali ugled Aristotela modernog doba. Oni su svojedobno bili neusporedivo slavniji i utjecajniji od Marxa, iji je Kapital jedan anonimni strunjak 1875. opisao kao djelo samouka koji ne poznaje napredak proteklih dvadeset pet godina. 11 Jer u to doba Marxa su na Zapadu ozbiljno shvaali samo pripadnici meunarodnog radnikog pokreta, pogotovo njemaki socijalisti, a ak i meu takvima njegov je utjecaj jo bio slab. Meutim, intelektualci sve revolucionarnije Rusije itali su ga udno. Prvo njemako izdanje Kapitala (1867) tisuu primjeraka prodano je u pet godina, dok je u Rusiji 1872. prvih tisuu primjeraka ruskog izdanja prodano za manje od dva mjeseca. Problem koji je Marx sebi zadao bio je onaj s kojim su se pokuavali suoiti i droigi znanstvenici iji je predmet prouavanja bilo drutvo: kakvi su priroda i mehanizmi prelaska iz pretkapitalistikog drutva u kapitalistiko, te kakve su specifinosti naina njegova djelovanja i njegove razvojne tendencije. Budui da su Marxovi odgovori uglavnom opepoznati, neemo ih ovdje ponavljati, premda vrijedi istai da se Marx, za razliku od drugih, opirao odvajanju ekonomske analize od njezina povij esno-soci jalnog konteksta. Problem historijskog porijekla drutva 19. stoljea odvukao je teoretiare, pa ak i praktine ljude u daleku prolost. Jer i unutar kapitalistikih zemalja i ondje gdje se buroasko drutvo u irenju suoavalo s drugim ureenjima i unitavalo ih iva prolost i sadanjost u nastajanju dolazile su u otvoren sukob. Njemaki mislioci vidjeli su u svojoj zemlji kako se hijerarhijski poredak stalea povlai pred drutvom novoga klasnog sukoba. Britanski pravnici, pogotovo oni koji su imali nekog iskustva u Indiji, uoili su suprotnost izmeu starog, statusnog ureenja i novog, ugovornog, te su prelazak iz prvog u drugo smatrali glavnim obrascem historijskog razvoja. Ruski su pisci doista istodobno ivjeli u dva svijeta svijetu starih seoskih zadruga, s kojima se velik dio njih dobro upoznao za dugih ljetnih mjeseci koje su provodili na svojim imanjima, i u svijetu pozapadnjaenih intelektualaca koji mnogo putuju. Za ovjeka iz sredine 19. stoljea sva je povijest postojala istodobno, osim starih carstava i civilizacija, poput onih iz antikog doba, koje su leale zakopane (doslovno), ekajui H. Schliemanna

13 Doba kapitala

209

(182290) da pronae Troju i Mikenu ili Flindersa Petriea (18531942) da obavi istraivanja u Egiptu. Moglo bi se oekivati da e nauka najtjenje povezana s prolou dati osobito znaajan doprinos razvoju drutvenih znanosti, ali im je povijest kao akademska disciplina bila od slabe koristi. Povjesniari su se sve vie bavili vladarima, bitkama, ugovorima, politikim dogaajima ili politikim i pravnim institucijama, jednom rijeju politikom u retrospektivi ili suvremenom politikom u historijskim kostimima. Razradili su metodologiju istraivanja na osnovi dokumenata koji su se nalazili, sreeni i zatieni u javnim arhivima, te su objavljivali dvije vrste publikacija, doktorate i specijalistike asopise kao Historische Zeitschrift, koji je poeo izlaziti 1858, Revue Histo-rique 1876, engleski Historical Review 1886, a American Historical Review 1895. No stvorili su u najboljem sluaju trajne spomenike erudicije koje jo uvijek uzimamo kao uzore, a u najgorem ogromne pamflete koje danas itamo (ako uope) tek zbog knjievnih kvaliteta. Historija kao akademska disciplina imala je, usprkos umjerenom liberalizmu nekih pojedinaca koji su se njome bavili, priroenu sklonost prema ouvanju prolosti, a sumnjiavost prema budunosti. Drutvene znanosti su u ovom razdoblju bile drugaije usmjerene. Meutim, premda su akademski historiari ili sporednim putovima uenosti, povijest je ostala glavni element u novim socijalnim znanostima. To je osobito vidljivo u nauci koja je izvanredno napredovala, u lingvistici, ili, da se posluimo izrazom suvremenika, u filologiji njome su se, poput mnogih drugih znanstvenih disciplina, bavili preteno Nijemci. Glavni cilj ove discipline bila je rekonstrukcija povijesne evolucije indoevropskih jezika koji su, moda zato to su u Njemakoj bili poznati kao indogermanski, izazivali u toj zemlji nacionalni, ako ne i nacionalistiki interes. Bilo je i pokuaja da se stvore mnogo ire evolucijske tipologije jezika, tj. da se otkriju porijeklo i povijesni razvoj govora i jezika time su se bavili npr. H. Steinthal (18231899) i A. Schleicher (18211868), ali su tako izvedena porodina stabla jezika bila posve proizvoljna, a odnosi izmeu razliitih genera i spe-cies ostajali su prilino sumnjivi. Doista, u zemljama gdje je sredinom 19. stoljea filologija cvjetala, malo se jezika, osim indoevropskih, sistematski prouavalo; izuzeci su hebrejski i srodni semitski jezici koji su privlaili panju idovskih uenjaka ili onih koji su se bavili Biblijom, te donekle jezici ugrofinske grupe, koji su imali sreu da se jednim od njih, maarskim, govori u Srednjoj Evropi.* S druge strane, fundamentalna otkria iz prve polovine 19. stoljea sada su se sistematski primjenjivala i razvijala u indoevropskoj evolucijskoj lingvistici. Pravila glasovnih promjena koje je Grimm otkrio u njemakom podrobnije su ispitana i razvrstana, utvrene su metode rekonstrukcije starijih nepisanih oblika rijei i naini stvaranja modela lingvistikih porodinih stabala, pojavilo se vie modela evolucijske promjene (poput Schmidtove teorije valova), a razvila se i primjena analogija, pogotovo gramatikih; u filologiji nije vrijedilo nita to nije bilo komparativno. Sedamdesetih godina 19. stoljea vodea kola Mladogramatiara {Junggrammatiker) smatrala je sebe sebe sposobnom da rekonstruira originalni indoevropski iz kojega je potekao niz jezika, od sanskrta na istoku do keltskog na zapadu, a Schleicher je doista i pisao na tom rekonstruiranom jeziku. Moderna lingvistika krenula je posve razliitim putem, odbacujui, moda i suvie estoko,

.. * Amerika lingvistika kola, utemeljena na prouavanjima jezika amerikih Indijanaca, jo se nje bila razvila.

210

historicistike i evolucionistike sklonosti filologije iz sredine 19. stoljea, te stoga moemo smatrati da je ova znanost u razdoblju kojim se bavimo samo razradila poznate principe, a da nije u veoj mjeri anticipirala nove. Ipak je ona bila tipina evolucionistika drutvena nauka koja je, prema tadanjim mjerilima, imala velikog uspjeha, i u strunim krugovima i meu irom publikom. Na nesreu ova je znanost potakla i vjerovanje u rasistike ideje jer su govornici indoevropskih jezika (iskljuivo lingvistiki pojam) poistovjeeni s arijskom rasom (usprkos tome to su neki uenjaci, poput F. Max-Mullera (18231900) iz Oxforda, izriito poricali takve teorije). Rasizam je igrao znatnu ulogu i u drugoj drutvenoj znanosti koja se brzo razvijala, antropologiji; ona se sastojala od dviju posve razliitih disciplina, fizike antropologije (ije je ishodite uglavnom u anatomskim i slinim prouavanjima) i etnografije, tj. opisivanja razliitih uglavnom zaostalih ili primitivnih zajednica ljudi. Obje discipline bavile su se problemom razlika meu pojedinim grupama ljudi, kao i (budui da su usvojile evolucionis-tiki model) problemom porijekla ovjeka i razliitih tipova drutava, meu kojima se buroasko inilo neosporno najsavrenijim. Fizika antropologija je ubrzo stvorila pojam rase, jer su fizike razlike meu ljudima bijele, ute ili crne koe, tj. crncima, Mongolima i ljudima kavkaskog tipa (bilo je jo klasifikacija ove vrste) bile neosporne. Ovo samo po sebi nije potvrivalo rasnu nejednakost, superiornost ili inferiornost nekih rasa, ali su takva prouavanja fizikalne antropologije povezana s prouavanjima evolucije ovjeka na osnovi prethistorijskih fosila stvorila osnove rasizma. Jer najstariji poznati preci ljudi pogotovo neandertalski ovjek bili su nesumnjivo majmunoliki i na niem kulturnom nivou od onih koji su otkrili njihove kosti. Kad bi se dokazalo da su neke rase slinije majmunima no druge, ne bi li to dokazalo njihovu inferiornost? Ovaj argument je slab, ali je privukao one koji su eljeli dokazati rasnu podreenost, npr. crnaca bijelcima, ili uope nadmo bijele rase. (Oko puno predrasuda moe oblik majmuna prepoznati ak i u Kinezu ili Japancu, o emu svjedoe mnogi moderni stripovi.) No ako je bioloka teorija evolucije sugerirala hijerarhiju rasa, zakljuke o rasnoj nejednakosti donosila je i komparativna metoda primijenjena u kulturnoj antropologiji, podruju u kojemu je glavno djelo bilo Primitivna kultura (Primitive Culture) E. B. Tvlora (1871). Tylor (18321917), kao i mnogi drugi znanstvenici koji su vjerovali u napredak i bavili se zajednicama i kulturama koje, za razliku od fosilnih ljudi, nisu izumrle, nije smatrao ove kulture toliko inferiornima po prirodi, koliko ranijim stupnjevima u evoluciji koja vodi modernoj civilizaciji. Prema Tyloru, one su analogne djetinjstvu u ivotu odraslog ovjeka. Ovo je ukljuivalo teoriju o stupnjevima razvoja Tylor je bio pod Comteovim utjecajem koju je primijenio na religiju (s uobiajenim oprezom uglednih ljudi koji su se bavili ovim, jo uvijek osjetljivim pitanjem). Od primitivnog animizma (sam Tylor je izmislio ovaj pojam) put razvoja vodio je prema savrenijoj monoteistikoj religiji, te napokon, pobjedi nauke koja sve vea podruja ljudskog iskustva moe objasniti bez pozivanja na duhovne sile, i koja e postepeno, u svim sferama ljudskog djelovanja, sistematskim zakonima zamijeniti vjerovanje u slobodno proizvoljno stvaranje.12 U meuvremenu se jo posvuda mogu susresti ostaci starijih stupnjeva razvoja, ak i meu oigledno zaostalim pripadnicima civiliziranih nacija, npr. u praznovjerju i seoskim obiajima. Tako je seljak postao spona izmeu divljaka i civiliziranog drutva. Tylor je o antropologiji razmiljao kao o znanosti koja

211

je u biti reformatorska, te dakako, nije vjerovao da su seljaci nesposobni da postanu punopravni lanovi civiliziranog drutva. Ali bilo je sasvim lako pretpostaviti da su oni koji predstavljaju djetinjstvo ili mladost u razvoju ovjeanstva i sami poput djece, te da njihovi odrasli roditelji moraju s njima kao s djecom i postupati. Kao to su crnci (pisalo je u Anthropological Review) na fetusnom stupnju razvoja, tako su Mongoli infantilni. Posve u skladu s time, smatramo da su njihova uprava, knjievnost i umjetnost takoer infantilne. Oni su golobrada djeca iji je ivot dunost, a glavna vrlina bezuvjetna pokornost.13 Ili, kao to je na neotesan mornarski nain rekao kapetan Osborn 1860.: Ponaajte se s njima kao s djecom. Prisilite ih da ine ono to je za njih, kao i za nas, dobro pa nee vie biti problema s Kinom.14 Na druge se rase, dakle, gledalo kao na inferiorne zato to su na ranijem stupnju biolokog ili socijalno-kulturnog razvoja. Njihova inferiornost smatrala se dokazanom u osnovi zato to je superiorna rasa bila, prema vlastitim mjerilima nadmona: tehnoloki naprednija, vojno snanija, bogatija i uspjenija. Teorija o superiornosti bila je laskava i pogodna toliko pogodna da je srednja klasa bila sklona da je preuzme od aristokracije (iji su pripadnici odavno sebe smatrali nadmonom rasom) u domae i meunarodne svrhe: siromani su siromani jer su bioloki inferiorni i obratno, ako graani pripadaju niim rasama nije udo to su siromani i zaostali. Takva shvaanja jo nisu bila odjevena u dostignua moderne genetike koja zapravo jo nije ni postojala. Danas slavni eksperimenti redovnika Gregora Mendela (182284) s grakom, izvreni u vrtu njegova moravskog samostana (1865) nisu uope izazvali panju, sve dok nisu otkriveni oko 1900. No primitivan oblik shvaanja da gornje klase pripadaju viem tipu ljudi, koji je svoju nadmo razvio endogamijom, a kojemu prijeti mijeanje s niim slojevima, a jo vie brzo razmnoavanje podreenih, bio je prilino rairen. Takoer se smatralo, kao to je (uglavnom talijanska) kola kriminalne antropologije pokuavala dokazati da kriminalci, drutveno potinjeni i oni koji se bune protiv poretka, pripadaju posebnoj nioj ljudskoj vrsti, razliitoj od one kojoj pripadaju ugledni, to se moe potvrditi mjerenjem lubanja i slinim jednostavnim postupcima. U misaonom ivotu razdoblja kojim se bavimo rasizam je bio uvelike prisutan na nain koji je danas teko ocijeniti i razumjeti. (Zato je npr. meu bijelcima bilo toliko raireno uasavanje da mjeanci nasljeuju ba najgore rasne osobine roditelja?) Osim to je bio pogodan kao opravdanje za vladavinu bijelaca nad obojenim, bogatih nad siromanima, rasizam se moda najbolje moe objasniti kao mehanizam uz pomo kojega drutvo nejednakosti utemeljeno na egalitarnoj ideologiji racionalizira nejednakosti koje su u njemu prisutne, te pokuava opravdati i obraniti privilegije koje su nespojive s demokratskom idejom prisutnom u njegovim institucijama. Liberalizam nije imao logine obrane protiv jednakosti i demokracije, te je podigao alogine bedeme rasizma: sama znanost, najjai adut liberalizma, mogla je, navodno, dokazati da ljudi nisu jednaki. Ali, naravno, znanost razdoblja kojim se bavimo nije to mogla dokazati, premda su neki uenjaci to eljeli. Darvinovska tautologija (preivljavanje najsposobnijih, tj. preivljavanje kao dokaz sposobnosti) mije mogla dokazati da su ljudi bolji od crvi, budui da su jedni i drugi uspjeno preivljavali. Superiornost je ula u raspravu kad je evoluciona povijest poistovjeena s napretkom. No premda su oni koji su se bavili evolucijom ovjeka razabrali

212

napredak u nekim bitnim podrujima posebno u nauci i tehnologiji zapostavljajui, dodue, druga, nisu mogli dokazati da je zaostalost nekih ljudskih zajednica trajna i nepopravljiva. Jer evolucijska povijest ovjeanstva zasnivala se na pretpostavci da su ljudska bia, barem od pojave homo sapiensa, istovrsna, da njihovo ponaanje podlijee jednakim zakonima, premda u razliitim historijskim okolnostima. Engleski jezik se razlikuje od originalnog indoevropskog, ali ne zato to bi moderni Englezi ivjeli u lingvistiki drugaijim uvjetima od njihovih davnih predaka koji su, mislilo se u razdoblju kojim se bavimo, ivjeli negdje u srednjoj Aziji. Osnovni obrazac porodinog stabla, koji se pojavljuje i u filologiji i u antropologiji ne podrazumijeva genetske niti ikakve druge trajne oblike nejednakosti. Srodna ureenja australijskih uroenika, pacifikih otoana i irokekih Indijanaca, koja su prethodnici moderne socijalne antropologije poput Lewisa Morgana (1818 81) poinjali ozbiljno prouavati premda su se prouavanja jo uvijek veim dijelom odvijala u knjinicama, a manjim na terenu smatrana svi ostacima iz ranijih stupnjeva u evoluciji koja e dovesti do stvaranja porodice kakva je uobiajena u 19. stoljeu. No bitno je bilo da su ti drutveni oblici usporedivi razliiti, ali ne nuno inferiorni.* Socijalni darvinizam i rasistika antropologija ili biologija ne pripadaju znanosti 19. stoljea, ve njegovoj politici. Ako se osvrnemo i prema prirodnim i prema drutvenim naukama razdoblja kojim se bavimo, iznenadit e nas veliko samopouzdanje uenjaka. Ono je u prirodnim naukama bilo manje neopravdano nego u drutvenim, ali jednako izraeno. Fiziar koji je smatrao da njegovim nasljednicima preostaje samo rjeavanje nekoliko manjih problema slian je Augustu Schlei-cheru, koji je bio siguran da su stariji arijci govorili upravo onim umjetnim jezikom koji je on rekonstruirao. Takvi osjeaji ne temelje se toliko na rezultatima rezultate evolucionistikih disciplina bilo je gotovo nemogue eksperimentalno provjeriti koliko na vjerovanju u nepogreivost znanstvene metode. Pozitivna znanost, koja se slui objektivnim i dokazanim injenicama, povezanim strogim vezama uzroka i posljedica, znanost koja otkriva uniformne, stalne ope zakone to ne podlijeu sumnjama niti proizvoljnim izmjenama, smatrala se kljuem univerzuma, kljuem koji 19. stoljee posjeduje. I vie od toga, vjerovalo se da su s usponom drutva 19. stoljea prevladani rani i infantilni stupnjevi ljudskog razvoja kojima je svojstveno praznovjerje, teologija i umovanje, te da je nastupio Comteov trei stupanj, tj. doba pozitivne znanosti. Danas je lako ismijavati ovo samopouzdanje i u vezi s prikladnou naunih metoda i u vezi s trajnou teoretskih modela; no ono nije bilo manje snano zato to je, kao to bi mogli rei neki stari filozofi, bilo neumjesno. Ako su uenjaci osjeali da mogu govoriti sa sigurnou, koliko je tek bilo samopouzdanje novinara i ideologa, koji su bili utoliko sigurniji u tvrdnje strunjaka to su ih i sami uglavnom mogli razumjeti, barem kada se nije radilo o vioj matematici. inilo se da su ak i dostignua fizike i kemije jo uvijek shvatljiva praktinim ljudima npr. nakom graevinaru. Darvvinovo Porijeklo vrsta bilo je posve pristupano obrazovanim laicima. Nikada vie nee biti mogue da prost zdravi razum, ija je jedina prava spoznaja bila da je pobjedniki svijet liberalnog kapitalizma najbolji od svih moguih svjetova, u ime svojih predrasuda tako lako pokrene mnotvo ljudi.

* Takva vrsta razliitosti prihvaala se, naravno, kada su bili u pitanju narodi klasine starine, iji su sistemi srodstva bili osnova pionirske studije o povijesnoj evoluciji porodice, kao djelo J. J. Bachotena, Muterrecht (Zakon matrijarhata) iz 1861.

213

lankopisaca, ideologa i iritelja znanosti bilo je irom zapadnog svijeta, svuda gdje je postojala lokalna elita odana modernizaciji. Pravi uenjaci barem oni koji su uivali, te uivaju i danas, ugled izvan svojih zemalja nisu bili taiko jednoliko rasporeeni. Doista, njih je bilo samo u nekim dijelovima Evrope i u Sjevernoj Americi.* U ovom razdoblju bilo je znaajnih znanstvenika u srednjoj i istonoj Evropi, osobito u Rusiji, to je moda bila najvea novost na akademskoj karti svijeta, premda povijest nauke u ovom razdoblju nije mogue napisati a da se ne spomenu istaknuti Amerikanci, a posebno fiziar Willard Gibbs (18391903). Ipak, teko bi bilo porei da je ono to se npr. 1875. dogaalo na sveuilitu u Kazanu ili u Kijevu bilo znaajnije od onoga to se zbivalo u Yaleu ili Princetonu. No puko geografsko razmatranje ne daje dovoljno znaaja najvanijoj pojavi u vezi s akademskim ivotom razdoblja kojim se bavimo, tj. hegemoniji Nijemaca; njihovim su se jezikom sluila brojna sveuilita (ukljuivi veinu vicarskih, te onih u Habsburkom Carstvu i baltikim dijelovima Rusije), a njemaka je kultura imala snanu privlanu mo za ljude u Skandinaviji, te istonoj i jugoistonoj Evropi. Osim u latinskim zemljama i Britaniji, a donekle ak i u njima, uglavnom je prihvaen njemaki model sveuilita. Njemaka dominacija bila je prije svega kvantitativna: u ovom je razdoblju moda vie znanstvenih asopisa objavljeno na njemakom nego na engleskom i francuskom zajedno. Osim u nekim prirodnim naukama, poput kemije i moda matematike, u kojima su oigledno dominirali, njihova kvalitativno visoka dostignua moda nisu bila toliko primjetna jer u ovom razdoblju (za razliku od prve polovine 19. stoljea) nije bilo specifino njemake filozofije prirode. Dok su se Francuzi, izuzev nekoliko slavnih pojedinaca, vjerojatno iz nacionalistikih razloga, drali vlastitog stila izolirajui tako francuske prirodne nauke (premda ne i francusku matematiku) Nijemci takvog posebnog stila nisu imali. Moda se njihov stil, koji je obiljeio 20. stoljee, nije mogao formirati sve dok znanosti nisu ule u fazu teoretiziranja i sistematiziranja, koja je (zbog prilino nejasnih uzroka) Nijemcima savreno odgovarala. U svakom sluaju, britanske prirodne nauke ija je osnova bila mnogo ua a koje su uivale podrku vrlo iroke publike, sastavljene od strunjaka, graana laika, pa ak i obrtnika i dalje su davale uenjake velikog ugleda, poput Thompsona ili Darwina. Osim u akademskoj historiji i lingvistici, nije bilo takve njemake dominacije u drutvenim znanostima. Ekonomija se uglavnom jo uvijek smatrala britanskom disciplinom, iako u retrospektivi moemo otkriti znaajna analitika djela u Francuskoj, Italiji i Austriji. (Habsburiko Carstvo, premda je donekle pripadalo njemakoj kulturnoj sferi, u intelektualnom se ivotu kretalo drukijim putovima.) Sociologija, tj. onaj njezin maleni dio koji vrijedi, bila je povezana u prvom redu s Francuskom i Britanijom, a njome se oduevljeno poinjao baviti i latinski svijet. U antropologiji su Britanci imali prilinu prednost zbog svojih veza u svijetu. Uope, bavljenje evolucijom koja povezuje prirodne i drutvene nauke imalo je teite u Britaniji. Radi se zapravo o tome da su drutvene znanosti bile ispunjene idejama i problemima burzoaskog liberalizma u njegovu klasinom obliku, koji nije postojao u Njemakoj, gdje se buroasko drutvo uklopilo u Bismarckov aristokratsko--birokratski okvir. Najznaajniji lik u socijalnim znanostima ovog razdoblja, Karl Mara, radio je u Britaniji, usvojivi osnove za vlastitu konkretnu analizu

* U Evropi su Pirenejski i Balkanski poluotok bili zaostali u ovom smislu.

iz ne-njemake ekonomske znanosti, te uzevi kao empirijsku bazu svog djela klasini, ali u ovo doba vie ne i jedini oblik buroaskog drutva britanski.

214

III.
Znanost je bila u sri svjetovne ideologije napretka, bilo liberalne, bilo socijalistike koja jo nije poprimila vee razmjere, premda je rasla. Ovu ideologiju napretka nije potrebno posebno objanjavati, jer smo u ovoj knjizi ve prikazali njezina glavna svojstva. U usporeenju sa svjetovnom ideologijom religija u razdoblju kojim se bavimo nije osobito zanimljiva i ne zasluuje veu diskusiju. Ipak, ona zasluuje odreenu panju, ne samo zato to je veina ljudi na svijetu jo uvijek razmiljala u njenim okvirima, ve i zato to je samo buroasko drutvo, usprkos sve veoj sekularizaciji, bilo u brizi zbog posljedica vlastite smionosti. Sredinom 19. stoljea postalo je, barem u zapadnom svijetu relativno lako javno ne vjerovati u Boga, jer su znanosti, povijesne, socijalne, a osobito prirodne, dovele u sumnju ili oborile velik dio tvrdnji u judeokranskim svetim spisima. Ako su Lyell (17971875) i Damin u pravu, Knjiga stvaranja je u svom doslovnom znaenju jednostavno neistinita; intelektualni protivnici Lvella i Darvvina oigledno su bili poraeni. Meu viim slojevima odavno je bilo prilino mnogo slobodnih mislilaca, osobito meu aristokracijom. Ateizam pripadnika srednje klase i intelektualaca nije bio nov, a postajao je izra-zitiji s rastom politikog znaaja antiklerikalizma. Slobodna misao radnike klase ve se povezala s revolucionarnom ideologijom, ali je uzela specifian oblik zbog opadanja starijih revolucionarnih ideologija, koje su za sobom ostavljale samo svoje indirektne politike vidove, te uspona novih ideologija ove vrste vrsto zasnovanih na materijalistikoj filozofiji. Sekularni pokret u Britaniji proistekao je neposredno iz starijih pokreta radnike klase, radikalnog, artistikog i ovenistikog, ali je postao samostalno tijelo posebno privlano ljudima koji su se bunili protiv osobito religiozne sredine. Bog nije samo naputen ve i aktivno napadnut. Ovaj napad na religiju vremenski se podudario, premda nije bio identian, s jednako borbenom strujom antiklerikalizma koja je obuhvaala razliite intelektualce, od umjerenih liberala do marksista i anarhista. Napadi na crkvene organizacije a pogotovo na slubene dravne crkve i meunarodnu rimokatoliku ove su crkve polagale prava na istinu ili su imale monopol nad nekim vidovima ivota graana (poput vjenanja, pogreba ili obrazovanja) nisu nuno podrazumijevali ateizam. U zemljama u kojima je postojalo vie religioznih organizacija takve su napade mogli voditi lanovi jedne crkve protiv druge. U Britaniji su bitke te vrste najee vodili pripadnici nekonformistikih sekti protiv anglikanske crkve. U Njemakoj Bismarck, koji je 18701871. uao u otri Kulturkampf protiv rimokatolike crkve, sigurno nije, kao lan Lutherove crkve, htio osporiti postojanje Boga ili boansku prirodu Isusovu. S druge strane, u zemljama s jednom, monolitnom crkvom, a osobito u katolikim krajevima, antiklerikalizarn je obino znaio odbacivanje svake religije. Unutar katolike crkve je dodue postojala slaba liberalna struja koja se opirala sve kruoj konzervativnosti rimske hijerarhije, konzervativnosti koja je formulirana 60-ih godina 19. stoljea (v. str. 152, u vezi sa Svllabusom grijeha), te je 1870. na vatikanskom koncilu dobila i slubenu potvrdu u deklaraciji o nepogreivosti pape. No ta liberalna struja bila

215

je unutar crkve lako potisnuta, premda je uivala podrku nekih crkvenih dostojanstvenika koji su eljeli sauvati relativnu autonomiju svojih nacionalnih crkvenih organizacija, a koji su moda najjai bili u Francuskoj. No galikanizam se ne moe nazvati doista liberalnim, premda je zbog nekih praktinih pitanja, kao i zbog svoje antirimske politike, bio spremniji od drugih katolikih crkava da se nagodi s modernim svjetovnim i liberalnim vlastima. Antiklerikalizam je bio borbeno svjetovan utoliko to je traio da se religiji oduzme slubeni status u drutvu (odvajanje crkve od drave), te da ona ostane posve privatno pitanje. Crkvu je trebalo pretvoriti u jednu od mnogih dobrovoljnih organizacija, slinu klubovima sakupljaa maraka, no nesumnjivo veu. Ova se tenja nije temeljila toliko na poricanju Boga ili osporavanju neke od verzija vjerovanja u njega, koliko na sve veim upravnim sposobnostima, dosegu i ambicijama svjetovne drave ak i u njezinom najliberalnijem laissez-faire obliku koja je iz svog djelatnog podruja eljela izbaciti privatne organizacije. No antiklerikalizam je u osnovi bio politian jer je iza njega stajalo uvjerenje da su organizirane religije konice napretka. One su to i bile, jer su i u sociolokom i u politikom smislu bile vrlo konzervativne institucije. Rimska katolika crkva doista je bila neprijatelj svega emu je teilo 19. stoljee. Sekte i heterodoksni vjernici mogli su biti liberalni ili ak revolucionarni, liberalna je tolerancija mogla biti privlana vjerskim manjinama, no slubenim i ortodoksnim crkvama svaki je liberalizam bio stran. A budui da su mase pogotovo na selu bile jo uvijek pod utjecajem tih sila mranjatva, tradicionalizma i politike reakcije, trebalo je slomiti mo organizirane crkve da napredak ne bi bio u opasnosti. Stoga je zamah antiklerikalizma bio utoliko strastveniji i snaniji ukoliko je zemlja bila zaostalija. Politiari su u Francuskoj raspravljali o poloaju katolikih kola, no u Meksiku su svjetovne vlasti i sveenstvo vodili bitku oko mnogo teih pitanja. inilo se stoga da progres, osloboenje od tradicije, osloboenje pojedinaca i itavog drutva, trai potpuno naputanje starih vjerovanja; najvatreniji pobornici ovog osloboenja bili su pristalice pukih pokreta i intelektualci srednje klase. Knjiga s naslovom Mojsije ili Darwin itala se u knjinicama njemakih socijaldemokratskih radnika vie no spisi samoga Marxa. Na elu tokova napretka ak i socijalistikog napretka stajali su, u predodbama obinih ljudi, veliki uitelji i osloboditelji, a znanost (koja se logino razvija u nauni socijalizam) se smatrala kljuem intelektualnog osloboenja od okova praznovjerja iz prolosti i potlaenosti u sadanjosti. Zapadnoevropski anarhisti, koji dobro ilustriraju spontane instinkte ove vrste, bili su izraziti protivnici crkve. Nije udo to je jedan kova radikal u talijanskoj Romagni svome sinu dao imeJBenito Mussolinijjo antiklerikalnom meksikom predsjedniku Benitu Juarezu. Ipak, ak i meu slobodnim misliocima, ostala je prisutna nostalgija za religijom. Ideolozi srednje klase, koji su cijenili religiju kao sredstvo za odravanje odgovarajue skromnosti siromanih, te kao garanciju reda, ponekad su, premda bez mnogo uspjeha, eksperimentirali novim religijama, kao to je Comteova religija ovjenosti koja je kalendar svetaca zamijenila izborom velikih ljudi. No bilo je i izvornih pokuaja da se utjehe religije prenesu u epohu znanosti. Jedan od takvih pokuaja je kranska znanost koju je utemeljila Mary Baker Eddy (18211910) objavivi 1875. svoje spise. Ovoj vrsti duhovnih zbivanja pripada i spiritualizam koji je doao u modu 50-ih

216

godina 19. stoljea i ostao izvanredno popularan. U njemu je bilo politikih i ideolokih sklonosti prema napretku, reformama i radikalnoj ljevici, te prema pokretu za emancipaciju ena, pogotovo u SAD, glavnom centru spiritualizma. No osobita privlanost ovog pokreta bila je u tome to se zagrobni ivot dokazivao na osnovi eksperimentalne nauke, pa ak i uz pomo objektivnih slika, tj. novog umijea fotografiranja iji su zastupnici tvrdili da mogu pruiti takve dokaze. Kada postaje nemogue prihvatiti uda, ljude poinje privlaiti parapsihologija. No ponekad su pokreti ove vrste zadovoljavali tek openitu ljudsku potrebu za sjajnim ritualom kakav je prije pruala tradicionalna religija. Sredina 19. stoljea puna je izmiljenih svjetovnih rituala, pogotovo u anglosaksonskim zemljama, gdje su strukovni savezi imali sloene alegorije na barjacima i svjedodbama, drutva za uzajamnu pomo (prijateljska drutva) okruivala se u svojim loama mitologijom i ritualima, a pripadnici Ku-Klux-Klana, Orangemen i lanovi manje politikih tajnih redova oblaili svoje kostime. Meu ovim tajnim, ritualom i hijerarhijom obiljeenim drutvima, najstarije i najutjecajnije bilo je, barem izvan anglosaksonskih zemalja, posveeno slobodnom mislilatvu i antiklerikaliz-mu: slobodno zidarstvo. Ne znamo da li se u toku ovog razdoblja poveao broj njegovih lanova, premda vjerojatno jest; njegov je politiki utjecaj sigurno postao vei (v. str. 195). Premda su ak i slobodni mislioci traili barem neku duhovnu utjehu tradicionalne vrste, inilo se da se njihov neprijatelj, religija, povlai. Kao to rjeito svjedoe viktorijanski spisi iz 60-ih godina 19. stoljea vjernici su sumnjali, pogotovo ako su bili intelektualci. Pobonost je bez sumnje bila u opadanju ne samo meu intelektualcima, nego i u gradovima koji su naglo rasli, u kojima je crkava, kao i javne higijene, bilo premalo, a opinski pritisak u vezi s religijom i moralom slabo se osjeao. Pa ipak, sredinom 19. stoljea nije dolo do opadanja masovne pobonosti koje bi bilo usporedivo s intelektualnim porazom teologije. Veina pripadnika srednjih klasa u anglosaksonskim zemljama ostali su vjernici, ak uglavnom aktivni vjernici, ili barem licemjeri. Samo je jedan meu velikim amerikim milijunaima (Andrew Carnegie) javno bio ateist. Neslubene protestantske sekte irile su se manjom brzinom nego u prethodnom razdoblju, ali je barem u Britaniji nonkomformistika savjest koju su zastupale postajala politiki sve utjecajnija kako su vjernici nonkomformisti sve ee bili iz srednjih slojeva. Religija nije nestajala u novim prekomorskim emigrantskim naseljima: meu stanovnicima Australije starijim od petnaest godina bilo je 1850. 36,5 posto onih koji su ili u crkvu, a 1870. gotovo 59 posto.15 SAD su bile, usprkos slavnom ateistu pukovniku Ingersollu (183399), mnogo manje bezbona zemlja od Francuske. Kada je u pitanju srednja klasa, religiju nije titila samo tradicija i izrazita nemo liberalnog racionalizma da prui ikakvu emocionalnu zamjenu kolektivnoj pobonosti i ritualu (osim moda kroz umjetnost v. 15. poglavlje), ve i njezina neprocjenjiva vrijednost koju je imala kao nosilac stabilnosti, morala i socijalnog poretka. Kada su u pitanju mase, do irenja religioznosti dolazilo je uglavnom zbog onih demografskih inilaca na koje se katolika crkva sve vie oslanjala: zbog masovne migracije ljudi iz tradicionalnih, tj. pobonih sredina u nove gradove, pokrajine i kontinente, te zbog toga to su boji siromasi imali mnogo vie djece od nevjernika koje je pokvario napredak (a on ukljuuje i kontrolu raanja). Nita ne svjedoi o tome da su Irci u razdoblju kojim se bavimo postali poboniji, a ima nekih

217

svjedoanstava o tome da ih je emigracija uinila manje pobonima; ali njihovo irenje u svijetu i stopa prirodnog prirataja neosporno su, u relativnom kao i u apsolutnom smislu, ojaali katoliku crkvu. No nije li unutar samih crkava bilo snaga koje bi oivjele i irile religiju? Kransko misionarstvo sigurno nije imalo mnogo uspjeha ni kada se bavilo domaim proletarijatom izgubljenim za crkvu, ni kada je pokuavalo u tuini utjecati na bezbonike ili, jo gore, na pripadnike drugih vjera. U usporeenju s trokovima (izmeu 1871. i 1877. samo Britanci su za misije dali osam milijuna funti)16 rezultati su bili posve skromni. Nijedna kranska crkva niti kranstvo uope nisu mogli postati ozbiljan takmac jedinoj religiji koja se doista irila, islamu. On se nezadrivo irio i bez misionarskih organizacija, novca i podrke velikih sila, te je preplavio unutranjost Afrike i dijelove Azije zahvaljujui ne samo svom duhu jednakosti ve i svijesti o nadmoi nad vrijednostima evropskih osvajaa. Misionari nisu ostavili nikakvog traga meu muhamedanskim stanovnitvom. Njihov je utjecaj u neislamskim zemljama uglavnom bio slab jer im je jo nedostajalo glavno orue kranske penetracije; bila su im potrebna prava kolonijalna osvajanja ili barem slubena obraenja vladara koji bi povukli za sobom i svoje podanike, kao to se dogodilo na Madagaskaru koji se 1869. proglasio kranskim otokom. Kranstvo je donekle napredovalo u junoj Indiji (uglavnom meu najniim kastama) premda ga vlasti nisu poticale, te u Indokini nakon francuskog osvajanja, ali je u Africi njegov utjecaj bio neznatan sve dok imperijalistike sile nisu poveale broj misionara (sredinom 80-ih godina 19. stoljea u Africi je bilo moda 3 000 protestantskih misionara, a 1900. oko 18 000), te duhovnu snagu Spasitelja poveale materijalnim sredstvima. 17 Doista, na vrhuncu liberalne ere misionarski ar bio je donekle oslabio. Izmeu 1850. i 1880. u Africi su svakih deset godina otvorena samo tri ili etiri nova katolika misionarska centra, dok ih je 40-ih godina otvoreno est, 80-ih etrnaest, a 90-ih sedamnaest.18 Kranstvo je bilo najdjelotvornije kada su njegovi elementi prodrli u lokalnu religioznu ideologiju, tj. u domorodake sinkretistike kultove. Taj-pinki pokret u Kini (v. 7. poglavlje) bio je najvei i najznaajniji fenomen ove vrste. Ipak je u kranskom svijetu bilo znakova napada na sve vee laiciziranje drutva. Ne toliko u protestantskim zemljama u kojima je val stvaranja i irenja novih neslubenih sekti nakon 1848. izgubio snagu osim moda meu crncima u anglosaksonskoj Americi koliko meu katolicima. U Francuskoj se velikom brzinom irio kult uda u Lourdesu koji je poeo 1858. vizijama jedne pastirice; irenje ovog kulta vjerojatno je poelo spontano, ali je uskoro dobilo aktivnu podrJcu crkve. Godine 1875. ve je stvorena belgijska podrunica lurdskog kulta. Manje je dramatian bio pokret propovijedanja vjernicima izazvan antiklerikalizmom, kao i ope jaanje utjecaja crkve koje je takoer potakao. U Latinskoj Americi ruralno je stanovnitvo i bez sveenika bilo uglavnom kransko: sve do 60-ih godina 19. stoljea veina meksikih sveenika ivjela je u gradovima. Suprotstavljajui se slubenom antiklerikalizmu katolika crkva je sistematski prisvajala selo; suoena s prijetnjom svjetovnih reformi ponaala se na izvjestan nain kao u 16. stoljeu, u doba protureformacije. Nepopustljivo ultramontansko katolianstvo, koje je odbijalo svako intelektualno mirenje sa silama napretka, industrijalizacije i liberalizma, postalo je nakon vatikanskog koncila 1870. vea sila no prije ali po cijenu preputanja velikih podruja neprijateljima.

218

Druge religije uzdale su se uglavnom u tradiciju i njezinu snagu da odoli eroziji koju donosi liberalno doba ili su se oslanjale na sile koje su se suprotstavile Zapadu. Pokuajima liberalizacije vjere bavila se poluasimilirana buroazija (poput reformiranog judaizma koji se pojavio krajem 60-ih godina 19. stoljea), dok su ih ortodoksni vjernici mrzili, a agnostici prezirali. Sile tradicije bile su jo uvijek vrlo mone, a esto su im se pridruivali i oni koji su se suprotstavljali napretku i evropskoj ekspanziji. Kao to smo vidjeli, u Japanu je od tradicionalnih elemenata ak stvorena nova dravna religija, intoizam, radi obrane od Evropljana (v. 8. poglavlje). Cak i revolucionari i ljudi skloni modernizaciji u Treem svijetu nauit e da je politiki uspjeh meu masama najlake ostvariti onima koji uspiju preuzeti ulogu, ili barem ugled, budistikih sveenika ili hinduistikih svetih ljudi. No premda je broj nevjernika u razdoblju kojim se bavimo ostao relativno malen (napokon, ak i u Evropi ene su ostale pobone) oni su dominirali u ureenju koje je bilo u biti svjetovno. U borbi protiv njih religija se mogla tek povui u svoje prostrane i mone utvrde, te se pripremiti za vrlo dugotrajnu opsadu.

219

15. POGLAVLJE

UMJETNOSTI
Moramo samo uvjeriti sami sebe da sadanju povijest stvaraju ljudska bia koja su stvorila djela grke umjetnosti. No zatim moramo otkriti to je ljudska bia toliko izmijenilo da danas proizvode samo luksuzne predmete dok su nekad stvarala umjetnika djela. Richard Wagner.1 "emu pisati stihove? Za njih danas nitko ne mari... U naem vremenu sumnjiave zrelosti i republikanske neovisnosti, stihohovi su zastarjeli. Vie nam odgovara proza koja se zbog svoje slobode kretanja bolje stae s demokratskim instinktima. Eugene Pelletan, francuski poslanik, c. 1877.2

I.
Ako je trijumf buroaskog drutva pogodovao razvoju znanosti, ini se da je mnogo manje odgovarao umjetnosti. Vrijednosni sudovi u kreativnim umjetnostima uvijek su posve subjektivni, ali je teko mogue poricati da su stvaraoci iz razdoblja dvojne revolucije (17891848) bili izuzetno nadareni ljudi. Druga polovina 19. stoljea, a pogotovo desetljea kojima se bavimo u ovoj knjizi, ne ostavljaju toliko sjajan dojam, osim kada su u pitanju jedna ili dvije relativno zaostale zemlje, u prvom redu Rusija. Ne elimo rei da su kreativna ostvarenja ovog razdoblja bila osrednja, premda ne treba zaboraviti da su mnogi od onih ija su najvea djela nastala izmeu 1848. i 70-ih godina 19. stoljea, ili su u tom razdoblju doivjeli javno priznanje, bili ve prije 1848. zreli ljudi ikoji su za sobom ve imali znaajnih djela. Napokon, uzet emo ikao primjer samo trojicu neosporno velikih ljudi poetkom razdoblja kojim se bavimo Charles Dickens (181270) ve je napisao gotovo polovinu svojih djela, Honore Daumier (180879) aktivno se bavio grafikoni jo od revolucije 1830, a ak je i Richard Wagner (181383) imao za sobom ve nekoliko opera; Lohengrin je nastao ve 1851. Ipak, nema sumnje da su prozne knjievne vrste, a osobito roman, doivjele izuzetan procvat zahvaljujui uglavnom trajnoj vrsnoi francuskih i engleskih pisaca i novim ostvarenjima ruskih. U povijesti slikarstva ovo je zanimljivo i izvanredno razdoblje zahvaljujui gotovo iskljuivo Francuzima. U povijesti muzike razdoblje Wagnera i Brahmsa inferiorno je samo u usporedbi s prethodnim razdobljem Mozarta, Beethovena i Schuberta. Ipak, ako poblie razmotrimo stvaralaki ivot ovog razdoblja, on djeluje manje zanosno. Ve smo primijetili njegovu geografsku neujednaenost. U

220

Rusiji je ovo bilo izuzetno sjajno razdoblje u muzikom ivotu, a nadasve u knjievnosti, da i ne spominjemo prirodne i drutvene nauke. Desetljee poput 70-ih godina 19. stoljea u kojemu su na vrhuncu stvaralatva bili Dostojevski, Tolstoj, P. ajkovski (184093) i M. Musorgski (183581) te klasiki carski balet nita ne .moe zasjeniti. Francuska i Britanija, kao to smo vidjeli, zadrale su vrlo visoku umjetniku razinu, Britanija uglavnom u proznoj knjievnosti, a Francuska u slikarstvu i poeziji.* U SAD ikoje su jo bile beznaajne na podruju vizualnih umjetnosti i glazbe poela se stvarati kvalitetna knjievnost ija su prva znaajna imena Melville (18191891), Hawthorne (18041864) i Whitman (18191891) u istonim dravama, dok su na zapadu pisali novi popularni pisci, ija je osnova bilo novinarstvo, a meu kojima e najznaajniji biti Mank Tvvain (18351910). Ipak, prema svjetskim mjerilima ovo su jo bila provincijalna ostvarenja, manje impresivna i slabijeg meunarodnog utjecaja nego stvaralatvo nekih malih naroda Ikoji su tek potvrivali svoj nacionalni identitet. (Zaudo, nekoliko slabijih amerikih pisaca iz prve polovine stoljea izazvalo je veu panju u inozemstvu.) eki kompozitori A. Dvorak (18411904) i B. Smetana (182484) lake su stekli meunarodno priznanje nego eki pisci izolirani jezikom koji su izvan njihove zemlje malobrojni mogli itati ili bili spremni uiti. Jezine barijere onemoguile su stjecanje svjetskog ugleda i piscima iz drugih zemalja, piscima meu kojima ne'ki zauzimaju kljuna mjesta u iknjievnosti svojih naroda, npr. danskoj ili flamanskoj. Samo su Skandinavci poeli osvajati iru publiku zahvaljujui moda tome to je njihov najslavniji predstavnik Henrik Ibsen (18281906), koji je upravo potkraj razdoblja kojim se bavimo dosegao zrelost pisao kazaline komade. Meutim, moramo spomenuti izrazito opadanje kvalitete umjetnikih djela dvajoi velikih centara kreativnih djelatnosti njemakog govornog podruja i Italije. O muzikim ostvarenjima jo se moe raspravljati, premda je jedini znaajni talijanski kompozitor ovog razdoblja G. Verdi (1813 1901), ija je karijera zapoela prije 1848, a u nizu slavnih njemakih stvaralaca samo su Brahms (18331S97) i Bruckner (18241896) stvorili najznaajnija svoja djela u ovom razdoblju, u kojemu je VVagner bio ve zreli umjetnik. Ipak, ova su imena idovoljno impresivna, a osobito je znaajan Wagner koji je, dodue, bio neugodan ovjek, ali pravi genije i kulturni fenomen. No stvaralatvo Talijana i Nijemaca u ovom se razdoblju ograniilo samo na muziku; teko bi bilo mogue tvrditi da knjievnost i vizualne umjetnosti nisu dale loija ostvarenja nego u razdoblju prije 1848. Ako razmatramo razliite umjetnosti pojedinano, ini se da je u nekima oigledno ope opadanje, dok ni u jednoj ovo razdoblje nije neosporno nadmono prethodnom. Knjievnost je, kao to smo vidjeli, cvjetala, a njezin glavni medij bio je roman. To je bio anr ikoji se uspio prilagoditi buroaskom drutvu iji su usponi i ikrize bili njegova glavna tema. Bilo je pokuaja da se spasi ugled arhitekture iz sredine 19. stoljea, i doista, u toj je oblasti bilo zanimljivih ostvarenja. Ipak, kada se uzme u obzir golema koliina gradnji koje je od 50-ih godina poduzelo dobrostojee buroasko drutvo, vrednija arhitektonska djela nisu osobita niti ba brojna. Hausmanov Pariz impresivan je zbog novog naina planiranja, a ne zbog graevina koje su podignute du novih trgova i bulevara. Be koji je otvorenije

* U engleskoj poeziji djela Tennysona, Brovvninga i drugih neto su slabija od stihova velikih romantiara iz doba revolucije; u Francuskoj poezija Baudelairea i Rimbauda ne zaostaje za poezijom prethodnog razdoblja.

221

teio remekdjelima ostvario je prilino sumnjiv uspjeh. Rim kralja Vittoria Emmanuelea, ije je ime vjerojatno vie no ijedno vladarsko ime povezano s loom arhitekturom, prava je katastrofa. U usporeenju sa sjajnim graevinama npr. neoklasicizma posljednjeg jedinstvenog stila prije pobjede moderne ortodobsije u dvadesetom stoljeu graevine iz druge polovine 19. stoljea jo uvijek e prije izazvati isprike nego ope divljenje. Ovo se, naravno, ne odnosi na djela izvanrednih i matovitih graevinara koja su se sve vie skrivala pod fasadama lijepe umjetnosti. ak ni branitelji ovog razdoblja nisu donedavno mogli rei mnogo u prilog najveega dijela njegova slikarstva. Djela koja su ostala trajno prisutna u imaginarnom -muzeju ovjeka dvadesetog stoljea gotovo su iskljuivo francuska: slike umjetnika koji su poeli raditi u doba revolucije poput Daumiera i G. Courbeta (18191877), barbizonska kola i avangardna grupa impresionista (termin avangarde prilino je mutan, no u ovom kontekstu ga neemo poblie razmatrati) koja se pojavila 60-ih godina. Ova ostvarenja likovne umjetnosti doista su vrlo znaajna, a razdoblje u kojemu su se pojavili E. Manet (18321883), E. Degas (18341917) i mladi P. Cezanne (18391906) nikako se ne moe smatrati slabim. Ipak, djela ovih umjetnika nisu bila samo razliita od veine slika koje su u ovom razdoblju stvarane u sve veim koliinama, ve su bila i duboko sumnjiva uglednim umjetnicima i javnom ukusu. Najvie to se moe rei u prilog akademskoj ili popularnoj umjetnosti ovog razdoblja u svim zemljama jest da nije bila posve uniformna, da su standardi izvedbe bili visoki, te da se u nekim djelima mogu otkriti skromne vrijednosti. Najvei dio tih djela bio je i ostao grozan. Moda skulptura iz druge polovine 19. stoljea, koja se predstavlja bezbrojnim monumentalnim djelima, ne zasluuje da bude toliko zapostavljena kao to je dosad bila napokon, njoj pripada i mladi Rodin (18401917). Ipak, kolekcija viktorijanske skulpture en masse, kakvu je jo uvijek mogue vidjeti u kuama bogatog Bengalisa koji je kupovao goleme koliine takvih djela, ostavlja izvanredno depresivan dojam.

II.
Situacija je bila u odreenom smislu tragikomina. Malo je drutava toliko cijenilo djela kreativnih genija (sam genij kao socijalni fenomen buroaski je izum v. Doba revolucije, 14. poglavlje) kao buroasko drutvo u 19. stoljeu. Malo ih je bilo spremno toliko troiti na umjetnost, te ni u jednom prethodnom drutvu nije kupljena tolika ikoliina starih i novih knjiga, predmeta, slika, statua, dekorativnih arhitektonskih struktura i ulaznica za muzike i kazaline priredbe.(To je neosporno ve zbog samog porasta broja stanovnika.) .Napokon, paradoksalno, malo je drutava bilo tako uvjereno da je njihovo doba zlatno doba umjetnosti. Ukus ovog razdoblja bio je okrenut u prvom redu suvremenicima, to se moe i oekivati od generacije koja je vjerovala u opi i neprekidni napredak. Gospodin Ahrens (18051881), industrijalac iz sjeverne Njemake koji se doselio u povoljniju kulturnu klimu Bea i u petom desetljeu svog ivota poeo skupljati umjetnine, radije je kupovao moderne radove nego stare majstore, a bio je tipian kolekcionar.3 Bolokovv (eljezo), Holloway (tvorniki lijekovi), Mendel, princ trgovaca (pamuk), koji su, natjeui se, dizali cijene ulja-

222

nim slikama u Britaniji, stvorili su bogatstva suvremenih akademskih slikara.4 Novinari i gradski oci, koji su ponosno slavili otvorenja i biljeili trokove gradnji onih gigantskih javnih zgrada ikoje su nakon 1848. poele nagrivati lik gradova na sjeveru Engleske tek djelomino skrivene aom i maglom koje bi ih odmah obavile doista su vjerovali da sudjeluju u novoj renesansi, iji su pokrovitelji prinevi biznisa usporedivi s porodicom Medici. Naalost, historiaru koji se bavi drugom polovinom 19. stoljea namee se zakljuak da puko troenje novca ne stvara zlatno doba u umjetnosti. Ipak, sume potroene na umjetnost bile su goleme prema svim mjerilima, osim onih koja je donijela dotad neviena proizvodna sposobnost (kapitalizma. No u ovom razdoblju umjetnost nisu financirali isti ljudi kao prije. Bur-oaska revolucija pobijedila je ak i na ovom polju, koje je dugo pripadalo prinevima i plemstvu. Niti u jednom od gradova u kojima su se izmeu 1850. i 1875. zbivale velike pregradnje, nije vie peat davao kraljevski ili carski dvorac niti kompleks aristokratskih palaa. Ondje gdje je buroazija bila slaba, kao u Rusiji, car i visoko plemstvo mogli su jo uvijek biti glavni pokrovitelji umjetnosti, no i u taikvim zemljama njihova je uloga bila mnogo manja nego prije francuske revolucije. U drugim su krajevima ekscentrini manji vladari poput Ludwiga II Bavarskog, ili jedva neto manje ekscentrini aristokrati poput markiza Hertforda, mogli svu svoju strast usmjeriti na kupovanje umjetnikih djela i umjetnika, ali u cjelini uzevi plemii su se mnogo ee zaduivali zibog konja, kodke i ena nego zbog mecenatstva. Tko je, dakle, financirao umjetnost? Vlasti i druga javna tijela, buroazija i to naroito treba primijetiti sve znaajniji dio niih slojeva kojima je tehnoloki i industrijski razvoj pribliavao umjetnika djela u sve veim koliinama i po sve manjim cijenama. Svjetovna javna tijela bila su gotovo jedini naruilac onih golemih monumentalnih graevina ija je svrha bila da svjedoe o bogatstvu i sjaju svog vremena uope, a svog grada posebno. Namjena tih graevina malokad je bila utilitarna. U eri laissez-fairea zgrade koje su pripadale vladama nisu bile osobito upadljive. Monumentalne graevine ovog razdoblja obino nisu bile namijenjene religiji, osim u vrlo katolikim zemljama ili kada su ih gradile (manjinske) religiozne grupe poput idova ili britanskih nonkomformista, koje su eljele ostaviti svjedoanstvo o svom sve veem bogatstvu i samozadovoljstvu. Strast za restauriranjem i dovravanjem velikih crkava i katedrala iz srednjeg vijeka, koja se sredinom 19. stoljea irila Evropom poput zarazne bolesti, bila je vie graanska nego duhovna. ak i u najsjajnijim monarhijama monumentalne graevine ovog razdoblja pripadale su sve vie javnosti, a sve manje dvoru: carske kolekcije bile su sada u muzejima, a kazaline blagajne opera bile su svima otvorene. Ove graevine bile su zapravo karakteristini simboli kulture i sjaja, jer su ak i goleme vijenice koje su gradski oci posvuda gradili, meusobno se natjeui, bile mnogo vee no to bi bilo potrebno za zadovoljenje skromnih potreba municipalne administracije. Gradei svoju vijenicu, tvrdoglavi biznismeni u Leedsu svjesno su odbacili utili-taristike proraune. to znai nekoliko tisua vie kada treba pokazati da u aru poslovnih pothvata stanovnici Leedsa nisu zaboravili njegovati ljepotu i ukus za plemenite umjetnosti? (Zapravo, izgradnja ove vijenice stajala je 122 000 funti ili otprilike triput vie no to je iznosio prvi proraun; ovaj je iznos bio neto vei no jedan posto ukupne dobiti od poreza na prihod u itavom Ujedinjenom Kraljevstvu u godini u ikojoj je otvorena lidska vijenica, 1858.)5

223

Da bismo prikazali opi karakter takvih graevina posluit emo se jednim primjerom. U toku 50-ih godina u Beou su sruene stare utvrde, a nastala praznina ispunjena je sljedeih desetljea velianstvenim krunim bulevarom du ikojega su podignute javne graevine. Kakva je bila njihova namjena? Jedna je sluila poslovima (burza), jedna religiji (Votivkirche), tri visokom obrazovanju, tri gradskim dostojanstvenicima i javnim poslovima (vijenica, palaa pravde i parlament), dok je osam graevina posveeno umjetnostima: kazalita, muzeji, akademije itd. Individualni zahtjevi buroazije bili su mnogo skromniji od kolektivnih. Pojedinano pokroviteljstvo u ovom razdoblju jo nije bilo toliko znaajno kao to e biti u zadnjoj generaciji prije 1914, kada su ameriki milijunai podizali cijene nekih umjetnikih djela kao nikad prije ni kasnije. (ak i krajem razdoblja kojim se bavimo baruni plakai bili su jo suvie zaposleni pljakanjem da bi se mogli potpuno posvetiti razmetanju onim to su opljakali.) Ipak, bilo je oito, naroito od 60-ih godina, da je buroazija raspolagala s mnogo novca. U estom desetljeu 19. stoljea zabiljeen je samo jedan sluaj da je komad francuskog namjetaja iz 18. stoljea (takav je namjetaj bio meunarodni statusni simbol bogatog enterijera) na aukciji prodan za vie od 1 000 funti, 60-ih godina bilo je osam takvih sluajeva, a 70-ih etrnaest, ukljuivi i jedan predmet prodan za 30 000 funti. Stvari poput velikih vaza iz Sevresa (vrlo slian statusni simbol) na aukcijama 50-ih godina triput su dosegle ili premaile cijenu od 1 000 funti, 60-ih godina sedam puta, a 70-ih jedanaest.6 Nekolicina velikih kolekcionara koji se meusobno natjeu dovoljna je da uini bogatim nekoliko slikara i trgovaca umjetninama, no ak i brojano skromna publika mogla je omoguiti znatnu umjetniku proizvodnju ako je bila doista dobrostojea. O tome svjedoe kazaline predstave i, donekle, koncerti klasine muzike obje vrste priredaba cvjetale su zahvaljujui publici koja nije bila brojna. (Opera i klasini balet tada su se, kao i danas, oslanjali na subvencije vlade ili bogataa eljnih ugleda, koji su pomaui kazalite esto imali na umu da e im tako biti olakan pristup lijepim balerinama i pjevaicama.) Kazalite je cvjetalo, barem u financijskom smislu. Takoer i izdavai solidnih i skupih knjiga za ogranieno trite ije nam dimenzije moda moe nagovijestiti naklada londonskog Timesa, koja se 50-ih i 60-ih godina 19. stoljea kretala izmeu 50 000 i 60 000 primjeraka, doseui u posebnim prilikama i 100 000 primjeraka. Tko se mogao poaliti kada je za est godina prodano 30 000 primjeraka Livingstoneovih Putovanja (1857), a svaka je knjiga, stajala jednu gvineju (1 funta i 1 iling)?7 U svakom sluaju, domae i poslovne potrebe buroazije donijele su bogatstvo velikom broju arhitekata koji su za nju gradili i pregraivali velike gradske etvrti. Buroasko trite bilo je novo samo utoliko to se neobino brzo irilo i postajalo sve bogatije. S druge strane, sredinom 19. stoljea pojavio se doista revolucionaran fenomen: zahvaljujui tehnologiji i znanosti prvi put se neke vrste umjetnikih djela moglo reproducirati jeftino i u velikim razmjerima. Samo jedan takav nain reprodukcije poeo se stvarno natjecati sa samim umjetnikim stvaralatvom, tj. fotografija, izumljena 50-ih godina 19. stoljea. Ostali postupci donijeli su samo slabije verzije pojedinih djela dostupne masovnoj publici: knjievnost umnoavanjem jeftinih depnih izdanja koje su osobito poticale eljeznice (glavne serije takvih knjiga nazivane su, tipino, eljeznikim ili putnikim bibliotekama; slike su reproducirane pomou grafika koje su se, zahvaljujui novoj tehnici elektrokopiranja (1845), mogle otiskivati u velikim (koliinama, a da se pritom nisu gubili finoa ni detalji; i

224

pisana rije i slika irile su se takoer zahvaljujui razvoju novinarstva, knjigama i udbenicima na otplatu i si.* Ekonomsko znaenje ovog ranog masovnog trita obino se potcjenjuje. Prihodi vodeih slikara, impresivni ak i prema modernim mjerilima (Millais je izmeu 1868. i 1874. zaraivao godinje 20 000 25 000 srednjoviktorijanskih funti sterlinga) poticali su velikim dijelom od prodaje grafika po dvije gvineje, u okvirima od pet ilinga, kakve su lansirali Gambart, Flatou i slini poduzetnici. Frithova eljeznika stanica (1860) donijela je na taj nain svom autoru 4 500 funti, i, k tome, 750 funti za pravo na izlaganje.8 Impresariji koji su se bavili ovim poslom doveli su gospoicu Rosu Bonheur (18221899) u kotske planine ne bi li je uvjerili da svojim konjima i kravama, kojima se ve obogatila zahvaljujui britanskoj publici koja voli ivotinje, doda jelene i litice koje je Landseer ve tako dobro prodavao. Oni su takoer 60-ih godina na obostranu korist skrenuli panju L. Alma-Tademe ((18361912) na stari Rim, njegovu povijesnu golotinju i orgije. Jo 1853. E. Bulwer-Lytton (1803 1873), pisac koji nikad nije zapostavljao ekonominost, prodao je desetogodinja prava na depna izdanja romana koje je dotad napisao eljeznikoj biblioteci Routledge za 20 000 funti, od toga 5 000 u gotovini.9 Osim onda kada je u pitanju jedinstvena ia-Tomina koliba Harriete Beecher Stowe (1852), koje je u Britanskom carstvu prodano milijun i pol primjeraka u etrdeset, uglavnom neautoriziranih izdanja u samo jednoj godini, masovno trite umjetnosti ovog razdoblja ne moe se usporediti s modernim. No ono je ipak postojalo i njegovo je znaenje neosporno. U vezi s tim nameu se jo dvije primjedbe. Vrijednost proizvoda tradicionalnih obrta izrazito je opadala na tom tritu, a neposredan uzrok te pojave bio je napredak mehanike reprodukcije. To je uskoro, naroito u Britaniji, domovini industrijalizacije, izazvalo politiko-ideoloku reakciju uglavnom socijalistikih pokreta umjetnosti i obrta (arts and crafts movement) iji se antiindustrijski, implicitno antikapitalistiki korijeni mogu razabrati kod prerafaelitskih slikara 50-ih godina 19. stoljea i u firmi za dizajn VVilliama Morrisa iz 1860. Druga primjedba tie se publike koja je utjecala na umjetnike. Na ranom masovnom tritu umjetnosti oigledno nije kupovala samo aristokratska i buroaska klijentela koja je utjecala na sadraje londonskog West Enda ili parikog bulevarskog kazalita. Postojala je i masovna publika skromnih niih srednjih slojeva i drugih, ukljuujui i kvalificirane radnike, koji su teili ugledu i kulturi. Umjetnosti tree etvrtine 19. stoljea bile su doista popularne, to su dobro znali novi strunjaci za reklamu 80-ih godina kada su kupovali neke otune, ali skuplje slike i stavljali ih na postere. Umjetnosti su cvjetale, a talenti koji su se sviali publici ivjeli su u blagostanju to, pak, ni u kojem sluaju ne znai da su oni redovito bili i loi umjetnici. Postoji mitska predodba da su vodei stvaraoci ovog razdoblja obino boemski gladovali zbog filistarske publike koja ih nije znala cijeniti. Sigurno je bilo njih koji su se, iz razliitih razloga, protivili buroaskoj publici ili su je eljeli okirati ili pak, jednostavno nisu uspjeli privui trgovce umjetninama. Takvih je sluajeva najvie bilo u Francuskoj (G. Flaubert [18211880], rani simbolisti, impresionisti), ali ih je mogue nai i u drugim zemljama. Ipak, umjetnici ije je djelo izdralo testove iduih desetljea ee su bili ugledni i u svom vremenu, a neki i oboavani; vie je bilo onih ija je zarada prema buroaskim mjerilima bila solidna ili ak basnoslovna

* Ovo su izumi 30-ih i 40-ih godina 19. stoljea, no to ne umanjuje znaenje njihova irenja od 50ih godina.

15 Doba kapitala

225

od onih koji su gladovali. Tolstojeva je obitelj, poto se ovaj veliki pisac odrekao svojih posjeda, udobno ivjela od prihoda koje je donosilo nekoliko njegovih romana. Charles Dickens, o ijim smo financijama neobino dobro obavijeteni, zaraivao je od 1848. uglavnom oko 10 000 funti godinje, dok se 60-ih godina njegov godinji prihod poveavao, te je 1868. dosegao nekih 33 000 funti (velikim dijelom s ve vrlo unosnog amerikog trita).10 150 000 dolara godinje bilo bi i danas prilino mnogo, ali onaj tko je toliko zaraivao oko 1870. bio je smatran vrlo bogatim. Uope uzevi, umjetnici su se nagodili s tritem. A oni koji nisu postali bogati bili su ugledni. Dickens, W. Thackeray (18111863), George Eliot (18191880), Tennvson (1809 1892), Victor Hugo (18021885), Bmile Zola (18401902), Tolstoj, Dostojevski, Tur-genjev, VVagner, Verdi, Brahms, Liszt (18111886), Dvorak, ajkovski, Mark Tvvain, Henrik Ibsen nisu bili ljudi kojima je za ivota nedostajalo javnih uspjeha i priznanja.

III.
Nadalje, umjetnik (a u ovom razdoblju mnogo rjee nego u prethodnom umjetnica) nije imao samo mogunosti za materijalnu dobrobit ve je uivao i posebno potovanje. U monarhijskom i aristokratskom drutvu umjetnik je u najboljem sluaju dekorater ili ukras dvora ili palae, cijenjeno vlasnitvo, a u najgorem jedan od onih skupih i esto udljivih ljudi koji su obavljali posebne usluge ili izraivali luksuzne predmete, poput frizera ili krojaa, a bili su potrebni visokom drutvu. U buroaskom poretku umjetnik je bio genije, tj. nefinancijska verzija individualnog poduzetnitva, ideal, tj. dopuna i kruna materijalnog uspjeha, te predstavnik duhovnih vrijednosti uope. Nije bilo mogue razumjeti umjetnost druge polovine 19. stoljea ako se ne uzme u obzir ovaj socijalni zahtjev koji se pred stvaraoce postavljao: trebalo je da duhovnim vrijednostima snabdiju civilizaciju koja je bila materijalistika kao nijedna prije. Moglo bi se ak rei da je umjetnost, dopunjena zanosnim prizorima prirode, tj. krajolicima, za obrazovane i emancipirane ljude, tj. pripadnike uspjenih srednjih slojeva, zauzela mjesto tradicionalne religije. To je bilo najoiglednije meu narodima njemakoga govornog podruja, koji su morali poeti smatrati kulturu svojim posebnim monopolom, kada su Britanci vladali privredom, a Francuzi politikim ivotom. U njemakim su se krajevima kazalita i opere pretvorili u hramove koje su ljudi posjeivali to pobonije to nisu uvijek uivali u djelima klasinog repertoara; ondje je zapoinjalo obrazovanje djece, npr. Schillerovim Wilhel-mom Tellom, te se u zrelom dobu moda nastavljalo Goetheovim Faustom. Neugodni genije Richard VVagner pokazao je da dobro razumije ovu funkciju umjetnosti kada je podigao svoju katedralu u Bavreuthu (18721876), kamo Su vjerni hodoasnici dolazili da bi u pobonom zanosu satima i danima, bez frivomosti proizvoljnih aplauza, prisustvovali majstorovim obredima germanskog neopaganizma. VVagner nije samo ispravno osjetio vezu izmeu rtve i religioznog zanosa nego i vanost umjetnosti kao nosioca nove, svjetovne religije, nacionalizma. Jer to je osim armija moglo izraziti nejasan pojam nacije bolje no umjetniki simboli na primitivan nain zastave i grbovi ili na sloen i dubok nain pojave poput onih nacionalnih kola kompozitora (npr. kod Talijana Verdi, kod eha Dvorak i Smetana) koje se u ovom razdoblju

226

esto poistovjeuju s narodima ija se kolektivna svijest upravo stvarala, ili s onima koji su se borili za nezavisnost ili ujedinjenje? Nije u svim zemljama oboavanje umjetnosti doseglo razinu kao u srednjoj Evropi ili, pogotovo, meu asimiliranim idovskim srednjim slojevima (idovi su u veem dijelu Evrope i u SAD bili u kulturnom smislu Nijemci ili ponijemeni).* Kapitalisti prve generacije uglavnom su bili ogranieni, premda su se njihove ene trudile da dopru do uzvienijih stvari. Jedini neidovski ameriki bogata kod kojega je bilo prave strasti prema duhovnim vrijednostima a koji je ujedno bio i jedini antiklerikalni slobodni mislilac meu njima bio je Andrew Carnegie, koji nije mogao posve zaboraviti svog buntovnog i obrazovanog oca koji je bio tkalac na runom razboju. Samo u njemakim krajevima, pogotovo u Austriji, bilo je bankara koji su eljeli da im sinovi postanu kompozitori ili dirigenti, moda zato to se nisu mogli nadati da e postati ministri ili premijeri. Zamjena religije samousavravanjem i oboavanjem prirode i umjetnosti bila je svojstvena samo dijelu intelektualaca srednje klase, poput onih koji e kasnije sainjavati engleski Blooms-bury, ljudima koji su udobno ivjeli od nasljedstva i malokad se bavili poslovima. No ak i u prizemnijim buroaskim drutvima, osim moda u SAD, umjetnost je uivala poseban ugled i potovanje. Veliki kolektivni statusni simboli, kazalita i opere, nicali su u sreditima glavnih gradova. Oni su bili arita novih planova gradske izgradnje kao u Parizu (1860) i Beu (1869), vidljivi poput katedrala kao u Dresdenu (1869), uvijek ogromnih razmjera i monumentalne sloenosti kao u Barceloni (od 1862) ili u Palermu (od 1875). Nicali su muzeji i javne umjetnike galerije, kao i velike nacionalne biblioteke (itaonica British Museuma podignuta je 18521857) a Bibliotheque Nationale u Parizu rekonstruirana je izmeu 1854. i 1875. Uope uzevi, broj velikih biblioteka (za razliku od sveuilita) ubrzo se poveavao u Evropi, premda je u filistarskim SAD bio jo skroman. U Evropi je 1848. bilo oko etiri stotine biblioteka s nekih 17 milijuna knjiga; oko 1880. bilo ih je oko dvanaest puta vie s gotovo dvostrukim brojem knjiga. Broj lanova knjinica u Austriji, Rusiji, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj i Italiji poveao se u to vrijeme vie no deset puta, u Britaniji gotovo isto toliko, ak u panjolskoj i Portugalu gotovo etiri puta, ali u SAD manje no triput. (U SAD se, pak, broj knjiga gotovo uetverostruio, a samo se u vicarskoj koliina knjiga poveavala bre.)11 Police buroaskih kua popunjavala su fino uvezana djela nacionalnih i svjetskih klasika. Brzo se poveavao broj posjetilaca muzeja i galerija: izloba britanske Kraljevske akademije 1848. privukla je oko 90 000 ljudi, ali krajem 70-ih godina 19. stoljea Akademijine izlobe znalo je posjetiti i gotovo 400 000 znatieljenika. Akademijine privatne izlobe (s pozivnicama) postale su pomodna mjesta za okupljanje viih slojeva, to je siguran znak uspona slikarstva na socijalnoj ljestvici; o slinoj pojavi u vezi s teatrom svjedoi sjaj kazalinih premijera, kojima se London od 1870. poeo natjecati s Parizom; i za slikarstvo i za kazalite posljedice su bile porazne. Buroaski turisti sada su teko mogli izbjei beskrajno i zamorno hodoaenje po hramovima umjetnosti kakvo je i danas u toku po tvrdim podovima Louvrea, Uffizija d San Marca. Sami umjetnici, dotad sumnjivi glumci i pjevai, postali su ugledni ljudi koji su mogli postati vitezovi ili perovi.* Oni se ak nisu morali ponaati

* Neprocjenjiv je dug umjetnosti, a osobito klasine glazbe, pokroviteljstvu ove male, bogate i vrlo kulturne zajednice u drugoj polovini 19. stoljea.

u skladu s obiajima normalnih buruja, sve dok su im alovi, barunaste kape i ogrtai bili od dovoljno skupih materijala. (I u tom smislu Richard Wagner pokazuje nepogreiv smisao za buroasku publiku: ak su i njegovi skandali postali dio njegova stvaralakog lika.) Gladstone je bio prvi premijer koji je, krajem 60-ih godina, na slubene veere pozivao luonoe umjetnosti i intelektualnog ivota. Da li je buroaska publika doista uivala u umjetnostima koje je pomagala i njegovala takvom, sve veom rasipnou? Na ovo je pitanje danas teko odgovoriti. Neke vrste umjetnikog stvaranja bile su u neposrednoj vezi s publikom ijoj su zabavi u prvom redu sluile. Meu njima je glavna bila laka muzika koja je, moda jedina meu umjetnostima, doivjela zlatno doba u razdoblju kojim se bavimo. Rije opereta pojavljuje se prvi put 1856, a u desetljeu izmeu 1865. i 1875. na vrhuncu stvaralatva bili su Jacques Offenbach (18191880), i Johann Strauss mlai (18251899) valcer Na lijepom plavom Dunavu komponiran je 1867, a opereta imi 1874, a u to doba nastala je i Suppeova (18201895) Laka konjica, kao i rana djela Gil-berta i Sullivana (18361911, 18421900). Cak je i opera, sve dok je nije teko pritisnuo teret visoke umjetnosti, zadrala vezu s publikom koja je traila neposredno uivanje (Rigoletto, II Trovatore, La Traviata ova su djela nastala ubrzo nakon 1848), a na komercijalnim pozornicama odvijalo se sve vie drama i sloenih farsi od kojih su samo neke jedva preivjele do danas (Labiche [18151888], Meilhac [1831 1897] i Halevy [18341908]). No takve zabave smatrane su kulturno inferiornima, kao i revije s djevojkama kakve su se prvi put pojavile u Parizu 50-ih godina 19. stoljea, a s kojima je spomenuta vrsta kazalita oigledno imala mnogo zajednikog.** Prava visoka umjetnost nije bila samo predmet uivanja, niti se ak mogla izolirati kao estetska vrijednost. Umjetnost radi umjetnosti bila je jo sporedan fenomen ak i meu samim kasnoromantinim umjetnicima, reakcija protiv izrazitog politikog i socijalnog angamana iz vremena revolucije, reakcija koju su pojaala gorka razoarenja iz 1848, kada je s revolucionarnim pokretom ugueno i mnogo kreativnih duhova. Tek krajem 70-ih i u 80-im godinama 19. stoljea esteticizam je doao u modu meu buroazijom. Dotad su stvaraoci bili mudraci, proroci, uitelji, moralisti, izvori istine. Ulaganje napora bilo je cijena za nagradu koju im je buroazija davala, previe uvjerena da sve to vrijedi (bilo u novanom, bilo u duhovnom smislu) u poetku zahtijeva odricanje od uitaka. Umjetnost je po shvaanju buroazije proizlazila iz takvog stremljenja. Njegovanje umjetnosti bilo je pak kruna svega.

227

IV.
Kakva je bila narav istine koju je donosila umjetnost? Razmatrajui ovo pitanje moramo izdvojiti arhitekturu, jer njoj u ovom razdoblju nedostaje motiv koji prua jedinstvo prisutno u drugim umjetnostima. Doista, najizrazitija karakteristika ove arhitekture jest nestajanje onih ope prihvaenih,

* U Britaniji su slikari odavno mogli postati vitezovi, ali je Henry Irving, koji je stekao slavu u razdoblju kojim se bavimo, bio prvi glumac proglaen vitezom, a Tennvson prvi pjesnik i umjetnik uope koji je postao per. Ipak, usprkos kulturnom utjecaju (Nijemca) princa Alberta takve su poasti jo bile malobrojne. ** Samo o Operi prialo se vie nego o Folies Bergereu, kazalitu koje je privlailo mnogo vie

panje nego Comdie Francaise.12

moralno-ideoloko-estetskih stilova koji su ostavljali peat na graevinama prolih stoljea. Kao to je ve 50-ih godina primijetio Pietro Selvatico u svojoj studiji Storia dell'Arte del Disegno, nije vie postojao jedan stil niti jedinstveno shvaanje lijepog. Stilovi su se birali u skladu s namjenom objekta. Tako je meu novim graevinama du bekog Ringa crkva, prirodno, bila u gotikom stilu, parlament u grkom, vijenica u mjeavini renesanse i gotike, burza (poput veine burzi iz ovog razdoblja) u ne suvie bogatom klasicistikom stilu, muzeji i sveuilita u stilu visoke renesanse, a Burgtheater i Opera u opernom stilu Drugog carstva, u kojemu prevladavaju elementi renesanse. Zahtjevima za raskoi i sjajem najvie je odgovarala visoka renesansa i kasna gotika. (Barok i rokoko bili su prezreni do dvadesetog stoljea.) Idiom renesanse, razdoblja prineva trgovaca, najvie je privlaio ljude koji su se smatrali njihovim nasljednicima, ali su im na raspolaganju stajali i drugi prikladni stilovi. Tako su plemii zemljoposjednici u leskoj, koji su postali pravi kapitalistiki milijunai zahvaljujui tome to je na njihovim posjedima bilo ugljena, kao i drugi buruji, koristili itav repertoar arhitekture prolih stoljea. Dvorac (Schloss) bankara von Eichborna (1857) sagraen je u istom pruskom neoklasicistikom stilu, koji se potkraj razdoblja kojim se bavimo sviao velikom dijelu bogataa. Rasipnijima, koji su teili aristokratskom ivotu, vie se sviala gotika, puna slutnji o slavi srednjovjekovnih zamaka i vitezova, to je oigledno u Koppitzu (1859) i Miechowitzu (1858). Pariz Napo-leona III, u kojemu su glasoviti leski bogatai ostavili traga, poput princa Henckela von Donnersmarcka koji se oenio jednom od najpoznatijih kurtizana, La Pai'vom, pruao je uzore raskone arhitekture, barem prinevima Donnersmarcka, Hohenlohea i Plessa. Stilovi talijanske, holandske i sjeverno-njemake renesanse, pojedinano ili u kombinacijama, sviali su se onima koji su manje teili za grandioznou.13 U arhitekturi ovog razdoblja pojavljuju se i motivi koje bismo najmanje oekivali. Bogati idovi gradili su svoje sve raskonije sinagoge u maursko-islamskom stilu, teei da postanu svojevrsna orijentalna aristokracija (trag ovih tenji prisutan je u Disraelijevim romanima) koja se ne mora natjecati sa zapadnjacima. Ove su sinagoge moda jedini primjer svjesne upotrebe neevropskih modela u umjetnosti zapadnjake buroazije, prije no to su potkraj 70-ih i u 80-im godinama doli u modu japanski motivi. Ukratko, arhitektura nije izraavala nikakvu istinu, ve samo smjelost i samouvjerenost drutva kojemu pripada, a upravo ova golema i neosporna vjera u budunost buroazije ini najbolje graevine ovog razdoblja impresivnima, ako ni zbog ega drugog barem zbog dimenzija. Jezik arhitekture bio je jezik drutvenih simbola. Otuda svjesno skrivanje onoga to je bilo doista novo i zanimljivo, sjajne tehnologije i graevinarstva, koji su bili izloeni pogledima javnosti samo u malobrojnim prilikama kada su simbolizirali tehniki napredak: u londonskoj Kristalnoj palai iz 1851, u bekoj Rotundi s izlobe 1873, kasnije u Eiffelovu tornju (1889). Inae je ak i funkcija upotrebnih graevina sve ee maskirana, kao to je bio sluaj sa eljeznikim stanicama; o tome svjedoi ludi eklekticizam London Bridgea (1862), gotika St. Pancrasa u Londonu (1868), renesansa Siidbahnhofa u Beu (1869 73). (Ipak, graditelji nekih znaajnih kolodvora sreom su se oduprli ukusu novog vremena.) Samo su mostovi sjali istom graevinskom ljepotom premda i oni, zahvaljujui obilju i niskim cijenama eljeza, danas djeluju pomalo teko dodue, ve se pojavio neobian fenomen, gotiki visei most (Tower Bridge

228

229

u Londonu). Meutim, iza renesansnih i gotikih fasada moglo se nai i vrlo smione, originalne i moderne stvari. Dekoracije kua Drugog carstva u Parizu skrivale su originalan i izvanredno napredan izum, dizalo. Moda jedina tehnika ostvarenja koja arhitekti nisu skrivali, ak ni u graevinama s umjetnikim fasadama, bile su velike kupole kao na trnicama, u itaonicama knjinica i velike arkade poput onih u trgovakoj galeriji Vittorea Emmanuelea u Milanu. Inae, nijedno doba graditeljstva nije toliko uporno skrivalo svoje zasluge. Arhitektura nije imala vlastite istine, jer nije imala znaenja koje bi se moglo izraziti rijeima. Ostale umjetnosti imale su takvo znaenje, pa stoga i vlastitu istinu. Generaciji iz sredine dvadesetog stoljea, obrazovanoj u skladu s posve drugaijom dogmom, neobino djeluje vjerovanje ljudi iz sredine 19. stoljea da je u umjetnosti forma nevana, a sadraj presudan. Bilo bi pogreno tu pojavu pripisati jednostavno podreenosti ostalih umjetnosti knjievnosti, premda je injenica da se u ovom razdoblju vjerovalo da sve one imaju sadraj koji se moe, bolje ili loije, izraziti rijeima, i premda je knjievnost doista bila glavna umjetnost ovog doba. Ako svaka slika pria priu, pa ak i glazba to esto ini ovo je uostalom, bilo doba opere, baleta i deskriptivnih suita* tada je programnost u umjetnosti neosporna. Blie istini bilo bi tvrditi da se pretpostavljalo da se sadraj svakog stvaralatva moe izraziti i sredstvima drugih umjetnosti, a da se sve ujedinjuju u idealnom totalnom umjetnikom djelu (Gesamtkunstwerk, iji je istaknuti zagovornik bio Wagner). Ipak, umjetnosti ije se znaenje moglo izraziti precizno, tj. rijeima ili slikom, bile su u prednosti pred onima ije se znaenje nije moglo tako izraziti. Bilo je lake pripovijest pretvoriti u operu (npr. Carmen) ili ak slike u muziku skladbu (Slike s izlobe Musorgskoga, 1874), nego glazbeno djelo pretvoriti u sliku ili u lirsku poeziju. Dakle, u umjetnosti sredine 19. stoljea pitanje O emu se tu radi? nije bilo samo doputeno ve i presudno pri ocjeni umjetnikog djela. Opi odgovor na to pitanje glasio je: o stvarnosti ili o ivotu. Realizam je pojam koji se prirodno nametnuo i suvremenicima i kasnijim promatraima u vezi s ovim razdobljem, barem kada se radi o knjievnosti i vizualnim umjetnostima. Nijedan pojam nije toliko dvosmislen. On podrazumijeva pokuaj da se injenice, ideje, osjeaji, strasti opiu, predstave ili da se nae njima odgovarajui ekvivalent ekstreman primjer ove tenje su VVagnerovi muziki Leit-motivi, koji predstavljaju pojedine likove, situacije ili zbivanja, ili, pak, takoer VVagnerovo, muziko predstavljanje seksualne ekstaze (Tristan i Izolda, 1865). Ali koju realnost predstavljati, kakav je ivot poput kojega bi umjetnost trebala da bude? U vezi s tim pitanjem buroazija iz sredine 19. stoljea bila je u nedoumici koju je uspjeh kapitalistikog drutva uinio intenzivnijom. Slika koju je buroazija eljela nije mogla predstavljati svu stvarnost, jer je ova ukljuivala siromatvo, iskoritavanja i bijedu, materijalizam, te strasti i tenje ije je postojanje ugroavalo stabilnost, a osjealo se, usprkos graanskoj samouvjerenosti, da ta stabilnost nije pouzdana. Postojala je, kao to kae novinarski moto iz New York Timesa, razlika izmeu novosti i novosti koje su prikladne da budu objavljene. S druge strane, u dinaminom i naprednom drutvu stvarnost nije mogla biti statina. Zar ne bi bilo poeljno

* Inspiracija knjievnou bila je osobito prisutna u muzici. Goetheovi stihovi nadahnuli su Liszta, Gounoda, Boitoa i Ambroisea Thomasa, da i ne spominjemo Berlioza; Schiller je nadahnuo Verdiia, Shakespeare Mendclssohna, ajkovskog, Berlioza i Verdija. VVagner, koji je izmislio vlastite poetske drame, smatrao je glazbu njima podreenom, premda su njegovi pretenciozni, pseudosrednjovjekovni stihovi posve mrtvi bez muzike, koja je postala dio standardnih koncertnih repertoara ak i bez rijei.

da se realizam ne bavi uvijek nesavrenom sadanjou, ve boljom budunou kojoj ljudi tee i koja se sigurno ve stvara? Umjetnost je imala i dimenziju budunosti (Wagner je u i ovom pitanju bio u skladu s vremenom, tvrdei da njegova djela najavljuju budunost). Ukratko, realistine i ivotne predodbe u umjetnosti sve vie su se razlikovale od stiliziranih i sentimentalnih. U najboljem sluaju buroaska verzija realizma nastajala je odabirom drutveno podobnih elemenata, kao na slavnoj slici J. F. Milleta (1814 75) Angelus, na kojoj su siromatvo i teak rad uinjeni prihvatljivim zbog pobone poslunosti siromanih; u najgorem sluaju, buroaski je realizam stvarao sentimentalne i isprazne porodine portrete. U predstavi jakim umjetnostima postojala su tri rjeenja za nedoumicu u vezi sa stvarnou. Dio umjetnika opredijelio se za prikazivanje itave realnosti, ukljuujui i njezine neugodne ili opasne vidove. Realizam se pretvorio u naturalizam ili verismo. Oni koji su se opredijelili ovako esto su bili politiki svjesni kritiari buroaskog poretka, poput slikara Courbeta ili pisaca Zole i Flauberta. No ak i djela u kojima nije bilo svjesnih kritikih namjera, poput Bizetovog (183975) remek-djela, opere Carmen, (1875) iji je sie iz ivota donjih slojeva, nailazila su na otpor publike i kritiara kao da su bila politina. S druge strane, bilo je mogue potpuno napustiti suvremenu stvarnost ili stvarnost uope, bilo ukidajui veze izmeu umjetnosti i ivota, a posebno suvremenog ivota (umjetnost radi umjetnosti), bilo svjesno odabirui vizionarski pristup (kao u revolucionarnom djelu mladoga Rimbauda (Bateau Ivre, 1871) ili duhovitu fantastiku, za kakvu su se opredijelili Edvvard Lear (18121888) i Lewis Carroll (18321898) u Britaniji ili Wilhelm Busch (18321908) u Njemakoj. Ako se umjetnik nije namjerno povlaio (ili napredovao) u svijet mate, vladala je opa pretpostavka da umjetnost predstavlja ivot. U tom su smislu vizualne umjetnosti doivjele dubok, traumatski ok: poela im je konkurirati tehnologija, tj. fotografija. Fotografija, izumljena 20-ih godina 19. stoljea, javno njegovana u Francuskoj od 30-ih godina, postala je u razdoblju kojim se bavimo medij za masovno reproduciranje stvarnosti, te se u toku 50-ih godina u Francuskoj ubrzo razvila u komercijalni posao. Njome su se uglavnom bavili neuspjeli pripadnici umjetnike boeme poput Nadara (18201911), kojemu je fotografija zamjenjivala umjetnike i financijske uspjehe, kao i sitni poduzetnici koji su ulazili u nov i relativno jeftin posao. Nezasitna glad buroazije, a osobito ambicioznog sitnog graanstva, za jeftinim portretima, omoguila je uspjeh fotografije. (U Engleskoj je fotografija dugo ostala u rukama dobrostojeih gospoa i gospode, koji su se njome bavili eksperimentalno ili kao hobijem.) Odmah je postalo oito da nova tehnika rui monopol slikara. Konzervativna kritika primijetila je ve 1850. da je u ozbiljnu opasnost doao opstanak itavih umjetnikih grana, poput bakroreza, litografije, genre-slika i portreta.15 Kako su se ove umjetnosti (osim bojom) mogle u prikazivanju prirode natjecati s metodom koja injenice u sliku prenosi neposredno i znanstveno? Da li fotografija moe zamijeniti slikarstvo? Neoklasicisti i reakcionarni romantiari bili su skloni vjerovati da moe i smatrali su to nepoeljnim. Po miljenju J. A. D. Ingresa (17801867) bio je to neprilian prodor industrijskog progresa u domenu umjetnosti. Charles Baudelaire (1821 1867), sa sasvim drugaije toke gledita, mislio je o fotografiji slino: Koji je ovjek, dostojan imena umjetnika, koji je pravi ljubitelj umjetnosti ikad pomijeao industriju s umjetnou?16 Obojica su fotografiji dodjeljivali mjesto podreene i neutralne tehnike, ulogu srodnu onoj koju u knjievnosti ima tampa ili stenograf i ja.

230

Meutim, realisti, koje je fotografija direktnije ugroavala, nisu bili prema njoj toliko neprijateljski raspoloeni. Oni su prihvaali napredak i znanost. Nije li kao to je primijetio Zola Manetovo slikarstvo, kao i njegove vlastite romane, nadahnula nauna metoda Claudea Bernarda (v. 14. poglavlje)?17 Ipak, ak i kada su branili fotografiju,'odbijali su jednostavno poistovjeivanje umjetnosti s tonom, naturalistikom reprodukcijom, koje kao da je bilo sukladno njihovoj teoriji. Naturalistiki kritiar Francis Wey pisao je: Umjetnika ne ini ni crte, ni boja, ni prikazivaka tonost: umjetnika ini mens divina, boansko nadahnue ... Slikara ne ini ruka ve um: ruka se samo pokorava.18 Fotografija je bila korisna jer je omoguila slikarima da se uzdignu iznad mehanikog kopiranja predmeta. Rascijepljeni izmeu idealizma i realizma buroaskog svijeta realisti su takoer odbacivali fotografiju, ali s izvjesnom smetenou. Rasprava je bila estoka, ali se smirila pomou izuma u najveoj mjeri karakteristinog za buroasko drutvo, prava na svojinu. Francuski zakon koji je jo od vremena Velike revolucije (1793) posebno titio umjetniku svojinu od plagiranja ili kopiranja, ostavljao je industrijske proizvode mnogo neodreenijoj zatiti 1382. lana Civilnog zakonika. Svi su fotografi tvrdili da skromni kupci njihovih djela ne kupuju samo jeftine i prepoznatljive slike nego i duhovne umjetnike vrijednosti. Ujedno, oni fotografi koji slavne ljude nisu poznavali toliko dobro da bi mogli izraditi njihove, vrlo unosne portrete, nisu mogli odoljeti iskuenju da bez odobrenja proizvode njihove kopije, to znai da originalne fotografije nisu bile zakonom zatiene kao umjetnost. Sud je morao rijeiti spor kada su Mayer i Pierson tuili konkurentsku firmu za kopiranje njihovih portreta grofa Cavoura i Lorda Palmerstona. Ovaj se sluaj vukao po sudnicama sve dok Kasai jski sud nije donio odluku da je fotografija ipak umjetnost, jer ju je jedino u tom sluaju mogue zatititi od zloupotreba. Meutim takve je probleme tehnologija unijela u svijet umjetnosti moe li i sam zakon, usprkos svom dostojanstvu, donositi ope-vaee odluke? to ako svojinska prava dolaze u sukob s moralom, to se i dogodilo kada su fotografi, neizbjeno, otkrili komercijalnu vrijednost fotografija enskog tijela, pogotovo u formatu posjetnice? Nije bilo sumnje o tome da su fotografije nagih ena, bilo u stojeem bilo u leeem stavu, u svojoj potpunoj golotinji izazovne za oko bile opscene: zakon ih je takvima proglasio ve 50-ih godina 19. stoljea. No fotografi golih djevojaka iz sredine 19. stoljea mogli su, poput njihovih mnogo smjeli-jih nasljednika, argumentima morala suprotstaviti u ovom razdoblju jo uzaludno argumente umjetnosti, tj. zahtjeve radikalnog realizma. Tehnologija, trgovina i avangarda tvorile su podzemnu alijansu koja je bila odraz slubene alijanse novca i duhovnih vrijednosti. Slubeni pogledi obino su prevladali. Osuujui jednog smionog fotografa, javni je tuilac osudio i onu slikarsku kolu koja sebe naziva realistikom i koja gui ljepotu... koja ljupke nimfe Grke i Italije zamjenjuje nimfama dosad nepoznate rase, kakve uivaju alostan ugled na obalama Seine.20 Njegov govor prenio je Le Moni-teur de la Photographie 1863, iste godine kada je nastao Manetov Doruak na travi. Realizam je, dakle, sadravao i dvosmislenost i kontradikcije. Ove probleme bilo je mogue prihvatiti samo po cijenu trivijalizacije kakvu su prihvatili akademski umjetnici koji su slikali ono to je bilo prihvatljivo i moglo se prodati, ne bavei se odnosima znanosti i mate, injenica i ideala, napretka i vjeitih vrijednosti i sl. Ozbiljan umjetnik, kritian prema buroaskom drutvu

231

ili tek odgovoran prema svom poslu, bio je u mnogo teem poloaju; 60-ih godina 19. stoljea poelo je u umjetnosti razdoblje koje e pokazati da ovi problemi nisu bili samo teki nego i nerjeivi. Programatskim, tj. naturalistikim realizmom Courbeta zavrava povijest zapadnog slikarstva kakvo je, sloeno ali koherentno, bilo od talijanske reneseanse. Njemaki povjesniar umjetnosti Hildebrand zavrava studiju o slikarstvu 19. stoljea upravo Courbetom. Ono to je dolo kasnije tonije, ono to se pojavljivalo istodobno u djelima impresionista ne moe se tako jednostavno prikljuiti prolosti: ta zbivanja ve najavljuju budunost. Nedoumica realizma obuhvaala je i pitanja tematike i tehnike, te odnose meu njima, to se tie tematike problem nije bio samo u izboru izmeu svakodnevnog i plemenitog, odabranog motiva, suprotstavljanju tema kojih se ugledni umjetnici jo nisu dotakli akademskim proizvodima, tj. onom suprotstavljanju kojemu su bili skloni otvoreno politizirani umjetnici, poput revolucionara i komunara Courbeta.21 Naravno, svi su se umjetnici koji su shvaali realizam ozbiljno okretali od akademskih tema, jer su eljeli slikati ono to vide, tj. stvari ili osjetilne dojmove prije nego ideje, vrline ili vrijednosne sudove. Olympia sigurno nije bila idealizirana Venera nego Zolinim rijeima bez sumnje neki model koji je Eduard Manet mirno naslikao onakvim kakav jest... u njezinoj mladenakoj, pomalo blijedoj golotinji,22 a tim je vie okirala suvremenike to je formalno podsjeala na slavnu Tizia-novu Veneru. No umjetnik realist, bez obzira da li je bio politiki svjestan, nije mogao slikati Venere nego samo gole djevojke, kao to nije mogao slikati velianstva, ve samo ljude s krunama; zato je Kaulbach, slikajui 1871. proglaenje Wilhelma I. za njemakog cara, mnogo slabiji nego David ili Ingres slikajui ikone Napoleona I. Premda se, dakle, inilo da je realizam politiki radikalan, jer su mu vie odgovarale suvremene i popularne teme,* on je ustvari sputao ili moda ak onemoguio politiki i ideoloki angairanu umjetnost kakva je dominirala u razdoblju prije 1848; politiko slikarstvo, naime, ne moe postojati bez ideja i vrijednosnih sudova. U doba realizma iz slikarstva je nestao oblik politike umjetnosti koji je u prvoj polovini stoljea bio najraireniji, tj. historijska kompozicija, koja je kao anr, bila u naglom opadanju od sredine stoljea. Naturalistiki realizam Courbeta, republikanca, demokrata i socijalista, nije pruao osnovu politiki revolucionarnoj umjetnosti ak ni u Rusiji, gdje su peredviinjici, uenici revolucionarnog teoretiara ernievskog, naturalistiku tehniku podredili pripovjednim elementima, tako da se realistiko slikarstvo samo tematikom razlikovalo od akademskoga. Naturalizmom nestaje jedna tradicija, ali ne poinje druga. Tako su se revolucija umjetnosti i umjetnost revolucije poele sve vie razdvajati usprkos naporima teoretiara i agitatora, poput Theophilea Thorea (18071869), koji je sudjelovao u revoluciji 1848, ili radikalnog Emilea Zole da odre jedinstvo umjetnosti i revolucije. Impresionisti nisu znaajni zbog popularnih tema koje su birali nedjeljni izlasci, plesovi, kazalite, uline scene, trke i bordeli buroaskog polusvijeta, ve zbog novih metoda slikanja. No impresionistike inovacije nastale su u pokuaju da se ode dalje u prikazivanju stvarnosti, onoga to oko vidi uz pomo tehnika ili analognih fotografskim, Sli posuenih iz podruja fotografije i prirodnih znanosti.

232

* Kad drugi umjetnici slikajui Venere ispravljaju prirodu, tada lau. Manet se upitao zato bi trebalo da lae. Zato ne rei istinu? On nas upoznaje s Olvmpiom, djevojkom naeg vremena, kakvu smo sreli na ulici i vidjeli kako svoja uska ramena pokriva tankim, istroenim vunenim alom, i dalje u istom smislu (Zola). 23

Meutim, taj pokuaj doveo je do naputanja konvencionalnih zakona slikarstva koji su prije vrijedili. to oko doista vidi kad svjetlost pada na predmete? Sigurno ne vidi uobiajene klieje plavog neba, bijelih oblaka i ljudskih lica. Pokuaj da se realizam uini znanstvenijim nuno je vodio udaljavanju od uobiajenoga, sve dok nove tehnike nisu, s vremenom, i same postale konvencionalne. Danas bez tekoa ocjenjujemo i razumijemo djela Maneta, A. Renoira (18411919), E. Degasa, C. Moneta (18401926) ili C. Pissarroa (1830 1903). U vrijeme u kojemu su nastajala njihova su djela bila nerazumljiva; Ruskin je slike Jamesa MacNeilla Whistlera (18341903) opisao kao posude pune boje baene u lice publici. Problem odnosa publike prema impresionizmu rijeit e se s vremenom, ali druga dva problema u vezi s novom umjetnou pokazala su se teima. Slikarstvo je uskoro stiglo do granica svoje znanstvenosti. Naprimjer, impresionizam bi logino umjesto pojedinanih slika zahtijevao obojeni, po mogunosti trodimenzionalni film kojim bi se moglo reproducirati neprekidne svjetlosne promjene na predmetima. Claude Monet je serijom slika katedrale u Rouenu otiao u tom smislu najdalje to se moglo pomou boje i platna, tj. ne osobito daleko. Premda potraga za znanstvenou u umjetnosti nije mogla donijeti konanog rezultata, dovela je do raspada konvencionalnih i openito prihvaenih pravila vizualnih komunikacija; ova pravila nisu zamijenjena stvarnou, niti ikakvim jedinstvenim sistemom, ve mnotvom podjednako moguih konvencija. Konani zakljuak od kojega su umjetnici 60-ih i 70-ih godina 19. stoljea bili jo daleko bio je da moda nema naina da se uini izbor meu subjektivnim vizijama ma kojih pojedinaca; a kada se jednom stiglo do ove spoznaje, tenja za savrenom objektivnou vizualnog iskaza pretvorila se u trijumf potpune subjektivnosti. Put koji se otvarao u umjetnosti bio je privlaan, jer, ako je nauka bila jedna bitna vrijednost buroaskog drutva, individualizam i konkurencija bili su u njemu takoer cijenjeni. U samim uporitima akademskog obrazovanja stare zahtjeve za savrenstvom i tonou u ovom razdoblju, ponekad neprimjetno, zamjenjuje novi kriterij originalnosti. Nadalje, ako je umjetnost analogna znanosti, tada je i njoj svojstven napredak, tj. razvojni put u kojemu su (s nekim ogranienjima) nova ili kasnija djela takoer i superiorna. Takva shvaanja nisu stvarala tekoe u nauci, jer je i najprizemniji fiziar oko 1875. bolje razumio svoju oblast nego Nevvton ili Faradav. Ali u umjetnosti nije tako: ako je Courbet bio bolji od npr. baruna Grosa, to nije bilo zato to je stvarao kasnije ili zato to je bio realist, ve je imao vie talenta. tovie, sama rije napredajk bila je dvosmislena jer se primjenjivala u vezi sa svakom historijskom promjenom koja je (ili se u to vjerovalo) donosila neko poboljanje, ali i u vezi s pokuajima da se u budunosti ostvare neke pozitivne promjene. Napredak je mogao biti ili ne biti injenica, ali je biti progresivan znailo imati odreene politike namjere. Stoga su smeteni umovi, poput P. J. Proudhona, lako mogli pomijeati revolucionara u umjetnosti s revolucionarom u politici, a obje vrste revolucionara s neim posve razliitim, tj. s modernou rije je prvi put zabiljeena oko 1849.*

233

* Ukupno uzevi, Courbet je izraz vremena. Njegova djela nastaju istodobno s Pozitivnom filozofijom Augustea Comtea, Pozitivnom metafizikom Vacherota, mojim Ljudskim pravom ili Imanentnom pravdom; njegova djela pripadaju vremenu u kojemu se trai pravo na rad i zastupaju prava radnika, navijeta kraj kapitalizma i vladavina proizvoaa; njemu je suvremena Gallova i Spurzheimova frenologija i Lavaterova fizionomija (P. J. Proudhon).24

Suvremenost u ovom smislu znaila je tehnike inovacije, kao i novosti u tematici. Kao to je primijetio Baudelaire, ako zadovoljstvo u prikazivanju sadanjosti ne dolazi samo zbog njezine mogue ljepote, ve i zbog njezina bitnog obiljeja da se upravo odvija, tada svaka sadanjost mora nai svoj poseban oblik izraavanja, jer nijedan drugi ne moe izraziti na odgovarajui nain. U tome moe, ali ne mora biti sadran napredak u smislu objektivnog poboljanja, ali je sigurno postojao u tom smislu to razumijevanje prolosti mora uzmaci pred razumijevanjem sadanjosti koja ima prednost ve zato to se upravo odvija. Umjetnost se mora neprestano obnavljati. U tom e se procesu neizbjeno, svakoj generaciji novatora, barem u poetku, suprotstavljati masa tradicionalista, uskogrudnih, onih kojima kao to je rekao mladi Arthur Rimbaud (18541891), koji je formulirao mnoge elemente budue umjetnosti nedostaje vizija. Ukratko, u ovom se razdoblju poinje stvarati danas poznati fenomen avangarde, premda sam naziv jo nije bio rairen. Nije sluajno to nas retrospektivno traenje porijekla avangarde ne moe odvesti u prolost dalje od francuskog Drugog carstva dalje od Baudelairea i Flauberta u knjievnosti, te impresionista u slikarstvu. Takva genealogija avangarde u historijskom je smislu dobrim dijelom samo mit, ali je usprkos tome znaajna. Ona smjeta poetke nove umjetnosti u doba kada je propao pokuaj da se stvori umjetnost koja bi intelektualno bila u skladu s buroaskim drutvom (usprkos kritinosti prema njemu), umjetnost koja bi utjelovila fiziku stvarnost buroaskog svijeta, napredak i prirodnu znanost kako ih je shvaao pozitivizam.

234

V.
Ovaj neuspjeh vie je utjecao na marginalne slojeve buroaskog drutva nego na njegovu jezgru: na studente i mlade intelektualce, pisce i umjetnike, boemu sastavljenu od onih koji su odbijali (makar privremeno) zakone buroaske pristojnosti i spremno se mijeali s onima koji nisu mogli stei ugled u bur-oaskom poretku, s onima iji je nain ivota to iskljuivao. U velikim su se gradovima sve vie razvijale posebne etvrti poput Latinske etvrti ili Montmartrea.* One su postale sredita avangarde, centri kojima su teili mladi pobunjenici iz provincije poput Rimbauda, strastveni itatelji malih asopisa i nove poezije iz gradia poput Charlevillea. Ovdje su se oblikovali proizvoai i potroai onoga to e se stotinu godina kasnije zvati supkulturom; ovdje se stvaralo i vano novo trite koje, dodue, jo nije bilo dovoljno solventno da bi avangardnim stvaraocima omoguilo pristojnu zaradu. Zbog sve vee elje buroazije da privije umjetnosti na svoje grudi bilo je sve vie onih koji su pokuavali postati umjetnici studenata, ambicioznih pisaca i si. Scene iz boemskog ivota (1851) Henrva Murgera dovele su u modu ono to bi se moglo nazvati buroaskim gradskim nadomjestkom za fete cham-petre 18. stoljea, a pripada novom svjetovnom raju Zapadnog svijeta i umjetnikom centru s kojim se Italija vie nije mogla nadmetati. U drugoj polovini 19. stoljea u Parizu je bilo izmeu deset i dvadeset tisua ljudi koji su se nazivali umjetnicima.25

* Realistiko slikarstvo tj. slikanje na otvorenom dovelo je do stvaranja neobinih, malih, esto privremenih kolonija umjetnika u okolici Pariza, na obalama Normandije i, neto kasnije, u Provansi, kolonija koja se uglavnom ne pojavljuje prije sredine 19. stoljea.

Premda su se neki revolucionarni pokreti u ovom razdoblju odvijali gotovo iskljuivo u Latinskoj etvrti npr. blankistiki premda su anarhisti poistovjeivali supkulturu s revolucionarnou, sama avangarda nije imala posebnih politikih uvjerenja, niti se uope mnogo bavila politikom. Ultralijevi slikari Pissarro i Monet pobjegli su 1870. u London da bi izbjegli uee u irancusko-pruskom ratu, ali Cezanne u svom provincijskom utoitu nije imao pravog interesa za politika shvaanja svoga najblieg prijatelja, romanopisca i radikala Emila Zole. Manet i Degas koji su imali privatne prihode kao i Renoir, mirno su otili u rat i izbjegli Pariku komunu; Courbet je u njoj odigrao samo javnu ulogu. Strast za japanskim drvorezima ija je pojava bila jedna od najznaajnijih kulturnih posljedica otvaranja svijeta pred kapitalizmom povezala je impresioniste, izrazitog republikanca Cle-menceaua predsjednika opine Montmartre u vrijeme Komune i brau Goncourt, koji su bili estoko protiv Komune. Ovim je ljudima bila zajednika, kao romantiarima prije 1848, samo odbojnost prema buroaziji i njezinu politikom ureenju (u ovom sluaju Drugom carstvu), tj. prema vladavini osrednjosti, hipokrizije i profita. Do 1848. ove duhovne latinske etvrti buroaskog drutva imale su nadu vjerovale su u republiku i socijalnu revoluciju i moda, usprkos mrnji, odreeno divljenje prema silovitosti nekih kapitalistikih baruna pljakaa koji su ruili ograde tradicionalnog aristokratskog drutva. Flaubertov Sentimentalni odgoj (1869) pripovijeda o toj nadi u srcima mladih ljudi iz 40-ih godina, te o njihovu dvostrukom razoaranju revolucijom 1848. i razdobljem koje je slijedilo, razdobljem u kojemu je buroazija trijumfirala odrekavi se ideala vlastite revolucije, slobode, jednakosti i bratstva. Na odreen nain glavna rtva ovog razoaranja bio je romantizam iz razdoblja izmeu 1830. i 1848. Njegov vizionarski realizam pretvorio se u znanstveni ili pozitivistiki realizam, u kojemu se dodue zadrao moda i razvio element socijalne kritike,* ili barem javne sablazni. Romantiarsko vizionarstvo pretvorilo se u umjetnost radi umjetnosti ili u bavljenje pitanjima jezika, stila i tehnike pisanja. Svatko ima inspiraciju, rekao je stari pjesnik Gautier (181172) jednom mladom ovjeku, Svakog se buruja doima svitanje i suton. Ali pjesnik raspolae umijeem. 26 Kada je generacija onih koji su 1848. bili djeca ili jo nisu bili roeni stvorila novu vizionarsku umjetnost glavna djela Arthura Rimbauda pojavila su se 187173, a Isidore Ducasse, 'Comte de Lautreamont', (18461870) objavio je Maldororova pjevanja 1869; to je bila ezoterina, iracionalna i, bez obzira na namjere njezinih tvoraca, apolitina umjetnost. Nakon razoaranja koje je donijela 1848, u pobjednikoj stvarnosti francuskog Drugog carstva, Bismarckove Njemake, Palmerstonove i Gladstonove Britanije i Italije Vittorea Emmanuelea, buroaska se umjetnost, poevi sa slikarstvom i poezijom, poela sve vie dijeliti na onu koja se obraa masovnoj publici i onu koja se obraa samosvjesnoj manjini. Stvaraoci koji su se obraali manjini nisu bili u buroaskom drutvu toliko izopeni kao to to prikazuje mitska povijest avangarde, ali je neosporno da su slikari i pjesnici koji su dosegli zrelost izmeu 1848. i kraja razdoblja kojim se bavimo, stvaraoci kojima se jo divimo, u svoje vrijeme imali uspjeha i bili slavni jedino zato to su izazivali skandale: Courbet i impresionisti, Baudelaire i Rimbaud, rani prerafaelisti, A. C. Swinburne (18371909), Dante Gabriel Rossetti (1828

235

* Monsinjor Dupandoup je izjavio da svaki sveenik s iskustvom iz provincijskih ispovjedaonica zna koliko istine ima u Flaubertovdj Gospodi Bovary.

236

82). Ali situacija sigurno nije bila takva u ostalim umjetnostima, ak ni u onima koje su bile potpuno ovisne o buroaskom pokroviteljstvu, osim drame, o kojoj je bolje to manje govoriti. Moda su tekoe koje je realizam donio vizualnim umjetnostima bile lake rjeive u drugim umjetnostima.

VI.
Takve tekoe nisu zahvatile glazbu, u kojoj prikazivaki realizam uope nije mogu, a termin muziki realizam ili je metafora ili se odnosi na djela ovisna o rijeima ili drami. Osim onda kada je uklopljen u vagnerijanski Gesamtkunstiverk (totalnu umjetnost njegovih opera) ili u jednostavnu pjesmu, realizam je u muzici znaio prikazivanje prepoznatljivih emocija: ukljuujui kao u Wagnerovu Tristanu (1865) prepoznatljive ljubavne emocije. No ee se radilo o nacionalnim emocijama za koje su postojali odgovarajui simboli, tj. motivi iz narodne glazbe i slino; takvih simbola pune su kompozicije stvaralaca nacionalnih kola: Smetane i Dvoraka u ekoj, ajkovskog, Rim-ski-Korsakova (18441908), Musorgskog i drugih u Rusiji, E. Griega (1843 1907) u Norvekoj, te dakako, njemakih (ali ne i austrijskih) kompozitora. No kao to smo ve spomenuli, ozbiljna glazba nije cvjetala toliko zato to bi sugerirala stvarni svijet, ve zato to je govorila o duhovnom te je poela sluiti kao zamjena za religiju ija je mona pomonica uvijek bila. Muzika koja se uope izvodila morala se svidjeti pokroviteljima ili tritu. Ona se mogla suprotstavljati buroaskom svijetu samo iznutra to je prilino lako, jer nije bilo vjerojatno da e buruji prepoznati kritiku. Oni su mogli vjerovati da glazba izraava njihove tenje i da govori o veliini njihove kulture. Tako je ova umjetnost cvjetala, uglavnom unutar tradicionalnog romantiarskog idioma. Najborbeniji pripadnik njezine avangarde Richard Wagner bio je najslavniji skladatelj svog vremena jer je uspio (dodue, velikim dijelom zahvaljujui pokroviteljstvu ludog bavarskog kralja Ludvviga) uvjeriti autoritete koji su raspolagali novcem i lanove buroaske publike da sami pripadaju duhovnoj eliti koja je daleko iznad ogranienih masa i koja jedina zasluuje umjetnost budunosti. Prozna knjievnost, a pogotovo oblik karakteristian za buroasku eru, roman, cvjetala je iz posve suprotnih razloga. Rijei, za razliku od nota, mogu prikazivati stvarni ivot, kao i ideje, a pisanju se, za razliku od slikanja, nije postavljao zahtjev da imitira stvarnost. Realizam u proznoj knjievnosti nije, dakle, sadravao neizbjene i nerjeive kontradikcije poput onih koje je fotografija unijela u slikarstvo. Neki su pisci vie od drugih teili dokumentaristikoj istini, neki su eljeli proiriti tematiku zahvaajui podruja koja su se smatrala nepristojnima ili nedostojnima panje (francuski su se naturalisti bavili i jednim i drugim), ali se ne moe porei da su i najsubjektivni]i pisali o stvarnom svijetu i, vrlo esto, o suvremenom drutvu. Teko je nai romanopisca iz ovog razdoblja ija se djela ne bi moglo prenijeti u televizijske serije. Otuda popularnost i elastinost romana kao anra, otuda njegova izvanredna ostvarenja. Najbolja umjetnika djela razdoblja kojim se bavimo, uz relativno malo izuzetaka Wagner, nekoliko francuskih slikara i moda nekoliko pjesnika bili su romani: ruski, engleski, francuski, pa ak i ameriki (ako uzmemo u obzir Melvilleova Moby Dicka). Osim Moby Dicka, najbolja djela velikih romanopisaca uskoro su dobila priznanje, premda ih publika esto nije razumjela.

237

Velike mogunosti romana kao vrste kriju se u njegovu dosegu; romanopisac se moe baviti najopsenijim i najambicioznijim temama, o emu svjedoe Tolstojev Rat i mir (1869), Zloin i kazna F. Dostojevskog (1866), Oevi i djeca Turgenjeva (1862). Romanom se pokuala obuhvatiti ukupna drutvena stvarnost, premda su u razdoblju kojim se bavimo svjesni pokuaji ove vrste dodue urodili nizovima romana po uzoru na Scotta ili Balzaca, ali njihovi autori nisu bili najvei pisci svog vremena. Zola je tek 1871. poeo stvarati golemi retrospektivni portret Drugog carstva (seriju Rougon-Macquart), Pere Galdos (18431920) poeo je pisati Episodios Nacionales 1873, a Gustav Freytag (18161895) sputamo se na neto niu knjievnu razinu roman Die Ahnen (Preci) 1872. Ovi titanski pothvati nisu uvijek bili jednako uspjeni, osim u Rusiji, gdje su to bili gotovo uvijek. U svakom sluaju, malo se razdoblja moe usporediti s onim u kojemu su nastala zrela Dickensova djela, romani Flauberta, George Eliot, Thackeraya i Gottfrieda Kellera (18191890). No roman je tipinim umjetnikim oblikom razdoblja kojim se bavimo uinilo to to najznaajnija ostvarenja ove vrste nisu nastala uz pomo mita i rafinirane vjetine (poput Wagnerova Prstena), ve uz pomo posve prizemnih opisa svakodnevne stvarnosti. Roman se nije naglo spustio s nebesa stvaranja, nego je s naporom prokrio put u njih. Zbog toga je bio i pogodan za prevoenje. Barem jedan veliki romanopisac stekao je u razdoblju kojim se bavimo meunarodnu slavu: Charles Dickens. Ipak, ne bi bilo pravedno kada bismo raspravu o umjetnosti u razdoblju buroaskog trijumfa ograniili na majstore i remekdjela stvorena za malobrojnu publiku. Bilo je to, kao to smo vidjeli, razdoblje u kojemu je nova tehnika reproduciranja omoguila neogranieno umnoavanje slika, doba u kojemu je razvoj tehnologije i komunikacija stvorio visokotirane novine i asopise (naroito su popularni postali ilustrirani asopisi), a masovno obrazovanje novu publiku. Suvremena umjetnika djela koja su bila opepoznata u ovom razdoblju tj. poznata i izvan kulturnih manjina uglavnom, uz malobrojne iznimke meu kojima je najznaajnija Charles Dickens,* nisu bila ona kojima se danas najvie divimo. Popularne novine bile su knjievnost koja se najbolje prodavala; njihove su tirae dosizale etvrt milijuna primje raka, a u Britaniji i SAD ak i do pola milijuna. Na zidovima koliba pionira na amerikom Zapadu i u domovima evropskih obrtnika od svjetovnih slika mogli su se nai otisci Landeseerova Kralja Glena (ili njihovi nacionalni ekvivalenti u drugim zemljama) ili portret Lincolna, Garibaldija ili Gladstonea. Od muzike koja je pripadala visokoj kulturi meu mase su prodrle Verdije-ve melodije koje su posvuda izvodili talijanski ulini svirai i ulomci Wagne-rovih djela koji su se mogli koristiti pri vjenanjima; same opere nisu bile ire poznate. Ipak, sve ovo govori o kulturnoj revoluciji koja se odvijala. Pobjedom gradova i industrije stvarala se sve vea razlika izmeu modernih slojeva, tj. ljudi koji su ivjeli u gradovima, bili pismeni i prihvaali hegemonistiku buroasku kulturu, i onih koji su bili vezani za tradiciju, osuenu na propast. Ova je podjela postajala sve otrija jer je realno nasljee postajalo sve manje znaajno za ivot gradske radnike klase: 60-ih i 70-ih godina 19. stoljea industrijski radnici u ekoj prestali su se izraavati narodnom pjesmom i prihvatili muziku varijetea, bezvrijedne balade o ivotu koji je imao malo

* No Dickens je pisao za novine njegovi su romani izlazili u nastavcima, a ponaao se i kao glumac: tisuama ljudi bio je poznat zahvaljujui tome to je javno itao dramatine odlomke iz svo jih djela. '

238

zajednikoga sa ivotom njihovih otaca. Za one iji su kulturni zahtjevi bili skromni novonastalu prazninu poeli su ispunjavati prethodnici moderne popularne glazbe i zabave; za one koji su bili aktivniji, svjesniji i ambiciozniji prazninu su ispunjavale raznolike organizacije i samopomo, a krajem razdoblja kojim se bavimo sve vie i politiki pokreti. Vrijeme kada su se u britanskim gradovima mnoili varijetei bilo je i vrijeme procvata radnikih zborova i duhakih orikestara koji su izvodili popularna klasina djela visoke kulture. No za desetljea kojima se bavimo karakteristino je da su kulturni tokovi ili u jednom smjeru iz srednjih slojeva prema niima, barem u Evropi. ak i masovno zanimanje za sport, koje e postati karakteristian oblik proleterske kulture, potjee iz ovog razdoblja mladi ljudi srednjih slojeva, pripadnici Nogometne asocijacije poeli su osnivati klubove i organizirati natjecanja. Tek krajem 70-ih i tokom 80-ih godina ove je klubove osvojila radnika klasa.* No i najtradicionalniji seoski kulturni obrasci bili su ugroeni, ne toliko migracijama koliko obrazovanjem. Jer kada je osnovno obrazovanje postalo pristupano masama, tradicionalna kultura nije mogla ostati usmena niti se prenositi osobnim kontaktima; moralo je doi do rascjepa na nadmonu, vladajuu kulturu pismenih, i inferiornu, potisnutu kulturu nepismenih. Obrazovanje i dravna birokracija pretvorili su ak i sela u shizofrene skupine ljudi rascijepljenih izmeu nadimaka po kojima su bili poznati susjedima i rodbini ('Hromi Paquito') i slubenih imena koja su se upotrebljavala u koli i administraciji i po kojima su bili poznati dravi ('Francisco Gonzales Lopez'). Nove su generacije zapravo govorile dva jezika. Sve brojniji pokuaji da se putem dijalektalne knjievnosti ouvaju stari jezici (kao u seljakim dramama Lud-wiga Anzengrubera (18391889), pjesmama Williama Barnesa (1800 1886) na dorsetskom dijalektu, u plattdeutch autobiografiji Fritza Reutera (181074) ili, neto kasnije, u pokretu Felibrige (1854), kojim se pokuala oivjeti pro-vansalska knjievnost), privlaili su samo nostalgine romantiare iz srednjih slojeva, populiste ili 'naturaliste'.** Prema naim mjerilima ovo opadanje tradicionalne kulture jo nije poprimilo velike razmjere. No ono je bilo znaajno jer se u ovo doba jo nije vidljivo razvila nova proleterska ili gradska supkultura. (Na selu nikada nije bilo takvog fenomena.) Hegemonija slubene kulture koja se neizbjeno poistovjeuje s pobjednikom srednjom klasom nametnuta je potinjenim masama. U razdoblju kojim se bavimo bilo je malo mogunosti da se u toj potinjenosti neto izmijeni.

* U Britaniji, sportskoj zemlji par excellence, u ovom je razdoblju u opadanju profesionalni plc-bejski sport koji se poeo razvijati prije, npr. kriket. Nestalo je nekoliko dotad istaknutih sportova, npr. profesionalne trke mukaraca, hodaka i veslaka natjecanja. ** Najvea iznimka u ovom smislu bio je populistiko-demokratski protunapad humorista i novinara u zapadnim i junim dijelovima SAD na visoku, tj. u ovom sluaju stranu kulturu. Ovi pisci su se sistematski sluili govornim jezikom; najznaajnije djelo tog stila je Huckleberry Finn Marka Twaina (1884).

239

16. POGLAVLJE

ZAKLJUAK
to god ovjek uinio, sudbina ima posljednju rije. To je prava tiranija. Prema naelima Napretka sudbinu je odavno trebalo ukinuti. Johann Nestrov, beki komediograf, 1850.1

Razdoblje pobjednikog liberalizma poelo je slomom revolucije a zavrilo dugotrajnom krizom. Prvi dogaaj vie odgovara za odreenje poetka ili kraja nekog razdoblja nego drugi, no povijest se ne ravna prema onome to odgovara povjesniarima, premda neki od njih nisu toga uvijek svjesni. Dramaturki zahtjevi mogli bi nas navesti da ovu knjigu zavrimo odgovarajuim spektakularnim dogaajima ujedinjenjem Njemake i Parikom komunom 1871. ili moda velikim burzovnim slomom 1873, ali zahtjevi drame esto se ne poklapaju sa zahtjevima stvarnosti. Na put ne zavrava vrhuncem niti vodopadom, ve manje dojmljivim krajolikom: vremenom izmeu 1871. i 1879. Ako moramo odrediti tonu godinu, izabrat emo onu koja simbolizira sredinu 70-ih, a nije povezana ni s kojim osobitim dogaajem 1875. Novo razdoblje koje e uslijediti nakon ere trijumfa liberalizma bit e posve drugaije. U ekonomskom e ivotu neogranieno konkurentsko privatno poduzetnitvo, potpuno nemijeanje vlasti u privredu i ono to su Nijemci nazvali Manchesterismus (ortodoksna slobodna trgovina viktorijanske Britanije) ubrzo biti zamijenjeni velikim industrijskim korporacijama (karteli, trustovi, monopoli), znatnim mijeanjem vlasti u privredu, drukijom orto-doksijom u politici, premda ne uvijek i u ekonomskoj teoriji. Doba individualizma zavrilo je 1870, alio se engleski pravnik A. V. Dickey, a poelo je doba kolektivizma; premda nam se najvei dio promjena koje je on smatrao znamenjem kolektivizma ini neznaajnim, bio je u pravu na neki nain. Kapitalistika privreda mijenjala se na etiri bitna naina. U prvom redu 70-ih godina 19. stoljea poinje nova tehnoloka era 'koju vie ne uvjetuju izumi i metode prve industrijske revolucije: era novih izvora energije (elektricitet i nafta, turbine i motori s unutranjim izgaranjem), novih strojeva od novih materijala (elik, razne legure, metali koji zamjenjuju eljezo), novih industrijskih grana zasnovanih na znanstvenim otkriima, poput sve razvijenije organskokemijske industrije. Drugo, privreda se poela sve vie oslanjati na trite domaih potroaa kakvo je prvi put stvoreno u SAD; stvaranju takvog trita nije pridonijelo toliko poveanje prosjenih prihoda masa (koje je. u Evropi u to doba bilo jo skromno) koliko porast stanovnitva u razvijenim zemljama. Od 1870. do 1910. broj stanovnika Evrope poveao se od 290 na 435 milijuna, a broj stanovnika SAD sa 38,5 na 92 milijuna.

240

Drugim rijeima, poelo je razdoblje masovne potronje, ukljuujui i proizvodnju robe iroke potronje. Trea i moda najznaajnija promjena jest svojevrstan paradoksalni obrat. Razdoblje pobjednikog liberalizma bilo je de facto doba britanskog industrijskog monopola unutar kojega su (uz neke znaajne iznimke) mala ili srednje velika konkurentska poduzea ostvarivala profite bez mnogo tekoa. U postliberalno doba dolo je do meunarodne konkurencije suparnikih nacionalnih privreda britanske, njemake, sjeveroamerike; njihovu su konkurentsku borbu otrijom uinile potekoe s kojima su se suoile pojedine nacionalne tvrtke u godinama krize. Konkurencija je stoga vodila privrednoj koncentraciji, kontroliranom tritu i manipulaciji. Navodimo rijei jednog izvanrednog historiara. Ekonomski rast sada je postao i ekonomska borba borba koja je sluila tome da se odvoje jaki od slabih, da jedni ojaaju, a drugi se obeshrabre, da se nove, gladne nacije razviju na raun starih. Optimizam u vezi s buduim neprekidnim napretkom pretvorio se u osjeaj nesigurnosti i agonije, u klasinom smislu rijei. Ova vrsta konkurencije pridonosila je politikim suparnitvima koja su, pak, intenzivirala ekonomsku borbu. Ova dva oblika konkurencije izmijeala su se u gladi za zemljom i borbi za utjecajnim sferama, tj. u novom imperijalizmu.2 Svijet je uao u razdoblje imperijalizma u irem smislu rijei (a to ukljuuje promjene u strukturi ekonomske organizacije, tj. uvoenje monopolistikog kapitalizma), ali i u uem smislu: poela je nova integracija nerazvijenih zemalja u svjetsku privredu kojom vladaju razvijene zemlje. Osim suparnikih impulsa (koji su potakli velike sile da podijele svijet u zone, formalno i neformalno rezervirane za njihove biznismene), zahtjeva trita i izvoza kapitala, ukljuivanja nerazvijenih zemalja u svjetsku privredu kao potinjenih pridonijela je sve vea vanost sirovina kojih, zbog klimatskih i geolokih razloga, nije bilo u veini razvijenih zemalja. Nova industrijska tehnologija traila je takve materijale: naftu, gumu, rude koje ne sadre eljezo. Potkraj 19. stoljea Malaja je bila poznati proizvoa kositra, Rusija, Indija i ile mangana, a Nova Kaledonija nikla. Nova potroaka privreda traila je sve vee koliine ne samo namirnica i sirovina koje su se proizvodile u razvijenim zemljama (npr. itarica i mesa), nego i onih koje se u tim zemljama nije moglo proizvesti (npr. tropska i suptropska pia i voe ili biljno ulje za sapun iz prekomorskih zemalja). Republike banana postale su dio kapitalistike svjetske privrede kao i kolonije za kositar, gumu ili kokos. Ova podjela svjetskih razmjera na razvijene i (teorijski njima komplementarne) nerazvijene krajeve nije bila nova, ali je nakon 70-ih godina 19. stoljea poela dobivati moderan oblik. Novi uzorak odnosa razvijenih i o njima ovisnih razvijat e se s kratkim prekidima sve do krize 30-ih godina dvadesetog stoljea, te predstavlja etvrtu vanu promjenu u svjetskoj privredi. U politikom je ivotu liberalna era doista zavrila. U Britaniji su vigovci, liberali (u irem smislu svi koji nisu bili torijevci, tj. konzervativci) bili na vlasti, uz dva kratka prekida tokom itavog razdoblja od 1848. do 1874. U posljednjoj etvrtini stoljea vladat e samo osam godina. U Njemakoj i Austriji od 70-ih godina liberali nisu vie glavna parlamentarna osnova vladama, ako je ovima uope bila potrebna takva osnova. Oni nis^i oslabili samo zbog poraza ideologije slobodne trgovine i jeftine (tj. relativno pasivne) vlade, ve i zbog demokratizacije izbora koja je razorila iluziju da liberali zastupaju

16 Doba kapitala

241

mase. S jedne su strane proizvoai u nekim industrijskim granama i poljoprivrednici zbog krize sve vie traili protekcionistiku politiku. Slobodna trgovina poela se ograniavati u Rusiji i Austriji 18741875, u panjolskoj 1877, u Njemakoj 1879, zapravo svuda osim u Britaniji, a ak je i ondje od 80-ih godina slobodna trgovina bila izloena kritici. S druge strane, zahtjevi odozdo, zahtjevi malih ljudi za zatitom od kapitalista, za socijalnom sigurnou, javnim mjerama protiv nezaposlenosti i zajamenim minimalnim radnikim nadnicama, postali su glasni i politiki djelotvorni. Vie klase, bilo staro hijerarhijsko plemstvo, bilo nova buroazija, nisu vie mogle zastupati nie slojeve, niti se, to je jo vanije, pouzdati u njihovu podrku bez nadoknade. Stoga se poela razvijati i sve monija i sve nametljivija dravna vlast, a unutar nje novi oblici politikog ivota o kojima su turobno govorili antidemokratski mislioci. Moderna verzija ljudskih prava, pisao je historiar Jacob Burckhardt 1870, ukljuuje pravo na rad i sredstva za ivot. Ljudi vie nisu spremni da najvitalnija pitanja prepuste drutvu, jer ele nemogue i nadaju se da bi im to mogao osigurati samo pritisak drave.3 Njih nije muio tek utopijski zahtjev siromanih za pravom na pristojan ivot, ve sposobnost siromanih da takav zahtjev nametnu. Mase ele svoj mir i svoje plae. Priklonit e se dravi koja e im to osigurati, bila ona republika ili monarhija. Ukoliko im postojea drava ne moe to pruiti, priklonit e se prvoj organizaciji koja im obea ono to ele.4 A drava koja vie nije imala tradicionalnu moralnu autonomiju i legitimitet niti je bila sputana vjerovanjem da se ekonomski zakoni ne mogu naruavati, postajala je u praksi svemoni Levijatan, premda je u teoriji bila tek orue za ostvarivanje ciljeva masa. Prema modernim mjerilima porast znaenja i broja funkcija drave bio je jo skroman, premda su se njezini rashodi (tj. njezina djelatnost) per capita u razdoblju kojim smo se bavili gotovo svuda porasli, to je uglavnom bila posljedica velikog poveanja javnog duga (osim u uporitima liberalizma, mira i nezavisnog privatnog poduzetnitva, Britaniji, Holandiji, Belgiji i Danskoj).* U svakom sluaju, trokovi u socijalne svrhe, osim moda za kolstvo, ostali su zanemarivo maleni. S druge strane, iz zbrkanih napetosti novog razdoblja ekonomske krize, koje je gotovo posvuda donijelo socijalne nemire i nezadovoljstva, proizile su tri nove politike tendencije. Prva i najoitije nova bila je pojava nezavisnih radnikih stranaka i pokreta, uglavnom socijalistike (tj. sve vie marksistike) orijentacije, meu kojima je njemaka Socijaldemokratska partija bila prva i najimpresivnija. Premda su ih buroaske vlade njihova vremena smatrale opasnim, ovi su pokreti prihvaali vrijednosti i pretpostavke racionalistike prosvijeenosti na kojima se zasnivao liberalizam. Druga struja nije prihvaala ovo nasljee, ak mu se otvoreno suprotstavljala. Osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljea pojavile su se antiliberalne i antisocijalistike stranke, ili u sjeni neko liberalnih udruenja kao antisemitski i pangermanski nacionalisti koji su postali pretee hitlerizma ili pod okriljem dotad politiki neaktivnih crkava, poput kranskih socijalista u Austriji.** Trea vana pojava je emancipacija masovnih nacionalnih partija i pokreta od liberalno-radikalne ideologije s kojom

* Porast dravnih trokova bio je mnogo vei u prekomorskim zemljama u razvoju gdje je tekao proces izgradnje infrastrukture uz pomo uvezenog kapitala u SAD, Kanadi, Australiji i Argentini. ** Iz razliitirr*razloga, meu kojima je moda najznaajnija ultrareakcionarna pozicija Vatikana u vrijeme Pia IX (184678), katolika crkva nije u masovnoj politici djelotvorno iskoristila svoj veliki potencijal, osim u nekoliko zapadnih zemalja u kojima su katolici bili manjina, te su se morali organizirati kao politika grupa, poput njemake Stranke centra 70-ih godina.

242

su se prije poistovjeivali. Neki su pokreti za nacionalnu autonomiju ili nezavisnost imali sklonost skretanju, barem teorijskom, ulijevo, pogotovo ako je radnika klasa igrala znaajnu ulogu u njihovim zemljama; no njihov je socijalizam bio vie nacionalan nego internacionalan (kao meu ekim tzv. Narodnim socijalistima ili u Poljskoj socijalistikoj stranci) a nacionalni su elementi obino prevladali socijalistike. Ostali su se nacionalni pokreti kretali prema ideologiji krvi, tla i jezika, tj. etnikoj tradiciji bez mnogo dodataka. Ove pojave nisu naruile osnovni politiki obrazac u razvijenim zemljama koji se pojavio tokom 60-ih godina 19. stoljea: manje ili vie postupno i nevoljno pribliavanje demokratskom ureenju. Ipak je pojava neliberalne masovne politike, premda teorijski prihvatljiva, plaila vlasti. Prije no to su nauile kako da se vladaju u novom sistemu, vlade su pogotovo za vrijeme Velike depresije ponekad padale u paniku ili se sluile silom. Francuska Trea republika tek je poetkom 80-ih godina u politiki ivot primila komu-nare koji su preivjeli pokolj 1871. Bismack, koji je znao izii na kraj s buro-askim liberalima, ali ne i s masovnom socijalistikom partijom, kao niti s masovnom katolikom strankom, stavio je 1879. socijaldemokrate izvan zakona. Gladstone se u Irskoj sluio prinudom. Takvo se politiko vladanje meutim, pokazalo kao prolazna faza, a ne kao stalna tendencija. Tek u dvadesetom stoljeu okviri buroaske politike (tamo gdje je postojala) bili su napeti do pucanja. Doista, premda razdoblje kojim se bavimo zavrava nemirnim vremenom velike depresije, o njoj ne bi trebalo stvoriti suvie mranu predodbu. Ekonomske su tekoe, za razliku od onih u doba krize 30-ih godina dvadesetog stoljea, bile toliko sloene i ograniene da su historiari ak poeli sumnjati da se pojam depresija moe primijeniti na dvadesetak godina to su uslijedile nakon razdoblja kojim se bavimo. Oni nisu u pravu, no njihove nas sumnje mogu upozoriti da ne prikaemo krizu suvie dramatino. Struktura kapitalistikog svijeta iz sredine 19. stoljea nije se raspala ni u ekonomskom ni u politikom smislu. Za buroasko drutvo zapoela je nova faza, ali je ak i kada se zasnivalo na ekonomskom i politikom liberalizmu, koji se sporo mijenjao, jo imalo dovoljno prostora za zamah. Njegova struktura je bila drugaija u podreenim, nerazvijenim, zaostalim i siromanim zemljama ili u onima, poput Rusije, koje su se svrstale i meu pobjednike i meu rtve. U njima je velikom depresijom zapoelo razdoblje neminovne revolucije. No jo za generaciju ili dvije nakon 1875. svijet pobjednike buroazije bio je dovoljno vrst. Moda je u njemu bilo neto manje samopouzdanja nego prije, ali se to glasnije govorilo o samopouzdanju i moda malo vie zabrinutosti u vezi s budunou. Moda je taj svijet bio zbunjen slomom starih intelektualnih vrijednosti koje su (pogotovo nakon 80-ih godina) sve vie ugroavali mislioci, umjetnici i znanstvenici. No napredak se i dalje odvijao u buroaskom, kapitalistikom i uope uzevi liberalnom ureenju. Velika depresija bila je samo meustavak. Nije li se nastavljao ekonomski rast, tehniki i nauni razvoj, nisu li ivotni uvjeti sve bolji, ne vlada li mir? Nee li dvadeseto stoljee biti jo sjajnija, uspjenija verzija devetnaestoga? Danas znamo da dvadeseto stoljee to nee biti.

243

BILJEKE

UVOD
1

Vidjeti J. Dubois, Le Vocabulaire politigue et social en France de 1869 a 1872, (Pari, 1963). 2 D. A. Wells, Rccent Economic Changes (New York, 1889), str. 1. 1. POGLAVLJE: PROLJEE NARODA P. Goldammer (izd.), 1848, Augenzeugen der Revolution (Istoni Berlin 1973), str. 58. 2 Goldammer, op. cit., str. 666. 3 K. Repgen, Mdrzbewegung und Maiwahlen des Revolutionsjahres 1848 im Rheinland (Bonn, 1955), str. 118. 4 Rinascita, II 1848, Raccolta di Saggi e Testimonianze (Rim, 1948). 5 R. Hoppe i J. Kuczynski, Eine... Analyse der Marzgefallenen 1848 in Berlin, Jahrbuch jiir Wirtschajtgeschichte (1964), IV, str. 200276; D. Cantimori u F. Fejtb, izd., 1848 Opening oj an Era (1948). 6 Roger Ikor, Insurrection ouvriere de juin 1848 (Pari), 1936). 7 Adresa Savezu komunista, K. Mara F. Engels, Dela 10, Beograd 1975, str. 205. 8 Paul Gerbod, ha Condition universitaire en France au 19' siecle (Paris, 1965). 9 Klasne borbe u Francuskoj 18481850, K. Mara F. Engels, Dela 10, Beograd 1975, str. 27, 29, 2930. 10 Franz Grillparzer, Werke (Miinchen, 1960), I, str. 137. 11 Klasne borbe u Francuskoj, K. Mara F. Engels, Dela 10, Beograd 1975, str. 39. 2. POGLAVLJE VELIKI BUM Citirano u Ideas and Beliefs oj the Victorians (London, 1949), str. 51. Za ovaj podatak zahvaljujem prof. Sanfordu Ehvittu. 3 Philoponos, The Great Exhibition oj 1851; or the VJealth oj the World in its V/orkshops (London, 1850), str. 120. 4 T. EUison, The Cotton Trade oj Great Dritain (London, 1886), str. 63 i 66. 5 Horst Thieme, Statistische Materialien zur Konzessionierung der Aktiengesellschaften in Preussen bis 1867, Jahrbuch jiir Wirtschajtgeschichte (1960), II, str. 285. 6 J. Bouvier, F. Furet i M. Gilet, Le Mouvement du projit en France au 19' siecle (Haag, 1955), str. 444. 7 Marx Engelsu (15. XI 1857.) u Mara Engels, Dela, (Beograd 1979), sv. 36, str. 199. 8 Marx Danielsonu (10. IV 1879) u Mara Engels, Dela, (Beograd 1979), sv. 41, str. 111. 9 Podatak izveden iz Ellison, op. cit., tablica II, uz pomo mnoitelja na str. 111.
2 1 1

253

10

F. S. Turner, British Opium Policy and its Results to India and China (London, 1876), str. 305. 1111 B. R. Mitchell i P. Deane, Abstract of Historical Statistics (Cambridge, 1962), str. 146147. 12 C. M. Cipolla, Literacy and Development in the West (Harmondsvvorth, 1969), tab lica I, Appendix II, III. 13 F. Zunkel, Industriebiirgertum in Westdeutschland u H. U. Wehler (izd.), Mo derne Deutsche Sozialgeschichte (Koln Berlin, 1966), str. 323. 14 L. Simonin, Mines and Miners or Underground Life (London, 1868), str. 290. 1 5 Daniel Spitzer, Gesammelte Schriften (Miinchen i Leipzig, 1912), II, str. 60. 16 J. Kuczynski, Gescichte der Lage der Arbeiter unter dem Kapitalismus (Istoni Berlin, 1961), XII, str. 29. 3. POGLAVLJE: UJEDINJENI SVIJET
1 2

Komunistiki manifest, K. Mara F. Engels, Dela 7, Beograd 1975, str. 383. U. S. Grant, Uvodna rije Kongresu (1873). I. Gonarov, Oblomov (1859). 3 J. Laffey, Racines de 1'imperialisme francais en Extreme-Orient, Revue d'Histoire Moderne et Contemporaine XVI (avril-juin 1969), str. 285. Velik dio ovih podataka preuzet je iz W. S. Lindsav, History of Merchant Shi-pping, 4 toma (London, 1876). 4 M. Mulhall, A Dictionary of Statistics (London, 1892), str. 495. 5 F. X. von Neumann-Spallart, Vbersichten der Weltwirtschaft (Stuttgart, 1880), str. 336; Eisenbahnstatistik, Handn'b'rterbuch der Staatswissenschaften (2. izdanje), (Jena, 1900). 6 L. de Rosa, Iniziativa e capitale straniero nelV industria metalmeccanica del Mezzogiorno, 18401904 (Napulj, 1968), str. 67. 7 Sir James Anderson, Statistiscs of Telegraphy (London 1872). Engels Marxu (24. VIII 1852.) u Marx-Engels, Dela (Beograd, 1979) sv. 35, str. 103. 8 Bankers Magazine, V (Boston, 18501), str. 11. 9 Bankers Magazine, IX (London, 1849), str. 545. 10 Bankers Magazine, V (Boston, 18501), str. 11. 11 Neumann-Spallart, op. cit., str. 7. 4. POGLAVLJE: SUKOBI I RATOVI
1

Princ Napoleon Bonaparte, Fragments Historiques, 1688 et 1830 (Pari 1841), str.
2

Jules Verne, Put na Mjesec (1865). 5. POGLAVLJE: NACIJE U STVARANJU

Ernest Renan What is a Nation u A. Zimmern (izd.), Modem Political Doctrines Oxford, 1939), str. 191192. 2 Johann Nestrov, Haeuptling Abendwind (1862). 3 atov u romanu F. Dostojevskog Zli dusi (18712). 4 Gustave Flaubert, Dictionnaire des idees regues (oko 1852). 5 Walter Bagehot, Physics and Politics (London, 1873), str. 2021.

254
Navedeno u D. Mack Smith, // Risorgimento Italiano (Bari, 1968), str. 422. Tullio de Mauro, Storia linguistica dell'Italia unita (Bari, 1963). 8 J. Koralka, Social problems in the Czech and Slovak national movements u: Commission Internationale d'Histoire des Mouvements Sociaux et des Structures Sociales, Mouvements Nationaux d'Independance et Classes Populaires (Pari, 1971), I, str. 62. 9 J. Conrad, Die Frequenzverhaltnisse der Universitaten der hauptsachlicsthen Kulturlander, Jahrbiicher fiir Nationalokonomie und Statistik (1891) 3. ser. I, str. 376 i d. 10 Za ove podatke zahvaljujem dr R. Andersonu.
7 6

6. DEMOKRACIJE
1

POGLAVLJE: SNAGE

H. A. Targe, Les Deficits (Pari, 1868), str. 25. Sir T. Erskine May, Democracy in Europe (London, 1877), I str. LXXI. 3 Osamnaesti Brumaire Louisa Bonapartea, K. Mara F. Engels, Dela, 11, Beograd 1975, str. 161162. 4 G. Procacci, Le elezioni del 1874 e l'opposizione meridionale (Milano, 1956), str. 60; W. Gagel, Die Wahlrechtsfrage in der Geschichte der deutschen, Liberalen Parteien 18481919 (Dusseldorf, 1958), str. 28. 5 J. Ward, VJorkmen and VJages at Home and Abroad (London, 1868), str. 284. 6 J. Deutsch, Geschichte der osterreichischen Gewerkschaftsbewegung (Be, 1908), str. 7374; Herbert Steiner, Die internationale Arbeiterassoziation und die osterreichische, Arbeiterbevvegung, \Veg und Ziel (Be, Sondernummer, januar 1965, str. 8990. 7. POGLAVLJE: GUBITNICI

Erskine May, op. cit., I, str. 29. J. W. Kaye, A History of the Sepoy War in India (1870), II, str. 402403. 3 Bipan Chandra, Rise and Growth of Economic Nationalism in India (Delphi, 1966), str. 2. 4 Chandra, op. cit. 5 E. R. J. Owen, Cotton and the Egyptian Economy 18201914 (Oxford, 1969), str. 156. 6 Nikki Keddie, An Islatnic Response to lmperialism (Los Angeles, 1968), str. 18. 7 Hu Sheng, lmperialism and Chinese Politics (Peking, 1955), str. 92. 8 Jean A. Mever u Annales E. S. C. 25, 3 (1970), str. 796797. 9 Karl Mara, British Rule in India, New York Daily Tribune (25. VI 1853), v. K. Mara F. Engels, Dela, Beograd 1875, str. 10 B. M. Bhatia, Famines in India (London, 1967), str. 6897. Ta Chen, Chinese Migration \vith Special Refrence to Labour Conditions (US Bureau of Labor Statistics, Washington, 1923). 11 N. Sanches Albornoz, Le Cycle vital annuel en Espagne 18631900, Annales E.S.C. 24, 6 (XIXII 1969); M. Emerit, Le Maroc et l'Europe jusau'en 1885 Annales E. S. C. 20, 3 (VVI 1965). 13 P. Leroy-Beaulieu, L,Algerie et la Tunisie, 2. izd. (Pari, 1897), str. 53. " Almanach de Gotha 1876.
2

8. POGLAVLJE: DOBITNICI
1 2

Jakob Burkhardt, Reflections on History (London, 1943), str. 170. Erskine May, op. cit., I, str. 25.

Navedeno u Henry Nash Smith, Virgin Land (New York, izd. 1957), str. 191. Ova vrijedna studija o agrarnoj utopijskoj struji u SAD bila mi je od velike koristi kao i djelo Erica Fonera Free Soil, Free Labor, Free Men (Oxford, 1970). 4 Herbert G. Gutman, Social Status and Social Mobilitv in Nineteenth Centurv America: The Industrial City. Paterson, New Jersev (mimeo) (1964). 5 Martin J. Primack, Farm construetion as a use of farm labor in the United States 18501910, Journal of Economic History XXV (1965), str. 114. i dalje. 6 Rodman Wilson Paul, Mining Frontiers of the Far West (Nevv York, 1963), str. 5781. 7 Joseph G. McCoy, Hisioric Sketches of the Cattle Trade of the West and South-west (Kansas City, 1874; Glendale, Kalifornija, 1940). Autor ove knjige osnovao je Abilene kao stoni centar i postao njegov gradonaelnik 1871. 8 Charles Hovvard Shinn u Mining Camps, A Study in American Frontier Government izd. R. W. Paul (New York, Evanston i London, 1965), poglavlje XXIV, str. 45-46. 9 Hugh Davis Graham i Ted Gurr (izd.), The History of Violence in America (New York, 1969), 5. poglavlje, posebno str. 175. 10 Miller (izd.), Men in Business (Cambridge /Mass./, 1952), str. 202. 11 Za podatke na kojima se zasniva ova pretpostavka zahvaljujem dr. Wlliamu Rubinsteinu na John Hopkins University. 12 Hrbert G. Gutman, Work, Culture and Society in Industrializing America 1815 1919, American Hislory Rewiev, 78, 3 (1973), str. 569. 13 John Whitney Hali, Das Japanische Kaiserreich (Frankfurt, 1968), str. 282. 14 Nakagawa, Keiichiro i Henry Rosovsky, The Case of Dying Kimono, Business History Reviev XXXVII (1963), str. 5980. 15 V. G. Kiernan, The Lords of Human Kind (London, 1972), str. 188. 16 Horace Capron, Agriculture in Japan u Report of the Commissioner of Agriculture, 1873 (VVashington, 1874), str. 364374. 17 Kiernan, op. cit. str. 193. 9. MIJENI POGLAVLJE: DRUTVO U

1 Eskine May, op. cit., I, str. LXVLVI. Journaux des Freres Goncourt (Paris, 1956), II, str. 753. 2 Marx-Engels, Dela 30, Beograd, 1979. Marx-Engels, Dela 27. Marx-Engels, Dela 30 Marx-Engels, Dela 30 3 M. Pushkin, The professsions and the intelligentsia in nineteenth-century Russia, University of Birmingham Historical Journal, XII, I (1969), str. 72 i dalje. 4 Hugh Seton Watson, Imperial Russia 18611917, Oxford, 1967), str. 422423. 5 A. Ardao, Positivism in Latin America, Journal of the History of Ideas XXIV, 4 (1963), str. 519, biljei da je u dravi Rio Grande do Sul (Brazil) stvarno uveden Comteov ustav. 6 G. Haupt, La Commune comme symbole et comme exemple, Mouvement Social, 19 (IV-VI, 1972), str. 205226. 7 Samuel Bernstein, Essays in Political and Intellectual History (New York, 1955), poglavlje XX, The First International and a Nevv Holy Alliance, osobito str. 194195 i 197. 8 J. Rougerie, Paris Libre 1971 (Paris, 1971), str. 256263.

10.
1

POGLAVLJE: ZEMLJA

Navedeno u Jean Meyer, Problemas campesinos y revueltas agrarias (1821 1910) (Mexico, 1973), str. 93.

Navedeno u R. Giusti, L'agricoltura e i contadini nel Mantovano (18481866), Movimento Operaio VII, 34 (1955), str. 386. 3 Neumann-Spallart, op. cit., str. 65. 4 Mitchell i Deane, op. cit., str. 356357. 5 M. Hroch, Die Vorkdmpfer der nationalen Bewegung bei den kleinen Volkern Europas (Prag, 1968), str. 168. 6 Bauerngut, Handworterbuch der Staatswissenschaften (2. izd.), II, str. 441 i 444. ' Agriculture u Mulhall, op. cit., str. 7. 7 I. Wellman, Histoire rurale de la Hongrie, Annales E. S.C., 23, 6 (1968), str. 1203; Mulhahh, loc. cit. 8 E. Sereni, Storia del paesaggio agrario italiano (Bari, 1962), str. 351352. Ne treba zanemariti niti unitavanje ume zbog industrije. Sjee prouzrokovane velikim potrebama za gorivom (za visoke pei na Velikom jezeru u SAD) ve su ostavile traga u okolnim umama, pisao je H. Bauermann 1868 (A Treatise on the Metallurgy of Iron /London, 1872/, str. 27); dnevne potrebe samo jedne visoke pei zahtijevale su krenje jednog jutra ume. 9 Elizabeth Whitcombe, Agrarian Conditions in Northern India, I, 18601900 (Berkeley, Los Angeles i London, 1972), str. 7585 kritiki raspravlja o posljedicama navodnjavnja velikih razmjera u Ujedinjenim provincijama. 10 Irvin Feller, Inventive activity in agriculture, 18371900, Journal of Economic History, XXII (1962), str. 576. 11 Charles McQueen, Peruvian Public Finance (VVashington, 1926), str. 56. Od prodaje guana dolazilo je 18611866 75 posto ukupnog prihoda peruanske vlade, a 18691875 ak 80 posto. (Heraclio Bonilla, Guano y burguesia en el Peru /Lima, 1974/, str. 138139, citirajui Shane Hunta. 12 Bauerngut, Handworterbuch der Staatswissenschaften (2. izd.), II, str. 439. 13 Vidjeti pripovijetku G. Verge Sloboda, inspiriranu pobunom u Bronteu. O toj pobuni govori D. Mack Smith u raspravi The peasants' revolt in Sicily in 1860 u Studl in Onore di Gino Luzzatto (Milano, 1950), str. 201240. 15 14 E. D. Genovese, In Red and Black, Marxian Explorations in Souther and Afro-American History (Hardmonds-worth, 1971), str. 131134. 1 5 Najrazraeniju verziju ovakvih pretpostavki vidjeti u R. W. Fogel i S. Engermann, Time on the Cross (Boston i London, 1974). 16 Th. Brassey, Works and Wages Practically Ilustrated (London, 1872). 17 H. Klein, The Coloured Freedmen in Brazilian Slave Society, Journal of Social History 3, I (1969), str. 36; 18 Julio Le Riverend, Historia economica de Cuba (Havana, 1956), str. 160.
19 20

256

P. Ljaenko, A History of the Russian National Economy (New York, 1949), str. 365.

Ljaenko, op. cit., str. 440 i 450. D. Wells, Recent Economic Changes (New York, 1889), str. 100. 22 Jaroslav Pur, Die Entvvicklung des Kapitalismus in der Landwirtschaft der bohmischen Lander 18491879, Jahrbuch fiir Wirtschaftsgeschichte (1963), III, str. 38. 23 I. Orosz, Arbeitskrafte in der ungarischen Landwirtschaft, Jahrbuch fiir Wirtschaftsgeschichte (1972), II, str. 199. 24 J. Varga, Typen und Probleme des bduerlichen Grundbesitzes 17671849 (Budimpeta 1965), navedeno u Annales E.S.C.. 23, 5 (1968), str. 1165. 25 A. Girault i L. Milliot, Principes de Colonisation et de Legislation Coloniale. L'Al-gerie (Pari, 1938), str. 383 i 386. 26 Raymond Carr, Spain 18081939 (Oxford, 1966), str. 273. 27 Jose Termes Ardevol, El Movimiento Obrero en Espana. La Primera Internacio-nal (18641881) (Barcelona, 1965), nepag. Appendix: Sociedades Obreras creadas en 18701874. 28 A. Dubuc, Les sobriquets dans le Pays de Bray en 1875, Annales de Normandie august, 1952), str. 281282.
2 1

17

Doba kapitala

257

29

Pur, op. cit., str. 40. Franco Venturi, Les Intellectuels, le peuple et la revolution. Histoire du populisme russe au XIX siecle (Pari, 1972), II, str. 946948. Ova izvanredna knjiga,ije ranije izdanje postoji i u engleskom prijevodu (Roots of Revolution /London,1960/), klasino je djelo o ovoj temi. 3 1 M. Flery P. Walmary, Les Progres d' instruction elementaire de Louise XIV a Napoleon III, Population XII (1957), str. 69 i dalje; E. de Laveleve, L'instruction du Peuple (Pariz, 1872), str. 174, 188, 196, 227228. i 481.
30

11. POGLAVLJE: LJUDI U POKRETU Scholem Alejchem, Auf dern nahem Osten (Berlin, 1922). F. Mulhauser, Correspondence of Arthur Hugh Clough (Oxford, 1957), II, str. 396. 3 I. Ferenczi, izd. F. Willcox, International Migrations; vol. I Statistics, National Bureau of Economic Research (Nevv York, 1929). 4 Ta Chen, Chinese Migration with Special Reference to Labor Conditions, Uni ted States Bureau of Labor Statistics (VVashington, 1923), str. 82. 5 S. W. Mintz, Cuba: Terre et Esclaves, Etudes Rurales, 48 (1972), str. 143. 6 Bankers Magazine, V (Boston, 18501851), str. 12. 7 R. Mayo Smith, Emigration and Immigration, A Study in Social Science (Lon don, 1890), str. 94. 8 M.-A. Carron, Prelude a l'exode rural en France: les migrations anciennes des travailleurs creusois, Revue d'histoire economique et sociale, 43, (1965), str. 320. 9 A. F. Weber, The Growth of Cities in the Nineteenth Century (New York, 1899), str. 374. 10 Herbert Gutman, Work, Culture and Societv in industrializing America, 1815 1919, American History Review, 78 (3. VI 1973), str. 533. 11 Barry E. Supple, A Business Elite: German-Jevvish Financiers in Nineteenth Century New York, Business History Review, XXXI (1957), str. 143178. 12 2 Mayo Smith, op. cit., str. 47; C. M. Turnbull, The European Mercantile Community in Singapore, 18191867, Journal of South East Asian History, X, I (1969),str. 33. 13 Ferenczi, izd. Willcox, op. cit., vol. II, str. 270, biljeka. 14 K. E. Levi, Geographical Origin of German Immigration to Wisconsin, Collec-tions of The State Historical Society of Wisconsin, XIV (1898), str. 354. 15 Carl F. Witke, We who built America (New York, 1939), str. 193. 16 Egon Envin Kisch, Karl Marx in Karlsbad (Istoni Berlin, 1968). 1 7 C. T. Bidvvell, The Cost of Living Abroad (London, 1876), Appendix. Glavni cilj ovakvog putovanja bila je vicarska. 18 Bidvvell, op. cit., str. 16. 19 Georg v. Mayr, Statistik und Gesellschaftslehre; II, Bevoelkerungsstatistik, 2. Lieferung (Tubingen, 1922), str. 176. 20 E. G. Ravenstein, The Lavvs of Migration, Journal of the Royal Statistical Soi v , 52 (1889), str. 285.
2 1

12. POGLAVLJE: GRAD, INDUSTRIJA, RADNIKA KLASA

1

J. Pur, The vvorking class movement in the Czech lands, Historica, X (1965), str. 70. M. May, Die Arbeitsfrage (1848) citirano u R. Engelsing, Zur politischen Bildung der deutschen Unterschichten, 17891863 Hist. Ztschr., 206, 2 (IV 1968), str. 356. Letters and Private Papers of W. M. Thackeray, izd. Gordon N. Ray, II, 356 (London, 1945). J. Pur, The industrial revolution in the Czech Lands, Historica, II (1960), str. 210 i 220.

258

Navedeno u H. J. Dyos i M. Wolff (izd.) The Victorian City (London i Boston, 1973), I, str. 110. 6 Dyos i VVolff, op. cit., I, str. 5. 7 A. F. Weber (1898), navedeno u Dyos i VVolff, op. cit., I, str. 5. 8 H. Croon, Die Versorgung der Staedte des Ruhrgebietes im 19. u. 20. Jahrhundert (mimeo) (International Congress of Economic History 1965), str. 2. 9 Dyos i Wolff, op. cit., I str. 341. 10 L. Henneaux-Depooter, Miseres et Luttes Sociales dans le Hainaut 186096 (Brusselles, 1959), str. 117; 11 Dyos i Wolff, op. cit., str. 134. 12 G. Fr. Kolb, Handbuch der vergleichenden Statistik (Leipzig, 1879). 13 Dyos i Wolff, op. cit., I, str. 422. 14 Dyos i Wolff, op. cit., I, str. 326. " DYOS i VVolff, op. cit., I, str. 379. 15 J. H. Clapham, An Economic History of Modem Britain (Cambridge, 1932), II, str. 116117. 16 Erich Maschke, Es entsteht ein Konzern (Tiibingen, 1969). 17 R. Ehrenberg, Krupp-Studien (Thiinen-Archiv II, Jena, 19061909), str. 203; C. Fohlen, The Fontana Economic History of Europe, 4: The Emergence of Industrial Societes (London, 1973), I, str. 60; J. P. Rioux, La Revolution Industrielle (Pari, 1971), str. 163. 18 G. Neppi Modona, Sciopero, potere politico e maistratura 18701922 (Bari, 1971), str. 163. 19 P. J. Proudhon, Manuel du Speculateur a la Bourse (Pari, 1857), str. 429 i dalje. 20 B. Gille, The Fontana Economic History of Europe, 3; The Industrial Revolution (London, 1973), str. 278. 21 J.Kocka, Industrielles Management: Konzeptionen und Modelle vor 1914, Vierteljahrschrift fiir Sozial und VJirtschaftsgesch. 56/3 (X, 1969), str. 336, navodi iz Emminghaus, Allgemeine Gewerbslehre. 22 P. Pierrard, Poesie et chanson... a Lille sous le 2" Empire, Revne du Nord, 46 (1964), str. 400. 23 G. D. H. Cole i Raymond Postgate, The Common People (London, 1946), str. 368. 24 H. Mottek, Wirtschaftsgeschichte Deutschlands (Istoni Berlin, 1973), II, str. 235. 25 E.Waugh, Home Life of the Lancashire Factory Folk during the Cotton Famine (London, 1867), str. 13. 26 M. Anderson, Family Structure in Nineteenth Century Lancashire (Cambridge, 1973), str. 31. 27 O. Handlin (izd.) Immigration as a Factor in American History (Englewood Cliffs, 1959), str. 6667. 28 J. Hagan i C. Fishcr, Piece-vyork and some of its consequences in the printing and coal mining industries in Australia, 18501930, Labour History, 25 (XI, 1973), str. 26. 29 A. Plessis, De la fete imperiale au mur des Federes (Pari, 1973), str. 157. 30 E. Schvviedland, Kleingewerbe und Hausindustrie in Osterreich (Leipzig, 1894), II, str. 264265 i 284285. 31 J. Saville i J. Bellami (izd.), Dictionary of Labour Biographi, I, str. 17. 32 Engelsing, op. cit., str. 364. 33 Rudolf Braun, Sozialer und kultureller Wandel in einem landlichen Industriegebiet im 19. u. 20. Jahrhundert (Erlenbach-Ziirich i Stuttgart, 1965), str. 139, smatra ovaj pojam specifinim za to razdoblje. Zainteresiranom itaocu mogu osobito preporuiti izvanredne knjige ovoga autora (vidjeti takoer Industrialisierung und Volksleben /1960/). 34 Industrial Remuneration Conference (London, 1885), str. 27. 35 Industrial Remuneration Conference, str. 8990. 36 Beatrice VVebb, My Apprenticeship (Harmondsvvorth, 1938), str. 189 i 195. 37 Industrial Remuneration Conference, str. 27 i 30.

259

13. POGLAVLJE: BUROASKI SVIJET Navodi se u L. Trenard, Un Industriel roubaisien du XIX siecle, Revue du Nord, 50 (1968), str. 38. 2 Marttn Tupper, Proverbial Philosophy (1876). 3 Vidjeti Emanie Sachs, The Terrible Siren (New York, 1928), pos. str. 174 175. 4 G. von Mayr, Statistik und Gesellschaftslehre III Sozialstatistik, Erste Lieferung (Tubingen, 1909), str. 4345. O nepouzdanosti statistike u vezi s prostitucijom, ibid. (5. Lifereung), str. 988. O uskoj povezanosti prostitucije i venerinih bolesti v. Gunilla Johonsson, Prostitution in Stockholm in the latter part of the 19th century (mimeo) (1974). O rairenosti sifilisa i smrtnosti od te bolesti u Francus koj vidjeti T. Zeldin, France 18481945 (Oxford, 1974), I, str. 304306. 5 Slobodno ponaanje amerikih djevojaka spominje se u poglavlju o strancima u sjajnom Pari Guide 1867 (2 toma). 6 U vezi s Kubom, Verena Martinez Alier, Elopement and seduction in 19lh century Cuba, Past and Present, 55 (V, 1972); u vezi s amerikim Jugom E. Genovese, Roll Jordan Roll (New York, 1974), str. 413430 i R. W. Fogel i Stanley Engermann, op. cit. 7 B. Shaw, Man and Superman, iz Maksima za revolucionare: Umjereno poten ovjek s umjereno vjernom enom, oboje umjereno piju i ive u umjereno zdravom domu: to je prava zajednica srednje klase. 8 Zunkel, op. cit., str. 320. 9 Zunkel, op. cit., str. 526 bilj. 59. 10 Tupper, op. cit.: O domu, str. 361. 11 Tupper, op. cit., str. 362. 12 John Ruskin, Fors Clarigera, u E. T. Cook i A. Wedderburn (izd.), Collected Works (London i New York, 190312), vol. 27, pismo 34. 13 Tuper, op. cit.: O braku, str. 118. 14 H. Bolitho (izd.), Further Letters of Queen Victoria (London, 1938), str. 49. 15 Moje je miljenje da ena koja je prisiljena raditi (makar bila i kranski dobro odgojena) odmah gubi poseban poloaj koji se obino podrazumijeva pod rijeju gospoa (Pismo u Englishwoman's Journal, VIII (1866), str. 59). 16 Trenard, op. cit., str. 38 i 42. 17 Tupper, op. cit.: O radosti, str. 133. 18 J. Lambert-Dansette, Le Patronat du Nord. Sa periode triomphante u Bulletin de la Societe d'histoire moderne et contemporaine, 14, Serie 18 (1971), str. 12. 19 Charlotte Erickson, British Industrialists: Steel and Hosiery, 18501950 (Cambridge, 1959). 20 H. Kellenbenz, Unternehmertum in Siidwestdeutschland, Tradition, 10, 4 (august 1965), str. 183 i dalje. 21 Nouvelle Biographie Generale (1861); lanci: Koechlin, str. 954. 22 C. Pucheu, Les Grands notables de l'Agglomeration Bordelaise du milieu du XIX" siecle a nos jours, Revue d'histoire economiaue et sociale, 45 (1967), str. 493. 23 P. Guillaume, La Fortune Bordelaise au milieu du XIX siecle, Revue d'histoire conomique et sociale, 43 (1965), str. 331, 332 i 351. 24 E. Gruner, Quelques reflexions sur Telite politique dans la Confederation Helvetique depuis 1848, Revue d'histoire economique et sociale, 44 (1966), str. 145 i dalje. 25 B. Verhaegen, Le groupe Liberal a la Chambre Belge (18471852), Revue Belge du Philologie et d'histoire, 47 (1969), 34, str. 1176 i dalje. 26 Lambert-Dansette, op. cit., str. 9. 27 Lambert-Dansette, op. cit., str. 8; V. E. Chancellor (izd.), Master and Artisan in Victorian England (London, 1969), str. 7. 28 Serge Hutin, Les Francs-Macons (Paris, 1960), str. 103 i dalje i 114 i dalje; P. Chevallier, Histoire de la Francmaconnerie frangaise, II (Paris, 1974). U vezi sa zemljama Pirinejskog poluotoka: Slobodno zidarstvo ovog razdoblja
1

260

nije bilo nita drugo do opa zavjera revolucionarne srednje klase protiv feudalne, monarhijske i crkvene tiranije. Ono je bilo internacionala srednje klase, navedeno u Iris M. Zavala, Masones, Comuneros y Carbonarios (Madrid, 1971), str. 192. 29 T. Mundt, Die neuen Bestrebungen tu einer wirtschaftlichen Reform der unteren Volksklassen (1855), citirano u Zunkel, op. cit., str. 327. 30 Rolande Trempe, Contribution a l'etude de la psvchologie patronale: le comportement des administrateurs de la Societe des Mines de Carmaux (18561914), Mouvcment Social, 43 (1963), str. 66. 31 John Ruskin, Modem Painters, citirano u W. E. Houghton, The Victorian Frame oj Mind (Nevvhaven, 1957), str. 116. Samuel Smiles, Self Help (1859), II poglavlje, str. 359-360. 32 John Ruskin, Traffic, The Crown of Wild Olives (1866), Works 18, str. 453. 33 Trempe, op. cit., str. 73. 34 W. L. Burn, The Age oj Equipoise (London, 1964), str. 244. bilj. 35 H. Ashvvort 18531854, citirano u Burn, op. cit., str. 243. 36 H. U. Wehler, Bismarck und der Imperialismus (Koln-Berlin, 1969), str. 431. 14. POGLAVLJE: ZNANOST, RELIGIJA, IDEOLOGIJA ' Francis Damin i A. Seward (izd.), More Letters of Charles Darwin (New York, 1903), II, str. 34. 2 Navodi se u Engelsing, op. cit., str. 361. 3 Anthropological Review, IV (1866), str. 115 4 P. Benaerts i dr., Nationalite et Nationalistne (Pari, 1968), str. 623. 5 Karl Mara, Kapital, I, postscriptum drugom izdanju. 6 V. Electromagnetic Theory Juliusa Strattona, istraivaa u MIT-u (Massachusetts Institut of Technologv), Dr. S. Zienau, kojemu dugujem posebnu zahvalnost u vezi s podacima o fizikalnim znanostima, kae da je izlaganje Max\vellove teorije donijelo koristi anglosaksonskim nastojanjima da usavre radar za ratne svrhe. 7 J. D. Berna], Science in History (London, 1969), II, str. 568. I Bernal, op. cit. ' Mara Engelsu (19. XII. 1860). " H. Steinthal i M. Lazarus, Zeitschrift fiir Volkerpsychologie und Spractnvissenschaft. . .. . II F. Mehring, Karl Marx, The Story of his Life (London, 1936), str. 383. 12 E. B. Tylor, The Religion of Savages, Fortnightly Review VI (1866), str. 83. B Anthropological Review IV (1866), str. 83. 14 Kiernan, op. cit., str. 159. 15 W. Philips, Religious profession and practice in New South Wales 18501900, Historical Studies (X, 1972), str. 388. 16 Havdn's Dictionarv of Dates izd. 1889); lanak: Misije. " Eugene Stock, A Short Hadbook of Missions (London 1904), str. 97. Statistiki podaci u ovom utjecajnom i tendencioznom priruniku uzeti su iz J. S. Dennis, Centennial Survey of Foreign Missions (New York i Chicago, 1902). 11 Catholic Encyclopedia; lanak: Misije, Afrika.

15. POGLAVLJE: UMJETNOST

1

R. Wagner, Kunst und Klima, Gesammelte Schriften (Leipzig, 1907), III, str. 214. 1 Citirano u E. Dovvden, Studies in Literature 17891877 (London, 1892), str. 404. 261

Th. v. Frimmel, Lexicon der Wiener Gemaldesatnmlungen (A L 19131914); lanak: Ahrens. 4 G. Reitlinger, The Econotnics of Taste (London, 1961), 6. poglavlje. Mnogo sam se oslanjao na ovo vrijedno djelo koje u prouavanju umjetnosti unosi grubi financijski realizam prikladan za razdoblje kojim se bavimo. ! Asa Briggs, Victorian Cities (London, 1963), str. 164 i 183. 6 Reitlinger, op. cit. 1 R. D. Altick, The English Common Reader (Chicago, 1963), str. 355 i 388. 8 Reitlinger, op. cit. ' F. A. Mumby, The House of Routledge (London, 1934). 10 M. V. Stokes, Charles Dickens: A Customer of Coutts & Co., The Dickensian, 68 (1972), str. 1730. Za ovu biljeku zahvaljujem Michaelu Slateru. " Mulhall, op. cit.; lanak: Libraries. Posebno treba spomenuti britanski pokret osnivanja javnih knjinica. 50-ih godina 19. stoljea devetnaest gradova je osnovalo takve biblioteke, 60-ih godina jedanaest gradova, a 70-ih pedesetjedan (W. A. Munford, Edward Edwards /London, 1963/). 12 T. Zeldin, France 18481945 (Oxford, 1974), I, str. 310. 13 G. Grundmann, Schlosser und Villen des 19. Jahrhunderts von Unternehmern in Schlesien, Tradition, 10, 4 (VIII, 1965), str. 149162. 14 R. Wischnitzer, The Architecture of the European Synagogue (Philadelphia, 1964), X poglavlje, posebno str. 196 i 202206. 15 Gisele Freund, Photographie und biirgerliche Gesellschaft (Miinchen, 1968), str. 92. " Freund, op. cit., str. 9496. 17 Citirano u Linda Nochlin (izd.), Rcalism and Tradition in Art (Englevvood Cliffs, 1966), str. 71 i 74. 18 Gisele Freund, Photographie et Societe (Pari, 1974), str. 77. " Freund, op. cit., (1968), str. 111. 20 Freund, op. cit., (1968), str. 112113. 21 O odnosu umjetnika i revolucije u ovom razdoblju vidjeti T. J. Clark, The Absolute Bourgeois (London, 1973) i Image of the People: Gustave Courbet (London, 1973). 22 Nochlin, op. cit., str. 77. 23 Nochlin, op. cit., str. 77. 24 Nochlin, op. cit., str. 53. 25 ak i u manjem boemskom centru, Miinchenu, umjetniko udruenje Miinchner Kunstverein imalo je sredinom 70-ih godina 19. stoljea oko 4500 lanova. P. Drey, Die wirtschaftlichen Grundlagen der Malkunst. Versuch einer Kunstokonomie (Stuttgart i Berlin, 1910). 26 U umjetnosti je majstorstvo skoro sve. Inspiracija da, inspiracija je vrlo zgodna stvar ali malo banalna; suvie je univerzalna. Svakog se buruja manje ili vie doima izlazak ili zalazak sunca. On ima izvjesnu dozu inspiracije. Citi rano u Dowden, op. cit., str. 405.

16. POGLAVLJE: ZAKLJUAK

1 2

Johann Nestroy, Sie Sollen Ihn Nicht Haben (1850). D. S. Landes, The Unbound Prometheus (Cambridge, 1969), str. 240241. 1 Burckhardt, op. cit., str. 116. ' Burckhardt, op. cit., str. 171.

262

BIBLIOGRAFIJA

Uz manje iznimke sljedee upute odnose se samo na knjige, i to na engleskom jeziku. Navedeni radovi nisu uvijek najbolji od dostupnih, iako esto jesu. Radi se o ustupku nepoznavanju stranih jezika veine italaca u anglofonskom dijelu svijeta. Bibliografija za to razdoblje toliko je opsena da je nemogue pokriti sve njegove aspekte, ak ni selektivno, te je predloeni izbor neizbjeno osoban i ponekad sluajan. Upute za daljnje itanje literature sadrane su u A Guide to Historical Literature Amerike historijske asocijacije, izdanju koje se periodino revidira. Bibliografija u Cambridge Economic History of Europe, sv. VI, ira je nego to sugerira njezin naslov. Djelo A Bibliography oj Modem History (1968), izd. J. Roach, moe se takoer upotrijebiti, ali uz oprez. Veina knjiga koje se nie navode sadre bibliografske podatke, bilo u biljekama, bilo zasebno. Meu opim redovima o historijskom razvoju naeg razdoblja knjiga W. Langera Encyclopedia od World History daje glavne (kronoloke) podatke, kao i Neville Williams, Chronologv of the Modem VJorld (1966). Alfred Mayer u Annals of European Civilisation 1500 1900 (1949) bavi se umjetnou i znanou. A Dictionary of Statistics (1892) W. Mulhalla ostaje najbolji kompendij brojanih podataka. Za ope upoznavanje s 19. stoljeem jedanaesto izdanje djela Encyclo-paedia Britannica, koje je jo dostupno u dobro opremljenim sveuilinim knjinicama, znatno je bolje od kasnijih izdanja, kao to je Encyclopaedia of the Social Sciences (1931) za nau svrhu bolja od njezine nove verzije objavljene 1968. Biografski kompendij i prirunici o posebnim pitanjima previe su brojni da bi se ovom prilikom navodili. Od historijskih atlasa moe se preporuiti J. Engel i dr. Grosser Historischer Weltatlas (1957), Rand-McNally, Atlas of VJorld History (1957) i Penguin Historical Atlas (1974). G. Barraclough, An Introduction to Contemporary History (1967) i C. Moraze, The Triumph of the Middle Classes (1966) mogu posluiti kao uvodi za globalnu povijest. Sjajno i ueno djelo V. G. Kiernana The Lords of Human Kind (1969, 1972) daje pregled evropskih stanovita prema ostalom svijetu. Granice Evrope prelaze i New Cambridge Modem History, sv. X (ur. J. P. T. Bury, The Zenith of European Power 18391870) i dva dijela u Cambridge Economic History, sv. VI. (The Industrial Revolution and After). Oba su djela trajno korisna. Uim pregledom evropskog razvoja bave se M. S. Anderson, The Ascendancy of Europe 18151914 (1972) i E. J. Hobsbavvm, The Age of Revolution, Europe 17891848 (1962), ali i prelaze evropske okvire. Knjiga W. E. Mossea Liberal Europe 1848 1875 (1974) pokriva isto razdoblje kao i ovo djelo. Knjiga VVilliama L. Langera Political and Social Upheaval 18321852 (1969), s korisnom bibliografijom, najbolja je meu kronoloki odgovarajuim svescima serije The Rise of Modem Europe, koju je uredio isti autor. Od opih djela o uim temama vrlo je prikladna The Fontana Economic History of Europe (1973, svesci 3, 4i i 4ii), ur. C. Cipolla. No, najbolji uvod u ekonomsku povijest toga razdoblja jest odlino djelo D. S. Landesa The Unbound Prometheus (1969), proirena verzija autorova doprinosa u Cambridge Economic History. Treba spomenuti i odgovarajue sveske djela C. Singera i dr. A History of Technolgy. Djelo G. L. Mossea The Culture of Western Europe: the nineteenth and twentieth centuries (1963) prikladan je uvod za naslovu odgovarajuu temati263

ku. Knjiga J. D. Bernala Science in History (1965) je sjajna, ali neki njezini dijelovi koji se odnose na nae razdoblje ne smiju se prihvatiti nekritiki. Isto vrijedi i za A. Hauser, The Social History of Art (1952; Socijalna istorija umetnosti i knjievnosti, u 2 sveska, Beograd 1966). Razni svesci Penguin History of Art bave se 19. stoljeem. Djelo Petera Stearnsa European Society in Upheaval (izd. 1975) pokuaj je, moda preuranjen, da se dade socijalna povijest naeg kontinenta. Dva djela . Cipolle, The Economic History of World Population (1962) i Literacy and Development in the West (1969), kratki su, ali korisni uvodi. Knjiga A. F. Webera The Growth of Cities in the 19th century (1899. i kasnija izdanja) izvanredno je vrijedan kompendij od prvog objavljivanja. Sve zemlje nemaju moderne pfeglede nacionalne povijesti s obuhvatom odgovarajuim naem razdoblju, objavljene na engleskom jeziku. Takvih djela nema ni za Veliku Britaniju, iako djela H. Perkina The Origin of Modem Ehglish Society 17801880 (1969) i Geoffreya Besta Midvictorian Britain 18501875 (1971) daju dobar uvid u socijalnu povijest, a jo uvijek je znaajna knjiga J. H. Clap-hama An Economic History of Modem Britain, sv. II (18501880) (1932). Najbolje povijesti Francuske u tom razdoblju jo su (na engleski neprevedeni) svesci Nouvelle Histoire de la France contemporaine, i to osmi M. Agulhona (1848 ou V apprentisage de la Republique) i deveti Alaina Plessisa (De la fete imperial au mur des fderes) (oba sveska su izala 1973). Kvalitetno je i djelo Hajo Holborna A history of Modem Germany 18401945 (1970), ali za nae razdoblje posebno su vane knjige T. S. Hamerowa Restoration, Revolution, Reaction, Economics and Politics in Germany 18151811 (1958) i Social Foundations of German Unification (1969). Knjiga C. A. Macartneva The Habsburg Empire (1969) i impresivno djelo Ravmonda Carra Spain 18081939 (1966) sadre gotovo sve to za ovu svrhu moramo znati o zemljama ija je povijest u njima obraena. B. J. Hovde, The Scan-dinavian Countries 17201865, 2 sveska (1943) daje ak i vie. Povijesti Rusije odraavaju ortodoksna gledita. Djelo Hugha Seton VVatsona Imperial Russia 1801 1917 (1967) obiluje informacijama, to vrijedi i za knjigu P. Lvashchenko (Ljaen-ko), A History of the Russian National Economy (1949). Djelo G. Procaccia History of the Italian People, II (1973) vrijedan je, ali vrlo saet uvod, dok je knjiga D. Maka Smitha Italy, A Modem History (1959) raniji rad jednog od vodeih specijalista za taj period talijanske povijesti. Djelo L. S. Stavrianosa The Balkans since 1453 (1958) daje izvanredan opi pregled. Za izvanevropski svijet veini italaca nee trebati pregled povijesti samo tog razdoblja ve opi uvodi o malopoznatim sredinama. Za Kinu takav se uvod moe nai u China Readings 1, Imperial China (1967), ur. Franz Schurmann i O. Schell, za Japan u The Japan Reader 1, Imperial Japan 18001945 (1973), ur. J. Livingston, J. Moore i F. Oldfather, za islamski svijet u Unity and Variety in Muslim Civiliza-don (1955), ur. G. von Grunebaum, za Latinsku Ameriku u Readings in Latin American History II: Since 1810 (1966), ur. Lewis Hanke. Za Indiju v. Elizabeth Whith-combe, Agrarian Conditions in Northern India, I: The United Provinces under British Rule (1972), za Egipat v. E. R. J. Owen, Cotton and the Egyptian Economy 18201914 (1969). Za glavne dogaaje u zemljama koje obrauju (Kina i Japan) v. M. Franz, The Taiping Rebellion (1966) i W. G. Beaslev, The Meiji Restoration (1972). Bibliografija povijesti Amerike je beskrajna. Svaki opi pregled dobro e doi onima kojima su SAD gotovo nepoznate, npr. djelo E. C. Rozvvenca The Making of American Society I; to 1877 (1972), dopunjeno sa R. B. Morris, Encyclopaedia of American History (1965). Sva takva djela zaostaju za napretkom istraivanja. Glavna je tema ove knjige stvaranje jedinstvenog svijeta pod kapitalistikom hegemonijom. Za proces geografskih otkria v. J. N. L. Baker, History of Geographi-cal Discovery and Exploration (1931), za zemljopisno prikazivanje Cdr L. S. Davvson RN, Memoirs of Hydrography II (odnosi se na 18301880 (reprint 1969); za transport v. kratak uvod M. Robbinsa, The Railway Age (1962) i opsenu i trijumfalnu kroniku W. S. Lindsava, History of Merchant Shipping, 4 sveska (1876). irenje na-

264

seljavanja i pothvata neodvojivo je od povijesti migracija (v. pogl. 11). O tome v. Brinlev Thomas, Migration and Economic Growth (1954); o obinom ivotu emigranata v. M. Hansen, The Immigrant in American History (1940) i C. Erickson, Invisible Imigrants: The Adaptation of English and Scottish immigrants in 19th century America (1972). Hugh Tinker, A New System of Slavery (1974) bavi se s izvozom radne snage pod ugovorom. Za kretanje granice (u SAD) v. R. A. Billington, Westward Expansion (1949) i Rodman Wilson Paul, Mining Frontiers of the Far West (1963). Za kapitalistiko poduzetnitvo u inozemstvu v. sjajnu knjigu D. S. Landesa Bankers and Pashas: International Finance and Modem Imperialism in Egvpt (1958), kao i L. H. Jenks, The Migration of British Capital to 1875 (1927), H. Feis, Europe, The VJorld's Banker (1930), A. T. Helps, The Life and Labours of Mr Brassey (1872, reprint 1969) te W. Stewart, Henry Meiggs, A Yankee Pizzaro (1946). Posljednja dva djela bave se titanima gradnje eljeznica. Zanimljiv uvid u suvremena gledita daje Jean Chesneaux, The Political and Social Ideas of Jules Verne (1972), autora poznate knjige Put oko svijeta u 80 dana. Povijest buroazije, kljune klase naeg razdoblja, prikladno je obraena i napisana, u svakom sluaju na engleskom jeziku, i u openito uzevi prihvatljivom obliku. Knjiga Ase Briggsa Victorian People (1955) koristan je uvod, ali najbolji je vodi kroz materiju serija romana Emila Zole o RougonMacquartima, opus koji analizira drutvo u vrijeme Drugog carstva, a zasnovan je na pouzdanoj dokumentaciji. Vidi takoer uvod Maria Praza u The Nineteenth Century World (1968), ur. G. S. Metraux i F. Crouzet. Od monografija treba spomenuti djela: Adeline Dau-mard, La bourgeoisie parisienne 18151848 (kratka verzija iz 1970), A. Tudesq, Les Grandes Notables en France, 2. sveska (1964) s vrijednim tekstom o formiranju politike svijesti u vrijeme revolucije 1848. god., te F. Zunkel, Industriebiirgertum in VVestdeutschland' u Modeme Deutsche Socialgeschichte (1966), ur. H. U. Wehler. O aspiracijama donjega dijela srednje klase, koje se smatralo pogodnima za svakoga, v. Samuel Smiles, Self Help (1859. i brojna kasnija izdanja). Knjiga W. L. Burna The Age of Equipoise (1964) daje sjajan presjek (britanskog) buroas-kog drutva, dok je djelo T. Zeldina France 18481945, sv. I (1974) vrlo dobar vodi kroz tematiku francuskog buroaskog drutva, ukljuujui i za pitanja obitelji i seksa. Poticajan je rad J. R. Vincenta The Formation of the British Liberal Par-tv 18571868 (1972). Iako postoje sjajne knjige o gradu u 19. stoljeu pored radova A. F. Webera (napr. Asa Briggs, Victorian Cities /1963/ i enciklopedijsko djelo The Victorian City, u dva sveska (1973), ur. H. J. Dyos i M. Wolff), opi prirunici za svijet manualnih radnika su malobrojni, to se ne moe rei za povijest njihovih organizacija. U ediciji Useful Toil (1974), ur. John Burnett, sabrane su autobiografije britanskih radnika, uz prikladne uvode. Djelo Henrva Mayhewa London Labour and the London Poor, u etiri sveska (18611862), genijalna je reportaa o najveem gradu Zapada. Knjiga E. J. Hobsbavvma Labouring Men (1964) sadri neke rasprave u vezi s tom temom. Postoje brojne vrijedne studije (o manualnim radnicima) u pojedinim zemljama, ali one, naalost, nisu prevedene na engleski jezik. Meu njima mogu se spomenuti ove knjige: Michelle Perrot, Les Ouvriers en greve, 187190, u dva sveska (1974), Rolande Trempe, Les Mineurs de Carmaux (1971) i Rudolf Braun, Sozialer und kultureller Wandel in einem Idndlichen Industrigebiet (1965), rad koji ima znatno vee znaenje od onog to ga sugerira njegova uska lokalna osnovica (u vicarskoj). Treba spomenuti i golemo djelo J. Kuczvnskog Geschichte der Lage der Arbeiter unter dem Kapitalismus, u 40 svezaka (19601972). Svezak 2, 3 i 1820. bave se njemakim radnicima u naem razdoblju. Pitanja zemlje, poljoprivrede i agrarnog drutva mogu se prouavati ne samo na osnovi ve spomenutih opih djela, ve i sluei se knjigama Peasants and Pea-sant Societies (1971), ur. T. Shanin, Jerome Blum, Lord and Peasant in Russia (1961), Geroid T. Robinson, Rural Russia under the Old Regime (1932), F. M. L. Thompson, English Landed Society in the 19th Century (1963) i F. A. Shannon, The Farmer's last Frontier (1945) o mnogo pretresanom pitanju posljednje faze

265

ropstva v. Eugene G. Genovese, The World the Slaveholders made (1969) i Roll, Jordan Roll: The World the Slaves Made (1974), kao i R. W. Fogel S. Engermann, Time on the Cross, (1974) u dva sveska, to je kontroverzni rad. Za manje poznatu privredu ugovornog rada v. Alan Adamson, Sugar \vithout Slaves (1972). U Zolinom djelu La Terre susreemo ispravne uvide a i gradske predrasude o seljacima. O seljacima iupanim iz svoje sredine v. Immigration as a Factor in American Hi-story (1959), ur. O. Handlin. Za uvod u povijest meunarodnih odnosa posluit e djelo A. J. P. Tavlora The Stmggle for Mastery in Europe, 18481918 (1954) i knjiga W. E. Mossea, The European Powers and the German Question 18481871 (1969). Za probleme ratova v. A. Vagts, A History of Militarism (1938), E. A. Pratt, The Rise of Rail Power in War and Conquest 1915) i H. Nickerson, 'Nineteenth Centurv Militarv Techniques', Journal of World History, IV (1957 1958). Djelo Michaela Howarda, The Franco--Prussian War (1962) uzorna je monografija. Za suvremena gledita o dva velika pitanja nacionalne i narodne vlade v. VValter Bagehot, Physics and Politics (1873) i The British Constitution (1872). Ni historiografija ni rasprava o nacionalizmu ne zadovoljava. Polazite je spis Ernesta Renana, 'What is a Nation?' u Modem Political Doctrines (1939), ur. A. Zimmern. Najbolja je knjiga M. Hrocha, Die Vorkdmpfer der nationalen Bewegung bei den kleinen Volkern Europas (Prag, 1968). Usp. i izdanje Commission Internationale d'Histoire des Mouvements Sociaux et de Structures Sociales, Mouvements Natio-naux d'lndependance et Classes Populaires aux 19e et 20e siecles, sv. I (1971). 0 proirenju prava glasa u Velikoj Britaniji u 1867. god, v. Royden Harrison, Before the Socialists (1965), pogl. IIIIV. Za Njemaku v. G. Mayer, 'Die Trennung der proletarischen von der biirgerlichen Demokratie in Deutschland 18631870' u Griinberg's Archiv, 11(1911), str. 167. V. takoer radove J. R. Vincenta, T. S. Ha-merovva i djelo T. Zeldina The Political System of Napoleon III (1958). Za revolucije u naem periodu v. V. G. Kiernan, The Revolution of 1854 in Spanish History (1966), C. A. M. Hennessy, The Federal Republic in Spain 18681874 (1962). Iz opsene literature o Parikoj komuni, kojoj je posveen i poznat Marxov spis Graanski rat u Francuskoj, izdvajam djelo J. Rougeriea, Pari Libre 1871 (1971), Knjige W. L. Langera Political and Social Upheaval 18321852 (1969) i Petera Stearnsa The 1848 Revolution (1974) mogu pak itaoce uvesti u problematiku najvee revolucije naeg razdoblja. Njoj je Mara posvetio dvije suvremene broure (Klasne borbe u Francuskoj i Osamnaesti Brumaire Louisa Bonapartea), Engels jednu (Revolucija i kontrarevolucija u Njemakoj), a A. de Tocqueville neke znamenite odjeljke u svojim Memoirs. Najveem borcu za slobodu u tom razdoblju posveen je rad J. Ridleya Garibaldi (1974), a ruskim revolucionarima klasino djelo F. Venturia Roots of Revolution (1960). H. K. Girvetz, From Wealth to Weltfare: The Evolution of Liberalism (1963) opisuje promjene znaenja prevladavajue buroaske ideologije. Knjiga Henrya Nasha Smitha Virgin Land (1957) izvanredan je vodi za upoznavanje ideologije radikalizma, koji je svoj najpotpuniji izraz naao na amerikoj granici (v. takoer Eric Foner, Free Soil, Free Labor, Free Men (1970). Djelo G. Lichtheima The Origins of Socialism (1969) najbolji je uvod za temu kojom se autor bavi. Knjiga G. D. H. Colea A History of Socialist Thought, II: Marxism and Anarchism 18501890 (1954) jo uvijek daje najpotpuniji opi uvid u tematiku istaknutu u naslovu djela. Za ne-socij;>! istiku kritiku kapitalizma moda najvei njezin suvremeni primjerak jeste djelo J. Burckhardta Reflexions on World History (1945). Knjiga E. Rolla, A History of Economic Thought (Povijest ekonomske misli, Zagreb, 1956) koncizna je i umna. U toku vie njezinih izdanja autor se udaljio od svojih poetnih pogleda. Rad W. M. Simona European Positivism in the 19th Century (1963) odnosi se na centralnu ideoloku struju perioda. Knjiga Franza Mehringa Karl Marx, The Story of His Life (1936) ima prednosti prema kasnijim uvoenjima u Marxov ivot i misao, jer autor reflektira to je on znaio za generaciju njegovih neposrednih

266

uenika i sljedbenika. Zbog slinih razloga moe se preporuiti djelo A. D. Whitea A History of the Warfare of Science and Theology (1896). O darvinizmu v. J. Burrow, Evolution and Society: A Study in Victorian Social Theory (1966), kao i uvod istog autora za Penguinovo izdanje The Origin of Species (1968), a takoer i knjige R. Hofstadtera Social Darwinism in American Thoughl (1955) i W. Bagehota Physics and Politics (1873). Djelo J. T. Merza A History of European Thought in the 19th Century (u 4 sveska, 18961914) ostaje bitno za studij razvoja znanosti u 19. stoljeu. S. P. Thompson bavi se u knjizi The Life of William Thompson (u dva sveska, 1910) s jednom od vodeih linosti u znanosti toga doba. Djelo J. D. Bernala Science and Industry in the 19th Century (1953) sjajna je monografija. Rad istog autora Science in History ve je spomenut. U djelu A. Findlava A Hundred Years of Chemistry (1948) prikladno je obraen razvoj jedne od kljunih znanosti. Za umjetnost, osim ve spomenutih opih djela, v. G. Reitlinger, The Economics of Taste, III (1961, 1963); autor raspravlja o prirodi trita umjetnina. T. J. Clark bavi se u svojoj knjizi The Absolute Bourgeois and Image of the People (1973) odnosom umjetnosti i revolucije. Naslov knjige Linde Nochlin Realism (1971) razumljiv je sam po sebi (v. i njezin rad 'The Invention of the Avant-Garde: France 18301880' u Art News Annual 34). Odnosom fotografije i graanskog drutva bavi se Gisele Freund u knjizi Photographie und biirgerliche Gesellschaft (1968). Rad Waltera Benjamina 'Paris-Capital of the 19th Centurv (u iVevv Left Review 48, 1968) kratak je, ali temeljit. Knjiga G. Lukacsa Studies in European Realism (1950) odlina je kritika proze toga perioda. Veliko djelo Georga Brandesa Main Currents in Mine-teeth Century Literature (u 6 svezaka, 19011905) daje poglede o vremenski bliskoj materiji. Bryan Magee u Aspects of Wagner (1972) brani velikog, ali neugodnog skladatelja. 0 krizi kojom se zavrava nae razdoblje v. Hans Rosenberg, Grosse Depressi-ons und Bismarckzeit (1967) i David Wells, Recent Economic Changes (1889). Napokon, valja spomenuti i znaajno djelo opeg karaktera Barrington Moore, Social Origins of Dictatorship and Democracy (1967, Penguin 1973).

267

SADRAJ

Hobsbowmovo Doba kapitala................................................................. 5 Predgovor 7 Uvod............................................................................................................ 9 I. DIO REVOLUCIONARNA PREDIGRA........................................13 1. poglavlje PROLJEE NARODA .................................................................................................................. 15 ..............................................................................................

II. DIO RAZVOJ.................................................................................29 2. poglavlje VELIKI BOOM ................................................................................................................... 31 3. poglavlje UJEDINJENI SVIJET ................................................................................................................... 45 4. poglavlje SUKOBI I RATOVI ................................................................................................................... 60 poglavlje NACIJE U NASTAJANJU ................................................................................................................... 70

5.

6.

poglavlje SNAGE DEMOKRACIJE ................................................................................................................... 83 7. poglavlje GUBITNICI ................................................................................................................... 97

8.

poglavlje DOBITNICI ................................................................................................................... 111 9. poglavlje DRUTVO U MIJENI ................................................................................................................... 126 III. DIO POSLJEDICE........................................................................137 10. poglavlje ZEMLJA ................................................................................................................... 139

11.

poglavlje LJUDI U POKRETU ................................................................................................................... 155 12. poglavlje GRAD, INDUSTRIJA, RADNIKA KLASA ................................................................................................................... 167

278

13.

poglavlje BUROASKI SVIJET .................................................................................................................. 184 poglavlje ZNANOST, RELIGIJA, IDEOLOGIJA .................................................................................................................. 200

14.

15.

poglavlje UMJETNOST .................................................................................................................. 220 16. poglavlje ZAKLJUAK .................................................................................................................. 240 Biljeke......................................................................................................253 Bibliografija...............................................................................................263 Kazalo........................................................................................................268

279