PredgovorOvo je temeljito prerađena verzija knjige koju sam, pod istim naslovom, objavio1941. godine, i od nje je veća za oko pedeset posto. Osim općeg proširenja, ovdjesam na relevantniji način i mnogo detaljnije razmotrio austrijsku vanjskupolitiku. Habsburška je Monarhija bila, i vise nego što su to inače velesile,organizacija za vođenje vanjske politike i sudbina joj je bila određenavanjskopolitičkim zbivanjima isto toliko koliko i ponašanjem njezinih naroda.Stvaranje Austrijskog Carstva nametnuo je Napoleon, uspostavljanje Austro-UgarskeBismarck, a Monarhija je propala na kraju jednog velikog rata koji je djelomice isama izazvala. Upravo zato što sam pokušao da opišem povijest Habsburške Monarhijene uzimajući u obzir njezinu vanjsku politiku, prva je verzija ove knjige imalamnogo nejasnoća; nadam se da sam to njezinu manu sada ispravio. Pa i pristup mi jesada drukčiji. Unatoč nastojanju da budem realan, prva mi je verzija bila prožeta»iluzijom liberalizma“ na mnogim mjestima govorio sam o „propuštenim mogućnostima“i pretpostavljao da se Habsburška Monarhija ipak mogla održati, samo da je ovajili onaj državnik ili narod bio razumniji. Teško mi je bilo osloboditi se takvapristupa nakon čitanja bezbrojnih djela svojedobnih dobronamjernih autora koji supisali bilo prije propasti Monarhije bilo još u nevjerici da je nema. Takvožaljenje ne spada u dužnost povjesničara, pogotovo kad povijest koju iznosineprestano i jasno pokazuje da i nije bilo mogućnosti koje bi se mo glepropustiti. Konflikt između nadnacionalne dinastičke države i nacionalnog načelanametao je borbu do kraja; isto tako i konflikt između vladajućih i podređenihnaroda. Neizbježno je svaki ustupak dolazio prekasno i bio premalen; jednakoneizbježno, svaki je ustupak izazivao još žešće nezadovoljstvo. Nacionalno načelo,kad se jednom začelo, moralo je krčiti sebi put do svoga ostvarenja. U mojoj prvojverziji bilo je možda i »nacionalne iluzije«; pretpostavljala je da su nacionalnipokreti, na početku dvadesetog stoljeća, bili pokreti »naroda«. Ovdje sam nastojaopreinačiti to gledište i dati na znanje da se masovni nacionalizam, gdje ga jebilo, znatno razlikovao od nacionalizma inteligencije. Carstvu o kojem je riječ uovoj knjizi ni do danas nisam našao neko adekvatno kratko ime_ »AustrijskoCarstvo« postojalo je u svom punom obliku samo od 1804. do 1867, a nakon toga sepretvorilo u »Austro-Ugarsku«. Neugarska polovica Carstva nije dobila posebno ime;držeći se svojedobne površne prakse, zovem je »Austrija«, odnosno katkad »ustavnaAustrija« kako bih time implicirao njezinu službenu definiciju kao »zemlje ikrunovine predstavljene u Reichsratu«. U prvoj verziji, preveo sam Reichsrat kaoCarevinsko2
Leave a Comment