JE LI GRIJEH BITI ZALJUBLJEN?

Tarik Lazovic

(Saff)

Islam je vjera po mjeri čovjeka, prirodna vjera i ako smo se

složili da je emocionalna sklonost čovjeka prema ženi,i obratno,
prirodna, onda nema nikakve dileme oko stava Islama prema
tome

O čemu? O nevjerovatnom iskustvu i neopisivom osjećaju. O

tihom razumjevanju i snažnoj podršci. O dijeljenju i opraštanju.
O bliskosti u teškoći i lahkoći. O blagom osmjehu i
dobronamjernoj opomeni. O onome što ne zahtjeva
savršenstvo i trpi ljudsku slabost i manjkavost. O svakodnevnoj
hronici sitnih nerviranja, problema, nadanja, kompromisa,
malih razočarenja i velikih pobjeda. O zaljubljenosti... O ljubavi
između čovjeka i žene...

Zašto? Jer o tome nismo nikada govorili. Jer je svako od nas

tako nešto doživio ili će doživjeti. Jer ako mi budemo o tome
šutjeli drugi će govoriti i već govore. Jer su o tome lagali i lažu,
a niko ne upozorava. Jednostavno, kad-tad o tome moramo
makar nešto reći.

Zaljubljenost ili ljubav između muškarca i žene je, sa

društvenog aspekta, jedna sasvim normalna i uobičajena stvar i
za površnog posmatrača nema velikog uticaja na društvena
kretanja. Međutim, ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da
društvo, ustvari, čine pojedinci za koje, bez imalo sumnje,
takvo iskustvo predstavlja jedno od najvažnijih u životu, onda
će nam biti jasno da ta pojava ima veći značaj za društvo nego
mnoge druge pojave, kojima se pridaje veća pažnja.

Kod čovjeka kao emocionalnog bića, ljubav, naklonost ili

privrženost određenoj ličnosti suprotnog pola je zasigurno jedna
od najjačih ako ne i najjača emocija, koja nikada ne ostaje
samo puki osjećaj nego gotovo uvijek podrazumijeva akciju.
Bilo da se radi o nekakvom pokušaju da se ona iskaže ili pak
uguši i zataška, ona bezuvjetno ostavlja traga na čovjeka, i
ukoliko se ne radi o pretvaranju, nikada nije beznačajna. Još
nekoliko faktora dokazuje da te emocije i osjećaji koji se
javljaju kod pojedinca, mogu itekako biti značajni po
cjelokupno društvo. Uzmimo samo činjenicu da bi to trebao biti
jedan od najčešćih uzroka zasnivanja porodice koja je jezgro i
ćelija društva, i funkcioniranje te ćelije uveliko zavisi od
međusobnog odnosa osoba koje su tu porodicu zasnovale.
Veoma je važno, također, to što je ta pojava u većini slučajeva
vezana za mlade ljude, omladinu, koja je u isto vrijeme i
najaktivniji i najvitalniji dio društva.

Čovjeku prirođena emocija

Sad kada nam je konačno postalo jasno da za sve nas nije

nevažno kada se neko zaljubi u nekoga, možemo početi govoriti
o onome što nas ustvari i interesuje. Naprimjer, vjerovatno
ćete se poslije ovoga pitati, ako se već niste pitali, je li se onda
meni kao muslimanu dozvoljeno zaljubiti, ili još konkretnije je li
grijeh biti zaljubljen? Iako se na ovako jednostavna pitanja
obično dobivaju izrazito komplikovani odgovori, mi ćemo
pokušati da to izbjegnemo. Ustvari, svakome ko poznaje i
razmišlja o temeljima i suštini Islama, odmah će biti jasno da
bilo koja emocija, osjećaj, čuvstvo, ukoliko su prirođeni čovjeku
ne mogu nikako biti apriori zabranjeni. Islam je vjera po mjeri
čovjeka, prirodna vjera i ako smo se složili da je emocionalna
sklonost čovjeka prema ženi, i obratno, prirodna, onda nema
nikakve dileme oko stava Islama prema tome. Međutim, kao
što smo na početku upozorili, nije sve tako jednostavno. Opet
ćemo se morati vratiti na temelje i suštinu vjere i sjetiti se da
je čovjeku, također, u svakom pogledu prirođeno
nesavršenstvo, manjkavost i zavisnost od njegova Stvoritelja, i
da je i u ovom slučaju neophodna uputa i usmjerenje od Onoga
koji je stvorio i čovjeka i sve te emocije u njemu.

Samo u braku

Zaljubljenost ili ljubav čovjeka i žene prihvatljiva je samo onda

kada ona ima mogućnost i realne uslove da bude na moralan i
legitiman način iskazana i ispoljena i sa jedne i sa druge strane.
Dakle, samo onda kada zaljubljeni imaju mogućnost da svoj
emocionalni naboj koji je bezuvjetno povezan sa tjelesnom
privlačnošću ispolje u vezi, koja podrazumjeva međusobna
prava i obaveze, koja se kod nas popularno naziva- brak.

Nema sumnje da je čovjek manje-više nesposoban da sam

kontroliše svoje emocije, a pogotovo kada je ovo u pitanju, i
stoga je Šerijat propisao društvene i moralne norme (obaranje
pogleda, pokrivanje žene, zabrana druženja muškaraca i
žena...itd) koje omogućuju i olakšavaju čovjeku i ženi da
spriječe neprirodno i nekontrolisano rasplamsavanje emocija,
koje bi mogle dovesti do postupaka koji bi štetili samim
pojedincima, a i društvu uopće. Kada bi uzeli kao primjer
društvo koje bi primjenjivalo ove norme u potpunosti, onda,
unutar tog društva pojedninac faktički ne bi ni imao mogućnost
da se zaljubi prije nego bi imao realne uslove da odmah ili u
bliskoj budućnosti tu svoju ljubav u svoj svojoj ljepoti i snazi
ispolji i iskaže.

Pored ovih opće društvenih usmjerenja, zaljubljenost, kao

emocija, i unutar samog čovjeka ima određene prirodne
granice. Ona nikako ne smije preći iz čovjeku prirođenog
osječaja ljubavi, naklonosti, privrženosti u osjećaj zanesenosti i
zaluđenosti, koja odvodi čovjeka iz realnosti u idealiziranje i
pretjerivanje. Takve ljubavi nikada nisu izraz stvarne
emocionalne snage nego upravo izraz slabosti da se odupre
maštanju, zamišljanju, idealiziranju i bježanju od stvarnosti.

Zaljubljenost kao sredstvo manipulacije

Pretpostavljam da će poslije čitanja ovih redaka vaše misli ili

riječi zvučati otprilike ovako: "Eh kad nam znaš ovako lijepo
vaziti, onda bi nam mogao štogod progovoriti i o ovoj našoj
stvarnosti u kojoj nema takvog društva ni na vidiku, niti ima
baš na bacanje ljudi koji to o čemu ti pričaš praktično žive."

Istina je da zaljubljenost i ljubav danas, barem kada su ljudi

zapadnjačkog svjetonazora u pitanju imaju možda malo
drugačije značenje i smisao, ali je sigurno da je kod prosječnog
čovjeka takvog pogleda na život, zaljubljenost ili ljubav možda
jedini ideal koji još uvijek uspijeva da se odupre agresivnom
materijalizmu koji je do sada porušio sve ideale i maštanja i u
centar stavio interese svake vrste, kako one sitnošićarske tako i
one globalne i dugoročne. Još uvijek će takav čovjek pasti na
srceparajuću romansu mladića i djevojke usred tragedije u
kojoj strada preko hiljadu ljudi (Titanik op.a), još uvijek će
povjerovati u Esmeraldinu tragičnu i beskraju ljubav i reći kako
ipak prave ljubavi još uvijek ima. Ustvari, shvativši ovo nismo
"otkrili Ameriku" jer su ovo neki ljudi mnogo prije ustanovili,
shvativši da je čovjek izrazito osjetljiv kada je ovo u pitanju i u
stanju, je zarad ljubavi opravdati rušenje principa i moralnih
normi. Svi smo barem jednom u životu čuli krilaticu "u ljubavi
je sve dozvoljeno", koja onako izgleda vrlo simpatično, ali nosi
veoma opasnu poruku tj. opravdava prelazak svih granica i
rušenje principa ma ko ih postavio. Zaljubljenost, ljubav se
predstavlja kao visko moralan čin, a u isto vrijeme se, kako bi
se ona zadovoljila, dozvoljavaju najnemoralniji postupci, poput
izdaje, prevare, laži i slično. Koliko smo samo puta
odobravajući posmatrali preljubu nekog filmskog ili serijskog
junaka, pravdajući to time što je on ili ona "istinski zaljubljen",
ne shvatajući da smo time upali u zamku u kojoj nam se ljubav
i zaljubljenost uvijek vežu za kršenje svakog morala i čestitosti.
Nažalost, ovaj plemeniti osjećaj je danas postao samo sredstvo
putem kojeg se svima, a posebno omladini, na njima prihvatljiv
način, natura i podvaljuje nemoral, blud i razvrat svake vrste.