Professional Documents
Culture Documents
Djela: Država
Zakoni
U ova dva navedena djela Platon razvija koncepciju idealne države istražujući klasne odnose
između prisutnih klasa u tadašnjem polisu. Pokušao je na naučnoj osnovi razmatrati tadašnje
socijalne i ekonomske probleme.
I sam kaže da ta njegova idealna država ne postoji u stvarnosti, nego je ljudi svjesnom
djelatnošću treba takvom da stvore.
1. filozofi – upravljači
2. vojnici – čuvari analogno njegovom shvatanju
3. obrtnici/trgovci – proizvođači da se duša sastoji iz 3 komponente: a) uma i volje
b) volje i energije
c) nagona i strasti
Prve dvije, više klase ne mogu posjedovati privatnu svojinu, ni imati porodicu. Sve građane
vaspitava država. Država je temeljni regulator života svih. Ona reguliše proizvodnju, sklapanje
braka, rađanje i odgoj djece.
Robovi po Platonu nisu ljudi već oruđa koja govore, kao i stranci i barbari.
Djela: Politika
Nikomahova etika
Najveći je Platonov učenik i kritičar. Bio je više okrenut ovozemaljskim pitanjima tadašnjeg
društva.
Proučavao je botaniku i zoologiju, pa je i državu i društvo posmatrao kao organizam. On tako
tvrdi da i država, kao i živo biće, ima svoju evoluciju, tj. svako društvo se rađa, razvija i
umire (ciklička teorija društva).
Po Aristotleu čovjek je politička životinja (zoon politikon), koja ima različite interese u
odnosu na druge ljude i grupe ljudi, ali koja istovremeno, da bi opstala, mora živjeti skupa s
drugim ljudima.
Aristotle je u poređenju s Platonom realista, jer on tvrdi da ne postoji apsolutno najbolja
država, odnosno društvo. Postoji samo relativno najbolja država u odnosu na postojeće
društveno stanje. Idealno društvo je ono u kojem postoje 2 klase:
a) upravljačka – intelektualna aktivnost; upravlja društvom
b) klasa manuelnih radnika, tj robova
Dakle, priroda je unaprijed odredila sposobnost ljudi. Po Aristotelu je ropstvo prirodno stanje,
a ne nešto što je nastalo usljed društvnih odnosa i on ropstvo odobrava.
Posebno je istakao ekonomske ekonomske činioce za razoj društva. On je socijalne fenomene
istraživao neodvojivo od ekonomskih činilaca i zato je jako bitan. Imovinska nejednakost, kao
ekonomski činilac je po njemu izvor klasnih suprotnosti u društv koje vode do nastanka
socijalnih prevrata.
S obzirom na kriterij imovinske nejednakosti društvo čine 3 klase:
1. bogati
2. srednje bogati
3. krajnje siromašni
On je bio zagovornik sredine u svemu, te i ovdje uvažava samo srednje bogate, a druge 2 klase
prezire.
Privatna svojina, a posebno porodica su nužne za jedno društvo.
U tom djelu opisuje gotsko osvajanje Rima, što je on objašnjavao kao Božiju kaznu. (Rim je bio
svjetovna država, pa je zato propao)
On cijelu historiju dijli na 6 etapa, počinjući sa stvaranjem čovjeka, izgnanjem iz raja itd., a u toku
historije nastaju dvije države:
- svjetovna – CIVITATE TERRA – oličenje zla, grijeha i đavola
- Božija/kršćanska – CIVITATE DEI – oličenje dobra
Te dvije države nastaju iz dvije vrste ljubavi. Prva iz ljubavi čovjeka prema samom sebi, a druga iz
ljubavi prema Bogu, a obje ove države prolaze kroz 6 etapa, a konačna pobjeda pripada Božijoj
državi.
Papa je poglavar te države i to je čista duhovna država. U državi postoji zajedničko i privatno
vlasništvo. Privatno je uzrok sukoba i nemira u državi.
Augustinovo djelo je pokušaj da se historija čovječanstva izloži i objasni kao razvojni proces. Zato
je on bitan.
Međutim, najsvestraniji mislilac razvijenog feudalizma je bio sveti otac Toma Akvinski.
RENESANSA:
- obnova, ponovni procvat, preporod;
- društveno-politički i kulturni pokret u Evropi od 14.-16.st. koji je izražavao ideologiju nove
društvene klase buržoazije, napredne u ono doba, a koji je bio protiv feudalno-crkvenih
svjetonazora.
Renesansu je karakterisalo golemo zanimanje za književnost i umjetnost stare Grčke i
Rima, zaboravljenu u srednjem vijeku, i procvat nauke, književnosti i umjetnosti.
Djelo: Utopija
Kao i Morus zastupa socijalutopijsku misao o državi. On u svom djelu također do u detalj
razrađuje nacrt svoje utopijske države u kojoj je sve krajnje uređeno i raspoređeno. Sve se
događa i odvija shodno državnoj regulativi, a za opće dobro.
Društvo je hijerarhijski uređeno po kriteriju znanja – ko više zna, on je i na višem mjestu na
ljestvici.
Po Kampaneli je država umno-razumna tvrorevina koja treba da ukloni sva zla u društvu i
obezbijedi dorobit svih u zajednici. Svi odrasli članovi društva treba da rade 4 sata dnevno, a
materijalna dobra su zajednička, pa i žene i djeca, kuće, spavaonice itd. (u ovomu se ogleda
Platonov uticaj na njegovo učenje)
Nasuprot tipičnim socijalno-utopijskim pogledima na uređenje društva i države (koje su
zastupali Mor i Kampanela), u renesansi se javljaju prva real-politička, praktička shvatanja
društva i države. Prvi predstavnici ovog shvatanja su Makijaveli i Žan Boden.
Bio je italijanski političar, teoretičar države i prava i književnik. Makijaveli je prvi teoretičar
koji oslobađa koji oslobađa i razdvaja državu i politiku od religije i morala. Sve do njega ljudi
su smatrali da je uloga države i politike u realizaciji moralne ideje.
Po Makijaveliju INTERESI su centralna kategorija države i društva. Interesi su pokretačka
snaga historije i ljudi će prije zaboraviti i očevu smrt nego gubitak imovine. Oni više vole
imetak nego poštovanje.
Politika je po njemu borba nteresa gdje su dozvoljena sva sredstva da bi se ostvario cilj. (Cilj
opravdavo sredstvo)
On je rodonačelnik shvatanja politike kao tehnike vladanja ljudima i narodima.
Po njemu klasni interesi razdvajaju ljude više od odgoja, morala i predrasuda.
Po njemu svaki visoko obrazovani predstavnik bilo koje konfesije ima svoje mjesto u javnom i
državnom životu, zadržavajući svoju vjeru.
Uticaj antike (tj. Aristotela) se očituje u stavu da društvo proističe iz porodice.
Filozofija renesanse je bila prvi pobornik tolerancije. Država se više nije trebala brinuti za
vjerska uvjerenja ljudi, a politička prava ljudi više nisu ovisila o religiji.
IV - NOVI VIJEK (do kraja 18.st.) prosvjetiteljstvo
Djelo: Levijatan
Ruso je bio francuski filozof. On iznosi suprotnu teoriju vlasti od Hobsa. Po njemu, narod je
vrhovni suveren, a ne monarh ili kralj.
Prvobitno stanje među ljudima je stanje jednakosti i takvi ljudi su nepokvareni. Međutim, s pojavom
privatnog vlasništva i uzurpacijom zemljišta, javlja se nejednakost među ljudima i to izaziva
nesporazume i sukobe među ljudima. Da bi se to smirilo, ljudi se sporazumijevaju i povjeravaju
svoja prava zajedničkom vladaru, ali ne trajno. Narod ima pravo zbaciti vladara kada iznevjeri
njegove interese, jer izvorni suverenitet pripada narodu, a ne vladaru.
Po Hobsu država je rezultat društvenog ugovora koji se zasniva na sili, a Rusoova teorija
društvenog ugovora se temelji na sporazumu među ljudima.
11.GIAMBATTISTA VICO (1668.-1744.)
Djelo: Principi nove nauke (o općoj prirodi naroda)
U ovom djelu on pokušava razviti koncepciju cikličnog kretanja historije (koja se sreće i kod Ibn
Halduna). Viko smatra da se historijski razvoj društva odvija kroz stalno odvijanje tri doba:
- buržoasko doba
- herojsko doba
- ljudsko doba
Ovo zadnje je najrazvijenije historijsko stanje. Ruso je zastupao stav da su društvene pojave
međuuslovljene, a ispoljaaju se kroz ciklično kretanje društva. U svom djelu je sistematski proučio
periode antike i feudalizma. Tu je otkrio određene zakonitosti, a naučno je objasnio nastanak
mitologije, privatnog vlasništva, društvenog života ljudi.
Posloije njega se počela razvijati misao o napretku i progresu društva. Uz sve nedosttke Vikoove
teorije, ona je bitna jer je Viko shvatio čovjeka kao historijsko društveno biće, koje skupa sa
vlastitom kulturom i civilizacijom prolazi različite razvojne faze.
Bio je francuski filozof i teoretičar. Najviše se bavio pitanjem osnova društvenih pojava. Slično Ibn
Haldunu i Aristotelu, on nastanak društvenih pojava veže za geografsku i klimatsku sredinu. Osim
klime, na ljude utiču i religija, zakoni, običaji, navike, naredbe države i historijsko sjećanje.
Monteskje u svom djelu razikuje tri tipa društvenog poretka:
a) republika
b) monarhija
c) despotska vladavina
Upravo i na njih utiču navedeni faktori. Slabost njegovog učenja je u tome što jednom faktoru daje
dominantan uticaj nad drugim faktorima (dao je prednost geografskim faktorima).
V – ORIJENTALNO-ISLAMSKA SOCIJALNA
I POLITIČKA MISAO
(Al-Farabijevo kozmološko i socijalno-političko učenje)
UČENJE: Kosmos je prauzrok duhovnog svijeta, intelekta, duše i sreće. Iz tog kosmosa on
izvodi stavove o društvu, njrgovoj strukturi, oblicima vlasti itd.
Idealno je društvo (država) koje je vjerna kopija kosmosu. Sreća je jako bitan pojam za njegovu
socijalno-političku teoriju. Da bi se ostvarila sreća, ljudi moraju da znaju i prihvate određene
stavove, te da svoje ponašanje i odnose usklade s tim stavovima.
Prauzrok, prvi pokretač cijelog kosmosa je Tvorac koji je najsavršeniji. Sve ostalo je ispod
Njega, a izvodi se iz Njega. Tako je Al-Farabi ujedinio Aristotelovo učenje o nepokretnom
pokretaču i islamsko učenje o Jednom Jedinom Nedjeljivom i Svemogućem Allahu. Odvajajući
se od materijalnog svijeta, čovjek se sve više približava i vraća intelektualno-duhovnom
svijetu.
Pojedinci i društvene grupe se međusobno razlikuju na osnovu bogatstva i moći koja je vezana
za bogatstvo.
Tako Al-Farabi društvo dijeli na 4 sloja: a) mudraci
b) upravljači
c) zanatlije
d) radnici
Pravičnost se ostvaruje tako što će svaki sloj i jedinka raditi posao za koji je predodređen.
Ovdje je osjetan uticaj Platona na njegovu misao, jer islam u svojoj osnovi ne prihvata bilo
koju vrstu nejednakosti.
Sagledavajući društvene veze i odnose, Al-Farabi (kao i Aristotel) definira čovjeka kao zoon
politikon (političku životinju)
Čovjek kao individualno biće ne može zadovoljiti svoje potrebe i interese bez nužnog
udruživanja i saradnje s drugim ljudima.
Društvo je struktuirano na sljedeći način:
Dakle, al-Farabi je prvi spoznao razliku između države i društva. Poredi državu sa živim
organizmom, te opravdava postojanje vladara, koji je srce države. Njemu su svi potčinjeni, a
on rukovodi i organizira cjelokupni život u državi, dok potčinjeni rade i djeluju svaki u skladu
sa svojim mjestom u društvu.
Umna država je idealna država. Nasuprot njoj su neuke, razvratne i grešne države. Al-Farabi
je po svojoj analizi države i društva preteča organske, biologističke teorije sociologije.
MISAO O DRUŠTVU I DRŽAVI U BiH
14. HASAN KAFI PRUŠČAK (1544-1515/16.)
Njegova misao o državi i društvu proizilazi iz islama. S tog stajališta islamska država nije samo
uvjetovana religijom, već je njen produkt, a šerijat daje usmjerenje ispoljavanja života
individua i naroda. Ako efikasno djeluju vodstva islamske države (imamat i halifat), onda je i
država pravedna.
Nema suprotnosti između božanskog i državnog zakona.
I temelj u uređenju države i društva jeste PRAVDA I DOBRA POLITIKA. Samo se dobrom
politikom i pravdom usavršava upravljanje. Poslovi i funkcije u državi se moraju povjeravati
poštenim, sposobnim i stručnim ljudima. Ko tako ne postupa on izdaje Allaha, Poslanika i
ummet.
Vladar se treba savjetovati sa poštenom ulemom, a mora biti darežljiv, izdašan, blag, strpljiv,
pouzdan i dostojanstven.
Znaci propadanja države su: - uzimanje džahila za saradnike
- potcjenjivanje i izbjegavanje savjeta učenjaka
- nanošenje nepravde narodu
- rashodi veći od prihoda itd.
Nužan preduslov za red u državi je podjela rada kroz podjelu ljudi na ova 4 staleža, pri čemu će
svi raditi svoj posao.
Muhamed Skejo Prozorac je bio kadija i muftija. Njegova politička teorija države i društva je
produkt islamske misli o društvu i državi. Najveći dio djela je posvećen islamskoj dogmatici i
etici. Po njemu, osmansko društvo i država i padaju zbog:
- ignorancije pravde i pravedne uprave (uzrok: dužnost se povjerava nesposobnima)
- neuvažavanja umne sfere društva (uzrok: oholost odgovornih državnika)
- neujednačenog rasporeda zanimanja
Za razliku od Pruščaka (koji uzroke vidi u amoralu, dekadenciji i raskolu u vrhu islamske
države – na makro-nivou!), Prozorac te uzroke nalazi u mikro-sferi društva – kod kadija, ajana,
aga itd. Da bi se to (zlo) otklonilo, državna uprava mora funkcionisati prema izvornim
islamskim propisima.
Sličnosti i razlike Pruščaka i Prozorca
2. Na mogućnost otklanjanja ovih negativnosti obojica gledaju na isti način, ali opet se njihovi
savjeti odnose na 2 sfere.
3. Dijele društvo na iste staleže, određujući svakom staležu dužnosti i obaveze. Niko ne smije
prisiljavati čovjeka na posao koji ne odgovara njegovom zanimanju, a što je postalo
praksom u Osmanskom carstvu. (npr. raja je gonjena u vojsku)
4. Temeljni uzroci svih slabosti i dekadencije nalaze se u napuštanju islamske etike i morala
VI – NJEMAČKA KLASIČNA FILOZOFIJA
Izvršna vlast je vlada koju može vršiti “moralna ili fizička osoba” koja treba da podučava
činovnike i da činovnicima ili narodu izdaje “naredbe” u formi DEKRETA, a ne u formi
zakona, jer se dekreti odnose na posebne, a zakoni na opće slučajeve. Za razliku od zakona
dekreti se mogu opozvati.
Vlada upravlja preko činovnika, a ova izvršna vlast je odvojena od zakonodavne, a ujedno joj
je podređena. Mora poštovati zakone zakonodavne (vrhovne) vlasti.
Ni jedna ni druga nemaju funkciju sudovanja, to radi sudska vlast. Kant insistira na principu
diobe vlasti.
Ova idealno-racionalna Kantova država je ustvari liberlano-demokratska republika. Stanje
podređenosti je prirodno stanje. Prelaz iz prirodnog stanja u građansko odvija se putem tzv.
prvobitnog ugovora, tj. izražavanjem posebnih volja u jednu zajedničku opću volju.
U raspravi “Temelji prirodnog prava” tvrdi da je politički život sredstvo. Politički život
prethodi moralnom i priprema postepeno oslobođenje čovjeka. “Biti čovjek odvaja se od biti
građanin, da bi se u apsolutnoj slobodi uzdiglo do moralnosti, ali to je moguće samo onda ako
čovjek prolazi kroz državu.”
“Narod je de facto i de iure najviša vlast iznad koje nema drugih vlasti i izvor je svih drugih
vlasti i odgovran je samo pred Bogom.”
Sve velike odluke donose se glasanjem, bilo primjenom ećinskog principa ili principa
jednoglasnosti. Fichte se ne brine za manjinu u glasačkoj proceduri. Priznaje samo apsolutnu
većinu i tvrdi da oni koji se ne žele podrediti jednoj prilično jasnoj većini prestaju biti članovi
države. On ne uviđa da je to izvor autoritativne tiranije. Ali brana tiranije većine leži u umnoj
zbilji države. Umni upravljaju državom!
U djelu “Govori njemačkoj naciji” on slavi njemački kulturni identitet. Nijemci treba da
preuzmu sveopću misiju oslobođenja, jer je njemački narod sposoban za to. Čistoću njemačkog
naroda on definira jezikom (kulturno-povijesnom činjenicom), a ne rasom.
18. GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL (1770 – 1831)
Veliki broj djela, ali najpoznatija su: - Fenomenologija duha
- Filozofija povijesti
- Povijest filozofije
- Osnovne crte filozofije prava
- Logika
Hegel zagovara monarhiju, ali i protestantski princip. smatra da racionalna država treba biti
antifeudalna u kojoj će čovjek kao takav biti slobodan, te shodno tomu izjednačen.
“Moraju vladati oni koji znaju, a ne neznanje i taština učenih.”
Hegelova država je jedna ideja o stvarnosti što izražava maksimum političke racionalnosti
Hegelova vremena. Država je uporišnatačka za političara koji djeluje u situaciji čiji je izraz ta
država, sve dok ne izađe iz okvira te situacije. Zastupa monarhiju tako što tvrdi: sam
suverenitet je nešto jednistveno i, prema tome, njegovo najbolje utjelovljenje jeste upravo
monarh.
Suvremena racionalna država je po njemu antifeudalna država koja izjednačuje građane sa
sviješću da je svaki čovjek kao takav slobodan. Njemački (osobito pruski) model najbolje
ostvaruje tu racionalnu državu u suvrmeenom društvu.
Efektivna vlast u hegelijanskoj državi jeste ona koju imaju funkcioneri, a oni čine treću, opću
klasu, gdje ulaze i sudska i policijska vlast.
Zakonodavnu vlast čine 2 doma: gornji dom (predstavnici klase zemljoposjednika)
donji dom (predstavnici druge dvije klase)
Ovaj donji dom je izbornog karaktera.
Osim države ne smije postojati nikakav drugi autoritet, čak ni neki naddržavni autoritet.
VII – SOCIJALIZAM
Od desete godine je bio industrijski radnik, a u tridesetoj je postao suvlasnik jedne tvornice
tekstila u Škotskoj, gdje je sproveo niz reformi koje su poboljšavale uvjete na radnom mjestu.
Sličan projekat u SAD-u mu je propao. Zatim se aktivno uključio u politiku, da bi na kraju
postao sveštenik jedne male sekte.
Bio je pod velikim uticajem Francuske revolucije. “Ta revolucija je označila krizu historije,
društva i teorije o društvu.” Do revolucije društvo i svijet je isključivo tumačila Crkva, a
nakon revolucije se postavilo pitanje ko će to sada raditi. Simon tu ulogu, mjesto Crkve,
namjenjuje novoj nauci o društvu koju on naziva socijalna fizika. Ta nauka kao i prirodne
znanosti mora biti potpuno egzaktna i eksplicitna.
On iznosi tezu, da kada bi Francuska iznenada izgubila umne i radne osobe (naučnike,
prizvođače..), onda bi trebala bar jedna generacija da se to nadomjesti. Kads bi međutim ostala
bez aristokratije, dvora, politike, sveštenstva, birokratije, onda bi to bio veliki udarac, ali bi se
moglo lahko nadomjestiti, jer te službe može svako od ovih prvih obavljati. Dakle, društvo je
loše organizovano! “Opći lopovi” kažnjavaju male prijestupnike, nesposobni upravljaju
sposobnima, najnemoralniji treba da odgajaju građane itd.
On društvo dijeli na - radnike (proizvodna klasa)
- neradnike (parazitska klasa)
Religija treba da doprinese tome da se bolje osjete moralne i društvnene dužnosti.
Riječ je o jednoj vrsti religije u čast Njutna, o hramu s odgovarajućim ukrasima i istinskim
obredima. On Njutna vidi kao proroka nove vjere, dakle, po njemu je religija usko povezana s
naukom. Religija treba biti nadopuna moralu (kršćanskom) i ona treba da ujedini sve narode u
jedan miroljubiv poredak.
Kod nas se smatralo da je Sen Simon socijalistički utopist, ali on je socijalist samo u pogledu
strogog planiranja ekonomije. U drugom pogledu se Sen-Simon ne može definisati ni kao
socijalist, ni kao utopist. Smatrao je da ekonomiju treba strogo planirati, i da na kraju sve treba
doći u nadležnost države i, štaviše, sve postaje podređeno upravljanju organiziranom
zajednicom. Privatno upravljanje proizvodnjom nestaje, jer je sve povezano i predviđeno.
21. CHARLES FOURIER (1772.-1873.)
Djela:
Onu podjelu je kasnije prihvatio marksizam. Svaka ova faza ima svoju uzlaznu ali i silaznu
putanju. On tvrdi da se siromaštvo rađa iz izobilja kod pojedinca i siromaštva kod većine.
Psihološkom skladu odgovara socijalni sklad koji Furijer konstruira kao proizvodne
jedinice od oko 1800 osoba (FALANGE). To su radne socijalističke općine u kojima je
stanovništvo podijeljeno na tri klase: siromašnu, srednju i bogatu. Svaka je suvlasnik te nove
socijalne zajednice preko posjedovanja akcija. Siromašni mogu brzo postati akcionari, jer su
za radnike puštene u promet akcije s vrlo visokim kamatama.
Furijer u svom novom društvu odobrava individualno domaćinstvo u kom se međutim
ne služi jednoj osobi, nego zajednici koja je nešto nadindividualno.
U tom nadvladavanju individualizma se nazire socijalistički karakter Furijerove
društvene misli.
22. PIERRE JOSEPH PROUDHON (1809.-1856.) Åsocijal-utopist!
Socijalizam i država
Lasalova teorijska i real-politička koncepcija proizilazi iz njegovog fundametntalnog
djela «Sistem stečenih prava»
U doktrinama ovih njemačkih teoretičara država se ne može reducirati samo na
funkciju da građanima jamči sigurnost i poštovanje zakona već treba da intervenira u
ekonomskoj i političkoj sferi, a to je suština institucije s moralnim i odgojnim ciljevima. Treba
uvesti neposredno opće pravo glasa, tako da se nižim klasama omogući sudjelovanje u
političkom životu.
Drugo sredstvo oslobođenja nižih klasa jeste stvaranje kooperativa koje finansira država
i koje su u konkurenciji s kapitalističkim preduzećima. Riječ je dakle, o jednoj umjerenoj
socijalnoj doktrini koja u suštini iznosi politiku postepenih reformi, koje za cilj imaju stvaranje
kolektivnog društva. Lasal polazi od ove doktrine, osobito reformatorske zadaće države,
razlikujući činjenicu da radnička klasa a ne država, ima određujuću povijesnu ulogu.
SOCIOLOŠKE TEORIJE
Ibn Haldun je prvi znastvenik koji je definisao područje sociologije i odvojio ga od drugih
znanosti. Prema Haldunu historija ima dva bitna obilježja - s jedne strane to je obuhvatanje
onoga što je prošlo, a s druge srtrane, ona je egzaktno promatranje, istraživanje i analiziranje
bića i njihovih počela. On je prvi znanstvenik u historiji socijalne i političke msili čiji je
predmet proučavanja ljudsko društvo u cjelini i svi oblici ispoljavanja njeove društvenosti.
On društvo obuhvata i poima univerzalno ne reducirajući ga na povijesne oblike državnosti
niti na arapsko društvo. Po njemu razlika u obliku života ljudi zavisi od načina dobijanja
sredstava za život. Osnpovna dva tipa društva koja on analizira su nomadi i sjedioci. Kriterij
razlikovanja ova dva tipa on vidi upravo u načinu proizvodnje.
Nomadi i sjedioci
Država
Država je proizvod i rezultat procesa proizvodnje utemeljenog kroz saradnju
proizvođača i njihov višak proizvoda. Državna vlast je nužna a ona je vezana za iskvarenost
ljudske prirode. Kontrolna funkcija države ima dominirajuće značenje u suzbijanju separatizma
i partikularizma provincija u odnosu na metropolu arapskih feudalnih država.
Ibn Haldun je formulisao tzv zakon o tri generacije i 4 faze: po ovom zakonu dinastija
može da vlada tokom 3 geberacije, što je u ono vrijeme značilo ukupno 120 godina; po isteku
tog roka ona nužno propada.
- Prva generacija utemeljivača države zadržava vitalizam, krepost, odvažnost.
- Druga, pod uticajem lagodnog života, prelazi iz stanja u kome svi učestvuju u slavi dinastije,
u stanje gdje samo jedan čovjek polaže poravo na apsolutnu vlast i slavu.
- Treća je u potpunosti izgubila vitalitet nomadskog načina života; vladajuća dinastija dolazi u
stanej senilnosti.
- Četvrta generacija je izgubila sve kvalitete prestiža i napredovanja i samo je pitanje dana kada
će propasti.
VIII POZITIVIZAM
POZITIVIZAM (lat. – učenje koje se zadovoljava utvrđivanjem činjenica, datosti,
usredsređujući se na svijet činjenica)
“Svako od naših glavnih shvatanja, svaka grana naših spoznaja prolazi uzastopice kroz
tri različita stadija:
fetišizam (vjerovanje da biljke i životinje imaju dušu)
1. teološki (fiktivni) stadij politeizam (vjerovanje u više bogova)
monoteizam (vjerovanje u jednog boga)
2. metafizički (apstraktni) stadij - (ima svoje dvije faze, zavisno od toga da li je njegova
akcija postepena preinaka ili teži vlasti; pod pojmom metafizika se podrazumijeva
idealistička filozofija o prapočecima bivstvovanja)
Iz doktrine Ogista Konta i Herberta Spensera proističu tri teorijska pravca u sociologiji:
mehanicizam, biologizam i psihologizam.
Nasuprot njima se javlja marksizam.
MARKSIZAM
Tvorci ovog teorijskog pravca su Karl Marx i Friedrich Engels, a njihov najdosljedniji
sljedbenik je Lenjin.
Marx je pri istraživanju društvenih pojava koristio dijalektički1 metod. Ovom metodom
Marx će doći do općeg rezultata poimanja društva: “Način proizvodnje materijalnog života
uvjetuje process društvenog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi
njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.” Marx (kao
radikalni ateist) moral, religiju, pravo ne smatra samo zamišljenom projekcijom neke
1
Dijalektika, grč. – vještina iznalaženja istine otkrivanjem protuslovlja
neostvarene ljudske “biti”, nego ti fenomeni nadgradnje reproduciraju posebna činjenična
stanja.
Buržoasko društvo
1. pravni kodeksi
2. društvene statistike
3. vjerske dogme
Kada Dirkem kaže da društvene činjenice treba tretirati kao “stvari”, pojam “stvar” je
klasificirao u 4 značenja:
a) stvar je entitet s određenim karakteristikama nezavisnim od ljudskog ponašanja
b) stvar je entitet koji se jedino može saznati a posteriori (na osnovu iskustva)
c) stvar je entitet čije je postojanje neovisno od volje ljudi
d) stvar je entitet koji se može saznati samo “spoljnom” opservacijom.
Dirkem dolazi do zaključka da društvena činjenica mora imati dvije važne karakteristike
jedne stvari: (a) mora biti eksteriorna (nije identična u odnosu na ideju znanstvenika)
(b) mora nametnuti izvjesnu prinudu naučniku u smislu da činjenica posjeduje
karakteristike neovisne od volje znanstvenika
Društvo
Sociologija religije
Politička orijentacija
SOCIOLOŠKI MEHANICIZAM
Metod istraživanja
Društvo
PSIHOLOGISTIČKA SOCIOLOGIJA
Ovo je razradio u svom djelu Psihološki zakoni evolucije naroda. Ovdje je pažnje
usmjerena na prirodu nacionalnog karaktera, tj. “dušu jedne rase”. Svaka rasa posjeduje
izvjesne psihičke karakteristike koje su produkt evolucije, iskustva podržanog tradicijom. Ove
psihičke karakteristike su odlučujući faktor civilizacije.
Le Bon smatra da postoje primitivne rase “one kod kojih nema nikakvog traga kulture”
i superiorne rase – indoevropski narodi. Što je jedna rasa viša to su joj umovi veći. Može
postojati velika razlika u intelektualnoj snazi pojedinaca, ali je ta rasa ipak ujednačena u
fundamentalnim psihološkim faktorima, koji određuju njen karakter. Ukrštanje rasa je jedini
proces koji može da dovede do brze i fundamentalne promjene u nacionalnom karakteru.
Psihologija gomile
Psihologija revolucija
Tenis je njemački mislilac koji je svojim djelom “Zajednica i društvo” stekao svjetsku
slavu.
On je podijelio sociologiju u 3 discipline:
1. čista (teorijska) sociologija
2. primijenjena sociologija
3. empirijska sociologija ili sociografija
Društvene skupine jesu takve prirodne ili psihološke skupine koje udruženi pojedinci
priznaju, za koje su dali svoj pristanak u kontinuitetu. Narod je npr. skupina i po društvenim i
po psihičkim osobinama, a politička stranka samo po psihičkim.
Korporacije su organizacije gdje određene ličnosti vrše određenu funkciju; korporacija
je lice koje ima svoju volju koja se realizuje preko tih funkcionera. Država je najznačajnija
korporacija.
Tenis je takođe razmatrao društvene norme i vrijednosti. On razlikuje tri kategorije
normi: 1. poredak (najopćiji kompleks normi zasnovanih na saglasnosti ili konvenicji)
2. zakon (kompleks normi koje tumači sud; stvara se običajem ili formalno i svjesno)
3. moral (kompleks normi koje tumači imaginarni sudija – Bog ili savjest)
Što se tiče pitanja kojoj od tri sfere (ekonomici, politici ili nauci) treba dati vodeću
ulogu u društvu, Tenis se opredjeljuje za ekonomsko tumačenje historije. Tenis smatra da
samo one ideje imaju važnost i značenje u društvu koje bez obzira na svoju «ispravnost»
izražavaju stvarni ili pretpostavljeni interes uticajnih, vodećih društvenih grupa.
Djelo: Sociologija
Filozofija novca
Njegov sociološki koncept nije sadržan u jednom temeljnom djelu, nego u niz eseja i
članaka. Zimel je bitan jer je postavio osnovne teorijske postavke sociološke doktrine. Do
Zimela je, kako on to kaže, sociologija bila “nauka o svemu ljudskom”, a ovakvom shvatanju
nedostaje konkretni objekt saznanja. “Isto kao što se psihologija ne bavi svim onim što je u
vezi sa sviješću, tako ni sociologija nužno ne obuhvata sve ono što se odnosi na društvo ili što
je uslovljebno njegovim postojanjem.”
Društvo je psihička interakcija između ljudskih bića, kako kao pojedinaca, tako i kao
članova grupe. Društvo nije samostalno biće, već proces, jedno “zbivanje”. Društveni odnosi u
svojoj savršenoj formi nisu samo psihički već i moralni odnosi. Velike grupe, npr. nacija,
država, one koje su dobro organizovane izdržat će veći stepen sukoba, trvenja, antagonizma,
jer imaju veće reserve energije koja ih objedinjuje i čini jedinstvenim subjektivitetom.
Drugi procesi koje Vize analizira su tzv. “omeđeni obrasci akcije”, koji se također
mogu (asocijativne) i razdruživanje (disocijativne). Udruživanje spada u process integracije.
Među procese diferencijacije spda: porijeklo dispariteta (nejednakosti), dominacija-
potlačivanje, stratifikacija, individualizacija, odvajanje i otuđivanje
SOCIOLOŠKI BIHEJVIORIZAM
Bihejviorizam je psihološki smjer u sociologiji koji svoja saznanja crpi iz tačnog
promatranja; kako se pod raznim uvjetima ponašaju ljudi, i na temelju tih opažanja
objašnjavaju društvene odnose. Rodio se u SAD.
38. CHARLES NORTON COLLEY (1864-1929)
Djela: trilogija Ljudska priroda i društveni poredak
Društvena organizacija
Društveni proces
Sociološka teorija i društveno istraživanje
Džordž Herbert Mid, Ernest Kasirer i Žan Pijaže su se bavili pojavom govora, preko kojeg
čovjek izražava svoje mišljenje.
Viljem Filding Ogborn problem razvoja društva je promatrao kroz prizmu kulture.
Ove dvije grupe su povezane preko tržišta, a privreda je prožeta duhom bezgraničnog
sticanja. Razvijaju se novi oblici poslovnog udruživanja, što povećava depersonalizaciju
privrednih djelatnosti. Tehnologija napušta svoje tradicionalne postupke, ali ostaje i dalje
empirijski utemeljena na obrascima do kojih se došlo iskustvom.
Poduzetnik mora da stvara profit kao nužni preduslov ostvaenja svojih ciljev i svog
opstanka (prihvatio je ovo stajalište baštineći Marxa)
Antipatija spram kapitalističkom društvu je bila stalna konstanta Zombartovog
ispoljavanja načina života. Nakon I svj. rata i pobjede Oktobarske revolucije u Rusiji, Zombart
se odrekao svog dugogodišnjeg socijalističkog emocionalnog simpatizerstva, jer je i tu našao
iste porobljavajuće i dehumanizirajuće sile kao i u kapitalizmu.
S vremenom Zombart postaje religiozan i insistira na duhovnim vrijednostima. U
knjizi “Njemački socijalizam” umjesto kapitalističkog duha, nastupa vječni njemački duh.
Djela:
Slijedio je također teorije svojih prethodnika (Ničea, Marxa, Fihtea, Špenglera itd),
među kojima i Špenglerovu teoriju o stvaralačkoj aristokratiji i dijagnozu da je naše stoljeće
period borbi za ovladavanje svijetom.
Građanske revolucije novog stoljeća su po njemu sociologiji dale krajnji cilj: stvaranje
racionalnog historijskog društva. Građansko društvo nije nov poredak nego proces stalnog
prilagođavanja. Građansko društvo je prelaz između dva poretka, jednbog koji propada još od
18.st. i drugog koji se stvara unutar postojećeg društva. Primarna je zadaća sociologije da
objasni taj proces s otkrivanjem historijske perspektive.
U prelomnim razdobljima sociologija predstavlja pozitivnu i konstruktivnu snagu; ona
ukazuje na novi društveni poredak.
Sociološka uopćavanja su više sporedni proizvod, nego cilj istraživanja.
U svom drugom djelu “Revolucija zdesna” revoluciju objašnjava kao ustanak naroda
protimv paraliziranog neutralnog stanja liberalnog društva, kao čin ponovnog uspostavljanja
vlasti, države koja svojim aktivizmom mora da utiče na donošenje presudnih odluka.
Značaj Gumploviceve teorije u stvaranju psihološke klime koja je svijet gurnula u tragedije
1914. i 1939. bio je sasvim evidentan i njemu pripada dio tereta opće odgovornosti.
FENOMENOLOŠKI PRAVAC U SOCIOLOGIJI
FENOMENOLOGIJA- (grč. nauka o pojavama) je nauka koja se bavi opisivanjem
svih pojava koje određuju individualni i društveni život neovisno od svakog iskustva.
FUNKCIONALIZAM
STRUKTURALIZAM