KANT- METAFIZIKA ĆUDOREĐA (METAFIZIČKA POČELA PRAVNOG NAUKA)

UVOD

Od pravnog nauka kao prvog dijela nauka o ćudoređu traži se sustav proizišao iz uma, a taj bi se
sustav mogao nazvati metafizikom prava.

Za svako zakonodavstvo (bilo da propisuje unutrašnja ili izvanjska djelovanja, a ona izvanjska ili
apriori pomoću pukog uma ili pomoću nečijeg htijenja) potrebne su dvije stvari: prvo, zakon koji
djelovanje što se treba zbiti objektivno predočuje kao nužno, tj. koji djelovanje čini dužnošću, i drugo,
pobuda koja odredbeni temelj htijenja za to djelovanje subjektivno povezuje s predodžbom o
zakonu. Prema tome, ovo drugo se svodi na to da zakon od dužnosti čini pobudu.

Zakonodavstvo koje neko djelovanje čini dužnošću i tu dužnost ujedno pobudom jest etičko. A
zakonodavstvo čiji zakon to ne uključuje, te dakle dopušta neku drugu pobudu osim ideje same
dužnosti, jest pravno.

Puko slaganje ili neslaganje nekog djelovanja sa zakonom, bez obzira na njegovu pobudu, zove se
legalnost (zakonitost); a kada je ideja dužnosti koja poizlazi iz zakona ujedno pobuda tog djelovanja,
to se zove moralnost (ćudorednost).

Prema pravnom zakonodavstvu dužnosti mogu biti samo izvanjske jer to zakonodavstvo ne zahtijeva
da ideja dužnosti, koja je unutrašnja, sama za sebe bude odredbeni temelj djelatnikova htijenja, a
kako mu je ipak potrebna pobuda primjerena zakonima, ono može sa zakonom povezati samo
izvanjske pobude.

Zakon (moralno-praktičan) jest postavka koja sadrži kategorični imperativ (zapovjed). Skup zakona za
koje je moguće izvanjsko zakonodavstvo zove se pravni nauk. Pravo je dakle skup uvijeta pod kojima
se htijenje jednoga može po općem zakonu slobode uskladiti s htijenjem drugoga.

Prisila je ono što mu se suprotstavlja kako bi se uklonila zapreka slobodi u skadu sa slobodom po
općim zakonima. Zakon uzajamne prisile koja je po principu opće slobode nužno u skladu sa svačijom
slobodom tako reći je konstrukcija pojma prava.

Podjela pravnog nauka

Opća podjela pravnih dužnosti

1. Budi častan. Ne čini od sebe puko sredstvo drugima, nego im budi ujedno i svrha.
2. Nikome ne čini nepravdu, pa makar zbog toga morao prekinuti sve veze s drugima i kloniti se
svakog društvo.
3. Stupi u takvu zajednicu s drugima u kojoj svatko može zadržati ono što je njegovo.

Navedene 3 klasične formule ujedno su dakle principi podjele sustava pravnih dužnosti na
unutrašnje, izvanjske i one koje se izvode iz njihova principa pomoću podređivanja višem pojmu.
Opća podjela prava

1. Podjela prava kao sustavnih nauka na prirodno pravo, koje počiva na samim principima a
priori, i na pozitivno pravo, koje poizlazi iz volje zakonodavca.
2. Podjela prava kao moći obvezivanja drugih, na prirođeno i stečeno pravo. Prvo je ono pravo
koje svakome pripada po prirodi, neovisno o bilo kakvom pravnom činu, a drugo je ono za
koje je takav čin potreban.
Prirođeno moje i tvoje može se također nazvati unutrašnjim, jer ono izvanjsko mora se uvijek
steći.

Prirođeno pravo je samo jedno jedino. Sloboda jest to jedino, izvorno pravo koje svakomu čovjeku
pripada na temelju njegove ljudskosti. Prirođena jednakost, tj. neovisnost po kojoj drugi nekoga ne
mogu obvezati više nego što on zauzvrat može obvezati njih; dakle čovjekova odlika po kojoj je on
svoj vlastiti gospodar.

Najviša podjela prirodnog prava ne može biti podjela na prirodno i društveno, nego to mora biti
podjela na prirodno i građansko pravo: njezin se prvi članak naziva privatnim pravom, a drugi javnim
pravom. Jer prirodnom stanju nije oprečno društveno, nego građansko; zato što u njemu i te kako
može postojati društvo, ali ono nikako ne može biti građansko (koje javnim zakonima štiti ono što je
moje i tvoje), pa se stoga pravo u prirodnom stanju zove privatno pravo.

PRIVATNO PRAVO

Pravno moje jest ono čime sam povezan tako da bi me povrijedilo kada bi ga netko drugi rabio bez
mojeg pristanka. Subjektivan uvjet mogućnosti uporabe općenito jest posjedovanje.

Apriorna je postavka praktičnog uma dakle da svaki predmet svojeg htijenja smatram nečim što
objektivno može biti moje i tvoje i da s njim tako i postupam. Taj se postulat može nazvati zakonom
dopuštanja praktičnog uma, koji nam daje ovlast kakvu opće ne bismo mogli izvesti iz pukih pojmova
o pravu, ovlast da svima drugim nametnemo obvezu koju inače ne bi imali, naime da se suzdrže od
uporabe stanovitih predmeta našeg htijenja jer smo ih mi prvi zaposjeli. Um hoće da ti vrijedi kao
načelo, i to kao praktični um koji se proširuje tim svojim apriornim postulatom.

Prema kategorijama supstancije, kauzalnosti i zajedništva između mene i izvanjskih predmeta po

zakonima slobode mogu biti samo 3 izvanjska predmeta mojeg htijenja: 1. neka tjelesna stvar izvan
mene,(objašnjeno gore) 2. nečije htijenje za nekim određenim činom, 3. nečije stanje u odnosu na
mene.

-2. Učinak nečijeg htijenja jedino mogu nazvati svojim ako smijem tvrditi da posjedujem nečije
htijenje (da od njega mogu tražiti da nešto učini). Obećani učinak prema tome spada u ukupnu
imovinu i ja ga mogu ubrojati u svoje, ali ne samo kada obećano već posjedujem nego i onda kada ga
još ne posjedujem.

-3. Neku ženu, neko dijete ili kućnu čeljad ne mogu nazvati svojim zato šti um trenutno zapovijedam
kao članovima svojeg kućanstva ili zato što ih držim pod prisilom i u svojoj vlasti i posjedu, nego ako
mogu reći da ih, premda nisu podvrgnuti prisili, posjedujem svojom voljom, pa ih stoga posjedujem
samo pravno.
Sve pravne postavke su a priori zato što su one umni zakoni.

Zaposjedanje zasebnog zemljišta čin je privatnog htijenja a da ipak nije samovoljno. Posjednik se
oslanja na prirođeno zajedničko posjedovanje tla i na odgovorajuću apriornu opću volju za
dopuštenim privatnim posjedom na njemu.

Prvim zaposjedanjem se izvorno stječe određeno zemljište, suprotstavljajući se s pravom svakome

tko ga ometa u njegovoj privatnoj uporabi, iako to u prirodnom stanju nije po pravu jer u njemu još
ne postoji javni zakon. Koliko god se neko zemljište smatralo ili proglašavalo slobodnim, tj. otvorenim
za svačiju uporabu, ipak se ne može reći da je ono slobodno po prirodi i izvorno.

Da bi se njime moglo slobodno služiti, treba ga zajednički posjedovati, što je bez ugovora nemoguće.
Pritom to zemljište, koje može biti slobodno samo zahvaljujući ugovoru, moraju zbilja posjedovati svi
oni (uzajamno povezani) koji jedan drugom uskraćuju ili onemogućuju njegovu uporabu.

To izvorno zajedništvo zemljišta, a time i stvari što se nalaze na njemu, jest ideja koja je objektivno
(pravno-praktički) zbiljska te se i te kako razlikuje od prvobitnog zajedništva, koje je izmišljotina.

Nešto izvanjsko može se imati kao svoje samo u pravnom stanju koje je podvrgnuto javnoj
zakonodavnoj vlasti, tj. u građanskom stanju.

Ako izjavim da hoću da nešto izvanjsko bude moje, onda svakog drugog proglašavam obvezanim da
se suzdrži od predmeta mog htijenja. No to svojatanje ujedno sadrži odluku da ću zauzvrat prema
svima drugima biti obvezan na jednako suzdražavanje glede izvanjskog njihovoga; jer obveza tu
proizlazi iz općeg pravila izvanjskog pravnog odnosa.

Zaključak: Ako mora biti pravno moguće da se neki izvanjski predmet ima kao svoj, onda i subjektu
mora biti dopušteno da svakog s kime se počne sporiti o tom kome pripada takav objekt primora da
zajedno s njim stupi u građansko uređenje.

Građasnko uređenje je jedino pravno stanje u kojemu se svakome njegovo vlastito samo osigurava,
ali se zapravo ne utvrđuje i ne određuje. – Svatko jamstvo pretpostavlja dakle već nešto što je nečije
(što se nekome osigurava). Prema tome, mora se pretpostaviti da je i prije građanskog uređenja (ili
bez obzira na nj) moguće izvanjsko moje i tvoje te istodobno pravo da svakoga s kime bismo mogli
doći u bilo kakav dodir primoramo da zajedno s nama stupi u takvo uređenje u kojemu se moje i tvoje
može osigurati. Posjedovanje u očekivanju i pripremi takvog stanja, koje se može temeljiti samo na
zakonu zajedničke volje, dakle koje se slaže s njezinom mogućnošću, jest privremeno pravo
posjedovanja, dok bi ono koje se zatječe u takvom zbiljskom stanju bilo konačno posjedovanje.

Opći principi izvanjskog stjecanja

Ništa izvanjsko nije izvorno moje, ali ono se i te kako može izvorno steći, tj. može se steći, a da se ne
izvede iz tuđega. Princip izvanjskog stjecanja glasi: Ono čime sam ovladao (po zakonu izvanjske
slobode)i što mogu rabiti kao objekt svojeg htijenja (prema postulatu praktičnog uma)te napokon ono
za što hoću da bude moje( u skladu s idejom moguće sjedinjene volje), to jest moje.
Momenti izvornog stjecanja jesu dakle: 1. Prisvajanje predmeta koji ne pripada nikome.
2. Označavanje posjedovanja i čina mojeg htijenja kako bih od tog predmeta odvratio sve druge.
3. Privlaštenje kao (idejni) čin izvansjke opće zakonodavne volje kojim se svatko obvezuje na
suglasnost s mojim htijenjem.

Izvorno stjecanje može proizaći samo iz jednostrane volje.

STVARNO PRAVO

Pravo na neku stvar je pravo privatne uporabe stvari koju posjedujem u (izvornoj ili uspostavljenoj)
zajednici sa svima drugima. Jednostranim htijenjem ne mogu nikoga obvezati da se suzdrži od
uporabeneke stvari. To dakle mogu samo zahvaljujući sjedinjenom htijenju u zajedničkom posjedu.

Izraz stvarno pravo inače ne podrazumijeva samo pravo na neku stvar nego i skup svih zakona koji se
tiču stvarnog mojega i tvojega. Dakle, zapravo i doslovce uzevši ne postoji nikakvo (izravno) pravo na
neku stvar, nego se tako samo naziva nečije pravo spravm neke osobe koja ( u građanskom stanju)
nešto posjeduje u zajednici sa drugima.

OSOBNO PRAVO

Posjedovanje nečijeg htijenja kao moć da ga svojim vlastitim htijenjem po zakonima slobode
navedem na neki čin je jedno od prava, ali skup (sustav) zakona po kojima to htijenje mogu
posjedovati jest osobno pravo koje je samo jedno jedino.

Stjecanje osobnog prava nikada ne može biti izvorno i samovoljno (jer to ne bi bilo u skladu sa
svačijom slobodom, dakle bilo bi nepravično). Stjecanje pomoću čina drugoga, na koji toga drugoga
navodim po pravnim zakonima, izvedeno je dakle uvijek iz tuđega, a to se izvođenje kao pravni čin ne
može zbiti ako je taj čin negativan, npr. čin napuštanja ili odustajanja od svojega nečega, jer time se
samo ukida vlastito jednoga ili drugoga, ali ništa se ne stječe, nego se to izvođenje može zbiti samo
pomoću prijenosa. Prijenos vlastitog vlasništva na nekgo drugog jest otuđenje. A to se zbiva pomoću
ugovora.

No što stječem ugovorom? Budući da mi je obećana samo kauzalnost htijenja drugoga glede neke
činidbe, ugovorom ne stječem neposredno neku izvanjsku stvar, nego nečije obećanje (a ne
obećano). Prije prihvaćanja i primitka činidba se još nije zbila. Stvar još nije prešla od jednoga
drugome, dakle drugi ju još nije stekao, pa je prema tome pravo što poizlazi iz ugovora samo osobno i
tek predajom postaje stvarno pravo.

Bračno pravo

Brak- veza dviju osoba različitog spola radi doživotna uzajamnog posjedovanja svojih spolnih
svojstava. Svrha rađanja i odgajanja djece može biti svrha prirode, radi koje je ona spolovima usadila
međusobnu naklonost, ali da bi veza čovjeka koji se vjenačao bila zakonita, on sebi ne mora postaviti
tu svrhu, jer inače bi se brak sam od sebe razvrgnuo kada rađanje djece prestane.

Nego, bračni ugovor je onaj, koji je po zakonu čovječanstva nužan, tj. ako muškarac i žena žele
uzajamno uživat u svojim spolnim svojstvima, oni se nužno moraju vjenčati, a nužno je to po pravnim
zakonima čistog uma.
Jer prirodna uporaba spolnih organa drugoga jest užitak radi kojega se jedan spol podaje drugome. U
tom činu čovjek sam od sebe čini stvar, što proturiječi pravu čovječanstva u njegovoj vlastitoj osobi.
To je moguće samo pod jednim uvjetom da neku osobu, koja drugu stječe poput stvari, ta druga
osoba pak stječe zauzvrat, jer tako opet zadobiva samu sebe i ponovo uspostavlja svoju osobnost.

A stjecanje jednog čovjekova uda ujedno je stjecanje čitave osobe- jer ona je apsolutno jedinstvo.
Prema tome, podavanje i prihvaćanje jednog spola radi užitka drugoga ne samo da je dopustivo pod
uvjetom da su osobe u braku nego je samo pod tim uvjetom moguće.

Iz tih je razloga odnos između supruga odnos jednakosti posjedovanja, kao osoba koje se uzajamno
posjeduju (samo u jednoženstvu, jer u mnogoženstvu osoba koja se podaje dobiva samo dio onoga
kome posve pripada, pa od sebe čini puku stvar).

Roditeljsko pravo

Iz začeća u toj zajednici proizlazi dužnost uzdržavanja i skrbi koju roditelji imaju prema onima koje su
začeli, tj. djeca kao osobe imaju time ujedno izvorno prirođeno ( a ne samo nasljeđeno) pravo na
roditeljsku skrb sve dok nisu sposobna da se sama uzdržavaju, i to ga po zakonu imaju neposedno, tj.
bez posebnog pravnog čina.

Začeća se smatra takvim činom kojime smo neku osobu bez njezina pristanka doveli na svijet i
samovoljno uveli u nj. Zbog tog čina roditelji su obvezni da je, koliko god mogu, učine zadovoljnom
tim njezinim stanjem.

Iz otga proizlazi da pravo djece nije puko stvarno pravo, dakle nije otuđivo, ali nije ni puko osobno
pravo, nego je osobno pravo na način stvari.

O idealnom stjecanju izvansjkog htijenja

Idealnim naziva ono stjecanje koje ne sadrži nikakvu vremensku kauzalnost, dakle se temelji samo na
nekoj ideji čistog uma. Tri su vrste stjecanja: dosjelošću, nasljeđivanjem i besmrtnom zaslugom tj.
pravo na dobar glas nakon smrti.

1. Stjecanje dosjelošću

Vlasništvo drugoga stječem naprosto dugotrajnim posjedovanjem zato što i u slučaju da postoji netko
tko kao pravi vlasnik te stvari polaže pravo na nju smijem toga drugoga naprosto isključiti svojim
dugotrajnim posjedovanjem. Ta vrsta stjecanja, ne posve pravilno, zove se zastarom. Tko propusti
dokumentirati svoj čin posjedovanja izgubio je svoje pravo u korist trenutnog podjenika.

2. Nasljeđivanje

Nasljeđivanje je prijenos cjelokupne imovine umirućega na onoga tko ga je nadživio, što se zbiva
suglasnošću volje obojice.

3. Ostavljanje dobrog glasa nakon smrti

U slučaju optužbi protiv pokojnika, oni koji su ga nadživjeli ovlašteni su da ga i pravno brane (jer i
njima se može ista stvar dogoditi nakon smrti). Iako neobično, to je pojava zakonodavnog uma a
priori, čija se vladavina proteže i preko granica smrti. (haha) :D
JAVNO PRAVO

DRAŽVNO PRAVO

Skup zakona kojima je za uspostavu pravnog stanja potrebna opća objava jest javno pravo. To je
dakle sustav zakona za neki narod, tj. za mnoštvo ljudi ili za mnoštvo naroda kojima je u
međusobnom utjecaju potrebno pravno stanje pod vodstvom sjedinjujuće volje, tj. potrebno im je
uređenje da bi mogli ostvariti svoja prava.

Takvo stanje odnosa među pojedincima u narodu zove se građansko stanje, a cjelina čiji su oni
članovi zove se država, koja se zbog svojeg oblika s obzirom na povezanost zajedničkim interesima
svih da budu u pravnom stanju naziva zajednicom, dok se u odnosu prema drugim narodima naziva
naprosto silom. Opći pojam javnog prava ne podrazumijeva samo državno prvo nego također daje
povoda za promišljanje međunarodnog prava, zato što zemaljsko tlo nije beskrajna površina, nego
takva koja samu sebe omeđuje.

Svaka država sadrži u sebi 3 vlasti, tj. opću sjedinjenu volju u trojakom liku:

1. Vladarsku vlast (suverenost) u liku zakonodavca

2. Izvršnu vlast u liku namjesnika (po zakonu)
3. Sudsku vlast (koja po zakonu priznaje svakomu svoje) u liku suca.

Zakonodavnu vlast može imati samo sjedinjena volja naroda.

Ono što kvalificira nekoga za državaljanina samo je njegova sposobnost da glasa, a ona pak
pretpostavlja njegovu samostalnost u narodu. Zbog te je kvalitete međutim nužno razlučiti aktivnog
od pasivnog državljanina. Pomočnik kod trgovca il obrnika, maloljetnik, sve žene i općenito nitko tko
svoju egzistenciju ne priskrbljuje sam, nego je prisiljen da je prima po odredbi drugih (osim po
odredbi države) nema građanske osobnosti, te je njegova egzistencija takoreći samo inherencija.

Namjesnik u državi jest ona osoba (tjelesna ili moralna) kojoj pripada izvršna vlast: on je zatpunik
države koji postavlja magistrate, propisuje narodu pravila prema kojima svatko u dražvi po zakonu
može nešto steći ili očuvati svoje. Kada se namjesnik promatra kao moralna osoba, zove se uprava,
vlada.

Vladar naroda (zakonodavac) ne može ujedno biti namjesnik, jer on je podvrgnut zakonu, te ga
prema tome zakonom obvezuje netko drugi, naime suveren. Vladar može i oduzeti vlast namjesniku,
svrgnuti ga ili preurediti njegovu upravu, ali ga ne može kazniti.

Naposljetku, ni vladar države ni namjesnik ne mogu suditi,nego samo postavljati suce kao magistrate.
Narod sudi sam sebi preko onih svojih sugrađana koji se kao njegovi zastupnici imenuju slobodnim
izborom, i to za svaki čin napose.

U sjedinjenju ovih triju vlasti sastoji se dobrobit države. A ona ne podrazumijeva blagostanje
državljanina i njihovo blaženstvo, jer ono u prirodnom stanju (kao što Rousseau tvrdi) ili pak pod
despotskom vladavinom možda može ispasti puno ugodnije i poželjnije, nego podrazumijeva stanje
najvećeg sklada između uređenja i pravnih principa, a um nas kategoričnim imperativom obvezuje da
težimo za tim stanjem. (ukratko: država blagostanj nije cilj/svrha države već je najbolja država ona
koja omogućava zaštitu naših prava i imovine)
Vladar u državi ima spram podanika sve sama prava, a nikakve (prisilne) dužnosti. Ako vladarov
organ, namjesnik, postupa protivno zakonima, npr. kršeći nametima, novačenjima i sl. podanik se na
tu nepravdu doduše smije žaliti, ali joj ne smije pružati otpor.

Nema dakle zakonitog otpora što bi ga narod mogao pružiti zakonodavnom poglavaru države. Jer
samo podvrgavanje njegovoj općoj zakonodavnoj volji omogućuje pravno stanje. Nema dakle
nikakvog prava na ustanak, još manjena pobunu, a ponajmanje na pobunu protiv njega kao pojedinca
pod izlikom da on zlorabi vlast, ne postoji nikakvo pravo na napadaj na njegovu osobu ili čak njegov
život. I najmanji takav pokušaj je veleizdaja, a takav se izdajica kao onaj koji pokušava ubiti svoju
domovinu ne može kazniti blaže nego smrću.

Razlog iz kojeg je narod ipak dužan podnositi zlorabu vrhovne vlasti, pa čak i onu koja je na izgled
nepodnošljiva, jest to što se njegov otpor samome vrhovnom zakonodavstvu nikada ne može
smatrati drukčijim doli protuzakonitim, čak takvim koji poništava cjelokupno zakonito uređenje.

Jer da bi narod bio za to ovlašten, morao bi postojati javni zakon koji bi dopuštao taj njegov otpor, tj.
vrhovno bi zakonodavstvo sadržavalo odredbu po kojoj nije vrhovno, a narod bi kao podanik
jednomte istom presudom bio postavljen za suverena onome kome je podređen; što je proturiječno.
Narod ne može biti sam sebi sudac.

Promjenu nedostatnog državnog uređenja, kojaje povremeno zacijelo potrebna, može prema tome
provesti jedno sam suveren reformom, ali ne narod revolucijom. Reforma semože odnositi samo na
izvršnu vlast, a ne na zakonodavnu.

Za održanje države potrebnoje još nešto: naime pravo nadzora, dakle to da joj se ne smije zatajiti
nijedna udruga (svjetovna ili vjerska) koja bi mogla utjecati na javno dobro društva, te joj takve
udruge ne smiju uskratiti uvid u svoje uređenje ako policija to zatraži.

Što se tiče odnosa prema crkvi (kao ustanovi) država nema zakonodavno pravo glede njezina
unutrašnjeg ustroja, nema pravo narodupropisati ili zapovijedati vjeru i oblike bogoslužja. Ali što se
tiče troškova uzdržavanja crkve, oni ne mogu pasti na teret države, nego ih mora snositi isti onaj dio
naroda koji ispovjeda ovu ili onu vjeru, tj. samo određena zajednica.

O kaznenom pravu

Kazneno pravo je pravo zapovjednika da podređenome zbog njegova zločina zada bol.

No koja je to vrsta i koji stupanj kažnjavanja što ih javna pravda postavlja za svoj princip i mjerilo? To
je prinicp jednakosti, po kojemu se ona jednoj strani ne priklanja više nego drugoj. Samo pravo
odmazde (samo pred sudom), može pouzdano odrediti kvalitetu i kvantitetu kazne.

On se zalaže za smrtnu kaznu u slučaju ubojstva, kastraciju za seksualne prijestupnike. Kazna je

pravedna odmazda u tom slučaju. Cilj kažnjavanja nije zastrašivanje zato što su kategorije čistog
praktičnog uma odijeljenje od svakog razmatranja korisnosti ili društvenog učinka u smislu
prevencije.
MEĐUNARODNO PRAVO

Kant smatra umnom nužnošću da države teže ka tomu da izgrade savez prema uzoru na ideju
izvornog društvengo ugovora.

Pravo na mir jest .

1. Pravo da se bude u miru kada je u susjedstvu rat ili pravo neutralnosti

2. Pravo da se osigura trajnost sklopljenog mira, tj. pravo jamstva
3. Pravo na uzajamno povezivanje (savezništvo) više država radi zajedničke obrane od svih
mogućih napadaja izvana ili iznutra. Svrha tog saveza nije napadanje i unutrašnje
povećavanje.

Kako je prirodno stanje naroda, a tako i pojedinačnih ljudi, stanje iz kojeg valja izaći da bi se stupilo u
zakonito stanje, tako je prije no što se to dogodi svo pravo naroda i svo izvanjsko moje i tvoje koje
države mogu ratom steći ili zadržati samo privremeno , a kao konačno može vrijediti jedino u općem
državnom savezu te samo u njemu može zavladati istinski mir.

No zbog toga što takvom višenarodnom državom koja obuhvaća velika prostranstva naposljetku
postaje nemoguće vladati (Kant se protivi obliku jedinstvene svjetske države, držeći da bi posrijedi
bio neograničeni despotizam, bolje federalizam slobodnih država tj. savez), pa prema tome i štititi
svakog njezinog člana, te zbog toga što mnoštvo takvih saveza opet dovodi do rata, vječni je mir
(kraljnji cilj međunarodnog prava) ipak neostvariva ideja.

Bez obzira na to, sklapanje takvih državnih saveza služi neprekidnom približavanju vječnom
miru.takav savez nekoliko država radi očuvanja mira može se nazvati stalnim državnim kongresom
kojemu svaka susjedna država može slobodno pristupiti.

Pod kongresom se ovdje pak podrazumijeva samo proizvoljan skup različitih država koji se u svako
doba može raspustiti, a ne savez koji bi se (poput američkih država) temeljio na državnom ustavu, te
bi stoga bio neraskidiv. Samo se uz pomoć takvog kongresa može ostvariti ideja javnog prava naroda
što ga treba uspostaviti kako bi oni svoje sporove rješavali na civilan način, tako reći parnicom, a ne
na bararski način, naime ratom.

Zaključak: Dakle, više nije pitanje je li vječni mir postojeća ili nepostojeća stvar i da li se varamo u
svojem teorijskom sudu ako pretpostavimo prvo, nego moramo djelovati kao da postoji ono što
možda ne postoji i raditi na stvaranju osnove za mir i na uspostavi uređenja (možda republikanizam
svih postojećih država) koje nam se čini najprikladnijim za to da s on ostvari i da se učini kraj groznom
ratovanju, koje je dosad u svim državanma bez iznimke bilo glavna svrha unutrašnjih priprema.

Prihvatimo maksimu neprestanog djelovanja u tom smjeru, jer ona je dužnost! :D