Professional Documents
Culture Documents
Dakle, ovo su sabrana skripta predanih studenata AV medija koje sada predajem vama. Verovatno ima
grešaka, ali bolje nećete naći. U slučaju da vam na momente zazvuči sve ovo konfuzno, to je zato što
niste pohađali predavanja, inače biste se privikli: c c c... stid da vas bude!
Estetika kao filozofska disciplina ima dugu prošlost ali kratku istoriju. Ona se konstituiše tek u novom
veku, u doba prosvetiteljstva. Aleksandar Gotlib Baumgarten joj je prvi odredio naziv i predmet u delu:
„Filozofske meditacije o nekim aspektima pesničkog dela“, u prvoj polovini 18.v. izlažući program
estetike naspram logike.
Zvanična godina nastanka estetike se uzima 1750., godina kada je Baumgarten izdao delo „Aesthetica“.
ESTETIKA - isticanje čulnih oblika, čija se vrednost suprotstavlja dotadašnjim moralistički
prenaglašenim temama u umetnosti, naročito slikarstvu, jer je tokom antike i srednjeg veka estetsko bilo
neposredno, čulno saznanje, a kasnije je ono bilo u sferi razuma.
Razlika između logike i estetike: logika – umna spoznaja, estetika – oplemenjuje čulno saznanje.
Baumgarten još kaže da je noetsko (viša saznajna sposobnost) vezana za logiku, a estetsko za estetiku.
Ovim se otvara mogućnost za analizu umetničkog dela.
Za razliku od Lajbnica koje je govorio da je čulno niže, a pojmovno (razumsko) više saznanje,
Baumgarten čulnost i razum stavlja jedno pored drugog. On izraz ukus zamenjuje izrazom moć
procenjivanja.
U početku Baumgarten pod estetikom podrazumeva teoriju čulnog saznanja koja obuhvata nauku i
umetnost. Po njemu postoje čulna i intelektualna moć procenjivanja. Čulna moć procenjivanja
prosuđuje oblast ukusa, a intelektualna oblast logičkog. Obe ove oblasti pripadaju teoriji saznanja i
prva se naziva estetika a druga logika. Za Baumgartena estetika i logika su vodeće discipline teorijske i
praktične filozofije. On smatra da estetski sud leži između čulnog i razumnog suda, te se stoga svako
ocenjivanje koje se oslanja na čula uopšteno naziva ukusom. Baumgarten estetiku vidi kao učenje kako
da se duh oplemeni pomoću lepog. Baumgarten je takodje smatrao da je cilj estetike lepota, dok je cilj
logike istina. Od ove ideje potiče karakteristična moderna upotreba reči estetika.
U prosuđivanju ukusa se ne radi o osećaju lepog, već o sudu o predmetima koji takav osećaj izazivaju.
Čulno opažanje je konfuzno, zato sudove treba predstaviti kao jasne i razgovetne ideje. Estetska
predstava se određuje pomoću jasnosti (claritas). Estetski sud leži na sredini između čulnog i razumskog
suda.
Čulna predstava mora biti jasna predstava, što vodi ka tome da je ona onda lepa predstava.
U procenjivanju i stvaranju lepog postoji niz karakteristika kojim se estetsko saznanje pokazuje kao
ocena lepog. Baumgarten ističe: bogatstvo predmeta, plemenitost, istinitost, jasnost, evidentnost,
ubedljivost.
Kantova estetika:
Kod njega je najvažniji pojam kritike. On je govorio da je sve u tom dobu podvrgnuto kritici, a to se
može odnositi komotno i za naše doba. Treba razlikovati kritiku od kritizerstva (crisis - sud). Kritika
nije obavezno negativna.
Kant kaže da je kritika prosuđivanje i da ništa samo po sebi nije značajno ako mu mi ne pridodamo
značaj. To se odnosi na umetnost, naučna dela itd.
Kritika je jedan od prosvetiteljskih gestova, o čemu je još Dekart govorio („Moji me učitelji ničemu
nisu naučili“). Kao ideal on je proklamovao jasnost naučnog saznanja i mi smo ti koji pridajemo
važnost. Za nas najvažnije je Kantova III kritika: „Kritika moći suđenja“.
Moć suđenja je vezana za ukus. Kant kaže: „O ukusima ne vredi raspravljati“. Ukusno je ono čemu nas
je društvo naučilo.
Ali vredi raspravljati o umetničkom delu. Kad god je prisutan interes nema mesta za estetsko suđenje.
Ono postoji samo onda kada postoji neka vrsta ganutosti, odnosno kad osećamo neko čulno uživanje –
prijatnost. Prijatnost posedujemo i trošimo, to je kič. S druge strane, ono što nam pruža zadovoljstvo
često nema estetsku vrednost, to je subjektivni doživljaj harmonije...
Kant je odredio kriterijume za kič: da li je u pitanju zadovoljstvo ili prijatnost. Kada harmoniju
doživljavamo u sebi a ne iz predmeta.
Kant donosi tezu o lepoti - LEPOTA: svrhovitost bez svrhe.
Postoji veza u odnosu prema umetničkom delu, a to je neka svrhovitost – pobuđuje nas na razmišljanje
(ne direktno), a prati ga osećaj.
Dakle svrhovitost je: podsticaj + individualni osećaj zadovoljstva, ALI BEZ SVRHE.
Kant je još govorio da je sud ukusa moć prosuđivanja lepog na osnovu zadovoljstva.
Za Kanta je sud ukusa = a priori (pre iskustva)
John Locke – Tabula rasa, bez iskustva nema duše. S druge strane je Lajbnic – Pre iskustva nema ništa
sem razuma (samo apriorne forme).
Kant – sud ukusa je a priori, nešto što je opšte ljudsko. Kod svakog postoji potencija za razumevanje
neke vrednosti. Sensus communis – common sense (opšte čulo), zdrav razum. On je u vezi sa još jednim
Kantovim pojmom – pojmom genija. Genije je jedna vrsta spoja prirode i slobode. Iako nisu u vezi jer
se sloboda sama stvara, a u prirodi vladaju zakoni, umni deo čoveka ima moć, slobodu da sam stvori
neke zakonitosti. Genije = prirodna dispozicija (ingenijum), kojom priroda daje pravila umetnosti. Veza
između genija i umetničkog dela je sensus communis.
Istinska umetnost:
Umetnost postavlja nova pravila (to je prava umetnost) TVOREVINA GENIJA, postavlja nov način
pristupa (koji je priznat od drugih).
Lepo za Kanta je reakcija na umetničko delo, naše subjektivno viđenje. Pojam lepo zauzeće centralno
mesto u Kantovoj estetici. On pojam lepo određuje u njegovoj kritici moći suđenja. Kant analizira
pojam ukusa s obzirom na njegova četiri moguća svojstva:
1. Sud ukusa u pogledu njegovog kvaliteta – da li je nešto lepo ili nije povezujemo sa subjektovom
uobraziljom i sa njegovim osećanjem zadovoljstva i nezadovoljstva.
2. Sud ukusa u pogledu njegovog kvantiteta
3. Sud ukusa s obzirom – ima dve relacije. Relaciju koja može imati zadovoljstvo i
nezadovoljstvo.
4. Sud ukusa prema modalitetu
1. Ukus predstavlja moć prosuđivanja jednog predmeta pomoću dopadanja ili nedopadanja bez
ikakvog interesa.
2. Lepo je ono što bez pojma izaziva opšte dopadanje
3. Lepota je forma svrhovitosti jednog predmeta ukoliko se ona na njemu opaža bez predstave o
njenoj svrsi.
4. Lepo je ono što se bez pojma saznaje kao predmet nekog nužnog dopadanja.
Pod velikim uticajem Berka, nastaće Kantov rani spis – o lepom i uzvišenom – gde će istaći da uzvišeno
uzbuđuje a lepo privlači. U svom spisu Kant određuje uzvišeno polazeći od senzualističkih i
empirističkih principa. Dvadeset pet godina kasnije on će uzvišeno kao i uostalom lepo, razmatrati na
osnovu apriornih principa uma unutar sistema filozofskih ali i estetičkih kategorija i nastojaće da
pokaže karakteristike uzvišenog na osnovu njegovog mesta u sistemu estetičkih kategorija. Proces po
kantu ima dve faze:
1. Nemoć ljudske osećajnosti pred veličinom ili moći prirode – zvezde na nebu, oluja na moru, ...
Snaga prirode deluje neizmerljivo u odnosu na najveću moguću snagu ljudskog tela.
2. Doživljaj uzvišenosti završava se osećanjem od utiska prirodne veličine ka moralnom
dostojanstvu čoveka koje je veće od snage i broja u prirodi.
Kant kaže da lepo nije osobina umetničkog dela ili je to prirodni fenomen, već je to svest o zadovoljstvu
koje doživljavamo nakon razumevanja i uključenja mašte u dodiru sa tim delom. Iako nam se čini da
koristimo razum pri prosuđivanju, sud ipak nije logički već estetički. Čist sud ukusa je subjektivan jer
proizilazi iz emotivnog doživljaja objekta i on je stvar univerzalne validnosti koju nazivamo common
sense.
Imamo dve vrstem moći suđenja: odredbenu (od opštem ka pojedinačnom) i refleksivnu (obrnuto).
Kontekst umetničkog dela nastaje onda kada mi, zapravo, iz tog pojedinačnog bivamo aficirani da
ustanovimo nešto opšte.
Šiler estetiku prenosi u političku sferu. On tvrdi da čovek tada oseća potrebu da ne bude podvrgnut
povredama i nasilju. On je prvi govorio o estetskoj državi. Po obrazovanju je bio medicinar, radio je kao
profesor istorije a zapamćen je kao pesnik i estetičar.
Šilera zanima univerzalna istorija, istorija koja ima svoj tok koji se ponavlja, ali zato da ne bi radili
stvari koje ne pripadaju našem vremenu, tako želevši da ukine tiraniju. Šiler je postao estetičar posle
francuske revolucije. Umetnost mu je postala jedna vrsta kompenzacije na polju političkog/ državnog
života.
Kod Šilera imamo sa jedne strane čulnost a sa druge strane razum (kao i kod većine filozof). Čulnost
se prepoznaje u nižim klasama (varvarstvo, ropstvo i tiranija čulnosti). Razum se prepoznaje u
postanosti i učmalosti. Ove dve teze su Šileru predtavljale pokušaj da objasni propast francuske
revolucije.
Šileru je bilo važno da raskinemo sa iluzijom da bilo elita ili seljaci mogu da doprinesu nekim
promenama. Po njemu mora da dodje do estetskog iskustva tj. Da se čulnost približi razumu i obrnuto.
On veruje da je estetsko vaspitanje važnije od političkog jer od njega nema ništa dokle god postoji
varvarsko ustrojstvo države. Mišljenje i karakter se moraju oplemeniti.
Praktični primer Šilerove teorije : čovek mora da bude u kontaktu svakodnevno sa lepim prizorima da bi
se oplemenio. Lepota kao sloboda u pojavi želi da se suprotstavi onom što je subjektivni karakter u
Kantovoj teoriji. Šiler smatra da je lepo objektivno, a ne kao Kant, subjektivno.
Šiler promoviše nagon igre; to je ono što čoveka čini čovekom. Po njemu postoji neravnoteža u životu
tj. Neslaganje prirodnog i kulturnog i nastoji to da prevaziđe „nagonom igre. On time pokušava da
poveže racionalnost i čulnost – igra ima pravila ali kroz ta pravila su moguće mnogobrojne
kombinacije; ako igra nije zabavna onda nije igra.
Za Šilera između prirode, kulture, stvarnosti i ideala ne može da postoji ravnoteža. On smatra da se
ideal ne može dostići.
Lepota nije za Šilera (za razliku od Kanta) samo senzualno iskustvo, već i moralno.
Odrastao sa Hegelom i Helderlinom, zajedno su bili u nekoj vrsti teološke gimnazije. Oni su napisali
svoja razmišljanja o svom vremenu i društvu, ali taj tekst nije bio potpisan. A to je bilo zbog toga što su
mnogi tada davali svoj sud nečemu prema tome ko je autor određenog dela. Zalagao se za slobodu
kritike baš zbog toga.
Šeling je smatrao da se fizika mora promeniti jer nam daje veštačku prirodu.
Šeling govori o natura naturans dok su fizičari skoncentrisani na natura naturata. Izvorna moć prirode
je beskonačna ali ona mora sebe ograničiti da bi došlo do produkta. Priroda je uvek dvostruka, priroda
je beskonačna, a beskonačnost je ometa tj. Priroda samu sebe ometa.
Za Šelinga je umetnost čulni prikaz apsoluta.
Šeling o umetnosti:
Momenat čiste produktivnosti nikad ne može biti dosegnut. Umetnost je ta koja daje njegov čulni
prikaz. Umetnost je organon i dokument same filozofije. Umetnsot jeste jedna vrsta oruđa (organon)
koji nam daje da posredstvom umetničke intuicije tj. Pruža nam sredstva da dospemo do onoga do čega
mi želimo da dospemo (O.o). umetnost jeste dokument jer je cilj da dosegne to što je jedinstvo prirode i
duha tj. slobode i nužnosti.
Umetnost se u svom smeru nastanka razlikuje od prirode. Priroda polazi od nesvesne produkcije i za
svoj vrhunac i svoj najviši oblik ima svestan produkt. Tok umetnosti je obrnut, kreće se od svesne ideje
i završava se u nesvesnom produktu. Umetničko delo nije umetničko delo ukoliko nije začeto u
svesnom svetu. Umetnost je jedinstvo svesnog i nesvesnog začeto u svesnom. Po Šelingu se u umetnosti
događa momenat instinkta (nesvesna delatnost u kojoj su zamršeni sloboda i nužnost - u umetičkom
stvaranju).
Za Šelinga je prirodno lepo lepo slučajno, a umetničko lepo ima u sebi momenat nužnosti.
Šeling traži da se estetika više ne naziva nauka o lepom već filozofija o lepom, jer prirodno lepo ispada
zbog momenta slučajnosti. Ključ svega je sinteza prirode i slobode. Konačan prikaz beskonačnosti jeste
umetničko delo koje ovim biva naturalizovano. Ovom naturalizacijom Šeling daje izvesnu autonomiju
umetničkom delu. Šeling ukida ideju podražavanja umetnosti prirodi tj. da umetnost podražava – ta
ideja se transformiše. „Ars imitatur naturam“ (lat.).
Ono što je prirodno lepo biva oblikovano na osnovu norme onog sto je umetničko lepo. Umetničko
delo i umentičko lepo jeste merilo onoga što je nama lepo.
Romantizam
Romantičarski pokret bio je aktivan u drugoj polovini 18. veka i prvoj polovini 19.v. u Francuskoj,
Engleskoj (više poetičan) i u Nemačkoj (filozofski pokret).
Romantično znači srodno sa prirodom. Izražavanje emocija na nesvakidašnji način; prezir šablona,
rutine, uštogljenih formi. Romantičari vole ono što je neobično.
Biti romantičan – gledati na svet očima iskosa, gledati da se onom uobičajenom da aura neuobičajenog;
nešto svakidašnje pretvoriti u nesvakidašnje.
Prvi pokret kulture iznet od strane vrlo mladih ljudi. (preteča romantizma je nemac Vahenroder, on
umire sa 25 godina). Najznačajniji autor je Novalis zbog svojih ideja. Romantičari pokušavaju da
odgovore na krutu konvencionalnost građanskog sveta.
Da bi smo stvorili nešto novo moramo stvoriti heterogenu vezu, spoj različitih stvari da bi se dobio
kvalitet. Klasicizam se zasniva na određenim postulatima - vrednostima (mera, harmonija, uzvišenost),
romantizam se zasniva na „jedno je sve“ (en kai pan).
Romantizam: Transformacija sebe tako da na drugi način gledamo stvari oko sebe. Napuštanje
uobičajenih formi.
Romantizam je preteča svih alternativnih pokreta u 20. veku zbog toga što se protivi državama (npr.
Hipi pokret) oni su se takođe zalagali za razbijanje svete institucije braka. Romantičari su izrazito
religiozni ljudi ali i anarhisti. Anarhiju u postojećim životnim formama oni smatraju pretpostavkom za
uspostavljanje prave religioznosti.
Da bismo napravili umetnički valjano delo moramo napraviti sintezu koju mi moramo konstituisati. Ta
sinteza ne postoji u svakidašnjem životu već u snu (?).
Romantičari su zainteresovani za narodne jezike jer donose jednostavnu prirodu poetike, nema
razumskih stilizacija. Prava umetnost je oslobađanje racionalnog. Romantičari nisu imali poverenja u
način na koji se mi služimo jezikom i komunikacijom, zbog te racionalnosti.
Romantičari potenciraju prijateljstvo i bliskosti među ljudima. Romantičarsko mišljenje je da u
prijateljima treba da prepoznamo najbolji deo sebe. Smatrali su da je emotivna veza mnogo jača od
nekih ustaljenih formi.
- Hejsel: „Lusinda“
- Komparativna estetika.
-
UMETNOST OTUĐIVANJA je romantičarska estetika.
Za romantičare je otuđivanje afirmativan pojam – nešto što je strano postaje prisno.
Oni se prvi otvaraju neevropskim kulturama, religijama, estetikama... (zapadno-istočni divan)
Romantičar principijalno uvek traži nešto više, nikad neće biti zadovoljan konačnim produktom;
nezadovoljiti se postojećim kao klasičari već uvek težiti višem.
Romantičarski motiv: Mišel Fuko – „Mene ne interesuje šta sam uradio već šta ću uraditi“
Nudizam je romatčarski pokret.
Delo Žan Paula „Predškola Estetike“ sastoji se od toga da moramo izbeći 2 bolesti od koje boluje
današnja civilizacija: materijalizma i nihilizma. On zahteva predškolsku estetiku da bi se on mogao
baviti filozofijom.
Materijalisti nemaju ideja ali dobro barataju stvarima; Nihilisti imaju ideja ali ne barataju tako dobro
materijalima.
Novalis: čudesni plavi cvet.
Po Kantu lepu umetnost može proizvesti samo genije. „Genije je talenat kojim priroda postavlja pravilo
u umetnosti“. Da bi se proizvelo umetničko delo potrebno je posedovati, pored ukusa, imaginaciju, duh
i razum. Tvorevine genija moraju biti jedinstvene i da daju primer, da budu egzemplarne. Genije
postupa kao priroda (Bog) koja daje pravila bez objašnjenja, ali on nije u stanju da objasni smisao toga
što stvara jer je to stvaranje nesvesno, a samim tim i neponovljivo.
Po Hegelu je ovakvo razmišljanje budalasto, bez promišljenosti umetnik nije u stanju da ovlada
nijednom sadržinom koju bi hteo da uobliči. Stoga, umetničko delo nije proizod zanosa, ili nesvesnog.
Onu stvaralačku delatnost fantazije kojom umetnik postiže da se ono što je u njemu samom umno, po
sebi i za sebe pretvori u realni lik – umetničko delo, Hegel naziva talenat i genije. Genije se sastoji u
subjektivnoj sposobnosti da se stvori umetničko delo i u uloženoj energiji koje se ogleda kroz delo, jer
za duhovno stvaranje može biti sposoban subjekt koji takvo stvaranje sebi postavlja za cilj. O geniju
govorimo kada do nečeg novog dolazi pomoću invencije, nadahnuća, ne metodičkim proračunom.
Romantičari afirmišu pretenzije pesnika na intelektualno saznanje, po njihovom mišljenju svaki čovek
u sebi ima sve moguće ljudske karaktere, samo su kod genija oni jasno vidljivi.
Klot i Vilijems kažu da je slikarstvo izvorno šamansko. Nije puko crtanje po zidovima pećine nečega do
čega je pećinskom čoveku tada bilo jako stalo. Čovek je hteo da ovlada prirodom, a tada je tehnika bila
na nezavidnom nivou. Da bi stekli jednu vrstu moći, šamani su u izmenjenom stanju svesti (gladni,
žedni...) dobijali vizije i crtali životinje. Oni su bili prvi filozofi. Ne mogu se pri običnoj svesti shvatiti
neke istine. Slikarstvo u početku dobija jednu vrstu otiska da prevaziđe svakidašnju zajednicu, da dođe
do više svesti. Vrhunac pećinskog slikarstva jeste jedna vrsta poistovećivanja životinje i čoveka tj.
poistovećivanje sa nekom višom silom (npr. Kentaur > mešavina čoveka i konja, ljudski i životinjski
identitet). Slikarstvo je jedna vrsta spoja izmedju religije, filozofije i umetnosti.
Time se približavamo Hegelovim shvatanjima. On je govorio o tri vrhunska oblika svesti pomoću kojih
čovek komunicira sa apsolutom:
(FORME se pojavljivale sledećim redom)
1. umetnost
2. religija
3. filozofija
A nauka je danas gospodarica, ona je ustrojena.
Nauka je tu da nam obezbedi nešto zato se ne nalazi među ova tri vrhunska oblika svesti. Nauke su niži
oblici svesti, one nisu same sebi svrha. Svrha 3 vrhunska oblika svesti je u načinu iskazivanja apsoluta
(čovekove vrste oslobađanja od svakidašnjih momenata u kojima je svest zarobljena, apsolut je istinsko
ljudsko) i njihova je svrha u njima samima.
U praistorijskoj umetnosti ove tri forme su bile jedna forma, šaman je bio i filozof i umetnik i sveštenik.
Šaman je pokušao da stabilizuje stanje u koje je došao, on slika da bi putem slike ovekovečio momenat,
vizije, kontakt sa jedinstvenom svemoćnom silom (manom)...
(niko u svom selu svetac nije postao – distanca!)
Hegel: Umetnost je jedna od tri vrste ljudskog izraza jer je oduvek postojala.
Pod umetnošću, Hegel podrazumeva nešto što ima svoju istoriju. Svaka od 3 forme duha ima izvestan
period kada dominira (Umetnost je bila dominantna u staroj Grčkoj, Persiji, dakle u antičko doba).
Hegel je čuven po tezi o smrti umetnosti (kraj umetnosti). Pod krajem umetnosti on podrazumeva da
umetnost više ne može da očekuje tu vrednost koju je imala npr. u Egiptu, zbog toga što je umetnost tad
bila dominantan izraz; umetnost u ono vreme je bila izraz duhovnosti; potpuno je nemoguće evocirati
one forme koje su se već dogodile. Istorijski duh znači da se istorija uvek iznova mora pisati.
Hegelova teza:
Čovek i njegovi produkti nisu slučajni, ljudski duh funkcioniše kao celina. Čovek je dvostruko biće:
pored fizičkog, on je i duhovno biće. Čovek ima istoriju udvostručavanja tj. kod njega postoji korak
izbacivanja iz sebe i korak recepcije.. Istorijski duh znači da sve ono što je urađeno biva nama
ostavljeno na sud. Otuda danas u muzejima imamo ono o čemu je Hegel govorio tj. istorijske predmete.
Hegel donosi svest koju ima današnji muzej.
Naš vlastiti sud: ima prava na egzistenciju ono što je nama bitno. Drugim generacijama ili ljudima
možda ne mora biti bitno.
Feudalne zbirke – feudalci, vitezovi su bili umetnici. Umetnost je zavisila od političke situacije u
državama, od aspiracija, itd.
Hegel je bio protiv vraćanja prošloj umetnosti (tj. bio je protiv vida renesanse, odnosno ponovnim
rođenjem > renesansa propagira ponovno rođenje antičke umetnosti). Smatrao je da će autonomno
ljudsko mišljenje dobiti primat; on je „predvideo“ da će i dalja društva biti filozofska. Umetnost jeste
ljudski duh/ potreba za udvostručavanjem. Sama umentost je prošla kroz 3 forme (valjda misli na one
vrhunske oblike?)
Za razliku od Šelinga i Helderlina on kaže da je vreme umetnosti prošlo. Jer je došla religija,
monoteizam: judaizam pa hrišćanstvo pa islam, koji su prilagodili filozofiju i umetnost sebi i svojim
potrebama.
Umetnost je u sebi samoj prošla isti put: umetnost-religija-filozofija (životinje, čovek, Bog,
apstrakcija)
Životinjske forme – ljudske forme – apstrakcija
Umetnost – religija – filozofija
Hegel pravi najkvalitetniju sintezu ta tri oblika. Po Hegelu moramo imati u sebi nešto od sva ta tri
elementa da bismo bili u pravom smislu ljudi.
Umetnost, religija i filozofija teško komuniciraju jedno s drugim. A Hegel kaže da su to tri različita vida
iste stvari. On takođe tvrdi da je glavni deo umetnosti sadržaj; od sadržaja sve zavisi, od ideje koja se
opet tiče apsoluta. I tu je Hegel jedna vrsta opozita Kantu. Za Kanta je najvažnije to estetsko iskustvo.
Kant je zato moderniji, on kaže da umetnost ne mora imati sadržaj. Dovoljno je da nas tera na
razmišljanje. Ideja je dostupna samo umu u Platonovom smislu; on Platonovu ideju zove apstraktnom
zbog toga što je prava ideja uvek čulno prikazana.
Hegel svoju estetiku zasniva na tezi da je svaki vic mnogo uzvišeniji od čitave prirode/ kosmosa zato
što je izraz slobode/ duhovnosti dok je čitav kosmos u nužnosti, u ponavljanju.
Njega su nervirali i romantičari: „Umetnik sa flašom šampanjca“. Tako se ne može komunicirati sa
idejom. Platonska ljubav – duhovni interes, ne fizički. Lepota koja soficira. NE estetski ili emotivni
interes.
Istorijski se mogu zapaziti 2 stanja svesti: persijska, egipatska... – vraćanje jednom, ništa novo se neće
desiti; ne postoji napredak ne postoji nazadak; i nova svest koja kulminira sa Hegelom – ne postoji
kružno kretanje, ljudsku zajednicu karakteriše razvitak, ne linearno, ni napred ni nazad već da se ne
možemo vraćati na već napravljeno. U tom smislu je istorija umetnosti pokušala da se konstituiše kao
disciplina (nešto novo što govori o starom).
Hegel je još govorio o: službenoj i slobodnoj umetnosti. Službena manipuliše emocijama podanih a
slobodna u jednom trenutku postaje službena. Kako suzbiti alternativu? Tako što ćeš je mainstream-
ovati tj. komercijalizovati. Mejnstrim i avangarda. Država producira umetnost.
Hegel: se zalagao za filozofiju umetnosti koju je video u ideji lepog ali u duhovnoj kategoriji; lepo je
ideja u čulnoj formi. Ideja je nešto što se razvija samo iz sebe, ne zavisi od spoljašnjih okolnosti (u
potpunosti), već od samog karaktera ideje lepog. Hegel je prvi koji je ponudio jednu genezu umetnosti
koja počiva na jednostavnim umetnostima.
Postoji 3 oblika koje je umetnost prošla kroz svoju istoriju, u kojima se taj odnos artikuliše:
1. simbolički \
2. klasični } 3 epohe istorije umetnosti
3. romantički /
Hegel je pokušao da pokaže zašto su te tri epohe morale da prestanu. Koji su to epohalni događaji. U
prva dva momenta je to religija.
I SIMBOLIČKI
Poenta umetnosti se vidi u simbolističkom aspektu. Umetnost je jedna vrsta alegorije. Hegel kaže da se
ne radi o tome da se umetnost sagleda u kojoj meri je ona simbolička već u kojoj meri je simboličko
umetnost. Simbolički je prvi period u umetnosti. Trajao je od praistorije do antičkog doba. Od
pećinskog slikarstva, do stare Grčke – po Hegelu. Imamo jednu vrstu nemogućnosti čoveka da dopre do
artikulacije čulnog u duhovno. Simbolička umetnost je bila najviše tesno vezana za religijsko gde se to
povezivalo sa nečim prirodnim (neposrednim i duhovnim).
Duh nije podložan prirodnom propadanju! Iz te ideje se rađaju vrhunci simboličke umetnosti
(piramide). Posle ovog se pokušava shvatiti nova vrsta umetnosti koja neće biti zagonetna. Umetnik je
prvi interpretator umetnosti. Peroid prestaje kada čovek postaje samosvestan, emancipovan od
zagonetnosti, simbola.
II KLASIČNI
Napuštanjem simbolističke umetnosti čovek postaje predmet umetnosti, zbog izražavanja ljudskog tela.
Antropomorfna religija – Grčki bogovi dobijaju oblik čoveka. Grčki bog nije transcendentalan već
imanentan, umešan u ljudsku zajednicu, stvari. Nadmoćan nad ljudima ali ih ne sprečava da pokažu
svoju individualnost. Zevs je demokratski bog.
Arhitektura više nije povlašćena umetnost već to postaje vajarstvo (sad već imamo nešto što Hegel
naziva umetničkom religijom). Grčka umetnost je uravnotežena u svakom smislu a pogotovo postoji
ravnoteža između čulnog i duhovnog. Mirna jednostavnost i veličina.
Klasični je vrhunski period umetnosti po Hegelu. On je još tvrdio da se grčka umetnost morala srušiti.
u simboličkom: imamo stapanje čulnog sa duhovnim (jedinstvo).
u klasičnom: čulno-ravnoteža-duhovno (samosvojno postojanje), ali ona nije moguća kao trajno
stanje
III ROMANTIČARSKI
Razvoj od simboličkog i klasičnog znači da se najpre od jedinstva prelazi u ravnotežu, ali sve to nije
moglo da traje dugo, jer duhovno ne može dugo da bude u ravnoteži u tom smislu da postepeno počinje
da ismeva ono što je čulno. Kada prestajemo da verujemo u tu ravnotežu dolazi romantičarski period.
Promoviše se oslobađanje, ukida se ideja sudbine, ne postoje robovi i slobodni; istinska potvrda ljudske
slobode jeste u besmrtnosti ljudske duše. Raskidanje sa idejom sveprisutne sile.
Romantičarska umetnost nastupa sa monoteizmima; umetnost više nije dominatna u religiji.
Hleba i igara – Juvenal. To je dijagnoza vremena.
Nevolja epohe: dolazi do suprotnosti između duhovnog i čulnog. Umetnosti postaje jedna vrsta
individualne samointerpretacije umetničkog izraza.
Maršal Mekluan (Tvorac teorije medija) – The media is message – čuvena teza.
Po Benjaminu sami mediji postaju sastavni deo (ključan sadržaj) umetnosti tj.umetničke prakse. Da nije
više važan sadržaj umetničkog dela, već medij kroz koji se taj sadržaj saopštava. Umetnosti ne može
više biti valjana ako u sebe ne uključi tehnologije koje su pre bile u drugom planu. Film, pismo,
fotografija, internet...
Ključan je uticaj medija na oblik naše percepcije.
U Grčkoj su se manuelno kopirali bronza, terakota i novac (verni otisak – odlivak originala).
Kasnije, u srednjem veku se kopirala grafika, pismo (štampano delo).
19.v.: litografija, zatim fotografija.
Zatim film, kao vrsta manipulcaije. (išao ka standardizovanju izvođenja)
komentator koji najavljuje scene a zatim muzika koja je tek kasnije standardizovana.
Film je bio kritikovan kao jedna vrsta krajnje manipulacije u čemu je učestvovao i sam benjamin (misli
se na kritikovanje filma).
Estetizacija politike: kako društvo gubi tu kritičku osu – ključne teze Benjamina. U kojoj meri
umetnost gubi estetsku funkciju i postaje oruđe političke manipulacije.
On u filmu vidi vrstu odnosa koji poništava tradiciju i uništava kulturnu baštinu koja ima svoju logiku.
Misli na moć filma da aktualizuje sadržaj prošlosti na jedan nelegitiman način (Egipatski faraon gubi
svoju ženu, koja se zaljubljuje u centuriona).
Da prezentuje sve što istorijski prethodi našem vremenu. Tako se uvodi homogenost u čovekov život.
Nestali su momenat rituala i momenat kulta iz umetničkog dela. Umetnost ima sledeće funkcije:
a) mistična funkcija (do posle renesanse)
b) umetnička funkcija (posle renesanse)
c) politička funkcija (20ti vek)
Umetnost je imala prvo mističnu funkciju pa se tek nakon renesanse oslobodio sekularni koncept
umetnosti i tek posle se ona totalno oslobodila i dobila konačnu umetničku funkciju. Raskid sa religijom
je bio bolan.
U korenu umetničkih avangardi kao stav imamo odbacivanje. Odbacivanje i isključivanjeiz društva.
V. Benjamin je značajan zbog reakcije na kapitalizovanje umetnosti (postaje biznis). A postaje i zabava
(film).
On zagovara politizaciju estetike.
Fenomenologija se vezuje za autora Edmunda Huserla. On se zalagao za stav da je nauka izgubila svoj
smisao kroz vreme i da je sve to dovelo do krize u nauci.
Pojam:
1. fenomen - jedna vrsta pojave uspostavljena na najneposredniji način. Epoche – stav apsolutnog
početnika u odnosu prema svetu (fenomenološki epoche). Potrebno je izgubiti poverenje u naš
uobičajen pogled na svet zato što je on sve drugo samo ne naš.
2. fenomenološka redukcija – pokušaj da se uspostavi najneposredniji kontakt između svesti i
sveta. Ne gledamo način na koji gledamo stvari. Imamo zadatak da obratimo pažnju na 2 pola,
na ono što vidimo i na sam akt viđenja. Taj način je fundamentalan za to kako će ta stvar
izgledati. Fenomenološka redukcija pokušava da uspostavi istraživanje koje uključuje noeme
(predmet, sadržaj) i noeze(akt viđenja, osećanja).
3. ejdetska varijacija – od reči eidos (lik, forma, oblik); način na koji ja opažam stvari uz pomoć
moje imaginacije. Tu je reč o stvaralačkoj funkciji. Pokušavamo da pronađemo ono što je
zajednička nit u različitim fantazijama. Tu prevladava klasični teorijski odnos.
Filozofija egzistencije predstavlja vrstu protesta protiv teorijskog odnosa. Nemo iskustvo – naš odnos
prema prirodi pre nego što smo ostvarili bili kakvu verbalizaciju. U ovoj filozofiji dolazi do raskidanja
sa tradicionalnim vokabularom.
Filozofija egzistencije ostvarila je najtesniji odnos između filozofije i umetnosti.
Tkanje smisla – Pontija interesuje umetničko delo samo ako pokazuje oblikovanje smisla.
Mi počinjemo sa nemim iskustvom, odnosom prema životu pre verbalizacije.
Kategorije su neprihvatljive jer iskazuju ono što je teorijski odnos prema svetu.
Pojam:
- Strepnja: nelagoda, slična strahu, ali bez konkretnog razloga
- Strah
Motivi:
- Smrt/konačnost su tema umetnosti, filozofije
- Projekat – životni nacrt, ne živimo „eto tako“, na reflektovan način, već na način
egzistencije koja ima za cilj pitanj šta raditi? Zašto raditi? ...
- Gledanje – svakidašnji pogled (stav) na svet
- Viđenje – gledanje koje ima uvid -} posledica fenomenološkog stava.
Delo kao način viđenja stvari je u središtu estetike Merlo-Pontija. Stalo mu je da pokazivanjem
autentičnog izraza nemog iskustva.
Simul – slično.
Simulacija – proces lažne sličnosti.
Simulakrum – svaka tvorevina umetnosti. Slika nečega. Produkt.
a) zabrana znakova
b) uvođenje mode
* Razlika između:
1. realnog – totalitet. Stvarnost je ono što je celina
2. nadrealnog – Andre Sreton . Posledica učinka promovisanja unutar realnog onog nerealnog, početak
20.v. Dopuna realnosti sa nečim što je svet snova.
3. hiperrealnog
Simulacija uvek biva implodirana; samo na sebe se oslanja i uvek biva isušena. Moda nam ne daje ništa
izvorno, ne nudi nam ništa novo; moda je jedna vrsta retro odnosa prema novom; moda simulira novo
tako što reinterpretira staro.
Koncept zavođenja: