5

1. PREDGOVOR
Kada sam u početku rada na ovoj knjizi, još u razdoblju pripremanja razmišljao
kako da na najsažetiji način pretpostavim poglavlja ove knjige, da bih pokušao prikazati
smisao koji se može očekivati od knjige čiji je naslov "Dizajn strojarskih predmeta “, već
sam tada došao do nekih dilema koje su se odnosile na to, da li da opisujem vrste
konstrukcija i njihove funkcije ili da idem putem analitičkog i sintetičkog utvrđivanja
matematičko-geometrijskog smisla koji nam treba u tvorbi konstrukcija. Znači, davati
recepte ili upućivati na način razmišljanja kako treba zamisliti konstrukciju i što je ona u
stanju biti. I tako se odlučih za ovo potonje za način mišljenja u konstruiranju i posljedično
u primjeni konstrukcija, jer je prva uzrok a drugo je posljedica.

I kao najprvo u tom pristupu sam odabrao dva pitanja, koja su naizgled
jednostavna, ali za koja mislim da su početni ključ svemu onome o čemu će se ovdje
raspravljati. Evo tih pitanja:

- što je to sinteza?
- i što je to sinteza mehanizama?

Međutim, prije pokušaja da se odgavori na ova pitanja, mislim da treba reći

razloge zašto su ta pitanja postavljena. Naime, poznato je da je temeljni zadatak što uvijek
stoji pred dizajnerom kada konstruira, da zamisli način slaganja elemenata željenog stroja na
taj način da što bolje ispuni potrebe žetjenog tehnološkog procesa. I kako se čini da je to
sastavljanje ili sinteza mehanizma ili odgovarajuæeg stroja istodobno i glavni početni
zadatak da se prema nekim poznatim ili pretpostavljenim uvjetima izaberu svi tehnički
uvjeti za izradu željenog stroja. To će se ovdje smatrati konstruiranjem, a nekada i
projektiranjem. I upravo u vezi s gornjim u teoriji se mehanizama i strojeva stalno razvijaju
nove i nove metode sinteze, koje trebaju omogućavati konstrukterima, da brzo i racionalno
projektira mehanizam ili stroj koji će udovljavati postavljenim zahtjevima.

Kao suprotnost analizi mehanizama, gdje su putevi rješavanja zadataka više ili
manje jasni i poznati, u području sinteze se u mnogim primjerima obično pojavljuje po
nekoliko rješenja, tako da se za izbor onog najboljeg rješenja trebaju još izvršiti dopunske
analize svih rješenja, koje nužno moraju biti oslobođene od intuitivnih odluka. Da je sinteza
po svojem smislu važna vidi se i iz toga, da se primjerice jednu te istu putanju člana jednog
mehanizma može izvesti na nekoliko različitih načina, a pogotovo i radi toga što često nije
važno da putanja jedne točke na primjer ispunjava savršeno tražene uvjete.

Sam je pojam "sinteza" riječ grčkog podrijetla (synthesis) a znači "sastavljanje".

Kao metoda, smatra se, kao postupak izoliranog proučavanja predmeta ili uređaja u
njegovoj cjelini, u jedinstvu i u uzajamnoj vezi njegovih dijelova. I kako smo već rekli, kao
suprotnost tom pojmu imamo drugi pojam "analiza", koja je riječ takoðer grčkog podrijetla
(analyo) i koja znači "rasčlanjivanje", a kao metoda se proučavanja jedinstva vrši putem
rastavljanja predmeta ili uređaja na njegove najjednostavije sastavne dijelove.

I sada kada u želji da odgovorimo na drugo prije postavljeno pitanje o tome što se
podrazumijeva pod pojmom "sinteze mehanizama", prvo ćemo zapeti na pojmu mehanizam.
Što je to mehanizam ? A što je to stroj ? Da li je to isto, slično ili sasvim različito? Ako
6

pođemo od traženja značenja riječi "mehanizam", onda je očito da ona dolazi od, opet grčke
riječi "mehane"
što ima značenje stroja, naprave ili uređaja. Po tom bi izgledalo da je mehanizam zapravo
stroj. Jedno općenito uvriježeno, ali nigdje deklerativno izrečeno mišljenje, smatra da je
mehanizam mehanički sistem kojim se vrši pretvorba jednog obtika gibanja u drugo gibanje.
Drugim riječima, pošto se ne govori o silama, mehanizam je kinematièka tvorba. S druge
strane pod pojmom se stroja podrazumijeva mehanički sistem putem kojega se vrši
pretvorba jednog oblika energije u drugi oblik, ili umjesto energije - " pretvorba
mehaničkog rada".

Navedene definicije su bez sumnje i dobre, a isto tako i loše, jer su kao i
brojne druge definicije mahanizama i strojeva koje primjerice navodi Releaux (26) i kojih
ima oko dvadeset, očito nepotpune ili nekako nedoređene. Radi toga, a u težnji da se
uspostavi što općenitija definicija,, uočavamo da je u željenom smislu posebno zanimljiva
definicija stroja što je daje N. Wiener otac kibernetike (57). Ona glasi: "Stroj je lokalni
antientropijski proces, koji se može pojaviti u različitim oblicima, i koji se ne može označiti
niti samo kao biološki niti samo kao mehanički". Zanimljiva je i daljnja konstatacija
Wienera, da je: "Težnja ka konzervativnosti sistema (stroja) jest uspjeh tehnologije
proizvodnje".

U spomenutoj definiciji sintagma : "u različitim oblicima " nudi mnoštvo

različitih oblika i veza, a istodobno nameće i neke kriterije za stvaranjem što
konzervativnijeg stroja ili mehanizma. I ako shvatimo, da je zadatak suvremene znanosti u
jednom od svojih dijelova, u manipuliranju fizičke stvarnosti s namjerom dovodenja te
stvarnosti u sklad s teorijskim opisivanjem, tada je očito da je riječ o tome, da se proučavane
pojave pripreme, pročiste i izoliraju sve dotle dok ne postanu nalik na idealno stanje.
Naravno, to je fizički neostvarivo, ali spoznajno dostupno, jer je to jedini način da se ostvari
teorjska hipoteza prema kojoj je manipulacija usmjerena. Drugim riječima to znači, da je
pokusni postupak umijeće što polazi od vještine. a ne od nekih općih pravila, što istodobno
znači da izabrana pojava treba biti tako "izrežirana", da odgovor o tome da li se može
dotična pojava dešifrirati prema specifičnom matematičkom sadržaju kojega izriče hipoteza,
bude razumljiv i ponovljiv.

U gornjem, samo po sebi ukazuje na nužnost matematizacije opisivanja funkcioniranja

strojeva i mehanizama, što je i rezultiralo proučavanjima gibanja, brzina, ubrzanja,
geometriju relativnih gibanja - što zapravo znači proučavanje gibanja na racionaliziranom
stroju ili mehanizmu. Zanimljivo je primjetiti, da se jedna Einsteinova misao izvanredno
nadovezuje na ovo. On kaže : " Nevjerojatno je to, da je matematika koja je u krajnjoj liniji
jedna apstraktna znanost, u tolikoj mjeri u stanju da opisuje stvarne prirodne pojave." U tom
se smislu dalje i Needham (43) pita: "U perspektivi moderne znanosti očito ne nalazimo ni
traga pojmovima prinude i nužnosti prirodnih zakona. Sada se o tim pojavama misli kao o
statističkim pravilnostima koje vrijede za određeno vrijeme i mjesto, kao o deskripciji, a ne
projekciji .. .. ? " Ne dovodi li nas ovo napokon do nužnosti feromenologijskog pristupa u
rješavanju zadataka, kada radi naše nemoći u znanju nismo u stanju da proniknemo u
problem? I upravo se čini da su radi toga, od posebnog značenja u teoriji mehanizama i
strojeva, pokusi zajedno s matematizacijom kao načinom kojega provjeravamo.

Eto, gore izrečene su misli, čini se osnova za izbor pristupa sažetog opisa
strojarskih konstrukcija i njihova strojarskog konstruiranja, načina mišljenja i načina
proizvodnje i uporabe.
 7

1. UVOD I PODJELA KONSTRUKCIJA

Sigurnost je strojeva, a uz to i ljudi koji su uz njih i napokon užeg (pa i šireg) okoliša
sadržana u svjesnom poduzimanju mjera sprečavanja bilo kakvih pojava, koje bi mogle
naštetiti na bilo koji način. Spominjanjem ljudi, strojeva i okoliša izravno smo ih povezali u
jednu cjelinu koja se u postojećem stanju suvremenog strojarstva i naziva

Sistemom - čovjek - stroj - okoliš.

Iz gornjeg, bez puno nepotrebnog objašnjavanja, proistječe i uloga a i značaj
sigurnosti kako u sistemu, tako i u cijelom strojarstvu (a naravno i šire). U obrnutom smislu,
očito je da će pojam sigurnosti i u tvorbi strojeva biti od posebnog značaja . A tvorba je
strojeva ovdje pretpostavljena glavnom zadaćom industrijskog dizajna. Reklo bi se, ništa
novo. Međutim, u svijetu i u nas se je pojavila upravo ta struka industrijskih dizajnera, koja
po svojem načinu djelovanja nije ono što podrazumijevamo pod zadacima strojarskog
konstruktora ili projektanta. Ovakvo stanje ima nužne refleksije i na obrazovanje takvih
ljudi, koji u riznicama svojih znanja moraju imati mnoštvo zajedničkog, ali ipak različitog,
s konstruktorima.

Prateći postojeću literaturu, ali i uspjehe obrazovanja industrijskih dizajnera uočeni

su neki nedostaci koji su prvenstveno sadržani u činjenici nepostojanja jednog sažetog i
preglednog skupa spoznaja o industrijskom dizajnu. Drugim riječima, u literaturi ne postoji
nigdje otvoreno izrečena spoznaja o teoriji industrijskog dizajna.

I upravo je to bilo i poticajem za istraživanja veza i odnošaja pojavnog u toj struci,

kako bi se barem za početak postavila kakva takva početna teorija. Tražeći takve odnošaje
utvrđeno je postojanje relativno velikog broja metoda dizajna (odnosno metoda
konstruiranja), ali od kojih, osim jednog izuzetka (14), ne sadrži u sebi izričaj smisla teorije.

Među najvažnije čimbenike koji ograničavaju trajnost i pouzdanost strojeva spadaju:

lomovi dijelova, trošenje dodirnih ploština radi trenja, oštećenja dodirnih ploština
uzrokovana dodirnim naprezanjima, očvrsnuće, korozija, plastične deformacije nastale radi
lokalnih ili općih naprezanja kada ona premaše granicu popuštanja, puženje materijala u
visokih temperatura itd.

Čvrstoća u brojnim primjerima nije sigurnosna granica. U suvremenoj se

općenamjenskoj uporabi zahtjevi koji se postavljaju na strojni dio zajedno uz postojeće
metode proizvodnje, kao i uz trenutno stanje inženjerske teorije čvrstoće, veoma često
ostaju neispunjeni. Problemi postaju tim složeniji što se radi o značajnije napregnutim
strojevima, a pogotovo kada se pojavljuju i pitanja vezana s povišenim (ili ekstremno
niskim) temperaturama. Čvrstoća materijala primjerice značajno opada s povećanjem radnih
temperatura. Elementi strojeva, koji rade pod visokim temperaturama imaju ograničenu
trajnost. Radni se vijek takvih dijelova može povećati metodama dizajna (za smanjenje
naprezanja treba osigurati odgovarajuće hlađenje) ili s uporabom visokootpornih materijala,
kao i s odgovarajućom toplinskom obradom. Uz ovo se može reći i to, da je i konstruiranje
novih materijala, također jedan od izlaza. Međutim, ovo su istodobno i strogo čuvane tajne.
8

Povijest o razviku strojeva i mehanizama je istodobna priča o razvitku

geometrije gibanja a sastoji se od navođenja različitih sastavnih dijelova. strojeva,
mehanizama i matematike.

Priča može započeti s opisivanjem dosta zbrkanog razvitka strojeva ili pak
mehanizama koji su pomagali ljudima da savladaju teškoće što su ih imali radeći teške
poslove održavanja vlastitih života iIi pak praveći oružja za medusobna ratovanja iIi
različitih uređaja kojim su mjerili vrijeme, udaljenosti i slično. I zaista ako želimo govoriti o
povijesti strojogradnje. onda se prvo trebamo odlučiti za granicu primitivnosti mehanizama
u odnosu na naša današnja poimanja o strojevima i mehanizmima. Tako na primjer, prije
nekih stotinjak i trideset godina, doslovno oko 1875. godine švicarski Njemac Franz
Reuleaux (26) raspravlja o tridesetak različitih definicija strojeva, što su tada bile
suvremene, uspoređujući ih s definicijama "temeljnih strojeva", što ih je postavio Hero iz
Aleksandrije još u početku prvog stoljeća naše ere. Hero navodi postojanje pet
"jednostavnih strojeva", koji služe prenošenju "određenih tereta s određenim silama", a to
su: poluga, vitlo, klin, vijak i kolotur. Ovakova podjela, bez obzira što nas to može čuditi
bijaše izuzetno dobra i takva se je zadržala sve do kraja 19. stoljeća, kada je Reuleaux u
svojoj znamenitoj knjizi "Kinematika strojeva" dao svoju podjelu, koja uz neke dopune
vrijedi još i danas, kako će se kasnije pokazati. Praveći razliku između opće povijesti i
povijesti strojeva, gdje je u prvoj prikazivanje događaja obično kronološkim redom, a u
potonjoj se napredak prikazuje preko postignutih dostignuća što su obično bila funkcijom
uljudbenih napredaka pojedinih naroda u različitim dijelovima svijeta i u vrlo različita
vremenska razdoblja.

Gornjem se treba dodati i to, da su u povijesnom smislu, izvori koji bi nam

omogućili spoznaju o razvitku i primjeni mehanizama, često bili i ostali nepouzdani, i to
naročito radi malog broja istraživanja u tom području. I upravo radi toga i jest proučavanje
povijesti mehanizama i strojeva većinom vezano uz druge grane znanosti, kao npr.
arheologiju, filologiju, etnologiju, antropologiju i slično. Osim toga, treba kao izvore o
strojevima spomenuti i Bibliju, Odiseju kao i brojne druge izvore o tadašnjem tehnološkom
i kulturološkom stupnju čovječanstva. Iz arheoloških je istraživanja Geiger (43) prve
mehanizme stavio u prethistorijsko doba, tvrdeći da je rotacijsko gibanje bilo prvo što ga je
čovjek izveo u mehaničkom smislu te riječi. U tom se smislu tumači i nastanak prvog
čovjekovog "upaljača". Taj se je primitivni uređaj za paljenje vatre. koja se je koristila za
različite religijske ceremonije, sastojao od jednog zašiljenog štapića kojeg je jedan čovjek
vrtio trljanjem dlanova u udubini drvene pločice gdje se je nalazila vuna koju je drugi, pored
toga što je pridržavao pločicu istodobno i potpuhivao sve dok se vuna nije upalila.

Značajno se kasnije, a u želji da se olakša dizanje tereta, počinje koristiti

poluga, a potom da bi se tereti mogli i prenositi počinje uporaba drvenih valjaka, koji se
vremenom razvijaju u kotače. Istodobno se pojavljuju različiti oblici uređaja za
navodnjavanje i to prvo u području rijeke Nila, a potom u Indiji, Tibetu i drugdje. U
faraonsko su doba u različitim krajevima svijeta postojali doslovno strojevi za izradu
glinenih posuda, dok Faraoni jedan za drugim gradeći sebi grobnice ostvaruju
najgrandioznije projekte svih vremena - piramide, prenoseći izvanredno velike terete
kamenih blokova, kojih bi prijevoz i danas predstavljao posebno težak prometni zadatak. U
Homerovoj se Ilijadi spominju borna kola s bakrenim i željeznim kotačima, nalik
suvremenim kotačima na dvokolicama. Poznato je i to, da je razvitak strojeva i mehanizama
u Egiptu i u Grčkoj u razdoblju prije naše ere uglavnom bio vezan uz proizvodnju ratnih
 9

naprava. Primjerice. posebno su poznate ratne naprave što ih je konstruirao Arhimed za rat
protiv Rimljana u Sirakuzi od 214. do 212. godine prije naše ere.
PolIie Marcus Vitruvius u svojoj knjizi pod naslovom "De Architectura" (1)
u prvom stoljeću prije naše ere, negdje oko 28. godine, piše o astronomiji, urarstvu, o
strojarstvu i vojnom inženjerstvu. Između ostaloga, Pollie definira stroj kao kombinaciju
drvenih štapova što su međusobno pričvršćeni, čija je glavna namjena gibanje velikih tereta.
Pored toga Vitruvius opisuje u svojoj knjizi i druge vrste strojeva, vodenica, kao i stroj za
mjerenje prevaljenog puta u kolima.

U strojevima iz tog razdoblja, otpori su gibanju veliki, a često su to i glavni

otpori, no ipak je u njima bila nadmašivana ljudska snaga mišića, pogotovo kada se je u
daljim stupnjevima razvitka počela koristiti vučna snaga domaćih životinja.

Zanimljivo je da je Rimskim zauzećem Egipta i Aleksandrije u doba Julija Cezara,

Kleopatre i Krista razvitak znanosti gotovo da prestaje. U Rimskom se je Carstvu proizvelo
malo novoga u smislu razvitka strojarstva, ali se zato bilježi znatan napredak u gradnji većih
strojeva, koji su pored kvalitetnije izradbe bili s većim stupnjem djelovanja. Naročito
razvitak tehnologije građenja puteva i cesta pripada Rimljanima, pri čemu je
mehanizacija,.dakle opet strojevi, imala značajan udio. Raspadom Rimskog carstva Arapi
preuzimaju razvitak i tehnologije i znanosti. štoviše, slobodno se može reći da Arapi nisu
nastavili samo tradiciju Grčke i Aleksandrijske tehnike i znanosti s njezinim prenošenjem na
Zapad, već su uveli i velik broj vlastitih inovacija, i to u relativno dugačkom vremenskom
razdoblju od gotovo deset stoljeća (1, 2). Ova činjenica opovrgava čest tradicionalan način
shvaćanja zapadnjačkih znanstvenika i povjesničara o tome da je Europska kultura izravan
proizvod uljudbe starih Grka i Rimljana. Ovo se naročito opaža u dvanaestom stoljeću, kada
su prevedena na Latinski jezik djela al-Farabija. alGazalija, al-Farghanija, Ibn Sinaa
(Avicene) i Ibn Rušda (Averroesa), te tako postala poznata a i izuzetno poštovana.

Charles Singer (50) u Epilogu drugog dijela Povijeti tehnologije, raspravlja o

gore spomenutom utjecaju Arapa, pa izravno piše : " Europa je štoviše, mali poluotok koji
se širi s velike zemljine mase Afroazije. To je zaista njen geografski status, koji je do
trinaestog stoljeća bio opæenito i njezin tehnološki status." Singer nastavlja: "Bliski je istok
bio nadmoćan prema Zapadu....... Za sve grane tehnologije su najbolji proizvodi na Zapad
dolazili s Bliskog istoka. Tehnološki je Zapad vrlo malo donio Istoku. Tehnološko je
gibanje bilo u drugom smjeru." štoviše, prema Needhamovoj knjizi "Znanost i uljudba u
Kini". slijedi da je: "Povijest mlinova započela s Islamskom kulturom u Iranu ." Needham
navodi dalje (43), da su do XVI stoljeća bili poznati horizontalni mlinovi, koji su opisani
vrlo opširno u knjizi "Machinae Nove" što je napisao biskup - inženjer Faustus Verantius (u
nas poznat kao Faust Vrančić), koji su nesporno bili transmisija iz Iberijske kulture tog
doba, dakle muslimanske Španjolske.

Pojavom Renesanse u Europi u 15. stoljeću, pojavom Leonarda da Vincija,

Galilieo Galilea, Newtona i drugih, mehanika je, a time i Teorija strojeva i mehanizama
počela poprimati sasvim novi izgled i poimanja o gibanju i o uzrocima gibanja, koji su se
suštinski razlikovali od onih načela koja su do tada vladala. U to doba teorija posta.je
egzaktnijom, što posljedično dovodi do razvitka novih ideja vezanih za razvitak teorije
mehanizama a time i strojeva. Primjera radi, spomenimo Leonardov mehanizam za crtanje
elipse, koji po obliku svojega rješenja može i danas biti uzorom u suvremenoj nastavi
Teorije mehanizama.
10

Krajem su 18. stoljeæa Lagrange i Watt značajne osobe u razvitku Teorije

mehanizama i strojeva. U I9. stoljeću pak Teorija strojeva i mehanizama poprima svoj
znanstveni oblik, za koji se može slobodno reći, da ga mi i danas slijedimo. Naročite
zasluge za klasifikaciju mehanizama pripadaju F. Reuleaxu, koji je objavio poznatu knjigu
"Kinematika strojeva" 1875. godine za koju se može reći da je i danas zanimljiva. Radi
cjelovotosti navode se ovdje i neka druga imena znanstvenika za koje se smatra da su
svojim radom pridonijeli razvitku teorije mahanizama i strojeva, to su : L. Burmeister (1840
-1927.), S.Carnot ( 1753 -1832.), M. Chasles (1793 - 1880.), L. Poinsot ( 1777-1859.), P.
Čebišev (1821-1894.) , W. Kennedy (1847 - 1928.), R. Willis (I800 - 1875.), I.
Artobolevskij , L. Assur i brojni drugi.

Iz gornjeg proistječe i značaj kinematike i dinamike strojeva i mehanizama, bez

obzira na koji se dio strojarstva pri tome misli, i to zato što je svrha i analize i sinteze
mehanizama i strojeva jedini ispravni put u proučavanju svojstava, prednosti i nedostataka
različitih oblika mehanizama i strojeva koji se koriste u praktičnom životu.

Da bi smo shvatili okvire odnosno širinu područja koje obuhvaća teorija

mehanizama i strojeva, dati æe se ovdje pregled nekih glavnijih područja, uz obvezatnu
napomenu da sve što postoji nije navedeno u slijedeæem popisu. Prema jednom tekstu što
ga je prvi predsjednik IFToMM-a (Međunarodne Federacije za teoriju strojeva i
mehanizama) gospodin Crossley podnio 1969. godine u područje zanimanja IFToMM-a su
ulazili slijedeći dijelovi struke:

1 ) Mehanički sistemi
a) Sistem (uređenje) čovjek - stroj
b) Automatizacija strojeva
c) Vozila (cestovna, željeznička, zračna)
d) Prostetički uređaji
e) Roboti i manipulatori

2) Dinamika strojeva
a) Kinetostatika
b) Dinamika rotacijskih strojeva
c) Primjena teorije vibracija
d) Nelinearni dinamički sistemi
e) Vibroudarni sistemi

3) Mehanizmi čiji je pogon ostvariv s konstantnom brzinom

a) reduktori
b ) kompresori
c) raznovrsni pogonski agregati

4) Mehanizmi koji nemaju pogon sa konstantnom brzinom

a) krivuljni mehanizmi
b) štapni mehanizmi i
c ) ostale vrste mehanizama

5) Specijalne vrste strojeva

a) uređaji
b) mehanizmi koji pripadaju uređajima.
 11

No kako se želi što cjelovitija slika raznolikosti. to je onda potrebno navesti i

glavne vrste strojeva i mehanizama koji se danas sreću, to su:

Poljoprivredni strojevi različitih namjena. pisaći strojevi električki ( pa danas i elektronički),

mehanički računski strojevi, strojevi za rukovanje papirom, tiskarski strojevi, sortirni
strojevi. alatni strojevi, automati, dizala, lopate i uređaji za prebacivanje zemlje ili drugih
rastresitih tereta, preše, strojevi za obradu materijala, precizni strojevi, fotografski uređaji,
kamere, mehanički i optički instrumenti, ure, kronometri, roboti, modeli, igračke i slično.

3. NAZIVI I DEFINICIJE VEZANE UZ MEHANIZME

3.1 M E H A N I Z A M

U opsežnoj literaturi o teoriji mehanizama postoji razlika između pojma mehanizam

i stroja. Tako se negdje primjerice smatra da je mehanizam ustrojstvo međusobno povezanih
članova što služe prenošenju gibanja, dok bi stroj prenosio mehanički rad. Iz ovakve
definicije proistječe da su svi strojevi istodobno i mehanizmi.

Da bi se putem mehanizma ostvarila gibanja koja su točno predviđena, njegovi

članovi trebaju biti otporni na deformacije, pa se definicija mehanizama može proširiti tako,
da se pod mehanizmom podrazumijeva sklop krutih ili čvrstih tijela čija je opća namjena
pretvorba jednog gibanja u drugačiji oblik gibanja.

Osnovni oblici mehanizama

Prema svojem vanjskon izgledu po Reuleauxu mehanizmi se mogu podijeliti u šest

glavnih oblika, i to:

1. Štapni mehanizmi;
2. Krivuljni mehanizmi;
3. Vijčani mehanizmi;
4. Zaporni mehanizmi;
5. Zupčanički mehanizmi i
6. Remenski mehanizmi.

Ovoj se podjeli mogu još dodati i:

7. Hidraulički mehanizmi i
8. Elektromagnetni mehanizmi,

jer oni u Reuleauxovo doba nisu još postojali. Na slijedećoj su slici shematizirano prikazani
prvih šest tipova, koje smatramo temeljnim.
12

Slika 3.1. Šest temeljnih oblika mehanizama prema Reuleauxu. a)štapni,

b)krivuljni, c) vijčani, d) zaporni, e) zupčanički i f) remenski.

Gore navedena podjela nije jedina, pa se tako mogu mehanizmi podijeliti prema vrsti
namjene, tako primjerice možemo imati:

- Izravne prijenosnike i
- Posredne prijenosnike.

Pored toga se podjela mehanizama može temeljiti i na geometriji, pa se na taj način

mehanizmi mogu podijeliti u:

- Ravninske mehanizme i
- Prostorne mehanizme.

Nekoliko je primjera prostornih mehanizama prikazano na slici 3. 2.

 13

Slika 3. 2. Primjeri prostornih mehanizama. a) četverozglobni prostorni,

b) središnja pokretaljka i c) stožasti zupčanici.

3.2 ANALIZA I SINTEZA MEHANIZAMA

Proučavanje se mehanizma može vršiti na dva načina, i to:

1. analizom mehanizama i
2. sintezom mehanizama.

Prvi je pristup, tj. analiza ili proučavanje svojstava mehanizama, njihovih prednosti
i nedostataka. Ovaj je pristup proučavanja važniji za tehnologe, metalurge i slično. Drugi
pristup, tj. sinteza mehanizama ili način tvorbe novih mehanizama, koji bi udovoljavali
unaprijed postavljenim zahtjevima, pretežno je zadatak konstruktera i dizajnera. Uz ovo
svakako treba spomenuti, da je sinteza mehanizma veoma važan dio studije rada
mehanizama, jer je neobično važno njezino poznavanje za isakorištavanja i popravljanje
mehanizama, kao i radi možebitnog otklanjanja nekih nedostataka mehanizama i slično.

I analiza i sinteza mogu biti:

- kinematičke,
- dinamičke
14

- tipske,
- po broju članova,
- dimenzijske,
- algebarske,
- približne,
- harmonijske,
- strukturalne itd.

3. 3 TEMELJNI ELEMENTI MEHANIZMA

Iz definicije mahanizama proistječe određenost gibanja njegovih članova. U

mehanici smo upoznali činjenicu, da se slobodno tijelo može samo po sebi gibati, a uslijed
djelovanja sila, proizvoljnom putanjom. Radi toga je u svrhu određivanja željenog gibanja
članova potrebno ograničiti slobodu njegovih gibanja, tj. sjediniti ih na nekakav način. Tako
dolazi do tvorbe osnovne jedinice lanca - tj. kinematičkog para.

Kinematički par

Kinematički je par sklop dvaju međusobno povezanih članova mehanizma. U

teorijskom pogledu razlikujemo dvije vrste kinematičkih parova, i to:

- niže kinematičke parove i

- više kinematičke parove.

Razlika je između nižih i viših kinematičkih parova u načinu međusobnoh dodira

članova. I to, ako je teorijski dodir među članovima po površini onda je riječ o nižim
kinematičkim parovima. Ukoliko je dodir teorijski putem crte ili točke, onda kažemo da se
radi o višem kinamatičkom paru. Nekoliko je primjera nižih kinematičkih parova prikazano
na slici 3. 3, a viših kinematičkih parova na slici 3. 4.

Slika 3. 3. Tipični primjeri nižih kinematičkih parova

 15

Slika 3. 4. Tipični primjeri viših kinematičkih parova

Osim gornje podjele kinematičkih parova na niže i više, oni se mogu još podijeliti i u

- otvorene i
- zatvorene,

i napokon u

- ravninske i
- prostorne.

Niži kinematički parovi

Iz slike 3. 3 je vidljivo, da postoje tri temeljna tipa nižih kinematičkih

parova, i to:

1 - translacijski kinematički par ( ili translacijski zglob );

2 - rotacijski kinamatički par (ili rotoidni zglob );

3 - vijčani kinematički par ( ili helikoidni zglob).

Translacijski i rotacijski kinematički parovi vrše gibanje u ravnini, dok vijčani

kinamatički par vrši prostorno gibanje.

Za ostvarivanje dodira među članovima kinematičkih parova je potrebno da oni budu

zatvoreni. Zatvaranje kinematičkih parova može biti kinematičko ili dinamičko.
Kinematičko se zatvaranje obavlja putem oblika ili dizajna veze kinematièkog para, dok se
dinamičko ostvarauje pomoću vanjskih sila (težina, opruge, centrifugalne sile i slično).
16

Viši kinematički parovi

Kao što je i prije rečeno značajka je viših kinematičkih parova, da im je teorijski

dodir putem crte ili točke. Na slici su 3. 4 prikazani primjeri viših kinematičkih parova.
Obzirom da je moguće ostvariti veoma velik broj različitih viših kinematièkih parova, nije
ih moguće podijeliti u razrede kao što je tio bio primjer s nižim kinematičkim parovima. I
kod viših kinamatičkih parova kao i kod nižih zatvaranje može biti kinematičko i
dinamičko.

Obrnutost ili reverzibilnost kinematičkih parova

Ukoliko se gibanjem jednog člana kinematičkog para postiže isto apsolutno gibanje
(po istoj putanji, s istim brzinama i ubrzanjima), koje bi se moglo postići i gibanjem drugog
člana, tada kažemo da kinematički par ima svosjstvo obrnutosti ili reverzibilnosti gibanja.
Slikovit primjer za obrnutost gibanja kinematičkog para jest vijak s navrtkom, jer se
ostvaruje isto apsolutno gibanje bez obzira da li se pogon nalazi ili na navrtci ili na vijku.
Uz ovo treba istaći, da niži kinematički parovi iamaju svojstvo obrnutosti, dok viši
kinematièki parovi nemaju to svojtvo reverzibilnosti.

Nepostojanje reverzibilnosti u viših kinematičkih parova proistječe iz

različitosti dodirnih površina njihovih elemenata. Naime, površine elemenata para nisu
geometrijski identične. Najboljim primjerom za spomenutu različitost može nam poslužiti
proučavanje gibanja kotača na tračnici. Iz kinematike nam je poznato da izabrana toèka na
obodu kotača opisuje krivulju, koja se naziva epicikloidom. U obrnutom primjeru gibanja,
tj. kada bi kotač bio učvršćen, a tračnica da je pomična, tada bi odgovarajuća točka tračnice
opisivala krivulju koja se naziva evolventom.

Epicikloida

Evolventa

Slika 3.5. Gibanje kotača po tračnici i tračnice po kotaču

 17

3. 4 KINEMATIČKI LANAC

Sustav od nekoliko međusobno povezanih kinamatičkih parova nazivamo

kinematičkim lancem. Na slici 3. 6 su prikazani neki primjeri kinematičkih lanaca. I
kinematički lanci mogu biti otvoreni i zatvoreni.

c)

a) b) d)

Slika 3. 6 Kinematički lanci. a), b) i c) zatvoreni, d) kruta figura

Ako kinematički lanac ima samo tri člana i tri zgloba ( primjer d) u slici 3. 6 ), onda
je to tzv. kruta figura i u njoj ne postoji nikakvo međusobno relativno gibanje među
članovima tog zatvorenog kinematičkog lanca. Proširi li se ovakav zatvoreni kinematički
lanac s još jednim članom i jednim zglobom, tada taj lanac postaje pokretljivim i tako
postaje mehanizmom. Ovakav se kinematički lanac naziva zglobnim četverokutem i
temeljni je oblik mehanizma.

Kinematički lanac može biti:

- zatvoren ili otvoren.
- jednostavan ili složen i
- određen ili neodređen,

kao i svaka druga kombinacija između gore navedenih.lanaca.

Zatvoren je kinamatički lanac takav, u kojega je svaki njegov član ujedno i član
kinematičkog para. U protivnom, tj. ako nije, onda je lanac otvoren. Jednostavan je
kinamatički lanac takav u kojega je svaki član u sastavu od najviše dva kinematièka para.
Ako je član u sastavu od više kinematièkih parova, tada je to složen kinematièki lanac. Na
slici 3. 7 su prikazani primjeri jednostavnog i složenih mehanizama.

Slika 3. 7 Primjeri jednostavnih i složenih kinematičkih lanaca.

18

Određeni je kinamatički lanac onaj, u kojega svi čalanovi mehanizma imaju

određeno gibanje. Ukoliko nema određenog gibanja svih članova lanca, onda je taj lanac
neodređen.

3. 5 O TRANSFORMACIJI ILI PRETVORBI MEHANIZAMA

Mnogi se štapni mehanizmi mogu svesti na tzv. četverozglobni mehanizam ili

zglobni četverokut, za koji smo rekli da je temeljni mehanizam.
U zglobnog četverokuta ćemo članove označavati s malim latinskim slovima
abecede, pri čemu pojedine oznake istodobno izražavaju i dužine članova. Članovi su
zglobnog četverokuta međusobno povezani putem četiri rotoidna zgloba, a njih se označava
ili brojevima ili velikim slovima abecede. Opći je oblik zglobnog četverokuta prikazan na
slici 3. 8.

Slika 3. 8 Opći oblik zglobnog četverokuta

s opisom odgovarajućih naziva

Učvrstimo li jedan član zglobnog četverokuta za podlogu, primjerice član d, tada se

taj član naziva stalkom ili postoljem. Član ćemo a nazvati ručicom ili koljenom, dok ćemo
član b nazivati ojnicom i napokon član c ćemo nazivati njihalicom.

Pogonsko se gibanje ovdje označava punom strelicom, a radno ili gonjeno gibanje je
označeno s praznom strelicom, kako je pokazano na slici 3. 8. Ako ručica a dobiva pogon,
tada se naziva pogonskim članom, dok je u tom primjeru član c gonjeni član.

Transformacija zglobnog četverokuta inverzijom

Promjena oblika i načina rada mehanizma možemo najjednostavnije učiniti, ako u

jednom odabranom mehanizmu mijenjamo funkciju njegovih članova.
 19

Ako primjerice pretpostavimo da je član d mehanizma najduži, te nadalje da je a < c,

tada imamo zglobni četverokut u kojega je jedan član rotirajući a jedan je njihajući.
Učvrstimo li na tom istom mehanizmu (slika 3. 8) član a, tada se u mehaničkom smislu
pojavljuje sasvim drugačiji mehanizam.

Na slici 3. 9 su prikazane sistematizirano sve kombinacije pretvorbe zglobnog

četverokuta putem metode inverzije. Uočavamo, da će izbor modifikacije inverzijom zavisti
od odnosa dužina članova mehanizma. Modifikacija s rotirajućom ručicom je definirana
putem Grashof-ova uvjeta, koji glasi:

a + b < c + d.

Zbroj dužina najdužeg i najkraćeg štapa mora biti manji od zbroja dužina ostalih
članova. Tako na primjer prema slici 11, za prikazani mehanizam da bi ručica a mogla
rotirati mora biti udovoljen Grashofov uvjet

Slika 3. 9 Transformacija mehanizama inverzijom

20

Ukoliko ovaj uvjet nije ispunjen, tada ručica a ne može rotirati, već samo oscilirati.
Reagiranje mehanizma na promjenu dužine članova nazivamo kinematičkom osjetljivosću
mehanizma.

Transformacija zglobnog četverokuta ekspanzijom rotoida

Značajke se gibanja mehanizma neće mijenjati ako primjerice upotrijebimo zglob (ili
zglobove) s velikim čepom. Tako u primjeru pokazanom na slici 3. 10 čep je zgloba 2
prerastao, kako to kažemo svojom ekspanzijom veličinu štapa a, tako da se zglob sada
pričvršćuje za sam čep. Rotacijom člana d mehanizma dolazi do gibanja čepa 1 zajedno sa
čepom zgloba 2.

Slika 3. 10. Kinematički ekvivalent nastao ekspanzijom rotoida

U slici 3. 10 je pored mehanizma s ekspandiranim rotoidom prikazan i odgovarajući

ekvivalent mehanizma koji ima iste kinematičke značajke ali sasvim drugačiji oblik. Ako
nadalje nastavimo s ekspanzijom, ali tako da zakrivljena putanja transformiranog
mehanizma postane pravocrtnom, tada ćemo imati tzv. kulisni mehanizam.

Zaključujemo time, da mehanizmi izvana gledano mogu izgledati različito, a u biti

im je jednaka ili slična temeljna shema.

4. STRUKTURNA SINTEZA ŠTAPNIH MEHANIZAMA

4.1 SIMBOLIČKO OPISIVANJE MEHANIZAMA

4.1.1 OPĆENITO

U razvitku se je teorije mehanizama pojavila potreba za kinematičkom simbolikom.

Reuleaux je prvi pokušao da uvede kinematièki simbolički jezik, što su kasnije usavršili
Jahr i Franke.
 21

Frankeov se način temelji na teoriji strukture mehanizama a u svrhu sprezanja i

pretvorbe gibanja i energije bilo koje vrste. Prema toj je teoriji rotoidni zglob temeljni
sastavni dio svih mehanizama, pa se radi toga u proučavanju mehanizama polazi od
pretpostavke, da su kinematički lanci izvedeni s rotoidima, a onda se po potrebi mogu
mijenjati s translatoidima. Skladno s time posto je tzv. jednozglobni, dvozglobni, trozglobni
i višezglobni kinematički lanci. Na slici 4.1 su prikazani temeljni kinematički lanci s
odgovarajućim oznakama.

Slika 4.1 Prikaz temeljnih kinematičkih lanaca otvorenog tipa s odgovarajućim

simboličkim oznakama.

4. 1. 2 SASTAVLJANJE ILI SINTEZA KINEMATIČKIH LANACA

Složeni je kinematički lanac onaj lanac, koji ima više od četiri kinematička para.
Očevidno je da se složeni kinematički lanci tvore sastavljanjem jednostavnih lanaca kakve
smo proučavali u prethodnom poglavlju, te da se sastavljanjem lanaca mora voditi računa o
određenosti gibanja lanca.

Slika 4. 2
22

Prema Franke-u spajanjem dvaju zatvorenih četveročlanih kinematičkih lanaca, je

moguće uz neke transformacije doći do nekoliko tipova proširenih složenih mehanizama.
Na slikama 4.2, 4.3 i 4.4 su prikazane kombinacije koje nastaju sastavljanjem
četveročlanih temeljnih mehanizama.

U primjeru prikazanom na slici 4.2 je pokazano spajanje dva i dva priležeća člana.
Znači, ako se povežu članovi de i cf, tada će prvo nastati jedna nepokretna struktura. Izbaci
li se, nadalje, zglob 4, tada sustav postaje ponovno pokretan. U takvom se primjeru početni
oblik pretvara u pokretni mehanizam što je prikazan na desnoj strani slike 4.2. Ovakvim je
postupkom nastao serijski sastavljen mehanizam, koji je po svojoj strukturi šesteročlani
sedmozglobni kinematièki lanac, koji ima dva trozgloba i jedan jednozglob, dok su p i q
tzv. sprežni èlanovi. Strukturni je zapis takvog mehanizma

T + T + J = T 2 J.

Slika 4.3 Opći primjer serijski sastavljenog mehanizma

Opći je slučaj serijski sastavljenog mehanizma prikazan na slici 4.3, a njegovo je

proširenje prikazano na slici 4.4 . Usporedbeni je ostvarivi mehanizam tog tipa prikazan na
slici 4.5 a predstavlja shemu mehanizma grabilice.
 23

Slika 4.4 Prošireni primjer serijskog mehanizma

Slika 4. 5 Shema mehanizma grabilici, koji po strukturnoj shemi

jest serijski spojeni mehanizam.
24

Slijedeći je primjer sastavljanja mehanizama onaj što nastaje spajanjem dvaju

priležećih s dva nasuprot ležeća člana dvaju temeljnih četverozglobnih mehanizama.
Ovakav je primjer spajanja pokazan na slici 4.6.

Slika 4.6

Spajanjem članova dh te cf tvori se ponovno nepokretna struktura, koja postaje

pomičnom ako se ukloni zglob 4. U tom primjeru imamo mehanizam prikazan na desnoj
strani slike 4.6. Ovakvim se postupkom tvori tzv. račvasti složeni mehanizam, koji se
također često sreće u praksi. Opći je slučaj račvastog mehanizma prikazan na sllici 4.7.

Slika 4.7. Opći primjer račvastog mehanizma.

 25

Slika. 4.8. Prošireni oblik račvastog mehanizma

Sliak 4.9 Strukturna shema račvastog mehanizma, u kojeg je na

Desnoj strani prikazana u obliku tzv. tramvajske lire.

Proširenje je račvastog mehanizma u složeniji oblik prikazano na slici 4.8, dok je

primjer realnog račvastog mehanizma pokazan na slici 4.9.

Treća je kombinacija sastavljanja mehanizama u primjeru kada se spajaju po dva

nasuprot ležeća člana, kako je to pokazano na slici 4.10. Ovim se putem ostvaruje
mehanizam u kojega su tri člana a, e i g, spojeni putem sprežnih članova p i q. Značajka
je ovakve strukturne tvorbe, da je u primjeru kada je član e nepomičan i cijeli mehanizam
nepomičan.
26

Slika 4. 10

Međutim, ako su na obim stranama istovrsni sprežni članovi, tada nastaje

mehanizam s određenim gibanjem, koje je pokazano na slijedećoj slici 4.11. U ovom
primjeru mora biti zadovoljen uvjet, da svi postojeći zglobovi leže u uglovima
paralelograma. Kao primjer složenog mehanizma je na slici 4.12 prikazan šesteročlani
mehanizam blanjalice s odgovarajućom lančanom shemom i strukturnim ispisom.

Slika 4.11
 27

Slika 4.12

4. 1. 3 STRUKTURNA SINTEZA SLOŽENIH MEHANIZAMA

Simboličko je prikazivanje mehanizama značajno u sintezi mehanizama, jer nam

omogućava utvrđivanje različitih struktura mehanizama, koje nam mogu zadovoljavati
postavljeni zadatak. Tako primjerice u namjeri da se pokaže sličnost stvarnog mehanizma s
njegovom shemom, razmotren je na slici 4.12 brzopotezni mehanizam blanjalice, uz što je
naznačena i njegova lančana shema i strukturni zapis. Kao korak dalje, pokazat ćemo
nadalje sve strukturne oblike takvog mehanizma, uvjetujući da je pogonsko gibanje rotacija,
a gibanje radnog člana da je translacijsko.

Promotrimo prvo vezne članove! Zglobovi 1, 4 i 7 su zglobovi postolja, pa je prema

tome jedan vezni član to postolje. Zglobovi 3, 4 i 5 leže na kulisi, pa je tako kulisa drugi
sprežni član. Obadva su sprežna člana vezana zglobom 4. Zglobovi 1, 2, 3, 5, 6 i 7
zamjenjuju trozglobne lance, pa se strukturni ispis može napisati kao
1 2 3 5 6 7 4
2 T + J = J 1 2 3 + T 5 6 7 + J 4 = Jr Jr Jt + Jr Jr Jt + Jr
28

Iz ovog je uzraza očito o kakvom se mehanizmu radi u ovom primjeru prikazanom na slici
4. 13.

Slika 4.13

Nadalje je vidljivo i to, da će prema slici 4.14 trozglobni lanac T123 moći imati pet
mogućih oblika.

Slika 4.14 Mogući oblici trozglobnog lanca

Uz prikazane mogućnosti oblika trozglobnog lanca na slici su 4.14 napisani i sažeti

zapisi strukture, u kojima su značenja D k za dvozglob s kliznim članom sprezanja, a D v za
dvozglob s valjnim članom sprezanja.
 29

Ako sada sumiramo sve mogunosti iz slika 4.13 i 4.14 , onda vidimo da je za
4
zglob J moguć samo jedan oblik, tada će ukupan broj mogućih kombinacija za tvorbu
mehanizma biti

5 x 6 + 1 = 31

tj. 31 moguća strukturna oblika. Na ovaj je način pokazano na izabranom primjeru

blanjalice da je moguće vršiti tvorbu različitih sprega, uz napomenu da je broj kombinacija
ipak ograničen.

5. SINTEZA RAVNINSKIH MEHANIZAMA

5.1 O P Ć E N I T O

Razlikujemo slijedeće oblike sinteze mehanizama:

- geometrijsku sintezu,
- kinematičku sintezu i
- dinamičku sintezu.
Kod geometrijske sinteze proučavamo položaje članova mehanizma, putanje nekih
točaka ili dijelova tih putanja. Za primjer geometrijske sinteze razmotriti ćemo mehanizam
portalne dizalice, koje je shema prikazana na slici 5.1.

Slika 5.1 Shema mehanizma portalne dizalice

30

Ovaj se mehanizam portalne dizalice sastoji od četverozglobnog mehanizma ABCD.

Zadatak je sinteze ovdje, da se utvrdi putanja točke E u E 0 pri rotaciji člana CD, koja bi
trebala biti približno pravocrtnom.

U kinematičke analize mogu biti primjerice propisane brzine i ubrzanja nekih točaka
što posljedično može imati određene promjene u mehanizmu.

U dinamičke sinteze mehanizma proučavaju se sile koje ostvaruje mehanizam, ako

se giba zadanim zakonima gibanja.

Iz izloženog je vidljivo, da je nakon utvrđivanja načelne strukturne sheme

mehanzima slijedeći korak u definiranju oblika i dimenzija članova mehanizma, koji trebaju
udovoljavati gibanjima što će ih vršiti članovi mehanizma. Ovaj je posljednji oblik sinteze
naziva još i metričkom sintezom mehanizama, a možemo ga nazvati i pravim dizajnom
konstrukcije koji uvažava napose sve moguće oblike mjera sigurnosti.

Sa stajališta metode rješavanja zadataka sinteze mehanizma oni se mogu podijeliti u

dvije skupine metoda, i to:

a) točne metode i
b) približne metode sinteze.

Uz ovo treba istaći, da i u jednoj i u drugoj metodi postoje algebarske, geometrijske

i sintetičke metode rješavanja, u kojih se se primjena tzv. kinematičke geometrije očituje
kroz rješavanje zadataka putem metoda algebarske analize i teorije funkcija.

5.2 ALGEBARSKE METODE PRIBLIŽNE SINTEZE

5.2.1 Metoda Čebiševa

Da se pokaže složenost ove metode, ovdje je ona prikazana u svom sažetom obliku,
ali s odgovarajućim matematičkim aparatom. Istodbno se na taj način želi prikazati, kolika
je potreba razina poznavanja matematike u rješavanju ovakovih zadataka.

Pretpostavimo da je zadana kontinuirana funkcija putanje jedne točke mehanizma

y = F ( x ),

te da u većini izvedbenih primjera može biti točno ostvarena. Označimo nadalje funkciju
putanje, koja se može izvesti mehanizmom s jednadžbom

y = F M (x, r1, .... rn ),

gdje su (x, r1, .... rn ) parametri kinematičke sheme mehanizma ( tj. duljine članova, i druge
veličine što ulaze u kinematičku shemu). Zadatak koji sintezom treba izvršiti jest
određivanje parametara ( r1 ,.... rn ) tako da odstupanje funkcije
 31

(
y = FM x, r1 ,....rn )
od funkcije gibanja

y=F(x)

bude što je moguæe manje. U jednostavnim je primjerima sinteze mehanizama ta razlika

definirana sa

∆ = FM ( x) − F( x).

Ova se metoda zove metodom Čebiševa prema Čebiševu koji ju je prvi uveo u
sintezu mehanizma.

U matematičkom pogledu razlikujemo dva pristupa u sintezi mehanizama, èija

razlika ovisi o tome da li je funkcija gibanja bila zadana eksplicitno ili implicitno, tj.:

y=F(x)
ili
F (x,y ) = 0.

Kada se nadalje, govori o mogućim utjecajima na gornje jednadžbe tada treba prvo
napomenuti, da se primjerice promjenom težina članova tvore mogućnosti znatnih izmjena
oblika približnih funkcija. No očito je, da tada ovo donekle spada već i u dinamičku sintezu
mehanizama. Zadatak se nadalje proučava primjerice, da se izabrana točka mehanizma npr.
točka C, koja je prikazana na slici 5.2, treba gibati u naznačenim granicama. Iza toga slijedi
pitanje mogućnosti sužavanja podruèja granica gibanja.

Drugim riječima, proučava se analitička funkcija f ( x ) u nekom intervalu

[ a − R , a + R ] . U neposrednoj blizini točke x = a takva se funkcija može prikazati
odreskom Taylorova reda. Međutim, želimo li uzeti neki mali, ali fiksirani interval
[ a − h, a + h] , tada treba odresku Taylorova reda pretpostaviti drugi polinom, koji se
određuje uvjetom da granica njegova odstupanja od f ( x ) u datoj širini bude manja od
granice svih odstupanja drugih polinoma tog stupnja. Kod toga se granicom odstupanja
funkcije ϕ ( x ) od funkcije f ( x ) u intervalu I smatra veličina

sup
I f ( x )− ϕ ( x ) .
32

Slika 5.2 Grafički prikaz približnog gibanja točke mehanizma u zadanim granicama

Zadatak se dalje sastoji u tome, da treba odrediti promjene, koje se trebaju provesti u
približnom izražavanju funkcije f ( x ) datom njenom razvijanju u red po stupnjevima x -
a, ako treba učiniti najmanjim granicu greške među x = a - h i x = x + h, gdje je h neka
mala veličina.

Razvijeni red funkcije f ( x ) neka ima oblik

n +1
f ( x ) = k 0 + k 1 ( x − a) +...... k n ( x − a) + k n +1 ( x − a)
n
+..... ,

u koji ćemo staviti da je

x − a = hz
pa ćemo imati

F( z) = k 0 + k1h z + k 2 h 2 z 2 +.....+ k n h n z n + k n +1h n +1z n +1 +....

[ ]
Ovaj se red nadalje treba zamijeniti u intervalu −1, 1 slijedećim polinomom

( k 0 + p 0 ) + ( k1h + p1 )z+......+( k n h n + p n )z n

gdje se p 0 , p1 , .... p n pojavljuju kao odgovarajuće popravke. Ako se nadalje stavi da je

P ( z ) = p 0 + p1z+....+ p n z n ,

tada se zadatak svodi na određivanje tog polinoma iz uvjeta da bi bila minimalna vrijednost

max
−1≤ z≤1 k n +1h n +1z n +1 + k n + 2 h n + 2 z n + 2 +......− P( z) .
 33

U ovakvom obliku zadatak postaje nerješivim. Meðutim, Čebišev ga niti ne rješava,

već postavlja zadatak o nalaženju polinoma P ( z ) s točnošću do zadane veličine h, čime se
zadatak svodi na slijedeći red:

k n +1h n +1z n +1 + k n + 2 h n + 2 z n + 2 +......

N N
koji se prekida u članu k N h z , pa se tako traži P ( z ) n-tog stupnja iz uvjeta da je

max
−1≤ z ≤+1 k N h N z N +.....+ k n +1h n +1z n +1 − P( z)

minimalne vrijednosti. Čebišev je rješio ovaj zadatak za N = n + 1 i u tom je primjeru

utvrdio da je

{
P( z) = k n +1h n +1 z n +1 − Tn +1 ( z) }
gdje je

1
Tm ( z) = m −1
cos m arc cos z ( m = 1, 2....)
2

ili

(z + z − 1) − ( z − z − 1)
2 m 2 m

Tm ( z) = ,
2m

koji ima naziv Čebiševljeva polinoma s najmanjim odstupanjem od ništice.

Istim postupkom Čebišev rješava i zadatak ako je N = n + z, a k n+1 = 0. Štoviše

Čebišev je pokazao i put rješavanja za bilo koji N, ako su

5.2.2 PARAMETARSKA METODA

Za razliku od prethodne metode sinteze zadatak može imati i slijedeći oblik:

Zadana je krivulja

f ( x, y,α ) = 0 ,

gdje je α parametar. Mijenja li se taj parametar, slijedi skup krivulja, kako je prikazano na
slici 5.3.
34

y
f(x, α + ∆α)

f(x, α)
x

Slika 5.3

Ako se dvije krivulje razlikuju u parametru za ∆α tada su one vrlo slične, pa su tada i
koordinate točaka presjeka skupa krivulja definirane jednadžbama

+
f ( x, y, α ) = 0
i

f ( x, y, α + ∆α ) − f ( x, y, α )
∆α

koje kada ∆α → 0 postaju jednadžbe tzv. karakteristične točke, koja odgovara

izabranom značenju parametra

∂ f ( x, y, α )
f ( x, y, α ) = 0 i = 0.
∂α

Znači, ako je ∆α relativno malen, tada je krivulja kojoj se približava stvarana putanja
približno slična, što u zavisnosti od moguće veličine odstupanja zadovoljava ili ne
zadovoljava.

5.3 PRIMJERI SINTEZE ŠTAPNIH MEHANIZAMA

5.3.1 Analitičko opisivanje gibanja mehanizama

Zavisnosti s = f ( t ), v = f ( t ) i a = f ( t ) u načelu se mogu definirati za svaki

mehanizam. Međutim, za veliku većinu mehanizama njihovo je analitičko opisivanje
relativno složeno. Analitičko opisivanje mehanizama ima prednost u odnosu na grafičke
postupke u tome što je točnije, jer su netočnosti grafičkih metoda često vezane s
pogreškama koje nastaju crtanjem. Kao najjednostavniji primjer analitičkog opisivanja
gibanja mehanizma razmotriti ćemo tzv. motorni mehanizam kakav je prikazana na slici 5.4.
 35

Slika 5.4. Shema motornog mehanizma

Iz slike slijedi da je

s = OB 0 - OK - KB
gdje su

s - pređeni put klizača

OB 0 = r + l ,
OK = r cos ϕ ,
KB = l cosβ .

pa imamo da je
s = r + l − r cos ϕ − l cos β .

Odnos između kuteva ϕ i β može se izraziti preko zajedničke stranice trokuta AK =

r sin ϕ = l sin β , odnosno

r
sin β = sin ϕ
l

ili

2
⎛r ⎞
cos β = 1 − ⎜ sin ϕ⎟
⎝l ⎠

pa ćemo uvrštenjem ovog izraza u prethodni imati

36

⎡ 2⎤
⎛r ⎞
s = r (1 − cos ϕ ) + l ⎢1 − 1 − ⎜ sin ϕ⎟ ⎥
⎢⎣ ⎝l ⎠ ⎥
⎦

Razvijemo li nadalje izraz pod korijenom u odgovarajući red biti će

1
⎡ ⎛r ⎞ ⎤
2 2 1⎛ r ⎞ 1⎛ r
2
⎞
⎢1 − ⎜ sin ϕ⎟ ⎥ = 1 − ⎜ sin ϕ⎟ − ⎜ sin ϕ⎟ 4...... ,
⎢⎣ ⎝ l ⎠ ⎥
⎦ 2⎝ l ⎠ 8⎝ l ⎠

Ako se radi brze konvergencije reda ograničimo samo na prva dva člana i ako odnos
r / l oznaèimo s λ onda jednadžba puta , koja ima značenje pređenog puta klizača glasi

⎛ 1 ⎞
s = r ⎜ 1 − cos ϕ + λ sin 2 ϕ⎟ .
⎝ 2 ⎠

U jednolikom gibanju pogonskog člana ( ručice mehanizma ) s kutnom brzinom ω = ϕ / t ,

brzina će klizača biti određena izrazom

ds ⎛ 1 ⎞
v= = ωr ⎜ sin ωt + λ sin 2 ωt⎟ ,
dt ⎝ 2 ⎠

a ubrzanje klizača

dv
a = = ω 2r ( cos ωt + λ cos 2ωt) .
dt

Slično ćemo imati i u drugom primjeru, gdje se pokazuje opisivanje gibanja tzv. kulisnog
mehanizma, koji se primjerice pojavljuje kao mehanizam u blanjalicama. Na slici 5.5 je
prikazana odgovarajuća shema jednog kulisnog mehanizma .

Iz slike 5.5 je vidljivo da je dužina CB

CB = sB = e cos ϕ + r cos ψ .

Ako je u niže prikazanom mehanizmu pogonski član AB, tada brzinu i ubrzanje klizača
možemo izraèunati postupnim derviranjem gornje jednadžbe, pa je
ds B dϕ dψ .
v = = − e sin ϕ − r sin ψ
dt dt dt

Kako je iz geometrije slike 5.5

e sin ϕ = r sin ψ
ili
 37

e
sin ψ = sin ϕ ,
r

e
to će uz = λ , vremenska derivacija biti uz
r
sin ψ = λ sin ϕ

biti

dψ dϕ
cos ψ = λ cos ϕ
dt dt

Slika 5.5 Shema mehanizma blanjalice

Ako nadalje stavimo da je ω 3 = dϕ / dt kutna brzina kulise, te uvrstimo da je ψ = α − ϕ ,

tada jednadžba za brzinu nakon nekih transformacija poprima oblik

sin α ,
v B = −e ω 3
cos( α − ϕ)

dok će ubrzanje imati izraz

⎡ sin α ⎛ cos α cos 2 ϕ ⎞ ⎤ .

a B = − e ⎢ε 3 + ω 3 2 ⎜⎜ +λ ⎟⎥
⎢⎣ cos( α − ϕ) ⎝ cos( α − ϕ) cos 3 ϕ( α − ϕ) ⎟⎠ ⎥⎦
38

Usporedimo li prvi primjer s drugim, opažamo da je izračunavanje u drugom

primjeru složenije.

6. DINAMIKA ŠTAPNIH MEHANIZAMA

6.1. UVOD

Temeljni je zadatak dinamike mehanizama proučavanje vanjskih i unutarnjih sila

što se pojavljuju u mehanizmima za vrijeme njihova rada. Istodobno je predmetom
dinamike mehanizama i proučavanje mehaničkog rada tih sila što se pojavljuju u njihovim
funkcionalnostima.

Već prije, u kinematici i dinamici smo ustanovili temeljne zadatke dinamike, pa

ćemo ih ovdje primjeniti na isti način. Naime, zadatke smo dinamike podijelili u dvije
skupine, i to :

1. Zadan je zakon gibanja, a treba odrediti uzročne sile

i
2. Zadane su vanjske sile, a potrebno je odrediti gibanje.

Obadva zadatka uzimaju u obzir postojanje inercijskih sila. Međutim ako se

promatraju neki sporohodni strojevi ili pak članovi nekih mehanizama koji se gibaju
jednoliko, tada se sile tromosti mogu neuvažiti. Takav najjednostavniji način proučavanja
sila možemo smatrati statičkim. U statici mehanizama obično proučavamo uvjete ravnoteže
vanjskih i reaktivnih sila, koji za ravnotežu ispunjavaju uvjete
v r
R = 0 i M = 0.

Zadaci se statike mehanizama mogu podijeliti u tri razreda:

1. Utvrđivanje ravnotežnog stanja mehanizma, kada na njega djeluje zadan skup

sila;

2. Određivanje uravnotežavajuæe sile (ili sprega sila) koja u zadanih hvatišta ili
pravaca djelovanja uravnotežava zadanu skupinu sila.

3. Određivanje sila što djeluju na svaki član mehanizma kao i u svakom zglobu
mehanizma.

Kod svih se zadataka statike mehanizma, problem se može svesti i na podjelu prema
značajkama tijela, tj. na statiku krutih i statiku čvrstih tijela.

Ukoliko prouavamo nutarnje sile, deformacije ili naprezanja članova mehanizma,

tada smatramo da su lanovi od realnog čvrstog materijala.
 39

U primjerima prelaska mehanizma iz stanja mirovanja u gibanje ili pak u prelasku iz

jednolikog u ubrzano gibanje, tada se pojavljuju sile tromosti, pa onda u tim primjerima
nam više ne vrijede statičke jednadžbe.

Primjenom tzv. D'Alembertova načela, tj. dodavanjem inercijskih sila i spregova

vanjskim silama što djeluju na mehanizam, svodi se zadatak dinamike ponovno na opći
zadatak statike. Ovakav se pristup proučavanja mehanizama naziva kinetostatikom.

6.2 Podjela sila što djeluju u mehanizmima

U radnom procesu strojeva i mehanizama na članove mehanizma djeluju zadane

vanjske sile, kao što su primjerice:

1. Pogonske sile;
2. Sile tehnološkog otpora;
3. Težine članova mehanizma;
4. Sile mehanièkog otpora i
5. Sile tromosti.

Nepoznate su sile reakcije veza što djeluju na elemente kinematièkih parova.

Pogonska sila F je ona sila koja proizvodi pozitivan rad, i uzimamo je kao pojam
općenito. To znaèi, da se istodobno misli i na silu ili pak na spreg ili moment sila.

Primjerice u motora s unutarnjim izgaranjem, pogonska je sila rezultat djelovanja

plinske smjese na klip motora, dok je to u elektromotora moment što djeluje na rotor nastao
kao posljedica rotacijskog magnetskog polja.

Sila tehnološkog otpora FQ je sila što djeluje na radni član mehanizma, koji je
istodobno i razlogom radi kojega se mehanizam i proizvodi. Primjerice u preše je to sila
prešanja na klip preše. Rad sile tehnološkog otpora se uzima kao negativan.

Sile vlastite težine članova mehanizma se obično uzimaju da djeluju u središtima

masa svakog člana. U mnogim primjerima, a posebno u brzohodnih mehanizama vlastite se
težine članova ne mogu zanemariti. Radovi sila vlastitih težina za zatvoren ciklus rada
mehanizma jest jednak ništici, jer se težišta gibaju po zatvorenim krivuljama, a smjer se sile
ne mijenja. Ovdje treba napomenuti, da ove sile bez obzira na njihovu zatvorenost, uzrokuju
odgovarajuæe sile trenja koje se ne mogu zanemariti a stvaraju negativan rad.

Sile mehaničkog otpora se susreću veæinom u obliku sila otpora pri relativnom
gibanja elemenata kinematičkih parova. To su već spomenuto trenje, zatim aerodinamički
otpori, krutost elastičnih članova. Ove sile u pravilu vrše negativan rad.

Sile se tromosti pojavljuju pri nejednolikom gibanju članova, a mogu se izračunavati

iz poznavanja raspodjela masa i položaja središta masa ostalih èlanova.
40

6.3 Određivanje sila tromosti

Ako član mehanizma izvodi neko gibanje, onda se u primjerima promjena brzina
pojavljuju sile tromosti. Redukcijom sila na središte masa imamo u općem slučaju da su te
sile i spreg
Ftr = m a S i M tr = J S ε .

Skladno s D'Alemebertovim načelom sile su tromosti Ftr i moment tromosti M tr

suprotnog smjera ubrzanju težišta aS i kutnom ubrzanju ε . Znači za izračunavanje je
inercijskih sila i momenata potrebno poznavanje ubrzanje središta masa kao i kutno
ubrzanja, te masu m i njezinu raspodjelu koja se određuje putem dinamikih momenta
tromosti J.

6.4 Dinamičke značajke pri rotaciji tijela oko nepomične osi

Za određivanje je dinamičkih znaèajki koje se pojavljuju u vrijeme rotacije nekog

općeg tijela oko nepomične osi razmotriti ćemo primjer pokazan na slici 6.1. Na toj je slici
nacrtano tijelo općeg oblika što je učvršćeno u točki O za nepomičnu podlogu. Ako na tijelo
djeluje kutna brzina ω i kutno ubrzanje ε , onda će uvjet ravnoteže biti slijedeći:

Slika 6.1

M 0 − ∫ (ε r dm ) r = 0
m
odnosno

M 0 − ε ∫ r 2 dm = 0.
m

Gornji integral jest dinamički moment tromosti s obzirom na točku O, pa se može pisati da
je

M0 = J0 ε ,
 41

a to je tzv. dinamička jednadžba za gibanje tijele u primjeru rotacije tijela oko nepomične
osi što je okomita na ravninu crteža a probodište joj je u točki O.

Iz gornje je jednadžbe očito, da će potrebni moment vanjskih sila biti veći ukoliko su
mase ili ubrzanje veći. Ova jednadžba vrijedi potpuno analogno, kao što je to i u translaciji
(II Newtonov zakon) tijela koje se giba pravocrtno, samo što se ova odnosi na rotaciju.

Slijedi da :

1.Poznavajući funkciju M = M ( t ) možemo odrediti funkciju ϕ = ϕ ( t) , tj.

zakon gibanja i kutnu brzinu ili

2. Poznavajući zakon gibanja ϕ = ϕ( t) moguće je odrediti vanjski moment M.

U općem primjeru, ako tijelo rotira oko nepomične osi koja se ne nalazi u središtu
masa, tada ćemo imati stanje prikazano na slici 6.2.

Slika 6.2

Neka je sila tromosti u točki S jednaka F tr . Pomaknemo li tu silu paralelno samoj

sebi u točku K i tamo je istodobno odmah i odbijemo, tada će u točki K djelovati ista takva
'
sila F tr i odgovarajući spreg sila (Ftr - Ftr ) odnosno M tr . Ubrzanje je središta masa a S
n
sastavljeno od normalne i tangencijalne sastavnice ubrzanja, tj. od a S i a St . Iz slike slijedi
da će udaljenost

M tr ,
h tr =
Ftr
a osim toga će biti i

h tr = k cos α ,
42

pa je

a St a cos α
M tr = J S ε = J S = JS S .
rS rS

Imajući u vidu da je

JS = m i2

gdje je i polumjer tromosti, kao i to da je

Ftr = m a S

imamo da je

a S cos α
k cos α = JS
aS r mS

i odavde

JS i2
k= = .
m rS rs

Ovaj posljednji izraz nam ukazuje na to, da je točka K hvatište reducirane sile F tr s
reduciranom dužinom
l red = rS + k ,
odnosno

i2
l red = rS + .
rS

S druge pak strane a iz kinematike znamo, da je vrijeme kružne frekvencije

određeno kao

J .
T = 2π
m g rS

Ovdje je J moment tromosti tijela u odnosu na os rotacije, koji se određuje primjenom

pravila o paralelnom pomaku osi ( Steinerova pravila) a iznosi

2
J = J S + m rS .

Uvrštavanjem prethodnih izraza imamo

 43

ρ 2 + rS2 1⎛ i2 ⎞ l red .
T = 2π = 2π ⎜ rS + ⎟ = 2π
g rS g⎝ rS ⎠ g

Prema gornjem zamjena se sile tromosti i odgovarajućeg momenta vrši zamjenom s

glavnom silom tromosti na slijedeći način:

Ako tijelo rotira oko nepomične točke, koja se ne nalazi u središtu masa, te ako se
smatra da je ukupna masa tijela skoncentrirana u središtu masa, tada nekom od metoda
određujemo ubrzanje masišta, i u suprotnom smislu djelovanja određujemo silu Ftr1 , kao i
moment M što će djelovati u suprotnom smislu od kutnog ubrzanja ε .

Dodamo li nadalje sile Ftr1 i - Ftr1 , koje su paralelne sa silom Ftr1 a na udaljenosti
htr koja je tako odabrana da spreg sila Ftr1 i - Ftr1 bude toliki da uravnoteži vanjski
moment M. Ovakvim smo načinom zamjenili silu tromosti i moment samo s jednom silom.

S obzirom da nam za dalje potrebe treba poznavanje gornjeg postupka, ali

proširenog na tijelo koje pored rotacije vrši još i ravninsku translaciju, tada se zadatak nešto
mijenja. U tu ćemo svrhu prepostaviti da tijelo rotira oko točke A a istodobno točka A
translatira po prikazanoj putanji.

Slika 6.3
44

Smatramo, da su nam poznata ubrzanja od translacije ( sve toèke tijela imaju ista
translacijska ubrzanja), kao da nam je poznato i relativno ubrzanje točke S u odnosu na
točku A. Tada vrijedi
r r r
aS = a A + aSA

pa će sila tromosti tada biti

r r
FS1 = m ( a A + a SA ) = m a S .

Što se tiče određivanja položaja glavne sile tromosti tu se primjenjuje isti postupak
kako je prikazan u primjeru rotacije oko nepomične osi. U točki S povlačimo paralelu s
pravcem ubrzanja a A , a kroz točku K povlačimo paralelu s pravcem ubrzanja aSA . U
presjecištu ta dva pravca povući ćemo pravac paralelan s ubrzanjem aS Suprotnog smjera
tako utvrđenog ubrzanja povalačimo silu FS . Udaljenost k određujemo iz izraza

i2 JS .
k= =
AS m AS

6.5 Kinetostatika mehanizama

U jednu od glavnih zadaća dinamike mehanizma spada proučavanje sila što djeluju
na kinematičke parove mehanizama, jer je poznavanje tih sila potreno radi proračunavanja
čvrstoće, analize karaktera sila, trenja u ležajevima, uravnotežavanja itd.

U sporohodnih je mehanizama moguće zanemariti sile tromosti, pa se proračun

može obaviti na statički način. Međutim, u brzohodnih mehanizama i strojeva djelovanje
sila tromosti to djelovanje sila tromosti može biti veoma značajno, npr. čak i nekoliko
stotina puta mogu biti veće sile tromosti od vlastite težine promatranog člana mehanizma,
pa ih u takvom primjeru ne možemo zanemariti.

Ako dodamo svakom članu mehanizma na vanjske sile što djeluju na njega, još i
sile tromosti, onda je u skladu s D'Alembertovim načelom, moguće promatrati i cijeli
mehanizam i njegove članove zasebno kao statički zadatak. Na taj način nepoznate sile
možemo odrediti metodama statike. Utvrđivanje se sila na ovaj način naziva kinetostatikom
mehanizama.

Ovdje se pod pojmom uravnotežavajuæih sila uobičajeno podrazumijevaju one

uravnotežavajuće sile, koje zajedno s vanjskim silama zadovoljavaju uvjete ravnoteže u
 45

jednolikom gibanju pogonskog člana. Broj uravnotežavajuæih sila, koje se mogu dodati
mehanizmu jednak je broju početnih članova mehanizma.

Za zadani četverozglobni mehanizam, što je prikazan na slici 6.4, uz zadanu brzinu i

ubrzanje člana OA, treba odrediti veličine i mjesta sila tromosti!

Slika 6.4

Kao prvi korak se određuju brzine i ubrzanja točaka A i B mehanizma, a potom

brzine i ubrzanja masišta članova S1, S 2 i S3 . Ovo je učinjeno grafičkim putem kako je
prikazano na slici 6.5.

Za zadani su mehanizam zadani slijedeći podaci:

l - raspon između nepomičnih oslonaca mehanizma;

α - kut što ga zatvara pogonski član s horizontalom;

OA, O1B i AB - dužine štapova mehanizma;

m1 , m 2 i m 3 - mase štapova mehanizma;

ω , ε - kutna brzina i ubrzanje pogonskog člana

Iz prikazanog su plana brzina i ubrzanja određena i ubrzanja masišta sva tri štapa.
Pored toga su određena i relativna kuta ubrzanja, kako slijedi

a tBA a tB .
ε2 = i ε3 =
BA O 1B
46

Slika 6.5

Odgovarajuće sile i spregovi sila su

FS1 = m 1 a S1 , M1 = J1ε1 ,

FS2 = m 2 aS2 , M 2 = J 2ε 2 ,

FS3 = m 3 aS3 , M 3 = J 3ε 3 .

Sada se ove veličine mogu ucrtati u nacrt položaja mehanizma, a onda se za svaki
štap zasebno postave odgovarajuće statičke jednadžbe. Na slici su 6.6 prikazane ucrtane sile
i spregovi tromosti.
 47

Slika 6.6

Kao nastavak ovakove analize, moguće je još uključiti i trenje koje se može javljati u
zglobovima a kao posljedica pogonskih i dinamičkih opterećenja. Ovakav se postupak
sastoji u utvrđivanju reakcija u zglobovima ne uzimajući u obzir prvi tren trenje. Nakon toga
se određuje trenje na taj način da se računa sa

M ti = µ 0 r0 FRi i FTi = µ FN .

Smjerovi i smisao utvrđenih veličina su pri tome suprotni od utvrđenog smisla

gibanja.

Praksa je međutim pokazala, da je za neke položaje mehanizama utjecaj sila trenja

može biti velik i za male koeficijente trenja. Pa tako, ako se za takve položaje izračunaju
odgovarajuća ubrzanja i sile tromosti a da se pri tome zamenari trenje, mogu rezultati biti
potpuno pogrešni, premašavajući stvarne vrijednosi i preko 50%. Ovo se posebno javlja u
onih mehanizama koji nemaju stacionarno cikličko gibanje, ka što je to primjer s robotima.

Za ovakove primjere proračunavanja mehanizama postoje dvije metode, i to:

- metoda reduciranih koeficijenata i
- metoda određivanja jednadžbe gibanja mehanizma.

a) Metoda reduciranih koeficijenata

Ova je metoda utemeljena na utvrđivanju koeficijenata koji se mogu utvrditi za

članove mehanizma. Ako cijeli mehanizam promatramo kao jedan mehanički sustav, tada će
kinetička energija mehanizma biti:
48

1 n 1 n
E kin = ∑ m i v 2i + ∑ J i ω 2i .
2 i=1 2 i=1

gdje su
m i - masa pojedinog člana mehanizma,
J i - moment tromosti s obzirom na masište,
v i - brzina masišta i-tog člana,
ω i - kutna brzina i-tog člana.

Izabere li se jedna točka mehanizma na koju će se izvršiti redukcija, tada je v brzina te

točke. Nadalje, neka je brzina v ir relativna brzina dviju odabranih točaka i-tog člana
mehanizma, tada su redukcijski koeficijenti definirani kao

vi l i ω i v ir
ξi = i ζi = = .
v v v

Tada će kinetička energija mehanizma biti

v2 ⎡ n n J ⎤
E kin = ⎢ ∑ i i ∑ i ζ2⎥
m ξ 2
+
2 ⎣ i =1 i =1 l i ⎦

a izraz u uglatoj zagradi ćemo nazvati reduciranom masom mehanizma. Crtanjem planova
brzina i ubrzanja, za izabrane kuteve α i pogonskog člana mehanizma mogu se odrediti
redukcijski faktori kao funkcije kuta α . Pomoću ovih veličina se može primjenom izraza
za kinetičku energiju utvrditi i funkcija

m red = m ( α ) .

Moguće je pokazati da je tangencijalna komponenta sile u točki redukcije

1 dm red v 2 dv
Ft = +m
2 dα 2 dt
ili

1 dm re
Ft = an + m at ,
2 dα

gdje su a n i a t komponente ubrzanja točke redukcije. U gornjem izrazu veličine dm/dα

određujemo grafičkim ili numeričkim deviranjem funkcije m red = m ( α ) . Na slici su
6.7 prikazani izgledi funkcionalnih raspodjela redukcijskih koeficijenata nekog proizvoljnog
 49

mehanizma u zavisnosti od kuta α . kao i zavisnost promjena reducirane mase s obzirom na

neku izabranu toèku. Na slici je također prikazana i zavisnost dm / dα .

Slika 6.7

Slika 6. 7
50

b) Metoda utvrđivanja jednadžbi ravnoteže

Ako mehanizam što je prikazan na slici 6.4 rastavimo na sastavne mu članove, tada
imamo stanje djelovanja sila kako je prikazano na slici 6.8.

Slika 6.8.

Točku A i u ovom primjeru smatramo redukcijskom točkom. Za svaki se prikazani član

može postaviti po tri jednadžbe ravnoteže, dakle njih devet. Svi promjenljivi parametri, koji
ovise o položaju mehanizma (kutevi i dužine) određuju se crtanjem redoslijednih položaja
mehanizma, te određivanjem odgovarajuæih brzina i ubrzanja. U početku gibanja sve su
normalne sastavnice ubrzanja jednake ništicama, jer je i brzina u tom trenutku ništica.

Rješavanjem sustava od 9 jednadžbi, utvrđujemo tangencijalno ubrzanje toèke A,

koje se obično razlikuje od vrijednosti ako se zanemari trenje. Utvrđivanjem granica
zahtijevane točnosti, postupak se računanja ponavlja do trenutka kada se vrijednosti približe
zahtijevanoj točnosti

ZAKLJUČAK

Znači, da je trajnost strojeva zavisna o trošenju njegovih elemenata. Normalna je

reakcija na ovo upravo u povećanju tvrdoće i čvrstoće protiv habanja i to kroz izbor
odgovarajućeg materijala u tarnim parovima, a potom i u smanjenju specifičnog tlaka na
 51

takvim površinama, poboljšanjem površinske obrade i napokon u osiguranju ispravnog

podmazivanja. Uz ovo, ako to dizajn omogućuje, da se ostvari pretvorba nižih u više
kinematičke parove.

Pouzdanost se stroja može teško formulirati kao jedinstven kriterij, jer ima previše
činitelja koji utječu na nju. Međutim, ipak treba istaknuti da pouzdanost u prvom redu zavisi
o čvrstoći i krutosti oblika promatranog dijela. Povećanje je čvrstoće obično praćeno i s
povećanjem težine. A krutost se može povećavati ispravnim određivanjem oblika
opterećenja iz čega proistječe i oblikovanje postolja itd. Navedeni je posao točno ono što
čini dizajner.
Ovo sve što rečeno, rečeno je radi toga što postoji uvjerenje, da su pojmovi dizajner
a pogotovo industrijski dizajner, veoma često neshvaćeni. Ponjaviše je to radi toga, što su
mnoga tumačenja kako pozvanih tako i nepozvanih tumača, različita a često (da se baš ne
kaže, gotovo uvijek) i potpuno pogrešna.

Pitanje o tome, da li je jasno što se pod pojmovima dizajner ili industrijski dizajner
podrazumijeva još uvijek ostaje ? Da li znamo što dizajn obuhvaća? Da li je to neka nova ili
stara struka? Što uopće znači riječ: dizajn?
52

7. KONSTRUIRANJE i PROJEKTIRANJE

ŠTO ZNAČI RIJEČ - DIZAJN?

Kao prvo pogledajmo etiologiju te riječi, tražeći odmah i njen smisao. Evo
kako je to u riječnicima u nas, Francuza, Anglosaksonaca i Rusa:

dizajn, (engl. - design); dizajner, crtač, pronalazač, umjetnik koji se bavi

oblikovanjem motiva za industrijske proizvode (npr. desene i šare u tekstilnoj industriji);
)Klaić, 1962.

dessin v. desen (franc.)

desen, ena, (franc.-dessin) crtež, šara, uzorak, “mustra”;

design (di’zain) . plan, skica; namjera; uzor, mustra; rđava namjera, smišljeno.v.
crtati, planirati, namjeravati, namijeniti, kaniti, odrediti; designer s. crtač, koji pravi nacrte,
spletkar (Gruić- Engl.- SH).

U ruskom prijevodu Jonesove knjige (14) o dizajnu, prevoditelj je naveo da riječ

“design” ima u engleskom jeziku širok spektar značenja , od zamisli, plana, cilja ili namjere
(čak i rđave namjere) do projekta, crteža, skice, konstrukcije, a također i slike i uzora u
kompoziciji;

Evo što o tome nalazimo u Oxford Advanced Learner’s dictionary (1993):

de-sign /di’zain/ n 1(a) /C/ - (for sth) drawing or outline from which sth may be
made:designs for a dress, a garden, an aircraft. (b) /U/ art of making such drawings, etc:
study textile design o industrial design. 2 /U/ general arrangemant or planning (of a
building, book, machine, picture, etc): The building sets 2000 people, but it is of poor
design. o A machine of faulty design will not sell well. 3 /C/ arrangement of lines, shapes or
figures as decoration on a carpet, vase, etc; pattern: a bowl with a flower design. 4 /U,C/
purpose, intention: We don’t know if it was by accident or by design, ie deliberately. o His
evil designs were frustrated. 5(idm) have designs on sb/sth intend to harm sb/sth for
oneself: She has designs on his money. o He has designs on her, eg waants to seduce her.

design v 1(a) /I, Tn, Dn-n, Dn-pr/ - sth (for sb/sth) decide how sth will look, work,
etc esp by making plans, drawings or models of it: Do the Italians really design better than
we do? o design a car, a dress, a tool, an office. o They’ve designed us a superb studio.We
design kitchens for a today’s cooks. (b) /Tn, Tn-pr / thinf of and plan ( a system, procedure,
etc); devise: Can anyone design a better timetable? o We shall have to design a new
curriculum for the third year. 2(idm) be designed for sb/sth; be designed as sth be designed
to do sth be made or planned for a particular purpose or use: The glowes were designed for
extremely cold climates. o This course is designed as an introduction to the subject. o The
route was designed to relieve traffic congestion.
 53

Da bi se i dalje naglasile razlike navode se neke formulacije vezane uz pojam dizajna

što su nađene u literaturi a odnose se na proces projektiranja:

“........ nekih komponenata fizičke strukture.” (Alexander, 14);

“.... usmjerena djelatnost za rješavanje zadatka.”;

“........ donošenje rješenja u uvjetima neopredjeljenosti s teškim posljedicama u

primjeru greške. (Azimov ,14 )

“........modeliranje pretpostavljenih djelovanja do njihovih ostvarenja, ponavljano

toliko puta, sve dok se ne stvori uvjerenje o konačnom rezultatu.” (14);

“Ostvarivanje veoma složenog akta intuicije......” (Jones 14);

Iz gornjeg se vidi da je značenje riječi dizajn vezano uz mnoštvo pojmova i načina

njezine primjene. Očito je, radi toga da se za ispravno razumijevanje riječi dizajn, koje
mnogi misle da je jedino vezano uz oblikovanje, treba razumjeti i brojna druga značenja.
Istodobno treba poznavati i značenja riječi na koje se to može odnositi.

U sličnoj se situaciji nalazimo kada pokušavamo provjeriti razumijevanje nekih

drugih riječi, koje su na nekakav način vezene uz dizajan. Tako primjerice na postavljeno
pitanje : “Što je po vašem mišljenju stroj ili strojarstvo?”

Pismeni odgovori na gornje pitanje, se je nalazilo u okviru nekih definicija, kao npr.:

“Stroj je sistem ljudskog ovladavanja prirodom.” ili “Stroj je skup mehaničkih elemenata s
kojim se vrši pretvorba energije u rad.” “Strojarstvo je znanstvena disciplina koja obuhvaća
područja vezana uz proizvodnju putem strojeva.” itd.itd.

Niti jedan od onih koji su odgovarali (a bili su strojarski inženjeri) nije bio zadovoljan sa
svojim odgovorom, opravdavajući se da oni nikada nisu učili nešto o strojarstvu na taj
način.

Iza toga ispitanici bili upitani , da li razlikuju konstruiranje od projektiranja? I

odgovori na ovo pitanje su bili dosta šturi pa čak i proturječni.

ŠTO JE TO KONSTRUIRANJE,
A ŠTO PROJEKTIRANJE ?

U svakodnevnom govoru se često ne prave razlike između ova dva pojma, i čini se
dovoljnim da se zna da su oba pojma vezana uz zanimanje arhitekata i inženjera kada oni
izrađuju crteže i nacrte za svoje klijente sa ciljem neke gradnje ili proizvodnje.

I zaista, kada želimo na primjer sagraditi jedan klima uređaj u nekom prostoru, onda
54

kažemo da to projektiramo, a nacrti, proračuni i kojekvi drugi papiri uvezani u jednu

zajedničku knjigu nizavaju se projektom. Ovaj se postupak, zavisno od razine razrade, može
podijeliti u tri oblika, pa tako imamo tri različita i po značenju i po opsegu projekta.To su:
idejni projekt (ili kako se često kaže, idejno rješenje), te glavni i napokon izvedbeni projekt.
Treba naglasiti, da su glavni i izvedbeni projekti za ove vrste konstrukcija jedan te isti
projekt.

Što sadrži npr. glavni projekt jednog klima uređaja?

Prije svega neke formalne zakonom određene stranice o pravima i odgovornostima

za projektiranje, uz koje se mora nalaziti i “projektni zadatak”. U spomenutom “projektnom
zadatku” treba potanko pisati što sve treba obuhvatiti projekt, te za kakve uvjete
klimatiziranja treba proračunati cijeli uređaj. Nadalje slijedi, tzv. “tehnički opis uređaja”
koji opisuje izgled i rad cjelokupne instalacije. Iza toga, obično slijedi “proračun gubitaka i
dotoka topline, zavisno od graničnih godišnjih doba za područje gdje se taj uređaj treba
nalaziti.Iza toga slijedi proračun tzv. mreže cjevovda (kanala), otpora te proračuni klima
komore i slično. Tekst projekta obično završava popisom potrebnog materijala i opreme,
uključivo i opis radova koje treba učiniti kao i prijevoz robe. U ovom se popisu obično ( ili
barem u jednom primjerku od njih pet ili šest) upisuju i cijene koštanja svake pojedine
“pozicije” popisa, pa se taj dio radi toga naziva “troškovnikom”. Na kraju uz ovo još idu i
nacrti, koji su u primjeru glavnog projekta klimatizacije obično arhitektonski nacrti zgrade
(karakteristični presjeci i tlocrti), ogoljeni od detalja, i u mjerilu 1:50 u koje se nešto debljim
crtama ucrtavaju elementi klima uređaja (klima komora, cjevovodi, izlazni otvori itd.). U
nacrtima su posebno označene i veze između klima uređaja s ostalim uređajima, kao što su
primjerice izvori energije, vode i električne struje. U nacrtima se katkada nalaze i potrebni
detlji klima komora ili razvodnih kanala, kao i moguća shema regulacije uređaja.

Iz gornjeg je očito, da je izrada ovakovih projekata rutinska inženjersko

projektantska aktivnost, u kojoj je vrlo strogo (standardima) definiran proces mišljenja a
potom i rada, s rekao bih malim mogunostima vlastite kreativnosti projektanta. Što se tiče
opreme, koju projektnat mora temeljito poznavati, ali obično samo u smislu korištenja tu su
različiti grijači, dogrijači, ventilatori, kompresori, izlazne rešetke anemostati itd. Projektant
takve podatke nalazi u različitim prospektima proizvođača takve opreme. Drugim riječima,
projektant slaže svoj uređaj od pretežno već gotove opreme, varirajući njihove dimenzije
zavisno od proračuna uređaja. Nešto što gotovo uvijek podliježe volji projektanta jesu
limeni kanali za zrak, koje on oblikuje na taj način da iskoristi na najumjereniji način
prostor kuda oni trebaju proći. Zanimljivo je napomenuti, da je ovaj jedini kreativni posao
često i razlogom nesuglasica s arhitektima, koji uvijek žele što manje kanale, a brzina
strujanja obično teži ka većim kanalima.

Ako pogledamo u riječnik stranih riječi (Klaić), vidjeti ćemo da riječ projektirati
znači i sačinjavanju plana ili nacrta, zatim se odnosi i na zasnivanje, planiranje smišljanje
ili zamišljanje. I zaista navedeno se značenje dosta podudara s poslom koji je gore opisan
kao projektiranje.

Osvrnimo se još s par kritičkih misli vezanih uz pojam “projektni zadatak”. Iz

vlastitog iskustva (preko 60 projekata) niti jedanput nisam od naručitelja dobio “projektni
zadatak”, već sam ga kod potpunjavanja dokumentacije morao izraditi sam. Na ovakav
način zadatak je poprimio formalno značenje, da bi se udovoljio Zakon, jer se ishođenje
građevinskih dozvola i slično on mora nalaziti u dokumentaciji.
 55

Zašto naručitelj ne izdaje “projektni zadatak”?

Odgovor je, da on to obično ne zna, a ako ga želi imati mora nekome to platiti. Stvar
se završi na tome, da projektant to sam napiše i za to mu se posebno ne plaća.

Na ovome se ruši dignitet svakog takvog projekta.

Konstruiranje je jedan sasvim drugačiji posao, premda ima mnogo zajedničkog s

projektiranjem.

Konstruirati, struiram lat. (construare - sagraditi, sazdati, stvoriti) sastaviti, složiti,

izumiti, urediti, projektirati, izmisliti, izrađivati plan nečega, praviti mehanizme, strojeve,
građevine s izrađivanjem njihovih projekata i proračuna.

Poznato nam je da se navedeni smisao potpuno podudara s onim što se i smatra tim
pojmom.

Usporedimo li sada riječi projektiranje i konstruiranje i napokon i riječ dizajn, očito

je da se u mnogome ovi izrazi isprepliću, i niti jednom od njih ne treba davati bilo kakvu
prednost, premda u različitim prilikama svaka od tih riječi može imati svoje posebno i
različito značenje.

Gregori ( 14 ) , daje riječima “tehničko konstruiranje” slijedeći smisao:

“Tehničko je konstruiranje ostvarivanje znanstvenih načela, tehničkih informacija i
stručnih spoznaja potrebnih za određivanje mehaničke strukture stroja ili sistema,
namijenjenog ispunjavanju prethodno zadanih funkcija s najboljom ekonomičnošću i
djelotvornošću.

Riznik (14) pak smatra, da je konstruiranje “Kreativna djelatnost, koja oživljava

nešto novo i korisno, čega prethodno nije bilo.”

Razlika je između gornjih ( a i brojnih drugih koje nisu navedene) definicija očita,
iz čega se može zaključiti da postoji mnoštvo različitih procesa konstruiranja ili
projektiranja.

Da bi se uočila međudjelovanja između procesa konstruiranja ili projektiranja

zanimljivo je to prikazati grafičkim putem. Na shemi u slici 1 su prikazani svi opći utjecaji,
koji međusobnim djelovanjem sadrže kao posljedicu, što na gore izrečene misli o
projektiranju ili konstruiranju mogu utjecati.
56

Zgrade Proizvodi Prodajno tržište Utemeljenja Procesi

Gradovi
Sredstva Proizvodnje

Postavljanje načela promjena

u umjetnom okolišu

Zakonodavstvo
Promet Odmor životne Javno mijenje Sistem veza
Razonoda usluge

Slika 7. 1.

Iz gornjeg slijedi, da je projektiranje i konstruiranje preraslo umijeće risanja, i to radi

toga što su proizvođači sada u situaciji da grade svoju djelatnost na sasvim drugoj osnovi,
koja proistječe iz središnjeg pitanja strojarstva (važi i za ostale djelatnosti) a posebno za
tako zvani

SISTEM LJUDI - STROJEVA – OKOLIŠA (4).

Sasvim je jasno da nisu navedeni svi mogući utjecaji, jer ih može biti i značajno
više. Konzervativizam koji u nama postoji, pogotovo ako treba početi mijenjati pristupe i u
radu i u visokoškolskom obrazovanju glede razvitka, sigurno da je značajna kočnica, u
prihvaćanju drugačijih pristupa. Kao najilustrativniji primjer jeste pitanje: “Da li trebaju
danas ostati u nastavnom planu tehničkih fakulteta predmeti, kao što su tehničko crtanje,
nacrtna geometrija ili pak elementi strojeva?” Odgovori se, nas koji smo konzervativni,
neargumentirano svode na neke pojmove prostornog zora i nužnosti poznavanja elemenata.
Da li inženjeri zanaju prostoručno crtati?

ŠTO TO ZNAČI INDUSTRIJSKI DIZAJN ?

Da bi razumjeli ovu riječ, prije svega treba znati što u dosadašnjoj praksi ima
slogan »industrijski dizajn» i što sve obuhvaća.
 57

Industrijski dizajn, ili kako se također može reći “industrijska umjetnost” jest
skup djelatnosti, koja se može podijeliti u slijedeće skupine:

(1) Industrijski dizajn i (2) Komercijalna umjetnost.

INDUSTRIJSKI DIZAJN

Industrijski dizajn uključuje u sebi industrijske proizvode, i to kako se kaže

od igle do slona. Ovdje se misli na brodove, zrakoplove, automobile, ali isto tko i roba
široke potrošnje kao što su stolne lampe, automatski strojevi, vage, roboti ili igračke. Radi
svoje raznolikosti industrijski se dizajn može nadalje podijeliti u mnoštvo podskupina, pa ih
je tako moguće podijeliti u slijedeće podskupine:

(a) Dizajn kojega produkti imaju funkciju proizvedenog proizvoda, kao npr. radio ili
televizor, kuhinjske potrepštine ili četkica za zube.

(b) Proizvodi, koji imaju gotov oblik sa statičkom ili dinamičkom funkcijom, kao npr.
motorno vozilo, usisavač, pisaći stroj ili računalo.
(c) Proizvodi u kojih je primaran vanjski izgled i koji tako mogu biti okarakterizirani kao
industrijski dekorativni predmeti, kao što su npr.stakleni kuhinjski predmeti (zdjele i sl.),
tekstil ili zidne tapete

TABLICA 1

(1) INDUSTRIJSKI DIZAJN UKRASNI PREDMETI

Općenito Tepisi
Pokrivači
Kupaonski namještaj Stakleno posuđe (tanjuri, zdjele itd.)
Upaljači Zavjese
Vješalice za odijela Tekstil za namještaj
Kuhala: plinska, uljna i električna Linoleum
Pribor za kuhanje Vaze
Noževi Zidne tapete
Pokućstvo Rasvjetna tijela
Električne peći
Pegle
Nalivpera
Sprej za insekte
Kuhinjska oprema (2) KOMERCIJALNA
Kovčezi UMJETNOST
Uredski namještaj
Radio aparati
Televizori Dvodimenzijski komadi
Radijatori
Grijači za vodu Omotači za knjige
Četke Katalozi
Knjige
58

Proizvodi sa statičkom Oznake

ili dinamičkom namjenom Posteri
Plakati
Registarske kase Slike
Satovi Tiskana ljepiva folija
Aparat za kavu
Vrtni strojevi
Strojevi za mljevenje
Dječja kolica
Šivaći strojevi Trodimenzijski komadi
Stroj za pranje rublja
Kolica Boce
Usisavači Vaze
Vage Spremnici
Kutije

ESTETIČKA VRIJEDNOST OBJEKTA

Prije nego iznesu neke misli o estetici i estetičkoj vrijednosti predmeta,

smatra se potrebnim spomenuti, nekoliko filozofskih ideja, koji se odnose na spoznaju.
Posebna je pozornost bila usmjerena na Croceovu “Estetiku” (5) smatrajući njegovu knjigu
dobro sistematiziranom, a i misaono relativno jednostavnom. Prema njemu, i to odmah na
početku knjige, opisuju se dvije vrste spoznaje, i to: intuitivna ili logička spoznaja i
spoznaja putem mašte ili putem intelekta. Ovdje se odmah (a i kasnije kada su viđena neka
njegova tumačenja) javlja neslaganje s tim, barem ne u praktičkom smislu. Naime, premda
se razlikuje intuitivna od intelektualne spoznaje, ipak se može misliti da je riječ o jednom te
istom pojmu, do kojega se u uporabnom smislu dolazi na različite načine učenja svijeta (ne
misleći pri tome na školovanje). Bolje rečeno, one se mogu razlikovati i razlikuju se u
razdoblju sazrijevanja čovjeka, koje s različitim vremenskim razdobljima, na kraju postaju
jedno te isto. Naravno, da se nekome može desiti, da to nikada i ne doživi.

Spoznaja nastaje djelatnošću funkcije razuma. Razum ne tvori znanje iz sebe

nego ga stvara “iz materijala” do kojeg dolazi transcendetalna estetika. Rodno je mjesto
pojmova razum. Transcendentalna estetika pruža duhu mnoštvo raznovrsnog čulnog
materijala, predodžbi, putem svojih oblika, prostora i vremena. Dakle, ako duh hoće da
dođe do znanja, da nešto spozna, a on to hoće jer mu je biće spoznaja, onda on mora na
nekakav način razvrstati tj. srediti čulni sadržaj spoznaje, predodžbe, kojima raspolaže.
Ovu je djelatnost duha Kant nazivao razumom, a samo “sređivanje” naziva sintezom ili
sastavljanjem. Pod sintezom on podrazumijeva akciju duha kojom se razne predodžbe
dodaju jedna drugoj i kojim se njihova raznovrsnost shvaća u jednom saznanju. Znači,
sastavljanjem razum ujedinjuje čulni sadržaj u jednu cjelinu. Rezultat su rada sastavljanja
pojmovi, što se zbiva na način da se više predodžbi svodi pod jedan zajednički pojam.
Odavle slijedi, da postoji onliko vrsti pojmova, koliko ima vrsti funkcija razuma, sudova ili
sastavljanja, koje se još od Aristotelova doba nazivaju kategorijama. Čiste suštine svijesti
jesu carstvo misli.
 59

Čovjek kao egzistencija za sebe pokazuje da se njegovo tijelo ne može shvatiti

kao mehanički objekt, kao što se ne može reducirati niti kao fiziološko – biokemijsko -
elektromagnetski sustav. Ljudsko je tijelo subjekt koji svjesno uviđa svoju situaciju i sebe
u njoj. Ovdje treba dodati da je bolesnikovo tijelo samo fizionomika. Ono ne postoji
istinski ljudski u svijetu, ono je samo svijet po sebi, pa u tom primjeru čovjek bolesnik ne
stvara svoj prostor, već je određen tuđim.

Odnos mišljenja i govora.

Onaj koji govori ne prenosi svoju misao iz glave u glavu onog koji sluša, kao
onaj što sluša samog sebe dok govori, jer ne iznosi misli izvan svojih riječi koje rabi, nego
onaj koji govori govori riječi, a onaj koji sluša dobiva smisao od riječi preuzimajući tako
dio misli onog koji govori.

Ako uspoređujemo čovjeka s antropomorfnim robotom, onda ni za trenutak ne

pomišljamo da su specifični fizikalni, kemijski ili duševni procesi života koji poznajemo
isti kao i kod strojeva (robota) koji oponašaju život. Oni i jedni i drugi jesu lokalni
antentropijski procesi, koji se vjerojatno mogu ispoljiti i u mnogim drugim oblicima, a koje
ne možemo označiti niti kao biološke niti kao mehaničke.

Prenošenje impulsa ide putem živčanih tkiva ili neurona, a ovaj proces jest
pojava koja se u računarskom smislu može definirati izrazom “sve ili ništa”. Drugim
riječima, ako nadražaj dosegne stupanj ili prag iza kojega može da putuje duž živčanog
vlakna a da se ne izgubi na relativno kratkom putu, onda učin koji nadražaj proizvede u
relativno udaljenoj točki živčanog vlakna praktično je nezavisna od njegove početne
jakosti. Ovi impulsi putuju od vlakna do vlakna preko spojeva koje nazivamo sinapsama i u
kojima jedno ulazno vlakno dolazi u doticaj s više izlaznih vlakanaca, a jedno izlazno s
više ulaznih vlakanaca. Treba napomenuti da impuls što ga prenese jedno ulazno vlakno
često nije dovoljan da u ovim sinapsama proizvede djelotvoran izlazni impuls. U općem
primjeru, ako su impulsi koji stižu do izlaznog vlakna preko ulaznih sinaptičkih veza
malobrojni, izlazno se vlakno neće odazvati. Prethodna riječ malobrojni, ne podrazumijeva
da sva ulazna vlakna djeluju na isti način. Pored toga neka ulazna vlakna umjesto da
proizvedu nadražaj u izlaznim vlaknima, s kojima su u doticaju, teže da ometu prijam
novih nadražaja u ovim vlaknima. Očevidno je problem prenošenja impulsa preko skupa
sinaptičkih veza zavisan od vrlo složenog spleta odziva, gdje se neke kombinacije ulaznih
vlakana, djelujući u određenom oganičenom vremenu, omogućuju da se poruka prenosi
dalje, dok se neke druge kombinacije onemogućuju.Štoviše, ove kombinacije nisu utvrđene
jednom za uvijek, a niti su zavisne od ranije povijesti poruka što su bile primljene u taj
sinaptički sloj. Naime, poznato je da se one mijenjau s temperaturom, a mogu se mijenjati
radi mnogih drugih razloga.

Očevidna je istina pripisivati sinaptičke procese kemijskim pojavama. U stvari,

kod djelovanja živaca nemoguće je razdvojiti kemijske potencijale od električnih, pa radi
toga tvrdnja da je neko svojstvo kemijske naravi nema skoro nikakvog smisla. No ipak, ne
bi bila suprotnost općenito usvojenim idejama pretpostaviti da je barem jedan uzrok ili
pratilac sinaptičke promjene neka kemijska promjena koja se manifestira lokalno, bez
obzira kakvo je njeno stvarno podrijetlo. Vjerojatno je da je nazočnost takve promjene
zavisna od p okretačkih signala koji se prenose živcima. Isto je tako zamislivo da ovakove
promjene mogu zavisiti od kemijskih promjena, koje se najčešće prenose kroz krv, a ne
posredovanjem živaca.
60

Razumljivo je da se poruke “svima zainteresiranim” prenose putem živaca i da se

lokalno pojavljuju u obliku kemijskog djelovanja koje prati sinaptičke promjene. Međutim,
s inženjerskog motrišta, čini se da poruke “svima zainteresiranim” mogu djelotvornije
prenositi putem krvi za razliku od prenošenja putem živaca. No ova pomisao nema
nikakvih dokaza. Ako primjerice promatramo brzinu kojom uvjetni refleks reagira na
nadražaj ne može se zaključiti da se proces uvjetovanja refleksa odvija približno istom
brzinom. Stoga bi bilo logično pretpostaviti da poruku koju uzrokuje takvo uvjetovanje
prenosi “spori” ali prodorni utjecaj krvnooptočnog sustava. Ovaj nepoznati utjecaj koji se
prenosi krvnožilnim opticajem, čini sasvim vjerojatnim da krv u sebi nosi supstance koje
mogu izravno ili posredno da izmjene djelovanje živaca i da ovu mogućnost nagoviještava
djelovanje nekih hormona i produkata žlijezda s nutarnjim lučenjem. Primjerice ako
razmatramo glad kao uvjetni refleks, bilo bi pretjerano taj uvjetni refleks povezivati s
poticajnim djelovanjem živčanog sustava.

Pogledajmo nakon ovog par misli o ljepoti!

Izvor sveukupnog života i zanimanja u umjetnosti jest želja da se pronađu nove

stvari koje treba reći i k tome novi načini da se one kažu.

Ako pođemo, uvjetno, od toga da se putem izraza «ljepota» podrazumijeva

prethodno opisani sklop osjetilnih doživljaja koji će u nama izazvati osjećaj ugode, onda to
zasigurno ima i svoj intenzitet. Ljepota se, kao i red, javlja na mnogim mjestima u svijetu,
ali samo kao lokalna i privremena borba protiv bujice entropije koja raste. Nitko nema
monopol nad ljepotom. Slično je i s pojmom “ružnog”.

Pretpostavljaći da postoji slaganje o tome, da postoje predmeti čija je ljepota trajna,

kao i predmeti čija se ljepota mijenja! Iz ovoga možemo izvesti zaključak, da za ove
posljednje objekte, njihova vremenska promjenljivost trajanja vrijednosti ljepote
promatranog estetičkog predmeta upućuje nas na zaključak, da ljepotu možemo smatrati
relativnom. Gledano sasvim granično, jednom će objekt imati neku estetičku vrijednost, a u
drugoj krajnjosti može biti sasvim bezvrijedan.

Ako je estetička vrijednost, dakle, recimo ljepota relativan pojam, onda je svakako i
prihvatljiva mogućnost kvantifikacije ljepote promatranog predmeta. Ovo se pitanje može
izreći i tako, da se pitamo, da li je kriterij ljepote moguće brojčano definirati?

Prije se je mislilo da će ovaj pokušaj biti unaprijed osuđen na propast. Međutim, ako
se pođe od pretpostavke, da ako postoji ljepota (što je aksiomatički nesporno) koja se može
uspoređivati (što se općenito i radi), mora postojati i kriterij tog uspoređivanja.

Harmonija. Naravno, ona može biti jedan od kriterija. Kriteriji, koji su nezavisni od
ljudske subjektivnosti, jesu upravo harmonijski odnosi, i to kako oblika, tako i dimenzija i
boja i pokreta i svega.

Prema tome, ako se slažemo, ljepota odnosno estetička vrijednost postoji nezavisno
od promatrača, i ona može ostavljati svoj dojam na promatrača kroz njegovo iskustvo koje
je u njegovom sjećanju i uspoređivanju. Drugim riječima, osjećaj se za ljepotu uči i svjesno
i nesvjesno. Ovo sve vrijedi za obje krajnosti i ljepotu i ružnoću. To istodobno znači, da je
pitanje uspoređivanja i pitanje kulturne razine promatrača.
 61

ŠTO JE TO HARMONIJA?

Ako smatramo harmoniju kombinacijom dijelova u lijepom i urednom odnosu sa

cjelinom, ili pak sličnu skladnost u osjećanjima, tada je najočitije da ih prikazujemo
brojevima, koji naravno trebaju imati nekakav smisao.

S obzirom, da brojne prirodne tvorevine, nadalje mnoštvo različitih građevina i

umjetničkih djela sadrže u sebi odnose dužina koji imaju sasvim određenu zakonitost,
moguće je reći da su u harmonijskom odnosu. Poznat je i veoma uporabljiv tzv. “zlatni
rez”, kao i Platonove geometrijske forme. Ta geometrijska nastojanja su se često koristila u
smislu kanona. Tako je u različitim povijesnim razdobljima čovjekovo tijelo rastavljano u
višekratnike srednjeg prsta ruke, ili pak u dekadsku podjelu ili pak u tzv. “kanon osam
visina glava”.

Uz sve ove pokušaje, veoma je zanimljiv Zederbaeurov (58) geometrijski pristup, koji je
početkom stoljeća uveo pojam «Harmonijske kružnice».
62
 63

8. RASČLANJIVANJE PROCESA DIZAJNA

8. 1 UVOD

Opstojanje velikog broja metoda dizajna očito rezultira raspadanjem

tradicionalnih metoda dizajna. Iz toga proistječe sadašnji zadatak teoretičara, da to sve
sjedine u jedan novi proces, koji nužno mora zadovoljavati u svakoj razini općenitosti a isto
tako i u potankostima. Izmisliti jednu takovu cjelinu nije nimalo jednostavno.

Kada je gore spominjano raspadanje, onda očito neke stvari moraju isčeznuti.
Obzirom, da se u značenju same riječi dizajn nalazi i pojam crtanja, prva je pomisao, da se
upitamo, da li će crtež u mjerilu ostati kao osnovni instrument konstruiranja? Zasigurno ne
može potpuno isčeznuti, ali će mu se značajno smanjiti uloga. Novi način dizajna, na razini
sustava pretpostavlja radikalnu izmjenu ne samo nekih sastavnica, već i njihovih oblika
izrade. Iz ovog jasno proistječe, da se i oblici misaonih djelatnosti moraju objektivizirati, da
se u to uključi što veći broj zainteresiranih ljudi uključujući pored dizajnera i korisnike
dizajna, kako bi mogli svi na nekakav način utjecati na sisteme dizajna u svim njegovim
razinama.

Objektivizacija je mišljenja važna za automatizaciju procesa dizajna, tj. za

ubrzavanje procesa proizovodnje upravljane računalima.

Kako će se kasnije vidjeti nove metode dizajna obiluju grafičkim prikazima unutarnjih veza
u sistemu. Ovdje treba naglasiti da se te unutarnje veze u sistemima smatraju suštinskim,
daleko više i od mišljenja i crteža u mjerilu, a pogotovo kada se misli na ostvarivanje ideja
na razini sistema. Ovim se vezama, koje nažalost često nisu ni vidljive a ni jasne, značajno
proširuje tzv. “polje predočavanja”.

Da bi mogli praviti usporedbe između “starog” i “novog”, podsjetiti ćemo se

na to, kako se rješavaju složeni zadaci u tradicionalnom konstruiranju.

U tradicionalnom je konstruiranju crtanje glavnim instrumentom posla, koje

u odnosu na obrtničku proizvodnju, posjeduje djelotvorno “polje predodžbi” izvođenog
objekta. U tom načinu konstruiranju postoji mogućnost promjene oblika proizvoda, dok u
obrtničkom proizvođenju treba zamjeniti jedan ili nekoliko komada konstrukcije. Odatle
slijedi, da je metodom crtanja učinak mogućih promjena brži i djelotvorniji, a time i
vremenski i materijalno povoljniji. Ako primjerice konstrukter treba da izradi nacrt jednog
sklopa od deset dijelova, s tim da svaki detalj može razraditi na deset načina, biti će tada
opći broj varijanti 10 na 10 (deset milijardi). Vođen, obično iskustvom konstrukter može
nacrtom u mjerilu značajno smanjiti gubitke u vremenu u izboru prihvatljive varijante iz
mnoštva mogućih alternativa.To je znanje.

Zanimljivo se je uz ovaj primjer nasloniti djelomično na neka filozofijska

razmišljanja vezana uz Huserlova proučavanja stava , koja su se odnosila na njegove ranije a
potom kasnije ideje o feneomenologiji, koji je i on svodio na razinu metode putem koje on
64

otvara jedan novi put. On je naime smatrao, da treba imati smisao prikazivanja onog što je
shvatio i mislio. A oni ostali, koji žele to isto shvatiti moraju doći na taj smisao opažanja na
isti način, bez obzira što je on prvi to vidio. Husrel je u početku mislio, da on kroz
feneomenologiju utemeljuje jednu novu znanost. On je razlikovao prirodni stav od
fenomenologijskog stava, koji je za njega bio izrazito filozofijski.

Teorija dizajna treba svakako biti utemeljena na analizi procesa mišljenja, pa

time zahtijeva i dobro poznavanje tog procesa. Nažalost u postojećoj dostupnoj literaturi
nismo pronašli niti jedan rad koji bi imao nekakve rezultate vezane uz proces mišljenja i
dizajna. Radi toga se čini, da upravo taj proces mišljenja, spada u temeljna pitanja teorije
dizajna. To je razlogom, slobode da s ovim pitanjima i na ovom mjestu posvetimo malo više
pozornosti, nego što čini da treba.

Husrel odbacuje konstruktivizam, kojega je smisao u odbacivanju oponašanja

prirode, tražeći obrazloženje sveukupnosti našeg prirodnog iskustva svijeta. I upravo iz
ovog stajališta je proizašlo njegovo kasnije značenje ideje fenomenologije, u čemu je
nesporno zadugo imao vodeću ulogu. Ostavljajući Husrela, kao filozofa mišljenja o
mišljenju, postavljamo si pitanje:

“Kako shvatiti njegovu fenomenologiju?

Kao metodu ili filozofiju ?” Ovo postaje nejasnijim, ako se pod pojmom
fenomenološke metode podrazumijeva i deskriptivna psihološka metoda; odakle je putem
metode redukcije i sagledavanja suštine, ona postala i metodom transcendentalne redukcije i
konstrukcije ( a to je mašta). O ovim Husrelovim stajalištima ćemo kasnije podrobnije
raspravljati, kada ćemo se baviti s ocjenjivanjem ljepote.

8. 2 STUPNJEVI DIZAJNA

Misaoni se i organizacijski procesi u proizvodnim djelatnostima, koje obično

nazivamo zajedničkim imenom dizajn, temelje se na različitim oblicima iskustva, koja
možemo jednostavnije ili složenije svrstati u naizgled, (a i sadržajno) u skupine spoznaja
koje očevidno imaju svaka za sebe posebne značajke. Ovo se pitanje dizajna, a u čemu se
slažu brojni autori, jest shvaćanje da se dizajn sastoji od tri temeljna stupnja i to:

- stupnja analize
- stupnja sinteze i
- stupnja ocjene.

Drugačije rečeno, dizajn se može odrediti kao rasčlanjivanje zadatka na dijelove i nakon
toga sastavljanje članova po novom smislu i napokon utvrđivanje posljedica praktičnog
značenja tog novog ustrojstva. Valja naglasiti, da se većina teoretičara dizajna slažu u tome,
da se ti stupnjevi zbivaju s višekratnim ponavljanjem, a neki od njih smatraju da se svaki
naredni ciklus dizajna razlikuje od prethodnog s većim brojem pojedinosti a time i s
manjom općenitošću. Tri navedena stupnja ne čine uvijek jednu univerzalnu vještinu
djelovanja, jer se ona u svojem nastavku sastoji od niza još nižih stupnjeva.
 65

Uz ovo treba napomenuti da je potreban oprez u razgraničavanju stupnjeva višeg

reda, jer se može desiti da se nižerazredni stupnjevi pomješaju s višerazrednim, pa to onda
može izazvati zbrku.

Tri se navedena stupnja nalaze u literaturi i pod slijedećim nazivima:

- divergencija
- transformacija i
- konvergencija.

Ovdje se koriste ovi izrazi, jer oni pokazuju izraženiju vezu s novim zadacima
povezanim s dizajniranjem sistema, nego što to ima s tradicijskim metodama konstruiranja.
Treba naglasiti, da ovi stupnjevi tvore temeljne pretpostavke za unošenje metodoloških
izmjena u svim stupnjevima dizajna i radi toga ih je potrebno uključivati u jedinstven proces
koji bi obuhvaćao sve razine sistema.

8. 3 OPIS SADRŽAJA STUPNJEVA DIZAJNA

DIVERGENCIJA

Ovaj stupanj dizajna sadrži raširenje njegova stanja, kojega je glavni cilj osiguranje
dovoljno širokog i plodotvornog prostora za određivanje rješenja. Zanimljivo je primjetiti da
se najveći broj dosada razvijenih metoda procesa dizajna odnosi upravo na ovaj stupanj.

Glavne značajke divergencijskog stupnja su slijedeće:

- Ciljevi su nestabilni i neodređeni;

- Ocjena i sve što se može odnositi na rješenje ostavlja se za kasnije;

- Sve se uvažava i pamti, s čime se izbjegavaju proturječja;

- Tehnički se zadaci, i oni se također odgađaju za završno razdoblje, no pri tome se smatra,
da se zadaci mogu podvrgnuti promjenama i razvoju u “hodu” divergencijskog traženja;

- Zadatak se dizajnera sastoji u proširenju i uvećanju vlastitih saznanja, kao i u oslobađanju

od ranije izvedenih rješenja, te u izmjeni vlstite vještine djelovanja ( uz ovo se napominje,
da je to veoma teško) i misaonog procesa (ovo je još teže), a sve se zamišlja da bude na
temelju mnoštva podataka, koji se mogu odnositi i na sam zadatak. Teško je biti dizajner!

-Jedan je od ciljeva istraživanja u ovom stupnju dizajniranja i utvrđivanje reagiranja

naručioca, potrošaća, tržišta, proizvodnje itd., a sve radi određivanja pravaca i opsega
stupnja. Za ovo treba reći, da pravac ovih istraživanja uvelike ovisi od nesuglasja i
proturječja, koja se mogu pojaviti.
66

Nadalje, divergencijsko se traženje može razmatrati i kao provjera stabilnosti svega

onoga što se odnosi na rješenje zadatka, kako bi se utvrdila hijerarhija socijalnih vrijednosti,
sistema, izrade i detalja koji se mogu mijenjati, što se obično smatra čvrstim točkama
granica. Treba naglasiti da se i stabilne i nestabilne točke podjednako susreću na svim
razinama promatranog stupnja.

Rad u ovom stupnju dizajna uključuje pored logike i intuicijsko djelovanje što
obično za posljedicu ima i više lutanja, nego razmišljanja u naslonajaču. Zanimljivo je
napomenuti jednu karakterističnu pogrešku koja se u ovom stupnju dešava mladim i još
neiskusnim dizajnerima.Oni se usmjeravaju prema spektakularnim razmišljanjima, misleći
da su u stanju preskočiti prethodne jednostavne činjenice koje su potrebne za rješenje, a
čijom bi im spoznajom bilo lakše da shvate što žele. Zanimljivo je i to, da se navikama radu
u tom preddizajnerskom razdoblju bolje prilagođuju ljudi koji imaju iskustvo u novinarstvu,
znanstveno-istraživačkom radu ili statističkoj analizi, nego ljudi sa specijaliziranim
znanjima nižeg stupnja obrazovanja, kao što su inženjeri, umjetnici-konstrukteri (ovo se
misli na neobrazovane dizajnere) i slični.

Gore spomenuta lutanja mogu za posljedice imati štete (katkada i velike štete). Da se
izbjegnu štete, kao i gubici u vremenu i radu, treba što realnije procijeniti samostalnost
mogućih početnika. Izgleda, da je najbolji indikator za to, da se prosude postavljanja
nepravilnih pitanja koja dolaze od početnika.

8. 4 STANJE TRANSFORMACIJE

Ovo je stanje dizajna stanje utvrđivanja načela i načina razmatranja. To je stanje

stvaranja i kreacije koje čini radost rada u dizajnu. Istodbno je to stanje najodgovornijeg
razdoblja kada se mogu pojaviti i krupne greške, kada kroz neobuzdanost optimizma ili pak
kroz uskogrudnost mišljenja dizajnera, kroz skupe i nedovoljno promišljene pokuse,
dizajner može uzrokovati ozbiljne troškove. Ovo je također stanje, kada se procjenjuju
vrijednosti rješenja koja se trebaju objediniti u konačnom rješenju. Iz ovih razmatranja treba
proisteći opća shema koncepcije objekta koji se dizajnira, što je razlogom, da se rješenje
treba preispitati kako s ekonomskog tako i s društvenog stajališta. Uz ovo treba reći, da je
opća poteškoća kod ocjenjivanja upravo u tome, da se optimalno rješenje ne može nikada
postići, nego je moguće samo provesti optimalno traženje. Također nije moguće ostvariti i
potpuno uvjerenje što će se na kraju pojaviti kao "najbolje".

I ovo se stanje pojavljuje u mnoštvu razvijenih metoda dizajna, a posebno je

istaknuto, kako će se kasnije i vidjeti u tzv. "metodi traženja ideja" i "metodi traženja
strukture zadatka".

Suštinski je cilj ove metode, da se na rezultatima divergencijskog stanja prona|e

povoljna shema neke koncepcije, koja je dovoljno točna da se nadoveže na nju, te da se
usmjeri u jednom jedinom projektu prema konvergencijskom stanju. Tvorba je
koncepcijske sheme kreacijski dio pretvorbe složene zadaće u što jasniji oblik rješenja s
posebnim isticanjem onoga što treba prihvatiti ili odbaciti.
 67

Na ovoj se razini stanja učvršćuju ciljevi, tehnički zadaci i ograničenja, proučavaju

se mogućnosti i po potrebi se vrše ocjenjivanja. Ovo posljednje radi toga što se u primjeru
izbjegavanja konvergencijskog stanja ovdje vrši i ocjena.
Svakako treba naglasiti, da se važnim uvjetima ovog stanja kao uspješnost transformacije
javlja sloboda promjene podciljeva, ostvaruju se izbjegavanja ozbiljnih gubitaka, zatim se
izravno procjenjuju mogućnosti promjene podcilja što je u stvari načelni prijelaz prema
drugom projektu.

Ako za trenutak to usporedimo s konvencionalnim tradicijskim načinom, onda se

uočava razlika koja se sastoji u tome, da se u tradicijskom načinu to dešavalo promjenom
skice ili crteža, a ovdje budući da se radi o sistemu to se ne može tako ocijeniti, jer se
transformacija vrši jezičnim i matematičkim putem. Radi toga ovdje ključnu ulogu ima ,
nazovimo to glavni dizajner, koji razumije prostor manevriranja s cijelim sistemom. Štoviše,
ovakve se procjene i odluke najbolje ostvaruju razgovorima s ostalim timom dizajnera.

Slika 8. 1 . Grafička predodžba konvergencijskog procesa

8. 5 STANJE KONVERGENCIJE

Posljednje od tri stanja, jest stanje konvergencije. Ovo se je stanje primjenom

automatizacije dizajna jednostavno počelo djelomično ignorirati. No pošto sve nije u
automatizaciji treba ga poznavati. Ovo stanje dolazi u trenutku kada je zadatak određen,
kada su pronađene promjene i utemeljeni ciljevi. U ovom stanju dizajner treba korak po
korak riješiti proturječja drugog stupnja i to sve dotle, dok iz mogućih raspoloživih rješenja
ne ostane samo jedno - konačno rješenje.

Na ovo se stanje dizajna posebno vežu slijedeće funkcionalne dizajnerske metode o

kojima će kasnije biti riječi:

- Metoda gotove strategije

- Metoda usporedbenog traženja i
- Metoda nagomilavajuće strategije.

Značajke su spomenutih metoda, da su one logičkog tipa tzv. "providne kutije", koje su
68

načelno automacijske. Ovdje treba upozoriti na to, da su smetnje u ovom stanju u tome što
pri konvergenciji nekih od podzadaća nije moguće zadatak riješiti bez promjene ranije
utvrđenih rješenja pa se pojavljuje cikličnost. Da se izbjegne ta petlja cikličnosti, treba
ustanoviti poredak rješenja da ne dođe do cikličnosti, a on je nažalost u pravilu nelogičan.
To je jedna od najtežih zadaća u ovom stupnju dizajna. Radi gornjega modeli u stanju
konvergencije trebaju biti što manje apstraktni i što više dovedeni do svojih potankosti.

Ostvarivanje se stanja konvergencije može u pravilu rješavati s dvije dijametralno

suprotne strategije. Jedna je od njih po značajkama eksterna a druga je interna, tj. u prvoj se
pristupa ciljevima izvana prema unutra, a u drugoj iz unutra prema napolju. Kao
najilustrativniji primjer su za to:

- Arhitekt određuje vanjski izgled zgrade , a odatle slijedi unutarnji izgled;

- Graditelj tvornice - strojar određuje nutarnji izgled, a odatle proistječe vanjski
oblik.

Cilj je konvergencije skraćivanje polja mogućih varijanti izabranog projekta s

minimalnim gubicima vremena i sredstava.

Konvergencijsko je stanje očit neprijatelj originalnosti radi svoje

neelastičnosti i sklonosti podlijeganju drugih utjecaja. Ako se želi izreći sažeto,
konvergencijsko je stanje pretvorba složenih zadataka u što jednostavnije. Kao ilustracija o
tome što se radi u razdoblju ovoga stanja, najbolje nam može poslužiti grafička predodžba
na slici 3.

8. 6 POJAM CRNE I OSTALIH KUTIJA

U dizajnerskoj se literaturi često javlja pojam kutija, a posebno “crne kutije”,

pa je radi toga potrebno reći i riječ dvije o značenju tih pojmova.

Pojam se “crne kutije”, a iza toga i “bijele kutije” i napokon “prozračne

kutije” javio već kod Jonesa ( 17 ), a poslije i kod Rodenackera i mnogih drugih, gdje
ima gotovo magično značenje. Opisi su često dosta nejasni, i oslanjaju se na nekakvu
nerazumljivu složenost ( a može biti i da su jednostavni?!) pa ih se teško razumije. Čini se,
katkada, da su ovi pojmovi uvedeni radi prikrivanja našeg neznanja o nečemu.

Primjerice Jones ( 17 ) govori o projektantu kao o “crnoj kutiji”, gdje zapravo želeći da
kaže da svaki projektant ima
 69

Slika 8. 2 Shematizirani prikaz crne kutije

svoj način razmišljanja koji čak ni sam projektant ne umije opisati, stvara mogućnost
ulaska različitih informacija u projektanta i napokon izlaska rješenja iz njega.

Prelaskom na shematizirani prikaz procesa mišljenja u dizajniranju, očito se pred nas

prije početka rješavanja javlja spoznaja o početnim podacima i o onome što bi smo željeli na
kraju polučiti. Stanje je tada slijedeće: znamo ulazne podatke i izlazne podatke, a ne znamo
kako i na koji način ćemo ih razriješiti i ostvariti. Ovakva shema stanja je prikazana na slici
8. 2.

Slika 8. 3 . Shema dopunske funkcije crne kutije

Naše općenito neznanje kako i na koji način ćemo to riješiti jest tehnički zadatak,
koji označavamo “crnom kutijom”.

Kasnije, kada proces djelovanja nad materijom rasčlanjujemo u korake koje ta

proizvodnja zahtijeva, pretvaramo crnu kutiju u nove sisteme kutija, primjerice u providnu
kutiju, koji nam znače određene operacije.

U koncepciji “crne kutije” moguće je promatrati metodu Sinektike, kao predaju

ulaznog signala u “crnu kutiju” po petlji obrnutog djelovanja u odnosu na njegov ponovni
ulaz, kod čega se za pretvorbu izlaznog signala koriste odgovarajuće analogije kako je
prikazano na slici 8. 3.
70

U ovome je moguće pretpostaviti, da primjena analogije, u kojoj sudjeluju svi članovi

sinektičke skupine, omogućuje u nekoj mjeri podjelu i transformaciju proturječja strukture
ulaznih signala i to sve do tada, dok se u njima ne nađe takva struktura, koja nije
proturječna i koja omogućuje nekonfliktno rješenje. Ovaj se postupak zasniva na biološkoj
i anatomskoj analogiji, navodeći nas na pomisao da cilj tog dijela živčanog sustava koji
upravlja primjerice gibanjem tijela, obično ne upravlja saznanjem.

U takvom primjeru shema koja prikazuje takav način mišljenja je prikazana slici 8. 4.

CRNA KUTIJA

1 5

2 3 4

PROZRAČNA KUTIJA

Slika 8. 4 Crna kutija s prozračnom kutijom

Skraćeno rečeno, cilj je divergentnog traženja u prestrojavanju ili rušenju prve

varijante rješenja tehničkog zadatka ispoljavajući pri tome stanje dizajna, koje dopušta
moguće izmjene na objektu. Istodobno, provoditi divergentno traženje, znači također i
utrošak najkraćeg vremena za proučavanje novog pokusa uz minimalne troškove, koji je
dovoljan da se djeluje protiv svih pogrešnih stavova, iz kojih su prije nas izlazili brojni
projektanti, konstruktori i dizajneri a i njihovi potrošaći.

8. 7 OBLICI STRATEGIJA

U strukturalnom smislu razmišljnja u dizajnu, razlikujemo nekoliko oblika strategije.

Prema literaturnim podacima ima ih pet a to su:

1. Linearni tip strategije u koje se ide iz etape u etapu serijskim putem, kako je
prikazano na slici 8. 5:
 71

ETAPA 1 ETAPA 2 ETAPA 3

Slika 8. 5

Očito je da svako djelovanje etape zavisi od izlaznih rezultata prethodne etape, a ne zavisi
od rezultata pojedinačnih djelovanja.

2. Ciklički tip strategije, jest onaj u kojega se za razliku od prethodnog tipa, u

nekim djelovanjima pojavljuju zavisnosti posljedičnih djelovanja na prethodna rješenja.
Shema je prikazana na slici 8. 6:

ETAPA 1 ETAPA 2 Dalje ili natrag ETAPA 3

Slika 8. 6

3. Razgranati tip strategije, koji u odnosu na dvije prethodne ima u paralelnom

spoju podetape kako je prikazano na crtežu slike 8.7.

ETAPA 2A ETAPA 4

ETAPA 1 ETAPA 2B ETAPA 3 4 ili 5 ETAPA 6

ETAPA 2C ETAPA 5

Slika 8. 7.

4. Adaptivna se strategija odlikuje time što od samog početka određuje samo prvo
djelovanje, a kasniji izbor svakog djelovanja zavisi od prethodnih djelovanja. Po logici
stvari se čini da je ovo najrazumnija strategija, ukoliko se sheme temelji na najpotpunijoj
informaciji, kako je pokazano na slici 8. 8.

TEHNIČKI ZADATAK Riješiti što treba Riješiti što treba

raditi u II etapi raditi u III etapi
72

Riješiti što treba

raditi u I etapi
Ispuniti II etapu Ispuniti

Zadovoljiti uvjete
I etape

Slika 8. 8
5. Poseban je oblik strategije traženja tzv. strategija prirasta, koja se temelji na
tradicionalnom dizajniranju, gdje se na uobičajene metode dodaju nove spoznaje. Na slici
13 prikazana shema strategije prirasta.

TEHNIČKI ZADATAK

Ponovno ocjeniti Prilagoditi postojeće REZULTAT

postojeće rješenje rješenje s izmjenom

Učiniti nekoliko
jednostavnih izmjena

Slika 8. 9. Shema strategije prirasta

Po izgledu ove strategije se vidi da je ona relativno primitivna, jer se teško oslobađa
noviteta u dizajniranju.

6. Pored gornjih strategija postoje još neke od kojih bi samo spomenuli nazive dviju,
i to: strategija slučajnog traženja i napokon strategija upravljanja strategijom.

Kako je iz dosadašnjih strategija prikazano, u pojedine se cjeline postavljaju

odgovarajuće etape, koje same po sebi sadrže odgovarajuće potrebe za razmišljanjima a
time i znanjima, i koji se međusobno povezuju, pri čemu neke više ili manje zahtijevaju
odgovarajuću memoriju i vještinu.

8. 9 KLASIFIKACIJA POSTOJEĆIH POZNATIJIH

METODA DIZAJNA

Prema literturi, danas opstoji oko pedeset poznatijih metoda dizajna, za koje
se može reći da se po nečemu razlikuju. Upravo ovakav broj metoda nas izazovno
usmjerava na njihovu klasifikaciju, koja se prema svojim zanačajkama može provesti na
više načina. Mi smo se naprosto odlučili za, po nama malo modificiranu, Jones-ovu
 73

klasifikaciju ( 17 ), premda i ona posjeduje neke nejasnoće. Prikazana se klasifikacija radi

sažetosti u nekim mjestima svodi samo na naslove.

Metode su dizajna podijeljene ovdje u pet skupina.

I Metode temeljen ne gotovoj strategiji

1. Metode temeljene na gotovoj strategiji konvergirajućeg tipa

1. 1 Metoda utvrđivajućeg traženja. Ova se metoda temelji na primjeni Teorije rješenja.
Cilj je metode u rješavanju dizajnerskih zadataka s posebnim uvažavanjem logičke
pouzdanosti.

1. 2 Metoda vrijednosne analize. Ova se metoda temelji na ubrzanom traženju puteva

sniženja cijene koštanja proizvoda u proizvodnom procesu dizajna.

1. 3 Metoda usklađivanja. Ova se metoda usmjerava na traženje veza uskladivosti među

elementima sistema s vanjskim elementima i okolišem.

1. 4 Metoda “Sistem čovjek-stroj-okoliš”. Cilj je ove metode u iznalaženju veza između

ljudskih i strojnih komponenata i njihovom slaganju s okolišem u kojem sistem djeluje.

1. 5 Metoda traženja granica. Ova se metoda često naziva i “Granična metoda”. Cilj je ove
metode u iznalaženju granica unutar kojih leže prihvatljiva rješenja.

1. 6 Metoda kumulativne strategije. Cilje da se dizajn ostvari analizom i ocjenom, a ne da

se dizajner postepeno uči radeći sve bolje i bolje projekte. Ova je metoda poznata i kao
Peidge-ova metoda.

1. 7 Metoda strategije kolektivne razrade. Ova se metoda odnosi posebno na arhitekturu

pod nazivom CASA - Collaborative Strategy for Adaptable Architecture. Cilj je ove
metode da se svakome, tko je u bilo kakvoj vezi povezan s projektiranjem zgrade dade
mogućnost da može utjecati na rješenje. Funkcionalizam.

1. 8 Hubkin proces konstruiranja putem sistema strojeva. Ova se metoda temelji na

shvaćanju strojeva kao sveukupnog sustava na koji se vežu ljudi i okoliš.

II Metode temeljene na upravljanju strategijom

74

2. 1 Metoda komutacije strategija. Cilj je ove metode da se spontanim mišljenjem utječe na

organizirano mišljenje i obratno.

2. 2 Matchettova metoda projektiranja. Cilj je obrazovanje projektanata do razine shvaćanja

i upravljanja valastitog načina projektiranja, s izraženim stajalištima prema projektnoj
situaciji.

III Metode divergencijskog tipa

3. 1 Metoda divergencije, cilj joj je da se okarakteriziraju vanjski uvjeti, koji objektu

mogu dati odgovore.

3. 2 Metoda traženja literature. Obrazovanje do razine shvaćanja, kroz odgovarajuće

najnovije podatke iz literature za buduća rješenja. Ova se utvrđuju pravodobno i bez
ikakvih gubitaka.

3. 3 Metoda utvrđivanja vizuelnih neskladnosti. Cilj je metode u određivanju pravaca u

kojima treba tražiti idealizirana umjetničko-konstrukcijska rješenja.

3. 4 Metoda razgovora s korisnikom. Ova se metoda sastoji u sabiranju informacija koje

su poznate samo korisnicima datog proizvoda ili sustava.

3. 5 Metoda anketnog saslušavanja. Ova metoda koja je slična prethodnoj ali se

razlikuje u tome, da se informacije sabiru u velikim naseljenim grupacijama.

3. 6 Metoda istraživanja ponašanja korisnika.Ovoj je metodi cilj u utvrđivanju ponašanja

korisnika prema novom proizvodu s pretskazivanjem njihovih graničnih značajki.

3. 7 Metoda sistemskih istraživanja. U ovoj se metodi vrši određivanje djelovanja i

sposobnosti, kako bi se mogle izvršiti promjene u složenoj dizajnerskoj situaciji.

3. 8 Metoda izbora mjerne ljestvice. U ovoj se metodi vrše računanja i mjerenja, a zatim
se utvrđuju nagomilane greške što se onda uspoređuje sa zadaćama projekta.

3. 9 Metoda sakupljanja i ograničavanja podataka. Cilj je ove metode u slaganju i

predočavanju u vizuelnom obliku modela ponašanje čovjeka, od čega ovise kritična
projektna rješenja.

IV Metode zajedničke divergencije i transformacije

 75

4. 1 Sintetička metoda. Cilj je ove metode, da se ostvari spontana djelatnost mozga i

živčanog sustava u istraživanju i preformuliranju projektnog zadataka. Tu se koriste izravne
analogije, simbolike i fantastične analogije.

4. 2 Metoda odbacivanja bezizlaznih situacija. Cilje je ove metode u traženju novih

pravaca istraživanja, u onim primjerima, gdje je očevidno područje prethodnog traženja
dalo negativne rezultate.

4. 3 Metoda morfologijskih tablica. Ova je metoda poznata i pod nazivom Zwickyeva

metoda, a smisao joj je u traženju svih mogućih rješenja što proistječu iz skupine
pretpostavljenih razreda proučavanog objekta. U tom se traženju proučavaju i razrađuju i
poznate i nepoznate varijante, koje se inače u sputanoj analizi vjerojatno ne bi zapazile. Cilj
je, dakle, ulaženje u područja što leže izvan uobičajenih granica.

V Skupina transformacijekih metoda

5. 1 Matrična metoda uzajamnog djelovanja. Metoda se sastoji u sustavnom traženju

uzajamnih djelovanja u okvirima zadanog zadatka.

5. 2 Metoda mreže uzajamnog djelovanja. Ova se metoda sastoji u risanju mreže (rešetke,
tablice) međusobnih veza iz kojih se onda vizuelno traže najpodobiji oblici tih veza.

5. 3 Analiza područja uzajamnih veza. Ova se metoda sastoji u prikazu i ocjeni svih
nazočnih djelomičnih rješenja koja dolaze u obzir za sklapanje u cjelinu.
76
 77

9. TEMELJI TEHNOLŠKI ISPRAVNOG OBLKOVANJA

9. 1 UVOD

Za ispravno se oblikovanje kao osnova može uzeti tzv. «teorija oblika» ili kako se to
još često naziva «Gestalttheroie» koja potječe iz kraja prošlog stoljeća i koja je kako izgleda
jedna od prvih, koja se bavi proučavanjem odnošaja između podražaja i percepcije. Ona je,
kako kažu, psihologija cjeline koja je uočljiva i naročito se dobro pamti. Teoretičari su
oblika, od početka ovog stoljeća pa do danas, utemeljili pet osnovnih zakona, i to:

1. Zakona transpozicije,
2. Zakon lika i njegove pozadine,
3. Zakon percepcijskog grupiranja,
4. Zakon dobrog oblika i
5. Zakon hijerarhije.

U okviru ovog poglavlja za nas je od posebnog značenja gore spomenuti četvrti

zakon o dobrim oblicima. Uz njega se može dodati da je on istodobno bio i poticajem za
tvorbu tzv. temeljnog dizajna. U ovom je temeljnom dizajnu jedan od najznačajnijih
pristupa istraživanje oblika. Ovo istraživanje podrazumijeva istraživanja vezana za strukturu
materijala i istraživanja njezinih mehaničkih svojstava i stanja, kao što su naprezanja,
deformacije, opterećenja, pretvorba i promjena oblika. Nadalje, polazeći od motrišta da je
industrijski dizajn sinteza oblika i funkcije na razini industrijskih predmeta, odbacujući
istodobno shvaćanje da je estetika element koji se samo dodaje proizvodu; jednostavno se
dolazi do toga da je u okviru industrijskog dizajna glavna težnja, pomak rješenja prema
jednoznačnosti oblika kao stupnja jasnoće.

Skladno s time kao prvi korak u oblikovanju se javlja postavljanje koncepcije

zadatka, nakon čega slijedi projektiranje odnosno konstruktivno oblikovanje cjeline i
dijelova. Ovaj je dio kao ideja opisan u poglavlju 8. Ovdje još treba samo dodati nešto o
smjernicama za izbor materijala. Izbor je materijala u svakom konstruiranju tipičan tehničko
gospodarski problem. Sadržaj je ovog dijela zadatka uvjetovan putem utjecajnih faktora na
slijedeći način:

1. Zahtjevi što se odnose na uporabu konstrukcije;

2. Zahtjevi uvjetovani postupkom oblikovanja,
3. Zahtjevi koji se odnose na izradu i obradu i
4. Gospodarski zahtjevi.

Mehaničke se veličine određuju odgovarajućim metodama mehanike, odakle izravno

dolazimo do pronalaženja i izbora materijala. S druge pak strane izabrani materijali čine
odlučujući utjecaj na

- dimenzije predmeta;
- vrstu i oblik tehnologije za ostvarivanje oblika;
- obradivost i kakvoću površinske obrade;
- Način povezivanja elemenata i napokon
- razdoblje trajanja predmeta, uvjetovano trenjem, trošenjem
i otporom na koroziju.
78

Odabrani materijali, pored nabavnih troškova sadrže još troškove izrade i zaštite.
često količina potrebnog materijala uz izbor najpovoljnijeg materijala, čine najznačajnije
korake za postizavanje najboljeg tehničko gospodarstvenog učina u procesu konstruiranja i
izrade.

U želji da se postigne tehnološki ispravno konstrukcijsko oblikovanje strojnih

dijelova, potrebno je znati mnoštvo pojmova i podataka. Počam od normi, tolerancija i
značajki čvrstoće s kojom su oblikovano određeni brojni elementi vezani za tvorbu sklopova
i dijelova pa i cijele konstrukcije, pa do mogućnosti možebitnih zamjena nekih dijelova u
slučaju kvara ili nečeg sličnoga. Pitanje zamjene ili tzv. izmjenljivosti nekog dijela, pored
pričuvnog smisla mora udovoljavati još i u smislu potrebnih mehaničkih značajki.

Normizacija i tipizacija su djelatnosti čiji se cilj definira kao sustavno nastojanje za

uklanjanje raznolikosti među pojedinim predmetima koji su inače predviđeni za istu svrhu.
Tehnička je normizacija zbroj tehničkih, praktičnih i gospodarskih iskustava a rezultat je
znanstvenih istraživanja, čiji cilj u traženju najboljeg tehničkog rješenja.

Tehničku normizaciju u Hrvatskoj provodi odgovarajući Zavod za normizaciju, koji

izdaje odgovarajuće Hrvatske norme (HN) i koje su u skladu s Međunarodnom
organizacijom za standardizaciju (ISO). na području elemenata konstrukcija (ili strojeva)
normizacija je tako razvijena, da su gotovo svi oblici elemenata strojeva normirani. One
norme, koje još nisu utvrđene mogu se koristiti iz normi drugih zemalja. U nas je posebna
veza ostvarena s Njemačkim industrijskim normama (DIN).

Normizacija posebnog tipa su tzv. tolerancije. Područje u kojem se nalaze vrijednosti

dopuštenih odstupanja mjera (protega) naziva se tolerancijskim područjem, a ovisno je
prvenstveno od namjene promatranog sklopa, zatim od njegove funkcije, načinu izrade,
broju komada koji se proizvode, potom o mogućnostima i točnosti alatnih strojeva, alata,
pripremaka i naprava za stezanje. Međunarodna je organizacija za standardizaciju (ISO)
izradila tzv. ISO sustav tolerancija, koji sadrži načela za određivanje dopuštenih odstupanja
od propisanih dimenzija. Smatrajući vezu između dva elementa u međusobnom odnošaju
dosjedom, koja osigurava stupanj međusobne prisnosti, može se definirati da postoje:
Labavi, prijelazni i čvrsti dosjedi, što se određuje sa zračnošću. Nazivna je mjera dijela ona
koja je označena na nacrtu kao dimenzija na tom mjestu. Uz ovu postoji još donja i gornja
granična mjera, koje su najveće odnosno najmanje vrijednosti te mjere. Tolerancija jest
opseg dopuštenih odstupanja. U primjeru konstrukcije vratila i njegova ležaja postoje
različite normama propisane dimenzijske mogućnosti, koje nam omogućuju da ostvarimo
nesmetano ulaganje vratila u željeni provrt na više načina- Kada je najveća zračnost među
elementima kažemo da je riječ o labavom spoju, ako se pak pojavi najmanja razlika između
vratila i stvarnog otvora tada se radi o tzv. preklopu. Ako veličina osovine premaši tzv.
nultu crtu onda spoj postaje čvrstim. Tolerirana se mjera označava brojčanom oznakom
nazivne mjere i slovom koje označuje položaj u polju tolerancije i napokon brojem koji
označava kakvoću obrade. primjerice za vratilo 60 h6, a za provrt 60 H7.

9.2 TEHNOLOŠKE MOGUĆNOSTI OBLIKOVANJA

Oblikovanje se predmeta, tj. elemenata strojeva može obavljati na više načina, i to:
 79

- lijevanjem,
- zavarivanjem,
- kovanjem,
- oblikovanjem lima,
- oblikovanje odvajanjem čestica.

Izbor tehnološkog procesa zavisi o brojnim okolnostima vezanim uz deformacije i

naprezanja i napokon namjenu. kako bi se sažeto prikazale mogućnosti oblikovanja ovdje će
se skraćeno prikazati neke od značajki svakog gore spomenutog načina.

9.2.1 Oblikovanje lijevanjem

Lijevanje jest u tehnološkom smislu najkraći put tvorbe od sirovine do gotovog

izratka. S obzirom na njezine značajke, tehnologija lijevanjem ima najizrazitiju slobodu
oblikovanja. Posebna je značajka lijevanih dijelova u odnošaju na pune materijale što njima
treba najmanje dopunske obrade čime se značajno smanjuju troškovi proizvodnje.

Materijali su za lijevanje slijedeći: sivi lijev, nodularni lijev, temperirani lijev,

čelični lijev, obojeni metali, lake kovine i plastični materijali. Zajedno s tehnologijom
konstrukter donosi odluku o izboru materijala za lijevanje. U ovome je odabiru, prvenstveno
polazište u načinu opterećenja kojem će lijevani dio biti izložen u pogonu.

Lijevanje se može vršiti na različite načine, i to: lijevanje u pijesku, kokilno

lijevanje, centrifugalno lijevanje i tlačno lijevanje. lijevanjem se mogu izvoditi jednostavni i
složeni oblici. Veličine odljevaka mogu biti od najmanjih (mase od nekoliko grama pa do
100 grama) pa do najvećijh (mase od 100 tona), tš je prvenstveno ovisno od veličine
kupolne peći. Metoda tlačnog i kokilnog lijeva omogućuje visoku točnost mjera i nisku
hrapavost površina.

Odljevci se primjenjuju za različite strojne dijelove, počam od kućišta strojeva,

postolja strojeva, raznovrsnih ručica ili kolotura itd. Odljevci se često koriste u spojevima s
čeličnim dijelovima ili dijelovima od drugih materijala, Neki se od lijevanih dijelova mogu i
zavarivati, pa se tako mogu izrađivati lijevani i čelični međusobno zavareni strojni dijelovi.

Od nabrojenih se materijala najviše rabi sivi lijev.

Postupak se lijevanja vrši na nekoliko načina. U onim primjerima, kada je broj

odljevaka malen, kalupljenje se vrši ručno u pijesku pomoću drvenog modela. Za veće se
proizvodnje kalupljenje vrši strojno. Na slici 9.1. je prikazan shematski postupak kalupljenja
užnice u pijesku, gdje su naznačeni izgled modela, zatim odljevka i tzv. vanjskih jezgri i
jezgre za provrt. Pored toga je prikazana dvostruka izvedba tzv. izgubljene glave ili ulaznog
otvora za ulijevanje ljeva. Vezano uz kalup treba spomenuti da se modeli bilo drveni ili
metalni moraju izrađivati tako, da se mogu skidati i vaditi iz pijeska.
80

Slika 9.1. Prikaz kalupljenja s jezgrama. Na desnoj strani su prikazana dva oblika izvedbe
premalo i dobro izvedene izgubljene glave (otvora za ulijevanje ljeva). U dobrom
dimenzioniranju usahline nastaju samo u izgubljenoj glavi.

Postupak lijevanja u kokili, a posebice tzv. tlačnog lijevanja je prikazan na slici 9.2.
U kokilnog se lijevanja umjesto pješčanog kalupa rabi kokilni kalup, u kojega se s lakše
topljivim metalima može izraditi neograničen broj odljevaka. U ovakvom se postupku
obično koriste mjed, bronca, crveni lijev i aluminijske slitine.

Slika 9.2. Shema postupka tlačnog lijeva. prikazan je izgled izratka i izgled zatvorenog
kalupa s odgovarajućom sapnicom.

U tlačnog se lijeva materijal tlači u kokile od vatrostalnog materijala. U ovakvim su

modelima i jezgre također od metala.

Modeli i jezgre, bez obzira na način lijevanja, trebaju biti što jednostavniji. Složeni
modeli poskupljuju proizvod. Formiranje kontura i veza između elemenata izratka treba se
vršiti sa što jednostavnijim pravcima, lukovima i zaokruženjima. Za izradu dobrih
odljevaka, bez neželjenih šupljina i usahlina potrebno se je pridržavati određenih smjernica,
koje se pretežno odnose na usklađivanje potrebnih dimenzija. Tako primjerice kao opća se
 81

primjedbe može naglasiti da pri oblikovanju odljevka treba izbjegavati nagomilavanje

materijala. na slici 9.3. je prikazan jedan tipičan primjer izbjegavanja nagomilavanja
materijala.

Slika 9.3. Izbjegavanje gomilanja materijala s pravilnim oblikovanjem izratka.

Posebna se pozornost pri oblikovanju treba usredotočiti na stvaranje mogućnosti

izlaska nemetalnih uključaka, plinova i zraka iz kalupa a u procesu ulijevanja metala. Ovo je
razlogom da se trebaju izbjegavati velike vodoravne površine. Na slici 9.4 su prikazani neki
primjeri koji osiguravaju izlazak zraka.

Nadalje, potrebno je naglasiti i to, da se oblikovanje mora provoditi tako, da kasnija

strojna obrada bude olakšana. Pored toga, potrebno je u oblikovanju voditi računa da se na
pojavljuju nagle promjene presjeka, jer se u procesu hlađenja tamo mogu pojaviti tzv.
zaostala naprezanja, koja kasnije mogu uzrokovati lom na tom mjestu. Drugim riječima,
potrebno je izradom modela ostvariti jednake uvjete hlađenja modela.

Slika 9.4. Načini oblikovanja izratka u kojih je osiguran izlazak plinova, zraka i uključaka.
82

9.2.2. Oblikovanje dijelova zavarivanjem

Metoda zavarivanja kao vrsta oblikovanja jest metoda stalnog spajanja dvaju ili više
dijelova metala u jednu cjelinu koristeći pri tome obično toplinu.

Ovaj je oblik oblikovanja veoma raširen. Zavarivanje se koristi u proizvodnji

mnogih proizvoda kao što su primjerice automobili, kućanski aparati, namještaj i slično.
Graditelji koriste zavarivanje za građenje mostova, zgrada i sličnih konstrukcija. U
proizvodnji se elektroničke opreme tzv. mikročipovi izrađuju primjenom sofisticirane
metode mikrozavarivajućeg procesa. Međutim, za zavarivanje odmah treba napomenuti, da
su zavarene konstrukcije bilo kao samostojeće čelične konstrukcije, tlačne posude i slično
podvrgnute u sojem oblikovanju i proizvodnji određenim propisima i zakonima. Industrijski
će dizajner malo kada moći izvesti zavarenu konstrukciju optimalno. Za to je potrebno
opsežno znanje iz područja tehnologije zavarivanja i materijala. To je razlogom nužne
suradnje dizajnera s inženjerom za zavarivanje, koji će u razdoblju konstruiranja, naravno
ako je potrebno, predložiti potrebne izmjene za tehnološki pravilno oblikovanje.

Postoji više od šezdeset različitih metoda tj. proces zavarivanja. Svaki od tih procesa
potpada u jednu od glavnih skupina, i to:

a) Zavarivanje rastaljivanjem metala,

b) Spajanje u čvrstom stanju i
c) Spajanje pomoću nekog sredstva.

Za ovu posljednju skupinu, neki metalurzi smatraju da ona ne spaja u metodu

zavarivanja.
Zavarivanje rastaljivanjem jest najraširenija metoda zavarivanja. Ova metoda koristi
toplinu za lokalno taljenje površine metala na mjestu koje treba međusobno spojiti. Kada se
rub rastaljenog metala u procesu zavarivanja ohladi i kada očvrsne, kažemo da su ta dva
dijela spojena zavarenim spojem, koji može biti toliko čvrst kao i bilo koji drugi dio
spojenih metala.

Većina se procesa metodom rastaljivanja metala koriste također i primjenom

dodavanja metala za ispunu vara. Ovaj se materijal izrađuje u obliku štapa, koji je u
primjeru elektrozavarivanja elektroda. Toplina procesa zavarivanja ujedno rastaljuje i taj
dodatni materijal, pa se on tako miješa s temeljnim materijalom. Ovaj metal za ispunu
dopunjava prostor zavarenog spoja i istodobno ga očvršćuje. Rub se ohlađenog i ujedno
očvrsnutog materijala zajedno s temeljnim materijalom naziva zonom zavarenog spoja.
U većini zavarenih spojeva ovog tipa zagrijani metali moraju biti zaštićeni od
vodika, dušika i kisika koji se nalaze u atmosferi, jer ako metali koje zavarujemo upiju te
plinove onda zavareni spoj može biti ili mekan ili pak krhak. Zaštita se područja zavrenog
spoja može provesti na nekoliko načina. Jedan je oblik zaštite putem izravnog puhanja
mlaza nekog neaktivnog plina, kao što je primjerice argon, ugljični dioksid ili pak helij.
Druga je metoda namazivanja tankog sloja posebne vrste nemetalnog namaza na prostor
zavarivanja. Treći je način zaštite površine zavarivanja, zavarivanje u vakuumu.

Kako je već rečeno postoji više načina zavarivanja, pa ćemo ovdje sada istaknuti
samo neke za koje se smatra da su najrašireniji.
 83

Elektrolučno zavarivanje je proces zavarivanja, koji za rastaljivanje metala koristi

toplinu što nastaje u elektro luku. Zavarivač koristeći držač elektrode u kojem se nalazi
štapić za ispunu (elektroda) i koji je spojen električnim vodom s generatorom koji proizvodi
električnu struju, zatvara kruži strujni tok, jer je i metal koji se zavaruje, drugim vodom
spojen na generator. Tako se tvori elektro luk između metala i zaštitno prekrivene elektrode
pri čemu se stvara odgovarajuća toplina koja rastaljuje metal i elektrodu i namaz.

U metodi ispod površinskog elektrolučnog zavarivanja električni je luk prekriven

puderastim sloje,, koji se stvara stalnim nagomilavanjem pudera iz spremnika što je
pričvršćen na alatu za zavarivanje. Električni se luk stvara između metala i potrošne žičane
elektrode koja ujedno služi za ispunu spoja. Ova se žičana elektroda dopunjuje kontinuirano
kroz alat za zavarivanje, a nalazi se namotana na odgovarajućem bubnju.

U tzv. plazma postupku zavarivanja argon ili slični plinovi se električki zagrijavaju
sve dok se na stvori jedan tip ioniziranog plina koji se naziva plazmom. Luk se plazme
usmjeri prema metalu na mjestu gdje se žali zavar, a ispunski se materijal dodaje zasebno.
Luk plazme istodobno zaštićuje površine metala koji se zavaruju. Luk plazme stvara veoma
visoke temperature pa se radi toga ovaj postupak koristi za zavarivanje metala koji se teško
zavaruju.
Otporničko zavarivanje spaja metale pomoću topline proizvedena otporom
električne struje. U ovom se postupku ne koriste nikakve ispune ili zaštitni namazi.
Naprosto se metalni elementi stave jedan uz drugog na mjestu gdje se želi zavar, te se
između predmeta još ostvari i odgovarajući tlak putem uređaja na kojem se nalaze
odgovarajuće elektrode. Dok struja teče stvara se odgovarajući električni otpor i istodobno
se pojavljuje odgovarajuća toplina. Rezultirajuća toplina rastapa materijal na mjestu gdje su
metali spojeni. Ako su površine zavarivanja male, onda se taj postupak naziva i točkastim
elektrootporničkim zavarivanjem.

Plinsko zavarivanje koristi toplinu iz plinova koji izgaraju na mjestu gdje se želi
ostvariti zavareni spoj. Najčešće se kao plin javlja acetilen koji se miješa putem
odgovarajućeg «pištolja» s kisikom. Ako se u zavarenom spoju zahtijeva još i ispuna, tada
zavarivač ubacuje na mjesto zavarivanja odgovarajući zavarivački štapić u rastaljene metale.
U ovom se postupku može koristiti odgovarajući namaz kojim se mjesto zavarivanja
premaže prije zavarivanja. Ostali procesi zavarivanja uključuju korištenje elektronskih
zraka ili lasera da stvore energiju potrebnu za rastaljivanje spojenih metala. Ovi postupci
zahtijevaju posebnu i dosta sofisticiranu specijaliziranu opremu.

Tehnika zavarivanja

Prema načinu kako se ostvaruju zavareni spojevi, tj. da se u nekom lokalnom mjestu
dvaju ili više dijelova koji se međusobno spajaju koristi toplina za lokalno rastaljivanje
metala, posljedično se javljaju i promjene u temperaturnom polju konstrukcije, koje nakon
hlađenja mogu imati posljedične deformacije i zaostala naprezanja. I upravo je ova činjenica
razlogom, da se o tim deformacijama i naprezanjima mora voditi posebna spoznaja o
mogućim pojavama deformacija i naprezanja naglasi posebno značajnom i za ovu vrstu
oblikovanja. Sveobuhvatni prikaz raznovrsnih mogućnosti bi zahtijevao nekoliko posebnih
knjiga.

Radi opsega koji ovdje teži s sažetosti, navest ćemo samo nekoliko primjera iz
tehnike zavarivanja. Kada se konstrukcija sastavlja od različitih tzv. profilnih elemenata ili
84

cijevi, tada se obično prije zavarivanja takvi dijelovi prethodno izrade i to obično tzv.
hladnim oblikovanjem (npr. savijanjem). Na slici 9.5 je prikazan jedan primjer hladno
oblikovanih elemenata koje treba spojiti u jedan dio

Slika 9.5 Udaljenost zavara od hladno oblikovanih dijelova

U ovakvim primjerima posebnu pozornost treba usredotočiti na to, da se zavari

nalaze na odgovarajućoj udaljenosti od onih mjesta konstrukcije, koji su u pripremnom
dijelu doživjeli trajne plastične deformacije. Pravilo je u takvim primjerima, da se
udaljenost zavara od hladno oblikovanih mjesta najmanje za dvostruku družinu dimenzije
presjeka.

U brojnim se primjerima zavarenih konstrukcija javljaju relativno velike ravne plohe

limova ili cijevi. U takvim je primjerima i radi stabilnosti tih ploha a i radi nužnog
povećanja krutosti potrebno postaviti odgovarajuća rebrasta ukrućenja. Na slici 9.6 su
prikazani neki primjeri takvih ukrućujućih rebara i njihova izvedba.

Slika 9.6 Primjeri rebara za ukrućivanje

 85

Iz mnoštva primjera, navedeni su samo neki koji nam ukazuju na širinu pristupa u
postupku zavarivanja. Iz ovih, a naravni i brojnih drugih moguće je utvrditi i nekoliko
zaključaka, za koje posebno naglašavamo da to nisu svi mogući zaključci.

Najbolja je zavarena konstrukcija ona na kojoj je najmanje zavara. Nadalje, u izboru

vrste i oblik zavara, treba uvijek pokušati ostvariti povoljan tok sila i što kraća vremena
izrade zavarene konstrukcije. Kad je spomenut tok sila, tu se je mislilo na deformacije i
naprezanja u širem smislu. Tako na primjer uvijek treba izbjegavati vlačna opterećenja
zavara dajući prednost smičnim opterećenjima, kako je pokazano na slici 9.7.

Slika 9.7 Vlačno i smično opterećenja točke zavara

od posebnog je značenja u zavarenih konstrukcija pravilno izabiranje materijala. U

ovom smislu se uvijek preporučuje savjetovanje sa stručnjacima za zavarivanje.

Izuzetno je važno u konstrukciji izbjegavati nagomilavanje zavara, koji se posebno

često javljaju kao mogućnost u spajanju kosih priključaka. U takvom se primjeru
preporučuje izbjegavanje na način prikazan na slici 9.8.

Slika 9.8 Nagomilavanje zavara i način izbjegavanja nagomilavanja

86

Kao posebno važan podatak, treba spomenuti da je u oblikovanju zavarene

konstrukcije uvijek misliti na osiguranje pristupačnosti mjesta na kojem će se postaviti
zavar. Na slici 9.9 su prikazani primjeri nepristupačnih zavara koje treba izbjegavati.

Slika 9.9 Nepristupačni zavari i primjer poboljšane konstrukcije

Ako se u zavarenoj konstrukciji predviđa, da se neke od površina poslije toga

obrađuju, onda je to svakako potrebno uzeti u obzir. Drugim riječima na radne se površine
ne treba postavljati zavare. Pored toga, kako je pokazano na slici 9.10, ako se treba
obrađivati neka površina, onda je treba konstruktivno tako postaviti, da se pri obradi ne
dotiče zavar.

Slika 9.10 Zavar postavljen na obrađivanu površinu i izbjegavanje takvog rješenja.

 87

9.2.3 Oblikovanje dijelova kovanjem

Oblikovanje konstrukcijskih dijelova kovanjem je postupak u kojega se obrađivani

komad stavlja između nakovnja i čekića, pri čemu je obično temperatura predmeta koji se
oblikuje iznad temperature rekristalizacije. Razlikujemo tri načina postupka obrade
kovanjem, i to su: slobodno kovanje, kovanje u ukovnju i hladno tečenje (ekstruzija
materijala).

Odmah u početku treba naglasiti da su troškovi alata i strojeva za ovu vrstu

tehnologije veoma skupi.

Slobodno je kovanje postupak u kojega se obrađivani komad, koji se nalazi između

čekića i nakovnja može slobodno gibati u stranu. U ostalim se oblicima materijal tlači u
kalup ili se tlači pomoću kalupa. Slobodno se kovanje obavlja strojno, pomoću kovačkih
čekića. Danas se slobodno kuju samo veliki izradci, primjerice pretkovanje koljenastih
vratila,

U području tehnologije plastične obrade materijala ubraja se pored slobodnog

kovanja i kovanje u ukovnju i istiskivanje (ekstruzija) profila.

U procesu kovanja, ako je izvođen u skladu s tokom strukture materijala, posljedično

dolazi do poboljšanja strukture materijala i mehaničkih svojstava izratka. Što se pak tiče
oblika otkovaka, oni se trebaju izrađivati tako da se izbjegavaju širi prijelazi kao i velike
razlike površina presjeka a i složeni oblici. Razlog je tome da se manje površine veže haldne
pa tkao dolazi do temperaturnih zaostalih naprezanja u materijalu, koje mogu rezultirati ili
neželjenim deformacijama pa čak i pojavom pukotina ili lomom.

U oblikovanju je potrebno obratiti pozornost i na neke posebnosti tehnologije

kovanjem. Tako su na primjer na slici 9.11 prikazani primjeri nepodobnog oblika za
kovanje, zatim podobnog i napokon oblika koji daje mogućnost pojeftinjenja izrade.

Slika 9.11. Oblikovanje slobodno kovane ručice; a) kovački nepodoban oblik; b) kovački
podobniji oblik i c) oblik kojim se može postići pojeftinjenje izratka.
88

Na slici 9.12. su prikazani primjeri ispravno i neispravno izabrani oblici oka na

dvokrakoj ručici.

Kovanje u ukovnjima

Ovaj se oblik kovanja primjenjuje samo u onim primjerima, kada se kuje velik broj
komada i ako se otkovak može primijeniti kao gotov izradak i sa što je moguće manjom
strojnom doradom. Ovaj se oblik kovanja primjenjuje za dijelove koji imaju u porabi
izražen dinamički karakter. I u ovom se postupku moraju izbjegavati oštri bridovi, nagli
prijelazi presjeke, nagomilavanje materijala i napokon složenost izratka. Gornji i donji dio
ukovnja tvore tzv. razdjelnu rešku. Ova se podjela u konstruiranju treba postaviti tako da ju
je nakon izrade moguće lagano skinuti.

Slika 9.13 Izgled ojnice motora kovane u ukovnju.

Sve površine moraju biti izvedene skošeno, kako bi se otkivci kasnije mogli lagano
izvaditi iz ukovnja. Treba uvijek nastojati da se strukturni pravci približno podudaraju sa
smjerom vlačnih naprezanja.
 89

Oblikovanje ekstruzijom

Ekstruzija je tlačno oblikovanje u kojega se materijal isprešava u smjeru ili suprotno

smjera gibanja žiga. Postupak se ekstruzije može vršiti na hladno (ispod) ili na toplo (iznad
temperature rekristalizacije materijala).

Da se stvori odgovarajuća predodžba o mogućnostima izrade dijelova kovanjem,

ovdje je dat niz primjera izrađenih otkovaka.

Slika 9.14 Rotacioni otkovci za zupčanike, remenice, glavčina za kotače i prijenosne

mehanizme

Na prethodnoj su slici 9.14 prikazani neki tipični primjeri otkovaka kružnih oblika.
Na slici 9.15 nešto složeniji kružni oblici, koji imaju nekružne nadgradnje na sebi.
90

Slika 9.15. Otkovci klipova i ventila crpki, te elementi kućišta zapornih

ventila.

Otkovci za cijevne prirubnice, koljena i razvodne grane, te kućišta zapornih ili

propusnih ventila spadaju u red onih elemenata koji se izrađuju prema odgovarajućim
normama a pretežno se koriste za veće radne tlakove, pa je to razlogom da se izrađuju
 91

kovanjem, jer je u tom načinu oblikovanja uvažena i veća sigurnost primjene proizvoda. na
slici su 9.16 prikazani neki primjeri spomenutih otkovaka.

Slika 9.16. Otkovci za cjevne prirubnice, koljena i

kućišta zapornih i propusnih ventila.

Posebnu skupinu otkovaka čine elementi za povezivanje, kao što su poluge, spone ili
pak vratila ili osovine. U ovih se elemenata pored česte složenosti oblika postavljaju i
relativno visoki dinamički zahtjevi. Na slici 9.17 su prikazani takvi elementi koji se koriste
u automobilskoj ili traktorskoj proizvodnji.

Slika 9.17 Otkovci za automobile ili traktore.

92

Oblikovanje ekstruzijom

Ekstruzija je tlačno oblikovanje u kojega se materijal isprešava u smjeru ili suprotno

smjera gibanja žiga. Postupak se ekstruzije može vršiti na hladno (ispod) ili na toplo (iznad
temperature rekristalizacije materijala).

Valja naglasiti da se mehanička svojstva materijala u ekstruzijskom postupku

mijenjaju radi odgovarajućeg očvršćavanja. Na taj način prekidna se čvrstoća povećava od
30 do 120%, a granica tečenja od 80 čak do 200%. I tvrdoća se značajno mijenja od 4 do
120%. Pored toga treba naglasiti da se mehanička svojstva toplom ekstruzijom tek neznatno
mijenjaju. Ekstruzijom se obično proizvode manji dijelovi čija je proizvodnja brojna, te koji
su rotacijsko simetričnog oblika.

U oblikovanju izzradaka proizvedenih ekstruzijom potrebno je obratiti posebnu

pozornost na:

1. U ekstruzijskih izradaka općenito treba izbjegavati kosine obrisa kako s nutarnje

tako i s vanjske strane elementa. Iznimku u ovoj vrsti oblikovanja čine dugački dijelovi s
nejednakim debljinama stijenki.

Slika 9.18 Kosine na izratku nisu potrebne.

2. Dijelovi u kojih je materijal nesimetrično nagomilan ne mogu se izraditi

ekstruzijom. U onim primjerima kada nam treba rotacijska asimetrija, dio se izradi prvo
simetrično, a potom se strojno obradi.

Slika 9.19 Oblikovanje se vrši simetrično a potom se obradom dobiva asimetrija.

 93

3. Ekstruzijom se ne mogu ostvariti utori ni s vanjske ni s nutarnje strane. Takvi se

utori mogu ostvariti naknadnom strojnom obradom.

Slika 9.20. Oblikuje se bez utora.

Slika 9.21. Oblici ostvareni ekstruzijom.

94

9.2.4. Oblikovanje dijelova od lima

Izrada dijelova od lima ima početni materijal kao limene ploče ili limene trake od
čelika ili od obojenih metala (aluminij, bakar i različite slitine). Prema debljini razlikujemo
čelične limove srednje debljine do 4,75 mm i debele čelične limove debljine iznad 4,75 mm.

U izradi dijelova od lima kao prvo dolazi u obzir tehnologije rezanja a potom
oblikovanja.

Tehnologije rezanja obuhvaća:

Rezanje ili odrezivanje koje jest odvajanje duž crte koja nije zatvorena, dok se pod
izrezivanjem smatra odvajanje duž zatvorene konture, kako je pokazano a slici 9.22
Traka Linija odvajanja Izradak Izrezivanje

Izradak
Traka Linije odvajanja

Izradak

Od i j t d k
Slika 9.22 Primjeri rezanja i izrezivanja lima.

Probijanje je lima odvajanje proizvoljnog nutarnje oblika, dok je probijanje s

izvlačenjem postupak koji pred probijanja tvori i odgovarajući ovratnik za možebitno
urezivanje navoja ili za ojačavanje provrta.

Slika 9.23 Urezivanje, probijanje i

probijanje s izvlačenjem

Kao i u drugim načinima oblikovanja, tako i u oblikovanju limenih ploča i traka

opstoje odgovarajuća pravila.
 95

- Oblik izratka treba biti što jednostavniji, jer to uvelike snižava cijenu koštanja
izrade alata. Na slici 9.24 su prikazana dva primjera izratka i odnošaj njihovih troškova
izrade.

Slika 9.24 Jednostavnost oblika smanjuje troškove alata.

- Potrebno je izbjegavati naknadnu obradu izratka. To znači da treba oblikovati tako,

da limeni dio nakon prvog oblikovanja bude završen.

- Uske se tolerancije dimenzija treba propisivati samo za ona mjesta gdje je to

neizostavno.

- Kada se radi o većim dimenzijama limenih dijelova tada se treba posebno voditi
računa o tzv. normalnim dimenzijama limova, kako debljine tako i gabaritnih dimenzija.

- Oblikovanje rezanjem treba tako prirediti da se, naročito ako se radi o većem broju
komada, postigne što je moguće veća ušteda u materijalu.

- U manjih dijelova koji se oblikuju može se izvršiti i tzv. predoblikovanje, kako je

prikazano na slici 9.25, gdje su ukrućenja limova ostvarena užljebljenjem, dorubljivanjem i
izbočenjem.

Slika 9.25 Postupci predoblikovanja na manjem dijelu.

- Posebno se pogodni rezultati u povećanju krutosti elementa ostvaruju s

užljebljivanjem. Na slici 9.26 su prikazani utjecaji oblika ožljebljenja na povećanje
specifične krutosti dva tipa žlijebova, izražene putem momenta otpora. Ovdje je riječ o
limenom pojasu kojega je širina 62 mm a debljina je lima 1 mm, u koji su užlijebljena dva
tipa žljebova i po obliku (I i II) i po visini h. Što se tiče veličine momenta otpora u
oštrobridnog i zaobljenog presjeka on se razlikuje veoma malo, dok je razlika u težini izrade
veoma velika.
96

Slika: 9.26 Momenti otpora užlijebljenih profila.

Slika 9.27 Prikaz nepovoljno i povoljno razmještenih žljebova.

9.2.4 Oblikovanje savijanjem u ukovnju

Oblikovanje savijanjem u ukovnju je poseban način oblikovanja. Prigodom

deformacije dijela koji se oblikuje čestice se materijala nastoje proširiti na mjestu
 97

deformacije prema napolju, pa se na taj način, kako je pokazano na slici 9.28, širina b na
gornjem pojasu proširuje u širinu b u dok se u donjem pojasu sužava na širinu b v. Radi
velikih, dakle očitih deformacija na mjestu savijanja se mogu pojaviti inicijalne pukotine,
koje mogu prouzrokovati kasnije lomove. Štoviše opasnost se od pukotina može povećati od
oštrih zareza.

Slika 9.28 Primjer jednostavnog ukovnja za savijanje; 1. gornji žig, 2. donji žig, 3.
graničnik, 4. savijeni dio s prikazom deformacija pri savijanju.

Savijanja koja se mogu ostvariti ovom metodom oblikovanja su ograničena

polumjerima zakrivljenosti, zatim duljinom kraka koji se savija, a istodobno i radi povratne
elastične deformacije je potrebno raučnati i s odstupanjima u kutu savijanja. Kod dijelova
koji se savijaju su tolerancije održivih mjera jedna održive, a posebno ako se radi o
dijelovima koje treba saviti više puta.

9.2.5 Oblikovanje dubokim izvlačenjem

Ova je tehnologije oblikovanja prirezanog lima u lončaste i sandučaste oblike koje

se izvodi pomoću prstena za izvlačenje i žiga upotrebom držača lima. Najpovoljniji je oblik
ove metode ako se dio može izraditi jednim izvlačenjem. Svaki dodatni stupanj izvlačenja
stvara pored novih troškova alata i troškove rada. Dubokim se izvlačenjem mogu proizvesti
bilo kakvi presjeci.
98

Slika 9.29. Načelo rad u metodi dubokog izvlačenja.

Na slici 9.29 suprikazana dva tipična primjera dubokog izvlačenja, dok su u slici
9.30 date i neke smjernice za oblikovanje dubokim izvlačenjem.

Za duboko izvlačenje se posebna pozornost treba usmjeriti na izbor materijala koji

se koristi. Iskustvo nas uči da su za duboko izvlačenje najpodobniji slijedeći materijali:
aluminij, lim za duboko izvlačenje, čisti bakar i mjed za tlačenje.

Materijal Najveća debljina Polumjer izratka odmjere

mm mm mm

Aluminij 8,0 <600 0,4 do 0,8

Bakar, mjed, lim 5,0 600 do 1200 0,8 do 1,6

Nerđajući čelik 3,0 1200 do 3000 1,6 do 3,2

 99

Opis

Polumjer r je u nepovoljnom
primjeru premalen pa su zato
potrebna dva izvlačenja

Prijelaz prirubnica treba biti

usklađen s polumjerima
alata. U nepovoljnom
primjeru je polumjer rb
preoštar.

U prvom izvlačenju je
potrebno oblikovati rubni dio
držača.

Površinu držača u drugom

oblikovanju treba oblikovati
koso
= 40 - 45o

Prednost treba dati uskom

obodu, jer širok obod
zahtijeva veći broj
izvlačenja.

Cilindrični je plašt jeftiniji od

stožastog. Vanjsko
zakrivljenje oboda je jeftinije
od unutarnjeg.