934

Marko Kolakovi Branko Kovaevi Boris Sisek*

UDK 334.7 Izlaganje sa znanstvenog skupa

UTJECAJ TEORIJA PODUZEA NA SUVREMENE PRISTUPE ORGANIZACIJI PODUZEA

Svrha je ovoga rada odgovoriti na nekoliko pitanja: Koliko su razne teorije poduzea utjecale na nastanak suvremenih pristupa organizaciji? Jesu li razne teorije poduzea supstituti ili komplementi? to je, uz imanentan teorijski razvitak, utjecalo na nastanak novih pristupa? To je utjecalo i na raspored teksta: najprije se daje pregled postojeih teorija, zatim stakeholderski pristup i koncept virtualne organizacije poduzea, a na svretku su nalazi istraivanja i zakljuak. U generalnom se zakljuku obrazlau povezanost razliitih teorija i ukorijenjenost novih pristupa u povijesnim teorijama poduzea. Uz to se navode i promijenjene povijesne okolnosti (globalizacija, nove tehnologije, neizvjesnost i nestabilnost konkurentskog okruenja) koje su takoer utjecale na nastanak novih pristupa. Ukazuje se na sve veu dominaciju raznih teorija sposobnosti (resursnih teorija) u kojima je naglasak na procesu uenja, na prilagodbi i predvianju promjena u okruenju. Uvod Cilj teorije poduzea jest dati teorijska objanjenja za egzistenciju i djelovanje poduzea. No, nakon ekonomsko-povijesne analize odmah se namee pitanje: da
* Dr. sc. Marko Kolakovi, dr. sc. Branko Kovaevi, dr. sc. Boris Sisek - Ekonomski fakultet Zagreb. Ovaj je rad iznesen na znanstvenoj konferenciji: Uloga povijesti ekonomske misli u nastavi na fakultetima drutvenih znanosti u Hrvatskoj, odranoj u Osijeku, u listopadu 2001. lanak primljen u urednitvo: 6. 8. 2002.

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

935

postoji li ona uope? Naime, ne postoji opa suglasnost meu teoretiarima o tom spornom pitanju, pa je diskutabilno hoe li takva suglasnost biti postignuta u doglednoj budunosti. Koliko je to nesuglasje uzrok novim pristupima u izuavanju poduzea, a koliko su tome pridonijele neke druge okolnosti o tome emo nastojati dati odgovor u naem radu. Neoklasina teorija firme (poduzea) prvi je sustavan pokuaj odgovora na neka osnovna pitanja: to odreuje granice izmeu organizacija i trita? Kako se ono to se dogaa unutar organizacija razlikuje od dogaanja izmeu aktera na tritu? to odreuje ponaanje organizacija? Postoje li naini promjene organizacijskog oblikovanja koji poduzee ine efikasnijim? (Stiglitz, 1991., str. 17). Rasprave o teorijama poduzea impliciraju i debate o svim bitnim pitanjima ekonomike i ekonomske teorije. Na taj se nain povijest teorija o organizaciji poduzea uklapa u temu predstojee znanstvene konferencije. Iako postoje razliite podjele teorija o poduzeu, od onih najopenitijih (podjela na ugovorne teorije i teorije sposobnosti) do najpodrobnijih sa svim podvarijantama svake teorije, mi smo se u ovome radu odluili za podjelu na est osnovnih teorija, jer smatramo da je to dovoljno pregledno i prihvatljivo za svrhe ovog rada. Cilj ovog rada je odgovoriti, nakon kritike analize, na sljedea pitanja: Koliko su razne teorije poduzea i debate o njima utjecale na nastanak novih pristupa poduzeu? to novi pristupi usvajaju, a to odbacuju? Jesu li razliite teorije supstituti ili komplementi, koliko su razliite teorije meusobno iskljuive? To je utjecalo i na raspored pojedinih dijelova teksta: najprije se daje pregled postojeih teorija, zatim novi pristupi (stakeholderski pristup i koncept virtualne organizacije), a zatim slijedi zakljuak u kojem odgovaramo na navedena pitanja. Pritom smo svjesni injenice da novi pristupi jo nemaju puni teorijski status i da su im pojmovi kojima se koriste nedovoljno analitiki precizni. Zbog toga se koristimo izrazima pristup ili koncept u smislu pojma, zamisli, miljenja ili naela na kojima se zasniva predmet rasprave. Ne koristimo se izrazom (za te nove pristupe) teorija u smislu skupa ispravno argumentiranih ideja kojima je namjena objasniti injenice ili dogaaje. Napominjemo da u naem radu nismo analizirali novu znanstvenu disciplinu strateki menadment, njezine konstitutivne elemente i utjecaj teorija poduzea na tu disciplinu. To bi zahtijevalo poseban rad.

Teorija poduzea Neoklasina teorija poduzea Prikaz ove teorije poduzea dajemo prema tri relevantna i pregledna rada Jacobson i Andreosso (1996.), Williamson (1990.) i Knudsen (1995.).

936

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

Prva je karakteristika te teorije da polazi od paradigme trine ravnotee: ponuda i potranja izjednaene su na svim tritima; ravnotea se ostvaruje prilagodbom ciljeva; poduzee uzima cijene inputa kao dane. Glavna zadaa teorije u tim uvjetima jest objasniti oblikovanje cijena unutar razliitih trinih struktura. Zbog toga je razina analize unutar neoklasine teorije bila industrija (sektor) a ne pojedinano poduzee. Industrija predstavlja skup poduzea koja nude proizvode sa zajednikim obiljejima ili koji su bliski supstituti. Alokacija aktivnosti izmeu poduzea i trita (hoe li proizvesti ili kupiti) time je uzeta kao odreena (dana) proizvodnom funkcijom. Poduzee je apstrakcija, crna kutija (black box), posebna jedinica odluivanja koju karakterizira homogeni cilj a to je maksimizacija profita. Taj cilj presudno odreuje ponaanje poduzea. Organizacijske i zakonske karakteristike (unutarnja struktura) poduzea nevane su. Taj je entitet opisan proizvodnom funkcijom (odnosom maksimalnog outputa i potrebnih inputa), a to je uglavnom tehnoloka koncepcija. Trokovi su izvedeni iz proizvodne funkcije u onoj mjeri u kojoj su poznate cijene inputa na tritima inputa. Sa druge strane, prihodi su odreeni krialjkom potranje. Output koji donosi maksimalan profit nalazi se u toki izjednaenja graninog prihoda i graninog troka: MR = MC. U uvjetima trine konkurencije poduzea koja ne maksimiraju profit ispast e iz igre, a uspjeni e opstati. Neoklasina teorija pretpostavlja potpuno znanje svih aktera na tritu o svim bitnim trinim uvjetima i zbog toga e doi do dugorone ravnotee. Jedini je uvjet za to uklanjanje umjetnih prepreka konkurenciji. to se tie promjena proizvodne tehnike, ova teorija pretpostavlja da e to ovisiti o cijenama proizvodnih faktora i da e poduzee zamijeniti vrstu tehnike bez ikakvih trokova. Tu se pretpostavlja da e znanje o proizvodnim tehnikama nastati kao vanjski pomak u proizvodnoj funkciji poduzea, a ne kao endogeni proces uenja osnovan na iskustvu pojedinog poduzea. Ta teorija opisuje poduzee kao entitet bez povijesti (Knudsen 1995., str. 186). Od nastanka neoklasine teorije do danas upuene su joj mnoge kritike. Ovdje emo navesti samo najbitnije i najuestalije. Paradigma trine ravnotee polazi od tvrdnje o neupitnoj efikasnosti trita. No, ako je to tono zato se sve transakcije ne obavljaju na tritu, zato uope postoje poduzea? Dalje primjedbe odnose se na maksimizaciju profita kao glavnog cilja. Mnogi autori ukazuju na tri sporne situacije: a) poduzea ne izjednauju MR i MC, nego zbog ograniene racionalnosti postupaju praktino (odreivanje cijena marom) ili maksimiziraju druge veliine; b) zbog neizvjesnosti o budunosti, nju nije mogue u potpunosti spoznati, informacije su nepotpune i zbog toga profitna maksimizacija moe postati nemogua. Dakle, pretpostavka o potpunoj informiranosti aktera ne stoji; c) zbog organizacijske sloenosti teko je provesti takvo odluivanje koje bi bilo u suglasju s profitnom maksimizacijom, jer postoji birokratizacija i sukob interesa u poduzeu. Pretpostavke o racionalnom ponaanju trinih subjekata i maksimazaciji profita,

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

937

uz istovremeno zanemarivanje unutarnje organizacije, ne mogu objasniti razlike u ekonomskoj uspjenosti izmeu razliitih poduzea. Pitanje veliine poduzea i njezina utjecaja na efikasnost takoer je izvan interesa neoklasine teorije. Pretpostavka crne kutije znai da se sva poduzea analiziraju na isti nain. I konano, ova teorija nita ne govori o tome mora li poduzee neto samo proizvesti ili kupiti na tritu. Na tim su kritikama se razvile druge teorije poduzea.

Menaderska teorija Dalji razvitak teorije poduzea kretao se prema izuavanju kljunih problema unutarnje strukture poduzea. Ta se promjena dogodila pod utjecajem nekoliko imbenika. Prije svega, pod utjecajem tehnoloke promjene, rastui razmjeri proizvodnje i uvoenje znanosti doveli su do nastanka velikih korporacija i u prvi su plan nametnuli menadere. U tim uvjetima dolazi do razdvajanja vlasnitva i upravljanja, a to su u svojoj studiji opisali Bearle i Means ve u tridesetim godinama prologa stoljea. Menaderska se teorija posebno angairala u oblikovanju modela koji nastoje utvrditi posljedice to ih ima odvajanje vlasnitva i upravljanja na ciljeve poduzea. Tako ve u ezdesetim godinama prologa stoljea nastaju modeli u kojima se naputa profitna maksimazacija kao glavni cilj djelovanja poduzea. Za Baumola cilj je poduzea maksimizacija ukupnoga prihoda, Marris istie maksimizaciju rasta firme, a Williamson smatra da menaderi maksimiraju svoje plae i dio rezidualnog dohotka (Rickets, 1987., str. 267). Zajedniko je veini modela menaderske teorije da ukazuju na novu ulogu menadera i na ogranienja u njihovu djelovanju. Oni ele imati siguran posao, pa da bi to osigurali, firma mora ostvarivati neprekidan rast. Sa druge strane, financijska su trita veoma osjetljiva i na njima se manifestira svaka tekoa (npr. prevelika zaduenost ili prevelika zadrana dobit), tako da e ravnotena pozicija poduzea biti rezultanta djelovanja svih navedenih imbenika (Jacobson i Andreosso, 1996). Navedeni autori smatraju da je najvea mogua prevencija dioniara od samovoljnog postupanja menadera postojanje triju trita: trita korporacijskog upravljanja, trita menaderskog rada i trita proizvoda kompanije o kojoj se radi. to bolje funkcionira svako od tih trita, to e biti manje konflikata interesa izmeu dioniara i menadera. U doprinose te teorije ubraja se njezina orijentacija da ue u analizu strukture, moi i interesa unutar poduzea i da je ukazivanjem na injenicu da vlasnitvo moe utjecati na ekonomske uvjete otvorila prostor za analizu zakonskih okvira (uvjeta) funkcioniranja poduzea. Osim toga, studije o diskrecionom ponaanju menadera uvele su u analizu pojmove kao to su asimetrine informacije, koje odreuju probleme moralnog hazarda i negativne selekcije (Knudsen, 1995., str.

938

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

188). U kritikama ove teorije istiu se tri grupe primjedbi: a) iako modeli unutar ove teorije tretiraju cilj poduzea drugaije od neoklasine teorije, smatra se da nisu bitno, u metodolokom smislu, odmakli od neoklasine firme kao ciljno orijentirane i maksimirajue jedinice; b) razdvajanje vlasnitva od upravljanja prenaglaeno je, pa menaderska diskrecija nee biti veih razmjera i c) menaderi ostaju subordinirani u odnosu na malu grupu kljunih (velikih) dioniara (Hughes, 1988).

Teorija o odnosu principala i agenta (teorija posredovanja) Odnos principala i agenta nastaje kad jedna strana posjeduje neku imovinu (principal), a druga strana u njezino ime svojim djelovanjem utjee na vrijednost te imovine (agent). Principal moe biti vlasnik zemlje, zajmodavac, poslodavac, a agent je menader, inovnik, broker, zakupac zemlje ili zapovjednik broda. U literaturi o poduzeu principal je obino vlasnik (dioniari), a agent menader. Teorija posredovanja bavi se pitanjem kako uskladiti interese principala i agenta, i to tako da agent djeluje u interesu principala. U prvo je vrijeme taj problem rjeavan tako da agenta valja platiti za efikasno obavljeni posao. Pritom se pretpostavljalo da principal zna to agent mora napraviti, da bi ga mogao besplatno kontrolirati i mjeriti rezultate njegova rada. Implicitna je pretpostavka takvoga odnosa da akteri posjeduju istovjetne informacije (simetrine informacije). No, problem upravo nastaje zbog asimetrinih informacija, naime zato to principal nema potpune informacije o tome to agent radi, niti ga moe potpuno i besplatno kontrolirati. Posljedica je toga da, npr., menader moe ne izvravati svoje obveze, jer zna da njegov rad nije mogue u potpunosti kontrolirati. Ili primjer da tedia (principal) koji svoj novac uloi u banku nema potpune informacije o aktivnostima banke i moguim plasmanima koji se nee moi naplatiti. Kada se ciljevi principala i agenta ne podudaraju, nastaje problem moralnog hazarda, situacije u kojoj se agent im sklopi ugovor s principalom ponaa drugaije nego u okolnostima u kojima ugovor nije potpisan. Glavni su izvori ovoga problema (i njegova ilustracija) poslovi osiguranja, kreditni odnos i situacija kada principal eli izvui maksimalan viak iz rada agenta, a ovaj ne izvrava svoje obveze ili odbija raditi (Stiglitz, 1988). Zbog toga se kao okvirni problem u tome odnosu namee oblikovanje i realizacija takvog ugovornog odnosa kojim e se stvoriti stimulativni uvjeti (poticaji) da agent djeluje u interesu principala. Jedan je od naina da menaderi uz redovitu plau, budu plaeni, i bonusom koji ovisi o poslovnom uspjehu korporacije. Drugi nain odgovora na menaderski moralni hazard jesu neprijateljska preuzimanja, kada dolazi do smjene dotadanjeg menadmenta i rasta cijena dionica kompanije u odnosu na prijanje stanje (Jacobson i Andreosso, 1996., str. 37). Rjeavanje

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

939

toga problema dovelo je i do nastanka matematikih modela i empirijskih istraivanja pojedinih stimulativnih ugovora (Rickets, 1987. i Sappington, 1991.). Za razliku od neoklasine teorije u kojoj je glavna razina analize bila industrija (sektor), a poduzee jedinica analize, teorija posredovanja usmjeruje se na poduzee kao glavnu razinu analize, a jedinica je analize transakcija. Glavni su prigovori da je u ovoj analizi problema principala i agenta prevelik naglasak stavljen na odnos vlasnik (dioniari) - menader. Drugi je prigovor da je ta teorija prihvatila behavioristike pretpostavke neoklasine teorije. Naime, da je zasnovana na tradicionalnom modelu maksimizacije koji pretpostavlja pojedinano poduzee ili ugovornog agenta koji su sposobni predvidjeti posljedice svake alternative i izabrati onu varijantu koja daje najbolji rezultat (Knudsen, 1995., str. 189).

Teorija transakcijskih trokova Neki elementi ove teorije razvijeni su u radovima R. H. Coasea u tridesetim godinama prologa stoljea, a potpuno je zaokruena u novijim radovima istoga autora i djelima O. Williamsona. tovie, Williamson smatra da je ekonomika transakcijskih trokova sastavni dio Nove institucionalne ekonomike i da predstavlja interdisciplinarni pothvat pri kojem su sjedinjeni pravo, ekonomika i organizacijska teorija (Williamson, 1990., str. 8-9). to su transakcijski trokovi? To su svi oni trokovi koji se ne snose direktno u fizikom procesu proizvodnje; dakle, trokovi informacija, pregovaranja, potpisivanja i zakljuivanja ugovora, realizacije vlasnikih prava, trokovi nadzora i mogue promjene institucionalnih aranmana (S. Cheung, 1988., str. 56). Kada bi svi transakcijski trokovi bili nula, alokacija bi resursa bila slina, bez obzira kako su organizirane proizvodne i razmjenske aktivnosti. To ne bi bio problem ekonomske teorije. No, oni postoje, i to su vei, to vie smanjuju opseg transakcija, pa prisiljavaju ekonomske aktere da ekonomiziraju tim trokovima. Drugim rijeima, ako su trokovi reguliranja transakcija na slobodnom tritu manji od reguliranja istoga skupa transakcija unutar poduzea, tada e biti izabrana trina alokacija. U obratnom e sluaju doi do organizacije transakcija unutar poduzea. Tako ova teorija objanjava nastanak i postojanje poduzea. Ova teorija poduzea polazi od dviju behavioristikih pretpostavki: ograniene racionalnosti i oportunizma (Williamson, 1990.). Ograniena racionalnost ukazuje na ograniene spoznajne mogunosti (sposobnosti) ljudi i ogranienja u racionalnosti ponaanja, a to daje posebnu ulogu tritu i objanjava zbog ega planiranje ne moe biti iskljuivi alokativni mehanizam. Sa druge strane, oportunizam ukazuje na sebino zadovoljavanje vlastitih interesa i time objanjava sluajeve prijevara, lukavstva, davanje selektivnih ili netonih informacija. To se opisuje i kao oportunizam, moralni hazard i posredovanje

940

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

(Williamson, 1990, str. 12). Zbog toga nastaju razliiti ugovorni modeli kojima se pokrivaju razliite kombinacije tih elemenata. Kljune dimenzije prema kojima se razlikuju pojedine transakcije i koje utjeu na transakcijske trokove jesu: 1. neizvjesnost (to je ona vea, vea je i vjerojatnost organiziranja transakcija unutar poduzea); 2. uestalost transakcije i 3. posebnost imovine (asset specificity) koja je involvirana u razmjenu. Najvanije su investicije u posebnu imovinu koja se ne moe upotrijebiti u druge svrhe bez velikih gubitaka ili se uope ne moe upotrijebiti. to je imovina specifinija, to je vea prijetnja oportunizma, vea je neizvjesnost i vea je vjerojatnost da se takva transakcija obavlja unutar poduzea, a ne na tritu. Utjecaj transakcijskih trokova na trinu alokaciju ili hijerarhijsku organizaciju (poduzee) time je dobio svoju potvrdu. Tako se minimizacija transakcijskih trokova pokazuje kao osnova za postojanje poduzea i njegovo dimenzioniranje. Glavne kritike te teorije (Jacobson i Andreosso, 1996., str. 40) usmjerene su na problem definiranja strategije razvitka i procese uenja. Naime, tvrdi se da ta teorija ne vodi dovoljno rauna o ulozi poduzea u stjecanju i upotrebi znanja, to je posljedica nerazlikovanja procesa proizvodnje i razmjene (ugovor je najbitniji element ekonomske aktivnosti). Drugi je prigovor da ta teorija tretira organizaciju kao ekonomsku instituciju koja se moe samo prilagoditi postojeoj ekonomskoj okolini, pa zato nema mjesta za inovativno poduzee. Objanjava se to ve etablirano poduzee ini da bi preivjelo, a ne eksplicira se kako poduzee postie i odrava konkurentsku prednost.

Evolutivna teorija Iako se ova teorija prilagouje i koristi se elementima menaderske teorije i teorije transakcijskih trokova, adekvatnije bi bilo smjestiti je u suvremene teorije sposobnosti ili resursne teorije. Naime, predmet je analize samo poduzee sa svojim fizikim, ljudskim, intelektualnim i organizacijskim kapitalom. Tako se i objanjavaju nastanak i granice poduzea postojanjem sposobnosti (grupnih ili individualnih), a analiza u svoje sredite stavlja razvitak sposobnosti (capabilities) koje omoguuju funkcioniranje poduzea u neizvjesnoj okolini. Cilj je ove teorije objasniti analizom promjena u dugom roku kako se poduzee unutar nekog sektora (industrije) prilagouje novim izazovima iz okoline stohastikim procesom istraivanja (potrage) za novim i profitabilnim rutinama (vjetinama). Drugim rijeima, kako oblikovati ekonomske strukture koje u najveoj mjeri omoguuju akumulaciju znanja i sposobnosti (Knudsen, 1995., str. 202). Pritom se koristi mnogim biolokim analogijama kao to su: varijacija, mutacija, selekcija,

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

941

hereditarnost i adaptacija. Inzistiranje na evolutivnom procesu kao kljunom pojmu znai da poduzee nije mogue objasniti kao rezultat racionalnih odluka homo oeconomicusa, nego kao rezultat evolutivnih procesa. Poduzee se mora objanjavati kao proces prilagodbi i rjeenja za socijalni problem usklaivanja i suradnje. Evolutivna teorija usredotouje se na strukturu, strategiju i kljune organizacijske sposobnosti (organizational capibilities). Sastavni dijelovi organizacijske sposobnosti jesu organizacijske vjetine ili postupci (organizational routines). To su ve usvojene (nauene) rutine na razliitim funkcionalnim podrujima poduzea (od proizvodnje do istraivanja i razvitka), ali i rutine potrebne za koordinaciju tih podruja (Jacobson i Andreosso, 1996., str. 41-42). Time se naglaava da tako definirane organizacijske sposobnosti poduzea nisu u posjedu pojedinaca. Koncepcija poduzea kao skupa rutina istie vanost kontinuiranog uenja za dinamian razvitak. Ta teorija opisuje poduzea kao povijesni entitet zbog toga to je proizvodno znanje rezultat endogenog procesa uenja zasnovanog na iskustvu. To je kljuna razlika u odnosu na neoklasinu teoriju poduzea koja tretira poduzee kao entitet bez povijesti, jer su promjene u njegovom proizvodnom znanju iskljuivo rezultat egzogenog pomaka u proizvodnoj funkciji. Jedna od primjedbi koja se odnosi na tu teoriju odnosi se na njezin mogui utjecaj na znanstvenu disciplinu stratekog upravljanja. Naime, smatra se da je taj utjecaj slab zbog toga (iako su se u posljednje vrijeme u tome dogodile znatne promjene) to je jo uvijek dominantna razina analize industrija, a ne pojedinano poduzee. Kao zakljuak, moe se istaknuti da je cilj ove teorije analiza i postizanje promjena u dugom roku. Vanost promjena unutar poduzea ne odnosi se samo na gotove proizvode, nego i na proizvodne procese i donoenje odluka.

Teorija kooperativnih igara Oko sredine osamdesetih godina prolog stoljea M. Aoki formulirao je primjenu teorije igara na poduzee. Tako se razvila teorija koja opisuje poduzee kao koaliciju razliitih sudionika. Poduzee slui kao nexus za kooperativne odnose izmeu zaposlenih i dioniara koji omoguuju optimalne proizvodne rezultate i raspodjelu rizika i dodane vrijednosti. U tom su odnosu menaderi samo tehnokratski medijatori izmeu dioniara i zaposlenika. Kooperativno ponaanje sudionika koalicije dovest e do organizacijske ravnotee (Jacobson i Andreosso, 1996.). Poetni je model Aoki dopunio poslije u jednome radu (Aoki, 1990.). On objanjava da novi oblik unutarorganizacijske koordinacije nije tipian samo za japanska poduzea, nego je uoljiv na svjetskoj razini i predstavlja racionalan

942

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

odgovor konkurentskih poduzea na izazove iz promjenljive okoline globalna konkurencija zahtijeva brze reakcije na promjene trita i neprekidno uvoenje inovacija. Za razliku od starog hijerarhijskog naina organizacije, novi je nain organizacije vie diskrecijski i participativan. On se oslanja na sudjelovanje zaposlenih u prijenosu i obradi informacija, kako na individualnoj razini, tako i izmeu pogona. Kao rezultat zajednikoga rada stvara se pozitivna informacijska renta, raspodjela koje je podvrgnuta pregovaranju izmeu aktera koji su je stvorili. Na to se pregovaranje primjenjuju postavke teorije igara, tvrdi Aoki, i raspodjela rente ne moe biti posebno definirana u individualnim ugovorima. Velika ovlatenja zaposlenih da autonomno reagiraju i neprekidno sudjeluju u razmjeni informacija moe ih skrenuti od neposredne proizvodnje na prenoenje i obradu informacija. Kljuni trade off ocjena je stvorene dodane vrijednosti zbog participativnog uenja i prijenosa informacija u odnosu na gubitke proizvodne efikasnosti koja je rezultat specijalnih znanja (vjetina). Drugi je prigovor ovoj teoriji to da zanemaruje aktere izvan poduzea (financijske institucije, potroai, dobavljai). Njihove akcije mogu znatno utjecati na rezultat kooperativnih igara.

Stakeholderski pristup poduzeu Glavni je cilj ovog dijela rada protumaiti stakeholderski pristup poduzeu. Prije toga, meutim, potrebno je ukratko dati osnovne karakteristike toga pristupa. Opiran prikaz dosadanjih rasprava dosega i problema vezanih uz stakeholderski pristup dan je na drugome mjestu (Sisek, 2001.). Glavni su izvori ovog pristupa literatura o menadmentu i novija istraivanja koja su se, uz probleme ekonomske efikasnosti, poela baviti odnosom korporacije i drutva odnosno drutvenom odgovornou korporacije. Zbog toga se stakeholderski pristup naao u sreditu discipline koja se naziva business and society. Ideje stakeholdinga vraaju se opim naelima slobode, zajednitva, jednakosti i solidarnosti, ali se povezuju i s traenjem sigurnosti i stabilnosti u vremenu neprekidnih promjena. Stakeholder je osoba koja ima interes (udio) u djelovanju posebnih entiteta i zbog toga moe traiti da bude informirana i konzultirana o djelovanju organizacije i da sudjeluje u odluivanju. Najopenitiju definiciju korporacijskog stakeholdera dao je jedan od rodonaelnika ovog pristupa R.Freeman: Stakeholder u nekoj organizaciji bilo koja je grupa ili pojedinac koji mogu utjecati ili se na njih utjee pri ostvarivanju ciljeva organizacije (citirano prema Mitchell, Agle i Wood (1997.), str. 854). Poslije se ilo na suavanje definicije, naglaivanjem rizika koji snose pojedinci ili grupe djelovanjem korporacije i vanosti pojedinaca za egzistenciju poduzea. O tome e biti rijei u daljem tekstu.

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

943

Vezu izmeu stakeholderskog pristupa i drugih teorija poduzea dajemo prikazom triju bitnih uporita (i autora) stakeholderskog koncepta. M.Blair (1995.) u svojim je ranim radovima pola od vlasnike koncepcije korporacije u kojoj su bitni samo odnos izmeu dioniara i menadera i maksimizacija zarade za dioniare. Smatra da su odvajanjem vlasnitva od upravljanja, uspostavom razvijenog trita vrijednosnica i nastankom posebne klase profesionalnih menadera, nastali uvjeti za drugaiju teoriju poduzea: kao drutvenog ili zakonskog entiteta koji je neovisan u odnosu na bilo kojeg pojedinog stakeholdera. Zaposleni, kao i dioniari, snose velike rizike ulaganjem u svoj ljudski kapitala, pa su (ako su njihove vjetine veoma specijalizirane za korporaciju) izloeni velikom riziku, jer ne mogu te vjetine iskoristiti negdje drugdje. Isto je i sa specijaliziranim investicijama u fiziki kapital. Blair istie (Blair, 1999, str. 59) da su to investicije ija vrijednost kojih u pojedinanom poduzeu znatno premauje njihovu vrijednost u alternativnim uporabama. Investitori zbog toga trae odreenu zatitu ili sigurnost za svoj kapital. Da bi se to postiglo, potrebni su drugaiji aranmani od klasinih ugovora, tj. potrebna su odreena prava upravljanja ili udio u dionikom vlasnitvu. Slian je sluaj s ulaganjima u ljudski kapital u sektorima visokih tehnologija (Blaire, M., Kochan, T., 2000., str. 16). Primarna je imovina u tim sektorima u ljudima, znanstvenicima, a oni su izvor intelektualnog kapitala. Prema tome, investiranje u ljudski kapital donosi odreeni rizik za one koji u njega investiraju i trai primjerene poticaje i zatitu. To znai da zaposleni koji poduzimaju rizine investicije ele zatititi svoje udjele (interese) u kontinuiranom djelovanju poduzea, no to uz pomo klasinih ugovora nije mogue. Zbog posebne vanosti i rizika takvog odnosa za pojedinog zaposlenika i za poduzee, raste uloga pojedinaca kao stakeholdera. Dakle, trai se drugaiji koncept korporacije kao sustava poticaja ili kao mehanizma za upravljanje odnosima izmeu svih sudionika. Osiguravanje ukljuenosti razliitih stakeholdera pokuava se realizirati na razliite naine (Blair, M., Roe, M., op. cit. str. 5): preko sindikata, otpremnina, drutvenih standarda doivotnog zaposlenja, unutarnjih ljestvica radnih mjesta, putanje karijere, pravila senioriteta i izravnih i formalnih prava upravljanja. Koriste se i neki drugi institucionalni aranmani, npr., zakonsko definiranje korporacije kao pravne osobe koja je neovisna o bilo kojem njezinom sudioniku. Jedan je od neugovornih mehanizama za zatitu specifinih ulaganja i vlasnitvo. Ono omoguuje i ukljuuje posjedovanje rezidualnih prava upravljanja, tj. donoenje odluka i prisvajanje ekonomskog vika koji preostaje nakon isplate svih plaanja koja se moraju izvriti prema ugovorima. To su argumenti u korist drugaijih aranmana izmeu sudionika u djelovanju korporacije od postojeih. Takvim se pristupom M. Blair udaljila (i odbacila je) od standardne analize koorporacije koja je dominantna u drugim teorijama poduzea. Korporacije standardno opisuju kao odnos kojim sudionici djelatnosti poduzea potpisuju meusobne ugovore. Veina odnosa utvruje se ugovorima koji su rezultat

944

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

pregovaranja. Zbog toga se poduzee opisuje kao odnos ugovora (nexus of contracts), pri emu je osnovni problem ugovaranja odnos izmeu principala (dioniari) i agenta (menaderi). Svi ostali odnosi izmeu zaposlenih i poduzea stvar su radnog zakonodavstva i ne tiu se korporacijske uprave. Blair tvrdi upravo suprotno: problemi suvremene koorporacije ne mogu se rijeiti ugovorima. to se tie povezanosti s posebnim teorijama poduzea, tu postoje neke dodirne toke ali i jo vee razlike. Vidjeli smo da se Williamson u teoriji transakcijskih trokova koristi pojmom posebnost imovine (asset specificity) da bi istaknuo injenicu rizinosti investicija u takvu imovinu, jer se ona ne moe upotrijebiti u druge svrhe bez velikih gubitaka ili se uope ne moe upotrijebiti. Pritom on misli i na fiziki i na ljudski kapital. Iako smatra da bi upravljake strukture morale zatititi investicije u ljudski kapital, on ne obraa preveliku pozornost tom problemu i u prvi plan istie interese dioniara. Suprotno tome, Blair razrauje itav sustav mehanizama uz pomo kojih se tite i nagrauju ulaganja u ljudski kapital svih sudionika. Postoje odreene analogije izmeu teorije posredovanja i investiranja u specifian ljudski kapital za poduzee. Blair smatra (Blair, 1999., str. 71-72) da je u odnosu principala i agenta kljuni problem nadziruje potovanje njihova ugovora, a to je esto nemogue mjeriti. Isti se takav problem javlja i kod ulaganja u ljudski kapital: poduzee moe samo nepotpuno nadgledati (i procjenjivati) ishode takvih investicija. No, razlika je u ova dva pristupa znaajna u rjeenjima. Dok se u odnosu principala i agenta inzistira samo na ugovornom plaanju naknade za obavljeni posao (odnos je asimetrian), u sluaju specifinih investicija u ljudski kapital i zaposleni i poduzee poduzimaju akcije kojima se utjee na nadoknadu zaposlenicima za odreeni posao, ali se istovremeno utjee i na pritjecanje buduih prihoda (odnos je simetrian). J. Kay (1997., str.130-136) u svojoj analizi polazi od promijenjene prirode vlasnitva u modernoj korporaciji. Ona je toliko umanjena i drugaija od klasinih funkcija vlasnitva, tako da zbog toga razni vlasniki koncepti vie nisu aktualni. Kay nabraja bitne vlasnike karakteristike: pravo posjedovanja, koritenja, upravljanja, prisvajanja dohotka, pravo da vlasnitvo ne bude nacionalizirano i pravo prenoenja na drugoga, tj. rezidualna kontrola. Ako se ta prava primijene na dioniare korporacije, moemo li za njih rei da su vlasnici korporacije? Usporedi li se vlasnitvo dionica s vlasnitvom neke uobiajene stvari, pokazuje se da se na dioniare mogu primijeniti samo dva prava: nema vremenskog ogranienja koritenja i rezidualne kontrole (posuivanje i iznajmljivanje). Za korporaciju je bitna struktura unutarnjih odnosa meu ljudima koji su u njoj zaposleni i skup vanjskih odnosa s okolinom. Zbog toga koncept vlasnitva vie nije relevantan, pa nitko vie ne moe rei da je vlasnik kompanije (PLC). Veliki broj pojedinaca ima razna prava i obveze u vezi s kompanijom, ali se nijedno od tih prava ne moe

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

945

opisati kao vlasniko pravo dioniari kao zakonski vlasnici ne mogu vie obavljati funkcije vlasnitva (sluenje imovinom i kontrola menadera). Kome moraju odgovarati upravljai kompanije? iroj grupi stakeholdera, a ne jedino dioniarima smatra Kay. On time negira relevantnost modela korporacije (principal agent model) koji je jo uvijek dominantan, kako u praksi, tako i u literaturi. Novi pristup inzistira na tretmanu moderne korporacije kao drutvene institucije, kao posebnog entiteta, koji daje drutvenu vanost i neovisan ivot korporaciji u odnosu na njezine dioniare, a ne kao proizvodu privatnog ugovora. Kay svoj model zasniva na konceptu skrbnitva (starateljstva, trusteeship), u kojem su odbor direktora i izvrni menader skrbnici materijalne i nematerijalne imovine, a ne zastupnici dioniara. Cilj menadera kao skrbnika odnosi se na ire ciljeve korporacije, a ne iskljuivo na financijske interese dioniara. Dunost je skrbnika da sauva i povea vrijednost imovine koja mu je povjerena na upravljanje, te da pravedno uravnotei razliite zahtjeve za prinosima koje ta imovina donosi (Kay, op. cit., str. 135). Taj se model razlikuje od klasinog modela principal agent na dva naina: 1) odgovornost je skrbnika da odri korporacijsku imovinu, to se razlikuje od maksimizacije vrijednosti dionica. Imovina korporacije ukljuuje kvalifikacije njezinih zaposlenika, oekivanja potroaa i dobavljaa i reputaciju kompanije u blioj i iroj zajednici. Zbog toga se poslovanje kompanije definira kao dugorono uspostavljen odnos povjerenja. 2) Druga je bitna novina toga modela to to on uspostavlja ravnoteu izmeu suprotstavljenih interesa sadanjih stakeholdera i izmeu sadanjih i buduih stakeholdera. Takvo shvaanje korporacije utjee na djelovanje korporacijske uprave. Naime, ona bi morala omoguiti menaderima da realiziraju viestruke ciljeve i da istovremeno budu odgovorni za rezultate poslovanja. Osim toga, Kay inzistira na akumulaciji znanja i sposobnosti u poslovnim procesima, kao na prijeko potrebnome uvjetu konkurentske sposobnosti i na kooperativnim odnosima unutar poduzea. Njegov model trai, za razliku od modela posredovanja, evolutivni razvitak korporacije, oko njezinih kljunih vjetina i aktivnosti, zbog toga to su te sposobnosti i aktivnosti, a ne set financijskih potraivanja, ono to ini bit kompanije (Kay, op. cit. str. 135). Time njegov pristup snano podupire teorije sposobnosti poduzea, odnosno evolutivnu teoriju kao podskup tih teorija. Mitchell, Agle i Wood (1997) svoj su istraivaki napor usmjerili prema teoriji stakeholderske identifikacije i njihove relevantnosti (vanosti). Smatraju da je Freemanova definicija stakeholdera preiroka, a da su druge ue definicije u kojima se istiu rizik ili potreba nekog stakeholdera za opstanak korporacije, previe neodreene. Oni definiraju stakeholdera kao pojedinca ili grupu koji imaju jedno, dva ili tri sljedea svojstva: mo, legitimnost i hitnost (Mitchell i drugi, 1997., str. 854). Mo je vjerojatnost da e jedan akter unutar drutvenih odnosa moi provesti svoju volju, unato otporu. Legitimnost je opa percepcija da su akcije nekog entiteta

946

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

poeljne, ispravne ili prihvatljive unutar odreenog drutveno formiranog sustava, normi, vrijednosti, vjerovanja i definicija. Hitnost (urgency) je stupanj do kojeg zahtjevi stakeholdera trae neposrednu pozornost. Ovisno o tome posjeduje li neki stakeholder jedan ili vie navedenih atributa, imat e razliitu relevantnost (salience), a ona je stupanj do kojeg menaderi daju prioritet konkurentskim zahtjevima stakeholdera (isto, str. 878). Zbog toga e postojati razliite vrste stakeholdera: skriveni, izgledni i definitivni (nezaobilazni). Ako se mijenja relevantnost nekog stakeholdera, menaderi korporacije moraju znati da to zahtijeva razliite stupnjeve i tipove pozornosti koju moraju obratiti pojedinom stakeholderu. Iako menaderi mogu potpasti pod njihovu definiciju stakeholdera, autori im daju sredinje mjesto. Naime, menaderi odluuju koji su stakeholderi relevantni za korporaciju i time zasluuju adekvatnu pozornost menadmenta. Karakteristike toga menadmenta bit e moderator odnosa izmeu stakeholdera i menadera. Koji je cilj ili kakva je korist od toga modela (pristupa)? On s jedne strane eli stvoriti efikasniji menadment, tj. eli pomoi menaderima u njihovu upravljanju i usklaivanju viestrukih stakeholderskih interesa. Sa druge strane, cilj je ovoga pristupa stvoriti korisniju i obuhvatniju teoriju poduzea. U jednom kasnijem radu (Agle, Mitchell, Sonnenfeld, 1999) autori izlau rezultate empirijskog istraivanja kojim je potvreno da tri karakteristike stakeholdera (mo, legitimnost i hitnost) znaajno utjeu (poveavaju) na relevantnost stakeholdera i time utjeu na stupanj do kojeg menaderi daju prioritet konkurentskim stakeholderima. Ipak, nije potvrena pozitivna relacija izmeu relevantnosti (njezinog uvaavanja) i financijskog rezultata korporacije. O povezanosti ovoga modela sa drugim teorijama poduzea, autori istiu da u rjeavanju problema identifikacije stakeholdera nisu pronali pojedini atribut unutar postojee teorije koji bi mogao pouzdano voditi prema rjeavanju toga problema. Vea je povezanost (i korist) naena u analizama moi unutar teorije posredovanja, teorija sposobnosti (resursnih teorija) i teorije transakcijskih trokova. Teorija posredovanja bavi se problemom: kako principal moe kontrolirati ponaanje agenata da ostvari svoje interese? Resursne teorije sugeriraju da mo pritjee onima koji kontroliraju resurse potrebne poduzeu. Teorija transakcijskih trokova ukazuje na injenicu da promjene tih trokova odreuju odnos izmeu trinih transakcija i hijerarhijski organizirane aktivnosti unutar poduzea, pa time ukazuje na znaaj pojedinih aktera za menadere (Mitchell i drugi, 1997, str. 863). Davanje sredinje uloge menaderima i njihovim karakteristikama u razrjeavanju odnosa izmeu stakeholdera i menadmenta ima dosta dodirnih toaka s menederskom teorijom poduzea. Autori zakljuuju da nijedna posebna teorija organizacije ne nudi sustavne odgovore na pitanja o identifikaciji stakeholdera i njihovoj relevantnosti, iako veina tih teorija ima to rei o ulozi moi, ili legitimnosti (ali ne o obje povezano) u odnosima stakeholdera i menadera. Suprotno tome, hitnost nije glavno sredite bilo koje organizacione teorije (isto, str. 864).

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

947

Koncept virtualne organizacije poduzea Virtualizacija je danas neizbjena injenica u suvremenom poslovnome svijetu. Virtualizacija se javlja kao posljedica primjene novih znanja i tehnologija i upravo je ona imbenik koji suvremenim poduzeima omoguuje ekstraprofite. Moderna poduzea sve vie svoje fiziko postojanje zamjenjuju virtualnom, to im pomae da svladaju takve prepreke kao to je zemljopisna udaljenost. Da bi se danas moglo uspjeno poslovati, bitno je imati pristup svjetskom tritu informacija, razmjenjivati saznanja i podatke na svim poljima i prilagoditi se svjetskim standardima koji diktiraju uvoenje modernih dostignua informacijske i komunikacijske tehnologije koji omoguuju virtualno poslovanje. Posljedica je virtualizacije nastanak virtualnih poduzea. Raspadanjem klasinih organizacijskih struktura poduzea i njihovom ponovnom kreacijom primjenom informacijske i komunikacijske tehnologije dolazi do sniavanja trokova i poveanja djelotvornosti ili proizvodnosti. Poduzea se tako mogu koristiti intelektualnim resursima irom svijeta, ona mogu postii fleksibilnost u poslovanju preko dinaminih struktura i ugovorenih aranmana, mogu se baviti projektima i problemima koji su prije bili nezamislivi, jer su prelazili njihove mogunosti, mogu doi na svjetsko trite i smanjiti trokove u odnosu na uobiajene naine poslovanja. Upravo su to razlozi za prouavanje i primjenu razliitih naina virtualnog djelovanja. Postoje tri bitna trenda koji su doveli do porasta virtualnosti poslovanja, a to su globalizacija, na znanju i informacijama zasnovani proizvodi i usluge i revolucija interneta (Skyrme, 1997). Globalizacija, nepostojanje jasnih organizacijskih granica, fokusiranje na komplementarne osnovne aktivnosti i resurse, uz alokaciju ostalih zadataka karakteristike su suvremenog naina poslovanja. Nestajanje hijerarhijskih organizacijskih karakteristika, ravnopravnost sudionika i geografska disperzija poslovnih aktivnosti jo su neki od aspekata koji obiljeavaju suvremene svjetske kompanije. Znanje i intelektualni kapital predstavljaju kritine resurse poslovanja, a upotreba informacijske i komunikacijske tehnologije nain je na koji se danas obavlja usuglaivanje poslovnih aktivnosti. Svi su ti trendovi doveli do nastanka virtualnih poduzea, ili virtualnih korporacija, kako ih neki autori nazivaju. Termin virtualna korporacija (engl. Virtual corporation) u strunu literaturu uvode godine 1992. pioniri koncepta virtualnog poslovanja William H. Davidow i Michael S. Malone. Njihova knjiga Virtualna korporacija: strukturiranje i revitalizacija korporacije za 21. stoljee izazvala je golem odjek i potakla je brojna dalja teoretska djela i praktina istraivanja na tom novom podruju teorije o organizaciji poduzea. Prema njihovom je miljenju virtualna korporacija multinacionalno poduzee, djelovanje kojeg se zasniva na suradnji izmeu poslovnih jedinica (engl. Business units) vlastitoga poduzea, ali i dobavljaa, kupaca, istraivaa i dr.

948

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

U naslovnoj prii iz Business Weeka (8. veljae 1993) virtualna se kompanija definira kao novi organizacijski model koji se koristi tehnologijom da bi dinamino povezao ljude, imovinu i ideje.1 Uzme li se u obzir samo ovu definiciju, postavlja se pitanje moe li virtualna organizacija biti promatrana kao novi oblik organizacije poduzea. Naime, i sve su ostale suvremene poslovne organizacije, ako ele ostati konkurentne i preivjeti na agresivnom globalnom tritu, prisiljene su pratiti i koristiti se prednostima suvremene tehnologije. Terminom virtualna korporacija dalje se koristi Byrne (1993., str. 98) koji jvirtualnu korporaciju opisuje kao privremenu mreu neovisnih poduzea dobavljaa, potroaa, pa ak i rivala - povezanih informacijskom tehnologijom radi podjele vjetina, trokova i zajednikog trita. Byrne virtualnu korporaciju tretira kao fluidan i fleksibilan korporacijski model, po kojem se grupa suradnika brzo ujedinjuje da bi iskoristila specifinu poslovnu priliku. U najistijoj formi koncepta virtualne organizacije poduzea, Byrne tvrdi da svaka kompanija koja se povezuje ostalima, kreiranju virtualne korporacije pridonosi samo onim to smatra svojim bitnim kompetencijama. I u ovom sluaju autor istie koordinirano odvijanje poslovnih aktivnosti virtualne korporacije, gdje glavnu ulogu ima komunikacijska tehnologija. Hardwick i dr. (1996.) koristei se terminom virtualno poduzee govore o karakteristikama suvremenog poslovanja i o potrebi kooperacije razliitih specijalista prilikom dizajniranja i proizvodnje novih proizvoda i usluga. Prema Hardwicku i dr. virtualno poduzee nastaje kao rezultat kombinacije specijalnosti razliitih poduzea. Virtualno se poduzee mora brzo oformiti kao odgovor na nove trine prilike i mogunosti. Kada za njim potreba prestane, virtualno se poduzee mora isto tako brzo i raspustiti. Belak i Vea (1997., str. 125) virtualno poduzee definiraju kao mreu ekonomsko-proizvodnih odnosa koja moe biti sastavljena za realizaciju jednog projekta, vie uzastopnih projekata, vremenski ograniena na odreeni rok ili na vremenski neogranienu trajnu suradnju. Zanimljivu definiciju virtualnog poduzea iznosi i Goranson (1999., str. 65), on virtualno poduzee definira kao privremenu agregaciju bitnih kompetencija i povezanih resursa koji kolaboriraju prema specifinoj situaciji i poslovnoj prilici. Prema Goransonu, virtualna su poduzea oportunistike asocijacije manjih jedinica koje se spajaju i ponaaju kao da su jedno veliko poduzee koje ve dugo postoji. Ta je sinteza privremena, stvorena zbog specifinih prilika. Kada te prilike izblijede, virtualno se poduzee raspada na konstitutivne dijelove koji e se prema novoj prilici sastaviti u neke druge konfiguracije.

Izvor Goldman, Nagel i Preiss, 1995., str. 205.

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

949

Jansen i dr. (1997., str. 4) iznose definiciju virtualne organizacije zasnovanu na njezinim karakteristikama, a koja glasi: Virtualna je organizacija kombinacija mnogih geografski disperziranih sudionika (osoba i/ili organizacija), koje ujedinjivanjem svojih komplementarnih osnovnih aktivnosti i metoda nastoje postii zajedniki cilj. Virtualna organizacija pretpostavlja podjednaku raspodjelu moi izmeu svojih sudionika i ovisna je o elektronskoj komunikaciji za koordinaciju ovih aktivnosti. Promatrano iz perspektive organizacijskog dizajna ta je definicija skup obiljeja za koja se moe rei da pojedinano predstavljaju karakteristike i svih ostalih suvremenih organizacijskih oblika. No, napredak koji koncept virtualne organizacije donosi krije se u objedinjivanju svih tih obiljeja u jednu novu, jedinstvenu organizacijsku cjelinu. Intenzitet primjene i iznimna vanost tih obiljeja takoer idu u prilog potvrdi priznavanja virtualne organizacije kao novog organizacijskog oblika. U literaturi se esto mogu nai i prijedlozi da koncept virtualnog poslovanja ne smije biti prihvaen kao poseban organizacijski oblik poduzea, ve samo kao dimenzija suvremenog poslovanja, po kojoj svako poduzee moe biti tipizirano u veem ili manjem stupnju (npr., Ten Have i dr., 1997; Hedberg i dr., 1997). Zagovaratelji takvih ideja argumente nalaze u injenici da se gotovo svaka poslovna organizacija koristi metodama podjele zadataka ili projekata koji ukljuuju i druge sudionike koji se nalaze izvan granica organizacije poduzea. Osvrui se na takva razmiljanja, Mowshowitz (1997) tvrdi da, ako je virtualizacija neto vie od pukog elektronikog umreivanja postojeih organizacijskih jedinica, onda virtualna organizacija ima originalne karakteristike i naela organizacije poduzea. Stavi li se u odnos s teorijama poduzea, koncept virtualne organizacije poduzea, u veoj ili manjoj mjeri, vue svoje korijene iz svih est, u uvodnom dijelu navedenih teorija poduzea. Naime, jo neoklasina teorija tvrdi da je poduzee samo automat za maksimizaciju profita koji djeluje u vremenski i prostorno neogranienom okruenju (Jacobson i Andreosso, 1996, str. 24). Upravo to i jest glavna karakteristiku koncepta virtualne organizacije poduzea. Organizacijske i zakonske karakteristike (unutarnja struktura) poduzea nevane su i mijenjaju se gotovo svakodnevno s ukljuenjem novih lanova u virtualno poduzee. U neoklasinoj teoriji poduzee je definirano proizvodnom funkcijom (odnosom maksimalnog outputa i potrebnih inputa), to je oito i u konceptu virtualne organizacije poduzea. Menaderska teorija, dalje, istie novu ulogu menadera. Koncept virtualne organizacije poduzea menadere stavlja u prvi plan; njihove vjetine i sposobnosti kompiliranja bitnih kompetencija razliitih samostalnih tvrtki u jedno novo, virtualno poduzee predstavlja determinantu poslovnog uspjeha. Menader u virtualnom pouzeu ipak ima ulogu drugaiju od klasinog menadera. Odgovornost za rezultate poslovanja virtualnog poduzea mora preuzeti autonoman suradniki

950

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

tim sainjen od eksperata razliitih profila, pa se tako pojavljuju razliiti tipovi menadera kao to su: meneder kompetencija, projektni menader, mreni broker, mreni trener In/Outsourcing menader i dr. Elementi teorije o odnosu principala i agenta primjetni su i u konceptu virtualne organizacije poduzea. Klasian odnos izmeu principala (vlasnika) i agenta (menadera) podignut je na viu razinu; tj. tzv. planet-satelit odnos, gdje principala (planet) predstavlja liderska tvrtka virtualnog poduzea oko koje se tvrtke lanice okupljaju u virtualnu organizaciju, a agenta (satelite) predstavljaju tvrtke lanice virtualnog poduzea koje posjeduju razliite bitne kompetencije. Osnove koncepta virtualne organizacije poduzea izravno poivaju na teoriji transakcijskih trokova. Suvremeno poslovanje nalae specijalizaciju poslovanja i eksternalizaciju svih aktivnosti koje nisu osnovne, to je dovelo do velikog porasta transakcija izmeu poduzea, a samim time i transakcijskih trokova. Poduzea su shvatila da se dugoronim ugovorima o poslovnim odnosima postiu obostrane utede u odnosu na iste trine odnose ili pogotovo u odnosu na internalizaciju poslovnih aktivnosti. Stoga je ekonomiziranje transakcijskih trokova danas imperativ. Evolutivna teorija, po kojoj se poduzea s vremenom usredotouju na svoje kljune (bitne) sposobnosti i rutine, dovela je do dananje uske specijalizacije poduzea. Samo specijalizirana poduzea u suvremenom globalnom okruenju mogu postii vrhunske rezultate. Koncept virtualne organizacije poduzea logian je nastavak evolutivne teorije. Jedina je razlika to to teoretiari koncepta virtualne organizacije poduzea zagovaraju i revolutivni pristup, tj. potpuno rekonfiguriranje lanca stvaranja vrijednosti u poduzeima primjenom koncepta virtualne organizacije poduzea. Koncept virtualne organizacije poduzea moe povui paralelu i s teorijom kooperativnih igara. Unutarorganizacijska koordinacija, reakcije na izazove iz promjenljive okoline i neprekidno uvoenje inovacija obiljeavaju i koncept virtualne organizacije poduzea. Pojavom virtualnih poduzea, zbog njihove sposobnosti brzog formiranja i prilagodbe, mogunost reakcije na trine prilike i izazove podignuta je na dosad najviu moguu razinu. Implementiranje inovacija i novih tehnologija ne zahtijeva vie enormne trokove njihove kupnje, ve se one samo posuuju od tvrtki lanica virtualnog poduzea. Proces ukljuivanja vanjskih (eksternih) dobavljaa i potroaa u planiranje i izvravanje koraka proizvodnog procesa rezultiralo je nastankom virtualne organizacije poduzea. Na novu dinamiku trinih odnosa i poveane nesigurnosti suvremena poduzea reagiraju strategijama osiguranja i podjele rizika, ulazei u kooperativne veze sa drugim poduzeima, tvorei tako strateke mree virtualnih poduzea. Upotreba novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija i osnivanje neinstitucionalizacije smatraju se kljunim obiljejima virtualnih poduzea. Priroda

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

951

prekoraivanja granica poduzea, objedinjenje komplementarnih osnovnih aktivnosti iz razliitih izvora, odreuju naine alokacije zadataka. Geografska disperzija tih osnovnih aktivnosti i/ili metoda jo je jedan aspekt neizostavan pri alokaciji zadataka unutar virtualnog poduzea. Usuglaivanje aktivnosti unutar virtualnih poduzea regulirano je po principu jednakosti sudionika. Klasina organizacijska struktura zamijenjena je povjerenjem i otvorenim komunikacijama koje su preduvjet za uspostavljanje latentnih odnosa u neinstitucionaliziranim i privremenim kooperacijama. Kao karakteristiku virtualnih poduzea posebno je potrebno istaknuti njihovu prilagodljivost. Virtualna poduzea moraju biti agilna u svojoj internoj organizacijskoj strukturi, pravilima i regulacijama, sa zadatkom pronalaenja i jasnog definiranja poslovnih prilika. Ta nova organizacija poduzea predstavlja integraciju bitnih kompetencija distribuiranih izmeu vie samostalnih poduzea. Virtualna poduzea nastoje dinamino mijenjati svoje poslovne kapacitete permanentnim redizajniranjem svojih kompetencija i moraju biti sposobna prenijeti te kompetencije na odreena mjesta, i u koliini koju zahtijeva trite. Kao to st vidi, koncept virtualne organizacije poslovanja nije se pojavio bez teorijskih osnova, ve on predstavlja logian slijed u razvitku teorija poduzea. Elementi koncepta vrsto se zasnivaju na povijesnim teorijama o poduzeu. No, stupanj i intenzitet njihove primjene izdvaja koncept virtualne organizacije poduzea kao jedan novi oblik organizacije poduzea. Budui da se koncept virtualne organizacije poduzea pojavio tek u posljednjih desetak godina, bit e potrebno proi jo dosta vremena da bi se on profilirao i definirao i da bi naao svoje mjesto u povijesnim okvirima teorije poduzea.

Zakljuak Naa nas je analiza dovela do zakljuka da novi pristupi organizaciji prilagouju elemente prethodnih teorija i da se koriste njima. Nadopune ili ak odbacivanje neke teorije nisu samo rezultat znanstvenog procesa postavljanja, testiranja ili odbacivanja hipoteza i polemika izmeu zastupnika pojedinih teorija. Ustanovili smo da se elementi novih koncepata zasnivaju na povijesnim teorijama o organizaciji poduzea. Razlike izmeu teorija mogu nastati zbog razlika u spoznajnim stajalitima ili zbog toga to pojedine teorije stavljaju vei naglasak na razliite aspekte nastanka i djelovanja poduzea. U tom se smislu moe rei da teorije poduzea nisu meusobno iskljuive, ve su komplementi, a ne supstituti. No, one se mogu razlikovati, kako zbog teorijskih razlika (znanstvene argumentacije), tako i zbog promjena povijesne realnosti (institucionalno okruenje, struktura i ponaanje poduzea) unutar koje funkcionira poduzee. Ako su te promjene temeljite, onda

952

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

dolazi i do popravljanja postojeih teorija i novih pristupa. To se upravo dogodilo sa suvremenim pristupima organizaciji. Nove su povijesne okolnosti sljedee: rastua meupovezanost i integriranost u globalnu ekonomiju (globalizacija); nove tehnologije i proizvodi i usluge osnovani na znanju; revolucija interneta i vanost nematerijalne imovine u stvaranju dodane vrijednosti. Zbog toga se namee vanost znanja, vjetina i ideja. Koriste se izrazi: intelektualni kapital, ljudski kapital, organizacijski kapital i reputacijski kapital. Osim toga, sredine sedamdesetih godina prolog stoljea dogodile su se dvije vane promjene (Stiglitz, 1991.): 1) razvitak nove ekonomike informacija ukazao je da su informacije nepotpune i skupe, da menaderi imaju znaajnu diskreciju i da se esto pribjegava praktinom postupanju (ograniena racionalnost) i 2) poduzee se sve ee ne rukovodi interesima dioniara. Te su promjene znaile da standardni model (dioniari su vlasnici kompanija, a svrha je korporacije maksimirati vrijednost dionica) objanjenja funkcioniranja poduzea vie nije davao adekvatne odgovore na sve sloenija pitanja. U takvim se uvjetima javlja potreba za interdisciplinarnim pristupom i veim naglaskom na empirijska istraivanja, a ne na normativna oblikovanja modela, to je dominantna karakteristika svih dosadanjih teorija o poduzeu. Primjerice, Williamson (1990) zagovara nastanak jedne nove znanosti organizacije u kojoj bi bile sjedinjene ekonomika, sociologija i politike znanosti. Globalizacija ekonomije stvara nestabilno i neizvjesno konkurentsko okruenje, tako da sve veu vanost dobiva stvaranje znanja i sposobnosti (uenje) unutar poduzea i u odnosima poduzea s okruenjem. Javljaju se razne varijante teorija sposobnosti (resursnih teorija) koje se koriste pojmovima bitne kompetencije i dinamike sposobnosti. Njima naglaavaju vanost procesa uenja, brzih reakcija (prilagodbi) i predvianja promjena u okruenju. Jedna je od podvarijanti tih teorija i evolutivna teorija koju smo prikazali u ovome radu.

LITERATURA 1. Agle, B., Mitchell, R. i Sonnenfeld J. (1999) Who matters to CEOs? An investigation of Stakeholder Attributes and Salience, Corporate Performance, and CEO Values, Academy of Management Journal d42(5) str. 507-525. Aoki, M. (1990): The Participatory Generation of Information Rents and the Theory of the Firm, u Aoki, M., Gustafsson, B. i Williamson O. (red.) (1990): The firm as a nexus of treaties, SAGE, London. Belak, V, Kovaevi, B. i Kolakovi, M.: Virtual Organization in the Croatian Economy in Transition, 4th International Conference on Enterprise in Transition, Split Hvar, May 24-26, 2001.

2.

3.

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

953

4. Belak, V. i Vea, I.: Virtualno poduzee prospekt za budunost, Raunovodstvo, revizija i financije, br. 6, 1997., str. 125-134. 5. Belak, V., Kovaevi, B. i Kolakovi, M.: Activity based approach in designing of virtual organization, Proceedings of the 11th International DAAM Symposium, Opatija, 19-21. listopada 2000., str. 23-24. 6. Belak, V., Kovaevi, B. i Kolakovi, M.: Intellectual Capital as a Base for Designing a Virtual Organization - the Case of Croatia, Business & Economics Society International 2001 Conference, B&ESI, July 22-26. 2001., Paris, Francuska. 7. Blair, M, Kochan, T (red.), (2000): The New Relationship (Human Capital in the American Corporations), Brookings Institution Press, Washington, D.C. 8. Blair, M. (1995): Ownership and Control: Rethinking Corporate Governance for the Twenty First Century, Brookings Institution Press, Washington, D.C. 9. Blair, M. (1999): Firm-Specific Human Capital and Theories of the Firm, u Blair, M., Roe, M. (red.) Employees and Corporate Governance, Brookings Institution Press, Washington, D.C. 10. Byrne, J. A.: The virtual corporation, Business Week, 2/93, str. 98-102. 11. Cheung, S. (1988.): Economic Organisation and Transaction Cost, u The New Palgrave Dictionary of Economics, Volume 2, str. 55-57. 12. Davidow, W. H. i Malone, M. S.: The Virtual Corporation, Harper Business, New York, 1992. 13. Goldman, S. L., Nagel, R. N. i Preiss, K.: Agile Competitors and Virtual Organizations Strategies for Enriching the Customer, Van Nostrand Reinhold, 1995. 14. Goranson, H. T.: The Agile Virtual Enterprise - Cases, Metrics, Tools, Quorum Books, 1999. 15. Gustafsson, B. (1990.): Foreword, u Aoki, M., Gustafsson, B. i Williamson, O. (red.): The Firm as a nexus of treaties, SAGE, London. 16. Hardwick, M., Spooner, D., Rando T. i Morris K.C.: Sharing Manufacturing Information in Virtual Enterprise, Communications of the ACM, Vol. 39, No. 2, 1996., str. 46-54 17. Hedberg, B., Dahlgren, G., Hansson, J. i Olve N.G.: Virtual Organization and Beyond, Wiley and Sons, New York, 1997. 18. Hughes, A. (1988.): Managerial Capitalism, u The New Palgrave Dictionary of Economics, Volume 3., str. 293-295. 19. Jacobson, D., Andreosso-O(Calaghan, B. (1996): Industrial economics and Organization: a European perspecitive, The McGraw-Hill Book, London

954

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

20. Jansen, W, Jgers, H. P. M. i Steenbakkers, G. C. A.: Knowledge, Power and Information Technology in Network Variations, Management of Information, 5/97., p. 4-12. 21. Kay, J. (1997.): The Stakeholder Corporation, u Kelly, G. i drugi (red.): Stakeholder Capitalism, London, Macmillan, str. 125-141. 22. Knudsen, C. (1995.): Theories of the Firm, Strategic Management and Leadership, u Montgomery, C.A. (red.): Resource-based and evolutionary theories of the firm: towards a synthesis, Kluwer Academic Publishers, Massachusetts. 23. Mitchell, R., Agle, B. i Wood D. (1997.): Toward a theory of stakeholder identification and salience: Defining the principle of who and what really counts, Academy of Management Review, 22(4), str. 853-856. 24. Rickets, M. (1987.): The economics of business enterprise: new approaches to the firm, Wheatesheaf books ltd., Brighton. 25. Sappington, D. (1991.): Incentives in Principal-Agent Relationship, Journal of Economic Perspectives, 5(2), str. 45-66. 26. Sisek, B. (2001.): Stakeholderski pristup korporaciji i ekonomiji, Ekonomski pregled, 1-2/2001., str. 57-78. 27. Skyrme, D.J. i Amidon D.M.: Creating the Knowledge-based Business, Business Intelligence, 1997. (http://www.skyrme.com/updates/u11.htm 28. Stiglitz, J. (1988.): Principal and Agent, u The New Palgrave Dictionary of Economics, Volume 3, str. 966-971. 29. Stiglitz, J. (1991.): Symposium on Organizations and Economics, Journal of Economic Perspectives, 5(2), str. 15-24. 30. Ten Have, S., Van Lierop, F. i Khne, H. J.: How virtual must we actually be?, Nijenrode Management Review, No. 4, May/June 1997, p. 85-93. 31. Williamson, O. (1990.): The firm as a nexus of treaties: an introduction, u Aoki M. i drugi (red.): The firm as a nexus of treaties, SAGE, London

M. KOLAKOVI, B. KOVAEVI, B. SISEK: Utjecaj teorija poduzea... EKONOMSKI PREGLED, 53 (9-10) 934-956 (2002)

955

IMPACT OF FIRM THEORIES ON CONTEMPORARY APPROACHES TO ORGANIZATION OF FIRM Summary The purpose of this paper is to give answers to several questions: to which extent various firm theories influenced the appearance of contemporary approach to organization? Are various firm theories the substitutes or complements? What, along to immanent theoretical development influenced the appearance of new approaches? That also influenced the arrangement of text: first is given the review of existing theories, and then follow the stake-holder approach and the concept of virtual organization of firm. Finally are given research findings and the conclusion. The general conclusion explains correlation of different theories and rootedness of new approaches in historical theories of firms. Besides, there are also given modified historical circumstances (globalization, new technologies, uncertainty and instability of competitive environment) which also influenced the appearance of new approaches. Altogether, the paper states the increasingly stronger domination of different capability theories (resource theories) with the emphasis on the process of learning, adjustment and prediction of changes in environment.