11.05.2009.

Kontekst i vanjski mehanizmi

korporativnog upravljanja
Stakeholderski pristup ekonomiji i društvu
Poglavlje II

Teme:
Uvod

Prema kreatorima stakeholderskog pristupa Podrijetlo stakeholderskog

cilj realizacije toga koncepta je izgradnja slobo- pristupa
dnoga, moralnog i kohezivnog društva koje se Načela i oruđa stakeholdinga
bazira na sveopćem članstvu, društvenom uk-
ljučivanju i tržišnoj ekonomiji. Razine realizacije stakehold-
inga
Ovdje se propituje što stakeholderski pristup
ekonomiji i društvu dodaje novog s obzirom na Kritika stakeholderskog pris-
postojeće teorije koje u središtu imaju ideje tupa
pripadnosti i društvenog uključivanja. Odnos-
no, u kojoj mjeri se ekonomija i društvo mogu
unaprijediti prihvate li i u svoje odluke uključe
stakeholderske perspektive.
Nastoji se valorizirati u kojoj je mjeri stakehol-
derski pristup adekvatan organizacijski kon-
cept za promišljanje suvremenih političkih pro-
blema uključivanja, jednakosti i političke rep- Najvažniji pojmovi:
rezentacije u raznim kontekstima u kojima je
stakeholding relevantan.
• Stakeholderska ekonomija
Koji su uzroci nejednakosti i neefikasnosti u
suvremenim društvima te koja su sredstva da • Stakeholdersko društvo
se one nadvladaju?
• Socijalni kapital

• Korporativizam

• Tacherizam

1
Podrijetlo stakeholderskog pristupa
Filozofski i politički koncept stakehol-
dinga pojavio se devedesetih godina
prošlog stoljeća tijekom političkih ras-
prava na ljevici i predizbornih aktivnos-
ti Nove laburističke stranke uoči izbora
1997. godine u Velikoj Britaniji. Mnogi
simpatizeri te stranke kao i nezavisni
analitičari pridonijeli su oblikovanju
samoga koncepta. Ideje stakeholdinga
opsežno su razrađene u djelima tih au-
tora, ali su postale svjetski poznate tek
s predizbomim aktivnostima Tonyja
Blaira 1996. godine.
Zagovornici stakeholderskog pristupa
ističu da on nije socijalistički projekt već
kapitalistički. Oni ističu važnost konku-
rencije, natjecanja, slobode trgovanja i
profitnog motiva za uspješni ekonomski
sustav. Ali istodobno odbacuju vjerova-
nje da je širenje tržišnih načela na sve
društvene institucije jedino ispravna
metoda za društveni progres, odnosno
da je osnovna zadaća demokracije da
osigura tržišne slobode. Takav pogled na
svijet zasnovan je na određenu politič-
No, sedamdesetih godina prošloga sto-
ljeća dogodile su se veće promjene u
okruženju u kojemu djeluju korporacije.
U novim se okolnostima pojavio prob-
lem šire društvene odgovornosti i osvije-
štenosti ciljeva korporacije prema mno-
go širemu članstvu nego što su dioničari.
Freeman je naglasio potrebu za širim
istraživanjima korporativnog upravlja-
nja koja su, najšire govoreći, dovela do
tri utjecajne teorije:
1. vlasničke teorije
2. teorije o skupu ugovora
3. teorije poduzeća kao socijalne insti-
tucije.
U vlasničkom se pristupu naglašava da
se interesi svih najbolje zadovoljavaju
ako poduzeće svoje aktivnosti temelji na
maksimizaciji dioničarske vrijednosti,
tj. vlasničkih prinosa, jer jedino vlasnici
snose tzv. rezidualni rizik.
U drugoj teoriji korporacije se standar-
dno opisuju kao odnos u kojemu sudio-
nici djelatnosti poduzeća potpisuju me-
đusobne ugovore. Većina odnosa utvrđu-
je se ugovorima koji su rezultat prego-
varanja. Zbog toga se poduzeće opisuje
kao skup (odnos) ugovora, pri čemu je
osnovni problem ugovaranja odnos iz-
kom sustavu i njegovim vrijednostima,
a te vrijednosti oblikuju institucije,
zakonsku regulativu i kulturu u najši-
remu smislu riječi.
Cilj implementacije stakeholderskog
koncepta je da se izgradi društvo koje je
kohezivno, slobodno i moralno, a
„bazira se na sveopćem članstvu, druš-
tvenom uključivanju i organiziranju
oko tržišne ekonomije." Iz ovakvoga
konteksta stakeholdinga u kojemu se
naglašava kolektivni aspekt može se
izvesti i opća definicija stakeholdera:
„Biti stakeholder znači biti priznat kao
subjekt koji ima interesa u odlukama i
akcijama pojedinačnih organizacija, pa
kao posljedicu toga zahtijevati prava
konzultiranja, informiranja i sudjelova-
nja u odlučivanju, dok prihvaćanje
članstva donosi obveze".
Drugi važan izvor stakeholderskoga
koncepta je menadžerska literatura u
Americi, kao i novija istraživanja koja
su se, uz probleme ekonomske efikas-
među principala (dioničari) i agenata
(menadžeri). Svi ostali odnosi između
zaposlenih i poduzeća stvar su radnog
zakonodavstva i ne tiču se korporacij-
ske uprave.
Stakeholderski pristup pripada u treću
koncepciju u kojoj se korporacija tretira
kao društvena institucija. Posljedica
takvoga gledišta je da korporacijska
uprava mora voditi računa i o zahtjevi-
ma (i interesima) ostalih pojedinaca i
grupa koji nisu vlasnici. Stakeholderski
koncept korporativnog upravljanja mo-
ra objasniti kako poduzeće treba odre-
diti prioritete u odnosima sa
stakehotden'ma i kako upravljati tim
odnosima. Nova praksa upravljanja
treba uskladiti (pomiriti) djelotvorno
upravljanje korporacijom s njezinom
društvenom odgovornošću, dakle, da
novi pristup poboljšava poslovni rezul-
tat i ugled korporacije.
U okviru stakeholderskog pristupa uob-
ličila su se tri modela koja pristupaju
objašnjenju motiva djelovanja korpora-
cije: deskriptivni, instrumentalni i nor-
mativni. Deskriptivni model objašnjava
kako stvarno funkcioniraju poslovni
procesi u organizaciji. Ostala dva su
više zastupljena i nastoje odgovoriti na
Kontekst i vanjski mehanizmi korporativnog upravljanja
nosti, počela baviti i odnosom korpora-
cije i društva. Iako se izraz
„stakeholder" pojavljuje sporadično
već 1932. i 1963. godine, njegova redo-
vita uporaba u smislu stvaranja odre-
đenoga koncepta datira tek od osamde-
setih godina prošlog stoljeća. Dakle,
ideja i mehanizmi djelovanja stakehol-
dinga razvijeni su unutar teorije me-
nadžmenta puno prije političkoga kon-
cepta stakeholdinga koji je razvijen u
Velikoj Britaniji.
Smatra se da je začetak ideje o stake-
holderima sadržan u djelu Berlea i
Meansa The Modem Corporation and
Private Property iz godine 1932. U
tom se djelu razrađuje odvajanje vlas-
ništva od upravljanja, nastanak profe-
sionalnih menadžera koji su predstav-
nici vlasnika ili organizacije kao i dru-
gačije stajalište o korporaciji - ona pre-
staje biti sredstvo privatnog biznisa i
postaje institucija.
temeljno pitanje: Što motivira korpora-
ciju da vodi računa o stakeholderskim
interesima i zadovoljava ih?
Prema prvomu, instrumentalnom pris-
tupu, glavni je motiv donošenja odluka
u korporaciji tržišni uspjeh i poduzeće
želi iskoristiti sve faktore u svome
okruženju da postigne bolji financijski
rezultat. U ostvarivanju toga cilja me-
nadžerski interes za stakeholdere i
sam stakeholderski menadžment sred-
stvo su za njegovo postizanje - stake-
holderi su instrumentalizirani.
U drugom pristupu naglasak je na
normativnim aspektima djelovanja.
Tu se tvrdi da korporacija ima norma-
tivne (moralne) obveze postupati sa
stakeholderima na ispravan način, bez
obzira na njihovu instrumentalnu vri-
jednost za korporaciju. Posljedica pri-
državanja bitnih moralnih načela bit
će takvo korporacijsko ponašanje koje
će poboljšati financijski rezultat.
Postoje i ekstremna stajališta o dosegu
stakeholderskog menadžmenta: od
naglašenoga normativnog optimizma,
da je stakeholderska ideja postala
glavno mjesto teorije menadžmenta,
do veoma opreznih i skeptičnih tvrdnji
o mogućnostima toga koncepta.
2
Načela i oruđa stakeholdinga
U devedesetim se godinama prošloga
stoljeća, pod dominacijom normativnog
pristupa i specifične uloge menadžmen-
ta, pokušalo formalizirati načela stake-
holderskog menadžmenta.
Zadaća je menadžmenta povećati efikas-
nost i bogatstvo te riješiti sukobe izme-
đu konkurirajućih zahtjeva stakeholder-
skih grupa. Budući da je djelovanje u
tako složenim uvjetima otežano, pokuša-
lo se pronaći načela za djelovanje koja
bi mogla pomiriti te suprotstavljene
ciljeve. To su sljedeća načela:
1. Menadžeri trebaju priznati i aktivno
nadzirati preokupacije svih legitim-
nih stakeholdera i na odgovarajući
način voditi računa o tim interesima
u odlučivanju i djelovanju.
2. Menadžeri trebaju saslušati stake-
holdere i s njima otvoreno komunici-
rati o njihovim aktualnim zadaćama
i doprinosima te o rizicima koje su
preuzeli zbog njihove uključenosti u
korporaciju.
3. Menadžeri trebaju usvojiti procese i re.
načine ponašanja koji su osjetljivi
Menadžeri trebaju priznati moguće
na sudjelovanje i sposobnost svakog
sukobe između:
stakeholdera.
a) njihove vlastite uloge kao korpora-
4. Menadžeri moraju priznati međuovi-
cijskih stakeholdera, i
snost napora i nagrada među stake-
holderima i moraju pokušati stvoriti b) njihovih zakonskih i moralnih
pravednu raspodjelu koristi i tereta odgovornosti za interese stakehol-
korporacijske aktivnosti među nji- dera.
ma, vodeći računa o rizicima i osjet- Takve bi sukobe morali razrješavati
ljivostima koji iz toga proizlaze. otvorenim komunikacijama, primjere-
nim izvješćivanjem i sustavom poticaja
5. Menadžeri trebaju djelovati surad-
a, ako je potrebno, i arbitražom treće
nički s ostalim subjektima, javnim i
privatnima, kako bi osigurali da osobe.
rizik i štete koji proizlaze iz korpo-
racijske aktivnosti budu što manji, a
tamo gdje ih se ne može izbjeći, ne-
ka budu primjereno plaćeni.
6. Menadžeri trebaju posve izbjegavati
aktivnosti koje bi mogle ugroziti
ljudska prava (npr. pravo na život)
ili prouzročiti rizike koji bi, ako su
jasno spoznati, mogli biti očito nep-
rihvatljivi za relevantne stakeholde-

Da bi pojedinci stekli i zadržali udjele odlučivanje i odgovornost.

potrebna su im oruđa. Najvažnija su:
1. Prenosive vještine. One se mogu
primijeniti na više mjesta i u raz-
nim okolnostima i zbog toga daju
pojedincu veću samostalnost, fleksi-
bilnost i pokretljivost. Te se vještine
stječu tijekom formalne izobrazbe i
vježbanja, kao i iskustvom.
2. Vlasnička prava. Daju prava poje-
dincima na tržištima i u širemu ci-
vilnom društvu, omogućujući im da
budu puni samopouzdanja i poduze-
tni. Ako su pojedinci ujedno i vlasni-
ci, sposobni su birati i napuštati
odnose u kojima se osjećaju ugnjeta-
vanima i nezadovoljnima.
3. Odnosi povjerenja. Uključuju
socijalni kapital, neformalne mreže
svih vrsta
koje stvaraju odnose povjerenja,
solidarnosti i obvezatnosti. Te mre-
že uključuju kućanstva, radna mjes-
ta i lokalno susjedstvo i ujedno su
temeljni oblik društvenog uključiva-
nja.
4. Politička prava. Omogućuju da se
obavlja glasovanje unutar organiza-
cija uspostavljanjem procedura za

Kontekst i vanjski mehanizmi korporativnog upravljanja

3
Razine realizacije stakeholdinga
Realizacija načela stakeholdinga i te-
meljnih ciljeva stakeholderskog druš-
tva upućuje na veliku složenost, pogoto-
vo ako ju promatramo u različitim
kontek-stima u kojima se stakeholding
događa. Kakva su prava i obveze stake-
holdera na različitim društvenim razi-
nama? Te razine mogu biti mikrorazi-
na, srednja razina koja obuhvaća ci-
vilno društvo i makrorazina.
Najjednostavnija za razumijevanje jest
mikrorazina, koja se odnosi na udio koji
pojedinci imaju kao članovi - sudionici
na radnomu mjestu, u kućanstvu ili
susjedstvu. Tu su odnosi osobni i izrav-
ni, a stakeholding aktivan i neposredan.
Druga je razina šira zajednica, a obuh-
vaća institucije i grupe koje čine civilno
društvo i gdje su gotovo svi pojedinci
uključeni u neku od organizacija. To su
škole, bolnice, sindikati, itd. Tu pojedin-
ci imaju interese u grupama kojima pri-
padaju, ali interesi nisu izravni i nepre-
kidni kao na mikrorazini.
• Fleksibilna su i inovativna.
• Većinom su temeljena na dobrovolj-
nom sudjelovanju i obvezama.
U takvu vrstu poduzeća spadaju: koope-
rative; uzajamna društva; udruženja od-
nosno dobrovoljne organizacije; zaklade;
stambene udruge; karitativne organiza-
cije i kreditne unije kao i sama socijalna
poduzeća.
Djeluju u različitim sektorima i djelat-
nostima: na području poljoprivredne
proizvodnje, obrta, bankarstva i trgovi-
ne na malo (kooperative), u sektoru osi-
guranja i prometa nekretninama
(uzajamna društva), dok udruženja i
zaklade djeluju u osiguranju zdravstve-
nih i ostalih socijalnih usluga, športu i
rekreaciji, kulturi, obrazovanju i istra-
živanjima. Neka od njih djeluju i na
konkurentskom tržištu.
Bez obzira na to o kojemu je kontekstu
Iako se u literaturi mogu pronaći razli-
čita tumačenja i definicije stakeholdin-
ga na razini ekonomije i društva, neka
temeljna obilježja su nezaobilazna. Nai-
me, u takvu društvu nejednakosti su
striktno ograničene, ne prevladava ne-
zaposlenost, siromaštvo je rijetko, dak-
le, isključenost pojedinaca iz njihovih
ekonomskih i društvenih funkcija je
minimalna, jer je to preduvjet da bi
imali udio u raznim entitetima. Takvo
društvo mora rješavati tržišne nedostat-
ke, nejednakosti u razdiobi i stvarati
adekvatne uvjete i poticaje za partici-
paciju i uključivanje, odnosno, „cilj mo-
ra biti da se izgradi slobodno, moralno
društvo koje se temelji na sveopćem
članstvu, društvenom uključivanju i
treba biti organizirano oko tržišne eko-
nomije. To je ono pod čime shvaćamo
stakeholdersku ekonomiju i društvo."
U ovom se kontekstu pokazuje važnost
socijalnoga kapitala koji je najvažnije
sredstvo povezivanja ljudi u stvaranju
jednakih mogućnosti u realizaciji inte-
stakeholdinga riječ, implementacija
stakeholderskih odnosa zahtijeva odre-
đenu razinu demokracije i zaštite stake-
holderskih interesa. Oblici su sljedeći:
• stakeholderska samozaštita pomoću
vlasništva dionica;
• dobrovoljna zaštita stakeholdera od
strane vlasnika ili poduzeća;
• direktna zakonska zaštita i glasačka
prava koja se uređuju posebnim
zakonom o poduzeću.
Tu se mogu pridodati i prava zastupa-
nja i arbitražnog postupka kao i nacio-
nalna i lokalna zakonska regulativa
koja ide dalje od ekonomskog područja,
npr. pitanja zaštite prirodnih resursa ili
čuvanje okoliša.
Suvremeni su politički i društveni sus-
tavi u velikoj mjeri isključujući, tako da
potrebnu (novu) kvalitetu stakeholder-
ske demokracije možemo uočiti uspo-
Kontekst i vanjski mehanizmi korporativnog upravljanja
resa (udjela). Najopćenitije se socijal-
ni kapital shvaća kao stvaranje onih
oblika društvenog međudjelovanja koji
podupiru usklađene akcije.
Poduzeća u kojima se otvara širi pros-
tor za stakeholding društvena su po-
duzeća, koja pripadaju društvenoj eko-
nomiji (treći sektor, neprofitne organi-
zacije i dobrotvorni rad). Iako njihovi
razmjeri nisu impozantni, ipak je pot-
rebno navesti njihove oblike i načela
organizacije. Prema analizama Eu-
ropske komisije ta poduzeća imaju
sljedeća obilježja:
• Njihov primarni cilj nije povrat na
kapital. Ona su, po prirodi, dio
stakeholderske ekonomije čija po-
duzeća su stvorena od onih i za one
koji imaju
zajedničke potrebe, i njima su od-
govorna.
• Općenito se njima upravlja po na-
čelu jedan član, jedan glas.
redbom s dva tipa političkih sustava
koji su prethodili dolasku na vlast
Nove laburističke stranke.
Korporativizam označuje politiku
stare ljevice koja se zadržala do se-
damdesetih godina prošlog stoljeća, a
sastoji se u postizanju konsenzusa
između sindikata, vlade i predstavnika
poslodavaca. Karakterizira ga vođenje
politike dohodaka, velika zastuplje-
nost javnog vlasništva i tripartitno
planiranje. Thatcherizam je poznata
varijanta neoliberalizma s jakom drža-
vom na pojedinim područjima, što u
prvi plan dovodi moć elita, a veliki dio
isključuje iz odlučivanja o ekonom-
skim i političkim pitanjima. Pred zas-
tupnike „trećega puta" postavio se
problem kako da povezu otvorenost i
sklonost k promjenama iz neoliberal-
nog modela s većim stupnjem uključe-
nosti i uzajamnosti prava i obveza.
4
Treći kontekst stakeholdinga je makro-
razina. Ona je najopsežnija i najnepreci-
znija za definiranje, a bitna je za konsti-
tuciju stakeholderske ekonomije. Što je
veći obuhvat pojedinaca i grupa, to su
odnosi među njima više impersonalni i
neizravni. Teško je u takvim uvjetima
odrediti mehanizme stakeholdinga koji
omogućuju djelotvorno sudjelovanje.
Razmatranja o stakeholdingu na mak-
rorazini sve češće nameću probleme
zaštite okoliša i održivog razvoja. Zbog
toga se u nekim normativnim reinter-
pretacijama stakeholderskoga koncepta
pojavljuje potreba za novom definicijom
pojma stakeholdera, u smislu etičke
restrikcije pojma.
Tako Zsolnai stakeholderima smatra
samo ona bića na koja utječe djelovanje
organizacije. Isključeni su oni koji utje-
ču na djelovanje kompanije, ali na njih
ne utječe aktivnost tvrtke. Oni su pro-
matrači (eng. kibitzers), a ne stakehol-
deri. Zbog toga su se kao novi stakehol-
deri pojavili priroda, sadašnje generaci-
je i buduće generacije. Takav je pristup
aktualan, ali otvara mnoga pitanja i
U kratkim crtama se mogu opisati razli-
čiti modeli odnosno tipologije kapitalis-
tičkih država. Ovdje ćemo za ilustraciju
rabiti dvije tipologije načinjene prema
različitim kriterijima.
Prema prvoj tipologiji gleda se socijalna
dimenzija ekonomije, tj. koliko je tran-
sfernih plaćanja unutar socijalne politi-
ke načinjeno neovisno o tržišnomu me-
hanizmu. Vodeći računa o ekonomskoj
efikasnosti i društvenoj jednakosti kao
dvama bitnim kriterijima, dobivene su
sljedeće skupine europskih zemalja:
1. nordijske zemlje (Danska, Finska i
Švedska, a pridružena im je Nizo-
zemska) u kojima su visoke i efikas-
nost i jednakost
2. anglosaksonske zemlje (Irska i Uje-
dinjeno Kraljevstvo), u kojima je
zastupljena kombinacija visoke efi-
kasnosti i niske jednakosti
3. kontinentalne zemlje (Austrija, Bel-
gija, Francuska, Njemačka i Luk-
semburg), niska efikasnost i visoka
jednakost
4. mediteranske zemlje (Grčka, Italija,
Portugal i Španjolska) za koje je ka-
rakteristična niska efikasnost i nis-
ka jednakost.
usklađenost takve definicije s onom u
kojoj se naglašava reciprocitet prava i
obveza svakog stakeholdera.
Ako se govori o implementaciji stake-
holderskog pristupa na makrorazini,
tada je potrebno naglasiti da se taj kon-
cept sa svojim sustavom vrijednosti,
političkim sustavom i određenom kultu-
rom treba provoditi u suvremenim uv-
jetima, koji su obilježeni pojavom
„nove" ekonomije za koju je karakteris-
tično:
• Liberalizacija trgovine ili globalizaci-
ja. Postoje puno otvorenija tržišta
između različitih ekonomija ili zema-
lja. Uz trgovinu povećan je i tijek
kapitala.
• Digitalna ili informatička tehnologi-
ja.
• Upravljanje znanjem. Postoji sve
veća ovisnost o znanju kao glavnom
izvoru konkurentskih prednosti.
Zbog toga upravljanje znanjem pos-
taje važno.
• Inovacije. Obuhvaćaju nove metode
stvaranja dobara i usluga kao i stva-
ranje novih tehnologija.
• Restrukturiranje. Ekonomija se res-
trukturira tako da neki sektori gube
Druga tipologija uzima u obzir više obi-
lježja (odnos između korporacijskog
upravljanja, industrijskih relacija, ob-
razovanja i odnosi među poduzećima),
ali inzistira na okružju u kojemu podu-
zeća djeluju jer će to utjecati na njihove
strateške izbore u različitim smjerovi-
ma. Tu je podjela sljedeća:
1. liberalne tržišne ekonomije, u koji-
ma su ekonomske transakcije pri-
marno usklađene na konku-
rentskom tržištu (SAD, Kanada,
Irska, Novi Zeland i Ujedinjeno
Kraljevstvo)
2. koordinirane tržišne ekonomije, u
kojima je tržište važno, ali su tržišni
mehanizmi nadopunjeni raznim
oblicima suradnje, mreža i kolabori-
rajućih akcija (to su sve četiri nor-
dijske zemlje te Nizozemska, Nje-
mačka, Švicarska, Austrija i Japan).
Zemlje poput Francuske, Italije i Špa-
njolske nalaze se između ta dva osnov-
na tipa. Prema ovim klasifikacijama,
nordijske zemlje su najbliže stakehol-
derskomu modelu, barem prema krite-
rijima ekonomske efikasnosti i jedna-
kosti. Iako su te zemlje već znatno kori-
girale svoj tip ekonomije blagostanja,
ipak je tamo na djelu potpuna sigur-
Kontekst i vanjski mehanizmi korporativnog upravljanja
na važnosti, dok drugi sve više dobi-
vaju.
• Proizvodnost Naglasak je na efikas-
nosti, djelovanju uz niže troškove,
što često znači smanjivanje razmje-
ra proizvodnje i otpuštanje radne
snage.
• Promjene na radnomu mjestu i u
radnoj snazi. Uz promjene u struk-
turi radne snage, pojavljuje se i
outsourcing.
• Zahtjevni potrošači. Kupci proizvo-
da i usluga imaju sve veću moć izbo-
ra pa su postali zahtjevniji.
• Utjecaj na osobne živote. Sve prom-
jene koje su navedene mijenjaju
životni stil mnogih osoba.
• Smanjena uključenost vlade. Vlade
su smanjile razmjere svojih eko-
nomskih aktivnosti, pribavljaju sve
manje dobara i usluga u ekonomiji,
jer su mnoge djelatnosti privatizira-
ne.
• E-biznis. Sve veći broj poslovnih
transakcija obavlja se elektronički.
I u takvim uvjetima postoje različiti
oblici kapitalizma, koji stvaraju razli-
čite putove u realizaciji ekonomskog
napretka i socijalnog blagostanja.
nost zaposlenih, velike su plaće, rela-
tivno visoke naknade za nezaposlene i
u velikoj mjeri zadovoljavajući javni
sektor.
U kontekstu stakeholderskog pristupa
možemo se zapitati: kakve su šanse
pojedine zemlje da izgradi nacionalni
model kapitalizma koji bi odgovarao
stakeholderskim vrijednostima, u uv-
jetima rastuće globalizacije i napose
rastuće moći globalnih financijskih
tržišta? Praksa implementacije načela
stakeholdinga na svim razinama i
adekvatan odnos među njima trebali
bi voditi k realizaciji stakeholderskog
društva. Međutim, u odnosu između tri
razine (konteksta) stakeholdinga pos-
toje određene proturječnosti i konflik-
tne situacije: davanje udjela jednom
pojedincu može značiti isključivanje
drugih.
U
k
o
n
t
5
Kritika stakeholderskog pristupa
Zastupnici toga pristupa u svojim su
radovima upozorili na zapreke u ostva-
rivanju pravednijeg i ekonomski efikas-
nijeg društva. Tri su područja posebno
aktualna:
1. odnos između tržišta i svjesne djelat-
nosti,
2. odnos između individualnoga i kolek-
tivnog
3. te proces globalizacije i njegov utje-
caj na ozbiljnost pojedinih teorijskih
pristupa.
Što se tiče odnosa između tržišta i svjes-
ne djelatnosti (državne regulacije), taj
se problem svodi na relaciju između
stihijskog djelovanja tržišta i društvene
pravde, dakle, u središtu je odnos izme-
đu efikasnosti i jednakosti. Stakehol-
ding želi nametnuti znatna ograničenja
na djelovanje tržišta i time smanjiti
raslojavanja u društvu, no pitanje je
kako afirmirati kooperativne vrijednosti
kad postoji nadmoć kompetitivnih vrije-
dnosti.
U stakeholderskom se pristupu pojav-
ljuje i problem odnosa između individu-
alnog i kolektivnog, između zajednice i
pojedinca. S jedne strane je potreba za
članstvom i uključivanjem, a s druge
potreba za osobnom autonomijom. Nai-
me, kako omogućiti autonomiju poje-
dinca, njegovo pravo na izbor, moguć-
nost ulaska i izlaska u svezi s određe-
nim odnosima, a istodobno inaugurirati
određene kolektivne obveze i prava koji
su zajednički ostalim članovima zajed-
nice.
Daljnji su problemi ovog koncepta pove-
zani s realizacijom stakeholderske
agende. Je li program potrebno provodi-
ti moralnim uvjeravanjem, posebnim
etičkim kodeksom ili kulturnim poma-
kom, ili je potrebna zakonska i admini-
strativna regulativa (akcija) kojom bi
se članovima društva omogućilo da bu-
du aktiv-ni sudionici promjena? Kako
prisiliti poduzeća u tržišnoj ekonomiji
da u svoje procese odlučivanja uključe
kudikamo veći stupanj etičke dimenzi-
je?
Iz svih navedenih razloga kritičari sta-
keholderskog pristupa dali su sljedeće
karakteristike tom konceptu:
Kontekst i vanjski mehanizmi korporativnog upravljanja
• ideologija (poput religije, socijaliz-
ma ili neoliberalizma)
• isprazna aspiracija
• stakeholderi su pojam koji je zam-
jena za proletarijat
• privlačan politički nacrt za socijal-
demokratsku klijentelu
• politički projekt za redizajn socijal-
demokratskog programa
• jedino istraživačka tradicija.
Iz svega navedenog možemo zaključiti
da koncept stakeholdinga u eksplika-
ciji značenja stakeholderskog društva
neprekidno rabi termine pripadnosti,
uključivanja i odgovornosti korporaci-
ja, dakle onih pojmova koji su već prije
razvijeni u drugim teorijama, i nije
jasno što novoga dodaje stakeholderski
pristup. Zbog toga bi se stakeholding
trebao usredotočiti na svoj prostor u
teoriji menadžmenta i korporativnog
upravljanja, gdje je do sada imao znat-
no više uspjeha.