26.03.2009.
Koncepcije, sustavi i teorije
korporativnog upravljanja
Moderna korporacija i korporativno upravljanje
Uvod
Poduzeće se može utemeljiti
u različitim pravnim
oblicima, ovisno o svojoj
svrsi i nakani te željama i
interesima nositelja vlas-
ničkih prava.
Ako se poduzeće organizira
u obliku dioničkog društva
čije se dionice listaju na
nekom od uređenih tržišta
kapitala, onda interes jav-
nosti, postojećih i potenci-
jalnih investitora, ali i
drugih interesno-utjecajnih
skupina, utječe na oblik,
vrstu i kvalitetu uprav-
ljačkih i nadzornih procesa.
Takva složenost odnosa
unutar poduzeća naglašava
važnost korporativnog
upravljanja.
Korporativno upravljanje
(eng. Corporate Governance)
Poglavlje I
bavi se upravljačkim struk- isprepleće čitav niz različitih Teme:
turama i procesima u dimenzija. Svojevrsna je
poslovnim sustavima. mreža međuovisnih ljudi,
organizacija i interesa. Definiranje korporativnog
Najvažniji problem Suvremeno korporativno upravljanja
korporativnog upravljanja upravljanje mora uzeti u
izvire iz dvojakog obzir oba određenja Nastanak i razvoj
određenja poduzeća. poduzeća. korporativnog upravljanja
Najvažnija svrha poduzeća Izazovi suvremenog
nesumnjivo je ekonomska. korporativnog upravljanja
Poduzeće, kao jedini
društveni sustav koji ima
takvu svrhu, mora u svakoj
odluci i akciji staviti
ekonomsku djelotvornost
na prvo mjesto: eko-nomski
je entitet „skupina
razvijajućih sposobnosti" Najvažniji pojmovi:
kojima se dinamički
upravlja sa svrhom
ostvarivanja profita; rekli
bismo: „mehanizam potrage
 Poduzeće
za rentama" (eng. Rent
seeking mechanism).  Korporacija
No, poduzeće je i socijalni
entitet u kojemu se  Menadžerski kapitalizam
 Vlasnički pristup
 Stakeholderski pristup
1
Definiranje korporativnog upravljanja
Premda je u literaturi uobičajena de-
finicija po kojoj korporativno
upravljanje određuje „načine na koje
dobavljači financijskih inputa u korpo-
raciji osiguravaju povrate na svoje uta-
ganje", tj. da je ideja korporativnog
upravljanja primarno vezana za kon-
trolu menadžera od strane dioničara,
možemo definiciju proširiti na sve kruci-
jalne interesno-utjecajne skupine.
Korporativno upravljanje je svojevrsni
proces kojim korporacije odgovaraju
pravima i željama svojih interesno-
utjecajnih skupina - stakeholdera.
Kao socijalni sustav s pluralističkim
interesima i ciljevima, mora usklađivati
raznovrsne interese kako bi lakše is-
punila svoju osnovnu ekonomsku svrhu.
„Budi etičan, budi odgovoran i budi
profitabilan"', imperativ je za suvre-
Razlike između otvorenog i zatvorenog
sustava su u različitim odgovorima na
pitanja koje su najvažnije interesno-
utjecajne skupine koje utječu na odluke
koje se donose u korporacijama; koje
instrumente i mehanizme pojedina
interesno-utjecajna grupa ima na dispo
-ziciji, kako se njima koristi i na koji
način sudjeluje u korporativnom
upravljanju; na koji način uloge
pojedinih nositelja interesa (i
mehanizmi koje te skupine imaju na
raspolaganju) utječu na osnovna
pitanja korporativnog upravljanja.
Zatvoreni sustav temelji se na
djelovanju velikih vlasnika
(„blockholdera") i banaka kao što je
slučaj u Njemačkoj i Japanu, dok ot-
voreni sustav ima za osnovu
menu korporaciju. manjinskih dioničara; kako se korpo-
racija odnosi prema javnosti i potenci-
Korporativno upravljanje možemo defi-
jalnim ulagačima; kako se u korporaci-
nirati kao svojevrsni "menadžment
jske poslove uključuju druge interesno
menadžmenta" ili "metamenadžment"
-utjecajne skupine, posebice radnici, te
budući da uključuje skup odnosa iz-
kako se štite njihova prava i razma-
među menadžmenta, odbora, dioničara
traju zahtjevi; kako se iskazuje društ-
i interesno-utjecajnih skupina poduzeća
vena odgovornost poduzeća i dr.
i definira okvir za postavljanje ciljeva i
određivanje sredstava za postizanje tih
ciljeva te praćenje izvedbe i djelotvor-
Ovisno o presudnom utjecaju na od-
nosti poduzeća.
nose u korporaciji, moguće je identifi-
Izgradnja sustava korporativnog cirati dva temeljna sustava korpora-
upravljanja treba pomoći u odgovorima tivnog upravljanja:
na pitanja: koga menadžeri pred-
(1) otvoreni (angloamerički) i
stavljaju i zašto; komu menadžeri
odgovaraju; kakve su veze menadžera s (2) zatvoreni (europsko-kontinentalni)
vlasnicima; kako se menadžeri nadziru sustav.
i kako se trebaju nadzirati; kakvi su
odnosi većinskih i manjinskih di-
oničara; na koji način se štite prava
Korporativno se upravljanje tako može
definirati kao sustav nadzornih me­
hanizama kojima svi dobavljači
krucijalnih inputa trebaju osigurati
povrate na svoja ulaganja u
korporaciji, ne ugrozivši njezin
dugoročni opstanak i prosperitet.
djelovanje tržišnih mehanizama, što je danjivanje informacija ograničeno je i
svojstveno zemljama anglosaksonskog nedostatno razvijeno. Burze ne funk-
poslovnoga kruga. U korporacijama cioniraju kao efikasna tržišta za korpo-
kontinentalne Europe bit je na kon- rativnu kontrolu kao u otvorenom sus-
troli bez disperzije „vlasništva nad tavu.
zaradama", dok u američkim i britan-
Rezultati istraživanja provedenog kra-
skim korporacijama investitori imaju
jem 2005. godine pokazuju kako je u
„vlasništvo nad zaradama", ali bez
38% poduzeća iz uzorka hrvatskih
kontrole nad korporacijom.
društava formalno uspostavljen sustav
Hrvatska ima zatvoreni sustav korpo- korporativnog upravljanja u kojemu
rativnog upravljanja, slično kao i su definirana ključna načela
druge zemlje kontinentalne Europe. djelovanja i vođenja društva, dok ga u
Obilježja sustava su znatna vlasnička ostalim poduzećima (62%) nema.
koncentracija, s posebnom ulogom
vlasnika većih paketa dionica koji
preuzimaju iznimno aktivnu ulogu u
nadzoru i upravljanju korporacije.
Uloga tržišta kapitala je znatno manja
nego u otvorenom sustavu, a objelo-
Koncepcije, sustavi i teorije korporativnog upravljanja
2
Razvoj korporativnog upravljanja ve-
zuje se za nastanak i širenje moderne
korporacije. Moderna korporacija je
termin koji su skovali Berte i Means,
rodonačelnici teorije korporativnog
upravljanja, a odnosi se na oblik po-
duzeća u kojemu vlasnici više nisu
osobno odgovorni za obveze, niti za bilo
kakve druge obligacije koje poduzeće
stvara ili može stvoriti, kao i na odva-
janje vlasničke funkcije od funkcije
administriranja resursima poduzeća.
Moderna korporacija, čije se dionice
listaju na tržištima kapitala, funda-
mentalno se razlikuje od privatnog
poduzeća, s prepoznatljivim vlasništ-
vom uglavnom malog broja suvlasnika.
Korporacija postoji kao dioničko
društvo stvoreno u okviru pozitivnih
zakonskih rješenja, odvojeno od svojih
vlasnika i menadžera, ima
neograničeno trajanje, lak prijenos
vlasništva i ograničenu odgovornost
dioničara. širenje korporativnog oblika organi-
zacije poslovnih aktivnosti znatno je
Početak dvadesetog stoljeća obilježilo je
smanjilo cijenu kapitala. Investitori
nekoliko pojava bitnih za nastanak
imaju šansu participirati u profitima
moderne korporacije. Uporaba pravnog
poduzeća bez preuzimanja odgovor-
oblika dioničkog društva širila se u
nosti za poslovanje, a menadžment
gospodarstvu zbog potrebe kapitalnog
ima šansu voditi poduzeće bez odgo-
okrupnjivanja pri financiranju poduzet-
vornosti za davanje osobnih novčanih
ničkih pothvata. Uz to, dio se uspješnih
sredstava. Vlasnici, dakle, imaju
obiteljskih poduzeća transformirao u
ograničenu odgovornost i ograničeno
poduzeća koja je nadzirala „financijska
uključivanje u događanja u poduzeću,
plutokracija" (banke zapravo nadziru
ali imaju važno pravo da biraju
poduzeća). Bilo je to doba povećanja
(izravno ili neizravno putem nadzor-
broja poduzeća s disperziranim vlas-
nog odbora ili neizvršnih pozicija u
ništvom, razvoja tržišta kapitala i afir-
odboru direktora) vrhovni me-
macije suvremenog menadžmenta, čija
nadžment.
je zadaća bila profesionalno usmjerena
prema upravljanju i vođenju poslovanja
poduzeća, uz nadzor i praćenje od
strane vlasnika i/ili njihovih zastup-
nika.
Diverzifikacijom rizika i stvaranjem
likvidnog tržišta za razmjenu rizika,

Menadžerski kapitalizam temeljio se na

napuštanju shvaćanja uloge menadžera
kao zastupnika isključivo interesa
dioničara te prihvaćanju definicije
menadžera kao zastupnika interesa
poduzeća kao zasebnog entiteta čija
egzistencija nije usko vezana za vlasnike
dionica.

Razlog snažne uloge moderne korpo-
racije u recentnoj ekonomskoj povijesti
je njezina sposobnost kreiranja nove
vrijednosti. Tri su razloga koja ju čine
privlačnom:
(1) (uglavnom) neograničeno trajanje,
(2) ograničena odgovornost vlasnika i
(3) razdioba vlasništva koja omogućuje
prijenos vlasništva bez rušenja or-
ganizacijskih struktura.
Ne treba zaboraviti kako moderna kor-
poracija, premda ima prednosti snošenja
rizika, stvara i inherentne troškove zbog
prirodnoga konflikta između onih koji
snose rizik (dioničari) i onih koji
upravljaju tim rizikom (menadžeri).
Nastanak i širenje moderne korporacije
dovelo je, sredinom prošlog stoljeća, do
snaženja položaja menadžmenta i nje-
gove važnosti u odnosima upravljačkih
struktura.
Menadžerski kapitalizam temeljio se na
napuštanju shvaćanja uloge menadžera
kao zastupnika isključivo interesa di-
oničara te prihvaćanju definicije me-
nadžera kao zastupnika interesa po-
duzeća kao zasebnog entiteta čija egzis-
tencija nije usko vezana za vlasnike
dionica.
Znanje koje menadžeri imaju o
poslovanju i poduzeću stavlja ih u
znatnu prednost nad vlasnicima dionica
u modernoj korporaciji. Menadžeri u
uspješnim poduzećima mogu ulaganja
financirati iz zadržane dobiti, što slabi
utjecaj dobavljača vlasničkih izvora fi-
nanciranja - sadašnjih i budućih di-
oničara. Poduzeće, promatrano u takvu
svjetlu, ne postoji isključivo zbog pove-
ćanja ili maksimizacije bogatstva nje-
govih vlasnika. Moderna korporacija
je puno više negoli sredstvo svojih di-
oničara za stvaranje bogatstva.
U korporaciji „menadžerskoga kapital-
izma" defacto nema stvarno bitne
uloge za dioničare. Radikalno odre-
đenje menadžerskoga kapitalizma
može se, primjerice, vidjeti u knjizi J.
K. Galbraitha „The New Industrial-
State" u kojoj je opisana „javna korpo-
racija" sposobna da se održi i bez di-
oničara. Gailbrath je čak negirao funk-
ciju dioničara da nadziru i prate rad
menadžmenta („tehnokracija" je nje-
gov pojam za menadžment) zato što je
interes menadžmenta promocija rasta,
jer rast osigurava i poboljšava nadzor
menadžmenta nad imovinom te zado-
voljava druge stakeholdere.

Koncepcije, sustavi i teorije korporativnog upravljanja

3
Do 1980-ih godina u poslovnoj praksi
SAD-a i Velike Britanije korporacije su
ostvarivale velike prihode koje su
alocirale prema načelu upravljanja
„zadrži i reinvestiraj". Menadžeri su i
nadzirali korporacije i njima upravljali;
rast i širenje bili su krucijalni ciljevi;
novac nije „napuštao" korporacije koje
su zadržavale i novac i zaposlene te ga
investirale u fizički i ljudski kapital,
posebice u diverzifikacije. Dividende su
se, iz perspektive menadžera, vidjele
kao potpuna „šteta", dok su akvizicije
bile veoma atraktivan način konzervi-
ranja korporativnoga bogatstva (te
bolje sredstvo uporabe novca od divi-
dendi, po njihovu mišljenju).
Problem menadžerskoga kapitalizma
nastao je ponajprije zbog nedovoljne
efikasnosti poduzeća koja su imala obil-
ježja klasične Berte-Meansove moderne
korporacije.
(3) daje pravo posjednicima: na izbor
nadzornog odbora (ili izravno uprav-
nog odbora, tj. odbora direktora u
nekim sustavima); na odluku o zam-
jeni menadžmenta; na odluku o me-
nadžmentskim kompenzacijama;
pristupa internim mjerama izvedbe
na periodičnoj osnovi; provedbe re-
vizija po posebnim uvjetima, odo-
brenja važnih investicija i poslovnih
prijedloga i nakana prije imple-
mentacije i nagledavanja rada me-
nadžmenta poduzeća.
Vlasnički pristup poduzeću vezuje se za
izniman porast važnosti „aktivnih in-
vestitora", zainteresiranih za utjecaj na
upravljanje korporacijom. Tom trendu
pridonosi neprestano jačanje insti-
tucionalnih investitora i njihove uloge u
upravljačkim procesima. Ti su investi-
Prepoznavanje neefikasnosti konglom-
eratskih diverzifikacija koje su nasta-
jale kao rezultat menadžerskih investi-
cijskih sklonosti „potrošača novca", s
jedne strane, i rast važnosti velikih
institucionalnih investitora
(mirovinskih fondova, uzajamnih fon-
dova i osiguravajućih društava) s go-
lemim financijskim potencijalima, s
druge, pokrenuli su „vlasnički pokret",
kasnije i „pokret za korporativno
upravljanje" -zapravo, pokret za jačanje
vlasničkih interesa u poslovanju korpo-
racije.
Afirmacija vlasničkog pristupa, koja je
počela prije nekoliko desetljeća, te
nastanak pokreta korporativnog
upravljanja, vezuje se za reakcije
dioničara na slabe financijske rezultate
poduzeća i na uporno odbijanje
menadžmenta da priznaje dioničarska
prava u sudjelovanju u upravljačkim
procesima.
„Vlasnički pokret", kasnije i „pokret za
korporativno upravljanje" zapravo je
pokret za jačanje vlasničkih interesa u
tori, kao promotori i sudionici vlas-
ničkog pokreta, s velikim financijskim
sredstvima, omogućili postupnu konsoli-
daciju vlasničke strukture nekih velikih
korporacija, a potakli su i trendove
preuzimanja, kao i stvarnu uspostavu
tržišta za korporativnu kontrolu.
Rast važnosti uloge „aktivnih investi-
tora" potaknuo je akcije za konsolid-
iranje vlasničkog utjecaja na me-
nadžment u funkciji poboljšanja efikas-
nosti portfelja dionica koje posjeduju.
Ideja je izbjeći neodgovarajuću upotrebu
slobodnoga novčanog toka od strane
menadžmenta, osobito u loše investicije
ili akvizicijske aktivnosti koje ne stva-
raju dodanu vrijednost.
Kako bi nadzirali slobodni novčani tok,
aktivni investitori drže važne vlasničke
pozicije u poduzeću (nerijetko imaju i
Koncepcije, sustavi i teorije korporativnog upravljanja
Zagovaratelji vlasničkog pristupa vje-
ruju kako se uspjeh poduzeća
isključivo mjeri ekonomskim veliči-
nama, ponajprije dugoročnim ekonom-
skim profitima, tržišnom vrijednošću
dionica i iznosom isplaćenih divi-
denda. To znači da se ključni ciljevi
poduzeća trebaju usmjeriti na jedan:
maksimiranje bogatstva dioničara. Po
takvim koncepcijama jedino vlasnici
snose tzv. rezidualni rizik (rizik
propasti) poduzeća i nemaju nikakva
ex ante jamstva zaštite vlastita
ulaganja.
Obilježja vlasničkoga kapitala jesu:
(1) nudi posjedniku rezidualno pravo u
zaradama i likvidacijskoj vrijed-
nosti,
(2) ugovara se vrijeme trajanja po-
duzeća,
poslovanju korporacije.
dugovne pozicije); izravno nadziru,
postavljaju i smjenjuju menadžment, a
katkad i samostalno upravljaju po-
duzećem.
Porast važnosti vlasničkog pristupa
potaknut je i povećanjem broja korpo-
racija u razvijenim zemljama, a koje
nisu imale karakter javnosti - nisu
kotirale na burzama. Trendovi preuzi-
manja, korporativnog razdvajanja i
izdvajanja, preuzimanja s polugom i
stvaranja javnih kompanija privatnim
potakli su širenje spomenutih korpora-
tivnih oblika.
4
Te nove korporacije ne koriste se vlas-
ničkim (equity) nego pretežito dugov-
nim (debt) instrumentima kao
načinima financiranja poslovanja
(obveznicama i kreditima). To nisu
„javne korporacije", ali se svojom veliči-
nom i efikasnošću uspješno nose s mod-
ernim korporacijama menadžerskoga
kapitalizma. Takva poduzeća, kao i
njihov menadžment, prirodno su orijen-
tirani na vlasnike kao nositelje kon-
trolne funkcije.
U novoj korporaciji reafirmira se ori-
jentacija na vlasničke ciljeve i korpora-
tivno upravljanje temeljeno na čisto
agencijskom odnosu, u kojemu vlasnici
definiraju određenje poduzeća, a me-
nadžeri, uz adekvatnu zadovoljštinu,
preuzimanju agentsku ulogu u ost-
varivanju njihovih ciljeva. Takva kor-
poracija ima jednu bitnu prednost -
rješava temeljni problem - konflikt iz-
među vlasnika i menadžera, svodeći
Nastanak drukčijeg pristupa vezan je
za promjenu određenja poduzeća, koja
proizlazi iz dva osnovna razloga:
1. veličine i socioekonomske moći mod-
erne korporacije (koja ima pristup
ograničenim resursima, posebice spe-
cijaliziranom znanju, golemoj moći
koju iskazuju prema činiteljima u
okolini)
2. neadekvatnosti vlasničkog modela
korporacije (dioničari posjeduju di-
onice, ali po pristašama stakeholder-
skog pristupa, nisu vlasnici korpo-
racije u stvarnomu smislu niti jedina
interesno-utjecajna skupina vitalna
za egzistenciju i uspjeh korporacije).
Stakeholderskim pristupom žele se afir-
mirati opća načela jednakosti, zajed-
ništva i solidarnosti. Pristaše pristupa
menadžera na čistu agentsku ulogu su pojedinci, grupe i organizacije, kao i
zastupanja vlasničkih interesa. koalicije pojedinaca, grupa i organi-
zacija, unutar poduzeća i izvan njega,
I danas je stajalište mnogih
koji imaju neka prava, zahtjeve ili
znanstvenika i praktičara da je korpo-
interese od poduzeća. Iskazuju ih zbog
racija puno više od instrumenta ost-
posebnog odnosa, preuzimajući manji
varivanja vlasničkih interesa. Tijekom
ili veći rizik zbog svoje povezanosti s
proteklih desetljeća oni su afirmirali
poduzećem.
drukčiji pogled na poduzeće od vlas-
ničkoga. Stakeholderski pristup poduzeću od-
mak je od vlasničkog pristupa u ko-
Stakeholderski pristup postulira kako
jemu vlasnik, kao principal, ostvaruje
poduzeće ne postoji isključivo zbog po-
svoje ciljeve angažirajući menadžera,
većanja ili maksimizacije bogatstva
kao agenta, koji vodi poduzeće u vlas-
njegovih vlasnika. Poduzeće nije instru-
ničkom interesu, istodobno ostvarujući
ment isključivo dioničara, već svih onih
i vlastite ciljeve.
koji dobavljaju resurse potrebne za nje-
govo normalno funkcioniranje te ne
daju dioničarima za pravo da svoje in-
terese pretpostavljaju interesima os-
talih stakeholdera."
Stakeholder je engleska riječ za in-
teresno-utjecajnu skupinu u poduzeću i
oko njega. Interesno-utjecajne skupine
Stakeholderski pristup postulira kako
poduzeće ne postoji isključivo zbog po­
većanja ili maksimizacije bogatstva
njegovih vlasnika.
ističu želju za oblikovanjem pravednoga
društva koje je sukladno s privatnim
vlasništvom, težnjom za profitom i de-
centraliziranim odlukama na tržištu.
Koncepcije, sustavi i teorije korporativnog upravljanja
5
Izazovi suvremenog korporativnog upravljanja
Premda je krajem sedamdesetih godina
prošlog stoljeća počela postupna afirma-
cija vlasničkog pristupa poduzeću, ideje
„menadžerskoga kapitalizma" o drukči-
jem određenju korporacije nisu nestale
već su unaprjeđene u novoj koncepciji,
stakeholderskom pristupu poduzeću, s
jačim naglaskom na društvenoj dimen-
ziji. Međutim, ni vlasnički niti stake-
holderski pristup ne mogu dati zadovol-
javajuće odgovore na pitanja o biti po-
duzeća, niti o poželjnim načinima kor-
porativnog upravljanja.
Pristaše vlasničkog pristupa ističu kako
je stakeholderski pristup, zapravo,
krinka za prevalentni položaj menadže-
menta u organizaciji. Problem stake-
holderskog pristupa je u njegovoj
neodređenosti. Tko je zaista zadužen
upravljati interesima i zahtjevima in-
teresno-utjecajnih skupina? kojemu dominira, kontinentalna Eu-
ropa i razvijene azijske zemlje
Premda je, prema stakeholderskom
uporišta su inačica stakeholderskoga
pristupu, poduzeće dužno jednako i
pristupa poduzeću koji akcentiraju da
etično postupati prema vanjskim i unu-
je poduzeće puno više negoli samo
tarnjim interesno-utjecajnim skupi-
„sredstvo" svojih vlasnika za ost-
nama, to je u praksi teško postići.
varivanje ciljeva ili njihova „imovina".
Naime, ako i uzmemo u razmatranje
Društvena svrha poduzeća u tom odre-
samo unutarnje interesno-utjecajne
đenju je dominantna.
skupine, vidimo da je dosta složeno
usklađivanje njihovih interesa i vrijed- Moguće je više se koristiti instrumen-
nosti s korporacijskim vrijednostima. tom vlasništva kako bi se važne ideje
Interes zaposlenika je siguran posao i stakeholderskog pristupa usvojile. Na
dostatna plaća; dioničari žele što veću primjer, radničko dioničarstvo, kao i
dividendu i rast cijene dionica; me- uzajamno suvlasništvo s dobavljačima
nadžeri su zaokupljeni rastom i indus- i kupcima, mehanizmi su koji potiču
trijskim vodstvom u određenom sek- stakeholdersko djelovanje poduzeća.
toru. Tko treba imati posljednju riječ?
Za razliku od Amerike i Britanije, u
kojima je vlasnički pristup korporativ-
nom upravljanju pao na plodno tlo i u

Dobar sustav korporativnog upravljanja rezultira

smanjivanjem troškova kapitala i efikasnom uporabom
resursa od strane poduzeća, što znači da korporativno
upravljanje utječe na izgradnju konkurentske
prednosti no može istodobno pridonijeti razvoju
pravednijeg društva putem poticanja i promoviranja
odgovornog poslovanja te zaštite prava i interesa
važnih stakeholdera.

Najvažniji poticaj izgradnji dobre
prakse korporativnog upravljanja na
globalnoj razini daje OECD (putem
objavljivanja i predstavljanja neobve-
zujućih Načela korporativnog
upravljanja (1999, 2004), koja nude
neobvezujuće standarde, praksu i
upute za implementaciju, koji se mogu
prilagoditi specifičnim okolnostima
pojedinih zemalja i regija.
Više od 61% ulagača iz SAD-a, 53%
ulagača iz kontinentalne Europe i 48%
ulagača iz Velike Britanije odgovorilo
je da loše korporativno upravljanje
utječe na njihovu odluku da smanje ili
prodaju paket dionica koje imaju u
korporaciji.
Što je situacija s uvjetima poslovanja u
nekom podučju nesigurnija, iznos pre-
mije na dioničku cijenu je veći. Tako
je, u istom istraživanju, utvrđeno da
su investitori spremni platiti najveću
premiju zbog dobroga korporativnog
upravljanja u zemljama istočne
Europe (28%), a najmanju u Sjevernoj
Americi (SAD i Kanada) (oko 16%).
Razvoj dobre prakse korporativ-
nog upravljanja je neizbježan
uvjet za poduzeća koja žele pros-
perirati na tržištima, pribaviti do-
datni kapital, ostvarivati konku-
rentsku prednost i opstati u svi-
jetu sve većih konkurencijskih
izazova u brzo promjenjivoj oko-
lini, kao i za zemlje koje žele stim-
ulirati investiranje u privatni sek-
tor, privući inozemna ulaganja i
stvarati kontekst gospodarskog
rasta.

Koncepcije, sustavi i teorije korporativnog upravljanja