GENETIKA

1. Mendelov zakon - zakon o jednoličnosti generacije F1 (engl. law of dominance). Taj zakon govori da križanjem čiste linije jedinki, tj. homozigotnih roditelja
(AA, aa) nastaju potomci generacije F1 koji su međusobno identični.

2. Mendelov zakon - zakon segregacije (engl. law of segregation). Zakon segregacije govori o razdvajanju alela tijekom mejoze u generaciji F2 uz stalne
omjere pojedinih obilježja. Npr., kod monohibridnog križanja s dominacijom u generaciji F1 pojavit će se samo dominantna osobina, dok u generaciji F2
dominantna osobina dolazi u omjeru 3:1.

3. Mendelov zakon - zakon nezavisnog nasljeđivanja (engl. law of independent assortment). Taj zakon govori o tome da se pojedina svojstva, koja se
nasljeđuju odvojeno, pri križanju dviju jedinki raspoređuju slučajno, bez nekakva pravila (ako geni za ta dva svojstva nisu na istom haplotipu, tj. blizu jedan
drugom na istom kromosomu).

Aleli ili genske varijante su alternativni oblici sekvencije DNK. Ako su pronađeni u više od 1% populacije, onda se njihove pozicije na genomu nazivaju
polimorfičnim lokusima. Posljedično, varijacije u sekvenciji DNK dovode do razlika u fenotipovima pojedinaca. Analiza povezanosti (engl. linkage analysis)
mjeri povezanost bolesti unutar zahvaćenih obitelji s genskim biljezima. Potrebno je imati više od jedne generacije obitelji da bi se mogla pratiti segregacija
biljega i bolesti na potomstvo. Idealni su polimorfični biljezi jednoliko raspoređeni duž genoma. Ako je biljeg povezan s fenotipom, može se očekivati da će se
zajedno prenositi na potomstvo. Udaljenost između biljega i fenotipa (gena) može se izračunati ovisno o broju rekombinacija tijekom mejoze.

GENETIKA
- P – roditelj
- F1 – prva generacija (sinovi i kćeri)
- F2 – druga generacija (unuci i unuke)
- Ge – genotip (geni – DNA) - formulama
- Fe – fenotip (vanjski izraštaj) – riječima
- G – gamete

Svojstva
- Izražajna (veliko slovo)
- Dominantna
- Neizražajna (malo slovo)

3.  GREGOR MENDEL (1822.-1884.)

   
Johann Gregor Mendel rođen je 22. srpnja 1822. u malom selu Heizendorfu u Šleskoj, u današnjoj Češkoj Republici,
tada u sastavu Austrije. Podrijetlom iz seljačke obitelji i jedino dijete, od djetinjstva se najprije bavio vrtlarstvom.
Pošto je zapažen kao talentiran mladić, poslan je na školovanje, a zatim je dvije godine studirao na Filozofskom
institutu u Olmutzu, no kako mu obitelj nije imala dovoljno sredstava, pristupio je 1843. godine augustinskom
samostanu u Brnu i uzeo redovničko ime Gregor.
Diplomirao je matematiku 1850. godine, no ironijom sudbine ne uspijeva to isto učiniti u biologjji. Ipak, u svojim
kasnijim istraživanjima  primjenjivao je obe, naizgled teško spojive znanosti i tako i došao do otkrića koja su rodila
novu granu biologije: genetiku.   Usprkos nepoloženom ispitu iz biologije, nadstojnik samostana šalje ga u Beč, gdje
tri godine izučava fiziku, kemiju, matematiku, zoologiju i botaniku. Iako nikada nije postao učitelj, po povratku u Brno
1854. zapošljava se u Visokoj tehničkoj školi. Pokušao je položiti državni test kako bi postao učiteljem, no, vjerojatno
zbog bolesti (epilepsija?), odustaje nakon više pokušaja te se 1856. vraća u Brno gdje je nastavio povremeno
podučavati.  Za nadstojnika samostana izabran je 1868. godine. 
     
4.  GRAŠAK
             U malom samostanskom vrtu u Brnu, 1856. godine Gregor mendel započinje svoja istraživanja na grašku (pisum sativum). Do tada su znanstvenici
proučavajući nasljeđivanje kod biljnih i životinjskih vrsta pratili samo jedno svojstvo, što se pokazalo najvećom zaprekom znanstvenom razumijevanju procesa
nasljeđivanja. Ostala su svojstva zanemarili  smatrajući ih nevažnima.  Mendel je, naprotiv, pratio svako nasljedno svojstvo u nizu generacija.
            Grašak se, kao samooplodna biljka, pokazao najpovoljnijim organizmom za genetička istraživanja. S ozirom da se tučak oprašuje peludom vlastitog
cvijeta, iz generacije u generaciju nastaju nasljedno čiste jedinke, dakle jedinke s uvijek istim karakteristikama. Tako biljka uvijek pokazuje samo jedno
nasljednih svojstava.
Mendel je promatrao sedam svojstava koja se lako prepoznaju i koja se većinom pojavljuju svako s dvije mogućnosti (dva oblika):
               
          
 
                1. boja cvjetova - ljubičasti ili bijeli
                2. položaj cvjetova - aksijalni ili terminalni
                3. stabljika - visoka ili niska            
                4. sjemenke - okrugle ili naborane
                5. boja sjemenki - žuta ili zelena      
                6. oblik mahune - napuhnuta ili stisnuta
                7. boja mahune - zelena ili žuta
 Mendel je izvršio međusobnu oplodnju dviju različitih jedinki koje danas u genetici zovemo
homozigotima, s imenom roditelja (parentalna generacija):  svi pripadnici iduće
generacije koja se zove 1. filijalna (sinovljeva) generacija pokazali su iste karakteristike – visoku
stabljiku, jarko obojene cvjetove, glatke i žute sjemenke, odnosno svojstva koja je imao samo
jedan od roditelja, dok se ona drugog roditelja nisu pojavila. Ta je svojstva Mendel nazvao dominantnima.    
                        Međutim, ta se svojstva nisu izgubila, već su prenešena na biljku-potomka ali nisu ispoljila. To je Mendel zaključio pošto je potomke F1
generacije pustio da se samooplođuju, dakle križao je dvije jedinke s istim svojstvima (isti genotip). Rezultat su bile jedinke iz 2. filijalne generacije od kojih je
tri četvrtine imalo iste dominantne osobine, a jedna četvrtina ostala svojstva, koja je nazvao recesivnima. 
 

                    
 
 
Omjer 3:1 javlja se i u idućim generacijama. Mendel je shvatio da je upravo to ključ ka razumijevanju osnovnih mehanizama nasljeđivanja.
 

          
 
             Svoje rezultate s graškom Mendel nije uspio ponoviti na drugim vrstama, ali kasnije su genetičari pokazali da  njegovi principi nasljeđivanja vrijede za
sva živa bića koja se spolno razmnožavaju. Zaključio je da svaki roditelj ima dva činioca za svako nasljedno svojstvo (dva alela istog gena). Dominantni činilac
u graška daje visoke stabljike, a recesivni niske. Križamo li grašak visoke stabljike s graškom niske stabljike, sve biljke u idućoj generaciji imat će visoke
stabljike. Međutim, činilac koji uzrokuje pojavu niskih stabljika nije se izgubio, već se može ponovno pojaviti u kasnijim generacijama, i to ako se izvrši križanje
s biljkom koja također nosi činilac za nisku stabljiku.
 
Tri važna zaključka do kojih je Mendel došao su:
 
            1. Nasljeđivanje svojstava određuju činioci ili faktori (danas zvani geni) koji se na
                 potomke prenose nepromjenjeni.      
           2.  Potomak nasljeđuje jedan alel gena za svako svojstvo od svakog roditelja.
           3.  Jedinka – potomak ne mora fenotipski naslijediti neku osobinu, ali ju može
                 prenijeti na sljedeću generaciju.

 Svaka biljka dakle ima dva činioca, koji se podijele nakon oprašivanja, ali mogu ponovno nastupiti u kasnijim generacijama. Te ''činioce'' danas nazivamo
genima – kako je 1909. predložio danski biolog Wilhelm Ludwig  von Johannsen (1857.-1927.). Naziv dolazi od grčke riječi i znači ''roditi nešto''.
              Mendel je1866. godine napisao izvještaj o svom radu i kopiju poslao poznatom švicarskom botaničaru Karlu Wilhelmu von Nägeliju (1817.-1891.).
Obeshrabrilo ga je što Nägeli nije podržao njegove ideje. Zbog povećanih obaveza u samostanu  Mendel je polako zapustio rad na gredicama graška. Objavio
ga je 1866. godine u jednom austrijskom časopisu malog značaja. Umro je 6. siječnja 1884. godine kao nadstojnik samostana, a da nitko u  njemu nije
prepoznao pionira genetike.
            Zasluženo priznanje stiglo je nakon 16 godina. Nizozemski profesor botanike Hugo de Vries (1848.-1935.) proučavao je jaglace na livadi kraj
Amsterdama te uočio da rastu u tri različita oblika. Tijekom sljedećih 10 godina uzgojio je 53.509 biljaka smatrajući da je izdvojio 8 različitih ''vrsta'' koje su
mutirale iz originalne vrste. U isto su vrijeme dva botaničara, Karl Correns u Njemačkoj i Erich von Tschermak u Austriji, također proučavali mutacije. Sva su tri
znanstvenika provjeravala prijašnje publikacije i pronašla Mendelov rad. Nezavisno su objavili vlastita saznanja 1900. godine te citirali i u potpunosti priznali
Mendelov rad. De Vriesov eksperiment ponovili su i drugi znanstvenici te pokazali da dobivene jedinke nisu pripadnici nove vrste, već samo jedinke iste vrste s
novim obilježjima.
1.1. Mejoza (redukcijska ili zoridbena dioba) je mnogo složenija od mitoze i sastoji se od dviju uzastopnih dioba. U prvoj (1.
mejotska dioba) se događa redukcija broja kromosoma, dok je druga (2. mejotska dioba) zapravo mitoza haploidne stanice.
Mejoza ima tri učinka bitna za spolno razmnožavanje: a) redukciju broja kromosoma s diploidnog (2n=46) na haploidan (n=23), b)
razdvajanje (segregaciju) homolognih kromosoma i c) krosingover. Diploidna stanica ima svaki kromosom (osim Y-kromosoma u
muškog spola) i svaki gen (alel) na njemu u dvije kopije (homologni parovi), od kojih jedna potječe od oca, a druga od majke.
Diobom diploidne somatske stanice (i ranih stadija zametne loze: spermatogonije i oogonije) mitozom nastaju dvije nove stanice,
od kojih svaka zadržava ukupan diploidni broj kromosoma i oba gena (alela) za svako svojstvo. Mejotskom diobom primarne
spermatocite i oocite nastaju četiri nove stanice, od kojih svaka sadržava polovični (haploidan) broj kromosoma i na njima samo
po jedan gen (alel: dominantan ili recesivan) za svako svojstvo. Pri tome je bitno da se razdvajanje homolognih kromosoma (s
obzirom na njihovo očevo ili majčino porijeklo) ne zbiva pravilno, nego nasumce (engl. randomly) pa 23 homologna kromosomska
para mogu dati 223=oko 8 milijuna genotipski različitih gameta! Međutim, razdvajanje homolognih kromosoma samo je završni
događaj u mejozi. U njezinoj ranoj fazi odvija se krosingover (crossing-over ili cross-over): homologni kromosomi (svaki
prethodno podijeljen na 2 kromatide) međusobno se približe i "sparuju", tj. njihove unutarnje kromatide međusobno zamijene
jedan ili više svojih odsječaka. Prema tome nakon završetka mejoze svaka od 4 nove stanice ima drukčiji genom: jedna očev,
druga majčin, a preostale dvije mješovit s različitim udjelom očeva i majčina. Drugim riječima: dok bi se sâmim razdvajanjem
homolognih kromosoma rekombinacija gena (varijabilnost) postigla tek u potomstvu (oplodnjom), krosingoverom se
rekombinacija gena dviju osoba (iz prethodne generacije) postiže već u gametama (aktualne generacije), dakle prije oplodnje!
Ujedno se i mogući broj kombinacija, tj. genotipski različitih gameta povećava znatno iznad gore navedenoga.

Spolni kromosomi u mejozi. U ženskog spola (XX) spolni su kromosomi jednaki i sparuju se poput autosoma. U muškog spola
(XY) spolni su kromosomi različiti i sparuju se (tj. podliježu krosingoveru) tek malim dijelom na samim krajevima svojih kratkih
krakova ("pseudoautosomalna regija"), na kojima su homologni (tj. imaju isti redoslijed baza u DNA). Na Y-kromosomu taj se kraj
nalazi uz sâm SRY-gen, koji jedini determinira muški spol. Zato tijekom krosingovera homologni kraj Y-kromosoma može "povući"
sa sobom taj gen (delecija na Y-kromosomu) i premjestiti ga na X-kromosom (translokacija). To objašnjava slučajeve XY-žena i
XX-muškaraca!

1.3. Spermatogeneza se odvija u zavijenim sjemenskim kanalićima testisa (ukupna dužina u oba testisa: oko 250 m!), a
započinje neposredno prije puberteta intenzivnom proliferacijom spermatogonija i diferencijacijom (sazrijevanjem) jedne njihove
subpopulacije (spermatogonije B). Zbog mehanizma oplodnje (u najširem smislu) svrha je spermatogeneze kontinuirana
proizvodnja velikog broja spermija, koji uz haploidan broj kromosoma imaju i sposobnost pokretljivosti i opskrbljeni su uređajem za
prodiranje kroz ovojnice jajne stanice. Tome specijalnom zadatku odgovara mehanizam diferencijacije koji se u mnogo čemu bitno
razlikuje od oogeneze. Cijeli proces spermatogeneze traje oko 64 dana i odvija se kontinuirano (i bez zadržavanja u profazi 1.
mejotske diobe) kroz cijelo generativno razdoblje života muškarca. Specifična je završna faza (spermiogeneza), u kojoj se
spermatida (već haploidna!) preobražava u spermij doživljavajući pri tome sljedeće promjene: a) izrastanje repa (sinteza tubulina i
ostalih bjelančevina aksoneme i pridruženih joj tvorbi), b) preobrazba Golgijeva kompleksa u akrosom (sinteza akrosomskih
enzima), c) odbacivanje najvećeg dijela citoplazme (smanjenje ukupne stanične mase - pokretljivost) i d) kondenzacija kromatina
u svrhu maksimalnog smanjivanja jezgre (uz mijenjanje sastava kromosomskih histona i/ili njihovo zamjenjivanje protaminima).
Prije kondenzacije kromatina u spermatidi se odvija živa biosintetska aktivnost i to je izuzetan primjer transkripcije haploidnoga
genoma!. U kondenziranom kromatinu zrelog spermija prestaje transkripcijska aktivnost DNA (ponovno se uspostavlja tek nakon
eventualne oplodnje).

Spermiji se proizvode u velikom broju: minimalna je procjena oko 100.000/h u svakom testisu. Maksimalna životna proizvodnja
procjenjuje se na oko 500 milijardi, što znači da se u svrhu povećanja vjerojatnosti oplodnje na svaku ovuliranu oocitu proizvede 1
milijarda spermija! Spermiji se odlažu u epididimisu, gdje su još nepokretni i dobivaju zaštitnu glikoproteinsku ovojnicu (s kojom
nisu sposobni za oplodnju), koja se uklanja tek kapacitacijom u maternici i jajovodu. Ovisno o spolnoj aktivnosti muškarca različit
postotak spermija u epididimisu propada i uklanja se fagocitozom ili odlijevanjem u mokraćnu cijev.

1.4. Oogeneza je svojim osobitostima prilagođena ulozi jajne stanice u oplodnji i embrionalnom razvoju pa se zato bitno razlikuje
od spermatogeneze. Tijekom oplodnje spermij pridonosi samo jezgru (haploidni broj kromosoma) i centriol koji oblikuje diobeno
vreteno za prvu diobu zigote. Jajna stanica daje sve ostalo, tj. od nje se nakon oplodnje razvije embrio. Zato se, suprotno nego u
spermatogenezi, u oogenezi citoplazma "štedi" i to inekvalnim diobama oocite: po završetku prve i druge mejotske diobe uz jednu
se novu jezgru odvaja samo minimalna količina citoplazme potrebna za diobeni mehanizam (polocite). Tako od jedne primarne
oocite nastaje samo jedna jajna stanica i dvije male i nefunkcionalne polocite, dok od svake spermatocite nastaju četiri spermija.
Pri kraju sazrijevanja jajne stanice uz rast primarne oocite odvija se intenzivna transkripcija DNA i biosintetska aktivnost, a u
citoplazmi se nagomilava velika količina (mnogo više nego i u jednoj drugoj stanici u tijelu) organela (oko 100.000 mitohondrija i
100 milijuna ribosoma, 4.500 kortikalnih zrnaca) i različitih molekula (svih vrsta RNA, glikogena, ATP, bjelančevina i enzima za
biosintezu makromolekula i zadovoljavanje energetskih potreba stanice). To je pohrana za uporabu tijekom oplodnje i početnog
razdoblja embrionalnog razvoja, prije nego što se aktivira diploidni embrionalni genom. Transkripcijska i biosintetska aktivnost u
oociti jenjava tek neposredno prije ovulacije.

Posebnu značajku oogeneze predstavlja vremenski raspored (timing) u sazrijevanju oocita i u odvijanju mejotskih dioba u njima.
Za razliku od spermatogeneze, koja se u cijelosti i kontinuirano odvija tek nakon puberteta, sve oocite nastaju još u fetalnom
razdoblju. Ženske spolne prastanice u 6. tjednu razvoja dospiju u osnovu jajnika, u kojoj se kao oogonije umnažaju i već u 3.
mjesecu počinju rasti i diferencirati se u primarne oocite. U jajnicima fetusa od 6 mjeseci već postoji konačan broj oocita (oko 7
milijuna u oba jajnika). Nakon toga počinju propadati, tako da ih u vrijeme rođenja ima samo oko 2 milijuna, a u pubertetu samo
400-500.000. Tijekom generativnog razdoblja života žene dozrije ih i ovulira samo 400-500 (0,01% od prvobitno nastalih). Čim
počnu rasti, fetalne oocite stupe u profazu 1. mejotske diobe, ali se ona prekida u svome završnom stadiju (diploten), u kojemu se
upravo završava krosingover! Taj mejotski arest traje sve do pred samu ovulaciju, a to u rasponu od menarhe do klimakterija
iznosi 15-50 godina (povećani rizik od nastanka kromosomskih anomalija u starijih trudnica!). Prije ovulacije primarna oocita
završava 1. mejotsku diobu za samo 24 sata, odbaci 1. polocitu i postaje haploidna sekundarna oocita, koja odmah započinje 2.
mejotsku diobu: u njoj se replicira DNA, tako da sekundarna oocita unatoč haploidnom broju kromosoma sadržava "diploidnu"
količinu DNA. Za vrijeme ovulacije sekundarna se oocita nalazi u metafazi 2. mejotske diobe, koju završava tek nakon prodora
spermija i tada u njoj ostane ženski pronukleus s haploidnim brojem kromosoma i polovičnom količinom DNA.

Moglo bi se reći da za razliku od spermatocite oocita nikada ne postigne stupanj samostalne zrele spolne stanice: ako izostane
oplodnja, ona ne dovršava 2. mejotsku diobu i propada na stadiju sekundarne oocite, a ako dođe do oplodnje, dovršava 2.
mejotsku diobu kad joj se u citoplazmi već nalazi jezgra spermija!

7.3. Mitoza

Mitoza je dioba jezgre do koje dolazi nakon udvostručenja nasljedne tvari u S-fazi.

Profaza je početna faza mitoze. Kromosomi izgledaju poput dugih niti koje čine klupko (sl. 7.1.1). Oni se sve više skraćuju i postaju deblji te se uočava da su
uzduž podijeljeni u dvije kromatide – sestrinske kromatide. Kromatide su omotane jedna oko druge tvoreći tzv. relacijsku spiralu. Obje kromatide imaju
zajednički centromer (na tom mjestu još nije došlo do udvostručenja). Tijekom profaze formira se diobeno vreteno, bipolarna fibrilarna struktura, sastavljena od
mikrotubula. Jezgrina ovojnica razgrađuje se u membranske fragmente.

U prometafazi kromosomi su jako spiralizirani, znatno kraći od onih u profazi i moguće ih je pojedinačno razlučiti (ukoliko se suviše ne preklapaju) (sl. 7.1.2).
Porazbacani su po stanici, a u fazi koja sliedi metafazi naći će se u središtu stanice (sl.7.1.3) i to tako da su njhovi centromeri točno u ekvatorijalnoj ravnini
(okomito na smjer pružanja mikrotubula diobenog vretena), a kraci kromosoma su obično savijeni. Zatim slijedi anafaza (sl. 7.1.4 i 7.1.5) u kojoj se centromer
kromosoma podijeli te se tako sestrinske kromatide mogu razdvojiti i pomaknuti na suprotne polove. Diobeno vreteno koje se sastoji od polarnih i kinetohornih
niti (mikrotubula) ne vidi se u svjetlosnomikroskopskoj slici (osim primjenom tehnika imuno-fluorescencijske mikroskopije).

jKad se sestrinske kromatide razdvoje nazivamo ih kromosomima. (To su jednostruki kromosomi, koji su izgrađeni od jedne molekule DNA, a nakon S-faze
postati će dvostruki i ako su dovoljno spiralizirani opažamo dvije sestrinske kromatide.) Mitoza završava telofazom (sl. 7.1. 6) tijekom koje se kromosomi
despiraliziraju, diobeno vreteno raspada i formira se jezgrina ovojnica te započinje citokineza. Po sredini životinjske stanice, okomito na os diobenog vretena 
između jezgara-kćeri, nastaje žlijeb (ubor), koji se postepeno produbljuje dok ne podijeli stanicu na dvije stanice-kćeri. Biljne stanice imaju čvrstu celuloznu
stijenku pa kod njih ne nastaje ubor, već se u ekvatorijalnoj ravnini formira fragmoplast – bačvasto tijelo u kojem su brojne Golgijeve vezikule sa sastojcima za
izgradnju stanične stijenke.

Slika 7.1. Svjetlosnomikroskopska slika mitoze u stanicama vrška korijena luka ( Allium cepa L).  Preparat obojen acetokarminom, snimljeno pod imerzijskim
objektivom povećanja 100:1.  1 -  Tri meristemske stanice s jezgrama u profazi mitoze. 2 – Prometafaza, vidljivi su pojedinačni kromosomi, uočava se par
satelitnih kromosoma (strelica). 3 – Metafaza, kromosomi u ekvatorijalnoj ravnini. 4, 5 – Anafaza, jednostruki kromosomi putuju prema suprotnim polovima
diobenog vretena. 6 – Telofaza, kromosomi se despiraliziraju i oblikuju nove jezgre. ks – kromonema struktura, k – kromosomi.