Vitomir Luki-Zaustavljeni kalendar

KRISTININ TAJNI IVOT Bio sam ljubomoran na sve Kristinine mladie. Jedini su me nudili bombonima, u emu sam vidio poniavanje, jednd su me milovali po tjemenu i govorili da sam zlatan i pametan djeak, a veina je htjela da me se na neki nain rijei. Meu njima bilo je starijih i ozbiljnijih koji su skidali eire u prolazu, a i lijepih crnoputih i vatrenih s kojima je odlazila na obalu. Od vremena do vremena doputala je da joj udvaraju prestarjele neenje, mekuci i provincijski pjesnici. Oni su priali o knjigama, muzici i mislima na samoubojstvo, a Kristina ih je sluala i utapala u zdrav smijeh njihovu spuevsku melankoliju. Ipak se ne moe kazati da je se nisu doimali. Kad bi dola kui, otkaujui arape, sa saaljenjem je pomiljala na njih, na njihove blijede proelave glave, na amotinju to ih okruuje; moda bi dan-dva iza toga propatila, nuzgredno, onu osjeajnu nedoumicu izmeu simpatija i obinog suosjeanja. Njoj se samo inilo, ono malo vremena dok je bila s njima, da ih shvaa. Zapravo, nije pripadala svijetu bolesnih, nesposobnih da pokrenu volju, mada je odlino razumijevala jednu vrstu patnika. Mislim da je u mnoge avanture ulazila iz iste nevine radoznalosti i zato je morala, pored toga ivota dubokog, zanimljivog i istinskog, za sebe, gajiti u isto vrijeme i jedan drugi, na blai i povrniji nain istinit, za svoju mamu, za svijet, za ispriku pred njim. Ne bi valjalo da je imala samo taj lini, poto je jedan uveavao zani7 mljivost drugoga. Onaj drugi bio joj je uvijek na vrhu jezika tako da je tetka znala o njenim mladiima isto toliko koliko i ona, davala joj je savjete, inila ustupke i meni bi ponekad bilo smijeno sluati ih iz kreveta kako u pola glasa priaju o tome. Tetku su osobito ljutile one situacije kada je Kristina ostajala bez odgovora na neki izazov i tu bi ona upadala sa A ja bih mu rekla . . emu Kristina nije posveivala nikakve panje. Uostalom, njen duh je bio tako iv i refleksi tako brzi da bi je jezik rijetko kada izdavao. Ako je nekada neto preutjela, trebalo je uvijek dobro razmisliti nije li se u tome skrivao namjeravani efekt. Primjeivao sam da je kod njih na odreenom stepenu dolazilo do brisanja razlika u pravom srodstvu i odnos majka ki neosjetno je klizio na neto prirodnije, u emu su kao dvije ene jednako uestvovale. Majka se produavala i korigirala kroz kerku, i obnavljala se. Ne znam da li se Kristina na trenutke prepoznavala u njoj. Vanjtinom je nalikovala na oca: iroko elo, krupne Jelievske oi nasvoene dosta jakim lukovima koji su manje izraeni kod ena i sasvim sigurno: neku nesposobnost da se ljuti dugo i otrovno. Ukoliko je usplamtjelost bila vea i naglija, utoliko bi prije samu sebe potroila. Isto tako brzo, i kod njenog oca - srameljivo, javljao se taj ispriavajui osmijeh. Kristina mu ne bi jedino oduzimala temperament, nego bi putala da se, kao ue, dugo mijea sa zaostalom ljutnjom. Pomiljao sam da su se njeni mladii morali priviknuti da ih tako voli. Sada ju je ee pratio iz kole sa veernjih satova runoga rada neki suhonjav inovnik koji se po

kakvom mjerilu starinske ozbiljnosti dopadao tetki. inovnici su tada, u godine prije rata, u one zrele i varljive godine kaotinog mira visoko kotirali u malograanskim porodicama. Znam sigurno da su joj djevojke zavidjele, iaRo nije bio lijep. Sve su u njemu vie gledale dobru partiju nego mladia kakav je bio potreban njihovim kerima. Tetka ih je s poetka kriom .pratila kroz prozor skrivena iza zastora, poslije se pojavljivala doputajui da je 8 pozdravljaju d bila bi jako poaena time to ibi joj on pri tome skidao eir. Znao sam je zaticati kako ljeti pognuta, kao da neto radi, prislukuje njihov razgovor. Sve vie se uvjeravala u jalovost takve veze i svim utjecajem ju je zagovarala. Ne vjerujem da mu je Kristina ikada doputala neto vie nego da je dri za ruku. Subotom naveer kartali su uetvero za stolom prekrivenim kariranim stoinjakom ispod svjetiljke nasred kuhinje. udno su se doimali sa sjenom arkada i jagodica na licu, jer su svima samo jarko svijetlila tjemena. Napuhivajui usta, namigivajui, plazei jezike da bi partneru dali znak koju kartu imaju, nalikovali su na karikature ali Kristina je usprkos tome bila lijepa i njeni pogledi koje je upuivala Slavku sadravali su i neto od prave vatrenosti probuene tek nedavno za tim stolom, na toj blizini. Tetka i ja smo ranije odustajali od igre. Ona je gotovo u isto vrijeme, ne bez potrebe, poslije deset, odlazila na spavanje. Moj leaj se nalazio u kuhinji, itako bih uo sve to su govorili, pa ak i apat u kome bi jedino malo Skripucale stolice. Nedjeljom popodne su stajali u tijesnom hodniku kamo je Kristina izila da ga isprati. Oboje su bili naslonjeni na zid jedno prema drugom i mada sam kroz u-krobljenu zavjesicu na staklenim vratima vidio rame Slavka Mariia, oni su se itavo vrijeme dodirivali rukama i ponekad vrlo tijesno primicali tijelima. udio sam se zato nije tako dugo mogao da ode. Jednom sam, izlazei u nunik koji se nalazio u dnu hodnika, zatekao Mariievu ruku oko njena pasa. Ona je stajala tako mrtvo kao da ju je netko drugi tamo postavio, toliko da sam povjerovao kako Kristina samo svojim 'divnim strpljenjem uspijeva da se nosi sa ovim neinventivnim i suhoparnim ovjekom. To je potvrivao i njen zamor kada se konano, promrznuta od stajanja, uspjela osloboditi njegove ruke i njegovih krtih rijei i sa zimogroljivom radou sjesti na ugao moga leaja gdje se svlaila brzo i bez elje za uspomenama, bez ikakve inercije jo nedovrena trenutka. 'Ponekad bi legla odmah lk meni da se ne zavlai u hladnu posteljinu, ili, ako sam bio budan, molila me da joj ekam lea, najodvratnija usluga koju 9 sam joj s vremena na vrijeme inio. Od toga bi odmah zaspala. Ono to bi pri tome govorila, okrenuta od mene na drugu stranu, vjerojatno nije imalo nikakva znaenja osim da izrazi lagodu na stepenicama u san. Jednostavno nekog dana izlazila je do svoje krojake i tada bi rekla tetki ili meni: Ako bude dolazio SlaVko, kaite da sam kod krojake; ne znate kod koje. Na te neophodne predahe u ulozi koju je tako strpljivo igrala nitko nije pokuavao da joj uskrati pravo. Tetka je nelagodno inila sve to joj je jo preostajalo: doekivala mladia s isprikama, nastojala da se dri tako kao da se nita zapravo nije izmijenilo, a on bi sjedio, ne raskomooujiui se, sluao je i sam priao pogledajui na sat i konano bi odlazio utirkan prinudnom ljubazno-u ispod koje se osjeala zamiljena uvrijeenost pomijeana s bijesom. Svi mi, zapravo, itava porodica, imali smo svoju tajnu. Stara Kristinima veza sa Laueviem jo se povlaila, Kristina se s njim sastojala u Slavonskom Brodu idui pred mene, a najmanje jednom u dva mjeseca on se pojavljivao u Siminoj gostionici kao crni znak prijetnje, kao vjesnik straha i ubica. Oko ponoi izlazio je mrtav pijan i zvao je na dvorini prozor. inio je to u dugim razmacima i lagano. Bio je jako visok pa je mogao prstima dokuiti okna. Govorio je: Ja sam to, Matej. Ma-tej, uje me. S tog prozora, odakle mu se nitko nije odazivao, prelazio je na drugi, sobni i njegova krupna kolebljiva sjena isplivala bi na ekran od izMijedjelih pak-papira. Tuda se motao po cementnoj ploi, odjekivalo je njegovo teko i usamljeno trapanje, prilazio je sasvim blizu i opet je zvao: Kristina, zar me ne uje. Nisam doao da te ubijem, Kristina. Evo to sam ja na stazi

izgubljenih... Bog je digao ruke od Matej a Lauevia, biveg otpravnika Vlakova. Neka vlakovi idu u provaliju. Sretno mi, Kristina i tada je iz tog mlitavog trabunjanja debelim jezikom provalio osjenani cilik nekim bolom raskrav10 ljeriih glasnica, ciao je pod prozorima, micao se, ali mu sjena nije odlazila, samo se klatila u jednom kutu. A mi smo svi drhtali uureni iza kreveta, zaklonjeni brdom posteljine, jer, prema tetkinom uvjerenju, ako bude pucao, metak e se -zapetljati- u perju prije nego to stigne do nas. Sat je bio u kuhinji. Nismo mogli doznati ni koje je vrijeme. On slua. Vani je tiho, moe uti svaki um. O, 'boe, ta sam ti zgrijeila apue Kristina. Ona plae. Tko bi mogao odrediti motive toga plaa. Sigurno je da su oni iskreni, iako je to izvana, i za nas samo pla, koji tetka uzima kao izraz kajanja za zajedniku patnju krivih i nedunih i kao strah od smrti koja se u rukama pijanog i zaljubljenog ovjeka mota oko nas. Svaki as trae mene, dolaze iz mraka neije ruke do mog vrata, pipkaju me za rame, privlae sebi, jer ja nita nisam kriv, a ipak tu bdim ne znajui zato. Dijete mora sutra u kolu apue tetka. Idem popodne, idem popodne. Due u spavati. Pssss. Koraci su otili niz plou, uje se kripanje kapije koja vodi u gostioniko dvorite i opet trapanje po zvonkoj zemlji kao da se zainju u samom zidu. Sa kuhinjskog prozora ne moe pucati izuzev ako se popne na sokl s vanjske strane. Premjetamo se sada u kut i pitamo se dokle e to samo trajati. Proe neki kasni 0100311 vlak s onu stranu pretovamih ica kao malo svjetlosno uznemirenje, ipak puno bodrosti kad je tako odvano smjelo da prekine tajac u kome smo nas troje jedva disali. Nee li se dragi bog smilovati, ubacuje u lelujavi teket svijetleeg vlaka, da ga pomete i nekuda odvede daleko od nae kue i naega mira ... E, Kristina, jesam li ja tebi... Kristina me zaklonila tijelom, jer hoe da se okaje rtvom i vjerojatno negdje misli kako se skupo i banalno plaa ljepota onih iskradanja kod stanice u Slavonskom Brodu jedne veeri kada je dola pred mene. Bila je upadno mekana. Bez snebivanja je govorila o mojim slabim ocjenama, kojih je bilo mnogo, i imala je u pogledu sveli ga, kao u svojim najboljim trenucima, mnogo optimizma i gotovih ideja. Zna ta ikazala je mama ne treba nita saznati za to kako ti stoji. Ja u ve nekako urediti, a dotle u ti nai jednog pametnog mladia, mog prijatelja, da ti malo pomogne iz svih predmeta. (Poloila mi je ruku na ramena dok smo ili prema stanici onom uskom poploenom stazom to se gubila pod nogama mnogobrojnih putnika, izmeu prljavih gostionica i malih osvijetljenih trafika i voarnica. Na stanici me svaki as zbog neeg ostavljala samoga. Propustili smo bez razloga dva vlaka, jer nje nije bilo. Osjeao sam nemo prema neizmjerljivim kretanjima bez smisla, gomila je izbezumljeno vrela oko mene, neljudski unjkavo su jeali peroni od zvunika kojim su najavljivali vlakove. Sjetio sam se svojih, sad su negdje u bijeloj Dalma-tinevoj vili upalili svjetiljku i sjedijeli u maloj sobi isturenoj prema vonjaku. arena prozorska sjena prebirala je slijepo travu. Znam kakvi su im bili lusteri sa prijelomima u obliku plavih latica, malo staromodni, ali prijatni i iz kuhinje se odmah moglo ui u sobu. Volio sam onu prisnu tjesnou na koju se majka tuila sve je bilo tako na okupu, tako lako povezano i sa svake strane otvarale su se sve nove i udesnije stranice zimskog pejzaa. Iz te male sobe, zimi uvijek mlake, dobro zastrte i s raspremljenim posteljama, vidjele su se kitnjaste voke, bijeli eijelac i batflpce proraslog kupusa sa kapama izdignutim iz snijega. Pusto i najeeno je bila izmeu stabala razapeta modra gola ica sa nekom natrulom nadalje objeenom tipalicom. Niske kue s debelim namazom na krovovima i crnim rupama za bade. Snijeg je unaokolo bio razgrnut da bi svjetlost mogla doprti do njihovih prozora. Boe, kako me to samo privlailo. Jednog jutra mi je otac neto aptao u uho: da ne idem ili da idem, ini mi se da sam u svanue postupio tako: umotan nekoliko puta, onim dugim alom za koji su od usta ot-kidali, zaimotuljjan u kapu, runu upavu, i s punom na vrhu siao sam niz sokak ostavivi kue zahu'kane bjelinom, staze probijene u bljetavom oijelcu i dim, taj svi^ jetli srebrni dim, iznad

svega gdje se ivjelo. Zato su me 12 odveli onog jutra? Tamo je jo uvijek tako ista, nadnaravno nevina zima. Kristina se vratila umornih oiju nenaviklih na svjetlo. Bila je malo zbunjena i neodluna, a onda ma je rekla: On je tu, poimo zajedno. Vlak imamo za pola sata. Kazat emo da smo doffi pjeice. Visok crn ovjek stajao je u mraku naslonjen na po-cakljenu ciglu nekog zida. To je djeak rekao je. Nisam ga viao ranije. On je bio slijep. Od prvog maha postalo mi je jasno zato je Kristina zbog njega inila gluposti. Sav jako naglaen crnim, sa kontrastima u kojima je bilo neke djevojake njenosti. S jedine strane kovrde su mu se sputale na elo i krupne oi su gledale otvoreno i vatreno. Iz njegovih pokreta i snanih dlanova, kojima je paljivo doticao Kristinu proputajui je ispred sebe, zraila je tako jasna mufcaraka ljepota da nisam imao snage da je osuujem. Bio sam poraen. Odbio sam ponuene bombone vrlo drsko te je ona morala da me ispriava. A tako, dobro je to se ne pretvara rekao je mada je bio uvrijeen mojim gestom. Iao je sa desne Kristinine strane i osjeao sam ispod njene mike taj veliki dlan, upravo toliko moain da bi na njemu mogao ieznuti svaki otpor. Kazat emo da smo doli pjeice- pomislio sam sada. Topla njena miica, isto kao te veeri, poivala mi je na zatiljku, a ona aka vani pripadala je ovjeku koga ljubav i pijanstvo bezglavo vode kroz ivot. Je li ga to ljubav dovela noas tko zna odakle? Htio sam da kaem: Zato, zaboga, ne izae; on je blijed od none vlage. Tu je naslonjen na zid ili sjedi dotiui neim ovaj ekrk za pridravanje reetke. Ako sjedi, noge mu vjerojatno itavom duinom prelaze preko cementnog platoa. Mogao bi se tetak saplesti kad noas proe ovuda iz slube. Nee tetak doi noas apem. Ne Kristina se stresla na tu pomisao ne, on zna kad smo same, tada dolazi. -Bi li bilo greno, govorim sam sa sobom u mislima, da ovo tu uz mene sklupano tijelo skupa s njegovom 13 sitnom, oh, gospode, u toj stravinoj noi krivnjom, izbacimo napolje u ralje njegova bola u crni oajni arn-bis afekta koji ga je doveo i tako bi demoni, iji tresak i prijetnja krue oko kue, bili umireni i noanja no bi malaksala presamiena preko naih slabina. Vani se itavo svjetlo, to je ipak nekako moralo proticati od svjetiljki sa pretovara gdje su podvriskivali razigrani grubi pretovarai, moralo troiti na njegovoj crnoj uniformi, na nareckanoj drci pitolja, ako ga je drao u ruci. Vidim kroz zid kako ga otapa vlaga, a jo uvijek je u kandama ludosti. Sta ovo tijelo ima s tim? Ne plaim se toliko povrede, ni stianih umetaka prostora jedva stvarnih pri toliko malo vidjela, ni povreda tijela koja bi iz prevrelog traenja mogla da se unite, neeg drugog se bojim. To je grcavost. To je prisustvo onog treeg i nevidljivog koje sve paralizira. Ona e izii, apue mi neka potreba za doivljavanjem, i tada se pokrenu preko htijenja u vid, golim tabanima prostirui staze od zabrane prema otvorenom. Slutnja mi je aputala da Kristina pati. I satovi u mome sluhu sitno ve iskucavaju, slau se hladni visinski ognjevi od kojih trusi rosa, upija se bljedi-lo u predmete i izrasta, ini mi se, nagovjetaj svjetlosti iz nevidljive eljezne mree preko puta ceste i ispod va-gonskih osovina iz ubogog pelina na kolosijecima umazanog mazivom, a ovjek je moda negdje zaspao s glavom u hladnjikavoj, od vlage elastinoj praini. Ujutro, to jest jo malo i nai e ga radnici s biciklima o koje zvekeu kantice sa stinutim jelom. On, crn, lei ispruen, kao bog lijep i blijed. Sta kae, muha me Kristina. Ne sjeam se da sam bilo ta izgovorio. Misli li da je otiao? Klonuo je, pomislih. Tetka bez rijei upi izmeu kanti za mast. Ponekad uzdahne, ali sad ipak ne moe da otrpi i hue: E Kristina, Kristina, znala sam ja to ...

Ona bi sigurno kazala kako je trebalo uiniti da do ovoga ne doe, sada je kasno, moda ni ona sama vie nema kljua za ovo zlo. Zbog ega trpimo ona i ja? Ona 14 jer ju je rodila. Mora da trpi; kljuka je savjetima, ima uasnu pretenziju da govori iz nje nekom starinskom bodljikavom odmjerenou, koju ni sama nije primjenjivala. Ne mogu zamisliti Kristinu kad bi davala onakve drske odgovore i drala se kao neka divlja ruica iz rustikalnih igri koja vjeito topoe nogama i otro odvraa glavu. Nisam nikada mogao primijetiti da se do takvih oblika sputao Kristinin bijes. u trgovini pred gavanima koji su prikrivali robu i radi svoje zabave pokuavali da s lijepom djevojkom tjeraju alu, ona je znala ponosno zavitlati kosom i tada se pod plamenom koprenom njene ljutnje javljala neka obuzdana ironija puna inventivno naenih rijei, slobodna i iroka u pokretima gotovo da se priblii kakvoj otresitoj i nakresanoj panjolskoj igri. U njenoj je prirodi leala potreba za malo glume, onakve kako se njeno ponaanje drugima moglo prikazati. Pod ekrazitnom maskom tog crvenila jednostavnije je proputala istinu. Pri obinoj temperaturi ivahno se kretala, nasmijavala je, ali nije bila prorok. Mirno je pola u mrak ramenima izmeu sapi fija-kerskih konja koji su dremuckali na prilazu stanici dok sam se zabrinjavao pored stvari. Mjesecima je bila dobra i samo je kod svih razgovora s tetkom klimala ozbiljno glavom. Kad sam je izgubio iz vida u prisvjedjeloj rastopljenoj lelujavosti kandilja na usidrenim kolima i eljeznikim signalima udaljenih skretnica, jedan trenutak mi je bilo jasno da je Kristina veliki tuni klaun. Porazit e me ako se bude smijala. Ona nema nikada dovoljno vremena da se osjeti nadreenom. Posljednji trei vlak kao cmi ostavljeni ajnik hladio se na stanici. Sumnjivo su me zagledale neke prljave protuhe i kiseli miris ekaonica lijepio mi se za obraze, a nisam znao kuda je iezla. Samo je poslije dola, bljedunjava, malo ozarena, i kazala to to sam malo prije proaputao. Ciglani crveni zid one Maarske kole o koju su se trali osipajui zrak fijakerskih praporaca, pust i glomazan u mraku, doapnuo mi je da emo to platiti ovolikim ludim stravama. Onaj vani, ako nije bio ve mrtav, prevrtao je po rukama crnu masivnu igraku punu vatre. Svaki as iza 15 lukavog mira mogla su da se odvale okna i da Kristina umre od ljubavi koja je zanijemjela. Pst ree tetka. Tu je uza zid. Guna. Neki koraci rasli su koncentrino iz take. Jedna svjetiljka okaena o njega njihala se u prozorima kao klatno ure etalice. Koraci su dolazili odozgo, i kako su vie ulazili u istu neposrednost koju im je zaustavljen dah omoguavao, pridruie se ritmu srca i po ploniku se vani prosu bistrina nae hrabrosti. Svjetlo se otklati. Vidimo kako lako i krupno maka-zaju velike sjenke nogu na plafonu kojim taj ovjek za-maknu u drugi ugao izvrnut naopake. Uinilo ti se, mama proapta Kristina. Nema ga vie. Ona to najbolje zna pomislih. Ali sam kazao: Kristina, ja volim ovakvu no. Kroz plave pak--papire kao kroz laikmusov filter ulazila je zora sva istanala, sva procijeena naporom i stvari izvukoe sluzave roie svojih sjenki. Prozor se otkinuo suvie izazovno za nae napete ivce i rascijepi se s praskom kore od lubenice iza papira sazrela zora. Bila je otrija od gleera kad uini uvredljivo stvarnim pojave i puste slike koje su s nama provele no. Kristina rekoh joj poto zastade obnevidjela i balzamirana ljuskom rasuenog plaa usred te svjetlosti to se jo uvijek ulijevala kroz rasjekotinu vjeruje li mi? Lice joj je bilo blijedo, to sam tek sada jasno vidio. Nadviri se ispeta na prste jagodicom uz prozor, ostavi huak magle na staklu i izgovori prazno: Nema ga. Poslije kad pognute glave, kupei skute spavaice, poe preko sobe i htjede da se pribere za dan koji je ve bio tu, odjednom obrati nasmijeeno lice meni i nita mene upita. Demon je prebivao u toj eni cijelu no rekoh u sebi kad sam ga sagledao. 16

DAN PREMA ZATVORU i Ujutro rano dolazi ta mala, smetena, podmukla, na-gorjelih udova i donosi vijest koju dugo razdrmava svjetlo, udara naizmjenino svim vratima od onih dolje hod-nikih kuda je ula dopraena prijateljskom Bulikinom njukom do sobnih vrata od ormara i na koncu se pojavila u gotovom obliku bez evolucije stojei ispred nas kao ime ovog dana: Blago je zatvoren. Iza tajanstvenih stvari uvijek stoje beznaajni podteksti, malo mrcanja, opisi ina i vijest gola kao besadrajna svjetlost. Od tog lica koje je ivjelo, jelo i plakalo, za tu raun nita se vie nije moglo uzeti. Kristina je ve bila obuena. U nekoliko slobodnih kretnji, presigurnih od navike, ona je uzvukla arape, zakaila ih, natrake ogledala avove i dala kosi nekoliko zamaha elja s unutranje strane zatiljka kao da je htjela da je odvoji od koe i uz krotko jo nedovreno dranje sila je niza stube kao da ide naviti iznenadno zastali mehanizam dananjeg dana. Prela je brzo i s poslovnom panjom preko prigodnog plaa bratove ene u kojem se odjednom rasplamsaju istanjale i banalizirane obiteljske veze i ula unutra, gdje je sad ve, trezvenije i bez prenemaganja, bila posluena ajem. Jutro je ve poelo neometeno, samo sobom uvjetovano, po vruem uredno odravanom tednjaku, po posudama mlijeka izmaknutim ukraj, po prenom tijestu i tek ostavljenim velikim alicama za bijelu kavu, po prijatnoj toplini to je natapala stvari. 2 Zaustavljeni kalendar 17 Trudna, nespretna mlada ena poluobuena za izlaz nije znala da se makne. Noas su doli i odveli ga. To je sve to je znala da kae. Zblanutost tog malog svijeta, tih sitnih mozgova, poinje odmah im ih odvojite od tednjaka. Svaki as kao da je pitala oima: Pa ta emo sada? Ona je imala ve spremljene koare, prekrivene velikim krutim ubrusima, i sve je oko nje bilo od nekog obilja, naduveno, ispunjeno kao da je to bilo najspaso-nosnije u ivotu. Ostala je malo iznenaena kad Kristina ne pokaza interesa za njen prtljag. Ona nije imala nikakva iskustva. Znala je jedino da okolo vlada glad i da e se s tim koarama otvoriti neki prolazi, neke rampe koje su se tko zna kako i tko zna zato spustile noas izmeu nje i njenog mua. Kristina, prelazei preko njih prema vratima, samo pomisli: Moja djeca gore gladuju. Je li to bilo zbog alice masti, boe, vie se ne sjeam. Miris prenja teak i svje draio ju je na povraanje. Moramo pouriti ree ona. Dan ... i ostavi da dovri tu misao tek poto izae na dvorite glave jo u mranom hodniku zabaene na zatiljak, upravljene nebu dan e biti danas lijep i od tolike tek naete aurnosti, bremenite nekom jezivom demaskirajuom ljepotom, u nju sioe marci. Morala je sakriti da je ena, iako je neto daleko i nemogue poeljela jer su svi oko nje bili slabi i gledali su u nju. Snaha se ve izvukla kroz sva ta uska vrata s nekom neumjesnom koketnou traei prolaz trbuhu. Lice joj je bilo prekriveno pjegama blijedim i razlivenim ispod koe. Tako razglavijena i s provodnjenim bljutavim ukusom koe, ona se sva do besvijesti i izoblienja predala trudnoi kao da e se sva iscrpjeti i pretvoriti u plod. Kristina nije voljela neurednost i uzgred je pogledala na trbuhu jedva zakopanu dugmad njena djevojakog teget kaputa i haljinu koja je za itav pedalj visila ispod njega, pa iskoristi priliku da joj kae da bi bilo bolje da obue balon i ovlano se podvee pojasom. Zena je ve bila na nekom putovanju, sanjivom i udnom, na kojem ju je sasvim ostavila prisebnost. Gledala ju je s ispranom idejom u 18 pogledu i s olakavajuim preputanjem kakvo imaju djeca nauena da ih netko vodi. Ni putem nikako nismo mogli ii uporedo. Neko je uvijek zaostajao. Kristina i ja poturali smo joj naizmjenino svoje usluge, a ona je, to smo se vie pribliavali Zasavici i otvorenom golom putu preko vode smiono i zloslutno razlivene u susret bistrom danu sve nesigur-nije stavljala stopala i izgledalo je moda i zbog kosog i neprirodnog dranja njena tijela ili nenaviknutosti na dugo pjeaenje da je svaki as htjela da se vrati. Mi smo nesvjesno izmicali naprijed. Ja sam to inio u elji da ih ohrabrim i olakam teku ulogu to je oekivala Kristinu, da joj dam snage kada me vidi da sam tu. Jer ona je ve gledala u tu budunost radi koje su je probudili i zato nije govorila sa bratovom enom.

Negdje u daljini iza one police zvukova blijed kao potez vodom zainjao bi se zuk. Trudna ena lica najeu-renog od straha to je ve odavno poivao u njoj, odjednom bi se zaustavila i pomalo odvojila od bokova dlanove kao da je opet postavljala ono oajno na njenu licu i u njenim oima stalno prisutno pitanje: Sta emo sada? Ali kad bi to prolo izmeu moje i Kristinine ravnodunosti, ona bi se blijedo osmjehivala i nastavljala put. Ponekad bih samo kazao da mir koji smo vukli za sobom ne izgleda straan: Sad je ve mnogo lake. Iako nije znala na ta se to odnosilo, ena je u pravcu mene utisla svoje rasplinuto lice i pokuala da se prepusti vjerovanju. Ona danas nita nije znala, samo je koraala vezana za nas dvoje nevidljivom uzicom slijepog podavanja, a na trenutke je i samu sebe pitala kuda to idemo i da li sva ova gromada bezazlene i sajamski napadne vedrine kroz koju se treba probiti lei izmeu nas i njega. Zatvoren. Kao da nije mogla shvatiti tu rije. U toj bijednoj zatvorenosti svijesti, elja, radijusa kretanja, u prijetnji koja se uselila u svaki vid ljepote zar se jo moe biti zatvoren. Onda pomisli: kako mu je? i u tom gotovo glasnom pitanju njenih mutnih premiljanja izbi vru gejzir ve nabubrele bolnosti i ona progovori steui grlo: 19 Sigurno ih dre unutra i kad je uzbuna? Kristina, ne naputajui masku grevite ozbiljnosti, ree uvjereno: Ne, odmah ih izvode u sklonite. On nije zloinac izgovori kroz pla ena. To je tako malo vano da bi se stradalo. Umorna sam uzdahnu trudna ena. Onda se opet naosmo u naporednom hodu svi troje. Prilagoavali smo joj na tempo i podmetali lakto-ve da se oslanja. Uh, to sunce uzviknu Kristina kad se ve iza nasipa, iza njenog' crtea gradskih krovova i tvornikih dimnjaka, iza modriaste zavjese isparenja ukaza puni dan. Cestom gore iznad nas prolazila su kola. Je li to trni dan? Ne znamo tko je to pitao. Nitko nita poslije nije kazao. Poele su da nas zanimaju male sitne stvari koje se odvajaju od svrhe i prolaznim talasima rastereenja krijepe duu. Snaha zastade da popusti pojas na kinom kaputu i s nekom sazrelom prisebnou pohvali Kristom savjet da skine kaput koji bi sada jedva trpjela na sebi. Dok je tako stajala kratko odiui, iz daljine doprijee koncentrini zvui sirene. Sluh im svom snagom izie u susret i davae ve gotove oblike dizanja i sputanja koje su oni prihvaali i zaposjedali do tanine precizno tako da je itav ukoni lanac trenutaka proao u ispitivanju da li je to halucinacija ili stvarnost, poto je sve teklo bez pometnje, kola su tromo drmusala cestom, sna-e s podignutim rubinama su tegarile iarane koare i svijet se kretao po razbacanim stazama ivo obojenih polja. Uzalud je zbunjena svijest traila neke znakove bliske opasnosti. Kristina pomisli kako smrt nikada nije imala neviniji izgled. To je preduzbuna viknu netko u prolazu preti-ui nas bez i malo oklijevanja. Moraju ih pustiti opet ree kroz pretpla trudna ena. Njeno lice i oi poprimie ponovo izraz letar-ginog vodenastog oajanja i ona jo stajae kao da joj se oduzela mo pokreta. 20 Ne moemo ostati ovdje ree Kristina. Pomislila je: ova moe roditi od straha. Ne znam koji je to mjesec. Otkako nisam tamo ila, to dijete je brzo naraslo. Ona trenutak ostade kod te misli o neometenoj i velianstvenoj mehanici prirodnih gibanja: godinjih doba, cvatnje i vremenski usaglaenog bubrenja embriona. To ulijeva hrabrost uini joj se, i skoro neznatno i iznutra osmijehnuta, ona odsutno prui svoj lakat, a ova ena, povodom koje je ona razmiljala, gledala ju je sa maloumnim uenjem. Jo smo malo ili nagibom visokog nasipa, njegovom lijevom stranom, mijenjajui visine prema puteljcima zapetljanim pod nogama, po poretku slinim objeenim i iz daljine zamrenim icama dalekovoda. Na svakih stotinjak metara oni bi se izdizali i bili vezani u vor na nekom poprenom

kolskom putu, prekrivenom blatom ili grubim rijetkim kamenicama. Prvi je sada taj Goranoviev ree Kristina jer se oteala ena ve jedva vukla. Tamo emo sjesti. Svaka njena rije je mirila i ulijevala povjerenje ovom golemom runom djetetu ija zabrinutost i kilavi hod nisu pristajali poraavajuem nizu naglih promjena njena karaktera. Primijetio sam kako je od svake rijei uzrastalo njeno disanje i usiljavao se hod do nekog veselog muenja na kraju kojega e doi odmor, san i neizvjesna rjeenja patnji. Kako je vidik bio posve zaklonjen nasipom, kojega je rub bio iznad naih tjemena, rijeka, sasvim prisutna krila poruenog grada i njive tamnozelenih kukuruza izmeu nas i vrbovih obala, sve se napadno javilo kao novo, neprepoznatljivo pod drukije rasporeenom vegetacijom koja se nije obazirala na zahtjeve naeg sjeanja i na rat sa njegovim nasiljem iznakazivanja. Jednoga trenutka i meni i Kristini se uini da smo dug dio puta u neznanju prevalili kreui se u obrnutom pravcu. Pejza koji se mirno rasprostirao do sri otvoreno presjeen platinastom lentom rijeke primi sasvim prisebno nae glave pune prolaznog nesnalaenja. Lijevo i desno od pravca naeg traenja izrastali su 21 prastari nepromjenljivi predmeti koji nam povratie predstavu. Ne, iza ciglane ... jo dva prijelaza, bogamu. A u sebi produi to stanje rjeitim mislima: udnovato i ja se danas zbunjujem. Njoj mora da je teko. I pogleda je kako se pokori njenim rijeima i poe bre, oito gonjena potrebom da to prije odahne. Moda je sam hod nije toliko zamarao koliko taj raskreeni i unazad zabaeni stav koji je jo tee izdravala kad je stajala. Ipak, pomislila je uzgred Kristina pratei karikaturu njene urbe, ne bih mogla oprostiti ovoliku pre-datost oplodnji. Ona mora da se strano gubi. Poneki ljudi imaju vie nagona nego snage da ga obuzdaju i onda su svuda umanjeni. Pokua zamisliti kako njen brat u ovoj eni voli samo dijete, samo tu doslovnu naivnost u koju se nesmetano mogu stresati raspoloenja, rijei, pokloni, sjeme i sve tamo hvata klicu i odmah buja hranjeno stihijski, bez konica i ustezanja, prijeko sa zamahom do izoblienja. Kristina koja nije imala djece ree gotovo apatom: Taj put, taj put, mislei na onaj koji je vodio preko izoblienja. Ona nije doputala nagrivanje. Bila je uvjerena da e roditi, jednostavno, jednoga dana, na uenje okoline da bi izbjegla sva ona prenemaganja, tetoenja i neprijatni tromi poloaj trudnoe. U njenoj mati iza sluajnog paravana, moda i netano zamiljen, javi se prozirni plazmini mjehur, ispunjen posebnom vrstom emulzije koja potpomae tu osmozu stvaranja oblika dok jo niega nema osim ideje spremne da se po njoj zane kristalizacija. Ona i sada traje i sva rastenja u nama i oko nas idu svoj tok, osvajaju svoje namijenjeno, provode tu organizaciju nevidljivo preslikanu u ideji. Oblija ista, pomisli ona, ista budui da je brat bio jak i potentan, ila su u susret jedno drugome. Jedno lice je bilo u nastajanju drugo u... i ona sa okom izbjegnu tu rije nesvjesno podmetnutu od determinacije. Prenese na svjetliji plan razmiljanja i podstaknu onim to je zaobila samo uvjerenje da idemo u susret tom drugom obliju trenutno izdvojenom iz kruga. 22 Prestade misliti. Ostatkom svjesnih snaga utila je samo nasladu od prevaljivanja prostora, od napornog smanjivanja razdaljine. Prijee ispred snahe, koja je ovaj dio .podnijela bez roptanja i ree potpuno uvjereno: Konano, pa se spusti u susret trudnici da je podri dok se penje uz nasip. II Vrue dopodne ve je stiglo da se udomai u dvoritu tek lano i ipkasto ublaeno hladom mladih topola ije je lie bilo gotovo prozirno. Starci bijelih, iskuha-nih ela, sa dlanovima sloenim na tapu, cjepkali su nasitno trenutke svog oduka itavog u napadno izraenoj nasladi to su izvan periferije opasnosti; sve su uinili za sebe i ostalo su preputali sudbini. Ponaali su se tako kao da su sami sebi dati na revers i sada ine ono to mogu, ali znaju da su snage protiv nesree i sluaja uvijek kratke, ako ih sudbina ne podupre svojom utjenom neizbjenou. Tako su i drali prekrtene noge cupkajui i klatei stopalima, tako su se pripremali za puenje, cmokui jezicima i okreui se oko sebe da bi u tom trenutku unutranjeg trijumfa bili primijeeni; tako su i jeli

sporo i daleko od sebe iz smo tul jaka koje bi donosili u depovima. Preostatak svoga vremena oni su ljubomorno uvali i tim otezanjem radnji i nebrigom uivanja oito su htjeli da ga produe. O smrti su govorili s bolesnom osjetljivou kao usidjelica o godinama. Oni su nas promatrali, nas dvoje i krupnu enu koja je jedva pravila posljednje korake do klupa pod topolama jo nezaposjednutih. Starci su bili dokoni i mogli su doi u ma koje doba dana, a to su inili svakodnevno po lijepom vremenu pod izgovorom jutarnje etnje. Nisu nas poznavali. Moda i jesu. ivot je tako hlapio iz njihovih glava. Sada su bili sposobni samo za prepoznavanje, ako ih to nije uznemiravalo. Namjestili smo se daleko od njih, iji su se dosadom i ispraznou najedeni dijalozi strovaljivali u pra23 znine, prevaslavane zamasima maramica oko crvenih zbrkanih vratova slinih pjevijoj kresti. Zbog sporine refleksa oni su bili tako napadni u promatranju, zbog dosade tako pomni da im ne promakne ni najmanja sitnica. Izmeu sebe su poluglasno razgovarali o nama da smo sve mogli uti. Pitali su kamo sad ide ova mlada ena gotova za porod. Svi ljudi izmiu iz grada, dan je lijep, a ovo troje uri prema njemu. Koji je ovo djeak? Sigurno brat one zgodne ije lice je tako ledeno od ozbiljnosti. Nagaali su bit e danas aviona, nee ih biti, jer poinje zapara i barometar je nizak, ali ako su javili i sada traje preduzbuna ukoeno mirna iza prvog oka, onda opasnost visi u zraku. Lie drhti na nevidljivom vjetru od vode, starci preko potrebe i mjere briu rastresenim maramicama svoja ela, dolje nie na njivama kukuruzne liske zamlataraju na ezi. Kada e ovo proi? Snaha, koja je uvijek jednom nogom u nekom drugom stanju, spremna da ga prizna, gleda nas otvorenom, izravnom upitnou svoga lica. Mislim da je najsusjed-niji bio strah. Ona je u neznanju, zagluena zujem vlastite krvi i ivotom ploda u sebi, imala malo povjerenja u svoja opaanja i, kao to ine gluhonijemi, svaki as je hvatala neki tajanstveni tekst s naih lica. Primijetivi to, ja sam nastojao da je odvodim nevanim stranputicama. mirkao sam na suncu, mrtio se i brzo brisao itave stranice kao sluajnu, beznaajnu povrinsku sliku, kao igru iz zabave. Najednom je ona pitala suhim, speenim ustima, u kojima su se rijei jedva odljepljivale od nepca: To jo traje? Sta? rekoh. Njeno to nije imalo usko znaenje, odnosilo se na jedan veliki neprolazni trenutak nas samih, ovoga zato idemo, jo skoro i nezapoetog, na nju, rascijepljenu na dva ivota, na to opipljivo stvarno ali neodreeno trajanje u njenoj utrobi. 24 Da, ja mislim. Onda me ostavi iza svoga pogleda poto me shvatila nekom identifikacijom sa samom sobom to je, ini se, najprostiji nain razumijevanja. U gostionici se toila kukuruzova rakija koja je neprijatno mirisala kao ve jednom pojedeno ulje i uz to je sijedi suhi gazda s obinim krutim manirima samouvjerenog seljaka iznosio na papiru sir, svje, prebijel poput novog ikrea ili kiselinu na lupanim kapcima. Kod nekih prehrambenih proizvoda nije se osjeao rat. Ali ovi starci nita nisu uzimali. Oni su svaku mogunost uveavali do naslade. Sami za sebe pretakali su samo njima poznatu i ljubomornu alkemiju trajanja. Snaha je iskoristila priliku kad sam otkoraao do plota i rekla neto Kristini, koja se digla i u potrazi za neim pola neodreeno dvoritem. Jedan starac, od onih to su promatrali i nastojali da nas odgonetnu, sigurno je shvatio u emu je stvar pa je pozva sa gospoo i objasni joj da ne ide u drugo dvorite, jer u niuniku jo lei mrtvac, ubijen vojnik. Posada u ukas-tozelenim uniformama s druge strane ima svoj dio dvorita ovaj ovjek je Srbin posada je besposlena, znate, i pucali su jue tako iz nadmetanja, iz dbijesti, gaali su u srce izrezano na zahodskim vratima, nekoliko njih ovdje je uvijek opasno. Kad tamo ovjek krvav proreetan sa sputenim hlaama nabijen u otvor. Sada su to zapeatili i ekaju komisiju. Malo su se smirili danas.

r To je strano proaputa Kristina. Starac, ije je uho bilo poput komada isprane pustene postave, pozva je rukom nazad i upozori da o tome nita ne govori trudnoj eni. On je Kristinu, valjda zbog toga to je sporo mislio, nekoliko puta otputao i pozivao da joj kae neto novo. Dokoni ljudi sa puno nepotrebnog, nevanog iskustva ispoljavaju pretjeranu brigu o drugima. Nunik imate u kui. Gazda inae ne puta, ali kad kaete kakav je sluaj ... Sparina je ree meni da bi nastavio nit svoje zauzetosti. Ovaj je imao tu prednost nad ostalima to 25 je prvi naao priliku da se iskopa iz utnje, da se ispotlji i sada je, prebacujui se u pravcu mene, htio da se odri. Starci su sujetni kao djeca pomislio sam. Bit e promjene kod mladia. Te rijei pustio je ispred misli, ispred aktuelnosti da bi njima zabavio moju panju, a lice mu je prelazilo na sasvim druga ozbiljnija pitanja koja kasnije stigoe uobliena odmjerenom r aidoznalou. Rekao sam da su mi roake dvije mlade ene i ja ih pratim. Nisam htio objasniti kakva je svrha naeg puta. Odgovorio sam neodreeno: imamo posla. Ako se radi o hjeniku, ovdje u blizini... Rekoh da se ne radi o lijeniku. Starac prekriven tilom bljedunjave ozbiljnosti i nepovjerljive slutnje otvori bezuba usta u kojima je u iliastoj, crvenkastoj duplji, kao obezglavljena aba pulsirao jezik. Pratio sam kako mu ispod mjehuria pljuvake izrastaju grudvasiti plikovi, as iu jednu, as u drugu stranu se Mau slabine te slijepe gvale crvenog sluzavog mesa obdarenog sa^ mostalnim ivotom. Kroz iroko i nekako uplje razjapljena usta izlazilo je obilno uenje. On je znao da govorim povrnu istinu iza koje je skrivena prava. Iznenaivalo ga je: kakav je smisao moje pratnje. Ali je nizom kratkih potvrivanja povlaivao neem ega i nije bilo u mojim rijeima. Kad se njih dvije opet pojavie, on na vrhu skale i kao zavrni udarac batom u zategnutu kou. sparnog dopodneva razapetog izmeu nas, uzviknu otegnuto: Da, a ova... A, promjena, promjena mora doi. Nisam znao na kakvu promjenu ve po drugi puta misli starac. Mora ree ja to osjeam. Svaku i najmanju promjenu. Probudi me jeste bogami, i ja pogledam kroz prozor vidim ve je na putu, ha, tako je to. Shvatio sam konano da se radilo o vremenu. Zato preduzbuina traje tako dugo oglasi se trudna ena. ' Moda nismo uli kada je sviralo. Nita nije sviralo dostavi mirnom sigurnou jedan starac. Drugi su utjeli. 26 Mi ipak, tako u etnji, napustismo dvorite, kao da nismo rijeili da 'krenemo, samo smo bili nestrpljivi. Moda je to bio Kristinin trak da zavaramo starce koji bi pokuali da nas odgovore. Vidjeli smo: svijet je iao cestom. Bone mree pu-teljaka tkale su one su kao unkove s jedne na drugu stranu prebacivale osrednje uurbani svijet. Zar nije danas pijaca ponovo zapita mlada ena. Onda zastade i pokua da se prisjeti. Koji je danas dan? To pitanje nas je zateklo razoruane. Ja nisam znao koji je danas dan. Nisam o tome ni mislio. Kristina joj je rekla poslije due nedoumice. udnovato uskliknu mlada ena, a toliki svijet ide. Najednom ja, koji sam iao prvi, ugledah kako se na oko kilometar ravne ceste kolona paralizirala kao kad zastane toak na icanoj eljeznici i vagoneti ostanu visjeti u nizu na jednoj i drugoj zajli, bez smjerova, bez tendencija kao udarcem smrti ohlaeni krvotok. Poslije toga nastade panika i kola se pomakoe iz reda u obje strane niz nasip, a svijet, bijel i mnogo upadniji u korne-anju nego to je bio u pravolinijskom hodu, poe se rasprivati kao perje iz poderanih jastuka i tako sve to nastade i potraja, a kad sam se uspio okrenuti da ih upozorim na to, iroki snani talasa svih sirena i

paklenskih naprava dospjee do nas i tu se ve nije imalo ta objanjavati. Mi smo bili daleko na samom repu tog pogoenog i izbezumljenog gmaza koji se rainjao. Moemo samo sii u oblinju kuu dok to proe ree Kristina to je mogla mirnije. Ali je preplaena ena ve poela bacati unaokolo po nama i izvan nas sulude poglede svog nesnalaenja. Stajala je kao da ju je neto uasnuto i smrtno muilo, a nije imala ni snage ni vremena da to iskae. Kristinu ovo maloduje gotovo naljuti i ona uzviknu kao da se to ticalo sviju nas, a bilo je upereno samo njoj. Pa kreimo zaboga. Neemo sad... htjela je vjerojatno dodati: majmunisati, jer je to odgova27 ralo snazi njenih crta u kojima je ostala zatvorena nedoreenost. I mlada razmaena ena morade se pokoriti njenu pozivu, pokrenu se i poe za nama bre nego to je situacija nalagala. Sili smo na uzak ciglani put koji se drao ograda i blatom uprskanih fasada ispred dvorita ogluvjelih od prijetnje i uli smo u jedno urno kao da smo se sklanjali od kie. Svijet je bio unutra zabavljen poslovima koji otklanjaju misli od opasnosti. A ova je ve iz svega poela nadolaziti: iz zidova potresanih zujanjem iz nebesa vani, ne vie aurnih nego limenih, s kojih se nevidljivo, kao iz prejakih membrana zvunika, obarao preludij razaranja u svojim monim dionicama. Tutanj se sruivao odozgo pogibeljan, uaren, hvatao je stvari i gospodario njima, prisiljavao ih da mu slue iskoritavajui trenutak njihove zbunjenosti i napetog odnosa sa tlom, a onda su se gornji zrani kamenolomi sasvim otvorili i nastalo je cijepanje itavih eona i strahot-na igra otkinutih masa nevidljivosti koje su bez primjetnog mijenjanja slike obasipale nemono u sebe uvueno tlo. Svijest je bila zabavljena prisilnim poslom pretvaranja u sliku raspuknutih avova nebesa, onih bezmjernih energija to su se tog trenutka oslobaale. Bili su oigledno visoko i zbijeni u kaotian infer-nalni roj, izvan domaaja bitnica, molitava i mrnje. Onda su protekli ostavljajui skrene prste, varljivo fatamorganski ispreturane vidike iznakaene unutranjosti gdje su ve zbivanja dospjela da naprave pusto i otjecali su postepeno, sigurno, olakavajue, kupei sa svih strana i iz svih sporednih rukavaca zaostale osjeline opadajue tutnjave, poput rijeka koje se povlae u korita nakon poplave. Nebo i zemlja, iako stvarno netaknuti, ostavljeni su u sivoj letargiji dopodneva, iaenog iz vremena. Onda je svijet izlazei slab i obdaren iz svojih drhtavica ulazio u poslove i kretao se robotski sav slinav i najeuren od spaenog ivota. Niti su se opet spajale, kretanja se nastavljala, i tako je dan doivljavao drugu svoju fazu bez imalo nijansi. Kao da smo davno krenuli na putovanje odijeljeni konacima i doivljajima, mi smo izgubili sposobnost) 28 snalaenja d sve mi ini da bismo tragom tunih kornjaa sa Pacifika, pogoenih radijacijom, bez ulla pravca, odlazili suprotno od obale u vrelu pjeanu pustinju i skapavali izvrnuti na lea. Vodili su nas putovi i tok ope struje. Nije bio trna dan, a ljudi su vrvjeli prema gradu. To je izgledalo udno. Ne znam kako je uspjela da preivi ove trenutke i ta je za to vrijeme radila. Vjerojatno je uzetost kod nje zavezala sve namjere, Ukoila joj svijest i ona je ostala u nekoj vrsti anestezije sve dok je Kristina opet nije pokrenula i sada ide posluno, kojim god hoe tempom, ne zna vie ni za umor ni za bol, ni za svrhu svega ovoga. Vidi: nije se nita dogodilo. Tko zna da li to i osjea. Tako proirena, sva iznutra ispunjena pritiskom, vjerojatno je preprijeila put podraajima i itav ivot, bremenit uznemirenjima, ostavila na povrini. Upravo je dobro bilo to je preputala da je drugi vode. Ono malo njenog aktiviteta svodilo se na zabunu. Plaio sam se da e kod narednog oka poludjeti. Osjeao sam da je to kraj, mislim da smo svi troje to osjeali i da bi Blago u toj hazardnoj igri mogao od ale nestati. Preostajao je jo samo dananji dan, ravan mjesecima drugaijeg ivljenja, a nismo vie znali ni koje je vrijeme. Kristina je vodila utke, ja sam motrio enu, koja me, izgleda, tek sad primjeivala. Vidjela je da sam mukarac, jer mi se nesvjesno pokoravala i sad joj je bilo neprijatno. Uinilo mi se da bi se rado zaeljala i namazala usne, da bi primila koju ugodnu rije

kada bi zbog svoje vanjtine pristala da joj se kae. Pri sluajnom susretu naih pogleda na licu bi joj se javljao ispriavajui osmijeh. III Ponovilo se jo nekoliko svraanja i tako je dan bio udaljen sam od sebe, neprohodan i zavijen misterijem. Poelo mi se drijemati i u takvu stanju dolazili su do ravnotee i intenzivnog proimanja vanjski utisci i sje29 anja na snove. Izvori odakle se pobuuje tlapnja bili su naeti razvij avanj em. U jednom dvoritu prepoznao sam neke stare ene iz Rita. Sjedjeli smo na klupicama okrueni kominom prosutom iz stroa. Snaha i ja smo utjeli, a Kristina je nestajala s njima i vraala se. Odjednom je pristupila nama i pitala: Jeste li gladni? Ja sam bio gladan. I trudna ena je izrazila elju za jelom.. Njeno lice, neoekivano obasjano idejom odmora i zadovoljenjem jednog nagona, poto je sva bila od nagona, govorilo je: Kako je divno prepustiti se nekome da te vodi. Domalo smo jeli prena jaja, svje kvasen kruh i zalijevali to obilnom kavom iz visokih starinskih alica. Nisam vidio da je Kristina neto jela. Bila je od nas odijeljenja aureolom neke sveane odsutnosti, samo nam je bilo udno zato je ona, koja nas je jutros toliko pourivala, izmislila ove nepojmljive etape. Nismo ni primijetili kada je dan, koji se odvijao bez naeg uea, postao oblaan upivi odmah dvije nijanse svjetlosti iz svih stvari i povrina. Prijatna izmjena i nadolazak hlada stvorili su utisak kao da smo u jednom mahu bili gurnuti k veeri. Dunuo je svje ugodan vjetar, ali smo i dalje ostali sjedjeti vani. Zet ove ene, za itavo vrijeme neutralan i otvoren ovjek, pomalo avanturist, obukao je plavu policijsku uniformu. Sve se potvrivalo spektaklom koji se odvijao na cesti nekoliko hvati ukoso od nas gdje je on zajedno s opinskim slubenicima i pisarima uestvovao u javnoj drabi nekog naputenog domainstva, Po tome se takoer moglo vidjeti da je kraj. Iz njihovih pria in je ispadao nekanjiv: mjeavina snalaljivosti i njemu uroenog pustolovstva, ali meni se ovo inilo neoekivano. Ne bih se udio da je postao koija. Ljudi su poeli gubiti pamet i kriterije, ili je smisao za praktinost u tolikoj mjeri prevladao da smo mi ostali bespomono na drugoj strani. Besmislena, upola neskladna ilustracija njihovih naklapanja potvrivala se time to je upravo on s novom jo neprilagoenom kapom i krutim opasaem 30 obilazio oko kola i pomagao nekim sigurno usput uhvaenim radnicima prenositi kukuruz u klipovima. Kao da se time objanjavao motiv. Ipak, injenica da se njen zet odluio na to prads kazivala je kraj. Nije vie bilo znakova da e dan smoi snage da se izvue iz ovog sada ve svuda rasprostrtog hlada. ilicu po ilicu, nerv po nerv, on se survavao niz blagi nagib svoje orbite. Neosjetno smo preli unutra gdje se inilo tako mrano dok se oi nisu privikle da smo se uplaili da nikada neemo stii do grada. Htjeli su valjda da nas iznenade spokojem pa su uspostavili jedno od onih mrtvih popodneva zaguenih u dosadu kada isplivaju na povrinu disanja, i masnli sparuikani mirisi ostatka ruka, potisnutog u kraj tednjaka, nepomino stoje u zraku. Te starije ugojene ene kao da su prele dosadu. Bilo ih je koketua sa zlatnim zubima i ipkama obrubljenim rubljem, koje su samo ekale da se ovo svri pa da dovedu enika. Svaka od njih nosila je sa sobom, ne odvajajui se ni za trenutak, izlizanu konu taku sa obligaoijama i dokumentima. Sjedjele su raskreeno otkrivajui pla-vobijela nalija krakova, ni malo ne skrivajui otunu rasko donjeg rublja. Od njih je bio znoj gorak kao is-kuhana kopriva. Po itavo popodne biskale su jedna drugu i pincetama upale sijede vlasi. Tjemena su im sjala od istoe, pa je taj isti refleks, obojen jo stranom zrelom vrstom poude, profcivurjeno rastao iz zguvanih lica odakle se irila sparina. Priale su neto apatom ili upola glasa, hihotale se pokrivajui dlanom usta i odjednom naglo dolazile sebi i pipale oko sebe svoje otrcane take. Ako ih istog trenutka ne bi pronale i stavile pod svoje okrilje, do nekog blesavog presjeka je opadala njihova veselost, otimale su glavu i predavale

se panici. Neto divlje i neljudsko, do iznakaenosti prazno javljalo se na njihovim licima. eprljale su oko sebe i nogama i rukama i bacale na sve strane zle optuujue poglede, bile su spremne da raupaju ovjeka da bi ih otkrile u njegovoj utrobi, a poslije, nakon to bi im se opet nala pod rukom lukavom igrom sluaja, one su se 31 zakratko prodavale osmijesima, stidnim i zelenim od loe stilizirane isprike. Trudna ena je vie puta potraila nunik u dvoritu idui preko njega nesigurno i s bojazni da bi negdje mogao biti vezan pas. Takva dvorita obino na neoekivanom uglu imaju tenaru i icu razapetu izmeu dva stupa po kojoj klizi psei lanac. Ovo, meutim, nije imalo. I u njoj se poelo javljati nestrpljenje. Stvarno nismo znali kakva je bila svrha ove prekomjerne duge stanice. Pretpostavljao sam po tome to su aputali i pomno pratili utovar kukuruza i starudije da se ekalo na policajca koji bi mogao pruiti dragocjena obavjetenja. Nositi uniformu u tim bezglavim trenucima kada pogledi nisu imali vremena da prodiru dalje od povrine znailo je svakako neto, iako je njegova neophodnost tek trebala biti usaglaena s fizionomijom. Njegovo pravilno, blago, gotovo produhovljeno Mce bilo je uhvaeno u nju kao u miolovku. To se otkrivalo odmah na prvi pogled. Pola njegovih najbliih prijatelja sigurno ne zna da se u posljednjim trenucima odluio da postane naoruani redar, i to od one posljednje vrste, koji nose puke, upadne i izvaene napreac iz maga-zina.Mislio sam da je opasno i izazovno ako Kristina dopusti da se okoristimo sumnjivom uslugom ovog znanca. ovjeku se ini se, vraa neka pakost materije: jedna kapa moe da ga prepravi prema sebi. Moda je to s preoblaenjem zeta ove ene tako iznenadno na pragu posljednjih sekundi ipak samo trik kojim se odlino sjetio da pnikrije svoje ilegalne planove. On je oduvijek radio ono to se drugima priinjalo neumjesno. Ne bih se sloio da pod njegovom tobonjom zatitom pro-dremo do redarstva; time bismo mogli samo upropastiti nau misiju. Htio sam da to neprimjetno kaem Kristini. Kao da smo zaboravili zbog ega smo poli. ili se dogodilo neto nama jo nepoznato, nesaopeno, nikako nismo mogli da se odlijepimo od ovog popodneva i ove kue. Oni su popili jo jednu crnu kavu, pa je ena koja se maloprije onoliko uznemirila zbog take izvrnula naopako sve fildane na veliki niklovani posluavnik i opet su naa prisustva bila potisnuta kucanjem sata. 32 Ispod svakog fildana isticao se crn curak soca i to je itavoj slici davalo jeziv tajanstven izgled pokolja, kao da je ispod zakljuanih vrata mnotva stanova puzila u hodnik traka krvi. Trudnici je bilo muno i svaki as je izlazila. U samo stinue svjetla, kad je popodne visilo jo samo na slaboj peteljci, Kristina odlui da krenemo. IV Skupa s mnotvom kola neto pred sveeravanje proli smo posljednje kue predgraa i kroz kaos zaprega sfcjetenih izmeu ruevina nali put do stuba. Bilo je Jak manje razaranja nego to se prialo, ali su prostranstva postala udno, gotovo bi se moglo rei indiskretno, razmaknuta i vidici, stidljivi od novine, zateeni u okorjeloj intimnosti godina, otvarali su put pogledu do poznatih i nevjerojatno priblienih vrtova. Barijera eljeznike pruge, podignuta do pod nebesa lunim nasipom radi uspona na most, bolno izranavljen i krpan, mjesto najtuenije, ali zaudo neopustoeno sasvim. Sada je trebalo ostaviti nade i stupiti na prvo stepenite jakih katranom prevuenih stuba, koje su bile uperene u zenit. Kristina nas saeka. Nas dvije emo poi do redarstva. Ona je trudna. Oekuje dijete. Valjda e to vidjeti, idioti. A ti dolje seta j, pazi i gledaj na prozor hodnika na katu. Pratit e sve i ne dolaziti dok te ne pozovem. Bilo je teko penjati se uz tako strme i uske stube, na kojima se nije moglo ni mimoii. Da eni ne bi pozlilo, nismo dopustili da se zaustavi na samoj pruzi kad smo se popeli, i Kristina te potrudi da joj svojim leima zakloni uasno smrskanu panoramu unakaenu do neprepozna-vanja, a poto siosmo, ree da moemo odahnuti jer smo ve tu. Gdje je on, pomislila je mlada majka uzbuena sveeravanjem. Ja sam vidio nakon to su me ostavile, kako su tap-ui krajem ceste pored gomila cigle i razrivene kocke ule u hodnik koji je malo podsjeao na sjedite policije.

3 Zaustavljeni kalendar 33 Vrata su bila zabaena, valjda detonacijom, u jedan kraj, i uope se nisu mogla pomicati. Hodnik mraan, u kutovima neke kante i otrcane metle, opet drvene stepenice buno raspoloene prema njihovoj bojaljivoj odlunosti da dou do kraja. Trudna, razmaena ena je zaboravila da su jednom silazili i uzdahnula je: samo penjanje, penjanje, mukotrpan put do milosti. Nejasno je to pomislila i ostala je malo razjapljenih usta pred stranim nepoznavanjem ivota. U gornjem hodniku promakli su pored prozora i poslije sam ih pratio kako se kreu kao da nikoga nije bilo osim njih dvije. Ne znam zato sam bio uvjeren da to nije bila policija. Neki ulini prozori, pola kroz pukotine, pola kroz slutnju, davali su znakove osvjetljenja. Grad je poivao u lukavom trenutku smrti. Sad mi tek nije bilo jasno zbog ega smo se toliko trudili danas da bismo stigli u gomilu pustih ruevina pritisnutih mrakom. Odjednom su se primirile mora da su sjele na neku klupu u hodniku od uglaanog tvrdog drveta i ekale su da ih pozovu unutra. Vrata se nisu otvarala, nisam uo nikakav govor, jednostavno neobjanjivo su iezli tragovi njihova postojanja gore. Da one nisu zaboravile na mene? Sad smo svi bili razdvojeni u ovom nijemom gradu prema kome je danas bez prestanka grnuo svijet. Gdje je taj svijet? Jedanput sam, na nekom ljetovanju, poao uz rjeicu to se izlijevala iz jezera. Ili smo prvo kroz lijane i visoki ilavi lepuh znojan od vlage pa je gusti bio smijenjen obalom od konglomerata na mjestima osutog, a zatim su se nizale okuke izgubljene u batama koje smo morali zaobilaziti. Rijekom su vijorile crne vodene zmije bezopasne ali gadne. Tjesnoa doline nas je prisilila na uzbrdicu vruu od golog bijelog kamena ispeenog na suncu. Jedva smo ekali da siemo i skvasimo dlanove u vodi. Meutim, bili smo razoarani: ispod svoda od prepletenih lijana i trnja oblo korito netaknuta pijeska. Voda se izgubila, naalila se s nama, iskoristila nae nesnalaenje u putovima i dopustila moda da se na onom usponu neosjetno prebacimo u drugu dolinu. Vraali smo 34 se koritom muno krei polugolim tijelima trnje, i upravo ispod posljednje bate voda Se odjednom gubila na moda samo nekoliko metara tajanstveno i bez pred-umiUjanja, osim onog malog suvinog neodlunog dijela kojemu je trebalo korak-dva do potpunog razoaranja u vruem pijesku. A dolje se moglo uti kako je grogo-ljila u hladnim dubinama zadovoljeni cinizam svog rjeenja. Nama su preostajali samo gornji putovi, bijeli i opustoeni bezgraninom dominacijom jula. Ovaj svijet je, meutim, bio podmukliji od .ponornice: on se niim nije odavao. Ipak, rekoh u sebi, gdje je mogao propasti taj svijet? l Suvie snano me drala spoznaja razdvojenosti i ffaoga to je bilo preda mnom neodreeno kao praznina. Avioni su mogli doi nou i proorati gornje prostore do grozote, raspriti zaas la ratnog zamraenja grozdovima viseih raketa, unijeti takav kaos u orijentaciju da si mogao bjeati u strahu ispod toga svjetla i bjeati, posr-ui po tlu prejasnom od te sodomske aurore, ali mu snage ne bi mogle prekoraiti opseg odasvud vien, odasvud u posjedu ubistvenih kvadranata na bomberskim nianima i sigurno bih lipsao u nemoi samoga sebe prije nego to bi prvi tereti zaparali do posljednje ilice obraeni uzduh. Idem gore. Odnekle ipak dopire malo osvjetljenja, prljavog, nepokretnog, ne znam otkud, toliko da se naziru stube i krupne stvari bez sjenke. Imam dojam da ona izvire iz pogleda, prati ga i pomjera se s njim, jer vidim samo strogo u tom pravcu kud upravljam oi, ostalo je u sjenci. Uziem u gornji hodnik upravo> kao i one, osmijehnut od bojaljivog susreta koji mi je predstojao, ali njih nije bilo. Shvatim da su morale ui na neki poziv, jer same ne bi imale ni smjelosti ni znanja da to uine. Moda je ipak bolje da slijedim Kristinin savjet i da ostanem u neupadnoj blizini za sluaj da njihov nestanak potraje dugo. Bio sam, dakako, jo djeak i dirljivom odvanou htio sam odagnati strah. Razgledao sam unaokolo po zidovima umrljanim zamasima metle, po pregradi od obojenih dasaka opivenih na spojevima letvama, po stropu boje ustajalog aja i tek tada sam

35 na toj pregradi u gornjem frizu otkrio niz uskih pranjavih prozora, odakle je, valjda iz susjedne ili neke od bliskih prostorija, dopirala svjetlost. Mora da se probijala kroz vie takvih barijera izlijevajui se iz jedne u drugu dok nije izila ovamo sasvim oslabljena, gotovo jedva upotrebljiva. Vrata se otvorie u dnu nasuprot klupe gdje su sje-djele njih dvije i uzbudljiv rasplet trenutka predusretne Kristina jednostavnou svoje pojave. Pozva me rukom da uem. Kako je redar, naoruan ulizanom pitoljskom futrolom, sjedio u kutu s desne strane ulaza kunjajui kao ostarjeli oprezni pas, ona mi objasni apatom da nisu znali da je ekaonica ovdje, a ono je bila (ona se nasmija) predeekaonica. Hohtapliraju ljudi s prostorom. Teko, pomislio sam, da i iza straara ikoga ima. Ovo je sve la i uvlaenje u varku. Moe biti s nama ree zatim Kristina. On je tu kod njih. Nisam znao ta znai ovo -tu. Nije valjda bio iza tih vrata spreman za neko suoenje s nama. irina te odredbe gubila je svako praktino znaenje. Maloprije smo takoer bili tu. Sad je on opet tu. Vano je da nas vee neka fikcija. Umorna ena je sklapala oi na klupi u nekoj smijenoj i preplaenoj naizmjeninosti sa straarom. To nije bio san nego prolazno gubljenje prostora. Otvarajui naglo oi kao zateeni na djelu, oni su se bez svijesti gledali, a onda opet utanjali u bjeloonice. Straar je primijetio promjenu u broju osoba u ekaonici, registrirao je to jednim od tih somnabulnih pogleda koji su bili lano otri, ali mu je na povrinu panje tek poslije izbilo pitanje zbog ega je do toga dolo i onda je neprestano poveavao intervale svoje budnosti i gledao me. udnovato je da me uvijek otkrivao od prve, kako bi, udaren signalom, zbunjeno i ro-botski rastvorio oi. Strogost je u njima bila zaleena, izraz koji je bio, a ne koji sada jeste model tog izraza. Surovost onih jabuica uope se nije gasila nego je takva kakva jest samo bila skrivena kapcima i otkrivana, gotova pripremljena. Vidio sam kako se svijest ko36 prca u tim pregledavanjima i otimanjima i imao sam utisak da se ovaj ovjek uasno muio. Jo malo pa mi je poeo nalikovati na neki jezivi signal pred ulaz u krematorij, napravljen od istinskog lea ije se oi otkrivaju pomou automata kao gradski semafori. Dosjetio sam se da napravim s njim malu alu i preao sam na drugu klupu. On po navici otvori oi, izli u pravcu mjesta na kome sam sjedio zamrlu vatru svog podzemlja i kad ne dobi zauzvrat oekivanost mog lika, on nesigurno povue kapke prema dolje, ali ih s pola puta vrati, potvrdi utisak i jednim trzajem se rastrijezni i u isto vrijeme me potrai unaokolo. Poslije toga opet zapade u prea-Inji automatizam, samo je sada pogled upravljao ovamo. 9 Je li ovaj ovjek uope iv? Bio je ree trudna ena. Kad smo uli... Da ga upitam, kad bih to smio, siguran sam da bi mi odgovorio: imao sam teak dan. To se, uostalom, vidi na njemu; itavo dranje tako rjeito ponavlja tu frazu. On nije mrtvac odgovorio sam poslije samome sebi, on je mogunost mrtvaca. Kao i mi. Ili moda malo vea. Zato je bio opasan? Svijet jo ima vremena za formu. Kristina je zaposjela treu klupu. Valjda smo to inili zato da ne bismo govorili jedno s drugim i budili apatom straara. Svaka sitnica mogla je imati presudnu ulogu. Mlada se vie nije brinula ta je s njim. No nas je sve razlabavila, razvezala sasvim spone koje su nam prolazile kroz udove i sad smo kao lutke u gomili, nezavisnih dijelova zbrkano zauzimali svoje prostore, prividno manji. Htio sam zapitati Kristinu: Jeste li se najavili kod straara. Ne vjerujem da bi propustila uiniti ono to treba, ova ena ije dranje je danas preraslo u tajanstvenost. Priao sam i pitao apatom ta sada ekamo. Ne znam ree ona. Na moje uenje ona isto tako odgovori grimasom uenja. Poslije joj se valjda povrati prijanja prise-bnost, die se i poe preko nauljenog poda do straara namjerno struui koracima da bi ga pripremila. 37 Kako se zove on? Kristina ree.

 Kad je doao? Vjerojatno jue. Noas smo saznali. Ovamo doao? Nije doao, doveli su ga. A mi smo doli. Ja nemam spiska, ree straar, mrzovoljan to je morao uestvovati u ovom nepredvienom meuinu. A zato ste sada doli? Slubenik je oklijevao, protirao zatiljak, zijevao i ponavljao bez strogosti da je no i on ne moe nita uiniti. Sada nema nikoga. : Mi smo se zgledali u nedoumici to znai to nikoga. Ja nemam spiska. Nemogue je drati arhivu. Nekoliko puta nam je unitena. Nemamo sigurna mjesta ni za zatvor a kamoli za arhivu. Pa kako emo znati je li tu? Ne znam ree straar. Razmisli pa popravi labavi opasa, otpuhnuvi izvadi sveanj kljueva i otvori "rata. Nas dvoje poosmo za njim, ne obraajui panju trudnici koja je spavala na klupi- Moete li ga poznati? Kakvo je to pitanje, zaboga! uzviknu Kristina. Sili smo niza stube u mezanin s reetkastim prozorom bljetavo osvijetljenim. Doite ovamo. Priite slobodno i kaite koji je. Nasluujui da emo se suoiti s licima, Kristina i ja smo se libei primicali pripremajui se na neprijatan utisak. Dolje, dolje pogledajte viknu straar. I tek tada spazismo arenu osvijetljenu reflektorima i njih koji su sjedili na podu ne okreui glava. Bili su zarasli i drali su ela u rukama kao da su smiljali svaki u sebi neki tajni plan za bijeg. Slobodno ohrabri nas on iznad prozora su reflektori, oni nita ne vide. 38 Gledali smo, gledali, njihove nepomine poze, njihovu munu neodlunost da prihvate postelje, i prainu koja je treperila u tragu reflektora. -> Pa oni su svi isti! zaprepateno izusti Kristina. Na pratilac se napravi da to nije uo. On je postranim dranjem pokazivao da ne uestvuje u ovoj sceni, vjerojatno bezbroj puta vienoj, i ispoljavao je znake dosade. Uspio sam da priapnem Kristini naginjui se prema reetkama: Da nas pusti unutra? Kad mu Kristina ovo predloi, on, suprotno mom oekivanju, nije ispoljio nikakvu slubenu strogost, samo, gegajui se sa svenjem kljueva o kaiprstu, ree da on to ne moe uiniti. Ovo nije ulaz u zatvor. A ta je onda upita Kristina. Nije ulaz ponovi straar. Sad se moemo vratiti. On, kao i prije, poto zakljua vrata kroz koja je uao, sjede na svoje mjesto i pripremi se za drijemanje. Nas dvoje ostadosmo objeenih ruku ne znajui ta da inimo, a na licima nam se sigurno ocrtavalo oajno traenje. Sada je no promrmlja uvar mljackajui ve pljuvaku to mu je obilno isticala u usta ja sada nita ne mogu. Ali danju je opasno, kako ... Sta radite s njima za vrijeme uzbune? Ja nisam preko dana. Preko dana su drugi. Sta oni rade? Ve dva mjeseca samo nou. Mislite li da je to lako? Sigurnije je ree Kristina. A mlada zaforekla majka se protegnu, rasani, i osvrnu se u preplaenom snalaenju, pa kad ugleda nas, ne bi joj odmah jasan odnos tijela koja su stajala na prljavoj i krto osvijetljenoj pozornici jo uvijek iste noi. Polako se vraala u zaboravljenu i u trenutku ugodne odsutnosti uljepanu stvarnost sva u zimogriljivom oku i snano osjeajui usamljenost. Zrak i vrijeme

39 u ovoj prostoriji priinjali su joj se u prvi mah ostarjeli. Ona nije znala to se dogodilo u njenoj jednim preletom sna pomlaenoj svijesti ostavljeni trenutak jo je trajao. Pokuavala je da shvati naa postojanja, nae pozive, misao tek roena i uspravljena na noge prelazila je bez pune panje sa pojave na pojavu i sada se kao kuglica u poljima cane zaustavi neoekivano na pitanju odakle izvire ova avetinjska svjetlost kao da je to objanjavalo itavu stvar. Sve udaljenosti njoj su se iz ovog ugla priinjale neizmjernim i ena pomisli, gotovo proapta, misao iznenadne objave daljina, zavrti joj se pred oima od prepreka to su je u ovom trenutku dijelile od dviju koara prekrivenih velikim ubrusima, ostavljenih nasred kuhinje i ona pretrnu od pomisli da bi se istim putem i istim etapama morala opet vratiti. Dolazile su joj pred oi glupe slike i kao svje mlaz kisika prolazile ispod njenih od umora upaljenih kapaka. Onaj vojnik je jo morao sjedjeti u rupi od nunika pomisli ona. Sve to ide tako sporo, a ovo je valjda isti onaj dan. enina svijest se izgubi u nejasnoj napetosti i ona shvati da se ivot ne mjeri vremenom. Ne, proapta u sebi, danas sam mnogo ostarjela. itave sedmice su se istravale od tednjaka do postelje u susjednoj sobi, a kako siu okviri ovoga dana nedogledni uini se rasa-njenoj eni. Osjeala je povremene treptaje ploda koji se kupao u likvoru i uivljavajui se u njegovu toplu sigurnost, ona s osmijehom oklopi oi. Kristina pomisli: Ona je stvarno samo veliko dijete. Moj brat se odmara u onom bijelom prostoru koji omeuje njena egzistencija. Sada ree straar vi vie ne moete ostati ovdje. Za pola sata e naii deurna patrola. Jakovljevi niste se mogli sjetiti. Kazao sam vam, gospoo, ne znam, moda e dnevna smjena to znati. Jeste li ga prepoznali? Ne ree Kristina. To je bilo nemogue. Straar se zamisli, pogleda, trljajui bradu, u Kristinino lice pa ree: 40 Moda on uope nije tu. Kristina se okrenu prema meni, a trudna ena nespretno ostavi svoj san i ostade s nama u jednom zatvorenom lancu mentalnog uea. Bila je ve trezvena, uspravi se na nogama, pokretom obiju ruku koji je prelazio u drhtavo protezanje, popravi kosu i ode do prozora udnovato lagana poslije spavanja. Nadviri se u tamu, oslunu i viknu radosno kao dijete: Kia! Svi poosmo za njom, ak i straar koji se pravio mrzovoljan. Doista, povrine su se sjale, mastio se crijep na sauvanim krovovima i komad ulice bez uzbuenja je tekao u odrazu prozora. Kia nije padala nego se dogaala na vanjtini stvari. Straar se zabaci laktovima unazad, ispusti ugodno krkljanje od protezanja itavog tijela i ree: Eh, sutra e se mirno spavati. A mi se spustismo niza stube, sami u toplom romi-njanju, odjednom magijski lieni nesigurnosti, okrueni slojevima vlagom natopljene noi i prekriveni njome od zvijezda, od jeze koja se rastvarala. Moda, ree Kristina kad smo krenuli, a kiica je imala ozbiljnu i dugotrajnu namjeru da ne prestane jer je sve natjerala na suuestvovanje i sasvim se nastanila u tu rije, koju joj je podmetnula Kristina. 41 KAKO JE OTILA KRISTINA Odmah drugi dan, nakon to je, blijeda, taknuta lakom vrtoglavicom, ispustila iz ruke metlu i sjela na krevet naslonivi glavu na njegovu stranicu, ona iznenada poe buncati. Svi legosmo do njene postelje kao da se spremamo za neko dugo i besano putovanje. Ispreme-tasmo ponjave i zabacismo glave, ali nam je u ute razjapljene vilice upadala no to se stinjavala na pljesnji-voj slami oko tala. Mati joj je samo zloslutno uala uz krevet vaui ljutu cigaru i ukoen drhtaj joj je strujio u eljustima. Kad god bi se neko zablenut probudio upirui u pravcu utuljene svjetiljke svoj isprani pogled i suho struui kou na rebrima, vidio bi je kako upi crna i nosata nalik na staru vranu. Moja majka je straarila od po noi i prilazila joj s .ponudama i bezazlenim priama koje su iz neke bojaljivo lijepe prolosti presaivane u nejasnu budunost. Sijevalo je (ujme Isusovo), ali se

nikakav zvuk ni poslije dugog iekivanja ne strovaljivae izvana, i mi svi sa strahom promljackasmo ugodnu bljutku misao da, pred ovim trenutkom moemo klonuti i progutasmo je sa zgusnutom pljuvakom. Opet negdje topovi, jadna majko uzdahnu mati, a kraj zavjese propusti kolobar svjeeg zraka. O smeti ih, majko Isusova, i pomrsi im misli i staze sa nekim cicanjem kao ucviljeni pas oglasi se tetka i to se pretoi u molitvu koju je ona i dotad po 42 svu no u sebi ispredala i sada najednom velikim ola-kavajuim i vapijuim uzdahom koji se kao brdo izva-lja iz njenih sipljivih grudi podstaknuta dalekom neujnom tutnjavom u kojoj su izdisali ljudi, izie na povrinu njena suvie lina, prema sadanjem trenutku strepnje i nevolje, skladana molitva u kojoj je bilo toliko nedotjerane istine i toliko nepresunog nadahnua bola. I da nama, o Gospe preblaga i sutranja sveta nedjeljo, svane dan radosti, nama prestravljenim i ojaenim, nama koji ... i tu pue nekom jezivo tajanstvenom i razjapljeno mranom ranom sav iza sivih oiju skrivani uas naih sutranjica i sva luda histerina bespomonost naih plivanja po ovom tuem neizvjesnom vremenu. Mati joj prie i zovnu je iz tog propadanja: Daro, Daro, i apnu joj resko ma nemoj zbog nje, na to se ena tre, prisili svoje iznakaeno lice na izlomljen osmijeh, a glas joj se iz tog ponora die pro-mukao od maloumnog ozarenja i ona, sva trepetljiva slaba i upaljenih nerava od umora, poe podignutih ruku zazivati boga i preseljavati u ovaj otrovni kr od otrog krvoednog eljeza, potresa, gladi, klanja i zbjegova neki neranjivi svjetlosni svijet svoje vizije neba. Ona ga skidae rukama kao zalogaje vrueg bijelog kruha koje smo mi, natopljeni slabanom drhtavicom, glotili svojim poudnim suhim drijelima. Kao u nekoj sveopoj molitvi poniknute svjetine, skakali smo naizmjence i blesave poglede upirali u nju, u svjetlo, i uskrsavali u sobi neproienu, raskinutu, raznoglasnu molitvu, upadajui svi naglinom naleta pljuskova i povlaei se da bi sam njen glas, preteak od kukavne milosti i napukao od velike vjere, vodio nau zajedniku misao spasenja po krivim putovima zla, iskuenja, zabezeknutih i skrhanih dumana u ogromni svijetli dan to je ve nastupao. Onda bismo se skljokali u postelje skidajui breme svojih uzdaha i uta ela su nam primala na sebe miran ukoen sjaj svjetiljke. Ja, koji sam sav gorljiv spavao otvorenih oiju, uo sam je kako pria. Ponekad su pokuavah da je slijede i ispomau, ali ih ona nije sluala, niti poslije oni nju, osim kada bi zvala. Odjednom bi podigla glavu, pretri43 jezna, ila i preko neke pregrade izmeu svjetova, slu-nosti i vida potraila njegovo tijelo na podu. Pogled joj je bio iv, gorljiv, ali jezivo besmjeran. Miho je cijelo vrijeme leao i puio do prozora, mrzovoljan, nije trpio molitvu, nerviralo ga je Bulikino zavijanje s veera i sada je ovo sve skupa poelo da mu se mui, osobito kad ga je ona primoravala da stoji pored nje i slua njene prijekore. Pronala ga je i zvala. Njih dvije su skoile i prihvatile joj glavu koja se otimala u neprijatnim trzajima djeije slabanim, ali je ona s upornou pijanca traila da doe i stane pred nju, inae e to prijei u napad bijesa, vike i ona e kao avet ustati i strovaliti se na njegov leaj. Nevoljko je odbacio deku, protro oi i pokuao da bude njean. Bio je odebeo, obrve su mu se u takvim situacijama dizale preko nekog lanog nebosklona strpljenja i stajao je vrsto sloen, u providnim gaama, lako krivonog do njena visokog kreveta i ekao. Uvijek je tu njegovu la, ili neskrivenu spremnost da je poini odavalo ono susjedstvo tankog picastog nosa i neduno u sredim podignute gornje usne, prenisko i lijeno oputena mesnata ramena. Kako je stajao jednim stopalom na neijem dueku, a drugim na podu, itavo dranje postalo je od toga jo krivlje i otunije. Iako je bio sasvim do stranice kreveta, pozvala ga je da prie jo blie. On se, da je zadovolji, uz dobrostiv napor promekoljio i nagnuo k njoj. ta si ti, ko si ti? Pa, draga Kristina, budi razumna, zna ko sam, ne budi smijena i lezi, a sutra emo nas dvoje. .. Sluaj, prekide ga jo glasnije i rijeeno ja tebe ne poznajem. Pa u redu slee on ramenima. U glasu mu zatrepta priguenost. Zna li himnu? Pri tom se sva ustremi inei nespretne i slabe napore da se oslobodi slijepljene

navlake svoje perine. Oh, zaboga. Htjede napraviti gestu rukama da se otrese tog muenja, ali se savlada i ukroti svoj gnjev okrenute glave i kasnije mnogo prijaznije uhvati njene nervozne ruke 44 i pokua je uvjeriti kako e sutra pjevati, poto sada ljudi spavaju. Ona zapade u udljiv prkos slian razmaenom plau i suvie lomna da ga izjavi do mjere za koju je imala bijesa, bez snage za pokret i glasa za anatemu i kako je pala nauznak, rasuvi neureenu kosu po jastuku, samo se sva trzala i udarala nogama ispod pokrivaa. Kroz tetoenja i rasprianu smirujuu bezbri-nost moje majke, u kojoj je ona bila spremna da put do njene elje skrati na najbliu mogunost, pa je ak izjavljujui njen ushieni osmijeh, poela i pjevati bolesnica zapade u klonulu otupjelost i jo njih dvije tihim pokretima nastojae da joj uzvise jastuke. Mino je, do pojasa obuzet hladnim zrakom i uzbuenjem, halapljivo puio na prozoru. Samo kad se njih dvije pognute odmakoe od postelje da je ostave u blagodatnom snu to je nastupio, on prie da je pogleda i sjede na svoj leaj utei. Sat je zasopljeno precrpavao teku gustu no. Bijae tek dva sata. Nekako trnjivo i glavoboljno razli se po nama ve prilino ugrijan proljetni dan, ne dade nam da odlijepimo kapke, a ipak se brzo digosmo, zakanjeli, nikom nepotrebni, izlini, i nosili smo svoje bunjave glave i nabrekle mjehure do tale i pljuskali se iz kante, pa onda tako podbuhli zvrljali dvoritem. Tetka ree da se ne vraamo gore, kupat e je. Bilo mi je neugodno i izvraeno to sam se tako rano probudio. U ustima kao da se raspadala progruana svjetlost koja mi je leala na iznojenom licu. Svijeta ne bijae po praznim dvoritima (gdje li bi mogao biti?) i polja u daljini naikana gajevima skrivala su tajnu, naivnim izgledom prekrivenu porugu. etao sam iza kue po natruloj suhoj slami iz trapa, zavirivao u bau i zaljubljeno gledao nepoznato, tek sad otkriveno nalije kue od opeka. Prozori su bili ne-obojeni i ton ispranog drveta isticala se samo prljavijom i u isto vrijeme prisnom bljedoom. Motao sam se s nekim neumjesnim planovima o prepravku, ja bih stanovao na katu, ne volim da mi kokoi eprkaju ispod prozora, mirisalo bi na suncem prepeen zrak, svje kre i ugodnu 45 presnou zgomiljenog ita. Velik oktagonian hladnjak sa muepkastim krilima podbacio bih pod ovo zelenilo koje sada niemu ne slui. Pored tih providnih napasnih slika tinjala je misao da se s Kristinom dogaa neto udno i neprijatno. Trei dan poslije porodinih dijagnoza, utjenih znakova, uglednijih posjeta i stanovitih prolaznih ozarenja, bolest je ipak ustrajala i ne bi drugog izlaza nego pozvati lijenika iz Slavonskog Broda. Miho ga je zvao kolegom, izmjenjivao s njim latinske nazive bolesti i pomagao mu pri spaljivanju igala za price. Na koncu se ostalo pri tome da bolesnicu treba strogo topliti, hrana sasvim lagana, poto se radi o ozbiljnijoj prehladi. Krupni lijenik se bez vidljivog razloga znojio, svaki as je vadio zguvan veliki rubac i natapao ga znojem sa svog opaljenog, oblog, kao ljunak gojaznog lica. Prisustvo nadmone zbrke, tubiasta meka taka, bijeli arafi, ist lavor s vodom, runici, glasan govor i uvjerljiva hrabrenja na kunim stepenicama sve je to unijelo nade za taj dan. Miho ga je ispratio do ceste, jo su neto priali, gestikulirali i doktor mu je na kraju pruio ruku i odvojio eir. Taj posjet vratio mu je stanovito povjerenje, koje je od prvog trenutka izgubio, i u no to je nadolazila uli smo s poroznim uvjerenjem da ipak imamo nekog doktora u kui. Kako su mu se obraale mama i tetka, rekao bih da su briljivim traenjem savjeta za svaku sitnicu nastojale ispriati zanemarivanje u toku ova tri pometena dana. Sutradan je pristala da neto pojede. Dan je bio ist, lijep, kokoi su kokodakale pod prozorima, djeca su na poljima odirala grube promukle zvukove sa mokre vrbove kore, i ivot je pozivao tako iskreno da je ona s prelaganim, gotovo planim uzbuenjem obeala da e mu se brzo vratiti. Od prvog asa nije mi se svialo drutvo toliko svetaca koji su je okruivali povlaujui joj u svemu to bi eljela. Neka me avo odnese, znao sam da se nikada nee vratiti. Oi su joj ve bile pune

ukoene smrti, u njima nije gorjela udnja za proljeem nego se grevito otimala. 46 Opet, odmah s veera, zapade u ugodno bunilo u kom je bila djevojka i sjeala se nekih etnji po Kria-novu i u Donjem Vakufu, ali je ipak napipavala pukotine u sadanji trenutak, traila palainke s pekmezom i pourivala ih da upale svjetiljku. Nisam nikada ni slutio u kolikoj su je mjeri zaokupljali dumani. Vrvjeli su u njenim komarima kao u snu kakve sulude ishlapjele bogomoljke, mijeali joj se u ljubav, ometali joj planove i spremali smicalice, ali ih je ona nekom igrom sree, ili svojom stalnom sretnom zvijezdom onemoguavala u svemu i likovanje bi je postepeno tako snano i grozniavo obuzimalo da se napadno i strasno sva predavala u ruke monih, velikih, predobrih i njoj lino i u tom trenutku osobito sklonih svetaca. Zar joj je bio suvie djetinjast, sulud, nita prije ni poslije njega nije postojalo. Tako brzo je prestala biti djevojkom, koja je sve pobjeivala osmijehom. Utueni smo svjedoili prizoru kako se na veliki zatitnik, pred ijim su se migom otvarale aprovizacije i tvrda zelenaka srca bogatih seljaka da bismo oivjeli gladne oi sada povija pod polugom minulog ivota, ionako vie ravnodunog prema njoj. Danima smo jeli stari grah gusto skuhan u velikoj posudi da bi se zatakala potreba za kruhom. tednjak je bio u ostavi i tamo smo se mi, brojna djeca na njenoj brizi, zavlaili i krali ga rukama skupa s debelom korom to bi se uhvatila od stajanja i gutali ga bez vakanja. Ona nas je ipak navee zasmijavala, a njih tri su do kasno sjedjele i as ozbiljno, as pune zalkocijenjenog smijeha premetale planove za sutra. Mene je vodila sa sobom kad je trebalo neto ozbiljno i odgovorno uraditi. Odavno me nije smatrala djetetom: povjeravala mi je svoje djevojake nevolje, otezali smo neki povratak kui u etnju, ona bi mi stavljala ruku preko ramena i kazivala da e sve biti dobro s nama, s mojom kolom povraajui mi sebe, budunost i itav ivot u jedan intiman krug kojim sam lako ovlaivao. Sjeam se nedjelja, prilino tmurnih, umornih od amotinje koju bi ona odjednom znala razbiti kakvim izlaskom, pa bismo neoekivano proveli popodne u nekom mranom stanu njene prijateljice jedui kuhani kukuruz i obilazei obore s 47 krmadi, a sve je vonjalo na malaksalu zaputenost, profinjen mem i prisustvo bliskih srebrnih lakata neke rijeke po kojoj su plovili brodovi. Toliko fantastinog i neoekivanog, tugaljivog i pored svega krepkog dugovao sam njenu izuzetnom smislu za drutvenost. Ponekad je kroz suze i razmahane ljutite kretnje sa arapama srozanim ispod koljena prolazno hulila na boga donijevi kakvo razoarenje iz grada, da bi za aisak pustila na volju svojoj vedroj neukrotivoj prirodi smijui se kroz suze obeavajuem licu sutranjeg dana. A sada je rukama, jo uvijek pretjerano okomitim i pobodenim gore preko granica svojih moi visila razapeta, objeena i smijena na nevidljivim klinovima boje milosti. Rasplinuta slabost dizala mi se iz karlice i oporo se skupljala pod eljustima. ovjek poklekne samo pred monim velikim silama ispod kojih je njeno smodeno tijelo lealo kao pod stijenom otisnutom s brda. Na kraju svoje tirade pade nauznak, omjeri rukama jastuk i samo su joj za ta tri dana strano izmravjela rebra poskakivala iznad brade. Popodne nas dvojicu poslae po klistir. Babica je stanovala u susjednom selu, takoer kao izbjeglica, oko sedam kilometara odavde. Nismo znali tano gdje, i odmah kako zaredae prve seoske kue, zaustavljali smo djecu i odrasle, provlaili se u dvorita i naizmjenino as jedan, as drugi postavljali isto pitanje: Stanuje li tu negdje babica? Miho mi prizna da je ve umoran i ree da bi se usred svega najvie volio izvaliti negdje na suhu sprenu travu i zaspati da asak sve zaboravi. Dou, ree, tako trenuci pa se ovjeku sve ini udno, smijeno i izlino, ne vjeruje da s nekim stanjem, nekim dogaajem i linou on ima bilo kakve veze. Zbunjenost koja ga obuzme moe sjediti u njemu danima kao neko nepomino popodne u vrbama na mei. Oi mu narastu i u njima se sasvim razlije to sumanuto uenje, pa ga ostali gledaju, sapliu se o njega, guraju ga omamljenog i skamenjenog iz jedne situacije u drugu, plaze mu jezik, naljepljuju pljuvotinama, putaju krv, a on samo gleda, mie se 48 tuim, porivima i nikako ne moe uiniti neto razrjeu-jue i izbaviteljsko. Babicu zatekosmo u bati. Nije nam mogla pruiti ruku, prljavu od zemlje, i dok se ispriavala, nadlanicama je podizala uperke kose. Priajui i podstiui bez razloga svoju uurbanost,

prekoraila je nizak pleter, brzo oprala ruke u koritu pored bunara i zamolila nas da saekamo, jer je kod nje nered: i ona je dola iz grada kao i mi, svima je nama nezgodno, ometeni smo, upropatavamo se. Govorila je bez prekida; bez predaha, interpunkcije, i kad je zamakla sagnuvi se ispod niskog do-vratka i u prvoj i u drugoj prostoriji tako da ve nismo mogli ni razabrati njenih rijei, ja sam sasvim glasno kazao: Da nas bog ouva. Pogledali smo se i sporazumno othu-knuli. Nestrpljivo smo ekali da se s klistirom pod mikom zaputimo u obrnutom smjeru. Tako smo ve unaprijed disali olakicom ovoga dana. Ponekad mi se kristalno uini da neke stvari radimo najvie zato da bismo zadovoljili svoju potrebu za rtvom. Ona moe biti jako velika po teini, a neznatna po rezultatu, ali i u tim sluajevima skloni smo da je mazohistiki uveavamo do krvarenja da bismo se ogradili isprikom ako ona ne opravda oekivanja. Kako sam god obrtao stvar, to je bilo jedino to smo nas dvojica danas mogli uraditi. Putem me razdraeno nagrizala glad. Traio sam natuenim tabanima to deblji sloj praine u brazdama kolskih tokova, na dnu ak i ugodno hladne i ramena su me tupo boljela od duga klackanja po suncu. Srea je da nikoga nismo poznavali, imali bismo neugodnosti vie da odgovaramo na pozdrave i pitanja. Jediio nismo mogli izbjei da u svojim graanskim odijelima izgledamo malo upadni, osobito on kad je na povratku zbog praine morao zasukati nogavice plavih izglaanih hlaa. Gegajui se polako, mi smo ve putem do babice ispriali sve to smo imali i sada smo se vjerojatno kajali. Ja sam ga samo sluao i pokuavao da mu pomognem u uzdizanju njegova sluaja do opeg, to je valjda slabost svih intelektualaca kada se jadaju. Od vremena do vremena, postajao je dijete, iznosio usred ivog i ovom trenutku neugodno suvremeng kaosa zbivanja,' drhtave 4 Zaustavljeni kalendar 49 isjeke svoga djetinjstva s trabakulom, bronanim licem i nedjeljnim velikim rukovima na kamenoj terasi natkrivenoj brljanom, odakle puca pogled na more i brodove to izranjaju u vidik. Gubio se u vrevi ogromnih luka kao cmokos, krivonog, spreman na pretjerivanje, pjevao naveer s mulcima uz gitaru nogu objeenih preko zida gata punog tekog zadaha ribe. Oko njega su se u blagom veernjem zraku ukrtavale mnogobrojne katarke velikih brodova, ule su se psovke na svim jezicima svijeta, tetak mu je bio Talijan iz Barija, a otac se pojavljivao svaka tri mjeseca u kui sa brljanovom verandom, donosei darove, zaradu i miris svih slanih vjetrova sa etiri strane otvorenog svijeta. Crnokosi djeak je imao elju da se isa na more kao valjda veina njegovih vrnjaka iz bogatih i siromanih porodica, ali je pobijedila oeva namjera da studira medicinu. To ga je neljubazno iz svijetlih visina junog podneblja spustilo u ovaj trenutak gdje se zatekao na komadu ledine pored ceste s klisti-rom pod rukom na koji su ekali, imao je nasmrt bolesnu enu, bez moi, bez snalaljivosti, sam na pola puta do kue i sunce je ve naginjalo izduujui sjene. Skoismo i pretjeranom urbom nastojasmo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. inilo nam se mnogo due nego to je zapravo bilo, vjerojatno zato jer neke daljine to ih misao prevali podrazumijevaju pravo vrijeme otrajalo u nepovratnoj prolosti. Ako budu pitali zato smo se toliko zadrali kai da smo ekali. Plaio sam se da e nas kod kue susresti s nekom neugodnom vijeu, inae sam znao kako e neduno izgledati lice ovog ovjeka koji bi istog asa volio uskoiti u prvu pukotinu koju bi otvorio neki poremeaj u zbivanjima i postati djeak, jednostavno sprati sve obaveze nametnute svojim pozivom mua. hranitelja, zeta, vojnika i ovjeka. Lica su nam bila sasvim ozbiljna pod dojmom onoga s ime se moramo suoiti. Potreba za klistirom, kako nam je suvie tiho saopila mama, prola je, jer se ispostavilo da zatvor nije nikakvo udo kod bolesnika koji nita ne jedu. 50 Da, bogamu, o tome nitko nije ni vodio rauna ree on pustivi poraeno ruke niza se. Ali dodade (sa onim autoritetom od juer): Ipak ne bi bilo loe da pokuamo s obzirom na visoku temperaturu. Jo u hodu zbacivao je lako celtanu vjetrovku pro-kvaenu na pleima i istim pokretom preao na zasukiva-nje rukava, traei lavor i ve prireene komadie sapuna za irigaciju. Sve je to inio tako

uurbano da bi onemoguio neki prigovor. Tetka mu je utke donosila sve to je traio i ta njena utnja oglaavala se kao stalno prisutni prijekor koji je uzrujavao. Kad sam se vratio poslije pola sata, Kristina je bila u krevetu lea visoko podignutih uz pune perjate jastuke. Ruke, tanke i plave, umorno su poivale preko jor-ganske navlake s konanom dugmadi. Izmuenost i olakanje ogledali su joj se na licu koje je bilo isto poput tjestane jufke. Koristila se trenutkom prijatnog odmora poslije malog tjelesnog napora, jer joj je ve dodijalo nepomino leanje i kao da se razumno i opratajue osmjehivala ludorijama koje su s njom inili. Dobila je elju da jede neto kiselo, mnogo prenih krompira, i popije aicu rakije, i priala je sa svima slijepljenih usta i mrtei se s onom bolnou to je izbolovano tijelo osjea od potresanja neke tupe praznine izmeu nepca i tjemena. Zvuk biva sitan, sav od zagluujuih elinih kuglica, slian tutnju brodskog vijka pod vodom i naroito se uveava i postaje bolan i tlaan u rijeima u kojima ima zvunih suglasnika. Zaeljela je da izvede nekamo djecu. Obratila se meni s pitanjem: gdje sam bio i da li mislim na svoju kolu. Zvala je tetku da je poljubi. Hvatajui moju mamu drhtavom prelaganom rukom za punu punu naza-badanih ukosnica, dotakla ju je u lice dugim paralizirano tromim poljupcem i nekim nervoznim i neprirodnim usklicima pourivala bi ih da bre pripreme veeru. Pri upaljenoj svjetiljci, postavljenoj na okrugloj kutiji vie njena uzglavlja, okusila je od svega po malo, s naporom vakala i jako se muila pri pokuaju da velik zalogaj ugura u drijelo, napokon je odustala ispustivi nevoljko pribor i masnim ustima zavalila se umorna u 51 jastuke. Na prigovore da nita nije ni probala estito, izvinjavajue i uvjereno klimala je glavom i pokretom ruke zatraila da posluavnik uklone od nje jer je i sam miris jela gui. Otvorili smo prozor. Godio joj je svje zrak, iako ga je osjeala posredno i iz daljine. ini se da je i sama okrepa koju joj je donosio bila preteka za nju, te ubrzo, opijena njime, zaspa blijeda i s gracima znoja na elu. U tiini da ne povrijedimo tanki ranjavi miris njena tijela gazili smo na prstima, bez uma unijeli dueke i razvili po podu i pruili se da uhvatimo gutljaj dva istog sna. Nije potrajalo dugo, probudila me kripa poda i vrelo grevito dahtanje slino suhim udarima stupe. Na odvuenoj u kutu i nekako zasebno izdvojenoj svjetlosti lampe pulsirale su joj zapaljene grudi i dvije crne rupe nosnica neujednaeno su treperile. Usne je drala rastavljeno, slijepljene za zube. Mirisalo je na vinski ocat i stucani bijeli luk kojim su joj svaki as kvasili tabane. Tragovi octa, i zgnjeene enjeve ljuske uhvatili su se na elu. Samo bi u obliku tekog nerazumljivog mumljanja dolazio iz njenih usta vapaj za vodom. Poslije toga su joj podizali glavu na podlakticu i zalijevali je mlakim sljezovim ajem bez eera koji joj se presipao preko usta i u curcima kvasio platno na jastuku. Neto kasnije probudie Mihu da se posavjetuju s njim hoe li jo pokuati s hladnim oblozima. Mama je uporno tvrdila da su je najeminentniji specijalisti u travnikoj bolnici kod upale plua lijeili hladnim oblozima i da bi ona to sada na svoju odgovornost poduzela kod Kristine. Dugo je ekati do jutra. Bolesnica moe sasvim svenuti od jare. Miho je neodluno potvrivao da je terapija oblozima poznata, ali je na kraju prepustio njima da urade kako smatraju da je najbolje. Neka, odredio je, oblog ne bude ni velik, niti suvie hladan nego gotovo mlak. Ve sama vlaga e olakati disanje. Blizinu njene postelje naselio je gust kiselkast zadah u znoju iskuhavanog tijela kad je tetka s nje zadigla perinu. Okrenuli su je na bok kao mlitavu balu i ne obazirui 52 se na ostale posve su joj zagalatili spavaicu preko omekanih i u dno izlivenih sisa koje su, slijepljene uz rebra, silazile postrance. Jedino su joj tupe kratke bradavice bile jo djevojake. Na trenutak joj je, dok je leala na strani okrenuta licem k zidu, koat kuk nategao praznu kou nad slabinama, butine se meko presukale i noge su joj u bedrima izgledale jo tanje. Paljivo su je prevaljivale na, preko itave irine kreveta, razvijeni oblog iju je izazovnu vlagu njena grozniava koa odbojnim dr-hatom i jaucima silom morala primiti. Jecanje se produilo, sve manje i slabije, i kad su je, odmah zatim, umotali u suhe plahte i prekrili i zaukali perinom. Mirovala je do

svanua. Doe neki blag vjetrovit dan, treperilo je na opal-nom suncu lie i vjetar s dosadom ulazio s vremena na vrijeme otraga u perje kokoi to su se muvale oko erma i zadizao kratku pseu dlaku. Gore nikoga nije bilo, samo njih tri. Mama mi ree na dvoritu da je dva puta od jutros traila da je premjeste. To ne sluti dobru zakljui s uzdahom. Pone li bolesnik mijenjati mjesto, neka nas bog sauva... Ne dovrivi, ona mi gurnu u ruku komad kruha i ree da ne dolazimo dopodne gore. Miho je rano jutros navukao izme i spustio se niza stepenice. Primijetio sam da ujutro nije bilo bicikla ispod verande. Oekivali su vojnikog lijenika. Cijelo dopodne pospremali su sobu i glaali runike, miris iskuha-vane unke irio se sa verande gdje je bio tednjak i neko od nas djece neprekidno je izgledao na put to je preko njive vodio pored etvrtaste gomile noem naete slame. Tek oko tri sata iza ruka mlai brat javi da su na cesti kod damije pristala vojnika kola. Brzim korakom u trijem uoe dvojica vojnika u izmama. Sva vrata gore bila su ve otvorena i kad se ona opet zatvorie, kuom se pronese val rastereenja kao da smo konano pronali spasonosnog ovjeka koji e makar za trenutak preuzeti teko breme naih patnji. Vratio sam se gore tek kada je bilo sve zavreno. Na sredini su stajala spojena dva stola prekrivena istim 53 plahtama poput operacionog leaja i sada je Kristina leala ispod zatvorenog prozora nasuprot vratima. Davala je svojim izbolovanim licem i pogledima koje je odmah iz upalih duplja obraala prema vratima dojam neke kratke prolazne ivosti. Unutra je jo bio lijenik s cvikerom i malim otrim briima, oko njega su s neukusnim osmijesima zahvalnosti stajali tetka i mama, a Miho se drao s vrlo izvjetaenom brinou izmeu enine postelje i spremnosti da za koji trenutak, poto oficir navue svoje tamnozelene triko rukavice, poe s njim da ga isprati. Vidim prema netaknutoj unki na tanjuriu i pravilnoj hrpi kolaa da se niim nije posluio. Drao je oko sebe jedan krug tvrde i dostojanstvene poslovnosti koji ak ni primitivna napadnost moje tetke nije mogla probiti i ona je s planom razvedrenou i neprilinom udvornom grimasom slabih ena guvala iza lea novac koji je on ve jednom kratko i strogo odbio. Neto golim brojkama, neto prstima i pokazivanjem na brojanik sata uz dvije-tri hrvatske rijei objasnio je da poslije dva sata treba promijeniti veliki oblog u koji je itavom duinom tijela bila omotana kao mumija. Mama je neto razumijevala njemaki, a tetka je s nekom osobitom, tek sada oznanjenom panjom preuzela iz njegove ruke budilicu sa mutnim utim brojanikom i ostavila ga na kredenac ispred mjedene plitice. Uz mali naklon lijenik pree sobni prag i buno se spusti niza stepenice. Miho ga je ispratio do kola i vratio se tromim korakom kape zabaene na potiljak. On ue gore trapavim hodom i ree tresnuvi kapom o sto: Akutna upala plua. Trebalo ga je ranije zvati. Sobna vrata bila su zatvorena. Dvije ene popustie runu napregnutost svojih lica i tetki se zacrvenjee rubovi vlanih kapaka kad mama, preduhitrivi je mekim i umirenim glasom, ree da je kriza sasvim blizu, a ona po njenu miljenju ne pokazuje nikakve znakove naglog pogoranja. Sto se tie buncanja, ve prvi dan pala je u bunilo. Miho je pogleda, spusti oi i poe izuvati izme. ini mi se da je oklijevao vie nego to je to i sam umor mogao opravdati, svue vunene arape srozane od hoda 54 i otpuhnu kad na bolesniino dozivanje njih dvije pohitae u sobu. Nije dobro ree zamiljeno i zaustavi trom prazan pogled na mom ramenu. Molim te, nemoj se udaljavati. Bos, u napuhanim prostim akirama kao raspasani konjanik provuee se plekom kroz jedva odkrinjena vrata i paljivo ih priklopi za sobom. Ne znam koji dan bijae. U susjednim dvoritima neumorno su kripucali dermovi i vriskala djeca. Miris gnjile zemlje susretao se s tankom opnom raskutranog dima koja je nepomino leala iznad ljivika. Negdje kod Zepana prljave razdrljene ene opahivale su metlom ognjita. Poslije su u obru oko saa masama prinosile ugljevlje. One su se, prelivene tenom maskom odsjaja, strpljivo i lagano branile od dima iskreui u stranu lice i otpuhujui ispred naviklo zamirenih oiju. Vidio

sam kako gore u badi kose strijele sunevih lua probadaju modri dimni ambis i sve to lii na udesnu malu polarnu svjetlost. Pomislih kakav spokoj vlada na panju pored sjekire ostavljene u postelji od bijelih diljotina i svjeeg mirisavog trijea. Cijelo poslije podne Kristina nikako nije mogla da se primiri. Koa joj je bila prenadraena hladnoom, nije estito mogla ni da se pomakne, a mi smo se kretali, govorili, jeli smo, izlazili napolje i vraali se sa priama iz sela. Postala je nestrpljiva, podlijegala je neskrivenom osjeanju zavisti. Smetalo joj je da se u sobi pria. Kasnije je mrtila lice na korake, na rakoljenje kokoi u rupama ispred prozora, tresla je glavom na povremeni zuj psee alke po razapetoj ici, te sam morao sii dolje i na kratko vezati Buliku. O boe, mumljala je, o boe, to sam ti zgrijeila. Iz dna dubokog sasuenog grla nejasno su se izdizali mukli klokoti prokletstva, neprekinutog, podjarivanog plaem i zazivanjima. Ponekad bi se okrenula, uprla velik prijetei pogled muenika u svog mua i uzviknula: ta je, hoe da me ubije. Hoete, bog vam platio. Ma niko nee to, draga. Ti e brzo ozdraviti. 55 Nije mu doputala da prie da je tjei, opovrgava njene sumnje. Mlatarala je rukama i trzala povijenim nogama, a onda se guila u brzom kopnom disanju putajui hroptave promukle zvukove. Ma izai napolje kad se ljuti poluglasnim apatom i odmahnuvi gnjevno rukom uzviknu tetka koja je kod njena uzglavlja i rijeima i tepanjem i suzdravajui bolesniine ruke inila sve da ublai te nagle i ubis-tvene ispade histerije. Pognut i na prstima, on izie na trijem i udno zapali cigaretu. Ne ulazi unutra, tamo je pravi pakao. Opuak baci preko upljikave seljaki izrezbarene ograde i zagleda se u daljinu. Ne podnosi vie nikoga. Eto, ta ostane od ovjeka. Zatim ode do klupe i stade otpuhujui navlaiti izme. Strah me je noas ostati sam u kui. Bluzu prebaci preko lea i traei akom rukave, sie u hodnik. Sluaj ree poi sa mnom. Kad sam siao, stavi mi ruku na potiljak i zamoli me apatom da ne govorim nita o tome. Kroz veliku kolsku kapiju stupismo na mek pranjav put. Na raskru pozdravi neke ljude koji su u sveeravanju puili, onda skrenusmo iza zidane prizemnice ukraene na proelju jednim povijenim nadzidom na kojem je u krugu, imitaciji vijenca, bila upisana godina gradnje. Priekaj tu. Unutra se uo agor, neka ena krvavih prozirnih prstiju i nakazno odozdo podarenog lica stavljala je cilinder na veliku petrolejsku svjetiljku u prozoru i svjetlost retuira iz mraka glave ljudi u pokislim izoblienim eirima. Stolovi su bili dugi, crnjela se istroena daska njihovih povrina i zemljani vrevi iz kojih su potezali. Miho se pojavi na pragu drei u ruci staklenke, komotno napipa tri oderane stepenice praen nekim visokim ovjekom ije se oi strogo i prijateljski zadrijelji-e u mene. Zaguljivo je unutra ree. Glas mu je bio ist i grlen. Govorei preko lea i rasipajui fini ar sa svoje cigare, on nas povede do gomile sloene grae i poto ovlano puhnu sagnuvi se, pljeskom svog jakog dlana pozva nas da sjednemo. On se kucnu po depu, u 56 II kojem odjeknu muklo i limeno, izvadi kutiju, noktom joj odigne kruti poklopac pa pripali novu cigaru, a opuak baci u luku preko sebe. Miho prinese ustima staklenku i zabaenog vrata dugo je klokotao grlom udarima koji su podsjeali na teket osovina. Drugom, to ju je drao u ispruenoj ruci, muhao je mene u rebra i poto otpi, ree mi: Pokuaj malo, odvratna je, ali godi. Bilo mi je neprijatno i nisam znao ta da odgovorim. Osjeao sam se pomalo zbunjen. Meutim, mrak je gusto sjeo na dvorite, mi smo bili izdvojeni, podalje od nas padao je ut pravokutnik slabe svjetlosti uskrsavajui stope i prljavo trijee i ja outih topao plamen u svome vratu kad pojmih da uzimam staklenku. Sav otpor popusti u meni, dohvatio sam je prislonjenu uz rebra i iznenadili se kad je odvagnuh u ruci. ovjek poe da pria o poslu, o kaparama, o tome kako je svijet nepoten spominjui imena na koja smo nas dvojica klimali glavama. Nisam imao nikakve veze s njegovim

brigama inilo mi se kao da se pria zbivala na nekom pustom utvaju od utabane ilovae koju je poslije sasuilo sunce i tu se kree ovaj dugonogi jaran sa svojim dumanima, jure se sa tesarskim bradvama po tom udnom gumnu, jedan drugog sustiu, paraju, a krv im huno kao iz razbijenih kraga kvasi suhi zemljani naboj i biva poudno upijena tako da ni tragova ne ostaje iza njih. U poetku mi to izgledae opasno, jer sam se plaio lude, podmukle odvanosti ovoga krljavog svijeta, proelavih snaa u ru-binama i kosatih ispijenih mukaraca to u zadnjim depovima svojih bezguzih hlaa nose velike klebe ije dva prsta iroke korice vire preko skopanog dugmeta. irili su oko sebe jezu i poto bi se utke, bosi, zasuka-nih prugastih nogavica ili utinutih kopama od bicikla, skupili u nijemi krug oko vas i gledali vas meko i hladno ravno u oi, onako slabi, uvijek preirokih objeenih koulja i ilavih ruku. A pjevali su ti krljavi avoli silno i iznenadno, tresui gvozdenim grlima poput raz-draenih pastuha, upadali bi prgavo i punoglasno po trojica i vie njih sa strane, pa bi ponijeli pjesmu i izbacili je, a onda je dalje drao samo jedan vrlo kicokim i iskrenutim glasom tako da se rijei nisu razaznavale 57 ispomagan jedino ojkanjem. Sve njihove pjesme zvuale su mi kao prijetnja. Ve djeca u beici spretno su obrtala noevima. Prosipali su svoju ljutu, otrovnu krv ova momadi ja bez razloga usred kola, nasred puta u svadbama, pred crkvom i u sudnici i svuda gdje bi samo stali eira nabaenih naprijed s uperkom izvaenim ponad oiju, donosili su zeleni jed svojih prgavih divljakih udi i hladan maz elinih otraca. Ali dva se ovjeka jo uvijek naganjahu zbog raskinute pogodbe, bradve im krvave loparaste zvidahu u rukama, tabanae ilovau, umorni, razroki, tekoruki i narezani dok ne padoe jedan po drugom i stadoe se bratiti i ljubiti. Smijean svijet, pomislih. Dobar. Roen. Doe mi da ovjeka to je pripaljivao novu cigaretu iz kutije zagrlim i da se sva trojica noas pobratimo. Iz mekote to mi se protezala u udovima, iz ognjita odakle je ugodna toplina gmizala uz vrat ja sam im opravdavao nerv, i pjesma mi je njihova otkrivala svoju ratniku i iskonsku mukost i ivot njihov, na motici i u ritovima okruen mravim oporima svinja s kojih vise kocke stvrdnutog blata, i nedjelje njihove, pretune od tiine i masna ruka i plavo polivene odrine iza kue, nedjelje usamljene kao cvijet u pletenicama njihovih djevojaka sve mi izgledae otuno i meko da se htjedoh rasplakati, ali umjesto toga kroz oporo grlo istisnuh. Mnogo je jada tu, bogamu. Pusti to, mali ree Miho. Je li ti teko? Teko je rekoh. Miho se nae prema ovjeku upirui u mene prstom. On mi je kao brat objasni apatom i govorio je otegnuto iz due i nisko. U velikoj smo nevolji, razumije, a vidi ovog malog ovdje ... Vidim klimnu glavom ovjek. ... Eto, on mi je brat. Jedini smo nas dvojica na svijetu. Moja ena je na... (ja protmuh) na postelji nastavi poslije krae utnje. (Meni se uinilo da je htio rei na samrti) Kua mi je daleko, rat je, smrt visi nad glavom. 58 Jah, jah potvrdi brino ovjek. ... Ne znamo ta nas eka sutra. On se obrecnu, potrai pored sebe na daski bocu, die je ispred oiju i nas dvojica, vie po slutnji, prinesosmo svoje. Viestruk zveket smoenog stakla cmoknu u mraku. Iza toga sam uo kako su njih dvojica krkljala. Pili smo za neizbjeni dolazak onog mranog strahotnog sutra u koje smo utanjali. Pili smo zbog slave onih rijetkih praznika nae kratke prolosti. I ja se sjetih kako sam jednog ranog proljea s Kristinom prolazio ispred kapelice u Krianovu. Gvozdena kapija bijae otvorena i iznutra je dolazio uveo miris i mutan sjaj cvijea. Plaio sam se mrtvog cvijea na limenim vijencima, ali ovo je bilo u vitkim porculanskim vazama kojih imaae mnogo na oltarskim policama i stepenicama, a vani istom netaknutom travom ledine do samih eljeznih vrataca prilazile su ive mokre tratinice. Budui da nigdje ne vidjeh tragova, pomislih da u toj gotovo vijek staroj kapelici, samoj usred ledine, ivi bog skriven u ljiljanima.

Kristina mi je priala o nekim irinama u koje je eljela jednoga dana da ode ne za nekom odreenom ljubavi, nego iz ogromne ljubiaste udnje za svijetom, nepoznatim, za doivljajima kojima ovjek ve u poetku ne nazire dno i tako je to bila jedna naa sveta nedjelja zblienja kada smo poslije toliko prozainih dana uspijevali ivjeti najljepim i najnevinijim u sebi. Bio sam ve unaprijed gost njene raskone budunosti kamo e ona, poto jednom ode iz itavog ovog prljavog i pokvarenog svijeta, povesti samo mene. Iznad naih kreveta u spavaoj sobi visila je slika anela s velikim krilima koji je drao za rame plavokosog djeaka dok je preko slabog viseeg mostia prelazio provaliju. Tako mi je izgledao na odlazak u svijet. U ovom trenutku moj aneo uvar leao je skljokan, skrenih krila, naet ludilom. Noge su mu bile sputane, bio je djetinje kukavan, posramljeno slabaan, okruen bajanjem, pseim zavijanjem, dalekim tutnjem zla, drumovima u crnoj praini, visokim trnovim rodinim .gnijezdima odakle kleptavo i sablasno uzlijetae i navijae se neke krupne ptiurine. 59 Mi neemo nikuda otii. Nikuda kriknuh. Ljudi me utke gledae, a ja sam jecao. Pruen na ravnom zguljenom tlu pred kapelom, ubaljen, rastoen i ostavljen, ja sam gorko ridao. Rode se sputae svojim hladnim memljivim sjenama na moj potiljak, drveno su graktale oko mene i sve me vie zasipavae siluetama svojih krila. Malo zatim, digao sam vlano olakano lice, blijed, mraan i ohlaen. Povodio sam se na nogama kad prije-osmo kaljavo dvorite zaobilazei zaguljivu sliku na zemlju baenog svjetla. ovjek me pljesnu po ramenu. Samo hrabro jarane. Mora da nisi odavno pio. Jedva oslobodih ruku iz njegova vornovatog dlana na rastanku pred raskrem. Znao sam da idemo kui i ta misao me najednom ohladi, unese u mene drhat koji samo jo vie uvea neprijatnosti pred kojima smo nas dvojica stajali. Ispred vrata Miho me saeka i neodluno posavjetova: Kazat emo da smo traili kola za drva ... Pa napravi kolebljivo jo korak, dva i doda s bojaljivom upitnou: Moda nas nee ni pitati. Sobni prozor od dvorita bio je podljeven mjeavinom svjetlosti i mraka od ufitiljene svjetiljke, a okrugao aren odraz stajao je slijepljen i raijan na plafonu kao izvaljeno dno pletene koare. Legli su. On nagonski i bez potrebe odmah s dvorita poe na prstima. izme izu na pragu i oprezno ih ponese u ruci pipajui kilavo drvene stepenice. Svi su ve spavali na razbaenim duecima. Tetka s glavom na koljenima prevarena trenutno snom bdjee uz stranicu kreveta. Na na ulazak koji, mada jedva ujan, bolesnica napipa svojim icavim i uvijek polubudnim ulom, zau se malo mekoljenje i odjek speene usne upljine (ja pretrnuh), ali se nita ne dogodi i mi ne svla-ei se, navukosmo na sebe pokrivae. Volio bih, iako je to bilo greno, da se noas ili sutra rano dogodi neto krupno i panino to e velikom prijetnjom ponititi sve 60 sitne dugove zapisane pod naim imenima u glavama ljudi, da uslijedi neka grozna nepojmljiva sramota pored koje e sve male postati bezazlene, poto ja nisam bio ni dovoljno lud niti toliko pijan da bi se obranio ravnodunou. ekao sam sa svrbljivim elektricitetom pod onim kapcima, pod dlanovima, pod svakom slikom koju bih radi lane zabave dozvao u svijest da se na bolesniino jecanje dignu na noge kopljanici to su bdjeli poniknutih glava i sa sklupanim trenutno omamljenim otrovnicama u svojim mislima, pa da se svjetiljka odvrne i na nas dvojicu, slijepu od svjetla razoblienja, padne sve prokletstvo ovog grijeha. Nije me toliko plailo to u biti gren i igosan sramotom, nego e moj nagomilavani gnjev, namijenjen tko zna kome, potei sad ovdje i neduno isprskati samaritansku rtvu ovih ena ije osude mi nismo dostojni. Kroz prvu visoku zaralu kapiju, pred kojom leah nakon to su mi noge nekoliko puta poklecale na kamenju, izie tetka s trnovom krunom i oima podarenim krvlju. Sablasno su se sjale bijele neodraene polutke njenih bjeloonica. Imala je na sebi crnu preiroku haljinu s naborima do samih

glenjeva koji su bili prljavi i grubi kao kod prosjakinja. Poto prie sasvim blizu mrkim palcima do mojih oiju, spazih da su joj noge iskrvavljene. Spavaj samo spavaj prozbori onako kao to je inae govorila. Gdje ti je cigara? podigao sam pogled k njoj. Moda bi zapalila. Utroba mi se treskala kao kod niega koji plae u snu sklupan na praini. Spavaj ree proavi pored mene i u tom trenutku ja ponovo spazih gvozdena vrata na Krianovskoj kapeli raskriljena i pijedastal na oltaru odakle je ona sila. - Gospode uzviknuh pa ona je. .. Gospode. Ja pojmih da je zovem diui vlanu ispaenu iju koja se blistala u mraku, kao gmaz i kobeljah se po praini da smognem glasa, a ona jednako odmicae u dugoj prosjakoj haljini ukoene kime i ne okreui glave. Tamnosmee jabuke peta klackale su pod naborima ha61 ljine. Ja se okrenuh i, plaui grozno i obilno, poput prokletnika se vukoh na laktovima da poljubim krvav trag kuda je odmicala. Groktao sam grebui lice sam sebi: Kukavico, kukavico. A onda se umirdh, izbrisah tlapnju i uurbano sam se probijao kroz gomilu djevojaka, zvona, vaarskih horozova dok se ne naoh na samotnom nasipu sijekovake ceste. Vodile su me etiri djevojke, od kojih je najstarija niska i jedra, rasputene kose, gurala pored sebe bicikl. Sic mu je bio dug i otar kao reanj lubenice i ja pomislih kako se on, tako crn i iviast, usijeca u stranjicu i sve one sluzave meke rascjepotine koje ena krije pod suknjom. Vidio sam toliko puta kako je ista ova gospojca polaui nisko taj stari bicikl jer je bio muki, da zajai, poto bi premetla nogu, zabacivala preko sica svoju iroku svilenu suknju. Jednom sam (ini mi se), dok je bicikl stajao prislonjen uza zid iza kue, prinio nos da se osvjedoim i s uasnim gaenjem otkrio da je bilo istina to sam pretpostavljao. Najmlaa visoka, jo neuobliena i vilasta, povue me za ruku i mi odmaknusmo ispred ostalih sestara koje su vikale i mahale za nama rukama. Prolazili smo pored svijeta to je, ruku sloenih na nedjeljnim nadutim trbusima, sjedio ispred svojih kua. Reci ovoj tamo s pletenicama: seljaka utvaro. Ja sam vikao: seljaka utvrdo, na to se ona smijala hvatajui se za trbuh i presavijena tako posrtala je ispred mene. Budalo, budalo, ala si smijean. Utvrda. Kako ti tako neto pada na pamet. Negdje ispod kue pored klimave stolarske tezge, okrenuta leima, uzviknu pomalo uvrijeeno: I Kristina ti je uobraena, da zna. Vidjeh jo prljavi prevjes kombinea, to mi se zgadi jer se i ona nabijala na sic i rekoh ljutito s namjerom da je izazovem: Ona je najljepa djevojka u gradu. Igrala je Novu godinu. Kristina se pojavi iza ugla. Kroz bijele zdrave zube cijedio joj se osmijeh od koga uzdrhtah i ja se bacih do njene ruke i prozborih: 62 Vodi me, ti si me uvijek vodila iz prljavtine ovih popodneva. Naredni susret bio je susret sa danom. Prazan, mut-noglav, omotan nekom nezdravom vruicom u bljutavim ustima. Bez oklijevanja se podigoh i da bih izbjegao prazna mjesta, poeh protiv obiaja smotavati jo toplu posteljinu i iznositi je na hodnik. Miho je iezao jo jutros. U hodniku nije bilo njegovih izama ni kabanice. Sve poslove jutros izvodio sam s lukavim otezanjem: tako sam se, zbog neeg, i umivao temeljito, svukavi na plot koulju, hranio sam i pojio psa, rastjerao ispred prozora kokoi i s neprijatnom krotkou izbjegavao izravne susrete. Mama mi uzgred ree vraajui se s izapranim rubljem da sam podbuo i zapita me jesam li gladan. San mi je bio jo svje i ja se s uobraenim strahopotovanjem uklanjah tetkinim pogledima. Dopodne sam nasjekao gomilu drva i u velikim naramcima, pretovaren kao magarac da bih izazvao saaljenje, prenesoh ih na verandu. To ih je odobrovoljilo. I tko zna kako bi se produilo ovo neugodno zaguljivo popodne da Miho, koji me s dvorita pozva rukom i ustra preskaui po dvije stube, ne donese uzbudljivu vijest da etrdeset hiljada etnika ide sa jugozapada i u .povlaenju pali i kolje sve pred sobom. Lice mu je

podrhtavalo, nosnice su se udno i uznemireno irile nad cigaretom i mislim da je on, stvoren za paniku i velike preokrete, na dnu svog zluradog likovanja bio istinski preplaen. Zene su s dugim ubode-nikim krikovima hitale bezglavo hvatajui se bez reda svega i nita nisu dospijevale. Mama je htjela da pretre-semo ruak i ugasimo vatru, tetka je kupila iz ormara i bala zlatninu i dokumenta suzei posrtrance i za sebe. Jo nam samo to fali, jo samo to. O boe, ako te ima, gud'ila je gutajui obilan promukao pla. Rekoh da ne treba stvarati pometnju dok ne vidimo ta e initi ostali svijet. Prvi put otkako je Kristina pala na postelju, uzvue se gore huui i udarajui se po klecavim koljenima stara pogurena gazdarica iz prizemlja. Mama se prihra i pristavi kavu koju popie uurbano, i to kao da na trenutak obodri duhove oamu63 ene i prestravljene prvom, vijeu. U susjednom dvoritu neki su glasno dovikivali da je to daleko i do noi nikako ne mogu stii. Mama je sva najeurena i s gujom koom na podlakticama blagoslivljala boga i molila da ih omete i skrene na drugu stranu, govorile su cvokoui potajno zubima, svaki as cupkale na tutu, jer ih je valjda bilo strah da odu za talu nadomak ibi ju gdje iz njihovih naivnih predstava moe ispasti etnik s noem u zubima. Svijet se uznemirio po kuama, seljaci su ostavljali motike, drvosjee su se urno vraale s praznim zapregama, proradie sa svih strana seoski puteljci i prijeke stazice kroz ita. Iz gornjih sela poslije podne povrvje gomila zblanutih izbjeglica s kolima, arenim svenjevi-ma, djeurlijom i kravama koje su baiagale u hodu. Pred veer stadoe pristizati zajapurene i uprskane blatom grupice crnih ustaa to su pruale otpor rijetkim pucka-ranjem. Jedan mlad, utegnut, napadno, paradno i kico-fci udeen, bijae ranjen u ruku. On je stajao na raskru visok, stasit, svjee izglaane iljaste kape, ruku je drao u zavoju objeenu o vrat i izgledao je blijed u licu i uzbuen. Govorio je kratko i strogo se zagledao u lice nekome tko bi se interesirao podrobnije. U selu se ratrkane grupice vojnika to su kroz ita i iz umaraka neprestano prilazili, puaka svakako iskrivljenih na leima, skupljae na raskru ispred damije. To su veinom bili novaci i mjesne ustae, izbrijani i uhranjeni na kunoj zdjeli, izme su, iako poprskane blatom po sarama, jo uvijek zadravale sjaj jutronje kreme. Do popodne vjerojatno nijedan od njih nije toliko pucao osim na svadbi ili seoskim sijelima. Ovo je bilo neto ozbiljno. Zut mladi, nemarno pregrnut raspasanom bluzom imao je koulju na prsima pokropljenu krvlju, njegov vrat bio je kao od bjelokosti i lice bi mu svaki as preplavljao bol koji bi obeshrabrujue pristizao iz rane. Djeaki krhak, on se nesvjesno osvrtao kao da je traio oima znak nekog olakanja. Pred samu veer planu selo Grk oko sat hoda udaljeno odavde. Vatre su izbijale jedna za drugom s razliitih stanja i do mraka se slie u irok i bijesan oganj 64 od koga je podrhtavao itav zapadni horizont. Prijetei i naputeno poigravale su sjenke visokih predmeta u raz-blaenoj tami dvorita. Gornji red prozora odazivao se krvavim plamteim odsjajem. U takvoj atmosferi, znajui da smo meu najisturenijim kuama sela, dovedosmo pred vrata kola nastrta debelim slojem sijena i prekrivena mutalbima i sad je trebalo odozgo snijeti bolesnicu koja je uznemirena onim to se dogaalo okolo, iz buncanja zapadala u paniku. Prtili smo je nas etvoro kako bilo, za noge i za ramena putajui da se presavija, ne obazirui se na muklu jeku to joj se valjala iz nosnica. Ve nitko nije odgovarao na njena nesuvisla i djeja pitanja. Okruili smo je zaveljajima robe i kantama masti, a mi smo krenuli pjeice za kolima. Tetka zaplaka na kapiji okrenuvi se prema naputenoj kui ija su okna jo buktala. Plakala je krupno i potuljeno zatiena muklom klepom araga. Kako srno svi ili za kolima, u jednom trenutku opsjednu me asocijaoija na sprovod, od koje sam se branio bliskim strahom. Kad smo ve proli raskre i slili se u masu kola sa dozivanjem, djejim plakanjem, rikom i mukom stoke slobodno zatje-rane ili vezane za kola, bi nam malo lake. Mrak pade gust, o'dasvud zatvoren, zabljeskae debele zlokobne vode to su nadaleko okruivale usku istalasanu cestu nasipa preko Zasavice. Kola se nisu mogla mimoilaziti, a ako je netko pretovaren zastao, itava buna povorka zamotana u graju morala se zaustaviti na duini od dva kilometra. ene su uvale pospanu isprepadanu djecu da ne skliznu s nasipa. Od neprestanog treskanja Kristini su preko dasaka visile noge obuvene u grube

vunene arape. Cesta je sve vie liila na blatni tobogan po kome su u zatiju zvuno mljeli Obrui na tokovima. Sa dubine zaelja zaula bi se vika, pa se prenosila ovamo zajedno s otrim topotom vojnikih cipela i zvukom opreme. Neka patrola je urila da pristigne naprijed bockajui sjajni ljunak na ivici nasipa slabim prizemnim svjetlom signalnih baterija. Rekoe da ima i ludih. Ali najveu pometnju izazva vijest da su se etnici preko Grka probili na pravoslavno selo Lijee i odatle se pribliavaju glavnom cestom da nam presijeku put. Znaii 5 Zaustavljeni kalendar 65 smo da nismo jo ni na kilometar do Sebastijanovia kua gdje zasaviki put izlazi na glavni, a zbjeg se kree polako i uz este zastanke te se na tom sudbonosnom komadiu puta svata moe dogoditi. Odzada su oni ispred i iza zida od ognja, s obje strane je voda i mrak i ako nam odsijeku jo jedini spasonosni uzmak, ne preostaje nam drugo nego da se podavimo. Odsjev poara bi ponekad od natopljenih oblaka zadrhtao preko itavih nebesa i ogledao se na vodi bez obala razlivenoj dokle oko sie i to bi unijelo uas u povorku ljudi to je gmizila otricom tijesnog nasipa. Nalikovalo je na dane stvaranja svijeta kada je dolje bila samo voda, a gore nebeska maglina, ili je to nastupao njegov kraj. Oko ponoi ugledasmo lijevo i desno prve kue spojene sa putom skelama. Prozori su im bili osvijetljeni i pred vratnicama na daskama stajali su seljaci u nonim haljinama puei u mraku. Raspitivali su se o opasnosti i ekali neodluno neki rasplet. Mnogi su na irem -putu zavozili kola u stranu odustajui od daljnje jurnjave. Neki su pozaspali na tovarima. Poto se ispesmo na visoki glavni nasip krto, ali na irokom prostoru, zasijae svjetla zamraenih gradova. Bili smo sada sasvim sigurni. Koija zaustavi kola, izmijenjae cigarete, pripuie umivi trenutno zabrinuta lica u razgorenim dlanovima koijaevih ruku i sada se ene popee do njega na sjedite. Mi smo i dalje pratili kola. Nisam zapravo znao kuda idemo. To je ve prije bilo dogovoreno izmeu njih. Skrenuli smo negdje poslije ciglane, iji se dimnjak nazirao u mraku, jednim od onih jako strmih bonih putova gnjecavih od gliba i donjom raskvaenom cestom ispred kua do rastvorene kapije nekog salaa gdje zastadosmo uznemirivi psa. On je lajao mrzovoljno i hrapavo kao da je bez uzbuenja kidao u sebi rite. No ovdje stie da bude ugodna i svjetlija. Na nagradi nekih tala u dvoritu zau se komea-nje, a konji su uestano ubali kroz nozdrve i irili topao znoj s mokrih trbuha. Kua nas je nepovjerljivo doekala, osobito kad se oglasi pas. Netko u cipelama stupi na ciglani puteljak i zagusti lave koji se poklizdvao u jetko 66 zasopljemo cicanje. Tako je kroz histerian otpor psa trajala tiha ponovljena lupa na prozor i diskretni pozivi razoblieni tiinom. To izmoli kolebljivu svjetlost na dvorinom prozoru niske i duge kue koja se utrnu ili prituli, zatim opet mirno, slabo ali ustaljeno zasja pod cilindrom. Trebalo je dugo dok vrata pro'krgutae i debela mala ena u nonoj koulji pusti nas u hodnik popo-en istom ciglom. Mirisalo je na kruh i svjeu maju. Ona nas zapita jesmo li gladni, kad tetka kroz rijei natopljene blizinom ili ve poetkom plaa objasni da imamo u kolima bolesnicu, na to ena progega uurbano kukovima, bez potrebe protra dlanove o koulju i s fenjerom izie u dvorite gdje je pas jo uvijek izraavao nezadovoljstvo naim dolaskom. Ona mu neto doviknu, na to se u cilik i lanac se obreza o drven upust kuare, a poslije toga u nastali muk ona dva puta dozva sluge sa taglja. Dok mi iziosmo pred prag, oni su mrki, nepovjerljivi i prikriveno radoznali mirno stajali uz konje. Raspregnue ih i utke povedoe preko dvorita u mrak. Visoki drveni krevet do ivice stranica zaguen nadu-tom perjanom posteljinom bijae ve raspremljen u postranjoj sobi sa ulazom iz hodnika. Momci pomogoe kod prenoenja. U karakteristini starinski miris sobe, iji je zemljani pod bio zastrt kostrenim tkanicama, prenese se miris lijekova i sireta, pomete se njen mirni, decenijama ustaljeni raspored i na mjesto uklonjenog tekog stola unesoe iroki kratkonogi stolac s lavorom mlake vode. Dok smo za dugim nepokrivenim stolom za eljad srkali mlijeko zalijevajui prijatan kruh od kvasa, napolju se nazirala obina pomalo tmurna zora. Na zidovima prostrane kuhinje visilo je sue, niz kutlaa poredanih po veliini, ice za lupanje vrhnja i velike rebraste modle za kolae. Zidani tednjak imao je iznad

dviju penica crvenu bakarnu slavinu za kljualu vodu. Njena niska tavanica, dolafi i grubo tesane klupe djelovale su umirujue. Zapadao sam u nedoumicu kamo sam to dospio poslije noanjeg trupkanja iza kola i ta moja zaustavljena misao sva je kao spuva bila natopljena snom. 67 fI Po nekom drugom danu u kome je sve bilo izvrnuto, otueno i vremenski jako udaljeno, mi se uobiajenim i tek pomalo poremeenim kanalima ivota vratismo kui. Tek po kakva seljaka kola koja poslije vijesti 0 normalizaciji prilika nisu u razdanje s prtljagom krenula nazad u svoja sela, mogla su se susresti uz put. Kod nas je sve bilo obino. Ostali su netaknuti obrui prebaeni preko velike kapije. Sunce se ak i oko podne nerasanjeno i u tupim obvidicima rasprostirae po dvoritu. Bez kokoi izgledalo je pusto. Tek poto progovorismo, ispod tale se izvue Bulika i srdano nam se baci u noge cvilei i gladei nam rebrima listove. Pratio nas je do praga gdje se obrecnu, pribra, pobode tupu njuku uvis, potegnu slinavim nosnicama neku slutnju to se jo uvijek nadvijala nad naom kuom 1 pusti iz trbuha dug, muan lave. Nas dvojica se zgle-dasmo i odmah pohitasmo da to ispriamo urbom. Prvo to nam je palo na pamet kad smo stupili u sobu, gdje se osjeao zaguljiv kiseo zadah, bio je san, mali predah u .potpunoj besvijesti. Tijelo mi se ve drvenik) kao da su mi sahnuli nervi. Samo zgulismo cipele. Jedva sam uspio da razvij em duek i tako bez otpora opru-asmo se na lea. Trait e nas ree. Poslije uzdahnu i poe dublje disati. Ako netko doe prodrma me za ruku. uje, ta misli ako netko bane? Selo je doista bilo bezljudno. To nisam primijetio kad smo prolazili, ali ono sad ue u moje kratko poremeeno sjeanje kao znak upozorenja i odjednom neprozirni sloj pod kojim su meko drijemali moji udovi posta tanji. Vraao sam se putem kuda smo jutros doli ovamo. Prozori bijahu zatvoreni, tale zasovljene kraunom, kao kad mrtvac lei u kui spreman da ga iznesu u napueno dvorite. Samo ponekad nedjeljom talske rupe ne zjape prema cesti. Je li danas nedjelja? Ne znam, ree on. Poslije opet stade razmiljati glasno: Nismo sigurni da nisu proli. 68 Pa svejedno je ako su proli. On se die gonjen nemirom koji mu je okopnio san i otkri krajiak botane zavjese na prozorima okrenutim u onom pravcu odakle je sino dolazilo crvenilo poara. Nita nije mogao vidjeti. Vrati se i lee ne ispravljajui koljena. Dohvati naslijepo prstima kutiju i pripali. Znao sam kada je uzbuen: nasjedao je na cigaru dugim gladnim gutljajima. Gledao sam kako se bijeli obru poslije dva dima primae polovici cigarete. Kruta dugaka kapa pepela nakrivljena neznatno tvrdoglavo se drala usprkos finom podrhtavanjiu njegovih dimom osvojenih prsta. Ja sam vojnik. Zapravo, u vojnikom sam. To nije zgodno rekoh. Vojnike bi prerezali. U to sam uvjeren. Opazih kako pepelna uba otpade i rasu se po njegovoj bluzi. Plai li se? Bilo bi besmisleno da mi sad, recimo, evo ovog popodneva, presijeku grkljan. A sutra? Bilo bi besmisleno, kaem. On opruzi koljena, ugasi opuak o dasku na podu brecnuvi se nepotrebno poslije toga, pa uvidjevi da u blizini nema nikoga tko bi miu mogao prigovoriti, sloi ruke pod glavu i nastavi neto to je maloprija-njom radnjom prekinuo. Ti me zapravo pita da li se plaim. Postaja, okrenu se licem izravno prema meni: plaim se. Razmiljao sam o tome prije, mnogo sam razmiljao. Kao vojnik silio sam se da injenicu nestajanja primim barem bez toliko dramatike koliko bi odgovaralo mom opiranju. Dugo sam se udaljavao i pribliavao onome to je sredinja, vjeito aktualna tema naeg duha i sada to mogu

sasvim sigurno rei: .plaim se. Ne vidim kakvog smisla ima smjelost protiv bombi. Cuo sam kako ljudi kau: ne plaim se bombi i ostaju mirni u kuknjavi sirena. Mislim da se radi o jednom nesporazumu, nedostatku da zorno predoe najskoriji in. To je defekt iz koga proistjee hrabrost. 69 Zato nema svijeta u selu, avo da ga nosi? Om se odupre na lakat i ponovno izvrnu vrat u pravcu ulinih prozora. Poslije povienog govora bio je vidljivo uzbuen. Ima li moda neke hrabrosti koja je vrlina? Ima, svaka hrabrost je to. Svaka. Ona je vrijedna divljenja. Utoliko je vrlina. Ali ona je ludost, jer zamrauje ivot, ne vidi nita izvan same sebe. Ja ne volim ivot rekoh. Ja ga volim. Kako moe voljeti neto to je jo tko zna kako ispred nas. Ja poznajem ivot. On s nasladom uzdahnu i pogleda me u toku nekog razvedravanja to mu je odjednom obuzelo lice. Ponovi to uvjerljivije i sporije stavljajui na tlo svaku rije kao kamenje u temelj: ja poznajem ivot. Ja poznajem samo prolost koja nije ivot. Ti si pesimista zakljui on tuno. A sada, ta misli koje je vrijeme, moj sat je noas stao. Ja bih ekao da se smrai predloili lijeno. To ga obode, skoi i poe prema svojim izmama. Ja idem uzviknu ljutito. Sam? Posuti, zastade i nakrivi neduno i teatralno uvrijeeno glavu podboivi se mlitavo rukom. Nemoj, molim te, da pravimo gluposti. Sluaj rekoh odluno ne elim da se utrkujem s njihovim mecima usred bijela dana. No to je ve igra u kojoj ne moramo sve staviti na kocku. Sa zauzdanim odgovorom poe s izmama do leaja i obu ih napinjui vrat. Tako ostade zadihan s rukama preko koljena piljei tupo u pod ispred sebe. Pitolj nije kod tebe? On nita ne odgovori. Pas se nije ni jednom oglasio, dan se tmuo u oknima, bez glasnih dvorita unaokolo, bez pjesme, bez iega ime bi bio mjeren, osim podmuklog nepodnoljivog kontinuiteta. Bili smo kao usred groblja na koje se suno-vrauje veer. 70 Kristina je jo noas mogla umrijeti. Moda se to dogodilo ba sad. Pogledao sam ga. Bio je potpuno zaokupljen sobom. Gornja usnica mu je iljato nasjedala iznad donje, mesnati dlanovi slomljeno su visili preko koljena inilo se kao da e za koji trenutak sav utonuti sam u sebe. Kako neto ne pisne, ne zacvili, kako ne zapuca proaptao sam bijesno. Ve sam bio ozlojoen sputanjem mraka i tom nepominom izazivakom tiinom na kojoj smo leali nasukani. Njegov pogled, naglo probuen iz usredotoenosti, mahnito me osinu i isprazni na meni svoj jed. Neko odreeno vrijeme smo s munom napetou ili za icom malih, estih, gotovo uobraenih zvukova koji su izoblieno padali u zamku ovog praznog prostora. Htjedoh izai na verandu, ali mi on krivei lice zasmeta dlanom. Vratio sam se i kao osujeena zmija sklupao se na duek. Tako smo doekali veer. Vrijeme je rekoh. Sii emo u hodnik i izai kroz batanski prozor. Moda je netko vidio kad smo uli. Misli? proaputa. Moda je, kaem, ali to je ipak zgodnije da ne uznemirivamo psa. Neemo putem...? Kad ugleda prst na mojim ustima, uuti. Sasvim tiho otkaio sam iani zaponac i ispruenim vrhom cipele dohvatio nisko tlo, pomogao sam njemu i samo prividno priklonio prozorska krila. Pas nas je mogao otkriti da nije bio isprepadan bliskom pucnjavom i panikom prola dva dana, leei sada negdje duboko zavuen pod talom.

Preko krompirita zaklonjenog vonjakom izili smo na puteljak koji je kroz nisku penicu vodio do raskra. Nadao sam se da nikoga neemo sresti. U tom sluaju preostajalo bi nam jedino da u dva skoka polegnemo u mlado gusto ito. To sam mu kazao. Mogli smo jo i bjeati, ako bi gonii bili bez konja. Cestom smo se posluili svega trideset koraka i im osjetismo pod nogama travu nekog irokog dvorita, gdje su se u mraku nazirala nastrena kola, obojica omktavismo hod. 71 Ostajalo je problematino samo to kako emo prijei Zasavicu. Izvrdavanja nije moglo biti. Ako se odvojimo od kopna i zaputimo uskom prevlakom, zaigrali smo na rizik sa svojom sudbinom. Nakon vjerojatno vie od dva sata hoda po prea-cima i stranputicama ugledasmo prve osvijetljene kue. Bilo je oigledno da smo preli iz podruja gluhoe u toplo ljudsko naselje. Ja sam u vojnikom, zgodnije je da ti ode. Evo ti moj pitolj. Primakoh se iz povrtnjaka, kroz nasad potrkljanog graha i legoh u ubu visoke konoplje. Vidio sam samo kako se sjene neijih glava i ramena njiu stropom. Svjetiljka je vjerojatno stajala na stolu. Napokon prozoru prie ena sputenih pletenica u raspojasanoj rubai koja joj olbnaivae vrat. Nabrana ramena bila su joj poudno jedra. U dvoritu me, kao to predviah, doeka pas. Lave mu je bio suho poslovan, ali ipak na vratima se pomoli starija ena koja ree da nita nema i da su njihovi ljudi sada doli preko Zasavice. Prije ponoi stigosmo na sala. Stanje je bilo nepromijenjeno. Popodne na trenutke nikoga nije poznavala. Miho ode u sobu pred njen krevet i promatrao ju je dok se ustrajno borila s kratkim udarcima disanja. Vrati se u hodnik i proguta nadoli zalogaj plaa. Klimao je glavom i zurio iznad netaknute veere. Osvanu vedar dan s nebom modrim poput okna. Isplovi napadno i opasno otvoreno dvorite kao kasarnama opkoljeno, talama i gospodarskim zgradama. Doe mi smijean trag koji su naa kola nasumce upisala u mraku prethodne noi. Iz vedrog neba kao sa kiom naete cakline leda slivala se u moje ivce mrzloa. Sto se dan vie razvijao, sve jae me obuzimala jeza. Bili smo nadomak protuavionskih bitnica, svaki as sam oekivao kad e se pojaviti lovci, hitri, crni, brzi kao kopi. I koso zjapnut eram nalikovao mi je na top i u dnu dvorita baeni plugovi i gvoarija na vojnu opremu, a plaio sam se vie od svega onog vrvea svijeta koga sirene iibukaju iz predgraa. 72 Gazdarica ree da oni ne bjee od uzbune, dosta su daleko, a ako je sudbina, mogu poginuti i nakraj svijeta. Ona ne smije naputati imanje kad okolo krui toliko vojske i beskunika. Kao za spasenje, popodne se od jugozapada ukazae bijele sante oblaka. Ile su brzo i zaposjedale iroko ravniarsko nebo. Uskoro se domakoe suncu i dan zapade u prijatan hlad pun neprobojne sigurnosti. Bez obzira na njeno stanje, koje se nije poboljavalo i na opiranja, poto je ve bila krajnje izmuena, nato-varismo je u kola i vratismo kui. Istu no, jo daleko od svanua, poela je umirati. Mama je etveronoke bauljala izmeu naih postelja i budila nas: Djeco, Kristina umire, sine, naa Kristina umire. To je bio onaj sumanut pla pun neznanja ta e se i kud e se i u isto vrijeme zaliven svim razjapljenim grotlom slobodno razvikanog bola i praznine to se javljala. Zla slutnja baci nas na noge. Mati nije doputala ni da se rasanimo, vrue nas je, odljepljujui nae tremljive ruke od ea-nja, bacala pred muan prizor Kristininog umiranja. Leala je na leima glave prkosno zabaene k zidu i njihala ju je zijevajui. Tetka je nasrtala na nju, posezala joj rukama za ramenima potonulim u agoninu borbu i hropac kao da je htjela da je dozove i rastrijezni. Umirala je dugo i jednoliko. Ne znam zato su prerano pokuali da joj u odsutne ruke uvale svijeu. Pekao ju je proliven vru parafin i ona trenutak zadri trzaj i lijepo se osvrnu na uzvitlan plamen, a u krutim, ve umiruim oima nabubrie se dvije suze. Onda nastavi umirati jo strasnije, jo oajnije praznei se da se to prije izmetne iz ove panike u kojoj smo svi nasrtali da je povratimo nazad. Mlai brat je molio litanije umiruih prekinuvi krunicu, koju je ponavljao ustrajno od ponoi. Zatim prestade trzanje, sve upljine ostadoe napola otvorene. Jedan trenutak se prekinu vrisak koji nas zate-e u razliitim pozama: tetku kako lei na njoj i sad ve klonulo i beznadno je doziva Kristina .. sa prvim slogom neobino naglaenim, mama je tiho i pomalo kuljala na smrznutu

povrinu, njenu prolost koja je za 73 nju bila ivot, svu raskravljenu bolom i nekom istinskom punovatom toplotom, pa pred naim opustoenim pogledom zadrhtae slike ljetnih predveerja u Donjem Vakufu i oivi, posebno za mene, ona fotografija za okruglim stolom pod draom ispred nae kue u kojoj je Kristina, opkoljena nama u crnim samtanim odijelima zadrala jedan svoj karakteristian izraz s obrazima nadutim od smijeha. Mislim da nam je u elucima tada bio neki trpki kruh od kukuruznih mekinja. Preko svih crvenih mora prevodila nas je ta djevojka svojom hra-brou da se smije, a sada je leala pobijeena trzajima sa svojom budunou koja je trebala da bude ivot. Miho je jecao do prozora. Moda previe glasno za ovjeka: tek sada je .postalo jasno da je ona strana gnjavaa bila istina da bismo se nas dvojica, velike nevjerne Tome, uvjerili koliko je ona od prvog trenutka poela trpi ti kraj. U drugi tjedan unijela je svoj veliki kri i ovog trenutka lei ravnoduna prema tome ta emo misliti o njoj. Brat je sada priao do njena kreveta, do odra, i molio je glasno i jednoliko, neupadljivo uplakan, prido-lijevajui tamo gdje bi ugustila kuknjava naih majki koja je ve sam in, poto je on to sasvim sigurno bio, pravila nedostojnim. Postepeno oni se podavae njegovoj molitvi uviajui u tom malom mravom i tihom djeaku koji je itavo vrijeme inio neto za to mi ostali nismo imali poziva i snage obrise boanskog poslanitva i ostadoe nijeme, razroke s praznim ugodno osuenim oima. Sve je ve bilo gotovo i silom ih je protiv njihova unitilaikog uvjerenja da treba klijetima upati svoje vlastito meso, vuklo u velik, poravnat mir, gdje emo se svi ujediniti, u isti taj koga smo u molitvama zazivali, a koji je u ovom trenutku iz svega izbijao. Iz Kristininih klonulih oiju, iz ruku krajnje nemarno ostavljenih na pokrivau, iz pleki udno prikovanih za tlo, iz naputanja, naputanja kamo je zaplovila uporno i neizbjeno okruavana prosvijetljenim drutvom iz litanija za mrtve. Oni su trebali da je prime k sebi, nju koja ih je esto psovala volei ovu prljavu mukotrpnu zemlju i sve 74 to raste iz nje stremei prema nebesima da bi joj se opet vratilo. Tako, dok stajasmo ovako zbunjeni premiljajui udljivost njene smrti kao odluku da nas porazno uvjeri, ne znajui ta da inimo i ne mirei se da je naa uloga tu prestala, vodio nas je kroz praznu zemlju nesnalaenja, gra i okamenjenosti ovaj djeak to je godinama ivio iza naih panji. Ne skidajui oiju s njega, mama prie i stavi mu preko ramena kaput. Pas je jako zavijao, ujem, dolje su shvatili ta se dogodilo, upalili su svjetiljku oivjevi malo dvorite, ah su se vjerojatno muhali ne poznavajui naih obiaja u takvim prilikama i proe vie od pola sata dok se ne otvorie donja vrata i izie netko od mukih ili gostiju da umiri psa. Trebao je neko otii da javi kumovima. Napolju vlano zamirisa na jug koji je niske pare progonio vonjacima. Uini mi se da sva zemlja kulja maglinama i upercima crnih dimova iz kojih e se roditi ispaeno i nakazno jutro. Miho se spremio, umotao u kabanicu i iziao dolje, ali se vrati iz dvorita i zastade na kraju stubine ograde bez objanjenja. Jedino mami koja tuda proe ree potiteno: Ja ne smijem ii. Otii e netko drugi. Pred svanue se prihvatie posla, okupae je i pre-nesoe na dugi stol nasred sobe. Obukli su joj njenu plavu haljinu od ipke kroz koju je neukusno probijalo prisustvo donjeg vea na mrtvom izbolovanom tijelu. Stavili su joj sav nakit i okruili jorgovanom, jo vlanim od rose. Ona poslovna atmosfera to obuzme kuu poslije smrti, primanje svijeta, ureivanje soba, dvorita, velika kuhanja, amor, ponekad dobro naene rijei utjehe odvue ovjeka od same strahote dogaaja. Svatko je itav dan imao pune ruke posla i nije dospijevao da misli o glavnom koje e nastupiti poslije kada nas napusti i ''bolesnik i posjete i sami se sa svojom prazninom kao sa svjeom ranom zatvorimo u etiri zida. Taj dan mi je donio mnogo iznenaenja, mnogo novih slika, gurao me putovima kojima inae po svojoj volji 75 nikada ne bih proao stupajui i sam u susret strahu i smrti.

Proli smo nekim tijesnim sponama okruenim glavatim vrbama do rijeke, na tom mjestu u okuci iroke kao more, i s tremom se otisnuli na puiniu. Neprekidno, su mi u uima zujali avioni. Mogli su nas raskomadati nasred vode bespomone, smrtne i same u slubi smrti. A ja sam se pribojavao osvete. Tko je bio siguran da ovog trena sluaj nije zapoeo nad nama svoju kobnu i ironinu igru. Blatnim nasipom, kuda su se jedva valjala kola nalijepljena dignutom zemljom, nas dvojica bliili smo se velikom gradu gdje treba da kupimo pristojan sanduk. Kao za nesreu, na istini naikanoj sruenim bunkerima zatee nas uzbuna, pa smo bez velikog straha kao daleki spektakl, koji nas se mnogo ne tie, gledali kako crni kopi obruavaju na Korae i diu iza sebe ogromne virove eksplozije. Poslije smo u gradu saznali da su unitili transport morskih mina. Sanduke smo prvo razgledali, letimino i sa strahom da nas u poslu ne ometu sirene, na samim tandovima raspitujui se o grai i cijeni. Vlasnik tvrtke u crnom, elegantan, tih, sa profesionalnom mekoom sauea u glasu, nagovaranju i manirima potedio nas je od neukusnih uivljavanja u ovoj inae ogavnoj trgovini i na na zahtjev da elimo neki bolji koveg, nasmijehnuvi se odgovorio da su svi sanduci od drveta, svi mogu od-ignjp b aCu o%sau xmuna;s uepaC ap o;s b 'isjas iumoaoS kasnije to je sasvim sporedno. Ukrasi su, draga gospodo, pokazao je bijelom beskrvnom rukom, svi od papira, pa sad izvolite. Mi smo izabrali jedan od smee ulatene hrastovine. On nita nije prigovarao. Kazao je samo molim lijepo- i prihvatio je notes da ispie raun. Kratko nam je, prema rubrikama, postavljao pitanja: kri, vijenac, bolji, loiji, specijalne kite cvijea, glazba to nita, naa pratnja nita, ostale usluge nita, a Miho je na svako od njih odgovarao sa da ili ne. Kola su trebala da ga pod veer prevezu u selo. 76 Ujutro se s mirisom jorgovana, koje su neprestano mijenjali i obnavljali, poeo mijeati truli zadah. Na toplom danu usne su joj pocrnjele i buknule napuknuvi kao mesnata zrela ljiva. Bila je runa i neumjesno smijena s tim Ibimibo usnama. Zatim su se naduli i oni kapci i po licu i vratu izbile su mrlje gnjile modre boje. Mokrom krpom neprestano su joj brisali urke prevrele krvi koja je opsjedala sve upljine njena tijela. Iako su kante vode stajale ispod odra da apsorbiraju zadah gnjilei, on je, nadmono toplo zahuknut, probijao ispod debelih tekih mirisa cvijea, kada od borovnice i snanog parfemskog ekstrakta koji je neko salio u njenu kosu. Oko podne se ve nije moglo dugo izdrati u sobi i svijet poe silaziti u dvorite. Netko od blie rodbine predloi da se sanduk poklopi. To bi popraeno prolaznim uzbuenjem, die se kovitlac zapomaganja i tetku silom morae odvajati da ne dotie usnama ve guboom naeto lice. Ja sam jo jutros na nekoliko mjesta polijepio osmrtnice s njenim imenom. Dok sam pribadao slabe rajsnegle u sipku koru nekog drveta na raskru, prie mi s lea ispijena pogurena ena s vrlo debelim leama. I kad sam siao s plota na koji sam se bio popeo do bolje obavim svoj posao, ona je jednako gledala. Pa je li to mogue? ree. Kao kroz maglu sjeao sam se da je dolazila ranije kod nas u prijanju kuu sruenu 'bombama i s veera pod ulinim prozorom stajala s Kristinom. Imala je neko poljako prezime. Trepui ispod naoala, prepoznala me s osmijehom koji mi je dobro oivljavao njen neto svjeiji lik. Bila je krojaica i nedjeljom popodne same, s dosadnim budilnikom na kredencu, gatale su u grah. Kristina joj je govorila o nekoj velikoj srei od mukih stopa, u koju ja nikada nisam vjerovao. Ona se otkameni i privue moju glavu. Na sprovodu je gubila pravac i neprestano je povlaila maramicu pod svoja debela stakla. Pretjerano dugo puzili smo kroz selo. Sunce je peklo. Seljani su skidali kape, ene ozbiljnou nastojale da pokore radoznalost. Okolo bijahu sve muslimanska djeca pa sam skupa s braom na elu sprovoda nosio hrastov 77 kri sa trakama. Zblanuto zvono sa seoske kapele upletalo mi se u korake. I kad je sahranismo, jo smo sjeli na neku zakusku kod njenog kuma u blizini groblja, tako svi na okupu, popriasmo o sudbini, o volji bojoj i u predveerje gazei skorenu ilovau potuljeno se

vratismo kui dubei u tekoj odasvud zatvorenoj budunosti putove kojima emo se razbjeati jedno od drugoga. 78 KRISTINA POST MORTEM Sve nas je, jedno nezavisno od drugoga, poelo titati uvjerenje da smo Kristini uinili neku nepravdu kad je ostala uporno u istom onom selu gdje se zavrio rat. Ljudi su promijenili navike, neke pjesme su preko noi ispunili drugim rijeima, doklackali se ba toga proljea sporim seljakim kolima sa pregrti arenih stvari i odmah su zaloili dimnjake, uboli lopate u zemlju i nisu se mogli pribrati. Grad je jo bio pun ruevina, ula strave i postepeno se vraalo povjerenje prema zemlji. Ipak su oblani dani s gadnim naplavinama nepominih beskinih oblaka vraali smirenje i tako je ostalo dugo preko svih uvjeravanja i uvianja kod svijeta koji se nije mogao odrei sama sebe. Privikavali su se na plodove kao suputnike ovjekove i ljubazne, najnaravnije mjerae vremena. ene su gladile u dopodnevnim sunanim smilovanjima nekako prejako zelena pera mladoga luka, akale su prstima naibuhnuto tijelo lijeha i na kunim pragovima drale izvrnute tepsije s tek izvaenim kruhom. Svijet se poeo igrati ivota, u poetku bojaljivo i nepovjerljivo, pa kad su vidjeli da flora ne kasni nego upljine u vidicima i prolaze izmeu bata zasipa smetovima zelenila, i oni stidljivo prihvatie igru kao djeca nanovo iscrtane kole po cestama. Iz iste te zemlje u ije srce su teili ivi i mrtvi dizale su se kue, vie ili manje sline njoj. Na jednu vrlo 79 jednostavnu formulu moglo se svesti sve to je postojalo, i razaranje i ivot, i prolost i sadanjost, na pretvaranje u zemlju i obnavljanje iz nje. I kako se tu ovjek opet nalazio u slatkom pozivu posrednika, putu neizbjenog ploenja kao neki rec sjemenja, kao mag rasta i mam-ljenja koji budno prati sve mijene i udljive redoslijede klima. On, taj ovjek, inae toliko isplaen prerastanjem vremena i stvari, presretno je smanjivao smjer za raun mladih stabljika u batama. Ljudi su izvana okreili kue, zacrtali mee, malo dirljivo i odmah zatim praktino odbacujui patetiku, obnovili susjedstva, a Kristina se nije vraala. Sve crne prosuene i one nevidljive staze i naa iekivanja, i nai nepomini poloaji osjeali su nedostatak Kristine. Jedva smo oleivali od neke uasnutosti udove i nalazili s vremena na vrijeme put jedni do drugih. Kao stvrdnuta kora, utnja na naim ustima ekala je povratak Kristine. Poto je skupa sa sredinom proljea sve uvjerljivo zalo u zbivanje bez nomadske nesigurnosti, a bili su, kao za protivtinu tolikim otrim i nepravilnim oblicima iznakaenog eljeza i slomljenih zidova, toliko meki i njeni pupovi predali smo se varljivoj misli da e, poto zavri alu svoga bijega, opet stupiti meu nas. Cini se da su nevidljive niti prijateljstva i krvne veze vodile kroz nju, kroz tu enu koje nema. Poeli smo polako da se zaboravljamo. udnovato to se sve to dogaalo na ne ba velikoj udaljenosti od nje usprkos onoj beznadnoj vezi koju je tetka, grohnula i zauvijek obuena u crno, odravala s njom, umorna i unutarnje duboko utjeena, sa nedjeljnim svijeama, cvijeem, isplakanou i svetakom hodoasnikom prainom na crnim arapama. Za sve nas, manje bliske, ona je tvrdoglavo ostajala u dbunju, opasana vodama, srebrnim i neprebrodivim, iza upavog ubarskog krzna gajeva, ali prisutna u strujanjima to su se upravo tamo zainjala, preko svake mjere odana stvarima, putu susjedstvu Peje Katanovia i ritu, s jeseni i proljea punom uspavljujueg onozem-skog utimavanja tulavaca. Svi smo mi vrlo brzo, ljudski slabi i podloni kolebanjima, zaboravili na dane velikih patnji, povukli smo se i kurvanjsiki i neasno okrenuli 80 lea najglasnijim zakletvama i obeanjima, zaturili smo svjedoanstva o tome koliko smo u patnjama veliali svoju ljudsku zblienost, odvratno sujetni na ivot, smetnuli smo s uma emu ga dugujemo i upravo toj daljini na kojoj je ona, tim gajevima, tim putovima pored obrnute slike nai u barama gdje je ona odluila zauvijek ostati. Ona je doista bila iezla uvrijeena mojom i Mi-hinom nevjerom, tako je to uinila u ali i odluno da poslije vie nije moglo biti sumnje. Samo time njena ri-jeenost uvjeravanja nije iz nekog razloga prestala. Odajui se naviknutosti na ivot bez groze, mi smo se odrekli upravo onoga to nas je u prolosti povezivalo, umanjivali smo snagu njegovih

razloga i pozlijedili ne-vjericu u nju, oko koje smo bili skupljeni. Samo meni je jednom rekla u snu: Sad idite sami, ja vam vie nisam potrebna. Morala je ostati da izravna neke raune iza nas. Svi istinski heroji, kakav je bila Kristina, umiru sa svojim vremenom, kao kapetani vjenani za brodove. U ovom miru svog divljeg cvetanja izmeu brae obrtnika i mesarskih pomonika, ona je strasnim staklenim smijehom i plaem ila dotiui kosom ili novom haljinom pojedine svoje preobraaje. Ve poslije desete, jedanaeste godine uspjela je da se razasije po svim naim porodinim fotografijama iz Vakufa, Broda, sa nekih sluajnih putovanja u Sloveniju, a s prvim godinama djevojatva, koje su kod nje poele po strani od moga sjeanja, postala je neka naa sezonska navika i preko itave godine je ekala jednako svjea praznina to je mogla biti odmijenjena jedino njome. Ona je imala sposobnost poprimanja razliitih nestalnih i zbunjujuih oblika: kao poloaj slike na zidu, neprimjetno ostvaren pomakom njene ruke, kao neka do tada neuobiajena svilena haljina objeena u ormaru, sa naopako okrenutim irokim i iskrcanim biljezima, ili samo kao obina udna praznina koja je, evo sada, obrubljena bolom. Drugog proljea, kad sam vidio da tetkina predana hodoaa, nijema od senilne vjere, pred pragom lucidnog buncanja, nisu donijela nikakva otkria osim tvrde i lude utjehe, poao sam sam da je traim. To je isti taj 6 Zaustavljeni kalendar 81 put nedjeljnih tetkinih bauljanja, bez obiljeja, bez suputnika, neznan i preprijeen meama i vodama suprotan do najveih dimenzija razmahanim mlakim proljetnim vjetrovima od ijih naleta se odmotavaju pupovi. Nevidljiva kemikalija u njemu usavrava retu iz crnih tek potencijalnih oblika, sve strpljivo i stvaralaki uporno do prvog prozirno zelenog lia koje jo nosi tragove zguvanih nabora kao svilene maramice tek isukane iz maioniareva arobnog tapia. Jedino tako se i moglo tragati za Kristinom, jedino po slutnji. Jedva sam, s mijehom od naute koulje, preko njenih do potpunog predavanja mekih strnjika, slijedio srebrne ivice ribnjaka i s prijatnom vrtoglavicom topao i oznojen od osnaenog sunca zastajao pred skelama. Nedaleko iza prve iboine, elave od sastrugane ilovae, dizao se odmah iz tla crn razlepuen krov. Tek iz blizine mogli su se otkriti bijeli frizovi zidova i kojekako kao u marcipansku kuicu usaeni prozori naprosto progutani sporednim i drugostepenim velikom crnom gljivom zatitnicom izmeu njih. Sve je, kud god sam se kretao, bilo tako vee i superiornije od svoje svrhe: amac kojim se trebalo prevesti, preteak od naljevene vode, lanci kojima je bio vezan dinovski, vagonski, sela kilometrima bespua udaljena unaokolo, ivotinje, nebo i postojanje. Jer se moglo postojati na poetku kao i na kraju tamo gdje smo potajno pretpostavljali da se nalazila Kristina. Ja sam jedini znao, uvijek sam to odlino slutio, da je preko svakog zadovoljstva ili uskraivanja usta jao bitni dio Kristine. Samo je uvijek morala krasti da bi osvojila prostor u zabludi da nije imala strasti. Sada mi je bila jasna i njena sigurnost i bezbolni dert prega-ranja, izvori njena smijeha, strpljenja i dobrote. Sve je proizlazilo iz jednog uasnog rjeenja stvorenog odmah u poetku: da na kraju sve uzme odjednom od prostora, od godinjih doba, od ljubavi, od izluivanja i da postane istinski traena izvan pomisli na korist, kao to je uvijek eljela. Posljednji in te bezazlene igre nad ponorom totalnog nestajanja zavrio se otjelovljenim rijeima: Uskratit u vam i same sebe.^ 82 Vi povrni i samoljubljivi, uzdrhtali i razmaeni nad svojim ivotima, ili ste uz mene mislei samo na sebe. Niste se osvrtali. Ovaj pravac vodio je u ivot. Iza vaih lea taj cinizam otvorenog rascvjetavanja, taj blud vatre i razvijanja. Eto, vidite, ja koja sam vas vodila iz kaosa i skrutnjavanja i izvela vas, znala sam da u zauvijek tamo ostati. Vratili ste se bez mene, sauvali ivote. A sada? Sta sada? Traite me. Traite me. Kao da se vjetar ovio odjekom tih rijei u uzvitlanim gajevima. Nisam mogao ponekad razluiti u tim odjecima upitnu od zapovjedne nijanse. Bio sam daleko od dimnjaka i zvonika koji su izranjajui iz zasljepljivog staniola razlivenih rukavaca nalikovali na jarbole i vjetrohvate 'potonulog broda. ivot je u njima jo trajao u obliku dima. Nepostojane i varljive lente odraza nadnosile su se iznad njih, kao ljokicama, ukraene

karicama ptiijih kljunova. On je sve vie utanjao a mogila Kristinina, sva od ogromnih zranih pokreta, od svijetle promaje koja je isticala iza tih iskrcanih letvica granica sa neim to ibi se moglo bezgranino odmotavati i razuivati pred naim oima ta brenava kupola pod ijom su se svjeom toplotom legle larve i iao strastan apat buenja prema gore sve je dostojanstvenije i nepobjedljivije izrastalo. Tolika irina, tolika podatna plavooka praznina bila je namijenjena sjeanju. Poivala je na zemlji koja ju je odasvud doekivala, udoviki mrka bezbolna, ista od zlopamenja, posveena sama sebi u spontanom nadolasku zacjeljiva-nja. Kroz taj gornji poieni tavan plovila su do ras-prskavanja napeta platna aprilskih talasa. Izbijali su buno iz tla, kao udari, kao opojni etemi glasovi kod star-tovanja velikih maina i svrdlaste odlazili do neke visine odakle bi se ukljuivali u horizontalno jedrenje. Vidio sam kako u iblju ostaju u toj zagrcavajuoj smjeni predaha pokidani konci Kristininih poruka. Ve sam se nalazio u njenoj sferi, mek i zahuknut sreom njene djelotvorne blizine, okruen jednom monom istovremenou mog i njenog ivota dok se kupola iznad mojih ramena poela smanjivati i ulaziti u mene. I tu negdje bez prolaza poelo se gubiti znaenje kalendara i sata, sjeanje 83 je uinilo svojim cestu, crvenu i zarulbljenu s krajeva lopatama i vrstom niskom travom, jedno pedesetak koraka u uvredljivo otrom pravcu prema umi. Sadanje ili prijanje znanje: tu je, lijevo, iznenadan, tanak i iiban kolskim tragovima, nagnut prilaz do utvaja. Voda pomjera osnove gore zelene, dolje po slojevima zakajmae-ne trake, itav evar, vjeita opomena melankolije, odazove se i pritajuje, pasivna ukleta igraka vjetra, odraza i ljuka. Jo malo i tu je ve sasvim poinjala jedna Kristinina stvarnost. Jedno ekanje skeledije u izvehtje-lom sivom, izoblienom eiru ispod koga je samo svojim ekinjastim dijelom izbijalo lice. Nalikovao je na povampirenog viteza skitnicu sa neke Diirerove gravire. Kao da ne raspolae ni pogledom ni glasom, s ravnomjernou starog lkripavog stroja ubadao je veslo i pribliavao se tarui neto podignutim kljunom amca vrstu caklovinu barske vode. Samo znam da je bila nedjelja i sunce nas je aljivo prljilo po tjemenima. Kristina je mijenjala mjesto pazei na haljinu, mahala je na gluhog brodara rukom, a namjerno razjapnuta usta podrhtavala su od vjetrom nalijevanih upljina. Dok sam priao, ona je uspjela da ovom robotu povrati glas, umeka pokrete i podigne njegovom vlastitom rukom eir s bijelog isku-hanog ela. On ree: Priko e? Da, a moe li se dalje? Tko hoe, moe. Pomislio sam da je on taj koji je povezao preko ove Lete Kristininu duu. Prevozite li nou? Ako zatreba. Htio sam da ga upitam je li kada uo za Kristinu I sada, kad samo usnama ponovih tu rije, u njenu imenu odbijenom o neki intenzivni ugao sjeanja odjeknu bolan cik stakla kao da se velika vaza slomila u komade. Kristina se igrala mirke s naim potajnim iekivanjima, sa suncem iznad ita, s gajevima punim ptica u jednom velikom krugu od ritova, livada i uspomena skrivala je svoje postojanje. Izvan toga kruga ne treba 84 ii. Na svakom zaokretu priinjala mi se sve blia kao da je izmicala ispred mene uvlaei me sve dublje. A ipak, nisam se micao iz kruga. Da preoru svu zemlju, i putove, i dvorita, i neoekivane lune mostie preko ustava, ona bi, ini mi se, opet ostala tu s nekom misijom obnove oblika. I poslije ieznua ona nije prestala uivati u rtvi. Ja sam jo u onim velikim danima pometnje i kaosa znao da je njen optimizam privremen za ovaj svijet koji je jedva disao voen Kristininom milou. Odmah se moe osjetiti ta je meu njegovim osobinama vee od ovjeka. A ta volja blistala je od neeg prijeteeg. Postoji neka transcedentna logika u samom pozivu preobra-enja: bie puzi kao u lastar samo u onu stranu sebe koja je u probnom toku pokazala najveu glad za rae-njem. Kako treba da se dostojno ukljui u univerzum gdje e ui u sastav velikog bia, onda su sve druge crte karaktera otpale u inu klijanja. Kristina je

sada duh rtve. Ponesena svim za to nije imala irine tu meu nama, ona se samo preselila u mir, nedostupan i ist, da bi punije mogla da nam slui. esto je govorila da e nekamo ii, nekamo jako daleko, gdje je sve lieno predstava i oznaeno samo uvstvom beskonanosti. Sada je tamo. Sva moja i tetki-na lutanja svravaju se na granici konanog i beskonanog kao pred sputenom rampom. 85 GOBLENI I nakon svoga ieeznua Kristina je dugo ivjela meu nama ispranjenim mjestom koje vie nitko nije mogao zauzeti. ivjela je i po tome to nismo ticali raspored i poloaje kakvi su ostali iza nje i lovili smo je u mreu istog ukusa, slika na zidovima, njenih goblena, njenih rijei, oponaajui kretnje i zamahe Kristinine srdbe ili ushienja. A kada je poela sve vie blijedjeti nada da e se ona pojaviti, poslije dva uzastopno melankolina proljea i tetkinog umornog hodoaenja, ona je jednoga dana otvorila sanduk gdje je jo uvala njeno rublje, ipke, rukavice i neke krhke sandale jo ne-uprljanih donova i zlatnih pomalo otranih remenaca i vidjela je da Kristina stvarno vie nema namjeru da doe. Zaboravljanje je neizbjeno otpoelo. Prvo se stalo zapaati na njenu muu, koji se stao gojiti i odmah se preselio u zgradu preko puta gdje je mogao primati ene. Kristina ga u tome nije ometala, a njemu je postalo jasno: sve to je bilo, sada je samo prolost. Njegova fantazija pripadala je onim egzestencijalnim i opsluivala ga je jedino uveseljavajuim, to potpomae ivot, dok je rune slike primao nehotino za oblanih, tmurnih nedjeljnih popodneva i u snovima. Moram priznati da se malo i odmarao od nje. Imati takvu enu kao to je bila Kristina, koja je sve davala i mnogo traila, nije bilo nimalo jednostavno. Osim toga, Miho ju je poeo zaborav86 ljati prije nego mi ve i zato to su prola tjeskobna vremena pratnji, zatite, tjelesne strae, bdjenja nad ivotom, a nama golim uzbunjenim, ona je jo bila potrebna. Tetka je pratila njegove kasne dolaske, upei iza zavjesa u gornjoj sobi pokuavala je izbiti neko objanjenje za njegov tajanstveni ivot poslije Kristinina nestanka iz sasvim krtih znakova njegova postojanja, paljenja svjetla, premjetanja sjenki, otvaranja i zatvaranja vrata, molila je, plakala i proklinjala grickajui kraj cigarete, a ujutro je silazila isplakana, protaneala, sve vie nalik na muenika, i opet je sagnuta i osamljena itav dan neto radila. Nije je ni za trenutak naputala ta trajna koncentracija koja je svjedoila da je poslije uzaludnog iekivanja odluila da se priblii Kristini. Jednom tjedno snosila je odozgo iz sanduka s Kristi-ninom robom neki komadi, bluzicu, al, arape, rupi, traku i dijelila djeci iz porodice. Tako, osvjeena i svaki put brecana iz srameljivog zaborava, uspomena na tu enu kao da je sama nekim svojim prolim trenutkom ulazila meu nas. Kristinine stvari nosile su sa sobom veliku mo podsjeanja i nisu se zadovoljavale da se samo unjem i pojavom zabiljee sa nekim razlonim zakanjenjem, nego smo svi, koji smo ih primali i nosili s ushienim nemirom, poeli osjeati u sebi povremeno rjeito prisustvo njihova vlasnika. Nisam smio priznati sestri kako mi je malo zeleno Kristinino pero, koje je jo uvijek isputalo iz kianke snaan miris upijenog parfemskog ekstrakta, svaki dan sve vie odvlailo za sobom rukopis. Usporedio sam njena pisma i sa zaprepatenjem utvrdio magijsku slinost oblika i kosog poloaja slova nagnutih ne od desna nalijevo kao kod obinih kolskih rukopisa, nego obrnuto i meke, mnogo meke nego to sam mogao bez neobjanjive sile te ene u meni. Kad su ve i drugi poeli to primjeivati, prestao sam ga upotrebljavati i uzimao ga samo u trenucima velike udnje za Kristinom. udnovato su bili snani njeni mirisi u kojima su se godinama kupale stvari i rublje da ni poslije pranja nisu iezavali. To su bile neke jake tkanine i solidno obojene, dugovjene kao da je trun 87 besmrtnosti poivao u svim materijama koje bi jednom dotakla. Tetka se djeli po djeli liavala Kristinine ostavtine, ali nije vie mogla dopustiti da nastane pauza u njenu tako duhovitom rekreiranju, odmah je dolijevala nove motive da bi neprestano postojala u porodici. Njoj je trebalo prilino dugo da uradi ono to bi uinila i sama njena ker da je i tjelesno mogla vratiti se meu nas. Kako je s njom kao majka ivjela u neprekidnoj jakoj duhovnoj vezi,

izraenoj u nametnutim mislima, predosjeanjima i snovima, morala je ovu ideju doivjeti kao poruku iezle. Vie pulta preko tjedna izlazila je do nas s nekim smotuljcima namijenjenim djeci i sa zami-ljenou ispod koje je proplamsavala velika i posljednja ideja Kristinine inkarnacije promatrala je sestru u jednoj od vjeto prekrojenih pokojniinih haljina. Tetka je htjela izvui sve mogunosti njena ivota i uspomena, ali je na jednom stupnju osjetila kako je fantazija izne-vjerava i presuuje ne naputajui krug ve dobro poznatih stvari ma koliko da je znala kako je ivot te sloene djevojke bio bogat. Domaaj Kristinina dara, jo jednom tako dirljivo dokazanog u zbijenim ornamental-nim vezovima na svim lakim i sveanim haljinama, iao je preko vremena siguran u sebe i bez izazova kao godinje doba koje se vjeito Obnavlja. Najdue su trajale one najsitnije stvari kao to su prstenje, broevi, igle za kape, obine, ali ukusne narukvice, ali je tetka vie voljela upravo te jednostavne i korisne to su se vidljivo troile u svagdanjosti. Kao neka zavjetna vatra, dogorijevala je pred njenim oima Kristina. Vraala joj je tako sluajno i potpuno i one trenutke provedene u radu, kada joj nije pripadala. Ona se nikada ne bi ni sjetila, da nisu nastupile ovakve okolnosti, ime je bila ispunjena praznina djevojina odsustva. Pomislila je, ako to nije bio grijeh, da je dobro to je Kristina ulagala sebe u neto otpisano i prebroeno, a upravo to, na to se nikada nije ni raunalo, postalo je izvor obnavljanja. Stara se morala toga sjetiti nailazei u sanduku i na ove male goblene skinute s okvira i natopljene naftalinom za koje uope nije ni znala i sad se 88 probudilo kod nje zanimanje za onu nepoznatu kerku jo prije pohranjenu u rad. Cio prostor njene uobrazilje zapremale su nehotino obnovljene ljetne veeri neposredno pred rat, u pranjavoj toploj irini svjetiljki na brkljama, u komarima razliitim uzbuenjima ispunjenog svijeta koji je etao itavom duinom glavne ulice. Ilo se naveer u Rit preko tih rampi i sijela su odravana u prijatnim niskim kuicama gdje su perne i kaputi na vjealicama mirisali na vlagu kao na karanfile. Niz bijelih podrumskih prozora zatienih ianom mreom bacao je mlijean odraz na noge. Kroz reljefno staklo u obliku kristala nita se unutra nije moglo vidjeti osim ivih iskrica i silueta konviktkinja za radnim stolovima. Djevojke su nekad pjevale tiho i u jedan glas, a samo pri raspremanju, dok je trajala etvrt veernjih redara koji su ureivali stolove i istili uionicu kroz otvoren prozor se moglo zaviriti unutra. Suviak svjetla je bio dodavan od jedne plohe do druge u tim glatkim i istim prostorijama i one su muku muile ne znajui kako da ga se oslobode. Kristina bi ga jo donosila kui u bijelom u-krobljenom ovratniku klausterske bluze, na licu i u mislima. Danima i noima ga je presipavala izmeu kotu-rova jednoga goblena, vodenice sa velikim nadlijevnim tokom preko kojega se stepenicu po stepenicu sputala bijela zapjenuena voda. Unaokolo hihot jakih tamnih boja, a ovdje iz nevidljivog i pozadinskog cijedi se bijela, kao pretek iste one svjetlosti to su je konviktki-nje odnosile u mislima. Najdue od svega emu je posveivala svoje slobodno vrijeme bio je taj goblen s vodenicom. Napravila je do stanovitog stepena pet-est varijanti, a onda ih je naputala, parala i podslikavala sasvim drukije, jer sa slapovima koji predstavljaju stope te svjetlosti poloene na natrule drvene lice nije ilo kako je htjela. Na posljednjoj, sada ve odavno stavlje-noj u okvir, neke sitnice nisu dovrene, sasvim vidljivo i za povrno oko, ali u jednom trenutku ona je zapazila da je nakon strpljivog rada danima i noima kapala kap te bjeline u sliku i odmah je odustala im je svrha bila postignuta. Slutnja joj je valjda konano doapnula da arobna snjenost traenog sjaja ne izbija samo iz kas89 kada nego i iz beznaajnih detalja koji se bacaju na njega odrazom svoga postojanja. Nisu bili izgubljeni ni oni dijelovi Kristinina ivota zbog kojih je bila kanjavana posveujui ih svjesno neem nedoputenom i tajnom, mada je znala da e poslije ispatati. Veeri u parku pored Maarske kole sa svim apatima, fijakerskim svjetiljkama, strepnjama od dolaska i odlaska vlakova opet su se vratile u jednoj goblenskoj slikariji kao nadahnue, kao ugoaj od njenih susretaja boja, vrlo neodreen i nedovren poput prethodnog. esto je djevojka, uzimajui rad u ruke da bi se utjeila poslije prijekora, naputala disciplinu uzorka i inila neto zduno i puna smirenja preko svoje za-miljenosti, a kad se osvijestila, drugi ili trei dan, to je ve bila slika dostojna da se voli. Sjeala se svakog boda, svakog prijelaza i oitavala je iz nje mnogo puta

uzbuenje ukradenih trenutaka i ono neuhvatljivo, opojno, bez formule, to ih je povezivalo. Svako stvaranje je ekspanzija nekog prolog ili zamiljenog vremena u tekuem. Tetka je sad imala izuzetnu, iako traginu priliku da shvati Kristinu na onoj blizini koju napravi usamljenost. Vjeit i do kraja neodgonetnut govor dolazio je iz krinje sa runim radovima, opavima, zbijenim i vrstim vezovima na platnu u kojima je poivala neka kamena struktura. Nije se mogla opredijeliti izmeu aljenja to tako mali ivot nije sasvim uspjela da joj prepusti i ne slutei da e on takav biti, i zahvalnosti prilikama to su uinile da se njena linost sauva u neem postojanijem od nje. Ljudi esto o sebi ne daju mnogo podataka kad im se ini da su iskreni. Oni su u spontanosti kakvu predstavlja ova kolekcija rukotvorina najvjerniji sebi. Iako su prethodno bili kalupi, uzorci, zadaci, Kristinina priroda je kipjela preko njih do stila, a onda se u njemu sasvim razvijala vladajui okvirima umjesto da se osjea kako je ograniavaju. Tetka bi primjeivala da je u onim kockasto razasijanim ukrasima za bluze sa strana poinjala pravilnost, jednomjerno oduzimanje i primicanje dok ne bi zadovoljilo strogo oko i upotpunilo raunicu, zatim je radio isti utisak. Negdje na pragu sloenosti gdje bi se nesigurnost htjela osloniti na brojanje 90 nastala je takva slobodna igra koja je sve nadomjetala jednostavnim divljenjem. A upravo na onim savijenim platnima za koja se smatralo, tko zna zato, da imaju greke i da su nedovrena, postepeno je iezavala figurativnost kao u oblacima i pogled nije imao potrebe ni za to da se vee, umiren skladom neke jedinstvene sumornosti. Nepotrebni vapaji sjen-ki spremnih na zaobilazak namjere, na izgovor, irili su se dijagonalno i prelazili u zalee slike gdje su pravili krug koji se obnavljao. Zbivanja neeg neodreenog i psiholokog, nastupi samih esencija nisu prestajali. Bilo bi pogreno upotrijebiti za njeno stvaranje izraz uhvatiti trenutak ili fiksirati prolazno. Svemu tome ona se strasno odupirala i postizala je neto izuzetno: izvor i uvir motiva koji je strujao. Odmotavanje svitaka predstavljalo je za tetku otkrie. U poetku kada je zagledala ovlaino prva dva-tri, bila je spremna da ih podijeli djeci za igru drei da su pripadale neuspjelim vjebama na satovima runog rada, jer ju je neodgonetnuto bezoblije nehotino podsjetilo na dokolicu. Ali, kao to je prema svemu njenom gajila fanatian kult povjerenja i udesno obrazloene radoznalosti, ona je bila ljubomorna na trenutke te dokolice i vidjevi rasplinutosit na goblenima, stara ena je pomislila sa trakom aljenja da u ovim praznim i munim stranicama Kristinina ivota ima i njene krivnje. Tko zna ta je tada mogla raditi od toliko ponuenih stvari sposobnih da priine radost. Ona se, premda je malo znala, poe prisjeati zabranjenih izleta i etnji, djevojina plaa, brzo odmjenjivanog udnom, sasvim zatvorenom savla-danou o ije su se zidove bez odjeka odbijala sva pitanja i ublaavanja. Tetka je morala opaziti kako je kao mati dovoena poslije toga u slabiji poloaj i bila je prisiljena da i sama snosi kaznu koju je izrekla. Kristina se iz svih kratkotrajnih oajanja bacala u posao. On je uvijek prekoraivao vrijeme neke pometnje ili depresije i ako nije donosio istu radost, neprimjetno je ostavljao iza sebe utjehu i duboku hladnu smirenost. Izuzimanje sebe iz ivota utiskivalo je peat vjeite usamljenosti ne91 kim krovovima u kinim mokrim sutonima i napola slomljenom oluku za kinicu, skrhanom stubu ili ovjeku to je uzalud ekao. Na drugom platnu su ostala zbunjena drvea. Sve je to bio skup golih obogaljenih i drutvo je predstavljalo samo zbir razliitih vrsta samoe toliko izgraen i vezan za bie da ga ni dijalog, ni blizina ne mogu razvezati. Ba na toj skupini drvea distancije su ostajale izmeu jedinki vre od bilo ega na slici, one su se neukom krenom bjelinom izlijevale meu stablima i utapale u sebi njihove uzaludne i prosjake zamahe. Ako je stolica sa baenim komadom odjee pored nogu stajala sama nasred sobe, u njenu uglu prema ostalim stvarima jo je ivio pomak i svjei znak neijeg izlaska na osvijetljene ploe vrata vrsto zakovanih o zid. Nije bilo nikakva izgleda u promjenu mizanscene, iako su noge stolice svaki as mogle u oaju pojuriti prema izlazu. Zanimljivo je kako je tekao prema predmetima zahtjev uloge kao povjerenje koje im dajemo u asovima intenzivne samoe i u najprisnijem dodiru s njima ne moemo drukije nego da ih primimo i objasnimo svojim vlastitim ivotom. Gobleni u svicdma bili su prekinuli razvoj njene

intimne mitologije. Uspjela je ipak da kae utiskom: moja dua je nalazila jedino pribjeite u stvarima. Nitko nema vie smisla za postojano prijateljstvo, mrnju i trpljenje od njih. Ti gobleni su posljednji od njenih zrelih radova od kojih je neke dopunjavala u braku kao da ih je nekom takom, nekim bodom samo sve vie zavodila u odsustvo, u samobitnost iste davno zametnute ideje. Tko moe znati neto sigurno o njenu ieznuu, ali meni se ini da je ono poelo postepeno ve u njenim platnima u pretapanju prvo ovjeka i sebe u predmete, a zatim iz tih predmeta samo u igre sugestije. To je vjerojatno jedino vano. ine se kojekakvi ustupci putu do konanog dojma to one sa ve gotovom predispozicijom zamara i esto nagoni u oaj. Onda je prestala raditi i samo je ivjela onako kako se ve bila naslikala. Za nju bi se moglo kazati da se postepeno odslikavala iz ivota kao to se 92 za predmete u skladitima kae da su. otpisani. Izraz otila i iezla koji mi u sebi vezujemo za Kristinin sluaj, samo su uvjetni, mada nam nikada nije ni pokualo da se probije do svijesti i jezika neto jednostavnije. Preostaje nada da je treba samo neumorno traiti u samim stvarima. 93 13 <=! H C/5 O> KOD KUMOVA U TILJINI Osjeao sam da se pribliava: po bjelini cesta, po pravilnom rasporedu parcela u polju, po jako zategnutoj ici odrina, a bila je nedjelja i okreene fasade lijepih malih kua mirkavo su gledale u sunce. Drsko smo u kraju ceste s jednom nogom u jarku ostavljali seljake parove poto bi munjevito skliznuli s vozareva okna kroz oba bona stakla. Poslije su poigravali na uzburkanim vidicima kao iverje i pjena koju pramac razbaci po krilnim talasima. Ve na pragu mjestanca otri je trup crvenog Opela s elegantnom uzdranou birao put njiui se kao klackalica. Povirivao je u ulice eljan da ga spaze i onda se uvlaio itavom svojom duinom, linijom i sjajem. Sasvim tijesne ulice, divim se mudrosti te beumne maine kako razgre oko sebe modre suknje, marame, zasukane rukave mladia i izlazi u susret smijehu, vrisci, unato svemu, ili tek ponekom ozbiljnom licu koje opominje. Gospoa Delin mi kae: Umoran si, popit emo kavu kod kumova. To je najbolja kava na svijetu. Zapanjit e se kakva je tamo istoa. Ona mi je o tome priala. U kuhinji u vidjeti taj klasini krevet o koji se otimala s kumom dok je s ekipom bila u Tiljini. Malo mi je neosvijetljen taj period kad je gospoi Delin bilo, gotovo deset godina manje I nego sad. Sest dana je podnosila idilu, savreno i nimalo ne sumnjanwskreno, a onda se, s izvanredno bezazlenim 7 Zaustavljeni kalendar 97 razlogom pozdravivi se sa seljacima, odvezla autobusom do prve raskrsnice gdje ju je ekao Adam s kolima. Proveli bi dvije lude noi u Makarskoj u nekom od pustih hotela i onda bi se na isti nain vratila nazad sa sitnim poklonima. Gledam njen profil prema prizorima koji se mijenjaju. Lijepa ena. Kosu je podigla sa zaitioka, po mom ukusu, i privrstila je eljevima, vrat joj je bijel, i vrst kao od slonovae, tek neznatno kad pokrene ramenom, ukazuju se ispod tijesnog aketa barunastog kostima, osjenene kljune kosti. Ta ljepota je u sutini starinska, ali ona vrlo vjeto umije da je prilagodi vremenu, nonji, meni. Sada e me pogledati; iznenaeno, pa radoznalo, napravit e dopadljiv intiman preobraaj lica kakav nam godi na putovanjima. Deset godina poslije toga ona jo moe osvojiti. udim se. Eto ta ena iji su mi vikendi izgledali razvratni, nikada nije mogla da se lii vjere, obine, klenovite, jednostavne, neceremonijalne i svime to je inila paljivo se uzdravala od sablazni. Je li asove dokolice preko nedjelje ispunjavala tim utiscima? Malo sam oamuen od vonje, brze zamjene sredina, rukovanja i ove june sveanosti koja ovdje kao da uvijek traje i dosta mi je strana misao da ta lijepa ena pripada samo meni, iako je to istina. Primijetila je. Pravei

grimasu, stiska malo zube i pita me apatom jesam li umoran, na to klimam glavom. Kava e te osvjeiti. O tim nedjeljnim putovanjima na jug nita detaljnije, nikada vie od: Dok sam bila s njim, nisam mislila ni na jednog drugog mukarca i Adam je uvijek bio jako paljiv. Neu da se razotkrivan radoznalou, ali ponekad me tupo mimoie hladni bol te neizvjesnosti. Nisam ljubomoran na ono to je mogla initi u hotelskoj sohi s tim visokim, uravnoteenim ovjekom, koji je govorio vrag bi ti ga zna i da se koniodamo, uznemiruju me razlozi njene tajanstvenosti. Izabrala je najljepi kraj na svijetu. Sve do danas odlino je sauvala udesni smisao za harmoniju kranskog i ulnog. Prednji dio je napravio irok premaz od desne u lijevu stranu preko intenzivno svjeeg zelenila, preko nekih 98 rijetko namjetenih fasada, pa dubina s plavetnilom preko koga je prebaena njena mrea lijana i onda pijesak je zakripao, a mi smo pristali uz bok nekog zida. Traka to se tako brzo razvila u ekranu prednjeg stakla trajala je jo i poto je nastupilo prividno mirovanje kao hod u suprotnom smjeru. Spori vrsti ljudi svjee, prazniki izbrijani, savijali su cigarete radoznalo prilazei. Mlin, mrkosiv, slian kuli sa dva reetkasta prozora i tekim svodom iznad ulaza. Okolo pijesak ispran dnevnim bjelilom, a voda iroko mirno, modro i bez iznenaenja nailazi pod sluzave lukove. Unutra krupna ena pri kavu na ognjitu. Iza mlina opletenog granjem i golim vrijeama neke suhe vinike teren je za terasu nii, pravilno rasporeen u staze i rndele. Po sredini, neto ukroenija i pitomija, krivuda ta ista voda. Mislim da iz plitke obale izrastaju kupaste svjetiljke. Moda i ne- Svijet eta uzdu njih. ukrueno i areno. Nedjelje su uvijek bjelje. Dok sam bio okrenut, nisam ni primijetio da je gospoa Delin, tri puta svjetlija nego malo prije, pruala ruku jednom osrednjem ovjeku u koulji. Poslije mi je rekla da je to kum iz Tiljine. On je imao etvrtaste eljusti kao zidar. Pustio sam ih naprijed da: bih se, malo snen od trenutka, naslaivao skladnomu hodu dopadljivo stesanom figurom gospoe Delin. U podnoju nenatkrivenih stuba izlizanih od ribanja ona me saekala ovlano mi pruivi ruku. iroka ogrlica od upljikavog patinirano srebrnog lia priguivala je istu onu napadnu bjelinu koe isjeene suvracima aketa koja se malo prije otvarala u pravcu ramena. Stepenici su nalikovali na iscuclane gleere. Na vrhu nas dostie suhonjava lijepo poeljana ena i poljubi se s mojom suputnicom. Gospoa Delin je vrlo dobro pristajala tim ljudima. Njoj otmjenost nije prijeila da bude jednostavno srdana. Na pragu ispred staklenih ednih vrata sa ukroblje-nim kao snijeg bljetavim zavjesicama moja suputnica hitro i po navici svue cipele, sluei se vrhom prislonjenim na petu, iako je domaica, suhonjava i s otrom pravilnou poeljana, pokuala da je sprijei u tome. Kako je naglo morala spustiti pete siavi s dosta visokih 99 potpetica, gospoa Delin je zastrtu kuhinju prela na prstima. Instinktivno to se prenijelo i na nas. Mada se nismo izuvali, svi smo do svojih sjedita doli na vrcima cipela. Nije bilo komadia otkrivenog poda, a prostirka se ivo nametala linearnom smjenom jakih boja kao nova mornarska majica. Sat je kucao iz drvene kuice sa kre-denca do temelja utonule u valovito nabranu pjenicu. Jedino mu je brojanik, valjda od starosti, bio prevuen skramom boje nikotina. I iza stakala tog kredenca svjetlost je klizila niz ovalne rubove porculanskog posua i staklenki s kapama punim dana kao bistre vode tek zahvaene iz zdenca. Uinilo mi se da se bjelina vanjskog podneblja udvostruava do prozora. Svi smo nekako uste-gnuto drali ruke i tako je bijela ploa stolnjaka, neprirodno lakirana, ostala netaknuta naim dlanovima. Poslije sam primijetio da je to dolazilo od tanke polivinilske opnice kojom je on bio zatien po vrhu. Domaica je ostala na nogama, prisebno sapeta od nesnalaenja. Ipak je uspijevala da odgovara, da se podsjea na uspomene, toliko svjee u ustima gospoe Delin, i pri tome pipka donja i gornja vrata kredenca, izvlai staklovinu i postavlja neodreena pitanja o piu, o eljama na ikoja smo mi odrino klimali glavama. I sam moj glas inio mi se kuan u ovoj kui. Vi ste pospani rekla je suputnica videi mlitavo zabezeknuti izraz mog lica. Vi ete kavu? Ja takoer.

Bio sam joj neizmjerno zahvalan to me liavalo potrebe da govorim. ak ni oima joj nisam mogao kazati da je divna. Oni su priali, kum se smijao pokazujui metalno zubalo, momak na suprotnom kraju stola drao je ruke na koljenima. Njegova radoznalost za stvari ispunjavala ga je prst dubokim divljenjem. Sada je domaica uz dobroudno negodovanje staklenku po staklenku poela vraati nazad, zaklopila je vratanea jednim sporim pokretom kao da ih je milovala i izvukla je ladicu. Po muklom zveckanju zakljuio sam da je to morao biti pribor za jelo, ali ona odatle izvadi mlin, skroz ga nekako meko propusti kroz ruke i meu prstima joj se nae ekalo. Priala je i vrtila ga s dnom 100 naslonjenim na trbuh. Vrenje vode i jeza sitnih mjehuria kojima se oglaavalo dno prije toga oivjee razgovor. Stari su priali o kerkama. Na fotografijama obje su bile nasmijane, uokvirene klasinim frizurama. Starija je bila ljepa i inilo mi se da je njeno dranje prerastalo obinu pozu iz ateljea, s kosim ramenima i bradom usiljeno zabaenom u stranu. Usta je pred objektivom zadrala tako kao da je htjela neto da kae. Pogledam letimino majku. To je gotovo isti lik. Ne znam na koga je sliila mlaa. Nastojala je jedino da se vide njeni vrsti zubi. U Zagrebu su ree kum upirui cigarpic prema fotografijama. A tako rekoh. U mislima sam dodao: Zato, pa ovdje je tako lijepo. Ja radim u zadruzi, imam penziju. Kuma zna. To je dobro potvrdih. A djeca trae neto bolje, danas sve to ... Da, da rekoh. Oekivao sam da e u drugom dijelu ponoviti istu tu misao. Domaica je nekim irokim niklovanim posluavni-kom traila put kroz ramena da bi ga postavila na sto. Poslije je uzela svaki fildan i dubila ga ubrusom. Dan se u svakom od njih slijevao zasljepljivo kao u vrteci. Tom istom krpom obrisala bokove i dno vrue dezve kad ju je podizala s kuhala. Boe, pomislio sam, zaguit u se ... ako jo dugo ostanemo ovdje. Noge eljeznog kreveta o koji su se otimali kum i njegova goa izrastale su Ibez oslonca iz prugastih ponjava. Uzdu neto ugnute stranice iao je uzani prostira od kostreti smee boje. Zimi mora da je tu prijatno. Kroz suprotni prozor se vidi modra voda ispred kule. S druge strane su ceste kojima je odlazila i dolazila, za deset godina mlaa, gospoa Delin. Popio sam od dva puta veliki fildan kave. Ispriao sam se time da inae ne pijem kavu, ali mi se ova jako svia. Rekao sam da je moja prijateljica imala pravo. Zatraio sam vode. Uvijek poslije kave osjetim jaku e. Domaica je pipkala oko kredenca, sa razliitih strana uzimala razliite stvari i na m uiteljskom vrhuncu moje 101 ei naao se drugi posluavnik s vrem i aom na bijelom ukobljenom podmetau. Osjeao sam kako me hvata muka. Nisam mogao otrpjeti a da smijeei se usiljeno ne kaem: Htio sam samo vode, zaboga. Pravio sam oajne pokrete licem u pravcu moje suputnice, jer je ova sterilnost prijetila da me ubije, ali ona nije primjeivala. Momak je pogledao na sat. Ako emo veerati na Buni, bilo bi vrijeme. Ovaj ovjek govori i ini samo spasonosne stvari, rekoh u sebi. Vrtjelo mi se u glavi kad iziosmo na stube. Oteturao sam do vode, zamurio ruke do lakata, pokvasio lice i provukao prste kroz kosu. Mora ipak lijepo zaeljati svoju kosu ree mi pred kolima gospoa Delin, brino kao velika majka dobrote. Ne, ne nasmijah se. Jedan razdjeljak mi fali pa da umrem od pravilnosti. Smuivalo mi se na bijelo itavo to popodne, kao trudnici, i srea je bila to nas je ovaj jednostavni zdravi mladi ludo vozio u susret veeri. 102 PUT S JUGA Mama, ree Mala s objeenim rukama, on nee da sie. Gospoa Delin zaustavi no kojim je sjekla zelenu papriku, zatim brzo dovri posao i, popravivi usukani struk suknje, poe klackajui petama. Hod joj se smek-ao na basamacima. Malo je treptala

kad se zaustavi preda mnom. Na njeno neizgovoreno pitanje rekoh: Dobro mi je. Bilo ti je zlo? Odvratio sam njenu ruku koja je pola mome elu i istog trenutka dodao: Sada mi je dobro ovdje. Ne bih elio da se miem, muno mi je da govorim, objanjavani. Momak je, pomislio sam, izvrsno postavio kola. Svjetlost je pretoio u dno farova do jaine parkirne, bila je gotovo ukasta i tano je ubo u krug na poploanom dvoritu gdje su pripremali tu iznenadnu neobinu veeru. Prije toga smo otvorili tri kapije, kao tri kaskade, i uli u avliju. Iza niskog kamenog zida poput hladne crne krvi gmizila je voda. Oblaci su bili pogdjegdje natopljeni narandastom svjetlou, a odmah ispod njih pod samim tmurnim nebesima u peinama su kriali galebovi. Litica ispod koje kulja ta krv izbila nam je iz vidika polovicu neba, epala je pod svoje dinovsko okrilje ardak is103 pred koga sjedim, moju sudbinu, moju volju, i opet kaem eni ispred sebe: Pustite me, lijepo mi je. Momak je otiao, pojaao svjetlost, pa je odmah zatim smanjio i opet pojaao. Zanjihae se sjenke oko nas, drvena mrea pervaza na verandi pree preko mojih nogu pa se vrati. Gore se ponovo uznemirie galebovi. Pljusak krikova otrih kao kande zasu nas po tjemenima. Zato smo ovamo doli? gotovo u udu se nasmijeili. Velika kunja smrti poivala je iznad nas, po-birala sve umove i u visokim upljinama pravila od njih grmljavinu. Mislio sam da sam je zapitao, ali sam se samo nasmijeio. Neu ii od tebe. U redu rekoh. Prozori desno od nas bili su navueni izbijeljenim zariima, sada sklopljenim, podovi isti, valjda uti ukusno edno zdravlje daske, a ona, starica, lica smeu-ranog kao jufka, u crnim bosanskim dimijama, sigurno je spavala. Uini mi se kao da kaotian um vode, jeke i galebova podredi s vremena ia vrijeme ritmu svog smirenog i krepkog disanja, i ja je, eto, oslukujem iza tih zavjesa. Njen san nee izdrati dugo, jer starci vrlo dobro mirei osjeaju prisustvo i pojavit e se pognuta, bez straha, na vratima u bijelim vunenim arapama, stat e strogo pred nas i pitati: zato smo doli u ovo doba i koga traimo. Momak je otiao i u tri stupnja pobo farove jo nie, onako kao to krivac obara svoj pogled. Starica e osjetiti micanje svjetla. Ono se vidi i kroz sklopljene one kapke. Umrijet e od gladi proapta ena spustivi mi ruku na koljeno. Dobro kazao sam. Treba mi samo malo vremena da dam odreen oblik svom iekivanju. Sklonio sam joj ruku, premjestio lakat, zabio glavu uza zid i ekam trenutak kada e se iz moje predstave javiti Baba Goa ili stara kuma Grgika, kao na divanhani u Donjem Vakufu. Ona e ukavo izgovoriti moje ime i vratit e se prolost. 104 Samo san, samo smrt. koja je budna ovdje pritajeno die. Tako tisuama godina, trajnost uz trajnost, mijena uz mijenu krov, skoro nepotreban, jer samo jak vjetar ponekad nanese na njega kiu i voda ljepljiva, hladna, bez porijekla, odvratna. Tri ovjeka u tabutima, to lee iza reetaka pod ehom izvezenoj zlatnim zapisima iz Kurana, zavrila su tu svoj had. Preko ove obale za koju, slijep od mraka, od beskonanosti, jo i sada vjerujem da je nema bili su njihovi ajeri. Voljeli su, sva trojica, ovaj svijet, ovaj tebijat u mirisu tek zaklane flore, kad otvori sve svoje rane i taji i istie u zrak, prelijeva se u njih, u njihovu misao iznad prolazne rijeke i prolazne stvari. I mnogo je Semin^beg, onaj srednji od trojice, u upnim, irokim veerima prosijavao, ovaj svijet, svoje bezbrojne konake po tuim zemljama kroz dim to mu je ilio s kamia i rekao je tako jednom tuno i pomireno sebi, kada su isto ovako kao sad galebovi traiti poinak: poslije svih tumaranja, ne treba mi dalje ovdje u zavriti had. Po prirodi, beg nije volio velike pokrete, putovao je za milju, onoliko koliko je, a sjedei u plave akame na nevidljivoj obali, on nikada nije prestao

da putuje. Mala se bila uplaila. Pridravajui je rukom ispod mike, u sam dlan mi se spustio topli bat njena srca. Ali sagledavi sve to se unutra nalazilo i nekoliko ceremo-nijskih stalaka postrance slinih velikim svijenjacima, ona samo od slabosti zatvori oi i ja je jednostavno kao rampu opet prebacih do sebe. Nakon toga je sjurila niz stube i stala da mlatara rukama i izvija se ba u onom krugu to su ga za nas, upravo za tu veeru, zbog koje gospoa Delin jo stoji uz mene, oistili farovi automobila. Ja osjetih da to to se s ceste iz dva bljetava ishodita strelovito zalbilo i prosulo u vjetaku vidljivost po ploama meusobno izdijeljenim travom, uzima od njihove, i moje neizmjerne i sada, eto, neizrecive elje za pokojem. Njih dvoje tamo dolje ne znaju ta je to to nas spreava i za to je djevojica prvi put s puno rijei, koje do mene ovdje nisu doprle, odigrala svoj uas od dijelje105 nja s njenim trenutkom, a iza toga je kazala, to sam dobro uo: Mama, on nee da sie. Uzalud ih je netko kao mumije omotavao u znamenja vjenoga pokoja, osikrnavljene su rezom te svjetlosti, mladim tijelima dolje, a mala je igrala, iza nepostojeih zamiljenih oiju otpoinulog bega, samo za zid od irja-ka, mnogo krae i bestrasnije od begovog sjeanja na Smirnu, na bijele atore pred konacima pustinjskim. Pokuah da se prisjetim zbog ega smo ovamo doli; Dorukovali smo iz kesica i tuba, poklopljeno krikama vie se ne sjeam ta je to bilo, pili smo na Komadini-nom izvoru. Zatim smo srkali hladne sokove, usta i koe speene od soli. Mediteran je ponavljao bune potresaju-e zagrljaje ljunku. Tini puta sam danas pogledom i tijelom poelio vrat i dosta zategnuti trbuh gospoe Delin. Sam bog me ne bi isprao od udnji. Mala je tada stajala raskoraena, ruku gore, kosa kao zastava, i vikala je prema raspjevanoj dinaminoj puini sve to joj je palo na pamet: moje ime, neke krikove i rijei bez znaenja. Sad smo tu svratili da veeramo rekoh. Da potvrdi ena i ja je pogledah. Oni mora da su ve jeli. Mladi vuji eluci. Dobro si to rekla, pomislih. Ona je znala to sam pomislio. Nae prijateljstvo se nalazilo na onom iskui-teljskom stupnju kada se takve stvari lako pogaaju. Beg, koga nita vie stvarno nije moglo probuditi, podrugljivo mi se nasmija. Zna li gdje ti je konak ree on. Pretekavi moju zbunjenost, dodade: Ne trai ga, dodijeljen ti je. On ide u susret tebi. U neku dotad nezapremljenu dolinu premetnu se kao katran tamna voda skupa s mrakom i galebovima, i uinilo mi se samo da se no prevrnula s boka na bok. Ta ena nee izii zakljuio sam. Ne vjerujem. A i da izie, ime bi nas posluila u ovo doba? Tako je rekao sam i siosmo cimajui rastoene basamake u krug pored koga su njih dvoje ekali s netaknutom veerom, malo zajapureni. 106 Gospoa Delin je mirno sabrala krajeve stolnjaka i od svega to je na njemu bilo postavljeno napravila zaveanj. Nije pri tome nita izgovorila, ali njih dvoje su shvatili da neemo ni ovdje veerati. Momak je ljutito otiao naprijed i poeo migati farovima tako neprijatno da je put poskakao i izmicao ispred nas i jedva smo proli tri kapije i uspeli se do kola. Saekali smo jo da ih namjesti za putovanje i promatrali kako je on otrim svjetlosnim pipaljkama ispresijecao podnoje litice, uinio siromano jasnim, razoaravajue jednostavnim vrbovo raslinje uz vodu, on je igrao kolima kao raspaljeni jaha s konjem, trzao ih je i zauzdavao, natjeravao da se propnu uz krajiak visoke obale, a ona se razjareno otimala, uzimala zalete, ponosila ga u provaliju masne vode i zastajala kao ukopana na samom rubu uz otar vrisak konica i struganje guma. Dosta dugo titrao se sa svjetlom dok sve nije iskasapio jednim jedinim rjeenjem, najbanalnijim od tisuu moguih oblika, itavu mirnu u san potonulu krajinu uzdrmao i ispreturao, i im smo zalupili vratima i strovalili se u sjedita, on je zaleprao laktovima i, ve poslije, kroz san koji nas je obuzimao, vidjeli smo ga kako se jo uvijek s

nesmanjenom estinom obraunava s prostorom. Savijao je cestu kuda je on htio, podizao je iz mraka na zaokretima i izazivao svjetlom kao sa negativa fotografije i tko zna kamo nas je nosio kroz divlje klisure iznad ponora samo to nije liilo na onaj drum kojim smo po dlanu bjelopoljske nedjelje doklizili ovamo. Svijetle oi njegovih avola vodile su kolo s obje strane ceste. Tko zna gdje emo veerati? Sjetio sam se bega. 107 NA DNU LIJEVKA Moda je sve vrlo jednostavno: da to uope niste bile vas dvije. Leaj mi je kraj tucane pei, dolje je parket koji kripi pri dodiru, a izvana, kroz gornja krila, neprozirna od praine, dopiru s ulice tramvajska zvonca. Vrlo dobro znate kako neki poriv razmakne kulise i od crne glomazne pei sa staromodnim rasklimanim vijencem napravi jalovu fontanu nadomak cvijeu, bez smisla za proporciju usaenu sred mramornog prstena ije dno je pokriveno krastavim talogom. Malo me smetalo to sam se naao u donjem rublju na karnevalski arenoj ulici, ali, draga Jelena, ponekad, u nekim udnim subotnjim kasnim popodnevima, ljudi budu do nevjerojatnog odsustva zabavljeni sobom. Moja uta koulja nije me inila upadnim, tim prije to sam plovio preko napuenih raskra u jednom koraku premoujui -zebre-. Sluajnost mi je poturila tramvajsko raskre, ispucano lunim prugama na stjecitu Franko-panske i Ilice, tu gdje sam kupovao novine da bih se imao im zabavljati u dosadnoj hotelskoj sobi, poslije ruka. Da nije bilo te sluajnosti, ne bih se sjetio da sam izgubio vas dvije i da vas sada traim. Ti si vodila Malu za ruku, u velikoj urbi koja nije odgovarala tvom uglaenom dranju. Neprestano se gurajui ivicama prezakrenih trotoara, dolazile ste, zvjero-glave, pred raskrsnice, usplahireno i kao nespretne zu-ze mlatarale svojim haljinama tako da su se kod tebe 108 vidjela vorita plavih slabih vena na naliju koljena, a kod Male pretjerano ukrobljena podsuknja s koje se runio krob. I jedna i druga nespretno ste grabile svojim u urbi nelijepo iskrivljenim nogama. Pomalo ste mi se gadile i pomislio sam da ste se do sada pretvarale. Odmicale ste tako avolski da sam uzaludno krivio stopala i istezao ramena u namjeri da vas dostignem. Nije pomagalo ni besteinsko presvoavanje djejih kolica, o koja sam se bojao da u se saplesti, ni odskoi i zidanja, ni visoke skele na koje sam se penjao kad bih vas gubio neprekidno ste bile ispred mene u nekoj muiteljskoj predstavi nepristupanoj dostizanju. Poeo me oblijevati znoj. Dahtao sam, zijevao i smijeio se izvrui se na lea i pravei u sparnom zraku, prezasienom plaviastom ivinom svjetlou, vrete-naste pokrete nervoznih riba. Spustio sam se na stopala pored nekih ruevina. Iz upljina se kroz masnu ciglu probijala avdika. Pod trulim komaem dovrataka, smo-denih demira, ipaka i najedenih limenki duboko je negdje klokotala prerezana vena kanalizacije. Mirisalo je na bespomonu pusto predgraa koja se zavrava lanim poljima gdje skitnice nalaze skrovita u izvrnutim karoserijama, a na dnu svega taji crna gusta rijeka puna krepanih somova. Nijedan put nisam znao. Ali me nije iznevjerila slutnja da treba samo naslijepo bauljati prema slabim utim svjetiljkama to su krmeljivo uvale svoje male posjede sloene grae i nekih isprevrtanih nikome potrebnih maina. Ako me presretne kakav metalni rog, bodljikava ica ili pospani uvar oboruan letvom, natrapat u prvo dlanovima da ne bih prolio oi. Stajalo me napora, vorova, psovki, ogrebotina i tjeskobe da se doimognam prvog kruga svjetlosti. Svjetiljka je omeila dosta iroku kaljuu u kojoj sam prepoznao otisak tvojih cipela. Da nije bilo toga, sigurno bih se vratio ili se strovalio uz gomilu gvoarije, pokrio lice rukama i vrsto zaspao. Kosnula me se misao: da nisu u straarevoj budi? A zatim, poto je svuda bilo blato, mrak i ruevine, zapitao sam se ta biste vas dvije ovdje radile? 109 Trebalo mi je mnogo volje koja me s vremena na vrijeme sa fanatinim uvjerenjem da slijedim ueni, roeni trag vaih sukanja, bacala preko dombi, tako da sam se dizao, sputao, povijao i izvijao kao imi, dok se nekim udom nisam obreo na stubitu gdje sad stojim i dvoumim se u kojem pravcu da se djenem.

Iezao je svaki trag. Ostala je samo slutnja da su tvoje napaene ruke, Jelena, dotjecale, uglaenu drvenu ogradu ovog stubita. Mala je podupirala glavu ramenom. Bila joj je prosuta vrana kastiljanska kosa, nalikovala je na rtvovanu djevicu koja se od iscrpljenosti i straha to e joj iz bijelog vrata zaklokotati krv, rui na nogostup velikog rtvenika i ostaje na njemu presumiena dok joj se tijelo u kaskadama razdvojenih oblina slijeva niz kameni pristup. Poluotvorena vrata u hodniku prvog mezanina, odjednom obilato pokropljenog dnevnim svjetlom, zidovi ukraeni neupadnim starinskim gravirama i prekrasne crne zavojnice stubinih ograda govorile su da ste ovuda prole. Ti si se neemu ak i divila. Malu si prevukla preko konopljanog saga. Ona vie nije mogla ii. Molila te: Mama, mama, ali ti nita nisi ula. Svi troje smo tako poetkom minulog proljea srljali kroz iznenadnu udljivu vijavicu koja se poslije sunanog popodneva kao od ale sruila na nas. Sipala je koso iz providno plavih nebesa, praznila sve rukave, nabacivala se, gustila, prekrivala iprag, vijala iz uma, hvatala se brzo putova i neljubazno nam se suprotstavljala na istinama. Mala je isto tako izgubila pouzdanje. Gledao sam je kako blijedi i s mukom povlai stopala iza tebe i beskorisno vapi u meavu. Nas dvoje grabili smo kao vukovi koji treba da se spare na nekoj vjetrometini liui zadimljenim crvenim jezicima snijeg oko sebe. Jedna slika na kraju hodnika bila je pomaknuta i ja sam odjednom podlegao uvjerenju da je u maloprija-njem hipu s nje sila tvoja ruka. Sjeam se da si samo ti uvijek imala pod prstima i hitrim pokretima svu svoju spretnost, gdje si god prolazila i to si god inila, bilo da ti se pod nogom nala zavrnuta ponjava, nezakopano dugme ili neka leptiria na zidu koju bi ti nastojala uh110 vatiti u pljesak dlanova, Slika se nije njihala, ali je jo uvijek uvala svretak jednog njihaja. Ne bih umio objasniti koliko ste vas dvije ostavljale za sobom neumrle slutnje, odjek prisutne i tek naputene vike zaposjedao je hodnike i zavoje poslije vas. Cuo bih vam, u trenutku uskomeane svijesti, utanje razmahanih sukanja kako odmiu naizmak napregnutom oku ispred mene. Dugi niski hodnici sa slikama i bez njih, kripa krutih sagova od konopca, zuj vruih kapilara, insekata, vaeg bijega, a kraja ima samo ljudskim snagama. Kako su .ponekad tenje te koje nas udaljuju. Bit e da je u nepominosti i vrijeme posustalo, do prozora se dovue neprimjetno magla boje povlake i stade uz okna to vre to smo se (tako kaem jer mislim da ste sigurno bile ispred mene) vie penjali gore. Prijatna vlaga svijala se oko raslinja u raznobojnim saksijama, oleandri su zapremali uglove i sijale su se mjedene ipke preko prostirki na stepenitima. Bilo je toliko priguenog sjaja oko mene da su me pogledi na sve dovodili u nedoumicu prema kojoj mogunosti da krenem. Zaboravio sam kazati da kroz velike iste prozore, unato obilatoj svjetlosti to se izvana ulijevala na zidove i pod, nisam mogao nazreti nita od okoline, pa ni onda kada mi se magla uinila rjeom. Zakleo bih se da sam u kratkim napetim oducima, poto bih zastao osovljen na none prste i briui znoj s ela, zapaao kako se ona izdie i u njenim uvojcima klizi uz okna. Valjda uslijed nagiba dana, postalo je tamnije. To nije bila jedna zgrada, jer su plafoni poslije razliitih ulaza zauzimali drukiju visinu, bone stijene zapadale u patinu ili oguljene zaputene slikari je, prijelazi su uope bili tako osjetni da sam se, pomiren sa svim, poeo pitati zbog ega su sve te zgrade bile na neki nain spojene. Morao bih esto prihvatati i neko drugo rjeenje ako me, kao obino, ne bi ekala otvorena vrata: po nagaanju izii na balkon zakren starudijom i objeenim djejim rubljem i preskoiti nisku eljeznu ogradu da bih se naao pred otvorenim vratima neije spavae sobe. Vrata kao da su se jo smirivala poto ih je netko u urbi izbacio za sobom. Osjeao se mlak ustajao zadah toplih postelja, 111 razvrenih nemarno, i spavaice, pidame i none kapice s kiankom stajale su svjee prevjesene preko stranica kreveta. U drugima su zavjese as prije bile odbaene i otar mutno snjean odziv jutra cijepao je napola arene upave sagove. Dogodilo bi se pa se u stanu nisam mogao odjednom u neprestanom iscrpljujuem bijegu tako snai da istog trena uoim izlaz i ustremim se prema njemu, nesiguran na uglaanim parketima, te bih od straha da me svuda prisutni a nevidljivi stanari ne otkriju i obijede kao provalnika na lani um iz hodnika jurnuo prema vratima i zabio se, odskaui kao uznemirena opruga, u kakav zaguljivi plakar s rubljem. to bih god vie nastojao da

zadrim dah, tijelo mi je sve grevitije nasrtalo na uzani skueni prostor i svaki as je prijetila opasnost da se rasprsnem ili pdbjesnim i ponem oko sebe gristi skupocjene haljine u naftalinu i okrugle kutije za eire. Nekom neobjanjivom, a bezizlaznom poloaju tako bliskom sreom, rujui po gomili rublja ispod sebe, naao sam pomian kapak, muno ga, zasopljen, napola udavljen, oslobodio i toliko odkrnjio da bih se uvjerio kako je u susjednoj prostoriji taj isti dan, napadnije rascvjetan, gospodario na bijelim stol-njacima. U mirnim kutovima zujalo je asovito zabezeknuto iznenaenje, porculan je svjetlucao u vitrinama tako izazovno stvaran da me obuzela pouda da ga ukli-jetim trudnim akama i iscijedim mu njegov soni sjaj. Vrata, sva u bijeloj njegovanoj rezbariji, vitko su dosezala strop. Nije mi moglo odmah sinuti u kakav ambijent bi se ona otvorila, i kad bih smogao hrabrost da uhvatim za visoke povij ene kvake sline pozlaenim lavoglavim balacima vitekih maeva. Bio sam zbunjen i tom zbu-njenou i mekotom odraza, tapiserije i ugodnim otpoin-kom izmrcvarenih miia toliko opinjen, da sam odluio prii do nekog pogodnog ugla, dii ruke od potjere i skljokati se u eljezni vojniki san. Postajalo mi je jasno da me negdje iznevjerio njuh, srea ili nevidljiva ruka vodilja pa sam leao izbaen iz toka na nekom sporednom mrtvom kolosijeku. To uvjerenje poveavao je u meni bat koraka i kripa parketa, otvaranje i zatvaranje vrata u udaljenim sobama, uope, jedan iv promet na112 seljenih stanova meu kojima je moja soba predstavljala trenutnu nesigurnu oazu. Sudei po skupocjenom namjetaju, drvorezima, laku i zavjesama, ona je mogla sluiti ili kao predvorje nekoj dvorani za gala prijeme, gdje bi se, prema mojoj malo naivnoj predstavi, morao nalaziti prijesto, podignut na tri stepenika obloena pliem, ili je u sastavu kakvog raskonijeg stana sluila kao porodini relikvijar skupocjenosti, pristupaan jedino u vrijeme veih sveanosti. Na svaki nain, to se tie uznemiravanja, mogao sam biti siguran. Uznemirenje sam sam nosio i irio ga oko sebe. Sjedei u kutu, sav zaronjen u glasove i umove to su odasvud dopirali, mogao sam prisiliti svoju uobrazilju da potee obinom slikovitou radnog dana, to sam vjerojatno inio iz prevelike elje da shvatim gdje sam i ta se zbiva oko mene. Poto sam raspolagao dvjema osnovnim pretpostavkama o svom trenutnom utoitu, halucinacija zvonce-ta popraena koracima u hodniku mogla mi je dovesti pred oi sliku lake ja u plavim, uskim hlaama s bijelim pucetima na dokoljenicama, itavog u gajtanima i lanoj glazuri, kako hita drei ukoeno i koso napudranu golo izbrijanu bradu i u rukama nosi posluavnik s dorukom i kovertom boje vedroga neba. U kristalnoj dozi zvonca lom bistrih zraka i podrhtavaju uta mjedena dugmad na njegovim rukavima. Drugu sliku su mi buno naseljavala djeca. Vodila ih je kroz hodnike guvernanta u crnom kostimu s rilbo-nima i pokretima ruke nastojala umekati areni mete glasova koji su ona, kao i svoje staklene igrake, pronosila sa sobom. Nisam mogao izdubiti pojedinosti, ali sam ipak bio impresioniran. Sluh je nudio toliko mnogo. Pomislio sam: kakvi oceani doivljaja presue njegovim gubitkom. On je manje strog prema sebi i ne trai, poto nas jednom postavi u lijep komar, da provjeravamo istinitost ve proteklih povoda. Veliki mlinovi su se tromo okretali u zidovima i mljeli, neprestano mljeli, zvukove, a ja sam sjedio u svom kutu kao dijete koje se iskralo do samoe i mijesio od njihova slatkog i raznobojnog brana neto to je nalikovalo na svijet. Radio sam to iz potrebe da preodolim samou. 8 Zaustavljeni kalendar 113 Odjednom se dogodilo neto neobjanjivo. Hodnicima se pronio tutanj, lupa prozora, i sva su se vrata irom i uz tresak pootvarala, podmjehurili se teki sagovi, nadule zavjese, zadrhtale slike na zidovima i staklovina u crnim ulatenim vitrinama. Imao sam utisak da je koloplet nevidljivih avola projurio kroz kuu. Tako je sve ostalo zaprepateno i nijemo, samo smo se ja i veliki visei svijenjak sa svijeama klatili jedan naprama drugom kao dvije trske isputene iz orkanskog svrdla. Nisam odmah ni primijetio kako su sva vrata ostala razjapljena prema razliitim stranama svijeta. Bez oklijevanja sam se bacio u susjednu sobu s kaminom i tekim policama za knjige, a odatle na terasu nekim vijencem koji me doveo iznad zelenila, pa onda trulim drvenim stubama u dosta tamne i zaputene dvorane sa stubovima. U njihovu podnoju, tko zna zato, stajali su prazni koevi za smee. Podovi su vonjali na ulje i amonijak, te sam odmah pomislio da sam dospio u zimsko

dvorite kakve puke kole. Stubite je bilo vrlo strmo, ali, za iznenaenje, dosta iroko, tako da je dolje, na pod, padala skrena slika njegova spleta kao kostur kakve rune pretpotopske ivotinje. U potkrovlju je bilo svjetlije i ivo. Sirio se zvuk slian i-tanju pare. Sve je na njenim katovima postavljeno jednostavno kao na brodskim palubama. Hodnici, uski i s puno vrata s obje strane, granali su se lijevo i desno. Kojom god bih stranom pojurio, diui bat svojim tvrdim potplatima, dospijevao bih do istih takvih stuba i istog rasporeda. as mi je unutranjost zgrade nalikovala na zatvor, as na hotel, as na bolnicu, ali arene zavodske koulje razbacane ispred vrata kroz koja je dopiralo i-tanje slavine i pljopkanje vode, navodili su me na stravinu pomisao da sam zalutao u kliniku za umobolne. Pomirio sam se s tim da je svejedno kojom u stranom ii pa sam krenuo upravo onom odakle je dopirala vea buka. Kao prije mnogo godina u travnikoj bolnici, u barakama za zarazne, oekivao sam da u hodnikom susresti iste one glavate starce zarasle u upu kako goli idu u kupatilo lantarajui objeenim monjama, malo pogrbljeni i savijeni u koljenima kao da su jaili na drvenim konjima. Upravo su im i ruke tako zaostajale nazad, 114 a bacali su, i pored sve runoe, ozarujue pune osmijehe zastajui u prolazu na vratima moje sobe te sam ih smatrao nekim dobrim rutavim davolima, papkarima, rogo-njama i panovima. Nimfe u bijelim ogrtaima su ih podnosile i uglavnom ih pourivale odsjeeno, ali bez zlobe, tako da su trkali nespretno i ivahno tapkajui tvrdim prstima i dobacivali im bezobrazne ale. Pitao sam se kud su ih vodili svako jutro tako gole, bijele, smeurane i rutave i udio bih se kako su starci mogli prljati svoj krevet. Kasnije ih ve nisam primjeivao. Ponavljalo se isto: njihovo trupkanje kao da je stado papkara prolazilo hodnikom i ljutito itanje kada to su ih oekivale na njegovu kraju. Sada mi se sve to obnovilo s takvom snagom za osjeanje pojedinosti u njihovu jednom za uvijek pohranjenu slijedu, da sam nekim gotovo stvarnim unutranjim pogledom prelazio sa predmeta na predmet, oko razbuene prolosti to me tog trenutka okruavala i smijeio sam se preobilnom mlazu svjetlosti koja je iz ovog stanja padala u jedno poslijepodne kad sam leao uz gvozdeni bijeli noni ormari, ispod prozora odakle je dopirala praskava zuka motora. Dan je uvijek preo neke pauine po podu i to me zabavljalo i rastuivalo mnotvom nemonih asocijacija. Znam da je pe poivala na lavljim apama, ali mi je dugo vremena trebalo da ih otkrijem i opaao bih ih jedino poto se sunce iza podne nagne nad moje prozore i unese neobinu istou na bijele plahte i prozranost i dubinu u sve kutove. Jako sam volio sut-tliju zbog njena ukusa na zapreno ml jeko i vaniliju Pidame i plavi prugasti negliei od grube tkanine bili su posvuda nemarno razbacani. Buka i piskanje pribliavali su se atmosferi kakve velike kotlarnice. Poeo sam potravati, osvrtati se, zastajkivati i duge dijelove hodnika projurio bih manijakalnim strahom da ujem iza sebe mnogovit topot. Jelena je imala vrsto, korjenito tijelo, noge su joj na bedrima bile dlakave, impulsi snani i mora da su ti pogani razvratni starci videi ih poskakali iz svojih postelja, pobacali ogrtae i pidame i nadali se u pomamnu trku za dvjema nemonim enama. Ako ih jo ne jure, Malu su silovali tvrdim rocii115 ma, izboli joj bradama netaknute mekote, iibali je svojim avolskim jezicima i razapeli, pa je sada balzamiraju slinom i kikou se u njene krute one jabuice. U Je-leninim koljenima ih ima mrtvih, prevjeenih, udavlje-nih, rasporenih i mnogima oi vise na krvavoj vrpci kao zgnjeenim apcima. Ona je jaka, a misao na mene, koji je do svisnua traim, davala joj je snage da ih upa i usmruje dok joj nisu udnim bradama razrovali trbuh i kupali se ivotinjski, uzdrbtali, nemoni, sklerotini i divlji u razvraenoj mrlji njena tijela. Ili su je udavili pod gomilom grizui i svrdlajui jedan drugoga, a Mala je sve to gledala vadei na noktima krpice s lica i uzaludno i do promuklosti me dozivala. Kao i jednom ranije, pomislila je, ili izrekla, prijekorno: On nas je zaboravio. Bio sam toliko bijesan da mi je umjesto suza ljuta sukrvica istjecala iz oiju. Imao sam paklenu ideju: da pokidam cijevi, pozakivam sva vanjska vrata i pustim ih neka se podave kao stari otrozUbi takori. to sam jurio dalje, itanje se sve manje osjealo. Moe lako biti da sam se privikao. Nisam susretao nikakvih tragova krvi, pjene, komadia njihovih haljina, kosa, i time sam bio naas

osloboen svojih mora. Da su od izmodenosti posrnule negdje uz put i leale bespomono na plekama, one bi ule moj hod i prepoznale ga. Zvale bi me. Mislim da je s klinikom bilo svreno. Naao sam se prvo na jednoj terasi natkrivenoj brljanom, a odatle sam kroz staklena vrata uao u tamnu spavau sobu. S obje strane razvrenih postelja svjetlucali su mah prijenosni akvarijumi. Tanke prozirne trepetljike povlaile su se iz jednog ugla u drugi pored niza koljki u algama. Priao sam blie i obuzelo me uasno gaenje. U velikim staklenim zdjelama bila su potopljena zubala i od njih su se rastezali zeleni traci sline. Dohvatih teki sfcut prve barunaste zavjese i odbacih je po mjedenoj ipci toliko naglo da alkice munjevito zagrmjee i naoh se u djejoj sobi razdijeljenoj paravanima od dekorativnog platna. Odasvud se smijeilo toliko arenilo i naivnost da sam se olakano hitnuo na djeji krevet sa sputenom mreom i razbacio ruke i noge koliko mi je doputala 116 njegova veliina s milju da tu zadugo ostanem. Jo se klatila oguljena glava drvenog konja, olovke s obojenim srikama leale su razbacane na stolu i sama postelja bila je jo topla. Sto bih sad volio djecu! Rijetko sam ih dugo podnosio u svojoj blizini, moda sam nekad volio neko dijete, ali ovog trenutka sam htio da se oko mene nae odjednom mnogo bune djece s trubama, praskali-cama i zvekama, da me opsjednu, zaposjednu i naikaju kao jato voraka neku zabaenu trenju. Kad se kod mene javila tolika udnja za djecom, mora da sam blizu skonanju, pomislio sam, i pokuao da se prenesem u san. Drao sam da mi djeca dotle nisu potrebna. Nastojao sam da se prisjetim neeg to bih im kazao kao poruku. Proaptao sam: budite uvijek u dui djeca. Iza toga, svega me prelio neki osmijeh rascva tavan ja. U mislima sam se nekoliko puta brecao kao pas koji sanja i ve sam odvajajui se od strane inercije ustao s kreveta, otvorio vrata i iao dalje kroz intimne hodnike u arabeskama, ispred vrata su stajali Crnci s lepezama od nojeva perja i mahali mi oko lica. To me nosilo, nosilo, uvijek s malim strahom da u se vratiti odakle sam i poao, to bi istog trenutka postajala stvarnost. Iz jedne sluajne predstave koju sam prevrnuo u gomili nadmonih dosadnih utisaka jasno me pozva malaksali Jelenin glas. lihva tih mu odjek poto sam skoio i stao razgledati oko sebe. Uske stube, oigledno neupotrebljavane, ile su gore do zatvorenih tavanskih vrata. To je bio zenit. U mene je provalio nemoni bijes kada sam se surovo odbio od zabravljenih vrata sa konano dovrenom milju da je itav moj muni pasji bijeg bio bez opravdanja. Da sam se vratio i zasuo ih krvavim pesnicama, probio i otkinuo ramenom, tko zna ne bi li se naao smrskan na zemlji. Samo luaku moglo se priinjati da ih je slijedio. Daleko sam bio od svih svojih pretpostavki. Jedino mi se od nekih podizalo gaenje. Mogle su samo biti dolje, i da to nisu htjele, pa sam pomislio da jo nije kasno ako su sile, ili ako se uope nisu ni uspinjale, te u ih nai prepletene, zaspale ili mrtve sa svojim imenom izgovorenim kao kletva. Uostalom, Jelena je mogla ivjeti i hodati, pomalo blijeda, i onda kada bi je osaka117 tili, izdubli i gurnuli na ulicu. Jako se vara svatko tko misli da ju je lako unititi. Ona je kadra saviti Ajfelov toranj svojim milosrem. Plamen te velike nade gorio je u meni hranei se novim pretpostavkama. Pod mojim dlanovima kripala su kliska doruja stuba po kojima sam se ruio. Cijela zgrada se tresla i stenjala to je onima koji su odozdo oslukivali moralo izgledati kao nadolazak tornada ili propasti svijeta. Jurio sam ne pratei noge zajedno s grmljavinom i svim onim strahom to sam ga irio i primao. Nita mi veliko i jae od mene nije moglo doi u susret. Stube su pravile iroke krugove u kojima su leprale moje nogavice i skuti kaputa, a poslije odreenog vremena primijetio sam da se krugovi suavaju i od toga me zahvata vrtoglavica. Sad sam se nalazio u takvom ubrzanju da se vie nisam mogao zaustaviti sve kad bih i htio. Sta bih uinio, pomislio sam, da ih sada negdje sretnem. Plaio sam se da ih sam, svojim ludo zamahanim tijelom, ne bih usmrtio. Ustvrdio bih svugdje da sam opet u jednom vratolomnom presjeku prolazio iste one neraspremljene sobe sa razbacanim perikama i grudnjacima ispunjenim tugaljivo utirkanom ruom, jednostavno, kroz kiu slika poto vie nita nisam mogao slijediti. Obrt i pometnja putova stavili su mene ispred obezljuene klike Jeleninih gonilaca i ja sam ih upravo nepodnoljivo osjeao za svojim stopama. Nalikovali su mi na mamene vukove, olinjali, istoeni i pre-sukani od gonjenja i znoja, poneseni i opijeni krvavom strau lova jurei u poetku s nekom svrhom, a sada uslijed

inercije, raspaljenosti i zato to nisu mogli drugo nita da ine. Oni su se obruavali za mnom po tragu svrdla uz orljavu i paklenu vrisku. ibale su me zasad samo njihove titrave sjene, ali je svaki as moglo doi do klanja u trku sam uzaludno zanosio lijevo i desno svoju zapaljenu jeziinu s namjerom da skrenem u jedan od hodnika. Sile me vie nisu sluale. Bio sam kao uareno topovsko ule koje zalud ima svoju volju. A kad bi mi to i polo za rukom, iza prvog ugla bi me presrela prljava bujica njihovih jarijih kljastih tijela obavijenih dahtanjem i znojem, nadala se za mnom u progon, u susret 118 bi mi izila druga, ozgo se u tjeme uvrivala trea, stali bi izvirati iz podova, izlaziti iz mijih rupa nosei prazne koe mojih prijateljica. Jasno sam vidio kako su ih neki predmeti preticali i prolazili uz rondanje ili zuj pored mojih uiju. Pomislio sam da su im to odlomijeni udovi i od toga me zahvatio strah. Njih je sada bilo toliko, jer su vjerojatno dobivali prinove na svakom katu, da su mi zasjenili svjetlost. Stube su se suavale, spirale se tijesnile i ja sam oekivao da e se uskoro pokazati vedrina dna. Usporedo s tim opadala je i brzina. Stope su mi sigurnije doticale tlo i ti nagli susreti bili su poslije klizanja nenaviklo buni. Kako je spust imao oblik ljevka, mora da se lupa ustostruavala i na irini tog velikog zvona s jainom pucnjave opsjedala bubnjie mojih go-nitelja. Svakako ne zbog toga, razmak izmeu nas se poveavao. Stube su na ovom posljednjem stadijumu bile odmijenjene eljeznim spiralama kakvim se sa prve palube silazi u kotlarnicu. Sam u tekom neprobojnom oblaku vlastite buke, strovaljivao sam se u bezdan. Usitnjavanje krugova se nastavljalo i za kratko vrijeme postalo je toliko gusto da sam uz ogromni napor morao smanjiti svoj trk do koraanja, usamljenog, sada, isprepletenog s udaranjem pulsa i nadiranjem speene pjene na ustima i vukao sam teko nogu za nogom potresajui akustine nareckane listove eljeznog stubita. Izgledao sam kao odbjegli robija na kraju svojih snaga, jedva prtei i tumbarajui svoje olovne noge okovane negvama. Vie se ne moe, pomislio sam, i sve kada me nitko ne bi gonio, ovo bi bio potpuni kraj. Na jednom niem stupnju uskoa zavojnica izjednaila se s mojim ramenima: mogao sam se dalje kretati jedino nekim smijenim obrtanjem oko svoje osovine uz neznatno napredovanje prema dolje. Ni svrdao se nije osjeao tjesko-bnije u suhoj hrastovim, rekao sam u sebi nasmijavi se. Ne preostaje nita drugo na kraju ovog uda nego trcaljka za kobasice kroz koju u biti u mlazu utisnut u spasenje. Gospode, briznuo sam u smijeh od koga se iznad mene sigurno razvila strahotna peurka moje rike. Ponestajalo mi je zraka kad sam nogama dotakao dno. 119 Skljokao sam se razjapljenih usta i hvatao kisik. Gore je panika moje utrobe doivljavala svoju najprostomiju objavu. Mahnitala mi je naduta slezena u samom ras-cvjetu ovih spirala i tako se moje umiranje samome meni inilo kao umiranje svijeta. Htjedoh se idnuti u stranu, plaznuti se u neki otvor i potraih noktima oko sebe. Jo sam gledao. Na samom boku dna veliine ljudskog trupa bila su urezana teka, vjerojatno jako debela eljezna vrata naikana zakovicama. Nisam imao snage da dohvatim kratku kosu ruku. To je bio krematorij um. Tiktakanje velikog sata u ukoenom svodu nada mnom silazilo je sve nie, postajalo sve strasnije. Ono je sjedalo na moju lubanju kao ogromni neumorni djetli. Okrenuo sam se na drugu stranu i ugledao kako se na stepe-niku iznad mene klatila objeena proteza drvene noge. 120 KOD JURIEVICEVIH Ako niste djeca i ako vas hir nekog ranog sanjivog proljetnog dana sa uiteljem ne izvede u etnju, pitanje je hoete li ikada stii do Jurievia. U skuenoj ariji, meu malobrojnim doseljenim katolikim svijetom, ivi njihovo prezime kao naziv kakve neprestano prisutne svetkovine, a kua im je izvan grada, iza lea svih mahala, morate prijei zblanuto periferijsko raskre s opranom kaldrmom i uokrug poredanim polupraznim kahva-ma gdje neki koronogi klipan, u ulahu, tuca kavu. Mnoge perde posrnule, kuljave i zatvorene za vau radoznalost, nadvit e vam se na put, iza njih tamnozelene ljive pregranale, crni i crveni krovovi i slijepa pauina muebaka u oblacima zelenila, zveckanje posua, Objava kakvog djevojakog grla zagrcne se i skrije i samo i uvijek bijel kamen se ceri u zelenilu. Neke od kua sa zaputenim travnatim prilazom i tronom kapijom

vidio sam prije toga u prisnom natkrilju majinih veernjih pjesama kad bi vruu lepinju stavljala na prozor. Mahale preuzmu slobodne njive, prezadovoljni vrapci u ivicama, teaci nad ralima, providne daleke kronje u meama, a nebo se sasvim nisko spusti tamo gdje seljak uz ojkanje okree volove. Zemljite ide navie, lijevo su pitome vrtae hladnodahe od kapljevine i vru-taka, krave u njima pohlepno motaju jeziinama guve debele trave, desno sve elavija padina koja se gore iznad puta zaobljuje u sofu naikanu starim kamenjem to 123 je kroz posnu crvenu zemlju probilo kao kosti mravog konjeta. Do puta, na rubu lijevaka, dvije-tri obruene tale, svjee kravlje ubre i jedna velika istina do izlaska na zaravanak odakle bjee pranjave ceste, unaokolo neplodno kamenito poljce nasijano grmovima borovnice, kamenjima i eto nas pred kuom Jurievievih. Prema putu, tvrdom i nagrizenom, isturila je ogradu sa pravougaonikom zelenila, njegovanog, neobinog i pravilno rasporeenog, pitomog, empresovi grmovi stasiti i svud jednako zaobljeni po rubovima izrasli do nekog doputenog tjemena ne suvie dobrostive klime, a dva crna granata bora dostojanstveno straare na svakom uglu kue. Gore vjeit apat dolje palo sunce providno djetinje, presvjee na bijelo okreen elni zid, na otvoren divlji prostor i raskopani ovratnik naeg uitelja. Mi priosmo s ceste na travnat nagib i odbacismo uz poklike svoje torbe. Djeaci su s kaputima svuenim s ramena prilazili ogradi i zvjerali unutra. Stadosmo do neke granice koju oznai podignuta uiteljeva ruka, a on ue unutra, prodrma zvonce na staklenim kunim vratima i njegov nizak krupan glas susrete se s jedinim uskliknutim, i u dubini njenih prostorija, odakle minu samo crven odsjev prije nego to se vrata priklopie, neoekivano za domaine, zapodjenu se ivahan melodian koloplet vie mukih i enskih glasova. Djeca se ras-prie po travi i s njihovih usta otkinu se uiteljevim prisustvom zapeaena potreba za glasnom priom to odmah, bez prijelaza, postade graja. utio sam slatku zabranjenu dra tih kolektivnih sloboda neto previe vezanu za nepromjenljivi miris razrednog uzduha, starih kaputa, svjeeg peciva, boje na olovkama i krute koe moje take. Dijete sve predobro pohranjuje u nosnicama i tako samo sa sobom uskrsava neki svijet koji nije taj, ali ga vrijedi zadrati jer je ljepi od njega. Drao sam da su svi i oni iz zadnjih klupa, ponavljai, klipani u komadiima fesova i sitni krljavi seljaii kojima su se pri govoru napinjale vratne ile, bili odvaniji od mene. Ni sada nisam smio bezbrino predati se provali slobode, odbaciti sve od sebe i sa zrakom u kostima jurnuti 124 u primamljivi pejza jelovih grmova. Primakao sam se ogradi gdje su ve neke djevojice pourile da razmo-taju svoje uine i gledao sam neobino strano rastinje na ijem se gustom zelenilu prelistavalo sunce. Pogled mi zagrcnuto stade u zipki prostrane crne kronje iznad starog krova posutog sasuenim iglicama. Uinilo mi se da se naglo uspinjem, gubim, lebdim, dra mi se neka uvrti u trbuh i zamalo ne klonuh u naruje tog prelijepog jutra. Uitelj se dugo ne pomaljae iz dvorita. Djeca su ve igrala topa jahe, neki su kriljama prebacivali cestu, djevojice su se sputale na koljena za utim rijetkim cvijeem. Neoekivano brzo oni postadoe gospodari ovog prostora po kojem sam se ja kretao zbunjeno, zaueno kao da neprekidno oslukujem klatno svog saglaavanja sa svijetom. Bio bih tu jako dugo dok bi mi palo na pamet da sam pronaen neki put u gornju zonu kue. A trebalo je samo nekoliko koraka poi uz ogradu koja je s gornje strane bila sasvim otvorena kao da je domain htio neprimjetno pomiriti i udruiti dvije klime, dvije flore, dvije oprene udi kultiviranog i divljeg. Oba krila irokih staklenih vrata bila su otvorena prema sunanoj poljani. Unutra su se samo, poto je sunce dolazilo s lea, nazirale uglaane plohe namjetaja i vaza na prozorima. Sasvim do lijeha s cvijeem prilazilo je kamenje, glomazno oblo i, rekao bih, primamljivo za sjedenje. Uz vrata se, omotana svilenim kunim platem u arenilu, prislonila djevojka. Na nogama je imala papue s potpeticom, kosa joj je bila prebaena na jednu stranu i izvijala joj u tom smjeru vrat. Ona se namjetala, traila udobniji poloaj svojim plekama, bez potrebe se istezala da dohvati gornju ivicu uza zid prislonjenih vrata i pri svemu je izgledala udno atraktivno, premazno, samo za iznenaenje, samo

radi sebe, pa smo zbog toga da bismo vidjeli njenu tanku, suhu crnu figuru s prebaenom kosom jutros i mi prevalili takav dug neoekivan i izuzetan put i kamenje se primaklo vratima i sunce ranije izilo i uitelj sjedio naspram nje, jer nju inae nema tko drugi da gleda osim vedrog dana, bunja i zvijeri. Osjetio sam da je nelijepo to smo se sjatili i kao ovce 125 razjapljeno ukoeno, ne znajui ta emo sa situacijom, s osovinama svojih pogleda, buljimo u nju. Prije toga su neto govorili. Uitelj ju je morao maziti laskavim rijeima i to je jo trajalo kada smo ih mi opkolili. Ona podie glavu, zabaci na lea crni slap svoje kose pomo-gavi se rukom i upre krupne tamne oi optoene gotovo muki kosmatim obrvama i kolobarima u daljinu preko nas gdje se, poto se svi posluno okrenusmo u tom pravcu, jo uvijek ljeskala rosa. Uitelj se podie i, ne znam po kojem pozivu, mi krenusmo. Zali smo meu grmove; djeca stadoe optrkivati i nadmetati se u cilikanju. Ostade samo mirna i uvijek Zbijena, uvijek u manjini, grupa djevojica koje su se poslije onog prizora samosvjesnije drale i osmjehivale s nekako pobijeenim stidom. Bile su za taj trenutak mnogo starije od nas. Uitelj nas povede sam i ja se zaudih kad nigdje nisam mogao spaziti crnu vitku djevojku. Malo poslije pojavi se trei za nama u irokoj i, inilo se, suvie kratkoj bljetavoj suknji i istim tim visokim papuama. Mora da je mnogo puta kao djevojica preskakala ovo grmlje i optravala kamenje, jer se nosila tako spretno da je malo postieno izostalo moje oekivanje njenog, angriivog, pipavog i vriskavog nabadanja stopalima pomou kojeg e i dalje biti uzvieno stjecite naih pogleda. Zbunjivala me i ispunjala udnom mjeavinom ari i odbojnosti titrava slika njenih protegnutih listova i vrlo iroka kruta suknja koja je pri pokretima neprekidno i bestidno otkrivala kraj ipkastog kombinea i nejaka, malo obdanjiva-na koljena, jer je sve to bilo za mene neto stransko, svjetsko, zabranjeno i tko zna kojim putovima usmjereno iskuenju sablazni. esto je istravala ispred Uitelja i u dva skoka, kojima bi odmah dodala okret, nala se pred nekim pocrnjelim kamenom sred ledine, suknja bi joj se sama digla u zvono gdje bi zablijetile trenutano njene tanke, maljave noge i ona bi je vrkom prstiju poput lasa nabacila na kamen i zaposjela ga kao njegov stalni dodatak i ivi, prividni i graciozni ukras prirode. Noge bi ve izile sloene koso i paralelno jedna uz drugu, kosa u njihaju, ruke u lebdenju i to bi trajalo samo tren, pa bi se opet bez napora nala na 126 prstima i kod narednog grma nainila neto drugo hitro se prignuvi cvijetu ili podignuvi kakvu izgubljenu i siunu djevojicu do jasnog i napadno bijelog osmijeha svojih lijepih zuba. Izgubio bih se kad bih se naao u njenu naruju, sasvim blizak njenim mirisima, licu i dodiru ive kose. To ve bijae uvod u igru koja je stvarno otpoela kad smo se vratili, na ovotenom podu iroke sobe odakle su uklonjeni prostirai. Poslije dva-tri kruga leta na napuhanoj kupoli svoje suknje, odbijajui se beumno od stvari, ona se zaustavi na mjestu, odbaci cipele i nastavi lebdjeti bosa. Otac, krupan sijed ovjek privlanog inteligentnog lica, pratio ju je na pijaninu njiui glavom. Bravo Hej a uskliknu uitelj poto se igra zaustavi s njenom kosom prosutom po ramenima. On pristupi, pridra je i jo jednom ree bravo pljesnuvi dlanovima. Djevojka prie ocu i apnu mu neto preko lea na to, poslije prijelaznog sveanog stava starog gospodina, njegovi prsti poee meko i odmjereno kroz visoke iznijansirane pokrete slijetati na tipke. Sviralo se vie tiinom izmeu tonova nego dodirima, i ta umjetnost da se do zanosa i uskrsnua itave nejasne budunosti oblikuju tiine koje ive s nama stade mi se javljati irokom omekavajuom utjehom umjesto svih objanjenja pred kojima sam strepio. Podboena na ivicu stola i kose sasvim slobodno oputene, ona je prizivala neto crteom svoje tanune siluete, sklopljenim krilima igre i danom to se iza njenih ramena jo uvijek otvarao poput koljke. Odbacila se i na prstima prila do prozora. Providnost je posve obuze. Vidio sam kako meke sjene njena tijela diu rainjene svjetlom. Rairenih ruku i otiskom ovog izuzetnog jutra na licu, ona prie uitelju i tako stade izdignuta na prste, u meni neto zadrhta poto se i njegove ruke odvojie i nezavisno pooe k njoj, a onda, na vrhuncu mog uzbuenja, obje sjenke se pokorie disanju glazbe i zaplovie pored stvari. Jutro se razigravalo napolju, caklila su se isprana nebesa u borovim raljama, ceste povedoe zabludjele oi i mi se zaboravismo kao da je to bilo jutro naeg preporaanja. Odzivala se kristalna staklarija za sveane

127 prilike pohranjena u vitrinama, ukoeno su iz debelih modeliranih okvira preko ramena i milostivo gledali starinski likovi bez vratova i samo su im lica pobjedonosno, bez razloga napeto, izlazila iz ipkastih oko vratnika. Remeena svjetlost bi izmamljivala osmijehe, a inilo se da e svakog trenutka zaplesati areni visei svijenjak nad njihovim glavama. Sobne slikarije bile su drukije od onih koje sam viao; ile su iz samih upavih sagova, prilagoavale se prigueno odsjevima na plohama orahovine, stalnom dubinskom zvjezducanju skupocjenog stakla i bez prekida, bez sokla preplavljale slikarijama svod dajui mu ra-zuen oblik koji on zapravo nije imao. Samo je sredinji krug s hvatitem za visei svijenjak bio prazan i potpuno bijel. Mnogo svjeih pretekih girlandi dodavano je iz jedne stilizirane ruke u drugu i itavo proljee, doneseno malo nevjesto, dralo se nad naim glavama. Dok sam to promatrao s licem ustremljenim prema gore, glazba prestade razgolivi nekoliko praznih koraka. Izgledalo je da e taj svod, odjednom optereen prazninom, pasti na naa tjemena. Prejako, kao da smo tek roeni, opsjelo nas je za naim panjama sazrelo sunce i ruke nam se digoe k licima. Razmilismo se opet utke po ledini krijui jedan od drugoga slike svojih dua izmamljenih na povrinu, a bljetanje bijae tako jako da nas zaboli i mi svaki svoje trnje smekavasmo u svojim oima. Razilazili smo se kao slijepi, u svim pravcima, prema kamenu, kroz bunove, voeni padinom, umom borova i odjekom nekih kazivanja u sebi. Ili smo dugo posrui, slijeui se i sudarajui s reljefom, ali smo se udaljavali i eljeli udaljiti se makar koliko, i makar u kojem pravcu, iz saznanja da ne zapamtimo putove, lica, vrijeme i pomalo bolne jedinstvene nemone obaveze svjedoenja. Prsti mi se razvezae na cesti, kad se ve pobojah da iz potisnutih bjeloonica sasvim ne iezne dan. Krave su u toj bijeloj gluhoi pasle po jarcima, na poljima teaci prepolovili dan, voraste sive kruke stadoe na biljeg po kosama i sve tako bijae malo zabavljeno mojim povratkom, ravnoduno prema tome to sam nau128 mio i kuda u krenuti. Slutio sam to (tako mi onog svetog vrtoglavog jutra) da ne postoji vie nijedan put koji bi me preko poploanog raskra vratio Jurieviima iako se cesta 'dotie, ispred ograde, s empresima. Da bih se tamo vratio, morao bih biti ak, na nekoj iznenadnoj proljetnoj etnji s uiteljem. 9 Zaustavljeni kalendar 129 NO U KLAKARU Skratili smo veliku ravnicu s otunim utvajima na kojima su jo podveer rila mrava krmad, truckali se as mucavom, presurovom kaldrmom, as plovili uz mek konjski topot pored mirne staklovine bara, uz gutave vrbe, i nebo se u meni razliito mijenjalo, a bilo je uplje i sasvim prisno kada bi oprezno i utiano zaoibonjile po njemu potkove prije nego to bi kola naila na drvenu upriju. Sto smo se vie izdizali optakajui blage breuljke mekim cestama i mravim trakom praine, no se sve bre sputala. Ali dugo smo se presretali i razmi-ivali, sve dok ermovi nisu ostali zagledani u zvijezde, a kapelice su nas prijazno saekivale na zavijucima. iroko sporo razgorijevanje veeri ostavilo nam je vremena da ispratimo neke sajamske atore pored crkve u Vinskoj, arenu gomilu kroz koju su konji smueno nalazili put da bi samovoljnim kasom sili na tvrdu cestu punu vlage i cvreaka. Moda je prije ponovnog izdizanja u puine pala neka sitna bezrazlona kia. Onda smo to izdizanje, bez uma, igra konjskih sapi i glava sa crnim rubom brda i kozmosom o koji bi katkada prigueno zvecnule arage. Gore nas je doekala opet neka veer koju smo, i ne htijui to, neprestano pristizali. Ili smo, sjeam se, razroko, stari, ja i dvije curice, zemlja je bila meka i trapava i do prve rose vraala nam je prazan zuj kola. Visoravan pod vonjakom imala je dvije-tri kue smijeno, nepravilno razmjetene na gustoj podianoj 130 ledini. Nieg utabanog nije bilo oko njih, to bi navodilo na pomisao da tu ive ljudi, nego su stajale

kao da ih je netko prenio prije naeg dolaska sa kakve arene stranice iz poetnice. Imao sam razloge da posumnjam da ovdje uope prebiva ivot. Ali djevojke su se vratile sa kiselkasto svjeom pogaom i tako je veer poela u prostranoj sveanoj pjesmi gornjih katova, nadomak irom otvorenim vratima gdje su ljudi jeli. I iza muklo akustinih konjskih eljusti runila se no. Djevojke rekoe da e stii. Mlaa, iroko i nemirno raskoraena, nalikovala je na rebicu. S onih jabuica i vlanih zuba zareala bi joj mjeseina. Poslije se vrata zatvorie i povukoe s trave jeziak svjetlosti. To me zajedno s konjima, koji su vezani porebarke za kola vrnjali i katkad uzdahnuli brecavo i ljudski prisutno za stopu primaklo zvijezdama. Vratio mi se i umekani klepet kola i umor od koga je zamiralo tijelo i tako bi se uz moj bok poredale njive i stiali se cvrci, sve u prisustvu neke slasti da emo stii kud treba. A iz treeg varljivog podzemlja koje me doda valo jedno drugom stadosmo pred bistrim kladencem govora. Valjda je za ove kue tek sada poinjala prava no. Vrata su se otvorila, utalo je praznino ruho, i noge se povlaile po travi. Dolaze sa sajma ree Ljubica. Tko? zapitah. Ona pokaza nekim drugim oima da sam to ja i te oi, nepoznate dotad, sjevnue ljuibaznou i uenjem i zamalo ostadosmo sami. Gore smo bili na ve vlanim prekama. Oboje smo doli iz daljine. Moda smo se negdje i viali, zapravo, udno je kako nismo, jer znamo iste ljude i iste ulice. Puno smo oduevljenog zaprepatenja to su putovi ovi suvie visoko i kako su oni zagonetni, a no je skrila naa lica. Slobodno sam joj uzeo glavu meu dlanove i traio neko sjeanje. Uzalud. Pretakali su se iznad nas golemi slojevi silazei zatim u uplje konjske utrobe i rosa pade po nama bez rijei. Kao zvijeri koje su se s veera primakle torovima, ruke nam se naoe gladno i nestrpljivo. 131 Putali smo da nam usta i misli budu krotki i omamljeni posrednici divljenja i meusobnog otkrivanja koje se pod ovim treptavim mirijadama ve tko zna gdje odigralo. Ona je bila ono to sam nosio u sebi. Izuzetna, zahvaljujui svemu to tada nije sainjavala. Sa dna bijelog nestvarnog strnita na kojem se smjenjuju ledenjaci svjetlosti dolazile su stope uka. Horizonti promijeae krilima i tek tada mona pjesma noi nae pravo korito. Sudbine ljudske su se razgranavale, a nou tijela stoje otrnjela uz kolsku lotru dok snovi idu i tee vlani damar njena zbivanja. Moda se nai istrgnuti iz procesija svibanjskih, vukui za sobom svu svoju bjelinu i dugo ranjavati tabane tuim cestama da bismo doli u Gornji Klakar. Govorili smo o gradu, dolje, kao neprijatnosti u koju se treba na kraju vratiti. Ovdje se ivi bez obaveza, bez normi, bez vremena i, boe, svijetle noi malaksavaju pod niskim prozorima, miriu snano vonjaci pretrudni od ploda pa uje kako zvijezde pri padu stresaju prezrele jabuke. Kue nemaju putova rekoh. Niega tu doemo samo da prespavamo. A putova ima mnogo kroz uta strnita i visoke ostarjele trave s kojih se krupno osipa pelud i gajevi su puni prohladne tajanstvene dubine. Kroz niske prozore moe se prijei granica leaja i s pokrivkom u ruci otii niz onaj obli rUb visoravni, pod punom mjeseinom do prvog privida kraja, a kraja nigdje nema u ovim predjelima. Ali valja sii dolje. Uto se zvijezde zanjihae i pobijeljee i ona poe za mojom rukom poput hljeba koji sputaju na lopati. Bila je omamljena. Sutra e doi udesan dan. Konji su prestali jesti. Jo su se samo po njihovim upljinama kotrljali krupni naprasni uzdasi. Sve je za-stalo pred nekim opim nadolaenjem umora. Meni nijednom ne pade na pamet da je upitam kako se zove i 132 kuda vode njeni putovi, valjda od straha jer je kroz sve pukotine umno istjecala no. Mali zaborav, u koji smo neprestano zapadali, doveo je kuu do same kolske rude, iza otvorenih prozora s pogledom u travu dopiralo je disanje ve zrelog sna i vlana svjeina poe nagrizati naa gledanja, tetive nam malaksae i mi se nehotice dodirivasmo hladnim licima. Poeljeh da se sklonim pod crn

drven krov u sparuen sobni zrak poto mi plea oteae i misao udno potrai neki tvrd oslonac za lice, ali mi ostadosmo deseterostruko vezani rukama to su trnule na slami. Tako i toliko dugo koliko su nam i putovi bili svezani. Dogorijevala je vatra nae krvi, dogorijevae zvijezde. Napokon niega vie u nama nije bilo osim nemone zabezeknutosti. Gubili smo se i otimali. Sve dok se no ne slee i bijele svjetlosti odoe navie. Konji za-frktae na rosu, u kui gdje su s veera lupkali licama o sudove odozdo uz okno uspuza nenadna i kolebljiva svjetlost pa je neki kaalj ugasi i poslije se kaalj jo nekoliko puta javi i unese unezvijerenost meu naa tijela. Prije nego to se djevojke probudie, mi se oprostismo, ali smo se dugo osvrtali, a ona je poput sjene, s cipelama u ruci dola do kue to nije imala nikakve staze, otvorila vrata i uvukla se u onaj nepravilni etverokut tmine koji se opet zaklopio. Moda je jo malo mislila na mene. Moda me gledala poslije toga kroz okno ne mogavi zaspati od oamuenosti. Sutra e joj sunce izii kasnije, bolesno, suvino, tjeskobno, sanjivo i visit e iznad njena krova meu kronjama kao veliki truli plod iji miris ubija. Konji posluno stadoe uz rudo. Ljubica se utke pope i sjede do mene. Osmijeh joj je bio samo malo po-guvan tvrdim jastukom. Inae je pristajao uz moju utnju. Nisam vie osjeao nita, osim kola to nas, kri-lata zbog zemlje izmekane vlagom, ponesoe pored ispreturanih vidika. Sunce mi je vrue i dosadno sjedjelo na kapcima kad se probudih. Konji su upravo zastali da piju u sredini plitkog bistrog potoka. Dan je bez daha protjecao pored kola. 133 Podne brzo doe. Ono je jedino bilo osim nas u naputenim ljivicima zaraslim u travurinu. Zemlja je ve postala gnjecava od razbljuzganih bjeloljiva koje nitko nije imao pokupiti pa je od prevrelih skokova izbijao na zapari opojan dah alkohola. Sav sam bio ulijepljen od ire, znoja i praine te sioh na potok i sakrih se iza velikih panjeva da tu, nemoan na suncu, uz jeku zrikavaca uskrsnem onu no. Ona me pratila kuda god sam se maknuo. Ljubica doe, opra mi skorene ogrebotine na leima i dok smo jeli, lomila mi je kruh i zabrinuto slijedila moje odsutne poglede. Primijetio sam da sam, prinosei vodu ustima, osjeao negdje u blizini nju. Oivljavala je na usnama njena stinuta, pod korom od praine i znoja sauvana pljuvaka i sva ona veer sa zvonjavom otvorenih prostora i meka mlije to je puzala travom, a poto se spusti prava no i konji odahnue cimajui tekim glavama ljese, sklopie se brda, raspolovie svjetlila i samo potok, svje i surovo nametljiv, ostade s nama u posvemanjoj samoi. Sve to se dogodilo, pomislih, ostalo je gore. Tri dana sam proveo derui kou izmeu draavog divlje zaputenog granja, ni s kim nisam govorio. O podne, za koje sam znao po kratkom otpoinku, uzimao sam koru kruha i gledao leei na travi kako nagorjeli grebeni ume nagrizaju plavinu i tako bi sve to je ivjelo oko mene stupalo u lagane vrtloge, od ega me nadilazilo krilo jeze. Nou bih se, jo dimljiv od posteljske pare, izvlaio na potok, u njegovu udesnu opsjenu prema rairenim pononim grudima ume koja je otvorila sva svoja grla, sva svoja srca, i svim hlapljivim parama silazila, do potoka. Bio bih uasno sam u tom ukletom susjedstvu stihije da me Ljubica nije svuda pratila na odstojanju kao moja sjena. I povratak, trei dan, poto se sve pomaklo i moj ivot ovim konacima bio jako udaljen od mene doe mi kao spasenje. Poeh mu se vraati. Opet istim putem, dugim kroz gudure i tragom tankog potoka, pored kupaa na glavnoj cesti, neprijatne blizine Save, i opet predah poto se prepustismo vijugavim blagim 134 cestama Vinske. Fanatian je bio moj strah da u je sresti u preruenim sprenim licima seoskih djevojaka, u nekoj arenoj suknji koju je vjetar nosio kao cvijet i u sputanju noi, ma gdje bio. Tako splasnu to ljeto. * Jednom me, dok sam preko odmora biljeio na klupi godine povijesnih bitaka, pozva mali Vozi, a kad podigoh glavu, spazih da me crna punaka djevojica, slijedei njegovu ispruenu ruku, traila pogledom. Nisam je prepoznavao, niti smo se nali, ali sam neodoljivo na tim daskama, natopljenim uljem i lizolom, snano osjetio visinske svjetlosti one noi koju su konji mrvili u svojim eljustima. 135

RIBE I ekao sam samo da joj klone ruka zaboravljena na mom potiljku pa da je oprezno stavim na jastuk i iskra-dem se u hodnik. No je bila velika bludnica: as je pretakala (mjeseinu puna soba sve jae svjetlosti, Ias se svaljivala u mru od ikoje bi oteavale stvari. Podilazio me nemir. Vrata sam uspio odlijepiti, ali u hodniku natrapao na kantu s ugljeni i prokrgutao u mraku teku psovku. Poslije toga sam pred kuom jedan 'trenutak njuio zrak. Jo uvijek sam bio snen. Digoh lice prema nebu; iz pomrine me se doticala rosa. Pomslio sam: one sada idu uzvodno. Prije nego to poem, treba osluhnuti no. Gotovo nasumce, odbauljah do ugla kue, a kad sam se vratio, ona me ekala pred vratima pregrnurta kaputom. Jesi li ti luda? rekao sam. Jo malo, ali to e proi apnula je ispevi se do mog uha. ini mi se da sam bio Ijult, i tog istog trenutka ostao sam bez razloga. ta to ima na sebi? Pod rukom sam prepoznao svoj pusteni kaput ispod koga je drhtala. Skinuo sam al d veufi joj ga oko vrata, postavio uvjet: Usput nee priati?- Klimala je glavom. Ve pod proputam zapitala je: Tebe ne bi bilo strah samoga? 136 Nije joj vie bilo hladno i koraali simo utei, na maloj razdafljiini. Stoti put prelazio sam ovaj goli prostor. Na pedalj se nije nita vidjelo, a ili smo mimo staze bez bojazni da nas tko moe presresti. Kod vode sam ipak stao, salekao da natrapa na moja lea i kazao joj nadgluujui apatom buku: Budi tu, ako uje bilo ta sumnjivo, bjei kui. Tek to sam zakoraio! u sijeru maticu, osjetno izmiijenivi slunost itave okoline, prisjetio sam se da je sama i dao joj znak baterijom da me slijedi. Kad god bilh podigao glavu, spazio sam je na rubu velike periferije svjetlosnog kruga. Snijeg je bio bijel unato pomrini i ona se uzvodno pomicala uvijek za dva koraka iza mene. Vidio sam odlilno. Treperavi pijesak, kamenje prekriveno' tankom mrenom sluzi, i bijele svjee mrlje na ljunku samo ne ribe. U viru, i ibo desno, pri samom debelom korijenju zabijenom u kamenice, voda je odjednom nabasala na zatije i tu bi je moralo biti. Veeras mi se dogaalo neto udno; ili zbog toga to sam bio jako oprezan, ili uslijed ve sad ujednaeno sklopljene pomrine, jasno bih osjetio u treem ili etvrtom prstenu ba'terijskog mlaza, tamo daleko na pat metara ispred sebe, tamne nemirne siluete riba. im ih je dotakao svijetli rub, one su nekim muklim praskom nervoze bide raznoene u svim pravcima. Kad bih stigao na mjesto, zgren pomalo bolno u krstima, bilo je sve prazno. Oekivala me jednoliko rasporeena rijeka, iroka kojih pet metara. Znao sam da se tu riba nikada nije zadravala. Izvukao sam se iz vode, bacio u (kupinu badlje i sjeo na kamenje. Tu, na obali, u sprudovima nije bilo snijega. No se smlaila. Na visini se ubilo jo samo malo bezazleno kolebanje klima, i vodom je zamirisala jugovima. Nnlta kazala je nevjestom zabrinutou. Uh, te ribe. Htio sam da je poljubim, ali sam se uzdrao. Sada sam ja iao naprijed kroz granje, bezobzirno krei cestar, a ona me slijedila gotovo trkaraj ui. Imao sam osjeanje prostora, tako da sam se mogao kretati zatvorenih oiju. Znao saim: sada e se obala neosjetino spu137 titi, grmlje e postati rjee i izai emo u pitomu draicu gdje se voida kraom podvlai do pregledno rasporeenih vrba. Tu se koraca nesputano. Treba, meutim, paziti da ne unesemo iznenaenja, jer su ribe noas plaho-vite na mrijestu. Iako niotlkud nije curilo ni kap svjetla, pomisMo sam oprezno na svoju sjenu. Ti e priekati - apnuo, sam joj. Na koljenima sam priao do prvog bunja, lagano ga razmaknuo. Nita nisam imao pred oima osim vlanog zapaha vode i njene vizije, pomijeane s udnjom. Na pritisak zaponca pukao je

uvjerljiv intiman mlaz danje svjetlosti i omeio sebi ni iz ega jedan ve perajama bijelo oJstrljan leaj od ljunka i mujaka koji je bk> zateen na uvanju. Trebalo mi je samo da se ispravim i sruim mu u crna lelujava lea eljezo. Ali ja sam dobro razmakao granje i gledao ga. Lako je s obje strane odvajao krge. Izgledalo je da je prikovan za rjeno dno. Onda sam se stutio ina njega malo zadihan i putao sam da izmori svoje smrtno ranjeno miiavo tijelo, a to je trajalo suvie dugo, sve dok nisam niz drak ostava spustio ruke i prstima mu napipao krge. Bio. je jo snaan. Udarao me po laktovima. Morao sam ga oaimutiti i onda sam se izvukao i bacio ribu pred nju na snijeg. To je izazvalo njeno divljenje: U, kakav si ti straan lovac, Beice. Sad me vie nije strah, a maloprije sam se plaila. Kad si ti upalio bateriju, nastala takva guva i sjene su vam se sablasno motale ... ije sjene? Njeno tijelo bilo- je toplo. Uzeo sam je bez opiranja i povukao do vode gdje je valjalo prijei. Znao sam to mjesto kao svoj vlastiti dlan. Nije mi trebalo svjetiljke. Na mojim leima osjeala se sigurno. Usput smo priali. Ti zna kuda emo izai? Da, na baru. Tamo je samo ravan snijeg. Ja sam sve pobrkala, vikala mi je u uho. Jao, a riba? Bilo joj je udno da ribu nee nitko dirati dok se mi vratimo, a i to 'da emo po ovakvoj pomrini uope znati gdje smo bili. 138 Hi zato to se sad pred .nama pruao bijeli jeziak prekriven koriastiim snijegom, ijjli zbog veeg privikavanja vida, no mi se inila za nijansu svjetlijom. Vise nije bio potreban oprez, ili smo usporedo. Mislio sam kako emo se poslije ovoga opet vratiti u ostavljenu toplinu leaja, a bit e jo uvijek ona iste no koju snio ve jednom zapoeli. Noas mi se inila siuna. Jedva bih mogao povjerovati da njoj pripadaju ona koljena zaobljena do punoe zrele ene i uope ta ljubav koju mi je poklanjala tri najvrua mjeseca u godini. U njoj su ivjela dva lika kao dva privida jedne te iste pojave. Sjetio saim se kako je bila surovo ozbiljna ono popodne kad sam u njenoj taki Otkrio pismo nekom Turinu. To se dogodilo tu negdje u blizini, imalo nie uzvodno od mjesta prema kome upravo idemo, ali meni je sada teko prisjetiti se pojedinosti i bilo ega osim nekog izdvojenog bjesnila njena lica. Mislio sam da je poslije toga vie nikada neu voljeti, ipak, ja sam tu i ne prepoznajem se. Poto smo otprilike preli dosta dobar blagi luk, daleko od vode, meom koja se povodila za podnojem neke krevine, trebalo je sada saimo uhvatiti kakav zgodniji naplavak i njime, bez velikog gacanja, kroz vlaan snijeg doi na mjesto. Rilbe najleoe bjee uzvodno, ili se, kao pastrve, jednostavno na krmu puste potokom. Meutim, mrijestovi su lijeni. U najgorem sluaju, oni se samo sklone pod oblinji kamen. Osim toga, ukoliko bismo je svojim dolaskom uzbunili i rasprili s mrijesta, bilo bi dugo ekati da se ona ponovo vrati i primiri. Kazao sam joj da se dri na odreenoj udaljenosti nizvodno i u sluaju da neto sumnjivo opazi, baci u pravcu mene kamen. Zapravo, osobite opasnosti nije bilo i to sam vie inio iz opreza. Bio sam zaklonjen povisokim nasipom eljeznike pruge tako da me s ceste nitko nije mogao primijetiti. JeditniO' nas je izdavala baterija, iija svjetlost je nemirna i, premda se ne vidi izravno, osjea se po nejasnom titranju u stmuenim gornjim prostorima. U takvoj pomrini izlaze jedino zvijeri. Ako se neki eljezniar vraa iz slube, on ve iz daljine Mati svojom svjetiljkom, 139 a zaslijepljen slabom mrljom njena svjetla, on ne vidi nita izvan nje. Prolazei pred vejer prugom, otkrio sam na ovoj duini tri mresitilliba. Dobro sam ih upamtio, onom iracionalnom sigurnou koju imaju samo veliki i strasni lovci, i sada ih mogu pronai jedino zahvaljujui toj vrsti intuicije. udim se kako pod iznenadnim bljeskom moje depne svjetiljie osvie upravo ona slika koju bih trenutak prije toga ilmao spremljenu u svijesti kao djeji reljef. Ona bi me toliko uzbudila zateenom sivozelenkastom provLdnou vode da nisam u prvi mah mogao iz nje izdvojiti podatna vretenasta tijela posuta mrkim pjegama, i to uzbuenje bi poraslo do

samozaborava kad bih ih poslije jednoga trenutka otkrio istinski prisutne u istoj toj masi vode kroz koju sam gledao. Ali bi se esto u presudnom meuvremenu otkako ih zapazim dok ne podignem badlje, znao dogoditi razoaravajui obrat: one bi najednom nestale i meni se poslije samo inilo da sam ih vidio. Nigdje, zapravo, i nema vie privida kao u vodi neprestano pokretnoj. Struje to poput pramranih talasa idu s obje strane, esto mi pokrenu u svijesti predstavu riba. Zapravo-, one su samo usukana voda. Kako sam esto izlazio, gasio bateriju i pomicao se nie zaobilazei grmlje pored vode, susretao sam se s njome na bijeloj ivici obalske padine, gdje bi mi prije nego to opet siem rijeci grebui izmama zrnat snijeg, uspjela kazati da joj je dobro, samo eli da i ona prie blie. Uskoro sam je zvao. Poto sam za trenutak iskljuio osvjetljenje, mogao sam stupiti s njom u dodir znacima ruku i sugerirati joj da se radi o zanimljivoj stvari u kojoj treba biti jako oprezan. Upravo dvije su se omjera-vale sa dosta snanom po'tpovrinskom strujom, razliito duge i za nijansu drukije obojene, na istom onom mjestu gdje ih je ostavio maloprijanji baterijski mlaz. Za njih je odjednolm nastao bezrazloan dan, bez obzira to ne vie nego za est njihovih ispruaja u radijusu i one su, obje, samo osjeale sasvim neposrednu bliskost sunca, ali nisu imale volje da ga pogledaju ni snage da se maknu 140 iz udaljenosti na kojoj ih dri paralitina strast parenja. Kazao sam joj apaitotm da je donji vei bio mujak. Ona nije ni vidjela kad sam dohvatio povoljnu duinu bodlja i napravio iskorak radi ravnotee, i kada sam 'kao stenjanje kazao: njega u. Svjetlost je zadrhtala i ona u kako se moje stenjanje zavri mukiiim potresom dna pomijeanim s trenutnim krgutom viljuke, a iza toga su se 'ponovili pokreti slini panici i rvanju kakve je iz stanovite udaljenosti promatrala malo prije. Ja sam se ipreginjao gunajui jer sam ugaenu bateriju drao u zubima. Nisam dopustio da grcanje traje dugo. Dao sam neka mi samo lovilano zasue lijevi rukav i sada je uslijedila druga etapa lovake, prastare strasti kad ovjek opet u sebi otkriva pritajene nagone zvijeri, ne vie kako postoje nego kako djeluju. To je bio susret moje zaronjene ruke s glatkim tijelom ribe koje je pravei spore ali snane lukove oko zubaca prikovanih za dno, izvodilo svoj posljednji ples. I da nisam drao u zubima ugaeni iizvor pogubi-teljske svjetlosti, ja bih jednako reao. Zajednoi smo izali na obalu, ja na simbolinoj razdaljini od nje za mjeru krupniji i moji koraci su bili iroki i trapavi. Ona me promatrala kako sam doao do ruba ljunanog nasipa samo mjestimino ogoljenog dananjom jugovinom, odbacio na snijeg jo uvijek ratobornu ribu i sjeo na kamen odahnuvi. Ne znam ita je mislila o mani. Da smo bili Eskimi, ne bismo imali nikakvih asocijacija i sada bi uslijedila gozba. Mi smo sjedjeli utei. Kad su zamasi repom pod utjecajem dosta velike rane i koenja na mrzlom snijegu sasvim mallalksali, vidio sam kako je ona, koja je itavo vrijeme stajala na udaljenosti, bez rijei prila i dodirivala joj prstima hladno sluzavo tijelo. Trebalo je sada da se vratim d ubijem enku. Mrzovoljno sam dohvatio badlje zabodene u snijeg, uzeo u lijevu ruku bateriju i spustio se do vode i ne ob-zirui se da li me pralti. Ali dolje, poto sam svjetlou zarobio krug u kojem je na istom mjestu mirovala enka, spazio sam je kako stoji prisutna u sjeni. Riba je sila neto nie i poravnala se s jednom slinavom ploom. Da nisam znao da je tu, teko bih je raspoznao. Priao sam 141 i htio da je zbodem s ploe. Tako bih imao vrst oslonac. Meutim, dok sam naumio podii badlje, ona je opet sinula na stana svoje mjesto. Osjetio sam po uestalijem irenju njenih krga i po trepetu peraja da je bila uznemirena. Nisam vie htio da je pratim, ugasio sam 'bateriju i napustio borbu umorno se izvufcavi na snijeg. Tako smo oboje utjeli ispred mrtve ribe, koja se jedva primjetno bjelasala na itlu. Da nije jednako umjela voda, mislim da bi ova situacija bila jo munija. Prvi sam se digao ja, pokupio stvari, stavio ribu u saru od izme i uputili smo se istinom. No mi je ve odsjedala u pleima. Preli smo vodu na isti nain, ali utei kao da nam je umor vezivao usta. Naili smo na skrovite druge ribe, zametnuto u vrbovu iblju i poto smo se konano i nepovjerljivo odvojili od rijeke, stupili smo zaboravljajui na raniju opasnost golom istinom na kojoj se ugnijezdilo ipak vidljivo krozoblano svjetlo.

Svlaloei se, u kuhinji smo izmijenili nekoliko rijei o onome to smo itrenutnp inili. Krevet je kripao pod nama dok smo se namjetali. Kako je legla na moju ruku, prvi puta te veeri snano sam osjetio njeno prisustvo, njene ritmike pokrete utianog disanja od kojlih mi se uinilo da spava. Privukao sam je, a ona se sasvim okrenula meni i zapita: Zato nisi ubio onu ribu? Bila je mrava rekoh. Ali zato je ipak nisi ubio, zato je nisi ubio... Zatim je naglo poela plakati. 142 RIBE II Blagoslov je neki plinuo iz rijeka, neka sumanuta slijepa Ijiubav parenja povukla ih je u najtanje rukavce i nou samo uje: hue na mjeseini srebrno oJjuskani potoci i jednako kotrljaju ljunak i kiitu perajama. Tetka ode pod upriju da opere ruke i usred podneva izvue ribu. Psi premjetaju uha gledajui ih bespomono kako se izbacuju reui uzvodno. Nema dm dovoljno vode uzdie plaljivp tetka, ni da ih pokrije, jadna majko. A one u neumornoj opinjenoj jurnjavi samo bez prestanka grnu potokom, zaustavljaju se uz kamenje, pohlepno metu i 'bijele perajama ibalavi ljunak i drhte u parovima. Crne su od tog bjesomunog branog putovanja, .posljednjeg moda, jer gore poinju kazana i brane preko kojdh je uzaludno zabacivati se. Svaku no zacvili tetka silazei bunovna do vode: -Kuda e ovolika sila, majko boja? Probude me u nod. Zemlja umi. Neke nepoznate ptiurine spustile se u dolinu i upe po kamenju. Mazimo s veera na most, pognuti, na krsti-ma sloenih ruku i 'gledamo preko ograde kako migolje u vodi. Pliine su do sri proete mjeseinom. Zanijemit emo od ovolike ljepote, pomislim. A ba to ljeto brat je bio u gostima, s obitelju, pa odmah im se dobro snoa i opuste putovi uz dolinu, mi se iskradamo s vreom, obueni u celtane kapute i izme i 143 trapamo preko elastinih, kao elinih, ploa, puni drhtavice, smanjeni iod zabezeknutosti. Privikavamo se na bljesak, uranjamo sluhom u slojevite umove noi i pratimo kako ih s vremena na vrijeme premjeta i razlae, i poto tri koraka gotovo bez zveka smjestimo u mrak, idemo dalje sve foezbriniji kao da je iza lea dno kuhinje d mati ape neto oko usijanog tednjaka. ene su mudre: im prebace za nama rezu, oidmah utoniu u bezglasje. Utiaju dah, uvrnu svjetiljke i prate palucanje naih baterija, a oi su im na pukotinama svih kapaka odakle putovima moe doi neeljena, ah, nikako neeljena, smutnja ove radosti. Moj stariji brat je nespretan i ne zna zaepiti ni jednu rupu kuda isprskava oduevljenje. Bacam mu zbodene ili prignjeene ribe koje se praakaju kroz njegove uprazno sklapane dlanove i bijelim kamenim sagom idu u skokovima kao gimnastiari na parteru. On neto guna i lovi ih burkajui kamenje. Vidim kako se opet vraaju u vodu, sasvim sluajno, i jako gutaju kisik rascvalim ruiastim krgama. 'to' idem gore, sve ih je vie. Brana im je zatorila put, a one se ne ele vie vratiti sve dok traje ovo neizbjeno pijanstvo njihove hladne krvi. Ubijam ih zamasima vila slaui jeku sa kripom natisnutih zubaca, ali one promiu kroz noge, lijevo i desno i ne bjee, nego se samo premjetaju i ekaju da u njihovu ljubav iz same podmuklo prelijepe mjeseine sie smrt. Jeniostavno su joj se predavali. enke su cijedile pod pritiskom jo posljednja zrnca ukaste ikre iz labavih bijelih trbuha, poslije 'ega bi ostajale izduene i prazne. A mujaci su isputali mokre, otre i kratke krikove kao pridavljeni galebovi. Potresali su mi njima cijelu aku dok bi ih stiskao da ih usmrtiim grlem i to bi me kratkotrajno ispunjavalo neim sablasnim. Samo svijest pokrivene vjeitim bolnim mrakom i usta Ikoja ne govore mogli su se jednom, na pragu smrti, oglasiti tako. Brat je smijean. Tetura preko kamenja, gubi dah i vie: ekaj, prestani malo, zar ne vidi, sve idu opet na144 zad! Nalikuje imi na nespretnog onglera koji uvjebava u isto vrijeme s nekoliko unova. ekaj,

vie, jesi li lud. Vie se ne plaimo. Mislimo da se skupa nalazimo u smu, jer nikada toliko blagoslova u ovoj dolini nismo vidjeli svojini oima. Gasi svjetlo veli. Vidi mjeseina je, a mene samo zasljepljuje. Jedno vrijeme poslije toga ne vidim ih, i tek neke slutnje Iine da ne promaknu nezapaena njihova kretanja. Maem lakitovinia iznad glave, propinjem se, obaram i vie zahukan i vrtoglav od neprekidnog toka u koji sam zadreljen, bacam od sebe vile i padam u vodu ruikama, mrsim slunost, kuham udovima ljunak i izbacujem sto stignem: ribe, mokar pijesak, vodu ili sam bljesak na rukama u Ikoji gledam manijalki d lijepim ga na lice da zaepim slavine kuda istjee ovaj nezadrivi oduevljeni grohot. ta ti je vie brat. Sav sam mokar. Ja se samo smijem; izmijenio sam poloaj s vodom: as utjee u mane, as protjee uzdu samog vida, as mi u go gladan zrak nakon zadravanja ispadaju ruke i teak sam ve sav i preteak, nemam vie snage da se borim s obiljem i ljubim tu vodu koja se svila od roda d mijeam svoj grogolj s njenim, pa jedva pomiem udove u koje sani je upio. Udavit e se veli on. Ne treba vie ribe, ima dosta. Bio je desetak koraka ispred mene na terasi od sikrut-nuitog kotano sjajnog mulja. Iznad glave su mu poivali pusti djedovski vinogradi nasaeni bagremom. Hodi kae. Jedva ljapkam suhim koritom jednog rukavca ru-nei sa sebe vodu, penjem se do njega i vidim: potok je crn od ribe sve do mranog zida brane u kome se one zidaju, svinute, hvatajui na sebe u trenutku liz mokrog svjetla i padaju bez uma nazad. Planine su im zatvorile put u sebe i u tom tijesnom prostoru, sluzavom od ikre i mlijei kojom je mujaci zainjaju, sprudovi ise crne od ljubavi, razljevene plitke vode trepte od malih pomaka 10 Zaustavljeni kalendar 145 perajama i parovi su mrtvi od strasti, sve je u njima uspavano osim nagona da idu naprijed, a tamo se vie ne moe. Nee se znati vratiti otkuda su dole i posmicalt e se u troenju. enke su ve tako iljate i iscijeene da slie ledenicama koje se neprestano tope. Meso im je bljutavo od sperme. Predaju se, ne umiju ni da bjee, ukoeno se dre ispod ostava, a kad ih snani zubi prikuju za dno, onda tako ljudski i stravino kvre. Ne smijem u taj vrve pustiti mlaz iz baterije. Tada se ne bih mogao uzdrati da ih ne tuem, onako besvjesno, predane, mutnih oiju koje gledaju ne videi, zamrlih ula u pogibeljnom sve guem zbliavanju, posve stvarne, prekrivene zlatasto crvenim islkricania, toliko sline vodi u mekim prozirnim dijelovima svoga tkiva kao da ih je ona rodila. Cim se to dogodi, Iim padne otar poput obrua frke bljesak svjetiljke na dno korita i prostrijeli paperjastu vodu, bijelo porozno meso u kome se osjena kima, ja vie nisam ovjek nego samo lovac. Neto inae strano i daleko meni, stanovnik idrugog sredstva, bri od vida, od oka i misli sada je preda mnom u trenutku slabosti kakva nas ponekad zatie i nee u meni izazvati md-llosre i sputati ve zamahnutu ruku da mu ne plati namijenjenu cijenu za strast. (Koliko god je konana, jo uvijek je mnogo manja od uivanja koje je prikratila. Ne smijem pritisnuta dugme. I vraamo se. Brat se povodi ispod mokre ljigave vree optoene izvana jo i liskunima iskrcanog sjaja i sada kao da se sputamo, na vie mjesta gackajui rijeku, do onog poprijeenog nanosa glatkog kao enske slabine u koji je do zuba zagazio most jedva se oslobaajui kikovima i kulama. Kroz jedan otvor on fino prima ljesak i staraki dosadno aolji ga na sedranom svodu. Nigdje potoku da smalaksa ar, jedino se u sjenama skrultne u vrst plaviast odljev, pa opet potee im se dohvati mjeseine. Moj hod premjeta kamenje kao da raonike vuem za petama, klatim se, pleem i putam neke zvuke jezivo sline pjesmi, vjeito u poetku, i za sada samo isparan grohot podravam kao izraz za tu nepojmljivu bremenitost. Diem ruke, mlataram kroz mutnosjajni zrak mokrim rukavima, sliim kriu, vrisku, krilima vjetrenjae, podgravam, rijem iz146

mama pijesak i kao mreom lice prekrivam rairenim prstima, pa onda jurim i posreirn. .diui pljesak vode i neki srebrni kaos na gazovima. Sad u poeti vikati, koliko me grlio nosi, dozivat u nae ene to utajene iza prituljenilh svjetiljki prate na povratak. Uznemirie se psi, vjerojatna skriveni u kupinama pored vode odakle iskreu njuke u pravcu ribljih, putovanja, a brat baca teret, predie i govori: Ovaj ovjek je poludio, bogami, on je sasvim lud. 147 SABLAST (Legenda) Preko dvije stotine godina selo gleda u bijelu kapu planine Viude, a niti ona silazi' dolje, niltd iselo ostavlja svoje ukope. Vezani su samo udnjama. Ljeti, kad se slju-hnu i opuste nai maslinici i prisvijedi od suhozvjezdiee krupno 'lie na okotima, goveda kolutaju krvavim olhim jabuicama u pravcu visoke planine i ubadaju oamueno nosnice u svje zrak koji donosi podnevni lahor, a psi mu daui ispruenim jeziinama liu srebrenu sjenu. Nema vode, pa kopai, peeni na njivama, diu svoja trudna ispaena lica i dozivaju ga suhim slezenama, djeca pritisnuta omordnom kamenih kua nou izvlae ruke kroz prozor i hvataju mjeseinu to mu je odsjela na tjemenu. Selo je donekle polo prema njemu, do prvih litica, i tuno odustalo planina Vuda vee se s nebom. Kao smrtnik koji tei za nemoguim, ono je htjelo pobjei od sebe i sitiglo je samo do prvih lokava i sada tamo staji ukopano, vezano velikom udnjom. Djeca su iz kole donosila slike zime i jelene s velikim vitorogim sankama, krovovi kua bili su debeli i bijeli, potoii okovani blistavim ledom. Zato i mi nemamo prave zime, vapili su, o nesretnici? Oajni starci su ih tjeili: Nema, djeco, planine Viude, ona je varka. Nitko tamo nije bio. Jednom nam je neja poela skapavati od 151 velike elje za planinom. Poslasmo najvjetije ljude da snesu na konjima njeno sjajno zrnevlje, ali oni diodoe izranavljeni, polomie konje i onesOe samo zamrenu uad na samarima. Kleli su se da su je ponijeli u komadima, no tovara nestade iz njihovih oiju. Kaem vam: nema planine Vude. Djeca ne po vjero vae, nego krenue potajno jedne bijele noi dok je gore carevala mjeseina. Ili su po zidovima vinograda, po krovovima kua ruku ispruenih prema njoj, a oi su im bile nasmijeene. Mrtvi od umora, ujutro su se vraali, i nikada ne dospjee dalje od prvih rivina. Onda seljaci podigoe bijel visok zvonik, stadoe djeci nadijevati imena Snjeko, Planinka, kravama Bjelava, izvorima Mrazovac, pa i mjesec koji je inae podizao samo suhe vjetrine nazvaie studenim. ene bi se klele: Vude ne gledala!, dok su djevojke pjevale o njoj o praznicima. Ovolika udnja nee izddbriti povikae starci. I tano dvijestote godine, po raunanju pametara, zapui se, kao i obino, Viuda, omota se sivim parama iz 'kojih je djnale izlazila jo blistavija, ali sada, na uenje odraslih i radost djece, poe se maglina ijati i u kovrda-ma otkidati niz toila, dok se ne talknu 'maslinika i zae sipati po njemu pahuljice. Dugovjeni se utekoe svojim bogovima, lude ene su rastvarale prozore i dizale pregae razgoljujui koljena. Ne znajui ta je to, one prosue iz jastuka iskrcanu vunu i poee ih kljukati pahuljicama. A kad se spusti mo, iznesoe fenjere i uhvatie kolio u dvoritu. Ulznemirie se i psi, pootkidae alke s vratova, konji se otrgoe od prefaga, krave oturile pune kartice mlijeka, kokosi aaieprae sa sjedala i no zasja, izagraja, zapiska, idu fenjeri gore, pahuljice lepraju dolje, cvre i nestaju na poudno razjapljenim ustima, a snijeg samo pada a pada. I ljudi, koji neko vrijeme stajae kao skamenjeni, prihvatie igru. Prvo se bacie u vrtlog svijeta., cike uzvitlanih svjetala i arobnih bijelih leptirova, zanjiihae krv u ilama, onda se neko prisjeti i povika: >Dia pijemo! 152 na to se pootfcidae reze na konobama, :is;proibuiie burad i samo se lokaHo, igralo, vriskalo.

Snani mukarci naoigled djece oploivae ina dvoritu zagalaeno, pusee meso obijesnih nevjesta. Ludosti ne bijae kraja. Ali kad popusti pie i osvoji zora, seljani se stadoe koprcati iiz svojih leaja, koji ve dosezae donje rubove prozora. Stoka, voena slutnjom, jo u toku noi potiteno se vrati u tople tale i ropski ekae Ikako e se to zavriti. Zau se rika goveda i cvile pasa, koji su se tresli u drvenim touarama. Domaini poltekoe talama: ivotinje nisu skrivale svoju uznemirenost. Kako- je u selu i preko zime bilo suhe trave, oni nisu ni imali jasiala. A ispanice su sada leale pod dubokim snijegom. Ni ene ne zniadoe kuda da se djenu: raupane i mokre, svijale su se iznad hladnih ognjita. Nikako nisu mogle doi k sebi. Jedimo djeca bila su sretna. Sada su sjedei na ei jama mogli dohvatiti snijeg kroz otvorene prozore 'toliko je velik ve bio napadao. Starci su pokunjenih glava otpuhivali u zapecima. Pozatvarajte prozore zapovijeidie oni i tapovima odvratie od njih djeiije ruke. Jedva se iz snijega ieprkae zasuta okna, i kad sve bi zaprto, u kuama zavlada tjeskoba. Misli nalegioe na ljude, studen im se zavue u zglobove i oni, koji su s koljena na koljeno prenosili i doturali ovu e za ledom, sada bijahu skloni da ga prokunu. Poilumokre enturae, prazne i najeene drhturile su vilicama. Uzalud su tjerali da neto skuhaju one su se samo kamenile i iz usta im je izlazilo neto kao jecanje. Neki od staraca, to ni u najteim trenucima nisu gubili prisebnost, jer ionako ve bijahu jadnom nogom u grobu, predloie da polupaju istari namjetaj :i zgotove neto toplo. Djeca su s veseljem lomila krte krake trono-aoa i rasuene burice pronaoe u ostavi, pa su ih sasi-pali u duge kao koricu kruha, a obrue su uz viknjavu i smijeh koturali ispred oputenih i krupno zabrinutih pogleda svojih roditelja. Nemoni i zalueni, oni su sami izmicali noge, i taj besmrtni smisao djece da iznenadno i od 153 nevolje naprave igru, preli njihova lica slabim osmijesima. Pada mrak, tko zna koji otkako se ovo udo dogodilo, i svi nevoljno i trudno pooe na poinak. Kakio ve nije bilo postelja, stolova i stolica, bacie samo po golim podovima prostirke i povaljae se neragpasani. Ali nisu miogli zaspati. Starci su po svu no mrmljali iznosei dijelove molitava na velikim grcavdtm uzdasima i cvilei, ene su pipale rukama djecu, 'dok su ljudima na prsa sjedale more oatjarujui ih da viu. Pokrivka se 'pokaza slaba poto nikada do tada za njom nisu osjeali potrebu. Iako im se no Iinila suvie dugom, (toga dana su uzaludno ekali na jutro. Samo je s mlijeno bijelih prozora dolazila pregrt mutne svjetlosti, toliko da se raspoznaju, ali to vrijeme odmicae, ona je bivala sve slabija. Starci onda sa-zvae sve zrelije ukuane mukog pola i mirno im izlo-ie tekou njihova poloaja i opomenue ih da svojim potitenim dranjem ne unose smutnju i malodunost u eljad. Ovo teko da e ikada svanuti, rekoe oni na kraju. Toga dana (valjda je to bio dan) dok su sjedjeli kod jela, djeca podigoe ruke i prekinue vakanje izbeenih oiju, opominjui ih da pripaze na neki zvuk koji su oni uhvatili usprkos debelom sloju snijega. Tako svi stadoe, uneseni, a iz otvorenih usita im se pulilo. Zvoni prozbori jadna djevojica. Svi ponovie tu rije sa razliitim prizvucima: mukarci pitajui se zato zvoni i ta bi to sada moglo biti, djeca, opet ozarena jer su njihove tanune koljke ovu tajnu poruku prve uhvatile, a ene udarie u kuknjavu i bezglavo bacahu po sebi krieve. Iz pometnje su padale u pla, iz plaa u molitvu. One su jednako strasno sudjelovale i u razvratu i u nesrei, samo nisu unijele da podnose. Ah, to su prituili uzdahnu netkio. Ovako su jedino zvonili o velikom poaru dosjeti se izbezumljeno jedna od ena. Zlo, zlo pomamno zalhufcae odrasli zaboravivsi na savjete staraca. 154 Kako vie nisu imali ta da loe osim podova pod sobom, ostajali su zamotani u posteljinu itavo vrijeme, ne znajui ni kada treba fleci ni kada ustati. Samo bi u utnju netko pokabkada ubacio ikakvu sablasnu misao na koju bi naiao.

 Stoka mora ve da je iijpsala objavu toga dana u nevolji potonuli domain. Tlo ponovno sve baci u oaj. Prva umrije neka starica. Nali su je zamotanu u krpe, posve ukoenu. Svisnula je, vjerojatno, od studeni. Ne znadoe sta e s njom, ni sprovoda, ni groba, dok se ne dosjeltie pa otvorie prozor i glavaike je ugurae u snijeg. Crni tabani bili su joj otisnuti na staklima, i djeca, ne 'znajui za daleke odlaske, lijepie pri tmurnoj svjetlosti uljanice svoje crvene nosie uz okna. Jednoga dana prestade i zvono, zagueno snijegom. Iza toga, mrane hladne izbe potonue u jo veu giuhou. [Domaice saopie da ve nestaje ulja, i otada su svijeu palili samo o krtim, tunim objedima, kada su vafcali i uzdisali, a nitko nikoga nije gledao. Tiina je pod ogromnim pokrovom bila tolika da im je dozlogrdilo danonono sluati umove svoga tijela. Zahvatila bi iznenada neko eljade stravina bolest usamljenosti i pdeo bi mahnitati i dozivati, savijati oko sebe susjede i ukuane koji su se za sve vrijeme nalazili tu oko njega i uzaludno pokuavali da ga umire. Zbog ponestanka zraka i ame, ljudi postadoe maloduni i razdraljivi. Govorili bi da uju kroza san neke imukle udare i kripu, to se, vjerojatno, razlijegala od preoptereenih ronika, ali starci im ne rekoe pravu istinu zloslutnih umova, nego isu to pripisivali tlapnji. Najitegobnije pade ispad jednog ozbiljnog i za itavo vrijeme prisebnog osamdesetogodinjaka koji se iznenada podie iz svoga zapeka d gruhajui debelom takom o pod, stade u sav glas proklinjati djecu. Tvrdio je da su u tom najnejaem porodu oduvijek obitavali avoli, koje su ljudi istjerivali batinom. U svome tunom i obeshra-brujuem ludilu zahtijevao je da ih ive nabiju u snijeg, nee li se oprostiti ovaj pokor. Onda pade daui i prestade disati. 155 Ovo je dolo vrijeme kada 6e, kako je pridikovao Prapetar, ivi zavidjeti mrtvima odhukivali su vreme-niji ljudi gledajui kako. se okina sve vie i vie naslika-vaju tabanima umrlih. Svi su leali u grobovima: i mrtvi, i ivi. Samo. mrtvima je bilo svejedno. Onda nastupi orno posljednje: lavina se stade slijegati gore, sigurno, naeta topljenjem, uhvati se tvrda kora i nesta i ono malo zraka koji je dolazio kroz porozan snijeg. Najprije se podavie novoroenad i djeca. U otimanju za zrak ljudi razdirae na sebi koulje i grefoae jedni drugima lice, te su tako umirali u iklupcima, iznaikaeni i modri, prije nego to popucae krovovi i itavo selo se slkri kao suh orah. 156 ODBJEGLO UHO Prola su desetljea u kojima je are sve ilo kako treba, uvijek je tako ilo, bez obzira da li nam se svialo i od grmljavine samih sebe, od pretakanja ukastih upljina i zvunih krhotina usnih koljki nita drugo nismo uli. Valjda je zemlja ekala da se smire nae lakrdije da bi velianstveno i zastraujue svratila panju na sebe. Mirovale su ogromne spilje ija bi nas vizija ve uspjela progutati, a u njima je kapljevina odbrojavala mi-lenijume. Gore su bile nae postelje, karnevali, naa neprekidna i neutaiva traenja sigurnosti, iznad ambisa slinog bubregu punom mokrih kamenih svijea. Da se spustimo nie, jako duboko, dio spontane raskoi, koju smo oponaali u arhitektonskim stilovima bilo nam je uasno. Jer tu prestaje do.men oiju i preko tmine, jo nikada neotkravljene ikom, kroimo u domen fantazije. Tvrde staklene vode peate glatke piljske nie. Raskomadane bi pale u grlo zveei poput prosutog siticijuima. Omjeri dvaju mirova ne postoje za nas, jedino naim se u nekom izronuu iz podmravljenog sna priini da nam je iz sluha pobjeglo otkucavanje peinskih kapi koje sie produilo u prisutnosti nae fosforne budilice iznad glave. Poruka je dola neprimjetno jednog kasnog popod-neva, bliskog predveerju zatiui nas same u sobi umr-tvljene dosadom, pored izgnjavljenih jastuka s mislima o nejaisnom sutranjem danu. Nismo mogli pomisliti da je tramvaj. Taj tutanj proguta njegova vlastita buka. Ovaj 157 je iskoristio tajac i kao zmija se popeo iz korijena stvari, u zidove dopuzao uz orahove furnire i dovratke do pominih staklenih vrata i servisa, uao u njih i poveavao se trajui. Poto je bio

postepen i predug za nau probuenu i od svega drugog ispranjenu panju, poeli smo u njemu spoanavati jezu neeg velikog to paralizira ve i nae sposobnosti za mjerila. Moda smo se nagonski zapitali: Pa zar i u ovo popodnevno lekaranje iza navue-nih zavjesa, sasvim do tanke igle gracioznog rodinog kljuna u iniojoj imenaeriji i aica za liker? Onda smo shvatili koliko je taj poticaj fin i moan u svojoj snazi i dometima. Kako je bio temeljit i samouvjereno odmjeren treptei istim ritmom u sitnoj, gotovo veseloj pometnji staklarije i ljuljanju kiklopskih zidova. On bi nas vrebao otada, poto se jednom najavio, u svakom nezlouldnom i prividnom uznemirenju stvari i sami smio pretekavi ga vlastitim strahom prevodili njegovo trajanje preko stvarnih 'granica. Ne samo da smo proivljavali strah koji nam je donio, nego i onaj koji smo imu sami dodjeljivali. Pored toga, izvan svih mjerljivih obujmova, iznad svih gornjih crta ivjela je jedna muiteljska praznina, strah od onoga to uope ne moemo predvidjeti. To je bila klopka za nau svijest gdje emo iskopati sami sebi grob. Na pragu te posljednje elije izbezumljavanja tijelo je ostajalo pougljenjeno i slijepo smo gazili preko njega. Od svih drugih razaranja se moglo utei. Sva druga zla su se mogla predvidjeti. Ovdje nam je samo ostajalo varljivo predosjeanje. Idui duboko u zemlju kamo smo se sklanjali od vatrenog sjemenja, jo vie smo se pribliavali dinovskim korijenima te sile. U tunelima su pucali lukovi, uranjale i izranjale betonske oplate zatvarajui mu izlaze, snizujiui svodove i otvarajui u nekom neoekivanom druge iz kojih je s eksplozijom provaljivala zarobljena podzemna voda. U brdima smo mogli biti zasuti, na suhim ravnicama se izgubiti u sodomskom zijevu zemlje. Preostajalo je jedino da se objesimo za neku vrstu taiku iznad svog tjemena koju je prije nas zbog daleko manjih razloga traio Arhimed. Zemlja e se raz158 bjesniti, pustiti iz svih fistula uareni gnoj, pretrest e brda u doline, naborati ravnice, pomijeati slatke i slane vode, potjerati potoke uz brdo, a ponornice domai svjetlu, odozdo usrkati jezera, uzvitlati silne olujine, poparati pupine oblacima kionoama i od svega nainiti krvavo i blatno klupko uasa. 159 DANCE MACABRE Na doinaku sluajne misli drijema veliko zlo. Doputa mi da radim, smijem se, dri na dlanu mene i svu moju kukavnu zabavu s prijateljima, sklanja se s puta mojim etnjama, povlauje ili najee ne protivrijei imojim planovima, i tako nekad pomislim da ne moe nita uiniti. Ali ono bane u san neke noi poslije povrinskog elektriciteta to legne u nervne strune d ostavlja me u brujanju kao tamburu na vjetru, doe po svojoj orbiti olujno bezumno, shno uarenoj glavi lude. Tb je veliko bolesno sunce. Tamo odakle dolazi ruka konanog razaranja sve je ve izvela to je mogla izvesti, a mahnito rastaljeno sunce je vjesnik njen i bi sotonin. S lakoom klizaice na ledu, s hitrinom i grimasom isceranog Kal-mifca ije se crno runo divlje poigrava na bunjavoj Uba-ri, ono je zacrtalo periferiju, i polo u svoju vratolomnu vrteaku. Trake i aroviti repovi ostaju u komadima za njim ida foi ga pristizali i udno se hvatali rastaljene kugle. Moja pnidignuta glava ga prati. Strah se prenoisd u stvari, ljuljaju se neboderi, do zemlje mu se klanjaju televizijske antene svjetskih prijestolnica i, boe, kakva razularenost u nevidljivim gravitacijama izmeu malih i velikih stvari. A ono jezdi u tmini mog sna, samo raupano, mono, s potrganim prirepcima svih spona kojim su ga pedantni astronomski zakoni i djeje slikovnice drale meu kandiljima. Iupat e mi utrobu njegovo uda160 ljavamje, stmodit ime svatei njegov otklon. I kako se ono povodi, sve mi vie silazi slikom svoga pijanog kazaoka u usne bubnjie. Teite bjei iz jednog kuta tijela u drugi. Sve su zvijezde izobarane, sve ptice sagane i krugovi se sputaju kao recova presudna ruka svijajui uareni vijenac nad bijelim ukoenim tjemenom. Jedina misao koja kuca u ogromnoj praznini jest: znao sam da e ono doi, znao sam da e ono doi. Jedino klatno, jedina amplituda moje posljednje fconvulzije. Zato tako u praznoj sobi pred velikim otvorenim spektaklom smaka mirijada ovjeka imora ostati naputen od svega. -Crven jarac po koari skae, crven jarac po koari skae. Jerko Mou-Ijevi je sjedio u glomaznom prvom razredu, derao je muhe, utotrbe i pune gnojne mlijei,

bijele crve iz jabuka, i pri tom je izvlaio svoj dugi crveni jezik tustog prljavog mravojeda. 'Na njega je zaskoilo iz itanke od prvog dana naoigled Radulovoj paljivo obrezanoj svuda jednako debeloj ibi, kroz guste zamke prvih tremljivih tiina u kojima su se ledile nae ruke nad tablicom i sada je ono udno podzemno neovosvjetsko donijelo svoje razrjeenje u vatrenom plesu otkinute raijane glave. Drnda smo se poeli udaljavati. Moni spori uzgoni lijepili su me za krevet i ja sam pomislio kroz pucnjavu posteljskih dasaka i svojih rebara kako je ta zlokobna grimasa napravila od mene vrsltu taku prema kojoj se sve pokorava i upravlja, odreuje svoje pomake, za razliku od prastanja kada je gore bilo nepromjenljivo, dolje nepomino, a ja sam zauzimao s mukom svoj poloaj izmeu njih. Zato se pojavilo toliko napadne ljubavi i sljubljivanja meu tijelima? ta sam dugovao svemu oko sebe? Planine su mi se okaile o plua, itavo olovo gravitacije razlilo mi se na dno lea. Ta preslabo sam bio zamiljen da sve to podnesem. Ej, vi udovine sile, kakva je to igra bikova nad mravinjakom? To znai da je u meni jo tinjalo suprotstavljanje. Nije vie bilo sumnje da smo putnici brodili smo neprekidno jednosmjerno cijenom bezmjernih pritisaka, veoma slinih onima u pretrpanim aavim vlakovima u ljetno doba. Vruina se neprestano poveavala, kopnje11 Zaustavljeni kalendar 161 lo je u pari tijelo, vitoperile su se stranice solidnog starinskog namjetaja, cvijee u vazama se povuklo u krhke povijue, padao je prah sa zidova, sahnule su mi ruke, kamenilo se grlo, samo su predstave o irokoj mrlji vlage na livadi na konopljanom sagu od toga muno bubrile. Disao sam damarima i mjehurima onih jabuica kao aba kreketua na vruem pepelu. Jasno sam utio kako je moje veliko napaeno srce poput zgaene glavnje prelo u tisue malih i sva su ona kucala toliko bre koliko su puta bila umnoena. Sluzava iva moje krvi izbacila ih je svuda u periferiji i oni su brzo i pometeno kucali kao satii u urarskoj radnji. Nakon toga sam prestao disati nadimanjem i disao sam samo beumnim naporima. Nalikovao sam ve samom sebi na suh, speen ribnjak. To se pomaklo do drugog manje bolnog oblika vegetacije disanja u predstavama, a odatle vie nije preostajalo mogunosti, pa ak ni u bilo kojem pribje-itu sjeanja. Nije me zaudilo to su u ovoj varijanti svretka bila iznevjerena ili ak opovrgnuta neka moja oekivanja. Nigdje nisam vidio pare. Vie bi odgovarala rije: hla-pljenje. Pribliavanje je bilo sporo od jednog stupnja kad smo poeli osjeati njegovu nazonost. Prvo smo sve predosjetili pa smo to prizvali, a zatim ga gledali i srkali osjetilima. Zatim su pregorjela osjetila, osim vida koji je samro pod tvrdom korom svenulih jabuica. Ne znamo kada je nastupila smrt, budui da je ona prijelaz. Mora da nas je postepeni porast temperature osuio do providnih ljutura i visili smo poslije prve faze podnoenja kao muhe razapeti na paukovoj mrei. Iz toga je bio samo jedan izlaz: krajnje razdvajanje u bijelu prainu. emu onda prije toga ona tegobna sljubljivanja planina i insekata, ljudi i predmeta. Ipak nismo izgorjeli: nestali smo u bjelini. 162 KONAC VELIKOG MOSTA Druga vrsta mostova slijedila je povrinu vode, ljuljala se na stihiji, gubei se, na rizik, od jednog kraja prema drugom. Korijeni su mu drhtali, mutna silovita lea udovita su ga povodila i on je etao kao nit ribarskog silka. Izmeu njega i njegove podloge, ako se tako moe rei, poremeene su sve odnosnosti. Zato je kobno otisnuti se od jednog kraja na tu veliku pustolovinu u kojoj bi se ovjek neopaeno izgubio. Ali svijet ipak puzi po njemu, gonjen nekom potrebom ili u postojanoj neobjanjivoj ambiciji da ivot neprekinuto traje. Slini su koloni mrava to mile preko ipke koju dohvata voda. Oekujem svaki as ono najgore. Sada vie ne izgleda da stihija raste nego propadaju stubovi mosta i to nejednako, kako gdje, i on se slijee tako da uz tresak i lomljavu matica zahvaa ogradu i kida je nezaustavljivom snagom. Ipak, kao za udo, ljudi i dalje idu, osjeajui pod nogama tlo i slutei pravac. Nisam znao da ovjek moe biti ovoliko uporan u beznau. Slika siunih stvorenja na divljoj puini koja se odupiru da bi odrala spasonosni pravac unosi u mene porast uasa. Na drugom kraju most izranja svoje gole

daske sapirui u rukavcima s njih vodu. Izranja polako, slian kosturu kakve mrtve ribe bez razloga nacerene protiv sebe, protiv onoga to nosi i kome se odupire. Pod nebesima nieg drugog nema osim te kom163 pozicije u lakom pokretu dijelova. as je most nemoan i zemlju duboko pod sobom pritie tutnjem i ide u nju propadajui od glomazne puine koja mu se svaljuje na lea, as opet negdje s malim neumjesnim optimizmom pokae svoje palube nezavisne, iskomadane kao olupine tek razbijene lae. I tako se igraju ti drveni vodeni konji, a prostor im izmie, mora da surovo, maglovito bjei sve to ih opkoljava, obale, horizonti, raslinje i zemlja, jedino neto tvra u svojim strujanjima. Kad kotac stane, ljudi opet krenu. Talas ih sapere, raskine im lanac, ali se on ponovno spoji i nastavi gmi-zati. Nigdje sunca. Magla tankih obala podignutih nadomak oblacima prihvaa slabu nit i otima je bez mnogo nastojanja, bez vidljivog napora, valjda samo zbog toga da bi neka sila bila suprotstavljena sili. Nema zmajeva, ne vidim trbuha nemani da se izvaljuju iz prljave zapu-ene vode inae bi to bio drugi in apokalipse. Pod samom koom jednoga trenutka pokreti posta-e dublji i opseniji. Neto do kukova zaglibljeno u zemlji poe se buditi i sada svi bijesovi izaoe iz mije-hova, stade zemlja drhtati silno i oteto kao papak pre-klanog vola. Onda se iz idueg trenutka poee upati pilote i kule mostovske, objesi se nad glavom prijetnja da e se izvratiti korita svih rijeka, koljke svih mora i talasi e se pod nebesa propinjati, sklapati se i mrviti cijela e zemlja, pusta i strahotna, zaueno dati mjesta toj orgiji tromih, zubatih, bijesnih foka. Postat e tijesni svi prostori. Izgubit e vrijednost sve mjere. Preko svega nezgrapnog, groznog, potei e u nadmonu zbilju bezazlena fauna naih bajki i sada, na koncu svih predrasuda, ono to nas je zabavljalo poet e nas prodirati. Slikovnice e u svoj ponor uvlaiti izbezumljenu vrisku djece, oivjet e sablasno istinito njihove igrake, tenkovi, stakleni slonii, mede i guteri i gnjeit e ih u njihovim posteljama kao krvave priteve negdje tamo u pozadini ukoliko je svijeta i bilo do ovoga trenutka. Iz vode se javi slomljena katarka, pa zubata reetka, sve dua i vea, onako kao kad se postepeno iz maskir-nih mrea i vjetakog zelenila diu eline tjelesine topovskih cijevi, pa sve vie dok se ugao zaprepateno 164 ne prenese na drugu stranu i on tako zadrhta, zastade i sporim mahom zaeni trenutak kao uskrsli kostur na sudnji dan, ali ja doznadoh da e taj mir straan biti ba onda kada se on srui riknuvi svim svojim sponama koje u korijenu skri dubinska vodena ila. Padanje to bi dugo i muno, rika se jo razlijegala dok ne odolie i ona najsitnija vlakna drvenih pilota i on se jo jednom prope bolnije i nagli je nego ikad, pokazavi mrtve vilice iljastih ipova ugriznute u mulj i koritske alge s kojih se cijedila voda. Onda pogrom smijeni tajac, kao kad mrtvac prazni svoje mijehove i stari truli most, smijeno donkihotski uspravljen oponaajui veliku kazaljku na satu izmjeri svoje posljednje vrijeme. Masnica koju je ostavio na zemljanoj vodi bi prvo bijela pjena u kojoj zasjae trijeske njegovih ograda, zatim se sklopi i svega nestade. Dolje potop, gore zaparena nebesa. Svijet se vratio na poetak. Poslije svega moe doi samo njegovo ponovno raanje iz uasa. 165 POVRATAK KUI Jo preko noi moje umorno tijelo upilo bi meku i bolesnu ljepotu budueg sutranjeg dana koji se kroz dvojbu blagih vjetrova i brzih oblanih para poraao preko noi. Zaspao bih skrhan umorom i depresijom, sav ispunjen jasnom svijeu o usamljenosti, o daljini od svega, i ramena i laktovi razili bi se po krevetu, u sredite bi mi se spustila osvjeavajua praznina kratkih i smirenih udaha, a odmah zatim dua mi je kretala na put. Dvorite je, ega sam se uvijek pribojavao, bilo razgraeno, uao sam s pijanim providnim uivanjem gazei skrhanu ogradu, zemlja je odisala lakoom kao isplakane grudi, crna i topla nazonost proljea leala je na tlu ispod duda sa gnjilim liem. Cvijee se oslobaalo iz sasue-nih busenova lanjskih stabljika. Nevidljiva isparenja izdizala su se iz zemlje i punila glavu opojnim svjetlou natopljenim plinovima. Otuna golotinja uvukla se u vrt, bunar smijeno pomakla u dvorite, nesebino pripustila pogled i korake do grmova s lijepim katama i otvorila nekim nepostojanim jednogodinjim raslinjem zatvorene

prolaze. Stabla se crne mrtvom gavranskom bojom. i tu osjeam kako iz sanjive preteke umalosti raste breme-nitost ivotom. S podbuhlim licem, umotanim u maramu, mati sigurno ide da nahrani kokoi. Prva je u jutru, u njegovoj gnjecavoj polutami, a mi spavamo i za nas e dan poeti 166 na vrhuncu kisele dnevne topline, juhe od zaprka i njena umora na klupici pored praga kada e od jutros donekle svjea najeurenost lica prijei u sliku nevesele i prikrite budunosti u koju smo se probudili iz svojih mokrih postelja. Obino bi me rani jutarnji vlakovi donosili njoj na kavu. Pili smo kao ozbiljni. Ona mi je prisipala vie eera i ponudila bi me i drugim fildanom prije nego to bih odustao. Ujutro je prila na tavi placke koje su mirisale na lijepu duu ita. Kuhinja se ispunjavala dimom izgorenog ulja i smekanom mrzloom poetka dana. Braa i sestra su spavali iza zastoria na staklesobnim vratima. Prva radost poslije neobine kave Razgovora s majkom bila mi je da ih vidim, da izmijenimo drhtave i kisele od sna poljupce i dugo otegnemo s dorukom, novostima, savjetima, zagrijemo se i ogroz-nieavimo od planova koji su nas inili slijepim za bijedu. Meutim, mamini jeurci sve vie su zalazili u izgubljenost. Ona je kosim i ukoenim pokretom glave prijeila moju namjeru da odem u sobu, zadravala me kod sebe, uveavajui tako moju nestrpljivost. Ipak izabirem pogodan trenutak kada ona tone u zimogrozljivo oteknuto lice slino mokrom maglovitom danu kasne jeseni koji ui nad golim strnjikama i glogovim meama, cimam bravu i ulazim u sobu. Vrata su se inae morala malo podizati, jer im je jedan kraj strugao po podu. itava soba bila je ista od praznine, jedino je na sredini stajao stol. Njegova tamna i jo dobro sauvana politura ostala je toliko svjea i zorna kao da mi je bila usaena u onu staklovinu. Jednako kristalna bistrina prosvjetljavala je sve uglove i svijetli traci razvuenih niti bjelanceta povlaili su se iz jednoga kraja u drugi. ivahni tilovi kao aranska krlju presavijali su se u ravnoj plohi iznad stola. Priao sam blie, nagnuo se i vidim: mirna suncem proeta voda do posljednje kapljice puna najsvjeije dnevne vidnosti prekrila je plou stola. Na njemu s golim usporedo sloenim rukama i licem bljutavim od bjeline lei brat. Zubi su mu malo rastavljeni i ta ista jedra prozirnost ispunja otvor iza 167 njih, do u sam vid pribliava rumenkaste jabuice krajnika. Njegove oi su otvorene, ali on nikamo ne gleda onim kuhanim i nazad u gluhou mesa posuvraenim pogledom. Nekim surovim osmijehom ruganja zagrizao je prazninu. Preista tanka povrina ljulja mu se iznad lica jedva uronjenog do kraja trepavica. Krik koji se zaeo u meni digao je i polomio u krhotine tu sliku. Zvao sam ga znajui u isto vrijeme kako je nemogue povjerovati da sam ga izgubio. Napolju je prva razgovjetnost dalekog svanua zagazila u kinu aleju sa razboljelim kestenovima, iz svih pora na zemlji istjecale su pare. Tek mekano i pozadinski zvoncale su strehe. inilo mi se da je sunce ostalo s one strane zemlje da je sasvim ispari i pretvori u ogromnu kadionicu od ijih emo mirisa ostati spavati u vjeitom ugodnom snu samo tanunim zidom onih kapaka odijeljeni od ivota. 168 OSTATAK KALENDARA LISTICI M I tako e mi negdje u vrijeme mrtve, gnjile jeseni, *kad magle siu niz obronke i legnu na krovove teke od vlage koja se cijedi niz krepane liske i zarale ograde parkova, opet doi ta soba s golim stolovima, presa-hlim tronim tintarnicama. Kroz prozor, zakorio od praine, jedva se u slijepom dvoritu nazire orah proet trulinom i krastavi starinski balkoni zakreni kojekakvim kantama i isprepletenom uadi za rublje. Dno mu je pokriveno zelenim bljuzgavim algama stanovnicima dubokih nesunanih dvorita opkoljenih zidinama susjednih zgrada. Gore sivo, nepomino, orahova kronja nadomak prozora, a unutra kiselkasto bljutav bajati zrak prozukao od ustajalosti i zasien trpkim mirisom praine i davnanjih opuaka. Isprano uto gorjele sa sijalice u

etiri sata ujutro kad smo poinjali s radom, prelagani od neodstranjenih otrova iz miia i bodljika iz oiju, samo zavarani snom u kom su nam se vitlali izbezumiljujue uporno imena, brojevi i listii, koje smo dvadeset sati neprekidno ispunjavali. Oko ponoi: iznad tjemena iste gole prljave sijalice po presudi objeene na debele uzice, s tom razlikom to bi mokra magla izvana skroz nalegla na prozore, pljutala je kia, a unutra je od mnotva tijela i isparenja sa obue postalo toliko zaguljivo da su se u davljenju same od sebe rastvarale vilice. Stolovi su bili postavljeni u obliku etverokuta da bi prostor bio do mrve iskoriten. kripala su grozniavo 171 pera za dva dinara po komadu, grili se udovi, krivile za rukopisom usne, letjeli listii i apatom se psovalo. Po tri pera nasrtala su u predahu u grli tintarnice, grebala stakleno dno, trzala se zaglavljena u uskom prokletom otvoru, dok su susjedi, zahvaeni neobjanjivim talasom dana, samo sjeckali laktovima i izbacivali ispod prsta listie od kojih je svaki donosio dva dinara. I kad se pero vratilo na liniju, pogreno bi ispisalo broj listi se guvao i bacao u ko. Dotle je kod susjeda hrpa porasla za itav prst. Uzalud sam se jutros dizao vrua strijela prijekora padne vam nijema sa usta i osjeate kako klizne niz drijelo i odsjedne vrhom i bolom u karlici. Bez potrebe krute se koljena i listovi, vidite pero i drugom rukom koja pridrava listi, i olabavlje-nim vlaknima trbunih miia i grlom i nekom predstavom o takmienju potara u brzom hodu. Njima se pri tome smijeno izdiu kukovi, jer strogo oko irija motri da neki pokret ne bi prerastao u trkaranje. I zato vuku uvis ramen, a lebde vie na petama, prebolno, izlomljeno s ustima zgvaljenim u muno o kroz koje iti zrak lica punog iskrivljenog trzanja. Usput, dok bacam listi i naslijepo dohvatam prazni, utvrdim da odnos kazaljki ne slijedi protjecanje vremena. Ono se valja preko mene kao teko kamenje, a kazaljke jedva smanjuju kut. Glasno sa sijekom u elu zava-pim: Tko e doekati podne! Moda to i kaem, ili mi susjed proita iz dva prejasno povezana pokreta: pogleda na sat i dubokog uzdaha, i odazove se potvrdno ne skidajui oiju s posla. Eto, drugi piu bre od mene, u emu lei uzrok? Varljivo uvjerenje da smo sposobniji od ostalih daje nam neki opi utisak o sebi i drugima, ali kada doe do toga da se stvarno omjeravamo, ispadne iznad naih snaga. Slutim da bi me jedino mogao spasiti neki izum, neko lukavstvo. Moda je redoslijed pogrean, ali kako bilo, o tome nemam vremena sada razmiljati. Ovo otuuje ovjeka, ubio ga bog. Radije bih po itav dan pod uarenom zvijezdom kolio grude uicama motike, gdje se moe barem s vremena na vrijeme uspraviti, osloniti na drak i baciti se malo u slatke misli o pro172 losti ili skoranjosti, gdje e osjetiti na leima micanje zraka, sav si do pojasa utopljen u njega, proima te, rastvara u sebi, a posao je takav da ne moe pogrijeiti. Moja kamara je oigledno nia od drugih. Eto, upravo prenose apatom kroz brze trzaje prsta, predodaju bradama jedan drugom kako je Vajo ispunio ve preko dvjesta komada. Vidim, to namah razgori hitrost i u lomotan ritam ue taj neunitivi ljudski nerv zavisti i sujete ugraene u drutveno korisni pojam takmienja: pera vie ne kripe, nego se stapaju u vrisku, u grmljavinu iz koje se nee iznijeti iva glava. Ona se prenese i na mene, povede mi obje ruke i tijelo, zatrepere bez reda sve strune u meni i van svijesti izleti nekoliko listia, zatim me odjednom izda sposobnost orijentacije, stanem sav sputan lancima ukoenosti, blenem: nad tjemenima tinjaju mutne sijalice i u njihovoj odraznoj mrlji rasprostrtoj po stolu itam rijei upisane sasue-nom tintom. Izlijepljene su ljubiasto i uglaane jedna preko druge, esto jako raskreenim perom, bez smisla, bez povezanosti: proizvod nekog zakulisnog komara svijesti, kao zaostali pokreti ruke niz koju su se slijevali na sto. Sve povrine, sve stvari pribliile su se onoj neodre-divoj vremenskoj boji na granici sive i prljave, izlazei jedne u susret drugima da bi zastale na domaku te granice potpunog unitenja, jedino mi se ini da stolovi nikada nisu bili drukiji. Vrag bi ga znao zbog ega su ljudi ozbiljnost prikovali uz skamenjene plotove u nama, izbili joj ubor, utukli asocijacije i obiljeili je samo pozom generalskog podvoljka koji poiva na visokom ovratniku. Jutros smo se popeli gore krivim niskim stubitem izmotanim u lukovima kao tvravski hodnici i

neprestano smo dospijevali u zaguljive srednje sobe prosjaki opskrbljene svjetlarnicima. Tih soba ima mnogo, dan i no su oslijepljene slabom elektrikom. Nikad ne zna, hvatajui za kvaku mnogobrojnih vrata urezanih u zidovima na razliitim visinama, hoe li se nai u sobi za sveane sjednice, u itaonici, ili mranoj nii za ribae krpe i pahalice. Umjesto sokla u toj grobnici od predso173 blja okolo idu trake sa parolama ispisanim crvenom bojom koja je s punog ruba nekog slova u curcima sila niz papir. Nisam proitao sadraj, ili sam samo bez misli, oekujui nekog slubenika, drao zabaenu glavu u pravcu njih, ali mislim da su stare i nepromjenljive. Sad, oko podne, opet emo sii niz te labirinte trupka-jui petama kao konjanici u hodu i pridravajui se rukama za ovalne zidove. U nekoj sporednoj rupi na zavoju u koji s vana bolnom bjelinom tue svjetlost uje se srkljanje esme. Neki peru ruke i srkuu s dlana vodu, ja mislim da je ona otrovna, jer u ovoj kui nema razlike izmeu vodovodnih cijevi i cijevi za zahodsku kanalizaciju. Oko podne neki su se digli i prebrojili svoje listie uporeujui razlike u rednim brojevima. Taj Vajo napravio je petsto. Crn je, etvrtast, vjeito spreman na smijeh bez sadraja i to je najizazovnije, sve je predao i imao je jo vremena da stane iznad svakog od nas i predbacuje nam kroz smijeh kako smo vrijedni, jer on vie ne vidi nita od umora. Ali govori to tako poletno sjeckajui rijei da ga ve sam nain opovrgava. Mislim da je jedini on jo sauvao one nepatvorene svjee mrlje crvenila koje snom prosvjetlana krv ostavi na licu. Oni nikada ne otpoivaju popodne, njima je svejedno. Ali mene e spopasti mrtvilo i tupost tek poto napunim eludac i mozak e mi se sljuhnuti kao rasparano i iscijeeno kravlje vime. Odmah se vratismo s ruka. Jo su neki i kod samog jela primijenili ono u kolektivu jako razvijeno lukavstvo to dolazi od uha, okrenutog ustima, od miga migu i nekako su meu prvima podmetnuli blokove, pa su za itavih pola sata prije nas zavrili s rukom i, gradei se nehajni prema nastavku posla, odgraibili da to prije zaposjednu svoja mjesta. Negdje do pet, kada se i vani u dvoritu ve smrai, borio sam se sa snom i tupim igovima u udovima. Jedva sam rastvarao umorom slijepljena plua. Pri jaem pokuaju samo su mi se raskreivala uz kripu ukruena rebra, a zraka nisam osjeao. Bio je teak i buav, prezasien pokvarenom sluzi iz dinih kanala, hvatao se 174 suvrataka, dlaka na nadlanicama, nos ga je s gaenjem vraao i nainjao kao uzvitalu hranu i opet ivio od njega traei u njegovoj gustoj masi mjehurie nepreva-kanog kisika. Jednom sam morao izii u nunik, upravo do one nie u stubama, na zavijutku odakle je dopirao um vode. Staklo je bilo razkrhano i kroz slobodno okno dolazio je obilno hladan zrak. Od dva udaha oblio me znoj i elom mi je minula laka nesvjestica. Mrzla voda nezbrisana s lica odravala bi mi za stanovito vrijeme ugodnu svjeinu. Onda mi je i sama kora koja je od toga ostajala na obrazima poela sme-y tati. Otra puzavica guenja i igova pola bi mi uz vrat, Mumrtvilo mi se od sitnih i neprekidnih vibracija meso > u listovima, odrvenjele ruke, otupio pogled. Nisam imao vremena da diem oi s posla da bih osmotrio ostala nepoznata lica izuzev kad bi se otvorila vrata i ovamo uao crn snaan ovjek s istim ovratnikom i svjee izbrijan, nosei na rukama denjkove listia i stavljajui ih preko naih lea tamo gdje je zaliha bila pri kraju. S njim smo se juer pogodili, upoznao nas je s mjestom gdje emo raditi i nainom, a ostalo je bila naa stvar. Mogli smo ostati itavu no ako smo htjeli, kako je kazao, jer je to bilo u naem interesu. U njegovom vrstom ali ipak neodbojnom dranju postojalo je neto to se protivilo tome da ga nazovem muiteljem. Izduena i neto iljasta brada dobroudno se micala pri govoru, a govorio je naporno i malo samo najneophod-nije stvari. Osim njega zalazile bi tu neke starije ene, oigledno aktivistkinje, budui da su priale drei naeg poslodavca za suvratak ili maui kroz zrak vrsto skupljenom pesnicom, a nas su pitale je li naporno i koliko smo ve zavrili. Prilino dugo su se navraale i istim kretnjama objanjavale neku vanu stvar odravajui na licu i pored energinosti svojih pokreta onu stalnu klimu pitomosti svojstvenu politikim radnicima. Ljudima s kojima smo dolazili u doticaj za ova dva-tri dana trebalo bi pribrojiti blijedog jektiavog

mladia u visokim izmama na gornjem katu, kuda smo svaku no odnosili da predamo i evidentiramo ispisane listie. 175 Sudei po poslovnosti u kojoj se sav razletio, on je bio dirigent ovog velikog orkestra poludokonih pisara iji se zadatak sastojao u tome da provjere redne brojeve na listiima prema spisku imena u knjizi. Bilo ih je toliko da su se jedva kretali zakaujui glavama niske eire svjetiljki odakle se trusila praina. Mansardne prostorije su jedva mogle primiti pod svoja sunuta krila sav taj kr od hrpa papira, knjiga i ljudi. S olovkom za uhom, neto pogrbljen kao saobraajac na prometnom raskru, on je pokretom ruku, povicima i pogledima zaustavljao i pomicao tijesne redove ljudi sa tovarima, razvodio ih u raznim pravcima do evidentiara za polu-osvijetljenim stolovima pod samom tavanicom gdje se trenutno mogao nai predah i konano zapoeti s predajom posla. To su bile dvije sasvim razliite vrste urba: dolje se komar odvijao u svijesti kroz koju je u minuti prolazilo oko stotinu razliitih podataka dok bi preli put sa knjige na listi, drhturili su izmueni ivci kao konopci na jedrenjaku, gore je guva bila vie izvanjska, oni su se svojom urbom branili od pometnje, zaustavljah su njome suvie brze tokove stranaka, a onda su, budui da ih je bilo previe, svaki za sebe bez naprezanja mrvili svoj dio. Kad sam prvi put uzaao na tavan, smlavljen od iscrpljenosti, ova kua mi je nalikovala na barku u kojoj smo mi dolje kao galioti okovani vremenom i miinim grem, dan i no veslali, a ovi su se bezglavo pleli po palubi. Meutim, nakon vie od pola sata ekanja, obliven znojem zbog nervoze i zapare pod jako niskim tavanicama, pomirio sam se s tim da je kod nas ipak bolje. Trei dan doao sam crn, zelen, drhtav, razmiljao sam da li da ponem toga jutra ili sve pustim do avola i krenem ovako smrtan, zacementiran, pougljenjen nekamo na periferiju kroz kiu, zabaene glave, rairenih ruku, nagore izvrnutih poput abljih trbuha bijelih dlanova, tamo padnem na mokru kripavu travu i stanem suhim lalokama srkati kapi sa vlati. Otii izvaliti se krupan, teak i vrtoglav nauznak pod sivu mutnu meljavu oblaka koji sa sobom vitlaju tlo i prostore, kao u toboganu podstiu jurnjavu i osjeaj lagodnog unitavajueg 176 propadanja u prazninu. Plaio sam se ovih memljivih stramputica ivota u kojima vlada zaluujua pometnja, cure iz niskih zaguljivih plafona prljave sukrvice svjetlosti, izranjaju i uranjuju kao u nesvjestici blijeda i odsutna lica, a u vidicima raste neka gubava flora sa zaralog bakrenog posua. Iako sam, ini mi se, mogao lagano pobjei, bio sam obeshrabren i razoruan postojanjem takve jedne mogunosti i pada ivota kojem se ovjek, vuen prema dnu klonua, nesnalaenja i malodunosti, moda nekad opet mora vratiti. Uvjerie me da pokuam jo danas, svima je dozlogrdilo, a poslije toga emo zatraiti obraun. Iako sam jLo za doruak obilnu alicu kave i kruh s pekmezom, C eluca mi se dizalo gaenje i nekoliko puta sam morao sii u razlupani nunik gonjen osjeajem povraanja. Preginjao sam se uzaludno izmuen preko bukom i smetljem zasutog umivaonika, putao onako blijed i oslonjen rukama o zid ispred mutnog ogledala gorku struju pljuvake. To se nekako smiri, ruasmo samo juhe, jer nam se urilo da zavrimo jo toga popodneva, a onda me zadesi slijedea nevolja: napon u grudima i grlu koji se poveavao i svaljivao se na moja plua pri svakoj kretnji kao velika olovna kugla bljuznu na nos u obliku guste crne krvi, poprska listie, napuni mi aku i proe kroz prste na sto dok sam uspio da izvuem maramicu i s njome na nosu iziem napolje. Poslije sat vratio sam se drei ukoeno mlazevima ispljuskan vrat, bio sam olakan i mokar kao mi, sa skorenim epovima u nosnicama, bljei nego inae, ali sretan konano to je izbila jedna takva okolnost protiv koje se nije moglo, makar ona bila i predznak bliske smrti, samo neka znai kraj ovom munom unitenju due. 12 Zaustavljeni kalendar 177 JAKO DUGA NO Neka pometnja je tamo ree moj brat. Neto gori. Trebalo je da proe samo jedan zaleeni trenutak nesnalaenja pa da se otvore sve slavine koraka, panike, tutnja i vriskova kao da je dat konano znak da otpone propast svijeta. U naem okiranom

sjeanju tome je prethodio samo jedan neuobiajeno jak klopot sudare-nih vagona i nestrpljivo huan izdanak poara koji je istog trenutka postao iskljuiva stvarnost. Dua grada se ugasila i neoekivano prenijela na drugo mjesto a svijet, koji ipak na dnu bia uiva u pometnjama, jurio je prema poaru i od njega. Oni to su bili sasvim blizu zapaljenih i od sudara zajaenih cisterni samo su vikali ne naputajui male radijuse svojih tapkanja. Jedna o drugu, do vrha napunjene cisterne, palile su se kao ibice. Red je bio dugaak i stajao je prijetei ravnoduan pored prestravljenog mravnjaka dodajui vatru kao u kordi koja je jednim svojim krajem utisnuta u samo srce grada. Kad bi se iz itavog transporta izlila nafta, bilo bi sasvim dovoljno da se od glavne ulice, svega nekoliko koraka u paraleli napravi prava baklja. Ne zanm zato je istrala odjednom tolika masa opinskih slubenika sa goludravim pitoljima ispod ovla nabaenih kratkih kaputa, a visoki ef policije u civilu, krakat i preko svake razumne mjere bijesan, s izmahnu178 tim parabelumom vikao je na svijet, koji nije znao kud da se djene. Tu je svatko na svakoga vikao. Na prilazu rampi presretoe nas policajci opskrbljeni pukama i uz alak i zbunjujue podvikivanje stadoe nas gurati u rezervat gdje su se dijelile alatke. Brat koji je, odgojen na koraginskoj literaturi u internatu, pokuao pruiti otpor metodi, bi brzo opkoljen, izdvojen i podvrgnut zlostavljanju. Pojurio sam i rekao prvom od njih da u ga napasti ako ga dohvati. On dade znak pitaljkom i svi koliko ih je bilo sjatie se oko nas i pred cijevima nas povedoe u blokarnicu gdje su potiteni i grozniavo odani cigaitama ve sjedjeli neki eljezniari iz osoblja ovog tranpx)rta i ekali osudu. Ni ne pogledae nas estito kad smo uli. utke nam napravie mjesta i glave usadie u dlanove. Neki su uzdisali i gledali preda se u prljav uljani pod. Blokar se instinktivno trzao na zvonjenje telefona, ali mu je policajac davao znak rukom da ostane na mjestu, a sam je dizao slualicu i javljao se. Koji je ovo blok pitao je suspendiranog eljezniara. Pet, blok pet, prvi prijelaz. Dogaaj je jo trajao blizak krizi, razvijao se drhtavim sjajem koji je u ogromnim santama upadao u mali zaguljivi prostor gdje su ljudi nosili bremena svojih utnji. Vrata su, istina, bila otvorena, ali je izolacija izmeu nas i vanjskog poprita bila neprobojna od nekog iznenadno uspostavljenog odnosa sa ovjekom u neto drukijoj uniformi koji je u svoje ruke pohvatao sve konce nae veze sa svijetom. Mislim da ponekad sam poloaj stavlja na ovjekovu savjest vatreno i muno teite krivnje. Svijet to je wzmajua se kolosijekom ispred naeg ulaza zastajao da nas vidi sigurno je mislio: A ovo su zloinci dananjeg popodneva, ovi tu garavi, pogrbljeni, tmurni i ova dvojica bezazlenih lica i sada tako strano objavljenih namjera. ujemo da su vojnici pucali u cisterne da otvore na njima rupe da ne bi dolo do eksplozije. Nisam znao kako treba u ovakvim situacijama postupati i, uostalom, 179 sada se to vtie nije ni oekivalo od mene poto sam bio lien legalnog udjela u dogaaju. Priznajem da je nama bilo u interesu da ovakvo nenormalno stanje potraje to due, da se usloi i apsorbira panja da bi se oslobodile na neto presudnije snage, stegnute oko naeg kruga postojanja. Gorio je, dogarao zapravo, jedan djeli transporta kao otrgnuti i ve rtvovani komad ogrlice i sve oko njega pruga, zemlja i nebo. Ostali dio je vjeto izvuen iz ralja stihije i svijet je, malaksao u svojim neorganiziranim naporima, i drei pored sebe alatke, sa zasluenim uivanjem promatrao spektakl. I po oslabljenoj frekvenciji sjenki vidjeli smo da poar malaksava. Sada e doi red na nas uzdahnu jedan eljezniar. On nita nije rekao, ali je fraza njegova pokreta bila tako rjeita. Nemir su lanano osjetili i drugi i poeli su iznova otvarati kutije i pucketati zglobovima iste-zanih udova. Nedugo iza toga dolo je nekoliko policajaca i napravili su ispred vrata kanal kroz koji e nas pre-suti van. To je, izgleda, bio vaan trenutak, jer su prvo nekim radnjama raistili radoznao svijet doveden svojim nepogreivim njuhom za senzacije i jedno

vrijeme su tako pripremljeni za na prijem stajali u dvostrukom zidu dokonajui osiguravanje nekim sitnicama. Kad su nas digli sa sjedala, iracionalno brzo, upozorili su nas da se ponaamo mirno i idemo dva po dva. Ja sam stao do brata da ga ne bi zauzeo netko drugi. Pojavljivali smo se kao glumci ispred odkrinute zavjese, dok je jo trajao odjek ovacija, mi tajni araneri ove izuzetne i smjele predstave. Pazi. ova dvojica. A ti ree netko iz gomile i eljezniar ispred mene se okrenu. Ovaj je glavni krivac viknu jedan mladi. Masa je bila razjarena i dobro je to su nas uniformirani ljudi ljubomorno uvali za svoj gnjev. To je bio, zapravo taj isti gnjev koji e se na nas izliti, osloboen od afekta, kroz filtar sasluanja izolacije i zakona. Svijet nas je s obje strane neprekidno pratio. Kod svjetiljki na ulici prilazili su sasvim blizu i zagledah 180 nam u lica. U njihovim izrazima i postupcima trijumfirao je neki napadni osjeaj ispravnosti. Bezbroj puta, zapravo sve do sada, nalazio sam se na onoj drugoj strani odakle su fenomen i crte zloina izgledali tajanstveni. Mi smo samo potvrdili one zloinake dispozicije koje svi nekanjeno nosimo u sebi ako smo bih zloinci, kao to smo poeli vjerovati. Ovi tu, nai pratioci i slubeni i razulareni nametali su nam tu ulogu. Nije mi ni padalo na pamet da se branim. Ima stanja kada ispadi nevinosti djeluju optuujue, histerino i bespomono. Od jednog ugla prestajale su svjetiljke. Policajci su nas zaustavili, dopustili da se red jako zbije i u brzim Sfebunjujuim nasrtajima upozorili nas da e pucati samo Ako neko pokua da se odvoji. Mislio sam da to upozorenje nije bilo potrebno i da nitko nije imao namjeru bjeati. Onaj crni niski kome sam se usprotivio u poetku, iskoritavao je platformu svoje nadmoi i grozio mi se pitoljem kao da je htio slomiti u meni otpore. Skrenuo sam mu panju da u ga dobro zapamtiti bez obzira na to to time nisam nita mogao popraviti svoj poloaj. Sada smo ili u pravoj liniji poploenim mrakom du neke eljezne ograde na postolju, optra-vani, uutkavani i hukani, zbijani ravnalima puaka, kao da smo postepeno sve vie gubili pravo na prostor. Taj dio puta bio mi je najnepodnoljiviji. Iza toga smo se pojavili na otvorenom i dobro rasvijetljenom trgu gdje je svijet etao ispod razapetog svoda mekog amora, vjerojatno neobavijeten za ono to se dogodilo ili je dospjelo protei ve toliko vremena da su mladii mogli doi kui, skinuti aave maske s lica, presvui se i izii na korzo. Evo ih rekoe. Mnotvo napusti uobiajene trase svog dosadnog samozadovoljnog gmiljenja ispod labui izvijenih svjetiljki i opkoli nas tako da su nas policajci neko vrijeme pustili na miru i inilo se kao da su se stavljali u nau zatitu. Ova lica unosila su sasvim blizu lampione svoje neutralne radoznalosti. Neki mladii u trapericama su nas promatrali sa mjeavinom divljenja i zavisti. Njihovoj mati, hranjenoj pustolovnim sadrajima, bile su 181 bliske ovakve situacije, samo nikada nisu imali prilike ni hrabrosti da prekorae odsudne granice. Na mene i na brata nepredvieni trenuci tog susreta djelovali su kao osvjeenje. Nas dvojica bili smo im osobito zanimljivi i prilazili su s rukama u depovima sasvim blizu, gledali nas pomno i s potovanjem kao dijelove meteorita tek dospjele iz svemira. Neka grupica djeaka prokri sebi put do nas i obasu nas plaviastim bolno zasljepljujuim munjama svojih bliceva. Policajci su ih brzo pronali i poveli ih da im isprazne kamere. Samo hrabro doviknu jedan prijazan glas. Psovali su nae pratioce i bacali na njih zguvane kutije cigareta. Ua, vodite djecu. Policajci su bili ozbiljni i usredotoeni samo na to da nas bez osipanja izvuku iz ove gomile koja je sasvim malo marila za kolektivnu psihozu i zakone. Poslije ovoga moglo bi biti neprijatnosti ree mi brat. Bio je zabrinut zbog mog drskog dranja i plaio se onog najgoreg: da noas ne platimo za sve,

kada nas stave pod klju. Gotovo trkom uzali smo na uzbrdicu do kule sabijeni samo u uzano dvorite. Zaas smo bili raskomadani, isitnjeni i satjerani uskim tvravskim stubitem do elija. Ne obazirui se na moje protivljenje, razdvojili su me od brata i poveli u smrdljivu vlanu dubinu katakombi. Sva vrata su se otvarala otporom neke plane kripe koja se usijecala u kosti. Mene je odveo neki visok policajac iz posade, ne iz pratnje, i hitnuo me u mrak natopljen ishlapljelim mirisom urina, prebacio iza zalupljenih gvozdenih vrata mandale i kljocnuo bravama. Neki u kutu su puili. Bilo je prilino toplo, vjerojatno od toplih debelih zidova proetih preko dana suncem. Nisam imao nikakva pojma o obliku i izgledu elije, stajao sam kao umobolnik u pozi flexibilitas cerea i nisam smio pomai stopala da ne bih koga nagazio ili propao u bezdan. Oni tamo su popuili cigarete i nisu se vie uli. Odnekle su dolazili kolobari svjeeg nonog 182 zraka. Nitko me nita nije pitao od eljezniara u mraku i kad su iezle i posljednje mogunosti da stupim s nekim u dodir, nagnuo sam se tijelom da potraim zid, poto sam se nalazio nedaleko od njega, i pipajui sve nanie, spustio se do poda, ispitao dlanovima krug dovoljan za jedno oskudno mjesto i sjeo naslonivi se na ugodno toplu pregradu. Pretpostavljao sam da su nas dijelile samo grede bez poda. Oni su jo za vidjela preli na drugu stranu da ne budu uznemirivani i sada su spavali; nisu htjeli da se odaju. Mislim da se vani ve sve stialo. Jedino neposredno poslije nas doveli su jo dvije grupe, zasuli akustine ^radnike lupom potkovanih cipela, hrapavim teketom ljuaonica i tada je nastupio sveopi mir. Teko mi je ilo odrediti u kojoj se fazi nalazila no. Prazno vrijeme dvostruko je due u toku nego u sjeanjima. A ja, kako zbog neudobnog poloaja nisam mogao spavati, ponovo sam u vatrenim odsjevima razdraene uobrazilje gledao sve neobine detalje ove veeri, od kojih mi se njena perspektiva inila neizmjerno dubokom. Unazad zabaene glave, buljio sam u tamu i tako je neosjetno sazrela akomodacija iza ijih se slojeva mutno javila tavanica, dosta niska i vrsta, a pod je bio cjelovit sve do prozora odakle je kroz rastvorene eljezne kapke dopirala svjeina. Ostalo je jo lealo neispitano, naroito desna strana zastrta neprobojnom zavjesom mraka. Ne sjeam se da sam ijedan trenutak spavao, za koje vrijeme su izveli eljezniare sa icima cigareta. Tri, etni sata ivio sam ovdje s primilju da bih mogao nekome smetati. Ili smo spiralnim stubama, sputali se i opet dizali tako da ne znam na kojem dijelu kule lei ova elija i kuda gledaju prozori. Moda e sutra, ako doekam ovdje rasplet vremenskih zagonetki, stati pred prozor sasvim obina slika, nevrijedna prethodne radoznalosti. Bila su mi suha usta. Tu veer, neprestano u gibanju i uzbuenjima, dosta sam se znojio tako da je sada rublje na meni stajalo kruto i pri najmanjem pokretu raznosio mi je po koi neugodan osjeaj dodira sa smir-kovim papirom. Trajao je jo uvijek mrak u kom se moglo matati otvorenih oiju, pa sam sebe zamiljao kao 183 spljotenu i izglaanu vreu za cement i ta varka sa prostorom, ta mogunost sadraja koji nikome ne smeta ispunjavala me mirom. Naizmjenino mi se javljala e i duboki prohtjev za jelom, tek u oblikovanju. inilo mi se, ako ne bude zadovoljen prije nego to se razvije do razmjera fenomena, strovalit e se sam u sebe, u svoje razjapljene vilice vei od mene, kao neka izraslina hranjena tkivom svoje svrhe. Nekoliko puta palo mi je na pamet da nekoga zovem radi vode. Tako sam se umirio i valjda negdje u umornom neznanju na prijelazu iz statinih slika u relaksaciju zamijenio itav komad vremena za jedan svje trenutak. Kada sam progledao, bilo je nesumnjivo da se no sruila za dva kata vidljivosti i da je retuiranje jae prelo preko stvari. Svjetlost smanjuje daljine. Reetke na prozoru su se smionije ocrtale i moglo se otprilike ocijeniti za koliko su bili rastvoreni kapci. Tehnika noi razvijala se od misterije u pravcu realizma. To je bio njen pad koji je donosio radost ovjeku. Odmah sam osjetio kako su moja usta, itavo to vrijeme razjapljena prema strujama, uspostavila nevidljivu vezu sa zdravim izvorima i obilni tokovi hladne pljuvake proradili su svim kanalima moga tijela. Tako kristalan osjeaj gladi pokrenuo me s mjesta i ja sam etveronoke poao u pogibeljno traganje izmeu stvari.

Pipanjem sam prepoznavao oblike praznih vrea svezanih u balama, jednostavno na gomilu baene bunde i ponoene pustene izme u kojima su zimi tapkali stra-ari. Zatim sasvim niske tvrde vree s nekim skrutnutim sadrajem na dnu beskrajnih grlia ije otvore u tami nisam mogao pronai. U onom dijelu gdje je vladao potpun mrak uza zid su bili smjeteni neki manji sanduci pljosnati i vrsti a teko se moglo utvrditi od ega su i jesu li uope neto sadravali. Onda su se zidovi pribliavali jedan drugome do irine vrata a odatle je odmah izrastao ovalni dodatak malenog radij usa sa pukarnica-ma unaokolo. U njemu su se nalazile zatvorene kante suene na vrhu kao boce za kiselinu. Pokrenuo sam ih mukale su se. Nisam ih smio otvoriti ni naginjati. Mogao je u njima biti petrolej, solna kiselina, ili tekuina koja odmah u dodiru s uzduhom izaziva eksploziju. 184 Ovdje, u ovom apendiksu, bilo je ionako zaguljivo i zrak je nepomino leao u slojevima gust kao nadjev u torti jo bi samo trebalo da ih uznemirim ili uvedem neki novi, pa bih od muke grizao reetke na jednom jedinom tek naznaenom prozoru. Vratio sam se sigurnije nego to sam dospio ovamo i sjeo na mjesto pored zida. Osjeao sam po ljepljivim dlanovima da je pod ogrezao u prainu, ali nisam znao kako da se oslobodim tog nepodnoljivog osjeaja pa sam jednostavno ruke ostavio daleko od sebe i nastojao da ih zaboravim. vakao sam u svijesti gorki plod svoje radoznalosti. |5ada odjednom, kad su granice ovog prostora, dodijelje-Mog meni, bile sasvim odreene, poela me nadlijetati \lutnja tjeskobe. Kao dijete koje je naknadno uvidjelo da je prevareno, uzalud sam pokuavao razoriti ve jednom sklopljenu pogodbu sa spoznajom i vratiti prijanju netanu ali i neopovrgnutu predstavu o ovoj eliji. Mislim da sam tog trenutka, kada sam je izmjerio, postao stvarno zatvoren. Prije toga mi se to samo priinjalo. Valjda se kod nervika, kakav sam bio ja, savreno brzo autosugestijom umnoe inae prolazna stanja krize i za-preme itavo bie nekim paninim osjeanjem guenja. Bedemi su se naznaavali svom masom ne samo u najblioj prisutnosti koja mi je smetala i podsjeala na sebe, nego su esto u napadima guenja postajali tjenji od periferije moje koe. to je vie svanjivalo, sve je vie rastao strah od zatvorenosti. U meni se javila drskost koju nita ne bi moglo obuzdati. Kad nisu htjeli da mi obrate ni toliko panje na koliko sam ih kao ivo bie obavezivao, poeo sam pri neto boljem razdanjenju mokriti u kante s njihovim namirnicama. Obavio sam nudu u jednu pustenu izmu i da ne bi smrdjelo, svezao sam je gore pri vrhu sare remenom. Htio sam na neki nain da im napakostim za sve ovo. Ne bih vie imao strpljenja da ih uvjeravam u svoju nevinost. Pitat e me je li mene zaboljelo kao graanina ove zemlje i stanovnika ovog grada kad sam vidio da milijunske sume idu u plamen? Ne volim prisan rjenik u ovako prozainim prilikama, a tribuni i cinici 185 imaju obiaj da se prenemau, i sigurno bih kazao da me nije zalboljelo, ak sam uivao. Sumnjam da sam piroman, ali volim izuzetne stvari koje graane istjeraju iz pretinaca. Policajci nemaju smisla za duga objanjenja, za suptilne razloge i mogu se dogoditi samo dvije stvari, obje neugodne: da me ve u poetku prinudom i grubou izbace iz takta ili da me zgade frazama. Ljudi koji su po profesiji intriganti nee propustiti priliku da dovedu u nemoguu vezu nas dvojicu i taj poar. Sve bi dalje ovisilo o mojoj, vrlo kritinoj, sposobnosti savladavanja. Sto se tie, meutim, mojih reakcija na promjene u prostoru i pomjeranju odraza, bilo je sasvim tano da je no opadala kao voda u slojevima i pomacima. Iza moga razmiljanja, iza svake zauzetosti iskoristila je priliku da se degradira. Konano negdje, valjda prije i samog navjetanja zore, pretiui zvanine umove buenja i tek moda u svojoj najdubljoj namjeri mijeajui korake buduih prolaznika s najeenim zguvanim licima i smotuljcima u depu vidljivost je bez kolebanja zaposjela itavu veu polovinu prostorije i sada joj je samo preostajalo strpljenje da se postepeno usavrava. Jednostavno siromatvo oblika lealo je oko mene lieno bujnosti fantazije i mraka, svedenih na same sebe do nekog krajnjeg iscrpljenja. U ispustu s pukarnicama koje su se zatvarale malim elinim vratancima na posmik bilo je ipak zaputeno skladite. Izgubio sam radoznalost za pojedinosti. Osim toga, pretpostavljao sam da su zatvori uvijek tako vjeto napravljeni da uvari u svakom trenutku imaju pregled nad elijama. Kontrolna soba se

nalazi u sredini, a kroz neke pukotine preko tajnih periskopa oni promatraju moje dranje. Nou im je to bilo nemogue jer valjda ovi drski golai u ovoj smrdljivoj rupi nemaju ureaje s infracrvenim zrakama. Oni ne znaju ni ta je to. Ja sam im zanimljiv s vie razloga: mlad sam, ak, to su ve saznah, dosta gruba i odbojna lica, spreman da se golim akama suprotstavi razjarenim policajcima, a jedan od njih ija je sujeta tu no bila povrijeena, sigurno eka svoj trenutak. Oni se svaki as mijenjaju i 186 tako je teko nai pravi raspored zatvorenika u jednoj jedinoj noi punoj komara. Ako ostanem jo sutra dok se oni odmore i srede svoj plijen, to bi vrlo lako moglo biti, onda me nee mimoii sudbina. Cuo sam noas korake niza stube, lupu na gvozdena vrata i praporce kljueva. Tko zna kakva sluajnost je zatitila moja rebra. Ovo je skladite. Moda nikome ne bi palo na pamet da zatvorenika potrai u zatvorskom provijantu. Osim toga, ovaj prozor je bio otvoren prema ulici, kako sam kasnije utvrdio, a ne prema vrtovima, to bi se pokazalo vrlo indiskretnim kada se radilo o jednom nonom posjetu takve naravi. Moja mata bila je ozbiljno zauzeta slikovitom doradom takvih mogunosti, zatekao sam se sav Sapet i obrazi su mi se prelili lakom zaarenou. Jedna no je suvie malo da me slomi, ali bi me slomila osuda, smrvio bi me apsurd njihovih metoda kome se itava ekipa tako strasno i glumaki podaje. Ue, recimo, njih nekoliko i viknu: broji nas. Ja preletim pogledom i utvrdim: est. Svjetlo se ugasi i jedan vikne: nije, ostali istog trenutka povade opasae i srue se na mene. Svjetlo se opet upali i tada primijetim da ih je dvojica manje, onih koji su u meuvremenu, iskoristivi mrak, izali na vrata. Igra se ponavlja. U drugom setu ue ih jo trojica. Sve providno, sve u naivnom, besmislenom aranmanu dok me u lokvi krvi ne obore na pod i ostave tako samoga. Mogli su me tui s razlozima. Ne vjerujem da bi to oduzelo neto od otrine fizikog bola, ali bi usko-rilo olakanje. Ljudima i u najklasinijem zloinu treba neka djetinjarija kao isprika, neko makar i beznaajno zastranjenje od oigledne namjere budui da se najneumjereni je grijei onda kad se nastupa u ime istrebljenja zla. Svega me samljela ta sluajno proputena mogunost, drhtao sam od jeda, straha i svjeih slojeva zore koji su se oslobaali iz samog ledenog srca nonih stvari pred nastupom dana. Ustao sam i priao prozoru. Njegovi gvozdeni kapci bili su rastvoreni pod sasvim malim kutom, tako da su malo istjecali od slobodnog svijeta dolje, teko izazovno malo da sam priljubivi obraz sasvim uz suprotnu ivicu mogao jedva vidjeti pranjavu i tek 187 suncem pokropljenu periferiju jednog raskra na kojoj se jo nita nije dogaalo. Sad je zgrada obinog radnog dana zapoinjala od temelja, od dugih priprema u kojima su stupanju na pozornicu ovjeka prethodila itava prevrstavanja u kristalizaciji vremena. Ja sam dolazio sa druge mrane strane globusa dok su se stanovnici njihali u svojim beikama omotanim u zamrenu preu potpuno olabavljenih struna sna i znao sam kako je muno drhturio u obrisima stvari in razdvajanja sada u petom ih estom satu ve potpuno zaboravljen, a radnici su zveckali kanticama sino pripremljene hrane i razdraivali tvornike sirene koje su ih sakupljale kao pilie iz svih kanala i prljavih poruba grada. Posljednji kratki opominjui zvui sabili bi ih u podnoje visokih dimnjaka i prvi korak stvarnog dana je otpoinjao. Meuvrijeme od sat-dva, tek toliko da ne bi izgledalo neskladno, ispunjali su dokoni penzioneri obilnim jutarnjim kaljem, krkljavim od mjehuria sluzi, sjedei u gaama na pragovima niskih kua, izrigani kao nesvar-ljivi produkt noi, objema rukama uhvaeni za svjetlost. Nepoeljane ene su putale u ordu krave, u dan su uplavljale po nekom redu probuene ivotinje sa svojim nagonima, oivljavale su ulice i u drugom talasu ino-vnitvo je sa smijenom urbom prevaljivalo onaj mah razmak na brojaniku koji velika kazaljka prijee neprimjetno. Svi strojevi dana otpoeli su raditi sliveno i bez raspoznavanja, narastala je vruina i sva osramoena izdvojenost mog poloaja. Za to da se ne bi poremetila ova besmislena izolacija od ritma, osim nas koji nita nismo traili, etalo je gore zijevajui jo mnogo onih koji su za to neto dobivali. Poeo sam se plaiti kako emo ivjeti. To mi ranije nije padalo na pamet. Netko sie niza stube, vrata otvori visok suh policajac i pozva me da poem za njim. Pjevuei

neto u sebi i ogledajui iljastu bradu u ogledalu objeenom na zid, on mi izdade nareenja kojim u redom pospremiti straaru: prvo pomesti, oistiti prainu, napraviti krevete, a kad sve to uradim, onda u se javiti deurnom. On nije bio deurni. Prije nego to sve to posvravam, po188 elio sam da bude propast svijeta. Napet izmeu nijekanja i razumnosti, poeo sam se kretati sa alatkama u ruci kao da sam uistinu neto radio. ekao sam tu ili neku manje naivnu mogunost. Ipak je soba bila pometena i stolice namjetene, ali sam oklijevao s pravljenjem kreveta neto to nisam znao pravilno postupiti, neto jer sam se plaio ime e se neprijatnim posluiti ovaj moj izlet u predvorje slobode. Najgore bi bilo da mi odrede neki posao na terasi ispred kule gdje bi me itav svijet mogao promatrati kao kriminalca izloenog na trgu. To bih odbio. Sasvim sam siguran. Ovaj tanki bljedoliki, vjerojatni bivi seoski kico, &>io je nalik na preciozu sa svojim dosadnim lickanjem i cogledalom koje je svaki as vadio iz depa i popravljao ispod kape neki uperak kose, inae beznaajan za njegovu fizionomiju. Kad je s tim zavrio, iznio je napolje stolicu i pokazivao svijetu svoje ulatene cipele. Otac je uvijek govorio: tko ne zna raditi, ne zna ni zapovijedati. Primijenjena na ovog policijskog manekena, ta mudrost godina bi se bijedno raspala. Opseg njegova znanja je manji od desetke na streljakoj meti, ali bi ipak, tako bez gnjeva, sa blijedom ledenom ljubaznou koja ubija, bio u stanju natjerati nekog urara da mu od budilice napravi pregrt runih satova. II blizini, iz otvora malih raspjevanih kuica, hlapili su mirisi ruka. Dopodne je zujalo kao zlatni insekt u sunanoj mrei. Izgledalo je da se ubjedljivo lijepa zbilja trudila da zaboravom prebrie nevidljivo zgarite i incident prole noi zbog koga smo mi sada ovdje. Mora da je u vezi s nama dvojicom sve bilo svreno jer nas noas nisu uznemiravali sasluanjima, a eljezniari su bili vjerojatno prije svanua nekamo odvedeni i za njih je tek poinjala kalvarija. Oni su noas imali vremena da dobro odvau svoja djela i uvjeren sam da su sebi izgledali krivlji nego to su ih optuivali. U ivotu se prolazi s velikim integralom sitnih grijehova za koje je svijet slijep sve dotle dok neki, sticajem okolnosti, ne svrati panju na sebe i na ostale i onda po itavim neizvjesnim mrakovima osude padaju u rezignaciji oborena ramena. 189 Brata i mene su smatrali djecom. Na to su ih prisilile nae godine a ne na postupak. Kod onih ljudi bilo je moda obrnuto. Uostalom, sada je svejedno. Pitao sam ta e biti s nama, pa sam dodao: Plaim se da ne zakasnimo u kolu. Iako nije imao namjere ni da me vrijea ni da se obzire na bilo koji moj poticaj, ovo drugo pitanje kod njega izazva osmijeh i on ree ne pogledavi me: Sta da se plai. Vraajui me nazad, on kao s nekom nijansom izvi-njenja objasni da su moj doruak vjerojatno pojeli drugi. Mora da na mene nisu ni raunali. Ali, uostalom, uskoro e ruak. Mislio sam da je dobro to tako malo raunaju sa mnom. Ne znam kako je samo njemu palo na pamet da postojim. Unutra meu debelim zidovima koji do zore ispuste toplinu bilo je prijatno, ako izuzmemo miris praine i mokrae. Kroz ciglu debelu vie od jednoga metra smjene dana i noi putovale su s pravilnim zakanjenjima. Upravo u vrijeme otpoinjanja punog zraenja iz dubine peene zemlje stigla je prva svjea i ugodna poruka noi stapajui se sa sjeanjem. No je bez zrikavaca sporo putovala od povrine prema unutranjosti i rasprostirala se oi eliji. Za njom je ila vruina koja e na ovu stranu dospjeti noas. Jo u onom grevitom raanju dana primijetio sam neke crtee i pismena tkiva na zidovima. Solitue ma-kes genius. Ovi su svi imali potrebu da se obiljee, mnogi moda predosjeajui smrt, neki patetino raznjeeni nad slobodom, neki zabavljeni primitivnim crteima svojih vizija. Cesto je bila na razliitim visinama izvuena ruka, prekopirana olovkom uz obrise lanaka i prsta, na njoj je bio nacrtan runi sat a u upljinu su bili upisani stihovi: Ova ruka i nanjozi sat kome poali taj mije brat. Poslije toga pitao sam se zato je ipak nacrtana ta ruka sa satom. Neka magija dostizanja ili sporedna osno-

190 va koja bi primila i odala jeku glavne rijei brat, prvi puta proosjeane do dubine znaenja. Ovaj je, moda, stajao na pragu svoje vlastite lirike. Trebalo mu je rei da nee biti paen, ili da e samo ovako istiha stradati, ali ga nee ubiti i on bi postao pjesnik. Mnogo praktiniji izgledao je onaj koji je velik komad zida prepokrio stihovima iz Gundulieve Dubravke-. Ve sutra, im se nadoao njena zraka, on je zaboravio te stihove. Taj je ostao sasvim egzistencijalan. Svoj pojam slobode dijelio je s divljim zvijerima. Kao to voda nije nikada imala potrebu da obnovi osjeanje pritiska poto bi se oslobodila neugodnog poloaja meu klipovima, tako se fci ovaj nestrpljivi prolaznik vie nee pozivati na e za "lobodom. ovjek je bio tuan, blizak vjenosti ili nekoj plemenitoj misli ope veze, isti onaj ovjek iz nunika na eljeznikim stanicama koji mar brie prstom pa prst zatim kao kist oisti na zidu, onaj koji pie ovde sam 14. VIII je... Smilju Kustuinu u... i tano s onom sokovitom prizemnom ulnou navodi detalje da bi obiljeio rijeima slast svoje vatrene mate, ukoene u jednom trenutku vizuelnog orgazma. Bio je isti taj, okrenut svojom mranom i zato ponajvie ljudskom stranom. Pri letvici od poda povjerljivom kaligrafijom odavane su pokoljenjima tajne muenja. Jedan je pisao: Neka se zna, na pravdi boga sam po kile soli pojeo od polica ja evulja, jebo majku svoju. A gospodare ove kule ne zanimaju i ne uzbuuju puno ispovijedi prolaznika koje vjerojatno nikada u itavoj panorami nisu ni upoznali. Ovo je bilo ljeto, poetak ljeta, i nitko nije mogao sprijeiti da duh sezone ue kroz prozor iji kapci se nisu mogli pomai ni za mikron, zarali u svojim arka-ma. Neki datumi su nosili tmurnost i hlad posljednjih mjeseci, neki zalazili u raskrinkavajuu jezu sitnih, sa ebetom i tankom zatvorskom juhom, bez iluzija. Preko aktuelnih patnji jedva su sezali u sjeanje. Visili su na rubu poivinenja. Neija klonula ruka je zapisala: Nevin ovdje leim. Moje kosti trunu. Dumani mi podmet-nue no. Molim vlasti da me puste.- 191 Mrani, uporni i svjesno optereeni sagreenjem nisu nita ni pisali. Oni su od prvog trenutka svoju panju uputili praktinim stvarima, koliko su mogli, jer su ulazak u ovu kuu, predmiljen i moda ranije okuan, smatrali poetkom zasluene kazne i jedino su nastojali da boravak na putu iskupljenju uine snoljivijim. Pripadali su vjerojatno onoj osjeajnoj i utljivoj vrsti osvetnika koja kroz budne, mune noi prodijeva ranu nanesenog bola zbog kakve ljage ili ubojstva srodnika i koji su dolaskom u fiziko ogranienje poinili sebi olakanje i sada su bili rastereeni u sebi i slobodni dok su drugi previe buno ispoljavali svoje neprilagoavanje. Ovi su tragiari jer su izabrali jedan od dva priblino teka izlaza, ali relativitet je odjeknuo u njima velikim otapanjem, oni znaju zato su tu i ive preodolijevajui obinu nesnosnu dosadu asnim vezama s onim nepostojeim kome su se oduili. utljivi su ve napola bili, ako ne iznad njih, a ono sigurno izvan njih. S nekom vrstom smirene radoznalosti promatrah su promjene, uostalom vrlo beznaajne po smjenjivanju neprijatnog gorim, na to su ve odavno bili spremni. Intelektualniji od njih koji su za due vrijeme osigurali porodicu drali su se kao da oekuju veliko putovanje, zanimljivo, naporno, ali jo neodreeno u pogledu marrute. Utoliko su bih do dna radoznali, daleko od nespokojstva. Njih sam traio u praznim poglavljima zida, ponuenim i neiskoritenim u sadrajnoj utnji kojoj su oni iz uroene povuenosti ostavili istu boju koju je imala i prije njih. Vrlo su znaajne i okolnosti pod kojima se uselimo ovamo; vrijeme dana, vrijeme godine. Meni je bila ostavljena itava no da na odsustvu opaanja izgradim sliku koju je cenzura dana strahovito osakatila, zatim sam kroz kunju proveo svoju tanku strpljivost prije nego to su mi se otvorila nijema zbrkana usta povijesti. Sluajnost mi je donijela na kraju zadovoljstvo da imam svoj dojam prije nego to sam zapao u kaos tuih. Sada me moete voditi rekoh fiktivnom policajcu koji se pojavio na vratima. 192 Meutim, morao sam ekati jo do pred samu veer da bi se mlaki zaguljivi hodnici otvorili za mene i zamijenili svoje gostoprimstvo slobodom koja nas je odmah kod prvog ugla zapitala: ta hoete i mi smo je zagrizli kao kruh pola od gladi, pola od ljubavi. 13 zaustavljeni kalendar

193 SAT SA KLATNOM Pustite ga ree plavokosa ena on neprestano gleda taj sat. Bilo je tek devet, a bati je iskucao samo pet. Ana se nasmija i zakloni crvenilo maramicom. Donio ga je sino. On voli starine. Ali ujte, zaboga, itavo vee gleda taj sat. Njena sestra se osmijehnu: Ne moe tebe okaiti mjesto sata. Ali ako voli starine, jednoga dana stvarno moe doi na red. Mama je samo pogleda preko aa koje je postavljala na sto i ne ree nita. Tamo su, u susjednoj sobi, pili. Brat je lamatao rukama i vriskao pljeskajui se po koljenima. Ve drugu no otkako je doao u otrcanom konom kaputu i izbacio s ramena u vreu zapakovanu peenicu, on neprekidno pije. U nervima mu potmulo praska otrovna varni-ca nataloene besanice i crne nikotinske smole i tua bezona sila izbacuje mu ruke i smijeh i glas prolama do luake orgije. Tri puta su mu govorili da prilegne, ali u njegovim utonulim i od razdraenosti sjajnim oima odmah plane uvreda i poinje kupiti svoje stvari da ide. Pusti ga kae mama mlaem bratu koji odmahujui kiselo glavom, dolazi iz sobe. On je nemogu. Ve me je stid. Unosi prste u oi. Bogami, stid me je. 194 Dvije sestre se podrugljivo zgledae i plava, zaba-civi uvrijeeno kosu, opet ree: A onaj opet samo bulji u tu staru krntiju. Mama uzdahnu pa ree upola glasa mlaem bratu, ali tako da su i one ule: Jedva ga je namjestio i sada je sretan. Sat kuca. Napravi jednu grimasu prema goama kao da je htjela jo dodati: ta ete, on je veeras tako sretan, a pomislila je: Ah, ti moji sinovi i sa uzdahom obrisa stakleni rub posluavnika. Kad se okrenu, bila je tronuto vesela i kroz pun nos te raskvaene drakave mekoe poe objanjavati goaona kako je ti praznici i pijanke, i ta budalenja, slome i pzlojede, ali se ipak raduje kada dou. Da klimnu glavom starija sestra, koja je takoer imala djecu. Bila je dosta vitka, rastom gotovo izjednaena sa sinom, nosila je ukusne jako obojene stvari uz tijelo i htjela je da bude maena. Gorjela je od toga. A on je odmah tu, u susjednoj sobi, sjedio nalak-en ispred sata. Vidjela mu je ramena i profil, ula je drven zuk njihala, iako nije vidjela sat; uostalom, nije ni eljela da ga vidi. Pomislila je s uzbuenjem: Vrijeme tako nemilosrdno odlazi. Prevalila sam dvjesta kilometara kolima da bih noas bila s njim, a on zuri u to boanstvo. Baci pogled na svoj sat i pre-trnu: sada e iskucati deset. Jo dva sata. On e iskucati est. Zelena alka zlobe izli joj se oko usta i brzo je preobrazi vi u laganu ironiju, podsjeti sestru: Ve deset. Ona je pratila sekunder, srce joj je ubrzano kucalo. U malo kopno tiine, prireene za to, pade sipljiv drhtaj poremeene mainerije i onda se neke opruge oslobodie, neke pol uzice preklopie i iz crne na jedene kutije, sline aavoj solnici, otkucae etiri udara. Obje sestre u iekivanju jo dva napuie usne. Nije ih bilo. Njihalo nastavi sjeckati vrijeme. Ovo je genijalno ree sasvim ozbiljno mlaa. 195 Ana je jo uvijek drala visoko obrve, ui i napregnuto lice, onda pokri lice dlanom da bi sprijeila osmijeh. Mlaa dodade isteui ustima: Oba brata vole starine. Ti voli mamu. Zar ne? Taj malo savijeni ovjek, moren gastritisom, gotovo djeak, osmijehnu se i klimnu glavom. Zar ne? ponovi ona. Obino bi u takvim prilikama traio na koga e prenijeti taj pogled pun zrelog tugaljivog pitanja, ali

nikoga nije bilo osim sestara i on pomisli neto sasvim glupo i neoekivano budui da je bio premoren: Nema se pored koga ni umrijeti. Ipak se svlada i ree: Ne biste li vi unutra? Ana, plavokosa, die oba dlana sa malo uznojene koe crne tane na krilu i napravi bezvoljnu i uvrijeenu grimasu. Ne znam oklijevala je. Jo malo pa idemo. Brat se brzo snae i dade se u jednu od onih kava-lirskih kretnji kojima je nekad zavodio. Trenutno je zaboravio na osjeaj bolne praznine u dijafragmi, glas mu postade malo mukliji i naginjui se prema njima, pokaza ispod iskrivljene gornje usne bijele etvrtaste zube. Na licu mu se kolebao umor. Pustio ih je ispred sebe, a on dohvati s posluavnika meu prste ae i poe preko hodnika za njima. Nije htio ponijeti itav serviz. On to nije volio. Sipao je uvijek iz nekih runih okruglih boica tamnoga stakla s velikim prostim naljepnicama kao za lizol. Ovaj otueni i posveeni, koji je sve vrijeme sjedio u sobi sam, samo se malo strese kad u kucanje i jedino pomisli klimajui glavom da uu: Da samo velika kazaljka prijee polovinu drugoga kruga. To sam ja, apnu on u sebi pokazujui osmjehnutim oima sjedita. Ja brzo idem, trim oko nje, a ona je malena i samo se pomie od jednog datuma do drugog, od jednog sata do drugog. i onda kada izgleda da se udaljavam, ja se neizbjeno pribliavam njoj. Kako je to fatalno, skoro izgovori. 196 Svi su sad, etvoro, dva brata i dvije sestre, bili nadomak sata. Ni sami nisu znali zato, pokoravali su mu se, i on je u ovaj izazovni trenutak zbunjenosti unosio otkinute njihaje svoga hoda. Lijep je prekinu utnju starija. Stvarno je lijep. Ali ne pristaje ovamo. Ona je imala istanano ulo za raspored. Sobe su joj se zvale po bojama: crvena, zelena, crna, a namjetaj se u njima utke dogovarao sa slikama i do iznemoglosti mijenjanim lusterima. Moglo se imati povjerenja u to to kae. Iako je bila zlobna, ona nikada nije lagala. Opinjeni ovjek tada prvi puta okrenu lice prema ^joj i ree sasvim ozbiljno: Visit e iznad kamina na Zivanici. > Zena pocrveni, mig strasne zavisti proe joj obrvama i zasjeni oi, ali ipak smognu snage da kae: Da, da, to sasvim ide. I da bi pokrila tu malu vruu nelagodnost sve razli-veniju na licu, ona se dade u pokret. Sta je to pogleda snebivajui se u sestru nitko nas ne nudi! Ova ju je shvatila i samo spusti kapke svojih krupnih oiju preko pogleda koji je znaio: to se nije dalo sakriti, draga. Nitko nije znao da ova vedra, brbljiva, umije strano trpjeti. ae se spustie na glatki pult stolia i opet itav prostor i njihovo vrijeme ispuni taj sat. On je mislio: dok on kuca, kucat e njeno srce. Na drugoj strani ovog iekivanja je isti takav sat i onli su unovi koji veslaju u susret jedan drugom. udnovato, proapta u mislima, pa oni odmjeravaju prolo vrijeme. Jo neto vie od jednog kruga i bit e prolost. Tko zna gdje su pravljeni, kuda su proli i kako su sastavljeni (kako smo sastavljeni, popravi se) oni su pozvani da ovako pribrano, ovako duboko smireno u duhovima, otkucaju kraj te iste godine kada smo se vidjeli, eljeli i poeli izluivati. Ovako ne moe dugo trajati pomislila je plavokosa sestra. Ona je voljela da se ponovi u afektu, pa je sigurno zakljuila svoju misao: A, ne, ovako se zaista 197 dugo ne moe. On jo ni estitu rije nije progovorio s nama. Nije ni slutila da su se formalno susreli u mislima. Samo on produi: Suvie je lijepo da bi trajalo dugo. Osjeti ispod pupka, tamo gdje je njegov mlai brat surva vao svoj gastritini bol, neko otro, ulno golicanje od uvstva to ga je ispunjavalo i zaustavi dah na etalici. Ovo je, inilo mu se, stroj koji nas uiva zajedno. Oh, majko moja uzdahnu glasno mlaa sestra sad obojica ute. Ona spazi modru boju oko djeakovih usana i shvaajui da mu nadolazi munina, pomisli ipak: Zar je mogue da su mu ve umirala djeca! Da zovnemo mamu ree Ana.

Ah njena zajedljivost ne naie na razumijevanje kod grevite ozbiljnosti te mlae, udesno skrojene da klau-novski pati. Svi su opet kao u ljuturama bih u mislima. Jasnost te daleke poruke ih je pokoravala. Tako su bih prisiljeni da, jedni ne znajui to, drugi opirui se, sluaju njeno srce. Jedini on sluao ga je s takvom usredotoenou da su mu obnevidjela sva ostala ula. ta je to sa mnom, obrati se sebi. Zar nisam dovoljno star? Primao sam od ena amajlije i klimao glavom na njihove predane zavjete da u ih vrsto drati u ruci, a nikada to nisam inio. Bilo mi je smijeno. A sada sam sav bistar kao mrzli uzduh napolju, zvonak do u dno svakog ivca u kanalu koji nas spaja i nisam sposoban da bilo ta drugo mislim. Star sam, ponovi, iako to nije bio, i ovo je posljednja godina, takomi boga. Tada prvi put jasno osjeti da neto prolazi. Osjeti to do bola i okrenu se ne gubei sata iz sluha, a Ana, koja odjednom spazi pred sobom dva lica, prepozna u njima neku duboku slinost, valjda po modrom gru oko obiju usana. Jedino je ovom udubljenom izgledalo da je ta spoznaja u njemu stiala onaj vjeiti stid od umiranja to su ga potajno nosili mukarci u njihovoj porodici. Gledao je maljave plohe zidova razrogaenb, sav utonuo u tihu pomnost kao da ih prvi put vidi. Preao 198 je tim oima be svjetlosti nekud mimo nje, kroz nju i ona pretrnu: Ta, zaista, ovaj ovjek me vie ne primjeuje. ta je na kraju tog vida? Samo jedan zid bio je od polovine slobodan. Na sredini je visilo malo koso platno razapeto na okvir neka dreava vaza naslikana nerazblaivanom temperom. Nekad sam vjerovao da ta slika vrijedi neto proe mu tako uzgredno. Bona strana sva je u prozorima lijevo i desno od balkonskih vrata, sada skrivenih tekom crvenom zavjesom. Iskretao je vrat do krajnje granice, zabacivao zjenice do u kut oiju, tako da se obje sestre zgledae i tek tada s osmijehom otkri u sebi: pa ovo je jedino mjesto gdje je sat mogao postaviti da bi do dolje milo dovoljno prostora za sputanje njegovih utega na ltancima. udnovato, nasmija se, da je ova izduena e-tvorinasta ploha izmeu biblioteke i kamina jedino preostala za sat. Nije ranije ni pomislio: ta e s tom prazninom? Ovaj ovjek je izgubio pamet zaudi se starija od njih. Valjda ne izigrava sve ovo. Ona je u samom grlu slutila tu neoekivanu slabost oprosta. Ah, glupe smo uzdahnu. I kao vjetar preskoi je svu temeljita jeza kad spazi na naslonjau njegove grube koate ruke koje joj je poloio ispod vilica one veeri na domaku mlina. Strano je, pomisli s demoni-nim aljenjem, on se nije nita promijenio. I ta misao od nadivljavanja prenese ga daleko od nje, meu kamenje i uspomene s onu stranu utnje to ih je itavu veer dijelila. Mlaa, ogrnuta demperom, utke je pratila kako narasta i iri se blijeda uzetost usana ovoga tu. Pokuao je da bude hrabar ustvrdi ona. Sada u mu stvarno zvati mamu. Glupo je prozbori sjetnim trzajem glave, glupo je... a nije ni sama znala ta je glupo. U hodniku svrati pred ogledalo, jer su vrata od kupaonice stajala odkrinuta. Oi su joj bile crvene. Kad je otvorila sobu, golemi neodreeno napadni glas starijeg brata ostavljao je pjesmu. Bezbroj puta se za to vrijeme stropotavao uz pljesak nikotinom nagorje-lih prsta u grohot sve strasnije i munije to se dublje 199 tonulo prema sredini noi. Uz njega je bala mama, skidala ga polako i s trudnom briljivou s tih paklenih visina, odakle sam vie ne bi ni umio sii: i samo mu je stavljala ruke na tjeme i govorila: Dobro je, sinko, ali tedi se malo, ti si umoran.- On ju je cmakao u lice kao medvjed i, eto, s takvom smo mukom svi veeras primali svoju ljubav. Mama se outi ve na pragu same klonulosti kad ude mlaa goa i ree da doe u sobu. Prije licem, s vjeitom izbezumljenou, kamo je stizala svuda, nego tijelom, ona se nae iznad stola. Usta ovog djeaka jedva za titrae u neki bolesni korijen osmijeha kad je spazi kako trai nevjerojatni izraz onog zla zbog koga je pozvana ovamo. Kako je brzo prola pogledom po licima, ona ipak nepogreivim enskim ulom shvati da je barem jedan od njih sretan, ovaj tu, itavo vrijeme tako uporan u utnji. On je u svemu znao da ide do kraja, ponekad. Mama samo sjede do bolesnog i poloi mu dlanove na obraze. Bili su hladni. Sjela je upravo tako da je zaklonila pogled

starijoj, plavoj, iji gnjev se ponovo uspravi iz ukroenih finih elja i razli-venih jasnih sjeanja i ona pomisli zraei je intenzivnim osmijehom: mrzim tu enu. I svi tako, njih petero, ostadoe nijemi pred onih nekoliko minuta to su jo preostale do ponoi. Samo da prijeemo jo puinu tog malog vremena. U njemu svaka stvar vue kao sjenku svoju povijest, a takvim stvarima e ona ostati okruena. Jo tri minute i isplo-vit emo u gole oblike, jo sluzave od novine.- Kad se njihalo nametnu sasvim, kao da se sputa u sama tijela, grozniavo urei da same nestrpljenje posljednjih minuta, svi shvatie kakav je poziv ovog starog stroja. Dugo se trzae otponci uz drveni upalj zvek opruga, zupanika i zajedno sa mjeavinom i zbrkom koja je nagovijetala taj veliki uobraeni prijelom, u njima poe da se remeti i obre bilo, dok i dijelovi organa sa sjeanjem i strahom od nejasne budunosti kao gleeri lebdjee pod grlom. I u mraku koji nastade, do gue nabijen mijenom, ovaj sretni prui ruke nekoj dalekoj preko vremena i zamiri. 200 PRECI r Moji preci ive u meni, u mojim kretnjama, u mojoj volji kao smrt koja se nastani u tijelu. Otac mi je vodio lijevu ruku prema obrvi dok sam bio mladi i student na Staovi dolazei mi navee u zelenom sjenovitom ogledalu prozora da me najavljenim misterijem pozove u svoje postojanje. No je zalazila u skrene ljivove kronje nekog vidika opasanog mokrom ogradom koja je blistala od ulinih svjetiljki. Ne bi mi nita rekao, samo bi uao u mene kao bolno i snano prepoznavanje. Hodnici prizemlja bili su puni olakavajuih izdisaja, itavih nu-nikih sapiraa i no je poinjala vrlo nezrelo i rano. Otac bi mi se vratio u snu, sve starim i izoblienim sjeanjima, ne gledajui u hodu ni na koga iz porodice, budui da je pripadao svijetu gdje nema boleivih obzira, iako ih je nama utisnuo u krv. Tako je poslije iezavao za itave tjedne i mjesece. Mljackave gnjile jeseni pedeset etvrte godine u moje odmaralite dovlaile su se nedjeljom ene koje su htjele provoditi se ne stavljajui pri tome nita na kocku. Muevi su im zaudarali bljutavou neke vrsti vane i slabike dobrote. Sa mnom su se pozdravljali ljubazno i iroko otklanjajui eir, nazivali su me maestro i jedan dan su o meni mislili loe, drugi s potovanjem, ve prema tome kakvo su raspoloenje od mene donosile njihove ene. Bilo ih je i budalastih, do posljednje cigle razorenih nekom manijom creda, koji su mojoj majci 201 <4mm4I Uto priali o vjernosti njihovih supruga. Ljubakanje s udatim enama inilo mi se u to vrijeme najjalovijom zabavom. Osjeao sam jo umor od ludog posljednjeg semestra odsluanog djelomino kod Adele u sobi s barunastim navlakama, djelomino u ljetnim vrtovima na periferiji, gdje su do ponoi zijevale promukle pjevaljke. Adela je golom rukom, izvuenom ispod pokrivaa, stavljala u pokret Griga. S mukom je od vie puta namjetala pikup struui brazde, onda smo lekarili okrueni kiselkastim mirisom naih vlastitih tijela. Krajem ljeta poela me ubijati nepodnoljivom slatkoom nekog improviziranog braka. Gledao sam je kako se predaje infantilnim snovima, a onda mi se iznenada sve smuilo i otiao sam da se odmorim. Zene su u svojim tenjama da se dopadnu inile smijene stvari i to me je zabavljalo. Bile su pune kompleksa kad bih ih otvoreno gledao i ispriavale su se trepui oima da im vlano vrijeme jako kodi, da ih ivot bez iznenaenja zamara. Zapravo, bile su glupe ili obijesne i nisu znale kako da to izuzetnije prikau. Imale su djecu sposobnu i dovoljno zrelu da uvide njihovu ludost i vei dio tog prolaznog vremena patile su od neega to nisam mogao shvatiti. Moja soba bila je puna neukusnih i skupih stvarica koje su mi poklanjale: kristalnih vaza, pepeljara, srebrnih stalaka za olovke, cigarluba s isplasticiranim ili-barom, dekorativnih tintarnica, jer ih je zbunjivala jednostavnost moga stola, i turskih alova za sportske koulje, ali je sve stajalo netaknuto i pohranjeno kao da sam ekao dan kada u im sve to vratiti. Ne znam zato sam ovo primao. Imao sam samo neprilika kad bih majci morao svaki put objasniti porijeklo nekog novog predmeta, a bilo je nemogue da ih sam opet nekom ispokla-njam. Sjeajui se svog dranja dok bih ih uzimao, bez snage i naina da ih odbijem, meni je nehotino izlazila pred oi Kristina i njen

noni ormari sa intimnostima u gornjem dijelu: kratka enska naliv-pera s privjeskom i namirisanom kiankom, puderijere od nikla, srebra i izlizanog dublea, narukvice, starinske, vaarske boice s netaknutom kolonjskom vodom, spomenari i albumi, jo neotpeaeni, predmeti od rezbarije, rijetke ukosnice i 202 razliito prstenje bez vrijednosti. Imala je osobitu ljubav za figurine i kipie od kosti, kakve slitine ili plastika, neke zatvorene u kutijice s obojenim staklom slinim crkvenoj vi trai. Nisam primijetio da je ikada ita od toga upotrebljavala, pa ak ni naliv-pera. Pisala je jednim obinim mukim koje je drala u taki. Ostalo mi je nepoznato da li je Kristina plaala za to kakvu cijenu veu od povremene ljubaznosti i dosaivanja. udnovato je da te predmete, pohranjene kao u grobnicu u veliku ladicu njena nonog ormaria, nije nikada ni razgledala, a iz neobjanjiva razloga se nije mogla rastati od njih. tOtac mi se opet znao navraati u pretjerivanju kad iznosio veliinu i snagu neke svoje rtve. Upotre-vao sam krupne rijei i pristao dobrovoljno i zapaljeno na neto ega bih se as poslije toga uzaludno u sebi odricao i kasnije sam to, ponekad i kroz itav ivot, nosio kao teret. Koliko sam god djelovao staloeno i davao dojam mjere, rijetko mi je kada polazilo za rukom da postupim do sitnica onako kako sam htio. Ba u trenutku dok sam mijesio neko djelo, od rijei, one bi me toliko povele za sobom, odlijepile od zemlje i upijale u sebe, da sam se poslije, poto bi iezle, osjeao kao isputen iz kandi i ostavljen u hladnom i neizbjenom inu suoen ja s posljedicama. Neka iskrena sila uvjeravanja prijeila je u meni put do prave odvage mjera, pa sam radije premaivao zbiljske cijene da bih postigao utisak o njihovoj pravoj vrijednosti. Mi, Jozii, imali smo nepovjerenje prema svemu. Ono mora da je dolo iz nekog razoaranja, velikog ili malog, svejedno, jer smo bili nepomirljivi u uopavanju pravi fanatici u privrenosti svojim iskustvima. Brave i katanci pokazivali su se preslabi da odole ljudskom lukavstvu, sudovi pretanki da izdre na vatri, traili smo samo dobre, vjene stvari, i .pored uasnog straha od pomisli da e nas nadivjeti, od ega smo svi redom udnovato patili. I rijei kojima smo svakodnevno zahvaali ivot precrtavajui ga iz nita vila, pokazivale su se premalene i pretijesne za bujnost i nestrpljenje naih namjera. Pretjerivali smo upravo iz udnje da budemo dovoljno shvaeni. Sjeam se da je otac, 203 s glavom na prstima i zadubljen u neku taku ispred sebe, proivljavao trenutke intimnih obrauna. Otra i prema svemu upravljena podrugljivost jednog ugla usta izdizala se i stiavala. Moda je uviao sa aljenjem kako su neke bitne crte prirode izvan naeg domaaja i od pritiska samo mijenjaju oblike i javljaju se opet na nekom drugom mjestu gdje smo ih najmanje oekivali. Naa je sudbina da titramo izmeu nasljednih slabosti j njihova uvianja. A majka je preuzimala moja ula i moju svijest u radosti, na onoj njenoj lelujavoj granici s ushienjem gdje se kolebljive due odmah gube. Ona je sva uskakala u mene i postajala jedan moj trenutak. Mogao sam je savladati u pokretima, polijevao bih njenu pomahnita-lost u oima krijui pogled ili ga neutralizirajui u pozadini neim protivurjenim, ali na slaboj i nategnutoj niti glasa ona je zaplesala i pokrenula ga u neku labavu na-zalnost gotovu da ga pretopi kao icu na osigurau. Morao sam prestati ih uiniti bilo kakav obrat da on ne bi preao u itkost i poeo kao sluz istjecati iz mene. Nije me radovala pojava mojih predaka u meni. Ona bi mi obino donosila tugu, gnjev ih me ispunjala prazninom. Osjeao sam se slomljen kao medij koji je du-goasno izvodio pokrete po tuoj volji i najednom je progledao zatekavi se u pozi kako ipa na uobraenom konju pred jakim osvjetljenjem, pred dvoranom punom razvikanog svijeta, pa se jedva pribrao da ode do svog mjesta i preda se potitenosti. Ne treba zamjenjivati onu prijatnost slutnje ili fizikog osjeanja sebe u drugom i drugog u sebi, dok je primanje dojmova bilo usporedno, uzajamno s onim nasilnim boravkom u sebi tue volje koja odjednom iskljui vae zapovijedi i prebaci se na svoje da bi napravila s vama jedan mraan i zauvijek izgubljen pomak u vremenu koji od itavog vaeg bia nije pripadao vama. Ne znam bih li to smio priznati pred njima i zato je to tako, ali ispunjavali su me zadovoljstvom i samopouzdanjem upravo oni trenuci kada sam ih u sebi pobjeivao. Otac je tada jednom

nasluenim likom zrele, ozbiljne mudrosti govorio iz mene: 204 Tako treba, malo je okrutno, ali osigurava ivot, pomie nas. Nisam uo da je ikada togod slino kazao, valjda sam mu se premalo primakao za tako neto, samo sam siguran da bi ovo odobravanje iz njegova mrtvog duha nalo neki izraz do moga ina. Tajna tijela, tajna ivota, tajna flore, vjera u postojanje eliksira mladosti sainjava duboki sadraj naih intima. Djed je pio sok mladih voaka kad bi s proljea zasijecao koru i pilio ramene mlazeve, znao je neke vrste jestivih smola, a naroito je vjerovao u veliku ivotvornu mo trava. Promatrao je bolesne pse i make kako se iz dvojih kiselih loga izvlae u vonjak i trae trave kojim Psu se lijeile. Njegov vinograd bio je po rubovima zasaen alfijom, metvicom, kaduljom, utocvjetom kantari jom, prelom i nekim niskim biljkama debelih mesnatih i sonih listia, tko zna kakvog porijekla i kakve namjene. Prikriveno razvratnitvo u mladosti i nevjerstvo za vrijeme prvih eninih trudnoa smjenjivala je harpa-gonska krtost, ustrajna i razborita vrednota pregledna i natopljena uivanjem. Kao to esto biva, odreena ve provjerena ili otkrivena ljekovitost trava podupirana je snagom autosugestije i neto iskrivljena predstava o svijetu, u koju su snano i fanatino vjerovali, uspjela je da mu se malo i nametne i dugo odri. Moda je samo neka mudrost tijela, njegov neiscrpni stvaralaki smisao prilagoavanja bio u stanju da se usaglasi s djedovom slikom o organizmu, o unutarnjim njegovim umovima, zahtjevima i obranama, jer su Jozii voljeli samoe i kutove u sobi gdje su imali dovoljno dokolice da uranjaju u tajnu sebe, svog mesa, da oslukuju apate upljina u mokroj glatkoj iznutrici tijela i prate putove spontane njene slikovitosti i volje. U njima se uvijek neto dogaalo, u kriima, u pluima, u ljukovima, negdje neodreeno u elucu, kao podmukla bolna upljina, a znali su ta je spopada jutrima i veerima kod prvih koraka i pred spavanje, neto kao zaostatak jueranjeg ili zaetak sutranjeg dana u bliskoj utilima i slutnji nametnutoj vezi sa sudbinom. 205 Blago su uranjali u snove kao u fabule kojima su obdarivani i ujutro bi ih propovijedali jedni drugima nekim tonom mekim i prozranim od blagoslovi jenja kao da im je sam aneo doticao krilima ela i odredio ih za svoje izaslanike. Budunost je prebivala lukava, i zakukuljena i blago nasmijana u tim snovima. inilo mi se da ni sami nisu bih svjesni snage koja ih je vukla prema nekom inu, proreenom ili samo prema njihovu zamrenom tumaenju u snu. Nekom posjetom umrlog ili udaljenog roaka bili su tako zadovoljni ili zaplaeni da su itav dan putah kradomine uzdahe emu god bi se primicali. S otiscima jastuka i malom toksinom podbu-hlou tetke su nosile mutnu utvaru toga sna po raz-vrenim sobama, po jutarnjoj kupovini do kljuaonica tala i podruma idui u susret neizbjenom. I ono to nije bilo sadrano u njemu poslije bi se nalo u dogaaju, pa bi uzvikivali poto je uslijedio: Znala sam ja. Sve sam znala. Vijest mi je jasno dola u san. Eto, u onom prijelaznom stanju svijesti, na onom preponu izmeu mogunosti pravog predosjeanja i naknadne, neuvjerljive njegove potvrde, zaskakale su mi tetke i preuzimale mi glas. Ja sam takoer vjerovao da je san protegao svoju mranu i neizbjenu mo na neki postupak zbivanja, iako prije toga nisam ni razmiljao 0 njemu. Njihova lica odslikavala su se na mome dugo poto su ve bile mrtve one najlue, najpomamnije od strasti, bola i sumnjienja izmeu njih. Javljala se iz malih stidljivih dodira, prethodei kadto ljubavi. I sve se poslije pogreno zasnivalo, i rasla je neka grevita otrozuba ljubav iz sujete i prkoenja, a iz nje su se raala nervozna i optereena djeca u nered od namjetaja, progone 1 bezvolje. Stizala me njihova furioznost kad su bacivi liilo na blijeda izmuena lica, raupane i zatrovane osvetnikom zlobom, jurile po jeftinim gostionicama za svojim muevima onako kao to sam poneki put, otet od svih uzda i uzdravanja, ja inio u mislima. Nje sam se najvie gadio i ivjela je u meni poput nekog runog izazivanja, kreveljenja i izvraene slike najljepih stra206 sti. Cesto sam se sudarao s njom, tako ludom i raupanom, srozanih arapa i omotanom umjesto

ala djei-jom pelenom, upravo na granici neke nemoi sam tren prije nego to bi me uasne misli natjerale na oponaanje, i ba tu, u tom tako neoekivanom suoenju, zapalila bi mi se pred oima sva jeziva rugoba naeg ponienja i naeg srljanja kroz ravnoduni usmrtiteljski hladni svijet. Ona mi je pomagala da ostanem u mjestu, u jamama ve zaepljenim za start, tako kao luk okrenut naponom u sebe. uta, crvemperasta Ica, pjegava do preko oiju, sjajnih kao kod kunia, lutalica, sva u osmijehu, bolesna i glupog, mekog povjerenja prema svijetu, dizala se pod Kanjine, gdje je pala pod teretom grudobolje do-esene iz svijeta, i u proljetne lelujave veeri puzala uz mene. Mamila me. Ni mrtva nije mogla bez stranstvova-nja i u bijele veeri ivanike sa ukom usred hladne sjene osoja, ona me pozivala mirisnom zanesenom duom, poto joj je tijelo, izbolovano i bezvodno, brzo nestalo u gladnoj zemljurlni. I kako su se samo sjene razmicale u imiru, dolje ispod sobnih prozora, kako je rijeka pravila red u umovima, provaljujui im kolebljive granice preko stogova ostavljenih kao goli prsti, a vlakovi su prolazili s mukom i tutnjem istroeni u varni-cama. Zvala me i zimi kliktajem tegobne osame: Poi mili, poi roeni, takvim prokletstvom zaudara zemlja ovih krana, njihove luke i krine, krive, otre motike, srea je u otvorenim cestama, u tuem i nepoznatom. Muio sam se sluajui kako no tinja, ustajao, buljio u fosforni brojanik, probijao me hladni znoj, ali sam ostajao, jer sam bio nemoan. Sutra bih se opet izmirio sa zemljom, voljom je nainjajui, pomalo otra-cem, pomalo gazei u nju i zatrpavajui noge do glenjeva da bih se samo pred veer opet umoran i ovapnenjen skorenim znojem predao mamu njena glasa: O kako ivot glupo prolazi, roeni. Tu izmeu torova ... A kad doe jesen ... 207 Ja se toga nisam vie smio sjeati, jer svake jeseni imao sam osjeaj da u umrijeti od tuge. Mislim da su je ba ukopali u jesen, umornu, svaki dan sve vie privlaenu od iste te zemlje kojom ovi krani samo to nisu zasipali usta. Slina im je tekla kad bi govorili o njoj. Kopali su etveronoke krivim kvrgavim prstima kao rovci, pruajui se po njoj uzdr-htali i zajapureni, bockajui je svim to su stigli i gurajui u svaku ubu neto iz ega e se pod suncem napreac zaeti ivot. Ne znam jesu li zbog toga uope spavali sa enama. Samo ploditeljska muka nezasitost sjak-tala je iz njih i izgledalo je da je, okrueni umom i kamenjem, jo uvijek toliko ele da se ne obziru na to to ova tu pored njih umire, nego jo jedva ekaju da strune neto to e je uveati: lie, ovjek, mrljina, dub da bi mogli s proljea izii na nju i sipati je sjemenom. Duga ugodna vremena ivio bih sam ispunjen samo sobom. inilo bi mi se da sam ih pobijedio. A onda bi ml mati ula tragom makar i najmanjeg likovanja u glas koji se jo nije ni pojavio i ja sam padao nemoan da ih se oslobodim. Nisam im mogao eljeti ni smrt, poto sam mnoge od njih volio, ali to mi ne bi ni donijelo mir. Oni su imali neko pravo na mene, kao uostalom i ja na njih. Od njih sam se vidljivo granao preko mea ivota i smrti spaavajui ih, nadodajui drugima njihove apate i prisustva. Kad bi me ugrozili, vikao sam: Pa tko sam ja, pa gdje sam ja, vjene sjene u naim biima?