Totalitarizam u nama*

Sre}ko Horvat

Kako “obični“ ljudi postaju ubojice?

K ako objasniti činjenicu da normalni, prosječni i “obični“ ljudi postavljeni

u situaciju posjedovanja moći mogu postati jednako grozni i zli poput
Hitlera? Prvo moguće objašnjenje daje nam tzv. Milgramov eksperiment, serija
eksperimenata iz socijalne psihologije koje je vodio psiholog Stanley Milgram,
istražujući koliko se pojedinac podvrgava autoritetu. Eksperiment je trebao pokazati
koliko će boli neki prosječni građanin prouzročiti drugoj osobi samo zato jer sluša
naredbe eksperimentatora, odnosno znanstvenika koji provodi studiju. U bazičnom
eksperimentu, provedenom 1961. godine na sveučilištu Yale, dvoje ljudi dolazi u
psihološki laboratorij kako bi sudjelovali u istraživanju o pamćenju i učenju. Jedan
od njih dobiva ulogu “učitelja“, drugi “učenika“. Eksperimentator objašnjava da se u
studiji radi o proučavanju efekata kazne na učenje. “Učenik“ sjedi u odvojenoj sobi
na nekoj vrsti minijaturne električne stolice, njegove su ruke vezane, a za zglobove
su mu spojene elektrode. Zatim mora čitati listu jednostavnih parova riječi i onda će
biti testiran da li je zapamtio drugu riječ kad čuje prvu. Svaki put kad počini grešku,
“učitelj“ ga mora kazniti električnim šokovima, koji se svaki put povećavaju.

U Milgramovu eksperimentu pravi je fokus studije, premda se na prvi pogled

možda čini drugačije, zapravo učitelj. Učitelj je naivni subjekt koji je došao u
laboratorij na eksperiment, dok je učenik, žrtva, zapravo glumac koji uopće ne
dobiva šokove, ali se na svaki elektro-šok trgne, vrišti i plače kao da su pravi.

*
�����������������
Ulomak iz knjige Fenomenologija totalitarizma koja bi tokom 2008. trebala izaći u ediciji Antibarbarus
iz Zagreba.
108

7. broj Zenicke sveske.indb 108 1.6.2008 13:44:30

 Zeničke sveske

Svrha eksperimenta je vidjeti koliko daleko će osoba ići u kažnjavanju i koliko

će se podvrgnuti autoritetu eksperimentatora. Zanimljivo je da je Milgram prije
eksperimenta tražio predviđanja različitih vrsta ljudi – psihijatara, psihologa,
studenata i profesora društvenih znanosti – i da su gotovo svi pretpostavili da će
svi subjekti odbiti izvršiti naredbu. Psihijatri su predviđali da većina subjekata neće
ići iznad 150 volti. Vjerovali su da će samo 4% doći na 300 volti, a da će samo
neki patološki poremećeni upotrijebiti najvišu razinu električnog šoka. Međutim,
sva su predviđanja bila posve kriva. Od 40 subjekata u prvom eksperimentu, 25
je izvršavalo naredbe eksperimentatora i to sve do kraja, kažnjavajući žrtvu s
najvišom mogućom potencijom šoka dostupnoj na generatoru. Nakon što su neki
upotrijebili 450 volti i do tri puta (potencija koja bi bila smrtna da su “učenici“
primali prave elektro-šokove), eksperimentator bi zaustavio eksperiment. Kad se
eksperiment ponovio u Princetonu, Münchenu, Rimu, Južnoj Africi i Australiji,
stupanj poslušnosti bio je još viši nego u prvom eksperimentu. Primjerice u
Münchenu je čak 85% testiranih osoba bilo poslušno.

Sam povod eksperimentu je dosta znakovit. Naime, Milgramov eksperiment je

počeo u srpnju 1961. godine, samo tri mjeseca nakon početka suđenju Eichmannu
u Jeruzalemu. Milgram je eksperimentima navodno htio odgovoriti na pitanje: Da
li je moguće da su Eichmann i milijun njegovih kolega u Holokaustu samo slijedili

naredbe? Da li ih možemo nazvati sukrivcima? Kako bi pronašao odgovor Milgram
je tražio posve “obične“ ljude koji bi sudjelovali u eksperimentu. U lokalnim je
novinama objavio oglas da traži volontere za participaciju u istraživanju učenja,
pa su u eksperimentu tako sudjelovali ljudi iz svih socijalnih miljea – birokrati,
industrijski radnici, nezaposleni, domaćice, studenti, itd. Rezultat je kod svih bio
gotovo isti: oko 65% njih izdržali su do kraja eksperimenta, kažnjavajući “učenike“

sve dok kazna nije dosegla maksimum – čak 450 volti. Ono što je Milgramov
eksperiment na kraju pokazao je isto što je Hannah Arendt pokazala u vezi slučaja
Eichmann, odnosno da bi bilo posve pogrešno Eichmanna pojmiti kao sadističko
čudovište i da je on mnogo prije bio bliži običnom birokratu koji je naprosto sjedio
za svojim stolom i provodio svoj posao (u tome se sastoji “banalnost zla“). Sam


V.
��������������������
Stanley Milgram, Obedience to Authority: An Experimental View, Harpercollins,

Za
����������������������������������������������������������������������������������������������������
cjelovit opis i prikaz eksperimenta v. Stanley Milgram, “Behavioral Study of Obedience“, Journal
of Abnormal & Social Psychology, sv. 67, broj 4, 1963, str. 371-378, dostupno i na internetu: http://www.
radford.edu/~jaspelme/gradsoc/obedience/Milgram_Obedience.pdf
109

7. broj Zenicke sveske.indb 109 1.6.2008 13:44:30

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Milgram će reći: “Svjedočeći stotinama običnih ljudi koji su se podvrgli autoritetu

u našim vlastitim eksperimentima, moram zaključiti da koncepcija banalnosti zla
Arendtove dolazi bliže istini nego što je to bilo tko mogao zamisliti. Obični ljudi
koji su kažnjavali žrtve to su činili iz osjećaja obaveze, a ne zbog nekih posebnih
agresivnih tendencija. To je možda temeljna pouka naše studije: obični ljudi koji
naprosto čine svoj posao i bez nekog posebnog neprijateljstva mogu postati
agenti u groznim destruktivnim procesima. Štoviše, čak i kad destruktivni efekti
njihova rada postanu sasvim jasni i oni se zamole da i dalje provode svoje akcije
nespojive s temeljnim standardima morala, relativno malo ljudi ima potrebnu

snagu da se odupre autoritetu.“ Esencija poslušnosti je u tome da osoba sebe
počinje vidjeti kao instrument koji provodi želje neke druge osobe i stoga više
sebe ne poima odgovornom za vlastite akcije. “Čak je i Eichmann bio šokiran
kad je posjetio koncentracijske logore, ali on je naprosto morao sjediti za stolom
i sređivati papire. U isto vrijeme čovjek u logoru koji je doista puštao Ciklon B u
plinske komore mogao je opravdati svoje ponašanje na temelju toga da slijedi
naredbe odozgo. Dakle, postoji fragmentacija čitavog ljudskog djelovanja; nitko
nije konfrontiran posljedicama svojih odluka da provodi zlo djelo. Osoba koja
osjeća odgovornost je isparila. Možda je to najznačajnija zajednička karakteristika

društveno organiziranog zla u modernom društvu.“

Milgramov eksperiment je u današnjem kontekstu bitan ne samo zato jer

pokazuje dvije razine ljudskog ponašanja: prvu, koju Milgram prvenstveno ističe, a
to je da su se “obični“ ljudi podvrgli autoritetu koji im je zapovjedio da kažnjavaju
žrtve sve do maksimuma, pri čemu je karakteristično da ne bi imali nikakve
sankcije, a svejedno su to učinili jer su eksperimentatora smatrali autoritetom,
i drugu, koju Milgram ipak ispušta iz vida, a to je da su se “obični“ ljudi i sami
uživjeli u svoju ulogu učitelja i autoriteta. Milgramov je eksperiment značajan
i stoga jer služi dekonstrukciji mistifikacije nacizma i svih ostalih totalitarnih
sistema. Imajući njegove rezultate u vidu, više ne možemo i dalje podržavati
mit o Hitleru ili Staljinu kao apsolutnom zlu koje je krivo za sve. Umjesto toga,
možda smo svi mi sami krivi i možda doista u svakom od nas čuči totalitarni vođa
sposoban na sve moguće zamislive sadističke metode.


�������������������������������������������������������������������������������������������������
Stanley Milgram, “The Perils of Obedience“, http://home.swbell.net/revscat/perilsOfObedience.html

Ibid
110

7. broj Zenicke sveske.indb 110 1.6.2008 13:44:31

 Zeničke sveske

To je pokazao i notorni Stanford Prison Experiment proveden 1971. godine.

Slično kao i u Milgramovu eksperimentu i ovdje su kandidati regrutirani putem
oglasa u novinama koji je nudio 15 američkih dolara na dan za participaciju u
dvotjednoj simulaciji zatvora. Na kraju je odabrano 24 muškaraca za koje je
utvrđeno da su psihološki najstabilniji i najzdraviji, većinom bijelci iz srednje
klase. Tih je 24 “običnih“ ljudi voditelj eksperimenta Philip Zimbardo podijelio u
dvije skupine i smjestio ih u simulirani zatvor (sa svime što ima i pravi zatvor:
ćelije, rešetke, zatvorska menza, tuševi, nadzorni sustav, itd.), od kojih su jedni
postali stražari, a drugi zatvorenici. Stražari su dobili uniforme i pendreke, kao
i sunčane naočale da izbjegnu kontakt očima sa zatvorenicima. Za razliku od
zatvorenika, stražari su mogli izvan svoje smjene posve normalno ići kući. Samo
u nekoliko dana pokazalo se da su čuvari postali nasilni i počeli tlačiti zatvorenike,
vezali bi ih, skidali, prisiljavali da spavaju na podu, a čak je bilo i seksualnog
zlostavljanja. Što je eksperiment duže trajao čuvari su sve više iskazivali sadizam.
Premda su svi znali da je to samo eksperiment, crta između simulacije i realnosti
je bila ukinuta. Stoga je planirano istraživanje od dva tjedna zaustavljeno
već nakon šest dana jer je zatvor bio posve izvan kontrole. Zanimljivo je da je
većina čuvara čak negodovala – budući da su svoje uloge shvatili toliko ozbiljno
– kad je eksperiment završio prije. Ono što je Zimbardov eksperiment pokazao
jest da su naizgled “čvrsti momci“ imali duboke emocionalne krize, dok su se
drugi, odabrani zbog svog mentalnog zdravlja i pozitivnih vrijednosti, pretvorili u
sadistička čudovišta koja su uživala u patnjama svojih nekadašnjih kolega, a sada
zatvorenika. A oni “dobri“ stražari, koji nisu osobno maltretirali zatvorenike, nisu
učinili ništa kako bi spriječili druge čuvare da čine zlo.

Da je ovim studijama – kako je to smatrao i Stanley Milgram, spominjući

Eichmanna kao inspiraciju za svoj eksperiment – moguće objasniti i zločine
Holokausta pokazuju dvije publikacije koje su promijenile smjer istraživanja
Holokausta jer se ne fokusiraju na vođu ili totalitaristički sistem kao takav, nego
upravo na “obične“ ljude. Knjige Christophera Browninga Obični ljudi: rezervni
policijski bataljun 101 i konačno rješenje u Poljskoj i Daniela Jonaha Goldhagena
Hitlerovi vojni egzekutori: obični Nijemci i Holokaust, kao što kažu već i sami
naslovi, istražuju “obične“ ljude i temelje se na istim materijalima i dokazima
– sudskim ispitivanjima 210 članova nacističkog Rezervnog policijskog bataljuna
101. Tu redarstvenu policiju činili su prosječni muškarci, uglavnom iz Hamburga.
Premda su članovi notornog bataljuna, njih 500-ak, participirali u ubojstvu oko
111

7. broj Zenicke sveske.indb 111 1.6.2008 13:44:31

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

38,000 Židova i deportaciji još 45,000 Židova u Treblinku između 1942-1943.,

ljudi iz bataljuna 101 ne uklapaju se ni u jedan model egzekutora Holokausta. To
nisu bili mladi ljudi indoktrinirani nacističkom ideologijom, niti su to bili činovnici
kakve opisuje Hannah Arendt u svojoj studiji o Eichmannu. Policajci bataljuna 101
bili su srednje dobi, s prosjekom od 39 godina, skoro nitko od njih nije imao višu
stručnu spremu i preko 60% njih bili su neobrazovani radnici: vozači kamiona,
radnici s brodogradilišta, građevinski radnici, itd. Većina njih je porijeklom bila
iz Hamburga, multikulturnog grada s dugačkom tradicijom socijalizma i suživota
između židovske i kršćanske zajednice. Ako je München bio na prvom mjestu
kao nacistički grad, onda je Hamburg vjerojatno bio na zadnjem. Dakle, po svim
karakteristikama članovi jedinice 101 nisu obećavali kao grupa za masovna
ubojstva. Ipak, 80% njih postali su profesionalni ubojice. Kako to objasniti?

Jedan od spomenutih autora, Daniel Jonah Goldhagen, tvrdi da je njemački

antisemitizam uzrok Holokausta, odnosno da možemo pratiti razvoj antisemitizma
od Martina Luthera do Adolfa Hitlera i da je antisemitizam kao “zajednička

kognitivna struktura njemačkog društva“ stoga bio prisutan i kod “običnih“ ljudi.
Ipak, mnogo suvisliji argument daje Christopher Browning, koji je, istražujući
osobna svjedočanstva članova jedinice 101, otkrio da su neki ljudi, poput Erwina
Grafmanna, doista dijelili ideologiju režima, ali da je za većinu ubojica odluka da
počine ubojstvo jednostavno bila najbezbolnija opcija u tom trenutku. To pokazuje
i masakr u Jozefowu, gdje je 13. srpnja srpanj 1942., došavši iz Hamburga
na svoju prvu inicijaciju u karijeru masovnih ubojica, jedinica dobila naredbu
“očistiti“ selo Jozefow s oko 1,800 Židova. Naime, ovdje se desio jedan iznimno
zanimljiv presedan u povijesti genocida. Narednik jedinice svojim je ljudima dao
mogućnost da se ispričaju, odnosno da ne moraju ubijati ako to ne žele. Ipak, 80

do 90% njih, kako pokazuje Browning, nastavili su ubijati. Bataljun 101 je morao
odabrati i odvojiti mlade ljude spremne za rad, a ostatak stanovništva – oko 1,500
muškaraca, žena i djece – pobiti. Židovi iz Jozefowa ubijeni su u šumi, pucanjem u
potiljak, a Policijski bataljun 101 tog je podneva sveukupno ubio oko 1,500 Židova


V. Daniel Jonah Goldhagen, Hitler’s Willing Executioners: Ordinary Germans and the Holocaust,
New York, 1996.

Christopher
����������������������
Browning, Ordinary Men, Harper Perennial, 1993., str. 184, v. također: Christopher
Browning, “One Day in Jozefow: Initiation to Mass Murder“, u David F. Crew (ur.) Nazism and German
Society, Routledge, London i New York, 1994, str. 300-315.
112

7. broj Zenicke sveske.indb 112 1.6.2008 13:44:32

 Zeničke sveske

na taj način. Oko 10 do 15% članova bataljuna, kako tvrdi Browning, uopće nisu
pucali ili bi prestali pucati jer nisu mogli nastaviti. Jedan od njih, pod imenom
Franz Kastenbaum, primjerice kaže: “Ubijanje ljudi bilo mi je tako odvratno da
sam promašio četvrtog čovjeka. Jednostavno više nisam mogao ciljati točno.
Odjednom sam osjetio mučninu i pobjegao s mjesta ubojstva. Upravo se nisam
dobro izrazio. Nije da više nisam mogao ciljati točno, nego sam četvrti put prije
promašio namjerno. Zatim sam pobjegao u šumu, povraćao, i sjeo ispod drveta…

Danas mogu reći da sam bio na kraju sa svojim živcima.“ Jasno je da su mnogi
od takvih “običnih“ ljudi imali antisemitske stavove i da je nacistička ideologija
sigurno igrala bitnu ulogu, ali Browning pokazuje da su članovi bataljuna 101
navodili druge faktore zbog kojih su počinili ta zlodjela: strah od kršenja reda,
otkrivanje “slabosti“ ako bi odbili pucati u bespomoćne žrtve, a čak i briga za
budućnost karijere. Slične faktore za sudjelovanje u kažnjavanju drugih ljudi
ustanovili su u svojim eksperimentima i Milgram i Zimbardo, pokazujući ne samo
da će ljudi često reagirati u skladu sa skupinom u kojoj se nalaze, nego i da
u svakom čovjeku postoji neko elementarno zlo, nulti stupanj zla koji se onda
ovisno o situaciji može penjati po ljestvici. Na kraju svoje studije Browning tvrdi
da, pola stoljeća nakon što je Rezervni policijski bataljun 101 uništio židovsku
zajednicu Jozefow, kolektivno ponašanje takve skupine ima uznemirujuće
implikacije za budućnost: “Svako društvo navodi ljude da poštuju autoritet i da mu
se podvrgavaju. Svugdje ljudi žude za napretkom u karijeri. U svakom modernom
društvu zajednička grupa stvara ogromni pritisak na ponašanje i postavlja moralne
norme. Ako su ljudi Rezervnog policijskog bataljuna 101 mogli postati ubojice pod

takvim okolnostima, koja skupina ljudi to ne bi mogla?“

Zatvor – mjesto gdje je sve moguće

Nismo morali dugo čekati i dobili smo Guantanamo i Abu Ghraib. Sam inicijator
stenfordskog zatvorskog eksperimenta Philip Zimbardo pokazuje da postoje
materijalne sličnosti između njegova eksperimenta i zloglasnog američkog zatvora
Abu Ghraib. “Strašne stvari koje su moji čuvari činili svojim zatvorenicima mogu
se usporediti sa strahotama učinjenima na iračkim zatvorenicima. Moji su čuvari


Christopher Browning,
���������� Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution in Poland,
Harper, New York, 1992., str. 67-68.

Christopher R. Browning,
���������� Ordinary Men, Harper Perennial, 1993., str. 188-189.
113

7. broj Zenicke sveske.indb 113 1.6.2008 13:44:32

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

više puta skidali svoje zatvorenike, stavljali ih pod kukuljice, vezali ih, odbijali im
dati hranu ili krevet, stavljali ih u samice i prisiljavali ih da čiste toalete svojim
vlastitim rukama. Kad se povećala dosada u njihovom poslu, onda su počeli
koristiti zatvorenike za svoje igrice, smišljajući sve ponižavajuće i degradirajuće
igre za njih. Nakon nekog vremena te su zabave poprimile seksualni karakter,
tako da su zatvorenike prisilili da simuliraju sodomiju jedan na drugome. Kad sam
postao svjestan takvog ponašanja zatvorio sam Stanford zatvor. Ti su faktori očito
bili prisutni i u Iraku. No uz sve su još bili i tajni, bez odgovornosti, bez vidljive

linije zapovjedi.“ Sjetimo se tri najšokantnije fotografije mladih Iračana koje su
mučili američki vojnici u Abu Ghraibu i koje su iscurile u javnost sredinom 2004.
Prva je ona fotografija koja prikazuje Iračanina u crvenoj zatvoreničkoj uniformi
s crnom kukuljicom na glavi kako zavezanih ruku i nogu kleči na podu, a ispred
njegove glave na njega reži pas američke vojske. Druga fotografija prikazuje
nešto sofisticiraniju metodu mučenja, koja dosta podsjeća upravo na Stanford
Prison Experiment, a na njoj vidimo 6-7 golih Iračana koje su Amerikanci prisilili
da od svojih golih tijela naprave piramidalnu hrpu. Iza te hrpe bespomoćnih golih
ljudskih tijela vidimo dvojicu Amerikanca s uzdignutim kažiprstima i kretenskim
osmjehom na licu kako slavodobitno poziraju ispred svog “plijena“. Navodno su
američki vojnici svoje žrtve prisiljavali da međusobno seksualno opće, a kad su
ovi odbili onda su ih pretukli i na njima jahali kao na konjima. Ovdje se otkriva
Agambenova tvrdnja da se upravo putem seksualnosti, najčešće putem sadizma
ili sadomazohizma, nastoji kod “partnera“ (u ovom slučaju zatvorenika) izazvati
10
goli život. Treća u nizu fotografija vjerojatno je najšokantnija. Na njoj vidimo
jednog iračkog zatvorenika (Satar Jabar) koji u odori poput Ku Klux Klana stoji
na kutiji, dok su mu istovremeno za ruke i penis pričvršćene elektrode. Vojnici
su mu zaprijetili da će dobiti elektro-šok u slučaju da padne s kutije na kojoj je
stajao. Kad je fotografija postala javna, vojska je demantirala da su elektrode
doista provodile struju, no nakon puštanja na slobodu sam je zatvorenik priznao
da su žice doista provodile struju i da je više puta zadobio elektro-šokove.


Philip
�������������������������������������������������������������������������������������������������
Zimbardo, “Power turns good soldiers into ‘bad apples’“, Boston Globe, 9. svibanj, 2004.,
http://www.boston.com/news/globe/editorial_opinion/oped/articles/2004/05/09/power_turns_good_
soldiers_into_bad_apples/
10
V. Giorgio Agamben, Homo Sacer – suverena moć i goli život, Multimedijalni institut, Zagreb, 2006.,
str. 117.
114

7. broj Zenicke sveske.indb 114 1.6.2008 13:44:32

 Zeničke sveske

Kao što vidimo, Abu Ghraib i Stanford Prison Experiment dijele sljedeće
zajedničke osobine: difuzija odgovornosti, anonimnost, dehumanizacija,
diferencija moći i pasivnost onih koji nisu upleteni u zločin (što se u engleskom
označava s izrazom bystanders). Ipak, ako je uzmemo u cjelini, Zimbardova je
kritika Abu Ghraiba ipak opasna. Naime, ona u prvi plan stavlja odgovornost
nekolicine. Čuvari i stražari su radili grozote, iživljavali se nad zatvorenicima
i kršili osnovna ljudska prava prvenstveno zato jer su djelovali u koheziji grupe
i stoga izgubili osjećaj odgovornosti. U tom kontekstu se iz vida uvelike gubi
američka odgovornost i činjenica da Abu Ghraib nije tek – kao što bi se moglo
činiti iz Zimbardove kritike – izdvojeni slučaj gdje je, baš kao kod Stanford Prison
eksperimenta, prevladalo ono “iskonsko zlo“ u nekom pojedinačnom čovjeku. Za
pravo razumijevanje Abu Ghraiba trebalo bi, dakle, spojiti dvije perspektive: jednu
koja u američkim zločinima vidi krivicu Busheve politike i drugu koja u njima gleda
krivnju pojedinačnih vojnika. Kako smo već vidjeli, svaka ta perspektiva uzeta
za sebe je u načelu pogrešna: prva stoga jer nužno vodi u mistifikaciju (Bush
postaje novi Hitler koji je kriv za sve zločine) i druga zato jer skida odgovornost s
ostatka društva. Da bismo bolje razumjeli Abu Ghraib treba reći da Bush možda
nije novi Hitler, ali da unatoč tome koristi hitlerovske metode, i da je, unatoč
115

7. broj Zenicke sveske.indb 115 1.6.2008 13:44:34

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

zločinima pojedinaca, krivo cjelokupno društvo. Zanimljivo tumačenje, kao i

obično, daje Slavoj Žižek u tekstu pod nazivom “Što Rumsfeld ne zna da zna o
Abu Ghraibu“. Po njemu je “glavna komplikacija kontrast između ‘standardnog’
načina na koji su se mučili zatvorenici u Saddamovu režimu i kako se muče pod
američkom okupacijom. Pod Saddamom, naglasak je bio na direktnom izazivanju
boli, dok su američki vojnici fokusirani na psihološko ponižavanje. Dalje, snimanje
ponižavanja s kamerom, gdje su mučitelji sadržani na slici, s njihovim licima koja
se glupavo smiju pokraj sakupljenih golih tijela zatvorenika, bio je integralni dio
procesa, u jakom kontrastu spram tajnosti Saddamovih tortura. Same pozicije
i kostimi zatvorenika sugeriraju kazališno pozorište, neku vrstu tableau vivant,
koji podsjeća na američku umjetnost performansa, ‘kazalište okrutnosti’, slike
11
Mapplethorpea ili hladnokrvne scene filmova Davida Lyncha.“

Doista, ako pogledamo sve fotografije američkog iživljavanja nad iračkim

zatvorenicima uvijek ćemo uočiti te dvije bitne karakteristike. Prva je da se
samo mučenje odsada dokumentira, kao kod turističkih izleta snimka služi kao
dokaz da se doista bilo na tom mjestu, kao svojevrsni trofej. Druga je značajka
da je iznimno naglašen taj aspekt teatralnosti, brige za detalj. To je već vidljivo
kod samih “kostima“, odnosno uniforma koje su uvedene za zatvorenike u doba
Guantanama: posve crveno odijelo kontrastirano crnom kukuljicom na kojoj su se
onda, već prema potrebi (ako bi se zatvorenici transportirali), mogle naći i dodatne
slušalice i naočale kako bi zatvorenik ostao apsolutno izoliran od vanjskog svijeta.
On upravo tim postupkom već kroz vizualni identitet postaje homo sacer, osoba
bez prava. Žižek će reći: “U debati o zatvorenicima u Guantanamu često se može
čuti argument da je odnos spram njih etički i legalno prihvatljiv jer su ‘oni ti koje
su promašile bombe’. Kako su oni bili ciljevi američkog bombardiranja i slučajno
preživjeli i kako su ta bombardiranja bila dio legitimne vojne operacije, ne može se
žalovati nad njihovom sudbinom kad su uzeti kao zatvorenici nakon bitke – kakva
god da je njihova situacija, ona je bolja, manje ozbiljna, nego da su mrtvi. To
rezoniranje govori više nego što namjerava reći. Ono zatvorenike literarno stavlja u
poziciju ‘živih mrtvaca’, onih koji su na neki način već mrtvi (njihovo pravo na život
je izgubljeno tako da su bili legitimni ciljevi ubojitog bombardiranja). U tom smislu

11
�����������������������������������������������������������������������������������������������
Slavoj Žižek, “What Rumsfeld doesn’t know that he knows about Abu Ghraib“, 21. svibanj, 2004.,
In These Times, http://www.inthesetimes.com/article/747/, v. također Slavoj Žižek, The Parallax View, MIT
Press, Cambridge, London, 2006., str. 367 i dalje.
116

7. broj Zenicke sveske.indb 116 1.6.2008 13:44:34

 Zeničke sveske

su zatvorenici sada ono što filozof Giorgio Agamben zove homo sacer, oni koji mogu
biti ubijeni bez posljedica, budući da, u očima zakona, njihovi životi više ne vrijede.
Ako su zatvorenici Guantanama locirani u prostoru ‘između dvije smrti’ – legalno
mrtvi (deprivirani ustanovljenog legalnog statusa) dok su biološki još uvijek živi
– onda se američke vlasti koje se spram njih tako odnose nalaze u nekom među-
legalnom statusu koji tvori dopunski dio homo sacera. One djeluju kao legalna
sila, ali njihova djela nisu više pokrivena i ograničena zakonom – one operiraju u
jednom praznom prostoru koji više nije u domeni zakona. Stoga recentna otkrića
o Abu Ghraibu pokazuju posljedice o smještanju zatvorenika u to mjesto ‘između
12
dvije smrti’“. Žižekova kritika američke vanjske politike i intervencionizma kreće
– a otuda i naslov njegova teksta – od komentara znamenite tvrdnje koju je Donald
Rumsfeld izjavio u ožujku 2003. godine: “Postoje poznate poznatosti. To su stvari za
koje znamo da ih znamo. Ali postoje i poznate nepoznanice. Odnosno postoje stvari
za koje znamo da ih ne znamo. No postoje i nepoznate nepoznanice. To su stvari za
koje ne znamo da ih ne znamo.“ Rumsfeld, je tvrdi Žižek, zaboravio dodati i četvrtu,
presuđujuću premisu: “nepoznate poznatosti“, odnosno stvari za koje ne znamo
da ih znamo – konkretnije, ono frojdističko nesvjesno. Iako je Rumsfeld smatrao
da glavnu opasnost u sukobu s Irakom predstavljaju “nepoznate nepoznanice“,
odnosno prijetnje koje nam donosi Saddamov režim, a za koje ni ne znamo da
postoje, skandal oko Abu Ghraiba, smatra Žižek, pokazuje da glavnu opasnost
zapravo čine “nepoznate poznatosti“, dakle, negirana uvjerenja, pretpostavke i
opscene prakse za koje se pravimo da ih ne znamo, premda upravo one tvore
pozadinu naših javno proklamiranih vrijednosti.

Goli otok, ili, sado-mazohizam u svom najčišćem obliku

Vratimo se pitanju kako obični ljudi postaju sadistička čudovišta. Bio to

masakr u Jozefowu ili Srebrenici, mučenja u Guantanamu ili Abu Ghraibu,
uvijek se otkriva taj obrazac da se dotad normalna osoba, koja u normalnim
životnim okolnostima predstavlja prosjek društva koji se po ničemu ne izdvaja
od ostatka tog društva, odjednom pretvara u svoju suprotnost – mučitelja,
krvnika ili masovnog ubojicu. Premda je Zimbardova usporedba Stanford
Prison Experimenta i Abu Ghraiba, kao što smo vidjeli, ipak problematična,
još je gora kritika koju je Zimbardu svojedobno uputio Erich Fromm u svojoj

12
Ibid
117

7. broj Zenicke sveske.indb 117 1.6.2008 13:44:35

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Anatomiji ljudske destruktivnosti. Frommov je glavni prigovor da autori

studije nisu provjerili realno stanje u pravim zatvorima. “Da li su većina
zatvorenika u najgorim američkim zatvorima robovske žrtve, a većina čuvara
brutalni sadisti?“, glasi Frommovo pitanje poduprijeto tvrdnjom da SS-čuvari
u nacističkim koncentracijskim logorima često nisu bili sadisti. Fromm će
reći da u “stvarnom životu“ pojedinac zna da će njegovo ponašanje imati
posljedice. “Osoba može maštati o želji da nekog ubije, ali se samo rijetko ta
mašta pretvara u djelo. Mnogi izražavaju tu maštu u snovima, jer kad spavamo
mašta nema nikakvih posljedica. Eksperimenti u kojima ispitanicima nedostaje
osjećaj stvarnosti, mogu izazvati reakcije koje više predstavljaju podsvjesne
13
tendencije nego što pokazuju kako bi se subjekt mogao ponašati u stvarnosti“.
Međutim, ovdje Fromm griješi. Poanta je upravo u tome da se, kako kod
eksperimenta, tako kod realnih situacija u zatvorima i logorima, čini kao da
“stvaran život“ nije realan i da nema posljedica. O tome govore Guantanamo i
Abu Ghraib. Premda se nije radilo o sveučilišnim eksperimentima, volonterima
koji su se prijavili na eksperiment i strogo kontroliranom okolišu, američki
vojnici su doista počeli ostvarivati svoje fantazije i nesvjesne tendencije. Da
upravo realne situacije često imaju status eksperimenta, dakle status nečega
gdje se naprosto sve zamislivo može dogoditi i gdje subjekti imaju osjećaj kao
da to ne postoji, kao da sve nije realno, pa stoga nema ni konzekvencija niti
problema s preuzimanjem odgovornosti, možda najbolje govori primjer Golog
otoka. Kako pokazuje jedan bivši logoraš, Mihovil Horvat, proces je bio sličan
kao i onaj odvođenja zatvorenika u Guantanamo. Horvat je najprije jedan dio
kazne odslužio u Slavoniji, a zatim su ga, a da on nije mogao znati kamo ide
pošto je bio zatvoren u prikolici, cijeli dan vozili i odjednom je osjetio da se
nalazi na brodu. U jednom trenu brod staje, tijela se dižu na palubu i Horvat
ulazi u poznatu “krvavu stazu“, još uvijek ne znajući da se nalazi na Golom
otoku. “Nalazim se u gomili tjelesa. Ta se gomila pomiče amo-tamo, gore-
dolje, poput uzbibana mora. Svako od nas kažnjenika nastoji se bilo kako
domoći malo zraka i prostora. Tkogod ima zdrave ruke ili noge uspijeva se
iskobeljati, olakšavajući tako položaj i nama ostalima. Sada smo istovareni.
Buka i dernjava ne prestaje. Naprotiv, dernjava je zaglušujuća i ja ne vidim
ništa drugo doli razjapljena usta podivljalih beštija poredanih u dva reda,

13
Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti, Naprijed, Zagreb, 1986., knjiga prva, str. 82.
118

7. broj Zenicke sveske.indb 118 1.6.2008 13:44:35

 Zeničke sveske

14
između kojih propuštaju kažnjenike uz obilne udarce, pljuvanje i pogrde.“
Slično tome su irački zatvorenici odvođeni na Kubu u Guantanamo, s tim da
je njihova situacija zbog nepoznavanja jezika bila još gora. Kao i kod opisanog
odvođenja na Goli otok, tako su i oni proveli sate i sate putovanja, od kamiona
do aviona, zatim avionom preko oceana do Kube, ne znajući kamo zapravo
idu. Zbog nepoznavanja jezika možemo pretpostaviti da tjednima, mjesecima
ili godinama uopće nisu ni znali gdje se nalaze.

Ipak postoji bitna razlika između Golog otoka i Abu Ghraiba, a to je ujedno
razlika koja Goli otok svrstava u jedinstven sustav logora čak i u usporedbi s
Hitlerovim ili Staljinovim logorima. Naime, Goli otok je uveo jedan novum koji je
vjerojatno jedinstven u poretku logora. Za razliku od zatvorskih sustava i drugih
logora, gdje funkciju kontrole, nadgledanja i mučenja zatvorenika i logoraša
prvenstveno i jedino imaju stražari, odnosno čuvari, dok među kažnjenicima
postoji svojevrsna solidarnost jer se svi nalaze u istoj nedaći, na Golom otoku je
taj uobičajeni odnos snaga posve pervertiran. Ovdje su sami kažnjenici preuzeli
ulogu stražara i do zadnjeg detalja u djelo sproveli mikrofiziku moći o kojoj govori
Foucault. To najbolje može vidjeti upravo kroz priču Mihovila Horvata i njegov
“razvoj“ na hrvatskom Sibiru, kako se popularno zvao Goli otok. Mihovil Horvat
tijekom Drugog svjetskog rata, nakon uspostave NDH, dolazi u sukob s ustaškom
vlašću i bude zatvoren. Po izlasku iz zatvora bježi u partizane gdje ostaje do
svršetka rata. U mirnodopskom razdoblju obavlja visoke gospodarske funkcije,
da bi već 1947. godine bio degradiran zbog oštrog kritiziranja komunističke
vlasti i po kazni poslan na poljoprivredno dobro Krndija kod \akova. Za vrijeme
čistki koje su uslijedile 1948. nakon notorne Rezolucije Informbiroa, premda s
Informbiroom nije imao veze, osam mjeseci je proveo u istražnom zatvoru, a
nakon toga je prebačen na Goli otok, gdje je robijao sljedeće dvije i pol godine,
krajem 1952. godine. Horvatovo svjedočanstvo je vrijedno već zbog toga jer
predstavlja jedan od rijetkih prikaza Golog otoka u tzv. prvom periodu, od 1949.
do 1954., kad je na taj otočić nasuprot velebitskom prigorju, između Raba,
Svetog Grgura i Prvića, čitave površine od 4.7 kvadratnih metara, stigao prvi
val zatvorenika Informbiroa i kad su se metode kontrole i mučenja uvelike
razlikovale od metoda koje su postojale u drugom i trećem periodu Golog otoka,

14
Mihovil Horvat, Goli otok – stratiše duha, Orion Stella, Zagreb, 1996., str. 101-102.
119

7. broj Zenicke sveske.indb 119 1.6.2008 13:44:35

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

15
kad su na njega uglavnom počeli stizati obični kriminalci i maloljetni delikventi.
Sveukupno je na Golom otoku boravilo od 20,000 do 30,000 zatvorenika, oko
2,000 njih je izgubilo život, a o 1,000 se izgubio svaki trag. Kad su na njega
pristizali prvi zatvorenici Informbiroa na otoku nije bilo ničega, niti jednog stabla,
samo goli kamen, po kojemu je otok i dobio ime koje nosi danas. Kažnjenici su
prisiljavani na teški fizički rad u kamenolomu, bez obzira na vremenske uvjete
(zimi jaka bura dostiže 150km/h, a ljeti vrućine do 38 stupnjeva u hladu), a iz
tog doba potječe i tzv. “krvava staza“ koju je prošao i Mihovil Horvat, a koja u
drugom periodu Golog otoka polako nestaje. Kad bi na otok došli novi zatvorenici,
ostali zatvorenici bi se poredali u dvije kolone. Novak bi morao prolaziti između
kolona i dobivao bi batine do besvijesti. Oni koji nisu tukli ili su tukli nedovoljno
jako morali su također prošetati krvavom stazom. Taj “doček“ u logor na neki je
način i simbol cjelokupnog sustava logora na Golom otoku. Za razliku od običnih
zatvora ili Hitlerovih i Bushevih logora gdje kažnjenici kao oznaku identiteta nose
jedinstveni broj, na Golom otoku su se kažnjenici zvali naprosto “banda“.

Ono po čemu Mihovil Horvat prvi put saznaje da na otočkom logoru vlada
jedan posve drugačiji mehanizam od onog kakvog je dosad bio upoznao u
“običnim“ zatvorima je zgoda kad susretne nekog svog prijatelja za kojeg kasnije
saznaje da je “bojkotiran“. Naime, Horvat mu se obratio, a on mu nije odgovorio.
Zatim mu je bolničar dao objašnjenje: “Nitko s njim ne smije progovoriti jedne
jedine riječi, nitko mu ne smije prići, nitko mu ne smije pružiti bilo kakvu pomoć.
Za vas on ne postoji. A ako on pokuša bilo što, odmah da ste prijavili. Inače
16
i vas isto čeka.“ Na pitanje zašto je uopće bojkotiran Horvat dobiva sljedeći
odgovor: “Iznosio je svoj politički stav. Njegov je kolektiv u baraci ocijenio da
17
nije bio dovoljno iskren i zato ga je bojkotirao.“ Horvat, još uvijek nesvjestan
da ne smije postavljati previše pitanja ili interesa za metode Golog otoka, jer bi

15
���������������������������������������������������������������������������������������������
Da se doista može govoriti o nekoliko perioda Golog otoka svjedoči i knjiga Josipa Zoretića. Autor
knjige je na Golom otoku bio od 1962. do 1969. i vidimo jasno razlike između njegova boravka i onog
prijašnjih kažnjenika. Zoretić primjerice nigdje ne navodi “krvavu stazu“ niti praksu “bojkota“. Također,
nema više međusobne kontrole i kažnjavanja zatvorenika, a tome u prilog najbolje govori Zoretićev opis
učestalih sabotaža u industrijskom sektoru Golog otoka. Takvo što bi u periodu od 1949. do 1954. naprosto
bilo nezamislivo, jer bi svatko tko bi i pomislio na sabotažu već bio denunciran od strane drugih kažnjenika,
a potom i kažnjen i bojkotiran. V. Josip Zoretić, Goli otok – Hell in the Adriatic, Virtualbookworm, 2007.
16
Mihovil Horvat, ibid, str. 111
17
Ibid, str. 112
120

7. broj Zenicke sveske.indb 120 1.6.2008 13:44:36

 Zeničke sveske

to isto moglo implicirati i sumnju u same te metode, upita bolničara na osnovi

čega je kolektiv zaključio da nije bio dovoljno iskren, a ovaj mu odgovori: “Previše
pitaš, bando. Doći će i na tebe red, budi bez brige, pa ćeš vidjeti kako to kolektiv
zaključuje.“ Postupak je bio sljedeći. Novog kažnjenika ili starog kažnjenika koji
je već prošao bojkot izveli bi pred kolektiv i onda bi on počeo pričati. Svi bi se
posjeli na prićne, a kažnjenik bi stajao na sredini prolaza do prozora, okrenut
naravno prema kolektivu. S jedne strane, isto do prozora, stajao bi stol i stolica na
kojem je sjedio sobni starješina koji vodi politički čas. Straže nema, ona je izvan
žice. U žici su samo kažnjenici. Zatim kažnjenik počne: “Šta si bio, šta si radio,
i sve tako. Važno je da izneseš detaljno svoj neprijateljski rad od prvih početaka
18
pa sve dok nisi bio uhapšen“. Dvije su bitne karakteristike samog postupka
“bojkota“. Prva je, na što već ukazuje činjenica da su stražari stajali izvan žice, ta
da je proces isključivanja pojedinih nepoćudnih kažnjenika provodila grupa samih
kažnjenika, dakle ne netko “izvana“, kao što je to obično slučaj kod uobičajenih
zatvora i logora, gdje bi recimo o samici odlučivali stražari ili upravitelji zatvora.
Druga karakteristika ukazuje na jedan kafkijanski svijet. Naime, pred kolektivom
zapravo ne postoje metode kojima se moguće obraniti i izbjeći bojkot. Sve ovisi o
slučaju. Horvat svjedoči o jednom dijalogu pred kolektivom koji savršeno oslikava
taj apsurd u kojem svaka rečenica može označavati neprijateljski stav.

“Ja osuđujem Staljina i SSSR“, kaže kažnjenik izveden pred kolektiv. Drugi ga
upitaju: “Drugim riječima, ti čak niječeš da si informbiroovac?“ “Da. Ja nisam
informbiroovac.“ “Jeste li ga čuli, drugovi? On nije informbiroovac. Njega su krivo
optužili i nepravedno osudili. Nevino janjašce stoji evo tu pred vama.“ Naravno,
kažnjenik je dobio bojkot. Naime, nemoguće je izbjeći logiku u kojoj svaki odgovor
može biti protumačen kao netočan. Ako kažeš da si bio informbiroovac onda
već samim time zaslužuješ bojkot jer si neprijatelj poretka, a ako kažeš da nisi,
onda zaslužuješ bojkot jer zasigurno lažeš i nitko ne može nevin doći na Goli otok.
Stoga nije ni čudno da je ubrzo kao bojkotiran završio i naš svjedok Golog otoka.
U tom je trenu “sve živo poskakalo s prićni, sve živo pljuvalo i udaralo po meni,
ili bar pokušavalo da to učini, sve živo urlalo je razjapljenih gubica, sve živo na
Golom otoku zaključilo je da sam ja, Mihovil Horvat, smrtni neprijatelj partije,
države, socijalizma, komunizma, rukovodstva, naroda, radničke klase, ne, ne znam
čega sve nisam neprijatelj, da, još i neprijatelj demokracije, slobode, revolucije,

18
Ibid, str. �������
113-114
121

7. broj Zenicke sveske.indb 121 1.6.2008 13:44:36

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

marksizma, progresa, i… jao…, izdajica svega toga. Kao takav bačen sam među
bojkotirane, jer hodati toga časa nisam mogao. Označen sam kao mnogostruki
neprijatelj današnjice. Kolektivu, također dojučerašnjem neprijatelju današnjice,
laknulo je. Raskrinkan je do temelja još jedan neprijatelj. A neprijatelju samo
jedno: smrt: U golootočkom smislu ta smrt nije obična smrt. Tresneš nekoga po
glavi i gotovo. Ne, bila bi to divna smrt. Golootočka smrt može biti sve samo ne
19
to.“ Sad je bio bojkotiran, a to znači da ne smije govoriti, ne smije nikome prići,
ne smije nikome zasmetati. Ništa ne smije, a sve mora. Za početak prije večere
mora zajedno s ostalim kažnjenicima pod bojkotom proći kroz “stroj“, kako se
interno nazivala “krvava staza“. Kažnjenici se, dakle, svaku večer postroje ispred
barake u dvije vrste okrenuti licem jedna drugoj i kroz tako formirani hodnik od
živih tjelesa pušta se jedna po jedna žrtva. “Stojim u grupi bojkotiranih na ulazu
u hodnik i čekam svoj red. Golim otokom razliježe se divlja vika, jer je večernji
obred, kao uostalom i sve drugo, isti u svim barakama. Tihi smiraj večernjeg
sutona ovdje se pretvara u pakao u kojemu je sve ispremiješano: izobličena lica
robijaša, pognute glave bojkotiranih – naše glave uvijek moraju biti pognute kao
vidan znak da smo prokleti – urlici, pogrde, parole kojima nas zasipaju robijaši u
stroju, pljuvanje i udarci rukama i nogama, kako tko stigne i kako je koga volja.
20
Kroz sve to i kroz četiri stotine ruku i nogu moram proć.“

Kao što vidimo, “krvava staza“ kroz koju su morali proći svi novopridošli
kažnjenici ni u kojem slučaju nije samo “vatreno krštenje“, već predstavlja
paradigmu Golog otoka. Ona na najbolji način govori o teroru koji su
svakodnevno međusobni, jedni na drugima, provodili sami kažnjenici,
neovisno od stražara. Funkcija “krvave staze“ ili “stroja“, međutim, nije samo
u iživljavanju ili svojevrsnom “pražnjenu“ nakupljenih frustracija kažnjenika
(kad već nisu mogli na stražarima svoj su bijes ispoljavali među sobom). Ne,
uloga tog nasilnog i mukotrpnog postupka je prije svega u zamjenjivosti uloga,
gdje onda svatko u svakom trenutku može postati neprijatelj i prestati biti
neprijatelj, postati onaj koji kažnjava i postati onaj koji prima batine. To se
najbolje vidi kad Horvatu skinu bojkot.

19
Ibid, str. 161-162.
20
Ibid, str. 163
122

7. broj Zenicke sveske.indb 122 1.6.2008 13:44:37

 Zeničke sveske

Zamjenjivost uloga kao klica terora

Sveukupno gledajući, na Golom otoku postoji nekoliko etapa. Prva je

kad bi kažnjenik došao na otok, zatim kad bi se na političkom času morao
izjasniti o neprijateljskom radu, pa bi uslijedio bojkot. Treća je etapa kad bi se
kažnjeniku skinuo bojkot i kad bi on sam bio u poziciji da zajedno s ostatkom
kolektiva odlučuje o bojkotu i naposljetku udara druge kao što su oni udarali
njega. Upravo u tome vjerojatno leži i jedan od razloga zašto i danas, gotovo
šezdeset godina nakon uspostave Golog otoka kao logora ne postoji puno
svjedočanstava o njegovom prvom periodu. Mnogi od kažnjenika reći će da ne
mogu govoriti o svojim iskustvima jer su morali udariti svog druga, dakle, zbog
srama. Strategija Golog sustava u tom je smislu bila ingeniozna: ona je među
onima koji su bili optuženi za staljinizam stvorila jedan apsolutno staljinistički
sustav terora. Svatko u svakom času može postati neprijatelj, a denuncijacija
nije samo poželjna već obavezna. Transformaciju iz bojkotiranog u onoga koji
više nije bojkotiran, Horvat opisuje ovako: “Prvih dana, pošto mi je skinut
bojkot, osjećao sam se nelagodno. Svi oko mene, još jučer su se iživljavali
nada mnom, tukli me, pljuvali, gazili, gonili na radu i režali na me ako bi im
slučajno stao na put. Pa kako da im onda priđem?“. Nakon kratke re-asimilacije
kažnjenik postaje “jedan od njih“: “Za vrijeme bojkota bio sam obilježen, strogo
izoliran i tako djelomično zaštićen od nasrtaja boraca protiv neprijatelja, služeći
samo kao objekt na kojemu su ostali iskazivali svoju mržnju i borbenost. Sada,
međutim, ja sam postao jedan od njih i kao takav vrlo privlačan. Nasrtali su na
mene kao muhe na med. Koristili su svaku priliku, i još se jedan nije odlijepio,
21
a drugi se već prilijepio na me.“ No, premda bi ovo moglo izgledati utješno
(kažnjenik nakon bojkota postaje dio cjeline), to bi nas samo moglo zavarati.
Na Golom otoku nije bilo prijateljstva, ili ako ih je bilo, onda ih je bilo tek
par. Razlog je taj da je svaki kontakt s drugim kažnjenicima bila potencijalna
denuncijacija ili špijunaža. I obrnuto, svaka šutnja ili izbjegavanje druženja s
drugim kažnjenicima opet bi se moglo tumačiti kao neprijateljsko ponašanje.
“Borba protiv neprijatelja je stalna kategorija kojoj je podvrgnuto sve ostalo
na Golom otoku. Jedan vid te borbe je otkrivanje neprijatelja. A jer je
neprijatelj zakamufliran, potrebna je upornost i dovitljivost da bi ga se otkrilo.
Zato su neposredni lični kontakti i budno motrenje dva osnovna faktora u

21
Ibid, str. 217.
123

7. broj Zenicke sveske.indb 123 1.6.2008 13:44:37

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

22
otkrivanju.“ I sam Horvat je stoga spoznao, odnosno morao spoznati sredstvo
prestrašivanja drugih bojkotom, jer u suprotnom vjerojatno ne bi preživio. Ipak
on je uglavnom ta sredstva koristio protiv onih koji bi njega špijunirali da bi ga
mogli optužiti za neprijateljsko djelovanje i predložiti za bojkot. “Nisam uzalud
proveo sve ovo vrijeme na Golom otoku. Naučio sam i ja nekog vraga. Prije
svega, spoznao sam da su ljudi uzduž i poprijeko veliki strašljivci, uključivši
i mene naravno. Drugo, da je čovjek u vječitoj borbi s čovjekom, ma koliko
se pojedinci prikazivali čovjekoljupcima. I treće, u toj borbi pobjeđuju lukaviji,
prepredeniji, nepošteniji, pokvareniji, a nikada njihova suprotnost. Ovdje na
Golom otoku ta je borba dovedena do savršenstva, i u toj nesmiljenoj borbi
“tko će koga“ isplivat će uvijek lukaviji, prepredeniji. Jer, svi smo mi poprijeko
gadovi, banda, s takvim smo obilježjem i došli ovamo. Pa kad je tome tako,
u redu, budimo gadovi, natječimo se u gadosti, pa kome gaće kome opanci.
Svi progonimo istoga vuka koji se mota tu među nama u obličju neprijatelja,
23
i zato neka bude po onoj narodnoj…“ Jedan primjer tog progona i stalnog
bdijenja nad vlastitim i tuđim stavovima otkriva da je Horvat uspio razraditi
jednu genijalnu strategiju da upravo strah od bojkota iskoristi kao sredstvo da
sam ne dođe opet u situaciju da bude bojkotiran. Neki ga je kažnjenik htio za
nešto optužiti pa se Mihovil dosjeti obrane i kaže mu da je vidio kako je ovaj
jučer gledao avion. On mu zatim najprije postavi bahato protupitanje: “Da je,
pa?“, a Horvat odgovori: “Ništa promatrao sam te kako ga čeznutljivo pratiš
pogledom sve dok nije nestao.“

- “Je l’ ja?“

- “Da, ti.“

- “Pa što onda?“

- “Ništa. Dojadio ti Goli otok, a?“

- “Zar meni? Ni govora. Ovo je univerzitet kojega bi svatko morao proći.“

22
Ibid
23
Ibid, 219
124

7. broj Zenicke sveske.indb 124 1.6.2008 13:44:37

 Zeničke sveske

- “Znam. To ti u diskusijama stalno ističeš. A jučer samo što nisi zaplakao,

gledajući avion. Mislio si, k’o bog, da je ruski i da će te izvući odavle.“

- “Nije istina. Gledao sam ga kao što se gleda avion. I drugi su ga gledali.“

- “Koji drugi?“

- “Pa…, svi.“

- “E, vidiš, i tu si pogriješio. Morao si paziti, kao ja, i točno utvrditi tko još
i kako gleda avion. A ti, umjesto toga, blenuo u njega i samo što nisi one
u avionu pozvao da dođu i da te izvuku odavle. Slab si mi ti borac protiv
neprijatelja, Motika.“

- “Priznajem, nisam bio dovoljno budan. Ali, znaš, ovdje rijetko preleti avion,
pa sam se začudio, vrag ga odnio. A o Rusima ni govora, časti mi.

- “To ćeš ti objasniti isljedniku. A kažeš, rijetko ovdje preleti avion?“

- “Znaš i sam da je to prava rijetkost.“

- “Vidiš, Motika, opet harangiraš. Hoćeš reći, Goli otok izbjegavaju čak
i avioni. E, Motika, Motika – zaklimam zabrinuto glavom udavljujući se
od njega.“

Kažnjenik pod nadimkom Motika na kraju ipak nije završio pod bojkotom,
pošto je Horvat svoju strategiju koristio tek kao samoobranu i način da
se sam izvuče iz moguće optužbe za neprijateljsku djelatnost. “Otkako mi
je skinut bojkot, ja sve više postajem nešto što ne želim biti. Moji postupci
poprimaju sličnost s postupcima ostalih robijaša, i ja se, poput izmorenog
utopljenika kojega vodena stihija nosi po volji, prepuštam struji, nemoćan da
24
se oduprem.“ Horvat je shvatio da se na Golom otoku mora vladati golootočki.
Drugim riječima, da se ovdje ne može vladati kao čovjek. Nakon prve tri etape u
svojoj kažnjeničkoj karijeri, Horvat napokon, ma koliko mu se to gadilo, postaje

24
Ibid, str. 222
125

7. broj Zenicke sveske.indb 125 1.6.2008 13:44:38

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

jedan od njih. “Nakon toga i ja sam se počeo razmahivati rukama i razvaljivati

usta kao i Balac. On bi me pokatkad gurnuo laktom pod rebra, dajući mi na
znanje da stvar dobro hoda. I tako smo ljuto ispraćalivali bijednike kroz stroj,
ne dodirnuvši ih, i razvaljivali usta u slavu današnjice i za smrt svim vrstama
neprijatelja, ne dajući glasa iz sebe. Tako postadoh i ja borac protiv neprijatelja
25
i vatreni pristaša svega što predstavlja današnjicu.“

Slučaj Mihovila Horvata je utoliko zanimljiviji zato jer je on prošao virtualno sve
moguće uloge koje je mogao proći. Najprije je bio običan kažnjenik, koji je zatim
prošao bojkot, nakon bojkota polako je postao kao i drugi, zatim je završio pod još
jednim bojkotom i u samici, nakon samice je završio u povrtnjaku, mjesto koje
su zbog nepostojanja batina i mira priželjkivali svi osuđenici, a potom je postao
kulturni referent u baraci i na kraju čak sobni starješina, osoba koja je u baraci
imala najveći autoritet i osoba koja je nerijetko bila glavna u odlučivanju koji će
kažnjenik idući dobiti bojkot. Svoje unaprjeđenje u kulturnog referenta Horvat
komentira ovako: “Dosad su me progonili drugi, sada progonim sam sebe. Stid
me je kada pri dijeljenju obroka sobni, njegov zamjenik i ja prvi poturimo svoje
porcije, a onaj što dijeli trudi se da nam ih napuni najboljim što se nađe u kazanu,
u čemu, naravno, uvijek uspije. Stid me je što su mi dali čisto robijaško odijelo bez
ijedne zakrpe i isto takve cipele. Stid me je što sam izdvojen, povlašten i isturen
na čelo povorke od dvije stotine robijaša. Stid me je što svi ti robijaši ponizno, s
neprikrivenim podilaženjem, obilaze oko mene, a još su koliko jučer pljuvali po
meni, gazili me, tukli, gonili na radu, u svakom mom pokretu, činu i pogledi vidjeli
neprijateljsko ispoljavanje i na mojim patnjama nastojali izboriti za sebe koju mrvu
blagosti. Stid me je, jer nisam to što sam, jer sve to osuđujem, i nikada, nikada
dok sam živ neću odobriti progone u ime nekakve jebene ideologije, doktrine,
vjere i kojekakvih drugih smicalica kojima političari i njima slična bratija zavode
26
mase.“ Osnova golootočkog odnosa spram kažnjenika sastojala se, dakle, u
zamjenjivosti uloga (najprije te tuku, zatim ti tučeš, zatim si bojkotiran, zatim sam
bojkotiraš druge, pa si kulturni referent, sobni, itd.) i proizvodnji stalne paranoje
i podijeljenosti ličnosti – Horvat će na više mjesta navesti da su kažnjenici
postali dvoličnjaci. U tom smislu Ugo Vlaisavljević nije u pravu kad će Goli otok

25
� Ibid, str. 226
26
� Ibid, str. 320
126

7. broj Zenicke sveske.indb 126 1.6.2008 13:44:38

 Zeničke sveske

usporediti s idejom iz francuskih zakona o progonstvu, koja je polazila od teze

da postoji bazična grupa kriminalaca koji su apsolutno nepopravljivi i moraju na
27
ovaj ili onaj način biti odstranjeni iz društva, a istovremeno biti od neke koristi.
“Obrazovni sustav“ Golog otoka, barem u njegovom prvom periodu (od 1949. do
1954.), sastojao se upravo u tome da se kažnjenici sustavno obrazuju i izuče za
zanat špijunaže i denuncijacije, stalne borbe protiv sveprisutnog Neprijatelja.

27
�������������������������������������������������������������������������������������������������������
V. Ugo Vlaisavljević, “Goli otok i nerazvijena tehnologija moći/znanja“, Odjek – revija za umjetnost,
nauku i društvena pitanja, proljeće 2003., http://www.odjek.ba/index.php?broj=02&id=03
127

7. broj Zenicke sveske.indb 127 1.6.2008 13:44:40