ta ivi mogu uiniti za mrtve?

Povodom nadolazeeg mubarek Ramazana

Svake godine, kada nastupi mjesec ramazan, u prilici smo vidjeti i cuti kako se po naim damijama pred due umrlih poklanjaju hatme. To poklanjanje ima dvije forme: Jedni su licno proucili hatmu i onda (javno) poklanjaju sevap od tog dobrog djela svojim preminulim, dok drugi, pak, s obzirom da ne znaju arapsko pismo i ne mogu sami uciti Kuran, hatme ili jasine narucuju od svojih efendija, pa onda to zajednicki, pred cijelim dematom, poklanjaju svojim umrlim. Kakav je stav islama o tom pitanju? Da li umrli imaju koristi od takvog ucenja? I, je li ivi samo to mogu uciniti za svoje mrtve? Od cega umrli, doista, imaju koristi? Ovaj prilog daje odgovor na ta i slicna pitanja. Sasvim je prirodno da covjek ali i tuguje, kada umre neko ko mu je drag. To je prirodni osjecaj. Po islamskom ucenju smrt nije kraj, to je samo preseljenje ili selidba (intiqal ili rehil) sa ovog prolaznog svijeta (dunjaluka) u buduci svijet (ahiret) koji je vjecan. Smrt je povratak jednog Allahu radi polaganja u racuna drugo za ono i to smo mijenja uradili za svoj vrijeme naeg dunjaluckog spram ivota. tijela. Smrt, dakle, nije kraj puta, ona je samo faza Iza tjelesne smrti dolazi drugi svijet koji je vjecan. Dua ne umire, ona prelazi iz stanja odnos Islam, kao kompletan sistem ivljenja, precizno je odredio kodeks ponaanja ljudi u slucaju smrti. Prije negoli odgovorimo na pitanje naznaceno u naslovu ovog priloga (ta ivi mogu uciniti za mrtve) uputno je da, ukratko, podsjetimo na to ta su ivi duni i obavezni uciniti za svoje preminule, kao i ta nije dozvoljeno, po islamu, ciniti za umrle. ta ivi moraju uciniti za umrle? Postoji vie propisa koji su u kategoriji obaveze (farza) koju ljudi moraju ispuniti kada umre neko njihov. Te obaveze mogu se klasificirati na sljedeci nacin: 1. Prva obaveza je opremanje (tedhiz) umrle osobe po islamskim propisima. Preminuli se mora propisno okupati (ogasuliti), uviti u kefine, ukopati u muslimansko greblje i treba mu klanjati denaza-namaz. Opremanje je obaveza nasljednika, a trokovi opremanja i ukopa uzimaju se iz imetka preminulog. Ukoliko preminuli nema imetka tu obavezu duni su ispuniti nasljednici iz svojih sredstava. Opremanje (tedhiz) i ukop po islamskim propisima stroga je obaveza (farzi-ajn) nasljednicima umrle osobe. Denaza-namaz je obaveza zajednice (demata) i u kategoriji je farzi-kifajeta, stroge vjerske dunosti, tj. ukoliko je obavi jedna grupa vjernika, ostali nemaju tu obavezu. Ukoliko niko ne bi obavio tu dunost, a znalo se za smrt nekog muslimana ili muslimanke cijela muslimanska zajednica bi bila grjena i odgovorna. 2. Druga obaveza nasljednika je vracanje duga umrle osobe. Nasljednici su duni vratiti dug prije raspodjele imetka koji je ostao kao nasljedstvo. U slucaju da umrla osoba nema imetka koji se nasljeduje, a duna je poeljno je da nasljednici i tom slucaju vrate dug svoga preminulog zbog odgovornosti koju on ima pred Allahom, d.. U sahih predajama navodi se da cak ni ehid nece uci Dennet dok njegov dug ne bude vracen. 3. Treca obaveza nasljednika umrle osobe je sprovodenje oporuke (testamenta, vesijjeta) ukoliko je validan. Validnim se smatra testament koji je u skladu sa erijatskim propisima, tj. ne prekoracuje jednu trecinu imetka, te da je ono to je oporuceno dozvoljeno

po islamskim propisima. Ukoliko ti uvjeti nisu ispotovani, testament preminule osobe nije validan i nasljednici nisu duni da ga sprovedu. ta nije dozvoljeno raditi za umrle? Za umrle nije dozvoljeno raditi ono to je, inace, zabranjeno po islamskim propisima. U naoj sredini, s obzirom da je sistemski i permanentno nekoliko desetljeca sprovodena ateizacija drutva, udomacile su se brojne pojave u vezi sa smrcu, ukopom umrle osobe, uredenjem njenog mezara i onim to slijedi poslije toga. Mnogi Bonjaci i Bonjakinje, naalost, prihvatili su su obicaje koji, ne samo da nisu islamski, vec su su izricito zabranjeni po islamskom ucenju. Jedna od takvih pojava je izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike preminule osobe na grobu. To je cak prisutno i po mezaristanima koji se nalaze uz samu damiju. Znatan broj ljudi smatra da time cine dobrocinstvo svojim preminulim roditeljima i prijateljima. Medutim, takve radnje potpuno su u suprotnosti sa sa duhom islama i njegovim naucavanjem. Mezar treba obiljeiti na nacin da se zna da je tu mezar kako se ne bi po tom mjestu gazilo, jer je to haram. Ono to se moe tolerisati je postavljanje niana kod glave i nogu umrle osobe kako bi se znalo da je tu neciji mezar. Niani treba da budu jednostavni, ukopani u zemlju i ne previe visoki. Takoder, dozvoljeno je na nianima napisati ime osobe koja je tu zakopana da bi se to mjesto lake pronalo. Bilo kakva (iz)gradnja na mezaru nije dozvoljena. Narocito izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike preminule osobe. Te radnje su, po islamskom ucenju, zabranjene i onaj ko to cini grjean je i odgovoran pred Allahom, d.. Takoder, odgovorna je cjelokupna (muslimanska) zajednica ukoliko samo posmatra te pojave i nita ne cini na njihovom suzbijanju. Muslimani su duni da osiguraju za ukop svojih preminulih groblja koja ce biti uredena po islamskim propisima. Oni koji ele da se njihovi preminuli ukopavaju u takva groblja, moraju potovati islamski kodeks ponaanja. Na naim prostorima, postoje i drugi obicaji koji su uveliko prisutni a za koje, doista, nema osnova u islamskim izvorima. Sedmine, ceterestine, polugodinjice, godinjice i drugi oblici sjecanja na umrle uzeli su toliko maha da su skoro poprimili formu vjerskih obreda. Ima ljudi koji ne idu u damiju niti uopce kljanjaju namaz, ali, i pored toga, kada im neko umre obavezno prave sedmine, ceterestine i ostalo. U relevantnoj fikhskoj i akaidskoj islamskoj literaturi, gdje se tretiraju pitanja smrti, denaze, ukopa i sjecanja na umrle, nigdje se ne govori o tome da spomenute termine treba necim obiljeavati. To nije radio ni Poslanik, s.a.v.s., niti bilo ko u prvim generacijama islama. Taj obicaj je, najvjerovatnije, preuzet iz krcanske tradicije. Zbog toga, takvu praksu treba polahko ukidati, a ljude educirati o tome kako da se sjecaju svojih preminulih na islamski nacin. Od cega umrli imaju koristi? Islamski ucenjaci saglasni su da umrli ima koristi i nakon dunjalucke smrti od odredenih djela koja je inicirao za vrijeme ivota. Dokaz za to su hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., od kojih navodimo sljedece: * Muslim biljei u Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: Kada covjek umre i njegovo djelo se prekine (tj. prestaju mu teci sevapi), osim u tri slucaja: ako je za sobom ostavio neku trajnu sadaku (sadekatun darije), znanje kojim se ljudi koriste (ilmun juntefeu bihi) ili dobrog potomka koji Allahu upucuje dovu za njega (veledun salih jedu lehu). * U Ibn Madeovom Sunenu zabiljeen je hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: covjeku i poslije njegove smrti tece nagrada od njegovih djela i dobrocinstava: od znanja koje je irio i kojem je druge poucavao, od dobrog potomka kojeg je ostavio iza sebe, od mushafa koji je predao u nasljedstvo, od damije koju je sagradio, od konacita za putnike namjernike koje je sagradio, od kanala za navodnjavanje koji je prokopao, od sadake koju je izdvojio iz svoje imovine dok je bio zdrav i iv sve to stie do njega i poslije njegove smrti. * U Muslimovom Sahihu zabiljeen je hadis Derira ibn Abdullaha, koji kae: Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: Ko u islam unese kakav lijep obicaj imat ce za to nagradu, kao i nagradu svih onih koji se tog obicaja budu drali, s tim da njihova nagrada nece biti umanjena, a ko u islam unese kakav ruan obicaj, on ce za to nositi njegov grijeh kao i grijeh svih onih koji su taj obicaj prakticirali, s tim da njihov grijeh nece biti umanjen! Poruka navedenih hadisa je jasna: covjeku teku sevapi od djela koja su od opcedrutvene koristi i znacaja a koja je on inicirao za svoga ivota. Sve dok ta djela teku, i njemu teku sevapi. Dobar potomak koji se spominje u hadisima je itekako znacajan za drutvo i zajednicu, jer ce on biti koristan clan te zajednice i nece joj nanosti tetu.

Islamski ucenjaci su, takoder, saglasni da umrla osoba ima koristi od sljedeceg: 1. Kada muslimani za umrloga Allahu upucuju dove moleci za oprost njegovih grijeha 2. Kada se za umrlu osobu dijeli sadaka 3. Kada se za umrlog obavi had, s tim to su razliciti pogledi u pogledu hada za umrloga tj. ta od njega stie umrlome: da li sevap od potroenih sredstava ili sevap za izvreni obred? Vecina ucenjaka je na stanovitu da umrlome ide sevap izvrenog obreda, dok neki ucenjaci hanefijskog mezheba smatraju da sevap dolazi od od sredstava koja su utroena za obavljanje hada. Poznati islamski ucenjak imam Ibn Kajjim el-Devzijje u Knjizi o dui (Kitabu-r-ruh) kae da ova tri pitanja postoji konsenzus svih ucenjaka ehli-sunneta: fakiha, muhaddisa i mufessira svi su saglasni da od dove, sadake i hada umrli ima koristi. Ucenjaci, medutim, imaju razlicita miljenja kada su posrijedi tzv. tjelesni oblici ibadeta, kao to je post, namaz, ucenje Kurana i zikr. Ucenje Kurana za umrle U vjerskoj tradiciji bosanskohercegovackih muslimana duboko je ukorijenjen obicaj ucenja Kurana za mrtve. To narocito dolazi do izraaja u ramazanu. Tada se po naim damijama brojne hatme poklanjaju pred due umrlih. Evidentno je da je manji broj onih koji licno uce Kuran za due svojih preminulih, jer se vecina, s obzirom da ne poznaje arapsko pismo, opredjeljuje za narucivanje, odnosno iznajmljivanje onih koji ce to ciniti. Pitanje ucenja Kurana za umrle spada u pitanja o kojima nema jednoglasnog stava islamskih ucenjaka. O takvom ucenju postoje dugacke rasprave medu ulemom: jedni kau da sevap od tog ucenja dospijeva umrlom, a drugi tvde suprotno. Svaka strana navodi brojne argumente. No, svi su saglasni da se za takvo ucenje ne moe uzeti nadoknada, jer ukoliko ucac uzima nadoknadu za ono to je proucio onda nema sevapa i takav postupak je zabranjen (haram) i onome ko daje i onome ko uzima. Po hanefijskom mezhebu, ucenje Kurana za mrtve moe se tolerisati jedino u slucaju da pojedinac (pro)uci Kuran i pokloni sevape postignute od tog ucenja onome kome eli od svojih preminulih, ali bez uzimanja bilo kakve nadoknade. Poznati ucenjak hanefijskog mezheba, ejhu-l-islam Ibn Ebi-l-Izz (preselio na ahiret 792.h./1389. godine), u znamenitom Komentaru Tahavijine poslanice o akaidu (El-Akide et-Tahavijje) tvrdi kako sevapi od takvog ucenja stiu preminulom, ali istovremeno kategoricki odbija ucenje uz uzimanje bilo kakve materijalne nadoknade. U vezi s tim on iznosi brojne argumente. U Enciklopediji fikha (El-Mevsuatu-l-fikhijje) stoji: Hanefijski mezheb je kategorican kada je rijec o ucenju Kurana uz uzimanje nadoknade. To nije dozvoljeno (la jeduzu) i od takvog ucenja nema sevapa! Naprotiv, i onaj ko daje i ko uzima je grjean! U principu, hanefijski mezheb ne dozvoljava cak ni uzimanje nadoknade za poducavanje ucenju Kurana, ali kasniji ucenjaci tog mezheba to su dozvolili na osnovu istihsana. To bi, dakle, ukratko bio stav hanefijskog mezheba o spomenutom pitanju. Bosanskohercegovacki muslimani sljedbenici su hanefijskog mezheba, od dolaska islama na ove prostore pa do danas. cudno je da na mezheb ima tako jasan stav u vezi s ovim pitanjem, a da se to u stvarnosti ne potuje. Ucenje Kurana umrlima u Fetvama Husein-ef. oze Husein-ef. ozo je markantna licnost medu bonjackom ulemom 20. vijeka. Studirao je na cuvenom Al-Azharu, prije Drugog svjetskog rata, a radio i djelovao u izuzetno tekim okolnostima Titove komunisticke Jugoslavije. Napisao je vie djela od kojih je najpoznatije Fetve. U Fetvama je rahmetli ozo u vie navrata razmatrao pitanje ucenja Kurana za umrle. Ineresantni su njegovi odgovori. On zastupa stav da se Kuran moe uciti umrlima i da od toga oni imaju koristi, ali ucac ne smije uzimati nikakvu nadoknadu. Ucenje Kurana za pare je smatra ozo skrnavljenje Kurana kao Boije upute ljudima. Ta zabluda ima svoje razloge: 1. Opca orijentacija na smrt i mrtva covjeka koja je zadesila muslimane u vremenu dekadence. To je velika deformacija islama jer je islamskim propisima dat samo metafizicko-eshatoloki smisao. Ovzemaljski smisao propisa potpuno je zanemaren. Kuran se ne uci ivima da bi im posluio kao pravilo i putokaz u ivotu. On se sada uci mrtvima, iako je sasvim jasno da je doao ivom covjeku da ga pouci kako treba da ivi i da kroz ivot na ovom svijetu zaradi vjecnu srecu na ahiretu. Zbog takve pogrene orijentacije dolo je do zloupotrebe Kurana, jer se on poceo koristiti za sve, samo ne za ono cemu je namijenjen tvrdi ozo. 2. Drugi razlog je komercijaliziranje obreda. Mnoge novotarije (bidati), obicaji i zablude koje su dobile obiljeje vjere nastale su smatra ozo iz komercijalnih razloga.

Zato u jednoj od svojih fetvi, rahmetli ozo porucuje: Krajnje je vrijeme da se okrenemo ivima i da Kuran pocnemo uciti ivima. On je doao da ive uci kako treba ivjeti. On koristi mrtvima samo onoliko koliko su ivjeli po njemu i koliko su u svakodnevnoj praksi primjenjivali fetvi br. 358 on kae: Stvar ispravljanja greaka i zabluda koje su poprimile obiljeje vjere nije ba tako lahka i jednostavna. Mi smo svjesni toga. Zato nas otpor nimalo ne uzbuduje. Ucenje Kurana mrtvima za pare samo je detalj jedne pogrene orijentacije i pogrenog odnosa prema Kuranu. () Kuran je prestao biti zakon ivota. Drimo ga u kuci radi bericeta. Piemo iz njega hamajlije i zapise, ucimo ga mrtvima Uivamo i u njegovoj muzici i dobrom mekamu. Sve je vie nego ono radi cega je objavljen. Bit ce mnogo potekoca u mijenjanju ove koncepcije. Vec je u toku proces mijenjanja ali ce on dugo trajati. Za hator istine, htjeli bismo reci da se u vjerodostojnim i priznatim fikhskim djelima i kod priznatih fakiha i autora, uopce ne posatvalja pitanje ucenja Kurana mrtvima za novac. Jedino se postavlja pitanje sevapa i ispravnosti ucenja Kurana mrtvima bez novca: da li od takvog ucenja ima koristi umrlom ili nema. Ucenje Kurana mrtvima dozvoljava se, iskljucivo, pod uvjetom da ucac ne naplacuje to ucenje. (Fetve, I, 335) Na pitanje da li se mogu gotove hatme prodavati kao to to neki cine, rahmetli ozo je odgovorio: Treba jedanput zauvijek znati da se sa Kuranom ne moe ni u kojem vidu trgovati. Trgovina sa kuranskim ajetima predstavlja teak grijeh. Na mnogo mjesta u Kuranu najotrije se osuduje takva prljava rabota. Nesumnjivo je da prodaja gotovih hatmi spada u zabranjenu trgovinu. Zaista je veliko ponienje i uvreda za Kuran da ga upletemo u nae pekulacije i pretvorimo u sredstvo za postizanje naih sebicnih materijalnih interesa. (Fetve, I, str. 98) Na pitanje da li se za ucenje Kurana mrtvima mogu uzimati hedije, bez pogadanja o cijeni, rahmetli ozo je odgovorio: Mi smo nebrojeno puta ponovili stav islama prema ucenju Kurana mrtvima za pare. Promjena naziva i pretvaranje placa u hedije je najobicnija prica i nedopustiva pekulacija. Gledali smo slicnu pekulaciju i vrlo prozirnu hilei-erijju kod prodaje Kurana u Turskoj. Umjesto rijeci cijena, pie hedija 800 lira. Ova igra, koliko je odraz jednog naivno formalistickog i primitivnog shvacanja, ona istodobno predstavlja grubu pekulaciju. I iskati-salat (namaz koji se klanja za umrle s ciljem njihovog oslobadanja od odgovornosti za namaze koje nisu klanjali) u vidu devra pociva na istoj pekulativnoj osnovi. Mi forsiramo i preporucujemo da se umjesto hatmi i tevhida alju prilozi medresi sa uvjetom da sevap od tih priloga ide za duu umrloga, u cije se ime alje, ne zahtijevajuci od medrese ucenje hatmi. Ovo je u potpunom skladu sa ucenjem islama. Od ovog priloga umrli ce zaista imati veliki sevap. Njemu ce trajno teci dio sevapa od svih dobrih djela medrese i ucenika, koja su omogucena ovim prilozima. (Fetve, II, 83) U fetvi br. 437, na pitanje da li se moe mrtvima pokloniti Jasin na gramofonskoj ploci, rahmetli ozo kae: Ne moe se mrtvima uciti Kuran na gramofonskoj ploci. Mrtvima se poklanja sevap od ucenja. Naime, taj sevap poklanja ucac, jer ga je on zaradio i jer je njegov. On ga samo moe pokloniti. Ploca nema sevapa od ucenja, niti ga moe drugom pokloniti. Ploca ne uci sa namjerom niti svjesno. Otuda ispravnost tvrdnje da se Kuran ne moe uciti mrtvima za pare. Rekli smo da samo ucac moe pokloniti umrlome svoj sevap od ucenja. Ako on taj sevap proda ili naplati, on ga vie ne moe poklanjati, jer ga je prodao i on nije vie njegovo vlasnik. Taj sevap nije postao vlasnitvo kupca, jer se izgubio i bio poniten u jednoj nedozvoljenoj kupoprodaji. Takoder je, iz istog razloga, iznos dat kao naknada za ucenje izgubio svojstvo sadake, jer nije dat kao sadaka nego kao protuvrijednost za ucenje pa zbog toga mrtvome nema nita ni od tog iznosa. Ucenje Kurana mrtvima za pare predstavlja nedozvoljeni kupoprodajni akt u kojemu se, usljed toga, ponitava sevab i od ucenja i od novca. Mrtvome kae: O pitanju ucenja Kurana mrtvima za pare pisano je nebrojeno puta. Kada bi se save sakupilo na jedno mjesto izala bi citava knjiga. U svim tim pisanjima receno je jasno i odredeno da, prema propisima islama, nije dozvoljeno uciti Kuran za pare mrtvima. Mrtvima moe svako prouciti ono to zna i pokloniti im sevap od toga. Ali je najvanije i najsevapnije da se pijetet prema mrtvima iskazuje putem dobrih dijela, pomaganjem ivih i doprinosom za opce, zajednicko dobro. (Fetve, II, str. 69-70) *** Na kraju, kao zakljucak, kaimo: od svega toga nece biti koristi. (Fetve, I, str. 409) njegove principe. Rahmetli ozo se sa velikom arom zalagao za ispravljanje pogrenog odnosa koji znatan broj muslimana ima prema Kuranu. U

U fetvi br. 557 rahmetli ozo pojanjava ta je to to koristi umrlima i ta ivi mogu uciniti za svoje merhume. U tom pogledu on

Kuran se moe uciti pred due umrlih na nacin da svako uci svome preminulom i za to ne uzima bilo kakvu materijalnu nadoknadu. Ucenje Kurana za pare nije ispravno. Pogreno je, takoder, shvacanje da umrli imaju koristi iskljucivo od ucenja Kurana. Prema jednoglasnom miljenju islamskih ucenjaka mrtvi imaju koristi od: 1. Dove koja se upucuje Allahu za oprost njihovih grijeha, 2. Sadake koja se za njih dijeli i 3. Hada (i umre) koji se za njih obave. Ostali oblici sjecanja na umrle su diskutabilni. Zato upucujmo dove Svevinjem Allahu da se u ovim mubarek danima smiluje naim preminulim, oprosti im grijehe, prede preko njihovih hrdavih djela i uvede ih u Dennet. Dijelimo za njih sadaku! cinimo djela koja su od opce koristi za drutvo pa onda poklanjajmo sevape od tih dijela pred due naih merhuma. Ako smo u mogucnosti, obavimo za njih had i umru. Od toga, nae rahmetlije, zasigurno, imaju koristi. Allahu, smiluj se nama i naim umrlim i podari nam Svoju milost i okrilje! Amin! Safvet Halilovi