POVIJEST FRANJEVAKOG REDA

I RAZDOBLJE OD SMRTI SV. O. FRANJE DO RASCJEPA

Glavna oznaka ovog razdoblja jesu dugotrajne i esto estoke borbe i prepirke oko doslovnog obdravanja Pravila siromatva, kako ga je oznaio sv. o. Franjo. Dok je, naime, trajao prvobitni nain ivota, dok su braa kao putnici i stranci putovali i propovijedali, a nisu imali stalna boravita, mogli su lako udovoljiti ivotnim potrebama, kojih je inae bilo malo. No kad je s vremenom nastao stalan nain ivota u samostanima sa stalnim dunostima i broj lanova narastao, nailo se na velike potekoe s obzirom na najstroe siromatvo. Nastale su potrbe osobito kod irenja sv. Evanelja propovijedanjem i misijama, kojima se nije moglo udovoljiti samo radom, traenjem milostinje od kue do kue i po duhovnim prijateljima, nego su razne teke okolnosti silile da se u vie navrata odstupi od nekih zapovijedi Pravila. Nastala su dakle teka pitanja: jesu li braa obavezna obdravati Oporuku sv. o. Franje? Osobito kad u njoj Svetac ita zabranjuje tumaiti (u Pravilu). Ostaje li na snazi posvemanje odreknue svakog posjedovanja i zabrana uporabe novca? Meu braom je zavladalo dvostruko miljenje. Jedni su na neki nain htjeli da se ostane kod prvobitne strogosti, pa da se mora obdravati Pravilo doslovce, bez ikakvog tumaenja i olakice. Drugi, meu koje je spadao i sv. Antun Padovanski, bili su trijezniji i blaeg miljenja. Uvidjeli su naime da Red ne moe odgovarati svom zvanju i svrsi nego je osuen na propast ako se ostane kod prvobitne strogosti. Zato su voljeli u gdjeemu popustiti, nego itav Red upropastiti. Ovi su iznijeli svoje sumnje pred sv. Stolicu neka ona odredi i rijei. Na to je Grgur IX izdao 1230. bulu Quo Elongati, u kojoj rjeava tekoe i umiruje savjesti brae. Glavne odredbe ove bule jesu ove: 1. Oporuka sv. Franje ne vee. 2. Braa nisu duna drati sve evaneoske savjete, nego samo one koje Pravilo izriito navodi. 3. Olakava se brai uporaba novca preko glasnika per nuntios, koje mogu sama sebi braa birati, a ovi glasnici mogu primati novac darovan za potrebe brae i troiti ga u ime darovatelja za potrebe kako braa oznae. 4. Braa ne smiju nita posjedovati, ni privatno ni u zajednici, nego imadu samo uporabu pokustva, knjiga i kua. Vlasnitvo nekretnina uvijek ostaje kod darovatelja, a zabranjuju se otuiti pokretnini bez izriite dozvole kardinala - pokrovitelja. Ona pretjerano stroga braa, koja su bila za doslovno obdravanje Pravila, ne samo da se nisu umirila na tumaenje papine deklaracije, nego su ovaj korak umjerenih i molbu na papu smatrali opakim iznevjerenim idealima sv. o. Franje. Umjereni pak, koji su bili u veini, nastavljali su redovniki ivot u smislu Grgurove deklaracije. Na generalnoj skuptini u Rimu 1239., bio je svrgnut fra Ilija, a za generala izabran fra Albert iz Pise, prvi sveenik u toj slubi. Od sada se nisu vie birala braa laici. Oholost naime onih kojima je Ilija pogodovao, dotle je dola da je njegov nasljednik fra Haymon de Faversham brau laike iskljuio iz svih slubi u Redu i naloio neka se samo u ogranienom broju primaju. Odavde se vidi da su sveenici, ako ne brojem, a to ugledom i vlau bili preteniji, jer bi se inae teko mogao ovakav dekret ostvariti. Brat se Ilija nakon mnogih nevolja prije svoje smrti 1253. izmirio s Crkvom i skruen umro esto ponavljajui: Gospodine, smiluj se meni

greniku! 1257. bi izabran za generala sv. Bonaventura koji je pripadao umjerenima. Odmah u svojoj prvoj okrunici bolno istie uzroke radi kojih se kri siromatvo i propada redovnika stega, a kao lijekove za to navodi: duh molitve, otputanja iz Reda nevjernih i oprez u primanju novaka. On je bio uvjeren da se Red ne moe vie vratiti u nekadanje prvobitno stanje, pa nije nita pokuao poduzeti u tom pravcu. Pod njegovom su upravom nastale prve Generalne Konstitucije 1260. na generalnoj skuptini u Narbonni. Napisao je brojna djela o Pravilu i Obranu siromanih, u kojoj uspjeno odbija nepravedne osude to su se dizale na njih. 2. Potreba daljnjih deklaracija i pad rigorista Usprkos odredaba Grgura IX. i mudre uprave sv. Bonaventure i drugih, nije ni dalje ponestalo brae koja su jo uvijek tvrdokorno zastupala doslovno tumaenje Pravila i grevito se htjela drati prvobitnog naina ivota i protivila se papinim odredbama, ali su ovakvi lanovi do 1230. bili mirni. No poslije su poeli praviti smutnje i bune u Redu, osobito otkada su se prozvali Spirituales - duhovnjaci. Kadgod su oni inae hvalili svetost i mudrost sv. Bonaventure, ipak su ga kudili to toboe odluno nije dokinuo zloporabe. S vremenom se spiritualci rascjepie na razne sljedbe: Klareni, Celestini itd., a najopasniji su bili Fraticelli. Drali su za vrhunac svake svetosti i savrenosti obdravati doslovce velikim Pravilo i Oporuku sv. o. Franje bez ikakvih papinskih deklaracija, pae su drali da ni papa ne moe nita u Pravilu dispenzirati. Umjerena stranka Reda se zvala Opservantia - obdravanje u kojoj je dodue bilo laksnih lanova. Kako svjedoi povijest, meu voama spiritualaca nije se naao ni jedan miran, umjeren i simpatian ovjek, nego su svi bili neumjerni, estoki, a djelomino i laci. Od duha sv. Franje, kojim su se toliko hvastali da ga obnavljaju, jedva se nalazi u njima trag osim ako ga treba traiti u onoj ljubavi prema siromatvu koju su do smjenosti unakazili. Naprotiv, meu muevima umjerene opservancije nalazili su se ozbiljni i simpatini ljudi, koji su svojim ivotom osuivali laksizam i svojim razborom zabacivali nazore spiritualaca. Ovi su muevi jednako zabacivali jednu i drugu skrajnost: laksizam, ali i pretjerani rigorizam, jer oboje vodi Red u propast. Meu ove se ubrajaju odlini i trijezni muevi: sv. Antun, bl. Aleksandar Haleki, Ivan Pecham, David iz Augsburga, Bertold Regensburki, pa i sam sv. Bonaventura koji voli velike kue jer se u njima lake uva stega, lake odgajaju novaci i vema prijaju nauci i duhovnoj pastvi. Onim zaneenjacima koji su mjesto za stalna boravita revnovali za nekadanje potucanje, otro dobacuje: Ako veli da moramo kako putnici i stranci hodati od kue do kue, prosti Boe onom koji je prvi izmislio ovu glupost! Kad god su svi ovi umjereni bili, ipak su zabacivali laksizam, stalne prihode, prevelike trokove oko gradnje i nagomilavanja ivenih namirnica. David pak Augsburki ovako tjei brau koja su si u savjesti zabranjivala zbog zabrane novca: Sv. Franjo, pun Duha Bojega, nije htio ovom zabranom brai stavljati zamku na grijeh, nego nekako zagraditi putove krtosti". Ovaj znameniti asketa iskreno i otvoreno priznaje da se strogost prijanjih vremena vie ne moe obdravati radi mnoine brae, radi kua za bolesnike i studente, ipak ni za ove ne doputa stalne dohotke jer se izravno protive naem staleu. Da bi se jednom duhovi smirili i prestale sumnje i prepirke, izile su nove deklaracije ili tumaenja Pravila, i to najprije od pape Nikole III, 14. kolovoza 1279. Exit qui seminat. Trideset i tri godine kasnije, 6. svibnja 1312. izda dekret Exivi de paradiso, u kojem se taksativno nabrajaju sve zapovijedi Pravila koje brau veu pod 2

smrtni grijeh. Uza sve to spiritualci su i dalje ostali nepomirljivi, a osobito oni iz Provanse u Francuskoj. Njihovo mahnitanje dolo je do vrhunca za pape Ivana XXII, kojega su na neuveni nain javno igosali i vrijeali ga, pae i krivovjercem nazivali zbog neke njegove privatne nauke. Ivan je opirno iznio i objasnio istinu o redovnikom siromatvu, ali sve uzalud. Kad je vidio da se ne da stiati bijes i fanatizam spiritualaca pozva Anela Klarenskog, Ubertina iz Cazale i ostale njihove voe preda se u Avignon 1317. Oko Duhova 1317. stiglo je ezdeset etvero brae u papin dvor ekajui na audienciju. Njezin rezultat bio je za spiritualce nesretan. estorica od njih budu odmah utamniena, a ostali izrueni avinjonskom samostanu na uvanje do daljnje papine odredbe. Nakon mnogih istraga Ivan izdade naredbu Quorumdam exigit. Iste godine i nareuje da jedino poglavari sa estitim redovnicima sporazumno mogu odreivati kakvou odijela i odluivati o potrebi itnica i podruma, a svi lanovi su duni bez protuslovlja pokoravati se njihovom sudu. Prema tome su morali spiritualci svoje uske, kratke i nakazne haljine odloiti, a poglavarima bi naloeno neka ih dobrostivo prime da se tako uspostavi jedinstvo Reda. Ovo je znailo poraz spiritualaca. Papa se pobrine da se njegova zapovijed izvri. Veina se provansalskih spiritualaca pokori i podvrgne kazni prema Konstitucijama Reda: dvadesetpetorica bili su izrueni inkvizitoru kom je bilo uspjelo skloniti na poslunost jo dvadesetoricu. Ostali su bili predani svjetovnoj vlasti. etvorica od njih morali su uzai na lomau 7. svibnja 1318. u Marseillu, a peti kao manje tvrdokoran bi osuen na zazidanje. 3. Racjep Reda na Opservante i Konventualce Ostaci spiritualaca su jo i dalje postojali u 15 st. pod imenom klarena kao samostalna sluba. Isto se tako nalaze u 15. st. jo gori njezini lanovi pod imenom Fraticelli koji meutim nisu imali nikakve veze sa Redom, osim to su porijeklo vukli od spiritualaca i ukoliko su primali apostate Franjevakog Reda. Uostalom, naziv Fraticella su nosila i druga sumnjiva drutva u razno doba. Poslije pada spiritualaca uspostavilo se dodue jedinstvo u Redu, ali se tokom 15 st. ispoljavaju dvije struje s obzirom na redovniko siromatvo i tako su se poeli Franjevci djeliti na Opservante i Konventualce. Naziv Konventualac dolazi odatle to su se za razliku od manjih samostana ili eremitorija vei samostani zvali conventus, a njihove crkve papa Inocent je zvao ecclesiae conventuales te im dao povlastice kolegijalnih Crkava da mogu npr. uvati u njima Presveti sakramenat, pokapati itd. Braa koja su blae shvatila i vrila siromatvo rado su zauzimala konvente, dok su ostali u velikoj veini voljeli stanovati u skromnijim kuama obdravajui strogo Pravilo. Izmeu jednih i drugih vodile su se estoke borbe i prepirke koje su i poglavarima i sv. Stolici zadavale mnogo jada. Nakon raznih i bezuspjenih pokuaja da izmiri jedne i druge papa Leon X bulom Ite et vos definitivno 29. svibnja 1517. odijeli konventualce od opservanata koji se od sada zovu jednostavno Ordo Fratrum Minorum sa dodatkom ili bez njega Regularis Opservantiae. Opservantima je ovaj dodatak bio vrlo lijep da su ga sauvali sve do 1897. Prema papinoj odredbi Konventualcima se postavlja za vrhovnog poglavara Magister Generalis koga ima potvrivati General Opservanata kao Min. Gen. totius Ordinis Minorum. Isto je Leon izjavio da opservanti imaju prednost i da se jedino oni mogu zvati pravim sinovima sv. Franje. Konventualci nisu bili zadovoljni ovim odredbama i prigovarali su. Stoga im je Leon X 1518. zaprijetio da e ih posvema podvrgnuti poslunosti Opservanata, ako se ne prestanu buniti. 3

Svi iskreni lanovi i ljubitelji Manje brae, kojem god ogranku pripadali, mogu samo oplakivati ovu diobu Reda. Uostalom, bilo bi nepravedno dananje moderne konventualce, koji svuda ive pod redovnikom stegom, poistovjetiti s deformiranim Konventualcima 15. st. Kao to i moderna Manja braa nemaju nikakvog prava braniti zablude i grijehe to su skrivili opservanti ondanjeg vremena. IRENJE REDA MANJE BRAE I NJIHOVA DJELATNOST U OVOM RAZDOBLJU 1. irenje Reda Manje Brae Ve za ivota sv. o. Franje Red se brzo proirio po cijeloj Europi. Braa su se po nalogu i s blagoslovom sv. Utemeljitelja razilazila po svim zemljama navjeujui svuda spasonosnu pokoru i mir. Po svjedoanstvu ondanjih pisaca openito su nailazili svojim jednostavnim propovijedanjem na razumijevanje kod naroda i preporodili evaneoski duh. Podruje Reda se dijelilo na Provincije, a Provincije prema svojoj veliini na vie kustodija. Radi lake uprave Red se podijelio na dvije obitelji: 1. Obitelj prigorsku (familia cismontana), i 2. Zagorsku (familia ultramontana). Opseg obiju nije bio dodue u svako vrijeme jednako odreen, ali uglavnom pod prigorsku obitelj spadala je Italija i sav Istok, zatim Austrija, Ugarska i Poljska. Zagorska je pak obitelj obuhvaala Francusku, panjolsku, Njemaku, sav Sjever, Zapad, a kasnije i Ameriku. Od 16. st. se Zagorskoj obitelji pribrajao i krajnji Istok, jer su ondje djelovali veinom panjolski i portugalski lanovi. Papa Nikola IV, prvi iz franjevakog Reda, izdao je naredbu da se mora za svako novo podignue Provincije zatraiti dozvola od sv. Stolice. Iz ove njegove naredbe razabiremo, ve za generalata sv. Bonaventure, da je Red brojio vjerojatno 34 Provincije. Ovo stanje Provincija po nalogu papa sauvalo se do 15. st. Kasnija upravna podruja nosila su ime Vikarije, kojima je upravljao od generala odreen vikar - zamjenik. Meu njima zauzima odlino mjesto Bosanska Vikarija. Pod konac 15. st. franjevci su osnovali rusku vikariju na podruju dananje Galicije, i lavovsku vikariju, te djelovali i u drugim baltikim zemljama. Kako se dakle vidi, usprkos unutranjih borbi i rascjepkanosti s obzirom na obdravanje Pravila, franjevci su razvijali u to vrijeme veliku djelatnost i nisu se predali neradu i besposlici. Openito govorei, spomenute nutarnje borbe slue im pae i na ast, jer se nisu borili da postignu vremenita dobra ni zemaljske asti i naslade, nego za redovnike ideale, bilo istinite bilo umiljene. Isto je tako hvale vrijedno to je franjevaki Red sve do naih vremena ostao ivahniji negoli mnogi drugi. Najbolje svjedoanstvo prua povijest one djelatnosti, to ju je Red razvio kroz stoljea, premda ova povijest nije dosta istraena. I s druge strane je tee ovu djelatnost opisati: kao to se naime i kod svjetovnog klera obino ne istie neprestani tihi redoviti rad, tako se i kod redovnika uvrtavaju u kronike samo izvanredni dogaaji, koji svima upadaju u oi. Povjesniar se mora dakako u prvom redu na sve obazirati, ali u pomanjkanju izvanrednih injenica ne moe i ne mora zakljuivati na nerad i mlohavost. Gdje okolnosti vremena i mjesta ne zahtijevaju izvanrednih injenica, ili gdje redovnici nemaju vanrednih sila, ipak redoviti rad brae ostaje, iako nije nigdje zapisan. 2. ivot i propovijedanje prvih Franjevaca 4

Nitko nije ljepe opisao ivot prvih Franjevaca, negoli oevidac, biskup Jakob iz Vitraja: Manja se braa nita ne brinu za vremenite stvari, nego arko i revno rade svaki dan oko toga da due, kojima prijeti propast, odvrate od svjetskih ispraznosti i povedu sa sobom... Sami pak ive po uzoru prvobitne Crkve, za koju je pisano: 'U mnotvu onih to prigrlie vjeru bijae jedno srce i jedna dua'. Po danu obilaze gradove i sela i nastoje neke pridobiti, a nou se vraaju u pilju ili samostan, odnosno samotna mjesta, gdje se bave razmatranjem... Drim pak da na sramotu biskupa, koji poput nijemih pasa nikad nisu kadri lajati, Gospodin e po ovakvim priprostim ljudima spasiti mnoge due prije svretka svijeta. A tako pomno nastoje u sebi ostvariti pobonost, siromatvo i poniznost prvobitne Crkve, u ei i duhovnoj vruini crpe istu vodu iz evaneoskog izvora, da vre ne samo evaneoske zapovijedi, nego se i savjete trse na svaki nain ispunjavati i tono nasljedovati apostolski ivot. Svega se odriu to posjeduju, sami sebe zatajuju, uzimaju na se kri i goli slijede gologa Krista. alju se dva po dva da propovijedaju pred licem Gospodnjim i prije Njegova drugog dolaska. Ni jedan brat ovoga Reda ne smije nita posjedovati. Nemaju samostana, ni crkve, ni polja, ni vinograda, ni ivotinja, ni kue, ni posjeda, ni ita gdje bi glavu naslonili... Ako ih tko pozove na objed, jedu i piju to kod njih ima. Ako im to tkogod da iz milosra, toga ne uvaju za budue... Onima koji dolaze k njima, davaju kordu i tuniku, a ostalo preputaju Bojoj Providnosti. Gospodin je doista svojim slubenicima na ovome svijetu stostruko vratio u ovom ivotu to ga provode. Na njima je zaustavio svoj pogled tako, da vidimo na njima doslovno ispunjeno to je pisano: 'Bog voli stranca i daje mu hranu i odijelo'". Kako su braa propovijedala u 13. i 14. st. i s kakvim uspjehom, to istie i nekatoliki povjesniar Koch: Zaputili bi se pjeice po dva i po tri, bosonogi i u grubim tunikama, ali punim srcem najdublje ljubavi prema Bogu i ljudima. Njihova bi nesebina pojava izazivala ruganje i progone, ali su svojom aneoskom strpljivou svladavali svoje protivnike i sticali sebi udivljenje, ljubav i tovanje. Narod je rado darivao ove jednostavne i pobone mueve. Odmah su poeli graditi kapele, crkve, samostane, oslanjajui se samo na milodare. Ovi su redovnici izgledali kao nadnaravni ljudi. Doista, u idealu posvemanjeg siromatva krile su se neizmjerne sile. Oni su naime prosjaili, dok nisu imali na ovoj zemlji nita oekivati i izgubiti, a prema tome niemu se nisu nadali i niega bojali, a jer su potjecali od najnieg puka, znali su kako ovaj obini svijet misli i to mu treba, pa su postali prijateljima, tjeiteljima, braniima i odvjetnicima siromaha i potitenih. Narod je hrpimice hrlio u crkve novih redovnika, ne samo radi mnogih i velikih oprosta, koji su bili vezani za ove crkve, nego i radi slube Boje, koju su Manja Braa doista pukim nainom obavljala... Svoju djelatnost nisu ograniavali samo na samostan u gradu, nego bi svukuda zalazili iz grada u grad, od sela do sela, sluili Misu, propovijedali, sluali ispovijedi u kolibama, u spremitima, pae i pod vedrim nebom... U prvom pak redu vodili su brigu oko najnieg sloja naroda u gradovima, na koje su se do sada crkveni slubenici malo obazirali. Sada su se pak prosjaka braa pojavila meu graanima i proleterima, gotovo posve zaputenima zbog pomanjkanja slube Boje i kola. Broj proleteraca je svakim danom rastao, osobito u trgovakim gradovima: u njihovim uskim i posve nepovoljnim za zdravlje ulicama. Ve se tada nagomilavalo veliko mnotvo ljudi koji su bez prestanka tjelesno patili glad, bol i poast, i bili odani opainama i nedjelima. Franjevci su se dakle najprije pobrinuli da se ukloni neist, a time su otvarali put oienju zraka i zemlje, i lijenima naglaavali da se i najprostijim poslom moe otkloniti glad. Dok su po bolnicama dvorili bolesnike, nisu

se bojali ni gube, ni crne smrti... Doskora su se dakle smatrali dobrotvorima mnotva ljudi do sada naputenih, koji su tjelesno zdravlje dugovali brizi brae a duevni mir njihovoj nauci i propovijedi. Ovako su prosjaka braa postali prijatelji mueva u svim ivotnim prilikama i savjetnici enama u kunim poslovima i kod odgoja djece. Ovako je lako razumljiva popularnost koju su braa uivala osobito u prvim stoljeima kod velikaa i kod naroda. 3. Franjevci u raznim slubama Sv. Stolice Dok su u 13. st. Albigenzi, Valdenzi i drugi krivovjerci zlorabili svoj veliki ugled protiv Crkve, sv. Franjo je svoje drutvo ili bratovtinu vrsto povezao sa Crkvom i njezinom glavom, Papom. Idui vjerno stopama svog svetog Utemeljitelja, Red se srano borio za jednistvo Crkve i Papinu vlast s tolikom odvanou kolika se moe nai samo kod onih koji se na ovom svijetu niemu nemaju nadati niti se iega bojati. To su rado priznavali Pape i zarana poeli brau uzimati u svoje slube oslanjajui se na njihovu vjernost, estitost i neporonost, u emu se nisu prevarili. Manja su braa jedina asistirala na umoru papama Inocentu III, Honoriju III, Grguru IX. i Aleksandru IV, jer su ih njihovi roaci ostavili, poto se vie nisu mogli nadati od njih nikakve koristi. Franjevci su esto bili povezani s papama, kao njihovi kapelani, sakristani, propovjednici i njihovi ispovjednici. Sv. Pio V. je ispovjedniku i pokorniku slubu u bazilici sv. Petra povjerio Konventualcima, a u Lateranskoj Opservantima. Izmeu franjevaca su razni birani za biskupe i kardinale, i u svako doba, i u svim zemljama. esto su ih Pape slale kao svoje punomonike kod vladara i kao posrednike mira. Kao vjerni sinovi sv. Crkve franjevci su se odluno i hrabro borili protiv presizanja careva Hohenstaufovaca i drugih silnika, koji su imali pred njima veliki respekt. Tako tiranin Ezzelino u Padovi, koji se nije na nita obazirao, nikoga se na svijetu nije vie bojao negoli brae franjevaca - osobito sv. Antuna. Po nalogu raznih Papa, franjevci su sakupljali i kranske vitezove na obranu protiv Tatara, koji su poeli provaljivati u Europu 1241. U isto vrijeme su razni franjevci ivo radili oko sjedinjenja i drugih istonih naroda sa Rimskom Crkvom. Dosta je spomenuti bl. Ivana od Parme i sv. Bonaventuru. 4. Propovjednici i Sveci ovog razdoblja Kako da braa propovijedaju, to je oznaio sv. Franjo u Pravilu. Kako smo vidjeli iz gore navedenih svjedoanstava, jednostavne propovijedi brae silno su se doimale puka. Veliki su propovjednici uivali osobiti ugled i redovito bili pozivani na Kapitul. Braa laici su doskora bili iskljueni sasvim iz propovjednike slube. Franjevaka je propovijed dugo nosila obiljeje poziva i poticaja na pokoru, ali je ipak podlegla uplivu vremena te homilietsku propovijed zamijenila skolastikom. Veliki su uitelji 13. st. znali drati prave mjere, dok su noviji poeli na propovjedaonici iznositi uene kolske teme koje su godile znatieljnosti, ali posve zanemarivale nutarnji duh. Na ovaj neukusni nain propovijedanja se estoko obarao Roger Bacon. Prvi franjevac koji je sretno znao spojiti stari i novi nain propovijedanja bio je sigurno sv. Antun, koji nam i crta uzor savrenog franjevakog propovjednika. Prema njemu propovjednik mora biti snabdjeven znanjem i pobonou, pruati primjer 6

zborom i tvorom, i mora polaziti kamo god ga se poalje. Propovijed neka mu nie iz rijei Boje i neka ne bude nagrena basnama. Prost od svakog slavohleplja neka ne govori o uzvienosti svog Reda ili o velikom broju svoje brae i njihovim krepostima. On mora imati pred oima jedino spas dua, pa stoga neka marljivo slua ispovijedi jer se u ispovjedaonici ubiru plodovi koji dozrijevaju u propovijedima. Istoga je miljenja i sv. Bonaventura, koji tvrdi da su braa vjernicima najvie koristila propovjedanjem i ispovjedanjem (usp. Opera Omnia, sv. VIII pag. 337). Divan je govor sv. Antuna u III Nocturnu, 13. lipnja, ali ga nisam mogao nai u "Inter Opera Omnia s. Antonii" u subotikoj biblioteci! Najznamenitiji propovijednici 13. st. su ovi: 1. Sv. Antun Padovanski - premda rodom Portugalac, vladao je talijanskim jezikom kao svojim materinskim. Njegovu zmamenitost i upliv ipak ne moemo shvatiti iz njegovih pisanih govora koji su doli do nas. 2. U Francuskoj je cvao Hugo od Digna, kojega je radi njegove vjernosti i ara Ivan od Parme nazvao drugim Pavlom. Umro je oko 1256. 3. Ne samo u Njemakoj, nego i u cijelom Redu, najslavniji je propovijednik Bertold Regensburki, koji je postizavao izvanredne uspjehe svojim lijepim pukim govorom u Gornjoj Njemakoj, vicarskoj, Austriji, ekoj i Moravskoj. Umro je 1272. Poslije kratkodobnog nazatka u 14. st., franjevako se propovjedanje razmahalo neoekivanim oduevljenjem u 15. st. to treba sigurno pripisati preporodu i revnosti Opservancije. Opservanti su svojom naukom i svetou preporodili pravi kranski duh ne samo u Italiji, nego i po cijelom kranskom svijetu. Potvruju to povjesniari renesanse: U to vrijeme nije bilo vee predrasude nego li o prosjakoj brai: propovjednici pokore su ju svladavali. Oholi je humanizam kudio i ismjehivao. Ali im su ovi propovjednici podigli glas svi su zaboravljali na humanizam." Jo nije dosta ispitana povijest ovih mueva koji su plamtjeli tolikom otrinom i revnou. Ona pripada najdraim injenicama onoga vremena koje vrvi od mnogih zala. Iz ove se povijesti jasno vidi kako je novi i ivotni duh poeo proimati Crkvu... Osobito produbljivanjem savijesti su ovi dobrotvori i spasitelji naroda tako silno uzburkali svoje vrnjake Kako je njihov nain govora pristajao udi talijanskog naroda, to pokazuje izvanredno mnotvo i uspjeh to ga je postizavala veina ovih propovjednika: im bi se pojavili uzbunili bi sav grad i okolicu. Trgovine i radionice bi se zatvarale i esto bi se podigla propovjedaonica pod vedrim nebom jer su crkve bile premalene. Na tisue sakupljenih ljudi sluali su propovjedi koje su esto trajale po vie sati. Iza njih su nerijetko slijedili poboni igrokazi ili predstave. Uspjesi ovih propovjedi gotovo svuda su se oitovali u oslobaanju siromaha koji su bili pozatvarani poradi duga, ljudi su palili karte, kocke i needne slike itd., vraali ukradenu robu, izmirivali se... Samo malo povijesnih epoha moe pokazati toliko izvanrednih obraenja itavih gradova i pokrajina kao epoha renesanse. Mnogi franjevaki propovjednici 15. st. ipak ne zasluuju osobitu pohvalu. Previe su naime pogodovali duhu toga vremena, pa navodili lana prorotva, udesa i praznovjerja, preotro i bezobzirno igosali pogreke crkvenih prelata i biskupa. Iznosili su esto prepirke koje nisu narodu nita koristile nego samo izazivale svau. 1. Sv. Bernardin Sijenski koji je kao puki misionar obilazio po cijeloj Italiji s velikim uspjehom, napisao je mnogo latinskih i talijanskih djela i govora. Umro je 1444. 2. Sv. Jakov Markijski koji je propovijedao ne samo u Italiji nego i po Dalmaciji, Bosni i Ugarskoj. Mnogo je zasluga stekao u borbi protiv Turaka i Fraticella. Umro je 1476. 3. Govornitvom i uspjesima sve nadvisuje sv. Ivan Kapistran. Car Fridrih je zamolio Papu neka mu Ivana poalje kao propovjednika za Njemaku. Kuda god je dolazio, sveenstvo i narod su mu dolazili u susret kao 7

papinskom izaslaniku, propovjedniku istine, velikom proroku i anelu nebeskom. Sa brdina su dolazili ljudi da se dotaknu skuta njegove haljine. Na njegove propovijedi je svaki dan dolazilo 20000 - 30000 ljudi Premda nisu razumjeli njegova jezika ipak su ga paljivo sluali, i to paljivije nego njegova tumaa. Propovjedajui pokoru preao je velik dio Njemake, Moravske, eke i Poljske. Svuda je ubirao obilate plodove. Kad je jednom propovijedao o smrti u Lipsku (Leipzig), 120 raznih mladia je stupilo u Red. Poznati su njegovi napori oko obraenja Husista i protiv Turaka. On je sa junakim Sibinjanin Jankom (Hunyadyem) oslobodio Beograd 14. lipnja 1456. i nakon osam dana izvojtio odlunu pobjedu nad Turcima. Iste godine je sv. Ivan Kapistran preminuo u Ilokom samostanu u nazonosti raznih velikaa, 23. listopada. Do danas se nije uspjelo ustanoviti gdje poiva njegovo tijelo. Bilo bi poeljno da se njegovo tovanje proiri po svim samostanima nae provincije. Vrijedno je napose spomenuti jo izmeu mnogih drugih fra Pelbarta iz Temivara jer se njegovi latinski govori nau i u nekim naim bibliotekama. Dobro je napomenuti da su sredovjekovni pisci svoje propovjedi izdavali najvie na latinskom jeziku, da budu pristupane i drugim stranim propovjednicimasveenicima. Ovom razdoblju pripadaju osim ve spomenutih svetaca: Marokanski prvomuenici (1220), Septanski muenici (1227), sv. Benevenut biskup (1274), sv. Ljudevit Anuvinac (1299), sv. Petar Regalat (1456), sv. Didak (Jakob) iz Alkale, brat laik (1463). 5. Djelatnost franjevaca na drugim poljima a) Upliv Reda na liturgiju i puke pobonosti Redovnici pojedine biskupije su imali u 13. st. iroku slobodu odreivati za sebe svetkovine i liturgijske pobonosti. Tom su se slobodom sluili i Franjevci, pa su u svojim crkvama uveli razne pobonosti ili ih jae rairili. Tako su svetkovinu Presv. Trojstva, koja se ve slavila u nekim krajevima, 1260. primili u svoj kalendar i rairili dok nije postala openitom od 1334. Po nakani svetog Utemeljitelja, Franjevci su osobito astili drugu boansku Osobu i nastojali su narodu predoiti ono to je ovjeje u Kristu, to se lake shvaalo i prodiralo u srce: Jaslice, Kri i Presv. Oltarski Sakramenat. Ovo troje su naroito batinili od svog Serafskog Oca. Obiaj predstavljati jaslice u boino doba postojao je ve prije samo se jae razmahao poslije primjera sv. Franje i rairio posvuda te se iri i po upnim crkvama. tovanje Muke Isusove su isto Franjevci revno rairili da kranski puk potaknu neka bi bolje, u nasljedovanju, upoznao Spasitelja u njegovim patnjama. U tu svrhu su poeli uvaati imitaciju svetih mjesta, osobito Jeruzalema, da puku sve blie doaraju otajstva Muke Isusove. Odavde su se razvile Kalvarije po breuljcima i grobljima, a najposlije dananja pobonost krinoga puta koju su Franjevci, osobito sv. Leonardo iz Porto Mauricija, rairili. Isto su tako rairili, idui stopama sv. Franje, pobonost prema Euharistiji i presv. Imenu Isusovu. Uz Krista iskazivali su Franjevci odmah na poetku osobito tovanje prema njegovoj presvetoj Majci. Odluno su zastupali i branili Njezino Bezgreno zaee, uveli blagdan Njezina Pohoda i Zaruka. Na Kapitulu 1339. uvedena je sluba-oficij u ast sv. Josipa kojeg je tovanje revno promicao sv. Bernardin Sijenski i drugi. Jo prije sveope Crkve Franjevci su javno tovali sv. Joakima i sv. Anu. Od Franjevaca potjee dodatak aneoskom pozdravu: Sveta Marijo... Jo 1422. uveli su krunicu Sedam radosti B.D.Marije, koju je

osobito promicao sv. Ivan Kapistran. Trokratno zvonjenje na pozdrav Gospi, uveli su Franjevci sredinom 13. st. Kako su Franjevci promicali Brevijar Curiae Romanae, o tome je drugdje reeno. b) Djelatnost na socijalnom polju Franjevaka socijalna akcija see od poetaka Reda sve do naih dana. Ve sam osnutak Reda, a pogotovo Treeg Reda, bilo je socijalno djelo od najvee vanosti. Franjevaki je Red obuhvaao sav ivot naroda i elio sve promijeniti i obnoviti. Red manje brae u svojoj biti bio je socijalan, te je svim svojim djelima utisnuo biljeg svoga postanka. Samostani prijanjih vremena su traili osamu, dok su Franjevci odabirali gradove gdje su razvijali socijalnu akciju, posebnu i najopseniju u svjetskoj povijesti, kako pie neki moderni uenjak. Manja su braa ne samo propovjedanjem i dijeljenjem sakramenata poduavala i tjeila narod, nego prema prilikama pruala mu i tvarnu pomo. Mnogo puta su branili siromahe, potlaene i progonjene protiv njihovih nepravednih gospodara, pa bili to i carski upravitelji. Bertold Regensburki je esto opominjao gospodare neka blago postupaju sa slugama. U nekom gradu nije htio drati propovijedi, jer je narod u njemu bio optereen velikim porezima. Negdje su podizali sirotita i bolnice i svojski se brinuli za utamniene i na smrt osuene. Mnogo puta su dvorili gubavce i spremno im dijelili vjerske utjehe. Kad bi doli u koji novi grad, prvim boravitem im je postala kua gubavih, a esto su postajali rtvom poasti. Tako je za vrijeme grozne poasti u 14. st. od Crne smrti 124 - 434 franjevaca palo kao rtve ljubavi prema blinjemu. Osobita je ustanova postala u ovo doba takozvani Montes Pietatis kao prava pretaa novanih zavoda i tedionica ili kreditnih banaka naeg doba. Tu su siromasi i potrebni dobijali zajam uz male kamate. Montes Pietatis je najvie promicao bl. Bernardin iz Feltre. c) Misijska djelatnost Kako u svemu ostalom, tako je i u misujskom radu Franjo svijetlio svojim vlastitim primjerom. Sam se ee zaputio u daleke zemlje, ali je samo jednom uspio pred egipatskim sultanom propovijedati. Njegovi su sinovi razvijali junaku djelatnost i to s takvim uspjehom kakav se prema prilikama tadanjeg vremena mogao oekivati. Oni su dolazili kao jaganjci meu vukove, bez dravne zatite, bez ikakvih politikih namjera, nego jedino s vruom eljom pridobiti nevjernike i muhamedovce za Krista. Njihova nepouenost i siromatvo bilo je rjeitije nego njihove rijei. Uz Franjevce su gotovo svuda djelovali i Dominikanci. U Europi su najznamenitije franjevake misije u Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj, Vlakoj i ostalim zemljama, koje su ve pale pod muhamedanski jaram, ili im je neminovno prijetio. Izmeu ovih se najvie zna za misije u Bosni, gdje su najuspjenije radili protiv krivovjeraca bogumila sv. Jakov iz Marke i sv. Ivan Kapistran. Kad je 1451. bosanski biskup molio da mu se opet poalju braa, ovim je rijeima obrazloio svoju molbu: Dobro valja pamtiti, da im se braa pojave u krivovjerskim krajevima, krivovjerci iezavaju kao vosak ispred ognja. No ve 1463. Turci su zauzeli i opustoili Bosnu, a tom zgodom su i mnoga braa poginula. Istom kad je hrabri o. Aneo Zvijezdanovi ishodio od Muhameda II ferman tolerancije za katolike, mogla su braa uz silne napore i neprestanim nevoljama voditi malenu duhovnu pastvu kao jedini sveenici u onoj zemlji. Zato s pravom veli o njima kroniar: ive u neprestanom muenitvu. S velikim uspjehom su misionarili meu Rusinima i Litvancima i kod Letonaca.

U Africi su isto Franjevci spasonosno djelovali, ali i mnogo krvi prolili, da uzmognu ondje kroz vjekove barem krane utvrivati u vjeri. Za propovijedanje u Tunisu i Aliru izvanredno je revnovao bl. Rajmund Lulski, roen na otoku Mallorca. Proputovao je cijelu Europu da kranske vladare i pape pridobije za to izdaniju pomo u misijama. Sam je osnovao posebnu kolu gdje e misionarski pripravnici uiti Arapski jezik, i nastojao je da se takve kole i u drugim gradovima osnuju. Poao je propovijedati u Afriku, ali su ga muhamedovci prisilili na odlazak. Nakon mnogih nevolja vratio se opet u Afriku ve kao osamdeset godinji starac. Tu je najprije skromno radio, ali doskoro je poeo javno propovijedati Krista i na svoj nain posebno muslimanima tumaio tajnu Presv. Trojstva. Muslimani su ga kamenovali i ostavili mislei da je mrtav. Talijanski su ga trgovci uzeli na svoju lau i opazivi da je iv, oistili su mu i povezali rane. Meutim, kad je Rajmund mogao s lae ugledati svoju domovinu, umro je. Bilo je to 1315. Njegov je zanimljivi ivot opisan kod Waddinga. I u razne druge afrike zemlje Franjevci su zarana stali unositi Kristovu vjeru. im su bili 1344. otkriveni Kanarski otoci, Franjevci su odmah onamo poli, ali navodno odmah okrutno pomoreni. Stalno je ipak da su se onamo zaputila Manja Braa 1402., kada su te otoke zauzeli panjolci. Braa su u kratko vrijeme obratili stanovnitvo i sagradili vie samostana. Meu misionarima koji su ondje radili vrijedno je spomenuti brata laika sv. Didaka koji bude 1441. poslan za gvardijana u samostan na otoku Puertaventura. U Abesiniji nisu imali trajnog uspjeha. 1446. stigli su na Kapo Verde gdje je odmah poeo propovijedati Rogerije, rodom Francuz. Odavde su Manja Braa pratila smione portugalske mornare na cijeloj plovidbi oko Afrike sve do istone Indije. Poslije 1241., kad je cijeloj Europi prijetila propast od Tatara, Grgur IX povjeri Dominikancima i Franjevcima da propovijedaju i sabiru kriare protiv opasnih navalnika. No ovi se nisu time zadovoljili nego su dolazili meu same Tatare da ih pridobiju za kransku vjeru. Ovo su radili to sami od sebe, to po nalogu Pape. Prvi je ovakvu misiju primio Ivan de Plano, franjevac iz Umbrije, 1245. od Pape, koji ga je poslao da pregovara sa Kanom pokrajine Kipak. Tako je morao uz obalu Kaspijskog mora i Aralskog jezera preko Mongolske, dok nije stigao u tabor velikoga Kana kod grada Karakorum. Veliki je Kan poslao po njemu grubo pismo Papi, ali je ova misija bila vrlo vana jer je Ivan donio Zapadu prve vijesti o zemljama i narodima unutarnje Azije. Ivan de Plano je 1250. umro kao barski (biskup-nadbiskup). Jo je znamenitiji put franjevca Vilima Rurbroucka iz Flandrije, kojega se putopis zove najveim zemljopisnim umijeem srednjeg vijeka. On je po nalogu sv. Ljudevita kralja najprije putovao u Armeniju, odatle u gradove Saraj i Karakorum. Za cijelog putovanja, gdjegod je mogao, propovijedao je Evanelje Tatarima s kojima bi god doao u doticaj. Papa Nikola IV poslao je pisma armenskom kralju i jakobitskom patrijarhu, koji su se bili pokazivali spremni sjediniti s katolikom Crkvom, a isto tako i pisma na Mongole u Perziju i Kini po franjevcu Ivanu iz Montecorvina u pratnji nekoliko franjevaca. Nakon to je Ivan iz Montecorvina izruio svoje diplome Armeniji i Perziji, odmah se dade na put u Kinu do velikog Kana. Putem je u gradu Meliapuru proveo godinu dana, propovijedao Nestorijancima i stotinu ih je pokrstio. Tu je izgubio i jednog svog druga, klerika Nikolu iz Pistoje, dominikanca, koji je preminuo u njegovu naruaju. Odavde je otplovio u junu Kinu i zatim u grad Peking k Velikom Kanu Temuru. Tu je od 1294. sve do svoje smrti toliko toga izveo, da se je zavrijedio ubrojiti meu najvee misionare cijele crkvene povijesti. Njegovu 10

apostolskom radu najvee zapreke su stavljali Nestorijanci. Ivanu je dodue polo za rukom nekog nestorijanskog poglavara grada Tendek-a, koji bijae od Pekinga udaljen dvadeset dana hoda, s mnotvom naroda privesti jedinstvu Crkve, ali odmah poslije smrti ovog etverovlasnika jedinstvo se prekinulo. Nestorijevci su Ivana pred Velikim Kanom prikazali kao varalicu i time ga nastojali osumnjiiti, ali poto se sudbeno dokazala Ivanova nevinost, kineska vlada ga je uvelike cijenila, te se mogao slobodno posvetiti misijama. 1299. sagradio je krasnu crkvu za 6000 vjernika, koje je sam pridobio za kransku vjeru. Kad je 1303. dobio pomo od Arnolda iz Klna, preko carske palae sagradio je samostan sa drugom crkvom, gdje je 150 pokrtenih djeaka pouavao u latinskom jeziku, a ujedno i grkom, te u gregorijanskom pjevanju, koje je Kan rado sluao iz svoje palae. Da uzmogne i pisanom rijeju pridobivati due, preveo je Novi Zavjet i Psalme na kineski jezik. No, za ovu prostranu misijsku pokrajinu trebalo je novih radnika. Kad je Papa saznao za sve to je Ivan uinio, 1307. podigao je za mongolsko carstvo crkvenu pokrajinu Kambalu sa est biskupija te je posvetio est franjevaca za biskupe i poslao ih neka Ivana zarede za biskupa i urue mu nadbiskupski palij. Od ovih su samo trojica stigla u Peking, a ostali su pomrli na putu. Izmeu biskupija to ih je Ivan podigao, moe se sigurno znati samo za jednu, gdje se brzo sagradio samostan i tri crkve. Peking je ve prije dobio treu crkvu i dva samostana. Bilo je za Ivana veliko slavlje kad je 1310. pridobio za crkvu Velikoga Kana Haikana, Temurova nasljednika. Ali naalost, ovaj je ve 1311. umro, a njegov se nasljednik nije pokrstio iako je pogodovao kranima. Ivan je dakle mogao slobodno nastaviti svoj posao dalje, dok nije 1323. umro na veliku alost krana i pogana. Tatari i Alani su ga tovali kao sveca. Mnogi su hodoastili na njegov grob do konca ovog stoljea, kada su progoni krana satrli spomen na njega. Ivan iz Montecorvina je jo ivio dok je u Peking stigao bl. Odorik iz Pordenone (Furlani). On je 1318. otputovao u Carigrad, a odande otplovio u Trapezunt i zatim u Perziju. Odavde je uz obalu Istone Indije otplovio na otoke Cejlon, Sumatru, Javu, Borneo, zatim u Koininu, a napokon se iskrcao u luci Kanton. Propovijedajui pohodio je velike gradove kineskog carstva, i 1325. doe u Peking, gdje osta do tri godine. Pjeice se vratio u Europu kroz Tibet i prvi je od Evropljana donio vijest o gradu Lhassa. 1330. vratio se u Italiju i brzo je umro od napora na putu. Pod konac ovog vijeka dola je na vlast dinastija koja poe progoniti kranstvo i brzo je sve unitila to je misionarski heroizam kroz mnoge napore sagradio. Franjevci su propovjedali kojekuda po Maloj Aziji, Armeniji i Perziji, ali veinom su poginuli muenikom smru, meu njima i bl. Gentil iz Matilike 1340. Otkada je Armenijom i Perzijom zavladao onaj strahoviti Tarmelan oko 1390. prevladao je muhamedanizam, prestala su poslanstva papama, a misionarima koji su putovali na istok bi zabranjen prijelaz. Franjevci su jo ostali na svojim mjestima, ali u neprestanom strahu i nemiru dok nisu svi 1450. poginuli. I u istonoj Indiji su franjevci poetkom 14. stoljea uspjeno radili, ali 1321. sve su ih kod Bombaya poubijali muslimani. No, im se otvori pomorski put za kojim se tako dugo eznulo, franjevci su se opet iskrcali u Indiji. Ve je 1500. Henrik iz Coimbre na radost kranima sv. Tome, navijestio Evanelje sa svojih sedam drugova. Mnogo su morali trpjeti od buna muslimana, dok nisu portugalci zauzeli grad Gou i ondanju moeju pretvorili u crkvu. Franjevci su tu otvorili kole, dvorili bolesnike, te propovjedali s velikim uspjehom. Goa je dobila za prvog nadbiskupa Ivana Albuquerque. Za njegove je uprave istom ovamo stigao veliki apostol naroda, sv. Franjo Ksaverski. 11

Misije u Svetoj Zemlji - Dragulj svih franjevakih misija sainjava bez sumnje misija u Svetoj Zemlji. Kad je 1219. stigao onamo sv. o. Franjo, ve je ondje naao brau u poslu. (*Na kapitulu o Duhovima, 14. svibnja 1217., po prvi se puta pojavljuje
raspodjela cijeloga bratstva na Provincije - pokrajine: est u Italiji i pet drugdje: u panjolskoj, Francuskoj, Njemakoj, Ugarsko-Hrvatskoj i Svetoj Zemlji. S tim kapitulom, moe se rei, poinju i franjevake misije. Te su prve misije, istina, odraavale prve franjevake zanose, ali nisu bile ba pripravljene pa su doivjele dosta neuspjeha - misli se vjerojatno na Njemaku gdje su braa dola bez znanja njemakog jezika, pa su bili otjerani kao heretici - osim one Ilijine u Siriji gdje su udareni izvrsni temelji budue, slavne i teke, franjevake prisutnosti.*) Red nije od

tada do dananjeg dana, Svete Zemlje nikada ostavio. U obraenju raskolnika i muslimana franjevci nisu imali kroz sve vrijeme nikakvih naroitih uspjeha, a po ljudski sudei nee ih ni imati ni ubudue naskoro, emu se nee nitko uditi tko poznaje prilike ondanjeg naroda. Franjevci su se morali redovito zadovoljavati time da vre duhovnu pastvu meu kranima katolicima koji ondje stanuju, uzdravaju potrebe kole i da hodoasnike primaju u goste. Povijest ove misije ispisana je krvlju. itanje o neprestanim progonima i muenitvima doista umara. Broj sve brae koja su pala kao rtve za vjeru iznosi 2000, a 6000 je onih koji su pomrli kao rtve ljubavi u vrijeme kunih bolesti. Sigurno je da su Franjevci barem od 1230. imali samostan u Jeruzalemu. Kada je egipatski sultan zauzeo 1244. Jeruzalem, koji su prijanje godine osvojili krani, ljuto se osvetio i dao je poubijati 5000 krana meu kojima su bili i svi franjevci koji su se nalazili u Jeruzalemu. Kad je 1301. sva opet pala pod vlast egipatskog sultana, latinsko je sveenstvo otilo, pa i franjevaki provincijal je svoje sjedite prenio na otok Cipar. Drugi su franjevci ipak ostali ondje da sveta mjesta po mogunosti sauvaju ili ih ponovno zauzmu. Ve im je 1272. sultan Bibars zajamio rezidenciju na brdu Sion i u Betlehemu, a 1309. su dobili novi Ferman kojim se iskljuivo njima daje pravo na svetita gore Siona, sv. Groba i u Betlehemu. Za vrijeme slijedeih desetljea su kupili vie gradilita, vjerojatno da poveaju samostan. 1333. francuski franjevac Rogerije Gurin je dobio od sultana dozvolu da mogu Franjevci svuda u Sv. Zemlji podizati nove samostane. ini se da ga je u tom podupirala francuska vlada. Najvie su se trudili za dobro franjevaca sicilijski kralj Robert i njegova supruga Sancija. Oni su uz veliki troak pribavili franjevcima pravo da ostanu u crkvi sv. Groba i sagradili su na gori Sionu novi samostan za dvanaestero brae, pae se brinuli i za njihovo uzdravanje. Papa Klement IV. je sve ovo potvrdio 1342. i opomenuo generala neka uvijek namjesti na Sionu dvanaestero brae i to sposobnih i pobonih. Malo poslije b sagraen gostinjac za bolesnike i putnike. Poslije kratkog perioda mira ponovno su nikli progoni u kojima je stradalo 28 brae meu kojima i sv. Nikola Taveli. Razna sveta mjesta su zauzeli muslimani ili shizmatici; no 1420. sultan ih je opet povratio franjevcima. Na poticaj idova Dvorana Posljednje Veere bude naima oduzeta. Samo uz ogromnu svotu novca su od sultana postigli da smiju opasati zidom samostane u Betlehemu i na Sionu. 1517. su Svetu Zemlju zauzeli Turci koji su sve franjevce bacili u tamnicu odakle su se izbavili nakon 27 mjeseci u koliko nisu ondje pomrli. Sudbina je franjevaca ovisila o hirovima i raspoloenju pojedinih paa. Uvijek im je visio nad glavama Damoklov ma. 1439. je sv. Ivan Kapistran obavio kanoniki pohod u Svetoj Zemlji, a od onda je njena uprava posve prela u ruke Opservanata. Ondanji Franjevci su bili upueni na potporu Zapada. Dareljivou prema njima su se osobito isticali panjolski i francuski kraljevi. 12

d) Djelatnost na znanstvenom polju Svrhu franjevakog uenja je lijepo oznaio Bartolomej iz Pise: Svrha uenja kod Manjeg Brata je prouavati sv. Pismo da sazna iz njega braniti vjeru i poduavati narod. Razna su braa drala da e narod privui ako se spuste do njega, dvore po bolnicama, pa svojom ljubavlju i siromatvom privlae. Ali su brzo uvidjeli da to nije dosta ako ne budu ujedno sposobni shvatiti umne i moralne tekoe u kojima je narod ivio, a to nisu mogli postii bez studiranja. Propovjednici 13. stoljea, jer su bili snabdjeveni naukom, jedino zato su mogli vjernicima tumaiti kranski nauk i pokazati mu opasnost od krivovjerja. Uope svi poslovi koje su vrili u korist bolesnika i nevoljnih nukali su Franjevce na uenje. Prvi franjevac koji je uredio biblioteku je bl. Franjo iz Fabriana (umro 1322.), koji ju je nazivao najvrsnijim arsenalom za irenje vjere i pobijanje krivovjeraca. Poto su se braa posvetila studiju marljivo su poeli sakupljati knjige i prireivati knjinice, a nisu se u tom nita obazirali na poruge i pogrde skrajnih spiritualaca. Tako se nalaze biblioteke u Oxfordu, Parizu, Ceseni, u Todi-u, a osobito u Asizu. Kao to je drugdje u 13. stoljeu tako su i u naem Redu bile ureene tri vrste kola, naime Studia Generalia bez veze sa sveuilitem i Studia particularia koja se zvala i provincijalnom kolom. Ove su bile pod nadzorom provincijala podignute u mnogim provincijama, ali su se bitno razlikovale od kola koje danas redovito postoje po tom, to su nerijetko imale pravo javnosti te su ih pohaala ne samo braa nego i vanjski sluai. Franjevci su ne samo sluali predavanja na sveuilitima, nego su i sami mnogi od njih bili vrsni predavai. Kad je osnovana univerza u Pragu 1348. eki kralj Karlo IV (otac domovine) molio je osim drugih za magistre i franjevce, a papa je njegovoj molbi udovoljio. Ve prije godine 1320. Ivan XXII. je u novom Dublinskom sveuilitu franjevcima povjerio dvije bogoslovske katedre. Osobito je vrijedno istaknuti lectores sacri Palatii ili curiae papalis, koji su bili magistri na papinskom sveuilitu, meu kojima su se odlikovali znameniti franjevci kao Ivan Pecham i Matej iz Aquasparte. Nije ih manjkalo meu franjevcima koji su bili protivnici akademskih gradusa, pae i dublje nauke radi tobonjih zloporaba koje su uslijed uenosti nikle kod lektora. Bilo ih je kroz vei dio 15. stoljea koji su voljeli biti bez studija, negoli izgubiti dio serafske priprostosti. Ovima otro dobacuje Bonifacije de Ceva: Non despicio fratrum semplicitatem, sed non laudo fratrum asinitatem. Opservanti su 1447. strogo naredili da u svakoj provinciji treba podii domum studiorum. Iako sve ovo spada u doba humanizma, od kojega su redovnici zazirali radi njegovih poganskih smjerova, ipak se nalo meu opservantima ljudi koji su po mogunosti njegovali ono to je dobro bilo u ovom knjievnom preporodu. Tako je fra Bartolomej, drug sv. Bernardina, u Carigradu nauio grki jezik i donio sa sobom mnogo knjiga da se prevedu na poznate zapadne jezike. U gornjoj su Njemakoj gajili hebrejski jezik. Prvu gramatiku hebrejsku na njemakom jeziku je sastavio fra Konrad Pellikanus koji je kasnije naalost preao na protestantizam, a umro 1566. - U Italiji je fra Petar Galatinus bio vrsni poznavalac istonih jezika i prigodom one znamenite prepirke o Talmudu pisao je u prilog Reuchlinu. - Meu opservantima veoma je promicao znanosti slavni fra Franjo Jimnes, kardinal, koji se s pravom smatra preporoditeljem teologije u panjolskoj. Da otvori prvobitne izvore sv. Pisma izdao je onu znamenitu Polyglottu na svoj troak, koja je dugo ostala zlatnim rudokopom za izuavanje sv. Pisma i katolicizma i protestantizma.

13

Osim ve gore spomenutih nauitelja i franjevakih uenjaka, navedimo samo neke: Fra Roger Bacon (umro 1294.) istakao se u eksperimentalnim znanostima i u matematici. Fra Nikola de Lyra sastavio je znamenitu biblijsku Postilu (zbirku homilija) u kojoj se dri doslovnog tumaenja sv. Pisma. Doivjela je nebrojena izdanja u 15. i 16. Stoljeu. Fra Alfonz Lpez de Espina (umro 1491.) napisao je vrlo raireno djelo Tvra vjere protiv idova. Razni su franjevci napisali i prirunike kranskog nauka za puk. Tko eli vie znati, neka ita druge knjige. Meu pjesnike se ubraja sam sv. Franjo, koji je sastavio vie pjesama. Toma Celano sastavio je "Dies irae" i sekvenciju Sanctitatis nova signa. Jacopone da Todi ispjevao je Stabat Mater i mnogo drugih talijanskih pjesama. Julijan iz Speyera sastavio je u srokovima Oficij sv. Franje i sv. Antuna. Stari su franjevaki pjesnici voljeli i njegovali glazbu, sredstvo kojim e zagrijati ljudska srca za ljubav prema Bogu. Brevijare, koji su od njih prepisani doli do nas, donose instrumente: tako Dardelli iz Mantove, Konrad Rottenburger i Leonardo Markijski oko 1500. izraivali su orgulje. Od ovih nije manji Urban iz Mletaka, koji je na poetku 15. stoljea sagradio velianstvene orgulje za katedralu u Trevisu i za mletaku crkvu sv. Marka.

_____________
Dodatak I - Povijest Konventualaca neemo dalje pratiti. Dosta je spomenuti da je njihov veliki svetac sv. Josip Kupertinski, veliki udotvorac i bl. Bonaventura iz Potence. Dodatak II - Postanak Brae Kapucina Franjevac Matej iz Bascia, prije propovjednik provincije u Marki, doao je do uvjerenja da je pronaao pravi oblik habita sv. o. Franje (1524.) te je poeo ivjeti stroim ivotom i nositi siromanije odijelo. 1525. godine bez znanja poglavara doao je u Rim gdje je, kako se veli, od Pape dobio usmenu dozvolu provoditi pustinjaki ivot u novom habitu sa piramidalnom kapucom. Kad se vratio kui provincijal ga je smatrao za apostatu kako je po crkvenom zakonu mogao i morao. No Matej je naao sebi monu zatitnicu u osobi Katarine Cibo, papinoj roakinji, i po njezinu je zagovoru zadobio slobodu. Po Matejevu su primjeru brzo Ljudevit Fossombrone i brat Rafael otili u Rim na preporuku spomenute vojvotkinje Katarine i 1526. izmolili od velikog pokorniara spis da mogu pod nadzorom mjesnog biskupa provoditi pustinjaki ivot. Papinska bula Klementa VII. "Religionis zalus" od 3. srpnja 1528. oznaava crkveno-pravni temelj Reda - toan datum osnutka. lanovi ove zadruge bili su podvrgnuti konventualskom provincijalu. Ljudevit je postao prvim poglavarom ove kongregacije pustinjaka i primio je u svoje drutvo Mateja iz Bascia i druge opservante. Kapitul je odrao u S. Maria di Alvacina kod Fabriana 1529. i tu je stvorio prve statute koji se zovu Constitutiones Alvacinae. U njima se odreuje slijedee: strogo se zapovijeda obdravanje kora, svaki dan neka se slui samo jedna misa, ne smije se primati stipendija za mise, zabranjuje se sluati ispovijedi svjetovnjaka. Neka se nitko ne usudi podizati znanstvene kole, ali se naglaava revno propovijedati rije Boju. lanovi ove zadruge budu nazvani Kapucinima. Gradili su male samostane s malim prozorima, crkvice s jednim malim tornjem i malim zvonom, bez orgulja, smjeli su ii na pronju samo za neke najnunije stvari. Kad je generalni ministar Pavao Pisolli uz kapucine napao i novonastale reformate, njihovi su poglavari Bernardin od Astia, Franjo iz Jesi-ja, te poznati propovjednik Bernardin od Ochina i Ivan od Fanoa preli kapucinima. Na kapitulu 1535. Ljudevita iz Fossombrone naslijedio je Bernardin od Astia koji se moe 14

smatrati pravim osnivateljem ovoga Reda, pogotovo to je 1536. Matej ostavio ovu drubu i vratio se u Opservanciju uzevi prijanji oblik habita i kapuca. Umro je 1552. u Veneciji, a iste je godine Ljudevit izbaen iz Reda i od onda se vie nita za njega ne zna. S vremenom su se Kapucini u nainu ivota i rada gotovo posve prilagodili Opservantima drei se franjevakog gesla: Non sibi soli vivere, sed aliis proficere. Danas se od nas u niem ne razlikuju osim u formi habita, u bradi i u nekim samostanskim obiajima. Imali su i oni svetaca meu kojima se istiu i odlikuju: sv. Lovro Brindizijski koji je dobro znao grki, hebrejkski, kaldejski i njemaki, a sve je to nauio u samostanskoj tiini; sv. Feliks Kantalicijski - brat laik koga je osobito volio sv. Filip Neri; sv. Fidel Sigmaringenski - prvi muenik Propagande; veliki misionar na Istoku sv. Josip iz Leonise; u novije vrijeme sv. Leopold Mandi, itd. Imadu i odlinih uenjaka. Uope Kapucini su postali obljubljeni meu pukom i stekli mnoge zasluge i meu domaim puanstvom i u misijama.

_____________
II RAZDOBLJE OD 1517. DO NAJNOVIJIH VREMENA: 1897.
Karakteristika ovog razdoblja je slina kao u prijanjem. Jedinstvo Reda se sauvalo pod upravom jednog zajednikog generalnog ministra, ali su se opet poele javljati struje i pokreti za doslovnim obdravanjem Pravila bez papinskih deklaracija. Na raznim generalnim skuptinama nareivale su se generalne Konstitucije kojima se htjelo sve lanove Reda povezati i stvoriti svuda jednolinost i uniformitet, ali uzalud. Nalazilo se mueva koji su i preko volje poglavara, ali s privolom sv. Stolice, provodili reforme nastojei uvesti prvobitnu strogost i siromatvo. Predugo i dosadno bi bilo pratiti razvoj ovih reformi, borbi i trzavica uslijed kojeg su se unutar Reda razvili ogranci: DISKALCEATI ili ALKANTARINI, REKOLEKTI i REFORMATI. 1) Diskalceati ili bosonogi franjevci su nastali u panjolskoj. Njihov je zaetnik fra Ivan iz Guadalupe koji je sebi 1498. od Aleksandra VI. ishodio povelju da uzmogne sa jo estero brae iz Opservancije ivjeti pustinjaki u samostanu koji je osnovao u oblasti grada Granade i ovdje propovijedati Evanelje i Pravilo obdravati u prvotnoj istoi i to s oblikom habita kakav je sam Svetac nosio. Okupio je oko sebe i konventualce i opservante, a 1499. polo mu je za rukom osnovati provinciju sv. Evanelja. Ovakvo vrbovanje Opservanata u novo udruenje bili je krivo Opservantima provincije sv. Jakoba, te su ishodili pomou panjolskog kralja da se dozvola ovakvog vrbovanja ukinula. Drugi je ovjek Ivan Pasqual 1517. ostavio Opservanciju i preao u Konventualce koji bi htjeli provoditi s njime isti nain ivota. On je osnovao vie pustinjakih samotita-erimitorija i spojio ih u Kustodiju svetih imuna i Jude Tadeja. Poslije Pasqualove smrti nastala je iz njegovih rezidencija Kustodija sv. Josipa. Veliki porast i silu je dobila ova Kustodija kada je u nju stupio sv. Petar Alkantarski. Poto je svrio rok njegova provincijalata u Provinciji sv. Gabrijela povukao se u samou da ini otriju pokoru. Kad su mu se protivili redovniki poglavari, bojei se da ne bi uslijed njegovih tenji nastao kakav rascijep u Redu, on se uz privolu pape podvrgao konventualskom generalnom ministru koji ga je 1557.

15

postavio za generalnog komisara Brae reformiranih Konventualaca, kako su se na poetku zvali Diskalceati. Sv. Petar je osnovao erimitorij de Pedroso i Kustodiju sv. Josipa podigao na Provinciju - 1559. Za svoje podlonike je sastavio vrlo otre statute. Uporaba sindika se u njima posve zabranjuje, svaki je pojedini samostan imao gospodara kojega nije mogao nadomjestiti papa. Ovom bi gospodaru ili posjedniku braa svake godine izruivala kljueve molei da smiju i idue godine stanovati u njihovoj kui. Ako im to ne bi dopustio smjesta su morali otii. Crkve su im bile malene, a tako i samostani i elije. Hodali su bosonogi bez sandala, bilo im je propisano bievanje i sve druge strogosti. Meso i mlijene stvari su se doputale samo bolesnicima, poglavarima se napose zapovijedalo da doputaju brai krpati habite sa starim ili novim krpama razne boje. Biblioteke se zabranjuju i doputa se samo malo knjiga brai u sobama. Ovo su vanije zapovijedi koje je sv. Petar svojim uenicima naloio, koje strogou nadvisuju sve to su ikada ostali reformatori propisali. Pitamo li kako se to slae sa duhom sv. Franje moramo dodue priznati da se sv. Petar najvema pribliio siromatvom prvotnom nainu ivota sv. Utemeljitelja, ali se ne moe porei da je on kao udovite pokore u ostalim stvarima vie iziskivao od svojih podlonika nego to je nakanio sv. Franjo. Ipak ova obnova najvieg siromatva nije ostala dugo jer su doskora bosonogi, ili kako su se zvali Alkantarini, poeli se natezati s ostalima o pravu i zauzimati velike samostane. Kako god je meutim meu Alkantarinima bivalo dosta ne ba hvalevrijednih dogaaja teajem vremena, ipak pomanjkanja obilato nadoknauju njihovi odlini sveci: sv. Pakal Baylonski , sv. Ivan-Josip od Kria, sv. Petar Krstitelj i ostali japanski muenici 2) Rekolekti - Sabrani - Franjevci po nakani sv. Franje nisu zvani samo za molitvu i razmatranje nego u prvom redu za apostolski ivot, pa je zato ve od poetka Reda svaki Manji Brat osjeao potrebu da se nakon duljeg apostolata povue u samou, da se ondje duhovno sabere i crpi novu snagu za daljnji rad. Primjer je za to ve dao sv. Franjo za kojim su se povodili kroz vijekove mnogi njegovi sinovi. Ovakovi samostani za duhovnu sabranost su osobito obilovali u Italiji i panjolskoj. S vremenom su razna braa zalazila u takve duhovne samoe ne samo za jedno vrijeme nego i za cijeli ivot i tu bi uz molitvu inili i otru pokoru. Ovakova se braa inae nisu razlikovala od ostalih ni u odjelu, ni imenom, ni odnosom prema svojim provincijalima. Meutim, mnogi su od ovakove brae traili ne samo vlastito posveenje nego su imali i druge ciljeve. Htjeli su biti samostalni, podizati svoje kustodije i provincije, pae i dobiti svoga vlastitog generala da uzmognu bez smetnje ivjeti po svojoj miloj volji. Tako je u Francuskoj nikla familia Recollectorum, a u Italiji familia Reformatorum. Najveu krivnju za ove dogaaje snose astohlepna braa potpirivana od opakih savjetnika, a djelomice i generalni ministri koji su im se nerazborito protivili. Razumljivo je to su se bojali novih otcjepa u Redu, ali nisu shvaali da se ovakvi pokreti ne mogu silom uguiti. Inae je ovaj prvobitni duh, koji su uvaali, brzo iezavao u ovim novim familijama. Godine 1676. kapitul je sastavio statut za ove ustanove kojima se odreuje da svaka provincija mora imati barem tri samostana za sabranaost, ali ne vie od etiri. Novicijat se morao vriti u jednom od njih, ali klerici su se morali odgajati u redovitom samostanu. Tko nije htio ostati u duhovnoj samoi mogao se vratiti u provinciju. Inae domus recollectionis ili kako se danas zovu sacri recessus, postoje i danas, ali se ne moraju u njima odgajati novaci.

16

3) Reformati - Kako je gore spomenuto nastali su u Italiji 1523. Braa koja su teila za duhom strogosti i otrine, dobili su od sv. Stolice dozvolu da mogu stanovati u posebnim samostanima i stroe obdravati Pravilo prema deklaracijama Exiit i Exivi. Osim toga im se doputa da mogu nositi siromanije i pokrpano odijelo, hodati bosi bez sandala, ali nisu smjeli mijenjati oblik habita ni kapuca. Ovakvim je samostanima upravljao posebni kustod koji je sa svojim podlonim gvardijanima imao na kapitulu aktivno i pasivno pravo glasa i tu je mogao predlagati poglavare za svoje kue. Brau pak, koja mu se injahu nesposobnom, mogao je poslati natrag u samostane Opservanata. Uza sve to Reformati su slabo napredovali, pae oba njihova voe: Franjo Ezinski i Bernardin Astijski poslije dvije godine vratili su se natrag Kapucinima. Ovaj nain ivota nije odgovarao talijanskim prilikama. Prvi Reformati su morali razmatrati svaki dan dva sata, recitirali su Mrtvaki Oficij, Malu Slubu B. D. M. i pokornike psalme. Kuhanu hranu su jeli samo dvaput na tjedan, a u ostale dane: kruh voe i bilje. Obdravali su vie korizmi i vrili mnoga stroga i otra pokornika djela. U tom su dodue kasnije popustili, ali bez uspjeha jer su se mnogi od Reformata vratili u Opservanciju i ostavili prazne kue. Najvie su uspjeli u milanskoj provinciji odakle su se proirili po Njemakoj i Austriji, ali u blaem nainu ivota. U Poljskoj su se djelili franjevci na Reformate i Bernardince. Trvenja i razmirice meu ovim ograncima bilo bi dugoasno pratiti. Koga zanima neka ita u priruniku o. Heriberta Holzapfla. Od svetaca meu reformate spadaju sv. Pacifik iz San Severina, sv. Leonardo iz Portomauricija, sv. Karlo od Sezze, sv. Teofil iz Corte, bl. Toma iz Coria i bl. Bonaventura iz Barcelone. Od reformata je vrijedno navesti njemakog franjevca fra Sigismunda Neudeckera (umro 1736.) po kojem se tumaio u naem novicijatu na Trsatu dosta dugo duhovni franjevaki ivot - Schola Disciplinae Religiosae. Dok su 1722. opservanti radili oko sjedinjenja obiju familija, vicekomisar reformata Ivan di Pietrafitta, obratio se na samoga cara, neka svojim uplivom ostvari izbor kojeg reformata za generalnog ministra. Car je doista dao takav nalog austrijskim izbornicima, koji su bili skoro svi reformati. I bavarski izborni knez je isto elio od Pape. Znameniti fra Sigismund se nikako nije slagao s tim prijedlogom, nego je iskreno pisao Ivanu di Pietrafitta: dolikuje se da se najprije Reformati poprave od svojih opaina, jer teta koju je pretrpio ugled Reda, ne samo od rasklimane discipline Opservanata i Reformata, nego najvie iz neprestanih trzavica koje niu iz dis-unije ili nejedinstva obitelji. Stoga on predlae neka se naini nova bula kao 1517. sa novim generalnim konstitucijama koje neka veu sve, ali ne ukidaju obiaje provincija. Kod izbora pak generala ne valja se obazirati nita ni na koji narod, nego samo na vrijednost osobe. Svi koji se usprotive ovoj uniji, treba da se istjeraju iz Reda. Naravski da njegovi prijedlozi nisu bili uvaeni. OD GENERALA PASCALA FROSCONIJA DO UNIJE (1768. - 1897.) Dok se u samoj nutrini Reda provode borbe i razmirice, nadole su izvana mnoge nevolje i pogibli, naime racionalizam, francuska revolucija, panjolci sa svojim zahtjevima i jozefinizam. Generalat Paskala Frosconi-a trajao je radi izvanrednih okolnosti 23 godine. Bio je inae pun suprotnosti. Racionalizam onoga vremena bio je neprijateljski raspoloen prema samostanima, pa je nastojao ljude svojim spisima i lecima otuiti od njih. Mnogi crkveni i svjetovni poglavari zavedeni racionalizmom mislili su da e koristiti dravi, pae i crkvi, ako budu strogo postupali 17

protiv redovnika. Ovom miljenju su davali podlogu sustavi galikanizma i febronijanizma, koji su nastojali ograniavati papinu vlast i suzbijati redovnitvo podlono papi. Mora se uzeti u obzir i to da je u raznim zemljama broj redovnika tako narastao, da nije mogao koristiti samim redovima i da redovi nisu uope znanjem i disciplinom izvrivali ono to su mogli i morali. To vrijedi i za sve ogranke Manje Brae. Ipak bi bilo neispravno drati da je stega openito pala tako nisko, kao to se to dogodilo u mnogim samostanima 15. i 16. stoljea. Postojale su dodue i sredinom 17. stoljea takve redovnike kue, ali su iezavale prema mnotvu ostalih kua, u kojima redovnici nisu nipoto provodili opak ili sablanjiv ivot i esto su brino vodili duhovnu pastvu i stoga i kod biskupa i kod naroda uivali veliki ugled, premda su se vizitatori i generali mnogo tuili na zanemarivanje Pravila i statuta. Razumljivo je zato s jedne strane ujemo tube redovnikih poglavara na rasklimanu stegu, a s druge strane pohvale i priznanja biskupa i vladara o velikoj marljivosti i neporonosti brae. Za primjer ovomu neka poslue dogaaji u Francuskoj. Ljudevit XV je 1766. osnovao komisiju ili odbor redovnika (Comission des Rguliers), koja je htjela bez ikakve papine ovlasti reformirati redove, to e rei svesti ih na najmanji broj. Kao glavno sredstvo sluilo joj je ukidanje franjevakih kua i mjenjanje redovnikih konstitucija po svojoj volji. Ovaj je odbor svojim dvadesetogodinjim radom postigao tako sjajan uspjeh da je u Francuskoj broj redovnika spao na 6000 dok je prije iznosio 26000. S pravom se kazalo da je ovaj odbor sam, kome je predsjedao neki kardinal i sudjelovali s njime veina biskupa, ukinuo vie samostana nego Luther, Kalvin i Henrik VIII zajedno. Inae akta ovog odbora, koliko se tie franjevaca, slue Redu na ast koju mu sami protivnici iskazuju. Veina se biskupa povoljno izrazila o franjevcima da su korisni i potrebni njihovim biskupijama; samo malo njih su traili da se jedna ili druga kua ukine. Najbolje je sud ispao o rekolektima i kapucinima. Ipak b ukinut velik broj franjevakih samostana, i Red se u Francuskoj vrlo umanjio. Za primjerom Frncuske se povela Bavarska, gdje je 1769. izborni knez izdao naredbu kojom je namjeravao bez sumnje reducirati broj samostana i redovnika. Drugi su njemaki knezovi jo grublje postupali. Tako je izborni knez iz Mainz-a 1778. izdao dekret redovnicima svoga podruja kojim se zabranjuje svako vrenje jurisdikcije generalnom ministru. Sam knez je htio uvesti uspjeno potrebitu stegu u samostanima i stalno je uvrstiti, prisvajajui si prava gen. ministra. I naglaavajui svom duhovnom vijeu neka bdije nad dobrim izborom mjesnih poglavara i nastoji uvaati redovnike u njihove samostane preko selskih dekana ili upnika. Ovaj primjer je brzo stao nasljedovati wormski biskup, a osobito car Josip II u svojim austrijskim i belgijskim oblastima. Redovnicima se zabranilo polaziti na generalne kapitule i svaki saobraaj sa inostranim poglavarima. Samostani svakog pojedinog Reda morali su sainjavati vlastitu kongregaciju i birati sebi poglavara sa etiri konzultora. Jasno je da su sve kongregacije i kue bile posvema podvrgnute nadzoru vlade i biskupa. Sline je dekrete izdao 1788. Ferdinand IV, kralj obaju Sicilija, a tako su uinili i mnogi drugi vladari. Dok su Europi prijetile najstranije oluje, koje su doskora imale sa sobom odnijeti vladare i biskupije, crkve i zemaljski knezovi su smatrali da nemaju ozbiljnije zadae, nego Redove otrgnuti od Rima i tako vlastitim rukama poruiti stupove ugleda i vlasti. 1804. papa Pio VII izdao je na poticaj panjolskog kralja bulu Inter graviores, kojom se panjolski franjevci odjeljuju od ostalih i dobivaju svog vlastitog generala. Da se jedinstvo bar na oko sauva, b odreeno da se vrhovni poglavar za sve ostale narode zove Minister Generalis, a za panjolce Vicarius Generalis. Nije sigurno 18

panjolcima sluilo na ast to su iskoristili tadanji svoj poloaj na astohleplje, mjesto da su priskoili u pomo svojoj brai koja su puno patila u drugim zemljama. Za ovaj korak dodue ne treba kriviti sve panjolske franjevce, nego samo neke njihove astohlepne voe. Ovaj panjolski vikarijat je nedavno ukinuo gen. Leonardo Bello. Za vrijeme francuske i panjolske revolucije stanje Reda bilo je veoma tuno. Od 1790. u Francuskoj, a malo poslije i u Belgiji, svi su samostani bili posve ukinuti. U Njemakoj se u mnogim pokrajinama isto dogodilo. U Austriji se broj samostana jako smanjio. U Italiji se ve isto osjetila revolucija (tom je zgodom gotovo posve uniten arhiv aracelskog samostana), premda je najgore dolo istom 1810. Poto je u Portugalu ve od 1831. poelo progonstvo redovnika, 1833. buknuo je u panjolskoj graanski rat. U roku nekoliko godina panjolske su provincije bile poruene, braa istjerana, progonjena, a djelomice strano muena. 1838. papa Grgur XVI je opet panjolske franjevce metnuo pod upravu posebnog vikara, ali ovaj puta radi bijednog poloaja panjolske. Prije revolucije broj panjolskih franjevaca je iznosio 10000 dok je poslije 1862. bilo samo 230. 1831. u Poljskoj pod ruskim jarmom bio je velik broj samostana ukinut, a ostali poslije 1842. nisu smjeli imati saobraaj s generalom. Napokon 1864. se ostavlja samo malo samostana, da mogu starci u njima do smrti ivjeti. Kako god je Red kroz stoljea bio razdijeljen na etiri ogranka, ipak nije manjkalo ni ljudi koji su iskreno eznuli za jedinstvom. Tako je ve Benedikt XIII izrazio elju da se svi ogranci sjedine. Do jaeg izraaja za jedinstvom dolo je istom na generalnom kapitulu 1862. gdje se radilo na zajednikim statutima. Na pripravnoj sesiji 27. svibnja fra Fulgencije iz Torina, ex-prokurator, proitao je svoj memorandum, u kojem trai da se ukinu nazivi Diskalceati, Opservanti, Rekolekti i Reformati i neka se provede unija svih ogranaka pod istim generalom i pod istim imenom Franjevaca. Ovo je tako iznenadilo sve, da je itav definitorij ostao u potpunoj utnji. inilo se naime, da stvar nije ni laka ni podesna. Ali sjeme je ove misli bilo baeno, a samo malo vremena je trebalo da isklija. Od 1869. do 1889. na sveope zadovoljstvo je upravljao Redom reformat fra Bernardin del Vago iz Portogruara ili Porto Romantina. On je pokrenuo asopis Acta Ordinis Minorum, koji je uz razne stvari na Red donaao niz lanaka Incitamenta Seraphica od fra Alojzija Lauera. Fra Bernardin je bio neumoran u pohaanju provincija i vodio je najpomniju brigu za brau koja su morala ostaviti samostane u Italiji, Francuskoj i Prusiji. Na svoju radost je jo mogao vidjeti kako je Red oivio u tim krajevima. Jedino generalnu kuriju nije vie mogao obnoviti, jer ju je gotovo cijelu zaposjela talijanska vlada. Tako je morao napokon kuriju prenijeti u novi Kolegij sv. Antuna nakon to se preko 600 godina nalazila u samostanu Araceli. Na kapitulu 1889. b izabran za generala fra Alojzije Canali iz Parme. Iako jedinstvo jo nije bilo mogue, ipak se snano promicalo izraivanjem jednolinih konstitucija. Bila je srea za Red to je tada vladajui papa Leon XIII pitanje jedinstva povjerio na raspravljanje kapitulu koji se drao 1895. u Asizu. im su glasnici stigli, kardinal Mauri, dominikanac, od Pape postavljeni Prezes, naglasio je da je glavni cilj ovoga kapitula uvesti stvarnu i solidnu uniju svih obitelji. Uzrok za to izrekao je kratko i dobro: Unutranji poloaj Reda sada se mnogo razlikuje od onoga u kojem se nalazio Red u prijanjim vjekovima. Od 108 glasaa samo je 8 glasovalo protiv unije. Poslije kapitula bi sastavljen od lanova raznih obitelji odbor

19

kome je na elu bio fra Alojzije Lauer, ex-prokurator Rekolekata, da naini nove konstitucije. Jo iste godine je odbor svrio svoj posao. 15. svibnja 1897. bile su odobrene nove konstitucije, a time je bio postavljen potreban temelj za uniju. Sama pak unija ili jedinstvo bilo je sveano proglaeno po Leonu XIII jo iste godine na blagdan sv. Utemeljitelja konstitucijom Felicitate quadam koja je divno i klasino djelo svojim sadrajem i jezikom. Tu se uglavnom odreuje slijedee: ukudaju se svi ostali nazivi, a Red se ima zvati naprosto Ordo Fratrum Minorum i mora obdravati jedne te iste Ustanove i nositi jednako odijelo. Boja habita mora biti crnkasta, kako je do sada bilo veinom u obiaju, i u onim provincijama gdje se do sada rabila pepeljasta, crna ili plava boja. Osobita se vanost polae na jedinstvo uprave: kao to je samo jedan generalni ministar tako neka bude samo jedan prokurator, jedan zapisniar, jedan molitelj za podjeljivanje svetake asti. Da se osigura izvrenje ove konstitucije svakoj se pojedinoj provinciji koja se uspostavi ovim naredbama uskrauje pravo primati novake. Ona pak sveano zavjetovana braa koja smatraju da iz opravdanih razloga ne mogu prihvatiti ove nove odredbe mogu ivjeti odjeljeni u svojim vlastitim kuama. Napokon se novo razgranienje provincija, ukoliko ustreba, povjerava novom generalnom definitoriju kojega e lanove oznaiti sv. Kongregacija dok e novoga generala imenovati sam papa. Slijedei dan, 5. listopada 1897. kardinal Serafin Vanutelli u Kolegiju sv. Antuna proglasio je ovu konstituciju s imenovanjem novog generala i novog gen. definitorija jer se fra Alojzije sa svojim definitorijem svojevoljno zahvalio na slubi. Papa je novim gen. ministrom imenovao fra Alojzija Lauera. Njegovoj se blagosti i mudroj ustrajnosti ima pripisati to jedinstvo nije imalo istu sudbinu kao vie puta u prolosti. Samo je teta to je nakon etverogodinje slube umro. Poslije njegove smrti je David Fleming upravljao do kapitula 1903. na kojem bi izabran za generala fra Dionizije Schuler, lan njemake furlandske provincije. Idui 1906. u Ljubljanu da obavi kanonsku vizitaciju doao je popodne 5. srpnja na Trsat. Od kasnijih generala bio je u Zagrebu i u nekim drugim samostanima fra Bernardin Klumper, Nizozemac, a kasnije prigodom franjevakog skolastikog kongresa u Zagrebu fra Leonardo Bello. Zatim upravlja Redom General fra Augustin Szczepinski (epinjski = Spinski) od 1951. 3. studenog 1965. izabran je za gen. vikara fra Konstantin Koser, a 13. svibnja 1967. u Asizu za gen. ministra.

Djelatnost Franjevaca u ovom drugom razdoblju 1. Na propovjednikom polju Dok je Leon X 1517. odjelio Konventualce od Opservanata iste je godine Martin Luther javno nastupio sa svojim zabludama i poeo napadati Crkvu. Dok su neki od Franjevaca u Lutherovu nastupu nazrijevali neki poetak prave reforme, jer ih je zavaravalo isticanje starih kranskih istina te tijesno spajanje s Kristom i Sv. pismom, ipak su braa koja su stanovala u mjestu gdje su se ove smetnje zbivale prozrela znaenje luteranstva tj. da se tu ne radi o pravoj reformi nego o potpunom otcjepljenju od pape, o ukinuu ispovijedi itd. Protiv ovih kunih zabluda neprestano su se borili javnim propovijedima, ali su malo ili nita postizavali jer se franjevce 20

klevetalo kao varalice i zatornike Evanelja. Kardinal i nadbiskup brandenburki im je pae zabranio propovijedati protiv Luthera. No tadanji je general Lichettus odmah nastupio protiv protestanata. Kad je doao u Njemaku zapovjedio je da se Lutherovi spisi svuda spale i da se u svakom samostanu namjeste valjani propovjednici koji e suzbijati krivovjerje. Izmeu konventualaca su naalost mnogi otpali od vjere, ali su i mnogi rijeju i pismom vatreno ustali na obranu Crkve meu kojima se naroito istie smioni Toma Murner (umro 1537.). Izmeu Opservanata se danas moe nabrojiti njih 20 koji su za prvih est desetljea 16. st. otpali od Reda i od vjere. Nasuprot ovih otpadnika Red moe iznijeti 500 brae koji su od 1520. - 1620. krv prolili za vjeru. Manja su braa u Njemakoj i drugdje u to doba sauvala ast svoga Reda i borili se hrabro primjerom, rijeju i spisima za svoje ideale. Koliko se do sada zna ni jedna redovnika druba do konca Tridentskog Sabora nije proizvela toliko boraca za katoliku vjeru koliko braa Opservanti. U gradovima koji su prihvatili Lutherovo krivovjerje ekala ih je otra sudbina. Ako se nisu htjeli odrei vjere i Reda iskazivalo im se manje milosra nego u paklu. Nemilo istjerani iz samostana morali su lutati i ivotariti u civilu da budu na pomo nevoljnom katolikom puanstvu. Najblaa kazna bila im je zabrana svakog vjerskog djelovanja i primanja podmlatka. Time su bili osueni na propast. Franjevci su u Njemakoj i u Austriji izgubili oko 300 kua. Poloaj katolika se znatno poboljao nakon Tridentskog Sabora. Kuda god su dopirala krivovjerja Luthera i Kalvina nigdje nije uzmanjkalo hrabrih boraca i propovjednika na obranu katolicizma pogotovo kada su nadole nove sile Isusovaca i Kapucina. U 16. i 17. st. Franjevci su ponajvie svojim propovjedima morali pobijati protestantizam barem u sjevernim europskim krajevima, ali nisu zanemarivalli ni drugo polje rada. Napose treba jedan posao istaknuti, a to je dvorba okuenih koju neki kroniar 17. st. ovako opisuje: O muenicima ljubavi iz Franjevakog Reda morao bih napisati posebnu knjigu U taborima se marljivo brinu za duevni spas umiruih vojnika, u vrijeme kuge i drugih poasti preziru svaku pogibao da pridobiju due umiruih. itavi gradovi, sela i opine daju autentino svjedoanstvo koliko su dobra franjevci u Njemakoj uinili ljudima, bolesnicima, oajnima i na umoru Ovo dragovoljno poduzimlju. Nije im teak nikakav put, nikakav napor, u svako vrijeme danju i nou spremni su se izvri pogibeljima Koliko njih ja poznajem koji su se iz ljubavi prema Bogu, dvorei blinje, zarazili i primili plau muenika ljubavi! Na njima se ispunja Spasiteljeva rije: Vee ljubavi nitko nema od ove: da tko ivot svoj poloi za svoje prijatelje. Da ova pohvala nije izmiljena vidi se iz mnogo svjedoanstava koja su ve poznata, a jo ekaju da ih netko objelodani. Da u onim krajevima gdje se nalaze franjevaki samostani uzmognu sluati rije Boju, b odreeno 1579. da u svakom samostanu bude po jedan samostanski propovjednik, a u veem po dvojica. 1700. bilo je u Redu 18000 ispitanih propovjednika. Izmeu hrvatskih propovjednika odlino mjesto zauzima kapucin Stjepan Zagrepanin sa svojim Pabulum Spirituale, Zagreb, 1723. Propovijedi su mu pomalo izraene, a itatelj se moe naslaivati divnom i umiljatom kajkavtinom. Franjevac vagel je isto izdao kajkavske propovijedi od kojih se bar jedan svazak nalazi u samoborskoj knjinici. Propovijedi bosanca Filipovia se u novijem izdanju nalaze po naim samostanskim bibliotekama.

21

Misijski rad Franjevaca u Novo Doba Neke ope opaske Otkriem Amerike 1492. pruilo se franjevcima novo i prostrano polje rada oko irenja svete vjere. No uspjesi naalost ne odgovaraju njihovu ogromnu uloenu trudu. Tomu ima vie zapreka i uzroka. Najveu tetu u misijama 16. st. nanijelo je sustavno zatiranje uroenika. Kao to se danas nerijetko dogaa tako se i onda smatralo pravednim da si jai prisvoji vlast nad slabijima i da osvajai vladaju po svojoj volji, ali u boljem sluaju po samovoljnim zakonima, upravljaju pokorenima. Da se ovaj sistem ovjeno izdvajao, da se uroenici uzgoje za viu kulturu, moda bi se mogao ispriati. Uistinu, osvajai su se vladali kao tirani. Sa uroenicima su postupali kao s robovima, ponjali su najgadnije zloine, bezbrojne su poubijali ili vlastitom krivnjom dopustili da izginu. Tako su itavi narodi propadali. Nitko nije vema osramotio kransko ime nego osvajai i trgovci 16., 17. i 18. st. Svojim su postupkom uzrokovali to da su mnogi indijanski narodi ime kranin i avao poistovjeivali jer nisu vidjeli nikakve razlike zmeu jednog i drugog. Neki su mislili da krivnju treba pripisati vojnicima i europskim trgovcima koji nisu nita drugo traili osim bogatstva, a da si ga pribave nisu se acali nikakvih sredstava. U tom su se jo gore vladali Englezi i Francuzi, k tome Nizozemci, koji nisu imali nikakve uzvienije nakane ni elje za irenje vjere. Jasno je dakle da su misije u ovakvim okolnostima pretrpjele velike tete. Stoga misionari nisu prestalli dizati glas i moliti da se uroenici obrane od tlaitelja i razbojnika. Prvi neustraivi zatitnici uroenika bili su 1506. fra Antonio od Muenika, a 1511. fra Alfons Espinar. Franjevci su poslije i u kasnijim vremenima donijeli panjolskom kralju ili rije amerikih upravitelja u Sevilju ili mnotvo albi u kojima se gorko tue na postupak doseljenika. Naalost, krivci onih nepravda postali su i neki sveenici. Fra Ivan Silva pisao je kralju 1621.: Ovo se obraenje vri vie na muhamedanski nego na kranski nain. S poetka su indijanci radosno primali misionare, pokazivali se spremnima i rado sluali pouke, ali im su vidjeli kako se grubo s njima postupa, kada su primili kranstvo otuili su se, pae zamrzili i vjeru, jer kad su je primili nerijetko su izgubili slobodu. Zato su misionari za pratioce dobivali vojnike radi sigurnosti, to je jo vema kod uroenika pobuivalo sumnju i umanjilo uspjeh. Stoga je spomenuti Silva pobijao ovaj nain i traio neka se misionari samo alju propovijedati, jer ni apostoli nisu drugaije propovijedali. Dolo je osobito u Americi dotle, da su misionari imali veliki uspjeh samo onda kada su ulazili u daleke krajeve u koje europljani nisu jo doprli, ili ako su indijance skupljali u zaselke (redukcije) u kojima su sami misionari upravljali dosta neovisno od svjetovne vlasti. Ipak su europljani u svojoj nezasitnoj pohlepi tako daleko dotjerali, da su znali redukcije ugnjetavati, opljakati i stanovnike kao roblje prodati, ali nisu putali misionare u osvojene krajeve, samo da mogu i dalje provoditi svoje grozote. Misijama se nanosila velika teta iz politikih i vjerskih razloga. panjolski i portugalski kraljevi su ishodili slati u osvojene krajeve samo sebi poudne misionare. Zato su slali uz rijetku iznimku samo svoje sunarodnjake. Istina je dodue da su panjolci stekli nebrojene zasluge za misije, ali sami nisu bili dostatni obaviti misijski rad u tako prostranim krajevima. Isto tako je tetno djelovalo to misionari nisu bili dosta sloni i potkralo se u njima egoizma, zavisti i natjecanja. Jo su se vie umanjili uspjesi zbog razlike u vjeri. Kako je teko poganina uvjeriti o istinitosti kranstva, kad vidi da su sami krani podijeljeni u sekte i meusobno nesloni. 22

to se pak tie franjevakog Reda, njihova rascijepanost na razne ogranke imala je fatalne posljedice. Gdje su se nalazili Opservanti, ondje su obino manjkali Reformati. Bosonogi na svojim podrujima nisu doputali raditi drugoj subrai. Stoga su snage reformata i rekolekata posve klonule, jer su mogle samo u malo krajeva doi do izraaja. Zlo je djelovalo i to to je malo po malo generalni ministar gubio vlast nad misijama, te nije mogao birati sposobnu brau iz raznih provincija i slati onamo gdje je trebalo. Generali su u 19. stoljeu esto pozivali provincije neka posvete dostojnu brigu misijama, ali slabo su nailazili na odaziv. Nekim je provincijama tako malo stalo sauvati zajedniku korist itavoga Reda i kraljevstva Bojega, da su voljeli neka im subraa u dalekim krajevima pognu zajedno s plodom njihovih napora, nego da se odreknu i najmanjih udobnosti i da dovoljno pomau misije. Premda povijest svjedoi da su provincije u domovini to ljepe cvale to su vie radnika ustupili misijama. Jo su bezdunije radile one provincije koje su doputale da braa bez dovoljnog znanja i nesposobna zbog loeg vladanja pou u misije. Ve je 1532. veliki propovjednik Nikola Ferber ex Herborn (umro 1535.) izdao nalog da se u misije odaberu fratres rari, integri, illustres - rijetka, neporona, odlina braa. Ova se zapovijed esto nije obdravala. Poevi od 17. stoljea za pripravu i uzgoj valjanih misionara u raznim zemljama stali su se osnivati posebni zavodi. U najnovije vrijeme misionari su nali snanu potporu u raznim misijskim sestrama, a to napose vrijedi za Marijine Franjevake misionarke. (Opirnije o franjevakim misijama u djelu: Geschichte der Franziskanermissionem, von fra Leonard Lemmens, OFM. Mnster in Vestfalen 1929.) 1. Misije u Srednjoj Americi i Meksiku Koliki su udio imali franjevci kod otkria Amerike, o tome su esto pretjerane vijesti. Ipak znamo iz usta samog Kristofa Kolumba, da ga je puno zaduio njegov prijatelj fra Ivan Perez, gvardijan samostana de la Rabida, i ondje naiao na razumijevanje svojih nauma, dok su ga mnogi ismjehivali. Isto tako je sigurno da je fra Ivan Perez isposlovao da Kolumbo bude ponovno sasluan od kraljice i tako postigne to je elio. Napokon nalazimo ovog uenog gvardijana s Kolumbom dok se spremao na odlazak u luci Palos. I kad se ovaj veliki moreplovac novih zemalja, siromaan i od svih zaputen, 1506. u Valladolidu pripravljao na smrt i traio franjevaki habit, franjevci su bili oni koji su mu zaklopili oi, odsluili za njega sveane zadunice, a vjerojatno su podijelili prvu sahranu njegovu odijelu. im se na generalnom kapitulu u Firenzi 1493. saznalo za otkrie novog svijeta, u franjevcima je uzavrela krv od elje da pohite onamo navijetati Evanelje. Prvi franjevci koji su s drugom Kolumbovom ekspedicijom poli, bili su belgijanci i oba laici: fra Ivan de la Duela i fra Ivan de Tisim, prijatelji i pratioci onog slavnog zatitnika Indijanaca: Las Casa, koji je kasnije stupio u Dominikance. Oba brata su nastojala nauiti uroeniki jezik i poduavati ih u vjeri. Od 1500. stali su dolaziti prvi misionari, a 1526. Karlo V je dobio dozvolu od pape da poalje u Ameriku 120 franjevaca, 70 dominikanaca i 10 jeronimovaca. Prvi biskup u Americi bio je fra Ivan de Quevedo, franjevac. Brzo su franjevci poeli otvarati kole za uroenike. 1530. otvorili su viu kolu da se u njoj osim drugih predmeta ui i latinski jezik. Napredak u svemu najvie su koili nepravedni osvajai tlaitelji. Jeronim Mendieta, veliki prijatelj indijanaca, znao je oboriti sifizam tlaitelja jednostavnim upitom: to biste vi

23

rekli, to biste vi mislili o kranskoj vjeri, da ste vi na mjestu indijanaca, a oni na vaem? Isto se borio za jadnike fra Ivan Zummaraga, nadbiskup, koji je podigao u Meksiku prvu tiskaru, da uroenici lake naue vjerske istine, i sve je uinio da popravi njihovo bijedno stanje. Zato su uroenici vrlo tovali svoje misionare te im iskazivali osobitu ljubav, odanost i dareljivost. To njima duguju to nisu istrebljeni, kao stanovnici okolinih otoka. Franjevci su nadalje razvijali blagotvornu djelatnost na poluotoku Jukatan gdje nema lijenika, a ljudi umiru od starake nemoi, zatim u oblastima Guatemala i Honduras. 2. Misije u Junoj Americi Najprostranije misijsko polje za franjevce u novije vrijeme postala je Juna Amerika. Ovdje su bili i ostali misionari naega Reda, izuzev Guyanu i Patagoniju, u svim zemljama revolucije. U raznim predjelima bili su oni prvi, u neko vrijeme jedini vjerovjesnici. Njihov broj nije dostigla nijedna redovnika druba. Dok su se kasnije drugi redovi ograniavali na duhovnu pastvu meu kranima, naa su braa polazila za poganskim Indijancima koji su se povlaili u praume i pustinje, te su nastavila posao uz tisue pogibelji, a na vie mjesta do danas. Vei dio June Amerike naselili su panjolci i obratili panjolski misionari. Drugi dio, Brazilija, bio je portugalska kolonija i stoga polje portugalskih misionara. Dok je velika i bogata panjolska mogla slati veliko mnotvo misionara, mala portugalska nije mogla. Dok je stoga panjolski dio June Amerike 1565. brojao pet velikih franjevakih provincija, u Braziliji je istom 1584. nastala prva kustodija. panjolske su misije stalno drali na visini, dok je portugalska brazilska misija pomalo prestala. panjolska se sauvala od sline sudbine time to je teajem u 18. st. osnovala osam misijskih kolegija i ustrajala u svojoj revnosti i portvovnom duhu do revolucije 1831. Tom revolucijom bila je zapeaena sudbina portugalskih misija. Pomoi nisu vie mogli dobiti od matere zemlje, nego samo iz inozemstva. Prvu pomo su pruili talijanski franjevci, a kasnije 1891. njemaki. Organizaciju misija u Junoj Americi zasnovao je kapitul 1535. u Nici. Inae su ve 1510. prvi franjevci doli ovamo iz otoka Antille. Drugi su postepeno nadoli iz drugih provincija i proirili Evanelje po svim pokrajinama, osnivali samostane i ureivali provincije. Navaati imena i djela pojedinih bilo bi predugo. Dosta je spomenuti velikog apostola sv. Franju Solana. Poslije kako je s velikim uspjehom 14 godina djelovao u Tukumanu, b pozvan u Limu na veliku alost Indijanaca, kojima bijae sve. Gradovi i drave June Amerike su vanredno cijenili njegove zasluge te su ga izabrali i za novog zatitnika. 3. Misije u Sjevernoj Americi 1527. prigodom prve ekspedicije u Floridu, dolo je onamo pet franjevaca koji su svi ivotom platili svoju revnost. Dvojica su od njih poginula od gladi. Fra Ivan Suarez bio je biskup ove misije. Iza ovog neuspjelog pokuaja slijedio je 1565. drugi s veim uspjehom. Izmeu nadole brojne brae odlikuje se fra Francisco Pareya, koji je za indijance napisao katekizam i druge poune knjige. rtvom bune 1597. postala su i neka braa (floridski muenici). Ipak su po cijeloj zemlji nicale indijanske redukcije. Naalost, njihovo blagostanje je podjarilo pohlepu engleskih otimaa, koji su u 17. i 18. stoljeu znali provaliti u Floridu odakle bi Indijance istjerali ili prodali u

24

roblje. Nije udo to su indijanci nepomirljivo zamrzili ove promicatelje kulture. Kad su konano Englezi dobili Floridu u svoju vlast, dola je anglikanska crkva i zauzela misijsko mjesto. Glavni samostan sv. Helene, odakle se vjera irila po cijelom poluotoku, bude pretvoren u kasarnu. U ostalim panjolskim kolonijama franjevci su i dalje revno promicali svetu vjeru sve do poetka 19. stoljea, kada su njihovu radu goleme tete nanijele revolucije u panjolskoj i Meksiku. 1833. izdana je naredba vlade o raspustu redukcija u kojima su Indijanci u Kaliforniji mirno patrijarhalno ivjeli pod upravom franjevaca. Sloboda koju im je vlada podijelila, znaila je njihovu propast: Indijanci su pali u ruke vjerolomnih razbojnika, djelomice su sterani u ume. Od 1834. do 1840. njihov se broj od 30000 smanjio na 6000. Kad je Kalifornija dosuena Sjedinjenim Amerikim Dravama, ostalo je ondje osam franjevaca koji nisu prestali voditi oinsku brigu oko Indijanaca. A jo je prije na fra Oton kola zapoeo i nastavio djelatnost meu Chippewaysima i Menominima do 1857. Osim domaih ima u Sjevernoj Americi franjevaca koji se u svojim komisarijatima brinu za duhovnu pastvu svojih sunarodnjaka iz Europe. 1910. su franjevci iz provincije sv. Ivana zapoeli misiju za crnce u Kansas City. Izmeu 50000 crnaca bilo ih je ondje samo 35 katolika. Pomou portvovane Majke Katarine Drexel, velike dobrotvorke indijanaca i crnaca, bude 1913. sagraena posebna crkvia za crnce. Misija ide lagano naprijed. 1917. ve se brojilo 230 crnaca, a na elju biskupovu franjevci su u istom gradu otvorili i drugu misiju za crnce. 4. Misije u Europi i Africi Europski su franjevci vei dio svojih sila uloili u domae misije i u pobijanje krivovjerja. Meu ove spada vicarska gdje je poslije odjeljenja 1517. nestalo Opservanata, pa su talijanski Reformati branili katoliku stvar u 17. i 18. st. Jedina, u pravom smislu, misijska zemlja bila je u Europi Bosna i Hercegovina pod turskim jarmom. Koliko su ondje braa podnijela napora i nevolja teko bi moglo pero napisati. Zasluga je Franjevaca to u tim zemljama vjera nije unitena do temelja. Kad se 1881. ureivala hijerarhija, crkvene i dravne vlasti slono su priznale da su franjevci svojoj zadai dorasli svojim slavnim muenitvom od 500 godina i da su zavrijedili najveu zahvalnost crkvenih i svjetovnih upravitelja. Ovom zgodom je i Leon XIII pismeno priznao da je zasluga franjevaca to su katolici jai od shizmatika u Slavoniji i Dalmaciji. Bosanski su franjevci ee nastojali promicati katolicizam i u Bugarskoj i u Rumunjskoj, ali ne s istim uspjehom kao u domovini. A u Africi su franjevci nastavljali s misijskim radom u raznim pokrajinama, osobito koje su bile pod portugalskim protektoratom. U 19. st. su se Franjevci natrag vratili u one krajeve u kojima su ranije djelovali. 1898. preuzeli su portugalski franjevci misiju u Mozambiqueu gdje ima est rezidencija. Zadnji izvjetej broji 5503 katolika, 1309 katekumena i 144 pokrtenih odraslih. Od 1920. belgijski franjevci vode apostolsku prefekturu u koloniji Kongo sa 1208 katolika i 899 katekumena. 5. Novije Misije u Aziji Misija na otocima Filipinima b povjerena Diskalceatima koji su od 1576. zapoeli svoj rad. 1586. osnovali su posebnu provinciju, a jer su mogli raditi bez smetnje postigli su izvanredne uspjehe. Podigli su 230 crkava i osnovali nebrojene redukcije. Jer svjetovnog sveenstva nije bilo dosta sami su vodili duhovnu pastvu tako da su jo 1890. pastorizirali preko milijun katolika. U gradu Manili podigli su 25

lazaret za gubavce u kojem je jo 1897. stanovalo preko 150 gubavaca. Franjevci su prouili jezike uroenika, napisali njihove slovnice i katekizme, irili su kulturu, izgraivali trgovine, mostove, povrtavali peine i brda, ureivali tok rijeka i sabirali vode za natapanje u beskinim krajevima. Ne samo da su pomagali uroenicima nego su ih odgajali i za rad. Ve 1583. nastojali su udomiti poljodjelstvo, zatim su uili svoje pitomce njegovati duhan, kakao, i upuivali ih u kovine. Petar Espallargas je 1656. izumio stroj za tkanje koji jo i danas uroenici rabe. Ovako su otvoreni izvori nepoznatog dobitka, pae i bogatstva i to narodu koji je do tada bio odan neradu. Na sve se ovo zaboravilo kada su se pod konac 19. st. uroenici pobunili protiv panjolaca. Razumljivo je da su se misionari, panjolci, borili za domovinu i navukli na se mrnju sa strane buntovnika u emu su ih podjarili neprijatelji kranskog imena. Ipak veina puka nije bila zlo raspoloena prema panjolskim sveenicima. Poto su otoke zauzele Sjedinjene Drave uslijedila je sekularizacija, ali nekim je franjevcima polo za rukom zadrati polje rada dok su se ostali odselili u panjolsku ili u Junu Ameriku. Iz Filipina su franjevci preli u Japan. Prva je vijest o kranstvu stigla u Japan kad su se ondje 1542. iskrcali portugalski trgovci. S njima su otila tri uroenika u Gou gdje ih je nakon temeljite pouke 1548. pokrstio biskup Ivan Albuquerque, franjevac. Slijedee su se godine vratili sa svetim Franjom Ksaverskim, prvim japanskim apostolom. Sv. Franjo Ksaverski je kroz dvije godine izveo velika djela to vrijede i ostalim Isusovcima koji su bili jedini misionari ove zemlje. Kasnije su doli i franjevci koji su nakon obilna uspjeha postali prvi muenici u Japanu: Sv. Petar Krstitelj i drugovi koji su 25. veljae 1597. u Nagasakiju stekli mueniku palmu. Poslije je nastalo kratko vrijeme mira, ali 1612. su kalvinski nizozemski trgovci svojim laima skrivili da je opet poelo bjesniti progonstvo u kojem su podnijeli muemiku smrt mnogi franjevci, a meu njima bl. Apolinar Franco, 1622. Vrijedno je napose spomenuti Luisa Sotelo iz Sevilje koji je 1612. bio osuen na smrt, ali ga je oslobodio Mazamun, vladar oblasti Oschiu na sjeverozapadu otoka Nipon. Ovaj vladar bio je vrlo sklon kranstvu i na svaki je nain pogodovao obraenju svojih podlonika. 1613. poslao je Luisa, u pratnji japanskih velikaa, Papi i panjolskom kralju kao legata da zatrai nove misionare. Pavao V ga je imenovao biskupom za istoni Japan, a povjerio je njegovu konsekraciju panjolskom nunciju. Jer pak od njega nije mogao biti posveen vratio se bez konsekracije. Ali b kroz mnogo godina zadran na Filipinima odakle mu je uspjelo 1622. prebaciti se u Japan. im je ondje stigao b baen u zatvor, a zatim u ognju spaljen pjevajui Te Deum. Kad se sredinom 19. st. Japan otvorio strancima opazilo se da ondje ima jo mnogo tisua krana premda nisu imali sveenika i kretali su se u neprestanim progonima koji su istom 1879. prestali. Danas franjevci imaju u Japanu dvije apostolske prefekture: jedna je povjerena njemakim, a druga kanadskim franjevcima. Davno podruje franjevakih misija, Kina, opet se otvorila Europljanima. Prve je poetke ovim novim misijama pripravio Ivan Zummeraga, meksiki nadbiskup. Poslije sedam godina na otoku Sancian-u umro je sv. Franjo Ksaverski ugledavi zemlju kojoj je kanio Krista navjetati. Prve stalne misije u Kini osnovali su Isusovci poetkom 17. st. 1633. doli su onamo dominikanci i franjevci. Od tog vremena uz druge misionare sve do danas rade i franjevci u mnogim apostolskim prefekturama podnosei velike napore i teke rtve muenitva. Ogromne tete su ondanje misije pretrpjele od boljevizma. Osim toga su portugalski franjevci mnogo radili u Indiji. to se ovdje sve izvelo prilikom dolaska misionara iz drugih redova na to se previe zaboravilo. U gradovima Goa i Kranganur podigli su zavode u kojima su odgajali 26

sveenike i uroenike franjevce, dok se odgoj svjetovnog klera povjerio Isusovcima. Sama braa su svestrano proputovala prostranu indijsku oblast, sagradila oko 150 crkava, podigla mnoge misijske postaje i bezbrojne tisue ljudi uvela u Crkvu. Na otoku Ceylonu 1626. bilo je 24 franjevaka misionara, a isusovakih 16. 1550. ve se nalaze franjevci u Sijemu i osnivaju stalne misije u Koinini i Tonkingu. Jo su djelovali i na malajskim otocima Sumatri, Javi i Borneu dok ih nisu odande otpremili nizozemski osvajai. U Australiji su misije poele istom u 19. st. Prvi su onamo doli irski franjevci, meu kojima Bonaventura Georghegan, koji je 1864. umro kao adelajdski biskup, i Bonaventura Scheil, njegov nasljednik (umro 1871.). Od 1878. braa vode neke misijske postaje i kole u okolici grada Sidney. Od 1860. do 1874. talijanski su franjevci upravljali cvatuim misijama u Novom Zelandu, kamo ih je pozvao Pompallier Apostol Oceanije. Sveta Zemlja je ostala i nadalje zemlja progona, zatvora i muenitva za franjevce. 1528. saopuju papi svoje bijede te izraavaju strah da e sve propasti. Papa je poslao novanu potporu. Muenitva se uope ponavljaju sve do Damaanskih muenika 1860. Ipak nisu bili Turci jedini ni najopasniji protivnici franjevaca nego shizmatini Grci i Armenci, koji od 16. st. neumoljivom dosljednou nastoje Zapadu oteti sveta mjesta i potpuno ih sebi prisvojiti. Franjevci su postupno morali braniti svoja prava, a nerijetko i vlastitom krvlju. to su usprkos toga velik dio toga posjeda izgubili, to se dogodi uslijed nadmoi protivnika: Rusija je naime od vjekova zloine Grka titila i njihove tenje ispunjavala preko sultana. Zapad je dodue vie puta nastojao braniti uvare svetita pokupljenih i sauvanih zapadnim novcem, ali se uglavnom vladalo bojaljivo, a nerijetko nedostojno. Iz ove dugotrajne borbe navodimo samo neke podatke. 1651. Grci su svim silama nastojali osvojiti betlehemsko svetite, ali uzalud. Ipak su 1637. poluili svoju svrhu, a 1674. su oteli sveti grob, i etvoro brae kod njegove obrane teko su ranili. Kada su Turci 1551. posve istjerali brau sa gore Sinaja, Zapad je najvanija svetita posve izgubio, izuzev neka prava uporabe koja su bila vrlo ograniena i stajala skupe novce. Kada je general Reda 1685. ovaj tuni poloaj predoio caru Leopoldu I, on je obeao da e se nakon sretno zavrena rata s Turcima pobrinuti neka se sveta mjesta vrate. I doista je meu uvjete mira u Karlovcima 1699. uvrstio lanak u tom pravcu. Meutim je ve 1690. Francuska franjevcima otkupila pilju Naroenja, betlehemsku baziliku i sv. grob, a opet 1737. i 1740. je u toj stvari nainila ugovor s Turcima, ali dvorana posljednje veere na Sionu nije povraena ni poslije karlovakog mira. Kada su Grci 1757. ponovo ugrabili vei dio betlehemskog svetita, a 1808. i velik dio sv. groba, Francuska i Austrija nisu se nita zauzele. Poslije rimskog rata bilo bi dostajalo samo jedno pismo da se krivica popravi, ali Zapad nije imao za to snage. Oko 1649. uvukao se nacionalni duh u upravu sv. Zemlje. Odredilo se naime da Kustod bude uvijek Talijan, Vikar ili zamjenik Francuz, a prokurator panjolac. Priati nevolje franjevaca u novije vrijeme u sv. Zemlji umarali bi radi jednolinosti. Kada su redovi poetkom 19. st. ukinuti u Francuskoj, panjolskoj i Portugalu, prestale su obilne milostinje tih zemalja za sv. Zemlju. Isto je tako Josip II zabranio slati novac u druge drave. Tako su franjevci trpjeli najkrajnje siromatvo, koje su Grci izrabili u svoje svrhe. Kada je trebalo popraviti kupolu nad svetim grobom 1868. iskljuivi panjolsku i Austriju, uinile su to Francuska, Turska i Rusija, a tako je Rusija prvi put stekla pravo nad ovim svetitem. 1869. car Franjo Josip prigodom svoga hodoaa u sv. Zemlju obilatu je svotu poklonio za zgrade franjevaca. Ne samo u prolom nego i u 20. st. su kod uskrsnih sveanosti, kada su pale na isti dan sa shiba. 27

Danas jedan dio sv. Zemlje s polovicom Jeruzalema sainjava idovsku dravicu, a drugi dio s drugom polovicom Jeruzalema, u kojoj se nalazi i bazilika svetog groba, pripada Transjordaniji. Za uzdravanje misija u sv. Zemlji brinu se tzv. komisarijati u raznim dravama. Nauke i umjetnosti Od 1517. sve do naih vremena ee nalazimo opomene koje se tiu nauka, koje potjeu ili od gen. ministra ili od kapitula. Njihov su sadraj prihvatile uglavnom razne gen. konstitucije. Kapitul 1565. uenje naziva najodlinijim poslom Manje Brae, a general Gonzaga u svojoj okrunici navodi Senekine rijei: Dokolica bez uenja je smrt i pokop ivog ovjeka. Ujedno naglasuje stari razlog franjevakog studija: Uenje manje brae smjera na to da uspali ljubav i oplemeni vladanje. One pak koji pod izlikom stroge opservancije zanemaruju uenje (qui summa ignorantia dominantes in claustro omnes claudunt aditus scholasticis disciplinis), ovako nagovara Wadding: Opasna je stvar neznanje, iako se zakloni u najskrovitije kutove, i prijeti: Si quis ignorat, ignorabitur. Ali usprkos ovakvim i slinim opomenama poglavari se pod konac 18. st. gorko tue na loe stanje nauka a osobito na loe i nesposobne lektore. Smetnje francuske revolucije i bune poetkom 19. st. nisu nikako prijale naukama. No u posljednjim desetljeima se sve uinilo to se moglo da nauke ubudue procvatu. Prolo vrijeme ne prua ugodan prizor, ni uvijek ni svuda. Nedvojbeni dokaz za to je stanje biblioteka koje se mogu smatrati nehvaljenim mjerilom uenja u dotinim samostanima. Siksto V kje 1587. pod kaznom izopenja iz biblioteke zabranio odnijeti knjigu u sobu za uenje. Klement X je ovu naredbu ublaio i protegnuo samo na krau iz biblioteke. Vie su na raznim mjestima stradale knjinice radi nemara brae. Ve se kapitul od 1633. tui da su knjinice vrlo propale i vie slue Redu za sramotu nego za ast. Nareuje da se svuda postavi knjiniar i da se knjinica svake godine obogati novim knjigama. Za vrijeme francuskog prevrata i kasnije mnoge su dragocjene knjige nestale i dospjele u gradske ili dravne biblioteke. Ipak su biblioteke u raznim samostanima veim dijelom ostale poteene od pljake. Za bolji napredak u naukama razliito sevodila briga. Neke su provincije otvarale vlastite gimnazije u kojima su poduavali svoj podmladak, druge su slale svoje kandidate u javne gimnazije, a druge su od 19. st. otvarale Serafske kolegije. U naim krajevima bio je jo od nedavna obiaj primati kandidate nakon svrene nie gimnazije i onda ih primati u novicijat. Iza novicijata je slijedio kroz tri godine Studium liberalium et philosophiae. Nain predavanja nekih nauka se vrlo razlikovao od naina koji je vladao u cvatu skolastike. Dominikanci i Isusovci su za temelj svojih predavanja uzimali Sumu sv. Tome, a djelomice su bili obavezni da slijede ovog velikog uitelja. Franjevci uglavnom nisu imali posebnu kolu, nego su ostali elektici, kao to su bili prije. Time ne mislimo rei da franjevaki bogoslovi nisu veinom slijedili sv. Bonaventuru ili bl. Ivana Duns Skota, nego tvrdimo da Red sam nije svojim uiteljima zapovjedio neka prisiu na rijei kojeg posebnog uitelja, nego im je ostavio slobodu u nauavanju. Najnovije konstitucije ele da se lektori nastoje drati svom duom franjevake kole, a druge skolastike, osobito sv. Tomu, neka uvelike cijene. A da bude u cijelom Redu dovoljan broj osposobljenih lektora,

28

osnovan je u Rimu meunarodni kolegij sv. Antuna, koji ima kao sveuilite pravo proglaivati generalne lektore doktorima. Na opi Tridentski Sabor Red je od svih ogranaka poslao vie od stotinu bogoslova, od kojih su mnogi svrili nauke na sveuilitima u Alkali i Salamanki. A ne samo u panjolskoj, nego i u ostalim zemljama u svako doba se nalo odlinih teologa. Dosta je spomenuti samo neke, kojih se djela nalaze i u naim knjinicama. U Francuskoj se naukom i pobonou odlikovao Klaudije Frassen, koji je 30 godina bio profesor na Sorboni, a napisao je veliko djelo Schotus Academisus. Umro je 1711. U Italiji je Jeronim a Montefortino (umro 1740.) sastavio dragocjeno djelo: Summa Scolastica. Benedikt Bonneli je priredio novo izdanje djela sv. Bonaventure. U naem Pravilu su izdali tumaenje Petar Marchant (umro 1661.), Gaudentius Kerckhove, umro 1703. i Bonaventura Dernoye, koji u poznatom djelu: Medulla Evangelii obiluje asketskim konsideracijama. Edelbert Menne (umro 1826.) napisao je Der grosse Katechismus eines Dorfpfarrers, koji mnogo puta citira Bibliothek fr prediger. Sv. Petar Alkantarski sastavio je lijepu uputu za razmatranje s uzorcima, a sv. Leonardo iz Portomauricija, izmeu manjih djela Sakriveno blago u sv. Misi, razne listove, a njegove korizmene misijske propovijedi nau se i u kojoj naoj knjinici. Znameniti prirunik Manuale Histrorise Ecclesiasticae koji se jo do nedavno upotrebljavao na austrijskim sveuilitima, napisao je Klarus Vascotti, lan kranjske provincije (umro 1860.) Pisci povijesti franjevakog Reda Kroz prva tri stoljea svog opstanka Red nije brinuo za pisanje svoje povijesti. Zgodno je u 17. st. Petar Manero, generalni ministar ovo napisao: Izmeu izvrsnih oznaka kojima je nebeski Otac svijetlosti odlikovao franjevaki Red vidimo da je nadasve glavna ova: da ne zna iznositi na javu ono to ini. Ipak od 16. st. Red se potaknuo marljivo pisati svoju povijest, bilo da lanove oduevi za nasljedovanje slavnih predaja, bilo da se obrani od raznih osuda - Kroniku Reda je napisao Marko iz Lisabona (umro 1591.) i Marijan iz Firenze: Fasciculus Chrinicorum, umro 1537. Najveu slavu sigurno je stekao irac Luka Wadding sa svojim ogromnim djelom Annales Minorum (umro 1567.). U 19. st. zasluuje veliku pohvalu Marcelin a Civezza, koji je napisao opseno djelo: Povijest franjevakih misija. Potaknut od generalnog ministra fra Dionizija Schulera izdao je fra Heribert Holzapfel, bavarac, Manuale Historiae Ordinis Minorum 1909. Za opirnije izuavanje franjevake povijesti je isti general osnovao asopis Archivum Franciscanum Historicum 1906. Prvi svezak izaao je 1908.

29

30