Legenda trojice drugova Naslov izvornika: LEGENDA TRIUM SOCIORUM; Editio critica quam paravit P.

Theopilus Desbonets Collegium S. Bonavenurae, Grottaferrata (Roma) 1974. S latinskog izvornika preveo o. Damjan Damjanovi OFM Zagreb 1982. SADRAJ Prevodioev predgovor Napomena Pismo generalnome ministru Krescenciju 1. poglavlje Franjino roenje, njegova tatina, osebujnost, rasipnost, i kako je od toga dospio do dareljivosti i ljubavi prema siromasima 2. poglavlje Kako je bio zarobljen u Perui; dva vienja to ih je imao kad je htio postati vitez 3. poglavlje Kako mu je Gospodin prvi puta pohodio srce udesnom nasladom i kako je pomou nje poeo napredovati u preziranju samoga sebe i sviju ispraznosti, kao i po molitvi, milostinji i ljubavi prema siromatvu 4. poglavlje Kako je meu gubavcima poeo pobjeivati samoga sebe i osjeati nasladu u onome to mu prije bijae odvratno 5. poglavlje Kako mu je Raspeti prvi puta progovorio i kako je otada u srcu nasio muku Kristovu sve do svoje smrti 6. poglavlje Kako je s prva kraja pobjegao pred progonjenjem svog oca i roaka; kako je stanovao kod sveenika crkve sv. Damjana, u iju je prozorsku udubinu bacio novac 7. poglavlje O njegovu velikom naporu i rtvama za popravak crkve sv. Damjana; kako je poeo pobjeivati samoga sebe idui prositi milostinju 8. poglavlje Kako je, uvi i shvativi Kristove savjete u Evanelju, odmah promijenio vanjsku odjeu te je i iznutra i izvana obukao novu haljinu evaneoskog savrenstva 9. poglavlje Poziv brata Silvestra i vienje to ga je imao prije ulaska u Red 10. poglavlje Kako je estorici svojih drugova pretkazao sve to ih je imalo snai, kad budu ili po svijetu; poticao ih je na strpljivost

11. poglavlje Kako su primijena etvorica brae i o arkoj ljubavi kojom su se braa meusobno ljubila; o njihovoj revnosti u radu i molitvi; i o njihovoj savrenoj poslunosti 12. poglavlje Kako je blaeni Franjo s jedanaestoricom uenika iao k papi da mu priopi svoju nakanu i da mu Papa potvrdi Pravilo to ga je napisao 13. poglavlje Uspjeh Franjina,propovijedanja; prvo prebivalite to ga je imao, kako su braa ondje boravila i kako su odanle otila 14. poglavlje Kapitul koji se drao dvaput godinje kod Svete Marije u Porcijunkuli 15. poglavlje Smrt gospodina Ivana, prvoga protektora; izbor gospodina Hugolina, biskupa ostijskog za oca i protektora Reda 16. poglavlje Izbor prvih ministara i kako su bili razaslani po svijetu 17. poglavlje Sveta smrt blaenoga Franje i kako je dvije godine prije toga primio rane Gospodina naega Isusa Krista 18. poglavlje Franjina kanonizacija Legenda trojice drugova Prevodioev predgovor Djelce to vam ga pruamo u hrvatskom prijevodu nije izilo samo iz jedne due niti ga je napisalo samo jedno pero. LEGENDA TROJICE DRUGOVA plod je poslune ljubavi. Da je napisano, treba zahvaliti bratu Krescenciju Grizzi iz Jessija, generalnome ministru Franjevakog reda, koji bijae esti po redu (1244-47). On je na generalnom kapitulu u enovi 4. listopada 1244. potaknuo napose najstariju brau da bi sakupila sve to im bijae poznato o sv. Franji i o prvim poecima njegova Reda. Bilo je to osamnaest godina nakon blaene i svete smrti sv. Franje. Tada je uspomena na njega i na prve poetke njegova Reda bila jo sasvim svjea. Red je u to vrijeme proivljavao svoje rascvjetano proljee, bogato svetim zanosom i nevienim oduevljenjem. Tada jo bijae na ivotu veina Franjinih najstarijih uenika i vjernih sljedbenika. Svi oni bijahu vjerni nosioci njegovih misli i elja, nastavljai njegovih napora i rtava. Oni bijahu prvorazredni svjedoci za sve ono to je Franjo inio i govorio (Dj 1, 1). Kad je spomenuti generalni ministar Krescencije brai povjerio taj zadatak, iz razumljivih je razloga najvie oekivao od trojice brae koja su bila s Franjom najtjenje povezana i uivala njegovo najvee povjerenje. Bila su to braa: LEON, RUFIN i ANEO. Ukratko emo ih predstaviti. Brat Leon, rodom Asianin, Franji se pridruio 1210. godine. Bio je sveenik, Franjin ispovjednik i tajnik. Spadao je, nema sumnje, meu njegove najpovjerljivije uenike. Franjo ga je cijenio i ljubio napose zbog njegove istoe i jednostavnosti, ali mu se kao roenu pjesniku nije svialo Leonovo ime, jer latinska rije "Leo" u naem jeziku znai: LAV. Franjo je toga brata doivljavao kao jednostavna, krotka, umiljata i blaga, koji nije u

sebi imao nita lavovsko - divlje, okrutno i krvolono. Zato ga je iz milja volio zvati ovica Boja. Za nj bi se moglo rei da je upravo po tome divnom nadimku stekao naroitu popularnost. To je napose zasluga vrlo poznate legende "o savrenom veselju" koja meu ostalim legendama u "Fiorettima" upravo dominira. Brat Leon je bio nazoan, kad je Franjo u samotitu Fonte' Colombo, nedaleko od grada Rietija, nanovo obradio prvotno Pravilo svoga bratstva. Godine 1224. Leon je pratio Franju u planinsko samotite La Vernu, a takoder bijae u njegovoj pratnji i kad se Franjo odatle kao stigmatiziran vraao natrag. Kad je Leon svojevremeno proivljavao neku teku unutranju kunju, od Franje je primio Pohvale i Blagoslov. I jedno i drugo je kao autograf sauvano do danas. Franju je njegovao u njegovoj posljednjoj bolesti, a kad je lijenik upozorio na Sveevu skoru smrt, Leon je zajedno s bratom Anelom po Franjinoj elji otpjevao Pohvale i Pjesmu brata Sunca. Silno je elio da se nakon Franjine smrti domogne njegova habita. Franji je ta potajna elja bila poznata i rado ju je ispunio. Brat Leon je svetaki umro 15. studenoga 1271. godine. Brat Rufin, sin plemenitoga Scipiona Offreduci, rodom iz Asiza, brati sv. Klare, isto je tako pripadao krugu one brae s kojom je Franjo bio najtjenje povezan. Najstariji spisi koji govore o prvoj Franjinoj brai naroito veliaju Rufinov uzorni malobraanski ivot. Bio je odan kontemplaciji, resila ga je "kreposna i ustrajna molitva". Njegova je ponizna poslunost napose zasjala u onom jedinstvenom sluaju, kad se iz skromnosti i poniznosti sustezao od propovijedanja pa mu je zato Franjo pod poslunost naredio da propovijeda bez habita, samo u hlaama. Osim toga je poznato kako je izvanredno tovao bl. Djevicu Mariju. Kad ga je jednom zgodom upitao brat Egidije to ini u tekim napastima da ih nadvlada, Rufin je odgovorio da se stavlja pod posebnu zatitu Majke Boje. Meu prvotnom Franjinom braom bijae on jedini koji je za Sveeva ivota dotaknuo njegove rane na prsima. Njemu je Franjo povjerlo "tajne rijei" to mu ih je priopio raspeti Seraf prigodom utiskivanja svetih rana na La Verni. Umro je vjerojatno 14. studenoga godine 1278. Brat Aneo, rodom iz grada Rietija, bijae prvi vitez koji je stupio u Franjinu bratsku zajednicu. To se vjerojatno dogodilo godine 1210. Aneo pripada prvoj jedanaestorici brae. Kao ljubitelja kontemplativnoga ivota nalazimo ga u samotitu La Verni, kad se Franjo onamo povukao da posti na ast sv. Mihaelu Arkanelu i kad je primio sv. Rane. I brat Aneo spada meu onu malobrojnu brau koja su dvorila Franju u njegovoj posljednjoj bolesti. Zajedno je s bratom Leonom, kad je Franjo bio na samrti, otpjevao Pohvale - Pjesmu brata Sunca. Osim toga je zajedno s istim bratom Leonom bio nazoan i kod smrti sv. Klare, a u procesu za njezinu kanonizaciju nastupio je kao svjedok. Umro je 13. veljae 1258. Braa Leon, Rufin i Aneo nisu samo zajedniki autori Legende trojice drugova, nego su oni i najautentiniji svjedoci nekih vanih zgoda to su ih u saobraaju i drugovanju s Franjom doivjeli. Osim ostaloga nas mnogo zanima kakvom su se metodom ova trojica posluila sastavljajui svoje djelce. Naroito bismo htjeli znati tko je izvrio konanu redakciju djela i tko je objedinio gradivo to su ga pridonijeli pojedinci. Franciskanolog P. Sofronije Clasen dosta opirno raspravlja, o problemu redaktorstva Legende, ali nam u tom pogledu ne prua nita odreeno, nego samo kae da se problem redaktorstva prema dananjem stanju istraivanja ne moe rijeiti. Sigurno je, meutim, samo to da je gradivo za ovu Legendu bio zajedniki posao trojice brae koju smo vam predstavili, a tko je to gradivo konano sredio i dao mu literarni oblik, to je za sada, kako je reeno, nerijeeno pitanje. Taj je posao mogao obaviti i netko izvan spomenute "trojke", ali smatramo najvjerojatnijim da ga je obavio jedan izmeu njih. Nije li taj nepoznati redaktor bio moda brat Leon? Smatram korisnim ukratko objasniti i naslov ovoga djela. On u latinskom izvorniku glasi: LEGENDA TRIUM SOCIORUM. Latinska rije legenda je ostala neprevedena, jer ona u ovom sluaju ima drugaije znaenje nego to ga ima u suvremenoj teoriji knjievnosti. Tako B. Klai u svom Velikom rjeniku stranih rijei uz ostala znaenja koja se

danas pridaju ovoj rijei ima u 4. toki ovo tumaenje: (Legenda) je pria o ivotu i udesima nekoga sveca Katolike Crkve. "Crkva, meutim, danas dobro razlikuje legendu i hagiografiju. Legendom danas smatramo: cjelovite ivotopise Bojih ugodnika ili samo pojedinane zgode iz njihova ivota - a to su u prvom redu udesa - u kojima je pobona mata priprosta puka povijesnu jezgru na neki nain protkala brojnim matovitim injenicama koje nemaju povijesnoga temelja, jer im nedostaje objektivna dokumentacija." Ipak Crkva na laku ruku legende ne zabacuje, jer nam one, iako su plod mate, pojedine svece prikazuju ivlje i plastinije te na neki nain slue kao okvir povijesnim elementima. U naem sluaju rije legenda ima svoje prvobitno znaenje: ona, naime, oznauje ivotopis Bojeg ugodnika Franje koji, iako nije cjelovit, donosi samo objektivne injenice i njegove autentine misli koje su se duboko ukorijenjene u duama spomenute trojice njegovih najintimnijih uenika. Ova, dakle, legenda ima karakter objektivno pisane hagiografije - svetakoga ivotopisa. Iza injenica koje su u njoj iznesene stoje vjerodostojni svjedoci u iju se povijesnu objektivnost ne moe sumnjati. Latinska rije "socius" se danas redovito prevodi na hrvatski jezik rijeju drug. Autori ovoga hagiografskog djelca nazvae se "socii" - drugovi. Tu rije esto susreemo u svim najstarijim Franjinim biografijama. Odnos koji je postojao izmeu Franje i njegovih prvih sljedbenika na putu evaneoskog savrenstva imao je nadnaravni karakter. Tako ta rije socius u svim najstarijim ivotopisima sv. Franje ima osebujno znaenje: ona znai isto to latinska rije "frater" - brat. Osim toga emo, prevodei te najstarije ivotopise, sasvim dobro uiniti, prevedemo li rije "socius" svojim rijeima: subrat ili pratilac. Smisao e pojedine reenice ili cijelog odlomka biti mjerodavan koju emo od tih rijei upotrijebiti. Braa Leon, Rufin i Aneo nisu imali u planu napisati cjelovit ivotopis sv. Franje, nego su u prvom redu ili za tim da od zaboravi sauvaju vane, dobro provjerene injenice kojih nije bito u do onda napisanim njegovim ivotopisima. U svom su pismu, to su ga upravili generalnome ministru Krescenciju, naglasili jo i to da im nije bilo stalo do toga da iznesu dotada jo nepoznata udesa koja se dogodie po Franjinu zagovoru, jer, kau oni, "udesa svetost ne izgrauju, nego je samo pokazuju". Nije im bilo stalo ni do cjelovitosti ivotopisa, nego su ili samo za tim da iznesu ono najljepe to o Franji nije bilo napisano, a napose pojedinosti iz njegove mladosti i prvih poetaka Reda, dok se Red jo raao i oblikovao. Autori se izraavaju pjesniki pa kau: " . . . Prema svome smo miljenju kao na nekoj bujnoj livadi ubrali ono najljepe. "Tri druga" u svom popratnom pismu, dostavljajui dogotovljenu "Legendu" generalnom ministru Krescenciju, istiu i neke druge vane pojedinosti kojima treba posvetiti panju. Svoje su djelo, kako se vidi iz zavretka toga pisma, dovrili u samotitu kod Greccia II. kolovoza 1246. To je ono glasovito mjesto, gdje je Franjo uz papino odobrenje na dramatski nain proslavio roenje Isusovo u slobodnoj Bojoj prirodi. Ovaj sam prijevod izradio prema kritinom izdanju "legende" to ga je priredio Teofil Desbonnets i publicirao u asopisu "Archivum franciscanum histortcum", god. 67. (1974) izdaje ga Kolegij sv. Bonaventure u Grottaf errnt, nedaleko od Rima. Izraujui biljeke, posluio sam se njemakim prijevodom ovoga djela koji je iziao pod naslovom "Die Dreigefahrtenlegende des heiligen Franziskus" u kolekciji "Franzislcanische auellenschriften Schriften" - Band 8 - Dietrich-Coelde-Vertag - WertlW. I972. - U prvom se dijelu knjige nalazi opirna studija o "Legendi" od P. Sofronija Clasena (str. 25 do I68) a u drugom je prijevod to ga je izradio P. Engelbert Grau. Radostan sam to mogu naoj hrvatskoj italakoj publici pruiti i ovo djelce u jubilarnoj godini, kad slavimo 800-godinjicu roenja sv. o. Franje. Neka nas sve njegov jedinstveni svetaki lik povue za sobom i privede Kristu koji je jedini "Put, Istina i ivot" (vi I4, 6). U Zagrebu, o Uskrsu godine Gospodnje 1982. Prevodilac Pismo generalnome ministru Krescenciju asnom u Kristu ocu, bratu Krescenciju, po Bojoj milosti generalnome ministru, brat Leon, brat Rufin i brat Aneo, neko iako nevrijedni drugovi blaenog Oca Franje, duno u Gospodinu potovanje i odanost!

Budui da prema odredbi posljednjega generalnog kapitula i vaoj imaju braa vaem oinstvu dostaviti sve to znaju i to mogu pronai o udesnim znakovima i djelima blaenog Oca Franje, smatrali smo mi koji smo, premda nevrijedni, s njime dulje boravili potrebnim da neto malo, poto provjerimo istinitost, priopimo vaoj svetosti. Piemo neto malo o mnogim njegovim djelima to smo ih sami vidjeli ili smo za njih mogli doznati od druge svete brae, a napose od brata Filipa, vizitatora siromanih gospoa, od brata Iluminata iz Arce, brata Masea iz Marignana, brata Ivana, pratioca asnog brata Egidija, koji je mnogo toga doznao od istoga svetog brata Egidija i od, svete uspomene, brata Bernarda, prvoga druga blaenog Franje. Nismo se zadovoljili tek time da ispripovijedamo samo udesa - koja svetost ne izgrauju nego je samo pokazuju ve smo, u elji da bude na hvalu i slavu svevinjega Boga i spomenutoga svetog Oca te na izgradnju onih koji ele slijediti njegove stope, nastojali ispripovijedati i divna djela njegova ivota. Nismo ovo napisali kao to se piu legende, jer su ve prije o njemu sastavljeni ivotopisi i zapisana udesa koja je Gospodin po njemu uinio, nego smo kao na bujnoj livadi, prema svome miljenju, ubrali ono najljepe. Povijesna zbivanja nismo pripovijedali po redu, nego smo mnogo toga namjerno izostavili, to je uvrteno u spomenute ivotopise koji su napisani istinitim i lijepim jezikom. Ako vaa razboritost smatra opravdanim, moete dati da se u njih uvrsti i ovo malo to smo mi napisali. Uvjereni smo, naime, da asni ljudi koji su napisali spomenute ivotopise - da im je ovo bilo poznato - ne bi toga zaobili; tovie, oni bi to, barem djelomino, iskitili svojim rijeima i potomstvu ostavili na spomen. Neka vae sveto Oinstvo uvijek uiva dobro zdravlje u Gospodinu Isusu Kristu, u kojem sebe, vae odane sinove, ponizno i s potovanjem preporuujemo vaoj svetosti. Dano u Grecciu, 11. kolovoza godine Gospodnje 1246.

1. poglavlje Franjino roenje, njegova tatina, osebujnost, rasipnost, i kako je od toga dospio do dareljivosti i ljubavi prema siromasima Franjo je roen u gradu Asizu koji se nalazi u Spoletskoj dolini. Majka mu je najprije nadjenula ime Ivan, a kad mu se otac nakon toga povratio iz Francuske, on mu je naknadno dao ime Francesco = Franjo. Kad je Franjo poodrastao i pokazao se otroumnim, bavio se oevim zanimanjem, tj. trgovinom. Od oca se vrlo razlikovao. Od njega je bio veseliji i plemenitiji i. Volio je alu i pjesmu. Danju i nou je u drutvu sebi slinih obilazio gradom Asizom. U tolikoj mjeri je bio rastroan da je sve, to je mogao imati i stei, potroio na gozbe i na druge sline stvari. Roditelji su ga zbog toga esto prekoravali. Govorili su mu da se tako vlada, kao da nije njihov sin, nego sin kakva velikoga kneza, jer toliko troi na sebe i na druge. No, jer su mu roditelji bili imuni, a njeno su ga ljubili, sve su to podnosili i nisu ga u tim stvarima htjeli smetati. Njegova je majka, kad bi se meu sugraanima o njemu povela rije i o njegovoj rasipnosti, odgovarala: "to mislite o mome sinu? On e jo postati sin Boji po milosti." No, on nije samo u takvim stvarima bio podatljiv, tovie, rastroan, nego je i u odijevanju mnogostruko pretjerivao. Nabavljao je sebi skuplje tkanine nego to mu je dolikovalo da ima. I s obzirom na osebujnost u odijevanju je bio toliko isprazan da je gdjekada dao skrojiti odijelo od vrlo skupe tkanine u koju bi dao umetnuti i vrlo jeftinu. Pietro Bernardone je trgovakim poslovima bio povezan s Francuskom. Tu je zemlju posebno volio i govorio francuskim jezikom. To je bio razlog da je svome siniu nadjenuo jo jedno ime, kojim je ono prvo, krsno, sasvim potisnuto. To bi ime - francuski Francois, a talijanski Francesco - na hrvatski jezik tono prevedeno, glasilo "mali Francuz" ili "Francuzi".

Ipak je, reklo bi se, po naravi bio otmjen u ponaanju i govoru. U svom je srcu odluio da nikome nee rei kakvu uvredljivu ili runu rije. tovie, kako god je bio velik aljivina i obijesnik, odluio je da nee uzvraati na prostote koje mu se dobace. Zbog toga se o njemu po cijelom onom kraju pronio dobar glas da su mnogi, koji su ga poznavali, govorili kako e on postati neto veliko. Od tih se stupnjeva naravnih kreposti uspeo do tolike milosti da je, obrativi se samome sebi, govorio: "Otkako si dareljiv i otmjen prema ljudima od kojih nita drugo ne prima osim prolazne i isprazne naklonosti, pravo je da poradi Boga, koji je u nagraivanju najdareljiviji, i ti prema siromasima bude dareljiv i otmjen. " Zato je otada rado, kad bi se namjerio na siromahe, obilno dijelio milostinju. Premda je bio trgovac, ipak je bio vrlo tat djelitelj svjetovnoga bogatstva. Kad je jednoga dana zamiljen stajao u prodavaonici, gdje je prodavao tkanine, doao mu je neki siromah i iz ljubavi prema Bogu zamolio milostinju. A kako je bio posve obuzet pohlepom za bogatstvom i trgovakim brigama, siromahu je uskratio milostinju. Spoznavi Boju milost, samoga je sebe prekorio zbog grubosti i rekao: "Kad bi onaj prosjak od tebe neto zatraio za kakva kneza ili baruna, sigurno bi mu dao zamoljeno. Koliko si, dakle, vie to morao uiniti za Kralja kraljeva i Gospodara sviju!" (Pnz 10, 17) Zbog toga je tada u svom srcu odluio da tolikom Gospodinu nee ubudue nikada uskratiti zamoljeno. 2. poglavlje Kako je bio zarobljen u Perui; dva vienja to ih je imao kad je htio postati vitez Franjo je jednom zgodom, kad je voen rat izmeu Perue i Asiza, s mnogim svojim sugraanima zarobljen i zatoen u Perui. Budui da je bio plemenita ponaanja, kao zarobljenik je smjeten meu zarobljene vitezove. Kad su jednoga dana svi njegovi suzarobljenici bili turobni, on se, po naravi veseo i aljiv, nije pokazao alosnim, nego je, tovie, bio aljiv. Zbog toga mu je jedan od drugova spoitnuo da nije pri pravoj pameti, jer je, naime, kao zarobljenik bio radostan. Franjo je na to odgovorio vedrim glasom: "to mislite o meni? Jo e mi se ljudi po cijelome svijetu klanjati. "A kad je jedan od vitezova kojima je bio dodijeljen, jednome od suzatvorenika nanio neku nepravdu te su se ostali zbog toga htjeli od njega odvojiti, jedini mu Franjo nije uskratio svoje drugovanje, nego je na to poticao i druge. Kad je prola godina dana i kad je meu spomenutim gradovima utanaen mir, Franjo se sa svojim suzarobljenicima vratio u Asiz. Nakon nekoliko godina se neki velika iz grada Asiza spremio i naoruao da poe u Apuliju, ne bi li tako poveao svoje imanje i svoj ugled. Kad je Franjo to uo, ivo je elio poi onamo da bi postao vitezom nekoga kneza imenom Gentil. Prema svojoj mogunosti je sebi nabavio skupocjenu odjeu. Bogatstvom je od svog sugraanina bio siromaniji, ali je dareljivou bio rastroniji. Kad se jedne noi posvema prepustio razmiljanju kako da to ostvari, upravo je izgarao od elje da se dade na taj put. Meutim ga je pohodio Gospodin koji ga je, eljna slave, u snovienju privlaio i uzdizao do najviega vrhunca slave. Dok je, naime, one noi spavao, ukazao mu se netko tko ga je pozvao njegovim imenom i odveo u neku divnu palau jedne draesne zarunice. Palaa je bila puna vojnikog oruja, tj. svijetlih okruglih titova i ostalih

vojnih potreptina koje su visjele na zidu, a sve je to bilo za potrebe vojske. Dok se Franjo tomu silno radovao, utei se u udu pitao to se to s njim zbiva. Zapitao je ije je to oruje koje blista tolikim sjajem i ija je ta tako divna palaa. I odgovoreno mu je da sve to pripada njemu i njegovim vojnicima. Kad se probudio, ustao je ujutro radosna srca. Razmiljao je o tome na svjetovni nain, jer jo nije spoznao Duha Gospodnjega, da se u tome mora sjajno uzdii. Mislio je da je to pretkazivanje izvanredne sree, pa je odluio otputovati u Apuliju da bi postao vitezom spomenutoga kneza. Toliko je bio radosniji nego obino, da je mnogima koji su mu se udili i ispitivali ga emu se toliko raduje, odgovarao: "Sigurno znam da u postati velikim knezom. " Ipak je jedan in velike otmjenosti i plemenitosti prologa dana prethodio spomenuto snovienje te moemo vjerovati da je to bila priprava za samo vienje. Svu svoju novu odjeu koju je dao nainiti, a bila je osebujna i skupocjena, onoga je dana darovao nekom siromanom vitezu. Kad je, dakle, krenuo na put i stigao do Spoleta s namjerom da nastavi put dalje prema Apuliji, poeo je neto malo pobolijevati. Bio je zabrinut za svoje putovanje. Kad se prepustio snu, drijemajui je uo nekoga koji ga je zapitao kamo je nakanio krenuti. A kad mu je Franjo otkrio cijeli svoj naum, onaj je dodao: "Tko ti moe uiniti vie gospodar ili sluga?" Kad mu je Franjo odgovorio: "Gospodar", onaj je ponovno zapitao: "Zato, dakle, poradi sluge naputa gospodara, a poradi podlonika naputa kneza?" Franjo e na to: "to hoe da inim, Gospodine?" (usp. Dj 1, 1) - "Vrati se, ree, u svoj zaviaj i bit e ti reeno to ti je initi. Drugaije, naime, treba da shvati snovienje koje si vidio." Probudivi se, poeo je vrlo pomno razmiljati o tom vienju. I kao to je prigodom prvoga vienja bio sav kao izvan sebe zbog velika veselja, elio je, naime, stei vremenitu sreu, tako se i prigodom ovoga u nj posve zadubio u svojoj unutranjosti. Divio se njegovoj snazi i tako je pomnjivo o njemu razmiljao da te noi vie nije mogao spavati. "Snovienje" je posebna vrst vienja koje se doivljava u snu. U snovienju je Bog davao naloge sv. Josipu, zaruniku bl. Dj. Marije. (usp. Mt 1, 20-21; 2, 13; 2, 19-20) Kad se zajutrilo, brzo je krenuo prema Asizu (Grad Spoleto je od Asiza udaljen neto vie od 40 km). Silno veseo i radostan iekivao je oitovanje volje Gospodinove koji mu je to rekao i time ga uputio da razmilja o vlastitom spasenju. Sad mu se srce ve izmijenilo. Odbacio je odluku da poe u Apuliju. Samo se u svemu elio posve uskladiti s voljom Bojom. 3. poglavlje Kako mu je Gospodin prvi puta pohodio srce udesnom nasladom i kako je pomou nje poeo napredovati u preziranju samoga sebe i sviju ispraznosti, kao i u molitvi, milostinji i ljubavi prema siromatvu Kad se Franjo vratio u Asiz, nakon nekoliko dana su ga jedne veeri njegovi drugovi izabrali svojim voom da, kako mu se svidi, prireuje kuna sijela. Tako je i tom zgodom dao prirediti sjajnu gozbu, kao to je to mnogo puta prije uinio. Kad su nakon veere napustili kuu, drugovi su ispred njega ili zajedniki i kroz grad pjevali. On je, nosei u ruci palicu koja je bila ukraena, a poput kraljevskoga ezla je bila simbolom tobonje Franjine vlasti to ju je imao nad "klapom" jogunastih asikih mladia, poput njihova

gospodara iao malo iza njih, ali nije pjevao nego je sabrano razmiljao. I gle, najednom ga je pohodio Gospodin. Srce mu je bilo ispunjeno tolikom ugodnou da nije mogao ni govoriti, ni kretati se; i nita drugo nije mogao osjeati ni uti osim one ugodnosti koja ga je tako udaljila od tjelesnog osjeanja da se tada, kako je naknadno izjavio, ne bi mogao ni maknuti s mjesta, pa makar sav bio sasjeen na komadie. Kad se njegovi drugovi obazree i vidjee da je od njih toliko udaljen, vratie se k njemu. udom su se udili gledajui ga, kao da se promijenio i postao drugi ovjek. Zapitali su ga: "to si razmiljao te nisi iao za nama? Moda si naumio eniti se?" On im je ivahno odgovorio: "Pravo ste kazali, namislio sam uzeti zarunicu plemenitiju, bogatiju i ljepu nego to ste ikada vidjeli." I oni mu se grohotom nasmijae. On, meutim, toga nije rekao sam po sebi, nego ga je nadahnuo Bog. Ta zarunica je, naime, bila pravi redovniki ivot to ga je prihvatio. Taj je ivot po siromatvu bio plemenitiji, bogatiji i ljepi. Tako je od toga asa samoga sebe podcjenjivao i prezirao sve to je prije volio. Ipak to sve ne bijae potpuno, jer tada jo nije bio posve slobodan od svjetovne tatine. Malo se povukao od svjetovne vreve, nastojei tako u svom srcu sauvati Isusa Krista. Od pogleda onih koji su ga ismjehivali sakrivao je biser koji je, kad sve proda, elio kupiti. (usp. Mt 13, 44-46). esto je, tako rei, danomice odlazio da u samoi moli. Na to ga je na svoj nain poticala spomenuta naslada koja ga je ee obuzimala; s ulice i drugih javnih mjesta ga je upravo tjerala na molitvu. Premda je ve prije bio dobroinitelj siromaha, ipak je tada u svom srcu odluio da ubudue nee nijednom siromahu, koji ga zamoli u Boje ime, uskratiti milostinju; otada je jo obilnije i dareljivije dijelio milostinju negoli obino. Uvijek bi, dakle, kad god bi koji siromah izvan kue od njega zatraio milostinju, ako mu je bilo mogue, dao novaca. A kad ne bi imao novaca, dao bi mu svoju kapu ili pojas da ga ne bi otpustio praznih ruku. A ako ni toga ne bi imao, povukao bi se na koje skrovito mjesto, svukao bi koulju i potajno bi je poslao siromahu da je uzme poradi Boga. Kupovao je takoer kune potreptine i predmete potrebne za ukras crkve te bi to kriom slao siromanim sveenicima. Kad bi za oeva izbivanja ostao kod kue, iako bi kod kue sam jeo s majkom, stol bi u tolikoj mjeri snabdio kruhom kao da ga prostire za cijelu obitelj. Zato, kad bi ga majka pitala emu na stol stavlja toliko kruha, odgovorio bi da to ini zato da bi siromasima mogao dati milostinju, jer je obeao da e svakom, tko ga u ime Boje zamoli, udijeliti milostinju. A majka ga, jer ga je vema voljela nego druge sinove u tome nije smetala. Promatrala je to radi i zbog toga se mnogo divila u svom srcu. Kao to je neko obiavao pristati da poe s drugovima, kad bi ga pozvali, jer ga je njihovo drutvo toliko privlailo da je mnogo puta ustao od stola, pa makar je tek samo neto malo pojeo, roditelje bi zbog tako neuredna odlaska ostavljao oaloene, tako mu je sada cijelo srce bilo. usmjereno prema siromasima; iziao bi da ih vidi ili da saslua one kojima je potrebna milostinja. Milost ga je Boja tako izmijenila, iako je jo nosio svjetovno odijelo, da je elio boraviti u kojem gradu, gdje bi kao nepoznat svukao svoje odijelo te bi ga zamijenio odijelom kojeg siromaha da pokua za ljubav Boju prositi milostinju. Dogodilo se da je u to vrijeme kao hodoasnik doao u Rim. Uavi u crkvu sv. Petra, promatrao je darove nazonih koji bijahu vrlo maleni te je u sebi rekao: "Budui da apostolskog prvaka treba velikoduno astiti, zato onda ovi ljudi daju tako malene darove crkvi, gdje poiva njegovo tijelo?" Zato je odmah s

velikim zanosom posegao za novarkom punom novca. Uzeo ju je i bacio kroz oltarnu ogradu. To je prouzroilo toliku zveku da su se svi nazoni silno zadivili zbog tako velikog dara. Iziavi pred crkvena vrata, gdje je bilo mnogo siromaha koji su prosili milostinju, neopazice je posudio odjeu nekog siromaka; svoju je svukao, a njegovu obukao. Stojei na crkvenom stubitu, s ostalim je siromasima prosio milostinju francuskim jezikom, jer je rado govorio francuski iako njime nije umio pravilno govoriti. Nakon toga je svukao prosjakovu odjeu i ponovno obukao svoju. Vratio se u Asiz i poeo se moliti Bogu, da bi mu pokazao put. Nikome tada nije otkrivao svoje tajne, niti se u toj stvari sluio iijim savjetom, nego samo Bojim. Bog mu je ve poeo pokazivati put. Gdjekada bi se posavjetovao s asikim biskupom, jer se u to vrijeme ni kod koga nije moglo nai pravo siromatvo, za kojim je Franjo eznuo vema nego za iim drugim na ovome svijetu. Htio je u njemu ivjeti i umrijeti. Franjo je osrednje govorio francuskim jezikom, a nauio ga je od svog oca. U nekim je sluajevima tim jezikom rado govorio, a u izvanrednim raspoloenjima je francuski i pjevao. 4. poglavlje Kako je meu gubavcima poeo pobjeivati samoga sebe i osjeati nasladu u onome to mu prije bijae odvratno Kad se jednoga dana usrdno molio Gospodinu, primio je ovaj odgovor: "Franjo, sve to si na tjelesni nain volio i elio imati, mora prezreti i zamrziti, ako eli spoznati moju volju. A kad tako pone raditi, ono to ti je prije bilo slatko i ugodno, postat e ti nepodnoljivo i gorko, a u onome, od ega si prije zazirao, nalazit e veliku nasladu i neizrecivu ugodnost." Obradovan svim ovim i ohrabren u Gospodinu, kad je jahao nedaleko od Asiza, sreo je jednoga gubavca. A jer je od gubavaca mnogo zazirao, prisilio je samoga sebe, sjahao s konja, dao mu denar i poljubio ruku. Primivi od gubavca poljubac mira, ponovno je uzjahao konja i nastavio svoj put. Otada je poeo sve vie prezirati samoga sebe, dok nije uz pomo Boje milosti prispio do potpune pobjede nad samim sobom. Nakon nekoliko dana uzeo je mnogo novaca i otiao u sklonite gubavaca. Sve ih je zajedno sabrao i svakom je pojedinom udijelio milostinju i poljubio ruku. Odlazei odande, osjetio je kako se ono to mu prije bijae odvratno, tj. vidjeti gubavce i dotaknuti ih, preobratilo u nasladu. Pogled na gubavce, kao to je rekao, toliko mu bijae odvratan da nije htio, ne samo vidjeti ih, nego se nije htio ni pribliiti njihovim boravitima. Ako bi se kada sluajno desilo da je prolazio pokraj njihovih kua ili bi ih samo vidio, svaki puta bi odvraao svoje lice i rukama bi zatiskivao svoj nos. Potaknut milou, milostinju bi im davao po kojem posredniku. No, snagom Boje milosti postao je gubavcima blizak i prijatelj te je, kao to sam svjedoi u svojoj Oporuci, meu njima boravio i ponizno ih posluivao. Ovo se Boje obeanje u cijelosti obistinilo u Franjinu ivotu. U svojoj Oporuci je to izrazio rijeima: "Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko gledati gubavce. I Gospodin me sam dovede meu njih i ja sam im iskazivao milosre. I kad sam odlazio od njih, ono to mi se inilo mrskim, pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast."

Poto se nakon posjeta gubavcima izmijenio, sa sobom je vodio jednoga od svojih drugova, koga je mnogo volio, na samotna mjesta. Rekao mu je da je pronaao neko veliko i dragocjeno blago (usp. Mt 13, 44). Taj se mladi vrlo obradovao i rado je polazio s njim kad god bi bio pozvan. Franjo ga je esto vodio do neke spilje pokraj Asiza. U spilju je ulazio sam, a druga je, zabrinuta za blago koga e se domoi, ostavljao vani pred spiljom. Ispunjen novim i posebnim duhom, u skrovitosti se molio Ocu (usp. Mt 6, 6); elio je da nitko ne zna, ime se unutra bavi, osim jedinoga Boga s kojim se neprestano savjetovao o tome kako bi se domogao nebeskoga blaga. Kad je to opazio neprijatelj ljudskoga roda, nastojao je odvratiti ga od zapoeta dobra, ulijevajui u nj strah i gronju. U Asizu bijae neka strano grbava ena koju je avao, ukazujui se ovjeku Bojem, dozivao u pamet i prijetio mu se kako e guravost te ene prebaciti na njega, ako ne odustane od stvorene odluke. No, Kristov je hrabri vitez odluno prezreo avlove prijetnje. U spilji je pobono molio da bi mu Bog pokazao put kojim e ii. Podnosio je vrlo velik nemir i tjeskobu due. Nije mogao mirovati, dok nije proveo u djelo to je u dui zamislio. avao ga je sve okrutnije muio razliitim mislima koje su mu se jedna za drugom nametale. Iznutra je plamtio boanskim ognjem, a jer ar srca nije mogao sakriti izvana, neprestano se kajao to je tako teko sagrijeio, i nisu ga vie veselile ni prole ni sadanje grene stvari. Tada jo nije imao sigurnosti, da e se ouvati od buduih grijeha. Zato, kad bi izlazio iz spilje k drugu, inilo se kao da je postao drugi ovjek. 5. poglavlje Kako mu je Raspeti prvi puta progovorio i kako je otada u srcu nosio muku Kristovu sve do svoje smrti Kad je Franjo jednoga dana jo usrdnije molio Gospodinovo milosre, Gospodin mu je pokazao, kako e mu doskora biti reeno to ima initi. Otada je bio ispunjen tolikom radou da od silna veselja nije shvaao samoga sebe, a isto tako nije htio da neto od svega toga dospije u ljudske ui. Govorio je oprezno i zagonetno. Izjavio je da nee ii u Apuliju, nego da e u svom zaviaju izvesti plemenite i velike stvari. Kad su ga njegovi drugovi vidjeli tako izmijenjena i od njih duevno tako udaljena, iako im se gdjekada i tjelesno pridruio, uvijek su ga iznova kao za alu pitali: "Kani li se, Franjo, eniti?" On im je na to pitanje odgovorio zagonetno, kao to je ve prije reeno. Kad je nakon nekoliko dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana, u duhu je potaknut da u nju ue i da se pomoli. Uniavi u crkvu, poeo je gorljivo moliti pred likom Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s kria progovorio i rekao: "Ne vidi li, Franjo, da mi se rui kua? Zato poi i popravi je!" Franjo je drui zbunjeno odgovorio: "Drage volje u to uiniti, Gospodine." Shvatio je, naime, da mu je to reeno o onoj crkvi koja je zbog velike starosti prijetila da e se sruiti. Spomenute su ga rijei ispunile tolikom radou i obuzele svjetlom da je u svom srcu osjetio kako je ono zaista bio raspeti Krist koji mu je progovorio s kria. Odatle Molitva to ju je tada Franjo molio glasi: "Svevinji, preslavni Boe, rasvijetli tminu moga srca i daj mi pravu vjeru, pouzdano ufanje i savrenu ljubav. Podaj mi, Gospodine, prave osjeaje i spoznaju da ispunim tvoju svetu zapovijed koju si mi dao u istini. Amen." Iziavi iz crkve, zatekao je sveenika koji je sjedio pokraj crkve. Rukom je posegao za novarkom i dao mu izvjesnu svotu novaca rekavi: "Molim te, gospodine, da kupi ulja i da se pobrine da bi

pred onim raspelom neprestano gorjela svjetiljka. A kad ovaj novac bude u tu svrhu potroen, ponovno u ti dati koliko bude trebalo. " Od onoga je asa njegovo srce bilo tako ranjeno i upravo se rastapalo, kad bi se sjetio Gospodinove muke, te je uvijek, dok je bio iv, u svom srcu nosio rane Gospodina Isusa (usp. Gal 6, 17). To se poslije vidljivo pokazalo, kad su se te rane na njegovu tijelu na vidljiv nain obnovile. Otada je svoje tijelo tolikom trapnjom krotio da je, i kao zdrav i kao bolestan, prema svome tijelu bio odvie strog tako, da bi ga jedva kada ili nikada potedio. Zato je priznao, kad mu je doao smrtni as, da je mnogo zgrijeio protiv brata tijela. Jednom je zgodom sam etao nedaleko crkve sv. Marije u Porcijuknuli i na sav je glas jadikovao i naricao. Kad je to uo neki duhovni ovjek, pomislio je da ga mui neka bolest ili kakva prolazna bol. Potaknut samilou prema njemu, zapitao ga je zato plae. Franjo mu je odgovorio: "Oplakujem muku svoga Gospodina. I ne bih se smio sramiti da je na sav glas oplakujem idui po cijelome svijetu." I dotini je poeo zajedno s Franjom na sav glas plakati. esto bi se, kad se vraao s molitve, moglo vidjeti kako su mu oi bile vrlo zakrvavljene, jer je gorko plakao. Samoga sebe nije samo troio prolijevanjem suza, nego se takoer suzdravao i od hrane i od pia zbog uspomene na Gospodinovu muku. Zato, kad bi gdjekada sjedio za stolom, da jede sa svjetovnjacima te bi mu bila ponuena jela koja su prijala njegovu tijelu, od tih bi jela samo malo kuao te bi se zatim na zgodan nain ispriao, da ne bi izgledalo kako ih ne uzima zbog posta. Kad je blagovao s braom, u hranu bi, koju je jeo, esto primijeao pepela; da bi tako prikrio svoj post, brai bi rekao da je brat pepeo ist. Kad je jednom zgodom sjeo k stolu da blaguje, jedan mu je od brae spomenuo kako je blaena Djevica u vrijeme blagovanja bila toliko siromana da nije imala nita to bi pruila svom Sinu da jede. Kad je ovjek Boji to uo, s velikim je bolom uzdahnuo, ustao od stola i jeo samo kruh na goloj zemlji. Mnogo se puta dogodilo, kad bi sjedio za stolom, da je malo nakon poetka blagovanja prestao te ne bi vie ni jeo ni pio; zanio bi se i razmatrao o nebeskim stvarima. Nije htio da tada bude smetan kakvim razgovorom. Iz dna bi srca uzdisao i brai je rekao da uvijek, kad uju da tako uzdie, hvale Boga i da za nj pobono mole. Ovo smo samo nabacili o njegovu plau i postu da bismo pokazali kako je Franjo nakon ve spomenutog vienja i rijei lika Raspetoga neprestano do smrti bio suoblien s Kristovom mukom.

5. poglavlje

Kako mu je Raspeti prvi puta progovorio i kako je otada u srcu nosio muku Kristovu sve do svoje smrti Kad je Franjo jednoga dana jo usrdnije molio Gospodinovo milosre, Gospodin mu je pokazao, kako e mu doskora biti reeno to ima initi. Otada je bio ispunjen tolikom radou da od silna veselja nije shvaao samoga sebe, a isto tako nije htio da neto od svega toga dospije u ljudske ui. Govorio je oprezno i zagonetno. Izjavio je da nee ii u Apuliju, nego da e u svom zaviaju izvesti plemenite i velike stvari. Kad su ga njegovi drugovi vidjeli tako izmijenjena i od njih duevno tako udaljena, iako im se gdjekada i tjelesno pridruio, uvijek su ga iznova kao za alu pitali: "Kani li se, Franjo, eniti?" On im je na to pitanje odgovorio zagonetno, kao to je ve prije reeno. Kad je nakon nekoliko dana prolazio pokraj crkve sv. Damjana, u duhu je potaknut da u nju ue i da se pomoli. Uniavi u crkvu, poeo je gorljivo moliti pred likom Raspetoga koji mu je ljubazno i dobrostivo s kria progovorio i rekao: "Ne vidi li, Franjo, da mi se rui kua? Zato poi i popravi je!" Franjo je drui zbunjeno odgovorio: "Drage voIje u to uiniti, Gospodine." Shvatio je, naime, da mu je to reeno o onoj crkvi koja je zbog velike starosti prijetila da e se sruiti. Spomenute su ga rijei ispunile tolikom radou i obuzele svjetlom da je u svom srcu osjetio kako je ono zaista bio raspeti Krist koji mu je progovorio s kria. Odatle Molitva to ju je tada Franjo molio glasi: "Svevinji, preslavni Boe, rasvijetli tminu moga srca i daj mi pravu vjeru, pouzdano ufanje i savrenu ljubav. Podaj mi, Gospodine, prave osjeaje i spoznaju da ispunim tvoju svetu zapovijed koju si mi dao u istini. Amen." Iziavi iz crkve, zatekao je sveenika koji je sjedio pokraj crkve. Rukom je posegao za novarkom i dao mu izvjesnu svotu novaca rekavi: "Molim te, gospodine, da kupi ulja i da se pobrine da bi pred onim raspelom neprestano gorjela svjetiljka. A kad ovaj novac bude u tu svrhu potroen, ponovno u ti dati koliko bude trebalo. " Od onoga je asa njegovo srce bilo tako ranjeno i upravo se rastapalo, kad bi se sjetio Gospodinove muke, te je uvijek, dok je bio iv, u svom srcu nosio rane Gospodina Isusa (usp. Gal 6, 17). To se poslije vidljivo pokazalo, kad su se te rane na njegovu tijelu na vidljiv nain obnovile. Otada je svoje tijelo tolikom trapnjom krotio da je, i kao zdrav i kao bolestan, prema svome tijelu bio odvie strog tako, da bi ga jedva kada ili nikada potedio. Zato je priznao, kad mu je doao smrtni as, da je mnogo zgrijeio protiv brata tijela. Jednom je zgodom sam etao nedaleko crkve sv. Marije u Porcijuknuli i na sav je glas jadikovao i naricao. Kad je to uo neki duhovni ovjek, pomislio je da ga mui neka bolest ili kakva prolazna bol. Potaknut samilou prema njemu, zapitao ga je zato plae. Franjo mu je odgovorio: "Oplakujem muku svoga Gospodina. I ne bih se smio sramiti da je na sav glas oplakujem idui po cijelome svijetu." I dotini je poeo zajedno s Franjom na sav glas plakati. esto bi se, kad se vraao s molitve, moglo vidjeti kako su mu oi bile vrlo zakrvavljene, jer je gorko plakao. Samoga sebe nije samo troio prolijevanjem suza, nego se takoer suzdravao i od hrane i od pia zbog uspomene na Gospodinovu muku. Zato, kad bi gdjekada sjedio za stolom, da jede sa svjetovnjacima te bi mu bila ponuena jela koja su prijala njegovu tijelu, od tih bi jela samo malo kuao te bi se zatim na zgodan nain

ispriao, da ne bi izgledalo kako ih ne uzima zbog posta. Kad je blagovao s braom, u hranu bi, koju je jeo, esto primijeao pepela; da bi tako prikrio svoj post, brai bi rekao da je brat pepeo ist. Kad je jednom zgodom sjeo k stolu da blaguje, jedan mu je od brae spomenuo kako je blaena Djevica u vrijeme blagovanja bila toliko siromana da nije imala nita to bi pruila svom Sinu da jede. Kad je ovjek Boji to uo, s velikim je bolom uzdahnuo, ustao od stola i jeo samo kruh na goloj zemlji. Mnogo se puta dogodilo, kad bi sjedio za stolom, da je malo nakon poetka blagovanja prestao te ne bi vie ni jeo ni pio; zanio bi se i razmatrao o nebeskim stvarima. Nije htio da tada bude smetan kakvim razgovorom. Iz dna bi srca uzdisao i brai je rekao da uvijek, kad uju da tako uzdie, hvale Boga i da za nj pobono mole. Ovo smo samo nabacili o njegovu plau i postu da bismo pokazali kako je Franjo nakon ve spomenutog vienja i rijei lika Raspetoga neprestano do smrti bio suoblien s Kristovom mukom. 6. poglavlje Kako je s prva kraja pobjegao pred progonjenjem svoga oca i roaka; kako je stanovao kod sveenika crkve sv. Damjana, u iju je prozorsku udubinu bacio novac Nakon spomenutog vienja i rijei Raspetoga radosno je ustao, prekriio se, uzjahao konja, uzeo raznobojnih tkanina, odjahao u grad koji se zove Foligno i ondje prodao konja i sve to je imao te se odmah vratio crkvi sv. Damjana. Naavi ondje siromanoga sveenika, s velikom mu je vjerom poljubio ruku i predao novac to ga je donio; sve mu je redom ispripovijedao to je naumio. Sveenik se zbunio i zaudio njegovu neoekivanu obraenju. Oklijevao je da sve to povjeruje. Mislei, dakle, da se Franjo njime eli poigrati, nije htio kod sebe zadrati njegova novca. Franjo je uporno navaljivao i nastojao ga uvjeriti svojim rijeima; usrdno je molio sveenika ne bi li mu dopustio boraviti s njime. Sveenik je napokon pristao da s njim boravi, ali iz straha pred njegovim roditeljima nije uzeo novac. Zato ga je istiniti preziratelj novca bacio u jednu prozorsku udubinu, prezrevi ga kao prainu. Dok je Franjo boravio na spomenutome mjestu, njegov je otac za njim pomnjivo tragao i obilazio naokolo; ispitivao je to se to dogodilo s njegovim sinom. Kad je doznao da se Franjo tako promijenio i da boravi u ve spomenutome mjestu, obuzet unutranjim bolom srca i smuen nenadanim razvojem stvari, sazvao je prijatelje i susjede te je pohitio k njemu. Franjo, meutim, jer bijae novi vitez Kristov, kad je saznao za prijetnje svojih progonitelja i doznao za njihov dolazak, uklonio se pred oevim bijesom i sakrio u neku skrovitu udubinu to ju je sam sebi nainio, kad je doao onamo; tu je proboravio cijeli mjesec dana. To je sklonite bilo poznato samo jednom od oevih ukuana. Tu je kriomice jeo kruh koji mu je tu i tamo bio donesen. Neprestano je suznih oiju molio da bi ga Gospodin oslobodio od okrutna progonjenja i da bi mu dobrostivo ispunio pobone elje. Dok je tako usrdno i neprestano postio i plakao, nije se pouzdavao u svoju snagu i nastojanje. Sve je svoje pouzdanje posve stavio u Gospodina koji ga je, makar je boravio u tmini, (usp. Ps

45, 23) obasipao neizrecivom radou i obasjavao udesnom svjetlou. Njome posvema raspaljen, napustio je svoje spomenuto skrovite i krenuo put Asiza odluno, ustro i radosno. Ohrabren pouzdanjem u Krista i raspaljen boanskim arom, samoga je sebe prekoravao s lijenosti i kukaviluka; otvoreno se prepustio rukama i udarcima svojih progonitelja. Kad ga ugledae oni koji su ga prije poznavali, grubo su ga izrugivali; vikali su za njim da je poludio i krenuo pameu. Nabacivali su se na nj ulinim blatom i kamenjem. Gledaj ui ga kako je promijenio prijanje ponaanje i kako je od trapnje tijela iznemogao, sve su, to god je radio, pripisivali tjelesnoj iscrpljenosti i ludosti. No, Kristov je vitez za sve to bio gluh; nije ga slomila ni promijenila nikakva nepravda, nego je samo zahvaljivao Bogu. Kad se taj glas o njemu pronio gradskim ulicama i trgovima, napokon je dospio i do uiju njegova oca. uvi otac to graani sve ine na njegov raun, odmah je ustao i poeo ga traiti; ali ne zato da ga oslobodi, nego da ga satre. Nije se drao nikakve mjere, nego je na nj jurnuo poput vuka koji nasre na ovcu. Ugledavi Franju, mrkim ga je pogledom omjerio, a lice mu se izobliilo, kad ga je zgrabio okrutnim rukama. Odvukao ga je kui i nekoliko dana drao zatvorena u nekome mranom prostoru. Pokuavao je i rijeima i batinama slomiti mu srce i vratiti ga natrag ispraznosti svijeta. Nekako u sredinjem dijelu Asiza nalazi se mala crkva zvana Chiesa Nuova, a uz nju je Franjina rodna kua. U toj se crkvici s lijeve strane nalazi tijesni prostor a u njemu kip mladoga Franje koji kleei moli. To bi imao biti kuni zatvor o kojem je rije, a danas ga zatvaraju reetkasta eljezna vrata. Pojedini hodoasnici iz pobonosti ulaze u taj "zatvor" da bi pobono doivjeli Franjino kuno tamnovanje. - Spomenutu crkvicu, izgraenu u baroknom stilu, dao je podii panjolski kralj Filip III. u 17. stoljeu. Nisu ga osvojile rijei niti su ga svladali okovi i batine. Sve je podnosio strpljivo da bi tako postao spremniji i snaniji za ostvarenje svoje svete odluke. Kad mu je otac zbog vana razloga otiao od kue, njegova mu je majka, koja nije odobravala postupak svoga mua, upravila nekoliko njenih rijei. A kad joj nije uspjelo odvratiti ga od njegove svete odluke, nad njim joj se ganulo srce te je slomila eljezne okove i pustila ga da slobodno ode. Zahvaljujui svemoguem Bogu, vratio se onamo gdje je i prije boravio. Sada je bio slobodniji, jer je bio prokuan avlovim napastima. Pouen iskustvom to ga je stekao u borbi s napastima, u nepravdama je bio sraniji te je stupao slobodnije i hrabrije. Otac se, meutim, vratio. Kad kod kue nije naao sina, poeo je napadati enu, gomilajui grijehe na grijehe. Nakon toga je otac otiao u palau gradske uprave te je pred gradskim konzulima optuio sina. Zahtijevao je da mu se vrati novac to ga je sin, opljakavi kuu, odnio. U talijanskim se gradovima spominju tzv. "konzuli" ve tamo od II. st. Oni su imali u rukama gradsku upravu, malu vojsku i bili su suci. - Broj konzula je bio raznolik. Asiz je imao najprije jednoga konzula, a zatim dvojicu ili trojicu. Kad su konzuli vidjeli toliko razjarena oca, po tekliu su pozvali Franju da se predstavi pred njima. Franjo je tekliu odgovorio da je po Bojoj milosti postao slobodan i da ve vie nije pod vlau konzula zato to je sluga samo svevinjega Boga. Konzuli nisu htjeli primijeniti silu nego rekoe ocu: "Otkako je stupio u slubu Boju, prestao je biti pod naom vlau." Kad je, dakle, otac vidio da kod konzula ne moe nita postii, svoju je tubu podnio gradskom biskupu. Biskup, ovjek razborit i mudar, na odreeni je nain pozvao Franju da bi se naao pred njim i odgovorio na oevu tubu. Franjo je odgovorio tekliu: "Doi u pred gospodina biskupa, jer je on otac i gospodar dua."

Tako je doao k biskupu koji ga je primio s velikom radou. Biskup mu ree: "Tvoj je otac zbog tebe uznemiren i vrlo ozlojeen. Zato, ako eli sluiti Bogu, vrati mu novac to ga ima. Moda je steen nepravedno pa Bog nee da ga upotrijebi u korist Crkve poradi grijeha tvog oca. Njegov e se bijes utaiti, kad dobije svoj novac. Pouzdaj se, dakle, sinko, u Gospodina i vladaj se muevno; nemoj se bojati, jer e Bog biti tvoj pomonik i za potrebe svoje Crkve e ti obilno namaknuti to bude potrebno. " ovjek je Boji, obradovan i ohrabren biskupovim rijeima, ustao, otiao i donio novac rekavi: "Gospodine, neu mu radosna srca vratiti samo novac koji mu pripada, nego u mu vratiti ak i odijelo." Uniavi u biskupovu sobu, svukao je svoju odjeu i na nju stavio novac pred biskupom, pred svojim ocem i pred ostalim nazonima. Iz biskupove je sobe iziao gol i rekao: "ujte svi i razumijte. Do sada sam Petra Bernardona zvao svojim ocem, ali, jer sam odluio sluiti Bogu, vraam mu novac zbog kojeg se uznemirio i svu odjeu to sam je imao od njegovih stvari, jer od sada elim kazati: 'Oe na, koji jesi na nebesima', a ne, oe Petre Bernardone." Tada je ustanovljeno da ovjek Boji ispod kiena odijela na tijelu ima pokorniki pojas. Njegov je otac, obuzet silnim bolom i raspaljen bijesom, ustao te uzeo novac i svu odjeu. Dok je to nosio kui, nazoni svjedoci ovoga prizora bijahu ogoreni, jer nita od odjee nije ostavio sinu. Ganuti suosjeanjem, poeli su nad Franjom silno plakati. Biskup je otroumno uoio nakanu ovjeka Bojega. Mnogo se divio njegovoj gorljivosti i odlunosti. Zagrlio ga je i prekrio svojim ogrtaem. Shvatio je da su Franjina djela uinjena po Bojoj volji i priznao da ono, to je vidio, sadri u sebi velik misterij. Tako je otada postao njegovim pomagaem. Bodrio ga je, podupirao, upuivao i grlio ga srcem punim ljubavi. Premda je asiki biskup u Franjinu obraenju odigrao vrlo znaajnu ulogu, ipak ga najstariji ivotopisci rijetko spominju imenom. Iz autentinih je dokumenata utvreno da je tada asikim biskupom bio Gvido (1204-1228) koji je umro 30. srpnja 1228, dakle, dvije godine nakon Franjine smrti. 7. poglavlje O njegovu velikom naporu i rtvama za popravak crkve sv. Damjana; kako je poeo pobjeivati samoga sebe idui prositi milostinju Sluga je Boji Franjo, lien svega to pripada svijetu, nastojao promicati Boju pravednost i prezirati vlastiti ivot. Na sve mogue se naine, koliko je samo mogao, predao slubi Bojoj. Povrativi se radostan i gorljiv k crkvi sv. Damjana, nainio je sebi neke vrsti pustinjaki habit i hrabrio sveenika one crkve istim onim rijeima kojim je biskup hrabrio njega. Malo iza toga je ustao, uniao u grad te je po ulicama i trgovima, kao da je pijan duhom, poeo veliati Gospodina. A kad je dovrio to svoje velianje Gospodina, da bi dobio kamenja za popravak spomenute crkve, okrenuo se i povikao: "Tko mi dade jedan kamen, primit e jednu nagradu! A tko mi dade dva, primit e dvije nagrade. A tko mi dade tri, primit e isto toliko nagrada!" Tako je gorljivim srcem govorio i mnoge druge sline rijei, jer bijae neuk i priprost. Bog ga je izabrao da se ne uznosi rijeima ljudske mudrosti pa se u svemu ponaao jednostavno. Mnogi

su ga ismjehivali, mislei da je poludio, a drugi su, potaknuti ljubavlju, bili ganuti do suza, promatrajui ga, kako je od tolike raskalaenosti i svjetovne tatine tako brzo prispio do tolike opojenosti boanskom ljubavlju. On je, meutim, prezreo ismjehivanje i gorljivim srcem zahvaljivao Gospodinu. Latinska rije "habitus" moe se prevesti hrvatskim rijeima: odjea ili haljina. Ostavljam je neprevedenu, jer ta rije kao "tuica" u naem jeziku ima ustaljeno znaenje, ona oznauje redovniku haljinu pa se tako npr. kae: "franjevaki habit". Bilo bi odvie dugo i teko ispripovijedati, koliko se muio u spomenutom poslu. On, koji je u oinskom domu bio toliko razmaen, na vlastitim je ramenima nosio kamenje i na razliite se naine troio u slubi Bojoj. Spomenuti sveenik, promatrajui njegove napore, to se, naime, tako gorljivo preko svojih sila predavao boanskoj slubi, iako je i sam bio siromaan, gledao je da se za nj nae neto posebno za hranu. Znao je da je Franjo u svijetu ivio raskono. Kao to je ovjek Boji kasnije priznao, esto je jeo birana jela i poslastice, a od nepoudnih se jela suzdravao. Kad je jednoga dana opazio to je sveenik za njega uinio, samom je sebi rekao: "Hoe li, kamo god poe, nai ovoga sveenika koji e ti iskazivati toliku panju? Ovo nije ivot siromana ovjeka, kakav si elio odabrati. Kao to siromah, idui od vrata do vrata, nosi u ruci zdjelu i, prisiljen prijekom potrebom, u nju stavlja razliita jela, tako treba da i ti dragovoljno ivi iz ljubavi prema Onome koji je roen siromaan, na svijetu vrlo siromano ivio i napokon ostao gol i siromaan na muilu kria i konano je sahranjen u tuem grobu. Tako je jednoga dana ustao, uzeo zdjelu, uao u grad i poeo prositi milostinju idui od vrata do vrata. Kad su mu razliita jela stavljana u istu zdjelu, mnogi su se, koji su znali kako je neko ivio raskono, udili, gledajui ga kako se na udesan nain promijenio do tolika ponienja. Kad je htio jesti ona razliita, zajedno pomijeana jela, najprije se namrtio, jer neto takvo nije obiavao ne samo jesti, nego ni pogledati. Napokon je, nadvladavi samoga sebe, poeo jesti i inilo mu se da nikada nije tako uivao, kad je jeo kakvo izabrano jelo. Zato je njegovo srce toliko klicalo Gospodinu to mu je tijelo, iako slabano i iscrpljeno, toliko ojaalo da je mogao tota, po sebi teko i gorko, radosno podnijeti za Gospodina. Osim toga je Bogu zahvaljivao, to mu je gorinu promijenio u nasladu i viestruko ga ohrabrio. Zato je onom sveeniku rekao da ubudue za nj ne prireuje posebna jela i neka ne nastoji oko toga da se pribave. Kad je njegov otac vidio u kolikoj se nalazi bijedi, srce mu se napunilo velikom boli, jer ga je mnogo volio. Za stidio se i mnogo je za njim alio; gledajui ga kako mu je tijelo izgledalo kao mrtvo zbog prevelike trapnje i studeni, zato bi ga proklinjao gdje god bi ga susreo. Kad je ovjek Boji douo za oeva proklinjanja, pozvao je nekog siromaka da mu bude ocem te mu je rekao: "Poi sa mnom. Dat u ti dio milostinje to je dobijem, a kad ujem kako me moj otac proklinje, kazat u ti: Blagoslovi me, oe! a ti e me obiljeiti znakom kria i umjesto njega e me blagosloviti." - Kad ga je onaj siromaan blagoslivljao, ovjek bi Boji rekao ocu: "Ne vjeruje li da mi Bog moe dati oca koji e me blagoslivljati usprkos tvom proklinjanju?" Osim toga su ga mnogi ismjehivali i, gledajui ga tako ismijana kako sve to strpljivo snosi, silno su mu se divili: Kad se tako jednoga zimskog jutra dao na molitvu, a bijae zaogrnut bijednim ogrtaem, onuda je prolazio njegov tjelesni brat; taj je nekom sugraaninu podrugljivo

rekao: "Kai Franji da ti bar za novi proda svoga znoja." Kad je to uo ovjek Boji, obuzela ga je spasonosna radost te je gorljivim srcem odgovorio francuskim jezikom: "Radije u taj znoj skupo prodati svom Gospodinu." Dok je neprekidno radio na popravku spomenute crkve, elio je da u njoj neprestano budu zapaljene svjetiljke. Zato je otiao u grad da isprosi ulja. No, kad je stigao do neke kue i vidio ljude koji su se ondje sakupili da igraju, sramio se pred njima prositi milostinju pa je zastao. Kad se pribrao, optuio se da je sagrijeio. Pourio je do mjesta gdje se igralo, pred svima nazonima je priznao svoj grijeh, to se pred njima sramio zaprositi milostinju. Odvana je srca uao u tu kuu te je iz ljubavi prema Bogu francuskim jezikom zamolio ulja za svjetiljke spomenute crkve. Dok su drugi radili, i sam je ustrajno radio. Stanovnicima je nedaleko crkve i sluajnim prolaznicima govorio francuskim jezikom: "Doite i pomozite mi popraviti crkvu sv. Damjana, jer e to biti samostan ena, ijim e se dobrim glasom i ivotom u cijeloj Crkvi proslaviti na nebeski Otac." Evo, kako je srce ispunjeno darom proricanja doista proreklo budue dogaaje. To je, naime, ono sveto mjesto u kojem je slavna redovnika zajednica, odlini Red siromanih gospoa, Bogu posveenih djevica, poto je prolo razdoblje od skoro est godina od obraenja blaenoga Franje, sretno zapoeo po istom blaenom Franji. Njihov divni ivot i slavni osnutak je po svete uspomene gospodinu papi Grguru IX, koji tada bijae biskupom Ostije, potvreno potpunijom potvrdom Apostolske Stolice. Franjina oca Petra Bernardona i anonimnoga brata moemo shvatiti samo ako imamo pred oima, rijei sv. Pavla: "Naravan ovjek ne prima to je od Duha Bojega; njemu je to ludost, i ne moe spoznati, jer po Duhu valja prosuivati." (1 Kor 2, 14) Franjo je ve kao svjetovnjak imao karizmu proricanja. Pretkazao je osnutak svoga drugog Reda, tj. klarisa i da e se prva zajednica toga Reda najprije nastaniti u samostaniu kod crkvice sv. Damjana. - Klarino oblaenje u Sv. Mariji Aneoskoj 18/19. oujka 1212. se smatra osnutkom toga Reda. Klarise su ostale kod Sv. Damjana, dok im nije izgraen samostan unutar gradskih zidina. Grgur. IX, kardinal Hugolin, uvelike je ljubio, tovao i svestrano potpomagao i Franju i Klaru. Papa Inocent III. ga je imenovao godine 1198. kardinalom-akonom, a godine 1206. imenovan je kardinalom-biskupom Ostije i Veletrija, za papu je izabran 19. III. 1227, a umro je 22. kolovoza 1241. - I u njegovu je sluaju doao do izraaja Franjin dar proricanja; kardinalu je Hugolinu prorekao da e postati papom. 8. poglavlje Kako je, uvi i shvativi Kristove savjete u Evanelju, odmah promijenio vanjsku odjeu te je i iznutra i izvana, obukao novu haljinu evaneoskog savrenstva Tako je blaeni Franjo, poto je dovrio popravljanje crkve sv. Damjana, nosio pustinjaki habit, u ruci je imao tap, noge mu bijahu obuvene, a opasan bijae remenom. Jednoga je dana za vrijeme mise uo to je Krist rekao uenicima, kad ih je poslao propovijedati, naime, da sa sobom kad putuju ne nose ni zlata, ni srebra, ni kese, ni novarke, ni kruha; neka budu neobuveni i neka ne imaju dviju haljina. Kad mu je sveenik to bolje objasnio, ispunjen neizrecivom radou rekao je: "Ovo je ono to elim, ovo je ono to hou izvravati svim svojim snagama."

Kad je sve to je uo, radosno upamtio, trsio se da to izvri. Bez oklijevanja je napustio dvostruku odjeu i ve se tada nije vie sluio ni tapom, ni obuom, ni kesom ili novarkom. Sebi je nainio vrlo neuglednu haljinu, odbacio konati pojas, a umjesto njega uzeo prteni konopac. Svu je brigu svoga srca spojio s rijeima nove milosti i smiljao kako da ih provede u djelo. Po Bojem je nadahnuu poeo propovijedati o evaneoskom savrenstvu i jednostavno je javno propovijedao pokoru. Rijei mu nisu bile neplodne niti ih se moglo ismjehivati; bijahu one, naprotiv, pune snage Duha Svetoga; proimale su unutranjost srdaca tako da su sluaoci bili silno zadivljeni. Kao to je kasnije i sam posvjedoio, po Bojoj je objavi od Gospodina nauio ovaj pozdrav: "Gospodin ti dao mir!" U svakoj svojoj propovijedi navijetao je mir, a na poetku svake je tako pozdravljao svoje sluatelje. S obzirom na upotrebljavanje ovoga pozdrava neobino je to, to se ne moe zamisliti bez uda: prije svog obraenja je Franjo imao kao nekoga svog "preteu" koji je ee prolazio Asizom i ljude ovako pozdravljao: "Mir i dobro, mir i dobro!" vrsto se vjerovalo: kao to je Ivan Krstitelj najavljivao Krista, dok Krist nije poeo propovijedati, a onda je prestao navijetati ga, tako je i ovaj poput drugoga Ivana prethodio blaenoga Franju u propovijedanju mira, a kad se pojavio Franjo, taj vie nije nastupao kao prije toga. Ubrzo je, dakle, ovjek Boji Franjo, ispunjen prorokim duhom, prema proroanstvu odmah nakon svoga spomenutog pretee, navijetao mir i propovijedao spasenje. Snagom njegovih spasonosnih opomena su se vrlo mnogi izmirili koji su ivjeli u zavadi i daleko od Krista i spasenja. A kad su mnogi upoznali kako istinu jednostavna nauavanja, tako i Franjin ivot, nakon dvije godine od njegova obraenja neke je ljude oduevio njegov primjer pokornikoga ivota te su se, odbacivi sve, meusobno povezivali haljinom i ivotom. Prvi je meu njima bio svete uspomene brat Bernardo. Dok je promatrao ustrajnost i gorljivost blaenoga Franje u slubi Bojoj, kako je naime, s velikim naporom popravljao ruevne crkve i provodio strog ivot, a znao je da je u svijetu ivio raskonim ivotom, u svom je srcu odluio da e sve to je imao razdijeliti siromasima i uza nj vrsto prionuti. Jednoga je dana potajno doao ovjeku Bojem, povjerio mu svoju odluku i s njim se dogovorio da e te veeri doi k njemu. Blaeni se Franjo, zahvaljujui Bogu kao onaj koji do sada nije imao druga, veoma obradovao, a napose zato to je gospodin Bernardo bio vrlo izgraen ovjek. Tako je blaeni Franjo ugovorene veeri doao u njegovu kuu s velikim zanosom srca i cijelu je no proveo zajedno s njim. Gospodin Bernardo je izmeu ostaloga rekao: "Ako bi netko od svoga gospodara imao mnogo toga ili malo, to je mnogo godina uivao i to vie ne bi htio zadrati, to bi taj mogao s tim uiniti, to bi bilo najbolje?" Blaeni je Franjo odgovorio da bi to morao vratiti svom gospodaru od kojega je to primio. Na to e gospodin Bernardo: "Ja, dakle, brate, elim sva svoja dobra razdijeliti iz ljubavi prema svom Gospodinu koji mi ih je dao, kako se tebi bude inilo boljim." A njemu e na to Svetac: "Sutra ujutro emo poi u crkvu te emo prema Evanelistaru saznati kako je Gospodin uio svoje uenike." Kad su ujutro ustali, i doli do crkve sv. Nikole na trgu grada Asiza s jo nekim drugim ovjekom imenom Petar, koji je takoer elio postati bratom,

uoe u crkvu da se pomole, a jer bijahu priprosti i nisu znali pronai evaneosku rije o odricanju svijeta, pobono su zamolili Gospodina da im se pri prvom otvaranju knjige udostoji oitovati svoju volju. Kad su se pomolili, blaeni je Franjo uzeo zatvorenu knjigu i kleei pred oltarom ju je otvorio. Kad su je prvi puta otvorili, namjerie se na Gospodinov savjet: "Ako eli biti savren, idi i prodaj sve to ima i podaj siromasima pa e imati blago na nebu." (Mt 19, 21) Kad su to otkrili, blaeni je Franjo bio vrlo radostan i zahvalio je Bogu. No, jer bijae pravi poklonik Trojstva, htio je da se to potvrdi trostrukim svjedoanstvom. Otvorio je knjigu drugi i trei puta. Kod drugog otvaranja se namjerie na rijei: "Nita ne nosite na put." (Lk 9, 3) A u treem otvaranju naioe na rijei: "Tko hoe ii za mnom, neka se odrekne samoga sebe itd." (Mt 18, 24; Lk 9, 23) Blaeni je Franjo prilikom svakog otvaranja knjige zahvalio Bogu za potvrdu svoje odluke i elje koja mu se davno rodila u srcu te mu je i trei puta oitovana i pokazana. Spomenutim je ljudima Bernardu, naime, i Petru rekao: "Brao, ovo je na ivot i Pravilo sviju onih koji se htjednu pridruiti naoj drubi. Poite, dakle, i izvrujte to ste uli." Tako je otiao gospodin Bernardo koji bijae vrlo bogat. Rasprodao je sve to je imao i tako prikupio mnogo novaca. I sve je to razdijelio gradskim siromasima. Petar je takoer prema svojim mogunostima ispunio evaneoski savjet. Kad sve razdijelie, obojica zajedno obukoe haljinu kakvu je nedavno obukao Svetac, poto je svukao onu pustinjaku. I od toga su asa ivjeli zajedno s njim prema sv. evanelju, kako im je pokazao Gospodin. Zato je blaeni Franjo u svojoj Oporuci rekao: "Sam Gospodin mi je objavio da moram ivjeti prema sv. Evanelju." Ova se Franjina izjava odnosi na slijedee rijei njegove Oporuke: "I kad mi je Gospodin dao brau, nitko mi nije pokazao to mi valja initi, nego mi je sam Svevinji objavio da moram ivjeti po uzoru sv. Evanelja." 9. poglavlje Poziv brata Silvestra i vienje to ga je imao prije ulaska u Red Dok je gospodin Bernardo, kao to je reeno, svoja dobra dijelio siromasima, bijae nazoan i blaeni Franjo koji je promatrao snano djelovanje Gospodinovo i u svom je srcu slavio i hvalio Gospodina. Kadli doe neki sveenik imenom Silvestar od kojega je blaeni Franjo kupio kamenja za popravak crkve sv. Damjana. Gledajui kako se sav novac troi po nakani ovjeka Bojega, raspaljen pohlepom mu je rekao: "Franjo, nisi mi dovoljno platio kamenje to si ga od mene kupio." Kad je preziratelj lakomosti uo kako taj mrmlja i prigovara, pristupio je gospodinu Bernardu i gurnuo svoju ruku u njegov ogrta, gdje se nalazio novac, s velikom ogorenou srca je ruku izvukao punu novaca i dao ga sveeniku koji je as prije mrmljao rekavi mu: "Da li si, gospodine sveenie, potpuno podmiren?" Silvestar je odgovorio: "Potpuno, brate." Radostan se, s tako dobivenim novcem, vratio svojoj kui. Nakon nekoliko dana je isti sveenik po Bojem nadahnuu poeo razmiljati o onome to je uinio blaeni Franjo te je sam sebi rekao: "Nisam li ja bijedan ovjek? Iako sam ve star, pohlepno udim za vremenitim dobrima i traim ih. A ovaj mladi, naprotiv, iz ljubavi prema Bogu sve to prezire i odbacuje."

Naredne je noi u snovienju vidio neizmjeran kri iji je vrh doticao nebo, a podnoje mu je uvreno stajalo u Franjinim ustima. Prijenice su toga kria sezale od jednoga kraja svijeta do drugoga. Kad se sveenik probudio, spoznao je i vrsto vjerovao da je Franjo pravi prijatelj i sluga Kristov i da se redovnika zajednica, koja se istom pojavila, ima proiriti po cijelome svijetu. Tako se poeo bojati Boga i u svojoj je kui poeo initi pokoru. Napokon je, nakon malo vremena, stupio u Red koji je tada ve bio pravno osnovan. U njemu je vrlo uzorno ivio i slavno zavrio svoj zemaljski ivot. ovjek Boji, komu se, kako je reeno, pridruie dva brata, nije imao nikakva sklonita gdje bi s braom boravio. S njima se preselio k nekoj siromanoj i zaputenoj crkvici koja se zvala Sveta Marija Porcijunkulska. Ondje nainie kuicu u kojoj su katkada boravili zajedno. Nakon nekoliko dana je neki ovjek imenom Egidije doao k njima te je s velikim potovanjem i pobonou, kleei na koljenima, molio ovjeka Bojega da bi ga primio u svoj u drubu. Kad ga je ovjek Boji i vidio kako je dobar vjernik i poboan, i kad se uvjerio da bi od Boga mogao primiti mnogo milosti, kao to se to poslije pokazalo djelom, rado ga je primio. Ova su etvorica bila tako sjedinjena u neopisivu veselju i radosti Duha Svetoga. Poradi veega napretka se razdijelie ovako: Blaeni je Franjo, uzevi brata Egidija, s njim otiao u Ankonitansku Markiju, a ostala dvojica otioe na drugi kraj. Putujui u Markiju mnogo su se radovali u Gospodinu. Sveti je ovjek visokim i zvonkim glasom francuskim jezikom pjevao pohvale Gospodinu i slavio dobrotu Svevinjega. Toliko bijahu radosni kao da su pronali veliko blago na evaneoskom polju gospoe siromatine. (usp. Mt 13, 44) Iz ljubavi prema njoj su prezirali sve zemaljsko i velikodunom radou odbacivali kao smee. Svetac je rekao bratu Egidiju: "Na e Red biti slian ribaru koji baca svoje mree u vodu i ulovi veliko mnotvo riba. Malene ostavlja u vodi, a velike izabire i stavlja u posude. " (Mt 13, 48) Tako je prorekao irenje Reda. Premda ovjek Boji jo nije zapravo propovijedao narodu, ipak je, prolazei kroz gradove i sela, sve poticao da bi Boga ljubili i bojali ga se, i da bi za svoje grijehe inili pokoru. Brat je Egidije opominjao sluatelje da Franji vjeruju, jer im je savjetovao ono najbolje. U slubenom ili pravnom osnutku Franjina Reda razlikujemo dvije etape; Red je odobrio, ali samo usmeno, najprije papa Inocent III, a nakon toga je uslijedilo i pravno odobrenje. To je uinio nasljednik Inocenta III. papa Honorije III. svojom bulom "Solet annuere" od 29. studenoga 1223. Brat Silvestar je umro oko 1240. godine. Brat Egidije je primljen u Red 23. travnja 1209, a umro je 22. travnja 1282. Svi koji su ih sluali, govorili su: "Tko su ovi? Kakve su to rijei to ih govore?" Tada je, naime, ljubav prema Bogu i strah Boji bio na neki nain gotovo posve ugaen, a put pokore bijae sasvim nepoznat, tovie, smatran je ludou. U tolikoj je, naime, mjeri prevladala privlanost tijela, pouda svijeta i oholost ivota te se inilo da je cijeli svijet ogrezao u tim trima zlima. (usp. 1 vi 2, 16) . O tim je evaneoskim ljudima vladalo raznoliko miljenje. Jedni su, naime, govorili da su ludi ili pijani, a drugi su opet tvrdili da takve rijei ne proizlaze iz ludosti. Jedan je izmeu sluatelja

rekao: "Ili su uz Gospodina prionuli poradi najveega savrenstva, ili su doista ludi; njihov se ivot ini beznadnim, kad se hrane siromano, hode bosonogi a obueni su u vrlo bijednu odjeu." Ipak meu tima, iako je neke obuzeo strah kad su promatrali nain njihova ivota, bijae i takvih koji ih jo nisu slijedili. A kad bi ih djevojke i mlade ene vidjele samo izdaleka, bjeale bi bojei se da ih ne bi moda zavela njihova ludost i bezumnost. Kad obioe tu pokrajinu, povratie se na spomenuto mjesto kod Svete Marije. Kad je prolo nekoliko dana, dooe k njima jo tri ovjeka iz Asiza, naime: Sabatin, Morik i Ivan iz Capelle. Ponizno zamolie blaenoga Franju da ih primi kao brau. I on ih je ponizno i dobrostivo primio. Kad su po gradu prosili milostinju, jedva bi im je tko dao. Spoitavali su im to su svoje imanje ostavili da jedu tue pa su zbog toga trpjeli veliku neimatinu. Njihovi su ih roaci i roditelji progonili, a drugi su ih graani ismjehivali kao bezumnike i luake, jer u ono vrijeme nitko nije ostavljao svoju imovinu da bi od vrata do vrata prosio milostinju. Biskup grada Asiza, kojem je ovjek Boji esto odlazio da se s njim posavjetuje, ljubazno ga je primio i rekao mu: "Va mi se ivot ini tvrdim i oporim, jer na svijetu nita ne posjedujete." Na to e njemu Svetac: "Gospodine, kad bismo imali neke posjede, bilo bi nam potrebno oruje da se zatitimo. Odatle se, naime, raaju rasprave i parbenja, a zbog toga se na mnogo naina spreava ljubav prema Bogu i blinjemu. I zato ne elimo na ovome svijetu posjedovati nita vremenito." Biskupu se vrlo svidio odgovor ovjeka Bojeg koji je prezreo sve vremenito, a napose novac. To je bilo u tolikoj mjeri da je u svim Pravilima osobito preporuivao siromatvo i svu je brau poticao da se briljivo uvaju novca . Izradio je, naime, vie Pravila i najprije ih je iskuao, a istom onda napisao ono to ga je konano ostavio brai. Zato je u jednom od njih, odvraajui brau od novca, rekao: "uvajmo se mi koji ostavismo sve da ne bismo poradi tako neznatnoga izgubili kraljevstvo nebesko. Naemo li negdje novaca, ne brinimo se za njih vie negoli za prah koji gazimo." Franjin je stav prema novcu jasan, odluan i beskompromisan. Saeto ga je formulirao u IV. poglavlju tzv. potvrenoga Pravila. Kad Franjo odbacuje novac, treba mu priznati dvoje, da je, naime, istovremeno bio i dalekovidni genij i karizmatini vidjelac. Kako je novac veliko zlo i kolika je smetnja napredovanju u evaneoskom savrenstvu, najbolje pokazuje jedno od najveih suvremenih zala, a to je zloglasni kapitalizam, koji na svoj poseban nain ovjeka zarobljava i eksploatira njegove i duevne i tjelesne sposobnosti. 10. poglavlje Kako je estorici svojih drugova pretkazao sve to ih je imalo snai, kad budu ili po svijetu poticao ih je na strpljivost Sveti je Franjo, kad je ve bio pun milosti Duha Svetoga, pozvao k sebi estoricu spomenute brae te im je unaprijed pretkazao to e im se dogoditi. Rekao im je: "Razmotrimo, predraga brao, svoje zvanje kojim nas je Bog milosrdno pozvao (usp. 1 Kor 1, 26). Nije nas pozvao samo poradi naega spasenja nego i poradi spasenja mnogih da poemo po svijetu opominjui sve, vema primjerom negoli rijeju, da za svoje grijehe ine pokoru i da na pameti imaju Boje zapovijedi. Nemojte se bojati toga to izgledate neugledni i neuki, nego bez straha, jednostavno navijetajte pokoru. Pouzdajte se u Gospodina koji je pobijedio svijet (Iv 16, 33). On po vama i u vama govori svojim Duhom da bi sve potaknuo neka bi se obratili k njemu i opsluivali njegove zapovijedi."

"Nai ete poneke ljude koji su vjerni, blagi i dobrostivi. Oni e vas i vae rijei radosno primati, a namjerit ete se i na mnoge druge koji nisu vjernici, nego su oholice i psovai. Oni e vam se suprotstavljati i opirati kao i onome o emu ete im govoriti. Odluite, dakle, u svom srcu da ete sve podnositi strpljivo i ponizno. " Kad su braa to ula, poee se plaiti. Svetac im je na to rekao: "Nemojte se bojati, jer e nakon malo vremena doi k nama mnogo mudrih i plemenitih. Bit e s nama i propovijedat e kraljevima, knezovima i mnogim narodima. Mnogi e se obratiti Gospodinu koji e po cijelome svijetu umnoiti i poveati svoju obitelj." Kad im je to rekao i blagoslovio ih, ljudi su se Boji razili i vjerno obdravali njegove opomene. Kad bi se namjerili na koju crkvu ili na raspelo, pokleknuli bi da se pomole. Tada su pobono molili: "Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te poradi sviju tvojih crkava koje su po cijelome svijetu, jer si po svome svetom kriu otkupio svijet." Vjerovali su, naime, da uvijek nau Boje prebivalite, gdje god se namjere na raspelo ili na crkvu. Koji god bi ih vidjeli, mnogo su se udili to su se svojom haljinom razlikovali od sviju ostalih ljudi i to su izgledali poput umskih ljudi. Kamo god bi doli - u grad, selo, zaselak ili kuu navijetali bi mir. Sve su ljude poticali da se boje Boga i da ljube Stvoritelja neba i zemlje te da izvruju njegove zapovijedi. Jedni su ih rado sluali, a drugi su ih ismjehivali. Mnogi su ih zamarali pitanjima. Neki su ih pitali: "Odakle ste?" Drugi su se zanimali kojem Redu pripadaju. Jer im je bilo naporno odgovarati na tolika pitanja, jednostavno su izjavljivali da su pokornici iz grada Asiza. Njihova zajednica jo tada nije bila nazvana Redom . Mnogi su ih smatrali varalicama i slaboumnicima pa ih nisu htjeli primati u svoje kue, da ih moda ne bi kao lopovi okrali. Zato su u mnogim mjestima, kad su im nanesene nepravde, noivali u trjemovima crkava i kua. U isto su vrijeme dvojica od njih bila u Firenzi. Po gradu su prosili i traili prenoite, ali ga nisu mogli nai. Tako dooe u jednu kuu koja je imala trijem i u njemu pe. Jedan drugome rekoe: "Ovdje emo moi prenoiti." Kad su zamolili gazdaricu kue da ih primi u kuu, a ona odbila to uiniti, ponizno je zamolie neka im dopusti da barem te noi prenoe pokraj pei. Kad im je to dopustila, stigao je njezin mu i naao ih u trijemu. Pozvao je enu i upitao je: "Zato si tim nitkovima dala konak u naem trijemu?" Odgovorila je da ih nije htjela primiti u kuu nego im je dopustila da spavaju u trijemu, gdje nita drugo nisu mogli ukrasti osim drva. Mu nije pristao da bi im se dao kakav pokriva, jer ih je smatrao skitnicama i lopovima. Kad su te noi do matutina pokraj pei otpoinuli, a grijala ih je samo boanska toplina i bijahu pokriveni pokrivaem gospoe siromatine, otioe u oblinju crkvu da prisustvuju jutarnjoj molitvi asoslova. Kad je svanulo, i ona je ena otila u crkvu. Vidjevi ondje brau kako pobono mole, rekla je u sebi: "Kad bi ti ljudi bili skitnice i lopovi, kao to je rekao moj mu, ne bi tako pobono ustrajali u molitvi." Dok je ona tako razmiljala, gle, neki je ovjek imenom Gvido dijelio milostinju siromasima koji su se nalazili u samoj crkvi. Kad je doao do brae, htio je svakom pojedinom dati novaca kao to je dao i drugima. Oni su novac odbili i ne htjedoe ga primiti. Gvido ih je zapitao: "Zato vi, iako ste siromani, ne primate novca poput ostalih?" Brat Bernardo mu je odgovorio: "Istina je da smo siromasi, ali nae siromatvo nije tako teko kao to je teko drugim siromasima. Mi smo, naime, po Bojoj milosti, iji savjet prihvatismo, dragovoljno postali siromasima." Taj se ovjek tome divio i

zapitao ih da li su ikada to posjedovali. Od njih je doznao da su mnogo toga posjedovali, ali su iz ljubavi prema Bogu sve porazdijelili siromasima. Onaj koji je tako odgovorio bio je brat Bernardo, drugi nakon blaenoga Franje. Njega smatramo zaista svetim ocem. Kao prvi je prigrlio poslanstvo mira i pokore i poao za Svecem Bojim. Poto je sve to je imao rasprodao i razdijelio siromasima po savjetu evaneoskog savrenstva, do smrti je ustrajao u najsvetijem siromatvu. Spomenuta je ena promatrala kako braa nisu htjela primiti ponueni im novac. Pristupila im je i rekla da e ih drage volje primiti u svoj u kuu, ako ele ondje prenoiti. Braa su joj ponizno odgovorila: "Neka Gospodin nagradi tvoj u dobru volju." Spomenuti ih je ovjek, kad je uo da braa nisu mogla nai prenoite, odveo svojoj kui i rekao: "Evo prenoite to vam ga je pripravio Gospodin. Ostanite tu do mile volje." Oni su, zahvaljujui Bogu, kod njega ostali nekoliko dana. Saziivali su ga kako svojim primjerom tako i rijeima u strahu Bojem te je poslije mnogo toga razdijelio siromasima. Premda se ovaj prema brai tako dobrostivo ponio, usprkos tome su ih neki ipak smatrali nevrijednima te su ih mnogi, mali i veliki, pogrivali i nanosili im nepravde. Gdjekada su im oteli i vrlo siromanu odjeu to su je imali. Kad bi sluge Boje ostale gole, jer su prema Evanelju nosili samo jednu haljinu, nisu zahtijevali da im se oteto nadoknadi. A ako su neki, ganuti samilou, htjeli im oduzeto vratiti, rado su primali natrag. Neki su se na njih nabacivali blatom, a neki su im opet u ruke davali kocke i pozivali ih, ne bi li se htjeli s njima igrati. Drugi su im opet odostraga skidali kapuce, vjeali ih sebi na lea i tako nosili. Pravili su im ovakve i sline nepodoptine i smatrali ih tako bespomonima te su ih drsko napadali, kako im se prohtjelo. Osim toga su podnosili glad i eu, studen i golotinju, neiskazane nevolje i tjeskobe. Sve su to podnosili postojano i strpljivo kao to ih je poticao Franjo. Podnosei mnogo toga, nisu se alostili niti su proklinjali one koji su ih zlostavljali. Naprotiv, kao posve evaneoski ljudi i kao pozvani da se domognu velika dobitka mnogo su se radovali u Gospodinu. Kad su upadali u kunje i svakakve nevolje, sve su to smatrali radou, a prema rijeima Evanelja su se brino i usrdno molili za svoje progonitelje (Mt 5, 44). 11. poglavlje Kako su primljena etvorica brae i o arkoj ljubavi kojom su se braa meusobno ljubila; o njihovoj revnosti u radu i molitvi i o njihovoj savrenoj poslunosti Kad su ljudi vidjeli kako su braa radosna u svojim nevoljama, kako sabrano i pobono mole, kako ne primaju novaca niti ih sa sobom nose i kako se meusobno ljube, po tom su prepoznavali da su pravi Gospodinovi uenici. Mnogi su k njima dolazili raskajana srca te su ih molili da im oproste sve uvrede koje su im nanijeli. A oni su od srca opratali i govorili: "Neka vam Gospodin bude milostiv!" Ozbiljno su ih opominjali da misle na svoje spasenje. Neki su molili da bi ih braa primila u svoju drubu. Sva estorica su od blaenoga Franje imala ovlast da primaju u Red. Budui da su braa bila malobrojna, nekolicinu su primili u svoju drubu. S tima se, koje su ovako primili, nakon nekog vremena svi zajedno vratie u Svetu Mariju u Porcijunkuli. Kad su jedan drugoga ponovno ugledali, bili su ispunjeni tolikom dragou i radou da nisu mislili ni na to od onoga to su pretrpjeli od opakih ljudi.

Danomice su nastojali moliti i svojim rukama raditi da bi od sebe protjerali svaku besposlicu, neprijateljicu due. Dizali su se o ponoi i s nebrojenim su suzama i uzdisajima sabrano i vrlo pobono molili. Jedan drugoga su ljubili najnjenijom ljubavlju, sluili su jedni druge i brinuli su se jedan za drugoga kao to se majka brine za dragoga sina jedinca. Ljubav je u njihovim srcima toliko plamtjela te su smatrali malenkou da svoja tjelesa predaju smrti, ali ne samo iz ljubavi prema Kristu, nego takoer i kad bi se radilo o spasu due i tijela njihove subrae. Kad su dvojica brae jednoga dana ila zajedno, namjerie se na nekog manijaka koji se na njih poeo nabacivati kamenjem. Kad je jedan od njih opazio da kamenje pogaa njegova subrata, odmah se podmjestio da bi kamenje padalo na njega. Svaki je elio da kamenje radije pogaa njega negoli njegova brata. inili su to zbog meusobne ljubavi kojom su im plamtjela srca. Bijahu spremni jedan za drugoga poloiti i vlastiti ivot. U poniznosti i ljubavi bijahu tako utemeljeni i ukorijenjeni da su jedan drugoga potivali kao oca i gospodara, a oni kojima je bila povjerena poglavarska sluba ili su bili odlikovani nekom milou, pokazivali su se poniznijima i neznatnijima od ostalih. Svi su se posvema preputali poslunosti, neprestano su bili spremni posluati volju onoga koji im je neto nalagao. Nisu pravili razliku izmeu pravedne i nepravedne zapovijedi, jer su, to god bi im se zapovjedilo, smatrali da je po Bojoj volji. Zato im je izvravanje naloga bilo lako i ugodno. Odricali su se tjelesnih elja, sami su sebe briljivo prosuivali i pazili da ne bi jedan drugoga ni na jedan nain uvrijedio. Ako se gdjekada desilo da bi jedan drugome kazao rije koja bi mogla povrijediti, dotinoga je toliko grizla savjest da se nije mogao smiriti, dok svoj grijeh ne bi priznao. Taj bi se ponizno prostro po zemlji, dok mu povrijeeni brat ne bi stavio nogu na usta. A ako uvrijeeni brat ne bi htio stati na usta onom drugome - ako je onaj koji je drugoga uvrijedio bio poglavar uvrijeenome bi naloio da mu svoju nogu stavi na usta, a ako bi taj bio podlonik; zahtijevao je da to onome naredi poglavar. Tako su uporno nastojali da se od njih protjera svaka srdba i pakost, da bi se tako meu njima uvijek sauvala ljubav. Trsili su se da po mogunosti svakoj . mani suprotstave pojedine kreposti, a u tome ih je pretjecala i potpomagala milost Isusa Krista. Franjo je bio svjestan toga da ljubav predstavlja jezgru i bit sv. evanelja. Zato u potvrenom Pravilu naglaava kako meusobna ljubav male brae treba da bude vea od ljubavi kojom majka ljubi svoga sina. U VI. poglavlju odreuje: "I gdje god se braa nadu ili sretnu, neka se meusobno pokau domaima. Neka s punim povjerenjem jedan drugome otkrije svoje potrebe, jer ako majka ljubi i njeguje svoga tjelesnoga sina, koliko brinije mora svatko ljubiti i njegovati svoga duhovnog brata. I ako netko od njih oboli, ostala ga braa moraju posluivati kako bi eljela da se njih posluuje." (VI. pogl.) Osim toga, nisu sebi nita prisvajali, nego su se knjigama i drugim stvarima, koje su im dane, sluili zajedniki; na nain koji su nam predali apostoli i koji se sauvao. Premda je u njima i meu njima vladalo istinsko siromatvo, ipak su prema svima bili dareljivi i irokogrudni u svemu to im je darovano poradi Boga. Iz ljubavi prema Bogu su rado davali svima koji su ih molili, a napose su siromasima ustupali dobivenu milostinju. Kad bi se putujui namjerili na siromahe koji su od njih neto molili za ljubav Boju, ako ne bi imali nita drugo to bi im mogli pruiti, dali bi im koji dio svoje odjee, iako je bila siromana. Gdjekada bi dali kapucu, odvojivi je od habita, gdjekada rukav, a koji puta bi im od svog

habita odvojili neki drugi komad da bi se tako ispunila ona evaneoska rije: "Svakom koji te neto moli podaj" (Lk 6, 30). Jednoga je dana u crkvicu Marije Aneoske doao neki siromah. Zaprosio je milostinju. Ondje se naao samo neki ogrta to ga je jedan brat imao kao svjetovnjak. Kad je blaeni Franjo rekao da ga dade onome siromahu, taj mu ga je drage volje i spremno ustupio. Poradi potovanja i pobonosti to ju je pokazao onaj brat koji je onome siromahu ustupio ogrta, dano mu je da vidi kako je ta milostinja uzala na nebo i osjetio je kako ga je proela nova radost. Kad bi se k njima svratili bogatai ovoga svijeta, primali su ih spremno i ljubazno. Nastojali su ih odvratiti od zla i potaknuti na pokoru. Ozbiljno su molili da ih se ne bi slalo u krajeve, odakle su bili rodom da bi tako izbjegli povjerljiv saobraaj sa svojim roacima. Nastojali su opsluivati onu Prorokovu rije: "Tuinac postadoh brai i stranac djeci majke svoje (Ps 68, 9)." U siromatvu su nalazili veliku radost, jer nisu teili za bogatstvom. Sve su to je prolazno prezirali, to god ljudi, ljubitelji ovoga svijeta, mogu eljeti. Napose su novac gazili nogama kao prainu i, kao to ih je nauio Svetac, jednako su ga cijenili kao i magareu izmetinu. Neprestano su se radovali u Gospodinu, jer nisu imali nita izmeu sebe to bi ih na neki nain moglo raalostiti. Koliko su od svijeta bili odvojeni, toliko su vie bili sjedinjeni s Bogom. Idui krinim putem i stazama pravednosti (Ps 22, 3), s tijesna su puta pokore i evaneoskog opsluivanja uklanjali zapreke da bi tako buduim pokoljenjima pripravili ravan i siguran put. 12. poglavlje Kako je blaeni Franjo s jedanaestoricom uenika iao k papi da mu priopi svoju nakanu i da mu papa potvrdi Pravilo to ga je napisao Blaeni je Franjo, gledajui kako Gospodin njegovu brau poveava brojem i zaslugama - kad je ve bilo dvanaest vrlo savrenih ljudi koji su bili istomiljenici, a on bio dvanaesti - on, njihov voa i otac, rekao je jedanaestorici: "Vidim, brao, da Gospodin eli milosrdno poveati nau drubu. Poi emo zato k svojoj majci svetoj Rimskoj Crkvi pa emo vrhovnom sveeniku priopiti to je Gospodin poeo po nama izvoditi da bismo s njegovim pristankom i uz njegovu zapovijed nastavili to smo zapoeli." Budui da se ostaloj brai svidjela oeva rije, zajedno krenue s njim na put, a on im ree: "Postavimo jednoga izmeu sebe da nam bude voom i na neki ga nain smatrajmo Kristovim zamjenikom. Kamo god on htjedne skrenuti, skrenimo i mi; a kad bude htio da negdje prenoimo, prenoit emo." Izabrae brata Bernarda, prvoga nakon blaenoga Franje, i kao to je rekao Otac, tako su se ponaali. Ili su radosno i navijetali rije Gospodnju. Nisu se usudili govoriti neto drugo, osim onoga to se odnosilo na hvalu i slavu Boju te na korist due. ee su se povlaili na molitvu. Gospodin im je uvijek pripravio prenoite i dao da im se prui sve potrebno. Kada dooe u Rim, ondje naoe biskupa grada Asiza; on ih je primio s velikom radou, jer je blaenom Franji i ostaloj brai iskazivao posebnu panju. Ne znajui za razlog njihova dolaska, poeo se uznemirivati. Pobojao se da moda ele napustiti svoju domovinu, u kojoj je Gospodin po njima poeo initi udesne stvari. Veoma se, naime, radovao to u svojoj biskupiji ima takve ljude, od ijeg je naina ivota i ponaanja vrlo mnogo oekivao. No, kad je uo koji je razlog njihova dolaska i kad je shvatio njihovu nakanu, mnogo se obradovao i u tu im je svrhu obeao svoj savjet i svaku pomo.

Taj je biskup bio poznat s nekim kardinalom-biskupom Sabinskim. Bio je to gospodin Ivan od sv. Pavla. Bio je on doista pun milosti i mnogo je volio sluge Boje. Njemu je spomenuti biskup prikazao ivot blaenoga Franje i njegove brae pa je kardinal zbog toga elio vidjeti ovjeka Bojeg i njegovu ostalu brau. Kad je uo da se nalaze u Gradu, poslao je po njih i primio ih s velikim potovanjem i ljubavlju. Kad su s njim proboravili nekoliko dana, svojim svetim razgovorima i primjerima su ga tako sazidali da se, gledajui kako u njihovu ivotu sja ono to je o njima sluao, ponizno i pobono se preporuio njihovim molitvama. Takoer je zatraio jo jednu posebnu milost; htio je, naime, da ga otada smatraju jednim od svoje brae. Kad je napokon zapitao blaenoga Franju zato su doli i kad je od njega uo to je naumio i poduzeo; ponudio se da im bude zastupnikom u Rimskoj Kuriji . Spomenuti je kardinal otiao u Kuriju ("Rimska kurija" prastari je izraz kojim se oznauju uredi i ustanove Katolike Crkve u Rimu koje u papino ime i njegovom vlau rjeavaju najvanija pitanja Crkve i njezina ivota) i papi Inocentu III. rekao: "Naao sam vrlo savrena ovjeka koji eli ivjeti prema sv. Evanelju i u svemu opsluivati evaneosko savrenstvo. Uvjeren sam da Gospodin eli po njemu obnoviti sv. Crkvu na cijelome svijetu." Kad je gospodin papa to uo, silno se zadivio i istom kardinalu naloio da mu dovede blaenoga Franju. Narednoga je dana spomenuti kardinal ovjeka Bojeg predstavio vrhovnom sveeniku koji mu je prikazao svoj cjelokupni sveti naum. Sam papa; kako bijae obdaren velikom razboritou, na duan je nain prihvatio Sveeve elje. Franju je i brau upozorio na mnoge stvari te ih je napokon blagoslovio rijeima: "Poite, brao, s Gospodinom i, kako vam se udostoji nadahnuti, svima propovijedajte pokoru. A kad vas Svemogui umnoi brojem i milou, obavijestite nas pa emo vam odobriti i vie od toga, a jo sigurnije emo vam povjeravati i vee stvari." Gospodin je papa htio znati da li je ono to je ve odobreno i to je jo trebalo odobriti bilo po Bojoj volji. Prije nego to je Svetac od njega otiao, rekao je njemu i drugovima: "Sinovi nai, va nam se ivot ini odvie krutim i oporim. Premda smo uvjereni da ste ispunjeni tolikim arom, da o vama ne treba sumnjati, ipak moramo misliti i na one koji e slijediti iza vas, da im se taj put ne bi inio odvie oporim. " Kad je papa vidio postojanost njihove vjere i sidro najvrega ufanja usidreno u Kristu tako da od svoje revnosti ne bi htjeli odustati, kazao je blaenome Franji: "Sinko, idi i moli se Bogu da ti objavi, da li to to elite potjee iz njegove volje, da bismo, znajui volju Gospodinovu, lake odobrili tvoje elje." Dok je Svetac Boji molio, kao to mu je gospodin papa preporuio, Gospodin mu je u duhu progovorio u prispodobi rekavi: "Neka se siromana, lijepa ena nalazila u jednoj pustinji, a njena je ljepota zadivila jednoga velikog kralja koji je poelio njome se oeniti, jer je mislio da e s njom roditi lijepe sinove." Poto je enidba sklopljena i izvrena, roeno je i odraslo mnogo sinova. Majka im je, kad odrastoe, ovako progovorila: "Nemojte biti srameljivi, jer ste kraljevi sinovi. Otiite u njegov dvor i on e vam pruiti sve potrebno." Kad stigoe do kralja, on se zadivio njihovoj ljepoti. Prepoznavajui u njima svoje oblije, upitao ih je: "iji ste sinovi?" A kad su mu rekli da su sinovi siromane ene koja boravi u pustinji, kralj ih je sve s velikom radou izgrlio i rekao: "Nemojte se bojati, jer vi ste moji sinovi." Ako se s moga stola hrane toliki stranci, mnogo vee pravo na to imate vi koji ste moji zakoniti sinovi." Zatim je kralj naredio spomenutoj eni da sve sinove to ih je s njim rodila poalje u njegov dvor da ih othrani."

Kad je to blaenome Franji, dok je molio, pokazano u vienju, sveti je ovjek shvatio da ona siromana ena predstavlja njega. Kad je Franjo dovrio svoju molitvu, predstavio se vrhovnom sveeniku i sve mu redom ispripovijedao to mu je Gospodin pokazao u vienju. Zatim je rekao papi: "Gospodine, ja sam ona siromana ena koju Gospodin ljubi. Njegovu se milosru svidjelo da mu ona rodi zakonite sinove. Kralj kraljeva mi je rekao da e sve sinove, koje e po meni roditi, othraniti, jer ako ljubi tuince, to vie mora ljubiti i hraniti svoje zakonite sinove. Ako Bog daje vremenita dobra grenicima da othrane svoje sinove, to vie e dati evaneoskim ljudima kojima to pripada po obeanju." Kad je gospodin papa to uo, veoma se zadivio, a napose zato to je prije dolaska blaenoga Franje vidio u snu kako je crkvi sv. Ivana Lateranskoga prijetila opasnost da e se sruiti. Meutim je neki redovnik, slabaan i neugledan, crkvu podravao tako to je podmetnuo svoja lea. Kad se papa probudio, bio je zbunjen i prestraen. Kao razborit i mudar ovjek razmiljao je to bi to vienje imalo znaiti. Kad je k njemu nakon nekoliko dana doao blaeni Franjo i otkrio mu svoj naum, kao to je ve reeno, i kad je od pape zatraio da mu potvrdi Pravilo to ga je napisao jednostavnim rijeima, posluio se rijeima sv. Evanelja za ijim je savrenstvom eznuo cijelim biem. Gospodin papa ga je promatrao tako gorljiva u slubi Bojoj te je svoje vienje usporedio s vienjem to ga je imao ovjek Boji. Papa je poeo u sebi govoriti: "Ovo je doista onaj sveti i poboni ovjek koji e poduprijeti i podravati Crkvu Boju." Zagrlio ga je i odobrio Pravilo to ga je napisao. Takoer mu je dao i doputenje da svuda propovijeda pokoru. To isto je dopustio i njegovoj brai, ali ipak tako da oni koji e propovijedati dobiju doputenje i od blaenoga Franje. To isto je kasnije odobrio i u konzistoriju. Kad mu je sve to odobreno, blaeni je Franjo zahvalio Bogu i, kleei na koljenima, ponizno je i pobono gospodinu papi obeao poslunost i potovanje. Ostala su braa prema odredbi gospodina pape na slian nain obeala poslunost blaenome Franji. Kad su od vrhovnog sveenika primili blagoslov i nakon toga pohodili apostolske grobove, blaenom je Franji i ostaloj jedanaestorici podijeljena tonzura kao to je to predvidio spomenuti kardinal koji je htio da sva dvanaestorica budu klerici. Ovo je Pravilo samo usmeno odobrio papa Inocent III. To e poslije biti i izriito reeno. Napustivi Grad, ovjek je Boji sa svojom braom krenuo u svijet. Bio je veoma zadivljen to mu je molba tako brzo usliana. Danomice je rastao u nadi i pouzdanju prema Spasitelju koji je svojim ukazivanjima pokazao najprije njemu to se ima dogoditi. Prije nego' to je od pape dobio spomenuta odobrenja, jedne noi, kad se prepustio snu, u snovienju mu je dano da vidi kako ide nekim putem pokraj kojega se nalazilo drvo vrlo visoko, lijepo, snano i debelo. Kad mu se pribliio i poda nj stao, nije se mogao nadiviti njegovoj visini i ljepoti. Zaas je i sam Svetac narastao do tolike visine da je doticao vriku drveta koju je s najveom lakoom savio do zemlje. I zaista se neto takvo dogodilo onda kad se gospodin Inocent, drvo u svijetu tako visoko, lijepo i snano, Franjinoj molbi i elji tako dobrostivo prignuo. "Tonzura" je do najnovijega vremena bio obred po kojem je svjetovnjak postao klerikom. Biskup ili drugi ovlateni djelitelj bi kandidatu na pet mjesta na glavi odrezao uperak kose, a nakon toga bi se dotinima na tjemenu kosa iala do koe, a naokolo bi povrh ela, uiju i

zatiljka od malo duljih vlasi nainjen vijenac. - Nakon II. vatikanskoga koncila je Crkva "tonzuru" dokinula. 13. poglavlje Uspjeh Franjina propovijedanja; prvo prebivalite to ga je imao, kako su braa ondje boravila i kako su odanle otila Otada je blaeni Franjo obilazio gradove i sela i poeo opirnije i dotjeranije propovijedati, (usp. Mt 9, 35) ali ne uvjerljivim rijeima ljudske mudrosti, ve u oitovanju Duha i sile, s pouzdanjem je navijetao kraljevstvo Boje (usp. 1 Kor 2, 4-5). Kao pravi propovjednik bijae ojaan apostolskim ugledom. Nije se sluio nikakvim umiljavanjem, odbacivao je svako laskanje. O emu je uvjeravao druge, o tom je najprije djelom nastojao uvjeriti samoga sebe da bi istinu iznosio to uvjerljivije. Sluatelji su se divili snazi njegovih govora i istini- koju nije nauavao kao obian ovjek. Vrlo mnogi su se urili, takoer ljudi obrazovani i ueni, da bi ga vidjeli i sluali kao ovjeka s drugoga svijeta. Zato iz naroda poee mnogi, plemenitai i puani, klerici i laici, nadahnuti Bojom milou, prianjati uza stope blaenoga Franje da bi, poto odbace svjetovne brige i gizdu, ivjeli pod njegovim vodstvom. Dotada su sretni otac i sinovi boravili u jednome mjestu nedaleko od Asiza koje se zove Rivotorto. Ondje se nalazila neka naputena koliba. To mjesto bijae tako tijesno da su ondje jedva mogli sjediti ili poivati. Dok su ondje boravili, vrlo esto nisu imali ni kruha pa su jeli samo repu. "Rivotorto" ime je potoia koje je tako nazvan, jer mnogo vijuga. To bi ime u hrvatskom jeziku glasilo "Krivudavi potok". Po potoku je i mjesto nazvano Rivotorto. To se mjesto nalazi kakva 3 km jugoistono od Porcijunkule. Na mjestu gdje se nalazila spomenuta "niija" koliba je u 16. st. podignuta crkva koja i danas stoji i koju su u nestaici hrane isprosili. ovjek je Boji na grede spomenute kolibe napisao je imena pojedine brae da je svaki od njih, koji je elio poivati ili moliti mogao znati gdje mu je mjesto da u skuenosti tijesna prostora ne bi dolo do amora koji bi naruio unutranju utnju duha. Dok su braa boravila na tome mjestu, dogodilo se da I je jednoga dana neki seljak onamo doao sa svojim magarcem da s njim u kolibi prenoi, a da ga braa ne bi otjerala, bodrio je svoga magarca rijeima: "Ui samo, ui, jer emo biti korisni ovome mjestu. "Kad je sveti otac to uo, odmah je shvatio i seljakove rijei i nakanu; zbog toga je negodovao, a naroito zato to je sa svojim magarcem nainio veliku zbrku te je tako uznemirio svu brau koja su tada provodila vrijeme u utnji i molitvi. Na to je ovjek Boji rekao brai: "Znam, brao, da nas Bog nije pozvao da magarcu pripravljamo prenoite, a ni zato da nas pohaaju ljudi, nego da ljudima tu i tamo propovijedamo o putu spasenja i da im pruamo spasonosne savjete. Mi se u prvom redu moramo baviti molitvom i zahvaljivanjem. " Napustie spomenutu kolibu da se njome slue siromani gubavci, a sami se preselie i smjestie kod Svete Marije u, Porcijunkuli. Pokraj crkvice su neko vrijeme boravili u kuici prije nego to su dobili crkvicu. Potom je blaeni Franjo po prethodnoj volji i Bojem nadahnuu tu crkvicu dobio od opata sv. Benedikta od gore Subasija blizu Asiza. Svetac ju je na poseban nain i s posebnom ljubavlju stavio na srce generalnome ministru i svoj brai kao mjesto koje je slavna Djevica voljela vema negoli ostala mjesta i crkve naega vremena. A da je to mjesto steklo toliku preporuku i ljubav, tome je mnogo pridonijelo i jedno vienje to ga je imao neki brat dok jo bijae svjetovnjak. Blaeni ga je Franjo ljubio posebnom ljubavlju, dokle god je bio s njim, i iskazivao

mu posebno povjerenje. Dotini je, elei sluiti Bogu, kao to je poslije u Redu doista sluio, u svom vienju vidio kako su svi ljudi ovoga svijeta slijepi i kako naokolo crkvice Svete Marije u Porcijunkuli klee na koljenima. Ruke su im bile sklopljene, a lica usmjerena prema nebu. Snanim su glasom plaui molili Gospodina da bi se milostivo udostojao svima vratiti vid. Dok su tako molili, vien je velik sjaj kako silazi s neba, kako se na njih sputa i kako svima spasonosnim svjetlom vraa vid. Kad je taj doao k sebi, odluio je da e Bogu sluiti ustrajnije. Malo iza toga je posvema napustio opaki svijet sa svim njegovim arima. Stupio je u Red, u njemu je ustrajao i Bogu sluio ponizno i pobono. 14. poglavlje Kapitul koji se drao dvaput godinje kod Svete Marije u Porcijunkuli Kad je reeno mjesto kod Svete Marije dobiveno od spomenutog opata, blaeni je Franjo odredio da se ondje dvaput godinje odri kapitul i to o Duhovima i o blagdanu sv. Mihaela. O Duhovima su se sastajala sva braa kod Svete Marije i raspravljala o tome kako bi mogli Pravilo to bolje opsluivati. Osim toga su rasporeivana braa koja e u razliitim provincijama propovijedati narodu, a ostalu bi brau razmjetali po njihovim provincijama. Sveti je Franjo opominjao, korio i izdavao zapovijedi, kako mu se po Bojem nadahnuu inilo potrebnim. Sve to im je govorio rijeima, njeno je i briljivo pokazivao djelima. tovao je poglavare i sveenike svete Crkve, iskazivao je potovanje plemenitim starcima, a tovao je i bogatae, siromahe je njeno ljubio i s njima srdano suosjeao, svima se pokazivao podlonim. I koliko god je od svekolike brae bio asniji, ipak je jednog od brae koji je s njim boravio postavio sebi za gvardijana i gospodara. Njemu se, da bi od sebe otjerao svaku prigodu za oholost, ponizno i pobono pokoravao. Meu ljudima bi svoju glavu duboko sagibao prema zemlji te bi meu Bojim sve cima i izabranicima zasluio da pred Bojim licem jedno bude uzvien. Franjo je Petru Katanskom ponizno upravio ovu molbu: "Poradi Boga te molim da me namjesto sebe povjeri jednom od mojih drugova kojega u s potovanjem sluati kao tebe. Poznam plod poslunosti i znam da nita od vremena ne prolazi bez dobitka onome koji jarmu drugoga podloi vrat " (el. II, 151) Franjo je to uinio zato da bi stekao to veu zaslugu poslunosti. Brino je opominjao brau da bi sv. evanelje i Pravilo, kao to su vrsto obeali, vjerno opsluivali, a napose da s obzirom na boansku slubu i crkvene uredbe budu puni potovanja i pobonosti. Preporuivao je da pobono sluaju misu i da se Gospodinovu Tijelu to pobonije klanjaju. Htio je da njegova braa na poseban nain tuju sveenike koji se brinu za asne i nadasve uzviene sakramente. Gdje god bi ih sreli, morali su pred njima prignuti glavu i poljubiti im ruke. A kad bi ih sreli kako jae na konju, htio je da im tada ne poljube samo ruke, nego i kopita konja na kojima su jahali da bi tako odali poast njihovoj uzvienoj vlasti. Takoer je opominjao brau neka nikoga od ljudi ne osuuju niti ne preziru one koji ive raskono, koji se oblae osebujno i pretjerano. Takoer je isticao kako eli da braa takve potuju kao svoju brau i gospodare. I oni su naa braa, ukoliko ih je stvorio jedan te isti Stvoritelj, a gospodari su nam, ukoliko pomau dobre i pruaju to im je potrebno za tijelo da bi mogli initi pokoru. Rekavi to, dodao je: "Takvo bi trebalo biti ponaanje brae meu ljudima da svatko, tko ih vidi ili uje, slavi nebeskog Oca i da ga pobono hvali. " Uvelike je elio da, kako sam tako i braa, obiluju takvim djelima koja e biti na slavu Gospodinu. Zato im je rekao: "Kao to mir navijetate ustima, tako ga jo vie imajte u svojim

srcima. Nikoga ne izazivajte na srdbu i nikome ne budite na sablazan, nego neka vaa blagost svakoga potie na mir, dobrostivost i slogu. Ta zato smo pozvani da lijeimo rane, povezujemo slomljene kosti, pozivamo zalutale (usp. Ez 34, 16). Za mnoge nam se ini da su udovi avlovi, a oni e jo postati uenici Kristovi." Dobri je otac osim toga prekoravao brau koja su sama prema sebi bila prestroga. Mnogo su se trapili bdijenjima, postovima i tjelesnim mrtvenjem. Poneki su se od njih zato tako teko trapili da bi u sebi uguili neuredne tjelesne porive, te se inilo da svaki mrzi samoga sebe. ovjek Boji je ovakve u tom pogledu zaustavljao, obazrivo ih opominjao, razborito korio i tako im povezivao rane povojima spasonosnih zapovijedi. Meu braom koja su dolazila na kapitul nitko se nije usuivao govoriti o svjetovnim stvarima, nego su samo razgovarali o ivotima svetih otaca i kako bi to bolje i to savrenije mogli nai milost Gospodina Isusa Krista. Ako je koji od brae, koja su dola na kapitul, imao kakvu napast ili tekou, dok bi sluali blaenoga Franju kako govori umiljato i vatreno i dok su promatrali njegovu pokoru, bivali su osloboeni od napasti i na udesan bi se nain pridizali iz svojih nevolja. Govorio je kao onaj koji s njima suosjea, a ne kao sudac: govorio im je kao milosrdni otac sinovima i kao dobar lijenik bolesnicima. S bolesnima je umio biti bolestan, a s ojaenima je znao biti ojaen (usp. 1 Kor 9, 22). Ipak je sve prekritelje kanjavao kako treba, a tvrdoglavce bi i buntovnike obuzdavao prikladnim kaznama. Kad bi kapitul bio dovren, svu bi brau blagoslovio a pojedince je rasporeivao u pojedine provincije. Koji su izmeu njih imali duha Bojega i potrebnu rjeitost za propovijedanje, bilo da se radilo o kleriku ili o laiku, podjeljivao im je odobrenje da mogu propovijedati. A braa su, primivi njegov blagoslov, s velikom radou duha poput tuinaca i pridolica hodili po svijetu, sa sobom nisu nita nosili, osim knjiga iz kojih su molili asoslov. Gdje god bi nali sveenika, bogata ili siromana, dobra ili opaka, ponizno bi mu se poklonili i odali potovanje. A kad bi dolo vrijeme da se pobrinu za prenoite, radije su ili k sveenicima negoli k svjetovnjacima. Kad im nije bilo mogue prenoiti kod sveenika, traili su duhovnije i bogobojaznije vjernike kod kojih su mogli pristojno prenoiti, dok Gospodin po gradovima i selima u koja su braa eljela doi nije nadahnuo neke bogobojaznike da im priprave prenoite i dok za njih nisu u gradovima i selima izgraena stalna boravita. Gospodin im je u pravi as davao rije i duh da govore vrlo otre rijei koje su ulazile i u srca mladia i u srca staraca. Mnogi su ostavljali oca i majku i sve to su imali (usp. Mt 19, 27-29) te su slijedili brau i oblaili njihov redovniki habit. Bio je tada doista na zemlju poslan ma koji razdvaja (usp. Mt 10, 34-36), kad su u Red ulazili mladii koji su ostavljali svoje roditelje u talogu grijeha. Ipak su braa one koje su primali u Red dovodili blaenome Franji da od njega ponizno i pobono prime redovniki habit. No, nisu se samo mukarci oduevljavali za redovniki ivot, nego su se takoer mnoge udate ene, djevice i udovice, ganute njihovim propovijedima, po njihovu savjetu u gradovima i selima zatvarale u za njih podignute samostane da bi inile pokoru. Jedan im je brat bio postavljen kao pohoditelj i popravitelj. Na slian su nain i oenjeni ljudi i udate ene, ne mogavi se prema enidbenom pravu rastati, po spasonosnu savjetu brae u vlastitim kuama predavali strooj pokori. I tako se po blaenome Franji, koji bijae savren poklonik Presvetoga Trojstva, Crkva Boja obnavlja pomou triju Redova kao to je to predoznaio popravak triju crkava. Svaki je od tih Redova u svoje vrijeme potvrdio vrhovni sveenik.

Ovdje su nagovijeteni prvi poeci Franjina svjetovnoga pokornikog Reda. Sve do naega vremena se taj Red slubeno zvao : Trei pokorniki red Sv. Franje, a nakon II. vatikanskoga koncila je nazvan: Svjetovni franjevaki Red (SFR) 15. poglavlje Smrt gospodina Ivana, prvoga protektora; izbor gospodina Hugolina, biskupa ostijskog za oca i protektora Reda asni je otac, gospodin Ivan od sv. Pavla, ve spomenuti kardinal, koji je svetom Franji esto bio savjetnikom i zatitnikom, svim ostalim kardinalima preporuivao ivot i djelovanje kako samoga Sveca tako i svekolike njegove brae. Njihova su srca bila raspoloena da ljube ovjeka Bojeg i njegovu brau napose zato to je svaki od njih elio da u svojoj kuriji ima kojega od brae, ali ne zato da im vre kakve poslove, nego poradi njihove svetosti i pobonosti kojom su plamtjeli prema njima. Kad je gospodin Ivan od sv. Pavla umro, jednom od kardinala imenom Hugolin, koji tada bijae ostijski biskup, nadahnuo je Gospodin da bi Franju i njegovu brau isto tako iskreno ljubio, zatiivao i za njih se brinuo. On se doista prema njima odnosio najsrdanije, kao da je svima bio otac, tovie, ljubio ih je vie nego to se naravna ljubav tjelesnog oca po samoj naravi oituje prema tjelesnim sinovima. Njegova se ljubav duhovno rasplamsala prema ovjeku Bojem i prema njegovoj brai, da bi ih u Gospodinu ljubio i za njih se brinuo. Kad je ovjek Boji uo za njegov veliki ugled, jer je meu ostalim kardinalima uivao poseban ugled, Franjo je sa svoj om braom otiao do njega. Kardinal ih je radosno primio i rekao: "Predajem vam sebe da vam budem pomonikom i savjetnikom; spreman sam vam pruiti zatitu prema vaem nahoenju i elim da me poradi Boga preporuujete u svojim molitvama. " Tada je blaeni Franjo, zahvaljujui Bogu, rekao kardinalu: "Rado, gospodine, prihvaam da budete ocem i zatitnikom nae redovnike zajednice i elim da vas sva braa zauvijek smatraju ukljuenim u svoje molitve." Poslije ga je blaeni Franjo zamolio da se udostoji sudjelovati u kapitulu brae o Duhovima. On je na to odmah pristao i otada je svake godine prisustvovao njihovu kapitulu. Kad je dolazio na kapitul, sva su braa, na kapitulu sabrana, u povorci mu izlazila u susret. Kad bi braa stigla, kardinal bi sjahao s konj a i s njima iao pjeice do crkvice Svete Marije. Nakon toga bi im odrao govor i prikazao misu u kojoj je ovjek Boji pjevao Evanelje. 16. poglavlje Izbor prvih ministara i kako su bili razaslani po svijetu Kad se navrilo jedanaest godina od poetka Reda, poto su se braa umnoila brojem i zaslugama, bijahu izabrani ministri i s nekolicinom brae razaslani na sve strane svijeta gdje bijae poznata katolika vjera i gdje se po njoj ivi. U nekim su krajevima primljeni, ali im nije bilo doputeno graditi boravite, iz nekih su ak protjerani zbog straha da braa moda nisu neki krivovjerci. Premda je spomenuti gospodin Inocent III. odobrio njihov Red i Pravilo, ali to nije uinio pisanom ispravom, zato su braa pretrpjela mnogo neprilika i od klerika i od svjetovnjaka. Zbog toga su braa bila primorana iz nekih pokrajina pobjei. Tako pritijenjeni i smueni, od razbojnika pljakani i bijeni, s velikom su se ogorenou vratili k blaenome

Franji. Tako su morali trpjeti gotovo u svim tzv. ultramontanskim krajevima, kao to su Njemaka, Ugarska i vie drugih zemalja. Kad je to priopeno reenom gospodinu kardinalu, pozvao je k sebi blaenoga Franju da ga odvede gospodinu papi Honoriju, jer je gospodin Inocent ve bio mrtav. Kardinal je papi dao drugo Pravilo, to ga je blaeni Franjo sastavio po Kristovoj uputi, da ga isti gospodin Honorije sveano potvrdi, "Ultramontanski krajevi" nalazili su se, gledajui s talijanske strane, s one strane Alpa. Tako taj izraz na ovome mjestu znai isto to: prekogorski krajevi ili "zagorje"; u kasnijim vremenima je taj izraz dobio i druga znaenja. Papa Honorije III. je izabran za papu 18. srpnja 1216, a umro je 18. oujka 1227. Papa Inocent III. je umro u Perui 16. srpnja 1216. Blaeni je Franjo predloio da se od spomenutoga gospodina pape Honorija zatrai jedan od kardinala Rimske Crkve da bude neke vrsti papa njegova Reda, naime, spomenutoga gospodina Ostijskoga, kojem bi se braa mogla obraati u svojim stvarima. Blaeni je Franjo imao vienje koje ga je moglo na to navesti da zatrai kardinala i zato da bi Red preporuio Rimskoj Crkvi. - Vidio je, naime, malu, crnu kvoku koja je imala noge pokrivene perjem poput domaega goluba, a imala je toliko pilia da ih nije mogla sve sakupiti pod vlastita krila, nego su pilii, ostajui vani, hodali oko nje. Kad se Franjo od sna probudio, poeo je razmiljati o tom snovienju. I odmah je po Duhu Svetom spoznao da ona kvoka slikovito predstavlja njega te je rekao: "Ja sam ona kvoka: niska sam stasa i crnoput te moram biti jednostavan poput goluba i pernatim eljama kreposti moram letjeti prema nebu. Gospodin mi je po svome milosru dao i jo e dati mnogo sinova koje ne mogu tititi vlastitom snagom. Zato je potrebno da ih preporuim svetoj Crkvi, neka ih ona sjenom svojih krila zatiuje i upravlja. Poto je prolo nekoliko godina nakon spomenutog snovienja, Franjo je doao u Rim i pohodio gospodina Ostijskoga koji mu je naloio da sutradan poe s njim u Rimsku Kuriju. Htio je, naime, da Franjo propovijeda pred gospodinom papom i kardinalima i da im s potovanjem i srdano preporui svoj Red. Premda se blaeni Franjo zbog toga ispriavao, da je, naime, priprost i neuk, ipak je s kardinalom morao poi u Kuriju. Kad se blaeni Franjo pojavio pred gospodinom papom i kardinalima, promatrali su ga silno razdragani. Franjo je ustao i propovijedao im kako je pomazanjem Duha Svetoga bio unaprijed potaknut. Kad je svrio propovijed, svoj Red je preporuio gospodinu papi i svim kardinalima. Njegovom su propovijeu i gospodin papa i gospoda kardinali bili vrlo sazidani. Otada su njihova srca prema Redu kucala jo srdanije. Nakon toga je blaeni Franjo rekao vrhovnom sveeniku: "Gospodine, suosjeam s vama s obzirom na brigu i neprestani napor kojim morate bdjeti nad Crkvom Bojom. Vrlo mi je neugodno to za nas malu brau vodite toliku brigu i skrb. Budui da mnogi plemenitai i mnogi bogatai, pa i mnogi redovnici, ne mogu lako ui k vama, zato se mi moramo pokazati straljivima i srameljivima, jer smo siromaniji i prezreniji od drugih redovnika koji se boje ne samo k vama ui, nego se ak boje i pokucati na vrata kranske moi. Zato ponizno i pobono zahvaljujemo vaoj svetosti to ste se udostojali dati nam ovoga gospodina Ostijskoga da nam bude umjesto pape, da mu se braa, kad ustreba, mogu utei bez povrede vaega uzvienog dostojanstva." Ova se molba svidjela gospodinu papi te je blaenome Franji dodijelio spomenutoga gospodina Ostijskoga da njegovu Redu bude zatitnikom.

Kardinal je, primivi nalog gospodina pape, kao dobar zatitnik podizao svoju ruku na obranu brae. Mnogim je prelatima koji su brau progonili pisao da im ubudue ne budu neskloni, nego neka im radije u svojim pokrajinama kao dobrim i svetim redovnicima koji su odobreni vlau Apostolske Stolice, dopuste propovijedati i stanovati. Na slian su nain i mnogi drugi kardinali u istu svrhu poslali svoja pisma. Na slijedeem je, dakle, kapitulu, poto je blaeni Franjo ministrima dao vlast da mogu primati brau u Red, poslao brau u spomenute pokrajine, a oni su sa sobom nosili kardinalska pisma s Pravilom koje je potvreno apostolskom bulom. Kad su spomenuti prelati sve to vidjeti i kad su upoznali da su brai podijeljena svjedoanstva, velikoduno im dopustie da u njihovim pokrajinama grade nastambe, da u njima stanuju i propovijedaju. Dok su braa tako boravila i propovijedala u tim pokrajinama, mnogi su, promatrajui njihov ponizni i sveti ivot i sluajui njihove blage rijei, koje su pokretale srca i raspaljivale ih ljubavlju Bojom da bi inili pokoru, dolazili k njima i usrdno ih i ponizno molili da im dadu haljinu svoga Reda. Kad je blaeni Franjo vidio povjerenje i ljubav to ju je gospodin Ostijski imao prema brai, iz dubine srca ga je najnjenije ljubio. Budui da je po prethodnoj Bojoj objavi znao da e postati vrhovnim sveenikom, uvijek mu je to nagovijetao u pismima koja mu je pisao, nazivajui ga "ocem cijeloga svijeta". Pisao mu je, naime, ovako: "asnom u Kristu ocu cijeloga svijeta itd." Nakon kratka vremena, kad je umro gospodin papa Honorije III, gospodin Ostijski je izabran za vrhovnog sveenika i uzeo ime Grgur IX. Do kraja svoga ivota je bio izvanredni dobroinitelj i branitelj kako brae, tako i ostalih redovnika, a naroito Kristovih siromaha. Zato se punim pravom vjeruje da je pridruen zajednici svetih. 17. poglavlje Sveta smrt blaenoga Franje i kako je dvije godine prije toga primio rane Gospodina naega Isusa Krista Nakon dvadeset godina, otkako je na najsavreniji nain prionuo uz Krista, nasljedujui apostolski ivot i stope, apostolski se ovjek Franjo godine 1224. od Utjelovljenja Gospodnjega 4. listopada, u nedjelju, nakon mnogih napora sretno preselio Kristu, domogao se vjenoga pokoja i dostojno se pojavio pred licem svoga Gospodina. Jedan od njegovih uenika, poznat sa svoje svetosti, vidio mu je duu koja je poput zvijezde imala veliinu mjeseca, a ogrnuta je bila sjajnou sunca; iznad mnogih je voda letjela na blistavu oblaku i ravnim putem uzlazila na nebo. Mnogo je radio u vinogradu Gospodnjem. Bijae briljiv i gorljiv u molitvama, postovima, bdjenjima, propovijedanju i apostolskim putovanjima. Brinuo se i suosjeao s blinjima, a zabacivao je samoga sebe. Od poetka svog obraenja pa sve do svog preseljenja Kristu, koga je ljubio cijelim svojim srcem, neprestano je na nj mislio u svom srcu, ustima mu je izricao hvale i slavio ga plodonosnim djelima. Tako je arko i srdano ljubio Boga da bi se onda, kad bi uo da se spominje njegovo ime, iznutra sav raznjeio a izvana bi ga se ulo gdje govori kako bi trebalo da se na spomen Gospodinova imena poklone nebo i zemlja. Sam je Gospodin htio pokazati cijelome svijetu gorljivost njegove ljubavi i neprestano sjeanje na Kristovu muku, to ga je nosio u svom srcu. Po posebnoj ga je povlastici i udesnom daru ve za ivota divno ukrasio. Kad se, naime, po plamu serafskih elja uzdizao u Boga i u njega

se, koji je iz neizrecive ljubavi htio biti razapet, preoblikovao po suosjeajnoj slatkoi, jednoga jutra oko blagdana Uzvienja sv. Kria, dok je molio na proplanku gore koja se zove La Verna, a bilo je to dvije godine prije njegova preminua, ukazao mu se Seraf koji imae est krila, a meu krilima je imao oblije vrlo lijepa ovjeka koji bijae razapet. Ruke i noge je imao ispruene u obliku kria i vrlo se jasno pokazivalo lice Gospodina Isusa. Dvama krilima je prekrivao glavu, a dvama ostalo tijelo sve do nogu, a dva su bila rairena za let. Kad je to vienje iezlo, u njegovoj je dui ostao ar udesne ljubavi, a na njegovu su se tijelu pokazale utisnute rane Gospodina Isusa Krista. ovjek je Boji, koliko je mogao, to sakrivao sve do smrti. Nije htio objaviti Gospodinovu tajnu, premda to nije mogao posve sakriti, a da ne bi bilo oitovano barem njegovim najpovjerljivijim drugovima. No, nakon njegova blaenog preminua su sva nazona braa, a i mnogi svjetovnjaci, jasno vidjeli njegovo tijelo ureeno Kristovim ranama. Promatrali su na njegovim rukama i nogama ne samo ubode avala, nego i same avle sainjene od njegova tijela i s istim tijelom srasle, a imali su boju eljeza. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden. Rana bijae prevuena pravom pravcatom brazgotinom. Dok jo bijae iv, ta je rana esto iz sebe putala svetu krv. Nepobitna istinitost tih rana se nije samo za njegova ivota i smrti vidom i doticanjem mogla ustanoviti, nego se i nakon njegove smrti po mnogim udesima oitovala u razliitim krajevima svijeta. Gospodin je tu istinu jo jasnije oitovao. Po tim su udesima mnogi koji su o ovjeku Bojem imali neispravno miljenje i koji su sumnjali u istinitost njegovih rana doli do tolike sigurnosti vjere da su oni isti, koji su ga prije opadali, po djelovanju Boje dobrote i po snazi istine, postali njegovi hvalitelji i najvjerniji propovjednici. La Verna se nalazi u sredinjim Apeninima na granici Toscane. Visoka je 1283 m, spada u provinciju i biskupiju Arezzo. Grof Orlando iz Chiusia je La Vernu godine 1213. poklonio Franji. 18. poglavlje Franjina kanonizacija Budui da je ve u razliitim krajevima svijeta sjao novim sjajem udesa i k njegovu su svetom tijelu hrlili odasvud oni koji su doivjeli vrlo velika i izvanredna Gospodinova dobroinstva po Franjinim zaslugama, spomenuti je papa Grgur, poto se posavjetovao s kardinalima i s mnogim drugim prelatima, i poto su proitana i odobrena udesa to ih je Gospodin po Franji izveo, upisao ga u popis svetaca i naredio da se njegov blagdan slavi na dan njegova preminua. To je obavljeno u gradu Asizu u nazonosti mnogih prelata i vrlo velikoga mnotva knezova, baruna i bezbrojnoga naroda sa sviju strana svijeta, to ih je na ovu sveanost dao pozvati isti gospodin papa godine 1228, a svoga pontifikata godine druge. Sam je vrhovni sveenik reenoga Sveca, koga je ve kao iva veoma ljubio, poastio ne samo time to ga je kanonizirao, nego to je i crkvu sagraenu njemu u ast, kojoj je sam gospodin papa u temelje poloio prvi kamen, obogatio svetim darovima i vrlo dragocjenim ukrasima. Nakon dvije godine od njegove kanonizacije njegovo je sveto tijelo dolino preneseno iz mjesta gdje je prije toga bilo sahranjeno. Toj crkvi je papa poslao zlatan kri ureen dragim kamenjem, a u nj je dao umetnuti komadi Gospodinova Kria. Osim toga je poslao ukrase i posue te mnogo toga to spada na slubu oltara s mnogim skupocjenim i sveanim misnim odijelima. Tu

crkvu je izuzeo od svake nie jurisdikcije. Apostolskom ju je vlau proglasio "glavom i majkom cijeloga Reda male brae". Sve se to jasno vidi iz javne isprave proviene bulom koju su kardinali zajedniki potpisali. Bilo bi to vrlo malo da se Svetac Boji asti samo mrtvim predmetima, kad po njemu, koji je tjelesno mrtav a duhom iv, ne bi Gospodin mnoge obratio i ozdravio. Nisu se samo osobe oba spola, ravnodune nakon njegove smrti, po njegovim zaslugama obraale Gospodinu, nego su takoer mnogi velikai i plemii sa svojim sinovima obukli habit njegova Reda, poto su im se vlastite ene i keri povukle u samostane "siromanih gospoa" . Slino se i mnogi uenjaci i vrlo obrazovani ljudi, kako svjetovnjaci tako i nadarbinama obdareni klerici, poto odbacie tjelesne drai i grijehe, posvema odrekoe svjetovnih elj a (usp. Tit 2, 12) te uoe u spomenuti Red male brae. U svemu su slijedili siromatvo i stope Kristove i njegova sluge blaenoga Franje. Zato se o njemu moe s pravom rei ono to je napisano o Samsonu, kako je, naime, umirui pobio mnogo vie ljudi nego to ih je ubio za ivota. (usp. Suci 16, 28-30) Franjo doista ivi uvijek ivotom slave. Neka nas do te slave po zaslugama svetoga naeg oca Franje dovede onaj koji ivi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.