Goran Kneevi Hrvatska tradicijska kultura i njezina primjena u pedagokom procesu

Tradicija je usmena predaja obiaja (s generacije na generaciju), znanja, vjetina unutar jedne homogene ljudske zajednice. Pod tradicijom se podrazumijeva kontinuiran i dugotrajan nain ponaanja (najmanje 50 godina) koje se drao obaveznim, a oblikovana je mjestom (geografsko klimatskim uvjetima), povijeu, vjerom i kontekstom. Tradicijska kultura se oduvijek nadograivala i to je teklo prirodno putem iz narataja u narataj ali su pri tom zadrane sve bitne temeljne znaajke duhovnosti ljudi odreenog kraja. Tradicijska kultura predstavlja usmenu predaju kulturno vrijednog stvaralatva koje se dijeli na materijalnu i nematerijalnu kulturu. U materijalnu spadaju sve to ovjek stvara i oblikuje svojim rukama od materijala iz njegovog ivotnog, dok u nematerijalnu kulturu spadaju ples, glazba, pjesma, djeje igre, razne druge vjetine, umijea i znanja. Tu valja naglasiti u cilju boljeg razlijevanja da npr. narodna nonja ili ipka spadaju u materijalnu dok umijee izrade navedenog spada u nematerijalnu tradicijsku kulturu. Hrvatski narod je kroz vjekove uvao i sauvao svoju tradiciju obiaje, jezik, kulturu, povijest i vjeru, te tako stvorio prepoznatljiv vlastiti nacionalni identitet. Tradicijska kultura je jedan od glavnih imbenika odranja identiteta jednog naroda. Ona se ilavo i tvrdokorno utkala u svijest naeg naroda koji ju ljubomorno nastojao sauvati od vanjskih utjecaja i neprirodnih promjena i na kraju od ieznua. Stoga u naim razmatranjima obuhvaamo samo one tradicijske tvorbe koje su spontano iznikle u odreenim zajednicama i kao takve predstavljaju vjerodostojan dokument i potvrdu naeg identiteta. Na osnovu geografskih znaajki i kulturno povijesne homogenosti Hrvatska se dijeli na etiri kulturoloke zone i to: jadranska dinarska, panonska i alpska a u novije vrijeme prihvaeni su termini primorska, gorska, sredinja i nizinska Hrvatska. U sklopu navedenih glavnih zona ive brojne regionalne i lokalne tradicijske specifinosti, posebnosti i razliitosti. Isto tako uslijed migracija i mijeanja stanovnitva dolazi i do zanimljivih premjetanja obiaja i njihove nove egzistencije. Tako u Meimurju i Podravini imamo zabiljeena estodijelna kola, tipina za gorsku Hrvatsku, koja se izvode uz meimurske napjeve a u Lici se izvodi bearac nedvojbeno uvezen iz Slavonije i oblikovan likim melosom. Kako danas tradicija, onakvu kakvu znamo, uslijed promijenjenih drutveno ekonomskih odnosa neumitno iezava, opstaju socioloki, pedagoki, estetski i komercijalno vrijedni segmenti koji zadovoljavaju potrebe i ukus dananjih generacija. Moramo naglasiti da smo danas svjedoci svojevrsne renesanse glede obnavljanja pojedinih podruja tradicijske kulture. Osnivaju su etno muzeji i etno kue. Organiziraju se seminari za razna narodna znanja i umijea. Obnavljaju se ve iezli obiaji. U skoro svakom selu postoji ili se osniva kulturno umjetnika udruga. Mediji pridaju sve veu panju tradiciji. Elementi tradicijske kulture bivaju vrlo esto koriteni kao predloak za glazbenu, filmsku i modne izraavanje. Ukratko, nae drutvo postaje svjesno velike vrijednosti tradicijske kulture u razliitim stvaralakim aspektima a napose kao sredstvo za prepoznavanje i ouvanje vlastitog identiteta. Danas su glavni nositelji i uvari tradicijske kulture izvaninstitucionalne zajednice. U prvom redu brojna kulturno umjetnika drutva i njihovi lanovi kojih, po gruboj procjeni ima nekoliko desetaka tisua u Hrvatskoj, djeca u vrtiima i osnovnim kolama, svirai, pjevai zatim rukotvorci, izraivai narodnih nonji, glazbala, suvenira, nakita i ostalo. Glavni motivatori za obnavljanje tradicije su: nacionalna osvijetenost, estetika, mogunost javnog prezentiranja usvojenih vjetina, putovanja i sl. te uspjenost trinog plasmana svojih proizvoda i vjetina. Razvidno je da je na snazi segmentalno obnavljanje tradicijske kulture u skladu s dananjim ukusom i trinom ekonomijom. Tradicijski ples, pjesma, igra, glazba danas su najprivlaniji i najee koriteni i izvoeni dio tradicijske kulture. Vrlo lako je objasniti zato je tomu tako. Oni se mogu odravati u kontekstu zabave, rekreacije, scenskog i javnog izvoenja i ostvarivanja respektabilnih umjetnikih dostignua. Primjereni su svim dobnim uzrastima od djece do pripadnika tree dobi. U svojoj sutini sadre pozitivne i plemenite vrline, vrlo znaajne u dananjem trenutku ili stanju nacije. Svaki od navedenih naina i razina primjene zahtjeva svoju metodoloku doreenost i tonost jer, u suprotnom, vrlo lako emo stvoriti odbojan stav prema tim sadrajima i to je temeljna premisa za uspjenosti njihove primjene. Prilikom izbora plesno vokalne grae nastojat emo da ona sadri primjerenu plesno vokalnu strukturu i temperamentnu glazbenu pratnju, veseli karakter, laku pamtljivost napjeva i literarnu vrijednost teksta. Vrlo vano je, prilikom izbor rukovoditi se izborom primjerene grae prema prosjenim mogunostima odreene grupe djece i mladih jer o tome najvie ovisi hoemo li uspjeti svladati

plesnu grau i zadrati djecu u svijetu folklora. Takoer, djeci, koja polaze u regionalne i lokalne kole, valja ponajprije upoznati s tradicijom vlastitog kraja. Kolo ili raspored plesaa po krunici pri emu se svi meusobno dre za ruke, po meni, je najplemenitija pojava koja se jedino moe vidjeti i osjetiti u svijetu folklora. Mnogi istraivai narodne umjetnosti naglaavali su tu snanu socioloku dimenziju kola u kojem su svi bili jednaki i svi su mogli sudjelovati. Upravo to je i vrlo vrijedna supstanca folklora jer folklor je sazdan od razliitosti. Njega su stvarali i dobri, i manje dobi plesai i pjevai, visoki i niski crnokosi i plavokosi. Folklor je stvarao zajednitva, a ne otuenost jer, upravo, jedino zajednitvo je moglo sauvati ljude u ondanjim, vrlo okrutnim i nepredvidivim vremenima. Kolo je imalo i elemente demokratinosti jer se kroz pjesmu moglo svakom i svata izjaviti bez ikakvih posljedica. Ta filozofija kola je, itekako, danas vrijedna jer, samo stajanje djece i dranje za ruke je jedna fascinantna pojava koja vrlo jasno prikazuje spremnost sudionika na toleranciju, pripadnost, uvaavanje razliitosti (prema spolovima), razvijanje osjeaja prema grupnom radu, a istovremeno smiruje i oplemenjuje duu. Nije li to dovoljan razlog da se kolo i tradicija znaajnije zastupljeni u pedagokom procesu? No kad tome pridodamo ples i pjesmu tek onda vidimo sve pozitivne vrline takvih sadraja i djejeg angamana. Svojevremeno je glasoviti etnomuzikolog Franjo ks. Kuha ispisao poznatu uzreicu Tko pjeva zlo ne misli a ja bi je nadopunio Tko plee taj i pjeva. Jer ples: usklauje i estetski oblikuje pokrete tijela; koordinira ritmike, vokalne i plesne potencijale; oplemenjuje duhovnost i emocije; potie kreativnost i izraajnost; utvruje samopouzdanje, nadograuje tjelesnu pripremljenost; upotpunjuje i oplemenjuje djeje stvaralake potencijale. Temeljem dosadanjih strunih spoznaja valja naglasiti kako je, s pedagokog aspekta, s djecom ranokolskog uzrasta najprimjerenije je koristi tvorbe iz djejeg folklornog stvaralatva. Djeji folklor ima sve bitne elemente tradicijskog naslijea, a ujedno je mnogostruko koristan u radu s djecom. Djeji folklor su stvarala sama djeca (brojalice, rugalice) ili su odrasli stvarali za djecu (uspavanke),a pojedine obiaje koji su izgubili svoje znaenje kod odraslih opstali su djejem svijetu (igre biranja). U djeji folklor moemo uvrstiti rugalice, brojalice, uspavanke, igre, djeje instrumente, obiaje sudjelovanja djece u vjerskim i svjetovnim blagdanima, prigodne rekvizite i opremu, narodnu nonju i frizuru, likovno stvaralatvo i razna druga umijea i materijalne tvorbe. Djeji folklor je doivio potvrdu svoje scenske vrijednosti 1983. godine, kada je autor Goran Kneevi predstavio svoju koreografiju pod nazivom Na drvenom konjicu koja je posluila mnogima kao primjer na koji nain se djeji folklor moe uspjeno scenski oblikovati a istovremeno promovirati pristup - dati djeci djeje. Djeji folklor je u svojoj sutini primjeren djeci jer u suprotnom ne bi kao takav opstao u predaji. Djeji folklor ima vrlo zanimljiva i estetski vrijedna podruja koja se mogu vrlo lako uklopiti u pedagoki proces. Tu ponajprije mislimo na djeje igre s pjevanjem koje potiu dobro raspoloenje, vedrinu i angaman cjelovitog psihofizikog sustava. Svojim sadrajem mogu biti vrlo interesantne i inspirativne te poticati kreativnost, individualnost, matu i stvaralatvo. Vrlo vrijedno i primjenjivo podruje djejeg folklora za rad s djecom odnosi se na djeje instrumente. Na djejim tradicijskim instrumentima (lonani bas prda, rifljae, veglice, svirale od kukuruzovine, zvona, rog, stabljika maslaka, vlat trave, ir, vijala i ostalo) mogue je svladati jednostavnije ritmike obrasce i melodije. Oni se razlikuju po boji, visini i intenzitetu tona te su zbog toga primjereni i zanimljivi djeci. Instrumenti potjeu iz prirodnog okruja i vrlo ih lako mogu izraditi i djeca. U sklopu ozbiljnijeg rada mogue je s veim brojem takvih instrumenta stvoriti pravi mali orkestar. Djeje tradicijsko ruho ili narodna nonja takoer je ulazila u jasne tradicijska okvire. Do 7 godine djeca su nosila kouljice izvezene vezom na rukavima i oko vrata. Tek kasnije djeca su dobivala radnu odjeu a potom i za sveane prilike koja se u ponekim krajevima razlikovala od narodne nonje odraslih a negdje je zadrala jednostavniji oblik odrasle nonje ukraen promjerenim motivima. Djevojice su vrlo rijetko nosile marame ili pokrivala za glavu, a svako jutro bi im bake prireivale frizuru, emu se pridavala posebna pozornost. Kroz godinu djeca su vrlo esto sudjelovala u ophodima ili obredima u pojedinim blagdanima. U boino vrijeme izraivali bi boinu talicu, strane Lucije od tikve, pleli bi bieve na Dan nevine djeice, izraivali zvijezdu i krune za sveta Tri kralja, a na Svjenicu bi ukraavala svijee. U uskrsno vrijeme raznim tehnikama bi pisali pisanice, za Jurjevo pleli ko od zelenog raslinja, na Krievo kitila kri svjeim poljskim cvijeem, a na Ivanje spravljali bi vjenie od cvijea. Iz navedenog, lako je zakljuiti da iz hrvatske tradicijske kulture moemo koristiti obilje primjerene, korisne i estetski vrijedne grae u radu s djecom ali obavezno usklaene s metodikim kriterijima. Upravo su kole mjesta

gdje se treba formirati ispravan i pozitivan stav prema naslijeu jer je to jedini pravi put u ouvanju kulturnog identiteta i nacionalne pripadnosti. A to emo postii jedino njegovom praktinom primjenom u radu s djecom. Osim stvaranja zvukova i ritmova na djejim instrumentima, vlastitim tijelom takoer moemo proizvoditi glazbu. Udarcima nogu o pod, pljeskanjem rukama po razliitim dijelovima tijela i pucketanjem prstima moemo postii razliite ritmike obrasce i zvukove. Pokuajmo djecu nauiti proizvoditi vlastitim tijelom to vie razliitih zvukova. Ponimo od hodanja i pljeskanja s objema rukama u jednostavnim ritmovima. Jedan od primjerenih naina je izvoenje koraka i pokreta u duini trajanja polovinske, etvrtinske i osminske vrijednosti. Za lake snalaenje u razliitim ritmovima moemo istovremeno organizirati vie grupa djece i svakoj dati u zadatak izvoenje odreenog ritmikog obrasca pljeskom rukama ili udarcima nogama o pod. Dok izvode svoj zadatak i sluaju ostalu djecu koja proizvode drugaije ritmove, uvrstit e osjeaj za ritam. Nakon toga angairajmo i ostale dijelove tijela u tim vjebama. Koraanje plesaa po zamiljenoj krunici i pjevanje pjesama u razliitim ritmikim obrascima predstavlja takoer korisnu vjebu osvjeivanja osjeaja za mjeru i tempo.