FOLKOR KAO DIO TRADICIJSKE KULTURE

Svugdje u svijetu, u svim kulturama, ljudi imaju neke društvene norme, običaje, jezik,
materijalna dobra i neki prihvaćeni način zadovoljavanja svojih potreba. Norme i način
ponašanja nalazimo u kraju u kojem živimo, u svojem narodu i kulturi.

Tradicija je usmena predaja običaja (s generacije na generaciju), znanja i vještina unutar

jedne homogene ljudske zajednice. Pod tradicijom se podrazumijeva kontinuiran i
dugotrajan način ponašanja (najmanje 50 godina) koje se držao obaveznim, a oblikovana je
mjestom (geografsko - klimatskim uvjetima), poviješću, vjerom i kontekstom. Tradicijska
kultura se oduvijek nadograđivala prirodnim putem iz naraštaja u naraštaj zadržavajući
pritom sve bitne temeljne značajke duhovnosti ljudi određenog kraja. Ona predstavlja
usmenu predaju kulturno vrijednog stvaralaštva koje se dijeli na materijalnu i nematerijalnu
kulturu. U materijalnu spadaju sve što čovjek stvara i oblikuje svojim rukama od materijala iz
njegovog životnog okruženja, dok u nematerijalnu kulturu spadaju ples, glazba, pjesma,
dječje igre, razne druge vještine, umijeća i znanja. Tako da npr. narodna nošnja ili čipka
spadaju u materijalnu, dok umijeće izrade navedenog spada u nematerijalnu tradicijsku
kulturu.

Bez obzira što država svojim instrumentima, kroz ministarstvo kulture nastoji zaštiti i sačuvati
tradicijsku kulturu ipak su njeni glavni nositelji i čuvari izvaninstitucionalne zajednice,
ponajviše brojna kulturno umjetnička društva i njihovi članovi kojih, po gruboj procjeni ima
nekoliko desetaka tisuća u Hrvatskoj, djeca u vrtićima i osnovnim školama, svirači, pjevači
zatim rukotvorci, izrađivači narodnih nošnji, glazbala, suvenira, nakita i ostalo. Glavni
motivatori za obnavljanje tradicije su: nacionalna osviještenost, estetika, mogućnost javnog
prezentiranja usvojenih vještina, putovanja i sl. te uspješnost tržišnog plasmana svojih
proizvoda i vještina.

Tradicijski ples, pjesma, igra, glazba danas su najprivlačniji i najčešće korišteni i izvođeni dio
tradicijske kulture. Oni se mogu odvijati kroz zabavu, rekreaciju, scensko i javno izvođenje, a
primjereni su svim dobnim uzrastima od djece do pripadnika treće dobi. U svojoj suštini
sadrže pozitivne i plemenite vrline, vrlo značajne u današnjem trenutku ili stanju nacije. Svaki
od navedenih načina i razina primjene zahtjeva svoju metodološku dorečenost i točnost, kao
osnovnu pretpostavku za uspješnu primjenu, a u suprotnom bi se vrlo lako mogla kod djece
stvoriti odbojnost prema tim sadržajima. Prilikom izbora plesno – vokalne građe nastoji se da
ona sadrži primjerenu plesno vokalnu strukturu i temperamentnu glazbenu pratnju, veseli
karakter, laku pamtljivost napjeva i literarnu vrijednost teksta. Vrlo važno je, prilikom izbora
birati građu koja će biti primjerena prosječnim mogućnostima određene grupe djece i mladih
jer o tome najviše ovisi uspjeh svladavanja plesne građe i zadržavanja djece u svijetu
folklora.

Kolo ili raspored plesača po kružnici pri čemu se svi međusobno drže za ruke, po mnogima,
je najplemenitija pojava koja se jedino može vidjeti i osjetiti u svijetu folklora. Mnogi
istraživači narodne umjetnosti naglašavali su tu snažnu sociološku dimenziju kola u kojem su
svi bili jednaki i svi su mogli sudjelovati. Upravo to i je bitna odrednica folklora jer je on
sazdan od različitosti. Njega su stvarali i dobri, i manje dobri plesači i plesačice, pjevači i
pjevačice, visoki i niski, crnokosi i plavokosi, djeca i odrasli. Folklor je stvarao zajedništva, a
ne otuđenost jer, upravo, jedino zajedništvo je moglo sačuvati ljude u ondašnjim, vrlo
okrutnim i nepredvidivim vremenima. Kolo je imalo i elemente demokratičnosti jer se kroz
pjesmu moglo svakom i svašta izjaviti bez ikakvih posljedica.

Takva filozofija kola vrijedna je jer je već samo stajanje djece i držanje za ruke jedna pojava
koja vrlo jasno prikazuje spremnost sudionika na toleranciju, pripadnost, uvažavanje
različitosti (prema spolovima), razvijanje osjećaja prema grupnom radu koja istovremeno
smiruje i oplemenjuje duh i tijelo. Ples, kao tjelesna aktivnost, sam po sebi usklađuje i
estetski oblikuje pokrete tijela; usklađuje ritmičke, vokalne i plesne potencijale, potiče
kreativnost i izražajnost, razvija samopouzdanje, nadograđuje tjelesnu pripremljenost;
upotpunjuje i oplemenjuje dječje stvaralačke potencijale i upravo zato tradicija kroz folklor
mora biti zastupljena u pedagoškom procesu

Na žalost, mnogo smo se puta mogli uvjeriti da su ljudi zaboravljali stare običaje i navike
svojeg kraja i prihvaćali sve što je tuđe i novo, misleći da je ujedno i bolje od njihova. Narodni
ples predstavlja jedan od najboljih načina upoznavanja djece s tradicijom i uvođenje u plesnu
kulturu. Narodni ples potiče, upotpunjuje i oplemenjuje dječje stvaralačke potencijale i razvija
kod djece tolerantnost, međusobno poštovanje i susretljivost, što su vrijedne vrline u
današnjoj otuđenosti djece. Upravo zato je vrtić mjesto gdje se već u najranijem djetinjstvu
formira ispravan i pozitivan stav prema nasljeđu jer je to pravi put u očuvanju kulturnog
identiteta i nacionalne pripadnosti.

DJEČJI FOLKLOR

Dječji folklor je u svojoj suštini primjeren djeci jer u suprotnom ne bi kao takav opstao u
predaji. Dječji folklor ima vrlo zanimljiva i estetski vrijedna područja koja se mogu vrlo lako
uklopiti u pedagoški proces. Tu se prvenstveno misli na dječje igre s pjevanjem koje potiču
dobro raspoloženje, vedrinu i uključenje čitavog psihofizičkog sustava. Svojim sadržajem
mogu biti vrlo zanimljive i inspirativne te poticati kreativnost, individualnost, maštu i
stvaralaštvo.

Vrlo vrijedno i primjenjivo područje dječjeg folklora za rad s djecom odnosi se na dječje
instrumente. Na dječjim tradicijskim instrumentima ( zvečke, rog, zujača, okarina, ptičice na
vodu, jedinke, rifljača, zvona i ostalo) moguće je svladati jednostavnije ritmičke obrasce i
melodije. Oni se razlikuju po boji, visini i intenzitetu tona te su zbog toga primjereni i
zanimljivi djeci. Instrumenti potječu iz prirodnog okružja i vrlo ih lako mogu izraditi i djeca. U
sklopu ozbiljnijeg rada moguće je s većim brojem takvih instrumenta stvoriti pravi mali
orkestar.

Dječje tradicijsko ruho ili narodna nošnja također je ulazila u jasne tradicijske okvire. Do 7
godine djeca su nosila košuljice izvezene vezom na rukavima i oko vrata. Tek kasnije djeca
su dobivala radnu odjeću a potom i za svečane prilike koja se u ponekim krajevima
razlikovala od narodne nošnje odraslih a negdje je zadržala jednostavniji oblik odrasle nošnje
ukrašen promjerenim motivima. Djevojčice su vrlo rijetko nosile marame ili pokrivala za
glavu, a svako jutro bi im bake priređivale frizuru, čemu se pridavala posebna pozornost.
 Pokuplje Draganićko Polje

Kroz godinu djeca su vrlo često sudjelovala u ophodima ili obredima u pojedinim
blagdanima. U božićno vrijeme izrađivali bi božićnu štalicu, strašne Lucije od tikve, pleli bi
bičeve na Dan nevine dječice, izrađivali zvijezdu i krune za sveta Tri kralja, a na Svjećnicu bi
ukrašavala svijeće. U Uskrsno vrijeme raznim tehnikama bi bojali i pisali pisanice, za Jurjevo
pleli koš od zelenog raslinja, na Križevo kitila križ svježim poljskim cvijećem, a na Ivanje
spravljali bi vjenčiće od cvijeća.

Iz navedenog, lako je zaključiti da iz hrvatske tradicijske kulture možemo koristiti obilje

primjerene, korisne i estetski vrijedne građe u radu s djecom ali obavezno usklađene s
metodičkim kriterijima. Upravo su škole mjesta gdje se treba formirati ispravan i pozitivan
stav prema naslijeđu jer je to jedini pravi put u očuvanju kulturnog identiteta i nacionalne
pripadnosti. A to ćemo postići jedino njegovom praktičnom primjenom u radu s djecom.

Vrlo je važno djecu naučiti da se zvukovi ne stvaraju samo instrumentima već da je i naše
vlastito tijelo pogodno za proizvodnju zvukova i stvaranje glazbe. Udarcima nogu o pod,
pljeskanjem rukama po različitim dijelovima tijela i pucketanjem prstima mogu se stvoriti
različiti ritmički obrasci i zvukovi. Za početak je dovoljno pokušati djecu naučiti da u hodu
plješću rukama u jednostavnim ritmovima. Za lakše snalaženje u različitim ritmovima može
se istovremeno organizirati više grupa djece i svakoj dati u zadatak izvođenje određenog
ritmičkog obrasca pljeskom rukama ili udarcima nogama o pod. Dok izvode svoj zadatak i
slušaju ostalu djecu koja proizvode drugačije ritmove, učvrstit će osjećaj za ritam. Nakon
toga će se koristiti i ostale dijelove tijela u sličnim vježbama. Koračanje plesača po
zamišljenoj kružnici i pjevanje pjesama u različitim ritmičkim obrascima predstavlja također
korisnu vježbu osvješćivanja osjećaja za mjeru i tempo.
 FOLKLORNA BAŠTINA KARLOVAČKOG KRAJA

Karlovački kraj veoma je bogat kada se gleda ukupan broj kulturno-umjetničkih društava u
gradu i okolici. S obzirom da skoro svako selo ima svoj KUD, uopće nije problem svake
godine organizirati općinske smotre folklora, kako za odrasle tako se između ostalog stalno
održavaju i dječje smotre folklora, na kojima zna nastupiti i 700 izvođača.

Takva aktivnost zahtijeva angažman brojnih pojedinaca, zaljubljenika u narodnu

tradiciju koji iskreno teže za time da se ta tradicija prenosi na mlađe naraštaje i da se
između njih nađu novi zaljubljenici koji će nastaviti čuvati tradiciju koja se u ovim
krajevima organizirano razvija i njeguje od kraja 20-tih godina prošlog stoljeća
uglavnom i većinom kroz ogranke Seljačke sloge, kao kulturnog krila Hrvatske
seljačke stranke. Najveći broj takvih društava osnovan je između 1936. i 1939.
godine prošlog stoljeća. Nakon 2. svjetskog rata društva su obnovljena i tada počinje
djelatnost u vidu kulturno-umjetničkih društava, koja se nastavlja i danas. Kada se
spominju najpoznatiji napjevi iz karlovačkog kraja, koje uglavnom izvode odrasli članovi
KUD-ova moraju se spomenuti –„Ej majka Maru preko vode zvala“, „Pšenice se klasale“,
„Lepa moja goro zelena“ ,“Lepe naše sinokoše“ , „Oj Korano“ , „ Savila se bela loza vinova“ i
mnoge druge a dijele na „samice“ i „skupne pjesme“, a mogu se izvoditi na način da pjevači
pjevaju i stoje na mjestu ili se napjev izvod uz istovremeno plesanje u kolu.

Plesovi koji se najviše i najčešće plešu u ovim krajevima su drmeš ( u lokalnim varijantama
kao npr. rečićki, draganićki ili žakanjski ) i polke te razne đikalice.

Karlovački kraj bogat je raznolikim narodnim nošnjama, od onih koje su jednostavne i može
se reći skromne, bez suvišne ornamentike kao npr. nošnje iz KUD-a Sv.Ana s Vučjaka ili
KUD Netretić. Vučjak i Netretić nalaze se u brdskom dijelu iznad Karlovca u smjeru Slovenije
i kraj je prilično siromašan, što se reflektira i na izgled nošnje.

S druge strane Pokuplje i Rečica su u nizini uz rijeku Kupu, zemlja je plodna i narod je
imućniji tako da se to „bogatstvo“ ogleda i u izgledu nošnje, koje pršte od boja i šarenila te
ukrasnog veza.
DJEČJI FOLKLOR U KARLOVCU I OKOLICI

Prve folklorne skupine pri dječjim vrtićima osnovane su 1979. godine u Dječjem vrtićima
Korana i Zvijezda, a 1981.godine pri Dječjem vrtiću Rakovac, dok danas pri Dječjem vrtiću
Grabrik djeluje folklorna igraonica „Licitarsko srce“

Kako je već spomenuto rad djece u folklornim skupinama prezentira se u svom najljepšem
izdanju na smotrama folklora kroz dječja igru ( npr. pjesme i igra svadbe, igra plesa).,
pjesme, brojalice, rugalice, nošnje, instrumente i prikazivanje običaja, što nije samo kulturno
umjetnički već i etnološki događaj. Instrumentalna pratnja su tamburaški i glazbeni sastavi,
takozvani „guci“ s tradicijskim instrumentima kojima se služe u karlovačkom kraju –
tamburica –( bisernice, brač, bugarija ), bas, violina i u novije vrijeme i harmonika.

Guci KUD Rečica

KUD Sv.Ana Vučjak

Na smotrama je u zadnje vrijeme uočena zanimljiva pojava s gledišta scenske primjene
dječjeg folklornog stvaralaštva. Pojavljuju se s jedne strane vrlo uvjerljivi i kvalitetni
predstavnici izvornog dječjeg folklornog stvaralaštva i s druge strane umjetnički oblikovanog
dječjeg folklora. To je vrlo značajna pojava i putokaz budućim koreografima da se unaprijed
odrede kojim će pedagoškim ii stvaralačkim putem krenuti. Izvorni dječji folklor krasi
izvođenje dječjeg folklora (igre, pjesme, običaji, interpretacija) iz vlastitog kraja u nazovimo to
tako dječjoj interpretaciji, kao npr.obredni prikaz jurjevskog običaja. Dječaci – jurjaši nose
zelene grančice i usuglašeno pjevaju obredni napjev. Nakon što su dobili darove poklonili su
gazdarici zelenu grančicu i polako otišli s pozornice.

Također se zna izvoditi, kao vjerodostojno prikazani događaj, i igra „Brala sam žito i
pšenicu“.

Na smotrama se izvode i napjevi „Muzikaši svirajte“ i „Mi smo djeca vesela“ uz pjevanje i
pratnju tradicijskih dječjih instrumenata.

Umjetnički oblikovani dječji folklor jest određena stvaralačka nadgradnja na izvorne

predloške iz dječjeg folklora uz poštovanje scenskih zakonitosti i etnoloških kriterija. Ukratko
kao što imamo odrasle izvrsne izvorne skupine i reproduktivne ansamble.

Ples „ žito-žela“ je u etnokoreološkom smislu zaštitni znak karlovačkog kraja i primjeren je

dječjem uzrastu, a djeca još plešu i rašpu (koja u principu i nije dječji ples) te ples „tri koraka.