Branko opi

JEEVA KUICA

SLAVNI LOVAC Po umi, irom, bez staze, puta Jeurka Jei povazdan luta. Lovom se bavi esto ga vide, s trista kopalja na juri ide. I vuk i medo, pa ak i - ovca, poznaju jea, slavnoga lovca. Jastreb ga tuje, vuk mu se sklanja, zmija ga arka po svu no sanja. Pred njim dan hoda, iri se strava, njegovim tragom putuje slava.

LIJINO PISMO Jednoga dana, vidjeli nismo, Jeic je, kau, dobio pismo. Medeno pismo, priao meca, stiglo u torbi potara zeca. Adresa kratka, slova k`o jaja: "Za druga Jea na kraju gaja". U pismu pie: "Jeurka, brate, sanjam te esto i mislim na te. Evo ti piem iz kamenjara guskinim perom. Divno li ara! Doi na ruak u moju logu, pouri samo, ne ali nogu. Sa punim loncem i masnim brkom ekat u na te, pouri trkom. Njeno te grli medena lica i pozdrav alje lisica Mica" Je se veseli: - Na gozbu, veli, tu ale nema, hajd` da se sprema. Jeurka Jei lukavo kilji, pregleda bodlje i svaku ilji. - Ako bi usput dolo do boja, nek bude spremna obrana moja.

KOD LIJINE KUCE Sunani krug se u zenit dig`o kad je Jeurka do lije stig`o. Pred kuom - logom, kamenog zida, Jeurka Jei svoj eir skida, klanja se, smjeka, kavalir pravi, biranom frazom lisicu zdravi: - Dobar dan, lijo, vrlino ista, klanjam se tebi, sa bodlja trista. Nek perje pijetla krasi tvoj dom, koko nek sjedi u loncu tvom! Guskino krilo lepeza tvoja, a jastuk meki patkica koja. ivjela vjeno u miru, srei, nikada lave ne ula psei. I jo ti ovo na kraju velim: ja sam za ruak trbuhom cijelim! Otpoce ruak aroban, bajni. I je i lija od masti sjajni. Jelo za jelom samo se nie, Jeurka esto zdravicu die: u zdravlje lije i njene kue, za pogibiju loveva ue. Nie se ruak etverosatni, zategnu trbuh k`o bubanj ratni.

NO Evo i noi, nad umom cijelom nadvi se suton sa modrim velom Promakne samo leptiri koji i vjetar nonik listove broji. Utihnu uma, nestade graje, maaka divljih oi se sjaje. Skitnica svitac svjetiljku pali, arobnim sjajem putanju zali. A sova huknu svoj ratni zov: - Dr`te se, ptice, poinje lov!

RASTANAK Jeic se die, njukicu brie. - Ja moram kui, dosta je vie. Dobro je bilo, na stranu ala, lisice draga, e, ba ti hvala. - Moja je kua vrsta k`o grad, prenoi u njoj - Kuda e sad? Tako ga lija na konak sladi a je se brani, ta da se radi: - Zahvaljujem se pozivu tvom, al` mi je drai moj skromni dom! - Ostani kume, lija sve gue, moli ga, zove, za ruku vue. Al` je tvrdoglav, osta pri svom - Drai je meni moj skromni dom! uteci umom je mjeri put, kroz granje mjesec svijetli mu ut. Ide je, guna, dok zvijezde sjaju: - Kuico moja, najljepi raju!

POTJERA Ostade lija, misli se: - Vraga, to mu je kua toliko draga? Kad Jei tako udi za njom, bit e to, bogme, bogati dom. Jo ima moda od perja pod, peene eve krase mu svod. Ta kua, vjerujem obiljem sja. Poi u, kradom da vidim ja.

VUK Pouri lija, neujna sjena, paperje meko noga je njena. Dok juri tako uz grobni muk, pred njom na stazi, stvori se vuk. - Grrr, kuda uri, kai - der lovcu; moda si negdje pronala ovcu? - Idem da doznam - lija sve duva. - Zato je kuu toliko uva. - Eh, kua, trice! - veli vuk zao. - Ta ja bih svoju za jagnje dao! Poi u s tobom jer volim alu, hou da vidim jea - budalu!

MEDO Dok jure dalje brzo k`o strijela, srete ih medo, prijatelj pela. - Sumnjiva urba - medo ih gleda - Moda ste nali jezero meda? - Ne, nego matu golica moju, zato je voli kuicu svoju. - Kuica, glupost! Moje mi njuke, svoju bih dao za gnjile kruke. Za sati meda dat u je svakom! govori medo na jelo lakom. - Poi u s vama, jer volim alu, hou da vidim jea - budalu!

DIVLJA SVINJA Sve troje jure k`o divlja rijeka, odjednom - evo - kaljuga neka. Divlja se svinja u njojzi banja, pospano kilji i - jelo sanja. - Hr-nji, junaci, sumnjiva trka, negdje se, valjda bogovski krka?! - Poskoi svinja, uz mnogo graje, a vuk joj na to odgovor daje: - Traimo razlog, blatnjava zvijezdo, zato je voli roeno gnijezdo! - Roeno gnijezdo! Tako mi sala, za pola ruka ja bih ga dala! Poi u s vama jer volim alu, hou da vidim jea - budalu!

PRED JEEVOM KUICOM Svi jure slono ka cilju svom, kuda god prou - prasak i lom! Pristigli jea, glede: on stade kraj neke stare bukove klade. Pod kladom rupa, tamna i gluha, prostirka u njoj od lia suha. Tu Jeic ue, pliva u srei, uti i pipa gdje li ce lei. Namjesti krevet, od pedlja dui, zijevnu, pa lee i noge prui. Sav blaen, sretan, nie bez broja: - Kuico draga, slobodo moja! Palato divna, drvenog svoda, kolijevko meka, lisnatog poda, uvijek u vjeran ostati tebi, nizato ja te mijenjao ne bi`! U tebi ivim bez brige, straha i branit u te do zadnjega daha!

TRI GALAMDIJE Medvjed i svinja i s njima vuja grmnue gromko prava oluja: - Budalo jeu, bodljivi soju, zar tako cijeni straaru svoju?! Koliba tvoja prava je baba, krov ti je truo, prostirka slaba. tenara to je, tijesna i gluha, sigurno u njoj ima i buha! Kuicu takvu, hvalio mali, za ruak dobar svakom bi dali! Rekoe tako, njih troje, ljuti, dok mudra lija po strani uti.

JEEV ODGOVOR Die se Jei , oi mu sjaje, gostima udnim odgovor daje: - Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag. Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj. Vrijedan sam, radim, bavim se lovom i mirno ivim pod svojim krovom. To samo hulje, nosi ih vrag, za ruak daju svoj rodni prag! Zbog toga samo, lude vas troje estite kue nemate svoje. ivite, ujem, od skitnje, pljake i svrit ete - naopake! To slua lija, pa sudi zdravo: - Sad vidim i ja, je ima pravo! To ree, klisnu jednom uviku, a ono troje digoe viku: - Je nema pravo, na stranu ala: a i ti, lijo, ba si - budala! KRAJ ta dalje bjee, kakav je kraj? Priat u i to, potanko, znaj. Krvnika vuka, jadna mu majka umlati brzo seljaka hajka. Trapavog medu, oh, kuku, lele, do same smrti izbole pele I divlja svinja pade k`o kruka, smae je zimus lovaka puka. Po umi danas, bez staze, puta Jeurka Jei lovi i luta. Vjetak i majstor u poslu svom, radi i uva roeni dom.