Dies Historiae, Br. 5.

ZBORNIK RADOVA PRILOZI IZ HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE
Sveuilite u Zagrebu University of Zagreb Hrvatski studiji Center for Croatian Studies
Biblioteka DIES HISTORIAE Knjiga 5
Nakladnik Publishing Establishment Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu Izdava Publisher Drutvo studenata povijesti Ivan Lui-Lucius Urednik Editor Zrinko Novosel (zrinko.novosel@gmail.com)
PRILOZI IZ HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE

Zbornik radova sa znanstvenih kolokvija 2009. 2011.
Zagreb, prosinac 2012.
SADRAJ CONTENTS
Rije urednika Editorial foreword STEREOTIPI I PREDRASUDE KROZ POVIJEST Stereotypes and Prejudices through History Goran Bude, Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeu u oima kranskih ljetopisaca Hungarians and Reich. Pagans of 9th and 10th Centuries in the Eyes of Christian Chronicles Kosana Jovanovi, Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija pri kraljevskim pogrebima i njihova veza s predstavljanjem besmrtnosti kraljevskog dostojanstva Prejudice and Misconceptions Regarding the Usage of the Effigies in the Royal Funeral Ceremonies and their Connection with the Representation of the Royal Dignity Zoran Ladi, Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih hodoasnika u kasnom srednjem vijeku s posebnim obzirom na mogue predrasude i nerazumijevanja Communes and Inhabitants of Istria and Dalmatia in the Eyes of Foreign Pilgrims with Special Attention to Possible Prejudices and Misunderstandings IDENTITETI KROZ POVIJEST I IDENTITETI DANAS Identities through History and Identities Today Vladimir Geiger, O Nijemcima u Hrvatskoj Ethnic Germans in Croatia Jadranka Grbi Jakopovi, Identitet i identifikacijski procesi: suvremene antropoloke teorijske orijentacije, strategije i prakse Identities and Identificational Processes: Contemporary Anthropological Theoretical Orientations, Strategies and Practices Ivana Juki, Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta: ranonovovjekovni doprinosi Snaga hrvatske kockice: zahvaljujui komu? The Ruling Clique in Sabor and The Making of Croatian Identity: contributions to Early Modern Croatian identities Anamarija Kurili, Natione Liburnus identitet naroda i pojedinca Natione Liburnus Identity of the People and Identity of an Individual DOMOVINSKI RAT ISTRAENOST I KONTROVERZE The Homeland War Research and Controversies Vesna Girardi Jurki , Prilog za sintezu o unitenoj kulturno-povijesnoj batini tijekom agresije na Hrvatsku, 1991. - 1995. 185 73 105 107 148 151 169 171 181
11 25
27 44
45 69
Contribution to a Synthesis of the Devastated Cultural and Historical Heritage during the Aggression on Croatia, 1991 1995 Davor Marijan, Bitka za Vukovar 1991. The Battle of Vukovar, 1991 Draen ivi, Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije The Croatian Homeland War: a Demographic Perspective
241 243 292 294 317
Rije urednika
Dragi itatelji, pred Vama je peta po redu knjiga Biblioteke Dies historiae koju, u suradnji s Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu, izdaje Drutvo sudenata povijesti Ivan Lui - Lucius. Ovim izdanjem obuhvaena su tri znanstvena kolokvija odrana 2009., 2010. i 2011. godine, pa je i sama knjiga tematski podijeljena na tri dijela. Prvi dio nosi naslov Stereotipi i predrasude kroz povijest, a sastoji se od tri rada u kojima su prikazane srednjovjekovne i ranonovovjekovne prakse koje odraavaju naine na koji se u tom razdoblju doivljavalo drugoga. U drugoj cjelini Identiteti kroz povijest i identiteti danas, koja se sastoji od etiri rada, razmatra se pitanje identiteta kroz kulturno-povijesne primjere i iznose novi, interdisciplinarni pristupi problematici. Posljednja cjelina sastoji se od tri rada i nosi naslov Domovinski rat istraenost i kontroverze. Tematika Domovinskog rata ovdje je obraena iz vojno-povijesnog i kulturno-povijesnog aspekta, a jedan rad donosi demografsko istraivanje posljedica rata. Vezano uz posljednju cjelinu, izlaganje je 2011. godine odrala nedavno preminula prof. dr. sc. Vesna Girardi Jurki (Zagreb, 15. sijenja 1944. Pula, 25. kolovoza 2012.). Objavu rada nae drage profesorice omoguili su njezina ki Kristina Din i suprug Mirko Jurki, koji su nam isti proslijedili. Ovim putem im zahvaljujem. Takoer, zahvaljujem svim izlagaima koji su svojim sudjelovanjem omoguili odravanje znanstvenih kolokvija Dies historiae, vodstvu Hrvatskih studija koje ve dugi niz godina podrava rad DSP-a Ivan Lui - Lucius te, dakako, mojim kolegama,
studentima, koji su sudjelovali u radu Drutva. Vjerujem da ovo izdanje Biblioteke predstavlja samo jedan korak u izgradnji dobre i duge tradicije rada studenata Hrvatskih studija na komunikaciji meu povjesniarima i promociji historiografije.
Zrinko Novosel
STEREOTIPI I PREDRASUDE KROZ POVIJEST Stereotypes and prejudices through history
Goran Bude
UGRI I REICH. POGANI U IX. I X. STOLJEU U OIMA KRANSKIH LJETOPISACA

UVOD
Unato injenici kako se Maari poetkom IX. stoljea oslobaaju od kazarske vlasti, zbog pritiska Peenega oni naputaju svoj ivotni prostor Etelkz1 i sele na zapad, tonije u sredinji europski prostor. Zbog nomadskog naina ivota, koritenja hitre konjice i strijelaca, kranske suvremenike oni neodoljivo podsjeaju na Hune. Od sukoba rpdovih sinova s lombardskim kraljem Berengarom 899. godine poinje aktivnija kampanja u kranskim ljetopisima koji, poput primjerice kroniara Otona Freisinkog, opisuju Ugre kao ljude odvratnog izgleda, niskog stasa i duboko usaenih oiju za koje se govori kako ljudima cijede krv. Kranski ljetopisci su uglavnom, opisujui doseljenje pojedinih naroda u njihove nove postojbine, nastavili s praksom povremenog opisa Ugara kao krvoednog i poganskog naroda sve do XIII. stoljea, unato injenici kako su Ugri ve od bitke kod Augsburga 955. godine zavrili s prodorima prema zapadu i nedugo kasnije prihvatili kranstvo.
Etelkz se spominje kao Etelkz i u djelu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio, a nalazio se zapadno od dotadanjeg teritorija na kome su obitavali Maari. Etelkz je prvo poznato maarsko gospodstvo utemeljeno 830. g. i smjeteno oko rijeka Dnjepra, Junog Buga, Dnjestra, Pruta i Sireta.
1
11
Goran Bude
DOLAZAK UGARA NA SREDNJOEUROPSKI PROSTOR

Ugri su kao nomadski narod ugro-finskog podrijetla od otprilike VII. stoljea naseljavali prostor kazarske drave u meurjeju Dona (ma. Etil) i donjeg toka Dunava koji su nazivali Etelkz.2 Iako su se poetkom IX. stoljea oslobodili kazarske vlasti, Maari 895. godine, pod pritiskom Peenega, naputaju taj prostor i sklanjaju se prema zapadu, tonije u sredinju Europu gdje su domicilno stanovnitvo podsjeali na Hune zbog slinog stila ivota na konju, vojne nadmoi izraene kroz precizno streliarstvo te vrlo sline okrutnosti prema neprijateljima.3 Unato injenici kako su se u tom preriodu nekoliko puta sukobljavali s vojskom bugarskog i bizantskog cara Simeona (893.-927.), te se nerijetko spominju u bizantskim izvorima, Ugri se na zapadnoj i srednjoeuropskoj povijesnoj pozornici pojavljuju poetkom druge polovine IX. stoljea kada se pod vodstvom vrhovnog vojnog zapovjednika (ma. gyula) rpda sukobljavaju s vojskom Ludovika Njemakog.4
NAROD KOJI UIVA U SIROVOM MESU, A NAPAJA SE LJUDSKOM KRVLJU

Prie o poganskim pljakaima na brzim konjima koji protivnika zasipaju strelicama uzrokovale su konsternaciju na kranskom zapadu, posebice u Istonoj Franakoj koja je bila najizloenija napadima, a milenijaristiko maloduje koje je vladalo Europom, kako meu elitom tako i meu narodom, dodatno je poveavalo strah. Iako se to danas moda tako ne
2 Lszl Kontler, Povijest Maarske : Tisuu godina u Srednjoj Europi (dalje: Povijest Maarske), Zagreb 2007., 24. 3 Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija zapadne Europe (dalje: Srednjovjekovna civilizacija), Beograd 1974., 75. 4 Kornl Bakay, Hungary, u: The New Cambridge Medieval History (dalje: Hungary), Vol. III, c. 900-c. 1024, ed. Timothy Reuter, Cambridge 1999., 536.
12
Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeu u oima ...
ini, ve prve onodobne informacije koje govore o Ugrima kao izvrsnim jahaima koji vjeto napadaju lukom i strijelom, kao i poznata uzreica Sauvaj nas Boe ugarskih strelica, skrivaju tadanju elementarnu kransku predrasudu prema Maarima, jer se u razdoblju ranog i razvijenog srednjeg vijeka takva vrsta oruja smatrala neprimjerenom za kranskog ratnika, dok je upotreba lukova i samostrela u ratovima izmeu krana i formalno zabranjena na II. Lateranskom koncilu 1139. godine.5 Tako, unato injenici kako lukovi i strijele postoje od vremena najstarijih ljudskih zajednica te da prvi pisani dokaz o postojanju i podrijetlu samostrela nalazimo u djelu Epitoma de rei militaris poznatijem pod nazivom De re militari koje je oko 385. g. napisao rimski povjesniar Publije Flavije Vegecije Renat, lukovi i strelice su teko prihvaane meu kranskim vojskama.6 Odjeci takve crkvene politike su bili prisutni u razmiljanjima srednjovjekovnih kroniara i obinih ljudi o emu svjedoe brojni primjeri. Tako je esto opisivana smrt Geoffroya IV. Martela, grofa od Anjoua, koji je, putujui na pregovore prilikom bitke kod Cand 1106. godine, ubijen hitcem u glavu od strane samostreliara nadahnutog vragom.7 Sukob dobra i zla, Boga i Sotone u kontekstu upotrebe strijela je moda najbolje izraen u pojedinim epizodama iz ivota i smrti engleskog kralja Rikarda I. Naime, Rikard je tokom svog kriarskog pohoda esto koristio samostreliarske odrede te je i sam navodno bio vian koritenju tog oruja, no njegova upotreba samostrela te luka strijela za vrijeme pohoda na Francusku je naila na iroku osudu u vjerskim krugovima, upravo zbog spomenutog nastojanja crkvenih vlasti na ostvarenju Pax Christiana. Prilikom opsade Chalusa
5 Jim Bradbury, The Medieval Archer, Woodbridge-Suffolk, 1985., 1. Ova odluka Crkve primarno je proizvod tenje crkvenih vlasti da se meu svim kranskim vladarima ostvari mir, a prije svega to manje krvoprolia na bojmo polju, odnosno da se postigne opa Pax Christiana kao preduvjet za daljnje organiziranje kriarskih vojni usmjerenih ad liberandum Terre Sancte. 6 urica Petrovi, Samostreli iz zbirke Vojnog muzeja JNA (dalje: Samostreli), u: Vesnik Vojnog muzeja u Beogradu, br. 4., Beograd 1957. 126. 7 Jim Bradbury, The Medieval Archer, 3.
13
Goran Bude
u blizini Limogesa 1199. g., jedan od branitelja je u nedostatku municije iupao englesku strelicu zabijenu u bedeme, te ju stavio u vlastiti luk i pogodio engleskog kralja u rame koji je zbog komplikacija nedugo potom i preminuo.8 Smrt od strelice kao i prisutna simbolika ironija u injenici kako je francuski streliar de facto ubio engleskog kralja njegovom municijom zbog ijeg je koritenja na sebe navukao Boji gnjev, je vie nego oita. Vijesti o ugarskim provalama, opem, pomalo defetistikom, duhovnom ozraju u onodobnoj Europi,9 ali i brojne predrasude prema Ugrima moemo pronai u nizu pisanih izvora tog razdoblja. Naime, nakon reforme benediktinskog reda 817. godine, reda koji dodue zatvara vanjske kole i okree se onima koji e u klerikalnoj Karolinkoj monarhiji obavljati upravne poslove, dolazi do intenziviranja rada na pisanju kronika.10 Benediktinski red je i na prostoru Hrvatskog kraljevstva odigrao veliku ulogu u irenju pismene kulture, ponajprije uvanjem nabonih tekstova, a kasnije i kopiranjem odnosno prepisivanjem drugih narativnih djela.11 Prilikom spomena Ugara u onovremenim narativnim izvorima nailazimo na raznoliko nazivlje: Hunni, Avari, Avares, Ungari, Hungri, Agareni, Pannonici, Vandali, dok se u bizantinskim izvorima ak spominje naziv Tourkoi, to pokazuje kako su suvremenici Ugre poistovjeivali s narodima koji su ranije naseljavali prostor karpatskog bazena, ali i poganskim narodima s granice kranskog svijeta.12 O pojaanom interesu
8 Isto, 3.; Ralph Payne-Gallway, The Crossbow, Its Military and Sporting History, New York 2007., 3. 9 Takvo stanje duha, proireno u prvom redu meu intelektualcima toga vremena, takoer je bilo uzrokovano i jo uvijek prisutnom opasnosti od vojnih snaga procvalih arapskih drava, a koje su prijetile i na Mediteranskom moru i na europskom kontinentu, osobito u panjolskoj i na Siciliji. 10 Jacques Le Goff, Intelektualci u srednjem vijeku (dalje: Intelektualci), Zagreb 2009., 38-39. 11 Aleksandar Stipeti, Socijalna povijest knjige u Hrvata, Knjiga I., Srednji vijek, Zagreb 2004., 27. 12 Kornl Bakay, Hungary, 537.
14
za egzotine narode koji su predstavljali prijetnju kranskoj Europi svjedoe brojni napisani ljetopisi. Kronika pod nazivom Auctarium Neuburgense, koju je pisalo vie alzakih cistercita tijekom XII. stoljea, navodi da postoje dvije grane naroda koji se naziva Turcos, a rije je o istonim Turcima, koje ine Huni s Kaspijskog mora, te o zapadnim Turcima (Turcos) koji se nazivaju Avari i Ugri.13 Bizantski i franaki izvori prilikom referiranja na Ugre, zbog predrasuda, nedostatka znanja i meusobnih komunikacija, ne koriste oblik Magyeri kako je taj narod sam sebe nazivao.14 Njemakim kroniarima nije promakla niti pria o doseljenju Ugara u Panoniju. Tako uz brojne informacije o Ugrima, kroniar Oton Freisinki, polubrat rimsko-njemakog cara Konrada III., cistercitski redovnik i kasniji freisinki biskup, u svojem djelu Chronica sive Historia de duabus Civitatibus iz XII. stoljea15 donosi i podatke o ugarskom naseljavaju Panonije pa tako navodi kako su: Onih dana izaavi iz Skitije i napustivi zemlju Peenega, narod Ugara elio je izbacivanjem Avara nastaniti Panoniju. Govorilo se da je u ono vrijeme bilo kako strahota tako i zvjerstava budui da se taj (narod) uivajui u sirovom mesu, takoer napajao ljudskom krvlju. Da se ne bi kome inilo nevjerojatno neka se uje da su se, govorilo se, Peenezi i Kumani svakodnevno hranili sirovim i neistim konjskim mesom u plitkim zdjelicama. No, ipak su bili zdravi i naviknuti na ubode strijela. Uistinu su se od Bretonaca ili Frizijaca razlikovali u tome to su ovi ozljeivali kopljima, a oni strijelama.16
13 Scriptores Rerum Germanicarum in usum scolarum ex Monumentis Germaniae Historicis, separatim editi, Auctarium Neuburgense, u: Ottonis Episcopi Frisingensis Chronica sive Historia de duabus Civitatibus, editio altera, Hannoverae et Lipsiae, 1912., 477. 14 Kornl Bakay, Hungary, 536. 15 Pisanje kronike kasnije je nastavio Oton, opat samostana sv. Blaa. Naime, Oton Freisinki je pisao kroniku do 1146., a pisanje ljetopisa je nastavio spomenuti opat sve do godine 1209. 16 His diebus gens Unagarorum Ex Scithia egressa ac Pezenatis pulsa Ava-
15
Goran Bude
Splitski kroniar Toma Arhiakon sredinom XIII. stoljea u svome djelu Historia Salonitana, zasigurno najvanijem narativnom izvoru iz hrvatskog srednjovjekovnog razdoblja, takoer na nekoliko mjesta spominje Ugre. Iako se veina podataka odnosi na razdoblje dinastije Arpadovia, Toma Arhiakon donosi i nekoliko crtica o dolasku Ugra u Panoniju koje je saeo u poglavlju De aduentu Hungarorum, odnosno O dolasku Ugara.17 Nakon iznoenja osnovnih podataka kako su Ugri bili dijelom plemena Masageta iz pokrajine Masagerije te kako su u silovitom prodoru zauzeli obje obale Dunava, Toma Arhiakon kree s opisima zvjerstava prema Crkvi i ljudima.18 Tako navodi da su Ugri: Pobili stanovnike toga kraja, a druge odveli u ropstvo. Smjestili su se u toj ravnici jer je bila nenastanjena i zbog toga prilika za pau stoci koja je velikim dijelom sluila kao hrana tome mnotvu. Prialo se da je od davnina taj kraj bio panjak Rimljanima. Poeli su, dakle, okolne krajeve napadati i uznemiravati ruiti crkve i obarati se na krane odnosno, bellis asiduis infestare, ecclesias destruere, christioanos afligere.19
ribus eiectis Pannoniam inhabitare cepit. Haec eo tempore tam inmanis, tam belunia fuisse dicitiur, ut crudis carnibus utens humano quoque sanguine potaretur. Quod ne cui incredibile videatur, audiat, quod Pecenati et hii qui Falones dicunturcrudis et inmundis carnibus, utpote equinis, cattinis, usque hodie vescuntur. Valent autem in sagittarum ictisolent. Differunt vero a Britonibus seu Fresonibus in hoc, quod illi missilibus, isti sagittas nocent. Per idem tempus Nortmanni Gallias circa Senoas, Parisius, Trecas pervagantur. Scriptores Rerum Germanicarum in usum scolarum ex Monumentis Germaniae Historicis, separatim editi, Ottonis Episcopi Frisingensis Chronica sive Historia de duabus Civitatibus, editio altera, Hannoverae et Lipsiae, 1912. 271-272. 17 Historia Salonitana. Thomae Archidiaconi. Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum (dalje: HS), ur. Olga Peri Matijevi Sokol, Mirjana Katii, Radoslav, Split 2003., 56-59. 18 HS, 56-57. 19 His fere temporibus pars aliqua gentis Massagetum egressa de regione sua, que Mageria nuncupatur, uenit in multitudeine gravi opstantia quoeque devastans totam Panoniam ex utraque parti Danubii ocupauit. Interfectis namque incolis regionis ilus aliisque in serviututem redacits posuerunt se in planicie illa, quia propter raritatem hominum abilis erat Animalibus alendis,
16
Bili su estoki pogani, prvo su se zvali Huni, a zatm Ugri. Pria se da je prije toga vremena otiao iz toga kraja voa Atila, najsuroviji progonitelj krana, odnosno, ferocissimus prosecutor Christiuanorum.20 Maarski kroniar iz XIII. stoljea, imun de Kza u svojoj kronici Gesta Hungarorum, maarske korijene smjeta u biblijska vremena kroz priu o Nimrodu. Naime, kako ovaj kroniar navodi, nakon opeg potopa 201. godine, div Mnrth (koji je vjerojatno bio biblijski Nimrod) zapoeo je gradnju babilonske kule. Nakon Boje kazne zbog koje su se jezici Babilona izmijeali i ljudi se vie nisu mogli meusobno razumjeti, Mnrth je otiao u zemlju zvanu Havilah, dananju Perziju, gdje je dobio sinove Hunora i Mogora.21 Prema miljenju navedenog kroniara, svi Maari vuku svoje podrijetlo od ove dvojice brae. Iako je Mnrth imao jo sinova s drugim enama, koji su stasom i izgledom sliili Hunoru i Mogoru, ali oni nisu postali Maari.22 U drugoj polovini IX. stoljea, Maari su, prema legendi, dobili zemlju u Karpatskoj dolini od Velikomoravskog kneza Svatopluka i to putem simboline razmjene budui da su moravskom knezu poslali bijelog osedlanog konja. No, zbog nepotivanja dogovora Svatopluk se, nakon odricanja ugovora, utopio u bijegu pred Maarima.23 Navedena legenda zapravo indirektno opisuje stvarne povijesne dogaaje iz tog vremena vezane uz injenicu da su Maari najprije pristali uz Velikomoravskog kneza Svatopluka protiv Istonofranake drave, no ve 892.
ex quibus maxime multitudo ipsa uictum habebat. Hec regio dicebatur fuisse antiquitus parqua Romanorum. Ceperun ergo circumpositas regiones bellis asiduis infestare, ecclesias destruere, christioanos afligere. Etant enim pagani crudelissimi, prius vocabantur Hunni, postea sunt Hungari nuncupati. Ante ipsa tempora dux Atila, ferocissimus prosecutor Christianorum, de predicta regione dicitur fuisse egressus, HS, 56-57. 20 HS, 56-57. 21 Simonis de Kza, Gesta Hungarorum, Budumpeta-New York 1999., 12-13. 22 Isto, 14-15. 23 Lszl Kontler, Povijest Maarske, 26.
17
Goran Bude
godine oni pristaju uz budueg istonofranakog cara Arnulfa u ije su ime poharali Velikomoravsku dravu.24 Slijedom tih dogaaja, Maari ve 895. godine prelaze Karpate u manevru za koji se pretpostavlja kako nije bio zamiljen kao iskljuivo pljakaki pohod nego promiljen postupak s ciljem trajnog naseljavanja.25 O dogaajima iz razdoblja saveznitva sa Svatoplukom kratko govori Istonofranaka kronika pisana u znamenitom benediktinskom samostanu u Fuldi pod nazivom Annales Fuldenses, a koja pokriva vremensko razdoblje od vladavine Ludovika Pobonog do poetka X. stoljea. Rije je o jednom od djela nastalom kao rezultat tenje da se uvea vanost vladavine Karolinga.26 Naime, u karolinkoj dvorskoj kapeli od 769. godine zapisivani su slubeni anali za cijelo carstvo, ali su od 821. godine oni razdijeljeni na kronike za podruje Istone Franake (tzv. Annales Fuldenses) i za teritorij Zapadne Franake (Analles Bertiniani).27 U Annales Fuldenses Maari se prvi put spominju u vrijeme prije stupanja u savez sa Arnulfom pa se tako, vezano uz opise dogaaja iz 894. godine, navodi kako su: Avari, koje su zvali Ugri, koji su u tim vremenima lutali s one strane Dunava, uinili su mnoge jade. Naime, ubijanjem starih udanih ena, mladih djevojaka i stoke uzgajane za rasplod, koju su vukli sa sobom, i pokoljem unitili su itavu Panoniju.28
Attila Zsoldos, The Legacy of Saint Stephen, Budimpeta 2004., 16. Lszl Kontler Povijest Maarske, 26. 26 Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka (dalje: Srednjovjekovno doba), Zagreb 1980., 294. 27 Isto, 294. 28 Avari qui dicuntur Ungari, in his temporibus ultra Danubium peregrantes multa miserabilia perpetravere. Nam nomines et vetulas matronas penitus occidendo, iuvenculas tantum ut iumenta pro libidine exercenda secum trehentes totam Pannoniam usque at internetionem deleverunt. Scriptores Rerum Germanicarum in usum scolarum ex Monumentis Germaniae Historicis recusi, Annales Fuldenses. Continuatio Ratisbonensis (dalje: Annales Fuldenses), post editionem G.H. Pertzii, accedund Fridericus Kurze, Hannover 1891., 125.
24 25
18
Iako je ranije spomenuti kroniar imun de Kza u svojoj kronici ponajprije pokuao opisati ranu povijest Maara kao i velika postignua svog naroda, na nekim se mjestima u ljetopisu ipak osjea odreena doza nesklonosti prema ranijim, poganskim obiajima, njegovih sunarodnjaka. Tako je, primjerice, prilikom opisa dogaaja koji su uslijedili nakon pobjede nad Svatoplukom, te drutvenog i politikog ureenja i kretanja nekih plemena na novom prostoru, imun de Kza posebnu pozornost usmjerio na jednog od ugarskih vojnih zapovjednika imenom Vrbulcsu koje se naselio u Zalu kod Balatona, a koji se nakon saznanja da mu je djed ubijen u bitci kod Krimhilda, osvetio njemakim zarobljenicima tako da ih je ispekao na ranju, a drugima je pio krv kao da je vino.29 Nakon vojnih operacija protiv Svatopluka u Velikomoravskoj kneevini, Arnulf Karantanski se posluio maarskim konjanicima (njih oko 500, najvjerojatnije pod vodstvom jednog od Arpdovih sinova) prilikom sukoba oko carske krune sa lombardskim kraljem Berengarom 899. godine.30 Unato injenici kako su bili zaustavljeni kod Venecije, spektakularno su porazili Berengara kod rijeke Brente, te time faktiki, u reiji jednog istonofranakog pretendenta na prijestolje, ostvarili prvi u nizu prodora na zapad kojima su zaprepastili kranski svijet. Sav uas zapadnih krana prema hordama koje su na konjima preplavile i opustoile Lombardiju, a ubrzo zatim i Panoniju, ukljuivi i dananji istoni dio Austrije, izvrsno opisuju zapisi Otona Freisinkog koji maarske konjanike opisuje kao ljude odvratnog izgleda, niskog stasa i duboko usaenih oiju za koje se govori kako ljudima cijede krv.31 Koristei Arnulfovu smrt krajem 899. godine, Maari su na povratku kui tijekom
volens recipere vindictam super eos plures Germanicos assari fecit super veru et tanta crudelitate in eos dicitur exarisse, quod quorumdam quoque sanguinem bibit sicut vinum.; Simonis de Kza, Gesta Hungarorum, 85. 30 Lszl Kontler Povijest Maarske, 27. 31 Tom Holland, Millenium, London 2009., 42.
29
19
Goran Bude
900. godine prilino lako pokorili Panoniju i Moravsku kneevinu (902. g.).32 Anali iz Fulde donose nam i opis dogaaja iz 899. godine pa tako saznajemo da su : Avari zvani Ugri, unitivi cijelu Italiju, tako da su s namjerom da smaknu to je vie mogue biskupa i stanovnika Italije koji su poslani protiv njih, u jednom pokolju u jednom danu ubili njih 20 tisua. Ugri, koji su provalili u Italiju i najveim je dijelom unitili, povukli su se u Panoniju istim putem kojim su uli. Poslali su Bavarcima svoje izaslanike, pod izlikom da s Bavarcima sklope mir, ali zapravo da istrae njihovo podruje! Jao, kakve li alosti! Prvo zlo proizalo iz proteklih dana usmjereno je prema Bavarskom Kraljevstvu i uinilo je mrsku tetu. Naime, odjednom su Ugri snanom rukom i golemom vojskom neprijateljski napali preko rijeke Enns (kod grada Radstadta u Austriji) Bavarsko Kraljevstvo, kako bi u jednom danu ognjem i maem ubili i unitili sve to se prostiralo u duini i irini od 50.000 milja. Kada su, doznavi za to, Bavarci iz udaljenijih krajeva, potaknuti alou, odluili pouriti protiv njih (Ugra). Ali, Ugri su se, predosjeajui ovo, vratili s onim to su opljakali na svoje odakle su i doli, na svoje u Panoniju. Istodobno, pak, jedan (neki) dio njihove vojske unitio je onaj poplavljeni dio rijeke Dunava.33
Lszl Kontler Povijest Maarske, 27. Iterim vero Avari, qui dicuntur Ungari, tota devastata Italia, ita ut occisis episcopis quampluris Italici contra eos depellare molientes in uno prelio una die (na margini 900) ceciderunt XX milia. Ipsi namque eadem via, qua intraverunt, Pannoniam ex maxima parte devastantes regressi sunt. Annales Fuldenses, 184-185. Missos illorum sub dolo Baworios pacem obtanto regionem illam ad explorandum transmiresunt. Quod pro dolor! Primum malum et cunctis retro transactis diebus invisum damnum Baiowarici regni contulit. Igitur ex inproviso cum manu valida et maximo exercitu ultra Anesum fluvium regnum Baiowaricum ostiliter invaserunt, ita ut per quinquaginta miliaria in longum et in traversum igne et gladio cuncta caedendo et devastando in una die prostraverint. Quod ut comperentes ulteriores Baiowarii, dolore compulsi econtra festi32 33
20
Kako su Maari u prvim godinama X. stoljea svoje pohode proirili na podruja uz rijeke Labu i Dunav te poeli napadati Karantaniju, Sasku, Bavarsku i istonofranako podruje, tako se strah irio sve dalje. Strah od pogana koji ususret 1000. godini vre razaranja apokaliptikih razmjera osjea se i ak u stotinama kilometara udaljenoj Burgundiji. Naime, biskup Verduna, ija je biskupija bila pod konstantnim pljakakim udarima Maara, u pismu biskupu Auxerrea dolazak ugarskih konjanika povezuje sa dolaskom Sudnjeg dana, tonije dolaskom biblijskih Goga i Magoga metarijaliziranih u obliku maarskih pljakaa.34 U toj, strahom i uasom ispunjenoj, prepisci uoavamo argumentaciju kojom su crkveni suvremenici povezivali nemilosrdne maarske provale sa dolaskom Sotone. Naime, smatrali su kako se Rimsko Carstvo, ponovno obnovljeno pod Karlom Velikim da slui kran stvu, poelo uruavati, a time su, prema miljenjima nekih od suvremenika, uklonjene sve zapreke za dolazak Antikrista.35 Ako Maari nisu Gog i Magog, koja druga mrana sila moe tako utjecati osim prisutnosti antikrista? Uostalom, postojali su vidljivi znakovi, koje ak ni skeptici nisu mogli opovrgavati. Carstvo Rimljana, obnovljeno pod Karlom Velikim s namjenom zatite i ujedinjenja krana, raspadalo se u kaosu, ne samo zbog nasrtaja Maara ve i zbog unutranjih sukoba kranskih vladara u srcu culture Christiane te stalne prijetnje Saracena odnosno Arapa na njenim rubovima, a sve to je uzrokovalo nepostojanje bilo kakve brane koja bi sprijeila dolazak antikrista.36 Napomenimo kako su
nare disponunt; sed hoc Ungari precognoscentes cum hia, quae depredaverunt, redierunt, unde venerant, ad sua in Pannoniam. 34 For they say that this is the last time of the age, and the end of the world is near, and therefore the Hungarians are Gog and Magog. Nevere were they heared before - but now, behold it is the end of time, and they have materialised. Tom Holland, Millenium, 43. Vidi detaljnije: http://web.bu.edu/mille/ scholarship/1000/1000-dos.html. 35 Tom Holland, Millenium, 44. 36 Isto, 43.
21
Goran Bude
sline apokaliptine usporedbe sa Gogom i Magogom suvremenici biljeili i u vrijeme kasnije mongolske provale u Europu.37 Zbog brojnih provala maarskih pljakaa na zapad njihova se granica konstantno mjenjala i pomicala, iako je nakon rpdove smrti 907. godine utvren novi geografski okvir njihove dravne tvorevine koji je sa svih strana bio zatien irokim prostorom nenastanjene i opustoene granice zvane gyep.38 Kronika Analles Allamanici nam donosi vrlo oskudne podatke o Maarima u prvim godinama X. st., pa tako nailazimo tek na zabiljeku o jednom sukobu navedenom kao Norici cum Ungris pugnaverunt, et ex partem eis occiderunt, dok za godinu kasnije imamo jo skromniji podatak koji nam samo otkriva kako su Ugri upali u Italiju.39 ak i oskudni podatci iz navedenog izvora vrlo jasno opisuju maarske vojne prodore tijekom prvog desetljea X. stoljea. Tako saznajemo za dogaaje iz 908. godine kada su Maari, nakon upada u Saksoniju, opustoili ovu zemlju i ubili turinkog vojvodu Burkharda i biskupa Rudolfa.40
UGARSKA KRIZA X. STOLJEA

Provale ugarskih konjanika nastavljaju se napadima na Alsace, Lorraine, Bourgogne i Languedoc. Meu glavnim rtva ma u narednom periodu su Pavija, zauzeta 924. godine, gdje su, prema iskazima suvremenika, Ugri popalili 44 crkve, dok je Verdun bio u potpunosti spaljen dvije godine kasnije. Neke godine su bile osobito strane, kao na primjer 926. godina, kada Maari pustoe predio Ardena do Rima, zatim 937. godina, kada pljakaju velike
37 Felicitas Schmieder, Christians, Jews, Muslims-and Mongols: Fitting a Foreign People into the Western Christian Apocalyptic Scenario, u: Medieval Encounters , vol. 12, br. 2, 2006., 274-295. 38 Kornl Bakay, Hungary, 539; Lszl Kontler Povijest Maarske, 27. 39 Annales Alamannici, u: Monumenta Germanicae Historica, 54. 40 Ungari in Saxonnes; et Burchardus dux Toringorum et Ruodulfus episcopus Equinoque aliique quamplurimi ocissi sunt devastata terra. Annales Alamannici, Monumenta Germanicae Historica, 54.
22
dijelove njemakih, francuskih i talijanskih zemalja, te 954. godina, kada napreduju i pljakaju golemi teritorij od Cambreisa na zapadu do Lombardije na jugu.41 Ove provale su teko mogle biti sprijeene zbog visoke mobilnosti ugarskih konjanika, ali ponajvie zbog injenice kako su njemake zemlje tih godina bile oslabljene zbog jaanja autonomnih vojvodstava, unutarnjih sukoba u carstvu te, posljedino, opeg slabljenja sredinje carske vlasti. Car Konrad I. je gotovo cijelo razdoblje svog vladanja posvetio smirivanju unutarnjih sukoba u Njemakom Carstvu, a njegov nasljednik Henrik I. Ptiar krenuo je slinim putem s tom razlikom to je 924. godine uspio za veliku otkupninu sklopiti devetogodinji mir.42 Mir je iskoriten za izgradnju fortifikacijskog sustava kao i za obuku vojske. To se pokazalo odlinim potezom ve nekoliko godina kasnije (933. g.), kada je Henrik, nakon to je odbio ponovo platiti otkupninu, porazio Maare kod Mersebuga. Sam poraz kod Merseburga nije bio toliko poguban za Maare u vojnom smislu, koliko je bio poguban zbog prestanka plaanja otkupnine u politikom, ali i u ekonomskom smislu.43 Nepovoljne okolnosti za Maare dostigle su vrhunac dolaskom na carsko prijestolje Henrikovog sina Otona I., a njegovog brata Henrika na mjesto bavarskog vojvode. Sam Henrik I., nakon preuzimanja vlasti nad Bavarskom 950. godine, kree u napad na maarske zemlje vodei se istim pljakakim naelom koji su Maari provodili pljakajui kranske zemlje kroz niz godina.44 Iako oslabljen estim ratovanjem kao i naporima za konsolidacijom carskih zemalja, Oton I. Veliki je 955. godine uspio okupiti veliku vojsku kod Augsburga i nanjeti Maarima katastrofalan i odluujui poraz. Suvremenici su u prikazima maarskog poraza kod Augsburga bili nemilosrdni ak i u opisima poraenih pogana pri emu je posebno zanimljivo izdvojiti biljeke opata Widukinda iz Corveya koji je u svom djelu Res
Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija, 75. Lszl Kontler, Povijest Maarske, 29. 43 Lszl Kontler, Povijest Maarske, 29. 44 Tom Holland, Millenium, 60.
41 42
23
Goran Bude
Gestae Saxonicae naveo kako su se maarski konjanici, nakon kie strijela koje su uputili prema vojsci Otona I., meusobno hrabrili i istovremeno plaili kransku vojsku neljudski urlajui zvukove hiu-hiu.45 Poraz kod Augsburga se smatra prekretnicom u maarskoj, ali i u europskoj povijesti. Naime, nakon, za kranske snage pobjedonosne, bitke kod Augsburga prestaju maarski prodori u dubinu zapadno-europskih zemalja i time, unato manjim okraajima sa Bavarcima, nestaje prijetnja kranskom zapadu. Istovremeno se Maari, pod snanim uplivom spomenutog poraza, okreu od nomadskog prema sjedilakom nainu ivota.46 Takoer, rezultat bitke kod Augsburga oznaio je i poetak odlaska bavarskih misionara u Karpatsku dolinu te poetak procesa pokrtavanja Maara.47 Nadalje, Otonu I. pobjeda je neposredno omoguila finalizaciju dugogodinjeg nastojanja za uspostavom nove carske moi na Zapadu, koja je zavrena 962. godine kada je i slubeno obnovio carsku vlast koja je nestala sa Karolinzima.48
Isto, 60. Lszl Kontler Povijest Maarske, 29.; Attila Zsoldos, The Legacy of Saint Stephen, 24., Kornl Bakay, Hungary, 544; Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija, 75. 47 Tom Holland, Millenium, 75. 48 Jacques Le Goff, Srednjovjekovna civilizacija, 75.
45 46
24
SUMMARY Goran Bude HUNGARIANS AND REICH. PAGANS OF 9th AND 10th CENTURIES IN THE EYES OF CHRISTIAN CHRONICLERS
First historical notes on Hungarians can be found in Christian chronicles starting from the ninth century when the Hungarinas started to settle in the Karpatian Basin as a consequence of Pechenegs military pressure on the original homeland of the Hungarian tribes situated in Etelkz. General attitude of the first Christian chronicles towards Hungarians was in the first place negative but also fulfilled with fear and consternation caused by the cruel way of warfare and various daily rituals, habits, and customs expressed in barbaric way. The fear from this unknown and unpredictable conquerors, often connected with the Satan himself and considered as his servants was supported also by the so called Milleniarism i. e. the widespread spiritual confusion of European Christians caused by the fear of the Apocalypse wich will start according to their calculations in the year 1000. The Frankish state recorded its official chronicles started from 769. From the year 821 the Annals were divided into Annales Fuldenses (East Frankish Annals) and Analles Bertiniani (West Frankish Annals). From that time onwards these chronicles the most useful source for the the research of the early history of the Hungarians in Europe. These chronicles are also fulfilled with many different notes wich describe Hungarians as ruthless conquerors prone to killing of the women, children and elderly people. It is important to underline that in that period Hungarian military campaigns were focused on Panonian Basin as the primary target of their military pressure. In the thwelfth century the most important sources for the research of the Hungarian history are Auctarium Neuburgense and particulary Chronica sive Historia de duabus Civitatibus, written partly by Otto of Freising who gives the similar records on Hungarians as the authors from the previous centuries. One of the most important sources for the research of early Hungarian history in Europe is written by Spalatin archdeacon Thomas in the middle of the thirtheenth century and entitled Historia Salonitana. Common feature of these narrative sources, including Thomas chronicle, is extremly negative attitude towards Hungarians regardless the fact of their conversion to Christianity. Such negative perception
25
Goran Bude
was, to some extent, alleviated by thirtheenth century narrative source entitled Gesta Hungarorum and written by Hungarian royal priest Simon de Kza. In his chronicle Simon de Kza wanted to underline certain positive achievements of his compatriots. Yet, as the member of the royal court and the high Hungarian ecclesiastical hierarchy, Simon de Kza recorded also certain barbaric remains still vivid among his Hungarian countryman.
26
Kosana Jovanovi
PREDRASUDE I ZABLUDE VEZANE UZ UPOTREBU EFIGIJA PRI KRALJEVSKIM POGREBIMA I NJIHOVA VEZA S PREDSTAVLJANJEM BESMRTNOSTI KRALJEVSKOG DOSTOJANSTVA
Efigije predstavljaju nezaobilazni dio pogrebnog ceremonijala u razdoblju od antikih vremena nadalje. Pumpa funebris sadri dva naina kako je efigija sudjelovala u ceremonijalu, a oni se prije svega odnose na njihovu pokretljivost ili pak nedostatak te karakteristike. Dakle, efigije se mogu podijeliti u dvije kategorije; prva se odnosi na fiksne efigije, odnosno one poloene ponad grobnoga mjesta nakon ukopa, dok se ona druga odnosi na pokretne, odnosno one koje su bile koritene u samoj pogrebnoj procesiji. Grobne, odnosno fiksne efigije predstavljale su izraeni kip koji je trebao im vie nalikovati pokojniku. Takve su skulpture obino raene u prirodnoj veliini i poloene u leei poloaj iznad groba. Pokojnik je esto prikazivan u poloaju koji je trebao odavati trenutak dubokog sna. Ruke su najee bile sklopljene na prsima ili pak zdruene u poloaju molitve. Zanimljivo je napomenuti da su oi pokojnika na fiksnoj efigiji u nekim sluajevima bile otvorene, to je tumaeno kao elja da se pogled usmjeri prema nebu, odnosno Bogu.49 Iako obje vrste efigija nose svoju posebnu simboliku i znaenje za pogrebni ceremonijal samo se uz pokretne odnosno tzv. pogrebne efigije vezuje interpretacija kako upravo one simboliki najsnanije prikazuju prijenos vlasti iz ruku pokojnog vladara u
49 Vie o fiksnim efigijama engleskih srednjovjekovnih kraljeva kod Mark Duffy, Royal Tombs of Medieval England, Gloucestershire, Tempus, 2003. (u nastavku Duffy, Royal Tombs of Medieval England).
27
Kosana Jovanovi
one njegovog nasljednika. Te pokretne efigije su bile izraivane i upotrebljavane samo u sluajevima pogreba osoba koje su nosile kraljevski status te im je i zato dodijeljena uloga prenositelja ideje o besmrtnosti kraljevskog dostojanstva u sluajevima pogreba engleskih i francuskih kraljeva od razdoblja srednjeg vijeka nadalje.50 I upravo radi te uloge o njima e najvie biti rijei u ovom izlaganju. Pokretne efigije prvi puta stupaju na scenu u pogrebnom ceremonijalu engleskih srednjovjekovnih kraljeva. Iako do sada povjesniari nisu bili u mogunosti utvrditi tono vremensko razdoblje u kojem je efigija ula u upotrebu, sa sigurnou se pak moe utvrditi zato je uope bilo potrebno da se ona uvede u pogrebni ceremonijal. Naime, smatra se da je pravi razlog uvoenja efigija injenica da je pogrebni ceremonijal u srednjem vijeku, posebice onaj vladara, bio dugotrajan i posebno ureen proces. Da bi poblie objasnili problematiku, nije potrebno detaljno opisivati tijek pogreba ve je dovoljno samo navesti jednu injenicu, a to je da je pogreb jednog srednjovjekovnog vladara trajao nekoliko dana, a iznimno i vie mjeseci. Kako je jedan od vanijih segmenata pogrebnog ceremonijala engleskih kraljeva bila i praksa dueg izlaganja tijela (kojem bi se na taj nain odale sve dune poasti), tijelo koje nije moglo biti poloeno pred lice javnosti predstavljalo je iznimno odstupanje od zacrtane prakse. Engleski pogrebni ceremonijal biljei ve od vremena kralja Edvarda Ispovjednika te Vilima Osvajaa obiaj da se tijelo kralja izloi javnosti na nain da ga se nosi na ukop bez
Kraljevsko dostojanstvo je definirano kao skup prava i privilegija koje kralj utjelovljuje prilikom stupanja na prijestolje. Teorija prenoenja kraljevskog dostojanstva okosnica je rada povjesniara Ernsta H. Kantorowicza koji definira kralja kao dvojaku osobu (gemina persona) koja pored svojeg prirodnog tijela po krunidbi dobiva i drugo tzv. politiko tijelo. Upravo to drugo tijelo predstavlja besmrtnost kraljevskog dostojanstva poto ono za razliku od prirodnog nije podlono zubu vremena. Vie kod Ernst H. Kantorowicz, The Kings Two Bodies a Study in Medieval Political Theology, Princeton, Princeton Universtiy Press, 1997. (reprint izdanja iz 1957.) (u nasatavku Kantorowicz, The Kings Two Bodies).
50
28
Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...
da je izvren proces balzamacije, ali jo uvijek pokrivenoga lica. Ipak ceremonijal je napredovao i mijenjao se do vremena ukopa Henrika II. kada je tijelo kralja izloeno s otkrivenim licem. To su sve bili sluajevi kada je tijelo bilo podobno za otvoreni ukop, odnosno nije bilo oteeno. Meutim, tijelo kralja koje je oteeno, bilo radi nasilne smrti ili pak neke bolesti koja je ostavljala vanjski trag, nije moglo biti izloeno javnosti. Nadalje, ponekad vremenski uvjeti nisu bili naklonjeni ak ni neoteenim truplima jer bi se brzo unitili prilikom dugotrajnog izlaganja. Ljudi su pristupili stoga raznim nainima ouvanja trupla do vremena ukopa od kojih je najei bio proces balzamacije.51 Isto tako, ukoliko je kralj preminuo daleko od mjesta predvienog za ukop koritene su metode prezervacije tijela kako bi se ono ouvalo do trenutka polaganja u zemlju. Takav je primjerice bio sluaj engleskog kralja Henrika I. koji je preminuo u Francuskoj te je zbog lakeg prijenosa i ouvanja njegovo tijelo balzamirano te potom prevezeno u Englesku radi ukopa.52
51 Procesu balzamacije pristupalo se na slijedei nain. Tijelo je odmah nakon smrti temeljito oprano i oieno, potom su izvaeni skoro svi unutranji organi, koji su potom pokapani na razliitim mjestima, koja su bila od politikog ili vjerskog znaaja za kraljevstvo, to je bila praksa koja se razvila u razdoblju srednjeg vijeka. Smatra se da je na taj nain kralj htio doarati do kojih sve podruja dosee njegova vlast. Tom je obiaju stao na kraj papa Bonifacije VIII. Nakon to su izvaeni organi, tijelo je bilo umoeno u alkohol a u posjekotine u mesu su umetnute razne biljke nakon ega je itavo tijelo umotano u platna natopljena voskom. Detaljan opis procesa balzamacije koriten u pogrebima engleskih kraljeva daje tekst pod nazivom De exequiis regalibus iz 14 st. koji je prvi puta tiskan u publikaciji autra Williama Maskella, Monumenta Ritualia Ecclesiae Anglicanae, London, 1882. Vie o procesu balzamacije kod Christopher Daniell, Death and Burial in Medieval England (1066-1550), London, Routledge, 1997., 111. Pred metode balzamacije koja je raena s jasnim ciljem ouvanja tijela koritena je ponekad i metoda rezanja tijela te kuhanja da bi se mesni dijelovi odvojili od kosti koje su nakon toga pokapane. Takav je bio sluaj primjerice sa engleskim kraljem Edvardom I. 52 Vie o nainima smrti engleskih kraljeva kod Michael Evans, The Deaths of Kings, Royal Deaths in Medieval England, London, Hambledon and London, 2003.
29
Kosana Jovanovi
Uz sve mogue naine ouvanja trupla do trenutka samog ukopa ponekad meutim nije bilo mogue zaustaviti utjecaj vremena. U sluaju da je tijelo u trenutku smrti bilo kompromitirano, odnosno unakaeno na bilo koji nain, ak ni pomo balzamiranja nije bila dovoljna da ga se ouva. Brzo propadanje tijela je dakle prvi od razloga za uvoenje tzv. pokretne efigije u pogrebni ceremonijal. Pogrebne efigije su u ovim sluajevima sluile kao zamjena za tijelo koje e biti pokopano. S druge strane, pogrebne su efigije takoer nastupale i kao zamjena za potpuno odsustvo trupla koje bi se pokapalo. Primjerice, umjesto kralja koji je umro daleko od svoje postojbine i ije tijelo nije moglo ouvano stii na vrijeme da bude ukopano, koritena je efigija, koja tada preuzima glavnu ulogu u pogrebnom ceremonijalu. Upravo jedan takav dogaaj kada nije bilo mogue u potpunosti izloiti itavo tijelo pokojnog kralja pri pogrebu zabiljeen od strane engleskih kronika kao prvi slubeno navedeni sluaj upotrebe efigije u kraljevskom ukopu. To je bio sluaj engleskog kralja Edvarda II. koji je umro i bio pokopan 1327. godine.53 Kako je kralj preminuo uslijed nerazjanjenih okolnosti54 te kako je prolo neuobiajeno dugo vremena od trenutka kad je nastupila smrt do vremena ukopa, upotrebljena je efigija. To je bio prvi slubeno zabiljeen sluaj koritenja pogrebne efigije, meutim smatra se da je ona bila u upotrebi jo i ranije.55
53 Natalie Fryde, The Tyranny and Fall of Edward II, Cambridge, Cambridge University Press, 1979., 201.(u nastavku Fryde, The Tyranny and Fall of Edward II). 54 Pretpostavlja se da je kralj Edvard II. trpio muenja te da je usmren u zatvoru u kojem je boravio nakon svoje abdikacije, meutim izvori nisu suglasni oko razloga smrti kralja pa ak ni oko toga da li je kralj zaista umro u zatvoru. Za vie o sluaju smrti i pogrebu Edvarda II. pogledati Fryde, The Tyranny and Fall of Edward II, Michael Prestwich, Three Edwards, London, Routledge, 2001. (u nastavku Prestwich, Three Edwards), Ian Mortimer, The Death of Edward II in Berkeley Castle, English Historical Review, vol. 120, no. 489, 2005., 1175-1214.(u nastavku Mortimer, The Death of Edward II in Berkeley Castle). 55 Pretpostavka glasi da je efigija koritena ve pri pogrebu engleskog kralja Henrika II., 1189. godine. Za daljnje istraivanje te pretpostavke pogledati
30
Efigije su dakle od svoje prve pojave sluile kako bi predstavljale kralja, odnosno njegovo tijelo koje nije moglo biti izloeno tijekom ceremonije iz razliitih razloga. Samim time efigija bi primila asti koje su namijenjene pokojnome vladaru. Da bi se to jae simboliki dokazalo da je efigija upravo ta koja predstavlja kralja, poela je praksa po kojoj se pogrebna lutka ukraavala na nain da jo vie zrcali pokojnog vladara.56 Nastojanja da pogrebna efigija to vie nalikuje na preminulog kralja bila su razliita. Poevi od toga da je sama lutka izraivana prema posmrtnoj maski, odnosno, odljevu lica koji se uzimao odmah nakon to je nastupila smrt, pa do toga da je ta asimilacija rezultirala time da je efigija nosila sveanu kraljevsku odjeu, ponajvie onu koju je vladar nosio pri svojoj inauguraciji. Ali odlazi se i korak dalje, te se uz efigiju postavljaju i simboli vlasti, odnosno insignije. Efigije su dakle napravljene na nain da to vie slie pokojnom vladaru. Odlijev koji se uzimao odmah nakon smrti davao je onima koji su izraivali efigije neprocjenjive podatke o crtama lica kralja te tako omoguio to vjerniju reprodukciju njegovog fizikog izgleda. Osim toga efigije su odjevane u sveanu odjeu i obuu, a uobiajena je bila ona koju je kralj nosio za vrijeme inauguracije. Jedna efigija je obino odjevena na nain da posjeduje kraljevski plat, rukavice, hlae te sveane papue upravo onakve kakve je vladar nosio za ivota. U sluaju pogreba francuskih kraljeva efigija je bila odjevena u bluzu te satenski kratki kaput preko kojeg je postavljena plava satenska tunika ukraena sa simbolima ljiljana (fleur de lis).
Ralph E. Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, eneva, Droz, 1960., 80. (u nastavku Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France). 56 Efigije su inae izraivane najvie od drveta (u jednom komadu ili pak u vie njih koji su potom sastavljeni u cjelinu) poto je to materijal koji je mogao due odoljeti vremenu. Meutim, koriteni su i drugi materijali, kao npr. vosak ili bombast. Vie kod The Funeral Effigies of Westminster Abbey, ured. Anthony Harvey i Richard Mortimer, London, The Boydell Press, 1994. (u nastavku The Funeral Effigies of Westminster Abbey).
31
Kosana Jovanovi
Noge su bile prekrivene arapama u koje su uvezene zlatne niti, a na stopala su postavljane crvene satenske papue. Preko itave te oprave postavljen je kraljevski plat bez rukava izraen u ljubiastoj boji s uivenim bijelim satenskim ljiljanima i ovratnikom od hermelina.57 Tako ureenoj pogrebnoj lutki pridruene su i insignije. Od insignija efigija je posjedovala krunu, koja joj je postavljena na glavu dok su joj ruke tako izraene da dre ezlo i ruku pravde.58 U sluaju pogrebnog ceremonijala francuskih kraljeva efigija je ukraena slijedeim insignijama: oko vrata je postavljena ogrlica Velikog reda, a na glavu mala smea kapa na koju se stavlja kruna ukraena draguljima. S obje strane efigije postavljeni su ezlo i ruka pravde koji lee na zasebnim jastucima.59 Treba napomenuti da je koritenje tih insignija ogranieno samo na ekspoziciju tijela, meutim, kada nastupa vrijeme ukopa insignije se uklanjaju. Ovako ukraena efigija u sluaju pogrebnog ceremonijala francuskih kraljeva leala je na posebnom mjestu nazvanom lit de honour iznad koje je postavljen baldahin. Meutim, nije se stalo na tome. Francuski je pogrebni ceremonijal izuzetno napredovao uz neprestano uvoenje raznih novosti. Jedno od takvih noviteta bilo je i posluivanje veere pred lit de honour uz prisutstvo znamenitih sudionika ceremonijala koji su blagovali u ast pokojnom kralju.60 Kada je nastupio trenutak pogrebne procesije prema mjestu ukopa, efigija je opet dobila znaajno mjesto u ceremonijalu. Noena je iznad lijesa ili pak na koiji neovisno od lijesa, ali gotovo uvijek ispod baldahina. Ovaj obiaj postavljanja efigije
Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, 4-5. Isto, 115.; za detaljniji opis odjee u koju je oblaena efigija kao i opis koritenih insignija pogledati The Funeral Effigies of Westminster Abbey. 59 Isto, 5. 60 Elizabeth A. R. Brown, Royal Bodies, Effigies, Funeral Meals and Office in Sixteenth Century France, Micrologus, vol. 7, 1999., 437-509. (u nastavku Brown, Royal Bodies, Effigies, Funeral Meals and Office in Sixteenth Century France). Takoer Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, 5.
57 58
32
podno baldahina povezuje se pak s praksom koju su kraljevi obiavali provoditi za ivota, a to je trijumfalni ulazak u grad.61 Efigiju se i kroz ovaj aspekt pokuavalo to vie predstaviti kao poveznicu s kraljem kojeg predstavlja. Neminovno je da sve te mjere vezane uz efigiju nisu bile bez razloga, odnosno da srednjovjekovni ljudi ne bi ili tako daleko u iskazivanju asti toj pogrebnoj lutki da ona nije imala neko posebno znaenje, meutim, je li to dovoljno da se izvede zakljuak koji je postao opevaei za sve one koji se bave ovom temom, a to je da efigija ima jednu jedinu zadau u pogrebnom ceremonijalu, onu da predstavlja besmrtnost kraljevskog dostojanstva? Tretirajui efigiju kao nedvojbeno vanu stavku pogrebnog ceremonijala povjesniari su se opredijelili za to da je uloga efigija upravo bila simboliziranje prijenosa vlasti s jednog vladara na drugog. Takva je ideja potekla prvenstveno iz rada poznatog povjesniara Ralph E. Gieseya. Ovaj povjesniar upravo je svoje najpoznatije djelo posvetio prouavanju pogrebnog ceremonijala, posebice onog francuskih kraljeva, a vei dio tog rada zauzima istraivanje uloge efigija. Prema Gieseyu, pokretna efigija ima nedvojbeno tu ulogu prenositelja ideje o besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. On to objanjava na nain da kae kako je efigija napravljena upravo s tom svrhom da simbolizira kralja, a znaaj koji joj se pridodaje za vrijeme ceremonijala ne moe a da ne oznaava to da je kraljevo dostojanstvo neovisno o prolasku vremena i da nije podlono smrti ili nekakvim drugim prolaznim faktorima koji su utjecali na smjenu vlasti (kao npr. dinastike promjene na prijestolju i sl.). Svi ti pokuaji po Ralph E. Gieseyu poduzimani su samo s jednim ciljem, a to je da se pogrebna efigija predstavi kao simbol besmrtnosti kraljevske titule ili kraljevskog dostojanstva.
61 Za primjere vidjeti Michael Wintroub, Civilizing the Savage and Making the King: the Royal Entry Festival of Henry II (Rouen, 1550), The Sixteenth Century Journal, vol. 29, no. 2, 1998., 465-494.
33
Kosana Jovanovi
Po njemu, tijelo kralja je moglo biti pokopano, ali da sa smru vladara njegovi podanici ne bi ujedno asocirali i prestanak vlasti u kraljevstvu efigija je nastupala kao ona koja je ouvala kontinuitet u vlasti. Upravo je takva predodba efigije, kojoj se pripisuje glavna uloga u pogrebnom ceremonijalu odnosno one koja simbolizira prijenos vlasti te besmrtnost kraljevskog dostojanstva, stereotipni prikaz ove pogrebne lutke. Uz ve spomenute prakse odijevanja efigija sveanom odje om te ukraavanja istih insignijama kao i noenje pod baldahinom Giesey dokaze za svoju teoriju nalazi i u jednoj neobinosti pogrebnog ceremonijala. Pa tako navodi sluaj pogreba francuskog kralja Franje I. 1547. godine te ponaanje njegovog sina i nasljednika Henrika II. za vrijeme trajanja ceremonije. Na dan pogreba pokojnog kralja jedna je neobinost postala interesom kronika gdje je i zabiljeena. Tada je naime prijestolonasljednik Henry II. ekao osam tjedana da iskae potovanje svom pokojnom ocu, odnosno kralju. Giesey iz ove neobinosti zakljuuje da Henrik II. nije mogao odati poast svom pokojnom ocu dok god je bila izloena efigija koja ga je predstavljala odnosno tonije kraljevsko dostojanstvo koje je on utjelovio za ivota. Meutim, iako Giesey pokuava navesti i druge sluajeve iz kojih bi se mogli izvui slini zakljuci, na kraju mora priznati da su ipak postojale objektivne injenice zato nasljednici prijestolja nisu bili u mogunosti odati poast svojim prethodnicima (kao npr. odsustvo iz zemlje i sl.).62 Dakle, nepostojanje drugih primjera kojima bi mogao potkrijepiti svoju tezu jest veliki nedostatak za teoriju. Jedan izolirani incident sigurno ne moe dokazivati da je takvo ponaanje smatrano praksom.63
Giesey, Royal Funeral Ceremonial in Renaissance France, 44. Primjerice kod pogreba francuskih kraljeva esti su sluajevi odsutnosti prijestolonasljednika na pogrebu svog prethodnika, ali razlozi su objektivni i ne mogu se povezati sa problematikom u predstavljanju prijenosa vlasti. Mogu se navesti primjeri pogreba Karla V. i Luja XI. gdje nasljednici nisu prisustvovali zbog maloljetnosti. Nadalje, na pogrebu Karla VI. nasljednik se ne pojavljuje jer postoje nerazrijeena pitanja vezana uz sukceskiju. Vie o tome kod Jennifer Woodward, Theatre of Death, the Ritual Management of Royal Funerals
62 63
34
Postoji jo primjera kojima se moemo posluiti kako bismo pokazali zablude vezane uz ulogu koja se pripisuje pogrebnoj efigiji. Jedan od tih poiva na injenici da efigije kroz razdoblje srednjeg vijeka pa i nadalje nisu bile koritene iskljuivo pri pogrebima kraljeva. Pa tako su efigije primjerice koritene pri pogrebu kraljevih supruga.64 Dakle, kako je mogue da je ta navodna uloga efigije ispravno objanjena ako je pogrebna lutka koritena i pri pogrebu onih koji nisu mogli prenijeti vlast, odnosno za koje nije bilo potrebno da simboliziraju besmrtnost kraljevskog dostojanstva poto nisu bili vladari niti su takvo dostojanstvo utjelovili za ivota? Da koritenje efigija pri pogrebima kraljica nije bio samo izolirani sluaj govore nam razni pisani tragovi ali i materijalni dokazi koji se danas uvaju veinom u katedrali Westminster u Londonu. Istraiva na tome mjestu moe pronai ostatke efigija koritenih u pogrebima engleskih kraljica kao to su npr. one kraljice Ane od Bohemije, supruge Rikarda II., kraljice Katerine od Valois, supruge Henrika V., kraljice Elizabete od Yorka supruge, Henrika VII. te kraljice Ane od Danske, supruge Jakova I.65 Izrada efigija kod pogreba kraljica bila je isto tako kompleksna kao i ona kod pogreba kraljeva. Efigije koritene u sluajevima pogreba kraljica nisu tako nita manjkale u grandioznosti izrade niti u dodacima. Primjerice, vjerojatno jedna od prvih efigija izraena za suprugu kralja, ona Ane od Bohemije, napravljena je prema uzorku pogrebne maske na osnovi koje su dobivene precizne crte lica pokojne kraljice. Od te efigije ostala je samo glava na kojoj je jo uvijek mogue nazrijeti mjesta gdje je umetnuta
in Renaissance England, London, Boydell&Brewerd, 1997., 63. (u nastavku Woodward, Theatre of Death). 64 Ovdje treba naglasiti da se primjeri koji e se pokazati u nastavku teksta odnose na kraljeve supruge a ne na kraljice koje su samostalno vladale (kao npr. u sluaju Engleske Elizabete I.). To je bitno naglasiti radi razlike u pravima, dostojanstvima i obvezama koje su svake od tih kategorija kraljica imale u svojim rukama te posljedino i zbog prava prenoenja tih istih povlastica. 65 Za daljnje itanje o ostacima pogrebnih efigija koje su ouvane u Westminsterskoj opatiji pogledati The Funeral Effigies of Westminster Abbey.
35
Kosana Jovanovi
kosa s namjerom da efigija pak to vie nalikuje pokojnoj supruzi Rikarda II.66 Pri tom se nije stalo samo na tome da efigija to vie fiziki nalikuje kraljici ve je i posebno odijevana kako bi onima koji su prisustvovali pogrebu bilo nedvojbeno jasno koga predstavlja. Tome u prilog takoer govore podaci koji dolaze iz Wriothelsey kronike koji opisuje pogrebni ceremonijal izveden za kraljicu Elizabetu od Yorka. Njena je efigija bila postavljena iznad kovega koji je bio pokriven platnom od crnog baruna ukraenog s tkaninom srebrne boje u obliku kria. Ponad te tkanine postavljena je efigija kraljice odjevena u njenu najsveaniju odjeu uz prisutnost krune koja je postavljena na glavu efigije. Kao dodatak, prsti kraljiine efigije su ukraeni bogatim prstenjem.67 Nadalje, efigija kraljice Ane od Danske noena je na posebnoj koiji koja je bila ukraena prema smjernicama koje su dolazile iz prakse ukopa kraljeva. Pritom koija koja je nosila pogrebnu efigiju je ukraena slikama grbova koji su ukazivali na status pokojnice.68 Dakle, kao to ovi primjeri pokazuju, podjednaki trud je uloen kako u izradu tako i u prezentaciju efigija koritenih u pogrebima kraljica to dokazuje da je i efigijama kraljica davan isti znaaj kao i onima njihovih mueva. Jedno od moguih objanjenja zato je uope efigija koritena u pogrebnom ceremonijalu kraljica jest to da su ove pogrebne lutke ve toliko zaivile kao dio ceremonijala da su pomalo postajale nezamjenjiv segment kraljevskih pogreba. Efigija je dakle bila jo jedan od aspekata vezan iskljuivo uz vladajue krugove u srednjem vijeku, ali daleko je od toga da bude smatrana nositeljem tako posebne i znaajne stavke vezane uz prijenos vlasti kao to je besmrtnost kraljevskog dostojanstva. Upravo s toga moe se argumentirati da je efigija vie bila pove-
The Funeral Effiges of Westminster Abbey, 51, 52. Manuskript se nalazi u British Library pod brojem BL Additional MS 45131 fols. 41v-47. Ime je dobio jer je inio dio kolekcije koju je stvorio Sir Thomas Wriothelsey. Vidjeti The Funeral Effigies of Westminster Abbey, 46. 68 Isto, 65.
66 67
36
zana sa prestiem nego sa stvarnom simbolikom besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. Da bismo to bolje argumentirali koliko je problematino to povezivanje efigija sa simbolikom besmrtnosti kraljevskog dostojanstva treba ilustrirati ranije spomenuti primjer pogreba kralja Edvarda II. Kako je navedeno, prvi sluaj kada je efigija slubeno zabiljeena kao dio pogrebnog ceremonijala jest bilo za vrijeme ukopa ovog engleskog kralja. Meutim, ako prouimo injenice koje se dotiu posljednjih dana vladavine i ivota Edvarda II., postaje jasno da nije mogue zakljuiti da je pogrebna efigija ovog kralja simbolizirala besmrtnost njegovog kraljevskog dostojanstva. Dakle, kao to je poznato, kralj Edvard II. bio je prisiljen odstupiti od svoje titule, to je predstavljalo jedan od rijetkih sluajeva abdikacije u engleskoj srednjovjekovnoj povijesti. Budui da je nasljednik postojao (iako je u vrijeme abdikacije bio jo uvijek maloljetan) in abdikacije nije predstavljao opasnost da e prijestolje ostati prazno niti da bi moglo nastupiti toliko strepljeno stanje interregnuma. Kralj Edvard II. je dakle abdicirao u korist svog sina i nasljednika, budueg kralja Edvarda III.69 Tim je inom Edvard II. prestao postojati, odnosno uz njegovu osobu se vie nije asociralo kraljevsko dostojanstvo jer je ono sada bilo u rukama novog kralja, Edvarda III. Nadalje, prolo je neko vrijeme od kada je Edvard II. odstupio s prijestolja do kada je nastupila smrt, a pak i od vremena smrti do ukopa je prolo neobjanjivo dugih tri mjeseca.70 Ovdje se neminovno namee pitanje zato bi efigija koja je nedvojbeno koritena u njegovom pogrebu predstavljala besmrtnost kraljevskog dostojanstva, odnosno bila koritena kao sredstvo koje simbolizira prijenos vlasti ukoliko je do takvog prijenosa dolo ve podosta prije smrti Edvarda II.? Jedini mogui odgoPrestwich, Three Edwards, 98. O pravnim aspektima abdikacije i tijeku procesa pogledati Fryde Tyranny and Fall of Edward II, 196. Claire Valente, The Deposition and Abdication of Edward II, English Historical Review, Oxford, Oxford University Press, vol. 113, no. 453, 1998., 852-881. 70 Mortimer, The Death of Edward II in Berkeley Castle, 1175-1214.
69
37
Kosana Jovanovi
vor na takvo stanje jest da efigija u principu i nije bila osmiljena da simbolizira besmrtnost kraljevskog dostojanstva. Poglavito zbog toga to upravo situacija oko prestanka vlasti Edvarda II. namee miljenje da bi bilo izrazito kontraproduktivno simbolizirati prijenos kraljevskog dostojanstva toliko vremena od kada je ono zaista prelo u ruke drugog vladara. Drugi primjer koji se moe predstaviti za ilustriranje koliko je dvojbeno prihvatiti teoriju po kojoj efigija ima tako jaku simboliku ulogu jest onaj kotske kraljice Marije Stuart. Sluaj gubitka vlasti i nasilne smrti koja je nastupila kod ove kraljice je poznat. Njen sukob sa Elizabetom I. rezultirao je prvo time da je izgubila svoje prijestolje, te je naknadno zarobljena i pogubljena pod optubom voenja zavjere s ciljem ubojstva engleske kraljice.71 Kako je njezin status to i zahtijevao, kraljica kotske nakon smrti primila je sve pogrebne poasti. Iako se ne moe sa sigurnou utvrditi da je koritena efigija (naime ne postoje materijalni dokazi u obliku dijela ili itave pogrebne efigije), ako je za vjerovati izvorima, efigija je ipak bila dio pogrebnog ceremonijala kraljice Marije.72 Ukoliko opet prihvatimo interpretaciju efigije kao simbola besmrtnosti kraljevskog dostojanstva onda to predstavlja veliki dinastiki problem koji se mogao manifestirati pri pogrebu Marije Stuart. Nije bilo dakle poeljno za nekoga tko je mogao polagati pravo na englesku krunu73 pokazivati da
71 Vie o tome kod Retha M. Warnicke, Mary Queen of Scots, London, Routledge, 2006. (u nastavku Warnicke, Mary Queen of Scots). 72 Postoje dva pisana izvora koja opisuju da je upotrebljena efigija u ovom sluaju. To su francuski spisi pod nazivom Les Magnifiques Obseques de la Royne d Ecosse, 8om Aoust 1587, kao i La Mort de la Royne d Ecosse, Dovariere de France. Uz ta dva pisana svjedoanstva u prilog tvrdnji da je efigija koritena ide i likovni prikaz pogreba kraljice Marije koji portretira koritenje efigije. Taj se likovni prikaz nalazi kao dio rukopisa u British Library pod brojem BL Additional MS 35324 fol. 1417. Mora se takoer napomenuti da postoje i pisani izvori koji ne spominju upotrebu efigije u sluaju pogreba kraljice to znai da se ne moe sa sigurnou utvrditi je li zaista efigija upotrebljena ili nije. Vie o tome kod Woodward, Theatre of Death, 85. 73 Marija Stuart, kotska kraljica, po liniji sukcesije prijestolja mogla je sama ili putem svojih potomaka naslijediti englesko prijestolje ukoliko Elizabeta I. ne
38
je jedan segment pogrebnog ceremonijala omoguavao prijenos vlasti vezan uz tu istu krunu. Samim time moe se zakljuiti da efigija nije mogla imati takvo simboliki jako znaenje inae ne bi bila upotrebljena pri pogrebima Edvarda II. i Marije Stuart koji su nastupili u izrazito tekim okolnostima vezanima uz pitanje prijenosa vlasti u engleskom kraljevstvu. U prilog tome ide i istraivanje koje je provela Elizabeth A. R. Brown. Upravo je ova povjesniarka ponudila neke nove poglede na mjesto efigije unutar pogrebnog ceremonijala. Brown navodi da pogrebna efigija nije bila ta koja je bila nositelj simbolike besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. Njezin najvei argument jest tvrdnja da je umjesto efigije postojalo vie drugih naina kako da se prikae prijenos vlasti. Ona pritom ne negira da je efigija imala posebno mjesto unutar ceremonijala, to se ne moe porei zbog asti koja joj je ukazana s upotrebom sveane odjee, insignija, baldahina ali i prakse koja je vezana uz kasno srednjovjekovnu Francusku a to je sluenje veere u prisutstvu efigije 74, meutim Brown nastoji dokazati da je Giesey malo prenaglio kad je toliko znaajnu simboliku stavio u ruke jedne pogrebne lutke. Promatrajui podatke koji dolaze iz kronika Brown zakljuuje da je uloga efigije u pogrebnom ceremonijalu pak bila ta da stimulira ljude da iskau potovanje pokojnom kraljevskom tijelu. Brown istovremeno dokazuje da je efigija nadjaana u simbolikom znaenju od vie konkretnijih stvari koje su predstavljale prijenos vlasti. Ono to pak ona smatra vanim za prijenos vlasti te samim time i besmrtnost kraljevskog dostojanstva jest injenica da je kraljevo tijelo tretirano kao ivo i nakon smrti (putem procesa balzamiranja) to govori o njegovoj tzv. vitalnosti i besmrtnosti. Nadalje, jedan od bitnih imbenika u ouvanju ideje o kraljevskom
moe dati vlastitog nasljednika. Sudbina je htjela da se upravo to i dogodilo poto je sin Marije Stuart, Jakov naslijedio prijestolje od Elizabete I. koja nije imala direktnog nasljednika. Vie kod Warnicke, Mary Queen of Scots. 74 Brown, Royal Bodies, Effigies, Funeral Meals and Office in Sixteenth Century France, 437-509.
39
Kosana Jovanovi
dostojanstvu, odnosno o njenoj vjenosti, jest odavanje poasti mrtvom kralju slavei njegov ivot.75 Dodatni segment njenog istraivanja ukljuuje razmatranje injenice koju i Giesey (a i mnogi istraivai koji su naslijedili njegov interes za ovu temu) navodi, a to je velika vanost i znaaj pridodan ulozi predstavnika parlamenta tijekom pogrebnog ceremonijala. Oni su, kako svojom odjeom tako i svojim ponaanjem tijekom pogreba, ukazivali na to da kraljevsko dostojanstvo dostie razmjere besmrtnosti upravo kroz njihovu zadau, odnosno kroz provoenje pravde.76 Posebice je dakle ovdje vano istaknuti tu ulogu koju su imali predstavnici parlamenta a to je bilo predstavljanje ideje besmrtnosti pravde. Kada bi predstavnici parlamenta prisustvovali pogrebu kralja njihova je odjea uvijek bila crvena jer su se vodili pretpostavkom da kraljeva smrt ne utjee na pravdu i zakon jer oni nikad ne umiru odnosno ne nestaju.77 Poto je kralj bio taj koji je utjelovio tu pravdu i zakon (na koje se obvezao da e ih provoditi svojom krunidbenom zakletvom), kako su onda predstavnici parlamenta mogli nositi crnu odjeu i alovati kada su kraljevsko dostojanstvo, pravda i zakoni bili besmrtni?78 U samoj procesiji etiri predsjednika parlamenta srednjovjekovne Francuske, odnosno najvii predstavnici suda, drali su etiri kuta tkanine koja je pokrivala lijes noen u pogrebnoj povorci a ponad koje je postavljena efigija. Njihova odijela bila su arko crvene boje uz koju je ila i posebna oznaka koja se pripisuje iskljuivo njihovom statusu, a to je zlatna kopa postavljena na ramena. I crvena boja odijela kao i zlatna kopa smatrali su se reprezentacijom kraljevskih insignia (purpurna boja i fibula) koje su nosili oni koji su smatrani dijelom kraljeva tijela.79 Odjea predstavnika parlamenta nije bila iznimka u pogrebu ve je to strogo pravilo
Isto, 467. Isto, 485. 77 Woodward, Theatre of Death, 20. Vie o pogrebnoj odjei u Lou Taylor, Mourning Dress, a Costume and Social History, London, George Allen and Unwin, 1988., 66, 71, 252. 78 Za vie o toj temi pogledati Kantorowicz, The Kings Two Bodies, 419. 79 Isto, 415- 417.
75 76
40
koje se odrava kroz sve francuske i engleske kraljevske pogrebe u srednjem vijeku pa i dalje. Posebna se panja usmjerava na odabir crvene kao slubene boje koja oznaava pripadnike sudake zajednice kao i parlamenta. Ernst H. Kantorowicz, kao jo jedan eminentni povjesniar koji je prouavao simboliku ceremonijala i njihovu vezu s predstavljanjem prijenosa vlasti, naglaava da je javnost asocirala crvenu odjeu uz predstavnike parlamenta, kao i uz ono to su oni predstavljali, odnosno pravdu. Kantorowicz naglaava brojne primjere kojima pokazuje da je postojala veza izmeu pravde i kralja koju ju utjelovljuje, te koju on onda prenosi na suce i predstavnike parlamenta kao izvritelje te iste pravde odnosno zakona. Kantorowicz u vie navrata dolazi do zakljuaka kako je u oima srednjovjekovnog ovjeka pravda uvijek vezana za kralja, a vladar utjelovljuje pravdu jer mu je ona udijeljena od strane samog Boga. Kao takva, pravda sama po sebi ne moe biti otuena iz ruku vladara niti e ona prestati postojati kada kralj premine. Nadalje, kralj odabire predstavnike parlamenta i suce da provode dalje tu pravdu koju on utjelovljuje. Oni e to initi na nain da e potovati tu ideju da pravda i zakon ne nestaju smru vladara te e ju provoditi i dalje. Simboliki oni e iskazati kontinuitet u izvrenju pravde kroz ponaanje na pogrebu vladara. I dok svi predstavnici parlamenta dolaze odati poast preminulom kralju oni istovremeno svojom odjeom iskazuju da je jedan aspekt njegove vladavine jo uvijek iv te da e biti proveden kroz novu osobu koja e zasjesti na prijestolje i samim time utjeloviti pravdu. Dakle, pogrebna je procesija francuskih i engleskih kraljeva bila iznimno neobian prizor u kojem je veina sudionika zavijenih u crno bila zasjenjena pojavom etvorice sudionika koji su svojom svjetlom odjeom ostavljali snaan dojam te vanu poruku. Ovakav pristup predstavljanju besmrtnosti kraljevskog dostojanstva, iji vitalni dio ini i utjelovljenje pravde, sigurno je u oima promatraa pogrebne procesije bio simboliki razumljiviji od koritenja efigije koja je pak sama po sebi evocirala samo uspomenu na pokojnog kralja.
41
Kosana Jovanovi
Kao posljednji argument koji govori o drugaijoj interpretaciji uloge pogrebnih efigija vratit emo se na poetak i posluiti se primjerom fiksnih efigija. Naime, moe se nekako izvesti zakljuak da model pokretnih efigija nije nastao sam po sebi ve da mora postojati nekakav uzor na osnovu kojeg je prva pokretna efigija napravljena. Fiksne efigije bile su dio pogrebnog ceremonijala ve puno prije uveenja njihove pokretne inaice. Efigije koje su krasile grobove jo u antika vremena bile su prvi uzor za izradu pokretnih efigija.80 Osobe koje su se bavile izradom pokretnih pogrebnih lutki najvjerojatnije su se inspirirali upravo njihovim fiksnim preteama. Mnogi su primjeri koji ukazuju na slinosti u izradi obiju vrsta efigija. Gledajui nain na koji je prikazano tijelo na fiksnim efigijama, isti princip polaganja tijela je koriten i kod onih pokretnih. Fiksne efigije su izraivane tako da u to vie detalja nalikuju pokojnicima. To je podrazumijevalo detaljan opis crti lica pokojnika kao i ostalih pojedinosti koje su pomogle u tome da javnost tono moe percipirati o kome se tu radi. Pokretne efigije, kako je to ve navedeno, takoer idu prema tome da to vie fiziki nalikuju pokojniku. Nadalje, kako kod fiksnih tako i kod pokretnih efigija dosta se panje posveuje odjei, bilo da je ona uklesana kao kod fiksne efigije, ili da je nadodana kao u sluaju pokretne. I u ovom sluaju ide se prema iskazivanju to vee realnosti u opisu pokojnika te ouvanju tog opisa za budue generacije. Dakle, kao zajednika rije koja povezuje simboliku i jedne i druge vrste efigija moe se koristiti rije uspomena. Primarna ulogu fiksne efigije jest ta da predstavlja uspomenu na preminuloga. Time je fiksna efigija takoer funkcionirala kao sredstvo za iskazivanje potovanja prema preminulome. Mogue je zakljuiti da kako je pokretna efigija nastala po uzoru na onu fiksnu, ona isto tako prije svega preuzima tu ulogu sredstva za iskazivanje potovanja, ali s tom
80 Vie o tome kod Duffy, The Royal Tombs of Medieval England. Thomas S. R. Boase, Death in the Middle Ages, Mortality, Judgement and Remeberence, New York, McGraw-Hill, 1972.
42
razlikom da je ona s vremenom postajala aktivniji sudionik u pogrebnom ceremonijalu. Svi ovi primjeri uspijevaju smjestiti efigiju u njenu pravu ulogu unutar pogrebnog ceremonijala, odnosno onu sredstva za iskazivanje potovanja ali ne i iskljuivog sredstva za predstavljanje besmrtnosti kraljevskog dostojanstva. Moe se zakljuiti da iako je pokretna efigija postepeno dobivala sve znaajnije mjesto unutar pogrebnog ceremonijala nikako nije valjano iz toga izvesti konkluziju da je ona stvorena s namjerom da simbolizira besmrtnost kraljevskog dostojanstva s ime bi predstavljala trenutak u kojem nastupa prijenos vlasti. injenica da su efigije izraivane da bi to vie fizike nalikovale pokojnom vladaru te da su uz to odijevane kao on za vrijeme ivota a ponajvie radi toga to su ukraavane insignijama, govori nam kakvo je potovanje ukazivano ovoj pogrebnoj lutki. Meutim, istovremeno nam razni praktini dokazi ukazuju da je nemogua teza da je pokretna efigija iskljuivo simbolizirala besmrtnost kraljevskog dostojanstva. injenica da su efigije koritene u pogrebu kraljica, kao i to da su postojali drugi naini simboliziranja prijenosa kraljevskog dostojanstva odnosno vlasti na nasljednika prijestolja, govori nam pak da jedna pogrebna lutka svakako nije dovoljno sofisticirana sprava da bi sama nosila takvu ulogu.
43
Kosana Jovanovi
SUMMARY Kosana Jovanovi PREJUDICE AND MISCONCEPTIONS REGARDING THE USAGE OF THE EFFIGIES IN THE ROYAL FUNERAL CEREMONIES AND THEIR CONNECTION WITH THE REPRESENTATION OF THE ROYAL DIGNITY
This paper aims to present the importance of the portable effigys role in the royal funeral ceremony of medieval France and England as well as to question whether the interpretation of this role, as established by Ralph E. Giesey, is a correct one or not. The paper will research how the role of the carrier of the immortality of the royal dignity, attributed to the portable effigy, can be brought to question by several facts that contradict such view on the purpose of the effigy. From its first introduction in the funeral ceremony in the 13th century the portable effigy was used with the intention of faithfully representing the defunct monarch. In order to do that successfully the effigy was manufactured to resemble the ruler as much as possible (either with physical features or with the usage of the royal garments and insignia, indicating thus also the status of the deceased). However, one must wonder if this is enough to draw the conclusion that the effigy had the sole purpose of representing the immortality of the royal dignity or if this is in fact a misconception of its role. There are several facts which do not support this interpretation of the role of the effigy in the royal funeral ceremony. This paper will list just a few examples which seem to contradict the general view on the role of the effigy, such as the usage of the portable effigy in the funeral of queen consorts, ones who were not eligible to hold the same powers, prerogatives and dignities as the ruling monarch and as such the presence of the portable effigy in these cases is truly puzzling. Furthermore, the paper will address the issue of the usage of the effigy in the times of the succession crisis, after the death of Edward II and Mary Stuart queen of Scotland, and argue that the effigy could not hold the role of the carrier of immortality of the royal dignity in these cases for this could have caused great problems for the English throne. The paper will also offer some alternative standpoints on the role of the effigy, such as the ones presented by Elizabeth A. R. Brown or the ones found in the role and the image of the Parliament representatives during the funeral ceremony.
44
Zoran Ladi
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih hodoasnika u kasnom srednjem vijeku s posebnim obzirom na mogue predrasude i nerazumijevanja
Za razliku od istono-jadranske obale, gdje su za razdoblje srednjeg vijeka, uz rijetke iznimke, gotovo jedini izvori za prouavanju hodoaenja samo oporuke iz kojih saznajemo zanimljive, ali ipak ture podatke kao odredite hodoaa, ime i spol hodoasnika ili cijenu putovanja, na prostoru zapadne Europe tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka susreemo raznolika vrela koja omoguuju istraivanje peregrinationes: putopise, rjenike, mape, knjige o cijenama puta, hrane, vina, libri indulgentiarum i drugo.81 Njihov osnovni cilj bio je da se zapadnom hodoasniku olaka putovanje na peregrinationes maiores u udaljena i najsvetija mjesta kakva su, prije svih, bila sv. Jakov u Composteli, Rim i Jeruzalem. Naravno, najvie podataka o zemljama, regijama, gradovima, stanovnicima, njihovim
O hodoaima u Hrvatskoj vidi: Josip Kolanovi, Prilog povijesti ibenskih hodoaa u kasnom srednjem vijeku, Croatica Christiana periodica, god. VI, 1982., br. 9, 13-36; Zoran Ladi, Prilog prouavanju hodoaenja iz Zadra u drugoj polovici 14. stoljea, Croatica Christiana periodica, god. XVII, br. 32, 17-31; Isti, Odjek pada tvrave Accon 1291. u Hrvatskoj. O kriarskoj vojni kao vidu hodoaa, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU, vol. 16, 43-56; Lovorka orali, Odredite Asiz: hodoaa u oporukama hrvatskih iseljenika u Mlecima, Historijski zbornik, 1/2009., 71-90. O izvorima za prouavanje srednjovjekovnih kranskih hodoaa vidi: J. G. Davies, Pilgrimage and Crusade Literature, u: B. N. Sargent-Baur (ed.), Journeys Toward God. Pilgrimage and Crusade, Medieval Institute Publications, Kalamazoo, 1992., 1-30.
81
45
Zoran Ladi
obiajima, urbanistikim osobinama gradova, nainu stanovanja i odijevanja ili jeziku pruali su putopisi, uglavnom sastavljani od pripadnika dviju drutvenih skupina: sveenstva i uenih laika iz viih drutvenih slojeva. Budui da je hodoae u Jeruzalem smatrano najsvetijim i najblagotvornijim kako za duu tako i za tijelo vjernika, jer su u Svetoj Zemlji uvane najautentinije kranske relikvije, najvie itinerara zapisano je upravo vezano uz ovu destinaciju. S obzirom da se pomorsko putovanje zapadnih hodoasnika u Terra sancta velikim dijelom organiziralo preko Venecije kao sredinje pomorske luke, a hodoasniki brodovi su due vrijeme plovili du istone obale Jadrana, razumljivo je da se u tim putopisima gotovo uvijek opisuju Istra i Dalmacija i to s raznolikih aspekata.82 Tadanja zapadna i srednja Europa imale su dva snana zajednika integracijska imbenika, odnosno vrstu crkvenu i politiku hijerarhiju, simboliki, a ponekad i stvarno izraenu u osobama pape i cara, koja su, zbog snanog upliva na slinosti u kreiranju zapadnih civilizacijskih naela od Poljske i Hrvatske do na Istoku do panjolske na zapadu, utjecala na smanjenje predrasuda i nerazumijevanja meu vjernicima iz raznih europskih regija. Ipak, iz nekoliko putopisa koji e ovdje biti ukratko razmotreni, nastojat e se ukazati na neke aspekte predrasuda i nerazumijevanja, ali i izriaja tolerancije i razumijevanja, uenih duhovnih i svjetovnih hodoasnika koji su kao palmarii (kako ih je nazivao Dante) na putu u Palestinu, posjeivali istarske i dalmatinske komune, upoznavali njihove stanovnike, svjetovne i duhovne obiaje, jezike, oblike drutvenog ponaanja i slino, a koje su oni zapisivali u svojim itinerarima. Pri tome su hodoasnici-putopisci, svjesno ili podsvjesno, esto ukazivali na civilizacijske razlike u odnosu na drutvena okruenja iz kojih su sami dolazili. Naime, putopisi hodoasnika, osobito onih sklonih razmatranjima raznolikih civilizacijskih izriaja,
82 O pomorskim putovima koje su koristili hodoasnici na istonoj obali Jadrana vidi: Zoran Ladi, Prilog prouavanju hodoaenja iz Zadra, Karta 1, 17-31
46
Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...
ispunjeni su njihovim subjektivnim stavovima, nerijetko punim uenja, nerazumijevanja pa ak i odbojnosti prema drutvu, ljudima i obiajima na naoj obali. Pri tome, ipak, treba istaknuti da su i meu pojedinim hodoasnicima-putopiscima postojale vidljive razlike u pristupu ovoj problematici, a koje su ponajvie ovisile o njihovoj drutvenoj ulozi i motivaciji. Tako su oni hodoasnici, koji su se u Svetu Zemlju uputili iz iskljuivo pobonih pobuda, u prvom redu sveenici, bili manje zaokupljeni opisima, pa i subjektivnim procjenama civilizacijskih osobina stanovnika istono-jadranskih gradova i komuna. Nasuprot njima, svjetovni velikai, bogati patriciji i drugi pripadnici svjetovnih drutvenih elita, za koje je hodoae u Svetu Zemlju bio podjednako poboni peregrinatio, izraz elje za avanturizmom, a ponekad je imao i gotovo iskljuivo poslovne namjere, te je bio snano potaknut svjetovnim renesansnim promiljanjem ivota u kojem se putovanje cijenilo kao vid uenja i irenja osobnih intelektualnih vidika, bili su znatno vie skloni iskazivati svoje subjektivne procjene te su subjektivnim opisima obiaja i jezika lokalnog stanovnitva, a osobito svojim primitivnim antropolokim procjenama ljudi na istonoj obali Jadrana posveivali znatno vie panje. Prvu su skupinu hodoasnika, koji su hodoae doivljavali primarno kao poboni in i vid pokore, znatno vie zanimale relikvije uvane u komunalnim sakralnim objektima, crkvena struktura komuna, lokalni komunalni kultovi svetaca, odnosno gradovi i komune kao civitas sacra ili barem kao pokuaj pribliavanja tom idealu kranskog urbanog ivota.83 Obino se radilo o sveenstvu, osobito o franjevcima i dominikancima koje su zanimali oni aspekti uljudbe koji su pripadali opem europskom nasljeu te su bili temelj stvaranja zajednike europske civilizacije. Nasuprot njima, gore spomenuti laici, iako im se ne smije zanijekati i pobona dimenzija, bili
83 O pojmu i ideji civitas sacra vidi: Banker, James R., Death in the Community. Memorialization and Confraternities in an Italian Commune in the Late Middle Ages, University of Georgia Press, Athens and London 1988., 176-178.
47
Zoran Ladi
su znatno skloniji razmatrati, a potom i usporeivati uz puno predrasuda i nerazumijevanja, materijalne norme iz njihova vlastita ivota (standard ivota, materijalnu kulturu, odjeu, jezik, i drugo) s njima nepoznatim civilizacijskim normama i tradicijama specifinim drutvenim i politikim odnosima, svakodnevnom ivotu izraenom kroz jezik, hranu, pie, odnose mukaraca i ena, smjetaj i slino. Budui da gradove i ljude na naoj obali nisu promatrali kroz snano integrativni crkveno-religiozni aspekt, njihova je tendencija uvijek bila u naglaavanju razliitosti u odnosu na gradove ili regije kojima su vladali ili iz kojih su sami dolazili. Dakle, osnovna razlika izmeu dviju navedenih skupina, koja se nuno odrazila i na opis naih krajeva, komuna i stanovnika bila je u tome to su sveenici, a radilo se uglavnom o vrlo obrazovanim osobama, teili prikupiti spoznaje o raznim kranskim civilizacijskim tradicijama koje, koliko god su povremeno bile razliite od onih u njihovim zemljama (primjerice hrvatski crkveno slavenski kao liturgijski jezik), jo uvije imale mnogo toga zajednikog s europskom crkvenom tradicijom te su mogle biti duhovno i intelektualno identificirane i smjetene u ope zapadno-kranske okvire. Takvi su putopisi esto pisani bez mnogo predrasuda i nerazumijevanja i neovisno o podrijetlu tih sveenika putopisaca. Nasuprot tih sacerdotes ili fratres, velikai i drugi svjetovni velikodostojnici iz Engleske, Francuske ili Svetog Rimskog Carstva u svojim su biljekama teite stavljali na izriaje svakodnevnog ivota, osobito na ivotni standard i gospodarstvo njima esto nerazumljivog komunalnog drutvenog ureenja, na nerazumljivi jezik ili vanjski tjelesni izgled koji je esto rezultirao primitivnim antropolokim ocjenama. Sve to je bilo plodno tlo za stvaranje predrasuda i nerazumijevanja. Konano, valja istaknuti da je itinerara koje su biljeile ene u kasnom srednjovjekovlju bilo vrlo malo. Meu njima je osobito zanimljiv onaj Engleskinje Margery Kempe, ene roene u bogatoj graanskoj obitelji 1373., koja je krenula u hodoae u Svetu Zemlju 1413., da bi se u Englesku vratila
48
1415. godine. No, njezin je putopis zapravo opis osobnog, unutranjeg, mistinog putovanja i potpuno netipian za putopise koje su sastavljali mukarci. Zbog nedostatka enskih putopisa teko se moe razmatrati pitanje koliko je spol utjecao na njihov sadraj, koliko je izraena razlika u mukom i enskom pristupu pisanju putopisa, a prije svega razlike u doivljaju i pristupu prema drugim narodima, obiajima i civilizacijskim okruenjima.
IMUN DE SIMONIS O ISTONOJ OBALI JADRANA

Budui da je za kasno srednjovjekovlje sauvano nekoliko desetaka putopisa, a u kojima su djelomino opisane zajednice, drutva i ljudi na istonoj obali Jadrana, ovdje je primjereno ograniiti se na tek nekoliko njih i to tako da svaka od spomenutih skupina bude donekle zastupljena.84 Jedan od najstarijih onovremenih hodoasnikih putopisa u kojem je opisana i naa obala jest onaj irskog franjevca imuna de Simonis (FitzSimmons) iz 1322.-1323. godine.85 Njegov civilizacijski vidokrug uvjetovan osobnom mobilnou, unato tome to je pripadao visokoj crkvenoj hijerarhiji Irske, do trenutka njegova odlaska ad pereginationem in Terra Sancta, vjerojatno je bio ogranien
84 Kao jedan od novijih radova o stranim, odnosno njemakim, hodoasnicima u Svetu Zemlju i njihovim opisima naih krajeva vidi: Kreimir Kui, Vjersko stanje na hrvatskoj obali prema putopisima njemakih hodoasnika (14.-17. st.), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, vol. 28 (2010.), 49-66. 85 Neke od srednjovjekovnih i ranomodernih itinerara objelodanio je: Petar Matkovi, Putovanja po Balkanskom poluotoku za srednjega vijeka, Rad JAZU, knj. 42, Zagreb 1878., 56184; Isti, Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vieka, Rad JAZU, knj. 56, Zagreb 1881., 141-232. Isti je autor do konca 19. stoljea objelodanio jo pet kritikih izdanja hodoasnikih dnevnika i putopisa u kojima se opisuju nai krajevi, a koji predstavljaju vrlo vrijedan izvor za prouavanje kasnosrednjovjekovne i renesansne prolosti hrvatskih zemalja. Tekst itinerara imuna de Simonis objelodanjen je u knj. 42, 56-184.
49
Zoran Ladi
na putovanja Irskom i moda na britansko otoje. Ve dolazak na kontinent u njemu je izazvao odreeni kulturoloki, ali i zemljopisni ok jer su naputene zelene doline i pitomi krajolici Irske. Naime, Francuska i sjeverna Italija, a osobito Alpe geografski se bitno razlikuju od Irske. Za nas njegov putopis postaje zanimljiv u trenutku kada je 19. kolovoza 1323. krenuo iz Venecije za Palestinu. Taj pomorski put tradicionalno je velikim dijelom prolazio naom obalom. imun je izloio opsean opis luka i gradova, udaljenost izmeu pojedinih postaja, a u kojima je tijekom puta boravio krae ili due vrijeme. No, za razliku od kasnijih pisaca hodoasnike literature, kakav je bio primjerice Dubrovanin Bartol urevi, imun je, znajui da je njegov itinerar jedan od prvih dostupan zapadnim itateljima, ipak pokazao odreen interes za sve, kako duhovno tako i svjetovno, to je vidio na putu. Opisujui Istru i Dalmaciju bio je sklon isticanju politikih informacija, pa je primjerice za Pulu zabiljeio kako je pripadala Mleanima. Osobito je pozitivno bio naklonjen Zadru, gradu koji je, sa 10 000 stanovnika, tada spadao u skupinu srednje velikih europskih gradova, a koji je opisao kao grad veoma bogat i dobro utvren koji lei u provinciji Dalmaciji kojom takoer upravljaju Mleani. Naravno, radi se o Zadru prije opsade 1346. i kuge 1348., gradu kojeg je razdoblje pravog procvata tek oekivalo u vrijeme velikog Ludovika I. Anuvinca. imun donosi i odreene etnografske podatke bez predrasuda te kae da se u Zadru ene lijepo ukraavaju, na glavi neke nose rogati ukras, neke duguljasti i kvadratni, neke ogromne i okrugle eire kako bi ih titili od sunca i oluja. Za Dubrovnik je zapisao da je veoma bogat grad, utvren visokim kulama, a njime takoer vladaju Mleani. No, imun, kao pripadnik visoke crkvene hijerarhije brzo uoava nepravilnosti vezane uz crkvene dogme i kanonske zakone u Dubrovniku, te upozorava da je u gradu nastanjen velik broj Slavena barbara, pritom mislei na pravoslavne uglavnom iz Rake, zatim patarena odnosno bosanskih krstjana, za koje kae da su trgovci izmatici i heretici, a koji su se i odjeom
50
i jezikom znatno razlikovali od domaih katolikih Latina. Teoloki obrazovan, imun naglaava da su mnogi Slaveni prihvatili obred izmatika, mislei na grki obred, za razliku od drugih, zapadnijih, Slavena (eha, Slovaka ili Hrvata) koji su prihvatili latinski obred i priznavali primat rimske crkve. Dakle, ak iako imun, kada razmatra svjetovnu domenu ivota, pozitivno govori o ljudima i gradovima, u trenutku kada se dotie Crkve, dakle religiozno-teolokih pitanja koje su njega najvie zanimale, on se ne libi kritizirati i s vrlo negativnom intonacijom pokazati znaajne osobne predrasude. Budui da ne poznaje dovoljno lokalnu politiku i gospodarsku situaciju, sklon je i u crkvenim pitanjima uopavati stvari. Dakle, imun gubi razumijevanje u opisima tek onda kada dotie tada najjai europski integrativni element - pripadnost zapadnoj Crkvi i neprikosnoven autoritet pape i rimske kurije. Sve u svemu, to se tie heretika i izmatika na istonoj obali Jadrana, imun ne pokazuje nikakvo razumijevanje i, ba kao i dominikanci, zastupa njihovo konano, ako ne istrebljenje, onda barem preobraenje koristei se raspravama i inkvizicijskim metodama.
FELIKS FABRI O ISTONOJ OBALI JADRANA

Vie od stoljea i pol kasnije, na koncu 15. stoljea, svoj je detaljan putopis peregrinatio u Svetu Zemlju zabiljeio dominikanac Feliks Fabri (Schmidt) iz Ulma u Njemakoj, a koji je zapoeo 1483. godine, i na koji se zaputio s etiri njemaka svjetovna velikaa, nekoliko slugu i sveenika.86 Na put su krenuli brodom iz Venecije uglavivi detaljan i opsean sporazum sa kapetanom broda. No, za ovaj je rad zanimljivo
Putopis Felixa Fabrija u engleskom prijevodu naslovljen je The Book of the Wanderings of Brother Felix Fabri, a ovdje je izvrena analiza prema sljedeem izdanju: Felix Fabri (circa 1480-1483 A.D.) Based on the Palestine Pilgrims Text Society Editon, Vol. I (Part I), trans. Aubrey Stewart, M.A., London 1896.
86
51
Zoran Ladi
da Feliks istie da su na galiji sluile osobe koje su znale bar tri jezika - slavenski, grki i talijanski - a veina njih i turski, to jasno pokazuje da, unato moguim predrasudama prema stranoj posadi sastavljenoj dijelom i od doseljenika prebjega pred Osmanlijama iz naih krajeva, ak niti pripadnici visokog klera nisu bili negativno nastrojeni jer im je bilo jasno da bi, bez njihove pomoi, imali relativno male anse izvriti hodoae ad sanctum sepulchrum, odnosna do Svetog groba. Zbog toga prema njima nisu smjeli iskazivati predrasude. Iako su bili poligloti, to im sam Feliks priznaje, te odlini pomorci, kao to su pokazali vie puta tijekom puta, Feliks ih je ipak bio sklon optuivati za sitne krae na brodu. Odreene predrasude Feliks iskazuje i prema hodoasnicima iz drugih naroda, ak i onima koji su kulturoloki i civilizacijski bili bliski njegovom narodu. Tako, opisujui veeri i noi na galiji, a naviknut na miran san u svojoj samostanskoj eliji, Feliks se osobito alio na Flamance koji su gotovo cijele noi bili pijani, psovali su, hrkali, znojili se i slino. Time, je naravno, elio upozoriti budue hodoasnike da dobro pripaze s kim putuju te da osobito izbjegavaju, polazei od osobnog iskustva, nekulturne Flamance. Kao i veini onovremenih hodoasnika, i Feliksu je prva stanica nakon odlaska iz Venecije bila Pore za kojeg Feliks kae da je u Istri, ali koja pripada provinciji Dalmaciji. Zato je Feliks tako definirao odnos Istre i Dalmacije? Ovdje je nuno ukazati na jednu digresiju, a to su ope nepoznanice i nedoumice o geografskoj definiciji i podjeli hrvatskih i njima bliskih regija na kontinentu ili na istonoj obali Jadrana. Ona je bila karakteristian motiv u gotovo svim putopisima i nije bila uvjetovana subjektivnim predrasudama pojedinih putopisaca, ve njihovim neznanjem. Naime, gotovo su se svi putopisci, bilo klerici ili laici, intelektualno naprezali u tenji da shvate to su, kome su podreeni i dokle seu provincia/regnum Sclavonie, regnum Croatie, regnum Hungarie, provincia Istria i regnum odnosno provincia Dalmatia, koje su povijesne, zemljopisne i politike poveznice meu njima, te kako razjasniti komplicirano pitanje
52
politike dominacije ili podreenosti ovih kraljevina i provincija. Ipak, veina putopisaca promatranih u ovom radu, naravno oni poslije poetka 15. stoljea, slona je u jednome, a to je da su provincia Istria i provincia Dalmatia, izuzev Dubrovnika, bile podlone sredinjim vlastima u Veneciji i pripadale su Mletakoj Republici. Naravno, putopisci iz vremena Anuvinaca, dakle iz 14. stoljea, bili su znatno oprezniji i barem su regnum Dalmatie razumijevali kao dio Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. No, nastavimo s Fabrijevim putopisom. Budui da, zbog nevremena, nisu mogli pristati u Poreu kao jednoj od glavnih postaja, pristali su u Rovinju. Rovinj, prema Fabriju, nije bila uobiajena hodoasnika luka, iako je bila bogata i sigurna komuna. U gradu su se hodoasnici mogli okrijepiti, dobiti zalihe hrane i pia. Naravno, Feliks kao sveenik znaajan dio opisa komune posveuje crkvenim objektima, liturgijski pitanjima i moima u gradu, posebno istiui relikvije sv. Eufemije. Kao i veina sveenika-putopisaca, a za razliku od svjetovnih velikaa i patricija, Feliks se nije alio na hranu, iako je ona zasigurno bila ispod razine na koju je navikla veina bogatih hodoasnika. Zbog nemirnog mora, svi su hodoasnici morali prenoiti u skromnoj taverni u gradu, na koju se Feliks takoer nije alio, osobito zato to je dobio i odlino pripremljen obrok od osobnog kuhara jednog od velikaa. Feliks je takoer dobrohotnim rijeima opisao i izlet franjevcima na otoiu sv. Franje za koje kae da su ih lijepo primili i ugostili. Osmanlije su u to vrijeme uli duboko u Hrvatsku, Bosna je davno osvojena, a brojni izbjeglice, kao svjedoe biljeniki spisi istarskih komuna, naselili su se i u Istri. Zbog toga Feliks kazuje kako su ih Rovinjani prestraili stranim priama o Osmanlijama koji su harali kopnom i morem po Dalmaciji. Slijedeeg dana doli su do Kvarnera, opasnog mjesta sa kojeg su vidjeli kako se zemlja Dalmatinaca i Hrvata velikim planinama odvaja od zemlje Ugara. Feliks se sada jo jednom pokazuje kao jedan od najbenevolentnijih stranih putopisaca hodoasnika i posredno hvali lokalno stanovnitvo jer je postavilo razne znakove za strane brodove kako bi pronali sigurne luke i
53
Zoran Ladi
uvale za pristajanje broda. Tako kontinuirano isticanje i inzistiranje na praktinim sposobnostima i organiziranosti stanovnitva istonog Jadrana jo jednom jasno ukazuje da je Feliks bio doista pravi palmarius sveenik potaknut postizanjem samo jednog cilja susret sa relikvijama Isusa Krista. Upravo takav stav i razmiljanje utjecali su na njegovo pozitivno poimanje naeg stanovnitva i naina ivota. Zatim je Feliksov brod mirno pristao u Osoru. Slijedi jo jedan, u osnovi iskren opis pobonog hodoasnika iz bogatog njemakog grada Ulma. Ne htjevi cijeli dan ostati na brodu, ovaj palmarius i dio hodoasnika uputio se prema unutranjosti otoka. No, i tamo gdje bi se veina hodoasnika, osobito onih sklonih renesansnom avanturizmu, ali i komforu u skladu sa stalekom pripadnou, alila na nikakve uvjete za preivljavanje, Feliks je nastojao zadrati svoj pozitivan duh i biti objektivan. Njegov je racionalistiki pristup prema ljudima i drutvu istone obale Jadrana bio, kao to pokazuje i ovaj primjer, utemeljen na nastojanju da prikupi to vie informacija kako bi izloio to objektivniju ocjenu odreenog trenutka. To jo jednom ukazuje na njegovu sposobnost razumijevanja ukupnog povijesnog stanja, a ne na jednostavno okrivljavanje i predrasude prema lokalnom stanovnitvu zbog njihove nesposobnosti i nekulture. Tako on navodi kako su nakon dugog hoda doli u unutranjost otoka Loinja i naili na straare u kojima su ivjeli izrazito siromani Slaveni, moda izbjeglice iz hrvatskog zalea, koji nisu imali nita u svom domu osim nekih korijena, koje su suili na suncu i pretvarali u brano te pekli kao kruh. No, i tako siromani i skromni, oni nisu uskratili hodoasnicima neto tog bezukusnog i vrlo crnog i tvrdog kruha. Budui da nije bilo drugih kua, hodoasnika svita stranaca konano se vratila na galiju. I prije nego se vratio na galiju, Feliks je uoio jednog lokalnog dominikanca koji je trao prema njemu s ciljem, kako je Feliks razumio, da isprosi neto kruha od hodoasnika. Ali, ak ni taj nije znao ni latinski, ni talijanski ni njemaki jer je bio Dalmatinac ili Slaven. To je jedan od onih pomalo
54
iznenaujuih podataka koje donosi Feliks, jer je u ovo doba veina naih dominikanaca poznavala barem lingua communis Europe odnosno latinski. Feliks nije znao da je veina stanovnitva Hrvatskog primorja i kvarnerskog otoja, za razliku od Dalmacije, bila hrvatska, pa se donekle moe razumjeti kako spomenuti dominikanac, koji je moda i bio Hrvat, nije znao latinski. Konano, nakon jo dva dana provedena na otoku zbog oluje, treeg su dana krenuli i stigli u Zadar. U Zadru se nisu zadravali, jer je u gradu vladala kuga - trajna poast urbanih sredina, ve su samo uzeli svjeu vodu i iz daljine vidjeli antike ostatke Zadra kojima se Feliks divio, prisjeajui se antikog sjaja Rimskog Carstva. Budui da ih je vrijeme sluilo, galija je brzo plovila pa su pored Braa i Hvara samo proli. Feliksov brod se zaustavio u Koruli jo jednoj stalnoj postaji na pomorskom hodoasnikom putu, gdje su od stanovnika ponovno uli o grozotama koje su osmanlijske vojne jedinice inile u zaleima i distriktima dalmatinskih gradova. No, Feliks grad opisuje kao odlino utvren te kao civitas sa sjeditem biskupa. Sljedeeg dana su stigli u Dubrovnik, koji je nazvao glavnim gradom Slavonije i Dalmacije ime je jo jednom pokazao odreeno nesnalaenje i nepoznavanje politike i zemljopisne terminologije. No, ak ni tu tom gradu, kae Feliks nije bilo gostinjca u kojem se moglo pristojno prespavati i okrijepiti. udno, obzirom na istraivanja pojedinih hrvatskih povjesniara o postojanju niza dubrovakih krmi koje su rado primale strance. ini se da Feliksu jednostavno nije odgovarao smjetaj u nekoj taverni, pa je uspio urediti da on, njegov svjetovni gospodar Georg von Stein i neki drugi velikai dobiju prenoite kod lokalnih dominikanaca. Za novac koji je von Stein isplatio dobili su dobro jelo i vrhunsko slavensko vino te su bili uljudno prihvaeni. Dubrovnik je Feliks detaljno opisao kao predivan grad odlino utvren. Iz svega spomenutog jasno je da je Feliks, pored toga to je bio uen, bio i izuzetno vaan pasivni lan posade, prije svega zbog toga jer je bio dominikanski redovnik koji je u vrstoj mrei redovnitva
55
Zoran Ladi
u Istri i Dalmaciji, gdje nije bilo komune bez dominikanskog konventa, uvijek nalazio naina da se snae i profitira iz trenutne situacije. Ovaj trenutak jo jednom pokazuje da je upravo Crkva bila integrativni element, poveznica cijele zapadne i srednje Europe, a Feliks je to vrlo dobro znao koristiti. Upravo dimenzija uklopljenosti Feliksa Fabrija kroz Crkvu u ukupno europsko drutvo, njegova integriranost u vrstu i ujednaenu mreu crkvenih institucija ma gdje god u Europi bio, uinila je Feliksa fleksibilnijim u stavovima i razmiljanjima i time naklonjenijim prema narodu i stanovnitvu koje do tada nije poznavao. Za njega je zajednitvo bilo izraeno prije svega u jasnoj katolikoj hijerarhiji, pri emu su zajednika katolika liturgija i raznoliki oblici izraavanja pobonosti pripadnika svih drutvenih slojeva istono-jadranskih komuna bili imbenici koje je on odmah prepoznavao kao istovjetne onima iz kraja i grada iz kojeg je bio podrijetlom. Tako je Feliks osjeao zajednitvo sa svojom istono-jadranskom braom koji su, ba kao i ostali stanovnici zapadne i srednje Europe, inili universitas Christianorum i to sve do onog trenutka dok nije primijetio heretike ili izmatike.
PERO TAFUR O ISTONOJ OBALI JADRANA

Od svjetovnih hodoasnika koji su u itinerarima opisivali osobine nae obale jedan od najslabije poznatih u hrvatskoj historiografiji je Pero Tafur, vjerojatno roen u Cordobi u panjolskoj, lan ugledne i bogate obitelji koja je pripadala drutvenoj skupini hidalga odnosno vitezova.87 U prvoj polovini 15. stoljea Tafur je putovao sjevernom Italijom, Njemakom, Danskom, Austrijom i Ugarskom. Na odlazak u hodoae Pero se odluio djelomino nadahnut tipinom znatieljom renesansnog duha i ideja, ali i potaknut trgovakim razlozima i
87 Razmatranja vezana uz Perovo putovanje istonom obalmo Jadrana uinjena su prema: Pero Tafur, Travels and Adventures, 1435-1439., E. Denison Ross and Eileen Power (eds.), George Routlege & Sons, London 1926.
56
interesima za poslovnim putovanjima u Egipat, Palestinu, Konstantinopol, ak i na priobalje Crnog mora. No, Tafur zasigurno nije bio osoba koju je na putovanja ponukala u renesansi takoer moderna ideja putovanja kao iskupljenja pri emu je travel bio pojam koji je trebao oznaavati teak tjelesni rad odnosno napor. Za njega je putovanje, ponovno u renesansnom duhu, bilo istraivanje i osvajanje, odnosno muka aktivnost koja se moe opisati rijeju avanturizam. U tom je smislu hodoasnika motivacija Tafura bila oprena ideji Feliksa Fabrija o stabilitas in peregrinatione, dakle uvrenja kranske vjere kroz prostor-vremensko putovanje i prolazak kroz razna zemaljska iskuenja.88 Pero Tafur, autor djela Putovanja i avanture, svoje je putovanje u Palestinu zapoeo u svibnju 1436., dakako iz Venecije. U cijelom njegovom itineraru, opreno od Fabrijeva, potpuno je zanemarena duhovna strana hodoaa. Njega zanimaju gole injenice, naravno u okvirima gore spomenutih renesansnih toposa. Ipak, Pero pie kako je njegov brod isplovio iz Venecije nakon to su svi primili blagoslov, da bi se zaputili prema Esclavonii odnosno Dalmaciji putujui lijevim stranom venecijanskog zaljeva, odnosno istonim dijelom jadranske obale. Jasno, kao svjetovna osoba s trgovakim interesima Tafur je bio vrlo dobro upoznat sa injenicom da najvei dio istonog Jadrana pripada Mletakoj Republici. No, u svojem izvjetaju o putovanju istonom obalom Jadrana vrlo je kratak i suhoparan. Napominje da su ovdje smjeteni brojni gradovi i otoci sa sigurnim lukama u kojima se mogu nabaviti nune stvari (prije svega hrana i pie ) za nastavak puta prema Terra Sancta. Nakon prvog dana plovidbe, ba kao to je to bezuspjeno namjeravao i brod kojim je putovao Feliks Fabri, Perova je galija pristala u Poreu. Sljedeu stanicu koju spominje je Zadar za koji tono navodi
88 Primjereno je na ovom mjestu istaknuti da su hodoaa bila jedini nain na koji je i enama u srednjem vijeku i renesansi, unutar njihova svakodnevnog ivota, bila doputena pokretljivost, ne sama na prostor izvan kue i ne samo izvan granica njihove domicilne komune ili regije, ve i mobilnost znatno veeg prostornog dosega - odlazak na peregrinationes mairoes u Rim, Sv. Jakov u Composteli, pa ak i na drugi kontinent - u Svetu Zemlju.
57
Zoran Ladi
da je grad Mleana. Kao i neki drugi manje zainteresirani onovremeni putnici i hodoasnici prema Levantu, jedini sljedei grad koji je po Tafuru bio vrijedan spomena bio je Dubrovnik za koji, zanimljivo, kae da je pod gospodstvom cara Svetog Rimskog Carstva, dakle igmunda. Skroman u opisima putovanja, Pero tek turo navodi da su na putu od Zadra do Dubrovnika prolazili pored niza otoka koji su pripadali provinciji Esclavonii, te kae da su neki bili nastanjeni, a neki pusti. Za Slavoniju, odnosno Dalmaciju (ba kao i Fabri i Tafur je prilino nesiguran u zemljopisnom definiranju pojedinih hrvatskih regija) kae jo da je vrlo brdovita sa visokim planinama, krta zemljom i stjenovita. Sve ovo zorno ukazuje koliko je Pero bio nezainteresiran za opisivanje svog doivljaja komunalnih urbanih drutava, ak i tako znaajnih komuna kao Zadar i Dubrovnik koje u to vrijeme zasigurno nisu bile slabije razvijena od veine znaajnijih komuna diljem sjevernog Mediterana, pa i onih u panjolskoj. Crkvena i pobona problematika, koja je zanimala svakog pismenog hodoasnika na putu u Palestinu, renesansnog Tafura uope nije zanimala, na to ukazuje injenica da ne donosi opise crkava, katedrala, relikvija ili liturgijske prakse klera i svjetovnog stanovnitva pojedinih gradova. No, osobito je zanimljivo da ga je, kao panjolca vjerojatno niskog rasta, zadivila jedna antropoloka osobina, naime visina stanovnika Dalmacije za koje kae da su najvii koje ikada vidio, a doista je mnogo putovao. No, da njegova antropoloka procjena, koja u ovom sluaju zasigurno nije bila pretjerana, ne bi imala prizvuk pretjeranog uenja i divljenja, Pero je dodao: ali, kakvi su ti ljudi barbari!, ne obrazlaui svoj stav o ljudima koji su pripadali istom civilizacijskom okruenju. Istina, Pero Tafur je pripadao uglednoj vitekoj odnosno plemikoj obitelji, koja je, a u duhu renesanse, svoje podrijetlo povezala s Konstantinopolom.89 Svojim je rijeima o barbarima Tafur pokazao jasan prijezir, ne samo prema siromanima i niim drutvenim slojevima, ve i
89 Ba kao to su neke nae velikake obitelji, primjerice Frankapani, u renesansnom razdoblju tvrdile da potjeu od antikih patricijskih obitelji iz Rima.
58
prema pripadnicima patricijata u istono-jadranskim komunama koji su nerijetko bili vrlo bogati, kolovani na sveuilitima u Padovi i Bologni, povezani sa uglednim osobama od Budima do Venecije i Rima, imali vrlo izraen osjeaj za suvremene tijekove u umjetnosti i knjievnosti te bili patroni umjetnika i posjednici velikih privatnih kunih biblioteka. Kao da nita nije rekao, Pero nastavlja da se u Dalmaciji (odnosno, kako je naziva, Esclavonia) uzgajaju i dresiraju najbolji sokolovi na svijetu, izuzev norvekih. Uz to, kae da je cijela Slavonija vrlo bogata srebrom. Iz spomenutog se jasno uoava to je bilo u sreditu njegova interesa. To su, prije svega, bili trgovina i profit, dok se peregrinatio religiosa, odnosno hodoasnika duhovnost, jedva naziru u njegovim razmiljanjima vezanima uz peregrinatio in Terra Sancta. Njegov odgoj kao pripadnika panjolskog plemikog stalea bio je pun predrasuda i samo ga je ponukao na izraavanje nerazumijevanja i superiorne subjektivnosti prema obiajima i svakodnevnom ivotu pripadnika naroda o ijem je svjetovnom drutvenom ureenju vrlo malo znao. Tofur zasigurno nije bio upuen u injenicu da je i u Esclavonii, dakle u dalmatinskom zaleu, bilo plemstva koje se, ne samo politikim utjecajem i gospodarskim bogatstvom, nego i znanstveno-kulturnim ukusom, pismenou i mecenatstvom znatno izdizalo iznad njegove osobne i razine njegove obitelji.90 Nakon Tafurovih dugih opisa dogaaja koji slijede na putu u Konstantinopol, na Levant i jo dalje, meu Tatare i turkijske narode, a koji podsjeaju na opise iz romana Baudolina,91 Pero Tafur se, nakon dueg izbivanja, vraa u Europu i na podruje Esclavonie. Za grad Dubrovnik opetovano kae da je provincija(!) pod vlau njemakog cara, ali dodaje i neke nove podatke. Tako kae da je opasan iznimno vrstim zidinama, potvruje poznatu injenicu da je Dubrovnik imao vrlo razvijene trgovake veze diljem Europe kao i da se nalazi nasuprot
90 Spomenimo se samo magnatskih obitelji Frankapana, ubia, Nelipia ili Vukia-Hrvatinia. 91 Umberto Eco, Baudolino, Izvori, Zagreb 2001.
59
Zoran Ladi
gradu Anconi na Apeninskom poluotoku. Konano, istie da je Esclavonia meu domaim ljudima poznata kao Dalmacija. Zbog utjecaja dvorske kulture u kojoj je sam odgajan, Pero je vrlo naklonjen kulturi lova pa ne udi opinjenost sokolima, a za one s podruja Esclavonie opetovano istie da su rijetko lijepi primjerci. Takoer opet ponavlja da su ljudi koji nastanjuju ovo podruje, a osobito okolne planine, vrlo visoki, dapae toliko visoki kakve nigdje nije vidio. Tafur donosi jo nekoliko osobnih dojmova, naravno nevezanih uz pobonost, unato isticanju da je na put odluio krenuti kao palmarius, nego vezanih uz gospodarstvo. Tako istie brodarstvo kao vanu privrednu granu istono-jadranskih komuna, te napominje da je razlog tome u izvrsnim prirodnim i geolokim preduvjetima mirno oblikovanim uvalama i lukama. Pri tome istie kako je to u potpunoj suprotnosti sa geolokim uvjetima karakteristinim za apeninsku stranu Jadrana. Iskreno je zadivljen razvedenou istono-jadranske obale te ljepotom brojnih naseljenih i nenaseljenih otoka. Na povratku je Tafur posjetio i Split, grad srednje veliine po prostoru i broju stanovnika,92 gdje je, ini se, boravio nekoliko dana. Tijekom povratka u Europu Pero se, ispunivi svoj primarni cilj uspostave trgovakih veza na Levantu, donekle opustio te je usmjerio svoj interes i prema religioznim aspektima ivota Dalmatinaca. Kako je oigledno nauo od lokalnih duhovnih i svjetovnih humanista, koji su tada ve snano promicali kult sv. Jeronima kao simbola jedinstva provincije Dalmacije te sv. Kristofora (pomalo udno, jer su se Kristoforom kao nebeskim zatitnikom njihove komune ve nekoliko stoljea diili Rabljani), ova dvojica svetaca roena su u Splitu. Naime, neki ueni Spliani ispriali su mu legendu o
92 Prema izraunima T. Raukar Split je tijekom 15. stoljea imao oko 5000 stanovnika i to samo u trenucima mirnog razvitka odnosno blagostanja i nepostojanja epidemiolokih katastrofa izazvanih raznim zaraznim boletinama, a prije svega kugom. Tomislav Raukar, Drutvene strukture u mletakoj Dalmaciji, u: Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. do poetka 20. stoljea), ur. Mirjana Gross, Sveuilina naklada Liber, Zagreb 1981., 108.
60
sv. Kristoforu koji je neko u Splitu prenosio siromane ljude koji nisu mogli platiti brod preko nekog pomorskog usjeka.93 ak su mu ispriali i legendu da su u gradu i ostaci domova u kojima su ivjela obojica svetaca. Iako je Pero Tafur nastojao da njegov itinerar odraava novi renesansni duh, ipak se u njegovom putopisu susreu preitci kasnosrednjovjekovnog vjernika koji je rado sluao legende i ivotopise svetaca i bez zadrke vjerovao u lokalne prie, osobito one zainjene udesima najvanijih kranskih svetaca. Tako, nastavljajui mu priati legendu o splitskim i dalmatinskim svecima, ueni Spliani rekoe mu kako su ene u jednom splitskom zaljevu prale rublje, a u nekoliko sluajeva dogodilo se da su nestale bez razumljivog i vidljivog razloga. Jednoga dana, kada su ene, kao i obino, prale rublje u vodi, jedno je udovite, od struka nadolje riba, a iznad struka ovjek, sa krilima kao u imia, napalo neku enu, uhvatilo je i povuklo u dubinu. Neki mukarci i ene, uvi enine vapaje, krenue joj pomoi i napadnu udovite, ali je ono nije htjelo pustiti. ak su uspjeli i raniti ivotinju te je ivu izvui na obalu, ali je ona umrla tri sata kasnije. Uope nisu sumnjali da je reenu enu otelo upravo ovo udovite. Otvorili su udovite, zasolili ga i otpremili vlastima u Veneciju, odakle je imalo biti predano papi Eugenu IV. (1431.-1447.). Pero, nadalje, pria kako je ak izraena i slika reenog udovita te razaslana diljem svijeta, ak do Kastilje. Doista, i ova je pria ispriana u najboljoj maniri Ecovog Baudolina, iako se radnja odvija u samom srcu kranske Europe Dalmaciji. Ona nam otkriva i neke aspekte imaginarija srednjovjekovnih stanovnika Dalmacije nastalog pod utjecajem mora kao primarnog, ali dvojakog, imbenika svakodnevnog ivota Dalmatinaca istovremeno
Kristofor kao prenositelj je jedan od temeljnih toposa iz njegova ivotopisa, pa se tijekom cijelog srednjeg vijeka ovaj svetac na ikonografskim programima sakralnih slika prikazuje kako na svojim leima prenosi Isusa preko rijeke Jordan. Ova lokalna splitska legenda samo je jedna, ali vrlo zanimljiva, u nizu refleksija na ope poznate motive iz legende o sv. Kristoforu. O sv. Kristoforu vidi: Meri Kuni - Zoran Ladi, Rabljani u tisuugodinjem okrilju svetoga Kristofora, u: Hrvatska revija, 2/III, Zagreb 2003., 85-89.
93
61
Zoran Ladi
onog koji daruje ivot, odnosno prua preduvjete za preivljavanje, ali i mistinog, beskrajnog i prepunog tajnovitih zamki skrivenih u tamnim dubinama. Putopis ostavlja vrsti dojam da je Pero iskreno vjerovao u isprianu epizodu, iako sam nije vidio udovite. Dirnut priom koju je uo, ne od neobrazovanih ljudi nego od uenjaka obrazovanih u Padovi i Bologni, Tafur se sada nije postavio s visoka, donekle proet racionalnim duhom u renesansnoj maniri, s pozicije homo universalis, ve je bio doista iskreno potresen ovim dogaajem. Nema sumnje da je pripovjeda (ili pripovjedai) vrlo slikovito i uvjerljivo prepriao ovaj dogaaj. Iako je Pero nerijetko izraavao predrasude, a bio je ak i sklon neutemeljenom vrijeanju obiaja, navika i tjelesnog izgleda stanovnitva istono-jadranskih komuna, ovdje se doista nije nastojao izdii iznad lokalnog uvjerenja, te je smatrao da se takvo to moglo dogoditi bilo gdje na Mediteranu.94 Tafur, openito tur u opisivanju naeg dijela Jadrana, ali i openito nesklon ovom barbarskom podruju, oigledno je bio privuen Splitom u kojem se zadrao neuobiajeno dugo vrijeme. Razlog vjerojatno treba traiti i u injenici koju sam navodi, a to je da je u Splitu, starom antikom biskupskom sjeditu, kako navodi Tafur u to vrijeme biskup bio Francuz. To zapravo i nije tono, jer se radilo o kardinalu Bartolu Zabarella koji je bio podrijetlom iz Padove, a splitski je nadbiskup bio od 1428. do 1439. godine. Pero se zasigurno druio sa nadbiskupom, koji je, za razliku od ostalog stanovnitva, bio podrijetlom iz zemlje koja mu je kulturoloki pa i jezino bila znatno blia nego Esclavonia. Nema sumnje da je na izrazito subjektivne opise, pune nerazumijevanja i predrasuda, istono-jadranskog prostora i tamonjih ljudi, a emu su osobito bili skloni bogati svjetovni hodoasnici, snano utjecao naporno i neudobno putovanje morem, loa i nedostatna hrana, slab smjetaj, nehigijena na brodu upotpunjena stalno prisutnim kukcima i takorima, hladnoa, morska
94 Nema sumnje da je na njegovu opinjenost ovom priom utjecala i injenica da se u njoj spominju Venecija, odnosno mletake vlasti, pa i sam papa Eugen IV. U takve autoritete i njemu je bilo teko sumnjati.
62
bolest pa i kuga, a to je u pojedinih putopisaca izazivalo stanje psihike razdraljivosti i ope klonulosti duha i tijela. este posljedice takvog stanja bili su i negativni, razoaravajui opisi pojedinih mjesta i ljudi na naoj obali Jadrana.
SANTO BRASCA O ISTONOJ OBALI JADRANA

U tom je smislu jedan od rijetkih izuzetaka bio obrazovani milanski hodoasnik Santo Brasca, koji je sam istaknuo da je uivao u hodoau koje je zapoeo 1480. u Veneciji.95 Kljuan imbenik Brascovom znatno sklonijem opisu naih krajeva i ljudi doprinijela je injenica to je bio i duboko religiozan, a to se primjeuje na vie mjesta u itineraru naslovljenom Viaggio in Terrasanta. Tako Zadar opisuje kao lijep grad opasan jakim utvrdama, te navodi relikvije vrijedne spomena (osobito onu sv. imuna), ali isto tako donosi zanimljiv povijesni podatak o kunoj epidemiji koja je bjesnila komunom upravo u vrijeme njegovog proputovanja. Santo Brasca je, za razliku od Pere Tafura, razoaran izgledom Splita, ali openito pokretan pozitivnim duhom palmiera, on uvijek pronalazi ljepotu ivota izraenu kroz slikovite trenutke, pa tako navodi podatak o dobrim delfinima koje su svi hodoasnici doivjeli kao signo de futura fortuna. Uz Zadar, osobito ga je impresionirao Dubrovnik, bogati grad sa mnotvom svetakih moi, neosvojivim zidinama i odlino ureenim vodovodom. Na povratku iz Svete Zemlje, Santo Brasca oduevljeno opisuje otoku komunu Hvar, a posebice hvali hvarske franjevce koji su sve hodoasnike primili s mnogo ljubavi. I sam kae da ne posjeduje rijei kojima bi to opisao. Osobito ga je dirnula injenica kako su hvarski franjevci, i sami vrlo siromani, praktiki otkidali hranu od svojih usta ne bi li nahranili svoje goste peregrine.
95
Petar Matkovi, Putovanja po Balkanskom poluotoku, 56-184.
63
Zoran Ladi
PIETRO CASOLA O ISTONOJ OBALI JADRANA

No, koliko je stav prema nekom gradu, drutvu i ljudima koji su u njemu ivjeli ovisio o osobnim intelektualnim dosezima, moralnim nazorima i intimnoj vrstini vjere, najbolje svjedoe opisi jednog drugog hodoasnika, Pietra Casole, milanskog kanonika, koji je 1494. godine takoer posjetio Hvar.96 Dakle, iako je veina duhovnih osoba koji su bili peregrini in Terra Sancta, kao to je istaknuto, uglavnom bila dobrohotno nastrojena prema stranom civilizacijskom okruenju, ponekad su i sveenici - pripadnici visoke crkvene hijerarhije bili vrlo negativno nastrojeni, ak i mrzovljni prema drugom i stranom. Tako je Casola dva puta, u polasku i u povratku iz Palestine, boravio u Hvaru. Za propovijed tijekom mise u crkvi sv. Marije kae da je bila toliko dosadna da je jedini spas bio u spavanju ili razgovoru, to je moda i bila istina, ali zasigurno niti propovjedi u crkvama Milana nisu uvijek bile osobito zanimljive i nadahnute. ini se da je na takav Casolin stav, stav uglednog kanonika jednog od najveih kaptola u tadanjoj Europi, prije svega utjecala izmorenost, a tek u manjoj mjeri nesklonost okruenju u kojem se naao. Jer, kako svjedoi itinerar, Pietra je osobito pogodila nemogunost nalaenja njegovom staleu dostojnog smjetaja u ovoj maloj dalmatinskoj komuni. Zapravo njegove elje u tom smislu bile su skromne jer se nadao da e u gradu pronai neko mjesto gdje e se skloniti od vjetra i nai neto svjee hrane. No, napominje Casola, potraga za tim skromnim potrebitostima bila je potpuno neuspjena. Hodoasnici i ostali putnici nisu mogli kupiti ak ni osnovne namirnice poput jaja i ribe dok je vina i kruha bilo u vrlo malim koliinama. Pietro je zato pred parunom broda izrazio nezadovoljstvo jer je putnike doveo na tako neugodno i neprilino mjesto koje se ne moe nazvati gradom
96 U ovom radu je koriteno sljedee izdanje njegova itinerara; Canon Pietro Casolas Pilgrimage to Jerusalem in the Year 1494. trans. Mary Margaret Newett, The University Press, Manchester, 1907.
64
jer nema ak niti obinog gostinjca u kojem bi se mogao nai pristojan krevet. Iz navedenog je jasno da je jo jedan, prirodan ljudski psiholoki imbenik znatno utjecao na sadraj itinerara, odnosno na opise drugih zemalja, naroda, obiaja i openito civilizacijskog okruenja. Naime, uz injenicu da su svjetovni velikai ili bogati graani, diplomati ili intelektualci openito bili skloniji negativnim kritikim opisima naih krajeva od pripadnika nieg klera, injenica je da su se i klerici iz visokih slojeva crkvene hijerarhije nerijetko, naviknuti na znatno vii standard svakodnevnog ivota (njima je pripadao i sam Casola kao milanski kanonik), bili skloni, potaknuti bilo osobnom uvrijeenou ili openito iritirani neugodnim tjelesnim i psihikim imbenicima, biljeiti vrlo negativne zapise o stanovnitvu i opem stanju u pojedinim istono-jadranskim komunama. Osnovni razlog takvom stavu bio je, u prvom redu, posljedica trenutne tjelesne i duevne onemoalosti pojedinaca.
MARGERY KEMPE O ISTONOJ OBALI JADRANA

Osebujan primjer putopisne hodoasnike literature predstavlja djelo Engleskinje Margery Kempe (o. 1373.-1438.) ve i zbog same injenice da se radi o prvom poznatom itineraru jedne ene koja je hodoastila u Svetu Zemlju od 1413. do 1415. godine.97 Pored toga to je bila ena, ono to razlikuje Margery od gore spomenutih hodoasnika jest injenica da je svoje hodoae provela kao laika osoba, ali u potpunoj meditaciji i samoi. Peregrinatio je poduzela nakon teke osobne tragedije,
Itinerar su kasnije, izmeu 1431. i 1436., zapisala dvojica biljenika. Ovdje je koriteno sljedee izdanje: The Book of Margery Kempe, ed. Lynn Staley, Kalamazoo, Medieval Institute Publications, Michigan 1996. Hodoae je opisano u poglavljima 26-45.
97
65
Zoran Ladi
naime nakon neuspjenog pokuaja samoubojstva, izazvanog depresijom nakon roenja prvog djeteta. Nakon nekoliko psihiki kritinih godina, Margery se zajedno s muem zavjetovala na istou u braku, posveenost Bogu i odbacivanju svjetovne tatine i materijalne ispraznosti. Potom se zavjetovala da e se osobno uputiti na tri peregrinationes mairoes ad ecclesiam sancti Iacobi de Galicia, ad limina apostolorum Petri et Pauli i ad snactum sepulchrum Domini u Palestini. Imajui spomenuto u vidu, jasno je da putopis Margery Kempe nije uobiajen za razdoblje kasnog srednjovjekovlja, a u kojima su davane osnovne ili detaljne informacije o geografskim, etnografskim, kulturolokim i drugim osobinama pojedinih regija, ve je on dominantno putopis intimnog duhovnog preispitivanja, traganja za Bogom, razgovora sa Kristom, zapravo mistini itinerar. Stoga se postavlja pitanje je li Margery uope imala namjeru pisati karakteristian itinerar ispunjen praktikim savjetima suvremenicima koji bi se odluili na peregrinatio religiosa u daleke zemlje, odnosno da li je ona imala potrebu opisivati, objektivno ili subjektivno, zemlje, narode, ljude, jezike i obiaje, a sa kojima se neminovno susretala tijekom hodoaenja. Zbog njezinih religioznih stavova, koji su u mnogoemu bili u suprotnosti s kanonskim stavovima Crkve, poevi od pitanja poloaja ene skromnijeg drutvenog podrijetla pa sve do pitanja njenih tumaenja vjerskih pitanja, stavova i dogmi, Margeryn itinerar je bila, moda i namjerno, zaboravljena i zagubljena knjiga sve do poetka 20. stoljea.98 U svakom sluaju, ono to se moe rei jest da njezin putopis, za razliku od ostalih ovdje razmatranih itinerara, ukazuje da je Margery Kempe doista ostvarila dva do danas nepromijenjena temeljna cilja hodoaenja stabilitas in peregrinatione i peregrinatio in stabilitate.99 To znai da je Margery, kako zorno svjedoi njezin hodoasniki dnevnik,
Tonije, do 1934. kada je pronaena u jednoj privatnoj knjiici. Giles Constable, TwelfthCentury Spirituality and the Late Middle Ages, u: Giles Constable, Religious Life and Thought (11th 12th Centuries). London: Variorum Reprints, 1979., 27-60, osobito 45.
98 99
66
postigla ono za ime je udila ostvarenje osobne stabilnosti kroz praktino hodoae i postizanje osobnog unutranjeg hodoaa u stabilnosti duhovnog stanja. I to zato to je njen peregrinatio istovremeno bilo intimno unutranje preispitivanje i razgovor sa Bogom, ali tjelesno, prostorno i vremensko, hodoae u tri najvea kranska hodoasnika svetita. Upravo zbog navedenog u njenim zapisima, koji su uslijedili nakon dolaska u Veneciju i tijekom putovanja brodom du istono-jadranske obale, doista nije bilo mjesta za biljeenje, barem za Margery, tako marginalnih podataka kao to su ovozemaljske odnosno materijalne predrasude ili nerazumijevanja.
ZAKLJUAK
U zakljuku ovog tekstu treba istaknuti da se podatci izneseni u putopisima odnosno itinerarima stranih hodoasnika na putu prema Svetoj Zemlji u kasnom srednjem vijeku, a koji se odnose na opise stanovnitva i komuna razasutih na istono-jadranskoj obali, mogu grupirati obzirom na stvarnu motivaciju koja je putopisce ponukala na hodoaenje, obzirom na pripadnost pojedinih putopisaca odreenim drutvenim staleima, obzirom na pripadnost putopisaca pojedinim drutvenim skupinama, pa i obzirom na spolnu pripadnost hodoasnika-putopisaca. Tako se moe rei da su, barem koliko pokazuju promatrani hodoasniki itinerari, hodoasnici koji su bili ponukani dubokom religioznom motivacijom bili manje zainteresirani i manje kritini prema ljudima i drutvenim zajednicama koje su susretali na naoj obali Jadrana, za razliku od putnika kojima je hodoae bila tek avantura ili prilika za ostvarivanje poslovnih kontakata. Obzirom na drutvenu pripadnost, hodoasnici iz viih drutvenih slojeva, bilo da se radilo o pripadnicima svjetovne ili duhovne elite, ponovno su bili skloniji predrasudama prema stanovnicima naih komuna i prigovaranjima vezanim uz kvalitetu hrane i smjetaja, za razliku od hodoasnika putopisaca koji su pripa-
67
Zoran Ladi
dali niim drutvenim staleima ili mendikantskim redovnicima, osobito franjevcima, a koji su imali puno vie razumijevanja za kulturoloke, etnike, jezine i crkvene razliitosti ljudi i drutvenih zajednica na naoj obali Jadrana, bez obzira na injenicu to su i sami dolazili iz vrlo razliitih civilizacijskih okruenja. Konano, osobe kao to je bila Margery Kempe, a ija je motivacija bila duhovna peregrinatio odnosno mistino putovanje, gotovo da i nisu primjeivale gore spomenute razlike ili ih one uope nisu zanimale, barem ne u duhovnom ozraju u kojem su proivljavale svoje putovanje ad sanctum sepulchrum Domini u Svetoj Zemlji. Ipak, svi putopisi, izuzev onog Margery Kempe, zorno, u manjoj ili veoj mjeri pokazuju da je vrijeme poznato kao doba napora za ostvarenjem pax Christiana i nastojanja za stvaranjem jedinstvene culture religionis Christiane, ideala zapadnog kranstva od sredine 11. do konca 13. stoljea, nepovratno prolo, te da je pristiglo vrijeme nacionalnih kraljevstava, drava i drugih manjih politikih jedinica.100 U takvom ozraju je razdoblje kasnog srednjovjekovlja i rane renesanse kreiralo osebujno civilizacijsko okruenje u kojem je naputen kranski univerzalizam pa je u skladu s time i nacionalni senzibilitet postao vrlo vaan. Zato i doivljaj stranog u hodoasnikim putopisima vie nije bio ogranien na trenutak susreta sa infideles, odnosno sa Saracenima, Turcima i Mongolima u Palestini i Maloj Aziji, pa ak niti na susret sa bizantskim, ali kranskim, svijetom nego sa znatno bliim drutvenim zajednicama i ljudima koji su pripadali zapadnoj kranskoj ekumeni, ali su se nekim nacionalnim osobinama (jezikom, tradicijom, navikama, antropolokim osobinama i drugo) razlikovali od nacionalnih karakteristika krajeva iz kojih su dolazili ovdje promatrani hodoasniki putopisci.
100 O problematici pax Christiana i cultura religionis Christiane vidi: Toma Mastnak, Kriarski mir. Kranstvo, muslimanski svijet i zapadni politiki poredak, Prometej, Zagreb 2005., osobito 104-124.
68
SUMMARY Zoran Ladi COMMUNES AND INHABITANTS OF ISTRIA AND DALMATIA IN THE EYES OF FOREIGN PILGRIMS WITH SPECIAL ATTENTION TO POSSIBLE PREJUDICES AND MISUNDERSTANDINGS
In this paper the author examines several late medieval pilgrimage accounts recorded by Western European pilgrims traveling from Venice to the pilgrim shrines in Holy Land by traditional East Adriatic naval route. Main attention is paid to the research of their records and information regarding the organization of travel, cultural habits of local population as well as anthropological observation and religious customs of inhabitants of Istrian and Dalmatian cities from the beginning of the fourteenth until the end of the fifteenth century. In that respect written accounts of five male and one female pilgrims are researched: Simon de Simonis (1322-1323), Pero Tafur (1435-1439), Santo Brasca (1480), Feliks Fabri (1483), Pietro Casola (1494), and Margery Kempe (14131415). Originating from various West European countries and regions, all of them give an interesting and original insight into the above mentioned aspects of life of late medieval inhabitants of Istrian and Dalmatian communes. The author concludes that attitude of these pilgrims toward East Adriatic population (same Latin Christians with firm ecclesiastical hierarchy regulated by Holy See in Rome) mainly depended on their social origin, cultural environment of their homeland, education as well as on individual piety.
69
IDENTITETI KROZ POVIJEST I IDENTITETI DANAS Indentities through history and identities today
VLADIMIR GEIGER
O NIJEMCIMA U HRVATSKOJ
Posebnost hrvatskoga prostora oitovala se kroz povijest u isprepletenosti i proimanju razliitih kultura i drugih obiljeja naroda i etnikih skupina koje su ovdje ivjele. Slavonija, Srijem i Baranja kroz povijest su zahvaljujui prirodnim uvjetima i povoljnom zemljopisnom poloaju bile prikladna i privlana za naseljavanje. Glavne struje naseljavanja pritjecale su uglavnom s juga i zapada, ali je istodobno bilo i onih s istoka i sjevera. Njemaka prisutnost u hrvatskim krajevima od srednjega vijeka do najnovijega vremena, uvjetovana je migracijskim kretanjima vika stanovnitva u matinim zemljama i ponajprije gospodarskim razlozima. Od prisutnosti Nijemaca, nakon svega to se u novijoj povijesti dogodilo, ostale su na europskom jugoistoku i u Hrvatskoj samo krhotine. Ipak, nedvojbeno je, Nijemci su imali velik utjecaj, napose u panonskome dijelu, u Slavoniji, Srijemu i u Baranji, gdje su bili najbrojniji u Hrvatskoj, i gdje su ostavili znatne tragove na svekolike oblike ivljenja sve do naih dana. Prisutnost Nijemaca u panonskoj Hrvatskoj od poetka njihova naseljavanja u 18. stoljeu do njihova nestanka sredinom 20. stoljea, umnogome je odredila povijest tog dijela Hrvatske.
73
Vladimir Geiger
O IMENU/NAZIVU NJEMAKIH DOSELJENIKA U HRVATSKU

Najstarije njemake skupine, preteito obrtnika i trgovaca, koje su zabiljeene od poetka 13. stoljea u hrvatskim gradovima i trgovitima, nazivane su razliitim imenima. Pravo podrijetlo tih njemakih naseljenika nije uvijek mogue ustanoviti. Njemaki doseljenici obino dolaze s pridjevkom Teutonicus, Alemanus ili imenom njemakog ili austrijskog grada iz kojeg potjeu, ili esto i pod imenom Sasa (Sachsen), ali zasigurno ih je bilo i iz drugih njemakih krajeva.101 Njemake koloniste koji su doselili na europski jugoistok, i u Hrvatsku, tijekom 18. i 19. stoljea, i njihove potomke, domae je puanstvo nazivalo vabama (Schwaben), a mnogi od njih kao i brojni njemaki autori, koriste takoer taj naziv, pa skupinu njemakih kolonista na jugoistoku nazivaju Podunavskim vabama. Donauschwaben stvoren je kao zajedniki naziv nakon Prvog svjetskog rata za Nijemce u prijanjoj Ugarskoj, napose u Bakoj, Banatu, Slavoniji i Srijemu. I hrvatski narod Nijemce obino naziva vabama. Taj naziv nije neopravdan. Francuzi Nijemce nazivaju Alemanima, a Njemaku Alemanijom - iz jednostavnog razloga to se njemako alemansko pleme u Alzasu i vicarskoj nalazi u njihovom neposrednom susjedstvu. U Finskoj zbog toga sve Nijemce zovu Saksoncima. Hrvati su isto tako ime vapskog plemena, iji mu je jedan dio najblii od svih Nijemaca, prenijeli na cijeli njemaki narod. vabe u Njemakoj su, meutim, samo jedno od povijesnih germanskih plemena. Naseljeni su na zapadu Bavarske i u velikom dijelu Wrttemberga, dakle na jugozapadu sadanje Njemake. Iz vapske potjee samo manji dio doseljenika, a znatno vie iz Bavarske, Sudeta, Hessena, Pfalza te Lotaringije i Saara. Stoga se tajna njihova ovdanja naziva moda moe objasniti i time to je meu doljacima na poetku kolonizacije
101
Joso Lakato, Narodna statistika, Zagreb, 1914., 24.
74
O Nijemcima u Hrvatskoj
bilo mnogo vaba. Njemaki autori Podunavske vabe smatraju i nazivaju novim njemakim plemenom. Nova narodna tvorevina, nastala stapanjem sunarodnjaka iz razliitih krajeva Njemake, a generacijama pod utjecajem drugih naroda iz svog okruenja, stekla je niz novih etnikih obiljeja.102 Nijemci iz Treega Reicha nazivali su svoje sunarodnjake, koji su roeni i ive u nekoj zemlji izvan Njemake i Austrije i folksdojerima (Volksdeutscher). Ovaj je naziv takoer vrlo rairen. Uza sva ova imena, kako su ih nazivali, kako su nazivali sami sebe i kako su ih oznaavali u literaturi, historiografskoj i publicistikoj, potomci njemakih kolonista na naim prostorima deklariraju se na popisima stanovnitva i nazivaju sami sebe Nijemcima, odnosno Austrijancima, shodno tome smatraju li sebe pripadnicima njemakog ili austrijskog naroda.103
TRAGOVI RANE PRISUTNOSTI NIJEMACA U HRVATSKOJ

Njemaka prisutnost u istonoj i jugoistonoj Europi, od srednjega vijeka do najnovijeg doba, redovito je uvjetovana migracijskim kretanjima vika stanovnitva u matinim zemljama i ponajprije gospodarskim razlozima. Znatnije skupine i vanije naseobine stanovnitva njemakog podrijetla zabiljeene su u istonoj i jugoistonoj Europi (Galicija, Bukovina, Transilvanija) u 13. i 14. stoljeu. Na junoslavenskim prostorima najstarije znaajnije njemake naseobine su iz 14. stoljea u Koevju, a bilo je i manjih skupina Nijemaca, trgovaca i obrtnika po gradovima,
102 Usp. Hermann Rdiger, Die Donauschwaben. I. Name und Entstehung des Donauschwabentums, u: Handwrterbuch des Grenz- und Auslandsdeutschtums, Bd. 2, Breslau, 1936., 290-291.; Isabella Regnyi, Anton Scherer, Donauschwbisches Ortsnamenbuch, Darmstadt, 1980., 15-16.; Anton Tafferner, Josef Schmidt, Josef Volkmar Senz, Die Donauschwaben im pannonischen Becken. Ein deutscher Neustamm, Mnchen, 1981., 7-8. 103 Vladimir Geiger, Nijemci u Hrvatskoj, Migracijske teme, 7 (3-4), Zagreb, 1991., 319-320.
75
Vladimir Geiger
te uz srednjovjekovne rudokope (gotovo iskljuivo Sasi).104 U to vrijeme doseljavaju i prvi Nijemci u hrvatske krajeve. Najstarije njemake skupine u Hrvatskoj, uglavnom obrtnika i trgovaca, spominju se poetkom 13. stoljea u Varadinu, Zagrebu, Samoboru, Petrinji, Krievcima, Koprivnici, Virovitici, Vukovaru i nekim drugim gradovima i trgovitima. Iako udio njemakih doseljenika u gradskim naseljima srednjovjekovne Slavonije nije bio toliki kao u susjednoj Ugarskoj, gdje su Nijemci inili veinu gradskog stanovnitva, njihov je utjecaj i u urbanim sjevernohrvatskim sreditima bio znaajan. O broju njemakih doseljenika na hrvatske prostore u kasnom srednjem vijeku ne zna se mnogo, ve jedino da su bili ogranieni na gradove, trgovita i rudokope.105 Vaniji su njemaki kolonizacijski valovi u 18. i 19. stoljeu, na podrujima istone Europe (Rusija, Galicija, Besarabija, Ukrajina) i jugoistone Europe (Banat, Baka, Baranja, Slavonija, Srijem).
104 Hans Schrecheis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, Salzburg, 1983., 7.; Die Donauschwaben. Deutsche Siedlung in Sdosteuropa. Ausstellungskatalog, Sigmaringen, 1987., 11-14., 23-33., 65.; Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, Stuttgart, 1989., 8-12.; Josef Volkmar Senz, Geschichte der Donauschwaben. Von den Anfngen bis zur Gegenwart, Wien, Mnchen, 1993., 21-28.; Vladimir Geiger, Nestanak Folksdojera, Zagreb, 1997., 10.; Anton Scherer, Manfred Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, Osijek Zagreb Split, Graz Stuttgart, 1999., 9-18. 105 J. Lakato, Narodna statistika, 24.; Die Donauschwaben. Deutsche Siedlung in Sdosteuropa. Ausstellungskatalog, 27-29., 65.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 10-11.; Karolina Kaniaj, Njemaka kolonija na Gradecu u drugoj polovici 14. stoljea i prvoj polovici 15. stoljea, u: Goran Beus Richembergh (prir.), Nijemci u Hrvatskoj juer i danas. Zbornik, Zagreb, 1994., 53.; Holm Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, u: Gnter Schdl (ur.), Deutsche Geschichte im Osten Europas. Land an der Donau, Berlin, 1995., 296.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 13; Marija Karbi, Nijemci u Varadinu tijekom srednjega vijeka, Godinjak Njemake narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2001., Osijek, 2001., 11.
76
NIJEMCI U HRVATSKOJ TIJEKOM 18. I 19. STOLJEA

Ubrzo nakon protjerivanja Osmanlija iz Panonije, naseljavaju se Nijemci na tim prostorima. Njemako naseljavanje istone i jugoistone Europe, motivirano, u prvom redu, gospodarskim razlozima, odigralo se je u vrijeme kolonizacije na europskom kontinentu, kada se preseljavaju, dakako, i drugi narodi. Udio asnika i vojnika s njemakog i austrijskog prostora u hrvatskoj vojnoj povijesti velik je i znaajan. Nijemci su naseljavali Vojnu krajinu (Granicu) od njezina nastanka u 16. stoljeu, prvenstveno kao vojnici. Tamo su inili sve vrijeme postojanja vojnokrajikog sustava svojevrsnu drutvenu elitu. Profesionalni vojnici okupljeni ponajprije iz austrijskih i njemakih pokrajina, a zatim i ostalih zapadnoeu ropskih zemalja dolaze u hrvatsku i slavonsku Vojnu krajinu. Uz njih, u pravilu, dolaze i lanovi obitelji i blii srodnici. Uz vojsku tada dolaze i potrebni obrtnici, upravni inovnici i drugo potrebno osoblje. Budui da ostaju godinama kao stalna vojna posada, postupno se privikavaju na nov nain ivota. Postaju i sve nepokretljiviji, napose oni koji su u sastavu vojne komore obavljali obrtnike i sline poslove ili im je rok slube istje cao. Oni koji naputaju vojsku (islueni i otputeni vojnici) svoju budunost ostvaruju u graanskim zanimanjima, postaju obrtnici, posjednici i poljoprivrednici i tako ostaju trajno naseljeni. Na podruje Vojne krajine, napose u vrijeme Josipa II., doseljavaju Nijemci zemljoradnici i naseljavaju postojea ili osnivaju nova sela. Ti njemaki, ali i drugi doseljenici u Vojnu krajinu, dobivaju i odreene povlastice.106
106 J. Lakato, Narodna statistika, 25; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgru-
77
Vladimir Geiger
Nasuprot legendama i mitovima, kolonizacija je ne samo za ljude, nego i za dravu bila teak, skup i mukotrpan projekt. Tijekom 18. i poetkom 19. stoljea Nijemce i ostale strance naseljavali su u Hrvatsku, u prvom redu Slavoniju i Srijem, gotovo iskljuivo feudalci na svoje posjede.107 Napose u vrijeme Marije Terezije i Josipa II. Nijemci, uglavnom obrtnici, ali i trgovci, naseljavaju se u hrvatske gradove i trgovita, a u manjem broju kao zemljoradnici u sela. Ugarska dvorska komora je 1784. ustanovila tone uvjete glede naseljavanja, i dravnog i privatnog. Kada je u drugoj polovici 18. stoljea Josip II. poeo s naseljavanjem Nijemaca u Ugarskoj, poinje njihovo naseljavanje i u Slavoniji i Srijemu, ali i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Preseljavanjem Nijemaca jednim dijelom iz ranije koloniziranih podruja Bake i Banata, ali i doseljavanjem iz junonjemakih pokrajina nastaju potkraj 18. i u prvoj polovici 19. stoljea u Slavoniji i Srijemu nova njemaka naselja. Za Napoleonskih ratova doseljavanje je iz njemakih zemalja zamrlo i nije bilo znaajnijih preseljavanja. Kolonizacija Nijemaca na jugoistok Europe dobiva jai intenzitet nakon Bekog mira 1810., mahom iz opustoenih krajeva june Njemake. Nijemci doseljavaju u gradove i trgovita, te vojna sredita, a dolaze znatnim brojem i u ve postojea preteito hrvatska sela, ali i osnivaju nova kolonistika naselja.108 Edikt o vjerskoj toleranciji Josipa II.
ppe in Sdosteuropa, 15.; J. V. Senz, Geschichte der Donauschwaben. Von den Anfngen bis zur Gegenwart, 89-90.; Alexander Buczynski, Kolonizacija njemakih obrtnika i trgovaca u vojne komunitete hrvatske krajine, u: G. Beus Richembergh (prir.), Nijemci u Hrvatskoj juer i danas. Zbornik, Zagreb, 1994., 25-42.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 301-302.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 22. 107 V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 14-18.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 303-304. 108 J. Lakato, Narodna statistika, 24-25.; Borislav Jankulov, Kolonizacija Vojvodine u XVIII i XIX veku, Novi Sad, 1961., 68., 73.; Die Donauschwaben. Deutsche Siedlung in Sdosteuropa. Ausstellungskatalog, 82-83., 92-93.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Ges-
78
iz 1781. intenzivira nakratko kolonizaciju hrvatskih zemalja, napose Slavonije i Srijema. Razvoju njemakih nasobina u Hrvatskoj smetao je donekle nesiguran poloaj protestanata. To je, meutim, potrajalo samo kratko, jer Protestantskim patentom iz 1859. protegnuta je sloboda vjeroispovjesti i na Hrvatsku, pa je protestantima bilo omogueno podizanje njihovih vjerskih opina.109 Znatnije naseljavanje Nijemaca u Hrvatsku nastupit e potkraj 18., odnosno od poetka 19. stoljea. Glavnina njemakih doseljenika dola je u Hrvatsku, preteito u Slavoniju i Srijem, tek u drugoj polovici 19. stoljea, ne vie iz njemakih zemalja, nego uglavnom iz prije koloniziranih Banata, Bake i Baranje. Iseljavanje Nijemaca iz tih podruja u Slavoniju i Srijem, pospjeilo je i to to njemako obiajno pravo nije doputalo (uobiavalo) realnu podjelu posjeda. Preseljavanjem Nijemaca, napose iz Bake, preteito zemljoradnikog i seoskog stanovnitva, nastaju u Slavoniji i Srijemu nova njemaka naselja. Za razdoblje od 1880. do 1900., zamjetan je rast broja stanovnika napose u onim mjestima Hrvatske u koja su se preteito useljavali Nijemci i drugi stranci. Do kraja 19. stoljea nastavili su se useljeniki valovi njemakog, maarskog, slovakog, djelomice i drugoga stranog stanovnitva, uz istodobno smanjenje rasta Hrvata. Zbog toga, su se promijenili udjeli pojedinih naroda/ etnikih skupina u ukupnom stanovnitvu istone Hrvatske110 To razdoblje njemake kolonizacije u Hrvatsku, u znatnoj je mjeri i
chichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 12-15.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 296-308.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 21-22. 109 J. Lakato, Narodna statistika, 25.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 29. 110 J. Lakato, Narodna statistika, 27-30.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 481-506.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 313-314.; Draen ivi, Temeljne znaajke razvoja narodnosne strukture Istone Hrvatske, Geografski horizont, 41 (1), Zagreb, 1995., 18-19.
79
Vladimir Geiger
odredilo etniki, gospodarski, kulturni i politiki ivot i odnose, napose Slavonije i Srijema, u nadolazeim vremenima. U Hrvatskoj je najvie njemakih naseobina bilo u sjeveroistonom podruju, u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Nijemci su bili najzastupljeniji u gradovima (trgovitima) i(li) okruzima: Osijek, Beli Manastir, akovo, Vinkovci, Vukovar, upanja, Poega, Slavonski Brod, Naice, Donji Miholjac, Podravska Slatina, Virovitica, Daruvara, Pakrac, Nova Gradika, Novska, Kutina, Garenica, Grubino Polje, Bjelovar. Najbrojniji su bili u istonoj Slavoniji i zapadnom Srijemu, a manje ih je bilo u posavskoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj je vea skupina Nijemaca ivjela jo samo u Zagrebu. Manji broj Nijemaca, uglavnom obrtnika i inovnika, ivio je i u Dalmaciji i Istri, u austrougarskom razdoblju, preteito po gradovima. Njemaki doseljenici u Slavoniji i Srijemu esto su bili podrijetlom iz istog sela (napose je to sluaj kod doseljenih bakih Nijemaca), te su osnivali tzv. Tochterkolonien, odnosno iskazivali tendenciju okupljanja/naseljavanja prema zaviajnoj osnovi. Na podruju Bake, Baranje i Banata, kolonisti su u 18. stoljeu uglavnom nastanjivani u odvojena, nacionalno homogena naselja. Prvi su njihovi potomci, dok je jo bilo relativno dovoljno slobodne zemlje, osnivali tzv. sekundarna kolonistika naselja, koja su u etnikom pogledu isto tako bila homogena. Napose u Slavoniji i Srijemu, koji su preteito naseljavani u drugoj polovici 19. stoljea iz susjednih prije koloniziranih podruja, a i iz njemakih zemalja, mnogo su ea etniki mjeovita sela.111 Njemaki doseljenici, prispjeli iz raznih njemakih zemalja nisu imali izgraene narodne i politike svijesti, ni svijesti o
H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, 7.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 17-18.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 309-310.
111
80
zajednikoj pripadnosti. Najvie ih je objedinjivalo jeziko i kulturno (kod protestanata i vjersko) razlikovanje od naroda s kojim su ivjeli u susjedstvu. Hrvatski Nijemci nastanjeni nekompaktno, preputeni sami sebi, bavei se veinom zemljoradnjom i obrtima, zasnivaju poseban, izrazito individualistiki nain ivota, pri emu osjeaj meusobne solidarnosti malokad prelazi granice sela ili naselja. injenica je da se osjeanje nacionalne svijesti u Nijemaca europskog jugoistoka razvijalo sporije nego u ostalih naroda/etnikih skupina s kojima su ivjeli.112 U pravilu, po selima je pohrvaivanje Nijemaca bilo rjee i sporije. Pohrvaeni su i izgubili svijest o svojem njemakom podrijetlu, ponajprije malobrojni Nijemci doseljeni u sela u prvoj polovici 19. stoljea i ranije, te oni koji su bili izvan vee skupine sunarodnjaka. Nijemci doseljeni u vrijeme skupnih useljavanja u sela tijekom druge polovice 19. stoljea i poslije gotovo su bez iznimke sauvali svoju nacionalnu (etniku) svijest. Primjetno je relativno brzo pohrvaenje njemakih doseljenika u sela zapadnoga Srijema i zapadne Slavonije. Napose je ubrzano pohrvaenje njemakih doseljenika u Slavoniji jo potkraj 19. i poetkom 20. stoljea.113 Meu njemakim doseljenicima u naim krajevima bilo je i mnogo onih koji su slijedom generacija prigrlili nov ivotni prostor kao svoj jedini zaviaj, prihvatili narod u kojem su se nali i njihov jezik. Potkraj 19. stoljea dragovoljna kroatizacija i postupna asimilacija njemakog stanovnitva bila je vrlo rairena, napose u gradovima. Pohrvaivanje njemakih doseljenika ne treba, naravno, apsolutizirati, ali ga treba prihvatiti za jednako nepobitnu injenicu kao to je bila i germanizacija.114
V. Geiger, Nijemci u Hrvatskoj, 322. H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, 10.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 33. 114 Vlado Obad, Slavonska knjievnost na njemakom jeziku, Osijek, 1989., 6., 13-15.
112 113
81
Vladimir Geiger
Za poslovni svijet i vie drutvene krugove uporaba njemakog jezika bila je pitanje ugleda i prestia, pa su se njime sluili ne samo u poslovnim kontaktima nego i u drugim oblicima javnog i privatnog ivota. Ne smijemo zaboraviti da je svakom obrazovanom Hrvatu sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije njemaki bio tako rei drugi materinski jezik. U predominaciji njemake kulture, u obiajima i odlikama drugih naroda, posebice u gradovima, treba uoiti sadrajnu i inspirativnu podlogu za izrastanje i bogaenje nacionalne hrvatske kulture na kraju 19. i poetkom 20. stoljea. Povjesniari su u ocjenama toga razdoblja bili odvie kruti i pod utjecajima protunjemakih stavova. Do sada se obino isticalo kako je germanizacija onemoguavala izrastanje autohtone nacionalne kulture, ali se posve gubilo iz vida da je ta, via kultura istodobno morala djelovati poticajno na razvoj nacionalne kulture.115 Nakon donoenja Austro-Ugarske (1867.) i HrvatskoUgarske Nagodbe (1868.), njemaka je etnika/narodna skupina bila suoena s novim poloajem u istonoj polovici Monarhije, za razliku od zapadne polovice u kojoj su dominirali austrijski Nijemci. U (jugo)istonom dijelu Monarhije, Nijemci postaju manjina (die Nationalitt), koja je unato snanom utjecaju njemake kulture u itavoj dravi, morala unutar nove unutarnje podjele redefinirati svoje odnose s veinskim narodima. Razlike u ustavnom poloaju, sa svim popratnim pojavama, vidljive su u povijesnom razvoju stranaka u hrvatskim zemljama. Premda su Podunavske vabe bile brojnije, povezanije te tradicionalno ukorijenjenije, oni nisu imali svoju stranaku organizaciju na podruju banske Hrvatske za razliku od Nijemaca u Istri, koji su se na tom poluotoku poeli naseljavati s izrastanjem Pule u mornariko sredite Habsburke Monarhije. Pula je imala poetkom 20. stoljea Deutsche Volkspartei (Njemaka puka stranka), koja nije imala zapaenije rezultate, ali je ipak pokazala razvijeniju svijest tamonje njemake zajednice za
115 Usp. Marija Malbaa, Osjeka bibliografija, sv. I., JAZU, Osijek, 1981., 8-9.; V. Obad, Slavonska knjievnost na njemakom jeziku, 6., 8.
82
ozbiljnijom organizacijom i isticanjem zasebnog identiteta.116 Njemaka je etnika skupina/zajednica, kao uostalom i sve ostale u ugarskoj polovici Monarhije pod udarom maarskog nacionalizma. I u Hrvatskoj, koja je krajnjim naporima branila svoj uz velike tekoe ouvan dravnopravni status, njemaka je etnika skupina/zajednica u drugoj polovici 19. stoljea bila izvrgnuta pritisku nacionalizma. Ipak, o prisilnoj se asimilaciji, poput one u Maarskoj, ne moe govoriti. Naprotiv, znaajan je udjel Nijemaca u svekolikom razvitku zemlje. Njemaki su se doseljenici ukljuili u politiku i bili pritom prilino utjecajni u politikim strankama u mladoj parlamentarnoj demokraciji Slavonije i Hrvatske znatno prije nego to su se uspjeli politiki organizirati radi ouvanja i zatite svojeg etnikog interesa. Osjeanje nacionalne svijesti u Nijemaca europskog jugoistoka razvijalo sporije nego u ostalih naroda/etnikih skupina s kojima su ivjeli. Tek uoi Prvoga svjetskog rata sazrijevaju uvjeti za stvaranje posebne nacionalne organizacije Nijemaca u Slavoniji i Srijemu, te je 1910. bilo zatraeno, a nakon odobrenja pravila u skladu sa Zakonom o drutvima, tri godine poslije, u rujnu 1913., i ostvareno osnivanje Saveza Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji/Bund der Deutschen in Kroatien und Slawonien s predsjedavateljem Obmannom Franzom Hangom iz Rume, koja je bila i sjedite Saveza.117 Prije toga Nijemci su se uglavnom okupljali u pjevakim drutvima, tjelovjebenim drutvima i itaonicama. Izbijanje Prvoga svjetskog rata prekinulo je to
116 Maurizio Levak, Njemako stanovnitvo Pule od sredine 19. stoljea do 1918., Godinjak Njemake narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2003., Osijek, 2003., 308-309.; Stjepan Matkovi, Vladimir Geiger, Savez Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji. Osnivanje i razvoj u osvit Prvog svjetskog rata, Godinjak Njemake narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2004., Osijek, 2004., 189-191. 117 Carl Bischof, Die Geschichte der Marktgemeinde Ruma, Freilassing, 1958., 170-171.; Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien und Kroatien bis zum Ende des Ersten Weltkriegs. Ein Beitrag zur Geschichte der Donauschwaben, Stuttgart, 1972., 105.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 100.
83
Vladimir Geiger
zakanjelo organiziranje njemake etnike skupine u Hrvatskoj, te njegov ishod vratio na poetak pitanja poloaja te manjine u novim dravama.118 Prve tonije podatke o broju Nijemaca u Hrvatskoj biljei popis stanovnitva iz 1857., koji iskazuje za Hrvatsku oko 29.000 (1,75%) Nijemaca. Slijedi razdoblje znatnog poveanja broja Nijemaca u Hrvatskoj. Naime, od sredine 19. stoljea je razdoblje njemake kolonizacije hrvatskih zemalja, napose Slavonije i Srijema, te se za etvrt stoljea broj Nijemaca u Hrvatskoj gotovo potrostruio, a za pola stoljea uetverostruio.119 Popis stanovnitva iz 1880. biljei u Hrvatskoj oko 96.000 (3,85%) Nijemaca. Popis iz 1910. oko 120.000 (3,45%).120 Kolonizacija Nijemaca u Hrvatsku, napose Slavoniju i Srijem, vrhunac je postigla oko 1900. Potkraj 19. stoljea doseljavanje Nijemaca jenjava, ali i dalje traje. Poetkom 20. stoljea broj Nijemaca u Hrvatskoj stabilizira se na stanju koje se odralo do potkraj Drugoga svjetskog rata.
NIJEMCI U HRVATSKOJ U RAZDOBLJU KRALJEVINE SHS/JUGOSLAVIJE

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije pripadnici njemake etnike skupine u jugoistonoj Europi i u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nali su se u novom poloaju nacionalne manjine. Mirovne odredbe novonastalim su dravama nametnule obvezu zatite prava manjina, ali to je za oko dva milijuna
118 V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 100.; V. Geiger, Nestanak Folksdojera, 15-16. 119 J. Lakato, Narodna statistika, 27.; Die Donauschwaben. Deutsche Siedlung in Sdosteuropa. Ausstellungskatalog, 143., 155.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 483-506. 120 Jakov Gelo i sur. (prir.), Narodnosni i vjerski sastav stanovnitva Hrvatske 1880 1991 po naseljima, knj. 1., Zagreb, 1998., 1.
84
Nijemaca europskog jugoistoka bila slaba utjeha.121 Od poetka nova je Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija, pokazala narav svoje politike prema manjinama. Nijemci su bili izloeni pritisku vlasti, to je dovelo do iseljavanja. Najvei pad zabiljeen je na podrujima koja su pripadala pod austrijsku dravnu upravu, te su se oni iji je boravak bio vezan uz postojanje austrijskih dravnih tijela iselili. U meuratnom razdoblju naglo e pasti stopa rasta njemakoga stanovnitva u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Rauna se i da je od potkraj 19. stoljea u prekomorske zemlje otiao znatan broj Nijemaca europskog jugoistoka. Prema nekim navodima vie od 20.000 hrvatskih Nijemaca iselilo je u obje Amerike jo prije raspada Austro-Ugarske Monarhije.122 SDKB (Schwbisch Deutschen Kulturbund/vapsko njemaki kulturni savez), udruenje osnovano 1920. u Novom Sadu za ouvanje i irenje njemake kulture u Kraljevini SHS/ Jugoslaviji, u svojem je programu predvialo djelatnosti na ouvanju i razvitku nacionalnog identiteta, kao to su osnivanje knjinica, ustanova za narodno obrazovanje, organiziranje predavanja i kulturnih priredaba, obrazovanje nastavnika i sveenika za rad s njemakom manjinom, te unapreenje socijalne sigurnosti i ustanova koje e pomoi gospodarski napredak skupine. Kulturbund u mjestima s veim brojem Nijemaca, osniva mjesne saveze. Tridesetih godina 20. stoljea Kulturbund je postao djelatniji na otvaranju njemakih kola, i u gradovima i selima osnivanju njemakih itaonica, napose u mjestima gdje je njemako stanovnitvo bilo brojnije. Tada je zbog jugoslavenskog gospodarskog interesa za dobre odnose s njemakom dravom otvoren prostor za ubrzanu obnovu manjinskog kolstva njemake skupine, to
121 Duan Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933.-1941, Ljubljana, 1966., 29-32.; Vladimir Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.-1941.), Dijalog povjesniara istoriara, 2, Zagreb, 2000., 429. 122 D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933.-1941, 19-20., 31.; H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, 10.; V. Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/ Jugoslaviji (1918.-1941.), 429-430.
85
Vladimir Geiger
je zasigurno pogodovalo sprijeavanju, ili usporavanju odnaroivanja jugoslavenskih Nijemaca.123 Sudei po svim obiljejima, pa i po suzdrljivosti goleme veine Podunavskih vaba prema politici, ova se etnika skupina ni po emu nije razlikovala od bilo koje etnike skupine u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Elita njemake manjine ubrzo uvia da u dravi u kojoj je nacionalno pitanje od prvog dana postalo trajnom okosnicom politikih sukoba svoj program borbi za manjinska prava moe ostvariti samo pogodbama s vodeim politikim snagama. No, znatne i dalekosene promjene nastaju s pojavom Obnoviteljskog pokreta (Erneuerungsbewegung), radikalnog usmjerenja meu jugoslavenskim Nijemcima, koje sredinom tridesetih godina poinje oponaati svoje uzore iz Treeg Reicha. KWVD (Kultur und Wohlfahrtsvereinigung der Deutschen/Kulturno i dobrotvorno udruenje Nijemaca), udruenje koje 1936. u Osijeku osniva slavonski obnovitelj Branimir Altgayer brzo se razvija.124 To tada znatno doprinosi nacionalnom buenju i hrvatskih Nijemaca. Djelatnost Kulturbunda i KWVD-a u Hrvatskoj i Slavoniji, gdje je njemaka manjina bila u procesu nacionalne asimilacije s veinskim hrvatskim stanovnitvom, imala je kulturni, a pojavom nacionalsocijalizma i sve vie politiki zadatak okupljanja Nijemaca i sprjeavanja odnaroivanja njemake manjine. Ne moe se, meutim, porei izravan utjecaj
123 D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 32., 38-41.; Hans Rasimus, Als Fremde in Vaterland. Der Schwbisch-Deutschen Kulturbund und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegl der Presse, Mnchen, 1989., 185-198.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 282-291.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 329-335.; V. Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918-1941.), 432-434. 124 D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 45-50., 67-69.; H. Rasimus, Als Fremde in Vaterland. Der Schwbisch-Deutschen Kulturbund und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegl der Presse, 499-504.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 291-296.; V. Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.-1941.), 436-437.
86
institucija za unapreivanje poloaja narodnosti u inozemstvu kojih je u to vrijeme u Treem Reichu bilo nekoliko. Hrvatsko se katoliko sveenstvo protivilo nastojanjima Kulturbunda da za nijemstvo pridobije potomke njemakih doseljenika, koji su se ve davno pohrvatili i slabo su, ili uope nisu govorili njemaki.125 Mnogi Nijemci u to vrijeme naputaju Hrvatsku seljaku stranku, ije su bili pristae i prilaze Kulturbundu. Kulturbund je tijekom 1939. i dalje sve agresivniji u djelatnosti i pronacistikoj promidbi meu njemakim stanovnitvom. To je i poetak znatnijih politikih razilaenja domaih Nijemaca i Hrvata.126 Prema popisima stanovnitva u Kraljevini SHSa/Jugoslaviji, 1921. i 1931., njemaki je kao materinski jezik rabilo oko pola milijuna osoba, ili oko 4 % svih stanovnika. Bilo je to za oko 10 % Nijemaca manje nego na istom podruju poetkom 20. stoljea.127 Postoje, meutim, miljenja da rezultati popisa iz 1921. i 1931. nisu realni za procjenu stvarnog broja folksdojera, jer se dio njih iz raznih razloga, posebice gospodarskih i politikih denacionalizirao u Slovence, Hrvate, Maare, Srbe i druge. Dio se njih do poetka Drugoga svjetskog rata opet oitovao kao Nijemci, to se vezuje uz djelovanje Kulturbunda, ali i krupnih promjena na domaem i meunarodnom politikom planu.128
D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 195.; V. Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (19181941.), 434., 438., 441.
125 127 D. Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, 15-23., 303-312.; H. Rasimus, Als Fremde in Vaterland. Der Schwbisch-Deutschen Kulturbund und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegl der Presse, 579-596.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 495-498; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 325., 329.; V. Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918-1941.), 430-431. 128 V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 496-497.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur
V. Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918-1941.), 441-442.

126
87
Vladimir Geiger
NIJEMCI U NEZAVISNOJ DRAVI HRVATSKOJ

Nakon napada Treeg Reicha na Kraljevinu Jugoslaviju 1941., dolazi do potpuno novih okolnosti i za pripadnike njemake manjine. Naime, Nijemci u Sloveniji, koja je dijelom prikljuena Treem Reichu, postali su njemaki dravljani, a Nijemci u Bakoj i Baranji, koje su prikljuene Maarskoj, ukljueni su u Narodni savez Nijemaca u Maarskoj (Volksbund der Deutschen in Ungarn). Nijemci u Banatu, koji je bio pod neposrednom njemakom okupacijom, a i Nijemci u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj organizirani su u njemake narodne skupine (Die Deutsche Volksgruppe) po strogo vodstvenim naelima, kao vojne i poluvojne organizacije s politikim jedinstvom po uzoru na Trei Reich.129 Nakon uspostave Nezavisne Drave Hrvatske u travnju 1941., njemaka manjina u Hrvatskoj nala se je u potpuno izmijenjenim okolnostima. Pripadnicima Njemake narodne skupine u NDH priznata su sva prava i zajamena potpuna ravnopravnost s hrvatskim narodom. Dobili su mogunost da svuda i uvijek mogu javno iskazivati svoje nacionalne i ideoloko-politike osjeaje, te da za svoj rad mogu osnivati politike, gospodarske, kulturne, zdravstvene, socijalne, portske i druge udruge.130 U poetku Drugoga svjetskog rata i hrvatski su se Nijemci ponaali ponosno jer se inilo da je Trei Reich nepobjediv, a i nacistika je promidba bila izvanredno jaka i uinkovita. Neupitno je da su tijekom Drogoga svjetskog rata kao pripadnici oruanih snaga NDH, ponajprije Einsatzstaffela, ali i kao priGeschichte der Donauschwaben, 31-32.; H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 325.; V. Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918.-1941.), 431. 129 Vladimir Geiger, Ivan Jurkovi, to se dogodilo s Folksdojerima. Sudbina Nijemaca u bivoj Jugoslaviji, Zagreb, 1993., 47-48.; V. Geiger, Nestanak Folksdojera, 24. 130 V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 367-461.
88
padnici oruanih snaga Treega Reicha, ponajprije Wehrmachta i Waffen-SS-a, folksdojeri sudjelovali i u ratnim zloinima. Broj folksdojera u vojnim, poluvojnim i policijskim postrojbama NDH i Treega Reicha tijekom rata se poveavao, iako sve vie prisilnom mobilizacijom. Dio folksdojera shvatio je da nacistika ideologija ne moe donijeti nita dobro. Uobiajena je i pojava da folksdojeri bjee iz vojnih i poluvojnih postrojbi, odbijaju odlazak na istono bojite i izbjegavaju ukljuivanje u borbu protiv lokalnih partizanskih skupina. Nacistika je promidba objavljivala imena takvih pojedinaca nazivajui ih izdajicama domovine i prijetila drakonskim kaznama, slino kao i onim sunarodnjacima koji su titili idove. Znakovita je i pojava njemake patrizanske postrojbe 1943. u Slavoniji.131 Partizanski su pokret podravala i pojedina njemaka sela u Slavoniji. No pitanje ukljuenja jugoslavenskih folksdojera u pokret otpora teko je rjeavano. Veina ih je ve bila ukljuena u postrojbe Wehrmachta i Waffen-SS-a, a malobrojni koji su ostali kod kue teko su se odluivali na aktivan otpor. Pasivnih antinacista bilo je u znatnoj mjeri u njemakim crkvenim krugovima, uglavnom katolikim i meu vjernicima koji su bili pod njihovim utjecajem. Katoliki sveenici istupaju protiv nacizma, ali su uglavnom u istoj mjeri antikomunisti kao i antinacisti. Pasivan stav prema komunistima, kao i prema lokalnim nacistima, ostaje znaajka folksdojerskog otpora od poetka do kraja rata.132 Razliiti su pokazatelji i procjene o broju Nijemaca u NDH. Najee se navode brojke od oko 150.000 do 170.000, a prema nekima i do 200.000.133 Naime, mnogi ve znatno ranije
131 Usp. Nail Redi, Telmanovci. Zapisi o njemakoj partizanskoj eti Ernest Telman, Beograd, 1984.; Slavica Hrekovski, Njemaka eta Ernst Thlmann u jedinicama NOV i POJ u Slavoniji, Zbornik Centra za drutvena istraivanja Slavonije i Baranje, 1, Slavonski Brod, 1984., 331-350. 132 V. Geiger, I. Jurkovi, to se dogodilo s Folksdojerima. Sudbina Nijemaca u bivoj Jugoslaviji, 48-51.; V. Geiger, Nestanak Folksdojera, 25. 133 H. Schreckeis, Donauschwaben in Kroatien. Historisch-demographische Untersuchung, 12.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdo-
89
Vladimir Geiger
pohrvaeni Nijemci ponovo se iskazuju Nijemcima. Najslikovitiji primjer vraanja nijemstvu, sluaj je sela Rude kraj Samobora. Iako su ovi srednjevjekovni i novovjekovni doseljenici, uglavnom Sasi, pohrvaeni ve tijekom 19. stoljea, nakon uspostave NDH ponovo se u veini iskazuju Nijemcima i pristupaju Njemakoj narodnoj skupini.134 Zbog ugroenosti i nesigurnosti njemakih naselja i stanovnitva u NDH, od strane partizanskog pokreta, gotovo od poetka rata dolazi do njihovog preseljavanja i iseljavanja. Prvo preseljavanje njemakoga stanovnitva u NDH bilo je potkraj 1941. i poetkom 1942. iz najugroenijih naselja u Potkozarju, Lici, Kordunu, Banovini i sjeverozapadnoj Bosni, najprije na sigurnije podruje zapadne Slavonije, a zatim poetkom 1942. u Srijem. Poetkom 1942. dolazi do prvih iseljavanja Nijemaca iz zapadne i srednje Slavonije. Potkraj 1942. dolazi do iseljavanja preteito u Trei Reich odnosno Poljsku, veine (oko 18.000) od oko 20.000 bosanskih Nijemaca, koji su bili najugroeniji djelovanjima partizanskog pokreta. Razvoj partizanskog pokreta u Slavoniji tijekom 1943., uzrokuje iseljavanje (manji dio) u Trei Reich ili preseljavanje (vei dio) u druga manje ugroena podruja, uglavnom istone Slavonije i Srijema, njemakog stanovnitva najugroenijih naselja, napose iz zapadne i sredinje Slavonije. Ove mjere zamiljene su s njemake strane samo kao privremena evakuacija njemakoga stanovnitva iz najugroenijih podruja, a ne kao trajno preseljavanje ili iseljavanje. Zbog sve veih rtava meu pripadnicima Njemake narodne skupine uslijed irenja partizanskog pokreta i nezatienosti njemakih naselja, do potkraj travnja 1944. iz zapadne i srednje Slavonije preseljeno je u Srijem i u istonu Slavoniju oko 25.000 Nijemaca. Konana evakuacija pripadnika Njemake narodne skupine iz NDH, zapoela je sredinom rujna, odnosno poetkom
steuropa, 497.; A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/ Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 50. 134 A. Scherer, M. Straka, Kratka povijest podunavskih Nijemaca/Abriss zur Geschichte der Donauschwaben, 33.
90
listopada 1944., najprije iseljavanjem iz Srijema, a zatim i iz Slavonije. Prema podacima vodstva Njemake narodne skupine, potkraj 1944. odnosno izvjea Veleposlanstva Treeg Reicha u Zagrebu Ministarstvu vanjskih poslova Treeg Reicha poetkom 1945., evakuirano je oko 110.000 pripadnika Njemake narodne skupine iz NDH. Do potkraj Drugoga svjetskog rata, veina hrvatskih Nijemaca, uslijed ratnih dogaanja, izbjegla je ili je prognana iz svojih domova, preteito u Austriju i Njemaku, ali i na podruje ehoslovake, Poljske, Maarske i Italije, gdje su i doekali zavretak rata.135
NIJEMCI U HRVATSKOJ/JUGOSLAVIJI NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA

Povijest i sudbina hrvatskih i jugoslavenskih folksdojera potkraj Drugoga svjetskog rata i nakon njega nerazdvojno je, iskljuivo i jednostrano vezana uz propast Treega Reicha, kao uostalom i sudbina Nijemaca europskoga istoka i jugoistoka.
135 Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, Dsseldorf, 1961., Mnchen, 1984., Augsburg, 1994., Mnchen, 2004., 83E-85E.; Zdravko Krni, O iseljavanju pripadnika Njemake narodne skupine (Volksdeutschera) iz NDH za vrijeme II svjetskog rata, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, 4, Slavonski Brod, 1966., 77-78., 80-84.; Antun Mileti, Preseljenje i evakuacija Folksdojera iz Srijema i Slavonije 1942.-1944. godine, Zbornik Historijskog institut Slavonije i Baranje, 12, Slavonski Brod, 1975., 15-16., 18-21.; Slobodan D. Miloevi, Izbeglice i preseljenici na teritoriji okupirane Jugoslavije 1941-1945. godine, Beograd, 1981., 191-192., 207., 212., 216.; V. Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Sdosteuropa, 387., 388., 392., 393., 424., 425-429., 440.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I, Ortsberichte ber die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen - Sindelfingen, 1991., 813-829.; Vladimir Geiger, Iseljavanje Njemake narodne skupine u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj s podruja Slavonije potkraj Drugoga svjetskog rata, u: Marina Luki Hacin (ur.), Sezonstvo in izseljenstvo v panonskem prostoru: sosedstvo Avstrije, Hrvake, Madarske in Slovenije. Zbornik, 1. zvezek, Ljubljana, 2003., 161-174.
91
Vladimir Geiger
Nakon Drugoga svjetskog rata nova komunistika vlast u Jugoslaviji pripadnicima njemake manjine oduzela je sva nacionalna i graanska prava i konfiscirala imovinu. Predsjednitvo AVNOJ-a donijelo je ve 21. studenoga 1944. dalekoseni zakonski akt naslovljen: Odluka o prijelazu u dravno vlasnitvo neprijateljske imovine, o dravnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuile136, kojim se precizira i poloaj folksdojera. rtve kolektivne odmazde nisu bili samo folksdojeri koji su mogli dokazati sudjelovanje u partizanskom pokretu ili njegovo pomaganje. Svima ostalima slijedila je konfiskacija imovine i protjerivanje odnosno upuivanje u logore.137 Komunistike vlasti Jugoslavije izbjegle i protjerane folksdojere nisu vie smatrali dravljanima Jugoslavije. tovie, i preostale folksdojere u Jugoslaviji namjeravale su protjerati iz zemlje. Predsjednitvo Ministarskog savjeta DF Jugoslavije, Beograd, izvijestilo je 11. lipnja 1945.: Vlada Jugoslavije stoji na stanovitu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemaku, im se zato stvore povoljni tehniki uslovi. O tome je, iznosei podrobne upute, Zemaljska komisija za repatriaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova Federalne drave Hrvatske, Zagreb, izvijestila 7. srpnja 1945. oblasne i okrune Narodne odbore.138 Jugoslavenske vlasti su zauzele stajalite o zabrani povratka izbjeglih i prognanih folksdojera iz Jugoslavije. Odluka da
136 Slubeni list Demokratske Federativne Jugoslavije, god. 1, br. 2, Beograd, 6. veljae 1945., 13-14. 137
138 V. Geiger, Folksdojeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 32., 61-67.; Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Poji, Mate Rupi (prir.), Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, Zagreb, 2005., Zagreb, 2009., 179-182.; Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, Slavonski Brod, 2006., 245-248.
V. Geiger, Folksdojeri. Pod teretom kolektivne krivnje, Osijek, 2002., 11., 25., 27.
92
se onemogui povratak jugoslavenskih folksdojera donesena je na sjednici Dravne komisije za repatrijaciju, Beograd 22. svibnja 1945., s ime su se, zatim, suglasili Vlada DF Jugoslavije i Generaltab Jugoslavenske armije.139 Na Potsdamskoj konferenciji (srpnj/kolovoz 1945.) saveznikih velesila pobjednica u ratu, zakljueno je (XIII Uredno iseljavanje njemakog stanovnitva140) da se preostalo njemako stanovnitvo iz Poljske, ehoslovake i Maarske mora preseliti na podruje Njemake. Preseljenje (etniko ienje) legalizirano je kao najtrajnije i zadovoljavajue rjeenje, i trebalo se obaviti organizirano i na human nain. Oni koji se nisu nali u zakljucima Potsdamske konferencije, rijeili su problem folksdojera na jo drastiniji nain (ponajprije Jugoslavija). Naime, ratni zloini koje je dio jugoslavenskih i hrvatskih Nijemaca poinio, te njihovo nelojalno dranje tijekom okupacije, posluili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje sa njemakom manjinom potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata. U jugoslavenskim logorima za folksdojere, od potkraj 1944. do poetka 1948., ivot je izgubilo najmanje oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemake manjine. Do sada je oko 50.000 rtava poimenino identificirano.141 Najvei logori za pripadnike njemake manjine na podruju Hrvatske bili su Valpovo, Josipovac, Velika Pisanica, ipovac, Krndija, Podunavlje i Tenje. Najmanje oko 10.000, a mogue je i do 20.000 hrvatskih Nijemaca, veina preostalih u zaviaju, internirano je u razdoblju od 1945. do 1947. u koncentracijske logore, u kojima je najmanje
V. Geiger, Heimkehr. Povratak slavonskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata iz izbjeglitva/prognanitva u zaviaj i njihova sudbina, 521. - 522. 140 Ujedinjene nacije. Zbirka dokumenata 1941-1945, Beograd, 1947., 124125.; Dokumenti o spoljnoj politici Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije 1945., Beograd, 1984., 395.
139 141
Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste - Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen - Sindelfingen 1994. ili w ww.totenbuch-donauschwaben.at.
93
Vladimir Geiger
nekoliko tisua izgubilo ivot. 142 Najnovija istraivanja navedene brojke utemeljeno poveavaju. Logori za folksdojere u Jugoslaviji su ukinuti do oujka 1948. Najprije su puteni radno sposobni, ali su bili prisilno obvezani na trogodinji rad, uglavno fiziki, u rudnicima, tvornicama ili poljoprivrednim dobrima, te su i dalje ivjeli u izrazito tekim uvjetima. Nije im bilo doputeno da se udaljavaju iz mjesta boravka i rada bez dozvole. Neki su i dalje radili pod oruanom pratnjom i straom, pa i bez ikakve novane nadoknade. Poloaj folksdojera nije bio ni nakon ukidanja logora mnogo bolji.143 Prema utemeljenim pokazateljima, od travnja 1941. do oujka 1948. ivot je izgubilo oko 9.000 do 10.000 hrvatskih Nijemaca. Od travnja 1941. do ljeta 1945. oko 4.500 hrvatskih Nijemaca poginulo je kao pripadnici oruanih snaga Nezavisne Drave Hrvatske, Treeg Reicha i Maarske, ali i kao civilno stanovnitvo u partizanskim napadima na njemaka naselja tijekom rata te u pojedinanim i masovnim odmazdama u neposrednom porau. Uz to, od ljeta 1941. do svibnja 1945. poginulo je kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije/JA ili, pak kao civilno stanovnitvo suradnici partizanskg pokreta i kao rtve nacistikog i ustakog terora oko 500 do 1.000 hrvatskih Nijemaca. Do potkraj Drugoga svjetskog rata veina hrvatskih Nijemaca, uslijed ratnih dogaanja, izbjegla je ili je prognana, preteito u Austriju i Njemaku, ali i na podruje Maarske,
142 Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Station eines Vlkermords, Mnchen, 1998., 219-228.; Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, Mnchen, 2003., 121-127.; Genocid nad nemakom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, Beograd, 2004., 152-160.; Vladimir Geiger, Logori za folksdojere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. - 1947., asopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 3, Zagreb, 2006., 1090.-1092. 143 Zoran Janjetovi, Beetwen Hitler and Tito, Beograd, 2000., 289-290., Beograd, 2005., 281-282.; Herbert Prokle, Der Weg der Deutschen Minderheit Jugoslawiens nach der Auflsung der Lager 1948., Mnchen, 2008.
94
eke, Slovake, Poljske i Italije, gdje su i doekali zavretak rata. Najmanje 10.000, a mogue je i veina od 20.000 hrvatskih Nijemaca preostalih u zaviaju, internirano je u porau u logore. Od studenoga 1944./svibnja 1945. do sijenja 1947. na prisilnom radu i u logorima u Hrvatskoj, odnosno do oujka 1948. na prisilnom radu i u logorima u Vojvodini, ivot je izgubilo oko 4.000 do 4.500 hrvatskih nijemaca, preteito djece, ena i starijih osoba.144 Prema svim procjenama, izraunima i popisima, proizlazi da su u porau i u Jugoslaviji, i u Hrvatskoj, najvee stvarne gubitke uz Hrvate imali jugoslavenski odnosno hrvatski Nijemci. Demografi, viktimolozi i povjesniari veliki gubitak Nijemaca objanjavaju vojnim i civilnim rtvama u ratu, zatim poslijeratnim stradanjima u zatoenitvu i na prisilnom radu u Jugoslaviji, te masovnom emigracijom, neto za vrijeme, a najvie pri kraju i nakon zavretka Drugoga svjetskog rata. Demografi i povjesniari izvode zakljuak o demografskom gubitku Nijemaca u Jugoslaviji, dakle, ukupnom broju iseljenih, umrlih i neroenih, veem od 460.000 ljudi, to je s obzirom na populaciju, bez presedana i u irim jugoistonoeuropskim okvirima.145
144 V. Geiger, Logori za folksdojere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata, 1945.-1947., 1081-1100.; Vladimir Geiger, rtvoslovi/ poimenini popisi hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau, u: Sulejman Bosto, Tihomir Cipek (ur.), Kultura sjeanja: 1945. Povijesni lomovi i svladavanje prolosti, Zagreb, 2009., 195-208.; Vladimir Geiger, Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i u porau koje su prouzroili Narodnooslobodilaka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/ Jugoslavenska armija i komunistika vlast. Brojidbeni pokazatelji (procjene, izrauni, popisi). Case study: Bleiburg i folksdojeri, asopis za suvremenu povijest, god. 42, br. 3, Zagreb, 2010., 693-721.
145 Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, 130E-132E.; Vladimir erjavi, Gubici stanovnitva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989., 61-68.; V. Geiger, Nestanak Folksdojera, 32-33.
95
Vladimir Geiger
Prvi je poslijeratni popis u novoj jugoslavenskoj dravi zabiljeio samo neto vie od 55.000 pripadnika njemake nacionalne manjine (Austrijanci su na popisu 1948. ukljueni u rubriku Ostali). U Hrvatskoj se na prvom poslijeratnom popisu 1948. Nijemcima deklariraju 10.144 stanovnika, to u dovolj noj mjeri objanjava njihov nagli nestanak s demografske karte naih krajeva.146 Ve u vrijeme prvoga poslijeratnog popisa, zbog duhovnog ozraja koje je agresivno promicala nova vlast, izvjestan je broj Nijemaca denacionalizirao u Hrvate, Maare i druge.147 Djelomini razlozi neslaganja junoslavenskih i njemakih (folksdojerskih) povjesniara oko broja denacionaliziranih mogu biti u injenici koju posebno istiu demogra fi. Naime, ukoliko je bilo manje oitovanja Nijemaca za druge narodnosti, utoliko je bilo vie rtava i obratno. Pogreka moe biti vea i u pogledu broja Nijemaca koji su se iselili. Popis stanovnitva 1953. biljei uveanje broja iskazanih Nijemaca u Hrvatskoj (Nijemaca 11.248, Austrijanaca 749) i Jugoslaviji (60.536 Nijemaca i 1459 Austrijanaca).148 Naime, mnogi koji su se na prvom poslijeratnom popisu, zbog stvarnoga straha, nacionalno oitovali drukije, a ne Nijemcima, ponovno se iskazuju Nijemcima. Razlog nije samo poputanje protunjemakog raspoloenja i stajalita vlasti, nego i otvorena mogunost da osobe njemakog imena i nacionalnog opredjeljenja mogu napustiti zemlju, odnosno dobiti ulazak u Austriju i Njemaku. Tom se mogunosti koriste tada i mnoge stvarno pohrvaene osobe njemakog prezimena.
146 H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 347.; V. Geiger, Folksdojeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 13. 147 V. erjavi, Gubici stanovnitva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, 62-63.; Bogoljub Koovi, rtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Sarajevo, 1990., 65.; V. Geiger, Nestanak Folksdojera, 32-33. 148 Usp. J. Gelo i sur., Narodnosni i vjerski sastav stanovnitva Hrvatske 1880 1991 po naseljima, knj. 1, 1.; V. Geiger, Folksdojeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 13.
96
U poetku je iseljavanje Nijemaca iz Jugoslavije i Hrvatske bilo mogue samo preko liste Crvenog kria u sklopu programa spajanja obitelji, a od 1952. odobravalo se i pojedinano iseljavanje. Usprkos sloenom i skupom postupku, veina preostalih Nijemaca napustila je zemlju. Prezidijum Narodne skuptine FNR Jugoslavije donio je 1951. ukaz o ukidanju ratnog stanja sa Austrijom i Njemakom. Zatim je 1952. bio prihvaen dogovor izmeu njemake i jugoslavenske vlade, da se preostali folksdojeri mogu iseliti u Njemaku. Nakon to je (1953. odnosno 1954.) potpisan i sporazum izmeu austrijske i jugoslavenske vlade o otpustu folksdojera iz jugoslavenskog dravljanstva i mogunosti stjecanja austrijskog, od 1955. nain iseljavanja njemake manjine iz Jugoslavije znatno je pojednostavljen.149 Svaka narodna zajednica posjeduje u sebi trajne duhovne, socijalne i ljudske vrijednosti, kao i neprocjenjiv dar kolektivne individualnosti i posebnosti. Stoga se svaka narodna skupina upinje odrati svoju egzistenciju i nastoji ostvariti svoje kulturne, gospodarske i politike mogunosti. Za Nijemce (i Austrijance) postojale su samo dvije mogunosti: iseliti to prije ili se asimilirati. Veina je izabrala prvo rjeenje, i svaki idui popis stanovnitva u Jugoslaviji biljeio je njihov brojani pad. Iseljavanje, asimilacija, ali i neki drugi razlozi, pridonijeli su tome, da su popisi stanovnitva biljeili u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, od sredine 20. stoljea na dalje tek nekoliko tisua Nijemaca i nekoliko stotina Austrijanaca. Naime, ostale su samo krhotine nekada mnogobrojne i utjecajne etnike zajednice.150
V. Geiger, Folksdojeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 14. H. Sundhaussen, Die Deutschen in Kroatien-Slawonien und Jugoslawien, 347.; J. Gelo i sur., Narodnosni i vjerski sastav stanovnitva Hrvatske 1880 1991 po naseljima, knj. 1, 1.; Vladimir Geiger, Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj od 1945. do danas, asopis za suvremenu povijest, god. 28, br. 1-2, Zagreb, 1996., 227-233.; V. Geiger, Folksdojeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 13-16.;
149 150
97
Vladimir Geiger
Egzodus junoslavenskih, i hrvatskih, Nijemaca premauje sve to se u novijoj povijesti zbivalo na tim prostorima, posebno u pogledu stvaranja nove etnike slike, napose Banata, Bake, Baranje, Srijema i Slavonije.151 Kolonisti nisu promijenili samo etniku sliku podruja u koja su doli, nego su donijeli i svoju kulturu i obiaje. Za stvarnost vano je i saznanje to je biva Jugoslavija, a i Hrvatska, izgubila protjerivanjem i nestankom Nijemaca, ne samo u materijalnom smislu. U godinama nakon Drugoga svjetskog rata na junoslavenskim prostorima, i u Hrvatskoj, etnik Nijemac, vabo, Podunavski Nijemac (vabo), folksdojer i slino, kako je potomke njemakih kolonista nazivao domai slavenski ivalj, s obzirom na duhovno ozraje i izrazite protunjemake stavove, dobiva krajnje negativno znaenje. Slikovit je primjer, u Hrvatskoj i Jugoslaviji, u prvim poslijeratnim mjesecima i godinama, rije partizan pisana je velikim poetnim slovom, a rije Nijemac malim. Inzistirati tada na potivanju jezine norme bilo je krajnje opasno. Znatan broj knjiga, asopisa i novina na njemakom jeziku u poslijeratnim je godinama jednostavno uniten. Tako je nestao nemali dio kulturnog nasljea Nijemaca u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nijemci koji su ostali u zaviaju nastojali su ne isticati svoje podrijetlo. Nijemci su imali i previe svojih problema. Naroito je bilo problema s malom djecom, koja osim njemakoga nisu znala govoriti hrvatski. Poznati su i sluajevi promjene prezimena.152 No, znatan je u Hrvatskoj broj stanovnika njemakog podrijetla, o emu uglavnom najbolje svjedoe prezimena (ne zaboravimo, prezime je selilaki spomenik!), koje je u potpunosti asimilirano u veinski hrvatski narod. Nakon svega, to se je u
Rua Petrovi, Migracije u Jugoslaviji i etniki aspekt, Beograd, 1987.; Stjepan terc, Promjena nacionalnog sastava istone Slavonije i zapadnog Srijema i Bake, Kolo, 1 (5-6), Zagreb, 1991., 142-143.; Zoran Stiperski, Kretanje Nijemaca u istonoj Hrvatskoj, Bakoj i Srijemu, u: Ante Sekuli (ur.), Slavonija, Srijem, Baranja i Baka. Zbornik, Zagreb, 1993., 134-143.; D. ivi, Temeljne znaajke razvoja narodnosne strukture Istone Hrvatske, 22-23. 152 V. Geiger, Folksdojeri. Pod teretom kolektivne krivnje, 14-15.
151
98
novijoj povijesti dogodilo, danas u Hrvatskoj ivi tek nekoliko tisua Nijemaca i Austrijanaca (ukljuujui i kripto Nijemce). Nesporno je, danas vie ne moemo nai u Hrvatskoj niti jedno njemako selo, zaselak ili pak kompaktniju skupinu na nekom podruju. Malobrojni Nijemci koji i danas ive u Hrvatskoj rasporeeni su vrlo disperzirano, uglavnom po gradovima, s naglaskom na ranija njemaka sredita i naseobine (sjeveroistona Hrvatska: Slavonija, Baranja, Srijem). U proteklih dva desetljea, otkada je u Hrvatskoj nastupio val promjena i demokracije, osnovano je nekoliko udruga/drutava koje okupljaju pripadnike njemake i austrijske manjine.153 Za pretpostaviti je, da te udruge/drutva ele svojim sunarodnjacima pomoi u obnovi i ouvanju nacionalnog identiteta, i posluiti kao most s matinim njemakim i austrijskim narodom.
PRILOG: HRVATSKA U PODUNAVSKOVAPSKOJ HISTORIOGRAFIJI I PUBLICISTICI

Nijemci, folksdojeri, koji su potkraj i nakon Drugog svjetskog rata napustili (izbjegli ili protjerani) istonu i jugoistonu Europu na razne su naine vezani za svoju postojbinu. Zarana su u Njemakoj, Austriji i drugim zemljama poslijeratne dijaspore (USA, Kanada, Brazil, Argentina, Australija, ...) stvorili udruenja koja njeguju njihovu kulturu koja je zbog prepletanja s istono i jugoistono europskim kulturama poneto drukija od one koja se razvila u Njemakoj i Austriji. Danas najvei broj ovih Nijemaca ivi na jugu Njemake. Obiaj je da se organiziraju puke i crkvene sveanosti, kakve su u prolosti na prostorima istone i jugoistone Europe okupljale njemaku manjinu. Mnogi
153 Usp. Goran Beus Richembergh, Nijemci, Austrijanci i Hrvati. Prilozi za povijest njemako-austrijske manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb Sarajevo, 2010., 223-257.
99
Vladimir Geiger
od njih redovito posjeuju i svoja zaviajna mjesta. U posljednje vrijeme opaa se injenica da pripadnika narataja, koji je ivio na istoku i jugoistoku Europe, biva sve manje. Danas gotovo da i nema biveg njemakog naselja na prostorima jugoistone Europe kojemu nije posveena monografija niti ozbiljnijeg dogaaja iz povijesti Podunavskih vaba koji nije barem publicistiki obraen. Podunavskovapska je literatura vana i nenadoknadiva, iako kao subjektivna uglavnom nema znanstvenih pretenzija. Ipak, podunavskovapska je historiografija i publicistika pripomogla u tumaenju i razjanjavanju pojedinih bijelih mrlja jugoistonoeuropskih historiografija, posebice u obradi sudbine jugoslavenskih, i hrvatskih, Nijemaca. Nosioci tih istraivanja uglavnom su nastavnici i sveenici, kao i ranije u starom zaviaju. Osim pregleda povijesti i zanimljivijih izdanja arhivskog gradiva postoji niz radova razliitih zamisli i vrijednosti. Posebno mjesto u podunavskovapskoj historiografiji imaju monografije o pojedinim mjestima tzv. zaviajne knjige (Heimatbuch). Za Hrvatsku postoji vei broj zaviajnih knjiga, posebice za Slavoniju, Srijem i Baranju. Te knjige/zbornici, izraene su, uglavnom, po istoj shemi: pregled povijesti, sjeanja, crtice iz zajednike prolosti, popis njemakih obitelji. Ima i dosta etnografskog gradiva, zanimljivih starih fotografija. Osnovno raspoloenje zaviajnih knjiga nostalgija je za izgubljenim zaviajem. Njemaka i austrijska historiografija o jugoistonoj Europi gotovo ne zamjeuju podunavskovapsku literaturu, a od jugoistonoeuropskih i hrvatskih povjesniara, i istraivaa srodnih struka, samo su se rijetki koristili ovim izdanjima. No podunavskovapske zaviajne knjige za Hrvatsku, vaan su i nezaobilazan prilog, posebice za povijest naselja koja obrauju.154
154 Usp. Anton Tafferner, Donauschwbische Heimatbcher und Ortsgeschichten in chronologischer Reichfolge 1777-1972, u: Donauschwbische Lehrer- und Fofschungsarbeit, Mnchen, 1973., 301-326.; Wolfgang Kessler, Njemake zaviajne knjige o Jugoslaviji, Historijski zbornik, XXXI-XXXII, Zagreb, 1978.-1979., 505-506., Vladimir Geiger, Slavonija u podunavskovapskoj historiografiji, Osjeki zbornik, br. XXI, Osijek, 1991., 339-342.; Vladimir Geiger, Njemake Zaviajne knjige za akovtinu, Historijski zbornik, XLV
100
Do sada su za Hrvatsku objavljene slijedee podunavskovapske zaviajne knjige: Branjina: Mathias Volk, Unvergessene Heimat. Branjina-Kisfalud. 1750-1944/45, Karlsruhe-Neureut, 1976. Mathias Volk, Familienbuch der katholischen Pfarrgemeinde Kisfalud- Branjina in der Baranya/ Branau 1874-1944, Karlsruhe, 1995. Brezik: Chronik der donauschwbischen Siedlung Georgshof (Brezik) in Westslawonien 1912 1944, Reutlingen, 1990. ainci: Heimatbuch ainci und seine Donauschwaben - von uns - ber uns. Ortsbiographie der deutschen Minderheit eines Dorfes in Slawonien, Tbingen, 1983. eminac: Franz Roth (Red.), Laschkafeld 1720-1945. Deutsches Dorf in der Schwbischen Trkei, Freilassing, 1986. Darkovac: Philipp Jung, Walter Nehlich, Darkowatz, Merkmale der Existenz einer donauschwbischen Dorfgemeinde, Hilbach, 2002. [DVD] Drenje, Slatinik Drenjski, Mandievac, Pridvorje: Stefan Sehl (Red.), Heimatbuch Drenje Slatinik Manditschevac Pridvorje. Unvergessene Heimat Donauschwaben.
(1), Zagreb, 1992., 352-353.; Josef Eder, Donauschwbische Heimatstuben, u: Geschichte, Gegenwart und Kultur der Donauschwaben, Heft 6, Sindelfingen 1995., 20-22.; Vladimir Geiger, Hrvatska Baranja u podunavskovapskoj historiografiji i publicistici. Prilog baranjskoj bibliografiji, Godinjak Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir, sv. 2, Beli Manastir, 2005., 131-137.; Vladimir Geiger, Povijest i sudbina Folksdojera u podunavskovapskoj historiografiji i publicistici, u: Nives Rittig-Beljak, Ljiljana Marks (ur.), Povijesne zaobilaznice. Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj, Zagreb, 2009., 66-87.; Vladimir Geiger, Podunavskovapske zaviajne knjige za Slavoniju, Srijem i Baranju, Putujui Slavonijom za 2011., br. 28, Vinkovci, 2010., 20-24.
101
Vladimir Geiger
Grogemeinde Drenje Slatinik Manditschevac Pridvorje in Slawonien, Reutlingen, 1994. akovaka Satnica: Stefan Stader, Heimatbuch Satnitz - Djakovaka Satnica. Eine gemischtprachige Gemeinde in Slawonien/Jugoslawien, Kaiserslautern, 1972. akovaki Selci: Michael Mutlitz, Rosa Selinsek-Mutlitz, Familienbuch Djakovaki Selci Kr. Djakovo akovo Slawonien Croatien, Mainz Bretzenheim, 2005. Hrastovac: Jakob Weber, Erwin Englert, Hrastovac Eichendorf, eine deutsche Siedlung in Slavonien, Ried/Innkreis, 1955.1, 1985.2 Rosina T. Schmidt, Hrastovac Eichendorf Families 1865 1900. A Registry of Families of the German Lutheran Mother Church in a Village in Slavonia, s.l. [Canada], 2003. Ilaa: Florian Neller, Illatsch(a) (Ilacs, Ilaa). Der syrmische Wallfahrtsort. Das Leben der deutschen Ortsbewohner im Zeitraum von 120 Jahren 1864-1984, Graz, 1987. Jarmina: Johann Herzog, Stefan Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina - Jahrmein, Wien/Bad Wurzbach, 1976. Josipovac: Ingeborg Weber-Kellermann, Josefsdorf (Josipovac). Lebensbild eines deutschen Dorfes in Slawonien, Leipzig, 1942. Krndija: Matthias Stolz (Red.), Krndija Heimatbuch. Slawoniendeutsches Dorf ausgelscht, Graz, 1987. Kula i Pore: Hans Khn, Die Besiedlung von Kula und Pore auf der Kameralherschaft Kutjevo mit Einwanderern aus dem
102
Deutschen Reiche in den Jahren 1785-1787. Beitrg zur Geschichte d. dt. Siedlungen in d. ehemaligen gespannschaft Poega, Zagreb, 1936. Adolf Kirschig, Kula Poretsch. Die Deutschen im Poschegaer Kessel, Freilassing, 1962. Lovas: Friedrich Khbauch, Unvergessene Heimat Lowas (Lewa, Lovsz, Lovas). Aus der Geschichte einer donauschwbischen Dorfgemeinschaft in Syrmien, Tbingen, 1983. Mali Bastaji: Friedrich Hoffmann, Heinrich Heppenheimer, Anton Kraehling, Klein-Bastei. Heimatbuch eines deutschen Dorfes in Slawonien - Kroatien, Sersheim, 1990. Osijek: Karl Schumm, Josef Zlatko Strmer, Michael Jung (Red.), Heimatbuch Essegg Osijek, Sindelfingen, 1993. Popovac: Johann Zeiler, Deutsche Bewohner in Popovac (Ban) Schwbische Trkei im November 1944, Winnenden, 1993. Popovac, Branjina, Kneevo, Podolje, arok: Johann Zeiler, Familienbuch Popovac (Ban), Schwbische Trkei 1750-1945 mit den Filialgemeinden Branjina = Kisfalud, Knezevo = Lak, Podolje = Bodollya und Sarok, Winnenden, 1998. Sarva: Josef Neck, Sarwasch-Hirschfeld. Vom Werden, Leben und Ende einer slawoniendeutschen Siedlung, Graz, 1961. Johann Platz, Ortssippenbuch Sarwasch Hirschfeld, Slawonien 1770-1944, Karlsruhe, 1991.1, 1994.2 Franz Buch, Sarwasch Hirschfeld. Ein Dorf im Bewegung, Karlsruhe, 1995.
103
Vladimir Geiger
Semeljci, Keinci: Anton Utri, Johann Schnapper, Heimatbuch Semelzi und Keschinzi, Slawonien. Zur Erinnerung an unsere einstigen Heimatdrfer, Graz-Linz, 1992. idski Banovci: Philipp Grumbach, Schidski Banovci. Geschichte einer deutschen Tochtersiedlungen in Syrmien, Stuttgart, 1975.1, 1986.2 Tomaanci, Gorjani, Ivanovci: Josef Werni, Konrad Reiber, Josef Eder, Heimatbuch Tomaschanzi - Gorjani. Zur Erinnerung an unsere einstige Heimat in Slawonien, Ruit bei Stuttgart, 1974. Velika Mlinska, Veliki Paijan i Mali Paijan: Jakob Bentz (Hrsg.), Gro Mlinska. Die Geschichte eines hessischen Dorfes in Kroatien. Die Geschichte der Deutschen von Gro Mlinska mit seiner Verbindung zu den Nachbardrfern Gro und Klein Paijan und den anderen hessischen Drfern dieseits und jenseits der Ilowa, Ehringshausen, s.a. [1984.] Velimirovac: Leopold Karl Barwich, Menschen zwischen Welten. Heimatbuch Welimirowatz. Zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien, Reutlingen, 1985. Vinkovako Novo Selo: Johann Bader, Josef Jakober, Familien- und Sippenbuch Neudorf bei Vinkovci. Ortssipenbuch 1819-1944-1986, Hrsching, 1986. Vinkovci: Valentin Oberkersch (Red.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Biberach, 1975. Vikovci: Johann Possert, Vikovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Lieboch, 1989.
104
Vuevci: Wilhelm Andreas Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi 1850 1945, Grnstadt, 2001. Vukovar: Hans Schreckeis, Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die Donauschwaben in Stadt und Umgebung, Salzburg, 1990.
SUMMARY Vladimir Geiger ETHNIC GERMANS IN CROATIA
Larger groups of ethnic Germans first appeared in eastern and southeastern Europe during the Middle ages. During the early 13th century and later, smaller groups of ethnic Germans settled in Panonian region of Croatia. The real origin of these German settlers is not always clear. They were called Saxons, but they also came from other German provinces. Most of them were craftsmen and merchants. The number of settlers is also difficult to establish and they mostly lived in towns and near mines. The liberation of the Panonian area from the Turkish occupation led to a large scale settlement of Germans in the Danubian area and Croatian provinces. During the 18th century Germans and other foreigners, mostly craftsmen and Roman catholics began settling in Croatian towns, and smaller number also settled as farmers in villages. From the early 19th century and especially from the mid 19th century a large scale settlement of Germans in Croatia (Slavonia, Syrmia and Baranja) began. Most of them were farmers, some were also craftsmen. Majority were Roman catholics, but some were also Protestants. They were known as Swabians, but they also came from other German provinces. This German settlement would in the future give an important influence on ethnic, cultural, economic, political and other aspects of life in the Panonian part of Croatia. Settlement of Germans in the southeastern Europe and Croatia reached a peak during the early 20th century. Around half a million ethnic Germans lived in the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenians (Yugoslavia). This number remained unchanged until the World War II. Around 150.000 ethnic Germans lived in the Independent
105
Vladimir Geiger
State of Croatia, mostly in Syrmia, Slavonia and Bosnian Sava river basin. In the final period of World War II around 110.000 ethnic Germans fled from the Independent State of Croatia. Around 30.000 remained in their homes and some of them were sent to Yugoslav camps and most of them later left Yugoslavia. First post-war population census was made in 1948 and according to it only 55.337 ethnic Germans lived in Yugoslavia (10.144 in Croatia) at that time. Every following population census registered the constant fall of the number of ethnic Germans in the Yugoslav population. Many of them moved out of Yugoslavia or underwent assimilation. For this reason, only several thousand ethnic Germans and Austrians today live in the Republic of Croatia.
106
Jadranka Grbi Jakopovi
IDENTITET I IDENTIFIKACIJSKI PROCESI: SUVREMENE ANTROPOLOKE TEORIJSKE ORIJENTACIJE, STRATEGIJE I PRAKSE

Zanimanje za identifikacijske procese, odnosno njihov rezultat: identitet, kao integralni dio procesa modernizacije, javlja se u svim drutvima na njezinu putu, bez obzira kakve su ideoloke provenijencije. Naime, smatra se: kako je u predmodernim drutvima identitet bio oblikovan neposrednim drutvenim i kulturnim kontekstom u kojem je ovjek kao pripadnik kolektiva, ivio. Predodbe i vrednote zajednike skupini u velikoj su mjeri odreivale tko pojedinac jest. Nasuprot tomu, dre teoretiari modernoga doba, u kontekstu modernosti izgubila se sposobnost aprirornoga smisla drutvenim subjektima. Tradicija se ne namee pojedincu, ve je on relativno slobodan da sam definira vlastito kulturno nasljee, u suglasju sa svojim potrebama i eljama, ali i prisilama kojima je izloen. Teorije modernosti pojedincima ostavljaju iroki prostor za samoizgradnju i samodefiniranje, a konstrukciju identiteta dre projektom pojedinca u cilju razvoja vlastitoga, istinskoga sebstva.155 U okviru sintagme traganje za identitetom (simptomatino popularne od posljednjih desetljea dvadesetoga stoljea do danas), antropoloka literatura u posljednjih je pola stoljea proizvela brojne, esto meusobno kontradiktorne teorije usmjerene na afirmaciju i reafirmaciju kulturnih, etnikih, nacionalnih i inih identiteta. Ipak, meu tima brojnim teorijskim promiljanjima i raspravama mnoge su se s vremenom pokazale nedostatnima za obja155 Usp. Jasna apo mega, Srijemski Hrvati: etnoloka studija migracije, identifikacije i interakcije, Zagreb, 2002.
107
njenje realnih drutvenih procesa koji su se odvijali. Reklo bi se, pregazilo ih je vrijeme. Nije se tome za uditi, jer promiljanja o ideji zajednice i zajednitva, to bi bilo primarno i elementarno objanjenje identiteta, kazuju da se ova ideja zaela davno: u doba kad je naim planetom hodio na davni predak, homo sapiens sapiens, koji je iz posljednjega ledenog doba ostavio za sobom predragocjene tragove koji, meu ostalim, govore da su ljudi toga doba itekako umjeli simbolizirati svoju grupnu pripadnost. Primjerice, spiljske slikarije kazuju nam da su spilje bile prostor drutvenoga okupljanja, prostor kulturnoga, religijskog i umjetnikoga izraavanja. Ili: mezolitske populacije koje su primjerice nastanjivale erdap u trenutku kada dolaze prvi neolitski zemljoradnici i stoari, po svoj prilici su pokazivali svoje pravo na zemlju i svoj identitet kroz ribolike figurine s Lepenskoga Vira, kroz sahranjivanje pokojnika ispod podova kua, kojima su kao priloge (poputbinu) potomci stavljali zube riba i jelenje rogove, mogue znake rodovske/grupne pripadnosti.156 To bi imalo znaiti, da premda ljudi davno minulih vremena nisu imali osvijeten koncept identiteta i nisu poznavali pojam kulture, ipak su poznavali naine da se kulturno izraze na sebi svojstven nain, da su poznavali idole i/ili bogove svoje kulture i da su jasno razluivali sebe od drugih.157 A kada su, prema nekim autorima, primjerice A. D. Smithu,158 eneolitske populacije, zbog katastrofalnih sua izazvanih klimatskim promjenama, krenule poput suvremenih migranata trbuhom za kruhom iz Euroazije u najmanje tri velika smjera, put ute rijeke, Mezopotamije i Nila te se u migratornim destinacijama prepuni stresova i tjeskoba zbog naputanja zaviaja i promjene naina /stila ivota poeli adaptirati na promjene u okruenju, te kada ih je sustigla
Usp. Ivana Radovanovi, Some aspects of burial procedure in the Iron Gates Mesolithic and implications of their meaning, Starinar 47, 9-20., 1996.; Zahvaljujem searheologinji dr. sc. Seleni Vitezovi na uputi u ovu bibliografsku jedinicu. 157 Ernest Gellner, Nation, Culture, Identity. Oxford, 1986., 12. 158 Usp. Anthony D. Smith, The Origins of Nations, u: Becoming National. A Reader, ur. G. Eley, R. G .Suny. New York, Oxford, 1996., 998.
156
108
Identitet i identifikacijski procesi ...
nostalgija za starim krajem i starim nainom ivota, tj. zlatnim vremenima, to su inili? Logino: stvorili su (izumili) nove ritmove, nove mitove, privrenost novom zaviaju, nova vjerovanja/religije, institucije, drutveno se raslojili. Ipak, osim novih drutvenih i politikih struktura (bilo rudimentarnih bilo sofisticiranih), odrale su ih, meu ostalim i emocije: nostalgiju za prijanjim ivotom ali i lojalnost novoj domovini koje dananja literatura rado imenujenovim lokalizmom ili novom zaviajnou. To su bili mehanzmi i mediji u razvoju nove kulture, novoga identiteta, nove vrste zajednice i zajednitva, hajdemo se usuditi rei re/generacije osjeaja pripadanja svojoj zajednici, tj. etniji, po spominjanom Smithu. Prema tom autoru, od prapovijesnih vremena, pojam zajedniva, u starijoj literaturi nazvanoga etnos (u smislu neke neodreene svijesti o narodnosti) postepeno se oblikovao tijekom vremena, npr. od...antikih vremena, srednjega vijeka, do recentnijih vremena..., primjerice do Francuske revolucije 1789.g. ne poprimivi neka odreena znaenja osim ope ideje o zajednitvu. No, u toj je ideji koncentriran cijeli inventar obiljeja koji je za zajednicu kljuno znaajan: zajedniko ime, mitovi o precima i porijeklu, spoznaja o kontinuitetu kroz zajedniku povijesnu sudbinu, ivotni prostor (zaviaj i/ili domovina) i osjeaj meusobne solidarnosti. A budui da u znanstvenoj zajednici nema veih otpora ovakvoj Smithovoj re/konstrukciji, ak tovie, dobila je znaajnu potporu, dalo bi se zakljuiti da se svijest o zajednitvu, tj. etnos, unutar zajednica kakve su recimo bile etnije, razvija usporedno s razvojem ovjeka, te se uvrtava u jednu od temeljnih ljudskih, a u znanstvenom smislu i jednu od temeljnih antropolokih kategorija. Ukratko, to je antropoloka konstanta koja se u povijesti iskazivala i iskazuje na razliite naine, ovisno o strukturi zajednice i naina interakcije.159
159 Ibidem; usp. Emil Herak, Leksikon migracijskog i etnikog nazivlja. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, 1998.; Olga Supek, Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji, Zgodovinske vzporednice slovenske in hrvake etnologije 5, Knjinica Glasnika SED 18, 29-60, Ljubljana, 1988.
109
Starija etnoloka i antropoloka praksa, inspirirana devetnaestoljetnim romantikim knjievnim pokretima kao i pokretima za nacionalnu afirmaciju, emancipaciju i izgradnju nacionalnih drava, tretirala je etnos kao prirodnu, uroenu (primordijalnu), nepromjenjivu, trajnu, ak bioloku pojavu, kao inherentno svojstvo neke zajednice proizalo iz njezinoga kulturnog repertoara i tradicije. Istraivanja su se preteno fokusirala na etnogenezu i kulturoloko opravdanje ovakvih ideolokih i politikih pokreta i programa. Naime, kako je slikovito napisala Olga Supek, bilo je to doba kada su se teka mjesta u razumijevanju drutvenoga ivota naprosto pripisivala kulturi.160 No, takvi su pristupi ujedno odraz europske drutvene situacije u to doba, kada je za veinu stanovnitva tek predstojalo identificiranje s veim nacionalnim zajednicama. Ta se vrsta identifikacije ponegdje u literaturi nazivala infrancionalnim lokalizmom,161 pri emu su faktori identifikacije bili teritorij (selo ili grad), religija (upna crkva ili katedrala) i vlast (bez obzira da li se radilo o lokalnom feudalnom gospodaru ili organiziranijoj politikoj vlasti). Svakako valja pribrojiti postojanje normi i vrednota kojih su se svi pridravali i potivali ih i najposlije, osjeaj zajednitva. Taj osjeaj je ranija etnologija i kulturna antropologija nazivala etnosom. Takvo poimanje zajednitva poticalo je istraivanja za njegovim specifinostima, moda bolje rei (u duhu devetnaestoga stoljea) specifinostima naroda, a istraivanje je poinjalo i zavravalo istraivanjem jezika, obiaja, vjerovanja, mitova, usmene knjievnosti...ono to je bilo narodno, bilo je prirodno, uroeno i univerzalno.162 U tome je duhu, kao znanost o narodu i narodnoj kulturi kao uvaru etnijskih biljega163 na koncu devetnaestoga stoljea kao samostalna znanost konstituirana i hrvatska etnologija.
Olga Supek, Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji., 152. Usp. Carlton Hayes, Nationalism: A Religion, New York, 1960. 162 Usp. Olga Supek, Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji. 163 Usp. Atun Radi, Osnova za sabiranje i prouavanje grae o narodnom ivotu. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, knjiga 2, Zagreb, 1897.
160 161
110
Premda statini i prilino neoperabilni, takvi su pristupi prilino dugo opstojavali u etnologiji i kulturnoj antropologiji, otprilike do polovice dvadesetoga stoljea, kada se radikalno mijenjaju. Promjena je bila nuna, jer se etnos poeo povezivati s globalnim odnosima moi i svjetskim ekonomskim sustavom i poretkom. Tada je postalo neodrivo gledite po kojem je etnos prirodno, primordijalno i statino stanje. Poeo se promatrati iz povijesne perspektive. Drugim rijeima, etnos, koji je u novim okolnostima doivio i renominaciju u etnicitet, identitet..., promilja se simbolikim, komunikacijsko-interakcijskim, funkcionalistikim i politiko-ekonomskim okvirima.164 Neke su se pak teorije, premda su slijedile promjenu drutvenih procesa, pokazale ne toliko nedostatnima koliko i pogrenima. Meu njima prednjae one o deetnizaciji drutva, koja je trebala rezultirati pojavom novih nad/supraidentiteta. Tako su recimo do ezdesetih godina dvadesetoga stoljea nositelji progresivne i liberalne misli na zapadu oekivali, da e sa sve veom razvijenou i bogatstvom drutva, povezivanje ljudi na temelju etnike pripadnosti i kulturnoga zajednitva gubiti na znaenju i ustupiti mjesto drugim vrstama i oblicima drutvenih zajednica, na primjer onima (ili prije svega onima) koje u svojim temeljima imaju zajedniki ekonomski interes. Na istoku se pak poslije Oktobarske revolucije i osobito nakon Drugoga svjetskog rata, uspostavom socijalistikih drava oekivalo da e socijalizam ostvarenjem svoga temeljnog cilja, a to je ujedinjavanje radnitva,165 ii prema konanom uklanjanju nacionalnoga osjeaja, stvaranjem ili izgradnjom socijalistike
Usp. Olga Supek, Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji. Socijalizam ide uope za ujedinjenjem itavog radnog svijeta. Integracija je dakle njegov imanentni cilj, a prema tome on tei i za uklanjanjem svih pregrada, koje dijele narode. Socijalizmu je svojstven internacionalizam, dakle pokret za uklanjanjem nacionalnoga i to povezivanjem sviju nacija u jedan okvir demokratske ravnopravnosti i slobode. Krajnji cilj takvog razvitka predstavlja kozmopolitizam, kada e ljudi.biti bez nacije i graani svijeta (Ferdo ulinovi, Nacija i etnika zajednica. Zbornik za narodni ivot i obiaje Junih Slavena, knjiga 45, 215-239, 1971:239).
164 165
111
nacije, dakle nekom vrstom internacionalizacije. Rijeit e se pitanje etnike i nacionalne razliitosti tako to e ona u novim drutvenim odnosima socijalistikoga tipa ieznuti odnosno odumrijeti kao nepotrebna. Radnika e klasa, tvrdilo se, ostvariti postupnu ali potpunu integraciju svih naroda u jednu nadnaciju: s perspektivnim razvitkom nacija do internacionalizma i do kozmopolitizma.166 U ranijim socijalistikim fazama smatralo se da e se taj cilj ostvariti kroz desetak godina. No, poueni iskustvom (tj. realnom situacijom u svijetu i objektivnim problemima i sukobima na etnonacionalnoj osnovi u socijalistikim dravama), u kasnijim su fazama, ne odustajui od krajnjega cilja socijalizma revidirali stanovita te realizaciju toga cilja ipak vidjeli u dalekoj budunosti.167 Na zapadu (preteno u Sjedinjem Amerikim Dravama) se potvrda ovakvim oekivanjima pronalazila u onome to se zapravo dogaalo pred oima istraivaa: jo su kao eho drutvenih procesa iz prve polovice dvadesetoga stoljea odzvanjali glasovi o adaptaciji i svojevrsnoj tenji za uniformnou u svim vidovima ivota druge (te dijelom tree generacije) imigranata. Sintagma melting pot ili lonac za topljenje/taljenje postala je simbolom tijesno povezana s amerikim drutvom, kojoj je novija povijest poela suivotom razliitih naroda i rasa, bez presedana u dotadanjem svijetu. Povrna promatranja kao i da su davala za pravo pretpostavkama da e se u treoj generaciji useljenika168 izgubiti sve kulturne, jezine i druge razlike te da e doi do potpune asimilacije pojedinih naroda i pretapanja u jednu monolitnu i homogenu masu. Ne moe se takoer porei niti to, da je u socijalistikim dravama projekt stvaranja supraidentiteta (npr. sovjetske nacije, jugoslavenske i sl.) poluio odreene efekte
Ibidem, 215. Ibidem. 168 Usp. Ruica iak Chand, Migracije i etninost: osnovne znaajke junoazijske dijaspore u Velikoj Britaniji, Migracijske teme 4, 289-309, 1996.
166 167
112
to je autorima tih prognoza davalo odreeni stupanj sigurnosti da su iste ispravne. Pa ipak, dogodilo se neto potpuno suprotno. Razliitost ljudi i njihovih identiteta potvrdila se, s jedne strane, kao drutveni fenomen dugoga trajanja i perzistentnosti, to je sruilo uvjerenje kako merkantilno-industrijska revolucija sadri realnost vie vrijednosti od npr. etniciteta i kulturne posebnosti.169 S druge strane, zanemarivanje razliitosti temeljeno na marksistikoj ideologiji i proroanstvo o nestanku etnikih i kulturnih razlika usporedno s nestankom klasa nije se ispunilo, ba kao to se nije ostvarila ideja o nastanku socijalistike nacije i internacionalizma.170 Upravo kao reakcija i opozicija tome, na svjetlo dana pojavljivalo se nezadovoljstvo razliitih, prije svega isticanjem onoga (oito) esencijalno razliitoga: etnikoga i nacionalnoga.171 Drugim rijeima, potvrdilo se da bez obzira to je osjeaj identiteta individualan, podrazumijeva osjeaj pripadnosti zajednici jer je potreba za udruivanjem i povezivanjem s drugim ljudskim biima imperativna ljudska potreba,172 a da je upravo etniki identitet mogu primarni drutveni identitet.173 U razdoblju iza Drugoga svjetskog rata, a osobito 1960-ih godina, kada se poveava interes za istraivanjem identiteta, ali kojega je tadanja znanstvena retorika nazivala etnicitetom, radi lake operabilnosti i veih mogunosti anlitikih pristupa istraivanju, netom ga zamijenila s dotadanji terminom etnos174
169 Joshua Fishman, Social Theory and Ethnography: Language and Ethnicity in Eastern Europe, u: Ethnic Diversity and Conflict in Eastern Europe, ur. P.F.Sugar. Santa Barbara: CA: ABC-Clio, 1980., 77. 170 Usp. Gordana Ljuboja, Savremene sovjetske i zapadne teorije o etnosu, Sociologija 1, 97-117, 1988. 171 Dunja Rihtman-Augutin, O konstrukciji tradicije u nae dane. Rituali, simboli i konotacije vremena, Narodna umjetnost 1, 25-42, 1992., 25. 172 Erich Fromm, Zdravo drutvo, Zagreb, 1984., 31. 173 Richard Jenkins, Social Identity, London, New York, 1996., 65. 174 Ovaj je interes velikim dijelom provociran pojavom vala drutvenih procesa koji su u svojim temeljima imali etnike i nacionalne zahtjeve, tzv. etni-
113
(a sve dakle iz vreg uvjerenja da je upravo etnika dimenzija identiteta ona koja je kljuna u procesu identifikacije), dolazi do znaajnih teorijskih i metodolokih promjena u etnologiji i sociokulturnoj antropologiji. Poinje se opisivati dinamini i procesni karakter drutvenih cjelina (zajednica) i njihova kompleksnost. Pojam etniciteta postaje dominantan predmet istraivanja upravo zato jer implicira dinaminost, kontakt, adaptaciju i sl., to sve skupa podrazumijeva promjenu. ak tovie, istraivanje etniciteta postaje istraivanje odnosa i meuodnosa, a ne kulturnoga repertoara i kulturnih svojstava neke zajednice, jer se s manje ili vie odstupanja pojam (tj. etnicitet) vezivao ne samo uz klasifikaciju ljudi nego i uz grupne meuodnose. Na koncu konca etnikim grupama i njihovim identitetima pristupalo se kao posljedici meusobnih kontakata, a ne izolacije, zatim i kao posljedici p/odravanja zajednikih ideja koje im kazuju da su svoji. Drugim rijeima, etnicitet se poeo sagledavati kao esencijalni aspekt grupnoga odnosa a ne grupnoga posjedovanja. Etnicitet je slijedom toga drutveni identitet, jer se temelji na kontrastu nas sa svima drugima, oznaen metaforinim ili fiktivnim srodstvom. Etnicitet je i pobjednik i gubitnik u interakciji, znaajan aspekt kreiranja identiteta. U tome je smislu etnicitet podjednako kulturni, drutveni, politiki, organizacijski i simboliki aspekt ivljenoga iskustva.175 U raspravama o identitetu i procesima identifikacije, posljednjih se pola stoljea mijenjala terminologija i teorijska praksa. Svaka je nova orijentacija pronala neto nedostatno u onima koje su joj prethodile. Kada je primjerice u hrvatskoj znanosti drutvene i humanistike provenijencije, osobito u posljednjih dvadesetak godina, zavladalo doba razliitih antropologija, bilo je razvidno kako je svaka imala (i/ili ima) ambiciju dati neki svoj,
kim oivljavanjem, ije pak korijene treba traiti u tada sve oitijem odnosu globalnoga razvoja i nejednakosti. 175 Radi se o tzv. emskoj kategoriji askripcije, usp. Thomas Hylland Eriksen, Ethnicity, race and nation, u: The Ethnicity. Reader, 2003. ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge: Polity Press, 33-42, 2003.
114
po mogunosti ekskluzivni logos o anhtroposu, u terminolokoteorijskom repertoaru tek se s nostalginom notom prisjealo etnike jezgre, naroda i narodne kulture, narodne due i svijesti, samosvijesti, etnosa, pa s malo vie respekta etniciteta. Prioritet su nad dotadanjim glavnim predmetom istraivanja kulturom, zauzeli identiteti i identifikacijski procesi koji imaju svjedoiti o interakciji tradicije i suvremenosti, o projektima koji tee objasniti potrebe, snove, elje, fantazije, zamiljanje prostora i vremena, o povezivanju ljudi kroz unifikaciju i divergenciju, o glokalnim identitetskim hibridima kao nus-produktu ali i konstitutivnom elementu globalne realnosti. O identitetu, koji je jo bre nego to se to dogodilo s etnicitetom, postao sredinji pojam u drutvenim i humanistikim znanostima, poelo se govoriti kako je: primordijalan, esencijalan, konstruiran, sporan, sloen, mnogostruk, polisemian, izlomljen, proturjean, rastezljiv 176 i u svakom sluaju nestabilan produkt niza drutvenih utjecaja. U ranijim fazama upotrebe pojma, koji je, kako se smatra uao u antropologiju kroz psihosocijalnu teoriju razvoja linosti E. H. Eriksona i njegovu definiciju individualnoga identiteta kao najvanijega dijela osobnosti,177 najee se smatralo da je identitet: istovjetnost sa samim sobom. jednakost po onome po emu neto ili netko jest, odnosno odgovor na pitanje: tko smo, i po emu smo to to jesmo, kako ili kome individualno ili kolektivno pripadamo odakle dolazimo kamo i kuda idemo?.....178 Drugim rijeima, identitet je sagledavan kao sveobuhvatna jednakost bez unutarnje diferencijacije. Nadalje, promiljalo se o tome kako identitet u psiholokom smislu ima znaenje jedinstvenosti
176 Usp. Jadranka Grbi, Primordijalno, esencijalno, apstraktno, imaginarno, konstruirano, sporno, ili? Modeli i pristupi istraivanju identiteta, u: Zaviajni muzej, osnovati ili spaliti?, ur. N. Rittig Beljak, Zagreb: Zajednica Nijemaca u Hrvatskoj, 36-48, 2005. 177 Usp. H. Erik Erikson, Omladina, kriza, identifikacija, Titograd, 1976; H. Erik Erikson, and the Life Cycle. New York, 1994. 178 Nikola Skledar, Simboli i socio-kulturni identitet (prilog antropologijskom pristupu), u: Simboli identiteta. ur. D. Rihtman-Augutin, Zagreb: hrvatsko etnoloko drutvo, 7-19, 1991., 13.
115
i krajnje individualnosti osobe, predstavlja u pravom smislu te rijei esencijalnu razliitost svakoga ovjeka ponaosob, dok se u drutvenom smislu odnosi na zajednitvo i slinost, te je stoga idealan medij za meusobo povezivanje ljudi uz osjeaj irega zajednitva: pripadanje grupi na temelju odreenih zajednikih karakteristika. Termin se dakle mogao primjenjivati i na pojedince i na kolektive. U kasnijim su se fazama mijenjala pitanja i naravno odgovori. Najkrae reeno: od traganja za pitanjem to ovjek jest i to ima ili: to posjeduje u smislu identiteta, uinjen je zaokret prema pitanjima to ini s onim to ima ili: to posjeduje, kako time manipulira i pod kojima uvjetima. Fokus se dakle pomie s identiteta kao statinoga pojma prema dinamici, procesnosti i kontekstualnosti, samim time prema viedimenzinalnosti, pluralitetu. Identitet u singularnom smislu zamijenili su identiteti i identifikacijski procesi. Time je kao tada ve neupotrebljivo - naputeno esencijalistiko poimanje identiteta koje ga je tretiralo kao prirodnu, inheretnu i temporalno-spacijalno nepromjenjivu kategoriju i ustupilo mjesto tretiranju etnosa/etniciteta/identiteta kao subjektivne kategorije u funkciji drutvene interakcije.179 Slijedom toga, identitet kao psiholoki i drutveni fenomen zbog viestrukoga je znaenja potisnuo dotadanji kljuni pojam antropoloke literature kulturu.180 Taj je pomak dakle rezultat teorijskih preorijentacija, odnosno pomaka teorijskih promiljanja i postavki koje su apostrofirale pomak s objektivnoga na subjektivno, te s kolektivnoga na individualno. Identiteti nisu nikada jedinstveni, niti singularni, konstantno se mijenjaju, umnaaju preko razliitih diskursa, praksi i pozicija koje pak meusobno
179 Usp. Fredrik Barth, Introduction, u: Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Cultural Difference, ur. F. Barth, Boston, str.9-38, 1969. 180 Usp. Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, London, 1985; Jasna apo mega, Srijemski Hrvati: etnoloka studija migracije, identifikacije i interakcije.
116
interferiraju.181 Identiteti su s jedne strane povijesno promjenjivi, a s druge im se promjenjivost umnaa konstantnim laviranjem na poziciji individualnoga naspram kolektivnoga gdje generiraju najsnaniju afektivnost. Ba kako je utvrdio E. Fromm: ovjekova potreba za udruivanjem s drugim ljudskim biima imperativna je ljudska potreba.182 Premjetanje fokusa i lokusa istraivanja, tj. s kulture na identifikacijske procese, tj. s objektivne analize kulturnoga repertoara na subjektivni doivljaj ivljenja svakoga pojedinca ponaosob, znai u stvari da su na djelu bili viestruki pomaci, a svi kao rezultati teorijsko-metodolokih preorijentacija i naravno onih koji su ih nuno slijedili: terminolokih. Usporedno s naputanjem stajalita da je mogua objektivna opservacija i analiza realnosti, tj. da se svijet moe objektivno promatrati i analizirati, taj se stav reflektirao u naputanju shvaanja da je kultura koherentni, homogeni, fiksirani i statini sustav miljenja, vjerovanja, obrazaca ponaanja183 i istodobno inherentni sustav istoga, koji pak moe obiljeiti/obiljeavati samo jednu, tu i nijednu drugu zajednicu. Drugim rijeima odbaene su teze da je uz odreenu zajednicu (npr. narod) vezana samo jedna, odreena i uvijek ista kultura.184
181 Stuart Hall, Kome treba identitet?, u: Politike teorije, zbornik rasprava iz kulturalnih studija, ur. D. Duda. Zagreb, 357-374, 2006., 360. 182 Erich Fromm, Zdravo drutvo, 31. 183 Usp. Jasna apo mega, Srijemski Hrvati: etnoloka studija migracije, identifikacije i interakcije, 16-20. 184 Ipak pomalo udi da je tome tako dugo trebalo, naime, na tome su tragu (dodue samo tragu, ali jasnom i vidljivom) bili donekle jo 1890-ih Antun Radi, usp. Antun Radi, Osnova za sabiranje i prouavanje grae o narodnom ivotu; jo irokogorov 1930-ih, usp. Dunja Rihtman Augutin, to dugujemo irokogorovu? Prilog teoriji etnosa, Migracijske teme 2-3, 123-130, 1989, pa i Millovan Gavazzi u prvoj polovici dvadesetoga stoljea, usp. Milovan Gavazzi, Kulturna analiza etnografije Hrvata, Narodna starina VII, 115-144, 1928; Milovan Gavazzi, Vrela i sudbine narodnih tradicija. Kroz vremena, prostor i ljude, Zagreb 1978; Milovan Gavazzi, Godina dana hrvatskih narodnih obiaja. II. novo prireeno izdanje. Zagreb, 1988. i dr.
117
Usvojena su nova gledita o kulturi kao otvorenom polju na kojem se kroz interakciju individua s drugim pripadnicima kolektiva (svojega i bilo kojega drugoga, ovisno o opsegu komunikacije) reinterpretiraju vlastite pozicije u drutvu, vlastiti procesi kulturnoga kreiranja, vlastito participiranje u kulturi, ukratko: usvojeno je gledite o dinamiziranju korelacije kulture i ljudi, to je u konanici doista dovelo do umnaanja broja raznolikih identifikacijskih strategija i praksi, s istim ciljem: razumijevanje sebe samoga/samih. Kada se dakle dogodila ta revolucija u teorijsko-metodolokoterminolokoj evoluciji poimanja sebe samoga, odnosno kada se s fiksnoga i datoga prelo se na kreiranje, jo preciznije kada se uvidjelo da pojedinac sam kreira svoju kulturu u procesu identifikacije,185 diferenciranje teorijske raznolikosti u istraivanju identiteta ilo je u vie pravaca. Slikovito ali istinito napisao je Stuart Hall da se pojam identiteta naao u centru prave diskurzivne eksplozije.186 Postao je pravi krik mode u humanistikim i drutvenim znanostima i zapadnoj kritikoj teoriji.187 S naputanjem teorijskih postavki strukturalizma i funkcionalizma, a posebno od osamdesetih godina prologa stoljea naovamo, na podruju istraivanja identifikacijskih procesa ponovno je vrlo utjecajna bila socijalna psihologija te psihologija linosti.188 Dakako, u pokuaju deskripcije i razumijevanja ove nove dimenzije drutvene i ine dinamike, sve su antropoloke znanosti i znanstvene discipline dale svoj znatan (interdicipli185 Usp. Senka Boi-Vrbani, Diskurzivne teorije i pitanje europskog identiteta, Etnoloka tribina31, 9-38, 2008. 186 Stuart Hall, Introduction: who needs Identity?, u: Questions of Cultural Identity, ur. S. Hall, P. De Guy. London et al., 1-17, 1996., 357. 187 Ivo Banac, Protiv straha, Zagreb, 1992., 88. 188 Usp. H. Erik Erikson, Omladina, kriza, identifikacija; H. Erik Erikson, Identity and the Life Cycle New York, 1994.; Henry Tajfel, Social Identity and Intergroup Behaviour, Social Science Information 2, 65-93, 1974; Henry Tajfel & John C.Turner, The Social Identitty Theory of Intergroup Behaviour, u: Psychology od Intergroup Relations, ur. Worchel, S., Austin, W.G. Chicago, 7-24, 1986.; i dr.
118
narni) doprinos znanstvenoj praksi, pa se javlja vie istraivakih paradigmi. Tako neke promoviraju pojam hibridnih identiteta, pod ime se pretpostavlja neka vrsta sinkretizma, kreolizacije, mijeanja i koegzistencije staroga i novoga, viesmjernost kulturne transmisije i pojava novih, viedimenzionalnih identiteta. Npr. Hall takvu hibridnost naziva novim etnicitetom, no sada je to ona vrsta etniciteta liena fiksnih i fiksiranih granica, nepredvidljivih u genezi, trajanju i transformaciji. Dakle, nisu to stari oblici postojanja razlika i jasnih identitetskih kategorija, ali nisu to niti melting pot identiteti. To je vrsta novoga, treeg oblika, prostora, jo bolje: treega polja u kojima identitetski resursi (npr. povijest, jezik, kutura i dr.) nisu relevantni sami po sebi, nego po nainu kako nastaju, zatim kako ih akteri identifikacije, tj. njihovi nositelji koriste, koji im smisao pripisuju i u koju svrhu tj. zato i kako ine to to ine. Ovo polje jest zamiljeno i simboliko, iracionalno i konstruirano, nikad dovreno. Ono to se od inauguriranja novih paradigmi provlai kao misao vodilja nazire se u sljedeim postulatima: identiteti su rezultat procesa identifikacije pojedinaca koji se (tj. procesi) vre uz pomo vie mehanizama, najvie psiholokih no uz pomo faktora koji se crpe iz socijalne sredine, tako se svaki ovjek procesom identifikacije s jedne strane socijalizira, a s druge se od drutva i diferencira i distancira (individualizira).189 Slijedom toga svi su identiteti (individualni i kolektivni) sloeni, ovisni o promjeni koja je pak podlona konstrukciji te krajnje dinamini drutveni fenomeni.190 Naravno, u tome je smislu uinjena izvjesna rehabilitacija kulture kao onoga sadraja u kojem se trai inspiracija i motiv za selekciju onih njezinih dijelova (kulturnih elemenata) koji svojom markantnou i atraktivnou postaju distinktivna obiljeja i glavno sredstvo za percepciju sebe i drugih, tj za identifikaciju.
189 apo mega, Srijemski Hrvati: etnoloka studija migracije, identifikacije i interakcije., 20. 190 Usp. Anthony P. Cohen The Symbolic Construction of Community, London, 1985.
119
IDENTITET/I: ISTOST I ZAJEDNITVO, RAZLIITOST I GRANICE

Pokuaj uvijek zahvalnoga rezimiranja moe izgledati ovako: inspirirani valom drutvenih procesa koji su se javljali u cijelome svijetu, s razliitim sadrajima i oblicima, ali uvijek etnoidentitetske provenijencije, a koji su znanstvenim konsenzusom nazvani etniko oivljavanje, ezdesetih godina dvadesetoga stoljea pojavila se nova paradigma istraivanja identiteta. Bolje rei: nove paradigme. Meu njima bilo je neobinih kombinacija koje su nanovo osvijetlile starije antropoloke prakse te ih nekad veim, nekad manjim udjelom toga osvjetljenja postavile na nove istraivake puteve. Meu njima je primordijalistiki pristup, koji na neki nain evocira upravo spomenutu antropoloku praksu: poimanje etnosa kao prirodne, uroene, fiksne, statine i nadasve primordijalne kategorije. Meutim, primordijalisti druge polovice dvadesetoga stoljea dobrano su se odmakli od temeljnih postulata ove starije antropoloke prakse. Meu primordijalistima vrlo se rado istie Clifford Geertz, jedan od najuglednijih amerikih antropologa, poznat i kao tvorac tzv. interpretativne antropologije.191 Prema njemu i njegovim istomiljenicima, primordijalne teorije tumae etniki identitet kao primaran budui da pripadnost etnikoj grupi predstavlja temeljni grupni identitet za sve pojedince. Kroz njega se prenose emocije, instinktni, uspomene, neovisno od svjesnosti, odnosno svjesne selekcije od strane nositelja te iste svjesnosti. Oni pretpostavljaju temeljnost udruivanja ljudi na etnikoj osnovi koja pak lei u pretpostavci o zajednikoj psiholokoj potrebi svih ljudskih bia za pripadnou, prihvaenosti od strane drugih i potrebi za samopotovanjem. Meu svim identitetima koje ovjek moe imati (i ima) upravo etniki identitet najpotpunije odgovara tim potrebama, zato to etnika grupa u punom smislu
191 Usp. Clifford Geertz, Old Societies and New States., New York, 1963., Clifford Geertz, The Interpretation of Cultures, New York, 1973.
120
predstavlja utoite iz kojega ovjek ne moe biti izbaen i u kojem nikad nije sam. Ta primordijalnost etniciteta ini njegovo bitno svojstvo koje se neovisno od odnosa, prenosi u grupi i pomou gupe. Naime, naglaavanjem emocionalnih i imperativnih karakteristika etniciteta fokus je na psiholokim i unutarnjim dimenzijama etniciteta i tu je temeljni razlog da etnicitet ima duboki znaaj te da se etnike grupe odravaju upravo kroz primoridjalne veze. Primordijalne veze su esto gledane kao neopisive, neizbjene i prisilne. S druge strane ne sugerira se da je etnicitet sam po sebi primordijalan, uroen, fiksan i nepromjenjiv. Smatra se, naime da ga takvim vide sami nositelji te da je primordijalnost njihovo poimanje etnikoga identiteta. Nadalje, valja napomenuti da je za primordijaliste nekoliko razloga etnike trajnosti i emocionalne znaajnosti. Etnicitet je s jedne strane socijalni konstrukt u okviru kojega se djeca socijaliziraju i enkulturiraju, odnosno, razvijaju osjeaj etnikoga idenititeta paralelno usvajajui odreena kulturna znaenja u interakciji sa svojim roditeljima i drugima, njima bliskima i vanim ljudima. Rana identifikacija kroz takvu neformalnu socijalnu interakciju proizvodi jasan osjeaj pripadnosti. Naime, apsolutno svi (neophodni) elementi identifikacije kao to su jezik, kulturne norme i ponaanje, religija i sl., isprepleteni su s intimnim osobnim odnosom prema bliskma i vanima, te djeca u najranijoj dobi naue kojoj grupi pripadaju. Nadalje, sam proces enkulturacije nastupa kod djece na nain da se kulturna znaenja povezana s etnicitetom usvajaju i razvijaju kroz trajno postojanje emocionalnih interaktivnih okvira. Socijalni poloaj postaje apsolutna ukorijenjenost ili usidrenost, a kulturna znaenja osobna uvjerenja. To je nan na koji se etnicitet razvija i ljudi se ne mogu odmaknuti od inicijalnih povezanosti i habitusa koje su razvili u najranijim godinama ivota. Podrka u okviru zajednice pojavljuje se manje-vie spontano meu lanovima obitelji te se lako iri na druge lanove grupe uz pomo obiaja ili ideologije. To su emocionalna solidarnost i povezanost sa socijalno okruenjem u mladim godinama koja se moe lako transferirati
121
u iru zajednicu (npr. naciju). lanstvo je pomo i podrka, ali i pojedinac je privlaan lanstvu. U meusobnom su reciprocitetu i povjerenju. Meutim, premda je zajednica otvorena za prijem novih lanova, ona zapravo svojim moralom upuuje da svatko moe biti njezin lan kao i drugi obiteljski lanovi koji na to imaju pravo (roenjem i sl.), dok stranci ipak mogu biti iz nje iskljueni. Napokon, etnicitet odgovara na ivotno pitanje o porijeklu, sudbini i na koncu: o znaenju ivota. Stoga je etniki identitet za primordijaliste ontoloka kategorija. On je reakcija na injenicu da je pojedinac vrijedan lan zajednice. On re/generira vjerovanja o zajednikom porijeklu, vjerovanja o pozicioniranju pojedinca u prostoru i vremenu pa je logino da se referira i na egzistencijalna pitanja. Rituali, mitovi, kulturni heroji, spomenici, kipovi, povijesne bitke i najposlije groblja. svjedoe o zajednitvu i pripadanju. tovie, primordijalisti tvrde da upravo vezani pretpostavljenim vezama, ljudi pribjegavaju primarno etnikoj identifikaciji ak i u situacijama koje su u kontradikciji s njihovim interesima. Meutim, nije tako dugo trebalo da nadolazee nove teorijske orijentacije prisile primordijaliste na uzmak. Naime, uvidjelo se da na etniku identifikaciju ima veliko znaenje vanjska kategorizacija i raspodjela moi ponekad vie nego primarna socijalizacija i enkulturacija. Stoga su novi trendovi uzimali u obzir fluidnost i promjenjivost samoga pojma, svjesnost i dinaminost u procesima identifikacije, a osobito varijabilnost povezanosti pojedinca od situacije do situacije to sve skupa rezultira brojnim pomacima u identitetu. S gledita etnoloke znanosti jedno od temeljnih djela nove paradigme je zbornik Ethnic Groups and Boundaries. The Social Organization of Cultural Difference, tonije uvodni tekst urednika zbornika Fredrika Bartha pod dodue shvatljivim ali ipak klieiziranim nazivom: The Introduction, dakle: Uvod.192
192 Usp. Fredrik Barth, Introduction, u:Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Cultural Difference, ur. F. Barth, Boston, 9-38, 1969.
122
Ovaj naziv svojom jednostavnou nije nagovjetavao ono to je uslijedilo: izvanrednu popularnost, prihvaenost i odrivost teza koje su iznesene, emu se dva i pol desetljea kasnije udio i sam autor,193 kojega su uzgred budi reeno zahvaljujui ovom Uvodu neki autori prozvali klasikom teorijskoga modernizma.194 Barthova je temeljna postavka da niti jedna zajednica ne ivi u izolaciji, nego naprotiv u stalnoj je komunikaciji i interakciji s drugima. U tome procesu iz nekih razloga, involvirane se zajednice ele razlikovati i distancirati, stoga meu sobom stvaraju granice, elei same sebe uiniti drugaijima i posebnima. To ine, prema njima svojstvenim pravilima, na granicama, selekcijom odabranih kulturnih elemenata (simbola) i pripisivanjem (askripcijom) istih kao osobito vanih i distinktivnih. Radi se dakle o procesu distanciranja i razgraniavanja na temelju kulturnih karakteristika. No, ne manipuliranjem cjelokupnim kulturnim sadrajem nego tek nekim, dakle odabranim kulturnim elementima iz toga sveukupnog kulturnog repertoara. Naime, sukladno poimanju procesnosti, povijesnosti i promjenjivosti kulture, osobita vanost i distinktivnost tih nekih kulturnih elemenata takoer se mijenja time ne i identitet zajednice. Naime, prema ovome vienju, identifikacija jest trajni proces subjektivnoga razgraniavanja i askribiranja, kojega ne ukidaju npr. a/trans/kulturacijski procesi. Ujedno su lokalni, regio nalni, nacio nalni i s dananjega aspekta nadasve supraidentiteti, za pra vo komplementarni: jedni druge ne ukidaju. Ono to je u sri te udnovate elje za posebnou to je, prema Barthu, subjektivni osjeaj pripadnosti i razliitosti od drugih.195 Dakle, nova paradigma odnosi se na dinamizirano shvaanje kulture i kulturne razliitosti pri emu je u sreditu panje bila
Usp. Fredrik Barth, 1994. Usp. Vjeran Katunari, Sporna zajednica, Zagreb, 2003., 139 i dalje. 195 Usp. Fredrik Barth, Introduction, Enduring and Emerging Issues in the Analysis of Ethnicity, u: The Anthropology of Ethnicity. Beyond Ethnic Groups and Boundaries, ur. Hans Vermeulen i Cora Govers, Amsterdam, 11- 32, 1969.
193 194
123
predodba o jasno zacrtanim granicama meu kulturama, zbog ega su neki Barthovi interpretatori nazvali njegovu teoriju teoriju graninih transakcija. Prema temeljnoj Barthovoj tezi prouavanje razliitih kulturnih sadraja zamijenilo je prouavanje komunikacijskih procesa unutar i izvan i izmeu etnikih grupa; od prouavanja unutranje konstitucije i povijesti neke grupe prelo se na prouavanje nastajanja i odravanja granica, pri emu je prvi uvjet za stvaranje i odravanje razlika, granica ili etniciteta drutvena interakcija. Nadalje, Barth je formulirao askripciju odreenih elemenata kulture kao efikasniji pristup u istraivanju identiteta od prijanjega u kojem je prioritet bio opis, popis i geneza kulturnoga inventara. Time je istaknuo do tada premalo problematizirane osobine etnikih grupa kao faktore drutvenoga organiziranja i interakcije i zapravo poljuljao prijanje tvrdnje da se moe staviti znak jednakosti izmeu etnikih grupa i kulturnih slinosti i razlika. Problem kulture tako se pokazao prvenstveno kao problem previe ili premalo naglaenoga bavljenja kulturnim karakteristikama zajednice jer njezini pripadnici mogu u procesu meusobnoga razlikovanja i distanciranja koji puta upotrebljavati odreene kulturne karakteristike kao svoje markantne simbole ili znakove ili ambleme kao distinktivna obiljeja, koji puta ih ignorirati a koji puta ih poricati pa ih se i odricati. Kada je na ovaj nain identitet odreen kao oblik drutvene organizacije kulturnih razlika (a ne kao stvar kulture same) predmet prouavanja doista postaje komunikacija, interakcija, kreiranje i odravanje granica meu ljudima i kulturama.196 Sasvim razumljivo, koliko god i Barthova teorija bila revolucija u teorijsko-metodoloko-terminolokoj evoluciji, nije se ukopila u ba sva istraivanja. Primjedbe su stizale s vie strana, a odnosile su se preteno na to da je Barth prenaglasio komplementarnost u interakciji, a zanemario kompeticiju i konkurenciju, da je zanemario znaaj odnosa moi; da je podcijenio
196
Fredrik Barth, Introduction.,14-15.
124
ulogu kulture i tradicije.197 No, nisu sve primjedbe bile na mjestu. Naime, u raspravi o interakciji u ekolokim niama,198 Barth je jasno uoio i elaborirao pojam nadmetanja, konkurencije pa i sukob, tj. intenzivnijega politikog kontakta.199 Ali na neke primjedbe, koje je osvijestio i sam autor, dobiven je odgovor nakon etvrt stoljea. Naime, nakon spomenutoga zbornika iz 1969. g., dakle 1994. g., grupa etnologa i antropologa koji se bave istraivanjem identiteta (Katherine Verdery, Anthony P. Cohen, Eugeen Roosens, Hans Vermeulen, Cora Govers) a meu njima i sam Barth, objavili su novi zbornik pod naslovom: The Anthropology of Ethnicity. Beyond Ethnic Groups and Boundaries, u kojem su, izmeu ostaloga, zakljuili, da usprkos razliitim interpretacijama Barthova Uvoda iz 1969. g., njihova zajednika karakteristika jest ta, to su mu pripisali znaenje metodolokoga preobrata u istraivanju etniciteta i identiteta, te da njegova glavna naela i dalje stoje kao valjana. No, Barth, nadopunjujui i korigirajui neke svoje stavove i tvrdnje istie, kako mnogo vie panje treba usmjeriti na motive i faktore koji vode pojedince da se priklanjaju izboru nekoga tono odreenoga kulturnog elementa i pripisuju si one specifinosti koje impliciraju njihov vlastiti identitet. Doradio je pojam kulture na nain da je kultura zastupljenija u analizi identifikacijskih procesa, nego je to bilo 1969. Kulturi sada prilazi kao globalnoj empirijskoj varijaciji, koja jest trajna ali od zajednice do zajednice u stalnom procesu promjene, esto nepovezana, ak kontradiktorna, a to je naroito znaajno, nejednako je raspodijeljena meu ljudima koji su na razliitim poloajima unutar istoga drutva. Ova su svojstva kulture rezultat irenja, a ne samo prenoenja kulture. Naime, osim to se prenosi uenjem generacijskom transmisijom, kultura se u svakome ovjeku nakuplja kao neka vrsta taloga vlastitih
197 Usp. Olga Supek, Etnos u etnologiji i kulturnoj antropologiji; Olga Supek, Etnos i kultura, Migracijske teme 5, 145-153, 1989. 198 Fredrik Barth, Introduction, 16. 199 Usp. Goran antek, Osvrt na kritiku Olge Supek o Fredriku Barthu, Zagreb, seminarski rad, Poslijediplomski magistraki studij etnologije, Odsjek za etnologiju, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, 1998, rkp.
125
iskustava, ime se dolazi do jedne od kljunih Barthovih misli: iskustva pojedinca. Radi se zapravo o metodolokom postupku skretanja panje na pojedinca, to je 1990-ih u znanosti promovirano pod terminom individual thinking. Naime, da bi se dokuilo to identitet jest (osobito njegova etnika dimenzija), neophodan je uvid u pojedinana iskustva. To dovodi do uvaavanja obitelji kao vane karike u lancu: to jest, obitelj je stjecite etnikoga re/generiranja, ali i stjecite prepletanja kulturnih razlika svih njezinih (pojedinanih) lanova. Drugim rijeima, obitelj je stjecite individualnih iskustava i identiteta, te kao takva funkcionira ne kao nekadanja ekoloka nia, nego ire: kao arena u kojoj se odvijaju identifikacijski procesi jer podrava osobne/ pojedinane razliitosti, koje pak predstavljaju relativne diskontinuitete u kontinuiranoj kulturnoj promjeni i time pruaju bazu za p/odravanje identiteta. No, ide i dalje. Takvih arena ima vie, a jedna od neizbjenih je drava kao institucija i kao aktivni akter u distanciranju, razlikovanju, stvaranju granica, askribiranju, tj. identificiranju. Drava naime u svojim rukama dri mono oruje: reim, koji kontrolira distribuciju svih informacija nunih za i u izgradnji identiteta. Dakle, Barth je u drugom tekstu naglasio potrebu ukljuivanja u istraivanje i vie aktera koji participiraju u oblikovanju granica meu grupama, dakle u procesu distanciranja, a slijedom toga i identificiranja. Ekoloke nie zamijenio je arenama, kao irim interakcijskim poljima. Metodoloki, u analizu identifikacijskih procesa Barth uz dvije grupe (zajednicu i pojedince, razliite zajednice) koje ine dva elementa, tj. dva interakcijska aktera, uveo je i trei koji utjee na kreiranje i odravanje identiteta dravu, ime uvodi pojam moi i hijerarhiju u odnose moi. Dok mikro razina, a to je pojedinac, otkriva procese koji utjeu na iskustva i formiranje identiteta pojedinaca, srednja je razina podruje konteksta, a to su obitelj i ire socijalno okrue-
126
nje, dotle makro razina ukazuje na procese koje potiu dravne politike.200 Budui da identitet sadri u sebi indikatore zajednikoga i istoga, te indikatore razliitoga, on je istovremeno sredstvo komunikacije i sredstvo raspoznavanja meu pojedincima i grupama. Dalja instanca vodi interakciji s institucionalnim intervencijama, odnosno intervencijama nositelja moi. Drugim rijeima, posjedovanje, izraavanje i isticanje identiteta predstavlja i zamiljanje istosti i zajednitva i prikazivanje sebe kao drugaijih, uz pomo odabranih aspekata kulture as kao potporu as kao otpor institucijama moi. Sve u svemu, u interakcijskom pristupu Fredrika Bartha mogue je prepoznati karakteristike primordijalizma i modernizma: komunikacija - interakcija- distanca-razlikovanje-granice-selekcija askripcijom. Proces razgraniavanja odvija se unutar i izmeu svih oblika drutvene organizacije ljudi (u prolosti i sadanjosti, u primitivnim plemenima i u modernim dravama). ak i drastinom redukcijom kulturnih elemenata koje donosi npr. globalizacija ne smanjuje se znaaj etnike identifikacije mijenja se samo karakter selektiranih simbola, ali njihova relevantnost za grupiranje ljudi se ne gubi. Raznovrsnost pomaka s kulturnih karakteristika etnikih grupa, koncentriranjem na odnose kulturnih diferencijacija, na kontakt izmeu nas i njih (dihotomizacija), Thomasa Hyllanda Eriksena je ponukalo da ide i dalje: na odnose nas
200 Barth, Enduring and Emerging Issues in the Analysis of Ethnicity, 19 i dalje. O odnosu socio-kulturnih predodbi i moi koje sasvim sigurno imaju utjecaj na identitfikacijske procese slikovito govori npr. ovaj citat: Glavna praksa ili proces u drutvenoj akciji je proizvodnja kulturnih znaenja i simbola. Meutim, znaenja nisu utisnuta u stvari po prirodi, njih razvijaju ljudi, iz ega slijedi nekoliko injenica. Prvo, sposobnost da se imenuje stvari, djela i ideje je izvor moi. Kontrola nad komunkacijom omoguuje menaderima ideologije da odrede kategorije kroz koje e se percipirati stvarnost. Drugo, kada su stvari jednom imenovane, potrebna je mo da bi se znaenja zadrala na mjestu. (Snjeana oli, Kultura i povijest.Socio-kulturno antroploki aspekti hijerarhizacije kulture, Zagreb, 2002., 26).
127
i vas (komplementarizacija), ime je ustanovio priznavanje ali i mogunost tolerancije razliitosti. To bi imalo znaiti da je etnicitet doista zajedniko polje meuetnike razmjene i interakcije, u kojem se etnicitet generira, potvruje ili mijenja, ovisno o prirodi transakcija meu ljudima koji su jedini mjerodavni u donoenju odluka i primjeni strategija po kojoj e se te transakcije odvijati.201 To nam nadalje govori da ovaj pristup doivljava kulturu kao promjenjivo, nestalno svojstvo i nerijetko teko mjerljivo (odreujue) podruje meuljudskih transakcija, ali ne onakvo kakvo bi bilo uzdignuto iznad svakodnevnog ivota. Naprotiv, ono se zaima u svakodnevnoj ivotnoj praksi koja proizvodi jedan od temeljnih sklopova kulturnih pravila ponaanje. Naglaava generativni i procesualni aspekt etnikih grupa. Kulturne sadraje etnikih dihotomija dijeli na manifestne signale ili znakove tj. crte koje pojedinci pronalaze i istiu da bi pokazali svoj identitet (obiaji, jezik, nonje, stil ivota) i na osnovne vrijednosne orijentacije (kriteriji moralnosti u skladu s kojima se donose razliite prosudbe). Kad se grupa definira atributivnim i eksluzivnim karakterom, onda je jasno da priroda takvih jedinica ili entiteta postaje upravo ovisna o odravanju granica. Kulturne crte koje odravaju te granice mogu se dakle mijenjati; i sam organizacijski oblik moe se mijenjati. Zato je subjektivna konstrukcija etnikih granica bit fenomena etniciteta. Odranje neke grupe doista ne ovisi o njezinoj kulturi, nego o sposobnosti da odrava vanost ponekad naizgled minornih kulturnih znaajki kao posebno vanih oznaka u svijesti svojih vlastitih lanova i kao takvih u priznavanju i prihvaanju drugih. Napokon, upravo zbog toga etnike kategorizacije nisu prirodne, tj. bioloki ili evolucijski uvjetovane. One se rijetko poklapaju s objektivnim kulturnim sadrajem. tovie, neke kulturne karakteristike koje funkcioniraju kao etnike oznake, nastaju tek u samom procesu grupne interakcije i uope ne egzistiraju kada je grupa izolirana. S duge
201 Usp. Thomas Hylland Eriksen, Ethnicity, race and nation, u: The Ethnicity. Reader, 2003, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 33-42, 2003.
128
strane, neke stvarno postojee kulturne razlike ne uzimaju se u obzir kod izgradnje oprenih etnikih identiteta. Spomenuti Thomas Hylland Eriksen tvrdi da u kontekstu grupnih identiteta treba uvaiti dvije injenice: onu, da svaki pojedinac ima vie razliitih identiteta i statusa, pa prema tome pripada razliitim zajednicama i ona koja kazuje da se razliite vrste zajednica mogu kreirati na razliitim osnovama i naelima. Pri tome je nuno obratiti panju na korpus zajednikih kulturnih elemenata koji povezuju ljude i ine ih meusobno solidarnima. Odnosno, potrebno je utvrditi kriterije ali i pravila ulaska i/ili izlaska iz zajednice. Konkretnije, pitanja na koja je potrebno odgovoriti su: tko moe biti lan, na kojim temeljima, moe li se predomiljati i prelaziti iz jedne u drugu zajednicu i sl. Naime, nema apsolutne otvorenosti niti apsolutne zatvorenosti niti jedne zajednice. Tim vie, to ponuda od strane zajednice usmjerena prema svojim lanovima nikad nije idealna, tj. ne prua im ba sve to trebaju ili ele, ali svaka ima barem neto to ga neodoljivo privlai upravo njoj.202 Vidljivo je dakle da se proces identifikacije odvija kroz intenzivno proimanje objektivne i spoznajne dimenzije (objektivni kulturni sadraj) s emotivnom (osjeajem pripadnosti, zajednitva i lojalnosti). Te se dimenzije ne pojavljuju u nekom arhetipskom smislu. Fleksibilne su, mijenjaju se i pomiu.203 Ali, kako tvdi Benedict Anderson, ono to je konstantno u njima jest da se za njih vjeruje, misli, zamilja i tvrdi da su temelji zajednitva. Naime, prema ovome znanstveniku sve su zajednice (osim moda onih ekstremnih i eksluzivno rijetkih sluajeva licem u lice???) plod imaginacija koje se temelje na nizu imaginarnih konstrukcija. No, to to je zamiljeno, treba se jednom i prikazati, a to su kognitivne
Usp. Thomas Hylland Eriksen, Complexity in social and cultural integration: some analytical dimensions, Ethnic and Racial Studies 6, 1055-1069, 2007. 203 Usp. Boris Banovac, Drutvena pripadnost, identitet i teritorij, Rijeka, 1998.
202
129
i simbolike stukture s pomou kojih se to zajednitvo uistinu zamilja i napokon ralizira u stvarnome ivotu.204 Apostrofirajui te i njima sline teze i derivirajui iz njih teoriju o etnikom porijeklu nacije i nacionalizma, Anthony D. Smith, koji je u uoj i iroj struci prozvan utemeljiteljem etnosimbolizma, dotino etnosimbolike kole o nacionalizmu, kole ili pravca koji podcrtava kontinuitet izmeu predmodernih i modernih oblika drutvene kohezije,205 oblikovao je misao o kontinuumu od dalekih i minulih vremena sveprisutnoj etnikoj jezgri u nekoj (bilo kojoj) prolosti svake zajednice koja je najprije postala etnija. Ispunivi nekoliko uvjeta, etnija je potom evoluirala u naciju. Smithovo sveobuhvatno istraivanje rezultiralo je najboljim moguim rezultatom. To je jednostavna definicija etnije ili etnike zajednice (a potom i nacije) iz koje je vidljiva simbioza istosti i zajednitva. U definiciji etnije nenametljivo ali jasno definirao je i identitet: prepletanjem i meuigrom etnonima, mitova, povijesnih sjeanja, elemenata zajednike kulture, povezanosti s tlom (zaviajem ili domovinom) i solidarnou, nastala je povijesna kulturna zajednica s osjeajem zajednikoga identiteta. Po njemu, ovakva zajednica, izrasla iz lokalizma i nostalgije sedentarnoga poljoprivrednog stanovnitva za bivim zaviajem, poela se iriti svijetom u bronano doba iz Srednjega Istoka i irega podruja oko Egejskoga mora na razne strane svijeta. Prvi pisani spomenici koji potjeu iz polovice treega tisuljea pr. Kr. svjedoe da je etnija ve postojala (kao tako definirana) i da je kao podrazumijevajua kulturna zajednica funkcionirala kao pravi akter na povijesnoj sceni. I dan danas karakteristika je brojnih svjetskih regija te ju pronalazimo i u modernim industrijaliziranim dravama (npr. u Africi, dijelovima Azije, nekim dijelovima bivega Sovjetskoga Saveza, Europi i
Usp. Benedict Anderson, Nacija: zamiljena zajednica, Zagreb, 1990; Benedict Anderson, The nation and the origins of national consciousness, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex, Cambridge, 43-52, 2003. 205 Usp. S. Athena Leoussi, Steven Grosby, Introduction, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex, Cambridge, 1-11, 2007.
204
130
Sjevernoj Americi). Meutim, on napominje da etnija nije bio neki sveopi, univerzalni model drutveno-kulturne organizacije (dakle, nisu ga slijedile ba sve zajednice na svijetu), ali je u najmanju ruku bio jednako vaan kao i ostali oblici organiziranoga zajednikog ivota. U tome smislu Smith istie da su etnije nastajale u razliitim razdobljima na razliitim kontinentima, ali su pokazale izuzetnu perzistentnost u opstojnosti i trajanju, to ih ini jednim od najatraktivnijih modela zajednikoga organiziranog ivljenja uope. Premda priznaje da pomalo podsjeaju na primordijalne jedinice, ipak nijee primordijalizam kao opciju. Naime, on govori o paradoksu etniciteta kojemu je temelj promjenjivost u perzistentnosti i perzistentnost kroz promjenu. Razmatrajui pitanje etnije, etniciteta i identiteta u globalnom drutvu, postavio je znamljivu tezu o kozmopolisu i etnopolisu te regionalno-kontinentalnim drutvenim asocijacijama. Pozabavio se i pojmom zajednice (etno-teritorijalne, etnolingvistike, etnopolitike i etnoreligijske), te ustvrdio da simboliki elementi poput mitova, sjeanja, tradicija, vrednota i rituala, slue u njezinom oblikovanju i opstojnosti u dugom vremenskom slijedu, praktino od prapovijesnih vremena do danas.206 Pojam etnije postao je vrlo popularan u svim etnolokim i antropolokim promiljanjima koja su se vezivala uz istraivanje identiteta i identifikacijskih procesa. Oito i njoj blizak termin zajednica, kao neosporno drugi na rang listi poeljnih za promiljanja, tj. za znanstvene analize i interpretacije. Tome nije odolio ni Anthony P. Cohen. Od polovice 1980-ih na ovamo rado
Usp. Anthony D. Smith, The Origins of Nations, u: Becoming National. A Reader, ur. G. Eley, R. G .Suny. New York, Oxford, 106-130, 1996; Anthony D. Smith, Nacionalni identitet, Beograd, 1998.; Anthony D. Smith, Nationalism and Modernism: A Critical Survey of Recent Theories of Nations and Nationalism. London, 1998.; Anthony D. Smith, Structure and persistance of ethnie, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 27-33, 2003.; Anthony D. Smith, The power of ethnic tradition in the modern world, u: Nationalism and Ethnosymbolism. History, Culture and Ethnicity in the Formation of Nations, ur. A.Leoussi. S. Grosby, Edinburgh, 325-336, 2007.; Ethnicity, ur. Hutchinson, J; Smith, A.D, Oxford, New York, 1996.
206
131
ga citiraju brojni autori, a u pokuaju teorijskih rekapitulacija nazivaju ga simbolistom i relacionistom. Njegovo je istraivako pitanje bilo: na koji nain lanovi neke zajednice odravaju njezin integritet i mogu li ak u sluaju naruavanja i/ili gubitka integriteta vratiti vitalnost vlastitoj kulturi i konstruirati zajednicu koja svojim lanovima daje smisao, ima znaenje, prua osjeaj pripadanja i identiteta? Na ta pitanja odgovarao je s polazinom hipotezom da je zajednica posebna vrsta svijesti grupe ljudi o sebi, a da je temeljni oblik svjesnosti simbolizacija granica. No, da bi odgovorio na to pitanje morao je pojasniti to je to, makar najopenitije reeno, zajednica? Mogue je da se Cohen povodio za recimo ovakvom definicijom: zajednica je vea ili manja grupa ljudi koja dijeli zajedniku povijest, jezik, norme, vrednote, interese, politike institucije, simbole i sjeanja.207 Izgleda da jest, jer tako neodoljivo korespondira sa shvaanjima zajednice kako su ih tumaili njemu bliski etnosimbolisti, npr. Smith, ija je definicija etnija gotovo identina, ili pak Hutchinson, Conversi i drugi.208 Sigurno je meutim da je posegnuo i u repertoar interakcionista, npr. Barthove i njegovoj slinih teorija, jer tvrdi da fokus i lokus istraivanja treba da se usmjere prema interakciji i granicama, manje spram vanosti kulturnoga sadraja, imati na umu relativnost znaenja stabilnosti kulturne forme a posebno pripaziti na fluidnost korelacije kulturnoga sadraja i kulturne forme. Drugim rijeima, za Cohena, zajednica je grupa ljudi u (relativno) stalnoj interakciji koji meusobno imaju neto zajedniko i to ih razlikuje od drugih ljudi, dakle pojam zajednice implicira slinosti i razlike. Odnosno, kljune ideje su interakcija, kontrast spram drugoga, te uenje i provoenje u
207 Dictionary of Race, Ethnicity & Culture, eds. G.Bolaffi, R. Bracalenti, P. Braham, S. Gindro, London, Thousand Oaks, New Delhi, 2003., 45. 208 Usp. John Hutchinson, Warfare, Remembrance and National Identity, u: Nationalism and Ethnosymbolism. History, Culture and Ethnicity in the Formation of Nations, ur. A.Leoussi. S. Grosby. Edinburgh, 42-52, 2007.; Daniele Conversi, Mapping the Field: Theories of Nationalism and the Ethnosymbolic Approach, u: Nationalism and Ethnosymbolism. History, Culture and Ethnicity in the Formation of Nations, ur. A. Leoussi. S. Grosby, 15-30, 2007.
132
praksu kulturno i drutveno prihvatljivog ponaanja! Meutim, ne tek pukim potivanjem skupa pravila koje pojedinac ui, nego uenjem, usvajanjem i pridavanjem/pripisivanjem simbolikih znaenja kulturnim sadrajima i formama. Naime, za Cohena zajednica upravo i jest simbolika tvorevina, konstrukt ovisna o znaenjima koja simbolima daju njezini lanovi.209 Stoga on svoju teoriju temelji na tezi o simbolikoj dimenziji i simbolikoj konstrukciji zajednice, odmiui se od, do tada, uobiajene, polarizacije: tradicionalno - moderno. Naime, po njemu, kultura je konstruirana od simbola i ne namee pojedincima njihov smisao; kultura naime pojedincima stvara i daje sredstva kojima e taj smisao sami stvarati. Naravno, lanovi jedne zajednice tendiraju stvaranju slinoga smisla i znaenja (barem openito) jer u zajednici posjeduju svi ista sredstva i isti skup simbola. Zajednica naime opskrbljuje svoje lanove sredstvima uz pomo kojih se pridaju/pripisuju smisao i znaenja, no takoer omoguuju i njihovu meusobnu razmjenu, transakciju. Ta su sredstva socijalna interakcija. No, uz to je vano i to, da je kao takva, zajednica konstitutivni element organizacije zajednikoga ivota, jer njezini lanovi svoj identitet temelje na pripadanju. Takve su recimo etnike zajednice, stoga se zajednici uistinu moe dati prevano mjesto i uloga u procesu oblikovanja identiteta. Slijedom toga, Cohen nadalje tvrdi, da socijalna struktura i kulturni sadraj ne determiniraju niti postojanje zajednice niti njezin identitet (npr. kroz ponaanje, stavove) zbog jednoga neupitnog procesa: drutvene promjene.210 Uslijed promjena, novi oblici socijalnih struktura i kulturnih sadraja koje drutvene i ine promjene unose u zajednicu ne mijenjaju naime nuno samu zajednicu na neki posebno znaajan nain (ovo se dogaa kod bilo kakvih zamjena kulturnih sadraja svoje s tuom kulturom, ali kada je ipak zadrana svijest o vlastitoj posebnosti i razliitosti).
209 Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, London, 1985., 40. 210 Npr. demografske, politike i dr.
133
Prema tome, zajednicu, onako kako ju vide njezini lanovi ne ine strukture niti kulturne i ine drutvene prakse. Njezina je posebnost i distinktivnost u znaenjima koje im lanovi pripisuju. Zajednica je dakle simboliki konstrukt, unutar ijega drutvenog prostora pojedinci pronalaze referentne toke vlastitoga identiteta. Dakle, Cohen pobija teorije strukturalnog determinizma po kojima ponaanje ljudi odreuje socijalna struktura. Takvu tvrdnju smatra pojednostavljenom interpretacijom odnosa unutar zajednice (pojednici: kolektiv) i meu razliitim zajednicama. Inzistira na tezi da ono to ini zajednicu kao takvu, tj. njezin identitet, nisu samo opisi i analize zajednikih simbola neke zajednice, nego prepoznavanje znaenja kao univerzalnoga pitanja (problema) socijalne interakcije. Naime, isti simboli mogu imati razliita znaenja, ali ih zajednica prikriva, maskira. Maske pod kojima se zajednica prezentira su granice. Poput eha barthovskih graninih transakcija i cohenovske se ovdje pojavljuju kao kljuni mehanizam uz pomo kojega se pojedinci i zajednice identificiraju. Meutim, Cohen malo drugaije pristupa fenomenu granica. On naime tvrdi da se zajednice identificiraju simbolizacijom uz pomo dvaju lica: javnim, to podrazumijeva percepciju od strane drugih i privatnim, to podrazumijeva unutranji doivljaj ivljenoga iskustva. Na te se dvije razine zajednica simbolizira i realizira. Naravno, postoji razlika od simbolizacije na van i na unutra. U prvom je sluaju stvar jednostavna, ali u drugom, ono to je ispod maske puno je kompleksnije, emu svjedoi i jednostavna ali moda kultna Cohenova misao: Granica kao javno lice zajednice je simboliki jednostavna, a kao objekt unutranjeg diskursa je simboliki kompleksna.211 Meutim, prema Cohenovim postavkama, jo jedan problem treba rijeiti: pojam zajednice i njezinih granica u smislu oznake njezinoga poetka i kraja. Prema Cohenu, granica obuhvaa identitet zajednice i nuna je za drutvenu interakciju. Granice
211
Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, 74.
134
su oznaene jer su zajednice u interakciji s entitetima od kojih se razlikuju ili se ele razlikovati. Nain na koji su granice uspostavljene u potpunosti ovisi o zajednici. Neke granice, poput nacionalnih ili administrativnih, mogu biti odreene zakonom. Neke mogu biti fizike izraene nekim fizikim preprekama, poput mora, lanaca planina i sl. Neke su rasne ili jezine ili religijske. Ali nisu sve granice i nisu sve komponente svake granice objektivno prisutne. One mogu biti tek misli koje postoje u umovima pripadnika zajednice. Prema tome, granice mogu biti percipirane na razliite naine, ne samo od strane ljudi na razliitim stranama, ve i od strane pripadnika iste zajednice, to ih i ini simbolikima. Imaju razliito znaenje za razliite ljude. One oznauju poetak i kraj zajednice, odreuju njezin identitet, koji se, kao i identitet pojedinca, ostvaruje u interakciji s drugima. Predodbe i znaenja su, unato zajednikoj simbolici, sasvim individualna i ne dijele se na isti nain. Ovise dakle o pojedinanim, osobnim iskustvima. Upravo zato valja spomenuti jo jedan, kod respektabilnoga broja teoretiara drutvenoga razvoja uvaavan, pojam mnogostrukih identiteta. Pod tim se pojmom podrazumijeva uglavnom komplementarno ali na ljestivici vanosti supostojanje mnogostrukih identiteta i njihove promjenjivosti (pomaka), npr. lokalnih, regionalnih i nacionalnih.212 Pa ipak, kao da koncu nema konca, niti kraju kraja. Potpuno u suglasju s dananjim etnolokim i sociokulturnim antropolokim pret/postavkama o dinaminom, fluidnom, relacijskom, interakcijskom, situacijskom itd. karakteru identiteta (kojega moe donekle zadovoljiti tek diskurzivni pristup213), ali ini se ipak prije svega o dijabolinom karakteru identiteta, pokuajmo zamisliti da je identitifikacijski proces jedan nezamislivo velik i rastezljiv pothvat koji obuhvaa vie razina. Literatura upuuje
212 Usp. Jadranka Grbi, Identitet, jezik, razvoj. Istraivanje o povezanosti jezika i etniciteta na primjeru hrvatske nacionalne manjine u Maarskoj Zagreb, 1994.; Banovac, Drutvena pripadnost, identitet i teritoriji. 213 Usp. Stuart Hall, Introduction: who needs Identity?.
135
da se radi o horizontalnim i vertikalnim razinama, pri emu su izgleda prilino atraktivni ba ovi potonji: vertikalni, od nekih autora jo nazvani i ugnijedeni identiteti: istovremeno mnogostruki i situacijski, a opet ne i preklapajui.214,215 Promjenom istraivake paradigme (i) u hrvatskoj etnologiji od 1970-ih na dalje, mijenjali su se istraivaki pristupi i u istraivanju etnosa, etniciteta i identiteta. Tonije, ovo do sada zanemareno istraivako podruje, nalo se velikim dijelom u sreditu interesa hrvatskih etnologa. Tome svjedoi etnoloka produkcija koja se sve sustavnije bavi ovom problematikom u posljednjim desetljeima.216
PROMJENJIVOST IDENTITETA - BITI ISTI, ALI UVIJEK NA DRUGI NAIN.217

Rekapitulirajmo: ako se dakle primordijalistike teorije svode (a slijedom svega iznesenoga sasvim je izvjesno da se svode) da je identitet (prvenstveno etniki) vrsta i osnovna ljudska kategorija, dana roenjem, te kao takva trajna, fiksna i nepromjenjiva, iracionalna, objektivna i temelj za sve pojedince koji kroz njega vre transmisiju emocija, uspomena, pripadnost i prihvaanje, dakle, identitet bi, napose etniki u pravom smislu te rijei bilo psiholoko utoite svakoga ovjeka.218 Primordijalisti se naime pozivaju na emocionalne i instinktivne veze kao
214 Usp. Olga Orli, Multiple Identification Processes on the Island of Korula (Nested Identity), 2012. 215 Ovim pojmom danas se esto koristi u problematiziranju identiteta migranata i manjina. 216 Npr. radovi Dunje Rihtman Augutin, Olge Supek, Jadranke Grbi Jakopovi, Jasne apo mega, Marinka Vukovia, Ane Perini Lewis, Olge Orli, Ivone Orli, Ane Marije Vukui, Marinka Vukovia, Andree Matoevia i dr. 217 Ivo Banac, Protiv straha, 88. 218 Radikalni primordijalisti govore u tom smislu o super-obiteljima, Daniele Conversi, Mapping the Field: Theories of Nationalism and the Ethnosymbolic Approach, 16.
136
ultimativno objanjenje za etniku i nacionalnu mobilizaciju. Etniki i nacionalni osjeaj za njih je pretpostavljena datost. Etnike i nacionalne granice nisu kao druge: one su neobjanjive i posjeduju neodoljivo emocionalnu i iracionalnu kavlitetu.219 Modernisti tvrde da je etnicitet proizvod industrijalizacije, politike demokratizacije masovnog obrazovanja i medija, a nikako uroeno svojstvo. Njihova se vienja granaju prema instrumentalizmu, situacionizmu, interakcionizmu, konstrukcionizmu.220 Oni govore o bezgraninoj fluidnosti u procesu identifikacije u uvjetima industrijalizacije koja producira mobilnost ljudi, edukaciju masa, kompleksnije politike poretkeitd.221 Primordijalisti su barem donekle, trajno u pravu. Naime, oni tumae da je znaenje identiteta u jakom smislu pripadanja, ak rtvovanja, te da se afilijacija nerijetko vezuje uz skrivene namjere koje se ne mogu racionalno formulirati.222 Instrumentalizam tumai da u etnikim vezama nema niega neminovnog ili uroenoga. Po ovome je smjeru etnicitet isto to i interes pa u temelju ljudskoga zajednitva nema ni emocija ni sentimenta, a lojalnost koja bi imala veze sa solidarnou za instrumentaliste je voena idolom koji se zove racio. Slijedom toga priznaju postojanje samo interesnih grupa: etnicitet i nacija su sredstva za ostvarenje razliitih ciljeva koji proizlaze iz trenutanih interesa drutvenih i politikih elita.223 Identifikacija je dakle promjenjiva i fluidna. Prema instrumentalistima, etnicitet nije nita drugo doli izvor mobilizacije kojemu je cilj ostvarivanje politike vlasti i ekonomske dobiti (npr. razliiti
Usp. Clifford Geertz, Old Societies and New States. Usp. Vjeran Katunari, Sporna zajednica. 221 Usp. Jadranka Grbi, Identitet, jezik, razvoj. Istraivanje o povezanosti jezika i etniciteta na primjeru hrvatske nacionalne manjine u Maarskoj; Vjeran Katunari, Sporna zajednica. 222 Usp. John Rex, The fear of ethnicity in the project of migration, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 269-283, 2003. 223 Radikalni instrumentalisti ove elite nazivaju ambicioznim drutvenim inenjerima, Daniele Conversi, Mapping the Field: Theories of Nationalism and the Ethnosymbolic Approach, 17.
219 220
137
oblici religijske jezine i etnike identifikacije bi bili, prema njima, osnovano ishodite ope moblilizacije u svrhu ostvarivanja politikihili dr. ciljeva). Taj je nain gledanja povezan sa suvremenim objanjavanjem etniciteta, koje karakterizira injenica da se ljudi u modernim nacionalnim dravama bore za ograniene ekonomske i politike resurse. Slijedom toga, etnike grupe su instrumentalne grupe. I vie od toga: umjetno svorene i odravane radi pragmatine koristi ili kao orue za pridobijanje kolektivnih uspjeha. Osnovno pitanje je razumijevanje uvjeta u kojima pojedinci, koji se pozivaju na neku etniku pripadnost na kraju i razviju solidarnost s drugim ljudima. Prema tome, istraiva treba da se usredotoi iskljuivo na procese nadmetanja i natjecanja. Etnike granice, ako ve i nisu posve izumljene od etnikih i intelektualnih elita u cilju socijalne i politike manipulacije, onda barem koreliraju sa specifinim socijalnim i politikim projektima na kojima je zajednica angairana. U jednostavnijim oblicima, etnicitet je, prema instrumentalistima, istina uvjetovana zateenou svakoga pojedinca kada se nae u infantilnoj etnikoj klopci, tj. zateenou roenjem u zajednici u kojoj se socijalizira i enkulturira, no, osjeaj pripadanja razvija i izvan roake mree sa svima s kojima dijeli teritorij, jezik, religiju i obiaje. No, u kasnijim fazama razvoja etnicitet je uvjet za nastanak nacionalne drave, nacionalizma i etnonacionalizma. U najnovije vrijeme takav identitet se pak proklamira kao drugi projekt povezan s goruim globalnim procesima: migracijama.224 Instrumentalizam se esto referira (i interferira sa...) na konstruktivizam, po kojem su etnike zajednice takoer produkt ideolokih konstrukcija identiteta zajednica od strane kulturnih i politikih elita. Meutim i potonji tvrde, grupne granice ipak nisu primordijalni nego socijalni konstrukt. Situacionizam govori o etnikim i drugim drutvenim identitetima kao relativnim pojmovima koji su podreeni (uvjetovani)
224
Ibidem.
138
situaciji. Pojedinac, odreen situacijom (drutvenom, politikom i ekonomskom) mijenja ponaanje reakcijom na situaciju; npr. u nekim se situacijama ponaa kao pripadnik plemena, a u drugima kao graanin. Interakcionizam (oslonjen na barthovske tvrdnje) kazuje da zajednica samu sebe percipira ili samodefinira kroz nain interakcije s drugima, najee na granicama sa susjednim zajednicama. Developmentalizam tumai da je zajednica ljudi udruenih na etnikoj osnovi nestabilan oblik zajednice koja je nastala s razvojem industrijalizacije pa e se u postindustrijskom razdoblju dezintegrirati ili zamijeniti nekim drugim oblikom zajednitva. Neki smjerovi, koje je moda i teko definirati, bili bi kombinacija vie njih. Tako npr. relacionisti ustraju na tvrdnjama o konstantnoj transformaciji identiteta jer se dotini temelji/temelje (na individualnoj i na kolektivnoj razini) na isto tako konstantno transformirajuim faktorima kao to su kontekst i interakcija. To dakako vodi zakljuku da su temelji identifikacije odnosi prema drugome. Ili: identiteti nisu nita drugo nego predodbe o sebi koja je pak zrcalna slika, pozitivna (o nama) i negativna (o onima drugima) s kojima se individua ili kolektiv zateknu u interakciji. To dijelom podsjea na barthovski interakcionizam jer se dakle u komunikaciji i interakciji (a ne u izolaciji) pojedinci i kolektivi usporeuju i ako ba i ne stvaraju, a onda svakako trae razliku. No, trae ju i prema van, tj. prema drugima, s naglaskom na razlici i granici s jedne strane a s druge prema unutra, tj. prema sebi, s naglaskom na zajednitvu i istosti. Meutim, to zajednitvo i istost na labavim je temeljima jer tendira mitu o istosti, koja (tj. istost) izgleda u stvarnosti niti je postojala, niti postoji. Zagovornici ovakvih i njima bliskih teorija rado se pozivaju na Sigmunda Freuda koji je jednom davno postavio teoriju225
225 Usp. Jasna apo mega, Srijemski Hrvati: etnoloka studija migracije, identifikacije i interakcije; Ana Perini Lewis, Pluralizam lokalnih identiteta Hvarana u pisanim izvorima i usmenom pjesnitvu, Doktorska disertacija obranjena na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofski fakultet
139
o narcizmu finih/malih/minornih razlika. Iz njih se, premda su dakle fini/mali/minorni stvaraju jaki identiteti, jer su sposobni izazvati antagonizme pa i konflikte.226 U svakom pogledu, injenica jest da je osnova svih modernistikih teorija o identitetu misao o drugome kao odrazu sebe (na individualnom i kolektivnom nivou). Ta misao o razlikama je moda i najaktivniji akter u identifikacijskim procesima. To pak dovodi u pitanje Barthovu bezrezervnu arbitrarnost u izboru aspekata vlastite kulture kao distinktivnih obiljeja, jer kako nas upozorava Bourdieu, identitet ipak lei u razlici (ma kakva ona bila),227 to korespondira sa spomenutim freudovskim narcizmom finih/malih/minornih razlika. Naravno, prisutne su i druge orijentacije, npr. teorije o interesnoj grupi koje etnicitet sagledavaju kao odraz grupne solidarnost da bi se izvrio utjecaj na socijalnu i ekonomsku politiku ili kao grupnu solidarnosti koja se javlja u konfliktnim situacijama kada pojedinci imaju zajednike materijalne interese. Mogue je etnicitet sagledavati kao sentiment i kao pokret, kao proizvod industrijskoga drutva pri emu je primarno zajednitvo u dijeljenju iste kulture kao sustava ideja, znakova, asocijacija, naina ponaanja i komunikacije, zajednitvo u kome se ljudi meusobno prepoznaju kao svoji, gotovo kao artefakti ljudskih uvjerenja, lojalnosti i solidarnosti.228
Sveuilita u Zagrebu 2011.; Ana Perini Lewis, Hvarski kampanilizam stereotipi i podrugljivi etnici otoka Hvara, Studia ethnologica Croatica 23/1, 215237, 2011. 226 Slino o tome, usp. Ana Perini Lewis, Pluralizam lokalnih identiteta Hvarana u pisanim izvorima i usmenom pjesnitvu. 227 Usp. Pierre Bourdieu, Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste, London, 1984. 228 Usp. Ernest Gellner, Nationalism as a product of industrial society, u: The Ethnicity. Reader, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 52-69, 2003.; Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community; Anthony P. Cohen, Britanska tradicija i pitanje drugoga, u: Drugi i slian. Pogledi na etnologiju suvremenih drutava, ur. M. Segalen, Zagreb, 43-67, 2002.
140
Nadalje, primamljiva je i teorija racionalnoga izbora, po kojoj se uloga individualnoga izbora u cilju postizajna nekih profita ne moe postii individualnim strategijama. Prema toj teoriji, lanovi etnikih grupa nisu definirani na temelju svoje nedobrovoljne pripadnosti i nesvjesne interiorizacije grupnih vrijednosti ve se naprotiv etnike grupe formiraju kada pojedinci ele postii odreene ciljeve do kojih ne mogu doi individualnim strategijama. Pojedinci djeluju u cilju uveavanja svojih probitaka, a etnike se interakcije promatraju kao kompetitivne razmjene u trinoj situaciji u kojoj pojedinci nastoje svoje probitke uveati u skladu s procesom trokova i dobiti. Naposlijetku, ne mogu se zaobii niti neomarksistike teorije koje etnicitet vide kao odraz ekonomskih antagonizama. Logino, radi se o odnosu etniciteta i kapitalistike eksploatacije rada. Etnike podjele razmatraju se polazei od funkcija koje obavljaju u kapitalistikom sistemu, a pogotovo onih koje omoguuju formiranje jeftine radne snage. Ukazuju na industrijska drutva u kojima antagonizmi izmeu doseljenoga i domaega stanovnitva ne nastaju iz podjele trita rada. Podjela meu radnicima zbog etnikih karakteristika ne potjee iz predrasuda prema lanovima etnikih grupa, nego iz ope tendencije kapitalizma da formira to je mogue niu cijenu rada. Situacija ekonomske kompeticije, koja dakle rezultira iz podjele trita rada, slui kao objanjenje socijalnih fenomena marginalizacije ili segregacije koji odgovaraju interesima radnika iz najbolje plaenih etnikih grupa. Postmodernistike teorije (uvjetno nazvane postmodernistike, jer postmodernisti odbacuju izgradnju openitijih teorijskih polazita) odbijaju evolucionistiko poimanje drutva, a samim time i etniciteta. Postavljaju drugaija pitanja i daju drugaije odgovore. Jedan je njihov predstavnik, vrlo ugledan u antropolokim krugovima spominjani Stuart Hall koji svojim neokulturalistikim pristupom centralno mjesto daje kulturnim aspektima etniciteta radikalno se suprotstavljujui tradicionalnim shvaanjima kulture kao integriranoga totaliteta; najvei
141
znaaj pridaje simbolikoj djelatnosti suprotstavljajui se i instrumentalistima i primordijalistima. Prema takvom poimanju etnicitet je kulturni sustav koji pojedincima omoguuje da odrede svoje mjesto u irem drutvenom poretku; proces kojim ljudi kroz kulturne razlike priopuju jedni drugima ideje o ljudskoj distinktivnosti i pokuavaju rijeiti probleme znaenja ili smislenosti bilo koje vrste. Etnike kategorije su simboli iji sadraj varira s obzirom na razliite situacije, ali uzeti zajedno, oni tvore sustav meusobno povezanih znaenja. Shodno tome, ne postoje etnike grupe, nego promjenjiv sustav etnikih kategorija koje imaju znaenje samo zahvaljujui injenici da ih definiraju i koriste ljudi koji imaju zajedniko razumijevanje i oekivanja u pogledu osnovnih razlika (pa eventualno i slinosti) meu lanovima njihovoga drutva. Dakle: etniki karakter pojedine grupe prije svega je ovisan o drutvenom kontekstu u kojem se grupa nalazi...itd. Sve u svemu, sukus svih navedenih teorijskih pristupa je u sljedeem: etnicitet i identitet suoblik organizacije grupe ili princip podjele drutva ije se znaenje moe mijenjati u vremenu i s obzirom na situaciju; fluidan je i neodreen aspekt drutvenoga ivota s kojim se moe manipuirati; razliitoga je znaenja u razliitim situacijama te najee od samih sudionika ovisi kakav e on biti. Pristup koji inzistira na granicama, npr. Barthov, implicira da se radi o spletu promjenjivih interakcija prije nego bitnoj komponenti drutvene organizacije. Uz Smithove postavke o etnicitetu kao pojmu zajednitva ali i razgraniavanja, te iste granice naravno ne nastaju i ne postoje same od sebe, ve ih formiraju ljudi bez obzira na formalne i neformalne kulturne i etnike razlike i slinosti. A u interaktivnom polju zajednitva, razgraniavanja i osobnih razlika, vladaju dvije opcije: izbor ili nadmetanje. Oito je da na oblikovanje razliitih koncepcija i teorija identiteta utjee niz faktora: povijesne okolnosti, znanstvene tradicije, aktualne teorijske i ideoloke orijentacije, i sl. Ranija znanstvena praksa, nasljednica devetnaestostoljetne etnoloke i antropoloke
142
misli, favorizirala je i u hrvatskoj znanstvenoj praksi (otprilike do 1970-ih godina) one teorije koje su u fenomenu identiteta vidjele prirodnu i uroenu (primordijalnu) i statinu kategoriju. Kritikom revizijom istih, u ranim sedamdesetim godinama dvadesetoga stoljea unaane su nove dimenzije u istraivaki rakurs, te se identitet vezivao uz izdanke svega to karakterizira suvremeno doba: od modernizacije do globalizacije.229 Nove dimenzije rezultirale su s vie pomaka, ali zajedniki im je nazivnik pomicanje od identiteta i identifikacijskih procesa prema raznolikom praksama i strategijama koje ostavljaju pojedincu iroke mogunosti primjene i razvoja tih istih praksi i strategija, koje na proces identifikacije gledaju kao na interakcijsko-inkorporacijski projekt u cilju razvoja vlastitoga ili istinskoga Ja.230 No, danas ivimo u tzv. globalizacijsko doba. Globalizacija naega doba nastavak je duge povijesne tradicije globalizacijskih procesa231 koji uz globalizaciju ekonomije tehnologije i znanosti mijenjaju modele svjetske kulture i civilizacije. No, globalizacija naega doba dolazi nam s novom dimenzijom i karakteristikom: vezana je uz posljednji izdanak drutvenoekonomskoga razvoja, a to je neoliberalni kapitalizam.232 Od niza teorija o globalizaciji,233 za istraivae drutvene i humanistike provenijencije posebno je zanimljiv transformacionalizam koji naglaava da je globalizacija irok pojam i osim ekonomije zahvaa druge sfere ivota: politike,
Usp. Jadranka Grbi, Primordijalno, esencijalno, apstraktno, imaginarno, konstruirano, sporno, ili? Modeli i pristupi istraivanju identiteta, u: Zaviajni muzej, osnovati ili spaliti? ur. N. Rittig Beljak, Zagreb, 36-48, 2005. 230 Usp. Philippe Poutignat, Jocelyne Streiff-Fenart, Teorije o etnicitetu, Beograd, 1995.; Ethnicity, 1996. 231 Neki autori smatraju da je prethodnik globalizacije trgovaki kapitalizam 15. stoljea kada su panjolci i Portugalci vladal svjetskim morima. 232 Kao povijesni proces i kao politiki projekt neoliberalnoga kapitalizma. 233 Npr. zagovornici teorija o rodu i naciji, civilnom i etnikom nacionalizmu, supranacionalizmu, globalizacijii, usp. Anthony D. Smith, Nacionalni identitet; ili npr. hiperglobalisti, skeptici, i dr.; usp. Jeremy Fox, Chomsky i globalizacija, Zagreb, 2001.
229
143
drutvene i kulturne, ime preoblikuje svjetski poredak te nas uvodi u novu fazu transformacije svjetskoga drutva.234 Jedna od projekcija za budunost toga transformiranog drutva bilo bi ne samo neka nova deetnizacija, tj. nestajanje razlikovanja ljudi na temelju etninosti, nego i deetatizacija, tj. slabljenje uloge i moi ili ak i nestajanje nacionalnih drava,235 ime bi se potpuno preoblikovali oblici i temelji zajednitva. Dolazak dvadesetprvoga stoljea popraen je prognozama i vizijama o progresivnim promjenama drutvenih i inih sustava, koje prati zastarijevanje nacija i nacionalizama kojima e uslijed djelovanja snaga ekonomske i politike integracije mjesto ustupiti nepristrani internacionalizam (zar opet?). Ali, kako tvrdi Eric Hobsbawn, moda su danas termini poput etniciteta, nacije i nacionalizma ve demodirani i neadekvatni da bi se opisali oni politiki entiteti i sentimenti kojima su se jednom ba tako tako imenovali, moda je tono da je prolo njihovo zlatno doba, ali deetnizacija i deetatizacija nisu jo blizu.236 Naime, jaanje etnicizma kao i regionalnih identiteta u novostvorenim dravama i drugdje u posljednja dva desetljea upuuju na drugaija razmiljanja. Tome potporu daju pragmatizam i povijesno iskustvo. Tako recimo sudei prema iskustvima najnovijih trendova eurointegracijskih procesa ini se da je nacionalna drava jo uvijek efikasni medij za samo/upravljanje u zajednicama ljudi koje ujedinjuje zajednika povijest i kultura, dok renesansa regionalnih identiteta upuuje na mogue stvaranje otpora ne sreditima moi nacionalnih drava, nego stvaranju melting Europe237 u kojoj ne nestaju, nego se samo mijenjaju granice (ili pojam i dojam o njima). Globalna kultura (npr. konzumerizam) naime vodi fleksibilizaciji tradicionalnih
Ibidem. Usp. William Pfaff, Nacionalna drava opstaje, Novi list, prilog Plus, 15. Sijenja 2001., 12. 236 Usp. Eric Hobsbawn, An anti-nationalist account of nationalism since 1989, u: The Ethnicity. Reader, 2003, ur. M. Guibernau, J. Rex. Cambridge, 69-79, 2003. 237 Asocijacija na ameriki melting pot.
234 235
144
naina kominikacije meu razliitim zajednicama i doista prelaze granice nacija-drava. Meutim, neke granice postaju rigidnije, prije svega one koje dijele bogate, privilegirane, mone i one druge koji to nisu, odnosno, na one koji imaju pristup globalnom slobodnom tritu i one koji to nemaju niti e ga imati u skoro vrijeme, to je svakako jedna od temeljnih znaajki i rezultat globalizacije neliberalnoga kapitalizma. Stoga dananja drutva vie ne poivaju na binarnim nainima razmiljanja mi: oni; dobro: loe; napredno: nazadno, moderno: postmoderno nego na specifinoj interakciji u kojoj se kontroliraju znaenja identiteta vlastite grupe, ali u tom procesu esto se paralelno uvruje identitet druge grupe (s kojom smo u interakciji) tako da su otvorena za bezbrojne varijacije.238 Budui da danas na identifikacijske procese najvie utjee neoliberalna globalizacija koja stvara model: korporacijskog multikulturalizma koji velikim dijelom doista i dovodi u pitanje pluralizam kultura zbog profitne nezasitnosti homo oeconomicusa, s opasnom tendencijom ukidanja kulturnog pluralizma ili dovoenja u pitanje potonjega...,239 promjene u tim procesima su sve bre, rezultati nepredvidivi, a izazovi za istraivae neodoljivi. Ako naime, apostrofirajui prola iskustva elimo dokuiti mjesto i ulogu etnikoga sentimenta u globalnoj realnosti, a time izravno promiljati o trenutnoj situiranosti razliitih identiteta ili o njihovoj eventualnoj budunosti, proimanju etnike i kulturne homogenizacije i divergencije, otvara se mogunost stvaranja raznolikih istraivakih modela. Primjerice, moemo krenuti od viedimenzionalnosti identiteta, od procesa identifikacije koji je u svojoj osnovi proces kreiranja granica, tj. askribiranja distinktivnih kulturnih obiljeja, distanciranjem i koreliranjem ovoga procesa s ulogom institucija moi; uvesti teorije o transkulturaciji kao kulturnoj transmisiji koja uvaava podjednaku
Usp. Anthony P. Cohen, Britanska tradicija i pitanje drugoga. Usp. Anelko Milardovi, Od dravnog do korporacijskog multikulturalizma, Zarez 5/116, 22-23, 2003.
238 239
145
vanost razlika i slinosti meu grupama; teoriju o promjenama i redukciji objektivnoga kulturnog sadraja koji ne potire nego tek preoblikuje kulturni kontinuum i prvobitnost ili izvornost identiteta; zamisliti zajednitvo kao medij i agens za okupljanje ljudi i njihovu drutvenu, kulturnu, politiku i svaku drugu organiziranost; promatrati globalne fenomene na lokalnoj razini240 i usmjeriti se prema recentnim kulturnim pojavama: globalnim hibridnim identitetima i nizu supstitutivnih identiteta kao setu projekata koji od ljudi zahtijevaju da zamiljamo i doivljavamo prostor i vrijeme na poseban nain.241 No premda u svemu tome ima indicija da se stvaraju kulture bez sjeanja,242 isto tako ima indicija koje upuuju na zakljuak da ti suvremeni identiteti nisu nikakvi pseudo-identiteti nego autentini odraz stvarnosti ili autentino novo. U tom sluaju moemo (eventualno i relativno uspjeno) odgovoriti na pitanje: zamiljamo li ili stvarno u svijetu uoavamo (i njima pripadamo) etnike zajednice, pripadnike nacionalnih i inih naroda i manjina, izbjeglice, transnacionalne korporacije, nevladine udruge, nacionalne drave, potroae, drutvene pokrete, medijske mogule, trgovake organizacije, meunarodne pravnike, bankare, znanstvenike, gdje su doista njihove granice, postoji li i u kojem intenzitetu egzistira etniki sentiment, te gdje se i uz pomo kojih mehanizama etniki sentiment generira i postaje konstitutivni element suvremenih identiteta? Identitet, pa u sklopu njega i etniki sentiment, ivi u objektivnom kulturnom sadraju, u kojem tradicija ima poseban status, budui da se (jo uvijek) najveim dijelom upravo iz
240 O uspjenosti istraivanja globalnog na lokalnoj razini, usp. Jonathan Friedman, Globalization and Localization, u: Anthropology of Globalization, ur. Inda, J.X, Rosaldo, R. Malden, Oxford, Victoria, 233-246, 2004. 241 Usp. Ana Tsing, The Global Situation, u: Anthropology of Globalization, ur. Inda, J.X, Rosaldo, R., 453-485, 2004. 242 Usp. Snjeana oli, Kultura i povijest. Socio-kulturno antroploki aspekti hijerarhizacije kulture, Zagreb, 2002.
146
nje selektiraju etniki i kulturni markeri - mediji za askripciju i identifikaciju. Ne izvorna, nego izvorna, dakle modificirana i transponirana u svako nastupajue novo doba, budui da u izvornosti prepoznajemo dramu identiteta: biti isti, ali uvijek na drugi nain.243 Identitet ivi u globalnosti i lokalizmu istovremeno: u, na i iza granica. Isto i razliito osvjetava se osvjetavanjem granica. Od zaviaja do domovine, ljudi postaju svjesni svoje kulture kad shvate njezine granice, tj. kad se pojavi drugaije i razliito, odnosno neto to odstupa od uobiajenoga ili normalnoga: norma postaje granica, simboliki smisao prepoznavanja i uvrivanja identiteta. Za proces simbolike identifikacije bitne su i predodbe o onome to imamo unutra i o onome to je drugaije od toga...;244 na granicama se kroz susret insajdera i autsajdera dogaa igra sa slinostima i razlikama, ili: u interno-eksternoj dijalektici prepoznavanja zajednice dogaa se kontinuirano poigravanje sa slinostima i razlikama.245 Identitet ivi i u povijesnosti. Selektivnom re/konstrukcijom prolosti, otkrivanjem referenci iz prolosti i pozivanjem na njih, svaka se generacija ogleda se u suvremenosti; tako se, meu ostalim, stvaraju mitovi246 Budui da je u objektivnosti ovih parametara ugnijedena i subjektivnost, ovo promiljanje o identitetu u globalnoj realnosti koja esto nalikuje virtualnom svijetu, uz duno potovanje spram Jungove misli o nagonu za integracijom koja je pak samo varijanta Frommove misli o udruivanju ljudi kao imperativnoj ljudskoj potrebi, istraivaa motivira da sroi bajkovit zakljuak: i geneza i granice i simboli i zajednika sudbina i na koncu konca, kako je prije vie od tri stotine godina ustvrdio vitez senjski Pavao Ritter Vitezovi: nai narodni obiaji, svjedoe da stabilnost procesa identifikacije kao i njegovoga
Usp. Ivo Banac, Protiv straha, 88. Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, 69. 245 Richard Jenkins, Social Identity, London, New York, 1996., 7. 246 Anthony P. Cohen, The Symbolic Construction of Community, 99.
243 244
147
krajnjeg rezultata identiteta, svemu usprkos, dugo vremena moe biti neupitna. U tome je smislu sasvim razlono za oekivati reteriranje globalizacije i vjerovati u upitnost deetnizacije i deetatizacije to ne iskljuuje pojavu supraidentiteta, ali ne u smislu nekadanjega okrupnjavanja etnosa, naprotiv u opstanak nebrojenih razliitih identiteta i njihovu meusobnu komplementarnost.247
SUMMARY Jadranka Grbi Jakopovi IDENTITIES AND IDENTIFICATIONAL PROCESSES: CONTEMPORARY ANTHROPOLOGICAL THEORETICAL ORIENTATIONS, STRATEGIES AND PRACTICES
This paper deals with the analysis and interpretation of theoretical approaches to the research of identification and identification processes. Within the frame of identity search phrase, symptomatically popular since the last decades of the twentieth century up to the present day, in the last half century anthropological literature has produced many theories, often contradicting one another, focused on the affirmation and reaffirmation of cultural, ethnical, national and other identities. Older ethnological and anthropological practices, inspired by the nineteenth century Romantic movements and also movements demanding national affirmation, emancipation and creation of nation states, treated ethnos as a natural, innate (primordial), unchangeable, lasting, even biological phenomenon, as a quality of a community, emanating from its cultural repertoire and tradition. The researches focused mostly on ethno247 U hrvatskoj etnologiji istraivanje identiteta prema novim paradigmama uvele su Dunja Rihtman Augutin i Olga Supek; uslijedila su istraivanja Jadranke Grbi Jakopovi i Jasne apo mega; danas ve raspolaemo s nizom identitetskih radova, primjerice Olge Orli i Ane Perini Lewis o otokim identitetima, Ivone Orli o korelaciji identiteta i kuturnoga turizma, te regionalnih identiteta, npr. Marinka Vukovia (Brodska Posavina), Ane Marije Vukui (Imoani u Zagrebu), industrijskoga identiteta (Andree Matoevia), i dr., a u tijeku su jo brojna slina istraivanja.
148
genesis and cultural justification of such ideological and political movements and programs. However, since the middle of the last century, terminology and theoretical practice in polemics on identity and identification processes changed rapidly. Every new orientation found something lacking in those that preceded it. When, for example, the period of different anthropologies became dominant in the Croatian social and humanistic sciences, especially in the last twenty years, it was clear that each of them had (and/or has) the ambition to give a personal, if possible exclusive logos on anthropos, the terminological-theoretical repertoire remembered the ethnical core, nation and national culture with a nostalgic note only, and the ethnicity with just a little more respect. Priority over the main research object hitherto culture, was taken by identities and identification processes, that are to bear witness to the interaction of tradition and present times, to projects whose aim is to explain the needs, dreams, wishes, fantasies, imagining space and time, to people connecting through unification and divergence, to glocal identity hybrids as by-products but also the constitutive element of global reality. As for identity, questions and, of course, the answers changed. To sum it up briefly: from trying to explain what a man is and what he has got in the sense of identity, a twist was made towards questioning what he does with the thing he has, or: what he owns, how he manipulates that and under which circumstances. The focus is, hence, moved from identity as a static concept towards dynamics, processuality and contextuality, and therefore towards multidimensionality, plurality. Being unusable by then, the essentialist comprehension of identity treating it as a natural, inherent and temporally-spacially unchangeable category was abandoned and it gave way to treating ethnos/ethnicity/identity as a subjective category in the function of social interaction. One can distinguish the guiding thought (since the inauguration of new paradigms) in the following postulates: identities are the result of identification processes of individuals, and those processes are performed by many mechanisms, mostly psychological ones, but also by factors coming from the social environment, so that every man going through the identification process is on one side socialized, and on the other differentiated and distanced from the society (individualized). From this we can conclude that all identities (individual and collective ones) are complex, dependent on changes and constructible, and therefore very dynamical social phenomena. Naturally, in this sense, a certain rehabilitation of culture was made, having the older theoretical approaches in view, taking
149
the culture as that particular contents in which one tries to find inspiration and motives for the selection of those parts of it (cultural elements) that, due to their being very striking and active, become distinctive characteristics and the main medium for perception of oneself and others, i.e. for identification. The paper contains, exposed consequently, newer and new theoretical approaches to the research of identity and identification processes: primordialism (but in a new shape), instrumentalism, situationalism, ethnosymbolism and symbolism, interactionalism, theories on interest groups, neomarxistic theories, neoculturalistic theories, etc. Special attention is given to identification processes in the globalization conditions, considered as a consequence of neoliberal capitalism. That is to say, if by stressing the past experiences we want to grasp the place and the role of ethnical sentiment in a global reality, and therefore directly ponder on the current situatedness of different identities or their potential future, the amalgamation of ethnic and cultural homogenization and divergence, the possibility of creating different research model is made. For example, we can start with the multidimensionality of identity, with the identification process which is in its basics a process of creating boundaries, i.e. of ascription of distinctive cultural characteristic, by distancing and correlating this process to the role of institutions of power; we can bring in theories on transculturation as a cultural transmission that takes into consideration the equal importance of differences and similarities among groups; the theory on changes and reduction of objective cultural contents that doesnt deny but only reshapes the cultural continuum and the nativeness and the originality of identity; we can imagine community as a medium and an agent to get people together and their social, cultural, political and every other type of organization; to observe global phenomena and focus on the recent cultural phenomena: global hybrid identities and a series of substitution identities as a set of projects demanding that people imagine and experience the space and time in a special way. Finally, spaces where identities are created and where we search for them are in the objective cultural contents, in globality and localism, in historicity, in subjectivity, in tradition, or, as Pavao Ritter Vitezovi said some three hundred years ago: in our national tradition.
150
Ivana Juki
SABORSKA SKUPINA U TKANJU HRVATSKIH IDENTITETA: RANONOVOVJEKOVNI DOPRINOSI SNAGA HRVATSKE KOCKICE: ZAHVALJUJUI KOMU?
Razumljivo, od 1990-ih postalo je prilino in promiljati o hrvatskom identitetu. No, dojma sam da se u ovih dvadesetak godina oko ove teme stvorilo ozraje panike i nasune potrebe ubrzati ta promiljanja, im prije definirati hrvatski identitet jednim izrazom i pronai ono jedno magino, samo hrvatsko obiljeje koje e uiniti hrvatski narod razlikovnijim i prepoznatljivijim od drugih svjetskih naroda. Kao da se u otkrivanju toga jednoga krije tajna i klju ouvanja, definiranja i kreiranja vizije budunosti hrvatskoga identiteta. Tema je trenutno postala jo ozbiljnija budui e Hrvatska uskoro postati dio zajednice naroda koju neki doivljavaju kao povratak mjestu gdje Hrvatska pripada, a mnogi se boje da e ta zajednica progutati i ugroziti hrvatski identitet. I tako u ozraju nedostatka vremena, potrebitih novih vizura hrvatske prolosti i sve prisutnijega straha od globalizacijskoga brisanja, nastala je i traje potraga za brzim rjeenjem viedimenzionalne zagonetke hrvatski identitet. Nerijetko se reenica brendirajmo Hrvatsku predstavlja kao idealno rjeenje ove zagonetke. No, nerijetko mi se ona ini tek bijegom od definicija hrvatskoga identiteta utemeljenih na velikim povijesnim priama i osobama: stoljee sedmo, hrvatski kraljevi, Jelai, Starevi itd., jer nova drava trai i nove definicije identiteta. Brendiranje kao put prema novom identitetu i ta isto tako panina potraga i potreba za brendiranjem pomalo mi je neshvatljiva, jer je doivljavam prolaznim i stereotipnim poimanja identiteta nekoga naroda, no, razumljiva
151
Ivana Juki
mi je i logina zbog Svijeta u kojem ivimo. Nova, samostalna Hrvatska je u 1990-ima dobila priliku rei i pokazati Svijetu po emu je posebna. Nekako se nametnula ideja da je jedini jezik koji ovaj Svijet razumije onaj markentinko-proizvodni, pa se hrvatska posebnost nastoji istaknuti kroz prepoznatljiv vizualni identitet koji e oznaavati kvalitetne i izvorno hrvatske proizvode. I tu je nastao problem. to je to izvorni i samo hrvatski proizvod? Jesu li to hrvatski sportai, istarsko maslinovo ulje, dalmatinsko vino, paki sir, slavonski kulen, penkala, kravata? Popis je dug. I da, to su izvorni i kvalitetni hrvatski proizvodi, no po kvalitetnom ulju, vinu, siru itd. prepoznatljivi su i drugi narodi. Zapravo, veina kvalitetnih hrvatskih brendova ve je bila nacionalno zauzeta do trenutka kada je hrvatski prostor uope postao samostalna Hrvatska. Stoga potraga za idealnim, izvornim, prepoznatljivim i samo hrvatskim brendom - a pria se nerijetko protegne i na temu identiteta - esto zavri u slijepoj ulici i nerijetko se nad definicijom hrvatskoga identiteta nadvije oblak pesimizma i pogrean zakljuak kako Hrvatska ni po emu nije posebna, jer njezino i samo njezino jedno ne postoji. No, emu pesimizam? Nije li ve zbog kockica kao oznake porijekla i uope prava da se tako oznai kvalitetan proizvod, taj brend poseban i drugaiji od drugih?248 Moda problemi oko brendiranja i definiranja identiteta, proizlaze iz injenice nepoznavanja realne, pozitivne i podravajue slike/svijesti o sebi samima. I moda to ukazuje na injenicu da bi prije potrage za novim identitetom ili pronalaskom idealnog hrvatskoga brenda bilo poeljno pobuditi kod hrvatskoga ovjeka osjeaj ponosa i osvijestiti mu to su sve hrvatski kvadrati preivjeli. Tek nakon toga bi se trebalo zapitati, je li strah od globalizacijskoga brisanja s takvim povijesnim naslijeem/zaleem opravdan? Dio
O ideji vanosti vizualnoga identiteta Hrvatske utemeljenoga na kvadratima/kockicama hrvatskoga grba vidi: Vrani Josip, Kvadratura: hrvatski vizualni identitet, Zagreb 2004.; i http://interpublic.hr/kolumne/item/136-borisljubicic-trebamo-drugu-hrvatsku; http://interpublic.hr/kolumne/item/137-borisljubicic-hrvatsko-mora-biti-razlicito.
248
152
Saborska skupina u tkanju hrvatskih identiteta ...
intelektualne javnosti trenutno i kada promilja o hrvatskom identitetu ini mi se radi upravo to. Ne definira identitet, ve nastoji osvijestiti preduvjete definiciji.249 Zato je tako teko definirati hrvatski identitet dovoljno je tek povrno obratiti panju na priu hrvatskih kockica u ranonovovjekovlju. Naime, u trenucima kada su se zapadnoeuropske monarhije teritorijalno zaokruivale i stvarale osjeaj zajednikoga, jednoga identiteta od oko 1500. do oko 1800. godine, hrvatskom etnosu dogodio se dijametralno suprotan proces. Hrvatske zemlje ostale su dezintegrirane i upravnopolitiki uklopljene u tri kulturno-civilizacijski razliite ili tek donekle sline tvorevine: mletako-mediteransku, habsburkosrednjoeuropsku i osmansko-balkansku. Iste su odrale svoju vlast stoljeima i njegovale unutar hrvatskih zemalja politiki partikularizam popraen mentalitetnim razlikama hrvatskoga stanovnitva. I tako je povijesna situacija rasute baine, koja je ve i daleko prije 1500-tih bila obojana lokalnim partikularizmima, jo vie pogodovala oblikovanju daljnjih etnokulturnih razliitosti hrvatskoga prostora. Razlike su nastajale stoljeima, traju i danas te mi se ini iluzornim da e ikada nestati. Kako onda tragati za jednim prepoznatljivim brendom/ identitetom koji je jedan i samo hrvatski? Nije li to sizifovski posao s obzirom na hrvatsku prolosti i k tomu u sadanjosti koja je oblikovana vrtlozima globalizacije? Konstruktivnije mi se mi se ini pokrenuti potragu za onim elementima koji su tu hrvatsku razliitost, multikulturalnost i sveprisutnu unutarnju podijeljenost nastojali stoljeima integrirati u jedno ili historiografskim izrazom reeno u Trojedno. Koliko god su Bajadera, plavac mali i slini brendovi prepoznatljivi i hvale vrijedni, takve proizvodne prie samo su rezultat, ne i
Romana Horvat (ur.), Hrvatski identitet, Zagreb 2011.; Marijana Marinovi (ur.), Povijesno naslijee i nacionalni identiteti, Zagreb 2006.; Miroslav Tuman, Ivan Bekavac (ur.), Globalizacija i identitet, Rasprave o globalizaciji, nacionalnom identitetu i kulturi politike, Zagreb 2004.; Historijski zbornik 52 (1999.), Zagreb 1999., 105-164.
249
153
Ivana Juki
preduvjet stvaranju osjeaja ponosa ili svijesti o posebnosti hrvatskoga identiteta. Hrvatsku su stoljeima gradili iz kockice. Ponekad uspjeno, ponekad ne, ali s obzirom na pozitivan ishod 1990-ih moda bi u potrazi za odgovorom na zagonetku hrvatski identitet panju ipak trebalo usmjeriti i na ...nevane povijesne romantiarske bradonje koji nas gledaju s hrvatskih novanica..., kao i na ...povijesne luzere i produkte nekritike historiografije...,250 naravno ono to ti pojedinci i spomenici simbolino predstavljaju za hrvatski identitet, bez naoala narativne historiografije.
INFELIX REGNUM CROATIAE, I?

Ponovo se vraam hrvatskom ranonovovjekovlju kao inspiraciji. Zapoelo je tragino i po mnogoemu je ostalo u svijesti veine hrvatskih povjesniara i javnosti kao takvo. U Govorima protiv Turaka dominiraju slike stravinih zloina na hrvatskim prostorima koje su pohodili Osmanlije krajem 15. i poetkom 16. stoljea.251 Maruliev i Zoraniev kreativni svijet - izmeu ostalih - bio je proet osjeajem dubokoga straha, nadom i vjerovanjem da samo uz Boju pomo baina moe preivjeti i izvan konteksta njihovih duhovno-knjievnih promiljanja.252 Ne bezrazlono. Ve spomenute Osmanlije su rasule i osvojile veliki dio baine, ostaci Hrvatskoga Kraljevstva i njegova elita, osiromaeni u materijalnim i ljudskim resursima borili su se za puko preivljavanje. Trauma gubitka svetoga mjesta ili v Hrvatih, jezgre ranosrednjovjekovne hrvatske Kneevine i
250 Usp. Jurica Pavii, Kriza hrvatskoga identiteta i njezina izvorita u dravotvornoj tradiciji, u: Miroslav Tuman, Ivan Bekavac (ur.), Globalizacija i identitet, Rasprave o globalizaciji, nacionalnom identitetu i kulturi politike, Zagreb 2004., 288-289. 251 Vidi Govori protiv Turaka, preveo i uredio Vedran Gligo, Split, 1983. 252 Usp. Slobodan Prosperov Novak, Povijest Hrvatske knjievnosti, Od humanistikih poetaka do Kaieve ilirske gramatike 1604., II. knjiga, Zagreb 1997., 183-187; 199-202; 332-341.
154
Kraljevstva,253 popraena je velikim izbjegliko-migracijskim gibanjima svih struktura stanovnitva unutar i izvan hrvatskih zemalja u 16. stoljeu. Svijet nekada slavnoga Kraljevstva jednostavno je nestao. Od njega je ostala ideja o srednjovjekovnoj posebnosti koja je trebala iznai nain kako preivjeti i uklopiti se u ranonovovjekovna pravila nove monarhije. Nije neobino da je reenica nesretno Hrvatsko Kraljevstvo bila u mislima, na jeziku i peru svih onih koji su promiljali o sudbini hrvatskoga ivotnoga prostora.254 No, opi rasap staroga hrvatskoga svijeta nije se dogodio samo zbog faktora Osmanlije i zaokupljenosti kranske Europe samom sobom, meusobnim sukobima i vjerskim previranjima. U ve spomenutima Govorima protiv Turaka mogu se pronai i drugaije slike o hrvatskoj svakodnevici s kraja 15. i poetkom 16. stoljea. Mladen Ani skrenuo je panju sa slika stradanja na slike naina preivljavanja seljakoga stanovnitva u tom razdoblju. Naime, ono nije preivljavalo samo bijegom i borbom protiv Turaka, ve i bijegom pod osmansku vlast zbog potencijalno lakega ivota i mogunosti drutvenoga napretka teko ostvarivoga u feudalnom Hrvatskom Kraljevstvu.255 Plemstvo je takoer u tom razdoblju razmiljalo o razliitim opcijama preivljavanja, vrlo esto svatko za sebe ponaosob. Osim o seljacima prebjezima Stjepan Posedarski pie i o dubokom razoarenju njegova gospodara Ivana Karlovia, jer: ...uvijek upire svoje oi na Knin, Klis i na tvrave velikaa koje bi drugi morali braniti i to s najveom budnou, pa esto iz svojih utvrda uzima topove i vojnike da njima prui pomo.
253 Vidi Mladen Ani, Hrvatski sveti prostori: stvarni i zamiljeni, u: Glasje, 13/14, Zadar 2003., 101-112., ovdje 110. 254
Vidi Ivo Rendi Mioevi, Dugotrajnosti i fluidnost hrvatskoga identiteta, u: Marijana Marinovi (ur.), Povijesno naslijee i nacionalni identiteti, Zagreb 2006., 31-39., ovdje 33. 255 Mladen Ani, Nastava povijesti izmeu narativa kolektivne memorije i historijske znanosti, u: Marijana Marinovi (ur.), Povijesno naslijee i nacionalni identiteti, Zagreb 2006., 75-76.
155
Ivana Juki
Svi ostali velikai i Frankopani, koji se nalaze u zaleu, oekuju njegovu sudbinu; ako on padne, svi e oni pasti. Ban se povukao u unutranjost Slavonije i ne mari za neprijatelja na vratima Hrvatske. ...256 Tu sliku ope krize, podijeljenoga plemstva kojemu je baina uglavnom vlastiti posjed nadopunjuje i govor Krste Frankopana Brinjskoga upuen papi Hadrijanu VI. 1510. godine. On ne zapoinje govor traginim slikama iz Hrvatske, ve opravdavanjima svoje obitelji kako kletva zavidnika ...da su sklopili savez s Turcima... u ime frankopanskih interesa neistinita i opravdava postupke oca Bernardina to je pokuao u tim za Hrvatsku tekim vremenima orujem vratiti svoje primorske posjede. Ionako im je kralj Matija Korvin nepravedno oduzeo iste pa pie: ...Matija je posijao rat, a njegovi su ga nasljednici vodili i iscrpili su strpljenje i skromnost Frankopana...257 No, kriviti Matiju Korvina i openito kraljevsku vlast bio je opi politiki trend veega dijela ugarsko-hrvatskoga plemstva nakon 1490. to ih je sve zajedno odvelo u opu krizu i na kraju slom. U sam osvit Mohake bitke ipak su dali kralju apsolutnu vlast, no prekasno.258 Naime, dok monarhije toga doba diljem Europe populariziraju ideju vladanja prema formuli da je kralj u svom kraljevstvu car i polako pospremaju supremaciju institucija Cara i Pape u prolost, Ugarsko Kraljevstvo funkcioniralo je po principu plemstvo je u svom kraljevstvu car. Pa koga onda 1527. postaviti za kralja? Habsburgovce, domae sinove, sultana? Plemstvo je imalo pravo izbora, i ope je poznato da nakon 1526. taj izbor nije bio ujednaen. U ozraju opega rasapa nije neobino da su nove ideje teko prodirale do ugarsko-hrvatskoga kontinentalnoga prostora i njegove elite. ini mi se loginim i razumljivim to novi svijet Trojedne nije izrastao iz njima mogue nepoznatih ili teko prihvatljivih, a u Europi ve prisutnih ranonovovjekovnih politikih novina, ve
Vedran Gligo (ur.), Govori protiv Turaka, Split 1983., 338. Vedran Gligo (ur.), Govori protiv Turaka, Split 1983., 349-357. 258 Corpus Iuris Hungarici: Decretum generale inclyti regni Hungariae partiumque eidem annexarum, vol. 1., l. 1:1526, Budim 1844., 334.
256 257
156
su promiljali o budunosti Kraljevstva okrenuti (ili zarobljeni u) srednjovjekovnim vremenima kao obrambenom mehanizmu od potpunoga brisanja. U njihovom srednjoeuropskom svijetu, mnogi su to radili. I ugarsko i eko i poljsko plemstvo, pa dugo vremena i sama kraljevska vlast. Plutali su negdje izmeu srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih pravila da bi opstali. Nesloga hrvatskoga plemstva, nemogunost politikoga i unutarstalekoga dijaloga s ciljem organiziranja uinkovitije obrane ili zajednikoga odabira jednoga vladara s ciljem stvaranja boljih preduvjeta za pregovaraki poloaj sa sredinjom vlasti, svo to pokazuje da se rasulo baine dogaalo u i unutarnjim redovima. I? to se dogodilo? Nakon oka prve polovice 16. stoljea, u drugoj je ta rasuta i po mnogoemu neorganizirana generacija hrvatskoga plemstva poela konstruktivnije stvarati pravno i idejno integrirajui svijet Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Kljunim procesom i trenutkom ine mi se asimilacija hrvatskoga i slavonskoga plemstva te nastanak ujedinjenoga Hrvatskoslavonskoga sabora 1558. godine.259 Iako e proi stoljea do stvarne integracije hrvatskih zemalja, u zapisnicima kao rezultatu djelovanja ove institucije stoljeima e se stvarati temelji i za taj trenutak. Neki od tih temelja poznati su i pod nazivom hrvatska municipalna prava te se uz pomo njih razvio jedan od najprepoznatljivijih ranonovovjekovnih hrvatskih identiteta utemeljen na svijesti o pravnoj zasebnosti Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije unutar Habsburke Monarhije. Mnogi od njih i danas su dio Izvorinih osnova Hrvatskoga ustava iz 1990. godine.260
259 Vidi Gza Plffy, Jedan od temeljnih izvora hrvatske povijesti: pozivnica zajednikoga Hrvatsko-slavonskoga sabora 1558. godine, u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 23 (2005), Zagreb 2005., 47-61; i Ivo Rendi-Mioevi, Dugotrajnost i fluidnost, 33. 260 Vidi natuknice iura regni i municipalna prava u: Pravni leksikon, akovec 2007., 475-476, 758. Tekst Izvorinih osnova Hrvatskoga ustava dostupan je na www.usud.hr/uploads/Redakcijski prociscen tekst Ustava Republike
157
Ivana Juki
U pozadini kreiranja te institucije, pa i kasnijih municipalnih prava uvijek je stajala neka mala saborska skupina koja je tijekom ranonovovjekovnih stoljea ostala zaogrnuta srednjovjekovnim platem, no doivljavala je i promjene. Rad Sabora i nastanak municipalnih prava napose u razdoblju od 16. do sredine 18. stoljea mogu biti pokazatelji da je dio hrvatskoga plemstva uspio nekako transgeneracijski zadrati pozitivnu sliku i svijest o svojoj vrijednosti te su se pojedinci znali pozitivno prilagoditi okolnostima njihova vremena. Naime, nije sva elita u hrvatskoj prolosti - iako je bilo i takvih - samo zadovoljavala svoje egoistine ciljeve ili njegovala osjeaj podlonosti velikim gospodarima na tetu vlastitoga naroda. Uistinu, bilo je i svjetlijih primjera.261 I u nesretnoj Hrvatskoj 16. stoljea, ali i u kasnijim ranonovovjekovnim stoljeima. Na sreu po hrvatski (ranonovovjekovni) identitetni pleter, nisu su se svi dali odrediti sudbinom tragiara.
JA PLEMI
Pa me zanima tko su bili ti pojedinci i te male saborske skupine koje su idejno stvarale municipalna prava ili tkale taj dio hrvatskoga identiteta? Da bi olakala pronalazak odgovora odluila sam prije svega preuzeti ulogu hrvatskoga plemia te sam u ime pripreme proetala kroz odreena dosadanja historiografska ostvarenja kako bih otkrila tko sam i to je moj svijet. U poznatima i svakako nezaobilaznim sintezama hrvatske prolosti s kraja 19. i poetkom 20. stoljea plemstvo je uglavnom prikazano u crno-bijelim perspektivama, nepogreivo, ustrajno u obrani hrvatskih prava i ouvanju povijesno-pravnoga kontinuiteta nekada slavnoga Kraljevstva. No, nerijetko otvoreno
Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske 23. oujka 2011.pdf. 261 Usp. Boo Skoko, Vanost nacionalnih simbola u razumijevanju hrvatskoga identiteta i u promociji zemlje, u: Marijana Marinovi (ur.), Povijesno naslijee i nacionalni identiteti, Zagreb 2006., 148.
158
ili pak izmeu redaka narativne historiografije poruuje mi se kako sam unato tomu u politikim raunicama Bekoga dvora i ugarskoga plemstva gotovo u pravilu bila gubitnik i rtva njihova nadmudrivanja. To je na mene kao plemia ostavilo dojam da kao prvo, ne trebam uope preispitivati ispravnost djelovanja svoga plemikoga drutva, a drugo, ivio sam u vrlo nesigurnom i neprijateljskom okruenju. Svi su mi eljeli zlo, napose oni s kojima sam u politikoj zajednici: drsko-ambiciozni Nijemci tj. Beki dvor kao i nadmeni Maari, stereotipi su koji esto iskau i iz ranijih povjesnica poput Rattkayeva Spomena.262 Ukratko, ini se da je nakon te 1527. sve krenulo uglavnom nizbrdo za hrvatske prilike. Habsburgovci nisu potivali dogovor iz 1527. u pogledu finaciranja obrane, njezino centralistiko zlo najvie se irilo posredstvom Vojne krajine i svim prateim elementima izgradnje ovoga vojnoga kompleksa. Ugarska je pak sa svojim vjerskim previranjima i pobunama protiv habsburke vlasti predstavljala samo dodatnu opasnost za ionako nesigurnu hrvatsku svakodnevicu, a da ne govorim o stalnim ugarskim zahtijevanjima da se Hrvatskoj priije atribut podloni, a ne pridrueni dio unutar ugarskoga dijela Habsburke Monarhije. I tako, s osjeajem teine krenula sam dalje. Olga Maruevski uinila mi je moj svijet malo bliim, vjerujem realnijim pregledom. Objasnila mi je da ivim u zagorskom kraju, da moja plemika zajednica meusobno djeluje kao jedna velika obitelji, koja se naravno stalno parnii zbog nekoga dijela posjeda, esto saborujem, vrijeme provodim ili u Krajini ili u nekom ratu, a drutveni imperativ bio je biti lanom drutva vinske brae Pinte.263 Dakle svaam se, ratujem, saborujem i pijem. Na tragu takvoga shvaanja svijeta hrvatskoga plemstva je i
262 Vidi Sndor Bene, Ideoloke koncepcije o stalekoj dravi zagrebakoga kanonika, u: Juraj Rattkay, Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, Zagreb 2001., 31. 263 Olga Maruevski, Sadraji i iskazi ivota hrvatskoga drutva u 17. i 18. stoljeu, u: Vladimir Malekovi (ur.), Od svagdana do blagdana: barok u Hrvatskoj, Zagreb 1993., 32-91.
159
Ivana Juki
Josip Matasovi.264 No, jo je malo brutalniji pa mi govori kako je moje plemiko drutvo ostalo zarobljeno u srednjovjekovnim matricama ponaanja, oportunizam je gotovo zarazna bolest, a plemstvo openito barem poetkom 18. stoljea: ivjee u autarkiji, nevoljko e uope plaati dae, otimae se oporezovanju i imae trajno loe ceste i mostove, a to e smetati komercijalnoj politici carevine u njenom potonjem nadiranju prema jugoistoku. ...265 Njih dvoje su ugodno osvjeenje kada istraujete temu ivota hrvatskoga plemstva u 17. i poetkom 18. stoljea. No, opet od one idealizirano-paenike slike hrvatskoga plemstva narativne historiografije dola sam do slike plemstva nastale iz perspektive neke druge krajnosti: slika o nezainteresiranom, pasivnom i potpuno izoliranom drutvu; i zemljopisno i intelektualno od ostatka Europe. Opet, dominantna slika je slika politike nemoi hrvatskoga plemstva. U ozraju navedenoga moram priznati da nisam eljela dalje glumiti hrvatskoga plemia, jer nije lako prihvatiti historiografsku poruku da je identitet izolirane i pasivne rtve bio glavni element moga identiteta. No, je li moj svijet bio uistinu toliko iscrpljujue depresivan, beznadan i pasivan? Pa sam odluila zapoeti novu potragu inspirirana rijeima Nikole Zrinskoga koji je sredinom 17. stoljea u svom djelu Hrabri porunik osvrui se na prilike u ugarskom dijelu Monarhije zapisao: ... Tuno je, ali to moemo napraviti s tim? Pametan porunik za svaki mogui dogaaj mora biti naoruan i spreman. Nekad se na svjetskoj sceni moramo pojaviti s maem, a nekad s pameu, nekad s lukavou, nekad s ludou. Onaj koji nosi samo jednu masku i ne preobraava se u drugo, polako e upropastiti sebe. ...266
Josip Matasovi, Iz galantnog stoljea: (kulturnohistorijski fragmenti), Zagreb 2008., 83-97. 265 Josip Matasovi, Knez Lenard, kaptoloma zagrebakoga kramar, u: Narodna starina 28 (1932.), Zagreb 1932., 178. 266 Sndor Bene, Ideoloke koncepcije, 90.
264
160
I JE LI NAM MACHIAVELLI POMOGAO?

Jesam li kao hrvatski plemi na prijelazu stoljea uspjeno mijenjala maske? to ako kao povjesniarka promijenim masku, odluim se za drugaiji pristup i pitam se: to ako je moja povijesno-pravna samosvijest kao vana i oito neupitna odrednica moga plemikoga identiteta jaala zahvaljajui pripadnosti ugarskom dijelu Habsburke Monarhije, politikim konstelacijama u kojima se Habsburka Monarhija nala u odreenim desetljeima ranonovovjekovnih stoljea i poduzetnosti hrvatskoga plemstva? Naime, gotovo sva hrvatska municipalna prava koja su odigrala znaajnu ulogu u izgradnji svijesti o identitetu Hrvata kao politikoga naroda nastali su upravo u toj Monarhiji.267 Ne znam tko je i je li itko osim Nikole Zrinskoga i njegova kruga meu hrvatskim plemstvom itao Machiavellijevo 18. poglavlje Vladara, no, ini mi se da kad stoljeima ivite kao mali narod na prostoru koje je uvijek bilo sjecite susreta razliitih velikih civilizacija, vjerojatno vam je neka vrsta transgeneracijskoga makijavelizma uroena - rekla bih ipak - vrlina. Treba(lo) je preivjeti. Pa tako i nakon 1526. godine. Pojednostavljeno i ve u ovom radu reeno, demonizacija Habsburgovaca uvijek poinje i zavrava na rijeima da su vladali centralistiki i da su osnovali Vojnu krajinu. No, pogledajmo priu u osnovnim crtama i iz druge perspektive. Negdje na historiografskim marginama ostala je injenica da je Ferdinand I. 1527., ma koliko god su njegovi razlozi bili proraunati i predstavljali su nastavak politikoga trenda Jagelovia u pogledu politike emancipacije Trojedne iz 1490-ih, prvi ugarsko-hrvatski kralj koji je u svoju titulaciju uveo Slavoniju: bio je kralj Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.268 Nastavak te prie vidljiv je i 1558. kada je sazvan ve vie puta spomenuti zajedniki Hrvatsko-slavonski
267 268
Vidi biljeku 13. Ferdo ii, Pregled povijest hrvatskoga naroda, Zagreb 1962., 338.
161
Ivana Juki
sabor. Zanimljivo, i u hrvatskoj i u stranoj historiografiji esto je marginalizirana informacija da kada su habsburki vladari poeli izgraivati svoje srednjoeuropsko carstvo, svoju su vlast izgraivali uz bolju organizaciju tradicionalnih ve zateenih zakonodavnih institucija i suradnjom s plemstvom. Dogodilo se to njemakom Reichstagu poetkom 16. stoljea, isti proces dogodio se i zasebnom Hrvatskom, ali i zajednikom Ugarskom saboru tijekom 16. i 17. stoljea.269 Dakle, upravo u toj mrskim apsolutizmom optereenoj Monarhiji intenzivno e se razvijati temeljne zakonodavne institucije razliitih monarhijskih dijelova, pa i hrvatskih. Historiografije danas ipak mijenjaju svoj stav o apsolutizmu i izmeu ostaloga ne umaraju se isticati da je isti poticao i jaanje sredinje vlasti i plemike samosvijesti.270 Sredinom 17. stoljea i u Ugarskoj i u Hrvatskoj ona je apsolutno procvala. S ve spomenutim Nikolom Zrinskim i idejom o srednjoeuropskoj konfederaciji utemeljenoj na ravnopravnosti svih ugarskih dijelova, potporom koju je uivao s obje strane Drave, Rattkayem koji u Spomenu neumorno istie zasebnost Hrvatskoga Kraljevstva unutar Monarhije, Ugarske ili bilo koje zajednice, simboli su drugaijega, dinaminijega i aktivnijega plemstva.271 Oito, negdje sredinom 17. stoljea hrvatsko je plemstvo prestalo razmiljati tek o pukom preivljavanju, evoluiralo je i poelo tragati za novim smislom i samoindentifikacijom. Ratnici su poeli nositi maske pjesnika, povjesniara, politiara to je nesumnjivo
Jean-Franois Nol, Sveto Rimsko Carstvo, Zagreb 1998., 64-75; Gza Plffy, Povijest Maarske, Ugarska na granici dvaju imperija (1526.-1711.), Zagreb 2010., 167-173.
269 270
1986.; Peter H. Wilson, Absolutism in Central Europe, London 2000.; Nicholas Henashall, The myth of absolutism, change and continuity in early modern European monarchy, London 1992.; Thomas Winkelbauer i Petr Mata (ur.), Die Habsburgermonarchie 1620 bis 1740, Leistungen und Grenzen des Absolutismusparadigmas, Stuttgart 2006.; Hillay Zmora, Monarchy, Aristocracy and State in Europe 1300-1800, London 2001. 271 Sndor Bene, Ideoloke koncepcije, 88-99.
Vidi Johannes Kunisch, Absolutismus: europische Geschichte vom Westflischen Frieden bis zur Krise des Ancien Rgime, Gttingen
162
obogaivalo hrvatski identitetni obzor. Pa ak i kad su se druili u Pinti i, mogue, bili alkoholizirani, Matasovi je skrenuo panju da ... Filosofijski njihovi traktati bili su i ostali ovoga tipa Ex Logica/Qui bene bibit, bene dormit,/Qui bene dormit, non peccat./Qui non peccant, venit in coelum./Ergo: Qui bene bibit, venit in coelum. ...272 Moda Descartes na pintaki nain, no, na kraju ipak Descartes, zar ne? Ponajbolji simbol itave te prie o procvatu samosvijesti je i poznata pjesma protonotara Hrvatskoga Kraljevstva Ivana Zakmardija na krinji privilegija 1643.: Ja sam Slavonija ta sjedinjena s Hrvatskom zemljom Neko Ilirija est kao i panonskog tla. Pomo za ratova carskih Aleksandru Velikom pruah Poveljom tada je on narod uzvisio moj. Udese iskusih mnoge i napokon prila sam Kristu S krunom ugarskom tad sama se zdruila bjeh. Glas mi pripada prvi pri izboru novoga kralja, Meu plemiima svim ugarskim prva sam ja. Nosim plemenitu zvjerku i zvjezdu, te ratnikoga Marsa Pravo mi jednako jest s Ugrom, no manji je cenz. Kri sam dvostruk u grbu ko znamen pridruila Marsu, Vjeru katoliku znaj, ljubim jedino ja. Protiv dumana carskoga esto neustraivo juri Vitez po tome glas steko jedino on. Nai muevi ures i dika ekoj su zemlji, Poljsko kraljevstvo k tom moj ak utemelji rod. Neko narode mnoge odaslah u svijet, a Kupom Savom i Dravom sad jedva sam stjenjena ja.273 I to je hrvatsko plemstvo napravilo s tim?
Josip Matasovi, Iz galantnoga stoljea, 96-97; prijevod: Tko dobro pije, dobro spava,/Tko dobro spava, taj ne grijei./Tko ne grijei, ide u nebo./Dakle: tko dobro pije, ide u nebo. 273 Prijevod pjesme preuzet iz: Zrinka Blaevi, Ilirizam prije Ilirizma, Zagreb 2010., 274., bilj. 525.
272
163
Ivana Juki
STJENJENA, ALI PRAGMATINA

Sredinom 17. stoljea, oito, pojavile su se neke nove generacije i pojedinci unutar hrvatskoga plemstva koji se unato stjenjenosti prostora stanovanja i nisu ba osjeali malima. Evo primjera to su uinili 1712. i 1715. godine, kada se stvorila i ostvarila prilika iz stiha Ivana Zakmardija: ... Glas mi pripada prvi pri izboru novoga kralja ... stvoriti zakon. U oujku 1712. sasvim neoekivano, uz zgraanje dijela ugarskoga pa i uz suzdranost dijela hrvatskoga plemstva Hrvatski sabor priznao je lankom 7:1712. pravo nasljedstva habsburkoj enskoj lozi ukoliko iezne muka. Ovaj saborski lanak ili tzv. hrvatska Pragmatika sankcija jedno je od najpopularnijih hrvatskih municipalnih prava i po mnogoemu bilo je presudno u procesu njegovanja posebnosti hrvatskoga povijesno-pravnoga kontinuiteta. No, pria o nastanku ovoga zakona, oblikovana uz pomo ali bez naoala narativne historiografije, alje zanimljive poruke. lanak 7:1712. bio je samostalna odluka Hrvatskoga sabora, no inicijativa je dola s Bekoga dvora. Odluka je bila iznenaujua i politika destruktivna za onodobne interese veega dijela ugarskoga plemstva, jer je od 1687. do 1712. ugarski dio Monarhije (Ugarska, Hrvatska, Transilvanija) bio zakonski usuglaen da ukoliko izumre habsburka muka loza, ugarskom se dijelu vraa pravo izbora kralja (l. 3:1687., zajedniki Sabor). Godine 1711., kada je Karlo VI. ostao posljednji Habsburgovac bez mukih nasljednika, u tom je trenutku taj lanak postao mono, a po habsburki apsolutizam pa i cjelovitost Monarhije potencijalno ugroavajue pravno-politiko sredstvo. Sve do odluke Hrvatskoga sabora 1712. godine. Naime, l.3:1687. bio je snano politiki-pravno sredstvo samo u sluaju da ga podravaju sve sastavnice ugarskoga dijela Monarhije. No, hrvatski i transilvanijski dio imali su pravo ostati pri svojoj odluci ili je promijeniti, to 1712. i 1720. i jesu uinili. Narativni pa i
164
mnogi dananji povjesniari vjeruju kako je saborska odluka iz 1712. bila odgovor na dogaaje u 1708., jer je tada ugarsko plemstvo napalo zakonodavne ovlasti Hrvatskoga sabora zahtijevajui od kralja sankciju zakona da Hrvatski sabor ne smije donositi zakone suprotne ugarskim zakonima. Hrvatska je historiografija i danas uporna u vjerovanju da je tada dolo do opega sukoba izmeu Hrvatskoga i Ugarskoga Kraljevstva. No, see li povijest hrvatsko-maarskih sukoba tako daleko, ak na poetak 18. stoljea? Ne. Gore navedeni zahtjev ili svaa nastala je unutar hrvat skoga plemstva, a inicirali su je velikai Juraj i Gabriel Erddy te Adam Keglevi kojima su pravne odrednice i funkcije Hrvatskoga sabora bili smetnja u ostvarenju njihovih obiteljskih interesa, a time poveanja bogatstva i utjecaja istih na monarhijskoj razini. I kljune rijei su obiteljski interesi, jer su ti velikai uivali prava i Ugarskoga i Hrvatskoga Kraljevstva tj. imali su posjede s obje strane Drave. Nije uvijek bilo jednostavno imati posjede u dvije razliite i k tomu zasebne upravne cjeline. Svaa je zakomplicirala politiki ivot unutar Hrvatskoga Kraljevstva, potencijalno je mogla to uiniti i u irim granicama, no, intervenirala je regentica Eleonora, te uz pomo zagrebakoga biskupa Emerika Esterhzyja i protonotara Hrvatskoga Kraljevstva Jurja Plemia situacija se smirila. Zapravo odlina simbolika i pokazatelj ozraja moga plemikoga svakodnevlja: iza jedne od najznaajnijih saborskih odluka stajali su habsburka kraljica, ugarski velika i hrvatski plemi. Izveli su savrenu politiku varku zamotanu u odlinu retoriku koja je jako podsjeala na Zakmardijevu pjesmu, a zasluga je upravo navedene trojke to je nakon 1712. stih pjesme sa krinje dobio i svoju zakonsku sankciju. Tzv. hrvatska Pragmatika sankcija nije se dogodila zbog opega sukoba s Ugarskom, ve zbog sukoba tek nekoliko pojedinaca koji su pripadali i hrvatskom plemstvu te su nastojali ostvariti vlastiti interes na tetu opega interesa u ovom sluaju Hrvatskoga Kraljevstva.
165
Ivana Juki
Ovom odlukom Hrvatskoga sabora Be je htio oslabiti znaaj l. 3:1687., a dio hrvatskoga plemstva rijeiti jednom zauvijek pravni status Hrvatskoga Kraljevstva unutar ugarskoga dijela Monarhije. Priznanje enske habsburke loze nametnulo se kao idelano rjeenje na obostranu korist. Rezultat beko-hrvatskih razgovora i kompromisa bila je injenica da je Hrvatsko Kraljevstvo do 1755. ostalo gotovo netaknuto habsburkim upravnim intervencijama, a 1715. dobilo je i kraljevu potvrdu pravne zasebnosti za sva vremena u obliku l. 120:1715. zajednikoga Ugarskoga sabora. Zasluga je i ovoga lanka, ne izravno i samo l. 7:1712. Hrvatskoga sabora to se u ve spomenutim Izvorinim osnovama Hrvatskoga ustava nalazi ili to se uope dogodila Hrvatsko-ugarska nagodba. I jo jedan mit vee se uz tzv. hrvatsku Pragmatiku sankciju koji ve desetljeima zbunjuje i hrvatsku i stranu historiografiju: objanjenje uvjeta iz teksta l. 7:1712. da e hrvatsko plemstvo priznati onu habsburku princezu kraljicom koja e stolovati u Austriji, a u posjedu imati Kranjsku, tajersku i Koruku. Historiografske interpretacije uvjeta se kreu od ideja kako se Hrvatsko Kraljevstvo eljelo odcijepiti od Ugarskoga do toga kako su to nekakvi prapoeci buduih junoslavenskih veza. No, miljenja sam da je uvjet tek odraz 1711./1712. trenutka koji je trebao primiriti ve spomenute ambicije ugarskoga plemstva, ali i ambicije kraljice-udovice Josipa I., Amalie Wilhemine. Ona je u tom trenutku bila u svai s kraljicom majkom, regenticom Eleonorom, njezine keri su u tom trenutku bile jedine nasljednice, a imala je snanu politiku potporu u svom njemakom ujaku, hannoverskom knezu. Zamislite spoj ugarskih ambicija i prava izbora usmjerenih prema ljutoj Wilhemini, njezinim kerima kao potencijalnim nasljednicama ugarske krune, Wilhemininim vezama s Carstvom i potencijalnim enicima njezinih keri upravo u tom Carstvu? Zamislite takav pregovaraki poloaj ugarskoga plemstva. Godine 1712. Eleonora je zgodno uz pomo hrvatskih prilika (koje su uvijek bile ugarske i obrnuto) tomu stala na kraj, a 1740. pokazala je
166
koliko njezini scenariji po Monarhiju potencijalno nepovoljnih prilika i nisu bili toliko paranoini. Hrvatski uvjet nastao je iz toga razloga, jer koliko god se Ugarska u uem smislu mogla na trenutke osjeati politiki jakom, temelje njezine samosvijesti bila je uvijek Zajednica. Nakon 1711. Habsburka Monarhija je mogla biti velika samo uz Ugarsku, no ta ista Ugarska nije bila mona bez Hrvatske i Transilvanije. Bili su to okviri politike igre za sve sastavnice Habsburke Monarhije. Hrvatska pria s poetka 18. stoljea i njezina municipalna prava bili su dio ovoga srednjoeuropskoga politikoga mozaika. Ni iura municipalia identitet nije bio izdvojen iz toga.
PORUKA IZ RANONOVOVJEKOVLJA
ini se dakle da je moju plemiku svakodnevicu i identitet oblikovala jedna iroka lepeza karakternih obiljeja, ali i aroliki odnosi unutar hrvatske politike nacije, Dvora naspram ugarskoga dijela Monarhije, ali i vanjskopolitiki odnosi. Beki se dvor ponaao sukladno maniri ranonovovjekovlja - ponekad uspjeno ponekad ne - da je i najmanji dio bitan kako bi cjelina funkcionirala. Sve je moglo pomoi u ostvarenju monarhijskih interesa, bilo da su se motivi ili inspiracija rjeenju problema krili u ugarskom, ekom ili njemakom dijelu Monarhije. Stoga nikako nije bilo lako probiti se kroz kompleksnost problematike moga plemikoga identiteta. Miljenja sam da mi ranonovovjekovlje u tom pogledu eli poruiti sljedee: prvo, onaj dio hrvatskoga identiteta koji se izgraivao uz pomo municipalnih prava, izgradio se zahvaljujui poduzetnosti iznimnih pojedinaca, to samo potvruje ope poznato pravilo kako bez spoznaje i izgradnje osobnoga identiteta nema ni identiteta naroda; drugo, da sam u 17. i poetkom 18. stoljea, opet zahvaljujui iznimnim osobama unutar ili izvan Kraljevinskih granica, te ipak spremnosti veine da ih slijede znao i mudro mijenjati
167
Ivana Juki
maske. Danas me to obvezuje da ne upadnem u poznate klopke idealiziranja ili osuivanja hrvatskoga plemstva, ve obojam svoje interpretacije irim spektrom boja; tree, moj identitet bio je odreen i srednjoeuropskim ranonovovjekovnim okolnostima. I da, politiki sukobi i stereotipi o susjedima bili su dio svakodnevice, ali nisu prerastali u ope etnike sukobe. Upravo je ranonovovjekovlje ugradilo u hrvatski identitet osjeaj zajednitva i za grazie, merci, danke i ksznm, ali i spoznaju zato je na kraju najljepe rei- hvala.
POVIJEST, IDENTITET, BREND: UMJESTO ZAKLJUKA

Hrvatski grb kao i identitet sastavljen je od mnogih elemenata. U hrvatskom sluaju, tragati za jednim obiljejem, jednim brendom, jednom povijeu uzaludna je potraga s obzirom na injenicu koliko je sve unutar Hrvatske gotovo oduvijek razliito. Ona je lijepa, jer nije jedno, a unato svemu svejedno je uspjela doi do toga da je i naa. Moda bi uistinu trebali prihvatiti vizualni identitet Hrvatske utemeljen na kvadratu kao ono magino jedno koje Hrvatsku danas ini posebnom i prepoznatljivijom drugima, a nama uvijek moe posluiti kao podsjetnik na esto stjenjenu i rasutu, ali preivljenu prolost. Kvadrati su simboli zagonetnoga, teko definiranoga, stalno promjenjivoga, multidimenzionalnoga, pozitivno i negativno prilagodljivoga, ali na kraju uvijek iznova i iz nekoga razloga postojanoga hrvatskoga identiteta. Jednim znaajnim dijelom to moemo zahvaliti i pojedinim bradonjama s hrvatskih novanica i historiografskim luzerima. Svima njima u ast moemo nazdraviti plavcem malim. Ako vam se to ini besmislenim onda nazdravite povlastici trenutka uivanja u hrvatskom brendu. Ova Hrvatska moe ponuditi svakomu njegovo izvorite ponosa na nju: u povijesti, u brendu, u ... izaberite. Jedno ne iskljuuje drugo ili ikoga. Naprotiv, to su uvijek kockice
168
koje se po mnogoemu dodiruju, nadopunjuju te stvaraju mjesto susreta razliitih ponosa. A mjesta zajednitva u, i unato razliitostima mogu posluiti kao izvorita vizije o buduem hrvatskom identitetu. Ranonovovjekovna Hrvatska 16., 17. i 18. stoljea je pronala i ta mjesta. Vjerujem da pojedinci, sposobnosti i okolnosti postoje i danas.
SUMMARY Ivana Juki THE RULING CLIQUE IN SABOR AND THE MAKING OF CROATIAN IDENTITY: CONTRIBUTIONS TO EARLY MODERN CROATIAN IDENTITIES
Over the past twenty years, Croatian social and human scientists have been struggling with defining the Croatian identity. The source of the problem is usually the desperate need of one identity-definition while one can only search to define Croatian identities. Why? How could Croatian early modern everyday-life experiences be of some help and encouragement in quest for definition(s)? Is it possible to turn identities fact to our adventage? Should we worry about the future of the Croatian identity because it is made of identities? These questions are guiding thoughts of this paper. The Croatian lands during 15th and 16th century experienced deep structural changes due to variety of political circumstances. The most traumatic events were political dismemberments of Croatian territory. In the early modern period Dalmatia, Croatia and Slavonia became parts of the Republic of Venice, the Habsburg Monarchy and the Ottoman Empire. The already in medieval times existing regional differences between Croatian lands were even more accentuated in early modern scenario of belonging to different state formations and cultural circles. The face of the Croatian identity was changed for good. Still, the idea and memory of Croatia survived and remained strong, especially within Croatian nobles gathered around the Croatian Diet Sabor. The various examples of Croatian history from 16th to 18th century show that nobles fought, made mistakes, won and lost political/military battles, compro-
169
Ivana Juki
mised, evoluated, but at the end survived it all. This paper tries to revive readers attention to the fact that these processes occured not just in spite of uneasy everyday socio-political circumstances, but very often thanks to them. The message from the early modern Croatia is, if there is one thing in present we should not bother with, is the survival of Croatian identity(ies).
170
Anamarija Kurili
NATIONE LIBURNUS - IDENTITET NARODA I POJEDINCA
Prepoznati i spoznati identitete je zahtjevna zadaa i kad su u pitanju pojedinci i skupine iz naeg vlastitog okruenja, a kamoli kad su u pitanju oni iz prolih vremena. to dublje seemo u prolost, to je ta zadaa tea i postavlja pred istraivaa sve vee izazove. Osobitu potekou stvara nedostatak izvora, osobito onih pisanih, tako da kad govorimo o narodima staroga vijeka, puno e bolja slika biti za one koji su poznavali pismenost, kao to su Grci, Rimljani, Egipani i njima slini, dok je posve drugaija pria kad se elimo pozabaviti onima koji nisu razvili vlastitu pismenu kulturu ili koji nisu za sobom ostavili veliku batinu, a to se odnosi na velik dio naroda i zajednica koji su nastanjivali ostatak starovjekovne Europe, ukljuujui i one koji su napuivali na prostor istone obale Jadrana, njena duboka kopnena zalea i panonsko-podunavskog meurjeje. Ipak, nije sve izgubljeno ni kad su ti narodi u pitanju, tako da neke od njih poznajemo poimence, znamo priblina podruja koja su nastanjivali u odreenim periodima, do neke mjere poznajemo njihova vjerovanja, itd. To je mogue ponajprije na osnovi dugotrajnog, minucioznog, studioznog, multidisciplinarnog i interdisciplinarnog rada niza znanstvenika koji su se bavili prouavanjem antikih tekstova u kojima se nalaze vijesti o starodsjedilakom stanovnitvu ovih prostora, arheolokih ostataka i njihove kulturno-umjetnike batine, jezinih ostataka i tomu slino. Stoga danas poprilino dobro poznajemo sliku rasprostranjenosti tih naroda u vrijeme zavretka rimskog osvajanja krajem 1. st. po Kr. i poetkom 1. st. po Kristu.274
274
Pregled spoznaja v. kod Marjeta ael Kos 2005., Appian and Illyricum,
171
Anamarija Kurili
Liburni, o kojime e biti rijei u ovome radu, jedan su od takvih naroda. Sudei prema navodu kod Plinija (n. h. 3, 139; usp. i 141), zauzimali su prostor od rijeke Rae na sjeveru do rijeke Krke na jugu. Uzevi u obzir i teritorij rasprostiranja eljeznodobne materijalne kulture te jezinih ostataka iz ranog rimskog razdoblja, smatra se da je granica liburnskog teritorija u vrijeme uspostave rimske vlasti tekla priblino od R ae na sjeveru, do izvora Boljunice, pa preko Uke i potom prema istoku, odnosno primorsko-kvarnerskom pojasu, gdje su Liburni graniili s Japodima.275 Junije se prostiralo matino liburnsko podruje, u Ravnim kotarima i Bukovici. Liburni su naseljavali i sve pripadajue otoke, od Krka do Murtera.276 Ve vrlo rano grki pisci poimence spominju pojedinane istonojadranske narode. Tako su Liburni spomenuti ve kod Hekateja (6. st. pr. Kr.).277 On ih identificira kao narod (), jednako kao i vie od stoljea mlai Ps. Scylax.278 Ovaj posljednji
(Situla, 43), Ljubljana, 2005., 170-198, 223-232, 375 i d., gdje je navedena i sva releventna starija literatura; usp. i Robert Matijai, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Zagreb: Leykam international, 2009., 33 i dalje. 275 Japodi i Liburni su se, kako se ini, sukobljavali oko teritorija, pa su Japodi, najmanje barem jednom, imali svoj izlaz na more u Kvarnerskom zaljevu i Podgorju; o tome vidjeti vie kod Anamarija Kurili, Ususret Liburnima. Studije o drutvenoj povijesti ranorimske Liburnije, Zadar: Odjel za povijest Sveuilita u Zadru 2008., 9; Slobodan ae, Aserija i njezino zalee: Bukovica, Zrmanja, juni Velebit, Asseria, 5, 2007., 71 i d.; Boris Oluji, Povijest Japoda. Pristup, Zagreb: Srednja Europa, 2007., 112 i dalje. 276 Za granice liburnskog podruja v. A. Kurili, Ususret Liburnima, 9, Karta 1-2. 277 Navod je sauvan kod Stjepana Bizantinca (, . . , , . / Liburni, gens ad interiorem partem sinus Adriatici. Hec. Sic vero vocati fuere a quodam Liburno, a quo inventae etiam Liburnicae naves, et Liburnica mandya, species vestimenti.), ali nije pouzdano je li sve u tom odsjeku doista Hekatejevo (FHG, Hecataei fragmenta, 4, frg. 61 = FGH frg. 93). Usp. Mate Sui, Zadar u starom vijeku, Zadar: Sveuilite u Splitu, Filozofski fakultet - Zadar, 1981., 118; John J. Wilkes, Dalmatia, London, 1969., 3. 278 . - (c. 21; Mate Sui,
172
Natione Liburnus identitet naroda i pojedinca ...
o njima biljei i niz drugih pojedinosti, pa navodi imena vie liburnskih mjesta (ali, koja su, na alost, jako iskrivljena), duljinu plovidbe njihovim podrujem (dva dana), ali i neke etnografske zanimljivosti.279 Razvidno je da se identitet liburnske zajednice jasno izraavao prema van - u odnosu prema ostalim susjednim zajednicama - pa ih kao zasebne, prepoznatljive narode doivljavaju i prvi Grci koji su plovili Jadranom. Moemo pretpostavljati da se taj zaseban identitet oitovao ne samo u materijalnoj kulturi (koja doista pokazuje samosvojnosti u odnosu na susjedne),280 ve i u obiajima i kulturi te vjeri i jeziku. Tijekom prve polovice 1. tisuljea liburnska je pomorska mo bila, kako se ini, na svom vrhuncu, pa moda na nju upuuju vijesti koje Liburne prikazuju kao vladare mora i spominju ih na svim jadranskim obalama, pa i dalje od toga. Tako, npr., Skimno s Hija (5. st. pr. Kr.) navodi liburnsku prisutnost na Hvaru,281 prema Strabonu (Geo. VI, 2, 4) i Apijanu (Ill., 2, 3, 9) imali su svoja uporita na Krfu i u Epidamnu, a rimska tradicija pripisuje im prisutnost i posjede na zapadnoj, talijanskoj obali Jadrana (Flor. Epit., I, 21; Plin. n. h. 3, 110).282 Bili su ozloglaIstona jadranska obala u Pseudo Skilakovu Periplu, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 306, Zagreb, 1955., 168). 279 Ps. Scyl. c. 21; M. Sui, Istona jadranska obala, 149 i d., 163 i d.; za etnografske podatke v. A. Kurili, Ususret Liburnima , 27 i d., 48 i dalje. 280 Za Liburnsku kulturu koja se razvijala od kraja bronanog doba i kroz cijelo eljezno doba (drugim rijeima, od kraja 2. tisuljea prije Krista i kroz cijelo posljednje tisuljee stare ere), v. pregledno ime Batovi, Liburnska grupa, Praistorija jugoslavenskih zemalja, sv. 5, Sarajevo, 1987. (= ime Batovi, Liburnska kultura, Zadar: Matica Hrvatska; Arheoloki muzej Zadar, 2005.); usp. i od novijih radova v. i Stojan Dimitrijevi, Tihomila Teak-Gregl & Nives Majnari-Pandi, Prapovijest, Zagreb, 1998., 306-318 i 349-358. 281 Usp. M. Sui, Zadar u starom vijeku, 118. 282 V. kod M. Sui, Zadar u starom vijeku, 88 i d.; A. Kurili, Ususret Liburnima, 14 i d., 22 i d.; pitanje liburnske prisutnosti na talijanskoj obali detaljno je obradio S. ae 1984. Valja upozoriti na to da je Flor vrlo nepouzdan pisac koji je ovdje izmijeao vijesti raznih dogaaja koji i nemaju puno veze s onime o emu pie (usp. kritiku Florove vjerodostojnosti kod M. ael Kos, Appian and Illyricum, 187).
173
Anamarija Kurili
eni zbog gusarenja,283 ali su, s druge strane, bili prepoznati kao vrsni brodograditelji, o emu svjedoi i to da su Rimljani u svoju ratnu flotu ukljuili - i to ve najkasnije od kraja 1. st. pr. Kr. - liburnae, odnosno, naves liburnicae, tj. brze ratne lae, vrlo vjerojatno dvoveslarke.284 Satiriar Juvenal rjeju liburna oznaava veliku nosiljku (Juv. Sat. 3, 240 i d.),285 dok liburnima naziva njihove nosae (Sat. 6, 477), ali i posluitelja na carskom dvoru (Sat. 4, 75).286 Prema nekim prijevodima, i kod kod Marcijala (Epigr. I, 49, 33) je rjeju liburnus oznaen nosa lealjke,287 dok bi prema drugima to bio (liburnski) tekli.288 Na alost, nije nam poznato koja etimologiija stoji iza tog nazivlja i moraju li se nuno povezati s jadranskim narodom Liburna.289 Takoer, ostaje nam nepoznato jesu li se moda uz te nosae, posluitelje i/ili teklie - ako bi se njihov naziv ipak mogao etimoloki vezati uz Liburne - vezale i neke tjelesne i/
Liv., 10, 2: Illyrii, Liburnique et Histri, gentes ferrae et maxima ex parte latrociniis maritimis infames. V. i M. Sui, Zadar u starom vijeku, 90; A. Kurili, Ususret Liburnima, 15, 22-23.; usp. i M. ael Kos, Appian and Illyricum, 182. 284 Opirnije i sa starijom literaturom v. kod A. Kurili, Ususret Ilirima, 24. Liburnske lae spominju se i kod Stjepana Bizantinca (v. ovdje, bilj. 4). 285 Kao nosiljka prevodi G. G. Ramsay, Juvenal and Persius. With an English Translation, London: William Hainemann, New York: G. P. Putnams Sons, 1928., 50-51; neto drugaiji pogled na Juvenalovu upotrebu te rijei, v. kod Pat Watson, A Matrona Makes up. Fantasy and Reality in Juvenal, Sat. 6,457507, Rheinisches Museum fr Philologie (N.F.), 150, 2007., 388. 286 P. Watson, A Matrona, 388; G. G. Ramsay, Juvenal and Persius, 62-63, 122-123. 287 V. kod P. Watson A Matrona, bilj. 50 na 388. 288 W. C. A. Kerr, Martial Epigrams with an English Translation, vol. I, London: William Hainemann, New York: G. P. Putnams Sons, 1919., 61. 289 Naime, na sjeveru Italije, u Liguriji, postoji mjesto Libarna (RE, 13/1, col. 13) tako da bi se ovo nazivlje moda moglo vezati i uz to mjesto, odnosno, uz ligurski prostor, upravo onako kako na jednom mjestu prevodi G. G. Ramsay (Juvenal and Persius, 63: Ligurian) ono to Juvenal (Sat. 4, 75) jasno zove Liburno. M. Sui (Liburnus(-a), Liburnius(-ia) u rimskoj onomastici, Diadora, 4, Zadar, 1968., 113 i d.) smatra da izmeu nosaa zvanih liburni i pripadnika naroda Liburna nema nikakve izravne veze, ve da su oni ime dobili po samoj nosiljci.
283
174
ili moralne osobine koje su se moda stereotipno pripisavale Liburnima? Moda su bili snani kao Liburni? Ili moda vjerni i odani? Ili moda ipak lijeni? Uz liburnsko ime veu se i neki odjevni predmeti, kao to cuculli Liburnici - neke vrste pokrivala za glavu morsko-zelene boje (Mart. Epigr. XIV, 139)290 i poblie nepoznata vrsta odjee zvana mandya.291 Vunenu proizvodnju Liburnije spominje Plinije (n. h. 8, 191) koji kae da je tamonja vuna slinija kostrijeti nego vuni.292 Zacijelo najekstremnije obiljeje liburnskog identiteta, ekstremnije i od gusarenja - barem kada se promatra kroz prizmu grkog pogleda na druge - proizlazilo bi iz vijesti o posebnosti ureenja drutvenih odnosa. Vie grkih pisaca donosi podatke o za Grke neuobiajenom poloaju ena kod Liburna; tako ve Pseudo Skilak (c. 21) u 4. st. pr. Kr. navodi da kod Liburna postoji ginaikokratia i da njihove ene slobodno smiju seksualno opiti sa susjedima i svojim robovima. Kasniji pisci to nadograuju, pa Nikola iz Damaska (kraj 1. st. pr. Kr.) navodi kako se kod Liburna oinstvo pripisuje na osnovi slinosti,293 a Servije (5. st. po Kr.) istie da Liburni vuku porijeklo od Amazonki.294 Te su vijesti bile povodom da se Liburni i u starijoj strunoj literaturi opisuju kao matrijarhalno drutvo, ili barem kao drutvo u kojem su opstale
290 W. C. A. Kerr, Martial Epigrams with an English Translation, vol. II, London: William Hainemann, New York: G. P. Putnams Sons, 1950., 488-489. Vrlo vjerojatno su to bili ogrtai s kukuljicama; v. M. Sui Zadar u starom vijeku, 262; A. Kurili, Ususret Liburnima, 21. 291 Nju nalazimo zabiljeenu kod Stjepana Bizantinca (prema Hekateju); v. ovdje bilj. 4; v. i M. Sui, Zadar u starom vijeku, 262. 292 M. Sui, Zadar u starom vijeku, 262; A. Kurili, Ususret Liburnima, 21. 293 Nic. Dam., FGH 90 frg 103 d [111]; A. Kurili, Ususret Liburnima, 48 i d.; usp. i M. ael Kos, Appian and Illyricum, 183. 294 Serv., Ad Aen., I, 243 i XI, 842; A. Kurili, Ususret Liburnima, 49 i d.; usp. i M. ael Kos, Appian and Illyricum, 183. Osim s Amazonkama, Liburni se znaju povezivati i s Etruanima (Florus 1, 21), takoer poznatima po drugaijem poloaju ene u drutvu (D. Locatelli, F. Rossi, Etruschi, Milano: Mondadori Electa, 2009., 59), a pripisuje im se i azijsko porijeklo (Solinus, 2, 51: gens Asiatica).
175
Anamarija Kurili
neke matrijarhalne reminiscencije.295 Moderan, interdisciplinarni pristup, najprije prouavanju grkog drutva, a potom i liburnskoga, doveli su do drugaijeg miljenja. Danas je prihvaeno miljenje da Liburni nisu bili nikakvo matrijarhalno ili matrilinearno drutvo, o emu svjedoe podjednako latinski natpisi na kojima ni jednom nije posvjedoen matronim (odnosno, isticanje porijekla po majinoj liniji) i stavljanje relevantnih grkih vijesti u iri kulturno-antropoloki kontekst, kako grkog samopoimanja tako i njihovog, komplementarnog poimanja onih drugih. Naime, gledano oima prosjenog Grka takvi su opisi trebali ukazivati na potpunu drutvenu neureenost liburnskog drutva, odnosno na drutvo ije je ureenje u suprotnosti s poimanjem normalnog u veini polisa. Tako se podjednako u prii o vladavini ena kod Liburna i u mitu o Amazonkama moe prepoznati grka koncepcija stranog, barbarskog drutva kao onoga kod kojega su odnosi meu spolovima ureeni obrnuto od onih u polisu, neovisno o stvarnom stanju stvari. Stoga se te i takve vijesti ne mogu tumaiti kao prikaz stvarnosti, ve radije kao etnoloko-ideoloka obrada drutvenog ureenja autohtonog drutva u kojem je ena imala istaknutiju ulogu nego u veini grkih polisa, to ne znai da je samim time bila vladarica ili raspolagala nekim povlatenim statusom u odnosu na mukarce.296 Drugim rijeima, Grci Liburne prikazuju kao udaljen, neciviliziran svijet, pa se posve opravdano postavlja pitanje nema li to moda veze i s ne ba prijateljskim vezama izmeu tih dvaju naroda? Sjetimo se da grka kolonizacija na istonoj obali Jadrana nikad nije prodrla na liburnsko podruje, iako su trgovaki odnosi sigurno odavna postojali.297 Rimljani su, pak, jednom kad se ostavi po strani liburnsko gusarenje, za njih (ili barem za neke od njih) imali i lijepe,
295
49-51.
296 297
Za pregled tih miljenja i autora, v. A. Kurili, Ususret Liburnima,
A. Kurili, Ususret Liburnima, 48-50. Za pregled grke prisutnosti na Jadranu od novijih radova v. R. Matijai, Povijest hrvatskih zemalja, 51 i d.; v. i M. Sui, Zadar u starom vijeku, 125 i d.; A. Kurili, Ususret Liburnima, 14.
176
odnosno pohvalne rijei. Naime, itelji liburnskog Zadra, koji su svojim brodovljem pruili pomo Cezarovom vojskovoi u vrijeme graanskog rada, bili su prema Bell. Alex. (42, 3) uvijek na raspolaganju rimskoj dravi (...semper in rem publicam singulare constiterat officium...).298 Ostaje za vidjeti mogu li se pronai tragovi liburnskog samopoimanja i, ako mogu, koji su i to nam kazuju. Ostavivi sad po strani ostatke predrimske materijalne kulture, osobito nakita i nonje koji bi moda mogli - ali uz podrobnu i kompleksnu interdisciplinarnu studiju slinih oblika i sustava u drugim drutvima, to je preopseno za okvire ovoga rada - takoer ukazati na neke njegove aspekte, zadrat u se ovdje na onima iz domene pisanih dokaza. To su za sada iskljuivo latinski natpisi iz prvih stoljea rimske vlasti na ovim prostorima, i to oni na kojima su sauvani elementi starosjedilake liburnske kulture i obiaja. Tu prije svega mislim na potrebu da se kroz medij natpisa na kamenu - do tada nov kod Liburna, jednako kao i latinski jezik iskazuju domaa vlastita imena i imena boanstava, odnosno, da se na taj nain izraava pripadnost liburnskom narodu. Takvi natpisi su prilino brojni i nalaze se u gotovo svim liburnskim zajednicama, a osobito u onima u kojima je do izraaja manje dolazila doseljena komponenta (kao to su Aenona - Nin, Asseria - Podgrae kod Benkovca, Nedinum - Nadin, Corinium Karin, i neki drugi). Starosjedilaka imena boanstava jamano su latinizirana i nalazimo ih kako samostalno tako i ujedinjena s boanstvima grko-rimskog panteona: Aitica, Anzotica (Venus Ansotica), (H)eia (Bona dea domina Heia augusta), Ica, Iicus (Iuppiter Sabasius Iicus), Iria (Iria Venus), Taranucus (Iuppiter Taranucus), Iutossica, Latra i Sentona.299 Imena ljudi - i ona svakako do neke mjere latinizirana - daleko su mnogobrojnija i nalaze se na raznim vrstama natpisa, a najee onima nad298 Bell. Alex., 42, 3: paucis navibus Iadestinorum, quorum semper in rem publicam singulare constiterat officium, ...; usp. M. Sui, Zadar u starom vijeku, 147. 299 A. Kurili, Ususret Liburnima, 26-28.
177
Anamarija Kurili
grobnima.300 Ako nigdje drugdje i ako nikako drugaije do samo imenom, na taj su nain ostali trajno zabiljeeni identiteti pojedinaca ili skupina. Ponekad o njima saznamo i vie od imena (npr. dob, zanimanje kojim su se bavili, obiteljske i prijateljske veze), ali ime je konstanta. Isticanje tradicionalnog liburnskog imena, osobito u ve snano romaniziranom okruenju rimskog imenskog obrasca, latinskog jezika i rimske vrste nadgrobnog spomenika moglo bi se shvatiti i kao smiljeni in javnog oitovanja neijeg liburnskog identiteta.301 Da su barem neki Liburni sigurno eljeli jasno iskazati svoju pripadnost liburnskom narodu svjedoi nekoliko natpisa na kojima je to izrijekom i uklesano rijeima natione Liburnus Liburn po narodnosti, ili samo Liburnus.302 Jedan takav, jako oteen natpis je iz antike Mursae (dan. Osijek),303 na kojem se unato slaboj ouvanosti vidi da je osoba bila ve snano romanizirana i nosila je rimska imena (Kvinto Nonije(?)). Mogue je da je u antikom Osijeku boravio kao vojnik ili po nekoj drugoj slubi.304 Mnogo je bolje ouvan natpis iz june Italije, iz dananje Canose (ant. Canusium) koji su Aulu Ariju Filemonu, Aulovom osloboeniku, postavile dvije ene, Livija Flora, osoboenica Lucijeva, i Livija Haline, osloboenica Aulova i neke ene.305
Pregled imena v. kod A. Kurili, Ususret Liburnima, 13. Usp. Anamarija Kurili, Puanstvo Liburnije od 1. do 3. stoljea po Kristu: antroponimija, drutvena struktura, etnike promjene, gospodarske uloge, doktorska disertacija (rukopis), Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1999., 188189. 302 Stoga ovdje neu obraivati neto mnogobrojnije spomenike na kojima je u imenovanju mukarca navedeno i porijeklo iz nekog liburnskog grada, osobito zato jer ono pripada standardnom elementu imenskog obrasca kod rimskih mukaraca ranog Carstva, i to ponajvie kod vojnika (v. A. Kurili, Puanstvo Liburnije, 95 i d.). 303 AE 1991: 1321: Q(uintus) No[3] / T(iti) f(ilius) na(tione) / Libur[nus an]/nor(um) [3]; AE 1994: 1479 daje neto drugaije itanje, ali, v. A. Kurili, Puanstvo Liburnije, kat. br. 2852. 304 Usp. A. Kurili, Puanstvo Liburnije, 42. 305 CIL 9, 352 = CIL 1, 1707 (1027): A(ulus) Arrius A(uli) l(ibertus) / Phi300 301
178
Pokojni Filemon nosi kombinaciju latinskih i istonjakih imena koja su de facto etniki neprozirna,306 ali je on tomu doskoio tako da je uz njih dodao i svoj etnik, Liburnus. Na taj nain je svakome koji proe uz njegov nadgrobni spomenik i zastane proitati tekst odmah bilo jasno tko je bio pokojnik i odakle je potjecao. Moemo samo nagaati to ga je moglo na to nagnati. Svakako su vanu ulogu imali njegovi sentimenti (osjeaj etnike pripadnosti, zacijelo i ponosa na tu i takvu pripadnost, i slino), ali je taj podatak zacijelo morao neto znaiti i ostalim iteljima Kanuzija; poruka koju je slao tim tekstom njima je sigurno bila jasnija nego nama danas. U tom je pogledu jo precizniji jedan drugi Liburn, koji je osim svoje etnike pripadnosti naveo jo i grad iz kojega potjee: Liburn(us) Varvar(inus) (Liburn iz Varvarije).307 Bio je aktivni vojnik, i to ueni (pisar), u carskoj floti kojoj je sjedite bilo u Ravenni na zapadnoj obali Jadrana. Da na natpisu nije dao uklesati podatak da je bio liburnskog porijekla, to se nikako ne bi dalo zakljuiti iz ostaloga sadraja; njegovo ime, ime oca i glasaki okrug (M. Valerije Kolon, sin Markov, upisan u glasaki okrug Klaudija) mogli su nositi mukarci iz brojnih drugih krajeva velike rimske drave. Vojnici su i inae poprilino esto, ee nego osloboenici, navodili svoje etniko porijeklo, pa je moda i M. Valerije Kolon samo slijedio takvu praksu, iako je tu vrlo vjerojatno bilo i elje za isticanjem svog zaviaja.308
lemo / Liburnus sit(us) / Livia L(uci) l(iberta) Flora / Livia A(uli) (mulieris) l(iberta) Haline / hered(es) non seq(uentur); A. Kurili, Puanstvo Liburnije, kat. br. 2872. 306 A. Kurili, Puanstvo Liburnije, 46, 158 i d.; Anamarija Kurili, Komemoratori i pokojnici s liburnskih cipusa: tko su, to su i odakle su?, Asseria, 8, 2010, 36 i dalje. 307 Ravenna (Italija), CIL 11, 104: D(is) M(anibus) / M(arco) Valerio / M(arci) f(ilio) Claud(ia) Co/lono Liburn(us) / Varvar(inus) scrib(a) cl(assis) / pr(aetoriae) Raven(natis) vix(it) ann(os) L / mil(itavit) ann(os) XXVI / Valerii Colonus et / [; A. Kurili, Puanstvo Liburnije, kat. br. 2872. 308 Usp. J.-M. Lassre, Manuel dpigraphie romaine, Paris: Picard, 2005, 132 i dalje.
179
Anamarija Kurili
Iz Gornje Mezije potjee spomenik jo jednoga Liburna koji se nalazio daleko od svog rodnog kraja.309 Ondje je pokopan, vjerojatno u dobi od najmanje 61 godine, a spomenik mu je postavila njegova ena Flavija Marula. Njegovo imenovanje svjedoi da je bio rimski graanin, ali ne znamo je li moda i on bio vojnik ili se ondje naao nekim drugim poslom. Gotovo identino je imenovan jedan centurion iz Rima, rodom iz liburnskog Jadera (C. Iulius C. f. Serg. Rufus Iader).310 Meutim, ovom Jadasinu otac se zvao Caius, a Rufu pokopanome u Meziji Quintus, pa je oito da se radi o dvije razliite osobe.311 Slinost njihovih imena ne treba previe iznenaivati, jer su i gentilno ime Iulius i kognomen Rufus meu najomiljenijim imenima kod Liburna koji su stekli rimsko graansko pravo.312 S druge strane, kognomeni Liburnus i Liburna te gentilna imena Liburnius i Liburnia ne mogu se smatrati pokazateljima liburnske etnike pripadnosti, kako je to prije mnogo vremena uvjerljivo pokazao M. Sui,313 pa time ni odrazima liburnskog identiteta. Njihov se nastanak radije povezuje s liburnama, bilo ratnim laama, bilo nosiljkama i njihovim nosaima.314 to, onda, moemo na koncu zakljuiti o identitetu Liburna? Svakako, varirao je ovisno o vremenu i promatraima. Njihova materijalna ostavtina pokazuje da su bili zaseban narod, iji se neprekinuti razvoj prati od 11. st. pr. Krista. Postojale su regionalne varijacije, kao i oscilacije u veliini teritorija koji su naseljavali. Iako ih je stara historiografija svrstavala meu ilirske
309 Sopot kod Guberevca (Srbija): D(is) M(anibus) / C(aio) Iul(io) Q(uinti) f(ilio) Serg(ia) / [R]ufo Libur(no) / Fl(avia) [Ma]rulla con/iug[i pi]entiss(imo) / vix(it) an(nos) [L?]XI h(ic) s(itus) e(st) (EDH HD035618; usp. A. Kurili, Puanstvo Liburnije, kat. br. 2870). 310 CIL 6, 221; usp. A. Kurili, Puanstvo Liburnije, kat. br. 2855. 311 K tomu, natpisi se razliito datiraju: ovaj iz Mezije datira se u kraj 1. st. (EDH HD035618), a onaj iz Rima u poetak 2. st., tonije, u 113. g. po Kr. (CIL 6, 221). 312 A. Kurili, Komentatori i pokojnici, 208 i d.; usp. A. Kurili, Puanstvo Liburnije, 124, 170. 313 M. Sui, Liburnus(-a), Liburnius(-ia), passim, no osobito 115. 314 Isto, 112 i dalje.
180
narode, danas prevladava miljenje, zanovano na materijalnoj kulturi i skromnim jezinim ostacima, da su bili iliriki narod srodan Histrima i Venetima, no ne i etnikim Ilirima. U oima njihovih suvremenika, kako Grka tako i Rimljana, bili su ozloglaeni gusari, ali su Rimljanima bili i prepoznatljivi kao vjeti brodograditelji, i to do te mjere da su po Liburnima nazvali jednu vrstu svog ratnog broda, liburne. Jamano su im Grci i Rimljani pripisivali i neke druge, po svoj prilici stereotipzirane, osobine; oni liburni koje spominju Juvenal i Marcijal moda su tako zvani jer si bili snani kao Liburni, ili moda brzi, vjeti, odani.... Najmanje znamo kako su sami predoavali svoj identitet, ali latinski natpisi iz razdoblja ranoga rimskog carstva svjedoe da je liburnska samosvijest bila jasna i jaka: uvaju se tradicijska osobna imena i imena boanstava, a u dalekom svijetu Liburni, ak i kad su bili osloboeni iz ropstva, na svom natpisu istiu svoju pripadnost liburnskom narodu natione Liburnus.
SUMMARY Anamarija Kurili NATIONE LIBURNUS IDENTITY OF THE PEOPLE AND IDENTITY OF AN INDIVIDUAL
The Liburni are today extinct people who lived on the east coast of the Adriatic Sea, between the rivers Krka and Raa, during the first millennium BC and in the time of Roman predominance. Their culture and existence is known today thanks to ancient writers and the material culture they left behind. This paper presents the insights we have about two aspects of the identity of Liburni one which they expressed themselves through epigraphic testimonies, and the other, which is the reflection of the vision of others, whether their contemporaries, the Greeks and Romans, or that of the later observers, historians, archaeologists, linguists and others.
181
DOMOVINSKI RAT ISTRAENOST I KONTROVERZE

The Homeland War Research and Controversies
Vesna Girardi Jurki 315

PRILOG ZA SINTEZU O UNITENOJ KULTURNO-POVIJESNOJ BATINI 1991. - 1995.
TIJEKOM AGRESIJE NA HRVATSKU,
Sagledavajui relevantnu literaturu o Domovinskom ratu Republike Hrvatske (1991.-1995.) koja se odnosi na unitene kulturno-povijesne spomenike, zakljuuje se da do danas nema prikladnog izdanja ili serije publikacija koje bi cjelovito i dokumentirano sintetizirale podatke i tijek traginih dogaanja na pojedinim hrvatskim ratnim podrujima i na egzaktniji nain pokuale dati precizniji pregled i donijeti zakljuke o otuenoj i unitenoj kulturno-povijesnoj batini (arhivima, knjinicama, filmskoj i muzejskoj grai, pokretnim i nepokretnim spomenicima kulture i dr.). Kulturocid spomenike batine uinjen tijekom Domovinskog rata od 1991. do 1995. godine na tlu Republike Hrvatske, utvrivao se od samog izbijanja sukoba (tzv. Balvan revolucija), oruanih napada na hrvatske policijske postrojbe uz potporu i agresiju Jugoslavenske narodne armije. Ministarstvo kulture, prosvjete i porta od izbijanja sukoba i ratnih operacija na tlu Hrvatske te oteenja i unitavanja kulturne batine, svakodnevno je izdavalo bilten i izvjea o tetama na spomenikoj batini, koje je redovito dostavljalo Vladi Republike Hrvatske.316 Jednako tako, knjiOvaj rad objavljujemo posthumno; Vesna Girardi Jurki (Zagreb, 15. 1. 1944. Pula, 25. 8. 2012.). Zahvaljujem Kristini Din i Mirku Jurkiu na predaji ovog rada. (ur.) 316 Ovaj je posao uz tim suradnika obavljala autorica ovog lanka. Vidi: Tomii, 2009, 45 46 cit.: Na poziv ministra akademika Vlatka Pavletia i imenovanjem predsjednika dr. Franje Tumana, 1. travnja 1991. godine Vesna Girardi Jurki stupa na dunost pomonice Ministarstva prosvjete, kul315
185
Vesna Girardi Jurki
ice o nastalim razaranjima i tetama tiskane su na hrvatskom i engleskom jeziku i razaslane diplomatskim predstavnitvima u zemlji i relevantnim institucijama u inozemstvu. Predvialo se da e se toan broj ratnih teta utvrditi sukcesivno znatno ranije, ali zbog razaranja, unitenja i otuenja do ljeta 1995. godine, vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja te nedostupnosti podruja Baranje i Podunavlja sve do jeseni 1997. godine, konano brojano i sadrajno izvjee nije bilo mogue zavriti prije 1999. godine. U Glasu Istre 1992. godine prikupljeni novinarski podaci govore: Po podacima Zavoda za zatitu spomenika kulture Republike Hrvatske, od poetka rata do danas u Hrvatskoj je oteeno ili uniteno 538 pojedinanih objekata koji su registrirani kao spomenici kulture. Minobacakim, topnikim i zranim napadima bilo je izvrgnuto 621 naselje. Meu njima su 222 povijesna naselja (47 povijesnih urbanistikih cjelina) i jedno povijesno memorijalno podruje, od ega su 24 razorena, 35 spaljena, 79 djelomice razorena i 85 oteena. Potpuno su razorene povijesne jezgre Vukovara, Vinkovaca, Lipika, Hrvatske Kostajnice i Petrinje, a tee su oteene povijesne jezgre Osijeka, Pakraca, Karlovca i Otoca. Napadnuta su i povijesna naselja, odnosno, povijesne urbanistike cjeline Dubrovnika i Splita kulturna dobra upisana na Listu svjetske batine (UNESCO). Od ukupno 538 oteenih pojedinanih nepokretnih spomenika kulture 126 je nacionalnog i svjetskog znaaja, 90 regionalnog, 169 lokalnog, a nekategoriziranih objekata ima 153. Najee su i najtee stradali sakralni objekti. Od ukupno 302 crkve i samoture i porta Republike Hrvatske u Zagrebu u resoru zatite kulturne i spomenike batine i preuzima odgovornu organizaciju zatite spomenika u vremenu neposredne i izravne ratne opasnosti primjenjujui Haku konvenciju, provodei evakuaciju spomenika, arhiva i knjinica na podruju Hrvatske. Dana 3. travnja 1992. godine Predsjednik Republike imenovao ju je ministricom kulture, prosvjete i porta u Vladi Republike Hrvatske. U tom svojstvu, uz ostale djelatnosti u korist struke i zatite hrvatske spomenike i kulturne batine tijekom ratnih razaranja ... odrala je brojna znaajna predavanja na ministarskim konferencijama o unitavanoj hrvatskoj kulturno-povijesnoj batini ....
186
Prilog za sintezu o unitenoj kulturno-povijesnoj batini ...
stanske cjeline razoreno je 87, tee oteeno 83, lake 54, a za 78 objekata nedostaju podaci i o vrsti i opsegu oteenja. Meu oteenim ili unitenim objektima je i 37 muzejskih zgrada, 10 arhiva i 16 knjinica.317 Prema rezultatima prikupljenih izvjea oteeno je oko 35% ukupnog pravno zatienog spomenikog fonda graditeljske batine Republike Hrvatske, a oko 6% je u potpunosti uniteno. Na alost, na mnogim graevinama na kojima nije provedena pravodobna zatita i obnova krovova, zidova i prozora, tete su kroz godine postajale sve vee. Prema prvim spoznajama i rezultatima popisa i procjene ratnih teta na pokretnoj batini (skulpturama, slikama, namjetaju, knjigama i dr.), napose onoj s podruja koja su bila okupirana, ocjenjuje se da je u nepovrat izgubljeno mnotvo pokretnih spomenika kulture, muzejske i arhivske grae, to je nenadoknadiv gubitak za kulturnu i nacionalnu povijest, ali dijelom i u europskim irim razmjerima. Ruilake strasti etnikih pobunjenika bile su neviene u odnosu na kulturne spomenike i prirodnu batinu i nikada nije sainjena dublja svestrana analiza tog i takvog poriva. Unitavanje tijekom vojnih operacija moglo bi dobiti svoje tumaenje, ali zateeno stanje u gradovima nastalo tijekom okupacije i na irem terenu, nije bilo plod vojnih operacija, ve sustavnog k u l t u r o c i d a.318 Dugo pripreman, osvajaki i nenajavljen rat, nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama, zapoeo je srpanjskom agresijom na Hrvatsku u ljeto 1991. godine. Do poetka 1992. godine velik je dio hrvatskog teritorija bio okupiran: dio istone Slavonije, Posavine, Banovine i Korduna, Kninske i Drnike krajine, Ravnih kotara, Dubrovakog primorja i Konavla, a paravojne su etnike formacije i Jugoslavenska narodna armija, u namjeri da se uniti i ukloni svaki trag postojanja jedne kulture, jednoga
Glas Istre, 6. 03. 1992., 13. Vesna Girardi Jurki, Stanje spomenike batine neposredno nakon oslobodilake akcije Oluja, Informacijski rat protiv Oluje, Zagreb 2008., 253266.
317 318
187
Vesna Girardi Jurki
naroda i njegova kontinuiteta na hrvatskim prostorima, unitavale povijesne graevine svih vrsta, pa ak i groblja. Broj devastiranih spomenika trebao je biti konaan za procjenu teta na spomenikim graevinama, dok se za pokretnu spomeniku batinu (slike, skulpture, crkveni i javni inventar) utvruje i nakon 1999. godine, a da se ne govori o kulturno-povijesnoj batini koja je otuena iz Hrvatske ili je nestala. Danas je veliki broj spomenika saniran, bilo nepokretnih ili pokretnih, i to veim dijelom sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, manje sredstvima lokalne samouprave, crkvenih zajednica i donacijama. Kao to je razvidno iz situacije na terenu i dostupne dokumentacije, ratna razaranja i u ovom kulturno-povijesnom spomenikom dijelu, Hrvatska je morala uz odreene iznimke i donacije iz inozemstva financijski sama snositi. Prvi oruani napadi zapoeli su upravo razaranjem graditeljske, u prvom redu s a k r a l n e b a t i n e ve je 15. oujka 1991. godine podmetnutim eksplozivom razorena neogotika kapela sv. Josipa (19. st.) na samom ulazu u povijesnu jezgru Pakraca, a 25. srpnja u Erdutu je minobacakim projektilima s druge obale Dunava pogoena srednjovjekovna kula, usprkos istaknutog znaka zatite spomenika kulture kojima je, u skladu s Hakom konvencijom, bila oznaena.319 Naime, djelatnici Ministarstva prosvjete, kulture i porta Republike Hrvatske na elu s ministrom Vlatkom Pavletiem i pomonicom za kulturnu batinu Vesnom Girardi Jurki dali su nalog za postavljanje znakova Hake konvencije koji su trebali upozoravati i tititi spomenike kulture od ratnih razaranja (plava zastava sa znakom zatite spomenika). U Hrvatskom untiu, na Banovini, 27. srpnja 1991. opljakan je i razoren franjevaki samostan s crkvom sv. Antuna Padovanskoga (17. st.), a ruevine su zapaljene. Postalo je tada jasno, da je razaranje graditeljske batine, napose
319 Vesna Girardi Jurki, Agresija na Hrvatsku zapoela je razaranjem sakralne batine (Devastacija sakralnih spomenika u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991.-1995.), Hrvatsko slovo, br. 742, (2009.), 16-17, 26.
188
sakralne arhitekture, dio planirane ratne strategije koja je do kraja ratnih sukoba sustavno provoena . Jedno od prvih upoznavanja europske strune javnosti s razaranjima spomenika kulture u Hrvatskoj i ratnim tetama uz ljudske rtve, Vesna Girardi Jurki iznijela je u off programu na svjetskom Kongresu za pra- i protopovijest u Bratislavi krajem kolovoza 1991. godine. Nevjerica u dogaanja u Hrvatskoj obuzela je sudionike skupa, a dio njih, susjeda iz bivih jugoslavenskih republika nije uope prisustvovalo projekciji. U razgovorima i komentaru za velik dio sudionika skupa iz europskih i azijskih zemalja nastali ratni sukob je bio mra, nestvarna injenica, koja nije bila gotovo za cijeli auditorij prihvatljiva nakon Drugog svjetskog rata, tako da su ove prve projekcije ostale kao jedan ruan memento nestvarnim dogaanjima u Hrvatskoj. Upravo stoga je put za upoznavanje svjetske javnosti o raznim tetama, posebno na kulturno-povijesnim spomenicima i civilizacijskoj batini Hrvatske bio izuzetno mukotrpan. Osjealo se u zraku da ih hrvatski ratni problemi i vojna razaranja spomenika kulture i unitavanje kulturno-povijesne batine bitno ne diraju, a to je s hrvatske strane bilo teko prihvatiti i shvatiti, jer se na takve razgovore i neshvaanje pravog stanja s ratom zahvaenih podruja jo uvijek nije bilo naviklo. Pogovorom ratnom izdanju knjige Umjetniko blago Hrvatske 1993. godine Radomir Ivanevi rezimira uinak agresije na spomenike kulture i kulturnu batinu prikazujui na kartama i dokumentarnim fotografijama zastraujuu veliinu tada okupiranog i devastiranog teritorija Hrvatske (gotovo jedna treina zemlje) i nepojmljivo visok broj razorenih ili oteenih sakralnih, javnih i stambenih objekata, kao itavih gradova i naselja i ambijentalnih cjelina ....320 Smatra se, da je jedna od specifinosti spomenike tragedije koja se tijekom
320 Radovan Ivanevi, Namjerno unitavanje hrvatske kulturne batine tijekom srpsko-crnogorske agresije 1991.-1995., Ranjena crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1996., 73.
189
Vesna Girardi Jurki
pet godina rata odigravala u Hrvatskoj u tome da su mnogi spomenici hrvatske kulturne batine uniteni prije nego to su Europa i svijet bili upoznati s njihovim postojanjem, a neke spomenike cjeline kao npr. unitena barokna jezgra Vukovara postala je poznata tek onda kada je nakon viemjesenih topnikih i raketnih razaranja gotovo bila unitena. U jesen 1991. godine delegacija UNESCO-a je prvi put na elu s tajnikom generalnog ravnatelja Danielom Janicotom i savjetnikom Rokom Vogriem posjetila Ministarstvo prosvjete, kulture, porta i tehnike kulture Republike Hrvatske u Zagrebu da bi se upoznala s nastalom traginom situacijom glede kulturnih spomenika na ratnom podruju razdvajanja i privremeno okupiranom teritoriju.321 Nakon prvog posjeta UNESCO-ve delegacije Hrvatskoj dolo je do postupnih promjena stavova ove svjetske organizacije kojoj je na elu bio generalni ravnatelj Federico Mayor. Osobno je, nakon podnesenih izvjea, reagirao tako da je nakon telefonskih dogovora pripremio i poslao u Hrvatsku slubenu Komisiju zaduenu za spomeniku batinu na Popisu svjetske zatiene batine UNESCO-a (Split, Dubrovnik, Plitvice) na elu s Colinom Kaiserom i Brunom Cernezom, kako bi se utvrdilo stanje na hrvatskim spomenikim zatienim cjelinama. Ova delegacija ostala je u Dubrovniku sve do priznanja Hrvatske 15. sijenja 1992. godine. Povijesne jezgre naselja u kojima nije bilo nikakvih vojnih postrojbi i ustanova, niti bilo kakvih drugih stratekih ciljeva, mjesecima su tijekom 1991. i 1992. godine, bile pod minobacakom ili topnikom vatrom, bombardirani ili razarani podmetnutim eksplozivom. Tako su na samome poetku agresije na Hrvatsku u tim naseljima stradale mnoge graevine koje su pripadale najviim vrijednostima hrvatske graditeljske
321 Vesna Girardi Jurki, Hrvatska misija pri Organizaciji ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu u Parizu, 1995.-2001., Sjeanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske, I. desetljee, knj. II., Zagreb, 2010., 168.
190
batine, kao to je crkva sv. Petra i Pavla (neogotika katedrala) i Hrvatsko narodno kazalite u Osijeku, Franjevaki samostan (14. st.), Dominikanski samostan (13.-14. st.) i crkva sv. Kri na Pilama (18.st.), Benediktinski samostan (18. st.), palaa Sponza, Festivalska i mnoge druge palae i zgrade u najuoj povijesnoj jezgri Dubrovnika grada na listi svjetske batine UNESCO-a; probijena je topovskim projektilom i jedinstvena kamena kupola ibenske katedrale sv. Jakova,322 razorena je i do temelja spaljena gotika crkva Pohoda Blaene Djevice Marije u Voinu sagraena 1500. godine, teko su oteene povijesne cjeline Lipika, Vukovara, Vinkovaca, Pakraca, Daruvara, Petrinje, Naica, Karlovca, Slunja, Hrvatske Kostajnice, Zadra i drugih povijesnih gradova diljem Hrvatske. Godine 1992. imenovana ministrica kulture, prosvjete i porta u Vladi jedinstva Franje Gregoria, Vesna Girardi Jurki je u svibnju iste godine ministra kulture Maarske, g. Horvata, i maarsku delegaciju upoznala s aktualnim kulturocidom, razaranjem spomenike batine, tragedijom kolstva i izmjetanjem djece koja su dijelom i u ovoj prijateljskoj stranoj zemlji privremeno nala utoite. U svibnju 1992. godine o nastaloj traginoj situaciji za spomeniku batinu i hrvatsko kolstvo upoznat je glavni ravnatelj UNESCO-a Federico Mayor, koji je ve 1991. godine bio informiran o vojnim napadima na Dubrovnik i Vukovar. U Parizu je donijeta odluka o formiranju nove Komisije na elu s Giselle Yvert te lanovima Bernardom Fonkerni i Giorgiom Crocijem, kojoj je bio zadatak razmotriti obnovu Dubrovnika. Po dolasku Komisije u Zagreb rasprava s Giselle Yvert i ekipom strunjaka iz Zagreba, nakon slubenog sastanka u Ministarstvu kulture i prosvjete, trajala je u restoranu Hrvatskog kulturnog kluba u Muzeju umjetnosti i obrta duboko kasno u no pod svijeama zbog ratnih opasnosti. Ga Yvert je tada prilikom posjeta Predsjedniku Republike predloila formiranje povjerenstva
322
G. 2000. upisana na svjetsku Listu kulturne batine UNESCO-a.
191
Vesna Girardi Jurki
s UNESCO-vim i hrvatskim strunjacima. Tada je formirana proirena komisija (Azedine Beschaouch, Miljenko Domjan) za metodologiju rada na obnovi Dubrovnika, a sastanke je vodio Ferdinand Meder, ravnatelj Zavoda za zatitu spomenika kulture i prirode Republike Hrvatske. Dogovoreno je da e Bruno Carnez, djelatnik UNESCO-a i kasnije ravnatelj Programa za pomo u nudi od 1994. do 2004. godine, otputovati izravno u Dubrovnik i boraviti u Zavodu za zatitu spomenika kulture, gdje je ve ranije bio svjedokom s ravnateljicom Dorom Valjalo najgorim topnikim napadima na grad na dan sv. Nikole, 6. prosinca 1991. godine i kasnije. U meuvremenu je, s obzirom na ratna razaranja u Dubrovniku, svjetska Komisija UNESCO-a, koja je zasjedala u Tunisu 1992. godine, proglasila Dubrovnik gradom u opasnosti, te je tek tada mogao zapoeti ozbiljniji europski i svjetski postupak i proces razmatranja provedbe svjetske aktualne zatite grada. Tom se prigodom saznalo da 1979. godine nisu bile zatiene gradske zidine ve samo gradska spomenika jezgra. Tijekom bombardiranja i djelominog razaranja grada, ubrzanim postupkom i zidine su ukljuene u zatitnu zonu, tako da je danas cijeli stari Dubrovnik s gradskim zidinama na svjetskom Popisu zatiene batine UNESCO-a.323 UNESCO je 1992. godine poslao svoje promatrae i pregovarae u osobi Mounira Bouchenakija, tada djelatnika Odjela za kulturnu batinu UNESCO-a u Parizu, koji je na maksimalno objektivan nain izvjetavao i o stanju u Vukovaru. Njegov najvei uspjeh u tom vremenu bio je u tome to je dobio uvid u stanje vukovarskog dvorca Eltz, crkve sv. Franje i Josipa, evidentirao je nastalu situaciju s moima Sv. Bone, utvrdio devastaciju i otuenje Bauerove zbirke umjetnina i njezin premjetaj u Srbiju.
323 Vesna Girardi Jurki, Hrvatska misija pri Organizaciji ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu u Parizu, 1995.-2001., Sjeanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske, I. desetljee, knj. II., Zagreb, 2010., 168170.
192
Najzasluenija je osoba za postupni povrat dijela ove batine u Hrvatsku nakon mirne reintegracije. Na podrujima koja su tijekom dugih est godina bila okupirana, razarani su i brisani svi tragovi postojanja povijesnih graevina: na mjestima crkava podizani su parkovi (Benkovac) i ureena parkiralita (Hrvatska Dubica) ili su upotrijebljeni kao prostori za trnicu (Okuani), iskapani su temelji sakralnih graevina, a materijal je raznesen (Gornji Bogievci); sustavno i metodino zatirani su svi dokazi civilizacijskog, nacionalnog i religioznog kontinuiteta hrvatskog naroda na tim prostorima. Potpuno su opustoeni krajolici Ravnih kotara, Drnike krajine i Banovine, a hrvatsko je sakralno graditeljstvo na tim podrujima gotovo u cijelosti bilo uniteno.324 Od prvih pojava namjernog oteivanja i unitavanja kulturne batine, u Zavodu za zatitu spomenika kulture Ministarstva prosvjete, kulture i porta Republike Hrvatske i svim ostalim zavodima za zatitu spomenika kulture u Hrvatskoj, poduzimane su mnoge mjere predviene Konvencijom za zatitu kulturnih dobara u sluaju oruanog sukoba (Haag, 1954.). Tako su potkraj godine 1991. i poetkom 1992. na mnogim graevinama spomenikog znaaja (Dubrovnik, Split, ibenik, Zadar, Zagreb, Osijek, Rijeka, Pula i drugim gradovima) postavljene zatitne konstrukcije od skela, dasaka i vrea s pijeskom. U Trogiru su Radovanov portal i portal palae ipiko zatieni zazidavanjem i djelominim obzidavanjem. U mnogim su sluajevima te zatitne konstrukcije uspjeno odolijevale krhotinama projektila pa su, zahvaljujui tome, ouvana proelja kao to su npr. ona crkve sv. Krevana (12. st.) ili katedrala sv. Stoije u Zadru. Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu i komandama vojnih oblasti, kao i komandama ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice upuen je memorandum s pozivom na potivanje kulturne
324 Autorica ovog priloga odrala je 4. lipnja 2009. g. u dvorani Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskog slova predavanje i projekciju a temu: Devastacija sakralnih spomenika u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991.-1995. Evidentirano stanje neposredno nakon Oluje, 1995..
193
Vesna Girardi Jurki
batine u skladu s odredbama Konvencije za zatitu kulturnih dobara u sluaju oruanog sukoba, koja je obvezivala i Socijalistiku Federalnu Republiku Jugoslaviju kao lanicu Ujedinjenih naroda, lanicu UNESCO-a i potpisnicu Hake konvencije iz 1954. godine. Komande vojnih oblasti i komande ratnog zrakoplovstva i ratne mornarice nisu odgovorile na memorandum, a usmenim i medijskim porukama uvjeravali su javnost da su crkveni zvonici mjesta hrvatskih napada snajperista prilikom njihovih spasilakih pothvata. Potrebno je posebno istaknuti unitenje legendarnog Sarvakog zvonika cvrkve Roenja sv. Ivana Krstitelja (19. st.). Iz odgovora Saveznog sekretarijata za narodnu obranu bilo je jasno da je potrebno pojaati pripreme u poduzimanju mjera zatite kulturne batine. Stoga su sukcesivno ministar (Vlatko Pavleti) i ministrica prosvjete, kulture i porta (Vesna Girardi Jurki) donosili akte, upute i naputke kojima je nareivano gradovima i opinama poduzimanje pojaanih i izvanrednih zatitnih mjera, kao i ostalih preventivnih radnji sa svrhom da se spomenike graevine fiziki zatite vreama pijeska, skelama i drvenom graom. Da bi se olakalo provoenje zatitnih mjera i na onim sakralnim graevinama na kojima to nije bilo mogue neposredno uiniti, u Zavodu za zatitu spomenika kulture Republike Hrvatske izraene su posebne Upute za zatitu kulturnih dobara od ratnih razaranja, koje su se temeljile na Tehnikom priruniku za zatitu kulturnih dobara od ratnih razaranja, elementarnih nepogoda i kraa. U meuvremenu se u opoj agresiji na Hrvatsku nastavlja i intenzivira razaranje njezinog povijesnog graditeljstva. U tijeku rujna 1991. godine zapoeli su prijetei letovi zrakoplova Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva iznad Dubrovnika, zatim raketiranja, a ubrzo je dolo i do opsade i razaranja kakvu grad od svog postanka nije doivio. Na podruju Banovine intenziviraju se napadi na povijesne jezgre naselja Hrvatske Kostajnice i Petrinje. U Petrinji se iz vojarne u samom gradu razara crkva sv. Lovre Muenika (18. st.) iako je bila propisno oznaena znakom Hake konvencije. Banjaluki korpus Jugoslavenske narodne
194
armije prelazi Savu i nadire prema poekoj kotlini napadajui povijesnu cjelinu Lipika i Pakraca. Na krajnjem sjeveroistoku zapoinju napadi odreda srpskih radikalnih skupina paravojske i jedinica Jugoslavenske narodne armije koji su zavrili 18. studenoga 1991. godine tragedijom Vukovara. Prema evidencijama voenim tijekom Domovinskog rata, hrvatska kulturna batina pretrpjela je velike tete. Od ukupno 6.694 naselja, koliko ih je prema slubenim statistikama bilo u Hrvatskoj, tijekom rata veu ili manju tetu pretrpjela su 894 naselja to ini gotovo 14% ukupnog broja naselja. Meu njima je 345 povijesnih naselja upisanih u registar spomenika kulture ili preventivno zatienih cjelina. Prijavljene su tete na vie od 4.000 pojedinanih povijesni graevina. U razorenim i popaljenim selima istone Slavonije i Ravnih kotara, podrujima koja su najtee stradala, nepovratno je nestao velik broj graevina tradicijske graditeljske batine. Uniten je i velik broj graevina u povijesnim naseljima koja dotada nisu bila valorizirana kao spomenici kulture. Na okupiranim podrujima u spaljenim crkvama unitena je velika koliina pokretnih spomenika kulture i umjetniki obraenog namjetaja. Brojne su muzejske zgrade oteene (posebno dvorac Eltz u Vukovaru), a muzejska je graa iz muzeja i muzejskih zbirki opljakana ili unitena. Posebno je bila unitavana ili otuivana arheoloka graa, a najstariji sakralni spomenici kulture koji svjedoe o kranskim crkvicama sagraenim od 4. do 6. stoljea i iz doba hrvatske samostalnosti od 8. do 14. stoljea bile su meta osvajaa. Uniteni su i brojni fondovi arhivske i registraturne grae u organizacijama, ustanovama, sudovima i tijelima drutvenopolitikih zajednica na podrujima na kojima su se nalazile ustanove Hrvatskog dravnog arhiva (Osijek, Slavonski Brod, Bjelovar, Karlovac, Sisak, Zadar, ibenik, Split, Dubrovnik). Oteene su mnoge zgrade knjinica (Slavonski Brod, ibenik) te uniteni i spaljeni knjini fondovi (npr. Vinkovci), a oteeni su ili uniteni i neki biblioteni fondovi meu kojima je bilo i spomenike grae (Naice, Hrvatska Kostajnica, Hrvatski
195
Vesna Girardi Jurki
unti, Kamensko kraj Karlovca, Karin). Poseban sluaj, koji treba istaknuti, dogodio se kada je neak Jovana Rakovia, zadarski uenik, spasio dio knjinog fonda prije miniranja samostana u Karinu. Na slubenom otvaranju Europskih dana nasljea u Antwerpenu, 10. rujna 1993. godine, hrvatska ministrica kulture je u uvodnom govoru na engleskom jeziku ponovno istakla: ... Hrvatska se kultura pojavila na krianju mediteranske i sredinjih europskih kultura, na sjecitu Sjevera i Juga, Istoka i Zapada. Stoljeima je bila izloena stalnim promjenama i razliitim utjecajima. Zbog toga, hrvatski kulturni identitet je obiljeen nasljeem koje se sastoji od brojnih, razliitih kultura: grke, rimske, ilirske i slavenske. Iako je to bilo jo u IX. stoljeu, Hrvatska je stekla sve atribute nezavisne drave nakon to ju je priznao papa Ivan VIII., jo je jedanaest stoljea trebalo proi prije nego li je mogla proklamirati svoju pravu vlastitu dravnost. Usprkos svih nedaa s kojima se hrvatski narod suoavao u svojoj dalekoj i novijoj povijesti, on je ugraen u stupove zapadnoeuropske civilizacije kao sudionik, utemeljitelj, branitelj i povremeno ak njen pretea. Hrvatski kulturni identitet je duboko ukorijenjen u svom kulturnom nasljeu, i njegov krucijalni element je otvorenost prema razliitim kulturnim utjecajima. Danas je ovo nacionalno i europsko kulturno nasljee u opasnosti. itave su regije pogoene ratom a neki od najeih ciljeva bili su kulturna blaga, kao to su povijesna mjesta, crkve i samostani. Sustavnom su unitavanju bili izloeni najdragocjeniji stari gradovi: Dubrovnik, Zadar, Osijek, Karlovac ... Prema obavijestima koje je prikupio Zavod za zatitu spomenika Republike Hrvatske, 857 mjesta su bila izloena opasnosti direktno ili indirektno. Ova mjesta ukljuuju 322 zatiena povijesna mjesta, 83 od njih je uniteno a 237 su oteena. Istovremeno, u ovim napadima 801 individualni
196
spomenik, registiran kao kulturno blago, oteen je ili uniten. Teko mi je navoditi: 42 muzeja, 9 arhiva i 209 knjinica takoer je oteeno, a neki od njih su i potpuno devastirani. Napadnuta, oteena i unitena mjesta ukljuuju sredite starog Dubrovnika, kulturnog spomenika upisanog na Listu svjetskog kulturnog nasljea UNESCO-a ... Stara gradska sredita Vukovara, Vinkovaca, Lipika, Kostajnice i Petrinje vie su ili manje razorena, kao i Osijek i Pakrac, dok su Karlovac, Gospi i Otoac i mnogi drugi gradovi i sela teko oteeni. Posebni su ciljevi bili sakralne graevine, meu kojima predromanike i romanike crkve u okupiranim podrujima Dalmacije. Ove graevine, posebne u znaenju svoje autohtone arhitekture i dizajna, sagraene su u vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva (veinom od kasnog VIII. do ranog XI. st.) pruaju materijalne dokaze ranih poetaka hrvatske dravnosti i tako ine skupinu kulturnih spomenika od najveeg nacionalnog znaenja. Dana 6. prosinca 1991. godine, za vrijeme snanog granatiranja grada Dubrovnika, projektili ispaljivani s brodova bive Jugoslavenske ratne mornarice pogaali su mnoge palae, povijesne graevine, gradske zidine i bedeme, ali su isto tako teko otetile kupolu katedrale i crkve sv. Vlaha. Do kraja svibnja i poetkom lipnja obnovljeni su napadi na dubrovako podruje, ovoga puta pogoeni su i oteeni Franjevaki i Dominikanski samostan. U topovskoj paljbi s brodova Jugoslavenske ratne mornarice i kopnene artiljerije pogoeni su neki dijelovi starog sredita Zadra, tako je niz spomenika visoke kategorije oteen, meu kojima su crkva sv. Krevana, crkva sv. imuna, romanika katedrala sv. Anastazije. Grad Slavonski Brod i itavo njegovo podruje Posavine takoer su bili izloeni napadima. Pogoene graevine ukljuuju baroknu cjelinu Franjevakog samostana.
197
Vesna Girardi Jurki
Pokretni spomenici, posebno crkveni inventari, iako su mnogi evakuirani i pohranjeni na sigurna mjesta, takoer su uniteni i opljakani. U krenju svih meunarodnih konvencija, nakon pada Vukovara mnogi izloeni predmeti su odneseni iz Muzeja Vukovara i Franjevakog samostana (ukljuujui prethistorijsku Vuedolsku zbirku i cijelu Zbirku Bauer). Prije nego je minirana gotika crkva u Voinu iz nje je bio opljakan i odnesen sav inventar. Takvo namjerno unitavanje kulturnog nasljea imalo je za cilj brisanje povijesnog, kulturnog i civilizacijskog identiteta jednog naroda kojemu to nasljee pripada, besprimjerno je u povijesti ratova i poprimilo je neuvene razmjere u ovom besmislenom agresivnom pritisku koji, do sada, traje ve tri godine. Iako u vrlo tekoj situaciji, i jo uvijek izloena ratnim opasnostima, Hrvatska ulae znatne napore da zatiti svoje vlastito kulturno nasljee kao dio svjetskog nasljea u cjelini....325 U takvoj tekoj situaciji oteivanja, unitavanja i otuenja spomenike batine u Hrvatskoj bilo je i svijetlih primjera svekolike financijske i medijske pomoi, kada je 1992. godine beka delegacija s gradonaelnikom Zilkom posjetila Naice i Osijek. Za sakupljanje pomoi Karlovcu i Dubrovniku zasluni su lanovi carske obitelji Otta Habsurkog i baronese von Tyssen i njene zaklade Arch. Najveu konkretnu podrku dala je pokrajina Bavarska financirajui obnovu dvorca Baani u Ludbregu, koji je pretvoren u Restauratorski centar za obnovu pokretne spomenike batine Hrvatske. Mnogi gradovi i pojedinci iz europskih zemalja (Italija, Francuska, Velika Britanija) zalagali su se u tekim trenucima unitavanja spomenika kulture u Hrvatskoj od 1991. do 1993. godine za medijsku i financijsku pomo, koja je tada bila dobrodola (posebno treba spomenuti zalaganje lady Birth Beresdorf-Njer iz Londona), jer je ratna
325 Govor ge Vesne Girardi Jurki, ministrice za kulturu i prosvjetu Republike Hrvatske na slubenom otvorenju Europskih dana nasljea u Antwerpenu, 10.-13. rujna 1993., Ljetopis Ministarstva kulture i prosvjete 1993., sv. 1, Zagreb 1994., 53 55.
198
devastacija bila enormna i danas se moe rei: neshvatljiva u civiliziranom svijetu. U razgovoru s novinarkom Vesnom Kusin poetkom 1994. godine, svjesna tekog stanja unitenih i oteenih kulturnopovijesnih cjelina i spomenika, ministrica Vesna Girardi Jurki na upit o politici obnove i zatite nepokretnih spomenika kulture stradalih u Domovinskom ratu dala je egzaktan odgovor: U ovoj godini (1994.) prvo treba dovriti procjenu ratnih teta na spomenicima kulture prema ve utvrenoj metodologiji. U program obnove, ali postupno, ulaze spomenici najvie kategorije koji su stradali u ratnim razaranjima. To su povijesna jezgra Dubrovnika, osjeka Tvra, brodska Tvrava, ua povijesna jezgra Pakraca, ljeilini kompleks Lipika, spomenici karlovake Zvijezde, najznaajniji zadarski spomenici, povijesna jezgra Skradina, ali i zajedniki pojedinani spomenici kulture kao to su ibenska katedrala, crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku, upna crkva u Voinu. Osim njih, bit e obuhvaeni i spomenici najviih kategorija u podruju koja nisu bila zahvaena ratom, ali su krajnje zaputeni, poput Velikog Tabora u Hrvatskom zagorju.326 Provedenim popisom oteenih i unitenih spomenika kulture i procjenom ratnih teta po upanijama utvreno je aktualno teko stanje vie od jedne treine ukupnog broja pravno zatienih nepokretnih spomenika kulture na podruju Republike Hrvatske. No, uz izravne tete nastale tijekom rata, naputenost i zaputenost mnogih podruja i spomenikih graevina u njima, est neodgovarajui odnos zajednice prema brojnim spomenicima kulture te nedostatak novanih sredstava i spor proces obnove, nadalje prijete velikom dijelu nepokretne i pokretne kulturne batine s teim oteenjima.
326 Vesna Kusin, Hrvatska kultura izmeu mogunosti i elja (Razgovor s ministricom mr. Vesnom Girardi Jurki, Ljetopis Ministarstva kulture i prosvjete, 1993., god. I, sv. 1, Zagreb, 1993., 21.
199
Vesna Girardi Jurki
Sakralni spomenici kulture (crkve, kapele, samostani) na istaknutom su mjestu po broju oteenih i unitenih spomenika. Najtee su stradale sakralne graevine na podrujima koja su bila okupirana, pa je tom smislu potrebno sagledati kvantitetu unitavanja i tete (Dodatak II. i III.). Na okupiranim podrujima teko su oteene ili potpuno unitene, najee namjernim miniranjem ili paljenjem, gotovo sve sakralne graevine koje pripadaju rimokatolikoj vjerskoj zajednici. Pri tome treba naglasiti da se na tim podrujima (Dubrovaka i ibenska biskupija, Zadarska nadbiskupija) nalazi najvie ranoromanikih i romanikih graevina iz najranijeg razdoblja hrvatske povijesti. Bio je to planski proveden kulturocid hrvatske sakralne batine radi pokuaja zatiranja hrvatskog nacionalnog identiteta.
DODATAK I. (Iz dijela Dnevnika o stanju spomenike batine nakon oslobodilake operacije Oluja)327
Dana 9. kolovoza 1995. godine bio je organiziran uviaj prve komisije Dravne uprave za zatitu spomenika kulture i prirodne batine u sastavu prof. Ferdinand Meder, ravnatelj, mr.sc. Branka ulc, pomonica u Ministarstvu kulture (zaduena za muzejsku djelatnost), Suadeta Midi, pomonica Ministarstva kulture (zaduena za odnose s inozemstvom), Vinko Mladineo, pravnik i Toni Blagaji, prof. te mr. sc. Vesna Girardi Jurki, veleposlanica Republika Hrvatske pri UNESCO-u i mr.sc. Miljenko Domjan, tada direktor Zavoda za zatitu kulturne
327 Ovaj tekst pripremljen za tisak temelji se na strunim izvjetajima, novinskim intervjuima, zapisima i sjeanjima s puta na kojem sam kao veleposlanica Republike Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu sudjelovala od 9. do 12. kolovoza 1995. godine. Takoer su dio pismenog izvjea podnesenog istoga mjeseca Generalnom tajniku Federicu Mayoru ove organizacije. Zamiljen je i kao dio teksta rukopisa pod nazivim Ratni spomenar. Kulturno-povijesni spomenici Hrvatske, koji je jo uvijek dijelom u rukopisu zajedno s datim intervjuima za medije.
200
batine iz Zadra, nadlenog za tek osloboeno podruje nakon oslobodilake operacije Oluja .... Tijekom obilaska S l u n j a, primio nas je upnik i pokazao polusruenu i oskvrnavljenu katoliku crkvu Presvetog Trojstva sagraenu 1726. godine, koja je zapaljena 30.11.1991. godine. U poaru je, uz njen inventar, potpuno uniten i inventar iz upne crkve u Dranik Gradu, koji je bio tu sklonjen, a u ruevnim graevinskim ostacima vrena je nuda. Ovaj vrijedan sakralni spomenik kulture s vidljivim i prepoznatljivim odlikama gotikih i renesansnih elemenata imao je teko oteenu krovnu konstrukciju, a budui da je graevina bila svoena sedrom, na lunim svodovima uoavale su se velike mrlje zelenih algi. Postojei barokni dijelovi arhitekture i crkvenog namjetaja bili su uniteni.328 S dijela privremeno premotenog sruenog mosta preko rijeke Korane uoili smo devastaciju graditeljske i prirodne batine na utoku Slunjice u Koranu, gdje je na slapovima i sedrenim kaskadama ve prije tristotinjak godina bilo formirano naselje s mlinovima. U kontinuitetu 17. i 18. stoljea u R a s t o k a m a su ovjek i priroda nali izuzetnu ravnoteu zajednikog suivota koristei vodotokove i slapove za pokretanje mlinskih kola. Lomljenim i grubo potkresanim kamenom se podzidavaju donji dijelovi i temeljni nosai mlinica i stambenih dijelova koji su postupno natapani u vodi i kroz godine obloeni vapnencem, a drvom su izgraeni gornji dijelovi graevina. Premda nam je bilo poznato da su jo 1962. godine Rastoke bile proglaene spomenikom prirodne i kulturne batine, iako smo bili sprijeeni da osobno obieno lokalitet zbog mogunosti miniranja i na daljinu se moglo uoiti da su ratna razaranja od 1991. do 1995. godine dovela ovaj tradicijski graditeljski fond
Vesna Girardi Jurki, Izvjee o stradanjima prirodne i kulturne batine Hrvatske, kolovoz 1995. (rukopis u Ratni spomenar. Kulturno-povijesni spomenici Hrvatske Marinka Muar, Stradanja i obnova graditeljske batine na podruju djelovanja Konzervatorskog odjela u Karlovcu, Godinjak zatite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999., 144.
328
201
Vesna Girardi Jurki
gotovo do potpune propasti. Tijekom okupacije pobunjenici su do temelja spalili nekoliko najvrjednijih stambenih zgrada, mlinica i gospodarskih objekata. Posebno nas je pogodio teak gubitak kompleksa Skukana, na ulazu u Rastoke kod Slunjskog mosta, koji je osim graditeljskih vrijednosti bio glavni motiv jedne od tipinih vizura Rastoka. Izvijestili su nas da su i sve ostale tradicijske kue opljakane i demolirane, a prilikom miniranja dijela mosta na Korani bio je dodatno uniten i vei dio pokrova na svim zgradama drvene konstrukcije uz Koranu, koje su mjestimino i dislocirane uz oteenje prirodnih vapnenakih barijera slapova.329 U intervjuu novinarki Vesni Kusin, tada sam rekla: Rastoke vie ne postoje kao prirodni fenomen I to rei na tu morbidnost unititi prirodne fenomene da ih ne bi netko u Hrvatskoj koristio. I sad recite mi, je li ta vlast krajine mislila da e tu ostati vjeno, pa je sama sebi minirala te slapove, ne razmiljajui da e ih danas-sutra privesti svrsi, dakle nekom turizmu. Ne, ona nije mislila dugorono, ve kratkorono, jer je bila svjesna da e njezin vijek biti kratkotrajan. Stoga su oni htjeli sve unititi, pa otii.330 Potreseni stradanjima kulturne i prirodne batine u Slunju i okolici, naa kolona vozila uputila se prema P l i t v i k i m j e z e r i m a, nacionalnom parku s 16 veih i mnogo manjih jezera pregraenih sedrenim barijerama, koji je 26. listopada 1979. godine uvrten na UNESCO-vu listu svjetske batine. Znala sam da su tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja plitviko podruje oslobaali i osiguravali pripadnici 119. istarske brigade Hrvatske vojske s oko 800 sudionika, te sam se susrela s Istranima i Goranima ispred hotela Jezero. Novinar Slobodne Dalmacije Sreko Jurdana tih je dana pisao: Na Plitvice
329 Vesna Girardi Jurki, Izvjee o stradanjima prirodne i kulturne batine Hrvatske, kolovoz 1995. (rukopis u Ratni spomenar) Kulturno-povijesni spomenici Hrvatske; Tomislav Petrinec, Rastoke temeljne vrijednosti i osobitosti, Godinjak zatite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999., Zagreb, 27-133. 330 Vesna Kusin, Razaranje iz mrnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995, 21.
202
smo stigli svega nekoliko sati nakon zavretka glavnih operacija i nismo stekli dojam da se u oslobaanju tog bioloki krajnje osjetljivog podruja u veim razmjerima koristila masovno vojna tehnika tenkovi i slino koja bi dodatno ugrozila ve drastino naeti eko sustav Suvremeni uzurpatori Plitvica bili su najvei zagaivai tog parka jo u vrijeme ustanka u Srbu sjekli su moda najljepu europsku umu, masovno ubijali rijetku divlja i lovili ribu dinamitom, da bi napokon odlui li se Hrvatska za akciju oslobaanja zaprijetili razaranjem sadrenih barijera na jezerima i unitavanjem cijelog parka. Do toga, na sreu, nije dolo 331 Obilazak Plitvica trebao je utvrditi stanje slapova i jezera nakon odlaska okupacijskih snaga, ali se to s obzirom na ostatke vojnih operacija nije moglo izvesti zbog sigurnosti. Meutim, tom prilikom sam imala osobnu ast postaviti na proelje poslovne zgrade i otkriti novu plou Nacionalnog parka, sada na hrvatskom jeziku s latininim pismom s do tada ravnateljem Nacionalnog parka u progonstvu g. Anelkom Kruieviem. Kretali smo se po jednoj uskoj deminiranoj poploenoj stazi, irine oko 50 cm, jer je postojala velika opasnost da su pojedini prilazi i prolazi minirani, odnosno da se u uem krugu nalaze neotkrivena eksplozivna sredstva. Ve tijekom razgovora u Centru za svjetsku kulturnu i prirodnu batinu UNESCO-a na elu s g. Van Den Drosteom na tu su me opasnu okolnost viekratno upozoravali i upravo iz tih razloga trea, pomno pripremana ekspertna Komisija UNESCO-a za svjetsku batinu otkazala je posjet Plitvicama. Dolazak je otkazan, unato nastojanju Hrvoja arinia, predstojnika Ureda predsjednika dr. sc. Franje Tumana i mene kao veleposlanice u Parizu, te pismenih i usmenih urgencija kod Jakui Akaija. Istom nakon mog veleposlanikog izvjea o obilasku Plitvica, komisija UNESCO-a je dola na
331 Sreko Jurdana, Povratak na Plitvice (Na licu mjesta), Nedjeljna Dalmacija, 11.08.1995, 19.
203
Vesna Girardi Jurki
Plitvika jezera radi utvrenja teta u Nacionalom parku na prirodnoj batini, jednako kao i na Rokom slapu.332 Prilikom kratkog boravka na Plitvikim jezerima uoena je teka devastacija hotelskih i stambenih objekata, utvrena su oteenja na jezerskim pristanitima i nepostojanje amaca koji su bili potopljeni te zaputenost prirodnog ambijenta ukljuujui staze i drvene ograde uz koje su bile deponirane velike hrpe smea, odbaenih uniformi krajinske policije i otpadnog materijala svake vrste. Razgovorom smo bili izvjeteni da su uniteni zaseoci Poljanak, Serti Poljana, Rastovaa i Korana i da je prostor tih tradicijskih plitvikih naselja potpuno devastiran nakon stradanja i progona stanovnitva, zarastao u raslinje tako da se ruralna struktura kua i poloaj poljoprivrednih objekata nije mogao uope utvrditi. Sve su drvene stambene i gospodarske zgrade bile unitene vatrom. Tom prigodom obili smo i oblinje naselje Mokoice, gdje smo vidjeli u Domu kulture postavljenu izlobu tzv. Republike srpske krajine, u cijelosti nedirnutu. Ve tada sam u razgovoru za Vjesnik Vesni Kusin obrazloila koji je put obavjetavanja UNESCO-a i svjetske javnosti o zateenom stanju na Plitvikim jezerima i nacionalnom parku. Moemo oekivati pomo, ali moramo potovati proceduru. Stoga Dravna uprava za zatitu kulturne i prirodne batine kao i Muzejsko dokumentacijski centar moraju izraditi to hitnije preliminarne izvjetaje koje potkrijepljene primjerenom fotodokumentacijom mogu dostaviti UNESCO-voj Komisiji za svjetsku batinu i Komisiji za kulturnu batinu koja pokriva ostale pokretne i nepokretne spomenike kulture. Prvoj se komisiji dostavljaju podaci za Plitvika jezera, a drugoj za sve ostalo. Moramo nastojati da se formira multidisciplinarna komisija UNESCO-a koja e obii cijeli taj teren, naravno nakon uklanjanja mina, obaviti uviaj i dati izvjetaj.
332 Vesna Girardi Jurki, Stanje spomenike batine neposredno nakon oslobodilake akcije Oluja, Informacijski rat protiv Oluje, Zagreb 2008., 255257.
204
Tako emo imati dvije istine, dva izvjetaja, na i njihov.333 Ve tada sam istaknula da Plitvika jezera pripadaju Listi svjetske kulturne batine, imaju jedan tretman i jednu proceduru, a Komisija za svjetsku kulturnu batinu na ijoj su Listi Plitvika jezera kao ugroena svjetska kulturna batina, zasjeda poetkom rujna i opetovano se trai izlazak tree komisije UNESCO-a s predstavnicima hrvatskih strunjaka koji bi multidisciplinarnim pristupom morali tono utvrditi injenino stanje destrukcije Plitvikih jezera Dani su praktiki odbrojeni i ako se ne uhvati taj termin za to nee biti nitko kriv.334 Ohrabreni injenicom da Plitvika jezera i sadrene pregrade nisu ipak u vrijeme petogodinje okupacije tee oteeni i da se bogat prirodni ambijent cijelog podruja Nacionalnog parka u oslobodilakom ozraju moe postupno revitalizirati, na put nas je vodio preko Krbavskog polja i vojne zrakoplovne baze u Udbini kroz Graac prema Obrovcu. U toj antitezi dojmova i emocija zaustavili smo se pred ruevinama katolike crkve sv. Josipa u O b r o v c u sagraene u 15. stoljeu i pregraene 1794. godine. Ove dvije stilske arhitektonske faze iz razdoblja kasne gotike i baroka davali su ovom sakralnom objektu posebnu kulturoloku vrijednost za obrovaki kraj. Crkva je bila teko oteena napalm minama. Krovite je izgorjelo, zidovi su se pri vrhu raspukli u zoni krovnog vijenca i izmaknuli iz vertikalne osi. Od visokih temperatura u poaru bili su veim dijelom oteeni oltari na sjevernom i junom zidu crkvenog broda, dok je glavni oltar svetita u cijelosti bio uniten.335 Razgledavajui opustjeli i gotovo naputen grad Obrovac, prilikom prijelaza preko mosta na Zrmanji radi posjeta Kulturnom domu i kinu, pod puanim mecima nepoznatih snajpera, udisali smo svje rijeni zrak koji je strujao izmeu nedalekih stijena
333
334
335 Miljenko Domjan, Obnova graditeljske batine na podruju djelovanja Konzervatrorskog odjela u Zadru, Godinjak zatite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999., Zagreb, 161.
Doroteja Jendri, Minirane plitvike kaskade?, Veernji list, 16.08.1995, 7.
Vesna Kusin, Razaranje iz mrnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995, 21.
205
Vesna Girardi Jurki
i naputenog grada rijenom udolinom, te se osvjeili prutom i vinom u maloj improviziranoj gostionici na obali rijeke. Prvi put u ivotu jela sam prut rezan bajonetom i pila crno vino iz staklenih boca vaenih iz Zrmanje. Bio je to groteskan melem za duu nakon uviaja unitenih objekata kulturne batine i zaputenih prirodnih ambijenata. U nastavku puta zaustavili smo se pred pravoslavnom crkvom koja je bila u stanju kao da je upravo zavrila misa. Otvorena vrata vodila su nas do klupa i koarice obloene ipkom u kojoj se nalazio krajinski papirnati novac. U parku ispred crkve i u dvoritu jo je uvijek putem gumene cijevi zalijevano cvijee, a sakralni mir svetita remetio je samo lagani povjetarac i poneki cvrkut ptice na grani. Dojmovi su bili pomijeani s tugom i bijesom. Za novine sam tada rekla: Na tom podruju slika je tako uasna. Sve katolike crkve su sruene, a sve pravoslavne stoje na svojim mjestima. U njima je sve kao da je sada zavrena misa. U svim mjestima antitetino njima, zgarita su i ruevine katolikih crkava. To dakle nije sluaj. To je pojava. To je oit dokaz jednog totalnog etnocida, a ne samo kulturocida. Unitavanjem sakralnih objekata, izvren je indirektan etnocid, jer je etnosu koji je tu bio, oduzeta mogunost memorije na svoje porijeklo i dravnost, koje treba sauvati za budunost. Mislim da je to bila dobro smiljena strategija336 Unitavanje hrvatskih podruja sustavno je provoeno, tako da su neka mjesta, crkve i groblja, nakon dugotrajnog razaranja bombardiranjem i artiljerijskim granatama, po osvajanju zapaljena, minirana i naposljetku tenkovima i buldoerima fiziki izbrisana s lica zemlje. Svjesno i sustavno Nastojalo se u pravom smislu rijei Zamesti svaki trag hrvatskom postojanju, trajanju i djelovanju na ovim prostorima ...337
Vesna Kusin, Razaranje iz mrnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995., 20. Radovan Ivanevi, Namjerno unitavanje hrvatske kulturne batine tijekom srpsko-crnogorske agresije 1991.-1995., Ranjena crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1996., 88-89.
336 337
206
Prilikom posjeta K a r i n u i miniranom Franjevakom samostanu s crkvom Gospe od Anela sagraenom u prvoj polovici 15. stoljea, zastali smo potreseni ljudskim razornim inima 1993. godine. Crkva uzdunog tlorisa, prekrivena gotikim slomljenim svodom i pravokutnim svetitem uz samostanskim zdanjem meu ruevinama gotovo nije bila prepoznatljiva. Prozori, gotike monofore, iako zazidane, zamjeivale su se u junom zidu. Znali smo da su crkva i samostan u 16. stoljeu bili zapaljeni i dijelom porueni te da je sakralni kompleks odlaskom Turaka, krajem 17. stoljea, obnovljen tako da je crkva dobila novu liturgijsku opremu, ali ova namjerna razaranja krajem 20. stoljea ukazivala su na posve novi barbarski kulturocid kojemu je teko nai opravdanje na naim podrujima. Poviena samostanska krila uruila su se u skladan klaustar s nadvienom platformom cisterne i zatrpali su bunarsku krunu u njezinom sreditu. Pitali smo se je li mogue da ljudski rod na ovako drastian nain uniti remek djelo spomenike batine toga podruja ruenjem elemenata svih faza gradnje od romanike i gotike preko renesanse i baroka do novijih restauratorskih zahvata historicizma 19. stoljea. Pitali smo se jesu li uniteni samostanski i crkveni inventari, skromna kulturno-povijesna franjevaka zbirka i znaajna knjinica s nekoliko jedinstvenih inkunabula i antifonarija. Bili smo potreseni injenicom da je spomeniki kompleks organizirano bio drugi puta miniran kao in osvete nakon vojno-redarstvene operacije Bljesak 1. svibnja 1995. godine. Zatekli smo u pravom smislu ruevinu i prainu koja se dizala pod toplim vjetrom, a iz ruevnog materijala izvirali su slomljeni dijelovi nekog drvenog retabla iz 15. ili 16. stoljea, te nadgrobne ploe grobova preminulih gvardijana i redovnika.338 Znali smo da su Franjevci iz samostana bili protjerani ve u kolovozu 1991. godine i da je tada po prvi puta bilo minirano istono krilo. Paradoksalno je da je tada spaen tek dio franjevake biblioteke, koja je odnesena kamionom prije
338 Grupa autora, Stradale katolike crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 293.
207
Vesna Girardi Jurki
miniranja, zahvaljujui jednom zadarskom studentu kustosu srpske nacionalnosti. Danas je on u Srbiji, premda mu se predlagao povratak u Hrvatsku. Komisija se penjala po hrpi ruevina ne mislei na opasnost od eksplozivnih sredstava, te sam meu razbacanim i unitenim crkvenim inventarom pronala dio pozlaenog stupia oltara.339 Drugi sluaj, koji me emocionalno osobno potresao, dogodio se prilikom dolaska u stari centar B e n k o v a c a. Na mjestu gdje se nekada uzdizala velebna benkovaka upna crkva Pohoenja Blaene Djevice Marije sagraena 1864. godine vie nije postojala sakralna graevina ni kao ruevina. Krupnim pijeskom je bio poravnat prostor oko kojega se jo uvijek uzdizalo pojedino stablo kao nijemi svjedok totalnog unitenja katolikog svetita. Mehanizacijom je bio poravnat teren na kojem je bila crkva, tako da ni arheolozi vjerojatno ne bi mogli pronai ostatke temeljne arhitekture. Poteena je bila zgrada upnog dvora. Bio je uklonjen svaki trag sakralnog spomenika kulture kao svjedoka razvitka i opstojnosti katolianstva na tom podruju, posebno viestoljetna prisutnost katolikih Hrvata.340 Na tom podruju smo naili na zasaen novi park mladih platana, proetali kroz hlad kolovoke vruine i popeli se na breuljak do katela u Benkovcu koji je gradila obitelj Benkovi u 15. stoljeu kao utvrdu etvrtasta tlorisa s dvije okrugle kule na istonom i zapadnom kraju junog zida i s etvrtastim visokim dononom po sredini sjevernoga. Uz istoni zid bila je prigraena u 18. stoljeu kapela sv. Ante. Znajui da je krajem 1980. godine katel bio obnovljen i da je 1991. godine u njegovim prostorijama utemeljena Zaviajna
339 Danas je, potujui stajalite franjevake zajednice, zalaganjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske i konzervatora Miljenka Domjana ovaj biser sakralne arhitekture uz samostanske prostore restauriran i ponovno obnovljen prema konzervatorskim naelima uz potovanje zateenih povijesnih oblika. Cijeli kompleks je ponovno niknuo iz ruevina i nalazi se u funkciji franjevake zajednice uz redovito bogosluenje. 340 Grupa autora, Stradale katolike crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 282.
208
muzejska zbirka, ulaskom u katel i muzejske prostorije shvatili smo da je tijekom okupacije bio zaputen i neodravan, istrunula je drvena galerija, vidikovac, oslonjena uz vrh junog zida s pristupnim stubitem. U prostorijama zbirke nalazio se razbacan muzejski inventar arheoloke, kulturno-povijesne i etnografske grae, dio knjiga na policama i podu, a u jednoj prostoriji naili smo na vie kartonskih kutija s krajikim novanicama, etnikim znakama i znamenjem. Zakljueno je da se preostali dio muzejske i knjine grae urno popie i evakuira u Zadar do ponovnog ureenja katela i muzejskih prostorija, radi postave nove zbirke i nastavka djelatnog rada Zaviajnog muzeja.341 U razgovoru s kolegom Miljenkom Domjanom prisjeala sam se svojih posjeta kao ministrice prosvjete, kulture i porta Republike Hrvatske gradu Zadru i neposrednom zadarskom zaleu tijekom obrane od 1991. do 1994. godine. Tada sam posjetila Nin, ostali smo na mostu kod gradskih vrata uz rasvjetu punog mjeseca, nedaleko vojnih poloaja pobunjenh Srba i jugoslavenske armije, jer nismo mogli proi kroz Zadar u hotel Kolovare zbog neprijateljskog granatiranja. Istom pred jutro na osobni rizik sjeam se nastavili smo put do Zadra. Ravni kotari i Bukovica, bili su krajevi koji su tijekom Domovinskog rata najvie stradali. Njihovim razaranjem neprijatelj je sustavno zatirao sve nesrpsko, a napose katolike bogoslune graevine, pri emu nisu bili poteeni ni najznaajniji spomenici. Dapae, prilikom prvih obilazaka terena uvjerili smo se da su na najbrutalniji nain razarani upravo povijesni biljezi u prostoru koji su svjedoili prisutnost hrvatskog ivlja. Najgore su stradale sakralne graevine koje su u prvim godinama okupacije tih prostora razarane miniranjem, i od kojih je gdjegdje ostalo djelomino sauvano tek perimetralno zie u razini zemlje samo je nekoliko gra341 Prilikom terenske nastave i izleta 2011. g. sa studentima Hrvatskih studija, u razgovoru na Aseriji s ravnateljem Muzeja antikog stakla u Zadru dr. Ivom Fadiem, saznali smo da se dio muzejske grae nalazi u Arheolokom muzeju u Zadru i da se pokuava identificirati mjesto nalaza.
209
Vesna Girardi Jurki
evina prolo neoteeno ili s manjim oteenjima.342 Tako je barokna jednobrodna crkva sv. Antuna Padovanskog u N a d i n u, sagraena 1878. godine s elementima provincijalnog baroka i obnovljena 1845. godine, bila zapaljena s inventarom u prvim mjesecima okupacije.343 Crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije sagraena 1405. godine u R o d a l j i c i m a imala je barokni mramorni oltar svojevremeno prenesen iz junog broda zadarske katedrale, teko oteena miniranjem i poarom. Ustanovljeno je da je, sreom, barokni oltar ostao sauvan, osim manjih pomicanja dijelova i rubnih oteenja ukrasne plastike.344 Dvije minobacake granate teko su otetile obiteljsku grobnu kapelu sv. Nikole u P r i s e g u, koju je sagradio 1765. godine Lovre Lemi, mjetanin Pristega za sebe i suprugu, te je minirana crkva sv. Frane iz 15/16. stoljea s dijelom groblja. Crkva sv. Martina u P r i g r a d i, ranokranska graevina izduenog pravokutnog broda i trikonkalnog svetita iz 5. i 6. stoljea, vie puta restaurirana i obnavljana, u ratnim razaranjima (napose 17.03.1992.) bila je pogoena nekolicinom tenkovskih i topovskih granata, zatim minirana i zapaljena. Zidovi apside bili su probijeni na tri mjesta, potpuno je raznesena polovica sjevernog zida s proeljem koje je srueno, a krovite zapaljeno.345 Jo bi se moglo nabrajati mnogobrojna teka oteenja katolikih sakralnih objekata i groblja, objekata koji su stradali prilikom okupacije ueg i ireg zadarskog zalea (crkva sv. Marina u Donjoj Lepuri iz 16. st., crkva sv. Ivana u Medvii iz 15. st., upna crkva UzneMiljenko Domjan,Obnova graditeljske batine na podruju djelovanja Konzervatrorskog odjela u Zadru, Godinjak zatite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999, Zagreb, 161. 343 Grupa autora, Stradale katolike crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 286. 344 Isto, 290.; Vesna Girardi Jurki, Stanje spomenike batine neposredno nakon oslobodilake akcije Oluja, Informacijski rat protiv Oluje, Zagreb 2008, 261. 345 Grupa autora, Stradale katolike crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 296-297.; Vesna Girardi Jurki, Stanje spomenike batine neposredno nakon oslobodilake akcije Oluja, Informacijski rat protiv Oluje, Zagreb 2008., 262.
342
210
senja Blaene Djevice Marije u Peruiu graene od 14. do 18. st., starokranska crkva sv. Mihovila na groblju u Popoviima, jo iz rimskog doba i dr.), ali u sjeanju mi je posebno ostala i ruevina omanje jednobrodne crkve sv. Martina na groblju u L e p u r i n a m a, neposredno uz prometnicu, koja je u i oko sebe na groblju imala antike i kasnoantike elemente arhitekture.346 Na naem inspekcijskom putu dalje prema Kninu, gotovo sve katolike crkve i crkvice bile su sruene, a pravoslavne nedirnute nakon hrvatske vojno-redarstvene oslobodilake operacije. Poneka je jo uvijek bila ukraena svjetleim lukovima i pravoslavnim krievima, kao da je tek zavrila svetkovina. Pozicija tih bogomolja, katolikih i pravoslavnih u gotovo antitetikom poloaju nekadanjeg suivota, zorno je ukazivala na jasnu injenicu: katoliki sakralni objekti bili su rueni tijekom okupacije, a pravoslavni hramovi ostali su cijeli nakon prolaska hrvatskih redarstveno-vojnih jedinica i gotovo se inilo da su i dalje u sakralnoj funkciji. Unitavanje katolikih sakralnih objekata i crkvenog inventara bio je za vrijeme okupacije ne samo kulturocid ve i indirektni etnocid. Etnosu, Hrvatima, koji su na tim podrujima ivjeli, pokuala se oduzeti mogunost memorije na njihovo podrijetlo i dravnost. To nije bila sluajnost, to je bila dobro smiljena strategija neprijatelja. Nakon dolaska u K n i n, kraljevski Zvonimirov grad te posjete kninskoj tvravi s visoko podignutom hrvatskom zastavom i Zaviajnoj zbirci bez inventara s morbidnom srpskom navodno avangardnom izlobom nekoliko skulptura i crtea, bila sam zateena podvojenou morala i ideologije srpskih separatista koji se iskazivao i u krajinskoj umjetnosti. Radilo se o kapeli u kninskoj tvravi koja je svojevremeno bila nukleus Muzeja hrvatskih kamenih spomenika fra Luje Maruna. Kapela je u vrijeme okupacije ostala galerijski prostor. Uavi u galeriju, komisija je ostala zateena ianom skulpturom odsjeenih
346 Vesna Girardi Jurki, Stanje spomenike batine neposredno nakon oslobodilake akcije Oluja, Informacijski rat protiv Oluje, Zagreb 2008., 262.
211
Vesna Girardi Jurki
ekstremiteta iz koje iklja krv. Samo nekoliko metara dalje bio je zloglasni zatvor u koji su bili zatvarani i mueni hrvatski domoljubi i simpatizeri. U Kninu smo takoer bili upoznati s graevinskim ostacima Franjevakog samostana (graenog 1469. godine) i upne crkve sv. Ante Padovanskog u sreditu grada, graene u historicistikom, neoromanikom-neogotikom stilu 19. stoljea, koja je ve poetkom okupacije bila zapaljena pri emu je izgorjelo krovite s unutranjim sakralnim inventarom, a glavni i boni oltari su oteeni.347 Prilikom posjeta D r n i u radi utvrivanja stanja kulturne batine, nakon razgovora s gradonaelnikom, komisija je najprije posjetila ruevine crkve sv. Ante Padovanskog iz predturskog doba 1483. godine, koja je bila pregraena kao damija s kupolom i trompama, a u 18. stoljeu preoblikovana u katoliku crkvu. Izmeu 1790. i 1793. godine jugozapadno od crkve bio je podignut visok zvonik. Nakon neprijateljskog zaposjedanja Drnia u Domovinskom ratu, obje su graevine miniranjem zvonika 13. lipnja 1992. godine teko oteene. Prilikom miniranja potpuno su srueni zavrni kat zvonika i piramidalni krov, a donji je dio oteen detonacijom. Zie zvonika jednim je dijelom palo na krovite prednjeg dijela crkve nainivi veliki otvor u krovu i otetivi dio kora i opreme. Usto, crkveni su oltari u vrijeme okupacije bili oteeni.348 U crkvenom prostoru nalazile su se velike bale razbacane slame, vrena je nuda, uniten je pokretni drveni inventar, propucane su slike triju vrijednih oltara datiranih od 1909. do 1920. godine. U drnikoj katolikoj crkvi su drvene skulpture svetaca, tirolske umjetnike kole, posluile kao mete u koje se gaalo kraj improviziranog anka, jer je dio prostora bio pretvoren u gostionicu. Crkva u Drniu sluila je za smjetaj ljudi,
Grupa autora, Stradale katolike crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 252. 348 Tako u: Izvjee o izvrenom uvidu u stanje spomenika kulture na osloboenom prostoru upanije ibenske i u Kninu, od 7. do 9. kolovoza 1995., autora Josipa uzele i Ive prljana, Arhiva Konzervatorskog odjela ibenik.
347
212
ovaca i koza.349 Isti sluaj zatekla sam takoer nakon obilaska junog bojita kao ministrica, u crkvi sv. Nikole Biskupa u ilipima, gdje su drvenoj Gospi bile iskopane oi i premazane ljudskom krvlju. U Drniu je katolika crkva bila privremeno pregraena u manje prostorije, kako bi se u svakoj prostoriji mogla smjestiti po jedna obitelj. Razgovor sa sveenikom ukazivao je na njegovu rezignaciju nastalu ranijim dogaanjima, ali istovremeno i iskazivanjem sree da su to sada prola vremena i da e se uskoro prii graditeljskoj i duhovnoj obnovi. Obili smo i opustoenu muzejsku zgradu iz koje su odneseni svi znaajniji muzejski eksponati. Ambivalentan odnos prema Metroviu, s jedne strane kao jugoslavenskom umjetniku s brojnim djelima u Beogradu i inozemstvu, a hrvatskog roda, rezultirao je odnoenjem njegovih djela u Knin; pronaeno je svega est skulptura. Meutim, krajinski Srbi su Metrovieva umjetnika djela razdvojili od djela hrvatskih autora. To se najbolje vidjelo u O t a v i c a m a, gdje je na mauzoleju obitelji Metrovi (crkva sv. Presvetog Otkupitelja) izgraenom 1931. godine bila oskvrnjena memorija na velikog kipara i lanova njegove obitelji pljakom memorijalne grobnice.350 Prilikom razgledavanja mauzoleja komisiji se pridruio i sin velikog umjetnika, Mate Metrovi. Podzemlje mauzoleja je bilo otvoreno, drveni sarkofazi razbijeni, kosti pokojnika razbacane, kameni prozori bili su porazbijani, metopni bronani ukrasi vrata odvaljeni i opljakani, a cjelokupan memorijalni kompleks oneien i u okolici miniran. Tu se uoavala patoloka mrnja prema memorijalnom breuljku hrvatskog umjetnika i njegove obitelji, iako je istovremeno u Parizu u Jugoslavenskom kulturnom centru preko puta sredita George Pompidou bila u to
349 Grupa autora, Stradale katolike crkve po (nad)biskupijama u Hrvatskoj, u: Ranjena Crkva u Hrvatskoj, Zagreb, 1995., 243.; Vesna Girardi Jurki, Stanje spomenike batine neposredno nakon oslobodilake akcije Oluja, Informacijski rat protiv Oluje, Zagreb 2008., 263- 264. 350 Ivan Ugrin, Raznesene kosti Ivana Metrovia, Slobodna Dalmacija (Novosti), 9. 08. 1995, 5.
213
Vesna Girardi Jurki
vrijeme otvorena izloba Metrovievih radova. To je bio oit dokaz podvojenosti i dvostrukog morala separatista u Krajini i njihove ideologije. Ono to je bilo bitno za komisijski uviaj nakon vojne operacije Oluja jest bilo utvrditi istinu, demantirati krajika izvjea i srediti iscrpnu fotodokumentaciju i dokumentaciju stanja kulturne i prirodne batine okupiranog podruja. Ve u tiskanom razgovoru s Vesnom Kusin objavljenom u Vjesniku 19. kolovoza 1995. godine rekla sam: Moramo nastojati i traiti da se formira multidisciplinarna komisija UNESCO-a koja e obii cijeli taj teren, naravno nakon uklanjanja mina, obaviti uviaj i dati izvjetaj. Tako bismo imali dvije istine, dva izvjetaja, na i njihov. Njihova stajalite trebala bi potkrijepiti na izvjetaj. Tada bismo zajedniki mogli napraviti projekt obnove, slian onom izraenom za Konavle. To je dugoroni zadatak, ali mora biti dobro fundiran. Ve tada, neposredno nakon vojne operacije Oluja iskazala sam svoju bojazan o stavu drava lanica UNESCO-a oko spaavanja spomenike batine na ranije okupiranom teritoriju. Rekla sam: Naravno, mi moramo biti oni koji elimo spasiti te ostatke i obnoviti ih. Moramo i ostale uvjeriti u nunost te obnove. Govorei s pozicije mjesta u UNESCO-u moram rei da oni suosjeaju s nama, prihvaaju da je agresor Srbija, ali se to bojaljivo govori. Oni ne izjednaavaju rtvu i agresora, jer se istina zna, ali bjee od toga i najsretniji bi bili da se o tome ne govori. Oni ele Hrvatsku s novim projektima okrenutim budunosti, a ne prolosti. Svijet e i sada eljeti simplifikaciju stvari. A od simplifikacije postoji neto jo gore. Zaboraviti! A to je ono to mi ne moemo. I tu emo biti u vjenom raskoraku.351 *** Danas, kada se Republika Hrvatska optuuje za prekomjerno granatiranje, ovaj kratak prilog neposrednih svjedoka: novinara,
351
Vesna Kusin, Razaranje iz mrnje, Vjesnik (Danica), 19.08.1995, 21.
214
ekspertnih strunjaka i dunosnika, neposredno nakon oslobodilake akcije Oluja, temeljen na objavljenim tekstovima u dnevnom tisku, osobnim zapisima i izvjetajima UNESCO-u, Godinjaku zatite spomenika kulture Hrvatske, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Uprave za zatitu kulturne batine kao i izvjeima nadlenih Regionalnih i Gradskih zavoda za zatitu spomenika kulture, stvarna su dokumentacija o stanju spomenika i prirodne batine na ovom uem podruju djelovanja redarstveno-vojnih hrvatskih oslobodilakih snaga i ujedno materijalni dokaz naenog stanja na osloboenom podruju. Danas, nakon etrnaest godina od ovih operacija, veliki dio spomenike batine je obnovljen sredstvima Republike Hrvatske, lokalne zajednice i katolike crkve. Plitvice su se razvile u jako turistiko sredite koje se podiglo kao feniks iz praine. Na alost, lanovi meunarodne zajednice bili su na terenu, ali nisu dali objektivna svjedoanstva kao ni meunarodnu obeanu pomo za obnovu batine. Strunjaci mogu iznijeti samo statistike podatke o destrukcijama i biti ponosni injenicom da smo nali vlastite strune i financijske snage za obnovu. Prema rezultatima izvjetaja na podruju Republike Hrvatske oteeno je 35% ukupnog pravno zatienog spomenikog fonda graditeljske batine, a oko 6% je na alost u cijelosti nepovratno uniteno.352. Jasno je da pravda ima dva lica!
352 Vlado Ukrainik-Vladimir Uri, Ratne tete na spomenicima kulture, Godinjak zatite spomenika kulture Hrvatske, 24-25/1998-1999, Zagreb 1999., 7-55.
215
Vesna Girardi Jurki
DODATAK II: Popis unitenih i oteenih sakralnih spomenika kulture po biskupijama:

I. Dubrovaka biskupija:
1. upne crkve: potpuno uniteno: 1; teko oteeno: 9; oteeno: 19; ukupno: 29 2. Crkve: potpuno uniteno: 4; teko oteeno: 22; oteeno: 125; ukupno: 151 3. Kapele: teko oteeno: 1; oteeno: 22: ukupno: 23 4. upne kue: potpuno uniteno: 6; teko oteeno: 1; oteeno: 14; ukupno 31 5. Samostani: teko oteeno: 3; oteeno: 25; ukupno 28 6. Groblja: teko oteeno: 14; oteeno: 24; ukupno 38.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uniteno: 11; teko oteeno: 60; oteeno: 229; ukupno 300.
Brseine (upa Trsteno), crkvica sv. Ane Dubrovnik (upa Boninovo), crkvica sv. Ilara, 19. st. Dubrovnik (upa Boninovo), crkvica sv. Kria i groblje, 19. st. Dubrovnik (Gradska upa), zborna crkva sv. Vlaha, 18. st. Dubrovnik (Gradska upa), zavjetna crkva sv. Spasa, 16. st. Dubrovnik (Gradska upa), crkva Svih Svetih (Domino), 17. st. Dubrovnik (Gradska upa), crkva sv. Josipa, 17. st. Dubrovnik (Gradska upa), Dominikanski samostan i crkva sv. Dominika, 13.-14. st. Dubrovnik (Gradska upa), crkva Navjetenja Blaene Djevice Marije, 16. st. Dubrovnik (Gradska upa), samostan Dominikanki Sv. Katarine Sijenske Dubrovnik (Gradska upa), crkvica sv. imuna i Petra, 11. st. Dubrovnik (Gradska upa), katedralna crkva Velike Gospe, 18. st. Dubrovnik (Gradska upa), Franjevaki samostan Male Brae i crkva sv. Frane, 14. st. Dubrovnik (Gradska upa), crkva sv. Ignacija, 18. st.
216
Dubrovnik (Gradska upa), crkva Preobrazbe Gospodinove (Sigurata), 11. st. Dubrovnik (Gradska upa), crkvica sv. Margarite Dubrovnik (Gradska upa), kapelica i biskupska palaa Dubrovnik (Gradska upa), sjemenite Dubrovnik (Gradska upa), crkva sv. Roka Dubrovnik (Gradska upa), samostan sestara klarisa sv. Klara Dubrovnik (Gradska upa), Benediktinski samostan i crkva sv. Marije od Katela, 18. st. Dubrovnik (Gradska upa), crkva sv. Luke Dubrovnik, Lokrum (Gradska upa), Benediktinska opatija i samostan sv. Marije Lokrumske, 11. st. Dubrovnik (upa Pile), upna crkva sv. Andrije Apostola, 9.-16. st. Dubrovnik (upa Pile), crkva sv. Presvetoga Srca Isusova, 19. st. Dubrovnik (upa Pile), crkvica sv. Ivana Krstitelja, 17. st. Dubrovnik (upa Pile), crkva sv. Vinka Paulskoga Dubrovnik (upa Pile), crkva sv. Jurja, 16. st. Dubrovnik (upa Pile), crkvica sv. Petra, 18. st. Dubrovnik (upa Pile), crkva sv. Kria, 18. st. Dubrovnik (upa Pile), crkvica sv. Uzaaa Gospodinova i groblje Dubrovnik - Bosanka (upa Pile), crkvica Usaaa Gospodinova i groblje, 15./16. st. Dubrovnik - Vinjica (upa Pile), Benediktinski samostan i crkva sv. Jakova, 13. st. Dubrovnik - Donje Soline (upa Mlini), crkva sv. Nikole, 15. st. Dubrovnik - Braina (upa Mlini), crkvica sv. Luke, 16. st. Dubrovnik - Kupari (upa Mlini), crkvica sv. Stjepana i groblje, 13. st. Dubrovnik - Mlini (upa Mlini), upna crkva sv. Ilara i groblje, 13. st. Dubrovnik - Plat (upa Mlini), crkva Velike Gospe, 16. st. Dubrovnik - Srebrno (upa Mlini), crkvica sv. Srca Isusova Dubrovnik - Srebrno (upa Mlini), kapelica sv. Nikole, 16. st. Dubrovnik (upa Gru), Dominikanski samostan i crkva sv. Kria, 15. st. Dubrovnik (upa Lapad), crkva Gospe od Milosra, 13. st. Dubrovnik (upa Lapad), crkva i krstionica sv. Mihovila
217
Vesna Girardi Jurki
Dubrovnik (upa Lapad), samostan Sluavki Malog Isusa Dubrovnik (upa Lapad), Franjevaki samostan i kapelica sv. Josipa Dubrovnik (upa Lapad), samostan Keri Boje Ljubavi i kapelica (Salvator) Dubrovnik (upa Lapad), Kapucinski samostan Gospe od Milosra Dubrovnik (upa Lapad), crkvica Presvetog Trojstva Dubrovnik - elopeci (upa Mandaljena), Dominikanski samostan sv. Vinka Fererskoga, 17. st. Dubrovnik - Dubac (upa Mandaljena), crkva Gospe od obrane Dubrovnik - Mandeljena (upa Mandaljena), upna crkva sv. Marije Mandalene, 13. st. Dubrovnik -Sustjepan (upa Mokoia), crkva sv. Stjepana Prvomuenika i groblje, 15. st. Dubrovnik - Mokoica (upa Mokoia), upna crkva sv. Spasa Dubrovnik - Postranje (upa Postranje), upna crkva Velike Gospe i groblje Dubrovnik (upa Roat), crkva Velike Gospe, 12. st. Dubrovnik - Roat (upa Roat), upna crkva Velike Gospe i groblje, 12. i 18. st. Dubrovnik - Roat (upa Roat), Franjevaki samostan i crkva Pohoda Blaene Djevice Marije, 16. st. Dubrovnik - umet (upa Roat), crkva Presvetog Trojstva Dubrovnik - Komolac (upa Roat), crkvice sv. Duha i groblje, 16. st. Gornji Brgat (upa Brgat), upna crkva sv. Ane i groblje Gornji Brgat (upa Brgat), crkvica sv. Ane, 14. st. Osojnik (upa Osojnik), crkva sv. Jurja Muenika i groblje Cavtat (upa Cavtat), Franjevaki samostan i crkva Gospe Snjene, 15. st. Cavtat (upa Cavtat), mauzolej i crkva sv. Roka i sv. Kria ilipi (upa ilipi), crkva sv. Nikole Biskupa, 19. st. Gabrili (upa ilipi), crkvica sv. Martina, 14. st. Gruda (upa Gruda), upni dvor i crkva Presvetoga Trojstva, 19. st. Molunat (upa Ploice), crkvica sv. Ivana Krstitelja, 19. st. Poljice (upa Ploice), crkvica sv. Ilije
218
Pridvorje (upa Pridvorje), Franjevaki samostan i crkva sv. Vlaha, 15. st. Radovii Gornji (upa Gruda), crkvice sv. Luke Strava (upa Stvara), upni dvor i crkva sv. Jurja Muenika, 19. st. Vitaljina (upa Vitaljina), upna crkva Uzaaa Gospodinova i groblje Vitaljina (upa Vitaljina), crkvica sv. Spasa, 15. st. Banii (upa Banii), crkva sv. Marije Magdalene i groblje, 19. st. epikue (upa Lisac), crkvica sv. Ilije, 18. st. epikue (upa Lisac), crkvica sv. Roka, 17. st. esvinica (upa Ston), crkvica sv. Nikole i groblje Kotezi (upa Lisac), crkvica sv. Duha Lisac (upa Lisac), crkvica Svih Svetih, 16. st. Lisac (upa Lisac), kapela Srca Isusova Lisac (upa Lisac), crkva Gospe od Rozarija i groblje, 17. st. Trnovica (upa Lisac), crkvica sv. Ivana Krstitelja i groblje Podimo (upa Lisac), crkvica sv. Ane i groblje Doli (upa Zaton-Doli), upna crkva sv. Petra i Pavla, 17. st. Mali Ston (upa Mali Ston), upna crkva sv. Antuna Opata, 14. st. Mali Ston (upa Mali Ston), crkvica sv. Ane i groblje, 18. st. Olje (upa Olje), upna crkva sv. Roka, 13. st. Olje (upa Olje), crkva sv. Petra i Pavla, 16. st. Olje (upa Olje), crkva sv. Nikole, 17. st. Stupa (upa Olje), crkvica sv. Petra i groblje Slano (upa Slano), Franjevaki samostan i crkva sv. Jeronima, 14. st. Slano (upa Slano), upna crkva sv. Vlaha, 18. st. tedrica (upa Topolo), crkvica Presvetog Trojstva i groblje Topolo (upa Topolo), crkva sv. Stjepana, 17.-18. st. Topolo (upa Topolo), crkva sv. Luke, 19. st. Trnova (upa Banii), crkvica Glavosjeka Sv. Ivana Krstitelja, 18. st.
219
Vesna Girardi Jurki
II. akovaka i srijemska biskupija: 1. upne crkve: potpuno uniteno: 5; teko oteeno: 33; oteeno: 36; ukupno: 74 2. Crkve: potpuno uniteno: 8; teko oteeno: 22; oteeno: 21; ukupno: 51 3. Kapele: potpuno uniteno: 11; teko oteeno: 17; oteeno: 11: ukupno: 39 4. upne kue: potpuno uniteno: 9; teko oteeno: 26; oteeno: 61; ukupno 96 5. Samostani: potpuno uniteno: 3; teko oteeno: 10; oteeno: 12; ukupno 25 6. Groblja: potpuno uniteno: 2; teko oteeno: 4; oteeno: 4; ukupno 10. Ukupno stradalih objekata: potpuno uniteno: 38; teko oteeno: 112; oteeno: 145; ukupno 295. Batina (upa Batina), upna crkva sv. Valentina Muenika Beli Manastir (upa Bedli Manastir), crkva sv. Martina Biskupa, 18. st. Branjina (upa Branjina), crkva Pohoenja Marijina, 19. st. Branjin Vrh (upa Branjin Vrh), upna crkva Uzvienja Sv. Kria, 18. st. Dra (upa Dra), crkva sv. Barbare Djevice Muenice, 19. st. Duboevica (upa Duboevica), crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije, 18. st. Popovac (upa Popovac), crkva sv. Josipa, 18. st. Topolje (upa Topolje), crkva sv. Petra i Pavla Topolje (upa Topolje), crkva sv. Marka, 18. st. Klakar (upa Klakar), crkva sv. Jakova Apostola, 19. st. Oprisavci (upa Oprisavci), upna crkva Uzvienja Sv. Kria, 19. st. Slavonski Brod, Franjenaki samostan i crkva Slavonski Brod, crkva sv. Josipa Radnika Slavonski Brod, crkva sv. Nikole Tavelia
220
Baranjsko Petrovo Selo (upa Baranjsko Petrovo selo), crkva sv. Lovre Bilje (upa Bilje), crkva Bezgrenog zaea Blaene Djevice Marije, 18. st. eminac (upa eminac), crkva Presvjetlog srca Isusova Darda (upa Darda), crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st. Javodnjak (upa eminac), crkva sv. Vandelina Kneevi Vinogradi (upa Kneevi Vinogradi), crkva sv. Mihovila Arkanela, 19. st. Kozarac (upa eminac), crkva sv. Emerika Lu (upa Lu), upna crkva sv. Marije Magdalene, 18. st. Novi Bezdan (upa Baranjsko Petrovo selo), crkva sv. Mihaela Petlovac (upa Petlovac), crkva Naaa Sv. Kria, 18. st. Torjanci (upa Torjanci), crkva roenja Blaene Djevice Marije, 19. st. Zmajevac (upa Zmajevac), crkva Naaa Sv. Kria, 18. st. akovo (upa akovo), katedrala sv. Petra akovo (upa akovo), biskupski dvor akovo (upa akovo), samostan Sestara Sv. Kria akovo (upa akovo), bogoslovno sjemenite akovo (upa akovo), memorijalni muzej J. J. Strossmayera Koritna (upa Semeljci), crkva sv. Ane Mrzovi (upa Vrbica), crkva sv. Barbare Apevci (upa Lipovac), crkva sv. Ilije Proroka Ilok (upa Ilok), upna crkva sv. Ivana Kapistrana, 12. st. Lipovac (upa Lipovac), crkva sv. Lovre Muenika, 19. st. Lipovac (upa Lipovac), crkva sv. Luke 19. st. Aljma (upa Aljma), crkva Pohoenja Marijina Gospa od Utjehe, 19. st. Aljma (upa Aljma), samostan i kapela Malih Sestara Isusovih epin (upa epin), upna crkva Kristova Uskrsnua Dalj (upa Dalj), crkva sv. Josipa Edrut (upa Dalj), crkva Svih Svetih Ernestinovo (upa Ivanovac), crkva Presvetog Trojstva Ivanovac (upa Ivanovac), crkva sv. Rozalije Djevice
221
Vesna Girardi Jurki
Josipovac, kapela sv. Josipa Osijek Gornji Grad, grobljanska crkva sv. Ane Osijek Gornji Grad, crkva sv. Roka, 18. st. Osijek Tvra, crkva sv. Mihovila Arkanela, 18. st. Osijek Tvra, Franjevaki samostan i crkva sv. Kria Osijek Tvra, svetite Presvetog Srca Isusova Osijek Donji Grad, crkva Presvetog Imena Marijina 18. st. Osijek, Kapucinski samostan i crkva sv. Jakova, 18. st. Osijek, upna crkva sv. Petra i Pavla Osijek, grobljanska crkva sv. Kria Sarva, crkva Roenja sv. Ivana Krstitelja, 19. st. Tenja (upa Tenja), crkva sv. Ane, 19. st. Tenjski Antunovac (upa Ivanovac), crkva sv. Antuna Padovanskog, 19. st. Berak (upa Berak), crkva Muenitva sv. Ivana Krstitelja, 19. st. Orolik (upa Berak), crkva sv. Luke Svinjarevci (upa Berak), crkva sv. Marina Biskupa akovci (upa akovci), crkva sv. Joakima i Ane, 19. st. eletovci (upa Nijemci), crkva sv. Ivana Kapistrana Nijemci (upa Nijemci), crkva sv. Katarine Djevice Muenice, 15./16. st. Podgrae (upa Nijemci), crkva sv. imuna i Jude Tadeja Komletinci (upa Komletinci), crkva Bezgrenog Zaea Blaene Djevice Marije, 19. st. Komletinci (upa Komletinci), grobljanska kapela, 19. st. Novi Jankovci (upa Novi Jankovci), crkva Svih Svetih, 19. st. Privlaka (upa Privlaka), crkva sv. Martina Biskupa, 18. st. Slakovci (upa Slakovci), crkva sv. Ane, 18. st. Stari Jankovci (upa stari Jankovci), crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije (Velika Gospa), 18. st. Bapska (upa Bapska), grobljanska kapela sv. Marije, 12.-14. st. Bapska (upa Bapska), crkva sv. Jurja Muenika, 18. st. Bapska (upa Bapska), kapela (na Pajzou) Bogdanovci (upa Bogdanovci), crkva Naaa Sv. Kria Borovo (upa Borovo), upna crkva Gospe Fatimske
222
Borovo (upa Borovo), kapela sv. Josipa Radnika Borovo Priljevo (upa Borovo), kapela Gospe od Hrasta Ilaa (upa Ilaa), crkva sv. Jakoba Apostola Starijeg, 18. st. Ilaa (upa Ilaa), kapela sv. Kria i groblje Ilaa (upa Ilaa), svetite Blaene Djevice Marije na Vodici (Gospa Ilaka), 19. st. Lipovaca (upa Borovo), crkva sv. Ane, 19. st. Lovas (upa Lovas), crkva sv. Mihovila Arkanela, 18. st. Opatovac, kapela sv. Rozalije, 19. st. Sotin (upa Sotin), zavjetna crkva Martije Pomonice arengrad (upa arengrad), samostan sestara Karmelianki i crkva sv. Petra i Pavla, 17. st. Tompojevci (upa Tompojevci), crkva sv. Marije Magdalene, 19. st. Tovarnik (upa Tovarnik), crkva sv. Mateja i Bartola, 19. st. Tovarnik (upa Tovarnik), grobljanska kapela Uzvienja sv. Kria Vukovar (upa Vukovar), kapela Sv. Roka, 19. st. Vukovar (upa Vukovar), Franjevaki samostan i crkva sv. Filipa i Jakova, 18. st. Vukovar (upa Vukovar), grobna kapela obitelji Eltz i groblje, 19. st. Vukovar (upa Vukovar), kapela sv. Kria Nard (upa Valpovo), kapela sv. Katarine Babina Greda, upna crkva sv. Lovre Divoevci (upa Velika Kopanica), crkva sv. Filipa i Jakova Jaruga (upa Sikirevci), crkva Uzaaa Isusova Kruevica, crkva Roenja Blaene Djevice Marije Antin (upa Tordinci), crkva sv. Antina Padovanskog elije (upa Tordinci), crkva Srca Isusova Koro (upa Tordinci), crkva Uzaaa Kristova Tordinci (upa Tordinci), crkva Presvetog Trojstva, 18. st. Ceri (upa Nutar), kapela sv. Katarine Ceri (upa Nutar), filijalna crkva
223
Vesna Girardi Jurki
Marinci (upa Nutar), crkva Bezgrenog Zaea Blaene Djevice Marije Nutar (upa Nutar), crkva Duha Svetoga, 19. st. Jarmina (upa Jarmina), crkva sv. Vendelina Opata, 19. st. Vinkovci, crkva sv. Euzebija i Pollona, 18. st. Vinkovci, crkva sv. Ilije - Meraja, 15. st. Vinkovci, grobljanska kapelica i groblje Vinkovci, kapelica Sestara Sluavki Malog Isusa Vinkovci, crkva sv. Nikole Biskupa Vinkovci, crkva sv. Josipa Vinkovci, samostan Franjevaca konventualaca i crkva Bezgrenog Zaea Marijina Vinkovci, crkva sv. Vinka Pollottia Vinkovci, crkva sv. irila i Metoda Rajevo Selo (upa Rajevo Selo), crkva sv. Ilije Proroka, 19. st. III. Rijeko senjska nadbiskupija: 1. upne crkve: potpuno uniteno: 9; teko oteeno: 12; oteeno: 3; ukupno: 24 2. Crkve: potpuno uniteno: 5; teko oteeno: 2; oteeno: 4; ukupno: 11 3. Kapele: potpuno uniteno: 5; teko oteeno: 5; oteeno: 8: ukupno: 18 4. upne kue: potpuno uniteno: 6; teko oteeno: 8; oteeno: 7; ukupno 21 5. Groblja: potpuno uniteno: 1; teko oteeno: 3; oteeno: 1; ukupno 5. Ukupno stradalih objekata: potpuno uniteno: 26; teko oteeno: 30; oteeno: 23; ukupno 79. Bilaj (upa Bilaj), crkva sv. Jakova Apostola, 19. st. Graac (upa Graac), upna crkva sv. Jurja Muenika, 18. st. Gospi (upa Gospi), upna crkva Navjetenja Blaene Djevice Marije, 18. st.
224
Liki Novi (upa Liki Novi), upna crkva sv. Antuna Padovanskog, 17. st. Liki Osik (upa Liki Osik), crkva sv. Josipa, 19. st. Liki Ribnik (upa Liki Ribnik), upna crkva sv. Apostola Petra i Pavla, 19. st. Lovinac (upa Lovinac), upna crkva sv. Mihovila Arkanela, 18. st. Lovinac (upa Lovinac), kapelica Gospe Lurdske Lovinac - Cvitua (upa Lovinac), crkvica sv. Antuna Padovanskog, 19. st. Perui (upa Perui), crkva sv. Roka Perui (upa Perui), upna crkva Uzvienja Sv. Kria, 17. st. Podlapaa (upa Podlapaa), upna crkva sv. Jurja Muenika, 18. st. Riice (upa Riice), upna crkva sv. Marije Magdalene, 18. st. Sveti Rok (upa Sv. Roka), upna crkva sv. Roka, 18. st. Sveti Rok (upa Sv. Roka), kapelica Gospe Lurdske Trnovac (upa Trnovac), upna crkva sv. Nikole Blaenoga, 19. st. Vranik (upa Lovinac), crkvica sv. Franje Asirkoga, 19. st. Cerovnik (upa Cerovnik), crkvica Presvetog Srca Isusova Plaki (upa Plaki), upna crkva sv. Ane, 19. st. Saborsko (upa Saborsko), crkva sv. Ivana Nepomuka Saborsko (upa Saborsko), grobljanska kapela sv. Marije od Roarija, 19. st. Brlog (upa Brlog), upna crkva Pohoenja Blaene Djevice Marije, 19. st. anak (upa anak), upna crkva Blaene Djevice Marije od Sv. Krunice, 18. st. Otoac (upa Otoac), upna crkva Presvetog Trojstva Prozor (upa Prozor), upna crkva Uzvienja Sv. Kria, 18. st. Ramljani (upa Ramljani), upna crkva sv. Mihovila Arkanela, 18. st. vica (upa vica), upna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st. Sinac upa Sinac), upna crkva sv. Ilije, 18. st.
225
Vesna Girardi Jurki
Cetingrad (upa Cetingrad), crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije, 19. st. Cvitkovi (upa Cvitkovi), crkva sv. Nikole Blaenoga, 14. st. Cvitkovi (upa Cvitkovi), crkvica sv. Valentina, 18. st. Dranik Grad (upa Dranik Grad), upna crkva sv. Antuna Padovanskog, 19. st. Gornji Laevac (upa Laevac), upna crkva sv. Jurja Muenika, 18. st. Gornji Laevac (upa Laevac), kapela Marke Boje Kraljice Svijeta Hrvatski Blagaj (upa Hrvatski Blagaj), upna crkva sv. Duha, 19. st. Pavlovac (upa Hrvatski Blagaj), kapelica sv. Ane Prijeboj (upa Korenica), crkva sv. Jurja, 19. st. Rakovica (upa Rakovica), upna crkva sv. Jelene Kriarice, 19. st. Slunj (upa Slunj), crkva Presvetog Trojstva, 18. st. Slunj (upa Slunj), kapelica sv. Magdalene i groblje Smoljanac (upa Drenik Grad), drvena kapela sv. Ivana Krstitelja i groblje, 18. st. Vaganac (upa Vaganac), upna crkva Uzvienja sv. Kria Zavalje (upa Zavalje), upna crkva sv. Franje Asirkoga, 18. st. Zavalje (upa Zavalje), crkvica sv. Kria Veliki Skoaj (upa Zavalje), crkva Blaene Djevice Marije Lurdske. IV. Splitsko - makarska nadbiskupija: 1. upne crkve: potpuno uniteno: 1; oteeno: 4; ukupno: 5 2. Crkve: teko oteeno: 3; oteeno: 1; ukupno: 4. Ukupno stradalih objekata: potpuno uniteno: 1; teko oteeno: 3; oteeno: 3; ukupno 9. Cetina / Vrlika (upa Vrlika), starohrvatska crkva sv. Spasa, 9. st.
226
Jeevi (upa Vrlika), nova crkva sv. Spasa Maovice (upa Vrlika), crkva sv. Jure Vrlika (upa Vrlika), upna crkva Gospe od Roarije, 19. st. Maljkovo (upa Potravlje), crkva sv. Josipa Zasiok (upa Zasiok), upna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st.
V. ibenska biskupija: 1. upne crkve: potpuno uniteno: 8; teko oteeno: 8; oteeno: 4; ukupno: 20 2. Crkve: potpuno uniteno: 19; teko oteeno: 15; oteeno: 19; ukupno: 53 3. Kapele: potpuno uniteno: 6; teko oteeno: 1; oteeno: 1: ukupno: 8 4. upne kue: potpuno uniteno: 5; teko oteeno: 6; oteeno: 8; ukupno 19 5. Samostani: teko oteeno: 4; oteeno: 3; ukupno 7 6. Groblja: teko oteeno: 10; oteeno: 8; ukupno 18. Ukupno stradalih objekata: potpuno uniteno: 38; teko oteeno: 44; oteeno: 43; ukupno 125. Badanj (upa Drni), crkva sv. Ivana Krstitelja, 14. st. Drinovci (upa Miljevci), crkva Presvetoga Imena Isusova, 18. st. iritovci (upa Miljevci), crkva sv. Petra i Pavla, 19. st. Drni (upa Drni), upna crkva Gospe od Roarija, 19. st. Drni (upa Drni), crkva sv. Ante Padovanskoga, 14. st. Krike (upa Drni), crkva Kraljice Marije Linjak (upa Drni), crkva sv. Ilije Proroka, 14. st. Sedrami (upa Drni), crkva Presvetog Trojstva, 18. st. Trbounje (upa Drni), crkva sv. Franje itni (upa Drni), crkvica sv. Jure, 15. st. Gradac (upa Gradac), upna crkva Roenja Marijina (Mala Gospa), 18. st. Kadina Glavica (upa Kadina Glavica), upna crkva sv. Josipa
227
Vesna Girardi Jurki
Pari (upa Kadina Glavica), crkva sv. Ivana Krstitelja Kljake (upa Kljaci), upna crkva sv. Ilije Proroka, 19. st. Konjevrate (upa Konjevrate), upna crkva sv. Ivana Krstitelja, 19. st. Otavice (upa Gradac), crkva Presvetog Otkupitelja (mauzolej obitelji Metrovi) Pakovo Selo (upa Mirlovi Zagora), crkva sv. Franje Asikoga Pokrovnik (upa Mirlovi Zagora), crkva sv. Mihovila Suveri (upa Siveri), crkva sv. Petra Apostola, 19. st. Siveri Promina (upa Siveri), kapela sv. Nediljice itluk (upa Promina), kapela sv. Roka, 19. st. Lukar (upa Promina), crkva Poroenja Marijina (Gospa atrnjska) Mratovo (upa Promina), crkva sv. Martina, 19. st. Oklaj (upa Promina), upna crkva Mihovila Arkanela, 18. st. Razvoe (upa Promina), crkva Svih Svetih, 19. st. Kijevo (upa Kijevo), upna vrkva sv. Mihovila Arkanela Kijevo (upa Kijevo), kapela sv. Katarine Unita (upa Kijevo), crkva sv. Josipa Unita (upa Kijevo), kapela sv. Katarine Biskupija (upa Knin), spomen crkva sv. Marija (Naa Gospa) Knin (upa Knin), Franjevaki samostan i upna crkva sv. Ante Padovanskoga, 15.-18. st. Zverinac Kosovo (upa Knin), crkva sv. Ane, 18 st. Vrpolje (upa Vrpolje), upna crkva sv. Jakova, 18. st. Buli (upa Liane Ostrovike), crkva sv. Antona Pustinjaka, 19. st. Liane Ostrovike (upa Liane Ostrovike), crkva sv. Nikole Tavelia Liane Ostrovike (upa Liane Ostrovike), stara crkva sv. Jeronima. 18. st. Liane Ostrovike (upa Liane Ostrovike), kapela Blaene Djevice Marije Liane Ostrovike (upa Liane Ostrovike), kapela sv. Ante
228
Ostrovica (upa Liane Ostrovike), crkva sv. Ante Padovanskoga, 18. st. Vuki (upa Liane Ostrovike), upna crkva sv. Mihovila Arhanela, 17. st. Vuki (upa Liane Ostrovike), stara crkva sv. Kate, 17. st. Vuki (upa Liane Ostrovike), crkva sv. Marka ista Velika (upa ista Velika), upna crkva sv. Ane Gaeleze (upa ista Velika), crkva sv. Ante Dragiii (upa ista Velika), crkva sv. Jure Morpolaa (upa ista Velika), crkva sv. Petra, 15. st. Dubravice (upa Dubravice), crkva Gospe Fatimske Dubravice (upa Dubravice), upna crkva sv. Kate, 15. st. Dubravice -ulii (upa Dubravice), kapela sv. Ante Pirimatovci (upa Pirimatovci), crkva Gospe od Milosti Krkovii (upa Piramatovci), crkva Svih Svetih, 15. st. Sonkovii (upa Pirimatovci), crkva sv. Marka, 15. st. Vaani (upa Pirimatovci), crkva sv. Antona Padovanskoga drapanj (upa Pirimatovci), crkva sv. Bartula, 15. st. Plastovo (upa Dubravice), crkva sv. Nikole Putnika, 14. st. Prispo (upa Dubravice), kapela sv. Roka Rupe (upa Rupe), crkva sv. Antuna Padovanskoga, 18. st. Rupe (upa Rupe), crkva sv. Jure Muenika, 15. st. Skradin (upa Skradin), katedrala Roenja Blaene Djevice Marije Skradin (upa Skradin), crkva sv. Jeronima Stankovci (upa Stankovci), upna crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije, 19. st. Stankovci (upa Stankovci), crkva roenja Blaene Djevice Marije, 19. st. Velim (upa Stankovci), crkva sv. Ante Srima Srimsko Polje (upa Grad ibenik), crkva Gospe Srimske, 11. st. ibenik (upa Grad ibenik), katedralna crkva sv. Jakova Apostola ibenik (upa Grad ibenik), crkva sv. Ane, 17. st.
229
Vesna Girardi Jurki
ibenik (upa Grad ibenik), crkva sv. Ivana ibenik (upa Grad ibenik), Franjevaki samostan i crkva sv. Frane, 14. st. ibenik (upa Grad ibenik), sjemenina crkva sv. Martina ibenik (upa Grad ibenik), samostan Sestara Franjevki Od Bezgrene i kapela Gospe od Zdravlja ibenik (upa Grad ibenik), crkva sv. Lovre ibenik - Razor (upa Grad ibenik), crkva sv. Vida, 11. st. ibenik Donje Polje (upa Grad ibenik), crkva Gospe od Griblja, 14.-15.st. Vodice Okit (upa Vodice), zavjetna crkva Gospe od Karmela. VI. Zadarska nadbiskupija: 1. upne crkve: potpuno uniteno: 18; teko oteeno: 16; oteeno: 5; ukupno: 39 2. Crkve: potpuno uniteno: 4; teko oteeno: 2; oteeno: 3; ukupno: 9 3. Kapele: potpuno uniteno: 8; teko oteeno: 7; oteeno: 6: ukupno: 21 4. upne kue: potpuno uniteno: 14; teko oteeno: 13; oteeno: 12; ukupno 39 5. Samostani: teko oteeno: 1; oteeno: 5; ukupno 6. Ukupno stradalih objekata: potpuno uniteno: 45; teko oteeno: 38; oteeno: 31; ukupno 114. Benkovac (upa Benkovac), upna crkva Pohoenja Blaene Djevice Marije, 19. st. Bruka (upa Bruka), upna crkva sv. Nikole Putnika Donji Lepuri (upa Perui), crkva sv. Martina, 14. st. Lisiii (upa Perui), upna crkva Roenja Blaene Djevice Marije (Male Gospe), Ervenik (upa Ervenik), upna crkva sv. Mihovila Arkanela Kistanje, crkva Prikazanja Blaene Djevice Marije
230
Korlat (upa Korlat), upna crkva Uzneselja Blaene Djevice Marije (Velika Gospa ili Runjevica), 11. st. Korlat (upa Korlat), crkva sv. Jeronima, 10. st. Kula Altagia Bojite (upa Korlat), crkva sv. Petra, 11. st. Medvia (upa Medvia), crkva sv. Ivana, 15. st. Medvia (upa Medvia), upna crkva Prikazanja Blaene Djevice Marije Nadin (upa Nadin), upna crkva sv. Antuna Padovanskoga, 19. st. Nuni, crkva sv. Antuna Padovanskoga, 14. st. Perui (upa Perui), crkvica sv. Jurja, 19. st. Perui (upa Perui), upna crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije, 14.-18. st. Podgrae (upa Perui), crkva sv. Duha, 15. st. Popovii irjak (upa Popovii), upna crkva sv. Ante Padovanskoga, 18. st. Popovii (upa Popovii), crkva sv. Mihovila na groblju, 8. st. Pristeg (upa Pristeg), upna crkva Prikazanja Blaene Djevice Marije (Gospe od zdravlja), 19. st. Pristeg (upa Pristeg), crkva sv. Nikole, 17. st. Pristeg (upa Pristeg), crkva sv. Frane, 15.-18. st. Rodaljice (upa Rodaljice), upna crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije (Velike Gospe), 15. st. Polaa (upa Polaa), stara upna crkva sv. Kuzme i Damjana, 19. st. Polaa (upa Polaa), upna crkva sv. Kuzme i Damjana Kosa (upa Kosa), upna crkva sv. Ivana Krstitelja Tinj (upa Tinj), stara upna crkva sv. Ivana Krstitelja, 19. st. Tinj (upa Tinj), upna crkva sv. Pakvala Donji Karin (upa Kruevo), Franjevaki samostan i crkva Gospe od Anela, 15. st. Jasenice (upa Jasenice), upna crkva sv. Jeronima, 19. st. Podprag (upa Jasenice), crkva sv. Franje Asikoga (na Velebitu) Kruevo (upa Kruevo), upna crkva sv. Jurja Muenika, 19. st.
231
Vesna Girardi Jurki
Kruevo Ribnica (upa Kruevo), crkva sv. Kuzme i Damjana, 13. st. Obrovac (upa Obrovac), upna crkva sv. Josipa, 16.-17. st. Podgradina (upa Podgradina), upna crkva sv. Duha Posedarje (upa Posedarje), upna crkva sv. Marije Pridraga (upa Pridraga), upna crkva Gospe od Ruarija Pridraga (upa Pridraga), stara upna crkva sv. Martina, 5.-6. st. Smili (upa Smili), upna crkva Blaene Djevice Marije od Zdravlja, 19. st. Islam Latinski (upa Islam Latinski), upna crkva sv. Nikole Blaenog, 18. st. Slivnica (upa Slivnica), upna crkva sv. Kuzme i Damjana Bokanjac (upa Bokanjac), upna crkva sv. imuna i Tadeja Babindub/Draevac zadarski (upa Draevac), upna crkva Usnesenja Blaene Djevice Marije, 16. st. Crno (upa Crno), upna crkva sv. Nikole Blaenoga, 16. st. Sukoan (upa Sukoan, crkva sv. Martina na brdu) Zadar Ploe (upa Ploe), upna crkva sv. Petra Zadar Stanovi (upa Stanovi), upna crkva Kraljive Marije Zadar (katedralna upa), sjemenite Zmajevi Zadar (katedralna upa), katedralna crkva sv. Stoije Zadar (katedralna upa), crkva sv. Krevana, 12. st. Zadar, samostan asnih sestara Milosrdnica Sv. Vinka Paulinskoga Zadar, samostan sv. Marije Zadar, upna crkva sv. ime Zadar, upna crkva sv. Ivana, Zadar - Plovanija (upa Plovanija), upna crkva sv. Josipa Brievo (upa Brievo), upna crkva Gospe od Ruarija Debeljak (upa Debeljak), upna crkva Marijina Uznesenja Debeljak (upa Debeljak), stara upna crkva sv. Martina, 14. st. Murvica (upa Murvica), upna crkva Bezgrenog Zaea Blaene Djevice Marije, 19. st. Galovac (upa Galovac), upna crkva sv. Mihovila Arkanela, 19 st.
232
Rupalj, grobljanska kapela Suhovare (upa Suhovare), crkva sv. Antuna Padovanskoga, 13. st. Suhovare (upa Suhovare), upna crkva Gospe od Zdravlja kabrnje (upa kabrnje), upna crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije kabrnje (upa kabrnje), stara upna crkva sv. Marije (u Ambaru), 9.-17. st. kabrnje (upa kabrnje), crkva sv. Luke, 15. st. Zemunik Donji (upa Zemunik Donji), upna crkva Kraljice Mira Zemunik Donji (upa Zemunik Donji), stara upna crkva sv. Katarine Djevice Muenice, 12. st. Zemunik Gornji (upa Zemunik Donji), crkva sv. Josipa Radnika. VII. Zagrebaka nadbiskupija: 1. upne crkve: potpuno uniteno: 23; teko oteeno: 22; oteeno: 30; ukupno: 75 2. Crkve: potpuno uniteno: 11; teko oteeno: 4; oteeno: 12; ukupno: 27 3. Kapele: potpuno uniteno: 58; teko oteeno: 48; oteeno: 39: ukupno: 145 4. upne kue: potpuno uniteno: 24; teko oteeno: 21; oteeno: 33; ukupno 78 5. Samostani: potpuno uniteno: 3; teko oteeno: 7; oteeno:4; ukupno 14 6. Groblja: potpuno uniteno: 12; teko oteeno: 11; oteeno: 6; ukupno 29. Ukupno stradalih objekata: potpuno uniteno: 131; teko oteeno: 113; oteeno: 124; ukupno 368. Bain (upa Hrvatska Dubica), kapela Svih Svetih
233
Vesna Girardi Jurki
Divua (upa Divua), upne crkva sv. Katarine Djevice Muenice, 17. st. Dvor (upa Divua), kaela sv. Petra i Pavla, 19. st. Struga Banska (upa Divua), kapela sv. Ivana, 18. st. Cerovljani (upa Hrvatska Dubica), kapela sv. Petra i Pavla Donjani (upa Hrvatska Dubica), kapela Presvetoga Srca Isusova Gvozdansko (upa Gvozdansko), upna crkva sv. Filipa i Jakova, 18. st. Hrvatska Dubica (upa Hrvatska Dubica), upna crkva Presvetoga Trojstva, 18. st. Hrvatska Dubica (upa Hrvatska Dubica), kapela Blaene Djevice Marije, 19. st. Hrvatska Kostajnica (upa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Ane, 18. st. Hrvatska Kostajnica (upa Hrvatska Kostajnica), samostan i crkva sv. Antuna Padovanskoga, 18 st. Hrvatska Kostajnica (upa Hrvatska Kostajnica), upna crkva sv. Nikole Blaenoga, 18. st. Hrvatska Kostajnica (upa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Roka, 18. st. Kostajniki Majur (upa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Mihovila Mraaj (upa Hrvatska Kostajnica) kapela Glavosjek Sv. Ivana Krstitelja Timarci (upa Hrvatska Kostajnica), kapela Uzaaa Gospodinova Utolica (upa Hrvatska Kostajnica), kapela sv. Ilije Jasenovac (upa Jasenovac), upna crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije i sv. Nikole Blaenoga, 18. st. Koutarice (upa Jasenovac), kapela sv. Petra i Pavla Tanac (upa Jasenovac), kapela sv. Ilije Utica (upa Jasenovac), kapela sv. Jurja Vinjica Ustika (upa Jasenovac), kapela sv. Florijana Lonja (upa Lonja), upna crkva Svetoga Duha, 19. st.
234
Sunja (upa Sunja), upna crkva sv. Marije Magdalene, 19. st. Sunja (upa Sunja), grobljanska kapela Staza (upa Sunja), kapela sv. Martina, 19. st. Velika Barna (upa Grubino Polje), crkva sv. Antuna Donja Budiina (upa Hrastovica), kapela Majke Boje Zatitnice, 19. st. Donja Budiina (upa Hrastovica), kapela Bezgrenog Zaea Blaene Djevice Marije, 18. st. Donji Viduevac (upa Viduevac), kapela Srca Isusova Dvorite (upa Viduevac), kapela sv. Antuna Padovanskoga, 18. st. Glina (upa Glina), upna crkva sv. Ivana Nepomuka, 19. st. Glina Jukinac (upa Glina), kapela sv. Kria. 19. st. Novo Selo Glinsko (upa Glina), kapela sv. Blaa Prekopa (upa Glina), mala kapela Skela (upa Glina), kapela sv. Nikole Biskupa, 18. st. Gora (upa Gora), kapela sv. Ivana i Pavla, 18. st. Gora (upa Gora), upna crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije, 17. st. Stranik (upa Gora), kapela sv. imuna i Jude Tadeja, 19. st. Hrastovica (upa Hrastovica), upna crkva sv. Bartola Apostola, 19. st. Gornji Viduevac (upa Viduevac), upna crkva sv. Franje Ksaverskoga, 19. st. Hrvatski unti (upa unti), samostan i crkva sv. Antuna Padovanskoga, 17. st. Pecki (upa unti), kapela Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja, 18. st. Joevica (upa Glina), kapela Majke Boje Lurdske Kri Hrastovaki (upa Hrastovica), kapela sv. Kria Mala Solina (upa Mala Solina), upna crkva Ranjenog Isusa, 19. st. Maeri (upa Mala Solina), kapela Majke Boje Lurdske Maja (upa Maja), upna crkva sv. Ilije Proroka, 19. st.
235
Vesna Girardi Jurki
Topusko (upa Topusko), upna crkva sv. Marije od Pohoda, 19. st. Velika Vranovina (upa Topusko), kapela Bezgrenog Zaea Blaene Djevice Marije Taborite (upa Hrastovica), kapela Majke Boje od sedam alosti, 19. st. Taborite (upa Hrastovica), kapela sv. Petra, 18. st. Karlovac (upa Presvetog Trojstva), Franjevaki samostan i crkva Presvetog Trojstva, 16. st. Karlovac Dubovac (upa Dubovac), crkva Gospe Snjene Karlovac Kamensko (upa Kamensko), Pavlinski samostan i crkva Majke Boje Snjene, 15. st Karlovac, Mala vara Logorite (upa Kamensko), crkva sv. Doroteje, 17. st. Reica (upa Reica), kapela sv. Josipa Reica (upa Reica), upna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st. Reica Donja (upa Reica), kapela sv. Nikole Banski Kovaevac (upa Skakavac), kapela sv. Petra Skakavac (upa Skakavac), upna crkva sv. Roka Isposnika, 19. st. Skakavac (upa Skakavac), kapela poklonac sv. Nikole Belaj (upa Bariloviki Leskovac), kapela sv. Ane Cerovac Bariloviki (upa Bariloviki Leskovac), upna crkva Presvetoga Trojstva, 19. st. Gornji Velemeri Martinak (upa Ladvenjak), kapela sv. Martina, 10. st. Ladvenjak Velemeri (upa Ladvenjak), upna crkva sv. Vida Muenika, 18. st. Vukmani (upa Vukmani), upna crkva sv. Antuna Padovanskoga, 18. st. Knez Gorica (upa Vukmani), kapela sv. Ane Luica (upa Bariloviki Cerovac), kapela sv. Luke ulac (upa Bariloviki Cerovac), kapela sv. Ane etekovac (upa Nova Bukovica), kapela sv. Nikole Tavelia
236
Naice (upa Naice), Franjevaki samostan i crkva sv. Antuna Padovanskoga, 14. st. Martin (upa Naice), kapela sv. Martina, 13. st. Borovac (upa Gornji Raji), kapela sv. Martina Jazavica (upa Gornji Raji), kapela sv. Roka Raji (upa Gornji Raji), upna crkva sv. Tome Apostola, 18. st. Voarica (upa Gornji Raji), kapela Svih Svetih Cernik (upa Cernik), Franjevaki samostan i crkva sv. Petra Apostola, 18. st. agovina Cernika (upa Cernik), kapela sv. Luke Dolina (upa Makovac), kapela sv. Marka, 18. st. Savski Bok (upa Makovac), kapela sv. Ane Gornja Varo (upa Stara Gradika), kapela sv. Ilije Donji Varo (upa Stara Gradika), kapela sv. Filipa i Jakoba Novi Varo (upa Stara Gradika), crkva sv. Stjepana Prvomuenika Novi Varo (upa Stara Gradika), crkva Preobraenja Isusova Uskoci (upa Stara Gradika), upna crkva sv. Mihaela Arkanela Uskoci (upa Stara Gradika), kapela sv. Roka, Gornji Bogievci (upa Gornji Bogievci), upna crkva sv. Duha, 19. st. Dragali (upa Gornji Bogievci), crkva Glavosjek Sv. Ivana Krstitelja, 19. st. Gorice (upa Gornji Bogievci), kapela sv. Vida Poljane (upa Gornji Bogievci), kapela sv. Fabijana i Sebastijana Nova Gradika (upa Nova Gradika), upna crkva Bezgrenog Zaea Blaene Djevice Marije, 19. st. Nova Gradika (upa Nova Gradika), kapela Svih Svetih Nova Gradika (upa Nova Gradika), crkva sv. Terezije, 18. st. Mai (upa Nova Gradika), crkva sv. Ilije Proroka, 19. st. Makovac (upa Makovac), upna crkva sv. Mateja Apostola i Evaneliste, 18. st.
237
Vesna Girardi Jurki
Novska (upa Novska), samostan i kapela Sestara Keri Milosra Novska (upa Novska), kapela sv. Josipa na groblju, 19. st. Novska (upa Novska), crkva sv. Luke Evaneliste Stari Grabovac (upa Novska), kapela Uzvienja sv. Kria Okuani (upa Okuani), upna crkva sv. Vida Duboac (upa Duboac), upna crkva sv. Mihovila Arkanela, 19. st. Slavonski Koba (upa Slavonski Koba), upna crkva sv. Ivana Krstitelja, 15. st. Badljevina (upa Badljevina), upna crkva sv. Ivana Krstitelja, 18. st. Bijele Stijene (upa agli), kapela Imena Marijina agli (upa agli), crkva sv. Jurja Muenika, 19. st. Brezine (upa Gaj), kapela sv. Andrije Apostola Gaj (upa Gaj), upna crkva sv. Katarine Djevice Muenice, 19. st. Lipik (upa Lipik), crkva sv. Franje Asikog i sv. Josipa Radnika, 18. st. Lipik (upa Lipik), samostan asnih sestara sv. Kria Dobrovac (upa Lipik), kapela Srca Isusova Lipika Subocka (upa Lipik), filijalna crkva ulovac (upa ulovac), upna crkva sv. Duha, 19. st. Gornja Obrije (upa Gornja Obrije), kapela Pakrac (upa Pakrac), upna crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije, 18. st. Pakrac (upa Pakrac), kapela sv. Ivana Nepomuka, 19. st. Pakrac (upa Pakrac), kapela sv. Josipa, 19. st. Pakrac (upa Pakrac), kapela sv. Vida Pakrac (upa Pakrac), samostan asnih sestara sv. Kria Filipovac (upa Pakrac), kapela Uzaaa Gospodinova Sira (upa Sira), upna crkva sv. Marije od Pohoda Blatnica Pokupska (upa iljevi), kapela sv. Duha na groblju Lasinja (upa Lasinja), upna crkva sv. Antuna Padovanskoga, 19. st.
238
Lasinja (upa Lasinja), kapela sv. Florijana Lasinja (upa Lasinja), kapela sv. Ivana Lasinja (upa Lasinja), kapela Presvetog Trojstva Lasinja (upa Lasinja), kapela sv. Elizabete Lijevo Srediko (upa Lasinja), kapela Marijina Pohoenja, 19. st. Crna Draga (upa Lasinja), kapela sv. Ane Desni tefanki (upa Lasinja), kapela Presvetoga Srca Isusova i Marijina Desni Degoj (upa Buica Gornja), kjapela sv. Vida Donja Kupina (upa Donja Kupina), upna crkva sv. Marije Magdalene, 16. st. Pokupsko (upa Pokupsko) upna crkva sv. Ladislava Kralja i Uznesenja Blaene Djevice Marije, 18. st. Lijevi tefanki (upa Pokupsko), kapela sv. Jurja. 17. st. Podgorje Jamniko (upa Pisarovina Jamnica), kapela sv. Vida, 19. st. iinec (upa iinec), upna crkva sv. Marte Djevice, 18. st. Slana (upa iinec), kapela sv. Katarine, 19. st. Slatina (upa Buica Gornja), crkva Presvetoga Trojstva Trstenica (upa Buica Gornja), crkva sv. Marije Magdalene iljavi (upa iljavi), upna crkva sv. Josipa, 19. st. Brest Pokupski (upa Mala Gorica), kapela sv. Barbare, 17. st. Mala Gorica (upa Mala Gorica), upna kua i crkva sv. Jurja Muenika, 18. st. Mala Gorica (upa Mala Gorica), samostan redovnica Franjevki misionarki Vurot (upa Mala Gorica), kapela sv. Fabijana i Sebastijana Gornje Komarevo (upa Komarevo), upna crkva sv. Katarine Djevice, 19. st. Letovanci (upa Komarevo), kapela sv. Jurja, 18. st. Maari (upa Komarevo), kapela sv. Martina, 19. st. Letovani (upa aina), kapela Ranjenog Isusa, 18. st. Petrinja (upa Petrinja), upna crkva sv. Lovre Muenika, 18. st.
239
Vesna Girardi Jurki
Petrinja (upa Petrinja), samostan asnih sestara Keri Boje Ljubavi Petrinja (upa Petrinja), crkva sv. Ilije Petrinja (upa Petrinja), crkva sv. Katarine, 19. st. Petrinja (upa Petrinja), kapela sv. Ivana Nepomuka, 19. st. Petrinja (upa Petrinja), kapela Presvetog Trojstva, 19. st. Petrinja (upa Petrinja), crkva sv. Roka, 17. st. Petrinja (upa Petrinja), kapela sv. Benedikta na groblju, 19. st. Moenica (upa Petrinja), kapela sv. Jakova Apostola, 19. st. eko Selo (upa Petrinja), drvena kapela Sisak (upa Sisak), upna crkva Uzvienja Sv. Kria, 18. st. Stari Brod (upa Stari Farkai), kapela sv. Martina, 18. st. Stari Farkai (upa Stari Farkai), upna crkva Pohoenja Blaene Djevice Marije, 19. st. Voin (upa Voin), upna crkva Pogoda Blaene Djevice Marije, 14.-15. st.
DODATAK III: Zakljuni statistiki prikaz stradalih sakralnih katolinih objekata tijekom agresije na Hrvatsku, 1991.-1995.353
1. upne crkve: potpuno uniteno: 65; teko oteeno: 100; oteeno: 101; ukupno: 266 2. Crkve: potpuno uniteno: 51; teko oteeno: 70; oteeno: 185; ukupno: 306 3. Kapele: potpuno uniteno: 88; teko oteeno: 79; oteeno: 87: ukupno: 254 4. upne kue: potpuno uniteno: 66; teko oteeno: 85; oteeno: 135; ukupno 286 5. Samostani: potpuno uniteno: 7; teko oteeno: 24; oteeno: 49; ukupno 80
353 Podatak iz: Ranjena crkva u Hrvatskoj. Unitavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991.-1995.), Zagreb 1996, 400.
240
6. Groblja: 7. Krievi:
potpuno uniteno: 15; teko oteeno: 42; oteeno: 43; ukupno 10 potpuno uniteno: 88; teko oteeno: 16; oteeno: 30; ukupno 134.
Ukupno stradalih objekata: potpuno uniteno: 380; teko oteeno: 416; oteeno: 630; ukupno 1426.
SUMMARY Vesna Girardi Jurki CONTRIBUTION TO A SYNTHESIS OF THE DEVASTATED CULTURAL AND HISTORICAL HERITAGE DURING THE AGGRESSION ON CROATIA, 1991 - 1995
In this work, the author, as an active participant in the tragic times of the devastation of the movable and immovable Croatian cultural and historical heritage in the course of military aggression on Croatia, in the roles of Deputy Minister and Minister of Education, Culture and Sports of the Government of the Republic of Croatia, presents a contribution based on personal records and memories (War Time Memoirs: Cultural and Historical Monuments of Croatia), daily reports to the Government, newspaper reports and speeches held at ministerial conferences across Europe, and continued cooperation with UNESCO. According to her notes, until 1993 systematic devastation involved the precious old town complexes of Dubrovnik, Zadar, Osijek, Vukovar, Vinkovci, Lipik, Kostajnica, Petrinja, Karlovac and other towns; 857 sites were exposed to direct or indirect military danger, among them 322 protected historical locations of which 83 were completely devastated and 237 damaged. At that time, 801 individual monuments were either devastated or damaged, and a total of 42 museums, 9 archives and 209 libraries were damaged. In the first appendix, the author provides part of her personal Diary on the State of the Cultural Heritage after the Liberation Action Operation Storm, when the author, in the role of Ambassador of the Republic of Croatia to UNESCO, visited the newly liberated areas with the Commission of the State Directorate for the Protection of Cultural
241
Vesna Girardi Jurki
and Natural Heritage, and determined the state of monuments and monument complexes. Sacral cultural monuments (churches, chapels, parish houses, monasteries and cemeteries) feature prominently among the damaged and devastated monuments. Most severely affected were sacral buildings in the occupied territories. It is therefore necessary to view the amount of destruction and damage bearing this in mind. Of parish churches, 65 were completely destroyed, 100 were severely damaged, 101 partially damaged, amounting to a total of 266 buildings; of other churches, 51 were completely destroyed, 70 severely damaged, 185 partially damaged, amounting to 306 Catholic buildings; of parish houses, 66 were completely destroyed, 85 severely damaged, 135 partially damaged, amounting to 286 buildings; of monasteries, 7 were completely destroyed through shelling or by detonating explosives, 24 were severely damaged, 43 partially damaged, amounting to 80 monasteries; of Catholic cemeteries 15 were completely devastated, 52 severely damaged, 30 partially damaged, amounting to 100 cemeteries. The result is that from 1991 to 1995, in war affected areas, 380 sacral complexes were completely devastated, 416 severely damaged, 630 partially damaged, amounting to a total of 1,426 sacral buildings. In the occupied territories, almost all sacral buildings belonging to the Roman Catholic community were severely damaged or completely destroyed, most often by blowing them up or intentionally setting fire to them. It should be noted that the areas in question (the Diocese of Dubrovnik and ibenik and the Archdiocese of Zadar) are the areas with the largest number of early Romanesque and Romanesque buildings from the earliest period of Croatian history (6th to 11th centuries). This devastation was clearly the result of a deliberately implemented culturocide of the Croatian sacral heritage with the aim of eradicating Croatian national identity in the war-affected areas. In the second appendix, the author provides a list of completely destroyed or damaged sacral cultural monuments sorted by bishoprics, with the exact indication of the site, parish, names of churches or chapels and the dating of the sacral buildings.
242
Davor Marijan
BITKA ZA VUKOVAR 1991.
Podruje radnje: Opine Vukovar, Vinkovci, upanja i jugoistoni dio opine Osijek. Zemljite je ravniarsko, vrlo prohodno i pogodno za uporabu oklopnih i mehaniziranih postrojbi, to je posebno izraeno na podruju opina Vinkovci, Osijek i akovo. Nacionalni sastav stanovnitva: Po popisu stanovnitva iz 1991. u opini Vukovar od 84.189 stanovnika relativnu veinu s 36.910 stanovnika imali su Hrvati dok je Srba bilo 31.445. U gradu je ivjelo 21.065 Hrvata i 14.425 Srba. Ostale su narodnosti bile znatno ispod broja Srba i Hrvata.354 Mirnodopski razmjetaj i ratni angaman Jugoslavenske narodne armije: Istona Slavonija je od 50-ih do kraja 80-ih godina u sastavu 7. armije (odnosno armijske i vojne oblasti) u zajednikom operativno-strategijskom podruju sa Socijalistikom Republikom Bosnom i Hercegovinom. Podruje istone Slavonije, nakon upada zemalja lanica Varavskog ugovora u ehoslovaku 1968. godine, dobiva izniman vojni znaaj u obrani SFRJ. Znaaj nije opadao ni godinama kasnije. Dodatno je porastao u razdoblju bolesti Josipa Broza Tita i agresije Sovjetskog Saveza na Afganistan 1979./80., zbog ega su snage JNA u Slavoniji pojaane i preustrojene u motoriziranu diviziju s
354 Opina Vinkovci imala je 98.455 stanovnika, s apsolutnom hrvatskom veinom od 78.313 stanovnika, dok je Srba bilo 13.170. upanja imala je 49.026 stanovnika od ega Hrvata 42.960, dok je Srba kao drugih po broju bilo svega 1209. Opina Osijek je od 165.253 stanovnika imala 110.934 Hrvata, a drugi po broju bili su Srbi kojih je bilo 33.146. Narodnosni sastav stanovnitva Hrvatske po naseljima, Republiki zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 1992., 146-147, 196-197, 206-209, 214-215, prikazi LXII, XC, XCVIII i CII.
243
Davor Marijan
dijelovima u Osijeku, akovu, Vukovaru, Vinkovcima, Brkom i Slavonskom Brodu.355 Novim preustrojem JNA, odnosno oruanih snaga SFRJ krajem 1988. dokinute su dotadanje armije i zamijenjene s tri vojne oblasti, odnosno vojita. U 1. vojnu oblast sa sjeditem u Beogradu, odnosno Centralno vojite po ratnom ustroju spojena je 1. i 7. armija, a u 5. vojnu oblast, odnosno Sjeverozapadno vojite ule su 5. i 9. armija. Slavonija, Baranja i sjeveroistona Bosna u vojno-teritorijalnom pogledu bile su podruje nadlenosti Tuzlanskog (17.) korpusa s nekoliko postrojbi pod izravnim zapovijedanjem Zapovjednitva 1. vojne oblasti. Tuzlanski korpus je na podruju Slavonije imao: 12. proletersku mehaniziranu brigadu razmjetenu u Osijeku, Naicama i Vukovaru. U akovu je bila 158. mjeovita protuoklopna artiljerijska brigada, u Vinkovcima su bili 12. mjeoviti artiljerijski puk i 17. laki artiljerijski puk protuzrane obrane, a 670. pontonirski bataljun bio je u Slavonskom Brodu. Korpusu je bio podreen i granini bataljun u Belom Manastiru koji je osiguravao dravnu granicu prema Maarskoj. Ostali dio korpusa imao je mirnodopske lokacije na podruju Bosne, u Derventi, Brkom i Tuzli, a u Bijeljini i Derventi bilo je i podstoernih postrojbi 1. vojne oblasti. U okruenju Slavonije najjaa operativna postrojba bio je Novosadski (12.) korpus u zapadnom dijelu Vojvodine s jakim posadnim mjestima u Subotici, Somboru, Novom Sadu, Rumi i Srijemskoj Mitrovici s velikom koncentracijom ljudstva i borbene tehnike.356 Do sukoba mirnodopske snage JNA u Vukovaru inio je inenjerijski bataljun 12. proleterske mehanizirane brigade koji
355 Sredinji vojni arhiv Ministarstva obrane Republike Hrvatske (dalje SVA MORH), graa JNA: Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, Generaltab JNA, I uprava, DT. Br. 854-25/79 od 29. 2. 1980., Komandi 5. armije, Zakljuci sa zavrenog sastanka na referisanju o b/g; Koncepcija, doktrina i sistem optenarodne odbrane, edicija Razvoj oruanih snaga SFRJ 1945-1985., Vojnoizdavaki zavod, Beograd, 1989., 339. 356 Davor Marijan, Slavonija u ratnoj 1991. godini, Scrinia Slavonica, sv. 1, Slavonski Brod, 2001., 281.
244
Bitka za Vukovar 1991.
je s obzirom na A klasifikaciju postrojbe vjerojatno bio R ili samo s etom A klasifikacije, to znai da je imao postotak popune do 30% po ratnom ustroju. Promjene su poele nakon dogaanja u Borovom Selu kada je u ire podruje grada doveden dio mehaniziranih snaga 12. proleterske mehanizirane brigade, koje su vrlo brzo pojaane s 1. mehaniziranim bataljunom 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice, koji je poetkom svibnja 1991. stigao u vukovarsku vojarnu. Istovremeno je u vojarnu u Vinkovcima doveden 2. mehanizirani bataljun 36. mehanizirane brigade iz Subotice. Ustroj pobunjenih Srba je, ini se, takoer u tom razdoblju organiziran, po dotadanjoj prostornoj strukturi Teritorijalne obrane. Sastavnim dijelom oruanih snaga SFRJ sami su se proglasili u listopadu 1991.357 Tijekom sukoba u Sloveniji na ire podruje ida uvedene su 453. mehanizirana brigada iz Srijemske Mitrovice i 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada iz Beograda. S obzirom da se radilo o postrojbi Novosadskog korpusa i 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije nije jasna hijerarhijska ljestvica. No, vjerojatno je mehanizirana brigada iz Beograda pridodana Novosadskom korpusu. U prilog tome ide preuzimanje mostova na Dunavu od strane tog korpusa i izjava njegovog zapovjednika da je on preuzeo njihovo osiguranje u tom podruju.358 Nove promjene zbile su se sredinom rujna 1991. godine. U podruje ida u smjeru Vinkovaca postupno je uvedena ojaana 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija (3 mehanizirane brigade, protuoklopni, artiljerijski i laki puk protuzrane obrane,
Hrvatski informativni centar (dalje HIC): Komanda 17. korpusa, DT. br. 11/1-93 od 14. 5. 1991., Komandi 158. mpoabr, Nareenje; Prva prepreka ustakoj agresiji, Vojska, 22. 4. 1992., 20; Jedinica bez izdajica, Narodna armija, 16. 4. 1992., 19; Odluka o pripajanju teritorijalne odbrane Srpske Oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem oruanim snagama SFRJ, Slubeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, br. 1, 19. 12. 1991., 20-21. 358 Izdaja nam otvorila oi, Narodna armija, 13. 7. 1991., 20-21; Razlozi za zadovoljstvo, Narodna armija, 7. 8. 1991., 4; Ti divni ljudi, mladi ratnici, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20.
357
245
Davor Marijan
inenjerijski bataljun i pridodana oklopna brigada). Za pretpostaviti je da je divizija u tom razdoblju dobila pojas nadlenosti zapadno od Vukovara. Postupno je ojaana s motoriziranom i mehaniziranom brigadom, te partizanskom divizijom.359 Snage usmjerene na Vukovar tada se dijele na dvije operativne grupe, Jug i Sjever. Operativna grupa Jug dobila je zadau zauzimanja Vukovara. Njena osnova je bila Gardijska motorizirana brigada Saveznog sekretarijata za narodnu obranu s ojaanjima: 20. partizanskom brigadom iz Leskovca i snagama Teritorijalne obrane iz Srbije i Vojvodine, kao i lokalnim pobunjenicima. Operativnu grupu Sjever inilo je Zapovjednitvo Novosadskog korpusa s dijelom ustrojbenih postrojbi i pridodanim ojaanjima. Mogu se identificirati dijelovi 12., 36., 51. i 453. mehanizirane brigade, 211. oklopna brigada i 80. motorizirana brigada. Potporu su davale: 16. mjeovita artiljerijska brigada, 16. mjeovita protuoklopna artiljerijska brigada, 12. laki artiljerijski puk protuzrane obrane i 497. inenjerijski puk. Operativna grupa Sjever je oito imala zadau napada na sjeverni dio obrane Vukovara, Borovo Naselje, te djelovanje prema Osijeku. Za pretpostaviti je o angairanju i dijela topnitva 1. vojne oblasti. Samu operaciju je nadzirao zapovjednik 1. vojne oblasti (do rujna 1991. godine general-pukovnik Aleksandar Spirkovski, a potom general-potpukovnik ivota Pani). Hrvatske snage: Poticanjem ustroja prvih postrojbi Narodne garde, poetkom travnja 1991. podruje opina Vukovar, Vinkovci i upanja trebalo je ustrojiti 10. brigadu Narodne garde, odnosno od lipnja iste godine 109. brigadu ZNG.360 Nakon dogaanja u Borovom Selu, Vukovar je stavljen pod hrvatski nadzor. Pri Policijskoj upravi Vukovar ustrojena je jedna eta od 150 ljudi.361 Do ustroja priuvne 124. (odnosno
Kao nekad, pod razvijenom ratnom zastavom, Narodna armija, 2. 11. 1991., 4; Aleksandar. S. Jovanovi, Rat Srba i Hrvata 1991., Politika, (Beograd, 1994), 115-116. 360 Ratni album 109. brigade HV Vinkovci, Privlaica, Vinkovci, 1992., 5. 361 SVA MORH, fond Glavnog stoera Hrvatske vojske (dalje SVA MORH/
359
246
204.) brigade Hrvatske vojske obrana grada Vukovara funkcionirala je na principu spontano organiziranog naoruanog naroda. Do 15. kolovoza 1991. zapovjednik obrane Vukovara bio je Tomislav Merep, do 30. kolovoza Josip Gao, od 31. kolovoza dopukovnik Mile Dedakovi, a od 11. listopada kapetan Branko Borkovi. S djelatnim sastavom ZNG stanje je neto jasnije. U gradu je u kolovozu 1991. ustrojen 4. bataljun 3. A brigade ZNG. Obrambene snage su u srpnju pojaane skupinom 1. A brigade, koja je bila zastupljena i u Iloku. Na podruju Vinkovaca i upanje bio je glavni postroj 109. brigade ZNG organizirane na milicijskom principu, ili na podlozi strukture nekadanje teritorijalne obrane. Brigada je mobilizirana krajem lipnja, a krajem rujna i listopada iz njenog je sastava izdvojeno ljudstvo iz Vukovara i upanje radi ustroja 124. i 131. brigade HV. Vojno-teritorijalni ustroj na operativnoj razini potaknut je u srpnju ustrojem regionalnih zapovjednitava. Zapovjednitvo ZNG RH za istonu Slavoniju od sredine srpnja je promijenilo nekoliko imena, da bi krajem rujna postalo Zapovjednitvo Hrvatske vojske Operativne zone Osijek ili Zapovjednitvo 1. operativne zone.362 S tom promjenom i preimenovanjem priuvnog sastava Zbora narodne garde u Hrvatsku vojsku, potaknut je ustroj novog vala priuvnih brigada. I Vukovar je odreen za ustroj nove postrojbe. Zapovjednitvo Operativne zone Osijek je 25. rujna zapovijedilo ustroj 204. brigade HV u Vukovaru. Zapovijed je osim u Vukovar, poslana i u Zagreb na odobrenje Glavnom stoeru HV, koji ju je s promijenjenom numeracijom postrojbi poslao na odobrenje Ministarstvu obrane. Zapovijed je dan kasnije, 26. rujna 1991. i slubeno potpisana od ministra obrane.363 Od tada poinje dvostruki ivot Vukovarske
GS HV): Organizacija i formiranje brigada i bataljona Zbora narodne garde rezervnog sastava od 26. 6. 1991. 362 D. Marijan, 2001., 287. 363 GSHV: Zapovjednitvo oruanih snaga istone Slavonije i Baranje (dalje
247
Davor Marijan
brigade, 204. za grad i njene branitelje i 124. za okruenje i slubene instance Hrvatske vojske. Po odsjecanju Vukovara od Vinkovaca, poetkom listopada 1991. uinjen je pokuaj koordiniranja bojnih radnji na iroj osnovi, za obranu Vukovara i sprijeavanje prodora JNA prema Vinkovcima i upanji. Obrambene snage su poetkom listopada pojaane borbenom tehnikom iz Varadina. Za pokuaj deblokade Vukovara, iz Zagreba su sredinom listopada stigle etiri ete dragovoljaca, od kojih je kasnije ustrojen 83. samostalni zagrebaki bataljun HV. Nakon neuspjenog pokuaja deblokade Vukovara, 13. listopada 1991. ustrojena je Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, upanja pod zapovjednitvom dotadanjeg zapovjednika obrane grada Vukovara, dopukovnika Mile Dedakovia - Jastreba. U sastav operativne grupe ulaze lokalne postrojbe Hrvatske vojske iz navedenih opina. Zapovjednitvo obrane Vukovara tada preuzima kapetan Branko Borkovi - Mladi Jastreb. Dopukovnik Dedakovi je do 16. studenog zapovijedao operativnom grupom, kada je preuzima dopukovnik Vinko Vrbanac. Na taktikoj razini promjene su bile na irem podruju operativne, ustrojem 131. brigade HV u upanji, te dovoenjem pojaanja iz Bjelovara 105. brigade HV u ire podruje sela Nijemci, kao i pripadnika policije iz Varadina.364 Odnos snaga: Krajem srpnja 1991. u Vukovaru i Borovu Naselju hrvatske snage iz sastava 4. bataljuna 3. A brigade ZNG, policijske snage MUP-a Vukovar i Varadin, pripadnici Narodne zatite brojali su oko 800 ljudi od ega 400 nenaoruanih. Postupnim pristizanjem oruja broj branitelja je narastao na
ZOSISB), Str. pov. br. 113-1 od 25. 9. 1991., Zapovijed; GSHV: GS HV, Kl. 801-01/91-01/15, Ur. br. 5120-34-91-2 od 25. 9. 1991., Ministarstvu obrane RH, Zahtjev; GSHV: Ministarstvo obrane, Klasa: Str. pov. br. 801-01/91-01/07, Ur. br. 512-06-05-91-26 od 26. 9. 1991., GS HV, Zapovijed. 364 SVA MORH, fond Zapovjednitva Operativne zone Osijek (dalje ZOZO): ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., Glavnom stoeru HV, Izvjee o realizaciji operativnih zadataka u obrani Vukovara.
248
oko 1.800 boraca. Snage na podruju Vinkovaca od oko 2.500 ljudi s poetka rujna iz sastava 109. i 3. A brigade narasle su ustrojem Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, upanja na oko 5.000 ljudi. Terminologijom JNA Vukovar i njegovo ue podruje branile su snage lake (partizanske) brigade, a zadau deblokade imala je ojaana pjeaka brigada kopnene vojske. Napada je poetkom svibnja na irem podruju grada imao do tri mehanizirana bataljuna A klasifikacije s oko 1.000 vojnika i oko 100 oklopnih borbenih vozila. Broj pobunjenika po srpskim selima vjerojatno je bio ekvivalenta jae partizanske brigade (oko 2.000 pripadnika). Poetkom srpnja u irem podruju Vukovara bile su tri mehanizirane brigade ratnog ustroja, pa je broj angairanih vojnika iznosio blizu 10.000 ljudi i oko 450 borbenih vozila. U drugoj polovini rujna na irem podruju grada koncentrirano je 11 brigada operativne vojske od ega 7 mehaniziranih i 2 oklopne. S obzirom na problem priuve koja se otputala nakon 45 dana, teko je procijeniti stalno brojno stanje angairanih vojnika. Drim prihvatljivom brojku od 30.000 vojnika stalnog sastava, oko 1.600 oklopnih borbenih vozila, 980 orua zemaljskog topnitva, 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima.365 Politika previranja na svjetskoj razini, raspad istonoeuropskog socijalistikog bloka, praen dugotrajnom politikom i gospodarskom krizom, doveo je u sjeverozapadnim dijelovima SFRJ do dotada nepojmljivih viestranakih izbora. Na proljee 1990. u Hrvatskoj je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica. Vukovar je opina u kojoj je pobijedio reformirani Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena. Njeno se lanstvo do kraja godine postupno osulo i dijelom prelo u Srpsku demokratsku stranku i Savez komunista-Pokret za Jugoslaviju.366
A. S. Jovanoni 1994., 175, 178. Josip Esterajher, Izbori u Vukovaru 1990. godine, Vukovar-vjekovni hrvatski grad na Dunavu, Nakladna kua Dr. Feletar Koprivnica, Zagreb,
365 366
249
Davor Marijan
Velikih sigurnosnih potresa, uslijed pobune srpske etnike zajednice u zapadnim dijelovima Hrvatske, na istoku nije bilo u toku 1990. Nova, 1991. godina poela je mnogo konkretnije. Proces stvaranja paradrave pobunjenih Srba nakon sjeverne Dalmacije i Like nastavljen je u istonim dijelovima Hrvatske 7. sijenja 1991. osnivanjem Srpskog nacionalnog vijea za Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem.367 Vijee je 26. veljae donijelo Deklaraciju o suverenoj autonomiji srpskog naroda Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema s kojom se Srbi u navedenim podrujima proglaavaju neodvojivim dijelom suverenog srpskog naroda koji ivi u Jugoslaviji.368 Nacionalnu nesnoljivost odravali su i emisari Srpske radikalne stranke predvoeni Vojislavom eeljom na mitinzima odranim 9. oujka 1991. U selima Bobota, Mirkovci, Trpinja, Borovo Selo i drugima.369 Srpsko nacionalno vijee je nakon toga u Borovom Selu 31. oujka donijelo odluku o prisajedinjenju Autonomne oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srijem Republici Srbiji, ija je Skuptina odluku 2. travnja odbacila.370 U Borovo Selo su u travnju 1991. stigle prve poiljke oruja, navodno iz arsenala srbijanske teritorijalne obrane, a u organizaciji milicije Socijalistike Republike Srbije. Uz oruje od sredine travnja u selo su stizale i manje skupine srbijanskih etnika pristalica i pripadnika Srpske radikalne stranke.371
1994., 406-408. 367 aslav Oci, Hronika Srpske krajine, Republika Srpska Krajina, SKD Sava Mrkalj, Topusko, SKD Zora Knin, (Knin-Beograd, 1996), 417. 368 Deklaracija o suverenoj autonomiji Srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, Slubeni glasnik Srpske oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, 19. 12. 1991., 1. 369 Mitinzi su pored navedenih odrani jo u tri sela na kojima po eeljevim tvrdnjama Bukvalno, diemo narod na ustanak i pozivaju narod na otpor Tumanovu reimu. Vei sam nego ikada, Velika Srbija, Novine Srpske radikalne stranke, maj 1994., 37. 370 . Oci, 1996., 418-419. 371 Vei sam nego ikada, Velika Srbija, maj 1994., 37.
250
Poetak oruanih sukoba na podruju istone Slavonije bila je pogibija dvanaest pripadnika hrvatske policije u Borovu Selu 2. svibnja 1991.372 Po obiaju ve vienom ranije u zapadnim dijelovima Hrvatske, intervenirala je JNA. Oklopnjaci 12. proleterske mehanizirane brigade pojavili su se na mjestu sukoba, razdvojivi kako je to Armija zvala, sukobljene strane.373 Sukob u Borovu Selu posluio je za uvoenje novih snaga JNA iz Vojvodine na podruje Vukovara i Vinkovaca, u pojas nadlenosti Tuzlanskog korpusa. Postupak je bio dogovoren poetkom travnja u Beogradu na kolegiju saveznog sekretara za narodnu obranu, s namjerom ovlaivanja prostorom, uvoenjem manjih postrojbi JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u Hrvatsku po scenariju uporabe oruanih snaga SFRJ u izvanrednim prilikama.374 Iz sastava Novosadskog korpusa na podruje Vukovara uveden je 1. mehanizirani bataljun 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice a 2. mehanizirani bataljun 36. mehanizirane brigade iz Subotice na podruje Vinkovaca.375 Oruani sukob u Borovu Selu bio je znak masovne pobune i odmetanja sela naseljenih srpskim stanovnitvom u vukovarskoj i vinkovakoj opini. Sljedeih nekoliko tjedana uz dnevna i nona pukaranja, postavljaju se eksplozivne naprave po privatnoj i drutvenoj imovini, pojavljuju se i nestaju barikade na kojima civili vre nadzor prometa. Sela oko Vukovara, Negoslavci, Bradin, Paetin, Trpinja, Bobota i Borovo Selo, naseljena srpskim stanovnitvom od svibnja su pretvarana u oslone toke lokalnim pobunjenicima i JNA stvarajui krunu osnovicu za budue napade na grad.376
D. Marijan, 2001., 283. Gdje je vojska tu je i mir, Narodna armija, 9. 5. 1991., 12-13. 374 Anton TUS, Rat u Sloveniji i Hrvatskoj do Sarajevskog primirja, Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995., Naklada Jesenski i Turk: Dani, Zagreb-Sarajevo, 1999., 68-69. 375 HIC: Komanda 17. korpusa, DT. br. 11/1-93 od 14. 5. 1991., Komandi 158. mpoabr, Nareenje; Prva prepreka ustakoj agresiji, Vojska, 22. 4. 1992., 20; Jedinica bez izdajica, Narodna armija, 16. 4. 1992., 19. 376 SVA MORH/ fond Zapovjednitva Operativne zone Osijek (dalje
372 373
251
Davor Marijan
Tenzije odravaju oklopno-mehanizirane i motorizirane ophodnje JNA kao sigurna brana srpskim pobunjenicima od pokuaja uspostave ustavnog poretka ovlatenih tijela Republike Hrvatske.377 Sukob u Sloveniji krajem lipnja izazvao je prvi veliki val mobilizacija postrojbi Zbora narodne garde, u sklopu kojeg su pozvane na mobilizaciju priuvne brigade ZNG-a u Slavoniji, pa tako i 109. brigada. Kao i ostale brigade u Hrvatskoj, 109. brigada je bila opremljena iskljuivo lakim naoruanjem.378 Privoenjem sukoba u Sloveniji kraju, znaajno je porastao broj postrojbi JNA u Vojvodini, na granici Hrvatske i Srbije. U jutarnjim satima 3. srpnja poeo je razmjetaj mehaniziranih postrojbi 1. vojne oblasti koje su po ratnom ustroju domobilizirane priuvnicima krajem lipnja.379 Vukovar i Vinkovci su pored relativno bliske 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice dobili jo jednog neugodnog susjeda dolaskom 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade iz Beograda. Obje su brigade razmjetene u irem podruju ida. Most na Dunavu, izmeu Iloka i Bake Palanke zaposjela je postrojba vojne policije Novosadskog korpusa. Sjeverno od Vukovara, most na Dunavu kod Bogojeva,
ZOZO): Zapovjednitvo Operativne zone Osijek, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., GS HV, Izvjee. 377 GSHV: Dogaaji vezani za Vukovar od 8. 5. 1991. godine, Naelniku GSHV. Rije je o nedatiranoj kronologiji dogaanja oko Vukovara za razdoblje od 8. svibnja do 26. Studenog 1991. Vjerojatno je raena za izvjee o borbama za Vukovar. 378 Dan nakon mobilizacije 109. brigada ZNG je bila naoruana s 1886 jurinih automatskih puaka, 20 poluautomatskih puaka, 10 runih bacaa viekratne namjene i 10 njemakih runih bacaa Ambrust, kao i vei broj privatnih karabina i lovakih puaka. SVA MORH, fond 109. br HV: Zapovjednitvo 109. brigade ZNG, Str. pov. br. 04-8/1-91 od 29. 6. 1991., Zapovjednitvu ZNG, Izvjee; 109. br HV: Zapovjednitvo 109. br NG, Str. pov. br. 04-14/1-91 od 30. 6. 1991., Zapovjednitvu ZNG, Izvjetaj. 379 GS HV: Kratki zbirni izvjetaj o djelovanju 2/3. 7. 1991.; GS HV: Zapovjednitvo 3. br ZNG, Str. pov. br. 01-25/1-91 od 3. 7. 1991., Operativnom deurnom Ministarstva obrane, Dnevno izvjee; GS HV: Zapovjednitvo 106. br od 3. 7. 1991., Ministru obrane RH, Izvjee; GS HV: Zapovjednitvo 3. br ZNG od 4. 7. 1991., Operativnom deurnom Ministarstva obrane, Dnevno izvjee.
252
zaposjela je 51. mehanizirana brigada iz Paneva. U svom pojasu nadlenosti, irem podruju Osijeka i Vukovara 12. proleterska mehanizirana brigada je uz utvrivanje u vojarnama, intenzivirala kretanje u borbenim skupinama, zaposjevi prometnice na izlazima iz grada.380 Nazonost oklopnitva JNA pokuali su 4. srpnja iskoristiti pobunjeni Srbi iz Borovog Sela napadom na Borovo Naselje koji je nakon viesatne borbe, i uz prve rtve, uspjeno odbijen.381 Do pred kraj kolovoza bilo je jo nekoliko sukoba oko Vukovara, kao i Vinkovaca. Po zauzimanju Baranje, Novosadski korpus glavni napor djelovanja usmjerava prema Vukovaru. U irem podruju grada koncentrirani su dijelovi 1. proleterske gardijske, 36., 51. i 453. mehanizirane brigade. Nasuprot njima bile su snage obrane Vukovara, glavnina 4. bataljuna 3. A brigade, skupina pripadnika 1. A brigade, pripadnici MUP-a Vukovar, postrojbe Narodne zatite i dijelovi 109. brigade.382 Obrana grada se temeljila na krunoj obrani ueg dijela grada po tzv. sektorima u kojima je zapovjednitvo povjeravano zapovjednicima sektora.383
380 GS HV: Zapovjednitvo 106. brigade ZNG RH od 3. 7. 1991., Izvjee ministru obrane RH; GSHV: Zapovjednitvo 106. br ZNG, Str. pov. br. 1-41/91 od 29. 6. 1991., Zapovjednitvu ZNG RH, Izvjee; Izdaja nam otvorila oi, Narodna armija, 13. 7. 1991., 20-21; uvari vojnike etike, Narodna amija, 17. 7. 1991., 11; Odbijen trei napad, Narodna amija, 31. 7. 1991., 12-13; Prvo ratno iskustvo, Narodna amija, 31. 7. 1991., 12-13; Razlozi za zadovoljstvo, Narodna armija, 7. 8. 1991., 4; Ti divni ljudi, mladi ratnici, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20; Trijumf sa malo gorine, Vojska, 16. 7. 1992., 18. 381 GS HV: CO Vukovar od 4. 7. 1991., RCO Zagreb, Priopenje; GSHV: Zbor narodne garde od 4. 7. 1991., Predsjedniku Republike Hrvatske, Priopenje o voenju borbe sa etnicima dana 4. srpnja 1991. 382 ZOZO: ZZNG RH za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-14/1-91 od 1. 9. 1991., Zapovjedniku 109. br, Zapovijed; ZOZO: ZZNG RH za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-38/1-91 od 6. 9. 1991., Zapovjednitvu 109. br, Zapovijed; ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., Glavnom stoeru HV, Izvjee. 383 ZOZO: ZOZO, Str. pov. br. 525-123-218 od 29. 11. 1991., GS HV, Izvjee o realizaciji operativnih zadataka u obrani Vukovara.
253
Davor Marijan
Tijekom 24. kolovoza hrvatske snage su odgovarajui na napad oborile jedan zrakoplov Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva iznad Borova Sela, a dan kasnije jedno oklopno vozilo JNA nailo je na miniranu barikadu u gradu nakon ega su njeni pripadnici iz vojarne u Vukovaru i postava u Borovu Selu zajedno s pripadnicima pobunjenih srpskih sastava iz okolnih sela krenuli u napad na Borovo Naselje i grad Vukovar u kojem je napada po procjeni branitelja ostao bez nekoliko tenkova i transportera.384 Bio je to poetak nastojanja JNA da zauzme grad. Sljedeeg dana JNA je ponovila zrano-kopnene napade na grad i Borovo Naselje. Po procjeni branitelja u tim je pokuajima JNA ostala bez 10 oklopnih vozila.385 Intenzivni sukobi bili su i 27. kolovoza, kada je po hrvatskim postavima iz okolnih srpskih naselja i postava JNA (Borovo Selo, Trpinja, Trpinjska cesta, Lipovaa, ekonomija Orlovaa, teritorij Vojvodine i s brodova Rijene ratne flotile JNA na Dunavu) palo na ire podruje grada oko 700 topnikih zrna. Branitelj je u mjeri kojoj je mogao odgovarao, procijenivi da je protivniku unitio pet oklopnih vozila kao i obje skele za prijevoz preko Dunava kod Borova Sela. Za voenje daljnje borbe traena je opskrba streljivom, a jedna poiljka oruja stigla je 27. kolovoza i u toku dana je podijeljena postrojbama na podruju regije.386
384 ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju od 25. 8. 1991. u 10.15 sati, Zapovjednitvu ZNG, Izvjee; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju od 25. 8. 1991. u 12.15 sati, Zapovjednitvu ZNG, Izvjee; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju od 25. 8. 1991., Zapovjednitvu ZNG, Izvjee o dogaajima u Vukovaru; Napadi u oblandi lai, Narodna armija, 28. 8. 1991., 6; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, 25. 8. 1991. u 14.00 h, Zapovjednitvu ZNG, Izvjee.; GSHV: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, 25. 8. 1991., Zapovjednitvu ZNG, Izvjee. U prilogu je izvjee iz Vukovara (tab narodne obrane Vukovar, 25. 8. 1991. u 21 sat, Izvjetaj). 385 ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju od 26. 8. 1991. u 09.00 s., Zapovjednitvu ZNG, Izvjee; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju od 26. 8. 1991. u 12.47 sati, Zapovjednitvu ZNG, Izvjee; GSHV: CO Vukovar od 27. 8. 1991., Krizni tab Osijek. 386 ZOZO: Razrez naoruanja i municije, dana 27. 8. 1991.; SVA MORH/
254
Preko 109. Brigade ZNG u toku 29. kolovoza obrana Vukovara je opskrbljena protuoklopnim sredstvima, a dan kasnije stiglo je i oruje za protuzranu obranu to je podijeljeno 3. A i 109. brigadi ZNG.387 Pojaanja su dolazila i napadau, ije su snage na podruju Borova Sela 27. kolovoza pojaane s mehaniziranim bataljunom 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade koji je stigao preko Iloka-Bake Palanke i Dalja na Trpinjsku cestu radi nadzora podruja izmeu Borova Sela i Borova Naselja.388 Potpora Ratnog zrakoplovstva kopnenim snagama JNA u podruju Borovo-Vukovar od kraja kolovoza postala je stalna.389 Sukobi su nastavljeni do kraja kolovoza napadima na grad iz okolnih uporita.390 Primirje potpisano 30. kolovoza hrvatska strana je jednostrano potivala, a iskoriteno je za sreivanje stanja i raspodjelu neto oruja i orua koje je privatnim kanalima stiglo iz Slavonskog Broda, Vinkovaca i Zagreba. Po procjeni zapovjednika obrane Vukovara, grad je bio okruen
GSHV: CO Vukovar od 27. 8. 1991., Krizni tab Osijek; Po procjeni Zapovjednitva ZNG RH za istonu Slavoniju zakljuno s 27. kolovozom JNA je u borbama oko Vukovara izgubila 31 tenk, 12 oklopnih prevonjaka, 7 BOV-3, jedan SVLR 128 mm, 6 zrakoplova i zajedno s pobunjenicima oko 300 pripadnika. Branitelj je imao 8 poginulih od ega 5 u borbama. ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju od 28. 8. 1991. u 09.30 sati, Zapovjednitvu ZNG, Izvjee. 387 ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju od 28. 8. 1991. u 23,40 sati, Zapovjedniku 109. br; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525/03-1-91 od 30. 8. 1991., Raspored sredstava; Dio naoruanja skinut je s eljeznikih transporta JNA koji su ili iz Slovenije, ali nema potvrde koliko je zavrilo u Vukovaru. ZOZO: ZZNGISB, Ur. br. 525-07-1/91 od 30. 8. 1991., Zapovjednitvu ZNG, Izvjee; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-19/1-91 od 2. 9. 1991., Zapovjednitvu ZNG, Izvjee. 388 Ti divni ljudi, mladi ratnici, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20. 389 Armija ne napada ve uzvraa, Narodna armija, 28. 8. 1991., 6. 390 GSHV: CO Vukovar od 28. 8. 1991., Krizni tab Osijek (za RCo ZGB); ZOZO: ZZNGISB, Str. pov. br. 525-08/1-91 od 31. 8. 1991., Zapovjednitvu ZNG, Izvjee; iri se miris baruta, Narodna armija, 31. 8. 1991., 10.
255
Davor Marijan
snagama ojaane mehanizirane brigade, topnitvom za potporu i pjeatvom ekvivalenta pjeakog bataljuna.391 Primirje je zavreno 2. rujna ponovnim napadom JNA na Vukovar iz Dalja i prestrojavanjem snaga na crti Orolik-Berak. Selo Berak je napadnuto, a branitelji i stanovnitvo su protjerani uz velike gubitke.392 Oko zbrinjavanja puanstva Berka angairalo se 3. rujna i zapovjednitvo obrane Vukovara.393 Dva dana kasnije, 5. rujna bio je najei napad na grad Vukovar do tada.394 Zapovjednitvo ZNG za istonu Slavoniju i Baranju, u zapovijedi za obranu od 6. rujna dobro je procijenilo daljnje namjere JNA. Snage Tuzlanskog korpusa djelovanjem iz mirnodopskih lokacija u Osijeku, Naicama, akovu, Vinkovcima i Vukovaru vezale su dio hrvatskih snaga za sebe. Na Vukovar je djelovala glavnina 51. mehanizirane brigade (pogreno drana oklopnom), a Novosadski korpus je 453. mehaniziranom brigadom djelovao na pomonim pravcima id-Vinkovci i id-Vukovar, a 1. Proleterska gardijska mehanizirana brigada razmjetena u irem podruju id-Srijemska Mitrovica bila je pripravna da podri djelovanje Novosadskog korpusa. Zbor narodne garde u istonoj Slavoniji imao je zadatak da u suradnji s policijom i Narodnom zatitom organizira obranu i nanese napadau to vee gubitke u ivoj sili i borbenoj tehnici, te mu onemogui brzo presjecanje i zauzimanje teritorije. Zadaa snaga u Vukovaru bila je obrana grada u
391 GSHV: Zapovjednitvo obrane opine Vukovar, Str. pov. br. 1-2 od 1. 9. 1991., Zapovjednitvu ZNG RH, Redovno dnevno izvjee. 392 GSHV: Zapovjednitvo obrane opine Vukovar, Str. pov. br. 1-3 od 2. 9. 1991., Zapovjednitvu ZNG RH, Redovno dnevno izvjee; GS HV: COb Vinkovci od 3. 9. 1991., Ministarstvu obrane RH, Izjave komadanta i lana Kriznog taba MZ Berak. 393 GSHV: Zapovjednitvo obrane opine Vukovar, Str. pov. br. 1-4 od 3. 9. 1991., ZZNG RH, Redovno dnevno izvjee. 394 GSHV: RH, Opina Vukovar, Povjerenik Vlade Republike Hrvatske, Kl. 814-01/91-01/01, Ur. br. 2196-01/91-6 od 5. 9. 1991., Vladi Republike Hrvatske, Izvjee.
256
sukladnom djelovanju s 2. bataljunom 3. A i 109. brigadom ZNG-a. Teite obrambenih napora stavljeno je na pravce: Borovo Selo-Vukovar i Negoslavci-Vukovar. Na pravcu idVinkovci jedan od glavnih napora djelovanja dobila je 3. A brigada ZNG a 109. brigada dobila je pomonu zadau na istom pravcu.395 Pravac id-Vinkovci bio je osnovni pravac za djelovanje JNA prema unutranjosti, a nedvojbeni znaci takvih nastojanja pojavili su se sredinom rujna. Naredbu predsjednika Predsjednitva SFRJ od 11. rujna za povlaenje u vojarne, Armija je odbila, nakon ega je hrvatska strana blokirala njene vojarne u Hrvatskoj.396 Armija tada pokree dugo pripremanu napadnu operaciju protiv Hrvatske, namjeravajui uz pomo pobunjenih Srba potpuno poraziti Hrvatsku vojsku i izvui preostali dio svojih snaga iz Slovenije. Planirano je djelovanje na vie operacijskih pravaca a najjae snage sastavljene od oklopno-mehaniziranih postrojbi 1. vojne oblasti koncentrirane su na istonim granicama Hrvatske radi spajanja s Banjalukim korpusom u zapadnoj Slavoniji, a potom zajedniki prodor prema Zagrebu i Varadinu.397 Pristizanje snaga JNA jaine mehanizirane brigade na pravac id-Vinkovci hrvatska strana je uoila i drala pokuajem prodora prema akovu i Osijeku to je znailo odsjecanje ne samo Vukovara, nego i Vinkovaca. Zbog toga je zapovjednik Zapovjednitva ZNG za istonu Slavoniju zapovijedio 109.
395 ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju od 6. 9. 1991., Zapovjest Op. br. 1.; Zadaa Zapovjednitva ZNG nije bila laka. Pod svojim je zapovjednitvom imalo oko 8000 naoruanih vojnika, to je u odnosu na ustroj postrojbi bio postotak popune ljudstvom u prosjeku 70-80%, dok je stanje popune s naoruanjem bilo oko 55-60%. Najslabije se stajalo sa sredstvima za potporu, protuoklopnu borbu i protuzranu obranu. GSHV: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-50-1/91 od 7. 9. 1991., ZZNG RH, Izvjee. 396 GSHV: Ministarstvo obrane, Klasa: DT-801-03/91-01/01, Ur. br. 51206-02-91-1 od 12. 9. 1991., Zapovjednitvima brigada i samostalnih bataljona ZNG, Zapovijed; Neovlaeno i samovoljno izdavanje nareenja, Narodna armija, 14. 9. 1991., 6. 397 Veljko Kadijevi, Moje vienje raspada, Politika, Beograd, 1993., 134136.
257
Davor Marijan
Brigadi ZNG postavljanje obrane na pravcima: Nijemci-Komletinci-Otok i Jankovci-Vinkovci-Mikanovci, te uporabu glavnih snaga u podruju Vinkovci-Marinci-Nutar kako bi se sprijeilo odsjecanje Vukovara. Istodobno je od Zapovjednitva ZNG RH zatraeno odobrenje za ustroj novih brigada, jer postojee snage nisu bile adekvatne u odnosu na naraslu prijetnju od strane JA i srpsko-etnikih formacija. Jedna brigada trebala je biti ustrojena u Vukovaru.398 Stanje u Vukovaru tih je dana bilo vrlo teko. Grad i okolna uporita bila su izloena napadima JNA bez velikih pomaka u obrambenoj crti.399 Jake napade JNA je izvela 14. i 15. rujna uspjevi odsjei Vukovar od Vinkovaca.400 Zbog toga je znaaj Bogdanovaca stalno rastao pa je Zapovjednitvo obrane grada Vukovara od Zapovjednitva ZNG RH trailo ustrojavanje u selu jae postrojbe i topnitva radi koordiniranog proboja i uvrenja linije Vukovar-Bogdanovci-Vinkovci.401 Nakon odsjecanja grada, hrvatske su ga snage 20. rujna deblokirale pravcem Nutar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar opskrbivi branitelje opremom i hranom.402 Koridor koji je spajao Vukovar s Vinkovcima, povjeren je 25. rujna 2. bataljunu 3. A brigade ZNG u neposrednoj i tijesnoj suradnji sa snagama
398 ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Str. pov. br. 525-71-1/91 od 17. 9. 1991., ZZNG RH, Izvjee. 399 ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-52-1/91 od 9. 9. 1991., ZZNG RH, Izvjee; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-55/1-91 od 10. 9. 1991., ZZNG RH, Izvjee; GSHV: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-61/1-91 od 12. 9. 1991., ZZNG RH, Izvjee. 400 ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju, Str. pov. br. 525-65-1/91 od 14. 9. 1991., ZZNG RH, Redovno izvjee; GSHV: ZZNG za istonu Slavoniju, Str. pov. br. 525-65-1/91 od 14. 9. 1991., ZZNG RH, Redovno izvjee.; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-65/1-91 od 15. 9. 1991., ZZNG RH, Izvjee. 401 GSHV: Zapovjednitvo obrane opine Vukovar, Br. 1-18 od 17. 9. 1991., ZZNG RH, Redovno dnevno izvjee. 402 ZOZO: ZOSISlB, Pov. br. 525-89-1/91 od 20. 9. 1991., ZZNG RH, Dnevno izvjee.
258
109. brigade.403 Bataljun je 26. rujna pridodan 109. brigadi ZNG koja je nakon sporazumnog izvlaenja JNA iz vojarne u Vinkovcima404, dobila zadau voenja borbe u istonom dijelu opina Vinkovci i Vukovara, posebno obrane na crti NijemciIlaa-Lovas.405 Za pojaanje koridora prema Vukovaru snage obrane su 28. rujna pojaane s bataljunom 122. brigade HV iz akova.406 Nakon predaje Varadinskog korpusa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Hrvatska vojska je zarobila veu koliinu naoruanja i borbene tehnike, od ega je dio proslijeen i postrojbama u Operativnoj zoni Osijek.407 Zahtjev Operativne zone Osijek od 30. rujna za ojaanje s haubikim divizijunom 152 mm i oklopno-mehaniziranim bataljunom, Glavni stoer HV je odmah odobrio, uputivi iz Varadina 7 tenkova T-55A i 13 borbenih vozila pjeatva BVP M-80 s posadama to je bio poetak ustroja oklopnog bataljuna 109. brigade HV.408 Od
ZOZO: ZOSISlB, Str. pov. br. 525-107-1 od 24. 9. 1991., Zapovjedniku 3. brigade, Zapovijed. 404 Do 26. rujna 1991. hrvatske su snage zauzele veinu vojnih uporita u Slavoniji, prinudivi posade na predaju. Izuzetak je bio Osijek ija se posada uspjela probiti iz okruenja, dok se je posada Vinkovaca 26. rujna dogovorno povukla iz vojarne. ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju od 18. 9. 1991., ZZNG RH, Dnevno izvjee; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-75-2/91 od 18. 9. 1991., ZZNG RH, Dopuna dnevnog izvjea; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-94-1/91 od 21. 9. 1991., ZZNG RH, Dnevno izvjee; ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Pov. br. 525-123-1 od 26. 9. 1991., GS HV, Dnevno izvjee. 405 ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-122-1 od 26. 9. 1991., Zapovjednitvu 109. br, Borbena zapovjed Op. br. 3.; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-1 od 26. 9. 1991., Glavnom stoeru HV, Dnevno izvjee. 406 ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-122-2 od 27. 9. 1991., Zapovjedniku 202. br HV (2/107), Pripremna borbena zapovijed. 407 ZOZO: ZZNG za istonu Slavoniju i Baranju, Str. pov. br. 525-124-92 od 21. 10. 1991., GS HV, Zahtjev. 408 ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-123-7/91 od 30. 9. 1991., GS HV, Dnevno izvjee; ZOZO: GS HV, Kl. Str. pov. 81/91-02/2, Ur. br. 5120-26-91-02 od 1. 10. 1991., Zapovjednitvu OZ Osijek, Upuivanje borbene tehnike; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-124/19-91, (od 1. 10. 1991.), Zapovjednitvu 109.
403
259
Davor Marijan
traenog haubikog divizijuna stigla je baterija od 5 haubica 152 mm s nepotpunom opremom.409 Ustroj novih postrojbi na podruju istone Slavonije poeo je 25. rujna iz dijelova postojeih brigada, osim snaga obrane Vukovara od kojih se do 1. listopada trebala ustrojiti priuvna 124. brigada HV s izuzetkom postrojbi 3. A brigade i MUPa.410 Obrana je pojaana 28. rujna sa 100 ljudi, od kojih je pola bilo bez oruja, pa su Zapovjednitvo Operativne zone i Glavni stoer HV zamoljeni da ne alju ljude bez oruja, i da se sve uini da se komunikacija Vukovar-Vinkovci pojaa sa novim snagama i sredstvima kako bi sprijeili presjecanje iste.411 Temeljem te zamolbe Glavni stoer HV je 29. rujna zapovijedio Zapovjednitvu Operativne zone Osijek da se iz sastava obrane Vinkovaca odvoji 50 ljudi za uvanje i osiguranje prometnice Bogdanovci-Vukovar. Obrani Vukovara pri osiguranju materijalnih sredstava dato je apsolutno prvenstvo.412 U uvodnom dijelu borbene zapovijedi od 29. rujna Zapovjednitvo hrvatskih snaga za istonu Slavoniju i Baranju predvidjelo je nove napade JNA s teitem na oklopnitvu, topnitvu i zrakoplovstvu s
br, Prihvat borbene tehnike. 409 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-9 od 1. 10. 1991., GS HV, Zahtjev za popunu sredstvima. 410 GSHV: GS HV, Kl. 801-01/91-01/15, Ur. br. 5120-34-91-2 od 25. 9. 1991., Ministarstvu obrane RH, Zahtjev; GSHV: Ministarstvo obrane, Klasa: Str. pov. br. 801-01/91-01/07, Ur. br. 512-06-05-91-26 od 26. 9. 1991., GS HV, Zapovijed. Na podruju Nove Gradike zapovjeeno je ustrojavanje 121. brigade, na podruju akova 122., na podruju Slavonske Poege 123. i na podruju Vukovara 124. brigade ZNG.; ZOZO: ZOS istone Slavonije i Baranje, Str. pov. br. 113-1, 25. 9. 1991., Zap. obrane Vukovara, Zapovijed; To je jedini dokument koji sam pronaao s imenom 204. brigade HV u Vukovaru. U rasporedu postrojbi OZ Osijek od 1. listopada 1991. navodi se da je u toku ustroj 124. R brigade HV u Vukovaru. Ostale postrojbe od broja 201. do 203. takoer su dobile brojeve od 121. do 123. ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525123-8 od 1. 10. 1991., GS HV. 411 GSHV: Zapovjednitvo obrane opine Vukovar, Br. (neitko) od 28. 9. 1991., ZZNG RH, Dnevno izvjee. 412 GSHV: GS HV, Kl. 8/91-01/62, Ur. br. 5120-01-91-1 od 29. 9. 1991., 1. operativna zona, Zapovijed.
260
ciljem okruenja i odsjecanja Vukovara, Osijeka i Vinkovaca od ostalog dijela Republike Hrvatske. Zadaa hrvatskih snaga bila je da se s raspoloivim snagama i po svaku cijenu onemogui namjere napadaa, to je na podruju Vinkovci-Vukovar bila glavna zadaa 109. brigade HV. Snage obrane Vukovara i dalje su trebale uporno braniti grad, pokuati zauzeti lokalnu vojarnu, te proiriti obranu grada na okolna sela i dominantne prirodne objekte. Zbog koncentracije jakih oklopno-mehaniziranih snaga JNA na irem podruju Vukovara i Vinkovaca Glavni stoer HV je 30. rujna zapovjedio Operativnoj zoni Osijek urno upuivanje glavnine snaga iz akova, Valpova i Naica s teitem na protuoklopnim sredstvima i topnikoj potpori radi sprijeavanja odsjecanja Vukovara i odbacivanja JNA prema istoku. Pravac Orolik-Negoslavci-Vukovar dobio je prioritet u protuoklopnom zaprijeavanju dok su ostali pravci prema Vukovaru dodatno zaprijeavani postavljanjem minskih polja.413 Na drugoj strani, JNA je takoer pojaavala svoje redove. Pripremi izravnog djelovanja prethodio je operativni razvoj oklopnitva JNA s osloncem na srpska sela u irem podruju Vukovara i Vinkovaca. Na taj je nain postavljena osnova za djelovanje na pravcima Negoslavci-Sajmite, Borovo SeloBorovo Naselje i Bradin-Borovo Naselje.414 Vojarna JNA u gradu olakavala je zadau.415 Do sredine rujna na irem podruju Vukovara djelovala je 51. mehanizirana brigada s dijelovima 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, 12., 36. i 453. mehanizirane brigade.416 Od sredine rujna na pravcu
413 ZOZO: Zapovjednitvo HV za istonu Slavoniju i Baranju, Str. pov. br. 525-122-5 od 29. 9. 1991., Zapovjedniku 3. br, Borbena zapovijed br. 4.; GSHV: GS HV, Kl. 8/91-01, Ur. br. 5120-51-91-1 od 30. 9. 1991., Operativnoj zoni Osijek; ZOZO: Glavni stoer Hrvatske vojske (deurni operativni) od 30. 9. 1991., Operativnoj zoni Osijek. 414 A. Tus, 1991., 79. 415 I dalje pod kiom granata, Narodna armija, 18. 11. 1991., 11. 416 Ti divni ljudi, mladi ratnici, Narodna armija, 22. 12. 1991., 20-21; Ti divni ljudi, mladi ratnici (2), Narodna armija, 25. 12. 1991., 12; Rat-surova
261
Davor Marijan
id-Vinkovci poelo je uvoenje glavnine 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije a potom i pridodane 252. oklopne brigade iz Kraljeva. Mehanizirana divizija je pri dolasku imala velikih problema s dijelom priuvnika iz Valjeva, koji su masovno napustili 2. proletersku gardijsku mehaniziranu brigadu iz Valjeva, to je omelo napadne planove.417 Bio je to kraj prve faze borbe za Vukovar, koje su pokazale da je JNA za napredovanje u zapadni dio Hrvatske potreban mnogo vei napor od do tada uloenog. Operacija Vukovar poela je 30. rujna to je bio poetak nove faze u nastojanjima JNA da zauzme Vukovar.418 Osnovna zamisao JNA za zauzimanje Vukovara bila je blokirati grad, a zatim energinim dejstvima jurinih odreda i grupa ovladati najznaajnijim delovima juno i severno od Vuke, posle ega pristupiti njegovom ienju i potpunom ovladavanju. Do poetka borbenih djelovanja za zauzimanje grada, Ratno zrakoplovstvo je pokualo izolirati bojinicu na irem prostoru, dok je Rijena ratna flotila nadzirala rijeni promet na Dunavu. Pored toga, bilo je planirano da u osloboenju Vukovara jednovremeno ponu dejstva jedinica izvana i ubaenih diverzantskih grupa u samom gradu.419 Uz postojee snage u borbu je uvedena 211. oklopna brigada iz Nia i Gardijska motorizirana brigada iz Beograda.420 Za zauzimanje grada ustrojene su dvije operativne grupe Sjever i Jug. Osnova za Operativnu grupu Jug bila je Gardijska motorizirana brigada Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, iji je zapovjednik ujedno bio
kola taktike, Narodna armija, 19. 3. 1992., 24; Trijumf sa malo gorine, Vojska, glasilo Vojske Jugoslavije, 16. 7. 1992., 18. 417 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-2 od 27 9. 1991., GS HV, Dnevno izvjee; Neugaen ratni fitilj, Narodna armija, 28. 9. 1991., 6; Svi zaini valjevske kae, Narodna armija, 2. 10. 1991., 11; Nema mira u Mirkovcima, Narodna armija, 19. 10. 1991., 8; Primer odanosti i hrabrosti, Narodna armija, 2. 11. 1991., 13. 418 Ime koje se pamti po slobodi, Narodna armija, 28. 11. 1991., 13. 419 Dragocen doprinos ratnoj vetini, Narodna armija, 30. 12. 1991., 18. 420 D. Marijan, 2001., 297.
262
i zapovjednik operativne grupe. Operativnu grupu Sjever inilo je Zapovjednitvo i dio postrojbi Novosadskog korpusa ojaanog dijelovima Kragujevakog i Nikog korpusa.421 Zadau odsjecanja Vukovara od Vinkovaca dobila je elitna postrojba JNA, 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija, ojaana 252. oklopnom brigadom i dobrovoljakim skupinama.422 Usmjerena je na tri taktika pravca, id-upanja, idVinkovci i koridor Vinkovci-Vukovar to je i bio njen glavni napor. U toku 29. i 30. rujna 252. oklopna brigada se prikupila u podruju sela Srijemske Laze, Slakovci, Orolik i Berak gdje se pripremila za napad na prometnicu Vinkovci-Vukovar i njen vatreni nadzor.423 Ve 1. listopada oklopna brigada je napadom na prometnicu Marinci-Bogdanovci-Vukovar, postigla velik uspjeh zauzimanjem Marinaca.424 Padom Marinaca, JNA je uspostavila crtu pravcem Mirkovci-Marinci-Bradin blokiravi tako kukuruzni put pa je i selo Bogdanovci okrueno.425 Zapovjednik Operativne zone Osijek u toku dana je poduzimao mjere da se postignuti uspjeh JNA obezvrijedi. Zadau deblokade pravca Nutar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar dao je 109. brigadi HV ojaanoj 2. bataljunom 3. A brigade ZNG, oklopno-mehaniziranom etom, samohodnom protuoklopnom topnikom baterijom i sredstvima potpore. S pravca Vukovara
421 MORH/Sektor M5: SSNO, Kabinet Saveznog sekretara, Br. 1023-2 od 21. 11. 1991., Pohvala naelnika taba Vrhovne komande; Ime koje se pamti po slobodi, Narodna armija, 28. 11. 1991., 13. 422 ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-123-1 od 26. 9. 1991., GS HV, Dnevno izvjee; Nema mira u Mirkovcima, Narodna armija, 19. 10. 1991., 8; Ti divni ljudi, mladi ratnici, Narodna armija, 22. 12. 1991., 21; Ti divni ljudi, mladi ratnici (2), Narodna armija, 25. 12. 1991., 12. 423 MORH/M5: Komanda 252. okbr od 29. 9. 1991., Komandi inb, Zapovest za napad. 424 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-11/91 od 1. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvjee. 425 GS HV: Opina Vukovar, Povjerenik Vlade Republike Hrvatske u opini Vukovar, Kl. 810-03791-01/01, Ur. br. 2796-01-91-1 od 2. 10. 1991., Glavnom stoeru ZNG RH, Vojno-
263
Davor Marijan
istovjetnu su zadau imale snage obrane grada.426 Uz zauzimanje Marinaca JNA je u toku 2. listopada snano napala Vukovar to je obrana odbila unitivi napadau, po svojoj procjeni, 10 oklopnih vozila. Vei uspjeh JNA je imala u popodnevnom napadu na selo Ceri kojeg je uspjela zauzeti.427 Na drugoj strani Operativna zona Osijek je uz velike tekoe organizirala snage za protunapad i deblokadu Vukovara. Razlog neuspjeha, po miljenju zapovjednika, bilo je oteano dovoenje snaga iz Slavonske Poege i sredstava potpore iz Varadina. Oekivani oklopno-mehanizirani bataljun je zakasnio jedan dan stigavi u ranim jutarnjim satima 3. studenoga nepotpun u akovo, pa je pridodan 109. brigadi HV. Pripreme su oteale posade jer su odbile da idu na frontu istiui da su prevarene, pa su poduzimane mjere da se eta osposobi za borbu.428 Teke borbe na prilazima Vinkovcima nastavljene su u toku 3. listopada. Uspjeh na podruju Vinkovaca bilo je zauzimanje sela Karadieva. Oekivana pojaanja, iako sa zakanjenjem poela su stizati. Za razliku od ljudstva mnogo su vei problemi bili s borbenom tehnikom. Od 5 haubica 152 mm koje su bez vitalnih dijelova stigle 29. rujna u funkciju su dovedene 3, a 6 samohodnih protuoklopnih orua 90 mm pristiglih 2. listopada bilo je bez zatvaraa. Oklopno-mehanizirana eta od 7 tenkova
426 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-6-122 od 1. 10. 1991., Zapovjedniku obrane Vukovara, Borbena zapovijed br. 7.; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525122-7/91 od 1. 10. 1991., Zapovjedniku 3. bat.-3. br HV, Borbena zapovijed, Op. br. 8. 427 Nema mira u Mirkovcima, Narodna armija, 19. 10. 1991., 8; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-16 od 3. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvjee. 428 ZOZO: GS HV, Kl. 81/91-02/02, Ur. br. 5120-26-91-2 od 2. 10. 1991., Zapovjednitvu OZ Osijek, Obavjest; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-12427 od 2. 10. 1991., Zapovjedniku 109. br HV, Prihvat oklopnih sredstava i posada; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-13 od 2. 10. 1991., GS HV, Dnevno izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-124-25/91 od 2. 10. 1991., 109. br HV Vinkovci, Zapovijed; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-13 od 3. 10. 1991., GS HV, Izvjee.
264
T-55 i 11 BVP M-80 iskrcana je bez municije za protutenkovske i protupjeadijske mitraljeze, bez raketa za BVP s neobuenom posadom, koja je imala samo zadatak da preda tenkove nekoj novoj posadi i da se odmah vrati u Varadin, to je veina njih i pokuala danas ostavivi tenkove u umi u blizini akova.429 Usprkos nagomilanim problemima hrvatske snage su u jutro 4. listopada pokuale tenkovsko-pjeaki napad prema Marincima to je JNA zaustavila snanom topnikom vatrom s podruja Orolika, Negoslavaca i Mirkovaca. Pokuaj proboja nastavljen je i nou 4./5. listopada bez pomaka, kao i u toku dana s istim rezultatima. Snage za proboj bile su nedostatne, to zapovjednitvo Operativne zone Osijek nije znalo, jer je imalo netoan raspored snaga JNA u pojasu Vinkovci-Vukovar. Procjena je bila oko jedne mehanizirane brigade, dok su na tom podruju bile dvije, i jedna nepotpuna oklopna brigada. Sa svoje strane obrana Vukovara je pourivala napore na proboju upozoravajui da su u blokadi, bez vode, struje, s hranom pri kraju i s oko 200 tekih ranjenika u gradskoj bolnici.430 Iako je 109. brigada HV za proboj blokade 5. listopada ojaana baterijom haubica 155 mm iz Osijeka odnos snaga se nije poveao zbog samovoljnih odlazaka pojedinih postrojbi s bojinice.431 Bez obzira na njihovo udaljavanje 109. brigada HV
429 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-16 od 3. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvjee. 430 109. br HV: Zapovjednitvo 109. br ZNG, Str. pov. br. 04-246/1-91 od 4. 10. 1991., Ministarstvu obrane RH, Izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-17 od 4. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-18 od 4. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvjee; GS HV: Zapovjednitvo obrane opine Vukovar od 5. 10. 1991., Zapovjednitvu ZNG; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-20 od 5. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-21 od 5. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-122-11 od 5. 10. 1991., K-dtu AG-1, Nareenje artiljeriji 1. OZ HV za borbu br. 2. 431 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-20 od 5. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-21 od 5. 10. 1991., GS HV, Dnevno operativno izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-122-11 od 5. 10. 1991., K-dtu AG-1, Nareenje artiljeriji 1. OZ HV za borbu br. 2.
265
Davor Marijan
s postrojbama Narodne zatite uz topniku potporu uspjela je u noi 5./6. listopada u potpunosti staviti Nutar pod nadzor i nastaviti prema Marincima. Ponovna kriza morala kod pripadnika oklopno-mehanizirane ete, uslijed odbijanja polovice posada da nastave borbena djelovanja dovela je u pitanje nastavak proboja. Uz to je i JNA intenzivnim djelovanjem zrakoplovstva i topnitva po hrvatskim snagama jasno pokazala da ne namjerava tako lako odstupiti s koridora.432 U pregledu stanja na podruju Vukovara Glavni stoer HV je u dnevnom izvjeu od 6. listopada upisao da hrvatske snage imaju mrtvih i ranjenih te alju potresno pismo iz Vukovara.433 Vukovarski ranjenici bili su tema na sastanku predstavnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske i oruanih snaga SFRJ 8. listopada. Dogovorena je deblokada vojarni JNA i poduzimanje hitnih koraka kako bi se organizirala dostava namirnica, hrane i lijekova civilnom stanovnitvu u podruju Vukovara i Vinkovaca.434 Oko transporta ranjenika iz Medicinskog centra Vukovar u organizaciji Crvenog kria angairana je i sanitetska sluba Operativne zone Osijek.435 Do djelominog povlaenja JNA ipak je dolo na veer 7. listopada izvlaenjem tenkova M-84 s crte Zidine-Nutar u pravcu sela Petrovci, pa put Marinci-Bogdanovci-Vukovar vie nije bio pod izravnim nadzorom 252. oklopne brigade. Zapovjednitvo Operativne zone Osijek ipak je ukazalo da postoji, dodue mala mogunost ponovnog napada na Marince u toku 8. listopada. Novodovedeni bataljun 3. A brigade ZNG je uz
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-22 od 6. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-23 od 6. 10. 1991., GS HV, Pojave dezertirnja iz jedinica koje su u borbi; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-12325 od 6. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-26 od 7. 10. 1991., GS HV, Izvjee. 433 GSHV: Operativni centar GSHV od 6/7. 10. 1991., Naleniku GSHV, Izvjee. 434 GSHV: Memorandum sporazuma od 8. 10. 1991. 435 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-32/91 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvjee.
432
266
potporu tenkova dobio zadau da u jutro 8. listopada nastavi dejstva ka s. Marinci-Bogdanovci-Vukovar.436 Zadau je trebao olakati oslabljeni bataljun 107. brigade HV sa zadaom vezivanja za sebe protivnkih snaga na pravcu NutarBradin.437 Oekivani pomak 8. listopada nije napravljen zbog slabosti tenkista, 109. brigade i bataljuna 3. A brigade, pa je od strane zapovjednika Operativne zone Osijek na bojinicu upuen izmeu ostalih i naelnik stoera radi osobnog koordiniranja pothvatom.438 No 8./9. listopada protekla je u pripremama za proboj za to je doveden jo jedan bataljun 3. A brigade ZNG. Napad je poeo u popodnevnim satima i usprkos oekivanjima zapovjednika Operativne zone Osijek deblokada Vukovara nije napravljena. Prvi razlog je bila slabost raznih hrvatskih postrojbi, kako 109. brigade HV, tako i pridodanih bataljuna 3. A brigade ZNG-a, a ostatak snaga, eta dragovoljaca iz Varadina, 35-40 pripadnika iz Rakitja, vod pripadnika HSP i 50 stanovnika Nutra bilo je potpuno bez stege i neprimjerenog ponaanja. Drugi problem, po miljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, bio je nain obrane 252. oklopne brigade JNA, koja je dvije otporne toke Henrikovce i prilaz Marincima zbog njihovih zemljopisnih znaajki zaposjela tenkovima M-84 za ije je uklanjanje bila potrebna visoko osposobljena postrojba oklopnitva kojom, za sada snage u rajonu Vinkovci-Vukovar, uz sva ojaanja ne raspolau.439 Za ojaanje snaga na pravcu Vinkovci-Vukovar po nalogu Glavnog stoera HV upuena je u
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-28/91 od 8. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-16 od 8. 10. 1991., Zapovjedniku 3. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 16. 437 ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-17/91 od 8. 10. 1991., Zapovjedniku 107. Br HV, Borbena zapovijed Op. br. 17. 438 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-29/91 od 8. 10. 1991., GS HV, Izvjee. 439 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-31 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvjee; SVA/ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-32/91 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvjee.
436
267
Davor Marijan
akovo baterija samohodnih haubica 122 mm iz Varadina koja je stigla 10. listopada, kao i vod haubica 152 mm iz Osijeka.440 Dok je pokuavan proboj, Vukovar i Borovo Naselje su istog dana bili pod stalnom topnikom vatrom, a kasnije je JNA pokuala proboj na istonom i junom dijelu grada, to je obrana odbila.441 Potpisano primirije HV je potivala, osim na podruju Vukovara ija je obrana odgovorila na jak napad JNA. Na ostalom dijelu podruja Zapovjednitvo Operativne zone Osijek koristilo je primirje za sreivanje stanja na podruju Vinkovaca. Zapovjednitvo 109. brigade HV dobilo je iskljuivu zadau pripreme i izvoenja proboja ka Vukovaru, bez obzira na mogue gubitke u ivoj sili i tehnici, a u koordinaciji s Policijskom upravom i uhienja svih onih koji se nee boriti.442 Ponovni pokuaj proboja odreen je za no 10./11. listopada, a anse su umanjene samovoljnim povlaenjem poluete 2. bataljuna 3. A brigade ZNG s podruja Zidina, to je iskoristilo pjeatvo JNA za njegovo posjedanje. Zbog krenja primirja zapovjednik 109. brigade HV prikupio je za proboj oko 250 ljudi i oslabljenu tenkovsku etu u prvom postroju, i 3. bataljun 3. A brigade bez jedne ete u drugom borbenom postroju. Zadaa 109. brigade bila je zauzimanje Marinaca, a 3. A brigade osiguranje koridora na pravcu Nutar-Marinci s obje strane puta, te onemoguavanje intervencije dijelova 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije
ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/94, Ur. br. 5120-02-91-1 od 9. 10. 1991., Zapovjednitvu OZ Osijek, Zapovijed; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-12331 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvjee; Baterija je iz Varadina stigla u akovo s 4 haubice 122 mm, dok se je jedna pokvarila, kao i zapovjedni oklopni prevonjak. S oruima je dola samo jedna posada, dok su ostale (21 vojnik) odbile odlazak u Slavoniju. GSHV: Zapovjednitvo 1. mbr, Pov. br. 01-52/8-1991 od 9. 10. 1991., GS HV, Izvjee. 441 GSHV: Depea br. 511-15-10/3-4275/91., D.I. od 9. 10. 1991., Zapovjednitvu ZNG, Dopuna depee. 442 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-36 od 10. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Pov. br. 525-123-34/91 od 10. 10. 1991., Naelniku Policijske uprave Vinkovci.
440
268
JNA s pravca Ceri-ekonomija Henrikovci i sela Petrovci, Paetin i Bradin. Za priuvu 109. brigade odreena je ojaana eta 122. brigade HV u Nutru, pripravna za uvoenje na pravcu Zidine-Marinci-Bogdanovci. Za drugi dio priuve odreena je ojaana eta 106. brigade HV koja je u Ivankovu trebala ekati zadau zapovjednika 109. brigade HV. Najslabiji dio snaga za proboj i dalje je bila tenkovska eta koja je u toku 10. listopada trebala dobiti novog zapovjednika a dobrovoljake posade su u toku dana tek trebale biti pronaene. Potporu je davalo 15 topnikih orua raznih kalibara /3 haubice 152 mm, 4 haubice 122 mm, 4 haubice 105 mm i 4 minobacaa 120 mm/ koja su u prosjeku imala 1 borbeni komplet streljiva to je bila i posljednja priuva. Po podacima Hrvatske vojske Marince je branio protivnik sastavljen od JNA i etnika jaine motoriziranog bataljuna ojaanog etom tenkova M-84, dok je Ceri branila tenkovska eta ojaana etnicima.443 Tog su dana, 10. listopada, u Zagrebu ustrojene, opremljene i naoruane dvije ete dragovoljaca (oko 200 ljudi) s podruja Slavonije za obranu Vukovara, koje su prijepodne 11. listopada trebale krenuti u Vinkovce, radi prihvata, pripreme za borbenu uporabu i uputa u Vukovar.444 Glavni stoer HV od Zapovjednitva Operativne zone Osijek traio je nastavak energinog djelovanja u svrhu deblokiranja prometnice Vinkovci-Vukovar, kao i poduzimanje mjera za realiziranje humanitarne pomoi pod nadzorom meunarodne misije.445 Konvoj je pred veer
443 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-36 od 10. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-19/91 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 3. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 19.; ZOZO: ZOSISiB, Pov. br. 525-124-50 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 109. br HV; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-20 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 122. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 20.; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-122-21 od 10. 10. 1991., Zapovjedniku 106. br HV, Borbena zapovijed Op. br. 21. 444 ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/101, Ur. br. 5120-01-91-1 od 10. 10. 1991., Zapovjednitvu Operativne zone Osijek. 445 ZOZO: Glavni stoer HV, Kl. 8/91-01/100, Ur. br. 5120-01-91-1 od 10. 10. 1991., 1. OZ Osijek, Zapovjed.
269
Davor Marijan
10. listopada stigao iz Zagreba u akovo gdje je ekao prikljuivanje konvoja iz Osijeka, i suglasnost JNA za prolazak.446 Nakon neuspjela prolaza i novih uvjeta od strane JNA konvoj je vraen u akovo odakle je u jutro 12. listopada trebao ponovno pokuati prolaz. Zbog toga su u Osijeku voeni razgovori s misijom Europske zajednice.447 Oekivano zauzimanje Marinaca i deblokada u noi 10./11. listopada nije uspjela zbog odbijanja dijela postrojbi da krenu u napad i nedolaska na vrijeme jedne postrojbe to je naruilo borbeni poredak, i u takvim uvjetima nije se mogla izvriti zapovjed. U meuvremenu je u Ivankovo stigao i konvoj Crvenog kria a osiguran mu je put do Nutra na putu za Vukovar.448 Zbog neuspjeha deblokade Glavni stoer HV je 11. listopada zapovijedio odbacivanje srpskih snaga s puta Vinkovci-Vukovar, stvaranje uvjeta za pruanje pomoi braniteljima i stanovnitvu Vukovara i izvlaenje oko 200 ranjenika. Za tu je zadau Operativna zona Osijek ojaana bataljunom 1. A brigade ZNG, 200 dragovoljaca iz Zagreba, specijalnom postrojbom ZNG i antiteroristikom postrojbom MUP-a iz Zagreba.449 Uz te snage iz Zagreba su nakon trodnevne izobrazbe 13. listopada trebale biti poslane jo dvije ete dragovoljaca, od oko 180 ljudi za obranu Vukovara.450 Nou 11./12. listopada na podruju Vinkovaca nastavljena je koncentracija snaga za proboj prema Vukovaru. Zapovjednik Operativne zone Osijek je osobno doao na zapovjedno
446 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-36 od 10. 10. 1991., GS HV, Izvjee. 447 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123/40-91 od 11. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/101, Ur. br. 5120-01-91-2 od 11. 10. 1991., Zapovjednitvu Operativne zone Osijek. 448 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-38 od 11. 10. 1991., GS HV, Izvjee. 449 ZOZO: GS HV, Klasa: 8/91-01/105, Ur. br. 5120-01-91-1 od 11. 10. 1991., Zapovjednitvu OZ Osijek, Zapovijed. 450 ZOZO: GS HV, Klasa: 8/91-01/101, Ur. br. 5120-01-91-1 od 12. 10. 1991., Zapovjednitvu OZ Osijek.
270
mjesto 109. brigade HV radi rukovoenja akcijom proboja ka Vukovaru. U toku dana na podruje Vinkovaca stigle su sve predviene postrojbe. Za razliku od noi, dan je za branitelje Vukovara bio znatno tei zbog djelovanja zrakoplovstva JNA po gradu. Konvoj s medicinskom pomoi ponovno nije proao jer je uvjetovanje terorista neprihvatljivo s obzirom na postignuti dogovor s okupatorskom vojskom, pa se prolaz pokuavao dogovoriti za 13. listopada.451 Plan proboja razraen je 12. listopada, a pokuan je u jutro 13. sljedeeg dana u 5.30, a poslije topnike pripreme poeo je napad pjeadijskih i mehaniziranih snaga u pravcu s. Marinci i Ceri. Snage specijalne namjene MUP Zagreb ule su u toku prijepodneva u s. Marince, ali zbog nemogunosti da ih se podri jaim snagama morali su se povui. Pjeadijske i motorizirane snage HV naile su na veoma jak otpor agresora u rejonu HenrikovciZidine gdje su i zaustavljene u svom napredovanju. Tijekom borbi topnitvo je ojaano baterijom samohodnih haubica 122 mm koja je pridruena haubikoj bateriji 152 mm u podruju Blata kraj Vinkovaca.452 Napadna djelovanja zaustavljena su oko 13 sati po zapovijedi GSHV ... da bi proao konvoj pomoi za Vukovar iji se prolazak ... oduio, tako da je tek u kasnim veernjim satima u organizaciji JA sprovedne preko Petrovaca u vukovarsku vojarnu JA. Zatije je JNA iskoristila i za pojaanje svojih snaga tenkovima i pjeatvom u Ceriu i Henrikovcima, to je smanjilo izglede za uspjean nastavak operacije. Gubici hrvatskih snaga
451 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-42 od 12. 10. 1991., GS HV, Izvjee.; SVA MORH, fond Operativne grupe Vukovar (dalje OGV): Zapovjednitvo 1. OZ, Pov. br. 525-13/91 od 12. 10. 1991., Zapovjednitvu 3. br HV. 452 OGV: Zapovjednitvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-14/91 od 12. 10. 1991., Zapovjedniku 1-3/3. br HV, Dopuna borbene zapovjedi Op. br. 23/1.; OGV: Zapovjednitvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-16/91 od 12. 10. 1991., Zapovjedniku 3/3. br HV, Dopuna borbene zapovjedi Op. br. 23/2.; ZOZO: Zapovjednitvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-123-101/91 od 13. 10. 1991., GS HV, Dnevno borbeno izvjee; OGV: Zapovjednitvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-18/91 od 13. 10. 1991., Zapovjedniku 122. br HV.
271
Davor Marijan
bili su vrlo veliki, 10 mrtvih, 44 ranjenih i 5 unitenih tenkova. Po miljenju zapovjednika Operativne zone Osijek pored uporne obrane agresora, relativnom malom uspjehu operacije pridonijelo je i to to su snage stavljene na raspolaganje ovom zapovjednitvu slabe kvalitete i u veim sluajevima bez iskustva (eta 106. br. iz Osijeka, 122. br. iz akova i 2 dobrovoljake ete iz regiona Zagreba), isti je sluaj i sa 5. bataljunom 1. br. HV, koji je ovdje upuen sa svega 120 neiskusnih boraca. Tako je novi dan ekan sa 778 ljudi, 17 topnikih orua raznih kalibara, 5 tenkova i 2 BVP, nasuprot znatno jaem protivniku.453 U toku njega dio ljudstva je vraen s bojinice, a dio se samovoljno osuo s dijelom tehnike. Dolazak ete dragovoljaca donekle je ublaio odlazak pripadnika ZNG, a stigao je i vod pripadnika ZNG iz Sesveta koji su razmjeteni u istonom dijelu Vinkovaca.454 Neuspjeh je pretrpio i pokuaj izvlaenja ranjenika iz Vukovara. Konvoj namjenjen za pomo Vukovaru nakon niza maltretiranja napustio je Vukovarsku vojarnu te je u Vinkovce doao putem preko Petrovaca, Negoslavaca, Marinaca i Nutra. Iz Vinkovaca se vratio u akovo neobavljena posla. Vukovar nije dobio pomo kao to nije uspjelo niti izvlaenje 300 ranjenika iz bolnice. Evakuacija izmuenih civila takoer nije izvrena te i dalje ostaju bez nunog snabdijevanja lijekovima, hranom i odjeom. Po podacima vukovarske bolnice samo u toku 9. i 10. listopada ranjene su 62 osobe u gradu od ega 29 pripadnika HV, 26 civila i 7 pripadnika MUP-a.455 Istodobno je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija pacifizirala sela naseljena hrvatskim stanovnitvom u istonim
453 ZOZO: Zapovjednitvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-123-101/91, 13. 10. 1991., GS HV, Dnevno borbeno izvjee; Primer odanosti i hrabrosti, Narodna armija, 2. 11. 1991., 13. 454 OGV: Zapovjednitvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-123-102/91 od 14. 10. 1991., GS HV, Dnevno borbeno izvjee; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525123-54 od 14. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/130, Ur. br. 5120-01/22-91-1 od 16. 10. 1991., Zapovjednitvu OZ Osijek. 455 ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-54 od 14. 10. 1991., GS HV, Izvjee.
272
dijelu opina Vukovar i Vinkovci. Zapovjednik Divizije u intervjuu glasilu Narodna armija izjavit e da je njegova postrojba Oistila i vrsto dri prostor izmeu Dunava i Bosuta, te da se u tom rejonu poinju da se formiraju i organi vlasti. Vrhunac uspjeha bilo je etniko ienje Iloka za koje je 14. listopada 1991. u idu sainjen i poseban sporazum.456 Stanje u istonoj Slavoniji bilo je tih dana krajnje kritino o emu je izvjeten Glavni stoer HV. Zapovjednitvo Operativne zone Osijek ocijenilo je da je iz Vinkovaca iseljeno oko 60% puanstva, a iz Vukovara 75% te da je u tijeku raspad ustroja i djelovanja tijela dravne uprave. Postojee snage ZNG-a i HV-a iz sastava Operativne zone Osijek bile su gotovo u cijelosti vezane za obranu, bez operativne priuve za manevar. Neuspjeh deblokade Vukovara bio je potvrda tekog stanja. Po miljenju zapovjednika Operativne zone Osijek, samo za deblokadu Vukovara bile su potrebne snage ekvivalenta jedne do dvije brigade HV potpuno organizirane, popunjene i sa borbenim iskustvom, 1-2 protuoklopna divizijuna, 1-2 divizijuna protuzranog topnitva, 1-2 oklopno-mehanizirana bataljuna, 2 topnika divizijuna za potporu kalibra 152 do 155 mm, inenjerijski bataljun, vea koliina topnikog streljiva, bataljun Vojne policije za uspostavu reda na teritoriji i u jedinicama HV. Te snage nisu postojale u Slavoniji i traene su iz zapadnog dijela Hrvatske i Zagreba.457 Glavni stoer HV 16. listopada zapovjedio je Zapovjednitvu Operativne zone Osijeka da teite borbenog djelovanja ima na obrani grada Vukovara sa najviim stupnjem odsutnosti, angairanjem cjelokupnih snaga Hrvatske vojske, MUP-a, narodne zatite i stanovnitva na teritoriji opine Osi456 GS HV: Komanda 1. pgmd, Str.pov.br. 851-18 od 4. 10.1991., Komandi 252. okbr, Nareenje; GS HV: Sporazum od 14. 10. 1991. izmeu predstavnika grada Iloka i Jugoslavenske narodne armije.; Kao nekad, pod razvijenom ratnom zastavom, Narodna armija od 2. 10. 1991., 4.; Ti divni ljudi, mladi ratnici, Narodna armija, 22. 12. 1991., 21. 457 OGV: Zapovjednitvo 1. OZ, Str. pov. br. 525-107/91 od 15. 10. 1991., Predsjedniku Republike Hrvatske, Ocjena stanja na podruju Vinkovci, upanja i Vukovar.
273
Davor Marijan
jek, Vukovar, Vinkovci, upanja i akovo. A za izravnu obranu ustrojena je Operativna grupa Vukovar, Vinkovci i upanja s pojasom nadlenosti u tim opinama.458 Nakon 13. listopada djelovanje na koridoru Nutar-Bogdanovci hrvatska strana je ograniila na topniku vatru u svrhu potpore snagama u Vukovaru. Najvea zapreka za neto vie i dalje su bila oklopna borbena vozila 252. oklopne brigade JNA u Henrikovcima, Marincima i Bradinu, pa je njihovo unitenje pokuano s protuoklopnim skupinama 107. brigade HV. Snage na podruju Vinkovaca pojaane su pjeakim bataljunom, baterijom haubica 122 mm i baterijom protuoklopnih topova 100 mm 122. brigade HV. Uz sve te probleme Operativna zona Osijek ostala je bez streljiva za top-haubicu 152 mm, a pri kraju je bilo i streljivo za haubicu 122 mm.459 Dok je 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija JNA prestrojavala snage, ojaavala ih i dodatno utvrivala podruje Ceri-ekonomija Henrikovci-Mirkovci-Negoslavci, Novosadski korpus je sredinom listopada nastavio s intenzivnim napadima na Vukovar i Borovo Naselje. Bili su to do tada najei napadi s kojima je JNA uspjela probiti crtu obrane na podruju Mitnice, junom dijelu naselja Luac, ulici Sajmite i Trpinjskoj cesti. Probijanjem ovih obrambenih poloaja napadau je preostalo samo jo nekoliko stotina metara da sa pjeadijom uu u sam centar grada i Borovo naselje te se stoga vode estoke uline borbe, koje mu to trenutno onemoguuju.460 Crtu obrane na
458 ZOZO: GS HV, Klasa: 8/91-01/128, Ur. br. 5120-01/22-91-1, 16. 10. 1991., Zapovjednitvu Operativne zone Osijek, Zapovijed. 459 OGV: Zapovjednitvo 1. OZ od 15. 10. 1991., 107. brigadi HV, Nareenje za borbu broj 101.; OGV: Zapovjednitvo 1. operativne zone, Str. pov. br. 525-105/91 od 16. 10. 1991., Zapovjedniku 122. brigade HV, Borbena zapovijed, Op. br. 24.; OGV: Zapovjednitvo 1. OZ Osijek od 17. 10. 1991., GS HV (naelniku artiljerije); OGV: Zapovjednitvo 1. OZ, Str. pov. br. 525123/105/91 od 17. 10. 1991., Zapovjedniku 3. br HV, Zapovijed; ZOZO: Zapovjednitvo 122. brigade, Br. 2121-06-91-136 od 17. 10. 1991., 1. operativna zona Osijek, Dnevno izvjee. 460 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-62 od 16. 10. 1991., GS HV,
274
Lucu probila je 51. mehanizirana brigada JNA s tenkovskom etom i veim brojem pjeaka s osnovnom zadaom presjecanja komunikacije izmeu Vukovara i Borova Naselja, to je branitelj sprijeio, nakon to je uspjeno premostio nastalu krizu, uspjevi unititi navodno 4 tenka.461 Nastojei pomoi okruenom gradu Zapovjednitvo Operativne zone Osijek je od 16. listopada potaklo mjere za novi pokuaj deblokade Vukovara, snagama iz sastava 3. A brigade ZNG, 106., 122. i 124. brigade HV, dragovoljcima s podruja Zagreba, postrojbom Mjesne zajednice Nutar i pripadnicima Policijskih uprava Vinkovci i Osijek.462 Ponovljen je i pokuaj s izvlaenjem ranjenika iz okruenog grada. Konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo u jutro 19. listopada 1991. u 6.30 pravcem Vinkovci-Nutar-MarinciBogdanovci-Vukovar, da bi ga JNA istog dana usmjerila preko Petrovaca i Negoslavaca u id. Iz ida se kretao u Lipovac gdje je stigao u 22.35 sati. Nakon prolaza kroz upanju stigao je u Mikanovce. Jedan dio je ostao u Mikanovcima dok je drugi produio put akova i tamo stigao u 00.05 sati. Nakon viesatnog predaha dio ranjenika je prebaen u medicinske ustanove u unutranjosti zemlje. U Medicinskom centru u Vukovaru ostalo je 170 ranjenika i 70 bolesnika, trudnica i novoroenadi, zbog kojih je ravnateljica centra traila intervenciju Hrvatskog ureda pri meunarodnoj misiji za bezuvjetno i urno povlaenje JA
Izvjee; GS HV: Policijska uprava Vukovar, Depea br. 511-15-10/3-4286/91. D.I. od 16. 10. 1991., MUP RH-Operativni tab, Napad vojnih jedinica na Vukovar i Borovo naselje; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-68 od 17. 10. 1991., GS HV, Izvjee. 461 ZOZO: Policijska uprava Vukovar, Depea br. 511-15-10/3-4288/91. D.I. od 17. 10. 1991., Obavijest. 462 OGV: Zapovjednitvo 1. OZ Osijek, Str. pov. br. 525-104/91 od 17. 10. 1991., Dopuna borbene zapovijedi, Op. br. 23/6.; OGV: Zapovjednitvo operativnih snaga Vukovara, upanje i Vinkovaca (dalje ZOGVV) od 18. 10. 1991., Zapovjedniku 2/3. br HV, Borbeno nareenje; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-43/91 od 26. 10. 1991., Naelniku PU Osijek, O aktivnostima jedinice spec. namjene PU.
275
Davor Marijan
iz podruja opine Vukovar te povlaenje naoruanja s lijeve strane Dunava usmjerenog prema opini Vukovar.463 Izvlaenjem konvoja po Vukovaru je ponovno otvorena vatra iz Bake i Negoslavaca, na to su hrvatske snage odgovorile. U toku prijepodneva 21. listopada, pokuan je i tenkovsko-pjeaki napad na Vukovar s pravca Mitnice.464 U ocjeni borbene situacije koju je Zapovjednitvo OZ Osijek uputilo 22. listopada 1991. Glavnom stoeru HV data je procjena protivnika. Snage na pravcu id-Tovarnik-OrolikPetrovci-Marinci-Bradin procjenjene su na oko 200 tenkova, 140 oklopnih prevonjaka i veeg broja sredstava za potporu, a bile su iz sastava 1. pgmd i 252. oklopne brigade. Na podruju od Vukovara do Osijeka JNA je procijenjena na 12. mehaniziranu brigadu i 4. Mehaniziranu brigadu Novosadskog korpusa, ukupno oko 150 tenkova i 80 oklopnih prevonjaka sa sredstvima potpore.465 U odnosu na stvarno stanje bila je to pogrena procjena za oko 50%. Crta obrane hrvatskih snaga 22. listopada pruala se pravcem: Koritna-Mrzovi-Ivankovo-Jarmina-Vinkovci-Nu tar-Pri vla kaOtok-Komletinci-Nijemci-Lipovac i branjena je od 109. brigade HV i dijelova 2. bataljuna 3. A brigade ZNG. Bogdanovce, Vukovar i Borovo Naselje branila je 124. brigada HV, postrojba MUP-a i civilno stanovnitvo koje je bilo u okruenju.466 U
463 ZOZO: GS HV, Kl. 804-01/91-03/68, Ur. br. 5120-02-91-50 od 18. 10. 1991., Zapovjednitvu OZ Osijek; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-77 od 20. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-78 od 20. 10. 1991., GS HV, Izvjee; GSHV: ZOGVV, Pov. br. 525-122-23/91 od 21. 10. 1991., GS HV, Izvjee o konvoju; GSHV: Medicinski centar Vukovar od 20. 10. 1991., Hrvatskom Uredu pri meunarodnoj misiji (prijepis). 464 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-78 od 20. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-82 od 21. 10. 1991., GS HV, Izvjee; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-22/91 od 21. 10. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee. 465 ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-84 od 22. 10. 1991., GS HV, Izvjee. 466 ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-84 od 22. 10. 1991., GS HV,
276
tijeku je bio ustroj novih priuvnih brigada HV meu kojima i 131. u upanji.467 Topniku potporu postrojbama pruala je raznolika skupina orua meu kojima su bile: 4 haubice 105 mm s oko 1000 projektila, 3 ispravne haubice s oko 100 projektila, 2 ispravna minobacaa 120 mm, dva gorska topa 76 mm i 5 protuoklopnih istog kalibra, 2 ispravne haubice 152 mm bez nianskih sprava i posada (do tada su posade bile iz sastava OZ Osijek), 5 protuoklopnih topova 100 mm, 8 netrzajnih topova 82 mm. Za uporabu je pripremano 7 samohodnih topova 90 mm. Dodijeljenih je bilo 5 samohodnih haubica 122 mm od kojih je jedna bila neispravna, baterija haubica 122 mm u ulozi bataljonske vatrene skupine za postrojbu 122. brigade HV iz akova. U pojasu nadlenosti bila su jo 4 viecijevna lansera raketa 128 mm, haubica 155 mm, 6 gorskih topova, 15 minobacaa 120 mm, 10 minobacaa 82 mm i haubica 105 mm, dok broj minobacaa 60 mm na uporabi pri MUP-u nije bio poznat.468 Nakon razdoblja borbenih djelovanja slabijeg intenziteta 23. listopada je usprkos potpisanom primirju, za branitelje Vukovara ponovno bio teak dan, u kojem je grad bio pod neprekidnom vatrom, a nije poteena ni bolnica koja je
Izvjee. 467 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-82 od 21. 10. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-86 od 23. 10. 1991., GS HV, Izvjee. 468 SVA MORH, fond 109. brigade HV: Zapovjednitvo 109. br HV, Str. pov. br. 04-358-01/91 od 23. 10. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ Osijek, Stanje artiljerijskog oruja u zoni Vinkovci; Od traenih 6 ispravnih samohodnih haubica 122 mm i 6000 projektila za njih koliko je od Glavnog stoera HV, traio zapovjednik Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i upanja za uinkovito voenje borbenih djelovanja, Glavni stoer je mogao odvojiti samo 100 projektila, od 300 koliko ih je imao. Samohodne haubice koje su traene bile su u borbenim djelovanjima u podruju Novske i nije ih se moglo izvui. A haubica 155 mm, od kojih je jedna bila traena nije mogla biti dostavljena jer je svih 9 koliko ih je bilo na Borongaju bilo neispravno i za njih se nije imalo streljiva. OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-36/91 od 24. 10. 1991., GS HV (Naelniku topnitva); OGV: GS HV, Kl. Pov. br. 803-05/91-01/135, Ur. br. 5120-25-91-1 od 25. 10. 1991., OG Vukovar, Vinkovci i upanja.
277
Davor Marijan
pogoena s oko 40 raketa, od ega je zapaljena i prijetila je opasnost da ranjenici izgore.469 Za opskrbu okruenog grada od 24. listopada 1991. angairan je samostalni zrakoplovni vod Osijek koji je nonim letovima desantirao nuan materijal.470 Uz opskrbu stanovnitva i branitelja Vukovara, najvei problem hrvatskim snagama je bio manjak streljiva za dalekometno topnitvo koje je s distance pomagalo okruenim braniteljima. S obzirom na embargo na naoruanje koje je uvela meunarodna zajednica nedostatak streljiva je esto dovodio branitelje u vrlo teak poloaj. Glavni stoer HV je 27. listopada obavijestio sve podreene da je stanje topnikog streljiva kritino, i da u skladitima za pojedina orua nema ni jedne granate, odnosno mine. Oekivano je da e se stanje poboljati predajom pojedinih skladita JNA u Hrvatskoj.471 Negativan odgovor na traenje streljiva povukao je dosta neobian, ali za to vrijeme razumljiv potez zapovjednika Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, upanja, koji je od kriznih tabova Slavonski Brod, Slavonska Poega, Naice, Donji Miholjac, Podravska Slatina, Daruvar, Bjelovar, Virovitica, Valpovo, Mali Loinj, Kutina, Ivani Grad, Samobor i Velika Gorica zatraio streljivo za sve tipove topnikog, protuoklopnog i protuzranog
469 GSHV: Opina Vinkovci, Centar obavjetavanja, Br. 08-3160/1-91 od 23. 10. 1991., Izvjee; ZOZO: ZOSISiB, Str. pov. br. 525-123-86 od 23. 10. 1991., GS HV, Izvjee; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-34/91 od 23. 10. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee. 470 OGV: GS HV, Kl. Pov. br. 8/91-01/107, Ur. br. 5120-51/22-91-3 od 24. 10. 1991., OG Vukovar, Vinkovci i upanja, Borbena zapovijed; Za opskrbu Vukovara planiran je i helikopter Mi-8 koji je grekom oborila Hrvatska vojska 4. studenoga odmah nakon polijetanja s aerodroma Luko na letu prema akovu s ijeg je uzletita trebao izvriti dva do tri leta za Vukovar u cilju prevoenja korisnog tereta za branioce Vukovara. GSHV: GSHV, Kl. 833-05/9104/02, Ur. br. 5120-51/22-91-1 od 7. 11. 1991., Izvjee o udesu helikoptera HT-40. 471 Nedostajalo je streljivo za minobaca 120 mm, haubice 122, 155 i 203 mm, top-haubicu 152 mm, te rakete 128 mm (pie netono 120 mm). ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/167, Ur. br. 5120-25-91 od 27. 10. 1991., Zapovjednitva operativne zone, Nareenje po artiljeriji.
278
topnitva s kojim je bio naoruan. Traeno je i oruje, od puke do topa. Dan kasnije molba je ponovljena i dostavljena svim kriznim tabovima u Republici Hrvatskoj i imala je odreenih uspjeha.472 U selo Tordince JNA je s pravca Velike Mlake uspjela ui 25. listopada nakon to je obrana uspjela izbaciti iz borbenog stroja navodno 6 tenkova, nakon ega je ostala bez protuoklopnih sredstava, a snage 109. brigade HV intervenirale su presporo i neuinkovito pa je napada oko 18 sati stavio selo pod svoj nadzor.473 Pokuaj vraanja sela u noi 25./26. listopada nije uspio zbog simbolinog odziva za protunapad planiranih pripadnika specijalne policije iz Osijeka. U napadu je poginulo 7 a ranjeno je 11 hrvatskih vojnika.474
472 Veina kriznih tabova se odazvala zamolbi stavljajui na raspolaganje to je mogla, od simbolinih do znaajnih koliina. Zapovjednitvo 56. samostalnog R bataljuna ZNG Kutina stavilo je na raspolaganje 200 granata 100 mm, 51 granatu za netrzajni top 82 mm, 190 mina za MB 82 mm, 96 mina za minobaca 60 mm i 60 granata za top 76 mm. OGV: Zapovjednitvo 56. samost. rez. bataljuna ZNG Kutina, Br. 104/91 od 27. 10. 1991., Zapovjednitvu OG Vukovar, Vinkovci i upanja; Zapovjednitvo 126. brigade na raspolaganje je stavilo 100 mina 82 mm i 100 granata 76 mm. OGV: Zapovjednitvo 126. br ZNG, Br. 24/91-2 od 30. 10. 1991., Zapovjednitvu OG Vukovar, Vinkovci i upanja; OGV: ZOG Vukovar, Vinkovci i upanja, Str. pov. br. 525-122-50/91 od 28. 10. 1991., Kriznim tabovima; Zapovjednitvo Zadarskog sektora na raspolaganje je stavilo: 100 granata za tenk T-55, 50 granata za haubicu 122 mm, 20 raketa za VBR 128 mm, 120 granata 76 mm, 50 mina 60 mm, 60 mina 82 mm, 60 mina 120 mm, kao i jedan protuoklopni top 76 mm, 1 netrzajni top i 12 granata za njega. OGV: Zapovjednitvo Zadarskog sektora, Kl. 8/91-1/06, Ur. br. 512-04-91-1 od 29. 10. 1991., Zapovjednitvu OG Vukovar, Vinkovci i upanja, Ponuda-MTS. Sredstva su stigala 5. studenog u slinom broju. OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-112/91 od 5. 11. 1991., Sektor ZNG Zadar, Potvrda o prijemu robe; Opina urevac je odgovorila potvrdnio i zatraila slanje kamiona za preuzimanje streljiva. OGV: Skuptina Opine urevac od 29. 10. 1991., Zapovjednitvo OG Vukovar, Vinkovci i upanja. 473 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-39/91 od 26 10. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Vanredno izvjee. 474 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-93 od 26. 10. 1991., GSHV, Izvjee.
279
Davor Marijan
U ranim jutarnjim satima 28. listopada JNA je topniki napala selo Lipovac u upanjskoj opini, to je znailo otvaranje novog kriznog arita na podruju Operativne zone, odnosno Operativne grupe.475 Djelovanje zrakoplovstva u toku 28. listopada bilo je intenzivno, preteno s veih visina pa hrvatska protuzrana obrana nije mogla uinkovito djelovati po njima. U Vinkovcima je pogoena vojarna koja se zapalila.476 Od 29. listopada ponovno je pojaano vatreno djelovanje JNA po Vukovaru i Vinkovcima. Jak tenkovsko-pjeaki napad izveden je na Bogdanovce iz pravca Marinaca, Petrovaca i Vukovara u koje je JNA uspjela ui, ali je uspjeno izbaena iz 10 kua koje je zauzela.477 Za podizanje morala JNA i TO, na prijelazu iz listopada u studeni osobno se angairao i naelnik Generaltaba JNA Blagoje Adi, nakon ijeg je posjeta vojarni u Vukovaru, vojni reporter napisao da je njegov posjet vukovarskoj kasarni, koja je neprekidno pod udarom minobacake vatre i meu borcima u prvoj borbenoj liniji, veliko ... priznanje i ohrabrenje za sve borce i jedinice nae armije.478 Na kraju listopada i poetku studenoga hrvatske snage na bojinici djelovale su uglavnom diverzantskim skupinama u bliem zaleu protivnika, ije je djelovanje preteito bilo na topnikim udarima iz daljine. Na poziv iz Vukovara topniki je tueno podruje grada iz kojeg je JNA djelovala, naselje Petrova Gora, Sajmite, krianje Trpinjske ceste i Lipovakog puta, kao i po Vuedolu. Radnim i za rat sposobnim graanima od 18 do 55 godina starosti osim u iznimnim sluajevima (smrt i teka bolest) zabranjeno je naputanje podruja Operativne grupe. Zbog uoene koncentracije jaih snaga JNA na pravcima
ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-98 od 27. 10. 1991., GSHV, Izvjee. 476 ZOZO: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-109 od 28. 10. 1991., GSHV, Izvjee. 477 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-55/91 od 29. 10. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee; 478 Priznanja hrabrima, Narodna armija, 6. 11. 1991., 5.
475
280
Ilaa-Nijemci, Ilinci-Apevci i Morovi-Lipovac, kao i juno od rijeke Save nasuprot upanji, Zapovjednitvo Operativne grupe je trailo pojaanje jaine bataljuna i uput ete policajaca iz Varadina.479 Par dana kasnije, 2. studenoga Glavni stoer HV je iz sastava Operativne zone Zagreb uputio u sastav Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i upanja protuoklopnu bitnicu koja je bila angairana u blokiranju vojarne JNA u Jastrebarskom.480 Napad na Ceri izveden 2. studenog nije uspio, a bio je u svrhu poboljanja taktikog stanja Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i upanja.481 Zrakoplovstvo JNA odgovorilo je bombardiranjem podruja izmeu Ceria i Vinkovaca. Napad na Ceri nije imao uinka na Vukovar koji je nakon jake topnike pripreme napadnut oklopnitvom i pjeatvom, to je branitelj odbio. Napadnuti su i Bogdanovci ija je obrana takoer odbila napad. Snagama tenkovske ete i pjeatva Vukovar je presjeen na dva dijela. U dnevnom izvjeu zapovjednik Operativne grupe je izmeu ostalog naglasio da u potpunosti shvaamo i opravdavamo zahtjeve OZ, Glavnog stoera GS i Vrhovnog zapovjednika HV da se ide u ofanzivno djelovanje sa kojima bi glavni cilj bio deblokada Vukovara, ali to u ovakovoj konstelaciji snaga... to jednostavno nije izvedivo. Pored tih nedostataka uglavnom materijalne prirode jo uvijek se susreemo s izraenim defetistikim stavom i neimanjem elje da se oruanom borbom rijei pitanje hrvatske drave.482 Nova pojaanja u
479 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-64/91 od 30. 10. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-65/91 od 30. 10. 1991., Kriznom tabu Opine Vinkovci, Zapovjed; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-69/91 od 31. 10. 1991., Ministarstvu unutarnjih poslova RH; OGV: (Pomonik naelnika taba), Pov. br. 525-122-1071/91 od 31. 10. 1991., Zapovjedniku OG Vukovar, Vinkovci i upanja, Dnevno izvjee 480 SVA MORH, fond Zapovjednitva Operativne zone Zagreb: GS HV, Kl. 8/91-01/201, Ur. br. 5120-25-91 od 2. 11. 1991., Zapovjednitvu OZ Zagreb, Zapovijed. 481 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-98/91 od 3. 11. 1991., Zakljuci analize o provedenoj akciji. 482 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-90/91 od 2. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee.
281
Davor Marijan
ljudstvu od 4. do 8. studenog, iz sastava 3. A brigade ZNG i policajacima iz Donjeg Miholjca, Osijeka i Naica koji su eljeli pomoi Vukovaru neznatno su promijenili odnos snaga, jer je bataljun 122. brigade HV povuen u akovo.483 O tekom stanju obrane Vukovara govori dramatina poruka od 6. studenog upuena iz grada Glavnom stoeru HV da se grad nalazi u izrazito tekom poloaju, i ukoliko streljivo veeg kalibra ne bude dostavljeno u Vukovaru e u toku noi poeti borbe prsa u prsa, te e 13-15.000 ivota pasti u ruke neprijatelju.484 Veinu traenog streljiva Glavni stoer HV je poslao u toku 6. studenog.485 Dio poiljke, oko 200 granata 130 mm je stigao, ali je bio kratkog dometa, s kojima je ipak pruena pomo okruenom Vukovaru djelovanjem po protivnikim snagama na Trpinjskoj cesti i podruju Luca. Pored konstantnih problema oko Vukovara, ponovno pojaavanje postrojbi JNA na podruju Bosanskog amca opet je ukazalo na mogunost nasilnog prijelaza rijeke Save, to je i oekivano u sljedea tri dana na podruju Brezovo Polje i Rajevo Selo, pa su poduzete mjere za sprijeavanje iznenaenja, posebno na podruju sela Lipovac, Apevci i Nijemci to je stavljeno u obvezu 109. i 131. brigadi HV.486 Oekujui napad JNA radi presijecanja prometnice
483 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-119/91 od 5. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-125/91 od 6. 11. 1991., Zapovjedniku 109. br HV; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525122-130/91 od 6. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-162/91 od 8. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee. 484 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-126/91 od 6. 11. 1991.,GS RH i MORH. 485 OGV: ZOSISIB, Str. pov. br. 525-123-141 od 6. 11. 1991., Zapovjedniku OGVV, Informacija iz GS HV. 486 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-128/91 od 6. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-130/91 od 6. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525122-132/91 od 6. 11. 1991., Zapovjedniku 109. br HV, Borbena zapovjed Op. br. 4.; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-137/91 od 7. 11. 1991., Zapovjedniku 131. br HV.
282
Vinkovci-akovo, isplaniran je i izveden 9. studenog napad na Karadievo, radi zauzimanja i utvrivanja za obranu. Napad je povjeren eti policije za specijalne djelovanja PU Varadin i vodu 1. bataljuna 109. Brigade HV iz Ivankova. Usprkos iznimnom naporu specijalne postrojbe Varadin, napad nije uspio.487 Intenzivno djelovanje JNA bilo je i 7. studenog s naglaskom na zrakoplovstvu nad cijelim podrujem OG, koje je raketiralo, bombardiralo i mitraljiralo podruje Nutra, Vinkovaca, Ivankova, Mikanovaca, Cerne i Spave. Osnovni problem branitelja i dalje je bio nedostatak projektila kalibra 122, 130, 152 i 155 mm, a traena su i sredstva veze za poboljanje protuzrane obrane.488 Djelovanje zrakoplovstva JNA smanjeno je 8. studenog, za razliku od kopnene vojske iji napadi na Vukovar, Komletince, Nijemce i Jarminu nisu slabili na intenzitetu. O stanju u Vukovaru govorio je i podatak da je topnitvo Operativne grupe tuklo protivnika u samom gradu Vukovaru, po naseljima Boko Buha, Cvjetnom Naselju i Lucu.489
487 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-165/91 od 8. 11. 1991., Borbena zapovjed Op. br. 5.; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-173 od 9. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525122-1046/91 od 10. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee; OGV: Specijalna jedinica PU aradin, Zapovjedniku OG Vukovar-Vinkovci- upanja od 11. 11. 1991., Izvjee. 488 OGV: ZOGVV od 6. 11. 1991., GS HV (Naelnik veze); OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-147/91 od 7. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee. 489 I onako problematina potpora dodatno je oslabila eksplozijom samohodne haubice 122 mm prilikom otvaranja vatre i pogibijom dva lana posade, zbog ega su sve samohodne haubice upuene u radionicu na pregled, a posade poslane na odmor. Topnitvo je tog dana imalo 64 granate za 5 haubica 152 mm, 105 granata 130 mm za dva topa od ega samo 5 s jakim punjenjem, 200 granata za 4 haubice 105 mm, 180 granata od kojih 40 s upaljaima za privremeno neuporabljive samohodne haubice 122 mm, 400 projektila za 7 MB 120 mm (rukom dopisano 616), 250 mina za 5 MB 82 mm (rukom dopisano 2270), 280 granata za 7 samohodnih orua 90 mm (rukom dopisano 364), 150 granata 100 mm (dopisano bez upaljaa), 15 granata za 6 netrzajnih topova 76 mm, 120 granata za 6 protuoklopnih topova 76 mm, kao i 80 granata 155 mm bez topova. Za 9 haubica
283
Davor Marijan
Napad JNA 10. studenoga s pravca Luca, s ciljem zauzimanja nadvonjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale du Trpinjske ceste, bio je uvod u zavrne borbe za grad. Za vrijeme napada na Vukovar izveden je i napad na selo Bogdanovce koji su tijekom dana zauzeti, nakon to su tjednima odolijevali napadima oklopnih brigada JNA.490 Pritisak na okrueni grad ponovno je stavio u prvi plan potrebu proboja i deblokade. Plan je izraen 11. studenog 1991. godine. Namjera je bila proboj pravcem Nutar-Marinci-BogdanovciVukovar, osiguranje stvorenog koridora, deblokada Vukovara i Borova Naselja, pojaanje snaga obrane grada, te redovna opskrba i evakuiranje povrijeenih i bolesnih. Za napad su u prvom i drugom postroju odreena tri bataljuna i mehanizirana eta 3. A brigade ZNG, tenkovska eta 109. brigade HV, i kao priuva bataljun 132. brigade HV. Za pojaanje snaga u gradu, nakon deblokade predviena je 105. brigada HV iz Bjelovara koja je tek trebala stii na podruje Operativne grupe.491 Zamisao proboja pretrpjela je neuspjeh jer je bila u raskoraku sa stanjem na terenu. Napad na protivnika uvrenog na crti Ceri-Henrikovci-Marinci i po dubini Bogdanovci, poeo je u veernjim satima 12. studenoga 1991. Slabost angairanih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojinici, a neke samovoljno udaljile osudio je pokuaj u poetku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje snaga iz Nutra prema s. Marinci pod vrlo tekim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka. Za nastavak napada nije bilo snaga jer raspoloivo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s time da se 105. br. HV nije ni javila, a i pored nje potrebna je najmanje jo jedna brigada.492
sovjetske proizvodnje 152 mm nije bilo ni granata ni posluga, kao ni za 4 haubice 122 mm (dopisano rukom 124). OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-162/91 od 8. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee. 490 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-1046/91 od 10. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. 491 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-188 od 11. 11. 1991., Borbena zapovjed Op. br. 6. 492 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-201/91 od 13. 11. 1991., Zapo-
284
Znaajnijih promjena nije bilo 14. studenog, zauzeta su podruja Zidina i Svete Ane s kojih je ciljano po protivnikim postavima u podruju Henrikovaca. Na podruju Vukovara JNA je uspjela presjei prometnicu izmeu Borova Naselja i Vukovara.493 Dugo oekivana 105. brigada HV iz Bjelovara poela je pristizati kasno na veer 14. studenog kada je od zapovjednika 1. OZ dobila zapovijed za razmjetaj u podruju sela Strizivojna, Vrpolje, ajkovci, Stari Perkovci, Budrovci i Pikorevci. Logistiku potporu brigada je trebala dobiti od 122. brigade HV iz akova.494 Dok se Zapovjednitvo Operativne grupe bavilo pokuajima proboja prema Vukovaru JNA nije mirovala. Proleterska gardijska mehanizirana divizija je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topniku i zrakoplovnu potporu 15. studenog potisnula snage lokalne 131. brigade HV koje su u neredu odstupile i zauzela sela Lipovce, Apevce i Podgrae. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pripadnici 131. brigade HV sruili su most na rijeci Savi kod Gunje, zbog mogunosti napada na podruje Gunje iz Bosne.495 Uspjeh postignut 15. Studenog JNA je kapitalizirala napadom dan kasnije, kada je ponovno uz potporu zrakoplovstva uspjela zauzeti selo Nijemce.496 Novo primirje izmeu Hrvatske vojske i oruanih snaga SFRJ koje je stupilo na snagu 16. studenog u 18
vjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee. 493 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-208/91 od 14. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee. 494 OGV: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-201/91 od 14. 11. 1991., Zapovjedniku 105. br. HV, Razmjetaj brigade; Postrojba je stigla bez 1. bataljuna, zapovjednika i zamjenika zapovjednika brigade. OGV: ZOG Vukovar, Vinkovci i upanja, Str. pov. br. 525-122-244/91 od 16. 11. 1991., Zapovjednitvu 1. OZ, Dnevno izvjee. 495 ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-170 od 16. 11. 1991., GS HV, Izvjee; ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-171 od 16. 11. 1991., GS HV. 496 ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-175 od 17. 11. 1991., GS HV, Izvjee; Beskrajna vera u komandanta Antonia, Narodna armija, 4. 12. 1991., 24.
285
Davor Marijan
sati malo je toga promijenilo u djelovanju JNA. Za HV je bilo iznimno vano pa je u zapovijedi Glavnog stoera naglaeno da se prekid vatre mora strogo potovati na cijelom podruju Republike Hrvatske, a osobito kod Vukovara i Dubrovnika.497 Dok je hrvatska strana iza 18 sati prestala s vatrom, JNA nije smanjila estinu svojih napada na podruju Operativne zone, teino na Vukovaru, ija je obrana bila na rubu ljudskih i materijalnih snaga. S prvim satima 17. studenog zapovjednik Operativne grupe je iz Vukovara primio dramatinu poruku od zapovjednika Vukovara da je ostao bez ljudi i streljiva, s rastrojenom obranom koja je bila na kraju snaga.498 Vlada Republike Hrvatske nakon sjednice odrane 17. studenog 1991. priopila je da JNA i nakon sporazuma o prekidu vatre nastavlja napade s ciljem osvajanja Vukovara i da su ugroeni ivoti 15.000 civila od ega 3.500 djece, 2.000 mlaih od sedam godina.499 Nou 17. studenog Vukovar su napustili branioci Vukovara na elu s Mladim Jastrebom, o emu je u jutro 17. studenog povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar izvijestio Zapovjednitvo Operativne grupe. Vladin povjerenik je ostao u gradu s ravnateljicom Medicinskog centra, traei da vlada RH, u ime 15.000 ivota pogne glavu i pristane da na za danas ... zakazane pregovore poalje i svog predstavnika, kao i predstavnike Evropske misije. On je u organizaciji JNA u toku dana trebao otii na pregovore s politikim vodstvom pobunjenih istonoslavonskih Srba.500 Na osnovi prijedloga povjerenika Vlade RH u Vukovaru GS HV je 17. Studenog dao
497 ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/265, Ur. br. 5120-01-91-1 od 16. 11. 1991., Zapovjed. Naredba zapovjednika OZ Osijek dopisana je na desnom gornjem kutu zapovijedi Glavnog stoera HV. 498 ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-173/91 od 16. 11. 1991., GS HV, Izvjee; OGV: Ml. J (Mladi Jastreb), Gospodinu Vrbancu, Vukovar od 17. 11. 1991., u 00,30. 499 GS HV: Priopenje Vlade Republike Hrvatske od 17. 11. 1991. 500 GSHV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-245 od 17. 11. 1991., GSHV, Odlazak i posljednje grupe branilaca Vukovara.
286
svoj stav. Predaja nije dolazila u obzir, kako JNA a jo manje tzv. Civilnim vlastima krajine istone Slavonije. Zapovjednitvo OG je trebalo nastaviti s ojaanjem obrane Vukovara, onemoguavanjem priljeva svjeih snaga JNA i nastavljanjem s ubacivanjem naih snaga ka Vukovaru koji je trebao dobiti novog zapovjednika obrane. Dogradnja obrane Vinkovaca i upanje isto je trebala biti intenzivno nastavljena i oko nje se morao angairati MUP i krizni tabovi, a pojaanje je trebalo doi iz Zagreba u kojem je u toku dana 101. brigada HV odreena za pomo.501 Brigadu je u toku 18. studenog trebalo domobilizirati i do 16 sati 19. studenog dovesti u podruje Naica, gdje ulazi u sastav Operativne zone Osijek.502 Nakon odlaska zapovjednika obrane, u Vukovaru su i dalje voene borbe, a tko ih je vodio nije bilo poznato zapovjednitvima Hrvatske vojske iz Vinkovaca i Osijeka. Na veer je ta spoznaja bila neto konkretnija, ali i dalje nepotpuna i neprovjerena i po njoj su jo voene borbe u centru grada.503 Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proi kroz protivniki raspored nastavile su s dolaskom nou 17. i 18. studenog. Vukovar je zauzet 18. studenog 1991. a dan kasnije, 19. studenog, zauzeto je i Borovo Naselje to je bio kraj organizirane obrane grada.504 Za njegovo zauzimanje JNA je angairala 11 brigada operativne vojske, od ega sedam mehaniziranih i dvije oklopne, uz postrojbe teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba.505
501 OGV: GS HV, Kl. 8/91-01/91-268, Ur. br. 5120-01/22-91-1 od 17. 11. 1991., Zapovjedniku OG Vinkovci. 502 ZOZO: GS HV, Kl. 8/91-01/272, Ur. br. 5120-21-91-1 od 18. 11. 1991., Operativnoj zoni Osijek, Zapovijed. 503 ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-177 od 17. 11. 1991., GS HV; ZOZO: ZOZ Osijek, Str. pov. br. 525-123-177 od 17. 11. 1991., GS HV, Izvjee. 504 OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-256/91 od 19. 11. 1991., GS HV, O stanju u Vukovaru; OGV: ZOGVV, Str. pov. br. 525-122-270/91 od 20. 11. 1991., GS HV, Dnevno izvjee. 505 U borbama je sudjelovala 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija sa svoje tri mehanizirane brigade, 12., 36., 51. i 453. mehanizirana brigada, Gardijska motorizirana brigada, 80. motorizirana brigada, 211. i 252.
287
Davor Marijan
U tromjesenom razdoblju napada na Vukovar poginulo je oko 1850 branitelja, oko 1600 civila od ega 86 djece. Ranjeno je 2500 osoba od ega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.506 Po procjeni Glavnog stoera HV napada je u borbama za Vukovar izgubio nekoliko tisua vojnika i oko 600 oklopnih vozila.507 U moru nedoumica, neslaganja, osporavanja, tvrdnji, i istina, nedvojbeno je samo da se Hrvatskoj 1991. godine u i oko Vukovara dogodila bitka. Vukovar je bitka, i to jedino nije sporno u razliitim pogledima na njegovu sudbinu. Pojam bitka, ovdje tretiramo ne samo u povijesnom, ve i u operativno-strategijskom smislu jer je izravno utjecala na tijek rata i opi ishod u 1991. godini. Borbe za i oko Vukovara na ovom stupnju spoznaje imaju nekoliko jasnih razdoblja. Od svibnja 1991. do 25. kolovoza 1991. razdoblje je zauzimanja pozicija. Tijekom tog razdoblja JNA je osloncem na pobunjena srpska naselja postupno napravila krunu osnovicu za budui napad na grad. U tom se postupku naziru elementi bojnih djelovanja postavljenih sredinom 80-ih godina od tadanjeg saveznog sekretara za narodnu obranu admirala flote Branka Mamule. U vojnoj strategiji OS SFRJ obrana grada je imala strategijski znaaj, te je vrsto vezana za
oklopna brigada. Pored njih sudjelovala je i 20. partizanska brigada, 16. mjeovita artiljerijska brigada, 63. padobranska brigada, postrojbe srbijanske TO iz Sremske Mitrovice, Kragujevca, dobrovoljake postrojbe iz Beograda, Novog Sada, Rume, Inije, Sombora, Smedereva i Smederevske Palanke, i Rogatice. Od lokalnih pobunjenih Srba sudjelovale su skupine iz Negoslavaca i Vukovara. Izravnu topniku potporu, kao i prevoz ljudstva davali su brodovi Rijene ratne flotile. A. S. JOVANOVI,1994., 175; Sruen mit o Mitnici, Narodna armija, 2. 10. 1991., 22; Zadaci se sustiu, Narodna armija, 28. 11. 1991., 29; Udahnuti ivot gradu, Narodna armija 7. 12. 1991., 21; Doprinos TO Negoslavci u oslobaanju Vukovaru, Narodna armija, 7. 12. 1991., 26; Predanost obuci, Vojska, 18. 3. 1993., 21; Sauvali srpsku zemlju, Srpska vojska, 15. 7. 1993., 13. 506 Dimenzije zloina poinjenih u Vukovaru 1991. godine, Poglavarstvo grada Vukovara: Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., 7. 507 A. Tus, 1999., 85.
288
njegovo operativno stanje na uem i irem podruju. U prilaenju Vukovaru JNA je oito krenula s tog stajalita. Nepovoljan poloaj grada na samoj republikoj granici, veliki postotak Srba u gradu i okolnim selima, te posada JNA u gradu, teorijski su svodili uspjenost obrane Vukovara na nisku razinu. U svibnju je ta razina dodatno umanjena dovoenjem manjih oklopnomehaniziranih skupina u ue, i ire podruje grada. Poetkom srpnja tri dovedene mehanizirane brigade na ire podruje grada sugerirale su brzo rjeavanje Vukovara u srpsku korist. U tom odnosu snaga napad oklopnih i mehaniziranih snaga na grad 25. kolovoza radi njegovog zauzimanja inio se relativno lakom zadaom. To je poetak drugog razdoblja borbi za grad, pokuaj zauzimanja s osloncem na rijeku Dunav, vojarnu u gradu i srpska sela u uem podruju. Kako do uspjeha JNA nije dola ni nakon mjesec dana borbi, pokrenuta je Operacija Vukovar u kojoj su angairana dva mehanizirana korpusa. Operacija je imala dvije zadae, potpuno okruenje grada od ireg podruja za to je uporabljeno i ratno zrakoplovstvo i teinu zadau, zauzimanje okruenog grada. Za prvu zadau angairana je ojaana mehanizirana divizija ekvivalenta korpusa koja je brzo presjekla prometnicu Vukovar-Vinkovci i potom se zaplela u dugotrajnu borbu s hrvatskim snagama na podruju Vinkovaca i upanje, koje su je u cjelosti vezale za sebe. Drugom dijelu snaga, dvjema operativnim grupama trebalo je mjesec i pol dana za zauzimanje grada. Nakon pada Vukovara te snage nisu bile sposobne nastaviti na zapad sukladno planovima taba Vrhovne komande oruanih snaga SFRJ. Hrvatske snage u bici za Vukovar mogu se promatrati, sukladno doktrinarnim promiljanjima JNA, na tri razine, taktikoj, operativnoj i strategijskoj. Dugotrajna obrana Vukovara s vojnog gledita teko je razumljiva i shvatljiva. Zemljopisni poloaj, nepovoljan nacionalni sastav stanovnitva u njemu i uem podruju uz respektivne snage JNA nije mu teorijski davao veliku nadu za otpor. No, to se dogodilo i obrana grada je fenomen rijedak u svjetskim razmjerima, a ne samo na naci-
289
Davor Marijan
onalnoj razini. Od trenutka kad je odsjeen Vukovar je postao briga okruenja, operativne razine u Osijeku i Vinkovcima i strategijske u Zagrebu. Oficirski kadar bive JNA primljen u vojsku koja je nastajala pokazao se nesposobnim shvatiti znaajke hrvatske oruane sile u nastajanju. Od sredine rujna stavljat e, prvo Zagreb Osijeku, a potom Osijek Vinkovcima i Vukovaru, zahtjeve koji su bili nekoliko godina ispred vremena. Hrvatska oruana sila u nastajanju predstavljala je mjeavinu Narodne zatite, milicije, Teritorijalne obrane i JNA, najblie marksistikom poimanju naoruanog naroda. Slabo naoruane, a kasnije nedorasle ratnoj tehnici koja je dijelom stigla iz unutranjosti zemlje, hrvatske snage su pokazale mnogo veu sposobnost u obrani nego u napadima, to je od 1. listopada bilo klju za spas Vukovara. Te snage, uz sve elje, nisu bile kvalitativno i kvantitativno sposobne probiti se kroz podruje koje su nadzirali dijelovi najmanje etiriju mehaniziranih i dviju oklopnih brigada JNA. Ve injenica da Hrvatska vojska i nije znala da pred sobom ima toliku tehniku silu baca jasnu sliku zato je Vukovar morao umrijeti da bi Hrvatska ivjela. KRATICE AG-1 - artiljerijska (topnika) grupa 1 CO - Centar za obavjetavanje GS HV - Glavni stoer Hrvatske vojske G OS SFRJ - Generaltab Oruanih snaga Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije HIC - Hrvatski informativni centar inb - inenjerijski bataljun JNA - Jugoslavenska narodna armija mpoabr - mjeovita protuoklopna topnika brigada (mjeovita protuoklopna artiljerijska brigada) NG - Narodna garda OG - Operativna grupa
290
OGV - Operativna grupa Vukovar okbr - oklopna brigada OZ - Operativna zona pgmd - proleterska gardijska mehanizirana divizija PU - Policijska uprava PVO - Protuzrana obrana (Protivvazduna odbrana) RCO - Republiki centar za obavjetavanje RRF - Rijena ratna flotila RV i PVO - Ratno zrakoplovstvo i protuzrana obrana (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazduna odbrana) SAO - Srpska autonomna oblast SFRJ - Socijalistika Federativna Republika Jugoslavija SSNO - Savezni sekretarijat za narodnu odbranu SUP - Sekretarijat unutarnjih poslova TO - Teritorijalna obrana ZOGVV - Zapovjednitvo Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i upanja ZOSISiB- Zapovjednitvo obrambenih snaga istone Slavonije i Baranje ZOZ - Zapovjednitvo Operativne zone ZZNG RH - Zapovjednitvo Zbora narodne garde Republike Hrvatske
291
Davor Marijan
Raspored snaga u jutro 1. listopada 1991. (bez snaga pobunjenih Srba po lokalnim selima)
SUMMARY Davor Marijan THE BATTLE OF VUKOVAR, 1991
This paper concerns the fighting around Vukovar in 1991. The focus is on the events around the city, that is on the endeavours of the Croatian forces to defend a city located on the very border between Croatia and Serbia and from 1st of October to the fall of Vukovar the unavailing attempts to relieve it. The approach of the paper was determined by the quantity of original material available; for the units and establishments in the general area of the city, this is relatively copious, unlike that for the actual defence of the city of Vukovar. It is similar with the material of the assailants that is unavailable, and the account is principally of the military actions of the armed forces of the Republic of Croatia. The Ba-
292
ttle of Vukovar was the most important military event not only of 1991, but in the whole of the Homeland War. In spite of the fall of the city, its defence had a direct effect on the course of the war and the overall outcome of it in 1991. In the period from May to the end of August 1991, the JNA, with the backing of the insurgent Serb population, gradually built up a circular base for the future attack upon the city. In the procedure, the lines of military doctrine laid down or signed in the mid-eighties can be discerned. In the military strategy of the armed forces of the SFRY the defence of the city had a strategic importance and was closely related to its operational situation in the immediate and broader area. In its approach to Vukovar, the JNA obviously set out from this stance. The vulnerable position of the city at the very border between the republics, the large percentage of ethnic Serbs in the city and in the surrounding countryside and the JNA garrison in the town theoretically reduced the chances of successfully defending Vukovar to a very low level. In May this level was additionally reduced by the deployment of small armoured and mechanised groups in the immediate and wider areas of the town. At the beginning of July, three mechanised brigades were brought into the general area of the city, suggesting a rapid solution of the Vukovar problem in favour of the Serbian side. From the end of September these forces grew into a strength equivalent to two mechanised corps, which in an attacking JNA operation should bring about a solution favourable to Serbia. Attacks on the town began on 25 August and went on with great vigour until 1 October, when Vukovar was cut off from Vinkovci. From then on the fate of the town was in the hands of the two JNA operational groups whose assignment was to take it, while a reinforced mechanised division foiled any attempt to lift the siege from the direction of Vinkovci. In this period the balance of forces was in the average range of about 30,000 men, 1,600 armoured combat vehicles and about 1,300 items of artillery of various calibres on the side of the JNA, and about 1,800 combatants in Vukovar and about 5,000 in the area of Vinkovci, with about 20 armoured vehicles and the same number of pieces of ordnance. Notwithstanding its superiority, it took the JNA a month and a half to take the town. After the fall of Vukovar, these forces were not capable of pressing home the attack in line with the plans of the Staff of the Supreme Command of the armed forces of the SFRY.
293
Draen ivi
HRVATSKI DOMOVINSKI RAT U ZRCALU DEMOGRAFIJE

UVOD U TEMU
Demografski kontekst Hrvatskoga domovinskog rata bitan je, a u mnogim aspektima i kljuan, za cjelovitu i sveobuhvatnu analizu i ocjenu uzroka, karaktera i napose posljedica srbijanske oruane agresije na Republiku Hrvatsku poetkom i tijekom 1990-ih godina.508 Dakako, povijesno-politiki i vojnopolitiki okvir rata protiv Hrvatske vani su za razumijevanje opeg konteksta agresije, kako u unutarnje-politikom, tako i u vanjsko-politikom smislu. Ali tek s cjelovitim promiljanjem demografskih silnica agresije i rata moemo vrednovati ukupnost ratnih posljedica.509 Jer, gubitci ivota u ratu, prisilne ratne migracije (napose one uzrokovane etnikim ienjem), kao i drugi oblici ljudskih ratnih stradanja (ranjavanja, zlostavljanja, silovanja, utamnienja i slino), rezultiraju sloenim i brojnim, kratkoronim i dugoronim demografskim posljedicama, koje na izravan ili manje izravan nain determiniraju budui populacijski, drutveni i gospodarski razvoj. Tim vie, jer se demografski uinci rata, poglavito u kontekstu izravnih ratnih gubitaka ili ratnoga mortaliteta, teko mogu ak i ublaiti u poratnom razdoblju. Takoer, veliina (broj) i struktura ukupnih demografskih ratnih gubitaka, kao i njihova prostorna i vremenska dimenzija
508 Draen IVI, Izravni demografski gubitci (ratne rtve) Hrvatske (1990.- 1998.) uzrokovani velikosrpskom agresijom i neke njihove posljedice, Drutvena istraivanja, God. 10. (2001.), Br. 3 (53), 451-484. 509 Iz recentne je literature, kako hrvatske tako i srpske provenijencije, razvidno, da je cjelokupna srbijanska politika strategija uvelike poivala na demografskoj argumentaciji (Akrap, 2008., 139).
294
Hrvatski Domovinski rat u zrcalu demografije
(selektivnost), mogu precizno upozoriti na najvanije smjerove agresije i ratnih aktivnosti, na njihov intenzitet, a u konanici i na njihov karakter (obrambeni, osloboditeljski, osvajaki, teroristiki i slino). Demografski ratni gubitci, poznato je iz relevantne demografske literature, uglavnom potiu krajnje nepovoljne procese u kretanju (dinamici) i strukturama stanovnitva. Ratni mortalitet, depresirani natalitet, kao i migracije potaknute ratnim okolnostima, naroito politikom etnikoga ienja, utjeu na pojavu opih i parcijalnih procesa depopulacije, to se osobito odraava na pojavu ili produbljenje prirodne i ukupne depopulacije, odnosno, na ubrzanje procesa demografskog starenja, kao i na pojaavanje prostorne populacijske polarizacije. Konani rezultati popisa stanovnitva u Hrvatskoj iz 2001. godine, prethodni rezultati iz popisa 2011., kao i podatci hrvatske vitalne statistike od 1991. godine do danas (tonije do 2010.), nedvojbeno upozoravaju na injenicu da je recentna demografska slika Hrvatske znatno, a u pojedinim aspektima i radikalno promijenjena ili transformirana u odnosu na prethodna mirnodopska meupopisna razdoblja (1948. 1991.). Ne ulazei dublje u tu problematiku, te apstrahirajui od potekoa u meupopisnoj usporedbi zbog promijenjene popisne metodologije, dovoljno je ukazati na podatak da je izmeu 1991. i 2001. godine ukupan broj stanovnika Hrvatske smanjen s 4.784.265 na 4.437.460 stanovnika ili za priblino 350 tisua osoba, odnosno, za 7,2%. Prema prvim rezultatima popisa iz 2011. godine, ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj je iznosio 4.290.612, to u odnosu na 2001. godinu predstavlja smanjenje za novih, priblino 150 tisua stanovnika ili za 3,3%, a u odnosu na 1991. godinu smanjenje za ukupno 493 tisue stanovnika, odnosno, u relativnom smislu pad stanovnitva za 10,5%. Drugim rijeima, Hrvatska se ve dva desetljea nalazi, zapravo, u procesu ukupne depopulacije (pada broja stanovnika) koji je krajnji statistiki izraz najnepovoljnijeg agregatnog i globalnog
295
Draen ivi
procesa u kretanju broja stanovnika i koji upuuje na duboku i sloenu demografsku krizu u kojoj se Hrvatska nalazi.510 Uz ukupnu depopulaciju, Hrvatska je 1991. godine ula u jo jedan kontinuirani parcijalni depopulacijski proces prirodnu depopulaciju. Naime, te je godine po prvi puta nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj zabiljeen vei broj umrlih osoba (55.714) od ivoroene djece (50.815). Taj se proces nastavio sve do danas. Prema necjelovitim podatcima hrvatske vitalne statistike511 ukupno je u Hrvatskoj od 1991. do 2010. godine ivoroeno 884.113 djece, umrlo je 1.039.388 osoba (ukljuujui i naknadno uvrtene u dravne matice umrlih), pa je ostvareno ukupno prirodno smanjenje (gubitak) od 155.275 stanovnika. Valja, dodue, istaknuti da dio uzronika depopulacijskih procesa u Hrvatskoj unatrag dva desetljea, treba pripisati naslijeenim destabilizacijskim imbenicima demografskog razvoja iz prethodnih desetljea, pa i stoljea (demografski gubitci u dva svjetska rata, brojna i kontinuirana emigracija, denatalitetni koncept u reprodukciji /bijela kuga/, ekonomske krize, procesi modernizacije i dr.),512 ali je vei dio ipak determiniran negativnim uincima rata, i to kako u domeni demografskih gubitaka, tako i u domeni izrazito visokih materijalnih ratnih teta (dovoljno je tek upozoriti da su izravne materijalne ratne tete u Hrvatskoj procijenjene na priblino 40 milijarda amerikih dolara), koje su nepoticajno djelovale
510 Draen IVI, Demografske prilike u Hrvatskoj poetkom 1990-ih godina, asopis za suvremenu povijest, God. 40 (2008.), Br. 1, 219-236. 511 Naime, za ratne godine i godine okupacije (1991. 1995/1997.) hrvatska vitalna statistika ne raspolae s podatcima o raanjima i umiranjima stanovnitva na tada okupiranom podruju Hrvatske. Dostupna su samo vitalna dogaanja prognanike populacije koja je nakon protjerivanja privremeno bila smjetena na neokupiranom podruju, a iskazani su prema naselju prijeratnog prebivalita. 512 Izbor iz demografske literature koja se bavi problematikom determinantni (demografskih i ne-demografskih) kretanja i razvoja stanovnitva Hrvatske vidjeti u: Radeli, Marijan, Bari, Bing, ivi (2006.) i ivi (2008.).
296
na gospodarski razvoj i poslijeratnu obnovu, a time snano utjecale na pojavu i produbljenje socijalne krize.
OSNOVNI METODOLOKI PROBLEMI

Zbog nemogunosti da u ovom saetom prikazu veliine i strukture demografskih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu detaljnije analiziramo i pojasnimo sve metodoloke i istraivake potekoe i probleme, ukratko emo samo naznaiti osnovna terminoloka polazita i znanstvene metode te ukratko se kritiki osvrnuti na izvore iz kojih crpimo statistiki i drugi materijal neophodan za analizu navedene problematike. Prvo, u terminolokom smislu, pod ukupnim demografskim ratnim gubitcima podrazumijeva se razlika izmeu oekivanog (projiciranog) broja stanovnika na odreenom podruju pod pretpostavkom da rata nije bilo i stvarnog broja stanovnika na tom podruju prema prvom poslijeratnom popisu stanovnitva. Pritom je jasna zakonitost to je oekivani ili projicirani broj stanovnika vei, to su vei i ukupni demografski ratni gubitci, dakako, i vice versa. Iz izloenog je razvidno da se veliina (broj) ukupnih demografskih ratnih gubitaka moe jedino matematiki izraunati (procijeniti). U strukturi ukupnih demografskih ratnih gubitaka, prema relevantnoj demografskoj literaturi, razlikujemo stvarne i iste demografske gubitke. Stvarni ili neposredni demografski gubitci obuhvaaju dvije osnovne kategorije: izravne demografske/ljudske gubitke ili ratni mortalitet (poginuli, ubijeni, umrli zbog posljedica rata vojnici i civili, nasilno odvedeni i nestali) i migracijske demografske gubitke (gubitci nastali prisilnim iseljavanjem zbog ratnih okolnosti i/ ili politike etnikoga ienja). isti ili posredni demografski gubitci odnose se na gubitke nataliteta i prirodnoga prirasta zbog rata, odnosno, na injenicu da se u ratnim uvjetima raa manje djece (depresirani natalitet) nego to bi se rodilo da rata nije bilo. Zbog toga je manji i ukupan prirodni prirast stanovnitva.
297
Draen ivi
Dodue, njegovom padu pridonosi i porast smrtnosti stanovnitva, naroito visina ratnog mortaliteta. Drugo, u znanstvenim istraivanjima neposrednih i posrednih demografskih ratnih gubitaka primijenjuju se dvije osnovne metode: metoda osobne identifikacije i demografska metoda. Metoda osobne identifikacije svoju najiru i najeu primjenu ima u historiografskim istraivanjima ratnih gubitaka i njome se uglavnom ustanovljavaju izravni i migracijski ratni gubitci. Stoga su za njezinu primjenu neophodni vjerodostojni i to potpuniji statistiki ili arhivski izvori, kao to su, primjerice, popisi rtava rata ili neke druge baze podataka na temelju kojih je mogue poimenino ustanoviti broj i (razliite) strukture izravnih i/ili migracijskih demografskih gubitaka, okolnosti stradanja, mjesto i vrijeme stradanja, uzroci stradanja i slino. Demografska metoda, nasuprot, obuhvaa matematiko/statistiko izraunavanje ili procjenu demografskih ratnih gubitaka, napose istih i ukupnih. Za primjenu demografske metode nuno je raspolagati s pouzdanim rezultatima prijeratnih i poslijeratnih popisa stanovnitva i vitalne statistike, ali se u verifikaciji izrauna koriste i rezultati dobiveni primjenom metode osobne identifikacije. Dakako, primjena matematike metode u izraunima demografskih ratnih gubitaka najea je u demografskoj znanosti. Tree, preduvjet svih znanstvenih istraivanja ukupnih i parcijalnih demografskih ratnih gubitaka su dostupni i pouzdani statistiki, arhivski i drugi izvori. Jedino se na temelju kvalitetnih i objektivnih izvora podataka mogu raditi bilance demografskih gubitaka, utvrditi njihova prostorna i vremenska dimenzija (selektivnost) te vriti procjena sloenih demografskih, drutvenih, gospodarskih i drugih posljedica ljudskih stradanja u ratu. Na temelju uvida u dosadanja istraivanja demografskih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu nameu se tri kljuna problema: problem nedostupnosti pojedinih izvora (primjerice, arhivsko gradivo JNA), problem vjerodostojnosti javno objavljenih ili dostupnih podataka (primjerice, UNHCR, Veritas), problem necjelovitosti i metodoloke neujednaeno-
298
sti u prikupljanju, obradi i objavljivanju podataka (primjerice, ministarstva i druge institucije Republike Hrvatske). Stoga je vrlo teko i uglavnom nemogue uspostaviti potpuno usporedivu i/ili ujednaenu vremensku, prostornu i sadrajnu razinu/seriju podataka i izrauna. Na kraju treba naglasiti da svako istraivanje demografskih ratnih gubitaka, neovisno o znanstvenoj disciplini (historiografija, demografija, antropologija, sociologija, psihologija, viktimologija i slino), mora poivati na znanstvenoj motivaciji, na interdisciplinarnosti i multidisciplinarnosti istraivanja, na primjeni objektivnih znanstvenih kriterija te na koritenju relevantne znanstvene metodologije.513
KLASIFIKACIJA I KVANTIFIKACIJA DEMOGRAFSKIH RATNIH GUBITAKA

Prije nego na temelju novijih podataka i dosadanjih spoznaja o veliini i strukturi ratnih gubitaka Hrvatske tijekom 1990-ih godina, pokuamo barem na aproksimativnoj razini bilancirati ukupne demografske gubitke, valja istaknuti da je neposrednim ratnim djelovanjima bilo zahvaeno tek neto manje od 27 tisua etvornih kilometara ili priblino 48% hrvatskoga dravnog teritorija, na kojemu je prema posljednjem prijeratnom popisu stanovnitva iz 1991. godine (kritini trenutak popisa 31. oujak) ivjelo 1,5 milijuna stanovnika (treina stanovnitva Hrvatske), od kojih su Hrvati inili 62%, a Srbi 28% ukupnog stanovnitva. Od ukupno 102 bive opine, potpuno ili djelomino bilo je okupirano njih 34 ili treina.514 Poetkom 1992. godine okupirano je bilo neto vie od tisuu hrvatskih naselja (1.074), koja su
Draen IVI, Neka terminoloka i metodoloka pitanja u istraivanjima demografskih ratnih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu, Vukovarski zbornik, God. 5 (2010.), 117-134. 514 Draen IVI, Prisilne migracije i etnike promjene u Hrvatskoj izmeu 1991. i 2001., asopis za suvremenu povijest, God. 36 (2004.), Br. 2, 639-661.
513
299
Draen ivi
se prostirala na oko 15 tisua etvornih kilometara, a u njima je neposredno prije rata ivjelo priblino pola milijuna ljudi znatno vie od treine stanovnitva u tim naseljima imali su Hrvati, a tek neto vie od polovice Srbi.515 . S obzirom na dostupnost i pouzdanost izvora, u strukturi izravnih demografskih gubitaka Hrvatske razlikujemo sljedee osnovne kategorije: ratni mortalitet hrvatskih branitelja, ratni mortalitet civilnog stanovnitva, ratni mortalitet stanovnitva (vojnici i civili) na okupiranim podrujima Hrvatske (RSK) i kategoriju nasilno odvedenih, zatoenih i nestalih osoba. Podatci koji se odnose na potonje kategorije gubitaka pripadaju izvorima razliite provenijencije, pouzdanosti, cjelovitosti i vremenske odreenosti. Stoga je nemogue u potpunosti utvrditi broj i strukturu izravnih demografskih gubitaka, pa prezentirane podatke treba koristiti i tumaiti s odreenim oprezom, odnosno, kao okvirnu, a ne konanu bilancu ratnoga mortaliteta u Hrvatskom domovinskom ratu. (a) Ratni mortalitet hrvatskih branitelja Prema podatcima Ministarstva obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti (stanje iz 2010. godine), u Hrvatskom domovinskom ratu poginule su ukupno 7.902 osobe (7.780 ili 98,5% su mukarci i 122 ili 1,5% su ene) kojima je temeljem pozitivnih zakonskih propisa priznat status hrvatskoga branitelja. S obzirom na okolnosti ili vrstu stradanja, 66,4% hrvatskih branitelja su poginuli u akciji, 1,3% je proglaeno mrtvim, 7,0% je umrlo zbog posljedica bolesti, 4,9% je umrlo zbog posljedica ranjavanja, 10,6% je poginulo nesretnim sluajem, 5,4% je poginulo u prometnoj nezgodi te 4,4% je ubijeno u zatoenitvu. S obzirom na upaniju prijeratnog prebivalita (grafikon 1), struktura poginulih hrvatskih branitelja je sljedea: 17,6%
515 Stjepan TERC, Nenad POKOS, Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Drutvena istraivanja, God. 2 (1993.), Br. 2-3, 305-333.
300
branitelja je iz Vukovarsko-srijemske upanije, 11,1% iz Osjeko-baranjske, 10,7% iz Grada Zagreba, 7,1% iz Brodskoposavske, 7,1% iz Sisako-moslavake, 6,7% iz Karlovake te 6,5% iz Splitsko-dalmatinske upanije. Preostalih 33,2% poginulih branitelja prijeratno prebivalite je imalo u drugim upanijama (ukljuujui i kategorije: nepoznato i druga drava). Jasno je iz navedenih podataka da su Vukovarsko-srijemska i Osjeko-baranjska upanija imale najvei ratni mortalitet hrvatskih branitelja s ukupno 2.268 poginulih, odnosno, s 28,7% udjela u ukupnom broju poginulih branitelja (tek usporedbe radi, navedene su upanije 1991. godine inile samo 12,5% ukupnog stalnog stanovnitva Hrvatske). Navedeno ukazuje na odreenu prostornu selektivnost ratnog mortaliteta hrvatskih branitelja, koja je s obzirom na smjerove i intenzitet ratnih operacija, naroito 1991. godine, i oekivana (Vukovarska bitka). Grafikon 1. Poginuli hrvatski branitelji prema upaniji prijeratnog prebivalita (Izvor: Ministarstvo obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti; stanje, 2010.)
Ostale upanije i nepoznato Liko-senjska Bjelovarsko-bilogorska Zadarska Zagrebaka
upanija
1516 245 273 296 296 512 526 563 558 849 879 1389
0 200 400 600 800 Broj osoba 1000 1200 1400 1600
Splitsko-dalmatinska Karlovaka Brodsko-posavska Sisako-moslavaka Grad Zagreb Osjeko-baranjska Vukovarsko-srijemska
301
Draen ivi
Pridruimo li brojci od 7.902 poginula branitelja i 525 branitelja koji su se 2010. godine jo uvijek vodili na popisu nasilno odvedenih, zatoenih i nestalih osoba, dolazimo do ukupnog ratnog mortaliteta hrvatskih branitelja od 8.427 osoba. (b) Ratni mortalitet civilnog stanovnitva Prema slubenim podatcima Odjela za informiranje Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, a prikupljenih na temelju evidencija hrvatskih zdravstvenih ustanova, na neokupiranim je podrujima Hrvatske, za razdoblje: kolovoz 1990. oujak 1999. godine, poginulo ili ubijeno ukupno 4.137 civila. Regionalna distribucija poginulih je bila sljedea: Banovina 167 poginulih, Baranja 18, Dubrovnik i juna Dalmacija 125, Hrvatsko primorje 6, Hrvatsko zagorje i Meimurje 9, istona Slavonija 2.587, Istra 1, Kordun 157, Lika 106, Podravina i Moslavina 150, splitsko podruje 47, ibensko podruje 99, zadarsko podruje 236, Zagreb 59, zapadna Slavonija 274, te nepoznata regija 96 poginulih ili ubijenih civila. U strukturi naprijed navedenih poginulih ili ubijenih civila najvei broj (3.821 osoba ili 92,4%) se odnosi na odraslo civilno stanovnitvo, no evidentirana su i 273 poginula djeteta (6,6%).516 Meutim, na naprijed navedeni broj poginulih prema evidenciji hrvatskih zdravstvenih ustanova treba dodati i 347 ubijenih civila u UNPA-sektorima, koji su prema iskazima svjedoka smrtno stradali u razdoblju od travnja 1992. do rujna 1993. godine.517 Za sada nema podataka jesu li te rtve, prema arhivskom gradivu Republike Srpske Krajine, upisane u ratni mortalitet stanovnitva na okupiranom podruju Hrvatske, pa emo ih,
516 Draen IVI, Izravni demografski gubitci (ratne rtve) Hrvatske (1990.- 1998.) uzrokovani velikosrpskom agresijom i neke njihove posljedice, Drutvena istraivanja, God. 10. (2001.), Br. 3 (53), 451-484. 517 Isto.
302
svjesni pritom mogunosti dupliranja civilnih rtava, uvrstiti u kategoriju ratnog mortaliteta civilnog stanovnitva. Osim toga, na naprijed navedeni broj poginulih prema evidenciji hrvatskih zdravstvenih ustanova treba pridodati i identificirane civilne rtve ekshumirane iz masovnih i pojedinanih grobnica. Njih je, prema podatcima Ureda za zatoene i nestale, u strukturi identificiranih 61%, odnosno, 1.873 rtve.518 Navedena brojka ne ukljuuje civilne rtve ekshumirane i identificirane iz masovnih i pojedinanih grobnica nastalih u 1995. godini, tijekom i nakon vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja. Stoga, ukupnu brojku od 6.357 poginulih ili ubijenih civila treba interpretirati kao okvirnu ili donju granicu ratnog mortaliteta civilnog stanovnitva Hrvatske tijekom srbijanske oruane agresije. (c) Ratni mortalitet stanovnitva (vojnici i civili) na okupiranim podrujima Hrvatske (RSK) U istraivanjima demografskih gubitaka u Hrvatskom domovinskom ratu koja su provedena proteklih godina najmanje su pouzdani i poznati podatci o ratnom mortalitetu stanovnitva na tada okupiranim podrujima Hrvatske, kako gubitci srpskih vojnika tako i civilnog stanovnitva. Nedostatak vjerodostojnih i objektivnih izvora uglavnom je oteavao znanstveni pristup toj problematici, ali je otvarao prostor za brojne spekulacije i manipulacije demografskim gubitcima. Medijski jedan od najeksponiranijih izvora koji je davao odreene podatke o demografskim gubitcima Srba na podruju Hrvatske, napose na podruju Republike Srpske Krajine, jest organizacija Veritas koju predvodi kontroverzni Savo trbac.
518 Ivan GRUJI, Vinja BILI, Zatoeni, nestali i masovne grobnice: rtve i dokazi zloina, D. ivi i I. ebec (ur.), Demografski kontekst i sociokulturne posljedice Hrvatskoga domovinskog rata, Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb Vukovar, 2009, 29-43.
303
Draen ivi
Za potrebe jednog drugog istraivanja izvrili smo prije nekoliko godina analitiku obradu podataka Veritasa i pritom ustanovili brojne manjkavosti i krive navode, podatke upitne kakvoe i znanstvene uporabljivosti. Jedan od najveih nedostatak te evidencije, uz ostale manjkavosti, jest izostanak podatka o prijeratnom prebivalitu smrtno stradale ili nestale osobe, jer je jedino na temelju te informacije mogue odrediti pripadaju li ti gubitci izravnim i ukupnim demografskim gubitcima Hrvatske ili ne.519 Ipak, kao svojevrsnu ilustraciju statistikog materijala koje javnosti daje Veritas navodimo njihove kumulativne podatke, s napomenom da je rije o stanju iz 1999. godine i da je podatke potrebno koristiti i tumaiti s krajnjim oprezom. Dakle, prema Veritasovoj bazi podataka poginulo je ili nestalo na podruju Hrvatske, ukljuujui i Republiku Srpsku Krajinu ukupno 6.059 osoba, uglavnom Srba, od kojih je 1.813 ili 29,9% civila, 3.805 ili 62,8% vojnika Srpske vojske Krajine, 140 ili 2,3% krajinskih milicajaca te 301 osoba ili 5,0% s nepoznatim statusom. Za razliku od Veritasove evidencije, u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu nalazi se relativno bogato arhivsko gradivo Republike Srpske Krajine koje je zarobljeno tijekom vojno-redarstvenih operacija Bljesak i Oluja. U tom se gradivu nalazi statistika i druga dokumentacija koja je posluila za stvaranje baze podataka o poginulim i umrlim osobama na bivem okupiranom podruju Hrvatske. Do 1. studenog 2011. godine zakljueno je upisivanje u bazu podataka i poznate su brojke, ali ih i dalje treba koristiti s oprezom, odnosno, tretirati ih i tumaiti kao nepotpune, jer e jedino daljnja istraivanja i otvaranje do danas nedostupnih arhivskih izvora pridonijeti ustanovljenju, ako ne konane, onda barem najblie mogue brojke o izravnim demografskim gubitcima na bivem okupiranom podruju Hrvatske.
519 Draen IVI, Nenad POKOS, Demografski gubitci tijekom domovinskog rata kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991. 2001., Drutvena istraivanja, God. 13 (2004.), Br. 4-5 (72-73), 727-750.
304
Dakle, u bazu podataka Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata upisano je 5.099 poginulih osoba i 1.128 osoba koje su umrle prirodnom smru, ukupno 6.227 osoba (5.288 mukaraca i 939 ena). Struktura ukupnog broja upisanih osoba u evidenciju (6.227) jest sljedea: 5.651 osoba ili 90,7% su Srbi, 384 osobe ili 6,2% su Hrvati, 60 osoba ili 1,0% su Muslimani-Bonjaci, 14 osoba ili 0,2% su Maari (grafikon 2). Grafikon 2. Poginuli i umrli prirodnom smru na teritoriju RSK-e prema arhivskom gradivu RSK-e u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata (stanje baze podataka, studeni 2011.)
7000
6227
6000
5651
5000
4000
3000
2000
1000
384
Srbi Hrvati
60
Muslimani-Bonjaci
132
Ostali Ukupno
U strukturi ratnoga mortaliteta, 3.464 ili 67,9% je poginulih osoba, 134 ili 2,6% su nestale osobe, 750 osoba ili 14,7% je ubijeno u meusobnim obraunima, 385 osoba ili 7,6% je izvrilo samoubojstvo, kod 288 osoba ili 5,6% je smrt nastupila kao posljedica ranjavanja, 12 osoba ili 0,2% je ubijeno u zato-
305
Draen ivi
enitvu, dok se za 66 osoba ili 1,3% ne raspolae detaljnijim podatcima. Od ukupnog broja osoba unesenih u bazu podataka (6.227), 3.792 ili 60,9% su pripadnici bive JNA i srpskih paravojnih formaciji (Srpska vojska Krajine, Milicija Krajine), 1.965 osoba ili 31,6% su civili, a za 470 osoba (7,5%) nije poznat status. Konano, prema podruju, regiji i dravi prijeratnog prebivalita (grafikon 3) struktura poginulih i umrlih prirodnom smru na teritoriju Republike Srpske Krajine bila je sljedea: sjeverna Dalmacija 1.026 poginulih/umrlih osoba, Lika 687, Kordun 782, Banovina 934, zapadna Slavonija 571, istona Slavonija, Baranja i zapadni Srijem 525; ukupno RH 4.525 osoba. U bazu podataka uneseno je jo 135 osoba s prijeratnim prebivalitem na podruju Republike Srbije, 101 osoba iz Bosne i Hercegovine, po 9 osoba iz Crne Gore i Makedonije, dok za preostale osobe (1.448) podatak o prijeratnom prebivalitu nije poznat. Grafikon 3. Struktura (u %) poginulih i umrlih prirodnom smru na teritoriju RSK-e po regiji/dravi prijeratnog prebivalita
Nepoznato 23% Sjeverna Dalmacija 17%
Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija 4%
Lika 11%
Istona Slavonija, Baranja i zapadni Srijem 8% Kordun i Banovina 28%
Zapadna Slavonija 9%
306
(d) Nasilno odvedene, zatoene i nestale osobe Uz poginule, ubijene i umrle uslijed posljedica rata, posebna kategorija stvarnih demografskih gubitaka Hrvatske su i nasilno odvedene, zatoene i nestale osobe. Procjenjuje se da je tijekom Hrvatskoga domovinskog rata postupak traenja pokrenut za 18 tisua osoba, od kojih je iz 64 registrirana logora u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na bivim okupiranim podrujima Hrvatske, osloboeno ili razmijenjeno 7.666 hrvatskih branitelja i civila.520 Prema podatcima Uprave za zatoene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti (stanje evidencije podataka 1. listopada 2010.), iz 143 masovne i vie od 1.200 pojedinanih grobnica ekshumirano je ukupno 4.589 tijela rtava rata, od kojih su 3.780 ili 82,4% posmrtni ostatci hrvatskih branitelja i civila, a 809 ili 17,6% posmrtni ostatci osoba poginulih u vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja. Od navedenog broja ukupno ekshumiranih osoba identificirana su tijela 3.678 rtava rata (80,1%). Prema slubenoj evidenciji Uprave za zatoene i nestale (stanje evidencije podataka 1. listopada 2010.), na popisu nasilno odvedenih, zatoenih i nestalih, nalazilo se jo ukupno 1.859 osoba, od kojih su 1.024 osobe ili 55,1% nasilno odvedene u razdoblju 1991. 1995. godine, a za 835 osoba ili 44,9% sudbina se ne zna od 1995. godine.521 Iz prezentiranih je podataka razvidno da je od ukupnog broja ekshumiranih osoba jo uvijek neidentificirano njih 911 ili 19,9%. Pretpostavimo li da se svi neidentificirani posmrtni
Ivan GRUJI, Vinja BILI, Zatoeni, nestali i masovne grobnice: rtve i dokazi zloina, D. ivi i I. ebec (ur.), Demografski kontekst i sociokulturne posljedice Hrvatskoga domovinskog rata, Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb Vukovar, 2009, 29-43. 521 Za sve navedene podatke izvor je http://www.mombs.hr/ministarstvo/ uprava-za-zatocene-i-nestale.aspx (pristup je ostvaren 12. prosinca 2011. godine).
520
307
Draen ivi
ostatci nalaze na popisu nasilno odvedenih, zatoenih i nestalih osoba (to moe, a i ne mora biti vjerojatno), dolazimo do aproksimativnog podatka o 948 nestalih i neekshumiranih osoba, od kojih su 433 hrvatska branitelja i civila te 515 osoba nestalih u vrijeme Bljeska i Oluje.522 Upitnost naprijed navedenog potvruje i ve izneseni podatak Ministarstva obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti iz 2010. godine, prema kojemu se u njegovoj evidenciji, uz 7.902 poginula, ubijena i umrla branitelja, nalazi i 525 nestalih hrvatskih branitelja, najvie iz Vukovarsko-srijemske upanije (294 ili 56,0% svih nestalih branitelja). (e) Prisilne (ratne) migracije veliina i struktura Srbijanska oruana agresija na Republiku Hrvatsku, uz prethodno navedene demografske gubitke u domeni ratnoga mortaliteta, potaknuli su i brojne prisilne migracije stanovnitva koje su produbile demografske gubitke i izazvale sloene i dalekosene posljedice ne samo u kontekstu demografskog nego i u kontekstu sadanjeg i budueg drutveno-gospodarskog razvoja zemlje. S obzirom da je najvei dio prisilnih migracija bio i etniki usmjeren, one su determinirale i etniku strukturu stanovnitva Hrvatske, uzrokujui promjenu broja, udjela u ukupnom stanovnitvu i prostornog razmjetaja pojedinih etnikih skupina. U tipologiji prisilnih ratnih migracija, a s obzirom na dostupnost i cjelovitost statistike dokumentacije i izvora, u Hrvatskoj se mogu izdvojiti sljedee osnovne kategorije migranata: prognanici u Hrvatskoj (unutarnje izbjeglice), izbjeglice iz Hrvatske u inozemstvu (Maarska, Njemaka, Austrija, Slovenija...), izbjegli Srbi iz Hrvatske (s privremenim izbjeglikim ili trajnim useljenikim statusom u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili treim
522 Problematika nestalih osoba duboko je humanitarno pitanje, ali treba biti svjestan i injenice da se, vjerojatno, za dio nestalih osoba sudbina i posmrtni ostatci nikada nee rasvijetliti i pronai.
308
zemljama) te raseljeni Srbi u Hrvatskoj.523 Kategorije prognanika i raseljenih Srba u Hrvatskoj, na razini ukupnog stanovnitva, ne predstavljaju demografski gubitak jer ti prisilni migranti, iako su napustili svoje domove, nisu napustili i Hrvatsku. Njihovu vanost u kontekstu demografskih posljedica rata vrednujemo kroz promjene u prostornom razmjetaju stanovnitva i pojaavanju debalansa u prostornoj populacijskoj polarizaciji. Meutim, broj i struktura prognanike populacije ukazuje na politiku etnikoga ienja koja je bila jedno od najvanijih sredstava u postizanju ciljeva srbijanske oruane agresije na Hrvatsku. Vrhunac prognanike krize u brojanom smislu dosegnut je u prosincu 1991. godine kada je u Hrvatskoj iz svojih domova prognano 550.000 osoba524 kojima valja pridodati i priblino 150.000 osoba koje su protjerane iz svojih domova u Hrvatskoj, a izbjegliki status su dobile u zapadnoeuropskim dravama, to znai da se 700.000 stanovnika Hrvatske (15% prijeratnog stalnog stanovnitva RH) do kraja 1991. godine nalo u prognanikim kolonama, hotelima, barakama, preureenim vojarnama, privatnim domovima i prognanikim centrima diljem neokupirane Hrvatske i Europe.525 S obzirom da je dio prognanike populacije bio iz neokupiranih naselja, ali iz onih naselja koja su bila izloena svakodnevnim razaranjima i ljudskim stradanjima, nakon potpisivanja Sarajevskog primirja 2. sijenja 1992. godine,
523 Navedenim kategorijama u smislu ocjene ukupnog ratom uzrokovanog migracijskog kontingenta u Hrvatskoj treba prikljuiti i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, Kosova, Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj, ali njih u metodolokom smislu ne smatramo demografskim ratnim gubitcima u Hrvatskom domovinskom ratu, pa nisu prikazani u ovom osvrtu na navedenu problematiku. Tek ilustracije radi navodimo podatak da je, prema hrvatskim slubenim izvorima, u Hrvatskoj u sijenju 1993. godine bilo registrirano vie od 400 tisua izbjeglica iz tih zemalja, najvie, dakako, iz Bosne i Hercegovine (ivi, Pokos, 2002.). 524 U srpnju je u Hrvatskoj bilo registrirano 30.000 prognanika, u kolovozu 125.000, u rujnu 230.000 te u listopadu 400.000 prognanih osoba (Mesi, 1992.). 525 Navedeno prema: Izvjee Vlade Republike Hrvatske o dosadanjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, Narodne novine, 92/98. Detaljnije vidjeti u: ivi, Pokos (2002.).
309
Draen ivi
priblino 200.000 hrvatskih prognanika dobilo je prigodu vratiti se postupno svojim domovima. Tu mogunost prognanici iz okupiranih dijelova Hrvatske (vie od 200.000 osoba, preteno Hrvata) dobili su tek nakon to su njihova naselja osloboena u vojno-redarstvenim operacijama Bljesak i Oluja 1995. godine, odnosno, nakon to je okonan proces mirne reintegracije Hrvatskoga podunavlja u sijenju 1998. godine. Grafikon 4. Broj povratnika-bivih prognanika i prognanika u statusu u Republici Hrvatskoj prema stanju iz kolovoza 2001. godine
250000 Povratnici - bivi prognanici 200000 Prognanici u statusu Ukupno 150000 220703
100000 55532 50000 32836 19717 4317 0

ka a a ka ka k a k en js ns vs va os a la v vo
28154 6955 3707
36733 20350 5526

a
6278
u pa ni je
598
PN U KU O
ka
ka
ka
sk
ka at in s m
ni ns
Za d
ar a
r ij em
lo
os
m os
Ka r
ok
la
ko -b
ko -s
os
er e on k
-p
al
tv O
an s
ar s
nj s
Li k
i be ns k
ko
e k
ko -d
o-
Br od s
O sj e
a k
va rs
Sp lit s
Po
Vu ko
Si s
Prema slubenim hrvatskim izvorima, u kolovozu 2001. godine bile su registrirane ukupno 220.703 prognane osobe, od kojih se tada u statusu povratnika-bivih prognanika nalazilo 197.650 osoba (89,6%), a u statusu prognanika 23.053 osobe (10,4%).526 S obzirom na upaniju prijeratnog prebivalita, naj526 Navedeno prema: Statistika povratnika i preostalih zahtjeva za povratak. Ukupna statistika prema adresi povratka, Uprava za prognanike, povrat-
310
ub
ro
va
st
al e
ka
vei broj prognanika bio je registriran iz Vukovarsko-srijemske (55.532), Osjeko-baranjske (36.733), Sisako-moslavake (32.836), Zadarske (28.154), ibensko-kninske (20.350) i Karlovake upanije (19.717). Samo dvije hrvatske upanije (Vukovarsko-srijemska i Osjeko-baranjska) u ukupnom broju prognanika sudjelovale su sa ak 41,8% (podsjeamo da su te upanije 1991. godine inile samo 12,5% stanovnitva Hrvatske). Premda je prognanika kriza uglavnom zavrena ne moemo tvrditi da su se ba sve prognane osobe vratile svojim domovima. Dio prognanika se integrirao u naseljima prijeratnog prebivalita, to je u demografskom kontekstu za posljedicu imalo prostorni prerazmjetaj stanovnitva kao i promjene u demografskoj dinamici. Naime, upravo su ratom izravno zahvaene hrvatske upanije527 imale i najviu poslijeratnu stopu ukupne depopulacije (pada broja stanovnika).528 Neposredno prije Hrvatskoga domovinskog rata, u Republici Hrvatskoj je prema kriteriju ukupnog stalnog stanovnitva ivjelo 581.663 stanovnika srpske etnike pripadnosti koji su inili 12,2% ukupnog stanovnitva. Od toga broja, 211.065 stanovnika ili 36,3% hrvatskih Srba je ivjelo u petnaest tada potpuno okupiranih bivih opina Hrvatske (npr. Knin, Benkovac, Obrovac, Donji Lapac, Vukovar, Graac, /Titova/ Korenica). Daljnjih 177.724 stanovnika ili 30,6% hrvatskih Srba je ivjelo u, takoer,
nike i izbjeglice, Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Zagreb, 31. kolovoza 2001. 527 Od 21 hrvatske upanije, ukljuujui i Grad Zagreb, ratnim djelovanjima bilo je zahvaeno njih 13, od kojih su dvije osloboene do kraja 1991. godine (Bjelovarsko-bilogorska i Virovitiko-podravska), dok su preostale osloboene ili reintegrirane do sijenja 1998. godine. 528 Tako je, primjerice, ukupan broj stanovnika Liko-senjske upanije izmeu 1991. i 2001. godine (apstrahiramo li problem neujednaene popisne metodologije) smanjen za 37,0%, Sisako-moslavake za 26,2%, Karlovake za 23,2%, Zadarske za 24,6%, Osjeko-baranjske za 10,0%, ibensko-kninske za 26,0% te Vukovarsko-srijemske upanije za 11,4% (Radeli, Marijan, Bari, Bing, ivi, 2006.). Osim toga, valja istaknuti da je ukupan broj stanovnika bivih okupiranih naselja (stanje okupiranosti 3. sijeanj 1992.) izmeu 1991. i 2001. godine smanjen za ak 48,4% (Pokos, 2009.).
311
Draen ivi
petnaest djelomino okupiranih bivih opina (npr. Karlovac, Zadar, ibenik, Sisak, Vinkovci, Gospi, Osijek). Konano, 30.591 osoba srpske etnike pripadnosti (5,3% hrvatskih Srba) je ivjelo u bivim hrvatskim opinama koje su bile osloboene do kraja 1991. godine (npr. Daruvar, Grubino Polje, Slatina). Zbirno, na ratom zahvaenim podrujima Hrvatske neposredno prije rata ivjelo je priblino 420 tisua Srba ili oko 72% njihova ukupnoga broja u Hrvatskoj. Poetkom 1992. godine na bivim okupiranim podrujima (1.074 naselja) ivjelo je 287.830 Srba ili 49,5% svih Srba u Republici Hrvatskoj i veinu su imali u 708 od 1.074 tada okupirana naselja.529 Tabela 1. Broj Srba u Hrvatskoj (popis 1991.) i registriranih Srba izbjeglica u Srbiji, prema podatcima UNHCR-a (stanje 1996.)
Podruja RH Osloboena podruja Reintegrirana podruja Ukupno Ostala podruja SVEGA Broj Broj stanovnika Broj Srba registriranih 1991. 1019272 402152 1421424 3362841 4784265 1991. 301952 91612 393564 188099 581663 izbjeglica 1996. 239335 21525 260860 53829 314689 % izbjeglica u broju Srba u RH 79,3 23,5 66,3 28,6 54,1
IZVOR: Popis stanovnitva 1991., Narodnosni sastav stanovnitva Hrvatske po naseljima, Dokumentacija 881, RZSRH, Zagreb, 1992; Census of Refugees and other war-affected persons in the Republic of Yugoslavia, UNHCR, Belgrade, 1996.
529 Stjepan TERC, Nenad POKOS, Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Drutvena istraivanja, God. 2 (1993.), Br. 2-3, 305-333.
312
Veliina srpskog izbjeglikog i iseljenikog kontingenta iz Hrvatske bila je izvan evidencijskog dohvata hrvatskih institucija. Stoga se analiza toga migracijskog kontingenta moe, u nedostatku pouzdanijih izvora, temeljiti samo na evidencijama i popisima UNHCR-a kao i (tadanjih) srpsko-crnogorskih ureda za izbjeglice. Ne ulazei dublje u ovu problematiku, naroito u kontekstu cjelovitosti i pouzdanosti naprijed navedenih izvora, navodimo samo agregatne podatke iz popisa izbjeglica u SR Jugoslaviji koji je obavljen 1996. godine. Prema tom izvoru (tabela 1), u SR Jugoslaviji (ukljuujui i izbjeglice u Bosni i Hercegovini) je bilo registrirano 314.689 osoba (uglavnom Srbi) s prijeratnim prebivalitem u nekoj od bivih opina u Republici Hrvatskoj. Usporedimo li tu brojku s prijeratnim brojem Srba u Hrvatskoj, dolazimo do aproksimativnog podatka o 54,1% hrvatskih Srba koji su do sredine 1996. godine napustili Hrvatsku. Jedno od vanijih karakteristika srpskog izbjeglikog kontingenta iz Hrvatske je vremenska dinamika, odnosno, kontinuiranost odlaska i naputanja Hrvatske.530 Naime, iz rezultata popisa stanovnitva u Srbiji 2002. godine (grafikon 5), razvidno je da je od ukupno 220.164 registrirane osobe s prijeratnim prebivalitem u Republici Hrvatskoj (ukljuujui i ivoroenu djecu u izbjeglitvu), Hrvatsku 1991. godine napustilo njih 35.194 ili 16,0%, 1992. godine 18.154 ili 8,2%, 1993. godine 9.164 ili 4,2%, a 1994. godine 5.937 ili 2,7%. Drugim rijeima, do vojnoredarstvenih operacija Bljesak i Oluja 1995. godine Hrvatsku je napustilo ukupno 68.449 osoba ili tek neto manje od treine (31,1%) svih registriranih izbjeglih Srba u Srbiji 2002. godine. Dakako, najvei broj Srba Hrvatsku je napustio 1995. godine (117.531 ili 53,4% srpskog izbjeglikog kontingenta), dok je u razdoblju od 1996. godine izbjegliki status u Srbiji dobilo jo dodatnih 31.849 osoba (14,5%) srpske etnike pripadnosti s prijeratnim prebivalitem u Hrvatskoj.
530 Draen IVI, Prisilne migracije i etnike promjene u Hrvatskoj izmeu 1991. i 2001., asopis za suvremenu povijest, God. 36 (2004.), Br. 2, 639-661.
313
Draen ivi
Grafikon 5. Broj Srba s prijeratnim prebivalitem u Hrvatskoj i s izbjeglikim statusom u Srbiji prema rezultatima popisa stanovnitva u Srbiji 2002. godine
250000
220164
200000
150000
117531
100000
50000
35194 18154 9164

1993.
31849 5937
1994. 1995. 1996. i kasnije
0 1991. 1992.
2335
nepoznato UKUPNO
UMJESTO ZAKLJUKA GRUBA BILANCA UKUPNIH DEMOGRAFSKIH RATNIH GUBITAKA

Na poetku kao i na kraju svakog znanstvenog istraivanja i promiljanja demografskih ratnih gubitaka Hrvatske valja voditi rauna da se zbog slabije dostupnosti ili upitne vjerodostojnosti pojedinih statistikih izvora i/ili arhivskog gradiva i dokumenata, zavrna ili konana bilanca demografskih gubitaka jo uvijek ne moe donijeti/izraunati. Meutim, i na temelju do sada utvrenih injenica i prikupljenih podataka moemo s prilino vjerodostojnosti i pouzdanosti naznaiti barem osnovni ili grubi brojani i strukturni okvir demografskih gubitaka Hrvatske u ratu. Dakako, daljnja i dublja znanstvena istraivanja
314
e nas pribliiti njihovoj stvarnoj veliini, pa emo na taj nain biti u prilici do kraja procijeniti i sve negativne demografske, drutvene i gospodarske posljedice tih gubitaka. U tabelama 2 i 3 donosimo grubu ili preciznije reeno nepotpunu, odnosno, okvirnu bilancu izravnih i ukupnih demografskih gubitaka Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu. No, iako nije rije o konanom brojanom okviru demografskih gubitaka i posljedica srbijanske oruane agresije na Hrvatsku, izneseni podatci ipak upuuju na razmjere ljudskih stradanja i migracijskih gubitaka, koji dovode do utemeljenog zakljuka da su ratne posljedice u domeni demografije bile i jo uvijek su vaan destabilizacijski imbenik uravnoteenog i pozitivnog populacijskog, drutvenog, gospodarskog i regionalnog razvoja i napretka Republike Hrvatske. Ukupna depopulacija kao i parcijalni depopulacijski procesi u Hrvatskoj, premda imaju dublje i sloenije korijene, ipak su velikim dijelom determinirani ili produbljeni upravo visokim ukupnim demografskim ratnim gubitcima, koji su, jednostavnijim rjenikom reeno, doli kao sol na otvorenu demografsku ranu Hrvatske i njezinoga stanovnitva. Tabela 2. Okvirna bilanca izravnih demografskih gubitaka (ratnoga mortaliteta) Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu
Poginuli hrvatski branitelji Poginuli civili Poginuli vojnici i civili na RSK UKUPNO Ukupno nestali (listopad 2010.) SVEUKUPNO Broj 7902 6357 5099 19358 1895 21253 % 37,2 29,9 24,0 8,9 100
315
Draen ivi
Ukratko, na temelju dostupnih izvora, izravne demografske gubitke ili ratni mortalitet Hrvatske moemo procijeniti na 21.253 osobe. U jednom od prethodnih istraivanja isti demografski gubitci ili gubitci nataliteta procijenjeni su na 9.577 neroene djece, a koja bi se rodila da rata nije bilo.531 Prema slubenim izvorima Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, u tim je dravama bilo registrirano neto manje od 270 tisua izbjeglica iz Republike Hrvatske.532 Za razdoblje 1991. 2001. godine ukupan broj iseljenih iz Hrvatske procijenjen je na 190 tisua osoba, od kojih se za 150 tisua moe pretpostaviti da je razlog imigracije usko povezan uz ratno stanje i ratne posljedice, pa ih moemo ukljuiti u ukupne demografske ratne gubitke Hrvatske. Naprijed navedeno znai da bi ukupni demografski gubitci Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu, ustanovljeni ili procijenjeni za razdoblje 1991. 2001. godine iznosili priblino 450 tisua stanovnika, to je oko 9,4% ukupnog stanovnitva Hrvatske prema popisu iz 1991. godine. U strukturi ukupnih demografskih ratnih gubitaka 4,7% se odnosi na ratni mortalitet, 2,1% na gubitke nataliteta te ak 93,9% na demografske gubitke izazvane prisilnim ratnim migracijama, odnosno, pojaanim iseljavanjem uslijed ratnih okolnosti i djelovanja, to ukljuuje i socio-ekonomsku krizu.
531 Draen IVI, Nenad POKOS, Demografski gubitci tijekom domovinskog rata kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991. 2001., Drutvena istraivanja, God. 13 (2004.), Br. 4-5 (72-73), 727-750. 532 Prema rezultatima popisa stanovnitva u Srbiji (2002.), sredinom 2001. godine u Srbiji se sa izbjeglikim statusom nalazilo jo priblino 230 tisua hrvatskih Srba.
316
Tabela 3. Bilanca ukupnih demografskih gubitaka Hrvatske u Hrvatskom domovinskom ratu

Kategorije gubitaka Ratni mortalitet + nestali Gubitci nataliteta Izbjegli Srbi (stanje 2001.) Iseljeni iz RH 1991. - 2001. UKUPNO Broj 21253 9577 270000 150000 450830 % 4,7 2,1 59,9 33,3 100
SUMMARY Draen ivi THE CROATIAN HOMELAND WAR: A DEMOGRAPHIC PERSPECTIVE
Wars are one of the main determinants of depopulation in almost all components of demographic development, especially in the population dynamics, trends in fertility and mortality, and a change in the age-sex structure of the population that is affected by war activities. The fundamental starting point of each approach to the research problem of demographic war losses is the application of objective scientific criteria and scientifically valid research methodology. Research conduct to a large extent depends on the type, availability and reliability of data sources and others (eg, archival) documents. Determination and calculation of the final balance sheet of total and partial demographic war losses in the Croatian Homeland War is not yet available. In this article the author indicates possible or approximate demographic losses in Croatia during 1991 - 2001. Direct demographic losses or war mortality is estimated at 21,253 killed, murdered, died because of war and missing persons, pure demographic losses is estimated at 9577 unborn children, while migration losses is estimated at 420 000 people, which means that the approximate total demographic losses in Croatian Homeland War were approximately 450 000 inhabitants.
317
Nakladnik Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu Izdava Drutvo studenata povijesti Ivan Lui - Lucius Za nakladnika Josip Talanga Lektura i korektura Petra Marini, Zrinko Novosel Design korica Reber d.o.o. Prijelom teksta Mario Toth Tisak
Zrinski d.d. akovec
CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 826577. ISBN: 978-953-7823-13-9

Dies Historiae, Br. 5.

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dies Historiae, Br. 5.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ZBORNIK RADOVA PRILOZI IZ HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE

Biblioteka DIES HISTORIAE Knjiga 5

PRILOZI IZ HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE

Zagreb, prosinac 2012.

241 243 292 294 317

STEREOTIPI I PREDRASUDE KROZ POVIJEST Stereotypes and prejudices through history

UGRI I REICH. POGANI U IX. I X. STOLJEU U OIMA KRANSKIH LJETOPISACA

DOLAZAK UGARA NA SREDNJOEUROPSKI PROSTOR

NAROD KOJI UIVA U SIROVOM MESU, A NAPAJA SE LJUDSKOM KRVLJU

Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeu u oima ...

Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeu u oima ...

Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeu u oima ...

Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeu u oima ...

Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeu u oima ...

UGARSKA KRIZA X. STOLJEA

Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeu u oima ...

Ugri i Reich. Pogani u IX. i X. stoljeu u oima ...

Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Predrasude i zablude vezane uz upotrebu efigija ...

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

IMUN DE SIMONIS O ISTONOJ OBALI JADRANA

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

FELIKS FABRI O ISTONOJ OBALI JADRANA

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

PERO TAFUR O ISTONOJ OBALI JADRANA

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

SANTO BRASCA O ISTONOJ OBALI JADRANA

Petar Matkovi, Putovanja po Balkanskom poluotoku, 56-184.

PIETRO CASOLA O ISTONOJ OBALI JADRANA

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

MARGERY KEMPE O ISTONOJ OBALI JADRANA

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

Komune i stanovnici Istre i Dalmacije u oima stranih ...

O IMENU/NAZIVU NJEMAKIH DOSELJENIKA U HRVATSKU

Joso Lakato, Narodna statistika, Zagreb, 1914., 24.

TRAGOVI RANE PRISUTNOSTI NIJEMACA U HRVATSKOJ

NIJEMCI U HRVATSKOJ TIJEKOM 18. I 19. STOLJEA

NIJEMCI U HRVATSKOJ U RAZDOBLJU KRALJEVINE SHS/JUGOSLAVIJE

V. Geiger, Njemaka manjina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji (1918-1941.), 441-442.

NIJEMCI U NEZAVISNOJ DRAVI HRVATSKOJ

NIJEMCI U HRVATSKOJ/JUGOSLAVIJI NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA

PRILOG: HRVATSKA U PODUNAVSKOVAPSKOJ HISTORIOGRAFIJI I PUBLICISTICI

Jadranka Grbi Jakopovi

IDENTITET I IDENTIFIKACIJSKI PROCESI: SUVREMENE ANTROPOLOKE TEORIJSKE ORIJENTACIJE, STRATEGIJE I PRAKSE

Jadranka Grbi Jakopovi

Identitet i identifikacijski procesi ...

Jadranka Grbi Jakopovi

Identitet i identifikacijski procesi ...

Jadranka Grbi Jakopovi

Identitet i identifikacijski procesi ...

Jadranka Grbi Jakopovi

Identitet i identifikacijski procesi ...

Jadranka Grbi Jakopovi