Most na Miljacki Satima se oblaci spremaju i kupe.

Vuneni, sasvim blizu gradu kao haljine zagasite polako se vuku, skoro na domaku ruku. Uskoro emo biti u oblacima. Sud, pota i telegraf, kazalite i Hram jesu kutije i sanduci nad kojim oblaci kuljaju. Kuam da lijeim oi na oblacima, mjesto na zelenilu flore. Jer su bogatiji nego more oblaci iz ove gore. Daj mi k sebi! Da popravim oi i s njima tmastu duu, a to se snebih, to gnjate prebih, dok s prainama mostom vjetri puu, da razgledam strasnim okom duboko u tmuu. Ovo je divna zabaena jesen, kojom jesam prirodno potresen, duboko rastresen. Jesen je zrela kao groe loze. I ja ekam da mi do srca se spusti Kao zrela kruka usred grudi. Ona draga srce. Jesen vodi tiho u zaborav svega. Jesen na nas lijega. Ne elim rosne kapi da mi elo hladi to ga vjetri sladi. Uranjam u ugodnu polusjenu kao u meku fotelju. Tin Ujevi