Grčević, M. 2009. Jernej Kopitar Kao Strateg Karadžićeve Književnojezične Reforme.

FILOLOGIJA 53, Zagreb 2009
UDK 811.163.42'26
Izvorni znanstveni lanak Primljen I.VII.2009. Prihvaen za tisak 26.X.2009.
Mario Grevi
Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu Odjel za kroatologiju Borongajska 83d, HR-10000 Zagreb grcevic@hrstud.hr
JERNEJ KOPITAR KAO STRATEG KARADIEVE KNJIEVNOJEZINE REFORME

Jernej je Kopitar u suradnji s austrijskim redarstvom odluio srpski knjievni jezik reformirati tako da mu prekine razvojni kontinuitet i da mu nametne hrvatski knjievnojezini tip kao novu osnovicu. Time je htio prekinuti srpske kulturno-politike veze s Rusijom i pravoslavne Srbe vezati uz katolike Hrvate. Nakon prihvaanja hrvatskih knjievnojezinih zasada od strane Srba posredstvom V. S. Karadia Hrvatima je trebalo nametnuti Kopitar-Karadievu pravopisnu i jezinu kodifikaciju. Srpsko-hrvatskim knjievnojezinim ujedinjenjem Kopitar je kanio potaknuti nastanak nove srpske nacije koja bi dobrim dijelom bila katolika, prozapadno orijentirana i privrena Austriji. Preko nje bi se irio austrijski utjecaj prema istoku.
Uvod
Sedamdesetih i osamdesetih godina 18. stoljea austrijske su vlasti pokuavale iz srpskih pravoslavnih kola na teritoriju pod svojom upravom izbaciti irilicu i slavenosrpski jezik. S tim ciljem izdale su 1779. godine za tamiki Banat naredbu o ukidanju irilice izvan crkve i o uvoenju latinice i opega istoga ilirskoga jezika u kole. Beli kae da nije teko zamisliti kako je strano morala odjeknuti ta odluka u duhovnim i prosvetnim krugovima u Vojvodini. Ocjenjuje da je austrijska vlada time htjela hrvatski i srpski ivalj, tj. katoliki i pravoslavni izjednaiti i u upotrebi latinice i prostonarodnog jezika te kulturu Vojvodine spojiti sa kulturom Hrvatske i Slavonije (Beli 1948:1619, usp. i Magaraevi 1898). Istoj je svrsi trebala posluiti i zamisao da Stuliev rjenik postane obvezatnim (i) za pravoslavne kole. Na vijeanju 1792. godine o tom pitanju kao bra1
Mario Grevi: Jernej Kopitar kao strateg Karadieve knjievnojezine reforme FILOLOGIJA 53(2009), 153
nitelji irilice i srpske knjievnojezine tradicije nastupili su grof Edlinger i episkop Petar Petrovi. ore Magaraevi prenosi dijelove teksta iz zapisnika sa sjednice od 9. sijenja 1792. Prema Edlingeru Stuliev bi rjenik u srpskim kolama prouzroio odnaroivanje i prekid srpske knjievnojezine tradicije:
Srpski narod bi ovakovim renikom zaboravio po vremenu itati svoje knjige. Morao bi uiti latinski, maarski, hrvatski i u ope svaki jezik koji mu je u susedstvu, te bi izgubio svoju narodnost. S tim bi dakako moralo uginuti i obeleje toga naroda, koje ga je vekovima delilo od tolikih drugih naroda. (Magaraevi 1898[194]:6)
Episkop Petrovi takoer odbacuje zamisao o Stulievu rjeniku u pravoslavnim kolama. Smatra da bi se time Srbima nametao jezik hrvatski, koji se znatno razlikuje od srpskoga. Petroviu nije bitno kakvim jezikom govori jednostavan narod, ve ponajprije kakvim se knjievnim jezikom slui njegova inteligencija:
Slavenosrbi su svoj crkveni jezik kultivisali i on se kod njih sve vie razvijao, pa sad najedanput im se namee mnogo razliitiji jezik hrvatski. Ni za na narod ne bi dakle zgodan bio taj renik a kamo li za ostala slovenska nareja u naoj dravi. Hrvatski dijalekat je prema slavenosrpskom, kao npr. gornjonjemaki prema vapskom [...]. Ako se hoe ovo delo da tampa o dravnom troku, tada referent Petrovi po svojoj dunosti mora izrei, da je ovakvo delo onda zgodno samo za Hrvate i Dalmatince, jer samo njima moe koristiti, a slovenski narod koji samo irilicu poznaje mora ostati pri reniku koji je i dosad bio. [...] Na narod nema dakle te potrebe, da se slui tuim renikom, koji mu istiskuje iz ruku pradedovsko pismo. (Magaraevi 1898[194]:45, usp. Brlek 1987:70)
Kao to je vidljivo iz Petrovieva tumaenja, Srbi nisu htjeli prihvatiti Stuliev rjenik kao svoj. Na prihvaanje ih nije potaknula injenica da se Stuli rubno sluio (moda ne sluajno) slavenosrpskim izvorima, a ni austrijski plan da se pripremi izdanje Stulia na irilici (Brlek 1987:92). Iako je krajem 18. stoljea naziv hrvatski u literaturi bio najraireniji naziv za kajkavtinu, nimalo nije sluajno da je Petrovi Stuliev tokavsko-jekavski knjievni jezik nazvao upravo njime. Da bi se to razumjelo, treba uzeti u obzir da su austrijske vlasti Srbe i njihov (slavenosrpski) knjievni jezik obuhvaale nazivima Iliri i ilirski (Brlek 1987:67). Stuli pak prema drugoj tradiciji svoj (knjievni) jezik takoer zove ilirski. Zove ga i slovinski, a oboje poistovjeuje sa hrvatski: Illyrice, in illirico, slovinski, hrvtski, hrovtski, horvtski.1 lan toga sinonimnoga niza bio je i naziv dalmatinski. Zamjenjivost tih naziva odlino je ralanio, opisao i pot1
Lexicon Latino-Italico-Illyricum, 1801., str. 674.
krijepio mnogobrojnim primjerima Radoslav Katii 1989. godine (usp. i Zeli-Buan 2000, Ostoji 2000, Murko 1927:106, Klai 1930). Katii spominje da je na posljednjem listu latininoga izdanja Budinieva Ispravnika za jereje (Mleci, 1709.) venecijanski knjiar Bartolo Occhi otisnuo katalog pod naslovom Broj knjig hervatskih jimenovanih odzdola nahodi se u butiqi Bartula Occhi knjigara na Rivi od Hrvatov. Katii nadodaje da su Kraljieve Pribogoljubne molitve izile 1734. u Bnecih ... na Rivi slovinskoj. Time se pokazuje da se Riva dei Schiavoni mogla prevoditi na dva naina: kao Riva slovinska i kao Riva od Hrvatov. U nastavku svojega teksta Katii spominje jednu od Occhijevih knjiga koje naslov takoer potvruje da su se nazivi slovinski i hrvatski rabili kao sinonimi: Nain za moi nauiti jedan putnik Latinin slovinjski jezik, a Hervat italijanski. O uklopljenosti naziva ilirski u taj sinonimni niz zorno svjedoi Lovro itovi kao autor Latinsko-ilirske gramatike (1713.) i autor epskoga djela Pisna od pakla (1727.). Njemu su nazivi hrvatski i ilirski istoznani, s posebnosti da na latinskom rabi nazive Iliri i ilirski, a na materinskom jeziku Hrvati i hrvatski. Filip Grabovac postupa slino pa ve u naslovu svoje knjige iz 1747. znaenjski izjednauje nazive hrvatski i ilirski: Czuijt razgouora, Naroda, i Jezika Illirikoga, alliti Aruackoga. Za narod iliriki, slovinjski i arvacki kae da je to jedan sve jezik premda su tri imena (338). Naziv ilirski imao je dakle u Petrovievu okruju dva osnovna znaenja: 1. mlae znaenje u odnosu na Srbe i njihov knjievni jezik koje su u uporabu uvele beke kancelarije i 2. tradicionalno znaenje hrvatski koje je prevladavalo u uporabi na junoslavenskom prostoru. Kako se razlikovanje tih dvaju pojmova svojevremeno odraavalo u praktinom ivotu u odnosu na jezik, vidi se npr. u tome da Ivan Ambrozovi iz Sombora 1808. godine izdaje knjigu Proricsja i narecsenja... u kojoj je na ikavici sa serbskoga jezika na illyricski privedena, nadopunjena i sloxena knjiga Jovana Mukatirovia Prite iliti po prostom poslovice, temze sentencije iliti reenija. Reciprono tomu Georgije je Mihaljevi 1803. godine Adaju sedmoglavu Vida Doena preveo s dalmatinskoga na slaveno-srpski, a 1818. tiskano je i srpsko izdanje Kaieve knjige Razgovor ugodni naroda slovinskoga pod naslovom Psnoslovka... iz knige Andrie Kaia izvedena, po obrazu, vkusu i glagolu serbskomu ustroena. Da bi se odupro nametanju hrvatskoga knjievnojezinoga tipa i hrvatskoga knjievnoga jezika putem zajednikoga naziva ilirski, Petrovi se u svojem govoru na sjednici od 9. sijenja 1792. ve u imenovanju jezik jasno razgraniio: Stuliev je ilirski nazvao onim nazivom iz sinonimnoga niza za koji je smatrao da je najprimjereniji svojem pojmu i da taj naziv ujedno na nominalnoj razini primjereno razgraniuje Stuliev ilirski 3
od njegova ilirskoga, tj. slavenosrpskoga. Pored toga, Petrovi je za svoje imenovanje Stulieva tokavsko-jekavskoga jezika mogao imati i jednu dodatnu motivaciju. Radi se o tome da su neki Srbi ekavci svojevremeno (i)jekavsku tokavtinu u cjelini smatrali hrvatskim jezikom, o emu e u ovom radu jo biti rijei. Petrovi nije mogao znati da e ve poetkom 19. stoljea dobar dio slavistike znanosti svim tokavcima nametati upravo srpsko ime i da e to nametanje mnogi srpski javni djelatnici blagonaklono podupirati. U skladu s idejom o Stulievu rjeniku u pravoslavnim kolama 1783. godine krajinski je general de Vins zatraio od pakrakoga episkopa da se pravoslavni katehizmi propisani za djecu graniara prevedu sa starosrpskoga (alt-servischen) na hrvatski i odnosno ilirski jezik (Kroatisch und respective Ilyrische Sprache) (Gruji 1909:208). Meutim, svi ti i drugi pritisci izvana nisu urodili oekivanim plodom. Iako su pojedina djela poput Rajieva Katihizisa maloga iz 1774. jezino djelomice adaptirana u skladu sa eljama iz Bea, pravoslavni su krugovi u cjelini uspjeli obraniti svoju knjievnojezinu tradiciju i kulturni integritet. Odluku o zabrani irilice i slavenosrpskoga jezika austrijske su vlasti povukle, no nisu odustale od svojega krajnjega cilja. Dok su ga u drugoj polovici 18. stoljea pokuavale ostvariti zabranama i naredbama, poetkom 19. stoljea pokrenule su projekt koji je pravoslavne Srbe trebao potaknuti da sami i dragovoljno reformiraju svoj knjievni jezik i kulturu. Kljunu je ulogu u tom projektu igrao jezikoslovac Jernej Kopitar.
Kopitarov austroslavizam
Slavenosrpski knjievni jezik Jernej je Kopitar smatrao izrazito negativnom pojavom. Vjerovao je da sprjeava asimilaciju austrijskih tokavskih pravoslavaca u katolikom okruju i da slui kao medij preko kojega se na austrijskom teritoriju iri ruski utjecaj, kulturni i politiki. 25.V.1819. austrijskomu redarstvu stoga tumai ovako:
Ilirski narod, kako rimskoga tako i grkoga obreda, govori jednim jezikom: ali pravoslavno sveenstvo nastoji ukloniti tu jednakost jezika time to govorni jezik, koji je kod katolika ve 300 godina knjievni jezik, proglaava argonom kojim se ne moe pisati, i zato pokuava kao knjievni jezik naturiti svojoj pastvi mrtvi staroslavenski jezik iz ruskih crkvenih knjiga. Time kani sprijeiti daljnje stapanje svojih vjernika s katolicima. (usp. Dobrainovi 1980:85)
Budui da su se metode s kraja 18. stoljea pokazale neuinkovitima, Kopitar je ocijenio da treba pronai Srbe koji bi pod njegovim vodstvom pri4
mjereno reformirali srpski knjievni jezik. Ta je reforma imala dva glavna cilja: suzbiti ruski utjecaj na pravoslavne Srbe i knjievnojezino ih ujediniti s katolikim Hrvatima (tokavcima i akavcima). Kopitar je vjerovao da bi se njihovim primjerenim knjievnojezinim ujedinjenjem uinio glavni korak prema stvaranju novoga srpskoga etnikoga sredita, prozapadno orijentiranoga i dobrim dijelom katolikoga. To bi etniko sredite jaalo austrijski utjecaj prema istoku, a svojom tenjom k ujedinjenju sa Srbijom jednoga dana ak i omoguilo irenje austrijskih granica (usp. Poganik 1978:62, 110111, 174, 179).2 Mnogo toga govori da je Kopitar svoj plan razradio i poeo provoditi u dogovoru s austrijskim redarstvom. Npr., u redarstvenom izvjeu od 25.VII.1807. Dositej se Obradovi spominje kao autor revolucionarne knjige u kojoj se iznose protuaustrijske misli. U toj se knjizi Obradovi navodno zalae za obnovu staroga srpskoga carstva (Ivi 1931:30). 4.IX.1810. neki tajni agent upozorava Vrhovnu redarstvenu slubu da bi o D. Obradoviu kao osobi s nejasnim smjernicama djelovanja trebalo skupiti podrobnije informacije. Tajni agent pri tome upuuje na novoga slavenskoga cenzora Kopitara koji bi mogao uspostaviti vezu s neakom D. Obradovia, Gregorom Obradoviem (Ivi 1931:4748). Vrlo toplo preporuuje Kopitara i za druge zadatke, koje ne opisuje. Kopitar bi openito mogao biti od koristi, kae. Kad to uzmemo u obzir, ne moemo smatrati sluajnou da iste godine Kopitar javno izraava nadu da e se roditi novi moni srpski car kakvim je ve veliki Duan htio biti (Miklosich 1857:24). Za srpsko govorno podruje tvrdi da se prostire od Istre do Srbije3 i pri tome se poziva upravo na D. Obradovia.4 Kopitarova je poruka poprilino jasna: srpsko bi govorno podruje trebalo pripasti novomu Duanu, a Duanovo bi carstvo, to izriito ne kae, trebalo biti uvrteno u austrijsko carstvo.
2 Drugim junoslavenskim etnikim i knjievnojezinim sreditem Kopitar je zamiljao slovensko sredite koje bi obuhvatilo i Hrvate kajkavce. Slovenskomu i srpskomu sreditu naknadno je pridodao i bugarsko. Usp. Poganik 1973:138. 3 Iste godine Kopitar uvjerava Dobrovskoga da su hrvatski i srpski jedan jezik: Kroatischer und Serbischer Dialekt sind synonyma (Jagi 1885:87). Svezu srpski ili hrvatski kao istoznanicu naziva ilirski Dobrovsk rabi u drugom dijelu Slovanke (1815.). Kopitar ju pak rabi ve u prikazu prvoga dijela Slovanke (1814.) (Miklosich 1857:284). Prema Kopitaru drugi je dio Slovanke tiskan nekoliko mjeseci nakon prvoga dijela. 4 Radi se o Obradovievoj tvrdnji iz 1783. godine da itelji rnogorski, dalmatski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski (kromje mu), slavonijski, sremski, baki i banatski (osim vlaha) govore jednim jezikom, po njegovu miljenju slavenosrpskim. Obradovi na tome mjestu uvodi i krilaticu o Srbima pravoslavne, katolike i islamske vjere, usp. Obradovi 1964:220. Lako je mogue da je Obradovi, koji je svoj jezik prilagoavao narodnomu jeziku pod utjecajem hrvatskih pisaca, svoje velikosrpske izjave donosio pod utjecajem J. Dobrovskoga, koji je 1782. godine Hrvate i sve ostale Slavene proglasio podrijetlom Srbima. Usp. Grevi 1997b, 1999.
Karadi kao Kaiev nasljednik

Jednu od sredinjih uloga pri reformi srpskoga knjievnoga jezika Kopitar je namijenio narodnim pjesmama. Njihovim objavljivanjem htio je popularizirati jezik koji nema rusizama ni crkvenoslavenizama i tako svima pokazati da jezik srpskih pisaca nije pravi jezik. Narodne je pjesme Kopitar najprije sluao njegdje od Hrvata graniara (Karadi 1896:66), a presudni je utjecaj na njega izvrio A. Kai Mioi, tj. Kaieva knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.1, 1759.2, 1801.3). Stoga Kopitar u potrazi za obnoviteljem srpskoga knjievnoga jezika trai najprije upravo Kaieva nasljednika. Potragu zapoinje nakon dolaska u Be 1810. godine, kada postaje austrijskim slubenikom.5 1811. obraa se itateljstvu ovim rijeima:
Jo neto! Hrvati imaju tako lijepe narodne pjesme da su vie njih koje je priopio Fortis, preveli i uvrstili Gthe i Herder u zbirku svojih besmrtnih djela. Zar se ne e nitko nai, tko e ih skupljati s vie kritinosti i potpunosti nego to je to inio franjevac Kai? I nai pseudohrvati [=kajkavci] imaju lijepe pjesme. (usp. Miklosich 1857:46)
Kopitar i u privatnim pismima trai osobu koja bi nadmaila Kaia pa arhimandrita L. Muickoga takoer pokuava potaknuti da postane boljim Kaiem (1.XI.1811.):
Kad bi se samo meu Ilirima naao bolji Kai, koji bi stvarno najljepe narodne pjesme svakoga sadraja skupljao: Srbi i Hrvati imaju u tome blago kao moda nijedan drugi narod! Ve imam poneto hrvatskih, a jo mi je vie obeano: smijem li se i Vama u povodu srpskih obratiti? (usp. Jagi 1897:786787)6
Muicki je poeo skupljati narodne pjesme, no za Kopitara nije bio povoljan suradnik zbog svojih stavova o srpskom knjievnom jeziku. P. Ivi ustvruje da nijedan od Srba, sve do Vuka, ili nije bio voljan, ili nije bio u stanju, prihvatiti se Kopitarovih velikih jezinih zadataka. Zato je Kopitar tako glasno kliknuo kada je krajem 1813. godine u Vuku Karadiu napokon naao pravoga ovjeka (Ivi 1986:256). Karadi je za Kopitara bio vrlo povoljan suradnik zbog vie razloga, pa i zato to je bio potpuno ovisan o Kopitaru. Kopitar mu je pomagao pri lijeenju njegove teke
Usp. Miklosich 1857:65 i Kopitarovo pismo Grimmu od 6.IX.1826. u kojem pie ovako: Jednog sam Vuka traio od 1808. do 1813. godine (usp. Vasmer 1938:47). Usp. glede Grimma Kopitarovo izvjee policiji od 4.VII.1824., Ivi 1926:224. 6 29.VI.1813. godine potie Kopitar Muickoga da napie srpsku slovnicu (Jagi 1897:794). Muicki je nakon toga napisao (neobjavljeni) nacrt za slavenosrpsku slovnicu u kojem za opisani jezik tvrdi da ima pet naglasaka.
5
bolesti (navodno sifilisa)7, a ve se je 1815. godine poeo brinuti i o tome da mu osigura egzistenciju i omogui trajni boravak u Beu (usp. Toporii 1988:226). Pored toga, Karadi je po vjeroispovijednim pitanjima za svoje vrijeme bio poprilino slobodnih svjetonazora, zbog ega se i danas neki njegovi kritiari pitaju nije li on potajno postao katolik (usp. Samardi 1997). Pitanje se postavlja prvenstveno zato to se je Karadi 1818. vjenao u Beu u katolikoj crkvi za katolkinju Anu Krauss. Kopitar im je bio vjenani kum. Na popisu vjenanih Karadiu je pod rubrikom vjeroispovijedi upisano da je unijat. Samardi Karadiev moralni kredibilitet dovodi u pitanje i zato to je Karadi svojoj eni ponudio da e njihovu novoroenu ker Amaliju ako ju braa i sestre ne budu voljeli nekomu pokloniti ili prodati. Samardi misli da se u tome moe nai odgovor na pitanje zato je ba Karadi pristao na ulogu oca srpske pismenosti, zato je onako rasprodavao nae stare knjige neprocenjive kulturne vrednosti, i zato je, na kraju krajeva, itavo srpstvo stavio na prodaju. Pa on je i svoje roeno dete stavljao na prodaju!. Nakon to je 1813. upoznao Kopitara, Karadi je na njegov poticaj objavio zbirku narodnih pjesama u dvije knjige (1814. i 1815.) i slovnicu Pismenica... (1814.). Slovnica je nastala dobrim dijelom prevoenjem Mrazovieve slavenoserbske gramatike (1794.1), no meu ostalim i pod utjecajem nekih nepoznatih zapadnoeuropskih vrela (usp. Keipert 1992:127 i Butler 1969). Iz Kopitarove recenzije proizlazi da Kopitar Pismenicom nije bio zadovoljan. Ipak, u kritici je vrlo blag, da ne obeshrabri Karadia. Nezadovoljstvo Pismenicom vjerojatno je glavni razlog zbog kojega Kopitar Karadiu najavljuje da e mu otkupiti samo 22 do 30 primjeraka Pismenice, a ak pedeset primjeraka Pjesnarice.8 Zbirke pjesama iz 1814. i 1815. Karadi je nazvao Mala prostonarodna slaveno-serbska psnarica i Narodna srbska psnarica. Naziv pjesnarica preuzeo je iz hrvatskoga u kojem je (s ikavskim refleksom jata) bio uobiajen kao naziv za Kaievu knjigu Razgovor ugodni... (Kekez 1987:547549). Pjesnaricu iz 1815. Karadi je posvetio Jerneju Kopytaru Krajncu kao najveemu prijatelju i dobroelatelju Srbskoga knjiestva. Kopitar je u Karadievoj pjesnarici objavio neke hrvatske stihove iz Fortisa, a kae da
O Karadievu lijeenju Kopitar pie 1814. godine: Dieser serbische Exulant, ein ganz ausnehmend offener Kopf, hat in Karlowitz 3 Schulen studirt, ist aber leider an den Folgen der Siphylis in Kur struppirt. Ich habe vor allem. womglich seine Cur eingeleitet., cit. prema Burian 1933:2. 8 Usp. u Kopitarovu pismu Karadiu od 21.III.1815. sljedeu reenicu: Sagen Sie mir doch den Preis der 50 pjesnarice, und der gewnschten 2230 pismenice, und an wen ich das Geld erlegen soll., Karadi 18111821:217. Nema razloga misliti da taj novac nije potekao iz dravnoga prorauna.
7
je kanio na irilici pravilno izdati i najljepe Kaieve pjesme. Sprijeilo ga je samo to to u danom trenutku nije uspio nabaviti primjerak knjige Razgovor ugodni...9 Predgovor Pjesnarice iz 1814. Karadi zapoinje opisom kako na poziv uitelja L. Muickoga da mu uenici napiu prosti psana Serbski, nije mogao napisati nijednu. Kae da je mislio kako se Muicki rez to podsmva nama, kao momadma, koja su po umi kod svinja, kod koza, i kod ovaca odrastla. Nakon to ga je siromatvo od nauka rastavilo i u oteestvo oteralo, naao je ondje jednu veliku Psnaricu (od Kaia) sa Latinskim pismenima peatanu. im ju je uzeo u ruke, vidio je da su njezine pjesme ba onakove iste, kakove nai Serblji kod vatre sdei uz gusle pvaju. Odmah je poeo sumnjati u to da je Muicki s njima svojevremeno alu provodio, a kada je Kaievu pjesmaricu svu proitao, poeo je namrenje L. Muickoga poblie dogaati. Kopitar nije razmiljao tek o tome da Karadi iz Kaieve knjige prepie nekoliko pjesama, ve i o tome da ju prepie itavu, i to oigledno zato to ju od svih latinskim slovima tiskanih knjiga itaju i pravoslavni Srbi10. Znakovito je da Kopitar Karadiu kao itatelje njegova novoga izdanja Kaieve knjige ne predoava samo Srbe, ve i Hrvate. To je zato to je Kopitar Karadievom reformom od samoga poetka kanio obuhvatiti i Hrvate:
Krajinici mi piu: Potrebna je upornost jednoga Vuka da bi se iz loega Kaieva pravopisa punoga pogrjeaka uspostavio srpski tekst (ja sam im priao da ste itali Kaia): neka samo cijeloga Kaia prenese srpskim slovima, tada bi i za nas (notabene, za nas okce) postao itljiv i tada bismo uistinu mogli uivati u njemu. To biste stvarno trebali uiniti, cijenjeni prijatelju [...] (usp. pismo od 27.V.1814., Karadi 18111821:176)
Glede pravopisne reforme koja se najavljuje u tom pismu, treba rei da je Kopitar ve prije nego to je postao cenzorom u Beu, zamiljao slovopis prema Adelungovu naelu pii kao to govori (Butler 1969:481), a 8.VIII.1810. iznio je Dobrovskomu zamisao o slovopisu u kojem bi svaki glas imao svoje slovo, a svako slovo samo jedan glas (Jagi 1885:160).11 Pravopisnu reformu prema tim naelima Kopitar je proveo 1818. u Srpskom rjeniku. Po svemu sudei na nju je utjecala i Kaieva knjiga Razgo9 In ganz Wien kein Kacichs Razgovor ugodni aufzutreiben. Ich htte gleich auch noch die schnsten Lieder aus ihm mit serbischen Lettern correct mitabdrucken lassen. (9.III.1814.), cit. prema Burian 1933:2. 10 Usp. Kopitarov prikaz Slovanke iz 1814. godine, Miklosich 1857:287. 11 24.IV.1811. pie da je ovih dana dobio brouru Salo debeloga jera (1810.) koja ga iznenauje svojom loginou (1885:198, usp. Okuka 1975:3940 i 45, biljeka br. 62). U onoj mjeri u kojoj je Karadi gradio na Mrkalju, inio je to u okvirima koje mu je odredio Kopitar.
vor ugodni (Kai 1801). U njoj se u stihovima dvosloni slijed /ije/, koji nije jatovskoga podrijetla, redovito pie ije (vrlo rijetko ie). Ijekavski refleks staroga jata sa dvoslonom vrijednosti (koju odreuje poglavito deseteraki metar) pie se takoer ije, no i ie: uestali pridjev bijel pie se redovito s ije, a u drugim rijeima ini se da prevladava ie. Nasuprot tomu, jekavski refleks jata s jednoslonom vrijednosti (primarni i Kaiev sekundarni) biljei se redovito s je.12 Karadi je prije nego to je na Kopitarov poticaj 1818. uveo latinino slovo j, dvosloni refleks jata i slijed /ije/ nejatovskoga podrijetla biljeio redovito kao (npr. on pie), a jekavski kratki refleks s pomou slova (= ), koje mu je mjestimice oznaavalo i /e/. Za pisanje ijekavskoga odnosno jekavskoga refleksa u stihu 1814. i 1815. glavno mu je mjerilo bio kao i Kaiu metar stiha (Vonina 1995:144145). Karadi je kao nesueni prireiva novoga izdanja Kaieva Razgovora sigurno uoio opisano pravopisno razlikovanje dvoslonoga i jednoslonoga jatova refleksa. Treba pretpostaviti da ga je prema Kopitarovim naputcima i prema svojem vlastitom jezinom osjeaju usustavio te primijenio i na prozni tekst. Razgovor ugodni kao mogu uzor Karadiu pri pisanju ije/je ostao je uglavnom nezapaen jer je Kaiev jezik preteito ikavski, a proet je i takvim (i)jekavizmima koje je Kai sam stvorio (npr. Mjelovan umjesto Milovan). Da se Karadi na poetku u prihvaanju Kopitarovih pravopisnih zamisli povodio prvenstveno za materijalnim interesima, vidi se kad pie Kopitaru da e slovo j prihvatiti onda ako bude novaca (vidi dolje). Krajnji cilj reforme srpskoga pravopisa bio je tvrdi Kopitar Srbima olakati prijelaz na latinicu:
Rjenik je trebao definitivno odrediti pravopis [i slovopis] na nain koji bi omoguio da poloi ispit pred kritiarima u cjelini i ujedno pred austrijskim domoljubom, koji je njime htio olakati prijelaz na latinicu.13 NajpriU ovim je stihovima razvidno grafijsko razlikovanje dvoslone i jednoslone skupine /(i)je/ koje se protee kroz cijelo izdanje Razgovora ugodnoga iz 1801. godine: Damu rus odsiee glavu / Akadaga ugledao bisce / Izragnena i svega karvava / Nekti gnemu odsjeczati glave / Vechga bije teskim Buzdohanom; Ugledase svjetlost na duhove / U bijelu gradu Czarigradu; Zajedrisce g'bjelu Czarrigradu (129), Mnoghe turske odsiee glave; Josch i turske glave odsjeczali; Turinuje ruku odsjekao (185), Zmije bihu i Vukasovichi / Vjetezovi i Gospodiichi (185), Cardinala Boxjegh namisnika; Koji grije prokligne i kara (187), itd. Takvo razlikovanje nije sustavno provedeno utoliko to slova ie, za koja smo vidjeli da imaju dvoslonu vrijednost, u posebnim sluajevima mogu imati i jednoslonu vrijednost. Rije svijet pie se npr. s ie i onda kada metar trai je: Kolikoje na svietu junk (1), Nije lasno posvietu odditi (2). Usp. takoer Oronuo i josch osliepio (2), Dospivajuch pozdravgliamte liepo (2). 13 Prevoditelji srpskoga prijevoda tu su reenicu preveli kao da je Kopitar sebi elio olakati prijelaz na latinicu, a ne Srbima kojima je reformirao knjievni jezik i pra12
je zbog Vuka, koji je, kao dobra glava, morao prepoznati njegove prednosti; austrijski domoljub bio sam ja.
U svezi s Kaiem Karadi odgovara Kopitaru 1.VI.1814. da bi on Kaia na zahtvanje jednoga Kranjca dragovoljno i s radou prepisao. Meutim, rije je o golemoj knjizi pa je za tisak teko platiti, a moe biti i to da nee eti ni ko kupovati, rbo su ono ljudi itali okaki, i nije nita novo. On e se unato tomu, nastavlja Karadi, ako Kranjac kae, prihvatiti na zimu posla, pak makar samo objavlenje na predislenje dao (Karadi 18111821:180181, Jagi 1897:1). Kopitar je odustao od nakane da Karadi izda novo izdanje Kaieve knjige Razgovor ugodni, no Kai je ipak bio taj koji je preko Kopitara potaknuo Karadievo objavljivanje narodnih pjesama. Zbog toga i Grimm (1824.) Kaia smatra Karadievim prethodnikom, iako misli da je Karadi iznad Kaia, i to zato to su Kaieve pjesme tek izmiljotine u tonu narodnih pjesama (Vasmer 1938:XX). Prije nego to je Grimm pod Kopitarovom sugestijom napisao te rijei, Kopitar mu je (17.XII.1823.) javio i to da je zbog Kaia ak i sam Vuk nauio itati okaki!. Kopitar nadodaje da od kada je Vuk tiskan, ne e vie nitko, nijedan pravoslavac, kupiti franjevca (Vasmer 1938:10).14 Da bi umjesto popularnoga Kaia uzmogao nametnuti Karadia, Kopitar ga je svim silama u inozemnim intelektualnim krugovima pokuavao uiniti slavnim i cijenjenim. Njegov je inozemni ugled trebao na lokalnoj razini zasjeniti sve njegove moebitne suparnike. S tim je ciljem Kopitar meu ostalim upriliio i to da na njemakom jeziku Karadievu slovnicu iz 1818. pripremi i izda upravo J. Grimm. Grimm je podrao Kopitara i na drugim razinama. Stoga je npr. u svojem izdanju Karadieve gramatike napisao da je netrpeljivosti koju srpska zemlja (osim Karadia) pokazuje prema svojemu vlastitomu jeziku, u ime nepristranih promatraa dovoljno suprotstaviti kao odluujuu injenicu (eine einzige schlagende Thatsache) latinske june Slavene u Iliriji, koji njeguju i brino izgrauju to sasvim isto narjeje ve tristo godina. Grimm misli da je knjievnojezini rad katolikih Ilira turske i austrijske Srbe ve odavno trebao potaknuti na oponaanje (Nachahmung) (Grimm 1824:XVI).15 Vidljivo je da Grimm preuzima Kopitarovopis, usp. Dobrainovi 1980:98 i Ivi 1926:205. 14 Kopitar 3.IV.1830. godine pie Hanki da trai izdanje Kaia iz 1807. [sic!] godine i moli da mu ga posudi ili pokloni. Kae da oekuje nove primjerke iz Dubrovnika, no da e Hankin moda prije stii (Jagi 1897:85, usp. i str. 807. gdje Muickomu 26.III.1830. pie slino). Kai je oigledno bio vrlo popularan u Kopitarovim krugovima. 15 Na Grimmovo pitanje tko su zapravo Morlaci, Kopitar mu je odgovorio da su to isti Slaveni, a u zagradama je pridodao da se radi o Srbima i Hrvatima (17.
10
va shvaanja, da ne pokazuje nimalo razumijevanja za srpske knjievnojezine posebnosti i da poprilino otvoreno trai da se hrvatska knjievnojezina tradicija uvede u srpske krugove. Kopitar je u svojim javnim nastupima s donoenjem takvih zahtjeva bio oprezniji od Grimma,16 meu ostalim zato to mu je iz srpskih crkvenih redova ve 1818. godine javno bilo predbaeno kako je i sam Vuk17 priznao da je svoje ime uzmogao zaboraviti od kada slua sporne narodne pjesme. Time je srpsko sveenstvo izrazilo bojazan da su te pjesme opasne po srpski narod, tj. da bi mogle prouzroiti njegovo rastakanje.18 Da bi se to u cijelosti razumjelo, treba se prisjetiti pokuaj austrijske monarhije da pokatolii pravoslavni ivalj te da je najmanje polovica narodnih pjesama objavljenih u Karadievim knjigama isto hrvatskoga (okakoga) podrijetla (usp. Mla 1972:1213).19 U sopstvenoj oteeskoj zemlji, tj. u Srbiji, mnoge su Karadieve narodne pjesme do njegova djelovanja malo poznate bile (Karadi 1896:61).
Srpski rjenik (1818.) kao proturuska brana katolike veine

Stoerno je djelo Kopitarove reforme Srpski rjenik iz 1818. godine. Ve 1815. godine u prikazu Karadieve Pismenice Kopitar najavljuje da bi
rjenik srpskoga narjeja, za koji su vrjedniji ili sretniji okci skupili toliko materijala, morao kakav Vuk samo srediti (i za strane istraivae opskrbiti njemakim objanjenjem). (usp. Miklosich 1857:314)
XII.1823.): Die Morlaken sind reine Slawen (Serben und Croaten) [...] (Vasmer 1938:11). U skladu s time Grimm je za morlake pjesme koje je objavio Albert Fortis, 1824. u zagradama nadodao da su one serbisch-croatische: morlakische (d.h. serbisch-croatische) Lieder (Grimm 1824:XX). Neki autori pokuali su na temelju toga Grimmu pripisati zaslugu da je prvi uveo jezini naziv srpsko-hrvatski. Meutim, kadgod Grimm govori o jezicima, spominje samo srpski, a nikada srpsko-hrvatski. Hrvatski mu uope nije jezik, ve ga je prema Kopitarovim naputcima podijelio izmeu slovenskoga i srpskoga. Djelo Wuks Stephanowitsch kleine serbische Grammatik Kopitar vie puta naziva Grimmovom srpskom slovnicom (Vasmer 1938:10, 23, 46), valjda zato to ju je Grimm vie pisao nego prevodio. 16 Da je vjeto iskoritavao postojee animozitete, vidi se npr. kada 1812. za kritiara pjesama L. Muickoga posprdno kae kako mora da je to Madar ili ein elender , Jagi 1897:792. 17 Ime Vuk tu nije hipokoristik. Karadi se je do dolaska u Be zvao samo Vuk. To je ime dobio kao dijete da ga brani pred vjeticama i zlim silama. 18 Bemerkungen ber die literarische Nachricht des Hrn. K. in dem sterreichischen Beobachter Nro. 119 vom 29. April 1818. S. 637. 638., Oesterreichischer Beobachter, 260, 17.IX.1818., 13661368. 19 Karadi je skupljao i ikavske pjesme. Dijalektoloki to obrazlae ovako: dite bili, lipi, bida to je u ercegovakom narjeiju samo u pjesmama, mjesto djete, bjeli, bjeda, cit. prema Beli 1948:142143.
11
Kao izvor za rjenik srpskoga narjeja Kopitar 1815. odreuje rjenike okaca Mikalje, Dellabelle, Voltia, Stulija, dalje i Habdelia, Jambreia i Belostenca (1857:319). Karadiu javno nudi ne samo da e traiti izdavaa toga jo nenapisana rjenika, ve da e ga i pronai (1857:319320). U to vrijeme jo ne zna da e najvei dio posla pri pisanju rjenika pripasti njemu. Nakon Karadievih poetnih i neuspjenih leksikografskih pokuaja iz 1815. godine20 Kopitar uoava da Karadi sam nije u stanju prikupiti grau za rjenik. Zato ga mudro udruuje s Muickim. U pismu od 5.XII.1815. moli Muickoga da u iatovcu primi Karadia radi poduke latinskoga (Jagi 1897:796). Muicki na to pristaje, a Kopitar Karadia u iatovac alje da ondje s Muickim pie rjenik, to Muicki saznaje tek nakon Karadieva dolaska. Krajem 1815. godine Karadi stie u iatovac, a s kojom se ozbiljnou prihvaa posla, vidi se kada Kopitaru 26.I.1816. javlja da mu jo nije pisao jer je kojekuda odao. Kae da je Muickomu predao (Kopitarovo) pismo21, a u svezi s radom na rjeniku izjanjava se ovako:
Ovde sam ve poeo uiti Latinsku gramatiku, i sad drugo nita neradim, nego iju uim i rnik piem; i da vidite kako neto moe biti ot ovoga Srbskog rnika, samo Vas jot ovo moramo (ja i G. Mu.) moliti: da nam poljete Vae sve okake rnike, kao n. p. tulija, Jambreia, Delabelu, i Belostenca; i jote Rosijskij Akademieskij slovar (za potrebu G. Muickoga). (Karadi 18111821:268)
Muicki je oigledno procijenio kako ne bi bilo pametno posluati Kopitara i hrvatske izvornike zatraiti od njegova efa metropolita Stratimirovia. Stratimirovi je bio otar Kopitarov protivnik i zabranjivao je Muickomu da ugouje Karadia. Stoga Karadi pie Kopitaru da rjenike u blizini ima i Stratimirovi, no budui da je on najvei neprijatelj srpskoga jezika, kae da nisu radi od njega prositi pomoi. Nadodaje: to treba da nam Vi polte. im rjenike primi, odmah e poslati objavljenje da se tiska, a prije toga se ne usudi (pree ne smijem). Kopitar je pisci20 Usp. Kopitarove rijei Moj Vuk sada pie Srpski rjenik u pismu J. Dobrovskomu od 15.IX.1815., Jagi 1885:409. Dobrovsk je prouavao starije hrvatske rjenike i Kopitaru iznosio primjedbe koje su uvaene u Srpskom rjeniku (1818.). Glavnu primjedbu J. Dobrovskoga Kopitar nije prihvatio: Vuk ne bi trebao pisati cijeli rjenik, ve samo glosarij kao dopunu Stulliu, Voltiggiu odnosno zapravo ilirskome (srpskome) iz g. 1791., s obzirom da njegovi sunarodnjaci imaju u rukama toga. Smatra da bi to bi bila velika uteda za na novanik, Toporii 1988:227. Zbog neslaganja oko srpskoga knjievnoga jezika Kopitar Dobrovskoga nije u cijelosti obavijestio to tono kani s Karadievim rjenikom, iako je Dobrovsk to slutio. O svojim krajnjim ciljevima, ini se, Kopitar nije govorio ni Grimmu. 21 U tom pismu Kopitar Muickoga oigledno moli da pomogne Karadiu pri pisanju rjenika te ga upuuje da hrvatska vrela nabavi od Stratimirovia.
12
ma Srpskoga rjenika hrvatske izvornike poslao 18.III.1816. na neku adresu u Novom Sadu. Karadi mu 22.III. odgovara da se raduje to e rjenici stii te da ve dananjom (sic!) potom Fruiu alje objavljenje o Srpskom rjeniku.22 Nekoliko dana nakon to su rjenici iz Novoga Sada mogli biti dopremljeni u iatovac, Karadi poruuje Kopitaru (29.III.1816.) da e ovde biti do Vaskrsenija (katolikoga) i da onda odlazi u Srbiju, navodno zbog dijalekta. Karadia onamo oigledno tjeraju neki vaniji poslovi, a na rjeniku kao da mu se ne radi. Da ne razljuti Kopitara, javlja mu da e rjenik za deset dana biti gotov. Ujedno ga upozorava da Srblji u dativu ne kau meni i tebi, ve mene i tebe, kao u vinitelnom padeu. Izrie preporuku da bi se toga trebali drati i oni. (Kopitar to nije prihvatio.) Zatim Karadi Kopitara obavjetava da je u hercegovakom dijalektu (tj. natuknicama) na nekim mjestima stavio (tj. (i)je) gdje Hercegovci imaju e ili i (!)23 (radi se oigledno o unaprijed dogovorenim zahvatima). Na rjenicima mu ne zahvaljuje pa Kopitar 5.IV.1816. u strahu za dragocjene knjige moli Karadia da mu potvrdi njihov primitak. Budui da Karadi ne odgovara (to se ne moe drugaije protumaiti nego znakom izrazite neozbiljnosti), Kopitar se obraa 12.IV.1816. Muickomu istim povodom. Pun optimizma poruuje mu neka rade na rjeniku, kojemu e on (Kopitar) dati zavrni oblik.24 P. Ivi smatra da je Karadi bio taj koji je u hrvatskim rjenicima iao od jedne rei do druge i ispisivao one koje je i sam znao iz sopstvenog jezikog iskustva (Ivi 1986:257). Meutim, kad uzmemo u obzir kronologiju dogaaja i Karadieva izbivanja, vidimo da udjel L. Muickoga u tom poslu nije mogao biti malen. Muicki, Karadi i Kopitar imali su dovoljno svaki svojih vlastitih razloga o tome ne govoriti pa je uloga Muickoga kao poetnoga suautora rjenika pala u zaborav. Poetkom lipnja Karadi se bez novoga leksikoga materijala vraa s putovanja i stie u iatovac, a 13.VIII.1816. javlja Kopitaru da su rijei ve odavno skupljene i postavljene u azbuni red. Napominje da je i za Kopitara ostalo dosta posla. Oko njemakoga prijevoda Muicki mu nije pomo22 Usp. Karadi 1818:39, najava s nadnevkom od 20.III.1816. Nije se teko dosjetiti kako je Karadiu palo na pamet u toj najavi napisati da e treinu rijei sam pronai, a dvije treine preuzeti iz okakih izvora. 19.III.1816. pie mu naime Kopitar da e njegov (Karadiev) rjenik biti 2/3 kao poljski od Bandkea (koji mu takoer alje kao primjer) ako potpuno iscrpi poslane rjenike i tomu pridoda svoje sjeanje i sjeanje okoline. 23 U primeanju na kraju Pjesnarice iz 1814., gdje Karadi tumai da je od svoje majke sluao narjeje u kojem je liepo, bielo, sviet, potkradaju se Karadiu ne samo ekavizmi (ovde, detinstva), ve i ikavizmi (gdi, viditi). 24 Scribe te lexica accepisse. Dum dicis, eremitage tuam gavisam, discipulos dicis? Gaudeo tibique et omnibus gratulor. Vos lexicon curate, ego hic typos., Jagi 1897:797.
13
gao zato [=jer] nema kad. Karadi je pak imao vremena u meuvremenu pripremiti treu ast psnarice25 i skupiti dovoljno narodnih zagonetaka koje bi rado objavio u posebnoj knjiici. Naao je ak dosta vremena da s Fruiem otputuje u Zemun i Rau i da se ondje asti itavih deset dana (Karadi 18111821:316). Iz njegove korespondencije proizlazi da nita ne zna o rjeniku to e 1818. godine biti tiskan pod njegovim imenom. U skladu s time Kopitaru najavljuje svoj skoranji dolazak u Be u rujnu i naivno nadodaje: U novembru moemo poeti peatati. Ja velim da peatamo 1000 ekzemplara?. Karadi Kopitara u Beu vie nije mogao zavaravati proizvoljnim tvrdnjama o kakvoi i koliini skupljene grae.26 Kopitar ga je ondje stoga natjerao da se opet lati hrvatskih rjenika. 18.III.1817. pie Karadi Muickomu kako e ovih dana poeti itati Mikalju.27 To pismo pokazuje da je Karadi hrvatske rjenike uistinu itao, a ne prelistavao, to je naknadno tvrdio. Svoja je hrvatska vrela Karadi naknadno pokuao ak i potpuno zanijekati. U predgovoru drugomu izdanju rjenika (1852. godine) kae npr. za prvo izdanje ovako: Kao to sam u oglasu kazao, ja sam one rijei to su natampane prije donio amo u glavi. (Karadi 1852:17). Ipak, Karadi je spomenuo I. I. Sreznjevskomu a Sreznjevski to objavio da je od Kopitara dobio hrvatske rjenike i da se njima sluio pri izradbi Srpskoga rjenika iz 1818. Te je rjenike, kae, vie prelistavao nego itao i nije iz njih preuzimao rijei za koje nije bio siguran da ih nema u narodu. Pored toga, kae da je u Be donio veliku biljenicu sa srpskim rijeima. Nju je, vidjeli smo, veim dijelom mogao ispisati samo Muicki. U prenoenju Karadieva svjedoanstva Sreznjevskomu slavistiki su suvremenici ve u 19. stoljeu uglavnom zaboravljali spomenuti hrvatske rjenike:
Postanak tome reniku bio je, kao to je Vuk sam pripovedao knjievniku ruskom Sreznjevskome, ovakav: Kopitar je, pripoveda Vuk obino svako vee i na snegu i na kii dolazio k meni; ja mu kazivah ta koja re znai dokle je god ne bi shvatio. Za tim poe Kopitar prevoditi rei na latinski i nemaki. Svaki dan se na posao pomicae dalje, i tako za tri godine bi gotov da se tampa renik s 26,270 rei. Na ovo vreme neu nikad zaboraviti, tada
22.III. pie da je naao jednu babu iz Srbije koja mu je kazala vie od 50 pjesana enskih koje je popisao. Pored toga, iz jednoga je 200 godine stara rukopisa (pomenika) izvadio vie od 1000 srpskih imena za rjenik. P. Ivi smatra da su ona neuporabljiva kao izvor o onomastici Karadieva vremena. 26 27.IV.1816. pie Kopitar Hanki da je Karadi prije odlaska u Srbiju imao 20.000 rijei, a odmah u sljedeoj reenici kao objanjenje toj pretpostavci nadodaje da je Karadiu poslao sve svoje okake rjenike, Jagi 1897:12. 27 Kopitar je Karadia poetkom 1816. upuivao da Mikaljin rjenik nabavi od Stratimirovia i da ga ekscerpira.
25
14
je moje nepouzdano znanje srpskog jezika postalo pouzdano; tada mi se malo po malo rodi misao o formi rei, njezinoj gramatikalnoj promeni, i o razlici izgovora po predelu i plemenu. Tako Kopitarom stavljen na noge, sve sam se vie poznao sa svojim pozivom i postao u njemu pouzdan.. (Pavlovi 1864:117)
U skrivanju Karadievih hrvatskih leksikografskih vrela sudjelovao je i uro Danii. To se lijepo vidi na primjeru natuknice barka u Akademijinu rjeniku (1. BRKA, f. tal. barca, laa, navigium). Danii ondje pie da je ta rije potvrena od 15. stoljea, a od rjenika da se nalazi u Belostenevu, Stulievu, Vukovu i Daniievu. U znaenju laa mala imaju je, kae, svi rjenici osim Stulieva, a u Vukovu se dodaje da je to u primorju. Za Stulia kae na kraju lanka sljedee: U Stulievu je rjeniku 'luogo da conservare e nodrire gli pesci, piscium vivarium', emu nema potvrde. Budui da Danii po potrebi redovito spominje prvo izdanje Karadieva rjenika iz 1818., zauuje da ga ba tom prilikom nije uzeo u obzir. Potvrda za Stuliev pojam barka nalazi se naime upravo u njemu: Barka, f. der Fischbehlter, Fischhalter, vivarium piscium. Neko drugo znaenje rijei barka u Karadievu Rjeniku iz 1818. godine nije spomenuto, isto kao ni u Stulia. Dakle, potpuno je jasno da je ta natuknica skupa s lankom u Karadiev rjenik iz 1818. preuzeta upravo iz Stulia, koji je zabunom propustio navesti njezino glavno znaenje (mala laa), a koje se, zato to ga nema Stuliev rjenik, zabunom ne spominje ni u Srpskom rjeniku iz 1818. U drugom je izdanju Srpskoga rjenika tekst pod natuknicom barka prepravljen i proiren. Kae se da se ta rije u svojem prvom znaenju rabi u primorju, a u drugom znaenju da se rabi po sjevernim krajevima. U drugom znaenju daje se ova definicija: der Fischbehlter, Fischhalter, piscina lignea. Oigledno je pri tome rije o Stulievu pojmu, iako je latinski prijevod modificiran. Da je izvorno gledano uistinu rije o istom pojmu, potvruje njemaki prijevod koji je ostao isti. Ipak, govorei o drugom znaenju rijei barka u Karadievu rjeniku iz 1852. godine, Danii ne uzima u obzir njemaki prijevod koji je ostao isti u obama izdanjima Karadieva rjenika, ve uzima u obzir samo modificirani latinski prijevod (koji je modificirao on!) i ponaa se kao da se radi o nekom sasvim novom pojmu. To mu omoguuje zakljuiti sljedee: piscina lignea; u tom znaeu samo u Vukovu! Zahvaljujui takvim i slinim postupcima, mnoge su rijei dobile svoje najstarije potvrde u Karadievim radovima. Da se to ne odnosi samo na pojedine rijei, pokazao je Franjo Galinec na temelju 60 poslovica iz Della Bellina rjenika. Karadi je mnoge objavio u knjizi Srpske narodne poslovice, a Della Bellu kao svoje vrelo nije spomenuo: Hrvatske narodne poslovice Della Belline odonda se [...] javljaju u nauci samo pod imenom
15
Vukovim, dok je sam Della Bella kao stvarni autor [odnosno primarni zapisiva] tih poslovica u Vukovu zborniku [Srpske narodne poslovice] do danas ostao sasvim nepoznat, dakle podpuno anoniman knjievni izvor. (Galinec 1944:46). Iako je Kopitar suautor ili ak glavni autor Srpskoga rjenika iz 1818. godine, njegovo se ime u Rjeniku nigdje ne spominje. Razlog je tomu jasan: Kopitar je nakon prvih reakcija na Karadieve radove procijenio da rjenik ne bi imao anse postati prihvaenim u srpskim intelektualnim krugovima ako bi mu javnim suautorom bio on kao poznati austrofilski katolik i provoditelj jezine politike bekih kancelarija. Kopitarovo se ime stoga ne spominje ni u okviru kakve posvete ili zahvale poput one iz drugoga dijela Karadieve Pjesnarice iz 1815. Kopitar je dakle odluio da Karadi sam mora sloviti kao pisac rjenika. Poto je to u Beu rekao Karadiu, Karadi pie Muickomu (28.XI.1816.) koji mu je u iatovcu pisao Srpski rjenik i od kojega je trebao nauiti latinski da sada mi (Vuk i Kopitar) dodajemo Srpskomu rjeniku latinske rijei namjesto talijanskih. Tako smo nali za dobro. (Jagi 1897:12). Karadi kao da je zaboravio da Muicki znade da on (Karadi) ne zna ni latinski ni talijanski. Karadieva najava iz oujka 1816. godine da e sastaviti srpski rjenik na temelju okakih izvora (kojih je poznate mu rijei skupa s Kopitarom popunio turcizmima i zainio odreenim brojem prostota), potaknula je srpske intelektualne krugove da reagiraju spomenutim lankom u Oesterreichischer Beobachter (usp. ovdje biljeku br. 18). Anonimni se autor lanka suprotstavlja Kopitarovu isticanju knjievnojezine tradicije katolikih Ilira i odbacuje misao da bi ona mogla posluiti kao vrelo za intelektualizaciju novoga srpskoga knjievnog jezika koji bi se navodno imao temeljiti na prostom govoru s podruja Jadra u Turskoj. Katoliki Iliri, predbacuje, govore pokvarenijim narjejem i piu jo netonije nego Srbi, a njihovo naputanje slavenskih jezinih pravila oplakivao je i jedan njihov crkveni veledostojnik. Pored toga, za jezine prirunike katolikih Ilira28 tvrdi da su prikladni samo za pripadnike rimske crkve i za protestante. Na kraju saaljeva Kopitara zbog njegova miljenja da jezik nije najvanija razlikovna oznaka svakoga naroda te ujedno daje na znanje da pogrjene srpske slovnice i rjenici tjeraju slavenski jezik u propast, i to na tetu srpske crkve.29
28 Time se odnosi na hrvatske slovnice i rjenike za koje Kopitar kae da se mogu vrlo teko nabaviti ili da nisu zadovoljavajui. Postojee nedostatke, kae Kopitar, uklanjaju Karadievi radovi. 29 Wie soll also der Serbe seine ehrwrdige Mutter verachten und nur seine arme jetzige Pbelsprache zur Bchersprache zu erheben anfangen? Ist ihre Classicitt mglich? Hat man sich je in ihr ohne Hlfe der slawenischen wohl genug ausdrcken knnen? Wer wird mit ihr in der Spre des menschlichen Wissens Fortschritte machen?
16
Vodei austrijski politiki krugovi takoer su pozorno pratili razvoje na Kopitarovu projektu i pripremi rjenika. 1818. godine ef policije Grof Sedlnizky izvjeuje Cara (!) da je cenzor Kopitar u suradnji s jednim ovdje se nalazeim Srbinom, imenom Vuk, zavrio njemako-latinsko-srpski rjenik i da ga sada kane objaviti (Bonazza 1995:292). Kopitar 1819. godine u svojem izvjeu redarstvu istie da mu interes pri tom poslu, u koji je, kae, uloio tri godine, nije bio nijedan drugi osim prednost domovini.30 O kakvoj je prednosti rije, vidi se iz njegovih sljedeih rijei:
Naloio sam mu (Vuku) zatim da izradi jo i rjenik kako bih potpuno uvrstio tu knjievnu reformu ije su posljedice pogodne za austrijsku katoliku veinu i koja ujedno potkopava rusomaniju tih izmatikih Iliraca. (usp. Ivi 1926:262)
Da bi to bolje potkopao rusomaniju tih izmatikih Iliraca, Kopitar si je postavio za cilj i liturgijski jezik srpske pravoslavne crkve oistiti od nepoeljnih ruskih utjecaja. U tu je svrhu ve 1810./11. godine odluio da J. Dobrovsk treba napisati crkvenoslavensku slovnicu koja bi srpske sveenike povela na pravi put. I u Karadiev rjenik kanio je unijeti crkvenoslavenski prijevod pored njemakoga. O tome obavjetava Dobrovskoga 1815. godine:
Neu odustati pored za nastavljanje Pjesmarice dok on [Vuk] ne izradi i rjenik srpsko-staroslavensko-njemaki. Svi ti Srbi, s izuzetkom Vuka, koji su vo iskuanje divljenja Rusima, ne znajui pravi slavenski jezik! treba da se povedu za Tvojom gramatikom! [...] Daj nama gramatiku, daj gospodine! (cit. prema Toporii 1988:226, Jagi 1885:406)
Kopitar izvjeuje redarstvene slube da se Vukovo knjievno djelovanje i njegove (Kopitarove) elje oko slovnice J. Dobrovskoga nalaze u izravnoj vezi (im genauen Zusammenhange). Oboje31 moraju/ele i hoe Srbe
Man werfe die Schreibart der lateinischen Illyrier nicht vor. Sie reden einen noch mehr verdorbenen Dialect, und schreiben noch unrichtiger, als die Serben. Alle ihre Sprachlehren knnen leichter und nur fr die Rmischkatholischen und Protestanten geeignet seyn. Ihre Abweichung von der slawenischen Sprachlehre beweinte einst der rmischkatholische Abt Pastritius, welcher, um ein Breviarium Illyricum vom Jahre 1748 verbessern zu knnen, selbst vorlufig slawenisch lernen mute. Sein Brief an die Erzbischfe und Bischfe Dalmatiens ist in dieser Rcksicht merkwrdig., nav. djelo, 1367. 30 Dass der Unterzeichnete bei dem Lexicon auf keine andere Art interessiert sey als durch dreyjhrige Mitarbeit und keinen anderen Vortheil davon habe als den des Vaterlandes, ist vielleicht nicht berflssig hier zu sagen., Ivi 1926:201. 31 Nije sasvim jasno na koga se tono odnosi to oboje. Pored toga, Vasmer citira iz Jagieva zbornika (Berlin, 1908.) (prema Vasmerovu navodu) Beide wollen und werden (ele i hoe) (Vasmer 1938:XIII), a Ivi (1926:208) ima Beide sollen und werden (moraju i hoe).
17
zauvijek odstraniti od Rusa. Zbog tehnikih je razloga Kopitar odustao od crkvenoslavenskoga prijevoda u Karadievu rjeniku, no glede slovnice nije popustio pa Dobrovskoga esto u svojim pismima na razne naine nagovara da ju napie (usp. npr. Jagi 1885:424425, 431). Od nekih svojih kolega bliskih Dobrovskomu takoer zahtijeva da na Dobrovskoga utjeu u tom smislu. Meutim, Dobrovskoga je na pisanje crkvenoslavenske slovnice uspjela potaknuti tek policija. On stoga u jednom pismu Kopitaru rezignirano napominje da je policija bila ta koja ga je primorala da napie crkvenoslavensku slovnicu (tiskana je 1822.), a da je Kopitar policiju nagovorio na taj in (Jagi 1885:524). Dobrovsk je slutio kakvi su Kopitarovi planovi i neuspjeno je Kopitara pokuavao uvjeriti u to da ne treba prekidati kontinuitet srpskoga knjievnoga jezika (usp. Jagi 1885:434). Karadi iz iatovca 22.III.1816. moli Kopitara da zbog pretplate na rjenik pie svojim prijateljima i okakom vladici, a od naih se slabo nada zato oni misle da e srpski jezik oboriti blagoestje. Ako Bog da te otkud dobije novaca (!), nastavlja, ne e od njih (svojih sunarodnjaka) uiti srpski jezik ni pravopis, ve e lijepo jot (j) nainiti i svoj materinski jezik onako pisati kako ga milijuni dua govore to znai onako kako Kopitar kae. okaki vladika je zagrebaki biskup M. Vrhovac, kojega je Kopitar pokuao pridobiti kao suradnika na slovenskom dijelu projekta.32 Iz jednoga Vrhoveva pisma Kopitaru, koje je pronaao i objavio V. Horvat, proizlazi da se je Vrhovac pretplatio barem na deset primjeraka Kopitar-Karadieva rjenika (Horvat 1996:518). Pored toga, Vrhovac je Kopitaru nabavljao hrvatske rjenike na temelju kojih je nastao Srpski rjenik. Karadi u popisu pretplatnika u rjeniku unato tomu ne navodi nijednoga hrvatskoga prenumeranta, pa ni Vrhovca. Razlozi tomu poprilino su jasni, istovjetni su s onima zbog kojih se u rjeniku ne pojavljuje Kopitarovo ime kao ime suautora i zbog kojih u rjeniku Karadi nije spomenuo svoja hrvatska vrela ni ikavske govore. Da ih je spomenuo, smatra P. Ivi, dao bi jedan argument vie u ruke onima koji su ga prikazivali kao orue za pookavanje Srba. Isti su razlozi Karadia i Kopitara sigurno potaknuli i na dodatnu provjeru materijala i na izbacivanje upadljivih okakih natuknica. U skladu s time predgovor rjenika zapoinju objanjenjem kako je prolo ve tisuu godina od kada Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas nemaju jo ni u kakvoj knjizi svojega pravoga jezika.33 Unato takvim Karadievim naporima da se 1818. to vie distancira od okaca i okakih knjiga, sunarodnjaci mu nisu povjeTo nije uspio. Vrhovac je podravao uvoenje hrvatske tokavske knjievne tradicije u kajkavsku Hrvatsku. 33 Usp. u svezi s time miljenje J. Dobrovskoga, Jagi 1885:429.
32
18
rovali. Pored isposlovane zabrane Srpskoga rjenika u Srijemskim su Karlovcima po nalogu mitropolita Stratimirovia spaljivali sve dostupne primjerke te knjige. Jedan od poticaja za taj radikalan postupak vjerojatno je bilo i to to su autori unato Stratimirovievu izriitomu protivljenju knjigu nazvali rjenikom (umjesto slovarom), tipino hrvatskim (okakim) knjikim izrazom.34 Prva rije iza naslovne stranice, rije predgovor, takoer je knjika tvorenica hrvatskih pisaca, umjesto koje su srpski pisci sve do Karadia rabili crkvenoslavensku rije predslovje (koja je u uporabi bila i u Hrvata). Kopitar obavjetava redarstvo 25.V.1819. da Vuku nije bitno to njegova knjievnojezina reforma protiv staroslavenskih lisaca i pedanata mora biti i protiv Rusije i od koristi za Austriju (Burian 1933:6). Kae da su Vuka ve zbog slova j proglasili odmetnikom i katolikom (Ivi 1926:206):
Rjenik je bio 1819. cenzuri denunciran kao skandalozan jer da sadri i rijei kao kurva i slino, koje se u estitim drutvima ne rabe. No to je bio izgovor jer se je za njegovu rusomaniju [mitropolita Stratimirovia] skandal nalazio samo u tome to je [...] nacionalni govorni jezik, koji je Srbima i katolikim Ilirima zajedniki, doao do svoje dostojne asti u kojoj se u katolika nalazi ve tristo godina. to se vie taj jezik razvija, utoliko se vie gubi onaj od monaha makaronizirani, ime se rui glavni pregradni zid izmeu njegovih ovica i katolika. (usp. Ivi 1926:263)
Na isti nain Kopitar tumai vanost narodnih pjesama (Ivi 1926:200, 223224) i vanost prijevoda Novoga zavjeta, daljnjega temeljnoga djela Karadieve knjievnojezine reforme.
Crkvenopolitiki ciljevi Karadieva prijevoda Novoga zavjeta (1847.) i pitanje njegovih temelja
Odmah nakon objave Srpskoga rjenika Kopitar je Karadia uputio na pisanje prijevoda Novoga zavjeta. Karadi je posao obavio ve 1820. godine, no taj je tekst objavljen s odreenim preinakama tek 1847. godine. U izvjeu redarstvu od 12.II.1822., napisanome u povodu toga teksta, Kopitar opet tvrdi da su monasi i visoko grko (=srpsko) sveenstvo vrlo zadovoljni jezinim odvajanjem i izolacijom svojih ovica od katolikih Ilira i da ih hvata strah od svakoga nagovjetaja olakane komunikacije (Ivi 1926:204). Dok katolici piu ve tristo godina onako kako govore, oni drugi, koji svoju misu odravaju u zastarjelom jeziku, mijeaju tako da ih kaBelostenec ima rije rjenik pod natuknicom vocabularium, a esto ju rabe i slavonski pisci.
34
19
tolik ne moe razumjeti, ak i ako znade njihovo pismo (Ivi 1926:204). Nakon iznoenja takvih misli Kopitar oprezno nagovjeuje da se pravoslavcima Karadievim prijevodom Novoga zavjeta olakava prijelaz na katoliku vjeru (Ivi 1926:207). Meutim, ini se da je Kopitaru u prvoj radnoj fazi bilo manje stalo do crkve i vjeroispovijedi, a najvie do toga da katolike (tj. zapadne) zasade prenese u pravoslavne krugove te da tako potakne unutarnje uruavanje njihovih obrambenih mehanizama (usp. Poganik 1978:86, 96 i ondje nav. literaturu). Znakovito je da Kopitar ni glede Karadieva Novoga zavjeta kao itateljstvo nema na umu samo Srbe, ve i Hrvate. Stoga policiji spominje da bi neki katolik s pomou Karadieva Novoga zavjeta (Biblije) mogao pripremiti Novi zavjet (Bibliju) za katolike, koji ne itaju irilicu. Taj je posao krajem 19. stoljea drugi put (nakon uleka) obavio Milan Reetar. Na prvi prijedlog da se lati prevoenja Biblije, Karadi je 20.IV.1815. Kopitaru ovako odgovorio:
A prevod biblije na Serbski, to bi slavno i prepolezno bilo; ali to druge ljude eka, a ne mene; jerbo tu treba nekoliko ljudi koji razline jezike znaju. (Karadi 18111821:228)
to je Kopitar Karadiu na to mogao uzvratiti? Pored tog pitanja, zato je neuki Karadi za svoj prijevod, kako sam kae, trebao est mjeseci (1819./1820.), a zato je skupina odlino obrazovanih ruskih prevoditelja za prijevod na ruski trebala nekoliko godina? Odgovor na to pitanje nazire se u jednoj Kopitarovoj poruci Grimmu iz 1833. koja glasi da bi s Kataniem bilo lako izdati cijelu srpsku Bibliju (Vasmer 1938:107). Kopitar naknadno javlja Grimmu (14.I.1834.) da kad stvari krenu, Vuk kao podlogu smije uzeti samo Katania (1938:112). Takve Kopitarove izjave pokazuju da je naivno vjerovati da je Karadi prevodio Novi zavjet iz crkvenoslavenskoga i Lutherova (njemakoga) prijevoda, a da se pri tome nije sluio hrvatskim tekstovima koji su mu 1819./1820. svakako bili razumljiviji od tih prvih. Kopitar je zahvaljujui svojem radnom mjestu i vezama mogao doi do svih hrvatskih prijevoda biblijskih tekstova i njihovih prijepisa, onih objavljenih i neobjavljenih, znanih i zaboravljenih, pa i onih danas izgubljenih (usp. Lukan 1995, Httl-Hubert 1996). Nemamo razloga vjerovati da se tom mogunosti ne bi okoristio krajem drugoga desetljea 19. stoljea, iako je u 30-im godinama, u vrijeme u koje je Karadi dosegnuo vrhunac svoje filoloke naobrazbe, kao temelj za cijelu srpsku Bibliju Karadiu kanio odrediti upravo samo Katania. Srpski su kulturni krugovi na Karadiev Novi zavjet reagirali uglavnom negativno, pa su najprije ak i sprijeili njegovu objavu. Znajui za
20
Kopitarove nakane, smatrali su da je rije o ponovnom pokuaju katolienja pravoslavnoga ivlja. Ipak, Kopitar-Karadiev rad ostavljao je svoje tragove. Upravo Karadievu djelovanju moe se npr. zahvaliti to je i njegov kritiar V. Lazi prihvatio da treba pisati onako kako narod govori, iako taj isti Lazi jeziku Karadieva prijevoda Novoga zavjeta (1847.) predbacuje ovo:
No ovo je, brao, jezik tu. Jezik tu, tua vera. Jezik moe lako biti most, i prelazak u veru. [...] Prevara se poinje s malima stvarma: najpre s pismenama, posle s jezikom, pa onda s verom. Na malu udicu i gljistu love ribari veliku ribu. Lovke, gvoa, stupe, zamke, mree, jame, oruje, zasede, sve to kriju, i pokrivaju lovci. (Danii 1925:102)
Lazi za Karadiev jezik smatra da najvie moe biti nalik na onaj jezik, koji se ne govori, no samo u knjigama stoji starima dalmatinskima i dubrovakima. Ujedno istie da su ih ponajvie spisali Italijani, koji su dolazili iz kola bogoslovskih iz Rima. Da je rekao po istini Hrvati, a ne Talijani, argumentaciju bi mu mnogi srpski itatelji po uzoru na Karadia i onovremenu slavistiku osporili rijeima pa i to su Srblji, a najljepim srpskim jezikom piu ve stotinama godina. Dosadanja jezikoslovna istraivanja potvruju da je Lazi bio u pravu s procjenom da se je Karadi ugledao u stare dalmatinske i dubrovake knjige prireujui svoje izdanje Novoga zavjeta. O. Cviji pozabavila se je veim brojem apstraktnih imenica iz Karadieva prijevoda Novoga zavjeta. Kae da
za veinu ovih rei ima dosta potvrda koje je registrovao Rjenik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, odnosno zabeleene su u ranijim renicima (Vranievom, Bjelostenevom, Belinom, Jambreievom, Stulievom i drugim) ili u delima, uglavnom crkvene, religiozne sadrine, starih hrvatskih pisaca. (Cviji 1963:410411)
Autorica upozorava da nije jasno zato Karadi nije unio nijednu od tih imenica u predgovor Novoga zavjeta ili u Srpski rjenik iz 1852. godine. Smatra n emog u im da je rije samo o sluajnome izostavljanju: Ako se pretpostavi da su mu neki hrvatski i drugi stari izvori bili poznati, moda bi se dolo do reenja [...]. (usp. o tome podrobnije i Grevi 1996). Neki autori tvrde da su podudaranja izmeu Karadieva Novoga zavjeta i starijih hrvatskih biblijskih tekstova uvjetovana sluajnou i zajednikom crkvenoslavenskom osnovicom, a ne ovisnou Karadieva Novoga zavjeta o hrvatskim tekstovima. U tu se svrhu pozivaju na pomno odabrane primjere (usp. P. Ivi 1998:164). Ne uzimaju u obzir primjere koji im ne idu u prilog. Npr., kako protumaiti da Karadi crkvenoslavenski izraz arhier prevodi svezom poglavar svetenski, umjesto koje se u Vulgati nalazi jednorjena zamjena sacerdos, u ruskome prijevodu , u Lut21
hera Hohenpriester, a u mnogim hrvatskim katolikim lekcionarima sveza poglavica popovski? Bernardin Splianin (1495.) tu je svezu preuzeo iz starijih hrvatskih lekcionara, to pokazuje npr. Zadarski lekcionar. I hrvatski protestanti u svojem Novom testamentu35 rabe istu svezu. Karadi je dakle morao imati kao predloak i neki tekst koji je pripadao hrvatskoj tekstovnoj tradiciji (usp. Moin 1974:502). Samo hrvatskim utjecajem moemo objasniti i to to izraz arhitriklin/ architriclinus Karadi prevodi kao kum (Ivan 2,9). U ruskome se prijevodu rabi izraz , u Luthera Speisemeister, u engleskim prijevodima izrazi governor / master / director of the feast, a u mnogim hrvatskim prijevodima izraz stari svat. Jedno znaenje izraza stari svat jest mladenkin svjedok na vjenanju, dakle, upravo kum. I to pokazuje da se je Karadi svakako sluio nama nepoznatim hrvatskim prijevodima biblijskih tekstova. To znai da su i neki crkvenoslavenski elementi u Karadiev prijevod mogli ui posredstvom tih hrvatskih tekstova. Naravno, pri usporedbi Karadieva teksta sa starijim hrvatskim prijevodima ne treba oekivati stopostotna poklapanja. Njih nema ni u meusobno ovisnim hrvatskim prijevodima. Pored toga, Karadi je uz Kopitarovu svakodnevnu pomo proitano mijenjao, doraivao i dotjerivao u skladu s Vulgatom, crkvenoslavenskim i Lutherovim tekstom, a Kopitar je, kae Karadi, na kraju posla tekst usporedio i s grkim izvornikom.
Uloga Karadieve ijekavice

Iako je hrvatski knjievni jezik tokavske stilizacije u 18. stoljeu veim dijelom ikavski, njegovim visokim stilom mnogi smatraju dubrovaku jekavtinu. Stoga i oni hrvatski pisci koji nisu jekavci, sve vie jekaviziraju svoj jezik. Jekavica se u 18. stoljeu u hrvatskome knjievnom jeziku iri i preko literature kojoj je glavni predstavnik Kai. tokavski utjecaji prodiru na kajkavsko govorno podruje prije ustrojavanja ilirskoga pokreta. J. Dobrovsk znade ve 1788. da kajkavci (Hrvati) itaju i ilirske (= tokavske) knjige iako imaju vlastite (Jagi 1897:518, usp. takoer Vince 1990:163191). Isto kae Dobrovsk i 1814. godine. Taj mu je podatak netko potvrdio, moda M. Vrhovac s kojim je odravao kontakt. Kopitar se pak ali 1810. godine to zagrebaki teolozi upravo dubrovaki ilirski (= tokavski jekavski) smatraju najpravijim slavenskim jezikom. Takva shvaanja zagrebakih teologa kosila su se s njegovim eljama o Zagrebu kao buduem slovenskom kulturnom sreditu:
Kad bi samo zagrebaki teolozi imali pravilne pojmove o hrvatskom narjeju, ali openito vlada predrasuda, da je dubrovaki ilirski najpraviji slavenski jezik. (cit. prema Jagi 1948:299300, Jagi 1885:138139)
35 Kopitar je ve 1809. itao Novi testament hrvatskih protestanata, usp. Jagi 1885:98.
22
(I)jekavica se u Srba do Vuka Karadia nikada nije rabila na knjievnojezinoj razini, pa ni u slavenosrpskih pisaca s (i)jekavskoga govornoga podruja.36 Pored toga, srpski vodei kulturni krugovi nalazili su se u Karadievo vrijeme u ekavskoj Vojvodini. Da je Kopitaru bilo stalo tek do srpskoga knjievnojezinoga boljitka, ve bi nakon Vidakovieva Primeanja o srpskom jeziku iz 1814.37 savjetovao Karadiu da se odlui za ekavicu i da prihvati razumnu i promiljenu Vidakovievu argumentaciju. Meutim, Kopitar je uinio suprotno. Vidakovia je napao, a Karadia potaknuo na dosljednu (i)jekavicu. U kojoj je mjeri Karadi svoj jezik oblikovao prema Kopitarovim naputcima, vidi se iz pisma od 22.III.1816. u kojem se ispriava Kopitaru da njegov jezini povratak unazad ne tee bez potekoa:
Ovo trea godina odkako sam' se ja s' Vama poznao, od' onda sam' natrag' poeo ii, i pribliavati se govoru narodnom', i jot' ni sam' na pravo msto doao. Vtora ast' psnarice istija , nego prva, i pismenica; ali trea ast' psnarice, i Srbskij Rnik' bie ba' onako napisani i napeatani kao to narod' govori. Teka to stvar' kad' se oveku iz' d'etinstva to god' u pamet uvrti! (Karadi 18111821:295)
Poganik smatra da je Karadiev ijekavski jezini tip nastao u Kopitarovoj glavi (1973:133), a P. Ivi dosljednu ijekavtinu u rjeniku iz 1818. godine sagledava u svezi s time da je tek ona mogla posluiti kao knjievnojezina spona izmeu Hrvata i Srba (1966:2223). Uostalom, i sam je Karadi priznao da je junomu narjeju dao prednost meu ostalim zato to se samo rez njega moemo ujediniti s naom braom Rimskoga zakona, koja s radou nama ruke pruaju (Karadi 1896:155156). Naivno bi bilo vjerovati da se je Karadi samostalno ili ak protiv Kopitarove volje odluio za (dosljednu) ijekavicu. Npr., sasvim je oito da nestanak brojnih ekavizama i ikavizama iz Karadieva jezika nakon 1818. godine treba tumaiti Kopitarovim utjecajem za vrijeme rada na Srpskom rjeniku. Kad uzmemo u obzir da je Kopitaru bio cilj knjievnojezino ujediniti pravoslavce i katolike tokavce i akavce, postaje razumljivo zato je jezik Karadia kao oca nove srpske pismenosti morao biti (i)jekavski, a ne ekavski. Karadi u Pjesnarici iz 1815. napominje da zbog sunarodnjaka u Srijemu nije sve pjesme objavio na hercegovakom (tj. na (i)jekavici) jer bi mu oni predbacili da im namee hrvatski jezik. P. Ivi to je pokuao protumaiti kao nekakvu alu, tvrdei da se tu spominjanje hrvatskoga jezika odnosi na kajkavtinu. Meutim, Karadi se u pismu Kopitaru od 28.VI.1815. tui na isti problem. U pismu umjesto naziva horvatski jeStanovitu iznimku moda predstavljaju neki tekstovi nastali pod ruskim utjecajem. 37 Objavljeno kao uvodni dio djela Ljubomir u Elisiumu, 1814.
36
23
zik rabi pogrdni izraz ijaki za koji Kopitaru tumai da njime Srijemci Horvaane (tj. njihov jezik) zovu, a da Hercegovce i ne poznaju (Karadi 18111821:243). U skladu s time Milovan Vidakovi pie 1814. kako u Srijemu i Banatu, kad uju nekoga iz Slavonije i Hrvatske, ili iz Bosne i Hercegovine govoriti (i)jekavski, odmah kau ovo je ijak! kako govori. Neposredno prije toga Vidakovi spominje da se dosta puta moe uti kako se Sremci i Ervati prepiru i inate zbog svojih jezinih razlika. U Vidakovievu su tekstu Ervati oigledno pravoslavci iz Hrvatske i okolnih predjela koje on ukljuuje u razmatranja o novom zajednikom srpskom knjievnom jeziku zbog njihove pripadnosti pravoslavnoj crkvi, tj. zbog njihove pripadnosti zajednikomu knjievnojezinomu i kulturnomu krugu. Da se ti pravoslavci (i)jekavci nominalno nisu svi smatrali Srbima, ve mnogi upravo Hrvatima, i to ne u regionalnom smislu, moe se zakljuiti na temelju narodnosnoga samoodreivanja njihovih potomaka koji su kao iseljenici pristizali brodovima u Ameriku preko otoka Ellis kod New Yorka. Iskaze emigranata biljeili su ameriki slubenici ili su ih preuzimali iz brodskih popisa, a ti su podatci uneseni u raunalnu bazu koja obuhvaa razdoblje 1892.1924. Baza je dostupna pod poveznicom http:// www.ellisisland.org/. Uz digitalni prijepis (koji nije uvijek pouzdan) na mrei su dostupne i preslike izvornika. Noviji formulari sadravaju posebne rubrike za dravljanstvo (Nationality (Country of which citizen or subject)), zemlju podrijetla (Last Permanent Residence: Country, City or Town) i rubriku za narodnost (Race or People), a u nekim formularima postoje posebni stupci i za jezik (od 1920.). U tim popisima zasigurno ima i zabuna i zapisivakih ili prepisivakih pogrjeaka. Meutim, zapis koji svjedoe o postojanju pravoslavaca koji su se zvali Hrvatima i koji su dolazili sa zapadnih i jugozapadnih jekavskih podruja, previe je da bismo ih paualno mogli odbaciti kao nevjerodostojne ili ih sve proglasiti pogrjekama. Prije nego to to obrazloimo primjerima, treba rei da u popisima nema rubrike za vjeroispovijed. Stoga treba pretpostaviti da nositelji pojedinih imena i prezimena koja e se ovdje spomenuti, vjerojatno nisu svi bili pripadnici pravoslavne vjeroispovijedi, iako vei dio vjerojatno jest.
Narodnosna samoidentifikacija pravoslavnih iseljenika na otoku Ellis

S prezimenom Paspalj u bazi je upisano etvero ljudi. Trojica su upisana kao Hrvati po narodnosti. Jedan je Paspalj, i to Stefan Paspalj iz Gline, na popisu od 10.VIII.1913. skupa s drugim iseljenicima iz Hrvatske zabunom upisan kao Madar po narodnosti. Za Petra Paspalja upisano je na popisu od 31.V.1910. da dolazi iz mjes24
ta Peliane u Ugarskoj, da je dravljanstva ugarskoga i hrvatske narodnosti. Na popisu se nalazi iza dvaju idova iz Ugarske, to kazuje da podatak o njegovoj narodnosti nije unesen zabunom. Isti su podatci upisani i za sljedeu osobu s imenom Nicola Wladosie iz mjesta Czermanja iza koje je upisana osoba rutenske narodnosti i austrijskoga dravljanstva. Jedan drugi Petar Paspalj stie 3.II.1912. u drutvu osobe s imenom Jovan Dimitrovic (u bazi Sovan) iz mjesta Brisjanska u Ugarskoj. I oni imaju ugarsko dravljanstvo i hrvatsku narodnost. Ispred njih su upisani Slovaci iz Ugarske, a iza njih osoba madarske narodnosti i ugarskoga dravljanstva. Mile Paspalj dolazi 7.VII.1912. iz mjesta Brujenska u Ugarskoj. Ugarskoga je dravljanstva, a Hrvat po narodnosti. Iza njega je upisan Teso Babic iz mjesta Vrbovljane u Ugarskoj. I on je Hrvat po narodnosti. Ispred i iza njih upisane su osobe idovske narodnosti iz Rusije i Ugarske. U bazi je upisano 16 osoba s prezimenom Mrkalj. Traenjem potvrda toga prezimena s kriterijem da su mu nositelji u bazi upisani kao Hrvati ili Srbi, dobiva se podatak da Srba s tim prezimenom nema a da je Hrvata petero. Otvore li se kartice s osobnim podatcima ljudi koji se prezivaju Mrkalj, vidi se da Hrvata s tim prezimenom ima ak 11 (Jovo, dva puta Lazo, Miladin, Mile, Gjuro, Ivan, Pavao, Petar, Pavao, Nikola). Npr., Jovo Mrkalj i njemu slijedei Stevo Crevar upisani su kao Hrvati po narodnosti izmeu Rumunja i Madara. S prezimenom Tesla upisano je u bazi 89 osoba, od toga 29 Hrvata i 5 Srba. Oni koji su u bazi evidentirani kao Hrvati, zovu se Vasilj, Vasily, Stevan, Simo, Sava, Rade, Petar, Marko, Mile, a dolaze iz mjest kao npr. Medak, Vojnic, Vrbovsko, Mitrovica. Hrvatima se izjanjavaju i doseljenici s prezimenom Desnica (pristigli 1906. 1913.) (Vasilj, Stojan, Stefan, Siwo, Nicola, Mile, Joan, itd.) iz mjesta Srbovcina, Serb, Srb, Kimocac, Kozin, itd. Prezime Desnica u bazi ima 20 nositelja, od ega je za 10 evidentirano da su Hrvati, a 3 Srbi; prezime Momcilovic ima 48 nositelja, od ega 30 Hrvata, 10 Srba. Pod etnike Hrvate upisano je svih 11 osoba koje se prezivaju Srbljan (1905.1913.) (Jovo, Rade, Slavko, itd.), iako baza evidentira da ima samo 9 Hrvata s tim prezimenom. Za usporedbu, prezime Horvat ima 1248 nositelja, meu kojima su u bazi 382 osobe evidentirane kao Hrvati, a 5 kao Srbi. Pod prezimenom Gjukic u bazi je upisano 67 osoba, od toga 42 Hrvata i 4 Srbina; prezime Mihajlovic ima 75 nositelja, od toga 27 Hrvata, 8 25
Srba; prezime Mihailovic ima 41 nositelj, od toga 26 Hrvata, 1 Srbin; prezime Dubaic ima 12 nositelja, od toga 7 Hrvata, 2 Srbina; prezime Raskovic ima 41 nositelj, od toga 15 Hrvata, 4 Srbina; prezime Lazarevic imaju 32 nositelja, od toga 7 Hrvata, 4 Srbina; prezime Milosevic imaju 273 nositelja, od toga 116 Hrvata, 16 Srba (Milosevich 32, 9 Srba, nema Hrvata); prezime Ciganovic ima 45 nositelja, od toga 27 Hrvata, 7 Srba; prezime Gutesa ima 12 nositelja, od toga 6 Hrvata, nema Srba; prezime Jerosimic ima 5 nositelja, od toga 4 Hrvata, nema Srba; prezime Trkulja ima 98 nositelja, od toga 60 Hrvata, 4 Srba; prezime Rakic ima 159 nositelja, od toga 70 Hrvata, 29 Srba, prezime Uzelac ima 211 nositelja, od toga 121 Hrvat, 16 Srba, prezime Vukasavljevic ima jednu potvrdu, Hrvat; prezime Strbac ima 58 nositelja, od toga 23 Hrvata, 11 Srba; prezime Pupovac ima 36 nositelja, od toga 9 Hrvata, 3 Srbina; prezime Dimitrovic ima 35 nositelja, od toga 13 Hrvata, 8 Srba, itd. Provjera bazinih podataka u pojedinanim brodskim popisima sigurno bi na ovaj ili onaj nain promijenila neke brojane odnose iz baze, no nema razloga za pretpostavku da bi baza davala sliku koja dijametralno odudara od stvarnih upisa. Pojedinana provjera u brodskim listama to potvruje: Dimitrija Dimitrovic na svojem je popisu od 20.II.1907. posljednji. Dolazi iz mjesta Petrijevci u Ugarskoj. Znakovima za ponavljanje preuzimaju se od njegova prethodnika podatci o dravljanstvu i o zemlji podrijetla, no u rubrici za narodnost upisuje mu se Croatian, dok u prethodnika pie Roumanian. Na istom popisu ima i Srba (Servian) ugarskoga dravljanstva koji takoer dolaze iz zemlje Ugarske. Hrvatu po narodnosti s imenom Rade Lazarevic prethodi upis jednoga Nijemca, Hrvatu s imenom Dusan Milosevic prethodi skupina Bugara, Hrvatu s imenom Jovo Mihailovic prethodi upis Poljak, Hrvat s imenom Jovan Miailovic prvi je na svojem popisu od 31.V.1910. Skupini Hrvata koju ine Mile Rastovic, Joan Desnica, Dako Dubaic, Lazo Dubaic iz mjesta Srb u Ugarskoj na popisu od 2.VIII.1906. prethode i slijede idovi iz Rusije. Iz istoga mjesta (Srb) stie vea skupina useljenika 14.V.1909. (Ciganovii, Desnice, Jovanii). Oni ne samo da su Hrvati po narodnosti, ve kau da dolaze iz zemlje Hrvatske i da imaju hrvatsko dravljanstvo. Mihael Raskovic stie 27.X.1913. iz mjesta Benkovac koje je u zemlji Dalmaciji, ima ugarsko dravljanstvo, a Hrvat je po narodnosti. 29.III.1912. upisani su iza skupine Bugara Milan Raskovi, D? Milovojevi (u bazi Dsuitar) i Milo Kolemdjija. Dolaze iz mjesta Karin, iz zemlje Dalmacije, austrijskoga su dravljanstva, a Hrvati po narodnosti. U bazi su upisani kao Dalmatinci po narodnosti jer je neka druga 26
ruka u rubrici za narodnost iznad upisa Croatian naknadno napisala Dalm. Iza njih slijedi skupina Crnogoraca iz Crne Gore. Cedomir Raskovic posljednji je na svojem popisu od 15.X.1912. Ima ugarsko dravljanstvo i dolazi iz mjesta Budjanovci. Po narodnosti je Hrvat, a upis u rubrici za zemlju podrijetla nije itljiv. Ispred edomira upisan je istom rukom Sima Kalic. I on ima ugarsko dravljanstvo, dolazi iz mjesta M. Radinci koje je u zemlji Hrvatskoj, no on je za razliku od Hrvata edomira po narodnosti Srbin. Savo Vacicevic prvi je na svojem popisu od 14.III.1910. On ima austrijsko dravljanstvo, dolazi iz mjesta Ustica (tj. Utica, Jasenovac) u zemlji Austriji, a po narodnosti se takoer izjasnio Hrvatom. U literaturi s kraja 18. i poetka 19. stoljea takoer ima zapisa koji upuuju na postojanje pravoslavnih Hrvata. D. Teleki von Szk 1795. godine tvrdi da su Hrvati veim dijelom katolici, a da manjim dijelom, i to graniari, pripadaju grkoj crkvi (1805:268). Dijelu naroda u Otoakom, Likom, Slunjskom i Ogulinskom okrugu kae da pripada ime Vlah, no da u jeziku uope nema slinosti s Vlasima, ve da je rije o Hrvatima. Vlasima ih zovu jer Hrvati grki zakon zovu vlakim i jer su Talijani ve u stara vremena Vlasima nazvali stanovnike cijeloga gorja od Senja do Novigrada (1805:270). U jednom drugom vrelu iz 18. stoljea nakon opisa borbi u kojima su sudjelovale hrvatske jedinice, samorazumljivo se nadodaje da su u Hrvata bila tri grka sveenika, a u ugarskih naroda dva katolika (Krner 1760:386). Stoga, kad Viktor (1790:128) opisuje kako su turski Hrvati pod zatitom paa i sandaka upadali na carevu zemlju i ondje pljakali sela, a carevi Hrvati zauzvrat progonili te razbojnike i pljakali sela turskih Hrvata, treba pretpostaviti da carevi Hrvati nisu bili samo katolici, ve i pravoslavci. To je u skladu s injenicom da su i prema caru Josipu II. (1785. godine) pored katolikih Hrvata postojali i Hrvati nepounijaene grke religije. Za Banat kae da u njemu ive Vlasi, Raci (oboje grke religije) i doseljenici raznih nacija iz Njemake (usp. Bartenstein 1802:XIX, XXIIXXIII). I u djelu Mithridates... iz 1809. spominju se Hrvati grke religije, grki Hrvati (Mithridates:632, 650). Iako bi se se na temelju tih vrela moda moglo pretpostaviti da se potomci spomenutih pravoslavaca u Americi Hrvatima izjanjavaju zato to su podrijetlom iz zemlje koja se zvala Hrvatskom ili su ju oni takvom doivljavali, na taj nain ne bismo mogli objasniti zato se Hrvatima zovu i mnogobrojni nositelji tipino pravoslavnih imena i prezimena iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Zbog njih treba pretpostaviti da hrvatska narodnosna identifikacija u srednjojunoslavenskih pravoslavnih iseljenika nije bila uvjetovana iskljuivo imenom zemlje njihova podrijetla. 27
Npr., 30.III.1910. stie Nikola Ciganovic iz (zapadnobosanskoga) sela Mrkalji i kae da je austrijskoga dravljanstva, a hrvatske narodnosti. Nikola se na popisu nalazi iza skupine Rumunja. Hrvatima se 29.V.1912. izjanjava etvero daljnjih pravoslavnih useljenika iz Mrkalja: Nikola i Jovan Ciganovi, Jovo i Pavle Davidovi. S njima je i neki Mihajlo iz oblinjega naselja Slatina. Tu skupinu bosanskih Hrvata na popisu predvodi Stanko Skrbic. Ako bi se za njih pretpostavilo da se izjanjavaju Hrvatima zato to dolaze iz podruja u Bosni koje se neko zvalo Turskom Hrvatskom, treba uzeti u obzir i doseljenike poput onih s imenima Vokan [Vukan] Micic, Vide Bubica i Pero Bukvic koji stiu iz Sarajeva 1.V.1904. Za njih je zapisano da su ugarskoga dravljanstva i hrvatske narodnosti. Upisani su iza skupine Nijemaca. Jovo Karanovic upisan je pak 22.VI.1913. iza jedne idovke iz Rusije. Kae da dolazi iz mjesta Petrovic u zemlji koja je u bazi zapisana kao Boznia, te da je Hrvat po narodnosti. 26.IV.1912. stie iz sela Vlahovic u Hercegovini (tj. Vlahovii kod Ljubinja u istonoj Hercegovini) Mahmutovic Hadzo i izjanjava se Hrvatom. Prije njega je upisan jedan Srbin iz Hercegovine. Na istom se popisu nalazi i Lubolic Mihajlo iz Hercegovine, koji je upisan kao Hrvat. Da je njega i druge ovdje spomenute osobe pravoslavne vjeroispovijedi tko pitao to su po vjeri, vjerojatno bi veina odgovorila Srbin! jer je tako sluala od svojih pravoslavnih sveenika. Velika veina doseljenika iz Crne Gore izjanjava se Crnogorcima, a malen broj Srbima. Teko je utvrditi broj crnogorskih Hrvata u bazi, no ve povrno istraivanje pokazuje da ih ima. Npr., 11.IV.1912. stie iz mjesta Kocane osoba upisana kao Gepo Djukanovic koja se izjanjava Hrvatom. Ispred te osobe kae Novak Nikcevic (takoer iz Crne Gore) da je Crnogorac, a ispod se (iza ukanovia) upisuje Milija Toskovic, takoer Crnogorac. Dakle, podatak o ukanovievoj hrvatskoj narodnosti nije unesen zabunom. Mirko M. Nikitch stie 13.III.1906. iz mjesta Ouskok (Uskok). Po narodnosti se izjasnio Hrvatom. Za osobu iznad njega (neitljivo ime) iz mjesta Nikic zapisano je najprije da dolazi iz Srbije i da je po narodnosti Srbin, to je neka druga ruka naknadno prekriila i ispravila u Montenegro. Podatak Mirka M. Nikitcha o hrvatskoj narodnosti ponavlja se (znakom ponavljanja) u sljedee osobe. Zatim se upisuje osoba s imenom Mino B. Karadjic iz mjesta Drobnjak, koja se izjanjava Crnogorcem po narodnosti. 31.X.1903. stie druga skupina crnogorskih doseljenika, a za prvoga se iz te skupine (ime neitljivo, na sredini lista) kae da je iz mjesta Zupa u Crnoj Gori i da je crnogorske narodnosti. Zatim se upisuje osoba s imenom Patrick Karadzic iz Drobnjaka (Drobjak). U rubri28
ci za zemlju podrijetla stavlja se znak ponavljanja, a u rubrici za narodnost upisuje se Croatian, to se, ini se, naknadno kria (u bazi je vjerojatno zbog toga upisan kao Crnogorac). Isjeak iz popisa useljenika pristiglih 26.II.1910.:
P. Karadi iz Drobnjaka u Crnoj Gori:
Budui da su slubenici narodnost putnika mogli odreivati i prema odgovoru na pitanje o materinskom jeziku (tako pie na formularima), mogue je da je Patrick Karadzic upravo zbog toga najprije upisan kao Hrvat. Da bi se to razumjelo, treba podsjetiti na zapis V. Jagia o putovanju Vuka Karadia, Lj. Gaja i A. Maurania:
K. [=Karadi], Gaj i Antun Maurani zajedno su putovali u lipnju 1841. po Dalmaciji; na povratku svratili su se kod A. Vakanovia u Karlovcu. U spisima V. Jagia (SKZ) nalazi se zapis Jagiev o pripovijedanju Mauranievu o tom putu. Zapis glasi: Putujui g. 1841. M. i Vuk etc Gaj po Crnoj Gori uli su svuda da jim se odgovaralo, da govore jezikom hrvatskim kad je Vuk budui nezadovoljan rekao, da e se nie Cetinja Srbi nai, dodju brodom na Korulu, i opet jim se odgovorilo, da se ondje hrvatski govori. [...] (HorvatRavli 1956:240)
Na to putovanje Karadia podsjea B. ulek u Nevenu 1856.: da narod svoj
29
jezik hrvatskim imenom i u Dalmaciji zove, o tom se je g. V. K. sm uvjerio, putuju onuda prije njekoliko godinah s g. A. M.; a da ga u zapadnoj strani Bosne i Hercegovine takoer hrvatskim zovu, to su nam i ovih danah vjere dostojni svjedoci zasvjedoavali. (ulek 1856:198). ulek time ne nijee da u svih ovih zemljah doselivi se u novije vrijeme Srblji srbskim zovu, a kadto u neznanstvu svom i vlakim ili rackim. Ako pretpostavimo da su ameriki slubenici Patricka Karadzica iz Drobnjaka pitali koji mu je materinski jezik i ako pretpostavimo da im je odgovorio u skladu s Jagievim zapisom, moemo lako protumaiti zato je Patrick Karadzic upisan kao Hrvat po narodnosti. Vjerojatno je takvih Karadia koji su govorili hrvatski, krajem 18. i poetkom 19. stoljea bilo vie nego poetkom 20. stoljea. Srbi iz Srijema koji su Karadiu zamjerali da im namee jezik hrvatski, morali su znati za njih ili barem za mnotvo drugih tokavaca (i)jekavaca koji su svoj jezik nazivali hrvatskim, a sebe Hrvatima. Ako pretpostavimo da je bilo tako, lako emo objasniti Karadievo javno svjedoanstvo i pritubu Kopitaru iz 1815. o tome kako Srijemci doivljavaju njegov hercegovaki. Dodatan razlog toj percepciji, koji je za neke vjerojatno bio ak i primaran razlog, opisan je ovdje na str. 24. Radi se o tome zato je episkop Petrovi Stuliev knjievni jezik smatrao njemu stranim jezikom hrvatskim. Vjekoslav Klai tumai Karadievo objanjenje iz 1815. zato nije sve pjesme napeatio hercegovaki (jer bi mu Srijemci rekli da im namee jezik hrvatski), upravo time da su Srbi ekavci iz Vojvodine (i)jekavsku i ikavsku tokavicu doivljavali kao tuu. Tomu u prilog Klai navodi injenicu da su hrvatska tokavska ikavska i (i)jekavska djela srpski pisci prevodili:
To znamenito mjesto iz Vukova predgovora jasnije od sunca pokazuje, da su pravi historiki Srbi, naime Srijemci ekavci jo god. 1815. mimo sve nastojanje Dositijevo i Vukovo smatrali i perhorescirali ijekavski hercegovaki dijalekt kao tui, kao hrvatski, pa zato bijedili Vuka, da im namee hrvatski jezik, kad je tampao narodne pjesme hercegovakim dijalektom. Kad su dakle ti isti suvremenici Vukovi prevodili Kaia i Gundulia na srpski jezik, inili su to najvie zato, to su jezik Gunduliev, a kud i kamo jo jezik Kaiev (ikavtinu) smatrali za tui, hrvatski jezik. (Klai 1930:57)
Postupno posrbljivanje crnogorskih i hercegovakih pravoslavaca razaznaje se u vie amerikih useljenikih popisa. U jednom popisu iz 21.IX.1921. tri osobe iz Crne Gore, pristigle preko Italije (Blazo Vuscovich, Iovan Vuscovich, Milo Damianovich; u bazi je samo potonji), po narodnosti se izjanjavaju Srbima kojima je materinski jezik hrvatski. Prije njih je upisana osoba slovenske narodnosti koja govori slovenski. Osoba 30
s imenom Bogdan Milatovitch (Bagdan) iz Crne Gore izjanjava se pak 6.VIII.1905. Srbo-Hrvatom. Ispred njega je na istom popisu nekoliko ljudi evidentirano kao Hrvati, npr. Blagoje Milosevic (Krusevice) i Simo Bunjevac (Trebinje) iz Hercegovine, a nekolicina njih Hercegovcima, npr. Obrad Kapor. 13.V.1920. pristie brodom iz Dubrovnika vea skupina razvojaenih vojnika iz Hercegovine. Za njih je skupno upisano da su jugoslavenskoga dravljanstva, hrvatske narodnosti, a da govore srpski. Meu njima je i neki Stanko Karadzich. Stanovita Katica Karadzic (5.IX.1924.) iz Bele Crkve, koja je srpske narodnosti i jugoslavenskoga dravljanstva, kae pak da govori slavenski.
Rana slavistika o rasprostranjenosti srpskoga imena

Informacije iz emigrantskih popisa o rasprostranjenosti hrvatskoga i srpskoga imena u jednostavnom puku u dobroj se mjeri slau s onim to su o njoj tvrdili vodei slavisti na poetku 19. stoljea. J. Grimm kae 1824. godine da se puani na irokim tokavskim podrujima ne ele zvati Srbima, iako on (Grimm) eli da su to sve upravo Srbi (ni turski, ni ilirski, ni hrvatski Srbin ne eli se zvati Srbinom, Grimm 1824:XXIII, Grevi 1997a:9899). Slino je mislio i utemeljitelj slavistike J. Dobrovsk:
Nijedan Bosanac ne e se nazvati Srbinom, a isto vrijedi i za Dalmatince, no moe li se zbog toga rei da oni nisu Srbi? (usp. Jagi 1885:109)
Miljenje J. Dobrovskoga o proirenosti srpskoga imena u Bosni podudara se sa zapaanjima I. F. Jukia iz 1842.:
Ve su dvije godine, od kako se ja bavim meu prostim narodom u Bosni, dobro motrei na sva ona, koja se toga naroda tiu; ja sam mnogo i putov po Bosni; al jo nikad tamo ne uh za srbski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve ie po bosanski i naki, a a Srblje i dan dananji u Srbiji stanujue, nazivlju prosti Bonjaci Racima! u Podrinju jo nisam bio, zato scijenim, da je njima poznato ime Srb, budu da su blinji Srbiji. (Juki 1973: 86, usp. i 4041)
Treba rei da Juki 1842. hrvatsko ime kao narodnosno ime jednostavnoga katolikoga bosanskoga puka biljei u foanskoj ravnici kraj Dervente. Kae da se radi o doseljenicima iz ljubuke i vrgorake krajine (1973: 37). Juki je za te Hrvaane uo da se ne boje ni Turina ni fratra, a Ivan Kukuljevi Sakcinski slino je zapazio 1858. za Hrvate oko rijeke Plive, za koje nije jasno jesu li katolici ili pravoslavci. On kao da misli da je ondje hrvatsko ime opstalo zbog tamnoga sjeanja na granice negdanjega hrvatskoga kraljevstva:
U staro doba inila je Pliva granicu h rvatsk og a k ral je vstva i nahija plivanska biae upanija hrvatska. Sad je ve odavna izezlo tuda ime
31
hrvatsko, ali jo zovu nieke stanovnike Hrvatjanima, to se, kako vele, neboje ni fratra ni Turina, a to e bogme u Bosni mnogo rei. (Kukuljevi 1858:6869)
Glede Dalmacije Kukuljevi tvrdi da se snova osviedoio da je kod konservativnog naeg naroda sve do Arbanije ime hrvatsko jedino ivo i narodno. (Vince 1990:290). Iz velikosrpskoga programa Ilije Garaanina iz 1843. (Naertanije) takoer proizlazi da se pravoslavni puani u Bosni svojevremeno u narodnosnom smislu nisu smatrali Srbima. Garaanin ih zove Bonjacima istone vjeroispovijedi i misli da e njih Srbija lako pridobiti:
Na istonog veroispovedanija Bonjake vei upliv imati, nee biti za Srbiju teak zadatak. (usp. imuni 1992:106)
Metode koje su se primjenjivale za pridobivanje puanstva za srpsku misao, ukljuivale su i novano darivanje djece koja bi potvrdno odgovorila na pitanje jesu li Srbi. Slijedei Dobrovskoga, Kopitara i Grimma, P. J. afak Dalmatince i Bosance ubraja u Srbe, no istie da je u njih rasprostranjeno hrvatsko ime:
Narodno ime Hrvati prostire se daleko izvan granica koje smo odredili hrvatskomu narjeju jer se itelji istarskoga poluotoka, poevi od rijeke Rae (Arsa), zatim itelji cijeloga Primorja i njegova otoja (akavci), sve do rijeke Cetine (Boduli), ak do same Neretve pa odatle prema istoku u Tursku Hrvatsku, zovu sve do danas onako kako su se zvali i u vrijeme Konstantina Porfirogeneta, Hrvatima. Od nas su prema glavnim obiljejima svojih narjeja pribrojeni u Srbe [...]. (usp. afak 1842:64)
Sve to skupa neporecivo govori da je u Srba u Hrvatskoj i BiH proces nacionalne integracije i diferencijacije, koji je znatno uznapredovao u 19. stoljeu, bio sloen proces tijekom kojega je i uz pomo svjesnih jezino-politikih i ideolokih zahvata hrvatsko ime bilo potiskivano, a time i potencijalni hrvatski nacionalni identitet. Ovdje nije potrebno dalje ulaziti u ralambu sloenoga pitanja rasprostranjenosti hrvatskoga imena i njegova znaenja. Primjereno se taj posao ne bi mogao obaviti bez sagledavanja stvarne etnogeneze hrvatskoga naroda i nastanka suvremenih nacija, a ono to je za ovaj rad bitno, do sada je ve dovoljno jasno pokazano: Nije prihvatljivo tumaenje da su vojvoanski Srbi, zamjerajui Karadiu da im namee hrvatski jezik, tim nazivom aljivo referencirali na hrvatsku kajkavtinu ili da su pri tome na umu imali kakvu srpsku jezinu regionalnu odrednicu vezanu uz teritorij tadanje Hrvatske. Takvim tumaenjima ne samo da ne bismo mogli protumaiti narodnosno izjanjavanje pravoslavnih emigranata, ili spomenuto Karadievo pismo Kopitaru, ili citirana opaanja iz redova ranih slavista, ili Petrovievo doiv32
ljavanje Stulieva jezika kao jezika hrvatskoga, ve ne bismo mogli protumaiti ni mnoge druge injenice, npr. zato se 1566., u vrijeme neograniene vlasti velikoga vezira Mehmed Pae Sokolovia koji je bio rodom iz blizine Viegrada i brat ili roak srpskoga patrijarha i obnovitelja Peke patrijarije Makarija izdaje ferman u kojem se trai da rimski fratr po Budimu, Temivaru i Dubrovniku i uope od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada grkoga patrijara (Matasovi 1930:111). U toj se naredbi hrvatsko ime rabi u znaenju Slaveni, a izdati ju je mogao samo onaj Osmanlija kojemu je bilo poznato i normalno da se pravoslavni Slaveni zovu (i) hrvatskim imenom (to ne iskljuuje mogunost da mu je bilo poznato i srpsko ime). Stotinjak godina nakon to je izdan taj ferman, turski putopisac Evlija elebi za stanovnitvo nahije Piva kae da je to pravi hrvatski dumanin koji ivi u nepristupanim planinama (elebi 1967:444). U tim predjelima elebi spominje i islamizirane Hrvate. Prenosi kako je kod Gatakoga polja (istona Hercegovina) u vojni odred odreeno tri stotine pouzdanih i vrijednih hrvatskih gazija (elebi 1967:449), a na putovanju iz Beograda u Hercegovinu u Jeleu u blizini Foe na Drini tamonje su mu gazije dale kao pratnju 50 naoruanih hrvatskih momaka (elebi 1967:407). Veinu stanovnitva u Hercegnovom ine, kae elebi, arnautski, bosanski i hrvatski junaci (429). S pomou Ivieva tumaenja ne bismo mogli primjereno objasniti ni to zato Janko Drakovi u svojoj Disertaciji u dijelove hrvatskoga naroda ubraja Crnogorce, ili zato panslavistiki orijentirani Kurelac u Fluminensiji tvrdi da se uvrio da u Dalmaciji, Dubrovniku i Kotoru Srbina starosdioca nikd nejma, da uz morje vse je Hrvat, i vsaka besda, to ju Vuk ima u svom rniku zapisanu kao junu ili jugozapadnu, ta se govori ne samo po primorju Hrvatskom nego i po vsoj Dalmaciji, zemlji pra-Hrvatskoj, ili zato D. Obradovi 1783. paroha Haralampija iz Trsta iz kurtoazije naziva Hrvaaninom, iako ga ujedno samouvjereno svrstava u Srbe (1964:217, 222). U Haralampijevoj se je obitelji vjerojatno uvala svijest o starom hrvatskom narodnosnom imenu, koja se mijeala s uenom odrednicom Srbin po vjeri (pripadnik pravoslavne crkve). Da je takvih pravoslavnih sveenika bilo jo i krajem 19. stoljea, kazuje prituba u asopisu Srbobran da meu pravoslavnim sveenicima zatekosmo ak neke da su pravoslavni Hrvati koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu (Artukovi 2001:110). Karadievo strahovanje iz 1815. da e mu Srbi iz Srijema zamjeriti da im namee horvatski odnosno ijaki, obistinilo se u rugalici J. Vujia iz 1821. godine (Karadi 1895:112116, Bai 1991:4950). U njoj mu se izruguje da ijaki pie jer ga je Kopitar tako naputio. Karadi se je Kopitarovim naputcima oigledno nekomu pohvalio: 33
Nie tvoja Gramatika Serbska, No ona mora biti ijaka; [...] Blago nam kad ti Slavenski znade, I takovo ponjatje imade; Da iz Slavenskog ijaki pie, Arnaut ijakom duom die. Jote udimo se i Kopitaru, Pridvornomu Bibliotekaru. Da se on ba s tobom upustio, ijaki pisati uputio
Vjekoslav Klai smatra da su historiki Srbi i stotinjak godina nakon to je ta rugalica napisana, (i)jekavtinu doivljavali kao tuu:
To instinktivno odvraanje pravih, historikih Srba od hercegovakog dijalekta odralo se je sve pored nastojanja Vukova i Daniieva i do danas. U nae doba gotovo i nema pravoga Srbina, koji bi pisao ijekavtinom. Pae i oni ijekavci pravoslavne vjere, koji se osjeaju Srbima, rado odnemaruju, ak u govoru ijekavtinu, pak se trude govoriti ekavtinom. (Klai 1930:57)
Karadieva knjievnojezina djelatnost u ocjeni austrijskoga redarstva

Austrijsko je redarstvo na poetku financiralo Kopitarov projekt38, no nije bilo zadovoljno Karadiem kao glavnim djelatnikom. Zato, kad je Kopitar jo prije objave Srpskoga rjenika (1818.) preporuio da se Karadiu dodijeli mirovina ili namjetenje, nadreene su se slube ogluile i prestale su financirati daljnje Karadieve radove (usp. izvjee od 12.II.1822., Ivi 1926:206). Oprezan stav redarstva prema Karadiu nije se ni nakon tog vremena promijenio. Redarstvo ga je sumnjiilo zbog veza s Rusijom i Srbijom, i to unato tomu to je Karadi (i) za Austriju uspjeno obavljao uhodnike poslove, pogotovo nadgledanjem svojih sunarodnjaka u Beu. To opisuje M. Popovi:
Najzad, on je esto, kae se u jednom policijskom aktu o Vuku 1822, iz odanosti ovoj dravi, inio dobre usluge policiji u nadgledanju Grka, a posebno ovde prisutnih Srba. U dokumentu iz 1826. mesna policija takoe uverava Vrhovno policijsko zvanje da je Vuk jo ranije dokazao svoju politiku ispravnost time to je iz odanosti ovoj dravi i najviem carskom domu uinio policijskoj slubi korisne usluge s punim poverenjem i besplatno. (Popovi 1964:134)
U skladu s time 12.II.1822. Kopitar redarstvu nudi Karadievu suradnju kao pijunskoga djelatnika. On bi, kae, u sluaju potrebe mogao i kod Mi38
Usp. biljeku br. 8.
34
loa u Kragujevcu Austriji obaviti vane usluge, a ako se eli, mogao bi i ovdje pruiti pouzdane informacije (Ivi 1926:208). Bez obzira na takve Karadieve djelatnosti za Austriju i Kopitarove pohvale njegovih knjievnojezinih zasluga, austrijsko se je redarstvo obaziralo i na brojne prosvjede i denuncijacije koje su protiv Karadia stizale iz vodeih srpskih intelektualnih krugova. Kopitar se stoga 1.X.1828. ali Grimmu da Karadia kod austrijske policije sumnjie kao ruskoga plaenika (on mu je preko svojih veza pribavio ne sluajno upravo rusku mirovinu), dok ga na drugoj strani predstavljaju njegovim (Kopitarovim) oruem pri planiranoj uniji grke crkve s rimskom (Vasmer 1938:57). 4.V.1832. javlja Kopitar Grimmu da dragi farizeji Vuka policij(sk)i optuuju (polizeilich verdchtigen), zbog ega mu prijeti nasilni izgon u Srbiju, gdje bi mu vjerojatno dvorani dragoga Miloa iza lea po kratkom postupku stjerali kuglu u glavu. Nadodaje da se upravo Biblija (tj. Karadiev Novi zavjet) znade naoj dobro obavijetenoj policiji predstaviti vrlo opasnom po dravu i crkvu i upozorava da nita ne pomau njegovi prosvjedi. Katolika policija vjeruje vie izmatikim monasima nego uglednomu katolikomu cenzorskom slubeniku! (Vasmer 1938:92). Kopitar je kao i inae vrlo uporan pa 23.VIII.1832. opet uvjerava nadreene mu slube da je Karadieva knjievna reforma, koja prije ili poslije uspjeti mora, politiki vrlo povoljna za Austriju. Ona austrijske i turske Srbe odvlai od Rusa i daje im vlastitu knjievnost na voljenome materinskome jeziku. Time ih se prikljuuje39 katolikim Ilirima, to upravo tim jezikom govore i piu (Ivi 1926:266). Vjerojatno je Kopitar tom izvjeu priloio i prijevod Karadieva pisma od 22.VIII.1832. (Ivi 1926:260261) u kojem Karadi opisuje uvrjede to ih je doivio od Miloa odnosno njegovih ljudi. Kljuna reenica u tom Karadievu pismu glasi: Upravo danas sam sa svojim Srbima potpuno prekinuo. Kopitar ne poputa pa redarstvu ve 29.VIII.1832. predlae da se osnuju srpske, vlake i katoliko-ilirske novine pod austrijskom kontrolom (Ivi 1926:267268). Kopitaru je jako stalo do toga da se glavna knjievnojezina zbivanja ne odvijaju u hrvatskome, ve samo u srpskom okruju pa istie da prednost treba najprije dati srpskim novinama, zatim vlakima, a potom moda katoliko-ilirskima.40 Urednika za srpske novine ne treba kupovati jer ga nitko ne bi sluao. Kopitar kao urednika predlae naravno Karadia. Tvr39 U izvorniku: die sie anderseits den katholischen Illyriern anschliesst. Iako oblik anschliesst znai prikljuiti, pripojiti, u srpskome se prijevodu prevodi s pribliiti: ona ih pribliuje katolikim Ilircima, Dobrainovi 1980:107. 40 Gajeve Novine horvacke iz 1835. i Gajev prijelaz na tokavicu potpuno su mu pomrsili raune pa u ljutnji Gaja proziva i magarcem.
35
di da Karadi svojom knjievnom i jezinom reformom nesvjesno ve radi u korist Austrije time to Srbima u voljenom materinskom jeziku nudi novo dobrodolo sredite, kojim ih otuuje od Rusa i sprijateljuje s katolikim Ilirima. Razumije se, nastavlja Kopitar, da e metropolit Stratimirovi, koji je dobro prepoznao posljedice Vukove reforme, sve staviti u pokret da sprijei to njegovo novo djelovanje. Budui da je Vuk boleljiv i lijen, trait e pomonike koji e nastaviti raditi u njegovu duhu i onda kada Vuk napusti posao. Kopitar zakljuuje da bi za deset do petnaest godina izdrljivosti i dobra rada stvar bila odluena (Ivi 1926:268). Kopitarova uvjeravanja policiji bila su plodna pa Kopitar ve 12.IV.1833. izvjeuje Grimma da sada policija Vuka puta na miru te da u Austriji moe ostati gdje i do kada eli (Vasmer 1938:107). Od toga vremena u Karadievu jeziku i djelovanju dolazi do veih promjena.
Karadieva procjena o tradiciji koju nastavlja

Na poetku svojega djelovanja Karadi tvrdi da se jezgra srpskoga roda i najistijega jezika nalazi izmeu rijeke Drine i Morave, a osobito kad se malo odmakne od Save i Dunava, kao npr. nahija Kragujevaka, Karanovaka, Rudnika, Uika, Kruevaka (Karadi 1814:40). Jezik toga kraja, u kojem ni onda hercegovaki nije bio veinsko narjeje, Karadi nikada nije pokuao podignuti na knjievnojezinu razinu. tovie, 1839. godine obznanjuje da vie ne pie hercegovakim, ve dubrovakim govorom. Drugim povodom za jezik srpskoga kulturnoga sredita u Vojvodini tvrdi da se u svemu narodu naemu nigdje ne govori Srpski tako runo i pokvareno, kao u Srijemu, u Bakoj i u Banatu. Nezadovoljan je i cjelokupnom knjievnojezinom djelatnou u Srbiji:
Ja sam napomenuo [...] kako je kvarenje jezika prelo i u Srbiju; i ako mu se kakvijem mudrijem knjievnijem uredbama ne stane na put, otii e, kao kuga, po svemu narodu na sve strane. (Karadi 1896:181)
Dok Kopitar Karadia u svojim izvjeima policiji ponekad predstavlja novim Obradoviem, Karadi s Obradoviem od 1833. godine ne eli biti ni u kakvoj knjievnojezinoj vezi. 22.VIII.1833. pie L. Muickomu da ne bi dopustio ponovno objavljivanje Obradovievih djela:
Valja da vam je poznato, da se u Srbiji tampaju na novo sve Dositijeve knjige: ivot i prikljuenija i pisma ve je gotovo; sad se basne, po objavljeniju, tampaju. Da sam ja cenzor u Srbiji, ja to ne bi dopustio [...]. (Jagi 1897:872)
Za pisanje u Srbiji Karadi smatra da se je moe biti suvie umnoilo:

Ovo je kvarenje jezika u carstvu Austrijskome ilo polako, jer se naijem jezikom nije mnogo pisalo; ali kako se u Srbiji po razlinijem kancelarijama
36
otvorilo i (moe biti i suvie) umnoilo pisanje, postale velike Srpske kole, postalo drutvo Srpske knjievnosti, postala dravna tamparija, u kojoj se tampaju novine i druge razline stvari bez prestanka, a sve ove poslove rade i upravljaju ponajvie onaki ljudi, kakovi su jezik na na ovoj strani kvarili, tako se upravo moe rei, da kvarenje jezika ide sad mnogo bre. (Karadi 1896:155)
Iz knjievnojezine tradicije koju treba njegovati i izgraivati, Karadi bi iskljuio sve srpske pisce (1845.):
Prvi Srpski spisatelj, bio on Dositije ili Orfelin, ili drugi koji mu drago, kako je poeo pisati, odmah je poeo i jezik svoj kvariti, i to kvarenje traje i upravo rei napreduje jo do dananjeg dana. (Karadi 1896:154155)
Citirane je rijei Karadi izrekao u povodu izradbe srpskoga strunoga nazivlja, kojem se u Drutvu srpske slovesnosti posvetio Jovan Sterija Popovi. Karadi je odmah intervenirao kod predsjednika drutva i zatraio da se s time prekine. Taj se posao, smatra Karadi, ne moe obaviti bez dobroga poznavanja narodnoga jezika, a takvih poznavatelja u Drutvu nema (Bai 1991:62). Dokazujui lanovima Drutva srpske slovesnosti da se ipak jezik na moe nauiti, Karadi istie ilirsku brau u Zagrebu Demetra i Stanka Vraza, koji nijesu roeni Srbi, pa Srpski tako piu, da im meu naijem spisateljima nije lasno jednake nai (Karadi 1896:160). Iako bi objavljivanje Obradovievih djela zabranio i cijelu srpsku knjievnojezinu djelatnost najradije zaustavio, Karadi bi hrvatske pisce nanovo objavljivao i rjenike na temelju njihovih djela sastavljao. 1847. godine podsjea da je sila puta mislio i govorio da bi bilo vrijedno naijem slovima natampati sva djela Dubrovakijeh i gdjekojijeh Dalmatinskijeh pjesnika bez i kake promjene u jeziku. Budui da se to za sad ne moe, eli da bi se nainio rjenik sviju njih. uvi da Maurani sprema takav rjenik, kae da se je itekako obradovao (Karadi 1896:260261). Dok Karadi u rjeniku iz 1818. godine iz hrvatskih rjenika prepisuje odnosno objavljuje uglavnom one puke rijei koje poznaje, u rjenik iz 1852. godine unosi i mnogobrojne hrvatske regionalizme , od kojih su se mnogi zahvaljujui njegovu posredstvu udomaili u novome srpskome knjievnom jeziku. Radi prikupljanja novoga leksikoga materijala za rjenik iz 1852. godine obiao je gotovo sve hrvatske krajeve, no u Srbiji, Bosni i Hercegovini tim povodom nije bio (usp. Grevi 1997a:79). Karadi istie da Srbi s pisanjem na narodnome jeziku nisu uranili prije druge polovine osamnaestoga vijeka dok su braa zakona Rimskoga, osobito Dubrovani i Dalmatinci, pisali u esnaestome vijeku u najvei jek!!. Dositej je, naglaava, mjesto ostaloga dokazivanja da valja za 37
Srbe srpski pisati, mogao slobodno kazati da se ugledamo na brau svoju zakona Rimskoga, iji jezik i mi danas moemo uzeti za ugled. S neskrivenim ponosom na svoje hrvatske prethodnike tvrdi da je u ostalijem Slavenskijem narodima teko nai spisatelja onoga vremena koji bi se s njima mogli isporediti. Zato zakljuuje da se slobodno moe rei da su starija djela brae nae zakona Rimskoga za nae dananje spisatelje vee skrovite i istiji izvor od naijeh dananjijeh crkvenih knjiga. (Karadi 1896:260). U kojoj mjeri Karadi cijeni hrvatsku knjievnojezinu tradiciju i djelatnost, oituje se i u njegovoj poruci lanovima Drutva srpske slovesnosti
da e doi vrijeme, kad e Srbi iz Srijema, iz Bake i iz Srbije ii u Zagreb da ue Srpski. [...] Moe biti, da mnogi od Vas misle, da ovo ne moe biti; ali i ja evo pred svima Vama kaem: ako mi u tome poslu jednako uzradimo ovako, kao to smo do sad radili, a Iliri ako samo ovako uznapreduju, kao to su do sad napredovali, onda ne samo to moe, nego e morati biti. (Karadi 1896:160)
Nataa je Bai s pravom upozorila na to da je istraivaima Karadieva ivota i djela ostalo odgovoriti na pitanje zato je Karadi, unato otporima to su dolazili iz srpskih intelektualnih krugova, i to ne samo konzervativne pravoslavne crkve, ve i iz onih narodnjakih, njemu sklonih, nastojao poto-poto izboriti dubrovakoj jekavici status knjievnoga jezika u Srba (1991:62). Pored razloga to ih je naveo Karadi, i koji se obino citiraju, N. Bai kao kljuan razlog navodi sljedei:
Karadi je, da bi ubrzao proces standardizacije u Srba, posegnuo za gotovim i dosta stabilnim jezinim modelom narodnoga jezika, kojega su izraajne vrijednosti bile knjievno ovjerene, a svoju je punu afirmaciju i uspon doivio u Gundulievu Osmanu. Narodnost, stabilnost i doraenost jezinoga sustava dubrovake i dalmatinske knjievnosti nametala se namjesto lutanja i traenja srpskih spisatelja, kojima je ruski klin, zabijen u jezino tkivo XVIII. st., znatno usporavao rad. Stoga je Karadi pouavao srpske spisatelje da se ugldaju na jezik Gunduliev, Reljkoviev, Doenov, Kaiev i drugih hrvatskih pisaca jer su starija djela brae nae zakona Rimskoga za nae dananje spisatelje vee skrovite i istiji izvor od naijeh crkvenih knjiga. (Bai 1991:62)
Karadievo samoodreenje pripadnikom hrvatske knjievnojezine tradicije (koju proglaava srpskom) prirodan je rezultat njegova rada i doivljava vrhunac u lanku Srbi svi i svuda (1849.).41 Rjeenje srpskoga jezinoga pitanja koje Karadi time nudi, i nakon Kopitarove smrti (1844.) u potpunom je skladu s Kopitarovim obeanjima policiji.
41 Ne treba misliti da je Kopitar takvim razvojem u Karadia bio nezadovoljan, i to samo zato to je narodnu i Kaievu poeziju vie cijenio od one umjetne dubrovake. Usp. Poganik 1978:93, 104 i Grevi 1997a:80.
38
Strateki ciljevi i daljnji razvoji

Krajem 18. i poetkom 19. stoljea udario je J. Dobrovsk svojim znanstvenim zabludama vrste temelje slavistikomu panserbizmu (usp. Grevi 1997a, b, c). Do poetka 40-ih godina razvoj toga slavistikoga panserbizma usmjeravao je Kopitar u skladu s potrebama svojega austroslavenskoga projekta. Dok Kopitar jo nije bio spoznao da projektom ne moe obuhvatiti Bugare, Karadi je i Bugare ubrajao u Srbe: Svi Serblji, od Adrijatieskoga do Crnoga mora, ko im drago oni vre bili, svi su oni dnako mome serdcu mili i dragi (Karadi 1814:42). Kao svojega nasljednika Kopitar odabire Franca Mikloia (1813. 1891.) i udomljuje ga u svojem stanu vjerojatno ve 1842. godine. U mladosti Mikloi gimnaziju pohaa i u Varadinu, a 1835. godine preko Vraza pozdravlja vse prave sine horvatske matere i poruuje povej da tudi nam Daniza prijasno luzh poshila in slovensko temno nozh osvezhuje! (Sturm-Schnabel 1991:55). Krajem 30-ih godina Mikloi moli Vraza da Gaju pokae njegove pjesme. Jedna kitica iz Mikloieva pera glasi: Trudne dojdu poputnice / Na brg velike kraljice, / Koje modre vode dle / Horvate od m deele (Sturm-Schnabel 1991:61). (Gaj Mikloieve pjesme nije objavio.) Mikloi u djelu Radices linguae slovenicae (1845.) u primjerima koje donosi, hrvatskim jezikom priznaje kajkavtinu i akavtinu, no tijekom ulaska u vodee austrijske znanstvenopolitike krugove u drugoj polovici 40-ih godina hrvatski jezik odjednom suzuje skupa s Karadiem na akavicu. Nakon Kopitarove smrti Mikloi preuzima 1844. cenzorsko mjesto u bekoj dvorskoj knjinici, a 1849. godine postaje i profesorom na novoosnovanoj bekoj katedri za slavensku filologiju. Oigledno preuzima i vodstvo Kopitarova projekta pa ve 1847. kao Karadiev pomoni suautor potpisuje lanak (recenziju) za koji se vidi da ga je napisao on (Mikloi), a ne Karadi. U lanku se iznose Mikloieva stajalita o slovenskom jeziku, o tokavtini kao srpskom jeziku i akavtini kao hrvatskom jeziku (usp. Grevi 1997b:289). Mikloi supotpisuje 28.III.1850. i tzv. Beki knjievni dogovor. Potpisnici Dogovora veim su dijelom bili lanovi junoslavenskoga odsjeka odbora za izradbu pravno-politikoga nazivlja koje je osnovalo Ministarstvo pravosua 1849. godine: V. S. Karadi, I. Maurani i njegov nasljednik D. Demeter. Mikloi je takoer bio lanom odbora, no za razliku od druge trojice spomenutih potpisnika, on nije bio lan povjerenstva za hrvatsko-srbsko narjeje, ve lan povjerenstva za slovenski jezik. Daljnji potpisnik bio je S. Pejakovi, dravni slubenik sa stalnim zaposlenjem u Beu, a 39
potpisnici Vinko Pacel i uro Danii bili su Mikloievi studenti, tj. sluatelji njegovih predavanja iz slavistike. Obojica su u Be stigla 1845. godine, jedan kao student prirodnih znanosti, a drugi kao student prava. Dok Pacel nije imao previe razumijevanja za Karadiev jezino-pravopisni model (postao je Kurelevim sljedbenikom), Danii se je pod Mikloievim vodstvom najzad 1847. razvio u kljunoga Karadieva pristau. Rad odbora za izradbu pravno-politikoga nazivlja rezultirao je izdavanjem slubenoga nazivoslovnoga rjenika Juridisch-politische Terminologie... iz 1853. godine. U njemu je u sklopu Demetrova predgovora objavljen tekst Bekoga knjievnoga dogovora. Demeter tvrdi da je do potpisivanja Dogovora dolo tako da je mjeseca oujka godine 1850. V. S. Karadi nekoliko put sazvao na prijateljske dogovore vie jugoslavenskih knjievnik nalazeih se sluajno u ono vrijeme u Beu. Meutim, nitko se od potpisnika Bekoga knjievnoga dogovora, osim moda I. Kukuljevia Sakcinskoga, nije u to vrijeme sluajno nalazio u Beu. Pored toga, jedina je veza izmeu svih potpisnika bio Mikloi, a ne Karadi. Stoga treba pretpostaviti da je Mikloi bio stvarni organizator Dogovora. Njemu je oigledno bilo stalo do toga da se Dogovor javnosti predstavi spontano odranim neformalnim sastankom, a ne sastankom koji je upriliio on kao djelatnik austrijskih javnih ili tajnih slubi. Pored toga mu je oigledno bilo stalo i do toga da se Karadieva slava i zasluge uveavaju jer se je time na lokalnoj razini i dalje nametao kao meunarodno priznat i cijenjen strunjak. Sline je metode svojevremeno primjenjivao i Kopitar. Ako prihvatimo da je Slovenac F. Mikloi bio stvarni organizator Bekoga knjievnoga dogovora, postaje jasno zato ga je i on potpisao. Na njegovu su potpisu vjerojatno inzistirali hrvatski predstavnici koje je on kao predstavnik vlasti potaknuo na potpisivanje Dogovora, a koji su preko njegova potpisa mogli gajiti iluziju o tome kako e Dogovor biti doivljen kao nastavak ilirskoga djelovanja. U kojoj su mjeri pojedini hrvatski potpisnici Dogovora vjerovali u nj te ga od srca i dragovoljno potpisali, vidi se po tome koliko su se pridravali njegovih naela (usp. Vince 1990:281ff). Vremenski dobro programirano objavio je Karadi 1849. godine svoj velikosrpski programski spis Srbi svi i svuda u kojem tokavtinu proglaava iskljuivo srpskim jezikom, a sve tokavce Srbima. Ve je spomenuto da je u oblikovanju tih Karadievih zamisli Mikloi sudjelovao krajem 40-ih godina (Grevi 1997c). Iz perspektive beke jezine politike koju su zastupali Mikloi i Karadi, bilo je dakle jasno kako bi se trebao zvati narod i jezik kojima se u Dogovoru ne spominje ime. Meutim, time dane smjernice nisu se lako ostvarivale. Ministarstva unutarnjih poslova i pravosua izdala su 2.IV.1849. odred40
bu kojom se dopunjuje carska naredba o objavljivanju zakona na razliitim jezicima carstva od 4.III.1849. U temeljnom tekstu od 4.III.1849. pojedini se jezici ne spominju, ve se popisuju u dopuni od 2.IV.1849. Na srpskom-ilirskom jeziku predviene su dvije inaice zakona, pod brojem 8 na irilici, a pod brojem 9 na latinici. Za potonji se u zagradama nadodaje da je on ujedno i hrvatski.42 Na temelju zajednikoga jezinoga naziva moe se zakljuiti da je bilo predvieno za Hrvate i Srbe zakone prevoditi na jedan zajedniki jezik, iako u dvama pismima. To je u skladu s pisanjem Beogradskih novina o tome da je Karadi (valjda Mikloi) slubeno traio da se za Srbe i Hrvate zakoni prevode jednojezino, a ne dvojezino (Vince 1990:389). Ipak, ve 1849. iziao je srpski prijevod Sveobtij graanskij zakonik za sve nmake nasldne zeml Austrijske monarhie, a prevoditelju B. Petranoviu nueno je da pripremi i prijevod na dalmatinski. 1853. tiskan je hrvatski prijevod njemakoga teksta, jezino i pravopisno pripremljen sasvim u skladu s naelima zagrebake filoloke kole (Vince 1990:392). Odredbu o jezicima na kojima e se tiskati zakoni, Glasnik dalmatinski prevodi tako da pod brojem 8 navodi srpski, a pod brojem 9 hrvatski (Vince 1990:380, v. ovdje biljeku 42). U skladu s time List zakonah... za Kraljevinu Dalmaciju donosi odluku da e se zakoni tiskati osim na njemakom i na talianskom i hrvatskom. Odstupanje od njemakoga teksta moe imati dva razloga: U Dalmaciji su nazive jezika pod brojem 8 i 9 preimenovali, tj. preveli onako kako su mislili da treba, ili je pak u prvom otisku zakona iz 1849. uistinu pisalo Serbisch i Kroatisch, to je netko promijenio i u otisak iz 1850. uveo Serbisch-Illyrisch. 1849. godine objavljena je i odredba bekoga Ministarstva kulture i kolstva s privremenim zakonom o ispitu pristupnika za radno mjesto gimnazijskoga profesora. U tom se zakonu odreuje da profesori ivih jezika moraju raspolagati utemeljenim znanjem o pojedinim jezicima i njihovim najvanijim knjievnim pojavama (Allgemeines...:688689). Jedan
42 Najavljuje se tiskanje zakona 1. na njemakom jeziku, 2. na talijanskom jeziku, 3. na madarskom jeziku, 4. na bohemskom (ujedno moravskom i slovakom knjievnom jeziku), 5. na poljskom, 6. na rutenskom, 7. na slovenskom (ujedno vindskom i kranjskom knjievnom jeziku), 8. na srpskom-ilirskom jeziku sa srpskim civilnim pismom, 9. na srpskom-ilirskom (ujedno hrvatskom) jeziku s latininim slovima, 10. na romanskom (moldavsko-vlakom) jeziku., usp. Allgemeines...:VI. Na str. 173., pod rednim brojem 153. pie: kaiserliches Patent vom 4. Mrz 1849, wodurch die Einfhrung eines allgemeinen Reichs-Gesetz- und Regierungsblattes, sowie der Landes-Gesetz- und Regierungsbltter angeordnet wird *).. Tekst te carske naredbe tu se ne donosi, ve se u biljeci upuuje da je isti ve tiskan u uvodu na str. 24 (misli se na str. IIIV), gdje je tiskana carska naredba, iza koje na str. VVII slijedi dopuna Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosua od 2. travnja 1849. s popisom pojedinih jezika.
41
od ivih jezika zove se ilirski i hrvatski i za nj je potrebno poznavati izvrsne dubrovako-dalmatinske knjievnike 16. i 17. stoljea, npr. Gundulia, Palmotia, Zlataria, oria. Za jezik koji se zove srpski, trai se pak poznavanje razlika izmeu temeljnoga jezika i crkvenoslavenskoga narjeja koje se odrava u liturgiji, nadalje poznavanje njegovih najstarijih jezinih spomenika, tj. srpskih povelja tiskanih u Beogradu i zakonika Stefana Duana.43 Ni u Juridisch-politische Terminologie (1853.) nema jedinstvenoga srpskoga-ilirskoga jezika, ve su hrvatski i srpski jezik obraeni posebno i svaki pod svojim imenom; hrvatski na latinici a srpski na irilici. Logian slijed dogaaja i stanovita povijesna ironija bilo je to da je Karadi, koji je jo 1845. sprjeavao izradbu srpskoga strunoga nazivlja, primarno sudjelovao u pripremi hrvatskoga dijela rjenika, a ne srpskoga. Demeter to opisuje ovako:
Prije svega moram sa alou napomenuti, da se nije mogla oivotvoriti elja da se barem za hrvatsko i srbsko narjeje sastavi podpunoma jedna nazovnik, jer srbski knjievnici privikli su nekim crkvenim i ruskim izrazima ve natoliko, da se je bojati bilo, da bi se jo za sada nagazilo na prevelik upor, ako bi ih sasvim odstranili, s druge strane pako budui da su sasvim proti duhu ivuega jugoslavenskoga jezika, nisu se mogli primiti u hrvatsko narjeje, koje je stopram u novije vrijeme podignuto na pismeni jezik i zato se je vema uzdralo u svojoj izvornoj i pukoj prostoti. Dralo se je dakle za shodno sadanjim okolnostima vremena, da se gospodinu doktoru Petranoviu, koji je osobito branio to mnijenje, ostavi na volju u srbsku stranu primiti sva ona odstupljenja od izraz nagjenih po svimkoliciem lanovima odbora za shodne hrvatskom narjeju, koja bi se njemu kao osobitom poznatelju tako nazvanoga slaveno-srbskoga knjievnoga jezika inila za neobhodno potrebna. Nain kako smo postupali kod ustanovljivanja izraz, bio je pako sljedei: u obe koliko je najvie bilo mogue drali smo se istog pukog i obe razumljiva naina govorenja, gdje smo uzimali osobit obzir na opazke gospodina Vuka Stefanovi-Karadia, koji je po svem slavenskom uenom svijetu poznat kao prvi jezikoslovac naega naroda u tom pravcu. (Juridisch-Politische Terminologie 1853:IIIIV)
Iako se Petranovia predstavlja kao zastupnika (poznatelja) slavenosrpsko[...] die Candidaten fr die illirische und croatische Sprache [haben] eine Kenntni der vorzglichsten ragusanisch-dalmatinischen Schriftsteller des XVI. und XVII. Jahrhunderts, z. B. Gundulich, Palmotich, Zlatarich, Georgich; die Candidaten fr die serbische Sprache Kenntni des Unterschiedes zwischen der ihnen angestammten Sprache und der in der Liturgie fortlaufenden kirchenslavischen Mundart, ferner ihrer ltesten Sprachdenkmler, d. i. der serbischen in Belgrad gedruckten Urkunden und des Gesetbuches von Stephan Dusan nachzuweisen., Allgemeines:689.
43
42
ga jezika, on ne zastupa slavenosrpski jezini model, ve tzv. prosto-serbski jezik. To je oblik srpskoga jezika kakvoga nalazimo u djelima Jovana Sterije Popovia, Jovana Subotia, V. Lazia, itd. Da je Petranoviev jezik bio i pod utjecajem hrvatskoga, vidi se npr. u tome da on u svojem predgovoru umjesto starih srpskih odnosno crkvenoslavenskih istovrijednica rabi hrvatske rijei rjenik i predgovor44 koje je u srpski knjievnojezini izriaj iz hrvatskoga prvi uveo V. S. Karadi. Petranovi jest za narodni jezik kao knjievni jezik, pa i za zajedniki knjievni jezik, no ne za Karadiev jezik odnosno njegov jezini model kojim bi se prekinuo kontinuitet sa srpskom knjievnojezinom povijeu:
udan' doisto poloaj u toj stvari srbskog' pisca, r' u pisanju valja da se esto bori s' ukorlom' starom' navikom i predrasudama pa i s' linom' u dtinstvu jo' zaetom' ljubavi k' crkovnom' zyku. Nego broj takovy hvala Bogu svake godine to man'i. Samo ne treba nam' u izbiranju sredstva prenagliti, a to by onda bylo, kada by se srbski spisatel' drao naela da kn'ievnym' zykom' dino prosti puki govor' vladati mora. Piimo zykom' govornym' narodnym', ali zadno pazimo na primtbe zykoslovaca i na urese i izraze bol'i nai spisatelja. (Juridisch-Politische Terminologie 1853:XII)
Petranovi misli da je srb-rvatskom' narodu potreban knjievni jezik u kojem e se iz svakoga narjeja primiti ono to je najbolje, dok se u Bekom knjievnom dogovoru upravo izrijekom kae da narjeja ne treba mijeati. Petranovi zauzima dakle stav slian Vidakovievu iz 1814. Sukladno s time Petranovia nema meu potpisnicima Dogovora. Nije ga prihvatio zato to Dogovor od srpske javnosti trai da odbaci svoja knjievnojezina naela i da preuzme ona naela oko kojih se Karadi usuglasio s Hrvatima. Srbi su time kao glavni adresati kroz Petranovia Dogovor odbacili ve ondje gdje je prvi put slubeno objavljen, i to unato injenici da je inae upravo Petranovi mnogo uinio za to i svojim radom na Juridisch-politische Terminologie da se srpsko i hrvatsko nazivlje ujedini i da se srpski knjievni jezik prilagodi hrvatskomu. Dogovoru su Mikloi i beka jezina politika namijenili vanu ulogu pa su ga hitro objavili ve 3.IV.1850. u Gajevim Narodnim novinama. Meutim, Gaj ga je, iako ga je tiskao, popratio hladnim komentarom da e tek vrieme pokazati je li ovaj priedlog praktian i vodi li k oudjenoj slozi i jednakosti, ili pak naprotiv jo k veemu ciepanju i knjievnom razdoru. O hladnom doeku i o slaboj zapaenosti Dogovora u Zagrebu svjedoi i slovenski ilirac Stanko Vraz u Kolu:
Nekoji od naih spisateljah porazgovorie se u Beu s g. Vukom i njegovimi
Te su rijei zahvaljujui prvenstveno Karadiu u dananje vrijeme udomaene i u najzabitijim srpskim selima. Iako P. Ivi to dobro znade, ipak poziva da se hrvatski udjel u Karadievu rjeniku dokae tako da se navedu rei iz [Karadieva] Rjenika koje su hrvatske, a nema ih u srpskim govorima, P. Ivi 1998:162.
44
43
nasljednici, kako bi se svi spisatelji jugoslavenski sloili u jedan nain pisanja, pogode se nakon u to, Vukov nain neta prilagoditi katolicima, i tako kao sveobte mnjenje naem svietu Priobiti. Taj proglas doao je iz Bea u Zagreb na prorasudjenje, podpisan po gg. Iv. Kukuljeviu, Dr. Demetru, V. Pacelu, Iv. Mauraniu, Pejakoviu i Dr. Mikloiu. Od strane Srbaljah: Vuk Karadji i Stef. Danii [sic!]. U Zagrebu taj poziv nenadje velikoga odziva, samo narodne novine su o toj stvari nekoliko rieih progovorile, koje se rasprie u vietar. I pak stvar ta biae za me od velike znamenitosti, ja obilazih nae ovdanje spisatelje nebili ih sklonio, da mi jedan program nainimo, i da beki predlog traimo malo promieniti, i Vuka barem na to skloniti, da nas ostavi pri nainu koji ethimologiu nerui. Ali badava biae moj tru[d,] nenadjoh ni dve slone glave, a osobito gramatici nehtiedoe nikako na nita pristati; [...] U Zagrebu mieseca svibnja 1851. St. V. (Vraz 1850:89)
Hrvat se Beki knjievni dogovor pravo poeo ticati tek poto se u Hrvatskoj neovisno o Dogovoru oformila kola hrvatskih vukovaca koja je na kljunim mjestima potisnula zastupnike zagrebake filoloke kole, da bi krajem 19. stoljea u skladu sa svojim ideolokim stajalitima i uz odluujuu potporu i poticaj vladajuih madarona hrvatski knjievni jezik kodificirala u duhu Dogovora i prema uzoru na jezik Vuka Stefanovia Karadia i ure Daniia. Dok je Karadi uio i crpio iz starih hrvatskih pisaca i knjiga, hrvatski su se vukovci krajem 19. i poetkom 20. stoljea pokuali zadovoljiti samo njegovim opusom i rjeniko blago svesti na razinu sljepakih gusala (Bai 1991:133134). Hrvatski su vukovci time odradili ono to je Kopitar najvie prieljkivao: doveli su preko V. S. Karadia do vrhunca zaplet hrvatsko-srpskih knjievnojezinih odnosa. Meutim, na kraju ni oni nisu uspjeli od srpskoga i hrvatskoga stvoriti jedan jedinstveni knjievni jezik. Kopitar je hrvatsko-srpsko knjievnojezino ujedinjenje kanio provesti i na slovopisnoj razini s pomou latininoga pisma koje bi bilo obogaeno irilinim slovima za palatale. Karadiu nije govorio da bi Srbi trebali odbaciti irilicu, ve da Hrvate treba pridobiti za irilicu i ujedno ih pridobiti da prihvate srpsko ime kao vlastito narodnosno ime. Karadi to opisuje Muickomu 22.VIII.1833. ovim rijeima:
Samo da je okce dotle dovesti, da reknu da su Srbi i da prime naa slova, a neka veruju ta im drago (Jagi 1897:871)
Dakle, nakon proglaenja i usvajanja hrvatske kulturne batine kao srpske te pravopisnoga i knjievnojezinoga ujedinjenja Srba i Hrvata na hrvatskim knjievnojezinim temeljima i u Kopitar-Karadievoj kodifikaciji, katolikim je Hrvatima trebalo nametnuti srpsku nacionalnu svijest. Time bi svi glavni ciljevi Kopitarova projekta bili ispunjeni.
44
Auburger ocjenjuje da se je nakon opsenoga transfera iz hrvatskoga u novonastajui srpski knjievni jezik pokazalo kako je tek rije o prvoj etapi u djelovanju serbokroatizma. Dugoroni, strateki cilj bio je preusmjeriti hrvatski u nove srpske razvojne tijekove i na kraju ga zamijeniti novonastalim srpskim knjievnim jezikom. Da bi se to moglo ostvariti, pokuali su pod dominacijom srpskoga stvoriti srpskohrvatski kao zaseban jezik (Auburger 1999:5, 8788). To sve postalo je ozbiljnom opasnou za opstanak i samostalnost hrvatske etnike i jezine posebnosti (Auburger 1999:407). U tome je smislu znakovita Horvatova primjedba kako je Kopitar od Vrhovca najprije traio korespondenta pro rebus croaticis, s njim se zatim dopisivao de promovenda illyrica lingua, a kad je dobio od Vrhovca eljene hrvatske rjenike, preimenovao ih je u okake i skupa s Vukom na njihovu temelju sloio Srpski rjenik (Horvat 1996:520, usp. takoer Horvat 1988 i Erdmann-Pandi 1993). U kombinaciji s velikosrpskim jezinim aspiracijama na srpskoj strani, ilirskim i jugoslavenskim matanjima u Hrvata, oboje pomijeano s korpusno-lingvistikom iluzijom blizine, austroslavistiki se je panserbizam razvio u kompleksnu jezino-politiku dinaminu jedinicu koju Auburger naziva serbokroatizmom (usp. Auburger 1999:96, 351). Serbokroatizam bijae vrlo bitnom sastavnicom u velikosrpskoj ideologiji.
Presudne posljedice Kopitarova projekta u Srba

Pojedini stariji jezikoslovci poput J. Jirieka smatrali su zbog ovdje opisanih razloga da se u Srba u 19. stoljeu kao knjievni jezik prihvaa upravo ono narjeje koje su knjievno izgradili predivni dubrovaki pjesnici i njihovi sljedbenici u Dalmaciji i Slavoniji (Jiriek 1865:I). Dakle, nije kao to P. Ivi misli, prolo stoljee i po a da slavistika nauka ne uoi tako krupnu istinu, preputajui Greviu da uini epohalno otkrie (P. Ivi 1998:165). Zapaanja R. Katiia potvruju da je i hrvatska sredina na isti nain doivljavala Karadiev knjievnojezini rad. Ve smo vidjeli da je to inila i srpska sredina i da se je estoko borila protiv Kopitara i Karadia:
S gledita hrvatske sredine Karadieva se djelatnost pokazivala prije kao dojmljiva aktualizacija duge tradicije ilirskoga knjievnog jezika, kao ohrabrujue svjedoanstvo njezine suvremene ivotnosti, kao oit primjer kolik ugled ona moe stei u svijetu i, napokon, kao odluno pribliavanje srpskoga knjievnoga jezika njihovim vlastitim knjievnim strujanjima. Gledana s te strane, Karadieva su se djela pokazivala kao osobito vrijedni i ugledni uzorci ilirskoga knjievnog jezika koji su nastavljali njegovu stoljetnu tradiciju. (Katii 1988:39)
45
Budui da je Karadi kao izvritelj Kopitarova programa napustio srpske knjievnojezine tijekove, razvoj je srpskoga knjievnoga jezika svojim djelovanjem bitno preusmjerio. N. Bai kae da je Karadi Srbe neizbrisivo uveo u zapadni svijet, a (knjievno)jezino toliko ih pribliio Hrvatima da im je zaodjeven samo srpskim imenom napokon i ozbiljno zaprijetio (Bai 1991:36). U toj je toki uspjeno proveo Kopitarov program, no nije uspio u krug srpske kulturne batine uvrstiti svoje knjievnojezine temelje. Oni su ostali hrvatski. Time je novonastali Karadiev srpski knjievni jezik postao jezikom bez vlastitih nacionalnih knjievnojezinih korjenova, tj. s korijenima u tuoj nacionalnoj pismenosti. Neki srpski jezikoslovci tu injenicu vrlo teko prihvaaju i smatraju da je rije o povijesnoj nepravdi ili ak hrvatskoj prijevari. Meutim, srpsko naputanje vlastite knjievnojezine tradicije nisu skrivili Hrvati, ve austrijske tajne slube i Vuk Stefanovi Karadi. Ni za Hrvate posljedice Kopitarova projekta nisu bile povoljne. Dovoljno je rei to da zbog njih ni danas hrvatski jezikoslovci ne uspijevaju u hrvatskom pravopisu ujedinjeno ispraviti ono to se je nakon hrvatskih vukovaca ve odavno ispraviti moralo. Svakako je u pravu Toporii kada spominje da se Kopitar pokazuje kao strateg koji eli da usmjerava junoslavenske jezike (Toporii 1988:226). Vanost takva Kopitarova djelovanja odlino je opisao Bonazza. Da Kopitar nije pronaao Vuka, kae da bi pronaao drugoga Vuka, a da ga kojim sluajem nije uspio nai, knjievnojezina i kulturna obnova u Srba krenula bi drugim tijekovima i Srbi danas ne bi imali svojega Vuka (Bonazza 1995:293294). To znai da danas unato tomu to su u Srba neovisno o Vuku izolirano bila nastala neka djela na tokavskoj narodnojezinoj osnovici ne bi imali onaj knjievni jezik koji danas imaju. Tomu treba pridodati da Kopitar Vuka ne bi traio da nije bilo hrvatskoga knjievnoga jezika, a ako i bi, onda ne onoga Vuka kojega je pronaao, jer taj bez hrvatskoga knjievnoga jezika nije bio u stanju ispuniti zacrtane zadatke.45
45 Ovaj je lanak u svojim kljunim dijelovima nastao 2001. i 2002. godine, a tematski
se nadovezuje na moje radove iz razdoblja 1996.1999. Njegova prva inaica prihvaena je za tisak 16. prosinca 2002. godine u posebnom broju Filologije posveenom Daliboru Brozoviu. Ovdje se objavljuje u znatno proirenom i doraenom obliku. Planirani posebni broj Filologije nije ostvaren jer je odlueno da se prihvaeni radovi objave u Zborniku u ast Daliboru Brozoviu Od indoeuropeistike do kroatistike. Budui da Zbornik jo nije objavljen, lanak se prvi put tiska ipak u asopisu za koji je svojevremeno bio napisan. Sada, kao i u vrijeme nastanka njegove prve inaice, posveujem ga profesoru Daliboru Brozoviu kao znanstveniku ije su zasluge za afirmaciju hrvatskoga kao samostalnoga i posebnoga slavenskoga jezika od iznimno velike, pa i neprocjenjive vanosti.
46
Literatura
Allgemeines Reichs- Gesetz- und Regierungsblatt fr das Kaiserthum Oesterreich. Jahrgang 1849. Wien, 1850. Artukovi, Mato. 2001. Srbi u Hrvatskoj (Khuenovo doba). Slavonski Brod : Hrvatski institut za povijest. Auburger, Leopold. 1999. Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus. Ulm/Donau : Gerhard Hess Verlag. Babi, Stjepan (ur.). 1991. Tisuljetni jezik na hrvatski. Zagreb. [Bartenstein, J. C. v.]. 1802. Kurzer Bericht von der Beschaffenheit der zerstreuten zahlreichen illyrischen Nation in kaiserl. knigl. Erblanden. Frankfurt, Leipzig. Bai, Nataa. 1991. Karadi izmeu jezikoslovlja i politike. Zagreb : kolske novine. Beli, Aleksandar. 1948. Vukova borba za narodni i knjievni jezik. Beograd : Prosveta. Bemerkungen ber die literarische Nachricht des Hrn. K. in dem sterreichischen Beobachter Nro. 119 vom 29. April 1818. S. 637. 638. Oesterreichischer Beobachter 260, 17.9.1818., 13661368. Bonazza, Sergio. 1995. Bartholomus Kopitar: Versuch einer kritischen Wrdigung. Die Welt der Slaven XL, 285303. Brlek, Mijo. 1987. Leksikograf Joakim Stulli. Za tisak pripremio prof. dr. Josip Vonina. Zagreb : JAZU. Brozovi, Dalibor. 1970. Standardni jezik. Zagreb : Matica hrvatska. Burian, Vclav. 1933. Kopitar kot inspirator in propagator prvih Vukovih zbirk narodnih pesmi (Poglavje iz dalje tudije o Kopitarju.). asopis za zgodovino in narodopisje XXVIII, 117. Butler, Thomas J. 1969. Jernej Kopitar's Role in the Serbian Language Controversy. The Slavic and East European Journal. XIII:4, 479488. Cviji, Olga. 19631964. O nekim reima u prevodu Novoga zaveta. Junoslovenski filolog XXVI:12, 401412. elebi, Evlija. 1967. Putopis. Odlomci o jugoslavenskim zemljama. Preveo, uvod i komentar napisao Hazim abanovi. Sarajevo : Svjetlost. Danii, . 1925. Sitniji spisi . Daniia I. Kritika, polemika i istorija knjievnosti, Posebna izdanja LIV, Filosofski i filoloki spisi 14. Sremski Karlovci : SKA.
Treba napomenuti da je starija inaica lanka objavljena na mrei te da je lanak kao takav ve poznat dijelu strune javnosti. Kolegi M. Harvenu srdano zahvaljujem na trudu uloenom u itanje lanka i na njegovim vrlo poticajnim napomenama.
47
Dobrainovi, Golub (ur.). 1980. Kopitar i Vuk. Beograd : Izdavaka radna organizacija Rad. Erdmann-Pandi, Elisabeth von. 1993. Sprache als Ideologie. Zu einem unverffentlichten Brief von Karadi. Die slawischen Sprachen 31, 537. Erdmann-Pandi, Elisabeth von. 1996. Die Standardisierung des tokavischen zwischen Philologie und Ideologie. Sprache und Politik: Die Balkansprachen in Vergangenheit und Gegenwart. Helmut Schaller (ur.). nchen : Sdosteuropa-Gesellschaft. 139149. Galinec, Franjo. 1944. Isusovac Ardelio Della Bella i Vuk Stef. Karadi. Vrela i prinosi. Zbornik za poviest isusovakoga reda u hrvatskim krajevima. Posebno izdanje br. 3. Zagreb, 1944. Grevi, Mario. 1996. Hrvatski udjel u Karadievu prijevodu Novoga zavjeta. Jezik 44:2, 5363. Njemaki prijevod: Der kroatische Anteil in Karadis bersetzung des Neuen Testaments. Die slawischen Sprachen 56. 1998. 6382. http://bib.irb.hr/datoteka/259501.1996_Hrvatski_udjel_Grcevic.pdf Grevi, Mario. 1997a. Die Entstehung der kroatischen Literatursprache. Vrela i prinosi za hrvatsku kulturnu povijest 8. KlnWeimarWien : Bhlau Verlag. http://bib.irb.hr/datoteka/259537.1997_Die_Entstehung_Grcevic.pdf Grevi, Mario. 1997b. Zato slavistika 19. stoljea nije priznavala postojanje hrvatskoga jezika? Uzroci i posljedice. Jezik 45:1, 328. http://bib.irb.hr/datoteka/259574.1997_Zasto_slavistika_Grcevic.pdf Grevi, Mario 1997c. Karadieva gledita o hrvatskome jeziku u slavistikome okruju. Jezik 45:2, 4158. http://bib.irb.hr/datoteka/259578.1997_Karadziceva_gledista_Grcevic.pdf Grevi, Mario. 1998. Zablude o istonohercegovakim govorima kao dijalekatnoj osnovici hrvatskoga knjievnog jezika. Jezik 46:2, 4156. Jezik 46:3(1999), 8194. http://bib.irb.hr/datoteka/259716.1998_Zablude_1_dio.pdf http://bib.irb.hr/datoteka/259717.1999_Zablude_2_dio.pdf Grevi, Mario. 1999. Kroatistika i ilirci. Hrvatsko slovo. 16.07.1999., 13. http://bib.irb.hr/datoteka/262146.1999_Hrvatsko_slovo_Grcevic.pdf Grevi, Mario. 1999b. Ponovno o istonohercegovakoj tokavtini i kroatistikim stranputicama. Jezik 47:1, 1832. http://bib.irb.hr/datoteka/262128.1999_Ponovno_o_istocnoherc_Grcevic.pdf Grevi, Mario. 2009. Hrvatska ne smije pristati na bonjako-hrvatsko-srpski jezik u EU. Hrvatsko slovo 735; 736. http://bib.irb.hr/datoteka/396013.Grcevic_Hrvatsko_slovo_2009_05_22_29.pdf
48
Grimm, Jacob. 1824. Wuk's Stephanowitsch kleine Serbische Grammatik verdeutscht und mit einer Vorrede von Jacob Grimm. LeipzigBerlin. Grubii, Vinko. 1987. Vuk S. Karadi i hrvatski jezik XIX. i XX. stoljea. Hrvatska revija 37:3, 416443. Gruji, Radoslav M. 1909. Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji i njegovih glavnih obeleja. Novi Sad. Horvat, J.; Ravli J. (ur.). 1956. Pisma Ljudevitu Gaju. Graa za povijest knjievnosti Hrvatske 26. Zagreb. Horvat, Vladimir. 1988. Vukov Srpski rjenik (1818.) prema rjenicima isusovaca leksikografa: Kaia (1599?), Mikalje (1649.), Habdelia (1670.), Della Belle (1728.) i Jambreia (1742.). Nauni sastanak slavista u Vukove dane 17:2, 439447. Horvat, Vladimir. 1996. Jernej Kopitar i zagrebaki biskup Maksimilijan Vrhovac. Kopitarjev zbornik. Joe Toporii (ur.), Ljubljana : Filozofska fakulteta, Oddelek za slovanske jezike in knjievnosti. 513521. Httl-Hubert, Eva-Maria. 1996. Kopitar als Bibliothekar. Kopitarjev zbornik. Joe Toporii (ur.). Ljubljana : Oddelek za slovanske jezike in knjievnosti. 5769. Ivi, Aleksa. 1926. Arhivska graa o srpskim i hrvatskim knjievnim i kulturnim radnicima. 17401880. Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda II. BeogradSubotica : SKA. Ivi, Aleksa. 1931. Arhivska graa o srpskim i hrvatskim knjievnim i kulturnim radnicima. 17901897. Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda III. Beograd : SKA. Ivi, Pavle. 1966. O Vukovom rjeniku iz 1818. godine. Sabrana dela Vuka Karadia II. Beograd : Prosveta. 1966. 19245. Ivi, Pavle. 1986. Srpski narod i njegov jezik. Drugo izdanje. Beograd : Srpska knjievna zadruga. Ivi, Pavle. 1998. Mario Grevi, Die Entstehung der kroatischen Literatursprache. Quellen und Beitrge zur kroatischen Kulturgeschichte 8 (Vrela i prinosi za hrvatsku kulturnu povijest). Herausgegeben von Elisabeth von Erdmann-Pandi. KlnWeimarWien : Bhlau Verlag. 1997. 181 str. Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XL:1, 159170. Jagi, Vatroslav (ur.). 1885. Pisma Dobrovskago i Kopitara v povremennom porjadk. Trud I. V. Jagia. Sbornik otdlenija russkago jazyka i slovesnosti imperatorskoj akademii nauk 39. Sanktpeterburg. Jagi, Vatroslav (ur.). 1897. Novyja pisma Dobrovskago, Kopitara i drugih jugozapadnyh slavjan. Trud I. V. Jagia. Sbornik otdlenija russkago jazyka i slovesnosti imperatorskoj akademii nauk 62. Sanktpeterburg. 49
Jagi, Vatroslav. 1948. Izabrani krai spisi. Uredio i lanke sa stranih jezika preveo Mihovil Kombol. Zagreb : Matica hrvatska. Jembrih, Alojz. 1996. Kopitarove spekulacije o kajkavskom knjievnom jeziku u pismima Ignacu Kristijanoviu. Kajkavski zbornik. Izlaganja na Znanstvenom skupu o kajkavskom narjeju i knjievnosti u Zlataru 1994. godine. Zlatar : Narodno sveuilite Ivan Goran Kovai. 924. Jembrih, Alojz. 2002. Ivan Mileti o kajkavtini. Zbornik o Ivanu Miletiu. Tihomil Matrovi (ur.). Zagreb : Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu. 100112. Jiriek, Josef (ur.). 1865. Paul Jos. afariks Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur. Prag. Juki, Ivan Franjo. 1973. Sabrana djela. Knjiga I. Sarajevo : Svjetlost. Juri-Arambai, Ante. 2000. Kijevo. Narodni ivot i tradicijska kultura. Zbornik za narodni ivot i obiaje 54. Zagreb : HAZU. Juridisch-politische Terminologie fr die slavischen Sprachen Oesterreichs: Deutsch-kroatische, serbische und slovenische Separat-Ausgabe. Wien. 1853. Kai, A. M. 1801: Razgovor ugodni naroda slovinskoga... po Fra Andrii Cacichiu-Miossichiu... sad opet prislovvotisctena po Fra Anti Puarichiu... U Mleczi na MDCCCI. Karadi, Vuk Stefanovi. 18111821. Prepiska I. 18111821. Sabrana dela Vuka Karadia XX. Beograd : Prosveta. 1988. Karadi, Vuk Stefanovi. 18141815. Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica. Viena, 1814. Narodna srbska pjesnarica. Vienna, 1815. Sabrana dela Vuka Karadia I. Beograd : Prosveta. 1965. Karadi, Vuk Stefanovi. 1818. Srpski rjenik. Be, 1818. Sabrana dela Vuka Karadia II. Beograd : Prosveta. 1966. Karadi, Vuk Stefanovi. 1847. Novi Zavjet gospoda naega Isusa Hrista. Be, 1847. Sabrana dela Vuka Karadia X. Beograd : Prosveta. 1974. Karadi, Vuk Stefanovi. 1852. Srpski rjenik. Be, 1852. Sabrana dela Vuka Karadia XI:12. Beograd : Prosveta. 1986. Karadi, Vuk Stefanovi. 18941896. Skupljeni gramatiki i polemiki spisi I.(1894), II.(18941895), III.(1896). Beograd. Katii, Radoslav. 1987. Vuk Stefanovi Karadi i knjievni jezik u Hrvata. Jezik 35:2, 3848. Katii, Radoslav. 1989. Slovnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske knjievnosti. Jezik 36:4, 97128. (doraena inaica teksta u: Babi 1991: 5273). Keipert, Helmut. 1992. Vuk Karadi und Avram Mrazovi. Zu den Quellen der Pismenica serbskoga jezika. Zeitschrift fr slavische Philologie 52, 1, 104127. 50
Kekez, Josip: 1987. Vukovo djelo u svjetlu novijih istraivanja suodnosa usmene i pisane knjievnosti i njihovih jezika. Zbornik radova o Vuku Stefanoviu Karadiu. Knjiga 6. Sarajevo : RO Institut za jezik i knjievnost; OOUR Institut za knjievnost. 543551. Klai, Vjekoslav. 1930. Hrvati i Hrvatska. Zagreb: Matica hrvatska. Pretisak: Split : Laus. 1991. Krner, George M. P. 1760. Alte und neue Nachrichten von dem Bergflecken Boclau bey Schneberg, im meinischen Obererzgebirge, worinnen von den Handlung und anderm Gewerbe gehandelt wird, zum Neuenjahre, 1760. sammt den Kirchenregistern, und so knftighin jeder Mal Stckweise mitgetheilet von M. George Krner, P. Schneeberg. Kukuljevi, Ivan Sakcinski. 1858. Putovanje po Bosni. Zagreb. Lonari, Mijo. 1996. Kopitar i hrvatski jezik. Kopitarjev zbornik. Joe Toporii (ur.). Ljubljana : Oddelek za slovanske jezike in knjievnosti. 327 336. Lukan, Walter. 1995. Kopitars Privatbibliothek. Bartholomus (Jernej Kopitar). Neue Studien und Materialien anllich seines 150. Todestages. Osthefte, Sonderband 11. Reihe zu sterreichische Osthefte. Walter Lukan (ur.). WienKlnWeimar : Bhlau Verlag. 221337. Magaraevi, ore. 1898. Iz prolosti srpske kole. Letopis Matice srpske 193. 127; 194. 141. Matasovi, Josip. 1930. Fojnika regesta. Spomenik 67. SKA LXVII. Drugi razred. 53. Beograd. 61432. Miklosich, Fr. (ur.). 1857. Barth. Kopitars kleinere Schriften. Wien. Milo, Okuka. 1975. Sava Mrkalj als Reformator der serbischen Kyrilliza. Mit einem Nachdruck des Salo debeloga jera libo Azbukoprotres. Slavistische Beitrge 91. Mnchen : Verlag Otto Sagner. Mithridates oder allgemeine Sprachenkunde mit dem Vater Unser als Sprachprobe in beynahe fnfhundert Sprachen und Mundarten. Von Johann Christoph Adelung ... fortgesetzt und bearbeitet von Dr. Johann Severin Vater. Zweyter Theil. Berlin. 1809. Mla, Kreimir. 1972. Zlatna knjiga hrvatske narodne lirike. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske. Mogu, Milan. 1995. Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika. Zagreb : Globus. Moin, Vladimir. 1974. Vukov Novi zavjet . Sabrana dela Vuka Karadia X. (Novi Zavjet gospoda naega Isusa Hrista. Preveo Vuk Stef. Karadi). Beograd : Prosveta. 489710. Murko, Matija. 1927. Die Bedeutung der Reformation und Gegenreformation fr das geistige Leben der Sdslaven. PragHeidelberg. Obradovi, Dositej. 1964. ivot i prikljuenija. Beograd. 51
Ostoji, Ivan. 2000. The Terms Croats Have Used for Their Language. Journal of Croatian studies XLI, 1655. Pavlovi, Stevan. 1864. Vuk Stefanovi Karadi i knjievna radnja njegova. Srbski letopis 109. Matica srpska. 115134. Peco, Asim. 1980. Pogledi Jerneja Kopitara na srpskohrvatski jezik i njegove dijalekte. Knjievnost i jezik XXVII:2, 135151. Poganik, Joe. 1973. Kopitarjeva zamisel o kulturnozgodovinskem razvoju pri junih slovanih. Referati za VII meunarodni kongres slavista u Varavi. Novi Sad : Filozofski fakultet u Novom Sadu. 121139. Poganik, Joe. 1978. Bartholomus Kopitar. Leben und Werk. Mnchen : Dr. Dr. Rudolf Trofenik. Poganik, Joe. 1988. Vukovo shvaanje kulture. Nauni sastanak slavista u Vukove dane 17:5, 99108. Popovi, Miodrag. 1964. Vuk Stefanovi Karadi. Beograd : Nolit. 1964. Reichsgesetzblatt 1849. Allgemeines Reichs- Gesetz- und Regierungsblatt fr das Kaiserthum Oesterreich. Jahrgang 1849. Wien. 1850. Samardi, Miloslav. 1997. Tajne Vukove reforme. Kragujevac. http://www.vidovdan.org/ Samardija, Marko. 2001. Hrvatsko jezikoslovlje od sedamdesetih godina XIX. stoljea do godine 1918. Jezikoslovne rasprave i lanci. Priredio Marko Samardija. Stoljea hrvatske knjievnosti. Zagreb : Matica hrvatska. 1147. Sturm-Schnabel, Katja. 1991. Der Briefwechsel Franz Miklosichs mit den Sdslaven. Maribor : Zaloba Obzorja. afak, Pawel Josef. 1842. Slowansk nrodopis. Druh wydn. Praha. imuni, Petar. 1992. Naertanije. Tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike. Predgovor drugom izdanju Mirko Valenti. Zagreb : Globus. ulek, Boguslav. 1856. Srbi i Hrvati. Neven [1856]. U: F. Kurelac, B. ulek, Vinko Pacel, A. Veber Tkalevi: Jezikoslovne rasprave i lanci. Ur. I. Pranjkovi. Stoljea hrvatske knjievnosti. Zagreb : Matica hrvatska. 1999. 179207. Teleki von Szk, Dominik. 1805. Reisen durch Ungern und einige angrnzende Lnder. Aus dem Ungrischen bersetzt durch Ladislaus v. Nmeth. Pesth. [prvo izdanje 1797.]. Toporii, Joe. 1988. Vuk Stefanovi Karadi u svijetlu korespondencije KopitarDobrovski. Nauni sastanak slavista u Vukove dane 17:5, 225 235. Vasmer, Max (ur.). 1938. B. Kopitars Briefwechsel mit Jakob Grimm. Berlin : Verl. d. Akad. d. Wiss. Pretisak: Slavistische Forschungen 55. KlnWien : Bhlau, 1987. 52
Viktor, Carl Christian. 1790. Chronicon Viennense oder neuerffneter sterreichischer Bildersal vom Jahre 1790. Erster Band. Wien. Vince, Zlatko. 1990. Putovima hrvatskoga knjievnog jezika. Lingvistiko-kulturnopovijesni prikaz filolokih kola i njihovih izbora. Drugo, dopunjeno izdanje. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske. [Vraz, Stanko]. 1850. Zagovor. Kolo, VII. Zagreb. 8689. Vonina, Josip. 1993. Preporodni jezini temelji. Zagreb : Matica hrvatska. Zeli-Buan, Benedikta. 2000. Some Original Testimonies on the National Name of the Croatian Language; The National Name of the Croatian Language Throughout History. Journal of Croatian studies XLI,. 615; 56112. (hrvatski izvornik: Babi 1991:151).
Jernej Kopitar as a strategist of Karadis reform of the literary language

Abstract
The existing literature on V. S. Karadi and Jernej Kopitar often points out Karadis dependence on Kopitar. As a result, Karadi is often referred to as Kopitars product or the executor of Kopitars outline of the reform of the Serbian literary language and culture. The article discusses some of the reasons that justify this view of their relationship and the reasons why Kopitar decided to influence the development of the Serbian literary language. Kljune rijei: Vuk Stefanovi Karadi, Jernej Kopitar, srpski knjievni jezik Key words: Vuk Stefanovi Karadi, Jernej Kopitar, Serbian literary language
53

Grčević, M. 2009. Jernej Kopitar Kao Strateg Karadžićeve Književnojezične Reforme.

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Grčević, M. 2009. Jernej Kopitar Kao Strateg Karadžićeve Književnojezične Reforme.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

FILOLOGIJA 53, Zagreb 2009

JERNEJ KOPITAR KAO STRATEG KARADIEVE KNJIEVNOJEZINE REFORME

Lexicon Latino-Italico-Illyricum, 1801., str. 674.

Karadi kao Kaiev nasljednik

Srpski rjenik (1818.) kao proturuska brana katolike veine

Uloga Karadieve ijekavice

Narodnosna samoidentifikacija pravoslavnih iseljenika na otoku Ellis

P. Karadi iz Drobnjaka u Crnoj Gori:

Na to putovanje Karadia podsjea B. ulek u Nevenu 1856.: da narod svoj

Rana slavistika o rasprostranjenosti srpskoga imena

Karadieva knjievnojezina djelatnost u ocjeni austrijskoga redarstva

Usp. biljeku br. 8.

Karadieva procjena o tradiciji koju nastavlja

Za pisanje u Srbiji Karadi smatra da se je moe biti suvie umnoilo:

Strateki ciljevi i daljnji razvoji

Presudne posljedice Kopitarova projekta u Srba

Jernej Kopitar as a strategist of Karadis reform of the literary language

You might also like